MARIJA JURIĆ ZAGORKA GORDANA VIII MARIJA JURIĆ ZAGORKA GORDANA Za izdavača Petar Majstorović Glavni urednik Marijan Sinković Likovna oprema Ferdo Bis STVARNOST ZAGREB “•"•
DOLAZI Kao glas noćne sove prošla je jezovita vijest čitavim krajem o pohodu Lukavčana koje vodi crveni oklopnik. l diglo se na noge sve što ima oružja i oruđa da brani svoje domove od onoga što ima doći. Brzoteče divljim trkom idu”od mjesta do mjesta, javljajući ljudima da dolaze vojnici iz Lukavca na čelu s crvenim oklopnikom, da otimlju i pale na lomači povelje, njihove slobode. Plemići hodati i siromašni, seljački i gospodski, di?u se u obranu. Svi su spremni na borbu, a još spremniji na smrt. Bolje umnjcti nego robovati otmičaru bilo kojeg imena, vjere i porijekla, hio to kne/ Brandenburg, ili vlast na vrhu kraljevstva bilo kojeg imena. Diglo se Turopolje. Zatalasali se ljudi. Uzbudila srca. Svima je u glavi samo jedna misao: ra/hii: napadače. U Lomnici nekoliko kuća. Pred njima su domari, susjedi, težaci i nekoliko plemića iz raznih dvoraca. Kao crna avet. vuče se cestom lukavačka čeljad, preskakuje grabe i pada baš pred Lektorice \ u kuću. Kapetan lukavačkih momaka zapo vijeda gospodaru kuće-; • - Daj ovamo povelje! Nemam ih u kući. gospodine, a da ih imam, ne bih ih dao. Pošten čovjek ireba svoju slobodu kao kruh i sunce. Samo hulje i razbojnici mogu biti bez slobode. Njima je dovoljno da se nažderu i naloču. Čovjek ima svoj dom i brani ga. - Hoćeš li mi dati povelje ili ne? - Moji su ih pređi stekli zato Sto su se u poštenju svojem borili za dom. Svaki bi me pošten čovjek morao prezreti kad prije ne bih dao život, nego pošteno stečenu sloboštinu. Lukavački kapetan podrugljivo se hihoće: - Dok izmolim molitvu, neka su povelje u mojim rukama. - Neka moli vrag pakleni - odgovori Lektorić. Tog časa Trumbetaš udari straga kapetanova konja u noge. Ovaj se povali, a kapetan leži na tratini, seljački plemići bace se na njega. S ceste dohitaju vojnici na konjima i svjetlucava koplja zabadaju se u meso branitelja. Sudaraju se branitelji sa silom. Motike udaraju po glavama, a mačevi po prsima. I po koja motka i sjekira pomažu. Deset vojnika jedva se otimlje obrani. Lukavčanima dolaze u pomoć još nekolicina s ceste. Strahovita bitka oružja i oruđa. Mladi plemići Modec, Mušić i Tolović
dojahali su na hitrim konjima i brane svoje drugove golim mačevima. Bije se bitka, prska krv. Konji gaze preko ljudi i opet posrću, pogođeni poljskim oruđem. Krikovi, psovke, kletve i udaranje gvozda. A iza kuće seljačkog plemića Lektorica dva vojnika kopaju, zaštićeni petoricom drugova. Hitro kopaju. U dubokoj jami gvožde udari po drvetu. - Evo je! Tu je škrinjica - najavi kopač. Drugi se sagne i digne malu kutiju od drveta zatvorenu lokotom pa brzo na konja. Svi su odjahati iza staje, preskočili grabu i zamalo su na cesti gdje na visokom konju čeka momak. Sa sedla vise dvije vreće. Brzo spuste u jednu od njih malu škrinjicu, pa onda momak krene s lakim teretom, obilazeći borbeno klupko i zaustavlja se na cesti gdje čekaju Lukavčani.Voda sjedi mirno na sedlu, sav u crvenom oklopu. Na kacigi vjetar vitla crvenim perjem. Lice mu pokriva vizir, samo dvije rupe omogućuju mu da gleda. Spašen iz ruku branitelja, sav razderan i isprebijan, digao se kapetan plaćenika na drugog konja i pohitao prema vodi. Putem nastoji popraviti razderani haljetak i pokriti ga plaštem. Onda pristupi crvenom oklopniku i nasmije se: - Iskopali su povelje i pokopali već drugog plemića. Tako mi, eto, idemo Turopoljem i pokapamo, ali ipak svatko ostaje živ. Tko nam može spočitnuti da činimo nasilja. - Do kraja ovog pohoda neće baš svi ostati živi. Tada crveni voda digne ruku u znak da se četa ima svrstati. Onima koji se još uvijek biju pred Lektoricevom kućom kapetan odredi: - Vojnici, na okup. Ostavite ovu gamad. Ima važnijeg posla. - Na općinu! - vikne jedan od vođa vojnika. Na tu se zapovijed Lukavčani počnu povlačiti od kuće seljačkog plemića. Sada još žešće branitelji navaljuju na njih. Od desetorice vojnika bez konja ustala su dvojica Od trojice ranjenih ,ve°o se jedan na sedlo svojem drugu, utekao. On, koji su obraml, svojc konl udarcima koplja požure se na cestu do glavne čete. Iz kuće su izašle/eiie i plačući navješćuju: __ Sve uzalud Odnijeli su našu slobodicu. Kako? Povelje Nemoguće. .. Vidjeli smo kako su ih straga u dvorištu iskopali i ponijeli. Zaprepašteni zglcdaju se plemići s opljačkanim Lektprićem. Sto to znači, ljudi” Zar đavo vodi Lukavčane i pokazuje im naša Skr° Pohitaju iza kuće gdje nađoše iskopanu jamu i praznu. - Kako su mogli naći škrinju kad smo je mi sami zakopali? "amo smo mi (tm)^*L-m ^j, pogodihi uM _ pripovijeda plemić M CC” Kako se može odmah pogoditi, kad smo ih mi sami /ukopali zajedno? Ni susjed za susjeda nije /nao kamo je koji skU muo svoje p>
<\ elje -- Tu čovjeka ostavlja pamet. l baš kod Modeca pogodili i kod mene - naglasi Lektonć. - Drugdje |oš nisu bili. I nastade šutma. stratim iu. pitanje u očima. Nemir im trese tijela i duše kao da neka neman tiho i nevidljivo obilazi oko njih i jezovitom zloćom otkriva neprijatelju zaklomšte starih papira sto nose u sebi njihove sloboštine. ..,. Bijesno zuri Lektonć u iskopanu jamu iz koje su mu odnijeli škrinju Blijeda lica i očajna pogleda obraća se drugovima: A što sad” Od ovog Časa sam sluga, rob lukavačkog kneza, budimske vlasti, svih lopova i razbojnika Koji posebnu /a moiim životom Njegov se glas ori dvorištem kao vjesnik osvete. Uz kuću prislonila se njegova žena i sklopljenih ruku plače. A svi okolo stoje i šute.. Peku ih misli u ^Lr/i Ne mc^U natrag tom nevidljivom čudovištu koje bi moglo Lukavčanima pokazati gdje su sklonili svoje povelje. l neprestano obnavljani pitanja, dozivaju sjećanje. Muče muku njihove misli kako da nadu puta k nevidljivoj opasnosti koja Lukavčanima razotkriva najskrovitije im tajne. - Kako su mogli pogoditi već dva puta? Zar s njima putuje nečastivi? ... Neman je izdajnička neka neman izopćena od ljudi razbojnika i đavla paklenih! - Što neman? Čovjek je to koji im je rekao, ali tko? Zar nas je netko promatrao i/ oblaka? - Drugo se ne može n i n i u Bili smo samo nas desetorica vjernih drugova. v" - Pravo vili Modec. Idemo svi. I seljački gospodski plemići. Jednako gubimo svoju slobodu. - Uzalud je sada ra/bijati glave tim mislima Bolje je razbiti mačem. Hajdemo, braćo. - Mi smo je već izgubili. Modec i ja - veli Lektorić. - Hajdemo, braćo, u pomoć drugima, ili barem na osvetu. l Lektoricu dadoše konja pa uzjaše, uzima koplje Stoje palo iz ruku nekom vojniku. Tako se i Lektorić pridruži Modecu i Mušicu da se upute u pomoć braći. Još im pogledi dosežu Lukavčane. Nisu odmakli daleko. Ali plemići ne krenuše za njima. Poznaju točno poprečne putove i odluče se kroz šikare, šiji vike i poljane da bi prestigli crvenog oklopnika i prije njega stigli pred općinu.
Žurili su se i pregazili mnogu tek zasijanu oranicu kako bi što prije javili braći da Lukavčani smjeraju na općinu. Znojni i zadahtani. izašli su na trg pred općinom. Već izdaleka razabiru svoje mlade drugove na konjima kao i banderij pod vodstvom turopoljskog kapetana. - Banderij je na okupu! - veli Modec. - Valjda su već unaprijed pogodili kamo želja vuče otimače. Pogledić i Arbanasić opaze jahače pa hn izlaze u susret. Obasiplju ih pitanjima. Modec priopćuje što se desilo pred Lektorićcvom kućom i kako su mu odnijeli povelje. - Što to veliš? - zaprepaste se mladi ljudi. - Kako su mogli znati gdje se nalaze škrinje? Pa to je kao neka čarolija? - Našli su i jednu i drugu škrinjicu. odmah otprve. Dok su se sprijeda pred kućom ljudi branili, oni su se zavukli iza kuće i brzo iskopali. - Nečastivi plete ovu zasjedu, braćo. a: - Nemamo kad o tome raspravljati. Hitro svaki na svoje mjesto. - Pravo rekoste. gospodine kapetane, jer oni dolaze baš na općinu. “! • - Otkud znaš? - Čuli smo kad je Lukavčanin izdao nalog, pošto je crveni oklopnik 4>o znak rukom prema Gorici. - Jao nama. neman nas je zahvatila svojim šapama. - NaSu plemenitu općinu hoće učiniti vazalom? Čujete ljudi? objavljuje kapetan. A svima plamte lica. Župan viče: - Ubijte crvenu neman. Tko ubije crvenog oklopnika. neka mu bude moj dvorac. Tako mi časti! Ali ovog časa nitko ne uvažava Županovo obećanje. Nitko ne traži dvorac, svatko Želi samo sačuvati svoju slobodu, svatko želi proliti krv onoga koji se opasio crvenim oklopom. Metež je pred općinom od ljudi koji dolaze pješke, noseći sa sobom oruđe, l svi se svrstavaju oko konjanika. Kapetan banderija uzvikuje: - Mir. tko nema konja, natrag. Konjanici naprijed. Vi drugi ostanite straga, pregazit će vas lukavački jahači. - Ciljamo mi na njihove konje, sve ćemo ih ppleći na ledinu. - Morale se pokoriti mojoj zapovijedi. Kako ja odredim, lako će biti. Svatko ima svoj posao. Pokoravaju se s oruđem u ruci i s mrkom odlukom u duši. ?"• - Razbit ćemo ih - viče Lektorić napojen osvetom. Tada kapetan banderija javlja crnu vijest: “ -v “ 10 Ne dola/e samo ovi cestom l s one strane ceste vidjeli su četu sivih konjanika, l ono su Lukavčani Doti će crvenome u pomoć. Dok on navali na općinu, oni će drugi na župana.
Vijest o nekoj sivoj četi kuja ilnla/i odozgo da im udari u leda pronosi se od usta do usta. pali ih plamenom otpora. Svima je jasno: ne mogu odolieti. Ne mogu odbiti navalu. Ali branit će se. "- Umirati je bolje nego robovati! Na vrancu iznenada se poja \ i / u j\m. Blijed je. u ruci mu goli mač. Svi ga gledaju začuđeno, s nijemim pitanjem: “"Zar |e gore ostavio kćer?" U susret mu pohita kapetan i moli: - Vratite se. gospodine Beiislaviću. Štitite svoj dvorac.svojepovdje i svoju kćer. Ne ostavljajte je. - Sama je tražila od mene da idem na općinu. - Onda neka i ona dođe dolje pa da je sakrijemo u zgradu. - Ni maknuti se IH\c "va je kao izbezumljena. A gore su Lučić i Draženovićevi momci Sami ste im vi odredili kako se moraju vladati. Dolic iz banderija netko vikne: . idu Lukavčani1 Kapelan skrene kći , Za njima jurne župan. Već su obojica ispred bandcrija i gledaiu duž ceste. - “idu davli! Crveni ih vodi! Crveni oklopnik dolazi! Topot konja čini im se grmljavina pa”kla M icilucanje kopaija ispunja ih nemilim osjećajem. L” prvi čas svi su pred općinom ukočen ledeni. Tek kad ih kapetan oslovljuje. razbudili se. uzavreli. Banderij stoji u polukrugu poput potkove da im neprijatelj dođe ravno pred mač. Samo Šimunic ide naprijed, sam samca t. i potjera konja cestom. - Cvjeiko je poludio - vikne Arbanasić i pohita za njim trkom. Ljudi pred općinom ne /naiu /ašto i^a m!.;i1 plemić h\aia i začuđeni promatraju kako ga je dostigao i zaustavio. Nekoliko sioima koraka pred njima pojavio se crveni oklopnik. Okružen je vojnicima u ždieznoi huino| opre n •!. Šimunic se zaustavi i veli svojem drugu Arbanasu, u koji ga je dostigao: - Ostavile me. gospodine Velislave. - Ovdje ga kanite izazvati na megdan? Sasjeći će vas. - Neću trgnuli mač i ne može me napasti, a da ne osramoti svoju čast pred svima, - Dakle, vi kanite gospodine Šimuniću... - Govorni s njime. Mislit će svijet pred općinom da ga molite za milost. - Zar ste izgubili ]>i>\”ic]enic da la”i u IH •,.: ništa šio hi moglo baciti sjenu na moj obra/, na odvažnost? Neću ponizili ni sebe ni vas, nikoga. Bio sam s Jelenkorn prijatelj, govorit ću s njime. Dobro, odlazim ali osla! ću tamo iza šikare u blizini. I skrene konja, preskoči grabu, pa zađe za gustu živicu kraj ceste. Tamo podalje u grmlju ~.\\i/\ Arbanasić žensko stvorenje u crnoj
peči, u l* crnom haljetku i suknji. Stoji uz nekoga čovjeka u poderanom kaputu, sa širokim klobukom na glavi. Žena je navukla crnu peču na lice. a ruke sklopila. Očito se skriva od Lukavčana i boji se. Dalje je Arbanasić ne gleda. Sva pažnja prikovana je uz Šimunića koji stoji nasred ceste i čeka povorku Lukavčana. Ima ih više od četrdeset. Koplja im strše uvis kao šuma oštrica Što prijete. Na čelu jaše crveni konjanik. Stigavši bliže Šimuniću. crveni je usporio trku. Okreće se k onima u bojnoj opremi. Očito im nešto govori, izdaje nalog. Što li? Trojica izlaze iz povorke kao da žele zaštititi crvenog vodu. "Kukavica" - pomisli Velislav. - "Boji se da ga ne uhvatimo! I kako se oprezno ogledava oko sebe?" Na cesti čeka zagorski plemić pa uzdiše: - Da mi je s njim govoriti u Četiri oka. Ili bih ga svladao riječima, ili sasjekao mačem. Pozorno prati Velislav iz svojeg zakloništa. Očito je crveni oklopnik prepoznao Šimunića na konju, usred ceste i ne želi se s njim sresti. Velislav sve to promatra, ali mu zahvaća pažnju i žena u crnoj peči. jer je pala na koljena. "Jadna žena. strepi od njega!" - pomisli Arbanasić. ne sluteći da se pod crnim ruhom i pečom krije Jasenka. Jadna djevojka ne može više da se održi na nogama. Klekla je na zemlju, a Žarko stoji uz nju u poderanom kaputu i šapće joj: - Pazite, promatra nas Arbanasić. - Što hoće. gospodin Šimunić - pita ona. ne brinući se za drugo. Sasvim se zavukla u crnu peču i nepomično zuri u crvenog oklopnika. Ali još je daleko. - Pazite gospođice, gospodin Arbanasić često nas promatra. - Šuti. Ne gledaj ga. Hoće li doći bliže crveni oklopnik? l dolazi bliže. Dolazi. Ništa ne postoji za Jasenku, samo taj crveni oklopnik. l dršće. To je onaj oklop koji ona poznaje. Zakopala ga je u staji. I otkopala i našla praznu škrinju. Zima je strese usred vrelog dana i duša joj dršće od strahovite zebnje. Usne joj se sledile. Strava joj teče žilama kao ledena zmija. Sa ceste dopre do nje glas lukavačkog kapelana. Prignuo se k uhu crvenog oklopnika. Zar prima njegove naloge? Sada ide prema Šimuniću. Svaka kretnja oklopnikova i kapetanova ide joj kroz žile. Nekoliko koraka pred Šimunićem kapetan lukavačkih vojnika zaustavlja se i pila: - Sto želite, gospodine? - Želim govorili sa svojim davnim prijateljem, a sada crvenim oklopnikom. . .,
";” - Nema vremena. . " A-. <... - Imal će vremena jer on me zvao. y, , .u . , •; • , - Kako bi vas zvao? Po kome je poslao poruku? “ ; , - Znam po kome. l znam da mi je javio: doći će da se ta moom ^A nj - Tako? Pričekajte da mu kažem zbog čega ste došli. - ] k a pet a n se \ ra 11 Šimunić razabire da mu saopćuje njegovu poruku i prima mcgo\e naloge Opet se kapetan vraća k njemu. - Plemeniti gospodin Jelenko Kušević sada nema vremena. Ali kad svrši svoj posao, onda će vam doći na megdan. Nema važnijeg po^la <>d izravnanja časli. Kada ćemo izravnati i kako. 10 hoću da mu kažem. - Svaki \itcz zna kako će izravnati čast. - Prepustite to njemu i meni. Šimunić je dojahao pored kapetana bliže crvenom oklopniku. Uzalud mu kapelan nastoji zakrčiti put. Šimunić se zaustavi oko dvadesetak koraka od oklopnika i veli glasno: Želim gen 01 m tobom. Jelenko. jer možda za koji sat neću više biti na životu Umjesto oslov jcndt odmah odgovara kapetan osorno: Maknite se s puta. gospodine! l opet poja ha Simunu nekoliko koraka bliže. -- Čuj me Jelenko. I/a živice skamenjena kleči Jasenka. Uha su joj rastvorena, svaka kapljica krvi picivoicna K u sluh. Ukočena bez daha i kucaja Čeka. Sva njezina duša če/ne da čuje oklopnikov glas. Ali on se ne odazivlje. Ili Jasenka ne čuje Šum! joj u glavi kao u velikom mlinu. I trgne za rukav Žarka: Je li su rekao? Ništa Možda će ipak odgovoriti kad mu kaže što je naumio. l utihnušc o”K”ic Jasenka i momak Čekaju iza grma dršćući. Držeći uzde. uoknuk i miran Šimunić poziva: Jelenko! Dođi načas! Ne uzimam oružje. Goloruk te Čekam. Želim li samo kazati jednu jcd1 IH. riječ. Ni kamen nije tako krut. leden i ukočen kao Jasenka iza živice. Uzalud. Ništa ne čuje. Ipak nešto se događa na cesti, ali što? Vidje ostavlja, sve joj igra pred očima. Ruka crvenog oklopnika di/c se uvis. Ruka u bojnoj rukavici. Diže se ruka kao strašilo, kao crveno krilo neke zlokobne nemani. Što znači taj znak. što govori taj pokret ruke? Ne zna Jasenka. Čeka.
istražuje Umjesto riječi crvenog oklopnika. opet sluša Šimunićev glas: Veliš Jelen k. d; ti idem s puta? Ne mogu dok me ne saslušaš. Hoću da isprosim u t l L h n K . Da nju usrećim. Zbog nje dođi, ostavi neprijatelja. Vrati se k nama. Sve je oprošteno. Jelenko. za sestru, za majku. Jasenku zahvat L .Hoće da ustane, viče u sav glas. ali sva je u grču. I hoće da potrči na cestu. Ne može. kleči, ruši se. tijelo je krhko. Crveni okU-rt k ponovo diže ruku i učini znak otklona. Nećeš ti usrećim sestru? Jelenko. nije ti ni do majke ni do sestre”.” Dođi d. ti kažem... Ne. ne. Ne i”i < n govoriti o meni. Ne, dahće djevojka. Ali riječi su jo.l ostale samo šapat Ona misli da viče. ali nema daha ni glasa. Samo joj u grudima hropće 14 Cestom se začuje topot konja, diže se prašina i neki oklopljeni ljudi okruže crvenog oklopnika, jedan pograbi Simunićeva konja i silom ga vuče u stranu, dok vojnici pojure naprijed. - Sramotom si posuo obraze sakrivene vizirom, Jelenko! Izdajice kleti! Dao si me napasti golorukog! - viče Simunić. šimunić izvadi mač. S one strane preskoči Arbanasić živicu i golim oružjem ide da brani druga. Lukavčani hitaju naprijed dok su tri vojnika ostala da svladaju Šimunića. Udaraju ga mačevima, ali on se brani. I njegov drug mu pomaže. U šikari kraj ceste nešto se pomaklo, konjanici iz guštare izjahali. preskočili grabu i našli se na cesti. Jasenka zapanjena gleda kako se iza njezinih leda pojavljuju plemići. I prepozna zagrebačku gospodu Mrnjavčića, Vojkovića, Kraljevića i njihove drugove. S golim mačevima priskoče u obranu Šimunića, ali Lukavčani, čim su ih opazili, dadoše se u bijeg pa ravno za svojom četom što je brzim trkom krenula na općinu. Šimunić i Arbanasić razabiru da im je put slobodan. Začuđeni gledaju zagrebačke plemiće: - Otkud, braćo? - pita zadahtani Šimunić. - Iz Zagreba. Zvali ste nas, gospodine Cvjetko. >/,.,. V<*, V-*M - Ja? Ne znam ništa o tome. >v-s* - Došao je glasnik da svakako budemo što prije ovdje. - To je župan poslao glasnika. Eto, vidite. Zlo se sprema. - Čuli smo od brzoteče još pred podne i evo nas. - Hajdemo za njima. - Onda preko vrtova da stignemo prije njih. Začas smo tamo, a Lukavčani moraju obići nekoliko zavoja. Smjesta pojuriše. Hitaju, gazeći zasađenu zemlju koja im je dragocjena. Ali ne može se drukčije.
Velislav je zaboravio ženu u crnoj peči stoje klečala u živici. Sad je izašla na cestu sa Žarkom. Groznica je trese: - Što mislite, gospodarice? - Misli su mi nemoćne, srce mrtvo. - Vitak je, visok kao naš gospodar, ali neću da je on - naglašava momak. - Knežev lakrdijaš je rekao: nekoga su poslali da ubaci mržnju medu nas. To je, samo to vjerujem, premda sam... ali ušuti. Neće da vjeruje, premda je vidjela oklop. Ovaj isti. Zakopala gaje i opet je iščezao. - Idemo pred općinil. Žarko. Sakrit ćemo se i gledati. I njih dvoje odu. Šimunić s drugovima stiže pred općinu. Nitko ne opaža plemiće koji su stigli sa Šimunićem i dvojicom Turopoljaca. Svi su kao odsutni. Vid, sluh, svi osjećaji njihovih duša, sve je to prikovano uz oklop što se crveni na prsima vode lukavačkih plaćenika. Još samo pedeset koraka. Neprijatelji šute. I branitelji. Nešto je ovog trenutka palo medu njih. Neko pitanje zadršće u zraku, nijemo, u svim prsima. Što će biti sada? Tko će progovoriti”.” Tko izazvati? Sva pažnia onih pred općinom usredotočena je na kretanje crvenog oklopnika. Ali on je miran. Suvereno ponosan Pod oklopom kao da se sakrila nabujala mržnja. Čini im seda je taj crveni ok”.oj kna\ oblak ;/ koieiia ^ provaliti žarka bujica Šute. Kapetan turopoljskog banderija sjedi u svom sedlu. Uza nj župan. Bli|ed. krut. žedaja boja t Wi napadaja "koji se^piema udaiio m u je u obraze hladan mir Probada pogledom mržnje oklopnika, okružena lukavačkim vojnicima. Što čeka0 pitaju se branitelji pred općinom. Možda očekuje dola/A -A ih momAa Mi> MI ih mladi plemići vid|eli u zasjedi”“ Kaciga se okrene prema lukavačkom kapetanu. Očito mu nešto kazuje. Ali to nitko ne čuje Lukavčanin digne glavu, gleda hrvatske plemiće. Glas Lukavčanina prenosi se nad glavama onih pred opi. mom - Po nalogu uzvišenog knežev skog gospodara i/nesitc povelje svoje općine da se ustanovi jesu li krive l prave. Kao udar vjetra, djeluju te riječi na ljudstvo. Župan vikne iz sveg grla: Samo hrvatski sabor ima prava istraživati naše povelje. - I knez. gospodar ovog kraja - odgovara Lukavčanin.
- Gospodar ovog kraja smo mi, hrvatski sabor i narod. - Još netko veći. Dolazim u ime ki al ie\ o - naglašava LukavčaJtlB. - Dajte kraljevsko pismo i pečat da vidimo. , , “_,. - Ne vjerujete svome knezu - Knez je svoj - nikad naš. . .",”.•• - Vaš je i bit će dok god mu bude volja. Ako nas nije volja, nitko ne može vladati nama. I kralja biramo. I biramo onog koga mi hoćemo Riječ jednog i drugog ukrštaju se kao naoštreni mačevi. Sve žešće se sudaraju. Župan se okrene prema crvenom oklopniku: Dosta mi je loga razgovora s ovim slugom neprijatelja. Zašto ti sine crveni, izrode pakla, šutiš? Voda si. Govori. Svi se okrenu prema crvenom oklopniku. Šuti i ne odgovara. Samo mahu omalovažavajući rukom. Izdajnice podmukli! Zar si sluga i lukavačkom kapetanu? . •• Bez daha čekaju ljudi odgovoj ispod željeznog vizira. Sve su se zjenice usjekle u one željezne crne očnice. Šutnja. Tada se oklopnikov.t glava sagnula prema kapetanu nečujnim nalogom. Ponovo vikne župan; - Ne skrivaj se kukavno. Govori, što hoćeš od nas. nemani neljudska. Svjetina je vruć plamen. Zasiktala su usta "vih branitelja jer crveni 15 oklopnik šuti. Samo njegova kretnja znači nalog koji nitko ne čuje, osim kapetana Lukavčana. Ovaj ponovo digne glas: - S plemenitim gospodinom vi nemate nikakva posla. Ja sam onaj koji izvršavam njegove zapovijedi. - Samo s njim imamo posla, a s vama ćemo lako svršiti - veli kapetan banderija. Župan čvrsto napne uzde pa izazivlje. - Dođi. nevoljo! Izađi mi na megdan! Pozivam te. Jetenko KuŠeviću! Izađi mi na mač ako nisi kukavica! Ruke crvenog oklopnika kao da su jače povukle uzde pa se konj stade propinjati. - Evo i živina na kojoj sjedi buni se što mora nositi takvog izroda. Lukavački kapetan ponovo vikne: - U ime kralja poslani smo da uzmemo općinsku škrinju s poveljama. Pazite što velim. Njegov glas nitko ne čuje. Svi slušaju župana koji ne prestaje dozivati: - Izađi mi na mač, Jelenko, ako nisi kukavica! Crveni se opet pomakne
kao da ga svaka riječ pogađa u oklopljena prsa i onda povuče k sebi kapetana, nešto mu veli. Ovaj vikne: - Plemeniti gospodin vam poručuje da će vam izići na mač. ali ne smije prije nego što se izvrši kraljeva zapovijed. Dajte povelje. - Ne damo dok smo živi. - Dat ćete kad budete mrtvi! - bijesno vikne kapetan, l trgne mač. Koplja zazvekeću u rukama njegovih momaka. - Naprijed, Lukavčani! Kao orkan, prolomi se krik Hrvata pred općinom. - Udarite na crvenog izroda! Razderite crvenu neman! Raskomadajte crvenu živinu! Oluja zavitla. Osveta se zatalasa. Goruća poplava mržnje. Valovi narodnog gnjeva zapljuskuju... Tresak oružja, mačevi, koplja, sjekire, motke sudarom ispunjaju zrak. Crveni oklopnik, povukao se u pozadinu, ravna Lukavčanima. Njegov kapetan izvikuje zapovijedi momcima koje mu određuje. Nasrnuli su, zahvatili se, zagrizli jedni u druge. Cestom dolazi neka buka kao grmljavina u oblacima. Dim sune uvis. Tamni konjanici padoše pred općinu kao prikaze iz ponoćnog mraka. Četa, naoružana do grla. zavrti se, razdvoji, a svaki dio čete se produži. Dva crna zmaja okružuju bojovnike. - Svršeno je. Pali su nam u leda - veli župan. - Sad umri Berislaviću kao što se pristoji junaku. - Došli su u pomoć Lukavčani! - vikne Pogledić, bijući se. To su oni odozgo. - Udarimo, braćo. Moramo umrijeti, radije u boju nego u ropstvu! Padaju povici ispred općine. Poklici, krikovi. Bješnje navale branitelja na Lukavčane. Obrana pruža pravednicima jakost. - Udarite! - viče župan. - Neka je smrt naša dragocjenija. 16 Nadošla četa na čvrstim konjima, okretna, hitra, brza kao nevidljivi znak nekog nevidljivog, omotala se poriii ui i i i . .> noni”h koji se biju pred općinom. L savršenom okrugu sagradili su živu ogradu oko bitke. Zaokružili su Ote protivnika. Stanite! 4^Luje se povik s onkraj ovog zida sivih konjanika. Ljudi MI u žurnali 11 u kojem se oružje ne da zaustaviti. I buka je zaglušna, a poziv se rasprši. Prasak zatutnji nad glavama ljudi kao da su udarila tri groma iz oblačnog neba. Bojovnici se pokolj povukli oružje. Barut mirise nad. njihovim glavama, a tome nisu vični. Okreću se. ti,i/c. otkuda prijeti grdna smrt od laneta. Zablenuti gledaju kako nr\ a četa upire u njih ubojite cijevi. Sto je
to? Zašto? Za r l u ka u a n" ":i,,r ., \ ,ii: ajL” m u/jc \ik,uU\i n”-u vidjeli u njihovim rukama Iz Budim a su im poslali to kukavičko oružje koje im se čini prikladno vinu razbojnike. Župan viče bijesno: Iz zasjede pucaju oružjem koje se dolikuje samo kukavici. Na megdane ne dolaziš, a u ni đavole. Puškom ubijaš zasjedniče. Na nišan u/eti čovjeka metkom sramotna je kukavština. Odjednom se oglaM i . d mračne nepoznate čete: Nismo pucali u ljude. Nikoga nismo ranili. Tko ste? Zašt. > pucate ako niste kanili iz zasjede nikoga ubiti? Opet odgovara glas o>\”..:1 i iz sivih momaka: Pucali smo da 4.111 --M , > i. : Umrijet ćemo prije nego zaustaviti obranu, lukavački zmaju! Plemići oko župana i banderij uzvrpoljili se. Opkoljeni su i Lukavčani. l mi i oni”.” ^i,>;d” “ . - čude se hrvatski plemići. Ali zašto? JCat na taj način Pencinger kani pomoći crvenom vragu”.” Zapanjenje prela/i dudama branitelja, dok lukavački kapetan viče onima što su opkolili bitku: - Tko ste vi da se u^udujeK- sprečavati borbu? To pitanje smete Tui upojjcc Zašto taj viče na svoje saveznike? Još prije nego bi tko odgovorio, župan upućuje svoje ljude: - Pazite! Lukavštinom.flas kane pobijediti! Lukavački kapetan dovikuje im kao da nisu jedno. Zatečeni su zbrkom i od iihouiiL i “ nitko se ne može maknuti. Opet se oglasi lukavački kapetan, vičući svojim momcima: - Naprijed, udarit ...inu” - Tko se makne i nastavi bitku, dobit će hitac u glavu. Novo zaprepašten,L /, i sve branitelje općine. Tko to zapovijeda Lukavcanima I zašto? Što se događa? Crveni oklopnik JL u središta i neprestano se saginje lukavačkom Kapelanu. Ovaj diže ruku f,re^ . . icma Četi koja iir, jcba^ i/,L leđa: J GORDANA VIII - Tko ste vi tamo.” - Tko šino da smo, jači smo i tražimo da smjesta bacite mačeve u korice. - Tko to zapovijeda kraljevskoj Četi? - opet se žesti lukavački kapetan. Odgovor na to pitanje čekaju i hrvatski bojovnici u tišini. Neki duboki glas odgovara Lukavčanima: - Ja sam taj koji zapovijedam. Narod pred općinom ne može shvatiti. Otkud ova četa da zaustavlja crvenog oklopnika i njegove ljude i istodobno i njih? l istražuju, zagledavaju.
Iza čete. stoje zaokružila bitku, stoje dva jahača. Obojica su odjeveni u sive odore, zamotani u plašteve, oklopljeni sivim oklopima. Na glavi im kacige. Viziri im pokrivaju lica. Jedan od njih čini se vrlo visok, snažan i plećat. Onaj drugi također je visok, ali i vitak, mlad. Tako se barem čini ispod oklopa. Svi pogledi istražuju im tijela, oklope, rupe na viziru, da bi im zamijetili oči. Zbunjeni su svi, i branitelji i napadači. Smućenost zahvaća sve jednako. Vreva misli u svim glavama. Što se dogodilo? Što hoće ova nova četa, predvođena dvojicom čudnih ljudi što sjede na sedlima, u sivim oklopima kao dva demona. Onaj plećati i onaj vitki, obojica kao kipovi od gvozda. Duboki, mirni, snažni glas dopire ispod vizira plećatog oklopnika: - Gospodo, Turopoljci! Zahtijevam da samo neko vrijeme obustavite borbu. Te riječi rasplamte župana: - Da se vaši Lukavčani odmore, a crveni uzmak ne našem gnjevu? Znamo ga mi. Kukavče, trebao ti je. Kuševiću. i sivi oklopnik u pomoć? što hoćete i zašto skrivate lice sivim vizirom? - Odmah ćete vidjeti. Napeto očekivanje zanijemi sva usta. Plećati oklopnik ponovo vikne: - Kapetane Lukavca, upamtite: tko digne mač ili koplje, razoružat će ga naše puške. - Ne vjerujte! - dovikuju hrvatski plemići. - Sivi izazivlje samo naoko. Nove sumnje drže ih na oprezu. Čekaju što će slijediti. Sivi oklopnik dade neke znakove rukom, a sivi momci opet se redaju, neobično spretno, svi kao jedan. - Ljudi, tako se kreće samo kraljevska vojska! - šapću Turopoljci. - Nema nitko prava zapovijedati kraljevskim Četama - oglasi se lukavački kapetan, ali njegov prosvjed nije odviše samosvjestan. - Hoćete li slušati ili ne? - pita sivi oklopnik, digne ruku, a njegovi momci maknu sumnjivim kretnjama puške. - Oružje u korice svi. Svi. Zapovijed pod cijevima pušaka djeluje. Oružje zvekne, mačevi padaju u korice, koplja se spuštaju niz sedla. - Sada vi, hrvatska gospodo, učinite isto! l slušaju. A ipak sve to zapanjuje župana i njegove ljude. Čekaju i šute, ali budno paze na Lukavčane i na one što zapovijedaju. 18 - Pazite, mogli bi nas iznenada zaskočiti. l drže oružje u pripao Sivi oklopnik pomno L javlja i mirno, hladno zapovijeda: - Izađite, gospode Turopoljci, iz okruga kroz ovo malo mjesto između moje momčadi S\i io u _. oko one lipe i ostanite na miru.
Plemići banderija gledaju župana i svojeg kapetana. Što će oni odlediti0 Cijevi zure. a župan odredi: Neću da itko od vas izgine oo hica iz ove cijevi što ju je izmislila kukavština i zasjeda. 1/aditesa mnom tL •> Kjirno ^o-kuilu Uiji-hi d^ji.!;i “I|" uvijek možemo i/puniti život ako bi se usudio da nas svojim odredbama ponizi. I onda digne glas prermi sivom oklopniku: - Svaka odredba koja bi nam nametnula i najmanje poniženje izazvat će nas na smrt Ali nikada na predaju. - Časti mi moje. ne”kanim NC ujikuit l u vašu borbu s Lukavčanima. - Zašto onda tražite da se odstranimo ispred općine koju želimo braniti? - Ostanite pred općinom, ali mirni dok ne izvršim ono Što kanim. Samo vas molim: ne miješajte se u moje poslove. - A vi se miješate u naše - veli župan - i samo pogledom pozove svoje da idu za njim. Okrug sivih momaka razmak IK M vmiij uuko ii, ,I\OJKM jm d\opća bandcrijskih konjanika uzmognu izlaziti. Svi se svrstaju pred općinom. Onaj drugi sivi oklopnik samo šuli ne miče se. Poredali se Turopoljci i zauzeli mjesto ispred općine. Na čelu su fan župan, kapetan banderija. suci i ostali službenici općine. Svaka riječ i kretnja jakoL” nni
_>tM UL M\ m tn-muk.! a lukavački momci i/laze ravno pred lipu što je porasla uz bok bojištu. - Taj pripravlja novo bojište - veli šimunić. - Eto, sebi je očistio prostor Sad on vlada ledinom. Koji je to đavo”1 U koju svrhu svrstava sve Ali čovjek koji ima tako veliku čelu i opasn K ; 11 n . r a Popuštanje. I napadače i brami^ie. Sada je bojovnike razdijelio, a sam “auz.ma ledinu Branitelji ćaćine uibudeoi su. Nakane sivog doSljaka nitko ne može odgonetnuti^ 4}, > • ., , , ,,,:., 19 - Ako je to sam Pencinger? - šapne Pogtedić svojim drugovima.
•"•"•••• - Taj sivi? - mogao bi biti on... - .. .došao je s dosjetkom da nas zaskoči i svlada bez boja. •"#” - Samo tiho. Da čujemo što govori - ušutkava ih župan. Lukavčani su polagano izišli iz okruga. Posljednji se uputi crveni oklopnik koji je stajao na najkrajnjem mjestu ledine. Kad je htio izići iz kruga, plećati sivi konjanik zakrči mu put: - Plemeniti gospodine, izvolite malo pričekati. On se ispravi i upilji pogled u neznanca. Ali ovaj dade rukom znak lukavačkom kapetanu koji je uz bok crvenome. - Gospodine kapetane, izvolite izići. "Taj ne pozna šalu!" - misle ljudi, dok kapetan izlazi. Sivi oklopnici stadoše na put crvenome. Plećati snažni čovjek u željeznom oklopu oslovi zaustavljenog: - Imam s vama nešto važno govoriti, gospodine. Crveno pero na kacigi okrene se k njemu. Ljudi utihnu. Ipak do njih dopire samo neki mrmor ispod vizira crvenog oklopnika. - Sto želite? Zarobiti me? - Bože sačuvaj. Samo se porazgovoriti. Sudeći po odori, vi ste plemić? - I po rodu - odgovara poluglasno. Svakome od Turopoljaca, koji su u blizini, hrapavi glas je nepoznat. Svjetina pred općinom ispruži glave, nategne vratove i zabode pogled u dva oklopnika: crvenog i sivog. f,.,, - S vršeno je. ^ Sporazumijevaju se - tvrde plemići. 1: - Rekoh: Pencinger je znao da smo mi živi pakao u kojem će inprjeti na lomači njegov ljubljeni saveznik i došao je da ga spasi lukmvšiinom. ,•; - Izmaknuo nam je, izdajnik. - Ne može to biti. Ne damo ga. Nekoliko njih utjera konje na sive momke da prokrče put do crvenoga. Župan ih zaustavlja, dozivlje i zapovijeda: - Čekajte dok ja ne odredim. Svako neka drži mač u pripremi, ali neka miruje dok ne znam što hoće ovaj. Burno im kucaju srca, a ruke grčevito stišću drške mačeva. Svi vjeruju da je pod sivim oklopom sam barun Pencinger. Crveni oklopnik sjedi na sedlu sam samcat, u obruču nove čete. Pred njim na konjima dvojica sivih oklopnika. Onaj jaki, s mirnim hladnim glasom, zakima nešto glavom pa mu odgovara na primjedbu: - Znam. I po rodu ste plemić. I ovaj moj drug koji mi stoji slijeva plemić je po rodu. Crveni okrene k njemu glavu, ali ne veli ništa. Ni vitki sivi oklopnik ne govori. Riječ vodi samo onaj snažnih ramena. - Crveni oklopniče. odmah ću vam razjasniti što želim od vas, ali pomaknite se malo dalje u okrug. •"••••>• 20
- Ipak ste me žaro h kralja. - Rekoh vam na ča Tko se to usuđuje? Stojim pod zaštitom ••••”"•: Pomaknite se da vam ne ne /dim \ .i-- /MI obu moram silom odredili mjesto. Nećete? Dobro. Onda pogleda sivog d m ga i obojica sivih skrenuše konje tako daje crveni morao pred njima uzmaci. Sada se dogodi novo čudo. Obruč sivih momaka se zatvori. Tri oklopnika su na konjima u sredini okruga, na ledim, naočigled onih pred ";^”:n. 1:1 i l.uVa\čann pod lipom koje čuva osam momaka sivog oklopnu-a s puškama. l opet voda digne glas i ruku da upo/ori ljude na posluh. Ali to je suvišno. Svi šute. Rastvorenih usana i razrogačenih očiju prate hrvatski branitelji tajne namjere nepoznatog e"\ii”k,i Evo, objavljujem svima - progovori sivi oklopnik. -Obustavio sam bitku samo zato što se ne /na hoee ii crveni oklopnik ostati u vašoj borbi živ. Vjerojatno ste ga osudili na smrt. Pred općinom se zatalasale sve duše, maknule sve ruke. Sumnja dobiva potvrdu Hoće da spasi izdajnika, svojeg slugu. Oklopnik nastavlja govor: - Netko je tu kome je više do života plemića što se krije pod ovim oklopom negoli do vlastitog. I zabruji nešto kao bjesnilo. AH nimalo ne smete govornika: - Evo. moj drug i ja. Mi ga ne damo vašoj osudi. Sve bučniji biva prosvjed i sve življa vjera: crvenog oklopnika su zaštitili i nitko više neće moći do njega s\oinm oštricom. Ali sada \ikne sivi voda: Moj drug želi zatražiti od crvenog oklopnika da se s njim pobije na mač. Izlika! Laž! Himba! Varate se. Evo pazite! Lukavčani stoje mirno. * pred općinom se skamenjuju od neočekivanog preokreta. Ne mičem se odavde dok vi, crveni oklopniče, ne izidete mojem drugu na megdan. Sto će odgovoriti crveni? Njegov se glas ne čuje jer tiho pita protivnika: Otkud vam pravo tražitj da ^ l n ni s njim? I ne poznajem ga. Ali ga ja poznajem i to mije dovoljno. Meni nije. Moram /na n zašto se želi pobiti. Ima li to pravo? Ima pravo. Jamćnr /a M - A tko ste M. gospodine? - upravi pitanje crveni snažnom čovjeku. ^ To je sporedno A tko je moj drug, uskoro ćete saznati. ~ Pripravan sam se pobiti, ali reci u- /bou čeca me zove. To hoću da znam. U to sivi digne glas da se sve orilo:
- Kako se naziva vitez koji drugom vitezu neće na megdan? ~ Kukavica - odgovara, neki ei nepun mladić u krugu sivih. Crveni oklopnik osjeti udarac, okrene se k onom drugom i veli: "!-.!;- Primam, ali s kim se bijemV - S plemićem sebi ravnim - odgovara plećati, umjesto svojeg ftniga. - To se mora dokazati. tfc - Dokaz želite? ^ - Da, gospodine. v - Ako želite dokaz, onda je samo do vas da ga dobijete. Šutnja leži nad ledinom i drhtavo pitanje. - Imat ćete dokaz ako obojica skinete vizire. Dakle, crveni oklopniče? Pozvani ne makne rukom. - Istog časa kad skinete vizir, skinut će ga i moj drug. Istodobno. Zadajem riječ. Dakle, naprijed! Svjetina dršće. Dršću svi oni pod lipom i oni pred općinom. Nitko ništa ne pita. Svaki čovjek samo čeka, zureći u ono čudo od visokog čovjeka kojemu nitko ne vidi lice, nitko ne zna odakle je, zastoje stigao, tko gaje poslao i što hoće, a svi ga slušaju pod pritiskom ognjenog oružja, a sada pod snagom njegove ličnosti. Svi razabira da tu netko hoće borbu na mač sa crvenim oklopnikom. I to će biti jedini uzrok stoje zaustavio njihovu borbu. Netko je tu tko ima račune sa crvenim. I ne da ga dok se s njim ne pobije. I dok se Lukavčani bune, pred općinom se hrvatski plemići razbudili nekom tajnom radošću. Kao daje neka svjetlost sijevnula oko njih, sva su lica zasjala, a pogledi su zahvatili onu trojicu u sredini okruga. Oslobodili se sumnje i sada se nadaju da će oni sami moći krojiti kaznu crvenom đavlu. - Dakle, gospodine crveni oklopniče, primate li ponudu da obojica skinete vizire? On zaniječe glavom. - Neće da skine vizir - objavi sivi zapovjednik. Mrmor prosvjeda i spočitanja u redovima hrvatskih plemića, a sivi zapovijeda crvenome: - Onda se morate pobiti s mojim drugom pokriveni vizirom. Načas crveni oklijeva, a onda prkosno trgne glavom i dade znak da prihvaća. Hrvati slute da se tu nešto krije stoje ipak u njihovu korist. Neznanac nije protiv njih. - Sivi oklopnik, moj mladi drug poziva na mač crvenog oklbpnika objavljuje nepoznati voda da je morao svatko čuti. I uskomešaju se svi, razbude, rasplamsaju, očekujući. - Crveni oklopnik prihvatio je izazov. Pred općinom radosno drhtavo iščekivanje borbe, a tamo pod lipom skunjili se Lukavčani. Ali i njih diže na noge Ijubopitnost. Kapetan je blijed, uznemiren, neprestano se ogledava kao da nekog traži da mu
pritekne u pomoć. - Nijedan od bojovnika ne smije izvan kruga koji su povukle moje čete. Upamtite, momci! - određuje plećati. I krenuše jedan do drugoga i stvaraju oko njih neprodornu ogradu. Tog časa vikne ispod lipe kapetan Lukavca. 22 __ Kakvog računa imaju ova dvojica zajedno? Š^^* tore pokriveni vizirima jer tako želi crveni oklopnik - najavi voda L p ,KU " hrvatski plemići oko župana^ Ali bSa " brzo slila. Tamo stoje dva borca. Jedan visok vitak klooom IJ njegovu držanju nešto prkosno, silovito, e Tsok poklopljen sivim oklopom. Stoji kao an. mjem, samosv,, " " Kao da u njemu nešto vri. Snažnom JC S mač. Oko njih i vani izvan kruga grobna tišina. Protivnici se razdvajaju. Svaki stoji na svojem mjestu. Plećati oklopnik odredi: 7edrSbrzinom pohitaju prouvmc, jcd.u, r, ,ns urugogainavaie kao dvije razdraženc zvijeri. Duje mržnje Dvije """*• Zašto se biju”“ Tko je taj sivi što strasne, n.puda crvenog? Sudaraju se mačevi, a zveket ide ljudima d,. K o, t, Svaka duša osjeća da se ovdje bije neki tajni obračun. . . Udaraju snagom mladost,, nasrću bijesom uvrede, odbijaju jakim mišićima, sukobljuju se gladnom željom da jedan drugog smrvi u prah. Zvekeću oštrice. Svak, udarac osjećaju ljudi u svojim grudima. - Zar nevolja neće pokositi -^oga “ - pitaju se Lukavčani. l dršću i pomažu svakom kapi krvi, svakim dahom. Pola sata je prošlo. u"a"ti Što se to događa? Kakva je to borna.1 N .jedan mje mogao dohvatit drugoga. Prsa su im oklopljena. ali su ruke M, -hodne , trbuh ,e tu da primi oštricu mača? Uzalud čekaju. Ni kap krvi ne poteče Zar je to igra, ili prevara? . . ... Nešto se zamutilo u redovima hrvatskih plemića. Om najvještiji mačevima izgubili su mir. - Ljudi, sivi ga štedi. - Jest, sivi je mogao svojom oštricom \cc davno čestit" pcskakiiau crvenoga. K - Pravo veli Darko Mrnjavčić. l ja sam to opazio - priključi mu se Šimunić, Pogledić i svi redom. Valja čekati u jednakoj borbi. Nijedan ne popušta. Kao da su se dogovorili. .
Tada se najednom nešto promijeni u tajnom " “ Odjednom se hitro digne, zadrži na nogama i upre mač. i Razočaranje u očekivanju brzo se opet digne do bučnog poziva svome sivom štićeniku. stoje to? Sivi čeka. Ne navaljuje. Čeka i crveni. Prolaze čas-dva: još uvijek čeka. što je to? Dogovor? Sumnja se uzbuni. Vika razliježe: - Kukavče crveni, nemaš hrabrosti? Crvenom je jasno da mora navaliti. I potrči k protivniku. Njegov mač odbija ga udarcima koji zvone kao glasnici poraza. - Gotov je. Sad će ga pogoditi ravno u trbuh. Mač u ruci crvenoga zastane. Zar mu je ruka ukočena? Smalaksala je. - Pusti mač, bijednice, nije za tebe mačevanje, razbijaču bijedan. - Ranjen je! - kliču ljudi. Sivi diže mač od protivnika i pušta mu da se opet osvježi. - Nije ranjen - šapću lukavački momci. - Štedi ga! - prosvjeduju hrvatski plemići. - Dao mu je vremena da se snađe. Sivi, jasno, sve više štedi crvenoga. Očito je neće da ga izrani. Dopušta mu da ga i odbije, ali opet neprestano napada. Kad bi ga mogao probosti, povuče mač. Hrvati sve više dižu uzbunu. Protiv vlastite njihove volje i odredbe županove provali bijes pred općinom. Vika je sivoga dozvala k svijesti. Ili nešto drugo upravlja njegovom desnicom. Bez daha i bez odmora navaljuje, udara. Treska za (reskom. Zveket za zveketom. Mač mu je pobjesnio u ruci kao daje divlja zvijer koja ga goni, ali ne razdire žrtvu. Crveni odbija, dašće, noge mu klecaju, sivi goni kao mahnit. Lukavština, bjesomučna mržnja ili nenadmašiva snaga razara, uništava protivnikove sile. Pije ih, lomi, pustoši, baca u ništavilo. Hrvate hvata drhtanje, grozničavo treptanje, dahtanje. Sivi skoči, udari bjesomučno pet puta. Kao munja, svjetluca mač od udaraca o mač protivnikov... "•Crveni zatetura. Krik radosti hrvatske svjetine. Mukla strava Lukavčana. Sivi skoči, udari bjesomučno.
Crvenome ruka klone, mač se spušta na zemlju. Pao je na koljena. Divlje se ori vrisak radosti. Još se drži. Mukom hoće da nadvlada nesvjesticu. Crvenome gasne posljednja snaga. Sivi udari još jednom po klonulom maču gromovitim udarcem. Crveni pada na ledinu. Pokriva ga pljusak radosti. Ali stoje to? Ljudi se jedva snalaze. Kao zvijer, skoči sivi na onoga na zemlji i pograbi ga za vrat. Crveni se trgne i odbija protivnikove ruke. Ovakav svršetak viteške borbe? Ne, to još nisu vidjeli. Pred njima se kotrljaju dva tijela. Osjetivši na sebi protivnika, crveni se opet osvijesti, brani se. 24 f ,-ri ruke zahvatile se na ledini kao pandže divljih zvijeri. šio je to? zapanjeno pitaju hrvatski plemići. - Crveni nije a sivi se baca na njega iakama? . . ranj Rekoh - veli župan - htio ga je izmučiti i sramotno bacit, na crnu zemlju. To je htio. Zato ga nije ranio. y" ; A zašto ga baca na wnlju? ( ." . Đavolski vitez-”kBkae netko. “;--: ; Samo hi se đavo usudio na takav ""• V-_ “ ., “, Zajahao je sivi na njega. Je h to vKtaOlM|*T Ugušit ga hoće? To nije viteški. ~*V “.”.". . , • Zna on zašto tako postupit Izdajicu valja ugušiti. Onda sivi zna tko je crv L m ...... -. Bijesna mu navala veli da zna. Tko h je taj sm? Vepar je. ne čovjek Svatko je izgubio svoje misli u onoj dvojici što se bore na zemlji. Sivi ga savija, skače Po njemu i lomata njime. I uhvat, oko vrata. Jao. guši ga. Velike li štete! < , Nešto mu veže oko vrata. Vidite li" - Ne ne, obratno raskopCa\ a. Veliko široko urnebesno pitanje bljesne u očima hrvatskih plemića. Raskopčava vizir”“ Vizir će mu skjnuti. Ljudi poskakuju. Kliču. Pogledi pohlepno hvataju ruke sivog protivnika ruke što su se kao di\lje zvijeri zadrlc u vrat crvenome. - Vizir, vizir - ponavljani liudi kao da oeekuiu neku veliku slast. - Vizira će se dokopati. - Zato se crveni brani kao bijesna zvijer. - Dere ga sivi kao vepar, Neće mu uteći. Gle. crveni ga bije. ali
uzalud. - Što radi tako dugo. zaMn uc skida vizir? , Nešto se odjednom pre\nu Nekoliko krikova, - Crveni se bacio na li buli - Hoće da sakrije lice Svršeno je. - Gledajte ljudi. U blatu je zarinuo glavu. - Bit će dvostruko blatan ubra/ hulje. - Jelenko, sad ćeš pred nama svanuti u svojoj sramoti. - Jelenko, jadna ti majka - Ljudi, gledajte sivoga, živi je Lucifer. _: Skaču ljudi, guraju.”", "vatko hoće da vidi sivoga što se bon da otkopča onom drugom remen kacige. I ponovo kliknuSe. jar Sivi raskopča remen.digne iila\n kao iia K knkmu. oJ radostLOnda čvršće pritisne čitavim li]elom u \enoguklopuiLi pod suhutr, vuče mu s glave otkopčani vizir. Crveni, kao da će >jla\oni pod ledinu, i se sakrije. Zadržav a se noktima i rukama Protivnik mu vuče s glave vizir s kacigom. Sivi leži na crvenome. U niti mu je vizir. Digne ga uvis i baci visoko 25 27 kao da bi ga htio odbaciti oblacima. Ali glava je protivnikova zagnjurena u ledinu. Svijet čeka. Sivi opet zahode ruke oko vrata protivniku, ali se neda okrenuti kao da gaje crna zemlja uzela u zaštitu i upila u sebe. To još više raspali nadraženog sivog oklopnika. I sjedne crvenom oklopniku na leđa. Ljudi urliču. Sad onome dolje nema pomoći. Objema rukama zgrabi sivi crvenoga protivnika za vrat, stisne ga i digne mu glavu k sebi gore. Ispod sivog vizira zaori poludivlji glas: , ;>-••, \ v - Evo ga, gledajte ga. Evo mu obraza. ,” Urlanje, udaranje, divlja provala. Ljudi se valjaju. \ Hrvatski plemići nasrnu na obruč stranih momaka, muvaju se, mačevima krče put do razotkrivenoga. . • • • Gromko viče sivi zapovjednik i dade znak četi: •• - Razdijelite se. Pustite ih. Neka gledaju. Momci otvorili prostor. I sunuše Turopoljci u okrug kao bujica Stoje razruiila nasip. - Lice crvenoga ovamo. Tijelo njegovo dajte. Glavu njegovu hoćemo. Pali su oko razotkrivenog kao pljusak tuče iz crnog neba. Kao munje razdražene oluje. Nastaje tišina kao iza praska groma. Ljudi zanijemjeli, oSinuti strijelom.
A onaj tamo što drži glavu crvenog oklopnika i pokazuje razotkriveno lice viče ispod svog vizira poput luđaka opsjednuta đavlom: - Evo, on je! Evo vam ga, to je on. Ni poklik, ni riječ ne silaze s usana onih Sto su se zaustavili kao da su udarili glavom o pećinu. Kao da im tlo nije pod nogama sigurno, kao da se zemlja pod njima stresla. Protivnik još uvijek sjedi na leđima crvenom oklopniku i drži njegovu glavu. Ispod sivog željeza neko đavolsko hihotanje, urlik zadovoljene osvete. Ali nitko mu ne poklanja pažnju. Svi su se izgubili u zaprepaštenju, gledajući njegovu žrtvu. Ova se ne može maknuti. Kuštrave tamne kose prosule se po znojnom čelu. Iz ogrebotine curi krv po blijedom licu. Oči polumrtve. Ne brani se. Prepušta se. Snaga mu je iscrpljena. Nema više čime da se brani. Igračka je u rukama ognjenog pobjednika. Sivi plećati čovjek na konju probudi hrvatske plemiće što zure kao zamrli. - Moja gospodo, jeste li sada vidjeli izdajnika? Nitko mu ne odgovara. Omamljeni su teškim udarcem. Pogledić, Arbanasić i Šimunić stoje prvi sprijeda. Ruke su im nemoćno klonule niz bedra. Župan iza njih izgubio prisutnost. Ne zna Sto se to pred njim odigrava. Izgubio je vid. Sve je u magli. - Nemoguće! - dašće nekoliko glasova. - Ljudi, tko je to pred nama? - krikne župan. "d. liai rriifi 26 Očajni povici pitaju sa strahom i užasom. Nitko ne vjeruje očima Župan se bijesno zaleti, vičući: - Tko je taj? Ljudi; govorite. - Zar ne vidite? - vikne neki glas. - Evo pogledajte! - Draženić _ Valjda niste poludjeli”,” Oslijepili ste, ljudi! -- Ne, to nije njego M"1 lite. braćo. - Neka sam Bog zna tko je. A župan stade drhtati kao da gaje tek sada zatiumla spoznaja onoga što gleda. Kapetan banderija čvrsto ga uhvati za lakat i prodima: - Prikaza je to. ništa drugo, gospodine župane. Netko od plemića vikne iz sveg grla: - Slavimire Draze.novitu, JW>te li to vi? Crveni se miče Slomljen, polumrtav, predan na milost i nemilost dvjema divljim rukama što drže niegoui glavu i 01 k rivaju ljudima lice. Župana oblijeva smrtni /noj. Teško diše V^e ho^- Ja mu iskou iz grudi. Čas je blijed, čas opet crven Čini mu se da će pasti mrtav.
Skupivši posljednju snagu, hoće još da opravda pred liudnna <>n> --10 gleda i oca ino vikne: Laž je to, laž, obmana. I nestaje mu /raka Kapetan ga hvata da ne padne. Oni drugi saginju se, bulje u to lice na zemlji Da, to je Draženićevo lice. Ali otkud”1 Kako je ovaj pod crvenim oklopom -zadobio njegov lik? Tko mu je navukao crveni oklop? Gdje? Kada”“ Kjko? Bio je zarobljen, dakle, om su ga zarobili, uvukli su ga u taj oklop. Onda se njihova pažnja skrenula prema onome koji mu je skinuo kacigu i vizir. A tko je sivi? Tko je njegov plecati drug”,” Munjevito kruže misli i primjedbe. Župan i prijatelji obasiplju se pitanjima. Padaju im na duSo kao utezi. Dva siva oklopnika zapovijedaju ovom četom što je dojurila odozgo, s onkraj šume kao na dani znak Tko su ti ljudi? Tko je onaj sivi što zapovijeda? Tko je taj što je s crvenim oklopljenikom zapodjenuo borbu na mač”11 štedio ga u dvoboju, a divljački izmorio? Htio gaje imati nemoćna pred sobom, ni ranjena ni mrtva A zašto ga je htio imati samo i/morena, uništena, nemoćna? Samo zato da mu može otkriti lice? I zašto su mu se ruke kao zvjerske pandže bacile na vizir? U njemu je bilo sve što je htio imati od crvenog oklopnika? Ne njegov život, ne krv, samo vizir. Zašto samo vizir”7 Zašto mu je bilo samo do toga da pokaže njegovo "će. Ako ga mrzi, mogao ga je ubiti, l deset puta. Borba je. izgledala na život i smrt, a zapravo se vodila o vizir, Iz prestravljenih županovih prsiju provali očajna muka: --- Ljudi, u tome je skrivena đavolska obmana, spletka, prevara uperena protiv Draženića \ - Jest, ništa drugo nego to - vele svi. Te riječi olakšajte t Dale su pravac odgonetki. , Prvi do sivog zapovjednika stoji Šimunić i pita ga: , < , - Tko ste vi? - To je manje važno, tko sam ja - odgovori ovaj sa sedla. .; Kakva je to igra? - zaviče župan prema sivom oklopniku. - Neka se razjasni. Neka progovori ako je vitez. ,. - Skinite vizire, sivi đavoli! - S puškama se bore zasjednici, sramota! "g - Vatreno oružje nije za poštene. - Samo na Turčina ide se tim nedostojnim oružjem! Niste ljudi, Lukavčani ste.
Zapovjednik na konju ne može do riječi. Ogorčenje zapljuiti protiv njega. Kao da ga se to nije nimalo kosnulo. Samo zuri kroz crne rupe i čeka. Grde, psuju, traže da razotkrije lice. Nitko ne pomaže crvenom oklopniku da se oslobodi bijesa svojeg protivnika. U viteško obračunavanje ne smije se nitko upletati. Ipak, ovakav obračun nisu vidjeli. Ne za čast i krv, nego za vizir. Župan nasrće prema sivom zapovjedniku, poziva ga na red, izaziva njegov odgovor. - Skinite vizir ako vam je lice pošteno. > - Čekajte, plemeniti gospodine, ne prilazite ovamo. <•! - Ne marim, ubijte me, ali razotkrivena lica. - Ako ste kaštelan Pencinger ili njegov čovjek, recite što sve to H? Da čujemo? •..; - To se ne može izreći s nekoliko riječi. . - Onda razložite opširno. Ako ste vitez i plemić, govorite. -.j, - Ovog je časa važnije tko je onaj tamo - i pokaže na sivog oklopnika koji još uvijek drži glavu svoje žrtve. .".
oklopu Draženić smlavljen na zemlji, a nad njim se isprsio Jelenko. njegov pobjednik. Draženić na ćelu Lukavčana, a Jelenko pod zapovjedništvom nekog nepoznatog snažnog oklopnika. Strahovita obmana, jezovita zabluda, nikad viđena vjerojatnost. Tu dolje na zemlji vide druga, vođu njihove urote protiv kneza Brandenburga. druga otetoga, a sada položenog na zemlju bez snage, na pola izbijenoga. Uza nj Jelenko Gdje da počnu pitati? Gdje raspredati čvor u koji su zapali? A ovaj leži nemoćan na zemlji. Nitko se nije sjetio da mu p^iimgne Ni sam župan. Zagonetka je jača od svakog osjeća ja prijatelisAva^svctui, čak i osjećaja budućeg rodbinstva. Gvozdenom rukom drži ih ta zagonetka, u koju se survala sva pažnja, svaki ljudski osjećaj. Tu je jedina /elia /agledati u lice neizvjesnosti što leži u magli te zagonetke. Razotkriti \c. prodrijeti joj do dna. To jedino žele svi. Draženić će to razjasniti - pada riječ iz nečijih usana. Tek ova primjedba sjeti ili nevoljnika koji leži na kumi On to može razjasniti. Približe se k njemu, uhvate IM /a mke d.i ni ga digli. Jedva diše. Jedva se miče. Iscrpljena snaga do posljednje kapi. Svi nagrnu prema Dra/cnuu Zete ga čuti. U njega vjeruju. l saginju se k njemu koji leži smlavljen od protivnika. Nekoliko njegovih mladih drugova pokuiu.vafu.jja.doAa.lik “ICMI. /".mledaiu :,i u liec i razabiru da gleda. Oči mu svijest nije potamnjela. - Možete li ustati? Ne odgovara. Oči su mu napola otvorene, bori se da bi te odupro nesvjestici što razara sve nje;jn\. i>jc ( UK sve --u" se oko uiega dV^Kla, ali je kao zamro, izgubivši ticK;.:: i snacu l iiulmia se čini da SU mu svi udovi tijela uzeti i nikada \ i ^ neće stupiti na noge. - Nije ranjen - ustanovi općinski ranarnik - valjda nije ni uzet. Onaj ga je crni vrag smrtno izmučio, svaku mu snagu zatro. Treba da nešto žestoko popije. l potrče u obližm a dotle mu vrač tare žile. Sve se vise ljudi ^agmjeknjemu. Htjeli __ , . mi m m- : .”.djajna iLuuj.i "O •n^:.> i”u^ koja bi im rasvijetlila tajnu što se koči pred njima zaogrnuta plaštem tmine. - Pokušajte se u - veli mu Arbanasić - i prihvati ga za ruke. Ne diže se i ne odt Leži nauznak. Prilazi mu župan i sućutno ga - Slavimire. sto je to s tobom? Govori! - Ipak nije priseban - veli netko.
28 - Morao bi razjasniti što je to, kako? " v . s tnose - Dajte mira - odlučno će vrač - nemoćan je. Euoi” okrepu. •>•: Vrač pruži ruku za vrčem i napaja obnemogloga. " " > HKapetan banderija predloži mladim plemićima: i - Neka ide netko u županovu kuću i kaže Vileni što se dogodilo. U tolikoj daljini ne mogu nas od županova dvora ni vidjeti, a kamoli čuti. Smjesta se kapetanovoj odredbi usprotivi župan: - Da nitko nije otišao u moju kuću. Jao onome tko bi joj što rekao. Vilena ne smije doznati ništa dok se ova zagonetka ne razjasni. Pošaljite dva općinska službenika na zaokret neka ne puštaju nikoga proći cestom k mojem dvorcu. Sada se Draženić makne i stade se upirati rukom o ledinu. Njegovo se tijelo pomakne. Ruke mu traže oslonac. Neki mladić primijeti: - Čim je čuo da su spomenuli vjerenicu, probudio se u život. - Njeno ime bila je najbolja okrepa. Evo, diže se. Ranarnik i drugi uzimaju ga pod ruke i pridižu glavu. Na pola se podupre o desnicu i uspravlja. Kosa mu je razbarušena, znojna, lice zaprljano od dodira s blatnom zemljom. Oklop na njemu svinut, crvena navlaka napola razderana. Napokon se diže. Protare čelo, mokro od znoja. Opet su se razgibale zaustavljene misli. A ljudi oko njega ne čekaju, već ga nemilosrdno biju pitanjima. - Što je bilo? Kako se dogodilo? Zašto nosite crveni oklop? - Čekajte dok pribere svijest i snagu i misli - zaštićuje ga župan. Divljaci ste, ne ljudi. - Istina je. Neka samo što prije dođe k sebi da razjasni. - Eno, već čvrsto stoji na nogama. Bit će uskoro sasvim čio. Svi se guraju k njemu. A Jelenko se popeo u sedlo k svojem zapovjedniku koji je pokriven vizirom. - Evo izdajnika utječe se k svojem zapovjedniku u zaštitu. - Ljudi, Jelenko je sablast što stoji u mraku ove zagonetke. On je to. - Kako je došao ovamo? Zašto? Kakva je to četa? - Lukavačka. Sve je bila prevara. Ono je Pencinger, ili njegov sluga. - Čekajte, ne nagađajte - opominje ih Darko Mrnjavčić - zamalo će se Draženić oporaviti i sve razjasniti. Dok oni raspravljaju, Jelenko Kušević mirno sjedi u sedlu uz
zapovjednika u sivom oklopu. Kao da i oni nešto očekuju. Župan stoji uz Slavimira Draženića, hrabri ga toplim riječima, tješi ga i napaja žestokim pićem da što prije uzmogne govoriti. - Nisi ti osramoćen. Znamo mi svi. Ovako se ne bije. Znaju to i oni. Htio te do smrti izmučiti da te što više utuče. Samo nastoj steći jakosti. Evo pij! Sve će se razjasniti. -Znam: žrtva si osvete sivog demona. Draženić progovori: - Hvala vam na brizi. Uistinu sam žrtva, ali razjasnit ću sve ... Jelenko se na sedlu okrene k Turopoljcima i digne ruku u znak da želi nešto reći. 30 - Što taj kani? - prosvjeduju oni. _- Čujte me svi! - zagrmi Jelenko. Te riječi djeluju na Dra/enica “ka>> dah svih ljudskih snaga. Popne se, stisne pesti, digne glavu. Protivnikova pojava i njegov glas ispune ga plamenom života. Pohita nekoliko koraka i vikne prema njemu: - Hoćeš li još govorni. SIIIHMI laži? Podmukli spletkaru? Taj povik zapali Jelenko\c oči žarom i gromko vikne: > . Sad ćete vidjeti kome pristaju ove pogrde. Razjasnit ću. Oba protivnika okom u oln kao dvije sjekire, kao dva mača, što bi zasjekli jedan u drugi u smrtnom zamahu, kao dvije čeljusti, žedne da jedna drugoj zarinu zube u meso. Krikom kakav još nitko nije čuo iz Draženićevih usta vikne on: _ Razjasniti mogu samo ja. Samo i jedino ja. - Mislite li, gospodine plemeniti”? Ja opet vciini: ima još drugih koji su zvani razjašnjavati. Najprije ja, Jelenko Kušević. - Zamijesili biste ljudski razum svojim lažima, himbama, izdajico! Ne slušajte ga pozivlje Slavimir Draženić. Draženić se razmahao, razvikao Nikad nisu slutili da bi ga mogla rasplamtiti tolika vatra. - Samo čovjek komu su nanijeli krivicu može se ovako razgnjeviti upućuje župan mlade ljude oko sebe. - Nećemo slušati Jelenka. Neka govori Draženić. - Slavimire Draženiću. pozivam te, govori! -javlja se županova zapovijed. - Ne biste li prije mene poslušali”.” - pita Jelenko. Buka prosvjeda diže se protiv njega, a svi se okreću k Draženiću: Samo njega slušamo. Neka govori. - Dobro, slušat ću i ja - veli Jelenko, a blijedo lice odaje zluradost. Na to se Draženić okrene k plemićima Turopolja i Zagreba i platneno započne: - Drugovi, prijatelji sumišljenici moji!
Baš kao krasni naslovi - upadne Jelenko sa zlobnim podrugljivim smijehom. Ponovni prosvjed diže se protiv njega, a Draženić uzdigne glas: - Čujte me, prijatelji” Evo, razjašnjenja. Stisnutim srcem sluša župan. Svi nagrnu naprijed. Svi čekaju nešto vehko o čemu ovisi i njihova sudbina. Ispruživši ruku, Draženić pokaže prema Jelenku: Ovaj tu oteo me pred očima mojih drugova Pogledića i Arhanasića. Je li bilo tako? - Istina je - potvrde obojica mladih drugova. Jelenko podrugljivo šuti. - • Oteo me, a prije uortaćen s gostioničarem ilaiJL• sasuti u naše vino uspavljujući prašak Od toga smo zaspali i nitko od nas nije se mogao Probuditi kad nas je dopala njegova zločinačka ruka. - I to je istina - potvrde Arbanasić i Pogledić. . ^ šumskom dvorcu kneza BnmdenbnrtJa odi/ali SU nada mnom suu jer sam bio voda urote protiv kneza. I osudiše me na smrt. Bijesni pogledi i tihe kletve padaju prema Jelcnku Kuševiću. i\ Draženić stupa korak naprijed: - Ali su se predomislili i osudili me na još veću kaznu nego što je smrt. Odluče mi pokloniti život ako moj budući tast pristane na ponudu koju su mu predložili preko svojeg izaslanika. Jelenko se smije i probudi bijes plemića protiv sebe, a Draženić klikne prema njemu. - Smijte se, gospodine! Zamalo ćete zaplakati, zaridati nad svojom sramotom. Moj budući tast ponosno je odbio da mi spasi život na taj sramotni način, l moja vjerenica je odbila. Uzbuna zavlada u krugu mase i sve više raste naklonost prema (flDraženiću. - A sad čujte što je još učinio sa mnom ovaj čovjek, izdajica. “$i “i - Pazite, Draženiću! Ova riječ mogla bi pasti na vašu glavu. Ali Jelenkov prijeteći povik zagluši razdraženi prosvjed pred općinom. Kad Draženić opet nastavi, svi ušute. - Evo, braćo i gospodo, ovaj izdajica predložio je Pencingeru u (ugarskom dvorcu, gdje sam čamio, strašan zločin. - Što još? - promrmlja župan. - Taj zločin je glasio da mene, otetog uznika, silom odjenu u crveni oklop i odvedu na čelo lukavačkih vojnika kao da sam njihov voda. Čujete lito? Poput grmljavine zagrme poluglasne kletve prema Jelenku Kuševiću, a Draženić ih poziva da ga slušaju: - Eto, braćo, tako mene zarobljenika vode silom. Onaj kapetan tamo vazda čini kao da u mene traži naloge, naginje se k meni i sve određuje on sam na moj račun.
- Zašto ste ga poslušati? - vikne Jelenko. - Zašto? Zašto niste viknuli: evo, braćo, zarobljen sam, uzmite me. - Nisam to mogao učiniti jer ste mi zaprijetili: odam li se ljudima, navalit će na dvorac moje vjerenice i na njoj učiniti sramotno djelo. Zgražanje se prospe iz usta svjetine. I njihovi poklici prijete Jelenku Kuševiću. Sa zlobnim smijehom okrene se Jelenko svojem sivom zapovjedniku. Župan digne glas i okrene se prema Turopoljcima. - Čujete li sada zašto je on bio tamo na čelu Lukavčana? - Jest, zato sam bio. I zato je kapetan mogao raditi sa mnom stoje htio. Zato se nisam mogao maknuti da čuvam čast svoje vjerenice. Eto, tamo vam je lukavački kapetan. Pitajte njega. Okrenuli su se prema lipi, gdje stoji kapetan sa svojim momcima. Drži ga čvrsto na oku siva četa nepoznatog zapovjednika koji niti što veli niti što čini, samo hladno, mirno sluša. \<; “\; < A Lukavčanin potvrđuje Draženićeve riječi:-,!”“1 - Istina je! .(& - Dalje! Što je bilo dalje? - izaziva Jelenko. Žestokom se kretnjom obazre Draženić k njemu: tyfr>t4 •" - Što dalje? Evo što. Došli ste vi sa četom koju 11111 j Pencinger, moj tamničar. Ovog časa svi su sepodedi našli na viziru visokog plećatog oklopnika fto sjedi na konju uz Jelenka i ravnodušno sluša. Crveni oklopniće. stoj! - vikne plećati čovjek na konju, a njegovi unere duge cijevi prema općini. Puške izazi viju ogorčeni pi os\ ied. Draženić nestane u grupi, sagnuvši se dolje. Nema milosti nikome tko ga zaštiti. Jedan, dva Ljudi se ra/dijele. Hra/eme ostane nadohvat L: huji t om oružju, blijed i raspaljen: - Izdajice, Kuševiću. što hoćete? Umjesto njega, čuje se glas njegova zapovjednika: - Gospodo plemići. do^ni ste slušali optužbu. Čuli ste je do kraja. Pozivljem vas da sudite optuženome. - Stoje to; opet? Zapanjeni su stari i mladi, ne vjerujući da su pravo čuli. Ali sivi opetuje: Pravo je i pošteno da povučete krivca pred svoje suce. Opet /a m k vikne Draženić. - Ljudi, udarimo na njih! Pravo veli * a i plemić ovdje - oglasi se Jelenko. - Sudite mi. Rođen sam Turopolja^. Sad ja tražim sud. Na te riječi Draženić potrči nekoliko koraka naprijed: Osudu su izrekli. Prokleti su ga, izgnali. Nisu! - najavi snažni čovjek u sivom oklopu. - Ne može narod i/ncati osudu Samo vaši suci imaju na
to pravo. Udarimo na si\ oga! Na njega! - Čuju se poviti. ,4ri Udarimo na sve /ove Dra Sivi oklopnik digne ruku i veli: ,, Po/ivljem, gospodo, da se nitko ne lati mača. Na sredinu ledine po]ah,n je Kušević, uzviknuvši: .: : Gospodine /upane. časni suci općine turopoljske, tražim od vas da me smjesta povučete pred svoj sud. Pred sud? Taj hoće pred sud? Jest. pred sud želim. Suci su me pozvali da dođem. - Ne dajte obeščastiti svoj sud - vikne Draženić. - Nema za ovoga više suda. osim vješala! Udarimo na njih! Evo, ja ću dati i život. Izvukao je mač, slijede ga i drugi. - Stoj! Ne m n , - zaprijeti sivi oklopnik s vizirom na licu tako gromko da su se ljudi zaustavili, a Jelenko opet nastavi: Ima li pravičnijeg puta nego da stupim pred suce? Zvali ste me pred svoj sud. Tu sam. Ako još ima u Turopolju pravde, onda me ova mora pozvati pred svoje lice i kazniti. Draženić; gromko prosvjeduje i pozivlje drugove: Ne jnože biti suda bjelodanom zločinu. Samo vješala. Samo oštrice naše smiju suditi ovom izrodu. Je li tako, prijatelji? Prije negoli su mogli odgovoriti, izađe Darko Mrnjavčić i mirnim nastupom ušutka drugove: Gospodo, nema ništa prirodnije nego da Jelenka Kuševića Povučete pred sud. Ne razumijem zašto se tome protivite? >A\A VIII Tada se na ledini pojavi sijedi starac, najstariji sudac Turopolja, najčasnin od svih. l on digne ruku. Neki ušutkavaju bučnu mladež. - Šutite. Čujmo što misli sudac, plemeniti Musić. Starac ih pogledom ušutka, a onda progovori mimo, svečano: “ Neka bude mir. Ćujte moje riječi. Dugo smo čekali da ovaj nesretnik dođe pred naš sud. Sada je tu. Ima odgovarati za svoje čine. - Onda u tamnicu s njim! - vikne Draženić. - Tako je! Neka mu se sudi. Ja to tražim, ja župan. - Ali odmah, ovog časa, tu pred svima! - traži Jelenko. - U tamnicu s njim, a na ove dignimo mačeve svoje! - pozivlje Draženić. - Ne! Sada odmah ovdje neka se sudi. - Pred sud! - kliču ljudi, u želji da čuju priznanje grešnika. - On hoće odmah, samo da nam osujeti borbu! - opominje Draženić prijatelje. Svjetina je već prihvatila prijedlog da se sudi odmah. U tom prijedlogu nazrijeva zadovoljenje svoje goruće želje da čuje
priznanje izdajice. I diže se platneni prosvjed: - Sud! Odmah sud! Jelenko gromko nadvikuje ljude: ;”-: S l - Evo. tu sam, čujte me. ““*•• > Na to se Draženić upne i dobaci Jelenku sav izvan sebe: :( - Imaš li još kakav zločin koji ja ne znam i nisam mogao prokazati? " - Ima! - odgovori Jelenko. Ovaj njegov odgovor pada kao ulje na vatru. Zapiskutao je gnjev ljudi, ali se nitko više ne približava Kuševiću. Zaokupili su starog suca Mušica koji pozivlje još dvojicu svojih drugova da odmah pristupe suđenju. - Neka se Lukavčani maknu ispod lipe. - Tamo je stol, a oko njega klupe. Neka sud zasjeda. Sam sivi oklopnik odredi Lukavčanima da se pomaknu, dok njegovi momci budno paze da ni jedan ne umakne. Svi se poredaju na ledinu. Stari sijedi sudac sa dvojicom ide k stolu. Župan je rumen, krv mu je pošiknula u glavu od zadovoljstva. - Tako. neka sad sluša i neka Draženić prisegne pa će onda sav svijet vidjeti kakva mu je nanesena nepravda. Oko Draženića se okupe drugovi. On im uzbuđeno priča: - Ne smije se dopustiti da onaj tamo ostane pod vizirom. Neka ga skine. Ljudstvo se smirilo. Svi su se okupili i stisnuli u klupko da budu bliže sudu. Kapetan banderija određuje da se ljudi pomaknu i ostanu na mjestu. - Neka se nitko ne upleće u suđenje. Dok se svi redaju, Draženić pripovijeda: - Ne mogu vam iskazati što sam pretrpio u tamnici kamo me spremio Jelenko. Drhtavo sam Čekao što će Vilena? Ali ostala je junakinja. Nije pokušala nagovoriti oca da prihvati sramotnu ponudu. Ova hulja još se usuđuje pred sud. Vjerojatno je smislio novu varku. - Ne bojte se. Suci će jta r"dmah raskrinkati čim počne lagati. 34 __ Hoće li pripovijedam kako je na mene navlačio crveni oklop? Mislio sam da ću poginuti od jada. - A što mislite. Dražen K u ; [kujo taj u M \i_mi oklopu što tu sjedi na konju i drži nas sa tvojim puškama na uzdi? __ Ne znam i ne slutim Ilije Lukavčanin ili neki drugi Kuševićev ortak. Svakako hulja, kao i on. - Pošten čovjek ne može biti kad skriva lice. Tada se približi Darko Mrnjavćic i primijeti: _ Evo. vidite, napokon Jelenko pristupu p\\\\ sud od svoje volje.
Draženić se nasmije posprdno i razjašnjava: - A zašto”1 To je vrlo jasno Ne bi se stavio pred sud sam da tu nisu njegovi Lukavčani. To je ova. siva četa s puškama. Nešto su, gospodine, novo smislili da vas zabave kako bi iz Lukavca stigla pomoć. - Zar ih nema dovoljno > - odgovara Darko. - Nije im potrebno vise. Nema ih dovoljno da nas potuku do posljednjega. Vidjet ćete. gospodo. Jelenko je zatražio sud da IVncm^ci sicknc \rcmuia l iMnonli su u Lukavcu: sve do posljednjeg plemića još će danas učiniti kmetom. Trebalo bi to reći sucima i županu. Sam župan je za to da se odmah sudi. Vidjet ćete kakva nevolja od toga - uvjerava Draženić. - Idite, recite vi županu, gospodine Draženiću, mi vas pratimo ponudi Šimunić. Odmah su se upi.::, k njemu. Draženić mu stade razjašnjavati zašto sivi hoće suđenje. Međutim, /u|\ii: :K- mu/c dun/kati KUSOVKOUI k.i/nu veli: - Ako ne sudimo i onda nas sivi može držati ovdje sa svojini prokletim puškama. Đaku, na istom smo. Protiv ovih vatrenih metaka ne možeš. Ostani miran. Neka se dokaže po sudu tvoja nevinost, sine moj. Ni Draženiću za voiiu HCL”V se odu-či užitka da pravda suda zauvijek ožigoše Jelenka Kuševića. Uvjeren je da će svaka njegova riječ biti kao suho gorivo na ražareno ogniištc Hlu> IM da izazove proffv nfega slasnu osudu zakonitog suda A to mu je potrebno samo zbog jednog razloga. Župan osjeća da ne bi mogao više živjeti u svojem dvorcu ko|i |c taku Hizu Kuševićeva. Ako mu suci izreknu osudu, onda će ga zauvijek izagnati i neće više moći živjeti u svojem dvorcu, neće ea svojom pnfavom i/a/i\aij, Ako bi Jelenko ostao tamo, onda bi župan morao ostaviti vlastito gnijezdo. Ta okolnost utvrdila je u njemu odluku i nikako ne odstupa. ^ivo traži da mladom čovjeku sudi sud. i to smjesta, to vise Što ga je sud već jednom pozvao da se javi l suci se slažu sa županom C svjetina pak očekuje od tog suđenja nepoznata otkrića i Iraži suđenje Sluti da bi mogla čuti priznanja od kojih će trnuti, groziti se, ali nua ^u °^ bučnije želi neka se pokore svi. i Draženić, i njegovih n ckoliko prijatelja. Nikoga sada ne zanima Pencinger ni Lukavac, svi su eijni nečuvenih otkrića i burno kliču da se Kuševiću sudi ovdi, IK; ledini Pred svima. 35 Mladi plemići povukli su sensipi ijed. Župan ne popušta. a ni sudac, l ostali se pokoravaju. i n suca sjede na klupi jedan pored drugoga. U sredini sjedoglavi
starac Musić. Sva trojica pobuđuju poći tanje. Županu su odredili mjesto kraj sebe. | on sjeda u teškom očekivanju da će sada osloboditi i sebe i svoje dijete prisutnosti tog zlotvora. Svi su utihnuli. Jelen koje sišao sa sedla i približuje se sucima. Sva se pažnja slila na njega. Svi razabiru da je njegova stasita pojava neobično omršavjela. Lice upalo. Oči se izgubile u crnim kolobarima. Kao da se u njemu sve urušilo. Što je to postalo od tog plemića? To pitanje leži u svim pogledima, dok on ide sve bliže sucima. Zaustavio se polagano i mirno. Svima se čini: drsko. jL Stari sijedi sudac oslovi ga: ^ - Jelenko Kuševiću, želio si pristupiti ovom sudu? - Jesam. Bio sam zastavnik banderija. Prije mjesec dana oteo sam zastavu pred crkvom i zadao sam poštenu riječ da ću se vratiti. Evo me, tu sam da odgovaram za svoje čine redom. - Zadao je Časnu riječ da će se vratiti za koji dan, a nije došao vikne Draženić. Njegovi mu drugovi odobravaju i još dodaju: ?^” - Nije održao riječ. Nije vrijedan ovog suda. ^.”,v - Može li sud ispitivati nekoga tko nije održao riječ? ^?-javi se Draženić ponovo. “^>f Došao sam sada, gospodine. V “ VQ Sada kad vas štiti čitava vojska? ;" • *>“““ Jelenko se okrene prema Draženiću i njegovim drugovima: - Bojite se, gospodine Slavimire Draženiću, mojih izjava pred sudom? Odgovori mu grohotan smijeh. Sudac digne ruku i glas, pa ukori mladež i odredi im da šute. Jelenko razlaže sudu dalje: - Rekao sam i zadao riječ da ću se vratiti, ali kad izvršim djelo na koje sam se obvezao. Tek sad sam ga do kraja izvršio. ;;v} ">;*r? - Da izvršite izdaju. ^w|* - Ne žurite se, Slavimire Draženiću! (fi-”w*>tto - Mir, mlada gospodo - pozivlje sudac ponovo plemiće a s njima i Draženića da šute i slušaju. Sučeva ličnost, prema kojoj su puni počitanja, utjecala je na njih i potpuno ih smirila. Sudac pita dalje: Jelenko Kuševiću, bivši zastavnik turopoljskog banderija, oteo si jednog dana zastavu iz ruku onog kojemu je kapetan banderija povjerio daje nosi na blagoslov žira. Priznaješ li? ,.,!.•> H,- i. ,i Priznajem, oteo sam zastavu. . ,.},<-,-y.\ - Zašto si to učinio? *H"V.^" r:" - Jer sam saznao da kaštelan Slavimira Draženića nije dostojan da nosi zastavu. - Stoje učinio taj kaštelan da bi bio nedostojan? - Nije dostojan da nosi zastavu zato stoje u službi Draženićevoj.
36 Medu svjetinom digne se platneni prosvjed, a nadvikuje ga Draženicev glas: Blati moju času Zašto mu dopuštate da govori? naglasi Jelenko. sudac opominje Ja se više - Vi ćete dobiti svoju /a ..l \ uijštinu, GOšpodir.eDra/cneu, Za svaku klevetu koju vam nanese ovdje pred sudom Jelenko Kušević. Dakle, molim vas. smirite se I ja ću mu dati svaku zadovoljštinu Podrugljiv smijeh dopire do .lelenk; ne obazire i posluša daljnja pitanja Znaš li. Jelenko Kuševiću, da moraš svaku klevetu opozvati ili ono što tvrdiš dokazan vjerodostojnim svjedocima? - Znam. plemeniti suce! -•:” - A gdje su tvoji svjedoci? ... - Eno tamo. Lukavcani - ubaci opet netko od plemića, -f-Župan potvrdi glavom, dok Jelenko digne glas: Plemenita gospodo suci! Dane i noći gubio sam san s očiju, a u dušimirod jedne jedine želje: d;i dude laj tu”tiutak da u/mogncm slali pu-d vaše lice naočigled čitavog naroda - Zaštićen lukavačkom vojskom poluglasno mu dobaci župan sa svoga mjesta. Mladić mu ne odgovara. Šuti i čeka novo pitanje. Musić nastavlja, a ljudi slušaju. Zašto si tako dugo oklijevao, Jelenko Kuševiću? - Nisam oklijevao, nego čekao čas. - Da se uzmogneš dokopati gospodina Slavimira Draženića? - Da, to sam čekan Priznanje pokrene upkc mladih ljudi oko Draženića, a on sav 10 i ne može se uzdržati pa doda: crven, zakima slavodol - Priznaje drski hoćemo? - padaju povici. “v “ Njega sam htio domamiti pred vaše lice da ga - Priznaje. Što 10 - Da. priznajem razotkrijem. Hladno i mirno /\iui njegov odgovor. pita - Prema tome. *priznaješ sve ono što je on ovdje kazao? sudac. - Samo to da sam htio skinuti vizir pred svima vama. Samo to priznajem i ništa više. Razbuđeni Dražem e n! , ali ga oni ušutka vaju da
m ne pobjegne ono što se govori pred sudom. U potpunoj tišini padaju hitro pitanja i odgovori: - Dakle, ti si oteo T) i i" a”;., a ,amo /a”to da ga možeš obuci u crveni oklop i sramotiti ga pred narodom? ~- U njegov oklop m i ga oblačio ja. : • .;• ““•• - Ali tvoji saveznici u Lukavcu? “ . ;”.,(,”;>““ -”•-. i Ne, gospodo suci. Oblačio se sam. ,.•;,-..•< - Rekao si da ćeš priznati sve, dakle, nemoj nijekati. “•” Priznat ću sve red , rekoh onako, kako je bilo. • Ti si na sramotan način oteo plemenitog mladog vittta? l “&• - Ne, nisam, gospodo suci.” ; “^”"““"““- “ “ • * - Kako nisi, a kad su tada bili u županovoj kući i suci - upozori Musić Jelenka - i onog ti je dana Draženić pred svima ponudio bratstvo? - A ja sam odbio ponudu. - Mržnja te zaslijepila zbog djevojke koja te odbila i tako si odbio, ne samo bratstvo, nego si se zakleo osvetom Draženiću i djevojci? Sada se javi župan pa doda sa svoje strane: - Gospodo suci, nije obećao osvetu samo njoj nego i drugovima i svemu svom narodu koji se odvratio od Kuševića jer je izazivao svakog čovjeka, svakog druga, razbijao je kao nedostojnik, razbijač. Svi su ga zbog toga odbacili i tako se svima zaprijetio osvetom. - Jest, zaprijetio sam se svima. Svijet se pomakao još bliže kao bujica što nastoji potkapati zemlju da nade put. Jelenkov ih odgovor razdražuje, razgara plamen njihova ogorčenja i župan osjeća tajnu radost da će ga izagnati. Nitko neće pristati da ga dulje gleda u općini. > f, Ponovo se Musić obrati Kuševiću: ““"“ "••"““ - Tvoja osveta bila je ova izdaja, je li? ;:”V!l - Jest, izdaja drugo.va. Izdaja cijelog Turopolja! - viču oni iz svjetine. Na te riječi Jelenko zagrize usne. Nekoliko trenutaka šuti. Mišići čeljusti mu podrhtavaju. A ljudi utihnu da bi čuli svaku riječ: - Priznaješ li? Izdaja je bila obećana osveta? - Još nisam dospio do ove stvari i molim plemenite suce neka mi dopuste ispripovijedati što se dogodilo prije one izdaje i prije one moje prijetnje da ću se osvetiti svima. - Podruguje se sa sudom. Govori u vjetar. Ta primjedba pada iz usta Draženića i njegovjh prijatelja. Župan se diže pa ide da umiri svojeg
budućeg zeta i njegove drugove: - Čujete li kako grdno sam sebe sramoti? Pustite ga. Sudac pozivlje Kuševića povišenim glasom: - Govori dalje, ali obećaj da nećeš nikoga dotaći objedom. - Kunem se: nikoga ne kanim obijediti. Za sve što velim, odgovaram sudu. Od časa do Časa Ijubopitnost raste kao poplava. Jelenkovo lice poprimi čudan izražaj. Kao da mu je navalila na dušu gorčina žuči. Plamen mu suklja iz očiju. Mršavo lice kao daje nestalo u kostima. Mišići trzaju od neke teške unutarnje napetosti. Grudi mu padaju i opet se dižu. Svijet je kao olujom zahvaćena rijeka. Sudac ga promatra neko vrijeme i tada opominje: - Zašto ne govoriš dalje? - Plemeniti suci sjećaju se da sam jednog dana, prije više od pol godine, nestao iz Turopolja? Bilo je to odmah nakon onoga kad sam bio izbačen iz županove kuće. - Da, osam dana nije te nitko vidio. I tvoji su te uzalud tražili. I M ušice vi drugovi potvrđuju te riječi, ali ga odmah pitaju: - A gdje si bio? . :, Lutao sam daleko od Turopolja, stvarajući odluku da se nikad više ne vratim. Da si bar ostao na toj odluci - promrmlja župan. Opet ni riječi ne odvraća Jelenko, već gleda u oči sucu i nastavlja polagano i glasno dok "vi slušaju. I Draženić je upro sluh. I tako leđnog dana, ovako osramoćen, jadan, sav potopljen nevoljom, sretnem jahača u plemićkoj odori. On me gleda kako jašem korakom. Možda su mu prodorne oči oikrile da nosim u sebi L-nlcmi teret Ne /nam zašto, ali on me slomio, pitao me. odakle sam "Po vašoj odori reče on_mogli biste biti i* Turopolja1.”" Rekoh da se ne vara. Ispitivao me mnogo za moj rođeni kraj, a napokon mi reče nekako čudno dobrostivo "Mladi čovječe, očito vam je netko umro? Barem mi se tako čini!" Ljudi na ledini bivaju nestrpljivi. Željni su čuti zločine, prevare, i/daju, a nikako priče Ali se ne usuđuju prekidati, već samo tapkaju o ledinu. Pokopao sam mnogo svojih - odgovoriti ja nepoznatom. - Sada su drugovi pokop a 1” mene. Čudno me gleda plemić, ispituje, a ja rekoh: "Osramotili su m Izbacili!" Sve tako riječ po riječ - nastavlja Jelenko i taj me plen i pozove sa sobom. Odveo me u jedan dvorac. l lukavačkoj lumi leži taj dvorac? - prekida sudac. Ne mogu nikon reći gdje leži. Znam Tamo ti dosad obitavao! - naglašava sudac, a ostala dvojica potvrde.
L Brandenburgovu dvorcu - vikne nesavladljivim uzbuđenjem Dražen ič. Sudac ga opomene samo znakom ruke, a Jelenko kao da nije čuo, ili ga više ne dira. ne oda/ivlje se pokliku U očima mu bljesne i opet utrne neko svjetlo kao da je na dalekom mračnom ob/orju /asvjellucala munja I sad nastavlja glasno, odviše glasno kao da bi htio da ga čuju od jednog kraja do drugoga: - Ostao sam na tom dvorcu i razotkrio svoju dušu plemiću. Ra/otkrio je do dna. Suci kimaju glavom, dok Musić pita nekako sućutno: A taj neprijatelj našeu naroda iskoristio ]c tvoju nevol|u i naveo te na zlo da nisi pravo ni Znao. Je H bilo tako? Svecu vam razjasniti kad stignem do ovogdijeia moiegpriznanja Onda mladić obriše znoj sa čela i uzdahne: - Pošto sam mu razjasnio i ra7otkrio stoje zapravo bio uzrok da su me izbacili, moj gostoprimac i/nenadio se, i saopćio mi je nešto vrlo, vrlo čudno. Sve pomnije slušaju ljudi priču. To što ii je rekao utjecalo je na tvoju izdaju? Saopćit ću \am do kraja, plemeniti suci “ >nt sin mi ie mo| dotad nepoznati plemić rekao bilo je neočekivano. U meni se razgorio pakao. Miknuo sam od želje da idem putem koji mi je pokazao on. - Mržnja te. dak]e; navela da si ga poslušao? - Tek tada se u meni raspalila mržnja kad je taj plemić podigao 39 38 lusto crno pokrivalo i pokazao mi glavu koja nosi dva obraza. Jedan blag ,”j dobar, a drugi crn, đavolski. Oko Draženića uzgi bali se plemići. On im nešto priopćuje, ali drugi ih ušutkavaju da bolje čuju, dok sudac srdito pita: - Kakve to priče pripovijedaš? Govori jasno. Kakva dva obraza? - Bit ću jasniji. Moj zaštitnik pripovijedao mije doživljaj koji je bio u vezi s mojom sudbinom i upravljao svim mojim činima. - Dakle, što je to bilo? - upita Musić potaknut i osobnom znatiželjom. - Moj mi je zaštitnik pripovijedao ovo: "Jednog dana sam izjahao, želio sam vidjeti okolicu Zagreba. Odabrao sam skrovite putove oko zagrebačke tvrđave. Odjednom opazim da stazom s Medvedgrada dolaze u susret neki otmjeni jahači. Vidio sam izdaleka da su Brandenburgov kaštelan s nećakom prvog budimskog kancelara. Taj nećak zvao se Ferenci. - Nemoguće je dalje slušati - viče Draženić. - Kakvim to
pripovijetkama hranite plemenite suce? Drugovi mu povlađuju, ali ljudi hoće da čuju i opet ušutkavaju: - Želimo slušati. Opet sudac mora iskoristiti svoj utjecaj da smiri uzavrelu mladost. Jelen ko se i ne obazire na njih. Sudac ga opominje: - Kaniš li nas zavarati nekom pričom? - Možete sa mnom činiti što vas je volja ako se ogriješim o čast suda. Moj zaštitnik ocrtao mi je doživljaj ovako: "Vidim kako jaše Brandenburgov kaštelan s budimskim plemićem Ferencijem. S njima je bio i treći plemić, u posve neobičnoj odori, koja mije upala u oči jer takvu ovdje nitko ne nosi." Moj zaštitnik točno je upamtio lice tog mladića, baš zato što mu se ta odora učinila nepoznatom. Još se ogledavao za ovim gospodinom. Dok je opisivao mladog plemića, zajednički smo ustanovili tko je to bio u društvu kaštelana i nećaka predstavnika budimske stranke, što je zakleti neprijatelj Hrvata. - Tko je to ustanovio? - pita sudac. - Moj zaštitnik i ja pošto sam po opisu prepoznao toga gospodina. “^ - Kojega? - pita sudac. ;..”•" - Pencingera! - upadne nekoliko glasova. ."i” - Koga si prepoznao? - pitam sada Kuševića i nikoga drugog - njglasi sudac. •:fL:. - Svojeg najljućeg neprijatelja. --,jp - A kako se zove? - Reći ću na kraju sve do posljednje riječi plemenitom sudu jer prije svega moram razjasniti kako sam se odlučio na sve ono što se kasnije zbilo i svalilo na mene. Župan nešto razgovara sa sucima. Stari sudac ga umiruje. Onda dolazi Draženić sa svojim drugovima i upozorava da je priča izrugivanje suda. - Ostavite ga. Neka govori i kazuje tako dugo dok nikoga ne vrijeđa odluči sudac. - Kad smo odlučili da ga ispitujemo i stavimo pred sud, 40 eha da sve saslušamo što nam kazuje. To je njegovo pravo da se brani “ izjava starog suca izaziva počitanjc i posluh. Svi se umire. Musić ponuka Jelenka da nastavi __ od časa kad mi je mo| zaštitnik sve to rekao i kati smo ustanovili J-! moj smrtni neprijatelj ide s predstavnicima naših neprijatelja, u meni je planula želja za osvetom Dakle, priznaješ da si se htio osvetiti? Osveta me gonila, ona je upravljala mojim putovima, mojim odlukama. To priznajem pred ljudima i pred Bogom. Na te riječi svi su tihi i mirni. I čekaju što će slijediti. l odlučio sam da se vratim u Turopolje, da uhodim. Svoje drugove dobaci poluglasno Draženić. Znoj pospe Jelcnkuu
čelo. Mišići su mu nategnuti kao od teškog tjelesnog napora, l nastavlja kao da nije ništa čuo: Sve sam ugovoiiu si svojim zaštitnikom. Svakog tjedna odlazio sam iz Turopolja dva puta k njemu da mu odnosim vijesti i primim od njega upute. O kome i o čemu? - O kretanju mojeg neprijatelja. Odlazio sam redovito u lov u lukavačke šume. (ekao sam da vidim kako će se tamo sastati moj neprijatelj s lukavačkim kaštelanom. Očito su već i suci nestrpljiv i. Starac ubaci pitanje koje mu već dugo peče usne: Kad si imao neprijatelja za njih uhodario, zašto si onda izdao Brandenhurgu svoje drugove i zašto si izdao urotu protiv Brandenburga? Ne. nisam izdao drugove ni urotu. Tog časa planuše svi zajedno, a na čelu im Draženić: Zašto ste onda, Jelenko Kuševiću, nestali kad smo išli na Lukavac? Znali ste da ćemo pasti u ruke Brandenburga koji nas čeka u zasjedi? - Nestao je na putu, a da se nije ni javio. Samo izdajica može ovako ostaviti drugove - upada Šimunić. Sada i suci opetuju ta pitanja: - Zašto si onda tako kukavno nestao? Odgovori: zašto drugovima nisi rekao kamo ideš”.” - Čekao me na određenom mjestu moj zaštitnik koji je isto tako došao u Zagorje da sa mnom uhodi svaki korak jednog čovjeka. - Bajke nam je dosta! ;- Prvi put sam bio u sumnji da možda krivo činim svojem neprijatelju. Moj zaštitnik i ja odlučimo poći u Turopolje da negdje u blizini Lukavca promatramo sto će hm Hoće li on doći tamo? Hoće li sa mojim drugovima doista protiv Brandenburga? Ali nismo stigli na vrijeme u luropolje. Konj mojeg zaštitnika slomio je nogu. Grohotan smijeh poprati njegove riječi. Ipak se on ne da smesti. Naravno, nismo ni slutili šio bi se moglo dogoditi pred dvorcem uro Lukavca “ da ona! u Loboru nije knez, dakle, daje netko otkrio “otu.To nam nije bilo ni na kraj pameti. Tek drugog dana saznali smo da 41 je urota otkrivena pa bi gotovo bili svi nastradali da Širnunić nije na vrijeme stigao. Tada je moj zaštitnik uskliknuo: "Sad je jasno tko je izdao urotu!" - Dakle, tko? - pita sudac. - Ako već sada odgovorim na to pitanje, sigurno mi nećete dopustiti da iskažem sve do kraja. - Znak da kaniš taj grijeh navaliti na tuda leda?
- Samo na prava leda. Istina mnogo puta robuje, jer se protiv nje roti laž. - Laž! Laž se roti na njegova usta - vikne Draženić. - A stoje bilo dalje? - pita sudac Jelenka. - Moj zaštitnik preselio se bliže Turopolju da mi bude na pomoći. Pošto je otkrivena urota, svakog smo dana uhodarili sumnjivog čovjeka. Jednog dana. kad sam otišao u Šumu da stražarim i opet uhodim hoće li sumnjivac doći na razgovor Pencingeru, istrči iz guštare preda me jahač. Bio je kapetan lukavačkih vojnika. Onaj tamo. - Dakle, sastajao si se s njim? - vikne Draženić iz redova plemića a ostali zlurado prihvaćaju tu primjedbu. Jelenko se ne osvrće i pripovijeda sucima: - Taj kastelanov kapetan reče mi tada ovako: "Danas gospodin Pencinger ne može održati sastanak u šumskom dvorcu." - Evo ga! Priznaje! - javljaju se plemići, a Draženić uzvikuje plamenom radosti. Župan ushićeno sluša i rukom daje znakove da šute. Sudac jedva stišava mladež. Jelenko neprirodno po vi su je glas: - Kapetan lukavačkih vojnika rekao je dalje: "Gospodin Pencinger ne može danas održati sastanak jer je stigao iz Budima Verbecijev glasnik!" - Čujete li ljudi? S neprijateljima je ortačio. Ne slušajte ga dalje. Zabranite mu govoriti. Sramota je da ga slušamo. Sudac strogo opominje: - Gospodine Draženiću. ne upadajte. Mirno čekajte priznanje koje ide vama u prilog. Ali ga ni to ne može smiriti. Lice mu gori i ne može ostati miran, slušajući priznanje smrtnog neprijatelja. - Neka Kušević nastavi - odredi sudac. - l tada. plemenita gospodo suci - naglasi Jelenko - tada reče kapetan: "Sutra dođite na Medvedgrad. Tamo vas čekaju na dogovor budimski glasnik i gospodin Pencinger..." - Čujte ga! Čujte! - viče masa. a Jelenko krikne i nadvisi buku: - A tada kapetan reče još ovo: "Do viđenja na Medvedgradu, plemeniti gospodine Draženiću!" S vi se dignu. l suci i župan, i sve plemićke pesnice. Svi su kao val što ga je bacila uvis divlja oluja. - Jelenko Kušević. izrekli ste nedostojnu klevetu - veli sudac, uzviknuvši. - Sramota je da mu sud dopusti govoriti - krikne Draženić. I dok su svi zakipjeli od bijesa, suci svom svojom snagom usutkavaju svijet, a sjedoglavi starac opet pita Jelenka: “"•v =". 42 Tebi je kapetan rekao: "Do viđenja, gospodine Draženiću?" Jest. rekao je mcm. l zagrmi prosvjed na ledini, a prijetnje padaju.
Kako je tebi mou.ii > reci "l K >\ idi-nja, ^ • .imame l > .-..-\ nn. n- kad ela" lukavačkih vojnika pozna tvoje lice? - Istina je to. plcim n” gospodine suce! Istina, ali ja sam na sebi imao crveni oklop. Kacigu sa crvenim perjem. I vizir na licu. - Imao je crveni oklop - vikne župan. - To je dovoljno, on je to bio. Odjednom urnebesno zagrmi Jelenkov glas kao da je nakanio govorili oblacima na nebu - Imao sam na sebi i oklop ali onaj koji mi je dao moj zaštitnik, - Pomjerio je umom - Ruga se sudu i zdravoj pameti. Laže svaku rjječ. - Gdje mu je zaštitnik? Kao divlja zvijer, doleti na ledinu Draženić, pa će županu raspaljenim glasom: - Vi sve to slušate? Vi ste to dopustili? l sud s vama? Vi odgovarate za ovu klevetu. Tražim /adovoljštinu. Za njim dotrče Draženićevi drugovi. Ostala se masa pomakne naprijed u divljem prosvjedu da sluša ovakve ludorije. - Ne smije sedal.K i .miolin sud plemenit - r i Turopolje. Dosta jeNe dam govoriti dalje, makar ga morao ubiti! - vikne Draženić. l pesnice prijete i mačevi M.J \._uje i/ koiica. Uku Jdenka skce jlamcii mržnje i prosvjeda. Ali on se ne miče. Stoji i gleda beskrajno zluradim smiješkom, drsko skrstivši ruke na prsima. Na sučevu odredbu /au/nu "kapelan banderiia svoje mjesto i -/aprijeli svojim ljudima: - Sud traži mir. Sud će odlučiti. Neka svatko mirno teka. Dobit će on svoju odma/du. A vas, gospodine Draženiću, Čeka zadovoljština. Smirite se. - Moja je /adovoljštma samo u oštrici mača. - Pravi plemić mora čekati dok se ne odluči. Ako ne bude mira, smjesta idemo u općinu da sudimo iza zatvorenih vrata. - Bolje je tako nego da OMJ.K: N;m mnj obraz - upada Draženić. Ali svi prosvjeduju Nitko neće da bi se rasprava vodila u općini. Međutim, i suci čekaju i ne miču se. Kapetan banderija sa svojim drugovima napokon ušutka Vuli U potpunoj tišini odzvanja glas starog suca: - Jelenko Kuševiću, znaš li kako zakon strahovito kažnjava klevetu? - Znam. plemeniti sude. - A ipak ne povlaci objedu? --• Ne, plemeniti smk ~ Onda ne znaš da si izrekao najongu
LUMHiuma i^aiiuiii u1 L”“-”--^-^”-t-- - f " , • samo zato da se može vratiti. Trebali su njegovu snažnu desnicu na bojnom polju protiv "l mana Napokon se vojvoda morao odlučiti i oda/vati se svojim prijatelnma da n bude na pomoći U bojevima protiv Turčina, a isto tako u neprestanim borbama s Budimom. Ja sa mostao dalje u progonstvu Protiv mene naročito se urotio gospodin Verbeci jer sam stalno zastupao nacda ua bi bilo najbolje prekinuti s nedostojnom lažljivom budimskom vladom i i”.”tia,,:i >i; a • : “• inozemstvu kojemu bi bilo u interesu da mi budemo svoja država kao što smo nekoć bili. To je Verbeci znao i svuda me pratio i tražio da me uhvati i baci u tamnicu gdje bih sigurno već davno izginuo, bilo otrovom, bilo kakviin drugim podmuklim umoistvom I zato mi je sam vojvoda zapovijedio da ostanem u progonstvu. ^.. - Zašto ste se opet vratili u ovako opasnom času kad |e Verbecijeva stranka jača nego ikad”.” - Gospodin Damir i von oda imali su osobitu osnov u u n> •-, i i i i hudimske stranke pa su me pozvali da te vratim. AH tajno da nitko o tom ništa ne dozna. 45 t - Bit će kleveta tek onda kad ono Sto sam rekfCRifaču moći 4"kazati. - f* l i- - Dokazati hoćeš? - pita sudac gotovo zapanjen. , r.M lb, - Jest. dokazati redom sve što sam ustvrdio. •;•!";< - Znaš li, Jelenko Kuševiću. što je dokaz? *irW!t*T n..”* - Znam. Vjerodostojno svjedočanstvo. - A gdje imaš svjedoka, pa još vjerodostojnog? Nije to moguće. Svi tvoji dokazi bit će nova kleveta. Sivi oklopnik približio je svojeg konja županu i sucima, digao ruku i zaustavlja njihove odluke svojim povikom: - Stanite, gospodo! Uskomešali se ljudi i suci. Sivi oklopnik s vizirom na licu obraća se sucima: - Plemeniti sude, plemenite općine. Dopustite mi riječ! - Što hoćete? - pita sijedi sudac, dok se svjetina malo primiri, znatiželjna što će reći. - Molim plemeniti sud da mi dopusti izići pred vas i nešto kazati. - Pod vizirom nitko ne može stupiti pred naše lice. - Dolje vizir, dolje - viče svjetina. Sivi oklopnik silazi sa sedla, pokloni se sudu i javlja: - Skinut ću vizir, ali samo pred vama, plemenita gospodo suci, i pred
licem plemenitog gospodina župana. Molim vas da me odvedete u općinu. - Ne dajte se prevariti. To je lukavački izaslanik, hoće da ude u općinu da se lukavo uvuče do vaših povelja. Te riječi uzvikne Slavimir Draženić županu, a onda opetuje svojim drugovima. Dok se svi oni neprestano uzbuđuju. Darko Mrnjavčić sve mirniji i staloženiji. l opet se javlja: - Čekajte, gospodine Slavimire. ne može on protiv nas tolikih ništa. Ipak je dobro da saznamo tko je i što. Sudu i županu mora svatko vjerovati. - Bit će zlo ako ga pustite u općinu. Vi i ne slutite kakva to može biti zamka. Suci ne slušaju Draženića i odluče. Idu zajedno sa županom i s oklopnikom prema zgradi. Ljudi se razdijele u dva reda. Svatko nastoji da izbliza zagleda plećatom čovjeku u vizir. Ali ne mogu ništa primijetiti. Ljubopitnost je opet porasla, a s njom i uzbuđenje: “ - Tko se krije pod vizirom? “" - Zašto su dopustili da idu sami s njim? - prigovaraju ljudi. “•<“ Tada Draženić, Arbanasić i Pogledić polete za županom i ponude mu svoju pratnju: - Ne bojte se. Imam i ja uza se mač kao i on. - Ali gospodin Draženić misli da bi mogla biti prevara skovana protiv vas. Ako on iznenada navali na vas? - Tu-je Berislavić. Tu je i kapetan banderija. Ostavite me s mirom. l ulazi sa svima u kuću. Općinska hrastova vrata zatvorila su se za njima. f.t^O 44 Suci. župan i sivi oklopni k uđoše u sobu. Za njima kapetan banderija mačem u ruci. Starina sudac pogleda o : “: ^to stoii pred njim i oslovi ^ - Dakle, skinite vizir. - Na vašu zapovijed, gospodine suce. Otkopčao je remenje Suci, župan i kapetan zure u njega. već Zagledali su se začuđeno u niei”oM • l K e i”Vmemi”li iru o”h dobrano prosijcdoni bradom. Tamna mu je put lica i tamne su mu oči mirne, spokojne. L" je lice čovjeka koji u sebi nosi promišljeni razbor, odluku, spremnost na sve. Ipak ga gledaju s nepovjerenjem. To je lice prava zagonetka. Ne po/naiu ua
molim, gospodine župane, da kažete plemenitim sucima tko sam. Smjesta župan udovolji njegovoj želji: Ovaj vitez, gospodo, pobratim je vojvode Iločkoga, plemeniti Davor Antolković. Borio se s njim protiv kralja Vladis.la.va kad smo htjeli dići na prijestolje Ivu niša Korvina. Svi ga duboko štuju i cijene. PoSto je gospodin Davor Ifpitolković bio vazda uz vojvodu i na njegovu dvoru vodio borbu protiv \ iailislavljeve vojske, otišao je s njim u progonstvo u Veneciju. A dalje ne znam ništa. Dalje ću vam reći sam prihvati Davor Antolković. - Boravili smo ondje, a zatim su dolazili prijatelji gospodina vojvode Iločkoga i ipak smirio s kraljem gospodina D 1 “ i :•*"!, emirin c Vralipr - Sad razumijem zašto niste htjeli skinuti vizir. •<*•>>“• no,, .• - Da, gospodine župane, zbog toga sam i došao pokriven da me Verbecijevi ljudi ne prepoznaju. - A gdje obitavate? - Najednom imanju svojih sumišljenika, ali to nikome ne kazujem, što manje ljudi zna, to bolje. I tamo imam svoje momke koje stalno vježbam boju da prođe vrijeme. I od toga će biti koristi. Pošto su Damir, vojvoda i svi nenadano pozvani na bojište, prekinuli smo naše vijećanje i pripreme za borbu protiv domaćih Turaka. E, tako sam sa svojim momcima došao ovamo u času kad je započela bitka. Moram vas moliti za oproštenje što sam je zaustavio i to vatrenim oružjem, ali inače se ne biste pokorili ni vi, a ni Lukavčani. - Odlučili smo da ih sve pobijemo, ali od vaših smo pušaka morali šuštati - veli kapetan banderija. - I zato je naš narod mislio da se pod vašim vizirom krije Pencinger - razlaže Musić. - Molim, dakle, plemeniti sude, razjasnite narodu zabludu, ali ne izrecite moje ime. - Samo se po sebi razumije. - I molim gospodina župana i suce da nikada ni pred kim ne spomenu ime Davora Antolkovića jer će smjesta Lukavčani tragati za mnom i progoniti, ne samo mene, nego i one koji su me pozvali i ovdje mi dali zaklonište. (J prvom bi redu stradali gospodin Damir i vojvoda Iločki. Župan prilazi k njemu i pruža mu ruku: - U svoje ime i u ime časnih staraca, kao i u ime kapetana banderija. kunem se: nitko iz naših usta neće doznati tko ste. 4 , - Hvala! O vašoj izjavi ovisi i moja glava. “^. , - Po nama ni vlas neće pasti s nje. w-j Nakon toga stari sudac pristupa k Davoru s pitanjem:” v;.^ .
- Vi ste se prijavili da sudu nešto kažete? "^ , - Da, plemeniti gospodine suce, i hvala vam što ste mi dop^sljli da se samo vama otkrijem. Sada molim da mi dopustite govoriti. .”",. - Izvolite, plemeniti gospodine. Slušamo vas. . , - Htio bih da čuje i narod. Pošto je sud voden pred svima, bit će sigurno i meni slobodno da govorim javno? v ,. . - Samo se po sebi razumije - pristanu suci. -,f: - Jedino molim da ostanem pod vizirom. ,. ,ti,. - Naravno. To vam je slobodno kad mi odredimo. ..-/ . , - I molim objavite narodu da sam vjerodostojan čovjek. ; - To nam je dužnost. l”w V / Župan nešto razmišlja i zabrine se: i:>““<<“:” - Plemeniti gospodine, vi poznajete Jelenka Kuševića? , - Da poznajem ga. - Onda vas sigurno nije mogao oblagati i obmanuti svojim izmišljotinama? - Ne, gospodine župane, ne bi me mogao nitko obmanuti niti nalagali. Vi ćete se o tome uvjeriti. 46 Dakle, hajdemo nastaviti - pozove sudac, a župan i ostali idu s (cšj,o j-.^., §ve su oči uprte u zatvorena vrata općine. Kapetan ih otvon. Kao da je ljude dotakla munja. Razbudili se, okrenuli k vratima fcroz koja izlaze suci, župan i Čovjek s vizirom. To ih nemalo začudi Neznanac je, dakle, izišao prekriven iz općine kao što je i ušao? Znak da su mu oni to dopustili. Ako su mu dopustili, mora da je netko odličan I čini im se da suci i župan svojim držanjem iskazuju sivom oklopniku neku čast. Pristupili su k stolu. Župan ponudi svoje mjesto na klupi sivom oklopniku. Začudcnje ide od usta do usta. Tko je taj? Kad ga časte, ne može biti nitko od Lukavčana. a kamoli Pencinger. Mladi plemići skupili su M: u klupko i šapću: - Tko hi to mogao biti? Nagađaju, i Pogledic. i Šimunić, i Arbanasić, i Mrnjavčić i Vojković. Uzalud. Ne mogu se dosjetili - Netko ih je grdno prevario - veli Draženić - neki pustolov. - I to je moguće, ali plemeniti gospodin župan ponudio mu je s\oje mjesto. - Da mu je znanac, po/nao hi ga bio po glasu već prije. Tko zna ŠtOje sve nabajao staroj gospodi. Trebali ste tražiti da i vas upute i pozovu u općinu. Sivi oklopnik nije prihvatio županovu ponudu, već mu se vrlo uljudno nakloni i kao običan istraženik stoji ispred stola, okom u oko sucima.
Stari sjedina MUSR ustane. Tišina. Pohlepno sluša narod: Uvjerili smo se da je prisutni plemeniti gospodin časna, vjerodostojna osoba koju poznaje sam plemeniti župan Stjepan Berislavić. Imamo razloga dopustiti plemeniti mi gospodinu da govori pod vizirom. U grobnoj tišini saslušali su ljudi tu sučevu izjavu. Počitanje se odražava u masi što K poredala na ledini. Nitko se ne miče. Svi su usredotočili pažnju na ono MI > ile čuti. 7abor,i\ ili su Lak i na Jelenka koji je stao postrance, odviše mnan - Željeli ste dati ovom M.idu neko ra/]aMi|enie - veli sudac Davoru. Pozivam vas. dakle, plemeniti gospodine, kažite sve što smatrate potrebnim, a sud će kasnije postaviti i svoja pitanja. - Plemeniti i poštovani >• ud c! Slušao sam s( n je pri po \ifed a o Jelen V o 1 dužnost mi je da sudu neke stvari razjasnim. Ljudi su se odjednom potisnuli naprijed, ali ih kapetan banderija “adrži i opet bude tišina. Pogledi istražuju Jetenkovo lice, ne bi li u njemu unaprijed našli odgonetku, u kojem će smjeru govoriti neznanac. On je miran, premda ^”jed. zclenkast. Desnu je ruku polo/in na držak mača, a oči mu lutaju aaleko. Ničim ne pokazuje sto očekuje, nada li se, ili se boji. Ispod vizira pred sudom ćuie se snažan i nepoznati glas: - Plemeniti Kušević rekao je da ne može kazati kako je upoznao nckog svog zaštitnika.- Taj sigurno i M postoji? - upita sudac. 47 Obratno, postoji. *&•*&*>"•-&.v^-f";/.-,.•:>.i*^^-,..^ #7; r? - Zašto ne kazuje kako se s njim upoznao i gdje je taj njegov zaštitnik. Kako se zove? >, ,-"r- Jer je zadao riječ da će šutjeti i nikako neće odati ni dvorac ni ime. - To vam je kazao Jelenko... - Znam sasvim točno da ga je netko uzeo u zaštitu i tražio od njega šutnju. Napeta pitanja bljesnuše u očima plemića, naroda, sudaca i samog župana. Možda vi poznajete tog zaštitnika? - pita Musić. Poznajem. Možete li nam reći tko je? .”, *"- -Ja- i •;•), U ljudstvu još upornije pitanje, a kod sudaca i župana zajpuoa... , - Kako? Vi, plemeniti gospodine? “/otpT Vi njegov zaštitnik? - prošapće župan preneraženo. •^i.i-rr- Da, ja, plemeniti suci i plemeniti gospodine župane, i
-- Dakle, ipak ste se dali od njega obmanuti? •”&-,” - Ne, gospodo. Nisam se dao obmanuti. tj % i - Ali kako? Što onda znači vaše svjedočanstvo? >v r - Reći ću svima jasno i glasno. Q Svjetina se ukočila, samo da bude tiho i mirno kako bi mogla što bolje ||ti. Draženić stupi korak naprijed, ispruži vrat i zagleda se u sivog Oklopnika. I suci i župan čekaju njegove riječi u bezglasnom miru. - Gospodo, sve stoje Jelenko Kušević ovdje pred sudom iskazao ja ću razjasniti i dokazati. Ljudi se poljuljali, suci zablenuli, župan porumenio, Draženić skoči naprijed, samo je Jelenko miran. m - Tko ste vi? - povikne Draženić, skočivši iz redova plemića. 3^”j Sivi oklopnik digne ruku u znak da ne kani odgovoriti na to pitanje. ““ - Ne mogu dopustiti da tu netko govori, a ne znam tko je. wv - Miznamotkoje-vikne jedan od sudaca - a to nam je dovoljno. .^*, - Gospodo, pod ovim se vizirom skriva neki pustolov. Želim ga vidjeti. - Šutite. Ne uplićite se u suđenje - digne se časni Musić. - Ne dopuštam takvo ponašanje. jjfif,; Uzbuđeni Draženić ne može se zaustaviti: ;^! • - Pustolov je pod vizirom. “, ,”• . - Uvrijedili ste časnu osobu - vikne Musić. j,..,-. - Tko jamči da je časna? je to. braćo? Vi me ostavljate? Ne branite me? Ne smijete se upletati u riječ sudu. Sve će oni riješiti pa ćemo vidjeti i ^ ^ vjzjrom ne smije nitko na mene bacati sjenke, ja ću ga 1 r°J župan, vaš budući tast, iskazao mu je počast. Čekajte. - Mir vikne sudac i okrene se prema plemićima. Smjesta su noslušali. samo se Dra/enk n. može smiriti. Opet su ljudi mirniji, ali Ijubopitnost dršće u njihovim dušama. Svi Medaju u suca koji oslovljuje sivog oklopnika: " - izrekli ste veliku riječ Molim da nam, dakle, redom kažete što je istina u priči Jelenka Kuševiea. a što nije?
Gospodo, jednog sam ^ boravio u dvorcu jednog plemića, kako sam to priopćio malo prije povjerljivo ovom sudu, i tamo susreo ovog mladića. Odmah opazim da ga je udarila teška žalost i oslovim ga. Konačno ga povedeni k sebi gdje mi se povjerio, baš kako je to prije razložio. Pripovijedao mije kuku je u /upam>\c>i K LI L”bio od djetinjstva. I sada su mu najednom zabranili da prijeđe prag. To je za njega velika sramota, a uvjeren je da mu je i: H a m. i u Mxn\u> in.V “n”, uli pK ;n L k;>j je došao s gospodom, hrvatskim plemićima, iz križevačkog sabora, u posjet turopoljskom spra višću*Ttt je bio gost u županovoj kući, a onda je dolazio često pod taj časni kro\ Kušević tvrdi da su mu njegovim utjecajem zabranili dolaziti u županovi, kuću. Laže! - promrsi Draženić, ali ga prijatelji ušutkaju. l zato je zamr/.io gospodina Draženića? • pita sudac. To je razumljivo. \K\Uii: r. i govorili - nastavlja sivi oklopnik - pripovijedan mi je Kušević da je taj mladić vrlo lijep i bogat i odijevao se sasvim im fv napadno i južnjačkog kroja i boja. Nisam ništa rekao Jelenku. već sam mu predložio kako bi bilo da nas dvojica pod vizirima odemo u Turopolje i da mi pokaže toga mladića. Privolio je. Odmah sm. se spremili na put. Naime, u županovoj je kući taj mladić bio " posjetu. Ta riječ digne na noge /upana Ustao je kao da su mu skinuli utege. Opet je lak i pokretljiv. - Da. lako se zabunm jer nitko n. . i nas reći da je nepogrešiv. - Dobro gospodo nastavi sivi oklopnik - recimo da je tako. Ja ^am pogriješio. Ali dopustite da stvar završim, pa ćemo onda konačno ustanoviti kako je. - Izvolite, plemeniti gospodine, nastaviti. Narod istegne vratove i upija njegove riječi. v ~p Od toga dana. k ud "sa.m pnj ij/nao Slav”mira I)ra/ei>iL.i,Opet sam Kuševića poveo sohom Razgovarali smo o Draženiću. Priznajem: bio s"m zabrinut: - Zašto ste se zabrinuli" - Ako taj mladi Draženić poćirža\a \.czc Batorijem i Pencingerom. °nda bi mogao naškoditi -nagoj borbi protiv Budima. To je jasno. ..- Zašto niste, plemeniti gospodine, nakon toga odmah stvar javili sv°.imi sumišljenicima”.” 49 - Zato što sam i ja, kao što je malo prije rekao gospodin sudac, počeo misliti: možda se ipak varam. Možda je tko drugi toliko sličan ovoni mladiću da sam ga zamijenio. - To je bilo vrlo pametno, jer sigurno u tom leži čitava zagonetka, plemeniti gospodine - primijećuje sudac gotovo radostan i pun nade da
će pomoći razjasniti zabunu. - Zato sam odlučio da pomoću Jelenka Kuševića uhodim gospodina Slavimira Draženića. - Ali Jelenko vam je bio pristran pomoćnik, jer je mrzio Draženića pa je tako, naravno, sve radio protiv njega, voden mržnjom i osvetom. - Možda je bilo tako, ali čujte dalje. - Kako ste, dakle, uhodili gospodina Draženića? Recite nam prije svega to. - Nagovorio sam gospodina Kuševića neka se vrati u svoj dvorac jer je kanio da nikad više ne prijeđe prag Turopolja. On je poslušao i vratio se. Sastajali smo se vrlo često na ugovorenom mjestu u šumi. A kako je bio lovac, bilo mu je lako često dolaziti tamo. Jednog dana opazili smo iz daljine povorku kneževih prijatelja koji su s ceste krenuli u šumu. Bilo nam je jasno da će u knežev šumski dvorac gdje se, kako znate, održavaju njihove pijanke. Kad su oni prošli, mi smo ostavili svoje konje i verali se kroz guštaru da negdje nađemo kakvog lugara ili goniča koji bi nam kazao tko je sve u toj povorci. Došli smo do neke kolibe. Znali smo da je tamo straža. Ali ovoga puta nije bilo nikoga. Odjednom opazimo da kolnim putem prema toj kolibi dolaze dva jahača. Odlučili smo se sakriti da nas ne zamijete. Brzo smo sakrili u guštaru konje i popeli se na ogromno drvo gdje smo našli dobro zaklonište i čekali da oni prođu. Kad su se približili, bio sam silno iznenađen. Jedan od tih jahača imao je crveni oklop i kacigu s crvenim perjem. Vizir je dignuo jer nije bilo nikog stranog u blizini, a vizir je uvijek, kako znate, nepriličan. I onaj drugi s njim digao je vizir. - I koga ste vidjeli? - pita sudac. - Onaj koji je nosio crveni oklop i napola je digao vizir bio je Draženić. - Vidite, plemeniti gospodine, đavo vam je dovodio u misli neprestano tog jadnog mladića pa ste mislili da je opet on. - Istina je, nisam bio siguran, ali sam htio da se uvjerim. - Kako? Zar ste ga zaustavili? - Ni govora. Onda bih pokvario našu osnovu. Htjeli smo, naime, doznati je li Draženić doista u službi ili nije. A zato treba čestite dokaze. - Tako je, plemeniti gospodine, dokaze - veli župan. - Otišao sam na Grič i naručio isto takav crveni oklop kakav je nosio taj jahač, a ja sam točno znao kako izgleda jer sam na dvoru kralja Matije vidio svu silu takvih oklopa. - Što ste učinili s tim oklopom? - Dao sam ga gospodinu Jelenku Kuševiću neka ga spremi u svojem dvorcu. I kad je on dolazio sa mnom na sastanak, uzeo je taj oklop, a pokrio gaje crnim plaštem sve do poda. Na glavu je stavio crni klobuk, a kacigu s vizirom nosio je sa sobom u vreći. Neviđen,
dolazio bi u šumu s jednim momkom, njega bi ostavljao da pazi na konje, a on bi pješice , ,ie Tako isto učinio sam i ia Sreli smo se na određenom mjestu, krenuo aau . . ^^ y ^^ ^.^ ,ajc Mm, pi , , vldjeh obavli oklopnrka. Moogo puta smo zalazili tamo, a da nismo ništa d;i Jdenka Obiačite u taj oklop i s njime u šumio -_ .--- ; moi crveni oklopnik njihov. Tek osmi put uspjelo je. Ja sam jahao iza , ? “ ni , kao njegov pratilac, a on u crvenom oklopu naprijed. Vidjevši da ,oh" e^umom neki lugari, a njima na čelu kapetan lukavačkih vojnika. notlfsnionaprrjed. l Kuševi. , ;., K " vizirima. Čim su nas opazili, Unetan je pojahao brž.e prenui nama. Ljudi na ledini počeli su se micati kao da očekuju težak udarac. ? ur>an je nabrao čelo. a suci ^i -\ MI-”I glave. -”Čim je kapetan dohn.m K nm rekao je KuSevicu, pokrivenom crvenim oklopom i vizirom, da danas neće biti u šumskom dvorcu nikakvog vijeća. Došao je iznenada Batori pa mole neka sutra dođe na Medvedgrad Na to je Ku^- potvrdio da će doći, a kapetan mu je doviknuo: "Do viđenja, plemeniti gospodine Draženiću?" Laž. laž! vte iz mase Slavimir. Očajno odjekuje taj usamljeni glas nad ledinom, ah nitko ne protuslovi, nitko ne odoha.i i:r. utm/uic. Svi šute. Kaoda su svi izgubili eovor. Župan je spustio glavu. Nitko mu ne može zaviriti u oči, samo mu usta mrmljaju sablasna Nemoguće je d . Jelenko vas je prevario. Te su riječi digle na noge i starog suca pa se okrene k Davoru: - Plemeniti gospodine. Jelen k> : _”• r> “dim-inuoin inu “l >raženic - Nije mogao, gospodine podmetnuti. - Iz mržnie. i/ osvete. - Alija sam stajao kraj njega, dva koraka udaljen, kao što se pristoji pratiocu. - Mislite li da ste ćuli? - Ne, gospodine suce. ja ne mislim, nego znam. Moj sluh je čist i nepogrešiv, točno sam čuo - Ali zašto malo prije Kušević nije rekao da nije bio sam? - Jer nije smio pioka/ K incin.”. Strogo sam mu naložio da me ne •>pominje dok ja ne otkrijem svoje lice sudu, a naročito plemenitom gospodinu županu koji me lično poznaje. Plemići oko Dra/eni^i u>l c: u u .- ,u,. Spustili su glave. Čini im
M-” da se spustila oluja u kojoj ništa ne čuju, ništa ne shvaćaju. A on ih izazovno pita: - Gospodo. prijak-h, zar me vi ostavljate? Vi, s kojima sam vodio uroiu? Suci kao da su čuli riječ urota i jedan od njih Nitko mu ne" smjesta upita: - Kako bi fe to moglo vjerovati, kad je Draženić na čelu naših "nadih plemića vbciu urotu protiv Brandenburga? . . • l 51 • •”• - Baš za to što sam čuo da vodi tu uro tu on i baš za to što sam čuo da se sam ponudio Šimuniću da će pomagati sve što poduzme protiv kneza, baš sam zato i vodio tako točan račun. I zato sam ga toliko uhodio. Svaki put, kad sam htio priopćiti to mojim sumišljenicima, trgnuo sam se i opet nastavljao izvide. Nisam sam sebi vjerovao, gospodo. I zato odlučim da ga uhvatim na djelu. Onih sam dana stalno dolazio s Kuševićem u Zagorje i sakrivao se da s prikrajka promatram što zapravo radi Draženić i nema li negdje iza leda svoje saveznike. Snebio sam se: što to znači da lukavački kapetan tako govori, a Draženić vodi napad na kneza. I urekao sam sastanak s Kuševićem. I on je nestao jer nije mogao odati da ga ja čekam. Pošao je sa mnom jer ja nisam znao puta pa da ne zalutam, došao je na urečeni sastanak. Krenuli smo dalje, uvjereni da ćemo stići prije Draženića i ostalih plemića, a onda će se Jelenko pridružiti. Ali nevolja je htjela da sam preskočio grabu i konj je slomio nogu. Sve ostalo znate: kako je urota otkrivena i da su Kuševicevi drugovi gotovo pali u ruke knezu. - Što ste mislili tko je otkrio urotu? - Naravno, nitko drugi nego Draženić. l opet se javljaju njegovi očajni povici, ali uzaludni. Svi ga ušutkavaju. Međutim, sijedi sudac posavjetovao se nešto sa svojim drugovima i onda pozvao Šimunića, Pogledića i Arbanasića. Mladi plemići istupili su pred suce blijedi od uzbuđenja. Najprije postavi sudac pitanje Šimuniću: - Vi ste iz Lobora donijeli svojim drugovima vijest da uhvaćeni nije knez. Što su na to rekli vaši drugovi pred Lukavcem? - Nisu mi htjeli vjerovati. Tvrdili su da nas je knez samo zavarao. - Tko je od njih to tvrdio? - Gospodin Draženić. A sivi oklopnik se uplete: - I sigurno je nastojao da i drugi preuzmu njegovo mnjenje i da j
svakako prijedete preko mosta u lukavački dvorac? Je li bilo tako? pita oklopnik. Onda se okrene ostalim plemićima: \ - Dobro promislite, gospodo, tko je najviše tvrdio da je one u ] Loboru zaveo knez i tko je najviše nastojao da mimo Šimunićeve vijesti idete u dvorac? Malo razmišljaju, a onda redom tvrde: - Svi smo mislili da su oni u Loboru zavedeni. Prvi je to rekao gospodin Draženić i ponukao nas da idemo. Ali u tome se ne može naći krivnja. tfti - Ostavite to, gospodo, sudu - veli im ovaj pod sivim oklopom. i4wi! Musić je uhvatio novu nit pa se obraća domaćim plemićima: v?;v - Kada je i kako u vama nastala sumnja na Jelenka K uše vica? - Zato što je nestao, ne rekavši nikome ništa, i nije stigao pred Lukavac da s nama ide knezu. Vidjeli smo daje urota otkrivena, a mogao je izdati samo netko između nas. Postoje Jelenko nestao i nije stigao pred dvorac, posumnjali smo. Gospodin Draženić ga je branio. - Naravno da ga je branio pred vama. ali iza leda sve je gurnuo na njegovu dušu - primijeti Davor ispod sivog vizira. 52 Ali d r LI ti i dan sreli smo neke lugare iz Lukavca koji su nam rekli , su jelenka vidjeli u šumi u društvu Lukavčana. Davor odlučno niječe: Nije moguće-” (>ni su očito bili poslani da to kažu. Mogu ovdje risećida je Jelenko Kuscvić bio sa m ni im dan i noć, a toga jutra daleko od Lukavca. Svu čaši polažem na tu tvrdnju. Plemići šute, ne vele ništa. Sto to znači, zai ovaj sivi govori istinu? Sudac ponovo na i ]i i/\ ući neku korist za Draženića i pita Davora Antolkovića: Mislite du te Draženić ponudio Šimuniću i ostalim mladim ljudima da vodi urotu kako bije mogao izdati? - Uvjeren sam u to. Dobro. Kad bije htio izdati, zašto bi tu izdaju nastojao prebaciti na Jelenka Kuševića? Čemu to? Tome je kri\ sam Jelenko. Vrele je krvi i vruće ćudi i nekom se zgodom odao Dražcniću, tako da je on morao naslutiti Kuševićevo ubadanje i tada. Kad je to bilo”.” - prekine ga sudac. Kad su pošli na ratište, na granici su se utaborili, čekajući iz Budima bojnu pomoć, Kako je to bilo? Razjasnite nam, Jelenko Kuševiću? - pozove sudac. Jelenko je stupio dva koraka naprijed. U hrvatskom tabori”Štu govorilo se o županovoj kćeri i o nnauim ljudima koji /a njome gLibe oči. Među njima sam stajao i ja, šuteći,
dok se Draženić isprsio i podrugljivo spomenuo: "Jedan je od njih već izbačen iz dvorca jer se nameće odličnoj liepotici!" Bilo |c iasno da se to uče mene. I kad sam se našao u čelni oka s Dra/enićem, raspaljen rekoh mu nekoliko riječi. Što si mu rekao? - pita sudac. Rekao sam mu: "Bit će još tko izbačen iz županova dvorca kad mu s blatnog obraza skinu ci \ em oklop!" Tada je nastao onaj sukob među nama. Gospodin Damir i/.išao ie i/ svona šatora i ukorio me. Morao sam. naravno, šutjeti i primiti ukor jer tko bi mi vjerovao da optužujem tako uglednog viteza. I kad me Oi a/enic pitao u županovoj k uči pred svima sto imam protiv njega, rekao “•aru mu da on to dobro zna. ah nemam doka/a i nitko mi ne bi vjerovao. Naprotiv, svi bi me bili kamenovali. Još uvijek ne vidim zašto bi Draženić svoju krivnju morao Prebaciti na Jelenka Kuševića? Sivi se oklopnik okrene sudu i najavi: - Ono što je Jelc”iiko iako nulo rekao svojem pi oii\ nikli iJra/eiliču, moralo je ovog navesti na misao da nešto zna i da ga uhodi. Kad smo se ^usreli u šumi s lukavaćkim •kapelanom i kad je rekao Jelenku Kuševiću: lio ^.v”den:”a- gospodine Dra/emću. u Medvedgradu na vijećanju", naravdje taj kapetan morao Draženicu kasnije spomenuti što mu i e rekao u - t Dražen"-”Jeopet*naoda nije bio tamo Morao je, dakle, opaziti netko drugi nosi crveni oklop. Netko ga je uhodio i sigurno je budno 53 pazio jer je lukav do srži. Ona Jelenkova primjedba u hrvatskom taboru bila je dovoljna da Draženiću otkrije tko je taj koji ima još jedan crveni oklop i koji ga razotkriva. Sad je bilo važno da sve što Draženić čini, mora baciti na Jelenka. Postoje oteo onu zastavu, on je morao ne samo šutjeti nego se i kriti i morao je snositi objedu daje izdao urotu jer sam ja odlučio da prvom zgodom, kad mi budu pri ruci puške, izvedem konačni napadaj na Draženića i da ga razot krijem. A ja sam bio jedini koji je štitio pravednog Jelenka. Zašto se meni nije povjerio? - upita Šimunić. Jelenko se okrene k svojem bivšem prijatelju: - Dva ili tri dana prije nego što smo pošli u Zagorje da otmemo kneza bio si kod mene. Tada sam ti rekao da sam oteo zastavu i htio sam ti otvoreno priznati što imam protiv Draženića. Ti si me predusreo ovim riječima: "Sve mi možeš reći, samo ništa protiv poštenjaka Draženića". Planuo sam i pohranio svoju tajnu. Tada sam te sreo u blizini Lobora. - Što si tamo tražio? - upada sudac. - Draženića. Njega smo tražili zajednički - odgovara mjesto Jelenka Davor Antolković. - Išli smo za njim da vidimo kako on skuplja četu s
kojom hoće da ide na bojište i koju je ponudio banu. Vidjeli smo ga s njegovim kaštelanom prolaziti cestom oko Lobora. Gledali smo skriveni iz guštare i tada je Jelenko išao jednim putem, a ja drugim da vidimo kamo je krenuo jer nam je iznenada nestao s vida. Još istog pred podneva sastali smo se na ugovorenom mjestu i tada mi je Jelenko rekao da se pobio s vama jer ste ga nazvali izdajicom. - A nije li onda zaprijetio Šimuniću da će svi pasti pred njim na koljena kad projaše Turopoljem? Jest, zaprijetio sam se - potvrdi Jelenko - i samo još malo i moja će se prijetnja izvršiti.
- U čemu? - pita sudac. - Neka mi dopusti plemeniti sud da završim - veli Davor - i onda će Jelenko moći na to odgovoriti. - Neka mlada gospoda odstupe, a vi, plemeniti gospodine, govorite - Rekoh: Draženić je svu svoju krivnju prebacio na Jelenka Kuševića s jednog razloga: da mu nikad nitko ne može povjerovati ako iznese na vidjelo krivnju gospodina Slavimira Draženića. A svrhu je gotovo postigao, jer i mojim se riječima jedva vjeruje, toliko ih je Draženić obmanuo, a sam Jelenko Kušević, sa svojim izjavama vruće ćudi, potvrđivao je sve objede. - Dobro, plemeniti gospodine, recimo da je tako - veli Musić - zašto je onda Jelenko otimao plemenitog Draženića i zašto ga je predao barunu Pencingeru? Nemir preleti svima. Ljudi su se pomakli, razbudili. Svaki se utisnuo u svog susjeda da bi dopro što više naprijed i čuo što će odgovoriti nepoznati svjedok. A on malo čeka. pa onda odgovara: - Plemeniti sude, Jelenko Kušević nikad nije otimao Slavimira Draženića . i ts ttf. ^ - Kako? Pa Draženić je bio otet. .( Ne plemeniti sude. Nije bio otet. . Ovdje stoje dva plemića, vjerodostojna i čestita: Pogledic i Xr|Tin,sić. obojica su bili prisutni _ Rili su prisutni, ah omamljeni. Ra/umije se, omamljeni - primijeti sudac. - Otmičar ih je ara ispitao tko gaje platio i tko mu je dao omami0jcUli kaŠ" mra nisu tamo našli - veli ^ . Plemeniti gospodin., molim razjasnite nam tvrdnje- moli sudac. Toua dana, kad je gospodin Draženić navodno otet, bio je nko Kušević sa mnom u dvorcu o kojem sam govorio. čuđenje prela/! ljudima i žedno očekivanje da im se zagonetka Vi niste mali kamo ide Draženić? “L, 7 - Znali smo od K u se sprema otići u svoj - /.IIUII ninv v.v. m. “^ ••--,..--dvorac po neke stvari jer će se za nekoliko dana vjenčati. - Tada je Jelenko Kušević pošao za njim. - Nisam ga pustio d a se makne jer ^u._\r,”\ \< -\\ L >_v \ ie1e e vidi. A meni je bila svrha da točno ustanovim Draženićevu krivnju, da ga razotkrijem kako ne bi i dalje i/davao svoje drugove I tada sam uzeo sve u svoje ruke. Povici Draženićevih ljudi padaju kao kamenac u mru n niekii. Nitko se ne buni. nitko ne plane /bog optužbe na njega, nitko ne učini nijednu jedinu kretnju. Njegov glas odjekuje očajno kro/ tišmu Minmie šio se . a.”ia oko njega, a Davor nastavlja
optužbu: - Poslao sam dva svoja pouzdanika da prate Draženića iz daljine. Preodjenuo sam svoja dva čo\jei\a u odijelo putujućih kramara da nitko nigdje ništa ne posumnja. - Što su ustanovi]s Pnje nego što je Draženić krenuo, otišla je na put jedna njegova četa koju je sabrao u Stubici. U blizini Save, u nekoj šumi, utaborila se. Moji ljudi nisu znali ito to znači pa su krenuli polagano cestom, jašući korakom. Onda su čekali s druge sirane eeMe, skriveni U gustom visokom grmlju. Dva sata nakon toga stigao Je Draženić i pošao kroz tu šumu. Vlastiti njegovi ljudi su ga umo/e napali Sami iz puške ranili njegova konja, ali ne naočigled turopoljskih pratilaca, nego kad je Draženić pojahao negdje šumom, daleki" od v, o uh praul.K a Sve je to bila igra koja se imala odigrati pred PodeJieem i \rhanasieeM Ja i n ;\, Jelenko hoće Draženića zaustavili. ] tada su stigli na tu postaju predvečer. Već je prije toga Draženić govorio >. krčmarom i sve priredio. Omamio je jedan dio vlastitih momaka 4* ništa ne vide i ne čuju. I dok je on pio čisto vino, napajao je krčmar Arbanasića i Pogiedića dnitiim \jU\nna 7 MI V \ u r. sam ulijev ao vino jer je znao u kojem je vrču omamljujući prašak, l legli su sPavati svi zajedno. Naravno, postavili su sira/e, tobože, da Kušević opet ne bi navalio. Ova dva plemića /aspala su i tek su se probudili kad je stigao neki trgovac sa sitnom robom. Toj" bio moj pouzdanik, moj vlastiti sin. ^itavu Je noć skriven t"01 čekao ito će biti. Sutradan u zoru imao je što vidjeli. 54 Ljudi se talasaju, suci kimaju glavom, župan pun teške sumnje . zagleda se u pod. • - Tek što je zabijeljela zora, pojavi se pred krčmom Draženić. I krčmar je bio na nogama i kaštelan Lučić. Ovaj je primao neke naloge od svoga gospodara. Onda se cestom pojavio drugi dio čete koju su u noći tobože poslali na stražu. Zatim su jednog momka obukli u Draženićevo ruho i prebacili ga na konja, onda su otišli na dvorište i zakopali kaštelana Lučića u sijeno. Sam Draženić jahao je na čelu povorke koja je otišla preko oranica u šume. .-•”*” - Sve je to gledao vaš sin? - pita sudac. *i - Da, gospodine. Gledao je on sa svojim drugom, dakle, dvojica. - A što je bilo zatim? - Najprije je krčmar otišao, jašući na konju sam samcat prema selu. Nakon toga je dugo bilo sve tiho i mirno. Sunce se već diglo visoko. Jedan od mojih ljudi otišao je u dvorište, zagledao se kroz prozor u krčmu i vidio dvojicu plemića kako spavaju čvrstim snom. l tada je
stao vikati i zvati. Napokon se probudio jedan od plemića iz sobe. Sudac pozove Arbanasića i Pogledića k stolu. - Jeste li čuli što je rekao ovaj gospodin? Neki vas je trgovac zvao? - Istina je. - Kako ste izašli iz kuće? - Bilo je sve zatvoreno i ključ nije bio u bravi pa smo razlupali vrata i onda izišli. Vani smo našli omamljene momke i gospodina Lučića u sijenu. On nam je pripovijedao kako je pred njegovim očima Draženića oteo Jelenko Kušević.To nas je silno razgnjevilo i otišli smo u potjeru. - Moj sin, tobožnji trgovac, pokazao im je put u šumu kamo je četa nestala - primijeti sivi oklopnik. - Da, taj nas je trgovac uputio - potvrde Arbanasić iPogledić - i u šumi smo našli Draženićev klobuk koji nam je služio kao putokaz. I putem su nas upućivali seljaci koji su vidjeli projahati četu s nekim Čovjekom svezanim na konju. - To su vidjeli tobožnjeg Draženića. Čini se da gospodin Draženić ima pustolovnu maštu kad mu se htjelo tako provoditi do utančine, a zapravo je to učinio da ova, dva mlada plemića uvjeri kako gaje oteo mladi Kušević. To se moglo lako vjerovati jer je Draženić objavio svoje vjenčanje, a svi su mogli misliti da Jelenko želi spriječiti taj brak. Odjednom se župan probudi iz mrtvog sna i skoči na noge: - Plemeniti gospodine, prije toga, taj je mladić u mene teško isprosio dozvolu da se već za osam dana vjenča. Zašto bi on samo pod izlikom tražio vjenčanje? Zar mislite daje njegova ljubav bila lažna, da me htio samo prevariti? Zbog čega? - Sve moje poštovanje vama, gospodine župane. Neizmjerno žalim što baš vama moram zadati udarac. Vjerujem daje taj mladić zaljubljen u vašu kćer, to nije nikakvo čudo. Očito je bila njegova želja da se s njome vjenča, ali tek kad bude vrijeme. Zatražio je vjenčanje za osam dana. premda je znao da neće moći izvršiti? Razlog ću točno razložiti. Zarumenjen od uzbuđenja, župan pristupa bliže, dok Davor Antolković razjašnjava: 56 Draženić je razglasio da će se za osam dana vjenčati. A tri dana e netko ga otme Svatko živ mora smjesta pomisliti: oteo ga je Jelenko Kušević. A zašto 1>i se dao oteti? To recite? - pita župan. Dviie su”važne stvari zbog čega mu je to nužno trebalo. Recite - ponuka sudac Antolkovića. - Ponajprije se C približavalo vrijeme kad bi sa četom od petsto momaka morao kremu na bojište, kako je obećao banu.
- Eto. vidite klikne sudac - zar bi izdajica mogao ponuditi banu da će mu o svom trošku dovesti četu od pet stotina momaka? - Da, on je to puti u dio samo zato da ga ban pošalje natrag, da tako na častan način ostavi bojište na koje se nikad nije kanio vratiti. A sada je upriličio ovu otmicu sam sebi i razglasio ULI je predan uospodaru Lu”kTivea A pošto je u tamnici, naravno, ne može na bojište. - Zašto hi p skrivao ako je tako pokvaren? Mogao je otvoreno pristupiti neprijateljima i svršeno. Da mogao je Ali u tom ga je spriječila ljubav. - Kako to”.” Ne razumijem - primijeti sudac. - Možda je on priji- i iv.islin ot\ oreno pristali uz našeg neprijatelja, a možda i nije jer ga onda ne bi primali u svoj krug naši plemići. Ali, gospodo moja, on je ljubio kćerku Hrvata, uglednog dostojanstvenika i nikad mu ovaj ne bi dao svoju kćer kad bi bio u redovima protivnika. Župan pohita k Davoru i usklikne: Čovječe, znate li da mije Pencmger slao svog pou/danika i tražio od mene neka pridobijem naše plemiće da pristanu izabrati za banova zamjenika onoga koga nam predlože naši neprijatelji u Budimu. I prijetili su mi, ako to ne prihvatim. /LI dvadeset četiri sata poslat će mi Draženićevo truplo Čujete li tQ? A što ste vi na to, gospodine župane? Moja je kći sama odbila takvu sramotnu ponudu, makar ljubi ovog čovjeka. Što velite na to, gospodine? Stvar je potpuno jasna. Draženić je neprispodobivom lukav-stmom i pravom podinukloseu htio Ua vas prevede preko mosta ljubav i u neprijateljski tabor. Da ste vi pristali, on bi se vratio i/ Lukavca kao da ste ga. tobože, vi spasili,, vi biste bili oruđe neprijatelju, a on bi morao neprijatelju služiti po vašoj krivnji, a ne po svojoj Osjećate li vi. gospodine *upane. u toj osnovi besprimjernu spletku gospodina Verbceija i njegovih pristaša.” Jer oni su spleli sve to u svojim glavama. Oni koji su i kraljicu Beatricu tako nevjero jat no prevarili Vjenčali su je s kraljem Vladislavom, “"onda pred svijetom tvrdili da nije vjenčana, a utrošili su njen novac u njegov izbor i zatim je i/a anali iz zem i je. Na tom istom ognjištu skuhana je “ ova prevara. Još bi vam zet bio spočitnuo da ste ga doveli u krug neprijatelja Hrvatske. Samo je ovako mogao dobiti vašu kćer: da glumi junaka. kupanu se magli, srce mu prestaje kucati i jedva dotetura do klupe. /• R . Ht”ojcvašu kćer . .• emi. a vaše uvjerenje i vašehrvatsko poštenje cl udim. l sve W mu to uspjelo da se nisam ja umiješao i rukovodio S7
divljim Jelenkom K uše vicem i tajno uhodio Draženićeve korake. Sreća da sam ga vidio kako silazi s Medvedgrada u krugu naših dušmana. Svi su ljudi poniknuli. I oni koji slušaju i oni koji ga ispituju. Kao da su tmasti oblaci s neba sišli na zemlju i polegli na njihove duše. - I on je haračio, plijenio naše ljude? On je na čelu lukavačkih razbojnika obilazio Turopoljem? - pita stari sudac drhtavim glasom. - Slušao sam ovdje da ste se snebivali kako je crveni oklopnik mogao pronaći te povelje koje je danas iskopao i ugrabio? Mladi su se plemići trgnuli na te riječi. U njihovim licima pojavi se zaprepaštenje. - Čini se, mlada gospodo, već shvaćate? Znam od K uše viceva momka. Prolazili ste od kuće do kuće da sakrivate i povelje i povelje seljačkih plemića. Draženić je bio s vama, on je sam tražio u dvorištima mjesto i savjetovao kamo neka tko zakopa svoje povelje. Je li, dakle, čudo da su ih Lukavčani tako brzo pronašli? Svi neka ih sakriju još danas na drugo mjesto. Nijema tišina pritisla je ljude k zemlji, mukla težina strahote, užas smućuje im duše. Suci su poniknuli. Župan zamalo da se ne sruši s klupe. Sve je pokrila mrtva groza. - Ljudi, Hrvati! Može li sva ta zloća naći mjesta u čovjeku hrvatskog srca? Ovaj poklik pada iz usta suca Mušica stoje naslonio sijedu glavu na staračke ruke, pod teretom jezovitog otkrića. Ledena strava pada iz tog poklika na sve duše, strava se uvlači u kosti. Sivi se oklopnik okrene k ljudima i vikne: Vvf •-* - To je prava riječ. To pitanje čekam od svih vas. ^.*:i - Što hoće time kazati? - šapće svijet. "9 *"it;” - Ne može. Ovakva zloća ne može naći mjesta u hrvatskoj duši odgovara Davor sam sebi. - Ne može, ne može! - potvrđuju ljudi kao da bi se htjeli obraniti od onoga što pred njima leži otkriveno. - Ali zastoje onda to mogao učiniti Draženić? - pita Musić plaho i jer se boji odgovora. Sivi oklopnik sam digne svoje ruke i klikne: - Pitate, zašto je onda to mogao učiniti Draženić? Zato što duša ovog mladića nije naša. - Kako? Nije naša? Draženić mu je otac? - Ali majka mu je kći naših neprijatelja. Kći naroda koji nosi u sebi jedinu želju, cilj: podjarmiti nas. Kći brata, nebrata saveznika kojemu smo pružili bratsku ruku, a on ju je prevarno okovao. - Ljudi, čujte - šapću kao da im pada s duše golemi teret. - Recite nam. Razjasnite - moli Musić. - Naš se zemljak Draženić oženio kćerkom neprijatelja našeg. Ona
je svojemu sinu pjevala tuđu pjesmu. U nj je udahnula misli, osjećaje naših dušmana. Samo je nosio naše ime. a srce i duh bili su srce i duh našeg osvajača. ,, Duboko potreseni ljudi primaju u sebe svaku riječ i iute. Davor se okrene prema Jelenku K uše vicu: , "* ", ; 38 - Evo. tu stoji mladić čistu obra/a i poštene duše koji je zamalo bio progutan od klevete, jer ste joj vi priklonili uho. Nitko se ne usuđuje maknuti, nitko se ne usuđuje pogledati u oči svojem drugu. Mladi plemići osjećaju sramotu svoje zablude, l nitko od njih nema riječi ni kretnje, jedva se usuđuju disati. Svi su oborili pogled. Nitko i ne pita tko je taj čo\ i t. M o c pieii uli n. t ia/u!”krid k-vku pievai u Svi znaju da je vjerodostojnu svaka riječ jer i sud i sam župan primaju njegovo svjedočanstvo bez prigovora. Strahovita je oluja prohujala nad njilu>\ im tjlavamu i iii^.ia K\lemc -.t zagonetnog /ločinca. srca im zamiru, duše su im urušene u dno grudi, slomljene, poništene oči spo/naj”e stiaho\i;e zablude. Zar je moguća takva himbena, zUu mačka duša u čovjeka kojemu ic lice pošteno, pogled blati, nieč ljupka, <>< Kazna i plemenita”“ - tiho pita stari sudac. l opet odgovara si\•[ oklopnik spremno: Kome je zloća upisana na obrazu, tome nitko neće vjerovati. 1/dajica. pustolov, /ločinac himbe, varke h eha Ijepdu. mili “iu, poštenje i čestitost na svome obra/u da može zavaravati ljude. Bez toga bi mu bio slab posao, l sad /nate otkud njemu tobožnje blaizo. Otkud mu raskošne haljine”1 Znam sasvim sigurno: otac mu nije ostavio nikakva imetka. Tek na ove riječi ljudi se okrenuli za nj”im. Svi ga pogleu i UMA V i. da je nestao u zemlju. Kad je sva pažnja bila usredotočena na ispitivanja tuca, Draženić se polako izvukao iz skupine mladih plemića. Tako oprezno da nitko ništa nije osjetio. Samo da ne pobudi pozornost, nije se ni pribli/m k : " : “i su stajali malo podalje od općine. Vidio je pred sobom najkraći put do visoke ograde, ispletene od granja. Polagano, nečujno, iza leda svih onih koji stoje na ledini, dohitao je do ograde da se što prije prč MUCI preko, l/a ograde više ga nitko ne može opa/iti, tamo je dalje trnovita pustara Lako će se, skrivajući, sve više udaljavati. Dopro je sve do plota, uspne se i hoće da skoči preko. Dva oka prate nje^j \u n.mijau.dva oku ispod sivog vi/ira. IJelenko gleda /a njim. Ali ga ne odaje jer mu njegov zaštitnik rukom daje
znak neopaženoda sve prepu ;” n V mu, 1 bas IH .isu kud se bjegunac uspinju n na plot. vikne gromki gla^ ispod sivog vizira: Draženić bježi Eno ga, bježi. Riječi prodriješe m., d u ljut] c kao blijesak munje. Sve se uzgiba, svi se "krenu za kažiprstom uperenim na mladog plemića na plotu. Za njim! Kao jedan jedini t i taj poklik, l mladi plemići, još malo prije iJraženićevi drugovi, poskočili su kao živa, oštra koplja koje je netko oacio /a njim. Ali on preskoci plot. preskakuje grmlje, skriva H- u siušiai u. a onda se na jednom/a bi je na /em Iju i ukoči se da ne bi n ijednu n k retnjom prou/rokovao škripanje granja. Bode ua trnje po licu rukama s kojih su mu u bijegu ispale bojne ruka VKV Preko plota skaču mladi plemići, obaziru se, trče šikarom. Nigdje "“Koga. U trnje i ne zala/.e Kako bi se mogao baciti onamo. A ipak, kamo Je nestao? 59 - Kroz prozor je skočio u općinu - veli netko od njih. l već se jedan popne pa ulazi u zgradu, dok drugi traže. Zamalo se na prozoru pojavi netko i javlja da nema nikoga. Hitaju naprijed šikarom. Što dalje, to biva gušća. Traže, razgrću grmlje. Već davno su prošli kraj njega. Novi pridolaze i skaču, traže ga. lijevo, desno, kad im crvena bojna rukavica pokaže put. - Ovim je smjerom krenuo. Ovamo, drugovi. I zadu u grmlje iz kojega se Draženić digne i nagne u bijeg. Oni još brže za njim. Nekoliko se ruku ispruži za njim. On trgne mač na obranu, ali obrane nema. Golim ga rukama uhvate. Otimlje se, kune, dobacuje im pogrde, spočitavanja. - Krivog svjedoka slušate! Lažnog, potkupljenog nitkova. - Koga poštuje župan i suci, ne može biti lažan ni potkupljen nitkov. - Sve su ih kupili, sve su ih obmanuli - dobacuje on, boreći se noktima i zubima. Uzalud! Zgrabili su ga i vežu mu ruke unatrag kao robu. Drže ga čvrsto dok mu drugi sputavaju noge. - Sad ga dignite uvis da ga nosimo. Inače ga ne možemo vratiti sudu. Arbanasićevu zapovijed poslušaju i drugi. Draženić je bio svezan. I digoše ga i nose. Približivši se k plotu, ljudi se obazru i upru poglede. Slika crvenog oklopnika, sputanih ruku, razbudi sve duše krikom veselja. - Ovamo ga dajte. Ubit ćemo ga. Svi navale prema plotu, ali Davor Antolković pozove svoje momke na
obranu da zaštite plemića. - Ni blizu ne pustite nikoga - zapovijeda Davor, a suci mu prepuštaju riječ. Smjesta su momci opkolili Draženićeve nosače da zaustave val bijesne svjetine koja se bacila prema njemu. Tada Davor zapovijedi plemićima: - Amo ga donesite, pred sud! Nitko se ne protivi. Svi povlađuju nepoznatom tužitelju. Suci su se, međutim, udaljili od stola i zaokružili župana. Lomi se urušen, poništen. Glava mu pade na grudi. Ruke su mu klonule. Lice je slika nijemog očaja. - Htjeli smo učiniti sve da časnog i vjerodostojnog svjedoka podsjetimo kako se lako zabunio, lako pogriješio bez vlastite krivnje. Plemeniti gospodine župane, sve je bilo uzalud. Čuli ste sami. - Čuo sam, čuo, jadan. - I sada nam više ne preostaje nego ovom časnom čovjeku povjerovati i izreći osudu. Draženića su skinuli s ramena i postavili na noge. Malo su mu popustili uže da može koračati, ali mu ga ne skidaju. Ruke su mu svezane unatrag kao zločincu. S lica mu kaplje krv od ogrebotina što ih je zadobio, bacivši se u grmlje. Od mladog lijepog stasitog mladića grdna slika čovjeka, kukavnoga, s kojeg su zderali haljinu. A Davor pozivlje suce, naklonivši se: • 60 _- Plemenita gospodo suci, sud još nije dovršen. - Ne. još nije. __ Još niste izbrhljah sve laži - vikne Draženić. _ Jadni mladiću, nije se ni vrijedno oha/ri|eti na tvoje primjedbe ve)i mu Davor s omalovažavajući(tm) glasom. Najednom se Draženić okrene svjetini: - Ja sam vodio urotu protiv vašeg zulumćara. Ja sam stavio na kocku svoju glavu, svoju slobodu. Ja sam vas branio, ja sam otjerao s vaših grbača lukavačkc razbojnike. Ja! A vi vjerujete tu nekom strancu koji je pokrio svoje tiče vizirom da mu ja ne bih zagledao u plaćenički obra?. l prije nego Sto svjetina dospijeva da mu nešto odgovori, vikne Davor. okrenuvši se ljudima: Otjerao je Lukavčane kad su došli na vas, ali to je sve učinio s njima u dogovoru. Jest, po izričitom dogovoru da u vama posije vjeru u sebe. Ludu vjeru i pou/aanje kako je on \aš branndi Dok vi vjerujete u njega, dotle on može raditi što ga volja i služiti vašem neprijatelju. Treba on vaše povjerenje da može živjet i u \asoj sredim, s \ania ••;_• “HM ili “ vama kovati urotu da je m o/c izdati. Ne može biti izdajica kome se ne vjeruje. Onaj kojeg neprijatelj
felje kao uhodu mora na svoj crni obraz objesiti drugi, pošteni, vjerni, odvažni i vama odan. l/dailu treba vaša odanost da biste mu povjerili svoje srce, misli, namjere i osnove. Kao grmljavina, romore ra/budeni ljudi, odobravajući nepoznatom čovjeku. Ali on još nije svršio: Pokrio sam svoj obra/ /am da taj čovjek ne može u nj zagledati i njegovi ortaci što flt čuvaju moji momci. Bila bi odviše masna lovina kojom bi se oni divno okoristili. A da je moj obraz čist i svijetao, to vam dokazuje povjerenje što mi ga poklanjaju plemeniti gospodin župan i vaš plemeniti sud. Doći će djelo na vidjelo1 - vikne Draženić iz svega grla, bjesneći. Sve mu pjena izla/i iz usta. - Već je došlo na vidjelo - vikne Davor. Svi promatraju sivog oklopnika. S\i ivu ^da”a svoje \ trovanje, svoju počast, dok crveni oklopmk, sav razjaren, kukavan, smlavljen, stoji usred ljudstva kao hrast usred gromova iz munjevitog neba. Zatim se sudac opet obrati Davoru: - Kako to da ste baš danas izašli pred nas i zašto niste prije iznijeli sve to? - Čekali.smo najprije da imamo u ruci sigurne dokaze protu kr-.L.i A kad smo dokaze imali i kad sam potpuno stekao čisto uvjerenje, i moja Je savjest bila nacistu da imam u ruci pravog zločinca, tada smo čekali samo dan da izađe na Turopolje. Jelenku je bilo do toga. više negoli do njegova života da ga razotkrije pred svima. A to sam odobravao mladom c°vjeku. Vjera u Draženića bila je tako velika da bismo je teško mogli pokolebati Vidjeli ste i sami kako se vješto izvlačio pošto mu je KuŠević skinuo vizir, kako je sve prikazao u svoju korist. Čak je i optužio Kuše-”ca da mu je on dao da obuče taj crveni oklop i da je morao pod Prijetnjom ići na čelu lukavačkih vojnika. 61 - Još jednom vas moram pitati: mi smo danas već unaprijed znali da l se neka siva četa sprema i trojica mladih plemića pripovijedali su pred županovim dvorcem o toj četi. - Da, vidio sam izdaleka ove plemiće i Jelenko ih je poznavao, ali smo ostali mirni i nismo se brinuli za njih. Samo jedan naš momak pohitao je u Turopolje i doznao da ćete se utaboriti pred općinom. Sreo je trojicu plemića, ali im se maknuo jer je imao da nas izvijesti kako se vi spremate na obranu. Odlučio sam zapriječiti Lukavčanima da proliju vašu krv i pružiti Jelenku mogućnost da skine vizir Draženiću, stoje tako vruće želio. Doznali smo da je Pencinger s Ferencijem u šumskom dvorcu zaključio odmah danas ići na povelje i zato smo odmah opremili naše momke i čekali da se pojave Lukavčani na čelu s crvenim oklopnikom. A sada molim, plemeniti sud, da vrši dalje
svoju dužnost. Sve to vrijeme stoji Draženić svezan, zureći u zemlju. Čim Jelenko progovori, Draženić se trgne, pokroči naprijed, ali koraci su mu kratki jer su mu noge svezane. Sudac pozivlje Jelenka da kaže što je želio. Zvonko se pronosi njegov glas nad glavama ljudi, što su stali i napeto slušali. - Plemeniti sude, pristupam ovamo i optužujem Slavimira Dra-ženića da je oklevetao moju čast, bacivši na mene sumnju najstrašnijeg, najgnusnijeg, najsramotnijeg zločinca, izdajice svojeg doma. - Tvoja nevinost je dokazana - odgovori sudac. ."j-.t; - A je li dokazana njegova kleveta pitam slavni sud? ifvr . - Jest, i kleveta je dokazana - odgovori sudac. -1 - Plemeniti sude, po zakonu i pravici imam pravo tražiti osudu i nanesenu klevetu. .>j Svjetinu prolazi tiha strava... (i "Dakle, to je čekao Jelenko. To je čekao", šapću ljudi drhtavo. - Po zakonu klevetnik ima platiti oklevetanom ponajprije odštetu u novcu. Jelenko drhtavo vikne: - Odbijam novac kojim mu je platio neprijatelj njegovo izdajstvo. V; Sijedi sudac nastavlja kimajući: :&t - Tvoja odluka je časna. fer- - Plemeniti sude, još nešto propisuje zakon za klevetnika. 4* - Čujete li, to je čekao Jelenko tako hladnim mirom - šapću ljudi na ledini, a sudac zakima: - Jest, zakon propisuje: tko drugome klevetom uništava ime i čast, ima mu se izrezati jezik i prognati ga iz našeg kraja. Klonuće uhvati Draženića. Klecaju mu noge. S ledine se čuju glasovi: - Smrt je zaslužio, smrt! - Ali ja neću njegovu smrt - klikne Jelenko. Draženićev pogled užasa kruži, nekoga traži da progovori za njega riječ ili odnekle očekuje spasenje? Lijepo, mlado lice izobličeno je od straha, drhtanja, oči vrludaju, istražuju sve tamo gore pod lipu gdje jedan dio Davorovih momaka čuva lukavačke vojnike, držeći ih na okupu, strahom od vatrenog oružja protiv kojeg nema borbe sabljama ni kopljima. 62 Kapetan Lukavćana uzvraća Draženiću pogled, ali je taj potišten i vidan l ukavčanin se boji da bi se sjetili i njega pa šuti, ne miče se, Z”d”no s vojnicima Ali nitko ne misli na njih. Svi su zaokupljeni niraženićem i onim šu" se događa pred sudom. Sve upornije |(aic osuđenikove oči. Nitko se ne javlja u njegovu
obranu. . Uzalud Draženić n i i aohi i i glavama onu zlatnu glavu koja hi ea mogla spasiti Ali daleko je županov dvorac. Vidik mu sprečava granata stabla. Ipak mu se čini da bi već morala znati i čuti što se ovdje zbiva. A gore su Luci., njegov kaštelan i njegovi momci. Zašto nitko ne dolazi”? Dakle, do njih još nije dospio glas u u\or.i -.udu”? IH,1 viui pm* l a s u od “časa kad mu je Kušević skinuo vizir, a odozgo nikoga? Što je to? Ne. ona ne zna, ne zna. Draženiću je jasno da tia je ne\oija su^a /a vrat kao krvnikove uže. l nema bijega ni pomoći Svi su konci između njega i bivših poklonika i drugova popucali Draženić se okrene sucima. Plemeniti sude. molim, dopustite da samo nekoliko riječi progovorim s gospodinom županom kojemu bih imao biti zet. Poluglasno je izreka da ne bi drugi čuli i prosvjedovali. Suci se posavjetuju Onda ustane najstariji, odlazi županu Berislaviću koji je klonuo na klupu i priopći mu želju osuđenika. Bez dozvole krene Draženić prema njemu, dok straga ljudi prosvjedom dižu ruku. Župan ga mrko dočeka i pita: - Što bi ti imao još da kažeš meni nakon svih tvojih podlosti? Molim, ne dajte da izvrše nada mnom osudu. Ja ću vam sve potanko ispripovijedati sramota moja pada i na vas. - Na mene” - plane župan i blijedo lice odjednom bude tamnocrveno. Ja da nosim na svome imenu tvoju sramotu? - Vezani smo. plemenui gospodu c, svezani i bilo što mu drago, kriv ili ne kriv, vašem će imenu biti samo ^ >d koristi ako ne dopustite da izvrše nada mnom osudu koju ne snuje izreći ni jedan plemićki sud. Ovako se kažnjavaju samo obični zločinci. - Sto. zločinci”? Nema većeg zločina od tvojeg. - Ni tada ne možete dopustiti i!.i i^i/\vši tak a .da nada mnom, plemićem. Imam pravo da se pozovem na kraljevski sud. - Dakako, tta kraljevski sud. Oni će te još i nagraditi za tvoje Podlosti. - Zbog vašeg imena nastojite da barem odgode, pa makar me zatvorili. Zbog mojeg imena ? Zbo a imena - opetuje župan i kao da je tek l s^nva”io da je ovaj mladić bacio ljagu na njegovo ime i povezao čine i pesti ne s njegovom ličnosti, s njegovom čistom blistavim poštenjem. Mupa pred sud i suce i navješćuje im da mora nešto kazati ljudima “J” su svjedoci ovog strahovito- otkrića. ni ~ Ovaj mladić ovdje pruža slik u t..-\jc-ka kojemu je srce na jeziku, l govo lice izazivlje pouzdanje lice njegovo osvaja poštenjake koji nikad
nisu vidjeli crne himbe pod obličjem dobrote. Tako je, eto, mogao obmanjivati mene i moju kćer i sve moje prijatelje. - Čast vama, župane - kliču plemići odano. Poražen sluša Draženić kako ga njegove riječi još više udaraju i guraju pod nož osude. Berislavić pak digne glas: - Čuj, mladeži. Upiši to u svoje duše: ne može sin ove zemlje prodati kuću svoju, rod svoj, braću ni za kakvo blago ovog svijeta. Ni za kakve časti zemaljske. Berislavići i njihovi hrvatski drugovi, samo su čašću, poštenjem, prolijevajući krv i ginući, stekli i plemstvo i darove zemaljske. I onda se okrene prema Draženiću, pa opet k mladim plemićima: - Ovoga ovdje nitko ne smije smatrati sinom ove zemlje. On to nije. Čuli ste što je rekao vjerodostojni časni čovjek pod ovim sivim vizirom. Mati mu je bila kći onih prevarnika koji su njega iznajmili za svoje zločine. On je sjeme neprijatelja. - Istina je. Istina - viču ljudi sa svih strana ogorčeni. - I zato neka ga nitko ne zove imenom hrvatskim. U njemu teče krv prevarnika, otimača naših sloboda. Onaj koji hoće da nas liši pisanih povelja, taj hoće da od nas učini robove, sluge, hoće da nam otme pravice i sloboštine. Braćo, po pisanim zakonima kraljevstva hrvatskoga, samo onaj može imati svoj sabor koji ima poveljom priznato pravo. Tko nam uzme te povelje, taj hoće da nam otme najveću svetinju hrvatski sabor. Taj želi razrušiti najjaču našu tvrđavu. Kad je to izrekao, glas mu je drhtao, obuzeo ga očaj i osjeti da ne može više gledati svezanog i posramljenog mladića i krene ravno prema općini. Za njim ide kapetan banderija, osjećajući da mu treba potpore, utjehe u golemoj nesreći. Očaj obuzima raskrinkanog izdajnika. Pogled mu traži, dozivlje, moli, gotovo viče. Zebnja mu je u kostima. Zubi mu svokoću, bijes mu para grudi, mozak vri, misli traže zaklonište od onoga što mu prijeti, uzalud. Onaj koji ga je uzimao za zeta, prijatelji koji su ga štovali, branili, častili, zvali ga junakom, okrenuli su od njega glavu. Štoviše, pružili su ruke za njim i hvatali ga tamo u grmlju da ga ponovo izvuku pred sud. "A ona koja ga ljubi? Što će ona? Hoće li doći, poletjeti da ga oslobodi?" - pita se on udaren smrtonosnim žigom izopćenja. Doći će. Mora doći. Ljubav njezina ne može preboljeti. Ne može zanijemiti, ne može se oteti. Ljubav njezina mora ga spasiti kad čuje strašnu osudu. Ako ne ljubav, a ono samilost. Njezina ženska samilost kao spomen ljubavi. Nije mogla, ne može ljubav izbrisati nitko ničim. I zločinci su bili ljubljeni.
Sto god učinio, ljubav ne može ostati nemilosrdna. “ Sva mu je nada u Vileni. Ali gdje je? Vikao bi, ali gore ne dopire njegov glas. Gdje joj je otac? Zašto je otišao župan? Možda je pohitao gore k njoj da joj kaže? On gaje odbio, prokleo, ali njoj neće spriječiti da ga oslobodi strahovite osude. Župan je muškarac Ne može prijeći preko njegovih čina. Ali ona je ljubi ea. ne može ljubav suditi kao što sudi sud. Ne može. Te su misli prohuiale mozgom, kad ga opet trgne glas smrtno omraženog protivnika jelenko Kušević ponovo je stupio pred suce: Plemeniti sude. izrekoste osudu po zakonu i pravdi. Molim da mi dopustite naglasiti još jedno __ Sto želite? - Podsjetiti plemeniti sud na stare običaje i propise zakona koji pružaju još jedno pravo - Koje to pravo”? - Sud može po zakonu predati osuđenog klevetnika onome kojega je oklevetao. - Jest. ako to oklevetani zatraži. Smrtna zebnja strese Draženiea Ljudi povlađuju Jelenku, dok sudac ponovo uzima riječ Da. zakon dopušta da osuđenika osudi i sam oštećenik koji je oklevetan. Drhtavim glasom vikne Jelenko: Molim ovaj sud da osuđenog preda meni. Tišina pada na ledinu kao da su svi izgubili govor, Čekaju odluku suda. Odluku koja im donosi slutnju neke nove grozote. L" krilo tišine padne od^oMn Jelenko Kuševič ima pravo da mu predamo osuđenika. Tako je prihvate i druga dva suca, a sijedi starac obraća se k Jelenku: Predajem ti osuđenika da sam izvršiš osudu koja je određena! Kr\ se zaustavi u Draženićevim žilama. Urušio se. Tijelo mu je obamrlo. Klecnuo je. dahnuo Kaoda mu oi^a i n ot; ča sa izlazi iz tijela. U očima strava. Mladić stoje hm lijep kao djevojka, slavljen kao junak, poštivan kao u?or plemenitosti, stoji sada pogrđen, osramoćen, predan na milost i nemilost osvetniku Nitko ga ne žali Svi povlađuju tražeći odmazdu pravednosti. Iz svih usta padaju po njemu pogrde. Os\eta je /akipjela i prc>.1,i”.. uas ushitom onome od koga se ne može očekivati samilost. Prema izdajici nema u njihovim dušama nimalo sućuti. Duše su im pune odvratnosti, gadljivosti i nemilosrda Ali i nešto drugo peče milio\ e duše. Još jedan udarac uzvitlao je to
njihovo ogorčenje Još jedna kap žuči pala je u njihova srca. Njihovi Orazi poprskani su sramotom, porugom. laj crveni oklopnik stoji pred njima, ne vunu "kan i/.laiiea,nego kao Vdva uvreda, smrtna poruga njihovim dobrotama. Obmanuo ih je bifjJ°m Plemenit°šću. Ohlagao poštenjem. Ulio je u njih vjeru i oni bi se p0J,a "JeSa Pobili, za njega ruke slavni u vatru, za njegov obraz i poštenje 1” bi se. Obasipali su ga poštivanjem svojeg srca i poštenom vjerom. 64 65 Jelenko Kušević okrenuo se k njima. Nešto je strahovita u njegovu liCU.ll/ n”i”L”i i\ i MUHI i u1r.!/, \ i se pmsji m |ena aaisa i/ M >ie e e sada jurnm1 bujica u njihove obraze, što su tako prestrašeno uprti u njega. Jelenko se popeo na sedlo, isprsio, okrenuo se k njima, a licem inu sijeva sto munja. I vikne gromkim glasom, punim nekog divljeg y.idovoljstva: - Evo, moja braćo. Moja je osveta izvršena. Dođi sada, J ruže Šimuniću, i digni mač da ubiješ izdajicu. Dođi da braniš poštenjaka Dođite, sudite me! Evo, tu sam. Obećao sam doći kad izvršim što ,nm naumio. Evo me. Došao sam. Potreseni su, nijemi. Osjetili su bič njegove duše. - Evo tu sam. Uhvatite me, vodite, tužite, gonite, kunite. Jelenko Kušević, izazivač, razbijač, kukavac, kojega su vratili s ratišta jer m pokvario bitku. Nešto je sramotno počinio. Nije mu se htjelo rmnije\ati krv na bojnom polju. To ste mi bacali u obraz. Nitko ne odgovara. Čini se da ih svaka njegova riječ udara u sljepoočice. Svi su pogledi smućeni. I K;S m r-ta paaa tuča bodljikava, ognjena i pali ih. - Hajde, Šimuniću! Moraš me ubiti za svojeg \elikog obožavanog prijatelja. Da sam ikad progovorio, optužio ga pred vama, bili biste me kamenovali, prognali ispod starog krova koji me rodio i othranio poštenim. Sav je kao živa vatra. Okreće se desno, lijevo i viče sve jačim glasom: - Zakleo sam se da ću se osvetiti svima. Njemu i vama. Evo, moja je osveta izvršena. I onda se ponovo okrene Šimuniću i vikne: - Obećao sam ti: kad jednom projašem Turopoljem, vi ćete biti poraženi, poništeni do mojih nogu i drhtat ćete preda mnom. I/\ ršio san obećanje. Projahao sam Turopoljem da vam razotkrijem vašeg
ljubimca I onda se odjednom plamtećim bijesom okrene k Draženiću i usklik" strahovitim plamenom osvete: ,, - Sada je moj i vodim ga kamo hoću. A vi mu dajte svoju zastavu dl je nosi, onu zastavu koju sam oteo Lučiću. ( Više ga ne mogu slušati. Pali ih svaka riječ kao da im otvorene ranj zalijeva ljutom žuči. Šimunić istupa prema njemu i hoće da nešto kaže, ali mu on upada riječ: - Hajde, vodi i časti Turopoljem mladića o kojemu si rekao: "Sve mi smiješ reći, ali ništa protiv Draženića!" Evo, tu ti je tvoj slavljeni, poštovani, plemeniti, koji je mene, nevrednika, uvijek pred vama branio, uvijek ispričavao moje zločine, izdajstva, uvijek ih zaodijevao isprikama da ga mrzim, da ga progonim zbog djevojke. Evo, ja sam ga progonio jer mi je jedan plemeniti, uzvišeni čovjek hrvatskog roda, otkrio da je podlac koji se uvukao među čestite sinove našega roda. Davor mu prilazi i podsjeća ga: - Dosta, Jelenko! Ne ubijaj više. Uzeo si stostruku zadovoljštinu. Zatim prilazi k mladim ljudima, nekadašnjim njegovim drugovima, da im razjasni njegovu ekstazu: Jelenko je vrelo Sto je dugo pod zemljom tražilo izlaz da provali, udari i sad se baca nebu pod oblake. Svi odobravaju Šutnjom. - Njegove patnje sanu > i poznajem - veli Davor. - To su patnje skrivene u prsima. U času zadovoljštine morale su izbiti. Slušaju ga blijedi, potreseni, poraženi. Prvi se snađe Darko Mrnjavčić. Uvijek je hladno promatrao sve događaje, a bio je lično naida”nc , k- k- n k u K \ 1 1 . 1 zato mu sada pristupa prvi i oslovi ga: - Gospodine Kuševiću, golema nevolja progonila je vaše drugove jer su lutali mrakom zablude. R a/ umijem \a”Mi gorčinu i jad, t )pra\ Jano je sve. Stojimo pred vama, skidamo klobuke i dižemo mačeve u počast, na zadovoljštinu vama molimo, svima oprostite! l već su drugi povukli mačeve iz korica na počast, još prije dva sata sramotno obeščašćenome Onda iz redova izla/i Šimunić: -~ Znam. Jelenko, meni nema isprike. Meni najmanje. Svima prije nego meni. Imaš pravo Moja savjest nije na straži. Slijepo sam vjerovao ovom čovjeku i nisam dtipusiio da ini se povjeriš. Ja mi ka/eš istinu V. K! si ono jednom pokušao Sad tek vidim što smo učinili. - Jao nama dok smo slabi u vjeri, a brzi na sumnjama! - primjeti sada Arbanasić. Smiljan Pogledić dodaje hrabro:
Bili smo spremni prikloniti uha zločincu kojeg nam je poslao neprijatelj da nas oku/i sumnjama. Dok oni govore. Jelenko se zagleda daleko. Ne govori. Nešto mu sja u očima kao da je sve ovdje već završeno i sad se sprema na nešto drugo, što je negdje mnogo dalje odavde Ne odgovara, ni Šimuniću, ni Mrnjavćiću, ni Davoru. Misao i pogled nose ga neodređenim smjerom. "Kakve ga misli spopadose"? - pitaju oko njega. Odjednom zažmiri, između trepavica iskre mu se zjenice. Kao da njegova osveta jot nije dovršena. Nešto čudno prelijeće njegovim obrazima, upalim blijedim, ispijenim, poluzeknim. Đavolskim smiješkom iskrive mu se usta, đavolska radost odrazi mu se na licu. "Što mu je? Zašto šuti1” Zašto ne progovara drugovima na njihove riječi? Niti se obazire na počast koju su mu iskazali, Ni pogleda ni riječi nije ih udostojio Ne mogu to prosuditi ni shvatiti. Ili ga je muka izbezumila, ili srce otvrdnulo i zatvorilo se svima zauvijek?" Samo čas-dva i nestade s njegovih usana zlokobni smiješak. Pogled mu se svi ne dolje gdje Draženić stoji svezan. Jelenko mu posprdno dovikne: ~ A ti razbojnice moje časti, dršćeš kao kukavica. Ti gade svih n|skosti, posljednji odpatku s\ih gadosti, sad dolazi red na tebe. Svezani kleca, još malo i past će na zemlju. - Držite kukavicu na nogama. Sad je moj. Hajdemo na posao. ..... ^tran 7grči Draženićevo tijelo. Oči mu gasnu, lice mu je smrtno D11”jedo, a usne vapiju: 66 67 - Oslobodite me osude, vi to možete. Pristajem na sve Sto zatražite od mene. - Ja ne pristajem ni na Sto - odgovori mu Jelenko - i ne tražim ništa. I svi na ledini radosno povlađuju: - Izvrši, Jelenko, osudu, zaslužio je. y*t Sramota i nevolja Draženićeva ispunja ih trijumfom, dok on moli: • - Gospodine Kuševiću, pružit ću vam svaku zadovoljštinu. - Hulja ne može dati zadovoljštinu poštenjaku - vikne Davor ispod svog vizira. Plemići povlađuju, l puk odobarava vikom nad bijedom čovjeka koji je njihove ličnosti poprskao sramotom i porugom prevare. Rumeni od stida i bijesa viču Jelenku: " - Na posao. Izrezi jezik iz kojeg su izlazile himbene riječi.
- Izrezi glasonošu blatne mu duše. - Neka nikad više ne kalja ničiju čast. °\h i - Ovamo britvu, ovamo! f> !* Svi se okreću prema Čuvaru općine koji je izišao iz zgrade s britvom Ljudi dršću u očekivanju. “ Draženićevo je lice posivjelo. Groza mu je izbečila oči. Čini se da su om Od straha iskočile. i!lf< - Gospodine Jelenko, uzmite sva moja imanja. - Još se usuđuješ sine. đavolji, ponudili mi prokleto gnijezdo? i r.> i On se približava Jelenku i dok svjetina viče, moleći, gleda u Kuševića: . • *” • - Uzmite sve, sve što hoćete. - Možda će ustupiti i nju? Vjerenicu svoju - viču glasovi iz gužve. Buka se stišava čim su spomenuli vjerenicu. Svi gledaju Jelenka, ali on prezirno odgovori na povike: - Meni da ustupi vjerenicu? Tko sam ja? On bi jedini pristajao uz nju. Lijep, mlad, bogat. Ne može se nadaleko naći mladić koji bi bolje pristajao od Slavimira Draženića. Reklo je to čitavo Turopolje i svi vi. I opet k njemu pristupa Darko Mrnjavčić, spazivši da požar u Jelenku raste: - Dosta ste nevjerne drugove razapinjali na križ. Zaslužili su, ali je previše. On se isprsi na sedlu i vikne: - Tko se ikad sjetio da je previše blata na mojoj glavi i previše muke u mojem srcu? Darko slegne ramenima. Svaku mu riječ odobrava, svaku provalu bjesnila razumije. Htio bi ga samo smirili, ali uzalud se nada. Opet se Jelenko obraća Draženiću i promatra ga. Kao da ga obuzima neka radost što muči svog zulumćara. Ne može ga pustiti iz ruke i ponovo ga navlači na mučila strave: - Kako će izgledati tvoja ljepota bez oružja tvojih kleveta? Ispruži jezičinu. :B MI _ Me mučile me r-moli on - makar znam da sam kriv. Zbog mene vam je Vilcna /uhranila dola/Hi u kuću. _ Dakle, ipak zbog tebe, oho/avam gospodine. _ Priznajem. Bio sam Ijuhomoi.in na \.i^oJ n \I-L” Jana. Molim vas ovdje javno, na koljenima, pred svima oproštenje. Jurmava. gužva i vika. Punim ustima siplju po njemu psovke. Kukavae. rmti kao prosjak. Valja se u kukavštini, u gnusobi svoje himbe. Nekadašnji drugovi, koje je prevario, obmanuo, osjećaju se kao ranjemei kojima JelcnVvo svojim podrugljivim riječima raskapa rane. Poskakuju i dovikuju žedni osvete: Nema oproštenja izdajici, nema oproštenja izdajici, nema. Sve mu se više približavani, a ou se uijeca "Ln > da ]c u “kipu”vm "kotiu l
pograbe općinskog ču\ara i gumu ga naprijed: - Britvu daj Kuševiui. Čovjek poima na ledinu uz burne poklike ljudi. Davor se približi Jelenku. ovaj silazi s k mi, i >,>!,> •./ -,p,,i a/]im"c\,iiu Ah Mn”sta ne čuje u grmljavini ljudstva koje se podalo žeđi osvete. Svi su se okrenu i prema općini i čekaju. Ranarmk mora biti ovdje da mu poveze. Takav je propis. Komadić jezika se i/u-/x, a on mora zaustaviti krv da mu rana zacijeli. I onda gospodin ide u progonstvo. - Gde je ranai n:k? Ci d K” je Svi se okreću i pm/aju ruke /a nekim snažnim čovjekom što izlazi iz općine. Davor se vraća k Jelenku. Nešto su se sporazumjeli, na što mladić zapovijedi plemićima; - Na konje sv i koji žele vidjeti što još nisu vidjeli. Poskakali su SM u sedla od radoznalosti i želje da vide nešto što bi zadovoljilo njihovo c;ji>iLV];k. A onda Jelenkn određuje pred općinom najmlađim plemićima handerija: Hajde, neka banderij ide naprijed da slava bude veća. Ogledali su se za svojim kapetanon. la ga pitaju. Ali on je otišao u općinu zajedno sa županom I odluče poslušati Jelenka. Vuče ih znatiželja i bez pnanja kapeumova s.u svi na okupu, pitajući: Kojim putem da idemo? Ravno cesiom N uko ne zna šio Jelenko :ma na umu. Ali čini im se da Kušević kani osuđenika povesti u šumu da ondje izvrši k a/mi l o doka/uiei si ruci “kojim ih je poslao. Krenuše. J_ banderija odmah Draženić. Čim je osjetio pod sobom i ja. već se (Oporavlja. Ruke su mu svezane unatrag, ali noge su mu Mobodne. Moi su ih odvezati da uzmogne jahati. Čvrsto se opre o stremen. Konj i cesta pribiru njegove misli i smanjuju stravu. Osjeća mogućnost bijega Ako zabode ostruge konju u trbuh, odjurit će. A posadili su ga na njego, a vlastitog konja. Često je pokušavao jahati na “om konju, a da ne uzme u ruke uzde iz prokSenosti i besposlenosti. Sada 69 bi mu to moglo koristiti. I misli mu zaigraju u mozgu, lete, traže, sklapaju plan kako bi utekao i spasio se. Već je priseban i zna: mora se pritajiti da nitko ni u pogledu ni u kretnji ne otkrije što misli. Skrutio se, ušutio, spustio glavu i zuri preda se kao zvijer u kavezu što čeka kad će se željezne rešetke načas otvoriti da se baci u slobodu. Sa svake strane su po dva konjanika. Ali to ga ne straši. Mora ih zaskočiti i prikazati se kao da je potpuno potišten, slomljen i
predan sudbini. A njegov će konj, čim ga udari ostrugama u trbuh, divlje pojuriti. Sve više se saginje, ali se čvrsto upre u sedlo. Iza njega Šimunić i drugi zagrebački i turopoljski plemići, tek onda Jelenko i Davor. Povorka ide cestom. Prolaze kraj grmlja. Između lišća spazi Draženić blijedo lice ispod peče. Načas mu sine u očima. To je Jasenka. Premda crnu peču nose stare žene. Ipak se nije prevario. Ona je. Samo trenutak i već je lice iščezlo. Glava kao da se povukla iz grmlja ili je propala u grane. Ne usuđuje se ni malo krenuti glavom onamo da ne bi svratio na sebe pažnju pratioca. A htio bi da vidi nije li tamo iza grmlja još tko drugi. Misli rade i oči neprestano gledaju naprijed gdje se iza oranica pomaljaju šume. Tamo će ga voditi Jelenko. Tamo će on izginuti u trenutku kao da ga nikad nisu uhvatili ni vodili. Šuma mu je siguran spas. Povorka je ostavila grmlje uz cestu i pošla gore, kad se odjednom iz šikare digne muškarac, noseći nježno žensko stvorenje u crnoj haljini. Mlada u crnoj peči klonula je kao bez duše. Sve je Jasenka gledala oko trista koraka udaljena od općine. Ugledavši brata u povorci, htjela je kriknuti, otrčati mu u susret, ali od uzbuđenja klone u zakloništu i sruši se na ledinu od prevelikih uzbuđenja koja su potresala izmučenu dušu. Vjerni Jelenko v momak brzo ju uzme na ruke i nosi ispod gustih stabala. Za njim trči stara gazdarica da pomogne mladoj gospodarici. Pohitali su prema Kuševićevu dvorcu. Nitko ih ne vidi, nitko se ne osvrće na njih. Svi su upiljili poglede u povorku što kreće cestom, svi žure za njima da bi bili svjedoci što će se dogoditi s osuđenikom. Jahači napreduju polagano kao da se ne žure. Banderij kreće i ne zna gdje će se zaustaviti. Tako su jahali pola sata, kad se odjednom u prvim redovima pojavi sivi oklopnik i zapovijedi povorci da skrene desno. Draženić spazi zaokret i sav se strese. Šuma je bila njegova nada, tamo bi mu se bilo lako spustiti konju na vrat, zubima uhvatiti grivu i potjerati ostrugama u guštaru. Kad stigne na zaokret, izvršit će svoju namjeru. Njegov konj neće ga ostaviti. I čeka spreman da izvrši posljednji pokušaj. Još više se spušta naprijed. Stigao je. Zaokrećući, ostalo je između momaka i njega dosta prostora. Začas zabode ostruge u tijelo svom konju, spusti se na njegov vrat, zubima uhvati grivu i dade mu smjer. Od boli konj poskoči i divlje jurne ravno cestom koja vodi u šumu. Sva se povorka uskomešala. Poklici, krikovi, dozivanja i dvadesetak konjanika divljim trkom dade se u potjeru. 70
jedan je od njih iskočio daleko naprijed. To je Jelenko. Bijesna trka c.imo nekoliko časaka. . uajei,.”pnko brzo dostigne bjegunca, pograbi uzde i zaustavi ga. Ali ga raženić goni, udarajući konja mamuzama i on opet juri, Jelenko s njim, ne P3oUseZdaUjeUkonjl podivljao. Ali i onaj koji ga zaustavlja. Svom -m ..se uza ni i ncvr uli n: snagom drži i nateže uzde. žest,nom ja*uza ^^ ^ bjcgunceBi drugi jahači. Jedan uhvati biegunčeva konja s druge strane i silom ga zaustavi. Konj izranjen po trbuhu divlje skače i u”.milie se. ....... Skinite Dra/n, - zapovijedi Jelenko. Jedan konjanik pograbi Draženića, drugi prereze uzicu kojom je vezan za sedlo. Skinuše ga i povukoše dolje. Tako. to je dobi. zadahtan promrsi Jelenko. - Jedan momak neka side i ostavi svojeg konja.bjeguncu. Brzo su izvršili njegovu zapovijed. ..,,,_,, t. l opet se Draženić n na sedlu, dašćući i kunuci zlu kob. Jelenko mu dobaci: c . , ... - Priznajem, mudro si izmislio kao što su tvoje podvale i himbe bile mudro smišljene. Ali nadrljao si i ovog puta. - Tko bi ikad slutio d;i bi mogao da izmisli ovakav bijeg. - Vješt je na bijegu kao što je bio vješt na zločinu. Morate mu priznati, a sada natrag. Nakon ove Jelenkove odredbe Draženić osjeti da je sve svršeno. Kupa se u znoju i čini niu se da ^;.e MUIM liruuot: srur^i n^oiu SL-pusti sa sedla i udan glavom #neJto tvrdo i tako utekne jezovitoj osudi. l povorka krene nešto brže.”,: . , , • .” ftjRAŽENIĆEV$ASTELAN Šumskim putem najbržim trkom, juri Lučić, Draženićev kaštelan, da što prije stigne u šumu ki i Brandenburga. Čim je Draženić pred općinom razotkriven, M . mu je to kriomice njegov momak u županov dvorac. Ne rekavši nikome ništa, on je potajno uzjahao konja i udario prema Lukavcu. S njim je poš;i< i momak glasonoša, ali ovaj stalno zaostaje, jer kaštelan divlje jun. Draženićev pouAlamk sretno je umakao, nitko ga nije sreo čitavim Putem jer su svi bili nkuplieni pred opum”in. ;i L! n “/n: ;n,,”\a duu >.. odvKe Je daleko da ondje Štogod saznaju. Napokon je l U^”L stigao u iume koje pripadaju gradu Lukavcu. Tu s" mu svi putovi poznati. Nakon trke, nar" ^” n ••- "• ll n”edkni " ni
yJ|e ?-na daje uvijek straža Pencingerovih lugara. Viknuo je pred kolibom nekoliko puta. Vrata se otvore i dva snažna c °Y)eka izla/e: - Stoje, gospodine, da ste tako zadahtani? - upita ga Pencigerov bradati pouzdanik. - Nemam kad govoriti. Gdje je gospodin kaštelan? U dvorcu? - Nije dugo što je ovuda pojahao u Lukavac. -il”.e ogej - Znate li sigurno da je otišao tamo? Moram ga odmah naći. Pjv> ito govorite. - Sasvim sigurno. Stao je ovdje nekoliko časaka i dao nam nalo: - Kakve naloge? - Kada se vrati crveni oklopnik iz Turopolja, neka mu uC.. brzotečom javimo u lukavački dvor. | - Dajte mi jednog od vaših konja. Moj je odviše umoran. Šum <, . _ kaštelanom. I sišao je, dok je jedan od dvojice lugara otišao da mu dovede konj Ovaj drugi ga dotle ispituje: - Gospodine kaštelane, nešto se moralo strahovito dogoditi. \". sasvim izobličeni. - Nije čudo takva prokleta sudbina. Tko bi to mogao vjerovati - Dakle, nesreća? - Golema nesreća za mojeg gospodara? i “ - Valjda nije ranjen? Zar su možda Turopoljci navalili? .-r - f)st.i\ itc nic. nemam kaci goMM :”.i Mini mi se pamet. "Vt svu sreću hip,: a d\ i -i i,dal]e:i . >d općine l IKK a hi se v;etili i mene. a i uda je moj gospodar izgubljen. Ovako ću možda ipak dospjeti da mu dovedem] pomoć. - A što se dogodilo s njim? - Tko bi znao što sada s njim rade. Zacijelo će ga zatvoriti čim su Ugledali njegovo lice. Platit će to skupo tko god je učinio. - Ja ništa ne razumijem. - I ne možete to razumjeti. Neki sivi đavoli su se bacili na Dotle je stigao Lučiću i njegov momak koji je zaostao i pita ga: - A ne znaš tko su ti razbojnici koji su mojem gospodaru pomrsili račune? - Ne, gospodine kaštelane, čim je sivi protivnik sjeo na leda crvenom oklopniku i otkrio ga, bio sam kao lud. U prvi čas nisam mogao ni vjerovati da je to lice našeg gospodara. I prva mi je misao bila da vam brzo javim, a ne da pitam tko je taj sivi vrag. I drugi nisu ništa znali, takva je strašna bila vika. Bio sam sretan da mogu umaći pa što prije k vama.
Već je lugar Lučiću vodio drugog konja. On skače na sedlo i bez riječi krene uskim puteljkom prema Lukavcu. Tjerao je kao pomaman sivca, dršćući od strave, neprestano misleći ito se pred općinom Turopolja događa s njegovim gospodarom. Ništa ne sluteći, lukavački kaštelan vraćao se iz šumskog dvorca i polagano dojahao u grad Lukavac. Ulazeći u dvorište, odjednom ga zaustavi bučno društvo mladin muškaraca. S njima su n ljepotice. Prepoznao je gospodu i gospođe koji su bili gosti kneza Brandenburga u njegovom krapinskom dvorcu. Veseli mladi ljudi pohitaju k njemu, pozdravljaju ga. Lijepa mlada žena prva se nade pred kaštelanom i klikne: Gdje ste. gospodina barune? Zar ste bili na Medvedgradu? Pozdravio je i stao se ispričavati da ga zaokupljaju veliki poslovi, a tada upita: .- Kada ste stigli u Lukavac? - Baš jučer prije sumraka. Bio je divan put. l druge dvije lijepe žene nristi.pe k DK-n:u. a i/a njih gospoda. Dok se pozdravljaju, zapita ih. Čemu imun zahvaliti tu veliku sreću da vas opet vidim u Lukavcu1.” Baš ne bih rekla da vas naša blizina usrećuje-veselo će barunica Marcela. Pun sam brige zbog proljetnih poslova na polju, a ove mi nisu dopustile da moja sreća /a”bhiia s\ im iU”K”i;| i adi isti kad Nam \as uuledao Drski čovječe, kako umijete divno lagati. - Vi stalno drugujete s vražićima, lijepa barunice. Htio bih znati koji je to od lijepih da volci ča bio tako jjuha/an i podsjetio \ a^ da poli a/i te svojeg starog obožavatelja u Lukavcu? Znam na što nišanite. Varate se. Odveć su gospoda ljubazna i vesela i vrlo me dobro zaha\ljaju. dakle, m mh -.e bila ni sVii”a da i o\dje ima nekih kavalira koji su mladi, ali dosadni kao markgiol Danijel. Došla sam jednostavno da se smijem do besvijesti. A gdje nema Petra Pana, tamo se ljudi smiju samo pri potpunoj svijesti. Gle. gle. dakle. Petru Panu iskazana je ta velika sreća? - Ni izdaleka njemu, \ec njCLiimni salama Mi smo, dakle, došli da ukorimo kneza ito nas tako dugo zanemaruje. To se još nikad nije dogodilo. - A vi ne znate zašto se ne miče odavde? - Sto? Zar ie mo/da ovdje kakva ljepotica koja nadomještava sve nas? - Ne znam Mislim da nije to uzrok - izvinjava se Pencinger. Važno mu je da nisu mMa -..i/naic u (ioidani. Ml.-.d.i Va: un\ >. r. rlja dalje: Stigli smo jučer u dvorac i podigli silnu buku. Potkastelan nas je upozorio da nismo sanu Vi l i dvorcu visoki gost, čak poslanik pape.
Naravno, morah smo se sklon, u u. uiiiu-”“ kiLL\o!K: Iijep^ --o”j”C /a^i ai^Io je odličan poslanik, rođak kraljevske kuće D”Este. Tu se moramo vladati “•rio oprezno. -^ Uza sve to mj CL nu i j\_i < prirediti krasnu veselu proslavu. To smo /”"tražili od kneza *- razjašnjava druga ljepotica, a gospoda povlađuju. - Orgije nisu moguće u prisutnosti takvog dostojanstvenika - upozori ih kaštelan. -- Sad razumijem zašto se Petar Pa n usu ; k \i\ a oa nam PUH-MI neku veselu predstav u. U pravo smo preneražene Vaš dvorski lakrdijaš pravi je 72 pogrebnik, samo bulji preda se i ništa ne govori. Nije ni čudo da je knez sasvim sjetan pokraj njega. - Bio je bolestan - primijeti, ali ljepotice ne posvećuju tome pažnju. - Da, to nam je rekao, a sada želimo u slavu njegova zdravlja prirediti slavu smijeha. Tražimo od vas da zapovijedite Petru Panu neka nam priredi nešto naročito veselo. U Krapini su nas svi ostavili. Nitko se ne brine za nas. Ni knez, ni vi. - Žalim, lijepa barunice, rekoh vam: u gradu je gost zbog kojeg ne možemo i ne smijemo zbijati šale*. Ali idem da vidim što je s knezom pa ćemo već nešto ugovoriti. i>-v u u; l on ostavi gospode i uputi se u kaštelanski ured.*•” M”!T"H” ,..-,. Našavši samoga potkastelana, upita ga: ,#&• - Što je s knezom? - Neće umrijeti. Već je prošetao trijemom i zapovijedao gromkim glasom kao da nikad nije bio ni bolestan. Pozdravio sam ga, pokušao sam mu kazati kako se radujem što je ozdravio, a on me odmjerio bijesnim pogledom i pošao dalje, onda je krenuo u blagovaonicu. Kad sam tamo došao da ga zapitam što želi, našao sam svu služinčad kako stoji pred njim, a on im objavljuje da je preuzeo svu upravu u dvorcu i da ga svatko mora slušati ako neće da izgubi glavu. - To je, dakle, to je nešto novo. Očito me kani skinuti sa časti kaštelana? - Tako se i meni čini. Upravo sam vam htio poslati brzoteču da vam to javi. - Ništa se ne boj. Priredit ću mu sutra veliku slavu i donijeti mu na srebrnom pladnju turopoljske povelje i zapaliti ih pred njegovim očima. Onda ćeš vidjeti. - Danas do večeri sve će biti u mojim rukama. Crveni oklopni k otišao
je da ih pokupi. - Kad bi ih mogao tako brzo pronaći? - Zna vrlo dobro gdje je koja skrivena. Sam ih je zakopavao i skrivao sa svojim turopoljskim drugovima. - Divim se vašoj dosjetljivosti, gospodine barune. - Uzalud mi moja dosjetljivost kad se on ne bi znao tako divno pretvarati. I zato znaj: sutra na slavi donijet ću knezu te povelje i javiti mu da su svi turopoljski plemići njegovi podanici. Neka ih sada pozove medu svoje vojnike s kmetovima i neka im zapovijeda. I sva njih"va imanja pripadaju Lukavcu. Vidjet ćeš ti kako će me knez zagrliti i onda je vječno moj. Već sutra mogu učiniti s Gordanom i njenim sinom Što me volja. - Sad razumijem zašto ste tako veseli. - A što radi papinski poslanik? - Govorio je s knezom vrlo kratko vrijeme i povukao se opet u svoje odaje. Petar Pan bio je dva puta kod njega, ali Što su govorili, naravno, ne mogu znati. - Idem sada k njemu, stalo mi je da steknem i zadržim njegovu sklonost. A tebi je dužnost da se pobrineš za sutra. Želim da bude velika Barunica Marcela i njezino društvo baš su mi dobrodošli Kako im g mn palo na um da se pojave, a da ih nismo zvali? , . ... je samo \. ^^ ^ ^ /;,pan|cn, kad su se jučer pred mrak pojavili. >, •"" A-i ie Marcela \ će izgubila strpljivost jer markgrof tako dugo ne dolazi u Krapinu. Luda je za njim. Gutala ga je pogledima svojih lijepih očiju. Kad bi ga samo progutala? _ On je neprestano s knezom i uvijek nešto tiho i povjerljivo razgovaraju," a čim se ja pojavim, ušute. ^ Svi će oni nestati odavle kad ja Ine a -pet i > l i n usvoje šake,a ,o će biti sutra. Nakon i-p/he svi su moji zarobljenici. Pred papinskim poslanikom ne možete izvoditi orgije. Njega ću sutra odmamiti iz dvorca. Taj mladi pop očito nije mnoeo naučio na kraljevsk im d\<>io\ ima "l "^inia nm ie/i pi^lodušnost i povjerljivost. Moj je plan gotov, sad idem da mu se poklonim. Krenuo je sam u pi kat pa se dade najaviti Stjepku. Kad mu sluga saopći da ga poslanik očekuje, pokuca na vrata i duboko se klanja: - Dolazim ravno s Medvedgrada. I opet se moram vratiti. Stigao sam samo da pitam kako se časni gospodin osjeća i ima li kakvih želja. _ Vrlo ste pažljivi prema meni. gospoumeKirmii:. Sve i L uVilijepr1” i dobro nasmiješi se Stjepki naivno jedino na dvoru nedostaje malo veselja. Vaš lakrdijaš zaslužm bi naziv trageda, a ne
lak unjaša. Nisam čuo od njega niti jedne vesele riječi. Bio je kod mene, ah” uzalud sam nastojao da se razonodim. Čini se i kne/u ne prija to njegovo mračno lice. Malo prije potužili su se na njega i kneževi gosti. S potpunim praumi Rekao bih: tome se čovjeku vrze po glavi mržnja prema vama, gospodine kaštela ne, a ne dužnost da zabavlja kneza i njegove goste. Upravo je neprijatan. Naivni pogled mladog poslanika i njegove uvjerljive riječi ispunjaju Pencigera uvjerenjem da Stjepko go\ ori istim \ to ga ponuka da bude još ljubazniji i nastoji ga sasvim pridobiti za sebe. Petar Pan vazda je sp1c(Vaiu brinući se kako bi mene izbacio iz kneževa srca. To je posve uspio To sam više sretan što nalazim kod vaše milosti hladno prosuđivanje, unatoč vašoj mladosti. -- Mladost nije zapreka da /ivin pnnna! i a na M >t “!•-..:”x Već tamo na opkopima bilo mi je jasne d.a vas lakrdijaš smrtno mrzi, ali zbog kneza kojemu je nosio lijek zauzeo sam se za njega. Šteta samo što njegova m”žnja oštećuje razonodu koju čovjek treba na odmoru. Zadovoljan ovim riječima, Pencinger izjavi: Osjetio san da je moja prisutnost ovdje potrebna:”^”"•”“ “ __- Možda nije potrebno da lakrdijaša kaznite, ali vjerujte: nema kneževskog dvorca, a ni kraljevskog, gdje bi se dvorska budala usudila ovako nemilo ponašati. - Otuđio mi je kneza pa se sada smatra gospodarom na dvoru. , - Otuđio vam je kneza ! mda\a” ^nsptulai ne/r;, ji:nMidivati.,”K.ad budem s njim razgovarao, upozorit ću ga da vam Čini krivo. "5 Kaštelan se rastapa od radosti i odmah i/javi Stjepkuda će biti sve p0 njegovoj želji. Smjesta otvori vrata i pozove slugu da mu naloži da pozove Petra Pana. Onda se vrati svojem tiosiu. sjedne mu nasuprot i stade se i? vin|avati zbog buke koju su očito podigli jučer gosti. - Varate se. Ne smetaju me. Rekli su mi da su knezu stigli gosti,. a :.iime se radujem. Harem ćemo i m a i i malo dru”šlv a; pa i /e usku L: l)iilio\||c žene, ako su čestite, pružaju lijepu razonodu. A naša zarobljenica se ne pokazuje, očito je vrlo potištena. - Neizmjerno žalim tu lijepu ženu, časni gospodine, to smijem reci samo v ama n četi] i oka. ali mem MI \e/ane i uke. Kl a1|c\a /apm”ijed lesko me obavezala daje držim ovdje. Ništa joj ne manjka, obasip] iem ,• svim udobnostima, ali kralj mi je naložio po svojem poslaniku da -nu odgovaram za nju svojom glavom. Možda ćete vi, časni gospodine, moći što učiniti kod kralja u Budimu?
Zapanjen tom drskom lukavosti, Stjepko je ipak zadržao naivni smiješak na usnama i spremno odgovori: - Razumijem vas, gospodine, i odazivljem se vašoj želji, to više, što sam gospođu uzeo pod svoju zaštitu. .1 "s d \ a da n a ai x- o \ Lije od m a rati, a zatim pohitati u Budim. It U to se u sobi pojavi Petar Pan. Lice mu je žalosno i mrko kao daje sada došao od nečijeg odra. Mrko se pokloni i pozdravi. Pencinger ^e isprsi pred njim i da pokaže koliko uživa sklonosti u papinskog POM.Inika, sjeo je kraj njega i mrko pogledao Petra Pana. . - Što misliš lakrdijašu, zar te držimo ovdje da učiniš ljudima botavak kod nas nesnosnim? Petar Pan se duboko nakloni i ne veli ništa. - Čini se da zaboravljaš kakav se odličan gost nalazi pod insim krovom. Ili tvoja bezbožna duša kani prosvjedovati protiv crkveno dostojanstvenika? Poznajem te, Petre Pane, mrziš svakoga tko nos svećeničku haljinu. "Dobro me uštinuo" - veli u sebi Petar Pan, "samo što sam ja ni sreću u milosti ovog mladog popa." Zatim se pokloni i opet ne veli ništa - Bezbožnik je on - nastavi Pencinger, gledajući Stjepka - pa M pretvara da vas tobože ne želi uznemiravati. Lijepo će kralj gledati kad nU isprippvijedite da vas je otjerao zapravo dvorski lakrdijaš. Ali ja ću m" izbiti iz glave njegove lične osjećaje. Mrzio ti, Petre Pane, svećenika ili ne imaš se pokoriti. - Što mi je činiti? - pita Petar Pan vrlo mrkim glasom. - Skidaj sa svog mrkog lica tu mračnu masku i zabavi odlično] gosta. Danas i sutra, bio dan ili noć, neka su u dvoru svečane šaljiv" predstave. Ne igraj se s mojom strpljivošću. Sad idi. - Pokoravam se vašoj zapovijedi - veli Petar Pan i izlazi iz sobe - Mržnja mu viri na oči i usta i na uši - primijeti Stjepko. _Zahvaljujem, gospodine barune. Nisam mračne ćudi, vedar sam i želju1 vedrine oko sebe, pa će mi ona dva dana biti mnogo udobnija i veselija Pencinger odluči da još ostane u razgovoru sa Stjepkom. Ali se naglo vrita Na pragu se pojavi potkastelan. Nije došao u pravi čas i S”nrineer mu odmahne rukom da ide. Ostavi me kad govorim s odličnim gostom. Ihritoč tome potkastelan ne odlazi, već pristupa bliže. Oprostite, gospodine kaštelane, moram vam kazati: naši su u Turopolju doživjeli strahoviti napadaj. TU _ Ne bojim se. Odbit će ih i pokositi. Ne gospodine kaštel me pojavili su se neki sivi oklopnici s crncima i čitavom malom vojskom i razotkrili crvenog oklopnika. "U
Kaštelan skoči i pohita prema svojem pouzdaniku: _ Tko to veli”.” . Ovog časa dojahali su Lučić i njegov momak. Ovaj je vidio crvenog oklopnika. na njemu je ležao si\i i otkrio ga l iko /na M o M- sada već tamo dogodilo. Sive oči u blijedom kastelanovom licu ukočile se. Stjepko opazi kako mu /noj oblio čelo Ne može prikriti užas. I potrčao je bezumno prema \ratima. Tek tamo se sjeti da nije svojeg odličnog gosta ni pozdravio, l odmah se vrati k St.iepku: Sto puta vas molim, ne zamjerite. Imamo neke pobune naših kmetova, uvijek smo u borbi s tom čeljadi u ovom kraju i upravo mi javlja ju da se nešto neočekivano dogodilo. Moram smjesi a OM.niti d\nrac i /bilja ne znam kad ću se vratiti. - Razumijem vas. uospodme kaštelane, neću vas ni časak zadržati. Nadam se da ćemo do večeri opet biti zajedno. - Ne /nam. vaša milosti, vjerojatno ću biti prisiljen da sam idem upokoriti buntovnike. Ipak. do Mina eu nm/da biti ovdje Molim i/nesite svoje želje potkastelanu. Ni do čega mi nije toliko stalo koliko do vaše udobnosti i razonode Ako se lakrdijaš ne bi pokorio mojoj zapovijedi, smjesta se potužite potkastelanu Brzo se oprosti, odla/i trijemom, gotovo trči u kaštelanski ured. Tamo ga čeka Draženićev kaštelan Lučić. Što se dogodilo? - vikne još na vratima Pencinger. Lučić mu br/o ispripovijeda, stoje čuo od svojeg momka, kako su crvenom oklopniku skinuli vizii i kako je tamo vidio neke sive oklopnike i čitavu četu momaka Zar ste poludieli” - vikne Pencinger. - Gdje bi Turopoljci uzeli toliku vojsku da svladani moju vojsku i otkriju vašeg gospodara? - Ne. to je bila neka druga četa koja je dnjaliab kasnije i zaprijetila vatrenim oružjem. Četa koja ima puške? - zapanji se Pencinger. - to bi mogli biti samo ljudi i/ Budima. a ovi ne bi napadali l )i a/eniea Da ni MI oni s ratišta? Ne znam. gospodine barune. Valjda nisu oni na ratištu doznali da Je Gordana uhvaćena i vratili se? Možda Damir? To mu se čini vjerojatnim. Čovječe, je”.U tvoj momak, pouzdan? Pametan je. bistar i odan mi je kao ocu. A čitavi banderij turo-P °liski spremao se danas na nešto jer su svi bili na okupu, a ova je četa d°jui ila odnekle i sasvim su drugačije odjeveni nego naši, u nekakve sive 76
odore. S njima su dva oklopnika s vizirima koje nisu skidali. Moj n< - Tu nema Što dalje raspravljati. •"“ “• "f • - I ja tako mislim, gospodine barune. Sav dršćem za sudbinu s\ o lu gospodara. Zacijelo su ga zarobili. - Što su radili moji vojnici? - Siva je četa u njih uperila puške, a od toga se boje i strepe i morali su se predati. Pencinger izbaci nekoliko bijesnih kletvi i pograbi potkastelana. - Idi brzo dolje. Sve što je momčadi u dvorcu neka uzme oni/je. neka sedlaju konje. Moram ostaviti dvorac, a ti pazi naročito da bude mladom poslaniku sve po želji. Ali knezu ni riječi o tome. . Potkastelan pohita dolje. Pencinger ponovo ispituje Lučića. Ne može mu ništa novo kazati, već opetuje ono što zna. “ Onda Pencinger odredi. - Moramo odmah u šumski dvorac. Dostaje tamo momaka. Sam ću vas predvoditi. Ali prije svega treba nam poslati u Turopolje nekog uhodu da pogleda što se tamo dogodilo da nam donese daljnje \ijesti. - Moj momak poznaje svaki kut u Turopolju. Samo bi mu trebalo izmijeniti odijelo. •” - Tamo u šumi ima seljačkih odijela. Sišli su dolje. Sam Pencinger stade pomagati pri osedlavanju konja, J t onda ostavi dvorac i divljim trkom krene u kneževu Sumu. •* M,-,” i ,” .11 iiii L ; ui|a -.r Ti”i.ii T,i n ti Stiepkov u sobu i stade se prevnati u tihom nečujnom smijehu i objavi: (tm) - Izvršit ću zapovijed gospodina kaštelana. - Neka je pobuna u Turopolju i zato su ga zvali. Potkastelan. rekao da je crveni oklopnik raskrinkan. Petar Pan se zapanji i široko rastvori oči: - Ako je pobuna, onda neka bude blagoslovljen onaj koji ju, započeo. Trčim odmah priopćiti gospodi Gordani. IZVRŠENJE OSUDE ^M Povorka s Draženićem skreće putem. ,>/”,”.i, -• ^ Stigli su pred Kuševićev dvorac. Draženić pogleda preko ograde u dvorište. Čudno je to. Čini mu se da povorka nije stala pred dvorcem. Banderij ide dalje? Dakako, neće oni u dvorište, samo njega vode s onkraj
ograde. Jelenko traži zadovoljštinu svojoj osveti da proslavi svoj dvorac odmazdom protivniku. Da, tako će biti. ... • . - ... . “. m 78 l niegov je konj stigao uz ogradu. Sad će otvoriti vrata i uvesti ga u Kuševićev vrt. Što je? Muti li se njemu svijest? Zar ovo nisu vrata u Kuševicevo dvorište? Oni idu pokraj njih? Ne otvaraju, ne ulaze? Malo podigne gla\ u da se uvjeri. Zar je smućen od strahota koje je doživio ili su uistjnu prošli uz ogradu, a nisu se zaustavili. Pred očima "u je oblak. Ipak razabire drveni Kuševićev dvorac. Nikoga nema, a oni prolaze kao da .leleiiki > tu ne slan uje Što to mora biti? Jedva mu zamagljena svijest ustanovi tu činjenicu, trgne ga nešto novo. pred očima mu je sasvim nova slika. Kroz drveće zabijelili se zidovi s trijemom na koji se oh.iraju prozori Granato drveće poraslo je vrtom. Procvali buseni jorgovana. I zidani dvorac. Oko njega ograda napola zidana, napola od rczamu: drveta. Sve bliže mu dolazi slika ili se on primiče k njoj”.” Zar ie to predočba ili uistinu prilazi k županovom dvorcu Srce mu počinje kucati, osjeća dušu. U njemu dršće. Dah mu se vraća i nada u život ponovo zakola. Pogled traži s onkraj ograde županova dvorca, tamo bi morao biti njegov kaštelan Lučić, onaj koji nije dolazio ni blizu pred opernu Prepoznaje nekoliko lica njegovih momaka. Kaštelana nigdje Kako je to moguće da nije dotrčao ni on, ni tko drugi od njegovih momaka? Tamo pod trijemom u prizemlju nekoliko žena gleda iza stupova. Digne pogled na zgradu, tamo negdie mora biti ona. Prsi mu se nadimlju, misli bistre, snage opet pribiru. Od pogleda na taj dvorac probudi se. Tu mora naći spas, ali nešto valja učiniti. Mora vikati, kliknuti, dozivali nju koja ga ljubi. Ona će čuti, dotrčati, baciti se na put kojim ga vode. Ne može dopustiti srce da Jelenko izvrši svoju odmazdu, ona mu neće dopustili da Jelenko izvrši osudu, Ona ga ljubi i u njoj je njegov spas. Ali ne smije ostati miran. Ne može proći kraj njenog dvora, a da ne bi gromko i/viknuo njeno ime i zatražio njen LI poni oe. Jelenko Kušević je zaboravio da će se poslužiti njenim imenom Ili možda ona nije tamo? Ledena mu zima j tosti uji kroz tijelo pri toj pomisli. Bez daha gleda kako se banderij približava prvom uglu ograde. Pogled Draženicev zapne o prve redi \ e nandeiija. Neka ruka U crnim
bojnim rukavicama ŠUM u v is. Sivi konjanik zaustavlja konjanike. Zašto to čini? Što hoće? Ne može vjerovati. Ipak, jahači se zaustavljaju ispred ograde županova d \. >i e a Za njima svi oni sprijeda i oni straga zaustavili se. On ne čuje vise topot, već samo neke odredbe, hitne primjedbe, čuđenja, zaprepaštenja, osvele žednih i zlokobnu radost. U tom dvorcu kim Jelenko i/v i ni osudu suda? Tu kani zadovoljiti svoju odmazdu.” Tu pred njenim dvorcem? Njoj naočigled? Zar se Prometnuo u zv jer” - pita se Draženić. Ipak sijevaju u duši iskre tajnih nada. Ako Jelenko hoće izvršiti osvetu pred njenim očima, onda je spašen. To ona neće dopustiti. Ne može dopustiti Neka samo pokuša Jelenko. Draženić više nema straha. Ona će mu 79 istrgnuti iz ruke britku oštricu, dogodilo se što mu drago. Bacit će se preda nj i zakrčiti mu put do jezive osvete. U bunilu gleda oko sebe kako silaze s konja, kako se spremaju na nešto što mu sve više oživljuje njegovo pouzdanje. U dvorištu topot konja, zveket oružja, poluglasne riječi, čudni žamor, sve to dopire do Vilenina uha kao mrmor uzburkanih valova rijeke. Ništa ne razumije, ništa pravo ne razabire, samo gibanje konjanika. Nastoji nešto i čuti i pružiti glavu kroz prozor i pogled upire onamo. Neka bijela maglica zamućuje joj vid i šum u ušima zaglušuje sluh, očajna obrati se staroj gospodi pored sebe: - Tetko, kao da su to naši? Prepoznajete li koga od njih? - Vidim neke sive momke i nekog sivog oklopnika s vizirom na licu. Ali i Pogledića vidim, i Arbanasića, i Simunića. - Sve su ih zarobili? - Ne izgledaju kao da su zarobljeni. A ne vidim Lukavčane. Ili su to ovi sivi koje vodi taj plećati čovjek s vizirom na licu. - Čujte, tetko, nije li ono tamo Jelenko? I on je u sivom oklopu. Ispod vizira ga prepoznajem. - Pazi! Svi gledaju gore, a nitko ništa ne kazuje. I Draženić gleda. Vilena pokrije lice rukama da ne bi susrela njegov pogled. Sve joj se čini da joj netko para čitavo tijelo ledenom oštricom. I sve je boli. Misli su joj postale kamen i tište je. Praznina je u mozgu, mir i zebnja. Ništa ne zna što se zbiva oko nje. Tad osjeti da je netko drma i skida ruke s lica. Usred sobe stoji Smiljan Pogledić. Blijed, zabrinut. Gleda je gotovo prestrašeno. Nekako je pognuo glavu. Govori promuklim, stranim glasom, kao da je opetovao nekoliko puta iste riječi: - Gospođice Vileno, odredili su mi da vas pozovem dolje, a vi možete i odbiti, možda je dobro da otklonite taj poziv.
- Da otklonim poziv i da ne idem dolje? Napokon je shvatila što joj veli, ali smisao poruke ne shvaća. Tetka je briznula u plač. To je nekako podiže. U tom plaču osjeća pogibelj koja prijeti njenom vjereniku, a u Pogledićevim riječima osjeća da se dolje nešto događa stoje dio njene sudbine. I zuri u njega, a u duši joj se javlja umorna i izmučena volja da se otme navali očaja i zdvojnosti, da se odrva i probudi svoju svijest, l volja upija snagu mladosti i probudi se iz bunila u koje je zapala. Bistri joj se pogled i stupa naprijed bliže k Poglediću: - Tko šalje poruku? . - Jelenko Kušević. •trt - Zašto velite da bi bilo bolje da otklonim? - Jer će biti odveć ružna slika koju biste morali gledati. .. "fiv Ružna slika? Mladić joj se približi s dubokom sućuti i davno zamrli osjećaji mladenačke ljubavi nukaju ga daje zaštiti od svega što bi morala gledati i čuti. I hoće da joj sve razjasni, da je poštedi od onoga što je čeka dolje. Sagne se k njoj i molećim glasom pruža prema njoj ruke. - Nemojte sići, Vileno. I nećete moći kad vam sve razjasnim. Protiv Jelenkove volje reći ću vam sve. Šio sve? Zar ne znam da su mi obećah položiti pred noge megovo , tiielo. ako moj otac ne izda sveta prava svojeg doma? Dajte da ;Vfin kažem. Slušajte me. Ali sad ie već jaka i snažnu, spomen njenog oca kao da je probudio u njoj Berislavićevu krv i kao daje osjetila želju da dolje svima vikne u lice kako je na sve spremna jer je kći Berislavićeva, kći onih koji su ginuli i si”radali za svoj dom i svoje svetinje. Ra/gorjela se u njoj \atra Berislavićeve krvi i ona otkloni žestokom gestom svako razjašnjenje: - Ništa neću da čujem. Idem dolje i ne bojim se ničega. - Zar ne znate što se dogodilo tamo pred općinom? - Ništa ne znam, ali silazim. Istupit ću hrabro pred oči istine. Na križ hoće da razapnu moju ljubav, neka je prujMie Jelen Kn K.iise\ie. Vidjet će me zlotvor okom u oko. I njegova osveta neće biti zadovoljena. - l ne slušajući dalje molbe Po
sliku koja ju je danas neprestano progonila. Pogled joj uporno traži vjerenika. U jednom trenutku njihovi su se pogledi našli. Samo je stisnula usne da zaustavi svaki poklik koji bi je mogao pokazati slabom Njen vjerenik mlad. lijep, ponosit, na sedlu svezanih ruku unatrag. Njegova ljepota kao da je neeijem ni-m”Lmi /VK>m i/i;a*Ka/u:a f >>. N;, mu mutne kao da je u njima već runiu/ik umu anj.i Lice je izgubilo svaku boju živog čovjeka Na njemu oklop, presvučen crvenim suknom što je izvezeno zlatom, alijfc razderano i visi u komadićima. Čitavo mu odijelo rasparano i crveni plašt visi s rijeka u komadićima. Slika nekog bijednika kojeg su valjali u blatu i trnju. Samo je u njegovim zjenicama nada usredotočena u njenoj ljubavi Smrtno blijede usne prošapću njeno ime: - Vilena, Vilena1 - Ne bojte se. tu sam - odvraća ona tiho. A svi okolo šute “Svi su naćulili uha i zapiljili oči u njih dvoje da čuju i vide što će se dogoditi Svi su poraženi, mrki, razočarani. Kao da je svima krivo Što ih je elenko doveo ovamo "taj dvorac da tu izvrši osudu, da tu uzme zadovoljštinu, ne samo sebi ncjio i njima. Kazna dosuđena Draženiću ima zakoni od njih zadovoljiti /iiiinju /; osvetom. Tu kaznu osjećaju svojom odmazdom i svojom osvetom, ali tu stoji lijepa mlada djevojka. Zar će popustiti da pred njom sve/n ničim- \”e”u:" “ ! -a pi;-n”,Y-na -cin”ia ^ mu režu jezik, kako je glasila osuda? Zar ti još nije dosta V - šapću mu drugovi iza leda. I župan bi htio d sustavi njegovu riječ, ali on gromko vikne: 80 "1MNA * t”* Doviknula mi je: u okove s njim. A ja, rasplamćen bjesnilc .iekao sam: gospođice plemenita, jednog dana doći ću da vam done {kvadbeni dar nad kojim ćete plakati do groba. j Tiha jeza prolazi dušama Jelenkovih drugova. Župan se uznemiri, polagano mu ide bliže kao da bi morao od nečega1 zaštititi svoju kćer ili zaustaviti ono što Jelenko namjerava. Stao je tik glave njegova konja i čeka njegove namjere koje su se očito udružile protiv njegove kćeri. Svi to osjećaju i svi trnu od pomisli da bi Jelenko za odmazdu pred očima mlade nesretne djevojke izvršavao osudu na Draženiću. l svi su spremni da ga od toga odvrate. Svi pažljivo promatraju svaku njegovu kretnju i jasno razabiru kako je malo nadigao glavu i malo zažmirio svojim crnim očima što sijevaju kroz guste crne trepavice.
Drugovi osjećaju kakva strahovita oluja pokreće njegovu vrelu ćud. Kad god ovako strahovito zažmiri, kao da skuplja svu svoju snagu da sav plamen mržnje baci na svoj plijen. Nešto je zastrašujuće u tom njegovu licu, tako propalom i tako blijedom. Trzaju mu se mišice od usta do čela kao u muci da navale strasti u njegovoj duši. I zube je čudno stisnuo kao da se sprema zagristi svoju žrtvu. Nosnice mu se dižu i spuštaju. Tijelo mu je nepomično ustremljeno. Sve je u njemu kao napet luk iz kojeg će sada zviždati strelice ravno u srce djevojke. Ona stoji zamotana u crni veo kao u plašt žalosti, blijeda i ukočena, predana Jelenkovoj osveti. On još uvijek šuti, ali ne od želje da muči druge mukama neizvjesnosti, već je sam sebe uhvatio golemom voljom za šiju da svlada bujicu koja hoće da provali u britkim riječima na ova blijeda drhtava usta. Drugovi se sve više uznemiruju. "Što li hoće da kaže? Što hoće da učini za odmazdu toj jadnoj djevojci" - uzdiše u sebi Pogledić i obraća se neprestano svojim prijateljima, istražuje njihovo držanje hoće li mu pomoći ako se baci na obranu Vilene. I malo prikloni glavu Šimuniću koji mu je najbliži i jedva mu čujno šapne: - Ne smijemo dopustiti da ovu jadnicu vuče na ova grozna mučila. Šimunić samo kimne u znak pristanka, ali stalno prati Jelenkove kretnje, pogled mu je stalno na straži i hvata svaku munju što sikće s blijeskom osvete kroz crne Jelenkove trepavice. Očekuje provalu dugo očekivane odmazde. Onda se njegova usta rastvore i zaori se njegov glas kao odjek groma: j - Obećao sam vam donijeti svadbeni dar. Evo me: došao sam d"j vam ga predam. .” Desnica Jelenkova se makne. Preda uzde konja ljevici. Ta kretnja prelazi kroz žile Pogled iću i njegovim drugovima. Desna mu se ruka pomakne sve do širokog kožnog pojasa. Mladi ljudi osjećaju taj dodir kao da im se približila hladna struja. Ruka Jelenkova ostala je na pojasu nepomična i svi su sada zarobili svoje poglede u onu suhu, blijedu, snažnu ruku. Njome će sada plaćati svoja poniženja. U njoj je sav plamen, sva snaga, svaki čin njegove osvete. Zahvatili su je pogledom mladosti koja obožava ljepotu djevojke i sili ih da je zaštite. Dok napeto stražare nau Jelenkovom ruKom, iz njegovih usta opet se "•nnose plamene riječi 1 sud mije poklonio ovog čovjeka da ja nad njim izvršim osudu. Plave oči široko ^ lasnonk u ,lL-iunka; u jednom jcOmom golemom , ,"iu Plemenita ljepota lica, obasjana bljedilom mučeničkog razočania boli i straha A velike oči uprle su svoje plavetnilo u Jelenka
kao r”kočene. Svima se čini da .ldcnko ne mo/c odolieli tom pbvom pogledu u koiem kao da su se ogledala sama nebesa. Ipak i dalje žmiri, još su se više stisnule crne trepavice, još jače se trzaju mišići upalog licu čvršće se prilegla njegova desnica na kožni pojas. “ Sve što je/ivo u tom \rtu sve je razapeto na kii> M:\i1iovi1oi: čekani a Vilenaižupan. l Dražemc što stoji tu kao MITIvljem oMa”.ak IjmKkoi” hica Jelenkove usne di scu kao da osjeća na sebi sve goruće poglede ljudi: - Plemenita gospođice, osuda je glasila da se klevetniku ima odrezati jezik kako nikad ne bi mogao zablatiti poštena čovjeka. Plave oči su zali cptale: uprle se u daljinu. U njima se odražavaju misli što se sabiru da bi shvatile i predočile sliku te osude. - Po starom običaju i zakonu zatražio sam od suda da meni preda čovjeka i da sam izvršim osudu. Zima prolazi Velenmim tijelom. Još jače blijedi, a modre oči se zatvore Zatvorila ih je da ne gleda onoga koji joj to govori, a i čin koji se sprema izvršiti. Pogledić i drugovi razbudili se, zbunili, razgibali i nešto mrmljali. Šimunić šapće kraj sebe svojim prijateljima: Ljudi, to je grdno, zvjerski prema djevojci - i okrene se Smiljanu Pogled iću. - Ne, to nećemo dopustiti. - Još čas da ga ne i/azovemo prenaglim napadom Mora ionako sići sa sedla da to i/vrši - Tiho. opet će nešto reći. Njegova ruka poseže za pojas. Zabačene glave i sklopi jenm očiju stoji Vilena još uvijek na stratištu osvete svojeg druga iz djetimstva. a njezin otac prihvati objema rukama hamove njegova konja - Izvršitelji osude, pomoćnici moji vikne Jelenko Čuvaru općine i ranarnik. ovamo. Primakli su se k momu. Straga je uzbuna. Pogledić i njegovi drugovi Pokušavaju se proguran do Jelenka, ali im sivi oklopnik zakrči put. - Ne miješajte se u njegove poslove. - Gospodine, ne može se dopustiti takva nemilosrdnost prema djevojci. Ostanite na mjestu ne puštam vas dalje. Samo se čas oni zaustave i pogledavaju na koju će stranu prodrijeti kpoz guste redove Davorovih momaka. Pogled iću se fini da ga je udarila oštrica u čelo. Jelenko poseže duboko u kožni pojas, trgne iz njega svjetlucavi nož. U zraku nabrušena oštrica. U sve njih ovog časa ulazi britka strava kao daje oštrica prodrla kr"z njihove žile
83 82 v Samo dva-tri trenutka drži Jelenko grdni nož u svojoj ruci, a onda ga jjfredaje čuvaru općine. Debela jaka ruka hvata držak. % - Da ja izvršim djelo, gospodine? <*. - Valja ga svezati da se ne može micati - upada ranarnik. Jelenko raširi ruku. Njegovi čvrsti i suhi prsti strše kao pet bodeža zataknutih u svoju žrtvu. Svih se pet prstiju spušta prema čuvaru kao neki znak: - Ne ti, ja izvršavam osudu. Draženićeva glava pala je duboko, koljena mu se saginju, groza gaje zgrabila željeznim rukama i bacila na zemlju. Ono što je tu palo pred Vilenine noge nije više ljudsko stvorenje. Od te slike kao da se diglo neko svjetlo i obasjalo Jelenkovo lice. Užitak mu je na usnama, u pogledu. Široko je rastvorio pogled, podigao vjede i veo crnih trepavica se razdijeli, a ispod njih pojave se oči ka blistava površina crne rijeke u čije dno nitko ne vidi, od čijeg dna svatl strepi. Opet je tišina, samo se osjeća brzo disanje. Trenutačna šutnja probudi Vilenu iz ukočenog mrtvila i ona gledne. Zapaža da su svi pogledi svrnuti dolje k njenim nogama. Tu na zemlji leži neki stvor kojeg je ona ljubila kao velikog junaka, čija će se lijepa glava okruniti lovorom. Ali nema kad misliti o tome. Napetost zahvaća njenu dušu i pažnju i svijest traži uzrok toj strahovitoj šutnji. Zar je već izvršena osuda? Zašto su ljudi tako strahovito zaprepašteni? Zašto je Pogledić spreman da pojuri sa svojim konjem? Zašto su svi natiskani pred Jelenkom? Oštrica je u rukama čuvara općine, a kraj njega stoji ranarnik. Zna postupak i obred i prisutnost tih ljudi otkriva joj Što bi se moralo dogoditi. I opet upravlja plave oči prema Jelenku. Njegove se usne zlobno nasmiješe. Ruka mu učini kretnju poklona. Glas mu zazvuči svečano: - Plemenita gospođice, izmolio sam sud da mi preda ovog čovjeka, zato da mogu izvršiti svoje obećanje prema vama. Svi su se progurali naprijed i val ljudi otisne se bliže k Jelenku. - Plemenita, ponosita gospođice, poklanjam ga vama kao moj svadbeni dar. Na vama je da učinite s njim što vas je volja. Svi su odahnuli. Sve usne istisnule su dah olakšanja. Kao da su svi klonuli od prevelike napetosti, od prevelike neizvjesnosti. Samo sivi oklopnik nasmiješeno pogleda mlade plemiće i kimne im glavom. On je jedini znao kako će završiti Jelenkova osveta. Svi koji su još sat prije željeli gledati krvave osude nad omraženim
izdajicom, sada su na to zaboravili. Njihove su se duše napojile uzbuđenjima i zadovoljne su tog časa. Ukočena stoji Vilena na stubištu dvorca kao crni kip na stalku. Osjeća kao da je od kamena i nema daha, ni glasa, ni srca, potpuno je bescutna. Događaji što su tako brzo jurili pred njenim očima i lomili njenu dušu toliko su izmučili srce daje sve klonulo u njoj. A otac nema riječi od .,nia 7bog sramote koju je doživjela njegova kći. Ali šuti i muči °g°ku ublaženu riječima mladog osvetnika. . . . Jelenko” uzme kacigu, pokrije glavu, pa će hladnim i ozbiljnim glasom: ^_^ ^ ^^ ^ ^ ^ ^ obećao piemeniti gospodine -"nane i plemenita gospođice; zbogom! l okrene koma i popni poKcdniVa krene ravno prema izlazu. Nitko a ne slijedi. Sjede na sedlima i čekaju. Nitko više ne obraća pažnju na nr?žen ća što se digao sa zemlje kad su do njega doprle nječi Jelenka Kutevića kojima on odus,a,e od izvršenja osude. Svi su pogledi uprti u Vilenu koja još uvijek sto,, popni kamena, Oko nj, Mikijo” oluja, ^aiu munje i praskaju gromovi iz mračne, netom sasvim razotkrivene zagonetke izdajice i zagonetke Jelenkove prijeteće osvete. Njihovi pogledi /apilnli se u njeno lice. Svi očekuju od nje riječ, neku posljednju odlučnu riječ. Hoće li izreći ono što od nje očekuju? Ili je u orkanu nesreće izgubila oai go\oia Hoće li pomjeriti umom naočigled tolike nevolje? Već je Jelenko izašao na LIMU, a drugi još čekaju, gledaju, " l djevojka instinktivno osjeti sve poglede na sebi i čita pitanje na njihovim usnama Čita tako jasno kao da joj dobacuju vičući. Makne se. Plave oči zapnu o Drazcnka koji sinji sam pred njom još uvijek svezan, blijed, razderan, blatan od sramote. Bude joj crno pred očima, u duši i u srcu. Odjednom, kao da je neka crna sjena pala s neba, kao da se razlila po njenom licu gadljivost, odvratnost stoje navalila iz njeno duše ( elojoj se nabra. U plavim očima, nekoć tako zamamnim, milim očima, zamrači se gnjev. Podigne bijele roke i poviče kao u samrtnoj obrani prema Dra-ženiću: - Daleko vam kuca od moje. Daleko vam putovi od mojih, daleko na kraj svijeta, daleko! Dršću mu čeljusti, usne su mu plave, ruke svezane unatrag napele se kao da žele razderati uže. Osuda gaje bacila na zemlju, pretvorila ga u stravu Od tih riječi osjeti kao da po njemu gaze ljudi i konji u ovom dvorištu i da su ga raž gazili. - Odatle s ovim podlim čovjekom da ne umrem od gnušanja. I povuče se natrag na stube i vikne:
- Mislila sam da sam vjerenica junaka i poštenjaka. To je neman, odbijam ga zauvijek Sva su lica zasjala zadovoiisn om. Svima je lako. Pukao je lanac veze što je vezao dijete njihova kraja s ovim čovjekom. Samo su to čekali. Sad su mirni i opraštaju Jelenku što se odrekao grdne osude. Drukčije i ne može 1->ni. To je kći Berislavića! - veli glasno mladi Arhanasić. - I to je svršeno-čuje se glas Šimunića. - Sad, gospodo uh te,” - progovori Davori dade znak da odlaze iz Aorista. Zadržao je samo nekoliko momaka i ostao uz župana. Vani na cesti ogledao se Jelenko na svoj dvorac nedaleko od županova. Ni žive duše nema na trijemu. Ni majke ni sestre. Uvjeren je da 85 su obadvije otišle u Zagreb, na Grič, kako im je poručio. Ni Žarka ne vidi, Sigurno je otpratio žene i potjera konja prema općini. Pogledić i drugovi slijedili su njegov trag. U vrtu je ostalo samo nešto Davorovih momaka i čekaju njegove zapovijedi. Sišao je s konja, približio se županu. Vilena još uvijek stoji ni stubištu. Dva su groma udarila u njenu dušu: izdajstvo Draženićevo i osveta koju je čas prije nad njom razasuo Jelenko. A otac, slomljen od muka, pada na klupu i zuri u zemlju. Davor mu se približi da mu nešto kaže. Ali župan mu ne da do riječi i spočitava mu: - Niste smjeli, gospodine Davore, dopustiti Jelenku da ga dovede ovamo. Ne, to niste smjeli. - Moram vam razjasniti zastoje to bilo, a onda ću vam saopćiti joj nešto važnije. - Svejedno zašto, svejedno što god mi kažete, ne možete opravdati i tako strahovitu odmazdu mojoj Vileni. , - Čujte me samo načas. Vama nije jasno kako je ona postupala * njim i što se medu njima dogodilo. Kad sam vidio i čuo njegove patnje, morao sam prihvatiti tu vruću želju ovog mladog čovjeka. Vjerujte, tu zadovoljštinu nesretni je mladić zaslužio. I makar mije teško bilo, ali gaje strahovito ranila, vjerujte odviše je patio od svih sramota koje su ga zadesile zbog Draženića. Više je patio njegov mali prst nego li sva srca ovih mladića ovoga kraja. Pravednost je tu izvršila svoj sud. Eto, ja sam joj bio samo pomoćnik. - Razumijem sve - tiho promrmlja župan. - Ali mi razdire dušu, A sad ću sve podnijeti, samo mi ovog Čovjeka vodite s puta. Jelenko gaj" poštedio, ali ne zato da bude plemenit, nego zato da ga može darovati mojoj kćeri. Znam to. Vodite ga natrag na općinu.
- Dođite sa mnom malo dalje, reći ću vam što kanimo s njime. Vilena je sjela na stube jer ne može više stajati i sakrila lice u ruke* Čuvši da ga vo/Je na općinu, Draženić se približi k Davoru i županu i veli glasno moleći: Osuđeni nesretnik moli samo jednu poslednju milost u vas, gospodine župane, i u vas, Vileno. Posljednju molbu. Ona podigne glavu i pogleda ga s izrazom ogorčenja: - Nema milosti za onoga koji je ulazio u moje srce nemilosrdnom himbom. - Zločinac ne može tražiti milost - vikne župan. - Znam - odgovara poraženi Draženić. - Pred smrt zločincu dopuštaju da ispovijedi svoje nedjelo. - Nikakva ispovijest ne može izbrisati čin - zagrmi župan. - Ne mislim izbrisati, plemeniti gospodine, već samo iskazati sve do posljednjeg nedjela, do posljednjeg crnog čina. Ispovijest ne može naći odrješenja, a ni pokore. Meni više nema života medu poštenim ljudima. Dakle, ni milosti. Ima samo jedno: olakšanje muka i sramota vama, plemeniti gospodine župane, i Vileni. Bit će mi lakše sve podnijeti i sramota će biti manja kad vam sve ispovjedim. “ Tronut, drhtav pada Draženić na koljena pred djevojkom: •> Samo isp-”Mjed dopustite, -...-..f1 ••• “t “ •• ••> ;.”, " -^ :” . Ako ti je s voljom, Vileno, neka zločinac kaže još pred svoj što je sve učinio i kako. Dobro, neka govori! - muklo odvraća ona, ne pogledavši ^ sas|u-.) gospodine - okrene se župan prema Davoru. Kimnuo je glavo i u znak da pristaje. Nemoćan, jedva se držeći, započe Draženić slomljenim i tronutim glasom. majka r
djetinjstvu nisam znao ništa rasudili. an SUHI ij^ik \n.li> > da njih eS> >“ -”ive ra/i.]vniem> Mati je težila k svojima, otac k svojima. Otac je često odlazio na bojište. D\a puta su ga donijeli kući ranjena. Naš dvorac - nastavi Draženić - leži na samotnom mjestu na visini, odijeljen od svijeta. A nije bio nikada bogat. Zbog nesuglasica s ocem majka je često odlazila u Budim i povela mene sobom. Više je puta ostala i godinu-dvije u svojem rodnom gradu. Nije mogla živjeti J" svojih. Bolovala je za svojom domovinom. - Naravno, tako je to. Evo tako - mrmlja župan ojađeno. - Ja sam uvijek bios ;iv.]kr!n l”e.iliMin, i.1-ik1nsM”_ ki-iit majka i sestra Verbecijeva pričali su mi još kao dječaku da tamo dolje preko Dunava ima hrvatski narod koji se razgoropadio u oholosti i hoće odjednom da bude samostanu. - Hoće da bude” Bi smo svoji već tada kad Ugri još nisu doprli ovamo u o\e krajeve. A sad uče da mi hoćemo odjednom da budemo svoji. A zar nismo stupili s njima u Italski S;I\LY pn s\. ••},;] volji? rasplamćuje se župan, upadajući žestok n razjaren, ojađen. A kad je ušutio, Draženić nastavlja: - I svakog pm dana slušao da se Hrvati bune, hoće da razdvoje kraljevstvo, da neprestun. ruju protiv države i našeg kralja, da su nezahvalni Ugrima kon su ih oslobodili. Župan se trgne i uzvikne: Od koga MI nas m oslobodili? Od Turčina? Tatara? Nisu im ni Primirisati Oni s , o^l. in naše su poljane pile krv našu, naša je zemlja u/imala u naručaj pale junake hrvatske krvi, a oni su nas oslobodili? Kada? Čime? Protiv koga? Luđaci, misle da te lažima okužiti razum, izmišljotinama oslijepiti istinu. Kad se župan umiri, opet će Draženić. - Slušao sam sve to i počeo mrziti taj narod koji hoće da raskopa i potkopa državu i kraljevstvo. Počeo sam to vjerovati i u toj sam vjeri rastao, l kad sam već bio mladić, tajio sam ocu stoje u mojoj duši, jer su mi tako naredili i majka i tetka. Ni oca nisam mogao voljeti jer je on mrzio majku što nije sklona Hrvatima i ne pristaje uz njih. Bili smo majka i ja neprijateljska strana protiv oca. - Kakav je to bio brak. Sad mi je jasno zastoje pokojni lutao oko svojih prijatelja i nikad nije boravio u svojoj kući. - Mati me tada slala opet u Budim ujaku Verbeciju. Od njega sam primio upute. Govorio mi je: nosiš hrvatsko ime svog oca, a u duši ljubav k narodu svoje majke. Pozvan si da počiniš velika djela za svoj narod kojemu je kći tvoja majka. Uhodit ćeš Hrvate koji su izdajnici kraljevstva. Sveta je dužnost i plemenito djelo služiti državi i kraljevstvu, po tebi mi ćemo zagledati u osnove odmetnika koji su se nazvali Hrvatima. - Dakle, zato si se, lupežu, uvukao u moju kuću? - plane opet župan.
Davor sluša bez riječi. Vilena se trgne i digne glavu. Žestokom kretnjom zanijeće Draženić županovu tvrdnju: - Ne, nije tako, plemeniti gospodine. S tom sam zadaćom zalazio medu hrvatske velikaše i plemiće. U vašu me kuću doveo slučaj. Kao mladić, nisam imao još prava na saboru zastupati svojeg oca, ali sam onako dolazio da sve vidim i čujem, a oni su mislili da želim učiti kako se vijeća. I tako sam došao s gospodom velikašima i članovima hrvatskog sabora na vaše veliko spravišće. Tom sam prigodom bio gost kao i drugi u vašoj plemenitoj kući. Od toga časa počinje moja muka jer je srce moje skrenulo k vašoj kćeri, samo srce. - Izdajničko! - vikne Vilena s odvratnošću. fl - Kunem se na majku i na sve na svijetu: ljubav me zahvatila dd dna. Samo ljubav prema vama. l zbog te ljubavi kasnije sam se kolebao između srca i zadaće, između mojih u Budimu i vas, Vileno. - Ne dopuštam vam govoriti o ljubavi, pripovijedajte o svojini nedjelima - žestoko će Vilena. - Ako ne smijem govoriti o tome, ipak ću se do smrti kleti da me ovdje zadržao samo plamen srca. Evo, kako je bilo: isprva sam se sretan podavao tom osjećaju, a isto tako mirno odlazio kad me Pencinger tajno pozivao na Medvedgrad. Tamo me jednog dana vidio sivi oklopnik koji je nastupio danas protiv mene kao svjedok. Međutim, pozvali su me na bojište. Ali još se nisam usudio gospođici Vileni priznati ljubav. Htio sam to učiniti prije nego odem na bojište. Verbeci mi je poručio da ne idem, jer me on treba ovdje baš onda, kad svi odlični hrvatski junaci odu na bojište. Vidio sam da se Vilena oduševljava junaštvom i zbog nje bih morao otići na bojno polje. Što mi je bilo učiniti? Odlučim banu predložiti da ću sam dovesti petsto momaka. Tako sam se mogao vratiti s bojišta u Časti, a mislio sam odmah poslije zaruka vjenčati se. Onda se umiješao Jelenko Kuše”vić i pomrsio moje osnove. Istina je, znao sam: nikad neću zadobiti ruku i srce igru Vilcnmo ako ne budem junak. I tako sam započeo dvoličnu Najposlije će ona biti kriva - plane župan - da je on postao lupež i mal° se udalji pa ostane s Davorom, okrenuvši leđa Draženiću koji nastavila ispovijed - Započela je u mcm borba i kolebanje što da učinim. Da ostavim one koje sam smatrao svojima i kojima sam dužan služiti? Nisam to mogao Odveć su me /upleli A osjećao sam s njima, priznajem. Ipak, dok sam uhodio Hrvate, ljubav k vama često me odvraćala od toga, a možda sam se i bojao da ću i/si u hi ti \a--u -.Klonu-1 Ui|;i -,;ini : samo slutio, a poslije u hrvatskom taboru zadobio vaše priznanje. Bio sam neizmjerno sretan zbog toga i nastojao kako bih pred vama i pred drugim stekao zasluga da me hvale i slave kao junaka koji će biti
ovjenčan bojnom slavom. Mislio sam: je J r. n m ču /;i \ladati \ a M ni M\.VIII i \ i ćete se pi i kloniti k meni Računao sam na to da volite raskoš, sjati u nakitu i sjajnim haljinama, pa kad zadobijem od svog ujaka velikih časti i ugleda, zaboravit ćete bojno junakuKrivo ste računali. Raskoš volim, ali u poštenju. Nije znao tko x ka Beri sla vica - mrko će župan. - Izigravao je pred nama lažna junaštva. Sad mi pada na um. Pošao je, tobože, skupljati momčad, a Liika\eane je uputio da navale na nas. Kad sam ja poslao glasnika, onda je on došao najednom natrag, otjerao plaćenike i ubrao slavu osloboditelja - Priznajem, tako sam učinio da se svidim njoj za kojom mi je srce uvijek drhtalo da ću je izgubiti. - A kasnije je taj isti oslobi-ditdi p.i-,au na cd i. I ukavčana da otima Hrvatima njihovu imovinu, blago i žitak, a onda povelje... Otkrit ću vam sada istinu. Da, bio sam na čelu, ali da ja nisam vodio Lukavčane. bili bi već da\ no Pencin^ei~> >\ i l|udi p spalili -,\e dvorce i sva sela. uništili sve povelje i poubijali polovicu vaših junaka. Ja sam spriječio Pencingera da nije popalio s\c šio ic V uća i kućišta u Turopolju i da sve vaše ljude ne povješa jer sam se bojao da će to strahovito djelovati na Vilenu. I on to priča kao neko dobročinstvo? Stotinu mrtvih više ili manje, svejedno. Gdje je borba, tu je i krvi, a da su popalili sve kuće i kućišta, barem bi nas spopao takav bijes i bili bismo podigli ustanak kakav svijet nije vidio Nije to nikakva zasluga da si spriječio poubijati manje ljudi i unesrećiti manje obitelji. - Ni \i. gospodine /upaiic ne biste bili više živi, a možda ni ban. Tko zna. ne bi li već davno budimski ljudi po kome drugome na mojem mjestu sasuli otrova i banu i vama svima koji su mu na putu. Ja sam ipak sprečavao da ne čine prevelika xla. l/\joiavn -,.im ih onaa.Kiic nc^u”li -ao bi bio učinio tko drugi. M nosio ^am toga prešutio jer me na to ponukala moja ljubav prema Vileni Dugo sam tvrdio da ni vi ni tko drugi ništa ne /natc o nekom kraljeviću kojega ski ivniu vode Hrvata da bi ga podigli na Prijestolje i okrunili za kralja protiv sina kralja Vladislava. Spasio sam - života
sve to ispripovjedirn Vileni. naći ću kod nje zahvalnost i pouzdavao sam se u to. Župan ljutilo vikne: - Zahvalnost za spaljene povelje? - Upamtite: vi ne biste bili živi ili biste čamili u tamnici da mene ljubav nije prisilila spriječiti vašim neprijateljima da se približe vama. l kad sam dao napasti vaš dvor i to je bilo samo prividno, l svezati sam vas dao prividno, skrivajući pred mojima svoju ljubav. Danas sam učinio ovo. sutra ono. jer sam se neprestano kolebao, a kad sam se dao oteti, učinio sam to jedino da Jelenka optužim jer sam protiv njega gorio ljubomorom. - Lažeš! Zamrzio si ga zato stoje bio tako lud pa lije već unaprijed dobacio u četiri oka da zna tvoje lopovštine. samo ih ne može dokazati. - Gospođica Vilena zna koliko sam Ijubomorio na njega. Bila je s .njim ljubaznija nego sa mnom. Povjeravala mu je sve svoje misli, s njim se smijala, čavrljala više nego sa mnom. Zamrzio sam ga smrtnom ljubomorom. - I oteti si se dao da mi pošalješ glasnika i pridobiješ me za Verbecija. To je bio tvoj posljednji juriš na moje uvjerenje i na moju čast. - Kad sam doznao od Pencingera da vam je slao poslanika i što vam je poručio, bio sam izvan sebe. Ali mi nije bilo pomoći. Onda sam Pencingeru priznao svoju ljubav prema Vileni. l rekao mi je: ta će vas ljubav upropastiti, l tako je bilo. Sad sam rekao sve stoje utjecalo na mene da sam poslao izdajnik. Ali laj izdajnik i saveznik neprijatelja vašeg spasio je bezbrojnim Hrvatima i junacima živote. Spasio sam čitavo Turopolje. Danas bi sve lo bio prah i pepeo. Da je plaćenike vodio drugi i da je Pencingei imao drugog saveznika, ne bi Vilena više imala oca. To je moja ispovijed. Sad mi ostaje samo progpnstvo na koje me osudio sud. - Pitanje je Što će još suci odredili. To je njihova stvar. t Taj odgovor pobudi novi strah u Draženićevoj dflši: - Da me ubiju, ne bih nijednog časa prosvjedovao. Ali strahotu na koju su me osudili ne može podnoslili ni jedan junak svijeta. “• - Kukavica ne može nikad biti junak. " - Nisam kukavica. Zahvalio bih vam na koljenima da mi pružite .oružje pa da se ubijem. - Ovakva se ćud nikad ne ubija. “ Dra*enić pogleda Vilenu. Nije trepnula okom. Kao da joj je svejedno što se s njim događa. - Što nam je sada činiti s njim? - zapita odjednom župan Davora. - Da ga pošal.jem odmah gore na općinu? Trebalo bi potražiti suce da ih -pitate? “< • - Kušević me predao vama. Vileno. a to znači da SMB* vlasti vašoj,
plemeniti župane. Učinite sa mnom po svojoj volji. #v "t*” Sada se oglasi sivi oklopnik poluglasno: i •/: "> “• . Gospodine župane, želim s vama govoriti nasamu. Slijedite me veli on i povede Davora sa sobom. " shvimir Dia/L-nK- uteče se Vileni i stade joj usrdno govoriti: “_• “ Zar su moji Čini mogli izbrisali sve? - pita on sa zapanjenjem. \e dobivu od nje odgovora. Ipak ne sustaje i nastavlja još usrdmje: Vileno zar uistinu ne mogu dobiti oproštenje m nakon svoje i^neispoviiLdi.Tib/iumiii-ae”aUiudedatr-.uiiU” ““-.”r!; u,^ M_ca Gotovo uv rijedena. > k i ene ^ k njemu i pogleda ga sa strane, a oči su joj P^j^J”^usudiiieie nadati daje u mojem srcu mogla zaostati samo .skrica osjećanja r K m vama? Probola bih ga kad bih zamijetila u njemu ioš samo sjenku vašu. Dakle ttoja se slutnja obistinila. Niste me nikada ljubili? .- Na mo”ui sramotu ljubila sam vas. - Mene ne, već samo slavu ste ljubili, ugled moj. onu slavu koja me čekala Ljubili rte samo junaka kojeg ste sebi predočili. Obono je f lavu. zamislio se i onda uzdahnuo; - Da uvaMnu^n.".”;:M.”"m,-l1ih-i Ispovijediosamse, alizarkajanjeu vama IK ,1,1 UM - ...>,, m Mv.,,^ ^”a ^L ••"";"“ Nikad nisam slutio da ću biti tako nesretan kao ovog časa. Osramoćen, lišen vaše ljuba\i. Dapače, smilovanja. Što mogu drugo nego probosU svoje srce. Sann> mi to preostaje. Samo to jedino. Odjednom Vilena progovori, okrenuvši se prema njemu: - Dosta K Vaša me prisutnost obeščašćava. Idite, ostavite me. - Samo ioš ICUIK . Vilena. Saslušajte me. samo još nekoliko časaka. Vidim: sve je propalo Ah / i n može tko zabraniti da sve to popravim u dubokoj pokori”.” Da služim Hrvatima i njihovim osnovama? Zar ćete mi i to zabraniti1.” Vileno razbojnik se može popraviti. Zar samo ja da ostanem žigosan žijuiu vječnog grešnika? Izdajica Je više od zločinca. Izdajica je izopćena neman, kad je tamo pred crkvom stara Kuševićka pripovijedala priču o loj flcmani izdajničkoj, kolika K- -naui t i”iK-ia ITH”H srce. Kakva je zebnja obilazila moju dušu Toliki MKI h treptio je čitavim mojim bićem. Sad znam zašto. Zašto”; opita on. Objasnite mi. - Zato što n “i dusi osjetila da Kuševićkina priča pada na moju sudbinu. Nesvjesni . tr.ma duša osietna <.\.\ K n i. •! ; i K” “ii.”.in | • . •! , “ l >. je moj vjcrcnik peman. Šav poi ažen bespomoćan, ponovo joj se obraća: Smrvit ću t u pucu u prah i pepeo svojim dobrim djelima. Kunem se Ništa drugo ne želim nei”o vratiti se pokajnički k narodu mojeg oca! Boru ću se za njega, pasti u toj borbi. Samo to želim. A onda ćete
možda >pak doći na crob i nomolm ^ mene. Hoću da barem zavrijedim vašu molitvu, barem |Hj"lillU Pričekao je cas”lb”od nje dobije odgovor. Uzalud. Smijem li očekiva i. Vileno. da ćete doći na grob čovjeka koji vas \c ljubio i dao život svoi samo za vaš oproštaj, za jednu vašu molitvu? Ne znan Ništa ne znam - odgovori ona rr osim jedne stvarnosti: vaša K izdaja moja naderobna ploča. > 90 - Dakle, uskraćujete mi nemilosrdno i oproštenje poslije smrti? Dobro, muškarci, plemići koji su me prokleti oni će ga naći. Dat ću svoj život da operem ljagu sa svojeg nedjela. - Rekoh vam: nitko vam više ne može vjerovati da dadete i svoi život. J - Dat ću s.voj život svojim bivšim drugovima i protiv njihove volje Učinit ću djelo koje mi moraju pripisati u pokajničke pokajanje. Barem to mi morate dopustiti. - Nemam vlasti niti vam mogu što dopustiti niti spriječiti. - Sud me predao Jelen k u Kuševiću. a on me izručio vama. U vašim je rukama pokoj moje duše. Jednom svojom riječi možete mi dati mogućnost da umrem kao pokajnik. - Eno tamo mojeg oca. on odlučuje. On pristupi k njoj. još bliže se sagne. još tiše šapće: "i - Nikad u životu nećete naći mira ni pokoja ako me ne oslobodite ovih spona i ne dopustite da idem putem koji znači umirati u pokajanju. Na stubama pojavila se mlada djevojka, lijepa. Čvrsta, stasita, zaplakana lica. Stoji na stubama i gleda dolje kako njena gospodarica razgovara s osuđenikom. - Vodi me. Luča. gore - šapne joj Vilena. - Zlo mi je. Uspinjala se stubama, a on gleda za njom i očekuje da će se ipak u posljednji čas trgnuti i obazrijeti k njemu i nešto reći. Obujmio ju je svojim pogledom i čeka. čeka. Kad je šuštala na stubama, pun je nade. Ali ona nastavlja put. Stigla je na trijem. Ne obazire se k njemu. I nestaje kroz vrata. Čitav ovaj razgovor prisluškivali su Davor i Župan podalje, a kad je ona otišla, povede Davor Vilenina oca malo dalje i primijeti: - Vidite: ni ona mu ne vjeruje ni riječi. - Sad vas molim samo jedno: odvedite ga. - Plemeniti gospodine župane, prije nego Što je Draženić najavio; svoju ispovijest, najavio sam vam da vam imam kazati nešto vrlo važnom - Govorite, gospodine. Ja se jedva držim na nogama. i]
- Jelenko Kušević dobio je prije tri tjedna vijest od svojeg momka. * < ta vijest stigla je za njega iz grada Lukavca. Žena Damira brezovačkfcg tražila je pomoć gospodina Jelenka Kuševića. - Ona još uvijek čami u Lukavcu, a nitko ne može do nje. - Nekim čudom stekla je prijateljstvo dvorskog lakrdijaša na kneževskom dvoru i htjela bi odande barem spasiti sina. To je taj čovjek javio Jelenkovoj sestri koju je susreo. Još nismo govorili sa Žarkom jer nije bilo za to vremena pa ne znamo je li kasnije lakrdijaš bio opet na Kuševićevu dvorcu. Jelenko i ja dogovorili smo se što ćemo učiniti kad nam Draženić dospije u ruke. Sud je izrekao svoje. Jelenko mu je poklonio svoje osude. A kad je doveden ovdje, znali smo da ćete ga vi opet predati sudu. - A vi ste nešto drugo odlučili? - Da. mi ćemo ga držali zarobljena i zatražiti od Pencingera da izmijenimo zarobljenike. v - Koje zarobljenike? > < 92 Ženu gospodina Damira i njenog sina. a mi njima Draženića. Nju drže lamo da lm pii/na tnlie i e saki iia n (Aut: l.i a1ie\ ita Očno vam IL 1° poznalo. Dakle, ne vjerujem da će Pencinger predati Gordanuza DrJ/ On je nećak najmoćnijeg čovjeka u kraljevstvu. Verbecija. Da. on to *eli. a zar je to istina? Jesi. Ja sam to davno znao. Vama to nikad nije bilo poznato? Nikad u živci u nisam znao tko je i Sto žena pokojnog Draženića niii sam je ikada u ži\oiu vidio i Čuo o njoj. Malo prije smo doznali od njezina si”na /ašlose nikad nrc-plavila n /agn-hu ni na LiV\oj s\i-”amMi na koiu su inače dola/di druge žene naših plemića i velikaša. - A nije vam nikad spominjao da ima majku? - Samo onako spominjao je da ima majku, ali ja sam mislio da se ona nalazi u njegov u du ULU To je znao uzgred spominjati. - Ne. ona je još za života svoga muža bila u Budimu. Sve što je govorio o životu svoje majki- i oca, čista je istina. Znao je, mladi nitkov, zašto vam prešućuje pimn.-kln majke. Sigurno biste bili dobro razmislili priie negoli hi ste prišla h da d t H! L K u i >. d h n-.h >, •• IKJ”I u. K i_ MI a 1 li \atske. S kakvim je ogavnim lažima stupio pred moju kćer. čak je i majčino porijeklo zataiiu samo da se uvuče u moju obitelj. - V tome ga moram obraniti. Nije to bio samo račun. Uistinu je izgubio glavu za vašom kćeri. To mu se ne smije poreći. Da je barem izgubio glavu pred nečijim mačem. Vidite, plemeniti gospodine, mi ćemo sada njega zamijeniti za Gordanu. Pencinger će biti prisiljen da nam je preda. To je moja
briga. Znam kako će se prijetili i poan ie ia \ n<> f > damka a Budim Verbeciju. Sve sam to dobro ru/mislio pripravio. Međutim. Draženića ne želim zatvoriti u općinu jer bi se Pencinger osvetio Turopoljcima. Zato ću ga povesti nekud gdje ga nitko ne može naći. Vodite "ga samo da što prije nestane. Ispunit ću vam ovu želju. Nitko neće slutiti kojim smo ga smjerom odveli. A dotle vas mol i m: zaiu.”i ne a a u svoju družinsku sobu. Sve ću ja s njim ugovoriti, {itava se stvar vas ništa ne tiče. Sve je moja briga. Dobro je. radite što hoćete, samo da mi ide s očiju. Nekoliko \asih slugu neka stražari oko zgrade. Ako stavim svoje momke, svatko ee posumnjati da se on nalazi kod vas, a nitko ne smije doznati gdje je. Samo Jelenko i ja upućeni smo u to. Pristajem na sve veli on - i pozove svojeg momka koji je upravo silazio stubama - Gdje je Lueic Gdje su njegovi momci? Gospodine, jedan je momak došao s nekotn viješću gospodinu Lučiću, na što je on otima! izjahao i otišao. Kad su Draženića dovodili ovamo, njegovi su se momci sakrili, a sada nema nijednog. Pobjegli su. Prema tome, nikog od njegovih nema ovdje? Nisam nijednog vidio u kući. Znači da je jedan od njih otišao javiti Pencingera? ~ O tom nema M a r “-V . ---a n u Vi i -n n mi v eći d, i o inkavačkih vojnika ? arobili i Pencingei nema dovoljno ljudi da se opre meni i vašem 93 banderiju. Ne brinite. Čuvajte zarobljenika dok ne dođemo po njega j! odredite svojim ljudima da slušaju moje zapovijedi - veli Davor. . Župan odmah zapovjedi momku: - Dovedite još dvojicu i neka slušaju sve što im reče plemeniti gospodin u sivom viziru. Momak se udalji, a Davor Aniolković još jednom naglasi županu: - Sad prepustite sve meni. a vi idite u dvorac. Treba vam odmora. Ne obazrijevši se na Draženića, uputi se Berislavić oko zgrade da i druge strane ude u svoju kuću kako se više ne bi susreo s mladini plemićem. Istodobno krene Davor prema Draženiću koji je. shrvan, i slomljen, čekao da sivi oklopnik sa županom rješava o njegovoj sudbini. Pristupivši mu. oslovi ga Davor sasvim mirnim glasom: - Plemeniti gospodin župan pokorava se odredbi suda. Pošto vam je Kuk vit oprostio izvršenje osude, preostaje još samo progonstvo. A to je zapravo ovog časa za vas vrlo povoljno. Rješenje ga ispunja novim životom. - Mogu li odmah otići? - Nikako. To bi bila vaša smrt. Narod je ogorčen. Smjesta bi vat opazili i moglo bi se dogoditi zlo, a vaši su momci zajedno s Lučićem nekamo otišli. Nema tko da vas zaštiti.
Nije odgovorio, ali očito teško čeka da mu Davor navijesti daljnju sudbinu: - Zamolio sam gospodina župana da mi dopusti skloniti vas u družinsku sobu, a kad bude zgodno, doći ću po vas s mojim momcima i otpratiti vas sve do granice Turopolja. - Kad će to”biti? - Po svoj prilici kasno uvečer ili oko ponoći. Moramo pričekati d" svi budu u svojim kućama. Vama je očito jasno da bi vas ljudi razderali kad biste im dopali ruku. - Istina je. A ako me ovdje u ovoj kući netko od Turopoljaca ubije? - Nitko vas neće dotaći, loje moja briga. Ne želim odgovarati bilo kom za vaš život. Dakle, i meni je mnogo do toga da vas odvedem iz Turopolja živa i zdrava. - Kamo ste me nakanili odvesti? - To ćemo se sporazumjeti putem. Doći ću po vas sa svojim pouzdanicima i ne smijete se maknuti iz ove kuće. - Zapravo sam još uvijek vaš zarobljenik? - Da. gospodine. Dotle ćete biti moj zarobljenik dok mi ne pode za rukom odvesti vas na sigurno mjesto. Zato ću ostaviti svoje momke da paze na vas. - Dobro, gospodine, neka bude onako kako vi želite. - A sad dođite sa mnom. Davor krene zajedno s njim dvorištem na drugi kraj dvorca, gdje stoji drvena prizemna kuća za družinu. Tamo već čekaju četiri momka koje je odredio župan da čuvaju Draženića. Odmah otvaraju vrata. Ispod niskog stropa, kraj zidova, klupe. U sredini stol. Davor odriješi Draženiću svezane ruke. Jedva ih može gibati. Bole ga svi zglobovi i ramena, odviše je dugo nosio svezane ruke unatrag. ji,..-. % ..." 94 _ Želite l: štogod založiti, pobrinut ću se za to - ponudi mu \ntolkovic. On samo sle^i^ ramenima potpuno apaučan. Treba da se okriiepile R-r ćeum ^ ;i” ,ii • • " L noći krenuti, a put je dalelNijemo je potvrdio glavom da. se pokorava i bacio se na klupu, sav i/mučen i isprebijan od tjelesnih napora i duševnih uzbuđenja. - Jošvas jednom upi”/i”iavm n, M-M^ i. “_>,<“>•. u ••.!”. • ••• > ^ Momcima je naloženo Ja vas spriječe. Preuzeo sam svu odgovornost za vas Sad idem dolie M sud da im to kažem. Oni će sigurno odrediti nešto drugo primijeti Dražemc kao da ie osjetio novu pogibelj. Moja je briga da ostane onako kakoj, i A lim A župan vas ne kam dulje držati pod svojim krovom od ove noći.
- Da. ni ona. _ . Očito niste smjeli očekivati ništa drugo. Nadam se da ćete bili ra/horiti i nećete dopustiti mojoj straži da se s vama nateže. Svjestan sam da “ me svatko od njih s užitkom ubio. <*<>. Prema tome. ilažemo se. r Čekat ću vas supljivo ja mi drugo ne preostaje. Dakle, do viđenja - veli Davor pa izađe iz sobe. Pred kućom naredi momcima ka k. ga mi>iaiiičii\ .:” i lihoim nalo/i Ni koraka ne smije i/ove sohe < Manik • iu pu.! . ialima dvojica, a dvojica kod pro/ora. Ako se makne, svežite ga. Osim toga, dajte mu nešto /aložiti. Zamolile u županove šesta Nakon uh odredH. uvjerivši se d je zarobljeniku nemoguće bježati, uputi se Davor k < i A Dra/enić s. baci na klupu, leži kao mrtav i podaje se potpunoj bešćutnosti. Sve što je živo i zdravo u TUK>I <> ju i/ašlo je iz kuća. Žene su ostale pred kućom u dvorištu ili su se sakrile negdje u blizini općine, iza šikare i odande promatrale i slušale što se događa. Svi muškarci su pred općinom l 4 uninama raspia\"i,i”u "-iu\1i;iiu događaj riječ po riječ, sliku po sliku, Otkrivena je zagonetka koja ih je tako nemilo uhvatila za vrat. Ta otkriće se survalo na n|ih i nisu dospjeh da sve to shvate i pokušavaiu sada osvijetliti pojedine događale, povc/ati ih kako bi mogli ra/umieii šio ic sveto bilo. Sud. osuda. Jelenko, Draženić i sve što se odigralo posljednjih mjesec dana otkako je crvem oklopn > zavladao njihovim krajem, opetovano raščmje sad jedan, sad drugi uvijek nalazi Ijubopitnih slušatelja. Gotovo su se bacili na mlacle plemiće koji su drugovali • 1, k-nVom i Dra/enićem. /aokružili ih i gotovo nagradili da im ne mogu umaknuti i Prisilni ih da im razjašnjavaju još jednom 95 N A kad im bude sve potpuno jasno kako je i zašto Slavimir Draženić počinio svoja nedjela, u njihovim dušama uskrsne jedno pitanje: Gdje je sada? Kamo su ga odveli? Zašto nije izvršena osuda? Zbog čega mu je Jelenko poklonio kaznu? Kako bi smio ostati nekažnjen takav zločinac? Takav izdajica? Šimunić im razjašnjava zbog čega je Jelenko odustao od osude. Oni prosvjeduju, smatraju to nepravdom, dok su plemići od banderija shvatili Jelenkov čin kao plemenitost, manji plemići i puk smatraju to nepravednim pomilovanjem. Pogledić umiruje ljude i objašnjava im da će sivi oklopnik obračunati s njim kako treba.
Čekaju i ne miču se ispred općine. Tamo podalje stražare Jelenko i Davorov sin četu lukavačkih vojnika. Jelenko je razvezao vreću u koju su bili sklonili iskopane povelje, pozvao plemića Modeca i seljačkog plemića Lektorica i svakome predaje njegovu škrinjicu. Ne veli im ništa, ali čim su primili opet svoje blago, puni su veselog klicanja. - Brzo se vratila k nama slobodica naša - veli Lektorić i pogleda Jelenka - i baš je primam iz ruku onog kojega su toliko kleli. - Ostavite to - hladno ga ušutkava Jelenko. Odmah se udaljava, pa ide svojem novom prijatelju sinu Davora Antolkovića i obojica raspravljaju živo i tiho, Čekajući da se vrati Davor. Od časa do časa dolaze k njim ljudi i traže razjašnjenje zašto Jelenko nije izvršio kaznu. On ih uvjerava da je samo odgođena jer s njim ima izravnati još neke obračune. Uvjerava ih da će biti zadovoljni kad saznaju kome će donijeti slobodu, baš to što nad Draženićem nije izvršena osuda. Napokon se cestom sa strane županova dvorca pojavi Davor s nekoliko svojih momaka. Čim ljudi opaze da ne vodi sobom zarobljenika, diže se buka: - Gdje je izrod? Zar ste ga ostavili vjerenici da ga miluje? 1 - Nemojte, ljudi. Odbacila ga je - veli netko. 1 - Slabo je vjerovati ženi. r” Sivi oklopnik ide u susret Jelenku, s njim se sporazumijeva, a onda ulazi u općinu. Tu je našao suce, skinuo je vizir s lica, obrisao znoj i stao im razjašnjavati. - Pošto je Jelenko odustao da izvrši osudu i oprostio mu, sud više nema što reći, nego da se Draženić otpravi u progonstvo. Nikad više ne smije stupiti na turopoljsko tlo. Ali, čujte gospodo, ako ga sada i odvedemo iz Turopolja, on će se vratiti, i to u čestitoj pratnji. Kapetan banderija upravo je Ušao u sobu i slušao Davorove riječi i odmah se pridruži njegovu mnjenju: - Ali mi smo mu morali suditi po zakonu, ne misleći hoće li se on moći vratiti s više ili manje momaka, po zakonu mu ne možemo ništa drugo učiniti - opravdavao se sudac - kad ga je Kušević pomilovao. - Istina je, vi niste mogli ništa drugo učiniti, a nama je jasno da će on otići u progonstvo i vratiti se u Lukavac, ali mi ne smijemo dopustiti m čovjeku da nam tako jednostavno izmakne. Zadržat ćemo ga kao irobljenika i preko njega ishoditi slobodu ženi Damira brezovačkog. “““ I sada im razlaže sve što |c odlučio Ponovo su ga saslušali i odobrili
s\e što je predložio. Vi nemate nikakve odgovornosti. Ja ću ga tobože voditi na kraj Turopolja i on će mirno ići sa mnom jer gaja šutim od ogorčene svjetine. A k-id izađemo iz Turopolja, proclasit ću ga svojim zarobljenikom. Svezat ćemo ga i odvesti dotle držati kod sebe dok nam Pencinger ne izruči Gordanu. ... . Kad ćete u Lukavac javiti svoju odluku? Već sam poslao onamo svojeg pouzdanika i nadam se da ću još danas dobiti odgovor Zato sam odlučio čekati ovdje s mojim momcima. pa bilo do kasno u noć, dok mi Pencinger ne javi odgovor. - Kad je vaš poslanik otišao k njemu? - Onog časa kad je Kušević predao Draženića gospođici Vileni. Dakle, sve ste unaprijed pripravili? Tako je. gospodo Ovakve se stvari moraju brzo završavati. Neprijatelj ne smije imati vremena da mnogo razmišlja. Mi sada čekamo Pencingerov odgovor. A vas molim: umirile ljude, recite im daje Draženić otišao u progonstvo i nastojte da ljudi odu što prije svojim kućama, jer uvečer želim odvesti Draženića da nitko ništa ne vidi. Teško će biti svijet maknuti ispred općine. ----- Neka kapetan banderija odredi da s\i idu kući. Ako još danas ne izmijenimo zarobljenike, odvest ću Draženića. Kad bude kod mene, nitko ga ne može tražiti u Turopolju. Moj će pouzdanik već prema tome izvijestiti Pcncingera. A što ćemo sa zarobljenim vojnicima grada Lukavca? - zapita kapetan banderija Vidjet ćemo kakav nam odgovor donosi moj poslanik. Prema tome ćemo se ra\ nali. Vi se svakako vladajte kao da sam i vas zarobio, jer tako je i bilo. Dok oni duž ledine odlučuju u bučnim raspravama o prošlim časovima koji su se ovdje odigrali, ljudi se počinju pitati: a što će biti sada? Svi znaju da će ti događaji imati velikih posljedica Svi očekuju odmazdu za Draženića. Svi upiru pogled prema mladoj šumi iznad koje \ire tornjevi grada Lukavca. Što se događa tamo u onom dvorcu, udaljenom od njih samo šal brzog jahanja”1 Što snuju tamo?-pitaju se svi i pomalo se sadržaj njihova razgovora pretvara u nagađanja za budućnost. BRAT I SESTRA Jasenka se brzo oporavila od nesvjestice u koju je pala, žrtvom, slušajući prizor pred sobom Doiiadaji su prolazili kroz tijelo i dušu i srce T napokon je shrvali. Ali sad je već potpuno jaka i svježa i razmišlja o svemu što se događalo. Ipak joj se čini da sve to sanja i daje sve to samo umislila po
96 97 svojoj vlastitoj želji i ništa se nije završilo onako povoljno za njezina brata kako je čulo njeno uho. Ona samo lamala rukama i plaće od sreće. Jasenka ide na trijem i dozivlje Žarka. Ali njemu nigdje ni traga. Djevojka nemirno luta dvorcem, očekujući nekoga da joj javi stoje bilo u županovu dvorcu. Sluge joj pripovijedaju stvari koje ne može vjerovati. Najposlije se na cesti pojavi Žarko, jašući kasom. Njegova žurba otkriva joj da nosi neku važnu vijest. Jedva ga je dočekala na trijemu. Njegovo lice sjaji od radosti. - Gospođice Jasenka, evo me, ravno dolazim ispred općine. Govorio sam s mojim dragim gospodarom. - Je, li sretan, nasmijan? - Još uvijek je nešto čudno u njegovu licu. Tako je ozbiljan i mrk kao da nije on pobjednik. I on se sagne k djevojci i Šapne, žmirkajući preko na županov dvorac: - Čini se zbog nje tamo nije dobro u njegovu srcu. Ili možda kakva druga briga? Ne znam. - A što je bilo u dvorcu? To mi kazuj. Jesi li čuo na svoje uši? - Kad sam vidio kamo zaokreće povorka, potrčao sam iza ograde i čuo baš sve. Ali najprije da vam izručim poruku gospodina Jelenka. Čim sam mu se približio, odmah me zapitao da li ste vi i gospodarica u Zagrebu. Rekoh mu da vi niste htjeli otići. Onda sam mu pričao kako smo slušali iza onog grma i kako ste se onesvijestili, a gospodar mi reče da vas želi vidjeti. - Doći će u dvorac, je li? - Ne, gospođice Jasenka, rekao je da ne želi dolaziti ovamo. Tamo prijeko je dvorac župana, a gospodar neće da bilo koga od njih vidi. Zato vas moli da se lijepo obučete i dođete pred općinu. - Ja da dođem dolje medu tolike ljude? - Da, on to želi. Znate kako je rekao: "Hoću da Jasenka side ovamo, neka je vide svi koji su je zbog mene prezirali." Radost joj rastvara oči. Shvaća svojeg brata. Zna što on misli i želi. Mora se pokazati pred svima koji su je zbog njega prezirali, jer je to njenim patnjama zadovoljština, l odmah upita: "i. - Je li dolje gospodin Šimunić? ^ - Jest i on je dolje. fil: - I gospodin Arbanasić? - Naravno i on. Svi oni stoje u klupku, njih dvadesetorica koji su sumnjičili mojeg gospodara. Svi su išli protiv njega i srce mi je bilo rana. gospođice, a ipak sam uvijek mislio: kako može takav čovjek biti zao kad je sa mnom i sa svakim tako dobar?
- To je bio i Draženić, aii samo zato da im omili. - Istina je, a moj gospodar je nama dobar i kmetovima zato jer je dobar. Na njena nova pitanja brzo joj ispripovijedi što je bilo kod župana. Jasenka pozorno sluša, a onda odlazi u sobu da se odjene. "To je, dakle, bio njegov obećani svadbeni dar? Nikad mi Jelenko neće dokazati da Vilenu ne ljubi, branio se on koliko mu drago. Pa ipak. kako ju je osramotio." , .,, , ... > ., 98 Pozvala je brzo gazdaricu da joj pomogne u odijevanju. "Jelenko hoće da se lijepo obučem. To ću učiniti!" I sa svom mniom slade češlian lijepu bujnu kosu i upleće šarene nizove u tamne Pietenice L”zima ogrlicu oko vrata. Na tamnu kosu oko bijelog čela ezala ]e vrpcu izvezenu s\ietluca\im zrnjem. Duge vrpce spuštaju se niz uređena izaila je u dvorište, sjela na konja i u pratnji jclenkova pouzdanika Žarka odjahala pred općinu. Već izdaleka razabire svjetinu stoje pokrila čitav \ciiki piostoi ispred općinske zgrade. Sve joj u očima trepti. I sva podrhtava od nekog velikog predosjećala. Toliko je tamo ljudi da nikoga pravo ne razabire. Još prije nego što je stigla, silazi s konja. Poravna haljine, pa onda ide sve bliže općini Osjeća da se”tvi okreću k njoj. Pozorni joj pogled odmah uoči Šimunića. Arbanasića i Smiljana Poglcdića. Ne gleda ih; ali razabere da su sva trojica okrenuli onim smjerom kojim ona dolazi. Zna da gledaju u nju. Uspravlja se i podigne glavu, pa ide kao mlada paunica. Gipki njezin djevojački struk sve se skladno previja. Tamne pletenice u brzom hodu ljuljaju se niz pupoljaste grudi. Arbanasić osjeća kako mu je 7akutalo srce Simuniću je nestao dah. Poglediću je u očima divljenje. Ostala muška mladež”osvrće se k njoj, dok ona visoko digne malu lijepu glavu. I Arbanasić i Šimunić kroče nešto bliže da bi svrnuli njezinu po/omosl na sebe. Ali uzalud. Ona ne trepne okom, ne okrene ni časa svoj pogled k njima, premda posve jasno vidi njihove namjere daje žele pozdraviti. Ali ona to neće i prolazi kraj njih ponosno, dok oni šapću: - Kao da se umi l a sunčanim sjajem - veli Pogledić. - l oči joj se krijesc - šapne Arbanasić. - Čini se u toj haljini kao da je ružičasti oblačie pao na ledinu veli Šimunić. - Nije nas ni pogledala. -- Ima i zašto - uzdahne Šimunić. A nju zahvati val radosti. Ganuće je potrese, spazi vši Jelenka. Časak je usporila hod od straha da bi se mogla spotaći i pasti.
Jelenko pohita prema njoj Pričini joj se da nikada nije bio tako ponosan, tako junačan i lijep. Ne vidi njegove upale blijede obraze i smatra ga kraljem koji dolazi okrunjen lovorom s bojišta Pruža prema njemu ruke i dušu i srce; - Jelenko, brate moj! I njime je zavladalo tronuce, ali ga zadržava i požuri se. Svi gledaju samo Jasenku, najdražesniji cvijet ovog kraja. U njihovim je očima kao prika/a neke vile što je sišla na ledinu. Svi osjećaju ganuće što obuzima braću u času sastanka, nakon golemih prepaćenih boli i nevolja. Čvrstim korakom pristupi Jelenko k njoj, obujmi je i privine k sebi. Nju ostavlja snaga. Sva je drhtala, a iz grudi joj provali jecaj. - Jasenka, ne smiješ plakati. Budi jaka, svi te gledaju. Ne smiješ Pokazati slabosti Čim je to spomenuo, već se uspravila i smogla snagu. Suzdržava se i smiješi, prislonivši glavu na njegove grudi pa mu gleda u oči: - Teško je bilo. Jelenko, strahovito teško. x> u >>>>u^>. • M •”; 99 l - Majka nije znala ništa. Vješto sam pred njom sve sakrivala i na vrijeme je otpremila u Zagreb. < - Barem ona nije mučila muku. Sama si nosila boli. s Samo je potvrdila glavom jer se ne usudi govoriti da ne bi zaplakala. - Vjeruj mi, Jasenka, savjest me često prekoravala zbog tebe i majke, ali sam to morao izvršiti. Oprosti mi što sam ti zadao boli. - Ne, ne. Morao si. Sad razumijem sve. I svaka mi je pretrpljena bol danas velika radost. - Zbog mene su te prezirali, zbog mojih čina te Šimunić nije zaprosio. Znam to i mene boli. - Ne smije te boljeti. Mene ništa ne boli. - Možda ipak? - Ne, uistinu me ništa ne boli. Radujem se. iskušali smo barem tko su nam pravi prijatelji. - Da, iskušali smo. Moja rana razočaranja još nije zacijelila. Sve joj to govori, držeći je još uvijek u naručju. A ljudi samo iz prikrajka pogledavaju, samo njihovi skriveni pogledi svjedoci su nježnog usrdnog sastanka braće. ,^_ .•",,*,/.. “,.*.,.. . ,. - Jasenka, strahovito si patila, znam. fc rt" >; - Ne znaš što je palo na moje srce? Ic ;”^ !> - Što, Jasenka? “•” j >
- Oklop, crveni oklop. Našla sam ga u staji, zakojtilOan ga. l tada se pojavi na prozoru muška glava u željeznom viziriuoi, -”) - Nisi mogla slutiti tko je to? Se n ; - Pseto je tako veselo skakutalo i nije lajalo. Tada sam mislila da si bio ti. Žarko je te večeri govorio tako smeteno, a opet. . . - Dobro si slutila. Bio sam ja. - Zašto se nisi javio? Zašto mi nisi razotkrio čemu čuvaš taj oklop i škrinju? - Rekoh ti na rastanku: šutnja kao u grobu, potpuna šutnja, to je jedini put da izvršim svoju zadaću, da nađem istinu. Zadao sam riječ svojem zaštitniku da se ni pred kim neću odati. I dok njih dvoje razotkrivaju svoje osjećaje, pozove Velislav Arbanasić Cvjetka Šimunića uslranu. - Kad sam vas danas pratio, gospodine Šimuniću, na vašem putu u susret crvenom oklopniku, misleći da se pod vizirom skriva Jelen ko, rekli ste da kanite od njega isprositi Jasenku i usrećiti je. Nisam vas dosad imao kada pitati: što to znači? - Kad već pitate, reći ću vam: dolazio sam tako često k mladom Kuševiću zbog sestre. Srce mi je Čeznulo za njom. One večeri, pošto je Jelenko oteo zastavu, htio sam je zaprositi u brata i u majke. On mi je tada ispripovjedio što se dogodilo i upozorio me da se ne prenaglim jer njega čeka borba u kojoj će možda počiniti težih stvari nego što je otmica zastave. I nisam je isprosio niti sam joj što rekao. - A ona vam je bila sklona? - Kad čovjek voli, onda se i nada. Znao sam to: kad je na Jelenka pala sumnja daje otkrio urotu, otjerala me prvi put, a poslije svaki put kad sam došao k njoj zbog brata, i njezine su riječi bile kao bodeži. Arbanasić osjeti potrebu da prizna istinu i sa svoje strane kad je j7mamio priznanje od Šimunića. Onda smo, gospodine, obojica jednake sudbine. I mene je uhvatila ljubav. Ali. kad je Jelenko bio posut sramotom, govorio sam joj th je zbog brata nitko ne može uprositi. Ona mije LTO\ orila grubu, o t resi t o i okrenula mi leda. - Dakle, zadesila nas }c ista s ud bi na. ali sad je pitanje: kako će sve to zav "_ Ako je ćudi kao njezin brat, neće biti dobro ni za vas ni za mene. Ostat će ponosna i uvrijeđena kao i on. - Kad se zatalasalo jezero smiri, opet je mirno i glatko kao zrcalo. - Da. gospodine Šimuniću, samo tko će se ogledati u tom zrcalu: vi ili ja? Ponajprije, ne znamo, hoće li Jelenko jednog dana s nama obnoviti prijateljstvo ili nas zabaciti. Ni časa se nije ogledao na
nas pa ni na vas s kojim ste tako usko prijateljski vezani. - Mislim da je pravo sto veli MrnjavČić: kad se smiri, opet će biti s nama dobar kao prije. U lom slučaju opet ćemo doći u Jasenkinu blizinu, gospodine. Polako će se zaboraviti na sve, a staro prijateljstvo opet uskrsnuli. - Ako se to dogodi, bit ćemo opet u blizini Jasenke. - Razumijem na što nišanite. Onda bi se niotzlo dogoditi da Jasenka prema jednom od nas dvojice iskaže sklonost - Da. to mislim i ne bih htio da se zbog toga medu nama razvije neprijateljstvo, da se takmičimo i zamrzimo. - Sasvim se slažem s vama. Ako vam je s voljom, mogao bih nešto predložiti. - Recite. Možda mislim i ja tako. - Da se medu nama ne ra/vije neprijateljstvo koje hi modo nastali evo što ćemo raditi: nijedan od nas ne smije ništa učiniti na štetu drugoga. - Prihvaćam, gospodine Šimuniću. I još nešto: ako jedan između nas opazi da mu Jasenka iskazuje više pažnje ili da mu je priznala sklonost, mora to saopćiti drugome da se povuče i da uzalud ne gaji nade. Bilo bi smiješno i nečasno da se međusobno borimo i da, na primjer, stradavam ja, dok je ona već poklonila svoje srce možda vama. - I obratno, zato prihvaćam vaš prijedlog. . - Pogledajte je kako se divno smijesi svom bratu. Dok ona tamo s njim čavrlja, zadajrrfo jedan drugome časnu ri|eć da ćemo postupati viteški i časno. I oni pruže jedan drugome, ruku. Jelenko je uzeo za mke Jasenku i poveo je ledinom. Njeno je lice nuto prema obojici plemića, a Šimunić upozori Velislava: Čini mi se da nas |c vio pogledala. Jest. Sasvim sigurno, mi smo joj upravo nasuprot. Ali već njezine oč, gledaju Jelenka Zar je osjetila da smo pružili ruke zbog nje? 100 01 - Taj pogled udario nam je pečat na naše časne riječi. I mi ćemo ih održati. - Jest, održat ćemo. Jelenko i Jasenka polagano koračaju ledinom. Oboje su pogledali prema Arbanasiću. I brat i sestra nešto su oduže promatrali kako mladi ljudi pružaju ruke. Jasno im je da su se o nečem morali sporazumjeti, ili o nečemu se pogoditi, ali ništa ne pitaju niti drugom spominju
svoje opažanje. Duboko su u razgovoru o sebi: - Jelenko, zar nećeš kući? - Ne mogu i ne smijem. Mogli bi misliti da ih izazivam svojom prisutnošću ili još štogod gore. Meni je mnogo draže da ih ne vidim. Kad naš dvorac ne bi bio tako blizu županova, svakako bih se navratio. - A kamo kaniš? Gdje ćeš stanovati? un - Ne mogu ti o tome ništa saopćiti. ;ri - Zar kaniš otići daleko i ostaviti mene i majku? Možda ideš na bojno polje, Jelenko? - To mi je duboka želja. Ali što ću učiniti i kamo otići, zavisi o tome Sto odredi moj plemeniti zaštitnik. Njezinim djetinjim licem odrazi se sjeta. Ona uzdahne: - Slutim da će te on oteti nama, ali spasio te i moraš ga slušati. - Ne tako, Jasenka. Ni on još pravo ne zna što će biti. Ne zaboravi: tamo je Lukavac. I Pencinger i knez Brandenburg. I tko zna što nam prijeti. Malo prije si mi pripovijedala kako si se susrela s dvorskim lakrdijašem i što ti je sve rekao i kakvu mi je poruku poslala gospoda Gordana. Dakle, ima još dosta poslova za mene. - Zar ti nije o tome govorio Žarko kad je krenuo s tobom na sastanak? Znala sam da ide, makar je poricao. . ,i - Jest, rekao mi je. l već sam sa svojim zaštitnikom sve ugovorio!] Nadam se da ćemo uspjeti spasiti Gordanu zajedno sa sinom. Meni jel dužnost da idem za nju u borbu. Kad su me svi prezreli i kad me ponizila ona tamo u županovu dvorcu, jedina Gordana uzela me u zaštitu i obvezala vječnom zahvalnošću. - Koja šteta da lakrdijaš nije htio kazati kakvu osnovu ima gospoda Gordana i na koji bi joj način ti mogao pomoći? - veli Jasenka zamišljeno. - Moj zaštitnik i ja već smo sve ugovorili i vjerujem da će nam Lukavac biti prisiljen izručiti Gordanu. Čekam glasnika i odmah ćemo sve znati. - Ako se prevarite i Lukavac ne izruči Gordanu? - Imamo u ruci jako oružje, jer osnova mojeg zaštitnika najsigurniji je put do Gordane. Ona se malo zaustavi, dosjetivši se. - Sada mi pada na um. Pričao mi je Žarko da je gospodin kanonik Benko boravio prije nekoliko dana u Lukavcu s nekim mladim papinskim poslanikom. Baš onoga dana susrela sam se s lakrdijašem. Možda je što njemu poznato. - Daleko bi mi bilo sada otići na Kaptol da ga pitam, a ono što mi kanimo, rekoh siguran je put do Gordane i njenog sina. A sad, Jasenka, 02
zai i sutra kad sve urediš u dvorcu, spremi se na put k majci u Zagreb. P° l Zar se nećemo prije vidjeti? ... J ...... -u Hoćemo. Dočekat ću te na cesti kraj kipa i dati ti nekoliko mojih .maka da te prate sve do prijevoza na Savi Ako se sve dobro svrši, i sam ^ S l° Koliko će se majka radovati kad joj donesem radosnu vijest. _ Sve joj kaži kako je bilo i spomeni joi piiću kuju mije dala na put d sam odlazio prije one urote od kuće. Sjećaš li se? Priču o Ratimiru i N! “miru Reci majci da se priča djelomičnu izvršila. Nisam ubio svojeg protivnika, već sam otkrio njegovu nečasno lice. Ali to je strahovitija L7na neeo da sam prolio krv. - Kako će biti ponosna na tebe, Jelenko, kao što sam ponosna i ja. I ona mu se nasmiješi. Već su se približili onom mjestu gdje stoje Arbanasić i Šimunić Jasenka je sva zarumenjena od sreće i blistava, ponosna I upravo prolazi kraj Arbanasima i Simunića udaljena od njih nekoliko koraka. Ali kao da ih ne uđi. l mladim se plemićima čim da n i ona ispunjena odmazdom kao i njezin brat. Ni on nije skrenuo pogled k njima. Idu oboje uzdignute glave, ne brinući se za dva mlada čovjeka koji su ostali iza njih, u svojoj duši postideni. kažnjeni, a osjećajući da su zaslužili kaznu. Jelenko i Jasenka stidi su do Žarka koji drži konje. Jelenko zagrli sestru i digne je na sedlo. Još lednum H- nasmiješi pa onda okrene konja. Zna da je prate pogledi dvojice mladih plemića, ali se ne obazire ni na brata da ne bi možda ona dvojica gajili nadu da se obazire na njih. A oni kriomice promatram ružičaste nabore njene haljine koja je pokriva kao ružičasti oblak sunce. Obojica stoje tu jednako odbijeni, jednako poraženi Tiho su uzdahnuli, a ipak kao da njihovi uzdasi skrovito pitaju: "Hoće li se ona ipak jednom obazreti na njih”.” I na kojega će pasti njen pogled?" "MVJET SIVOG OKLOPNIKA Sumom šušti lišće, pucketa granje. Šulja se četa. Na čelu joj je oklopljem jahač. Ispod u/dignutog vizira viri Pencingerovo mrko blijedo lice. Iza njega drugi jahač, Draženićev kaštelan Lučić. I njegov pogled pomno istražuje pred sobom šumu Kunji jed\.i prula/e uskim prostorom i/medu debelih stabala. Svi se žure. Tada se šuma prorjeduje i svjetlost pada na jahače. - Stanite! - zapovijedi Pencinger i mahne rukom svojem Pouzdaniku, čuvaru šumskog d . MI ea Sianisla\ u. Ovaj daje znak ostalima što idu
za njima i jedan po jedan Mi,iajn. l.acic se piihli/a l.ice Hikavačkoi; kaštelana odaje krajnju zabrinutost. Dugo razmišlja, dok napokon ne oslovi Draženićeva kaštelana Lučića. - Dalje ne možemo Šuma je već rijetka, mogli bi nas Turopoljci opaziti. 103 - Moramo se ovdje zaustaviti, gospodine barune, već i zato što sam na ovom mjestu ročio svojeg glasnika. - Hoćemo li dugo čekati na njega? Nestrpljiv sam. - Ne, gospodine kaštelane. Mladić je hitar, brzo će sve saznati i još brže dojahati. Mi smo se zadržali u šumskom dvorcu i dok su se vojnici spremali, već je prošao čitav sat. Pencinger je bijesno dahnuo. - Kakvu golemu odgovornost nosim prema Draženićevu i njegovu ujaku, a ništa nisam kriv. Lijepo sam ga poučio što mora raditi. Sigurno nije poslušao, inače ne bi pao u tu prokletu stupicu. - Vjerojatno je tako kako veli vaša barunska milost, a opet, moj gospodar sve što čini, mnogo puta promisli. Nikad se ne prenagli. - Baš mi je zato sve to nerazumljivo. Osigurao sam ga sa svoje strane i najvještijim i najgoropadnijim ljudima i najbolje plaćenim, dakle, ne mogu razumjeti zašto bi ga ostavili. - Momak mi je pričao da ga nisu ostavili, Čak nisu dospjeli ni u borbu, jer su sivi napali i opkolili jedne i druge vatrenim oružjem i onemogućili svaku bitku. - I opet sivi. Tko su ti ljudi? Kako su mogli dospjeti tamo pa još s vatrenim oružjem? - Sto puta se pitam i ne mogu se dosjetiti. - Zašto se niste bolje uputili, gospodine Lučiću? - Nisam smio otići pred općinu da potanko izvidim. Bili bi me odmah prepoznali i ne bih vas mogao izvijestiti, gospodine barune, niti bih mogao nešto poduzeti da oslobodim svojeg gospodara. - Jest, moramo ga osloboditi, pa makar sivi poubijao polovicu mojih ljudi. I onako ta gamad nije za drugo. U posljednje doba pribavili su mi samo poraze. A sada, eto, polovica ih nedostaje. Kako ću izvesti svoj plan? - Idemo li u obranu gospodina Draženića još prije večeri? - Najprije moramo saznati što se s njim dogodilo i gdje se nalazi. Ako sada navalim pred općinu, mogli bi ga ubiti, jer su ga sigurno zadržali u zatvoru. Dok je u njihovim rukama, moram biti oprezan. Lučić potvrdi, a Pencinger ušuti i razmišlja. Čelo mu je namršteno. Neprestano gleda kroz prorijeđenu šumu, preko Šikare i oranica. - Vaš momak ipak odveć dugo izostaje. Samo da ga nisu otkrili i uhvatili? - U odijelu turopoljskog seljaka ne može nikome pasti na um da traži
mojeg momka. On će uskoro biti ovdje. Lukavački kaštelan neprestano mrko gleda odakle ima doći glasnik, a pri tom oslovi bradatog Stanisalava i Lučića: - Tko mi spasi Verbecijeva nećaka, bogato ću ga nagraditi. - I bez ikakve nagrade pokušat ću ga oteti. t - Volio bih da su mene zarobili. Što će učiniti u Budimu, ako se njemu što god dogodi. - Opet nastaje šutnja. Tada se Lučić uspravi i upozori: “ - Vidim u šikari nekog jahača. •>"("•" ^.ac^ " - Ne, dvojica su - primijeti Pencinger. 104 _- Jedan je zaostao, a drugi kao da je pošao desno. Obojica prate pogledom jahaćev u glav LI što katkad proviri iz šikare. 7 malo je zaustavio konja pred njima i sišao odjeven u seljako ruho. - Dakle, br/o - veli Pencinger - što se tamo dogodilo? - Strašne stvari, vaša milosti - veli momak. _- Ubili su ga? - upade lukavački kaštelan gotovo bez daha. ^ Ne znam, nisam ništa čuo, ali sudili su ga. - Sudili? Kakve su to budalaštine? Govori što znaš? Mladić stade pripovijedati što ie čuo od seljaka kako su Draženića sudili pred općinom, predali ga Jelenku i kako ga je on vodio županu u njegov dvorac. Svaku riječ prati Pencinger s poklikom, a onda upadne: - Dakle, taj Kuševic nije izvršio groznu osudu? - Nije. Ljudi se zbog toga bune. _ Ali gdje je gospodin Draženić? - Ne /nam, vaša milosti. Nitko to ne zna od onih ljudi koji stoje pred općinom. Sivi oklopnik vratio se od župana bez njega. - Dakle, od župana Benslavica dalje nitko t!a nije vidio -opetuje Pencinger i okrene su Lučiću. - Bila bi sreća za njega kad bi ga županova kćerka ljubila, jer bismo se mogli nadati da će ga u/eti pod SVOJU zaštitu. - Sigurno ga ljubi. Na to bih se prisegao - odgovara Lučić s potpunim uvjerenjem. _ Varate se. Kad sam poslao županu svojeg čovjeka s prijetnjom da će Draženić izgubiti život ako ne prihvate uvjet, otklonili su ga otac i kći. - Otac je to učinio, ali nikako ona. - Poslanik je bio prisutan kad je ona sama rekla da otklanja. - Uostalom, reci - okrene se Lučić svojem momku - Što su ti kazali: kako se Vilena držala kad su doveli Draženića? Nisam pitao za nju, samo za osudu. Pred općinom gospođicu nitko ne spominje, svi samo govore o njemu, osudi i o Kuševiću - odgovara momak, a Lučić doda: - Alija sam čvrsto uvjeren, gospodine barune,
ako je Kušević predao gospodina Draženića Vileni, ona će ga sakriti. - Još imam nešto saopćiti vašoj milosti - veli momak. - Cestom sam sreo jednog jahača i reče mi da ide u l uka\ at Pitao sam ga koga tamo traži, a on reče da nosi važnu poruku iz Turopolja gospodinu kaštelanu Pencingeru. - Do vraga! Poslao si ga u Lukavac da opet gubim vrijeme. - Odmah sam mu rekao neka me čeka tamo u šikari dok mu ne javim gdje se nalazi gospodin barun. - Smjesta pojuri i dovedi ga. Momak skoči u sedlo i pohiia da izvrši zapovijed, a Pencinger malo odahne: - Što mislite Lučiću, taj bi mogao biti od Draženića? - Hi možda koji od mojih momaka. Oni su ostali u županovu dvorcu kad sam ja otišao. Svakako nam nosi nešto važno. Sve bih dao kad bih mogao dobiti Draženića u ruke živa j zdrava. l OS Nisu dugo čekali, jer Lučić opazi: “ • "> “•”-”"-1” v - Eno, već ih vidim pred šikarom. Dolaze. To je bio onaj jahač što srno ga vidjeli da zaostaje. Odmah će nam biti jasno kakvu nosi vijest. Od uzbudenosti Pencinger ništa ne odgovori, već ide u susret dvojici jahača. Lučić i Stanislav ga slijede. Napokon je momak doveo nepoznatog konjanika. Ovaj smjesta side sa sedla. Pencinger omjeri njegovu pojavu. Mlad momak, plavokos, po odijelu sudeći turopoljski kmet. Lice mu je zaprašeno, pogled i držanje ravnodušni. Polagano pristupa Pencingeru. - Vaša milost lukavački kaštelan barun Pencinger? Već sam vas vise puta vidio kad ste projahali cestom u Medvedgrad. - Ti si odavde? - pita Lučić mjesto lukavačkog kaštelana i svako mu pitanje i odgovor prevodi na latinski. - Nosiš neku važnu vijest? “"““ - Rekli su mi da je važna odgovara mladić ravnodušno. v"<"“ - Tko te šalje kaštelanu grada Lukavca? ^” - Sivi oklopnik. ••>:““>?* Pencinger i Lučić se sporazumijevaju. m - Da, taj sivi je sve skrivio - razjašnjava on i nastavi pitati:- “ M • - Što poručuje okloptoik? * “ - Poručuje da će njegovoj milosti barunu Pencingeru predati onog pospodina što su ga zarobili, kako li se zove? Da, gospodina Draženića. ;,>!!••” - Da, naravno. ..”;•”“•< - Novaca? Koliko hoće? Što je rekao? Koliko novaca? Kako
si Uttav. Zar ne znaš brzo govoriti. ^ "* - Nisam ja učen Čovjek. ^”1 -Glupane, govori. Sto traži za Draženića? •” "<&•” - Traži da bi vaša milost njega izmijenila s gospodaricom Brezovice t-rinorn. • :”“i,i Iznenađeno pogleda Lučić Pencingera. a ovaj šapne latinski: "> “>ty - Prokleti lupež. Zato ga je zarobio da može tražiti izmjenu. 4 - On traži Gordanu za mojeg gospodara. “••<••* - Taj me čestito uhvatio u stupicu. Sada valja pametno postupati da me ne prisili na predaju. - Gospodine barune, neće on nizašto drugo predati gospodina Draženića, već jedino za Gordanu? Ali da vidimo, ima li još kakva poruka? ^-.”? • - Što je još poručio sivi oklopnik? ! -*”-r •" ;”: ;4 - To je sve što je rekao? - Da, vaša milosti, sve. Samo još ovo: ako kaštelan ne pristane, nikad više neće vidjeti zarobljenog crvenog oklopnika gospodina Draženića. Ako pristane, neka se izmjena izvrši odmah. - A gdje se sada nalazi Draženić? U Općini? - pita Lučić zabrinuto. Momak slegne ramenima i nakrivi usne: - To ne znam, a ni drugi ne znaju. 106 Dakle, sivi oklopnik drži gospodina Draženića zarobljenim? 7 Zarobio je čitav banderij i sve mlade plemiće. Nije im dao da" hiiu s lukavačkim vojnicima - Što buncaš, kako bi sve zarobio? Svi stoje pred općinom i ne snuju se dotaći mača. Tako zapovijeda "vi oklopnik A ima i čime zapovijedati. _, Valjda nema čitavu vojsku? Boeme ima A tamo iza općine još je mnogo njegovih momaka, svi imaju ono prokleto oružje sto iz cijevi riga vatru. Tko je taj "vi oklopnik? - Ne znam, vaša milosti. - Pazi ako te nateenem na mučila? _ Natezali vi mene koliko god hoćete, ne mogu reći kad ne znam ništa, nego što vele drugi. - Dakle, ipak nešto vele? Što? . - Da je kriomice došao s bojnog polja Kako li se ono zove: vojvoda Iločki. - Vojvoda? Nemoguće - Moguće ili ne. samo velim ono što čujem. •;•;•• - Moraš znati - zagrmi nad njim kaštelan Lučić. . - Otkud bismo mi u Turopolju znali? - Om ne znaju ali ti znaš. Uzeo te za svojeg glasnika. Dakle,
poznaje te ..... - Možda poznaic. ali ja njega ne poznajem kad je pokriven vizirom. - Zašto bi tebe izabrao za glasnika ako mu nisi pouzdanik? - Pitao je tamo m općini tko se usuđuje otići u Lukavac za jedan dukat? Pošao bih ja za tak\u plaću i dalje mi I.uk.i\ca. l ponudio sam se. Nisi znao da bih te mogao baciti u tamnicu? - Ni to nije zlo. Imao bih tamo jesti i na što leći. Na taj ravnodušni odgovor sporazumno aiu se Lučić i Pencinger sa Stanislavom. a zatim Lučić pita: - Ljudi vele da je M\ i oklopnik vojvoda Iločki? - l ljudi i župan laku govore, a što ja mogu znati. Lučić i Pencinger razgovaraju poluglasno na latinskom. Lučić upozori Pencingera - Akoje vojvoda Iločki ili njegov pouzdanik,mogli bismozk>proći. Ni časa neće oklijevati da ubije Dra/emća ako m u ne dal e C mi danu. A više vrijedi, gospodine kaštelane, Verbecijev nećak nego li ona i sin. Meni treba njezino priznanje gdje se nalazi kraljević kojeg tražimo i ništa više Onda je mogu lako predati. A to ne mogu izvesti danas. Tamo mi je sjeo na \rai mladi papinski poslanik koji je u rodu s kneževskim dvorom u Ferrari. Svi drugi mi nisu na putu. A trebam vremena da njega maknem i/ dvorca, a onda ću Gordanu i sina udariti na muke i svršeno" Gordana će vam kazati boravište, a moj gospodar će sjediti zarobljen. Najbolje da /amijenite /aroNjemke uJmah Blijedoliko lice lukavačkog kaštelana porumeni. Htio bi dobaciti 107 1 l i pouzdaniku psovku, ali se mora suzdržati da Draženićev čovjek ne bi mislio kako se dovoljno ne brine za gospodara. Ionako je sav izvan sebe od brige da ne izazove nemilost predstavnika budimske vlasti. I mora se ispričavati. - Ne bojte se. Lučiću. Sve ću to udesiti. Prevarit ću i Gordanu i njih, samo da mi je saznati gdje se nalazi Draženić. I uputi Lučića neka ispita momka. Možda se ipak nekako zaplete pa će izlanuti što bi ih moglo dovesti na trag zarobljeniku. Draženićev kaštelan učini još posljednji pokušaj: - Razmisli, momče, brzo: hoćeš li da ti objesim oko vrata kesu novaca, ili uže? - Mojem vratu bolje pristaje kesa. s - Onda reci gdje se nalazi gospodin Draženić? l - Pol kese koju mi obećavate dao bih onom tko bi mi rekao gdje je.i Ali otkud bih ja znao kad ne zna nitko? .j
- Slušaj. Sigurno je u općini. Tamo imaju zatvor. - Daje u općini, ne bi svijet koji tamo stoji prigovarao i bunio se jer su ga odveli nekud cestom, a nisu ga ostavili u općini kako su ljudi htjeli. Ta se izjava podudara s onim stoje Lucićev momak doznao u selu da od županova dvorca dalje nitko nije vidio crvenog oklopnika. Lučić se uhvati te okolnosti i brzo upada: - Dakle, odveli su ga u županov dvorac i tamo je ostao? - Kamo su ga vodili u povorci, vjere mi, nisam mogao znati, jer nas kmetove nisu pustili da idemo s njima i ostali smo pred općinom. Ponovo se Lučić sporazumijeva s Pencingerom, a onda pita glasnika: - Gdje sivi oklopnik čeka odgovor gospodina lukovačkog kaštelana? - Tamo je pred općinom sa svojom vojskom. - Vrati se k njemu i reci: kaštelan Lukavca voljan je predati u zamjenu za Draženića gospodaricu Brezovice. Momak gleda Lučića, a pokazuje na kaštelana. - Tako je rekla njegova milost kaštelan? - Jest, kaštelan je rekao. Ali slušaj dalje: njegova milost nije gospodar grada Lukavca, nego mora dobiti dozvolu od kneza Bran" denburga. Ovaj se danas nalazi na Medvedgradu i zato ne može već danas izvršiti zamjenu. Momak napeto sluša kao da se boji da neće zaboraviti. - Ali sutra u zoru poslat će knezu glasnika. Dakle, sutra moramo čitav dan Čekati jer knez spava uvijek do podne. A dok dade privolu i glasnik se vrati, proći će čitav dan. Zato tek prekosutra možemo izmijeniti zarobljenike. Sad znaš. Reci da gospodin kaštelan poručuje neka sivi oklopnik pričeka do prekosutra, naime, u ponedjeljak pred podne. Sada još jednom sve opetuj da vidim jesi li sve dobro razumio. Najprije razmišlja, a onda polagano ponovi čitavu poruku. Lučić je zadovoljan i okrene se k Pencingeru i opet prima od njega naloge koje saopćuje glasniku. - Kaži da gospodin kaštelan poručuje sivom oklopniku neka dobro postupa s gospodinom Draženićem i on mu jamči da će u ponedjeljak još 108 A podne izručiti gospodu Gordanu. Još danas gospodin Pencinger P a dobiti odgovor, prihvaća li sivi oklopnik njegovu poruku ili ne. rnor __ Razumijem. Još danas moram donijeti odgovor. Bilo bi bolje da pošalje pametnijeg od tebe. Ne može mu se desiti -ta zla Ali donio nam odgovor ti ili drugi, bit ćemo već tamo. Zato k- ži svojem gospodaru: naš će glasnik čekati njegov odgovor danas kraj drvene kapelice Nosit će baklju da se glasnici ne bi mimoišli. _ Ra/umijem, gospodine. - Sjedaj na konja i požuri. Sto Čekaš? Ništa, samo pitam, biste h mi objesili kesu oko vrata kad bih vam
donio vijest gdje čuvaju zarobljenika1.” ...... - Čim se radi o kesi. odmah si dosjetljmji. Akodoneses vijesti, ali istinite, razumiješ, tek onda možeš dobiti naplatu. - Znam ja. ne može se tu lagali- Mogao hi h i štogod reći, ali ne znam istinu i šutim. On požuri, "koči na sedlo i potjera prema šikari. Barun Pencinger pozove svojeg bradatog povjerenika, čuvara kneževskog dvorca Stamslava na vijećanje s Lučićem. - Eto, u kakvu smo zapali nepriliku. Nadao sam se da ću danas dobiti u šake turopoljske povelje i sutra ih zapaliti na lomači, a oni su uhvatili Draženića. To se ne bih ni u snu nadao. l ne biste se mogli nadati, gospodine barune - primijeti Lučić - da nije došao taj prokleti si\ i oklopnik za kojeg vele daje vojvoda Iločki. - Ako je on. zašto se skriva pod vizirom? - pita bradati čuvar kneževskog dvorca. - Da ne bih javio u Budim kako vojvoda ostavlja bojno polje i spašava svojeg prijatelja - Ako je sam gospodin Damir? - primijeti Lučić. - Ili jedan ili drugi - primijeti Pencinger - kralj će teško kazniti onoga koji ostavlja bojno polje zbog žene. Netko je svakako od njegovih ljudi. Ovdje nemaju vatrenog oružja niti toliko momaka. I ovaj glasnik veli da je sivi oklopnik opkolio jedne i druge. Dakle, uistinu ima mnogo momaka, a nije im dopustio da se pobiju, jer |e htio imati Draženića netaknutog da ga može zamijeniti za Gordanu. Čudno je to kako je baš danas dojurio taj sivi kad je crveni oklopnik otišao da iskapa povelje. Sve mi je tu nešto zamršeno. - Nije li se tu upleo Kuševic” - primijeti Stanislav. - Znate da on mrzi Draženića. Raspravljaju o tome, ali nikako ne mogu naći tračak svjetla i razotkriti tajnu. Onda su prešli opet na vijećanje. - Gospodine barune - zabrinuto će Lučić - molim odredite tko ee dočekati uvečer glasnika sivog oklopnika kod kapelice. - Evo. moj bradati Stanisla\. Taj se dobro razumije u takve pregovore, a ja ću biti u blizini, skriven sa svojim ljudima, ako bude Potrebno navaliti Svoju sam glavu založio gospodinu Verbeciju za Draženićev život kad mi je mladog čovjeka povjerio i uputio me da ga uljeni medu Hrvate. “ nastavi razgledati svoju osnovu: 109 - Rekao sam da je knez Brandenburg na Medvedgradu samo zato da steknem jedan dan vremena. To je zbog Gordanc. Ona mora otvoriti
usta. Mogao bih to izvesti još ove noći da mi nije na vratu onaj papinski poslanik. On ne smije ništa vidjeti ni čuti. Vi ste. Lučiću, lukavi. Sutra ćete otići k mladom popu kao poslanik vojvode Iločkoga koji je, tobože, od kanonika Benka saznao za njegov boravak na kneževskom dvorcu i molite ga da posreduje u zamjeni zarobljenika. Kad on ode iz dvorca, odvući ćemo Gordanu u naš šumski dvorac i tamo je prisiliti na priznanje. Ali sina ću zadržati kao taoca da je tako prisilim neka označi pravo boravište malog kraljevića. - Taj sivi oklopnik traži i sina? - Ne bojte se. Obući su vratareva dječaka u haljine malog Damira i divno ću ih prevariti. Zamjenu ćemo izvršiti na dva mjesta, i to u šumi. * * * Prašnom cestom na oznojenom konju dojuri pred općinu Davorov glasnik, noseći poruku lukavačkog kaštelana. Mladi plemić Mladen, vitez od Srednjice. koji je tako dobro odigrao turopoljskog kmeta, preodjeven u seljačko odijelo, izvješćuje podrobno o svom sastanku s Pencingerom, Lučićem i Stanislavom u šumi. - Uspio sam ih zavarati da ne razumijem latinski pa su se sve preda mnom dogovarali. Pencinger je pristao na zamjenu zarobljenika, ali tobože treba privolu svog gospodara kneza Brandenburga. Glasnik podrobno ispriča sve stoje zapazio. M lađi-plavokosi plemić izvijesti dalje: - Još vas je dao moliti da lijepo postupate s Draženićem i jamči da j ] će u ponedjeljak zamijeniti zarobljenike. Još danas čeka vaš odgovor, i ] Glasnik točno saopćuje Davoru gdje je urečen sastanak i naposljetku primijeti: “ - Još mi je obećao punu kesu ako mu donesem točnu vijest gdje se nalazi Draženić. Mladi prijatelji Jelenko i vitez od Srednjice očekuju odluku svojeg vode. Ovaj neko vrijeme razmišlja, a zatim se okrene glasniku. - Ovo je važno: Pencinger je naumio maknuti nekog papinskog poslanika iz Lukavca. To je znak da se pred njim ne usuđuju postupati protiv Gordane. Sutradan će ga valjda na neki način odvesti iz dvorca da Gordanina sina može mučiti i tako majku prisiliti na izdaju kraljevića. Dobro je on to smislio. Ali ja ću mu zapriječiti. Ti ćeš sada odmah, Mladene, otići pred kapelicu i javiti mu da sam dolazim na dogovor. - Jelenko i Mladen žestoko se opiru:
- Zamislite u kakvu bismo nevolju pali svi mi da vas zarobe. On se nasmiješi dobrostivo mladim ljudima i zakima glavom: - Lijepo je da se toliko brinete za mene, ali zaboravljate da sam isto toliko lukav koliko i Pencinger, a može bit ću ga i natkriliti. Dakle, Mladene, pohitaj k drvenoj kapelici i javi da želim sam ugovarati s gospodinom kaštelanom. Sigurno neće biti daleko, neka ga smjesta potraže. Ja ću, međutim, krenuti odavde za tobom i uzeti 20 momaka koji 110 oraju drmati u pozadini. Kad saznaš da će Pencinger doći, bit ću na mjStu.atimesamoA.vi. - Izvršit ču točno va- nalog. Još mu reci i to da M čuo kako ijjii poslao nekog svog momka s . nm vijesti k velikoj močvari gdje čuvaju Draženica. Neka misli da se " i Ji daleko od opčine l ŽIUVLUL l Licka ^ ^. ondje tio/c. r baš tebe Mladene u/imam za >u>icg i:iaM.ika Računao "am da će on pred običnim momkom razgovarati latin-ki i n ćeš moći ilo/nau njihove tajne namjere.^ ^^ ^ ^^^ _ ^ ću ^^ ovdje skrStenih ruku? Ne boj se i a tebe fana dovoljno posla. A ti, Mladene, požuri ""^Glasnik se uputi da i/vrši zapovijed, a Davor pozove ispred zgrade u sobu svojeg sina koji je vani na čelu njegovih momaka čuvao prilaze k opčini Smedokosi mladić ude k ocu i ovaj mu naređuje. - Na sve putove odakle hi IVHUM" d"", i netko iz Lukavca postavit ćeš straže. Gospodin kapetan banderija poslat će s tobom ovdašnje plcmiče koji poznaiu svaku iia/ieu/ii. -J,1 ““ "<] ::J “i1--11 - •-”•- " da Pencinger ne bi poslao preostale vojnike k općini. Tko zna što mu naiednom može pasti u ludu glavu. Nadalje, postavit ćeš straže oko čitavog županova dvorca Ti će5, sine, ostati na Berislavićevu dvorcu dok se ja ne vratim. Ako čuješ u noći prasak, znaj: treba mi pomoći i smjesta mi šalji pred kapelicu petnaest momaka. S\, n i^; ir L”.n iViim-c [osovcnoci pobiti. - A što če biti sa mnom.” - pita opet Jelenko? - Sada dolazi red na tebe Smjesta ćeš odjahati kanoniku Benku. - Sada na Kaptol? U noći se ne može preko Save. - Malo prije mi je gospodin sudac kazao da se kanonik nalazi u svojoj kuriji. - Da. ovdje je već nekoliko dana -potvrdi sjedokosi sudac-ikad ste vi
otišli s Draženičem gore k županu, poslao je svojeg momka da pita što je to pred opčinom. - Prema tome. naći cei ga kod kuće. Želim, naime, da on bude posrednik pri zamjeni zarohljenika. izveo ja to danas, ili sutra. - A kamo da donesem odgovor J Ravno pred kapelicu Bude li već sumrak, javi mi se kad stigneš u blizinu sa tri zvižduka. Ako ti uzvratim, dođi k meni. ako ne. pi icekaj, jer ću ti se javiti ja. Sve mora biti točno ugovoreno da mi ne bi možda svojim dolaskom pokvario moi razgovor s luku\aćkim kaštelanom. Svakako ćeš ostati tamo sa mnom ako dođe do bitke, trebat će mi tvoj mač. Još je dao neke upute kapetanu banderija. a /atini povuče JelenVa u stranu i potanko mu saopći svoje namjere. Uskoro svi krenuše pred općinu l Svjetina se uzgibala, osjećajući da se nešto događa. Davor određuje da se svi stariji vrate kućama, s samo sposobni ostanu na okupu. Ali svi pitaju za Draženića. na što im Davor javlja: - Smirite se. ljudi. Sutra ćete doznati što je s izdajicom i bit ćete zadovoljni. A do tada strpljivo čekajte. Nećemo pustiti iz ruku lukavačkog uhodu samo ovako. Napokon po vjeruju plemiću kojemu ne vide lice, ali gaje sam župan proglasio vjerodostojnim. l stadoše sami određivati tko ima da ode kući. a tko mora ostati. Jelenko se bacio na sedlo i pohitao kanoniku Benku, a Davor ostavi općinu s dvadeset momaka. Kapetan banderija pozove Arbanasića i Pogledića da budu na uslugu Davorovu sinu i točno ga upute gdje se treba postaviti straže da se nitko od Lukavčana ne može uvući neopažen do općine ili do županova dvorca. VILENA JELENKO Pošto je Davor Antolković ostavio dvorac župana Berislavića. ovaj se uputio u kuću i sklonio u svoju sobu. Od pretrpljenog jada jedva se može držati na nogama. Čitavo mu je tijelo slomljeno, a duša umorna. Jedva stoje malo odahnuo, ulazi k njemu sestra. Na trijemu je slušala sve što se dolje zbivalo. Zaplakana i očajna hoće da pita što će biti nakon strahovitog otkrića s Draženićem. Brat je nije ni pogledao. Mrsko mu je što ga sestra gleda ovako potištena i gotovo se okosi na nju: - Što je? Što čekaš? Što hoćeš? Smela se, a ipak zapitala: - Što ćemo sada kad je tolika sramota sjela na vrh naše kuće? Prstom će pokazivati na nas. “ - A ja ću uzvraćati mačem - razljuti se on, ali se opet pribere i
stade mirno govoriti: - Tko može meni nešto predbaciti? Sve je Draženić prevario do najvišeg i najmudrijeg, l oni tamo na bojištu čekat će njegovu pomoć od pet stotina momaka, a on ih je sabrao da goni nas. Meni je sada više do Vilene. Gdje si je ostavila? - Tamo je u sobi. Sva je izgubljena. A nema krivnje. Djevojka je tolike ljepote, iz tako ugledne obitelji s mirazom. Ne treba se bojati. Naći će muža. - Znam to i bez tebe, ali kako će podnijeti tu strahovitu bol? O tome se brini. - Ne odgovara mi na pitanja i rekla je neka je ostavim samu. •;< - Lakše se snosi bol kad te drugi ne gledaju. Ostavi me. •v I brat je tjera i ona sva potištena ode u kuhinju. Berislavić je nastavio razmišljati. Ne smije poslati nikakvih vijesti banu, svojem bratu, jer mu je odredio da ne šalje glasnika, a i ne zna gdje se nalazi. S bojišta ne dolazi nikakav glas. Sve što se tu događa, mora on preuzeti na svoja leda i snositi svu odgovornost. Kao predstavniku 112 Turopoha. valja mu upravljati ljudima i događajima da očuva čitav kraj V |0; NCC,h nevolja Najposlije odluči pozvati k sebi kapetana banderija i Oavora Aniolkovica Ja >e - n”fm posavjetuje što da radi ako LukavČani ,,anu i/ osvete navaljivati Polagano, tiho. otvaraju se \ rat; L. Ulazi Vi lena. Blijeda je i izmučena. On gleda u plave žalosne oči i irce mu se para. Došla sam. oče. da vam nešto kažem - veli ona. Sjedni, dijete moje, i reci sve što ti je na duši - bit će ti lakše. Skrštenih ruku na “krilu i pognute glave odgovara ona tihim glasom: Sjećate li se one nedidu- k >1 k i [ [pripovijedala onu priču”.” To je bilo onda kaci se prvi put pojavio oklopnik. Mene je zahvatio grčeviti plač. Znam. A /ašto to spominješ? Danas tek osjećam . .1 i me shrvao očaj. Slušala sam priču o sudbini i/dajnika. d/i ste rekli da se pod crvenim oklopom skriva Jelenko. Uhvatila me tada,strava. Osjećala sam .se sukrivcem svega što je on počinio. Danas sam oslobođena te krivnje. Cijena je strahovita. - Što hoćeš lime reći? - Nisam Jelenka i _ na izdajstvo. Ali razotkrilo se da je izdajica onaj kojeg sam ljubila i htjela uzeti za muža. A doznala sam to na tako strahovit način. Dok sam /i \. neću oprostiti Jelenku da te izvrgao takvoj sramoti. Sve je to priredio u /]ohr. >i n.ir,”“u” Zagledala se u pbd i odgovorila:
Bio je to grdni udarac za mene: dovesti Draženića ovamo u sramoti i bačena u prali strave i kukavštine. Te riječi donose Inu pred oči sliku Jelenkove osvete, tako mirne i dostojanstvene. Župan plane bijesom: - Platu će to mem taj razbijač. Baš zbog toga hoću da govorim s vama. oče. Prepusti tu st\ samo meni. kćeri moja. - Ne mogu vam prepustiti, jer biste sigurno Jelenku učinili krivo. Ja”.” Krivo.” Ne buncaj. Razumijem ja njegov bijes na Draženića koji je svoju kriv nju htio n. i na leda njemu, a tebi. dijete moje, tebi nije smio učinili lakvu gro/ni . Rekla sam: vi ćete mu učinili krivo. oče. l mene njegova osveta peče. ali /upravo, vratio mi je milo za drago. Ne znate što sam mu skrivila... Ti si skrivila qjemu? Odlučila sam, M&to. ali prije morate saznati što je bilo između mene i Jelenka. Nemilo su ga se kosni njezine riječi. Ustao je. pošao jednom gore i uoije. a onda se /austavio pred njome: ^akle. ipak je qfc&to bilo? Onda mi reci sve. nii "^CuJtc- n”Je potrebno govoriti o djetinjstvu što sam ga provela s m i Ci, /”“ smo mi|ek /a lcii naScm “ Kuševićevom dvorcu. Uvijek UCD.O drugu igri. Sjećam ^ ... , . a l u dječačkoj dobi uvijek je bio RIMNA \ll| a mcni nckl v”"ez *Wgda me branio. Za svaku bi igru samo mene pitao. Nikad ne bi nešto učinio da prije ne bih ja odobrila. Mazio me, kao vi i tetka. - Da, istina je - tiho će župan, obuzet uspomenama na Vilenino djetinjstvo, dok ona poluglasno nastavlja: - Tako smo odrasli. On je već bio gotov momak, ja tek na pragu djevojačkih godina. Tada mi je još više iskazivao sklonosti. Uvijek su ljudi govorili: "Samo dobar i nježan brat može se tako vladati prema sestri koju voli." I sada me mazio, kao i svi drugi. Nazivao me često svojom kraljevnom kojoj on služi kao vjeran podanik. Kad sam već prešla u djevojačku dob, opazim da mi Jelenko nije samo vjeran podanik nego vjeran kraljević svojoj kraljevni. Kad bi se tko od drugih momčića njegove dobi, pa i stariji, zagledali preko ograde u naš dvorac, skočio bi on za njim i gonio ga. To mi se sviđalo. U svojoj nestašnosti počela sam izazivati mlade plemiće pogledima, a onda ih tužila Jelenku da se penju na ogradu ili da me drsko gledaju
kad silazim s tetkom u crkvu. A onda ih je on dočekao, izgrdio i otjerao. Često sam lagala da za mnom šapuću o mojoj ljepoti jer sam uživala kad bi Jelenko zbog toga porumenio ili problijedio do bijesa i otišao da ih traži. To mi je bio najdraži užitak. Kad je Jelenko već opasao mač, bila sam vrlo ponosna. Sad sam ga, uistinu, smatrala svojim vitezom. - To su sve djetinjarije - upada župan, ali ona ga moli da je sluša dalje. - Nisu to bile djetinjarije. Što dalje, to sam više izazivala mladež, samo da se Jelenko s njima bije na mačeve za mene. Kad god sam se negdje pojavila, svuda su me tražili pogledi mladih plemića. Ja sam ih gledala, a to ih je valjda oslobodilo. Ili bolje, priznat ću istinu: kriomice sam izazivala njihove nade, samo da Jelenku pružim priliku da se bori za mene. Našla sam ga često kako vježba mačevanje sa Žarkom da bude vještiji od drugih. Znala sam: on to čini za mene. I još sam više mlade plemiće bodrila pogledima. Uvečer su oko dvorca pjevali ljubavne pjesme. Onda sam se tužila Jelenku kako su mladići neuljudni prema meni. On se sve više uzbuđivao zbog toga, sve ih više progonio, dapače, izazivao na mačeve, bilo zašto i tako se pomalo zavadio sa svima. - Ti si ga natjerala na to? - Da. Ne znam zašto sam toliko uživala kad bi se on bacio na njih mržnjom i mačem. To mije bila prava sreća. A on je već bio kao nadraženo pseto što čuva kuću gospodara i zarežao bi na svakoga tko bi se usudio da me pogleda ili mi se približi. - Zlo si, dijete sijala oko sebe. Veliko zlo - primijeti župan. - Razmažena od svih, nikad nisam razmišljala o svojim činima. Sad sam svjesna: ja sam Jelenka učinila razbijačem, izazivačem. Meni je bilo golemo veselje. Nisam imala majke i nitko nije opazio tu moju ludost. Tako je bivalo sve dalje. Jelenko je već bio odrastao mladić, a ja potpuna djevojka. I tada sam opazila da se nekako čudno vlada prema meni. - Kako čudno? - uznemiri se on. - Često se zagledavao u mene iz daljine, vrlo dugo, a kad sam mu se približila, bio je smeten. Porumenio je. Više sam puta opazila kako je mračan, zamišljen, žalostan. A čim bi me tko oslovio od plemića, u v, m ic očima sijevalo. Više je puta znao ljutilo otići, a kad bih ga nJC, ,žih negdje u vrtu, našla sam ga izgubljenog u mislima. ,<{ij Župan sjedne i. naslonivši glavu na ruke, pita: ,,;i.”,<;,u f] A ti ga nisi ništa pitala? Jesam i od ovih mojih pitanja razvilo se zlo. Berislavić”se oki k njoj, gleda je okom u oko i tiho uzdahne: Slutim što slijedi.
Čujte, oče, redom. Prvi put je na moje pitanje odgovorio da mu “je ništa Drugi put tla LM ncs”u • boli dava ( >nJa jcanot; dana i/a/o\e on n” mač Pogledića jer se Smiljan neobično mnogo trudio oko mene. Kad hi h odlazila s tetkom u crkvu. MUI > je prv i da me \ Idi, kad bih i/la/iia opet je bio tamo. Kad sam jednom sjedila u vrtu, jahao je Pogledić uz ogradu, "pozdravio me i stao me pitati o vama oče, samo da sa mnom razgovara. Otkrila sam da se pristalom mladom plemiću vrlo sviđam i odgovarala sam mu na pitanja. Odmah ie izašao iz svojeg dvorca Jelenko na konju, zatekao Smiljana Pogledića. grubo se s njim posvadio i po drugi put izazvao ga na megdan Pogledić je bio u smrtnoj pogibelji od Jelenkova mača. U pravi čas banuo je njegov otac zajedno s vama. Vi ste Jelenka izgrdili što izaziva i došlo je. kako znate, do velike buke. Tada ste rekli Jelenku: bude li još koga izazivao, neće više smjeti u vašu kuću. - Sjećam se toga, zamalo da nije sasjekao Pogkdića. Toga dana popodne otišla sam k Jasenki, samo da čujem što će Jelenko reći i kako će se držali. Našla sam ga u vnu s\ega izobličenoj: od neke tajne žalosti. Sjela sam k njemu i zapitala ga, kao svoga brata, sto mu je. Toliko sam ispitivala i molila da mi povjeri zbog čega se žalosti dok mi konačno nije rekao: "Da si sirota koja nema nikog svoga i ničega svoga, rekao bih ti. Ovako neću Ne smijem" - i brzo otišao u kuću. - Tako je rekao doslovce.” - Jest, od toga dana osjećala sam da Jelenko gubi srce za mnom. Često bi me nekoliko dana izbjegavao i ne bi dolazio, a kad sam otišla k Jasenki, on bi kriomice odjahao. - A ti? Kako si ae vladala? Bilo mi je vrlo drago da me ljubi i jedva sam čekala da dođe, da vidim kako je ljubomoran Kad ga je obuzimala žalost, bila sam vrlo prijazna, a on se tada neizmjerno ra/vcselio Meni je sve to bilo lijepo, vrlo lijepo. Tako lijepo da je od loga nastala grdoba i nevolja. Pitam te: što si ti osjećala prema njemu”“ plamen ljubomore u crnim očima? Znaš što to - Znači da mi je to godilo kao što mi godi kad palimo kresove na - Svi su govorili: ovo su dvoje kao brat i sestra. Valjda sam ga i ja voljela kao brata, ne znam, samo se sjećam: kad sam opazija da je i/suibio srce za mnom. počela sam nastojati da mu se što više svidim. Uvijek sam odabirala najljepše haljine, lijepo se češljala i resila se da mu se što više svidim, da ga očaram A on bi me promatrao i rekao da je moja haljina vrlo lijepa, a bilo mi je jasno da l o govori mem; a ne haljini. Najradije sam gledala njegove crne oči u plamenu ljubomore. Rado si cledal znači?
114 Jurjevo Njegovi drugovi često su o njemu govorili ljutilo da je razbijač, svadljivac, ali sam znala da je to zbog mene i samo sam se smiješila i radosno promatrala njegov pogled. Bila sam veoma sretna. - Nisi mislila, djevojko, što će biti kad planu kresovi u njegovu muškom srcu? Nikad nisam ništa mislila. Bilo je sve tako lijepo,lijepo. Uživala sam vedrinu svojeg proljeća, bezbrižna za budućnost. od* - Zašto nije ostalo tako? “"> Jer je došao Draženić. -j t ) • Otac se makne i nabra čelo. Oči mu mračno gledaju Vilenu. " "*•• - Oče, znate da je bilo svečano spravišće u Turopolju. Došli su plemići i velikaši u goste turopoljskim plemićima, porazdijelili ste ih vi sami po raznim kućama, a k nama ste doveli najodličnije od svih, a medu njima bio je Draženić. Prvi dan objeda opažala sam da uporno gleda samo mene. Nisam ni znala tko je. Onda sam čula kako gospoda govore o njemu da je prije dvije godine bio na bojištu i tamo se istakao u borbi. To je u meni izazvalo zanimanje za njega. Tako mlad, pa već junak. Godilo mije da baš mene gleda taj mladić kojega svi smatraju hrabrim i proriču mu •: bojnu slavu. * Prokleta slava - ubaci župan. - Nitko od njih nije pitao tko je taj mladić. Ni ja, tvoj otac. 4 Vilena šuti pa onda nastavlja: - Kad je nakon tri dana otišao, začudila sam se da Jelenko ne; dolazi. Kao obično, odem k Jasenki. Ali on je pobjegao. Pitala sam * njegovu sestru što je s njim. Ona ništa nije slutila. Ali ja sam znala. Tri" dana, dok je Draženić bio naš gost, nisam Jelenka pravo ni pogledala. To “ ga je očito boljelo. Najednom je opet došao u našu kuću. Pitala sam ga zastoje pobjegao preda mnom, makar sam dobro znala, a on mi odgovori: "Ne želim te smetati u mislima na lijepog gosta!" Bila mi je ta ljubomora vrlo draga, ali sam ga uistinu požalila, smijala se i uvjeravala ga
da mi Draženić nije ni na kraj pameti. Bio je naš gost i morala sam mu iskazati* ljubaznost. Ipak, Jelenko nije imao mira. Cesto sam navraćala razgovori na mladog plemića i pripovijedala mu što sve o njemu rekoše gospoda, . kako će on steći bojnu slavu u obrani domovine. A on je onda opet zapao u J duboku žalosnu šutnju. !:| - Dosta o tome. Reci radije stoje bilo dalje - nestrpljivo je prekini^ otac. - Za nekoliko dana pronio se glas da su Jelenka izabrali za zastavnika banderija jer je od svih mladih članova banderija najsmioniji i najhrabriji. To me silno obradovalo. Bila sam ponosna na njega. To mu je očito silno godilo jer je bio neprestano kod nas. Tada sam sasvim zaboravila na lijepog stasitog Draženića i svakog sam dana sjedila u vrtu i gledala Jelenka kako vježba u mačevanju i silno se radovala njegovoj vještini. Onda je bila procesija, a Jelenko je izašao na čelu banderija sa zastavom. Bila sam vrlo uzbuđena. Uistinu je bio lijep i ponosit, i hrabar. A kad je nakon toga došao k nama, rekoh mu: "Bila sam sva ponosna na tebe. A znaš li da si bio vrlo lijep i pristao na sedlu? Kao pravi junak." Silno se smeo, porumenio i onda ubrao jorgovan i pružio mi. Dugo me l dao i pitao, jesam li rekla istinu? Osjetila sam da mi se lice zarumenjelo ^ r su mi obrazi gorjeli, ali sam potvrdila. U to je došla tetka i pozvala me di Joj pomognem u kuhinji Te večeri nismo govorili ništa. Bojala sam se l”edati u nj. a on je neprestano , • 1:110 u mene. Sutradan smo opet bili veseli kao”uvijek, ja vrlo sretna, a tada se pojavio Draženić. Nje/m glas potamni, a pogled se zamagli. ..- Došao je s nekom porukom za vas, oče. Bila je to samo izlika. Neprestano je tako dolazio s raznim porukama koje nisu značile ništa drugo nego želja da vidi tebe. To sam opazio, ali kako mi se činilo da to tebi nije krivo, primao sam ga gostoljubivo. Svi moji stan znanci govorili su kako |e mni|en. doKu . tcstit pa sam mislio: ako bude nešto od toga, dobit ćeš vrijednog muža. - Sve više mi je Draženić iska/ivao osjećaje, ne riječima, nego sitnim pažnjama, a najviše pogledima Sasvim sam bila zbunjena i smetena baš time što je tako uporno šutio, a oči su mu stalno bile uperene u mene. Oni koji su dolazili s njim uvijek su govorili o njegovu junaštvu, o velikoj slavnoj budućnosti Jednog dana bili smo u Zagrebu na svečanosti. Gospodin Damir brezov ačk i izjahao je na bijelcu pred crkvom Svetog Marka. Gospoda Gordana bila je sretna i
sva ozarena. Na objedu kod bana neprestano su slavili Damira. Slavimir Draženić sjedio je uza me. Nekoliko puta me oslovio, Cio\ orili MITI i 11junasu u u obrani domm ine od Turčina. Tada je rekao da mu je jedini cilj u životu stvoriti junačka djela koja bi mogla ushititi srce ljepotice na koju misli dan i noć Osjetila sam da je to rekao meni. Od tog sam dana mislila na njega i teško brojila dane i čaše da se opet pojavi kod nas. Nisam \iše pitala Jelen ka /ašto se povlači, zastoje zamišljen i žalostan. Jednom mije iznenada rekao: "Odlučio sam obući napirlitanu ljubičastu odoru." Znala sam da to ide Draženića. Njegova ljubičasta odora bila je nešto izvanredno, svi su je promatrali jer nitko drugi nije takvu posjedovao. Jelenkova mi je ljubomora na Draženića godila i dalje Opasnu si tgni zaigrala. Ali još nije svršeno Jednoga dana Draženić je započeo sa mnom razgovor: "Gospođice Vileno. \ as drug i/ djetinjstva me mrzi. Njegovi me pogledi uvijek progone Kad sam ga danas ujutro pred crkvom oslovio, odgovorio je nekoliko pre/ii nih riječi i odjahao. Čini mi se da ne smijem više dolaziti k vama zbog njega. Moglo bi doći do sukoba, ako bi me i dalje tako progonio. Znam. on vam je \ rio tli”.se a s njime šc s”aluc. č"a\ rliate “kao m s kim drugim." "Razumije se jer smo kao brat i sestra" - odgovorila sam ja. On mi brzo odvrati: "A taj me brat tjera iz vaše kuće. Ako vi to “elite, ja ću se pokoriti, premda hi i o /a mene bila strahovita bol. Jedan se od nas mora maknuti”!* kuće. Odlučite vi, odaberite." On je, dakle, tražio da ga protjeraš? ,- ~~ Da_- °če moj. a ja sam odlučila. bi._> ini je jasno: Jelenko je na putu *• ll me Draženić zaprosi Ne, to neću dopustiti, jer sam i ja željela takvog muza kakvog ima Gordana, Planula sam i uoin Ijen”ka i čekala C.i •-, da mu o kažem. Ovaj put bioje l )i a/cmc vrlo Šutljiv i žalostan. Premda je imao "kanu da ostane L#”tri dana, smjesta dade osedlati konja i ostavi 17 ;"^*r- Učinio je to, lupež, samo da djeluje na tebe. (t - I polučio je svrhu. Znala sam: otišao je zbog Jelenka. Sad je bilo svršeno. Htjela sam otići k Jasenki da ga tamo nađem i kažem što mislim. Ali se on iznenada pojavi i reče mi da bi htio govoriti sa mnom. - I tad se dogodilo ono zbog čega se danas osvetio? .” - Čujte kako je bilo. Pozvao me u vrt, tamo iza jorgovana. Osjećala
sam da će se nešto dogoditi. Zamolio me neka sjednem. Bio je blijed, ali vrlo miran. Barem naoko. Pitala sam ga: "Što hoćeš da govoriš sa mnom?" Gledao me pogledom koji bi me morao osvojiti da nisam mislila samo na Draženića. U tom je pogledu bilo duboko more odanosti i ljubavi. Morala sam ga slušati. "Vilena, ne mogu to više podnositi. Valja riješiti. Možda ti to i sama želiš." "Da, možda želim" odgovorila sam plaho. Zazeblo me, ne znam ni sama zbog čega. Jelenko se sagne k meni i stade mi govoriti. Nikad neću zaboraviti. Svaka mu je riječ bila drhtaj: "Nemam mira, ni sna, ni daha, ni života. Umro bih za tebe, Vilena. Ali odviše si bogata, ugledna. Do tebe su moji putovi zakrčeni. Pa ipak, ako odem na bojište i steknem ono najveće blago, junačka djela za domovinu, tada... Srce mi šapće svakog dana i noći: učinim li velika djela za domovinu na bojnom polju, tada će kraljevna moja svoju ljubljenu glavu odvratiti od ljubičaste odore. To sam čitao upisano u plavetnilu nebeskom tvojih očiju. Onog dana, kad sam na vrancu projahao s modrom zastavom u ruci na čelu našeg banderija, rekla si mi: ponosna sam na tebe i lijep si bio, pristao, pravi junak. Još više od toga rekle su mi nebeske tvoje oči. Srce mi je, Vilena, prepuno, zaguši t će me. Moram ti ovo izreći, kraljevno moja." Dok je to govorio, bio je izvan sebe. Glas mu se prometnuo u nježnost, tako čudnu nježnost. Bila sam načas sva uzeta. - A što si mu na to odgovorila? - Učinila sam najveću pogrešku u svojem životu. Držao me za ruke i držao me tako čvrsto. Ovo me probudilo iz časovite zaboravi. Osjetila sam da me Jelenko kani otkinuti od Draženića, zapriječiti prosidbu mladog plemića koji je već slavan i ugledan, bogat i lijep, a čeka ga lovor junaštva. - Što si rekla Jelenku? - "Ti da budeš slavan? Ti razbijač, izazivač? Otkud bi ti mogao steći slavu? Junaci izgledaju drugačije. Nisi stvoren da budeš junak, već samo da se bijes i razbijaš! Ne želim da dolaziš pod naš krov!" - Nije moguće - tiho dahne župan - tako si rekla? A ona nastavi: - Bilo je strahovito gledati njegove zjenice, njegovo lice. Uhvatio me za ramena i stresao me, posve mi približio svoje lice, smrtno blijedo, zeleno, njegov ubojiti pogled probadao me u dno duše. Spopala me jeza, osjetila sam se kao pred sudom. Od straha odlučim da se riješim Jelenka, a to ću moći samo ako ga ponizim. Župan joj se približi. - Poniziti? Kako? Čime? - On je tresao sa mnom i prigušeno govorio. Glas mu je siktao kao u zmije: "Misliš li da se možeš sa mnom poigravati? Osvajati me, milovati me smješkom, pogledom, riječima, a onda zgaziti, odbaciti?" "Nisam te nikad osvajala" - viknem ja. Ali on me ipak ne pušta: "Još više si činila
osvajala. Govorila si mi slatko Kad me morila tuga, tražila si da ti lK^°t krijem uzrok mojim mukama. Zašto, kad si /nali kuji K u/rok /asto " e pitala da od mene izmamiš priznanje? Ja sam odlučio šutjeti, pa S” “"karumro. Ali kad je došao taj napirlitani gospodićič, nije se moglo više ["HCU Muke su me razapclc. Razmišljao sam, sjetio sam se i\ < .jiii pogleda P”\ što si mi rekla, kako si željela da ti iskalim srce, a sve to me navelo da^i otkrijem jed svojeg srca. A ti meni tako? Čuješ li? Tražim od tebej a. n Govori: zašto si jurišala na moje srce ako t\oje nije otelilo ništa /a moiu muku”1 Odgovaraj, ili će biti zla." Strahovito ic to bilo. oče. Dok je govorio, stisnuo mi je ruke kao da će ih slomiti. Oči su mu sukljale nožarom. U grlu mesteglo. Nisam mogla odgovoriti, a on je dalje bjesnio. Nisam smogla ni riječi ni daha On navali tada još bjesomučnije: "Misliš da je onaj napirlitani gospodičić u ljubičastoj odori ravan meni? Ona muška nacitrana namigusa? Onoga si odabrala s djevojačkim nevinim obrazom? Reci? Valja pročistili račune. Odgovori." I tada me opet stresao. Mislila sam: svu će me rastigati, dok je muklo /adahtan, Spreman na sve. pitao: "Zašto si oko mene plela mrežu? Zašto si me tako slatko mamila?" Njegov bijes izazvao je moj odgovor, moj otpor, osjetila vini da će mi spriječiti udaju. Jelenko je jedina /apreka da me Dra/emć zapros:. I odlučim se braniti udarcem koji Jelenka mora zauvijek udaljiti iz kuće. I tada sam izrekla ono najteže Vilena teško odahne. - Što? Kaži - nuka je otac zamračena pogleda. - Reci doslovce kako si odgovorila? - Prestrašena da mi ne bi spriječio udaju, rekoh: "Ti si umišljena budala. Nikad te nisam kanila osvajati. Nije mi ni na kraj pameti bilo, nego si ti za mnom trčao, ne bi li me osvojio da mojim mirazom okrpaš svoju sirotinju, da te zakitiš ugledom moje obitelji. Draženić ne treba mojeg miraza ni ugleda moje obitelji. Sam je bogat i slavan i putovi do junaštva su mu otvoreni. A što si ti”.” Nitko i ništa, l dolaziš pod nas kro\ da te dotakane svjetlost našeg imena. Da imaš stida, već odavno ne bi dolazio." Županje gotovo nehotice udario po stolu kao da se i po njemu prolila bujica poniženja. - Kćeri moja, zlo si uradila. Odviše veliko zlo. Naslonivši glavu na ruke,Vilena nastavlja svoju ispovijed: - Kao uvijek u času bjesnila, Jelenko zažmiri. Nikad ne vidjeh ljudsko biće tako strahovito izobličeno Pozelenio je, drhtao, mislila sam: sad će mnome tresnuti o zemlju i zaguši ti me I zaškripao je zubima."To mi Je prolazilo žilama. Vidjeh kako grči pesnice i di/e ih. Svršeno je, udarit će me. Odjednom nemoćno spusti ruke niz tijelo. Disao je teško kao da trči roilje. Na lice mu je pao strahoviti mrak. oči su mu sijevale baš kao danas kad me darivao Draženićem
- A onda je otišao? - pita tiho župan. - Onako izobličen rekao mi je: "Visoko rođena gospođice, nami-, upamtite što ste danas ovdje izrekli." - A zatim, što je bilo? - pita župan. -- Mi riječi više nije rekao niti sam mogla reći ja Okrenuo se i odjurio 19 118 kao munja. Nije se više osvrnuo. Ostala sam prestravljena, slomljena iznemogla, očajna. Drugog jutra doznala sam od Jasenke da je nestao i nije dolazio kući čitavu noć. Bojala sam se da štogod ne učini sebi, a onda sam se opet bojala da negdje ne dočeka Draženića. Osam dana nitko nije znao gdje se nalazi. - Sasvim točno kako je rekao sivi oklopnik. Tih je osam dana proveo kod njega i povjerio mu se. Kad je pričao o ljubičastoj odori svojeg suparnika, njegov se zaštitnik sjetio takve odore, vidio ju je na nekom mladom vitezu koji je silazio s Ferencijem s Medvedgrada. Ta raskošna odora udarila ga je sumnjom. A kad se poslije Jelenko vratio, kako se vladao prema tebi? - Više nikad nismo razgovarali. A kad bi projahao kraj našeg dvorca, okrenuo bi glavu da me ne vidi. Samo mi se Draženić tužio da ga svuda progoni strahovitim pogledima, ali gaje odmah branio, primijetivši da shvaća njegov bijes i time smo svršili svaki razgovor o njemu. Župan uspoređuje njenu ispovijed s onim stoje čuo pred općinom od Davora i razabire - da se sve navlas podudara! - Vileno, kruto si ga izbičevala, strahovito ranila, ipak, da te još malo ljubi, ne bi ovako uzvraćao. Zamrzio te iz dna duše i javno pred svima predao ti vjerenika koji je bez časti od svih pogrden. - Drukčije ne bi ni mogao biti zadovoljan. Vidite sada jasno: odgovorio je na uvredu. - Nesretno moje dijete - zastenje župan. - Zato sam toliko drhtala i plakala onog dana kad je Kuševićka pričala pred crkvom o izdajici. Savjest mi je tada spočitavala: "Ti si od njega učinila ono u stoje zapao." A sada vidim: drhtala sam i plakala, jer mi je nesvjesno nešto moralo prišapnuti da ta priča moj mladi život; pokapa u gorb. Posljednje riječi duboko su se zarežale u očevo srce. Nikoga i ništa na ovom svijetu nije tako ljubio kao ovo dijete. To mu je jedino ostalo u životu nakon smrti ljubljene žene. I nije više uzimao drugaricu života.” Pozvao je sestru udovicu da mu vodi kuću i mazi jedinicu. Do nje je smjelo doprijeti samo sunce, vedrina. A sada je njezina sreća zauvijek razorena. A tome je kriv od svih hvaljeni
Draženić, mladić koji je svima znao prikazati drugi obraz. Županova duša usplamti strahovitom mržnjom prema Draženiću kojega je još ovog jutra volio kao svojeg sina. I ne može prešutjeti navalu mržnje: “^1 - Klet ću ga do sudnjeg dana, svakim dahom svojim, u svakom cattfj svojega života. i >f Digla se i pristupila k ocu puna sućuti za njegovu bol: <* - Sve sam vam to rekla, oče, da ne biste Jelenku učinili krivci Isplatio mi je svoj dug, istina kruto, ali pravedno. * Opet je malo šutjela kao da razmišlja, bi li rekla ono posljednje. Najposlije odluči: .-•.--^.>m.^rm”t.".^^”< “ - Čujte moju posljednju odluku. i•.••..b.ijrixVn>M &*i.rr**v Zabrinuto je gleda i pun straha očekuje.?j*ir.r "t. biž ,.”riu". A < •Jt> - Posljednju odluku? Štedi me, kćeri m*)j"fca;>.n-*.>;<• * Znam. oče. ugled vašeg imena ne može izbrisati spomen da sam h H vjerenica podlog izdajnika Svatko će govoriti o tom do kraja moga *” ota Čim me ljudi opaze, probudit će se u njima uspomena. Zaboravili h” to samo onda ako nestanem ispred njihovih očiju. N i ja se ne bih mogla -resti sa znancima, ne bih mogla podnijeli tla me narod y1ula kad idem u rkvu Samo su crni dam preda mnom i samo jedan put. C Koji? prošapće on, ali izražaj njegova lica otkriva da sluti njezin odgovor. - Valja mi uteći bd svijeta u samostan. Gorčina ga spopa”điv,” od tih riječi, makar ih je on očekivao, sav porumeni od bijesa - Da je junački umro, onda bi bilo razumljivo da ga oplakuješ do izroba. Za podlacem da ide; LI samotan” Neće li svijet misliti da ga ljubiš? Ili ga možda ne možeš iščupati iz srca? - Nemam što iščupali- V meni “e s\e m m o, sve. Ili nije? Ne znam, ah neću da bude samo tračak nježne uspomene u mojem srcu. I nije. Ipak. žalost ti je u očima, licu i duši. Ne žalim za njim, oče, samo se kajem, kajem se što sam bila vjerenica kukavice.”~Stidim se za sve što sam osjećala za njega. Stidim se i kajem. Sjela je i pokrila lice dlanovima. Otac razmišlja pognute glave, naslonjen na stol, onda ustane i laganim koracima pmia/i sobom. Srce mu se para. , ; Rastati se sa jedinicom koja mu je bila jedina radost osamljenog /i
vola. sva vedrina “njego\ e kuće”.” l”redao se sa\ raci LI /a ^v oj dom. JoS prije nekoliko godina bio je stalno na bojištukad god je ustrebalo, a za mirnih dana čitav je život ispunjala kći. Sin e e sada”.1 7ar provouiii dane Ju -a n”ha u pustoši? Sanjao je da će kraj života provoditi lijepo, v e d r o. uz nju, UZ zeta i njihovu djecu. Sam sebi spočitava što nije znao progledali CO\|CK.I kojeg je primio u svoju kuću i dopustio da osvaja njegov o srce Ako je Draženić mogao sve druge zavesti, on. otac. ne bi smio propustiti lagodnom sudu drugih koji su se dali osvajati Dražcnićev om vanjštinom, njegovim nastupom, njegovim namještenim lukavostima (>n ie ipa ^ trebao ispitati tko mu je mati, a tko rodbina? Ne može to oprosti ti olac -, <,,. >y,". d n M I dobacuje sam sebi kruta spočitavanja. Što Lgože sada učiniti? Kamo da upravlja putove života svoje kćeri kad je na nju pala sramota Draženićevih grijeha? Kud god ona pode. svuda će po njoj prskati nepresahna ljaga. Urušen od jada, ne vidi drugog i/laza nego da pristane: - Mučno je to. mou , a za lebe je ipak najbolje da se povučeš u samostan, ali ja velim: ne zauvijek. Ne zauvijek? Oče i a i što još može biti na ovom svijetu za mene, osim uspomene na snmn a L laž i himbu? Ne bježim u samostansku tišinu samo zbog ljudi. J^tog sebe. Dok živim medu ljudima, svako će me lice, svako stablo, šuma! pol” i i i “ svagdje će me to ispunjati mišlju na goleme nevolje.i sramote. i • ?•” ““ •” J---i” Bol je sapeta injegovo srce i on zagrli kćer. Suze su mu ovlažile 06, 120 121 brzo ostavi Vilenu pa ide k prozoru da ona ne zamijeti njegovo ganuće. Začas će ona tiho: - Molim vas, oče, zamolite prečasnog gospodina kanonika Benka neka me preporuči negdje u samostan. Dosta je da mi dade na put pismo. - Poslat ću k njemu ili ću otići sam. - Za tri dana sve ću spremiti za odlazak. - Za tri dana? Dijete, ne žuri toliko. Žalost će me ubiti. Daj da se priviknem živjeti bez tebe. - Kad me ne budete vidjeli, bit će i vama mnogo lakše. i Vilena ide k vratima, zove služavku i naloži joj da isporuči tetki nekai se potrudi k njima. , Brzo je stigla. Već na prvi pogled opazi da se tu stvorila neka teška j odluka. Vilena joj razloži što je ugovorila s ocem. Stara gospoda,!
zaplakanih očiju, sklopi ruke i uzdahne: - Ne mogu vjerovati da bismo mogli živjeti bez tebe. Djevojka nije dopustila više razgovora o svojoj odluci, već određuje što joj sve treba za put u samostan. Kad je tetka ustala da započne svoj žalostan posao, zastane kao da se i nešto dosjetila: •< - U tebe je, djevojko, onaj dragocjeni nakit kojim te darivala ona i hulja. Znaš li to? ?i - Zaboravila sam. Trebalo mu je baciti taj dar u obraz. - Nije dobro držati u kući nešto stoje pripadalo vjereniku s kojim si prekinula. Tako kažu stari ljudi. Dok je nešto njegova u kući, dotle je”l prisutan i njegov zao duh. .< - Vrati mu sve što imaš od njega - reče župan. “i - Vratit ću. * - l pisma imaš od njega, Vilena. I to mu vrati. Ništa ne smije ostati u ovoj kući što je dotakla nečista ruka. "< - Ne samo zbog toga - veli tetka. - Već rekoh: dok je nešto njegovo pod ovim krovom, tako je dugo i on tu. - Potražit ću sve i vratiti. Kamo da mu šaljem? - Draženić je zatvoren u našoj družinskoj kući. - Brate - uznemiri se stara gospoda. - To nije dobro, nisi smio to učiniti. Nevolja nas neće ostaviti dok je pod našim krovom. “ - Zašto ga ne vode na općinu? - pita Vilena. - Ne zaboravi da će Lukavac tražiti odmazdu za Draženića.” Pencinger će iz osvete zapaliti općinu, a tamo bi ga ljudi razderali. Ovako sada nitko ne zna gdje se nalazi. - Saznat će da je kod nas. - Neće. Još danas u noći mora nestati. Sve je ugovoreno s onim plemićem. On će ga odvesti. - .Zašto to nije učinio odmah? - Ima neku važnu namjeru s njime. - Kakvu namjeru? Zar mi ne kažete sve što se događa? - Obećao sam šutnju. Sutra u zoru saznat ćeš kakvu smo imali korist od te hulje. A Lukavčani neće imati povoda napasti Turopolje zbog njega. U sobu ula/i služavka Luča i javlja daje stigao jedan od momaka koji čuvaju G^spodaru __ vgij Tomo - naložio mi je sivi oklopnik da molim za gospodina Draženića malo zalogaja da se okrijepi, jer je sasvim t^< ga joS J branimo _ promrmlja župan, a Vilena se okrene k otu _ MI prosjaku ne uskraćujemo jelo. Daj Tomi što imaš, neka mu nosi- odredi služavki.
Pošto se župan ne protivi, ostavi služavka sobu. - Gle. oko naše zgrade okuplja se svijet? - upozori gospođa. Svi troje idu k prozoru - Gledaju preko ograde, misle daje Draženić još kod nas. Kad nas ne vide. udaljit će se. . Povukli su se u sohu; a stara gospođa stade raspredati svoje bojazni. Ako saznaju da je kod nas, mislit će da ga Vilena zaštićuje i nabacit će se na nas mržnjom. Pošalji Tomu neka im kaže da nije ovdje. Odmah pozvašc momka koji je došao da lUun-M- ju; zarobljeniku i nalože mu neka ide na cestu i ljudima kaže da je sivi oklopnik Draženića nekud poslao sa stražom. Odmah je otišao da i/vrši nalog, a kad se vratio u sobu, saopći daje sve rekao, ali ljudi ipak nisu htjeli otići. Budi oprezan - opomene župan momka - da Draženić ne bi pokušao bježati, a onda je svršio ako im padne u šake. Neću snositi odgovornost za njega. - Nije mu ni na kraj pamet i da hjc/i. Leži na klupi i ne miče se. Pitao sam, želi li vina, nije mi odgovorio. Izgleda kao polumrtav. - Nosi mu jela i pića neka ne kaže da smo ga morili glađu - veli župan - ali pričekaj. odmah će sumrak. Neka ljudi ne vide da nosiš iz dvorca zdjele. Posumnjat će daje kud nas i spočitnuli nam da ua gosiimo Kad je momak odlazio, naloži mu Vilena: - Pazi Tomo. poslat ću Dra/eniću Luču da mu nešto odnese. Pusti je unići k njemu. Razumiješ li”.” Momak potvrdi. - Spremit ću sada pisma i njegov nakit.- navijesti Vilena. Učini to, ali tek kad se smrači, Vilena, vidiš kako ljudi s ceste neprestano gledaju k nama u dvorac. Svaka kretnja oko naše kuće zadržava ih ovdje. Neka se nitko ne poia\i na trijemu ni na prozoru, pa će svi otići s ceste. - Zašto ih ne potjeraš? upita sestra mrzovoljno. - Tek tada bi bili uvjereni da sam gaja sakrio. Ništa mi više ne bi bi”o neugodno nego ta sumnja. Tko bi od toga patio? Samo Vilena. Rekli o” da ga još ljubi i zato ga uzima u zaštitu. Nisu na to odgovorile ni kći ni tetka. Povukle su se od prozora i čekaju da ljudi odu. Nitko od njih troje ne progovori ni riječ. Svatko je zaokupljen svojim mislima 122 23 l PRED DRVENOM KAPELICOM
Tamne večernje sjene spuštaju se na šiljasti drveni tornjić stare kapelice, zaklonjene prastarim drvećem. Pred ulazom sjedi na konju bradati Lukavčanin i gleda prema putu odakle ima doći glasnik. Podalje od kapelice tri jablana strše u mrak kao tri prsta na prisegu. Dalje se stere visoko grmlje. Tamo se sklonio Pencinger sa svojim vojnicima. Pred crkvom u mraku žari se baklja i javlja Davorovu glasniku da ga Čekaju. A on je već iz daljine spazio taj znak i hrabro potjera konja. Stigavši do Stanislava, Mladen mu se približi i saopći: - Imam vijesti o Draženiću - i stade mu pripovijedati ono što mu je naložio Davor. Čuvaju ga negdje u močvarama. *":. - Lozinku, lozinku mi reci i dobit ćeš kesu - navaljuje Lukavčanin. - Lozinku nisam mogao doznati.
Iločki krije pod onim oklopom, onda je vjerojatno uzeo sobom samo petoricu. Taj umišljeni junak odviše se pouzdaje u svoju snagu. Z°% “ - Ako ima vatreno oružje? •”“••.: > “ • • U noći nema nišana. Već dolazi. Brzo baklju. Sad idi i čekaj moj Pencingcr divi u ruci baklju i uputi se prema oklopniku. Stao je na dvadeset koraka i. promatrajući snažnu pojavu pod oklopom i vizirom, _ Dolazim na vašu želju i nadam se da ćemo se sporazumjeti. - Ako ste voljni primiti moje uvjete? Pencinger mu stad i a/la^m kako mora dočekati Brandenburgovu do/volu i nadoveže da i već poslao glasnika na Medvedgrad: - Prema tome. mogao bi se vratiti sutra u podne. Dakle, vidite koliko mi je stalo da što prije izmijenimo zarobljenike, jer sam se već požurio i poslao kne/u glas. Dakle, pričekajte do sutra u podne. - Pristat ću. ali pod uvjetom... - Kako glasi taj uvjet? - Dočekat ćemo sutrašnje podne zajedno pred ovom kapelicom. To iznenađenje zaskoči i Pencinjierov u 1 u k a \ os t. Sto tu /naći”.” l akav uvjet mogao bi postaviti samo onda ako zna što on kani s Gordanom i sinom prije zamjene zarobljenika. A nitko ne može znati stoje odlučio. Žutobradi kaštelan i ne misli kako se spora/umio •- Lučićem. Ne može mu to pasti na um jer ni u snu ne bi mogao pomisliti daje oklopnikov glasnik plemić, vješt latinskom jeziku kojim se služe svi plemići u međusobnom razgovoru Ili taj lukavac sluti neku prijevaru? Zacijelo je vojvoda. Pojavom mu odgovara Dakle, u stupici je? I pita glasno oklopnika: Ne vjerujete da ću predati C Jordan u”.” /nin n a/ite tai čuveni uvjet1” - Ne želim razjašnjavati. već tražim ispunjenje uvjeta. - Ako ne prihvatim? - Stradat će Dražen ić -- A Gordana i njezin sin vratit će dug. h M; Varate se. mnogo nas je tu koji smo s bojišta stigli kući. Ne pristanete li na moj uvjet, dal ću znak i oni Je vi s\ih sirana na\ al”iti na vas, gospodine barune, i zarobiti vas. - Tako ne pregovaraju vitezov i Ovo je zasjeda vikne Pencinger. - M nogo uspješnija od zasjede kuju Mcpnshmli M m L- u i. Pošto sam slutio da dolazite sa zasjedom, ja sam je samo predusreo. Zar taj đavo ima uhode koje provaljuju u njegove nakane? Sve zna, sve vidi. Ili samo naslućuje i prijeti se? Peneinger nije dovoljno brz ua se odluči. Pokušava otezanjem steći vremena. I započinje nanovo raspra \ l jati. a pri lome i a/ia/v - \
, >j pi iluža] Ako navali na oklopnika, a on instinuima nc”jdic *>ak n\ e: v di"iiLio\e. zarobit će ga. Ostane li ovako s njim do sutra pred ovom kapelicom, ne može izvesti Gordanu i sina iz dvorca, a onda je ono Čekanje do sutra suvišno i on sutra mora predati Gordanu i sina, a da nije saznao za kraljevića sivi samo prijeti”1” Rit ee da ima nr>_”d]r duMa -,\u|ih :ii. nnaka.aK JCMl U mraku se Ulk" “a^° ne bije, a J°5 manJe nišani puškom. "Mogao bih uteći u noć dok bi se moji vojnici s njegovima pobili. "c 125 "Noć bi me mogla spasiti. Ipak moram još razmisliti i barem pri. “ vidno prihvatiti uvjet." - Ako baš želite ovdje noćiti, nemam ništa protiv toga _ veli Pencinger. - Privikao sam provesti noći na mnogo neugodnijim mjestima od ovoga. - Pristajem. Čekat ću u vašem društvu sutra do podne. Želite li da siđemo sa sedla? - Meni je sedlo najljepša postelja. - Dijelit ću je s vama - nasmije se Pencinger, a u sebi kune i razmišlja kako bi mogao dovabiti ovamo pouzdanika Stanislava, a da ga ne mora pozvati i upozoriti protivnika. Ali on je odviše pažljiv. Možda bi tek u razgovoru s njim spomenuo Stanislava, a on to mora čuti i došuljali se s vojnicima. Budno će paziti čas u kojem bi mogao prevariti protivnika. "A tko je to zapravo? Zar vojvoda?" - pita se opet. - "Ili Damir?" Ne poznaje ni jednoga ni drugoga i ni po Čemu ne može naslutiti tko je. Ipak, ovako plećat i jak može biti samo vojvoda. I njegov odlučan nastup odgovara samo vojvodi Iločkome. Odlučio je ostati ovako dok mu se pruži zgoda da nešto učini. Svakako”ne želi staviti na kocku da bude i sam zarobljen. I pričinja se strpljivim. Obojica sjede svaki na svom sedlu. Baklja još gori. Pencinger je neće ugasiti. Neka protivnik vidi da nema namjere umaknuti. I još primijeti: - Bit će nam tamno kad baklja izgori. - U mene su sovine oči - veli Davor. Pencinger se nasmije i odgovori šalom. Davor odvraća. Ničim ne može Lukavčanin smesti Čovjeka koji ga drži ovdje u neku ruku zarobljenim. Ali Pencinger razabire da će uspjeti samo uzdržljivošću kojom je oboružan i njegov protivnik. I prolaze časovi u mračnoj noći. Davor budno pazi na svaki
Pencingerov kret dok on svojim lukavim mislima nastoji pronaći put kako bi izišao iz te stupice. Plaši se jedino: da su negdje u tami sakriveni drugovi sivog oklopnika. Ako su tamo, zacijelo će ga zarobiti čim se makne. Kroz mrak dopre do njega zvižduk i opetuje se tri puta. Pažljivo sluša i čeka što će biti. Jasno mu je: netko se javlja njegovu protivniku i on se odazivlje. Sav oprez skuplja lukavački kaštelan prema onoj strani odakle čuje jahača. Razabire daje samo jedan i pade mu na um da sada iskoristi čas i umakne. Uhvatio je čvršće uzde. Konj stade tapkati. Đavo/ kao da primjećuje što se događa i dovikne mu: - Kako vidite, moji su drugovi vrlo nemirni i šalju mi svojeg glasnika. Nestrpljivi su jer bi htjeli zarobiti gospodina baruna, ali ja ostajem prema vama vitez dok vi ostajete prema meni. Pogodba je, dakle, jasna: obojica želimo u miru izmijeniti zarobljenike. - Tako je, gospodine. Jedina je razlika u tome što vi poznajete mene, a ja ne znam koliko se mogu pouzdati u vašu riječ. - Žalim, gospodine barune, što se ne mogu toliko povjeriti > 126 ^otkriti vam svoje ime Mislim: bit će bolje i po vas ako me ne upoznate. r” " - Valjda ne mislite da bih se prestrašio - dolazi iz mraka ironično ^ Dovoljno sam upućen u bezgraničnu odvažnost vaše milosti kad sic mogli zarobiti ženu i sina tako odličnog hrvatskog junaka. To dokazuje da je vaša smjelost beskrajna. - Varate se. Nije to bila vuno smjelost već poslušnost prema svojem gospodaru knezu Brandenburgu. _ Mnogo sam bolie upućen u odnose i/medu \av kneza i gospodina Verbecija, a da bih to vjerovao. Kako vidite, moram primiti svojeg glasnika što me nimalo ne smeta da vam i nadalje poklanjam dužnu pažnju. Hajde, dođi bliže - okrene se Davor u mraku, odakle mu se približuje Jclenko Kroz tminu Pencinger ne može nikako razabrati lice ni stas jahača koji se približava Davoru, dok mu se on oglasi, ne pozvavši ga po imenu. I ne može ništa razumjeli jer tiho “sapću. .ledinu po /\ckc(u mamu/a i macu Pencinger razabire daje glasnik plemić. Prošlo je samo nekoliko trenutaka kad mu opet dopre do ušiju Davorov duboki glas: - Dobro sam naslutio, gospodine kaštelane Moji su drugovi na sve spremni, ali ja želim iskupiti s\oju i iicć. ()stai eemo o\dje do sutra, /nam da ste i vi pripremili svoje vojnike. Međutim, nas ima dvaput toliko i mirno čekam sutrašnji dan jer držim riječ. Lijepo je što kanite odr/an riječ, gospodine. Ipak ne zaboravite: kad bisie me zarobili, ne bi bilo moguće izmijeniti zarobljenike.
Baš sasvim nemoguće ne bi bilo. Već bih znao naći put do zarobljene Gordane i sina. ali. naravno, bolje je da to učinimo u potpunom sporazumu i u miru. Nekoliko časaka prošlo je u šutnji. Pencinger razabire da se glasnik njegova protivnika ne miče od njega i primijeti: Ako vi, gospodine, želite imali uza se druga, onda pristoji i meni da do/ovem svojeg čovjeka Ne, moj glasnik ne ostaje uza me, samo mi saopćuje neke važne stvari. Odmah će otići čim završimo. I odluči pričekati da se makne Davorov glasnik. Vjetar šušti granjem i ne čuje se nikakav znak da jedan i drugi protivnik imaju u blizini sakrivene momke. Lukavački kaštelan sve je nemirniji. Ovako ne može ostati. Nešto mora učiniti jer sutra mora u Lukavac da pošalje Lučića papinskom poslaniku kako bi ga ugovorenom izlikom odmamio iz dvorca, a onda mora odvesti u šumski dvorac (Jordanu i sina Mora se, dakle, osloboditi iz lukavo namještene stupice pred drvenom kapelicom. Razmišlja na sve načine. A protivnik je silno drzak, dakle, ovdje sigurno ima mnogo veću silu nego on. Razabrao je kako se u tami glasnik njegova protivnika udaljuje i odmah oslovi Davou - Zapravo ne znam s kojeg razloga želite da ovdje dočekam sutrašnji dan? 127 - Moj hir, gospodine - odgovori mu protivnik. - Dobro, ali taj hir onemogućuje da vam predam zarobljenike. Rekao sam da sam poslao knezu na Medvedgrad glasnika neka mi dopusti da izmijenim zarobljene, jer ne može znati gdje se nalazim. Kako će mi javiti kneževu odluku? - Kad svane, otprat ću vas do Lukavca na opkope i tamo ćemo zajedno dočekati glasnika. - Nemam ništa protiv toga. Samo je nerazumljivo zbog čega nas dvojica moramo ovdje proboraviti noć, u ovako neugodnoj postelji. Oprostite, ali meni je do smijeha zbog čudne situacije koja baš nema nikakva razloga. - Rekao sam već, gospodine, da je to moj hir. Pencinger je sve uvjereniji da je njegov protivnik upućen u njihove namjere. I obuzme ga sumnja. Da nije možda uhvatio Lučića i od njega silom iznudio priznanje o mojim namjerama? Lučić je svakako opasno lukav. Nesretni Lučić nije trebao odlaziti, nego vjerovati da ću ja sve provesti kako treba. Zar je tog Draženićevog čovjeka Verbeci postavio da mene uhodi? Sve bi bilo dobro da je ostao sa mnom. Sve više se uvjerava Pencinger da je njegov protivnik morao uhvatiti
Lučića i od njega saznati sve njegove namjere. Da, zacijelo mora znati Sto kani sutra prije podne učiniti i zato ga drži. Ta mu se misao nametnula čim mu je Davor kazao da će ovdje dočekati zoru. I zahvati ga teška nestrpljivost. Ako je tako, onda znači da nikad neće doznati od Gordane ni riječi o kraljeviću, a to mu Verbeci nikad neće oprostiti. Zar svi davli pomažu toj ženi? U mraku razmišlja što je proživio za ovih šest tjedana otkad se ona nalazi u dvorcu. Kako se sve čudno razvijalo i sve mu sprečavalo da je prisili na priznanje. Kao daje neka nevidljiva sila sve to vodila i svaki put mu bacila na putove do njezina priznanja goleme zapreke. Tko je to mogao zaigrati protiv njega? Petar Pan? On je u tom imao svoje prste, ali nije mogao sve to provesti. I još sam? I zbog čega bi se on usudio rotiti protiv onih koji gospodare njegovim životom? Sada, u tom mraku i u toj samoći, odjednom ga hvata neki neprijatan osjećaj, prozire sve događaje i osjeća neku snažnu jaku spletku, čvrsto spletenu oko njega. Ne može ni u snu slutiti daje to Gordanino djelo. I uzalud traži pravog začetnika koji mu je onemogućio da vrši vlast i zapovijedi svojih budimskih gospodara. Sve dublji biva mrak i sve mučnije u njegovoj duši. Što će učiniti ako mu ne uspije bijeg prije zore. Ovaj će ga protivnik sa svojim drugovima jednostavno opkoliti i odvesti pred Lukavac, a onda, što onda? Jasno je da će mu zapovijediti. Neće mu dopustiti da se makne u dvorac, da će izvesti Gordanu i sina na opkope. Dobro mu je poznato da u dvorcu nema vojnika za obranu. On ih drži zarobljene. Dakle? Mora svojem protivniku umaknuti u mrak i dospjeti do šumskog dvorca. Do šume nije daleko. On poznaje sve poprečne putove, poznaje šikare i guštare gdje bi se mogao skloniti potjeri. Kako umaknuti, kad on tamo skriva svoju momčad? "Da odjurim prema cesti, skočim sa sedla i u mraku se sakrijem?" To bi bio loš račun I dok je potjera u mojoj blizini, mogu leći u šikaru i ne . 0 mc ne može otkriti To bi bilo opasno, ali i uspješno da me posluži Vjetar njišc granjem, a Pencinger misli kako da se odrva toj stupici. SUDBONOSNI SVEŽNJIĆ Okna županova dvorca rasvijetljena su. Župan se povukao u svoju spavaonicu, sestra u š\ ju a Vilena je sjela sama u velikoj blagovaonici i sprema pošiljku za Dra/emea Uzela je iz ormara njegova dva pisma, a iz kutije za dragocjenosti prekrasnu blistavu ogrlicu. Koliko su zanosa izazvala u njoj ova dva pisma Kad ih je primila od \]cremka. Javljao joj je O svojim nadama da će ^tvoriti velika djela i
ovjenčati se slavom u borbi za domovinu U svojoj djetinjoj mašti gledala ga je na bijelcu okružena vojskom koja mu kliče. Smatrala gaje izbaviteljem domovine, ml l maka Tako je čvrsto u to vjerovala i nitko joj to ne bi mogao izbiti iz glave. U svojim pismima Draženić Je upravo izazivao te slike svakom svojom riječi, svakim obećanjem Da, znao je on doslovce: Vilena može ljubiti samo junaka, samo osloboditelja svojeg doma Predobro je to znao i zato je tako pisao razmišlja ona nad pismima Uvijek je započeo svojim obećanjima kako će za vječnost steći njeno srce svojom hrabrošću u obrani domovine, a tek onda počeo pisati o ljubavi i razasuo po biielom papiru odabrane uzdahe, i zanose svojeg srca, koji su bili laž. "Da, da, sve je to bilo lažno" - uvjerava se ona. "Sve je to pisao, ne junak, nego izdajica. Ne hrabri bojovnik za domovinu, nego podmukli uhoda. Nije na bijelcu iriiumfirao. nego svezan i PO t ište n, bačen na zemlju, gdje se savija u stravi pred osudom." Bol joj para dušu, ali oči su joj suhe. Ni jedna suza ne nalazi puta da joj olakša muke. Ruke joj dršeu dok uzima dva njegova pisma i slaže ih u zamotak. Pale je zrna ogrlice koja joj je nekoć dočarala blistavost budućnosti i sjaj. Brzo je sve zajedno metnula u rubac i ćvrMo /a \ e/a la. Čini joj se da je ovaj svežnjić sramotna popudbina onome koji je izbačen ispod ovog krova. Svršivši, pozove u svoju sobu omiljenu služavku Luču. , .^ Visoka i jaka žena pristupi svojoj gospodarici. Ova je pita: ;, - Znaš daje u družmskoj M,hi Draženić? Rekao mi je mak prije Tomo. Odnio mu je jela i pića. -_ Evo, vidiš ovaj svežnjić. Odnijet ćeš ga Draženiću. ,, , . ( Djevojka uzme zamotuljak i pogleda svoje odijelo: -- Moram se ipak obući. Ne mogu ovako zaprljana. HQ.. Prebaci veliku maramu pokrit će odijelo, ali svežnjić munoni "ti u ruke. Razumiješ li? 129 128 -"- Znam. Ne želite da to drugi vide. Ne može se samo kad se nekoga voli. je strogo pogleda: -- Ne brbljaj suviše, nego uzmi i odnesi. - A što ako spava? Rekao je Tomo da gospodin Draženić leži mr od umora. Ako je usnuo? - Onda ga probudi. Ne smiješ to ostaviti, a da on ne vidi. Ne razmota
i pogleda. Mora vidjeti što mu šaljem. ••-”"-<- A što da mu kažem? • . - Ništa. Kad otvori svežnjić, već će on sam sve vidjeti i saznati stoj :*>; "K"- i
k [spružcn na klupi čeka i upire pogled u vrata. Visoka jaka žena i zaoarnuta velikom crnom maramom, polako mu prilazi i šapće: U Milostivi gospodine, ustajte, nešto vam nosim. Draženić ustane i zagleda se u -.\c/n|ic kuji je Luča postavila na stol. Gospođica Vilena šalje vam ovo, milostivi gospodine. On polagano razmota rubac i/ kojega klizne ogrlica i dva pisma koja ,e pisao Vileni ostanu mu u ruci. U slabom svjetlu uljanice titraju pred njegovim očima reci puni ljubavi, riječi o hrabrosti, boi ni i slavi, riječi pune osjećaja koje K poklonio Njegove misli lete strelovitom brzinom. U glavi se rađa osnova. Razmotani svežnjić na stolu nadahnjuje ga nadom tla još uvije k nije kasno da se izvuče iz teške i opasne siiuacije Gospođica Vilena ima veliko povjerenje u tebe, dobra ženo. - Milostivi gospodine, ja bih za nju sve učinila. Vjerujem jer ini baš tebe šalje da nam pomogneš, naime, gospođica mi piše da želi sa mnom ->?\ m in. Presvući ću seu tvoje haljine, a ti ćeš ostati ovdje dok.se ja ne \ ratni Idi u kuhinju i brzo se svući. Ti ćeš obući moj haljctak i pitati ovdje kao da sam ja. Razumiješ? - Ali ja sam bosa. a vi imate mamuze. Skinut ću obuću samo se po sebi razumije. Ti ćeš ostati ovdje samo dotle dok se ja ne vratim. Gospođica mi /eh nešto ka/ati da 10 nitko ne zna. Razumiješ? Kako ne bih razumjela. Kad se radi o djevojačkoj ljubavi, onda je sve razumljivo. Dakle, idi br/o. Ja ću polagano šetati dolje u mraku sobe, a ti mi iza vrata baci sve što sam rekao. Znala je gospođica tko će izvršiti njezinu želju. Nije te poslala samo zato što si vjerna, već i zato što si visoka kao ja pa me vani neće nitko prepoznati. Vidite kako je dosjetljiva Eh, kad se ljubi. I/ sobe vode mala vrata u kuhinju . Ona ih otvori i jedva Čujno se stade svlačiti, a tada maramu i peču /a glavu polagano polo/i na prati ot\ 01 vnili vrata. On je već stajao spremljen, svukao haljetak, skinuo obuću i predao Joj. Posve mirno i bez ikaK\a straha sluša svaku njegov u odredbu koju |oj šapće u tmini. ZnaSdjevojka ne snosi odgovornost za taj čin jer je to Vilemna zapovijed. I njoj je razumljiva. Kako bi mlada gospođica napustila lijepog mladića za kojim je još jutros drhtala i plakala”.” Dogodilo se "“lo što, sve joj je to ra/umljivo. Mlada gospođica /cli s njim aovoriti da •o ne znaju otac ni tetka. Ona samo sluša njezine zapovijedi. - Poravnaj mi peču, tako da mi bude sakriveno lice - tiho će joj ć. Tako. sad mi prebaci veliku maramu neka mi pokrije čestito
gornje tijelo. Dugi vuneni rubac spušta se duboko sve do koljena i njegovo je i-ornje tijelo zaštićeni > < >do/do je n.i hlače navukao Hiknju dusiu do poda U mraku nitko ništa neće vidjeti - veli on. - A sada ti obuci 191 130 l moje čizme. Kad ja izađem, ugasit ću svjetlo, a ti hodaj gore-dolje i udaraj dobro nogama da mamuze zveče. Stražari moraju čuti i vjerovati da san ja. Tako idi po sobi sve dok seja ne vratim. Neću dugo izostati jer ne znam što mi gospođica ima reći. A da te i uhvate, gospođica je tako htjela. Ne može te nitko pozvati na odgovornost. To je ionako jasno pa se nimalo ne zabrinjava. Brzo je obukla njegovu odjeću. On je prišao bosim nogama k stolu i ugasio malo svjetlo. - Sad stupaj - šapne joj on. l zazveče po sobi mamuze, a on polagano otvara vrata pa izlazi iz sobe u noć. Osjetio je vani momke i čuo tihi razgovor, ali se ne obazire na njih, već korača i budno pazi da ne bi naišao na kojeg momka. Prolazio je sredinom, podaleko od straže. Nitko se ne brine za ženu koja je prije četvrt sata unišla po zapovijedi gospodarice u družinsku kuću. Svima je Tomo već najavio da mu je županova kći zapovjedila neka je puste k Draženiću jer mu ima nešto donijeti. I svakome je razumljivo daje morala izaći. Čuju u travi bose korake, u tmini razabira visoku pojavu u tamnoj odjeći, zamotanu u dugu maramu, a na glavi peču. Iz sobe žestoko zazveče mamuze čiji štropot prodire kroz zatvorena vrata. Davorovi momci ipak primjećuju neku razliku. Jedan od njih zapita Tomu: - Sto mu je poslala? - Otkud ja znam. Nije moj posao plesti se u to. Kad je županu bilo pravo da mu kći nešto šalje, nije do nas da se brinemo. - Čini se da ga je pošiljka probudila - primijeti jedan Davorov momak. - A zašto je ugasio svjetlo? - Tko bi ga znao - ravnodušno će Tomo. - Valjda mu je crnoj duši u tmini ljepše. Draženić prolazi kroz dvorište u Lucinoj suknji, bosonog, zamotan u maramu s pečom na glavi. Pozna svaki puteljak i svaki kut u vrtu. Zna točno kako ograda opasuje dvor. Jasno mu je da na svakom uglu stražare momci. Katkad vjetar zanjiše granjem i grmljem oko njega, a onda opet bude tiho. To mu posluži da budno sluša kretnje stražara oko ograde. U mraku ide ravno k onoj strani gdje je stablo tik uz ogradu. Široko drvo spusta se onkraj zida gotovo do zemlje. Mnogo puta opomenuo je župana da posiječe granje što se pruža kao ruke da
prihvati neprijatelja koji bi se htio popeti u županov vrt. Sada je sva njegova nada u tim krošnjama što se dižu visoko gore i spuštaju s one strane kao gusti zaštitni krov njegovu bijegu. Brzo se približi stablu i zastane. Čeka da vjetar popusti. Čim je nastala tišina, osluškuje gdje se nalaze Davorovi momci. O tom ga upućuju tihi koraci i razgovor momaka. Sad mora brzo skinuti peču i suknju pa sve to gurne iza grma k stijeni i čeka val vjetra da zašušti granjem i on je začas na stablu. Zaklonjen je gustim lišćem i zaviruje dolje s jedne i s drage strane. Ne razmišlja. Vjetar Čestito strese granama što padaju niz zid, a on se pod njihovim svodom spušta i smjesta zakloni iza grmlja. Zbilo se to za nekoliko trenutaka. Vjetar je polako popuštao i opet nastade tišina. Pritajio se. Ne vidi nikoga, ali sjedne strane ceste čuje korake. I opet započne šuštati granje. Hitro iskoristi priliku pa stade odmicati uza zid da odmakne što dalje st raž i. Ovako prislonjen na ogradu, ne može nikome pasti u oči. Ali val vrlo slab. Mora se zaustaviti, a s one strane ceste na uglu netko vjetra je v Jasno nastavlja ra/govor * __ Velim ti: čuo sam da se netko šulja. _ jo je vjetar i nlSta drago. __ Netko ide k županu. Valjda plemići ispred općine. S one strane ceste ispred dvorca čuje se topot konja. Zamalo prepozna Pogledićev glas kako /anmiiaki straži da otvore vrata njemu i sinu sivog oklopnika. "Sad će otkriti Luču" - veli sam sebi Draženić. Mora se otisnuti u grmlje uz opasnost da ga straža čuje. Iz pojasa izvuče oštru motku koju je stalno nosio ispod prsluka i uzeo sobom i/ ili u/nisU- "KULC i < n.iluei "“l ko mi se približi, udarit ću ga u glavu i ne može me više odati." Onda se baci od ograde u visoku šikaru. Tu opet zastane, sakriven, da pucketanjem granja ne bi odao svoj bijeg. Iza ugla čuje povik: - Netko je u blizini. Čuješ li? - Niti vidim niti čujem. - Tamo uz ogradu zašknpilo je granje i neka se pojava bacila u grmlje. Zacijelo je kakav Draženićev uhoda. Potrči... Oko ograde u tmini stali su si micati ljudi. Bjegunac osjeća da se te riječi odnose na njega Nema mu spasa, valja trčati naprijed i opet se pritajiti da tako zavara sluh straži. Uzrujani povici dopiru l- njemu iza županove ograde. Draženić sluti što se događa Momci na straži s ove strane šikare zamijetili su kad se bacio u granje šikare, ali se brzo zaustave.
- Sto viču tamo ft dvorcu? -- Da nije taj što sam ga čuo ka k " ^* šulja preskočio u županov vrt? - Nekoga tamo hvataju. Vidiš, to bi mogao biti taj. Nepomičan, sakriven u grmlju, sluša Draženić kako su povici i neka trka s one strane ograde zaveli stražu kri\im putem, jer su momci potrčali natrag dok iz županova dvorca sve \ iše dopiru dt> njega povici. Sad mu je jasno: otkrili su njegov bijeg. Smjesta odluči. Dok su momci otišli i/a ugla prema ula/u ograde, trči on u protivnom smjera, u šljivik, ravno prema Kuševićevu dvorcu. Ne obazire se i ne sluša, već najbržim trkom stigne do drvene ograde Kuševićeva dvorca, prebaci se u vrt i ostane tamo ležati. Davorov sin obavio je sve što ]e otac naio/u i postavio na s\a važna mjesta momke, pojačao stražu u županovu dvorcu i pobrinuo se da zarobljeni vojnici grada Lukavca ne mogu uteći. Onda je ostavio Arbanasića s banderijom pred općinom, a s Pogledićem otišao k županu da tu dočeka oca ili njego\ u /apo\ ijed. t “im su im otvorili vrata, odveo je Pogledić mladog čovjeka nt\n<> rirema di-užinskoj sohi Tu SU našli momke na straži. Dok je Arbanasić ispitivao svoje momke o zarobljeniku, "oglcdić otvori vrata da \idi Draženica. Tek stoje otvorio i koraknuo u sobu, dopru do njega kroz tminu poluglasne Lucine riječi: Jeste li vi, gospodin/1 Iznenađeni Pogledić smjesta iziđe i priiapne Davorovu sinu: Neka je žena kod njega? Kako? Zar ona? 132 t j^ Pogledić ne odgovori, već zovne Tomu i tiho ga pita: “f-1 ,"ui f)/ - Kakva je to žena kod njega? < •”.;•*, - Već je davno otišla. Davorov sin sluti zlo, ide odmah u sobu i vikne na momčad: - Zašto ovdje nema svjetla? - Sam gospodin Draženić ugasio je svjetlost - ispričava se Tomo onda ulazi, strugne kamenom, žižak zatinja i jedva osvijetli stol i klupu na kojoj je ležao Draženić. Na stoluje netaknuto jelo. Pogledić pogleda po sobi pa iz mračne sobe izvuče visoku i jaku stariju ženu. - Luča? - vikne Tomo preneražen, spazivši je bez gornje suknje, obuvenu u Draženićeve čizme i zaogrnutu njegovim poderanim haljetkom, dok pred vratima kuhinje leži oklop. - Gdje je zarobljenik? - pitaju i Pogledić i njegov drug, vičući na ženu. Ona se nimalo ne boji, već otresito odvraća: - Odmah će se vratiti!
- Kako vratiti? Gdje je? Čuješ li? Mladi čovjek pograbi ženu i strese njome daje kriknula. Srdita zbog toga, ponovo se okosi: - Pred dvorcem razgovara s gospođicom Vilenom. Mladi ljudi se zagledaju, a Luča im odgovori: - Gospođica mu je pisala da dođe i da mu dadem svoje odijelo. Slušala sam svoju gospodaricu. Pogledić se okrene Antolkoviću i prišapne: - Očito mu je Vilena omogućila da pobjegne. Tu se ne može ništa. Ali mladi Antolković nije toga mnjenja, već pohita iz kućice, pozove momke, smjesta razreduje, dvojicu po dvojicu da pretraže vrt, a Pogledića šalje gore k županu da ga pita za razjašnjenje. Smjesta su otišli svaki svojim putem. Brzo su pretražili vrt. Tomi je odmah pala na um misao: ako je Draženić bježao, onda mu je to jedino moguće tamo gdje je ono stablo. I pohita onamo. Prvo mu je bilo da traži Lucine suknje. Morao ih je svući da se popne na stablo. Našao je smjesta iza grma debeli smotak i odnese ga Antolkoviću koji mu se već približava. {iji - Dakle, pobjegao? - promrsi mladić bijesno, “:#<•< si•” . ••"-•• 4\ .1 Dva su momka dotrčala iza njega javljajući. “•/ j; - Eto, to je taj što se verao uza zid. •> r K- • " -Gdje? Kojim smjerom? q/u • _”,”? ., - EVO, gospodine, pokazat ću vam točno gdje saa}4uo
sklonuo se pod krov svojeg MH i inog neprijatelja. A on ipak još uvijek leži iza ograde u vrtu Jelenka Kuševića. Leži nepomično i sluša na sve sirane Samo katkad dopre do njega povik iz županova dvorca, a zamalo topot konja iz tame. Jasno mu je da za njim odlazi potjera i gubi se u noć prema jugu, baš protivnim smjerom. To ga umiruje, odlučio je čekati da bude potpun m i r A s ove strane nema se čega bojati. U Jelenkovu je dvorcu tišina i tama, Sigm im on nije tu, a djevojka i ukućani otišli su spavali Nkko se ne miče. Ostat će ovdje dok sve ne utihne. Te je večeri Žarko sa dvojicom slugu dugo UMIO konje, uređivao sedla i priređivao sve potrebno /a sutrašnje Jasenkino pirunanje LI /agreb. Kad je izišao iz staje u šupu da napuni vreću sa sijenom koju će ponijeti sa sobom na put, opazi iznenadnu svjetlost na županovu trijemu i neke neobične povike. Obuzet znatiželjom što se lamo uogaila. ide bliže prema ogradi. Prošao je čitav vrt prema onoj strani ograde koja je okrenuta prema Berislaviću. Stigavši do plota, osjeti na zemlji nešto živo kao da se skrutilo pseto. Sagnc se i dotakne čovjeka. - Tko si? pita on i još se više približi onom na zemlji. - Tiše, Žarko, tjšc - oglasi se onaj na zemlji. Prepoznao je po glasu Draženića i zapanjeno usklikne: - Vi. gospodine, ovdje? Da. i ostavi me na miru Otići ću. ZnaS da nitko ne dira u čovjeka koji se sklone. -- Znam običaj, ali moramja\ m iiosj-MO.n ci. Eno sišla je na trijem. I nju je trgnula vika u župano\ u dvorcu i čudna svjetlost. Pogledao je prema kući. S drvenog trijema odzvanjaju koraci i pitanja. Očito je Jasenka s gazdaricom i služavkama izašla da čuje što se događa. Ali je zamijetila kako dolje u vrtu netko uz ogradu govori i upita: .; - Tko je dolje”.” - Ja sam. Žarko. - 1 ako ti spremaš za moje sutrašnje putovanje? Što je tamo preko kod županovih”.” - Ne znam. Molim siđite, nešto je važno ovdje da pogledate. Prva joj je misao da ^ n. Vila ,”ldenk ipak vratio kući i brzo siđe. Larko joj ide nekoliko koraka u susret i saopći da je kraj ograde našao Uražcnića. "On se usuđuje.”" - osupnula se pa ide ravno prema njemu i pita: - Kako ste stigli ovamo? ,,.. 7 U krajnjoj nuždi, plemenita gospođice. Vaš me brat predao !|eni. a ona me u mraku p. “-i.iki O.a idem svojim putem. Ali razbjesnjeli Ur°Poljcistražarilisu okul\ •, uc.i. Silom bi htjeli
izvršiti osudu koju miie "Prostio vaš brat Hvataju me. - Zašto se niste vratili k županu? - Već sam bio predaleko, a ljudi mi za petama. I dok su oni išli jednim putem, ja udarim drugim i prekoračim ogradu vašeg dvorca. To mi je bio jedini spas. - Vi ste klevetnik moga brata, ne zaboravite. - Nisam zaboravio, plemenita gospođice. Pa ipak sam se sklonuo na tlo vašeg doma jer znam da sam pod krovom poštenih ljudi koji drže zakon. Šutjela je, tresući se sva od uzbuđenja. Stoji nasuprot onome koji je uništio život njenog brata. Gnjev joj trese čitavim bićem, osjeća napast da ovog čovjeka preda gnjevu onih koji ga progone. Draženić je sve lažno prikazao i reče joj: - Pouzdajem se u vas, plemenita gospođice. Vaš brat oprostio mije osudu. On me ne bi predao kad mije oprostio kaznu, a ne bi me predao već i zato što poštuje običaje i čast svojeg doma. Zato sam se usudio preskočiti ovu ogradu. - Moj brat bio je velikodušan prema vama. Ja nisam. Ipak vam n" smijem uskratiti pravo kad ste se sklonili na tlo našeg dvorca, ali ja sutra prije podne putujem. Ne možete ostati ovdje. - I ne kanim. Samo još malo dok se sve ne stiša i dok ne nestane moja potjera. Otići ću. - Dobro, nitko vas neće dirati. i - Odredite vašem sluzi da me ne izda momcima u staji. Ona mu izda nalog, a Žarko šuti. Zatim Jasenka i njen sluga ostave Draženića pa se upute u dvorac. Kad je stigla u sobu, momak je ostao na vratima, sve nešto razmišljajući. - Gospođice, znam, pravica je, običaj je, zakon da ne predamo neprijatelju čovjeka koji se sklonio pod naš krov. Ipak mi se čini da taj nije zaslužio da bude kao drugi. - I baš se morao sklonuti pod zaštitu mojeg brata čiju je čast svakog dana namjerno gazio. On živo potvrdi Jasenkine riječi i pet započne raspredati svoje mnjenje: - Naša je gospodarica rekla daje izdajica neman, izopćena od ljudi. Ako je tako, gospođice, onda izdajica nema prava na ovome svijetu koje imaju ljudi. - Sve je to tako, a ipak ne smiješ učiniti ništa protiv njega. Moramo se pokoriti onom stoje običaj i zakon, a mladi gospodar bi isto tako radio. Žarko silazi, ali se ne može umiriti. U duši ga nešto uvjerava da nije pravo što taj čovjek tamo uživa pravo ljudskih stvorenja. županovu dvorcu vlada teška zabuna. Sve služavke štrcale se u
kuhinju, dršćući od straha. Župan Berislavić strahovito viče. Pred njim stoji stara služavka Luča. Na svaku njenu riječ protisne on psovke. Ništa vieruic Bacio je na mu krivniu daje od Draženića primila nagradu i nnrnogla mu pobjeći. Omi se žestoko hrani _ Vaša milosti, odnijela sam što mi je d;ila gospođica. On je umotao, našao pismo i rekao mi da mu gospođica piše neka od mene ir”iži odijelo. - Lažeš ušutkav a je on, blijed od bijesa i očaja. - Moja kći nije pisala. Valjda si čula kako se odrekla vjerenika. - Milostivi gospodine, tu MI bile riječi. Ne može se iščupati srce, a on mi je rekao da ga gospođica čeka. da s njim govori i vratit će se neka samo dotle /avaram momke I opet se nad njom rasula tuča pogrda. Djevojka se ipak dalje brani: Da mi je rekao da će bježati, ni tada ne bih posumnjala, ali je rekao da ga gospođica čeka I ona mi je kazala da ću čuti što će mi on reći. Sve mi je bilo razumljivo. Vilena ulazi u sobu. Iz Lucinih riječi jasno joj je stoje učinio Draženić. ali šuti da još više ne razbjesni svojeg oca. On. međutim, neprestane U >; ai”a po M >!n i naivčinom *>e /austa\ i pred svojom kćeri: - Vilena. dijete moje. znam, nisi mogla učiniti takav težak grijeh. Lijepe plave oči ispod tamnih trepavica pogledaju župana gotovo zaprepašteno: - Mogli biste čak posumnjati? Ne. ne. V;”-na. ne sumnjam. - On je očito mojim pismima što sam mu ih vratila zavarao Luču. - Tko će to vjerovati”.” l k D”.” Svi će sumnjati da si mu ti pomogla bježati. Čitav kraj mislit će to. Svi će se na tebe nabaciti. Njemu je da proplaće od očaja. - Na svu sramotu još i ovu posljednju. Županova sestra zaklima glavom: Rekla sam: dok je nešto njegovo pod našim krovom, dotle je i njegov /ao duh prisutan Tek sada opazi Vilena u kakvoj je nevolji postala žrtvom, stade s ocem raspravljati i bude mu jasno da M.- Dra/enić poslužio pivvarom koju ni je mogao ni u snu naslutiti Sam joj je on savjetovao da mu Šalje pišam, a tetka ju je opomenula neka mu vrati i ogrlicu. I župan i njegova sestra bolno osjećaju sukrivnju da su Draženiću dali priliku da pobjegne. Vilena osjeća težak udarac pa odlazi u svoju sobi) i raspravlja sama sa sobom: "Dakle, ništa me nije postedjelo? Neka snosim još i ohiedu da sam mu ja dala priliku,d" pobjegne, “sto je postalo od mene koju su zvali mezimicom sreće?" I predaje se nijemoj svojoj patnji. Osjeća da je čitava njena kuća
zasuta nesrećom i sramotom iz koje ne može više izići do smrti. A u vrtu stoji Pogledić. Sluga Tomo mu je rekao da je sin sivoga oklopmka otišao u potjeru, ne čekajući <>ecv d< 4. Dužnost mu nalaže a ode kapetanu banderija pred općinu i javi nemili događaj. “ Popne se na konja i u mraku pohita k općini. s “amo bdije čitav banderij. Kapetana je našao u kući. Kad mu je općio Draženićev bijeg, kapetan se zaprepasti. Pogledić ne zna zašto, ali 36 razabire da su očito imali neke naročite namjere s Draženićem kad je tJ vijest tako porazno djelovala na njega. Kapetan banderija mu naloži: | - Smjesta moraš javiti sivom oklopniku. Uzmi još dvojicu sa sobom i pohitajte k drvenoj kapelici. Tamo ćeš ga naći. Požuri se. , Istrčao je iz kuće, dozvao Arbanasića i MrnjavČića i krenuU poljanom da što prije stignu. m t#" ^^ ONKRAJ OPKOPA LUKAVCA Oko kneževskog stola sjedi društvo i veselim smijehom ispunja čitavu blagovaonicu. Knez Brandenburg smjestio je kraj sebe zdesna rimskog poslanika. I dok se svi drugi zabavljaju šalama dvorskog lakrdijaša, Brandenburg pripovijeda Stjepku o svojim sumnjama protiv kancelara Pencingera. Već je dobrano pio, ali riječi mu idu glatko. Svoje sumnje obrazlaže sa zavišću stranke jer je baš on primio od kralja tolike poklone i jer je baštinio iza svoje žene toliki imetak. Knez često podsjeća Stjepka na prošlost i raspredaju o događajima iz onog doba kad je on još bio paž na dvoru, pa se tako Brandenburg osjeća voljko u društvu mladog papinskog poslanika. Međutim, društvo je sve bučnije i veselije. Petar Pan stao je točiti gostima vino, a oni hihoću na račun onoga kojeg je Petar Pan uzeo na nišan svojih lakrdija. Odjednom dvorski luđak stupi pred gospodara: - Sve je u ovom dvorcu veselo, samo je jedan čovjek osuđen na tugu i žalost. Jedan jedini. - Koga to misliš - pita knez začuđeno. - Siromašnog potkastelana koji je anđeo ovog dvorca u odsutnosti baruna Pencingera, mojeg dragog pobratima i mojeg najvjernijeg prijatelja. Dižem glas pravde i pravice u njegovu obranu i na vaše milosrđe kneže, da ga pozovete k stolu. Lijepe krasne dame naći će u njemu pristalog zabavljača. Neka se ovi mladići odmore od udvaranja. Sto velite, krasna barunice Marcela? - Potkastelan je pristao muškarac, dakle, ovamo s njim - vikne ona veselo i razdragano. - Potkastelan? - opetuje knez, gledajući Petra Pana začuđeno. Ovaj mu prilazi i šapne:
- Predlažem da staroj liji Pencingeru otmemo saveznika. Vidjeli ste koliko vam se potkastelan nameće. - Hoće da me uhodi. - Baš zato budimo lukavi i osvojimo ga. Pozovimo ga k stolu, budite ljubazni, on će se rastopiti od sreće, a ovdje pred svima u gozbi i veselju ionako ne kanimo raspravljati o našim tajnama. - Pa dobro, učini kako god hoćeš. Predajem se potpuno tvojim savjetima. - Vi ste najmudriji knez na svijetu. Ta će vas mudrost spasiti od Pencingerovih zasjeda. - Čudnovato. On se uopće ne javlja. Što to znači? ,-v <* Ne bih vas htio preplašiti!-. _ _ _ • _ Nešto se doizada1.” Moraš mi objasniti. Riječ objasniti vrlo je rastezljiva. Objašnjavati može onaj koji šm zna la samo sumnjam. Pencinger je otišao danas pred podne u šumski dvorac i nije se više pojavio. _ Misliš da opet snuje nešto protiv mene? - Vaša je dosjetljivost genijalna. To je i prirodno prema vašim fuševnim sposobnostima On se ne javlja niti dolazi, negdje je čestito len a sve što radi upereno K pmm vas. Kako on još nije bio tako dugo izvan dvorca, više je neu> ",MIP da K morao zasnovati neku golemu spletku protiv vaše milosti Već sam vam to davno savjetovao, ali da vidimo što je opet nsnovao. Valja pričekali da M •.. iati. a vi, kneže, ne popuštajte. Preuzeli ste nad čitavim dvorcem gospodstvo i ne dajte ga iz ruke. Zato je vrlo pametno ako pridobijetc za sebe i podkastelana. Idem mu odnijeti vaš časni poziv. Kimnuo je u znak pristanka i nekoliko časaka ostao zamišljen i šutljiv. Obuzela ga briga što li to < >pei kani taj nilnkoslku u:i učinili protiv njeea? Uistinu mu je Čudim d.i se tako dugo ne vraća i ostavlja dvorac kako to nikad prije nije cimo Ali val veselosti povuče ga u bujicu i zaboravi svoju brigu. Petar Pan pošao je hodnikom i sišao brzo u prizemlje da nade potkastelana. Ležao je odjeven i budan Spazivši dvorskog lakrdijaša, pridigne se, a ovaj mu veselo navijesti - Čujete li. prijatelju, knez ne želi da se dosađujete. Pozivlje vas u društvo. - Ova bi vas šala mogla skupo stajati. - Kako ne bih imao cimi ispi.niti tu cijenu, gospodine potkastelane, otići ćete. dakle, sad gore, sjesti k ljepoticama i vršiti dužnost
pravog muškarca od kojega o”ne očekuju da ih zabavlja. Nikako nije mogao povjerovati riječima Petra Pana. - Knez mi je još pilić i.1\ a-iri dana okremii “ 1n1a. kad ^air. ^a /ap”.ao kako se osjeća. - Nekoliko dana mjesec nam okreće mračna leđa, a onda opet svijetlo lice Dakle sad je u kneza opet mjesečina i zove vas na gozbu. A zašto? Lijepa Marcela /aini/ila je k ne/a da vas pozovu. Nešto je naročito bacila oko na vas. Ako je t n Uikrdijaška šala. CM vam u zalog moja leda, a tako skupocjenu stvar ne bih za štogod založio. Brzo se uredite i dođite gore. Petar Pan ga ostavi i pohita gore u blagovaonicu, sagne se k ljepotici Marceli i šapne: Ako /elite još dan r, no/1\ ILU da se gospodin markgrof Danijel rasprsne od ljubomore, u/anu na nišan potka--,../.ma. Vidjet ćete, pristao Je momak, upravo je stvoren da probudi pospanu ljubav gospodina markgrofa. Listala je od stola i pošla nukoliko koraka s laki Jijašem Dok su oni drugi u bučnom razgovoru, ona primijeti lakrdijašu: - Uistinu, nema tajne koju vi ne biste nanjušili. Recite mi, dakle, Sto je uzrok da je markgorf u posljednje doba sasvim zaboravio na mene? Njezine plamene oči upiru se s ozbiljnim izražajem u Petra Pana. - Dvije su stvari važne - veli on. - Ponajprije, vi ste preozbiljno shvatili pustopašnog Danijela, a drugo, iskazali ste mu suviše vjernosti. Vjernost umara njegovu ljubav. Čim on opazi da bi mogao biti prevaren, napušten, smjesta će se probuditi i, evo moje glave, neće otputovati u Budim. - Kako? On kani otputovati u Budim? - Vi ne znate? Taj mladi lupež taji vam to? A ja vam velim: odlučio je otputovati, samo vas molim da me ne odate. Znam točno da se sprema, a još točnije znam da neće otići ako opazi da biste svoju vjernost mogli mirno pokloniti drugome. To je barem tako jednostavno i svakoj ljepotici bjelodano. Zamislila se i smrknula, a on je gleda sa zadovoljstvom i smješka joj se: - Petar Pan dobro je primijetio. Došli ste ovamo da vidite što je s njime. *; - Znam: u ovom je dvorcu neka zarobljenica koju drži Pencinger zbog nekog veleizdajstva. Da nije možda ta žena odviše lijepa? - Zašto bi onda putovao u Budim? Uostalom, spreman sam vam i tu pomoći. Malo ću bolje pripaziti. A sad poslušajte: pozvao sam gore potkastelana, ali on misli da zbijam šale. Ako ga vi pozovete, bit će vam vjeran udvarač. Pristao je, plavokos i još neoženjen, a i Pencingerov pouzdanik. Ako ga omotate oko prsta, saznat ćete sve što
želite o toj zarobljenici. A ja vam obećavam sa svoje strane da ću pripaziti na Danijela da vidimo s koje je strane puhnuo vjetar i pogasio požar u njegovu srcu. Vi ste divan čovjek Petar Pan, to sam uvijek govorila. Došla je s njim već do vrata. On ih otvori i oni iziđu u hodnik. Još uvijek nastoji da je što više pozabavi raspravom o markgrofu Danijelu dok je slugu poslao neka u Marcelino ime pozove potkastelana. On se već uspinjao. - Vi ste đavo. Ovaj je muškarac uistinu pristao. Danas će biti nišan mojih pogleda i pažnje - veli ona. - A gospodin markgrof planut će kao nanovo zapaljeni kriješ. Petar Pan opazi daje potkastelan obukao svečanu odoru, pokazujući time da je ipak želio taj poziv. Ljepotica ga pogleda platnenim očima i nasmiješi se, primijetivši: - Kakva golema šteta da se vi dolje dosađujete dok tamo za stolom sjede gospoda koja nisu zaslužila da im poklonim samo jedan jedini pogled. Od njenih riječi i od pogleda potkastelan se gotovo smete, sretan primi ovaj njezin poziv i sve troje ulaze u blagovaonicu. Svi su pogledali k njima. Marcela povede potkastelana k stolu i posjedne ga uza se, pogledavši samo kriomice Danijela. Očito se začudio, spazivši Pencingerova pouzdanika, ne vjerujući svojim očima da ga uistinu knez poziva u svoje društvo. Marcela je shvatila ovaj pogled sebi u I0g i ona odluči da će se Čvrsto uhvatiti savjeta koji joj je pružio Petar P”lfl Dok su sluge nosi u < >ko ^.-1, cK> i puč Petar Pan se digne, uzme vrč i •tade govoriti vrlo Šaljivu zdravicu. i" .- Obećao si nam Petar Pan danas neku predstavu - opominje ga “ Samo polako gospodine markgrofe. Poslastice se griskaju polagano, a ne gutaju Noć je još duga. Za svaki sat imam svoju lakrdiju. Ako ustrajete do zore, bit ćete svi pijani od smijeha. Knez se okrene k njemu i opomene ga. - Pazi. lakrdija^; uz naš stol sjedi i časna osoba. - Baš je rimski poslanik zatražio od Pencingera da ga zabavljam. Prikazat ću samo pristojne ludorije. A sada hitam u odjevaonicu da vam donesem prvu poslasticu - I potrči iz sobe Hodnikom se ra/liježe smijeh i/ blagovaonice. Gordana osluškuje na vratima, a onda se vraća k svom sinu. - Kako se to ružno smiju, majko. I kako viču. Je li to vama mrsko, m;i]čice?
- Obratno, vrlo mi je drago. Dok su oni tako bučni i nasmijani, dotle se nitko neće brinuti za nas i lakše ćemo se osloboditi. On slegne ramenima, gleda majku i odlučno izrazi svoje mnjenje: - Prevarit će nas kan uida kad smo se ^prcinah na odlazak i kad SU nam rekli da nas pred dvorcem čeka kanonik Benko. - Ovoga puta ne mogu nas prevariti. Sada je ovdje naš prijatelj Stjepko. Dakako, nitko ne zna da on radi u našu korist? - Tako? A su i on radi za nas? - Ne treba on ni n 01:0 radi 1 1. Već sama njegova prisutnost u dvorcu znači zaklonište iza kojeg ćemo se osloboditi. nm:”?*;.”“*.” Dječak se pmme k majci i šapćući pita: - Ipak ćemo jednom u naš dom u - Da, dijete moje. - A kada to majko? - Sutra, sutra sigurno. Najprije ćeš ti, a zatim ja. - Kako najprije ja”.” To ne može biti. Zajedno ćemo. .,, ,...,,/• - Ne. dijete moje. Bit će onako ka M ,am rekla. A kad OOf ttpttC da se ti nestao, svi će za tobom u potjeru i hn re takva zabuna d* nitko Mfe paziti na mene, a tek onda se mogu osloboditi i ja. Razmišljao je i žestoko zanijekao glavom: - Ne. Zašto ne bi bilo obratno"“ Ako nestancte vi, majčice, oni će se isto tako rastrčati i tražiti vas i onda mogu ja doći k vama. Kruta ozbiljnost 1e/i u lijepom licu. Bademaste oči zagledale se u sina. U2me ga za ruku i privuče k sebi. - Slušaj sad i odgovaraj. Možeš li učiniti sve što od tebe zatražim? Ozbiljnost njezina lica podsjeća ga da se zbivaju važni događaji i °dgovori: - Sve ću ućimii što god zatražite, majčice. - Dakle, čuj: najprije treba da si hrabar da izdržiš. 141 140 - Kako ne bih izdržao. Gore mi ne može biti nego onog časa kad s" me tukli. - Pravo veliš i neće biti gore. - Spreman sam na sve, majko-veli on s nekim ponosom i čvrstom odlukom. - Ponajprije, moraš se pouzdati u Petra Pana. On je naš prijatelj. - Kad se moja majka pouzdaje u nj, pouzdajem se i ja. - I možda ćeš u prvi čas doći medu tuđe ljude, a ne odmah " Brezovicu. - Medu koje tuđe ljude?
- Svakako su naši. Najprije smo se nadali pomoći od jednog plemića po imenu Jelenko Kušević, ali Petar Pan nije našao s njim vezu. Svakako se moraš pouzdati u sve one kojima ću te uputiti. “ < - A vi ćete biti tamo? “ - Sutra još ne. Njegov pametni pogled zaustavlja se na majčinom licu i neka sumnja osjeća se u njegovu pitanju: - Uvijek govorite samo o meni, ali ja neću izići iz ovog dvorca bez vas majko. ."i” - Pokorit ćeš se mojoj zapovijedi. - Nikada nisam bio neposlušan-odgovori s malo gorčine - ali... - I ovog puta poslušat ćeš moje odredbe. Promatrala je njegove oči u kojima se sve više javljala sumnja, razmišljala je malo i prošetala po sobi, a on prati svaki njezin pokret. Onda Gordana sjedne: - Dođi bliže, Damire! •”•”•*•” Približava se polagano, sumnjičavo oklijevajući: - Neposlušan si? Vidim da se odupireš želji svoje majke. - Odupirem se samo vašoj namjeri da mene izbavite. Ja to neću. Morao bih se uvijek stidjeti da sam seja, kukavica, spasio, a moja je majka ostala dalje zarobljena. - Zapravo me sada držiš u ropstvu ti. To ne može shvatiti i široko pogleda u majku. Njena bijela tanka ruka pomiluje ga po crnoj kosi. Usne joj se nasmiješe: -- Slušaj, Damire. Moja sloboda ovisi o tebi. - O meni? Onda ćete odmah biti slobodni. - Dok smo ovako zajedno, mogu me oni držati, mučiti me da tebe razapinju. - Alija mogu sve podnijeti. Zar niste, majčice, vidjeli kako sam bio hrabar kad su me tukli? Ali ništa nije tako sramotno nego kad te tuku. - Istina je. Dakle, gledaj me u oči: ti bi dao sve da mene oslobodiš? - Sve, sve, pa da me još deset puta tuku i to bih trpio. - Sad razmisli: majka je zarobljena, a s njom i sin. Htio bi spasiti svoju majku, ali je i on zarobljen. Što, dakle, da učini? Provući se na slobodu da može osloboditi svoju dragu majku. Oružja nema. Ali ima um koji mu pruža mogućnost da lukavim dosjetkama prevari neprijatelja. I tako se on jednog dana lukavo izvuče iz ropstva i spašava svoju majku. 142 n ikle nije mačem mogao spasiti majku, ali je spašava lukavošću. Nye li 10 lijepo”.” . . . _ .. x Da. ali ljepše je spasiti je mačem, mnogo ljepše.
Uvijek se. dijete moje, ne može osloboditi oružjem. Često je mnogo sigurnije neprijatelj “-/igrati, izbiti mu iz ruke oružje. A to sada tražim od tebe. Moraš neprijatelju izbiti iz ruke oružje kojim bi mogao uništiti tvoju majku. Svaka mu riječ pada u dno duše U dječakovoj glavi razigrale se misli. Čini mu se da stoji pred nekom velikom gorom V nju bi trebalo maknuti s puta. ali on je ipak samo još dječak - Ne znam, majčice, kako bih ja mogao izbiti neprijatelju iz ruku oružje? Ali ja /nam, mali moj viteže. Samo ti ne želiš da izvedeš to veliko djelo. Te ga riječi gotovo posude Porumeni, oči mu zaplamte i, uhvativši majku za ruku, žestoko prosvjeduje: -- Želim majko, samo želim pokazati da sam hrabar. Nije dovoljno da budeš samo hrabar nego i mudar. Mudrost je duhovni mač i kad britkošću te mudu MI s\ hulaš HL pri iau-1”a, ne može se uspraviti. Nijedna obrambena kula nije tako jaka kao mudrost u ruci hrabrog, poštenog borca Bilo je golemih vojska, ogromnih oružja i golemih tvrđava sile. a sve ih je ra/rušila mudrost pra \edii ne Davida. Mali je David mudrošću pobijedio silnog Golijata o kojem sam ti jučer pripovijedala. Sad je tebi namijenjeno da budeš mali David i da mudrošću pobijediš Golijata. Znoj mu oblije čelo od napora da slnedi misli svoje majke i od navale uzbuđenja. -- Recite, majčice, evo me, ja sam spreman. I pokorit ćeš se svakoj mojoj želji? Pokorit ću se kao ;piavi vitez. Časne mi riječi -veli odlučnim ponosom kao odrastao čovjek Nikad nećeš zaboravu da si majci zadao Časnu riječ? Ne. nikad. l poslušat ćeš sve što ti budu kazali oni kojima je poznato što ja želim”.” - Hoću. majčice - l nećeš pokazati žalost, nego ćeš se uvijek nadati da ću i ja doći za tobom? oj - Hoću, majčice Bit ćete zadovoljni sa mnom. -- Daj mi ruku mali moj viteže. ^ l kao ono posljednji put. prije nego šio ^LI Lia odveli u k u! n da ga tuku, Piuza majka ruku. a on osjeća da izvršava neki veliki čin i daje obećao nešto sto će mu prouzročiti boli Prepun je dojmova njenih riječi kojima je -Tlačila njegovu zadaću i svladava jecaj sto mu se negdje i/ dna sre.i krade Prsa. Ne da mu maha. potiskuje u a i čvrstom odlukom izleda u oči >vmoj
majci i očekuje da će od nje čuti što mora činiti. Očekuje da će mu majka 143 sada razjasniti što mora uraditi i preko čega sve pregaziti da izbije neprijatelju iz ruke oružje. - Damire, sada sam sretna i uvjerena da ću uskoro na slobodu, samo tvojom pomoći, dijete moje. Upamti: u tvojim je rukama moje oslobođenje. Uzela ga je oko struka i privinula k sebi: - Još onog dana kad su Petra Pana napali Pencingerovi ljudi zamislio je on kako da prodremo iz dvorca. Osnova je neobična, čudna i opasna. - Ja se ničega ne bojim - naglasi on odlučno. - Znam, dijete moje, ti se ne bojiš, ali to može biti sudbonosno za nas oboje. A može lako uspjeti. Zato se veselim što su oni tamo u blagovaonici tako bučni i raskalašeni. Znam da su već dobro ponapiti. - Sad razumijem. Dok se oni budu veselili, mi ćemo dotle raditi. - Naročito ti i Petar Pan, razumiješ? - Ja? - opetuje on i lice mu se zažari, a oči sijevnu. Nešto mu se u grudima širi. Čini mu se da raste, ramena mu se uzdižu, biva jak, velik, l ovakav će učiniti ono veliko: izbit će neprijatelju oružje. - Da, ti moj mali Davide, bacit ćeš kamen u sljepoočice Golijatu i on će sa svojom silom pasti pobijeđen. I tada ću ja biti oslobođena. I mi ćemo se opet naći u našem divnom domu u Brezovici i čekati povratak dragog oca. - Kako će to biti lijepo, majčice, l kako će otac biti ponosan na mene. Ona pogleda na vrata. Čula je korake i šapne: - Netko dolazi! Čini se da je Petar Pan. Tako on korača. Dvorski lakrdijaš, sav namazan u grotesknoj odori, ulazi tiho u sobu i oprezno zatvori vrata. , - Kakva je situacija? ^ • "> 4 - Odlična! Nadam se da je ništa neće poremetiti. l - Potkastelan? \ - Već sam ga predao u ropstvo lijepoj Marceli. 1 - Dakle, uspjeli ste? - Svi su vaši savjeti, plemenita gospodo, uspjeli. Vi ste ovdje od svih odijeljeni, a ipak pregledavate kroz sva zatvorena vrata i opažate ljude u svim njihovim slabostima. - U borbi s neprijateljem moramo uvijek tražiti samo njegove slabosti. .^ sA - To je najveća mudrost. <$$ J - Svakako nastojte potkastelana što više opiti. ““l - Što ne poluče vino i Marceline oči, to ću nadomjestiti s nešto malo
opojnog praška. - Vrlo dobro, gospodine Petar Pan. Hoće li Stjepko do ujutro izdržati? - Hoće. Žrtvovat će se. Kako ste vi izveli stvar sa svojim junakom? - Moj vitez dao mi je časnu riječ i ruku. I on će to održati. - Morate mu točno razjasniti da ga ja ne bih kojim nalogom povrijedio. 144 __ Moja majka se pouzdaje u vas pa tako i ja, gospodine - veli -r _ Samo mi recite sve sto moram uraditi i ne bojte se. Ja se ničega 110 __ jošnikad uživotti nisam vidiolakvcujunakauovojdobi.a valjda i neću nikad Ta pohvala godi Damini jer je čula njegova majka i ljupko se nab - Kad bude vrijeme vi ćete doći ovamo, gospodine Petar Pan? Da. doći ću i treba daje Damir spreman. - Ne boite se. sada ću s njim još točno raspraviti svaku sitnicu pojedinost, a kad vi nađete zgodan L.v dođ”"e. Ne mogu se ve/ati na vrijeme. S zavisi o raspoloženju i momentu. Vidjet ću. Glavno je što prije. .. ...- •” , , ,a; U MRAKU NOĆI Pod ogradom Kuševiceva dvorca sjedi Draženić na zemlji. Vjetar je utihnuo. I čitavo vrijeme osluškuje. Oko županova dvorca polako je nastala tišina. Pouzdaje se u Jascnkinc riječi, ali nikako u šutnju njezina sluge Žarka. Nije joj ništa odgo\oi m kad nm i e n.neilila da n u dira u njega i da nikome ne oda. I to ga ispunja šumnima. Da nema toga, mogao bi ostati ovdje i tek onda umaknuti kad bi bio siguran. Odavle bi mogao štošta čuti što mu je potrebno za ravnjanje, ali ga uznemiruje Žarkovo držanje. I nakon svestranog razmišljania odluči da se makne. Polagano se uspne na ogradu i prebaci se ope: u šljivik, a onda počne bježati. Potjera je krenula ju/no, dakle, on se upućuje prema sjeveru. Noć biva mrka i gusta i teško prodire naprijed. Neodlučan je i boji se da će naići na progonitelje Napokon je izišao na pustu poljanu. Bez daha potrči prijeko da Što prije stigne u zaštitu stabala i grmlja. Odlučio je da nikako ne ide prema lukavaČkim šumama ili prema samom dvorcu, l tako odluči da će stalno uzmicati prema sjeveru, a tek kad bude siguran od potjere, krenut će u Lukavac. Nijeprivikao pješaci t i i bo teško korača, brzo se umara, ali ide dalje, držeći u oku odabrani cilj. Pred kapelicom stoji lukavački kaštelan. Pun je nemira jer vrijeme “ c, a on lc okružen obručem nomaka sivog oklopnika. Ne može se
Taknuti i/ toga obruča, a ne po/i\ a -,\. ie vojnike u navalu, uvjeren da sivi OKlopnik ima odviše momaka i Mauni: “hi ih A, i obio. Ovakoje ipak bolje ra se samo zaokruženim i nada se da će iz toga kruga umaknuti. p Da harem Stamslav dođe pogledati što on tu tako dugo radi u n” govorusproti\nikorn”:”\e usudu K ^cda ua pozove jer hi to bio znak za “ u k°ia hl po njega svršila kobno. Sva mu lukavost ovog časa ““ l”1""“1 “•Vl" 145” Neki čudan udarac dopre mu do ušiju. Kao da su se sudarile dvije! konjske potkove nekog umornog konja. Malo zatim jasno čuje trku konja. Sledila mu se krv. On se ukoči da ne prouzrokuje nikakvo šuštanje. Sluh mu točno zamjećuje da pridolaze konjanici sa sjevera. "Potjera s ove strane?-čudi se, osjećajući da su s one strane pojahali ljudi. Tko su?" Ostane miran, nepokretan. U ovu guštaru ne mogu doprijeti jahači, to zna i leži kao mrtav. Onda mu se čini da su jahači šuštali. Od njih ga” dijeli dobar komad šikare. Čuje i neke glasove, ali samo kao mrmor. Znoj ga oblijeva. Novi strah ulazi mu u kosti. Ležat će ovdje nepokretan, makar do sudnjeg dana. Poljanom su projahala tri plemića: Smiljan Pogledić, Velislav Arbanasić i Darko Mrnjavčić. Stigavši do šikare, Pogledić pozove drugove. - Stanite, tu smo. Dvjesta koraka udaljeni od drvene kapelice. Bit će baš nekako toliko. Dakle, moramo čekati. - Tako ti je naložio sivi oklopnik? - Ne, nisam govorio s njim nego s Jelenkom i on je tako odredio. - Što veli na Draženićev bijeg? • - Nije mogao vjerovati, a kad sam mu sve razjasnio, upita me hoćemo li se pridružiti njemu da idemo u potjeru za bjeguncem. Dakako, odmah sam pristao. Tada je odmah odjahao sivom oklopniku da mu javi poruku kapetana banderija, a kad se vratio, saopći mi da je njegov zaštitnik odlučio drugačije: uhvatit će baruna Pencingera. To je sigurnije nego hvatati Draženića po mrkloj noći. I čujete: namjeravali su toga lupeža zamijeniti za Gordanu i sina. - Bože moj, Vilena sigurno nije znala za ovu namjeru, inače mu ne bi pomogla da pobjegne - veli Arbanasić. - Ne vjerujem da je to učinila - primijeti Mrnjavčić. - Što vi mislite gospodine Poglediću? - Znam stoje rekla Luča i što sam kazao vama. Možda je služavka ipak primila od Draženića kakvu nagradu. - Jelenko nije spomenuo ništa o Vileni? - Premda mu nisam imao kada ispripovijedati kako se spremio za bijeg,
odmah je uskliknuo: "To je učinila ona!" - Mrzi je kao što ju je nekoć ljubio. - Svi će nju kriviti, čitavo Turopolje. - Daje znala što kane s njim, ne bi se na to odlučila, ako je uistinu ona. Ovako raspravljaju tri plemića koji su poslani od kapetana banderija da obavijeste Davora o Draženićevu bijegu, l pošto je Pogledić našao na straži Jelenka, ovaj je odmah izvijestio Davora pred kapelicom. Odlučivši da zarobi Pencingera i zamijeni ga za Gordanu i sina, Davor odredi trojici plemića da čekaju. Najednom se Pogledić obazre k drugovima: “ - Pazite, niste ništa čuli? Kao da iza nas škripi grmlje? “• “*• Slušaju, nijemi, obazirujući se. • "* 148 Nešto je bilo, ali što i gdje? - primijeti Mrnjavčić šapćući. Može biti noćna ptica, ali... Sva trojica pažljivu osluškuju Nekoliko časaku otplovi tišinom mraka, a tada odjekne mukli prasak. Naprijed, braćo! - zovne Pogledić i sva trojica potjeraju prema kapelici Na zemlji leži Dražemu Kupa se u ledenom znoju. Prasak mu prolazi kostima. Ne zna otkuda je. s koje strane dolazi i zastoje odjeknuo, ali mu rivi ja da se negdje u blizini nula/i si\i nUopnik ili njegovi n H unci. Samo on "ima vatreno oru/je. "Naprijed, braćo!" - opetuje on sav u stravi. Ovaj poklik dopro mu je do uha. To je potjera za n|im I)ni;jo ne može biti Odmah zatim topot konja. Sva mu je krv zašumjehi u glavi, poremetila mu sluh i pobrkala dojmove. Ništa ne razabirc. osini hli/inu pogit>el)i. Smatra se izgubljenim. Slabost ga podilazi. Osjeća da gubi svijest. Gurne lice u grmlje. Mokra trava i rosno lišće osvježuju mu čelo. Primjećuje da je oko njega neobično tiho. Podigne glavu i sluša. Ne čuje više jahače. Zar su propali u poljanu1” Ili su se pritajili i slušaju kako oko njega škripi •grmlje? Odnekle dopiru povici, vika, krika, kreševo mačeva. "Buka”“ Tko se bije?" Možda to Lučić dolazi u pomoć. Možda Pencinger se sukobio s neprijateljima? To ga ispunjava n adama koje mu vraćaju snagu. Sluša da zamijeti otkud dolaze odjeci bitke. Oprezno i polagano diže se sa zemlje, ustaje i gleda u mrak. Da, bitka je negdje pred njim. Ako se približi toj šikari?
Nikako ne može ostati o\die. Tamo u zaleđu šikare diže se tamno drveće. Kao da je noć jasnija i opaža šumu, ili je vidi samo osjetilima? Svejedno, mora odavle što brže, po svaku cijenu natrag, što dalje, od bitke, ali natrag. Ni na jug. ni na sjever, već na zapad. Strah ga diže na no.ne. Stade bježati prema zapadu, verući se teškom mukom kroz šikaru. Drhti, loniata. krči put trnjem što mu se zabada u bose noge, rukama kida bodljikavo granje i bježi kao poludivlja zvijer. Već dugo trči guštarom Odjednom Laje i/a sebe lomatanje, kidanje granja, šuštanje lišća. trku. dahtanje, što li? "Našli su trag. Hvataju me!" U neprozirnoj tarri”i bježi. Netko mu je za petama, trči baš za njim, trči ravno onim putem koji je uhvatio on. Sad je svršeno. Ipak, ne da se tako lako. Još ima sn.iiie, još ima prisebnosti. Izvadi iz P°jasa motku. st h|kaČ “Za n-”cga Pnh!ižava se, a on još hita naprijed. Naletio je na neko “ -• Zazvonilo mu u glavi, ali još se ne Ja, l /a njcpa ie čovjek. dasci. On ^mahne motkom i bijesno udari. Motka mu padne iz ruke, ali kraje njega paune nečije tijelo. To ga ohrabri i počne trčati još dalje, sve dalje. Posrče, /c se, ponovo trči, skriva se iza stabla, onda zaustavi. Vao je na koliena, 149 sluša. Tiho je oko njega. Zar nikoga? Ubio je progonitelja? Ne dolazi a njim? Ništa se ne čuje u šumi. Dakle spašen? - usuđuje se vjerovat Ustaje, trči dugo, vrlo dugo, a onda osjeća da pada i svijest nestaje. OKLADA PETRA PANA Noć je zaplovila u susret praskozorju. U blagovaonici kneževskog dvorca oko stola zamagljene oči, rumena lica, smijeh pijanih ljudi i krikovi žena. Glupo se cere kneževi obrazi dok nadvikuje svoje goste: - Mir, zapovijedani. Pristojnost tražim. Ovdje je visoki gost. Iz te vreve viri lice Stjepana Brodarica. Nasmiješen je kao da ga sve to veseli i zabavlja, ali njegov mudri pogled nešto kazuje Petru Panu. - Mir, čujete li? - ušutka knez goste. Potkastelan se ne može oteti pijanom smijehu od radosti što ga obuzima blizina lijepe Marcele. Obujmio ju oko vrata i samo se smije, nemoćan da nešto kaže. Vino mu je zaplelo jezik, a ljepotica pobrkala misli. Ništa ne zna, ničega se ne sjeća i nikako ne shvaća da bi negdje bio neki barun Pencinger kojemu mora služiti i polagati
račune. - Mir, rimski plemić hoće da govori - navijesti mladi knez. Pijana lica obazru se prema nasmijanom Stjepku. Stoji uz kneza i drži u ruci vrč. To ih nekako umiruje i čekaju što će biti. - Plemenite ljepotice i gospodo, uskoro će zora proviriti na okna. Ja se povlačim u svoje odaje. Petar Pan je već iscrpio šale, dakle, i vi biste” mogli na počinak. - Ja iscrpljen - krikne dvorski lakrdijaš uvrijeđeno. Začas je nasred stola. Svi su se pomakli od njega dok on viče kao pomaman: •#.* - Ovu tešku objedu moram oprati sa svojih obraza. ... - Nema toliko vina da operete objedu - odgovori mu Stjepko.^ “•fftf Nema vina. Nema? Dobro. Ima vode. Vode!... Svi se grohotom smiju toj riječi, a Stjepko uzima dalje riječ: r,(•”. - Ne biste li opet hladne kupelji u opkopima, Petar Pan? "H, Kupelji u opkopima? "4 To pitanje podsjeća Danijela kako je Petar Pan skočio u vodene gra OKO dvorca pa udari u smijeh. - Okupajmo lakrdijaša, okupajmo. •$• - Ne bih rekao da biste se veselili ponovno zaroniti u hladnu ku • veli Stjepko. "*” - Još mu je povezano rame. ife •”.” • - Nije istina. Zdravo je. Okupajmo ga. ••”f* Hi” - Ja da ne bih htio? Za sto dukata evo me -nr.viče lakrdijaš. Grohotan smijeh poprati tu primjedbu, a Stjejiko nastavi: - A ja vam velim: nakon jedne kupelji Petar PjMpašao je pet stotina. ;ata. ,-^j .%%• • 1 150 - Skupo cijenite, lakrdijašu, kupelj svoga tijda.” “ >“") Opet bučan smijeh. .Nitko ništa ne primjećuje, samo hihoću. Zato siiepko preuzima dijalog* lakrdijašem i upita: s J “___ /a hladnu kupelj pet stotina dukata? Tko bi se za tu cijenu okupao u opkopima? - Ja. ja - viču gm redom. - Vjerujem vikne Peta r Pan - ali nema nikoga medu vama tko bi platio. Svi ste prosjaci. gladiM Ah” platili su mi takvu kupelj najednom carskom dvoru sa pet stotina dukata. - Gdje? Na kojem dvoru - pita Stjepko. l knez opetuje pitanje, a.svi se opet smiju, dok Petar Pan odgovara, vičući: - Okladio sam se na caiskt i i Maksa njemačkog da ću preplivati opkope dvorca za pet stotina dukata. - Ne vjerujem, Petre i ane, da bi Škrti car platio pet stotina dukata
za vašu plivačku vještinu. - Ne za moju. |*ć za vještinu mog pseta koje je plivalo sa mnom. Pseto je plivalo u vreći - veli Petar Pan. Svi prasnu u smijeju - Pseto u vreći? "ynviče knez. - kako je to moguće? - Svezao sam pseto." vreću. - I plivalo je? - Jest sa mnom. - l ti u vreći? - Ja u svojem plastu Plivao sam kao vila tpovklfiO*,"m"9inp9etb u vreći. - Potopilo se u kaljuži? Stigli smo do grauskih zidina, obojica junaci Koji junaci? Ja i moje pseto. Pokaži nam tQ Petar Pan - vikne knez. - Neka pliva u" vreći neka pliva - viče Danijel. - Nemoguće je to - veli Stjepko. - Kladim se za.tf. . Vika i krika. Jedva se čuju njegove riječi, a dvorska budala oglasi: - Oklada je: najljepM konj vašeg dvora, kneže! - To si ti, Petre Paiu - Ima još ljepših konja u ovom dvorcu. Svi su ustali, svi viču. smiju se, a Petar Pan se razmahuje: - Hoćete li, dakle, da vidite što ni kraljevi ne mogu doživjeti? - Naprijed Petar Pan, naprijed. :. V.sh i. I skače k prozoru, otvori i onda navijesti: -.aUti Već puca zora, Idem pripraviti vreću i pseto. i) &(**. - Ako se pseto uun Petar Pan? - Pita Stjepko. -"&$ oplda? . ~- L zet ću sa sohnn , pseto kao zamjenuSDtkk, uzet cu dva velika snažna pseta iz kneževske lovačke pasmine. ",<; .1 - Zbiya kanik to izvesti? - pita Stjepko. - Duše mi, ho . ~- Onda ću još ostati da vidim tu lakrdiju. - Budite samo malo strpljivi i čekajte da se vratim. Baš želim da vidite kako nisam pusti hvalisavac. Odmah ću se vratiti. I potrči iz sobe. Bučni smijeh zahvaća kneza i njegove drugove Danijela, Ruprehta i trojicu plemića što su stigli s ljepoticama iz Krapine. Potkastelan ne može obustaviti smijeh i sve bunca. > - Potonut će on i pseto. Kladim se za vaš cjelov - šapne Marceli. i- Ona odgovori prilično glasno da čuje Danijel: - Želim da potone. Danijel se namrštio i nešto promrsio. Zaokupljala je ona stasitog potkastelana čitavu večer. Danijelova taština u pijanom raspoloženju
sve se više buni, a to Marcelu ispunja pravim ushićenjem i podstrekava u njoj nadu da se pogašeni žar mladog markgrofa opet budi. Svi su zabavljeni lakrdijaševom okladom i svi čekaju povratak Petra Pana. PRED ZORU Nad čitavim Turopoljem zavladao je mir. Tanraim nebom plaze odsjaji svjetlosti i navješćuju da je zora na putu. Sumom se razliježu glasovi ptica. Dva konjanika izvlače se iz visoke šikare i ulaze pod guste krošnje stabla. Tu je još mrak. Oprezno i polagano kreću konjanici naprijed, gotovo se šuljaju. Jedan zaustavi konja, drugi tiho pita: - Zašto smo se zaustavili, gospodaru? ;”•" •>••”••: , - Prisluhni malo. Čuješ li? ; - Ne čujem ništa, gospodaru. >; - Netko je u blizini zastenjao. Slušaj! • ; . “ “v Ovdje nije bilo nikakve bitke. - Ali možda se koji ranjenik sklonuo u šumu. ČujeS... , “ - Da, netko uistinu stenje. ;fc”*x L*c” ; , - Neprijatelj? Ili tko od naših? Čini se da korača. < X -C 8$. - Kao da ide prema nama. * *W” U tmini šume netko stenje, onda izreče gadnu kletvu.* v* - Kako? To je kletva baruna Pencingera. Gdje bi M bn vtTK) fctaom pa još ranjen? v<*V^"- <“*n “•#** Ponovo se čuje latinska kletva, već nešto glasnije.”!"*.•• •”•; > “••” •;” - Ne varam se, to je njegova kletva. *• * s “ Jahači čekaju, a tada se jedan oglasi: &;it . • . - Zar ste to vi, gospodine barune? Onaj tamo kao da se prestrašio pitanja, a konjanik ponovi: •i - Gospodine barune, prepoznajem vas po kletvi, a vi mene ne poznajete ni po glasu? - Tko si? - dolazi pitanje iz tame. - Ja sam, Lučić. đ.j - Do vraga, dođite, gdje ste? Krv mi teče potokom. • “ Pozvani se t konja baci na zemlju i koraci zaškripe u grmlju. 152 jedva vas prepoznajem, gospodine barune. Vani već bijeli zora, a tu d krošnjama još je taka\ mrak Stoje? Sasvim ste mokri? P° od krvi. Glava mi je ranjena. Povežite me bilo čime. Odmah Lučić zovne s\ojeg momka i.razderu nešto u tami za povez.
- A kako ste vi stigli, Lučiću ovamo? - pita Pencinger. Verao sam se da nešto saznam o Draženiću i nanjušio da je u 7 anovu dvorcu. Htio sam se dm ući onamo, kad opazim na sve strane neku jurnjavu Turopoljaca Neprestano se jahalo amo-tamo. Što mi je preostalo drugo nego da se sklonem. Nisam se micao iz guštare. To je pametni je nego bježati na konju i na sehe upo/orin neprijatelja \ Liko ^ie vi dospjeli ovamo, gospodine barune? Zar nemate konja? Ranili su ga ili je slomio nogu prigodom skakanja preko graba. l e /nam. samo je živina poda mnom klonula. Ja sam onda počeo bježati. Lupeži su me progonili, ali sam umakao u šumu. - Bila je negdje bitka, tamo prema sjeveru? - Sivi oklopnik pozvao me na dogovor osobno i htio me držati do danas pn je podne da me onda \odi pred Lukavac i zamijeni za Gordanu s Dražcnićem. Odjednom mi se si\ i počeo približavati. Vitlo me zarobili, a ja sam pobjegao kroz drvenu kapelicu. Neprijatelj nije slutio da je tamo prolaz. - Kako ste zadobili ranu? Vrlo daleko od mjesta bitke. Neprijatelj me gonio, a ja sam pojahao kao strijela u sumu. Kad mije konj ostao ležali, poučim u šumu Neprijatelj za mnom i udari me u glavu. I tada sam pao, čudim se što me nisu pokupili i odnijeli - Sigurnoje u šumi bila velika lama pa \as u di\ Ijoj tiei nisu opazili - Bit će da je tako, a valjda sam ležao dugo bez svijesti. Kad sam se probudio odlučim ostati nepomičan dok ne svane dan. - Niste čuli moj dolazak? - Nabija mi u glavi. Ništa nisam čuo, osim vašeg poziva. Već sam mislio da me neprijatelj uhvatio - U kakvoj se to lumi nalazimo? - Mislim da je to općinska šuma, vidjet ćemo kad zadani. Ipak, hajdemo što prije odavde Tu je moj momak. Uzet ćemo njegova konja. Važno je da što prije stignemo - Moramo ravno u Lukavac. - Dobro, samo što prije i/ ove šume. Nije daleko granica knežev-skih šuma, a tamo smo sigurni. Još nije sasvim sigurna ova sigurnost, ali požurimo se. Dok su se spremali, K-nemiier pita Lučića: ••"-”• •• ", O Draženiću ništa ne znate? * Samo toliko da JL ostao kod županovih. Zašto niste došli na urečeni sastanak pod jablanom? Trebao sam i, i . Rekao sam već da su kružili neki jahači i nisam mogao izići iz tako bes ,oi°n”sta Kon.isko kopito u noći je najsigurniji putokaz za progonitelja i sam ostao svu noć saki neti. A da nisam, vi biste sada
ostali ovdje spomoćni ispričava on svoju kukavštinu. 153 l Pencinger mu ne odgovara na njegove izgovore i kad se popeo sedlo, odredi: - Sad ravno u Lukavac! Izašli su napokon na jedan Šumski put i ustanovili da prol kneževskom šumom prema dvorcu. Međutim, Lučić opazi daje Pencinger vrlo blijed. - Ne možete dalje, gospodine barune. - Magli mi se pred očima, isteklo je mnogo krvi iz moje glave. - Najbolje da krenemo ravnim putem k šumskom dvorcu. Sad nft možete u Lukavac. ,. Kaštelani su nastavili put. Prevalivši kratku udaljenost, ugledaju kroz granje kolibu. - Gle, gle, lugari su već na nogama. Inače i po danu često spavaju. Još nisu stigli do kolibe, kad im dohita ususret lugar. Zaustavivši $4 pogleda povezanog kaštelana i prekrsti se: ...... - Zar i tu nesreća? .:. Lučić se okosi na njega: "t *• - Valjda nije kod vas ovdje nesreće? •>1
- Pobjegao sam iz županova dvorca. - Zar ste možda ranjeni? - Nisam ranjen, ali noge su mi razderane od trnja. Kuda sam sve bježao tko bi znao. Najposlije sam zavarao potjeru i pošao prema sjeveru, a onda tek krenuo natrag. Skrivao sam se u kojekakvim guštarama. Već su, mi bili za petama. •>$b - Potjera vas je otkrila? - pita Lučić. >.# - Svakako, netko je trčao za mnom. >• • -t vv Niste imali konja? Otkuda mi još i konj”.” Lutao sam okolo kao kakva skitnica, a kad ncm u šumu. najednom netko bje/i za mnom. Držeći u ruci još jednu St”-g|u motku, udarim po njemu. Odmah se srušio, a ia jurnem dalje. Bježao ""“ dueo. dueo, i pao u nesvijev Probudio sa m se, a svuda je bila duboka itsina A ja put pod UOgej sve do ove kolibe. Kako do đavola1 C ime i. udarili progonitelja”7 pita Pencinger. _ Motkom koja mi je još bila o pojasu. - Da to nije ova - i Pencinger izvadi iza pojasa malo oružje za iiiLiie napadaje. _ Da. to je moja motka. Kako ste vi došli do nje? - Pogledajte moju glavu pa ćete odmah znati kako sam postao vlasnik ove oštrice. Našao >a m je pol- i. i M: IH” u” un “ _.”v-.am kva<“ mj”cn - Nije moguće Onda ste to vi bježali za mnom? začudi se Draženić. - Bježao sam pred svojim progoniteljima i u mraku se sukobio s nekim koji me udanu - Ja sam trčao kao izbezumljen od straha, misleći da me netko hvata, udario sam vas. - Sad mi je ja si zašto me neprijatelj onako ranjenog nije odnio kad me udario prijati -l - Valjda nije rana opasna? - Možda nije. ali glava mije svakako teška od vašeg udarca. Sva je sreća što ste bili iznen H Da ste me udarili svim snagama, bila moja glava koliko god tvrda sigurno bi se raspukla. Sad bih podnio još jedan udarac od same radosti što ste, gospodine Draženiću, utekli. I ne slutite kakva je to sreća za mene. Hi |d -. i, u /a m R- n u .M \as 11 ,i/ m ( mr< lanu i sina, ali razgovarat ćemo o tome. Sada što brže u šumski dvorac da operete ranjene noge. a ja idem n Lukavac. Ćurkom vam čun krv, barune, ne možete tako daleko. I čemu? Gozba je i da knez ne počini kakvu glupost. Dođite sa mnom, najprije će vam ranamik pružiti pomoć onda možete
poći. Da. istina, namazat će mi ranu, pa kad se još okrijepim, lakše ću odjahati. Smjesta se dadov, na odlazak. Lučić je predao svojeg konja Draženiću, a Pencinger se uspne na drugoga i tako krenuše kneževom Šunkom. Stigli su pred drveni tamni dvorac, okružen visokim hrastovim drvećem. I Pencinger i Draženić odmah uđoše g Veliku sobu gdje su im donijeli ležajeve i pozvali starog čuvara koji je ujedno vršio službu ranarnika. Odmah se latio posla da kaštelanu i Draicniću pruži pomoć. Probudili su plemića Ferencija pa se °n požurio k njima i stai" ispitivati Draženića što se" sve dogodilo jučer. Ali ovaj nije mogao u tančine pupovi K ii i ! prevelike iznemoglosti, dok je "encinger unatoč rani ra/jašnjavan Inu n , plemiću što se sve zbilo s njima, a onda iznenada prekine pripovijedanje i naglasi: Sad moram u Lukavac da vidim što je tamo. Uznemiren sam. Ne hi h vam savjetovao veli Ferenci. - Nećete stići u Lukavac. 54 155 Kako se ne bih sjećao. Rekao sam vam: Jelenko Kušević nrestano vas progoni i^u-litc mu “--L- i dopustite da se imunu n dvorac St ra je u Zagrebu. Jelenka nema, ,”iasmLi je, dakle, sama kod kuće. A čemu se vi žurite? Vaš sivi oklopnik ionako ne može doći preJ Lukavac i tražiti zamjenu kad je Draženić pobjegao. ;! - Nemiran sam, nestrpljiv. Doduše, moj potkastelan je pouzdan, odlučan i neumoljiv, ipak ne smijem kneza pustiti tako dugo bez nadzora, a moram doznati kada odlazi taj rimski poslanik. - Vaši obziri prema rimskom poslaniku preveliki su. Neka ga đavo nosi. Odlazio on ili ne, duže se ne može čekati. Gospodin Verbeci u Budimu želi jednom imati kraljevića. Odredio sam neka obojici pripreme jelo i piće. Prihvatio je taj prijedlog i onda stade ispitivati čuvara dvorca da li n tko vratio od njegovih vojnika. ] - Da, ovdje, je Stanislav sa desetak momaka. Drugi se još nisu vratili, očito se negdje kriju po šumama. . Ferenci dalje ispituje baruna Pencingera kako je umakao sivom oklopniku, na što on razjašnjava: - Ja sam odlučio pobjeći kroz kapelicu, kad najednom dođe oklopniku neki čovjek, očito da mu javi da je Draženić pobjegao jer oklopnik pojaha prema meni i veli mi: "Vi ste moj zarobljenik!" Ja sam se,
tobož, predao, sišao s konja i potrčao u kapelicu. On nije slutio da sflj onuda može izići i odredio je momcima neka pohitaju za mnom kapelicu. Straga sam jurnuo napolje, a onda uzeo konja prvom momku i dao se u bijeg. Dok su se oni uhvatili u kreševo, ja sam odmakao. Dalje nije mogao pripovijedati. Osjeti da mu je slabo i zatraži žestokog pića. Ferenci odredi neka Lučić ide u Lukavac da vidi što se tamo događa dok se barun ne oporavi. Pristao je, videći da ovakav ne može odjahati pa naloži Draženićevu kaštelanu: - Ispitajte je li knez jučer održao gozbu, kako se vlada prema potkastelanu i prema drugima i kad odlazi rimski poslanik. Jednom riječi: želim znati sve što se događa. Požurite se i uzmite u pratnju Stanislava i nekoliko momaka. - Čekaj, Lučiću, zadrži ga Draženić - odvedi me u moju sobu - jedva stupam. Otišli su iz blagovaonice. Lučić uvede Draženića u lijepu prostranu sobu, kneževski uređenu. Drvene stijene obložene su slikama i oružjem, naslonjači i stolice presvučeni sagovima, postelja natkrita zelenim svilenim zastorima. On se zaustavi usred sobe i pogleda: - Lučiću, mislio sam da nikad više neću vidjeti ovu svoju raskoš. Dal su mi odrezali jezik, ubio bih se. •" - A to je sve skrivio Kušević. Klet ću tog mladića kako ga još nitko | nije kleo. - Tvoja je kletva pobožna molitva prema onom što mu ja želim, a što želim, to ću izvršiti. - Osvetu je zaslužio. - Osvetu veliš? Premalo. Ne znam kako bih nazvao ono što sam njemu namijenio, ali slušaj. Zvao sam te da me otpratiš u ovu sobu jer ti moram reći nešto važno. Jednog dana, dok sam boravio ovdje u ovom dvorcu, a ti čuvao u županovoj kući moju vjerenicu, iznenada si došao k meni da mi nešto predložiš. Sjećaš se? Ono zbog Jasenke. LJirabit ću je sebi na veselje i odvesti u neko zaklonište u blizinu ovog dvorca Vi ste me odvraćali od toga, zabranili da učinim otmicu. Da, jer su svi županovi momci govorili da si ti u/eo na oko mladu Kuše\ ićku. I kad bi netko Jasenku doveo, posumnjali bi županovi na tebe onda bih te morao otjerati ili bi po tebi pale prve sjene tragova za mnom I bilo bi tako. Danas više nemam u/roka skrivati se. Jclenkoje razotkrio moje liee i neka mu je sada otkriveno. Neka on prvi okusi posljedicu svojeg otkrića. - Što mislite, gospodaru” - Kad su me jučer vodili svezanog prema županovu dvorcu, vidio sam
Jasenku kako se sakriva iza grmlja i gleda kako mene osramoćenog vodi njezin brat. Čim sam je ugledao, sjetim se odmah tvojeg prijedloga i odlučim: ako u teče m iz ruku njezina brata, onda će sestra isplatiti taj njegov čin Reci sada Lučiću: djevojka ti se još uvijek sviđa? - Ne pitajete, gospodine Draženiću, nego izrecite ono što očekujem! - Dobit ćeš Jasenku kao prvi uzvrat Jelenku. - Gospodine, kunem se: bit će mi dvostruko u slast kad mi je darujete i? osvete Jclenku Uzmi je. Ta će mu oštrica rasparati srce. - Onda mi dopustile da uzmem vojnike danas predvečer. - Prekasno. - Zašto prekasno.” Po danu ne mogu u Turopolje. - Jučer u prvi čas bijega skočio sam preko njihove ograde da se sklonem od potjere, oslonivši se na pravo azila. Tada sam saznao iz njezinih riječi da ona danas putuje u Zagreb. - Već danas? To bolje po te i Sigurno će je pratiti, osim Žarka, i njihove sluge, Dakle, uzmi nešto -Vojnika, neka ih vodi Stanislav. Odšuljajte se svi uz veliku močvaru. - Ako Jelenko prati sestru? - Bit će to samo komad puia Do prijevoza na Savu ne može s njom, on ima sada brigu oko turopoljske općine. Svi oni pa i on moraju sada čuvati općinu i sve dvorce jer se nauaiu nasoi odma A”!I Dakle, njega neće piti do Save, a ti dočekai Jasenku bliže. negdje oko močvare. U gustoj šikari lako ti se sakriti, dočekati djevojku na putu i oteti je. - Gospodaru, vaš mučitelj Kušević ispit će danas prvi vrč otrova. - Neka ga ne ubije jer imam još mnogo vrčeva za njega. - Vi mi nala/ete da uzmem Stanislava. Prije bih morao zamoliti gospodina baruna Pencingera da mi ga otpusti. - Nikoga ne trebaš umuti k:u: ja određujem. Tu sam gospodar ja i s o odredim, barunu mora biti pravo. Idi odmah u Lukavac kako ti je ° rcdi°- ah se ne \ raćaj o\ amo, nego se odande požuri ravno na otmicu. e zadržavaj •-,. du^, u Luka\cu, ula\noje da vidiš i čuješ što tamo rade. Ko je štogod važno, šalji samo poruku, a ti idi na veliku močvaru. 157 56 .; - Slušam, gospodaru, vašu zapovijed više nego ikad. . > Želim ti veselu zabavu s Jasenkom. A sada, glad me mori. •• Draženić ide opet u blagovaonicu, a Lučić pohita iz sobe u dvoriš Tu
je već nestrpljivo čekao Pencingerov pouzdanik Stanislav i reče: - Već je krajnje vrijeme da idemo. Gospodin barun mi je zaj vijedio da se vratim iz Lukavca još prije podne. - Imam drugi plan. Brzo sada najkraćim putem u Lukavac, još priji podneva imamo izvršiti nešto važno, ali o tome ću te uputiti puteni. I pojahali su šumom da što prije stignu u Lukavac. PSETO U VREĆI Nakon odlaska dvorskog luđaka Petra Pana iz kneževske blagovaonice, čekaju uzbuđeno knez i njegovi gosti objavljenu plivačku, produkciju. • Ni o čemu drugom ne govore, već samo o okladi Petra Pana. Stjepko stoji u središtu pijanog društva. Čini se kao da ne opaža njihovo stanje i raspravlja o mogućnosti i nemogućnosti izvedbe koju im je najavio lakrdijaš. Naročitu brigu Stjepko Brodarić posvećuje potkastelanu koji je posve zaluđen uz lijepu Marcelu i omamljen od pića. I ne misli kako Petar Pan kani izvesti lakrdiju niti gdje niti što mu sve treba učiniti da uzmogne odigrati predstavu. Svi su nestrpljivi, obaziru se na zatvorena vrata, pitajući se: ,/^ - Gdje je tako dugo? Zašto ne dolazi? “"•• - Da nam nije objesio drsku laž i sada nam se ruga? "v i - Objesit ćemo mi njemu oko vrata uže - prijeti knez. ,-iifc - Strpite se, gospode i gospodo. Valja još malo čekati - naglaaii Stjepko. - Možda ima kakvih problema. Ako ne laže, on će dokazati da može izvesti što je obećao. ^5 - Razumije se samo po sebi -MS potvrđuje Marcela. - Mora dokazati. - Ako je pobjegao pred svojom okladom? - upozori jedan od gospode. "u. - Zavrnut ću mu vratom - muca potkastelan. s;s I dok se svi vrte i raspravljaju, ulazi sluga i najavi: ^*ii - Njegovo veličanstvo! Zanijemjeli su. Svi su kao kipovi, samo Stjepko stoji mudro medu njima i zuri u vrata. Pojavila se visoka pojava u crnom plastu do poda. Na glavi mu papirna kruna. - Lupež! - vikne Danijel. - To jet>n. Eto, nasadio nas je. Na vratima prosvjeduje Petar Pan: - Varate se, markgrofe. Gospode i gospodo, sve je spremno. Predstava će započeti. - Čekaj, čekaj Petar Pan! - vikne mu knez - a vreća? A pseto u vreći? Nećeš zabašuriti svoju prevaru. Izgubio si konja na okladi. 158 Kncževski konj je moj. Predstava započinje kad vi zaželite. Odmah, odmah1 - viču svi redom. Onda molim neka se visoko rođena publika uputi u gledalište
mojeg kazališta. mJ I Gdte je kazalište”.” _ Gore u sjevernoj kuli. Odande je najbolji vidik na opkope. ;” Hoćemo li uistinu vidjeti pseto u vreći? - zapita Stjepko. “ U kulu. u kulu! viču svi, gurajući se k vratima. “ !”^ Lijepa Marcela uzme za lakat svojeg kavalira potkastelana. Danijel Ijutito pogleda l.jepoiK Petar Pan to opazi i malo ga povuče za lakat: - Jučer ste me molili neka vam skinem Marcelu s vrata, a sad se bunite što sam izvršio i želju i predao je potkastelanu. - Ja sam te zamolio u,i skn r , isvrata? - pita on začuđeno. - Tojemoliomarkgi i koji ii •••-ml; vina. l tako sam učinio po vašoj želji i potkastelana gurnuo vašoj bivšoj ljubavnici. Dakle, ostavite Marcelu. ili više ne čc/neu za Gordanom. Mladi je markgoi t podigao omamljenu glavu i uzdahnuo: Petar Pan Lve bih žrtvovao da mi je dotaći one divne usne cjelovom. Mladi gospođini, strpljivost je vrlo korisna taktika. Zatim Petar Pan digne svoj glas i vikne gostima: - Samobr/o. Jačckam. moji PM čekaju, i konj čeka i čitav kneževski dvor. Pazite i suzdržite se od smijeha da ne bi dvorski ranarnik morao siti trbuhe još prije nego Št<> mrja šala/apli\a p<>\ r-”,:nom opkopa. MogUUZeti vaše velike lovačke p kneže? • " i-”t”f • Uzmi ako hoćeš čitavu moju psetarnicu. Sani<> požuri da ne čekamo. Vikom i kukom ispunilo je društvo hodnike. Knez prednjači i vodi ih gore u kulu Pelar Pan je pohita e. oi \orem m i n |i mom. Tu se zaustavi, pogleda za gostima, onda duž trijema. Nikoga nema u blizini. Svim slugama i siražama navijestio je lakrdiiaš MH će \idieti i svi MI pohitali na puškarnice i prozore da bi gledali to čudo koje će prikazati dvorski luđak. U licu Petra Pana^hrUia. napetost u po^iedu. u km , u svakoj misli. Napetost mu je u svakoj žilici tijela pojačana bukom gostiju i tišinom injema na prvom:i.l. Up.-il oga viri rubac kojim inu je svezana duga kosa. Dječakovo lice izražava odlučnost, odvažnost i pažnju. Sluša što mu majka razlaže. Njene oči c"aju u duši svog jedinca svaki
pokret, svaki osjećaj, l smiješi se lice od P” očitanih osjećaja s dna duše sina i rumeni se kao vedrina nebeska u zoru Pa mu govori tiho: 159 l - I kad stigneš, sinko, kanonik Benko će te sakriti. - A kamo će me sakhji? - To će on sam odrediti:-"“ i - A kada ćete doći za mnom, majčice? - pita Damin. - Dana" - To još ne znam, srce moje. Sve ovisi o tome da se ne susretnemo] Pencingerom ili s kojim od njegovih pouzdanika. Nadam se da dani nitko od njih neće doći u dvorac. Izvršiš li sve točno, dobro i od važnoj ćeš kao David praćkom pobijediti Golijata. Ti ćeš budimskoj sili izt oružje iz ruku. - I neće ga više nikad moći dohvatiti, majčice. Tako mi časti, j - Sloboda tvoje majke sada je u tvojim rukama. Sav se upro, uspravio, a na lice mu pada mirna samosvijest: i Neću je pustiti iz svoje ruke nizašto na svijetu, o - Kad ti budeš zaštićen od silnika, bit će tvoja majka slobodna.! djtfcaj mirno. Već se zadanilo. • - Čuješ li? To oni idu u kulu da gledaju. - Neka samo gledaju - veli dječak odlučno. - Odmah će Petar Pan - veli Gordana. , Približi se k vratima i osluškuje. Izvana kucanje. Ona odgurne zasuni Pojavi se Petar Pan groteskno namazana lica, korakne u sobu i mahne rukom: yy - Sad brzo! r . Gordana se okrene. Majka i sin gledaju se okom u oko. Njegove 4JRnice sjaju. - Sine, viteže moj. Davide naš, naprijed! Do viđenja! , Pružila mu je ruku. On udari svojom o majčin dlan. - Do viđenja, majko! Nije se odazvala želji svojeg srca da ga ogrli. Ne želi raznježiti njegovo Damir korakne na trijem. Petar Pan ide prvi. Odmah su nedaleko od Gordanine sobe vrata Stjepkovih odaja. Lakrdijaš ih otvori. Damir ulazi i opet ih zatvori i pohita u drugu sobu. Tu je na uzici svezano veliko lovačko pseto. Damir se sklone u jedan kut i ostane mirno Čekati. Vani pak Petar Pan pobrza niz trijem, preskakuje stepenice u prizemlju. Već je u dvorištu. Ni žive duše nema, svi već odavno čekaju na puškarnicama i prozorima da odande gledaju kako pseto pliva u vreći. Kao perce na vjetru preleti lakrdijaš dvorištem i ulazi u tamnu vežu. Tamo je mala izbica u kojoj spava vratar. Petar Pan ga strese:
- Ustaj, hitro, zove te potkastelan u kulu. Čuvši to ime, vratar prebaci na sebe ogrtač i još onako snen pohita za dvorskim lakrdijašem. Ovaj ga vuče uz stepenice i veli. - Što se dogodilo? - U kuli je potkastelan. - Budalo, ništa, svi su veseli. Hoće potkastelan da izvedem ludoriju na veselje rimskom poslaniku i zato treba tebe. Uspeli su se u prvi kat pa onda u kulu. Petar Pan ostavi vratara: - Čekaj da te najavim. , *. . “ > . “ ,<; l ude u kulu Bučna krika i prosvjed saspe se na njega: Još ste tu, a mi čekamo? - spočitava tobože Stjepko. Lupežu! - viče knez. - VučeŠ nas za nos? ; _- Za zdnuu pamet vas vučem. Ne mogu izaći u opkope na zatvorena vrata Što? Ne /naš ih otvoriti, glupane? To je služba vratarova. Evo, to je! - hitro će Petar Pan, otvori i /o\ne čovjeka. ,, Na vrata proviri snena kuštrava glava, a lakrdijaš se okrene potkastelanu: - Gospodine, zapovjedite mu neka mi otvori vrata da izađem sa psima. Potkastelan {jedi uz Marcelu. Ona digne viku: Kakve gluposti, Petar Pan. Vi tražite izliku da ne morate plivati. Razumije se. gospodin potkastelan određuje, l nas dvoje imamo svoju okladu nasmije se ona svojem udvaraču, a on digne ruku i mahne zapovijedajući vraut “.L - Glupane, idi, otvaraj! Žuri se, tornjaj se! - Asadotu nik l iii/iinlk”- vikne im Petar Pan mirno, a srce mu bije u prsima. , "Jedino sam ovu zapovijed teško očekivao. Sad naprijed!" Tek sad ga? alv ,,L; u/hiiikn”c i\i uK i MI k. Pred njim korača vratar. Požuri se n ; i cii. moram uzeti kneževske pse. Evo me odmah za tobom. Idem. idem. I čovjek silazi pa se žuri naprijed niz stepenice, a Petar Pun potrči hodnikom u Stjepkovu sobu i šapne: Hajde! Onda Petar Pan \y\ \ >.”. [• i inivniijemi 0^1 umnu vreću, raširi je na podu i namigne Damiru: Sad lijepo Slani ovdje. Evo tu, tako kao što ti je jučer pokazala majka. “““ Već znam j stupi u sredinu vreće. - Sašio sam ovalu v/rku \i cx”ti cb luli u nju mogao smjestiti veliko lovačko pseto, a zaprau da ima mjesta za ovako Čestitio razvijenog momčića. - Dobro je. samo požurite! - veli dječak.
- Pazi i učini sve kao što smo jučer iskušali pred majkom. ^ouzdajem se u tebe. mlaeli junacc - Možete se pou/dati Sve ću činiti kako je rekla majka. J etar Pan oprezno diže tkaninu oko Da mira. a tijii nieuo\oni tilavom sveže uže f*" čitavo je Damirovo tijelo u vreći. -7 D;”kle, sad se uhvati /a moje rame Vreća je dovoljno široka da se možeš držan. Samo čvrsto da ne padneš, -- Sasvim je dobro, već sam se uhvatio. Možete ustati. vu, °” slraga odozdo poduprijet ću ti noge ljevicom, a desnicom t, uz.cu ovoga psa 160 M f ,(iv i 161 l l lakrdijaš se digne. Otvori vrata, uzme uzicu lovačkog psa pa iziđe naj trijem. l Polagano se spušta stubama. U prostranoj vreći Damir se drži objema rukama čvrsto za njegova ramena. Izgleda kao da je pseto u vreći prednje šape položilo na njegovo rame. ,, Pod teškim teretom Petar Pan hitro prijeđe preko dvorišta. Stigao je pred mračne svodove veže. Ne vidi vrata, ali osjeća da je u i blizini i stade oponašati psa. To izazove lovačkog psa što ga vodi na uzirt| uza se i nastaje lavež. ; - Hitro otvaraj - viče Petar Pan. - Jesi li spustio most? Pseto ćem| razderati vreću. - Nije mi gospodin kaštelan zapovijedio da spuštam most. i - Glupane, samo se po sebi razumije. Kako bi me pot kaštela n slao sa psima onkraj opkopa, a da mi ne spusti most. Zar ću letjeti zrakom. Žuri se. ovaj u vreći prokleto me nateže. - A što će to biti. moj gospodine? - pita vratar. - Smijeh kakav Lukavac još nije vidio - odgovori Petar uzbuđen, slušajući kako se okreću kotači i škripi most. Da pri k rije uzbuđenje i ne mora odgovarati vrataru, nepresta oponaša lajanje, a onaj kojeg drži na uzici žestoko odgovara.
Bučni lavež ispunja čitavo dvorište. SlužinČad dotrči, ispitu, ogledava se. Čini se kao da se psi među sobom kolju. U okviru ulaza u v stoji Petar Pan i viče iz tmine: - Brzo gore na stražarnicu, želite li dospjeti da vidite kako pliva “•”“ - Hajte, gospodine Petar Pan, most je spušten. Pred lakrdijašem je otvoren put. ““ "Ako sada naletim na Pencingera ili njegova čovjeka u blizi svršeno je!" Ali se odmah predomisli i sam se upućuje: "Dođe li tko. bacit ću se 6 Damirom u vodu. On je spreman na to." Laganim korakom prijeđe preko praga i već je na mostu. Iza njega id* pseto. Petar Pan pognute glave zalaje, pseto se odazove. - Razgibaj se i glavom i tijelom - opomene on Damira poluglas: - kad god ja zalajem. ti opetuj kretnje. Glava u vreći se upire kao da bi htjela prodrijeti kroz platno, a tijelo žestoko razgibalo. Sve hitrije korača Petar Pan nad opkopom, n dragocjeni teret pod kojim se gotovo sav izmorio. Od časa do časa on bi zalajao. Lakrdijaševo je lajanje tako spret spojeno s gibanjem tijela na njegovim leđima kao da je u vreći veliko pset koje se otimlje i laje, ne bi li "e\pslobodilo platnene tamnice. - Sad smo već blizu obale]- tiho primjeti Petar Pan. - Drži se.” Damire dobro. / - Ne bojte se. Čvrsto sam se uhvatio. Zar ne osjećate? - Od uzbuđenja sam neosjetljiv. Vidim njihove glave. .Lomat sobom koliko god možeš, ali pazi. •"*>•• I nanovo zalaje, dražeći neprestano lovačkog psa što ga vodi sobo As kule nad opkopima razliježe se smijeh. 162 Knez1 njegov i gosti gledaju Petra Pana kako je već prešao polovicu mosta i hihoću Padaju primjedbe: Nosi na leđima psa u vreći, kao da je pseća pjestinja. Golemo lovačko pseto moglo bi ga razderati - veli Marcela. Kako se otimlje i lomata glavom. Past će mu s leda u vodu. Drži se pseto osjeća da mu prijeti pogibelj - razlaže Stjepko pijanoj družini. Njegov instinkt ga nuka da se čvrsto opire o njegova Ali ipak .prosvjeduje. Htio bi se osloboditi te nemile haljine. Istina je. ali će se držati njegovih ramena jer pod šapama osjeća čvrsto tlo. Neobično je profinjen instinkt psa. A zašto vodi onog drugog? -- Ako onaj u vreći pol one. uzet će o\oe drugog. Tako nam je barem rekao razlaže Stjcpko Naravno, ako sve to skupa nije jedna od njegovih smicalica Ugušit ću ga veli knez. - Jao si ga njemu ako nas prevari.
Već je daleko primijeti lijepa Marcela, naslonjena na potkastelanova ramena. < >n ^e MI\ trese od smijeha. od neviđene komične pojave s teretom na leđima. Svako gibanje u vreći čini im se strahovito smiješnim, prikazuje im se kao da pseto u vreći laje. Ta je varka to vjerojatnija što se nad glavom Petra Pana neprestano odražava gibanje glave i svima je u predod/Ki da\a pse:. i /a \ e/a n n L” LI \ reći koje neprestano laje. On će. dakle, s obale opkopa s tim psetom u vreći preplivati natrag do veže? upita sada lijepa plavuša, Marcelina drugarica. Vidjet ćemo hoće H uistinu preplivati - primijeti Stjepko. A ja vruće želim da uspije - odgovori potkastelan i žestoko stisne Marcelinu nadlakticu Stjepko ih nastoji zabaviti razgovorom. - Nešto takvo uistinu nisam \idu>. Ako mu (o pode za rukom, onda doista može prisvojiti nasKn kralja svih budala, mislim dvorskih budala. A ja ću bili Iraez tom kralju i njegov gospodar - veli Rrandenburg. Bit će ures i ponos \asegd\ora nastnješi se Stjepko i onda opet "Pozori društvo na Petra Pana. Svima su oči mutne, krv a\ c, zamagljene, a svi bulje onamo željni da Mde obećanu šalu dvorskog lakrdijala. Eto ga. Stupio je na obalu. Ali i dalje nosi svoje pseto na leđima. Sto je to”? Ne vidim ništa srdi se Marcela. - Zašao je u šikaru? Smetu nam vidiku tumači Stjepko. - Čitava je obala zaraš^"a visokim grmljem, ali naći će on već zgodno mjesto da se baci u otlu Si> svojim plivačem u vreći. , . je je? Hoće li već jednom? - uzvikne potkastelan od nekog on l "c8 u/hutienJa kao da ga obuzima neugodna slutnja. To smjesta ^ “ atjepko i baci se pomoć primjedbama: Tamo lijevo grmlje je vrlo nisko. Sigurno će odande započeti 163 svoju plivačku vještinu. Gledajte dignuo je uvis svoj klobuk. Daje nan znak. nitko od njih ništa ne vidi, svatko smjesta odobrava Premda potvrđuje: - Vidim pero s njegova klobuka. Uistinu domahuje-primjeti kn" kako bi dokazao rimskom poslaniku da mu je pogled bistar. I dok su svi utihnuli, pojavi se uistinu iza niskog grmlja Petar Pao žestoko okreće u zrak svoj klobuk. H To već unaprijed izazivlje u njih sliku koju će vidjeti. ,. Petar Pan ponovo nestane. - Zaplivaj, Petar Pan. Ako ne preplivaš, zaronit ću tvoju gubicu.! dno opkopa! - viče potkastelan. J
Da se što više odvrati pozornost od Petra Pana, Stjepko ljubazni oslovi potkastelana: - Vaša je želja osobito vrela da Petar Pan stekne okladu? " - I ja sam to primijetila - smješka se Marcela - pa ispod oka zime k Danijelu koji je tog časa gledao Stjepka, a Marceli se čini da promatra nju. To je ponovo obraduje pa se upušta u daljnje raspravljanje sa Stjepkom. - Sav je izvan sebe gospodin potkastelan od želje da Petar P< prepliva opkope. - “Vjerujem da će preplivati - odvrati mladi poslanik - no, hoće preplivati pseto u vreći, to još nitko od nas ne može potvrditi. ^_ - Ustrijelit ću Petra Pana i pseto ako ne preplivaju. Ta potkastelanova izjava pobudi kneževu pažnju pa mu dobaci: - Valjda vam nije obećao polovicu svoje oklade? - Vaša kneževska milosti, ja imam za sebe svoju okladu - i stra pogleda Marcelu. - Gle, gle! Sad ćemo čuti još jednu okladu! - uplete se Danijel, a naročito razbudi barunicu Marcelu i stade živo zapletati razgovore da MJ Danijela što više nadražila ljubomorom. Stjepko joj pomaže skromnim i; serioznim primjedbama. .” S onkraj opkopa na obali iza visoke šikare Petar Pan je pokleknuti; skinuo teret s leđa, a zatim šapnuo Damiru: , - Sada ću dobro promotriti ima li koga u blizini.
- Zar ovi iz dvorca ne vide dolje k nama? - zapita dječak dok Petar Pan odvezuje vreću. - Ne mogu vidjeti nikako ovamo, a ja ne vidim ni žive duše u blizini. - Onda moram smjesta otići? , “i - Tek kad se ja bacim u vodu i viknenu Naprijed! Dok ovako razgovaraju, skine Petar Pan s Damira vreću, natakne mu klobuk na oči i primijeti: - Tvoje bademaste oči jedina su opasnost, mladi viteže. Po njima tt mora svatko prepoznati da pripadaš gospodarici Brezovice. - Ako mi tkogod pogleda u oči, ja ću žmirnuti kao kad čovjeku sunce pada u oko. Ne bojte se. - Što ja tebe opominjem kad si sam dosjetljiv. - čujete li kako viču tamo na kuli? Smiju se. Čemu? 164 Rad je ljudima puna glava vina, onda im je sve veselo i smiješno. \ to je. vidiš, trebalo nama. psa da hi ga varkom strpao u nju. To mu je brzo pošlo /a rukom, ali Dok s njim razgov a i a. I Vi a r Pan ponovo raširi vreću i stade milovati pseto se otimlje, laje i baca se na tbijeei. noge pokušava por Gle. to će mi poslužiti kao izvrstan uvod - veli Petar Pan. Čekaj, sad moram dati /nak rimskom poslaniku neka ih zabavlja dok se nas dvojica dogovorimo I pohitao je iza visoke guštare i stao mahali klobukom Onda se opet \rati Damiru koji sjedi na zemlji, sakriven i pažliivo gleda preda se u šumu i opet ravno putem kraj opkopa. Lakrdijaš se sagne k Damiru i razjašnjava mu: Odavde do one šumice je ledina. Bilo bi najbolje da pretrčiš, ali mogli bi te vidjeti. Pođi, dakle, dužim putem koji je sasvim siguran. Tako je odredila moja majka. A sada gledaj. Moram ti razložiti čitavu sliku. Poći ćeš uz ovu živicu Gdje god je nešto niža, sagni se. Tamo na kraju prvog opkopa, ondje je iiuštara visoka, tamo si sasvim siguran i ne može te nitko opaziti iz dvorca. Ako me i opaze, moj klobuk i ovo odijelo neće nitko prepoznati. Sve sam sa Stjepkom i/mjerio s kule. Točno smo ustanovili odakle te nitko ne može vidjeti. Kad dođeš u onu šikaru, idi htvo i ravno. Doći ćeš umalo selo. Tamo te mora čekati kanonik Bcnko. Ako ua nema. reci da te odvedu k njemu. Čim stigneš kanoniku, nitko ti1 više ne može otkriti. Oni će meni poslati po jednom konjaniku znak da si sretno stigao.
- Majka mije rekla da će kanonik Benko čekali ne mene. ili njegovi ljudi. - Tako smo ugo\ orili, ali pobuna koja je jučer nastala u Turopolju možda je onemogućila prečaMinm kanoniku da pošalje ovamo svoje IJIKIC Dakle, ne nadeš li nikoga, oni seljani vole prečasnoga pa će te odmah odvesti k njemu. “ -- Ako opazim da netko dola/i prema vii,sakrit ću SCU Šikaru ili u šumi. Tako mi je rekla majka. Dobro si sve upamtio. Sad idemo na posao. Recite majčici da se ne bo|i za mene, samo neka ona pazi da barem \ec sutra izađe. To mi je obećala. _ - Nastojat ćemo da obećanje ispuni ako ne sutra., a ono prekosutra. a ću sada zaplivati Dok svi budu pazili na mene, ti možeš potpuno neopaženo bježati. Dam i r mu je pružio ruku, a onda stao miran uz grmlje čekati odla/;>k Petra Pana. "digaoje vreću s psom t polaai > na mieMo i”dic |e s^nnlic naini/e. Tu spusti svoj teret na zemlju Bučno lajanje psa očito se čuje preko opkopa ča SU SC " ku”“ p°kazale sve ^lavc i zapazile kako pas nastoji pobjeći, ali ie" TCCa zaustaviJa. "Petar Pan uzme uzicu i čvrsto je zaveže oko svo8 Pojasa, a zatim se oklizne s obale. Voda pljusne, a lakrdijaš vikne: Naprijed, junaci1 Zaplivao je površinom širokog opkopa. Pas se pokušava održati nad vodom i strahovito reži. Vreću drži na površini uže što ga je lakrdijaš svezao oko pojasa, a pomaže psu i svojom rukom. Siguran je u uspjeh i baš zato odigrava časomice kao da će pas potonuti, a onda ga opet podigne uvis. S kule se razliježe smijeh, a na puškarnicama i prozorima ljudi se previjaju od čuda. Sva je pažnja usredotočena na plivače, svi uzbuđeno čekaju kako će svršiti plivačka šala dvorskog luđaka. A dok on zabavlja ljude tom lakrdijom, gore iza pijanih glava Stjepko upire pogled pun napetosti dolje na opkope, istražuje šikaru nasuprot šumi, a srce mu burno kuca. Svakog bi časa mogao tko izjahati iz one šume i opaziti dječaka i, unatoč odijelu, prepoznati njegovo lice. Te mu misli sprečavaju da dijeli grohotan smijeh s ostalim gostima i zato se povukao da nitko ne zamijeti njegovu drhtavu prisutnost. A u sobi Gordana zabrinuto prati mislima svojeg sina. Petar Pan sve više odugovlači s plivanjem samo da što više odulji
vrijeme bjeguncu. A on korača uz gustu šikaru s potpun9m sviješću da izvršava veliko djelo malog Davida. Zna Damir da sada sve ovisi o brzini njegovih koraka, spretnosti njegove pažnje, o dosjetljivosti i hrabrosti. I sav se predaje tom velikom času svojeg života kad mu je majka položila u ruke prvu veliku zadaću domovine. I nosi je s osjećajem velike odgovornosti. Zaboravlja na sve oko sebe. Svaka mu je misao u djelu koje mora izvesti. Svaka kretnja je pažnja, svaki pogled oprez. Žuri se uz živicu, gotovo trči, a sokolovo mu oko stalno kruži okolo. čas ravno preda se. čas preko u šumu. Put uz živicu vodi ravno prema malom selu, ali ovuda može proja-hati koji Lukavčanin. I Pencinger ili njegovi ljudi, a može se tko pojaviti i šumom. Jedni i drugi mogli bi ga zateći ako ih on na vrijeme ne opazi i ne sklone se s onkraj živice. Zato mora što brže prevaliti oj|t koji kraj opkopa ide uokrug i koji više nije vidljiv njihovim očima. T Žuri se i trči. Iza njega s kule ori se jutarnjim zrakom raskalašeni smijeh muškaraca i žena. Onda nestaje smijeh iz njegova uha. Zar je utihnuo ili se on već toliko udaljio? I gleda. "Baš sam dobro trčao!" - pohvali sam sebe, opazi vši daje odmakao daleko od dvorca. Brzo okrene glavu, zirne u šumu pa opet prema selu. U daljini primijeti kućice. Radost mu zatalasa dušu i požuri trku, budno pazeći na sve strane. Stalno upravlja, istražujući pogled unatrag, lijevo i desno i naprijed. Već je čestito odmakao od dvorca. Kućice sela sve su jasnije. AH odjednom se zadimi cesta. Damir se lecne. To su jahači. Smjesta se zaustavi, promatra prašinu što se diže kao žuta cesta u zraku ravno prema njemu. "Jahaći su! Idu u dvorac. Dakle, su Lukavčani. Što sad?" - pita se H -čak zatečen tom iznenadnom promjenom. Mora se brzo odlučiti. Natrag nikako, mogli bi ga vidjeti jer je živica već prorijeđena. Dakle, u šumu Tamo je gusto bUiu dr “ : šikara. Onamo oni neće jer onda ne bi dolazili ovim putem kojim se puši dim. A već idu prema njemu. "Nećete me naći" *-veli sam sebi i odluči. Još ima vremena. Dakle, hitro u šumu. Ondje će se sakriti dok jahači prođu i opet će krenuti prema malom seoeu. Trkom preskakuje nekoliko stopa čistine imedu živice i šume. Već je u zaklonu širokih krošnja. Tu se malo zaustavi i pogleda unatrag Slijeva,već dosta daleko dvorac, a zdesna jahači. Malo se ogledava šumom. Ptice cvrkuću na granama. Pozdravljaju sunce. Zemlja je obrasla travom i šumskim biljkama.
"Kuko divno miriše šuma!" - a moja majčica mora tamo čamiti. Odjednom se trgnu. Rekla mu je: "Ni časa ne smiješ misliti na mene, već samo na svoju zadaću Smjesta skrenu i /mu onamo odakle bi morali stići konjanici. Preblizu je putu kimu konjanici moraju prema dvorcu. "Ako imaju sobom kakvog psa, lako bi me nanjušio, stao bi lajati i otkrio mi trag. Moram što dalje. Ne mogu zalutati, dbbro ću upamtiti drveće, ovaj stari li u M i ovaj. Sve ću upamtiti." I potrči dublje u pustu Šumu koja je sve gušća i tamnija. Opet se zaustavi. "Sad sam dosta daleko. Tu moram čekati." Prisluškuje pažljivo S one strane prema dubini šume neka velika buka. Ne može otkriti drugu, u un ndiuk nekih glasova. Gdje je to? Otkud ti glasovi kad je daleko od dvorca i od onih jahača što su dolazili. "Gle. to je straga!" Sve pomnije osluškuie "Da. to je u šumi Negdje škripi granje. * Nježnidječakov sluh prinui neku >j1,iM>ve, kretnje iz guštare. Pažnju je razapeo čitavom šumom: okreće , istražuje. Uho mu pribirejasne odjeke konjske trke koja it približava. To ga uznemiri. S one strane dvorca jahači, a ovdje u šumi ljudi. Valja se zakloniti Ali nigdje grmlja. Krošnje starog drveća široko se spuštaju dolje. Zavuče su k stablu i prisloni. "Noge će mi vidjeti" - upozorava sam sebe dječak, a sluh ga upućuje da se neki jahači približa\ u iz šume straga, dakle to nisu oni što ih je vidio da dolaze u susret Maknuo se onima koji dolaze prema dvorcu, a sad opet netko iz šume "Neću ih ja dočekati ovdje!" dosjeti se pogleda gore u gusto granje. "Lako .je to meni." Ogleda deblo, napipa kvrgu. uhvati se, lagano upre nogama o koru s”abla i dohvati prvu granu. v•, ^a nek°”iko *asaka dječak se uspinje na stablo poput šumske jevenee, a u duši >L smije ka< il se utrkuje s Ivanom dok su obojica bili na Bre/oviu. Nestao je medu krošniam i, sjeo na odebelu granu sasvim uz stablo i ""ruje da zaustavi šuštanje lišća. 166 167 "Tako sam se skrivao majčici u Brezovici. Kako me tražila," - j smije se. Ali netko ga u mladoj duši opominje: ne misli sada na majčicu. Ponio je u prsima svoju majčicu koja mu neprestano šapće: "Pazi oko sebe, mali Davide, da ne promašiš." U dnu šume između granja izmiljilo nekoliko konjanika. Žure se.
Damirov pogled klizi između lišća i prati smjer njihova puta. Kreću ravi prema njemu. Iznenađenje, ali nipošto uznemiren. Budno slijedi njiho kretanje. Pomno promatra njihove odore. Smjesta zamjećuje: jedan je od nj plemić. Ne poznaje ga, ali čim spazi lice, prošapće: "Stanislav! To je on Vidio gaje mnogo puta kako prolazi dvorištem kneževskog dvo: Ta okolnost nemilo ga se doimlje, ipak sam sebe tješi da ga tu medu o granama ne mogu opaziti. -r "Sad moram biti posve miran, projahat će pored mene prema dvorcu i ništa više." " Promotrio je dobro granu o koju se pridržava i, uvjerivši se da pouzdano uporište, potraži imedu lišća malo vidika. Jahači 9 približavaju. Taj smjer pokazuje da im je cilj kneževski dvorac i zat moraju proći upravo ovuda. • < ••••”< ( ( - “ t Cijelim putem razmišljao je Lučić kako bi oteo Jasenku da ne pobudi. pozornost i ne izazove obranu. Smatra da sivi oklopnik, koji se zauzima za t Jelenka, neće još danas ostaviti Turopolje, a s njima se ne bi htio upustiti u borbu. Dakle, ono što mu je savjetovao Draženić nije najzgodnije. Valjalo^ bi, dakle, smisliti neku prevaru. Ta gaje osnova zaokupila sve dotle dok] nije stigao do šume u blizini Lukavca. Tu zaustavi svoju pratnju i obrati s" Stanislavu: ] - Nakon događaja ove noći lako je moguće da bi se Turopoljci i njihov saveznik uputili na optužbu knezu Brandenburgu. - Neće ih pustiti k sebi. - Ali mogli bismo naletjeti na njih pred opkopima, a takav susret svršio bi zlo po nas. Idi naprijed do ruba šume i oprezno se ogledaj nije li tkogod pred opkopima. Nikako se ne želim bilo s kim sastati jer mi se žuri na drugo mjesto. Oprezno pogledaj čitavom okolicom oko dvorca i onda se vrati. Ne rekavši ništa, Stanislav ide naprijed dok Lučić s momcima čeka. Damir iz svojeg zakloništa opazi kako se bradati odvojio od ostalih i sam projurio pored njegova stabla. Ovim smjerom najkraći je put prema dvorcu. Ipak više pažnje dječak posvećuje onima koji su zastali i samo korakom nastavljaju put prema njemu. Promatra Lučića. Taj mu je sasvim nepoznat, ali prepoznaje lugare po odorama i klobucima s kneževskim grbom. ti
Njihovo polagano kretanje pobuđuje u njemu slutnju da im se ne žuri, 4 očito nekoga ovdje čekaju. Stanislava više i ne vidi, a ovaj ovdje s lugarima J ide sve polaganije, dok se odjednom ne zaustavi. J 168 "Šta čeka”.” Šta ovdje kani?" - razmišlja dječak i ne pušta plemića s i i Razabire da gleda za Stanislavom. ° “ Časovi odmiču, diee.ik sjem e\i sin n vilu krošnjama i ne miče se. Ali , onaj dolje. Mir je u Šumi. Dječak ne osjeća strah. Mlada mu duša ne "Uiže” zamijetiti opasnost u koju je zapao. Vjera u uspjeh njegova oslansua zakrčuje pul svakom strahu. Samo je predugo ovo Čekanje, i umara ga to nepomični sjedenje na stablu. Valjda će se jednom ovi dolje maknuti. Najposlijc se nešto pomakne. Damir primjeti konjanika. Ovaj isti bradati Lukavčanin hita natrag. Valjda nosi neku vijest. Dolje plemić pokrene konia. nastavlja korakom u susret jahaču, a put vodi baš pored stabla. Stanislav je dojahao natrag, a neznani ga muškarac u plemićkoj odori pita: Dakle, što je? Može li se dalje? Dobro ste slutili, netko je tamo. Ta i odgovor zaustavi Lučića upravo nasuprot Damirovu stablu. Bradati Lukavčanin i/vjcštava Čuo sam buku s opkopa pa sam sišao s konja i prišao živici da vidim što je. A onu kanonik Benko sjedi na konju s nekoliko momaka i traži vratara neka ga pusti LI J \orae_v r /vl"^”\ ^i iti •-. i im skini pus”.ir.ikinii Damir je razgu\ jctno čuo te riječi i pomisli: "Kanonik očno traži mene, a kako nisam stigao, on je došao pred dvorac Što će biti sada?" - pita se, a istodobno sluša Lucićev odgovor: Kanonik me nimalo ne zabrinjava. Možemo ići. Da. ali sprijeda podalje od kanonika još je netko drugi. Očito je prije kanonika stigla neka četa koju vodi muškarac u sivom oklopu, s vizirom na licu. To je on klikne Lučić. "Tko je taj?" začudi se Damir, ne znajući ništa o sivom oklopniku i napne sluh da štogoo sazna, dok oni dolje raspravljaju dalje: Što taj traži pred dvorcem? Možda čak želi govoriti s knezom? Nisam čuo da bi što viknuo na kulu. Stajao je sa Četom i nikom ništa nije vikao. - Zar je s kanonik, mi zajedno? Ne bih rekao, n n ji s druge strane vodenih opkopa. - Oni sigurno Čekaju Pencingera. Nama su, dakle, zakrčili put u
dvorac. - Možda nisu jer je kanonik počeo odlaziti s opkopa. "Ostavit će me. preeasiii gospodin. To već vidim, ali ja ću već za num!" razmišlja dječak, ne brinući se što Stanislav dolje pripovjeda. Gospodine kaštela ne, čini mi se kao da je netko s kule kanoniku Qavao /nakove. Kakve /nakove. čovječe? v idiosam sa sjeverne kule neku krpu KL .ioni |e netko mahao amo tamo. "To je znak da "am ja otišao!" odgonetne u sebi Damir. 169 , < ,ni k*ne oteti i zato ga je poslao njen brat da pode odmah s , eTL So°SrlT" ^bu L°tiv Lukavči7J njer EES nJT, nol, “ na,br>im trkom za njegovom sestrom, neka je vrat,. Tako će nek san a doc,. a m, s,u" je oteli bez ikakva okriajš. ona sa"11” treh.ile onda nas? - pita Stanislav. - CCM će ": svi^rs momcima, dobro skriveni " guštan , samo aaieka pratiti da d,eso,ka ne opazi našu pratnju. Kad momak bude s “nforl već daleko u iumi, onda je sve moja bnga. i ni i i k” Iza opkopa gdje se ono smijeh od lakrdije Petra Pana nastala Jtt.š.na Umom, od vina i smijeha legli su knez i gosti na. počinak i zaspali cvrsum snom Samo Petar Pan i Stjepko jo" uvijek s kuk pozorno promatraj" okolicu Čekaju /n k ko" su već davno ugovorili s kanonikom Benkom Čim mu stigne Damir; smjesta će doći pred opkope jahač mašući klobukom. .... l obojica u kuli istražuju pogledom svu okolicu, ali nigdje nema nikakva traga ko,"amku koji hi imao d > Iznak da je sve sretno završilo. Najposlije se Siicpko odluči i naloži lakrdijaju: . ... - Iditcdoljc Ciordani i saopuie i"i - “ “ •:”“"“- •” “ ^u dal”e straA"“U na kuli. Tihi odjeci koraka krađo §e trijemom prvog kata. Petor P"n tata 71 - Tko bi u dvorcu mogao služiti nepoznatom oklopniku? kanoniku? - Ne znam ništa. Samo spominjem što sam vidio i javljam jer je kanonik odmah odlazio, a ja sam se požurio da odviše dugo ne čekate. D" idem opet pogledati gospodine Lučiću, jesu li se udaljili? - Čekaj, poslat ćemo ovog mladića - i oslovi jednog jahača iz,
pratnje. - Idi oprezno tamo i pogledaj da li odlaze ili su još tamo. Momak kojemu je naređeno hitno ode. a kaštelan Lučić reče Stanislavu: - Ako ne možemo sada u dvorac, onda moramo natrag u šumski dvorac. Moram uzeti sa sobom deset momaka, a onda otići na cestu koja vodi prema Savi. Ti ćeš sa mnom po nalogu gospodina Draženića. Reci mi: poznaje li tebe Kuševićeva sestra Jasenka. - Jasenka? kako ne. Vidjela me Često na pljački u Turopolju. - Dakle, ne mogu poslati tebe da je otmeš? - Oteti je kanite? Baš fina poslastica. >V| - Ali ne za tebe, moj bradati - nasmije se Lučić. Damirove su ruke odrvenjele u nepomičnosti i odjednom mu se jedna pomakne. Stanislav se okrene. - Što je? - pita Lučić, prekinuvši govor. - Zar si nekoga opazio? - Gore medu granjem nešto je šušnulo, valjda vjeverica. Moj me sinčić zaklinje da mu jednu uhvatim. I upire pogled gore u krošnje. Damir se sav ukoči, a Stanislav nastavlja: - Nosim uvijek uza se stupicu. Ako mi se pruži prilika da je uhvatim. Tu gore na ovom drvetu mora biti vjeverica. Dječakovo uho zamjećuje kako je Stanislav sišao s konja. Tek sad osjeti opasnost. "Neće me prepoznati u ovom odijelu." Sjeća se što mu je rekla majka kako ima govoriti ako ga netko sretne ili ispituje. Ipak mu sada zadrsce srce u grudima. Ako ga ipak prepoznaju? Taj bradati čovjek vidio ga je ondje u šumi kad su ga donijeli onesviještenog u kneževski dvorac i zarobili. Dok se Stanislav oprezno približava stablu da ne bi preplašio životinjicu. Lučić plane: - Što ti pada na um loviti vjeverice dok imamo oteti Jasenku? Smjesta sjedni na konja. Idemo. Eno, glasnik se vraća, domahuje nam, bit će da nosi dobre vijesti. Idemo! Pokorivši se zapovijedi Draženićeva kaštelana, bradati se popne na sedlo. Lučić upravlja konja korakom. - Gle, ovaj mladić izgleda bistar. Nega bih odabrao za otmicu. - Možete se u nj pouzdati. On će dobro voditi ljude. - Vodit ćeš ih ti, ali samo da ti budu pri ruci ako bi se Jasenkina pratnja opirala ili navalila. Ima putem do Save krasnih mjesta gdje možeš čekati Jasenku u zasjedi ako bi bilo potrebno. - • A što će učiniti momak? - Pojahat će sam samcat za Jasenkom i to ravno cestom, ali kad ona bude već daleko u pustoši. Kad Jasenku dostigne na cesti, mora joj reći da 70
n |im. Jasenka i ne treba poznati momka, a ipak će mu vjerovati. U kneževoj oruzarnici in dosta sivih oklopa i kaciga? - Kako ne bi bilo. Dakle”.” Moj cc momak navuci sivi oklop, okititi glavu kacigom i kazati da je iz čete sivog oklopni i Jasenka cc vjerovati da 8U ga poslali Jelenko i njegov zaštitnik - Naravno, to će vjerovati. Lučić pogleda prema dvorcu odakle se vraća momak. - Taj mladić izgleda pristan i histai Sasvim ću ga lako poučiti kako mora govoriti. Sada se približi konjanik kojeg |e LIK ic i\ -••." i”.a i/\ Kli opkope “ i -Nema nikoga pred dvorcem, već su odmakli prema Kurilovcu. - Sad brzo. Ne smijemo casiti niti se dugo zadržavati u Lukavcu. Jasenka putuje danas prije podne. - Tek je rana zora, imamo vremena. - Bolie će biti da mi čekamo ianm d lav sat i više nego da stignemo prekasno. - Ah gospodin barun Pencinger mi je naložio neka mu još prije podne javim što se događa u dvorcu • * * - Nećeš otići barunu, nego samo poslati poruku. Tako je zapovjedio gospodin Draženić. Nećak uzvišenog gospodina Verbecija zapovijeda ovdje svima, pa i gospodinu barunu. Zovi sad našu pratnju da idemo. Gordani i tiho zakuca. Istog trenutka otvaraju se vrata i pomoli se zabrinuto Gordanino lice. Dvorski luđak ulazi, a ona ga obasiplje pitanjima: - Još nema nikakva znaka? To ne sluti na dobro. - Umjesto konjanika koji bi nam donio znak, dolazila je pred dvorac neka četa momaka koju je predvodio neki visoki snažan čovjek u sivom oklopu s vizirom. Obišao je opkope i doviknuo straži da želi govoriti s kaštelanom, ali mu odgovoriše da ga nema. Oklopnik je ostao na opkopima dosta dugo. Pošto je došao istim putem kojim je Damir krenuo prema selu, bit će da ga je ova četa smela i on se sakrio - Da, to bi moglo biti. Zacijelo je to učinio. - Evo i potvrde za tu mogućnost. Nedugo nakon ove Čete opaziU smo prečasnog gospodina kanonika s nekoliko momaka. I on je tražio ulaz u dvorac. Dakako, uzalud. - Vidite - upadne Gordana - moj pametni sin negdje se sakrio zbog ove čete, ali tko zna gdje? - Bistar je i bit će oprezan. “• *<• - Upozorila sam ga na sve mogućnosti. W?/” - Prema tome, ne morate se bojati. -1-v" ,
- Ne bih rekla da sam u strahu, ipak me zabrinjava: tko je taj s*” svojom četom? I zašto se tu sreo s kanonikom? - Kako rekoh, najprije je stigao taj oklopnik sa svojim momcima, a zatim kanonik. Njemu smo tada s kule dali znak da je Damir već otišao prema selu. Jednim ubrusom neprestano smo mu domahivali prema onoj strani kojom je pošao Damir. Sigurno je to shvatio jer se odmah uputio smjerom koji smo označili. - A sivi oklopnik? - Neko je vrijeme još stajao na opkopima, a zatim se udaljio, i to onim smjerom kojim je krenuo prečasni kanonik. A sada nosim poruku: časni gospodin Stjepko moli da biste legli na počinak. \ - Kako bih mogla počivati dok ne znam da li je moj sin stigao na cilj. Ostat ću ovdje i molim vas javite mi smjesta kad primite ugovoreni” znak, ili se što drugo dogodi. - Smjesta ću dohitati da vas oslobodim brige. - Velika je to briga, ali i smjelost poslati dječaka ovako bez ičije pratnje. Da je bio s nama u savezu Kušević, on bi ga dočekao i odveo daleko iz Turopolja, a to je isto tako važno kao i oslobođenje iz dvorca. Ako Pencinger sazna prije reda za njegov nestanak, pretražit će nasilno čitavo Turopolje, prodrijeti u sve plemićke dvorce i seljačke kuće. - Prečasni gospodin već će se pobrinuti, samo kad mu Damir dospije ML ruke. - Sve nekako osjećam da je u pogibelji. Ako se sklonio zbog sivog oklopnika, može na nj naići Pencinger ili koji od njegovih ljudi, a onda bi sve bilo uzalud. ° l “J - Pencinger se osobito pouzdao u svog potkastelana i ne sluti što smo s njim učinili, ali unatoč tome moramo biti spremni da će se svakog časa netko od njih pojaviti. - Sada moramo strpljivo čekati. A knez sigurno čvrsto spava? 172 - Kao mrtav Dok ne dobijemo znak da je moj dječak stigao na cil|. ne smijemo Ba nikako probuditi. Ništa ne čini ako Damir stigne kasnije u zaklonište prečasnog gospodina, samo da ga nitko od neprijatelja ne pronađe, a za Pencingera sam uvjeren da ne može doći. Taj se sigurno upleo u onu pobunu o kojoj je otkastelan ^Vjjesti0 Pencingera u prisutnosti gospodina Stjepka. Sve svoje nade polažem baš u pobunu. Ako su mogli tamo razotkriti crvenog oklopnika koji je Pencingerov saveznik, onda je pobuna tako jaka da je gospodin barun neće lako i brzo svladati pa će se još
zadržati izvan dvorca. -- Ako se ne \ranjos dun as jn\
- I na vas je prešlo to zadovoljstvo. Ali gospodin barun ga neto podijeliti s vama. - Pozvao me - kk-nez - i bio je - vrr-lo dobar... x - Ne tiče me se. Nego recite: kako je rimski poslanik? - Vrr-lo dobro i zadovoljno. j, ; . - A što radi Petar Pan? . ,! - Onjestrahovitokomedijao - stade se smijati. Još mu je u očiat komični plivački prizor “M Da što prije svrši s njim, Lučić stavlja kratka pitanja: . ; i . Dakle, gozba je prošla sasvim u redu? i"\ JA- r. - U-red-no... jest! !: v.< •. ..i, - Kad odlazi iz dvora rimski poslanik? - - Ne - nezz-nam! - Što je sa zarobljenom gospodom? ••.j"Mijrn- Ne znam... ja... triK”. - Vi ništa ne znate, a zastupate ovdje /ini - Brzo recite je li u dvorcu sve u redu? ijftftfi” - S-sve - u naj-boljem redu. .. ., •• ,ij . ••;. - Dakle, ništa se naročito nije dogodilo od jučer do sada? T,VJ*$ - Nišš-ta - ništa se nije dogodilo. - Onda odmah naredite neka se šest vojnika opremi da idu M mnom. Zatim trebam jedan sivi oklop i sivu kacigu, plemićku, Razumijete? Smjesta, požurite se. •# L..HW •*>>*”••••>“ •• f1 - U ime gospodina baruna Pencingera. s ., .;*," - Zašto trebate - ššest mo-maka? U^ii,; ii- " - To se vas ne tiče, nego ih smjesta dajte. : Pijani potkastelan stade prosvjedovati, a Lučić vikati i tjerati ga. - Smjesta idite gore i pitajte onog mladog popa kada odlazi. Što se kreveljite? Čemu se smijete? ,< Dok on viče, Stjepko otvara vrata. Da mu taj Pencingerov čovjek ne bi otišao prije nego što od njega dozna potrebno, sam se uputio dolje. Draženićev kaštelan opazi mladog muškarca u neobičnom svećeničkom odijelu i smjesta shvati da je to taj rimski poslanik pred kojim Pencinger ima toliki strah. I pokloni mu se duboko. Stjepko ga oslovi da zamete trag svojim namjerama: - Vidio sam vas gospodine, kad ste ujahali u dvorište i mislio sam očito ste pouzdanik poštovanog gospodina kaštelana baruna Pencingera? - Jesam, časni gospodine. Barun mije naložio da vas pitam kako se osjećate i imate li kakvih želja. Upravo sam htio poslati gore potkastelana. - Hvala na brizi gospodina baruna, dobro se osjećam. Jučer je bilo osobito veselo. Na barunovu zapovijed izvodio je dvorski lakrdijaš
vanredne - duhovito prikaze i vrlo smiješne. To mogu zahvaliti samo baruna Pencingera. ljubaznoj pažnji gospo, . Gospodin barun će se vrlo radovati. Stjepko hitro .upadne s pitanjem: Kako je barunu”1 Jučer mi je prije odlaska kazivao o nekoj pobuni eedje u Turopolju i da /bog Haia mora smjesta ostaviu dvor, naime da su otkrili nekog crvenog oklopmka" Shvativši kako je rimski poslanik upućen, Lučić potvrdi njegove navode: - Ja sam o tome donio naumu vijest. Bune se protiv Lukavca, kneza j protiv Budima i bai zato su navalili s tolikim bijesom na crvenog oklopnika. Svi su morali otići s barunom. Vidjet ćemo kako će biti dalje. Pred dvorcem je danas u zoru bio neki plemić u sivom oklopu s vizirom i nekako bučno tražio gospodina baruna. Bit će valjda kakav saveznik koji mu nudi pomoć pa sam mislio trebalo bi to javiti gospodinu Pencingeru. Već mu se on sam javio. Taj sivi je neprijatelj i natjeravao nas je čitavu noć po Turopolju, zaigrao je divlju igru koju će skupo platiti. Vjerujem da će mu gospodin barun uzvratiti kako treba. Bio je i dosta drzak kad se pojavio pred opkopima. Međutim, pokriva ga vizir. - Možda se pod njim krije vojvoda Iločki, a opet ne znamo. Svakako netko jest od buntovne hrvatske stranke. - Neizmjerno žalim gospodina baruna, očito je silno okupiran tom nevoljom. Neka se čuva. sigurno on sam predvodi vašu obranu? - U toj obrani zadobio je rane na glavi. - Ranjen? Ali. gospodine, i vi o tome govorite tako hladnokrvno? Zar rana nije teška? - Sasvim čestita rana, zato i nije mogao sam doći da pozdravi i zapita vašu časnost ima li kakvih želja. Jedina mi je sad želja da gospodin barun ozdravi. Ne bih ga mogao posjetiti? - To neće biti moguće. Sad je zaokupljen daljnjim bojevima. - Kad može stvarati osnove za daljnji boj, onda nije tako zlo. - Ostavio sam ga dok mu je ranarnik ispirao i povezivao ranu. Vidjet ćemo kako će bi n dalje. Barun će imati prigode s vašom milosti razgovarati kad ozdravi. Stjepko na to ae odgovori, a Lučiću se žuri Jto prije na otmicu Jasenke. Opet mora prije javiti Pencingeru sto je odlučio rimski po
si LI n ik u vezi sa svojim odlaskom i brzo upita: - Časni gospodin sigurno još duže ostaje u kneževskom dvorcu? Još nisam odlučio >- odgovori Stjepko, osjetivši što kani doznati njncmgerov poslanik. Lučiću se čini razumljivim da se mladom svećeniku baš ne žuri ostaviti udobnost ovog dvorca i kad je to sa/naor >eli se sto prije osloboditi H m,-,-,,, jzvrSjtj SVOJC p,.jpravu TgL otmicu. Toj namjeri posluži mu sam ^ lan koji je pri Stjepkov u dolasku sjeo na ležaj i smjesta zaspao. Oprostite.časni gospodine, ovai se nedostojno ponaša. Dopustite vas izvedem i/ sobe fito, zahrkao je. Čitavu je noć sigurno pio? 75 - U dvorcu je bila tako bučna gozba pa bi bilo gotovo neprirodi da i on nije čestito srknuo. I potkastelan je samo čovjek, vino ga omamilo kao i druge. - Prema tome, moram sam obaviti vrlo važan nalog gospodi: baruna Pencingera. Preuzeo sam vrlo važnu zadaću i hitnu. - Lako će vam tko drugi pomoći. - Ne može mi nitko u tom pomagati, već samo najpouzdaniji ljudi”, gospodina baruna. Ali sad moram sam sve izvršiti i žuri mi se, vrlo j mi se žuri. i Shvatio je da se Lučiću žuri i više ne može ništa od njega doznati. Odviše je u žurbi i s nekoliko ljubaznih riječi ostavlja Stjepko sobu. Izlazi dvorište i polako se uspinje na prvi kat. Još sa stuba primjećuje kako Lučić odmah istrčao iz kaštelanove sobe u dvorište, stao vikati zapovijedati vojnicima da sedlaju konje i da ga prate, a zatim je po: sluge neka dođu s njim u oružarnicu. Ovaj je povik Stjepka upozorio da će Pencingerov pouzdanik pi kraj Gordanine sobe u kulu u kojoj je pohranjeno oružje. Ostao je na trijemu, otvorio molitvenik i stao šetati gore-dolje. Ti stoje prošlo nekoliko časaka, dotrči uza stube Lučić s dva čovjeka i pol” trijemom kraj njega ravno u kulu. Kula se dotiče Gordanine odaje. Ta je oružje. Sve to Stjepko zna i čeka što će biti. Međutim, Lučić se bi, vraća, a njegovi vojnici nose sivi oklop, kacigu i raznovrsno oružje. Kad Lučić prošao kraj njega, on mu dobaci: - “To je sve za bitku? - Mislim, ali ne znam točno zašto to treba gospodinu barunu. Onda pozdravi i krene niza stube. Stigavši na dvorište, Lučić pozove mladog stasitog momka kojeg je odabrao da izvrši otmicu. - Čvrst si, lijep i mlad. Oči su ti crne, a kosa tamna, lako bi zaludio i najljepšu djevojku. Ipak, ne šaljem te da zaluduješ, nego
da učiniš nešto mnogo teže. Momak ga gleda i očekuje zapovijedi. - Možeš steći mnogo novaca i mnogo milosti u mojeg gospod ako otmeš djevojku koju ti odredim. - Ako je moguće, zašto ne - veli on. - Zar nema ukućana koji me spriječili ili ubili? , - Otet ćeš djevojku na cesti dok putuje. Ima ona i pratnju. Ipak,"? moraš se ništa bojati. Dojahat ćeš k djevojci sam samcat, mi ćemo biti skriveni daleko u šikari da ne pobudimo sumnje. - Sam samcat? - začudi se momak. - Naravno, samcat, jer ćeš stupiti pred djevojku i reći da te šalje njezin brat neka ne proslijedi put u Zagreb, već neka brzo ide s tobom jer je kane oteti Lukavčani. Razumiješ? - Dakako, onda će ona drage volje doći, ali moram znati tko joj je brat, kako se zove da znam s njom govoriti o bratu. Kamo da idem s J djevojkom? * 176 Bistar si.iZoaš stoje potrebno za takav čin. Sve ću ti objasniti. Ali e valja gubiti vrijeme Uz put ću te opremiti kako bi izgledao kao plemić " one čete koja je jučer pr > ihau Turopoljem. I tada odmah mu stade ^blačiti plemićki dugi ha Iju u k zatim mu veže sivi oklop, pruža mu kacigu °nri tom ga zadovoljno ogleda i proučava. Govori mu što će činiti i Lvoriti kad dostigne na cesti Jasenku. Iz zatvorenog prozora kriomice promatra Stjepko Lučića kako razcovara s mladim momkom u,; k k i > V s-. 11 an > -J m i/i:a;uk a sa/a iaii. ne ide li mo/da Pencingei n” j^”ai/ilanik u bitku kako bili ian mojv.n na slutiti kojim putem ide. Nije mi odgovorio ništa izvjesno, već jedino da u Pencingerovo ime mora ovdje u dvorcu izvršiti važnu zadaću u kojoj mu nitko ne može pomoći, osim samog potkastelana, a on spava pijan do i/nemoglosti. Vrata se hitno otvore. Ulazi Petar Pan. Njegov dolazak opet razbudi Cjordanu. ali je odmah zamuuiiia da joj ne nosi nikakvu radosnu
vijest. Došao sam ja viij. Taj stoje ujahao u dvorac već je izišao, ali s više momaka nego što je ulazio. Jedan ima sivi oklop. - Kojim je putem kumio” pita Gordana. Istim kojim je i dola/u < ui : preko ledine odjahao je opet ravno u šumu iz koje sam ga vidio izjahati. To je poprečni put kojim može neviđen banuti u Turopolju ili otići sve do velike močvare. Sad više ne znamo kojim; smjerom krenuo moj sin. Svuda nad njim lebdi opasnost Taj sivi oklopnik pokvario mu je ravan put u Kurilovac. To je sada posve jasno. - Oni misle da se poii vizirom skriva vojvoda Iločki, ili tko drugi s bojnog polja. Ti najbolje /nas, Stjepko, koliko je to moguće. Nikad nijedan od njih ne bi ostavljao bojište dok su Turci s tolikom vojskom prodrli u B"snu. Nikako u to.ne vjerujem. Tko je onda taj njihov oklopnik? - pita Petar Pan, a Stjepko Primijeti: Ako je Pencingerov , mogao bi biti saveznik prečasnog gospodina kad su se sreli na opkopima. r~ |P"k još ne znači da taj koji je izjahao iz dvora ne bi mogao naići a “Jamna, ali idi:L brzo gore i pazite, Petar Pan. Lakrdijaš se [vraća gore, a Stjepko je ostao s njom da razgovara o 77 RDAN Damirovu kretanju i svojim tumačenjem i nagađanjem smiruje njezino srce. Svaki mu je trud uzaludan. Dok ona mirnim razborom prosuđuje i slijedi njegove korake na putu u slobodu, dok se pouzdaje u njegovu bistru glavicu i u sve njezine upute, majčino srce sve vise dršće od pogibelji koje lebde oko njega. I Lucićeva pojava, naročito njegov brzi odlazak, potkrepljuju strah majčinog srca. Svakog časa Stjepko upada u riječ. - Da barem nije stigao taj nesretni Pencingerov pouzdanik i da nije otišao tako brzo. Neprestano mu trepere pred očima slike kako negdje u guštari ili grmlju otkriva Damira, a od toga mu se mrači pred očima. Gordana sjedi u naslonjaču blijeda od neprospavane noći, a još više od strepnje koja je zavladala njome baš od ovog časa kad je Lučić izjahao iz kneževog dvora. Ispod krošanja na stablu sjedio je Gordanin sin. Kad je Lučić sa Stanislavom krenuo u lukavački dvorac, tek tada bude Damini jasno što se zbilo. Tek sada mu zapravo zakuca srce, osjetivši svu pogibelj kad je Lućićev pratilac mislio da se na stablu nalazi vjeverica. Međutim, Lucićeva žurba da otme Jasenku odvrati od njega sigurno otkriće. I dok je gledao kako odlaze na hitrim konjima, osjeti kakva mu je
opasnost prijetila. Zbog te okolnosti postaje još oprezniji i dugo čeka dok jahači nisu potpuno nestali. Kad više ni izdaleka nije čuo topot konja, počeo je razmišljati kako da side s debla i kamo da krene. Najprije se vraća uputama dobivenim od majke ispred opkopima od Petra Pana. Prečasni kanonik čekao ga je u selu, ali tu mu pada na put sivi oklopnik. Zna, međutim, po vijesti onog momka da su kanonik i onaj drugi otišli prema Kurilovcu. Sad bi, dakle, morao za kanonikom, odnosno u selo. To mu je jedino razumljivo i prirodno. Zato odluči da siđe s drveta. Pošto je opasnost minula, u dječakovo srce vraća se prijašnje pouzdanje i vjera da mora stići na cilj. , Razgrće grane i gusto lišće, još promotri šumu i osluhne. Zna da ssj šumom pronosi svaki topot konja ili škripanje grana. Svuda je tiho, nigdjfjjj traga ljudima. Brzinom vjeverice spušta se vještak u penjanju. Ispod stabla još jednom razgleda i posavjetuje se sam sa sobom: "Onuda su otišli u dvorac Lukavčani, sada mi je slijeva dvorac, zdesna šuma, sprijeda ravno baš mora biti selo. Tamo će biti prečasni, a sivi oklopnik?" Brzo se dosjeti što su govorili dolje pod stablom i veselo usklikne: "Ako se oni boje oklopnika, onda se ne moram bojati ja. Dakle, samo naprijed, uvijek naprijed. Ne smijem zalutali. Samo to ne smije biti." Malo zabrinuto zaokruži pogledom kroz šumu i nanovo opominje sam sebe: "Lijevo Lukavac, desno šuma prema Turopolju, ravno Kurilovac." 78 Dječak raskrili ruke da tako ostane u pravcu i ne skrene ni desno ni ll"eV°Ide raskriljenih ruku, pazeći neprestano naprijed. Samotna šuma He mu tjeskobna. ali neće da misli na to. Žuri se. Najposlije počne buvali. Osjeća kao da ga netko slijedi. Ne obazire se lijevo ni desno od straha da ne bi izgubio pravac. Ta pažnja umori H”-••”•ikovvid Tajna slutnja prmiaci mu se duši mi. l uhu mu sumi. Kao da needjc škripi nešto muklo, šušti lišće, šumom tutnji nešto muklo: jahači. Da razabire da su jahači. Zar iz dvorca? Slijeva ili zdesna, iz šume? To nitko ne može odredili, odviše mu se pažnia umorila. Samo trči, očekujući da ugleda selo gdje bi našao prečasnog gospodina kanonika, osedlanog konja kojim će pojahati daleko. Sve glasnije odjekuje topot konja u njegovu uhu. I zaustavi se, sakrije iza ogromnog stabla i odluči: "Opet se moram popeti. Ali kako su već blizu" - prepadne M.
Kroz guštaru razabiru se obrisi jahača i baš su krenuli
na cestu. Ovdje nam konje ranjava visoko trnje. •> "Onda su došli iz Lukavca kad žele izići na cestu" - razmišlja Damif, ubere gljivu i puzi zemljom dalje od njih. - Hoćeš li nas izvesti iz ove šikare na cestu? Mi ovdje nismo kod kuće kao ti. Ovaj mu se prijedlog sviđa. Tako može barem mirno naprijed, a valjda neće koga susresti. I kimne pa odgovori: - Dobro, idemo! • !•” - Sjedni k meni na konja - zovne ga jahač. ! f”* *, - Hvala, bojim se sjedati na gospodsko sedlo. “;/i Dok je onaj straga opet sjeo na konja, Damir ustane, ne ogledavši sef njima i pohita naprijed. Oni mu ne mogu doći s boka jer je grmlje i trnje gusto, pa tako dječak računa da mu ne mogu zagledati u oči. A i klobuk ga skriva. I tako ide pred njima ravno, sam ne zna puta, ali uvjerava se da ide pravim smjerom, baš onim što gaje odabrao od početka. Zna se također ravnati po suncu koje već spušta u šumu svoje tople zrake. Žureći se sve više, napinje sluh da bi načuo o čemu razgovaraju! Odviše tiho izmjenjuju riječi. Zašto su tako oprezni? Zašto šapću? Osloviti su ga hrvatskim jezikom, to pobuđuje povjerenje, a sada: govore li latinski? Ništa ne može čuti. ; - Kako se zoveš momčiću? - pita opet onaj kojega već poznaje pp glasu. ““"“ - Stjepan veli on, sjetivši se odmah imena štitonoše svojeg oca. ^oVS-.-T- Lijepo ime. A tvoja majka? Kako je njoj ime? vti:
ne ogledavši “*. - Ne plaća se |O. Osjeti da su njegove sumnje opravdane. Jedan od jahača baci se s konja i potrči za njim. On još brže, onaj skoči k njemu: Pokaži mi lice - i silom ga uhvati za glavu, no dječak se otme i potrči k pastirima pa ih tiho moli: Oni su Luka.včani i gone me. Recite da sam vaš pastir. Odmah uzeše u jjjcedinu nepoznatog dječaka. Jahači su već za njim. Poznati glas ga /ovne - Damire, dolazimo od kanonika. Ipak se nije ogledao i veli sam sebi: "Nećete, Lukavčani, mene prevariti!" Pastiri su se postavili u dječakovu obranu. Jedan od plemića vikne: - Gle. tamo je kanonik. Sve to smatra Damir stupicom da bi im okrenuo lice, ali ih on ne gleda i odgovara: Nisam ja ministrant da bi kanonik tražio mene. Ispod oboda šešira ipak gleda prema selu. Poljskim putem ide mala kanonikova pratnja. Podalje i/a njega nr”ka ilru^a ceu i u ni mu voda su to oni o kojima je izvješćivao Stanisla\ Lukavčana ispod stabla. Još uvijek ostaje Damir na mjestu. Radije će ostati s pastirima koji imaju velike štapove željezom oko\ ane. a ima ih mnogo, pa će ga obraniti od ove trojice. Sve osjeća da su ga prepoznali u šumi i sada bi htjeli da ga povuku na konja i s njim bježe u Lukavac. Ali iznenadi ga preokret Plemići pohitaju prema kanoniku. Zausta-\”li su ga i čitava Benkova povorka hita k pastirima koji ga upućuju: Čuješ, dječače, kanonik dolazi. Njega se ne moraš bojati. To on zna, ali razmišlja M o li to može biti da kanonik dolazi ovim sumnjivim plemićima”.” Tko su zapravo oni? On čeka. Kanonik uistinu usmjeri konja k pastirima. Plemići su iza njega. Damire. gdje si zalutao? - zovne ga kanonik. - Koliko te, tražimo i čekamo. I mi? pita on, pokazujući straga plemiće. Poslao sam ih da u traže šumom oko Lukavca. Vidiš: ovaj crni ove se Arbanasić, smeđi Poglede, a plavokosi Mrnjavčić. Oni su te veću s"mi prepoznali. Sva su se i ponašah sumnjivo. “““• su se trojica nasmija Sad br/o, Damire*-zovne kanonik V-zašto si tako dugo izostao? Kad sam vidio onu četu koja je odlazila, brzo sam se sakrio u l
šumu i onda sam misliorkad prođu, idem u selo. Ali tada sam opet opazio jahače i uspeo se na stablo. Nije dospio ispripovijedati susret s Lukavčanima, jer se približio Davor sa četom i oslovi kanonika: - - Prečasni, izgubili smo odviše vremena. - Vaša pojava smela je dječaka. To, naime, nije bilo u našem računu. Ali pravo velite, gospodine, izgubili smo vremena. Ako u kneževskom dvorcu opaze Damirov nestanak, razletjet će se svi u potjeru. - I svakako će najprije povjerovati da vodimo dječaka u Brezovicu, dakle, prema Savi, zato će nam Lukavčani biti brzo za leđima ako proslijedimo put na zagrebački Kaptol. 4 - Povest ću ga u svoju turopoljsku kuriju - predloži kanonik. - Nigdje u Turopolju nije dovoljno sigurno sklonište, prečasni) Znam mjesto gdje ga nitko ne može pronaći niti ga na putu u to skrovište može otkriti kakva potjera. - Dobro, pristajem i predajem ga vama. i Damir nekako nepovjerljivo pogleda u sivi vizir nepoznatog čovjeka na konju. Kanonik Benkosmjestaopazi te sumnje i požuri umiriti dječaka: - Tvoja majka nije slutila da se ovdje nalazi vjerni prijatelj vojvode Iločkoga i tvojeg oca pa te nije na to mogla upozoriti. Ali ti je rekla da se pouzdaš u one kojima te šalje. - Da, to mi je rekla. - Onda poslušaj sve što odredi ovaj plemić. Sad brzo na konja. - Sve ću poslušati - veli Damir i gleda kako Davor mahne dvojici plemića pa im odredi: - Ti ćeš uzeti dječaka k sebi na sedlo, a ti ih prati u pozadini. Damir dopusti da ga dignu na konja, ali pažljivo sluša kako Davor mladom jahaču određuje kamo i kojim putem ima s njim bježati. Iz Davorovih odredbi htio bi saznati kako će daleko biti od svoje majke i hoće li tko od njih nešto govoriti i o njezinu oslobođenju. Ali već idućeg časa dvojica plemića krenuše s njime prema zapadu. , JASENKIN PUT U Kuševićevu dvorcu već je od ranog jutra Jasenka spremala sve potrebno za put k svojoj majci u Zagreb. Znala je da će tamo dugo ostati i morala je koješta ponijeti. Sve je Žarko tovario na kola i čestito poredao. Momci su spremali konje da prate gospodaricu. I stara gazdarica opremila je sebe i svoje stvari da otprati kćerku stare Kuševićke u grad. Rano prije podne bilo je sve spremno. U dvorcu su ostavili samo služavke i jednog starog slugu. Oni su trebali čuvati kuću dok se Žarko i momci ne vrate. Već su upregli kola, žene se smjestile, a onda krenuše cestom. Kad su odmakli izvan Kurilovca, pred kipom povorka se zaustavila. Tu je Jelenko urekao svojoj sestri sastanak. Kako ga ovdje nisu
našli, Jasenka odluči da čekaju. . , \ J 182 Žarko je odmah poveo razgovor o Draženiću: - Upravo sam Ijubopitan Vio će reci noM-mUar kad inu saopćite da se Draženić sakrio pod njego\ krov, a vi ste ga pustili otići. __ Potvrdit će da sam pravo učinila jer drugo nisam smjela. Pitaj koea hoćeš u Turopolju, bi li tko od njih uradio drukčije. ._ Onda nitko od njih ne n radio pm\. Meni čitavu noć nije dalo mira: kako ta neman može uživati pravicu koja pripada ljudima. Čudno je Jasenka pogledala vjernog vođu Jelenkovih momaka. U njegovim je očima nek.i mu ma misao koju ne može dokučiti i upita ga: - A zašlo tebe toliko muči misao na tog izdajicu? On je svoje ispaštao. Pretrpio je česiiiu kaznu strave i upamtit će to. _ Da. upamtit će dovijeka - "a možda i vratiti" doda u svojim mislima. - A sada je s njim svršeno. Vilena gaJe pustila da ode pa Što je drugo mogla? Valjda ga neće pridržati. A jer je kaznu pretrpio, nisam ni ja smjela Jelenku poreci p”lemcm”lost. Žarko gužva s\ o| klobuk u nekom uzbuđenju od misli koje ga sada muče. - Sve to može biti istina. Ah” meni tako pada u moju priprostu glavu. A koje on pobjegao onom “.u < im ni-, K >p:u k u “ I ),m,u mi K JH i-.,i I”KUO jedan županov momak da su ga čuvah” u dmžinskoj kući i da je odande pobjegao... - Zašto bi ga čuvali” - Taj momak ne zn;i samo veli: bilo je buke i bruke jučer navečer kad on odjednom nestane - Gospođica Vilena ga je pustila da ide, zar nije tako? - Bit će da je tako jer je pri tome imala svoje prste Luča. - Sto to govoriš Žarko? Zar se župan ljutio jer je Draženić nestao? Pa valjda ga je Vilena pu i u sporazumu s ocem? - Rekao bih da HP,- pitala oca jer Draženić je pobjegao u Lucinoj haljini. Ta vijest /bum Jasenku i prouzroči u njoj nemir. - Čudno je što mi. kazuješ. To bi značilo da je on pobjegao protiv županove volje. - Naravno, da je ph.m. m:.”".ju \”jhc *•-.iuje IIKC: \ ikaouaLiA”ii i “-a svoju kćer zbog Draženiceva nestanka. I došao je sin onog sivoga oklopnika i pošao u potjeru za njim... Dakle, jučer je meni lag.h” M i bježi pred narodom koji hoće silom izvršiti na njemu osudu? - Jest, gospođice Jučer ja to još nisam znao. Ali svejedno, nešto mi nye dalo mira. jer nisam vidio nikakva naroda. Vi niste htjeli da
diram u njega. A sve je u meni govorilo da idem županovima i da ga izdam. Što (tm)ogu kad vi velite: nef - Kad si sve to saznao od županova sluge? , Onog časa kad smo danas upiedi konje u našem dvorcu Doiaoje K ogradi i pričao mi. , . . Kako je to zlo što moj r>rat niie ntio da dođe noćiti u dvorac Bila Olri ipak nešto više doznala o tome. 183 - Cijelu noć bdjeli su oni tamo oko drvene kapelice. Čestito su se potukli s Lukavčanima. Nije, dakle, naš mladi gospodar ove noći ni vidio krova nad sobom. - Ne možemo više čekati. Vrijeme je da idemo. Ne ćemo stići do prijevoznog broda. Ipak se djevojka ogledava u želji da pred odlazak vidi brata. Ali joj Žarko oduzima tu nadu. • - Tko zna ne goni li negdje Draženića, ili Lukavčane, pa ga zato" nema. - Da, to može biti, jer bi inače slao glasnika da me barem obavijesti kako ne može doći. - Dakle, idemo, gospođice. Gospodar će već za vama gore na zagrebačku tvrđavu kad bude mogao. Sad moramo požuriti da stignemo brod. Kolima se ne putuje tako brzo kao jahaćim konjem, makar je cesta suha. Privoljela je. Kočijaš potjera dva lijepa čvrsta konja i kola su krenula.-Žarko i šest momaka poredali se sprijeda i straga. Uz Jasenku sjedi gazdarica i šuti. Djevojka ne pokazuje nikak vuvolju za razgovor. Žali što nije vidjela brata prije odlaska u zagrebačku tvrđavu i nešto je uznemirena. Draženićev bijeg u noćna bitka pred kapelicom očito su spriječili Jelenka. Sve joj se čini da je ova noć bila početak borbi o kojima je govorio Jelenko. Lukavčani će se osvećivati i još dugo joj otimati brata. I još gore. U tim borbama nalazi ona i pogibelj za njegov život. U Jasenkinoj duši ostade sjeta za bratom, ali i osjećaj zadovoljstva što nosi majci na zagrebačku tvrđavu veselu vijest o svemu što se jučer dogodilo pred općinom. Kako je bilo dobro da su joj stalno tajili sumnje kojima su u Turopolju obasuli Jelenka. Sad će doznati samo njegovo otkriće izdajice i slavno skinuće sumnje koja je prijetila uništenju časti njihove obitelji. Sad će stara majka samo uživati u sreći koju joj ona nosi. Dok tako razmišlja, gleda u daljinu prema Zagrebu. Promatra na visočini tvrđavu grada sa čvrstim bedemima, visokim zidovima, kamo nitko ne može doprijeti. Ni Pencinger, ni knez, ni njegova vojska, a ni Turci. Nitko ne može unići kome dobrovoljno ne otvore vrata. "Kako je tamo lako živjeti" - razmišlja Jasenka - lako i mirno. A po
ovim širokim ravnim poljima, oranicama i šumama gone se lu-kavački vojnici i strahom i trepetom ispunjaju poštene ljude. Neće li to već jednom prestati? Ili će biti još gore? Možda je to slutio Jelenko kad je odredio da ide k majci na Grič? Bit će sigurno još više zla, osvećivat će se. Zato je Jelenko šalje da se sklone u zagrebačku tvrđavu od onoga što ima slijediti. Lukavački zulumćari dolaze na odmazdu, a Jelenko će protiv njih stupiti u obranu Turopolja. Sve će obraniti. I one koji su ga sumnjičili i klevetali? Ne može drugačije. Braća su mu. Svi su jedne domovine djeca i on će sve braniti od Lukavčana i od Draženića. "Draženić?" Ta ju misao ponovo vrati k prizoru ove noći. Kako se usudio sakriti u njihov vrt? Sve više misli o tome. Bio joj je u vlasti i samo 184 -č bili hi ga uhvatili njezini momci. Ali nije smjela. I sada je to uznemiruje, učinila drugačije. "~ baš kao sto je n/ncmimalt Žarka. Da je ipak na svoju ruku IH da je barem bila u dogovoru sa Žarkom i njemu pustila ja učjnj šu> hoće? Odmah se ukori zbog te misli! ^ "Kako bi to bilo ru/im nevrijednu i Jelenko bi se sigurno ljutio. Znao •inoj hrat damu Dra/eiiiv neće oprosti!i šiu.v pieiijM > >u! v.nili.i pa ipak TI u K” oprostio osudu i predao ga Vileni. Ne, ne, dobro sam učinila." I dok se tako uvjerava, ipak je uznemiruje okolnost što je morala dopustiti da ide svojim putem. Stalno joj se vraća sliku ioua čo\jelva V. nV:r> !e/i /a i”pndom i 1a/e ]nj, a ona ga pušta na miru. I ta joj slika donosi bojazni, nemire, predodžbe, nesvjesne slutnje da se negdje sprema nevolja. Sto dalje kreće cestom, to MI smui c bliže i pomalo je stade snalaziti nešto kao strah. U toj pustoši, s one M rane LI;si a: e. imuni-, prema mnč\;iri kojoj idu u susret, odande u onoj tami gustog grmlja okupljaju se neke sablasti. Osjeća to^. Tjeskoba se {pUči u njeno biće. Žali što ostavlja dom i brata. Potištenost prevlada njome i osjeti želju da se smjesta vrati. Ne razumije što se dokada s njom”1 < >tkm.la i e misli; nc\uljki osiećaii što bivaju sve izrazitiji i jasniji. Konačno upozna svoje stanje i jasno nuabire da je to predosjećaj blize nesreće. Kraj nje. šuteći, sjedi gazdarica. Jasenka joj tiho spomene: - Ipak nismo trebali otići i ostaviti dvorac. Ako je to želio gospojini1, onda ste morali. Baš ne bih morala, l tko /ULI što ic se s\ e i”uuioJi (i. Neće li poginuti blago ili perad, a možda neće
paziti sluge ili služavke na kuću i na staje i može se dogoditi vatra Što to govorite? Čuj, Terczo, kad ti u duši odjednom nešto počne šaptati da nije dobro što si otišla, da neće biti dobro i kad ti veli: vrati se? Stara žena se /grozi. - Tako vam nešto šapće u mladoj duši, gospođice? - Jest, baš tako - Onda idemo natrag. Zapovjedite Žarku. Neodlučna što da učini, svrne Jje\oj"ka pndeil k momku koji je prati zdesna. Opazi kako w on ogledava. Što ga to tako zanima, začudi se djevojka i ona okrene glavu. Daleko od njih u gusti un oblaku žute prašine opazi jahača. Sam sarncat divlje tjera konja Ispod njegovih kopita uzvitlao se gusti dim i zaodjenuo čovjeka do vrh glave. -- Netko ide za nama Zašto tako juri? Ide ravno cestom. Djevojčino sree neobično /a k uea. Tko to dolazi? Zbog čega? Boji li se l°8 jednog jahača? Ne, nije to strah. To je nada. Ona veselo usklikne nrcnia “/arku Bit će Jelenko. sigurno je odlučio da nas dostigne. ““ “ lornak slegne rumenima i odgovori: Još je daleko. "te mogu raspoznati, ali kao da to nije gospodar. 115 - Po čemu bi mogao vidjeti da nije?-protivi se ona. - Vidiš kako mu se žuri. Može do Save poprečnim putem na jahaćem konju. Zašto n dakle, cestom tako jurio ako ne želi stići nas? Ogledavaju se pomalo svi, i gazdarica, i Jasenka, i momci. U svima leži jedno jedino pitanje:/as t o se "K uko /un. O;i sigurno /na n koje doba ide J”M “V “.”““-i” li >“.”. li”-. ima vrlo n; n tgo \ remena /a svakog uthača ako ide poprečnim putem i poljanama. Jahač iza dugog zavoja skrene na livadu i pode ravnim putem. Očito želi presjeći put da što prije stigne k njima. Jaše sam samcat. N e običavaju ljudi ovim pustim krajem jahati bez drugova. Jahač postaje sve veća zagonetka. - Sigurno nas kani dostići da ne putuje sam do prijevoznog broda - veli gazdarica. - Možda imaš pravo - primijeti Žarko. - Da nije glasnik? - veli Jasenka. Djevojka se sve češće ogledava. Jahačeva je pojava potpuno obuzima. Kao da dolazi zbog nje. ... - Nije gospodar! - konstatira Žarko. - Znao sam to odmaK .,f) To Jasenku ispuni razočaranjem. % - Tko može biti i zašto se toliko žuri za nama? Jest, baš se k nama žuri - tvrdi Žarko ponovo. “ ^
Još malo i djevojka gotovo klikne: - Domahuje nam klobukom. To je Jelenkov glasnik. - Nema sumnje. Samo gospodar zna kamo ste pošli i on ga sigurni ; potvrđuje Žarko. - Zaustavi kočijaša. Želi da ga pričekamo. Polagano zaustavljaju kola, a momci konje i čekaju. Sve više raste Jasenkino uzbuđenje. Neka napetost ulazi u nju neobično očekivanje, strah, što li? Da se Jelenku nije što dogodilo? Ili j) radost da joj šalje vijesti? Ili je kani zaustaviti i vratiti kući. Prati jahačevu pojavu. Već sasvim dobro raspoznaje nekog mladića Visok je i vitak u tamnom haljetku i onda klikne: - Ima sivi oklop i sivu kacigu. - Naravno, to je glasnik našeg gospodara, jedan od sivil oklopnika. - Kakve li nosi vijesti? - veli Jasenka. - Čut ćemo što nosi, samo se strpite, gospodarice. Još kojih stotinu koraka, a nepoznati jahač u najbržem tempu dojasj ravno prema kolima na cesti. Konjanik preskoči malu grabu i eto ga na cesti ravno pred kolima • 3 - Gospođice, nosim poruku od vašeg brata Jelenka Kuševića. - Znala sam. Što mi poručuje? - Prijeti vam pogibelj od Lukavčana. “ f - Pogibelj? - trgne se ona, a s njom Žarko i stara Tereza i čitava ptatnja. Mladić nastavi zadihan: - Hoće da vas ugrabe. Tamo kraj močvare čekaju na vas. \1 Svi pogledi skrenuše smjerom kojim je pokazao. Donde je jasno joi 186 l sata vožnje. A tamo čeka nepnjate!] Ta misao sve probudi. Strah im je°u očima, a glasnik brzo govori: _ Gospodin Jelenko hitno me poslao za vama. .- Gdje je moj brat? Morao je izvršiti jednu zadaću protiv Lukavčana, a mene je poslao za vama da vas zaustavim. - Dakle, da krenemo natrag.” - pita djevojka. Već samo to pitanje uzrokuje joj olakšanje. Tereza usklik ne prekrstivši se: - Eto, gospođice, slutili ste da je nešto teškog pred vama. Vidite, prorekla sam vam što duša osjeti. Ne daju joj dovršiti izrek u. Svi su se užurbali, čekaju da se hitno nešto odredi. Jasenka ustaje na kolima i odredi: - Hajde, brzo, okrenimo natrag. Glasnik, međutim, oitro zakima glavom: - Nikako natrag. Oni K opa/ili da vas je netko upozorio, izišli bi iz zakloništa i pojurili za vama - Što, dakle, da činim “ - nestrpljivo će djevojka. I Žarko se obraća glasniku s istim pitanjem, a ovaj hitno odgovori:
- Ugovorio sam sve s gospodinom Kusevićem kako ću \as\rathi. a da nitko ništa od njih ne opa/i Nehotice se Jasenka ogleda kao da tra/i put kojim bi mogla povesti povorku natrag, a da oni tamo ništa ne opaze. - Gospođice, uzmite ogrtač svog momka i njegov klobuk. Bez razmišljanja Žarko joj pruži svoj ogrtač i klobuk. Sivi oklopnik savjetuje: - Siđite dolje, uzmite ogrtač, pokrijte pletenice i tijelo. Klobuk navucite do zatiljka. Uzmite konja i slijedite me. - A ja i ostali? - pita začuđen Žarko. - Ti sjedni na konja sto }<• upregnut u kola pa ćeš ravno putem dalje kao da se ništa nije dogodilo. Mjesto gdje je gospođica sjedila pokrij nečim da izgleda kao da gospođica tamo leži i spava. A i ova stara žena neka malo prilegne. Blijeda od straha. Tereza se prekrsti, ali je sivi konjanik umiruje: - Ne boj se. tebe.nitko neće ugrabiti. A niti kome drugom neće biti nikakve štete. Oni traže samo gospođicu. - A što moram raditi? - pita Žarko. ~ Oni će vas zaustaviti, a ti reci-da gospođica nije sjela u kola, nego cc dojahati za vama “Dosta si pametan da upravljaš dalje povorku i Pričinjaš se kao da očekuješ gospodaricu Jedva stoje izrekao, pomogne Žarko Jascnki na k c mj a. Od straha da 1 je Lukavčani mogli dostići, ne može više ni misliti. Samo strepi. Dok sjeda na konja, čini joj se da je ovaj čas /a nju odsudan za svu njenu sudbinu. Načas zadršće nekim nejasnim strahom od tnga korala, u renutku obuzeta je željom da se što prije makne s ceste. Ide ravno za momkom u sivom oklopu koji joj dovikne Slijedite me točno putem kojim idem ja. l ona upravlja konja kako joj je rekao. Skreće desno prema šikari i 187 tjera konja uz grmlje. Ne obazire se ni lijevo ni desno da što brže slijed jahača. Kroz šikaru pojave se visoka stabla i zamalo su momak i ona skriven sjenovitim krošnjama. Mladić se nekoliko puta obazre. Ona se ne osvrće. Ledenim rukam upravlja uzde. Nakon pola sata jahanja skreće Jasenka lijevo. Mladić je opomene zakrčivši joj put: •K “P .,it - Ne tamo, slijedite mene kako sam rekao. );, - Zar nećemo u selo u moj dvorac? <•
pokaže put pred sobom. Gusto visoko grmlje diže se s obje strane puteljka Najposlije biva sve gušće. Jahač je vodi prema šumskom dijel Turopolja. Dakle, tamo negdje dočekat će je Jelenko. Svakog časa njezin se vodič ogledava, dok ona samo misli o tome > hoće li sretno uteći. Žarko će sigurno lukavo zavesti Lukavčane kod! močvare i oni sada čekaju dok ona dođe na konju. Što će biti ako njezine ljude svezu? A Tereza? Kako će joj biti? Sve prati Jasenka u mislima i za svakog se brine, dok sebe osjeća u blizini bratovoj. Već su čitav sat jahali ili joj se čini tako dugo? Pred njima se prostire šuma visokih starih hrastovih stabala. Mladić usporava, obazre se k njoj i zovne je: - Držite se u mojoj blizini. Ovdje se ne može prolaziti tako lako. Tu nas nitko ne “može opaziti ni s koje strane. Što dublje zalaze, to krošnje bivaju gušće, stabla deblja. Šuma joj se čini kao neki golemi tamni hram. Ovdje je gotovo tmina kao da se sprema noć, a zna da je sunce u zenitu. Jedva zamjetljivo ulazi joj u dušu neka neprijatnost, neka magla kao pred večernji sumrak. Isprva se nastoji otimati tom osjećaju, razjašnjavajući sama sebi da šuma nije njezin dvorac. Tu mora biti pusto i neprijatno. I ljudi ne može biti ovdje. Jelenko zna zašto je odredio da dođe ovamo. Dok idu polagano, djevojka počne promatrati mladog čovjeka koji pred njome upravlja svojeg konja, zaokreće pažljivo, sveudilj nešto istražujući oko stabla. Sivi mu oklop pokriva snažna leda, haljetak mu pada ispod oklopa. Mladić se sagi bije, uklanja teškim krošnjama, katkad se okreće k njoj i upozorava da joj grane ne bi oderale obraz. . "Kamo me vodi?" To pitanje snađe je u gustoj, tihoj, tamnoj šumi kao neko otkriće. uvi ">Tko je taj da ga šalje Jelenko i povjerava mu svoju sestru?" “ • •* t)ok je na cesti obuzimao strah da je Luka včani kane oteti, nije joj palo na um da nešto razmišlja. Sada u toj pustoši zatekoše je ova dva pitanja kao da su pala sa neba. Nekako joj bude tjeskobno. Nije li učinila nesmotrenost kad je slijedila ovog čovjeka u šumu? Tek sad opazi da je zapravo sama s nepoznatim muškarcem i ne zna kamo je vodi. 88 Ta misao preleti joj glavom Osjeti zebnju, grdni strah i zaustavi sci U tren oka spopadc je osjećaj: vr "Ne može više slijediti ovog mladića. Natrag! Sto brže." I dok se on sagnuo, tražeći prolaz i^poč krošnja, ona skrene konja i -ića se. A guste je krošnje skrivaju. Iza sebe čuje zov. Začas ona stoji iza
velikog debla čije grane potpuno skrivaju nju i konja. Sada će ovdje čekati. Dok miruje, ne može joj ući u trag. Prevarila se. Očito momak predobro poznaje Šumu ili je on ipak i kroz granje vidi. Začas se mladić nađe uz nju. - Kamo bježite? Ne bojte se, gospođice. - Kamo me vodite”.” “ !j " - Razjasnit ću vam putem, ne gubimo vrijeme. _ Prije želim čuti kamo idemo. - Ako ne stignemo u pavi čas. vaš će se brat pobojati da vas nisam dostigao i otići će. - Moj brat ne može biti U ovoj šumi. - Želite pasti u ruke neprijatelju1” - Tko mi jamči da već nisam u njegovim rukama? “ . " ^ - Odgovaram Za svaku svoju tvrdnju. Jamčim ja.; “ “ “ “^n*h “•”“ - Slabo mi jamstvo od vas. “" “ “ U blizini žestoko zaški j “ grmlje, čudni grdni glasovi kao odmjeri. - Vepar! - vikne mladić. - Pazite! “““ l ona potjera konja Mladić uhvati njene uzde i zadrži je. To je ispuni nekim užasom ko|eiv.u ne/:ia . Hoće daše pusti sa sedla i da bježi, bježi od čovjeka s kojim je sama usred šume. Ne mičite se. mirujte - zapovijedi joj on. I sada osjeti kako je zelje/na ruka uhvatila oko struka i zadržala u sedlu. Strava joj stisne srce, otvori usta, htjela bi vikati, a glas joj nestaje u prsima. Onda osjeti kako su je trgnule dvije ruke i povukle k sebi. Već se nalazi uz nepoznatog vodiča. Željeznim rukama drži ic na -,eillu. U prsima joj krik. zapomaganje. Ne zna. viče li tko ili joj se samo čim. NiMa ne vidi pred sobom, samo još neka mala s \jellost u mnztui. Neki polica n u ko]em osjeća da je strani čovjek nosi na konju kroz guštaru, uz drveće, golemo kao neke drvene kolibe, a ona samo plače, stenje, jeca i dozfvlje: "Jelenko! Jelenko!" Sva joj šuma odvraća istim povicima. Čuje svoj glas kao da stotinu Jasenki viče kroz debele guste krošnje u tami šume. I sve se zaustavilo, konj \ iše ne IH i. Ne osjeća više čovjeka uza se ni sedlo pod sobom Stoji na zemlji pored neke drvene kuće, kolibe, što lije to. Nekakve ljestve su tu. ljestve kiUc je \Idiela “ediir-m na slici u nekoj crkvi gdje se anđeli penju gore u nebo. l nju sada netko nosi gore, uspinje se, ljestvicu po ljestvicu, a oko nje oblaci. Zašlo škripe n orkiv”; Sad ^ieli Pod nogama šuštanje, onda neke muške ulascne kao da se m •< k n r a MI ; ;a" <* "Une joj slike prolaze kroz omamljenu svijest. Načas joj se svijest vraća. Negdje je u drvenom prostom, teži na
lišću 189 u nekoj kolibi. To joj je jasno. U drvenoj maloj kolibi odozgo s krov dolazi svjetlost i pada joj u oči. Pokuša se dići, ali klone. Jasenki se Čini d_ je zaspala u drvenom dvorcu i sniva grdni san o svojem putu k majci!] *•" * U Šumskom dvorcu nastala je tišina. Umorni Draženić leži nauzafa sklapa oči, ali ne može zaspati. Misli mu donose Vileninu sliku, hladnu, ledenu, kako ide bešćutno uz stube županova dvorca. Ni pogledom se nijj obazrela na nj. To mu ne izlazi iz sjećanja. "Možda je ipak tako učinila po očevoj želji? Ili je u njoj toliki osjećaj za čast svojeg roda da je žrtvovala svoju ljubav prema meni?" "Kakva ljubav? Gdje je ta ljubav? Može li to sve učiniti ljubav? A koliko su joj sjale oči kad me ugledala prigodom dolaska u županov dvorac? Da, oči su joj sjale, zašto ako me ne ljubi? Ako me ipak ljubi, zašto me napustila?" Strahovito ga peče, muči, razapinje... "Zato me napustila jer sam izdajnik. Zato me prestala ljubiti? Izdajica? Zar je to tako strahovito?" "Zar baš moram biti izdajnik kad je to tako strahoviti pojam!" I gleda sam sebe zaogrnuta nekom čudnom mantijom. Mantijom izdajice. "Izdajica sam Što ne služim Hrvatima, a služim svojima. A zapravo po krvi imali bi biti i Hrvati moji kad mi je otac Hrvat. Ali ja sam uzeo dušu majke, a s njom sve ono što ona smatra svojim i ljubi." "l Vilena me zbog toga ostavlja. Ona mi uskraćuje pogled divnih plavih očiju. Uskraćuje mi svoju ruku. Neće biti moja jer sam izdajica njenog naroda." "Ne mogu biti drugo. Moja majka pripada narodu koji gazi Hrvate. Otac pripada Hrvatima koji smrtno mrze narod moje majke. A ja pristajem uz narod svoje majke koja me tako naučila, naravno, moram biti izdajica Hrvata. Jednom ili drugom narodu moram biti izdajica. Nikako ne mogu biti svoj. Nikako. To je razumljivo. Rodili me na svijet kap izdajnika. Ali zašto je to tako strašno da bi me morala prestati ljubiti? Naime, ako me ljubila, možda ipak?" Ne može nikako dopustiti da ga nije ljubila, a ipak mu pada u dušu pitanje, l otkud joj nekakva strahovita predodžba o izdajici da bi ga mogla ubiti i ljubav? Draženić želi naći neko razjašnjenje i pita slugu: “ - Otkud si ti? si *”“- Kmet sam na kneževskom zemljištu. ipfc.- Znaš li ti što je izdajica? ~
$W •• - Valjda nije ništa tako strašno kad se rumeniš kao da su ti pljunuli IWP^” c.," Mladi momak sav crven u licu zakima: . i4p,- Jest, gospodine, i ne dao Bog da sretnem gdjegod takvu neman.; 190 nražemc napola digne glavu i gleda u momka: Kakva neman” Tko ti to veli? Kažu tako ljudi iz sela koji su čuli da je izdajica neman. A pdje su to čuli1” ..... Tamo pred crkvom u Turopolju čuli su priču o izdajici. Priču.” Onda je to samo priča i ništa drugo. Nije. vaša milosti, govorila je to gospodarica Kusevicka, rlcmenlDaklea majka Jelenka Kuševića? Ona je nešto pripovijedala? Zna ona pričati o svemu i svnc”eimi. a priča kmeto\inKt. seljacima i gospodi. . .. A što je pričala O izdajici: Pripovijedala je da i/dajica nije Čovjek, već neman. .- Dakle, tako? No. dobro, idi. Momak odlazi a on se zamisli: Nije li Vilena žrUa priče? Možda jje preko nje upila u dušu predodžbu o nekakvo] nemani? Vilena je bila slomljena i poništena i savijala se od muke kad me vidjela onako osramoćena. I kad se mene odricala sva se stresla. Bile su 10 boi V !jutxi\i pn_>1iv n t K priče o i/dajia Ipak, čudno, zašto se Hrvati toliko groze izdajice? Ili je to uistinu takva sramota, ili se to samo njima čini? Dugo razmišlja dok ga konačno ne svlada umor i zaspi na ledini pred dvorcem. fRŽINO KOLO U LUKAVCU U dvorcu svi spavaju Odmah nakon plivačke produkcije psa u opkopu, knez Brandenburg i njegovi gosti umorni od pijanke i smijeha, bacili se u ležajeve. Tišina je kao usred noći Samo tihi odjeci koraka kradu se trijemom. S kule se spušta Petar Pan. Jedan mu shiua dola/i u susret. Lakrdijaš slade zijevati: - Je li potkastelan ustao? Bože sačuvaj, spava i ne miče se. Da ga budim? Ostavi, samo neka spava. Lakrdijaš opet zi|e\ n i proteže se, a kad sluga ode, potrči trijemom ravno Gordani. Nakon Lucićeva odlaska ostao je kod nje Stjepko i raspravljaju. Obuzima je sve veći nemir. Što se to mogl. d, Ini da tako dugo nema nikakva glasa? Mladi svećenik ne može je tješiti. I sam je odviše zabrinut. Iznenada be/ ikakva kucanja netko gurne vrata. U sobu utrči Petar pan i tiho klikne:
- Pobjeda je naša. -- Dobili ste /nak? 191 - Ovog časa projahao je do opkopa kanonikov sluga i klobukom lijevo i desno kao kakav mladoženja. w*i*.^ - Onda je Damir sretno stigao - klikne Stjepko. n " ,;. Gordana sklopi ruke: , fj. / - Sad sam slobodna. - Još niste, ali mogli biste biti već za jedan sat. , . - Izašla ja na slobodu danas ili čamila ovdje ne znam kako dugo, sam ipak slobodna. Sad mogu sa mnom činiti što ih je volja. Ničega /nL bojim. .. - Razumijem - veli Stjepko. - Ničim vas više ne mogu slomit" - Tako je. I tebi, Stjepko, imam zahvaliti što smo napokon f pa^h mojeg sina. Ja sam sjedio pri tom na mekom baršunu, ali Petar Pan je plivao znoju i u opkopima. - Dovijeka ću hvaliti njegovoj pomoći. Ali sad valja plivati dalje suhom. Ovaj put bit ću plivač ja. Znate li Petar Pan što sam -misli Plemić koji je danas pred podne dolazio u Pencingerovo ime a u \ orac taj će sada biti moje pseto u vreći. Izvrsno nam je poslužio jer ćv MRVU biti sve još vjerojatnije. " I brzo mu ispripovijeda svoju zamisao, a on vrlo zadovoljno po prema vratima. - Sjajno. Sad nam je sve olakšano. Dakle, idem knezu. Probudit < ga. Ako nam Pencinger ne upadne iza leda, vi ćete danas objedovati svojem dvorcu, plemenita gospodo! Otišao je ravno trijemom u kneževu spavaonicu. Pod crvenim zastorima spava mladi Brandenburg. Lakrdijaš pristuj k njemu i stade ga tresti: - Kneže, ustajte brzo! Gospodar se oglasi nekom pogrdom i nastavi spavati. Petar Pan ne da i sve ga bučnije zove. Diže se s ležaja i prikazuje se kao da je uzrujan i zadahtan. Knez otvori oči, zine u njega i promrmlja? - Što je? Zašto me budiš? Što ti je, budalo? - Sve ćete doznati, samo brzo - i vuče ga s postelje. Napola sneni čovjek se otimlje, ali mu nema pomoći. Lakrdiji ruke dovode ga k mramornoj posudi s vodom, zapljuskuju mu lice vu". pa uzimaju kneza kao dijete. On kune, grdi i najposlije zbunjen pita:
- Zar gori dvorac? - Još više. Žurite se. l dok on neprestano pita, Petar Pan ne da mu odmora ni daha. Navlači na nj odijelo kao ona pijanica koji glavinja, izgovara nesuvisla pitanja i pokorava se. Onda mu ureduje kosu, najposlije uzima posudicu l mirisom i čestito mu poškropi lice. To kneza malo osvijesti. Čini se baš neobična ta žurba i oštro pita - Što se dogodilo? Pušeš kao da si dotrčao s Medvedgrada? I ne bi bilo čudo da sam dotrčao tako daleko od onoga što se događa; u ovom dvorcu. Čovjek bi od bijesa potrčao u zrak. Nešto voda, nešto miris, a nešto i riječi Petra Pana osvješću. smućenog kneza. Napokon se trgne: Što se događa u mojem dvorcu? Reci brzo. Umjesto odgovora potrči Petar Pan na vrata i otvori ih. Na hodniku stoji Stjenko i smjesta prekorači prag. Knez skupi svu snagu da prikrijc mairmluk i počinje se ispričavati: Oprostite, očito sam jučer nešto više popio. Ali Stjepko odmah HL rukom: _ Sve to iščeza\a pred onim što se danas dogodilo pod vašim krovom. Gledajući svojeg Časnog gosta, Brandenburg se gotovo preplaši. I javlja mu se crna slutnju* - Vi me strašite. čaM i gospodine. Stjepko se nasmiješi nekako gorko i, spočitavajući, primijeti: --" Neka mi oprosti vaša kneževska milost. Vi se pričinjate kao da ništa ne znate? - Ja se pričinjam “ zablene se on i ne zna što da kaže. Ali Stjepko nastavi: - Neću dulji1*; Bit će najbolje da odmah primite plemenitu gospodu Gordanu neka vam ona kaže. Gordanu?/ai Pencinger učinio nešto zlo? Ima se zbog nečega potužiti? Vaše držanje, gospodine kneže, onemogućuje mi svako razjašnjenje. Molim i/volite. Ona vas čeka u blagovaonici. Ta se sablazan mora razjasniti. - Sablazan”.” opetuje knez sav smućen i zaprepašten. Ništa ne razumije, ali mu je jasm Petar Pan paše mač, pokriva glavu klobukom i požuruje. Unatoč zabuni, sjeti se knez da će razgovarati s Gordanom i ogleda svoje odijelo. - Sve je u reci ii - veli tiho Petar Pan - žurite se, kneže. Mutno mu je u glavi i koraci su mu nesigurni. Ipak izlazi iz sobe, prolazi trijemom ravn u blagovaonicu. Petar i Stjepko jjjdu za njim, izmijenivši značajne poglede.
Čim Brandenburg o u. r” vrata i spazi Gordanu, pokloni se i ponudi joj naslonjač. Ona ne pnh\ i . Upire u njega oštar mrk pogled. Njezin je stav izazovan i strog kao da će mu suditi. Lice joj je blijedo od neprospavane noći U neprilici knez ne zna što bi rekao i kako bi započeo. |:ft •”•• Ipak se dosjeti nekom pitanju: “;W “ - Željeli ste sa mnom razgovarati, plemenita gospodo? •""* Gledajući ga oštro, pita ona povišenim tonom: ; “• - Gospodine kneže. gdje je moj sin? To pitanje pogod i ua kao udarac u snu. Čini mu se da spava, "netko ga udara po glavi.-Ništa ne može shvatiti. - Plemenita gospodo, uistinu ne znam Što me pitate. _ Pitam, gospodine kiiLvu. kamo ste odveli mojeg sina? k p, t(> ncrno? Cslmitltl N i ka kn mu nije jasno. Bespomoćan okrene se etru Panu. Ali on ništa ne veli, već stoji sasvim miran i ravnodušan. 192 "DANA vili Brandenburg je kao na iglama. Zar je tako pijan da ne zna što se o njega traži? Htio bi pred tom ljepoticom izgledati prisno i trijezan ozbiljan, a potpuno je smiješan i bude mu upravo tjeskobno, opaziv kako Gordana ide k njemu korak bliže i povisuje glas: - Razumijem, gospodine kneže, vašu zabunu. Očito se sami stidit svog čina, dok ste mi obećali da ćete me štititi. - Ja ne znam ništa, ništa ne razumijem. Zašto vi tražite od men svojeg sina koji je s vama zajedno? - Ne, gospodine, moj je sin nestao. Zinuo je u nju tako glupo zaprepaštena lica daje trebalo snage i Pelr Panu, i Stjepku, i njoj da zadrže ozbiljnost. - Ne-stao? Ne-stao? - Čudno, gospodine kneže! Vi ste gospodar ovog dvorca i ne znat što se ovdje događa? Kako god dobro glumite čuđenje, mene ne možei uvjeriti da vam nije poznato. - Petar Pan, čuješ li to? Razumiješ li? Nestao je njezin sin. Kako Kada? , ( I opet se Gordana dobro namještenom ozbiljnošću obraća k njemu iW? - Dosta je komedije. Zašto ste mi oteli sina? < Sada je već i njemu dosta i počinje vjerovati da se nešto događa št Ugrožava njegove interese. Ako je nestao njezin sin, onda to znači da g jpttko i njemu oduzima, l pohita k njoj: - Vama su oteli sina? Tko? ,, - Vi i vaši ljudi. Tko bi drugi mogao da mi oduzme sina pod vaši" jkfovom? Razumijete li me? Govorim
jasno i razgovjetno. Zablenuti knez pogleda Petra Pana i veli: t:\ - Opet je Pencinger nešto uradio o čemu ja ne znam. Idi odmah pozovi Pencingera. - Još uvijek nije stigao u dvorac - odgovori lakrdijaš. - Onda pozovi potkastelana, neka smjesta dječaka vrate plemenita gospodi. Skrivajući ironični smiješak, požuri se Petar Pan da izvrši zapovijet Dotle knez ponovo ponudi Gordani naslonjač. Ali ona ne prihvat Tada knez zamoli rimskog poslanika neka sjedne i počne se ispričavat - Uistinu nemam razloga gospodi oduzimati sina. Stjepko pogleda kneza vrlo hladno: - Gospodine kneže, uzeo sam pod zaštitu ovu gospodu koja čam ovdje zarobljena protiv svih prava. Knez se osjeća neugodno, skuplja svu snagu da nadvlada mamurlu pa se nekako pred gostom ispričava: - Barun Pencinger i kaštelan mojeg dvorca dobio je takav nalog iz Biidima. Ja sam ovdje sasvim nedužan. Kako ste se sami uvjerili, nastojao sam da zarobljenici bude dobro. Dao sam je smjestiti dolično njenom rodu. - To ste mi već jednom rekli, gospodine kneže, ali teško je vjerovati da vi niste gospodar u svojem dvorcu i na svojem imanju i da bi se smjelo nešto učiniti pod ovim krovom čemu vi niste dali svoj pristanak? Časni gospodine, već sam vam rekao: barun Pencinger vrši nada neku vlast, on mi je i neprijatelj, Čak me htio otrovati. I11IU poslužio se tom izlikom samo da sa -cK1 skiiKkiKnitt. ni r/daleka ne sluteći u kakvoj su vezi Stjepko i Gordana. ....... - I opet velim teško je to vjerovati pa vi se možete potužiti kralju. Nijedan moj glasnik nije stigao kralju. Svakog je sigurno zadržao b.,run koji"ovdje vlada protiv mene. I sve tako uvjerava knez ma/cnou ^< ta i rimskog svećenika, ne bi li se opravdao. ..... Petar Pan bi / se vratio i izvijesti kneza: Potkastelai spava kao zaklan, zato sam ja dao nalog neka poraze dječaka Nigo ga nismo našli. Ne nalazi se u dvorcu. “ - Kako? Ti si po”.mlio. Velim vam. vaša milosti, sin plemenite gospode nije pod ovim krovom. Ne nalazi se u dvorcu Nestao je kao da gaje zemlja progutala. - Tko ga je mogao odvesti? Kamo? Sigurno onaj plemić kon IL ujutro došao u dvorac u kaštelanove ime navijesti sada Stjepko. Kne/u se čini kao da je pao u neki vreli kotao i ne može napolje.
Nestaie mu dah. - Što to velite” Netko je tu bio i odveo dječaka? - Dobro ste to udesih, gospodine kneže - ubaci Gordana. - Što sam ja udesio” Tku ic bio ovdje? Odgovaraj Petar Pan. - O tom vas mogu bolje obavijesnu ja. gospodine kneže - ponudi se Stjepko - jer Petar Pan je spavao dok je ovdje bio taj plemić. - Vi ste ga vidjeli, časni gospodine? Da, vidio sam ga i govorio s njim. Sam mi je rekao da je pouzdanik barunov Htio sam čuti kad se vraća kaštelan u dvorac i upustio sam se s plemićem u razgovor Upravo sam bio na trijemu i čitao iz molitvenika, kad je izla/io iz zapadne kule, nosio oružje i neki sivi oklop i kacigu, a određivao je kao gospodar dvorca. Opet neki gospodar u mojem dvorcu? - preneraženo će knez, gledajući Petra Pana Koliko slugu, toliko vaših gospodara - veli lakrdijaš - ali Stjepko nastavi pripovijedati. Taj se gospodin vrlo žurio i prošao nekoliko puta kraj vrata plemenite gospode Gordane. Bilo mi je jasno. Moja mu ličnost stoji na putu. A kako se on vrtio oko nJL-nih vrata, nisam se htio n niknuti, premda je on nastojao da odem. Kad nisam izvršio njegovu želju, napokon je otišao vrlo ljut. - A što odatle slijedi? - pita Petar Pan, umjesto kneza. - Lako je pogodit; Kad mi je gospoda Gordana rekla da je nestao njezin sin. bio sam uvjeren da k dječaka ugrabio iai plcm”i Narav no. htio je isto učiniti i s gospodom ali sam mu bio na putu ja. Uistinu, dječaka nema na dvoru? - pita knez kao da ne može Vierovati. Nigdje ga nema - reče Petar Pan odlučno. Plemenita gospoda tražila ga je čitavo jutro 195 Kako ga je mogao oteti da vi. plemenita gospodo, nisle ništa vidjeli? M - Sasvim jednostavno. Zbog velike buke Čitavu noć nisam mogfcr usnuti do zore. Naprotiv. Damir je spavao i po svoj prilici izašao u dvorište da se igra kako je to činio svakog dana. I tako ga je ovaj plemić mogao vrlo lako odvesti. A da nije bilo rimskog poslanika, i mene bi u postelji svezao i odvukao. Dakako, pred rimskim poslanikom nije se usudio. - Meni je sve crno pred očima - promrsi knez, zureći u svojeg lakrdijaša kao da od njega traži razjašnjenje. "Naravno, da ti je crno kad smo ti mi namazali sve crninom" - misli Petar Pan. l Gordana ponovo povisi glas i mrko pita kneza: “ - Sve ste to vi odredili, kneže, i zato ste pripravili gozbu da nitko odj vaših gostiju ništa ne čuje.
- Mene okrivljujete? - A koga bih smjela okriviti? - Zadajem vam svoju kneževsku riječ: nisam odredio da vam otmu sina. "Toj časnoj riječi uistinu moram vjerovati" - pomisli Gordana, t\ gleda mrko kneza koji zove u pomoć svojeg lakrdijaša: j - Reci, Petar Pan, jesam li ja to mogao odrediti, kad dobro znaš” da.. Knez zastane. Zamalo da nije rekao: "Kad dobro znaš kako mi je najviše stalo do toga da Gordana i njezin sin ostanu pod mojim krovom." Toliko se prepao da mu je zapela misao u glavi, a riječi u grlu. Petar Pan ga izvuče iz neprilike i stade ga braniti: - Zar ne znate, plemenita gospodo, da je Pencinger htio otrovati kneza po nalogu njegovih budimskih gospodara? Časni gospodin, rimski poslanik, bit će moj svjedok: nije li Pencinger meni naložio pred vama, časni gospodine, jučer prije podne da za ovu noć priredim svoje najbolje lakrdije? Je li to istina, časni gospodine? - Da, to je istina, još vam se zaprijetio: ako ne biste dobro zabavljali goste i mene, naročito mene... - U koju svrhu? - pita, tobože, strogo Gordana. - Da može u dvorcu gdje svi dugo spavaju nakon zabave raditi vama i vašim sinom Što ga je volja. Zar vam nisam jučer rekao, knez" Pencinger nešto sprema kad tako dugo izostaje iz dvora. Knez se udari po čelu. - Istina je! Istina, Petar Pan. Ja sam jučer već slutio da će nešM učiniti, zato je izostao. Sigurno je u šumskom dvorcu spremao otmicu Nije htio da se pojavi ovdje, samo da ne bismo na njega bacili krivnju Oči Petra Pana sijevnule su od radosti. “ - Eto, dakle, gospodine kneže, vama je to posve jasno kao i meni. t to mora biti jasno i časnom gospodinu rimskom poslaniku kap > plemenitoj gospodi. Sve je to udesio barun Pencinger. Vi ste. gospodine kneže, već jednom zaštitili plemenitu gospodu. - Baš zato ne bih sada odredio da joj uzmu sina - usklikne knez 196 tan što je njegov u umornu pamet Petar Pan podsjetio tog događaja koji M sada tako”sjajno hrani ^ Eto. sad ic ive to bjelodano. Pencinger je skovao urotu i sve to /umislio ... j -• _ Niste sigurni ni za svoj život pod njegovim gospodstvom - živo podstrekava Petar Pan. - A sada vam je htio učiniti još i to da plemenitu gospodu i |j|li odvede na Medvedgrad. To je već jednom htio učiniti-- Da. sve se to slaže mrmlja knez. - Sve se to slaže. On je sam odredio t u gozbu. Da.on sam. To mi je rekao jučer i potkastelan. I
tebi je zapovjedio da zabavljaš mene i i :m-,ki". pi>0;in:k.i i -AC mnie gosic. Sve je to jasno i nedvojbeno. Sve. Gordana se okrene k dvorskom lakrdijašu: Vi. dakle, mjslite, gospodine Petar Pan da je uistinu Pencinger sam na svoju ruku |feeo mojeg sina? Dokazao jelo i kunem e: knez pri tona nije imao nikakva udjela. - Trebalo bi ispitan vratara i stražu - ponuka sada Gordana i oštro pogleda Petra Pana Razumio je smjesta i uzeo riječ: Svi suoniovdjepi tik /i h; n m u. Nitko od njih neće odati ni riječi jer svi znaju da bi izgubi i glavu kad bi Štogod izdali. I potkastelan je Pencingerov pouzdanik Zato sam ga i zvao jučer na gozbu. Na te riječi Stjepko živu upada. Kad sam danas sišao, našao sam Pencingerova pouzdanika kako Mino grdi potkastelana jer ne može izvršiti neke barunove zapovijedi: "Moram sam izvršiti naloge gospodina narumi IViiemtiei .!•• - rekao m i je doslovce. Kad sam mu spomenuo da će mu pomoći drugi da se ne uzrujava, on odgovori ""Kakvi Pencingera su takvi da mi može pomoći samo potkastelan." Tu nema šum nje. Oni su se svi urotili protiv mene - vikne knez. Da. urotili su |fe. to su živi dokazi. Taj neki plemić poslan je od Pencingera. on je odveu djeeaka L) blagovaonicu ulazi vratar. Petar Pan navijesti knezu: - Rekao sam mu neki dođe gore ;er >.\i vaša milost želi nešto pitati. Pokušajte, kneže. možda ipak nešto saznate. Ulazi vratar. Razbuđeni V,ne/ osorno vikne: - Tko je danas ujuiu bio u ovom dvorcu? Jedan plemić koiega K poslao gospodin barun. Koji plemić? Ne znam. vaša milosti, ali sam ga već vidio s barun “om jučer prije podne, Već tada su se dogovarali - vikne knez i pita: Što je radio danas ovdje taj plemić? Naoružao je nekoliko momaka i uzeo ih sa sobom. Po čijoj naredbi”.” Po odredbi gospodina kaštelana Pencingera. On je danas iheo sina plemenite gospode? Ne znam. Nisam vidio. 197 Knez plane na njega, prijeti se, ali vratar uplašeno tvrdi da nije vidio ništa. - Lažeš. Vidio si. ali su ti zaprijetili da mi ništa ne kažeš.
- Čuj - upadne Petar Pan - otvorit ćeš sada dvorac. Svi kanimo izjahati da potražimo gospodina baruna. - Idem pitati gospodina potkastelana. t - Tako? - vikne Petar Pan. - Jeste li čuli, kneže? Njega ide pitati, sve je jasno - i lakrdijaš izgura iz sobe prestrašenog vratara, a knezu razjašnjava: - Jadnom čovjeku zaprijetio se smrću. Ne možete ništa učiniti Što ne odredi vaš kaštelan. I tako je lijepo poslao jednog svojeg pouzdanika kojeg vratar ne pozna, samo da zabašuri svoje djelo. - Znat će on kad se vrati. Tako mi kneževskog imena! Stjepko pogleda Gordanu kao da je kucnuo pravi Čas. Ona ustane: - Kako sam razabrala iz svega Što ste vi sami priznali, a i gospodin Petar Pan, barun Pencinger htio je izvršiti grdnu namjeru. Da sa sebe skine krivnju, poslao je nekog Čovjeka koji očito nije bio tako spretan da, provede kaštelanova osnovu. - Ili bolje, bio sam mu na putu ja - upadne Stjepko. - l tako sam ja ostala ovdje, a sina mi je dao očito otpremiti na Medvedgrad. Kneže, vi najbolje znate zbog čega me drži barun Pencinger. Neka to sazna i gospodin rimski poslanik. U Budimu su sebi utuvili u glavu da ja skrivam nekog kraljevića koji bi imao tobože ugroziti prijestolje kralju Vladislava. Htjeli bi mučiti mojeg sina preda mnom da im dadem priznanje. Knez se osjeća neugodno. To otkriće pred rimskim poslanikom zabrinjava ga, ali Gordana ne okrivljuje njega, nego Budim i lakše mu je pri duši. - Čujmo dalje - veli ona - kad Pencinger dođe u dvorac, on će" naravno, poricati da je vama, kneže, htio oteti iz ruke mogućnost kako biste baš vi lično saznali boravište toga kraljevića. Sve je iznenadeniji njenim izjavama, ali šuti jer ona nastavlja: ! - Sada bi gospodin kaštelan svakako našao mogućnost da i mene odvede na Medvedgrad i ondje izvede zločin mučenja. - Ali ja mu to neću dopustiti - naglasi knez. - Hvala vašoj pažljivosti, kneže. ali vi niste gospodar u svojem dvorcu. - Pokazat ću mu vrata Čim se pojavi. - Varate se. gospodine kneže. Ako biste i našli toliko hrabrosti, on se neće udaljiti jer ga je ovdje postavio Budim. A da tako jest. o tome više nema sumnje. - Da, tako se sve to čini. on se neće pokoriti. Ali ja ću Danijela poslati kralju u Budim. - To će predugo trajati. Zato želim nešto predložiti. Pristupio je korak bliže, gleda joj u lijepe oči. očekuje neku sudbonosnu izjavu. Međutim, ona pita: - Priznajete li da ste u svojem dvorcu barunov zarobljenik, kneže.
- Jest. istina je. >; 198 Baš tako kao ja? Je li tako, gospodine kneže? Gotovo tako. Što bi. dakle, bilo prirodnije nego da se mi ovdje protiv njega zajednički urotimo”.” “ Tu ua ponuda zaprepasti. Na sve sam spreman plemenita gospodo, što vi predložite, samo da se riješim toga suparnika. Dakle. Pencingei Želi dobiti u ruke nezakonitog sina Ivana Korvina da ga preda gospodinu Verbeciju. l vi želite dobiti u ruke KOI vinova sina. Vas se. dvojica, dakle natječete: tko će dobiti kraljevića. Odviše ga uzrujava razgovor o kraljeviću, pa ne odgovara i čeka što ona time kani. Stjepko i Petar Pan stoje u pozadini i ne upleću se u ra>" govor. - Čudite se otkuda znam d;i se vi i kaštelan natječete za kraljevića? Evo. reći ću vam. kneže Donja mu se usna objesi la, oči zasjale i zagledale se u ljepoticu i žedno očekuje kraj razlaganja Gospodin barun Pencmm već mi je dvaput obećavao da će me tajno pustiti na slobodu uz jedan uvjet... - Uz uvjet”.” Koji”? Neka samo njemu povjerim gdje se nalazi kraljević, a vama o tome ne kažem ni riječi - Prevariti me htio? - plane knez. - Da. gospodine knežt, prevariti vas je htio. a menije obećao da će me pustiti u Brezovicu žijedno sa sinom ako mu otkrijem kraljevićeve boravište, a vama /utajim i za n”“, 11: i . To je glavni uvjet: nikako ne smijete doznati ni riječi. Ražesti se i uzvikne Slutio sam i zato vas je danas htio oteti. Uspio se dočepati samo vašeg sina. Jest. bila mu je namira da ui ni M a neznani. Lupež, platit Će mi to. Mozak, izmučen alkoholom od prošle noći, ne može zadržati kontrolu nad onim Sto govori. Zaboravlja da stoji pred protivnikom i upravo se razotkn\a pred Gordanom i pred Stjepkom. Gordana mu povlađuje: - l neka v a m t o plati Ja ću vam pružiti ucjenu kojom ćete ga smrtno pogoditi. Recite, plemenita gospodo, molim vas. Kakva ucjena? Preda mnom su otvorena dva puta: da otkrijem kraljevićeve boravište Pencingcru Ui vama. Steže ga u prsima. Barun Pencinuei bičeva o je mojeg sina, a vi ste obustavili to
“vjersuo Otada sam vam sačuvala zahvalnost i uvidjela da ste uza sve vitez. l bit ću prema vama uvijek. - Dakle, evo moie pnniidc. "J želji da što prije izgovori riječi koje on očekuje, korakne prema nJ°J Zamalo je nije uhvatio za ruke. 199 - Sklopite, kneže, sa mnom pogodbu koju nisam htjela sklopiti s Pencingerom. - izreci ic jasno. - Saopćit ću vam gdje možete naći kraljevića uz uvjet da me smjesta pustite na slobodu. - Gospodo, uistinu ćete mi otkriti? - Da, dosta mi je tog za točenja, l velim vam opetovano: ako me Odmah izvedete na slobodu, istog časa doznat ćete sve što znam o boravištu kraljevića. ;- Spreman sam. l Stjepka i Gordanu i Petra Pana snalazi osjećaj kao da su iz tmine izašli na sunce. Više su sretni njih dvojica nego ona. Svi su uzbuđeni, samo “ Gordana čuva prividni mir i okrene se k Stjepku: ; - Molim rimskog poslanika da bude posrednik u ovom našem j ugovoru. , - Spreman sam, plemenita gospodo i gospodine kneže. posredovati)! i odrediti točno gdje i kako se imaju ispuniti međusobni uvjeti. Molim da” to odmah ugovorimo. Gordanina ponuda da će otkriti boravište kraljevića Ivana toliko djeluje na kneza da nestaje mamurluk. Zjenice u bezbojnim očima” zablistale su. Kao da se u njegovim mislima pojavilo neko otkriće, osnova što li. Svi osjećaju da se u njemu budi i razvija snažna misao, a onda se okrene Gordani: - Prihvaćam vašu ponudu i molim da malo pričekate. Moram se sporazumjeti s Petrom Panom. - Ne oklijevajte predugo. - Samo malo i vi ćete, plemenita gospodo, ostaviti dvorac. Onda povede lakrdijaša u svoju spavaonicu. Već na pragu požuri se Petar Pan osloboditi kneza svake brige i naglasi: - Znam, bojite se da vas straža neće pustiti iz dvorca jer je podložna Pencingeru. Evo prijedloga: neka vaša zarobljenica uzme odijelo markgrofa Danijela i stavi na lice vizir, pa će zajedno s vama izaći na opkope. Htio bih vidjeti vratara koji ne bi otvorio vrata knezu kad želi jahati. Sasjeći ćemo svakoga tko se suprotstavi. Dakle, stvar je sasvim jednostavna. - Ne obuzima mene briga kako bih Gordanu izveo iz dvorca, nego kako bih je zadržao.
Lakrdijaševe visoke obrve još se više podižu, na čelu mu se pojave bore i probode Brandenburga pogledom: - Što vam je, kneže? - Sebe pitaj ludove. Zar da pustim iz ruke divnu ženu za kojom sam plamtio dok mi je bilo osamnaest godina? - Što to znači? - snebiva se lakrdijaš. - Vi ste prihvatili. - Ona će mi kazati gdje je kraljević i dati pismo, a onda je neću pustiti na slobodu, već zadržati za sebe. Na to već dugo čekam. Tu osvetu njezinu mužu neću propustiti. 200 Tome se Petu r Pan nije nadao. Nekoliko trenutaka ne reče ništa. Da iriie bijes ide prema postelji polaganim koracima. Onda se okrene: P Vašamilostje.dakle.pnstak, n,,,PMI,,,,,,:,r "".u , ,, •lodohiu. ste odlučili izvesti prevaru? Jest, to sam odlučio. Najprije mora odati boravište toga kralje-ića zatim će ostati ovdje d;i mi služi za razonodu. Zar ti to nisam kazao kad smo je onako lukavo dopremili u dvorac? Niste je domamili vi, nego Pencinger. Čitava je osnova niknula u njeeovoj glavi. On vas je nugmoiiu i”ia kraljevića predate svojem ujaku, kralju uz cijenu da vas posta\ i banom pnai\ ^ih /;-ki>i;a i volje hrvatskog sabora. - To je bila sjajna osmu a. Ali povrh toga, nagovorio me Pencinger da ne dođem u blizinu lijepe zarobljenice, jer ako ona zamijeti moje namjere, neće ni zazivu glavu odati svoju lajm; iViu-in^er n/ijc iekao “ to da se čuvam njezine blizine kako me ne bi zaplela u spletke, ti si mi sam pripovijedao o njezinoj prijetnji da će se sam; ubiti i bez ikakva oružja u ruci umrijeti ako joj se tkogod približi. Točno sam se držao savjeta jer o tome ovisi moje banovanje u Hrvatskoj. Ali sad je ona voljna otkriti kraljevićeve boravište. Sad je moj čas hli/u Nisam lud da je doista pustim na slobodu. U Petru Panu bukti gnjev Korača odajom spuštene glave. Bacio bi se na kneza i zagušio ga. a mora se pričinjati hladan, miran. A knez mu s nasladom govori: - Moram od nje doznati tajnu dok je ona još pod mojim krovom. Kad bih pristao da mi proka/e kva”heviea ti a opkopima, sii”.u no K utekla Vidjeli smo kako ona umije upravljati konjem. Nitko joj od muškaraca nije dorastao. Zato bi trebao ti sa svojim dosjetkama M\;U udesiti ovako: vani pred vežom neka čekaju naoružani vojnici koje ćeš odmah poslati onamo. Mi ćemo već biti u veži na konjima, tada ona mora reći gdje je kraljević i predati mi pismo. Ja ću zapovijedi i i \ tatai u neka oi\ ;n a i spusta most. a kad su vrata otvorena, neka izvana skriveni vojnici pojure i potjera ju nas opet u dvorište. Eto, onda
ja nikoga nisam prevario. A to mi je sve lako izvesti jer je pot kaštela n pijan i spava. Sidi h ivo dolje i zaključaj ga da ne istrči iz sobe i pokvari moju igru. "Glup je ali lupcška duša ima dosjetki! l ome se ipak nisam nauao" razmišlja Petar Pan. a kad knez dovrši, zamišljeno primjećuje: Ako rimski poslanik traži jamstvo da ćete Gordanu pustiti na slobodu”.” - Pružit ću mu i stotinu jamstava, a onda prekršiti i prevariti. To je divno. /:,r nc> - Divno, pokušajte Mrko promatra knez Petra Pana i vikne: -- Sto”.” Ne kaniš mi pomoći? -j Kako vam ne bih pomogao. Činim sve što mi naložite. ~ lJakle, brzo razmisli hoće li to biti moguće? ,. H .~~ ^ok sam ja bio jedi m vas sa vietii k, bilo mi je lako razmišljati, ali a" Je opet vaš savjetnik barun Pencinger. 201 - Glupane, zar ne vidiš da ću ga prevariti? l sam idem po kraljevića j odvest ću ga svojem ujaku u Budim. - Moj kneže, vi neprestano letite zrakom. To ne čini ni vaša dvorsl luda. - Neću više da čujem tvoje prigovore. Zar me kaniš izdati? - Vi ste već tako čestito izdali sami sebe da meni ne bi ostalo vi nikakva posla. Ja sam vas spasio da niste trebali putovati u Budim. Vidj ste kako me Pencinger na opkopima zaustavio da vam done protuotrov, u času dok je mislio da vam je budimski poslanik sasuo u otrov. Ja sam vam spašavao i sklonost lijepe zarobljenice i razotkrio sa vam urotu gospodina Verbecija i njegovih pristaša, a sada kad vam o ljepotica javlja kako vas drži vitezom i spremna vam je odati tajnu da osveti Pencingeru, vi ste poletjeli u naručaj Pencingerovih n\ ida o.” ; šest tjedana. Tako je sva požrtvovnost za vas bila uzaludna. Tu . nemam što savjetovati. Srditost obuzme kneza. Primao je savjete dvorskog luđaka i u svem ga slušao da izigrava namjere Pencingera. Sve je to u onim časovim primao ushićeno, hvaleći svojeg lakrdijaše kao jedinog prijatelja. A duboko u njegovoj pokvarenoj duši počivali su i oni savjeti i sve on osnovice što mu ih je ucijepio i kaštelan Pencinger i sad su oživjel" probudile se i zahvatile ga svom snagom. Petru Panu je to sad jasno i sto časak pred činjenicom kao čovjek koji je gradio kuću. a kad je svršio, kuć se najednom pred njim srušila. I osjeća da bi krivca mogao na mjestu ubit a ne smije mu pokazati ni zlovolju. Knez se osjeća nadomak svojih nada. Upravo ga zato lakrdijašev šutnja raspaljuje i on pita, prijeteći:
- Hoću da mi savjetuješ kako ćemo bolje provesti. Svaki čas j dragocjen. - Zato vas moram opomenuti da biste u Gordane mogli proigra! sve što ste kod nje stekli. Petar Pan razabire što se događa s knezom. Čim je ugledao GordanU probudila se u njemu zvijer. I to ga čini nestrpljivim, silovitim, zaboravlji sve usluge koje mu je učinio Petar Pan i sve pogibelji koje su mu prijetile o< Pencingera. I sada mladi knez, kao i prije šest tjedana, uzdiže glavu na< svojim prijateljem kao gospodar koji zapovijeda i sudi. l okosi se: - Dosta mi je tvojih prigovora, Petar Pan. Smjesta predloži kak< bismo što bolje prevarili naše saveznike. - Da mučim svoju ludu glavu kad vaša mudra tako divno stvara? Nešto bolje ne može nitko smisliti nego što ste malo prije predložili. Tak< mi časti, izvrsno. - Uistinu? Onda je lako. Ti moraš sve to vrlo spretno provesti - Lako je izvoditi pametne osnove koje su drugi zamislili, ali znajte slava će pasti na izvršitelja. - Neka tebi bude slava, a ostalo meni. Sada se požuri saopćii Gordani neka se odmah spremi na polazak, a onda pošalji sve stoje muški u dvoru i naoružano da se sakrije pred vežom. Kad Gordana izvrši uvjei svi oni s oružjem u ruci neka joj spriječe izlaz. Ja, nesretnik, bit cl , ll/lu,bi]Lnus\oiemdvpru.Toćeonalakovjerovatikadjesama p0^l”5a daVencingcr mene dl* zarobljenim baš kao i nju. nllg “prt”ir Pan jadikuje .. lito li s-im ja crvić zemal|ski r^"“" “ ^”" ?eniJu- Nldo smrtl * ne bih dosjetio takvoj prevari Slava i dika budi vama. gospodaru, a ja idem ti nvu lupeštinu. Dotle ću ja zabaviti Gordnmi i uzvišenog gosta da svojim pnpo,pa.,niem potpuno steknem njihovo povjerenje. Sad Petar Pan nije koračao tako brzo kao što je, sada prešao nrostor između kneževe spavaonice i blagovaonice. P Ulazeći u dvoranu, zatvori vrata i tragičnim pogledom objavi r.nrdani i Stjepku veliku yaptcv,i: . Slabbumni silnici ipak su najopasniji. Kod njih prazninu u glavi, edie nedostaje pameti, priroda ispunja lupeštinama. Pogledi "im odrazu n str se tog časa događa u njihovim dušama. Gotovo su bez riječi. Lakrdijaš tiho prokune i doda: Zaskočio nas i zločinačkom zasjedom. Zar temo dopuMii da nam odigra tu prevaru? pita Stjepko Tanke svilene trepavica puk n k su bademaste oči. Razmišlja da bi se snašla pred novom podvali “m Usne joj šapću: Čekajte, nadmudi i ćemo ga. Naložio je Petru Panu da skupi i naoruža
muškarce u dvorcu i pošalje ih u zasjedu. Da sve tako udesim kako je on rekao? Svakako ga po^iik . Nije li Pencingerov pouzdanik rano ujutro od\co sobom bradatog i posljednje momke. Za dukat svaki će sluga u dvorcu izdati kneza. Iskopa; ^nu”-tupu u kne/c\oi p.nhali Vnieci ćemo preko mosta, hajde da razmislimo. - Moramo dolje, knez će smjesta biti ovdje da vas zabavlja. Javite mu da ga vrlo veselo i radosno očekujem, a prije nego što odem dolje, moram uzeti ogrtač i šešir u svojoj sobi. Dođite za mnom. Dotle ću smisliti zamku Ako ipak ne uspijemo? pita Stjepko. Moje su ruke razve/anc i>d iasa kad je Damir izišao. Upamtite: u ruci mi je sloboda borbe jer se ničega ne bojim. Dakle, čekam sve spremno. Stisnuvši zube. Petar Pan pohita u kneževu spavaonicu i izvijesti: - Ona je ushićena od radiju, a ja ^ /urini da izvršim sve Što ste mi naložili Mo/etc se. dakle, vratiti k njoj u maski saveznika koji snuje prevaru. Otvori mu vrata i duboko se klanja, a knez odlazi u blagovaonicu. Debele kneževe UMU smiiu se zadovoljno, dok Gordani pripovijeda kako se raduje što će napokon pu.-.anti onu a/aa^ kaštelana. Da bi što više prikazao svoju mržnju, pripovijeda kako je ušao u trag barunovoj "daji, prikazuje se opet njegovim zarobljenikom i prijeti kako će ga optužiti kod svojeg uiaka kralja. Moli Stjepka neka mu bude na pomoći čim stigne u Budim i uvjeri njegova ujaka o izdaji kaštelana Pencingera. Stjepko preuzima s\e živl.ie ra/govm s knezom da Gordanu prepusti mislima kako bijjpfcSla izlaz iz Brandenburgove stupice. 203 202 205 Svi su se trgnuli jer Petar Pan naglo otvori \ i ata i baci medu n i kao grom: - Kaštelan Pencinger je u dvorcu. Gordanin se pogled ukočio. Stjepko zirne u Petra Pana. Knez skofi ali čas kasnije mahne rukom: - Petar Pan u posljednjem času zbija šale. - Pogledajte me: zar tako izgleda budala kad se šali? - Uistinu je ovdje? - pita Gordana i gleda saveznika, ne bi li njegovu pogledu odgonetala možda namjeru da zavede kneza. - Jest, stigao je. Ali nije čitav. Nedostaje mu komadić glav" Svezana mu je. - Onda moram pohitati u zatvor - veli Gordana, a Petar Pai sliježe
ramenima u znak da govori istinu. Ta kruta vijest slomi Branden burga. Strovalile su se sve njegove nade. To ne može dopustiti i ponud Gordani: - Ipak ću vas izvesti iz dvorca ako mi kažete... - Prekasno, kneže. Brandenburg se osjeća poražen. Pencinger je zakoračio na pu njegove sudbine koja mu je čas prije obećala otvoriti vrata u davne snove, mrko pita lakrdijaše: - Kada je došao taj lupež? Što hoće? - Da uzmognem odgovoriti na vaše pitanje, kneže, morao bih biti sveznajući. Mogu vam jedino kazati da vaš kaštelan kune i grdi potka stelana, a možda ga je već i zagušio. - Zašto? - čudi se knez. - Zato što se opio i nije izvršio zapovijed da pomogne onome ujutre oteti gospodu Gordanu. Što će mu sada sin bez majke? “ - Tako je, ja sam opio potkastelana, samo tome može zahvaliti plemenita gospoda da je još ovdje pod mojom zaštitom. - Na svaku vašu riječ udaram pečat - veli Petar Pan svojem gospodaru podrugljivo. - Vidjeli ste kaštelana? - pita Gordana lakrdijaša. - Projurio je pored mene i, ne pogledavši me. Blijed je u licu kao da je mjesec dana ležao u postelji, a sva mu je glava povezana. Usta su mu puna pjene. - Došao je suditi potkastelanu Što sam ostala u dvorcu. - Sasuo je nad njim sve gromove. Iz njegovih riječi razabrao sam ovo: taj gospodin koji se danas prije podne ovdje razmahivao i zapovi jedao kruto je optužio pijanicu jer mu je barun doviknuo: "Ovako ranjen moram sjesti na konja zbog tebe, to bi me moglo stajati života." Dakle, još uvijek imamo nade da bi ga đavo mogao odnijeti, i•-”•, IHJ Mladi knez nemoćno se spušta u naslonjač: D •”•” - Onda je sve propalo. , f>V| - Gospodine kneže, zapravo ste to skrivili šino vi - spočitne Gordana. - Ja? - zapanji se on kao da su ga probudili. ^ Kako to mislite, plemenita gospodo? 204 Odviše ste dugo otezali. Dobar dio vremena prošlo je od časa kad otišli s gospodinom Petrom Panom. Da smo odmah otišli iz dvorca, S”t”Vli biste ve^” kra1.je\ ica Ivana u rukama, možda još prije nego što bih ja stigla na Brezovicu Kao uhođen žalcem, trgne se sa sjedala. Nanovo oživi nadama i
eotovo sklapa ruke pad Gordanom: - Plemenita gospodo, ako je tako blizu, onda. onda recite... Bila sam spremna i/igrau I”cncingeia u \a;-u k ori M Vi ste oduljili i onemogućili Dakle, čekam dok ne stvorite novu priliku. Pokuša li barun pritisak mukama, znajte: moram kiaiievića predan nienni km; im;, mojeg To je i/rekla brzo i izišla. Za njom odlazi Stjepko. Oboje se žure hodnikom. Pred njegovim vratima Gordana mu šapne: Rekla sam ti. Stjepko sumnjam da. ću još danas biti u Brezovici. Nisam se odviše nadala, zato nisam ni toliko poražena kao ti. - Tko bi mislio da će knez misliti na prevaru? - Okruženi smo mtko\ inu >- kojima nc\alja -1-, lapaii s.t\c/a nojoM.-brinuti kako ćemo izigrati njihove lopovštine. To je sada polazna točka naše borbe. Ovo je pravo kolo Što nas okružuje. Ali čekamo odvažno. On ulazi u svoju sobu, a ona pohita nekoliko koraka dalje u svoju odaju i za sobom zasune vrata.” U blagovaonici je ostao Brandenburg, proklinjući dolazak svojeg kaštelana, dok Petar Pan b>, a MIIIO dr\ i. na ,^> >i ući otnmj kneževe Ijutine: Taj barun sjeo je na trbuh vašoj sudbini. Ako ga odmah ne zbacite, /drobit će vam utrobu. bplašenzbog kasie”,am>\a dolaska, knez izgubi sigurnost i ne zna Što bi učinio pa se obraća Petru Pan u: - Što da sada radim? - Pozovite svog savjetnika Pencingera i pitajte njega. - Ne ostavi me sada, Petar Pan. Savjetuj me. - Tu više nema pomnu. Osim. ali l\iKrtu:_i u /aokrenete debelim vratom. Bacite ga iz dvorca- Harem pokušani.-, do đavola. Imate ga u ruci: htio vas je otrovati, to mu spočitnite i otjerajte ga. Na hodniku zazvece mamu/i Pencingerova povezana glava pomoli se na vratima. Blijed, strahovito mračan, ulazi u blagovaonicu: Vaša kneževska milost, šio a to dogodilo na dvorcu pod vašom vlašću? Pitanje djeluje na kneza izazovno i bijesan vikne: - Kamo ste odveli zarobljeničina sina? .: . " Na to pitanje Pcncmter se potpuno mirno smiješi: -- Kneže, yi niste ispavani? i Dotle Petar J?an obilazi i ogledava kastelanovu glavu pa se grohotom snuje: Uzalud je povezao ^la\ u, ipak mu je iscurila pamet. On misli da tu Pred nnm ne stoji knez gospodar: ve”ć neki pustopašni dječačić. r 11 opomenu shvati knez i dosjeti se da ga Pencinger ponizuje. Kl>rakne k njemu pa gordim glasom pita:
1 •• - Tko ste vi ovdje? Lukavi kaštelan ponizno odgovara, klanjajući se duboko: jj - Oprostite, vaša milosti, činilo mi se da zbijate sa mnom šale ktj mi spočitavate da sam ja oteo zarobljenika. - Jest, vi ste ga oteli, samo vi. - Zašto bih otimao zarobljenika kojeg čuvam u dvorcu za vas kralja? - Ni za mene, ni za kralja, nego za gospodina Verbecija i one koj imaju s njim namjeru zarobiti kraljevu volju, sputati mu ruke. Smjesta m kažite kamo ste jutros odveli dječaka? - Zaista, pamet mi zastaje, kneže. Smirite se i molim da razvidim su je. Htjeli ste od vratara saznati nije li moj pouzdanik odveo iz dvori Gordanina sina? Budući da se to nije dogodilo, naravno, vratar ništa o| zna. - Ne zna jer ste mu zaprijetili smrću ako mi kaže istinu. Pouzdanik budimske stranke čudi se kneževoj hrabrosti pa i dalji mirno odgovara: - Ne bih htio da bude suviše buke u dvorcu zbog prisutnost rimskog poslanika. Zato vas molim: razjasnite sve mirno. Nitko ne možl izići iz dvorca, a da mu vratar i straža ne otvore vežu i ne spuste most, - Gospodine kneže - živo upadne Petar Pan - to je divno štc govori gospodin barun. Prema tome, Damir mora biti u kući. Tražimo gaf, I već je pošao k vratima, ali ga zaustavi barunove pitanje: "
Damira? Ipak, Gordana ne trepne okom, makar u njoj sve trepti i s ironijom pita: “1J 206 Tko su moji neznani pouzdanici koji su vodili Damira? _ Om kojima sic povjerili svoga sina da ga odvedu i sakriju. Gospodin barun valjda ne drži da sam čarobnjak koji preko 7,dina i opkopa pregov; sa svojim prijateljima? Vašu je ljepota našla saveznika pod ovim krovom. Oni su vam omogliVaši sukrivci neće izbjeći kaznu, unatoč tome što sam dječaka Gordana. međutim, poprima još stroži izražaj i u teškoj napetosti ovog časa obraća se kne/u Molim da mi objasnite ovaj postupak, kneže: Želim znati gdje je moj sin. Brandcnburgu se čini da su ga stisli u klopku i plaho i poluglasno muca: Plemenita gospodo, uistinu ja - ne znam ništa. Ali ja znan - usklikne sada Petar Pan. Okrenuli su se k njemu, a on stade vrlo ozbiljno i povjerljivo šaputati: Da, plemenita gospodu i vi, gospodo. Ja znam rješenje. Odmah ću vam reći. Fto. sve je udosio dječak. Hoće da se igra s nama skrivača i negdje se krije da ga ne motat runJi m majka, ni tko d r upi. Potrn/u ću ua ja I korak ne prema vratima, otvori ih, stane na prag i iz sveg grla viče: Damire. gdje si? Damire, ja te vidim. Šaljivčino! Kaniš mene natkriliti? Ne, nećeš lako uspjeti. Gordana pažljivo promatra lakrdijaša dok joj duša dršće. Knez nikako ne zna što ima /naćti i Pencingerova tvrdnja da se Damir nalazi u dvorcu. Međutim, lakrdijaš se vraća. Prošlo je samo toliko vremena da se Gordana snađe i tobože ljutilo vikne Petru Panu: - Ne zbijajte šale s osjećanjima majke. - Oprostite, plemenita gospodo - ispričava se on. - Vi velite da je vaš sin nestao. Kaštelan ne zna, ni vratar ne zna. Dakle, mora znati budala. - Nisam rekao da ne znam - upada barun - naprotiv, imam dječaka u dvorcu. - Baš zato ga i zovem - smije se Petar Pan. - Je li, kneže? Idemo ga pogledati i zagonetki je kraj. Brandenburg odmah pristane, ali ga barun zaustavi i primjećuje: - Nije dječak u ovom dvorcu, nego u šumskom dvorcu u čijoj smo ga blizini uhvatili. Sad moram samo ustanoviti tko gaje odveo i kako? Na to se Gordana još više prepad ne. a dvorski luđak tešku /ah; i ne, ne *>amo zbog dječaka nego i zbog sebe. Prema tome, otkrit će njegov čin. Gordana se sva uzbuđena okrene kne/ir - On ima mojeg sina, jeste li čuli?
Knez je sada više neun u\ icren daje uistinu Damira odveo Pencinger uperi jsvoj bijes prema kaštelanu: ~- Pozivljem vas da dječaka predate meni. Jeste li razumjeli? --- Pokoravam se - nakloni se Pencinger. -- Petre Pane, smiesia idi potkastelanu neka pošalje u Šumski uvorac. Hoću da se dječak dovede ovamo. 207 Širokim korakom korakne knežev pouzdanik prema vratima, ka* i Pencinger oslovi Gordanu: -., - Imam nešto vrlo važno upitati gospodu u četiri oka. - U četiri oka neću odgovarati. Pitajte me pred knezom. Vi ;ie u njegovoj službi i nemate sa mnom razgovarati iza njegovih leda. l velim ovdje pred licem gospodina kneza: neću \ i . >:> pustiti da od mene traži bilo kakve izjave kao što je činio dosad. A on se nasmiješi, potvrđuje, ne znajući o čemu se radi. - Govorio sam vam i tražio od vas izjavu o boravištu kraljevića. To je moja dužnost kao prvog službenika njegove kneževske milosti. Ako želite pred njim odgovarati, onda čujte: “ , ; i ^ . u r i L ] s i mi a ko Ivana Korvina kojeg želite posjesti na prijestolje protiv zakonitog sinu kralja Vladislava? IV • •” M” L! j k i ““. • “Ki !/jLi\ t m .”,: :včatio Kneževo u\”|crenjeda iza njegovih leda kani doseći kraljevića i poslati ga u Kudim Ali (Jordanu obuzima tajni užas, dok kaštelan opetuje: - Ne čekam više ni jednog sata ni časa. Znajte: nikad više nećete •.id|U “ • : :”•.-: a “k Li . L l c l” kik1 ^ •. “ , i “ k v ^”d k~ ^c nala/i K i al|ević? Nakon toga vaš će sin tako dugo ostati u šumskom dvorcu dok l \ .\m Korvina ne dobijem u ruke. A vi ćete smjesta na slobodu. I - Ako i dalje ustrajem u šutnji? 1 - Tada se pomolite za dječakovu dušu. Upravila je pogled u kneza. On se povukao iza Pencingerovih leda.” Gordana prati njegove kretnje, što Pencinger točno slijedi. Knez joj iza kastelanovih leda dade znak rukom da ništa ne odgovori, ali se ovaj okrene i uhvati knežev znak. Kao da to nije opazio, ponovo se obraća Gordani: - Ako ne odgovorite, vi ćete, gospodo, izgubiti sina. I sad se ona trgne, viknuvši: - Ni uz koju cijenu neću žrtvovati svoje dijete. Radije ću sve priznati] gospodinu kaštelanu u četiri oka. Knez osjeti opasnost koja mu prijeti i, ne misleći na posljedice,
baci se] između Gordane i Pencingera: - Zabranjujem vam da ubijete dijete. To nitko neće odobriti. Nećd to dopustiti. Tu sam ja gospodar. Smjesta se dječak ima preseliti ovamo, pod ovaj krov, a vi, gospodine kaštelane, dođite sa mnom. Ako se usprotivite, pozvat ću rimskog poslanika neka zna da vi ubijate djecu. Odjednom knez poprimi strogost kakvu još nikad kaštelan nije zamijetio u njega. Da ne bi raspravljali pred Gordanom i da ne zovne poslanika, odmah se pokori pa izlazi s knezom iz sobe. Petar Pan ih slijedi jer nijedan od njih ne smije opaziti da je bilo u kakvoj vezi s Gordanom. Čim su izašli, ona zasune vrata puna brige i straha za sina. • j "Dakle, uhvatili su ga na bijegu?" - pita sama sebe i dršće. l Pencingerov nastup je miran, siguran i drskiji nego Stoje ikad bio. SvaJ je izvan sebe i čeka da će joj se javiti lakrdijaš ili Stjepko. l I sam knez se uvjerio. Čim je stupio s Pencingerom u blagovaonicu, -,;”. Sve što je dosad Petar Pan svojim spletkama natovario na leda baiLim Pencingeru, sve se to sada okupilo u kneževu mozgu, sve mu je to sada
vjerojatno i jasno. U sve vjeruje kao u bjelodani C”in i od toua Hiicdi \ e tiuiMiiie viče. a glas odjekuje kroz hodnike i trijemove: Meni podmećete svoju podlost? A vaš je čovjek dolazio ovamo u ovaj dvorac danas u zoru i oteo dn.vaka Uok smo svi mi spavali? Zato ste priredili gozbu da se opijem do zore, da zaspim čvrstim snom, a da vi možete raditi /a one koji vas placaiu i; Uiuiinu; protiv mene? Sve te misli zapanjuju kaštelana Tko mu je to mogao sve došaptati? Da je sve to svojom glavom smislio, nikako ne može \ K.U ali l L u d. > L, sebe kao da traži krivca. Petar Pan os|ecn na sebi barunov pogled i baš zato izbulji oči u kneza kao da se sam čudi njegovim pretpostavkama. Ovaj i dalje viče. a Pencinger ima vremena razmišljati o vrelu iz kojeg su potekle te objede. Kad je knez zausuisio riječ, barun mu uzvrati: Sve više opažam da ste za vrijeme mojeg odsustva prekinuli obećanje i odviše razgovarali s onom žciiuia Samo je ona. dijiuila iaV. \ im spletkama Ona vas je zavela Vi ste pomogli u bijegu njenom sinu. To ponovo naglašavam. Vi očito niste svjesni da ie time počinjeno i/daM\o Prema vladi i kralju. Te riječi raspališe kneza i on potrči k barunu da će ga udanu Ali ovaj uzrnakne iza stola i vikne: Zaboravljate svoje kne/e\sko dostojanstvo! ,or .7: Napolje, smjesta wpod ovog krova! Napolje iz mojeg dvorca, - Postavila me ovdje viša vlast od vas, kneže! ovd , akle-”st”naje? Viša \k;L _V. . _ d\orae pripada metu. Ja sam baceV k”k “ 8°spodar- $•"> ne poslušate, naredit ću slugama da vas 209 l GORDANA VIII lfl Petar Pan kliče od radosti: Sl>“j. l ^ "Svršeno je. Gordana je postigla što je htjela. Njezini neprijatelji riBarili su jedan na drugoga. Sad će joj borba protiv njih biti laka. Divno •fd su oni pobijeđeni." “*, “*;! Dok ovako razmišlja, lakrdijaš promatra Pencingera. “••”•< 1 Nijedne riječi nije odgovorio na knežev izljev bijesa. Samo sive c kao dva magična stakla, navijestile su mračnu odmazdu. Barun se okrene i ostavi blagovaonicu. Ali mladi je knez nastavio vikati, prijetiti se kao da je još uvijek
| njim protivnik. Napokon mu je ponestalo riječi i zamaha. Zaustavio se i red sohe i pogledao Petra Pana. On još uvijek sjedi u kutu. Kose oči zrazavaju zadovoljstvo. Knez tiho upita: iJ - Kamo je otišao? Možda će Gordanu prisiliti da oda l laij”evića" - Neće mu ona otvoriti vrata, a razbijat ih neće u [ risutnosn rimskog poslanika. Prije svega, pozovite ljude iz dvorca i objavite neka nitko ne sluša kaštelanove zapovijedi. - Zovi mi odmah sluge. I već pohita na vrata, pozove slugu. Knez mu naloži neka o o/o u- s\ muško s dvorca gore. , Dok je sluga potrčao da izvrši zapovijed, Pencinger je već hitao u prizemlje. Tamo ga čeka potkastelan prepun straha. Polako se >jeća događaja prošle noći i s užasom očekuje posljedice svoje pijanke. Č)ko njega u sobi stoje vojnici koji su dopratili baruna. Tu su straže.: uče i vratar. Sve je morao sazvati na barunovu zapovijed i već dugo čekaju r njegov povratak od kneza. u"i \iše “ l i uprej d Napokon ulazi. U licu mu prijeteća Ijutina. Svi trnu, a potkastelan. Najprije se Pencinger okrene vrataru: - Gdje su vojnici koje sam ostavio da čuvaju ovaj dvorac? - Otišli su na vašu zapovijed, gospodine barune. - Nikome nisam dao zapovijed da se makne odavde - ubojiti pogled i pitanje na potkastelana. Ovaj muca: - Ne znam kamo bi otišli. Vratar objasni Pencingeru Lucićev nalog od danas u zoru. - Zapovijedio je neka šest naoružanih vojnika pode s njima, i četovoda Stanislav je otišao. Samo su kratko vrijeme bili u dvorcu. Sve mu je jasno. Draženićev kaštelan uzeo je sa sobom vojnike za otmicu Jasenke, ne brinući se nizašto drugo. Draženić mu je već nekoliko puta priredio zbrke sa svojim odredbama, a sada mu je zapravo pomrsio osnove. Ljutinu iskali na potkastelana. - Tako se, eto mogu pouzdati u tebe. Ostavio sam te da me , zamijeniš, a ti posegnuo za vrčem. j I kune ga i grdi, a onda se izviče na sve ostale: . i - Svi ste vi ovdje pod mojom vlašću. Upamtite. Tko se usprotivi l mojoj zapovijedi, gubi glavu. Kneza je uhvatila bjesomučnost od vina i tko l učini što on naloži, bit će smaknut. Nećak gospodina Verbecija stići ćej ovamo da nad svima vama preuzme vlast. m
Onda sjedne, napiše pismo, pruži ga jednom od prisutnih momaka i nd _” Tjeraj konja Što brže možeš i nosi ovu poruku gospodinu Draženiću. Probudi g, “ _ spava. Ni časa ne smiješ čekati. Istrčao je iz sobe dok je Pencinger ispitivao vratara: Sad govori ak, ti je život drag: tko je odveo iz dvorca dječaka zarobljene gospode”.” _ Vaša milosti, nitko ga nije odveo. - Ubit ću te na i: “ ako odmah ne kažeš. Knez te naputio da zarobljenog dječaka pusu- dvorca? Govori. Čovjek dršće. klekne i kune se: - Da mi je /apo\ ijed kralj, rekao bih, ali nitko mi nije ništa drugo zapovijedio. nego gotpodin potkastelan da otvorim vrata Petru Panu. Barun natrči na mamurni ^ zamjenika, vičući izvan sebe: - Ti si mu dao otvoriti vrata da odvede zarobljenika? Glavu polažem: nije vodio i”lj<.cak.i. već samo pse. - Još si pijan, huljo. O kakvim psima tian i Vrataru, čujei me? Ka/i sve. Smrtno blijedi nesretnik klone i pripovijeda \- , “ l”,: n nosio u \reci pseto i drugo vodio na uzici, xako je plivao s psetom, a svi su to gledali svojim očima. "Plivao s psetom, nosio jednoga u vreći, a drugoga vodio?" - opetuje kaštelan zapanjeno. Ne može shvatiti Ne može prozrijeti. Valjda nije i on pripit i ne može ništa ra/umjeti? Onda krikne na potkastelana. Ovaj pokušava iznova prikazati šalu, ali je Penemger smatra i/n to vidjeli i potvrđuju da je tako bilo. l rimski poslanik gledao je s nama šalu - dosjeti se potkastelan da olakša svoju krivnju. To baruna ponuka th; ide gore k Stjepku i da ga ispita. Mladi ga svećenik prima smiješeći i brine se za njegovu ranu. Barun brzo nešto izgovara, a on.:._ ..^/n , što se to zbilo s Petrom Panom i nekim psima u vreći, a Stj”epko mu pripovijeda: - Bila je odista neviđena Šala: lakrdijaš je savjesno ispunio vašu zapovijed. Zabavljao nas je prekrasno, a na kraju izveo onu plivačku ludoriju s psetom u vuJ - Kako? Zar je to istina Živa istina. Doplivao ic s n^ciom naoadcd ^MJu, Svi smo straža-ri" da nas ne pov uče za nos. I zaista, izvršio je svoju zadaću slavno. Barunu sečmi da ga osunl|n/dt.i\,i paimi, l\in<>\o i i 11 “ i ““.i , ^la zanima. . , L)zeo J*-1 d\a psa Ako mu jedno ne bi htjelo plivati. A baš ono u reci bilo Jc silno komično. PJ "kv.u,- ^, lajalo, htjelo je silom iskočiti iz eprnicne platnene tamna Uistinu, savršena ludorija.
Šteta da to nišani vidio. Vječna šteta, taj lakrdijaš bio bi ures na najraskošnijem kra2U tujj Ijevskom dvoru. Svaka mu šala vrijedi. Zapovijedite mu neka to opetuj da vidite. Prostodušne Stjepkove hvale ponukaju Pencingera da se b oprosti, obećavši da će se vratiti kad obavi svoj posao. .., Barun side u prizemlje. Tu nađe slugu koji mu javlja kneževu poruku neka sva muška čeljad dođe gore. - Idi knezu i reci da će svi doći kad ih ispitam o plivačkoj lakrdiji dvorskog luđaka. Zatim se okrene k vrataru, straži i vojnicima koji još stoje u kastelanovoj sobi. - Svi ćete sa mnom da čuvamo vrata oružjem u ruci. Nitko iz ovog dvorca, ni knez, ni gosti, ne mogu izići. Tko bi se usudio poslušati bilo čiju zapovijed, osim moje. gubi glavu. Sad idite. Kad je ostao sam, stade razmišljati, a onda upita potkastelana: - Gdje se nalazi Gordanin potkastelan Mladenčić? - Tamo dolje s onkraj dvora u sobi kapetana vojnika. Ne smije si odande maknuti. Vi ste tako odredili već davno. - Znam. Tada sam morao Mladenčića odstraniti jer luduje zi Gordanom. Rekao sam da ću tu njegovu ludoriju iskoristiti kad budi vrijeme. - Čekao sam, dakle, vaše zapovijedi i držao ga tamo. - Ali si morao više pažnje posvetiti tom čovjeku, često s njinl razgovarati da saznaš koliko bi mogao biti odan svojoj gospodarici, Mislim da on uvijek laže. Kapetan i njegovi ljudi se još nisu vratili? i - Zarobio ih je neprijatelj. Ipak ih neće dugo hraniti, to im se ne bi isplatilo. -, - Ali su ih razoružali. Dakle, treba spremiti sve što je oružja m dvorcu. Kad stignu Draženić i Ferenci, zarobit ću kneza, a Petra PanJ baciti u tamnicu. Pridružiš li se Brandenburgu, možeš i ti s njim dijeliti] ležaj. - Nikad mi ne bi palo na um slušati koga drugog, osim vas. - Zašto si dao otvoriti vrata Petru Panu? - Bio je bijeli dan, a radilo se o Šali. I rimski poslanik želio je vidjeti tu točku, l kunem se: nije vodio Damira. U vreći je nosio psa, lajao je otimao se. Svi smo to vidjeli. : - Da, to ste sve vidjeli, a ipak su vas prevarili. On je iz dvorca izlazio s psima, a dotle je dječak na nerazjašnjen način svakako
pomoću lak rđi” jaša umaknuo. U veži je tmina. Tko zna kako je Petar Pan zavara vratara. A sad idi i dovedi Mladenčića. Ako bi knez htio uzjahati prij-nego stigne pomoć iz Šumskog dvorca, upamti: zapriječi mu izlaz silom Budi spreman. - Slušam vašu zapovijed. Pencinger ode iz sobe prvi, a za njim ide potkastelan. Već se posve otrijeznio. Sjeća se svih doživljaja ove noći i tešk očekuje da će se već jednom pojaviti Marcela. Još je pijan od njezi ljubaznosti i napadne sklonosti kojom ga je odlikovala te noći. U hodniku mu se pričini da je Čuo na stepenicama baruničin glas Zaustavi se i prisluhne. Uistinu ljepotica silazi u dvorište. Spazivši svojeg udvaraćii, nasmiješi se, primi njegov pozdrav i povede n ii m ra/govor da na kraju mu/L• poetici ono /bog čega jL /.ipi a \ o sila/Ila, tražeći baš njega: Obećali ste mi jučer da ću vidjeti ljepoticu koju knez ovdje sakriva. Ako ispunile obećanje, i ja ću isplatiti svoj dug. Njen dug? Sjeća se. Obećala mu je vreli poljubac ako joj pokaže Gordanu. Okrivljuje je zbog Danijelove hladnoće. Uza sve napore nije mogla namamili Da n ne I a Ja unm>\ i šute odnose l /a l ud se 11 tulila i”u n, u noći slušala savjete Peti a Pa na da pod |at i u niemu ljubi.”inui n. Tome može biti kriva samo druga žena Još ljepša od nje. Dakle: zarobljenica. Sišla je da stekne dokaze Hoće da je vidi, a to će postići samo preko svojeg udvarača. Nemirno pogleua potkastelan na ulaz u vežu i šapne joj: Bacili ste me na muke. Tu me čeka sreća, a tamo je Pencinger spreman na ubojstvo. Ne bih htio otići na drugi svijet da ne okusim vaše usne. Žurim se da izvršim barunov nalog, a onda ću... Ni koraka dalje. Čega se bojite? Što se dogodilo? Želim znati kakva vam prijeti opasnost. l odviše mu godi njena briga i brzo joj iskaže sve što je znao o Pencingerovoj svađi s knezom i čudnim odredbama. A.pri tom je moli neka ne kazuje nikome u dvorcu ni riječi. Žurim se. a čim nađem vremena, doći ću da ispunim vašu želju. Sav je opojen njenom ljepotom i nadom u njeno uzvraćanje pa se požuri u drugo mani dvorište kneževskog grada, gdje živi zarobljeni Gordanin kaštelan M kukmu Našao ga je leže^. Nije se ni maknuo. Napokon ste se sjetili i mene u ovom dvorcu? - pila mrko. Gospodin kaštelan Pencinger zapovijeda da dođete k njemu. Nešto se. dakfe. \a/r.o dogodi K i kad ga /ove barun. Prije su ga držali u samom dvorcu, a sada |c moi a o e a miti o\ d]e u di auoimhonsui.daleko od Gordane. Sve to Vrijeme, otkako su ga posve odstranili iz njezine blizine, čami od svih zahoi a.\ ljeti i napušten U toj osamljenosti prepušten je svojoj strasti prema lijepo, gospodarici i neizvjesnosti
o načinu njenog života. To mu je bila gotovo nepodnošljiva muka. Zato poziv baruna Pencingera smatra pravim oslobođenjem. Odmah se uputi s polVasielanom Putem ga ispituje o Gordani. Ovaj mu se ne usuđuje ništa saopćiti i šalje ga gore na obrambenu kulu kako je “"Povijedio Pencinger Mladenčić se nade pred njim, na što ga barun promotri i pita: Vi ste očito kttdgod čuli da su kneževe oči svojedobno odviše ^”lutale k vašoj gospodarici”1 Znam. to je bilo na Griču vrlo davno. Ta vjest Eto vidite, danas \c km , tako /aiiia dn n u vašu gospodaricu daje I1ustio na slobodu njenog sina. [, . C" "J-"! *U|”I^)M IJ"miira,onda ljubi Gord "o je da se geJLo nemilo dogodilo u njegovoj odsutnosti. Barun ti jer mu odaje opasnost. Ako knez otpušta 312 Ijevskom dvoru. Svaka mu šala vrijedi. Zapovijedite mu neka to opetuj da vidite. Prostodušne Stjepkove hvale ponukaju Pencingera da se b oprosti, obećavši da će se vratiti kad obavi svoj posao. ,., Barun side u prizemlje. Tu nade slugu koji mu javlja kneževu poruku neka sva muška čeljad dođe gore. - Idi knezu i reci da će svi doći kad ih ispitam o plivačkoj lakrdiji dvorskog luđaka.
Zatim se okrene k vrataru, straži i vojnicima koji još stoje u kastelanovoj sobi. - Svi ćete sa mnom da čuvamo vrata oružjem u ruci. Nitko iz ovoj dvorca, ni knez, ni gosti, ne mogu izići. Tko bi se usudio poslušati bilo čiji zapovijed, osim moje, gubi glavu. Sad idite. Kad je ostao sam, stade razmišljati, a onda upita potkastelana: - Gdje se nalazi Gordanin potkastelan Mladenčić? - Tamo dolje s onkraj dvora u sobi kapetana vojnika. Ne smije & odande maknuti. Vi ste tako odredili već davno. - Znam. Tada sam morao Mladenčića odstraniti jer luduje zi Gordanom. Rekao sam da ću tu njegovu ludoriju iskoristiti kad budi vrijeme. - Čekao sam, dakle, vaše zapovijedi i držao ga tamo. - Ali si morao više pažnje posvetiti tom Čovjeku, često s njirt razgovarati da saznaš koliko bi mogao biti odan svojoj gospodarici Mislim da on uvijek laže. Kapetan i njegovi ljudi se još nisu vratili? “• - Zarobio ih je neprijatelj. Ipak ih neće dugo hraniti, to im se ne bi isplatilo. “ - Ali su ih razoružali. Dakle, treba spremiti sve što je oružja u> dvorcu. Kad stignu Draženić i Ferenci, zarobit ću kneza, a Petra Pan*j baciti u tamnicu. Pridružiš li se Brandenburgu, možeš i ti s njim dijeliti i ležaj. 1 - Nikad mi ne bi palo na um slušati koga drugog, osim vas. - Zašto si dao otvoriti vrata Petru Panu? *| - Bio je bijeli dan, a radilo se o šali. I rimski poslanik želio je vidjeti i tu točku. I kunem se: nije vodio Damira. U vreći je nosio psa, lajao jei> otimao se. Svi smo to vidjeli. l: - Da, to ste sve vidjeli, a ipak su vas prevarili. On je iz dvorca izlazioj s psima, a dotle je dječak na nerazjašnjen način svakako pomoću lak rđi-” jaša umaknuo. U veži je tmina. Tko zna kako je Petar Pan zavarao vratara. A sad idi i dovedi Mladenčića. Ako bi knez htio uzjahati prija nego stigne pomoć iz šumskog dvorca, upamti: zapriječi mu izlaz silom. Budi spreman. - Slušam vašu zapovijed. Pencinger ode iz sobe prvi, a za njim ide potkastelan. Već se posve otrijeznio. Sjeća se svih doživljaja ove noći i teško očekuje da će se već jednom pojaviti Marcela. Još je pijan od njezin^ ljubaznosti i napadne sklonosti kojom ga je odlikovala te noći. U hodniku mu se pričini da je čuo na stepenicama baruničin glas. Zaustavi se i prisluhne. Uistinu ljepotica silazi u dvorište.
Snazivši s\o]eg utlvaraća, nasmiješi se, primi njegov pozdrav i povede njim razgovor da na kraju nuve postići ono zbog čega je zapravo silazila, tražeći baš njega Obećali ste mi jučer da ću vidjeti ljepoticu koju knez ovdje sakriva Ako ispunile obećanje, i ja ću isplatiti svoj dug. Njen dug? Sjeća se. Obećala mu je vreli poljubac ako joj pokaže Gordanu. Okrivljuje je zbog Danijelove hladnoće. Uza sve napore nije mogla namamili Danijela na u nm u i M are od im-c Uzalud se trudila Čitavu noći slušala savjete Petra Pa na da pod ja n u HV mi. ]jiihi>nn>i u. Tome može biti kriva samo druga /ona Još ljepša od nje. Dakle: zarobljenica. Sišla je da stekne dokaze. Hoće da je vidi, a to će postići samo preko svojeg udvarača. Nemirno pogleda potkastelan na ulaz u vežu i šapne joj: Bacili ste me na muke. Tu me Čeka sreća, a tamo je Pencinger spreman na uboJMU” Ne bih htio otići na drugi svijet da ne okusim vaše usne Žurim se da izvršim barunov nalog, a onda ću... Ni koraka dalje. Čega se bojite? Što se dogodilo? Želim znati kakva vam prijeti opasnost. I odviše mu godi njena briga i brzo joj iskaže sve što je znao o Pencingerovoj svađi s knezom i čudnim odredbama. A .pri tom je moli neka ne kazuje nikome u dvorcu ni riječi. Žurim se a čim nađem vremena, doći ću da ispunim vašu želju. Sav je opojen njenom ljepotom i nadom u njeno uzvraćanje pa se požuri u drugo ma n K- dvorište kneževskog grada, gdje živi zarobljeni Gordanin kaštelan Mladuiuc. Našao ga je ležcu Nije se ni maknuo. Napokon ste se sjetili i mene u ovom dvorcu? - pita mrko. Gospodin kaMdan Pencinger zapovijeda da dođete k njemu. Nešto se. dakle. \a/m> dogodilo kad u a /nw h.n i.n Prije su ga držali u samom dvorcu, a sada ie moiao čamiti ovdje u drugom dvorištu,daleko od Gordane Sve to vrijeme, otkako su ga posve odstranili iz njezine blizine, čami od svih zalvi a\ l]en i napušten U toj osamljenosti prepušten je svojoj strasti prema lijepoj gospodarici i neizvjesnosti o načinu njenog života To mu je bila gotovo nepodnošljiva muka. Zato poziv baruna Pencingera smatra pravim oslobođenjem. Odmah se uputi s poikasielanum “Puiem ga ispituje o Gordani. Ovaj mu se ne usuđuje ništa saopćiti šalje ga gore na obrambenu kulu kako je zapovijedio Pencinger Mladenčić se nade pred njim, na što ga barun promotri i pita: Vi ste očito jUdgod čuli da su kneževe oči svojedobno odviše zalutale k vašoj gospodarici Znam. to je bilo na GriČu vrlo davno. Eto vidite, danas ieVn tako zaljubljen u vašu gospodaricu da je T^tio na slobodu njenog sina.
Ta ga vijest zaprepasti jer mu odaje opasnost. Ako knez otpušta nam,ra. onda ljubi Gordanu ^Slutio je da se fleSjo nemilo dogodilo u njegovoj odsutnosti. Barun 212 ••* - Damira su izveli iz dvorca. To je učinio knežev ljubimac Petar Pan. A knez ne čini usluge ženama bez naplate. Bradom obraslo Mladenčićevo lice izražava prepast. Barun časak čeka da ga još više razdraži i onda primijeti: - Ne znam još ništa o toj stvari i zato se obraćam k vama. Recite: može li se predmijevati da bi vaša gospodarica uslišala kneza? <( - Nikako ne vjerujem. Ona je kreposna žena - tvrdi on. d”j, Lukavački kaštelan primijeti: •ij.- - Ali tu se radi o majci. Možda je majka bila spremna na sve? •" - Ne, nikad to ne bi mogla učiniti, ali možda je knezu samo da| nade kako bi joj oslobodio sina. l - Dijelim s vama to mnjenje. Majka je slabija od kreposne žeo| Možda više ljubi sina nego muža. Doduše, prošlo je šest tjedana Što živ rastavljena od njega. - Svejedno, ona neće prihvatiti kneževe želje. *w*.lu • - Ipak je knez oslobodio sina ispod moje vlasti.** ^ ,, - Ona mu je dala nade, ali ispuniti neće. • - Ali čujte što sam doznao. Knez ne popušta i traži naplatu, a dj bude sam u kući s Gordanom, odredio mije neka smjesta ostavim dvorac Istjerao me. Ali ja neću poslušati, jer su mi iz Budima naložili da 04 Gordane iznudim neka mi preda kraljevića Ivana. Kad to učinim, neka j^ pustim na slobodu. Knez, naprotiv, hoće da se okoristi. Sad stojim tu jai protiv svoje volje kao branitelj kreposti vaše gospodarice da ne padne t ruke knezu. Hoćete li mi se pridružiti? - Uvijek za obranu svoje gospodarice. - Znao sam, vi ste joj vjerni. Dakle, uzmite mač i budite spremni ako vas zovem u pomoć, bilo u dvorcu ili ovdje. Proglasio sam kneza zarobljenikom. Menije od Budima naloženo: ako se usudi približiti vašoj gospodarici, neka ga odmah zdrobim. Gospoda u Budimu su svjesna posljedica ako tkogod plemenitoj gospodi učini štogod nažao. Od nje se jedino traži priznanje gdje skriva kraljevića, ali se ima čuvati njena sigurnost. Kad bi ona htjela izreći što tražim, onog časa bih je oslobodio pogibelji kneževe nastrljivosti. - Rekli ste to gospodi? - Nije htjela sa mnom razgovarati u četiri oka, već samo pred knezom. Pred njim, dakako, to ne mogu reći. Premda se Mladenčić uvjerio o barunovim spletkama, ovo mu se čini vrlo vjerojatnim, a Damirovo oslobođenje ispuni ga strahom i
ljubomorom. Zar bi majka po tu cijenu spasila sina? Ne, nikako! Ona je samo zavarala kneza, a sad se on kani poslužiti njenim obećanjem. A kaštelan ima nalog da sazna samo za boravak kraljevića. l kad bi ona progovorila, barun bije oslobodio kneževe vlasti, l zove njega u pomoć. To je gotovo usrećuje i on se ponudi: - Kad biste meni dopustili da govorim s njom, pokušao bih je nagovoriti da se oslobodi dvorca. - Zato sam vas i pozvao. Eto što sam naumio. Kneza sam dap zatvoriti, a vas sam odredio da nju čuvate. Mladenčić osjeti da za njega nastupa novi preokret. 214 Ništa mu se ne čim vjerojatnijim nego da se kneževo oduševljenje za Gordanom ponovo razbudilo, a ona je to iskoristila za Damirovo oslobođenje, l ništa mu nije razumljivije nego da se Pencinger obraća njemu: LI dvorcu boi.r i u/vikni ^.^t - veli dalje - koji je uzeo u zaštitu vašu gospodaricu j baš zato me knez želi izbaciti da bi lakše mogao maknuti svećeniku ja sam ga ukonačio uz Gordanine odaje, samo da kn”e/u zakrčim put d( r . Sve ćete vidjeti na svoje oči i uvjeriti se o pravoj istini. Budim smuti a vašu gospodaricu Saveznicom Hrvata koji se bune protiv vlade, ali Budim traži od nje samo to da otkrije tajnu svojih zemljaka, ali ni/a-tV- ne bi dopustili da tko dirne u njezinu žensku čast. Prema tome, vas; . dužnost stupiti na našu stranu, protiv kneza. Da. mem je mjesto uz vas - odlučno odgovori Mladenčić. Znao sam đ i ste vi vjerni gospodin. Samo je vi možete spasiti, a nama pomoći da se t K- d< j< ui ništa zbog čega bismo morali odgovarati Hrvatima. Dođite sa mnom. Kad se lijepa foarunica vratila u prvi kat, odluči, tobože, potražiti kneza, a zapravo je ntjcla \ “uljuti l Xi mir”,, l blagovaonici joj priopći Petar Pan da njezin vjerenik još uvijek spava kao i svi ostali gosti, ali ne odlazi nego po/ove lakrdijaša daje čuo i knez: Dođite sa mnom o; /,i]cdiu probudimo Danijela i svu gospodu. Prijeti pogibelj. - Kome? pita knez zapanjeno. - I kakva pogibelj? Kneže. vas kaštelan Pencinger naoružava u dvorcu sve što je muško. Svima je nali a da ne slušaju vas. - Zato se vaši ljudi nisu odazvali zapovijedi i nisu došli pred vaše liee - ustukne lakrdija”,, zagleda se u zaplašeno kneževo lice. Na lakrdijaševo ispitivanje Marcela ih dalje upozorava: Pencinger 1/as kani zatvoriti u vašu sobu. Poslao je u šumski d \orac po nekog V\rixx , nećaka koji tamo već duže stanuje i po vašeg prijatelja Kicnaj Dakle, brzo da probudimo Danijela i ostalu gospodu Du/rn su vas obraniti, kneže! Naročito vaš nećak Danijel.
Ne možete n Mibu HL! c r markgrof - veli joj Petar Pan i, ne čekajući odredbu gospodara požuri se probuditi kneževe goste i naloži i ni neka u/mu mačeve. Kad im je sve ispripovijeun skok ne Gordani i Stjepku i najavi što se sprema. Odlučili su da oMum k u svojoj sobi, a Gordana će stalno /akljucavati vrata. ||edutim, više je zabrinuta za dijete negoli za "^prijateljstva u dvorcu i pita: Niste ništa čuli o Damiru? Uistinu je uhvaćen? M Barunovo držan K Čini mi se vrlo sumnjivo - veli on. Nakon razgovora s ( . i i n vrati se lakrdijaš u blagovaonicu. Tu "ade zabrinutu Marte]u samu. Knez je otišao u spavaonicu. Sto sve to /apu znači, gospodine Petar Pan? - pita ona, "“alud očekujući Damjda. Ne znam tujfa, osim ono Što ste nam.vi saopćili. Ako je knez u U* pogibelji, onda je i njegov bratić. Da niste osvojili potkastelana, sada bismo svi mi pali u ruke Pencingera, ali time ste najviše poslužili mladonl markofagu Danijelu. Vidite kako vam je sreća sklona. Vi ga spašavate, tj| ga mora ganuti. “ - Sve više sumnjam da mu se ona zarobljena ljepotica vrze po srcu; To misli i potkaštelan. Ipak se Danijel ove noći previjao od ljubomore. Iskoristite prul liku koja vam se pruža naočigled ove barunove urote. Potkastelan će va| obavještavati o svemu što Pencinger kani protiv kneza i njegova bratićat Tako morate dolaziti neprestano k nama, a lijepi markgrof bit će stalni] u vašem društvu. Lako mu možete nositi vijesti i u njegovu odaju. Bu dete li pametni, ova urota skotrljat će vam ga opet u naručaj. - Vi ste genijalni Petar Pan. Slijedit ću vaše savjete. Ovo je d prilika. Nakon pola sata već su kneževi gosti bili naoružani i okupljeni _ blagovaonici. Danijel se zgražao što se kaštelan usuđuje protiv svojeg] kneza i predlagao gospodi i knezu da sidu dolje, navale na baruna i izbace) ga iz dvorca. Petar Pan predloži da uzmu Marcelu za svojeg uhodu, Danijel se vidno obraduje, poljubi joj ruku, a tada je poučavaju što joj| valja činiti. a - Dovoljno je ako saznate gdje se nalazi Pencinger, a mi ćemog odmah navaliti - određuje Petar Pan, i ona odlazi. l U toj uzbudenosti nitko i ne misli na objed. Svi su se u dvorcu; razdijelili. Marcela je otišla šetati dvorištem da vidi događaje i
sazna gdje: je barun. Stjepko je stajao na trijemu kao neki štit Gordani. Sakriven uj obrambenoj kuli, čeka Pencinger svoje prijatelje iz šumskog dvorca, a onii iz blagovaonice čekaju Marceline vijesti. Nad dvorcem sijevaju munje kao preteče crne oluje što se polako približava. U GUŠTAR1 STOLJETNE ŠUME Muški glasovi dopiru do Jasenkina uha. Čudno šuštanje, pa opet" glasovi, onda zvižduk, začudo dugotrajan kao da se nad dalekim nekim krajem dozivlju noćni duhovi, zavijajući kroz doline i ponore i opet uzdižu nebu pod oblake, nestaju pa se opet približavaju kao da su se spustili i lete oko njezina uha, dodiruju kosu, lice, ruke i dižu uvis njeno tijelo. A ona leti s njima na nekim krilima, mekim kao perje, leti i sluša zvižduk tako čudan, a opet poznat. Budi se i otvara oči. Sa stropa svjetlost i zvižduk. "Čudnog li sna", misli Jasenka. "Zašto sam sve to sanjala baš danas kad moram poći k majci u zagrebačku tvrđavu? Jelenko će me dočekati kod kipa da se oprostimo. Nema tu ljenčarenja. Ustati i poći." l digne glavu, sjedne. Gleda! .,,-•>• Što je to? Samo oči, oči. .-”d i ;;=, ..-V ; Pokrila je lice da hi se sasvim probudila. Kad je skinula ruke s obraza, dj ,1K \ jede: "Zar sam s uma sišla? Oči zure u mene?" .; > u* <- >(...,”. Mi smo tu. Mi. Mi? Tko mi”.” Priberite se, gospođice. Ne bojte se. ••>••:•”•.-.•;•..y;,^v>: Da se boji”.” Čega”? Koga”,” Tko je taj muški glas što jefMMflji dovesti k svijesti? _ Gucni malo. odmah će ti biti bolje. , ,: Taj glas po/naje. Onaj prvi ne. Osjeća se slabom, iznemoglom. Ali cdje je to? I pogleda niz drveiu- MIR m neke male kućice ili kolibe, što li? Osjeća da nešto pije. ošlro, žestoko. Sva se strese od žestine i gorkosti. Nečim su joj ovlažili čelo. Da, sad joj je sve jasnije: i put u Zagreb, i neki mladić, i šuma. i strah, i one /d c/ne ruke, nekakvo roktanje vepra, put na konju i... - Je li \eć bolje. Jasenka? Mile ljupke oči krenuli; su se za ovim glasom i susrele pogled pun nježnosti, brige i smiješka Samo mu je lice blijedo, vrlo blijedo, izmučeno. Digne ruke i zarida - Jelenko. gdje sam to? - Ne čuješ li vjetar?
Šuma? Jest, daleka Suma, tamna i pusta, duboka. Sjeća se. Oteo si me onom”tovjeku koji me uzeo na sedlo? - Zašto bih te otimao”.” On mi te donio. Zamisli se. Nije moguće da su one grube ruke htjele njeno spasenje. - Mislim na onou glasnika k< ,v:i sm M bojala. Htio me prevariti i tuko me grubo uzeo na sedlo. Oprostite, gospbđiee, Što sam bio tako grub. Htjeli ste skočiti s konja baš nadomak veprova koji su ni i “u ili K i ;ii na-- /au > v,:n \ ^ iirubo povukao. Molim još jednom oprostite. Sad prepoznaje taj glas. I gleda. S druge strane Jelenka stoji mlad čovjek, crnokos, u sivom oklopu. To je taj. Sjeća se. On je dojahao na cestu i poveo je. I sada je moli za oproštenje. Poslao sam ga da ;_ u, me ispred nosa Lukavčana i vidiš, učinio je. A ti si me ovdje čekao? , Naravno, tako smo ugovorili. ., On je iz čete "vog oklopnika? ,, , Njegov sin. a iru”i duha; drug. . ... • l bude joj lakše pn duši pa odahne. .,., , -; -,,-, .-,, *u,. s,•-,."• A gdje su naši momci i Tereza? -K"V/ :!”,, - Om su krenuli dalu ali u blizini močvare izjahao je"t1cestaaeki mladić, tamnokos, visok i \nak u sivom oklopu i kacigi. • . Kako? Još jedan tvoj drug? “ • 7~ . e- toJc bio Luka\ L.mm KUK-IIUI HI dali si\ i< iklon da tebe za\ ara sp°n Jc Zarku navijestio d te kane oteti, a da sam gaja poslao neka te ~~ Kako je mogao reći isto što i tvoj drug? 219 t"--{ - Lučić se dosjetio prirodnoj varci. Drugo ne bih ja mogao učinit nego ovako kakoje bilo, a on je htio da povjeruješ. - A što je Žarko na to? - Kazao je da nisi u kolima, nego da ćeš na konju doći do Save krenuo je dalje. A kad tamo, iz šaša uz močvaru izjahali su Lučić, Stanislai i njihovi vojnici. - Jesu li zarobili naše momke? - Pretražili su kola, a kad te nisu našli, krenuše k Savi, misleći da cei tamo stići poprečnim putem. Žarku su zapovjedili da kola i
povorki odvuče u šikaru. I onda su ih čuvali. Sve nam je to javio Žarko kad yt stigao ovamo u šumu s mojim zaštitnikom. Sad moramo što prije na put i dvorac gdje ćeš biti dobro skrivena Draženićevoj osveti. - Draženićevoj? - opetuje ona. Sjeća se koliko je putem neprestano mislila o njemu. Dakle, taj nitkov kojeg je pustila otići ovako joj vraća? - A zašto bi me otimao Draženić? - Iz osvete. Povjerio te Lučiću svom kaštelanu. Čuo sam sve Žarka veli Jelenko. - Još nas dvojica nismo izravnali račune. - Bože moj, taj Lučić me uvijek progonio svojim pogledom. - Znao sam to, nastavi Jelenko - i slutio sam, da će nešto pokušati. - Mene? - usklikne ona. - Kako si to mogao doznati. - Još jučer u noći saznali smo od prečasnog kanonika da će knežev lakrdijaš pokušati šalu kako bi oslobodio Gordanina sina. Svi smo danas u selu čekali Damira, ali zbog sive čete dječak je zalutao u onu šuma nasuprot dvorca. Onuda vodi put iz Šumskog dvorca u Lukavac. Tako je morao ovim putem i Lučić sa Stanislavom jer su dolazili u dvorac. Videći jahače, Damir se popeo na drvo i sakrio u krošnje. Lučić je slao Stanislava da vidi ne čeka li tko na opkopima Pencingera i vidio tamo kanonika i sivog oklopnika. l dok su čekali da precasni i sivi oklopnik odu ispred dvorca. Lučić je Stanislava upućivao kako mora oteti Jasenku, tjl Kuševićevu sestru. Damir je slušao, ne sluteći tko si. A kad je napokon stigao kanonik, odredio je sivi oklopnik mene i mojeg druga Vlastana da odvedemo Damira u ovo naše tajno zaklonište. I dok smo jahali, moj drug me zovne: "Čuj, Kuševiću, pričekaj, netko dolazi!" Odmah sam ga zaustavio. Vlastan me upozori na nekog lugara, a Damir me odjednom upita: "Imate li vi, plemiću, sestru Jasenku?" Naravno, odgovorim ja. Zašto pitaš? Dječakovo se lice zarumenjelo od uzbuđenja i veli: "Dok vi mene ovdje vodite, vaša sestra ide u Zagreb?" Da, rekoh, a ja se nisam mogao s njom oprostiti jer smo dugo čekali vas, mladi gospodičiću. l sada mi mali junak gotovo istrgne iz ruke uzde i reče: "Gospodine, dok vi mene vodite, tamo će taj kaštelan nekog Draženića oteti Jasenku na putu u Zagreb." I Damir mi ispriča što su ugovorili pod stablom. Meni je moj
zaštitnik povjerio Damira, a njegov sin, moj prijatelj Vlastan, smjesta se^ uputi za tobom. I on odjuri da tebe dostigne prije Lučića. \ - A ti si sam otišao s dječakom? - Da, jer ovamo nisam smio nikoga voditi od naših momaka. Nitko ne smije naslutiti ovo zaklonište. - I nitko ne zna za ovo mjesto? r;;i Osim vode i nas četvorice. Tu nema kneA-uli lugara? Ne dopiru u ovu guštaru. l sretno si uma k a u. Kasnije sam Čuo šumom nekakve glasove. Međutim, nas smo dvojica bili u sigurnom zakloni . Ovdje kraj nas mogu prolaziti i vojnici, 11 dU Bnt pomogne Jasenki da ustane s ležaja. Čudom se čudi. Nalazi se u drvenoj kućici bez prozora, bez vrata, samo odozgo neka svjetlost. -" Čudna je to koliba: Jelenko. Ne to je stablo Tko zna koliko godina staro i šuplje. Mi smo ga Hnkran izdubli i u njemu uredili pravu pravcatu sobicu. Tu sam spavao mnoge noć, sa svojim/asu m, UH, kad ".,” uh.-oih Draženića. VidiSi, tu je ležaj od lišća pokriven granjem. Ima i uljanica. Tu je lonac za kuhanje, zdi”ela i klupica, a svjetlo-l dolazi odozgo. Kako ulazite? Ljestvicama Kad smo u rupi, povučemo ih za sobom. - Kad te Vlastan J. u, m isu. sam te ja Ijestvama u ovaj naš stan. Bila si bez svijesti. lmam" i raznih pića i lijekova. - Gdje je Žarko”.1 - l drugom deblu imamo još jednu ovakvu rupu, samo manju. Tamo smo smjestili ^Damira. Neka se dječak naspava. Dakle, i on }c ovdje kod nas? - Zapravo, on je vaš spasitelj, gospođice - primijeti glas iza Jelenkovih leda. Oprostite što sam prema vama bila nepovjerljiva i zahvaljujem. - Ni časa se jBisam ljutio, bilo je prirodno. Asadćcšiiid. l I r “ a. “hin” A je vrijeme da se nešto založi. Evo. tu ima koješta To je ponuka da ponudi bratu svoje usluge: - Hajde, primit ću se posla domaćice, premda ću se u ovoj rupi slabo snaći. Ništa žalo Hoćemo li ostati u ovoj šumi? - Odvest ću tebe i Damira u prav i dvorac, samo da prestane vjetar jer tada mogu lakše osluškivati šumom Jasenka je našla u čudnoj sobi usred ogromnog da hi. s\epo: :i. hiu> /a jelo: suhog mesa, kruha, vina i suhog voća i sve spremila za objed,”dok se njezin spasitelj digao Ijestvama da pogleda što radi Danili. I ona je gledala za njim kakoje nestao medu gustim krošnjama
spretno prolazio iz ovog stabla u drugo. A onda se Jasenka sjeti svojeg putovanja i priča bratu: - Na putu me uhvaii silna zelja da se v i a i”m k tebi. Čim sam spazila sivog oklopnika. osjetila sam. da ide po mene. a kad sam odlazila, opet me hvatao tako čudan strah. Kad bi to znala majka! Majci ću poslati /arka neka joj kaže da si sa mnom, a ona neka ostane u Zagrebu dok ne minu borbe koje me čekaju. - Još će biti borbi”.” - Ako Draženić udaii os\eun , bit će, ali požurimo se, valja nam odavle što prije krenuti da tebe i Damira sklonimo. 219 U KNEŽEVSKOM DVORCU Briga za sina i čudna žurba na dvorcu izvukoše Gordanu iz sobe n" trijem. Privukla se k zidu i osluškuje kretanje dvorištem ne bi li Čula nešto d Damini Što bi dokrajčilo njenu neizvjesnost. Katkad je protrčao dvorištem po koji lukavački momak, onda hitro prošao potkastelan, pa izlazio ispod lukova Pencinger, izmijenio nekoliko! riječi sa svojim pouzdanikom. Po svemu tome biva jasno da se nešto sprema. Od Petra Pana zna što se zbilo između kneza i Pencingera i sadi čeka sukob. Iz polutmine udaljenog hodnika s druge strane zamijeti hitre korake. Iza stupa pomoli se suhonjava visoka pojava dvorskog lakrdijaš"! kako žuri trijemom k njoj. Osjeća da joj nosi nešto važno. Stigavši posve blizu, šapne: - Pencinger laže da je uhvatio Damira. - Otkud to znate? - Mlada barunica Marcela čula je dolje kako je Pencingeru došao lugar s pet momaka i javio mu da su uzalud tražili šumom jahača s dječakom. Po svemu se raža bi re da je lugar sreo negdje konjanika i dječakom, a jahač gaje udario po glavi i nestao. Pencinger još nije pošao u potjeru sam. Kune Lučića i Stanislava koji nisu izvidjeti što se dogodilo i tako je prekasno doznao o Damirovu oslobođenju. Ovako je govorio. - Prema tome, se barun utekao laži da još u posljednji Čas od mene izvuče priznanje. Slutila sam, ali držanje mu je bilo odviše samosvjesno pa sam gotovo povjerovala... - Strahovito je bijesan - kaže Marcela - očekuje svoje saveznike iz šumskog dvorca da zarobe kneza. Mi smo u manjini, ali branit ćemo se. - Pazite. Netko ulazi stubama - upozori ona - krenite s onu stranu trijema. Ne smiju vas vidjeti u razgovoru sa mnom. Već je pohitao ulijevo pa se na drugoj strani otvorenog hodnika skriva za drvene ograde. A onda ide šetajućim korakom. S Gordanine duše pala je i posljednja težina. Osjeća se potpuno slobodnom. Sad napokon ima potpuno slobodne ruke da se probija kroz neprijateljske redove bilo kojim oružjem. Sin, dragi zalog njene
ljubavi, ne nalazi se u neprijateljskim1”rukama. Stekla je sigurnost”kao da stoji na bedemu svojeg dvorca, okružena naoružanom četom. I osjetila se jakom, neslomivom. Kriomice gleda prema stubama odakle jasno čuje zvečanje mamuza. Uspinje se netko od plemićkih Pencingerovih pouzdanika. Bio je Mladenčić. Zapanjena je njegovim dolaskom. To opet nešto znači. Blijed i smućen, prilazi joj, pokloni se i zuri u nju. Sve u njemu trepće. Ne može ni progovoriti. - Kako sam radosna što vas opet vidim - veli ona, smiješeći se. Napokon su vas ipak pustili k meni? Kako vam je? - Teško, gospodarice jer mi nije bilo dano vidjeti kako je vama. Uzalud sam molila da mi dopuste govoriti s vjernim prijateljem-I gleda ga ljubazno, potpuno uvjerena da ga šalje Pencinger s nekom 220 numerom Zaloga nastoji ohrabriti. Otkad je doznala za njegove uc prema sebi. O*UČila je kao gospodarica zadržati najsrdačnije ^Virile On jedini poznaje tajnu hi \.nskih plemići i/ato i u smije i/a/vati MJ•itcljstvo tog muškarca koji sav gori tajnim plamenom strasti. * * * Dolje u kaštelanskom uredu Pencinger nemirno šeće. Svakog časa šalje slugu na kulu s pitanjem dola/e n gospoda i/ MimsMig d\oua Straže javljaju: nigdje se u okolici ne vidi dolazak kak\ ihjahaea. H a r LI n se iješi da su valjda skrenuli kroz šumu i čeka dalje Bez njih Pencinger neće dotaći kneza Tek na odredbu dvojice nećaka odličnih dižav ni k. položit će ruku na kraljeva nećaka. Neka ona dvojica snose s njim odgovornost. Tako će zaštititi sebe. nasuprot samom kralju, pa je zato pozvao Ferencija i Draženića odmah u Lukavac. Dok čeka njihov dolazak, nada se uz Mladenčićevu pomoć zadobiti Gordanino priznanje pa očekuje i njega. Napokon je sišao s prvog kata i stupio u sobu: Uzalud, gospodine kaštelane - veli Mladenčić. - Gospodaricu ništa ne može zastrašiti, Ona se ničega ne boji i tvrdi kako vi nemate hrabrosti učiniti njenom sinu neku /U 11 n m se digla na noue s\a Hrvatska i morali biste odgovarati hrvatskom saboru i svojim gospodarima u Budim u. Kad tako govori i ne boji se, tada je saznala da njezin sin nije u mojim rukama. Ali kako je mogla doznati? Vi ste joj to priznali? - Nisam lud da joj o tuni govorim. Ali vi se varate, ona ničim ne pokazuje da bi to znala, puna je straha za Damira. Onda vi nemate snage .mn onu s njom kako bi trebalo. Slabi ste prema njoj. uzalud krijete, ne da se zatajiti koliko dršćete za njenom.
ljepotom. Opetovano vam \eiim: ispunjenje vaših želja ovisi o vama. - Kad bi tako bilo, što bi mi gospodin barun predložio? - Najprije recite pouzdaje li se Gordana u vašu vjernost? - Svom dušom - odgovori on s nešto taštine i ponosa. - Onda se s vama mora upustiti u razgovor o kraljeviću Ivanu i sasvim je nemoguće da ne bi povjerila svoju tajnu kad biste joj nudili sigurnu pomoć. Pokušao sam s\e sto ML m n; n edil , ali bez uspjeha. I sada sam joj prikazivao sudbinu sina, a ona se ne boji. Barun se dade u raznušlianie. pa onda prihvati riječ: Vrijeme leti. a meni nenu "diineie Slušajte: ima te samo jedan put ta \am Budim vrati s\a vaša zaplijenjena imanja i da zadobijete onu za ^Mom gmcte. Blizu ste sreće. Možete s Gordanom još prije večere iz dvorca. v Vi ne biste Gordanu nikako pustili prije nego se domognete la/cnog dječaka, a tada bi ona ostala i dalje nadohvat kneževim Ju"avnim željama, a m kal. • UK r,,. H-m - njom Mali u Brezovicu. A zatim: “•ma su naložili braniti gospodaricu da nitko ne dotakne njenu čast. Odgovor ga iznenadi, ali se brzo dosjeti: 221 - Naložili su mi da se je ne dotakne nitko od naših, a nema nikakve odgovornosti za ono što učinite vi, njezin službenik, l zato čuj sad pošto saznam Ivanovo boravište, vi ćete s mojom pratnjom Medvedgrad i uživat ćete njenu ljepotu. Evo moje časne riječi! Još dan" ona pripada vama. Razmislite dok se vratim s kule. Dok vi odete gore; moji vojnici osedlat će konja da vas otprate na svadbeni pir. Još jednom zirne u Mladenčićevo blijedo lice i razabere da su njegove riječi proizvele golem dojam pa ode. Ostao je u teškoj kušnji u kojoj prevladava strast, to lakše što mu j Gordana malo prije naglasila svoju sklonost. "Ona mi poklanja svoje misli, svoju brigu, sklonost. Ovaj tu nudi ženu naplatom. Moram je sklonuti neka mi dopusti otkriće. Prikazat joj kako joj sin trpi, vidio sam ga ovdje u dvorcu obješena na mučilin iskoristit ću sve, sve, ona mora klonuti i dopustiti da predam to Korvino derište." Buni se sada protiv kraljevića i protiv svega što je prije smatra svetom tajnom i časnom dužnošću. Barun ga neće slati u Brezovicu, već Medvedgrad. I zadao je časnu riječ da će još danas ispuniti obećanje. Riječ "danas" zamuti mu krv. Dugo ne razmišlja, a onda izlazi iz so u dvorište i pohita prema stubama koje vode u prvi kat. Vrata zatvorena. Netko ih je s one strane zasunuo. To ga iznenadi. Odm obavijesti baruna Pencingera. Smjesta ode barun s potkastelanom u dvorište. Njegovo lice nemilo ~ naceri, stade lupati na vrata i viče gore na otvoreni trijem. Uzalud.
Nikoga nema. - Zatvorili su se u prvom katu. Dakle, znali su da kanim zarobil kneza? Da nije tako, zašto bi se zaključavali? Tko je to odao? Tko? zatuli barun nad potkastelanom kao u nekoj nesvjesnoj slutnji daje baš 01 sve to ispričao Marceli. - Zar davli vrše ovdje izdajstva? Objesit ću krivca pa da mi je rođen sin. Kako su gore mogli doznati što sam rekao samo vama? Potkastelan se brzo snađe i stade se ispričavati: - Ne znaju oni ništa, ali to se sigurno zatvorio knez da mu nitko m smeta u njegovoj svadbi s ljepoticom. Barun ne vjeruje, ali izjava mu dolazi u horu zbog Mladenčića. upozori ga: - Jeste li čuli? Već i on to zna. Dakle, ako vam je do te žene, nastoju je spasiti iz dvorca zajedno sa sobom. Mladenčić blijedi i rumeni, zuri gore na trijem i pita: Jstf - Kako mogu doprijeti u dvorac? Željezna vrata ne mogu se razbiti *& Tada se na trijemu pomoli glava Stjepka Brodarica. " - Rimski poslanik - klikne Mladenčić, odahnuvši. Njega je zaboravio. Sad se osjeća sigurnijim. Prisutnost ovog svećenika zaštićuje Gordanu. - Oprostite, časni gospodine - veli mu barun. - Gospoda su još od jučer široke volje i zatvorili su vrata u prvi kat. Kaštelan plemenit" gospode želi gore k vama. - Već sam gospodu zamolio neka se okane borbe s vama, gospodine slclune. ah nikako nesiušaiu Knez se zatvorio u spavaonicu, a ja čitam plemenitoj gospodi Barun ne sluti da su te riječi namjerno izrečene na račun MUidenčićeva mira. Međutim, Stjepko još poručuje: Pogledat ću ; s njima, možda ih sklonem da popuste. Pun nade čeka Pencinger pred vratima. Odjednom s driige si; ,,iv vrata zadrmaju, a Petar Pan vikne: Otvorile, gospodine l VIK r Liei i.” < K\ i >i ~:\ T /a--:i > Me nas /atvorili zarobili”.” Otvarajte, iako vam časti. ““•">““ Vidjet će tvoja -Čast zajedno s tobom kad te uhvatim. "““.” Plemeniti čovječe, zato ste nas zatvorili da sebi spriječite put do mene”.” Ruga se lakrdijaš barunu i okrivljuje ga da je on zatvorio vrata sa strane dvorišta. Ljutu; barun zapovijeda: - Otvorite smjesia, rimski poslanik želi govoriti sa mnom. Mora pregorjeli svoju Čežnju za vama, barune. Ovako nastavlja Petai Pan svoje lakrdijaŠtvo s druge strane vrata," dok se opet na trijemu ne poja\ i Stjepko i vodi preko ograde
razgovor s Pencingcrom. Mladenčić sluša Stjepko opazi da barunu nije ni do čega drugog nego da Gordanin "kaštelan može do svoje gospodarice. Ali Gordana to ne želi i. skrivajući se n - • . M -ohi. pi >ia\ u/ “l ne/ev u odluku da se vrata ne otvaraju. Petar Pan dolazi !>“$ njom razgovara. Ako se popnu gore na trijem? - pita Gordana. - Kad bi se gore netko uspeo Ijestvama, odmah bismo ga bacili dolje. Dakle, to ne mog L pokušati. Već se približavalo predvečerje, kad su napokon stigli Draženić i rerenci. Kaštelan ih odmah uvede u svoju sobu. Krasno, gospodine barune! nezadovoljno će Ferenci. Nakon svih vaših diplomatskih vi ludanui napokom ste polučili sjajan završetak. Ispred nosa su vam odnijeli Damira. l Draženić spočitava kaštelanu: - Zarobljenica je pobijedila s\ujeg tamničara Izvukla vam je mač iz korica. Sad vojujte s pra/nim koricama. Tko je tome kriv. gospodine? - vikne barun. - Vi. Svi vaši neuspjesi od početka vuku lo/u .d vaše proklete strasti prema županovoj kccn. Da vas nije gonila ljubomora,taj divljak Kuševićnebi vas razotkrio 1 s\e bi išlo starim tokom - Dosta je tih prigovora - zagrmi Draženić. - Vaše su sklonosti t otjerale dotle da /arohljcna (ion.i;n;.i u ovom dvorcu vodi sve na uzici. avno ste mogli njezina Damira izbičevati do kosti i već bismo imali ^aljevica u rukama. Ona vas je izigrala, l kneza i Petra Pana ova žena uče za šiju. Niste joj doi as gospodine, a sad okrivljujete moju ljubav. stavite se toga. To je moja stvar. - Ali moja nevolj: Posto ste jučer razotkriveni, morao sam čitav jučerašnji dan i ovu noć l “/van dvorca, a oni su u: radili što ih je volja. L zato je nestao Damir 222 223 - Da ste vi bili prisutni, bio bi Petar Pan dječaka odvukao iz dvc ispred vašeg nosa. - Zar bi to bilo čudo kad je knez Brandenburg u dogov Gordanom i Petrom Panom? - Kako bi to bilo moguće kad je i njemu do toga da zarobimo Korvinona sina? - Ali njemu je prije svega da stekne Gordanin zagrljaj. Jest,
gospodo, knez je razočaran, omamljen, ona ga je začarala i postigla svoju svrhu da joj on oslobodi Damira iz mojih ruku. Opio je potkastelana. Pozvao ga na gozbu, što nikad nije učinio da ga opije i tako oslobodi Gordanina sina. - Ako je sve to učinio, onda ćemo ga, gospodo, zatvorili u jednu kulu - odluči Ferenci. - Tako ćemo učiniti. To je lako. Ali recite, barune, kako ćete od Gordane dobiti kraljevića kad nema Damira? - To bi već obavio Gordanin kaštelan, ali knez je zatvorio željezna vrata na stubama i ne pušta nas gore. Pozovite ga vi da otvori i odredite vojnkima neka luđaka svezu i odvuku u kulu. - Otvorit će on kad bude gladan i žedan, a već je vrijeme za večeru. - Prije nego što su zatvorili vrata, iznijeli su iz kuhinje sve stoje bilo jela i pića - navijesti barun. - To je, dakle, otvoreni boj? Stali su se dogovarali što bi učinili pa zaključe da će sutra sa svima obračunati. - Petra Pana valja zatvoriti u tamnicu - veli Ferenci. - A rimski poslanik? - S njim ću ja govoriti - oštro će Draženić. - On će se vrlo uljudno pokupiti iz dvorca pa da je sto puta rimski čovjek. Sad ćemo preuzeti gospodstvo u ovom dvorcu Ferenci i ja. - To mi je naročito drago - primijeti sasvim iskreno Pencinger. Premda zna biti bezobziran i silovit, ipak se nastoji zaštititi sa svih strana prema gospodarima i onim ljudima koji bi mu mogli naškoditi, bilo kod vladajuće stranke u Budimu, bilo kod kralja. l lako je sada postigao svrhu da mladi nećaci odlučujućih državnika preuzmu u ruke vlast i. odgovornost za sve što će on s njima učiniti protiv Brandenburga. kraljeva nećaka, a isto tako i protiv njegova ljubimca Petra Pana. Smiren, smjestio se Pencinger spokojno u svojoj sobi. spremajući se s dvojicom mladih plemića k večeri. Upravo je palo predvečerje, kad najave da je stigao Draženićev kaštelan Lučić. To ponuka Draženića da iziđe napolje kako bi nasamu ispitao svojeg pouzdanika što je s Jasenkom. - Koji te đavo tako dugo zadržava u Turopolju? - okosi se na nj. - Izgledaš kao da si Jasenku izgubio na putu? * - Ni vidio je nisam! ,w - Prekasno si sligao? - Ne znam. ali njena je pratnja išla prema Savi. Rekao mi je Žarko da je ona imala stići na konju, a mi smo Čekali uzalud. - Da je brat nije zadržao? 224 _ Poslao sam u Turopolje svojeg momku u avom oklopu neka pita di
rekoše da ie otputovala. Neka vrag zna kamo. Kuševićev dvorac je si Nikoga nema. osim sluimt ;uji Ne znam što ću. Ta vijest ia?bijesni Diaitnića. Otmicu je smatrao svojim ličnim užitkom: Zrakom mic od i negdje korača, zemljom, moraš je pronaći. Otkako ic onai lupež skinuo moj vizir, sve ide naopako - ljuti se Draženić. pogleda na ti i v: - Ova pijana kneževska hulja zatvorila se u dvoiac i ne može čestitog konaka. Svi mi moramo ove noći prospavati u pn/cmlju - l krene put lukova. Međutim. Lučić g; zadržava: Imam gospodaru inu vijest koja će vas obradovati. O V i lem”. Svi se vaši pnjau”,” varaju kad”vele da vas djevojka ne ljubi. - Reci što vnašj|i pita Lučića i uhvati ga za ramena. - Otkud zrni: da me ljubi”: Jei ide u samostan. Možda lako samo brbljaju ljudi? Nije to bi bi janje. V /upa n •• u ^1 \oieu svnmaiu r u ne uike posla l \! sam da na dvorištu popi,r a i i krov kočije. Već spremaju kočiju”1 Onda kani putovati ovih dana? - Prekosutra u ?oru. Vijest 7buni Draženiću U prvi čas ne može vjerovati i opetovano pila svog kaštelana gdje je čuo i Lik _. t, M1 Vilena uistinu putuje prekosutra. To je njegov momak saznao na općini. Tada Draženić po/ovu Lučića u prizemlje gdje barun Pencinger Ferenci sjede ux večeru Za vrijeme jela tu ... su o sutrašnjim osnovama. Čuj. Draženić i - veli mu Ferenci - okupio si momke da ih vodiš mi bojno polje? Hoće htjeti sada služiti ovdje? Njih ne ?anima kamo ću ih vodili, već samo kako ih platili. Baš sada su nam p> u , jer vojnici* kapetanom još uvijek čame zarobljeni u sivog oklopnika. FV • \ ni piT^-u^”li j iriiiipi", L^L” i v :^ uvjere da ne kanimo dola/uj na osvetu. Kad dolaze tvoji novi vojnici? Sutra u /oru”ooJaze iz Bistre - obavijesti Lučić umjesto Dražen ić a Onda ćemo smjesui svezati kneza - odluči Franjo Ferenci. A Petra Pana na vješala, gospodine Ferenci - predloži Pencin-gei Samo je to zaslužio Jidao je kralja kad je iznio Damira iz dvorca. Slažem se s \arna - odvraća Draženić - ali ja sutra prije svega moram u Turopolje k žup,m, - ?ar si poludio”.1 ,J- plane Ferenci. - Vilena ide u sanu u Sad vidiš koliko me ljubi. - Ne umišljaj takve budalaštine. Draženiću. Pitaj Lučića Što ir ( ljudi u Turopolju. Reci Lučiću. Uvaj
smjesta pripmi,.^. Svi misle da je Vilena pustila gospodina Draženića da umakne I5GORDANA VIII 225 l zato mu je poslala Luču. Svi vjeruju da ide u samostan zbog nesretn ljubavi. - Ide u samostan jer neće dobiti muža. - Varate se, gospodine Ferenci - odgovara Lučić - mladi Pogl" dić je ljubi i smjesta bi se njome oženio. To se govori na sve strane, a Vilena ga neće, nego ide u samostan od boli srca. - Ide od sramote jer je bila vjerenica izdajice. Draženićevo lice plane rumenilom: - Do vraga, taj izdajica! Neću vise da to slušam. Sutra idem Turopolje i svršeno. - Dakle, ne kaniš nam pomoći da najprije svršimo s knezom lakrdijašem? - upita Ferenci. - Onda si odlučio okrenuti druj izdajnički obraz. Izdat ćeš Budim? - Ne buncaj. Prije ću izvršiti sve što treba ovdje, a zatim uzei momčad i otići k županu. Makar je to rekao uvjerljivo, Ferenci se čitavu večer držao mrko gotovo nije htio s njim govoriti. * * * .-,,,! Sutradan u zoru straže grada Lukavca javile su da na opkopima st teta od pedeset kmetova koji traže gospodina Draženića. . Odmah je odredio da ih puste u dvorac. i,)” Bili su to momci što ih je Draženić skupio oko Bistre, kupio im konje odredio da se jave u Lukavac. - Dajte im odmah novaca i oružja koliko imamo - odredi Ferei Požurili su da momčad odvedu u dvorište, uvjereni da će kneza njegove prijatelje toliko mnoštvo ljudi zastrašiti. Ali nitko se od njih javlja na trijem, osim Stjepka. S njim se kaštelan upušta u razgovor. Stjepko se žali što ne može ništa polučiti i tuži se kaštelanu. - Da sam to mogao slutiti, ostavio bih dvorac još jučer. Ovako mfj sada ne preostaje drugo već da podnosim prisilno konačenje. Ispod luka prizemlja stoje Draženić, Ferenci, Lučić i Pencinger, a 81 njima Mladenčić. Svi oni ogledavaju svoje mačeve spremne za bitku. JI Vojnici koji su još u dvorcu dovukoše željeznu prečku i teška kladivfj k vratima koja je knez dao jučer zatvoriti. “ Onda na dvorište iziđe potkastelan i zovne s kule trubača: - Zatrubi što možeš jače. Između zidina dvorca grubo odjekne trubljenje. Na trijemu kata ne javlja se nitko, osim Stjepka koji drži u ruci molitvenik i zabrinuto
gleda dolje. Barun Pencinger viče: - Kneže, molim vas otvorite vrata dvorca. Izaslanik Budima, gospodin Draženić, želi vam predati vijesti od kralja. Usred dvorišta stoji Draženić u ljubičastoj odori i čeka. Uzalud. Knez se ne odazivlje, već gore u hodniku vijeća sa svojim prijateljima. Vidio je dolje mnoštvo momaka i upozorava ih: - Oni će ipak prodrijeti do nas, a onda sam ionako propao. Bolje otvorite. 226 Ali Đuro!- razljuti se Danijel. - Ako se dobrovoljno predaš :n,eru onda se lakše mogu on i njegovi saveznici obraniti pred pencingeru, dvorac silom ondaje to razbojstvo i kralj L-raliem. AKO pai^ t i . svim Panon i h kazniti l sramota ]c predati se. " “ Om dolje trube. Stjepko se povuče u sv uju sohu, a Gordana se zaključa u svoje odaje pa prisluškuje. Sa strane dvorišta utisnuli su vojnici prečke pod vratnice od željeza i stali nabijati kako bi iskinuli kovne spone iz okvira u koje su ugrađena vrata. Iza vojnika koji vrše taj posao suue urugi pod vodstvom Draženića, Fercncija i baruna Pcncingcra. Mladi su liudi potisnuli baruna u pozadinu zbog njegove ranjene glave, pa je tako stao iza Lučića i Mladenčića. Napokon su vrata popustila. Svi su se našli na stubama. Ali su još i gornja vrata koja vode sa sluha u hod m k. Odmah su primijetili da je i gore spuštena željezna prečka pa X dadoše svi na posao. Ferenci i Draženić samo su nadzirali rad svojih ljudi, dok oni drugi stoje iza njih na stubama s gol im mačevima, čekajući da padnu i ova vrata Knez se sa svojim bratićem i muškim gostima sklonuo u blagovaonicu. S njime su obje ljepotice: barunica Marcela i njena pratilica Danijel nekoliko puta pokuša Marcelu sklonuti da napusti blagovaonicu ali ona to otklanja s vidnim nezadovoljstvom i tiho primijeti Petru Panu: Svuda se želi riješiti moje prisutnosti. Tu se ipak nešto krije. Barunice, u času borbe samo mu je na pameti kako bi se lakše oslobodio neprijatelja. Zar ne vidite da nije šala što se ovdje dešava? Molimo vas. iziđite, tu će se proliti krv. Prkosno je napokon pristala pa sa svojom drugaricom ode u svoju sobu. Knez i njegovi ljudi stacoše vječan Danijel je odlučan da se bije, a s
njim i Petar Pan, kao i druga gospoda. Jedino knez sve vise gubi odlučnost. Hvata ga malodušje. Nikad nije bio odviše jak na maču. Kad je trebalo izaći na megdan, uvijek se rado povlačio. Ali svi pristaju uz Danijela, dakle, knez šuti i čeka Što će biti. \7 hodnika dopiru do njih udarci, dok konačno hodnikom nisu prodrli glasovi. Petar Pat, n, upozori: , . ~ Prodrli su u prvi kat. Sad moramo spremiti gospodi pristojan vJsluskivali su neko v rijeiiK1 k.ikii protiv mci ohila/c oa vrata do vrata konačno se zaustavljaju onkraj praga zatvorene blagovaonice. K”jev glas zaon hodnikom: Pozivam vas. otvorite! Cjle! ceri se lakruija , vičući onome pred vratima. - Gospodin i je preuzeo vlast u dvorcu? Je li on kaštelan? ^ ut ćeš. lakrdijašu tko je gospodar - opet će glas s one strane. 22f |(“J tom - Vidite kolike neprilike od toga rimskog poslanika - veli - Nema se ni u šta miješati - okosi se Ferenci. - On će podići optužbu protiv osude Petra Pana. A sam rij poslanik priznao mi je da je Petar Pan zadojen mržnjom prema meni. ga, eto, želi spasiti i hoće da govori s vama dvojicom. Ferenci žestoko zaniječe glavom: - Ni brige vas, barune. Za Petra Pana neće vas nitko tražiti računa, a onaj gore neka govori što gaje volja. Nemam ga kad slušati. Kneza sani zatvorio u spavaonicu i pred njegova vrata postavio stražu. Ne smije se udaljiti iz sobe. Dok oni razgovaraju o tome, Draženić ih prekida: - Sad predbježno nisam ovdje potreban. Idem u pohode županu Berislaviću. To ponovo izazivlje, nezadovoljstvo. Ferenci se stalno protivi njegovu odlasku: - Ne možeš nas sada ostaviti, kad moramo Gordanu prisiliti na priznanje i otići po kraljevića. Netko mora ostati ovdje na straži zbog kneza i provesti osudu nad Petrom Panom. - Do tada ću se vratiti. Nizašto na svijetu ne kanim napustiti tu djevojku. - Njoj za volju uzet ćeš ono drugo lice izdajice, a nas ostaviti. - Obratno. Slušaj, Franjo. Želim nastaviti ono što sam radio dok me Kušević nije razotkrio. Opet ću se prikazati hrvatskim junakom njihovim pristašom. - Ne, dragi moj, ako ti to dopustimo, ti ćeš varati nas.
- Neću Franjo. - Hoćeš jer si lud za tom djevojkom. Upamti Što li velim: podleći < njenim čarima i bit ćeš izdajica Mađara kao što si bio izdajica Hrva" Zahvatila te strast prema djevojci. Ne možeš se otkinuti. Past ćeš joj naručaj i svršeno je s nama. - Tvoje sumnje su nepravedne. Vidjet ćeš. - Draženiću. ako sada odeš. više se nećeš vratiti onakav kakav si bio dosad. Izigrava! ćeš crvenog oklopnika pred nama. Već si napola u svojoj duli njihov - Po čemu lo sudiš? - Od jučer do danas sasvim si se promijenio. Čila ve noći nisi spavao jei su li rekli da ona ide u samostan. Od nje se više nećeš vratili, ili bar ne onakav kakav si sada. - Dokazat ću ti koliko se varaš. Ali ne zadržavaj me. Moram ići. I ostavi sobu. Ferenci i Pencinger gledali su za njim kako se bacio na konja i “• svojim brojnim momcima ostavio dvorac. Barun je šutio, a Ferenci slegne ramenima. - Nisle ga smjeli pustiti - veli barun. - Taj je mladić izgubljen. Njegov je značaj prava smjesa dvoličnosti. Od njega nikad čovjeka ni za nas. ni ?a naše protivnike. A sad valja izdati zapovijedi i stražama i služinčadi. Nitko ne smije slušati kneza, već samo mene i vas. 230 _ l goste bi trebalo baciti napolje. Sutra u zoru sve ćemo otpraviti odavde Pobrinut ću se za to. _ A rttnsk) poslanik? _ S njim u obračunati ja. a obračunat ću ujedno i s Gordaoom. IZDAJICA MOLI Svi se /ure s poslom u županovu dvorcu. Svi su žalosni, zaplakani. kao da nekome spremam sprovod. Barem tako svatko od njih osjeća. "Sreća je u trula u našoj kući"- veli županova sestra dok sprema Vileni svežanj, a po njemu teku suze. l drugima se tako čini. A najviše Vileni. Potištena V. u svojoj sobi i čeka sutrašnji dan kad će napokon krenuti r/ svojeg doma. Još nedavno l u Lik”D n i mi i uju u. vedrine i nade u budućnost. a sada je njena sreću legla na odar. ostavila je samu i jedini put u životu vodi je u samostanski i samoću. Na hodniku neobiv.fi L x glasno uzdisati. tiho zapomagati. To primoia d i .. ku da otvori vrata. Spazi svoju tetku blijedu, prestrašenu, kako dolazi k njoj: - Dijete moje.iio će opet biti s tobom? Eno gledaj. I/a ograde dvp,ica brojna četa koju vodi Slavimir Draženić. Baš su stali pied dvorac Qa zatraži od Županovih slugu da mu otvore.
Pritrčali su k ?up;iin \i “ ^ n” ( pitaju. Brat nije kod kuće. a ona ne zna što bi rekla i samo M. krsti i uzdiše. Ali Vilena je dala zapovijed sluzi: - Pustite ga da ude. Ionako bi silom prodro kad bismo mu htjeli zakrčiti put - Došao se osvetiti što bi drugo, a oca nema kod kuće - uzdiše tetka. - Doti će. Sigurno m i već spazili DraŽenićevu Četu i otrčali na općinu. - Dolazi ravno k trijemu. - Ako zatraži oca reći ćemo da je odsutan. Ako pak želi govoriti sa mnom. neću odbiti. Ne smijem razdražiti njegovu ćud. A vi. tetko. brzo šaljite po oea na općinu Vratila se u sobu i čeka. a tetka stoji na trijemu. Draženić se uspne k nn i m mo?nera?eo\aiati s V ilenom Gospoda mu pokaže vrata njene sobe. Pokucao je na vrata i smjerno ulazi pozdravivši Vilenu. Ona sjedi nepomičn; samo pogleda k njemu. guskom mladić šuteći •- b;\ “; \ u. Čini mu se da f. s%”Jetlomodro odijelo | . jedrinu njene pojave i još vise istakle “jedilo lica Moje uvijek bio vičan gledati, plavetnilo njenih očiju zamagl”lo se dubokom tugom. i si gn-|eLa seovako i/mi|enn .1 Samo zbog njega. To mu pruža nadu Približio se nekoiiko.kQraJca,ali kad se povukla kaou obranu, stao je. Pobjegao sam iz vribfdvorca s uvjerenjem da će moj korak steći u 231 srcu odobravanje. A bojao sam se da će me sivi oklopnik nekud odvesti vrlo daleko gdje vas nikad ne bih vidio. Ni sada neće da mu odgovori. Odlučila je slušati i šutjeti. Uznemireni je nasuprot mladom čovjeku koji je znao toliko govoriti o svojoj velika ljubavi prema njoj. a ona je u njemu nazrijevala uzornog mladića i slavnoj junaka. A sad se mora stidjeti. Nerazjašnjivi osjećaji trzaju njome, ali izraz lica joj je tvrd i hladan On nastavi sve toplijim glasom. , - Morao sam bježati jer nisam našao u vas ni trunka osjećaja, čak q smilovanja. Morao sam bježati da uzmognem opet doći k vama. Njegove riječi sve je više uznemiruju. Što zapravo kani? Ipak mu ne odgovara niti ga Što pita.
- Vi ste me. Vilena. pred svim plemićima ovog kraja odbili, otjerali raskinuti veze koje su jedini uvjet mojoj životnoj sreći. l Nastoji da bude mirna i ničim ne pokazuje da joj njegove riječ prouzrokuju uzbuđenje. - Vileno. ja vas ljubim neizmjerno. Ne mogu živjeti ako mi IH budete žena. Sad je oslobođena straha. Izrekao je što hoće i ta izvjesnost osokoli jd l već zadobiva sigurnost. Sabrano ustane. - Gospodine Draženiću. što sam jednom rekla, to ne poričem. - Moram vas podsjetiti.^Vileno: vi pripadate meni i nitko vas rn može otkinuti od mene. Ni vi sami ne biste to mogli, jer ne smijete. Ona digne pogled k njemu i pita: - Tko mi može braniti? iiv - Ono biće koje leži u grobu. Oštro je naglasio te riječi i ona se trgne. Ne zna zapravo na što nišairij : • - Zaboravili ste stoje bilo na granici Bosne, u hrvatskom taboru, prije nego što su oni drugi pošli na bojište. Tamo ste dopratili svog ujaka Jednog popodneva sjedili ste na klupi pred banovim Šatorom. Razotkrio sam vam svoje srce, zaprosio vas i vi ste pristali. U očima vam je bila sreća Spustila je vjede kao od stida, ili od muke, ili od bola što se morala sjećati tog časa. On nemilosrdno nastavlja: - Tada sam vas još jednom zapitao: hoćete li održati svoju riječ i nikad me nećete ostaviti? Vi ste to obećali. - Da, tada sam obećala. - Još. više: zakleli ste se, zakleli ste se na grob svoje majke. Izrekavši te riječi, zašuti i gleda joj izazovno u oči. Kakav je dojam proizveo u njenoj duši? U licu i u očima odražava se sjećanje na zakletvu. I kao da je podilazi neka zebnja, a on brzo nastavi da iskoristi taj čas: - Kad smo se vratili, ovdje u dvorcu još jednom sam vas pitao i zatražio da obnovite svoju zakletvu. I opet ste se zakleli na grob svoje majke. Duša joj zadršće. Časomice je obuzme bespomoćnost. Ali samo trenutno se osjeća nesigurnom, jer ubrzo digne glavu i odvažno progovori: v,,- Moji putovi zovu me u samostan. “ft 41 Draženić se približi još jedan korak, pruža ruku i snizi glas: __ Znam što sam. učimo. Izdajica sam svojeg naroda, ali čuj me: oni u Budimu, dok su živi^aikad neće napustiti svoj cilj da Hrvate podjarme sebi da ih pretvore u Mađare. To će oni pokušati, bio ja s njima ili protiv niih” Svako će nepravedno sredstvo iskoristiti da napadaju i
krnje hrvatske sloboštine. Zamisli: ikn , n m nećak tako moćnog čovjeka i ako ja zadržim Budini u bujici njihovih prohtjeva, ako ja uhvatim ruke koje su se pružile za slobodama tvojeg naroda i tako sve popravim? “ - Tko će vam to vjerovati? - - Ti. Vileno. Ti mi moraš \jero\al! jer me ljubiš. Ako si me uistinu ljubila, onda moj grijeh nije mogao u tvojem srcu poharati ljubav preko noći. Obuzela ga drhtavica i svu mu dušu razlije želja daje ponovo osvoji, stekne njeno srce. ij^tjeća da bi mogao za nju, za njenu ljubav istinski okrenuti ljubav Budimu i činili s\ c “MU ni ona htjela. Ne može joj zaviriti u oči jer je spustila pogled i šuti. ali u toj šutnji bude se u njemu vreli osjećaji. Sav je omamljen i samo se teško u/iirža\a da je m- Ali ona šuti, a njega salijeću hitre misli kipuće mladosti: “"Izdajica i ovako i onako. Izdajica prema narodu oca kao i prema narodu majke. Pa kad sam dosad bio izdajica narodu svojeg oca, o n Ja ]c svejedno ako odsad budem i/dajica narodu svoje majke kad za ucjenu dobnam mramorno tnelo što L: a skriva modra haljina i samo na izresku oko vrata dopušta naslutiti bjelinu puti što izaziva moje želje. Izdajica za uqcmi modnnc uli očnu Za dodir punih mekanih usana. Pristao u/ oca izdajica sam Mađara, pristao uz majku, izdajica sam Hrvata, “Nema meni ravnog puta koji zovu poštenje. Idem sada k Vileni. k narodu njezine krvi koji je dao na svijet nju! Idem!" Kao munja prelazi drhtaj njegovim bićem. Da prepusti ovu divnu ljepotu kome drugome” Ne daje ni samostanskim zidinama. Ni za sva izdajstva. Zašto sada ne bi izdao Budim? I sto Budima i stotinu ujaka izdao bi za jedan zagrljaj, za jedan Časak počinka na ovim nježnim netaknutim grudima Prepušta se valovima strasne mladosti u kojoj se s ironičnim smiješkom topi sve što je obećao l eienciiu Neodoljiva bezumna želja baci ga k njoj na koljena. Obuhvati je oko pasa. Njene su ruke već na straži da se brane. Ali su nemoćne, jer je on pao na koljena, žestoku ic di/i : a pi|c. dršćući S tolikim zanosom da ne može nikako sumnjati u istinitost onoga Što govori. Ostavit ću Budini, Vileno, zbog tebe, za tebe i služit ću tvojem narodu. Služit ću hrvatskom sanoru. “l li \.iiitna O.i ud sad pivdaii "u? š\uie snage. Istinski. Kunem se. Zaklet ću se sto puta kako god hoćeš. Sad tek vidim koliko sam tvoj Uzmi, Vileno, mene i moj život hrvatskom narodu. Ovaj mladić lebdio je pred njom u slici i. Kad je pao s pijedestala
heroja, iluzija njoj ništa nije zadihial zamišljenog heroja, osloboditi. se raspršila. Ne može je više nikako obnoviti, nikako iznova zamisliti. Pali heroj ne može se više jx.pclr gore. Zaprljan je, razderan, kukavan. Nije više Ponosit, nedostiži v. ohasian ^ m ni. Više ne živi u sanjama u kojima ga je ona zamislila, iskitila i postavila na pijedestal svojih djevojačkih čežnji. Nestao je onaj Dražemc i sada ga više ne može trpjeti. 133 232 : Već idućeg časa zna i zašto. Dok ona šuti i traži u sebi i oko s raspršene iluzije, zaveden njenom šutnjom, on gaji nade i hoće da je još vii uvjeri i stvarno dokaže svoja obećanja pa nastavlja, hvatajući je ok struka. -r- Čuj tajnu, Vilenio. U Budimu su zamislili da mene učine banovim zamjenikom dok je ban na bojištu. Htjeli su da ja izvršim ono što kane protiv svih sloboština hrvatskog naroda. Sada u meni nastupa golemi preokret. Od časa, kad sam spoznao izdaju, evo što ti prisežem: "Prevarit ću Budim. Složit ću se s prijateljima tvojeg oca i bana. Varat ću Budim, varati ih tajno i dok se pouzdavaju u mene, služit ću samo Hrvatima." Govori sve upornije, strastvenije, uvjerljivije i toplije. U njenoj duši biva sve studenije. Zamalo osjeća prema onome što joj on prikazuje odvratnost i gađenje. I zagleda mu se u tamne zapaljene oči: - Dakle, novo izdajstvo? Opet varanje. Podmuklo varanje. - Ali sad će to biti upereno protiv neprijatelja tvojeg naroda, a loje veliki dobitak za Hrvate ako im se ja pridružim. Shvaćaš li to? Ne shvaća. Ona se istrgne iz njegovih ruku, povuče se s nekom grozom kao da su te dvije ruke dvije zmije otrovnice. - Gadi mi se sve to. Izdajstvo, licemjerstvo, podmuklost. Sad ovamo, sad onamo. Ne, to se više ne da slušati. To se više ne da gledati. Ni zamisliti ne mogu da provodim takav život. Nikako ne može osjetiti da bi mogla to podnijeti pa i uz cijenu da on ispuni svoje riječi. Sada više ne.” - Vileno, bit ćeš žena visokog dostojanstvenika, a danas-sutra i banica. Mene mogu učiniti banom, samo mene, jer ja sam ovdje rođen i po ocu pripadam ovamo. Razumiješ li to? A ti ćeš biti prva žena u ovom kraljevstvu. Prva iza kraljice. Obasut ću te sjajem, bogatstvom,
sunčanim ljepotama. Nijedna kraljica neće ti biti ravna. Pred tvojom će kočijom jahati stotinu momaka sa zlatnim štitovima. Četiri bijelca u zlatnoj ormi s grimiznim pokrivalom vozit će kočiju, svu urešenu zlatom i baršunom. Dragulji će sjati na tvojoj plavoj kosi kao zvijezde na plavom nebu. Biserne ogrlice grlit će tvoj bijeli vrat, a ja ću klečati pred tobom kao paž pred kraljicom. Prislonila se na zid i sklopila oči od nekog tajnog užasa. Što to on radi sada? Riječima joj slika divnu sliku sjaja, ljepote, bogatstva, sve ono što već od djetinjstva plovi njenom maštom. Bogatstvo, sjaj, ljepota oko nje, dvorac s visećim vrtovima, sva u haljinama od zlatnog brokata, okružena kraljevskom pratnjom. Kao daleka i čarobna slika njene budućnosti lebdjele su te sanje pred njenom dušom. A sada, kad joj prilaze čarobne slike u sjaju zbilje, hvata je ledeni osjećaj. Ne drži više tu sliku u ruci junaka njene zamisli, već netko drugi ili. bolje, nešto drugo što nije čovjek, već neka jezovita neman. Neman, izdajica. Od onog časa, kad je pred njom ležao u prahu izdajstva, ne može ona ^ 234 Draženića skinuti grdni oblik neke grdobe. On se opet približava daje uhvati za ruke i obaspe riječima, ali djevojka se povuče s osjećajem zgražanja i vikne: - Izdajica ostaje i/\ia;.ic.u Neman strahovita. Neman? vikne on. - Dakle, i ti me smatraš onom nemani, mene koji hoće da siu/i tvojem narodu? _ Ne može izdajica pi i”štcno služili nikome. Umro je čovjek i postao neman, bezlična, beznačajna, svemu na svijetu odvratna. Ton časa sjeti se riicči M o ili je LUD i/ ušla omu1 momka piul d\oiYcm u šumi kad mu je ogrchcmi nogu omotao travom. Bijes sine iz njegove duše: Dakle, i ti vjeruješ u priču što ju je pričala Kuševićka pred crkvom" Je li tako? Da. vjerujem. Zatvorite oči, zavirite u svoju dušu, u sve što se dogodilo. Ukazat <6e vam se vaši čini u najgadljivijim oblicima nekih nakaza od kojih čovjek /CMC. Ima li na svijetu čovjek koji bi mogao vama pokloniti malo vjere”1 Tko bi mogao vjerovati i prihvatiti vašu službu? Sve šio izreknu vaša usta. sve što učine vaše ruke, nosi žig izdajstva, zadah podmuklosti. gnjiloće. dvoličnosti. Dvoličnost? Dakle vi velite da sam dvoličan? Ali zašuti. Sjetio se Ferencijevih riječi, a ona upadne. Ne znam tko vam je to još rekao, osim mene, ali svakako je i/rekao ono što je.mogao n vama opaziti.
Stoji posred sobe, blijed i zadahtan, i zuri u nju. Čini mu se da je strahovito daleko od nje. Do kraja svog života neće moći prevaliti tu strahovitu udaljenost i gotovo očajno vikne za njom u tu beskrajnu daljinu: Vileno. Vileno, ne uskraćujte mi ruku, hoću da se dignem. Hoću do vas, do vašeg srca do ljubavi, do svega onoga što vi ljubite. U sohi je tiho Djevojka kao da silazi u sebe i traži svojom dušom negdje u dnu imali tamo kA\<> /aklonište /a njega. Hoće li se naći barem malo vjere? Toliko je uzbuđena, prestrašena i toliko ojađena onim što joj on nudi da ne nalazi ništa i ne vidi nisla. već samo pojavu po kojoj je pala tuča sramote, samo pojavu k ci) a |e svim pod muk los tim a o\ oga s\ ijeta i/1 Hici l a svoj lik. I njoj se čini da on uopće nema duše ni srca Sve je samo močvara. kaljuža od koje se ETOZi. "Što je to s njom.”" pita sam sebe i osjeća da ne može izaći iz ove sobe dok nema njene privole "Milom ili silom, svejedno. Ona će biti moja!" ~- Vileno. velim vani, ne i/la/im i/ ove sohe. iz ovog dvorca, dok mi ne pružite ruku i ne obećate da ćele hiti moja žena Bolesni ste. Pričom vas .ic otrovala suluda starica Probudite se. Pogledajte mi u oči i vjerujte mi. Na što da vam se zakimem “ Recite: na što? Ne kuni te se da ne počinite još veći grijeh. Klet ću se i zakleti i nebo i zemlju za vas, sve za vas. Iz njega suklja plamen odluke nepopuštanja. 235 Ona mu nije dospjela odgovoriti jer su se otvorila vrata. Rumen od Ijutine ulazi župan Berislavić, a iza njega kanonik Benko. U tren oka poleti Vilena svome ocu i ogrli ga. Sad se osjeća spašenom. Kanonik stoji na pragu i zagleda se strogo u Draženića. Ovaj ne veli ništa, odviše je uzbuđen, gotovo omamljen, sav je preplavljen osjećajima bijesa i strasne ljubavi i mukom odbijenog prosca. Kanonik Benko zatvori vrata. Župan Berislavić nježno posjedne svoju kćer u naslonjač i okrene se k Draženiću: - Nakon svega što se dogodilo vi ste imali obraza doći pod m krov? - Ljubav nema obraza, gospodine župane. - Vaša ljubav uistinu nema nikakva obraza jer vi ljubite sam izdajstvo. - Danas ljubim samo vašu kćer. - Zabranjujem vam gospodine, spomenuti njeno ime. Udaljite SQ ispod ovoga krova. - Prije ne mogu otići dok me ne saslušate. - Ne mogu i neću. - Dopustite da ja saslušam ovog mladića u vaše ime - ponudi kanonik.
- Neka ne kaže da ga nismo htjeli čuti. - Molim vas, prečasni, iskažite mi tu ljubav. Župan se uputi iz sobe i povede Vilenu, ali Draženić ih zaustavi: - Molim samo čas ostanite ovdje: ovog časa ostavit ću ovaj doi ako mi prečasni gospodin odgovori na jedno pitanje. - Dobro, pristajem, ali uz uvjet da održite riječ. - Tko nema Časti, ne može imati ni riječi - upadne župan. - Ipak, dopustite, prijatelju moj - okrene se kanonik Berislaviću - dopustite da mu vjerujem i da mu odgovorim na ono što me želi pitati.-j I Vilena i otac ostali su u kutu sobe, držeći se za ruke, i čekaju. *j Draženić se okrenuo kanoniku čije ga oči gledaju mirno, ozbiljno i1 pozorno. Mladić jedva dolazi do riječi. Blijed je, teško svladava drhtanje, dok napokon povišeno ne upita: - Prečasni gospodine, kad se netko zakune, mora li održati zakletvu? - Ako se pošteno i pravedno zakleo, mora, naravno. “ - Ako je zakletvu pregazio, ne počini li grijeh? >“;- Lvo vam bogobojazne djevice. Ona je položila prisegu i hoće daje pregazi. Prečasni kanonik pogleda Vilenu pitajući. Njezin otac zuri u nju sa strahom dok Draženić trijumfirajući opet okrene glavu kanoniku: - Prečasni gospodine, kad sam uprosio u hrvatskom taboru prvi put gospođicu Vilenu, ona je pristala da mi bude žena i na to položila zakletvu. Draženić baci pogled k djevojci pa opet brzo nastavlja da ga ne prekinu: " u ovom dvorcu ponovo sam je pitao hoće li biti moja i može h se 236 zakleti. Ona se zaklela. Prečasni gospodine, zaklela se na grob svoje m”ijkc da će biti moja. Jako, snažno županovo tijelo zadrhtalo ,K . Užas ga spopada i uhvati se rukom”za čelo jer mu je krv udarila u sljepoočnice. Kanonik je miran. Draženić ponovo promatra crkvenoj; dostojanstvenika i pita: Može li i smije li ona prekršiti zakletvu, a da ne sagriješi >mrtno? Njegov odgovor čekaju sa zebnjom i strahom u duši i Vilena i Otac, a Draženić s trijumfatorskim osjećajem svoje pobjede. Mirno složi kanonik ruke unakrst i gleda u oči mladom čovjeku. - Velite da se zaklela kad ste je zaprosili? - Da. prečasni gospodine. To je bi li > u 1 n \ atskom lahoru na L;ranici - Baš kad ste vi zamoli! i bana neka vam dopusti sabrati pet stotina momaka da dođete u pomoć hraniti hrvatsku domovinu? Je li tako? - Jest. bilo je tako, prečasni gospodine.
- A kad vam te zaklinjala ovdje, pod ovim krovom? - Upravo tada kad smo /akljucil d,: -,• .”dimili vjenčamo, a nakon toga ću otići na bojno polje. Kanonikova suhonjava pojava uspravi se. Svi očekuju njegov sud kao odluku sudbine Mirnim, ozbiljnim glasom kanonik uzreče: - Ova djevojka položila je zakletvu upravo tada kad ste se vi spremali otići u obranu njene domovine protiv Turčina. Ona se zaklela čistim srcem. - I u potpunoj vujesti. - veli Draženić. - Vilena je položila prisegu junaku koji se sprema na bojište za domovinu, za Ča si za svoj obraz. Ona je položila prisegu junaku, a ne izdajici. Svi su zatreptali od kanonikove riječi koja zvuči kao osuda: Izvršenje zaklet\e koju je izrekla i položila pred junaka može tražiti samo junak. Ali oheseaseeni izuaiiea ne može tražiti da ona iskupi prisegu položenu junaku ili, bolje, čovjeku kojeg je smatrala časnim i vrijednim. Tako je, prećasn i - vikne Vilena. - Junaku, onome koji je imao da brani, oslobodi naš dom i vrati se obasjan pobjedom. Njemu sam pnsegla, samo njemu Izdajica, dakle, ne može tražiti da njemu izručite svoju ruku koju ste obećali junaku. Nekoliko trenutaka Draženić ne može progovoriti. Usne su mu isto tako blijede kao i ovratnik ljubičaste odore. Bez riječi je i bez daha. Kanonik ga blago podsjeti: Obećali ste nakon mojeg odgovora ostaviti ovaj dvorac. Nadam se da ćete održati riječ. U mladićevim očima bljesne stotmu p!ameno\a Samokimneglavom “. ne osvrnuvši se. pokroči /estoko su zvečale njegove mamuze od bijesnih koraka kojima je “renuo k vratima, prešao trijem, spustio se stepenicama u vrt. Kanonik s prozora navijesti svojem kućedomaćinu: t, . ~~ Uzjahao je konja i kreće natrae. Vraća se u Lukavac. Time je stvar "vršena. Sad možete bit, mirni. 237 Vilena im je ispripovijedila doslovce razgovor s Draženićem. Župan* sluša s gnjevom, a kanonik s potpunim mirom i na kraju primijeti: . - Kušao vas je osvojiti bogatstvom i sjajem, a ne zna jadnik kakva je Berislaviceva krv. Sad je iscrpao sve i napokon uvidio uzaludan trud. Neka ide. Mi ćemo vas sutra otpratiti u samostan. NEOČEKIVANI GOST Čim su Franjo Ferenci i Pencinger zagospodarili dvorcem i knezom, smjesta su napisali pismo svojem gospodaru u Budimu Verbeciju i javili
mu: "Najzad smo našli opravdanje da kraljeva ljubimca zarobimo i nje* i gova imanja predamo vašem tutorstvu. Svakog časa možemo posvjedo-nj čiti da se knez u pijanstvu druži s urotnicima. Svojeg lakrdijaša poslao je u službu Hrvata, cime je ugrozio kraljevsko prijestolje. Bili smo pri" siljeni njegovu pouzdaniku Petru Panu suditi da kneza otmemo njegovu pogubnom utjecaju. ,\ - A sad nam preostaje samo da skinemo glavu Petru Panu - veli Pencinger - onda su nam ruke slobodne. Sutra idemo s Draženićem nq| plemićke povelje. Ako su ih Turopoljci sakrili, spalit ćemo čitav kraj i pretvoriti sve u prah i pepeo. - Ako se Draženić ne vrati, uzimam vodstvo za taj pohod ja odluči Ferenci. - Premalo poznajete Draženića, gospodine Ferenci. Njegova želja za bogatstvom barem je tolika kao i strast prema Vileni. Dakle, pos mirno očekujem njegov povratak. i - Čekajte, gospodine barune. Ja sam mlad i znam što znači strast. - Ja se još vrlo dobro sjećam toga - nasmije se Pencinger - a sada me ostavite s Gordaninim kaštelanom. - I taj glavinja u okovima strasti prema gospodarici. - I zato će od nje izmamiti tajnu kraljevićeva boravišta. .-. - Barune, vjerujete li da on ne zna gdje se nalazi kraljević? Kad vlastelini kriju svoje tajne prema svojim kaštelanima? > - Već odavno sumnjam da ne bi znao ono što ona taji, ali ovo jej prevelika stvar da bi je njemu povjerili. Baš ću sada protiv njega izbaciti zamku. Naredio sam da ga zovu pa načas iziđite. / Barun nije dugo čekao Gordanina kaštelana. Ponudio mu je stolicu i ravnodušno primijeti: - Po odredbi mojih gospodara preuzeo sam vlast nad ovim dvorcem. Ujedno su mi zapovijedili da vašu gospodaricu šaljem u Budim, a vas u Medvedgrad. - Zašto nju u Budim? - Skriva takmaca na prijestolje kraljevu sinu, dakle, optužena je zbog veleizdaje. Ne mogu joj pomoći, osim ako izreče onih nekoliko riječi što se od nje traži. Mladenčić je duboko poražen. Gordanu će otpremiti u Budim, a njega u Medvedgrad? To ne može podnijeti. To ne može i neće dopustiti. I odmah zamoli baruna: __ Dopustite im da s njom govorim posljednji put. Htio sam jučer s me govoriti, ali sam na”vu> /ai\ mvr.a vrata. Sad ste prodrli u dvorac i
nut mi je otvoren. _ Ako baš hoćete, možete govoriti, ali ona neće ništa odati, dakle nora putovati u Budini. Tamo će odgovarati za svoje veze s urotnicima. “ - Ako vam ipak oznau SMC\I IL- kraljevića Ivana? Onda nema svrhe daje vodim u Ugarsku, a vama sam zapravo ibecao nauradu. Naravnu sumi ako mi uzmognete dati točne podatke. “- Još danas ćete. barune, znati što želite. Kada mogu k njoj? Čim padne "rak - veli barun - da vas ne opazi taj rimski poslanik Uvucite se k njoj neopaženo, tiho. Mladenčić ode u drugu u\ orište da pričeka noć i smisli što će L”.O\ 01ali sGordanom.dok se Ferenci opet \raca kaštelanu Lukavca da bi ugovorili svoje planove. I opet se osvrću na otmicu povelja turopoljskim plemićima što hi imao izvesti Slavimir Draženić. Neće se uopće vratiti k nama -tvrdi ponovo Ferenci. - Već je kasno popodne, a njega još nema. Pencinger se još uvijek nada u povratak Draženića i stalno tješi mladog plemića. U toj raspravi nade ih vratar i javlja: - Na opkope su prispjeli neki stranci, kočija sa četveropregom i velika pratnja. - Reci da knez nije u J\ niču ni kaštelan Pencinger-7odredi baruni nastavlja raspravu. Ponovo dolazi straža i javlja: - Stranci zahtijevaju da se spusti most jer se u kočiji nalazi visoka ličnost iz Budima. Iznenađeni su obojica i kaštelan i Ferenci izlaze na kulu da vide tko dolazi. Na opkopu stoje naoru/a n i momci. Kočija ic zašf rta /a\ icsama i/a kojih netko proviruje, ali ne mogu iz daljine ništa raspoznati. Na njihovu zapovijed stra/ar zamihi i zahtijeva o." pi a inje neka ka/u koga voze u kočiji. Opet uzvraćaju da ne mogu kazati, već neka knez dođe na opkope. Odlučili su da se preko opkopa spusti vinm hr\ i _pušal]c poikasiclan neka vidi nije li kakva zasjeda ili su doista stigli gosti iz Budima. Kaštelan izda odredbe Uska brv pade preko vodenih utvrda, dok barun i Ferenci promatraju potkastelanov prijelaz preko brvi do kočije. Ovaj se zadržao samo časak i potrčao natrag, popeo se k njima za kulu i sav izvan sebe šapne: U kočiji sjedi kralj - Kakav kralj, glupane! - razbjesni se kaštelan. " 7. Gospodin koji sjedi u/a nj u kočiji reče mi li, o |c krau. ali nitko ne smije o tom doznati!" fcvo, tu je kraljevski prsten. Rekli su neka ga Predam gospodinu kaštelanu. rerenci posegne za kraljevskim prstenom i pogleda baruna pa reče:
- - Prsten je kraljev. Začuđeno se promatraju 238 239 - Nemoguće! - vikne kaštelan. - Ne može kralj stići k nama, nas nisu obavijestili o tome. Dakle, netko prevarom želi u dvorac.” Sišli su, vijećali, dok se s opkopa ponovo ne jave glasovi trublje tražeći ulaz u dvorac. Sve bučnije pozivlju trubači, sve upornije viču na opkopima, dok se Ferenci napokon ne odluči da ode na brv i pogleda u lice onome koji se nalazio u kočiji. Plemić se brzo vrati i bane pred kaštelana: Kralj glavom, preodjeven u velikaša. Poznajem ga kao rode ujaka. Što sad? Zablenuli su se obojica. - Dolazi nenajavljen, bez kraljevske pratnje? Ferenci, možda ste prevarili? - Poznajem mu lice i glas. Pozvao me imenom i rekao neka smj pustimo most. - Kraljev dolazak smućuje mi pamet. - Taj je dolazak kao udarac iz zasjede. Obojica su preneraženi, bespomoćni. Nema druge, on je-spomene Ferenci. - Kakve nam koristi" odgonetnemo zašto dolazi i što se tu skriva. Mnogo će nam više koriš ako odete gore i otvorite kneza. Recite mu da smo se šalili kad smo zarobili. Dotle ću ja postaviti veliki most i zadržati kralja, samo vi ne uredite s knezom da nas ne optuži. Smutnja, bezglavost zavlada dvorom. Ferenci ide na opkope izmišljenim izlikama opravda što još nisu spustili most. Pencinger pak. gore na kat, otpošalje stražu ispred kneževih vrata, ulazi k njemu i sveca mu javlja: Vi ste opet slobodni kneže. To Brandenburga iznenadi. Idiotski ga pogleda. Kaštelan mu približi: - Odmah ću vam razjasniti uzrok mojem postupku. - Neću ništa da slušam. “ - Još samo malo i primit ćete neobičan posjet kojemu se u snu nistP nadali. Vrlo neobičan. - Posjet? - zablene se on. - Vrlo neobičan? - Jučer sam doznao tko dolazi k vama, kneže, i odmah sam odlučio da vas oslobodim mržnje jedne uzvišene ličnosti, mržnje koja bi vas teško pogodila. Knez učini rukom gestu da ne želi ništa čuti. - Kneže, slušajte me samo časak. Kad je nestao Damir, uvjerio sam se da ste pali žrtvom Gordanine ljepote. Ako to sazna kralj, zamrzit će
va". - Mene kojeg ljubi kao sina? - Ali vi ljubite ženu koju ljubi kralj. Zar je jednom nije htio uzeti za ženu? To zna i Ferenci i njegov ujak. Valjda ste i vi o tom čuli. - Mislim: to je bilo tada kad su Vladislava izabrali za kralja, ali danas - Kneže, htio sam vas spasiti da ne počinite u ovom dvorcu takve čine zbog kojih će vaš ujak planuti ljubomorom. Vi ste htjeli, kneže, Gordanu oteti svojem ujaku, razumijete li? Morao sam vas zarobiti jer ste 240 cli pobjeći s Gordanom iz dvorca i pokloniti joj sina da pristane uz vas i!k se za nju otimlje vaš ujak, kralj. To ea potpuno /bum Odviše mu sporo napreduju misli. U prvi čas kiko ne može dokučili sin to melje kaštelan i dok se nastoji domisliti, barun se žuri svojom spletkom: “ Spriječio sam vas da bježite s Gordanom. _ Glupost. Nis i r kanio s njom bježati. Tko vam je to rekao? - Rekli su mi !U ovom dvorcu. _ Lažu. Nisam to kanio, zašto bih bježao? - Mene su uvjeravali svi vaši prijatelji. Povjerovao sam. Pobojao sam se: da ste to učinili, našli biste svojieg ujaka kralja nasuprot sebi kao najljubomornijeg suparnika a mene bi kralj sasjekao od Ijutine da sam to dopustio. Ostavite mojeg ujaka u Budimu na miru otresito će knez posve smeten tim razgovorom Varate se, kneže. kraljeva stara ljubav se probudila. - Otkud vi to /na t e”? Od glasnika koji mi je već jučer navijestio da se kralj odlučio sastati ovdje s Gordanom i posjetiti je u njenom dvorcu. - Što vi to mcljete. barune? Javljam da kralj dolazi kao budimski velikaš. Debele kneževe usne n tale su otvorene, oči raskolačene. Nemoćno se ogleda\a mi pusto mjesto svojeg lakrdijaša da u njega zatraži pomoć. Ali Petra Pana nema i on osjeti nesigurnost na vlastitim nogama. Boli ga glava od onoga što mu barun priča. - Nevjerojatno to /vući. kneže, a ipak ćete se uvjeriti da ne lažem. Kralj se nije htio najaviti, on ne putu i e N Kraijc\ -,kmi vojnicima, već ih je preodjenuo u običnu velikašku pratnju da nitko ne bi saznao o njegovu dolasku u ovaj kraj Njegov glasnik točno zna zašto kralj dolazi. Neprestano je putem ispitivao o Gordaninu d\ orcii i /ahraniu svima da ga oslovljuju veličanstvo. Da vas nisam
zarobio, nestali biste s Gordanom. a kad bi kralj stigao i saznao da ste mu preoteli ljepoticu, jao svima nama. Ne prosvjeduje, već gleda u nj staklenim pogledom. U/alud pokušava da se domisli čemu ga sada obmanjuje varkom n kraljevu dolasku. ier sve što mu govori o kralju i o pratnji smatra izmišljotinom. I to mu saopćuje: Moj ujak ne”bi se dao na tako daleko putovanje. Odviše je /abrinut /a svoje zdraviji odviše voli mir i udobnost. I nikad ne bi putovao _bez kraljevske vojske. Čim je saznao da se lijepa Gordana nalazi sama bez muža u dvorcu, smjesta se pomladi", prezreo sve nepogode svojeg tijela da se može tajno s njome sastati. Poludjeli ste. ijkšto mi sve to lažete, kaštelane? - Govorim istinu Kralj se već približava dvorcu, uskoro ćemo ga ugledati svojim očima i /alnaliu mi što sam vas očuvao da ne izazovete ".legovu ljubomoru. To ipak prevršujc mjeru i on ljutilo udari u stol i vikne: Ne dam se “rarati. Nosite se. ;-•;•• NU vrata je dotrčao potkastelan i blijeda lica najavi: 241 - Plemeniti gospodine, Ferenci vodi njegovo veličanstvo u u i moli da sidete. - Evo me. Dođite kneže, na doček kralja. Još uvijek knez vjeruje da protiv njega pletu neku smišljenu splet pa se ne miče. - Pogledajte s trijema u dvorište - ponuka ga Pencinger pa id"i brzo naprijed da bi ga osokolio. j Videći kako se barun žuri, knez ga slijedi nekoliko koraka, pogle preko ograde i spazi u plemićkoj odori suhu pojavu, duguljasto blije lice. Vrti mu se u glavi, a kaštelan mu šapće: - On dolazi tajno, dakle, nisam lagao, što da mu kažem kad pita s Gordanu. - Ne recite mu ni riječi da se nalazi ovdje - upadne mladi zbunjen, zastrašen i pohita niza stube. Na dvorištu skine klobuk i duboko se klanja svojem kraljevskom” ujaku. Iz duguljastog lica gledaju dva pospana, mutna oka. Velike tanke blijede usne smiješe se: - Đuro, još si pristaliji nego što si bio. Nisu li se ovdje ljepotice pomamile za tobom? Još nisi odabrao? - i gleda ga smiješeći se. Brandenburg smatra te riječi nišanom na nj i na Gordanu pa mu se zavrtjelo u mozgu od pomisli što će mu odgovoriti ako ga uistinu zapita za Gordanu. Zar je netko iz ovog dvorca javio kralju? Nije li to zamka da mu otmu kraljevu milost? I trne od straha jer nema mogućnosti prozrijeti što se događa i vjeruje da je kraljev dolazak Pencingerova spletka. A kralj ga
ljubazno gleda: - Čudiš se što sam se dao na put? Zar ne? - Ne bih se znao dosjetiti što bi moglo mojeg kraljevskog ujaka nagnali na tako dalek i neudoban put. - Žena! Žena, dragi moj. Čudit ćeš se još više. Jedva čekam da umijem lice svježom vodom i svučem ovo teško velikaško odijelo. Imaš li što čestito za večeru, sinko? Gladan sam. - Sve će biti, uzvišeni ujače - veli knez i vodi ga uza stube, podupirući ga svojim ramenima. - Nije mi potrebna tvoja pomoć, moj Đuro. Gle, čvrsto sam se uspravio, prizdravio, ojunačio se. Što veliš na to? - Gotov ženik - veli Brandenburg. - Misliš, sine moj, da bih se branio kad mi dođe ususret ljepotica? Čekaj, zinut ćeš od čuda kad se ispovjedim. Toliko se prepao tog razgovora da brzo skrene na domaćinske stvari. - Ukonačit ću vas, ujače, u mojoj spavaonici dok ne uredimo za vas odaje. Nisam slutio. - Svejedno kamo ću, samo da što prije sa sebe operem prašinu. Ali nitko ne smije saznati da se na tvojem dvorcu nalazi kralj. Nitko. - Zbog čega, uzvišeni ujače, ta tajnovitost? - Zbog žene - osmjehne se tajanstveno kralj. - Ali kod večere ćeš doznati više. Želim se osloboditi ovog odijela. Hajde, otvori mi svoju spavaonicu - veli kralj okružen dvojicom svojih slugu. 242 i odmah se povuče s njima u sobu. Kaštelan i knez ostali u na hodniku pa se gledaju. Knez je potpuno učen zbog kraljeva dolaska, njegova nastupa, govora i svojih slutnji. T iliko se prestrašio svega što će doći da nema odvažnosti progovoriti. Pencinger sve prozire i pričini; i M-Lm Ja inu nije nidnćeL”a netzo Ja ugodi kralju i javlja da žun pobrinuti se za vladarevu večeru. Knez ča uhvati / i lakai - Sobe u kojima je Gordana moramo sutra prirediti za kralja, ali kuno sad s njom? Rccr.c brzo, barune? _ Odredite vi sami, kneže - ponizno će kaštelan, smatrajući se pobjednikom nad svojini gospodarem. Možete li je što prije- od\esii u Medvedgrad? - pita knez? Već zapada sunce ali sutra u ranu zoru spreman sam. -- Odmah učinite to i recite \o\ da cc HM iani" nki liepse i u;lohnije.ali o kralju ne smije sa/nati ništa. On želi ostati svima nepoznat. Dakle, nikome ne kazujte ni riječi. Slušam zapovijedi kraljeve i vaSe pa se žurim izdati odredbe za večeru. Knez odmah potrči n blagovaonicu, gdje je barun već otvorio vrata
zarobljenom Danijelu Brandenburg nade u sobi ljepoticu Marcelu koja srdito spočitne Danijelu: Svaku si riječ lagao. Zarobljena ljepotica raspalila ti je krv i zamaglila oči. Zato ne vidiš gdje su vrata moje odaje. Spazivši kneza, Danijel odahne i pode mu u susret. Barunica se nakloni Brandenburgu i pila Ijubopitno: Vaša milost primila je goste? - Taj gost očito ne nosi vedrine u naš dvorac - primijeti Danijel.Tvoje lice, Đuro. nije vedro Želim govoriti s tobom Danijel pogleda barunicu Marcelu. Ukočila se od uvrede i načas sasula na Danijela sav gnjev odbačene i ponižene Ijubovce, a onda se okrenula i izišla. Knez odmah pnla/i bratiću s riječima: Kralj je stigao U prvi čas ostaje markgmi nepnmKun, a onda zasja veseljem: - To je više nego sreea, Đuro. Upravo da poludiš od predivnog preokreta. A ti? Ne plešeš, ne vičeš od radosti? Spašeni smo. Mladi knez sjedne, mrko gledajući svojem bratića koji ništa ne shvaća - Čudan je taj kraljev dola/ak Sam veli: žena ga je dovela ovamo. - Koja žena”“ Kaštelan me podsjeća na Vladislavljevu ljubav prema Gordani, a U) bi značilo da mi ujak pada na putove. Danijel pomno sluša dok mu k ne/ saopćuje pojedinosti Pencingerove pnmJcdbe i kraljeve prve riječi kojima je objavio svoj dolazak. Markgrot sve to sluša i pregledava Pencinuerove namjere, ali ispituje svojeg bratića: " - - Kako ćeš Gordanu skrivati u svojem dvorcu pred svojim ujakom “ Naravno, to ne mogu, kaštelan je mora odvesti u Medvedgrad. 243 - Plemeniti gospodine, Ferenci vodi njegovo veličanstvo u dvorište i moli da sidete. “ " - Evo me. Dođite kneže, na doček kralja. Još uvijek knez vjeruje da protiv njega pletu neku smišljenu spletku pa se ne miče. - Pogledajte s trijema u dvorište - ponuka ga Pencinger pa ide brzo naprijed da bi ga osokolio. Videći kako se barun žuri, knez ga slijedi nekoliko koraka, pogleda preko ograde i spazi u plemićkoj odori suhu pojavu, duguljasto blijedo lice. Vrti mu se u glavi, a kaštelan mu šapće: - On dolazi tajno, dakle, nisam lagao. Što da mu kažem kad pita za Gordanu. - Ne recite mu ni riječi da se nalazi ovdje - upadne mladi knez zbunjen, zastrašen i pohita niza stube. Na dvorištu skine klobuk i duboko se klanja svojem kraljevskom ujaku.
Iz duguljastog lica gledaju dva pospana, mutna oka. Velike tanke blijede usne smiješe se: - Đuro, još si pristaliji nego što si bio. Nisu li se ovdje ljepotice pomamile za tobom? Još nisi odabrao? - i gleda ga smiješeći se. Brandenburg smatra te riječi nišanom na nj i na Gordanu pa mu se zavrtjelo u mozgu od pomisli što će mu odgovoriti ako ga uistinu zapita za Gordanu. Zar je netko iz ovog dvorca javio kralju? Nije li to zamka da mu otmu kraljevu milost? I tme od straha jer nema mogućnosti prozrijeti što se događa i vjeruje da je kraljev dolazak Pencingerova spletka. A kralj ga ljubazno gleda: - Čudiš se što sam se dao na put? Zar ne? - Ne bih se znao dosjetiti što bi moglo mojeg kraljevskog ujaka nagnati na tako dalek i neudoban put. - Žena! Žena, dragi moj. Čudit ćeš se još više. Jedva čekam da umijem lice svježom vodom i svučem ovo teško velikaško odijelo. Imaš li što čestito za večeru, sinko? Gladan sam. - Sve će biti, uzvišeni ujače - veli knez i vodi ga uza stube, podupirući ga svojim ramenima. - Nije mi potrebna tvoja pomoć, moj Đuro. Gle, čvrsto sam tt uspravio, prizdravio, ojunačio se. Što veliš na to? - Gotov ženik - veli Brandenburg. - Misliš, sine moj, da bih se branio kad mi dođe ususret ljepotica? Čekaj, zinut ćeš od čuda kad se ispovjedim. Toliko se prepao tog razgovora da brzo skrene na domaćinske stvari. - Ukonačit ću vas, ujače, u mojoj spavaonici dok ne uredimo za vas odaje. Nisam slutio. - Svejedno kamo ću, samo da što prije sa sebe operem prašinu. Ali nitko ne smije saznati da se na tvojem dvorcu nalazi kralj. Nitko. - Zbog čega, uzvišeni ujače, ta tajnovitost? - Zbog žene - osmjehne se tajanstveno kralj. - Ali kod večere ćeš doznati više. Želim se osloboditi ovog odijela. Hajde, otvori mi svoju spavaonicu - veli kralj okružen dvojicom svojih slugu. i odmah se povuče s njima u sobu. Kaštelan i knez ostali u na hodniku pa se gledaju. Knez je potpuno učen zbog kraljeva dolaska, njegova nastupa, govora i svojih slutnji. T liko se prestrašio svega što će doći da nema odvažnosti progovoriti. Pencinger sve prozire i pričinja M.-Lm da inu nije nulnčc^a nego Ja ugodi kralju i javlja da žun pobrinuti se za vladarevu večeru. Knez ča uhvati / i laka.i - Sobe u kojima je Gordana moramo sutra prirediti za kralja, ali k mio sad s njom? Rccnc brzo, barune? _ Odredite vi sami, kneže - ponizno će kaštelan, smatrajući se
pobjednikom nad svojim gospodarem. Možete li je što prije- od\csii u Medvedgrad? - pita knez? Već zapada sunce, ali sutra u ranu zoru spreman sam. -- Odmah učinite to i recite |0] daće joj umiohu; liepsci ui.lnbnije.ali o kralju ne smije sa/nati ništa. On želi ostati svima nepoznat. Dakle, nikome ne kazujte ni riječi. Slušam zapovijedi kraljeve i vaše pa se žurim izdati odredbe za večeru. Knez. odmah potrči n blagovaonicu, gdje je barun već otvorio vrata zarobljenom Danijelu Brandenburg nade u sobi ljepoticu Marcelu koja srdito spočitne Danijelu: Svaku si riječ lagao. Zarobljena ljepotica raspalila ti je krv i zamaglila oči. Zato ne vidiš gdje su vrata moje odaje. Spazivši kneza, Danijel odahne i pode mu u susret. Barunica se nakloni Brandenburgu i pila Ijubopitno: Vaša milost primila je goste? - Taj gost očito ne nosi vedrine unašdvorac - primijeti Danijel.Tvoje lice, Đuro, nije vedro Želim govoriti s tobom Danijel pogleda barunicu Marcelu. Ukočila se od uvrede i načas sasula na Danijela sav gnjev odbačene i ponižene Ijubovce, a onda se okrenula i izišla. Knez odmah pnla/i bratiću s riječima: - Kralj je stigao U prvi čas ostaje markgroi nepnniu.an, a onda zasja veseljem: To je više nego sreća, Đuro. Upravo da poludiš od predivnog preokreta. A ti? Ne plešeš, ne vičeš od radosti? Spašeni smo. Mladi knez sjedne, mrko gledaiući s\ ojcsj bratića koji ništa ne sh\ aća - Čudan je taj kraljev dola/ak Sam veli: žena ga je dovela ovamo. - Koja žena? Kaštelan me podsjeća na Vladislavljevu ljubav prema Gordani, a 10 bi /načilo da mi ujak pada na putove. Danijel pomno sluša dok mu kne/ saopćuje pojedinosti Pencineenne Primjedbe i kraljeve prve riječi kojima je objavio svoj dolazak. Markgrol sve to sluša i pregledava Pencinuerove namjere, ah ispituje svojeg bratića: " " Kako ćeš Gordanu skrivati u svojem dvorcu pred svojim ujakom.” Naravno, to ne moću, kaštelan je mora odvesti u Medvedgrad. 242 243 - Zar si opet sklopio savez s Pencingerom? U kojem času? - .Morao sam. Ali samo zbog Gordane, ona mora otići daje kralj
vidi. - Tražiš od mene kakvu pomoć? - Tražim da ne spomeneš zarobljenicu pred kraljem kod večere, a kad ona sutra bude na Medvedgradu, otići ću k njoj da mi otkrije kraljevićeve boravište. To mi je obećala uz uvjet da je pustimo na slobodu. - Bit će pametnije učiniš li to odmah, a ja sam spreman da je još večeras otpratim do njenog dvorca. - Misliš da sam tako lud kako izgledam? Kad mi prokaže kraljevića, tek tada ću je zadržati za sebe, dragi moj. Na to čekam godinama. Valjda znaš što sam ti rekao onog dana kad smo je domamili ovamo. Nizašto je ne puštam iz svojih ruku. Najprije ću s kraljevićem kupiti od kralja bansku čast, a zatim kralju oteti ljepoticu. Jer zbog nje je stigao. - Zar je to moguće, Đuro? - Zar bi se zbog čega drugog dao na taka v put? I sam veli: žena ga je navela na to putovanje. Vladislav se svojedobno htio oženiti s Gorda-nom. Razumiješ li sada? Kako pred njim zadržati u tajnosti Gorda-ninu prisutnost? - Drugi gosti neka ne budu kod večere, naročito Marcela i njezina prijateljica - savjetuje Danijel. - Vidiš, to je pametno, nitko, osim nas dvojice, Pencingera i Ferencija. - Idem se urediti da kralja pozdravim u čestitom odijelu. Još nešto. A Petra Pana nećeš izvaditi iz tamnice? To pitanje zbuni kneza. Donja mu se usna spusti kao uvijek kad bi ga zahvatila briga iz koje ne nalazi izlaza. - Da, istina, ali Pencinger strahovito mrzi Petra Pana i kad bih odmah sada tražio da ga pusti na slobodu, ozlovoljio bih ga i možda bi od puke osvete kralju spomenuo Gordanu, čak bi je doveo kralju. Ne smijem se zamjeriti Pencingeru dok mi ne pomogne da sretno odvedemo ljepoticu, a kad sve izvrši, onda ću zatražiti da pusti lakrdijaše. - Već su podigli vješala u sjevernom kutu dvorišta. Sutra u zoru vojnici će izvršiti nalog. - Neću to dopustiti, ne boj se, pobrinut ću se, ima još dosta vremena. Sada moramo zadržati Pencingerovu dobrodušnost. Požuri se" Sasvim si razderao rukavice u bici s kastelanovim vojnicima. Danijel se brzo uputi u sobu svojih prijatelja i navijesti im daje stigao odlični gost iz Budima, rođak samog kancelara, ima s knezom važnih dogovora i zato oni ne mogu prisustvovati večeri. Nisu se nimalo žalostili i odlučili su provesti večer s dvjema ljepoticama u igrama na kocke i karte. U prizemlju su svi na nogama. Služinčad se vrti oko ognjišta i sprema večeru. Toči se najstarije vino, nosi srebrno i zlatno posuđe da sve bude sjajno opremljeno za otmjenog velikaša iz Budima.
A gore na stražarsfcoj kuli Franjo Ferenci očekuje Draženićfc Zagleda se daleko poljanama kojima bi se morao vratiti. A baš sada zbog nenadanog kraljeva dolaska više mu je potreban nego ikad pnje. Vhdislava mora odstraniti iz dvorca i vratiti ga u Budim, a tu mu može hiti od pomoći samo Verbecijev nećak. Ali njemu ni traga. Sišavši u dvorište. K -i ci K-i nađe kaštelana Pencingera upravo u času k id je krenuo u svoj ured. sav zapuhati od posla. “_ Obistinit će se moje slutnje, gospodine barune. Draženić pada u kulo Hrvatima. __ Čestitam na dobitku podrugljivo će barun. Franjo nije tako ravnodušan i odgovori ljutilo: Istina. Hrvati neće dobiti poštenjaka, ali mi ćemo izgubiti svoju rođenu hulju, dakle naš se gubitak ne može mjeriti s dobitkom Hrvata. Osobito sada kaii nje toliko potreban. Niste g;i trebali pustiti da ide k toj djevojci. Trebali ste ga zatvoriti. Tko može gospodariti nećaku tako moćnog čovjeka kao stoje Verbeci? N i moj ujak Bakač. a on ipak drži čitavo kraljevstvo u svojoj ruci. Ali sada čujte: moramo kralja maknuti s puta. Preu/et ćete Dra/vno\iee\ n zadaću u svoje ruke, dakle. Čemu se uzbuđivati zbog njega? Lice mladog Mađara bude mrko, gotovo osorno: Meni namjenjujete Draženićev posao? To je gotovo uvredljivo, gospodine barune. Ne razumijem čime sam vas uvrijedio. Gospodine barune, ja sam spreman Hrvatima počiniti svako nasilje i svaku nepravdu, aii nikad nivmi dnr.iii.n i podlostima Dra/cnića. Mogao bih počiniti mnoge nepra \ dc ali nikad zločinački baciti krivnju za svoje čine na drugoga, kako to umije on. Sada nam to više ne treba. Valja ići u otvorenu borbu za poveljama. Ja ću ih tra/in svim sredstvima sile, dok ih je on sam skrivao zajedno s Hrvatima da ih kasnije može otimati. Za ovakav lopovluk moraš se roditi, moj gospodine. Bez njega ćemo polagano naprijed. Ne da se odgonetnuti kako je kralj mogao iz Budima, a da o tome nisu znali ni Bakać ni Verbeci? - Da su /nali oni bi nas već davno prije obavijestili o-njegovom dolasku i dali nam upute što da radimo i kako da se vladamo. - Čim sutra zadan i brzoteča mora u Budim jer ondje nisu upućeni u kraljevo putovanje Čuli ste kakove knezu govorio o nekoj ženi. Sve se bojim da su 11 rvati doprli do kralja i javili mu kako držimo Gordanu zarobljenu. Što xc”itc na to? Nikad glasnik ne može pn >di i|cn ni tuuoi ML kraljevskog dvora, a kamoli do njega?
A ipak je otputovao neopažen? - Obećao je da će kne/u to ra/iaMnii još večeras. Čim to saznamo. se cemo odlučiti. Evo Mladenciea, pričekajte da s njime svršim. "arun ide u susret Gordaninu kaštelanu i oštro ga pogleda: ćete tra.u zoru Pratit ćete svoju gospodaricu u Medvedgrad i tamo ostati s njom posve sami ako točno izvršite moje naloge. Prije svega 244 l recite mi: gaji li ona potpuno povjerenje prema vama? Ne sumnja li da sa mnom u vezi? - Ni izdaleka - odgovori Mladenčić s najdđbljim uvjerenjem. - To bolje za vas. Čujte. Iz Budima smo dobili moćnog gosta ko već odavno ljubi Gordanu. Moramo je sutra u zoru bezuvjetno odvesti protiv njezine volje. Slušajte pozorno. Otići ćete k njoj s dobrom izlikom | sjediti tamo dotle dok joj ne pošaljem večeru. Možda neće odmah jestL moglo bi se dogoditi da počne jesti vrlo* kasno. > - U čemu je moja zadaća? - pita Gordanin kaštelan nestrpljivo. - Samo u tome da me obavijestite”u koje je doba večerala da mogu l proračunati vrijeme. Od kapljica Što ih ulijem u jelo mora zaspati dvanaest sati od časa kad je omami san. “ - Razumijem - odgovori on drhtavo, osjećajući da mu se priblU žava veliki čas. “• - Dakle, čim svrši večeru, siđite k meni i javite mi. Već je sv"F.. spremno. Čim zabijeli, položit ćemo je u nosiljke na dva konja i taka] prenijeti u Medvedgrad da nitko ne sluti, a kad stigne negdje pred podne, probudit će se pod novim krovom s vama, sama samcata. To će biti čestita” naplata za ovu malu uslugu. Je li? - Priznajem. Mogu li gore? - Čim svrši večera, a uzvišeni gost legne. On je umoran od putaj drijem će ga brzo svladati. Sad čekajte dok vam ne javim da krenete gore. Još ću vas kasnije uputiti u sve ostalo. Ovaj nalog omami Mladenčića kao da je ispio kapljice što će ih Pencinger uliti u Gordaninu večeru. Ide dvorištem i gleda gore na obzorje kojim se provlače pred večernje magle. Htio bi da se što brže pretvori u crni noćni veo koji mu donosi žudenu sreću. I spušta se na prag neke izbe. dočarava riječi izrečene danas gore na trijemu i sklada sliku svoje sreće u dalekom dvorcu, navrh brda, posve sam s njom. Dotle je barun s Ferencijem ogledavao nosiljku na kojoj će sutra u
zoru otpremiti Gordanu iz dvorca. - Vi morate budno paziti, gospodine Ferenci, da putem ne naletite na kakve neprilične ljude. - Ne bojim se. Nosiljka ima zastore i ljudi ne mogu slutiti koga skriva. Kad se ona ne može javiti, nema pogibelji. Samo ako nas Mladenčić putem ne izda - zabrine se Ferenci, a Pencinger žmirne: - On neće s vama. Nikad neće dobiti obećanu nagradu. Čim se lupež sada vrati od Gordane, smjesta ću ga svezati i gurnuti u tamnicu da mi ne smeta. Neka tamo sanja o ljepoti svoje gospodarice. • L • * * Pred kneževom spavaonicom čeka Danijel. Vrata se otvore, a kralj izlazi u pratnji svojeg sluge. Markgrof se duboko klanja i pozdravlja svojeg visokog rođaka. Vladislav ga oslovi s nekoUko prijazni riječi, a Onda primijeti, smiješeći se: - Očekivao sam ovdje vesela lica. Đuro je tmuran, a i ti me gledaš mračno. Sto to znači, mladiću? 46 ._ Nema nas &o zabaviti, veličanstvo. Dosađujem se 06*001 v° __” Valjda Petar Par nije bolestan? - Zdrav je i čitav ali nije u milosti baruna Pencingera. J _ To ne /nači da ni K milosti gospodara ovog dvorca. Đuro mje mogao živjeti bez Petra Pana. Zar se nešto promijenilo? _ Ne smijem govor*i., veličanstvo. - Moraš kad ja žejin Stoje s Petrom Panom? - Pencinger ga je bacio u tamnicu i tko zna što će do sutra biti s njime. Objesi! će ga. Iz blagovaonice zasvijeth svjetlost, a knez, Ferenci i Pencinger očito izlaze da potraže kralja. Danijel mora prekinuti razgovordok gospoda dolaze i vode vladara na večeru. Vladislav ulazi. Visoko, suhonjavo i uvijek nešto pognuto tijelo, odijeva smeđa odora. Haljetak od baršuna je rastvoren pa se razabire crveni prsluk s bijelim puki i na Glavu je pokrio uobičajenom kapom od smedeg brokata. Čvrsto nm c pniiuhla sve do uha. Duguljasto mršavo lice žućkaste puti ne odaje mkil- av n n LIHI i . Da nije kralj, svatko bi ga smatrao blesavim i nešto dobroćudnim pristarim plemićem. Jedino duguljasti zavijcni nos pruža bezbojnom, bezizražajnom licu nešto značajnosti dok su fon oči izgubile svaki sjaj i nekako se izbočile, pa nalikuju na oči plahog čo\ • koji nigdje ne osjeća sigurnost. Stao je usred blagovt. UIKJ pa ogledava izrezbarene drvene stijene, bakreni luster, visoke stolice, a najposlije stol pun srebrnih i zlatnih tanjura i vrčeva, l /akima glavom. Tanke visoke usne
rastegnute su se u zavidni smiješak i veli nećaku - Dobro, vrlo dobro, ki IM Nije tebi ovdje zlo, Đuro. Mnogo bolje nego meni kralju usred Budima. On korakne nekoliko koraka k stolu i omiriše pečenje: Nektarskog li mirisa Kakva je to pečenka? Sve se ljeska od masti. To su kopuni? Davno nisam okusio uz kraljevski stol kopunovo maso. Mladi knez vodi kralja na^J" i < , a sam sjedne kraj njega. S druge strane pored sebe tnnesti Danijela, dok je s lijeve strane Icralju sjeo Ferenci Pencinger stade dužiti kralja jelom i pićem. Podilazi ga slast od ukusnog pečenog mesa. Prione jesti. Mast mu se cijedi niz obrijanu bradu i dok žvače, oči traže stolom gladno i željno popni očiju pohlepnog djeteta. Onda uzima vrc vina i gotovo ga iskapi Smiju,L i pažljivo gleda na svakoga tko "•”ima jelo kao od boja/ni da će odviše pojesti, a njega oštetiti. Oni drugi ne dijele kraljc\o oduševljenje za jelom. Jedva prikrivaju zaorinutost od nei/vjesmh mteiLs.i ( < \\\”-.\.\ \ , M a; već se podaje slasti i oblizuje rumeno pečenu koncu koj i ili : n K,I Kima glavom, žmirka "cima i hvali izvrsno jelo. Ništa ga ne zanima, dsim mesa i kolača. nagomilanih na zdjelama, i nema drugih misli. To raspoloženje nikako nije u skladu s mršavim tijelom, izbečenim a suhonjava duguljastom lica. 247 Svi oko njega nastoje nekako razviti razgovor. Ferenci ga pita kako je^ dugo putovao, kneza zanima kako mu je bilo na putu, Pencinger žali tegobe njegova putovanja, a svi bi htjeli doznati samo jedno: zašto se dao na taj put. Napokon Vladislav osjeti voljkost punog želuca, obriše usta i opet posegne za vrčem. Sad tek opaža da oni drugi šute. - Stoje s vama? Zar se tako radujete kraljevu posjetu? Kneže, moj uzvišeni nećače? tako se večera uz tvoj stol. Prozbori nešto? Gle, Danijel zijeva. Mladiću, srami se. Vladislav se sjeti lakrdijaša i riječi što ih je izrekao na hodniku Danijel. I zirne u Pencingera. - Vi smatrate kraljev posjet karminama? Što je to? Gdje je Petar Pan? Zašto ne dolazi? Odmah ga dozovite. - Sigurno sprema neku veliku lakrdiju - brzo će Danijel da kaštelan ne bi dospio odgovoriti i odmah ustane. Idem ga dovesti, veličanstvo. - Pogledat ću gdje je - veli Pencinger. - Danas mi se nešto tužio da ga boli glava. - Kad kralj želi zabavu, onda vjernog podanika ne smije ništa boljeti - upadne Danijel. - Idem ga pozvati jer to želi veličanstvo. Barun Pencinger zakorači i zaustavi markgrofa:
- Dopustite, veličanstvo, da sam vršim svoju službu i dovedeni lakrdijaša. - Idem s vama, javi se knez, a ti, Danijele, zabavljaj uzvišenog gosta dok se ne vratim. Danijelu ne uspijeva namjera da razgovara s Petrom Panom prije nego dođe u sobu. Mora se pokoriti i ostati. Na hodniku nađoše se knez i njegov kaštelan. Brandenburg mu naloži da ide po lakrdijaša, a on će ga dočekati da mu odredi kako se ima vladati kod stola. Pencinger side, a knez seta trijemom. Sasvim je zaboravio na svojeg gosta rimskog poslanika i preneražen, stane kad se na lijevom trijemu otvore vrata, a mladi svećenik izađe. U blijedom svjetlu svijetiljke u hodniku prepozna kneza, približi mu se i pozdravi. - Kneže, vi ste to? Nisam znao tko ide gore-dolje. Ne zamjerite, mišljah da se opet sprema neka bitka. - Razmirice su obustavljene dolaskom nekog velikaša iz Budima koji je podvečer stigao. Sad će biti mir dok se opet ne vrati. - Kneže, ne bih li ja mogao s njim u Budim? - Sad se odmara, ali sutra ću ga pitati. Zar nas već kanite ostaviti? - Vrijeme je da krenem, ali prije nego odem, htio bih kneže, zapitati za sudbinu Petra Pana. Ja sam zapravo povod što su ga okrivili, zbog mene zapovijedio mu je Pencinger neka priredi što više lakrdija, a kako sam čuo u onoj buni, barun je na nj bacio neke sumnje? - Upravo ga sada očekujem. Sve će mu biti oprošteno. Ne brinite se, časni gospodine, sve će opet biti dobro. Zadajem vam časnu riječ. - Hvala, kneže. Ne bih htio ostaviti ovaj dvorac dok nisam potpuno 248 d i zbog mene netko ne pati Isto tako bih htio znati što je s onim SlgUr"rom koji smo sklopili s mojom štićenicom, plemenitom gospodom. ugovi ^)r,rjm Ul!mor, molim neka :, n.ju/daje i mo_m i u . Nadam se i će mi prisutnost mojeg gosta poslužiti da"se rijeSim Pencingera na k\liko sati iz dvorca, a onda sam opet gospodar. Legnite mirno na "očinak. Sutra se nadam najboljem. HVO. tipravo ,1o[a/i P i Pan. Dakle, Site. sve mu je oprošteno. Na te se riječi Stjepko oprostio s knezom i vrati u sobu, ali ostao je kod vrata da osluškuje dobzak svojeg saveznika, dok Brandenburg nobrza prema stubama i dočeka Petra Pana. -Požuri se nuka ga kne/ -Očito znaš tko se nalazi u dvorcu? Imam moćnog gosta iz Budima koji je zaželio da ga zabaviš. Ako pred njim spomeneš Gordajiu, sutra u zoru tvoja glava silazi s ramena. Ako je pak ni jednom riječi ne spomene - upadne barun Pencinger niti kakvom drugom primjedbom ne podsjeti na nju, opraštamo mu svaku kaznu za ono što je počinio.
Petar Pan pogleda i jednog i drugog, nakani M” i ari m -im Jmn”Va , svečano veli: ... - Mojim složnim sucima pokoravani se, jer meni je do glave, a ne do ljepotice. . - Sad se žuri. Namazi lice i zgodno se odjeiu da gosta zabav is Pazi, vrlo odlična ličnost. Moram barem znati njegov stališ da vidim kakvu šalu može razumjeti njegova tikva - Odličan je. iz najbliže kraljeve okoline. To je dovoljno dok ga sam ne ugledaš. Ako je iz kraljeve okoline, onda znam što moram činiti. Bit ću odmah gotov. l ode tamnim uskim hodnikom u svoju garderobu. Kad je stigao k vratima, okrene se. ali opa/i da Pencinger stoji na hodniku, dakle, očito čeka da se on preodjene. "Novo prijateljstvo između prljave kneževske krpetine i ove stare lisice znači nešto važno. Sad ne mogu ići ni Gordani, a ni k Stjepku." I nestane iza vrata da se brzo odjene. Dok je izlazio, još uvijek je tamo stajao Pencinger, a s njim i potkastelan Stigavši bliže Pencinger uputi Petra Pana u blagovaonicu. "Čuvaju me da ne bih oti- (i i To je bjelodano." l dostojanstveno ulazi u blagovaonicu. Na vratima stane uzdignute glave. Veliki crveni plašt omotao je oko s\ou ii”da -”A u um .io “Kninom od pozlaćenog papira. Spazivši gosta, prepozna kralja, svojeg gospodara, koji ga je ustupio knezu Brandenburgu. Zatomi vješto i/m iulci “ shvati čitavu situaciju, ali smjesta započne igru. Mrko oslovi prisutne, držeći se pognuto: Što je to? Ja, kralj budala, ulazim, a vi sjedite. Kakvo je to vladanje mojih rođaka i podanika? Nitko ne ustaje da se pokloni svome kralju? Nikome nije do šale. a on se približi stolu i pogleda kralja: Sidoh ovog časa sa vješala da još malo prošećem dvorcem. - Sa vješala? namršti se Vladislav. To baš ne zvuči kao vesela šala! I on pusti ruku kojom je držao plašt. Crvena se tkanina razdvojila i otkrila omotano uže oko suhog vrata. - Eto, vidite. Istina je živa. Uže moje penje mi se na krunu. Danas se sve razvija u znaku preporoda. Svi hoće u visine. Želudac se penje u srce, jetrica u salo, poštenje u džepove, samo je pamet prosjakinja, a nitko joj ne dobacuje ni prebijenog groša. Svi se tove, gospodo, samo pamet gladuje, suši se, suši kao svinjska butina u dimnjaku. Evo oružja što su ga izumili danas neki drumski razbojnici, dok se vitezovi moraju boriti na mačeve kao naši
pradjedovi. Što me tako preplašeno gledaš? - prekine on govor, gledajući u kralja. Ti si, da vidim, sad te prepoznajem. Ti si sluga našeg dobrog kralja Vladislava, najvjerniji, najiskreniji njegov sluga. Je li tako? Vladislav se nasmiješi i tiho odgovara: - Pravo veliš Petar Pan, ja sam mu najvjerniji sluga. - Kad si mu najvjerniji, onda ga možeš čestito iza leda izgrditi. Reci: je li još uvijek tako plah, nemoćan, popustljiv prema pljačkašima kraljevstva? Je li još uvijek tako čangrizav kod jela? Ništa mu nije dobro, od svega malo uzme i ostavlja. Sad kralj prasne u smijeh i svi drugi s njim, dok Petar Pan pita: - Čemu se smiješ? Radije reci: još uvijek taj kralj jede kao komarac, ništa mu ne valja, ništa mu ne ide u slast? Još više se kralj smije i odgovara u smijehu: - Nema što dobro jesti, dragi moj. Da sjedne uz ovaj stol, ugušio bi se u pečenju, omastio bi bradu kao što sam ja danas ovdje. Siromašni tvoj kraljevski drug mora često posuditi paru da kupi vina, a u mesara više nema ni vjeresije. - Dakle, tvoj kraljevski gospodar ne pljačka kraljevstvo, sve prepušta svojim kraljevskim državnicima? Siromašak, ne zna zgrabiti brzo, sve mu odnesu ispred nosa njegovi bistroumni savjetnici u Budimu. - Istina je - smiješi se Vladislav dobroćudno - pravo veliš, sve mu odnesu ispred nosa. Ali ovdje je pun stol svega i svačega. - Bogata je ova zemlja Hrvata, slugo kraljevski - veli Petar Pan. Evo, kraljevi se rođaci ovdje prežderavaju, mrtvo opijaju, grabe punim šakama. Reci, dakle, svojem kralju neka seli u Hrvatsku, tu će mu biti želudac i mošnja uvijek puni. - Nikad nisam slutio da ovdje ima toliko bogatstva. - Što - usplahiri se knez -ja sam kraljevskom ujaku slao teladi| prasetine, peradi, svega u izobilju kad smo obrstili plemićke kurije brani se knez, a kralj Vladislav začuđeno zakima: - Ništa tvoj kraljevski ujak nije vidio ni okusio od toga. - Rekoh ja: progutali su mu to njegovi državnici. Da su mu bareift dali omirisati oglodane kosti, znao bi da nećakov želudac ima srca i za njega - vikne Petar Pan. - Ne razumijem kako su mogli i smjeli uzeti što sam slao vama -* ljuti se knez. - Kad ja ovdje budem ban, slat ću sve blago i bogatstvo Hrvatske ravno u Budim. Samo pa/itc da ga na putu ne orobe kojekakvi razbojnici veli dvorska budala. Da. znam - odgovara Vladislav nekako zaplašeno - a pogled mu pada na zdjelu koju je baš sada unio sluga s novim pečenjem. Petar Pan opazi kraljev pogled koji se sljubio s rumeno pečenim
kopunom, dok kne/ nastavlja: - Moram podsjetiti i kralja da će... - Ostavite sada, kne/e. k u; n a - veli lakrdijaš - gledajte kopune, to je kralj u svojem rumenom masnom grimizu. Miriše kao ljiljan. Usrdno pogleda Vhuiisla\ svojeg dvorskog budalu, dok ovaj uzima veliki nož i stade rc/ati. - Ovako bih ja izrezao i neke druge kopune kad bi mi ih ispekli i rezao bih ih tebi. slugo kraljevski, sve redom al\ohi Ih m o LIJU proKniti-i ponleda Peneingera i Ferencija. Ponovo u/eše jesti svježe pcćemc i zalijevan ga vinom. I Vladislav se, na čudo svih. ponovo uhvati jela. - Da je barem mdje naš dobri kralj uzdiše lakrdijaš - možda bii njemu jednom išlo u slast - A zašto on zapravo nije stigao? pita Vladislava, na što on odvraća: - Već putuje i dugo će ostati ovdje. Ja sam mu glasnik. Pencinger i Ferenu osjete udarac tih riječi, dok budala viče: On putuje tako davkn i ne sluti što će sve u Hrvatskoj pojesti, popiti, uvezati u svežnje vc i otprtiti u prijestolnicu? Čemu dolazi? Radi se o kraljevni ženidbi - veli Vladislav. Svi su ra/vahli oči u mršavog starog čovjeka čija put izgleda kao komad žute zgužvane tkanine Bolest mu je pognula leda. Ispod širokih rukava njegova haljetka u/ditile se ruke na kojima šc ovisila. V. Ja Vvalno gleda Petar Vladislava i jedini nađe riječi da mu odgovori na začuđenu primjedbu: Jadni moj kraljevski drug! On, dakle, ide u ženidbeni jaram? Kakve li gluposti. Ali kralj se nasmiješi i punom usnama odgovori: Naprotiv, on hje/i pred tim jarmom. Bježi! Kakve li mudrosti! - opet će Petar Pan. Brzo okrećeš mnjenic. prevrtljivče! - veli kralj. 7 Ima ra/ličitih mnjenja puno skladište pa uzimam kako mi slučajno treba. Ali reci, slugo kraljevska, zar je kralj pobjegao pred ženidbom? Htjeli su mu objesili kraljicu" Vi koju je nesretnicu pao izbor gospode iz Budima? . Ona se sama odabrala i sama ponudila - raspriča se sada adislav. - To je sestra pnkoine kraljice Beatrice aragonske, ime joj je Oliva. Pokojna kraljica Beatrica donijela je pnkninoni k-.,.m Ma UH” veliki miraz, ali kad su ju Mađari istjerali i/ ktalji-vstv a: mvaju| \ i auli nara/. \a samrti ostavila je Beatrica taj miraz svojoj najmlađoj sestri i nećaku, “oj vod i Hipolitu On" su sada optužili ugarsko kraljevstvo da im vrati "Jinov rmraz. Ali su se Oliva i Hipolit predomislili i žele odustati
od Pnx:csa ako se krali vjenča Olivom. 250 - Kralj je mogao biti taj magarac koji će opet ponijeti dugo” gospode u Budimu? Ako mu se hoće, prosto mu bilo. Vladislav pripovijeda, a ostali slušaju: - Kralj je čuo da Hipolit i Oliva dolaze hitno u Budim da ugovore, ali on se pokupi i reče budimskoj gospodi da ide u Pečuhl Međutim, smislio je drukčije. Rekoše kralju da je njegov dragi nećak knei Đuro bolestan i on krene ravno preko Drave k njemu u Lukavac, dok "“ Budimu misle da se skriva pred Olivom i Hipolitom u Pečuhu. - Zato ste, moj ujače, tako iznenada stigli, a"da se niste ni najavili -a primjećuje knez. I kao da mu je odlanulo. Dakle, to je žena zbog koje on dolazi Lukavac? Nije Gordana kako mu je rekao Pencinger? Dok o tome veselo razmišlja, pogleda kaštelana, a ovaj samo žmirntf kao da veli: "Kralj neće da prizna pravu istinu." c - Ovdje me ne mogu naći ni Hipolit ni Oliva - smijucka se zlurado Vladislav - neprestano sam bježao pred njima. Ovdje se osjećanuj sigurnijim. A kako vidim, zdravlje mojeg nećaka nije baš ničim narušeno. - Već sam ozdravio - veli knez i pogleda Pencingera kao da ga upozorava koliku mu iskazuje uslugu što taji trovanje i očekuje za to uzvrat. Međutim, Danijel namjerava razgovor skrenuti drugim smjerom. - Nikoga se ovdje ne morate bojati. Neće vas pronaći lijepa Aragonka - primjećuje on. - Brinut ćemo se svi da vam bude lijepo i lako kao što je nama. Pencinger i Ferenci stadoše ispitivati Vladislava o Hipolitu i lijepoj Aragonki, o njegovu putu i planovima. Petar Pan iskoristi priliku i nestane iz sobe. Nakon njegova odlaska osjeti Danijel da mora pogledati kneževe^ goste u kuli i hitno odlazi iz blagovaonice, ali ne skrene prema kuli, negoi ide ravno u lakrdijaševu sobicu. Su GORDANINA VEČERA Zatvorena u sobi, osluškivala je Gordana živahno kretanje trije-j movima dvorca, ču^ je glasove pa i kratak razgovor što su ga izmijenili Stjepko i knez. Saznala je da je stigao neki gost. Po svem kretanju i glasovima, što su katkad doprli do nje, nagađala je da se podvečer sve” izmijenilo, da knez izlazi na hodnik, a čula je i dolazak Petra Pana.
Ipak se* ne pokazuje. Osjeća se dobro ovako zarobljena, prema tome, ima zahvaliti! što joj nisu donijeli večeru. Prema svemu, prosuđuje da je taj iznenadni gost sigurno neka uvažena ličnost ili barem moćna kad se svi oko njega” toliko brinu da su zaboravili i na nju. Uvjerena da će Petar Pan doći i javiti > joj što se događa, čeka strpljivo i Ijubopitno da zakuca na njena vrata.) Mjesto njegova glasa čula je na vratima služavku: j - Plemenita gospođo, nosim vam večeru. “ Glas poznate djevojke obraduje je. Možda će od nje saznati tko je* došao, a zapravo osjeća i glad - i ona odsune vrata. " 252 Na velikom srebrnom pladnju služavka donosi mirisno jelo. Druga lievojka iza nje donosi tanjure, pribor i piće. Gordana promatra dievojkc dok MI postavljale zdjele i tanjure i onda UP” d”- Danas ste svi veoma zaposleni? Djevojke potvrde klimajući, a jedna odgovori: _ Morali smo klati perad i spremati svježu večeru. Sigurno je neki visoki gospodin. Prostirali su zlatom i srebrom. Gordana se/amisli. "l o /nai i da i c UM mu neka visoka ličnost stigla u knežev dvorac. Prema tome je i razumljivo zašto su knez i Pencinger obustavili ratovanje"Lako je pogoditi da je zbog te ličnosti i Petar Pan pušten na slobodu i očito se sprema vršiti lakrdijašku službu. Dakle, sieurno će naći prigodu da dođe k njoj. S ovim mislima čeka da djevojke urede stol. Tada joj primakosc ^tolicu - Evo. plemenita gospođo, sve je pripremno za večeru - veli djevojka pa se sa svojom diaiaai ieom uputi iz sobe. Još nisu stigle do vrata, kad ponovo netko zakuca. Gordana se opet ponada Petru Panu hita mu ususret. Ali u sobu ulazi njezin kaštelan Mladenčić. Neugodno iznenađena, gleda njegovo blijedo lice, obraslo crnom bradom i tamne oči, uperene već na prvom koraku u zdjele. Onda se pokloni. Kad su djevojke i/ašL. odmah joj saopći: - Gospodarice Šalje me k vama kaštelan i moli da mu oprostite što vam je večeru poslao tako kasno. Ljudi su u velikoj žurbi oko gosta sasvim zaboravili na vas, što, dakako, nije lijepo. Podrugljivi smješak /ačudi M ladcnčič.i. To ga iznenadi. Čemu se ona podrugujc”.” pita sam sebe n/nemnen kao da bi ona mogla razotkriti
tajnu zbog koje dolazi k njoj. AH se brzo umiri, saznavši uzrok njenoj podrugljivosti. - Zabavlja ifce iznenadna ljubaznost gospodina baruna. To očito moram zahvaliti nćpo/nuiom SJOSUK” - Svakako - prih\ati Mladenčić -Gospodin kaštelan odjednom se izmijenio u našu korist, l {areni mi se lako e: a i "N L onicn<“ mi |e 11 u ha /no naložio neka pohitam k vama i donesem njegovu ispriku. - A tko je taj “gost? Sigurno ste ga vidjeli? - Nisam, ali mi 1.a/u da je neki velikaš iz Budima, odličan i moćan, ali nikako ne mogu do/nati njegovo ime. Bez obzira na to tko je, svi su se užurbali i rastrčali “da ga dvore sa svih strana, valjda kakav prijatelj gospodina Verbecija. Gleda ga prija/no sluša njegovo pripovijedanje i vješto pokriva sumnje. Već je lagao kad je govorio o uhvaćenom Damiru i sada ne zna govori li istinu, ili opet dola/i s dobro nam K .1, u ni la/nia l”.i ip i l , gost je i] dvorcu očito moćan Mladenčić možda i zna tko je. Gordana se pričinja da mu vjeruje i nastavlja se prikazivati kako ne sluti da je Pencinger obmanjuje s uhvaćenim Damirom. Zato brižno pita: - Niste ništa čuli o mojem sinu? • •• • - Ništa što vam već nisam saopćio. 253 - Kralj je mogao biti taj magarac koji će opet ponijeti dugova gospode u Budimu? Ako mu se hoće, prosto mu bilo. |j Vladislav pripovijeda, a ostali slušaju: - Kralj je čuo da Hipolit i Oliva dolaze hitno u Budim da to” ugovore, ali on se pokupi i reče budimskoj gospodi da ide u Pečuh. Međutim, smislio je drukčije. Rekoše kralju daje njegov dragi nećak knez Đuro bolestan i on krene ravno preko Drave k njemu u Lukavac, dok u Budimu misle da se skriva pred Olivom i Hipolitom u Pečuhu. - Zato ste, moj ujače, tako iznenada stigli, a"da se niste ni najavili -primjećuje knez. I kao da mu je odlanulo. Dakle, to je žena zbog koje on dolazi i* Lukavac? Nije Gordana kako mu je rekao Pencinger? Dok o tome veselo razmišlja, pogleda kaštelana, a ovaj samo žmirn" kao da veli: "Kralj neće da prizna pravu istinu." c - Ovdje me ne mogu naći ni Hipolit ni Oliva - smijucka se zlurado Vladislav - neprestano sam bježao pred njima. Ovdje se osjećam sigurnijim. A kako vidim, zdravlje mojeg nećaka nije baš ničim narušeno. - Već sam ozdravio - veli knez i pogleda Pencingera kao da ga upozorava koliku mu iskazuje uslugu što taji trovanje i očekuje za to uzvrat. Međutim, Danijel namjerava razgovor skrenuti drugim smjerom. - Nikoga se ovdje ne morate bojati. Neće vas pronaći lijepa Aragonka
- primjećuje on. - Brinut ćemo se svi da vam bude lijepo i lako kao što je nama. Pencinger i Ferenci stadoše ispitivati Vladislava o Hipolitu i lijepoj? Aragonki, o njegovu putu i planovima. Petar Pan iskoristi priliku i nestane iz sobe. Nakon njegova odlaska osjeti Danijel da mora pogledati kneževe! goste u kuli i hitno odlazi iz blagovaonice, ali ne skrene prema kuli, nego? ide ravno u lakrdijaševu sobicu. l GORDANINA VEČERA Zatvorena u sobi, osluškivala je Gordana živahno kretanje trije-j movima dvorca, ču^ je glasove pa i kratak razgovor što su ga izmijenili Stjepko i knez. Saznala je da je stigao neki gost. Po svem kretanju i glasovima, što su katkad doprli do nje, nagađala je da se podvečer sveizmijenilo, da knez izlazi na hodnik, a čula je i dolazak Petra Pana. Ipak set ne pokazuje. Osjeća se dobro ovako zarobljena, prema tome, ima zahvaliti > što joj nisu donijeli večeru. Prema svemu, prosuđuje da je taj iznenadni gost sigurno neka uvažena ličnost ili barem moćna kad se svi oko njega toliko brinu da su zaboravili i na nju. Uvjerena da će Petar Pan doći i javiti > joj što se događa, čeka strpljivo i Ijubopitno da zakuca na njena vrata, l Mjesto njegova glasa čula je na vratima služavku: “ - Plemenita gospođo, nosim vam večeru. J Glas poznate djevojke obraduje je. Možda će od nje saznati tko jw došao, a zapravo osjeća i glad - i ona odsune vrata. 1 Na velikom srebrnom pladnju služavka donosi mirisno jelo. Druga lievojka iza nje donosi tanjure, pribor i piće. Gordana promatra djevojke o!ok su p"si a vljale zdjele i tanjure i onda Ur" d”- Danas ste svi veoma zaposleni? Djevojke potvrde klimajući, a jedna odgovori: _ Morali smo klati perad i spremati svježu večeru. Sigurno je neki visoki gospodin. Prostirali su zlatom i srebrom. Gordana se zamisli. To/nau da ie uiv.mi. neka visoka ličnost stigla u knežev dvorac. Prema tome je i razumljivo zašto su knez i Pencinger
obustavili ratovanje .Lako je pogoditi da je zbog te ličnosti i Petar Pan pušten na slobodu i očito se sprema vršiti lakrdijašku službu. Dakle, sieurno će naći prigodu da dude k njoj. S ovim mislima čeka da djevojke urede stol. Tada joj primakose Policu - Evo. plemenita gospođo, sve je pripremno za večeru - veli djevojka pa se sa svojom dinamom uputi iz sobe. Još nisu stigle do vrata, kad ponovo netko zakuca. Gordana se opet ponada Petru Panu i hita mu ususret. Ali u sobu ulazi njezin kaštelan Mladenčić. Neugodno iznenađena, gleda njegovo blijedo lice, obraslo crnom bradom i tamne oči, uperene već na prvom koraku u zdjele. Onda se pokloni. Kad su djevojke i/ask. odmah joj saopći: - Gospodarice Šalje me k vama kaštelan i moli da mu oprostite što vam je večeru poslao tako kasno. Ljudi su u velikoj žurbi oko gosta sasvim zaboravili na vas, što, dakako, nije lijepo. Podrugljivi smjesu k /aeudi Mladenai a. To ga iznenadi. Čemu se ona podruguje”.” pita sam sebe n/nemiren kao da bi ona mogla razotkriti tajnu /bog koje dolazi k njoj. Ali se brzo umiri, saznavši uzrok njenoj podrugljivosti. - Zabavlja ifte iznenadna ljubaznost gospodina baruna. To očito moram zahvaliti ncpo/natom SJOSUK” - Svakako - prihvati Mladenčić - Gospodin kaštelan odjednom se izmijenio u našu korist. Harem mi se laku č" n! \eiinii" n>> mije ljuba/no naložio neka pohitam k vama i donesem njegovu ispriku. - A tko je taj “gost? Sigurno ste ga vidjeli? - Nisam, ali mi ka/u da je neki velikaš iz Budima, odličan i moćan, ali nikako ne mogu do/na t i njegovo ime. Bez obzira na to tko je, svi su se užurbali i rastrčali da ga dvore sa svih strana, valjda kakav prijatelj gospodina Verbccija. Gleda ga prija/no, sluša njegovo pripovijedanje vješto pokriva sumnje. Već je lagao kad je govorio o uhvaćenom Damini i sada ne zna govori li istinu, ili opet dola/i s dobru nanije-, Ka a m Li/--na. Pa ipak, gost je u dvorcu očito moćan Mladenčić možda i zna tko je. Gordana se pričinja da mu vjeruje i nastavl|u se prikazivati kako ne sluti daje Pencinger obmanjuje s uhvaćenim Damirom. Zato brižno pita: - Niste ništa čuli u mojem sinu? •• • - Ništa što vam već nisam saopćio. 253 252 - Kralj je mogao biti taj magarac koji će opet ponijeti dugo” gospode u Budimu? Ako mu se hoće, prosto mu bilo. Vladislav pripovijeda, a ostali slušaju:
- Kralj je čuo da Hipolit i Oliva dolaze hitno u Budim da ugovore, ali on se pokupi i reče budimskoj gospodi da ide u Peču” Međutim, smislio je drukčije. Rekoše kralju daje njegov dragi nećak km Đuro bolestan i on krene ravno preko Drave k njemu u Lukavac, dok tfj Budimu misle da se skriva pred Olivom i Hipolitom u Pečuhu. - Zato ste, moj ujače, tako iznenada stigli, a"da se niste ni najavili primjećuje knez. I kao da mu je odlanulo. Dakle, to je žena zbog koje on dolazi Lukavac? Nije Gordana kako mu je rekao Pencinger? Dok o tome veselo razmišlja, pogleda kaštelana, a ovaj samo žmii kao da veli: "Kralj neće da prizna pravu istinu." - Ovdje me ne mogu naći ni Hipolit ni Oliva - smijucka se zlurado Vladislav - neprestano sam bježao pred njima. Ovdje se osjećam sigurnijim. A kako vidim, zdravlje mojeg nećaka nije baš ničim narušeno. - Već sam ozdravio - veli knez i pogleda Pencingera kao da ga upozorava koliku mu iskazuje uslugu što taji trovanje i očekuje za to uzvrat. Međutim, Danijel namjerava razgovor skrenuti drugim smjerom. - Nikoga se ovdje ne morate bojati. Neće vas pronaći lijepa Aragonka - primjećuje on. - Brinut ćemo se svi da vam bude lijepo i lako kao što je nama. Pencinger i Ferenci stadoše ispitivati Vladislava o Hipolitu i lijepoj^ Aragonki, o njegovu putu i planovima. Petar Pan iskoristi priliku i nestane iz sobe. Nakon njegova odlaska osjeti Danijel da mora pogledati kneževe” goste u kuli i hitno odlazi iz blagovaonice, ali ne skrene prema kuli, nego? ide ravno u lakrdijaševu sobicu. GORDANINA VEČERA Zatvorena u sobi, osluškivala je Gordana živahno kretanje trijemovima dvorca, ču^ je glasove pa i kratak razgovor što su ga izmijenili Stjepko i knez. Saznala je da je stigao neki gost. Po svem kretanju i glasovima, što su katkad doprli do nje, nagađala je da se pod večer sve izmijenilo, da knez izlazi na hodnik, a čula je i dolazak Petra Pana. Ipak se ne pokazuje. Osjeća se dobro ovako zarobljena, prema tome, ima zahvaliti što joj nisu donijeli večeru. Prema svemu, prosuđuje da je taj iznenadni gost sigurno neka uvažena ličnost ili barem moćna kad se svi oko njega toliko brinu da su zaboravili i na nju. Uvjerena da će Petar Pan doći i javiti > joj što se događa, čeka strpljivo i Ijubopitno da zakuca na njena
vrata, l Mjesto njegova glasa čula je na vratima služavku: J - Plemenita gospođo, nosim vam večeru. f Glas poznate djevojke obraduje je. Možda će od nje saznati tko je* došao, a zapravo osjeća i glad - i ona odsune vrata. "* Na velikom srebrnom pladnju služavka donosi mirisno jelo. Druga licvojka iza nje donosi tanjure, pribor i piće. Gordana promatra dlevojVcoiok MI postavljale /d jele i tanjureionda UP” Ai- Danas ste svi veoma zaposleni? Djevojke potvrde klimajući, a jedna odgovori: - Morali smo klati perad i spremati svježu večeru. Sigurno je neki visoki gospodin. Prostirali su zlatom i srebrom. Gordana se zamisli, l o /r.ai i da ic uMim, neka visoka ličnost stigla u knežev dvorac. Prema tome je i razumljivo zašto su knez i Pencinger obustavili ratovanje Lako je pogoditi da je zbog te ličnosti i Petar Pan pušten na slobodu i očito se sprema vršiti lakrdijašku službu. Dakle, sieurno će naći prigodu da doik k njoj. S ovim mislima čeka da djevojke urede stol. Tada joj primaknu- stolicu - Evo. plemenita gospođo, sve je pripremno za večeru - veli djevojka pa se sa svojom dniaui leoni uputi iz sobe. Još nisu stigle do vrata, kad ponovo netko zakuca. Gordana se opet ponada Petru Panu hita mu ususret. Ali u sobu ulazi njezin kaštelan Mladenčić. Neugodno iznenađena, gleda njegovo blijedo lice, obraslo crnom bradom i tamne oči, uperene već na prvom koraku u zdjele. Onda se pokloni. Kad su djevojke i/ašlc. odmah joj saopći: - Gospodarice Šalje me k vama kaštelan i moli da mu oprostite što vam je večeru poslao tako kasno. Ljudi su u velikoj žurbi oko gosta sasvim zaboravili na vas, što, dakako, nije lijepo. Podrugljivi smješak /ačudi Mlade-iieai .1. To ga iznenadi. Čemu se ona podrugujc”.” pita sam sebe ii/nemircn kao da bi ona mogla razotkriti tajnu /bog koje dolazi k njoj. Ali se brzo umiri, saznavši uzrok njenoj podrugljivosti. - Zabavlja ine iznenadna ljubaznost gospodina baruna. To očito moram zahvaliti nčpo/naiom SJOSUK” - Svakako - prihvati Mladenčić - Gospodin kaštelan odjednom se izmijenio u našu korist. Harem mi se laku c" n! \eonk no mije ljuba/no naložio neka pohitam k vama i donesem njegovu ispriku. - A tko je taj gost? Sigurno ste ga vidjeli? - Nisam, ali mi la/u da je neki velikaš iz Budima, odličan i moćan, ali nikako ne mogu do/na i i njegovo ime, Bez obzira na to tko je, svi su se užurbali i rastrčali da ga dvore sa svih strana, valjda
kakav prijatelj gospodina Verbccija. Gleda ga prija/no sluša njegovo pripovijedanje vješto pokriva sumnje. Već je lagao kad je govorio o uhvaćenom Damini i sada ne zna govori li istinu, ili opet dola/i s dobro na micsicnmi ki/”aui .Pa ipak, gost je u dvorcu očito moćan Mladenčić možda i zna tko je. Gordana se pričinja da mu vjeruje i nastavila se prikazivati kako ne sluti da je Pencinger obmanjuje s uhvaćenim Damirom. Zato brižno pita: - Niste ništa čuli o mojem sinu? •• •• - Ništa što vam već nisam saopćio. 253 252 - Ako je u dvorcu važna i utjecajna ličnost iz Budima, mogla bih” ishoditi da mi vrate dijete. Što mislite o tome? - Ako je gost moćniji od kneza, možda bi pustio na slobodu i vas, gospodarice, a onda bismo napokon ipak već jednom bili pod svojim krovom. Koliko čeznem da moja gospodarica bude sretna i zadovoljna. - Lijepo je čuti da ste mi tako dobri. Naglasila je te riječi prijazno i ostala stajati, očekujući da se on udalji. Izvršio je poruku pa je prirodno da sad ode. Nekoliko časaka ona šuteći čeka da se oprosti, ali on opet pogleda na stol i ponizno reče: - Molim vas, gospodarice, upravo ste nakanili večerati. Sjednite i založite. - Istina je, dobrano sam ogladnjela - veli ona i korakne prema stolu. Ne bi ga htjela otjerati, ali opet želi da on što prije izađe. I ponovo naglašava da je gladna, uvjerena da će izići i ostaviti je. On ne odlazi, naprotiv, moli je: - Neka mi gospodarica dopusti daje zabavim kod jela. Sada su svi zaposleni svojim visokim gostom i barun neće opaziti da sam malo duže zaostao uz vas. Dopustite da barem malo dočaram one večeri u Brezovici kad sam svojoj gospodarici kod jela pripovijedao zgode i nezgode. - Ne može mi dočarati one večeri u Brezovici jer tada smo svi bili na okupu i moj muž i sin, a tko zna kako je večeras na bojnom polju vaš gospodar i kako je danas večerao moj sin? Ne guši li se u žalosti za majkom. Odgovor mu nije ugodio i stoji nešto smeten. Još uvijek Gordana nije sjela, neodlučna da mu dopusti ostati ili bi ga opomenula da ide. Ako mu naloži da ostavi sobu, razdražit će ga, možda izazvati u njemu misao da ga se boji. Bolje je da ga ljubazno pozove neka sjedne i s njom čavrlja dok ona prione uz jelo. Dok o tom razmišlja, Gordana se odjednom čudi. Otkud joj misao
nekakve bojazni? Njena je duša uvijek budna. Promatra, ne samo ljude i događaje oko sebe, nego stalno kontrolira svoje osjećaje i misli. Ako je sada spopada nevoljkost od njegove blizine, očito je to zbog one izjave koju je izrekla danas popodne da mu je već davno sklona. Mora to popraviti. Ili ga dovodi k meni kakva spletka? Ona se pričini ravnodušnom i pita: - Ako niste pospani, sjednite časak. Drago mi je kad mogu razgovarati o mužu i o sinu. Ne znam za koga sam više zabrinuta. Lakše mi je kad o onjima raspravljam. Njegove su oči uperene u ljepotu njenog tijela. Kao da ne sluša što ona govori, već se opija divnim oblicima stasa što se tako dostojanstveno odražava u haljini od zelene tkanine, urešene bijelim svilenim vrpcama. Na smeđoj kosi blista mrežica od svjetlucavih zelenih i bijelih stakalaca. Ona zna da on promatra njenu ljepotu, ali ne sluti s kakvom tajnom sjedi njoj nasuprot i zašto mu pogled s njenog tijela svaki čas pada na zdjele. - Molim vas, gospodarice, sjednite već jednom. Ohladit će vam se večera. Da niste možda i vi još gladni? Hvala, ja sam večerao ua\ n< < pr”ii nego što le stigao gost. Dolje u ,jem zatočenju večera se još za bijela dana. Ali molim vas sjednite, mtpovijedat ću vam kakvu lijepu uspomenu s naše Brezovice. Onih dana kad smo ostali sami, a gospodar je otišao na sabor. Govorimo radije n tome kad su bili kod kuće i otac i sin - veli oiri sjedne k stolu, u/me nož i zareže kruh. “ Znoj ga oblijeva od pomisli da će to krasno tijelo od ovog jela bespomoćno zaspati i biti potpuno predano njegovu naručju. Od uzbuđenja ne mo/e oUoriti usta ua ne bi zadrhtala pa radile šuti Posled mu se zadrži na bijelim rukama šio re/u meso. pola/u ga na tanini opet žlicom uzimaju mirisavi umak i polijevaju valjuške. Ne može otići sve dotle dok ona slasno ne /aiu/i to ielo ko|c ee ii|emu donijeti davno očekivane časmv. sada tako blize i nedostižive. Više mu ne može pasti nikakva zapreka na taj kratki put što vodi do njene ljepote. Više mu se ne može otetu Prikovat će je uza se kad joj razotkrije da je sva ljepota bila njegova u času dok je bešćutno spavala, omamljena barunovim napitkom Sva njena sklonost ne bi je dovela u njegov naručaj. O tom je uvjeren sada dok ona s tolikim osjećajem spominje muža. Ne može više čekati. Potpuno se predaje svojoj strasti i gotovo pohlepno gleda zalogaj što teži na njenom tanjuru. Gordana primakne tanjur i stade slasno jesti. Danijel se uputio iz blagovaonice s izlikom da ide u kulu, potrčao je ravno u sohu Petra Pana. Našao ga je već odjevena u žensko odijelo, natovarena lažnim nakitom Na glavi mu je crna ženska.vlasulja. Stao je mazati liee i pogledao začuđeno markgrofa.
- Pobjegao sam iz društva Petar Pan. Želim ti nešto reći. - Tajnovito šapeete kao da vas progone ljubavne muke, mladi gospodine”.” Barunica Marcela /abavlja se s drugim? To vas muči? - Neka je vrag nosi. dodijava mi ljubomorom. Slušaj lakrdijašu, ne znaš da sam ja kralja podsjetio na tebe i meni duguješ slobodu i život? - Koliku ucjenu imam platiti? - Uslugu tražim, a nećeš se mnogo izmučiti dok za mene prinosiš veliko djelo. - Br/o, žuri mi "e, kralj čezne za mnom. Što oklijevate? - Moleći tvoju pomoć moram malo izdati svojeg bratića, ali kad se radi o divnoj ženi, onda je takva izdaja viteška dužnost. Nestrpljivost obuzima lakrdijaša, osjećajući da je usluga koju traži Danijel u vezi s onim što ova] t,i obunuiLa niem>\ i misli i ponovo poziva markgrofa da se odazove - Knez ti je naložio da pred kraljem ne spomeneš Gordanu? Je li? - Zaprijetio mi je gubitkom glave ako je spomenem. Zar između kraljeve ličnosti i ove Ijepotne ima neka tajna veza? - Svojedobno Vladislav je gubio glavu za tom ljepoticom i htio je u"mti kraljicom. 255 254 počastim - A kraljev nećak odlučio je ljepoticu odlikovati kneževske Ijubovce? Pogađam li? - Navlas. Zato moj bratić kani lijepu ženu maknuti ispod o\ krova što je već davno smišljao Pencinger, opet za svoje svrhe. - Za zlatom se svatko otimlje, naravno, ali kako bi je mot_ maknuti dok mu je na putu njezin rimski zaštitnik, onaj mladi svećenik - Sutra u zoru otpremit će je knez i kaštelan sporazumno iz dvor" Medvedgrad. - Divno su se opet složili. Naš knez ne bira svoje saveznike. A stol tražite od mene? - Savjetuj mi kako bih mogao spriječiti knežev naum da Gorda maknu? - Vi biste je priuštili kralju? - Nema tu mjesta tvojim ludorijama. Kralja se u ovom dvorcu i bojim, a u Medvedgradu Gordana neće imati ničije zaštite protiv nasilnog kneza. Ovdje smo spremni daje branimo, i ja, i rimski poslanik, a valjda i ti? - Lakrdijaš ne može zaštićivati ljepoticu, a da ne bude tragičan. Dakle, što hoćete da uradim, markgrofiću? - Baš to ne znam i molim te u tajnosti savjetuj mi ili pomozi,
upozori je neka se brani. - Spomenite kralju da je ona ovdje. - Onda će me knez već sutra izbaciti iz dvorca. - Vas će izbaciti iz dvorca čitavoga, a meni bi mogao izbaciti samo glavu. Moja glava vrijedi više nego vi, gospodine, od glave do pete. Ali slušajte: ako Gordanu kane odvesti na Medvedgrad, onda je Pencinger smislio neku naročitu izliku kojom će je prevariti kao što je već jednom bilo. Da nije tako, ne bi potkastelan tako budno stražario na trijemu. I sad stoji tamo. - Tiho, čuješ li? Netko je pred vratima. Osluškuju nas. Govorimo brzo o Marceli. I lakrdijaš započne glasno: - Dragi markgrofe, ne mogu vam pomoći, sami ste krivi ako vam se lijepa Marcela iznevjerila. Smognem li dosta rječitosti, pokušat ću dovesti ljepoticu opet u vaš naručaj. - Učini to Petar Pan, ljubim Marcelu do ludila. - Dobro markgrofe, idem odmah potražiti lijepu barunicu. Ako je nađem u zabavi s gospodom, sagnut ću se k njezinim dražesnim ušima i riječima joj uliti u dušu ljubavni napitak od kojeg se mora opet vratiti k vama. A sad brzo, kralj čeka. Obojica su zamijetili kako vani prisluškuju. Ipak se upute iz sobe. Petar Pan otvori vrata i veselo izlazi. Tamo stoji sam Pencinger. Petar Pan se iznenadi, stade se ispričavati što je predugo izostao i pokaže svoju žensku haljinu. - Vidite, žene se ne mogu tako brzo odjenuti. Sada još nekoliko trenutaka. Moram upitati barunicu jesam li se dobro udesio, možda ima kakva pogreška na mojoj ženskoj haljini. Ne čekajući odgovor, pohita u kulu odakle se čuje smijeh. Otvori 56 , ui,/, Svi kriknu od radosti, okruže ga, smiju se, izazivaju ga, a on nekoliko teških iala, obuhvati barunicu oko pasa i šapne: Barunice, čekajte me duk ne dođem k vama. nosim važnu vijest. Okrene je kao u plesu, koUuio se na k i nm LH^P.KH l već je na hodniku "die ga čekaju kaštelan i Danijel. r Ovo ča uzme UpoA ruke pa će mu važno: Pouzdajte se u svoju ljepotu i moju diplomaciju. Marcela se mora Rekao je to tiho, a ipak tako glasno da barunovu uhu ne može izbjeći. Petar Pan širom L:H i vrata i zapovjedi Danijelu: Vodite me, viteže gospodine. Ulazio je u dvoianu. oponašajući stidljivu ženu koja obara oči, a korača kratkim koracima. Kralja potrese smijeh. Petar Pan-se previja poput plesačice, baca si:dljne nodede gospodi i tankim glasićem uzdiše: Gospodo; vitezovi, pomozite siroti ljepotici koja traži divnog viteza srca svoga ."Ushićenje nad mojom ljepotom natjeralo
gaje u bijes. Pomozite mi da nađem viteza divnog stasa i obraza u kojemu blista muževnost. hrabrost aaia”ka. Uputite me k njemu! Kralj se sve više me, a Petar Pan ga upita: Znate li. možda, viteže veseli, gdje se skriva mojeg srca božanstveni? II naručju -ljepotice bademastih očiju. Te kraljeve "rijeci padnu po njima ko ledeni mlaz. Svi su se zgrbili, sakrili da ne bi morali sh-”ud kazati. Ali kralj se okrene knezu i pita: Zar ne, Đuro. d u i ie M. n |ene r>, u lema M L: ULI ! K ii* i mi h n itice K tisa a stas? Savršenstvo. Ljepota je to. Kne/ se stao smijati da ne mora odgovoriti. Petar Pan prikazuje ljubomornu djevicu i tako prikriva uzbuđenje /bog započetog razgovora, a ipak bi htio da se taj razgovor produži. Iznevjerio me moj vitez? Prevario s drugom? S najljepšom ženom - ij a - odgovara kralj - klečat ću joj do nogu i ljubiti rubove haljina. Htjela bi je vidjeti, stara djevice? Rastrgati uzvikne Petar Pan pa svine prste, prikazujući pand/e. Nećeš je doseći, makar je posve blizu. Bli/u? Jao njoj” Vladislav se smije Ni dahom, je ne možeš dotaći dok je brani ovaj vitez. Srce mu odavno pripada fcjoj, luda djevice. Nisi nikad vidjela ljepoticu s bademastim očima”1 \i čula O njoj? Nikad, nikad ni slutila nisam da ima neka žena koju ljubi moj MtcV. Hakle. putu i ni - Aragoniju, jadna djevice. Vitez kojeg tražiš /eli samo ljepoticu s očima što su kao dva badema, a kosa žarki odsjaj. Jao! On pjc\a ni a a kui sretnici? Koliko mu je draga. Sad je jasno: /a nju će dati svoju krunu. 57 I njome okruniti nju. Olivo aragonska, putuj. l Petar Pan sjedne zgrabi batak i spusti ga s visine u usta. 1 \N \ \ III • :> - Htjelo bi se Aragonki ovakvog pečenja? - pita Vladislav. Onda se okrene gospodi i nekako čudesno promatra: - Vi kao da niste raspoloženi. Ne smijete se od srca dok Petar tako divno prikazuje ženu? - Kako ne. Ni disati ne mogu od smijeha - uvjerava knez. - Već sam privikao na njegove ženske uloge - opravdava Ferenci. Kralj se prigne k zdjeli, uzme kolačić i pita kneza: - Reci, Đuro, tu negdje, u tvojoj blizini je dvorac u kojem stoluj" moja stara ljubav. Mislim i tvoja? - Nije baš u blizini, negdje je tamo preko Save. - Muž joj je na bojištu, a ti još nisi odjahao k njoj?
- Ja, ja sam bio bolestan, a onda - imam u Krapini dvora ljepotica. Vidjet ćete, barunica Marcela, pa onda neka crnka... i opet smeđa. - Ali Gordana ima smeđu kosu s odsjajem bronce - sjećaš li se? - Mislim, ne znam više, ali ja sad volim crnke. Da, ujače, crnke. Svima je jasno daje knez u teškoj neprilici i ne zna se izvući. Obuzima ga strah, jer kralj stalno spominje Gordanu. Ferenci i Pencinger su odvažniji i priskoče knezu u pomoć. Barun upada prvi: - Zabrinut sam veličanstvo, aragonska princeza ipak bi mogla doznati kamo ste krenuli. Valjalo bi nešto učiniti da se ne pojavi u ovom kraju. Vladislav je sasvim miran i odviše se dobro osjeća da bi mu barun mogao uliti straha. Smiješi se i nastavlja griskati kolač: - U Budimu sam tajio kad god bi tko došao, pa da me ovdje uznemiruju? To ne smije biti. Zapovijedam ponovo: nitko ne smije doznati da se nalazim u Lukavcu. Ovdje je velikaš koji se zove Laslo Gordoš. Zadržat će se dva-tri dana i otići. I zato vam velim: ni pred kim me ne smijete oslovljavati kraljem jer kanim ovdje ostati malo duže. Potajice su se zagledali i kaštelan, i Ferenci, i knez. Kraljev odgovor im navješćuje da moraju što hitnije i brže izvesti svoje planove. Jedva su dočekali da je ustao i najavio: - Umoran sam. Želim leći. S najvećim veseljem prihvatili su tu odluku i prate ga na počinak. Dok je izlazio, prvi pode za njim Ferenci. Ali barun Pencinger i knez zaostali su samo toliko da barun šapne svojem gospodaru: - Čim zabijeli dan, Gordana više neće biti pod ovim krovom. - Kupao sam se u znoju dok je govorio o njoj. Samo pazite da bude sve tiho i neopaženo. - Ne bojte se. Sigurno je slasno večerala pa će još slasnije spavati. Idem dolje, tamo me čeka njezin kaštelan da mi saopći u koje je vrijeme večerala. Dok oni tiho šapću, Petar Pan kod stola govori budalastu zdravicu Danijelu i njegovoj ljubavi prema Marceli. Barun upada i obojicu opominje da i oni krenu spavati. - Vi ste se na večerali i napili - veli Petar Pan - a sad dopustite da aragonska ljepotica namiri želje nježnog želučića i prinese pun vrč na usta. ^ 258 Vrita se za njima zatvore. Još nekoliko časaka Petar Pan je govorio “./zatim sc ^aLne * Danijelu i šapne mu na uho: g Strava ih je hvatala dok je krali govorio o njoj. Jeste li vidjeli? Bojali su se da neće uspjeti da je maknu do /ore. Petar Pan, moraš °_UCpopit ću još jedan več i zaspati kao malo dijete.
* * * Petar Pan polako ispija vrč vina i smije se Danijelu: Kad ste se tako strahovito zabrinuli za ljepoticu, zašto niste spomenuli kralju da se nalazi ovdje dok je o njoj govorio? Lako je to pitati, ali teže odgovoriti. Nemam imanja kao moj bratić. Ovisim o njemu. Kad bili ispunio s\oju želju, bacio bi me i/dvorca, a što onda1 Niti imam krova nad glavom niti ljepoticu. _ IM i ja nemam ništa, osim \\oje pla \ekoja me li ran i. Pa da je dadem za vašu ljepoticu? - Kad hi bila moja lakše bih ja nešto učinio. - Otišli biste k njoj i upozorili je što kane s njom sutra ujutro. To možete učiniti i ovako pa će biti \ 1 . Mora vam biti zahvalna jer se niti njoj baš neda iz dvorca. Svakako ne zbog mene - naglasi on i pogleda Danijela. - Očito ni zbog mene. Baš nije "očito" Rekoh vam jednom: smatra vas najpristalijim muškarcem u čitavom dvorcu. Može U se još više reći, a da se ne povrijedi žensko dostojanstvo. Idite k njo|. pokucajte na vrata, naučit ću vas kako joj kucaju služavke, jer baš nema mnogo povjerenja u ove ljude. Evo, ovako kucajte - i on mu otkrije s\oj /nak kucanja pa Će onda Živo: - Otvorit će vam vrata, upitajte je O čemu se radi, pogledat će vas prelijepo, a ostalo je sve vaša hrabrost. - To mi ozbiljno savjetuješ? - Kad se radi o ženama, onda se ni ja ne usuđujem Šaliti. No, žurite se da ljepotica ne legne. - Idem. idem. dogodilo se što mu drago. Obojica su izašli |z blagovaonice na hodnik. Samo jedna mala svjetiljka kraj stuba tinja u noćnom mraku. Petar Pan gurne Danijela prema Gordaninu trijemu, šapcuci: - Bit ću ovdje na straži. Čekajte u mraku dok vam ne dam znak da su u dvorcu svi legli na počinak. Onda možete ići G o rđa n i, znak Će bi ti moj kašalj. Dok markgrot polagano oklijevajući odlazi i sakriva se iza stupa da čeka lakrdijašev znak. Petar Pan nestane u mraku uskog hodnika i Pokuca. Zaškripala su vrata i zašusiala ženska haljina barunice Marcele. - Vi ste Petar Pan”“ - Iskupio sam obećanje. - Uistinu”.” Pronašli ste pravi uzrok? - t>a. Pronašao sam pravi uzrok zašto vas je Danijel napustio. /ato sam vam prišapnuo u kuli da me čekate budni. 259 - Čekani već dugo. Dakle, recite: pogađam li? Kriva je zarobljeni O kojoj mi je govorio potkaštelan.
- Vaša je sumnja sasvim ispravna. “• ,•” Petar Pan osjeti kako ga je bijesno uhvatila za rukav: - Rekao vam je nešto? Priznao? - Još više nego to. Odlazi k njoj kad svi legnu. - Je li to istina, Petar Pan? - Uvjerite se sami. To je najbolje. - Da ga pričekam? Uhodim svake večeri? - Malo prije sam ga vidio kako ide trijemom prema njezinim vratima. - Ah! - tiho usklikne ljubomorna žena. - Danas ste ga vidjeli? Sada? - I vi ga možete vidjeti, ali uz uvjet da održite zakletvu i nikad ne kažete tko vam je to rekao. “. - Već sam vam to obećala. Brzo me vodite, ali budite u blizini.; Bojim se. On je uzme za ruku, povede dubokim mrakom. Onda se zaustavi iza ograde trijema s druge strane, pokazujući joj svjetlost kraj stuba. - Eno, tamo zaokrenite lijevo. Vidjet ćemo ga kad se bude vraćat, od nje, sav ushićen njenim cjelovima. ,;J. - Jao njemu, Petar Pan! f - Valjda ga ne kanite ubiti? Čekajte da vas poučim. Neće proći ni sutrašnji dan, a nju će baciti iz dvorca. Jamčim vam. Samo dođite,; pričekajte sretnika kad se bude vraćao. Divno skrovište. Drhtala je od ljubomornog uzbuđenja. UCJENA Otkako je Mladenčić došao Gordani s porukom kaštelana Pencin-gera da zamoli oproštenje što je tako kasno poslao večeru, Gordanina je pažnja stalno u napetosti. Izazvala je to neobična Pencingerova poruka i njezin donosilac. Posrednik kaštelanove neobične uljudnosti Mladenčić ne može sakriti Gordaninoj prodirljivosti da se u njemu zatalasalo nešto neobično. A kad je sjela k stolu, pobudi njezinu pozornost napadna bljedoća njegova lica i drhtanje usana. Oči su mu neprestano uperene u jelo. To bi moralo značiti da je gladan. I ona uzme tanjur, metne ga preda nj i pozove ga: - Ne bi bilo lijepo da sama večeram dok vama viri glad na oči.
- Varate se, gospodarice, večerao sam. Ne bih se skanjivao za komadić pečenja kad bih uistinu osjećao glad. Ali molim vas, ne brinite se za mene, jedite, jer će se ohladiti. Pojela je nekoliko komadića mesa i nekoliko valjušaka s umakom J neopazice promatrala njegovo držanje. On šuti. Ne nalazi riječi kojima bi je razonodio. Od prevelikog uzbuđenja ne usuđuje se progovoriti. Tada ona posegne za vrčem vina, ali njegova je šutnja smete i gleda k I1JL” Kakav je to dosati neviđeni pogled u ovom čovjeku? Oči maglene, sumnjivo maglene. Dok ga promatra ispitujući, prestane jesti. To izazove i njeea nestrpljivost. Zar će večeru otegnuti u beskrajnost? Zahvaća ga -cd zavitla razumom, zaustavlja kontrolu nad sobom i progovori čudnim hrapavim i drhtavim glasom: _ Sve će vam ^ ohladiti. Jedite, gospodarice, već jednom. Čudno dodiruju njenu dušu te riječi, iako su posve prirodne i razumljive Podigne vjede i skrene k njemu pogled. Protančana, prijemljiva njena duša smjesi: uhvati nešto neprijatno. I odluči da Mladenćiei. ne dopusti da duže boravi kod nje. - Idite, gospodine kaštelane. Već je kasno. Ako vam dopuste, dođite sutra. Dok mu to govori, gleda mu ravno u lice i zapaža laki trzaj mišića, a na oči sikne sumnjiva Ijutina. - Neću prije odavde a n k vas nisam vidio da ste nakanili sve mirno jesti. Čim završite, idem Samo jedite, gospodarice! Opet to nukanje s jelom? Zar ta večera ima neku važnost? Možda nakon večere kani zapodjenuti s njom nek i i M/ ^ n t r koji bi značio otkriće njegovih osjećaja? Njena sumnja kreće se sada u tom smjeru. Da, on nastoji da ona što prije pojede jer ima nakanu razotkrili joj svoju grešnu ljubav. To joj se učini jedino mogućim i samo je zK^ u>;ja toliko nudi. Mora nešto učiniti i na lijepi način ga maknuti. Samo da ga ne povrijedi Gordana odloži nož na tanjur i reče, tobože, ljutilo: - Umorni ste i pospani Hoću da idete. I jučer i danas imali ste dosta muke s ludim knezom, Pencinuemni i njihovom bitkom. Sigurno niste ni oka stisli ove noći u strahu za mene. Istina je. čitavu sam noć drhtao i mislio na vas, samo mislio... Ona žestoko upadne i ustane: Kto. vidite Dok ne odete, neću jesti. U licu muje iznenadno bjesnilu pa se čini da će potrčati k njoj i prisiliti je da sjedne i prione k večeri Krv mu poleti u obraze, položi ruke na stol i gotovo strastveno izlane - Neću ići dok ne pojedete. Molim gospodaricu neka mi ne uskrati smirenje dok ne večerate.
Molba izrečena s tolikom MI ušću nešto ie novo,nerazumljivo. Čitavo vrijeme, dok on sjedi ovdje, a ona neprestano sluša: jedite, večerajte. Baš na to jelo polaže on toliku važnost? I zbog toga blijedi, rumeni se, prosvjeduje, ostaje sjediti protiv njene volje, a njegove oči sve jasnije otkrivaju tajnu rastuće uzniull|i\i^ii Nastoji uhvatiti zagonetku prodrijeti do nje, razgolititi je. Njena je v*-%cera, dakle, u vezi sa Strašću što mu gori u očima? ,i. ona P°glcda jelo na tanjuru. Toliko je osjećala potrebu da utaži t <"o. a sad je nešto opominje. Zdravo mlado tijelo, ogladnjele, počinje se esvjesno odvraćati (da nastavi jesti mirisave zalogaje. 260 261 Šuteći, pogleda u nj. On je izvan sebe. Posegnuo je za zdjelom • primakao je bliže: 3 - Gospodarice, uzmite tu večeru, niste jeli od podne. Uzmite jošJ Svjetlucava zjenica govori nešto više... ^J U njenoj se duši budi jasna sumnja i baš zato ga gleda, tobože, u šali i primijeti: - Samo ako uzmete i vi. Bit će slasnije. Smjesta uzme iz zdjele meso, metne mu na tanjur, primakne kruh i nalije umaka pa će ponovo: - Dakle, uzmite ako vam je do toga da nastavim. Preneražen je iznenadnim preokretom. Ipak mu se čini sasvim prirodno što ga ona tako odlučno nudi i u tom ne nalazi ništa što bi ga moglo upozoravati na oprez. Sada u ovom času nije kadar razmišljati ni opažati, odviše je omamljen osjećajem što vlada njegovim bićem čitavo popodne, a sada se razbuktao u razornu želju. - Ne mogu jesti, moram vam iskreno priznati, već me nekoliko dana boli želudac, nisam već dva dana ništa okusio, zatajio sam da vas ne bih zabrinuo. Ali vas molim, uzmite. Njena sumnja poprima jasne oblike, ali usne joj se smiješe dok joj pogled čvrsto zaviri u njegove izobličene crte. Onda ona pogleda u tanjur i makne ga od sebe: - Pravo velite. Sasvim se ohladilo. Bit će bolje da više ne jedem. I posve odmakne od sebe jelo, a pri tom ga gleda nasmiješeno kao da ništa ne primjećuje što se u njemu zbiva. Ali jasno čita njegovo zaprepaštenje koje se još više izražava u riječima: ^ - Gospodarice, ne činite to, bit će vam slabo svu noć. Uzmite jo$ mesa, umaka ili barem malo vina. ,,: Opet on postavi pred nju tanjur, moli i nagovara. Ne sluti da njegov^ molbe razotkrivaju Gordani tamne namjere. Samo ne zna je li on to sam
smislio, ili je oruđe Pencingerovo? Stvorila je odluku, pa reče izravno: - Nikako neću više ni jesti ni piti. Bilo je dovoljno. Pokupila je zdjelu s tanjurom i odnosi na ormar. Pri tom ga ne pušta s oka. Njegovo lice odaje sve što razmahuje njegove misli i želje. U času kad je Gordana odbila zalogaj, on potpuno izgubi vlast nad sobom. Ne zna da li ona sumnja ili ne, ali to mu je svejedno. Mladenčić ima jedino tu spoznaju da više neće jesti jelo koje bi je uspavalo i predalo potpuno njegovoj volji i njegovoj želji. Onih nekoliko komadića mesa očito neće djelovati kao što očekuje, ili on gubi sve stoje sanjao? To u njemu još više raspaljuje želju i potpuno ga izbezumi. Ne može otići iz sobe, a da ne zagrli to tijelo za kojim toliko čezne. Sada je tu s njim posve sama i neće je pustiti, dogodilo se što mu drago. I ne pita što bi se sve moglo dogoditi, samo zna da je ona tu nadohvati njegovu zagrljaju. •V Ona nastoji da ga dovede k svijesti i veli tiho: - Ništa ne može uteći mojem pogledu. Neću taknuti jela dok mi ne ete ?ašto vas je ovamo poslao barun. Bilo što mu drago, neću vam “Vnirriti samo recite istinu. ... , Ali on ne prima taj dobacem prut ,.”u se spasi. Potopljen je i ne može , novršinu, već skoči k vratima i zasune ih... To je otvoreno priznanje Dok se obazre k njoj, na licu se odražava "“^V^Srst^rnTrubu ponora u koji će se strovaliti tajna hrvatskih Memića Ali ona potra/i gdje bi dohvatila brv da je prebaci i spasi u nnsliedmi čas od razorne bure ovog čovjeka. Učini se kao da nije ni \ idiela u a je on zasunuo vrata i krene polako iza stola da tako postavi zaklon između sebe i njega, a onda ga mirno ZaP” a Što je. dakle, ponukalo k^u-umuda vas po vi l ]e k meni? Znam: vi ste mi vjerni i odam pa ćete mi kazati istinu. Uzalud On je val koji ne može promijeniti smjer. Bujica jun bezumno Začas je uz nju i, gurnuvši stol, uhvati je oko struka objema rukama kao željeznim kliještlma ._,..,- j • r Uprla se u njegove pi M laktovima da bude što dalje od njegova lica. Zna ona umijeće udarati i osloboditi se svakog naručja, ali ovog puta mora se osloboditi nasilniku, a da mu se nikako ne zamjeri jer se bon za nju oružjem tajne koju ona želi obraniti. I blago ga opomene: Osvijestite se i ostavite me. - Ne moću. - Za nekoliko trenutaka postidjet ćete se sami pred sobom. - Nema stida, nema ničega. - Ja sam tu. Upamtite. - Ljubim vas
Kad biste goui istinu, ne biste tako postupali. - Drugačije ne mogu. - Ostavite me, velim. Nizašto na svijetu. Vama je svejedno što mislim i osjećam prema vama? Samo znam da vas ljubim. A ja opominjem- ljubav neka stekne dobrovoljno uzvrat. Sila će me odvratiti od vas - Svejedno mi je. Osjeća da se ona ui o/ ii njega i baš zato mora držati tako blizu to divno željeno biće Ne može se oteti i neće pa joj dršćući spočitava: Sami ste mi dana”- priznali svoju sklonost. “ Još čas i sve ste izgubili ako me dobrovoljno ne ostavite. - Ne. Moji ste Ako me dovedete do toga da vas ja odgurnem, znajte, sve je svršeno. Prezret ću vas zauvijek Na sve načine pokušava ga ona dovcsn k -,\ m N u, a da ga ne povrijedi. Osjeća britko oruđe kojim će joj nakoti časa /apnjd.iti \ "ii r,\,\ .”a je ima sasvim u rukama i fotpoduje više nad njom poznavanjem njene tajne negoli svojom muškom snagom. Ne može se i ne želi odreći ovog časa i nastavlja plamene: 263 262 >io A vi bdijte, ne dopustite da vas vode iz ovog dvorca, gdje imate prijatelja. l * - Moja si i ne možeš se oteti. Sad je napokon sve u mojoj vlasti. Videći da je sve uzalud, ona zamahne svom snagom pa se istrgne, stupi onkraj stola i veli zapovijedajući: - Upamtite: ako vam je do toga da vam ovo oprostim, sve shvatim i razumijem, onda ostanite tamo i saslušajte me. Sav dršćući, čas stoji, gledajući je i upijajući svu ljepotu njene pojave, a ona nastoji da ga otrijezni: - Čujte me: Ne dam silom svoju sklonost. Dakle, smirite se da vam kažem sve do kraja. . žv Uzalud. On je kao upaljen kriješ i gorjet će dok se ne pretvori u pepeo. . u . Ponovo je pošla iza stola pa mu onda veli: - Gazite ono što biste htjeli steći. Moje srce ne uzima se nasrt-jj ljivošću. j Njezine riječi dopiru do njega kao neki daleki šum, nerazumljiv,^ nejasan. 1 - Moja si. Moja, ili... , - Ili? - pita ona iza stola hrabro i izazovno. - Kakav je to ili?,.
•-^f - Ili si moja, ili ću barunu Pencingeru odati kraljevićeve boravište.4 > ,”|.”j- I pogaziti prisegu? , / i i.- Ne marim za prisegu - veli on dršćući. l 4 A ona obori oči. Misli joj vru. Svaka žilica dršće. 1 Pokuša još posljednji put da ga svlada mirom i pogleda blago: - Sjednite, slušajte. “> Umjesto da izvrši njezinu želju, sav se nagne preko stola i posegne” rukama.za njenim strukom: l - Ili ćeš biti moja, ili odlazim barunu da mu sve otkrijem. 1 Čovjek koji je pred njom kao da je sasvim izmijenio obličje. Ne prepoznaje te crte lica ni pogled. * - Moja si zauvijek, ili je kraljević Pencingerov. Maknula se i otkinula od njega. On je ostao s one strane stola pa " izlane, sijevajući očima: “ - Sam ću ići po kraljevića da ga predam. Sam svojom rukom ako se istrgneš iz mojeg zagrljaja. Korakne k njoj i obujmi je. Ona osjeti bešćutnost. Samo jedna misao upravlja njenu ruku. Posegne u njedra, trgne bodež i udari. Promukli i jedva čujni krik. Jako tijelo ruši se. Tišina. Njome prolazi nešto hladno. U ničijoj krvavo oružje što gaje u ovom dvorcu nosila u njedrima. Ukočeno zuri u čovjeka. On se ne miče. Oko nje mir, tišina. Kao da je hvata san. Zar je obmana ili se zaista netko vani šulja? Osluhne. Nekoliko kucaja, baš takvih kao da kuca Petar Pan. "Da, to je on" - pomisli ona smućena, ipak se svlada i odsune vrata. Na pragu stoji Danijel. Odviše je iznenađena njegovom pojavom i sumorna, omamljena, pa ne može prozboriti, ali mladi markgrof sam hitro saopćuje: - Plemenita gospodo, oprostite, imam važnu vijest za vas. Barun Pencinger kani vas silom maknuti odavde, odvući će vas u zoru. Zabranjeno je pod prijetnjom gubitka glave da vam tko saopći. Ja sam se ipak Gordana opazi između te vijesti i zalogaja što su joj donijeli. "Meni su u večeru sasuh nešto da zaspim. Jela sam, ne odviše, ipak dovoljno da se ovog časa srušim... Trunula se od užasa da bi mogla klonuti u san ovdje naočigled ovom mladiću. Njemu se čini da je ona. trgnuvši se u sohu, htjela naglasiti neka prnede preko praga Ušao je u sobu. a H je ostao u viteškom stavu. Ničim ne odaje da je rob
njene ljepote. Plemenita gospodo spreman sam služiti vam, zapovijedajte. Čekat ću do zore na trijemu. A Petar Pan... Ne može dovršiti izreku. Pogled mu zapne o pod kraj stola gdje nepomično leži Mladcnčić Onda upre pogled u nju i zaprepašteno pita: - Što se dogodilo”.1 Nije mu dospjela odgo\">nu. Na trijemu Čuje korake. Jasno se razaralo da trči neka žena Danijelu biva jasno tko je i povuče se k vratima. Na pragu se pojavi lijepa plavuša. Danijel potrči k barunici raskrilienihrukudajoj spriječi ulaz u sohu. “Namjera mije zasun 11 (ioidanu. ne samo od ljubomore svoje bivše ljuha\ niče, nego joj želi zakrčiti put da ne vidi na podu Mladenčica - Idite, barunice Idite, sve ćete saznati. Sad se više ne možeš zaklinjali Časnom riječi da ona nije kriva. K njoj zalaziš. To je. dakle, moja su parnica”1 Ona je kriva, ona -viče mlada barunica. Htio bi je ušutkati i moli je i preklinje: Za ime božje. šuti. ne znaš da se u dvorcu nalazi visoka ličnost? Svejedno je tko se nalazi u dvorcu. Neka čuje što se tu događa. Zadao si mi časnu riječ da ne zalaziš k njoj. Eto, kako markgrof Danijel drži svoju zadanu riječ, Htio je zatvoriti vrata, ali je ona potrčala na trijem, vičući: Evo vam kreposne ljepotice za kojom luduje knez. Sada je raskrinkana. Danijela prima, a kneževa je Ijubovca. Danijel se odmah snalazi, ide Gordani, moli za oproštenje zbog kariiničinih povika i uvjerava je” -- Upitajte Petra Pana On zna. Htio sam vas upozoriti što kane s vama. - Recite Petru Panu .. meni su dali jelo u kojem je bilo.. .nešto me obuzima umor Dakle, to su htjeli? - klikne on. - Zovite rimskog poslanika. On potrči. Na stubama se poiavi sluua s bakljom. Mlaz svjetla pada na trijem i osvjetljuje Petra Pana. Iz kule su dotrčali mladi kneževi gosti. Sto se tu događa? - čuju se glasovi kneževih gostiju koji su izišli Polupijani na trijem p ^ Ono tamo \ idite. Tamo su barunica i Danijel - upućuje ih Petar “ "• - Zovite ih ovamo da ne smetaju kneževoj zarobljenici... 264 265 I nastaje buka i vika. Pijana gospoda dozivaju Danijela, id uei na 11 ,c v, trijem, odakle dopire Marcelina vika i krika.
I svi se u dvorcu probude. Pojavljuju se sluge sa svjetiljkama: dohita potkastelan iz prizemlja dpbrza knez, a zatim Pencinger i čini mu se da se stropovi ruSe nad njegovom glavom. Trijemovi su osvijetljeni i puni vike. Kralj Vladislav upravo je zaspao, kad ga probudi galama. Odmah upita slugu koji stalno spava s njime u sobi što se tu događa. - Veličanstvo, napolju strahovito viče neka žena. Ništa ne razumijem. Govore gospodskim jezikom. Kralj neko vrijeme sluša, buka je sve jača, a ženski povici sve oštriji. "Ljubomorna žena viče" - razjašnjava kralj sebi. Brzo se digne pa ode k vratima. To ga zanima. Dakle, u dvorcu ima nekih žena, a njemu su to prešutjeli? Ljubopitan je na pustolovinu i osluškuje. Baš uz njegova vrata prepoznaje lakrdijašev t as kako nekome priča: - Barunica Marcela je ljubomorna na Danijela zbog plemenite gospođe Gordane. • - Gordane? - začudi se kralj, dok vani glas kneževa gosta začuđeno pita: - Otkuda bi Danijel smio prijeći prag Gordanine odaje? - “,\c /nam a išta. van n čujem “Liku ča Marcela nrdi. l-no. l a moje i Gordana. Vidite ljepoticu bademastih očiju? Baš stoji na pragu rasvi jetljene odaje na lijevom trijemu - govori Petar Pan naročito dasno. - Dakle, to je zagonetka lijevog trijema? Ovdje knez krije zarobljenicu? - opet će vani knežev gost. - Njegova stvar, gospodine plemeniti. Nitko nije smio o njoj spomenuti ni riječi, a sada je Marcela sve razotkrila. - Tamo je i rimski poslanik, i njega su probudili. - Šutite da ne probudite visoku ličnost iz Budima - dok napravo jedino to želi postići. “ U svojoj sobi Vladislav sluša kako se govori o Gordani, < njenoj odaji u kneževskom dvorcu. Gordana u dvorcu? Što to znači? I pošto je M vratima, otvori i malo pogleda na trijem. Svi su trijemovi rasvijetljeni. Razabire muške glave. Na otvor vratima stoji ljepotica, visoka, jedra, uz nju kralj prepoznaje bar Pencingera. - Daj mi brzo dugi haljetak - naredi kralj svojem sluzi. Začas je bio u svojoj kućnoj haljini, zamotao se čvrsto, pokrio ćelav glavu kapom od brokata pa je izašao na trijem. U neposrednoj blizini stoji Petar Pan. Uvjeren da buka mora dopr jeti do kralja, čekao je da kralj izađe. A sada se, tobože, strašno trgnuo | poklonio. - Što je Petar Pan? - pita kralj lakrdijaše. . - Izgubit ću glavu ako odgovorim. >- ,i. • •
v - Tko ti je to zaprijetio? " •:;.< ^ • “ - Kaštelan, kraljevsko veličanstvo. • " Tvoja je glava u mojoj vlasti. Reci što to znači? ledva je dočekao da mu može ra/jasniti kako je ^ .onlana zarobljena . /,st tjedana. ali .je zabranjeno spomenuti pred kraljem njezinu pri sutnost. \ Odvedi me tamo - zapovijeda Vladislav. S ushićenjem ode Petar ?an ispred kralja. . Pencinizer se gotovo srušio od užasa, spazivši suhonjavu, pognutu kraljevu pojavu u”blizini Gordanine odaje. Nahladit ćete se, veličanstvo - šapće zabrinuto kralju. Gordana prepoznaje kralja. Ka, ukupana stoji pred njim i htjela bi kriknuti od radosti. Dakle to je taj visoki gost koji je stigao iz Budima? Zato su tajili pred njom i zato su je u zoru htjeli maknuti? U trenutku joj je sve jasno Duboko se pokloni kralju, pa mu onda prilazi bliže. _ Vaše veličanstvo i ne sluti kako je i /asto srelo ovdje mene protiv moje volje”? - Gordana, kako rte doSli ovamo? _ Prevarom, vaše veličanstvo i /loćinom koji je izvršen u vaše ime. Svi su šutjeli. Svi su osjećali nad sobom razgolićenu pogibelj. Barun Pencinger i Franjo Ferenci gledaju se bespomoćno, dok Gordana nastavlja: Molim vaše veličansi\ n da me sasluša. Uistinu se nisam nadao da ću vas sresti pod takvim prilikama. Želim čuti sve. Molim vaše veličanstvo, neka mi pokloni jedan sat da vam sve razjasnim i da se potužim, ali, eto, uspavljuju me. Ona se jedva drži... Sada je kasno a čini mi se da ste i vi umorni. Vrlo ste blijedi, Gordana. Ovdje u ovom dvorcu počinili su zločin. Poslali su mi večeru u kojoj je bilo otrova za uspavljivanje. U pravi čas odbacila sam jelo, ali osjećam težak umor i snenost. Vi ne znate što govorite, plemenita gospođo - upadne knez. - Nemoguće je što tvrdite. Ona i ne pogleda kneza, već se obraća kralju: Oprostite, vcličansuo stoje moja neznatna ličnost zbunila vaš san. Ali tamo leži čovjek od kojeg sam se morala braniti. Da nadove/e Danijel. - Čuo sam zapomaganje plemenite gospode i pohitao da vidim sto K Tamo leži čovjek: ne znam je li mrtav ili ranjen. Moj kaštelan Razjasnit ću sve - naglasi ona, gledajući kralja. Kad sutra ustanem, čekani vas Gordana i onda ćete moći kazati sve. Ako budem imala priliku da se pojavim pred kraljem jer ima ovdje gospode koja bi me nm Lila silom odseMi Kpm1 UMILI kn \ a. n,
min o ako usnem, a vama će kralju ispripovijedati stotinu laži da opravdaju m".ju otmicu. 161 266 - Odgovaraju mi svojom glavom svi. Naročito vi, gospodin" barune Pencingeru. Želim sutra primiti gospodu. Jeste li razumjeli? - Na zapovijed vašeg veličanstva. - A sad idite, Gordana, otpočinite. - Prije svega molim neka mi kralj odredi da me čuva rimski poslanik koji se nalazi ovdje i uzeo me pod zaštitu. Riječ rimski poslanik iznenadi Vladislava i on se okrene k Stjepku. Ne prepoznaje u njemu nekadašnjeg paža, a i odviše je snen. Ali sadašnjq njegova čast podsjeća ga na parnice u Rimu pa mu iskazuje svoju milost “ nekoliko riječi. - Ovdje se nešto dogodilo o čemu nisam ništa znao - veli kralj sutra ćemo govoriti, a sada određujem da gospođu čuvaju moji poi danici, moja straža i moj lakrdijaš - reče on, jer mu se Petar Pan upra ponudio svojim pogledom. Ona se pokloni kralju i zahvali zadovoljna tom odredbom, a kralj idi na drugu stranu trijema i ulazi u spavaonicu. Ne može razjasniti zagonetku koja je dovela Gordanu pod ovaj kroVJ a nije htio daje sasluša u to kasno doba noći. Odviše je snen, umoran od jela i dobrog vina, ali gorljivo želi saznati što se s njom događa, zastoje tu zašto su mu tu večer uporno tajili da se ona nalazi ovdje dok je toliko puta spomenuo njeno ime. "Petar Pan stajao je tako blizu mojih vrata i govorio tako glasno;” Možda je ipak htio da me upozori, ili je to slučaj? Bilo kako, nešto se rf njom dogodilo kad sam je našao pod krovom svojeg nećaka." Razmišljao je neko vrijeme o čudnom udesu što ga je doveo na put ljepotici koju je htio okruniti kraljevskom krunom. I brzo je usnuo. S druge strane trijema ostala su gospoda i sluge zbunjeni, užurbanf zbog događaja u Gordaninoj sobi, dok je barun Pencinger izdavao naloge slugama da ponesu Mladenčića u prizemlje i odmah bude ranarnika da mu pruži pomoć. Pokraj nepomičnog stoji više gospode. Danijel se sagne kl njemu i konstatira da nije mrtav. ; - Bit će da je teško ranjen - naglasi markgrof. - Valja mu brzaj isprati ranu i povezati da ne izgubi odviše krvi. _" - Neka odmah probude liječnika - zapovijedi knez, gledajući; Gordanina kaštelana. < Gordana stoji po strani, odvraćajući pogled od kneza i ostale*
gospode. Ali on joj prilazi i tiho je zapita: - Što se , zapravo, dogodilo i kako je on mogao k vama? - Neka vam na to odgovori vaš kaštelan. On će najbolje znati. On ga je poslao s porukom zbog večere - primijeti ona s ironijom. - Bio sam uslužan prema vašoj milosti - opravdava se barun - a nisam kriv što strasno ljubi plemenitu gospođu. - Kako se sve to dogodilo, zar ste se morali braniti protiv njega?pita knez Gordanu. - Sutra ću sve kazati kralju, a danas ne odgovaram nikome. Svima je jasno. Ona se osjeća nadmoćnom, oslanjajući se na kralj*. Nitko se ne usuđuje dalje ispitivati. “ Pošto su iznijeli Mladenčića iz sobe, gospoda redom odlaze, Peta/ Pan jedini je /aostao i prišapne Gordani: “- Ne ljutite se na “iiene. Morao sam haciu Ija^u na vašu krepost da otkrijem kralju vašu prisutnost, a da ipak ne izgubim glavu. Ra/umijem - odgovori ona tiho. Onda Petar Pan pohita za ostalom gospodom koja su se razilazila trijemom, raspravljajući o događaju. Marcelin čin sasvim je potisnut u pozadinu. Sve više zanima ju okolnosti da je u C mala n ino i sohi le/ao k-, k o ranjeni kaštelan. Stjepko se za čitavog događaja držao u no/aoini, samo kad su ponijeli Mladenčića. nastojao je doći u Gordaninu blizinu. To mu je uspjelo kad su svi ostavili trijem. Vrlo zabrinut prilazi k nilSidojženi koja stoji na pragu s\oje sohe. čekajući njega. S nekoliko riječi obavijesti ga zašto je trunula bodež. - A sad? upita on tiho? Ona ga pogleda ozbiljno: Kad se osvijesti, moua.) bi izvršiti prijetnju. - Ne. Gordana, pokajat će se, a možda i posve izliječiti. Idi. Stjepko. svećenik si, moraju ti dopustiti da budeš uz ranjenoga. Ako se osvijesti, nastoj ga dovesti do pokajanja i da ništa ne oda iz osvete. Neću se maknuti od njega, a vi ležite na počinak. Nikad vas nisam vidio tako blijedu skršenu. Teško se honni s učinkom one večere koju mi je barun poslao da me uspava. - Jeli ste od te večere? Još sam u pravi čas prestala jesti, ali bilo je ipak previše. Bojim se, usnul ću odviše čvrsto Poslat ću po Petra Pana neka ostane na trijemu da bdije svu noć i nadzire kraljeve pouzdanike koje vam je odredio /a : u\ ai . Evo ih, upravo dolaze. Uđite u sohu i zasunite vrata, a ja idem k Mladenčiću. Skupljajući posljednje snage, prijeđe Cioulana preko praga i zatvori se. Još je osjetila kako se približava postelji a onda padne i ostane
ležati nepomično u dubokom olovnom snu. Stjepko se požuri da urnu i Petra Pana kako će vršiti dužnost, a on se spusti niza stube u potkastelanovu sobu u prizemlju. LJ sobi je našao Penciugera. Franju Ferencija i potkastelana. Barun je uljudnim riječima uvjeravao rimskog poslanika da bi trebalo slijediti primjer ostale gospode pa se povući na spavanje. Ali Stjepko odlučno izjavi: Ne smijete me spriječavati u dužnosti da ostanem uz smrtno ranjenoga. Neću se maknuti od njega dok ga ne ispovjedim. Možda se \i^ nikad neće osvijestiti. I tada mi je dužnost ostati uza nj. Barun se morao pokoriti dok su se liječnik i ranarnik bavili oko Mladenčića. "68 OSKVRNITELJ Sutradan, u zoru, stala su pred županovim dvorcem kola i čitava četa momčadi. Natkrivena kočija stoji pred ogradom na cesti. Vilena se oprašta sa svojom rođenom kućom. Tu se rodila i provela djetinjstvo, vedro i sunčano. I svoje prvo djevojaštvo puno sreće i vedrine. Sa svakim se stablom i svakom granom napose oprašta. Iza svakog stabla, iza svake grane proviruju vesela lica onih s kojima je provodila dječje doba i dani odrasle djevojke. Među njima su likovi Jasenke i Jelenka, njihove majke, Žarka i svih onih u Kuševićevom dvorcu gdje je proboravila gotova polovicu svojih djetinjih dana. Dok se svi vrte oko nje, spremaju za put, ona šuteći promatra svakif stvarcu, svaku grančicu, cvijet, sve što je okružuje i sve ono što ju je okruživalo do današnjeg dana. Promatra šuteći jer ne može progovoriti, odviše je duboka i teška bol rastanka. Nije nikada ni slutila da bi se morala rastati sa svim stoje tu oko nje i njoj tako drago. Ni prije tri dana, kad j* odlučila povući se u samostan, nije ni izdaleka slutila da će je rastanak toliko zaboljeti. Pa ipak je sama odabrala samostan i sada mora poći. Pratit će je tetka i kanonik. Već je stigao u ranu zoru. Žu Berislavić povukao se s njim u svoju sobu i moli ga: - Nastojte, prečasni, da ne ostane zauvijek u samostanu. Ne samo pokuša tamo sabrati svoje misli, srediti i zaboraviti boli. - Neću je odmah zarediti. Valja se prije čestito pripraviti za zvanje. Dakle, bude li za to vrijeme osjetila želju da se opet vrati k va bit će joj dopušteno prije nego što položi prisegu. Napolju su već bila spremna kola s Vileninim škrinjama, a momci si) sjedili na konjima, dok je natkrivena kočija stajala pred dvorcem. A usred vrata još uvijek stoji mlada djevojka, blijeda i žalosna, kao
cvatući cvijet koji su upravo otkinuli. Poput neba, modre oči zure u neizvjesnost pred sobom. S ceste promatraju djevojku plemići koji su došli da se s njom oproste. Žalostivi pogledi obuzimaju djevojku u haljini od modre tkanine. Glavu joj pokriva plava lagana putna kapica, obrubljena crnim baršunom. Lagani ružičasti ogrtač prebacila je tetka preko njenih ramena, a ona kao da to i ne opaža, već gleda nekud u daljinu kao da bi željela dokučiti put kojim mora poći ili bi željela saznati kako će joj tamo osjećati duša, hoće li joj ondje biti lakše, jer sada, ovdje, svakog časa biva teže i jedva snošljivo. Otac je izišao, prateći kanonika. Brzo se oprostio s njime i pomogao mu u sedlo. Tada pristupi svojoj kćeri. - Dijete, misli na mene osamljenika, a kad te snađe želja da me vidiš, šalji glasnika. Doći ću. Nije odgovorila, već je sagnula glavu i poljubila njegovu ruku. - Idi, sestro - veli župan staroj gospodi - pa se što prije vrati. Vilena se uspne u kočiju. Do nje sjedne tetka. Župan je ostao u dvorcu. Odlučili su da otac ostane kod kuće jer se stadoše prenositi glasovi da se Lukavčani spremaju na osvetu, a Draženić već okuplja momke. 270 ? n dakle, mora osuti kod kuće da čestito dočeka svaku navalu. l>oeledić, Arbanasić i Simumć već su se oprostili s Vilenom. Samo nekoliko plemića na konjima opk< .li sada Vileninu kočiju da je “^"povorka je krenula cestom prema Savi. Jutarnje sunce pomolilo se iza zagrebačke tvrđave i natapalo proljetnom toplinom brda, doline, polja i rijeke. Duga povorka prati u vmiostan ljepoticu nad kojom je još prije šest tjedana sjala sreća kao proljetno sunce nad pupoljkom. Spuštena pogleda. sjedi Vilena, zaokupljena prizorima što su se odigrali posljednjih dana pred njom i oko nje. Nejadikuje. već opi u/uje >ebe. Smatra kri\ccrn s\ojoj nevolji sebe. svoju mladenačku nepažnju prema onima koji su joj bili dobri, nestašnost prema životu i preveliko pouzdanje u stalnost sreće. Optužila se sama pred sobom pa je izrekla nad sobom osudu vječnog samovanja. Stidjela se duboko u dusi. Sada se stidi pred sobom. Taj stid leži joj u prsima kao sramotni teret. Od časa, kad je Jelenko pred njom položio Draženića. pogrdio joj mladost, od onog je časa muči strahoviti stid. Kao što se još prije toga izazovno ponosila ^ 1)ra/enicem i n|ego\om slavom, tako sada potištena duboko pada pod stidom njegove sramote. Čitav put raspravlja sama su sobom, promatra svoje grijehe i sudi im Uz nju sjedi tetka i ne govori ništa, samo prolijeva suze nad nesrećom svoje nećakinje. Ne govore ni riječi Tetka se ne usuđuje
prekinuti nijemo obračunavanje mlade nesretne djevojke Onda joj se potkrade usklik: Tko nam to ide u susret? Stara gospoda digne gln i promatra nekoliko stotina koraka pred sobom jahače. Pojavili su se na cesti između šikare, podigavši oblake prašine. Vilenu ne zanima ništa. Načas je digla vjeđe. Pred njih dolaze brojni jahači, mirno, očito miroljubiv o. Ta okolnost ponuka je da se opet upušta u razmišljanje, ne brinući se za jahače. Oni se već približili, a Vilenina povorka kreće polaganije. Strani su se jahači pred njendm povorkom razdijeliti i pojahali s lijeve i desne strane u potpunom miru. Ali umjesto da nastave put, odjednom zatvore povorku s kraja, sprijeda i straga, u duguljastom smjeru i zaustave se. Što hoće.” primijeti Vilena zabrinuti glas svoje tetke. Djevojka pogleda lijevo i desno. Neki stranci opkolili su ih sa svih strana u duljini od stotinu koraka. To tek probudi Vilenu i ona se obazre prema kanoniku. Ali on je udaljen i također opkoljen, pa Vilena pita svojeg kočijaša: Što je? Zašto ne nastavljaš put? -- Zaustavljeni smo. - Tko nas zaustavila? Ne znam. vaša milosti Vidim momke, a nikakvog vodiča. Možda s" nam nehotice spriječili put. Dolaze dvojica. To su vodiči - upozori tetka na jahače što su se Ponovo pojavili na cesti. Lijepa četa, ima ih harem šezdeset Moramo čekati - velikočijaš m II - da nam samo sidu s puta. Žestoko kasanje konja skrene njenu pa/ n ju lijevo kamo skreću glave i svi muškarci njene pratnje. Hitio je eestom onda sišao na ledinu. Kad se našao u blizini kočije, uspne se na cestu Pred njom se zaustavi jahač. U prvi čas ga prepoznaje. Ispod kacige gleda je Draženić. - Gospođice Vileno, molim oproštenje što vaszausta\iiam i molim •amo kratak razgovor u četiri oka. .i". Kanonik se već približio i odgovori mjesto djevojke: jj, - Sa mnom možete govoriti - veli on - a nju ostavite. #}fc\- Samo s njom imam razgovor - veli Draženić odlučno. 1 o--Vilena ne želi da se dugo zadržavaju i odgovori: ,R*- Istina, ni s kim on nema nikakva razgovora, osim sa mnom Dopustite, brzo ću završiti. Ustala je i sišla, dok t -l- ^"a sa ^v.la pa l. .-aja povede nreko ceste na
poljanu. ; Ona slijedi bivšeg vjerenika. Mirna, sabrana i hladna. Draženić je rumen i uznemiren. Pusti uzde i približi se: - Oprostite, čuo sam da krećete na put. Još za mračne noći otišao sam naprijed da vas dočekam. - Čemu? i ?:K1*-d- Vaš vjerenik ima pravo nešto upitati u času odlaska. •••i- Bivši vjerenik nema nikakvih prava. "•-. •- Vi ste me odbili, ali ja se nisam pokorio, dakle, još uvijek ppjgjtoji moje pravo i pitam: tko vas šalje u samostan? , . * • “ - Sramota i grijeh. /j?, ;(t “•" - Kakva sramota? Kakav grijeh? .;,: •, .-< ^ - Da sam bila vjerenica izdajice. ,\ - Opet izdajica. Vi ste bolesni od pojma izdajstva. Okruženi ste krivim mnjenjem. , - Pojam izdajice već je davno riješen. Izdajstvo je najpodliji -m. Ubiti se može iz osvete, bijesa, zarobiti od gladi i nevolje, ali i/uati s\oje može se samo od podlosti srca. _•* - Nisam izdao svoje, nego vaše. Ja smatram svojom domovinom Ugarsku, moj narod, to su pripadnici moje majke. Hrvate smatram neprijateljima. A neprijatelje smijem i moram izdati u korist svoje domovine i svojeg naroda. To otkriće za nju je nešto novo. Začuđena ga sluša i promatra primjećuje: - Narod vašeg oca čije ime nosite. Hrvate, njih smatrate ni jateljima. Mrzite ih? - Iz dna duše. Čini se da niste točno slušali moju ispovijed dvorcem. Sjeća se svega i doziva u pamet sve što je predočio. - Dakle, zato ste izdali Hrvate, narod iz kojeg potječe vaš otac yf. pripadate narodu svoje majke? - Tako je. gospođice. Za narod, za koji osjećam, moram izvršiti s" dužnosti, dakle, i neprijatelja izdavati, lagati, hiniti svoju ljubav, hin* istenie izazivati po\iercmedaseonda mogu njime poslužiti. Nijedna laž Huniba nije dovoljno podlu a da ne bi bila herojsko djelo, da se nepri-! ik-lja/aviira. zavede i prevari. Licem joj preleti osjećaj groze. Odmah je to opazio i ne čaši joj razjašnjavati: Vidim, zgražate se, ali uzmite sada obratno. Vi ste Hrvatica, iećate j jjuhite svoj narod \K>i narod s koiini s k1 sklopili sa\e/ želi vas podjarmiti i opljačkati. Nije h \aš neprijatelj" A koje moj nanui neprijatelj vašem narodu, pa kad M vas vođe Hrvata odabrali da im
iskažete velike usluue i uhodite neprijatelia. kako hi \ asi Hrvati i/ iouu 17 VUK li koristi, šio biste"vi učinili u tom slučaju”“ Primila bih zadaću kad se radi o mojoj domovini i mojim zemljacima u korist domovine. Eto, to sam ja učimo prema svojoj domovini Ugarskoj. Vaša je domovina Hrvatska, otac vam je Hrvat. - Ali majka nije bila i ja sam prihvatio za domovinu njenu zemlju. Dakle, učinio sam samo dužnost, a ne izdaju, kao što biste to i vi za svoju domovinu. Tom tumačenju ne može se pn. 11 \ u i Ona bi učinila sve ako bi mogla pomoći domovini. A Draženić sada pita: Zašto, dakle, nazivate izdajicom mene koji sam učinio ono što biste morali učiniti i vi kad bi od vas to tražila domovina. Začuđena, ustukii, .14 se on živo brani: F.to vidite, tak je to bilo. Uzeo sam za svoj narod onaj kojemu pripada moja majka. To mi je ona ulijevala u dušu. Sada je nastupila u mojem srcu druga /CIKI. s njom i druga ljubav. Vilena nepomično sluša, puna pažnje i nastojanja, da sve shvati i ne upada, ne prosvjeduje. Ta druga žena, to ste vi, Vilena. Sve što se odigralo oko nas i medu nama. sve je moralo biti dok sam o t sin \iennao da ^mi divK l naivke Sada mi ljubav prema vama, Vilena ulijeva opet vjeru da sam ipak dijete vaše domovine. Zato sam jučer rekao: skrenut ću posve k Hrvatima, a samo ću se činiti kao da pripadam Ugrima. Vilena, razumijte me, uzmite me kao svojeg uhodu protu neprijatelja Hrvata. Evo vam moje ruke - veli mladić. Ona ne prihvati, već se povuče korak natrag, a on je slijedi: Gospođice Vileno. §to sam učinio, prošlo je, primite me opet natrag kao izgubljenog sina. Osjećam, ne možete u dnu duše drukčile. Vi me ljubite. - Ne. ne ljubim vas. - Zašto onda idete u samostan? - Da pokopam M,e, - Ne dam se pokop . Nedam. HoćuživjetiuvaSemsrcu.Spreman ^am ostaviti domovinu svoje majke za vas, prihvatiti dragu domovinu. LH”h,m vas i vaš sam rob. Oprostite, ne želim dalje govoriti. jed [lstup”° “e Wi7c nti° J" dohvatiti njezinu ruku, ali ona je povuče i an korak nazaduje u stialui od onoga sto njemu lebdi na usnama. On 212 273
opet pristupi bliže i pogleda joj u lijepe modre oči. U toj se modrini gubi, modrina raspiruje njegovu strasnu ljubav. Plamenim glasom sagne se njoj i reče joj: - U ovom času odlučuje se između tebe i mene. - Već je odlučeno. Ta njena izjava potpuno ga izbaci iz mira. Plane kao oganj. - Ti misliš da je odlučeno? Ali ja određujem. Pogledaj kolika moja četa. Opkolio sam sve i sad mogu učiniti što me volja. •t* - Kad ne bi bilo pravde, onda bi to mogao. i - Ništa ne znam nego ovo: hoću da ideš sa mnom pred oltar Žestoko zaniječe glavom i odlučno odgovori: “i - Ne, ja idem svojim putem. - Ja sam onaj koji siječem tvoje putove. Odgovori: hoćeš li sa mnoi dobrovoljno pred oltar? - Neću. - Ne vjeruje tom odgovoru. Silom posegne za njenim rukama čvrsto ih stisne, privuče k sebi i moli: - Vilena, obećaj da ćeš biti moja žena. Smjesta kreni natrag u svi dvorac. - Ne, idem svojim putem. Okrenula se i otišla na cestu, ali on pohita za njom, uspne se na konja i dade zapovijed svojim momcima: - Ne propuštajte povorku. Svi su oni moji zarobljenici. Kanonik Benko nije se previše iznenadio. Okolnost kako je Draženić od početka dao zaokružiti i njega i Vilenu i njihovu povorku jasno mu je očitovala Draženovićevu namjeru. Oštrim glasom zatraži sada od njega razjašnjenje: - Kojim pravom zaustavljate županovu kćerku i mene, kanonika zagrebačkog Kaptola? - Ponajprije tako hoću, pa i mogu. - Dakle, pravom samovolje i pravom sile. • - Kako god to nazovete, svejedno je. Želite li možda okršaj? "lu - Neću ni pokušati da uzalud prolijevam krv, ali ću se potužiti hrvatskom saboru. “• - Mene se ne tiče vaš sabor. - Nekad ste se klanjali tom saboru. - Svejedno je što mislite. Sad nemam kad raspravljati. Preda mnom je važan posao. Dakle, okrenite natrag - nalaže on Vileninoj povorci. I nije se moglo drukčije. Moraju se vratiti. Vilena je šutjela. Drugo joj ne preostaje. Kanonik joj se približi da čuje što pobliže o njegovim namjerama. Saopćila mu je sve što joj je rekao na ledini. - Iz svega se razabire da neće da idete u samostan i vraća vas kući. On to nema pravo. To će se sve razjasniti kad stignemo u Turopolje. Banderij će obraniti županovu kćerku. - Zbog mene turopoljski banderij ne može proliti krv. Bolje da podnesem žrtvu i ostanem kod kuće.
- Time će vaš odlazak samo odgoditi. Sad ću vas vratiti k ocu, a krenuu u Zagreb na Kaptoli podići tužbu kod kralja. Nemajte brige. v>na već se sada pokorite dok ne stignemo k vašem ocu. Opet je sjela u kočiju Draženić je stao na čelo povorke i vodio. Micovi su momci jahali pored Vilenine povorke, opkolivši je sa svih -tr ina Odredio je da budno paze da tkogod ne umakne i pohita u Turopolje da ja vi što se doeodi h”. \ Kieali MI “-enatra;” nuMoni eesinm Put h ic vodio ravno u Turopolje. Svi su se mirno pokorili Draženićevu nasilju U kočiji su sjedile obje žene. Stara gospoda primakne usta Vileninim ušima i šapne joj: Zapravo smo sret no prošle Bojala sam se da će biti gore. Vraća te opet pod naš krov, a tko zna /asto je i> dobro. Nakon sata vožnje najednom se povorka zaustavi. Vilena i njena tetka opaze da je Draženić poredao momke i približava joj se: - Molim vas. gospođice, siđite. I gospođa tetka. _ Zašto da silazimo? - pita ona. - Stigli smo do drvene kapelice Nitko ovuda ne prolazi, a da se ne bi pomolio. Mislim da ćete i vi to učiniti. Začudila ih je ta primjedba. Vilena pogleda, pitajući svoju tetku. _ Potrudite se, gospođice Vileno, veli on uljudno. Što da radi”.” Svi su u njegovoj vlasti i-svi se moraju pokoriti.njegovoj zapovijedi, l obje su žene Slile. Kanonik gleda pozorno što se događa. Draženić sjedi na sedlu i određuje. Vilena i njena tetka stigle su pred drvenu kapelicu i okrenule se prema kanoniku Opazile su da i on silazi sa sedla. Dakle, Draženić je i njemu naredio. Čudne li zapovijedi da silazimo - veli gospođa. Obila/i me strah. Njegova namjera ne može biti poštena niti ona kad nam zapovijeda da idemo u 1\ apeli e n Ušutjele su jer se Draženić do\ uljnu približio. U njegovu nastupu nešto je osorno, silovito. Ustobočio se i ošinuo Vilenu pogledom. -- Prečasni gospodine, pred vašim licem pitam još jednom ovu gospođicu, hoće li dobrovoljno sa mnom pred oltar? - Rekla sam gospodinu Di a/euieu da me put vodi u samostan. On krene prema kapelici i otvori vrata. Zebnja obuzima Vilenu, tetku i kanonika. Svi troje su se pogledali. Okrenuo se k njima i osornim gordim glasom zapovijeda: - Vileno. ne pomaže ništa. "Neee^ dobru\oljno. a ti ćeš poći za mene na zapovijed. - Nitko mi to ne može zapovijediti. - Prečasni. odmah ćete me ovdje vjenčati s njom. Svi su protrnuli. Sad im je jasni - Atsto ili je /austavio pred kapelicom Vileni se magli Nitko je ne može obraniti. U Turopolju
ništa ne slute. Pustom cestom nitko ne prolazi. Plaha i prestrašena, pogleda u oči kanoniku, očekujući od njega riječ nade. AH i Benko osjeća da je predan oružanoj snazi mladog čovjeka. Njegov nastup ipak ne izražava nimalo straha. Mirno odgovori Uraženiću: 275 - Ako ona neće da pode za vas, ne mogu izvršiti vašu želju. J Bijesnim koracima pristupa kanoniku: 9 - Vi ćete me ipak vjenčati pod oštricom mača na vašim prsima? Upamtite: ne prezam ni pred čime. Pregazit ću vas jednim korakom. Blista mu iz očiju, a glas mu sipa plamen prijetnje kao da već ubija. Zahvatilo ga je bjesnilo protiv kanonika koji mu se upleo u sudbinu. - A ja, gospodine Draženiću, neću prezati ni pred vašim mačem. Uostalom, vi biste skupo platili moj život i opominjem vas u ime muževne časti: odstupite i pustite ovu djevojku da ide svojim putem. Sav se užario, oči mu blistaju i plamen mržnje sipa prema kanoniku: - Prečasni, vi sada stojite pred zamjenikom bana koji će vladati ovom zemljom. To želi onaj koji ima svu vlast. Ironičnim smješkom, ali mirnim glasom odvraća kanonik: - Ako ste ikada zasanjali ovako isprazan san, vi se sada probudite jer znajte: nema čovjeka koji stupa ovom hrvatskom zemljom, a da ikada privoli da se vama dade takva vlast. A nema u Budinau čovjeka kojemu bi mogla pasti na um takva luda misao da vas postavi na mjesto zamjenika bana Berislavića. - Neće proći ni mjesec dana i vidjet ćete me u Zagrebu usred tvrđave na tom časnom mjestu. - A ja vam se mogu zakleti: neće vam ni otvoriti vrata tvrđave, kamoli dopustiti da sjednete u središte bilo na kakvu stolicu, moj gospodine. Vi bulaznite i ne znate što govorite ni Sto činite. - Upamtite što ste mi sada rekli jer to morate kruto platiti.-u - Svaki svoj dug plaćam čestito. Pripravan sam i za ovaj. HO J , - Dakle, nećete me vjenčati s Vilenom? V - Ne, plemeniti gospodine. Vileni je odlanulo. Draženić ne može provesti svoju namjeru. Ali što će učiniti? Hoće li je vratiti u Turopolje ili ne? Nastojala je prozrijeti njegovu nakanu i promatra pomno njegov pogled i njegove kretnje. Jedno i drugo pokazuje da mu se raspoloženje sve više raspiruje. Kao da je munjeviti oblak, a bučna grmljavina njegova glasa navješćuje strašnu oluju. - Prečasni gospodine, budući da ste me jučer izigrali, htio sam vas sada kazniti time da me baš vi vjenčate s Vilenom. Ali vi biste dopustili da vas ubijem, ali me ne biste vjenčali. - Dobro pogađate, plemeniti gospodine Draženiću.
- Da, gospodine - smije se on zlurado - pogađam. To pogađao i ove noći kad sam mislio: neće on popustiti. I baš zato što “ nećete da učinite ono što ja želim, pobrinut ću se za drugoga. I pozove svojeg četovodu. mu Prestrašena Vilena gleda kako četovoda dolazi i sluša kako Draženić zapovijeda: - Požuri se. Tamo straga je moj pop. Neka odmah dođe. Kanonik, Vilena i njezina tetka zure u Draženićevo zlobno Podbočio se rukama o struk i zlobno se smije: - Na sve sam mislio, moja vjerenice. Bilo mi je jasno da tv kanonikova glava neće tako lako popustiti. Prije će kamen omekšati i pristati. Zato sam doveo sa sohom drugog popa koji će i/vesti ono St °J svi”s^siujeli: Ona je "mrtno blijeda, kanonik zamišljen, a tetka blizu nCSVS-ižcnić ih promatra s užitkom. Onda dozivlje Vileninu pratnju i svoje momke. Svi sila/c s konja. Draženić ih ogledava, odabire oko dvadeset momaka i određuje” _ Vi ravno u crkvu, a vi na sedla i opkolite drvenjaru. Nitko nesmije uteći ili približiti se. Dok su oni drugi odlazili u kapelicu, on se okrene kanoniku i Vileni: Svi ćete dana. biti moji gosti u šumskom kneževskom dvorcu. Čeka nas tamo svadbeni objed. Lice mu sjaji, a oči plamte: ... - Jeste li čuli. lijepa moj.. - “creniće”1 /a sve sam se pobrinuo ja, dok svuda te stvari obavljaju majke i tetke lijepih vjerenica. Djevojka šuti, kanonik ne odgovara, a tetka trne. U drvenu kapelicu ula/e momci da budu svjedoci na vjenčanju. Najposlije se približio stari svećenik ucrnoj”halj! Nijemo se poklonio kanoniku, a u pogledu mu plaho pitanje i neizvjesnost. Vilena je odmah prepoznala župnika iz Plesa. Bude joj odmah sve jasno. Draženić gaje silom dovukao ovamo kad je s\e to zasnovao. Odmah je našla potvrdu svojem zaključku. Draženić objašnjava župniku: To je. evo, /adaća koju sam vam namijenio kad sam vas pozvao da me slijedite. Vjenčajte me s ovom ljepoticom. On još nije dospio odgovoriti, kad se već oglasio kanonik Benko strogim glasom: Upozoravam vas: nisu obavljeni nikakvi crkveni propisi. Smjesta osorno i grubo prekida mladi plemić: - U kapelu. Svakni čekaju. Ne može vrijediti brak dok niste udovoljili propisima. Briga mene za vaše propise. Hoću da se vjenčam da ona bude moja zakonita žena To hoću. Razumijete? Ako me ne vjenčaju s njome, uzet
ću je za Ijubovcu. Tako je. Prihvatite moju ponudu da mi bude zakonita žena. Ne smijem dok niste ozvani -javi se župnik. To će se učiniti poslije vjenčanja. -- Ne može i ne smije Mora, jer ja hoću-viče on blijed i diže ruke, prijeteći, a župnik ga opominje. Rekoh: izvršite prije propise, onda ću se odazvati. Taj otpor razdraži ga do vrhunca Povuče mač. Svi su prottmili. Žene su koraknule natrag. Kanonik pohita k njemu, ali Draženić je već nasuprot župniku i naoštreni vršak nuća spusta k niesnnn \ratu.Svecenik blijedi, ali se ne predaje Hi me vjenčaj, i h ću vrSak mača zarinuti u tvoj grkljan pa ga izvući 11 zatiljku. Oštrica ga bode. Tog časa on je samo jadni nesretnik, silom sputani eovjek. " 276 i, - Hoćeš li me vjenčati, ili... >jfi."i/"i.-".”J/is; . •- • - Ho - ću - - hoću! T>i"-.Draženić skine oštricu sa župnikova vrata. - Tako, ipak će biti ono što ja hoću. Jeste li sada vidjeli, prećasni gospodine? - okrene se Draženić Benku. - Vidio sam i čuo stoje sila, ali što će biti gospodine Draženiću, kad sila jednom ovako prisloni oštricu na vaš vrat? - Ne nadajte se tome. Bit ću jači od svakoga jer je sila u mojim rukama. Vi lena ga pogleda pogledom još v " jl i - Sad mi je posve jasno zašto ste tako lako vršili službu Najednom ga mine osorna grubost, izgubi hrabrost da i> ^u\ nasilni čin. Obuzima ga slabost, malodušnost. Čini mu se da nikad svladati otpor koji se odražava s njenog lica. Upita blago: - Vilena, što to činite sa mnom? Vi lena ga pogleda pogledom u kojem on prozrijeva da se u \ u. ženu. potpuno okrenula od njega. I odgovara mu hladno kao neprijatelj, "j - Gdje vam je zastao um kad ne možete shvatiti da ne mogu drukčije? ^ On šuti, promatra je sve pomnije, pozornije, a gordost ga ostavlja i klone. Htio bi kleknuti pred njom. A - Vilena, ljubljena, zar nisam ja taj koji vas obožava, kojeg
odlikovali tako milim i nježnim pogledom u kojem je bila ljubav? Vile zar moje srce, moja mladost, moja vanjština, nisu isti kao prije? - Ništa više nije kao što je bilo prije. Pokušao je djevojku gledati plamenim, vrelim pogledom kao nek ali razočarano uskiikne: - Više ne obaraš oči dok ja pun čežnje gledam u tvoje zjenice? Plave oči kao da nikada nisu sjale ljupko i milo. Gledaju ga hladn ledeno i navješćuju daje srce ove djevojke za njega zamrlo. Zapravo, ov" je časa stekao to uvjerenje i opazio da nema više nade. I baš zato pruža ruke da spasi sebi ljubav. Još ne zna kako, ali pokušava sve. I usklikm - Vilena, da sam povješao pola svijeta, vi biste me morali ljubiti ato ste me ikad ljubili. Vaše srce nije nikad bilo moje, samo vaša mašta, vaš" očekivanje, vaša želja da budem junak vašeg naroda, samo ta želja pripadala je meni, nikad vaše srce. Sjećaš li se koliko sam puta začuđen stao pred tobom jer me nešto opominjalo da ono što to osjećaš za mene nije ljubav, nije ljubav djevojačkog srca. - To bi mi bila jedina utjeha. - Jedina bi bila tvoja utjeha da me nisi ljubila? . , - Jest. Samo bi me to moglo ispričati pred samom sobom za osjećaje j koje sam gajila prema vama, jedino da je sve bilo samo zanos mojeg umovanja kojim sam okrunila vašu glavu i uresila vaša prsa. To u njemu raspaljuje ljubomoru, taštinu, muški ponos i odbijenu strast. - što je svrnulo tvoje oči k meni? Reci, govori, priznaj! - Uvjerenje moje lude glave da preda mnom stoji muškarac po-Stenja, viteške časti, muškarac koji će biti osloboditelj moje domovine. 278 On ispru/i ruku za njenom rukom i povuče kao da će joj istrgnuti l”.kat i zapilji u nju o. “ Koga s., dakl ._ : Tko je taj? To je iznenadi. L očima joj se izrazi čuđenje pa se odmah zamisli, ali slegne ramenima i odgo\oil prostodušno: Ne /nam. nikoga, koga bih ljubila. Nikoga. Ali Draženić porumem. a uu MJ, .U daljini se pojavi zamagljena slika glave, crnokose, kuštrave, suhonjavo tamnoputno lice i crne oči u kojima neprestano titra zluradi po>A-d Još jače uhvati njenu ruku i strese je: - Ja znam koga " Jjubila. I sada ga ljubiš. Ona zaniječc glavom, istrgne mu ruku i odgovori: - Ne /nam nikoga i ne osjećam n”“ i, već samo jednu želju da se za mnom što prije /atvore samostanska vrata.
Njegovo se lice počelo tr/ati /lemce se suzile, usta mu se otvorila, u prsima mu plamen: - Sad /nam tko je Jest. Jednoga dana, kad sam te vidio s njim u vrtu kako povjerljivo čavrljaš, kako nm i c M “ , iskrsnula je iz dna duše crna sumnja. I nikad me v išc nije ostavila. Gdje god sam bio, daleko ili blizu, svuda me grizla sumnja svuda me podmuklo opominjala: "On joj je u srcu", /av ukao se onamo kao pu/ u kuću. Ona ua ne vMI a ipak je tu. Tko”.” pita ona začuđeno. Jelenko Kuše\ n Vilena ravnodušno sluša. Njezina šutnja ga podjaruje i on još više plamti: - Njega si ljubila već tada kad sam ja došao. Ali on je bio nitko i ništa i zato si prionula k meni. - To je laž. Poludjeli ste Njemu je pripadala moja sestrinska sklonost. Ja sam je prozreo, dokučio, - Zgodne riječi da IIIIITU već u početku. Da ste to opa/ili i da je bilo tako, onda biste se bili okanili. - Ne bih jer se nisam mogao okaniti. Baš ta ljubomora prema Jelenku još je više raspirila n “ “ , želju, svaku misao moju i svaki kucaj srca da tebe otmem njemu, otkinem potpuno od njega, raskinem vc/u što te vezala s njim od djetinjstva. Da, ja sam je raskinuo. Samo ja. Zar nisam stalno govorio kako ie on m tko. ništa, kako je zamišljao da će sv”ojesiromaštvo zakrpati danas-Mim l\o;nn nm, i/om"1 \i • __ •";> kako se Jelenko prilijepio uza te da bi svoje ništavilo obasjao svjetlom tvojeg roda”“ Morala je priznati sama seni da KIIOISKI hilo < k o, ali nije od go varala Jer je on plamtio sve u\nm vatrom: , . Otrov svoje ljubomore sipao sam u tvoju dušu, jedva sam te "iotuio da Jelenka i/hai K i/ kuće l /mučio sam se dok sam uspio. A kad . . da se protiv mene nije urotio sivi oklopnik i ga više nije bilo, ti si ga gotovo mr/ila. a ja sam ostao nohalmk. I bio bih ovijeka uživao svoje plodove da 79 ""-•o u obranu tog lupe/a - Nemate prava nabacivati se pogrdama na Kuševfa. ““•” ^ U lice mu sjevne munja bjesomučnosti i vikne nad njonft.”,” “ )(H - A zašto nemam prava? - Jer je on poštenjak, a vi čovjek bez časti. “ Žuč ga opet prelije, usne mu drhte:
- Dakle, ljubite ga? - Samo ga branim jer mi je to dužnost. - Dakle, taj lupež sada je junak u vašoj maiti kao Sto sam nekoć bio *? - Nije ga moja mašta učinila junakom, već on sam svojim djelima. Zamaglilo mu se pred očima. Te usne koje su nekoć slavile njega, Draženića, sada hvale njegova smrtnog neprijatelja, onoga koji ga je razotkrio, obeščastio. Njega, Jelenka Kuševića ona slavi okom u oko njemu. To ga udara, razdire, ranjava više negoli njezin dosadašnji otpor. To pokreće svaku žilicu njegova tijela, pokreće svaku kap njegove krvi, stavlja u pogon svu njegovu zloću. To rasplamti ljubomoru do vrhunca. Ne, ona ne smije više prozboriti nijedne riječi obrane. Ona više nikad ne smije prozboriti nijednu riječ pohvale Jelenku Kuševiću. Sada je svršeno. Sad pada njegova odluka. Nikad neće pustiti Vilenu. Ona je njegovo vlasništvo. Ne da je iz ruke pa dogodilo se što mu drago. I pogleda joj u lice nekom luđačkom bjesomučnosti, i ustoboči se prede njome kao gospodar: id - Dosta je razgovora. Slijedite me. l - Kamo me vodite? “ “ “ - Ne odviše daleko. Ima ovdje blizu župnika koji će me pra^| oštricom mača vjenčati s tobom pa i tada, budeš ti prisegb na sva raspela svijeta da me nećeš. “" - Svakog ću puta odgovoriti ne. - Nije me briga što ćeš ti odgovoriti ako ja velim da. Više nema o drugome govora. Dosad je govorilo moje srce, sad govori tvoj gospodar. Zaboravila si što sam ti danas otkrio. U Budimu je odlučeno: Slavimir Draženić bit će gospodar u Hrvatskoj. Samo ja. O tome se već radilo od početka. Ako tvoj ujak ban Berislavić ne pogine na bojnom polju, svrgnut će ga Budim, a mene postaviti na čelo ove zemlje. Svi će biti moji sluge. Svi se moraju pokoriti mojoj volji. Sva ova tvoja čeljad što se ovdje razmeće nekim svojim pravima, svi će slušati mene. Još danas ću se vjenčati s tobom. Kunem se. Ne puštam te više iz svojih ruku. Moja si zauvijek. Silom, ili milom. Nitko ti ne može dati sjaj, bogatstvo i čast koju ti pružam ja. Bit ćeš moja žena, bit ćeš banica. - Radije ću biti služavka. Izrekla je to snagom i bijesom od kojega se on potrese. Izobličen pita on, glasom punim neke jeze: - Što si to rekla? Što? Radije bi se ponizila do crne zemlje, do služavke nego li bila moja žena? Možeš li to opetovati? - Mogu. Načas mu se zaustavila svijest. Skamenio se kao da je mrtav. Ne
osjeća ništa. , ,, ., ,•”,.;,<, .t* i v. 280 l o |c trajalo samo jedan ća Odmah je zatim zakolala u njemu krv, zaigrale sve zloće, zavitlala olujj i munje sijevaju na njegove zjenice, a iz otvorenih usta dolaze riječi kao gromovi: Odabrala si svoju sudbinu. Neka ti bude, gizdava kćeri župana. Budi ono što si odabrali. "Što kani?" pita se ona, promatrajući izobličenog čovjeka, dok on nastavlja svoj pakleni smijeh i dozivlje četvoricu svojih momaka. Smjesta su pojaha k njemu. A on im zapovijeda: Sa svake stran, ovoj djevojci po dvojica. Momci slušaju pokorno. A Vilena osjeća da je nekud vodi u vezi • njegovim riječima. Prihvatite uzde njezina koma i \i. bude lu/avk.i,., ipak se ne boji. Ona osjeća odlučnost i hrabrost. Sva je izmijenjena. Ne osjeća više nikakve boli zbog sramote koju je doživjela ovih dana pred dvorcem svojeg oca. Sve je sad nestali”. OMIH n\u\jeka, koji ju je htio prisiliti i silom iznuditi od župnika da ua s njom vjenča. Sad je u njoj sve ledeno, mrtvo, ali od važno. Kao da ^- pu”UL1; ;ui u pcaim. Na-M -”. M” i [M ai > >ri"i što dolazi. Ni tuge od onoga Sto je bilo ni žalosti od sramote koja se prosula nad njenim domom. Ni suze za srećom što ju je zauvijek ostavila. Zaboravila je gotovo da je žena čiia K1 L-a M -,;ula u pi>“.”iivir Ništa sada ne misli jer osjeća u sebi neodređenu ali jaku snagu koja hrabro ide u susret odmazdi okrutne sile. Mirno jaše. dok drugi vode nje/ma Lmja Hrabro promatra kako je povorka okrenula Hnjerom koji vodi u šume Brandenburga. Draženić zapovijeda momcima gordim ;ji.isom svemogućeg gospodara čije je srce prepuno zla. Pa ipak Vilena ponosno diže glavu kao da su momci koji je vode njezini podanici. Kći junačkih Berislavića ne poznaje straha. ZASTAVA OBRANE
Dva jahača jferu ae kroz preguste starodrevne turopoljske šume. ji jedva prolazi.- korakom, dok "ni na/lii\ i > promatrani MaHa. okreću Poglede k suncu i ravnaju svoj put. Ako zalutamo. gospodine Arbanasiću? pita Cvjetko Šimunić zabrinulo. - Ravnam se točno po uputama sivog oklopnika. I njegov mi je sin ponovo razjašnjavao kako ću naći njihov tajnoviti dvorac. Valjda ipaj neću promašiti. • n - Sigurno se kod njega nalazi i Jelenko? - Uvijek je bio s njim, bit će valjda i sada. - Što će reći sada kad dozna kako je Draženić došao u županoi dvorac da ponovo zatraži Vilenu. - Ne smijete mu reći da je Pogledić prije polaska u samostan ponudio Vileni svoju ruku. Bilo je između Jelenka i Pogledića prij" žestokih okršaja zbog djevojke. - Dakle, i s njim se tukao? - Više nego s drugima. Jednom je Pogledić gotovo stradao o< Jelenkova bijesa. Ne smijemo ga podsjetiti na to. - Županova kći mnogo je skrivila našoj slozi, gospodine Arba-nasiću. - Skrivila je što joj srce nije odvraćalo ljubav Jelenku. Da je njegi odabrala, nikad Draženić ne bi dospio osvajati kćer našeg Berislavića^ Nije to mala stvar. Svi su Berislavići bili junaci, poštenjaci, ginuli su na bojnom polju. Baš su plemenito ljubili svoju domovinu i strahota j< pomisliti da je taj izdajica bacio pogled upravo na djevojku koju je župan odgojio u duhu slavnih junačkih Berislavića. - Da-potvrdi Cvjetko. - Da nije bilo te hulje Draženića, Jelenkc ne bi bio sve to prepalio i mi s njime zajedno. Nikad ne bismo pali l sumnju koju on neće nikada zaboraviti. Zapravo je uvijek bio dobar dru§ to moramo priznati. - Tek kad je počela u njemu plamtjeti vatra ljubavi prema Vileni promijenio se, stao izazivati, razbijati. Danas svatko od nas mora priznati daje Jelenko spasio, ne samo nas ovdje u Turopolju, nego svu našu zemlju, od te životinje, što se skrivala pod crvenim oklopom. Koliko bi zla nanic svima nama. - Najviše me zanima kako će Jelenko primiti tu vijest? Tu su prekinuli razgovor. Njihovu pozornost zaokupi neka visoka guštara pod kojom su se zaustavili. Gusto trnovito grmlje zastire drveni^ ogradu. i - To je kao tvrđava - upozori Šimunić. - S one strane pod gustim; j krošnjama drvena ograda. Mislim da smo na cilju. - Sad ćemo napokon upoznati sklonište Jelenka Kuševića i njegov" zaštitnika. Ali kako prodrijeti živicu od trnja. gospodine
Arbanasiću? - Odmah ćemo vidjeti. -j Mladi plemić zazviždi. Mnogo je puta opetovao dani mu znak. Kad] se s onkraj živice zvižduk odazove, a muški glas upita: “ Tko je tamo? - j Glasnici iz Turopolja. v - Lozinka? ;>,< "Izruči nam, pravdo, neprijatelja!" “ - Dobro, pridite ogradi od trnja desno pa stanite kad ja zazviždini. - Ovi su dobro skriveni - primijeti Arbanasić pa obojica učiniše kako im je zapovjedio nevidljivi muškarac. Kad ih zvižduk zaustavi, stigli pred nisku živicu, preskočili je i našli se u široko ograđenom prostoru SU)d krošnjatim drvećem. Snažni momak ih vodi. Ne vide pred sobom irui”o osim visokih stabala s ogromnim krošnjama. Neki mali drveni lornjić viri negdje kn vrhove stoljetnih hrastovih stabala kao da lebdi u Kad se približiše. opaze stari drveni dvorac. Svuda okolo mir kao da nema žive duše. Vodič ih ponuka da ga slijede. U drvenom dvorcu u prostrano] sobi veliki stol. Po njemu jerazastrta modra tkanina. Nad njom se sagnuta crnokosa Jasenkina glava, dok joj spretne ruke hitro šiju tkaninu. Do nje stoji Gordanin sin i čvrsto napinje modru tkaninu da hi djevojka lakše M!;I Uz prozor dva mladića noževima gule koru s drvenog štapa. Jedan je od njih plavokos, drugi visok, smedokos. tamnih očiju, Dva svijetla oka i dva tamna jednako pogledavaju Jasenku. Napokon plavokosi reče: Gospođica Jasenk.i ee nas prestići ako ti, Vojko, ne požuriš - i pogleda svojeg smedokosc^ di u-M L i u oči još uprte u lijepu djevojku. Jasenka ne diže oka sa svojeg posla i odgovara plavokosome: - Moj mladi pomocniV, je spretniji negoli vi, gospodine Mladene. Mladen nasmiješeno odgovori: Meni ide br/e, ali mojem drugu zapinje. Junak je na konju i na maču, a na poslu šeprtlj;i - Mladene. ne dam grditi svojeg osloboditelja ukori Jasenka plavokosog mladića. Smedokosi osloboditelj uzdahne nekako žalosno: - Velika je moja bol, gospođice Jasenko, što ne snujem primiti vašu hvalu. Ja sam bio s vama u šumi grub, drhtali sie prcu,i mnom,
otimali se, mislili steda sam lukuvučki razbojnik. Zapraše. \aš o>li->boc.!iic1i n "c nil”ko drugi nego Damir. Dječak pogleda pristalog mladića ponosito, ali ipak ne uzima sebi ponuđenu slavu: - Ja sam vas samo. uputio što ka n 11 ucić s gospođicom Jasenkom ali kad jednom odrastem, onda ću i ja moći osloboditi gospođicu. Tko zna koga ces* ti oslobađati - nasmije se Jasenka. Najprije svoju majčicu Recite, gospođice, kad ćemo je osloboditi " Lukavca? Već sam dva dana kod vas. ;i niikn ne spmiimie nm”u m a ići c u Baš sada ivjjećaju Jelenko i gospodin sivi oklopnik o tome. Pou/daj se. mali junače, u mojeg brata. Sto je on obećao, to će izvršiti. Ali "laj: da se tvoja majčica spasi, treba mnogo više lukavosti negoli bojnog maca. U Lukavac se mo/c samo lukavštinom. Majka mi je kazala da će izići već nekoliko sati poslije mene. Morali bismo poslati u Brezovicu da čujemo. Kad bi tvoja majka bila na slobodi, već bismo to znali. Kanonik 282 L Benko i župan javit će nam odmah ako se tvojoj majci posreći da iziđe na slobodu. Vrata se otvore. Ulazi Jelenko, ogleda se oko sebe i veli: • -: - Kad ćeš, Jasenka, dovršiti. - Već je gotovo, ali njih dvojica oklijevaju. 1,0 >. Brat se okrene k drugovima, polagano im prilazi i šapne: - Vaše su oči uprte više u Jasenku nego u posao. Pazite, neću biti kriv ako uludo izgubite srca. I smedokosi Vojko i plavokosi Mladen smješkaju se, a ipak su lako porumenjeli. - Neću da ovdje imamo ljubavne uzdisaje nego junačka kreševa, dječaci, upamtite to - upozorava ih ozbiljno Jelenko. , Vojko se uspravi, digne očišćeni štap i predaje ga Jasenki. “ - Evo, gospodarice, svršeno je. "* - Kakva sam ja to gospodarica? - Moj otac proglasio vas je gospodaricom ovog dvorca, a mi va#1 slušamo i podvrgavamo se vašoj vlasti. “ - Kakva muka gospodariti čitavom kućom muških. Ali jao onome4 koji mi uskrati posluh. - Dobro započinješ svoju službu, sestrice - smješka se Jelenko, prilazi joj i pogladi joj crnu kosu. - Ovdje u našem dvorcu potpuno si sigurna. ;”
- Misliš da lukavački psi neće nanjušiti ovaj dvorac? - Nemoguće je gospođice - odgovori, umjesto Jelenka, Davorov sin Vojko. - Moj otac krije se ovdje već godinu dana i nikada nikome nije zapelo oko za ovu pustoš. Ljudi su već zaboravili na taj napušteni dvorac gospodina Damira. Kad ga nisu pronašli do sada, neće nikome zapeti oko ni odsad. - Osim, ako ne naslute kakvo blago sada čuvaju ove stijene - veli plavokosi Mladen i pogleda preko stota Jasenku. Kao da nije ništa čula, digne tkaninu sa stola i pruži je mladićima: - Evo, navucite zastavu na vršak drška, ali čvrsto. A baš je lijepa. Reci mi, Jelenko, zašto si baš odabrao modru boju, modni kao nebo? Slegnuvši ramenima, on se smješka: - I Turopolje ima modru boju, a meni se baš svidjela nebesko modra. Svatko ima svoju boju. - Istina je. Ja volim ružičastu - veli Jasenka. S trijema uđe momak i javi da su stigla dva turopoljska plemića i nose važne vijesti. ( Jelenko odredi neka ih brzo uvede. Ljubopitno čekaju. I Jasenka upire pogled na otvorena vrata. Zanima je tko će stići od njenih turopoljskih znanaca. U sobu ulaze Cvjetko Simunić i Velislav Arbanasić. Obojicu obuzme toliko iznenađenje da su zaboravili pozdraviti. Jasenkina prisutnost duboko ih iznenadi. Nisu znali o njoj ništa drugo nego daje otputovala u Zagreb. A sad je nalaze ovdje u šumskoj zabiti, vedru, nasmiješenu, a iza nje dva pristala plemića s kojima baš sada čavrlja tako prijazno kao da su^ joj davni mili znanci. ...... “ ,, jj 284 Odmah MI prepoznali dvojicu plemića iz ćete- sivog oklopnika koja je iako nenadano jpffOšle subote stigla pred općinu i riješila golemu zagonetku s crvenim oklormkom Jelenko smjesta prozre čime su zabavljeni nekadašnji njegovi prijatelji i kao da osjeća zadovoljstvo nad ljubomorom koja se budi u srcima "mladih ljudi. Brat pušta u tom razgovoru svoju sestru i nekoliko trenutaka ništa ne piia plemiće. Samo uživa u toj svojoj osveti pa već oslovi plemiće pitanjem: Očito /elite nešto saopćiti mojem zaštitniku? Odmah ću vas najaviti. I ulazi, dok Jasenka ostane u sobi. okreće leđa Arbanasiću i Šimuniću. a poluglasno ra/gnv;irj s dvojicom novih znanaca i upućuje ih kako će zastavu navuci na držak. Nijednom riječi ne osvrće se na
svoje obožavatelje. Jasenkmi novi znanci odviše su zaokupljeni poslom i Ijubaznošću svoje gospodarice da bi se osvrtali na goste. Samo im Damir posvećuje pa/nju, prila/i im. ispituje ih o svojoj majci, prepoznavši u njima svoje pratioce na dan svojeg oslobođenja. Arbanasić i Šimumc jednako osjećaju mučno Jasenkino omalovažavanje i njene ljubaznosti prenui pristalim novim znancima. Neugodnu situaciju razbija dolazak Jelenka i njegova zaštitnika Davora. Došao je pred mlade plemiće ne/ vizira Kad su ugledali njegovu prosijedu bradu kojom je obraslo plemenito lice punu bora, osjete prema njemu duboko poeitanje. Davor im prilazi i pita: - Donosite vijesti? - Vrlo važne, gospoume. Danas je nenadano osvanuo u Turopolju Draženić s velikom četom novih momaka. Dakle, već započinju osvete? - Opkolio je županovu kuću i zatražio da mu gospođica Vilena bude žena. Ona ga je odbila Ta vijest zaokupi Jaseiikin u pažnju i, dok sluša, kriomice gleda brata. Ali ne za pa/a ništa Hladan je i ravnodušan. - Na loje Draženić s momcima otišao, a Ja uiic ai”ki mic n^L1. Ličimo dovrši Arbanasić. - Dakle, ništa se nije tako važno zbilo? primijeti Jelenko. Draženić je otišao. - Mislio sam da njegov posiei županov u u\oiću ;pak n CM o /naći doda Velislav. a Jelenko odgovara isio tako ravnodušno kao i prije: - Vjerenica mu je i može dolaziti. Dok smo odlazili k vama, nije se zbilo ništa. Onda je stvar svršena, nema važnosti za nas. Čekaj. Jelenko zaustavi Davor mladog štićenika, promatrajući njegovu nebrigu za Vilenu. - Ako je Draženić otišao, a da nikome ništa mje učinio nažao, onda to mo/i biti ^anHl vidljiv znak da istodobno kuje novu urotu. Moramo biti oprezni. Još nisam reka. c. Moj drug Pogledić bio je u županovu dvorcu i tamo mu rekoše da se Draženić nudio Vileni kako će odsad raditi za H”“vate. a varati Budim 285 - I Vilena mu ne vjeruje i zato ga je odbila i odlazi u samostan. Na tu vijest Jasenka uhvati Jelenkov pogled ne bi li pročitala njegove osjećaje. Mladić je potpuno miran kao da se to njega ne tiče. - Šteta da takva ljepotica vene u samostanu - veli Davor i pogleda Jelenka. - Draženićev posjet županovima može svršiti teškim posljedicama. - Dok on posjećuje vjerenicu koje se ne želi odreći, to su sasvim njihovi poslovi, županovi i njegove kćeri. - Ali osvetit će se čitavom kraju ako je ponovo odbijen.
- Dirne li u naše ljude, plemiće ili kmetove, evo me na obranu. - Svaku njegovu riječ ispija Jasenka s njegovih usta i promatra ga s najvećom pažnjom, ali mladić je hladan i krut. Cvjetko Šimunić pristupa bliže k Davoru i veli: - Plemeniti gospodine, pravo ste rekli. Draženić neće mirovati. OcL prošle subote ima nas još ovdje plemića iz Zagorja i iz Zagreba pa vas molimo da prihvatite našu pomoć. Svi smo spremni stupiti u vašu četu i pod vašim vodstvom biti na obranu protiv izdajice kao i protiv sile ir Budima i Lukavca. - I mi iz Turopolja jučer smo zaključili da se ponudimo u vašu četu veli Arbanasić. - Svi molimo da nas primite. Ta molba kao da je pobudila neobični dojam u Jasenke. Njeni novi znanci Mladen, vitez od Srednjice, i Davorov sin Vojko opaze da se Jelenko okrenuo prema svojoj sestri dok je ona slegnula ramenima i time odgovorila da joj neće biti nimalo neprilično živjeti pod istim krovom s bivšim udvaračima. Taj nijemi razgovor braće iznenadi i Mladena i Vojka, pa su nešto međusobno šaputati, dok Davor odgovara na izrečenu molbu: - Gospodo mlada, primam vas sve koji ste pošteni i hrabri. Ali tko od vas pristupi k nama, mora s nama živjeti u ovom dvorcu da budemo stalno na okupu. Tu neće svakome biti udobno kao u vlastitoj kući. Dvorac je malen, ali ima među drvećem velika drvenjara gdje konače i momci. S njima su moj sin i njegov drug vitez od Srednjice. Dakle, podijelit ćemo ležajeve. Idite i kažite to svojini drugovima, ali samo onima koji su vjerni i pouzdani. Neka nam dođu. Ali znajte: mojoj četi prvi je voda Jelenko Kušević. Hoćete li se njemu pokoravati? - Kao vama, plemeniti gospodine - odgovara Šimunić iskreno. Nekadašnji Jelenkov prijatelj i Jasenkin prosac pogledao je otvorenoj u oči svojem novom vodi. I kao da nikada medu njima nije bilo n* neprijateljstva ni mržnje, započelo se raspravljati. l”~\ Odlučili su da se Arbanasić i Šimunić odmah vrate kući i dovedu svoje; drugove sutradan u zoru, a samo dvojicu ostave u Turopolju da budu” glasnici kad se ukaže potreba da nešto izvijeste. Glasnici se oproste i ostave dvorac. Prolazeći ponovo ispod gustih krošnja, razgovaraju o nenadanom susretu s Jasenkom. Ne znaju kako je prispjela ovamo, a nisu se usudili ništa ni spomenuti. Najposlije zapitaju svojeg vodiča, zna li on štogod. - Moj gospodar proglasio je mladu djevojku gospodaricom ovog dvorca i svi je moramo slušati. Drugo ne znam ništa. “J Pogledali su se. Šimunić zakima: lji Mi ćemo. dakle, biti ovdje pod njezinim gospodstvom u njezinoj blizini” Sto velite na to, gospodine Arbanasiću?
Zadali smo obojica prošle subote riječ jedan drugome: ako Jasenka skrene tvoju sklonost jednome od nas dvojice, mora ovaj drugome priznati. I to ćemo izvršiti. _ Ne bojte se, održat ću riječ - odgovori Cvjetko i onda razmišlja. Nakon duge stanke primijeti: Neobično v ljubazno govorila s onom dvojicom pristalih ple mića. ..... . . _ Nikad prije msfan je vidio tako govoriti s nama u Turopolju. N it i sa m nom,- doda Šimunić. - A možda je htjela baš jednog od nas razdražiti. l meni se tako čim. Nije nas ni pogledala, ne može biti drugo nego osveta. Obojica su puni nade jahali šumom da što prije stignu kući. Sutradan ujutro za vrtjela se Jasenka oko ocnjišta da spremi doručak Oko nje su Davorove sluge koji su prije sami vodili njegovo kućanstvo kako su znali. Sada, pod vodsu om mlade i lijepe gospodarice, bez daha se takmiče kako bi što bolje i spremnije pomagali i vršili svoju dužnost kuhara. Jelenkov četovoda /urko Uijtu ^ niouikao u Kiiscvkrcvd\ i iu;c u Turopolju i uzeo odande što god je bilo moguće ponijeti po Jasenkinoj zapovijedi, l živcža, i lonaca, i njene haljine i sve što joj treba. Davor i Jelenko odlučili su da zao r/e die\ ojk u pm! svojom zaštitom. Ni Časa brat neće pustiti s oka svoju miljenicu. Samo je on može čuvati od opasnosti koja joj prijeti od Dražemce\e osvete. Jasenka se dala na posao da Davoru i Jelenku bude što udobniji boravak u ovom starom na pust e nom d\<>iui koji je dav no prije pi i padao Damirovu ocu, ali ga je napustio, sagradivši Brezov ieu Danas u zoru ponovo se vratio Auko iz Turopolja, noseći na leđima veliki svežanj. Još prije izlaska sunca došuljali su se iz Turopolja sa oimunićcm i Arbanasićem plemići IzTuropo1|u. donijeli /ive/a i 01 u/|a, pa Jasenka ima pune ruke posla Dolaskom turopoljskih plemića znatno se proširio broj ukućana i valja spremili jelo /a dvadeset hiahnh plemića koji su danas stupili u Jelenkov u CxMu. Straga u drvenjari ima trideset Davo-rovih momaka koji sami kuhaju, ali ona ipak nalazi vremena da i kod njih nadgleda. Jasenka se s nekim uzbuđenjem osjeća u počasnom položaju u tom tilmnom dvorcu. Zanosi se zadaćom Ja sclirineolo n: ili k nj” -, ,. okupili da vode bojeve za obranu njenog dragog kraja. I tako nesvjesno poprima stav zrele gospodarice. I svima određuje, naređuje, upravlja, zapovijeda, a uz to ima na brizi još i dječaka, Gordanina sina, koji stalno raspravlja samo o svojoj majci, ali i pomno sluša rasprave plemića o odlukama i budućim bojevima. "gi tr”Jcma jivorca, koji je zaklonjen drvenom i trnovitom . a povrh toga i gusiim granatim drvećem, okupili SU se plemići.
Pošto su svršili s doručkom, slušaju Davora koji im razlaže kakvo bi sv zlo moglo zadesiti Turopolje od Lukavčana i kako će se braniti. ObrazlaL im da u blizini kneževskog šumskog dvorca u šupljem drvetu ima SVOM tajno sklonište u kojem je ostavio dvojicu povjerljivih ljudi. Oni izlaz šumskim guštarama i paze što se događa u kneževskom dvorcu. A onda H tumači: - Sve nevolje koje stižu u Turopolje izlaze iz onog šumskog dvorca." Tamo je stanovao crveni oklopnik, izdajnik Draženić, odande je upravljao vojnicima, i barunom Pencingerom. S njim je tamo i kancclarov nećak Franjo Ferenci. Zato smo iz ogromnog šupljeg debla uredili i našu stra-žarnicu. Ako bi tko i opazio naše prijatelje da tragaju, oni mogu uteći i sakriti se. Tamo je našao sklonište i Jelenko s Damirom kad su ga Pencingerovi lugari vidjeli u šumi. A tamo je Vojko sakrio i Jasenku, otevši je Lučiću. Svatko od vas mora to znati da se u potrebi može onamo skloniti. A sada nećemo dangubiti. Neka siđe Jelenko. On će vam pokazati svoja navalna umijeća da budete upućeni kako se može voditi borba s lukavačkim vojnicima. Dok Davor dalje govori plemićima, u prvom katu Jelenko sprema modru zastavu i razgovara sa sestrom: - Dobro si učinila što nisi pogledala Šimunića i Arbanasića. A možda ti je ipak bilo malo teško. ) - Zašto bi mi bilo teško, brate? “ “ - Zar nisi malo ljubila Šimunića? “ “ :”* Žestoko je zanijekala. - Samo mi se sviđao i mislila sam: možda ću ga ljubiti. A možda Arbanasića. Ne znam. Ali svi su se okrenuli od mene kad si ti bio posut sramotnom sumnjom i zato se na sve njih ljutim. Nitko mi se više ne sviđa. Nikoga neću ljubiti. Nitko nije vrijedan. - Lako je to reći, Jasenka. Dok on gleda nekud daleko, ona ga pogleda pitajući. - Zar se može ljubiti i onda ako to nećeš? Tako misliš, Jelenko? r••”••L_ rja, tako je to sestrice moja. ,V VTT Preroda nećeš, ipak ljubiš Vilenu? i .^\f_ LU(j sj to zabranila? jo je sasvim drugo. Ona je nevrednica, a i se ne može ljubiti. Jasenka, iskazi mi ljubav i ne govori nikada o Kad tako želiš, neka bude - veli ona i gleda kroz prozor preko trnovite ograde dvorca. - Gle, dolazi Galeković iz Turopolja. - Njega su ostavili za glasnika da javlja što ima novo. Sigurno nosi vijest. Vidiš kako mu je konj zadahtan. - Dok on stigne, idem vidjeti što radi Davor. Brat i sestra silaze s trijema zajedno. I nju zanima zbog čega dolazi
seljački plemić iz Turopolja. . . Približavaju se skupini plemića, a Davor ga već izdaleka oslovljuje. - Dođi, Jelenko, pouči ih u svoja bojna umijeća koja si tako dobro izmudrio. .... ..... . Vi ste me poučili - upada mladić, dolazeći bliže. - Od vas mije sve. Sve si ti pronašao, ja sam samo ublažio i rukovodio tvojom prevelikom smjelosti Kad se sam bijes, možeš stavljati na kocku svoju elavu i uzaludno, ali kad vodiš četu, uvijek moraš računati s njihovim životima. Njih ne smiješ voditi u opasnost uzaludno. Tako, a sada započinje vježba. - Dopustite mi, plemeniti zaštitnice, da prije svega svojoj četi dadem ime. Ovu bih četu okrstio: Davorovi borci. - Bolje bi bilo Kuševićevi - veli Davor. - Moje ime neće nositi Vi ste je stvorili, s njom oslobodili našu zemlju Draženićevih nemani. Neka četa nosi vaše ime. Vaše je, a ja sam joj samo voda u obrani Tako je - potvrde svi. Davor slegne ramenima i veli: - Ime našoj četi treba odabrati prema njenoj zadaći. Mi, djeco, ne polazimo u boj za osvajanje nečijeg posjeda. Nikada Hrvati nisu osvajali tuđe. Uvijek samo braniti svoje Tako se i sada spremamo braniti svoju grudu, svoj krov. svoju imovinu. Mi smo obrana naše zemlje i zato predlažem da nosi ime "Narodna obrana", što velite? Poklonišese njegovoj želji. Pojavi M” Galekmie K^JCLI su sluiie pustile kroz trnovitu ogradu. Turopoljski plemići su se začudili: - Jedva smo u ovom dvorcu nekoliko sati i već se nešto važno dogodilo? - veli Pogledić. - l Davor sa zanimanjem očekuje dolazak glasnika. Damir mu već ide u susret u nadi da kanonik šalje kakvu poruku od njegove majke. Kad se glasnik napokon proverao kroz prvu ogradu trrnn itoi: sirmlja i našao se onkraj drvene ograde, požurio se k plemićima i odmah stade pričati: - Čim ste danas u zoru otišli, vratio sam se svojoj kući. Neko vrijeme nakon toga krenula je povorka županove kćeri koja je posla, kako vam je poznato, u samostan. Pošto se sunce već pomaklo naviše, dojahao je neki momak iz njene pratnje i saopćio što je Draženić počinio s Vilenom Svi su se uzgibali. Jasenka ide nekoliko koraka natrag. Pogledić tiho uzdrhti. Jelenko ostane nepomičan. l Galeković stade pripovijedati sve stoje županov momak gledao svojim očima, kako je Draženić zaustavio Vilenu i htio se silom vjenčati. Sve to slušaju mladi ljudi s napetom pažnjom. Davor katkad stavlja koje pitanje glasniku, Pogledić nekoliko puta klikne od zgražanja, a
Jelenko ostaje ravnodušan Glasnik pripovijeda - Nije bilo mogućnosti da utekne. Draženić ju je opkolio sa svojim omcima. Onda su neSto dugo raspravljali, a zatim je sva Draženićeva otišla s njom prema Lukavcu. -- Nesretna djevojka što ju je zadesilo - sažalno će Davor. pazivši da se Jelenko povukao u pozadinu i raspravlja nešto s ovim sinom Vojkom Davor mu dade znak i Jelenko pode za njim. svm" . am°- daleko od drugih, Davor Antolković prodirljivo gleda sv°jeg stieenika: >“<>R”H\\ - Ona je sirota teško platila svoju zabludu. - Njezini poslovi, plemeniti gospodine. lr” - Bar malo samilosti osjećaš prema djevojci? “;.” - Samilost osjećam prema onome tko je pao u nesreću bez svoje Hfivnje ili nepažnjom. Vilena je radila sve po vlastitoj volji, po svojoj falti t ni. Htjela je Draženića junaka. Sad ga ima. - Nije plemenito, Jelenko. - Dobri moj zaštitnice, nema u mene toliko slabosti da budem plemenit prema njoj. Na što zapravo nišanite? - Htio bih da misliš i na obranu djevojke. Moralo bi se nešto poduzeti. - Ja na obranu njoj? Ne! - Nikako! - Ne dopuštam da tvoja osveta nastavlja utakmicu u okrutnosti. Dopustio sam ti da joj Draženića donesemo pred dvorac, onako osramoćena. To je zaslužila, premda bi plemenitost tražila da budemo prema ženi nježniji i u osveti. Ono je bilo dovoljno. Sada je Draženić oteo i ... - Bila mu je vjerenica. On ima pravo da se ne odreče odlične, bogate ljepotice, za kojom žeđa. Neka mu bude. Cjelivao je njenu ljepotu, ima pravo da je uzme. - Ti, dakle, nećeš ništa učiniti da je oslobodiš iz njegovih šaka? - Ne! Ništa. To se mene ne tiče. Spočitavajući, gledaju ga Davorove tamne mirne oči, a blijedo mu lice izražava nezadovoljstvo. - Neukrotive si ćudi, Jelenko. Ne sviđa mi se to. - Oprostite mi, prokunite me, ni prstom neću maknuti za nju. Draženić uzima svoje. - Zapovijedam ti: uzmi nekoliko momaka, idi u naše šuplje stablo, a odande na uhodarenje da saznaš nije li Draženić Vilenu odveo u šumski dvorac? Jelenko pristupi bliže, uzme njegovu ruku i poljubi:
- Plemeniti moj dobročinitelju, ako ove zapovijedi ne izvršim, moram li vas zauvijek ostaviti? U blijedom licu staroga plemića pojavi se čuđenje. I čvrsto stisne Jtfenkovu ruku: < - Nikad je nisi ljubio kad si sada tako okrutan. ti. Oborivši oči, Jelenko odgovori: "*” - Mislim da sam je ljubio, ali sada se ljubav pretvorila u mržnju. - Kakva je to bila velika ljubav kad je tvoja mržnja tako golema. - Možda. Ne znam - i slegne ramenima. Davor promatra a onda odluči: - Dobro. Neka ide vitez Mladen. Pokušat ću poslati malu četu. - Ali moju četu nećete poslati. Neka ide Pogledić, on je ljubi. Neka on ide s vašim momcima, ali moje vojske ne dajte za nju. - Čovjek bi te morao uistinu odbaciti od sebe kad si toliko zloban. Zašto ne daš da idu ovi plemići? - Vi ste me učinili njihovim vođom. Ili mene skinite, sam ću sastaviti novu četu pa idem na obranu Turopoljaca, ali nikad na obranu županove kćeri Od Draženića. Dakle, od njega je nećeš braniti. Ne bi li se on morao nasmijati da ja, nekoć odbijani, protjerani. sada spašavam nju koja me izbacila iz kuće zbog njega? Neće li on i ona misliti da ja sada želim steci njenu milost? Ne. Neću da idem. I ne vodim ove plemiće, idu li da je brane. Tvoj je ponos okrutan, ili ipak muževan. Odgovara tvojoj ćudi. Prije ćeš udariti glavom o pećinu nego je obići ako ti vrijeđa ponos. Dobro. Poslat ću Mladena neka ispita kamo je Draženić odveo Vilenu. U svatove To je barem jasno. U tvojem srcu nema ni iskrice boli za nesreću djevojke koju si toliko ljubio? - Svršeno je odgovara Jelenko i okrene se prema plemićima. - Vidite, Pogledić blijcui oj sirana i KK- /, nju “\ek.i , M.iu m.>ju vojsku i neka se brine za nju. Idem braniti samo Turopolje. Davor se više ne proti \ i. Vrativši se k plemićima, odredi da Galeković ima poći s vijestima k županu, vitez Mladen u šumsku stražarnicu, a Jelenko ima s plemićima i momcima vježbati za buduće borbe. - I bit će borbe veli glasnik Galeković. - Već ju je Draženić navijestio županu. Rekao je njegovu momku i ovo: "Reci svojem gospodaru: sada 6e doći na red Turopoljci da njima prebijem rebra." Na te riječi Jelenko skoči poput bijesnog vuka i pogleda Davora: - Čujete li? Tu je m. ni mjesto. Sad počinju moji dani. l sav se izmijenio, izobličio, kliktao, jurio, a onda doviknuo sestri: Idi gore i donesi zastavu, brzo. Jasenka pohita u dvorac i zamalo se vraća. Jelenko joj ide u susret i
u/me zastavu. Kao da i/ nje izlazi tajni životni napitak, mračno mu lice postaje svjetlije Zjenice crnih ič:iu svjetlucaju kao munje u mraku. Vitla modrim krilima barjaka kao usnicom i dolazi im bliže. A oni ga promatraju. Uživa u zasuni šapne Arbanasić. Dočarava časove dok je bio zastavnik banderija - primijeti Šimunić. - I opet će biti naglasi Pogledić. - Birat ćemo ga jednoglasno rekoše svi. Zaustavio se pred njima u svojoj modroj plemićkoj odori s nehajno prebačenim haljetkom Na kapi mu šiljasto pero siječe u stranu poput oštrice otkinutog mača. U ruci drži zastavu i progovori Davoru: Plemeniti naš vođo i moj zaštitnice, pitat ćete me: zašto ova zastava tako maloj vojsci? Alj ne mogu ja voditi borce bez zastave kao ni bez mača. Om će svi priseći na nju - veli Davor. Pnje nego itk. p. l, ,/l prisegu, neka saznaju što je zastava na koju Pnsizu. Jelenko digne uvis držak i uzvikne: Imaš svoj d\orac, svoj dom, ograđen bedemom. Poljanom ide “-”prijatelj, oko pojasa nosi oružje, u srcu gladnu želju da se popne gore na bedeme i otme tvoj dvorac. Ide neprijatelj i misli: "Svi tamo gore spavaju, čas je da navalim." A onda odjednom ugleda na bedemu nešto što ga zaustavlja, zabrinjava. Gore zaleprša zastava kao živo biće što se isprsilo na bedemu i objavljuje gladnom pohlepniku: "Ja sam tu! Ja sam gospodar ovog doma. Moje je ono što vi želite razgrabiti, oteti. Živa je straža zastava na našem bedemu i viče dalje provalniku: "Gospodar kuće je budan! Čuvaj se." Jelenkov je glas plamen, oči su iskre. Vatra njegove duše prelazi u njih. I Davor i mladi plemići punim dahom udišu raspaljeni oganj njegova zanosa. Jelenko zavitla zastavom: “ flftt - Tko se usuđuje da položi život u obradu našeg doma? J -” I trgoše mačeve i viknuše u jednom dahu: ^ . g] “ - Prisižemo svi! i,, - Ili se osloboditi, ili umrijeti. } - Da, ili se osloboditi ili umrijeti. Jelenka omami nepoznati osjećaj, jak kao vino. Oči su mu vlažne, glas mu dršće: - Sad ste opet moji, braćo moja. Neka je oprošteno sve i pokopano sve stoje bilo medu nama, što ste mi učinili krivo. I ono što sam u svojoj vatrenoj ćudi učinio vama. Opet je tu zastavnik, opet vas pozivljem na okup. Ali ne u svečanom banderiju, nego u ljutu borbu na
život i smrt, protiv dušmana i izdajica. - Idemo za tobom Jelenko, vodo naš! - Za mnom u obranu! Tko nema hrabrosti obraniti se sile, nije zatHjedio da bude slobodan. Raspalili se kao živi oganj. Svaki od njih pretvotio se u kriješ. Usplamtjeli su ognjem koji ne poznaje ni straha, ni brige, ni zemaljske udobnosti, ni cijene života. Jelenko je od njih najvreliji i viče: “ - Prisižem na zastavu da ćemo se osloboditi od pohlepnika što su provalili u našu zemlju da je opljačkaju kao razbojnici na cesti. Žestokim kreševom mačeva odgovaraju drugovi na njegove riječi i kliču: - Prisižemo. Davor, čije blijedo lice uvijek odražava mir, ovog se časa približava ushitu omladine i vikne: - Tako, djeco moja. U borbu protiv našeg neprijatelja! >i GOZBA OSVETE Stjepko sjedi uz ležaj ranjenog Mladenčića i uporno gleda njegovo blijedo lice. Vjeđe bolesnikove su spuštene. Uza nj sjedi knežev liječnik, njemu iza leda na drvenoj klupi ispružio se potkastelan. U sobi je zagušljivo. Vrata su otvorena u dvorišni trijem i samo malo jutarnjeg svjetla ulazi u sobu. .....,., .,,.,. , -\ Liječnik i potkastelan su zadrijemati. Stjepko je budan i pažljivo romatra Gordanina kaštelana. Čini mu se da spava. Ali odjednom nvikne glavom i zastenje, a usne mu se miču. Stjepko primarne uho i osluškuje, ali ne čuje ništa. Znoj mu curi niz bradato lice, usne mu se neprestano otvaraju kao da nešto sam za sebe " l opet /astenje. Liječnik se budi, potkastelan se prene, skoči na noge i dolazi hliče da prisluhne: - Opet bunca o njoj” - Varate se, nije rekao ništa - odvrati Stjepko. - Umirio se, očito je vrućica popustila - Da potvrdi liječnik - popustila je. - Vaša časnost trebala bi sada leći - smjerno će potkastelan rimskom poslaniku - Znam svoju dužnost - suho odgovara Stjepko i ne miče se sa stolca. Potkastelan zijevne i opet se vraća na klupu. Malo je tiho kad iz dvorišta ulazi momak i javlja: - Gospodine potkastelane, dvorcu se približavaju jahači i vode neku ljepoticu. Dola/e ravno prema opkopima. To ponuka potka Mekma da vrši svoju dužnost. Izlazi iz sobe, ide na kulu da ispita tko to dolazi s nekom ženom u d
\orac. Kad je izišao. Stjepko odahne, pogleda liječnika i pita: - Što mislite: hoće li umrijeti? - Pokušat ću ga spasiti. Laganim koracima netko prolazi pokraj vrata, zirneu sobu i opet M povuče. Stjepko opazi Petra Pana. odmah ustane pa ide na Junišni trijem - Čitavu ste noć bdjeli uza nj? - pita dvorska budala. - Sa mnom su bili s\e do /ore barun Pencinger i Franjo Ferenci. Čekali su da se Mladenčie os\nesti kako bi nešto doznali. Slute zastoje Gordana to učinila. U/a lud mi je ček a nje. Huhi/ri< i je 1111101:0 pula. ali n i MI ništa razumjeli jer je u nesvjestici govorio hrvatski, a ne latinski. Tek pred zoru otišla su obojica spavati i ostavili potkastelana s nalogom: ako se Mladenčić osvijesti, neka ih probudi. A kako je gore na katu? Svi spavaju kao zaklani. Pokušao sam kucati na Gordanina vrata, ali bez uspjeha Očito čvrsto spava od dobro začinjene večere! - Ne javlja se? - zabrine se Stjepko. Nešto je neodlučan Htio bi otići gore, ali ne smije ostaviti Mladenčića. Mora govorni s njim prije svih ako se nenadano osvijesti. Idite gore i ponovo pokucajte. Mora se probuditi. Kad se javi, recite joj da se njen kaštelan još nije osvijestio, a liječnik”misli da će ga spasiti od smrti Recite joj i in da bih htio s njom govoriti prije nego stoje Primi kralj. Sve osjećam- Gordanin susret s kraljem odlučit će o njenoj O tome nema sumnie, Zato se požurite s porukom, a ja se vraćam k ranjeniku. 293 292 ">v Petar Pan obilazi trijemom tiho da nikoga ne probudi. Na Gordaninim vratima se zaustavi, ponovo zakuca znakom ugovorenim s Gordanom. Ona ne odgovara. Lakrdijaš dugo stoji pred vratima, ali se nitko ne javlja. Neki sluga dolazi sa stuba i uputi lakrdijaša da side u dvorište jer visoki gospodin iz Budima spava. Nitko se ne smije pojaviti u prvom katu dok on ne ustane. Petar Pan silazi i obavijesti Stjepka što je bilo gore. Prolazeći ispod trijemova u prizemlju, opazi kako u dvorište ulaze neki momci. Iza njih Draženić. Dva momka vode konja plavokose Vilene. Zapanjeno gleda Petar Pan ljepoticu ponosite uzdignute glave, ali izražaj njezina lica ne odaje da rado dolazi u ovaj dvorac. Draženićevo lice izražava zluradu okrutnost. Ironički smješak titra
mu na usnama. Prišao je k Vileni i rekao joj: ;.,-; - Dopustite mi, plemenita gospodjce, da vas zamolim: siđite! Bez riječi silazi sa sedla, a on je zlobno gleda: . <>;< \. - Tako, plemenita gospođice. Sad me slijedite. Pogledavši ga izazovnim prkosom, ona se ne miče s mjesta. : • •”" - Samo naprijed, gospođice. Bili ste hrabri dosad, valjda ne kanite sada klonuti? < Dotaknuo se njenog ponosa i već je opet sabrana, odlučna, pa ide za njim. Prošli su prvim dvorištem što je okruženo sa sve četiri strane trijemom na lukovima. Tada ju je uveo u drugo dvorište, manje, kojim se pruža glavno krilo dvorca. Odavde vode dvoja vrata. Jedna s lijeve, druga s desne strane. Na sredini tog prostora on se zaustavi i okrene k njoj: - Plemenita gospođice, stigli smo na raskršće. Ona ne veli ništa, već gleda preda se hladno, oholo, spremna na sve. Njezin otpor natjera mu krv u lice. Priđe korak bliže i nastoji vatrom svojih velikih tamnih očiju postići barem neki dojam, a tada progovori: - Kroz ova vrata ulaze u dvorac otmjeni gosti koje se čeka radosno i sa svim častima. r v. Načas ona podigne vjede i pogleda prag koji joj on pokazuje. Ali šuti. - Kroz ova vrata može unići u dvor moja vjerenica. r,n; Bezosjećajno sluša njegove riječi dok on jače naglašava: - Kroz ova vrata ući će moja buduća žena i banica. Promisli, Vilena, još čas dobro promisli. Puštam ti na volju: kroz koja ćeš vrata u dvorac? - Kroz nijedna. , “-• !f - Radije ćeš biti služavka negoli moja žena banica? . • “• - Da. •”•*"• Skočio je kao luđak. Gurnuo druga vrata nasuprot, pograbio djevojku za ruku i povukao je sa sobom: - Onda ovamo! Našla se u niskoj prostoriji. Nekoliko mladih žena zaposleno je pranjem rublja. On zovne jednu od njih i grubo naloži: - Ovoj gospođici skini plemićko ruho i odjeni joj haljinu služavke" * je glupa vko? Oglušila si? vikne na ženu kad se ona od te zapovijedi skamDr^ud. primi služavka Vilenu za ruku da je vodi. Bez jedne riječi, stisnutih usta ona slijedi ženu prema vratima. Draženićev pogled slijedi Ni sada se ne da slomiti ponos te d|c\ oike Ni sada ne moli, ni sada se
"C ^to da radi? Cime da je zastraši da bi se predala? I padne mu na um neka /la misao jer mu scliie iskrivi zlobom vikne za služavkom: - Kamo je vodiš? ..,•!.. v”:- “• Da udjenem plemenitu gospođicu. , ;),;.Ovamo donev haljinu. Tu će se odijevati. Sve su djevojke u praonici zadrhtale, a ona koja je imala otpratiti Vilenu izlazi teturajući Županova kći stoji ne trepnuvši okom. Gleda mirno u pod i ne odaje nikakvim znakom dajoi se, u.r..> h ---u,IM, \;i "U u/u-i nad onim sto ima slnediti Mučno skuplja snage da bi izdržala poniženje što joj sprema Draženić. I sjeća se pio il Brandenburgovih vojnika u turopoljske zaselke i dvorce, sjeća se grdnih prizora koji su ostali svakome u Turopolju u strašnoj uspomeni. Mlade su djevojke svlačili okorjeli razbojnici da ih prisile iskazati gdje im očevi skrivaju povelje. Sjeća se krasne mlade Arbanasićevesestre ku-i -u. "e skiniui -,.c-\n:i >i" ^ “lu u.i “ni il,,i. ,•• >\c1ii: V oj:-nisu mogli naći. I dok se toga sjeća, sine joj misao: crveni oklopnik zapovijedao je vojnicima pri tom okrutnom činu. Crveni oklopnik, on, Draženić. Zima joj prola/i tijelom. Ovaj mladi plemić imao joj je postati muž. Taj koji je jezovitim odredbama sramotio nevine djevniki- pi > M.-1”ma i (horeimu^ S lim mladim mužem imala je živjeti Kraj nje stoji Drsženić i promatra kako ona nešto smišlja. To ga navod i na V rivi put. Misli da se u njoj lomi prkos i opada otpor i sprema se na posljednji udarac. Navratima se poja vi sln/a\ku s od . m. Sve su pralje uprle pogled u lijepu gospođicu i ne mogu sh\ at u i kako ona sve to snosi bez vike, molbe, straha i su/a. Svući se! vikne Draženić Vileni. Prenula se i podigla pogled k njen 11 U plavim očima joj ledeni prezir, a ruke joj vise. Sam ću Istrgati s tijela haljinu ako ne poslušaš. Ona digne ruke i stade otkopčavati haljetak. Ne želi da se njegova ruka dotakne njezina tijela. l ne strepiš” Ne si idiš se - viče on raspaljen bijesom nad njenom Ponosnom ravnodušnošću koja je beskrajni otpor. I ona mu oštro.odgovori: - Vaša je Japana duša dala svlačiti nevine djevojke plemića i 295 294
kmetova u Turopolju. Kako su one podnijele vaše ogavnosti, tako podnijeti i kći Berislavićeva. Naglasila je to s ponosom i ponovo u njemu raspirila zlobni bijes. Ne može pronaći ništa čime bi je mogao još jače zagnjuriti u glib sramote. Vilena se svlači. Siromašne djevojke oko korita, u kojemu je naslagano rublje i haljine kneževske gospode, blijede, obaraju oči, rumene se, stid im ulazi u dušu kao da svlače njih. Draženić promatra Vilenu kako otkopčava otmjenu haljinu. Oči mu sijevaju bjesnilom. - Pomozi joj!-zapovijedi djevojci koja je donijela otrcanu haljinu^ Prilazi i pomaže joj. Nastoji svojim tijelom zastrti Vilenu koju su osudili na takvu sramotu. Haljina je pala na zemlju, a ona stoji u podsuknji s izrezanim prslučićem. Gole su joj ruke, grudi i vrat. Obara glavu kako bi sakrila rumenilo. Mladić bulji u njene divne oble ruke. Od bjeline njenih grudi zablještl mu pred očima. Ljepota stasa potpuno ga omami. Ali se savladava. Opet je to samo Slavimir Draženić koji se zna snaći, sapeti u lance svoje želje, sve proračunati i prikazati svoje Uče onakvim kakvo mu treba. Izgled mu odaje samo zlobu, prezir i ravnodušnost. U to se otvore vrata. Na pragu stoji Ferenci. Toliko je zablenut da ne može ništa kazati, samo pogledom obuzima ljepoticu sa čije se glave spuštaju niz bijele grudi debele zlatne pletenice, čiji vrat i gole ruke zovu na zagrljaj. Protrne od tolike svježine i draži, pogleda Draženića. Obojica se trenutak gledaju, a onda će Draženić: - Kako si dospio ovamo? - Rekli su mi da si tu, nisam vjerovao. ,,.yl - Sad vidiš. Odmuh ću doći. Ostavite me dok ovdje svršim.
osveta. “ Time bih je počastio. Ali drugome ću je dati, najgoremu od svih. Najnižem \ muškom stvoru. Moram je poniziti do crne zemlje. To je prava osveta. I okrene se opet k Vileni i prasne u smijeh: - Gle, kakve li djevojke. U plemićkoj haljini bila si sasvim druga; Haljina te učinila lijepom. Časti mi: da sam te vidio bez haljine ili u ovoj kmetskoj suknji, nikada ne bih izgubio pogleda za tobom. Izrekao je to savršenim prezirom i onda dodao: - Evo vam nove služavke. Neka radi najprostije poslove, najniže. Ne /na ništa, nego da radi proste poslove. Ovo više nije gospođica. Služavka je. l tako će se postupati s njom. .lesili čula1.” Strepiš tul tn^a. jeli1” - BcrislaviceM msu strepili m nrcd kime. Moj plemeniti rod znao je i _ Donijet ću ti plemićku povelju tvojeg roda. Vlastitim rukama moraš naložiti vatru poveljama. Jesi li čula? Ti sama. Bit će to moj najsretniji čas. - Možda posljednii” - Smrću mi se prijetiš, drska robinjo? Na posao. Udari je ako neće da radi kako treba - vikne on prvoj služavki. Tada se isceri na Vilenu: To je sada samo prvi zalogaj moje osvete. Čekaj, kmetice! Spremam gozbu osvete, go/bu raskošnu kak\ u nije imao na s\ojerr. Molu ni najslavniji sladokusac R trna Antonije, kad je večerao s kraljicom svoga srca. Bit će tri odabrana zalogaja. Razumiješ li? Najodabranija, a na svršetku slatkiš slađi od meda. Gozbi moje osvete prisustvovat će kao glavni moj gost Jelenko Kušević. Čuješ li? - Čujem, nemani izopćena od ljudi, odbačena od razbojnika. Što je rekla1.1 Svaka ga riječ udari u grudi. Problijedio je, ukočio se. A onda vikne bjesomučno: I ona će biti pozvana k stolu moje osvete. Ona koja ti je smutila pamet prokletom pričom l ona i on S\ i. Čekaj: ova priča neka se obistini. Na posao! - zareži kao divlja životinja. - Hoću da vidim kako stenješ, cviliš pod teretom. Br/o joj dajte kabao pun \ ode odredi, vidjevši kako mlada jaka djevojka diže vodu da nalije na rublje. Odmah spusti teški drveni sud s vodom na zemlju. Vilena je vidjela kako su kod nje u dvorcu sluzav KC nosile \ odu i /na KaKo ima čuci kahan, ali je uvjerena da ne može svladati toliku težinu. Skrajnost uzbuđenja ponos, vruća želja da pred njim ne zastenje, ne klone, sve joj to pruža snagu i digne sud, zamahne njime i nalije vodu u veliko drveno korito. - Eto. Zato si rođena. To je tvoj posao. Sad ja razumijem zašto si radije htjela biti služavka nego banica. Naravno, budi služavka, a ne
banica. "Dokle će ova djevojka ovako podnositi? Dokle dosiže otpor ove proklete hrvatske krvi”,”.”“ I muti mu se krv u glav i i žuč se prolijeva, a osveta traži nešto novo, još okrutnije što hi je ispunilo užasom i bacilo pred njim na koljena. Sikće mu duša i pronalazi novu muku lijepoj djevojci: - Danas, kad zapadne sunce, ti ćeš prati prljave noge kneževih vojnika u dvorcu i slugama u staji. To je očito najgadniji posao u ovom dvorcu. Čule ste”Čim/anadne sunce, ima doći da pere noge slugama. Sam ću nadgledati njezin posao. Ogavnost zahvaća djevojku, ali šuti hladna, bešćutna. Htio bi je udariti, hičevati dotle uok ne bi jauknula. I ogleda se što bi dohvatio, ali već mu pokvarena duša donosi novu bolju zamisao: - A kad svršiš s pranjem, onda ću te pokloniti vojnicima za noć. 297 296 .; Stresla se, ali je digla ponosno glavu i ne reče ništa. . . vdu Htio bi da sam udari glavom o stijenu od nemoćnosti koja ga hvata zbog njenog otpora: - Jesi li čula, služavko dvorca? Vojnicima ću te dati. Valjda nisi sebi umišljala da ću te uzeti ja? Ima dosta djevojaka ljepših i vrednijih od tvojeg, nazovi plemićkog tijela. Hajde na posao! Za svaku pogreškd udarite je deset puta. Uvečer je dovedite u dvorište neka pere noge predj svima. I ne mičem se dotle dok je vojnici ne odvedu k sebi na konak. i Malo je očekivao da će ona izreći riječ molbe, strave, bilo što. Uzalud. Stoji nepomična i šuti. On više nema nikakvih prijetnji, nema više nikakve misli čime bi je mogao više osramotiti, poniziti, slomiti, izudarati. Iscrpio je sve. Ali misao na večernji prizor smiruje mu osvetničku zloću pa se uspravlja, udahnei zraka i uzvikne veseo i razbuđen: , - Bit će večeras prokletog veselja u dvorcu. Petar Pan ne bi mogao tako zabaviti kneževe goste kao što ćeš ti djevice. Do viđenja! , Smije se i odlazi. Nijema tišina vlada u sobi. Djevojke su izgubile dar govora. Nestalo im je daha, slušajući sve stoje govorio taj plemić. A nije govorio latinski, nego hrvatski, očito da djevojke razumiju kako bi Vileni bila sramota veća i teža. Vilenine nove drugarice, osupnute i iznenađene, zure u mladu
djevojku. Neke je od njih i poznaju. Vidjele su je u župnoj crkvi pa ne mogu dokučiti sramotu njene sudbine. I približavaju se županovoj kćeri sa strahopoštovanjem kao da peru rublje u njenom dvorcu, a ona im zapovijeda. Vilena je svjesna kako djeluje na njihove duše njena nevolja, pristupa im, iskazuje se i saopćuje im što se dogodilo. , Slušaju i žale je i obećavaju joj svoju pomoć u teškom poslu kojem , nije privikla: l - Radit ćemo za vas, plemenita gospođice, a vi samo činite tako kao • da radite. A Draženić je istrčao iz služinske sobe pa se previja kao otrovnica, tražeći koga da ugrize. Sav kipi od otrova koji ga guši. Nikad ga nije zadesio takav udarac. Strava koju je prepatio na ledini pred turopoljskim plemićima potpuno ga smotala u ništavilo, ali kad se oslobodio, već je bio miran i promišljen. Užas straha ostavio je u njemu hladnu želju osvete. Ali otpor te djevojke vitla mu krv, raspaljuje oganj luđačkog bijesa. Zgažen je ponos njegove muške osvajačke snage. Teško je uvrijeđena njegova mladost, najosjetljivija njegova samosvijest. Poniženo je ono u što se najviše pouzdavao: njegova muškaračka moć. Onda je nastojao hladno razmisliti: "Odbila me u svojem ogorčenju što sam izdajica. Dobro. Ali kako to da je nisam mogao sklonuti kasnije na opoziv? Zašto se njeno srce nije vratilo k meni nakon prve uzbudenosti? Zar ja nisam obećao služiti Hrvatima protiv Budima? Zar nije zbog mene htjela u samostan?" "Kako se može odreći mene, muškarca tolike ljepote, koji joj pruža i raskoš i čast?" "Osvetu osvetiti moram sebe. Osvetiti kao što se nikad nitko nije osvetio^ dvorj.tem LUn otrova j smišlja kako da joj zatruje život. Me samo njoj. Svima, s\ima onima koji su sukrn a n v/inom činu, sve njih mora zdrobiti, zgaziti, uništiti. "Svima se moram osvetiti." Izjurio je iz prvog dvorišta u drugo, ravno u kaštelansku sobu. Tamo sjede Ferenči i barun Pencinger zabrinuto tiho raspravljajući. - Lučiću, gdje si? - viče Draženić iz svega grla. Oni u sobi trgnu se i začuđeno gledaju Drazenice\ i • i/onličeno lice A on viče i zove svojeg kaštelana koji sjedi pod trijemom. Na glas dozivanja pohita u Pencingerbv ured. Već na vratima začuđeno pita: - Kakva vas bije ne\oija. gospodaru? Blijedi ste kao smrt. Nije odgovorio, već se okosi zapovijedajućim glasom: _ Deset momaka neka smjeli, K rene u /aiiieli Hi>v u da mi dovedu staru Kuševićku.
Iza njegovih leđa čuje se smijeh. Draženić mrko gleda baruna Pencingera i svojeg druga Ferencija koji mu ironički dobaci: - Valjda se nisi dao na otimanje starica? !l - Staru Kuševićku hoću! Razumiješ, Lučiću? o.*^ - Bit će po vašoj želji, gospodine. Ali kako? -.”/• Mađarski plemić Ferenči spriječi odgovor primjedbom: - Budeš li se poda\ao hiie-j.i. n”iki” \ V ik^”e moći k a/ali da si lijep kao djevojka. Žene Budinu neće više uzdisati za tobom. Tvoje lice nije danas kao krv i mlijeko Zelen si kao gušter. To je kao suho ^om o na plamteći oganj i Draženić pita: Lučiću, “upamti: sutra moram imati Kuševićku neka i meni pripovijeda priče o i/dajici. o nemani. - Draženiću ti M pol ud - upadne Ferenči. - Ostavi priče starih baba, jedva smo dočekali da nam pomogneš. Oslovljeni se podupre i zareži na druga: - Što ti misliš”.” Spavao si dok je mene gonila turopoljska općina prošle subote A zašto? Svi su okuženi, čitavo Turopolje okuženo je pričom te babetinc. Znaš li da je moju zaručnicu odvratila od mene ta prokleta stara babetma svojom nečuvenom pričom? Vilena me ljubi naglašava on. ljubi me, ali je otrovana užasom priče. Shvaćaš li sad? Znaš li ti, čovječe, kakva-je bila Vilena? Razmažena, puna želje za raskošnim životom i zanesena ljepotom baš kao i junaštvom što ga je očekivala od mene l sva je sjala od radosti dok sam joj govorio o bogatstvu i sjaju koje i Kad joj rekoh da će biti banica, dakle, prva do kraljice, ne bi ona nikad mogla odoljeti mojim čarima. Ali duh joj je zaražen. Zato fetim dobiti u ruke tu prokletu babu i kazniti je najstrahovitije Nećeš ostatr”živ ako se opet zamjeriš Jelenku Kuševiću. "" Spominješ s^i k,u> Ja fe meni i:i\ ;m”.” \h /naj: ja sam mu \ ee s udio Pravo je tvoje osvetiti se, jer imaš i zašto da se osvetiš. 298 299 Iskrivio je zlobom pune rumene usne i pristupio korak bliže H Ferenciju: 3 - Jelenko Kušević smotao je mene na ledinu, ja ću njega smotati ir blato. Ovdje u ovom dvorcu. Bit će sluga meni. Okovat ću ga i takav mora svakog dana gledati kako njegovu sestru Jasenku ljubi moj kaštelan, kako njegovu majku tjeram da Čisti staje. Tako mi imena, smislit ću svakog dana nove muke za tog razbojnika, pokmetit ću sve
slobodnjake i plemiće ove zemlje. - Ne bih ti savjetovao da i Jelenka dovedeš u dvorac jer će tvoj život biti vazda u pogibelji. - Opet ga uspoređuješ sa mnom? Okani se toga ako nećeš da te pozovem na mač. Rekoh: okovat ću ga, a kad se napojim njegova poniženja, svezat ću mu uže oko vrata nasred ovog dvorišta. - To je već pametnija odluka - upadne sada Pencinger da bi prekinuo Draženićevo bjesnilo koje ga sve jače obuzima. Ali mu ne da do riječi i još više razdražen viče: - A pod njegovim vješalima vezat ću njegovu majku i sestru. Sutra će svojim očima gledati kako gaja vlastitim rukama vješam. Samo to želim dočekati. Jesi li čuo, Lučiću? Jao tebi ako ne ispuniš moje zapovijedi, sve, redom. - Sto zapovijeda moj gospodar? - Moraš dovesti u dvorac staru već sutra. , - To je najlakše izvesti. - Zato moram ovdje imati Jasenku prekosutra. - To će biti malo teže jer ne znam kamo je umaknula, ali možda je ipak naći za dva dana. - A zatim hoću imati Kuševića. Tu motam i ja pomoći. - Neće biti lako uhvatiti Kuševića. Trebala bi čitava vojska. - Ne treba nam nijedan momak ni mač, već samo novac. Ovu hrvatsku pasminu ne možeš osvojiti na viteški način, dakle, laćaj se podmuklosti. Od toga ionako živimo otkad smo se dali na osvajanje mojih Hrvata. Dočekat ćemo Jelenka razbojnički, đavolski, lupeški i onda jao njemu. - Bio sam najbolji i najvredniji vaš učenik, neću ni sada osramotiti svoje lice. Što, dakle, da radim? - Potkupit ćeš nekoga u Kuševićevu dvorcu. Istina, Žarko mu je odan, ali ima u dvorcu i sluga i služavki. Zasjat ćeš im pred očima s nekoliko cekina i doznati što nam treba. Naročito moraju tamo znati za Jasenku. Od onog dana kad sam te poslao da je otmeš nigdje se nije pokazala, a kako prevozači na Savi vele da se nije prevezla, znači da je ostala ovdje. - Na sve strane idu moje uhode i traže je. - A sad je dosta o tome, gospodinu Draženiću - prekine njegove riječi barun Pencinger i pode k mladom čovjeku vrlo svečana lica. - Važnije se stvari događaju u ovom dvorcu. - Moram se osvetiti. - Ali sada ne možete misliti o tome. Dogodile su se takve stvari. Molim \as neka izađe vaš kaštelan. Moramo vam saopćiti nešto vrlo novierljivo i važno. .... * J __ Ništa nije važnije od osvete koju sam obrekao i prisegao. I povuče svojeg kaštelana Lučića na trijem, a Ferenci i Pencinger
gledaju kako mu izdaje zapovijedi tiho, gotovo šapćući. Barun primijeti: -- Čini dojam do besvijesti pijanog čovjeka, a znam da se nikad ne nija Vazda je pomno čuvao svoju prisebnost, uvijek je oprezan, miran. promišljen i sređen. _ Uvijek sam proricao da će se zaplesti zbog te djevojke, a sada je dovodi još i u dvorac ........ , - Uistinu ste je vidjeli među sluškinjama.? -- Rekoh vam: stajala je lamo ra/odjevena Ljepše djevojke nikada nisam vidio i zato još više tvrdim: Di a/cnic će zbog nje stt adaii. a mi se \ ise nećemo moći okoristiti njegovim podmuklim karakterom. Sad je njime prevladala strast i možda će se još pokoriti toj djevici i Hrvatima. - Ne bojte K, gospodine Ferenci. Ta ga strast neće oplemeniti. Naprotiv, još će više razviti njegove podlosti. - Bude li kakovi proričete, onda će on s\ojc podlosti počiniti samo iz svoje lične osvete, a ne u korist Budima protiv Hrvata. On će se sada osvećivati samo Kuševiću, a neće voditi hajku na hrvatske plemiće. A kad nađemo kraljevića Ivana, tko će izvesti umorstvo Korvinova dječaka, kako to on kani izvesti”.1 Svakog drugog ubojicu otkrit će Hrvati, samo Draženiću nikad nitko neće moći na putove. Smrt Ivana ostat će tajna ledino onako kako je on zamislm. Kud se vi Žurite, gospodine Ferenci? Draženić neće proigrati svoju budućnost zbog jedne d jc\ ojke Predobro zna da ga ni ujak Verbeci neće učiniti hrvatskim banom ako ne I/\IM ono sto muje naložio Znao je Verbeci na koga se oslonio da Osvoji ovu zemlju. - Ali, gospodine barune, naša je zadaća ogromna, moramo još otkriti buntovne Hrvate. A taj što je sada izašao iz ove sobe, nije više sposoban da sve tO izvede. - Ako se obistini što velite, gospodine l nvnci, uhvatite se posla vi. - Ja naravno - moj ujak Bakač namijenio je i meni odlično mjesto, ali ja ne mogu provesti borbu protiv Hrvata kako bi trebalo. Meni nedostaje lopovluka. - Strast nikad neće Dražemca na dulje \njeme 4. u-nuii s puia kontu ga Verbeci vodi do najviše časti u Hrvatskoj. Vjerujte, gospodine Ferenci, jednako teži za čašću kao i za novcem. A osim toga, strahovito je tašt. Nastoji steći svačije obožavanje, ne samo u žene nego i u muškarca. Pred svakim se želi pokazati plemenit i dobar i uman. ^ uda hoće da nude pr\i i sad najednom da sve to zabora\ i i sasvim se poda nekom čuvstvu koje za njega znači propast. Otrijeznit će se. Rekao je malo prije da žeđa za osvetom Pustite ga neka se napije i opet će služiti onome zbog čega je Poslan ovamo. Poslušat ću vaš savjet, samo vam moram priznati da bih najradije “u djevojku potajno pustio iz dvorca. Šteta je ovako okrutno kažnjavati
takvu ljepoticu Pencinger se nasmiješi: 300 - Vaša primjedba potvrđuje riječi kardinala Bakača: muškarac samo onda sposoban provesti poduzetu zadaću ako je slijep i gluh za ženL Bakač je to dokazao. Slijep i gluh za svaku ženu upravlja ovom državom) u tom je poslu preživio dva kralja. No, sad me pustite da onog ludal napolju uhvatim na lanac. Uvjeravani vas: uspjet ću. Izašao je na dvorište gdje Draženić živo ispituje jednog lugara: - Gdje si vidio jahača s dječakom? - Bilo je to ove nedjelje rano pred podne dok je vaša milost bila i šumskom dvorcu, nakon onog bijega iz županova zarobljeništva. - Tko je bio taj jahač? - Nisam ga poznavao, ali prema mojem opisu svi kažu da je Jelenko Kušević. - Jelenko? Opisi mi ga točno. I stade ispitivati lugara podrobno, na što Draženić radosno usklik: - Jest, to je njegov lik. A dječaka je nosio na sedlu pred sobom? T<, je Damir. Zacijelo on. A tebe je jahač udario i otišao? Kojim smjerom” - Prema Paklenom lugu. - Pakleni lug? Gdje je, do vraga, takav lug? Što je tamo. - Plemeniti gospodine, stabla su tamo debela kao velike grad kule. Grane su kao krovovi, a dolje visoka guštara od grmlja. Mrak je k u noći. Ne bih se usudio onamo da mi daruju kneževski dvorac. - Prema onom lugu odjahao je s dječakom? - Da, baš tamo. Dugo sam gledao za njim. - Dakle, u Pakleni lug. Sedlajte konje. Spremite oružje! Lučiću, ćeš u Zagreb po Kuševićku, a ja u vražje ždrijelo po sina. Konje. Oni se žure u staju. Pencinger je sve to slušao postrance, a sada stupi njemu pa ga izazovno oslovi: - Gospodine Draženiću, još danas šaljem u Budim glasnika pismom gospodinu Verbeciju i Bakaču i javljam da ste mene i gospodi Ferencija ostavili, neka hitno pošalju zamjenu za vas. Mladić zime u kaštelana. Prošlo je više časaka dok je shvatio te riječ).” Onda prikuplja misli što su se rastrgale oko Vilene i sukrivca njegova poniženja. , "Što taj govori? - pita sam sebe plemić - Zamjenika za mene? Drugoga na moje mjesto? Tako? Razumijem. Bakaču nikad nije bilo drago da mene postave za bana jer svojeg nećaka ne može..." ti
Gurne ruke u skupocjeni pojas, opšiven draguljima, pa se uspravi pred Pencingerom kao gospodar: - Gdje ste našli smjelosti da ovako govorite s nećakom gospodin^ Verbecija u čijim ste rukama i vi. - Moja je smjelost u vjernosti i odgovornosti gospodinu Verbeciju^ uoči pogibelji koja prijeti svim njegovim osnovama. - Gdje je ta pogibelj? - U osobi kralja Vladislava koji se od jučer nalazi u Lukavcu kamo je došao bez znanja vašeg ujaka. Kralj je došao zbog Gordane, navodno; jer bi se htio s njom zabaviti. I sluša Pencingerovo pripovijedanje bez ikakve primjedbe. Sva sfl| • eovi pažnja vratila k zadaći kom mu ic n;imi]enio u]ak Verbeci i O kojoj "visi dostienuoe njegovih želja za čast i vlast. _ Već je Pencinger davno svršio, a Draženić još duboko razmišlja. Napokon pogleda u oči barunu: Kažete da je kralj ^itiao o\anio tajnu, bez ičijeg znanja u Budimu jer bježi pred sestrom kraljice Beatrice? Laže. Hrvati su nekako morali doprijeti do njega i ponuditi mu save/ protiv mojeg ujaVa i Bakača. Rekli su mu da mi radimo protiv njegova MHU, a taj kraljevski vnl >-\r \JLTUIC p,i su ga nagovorili da dođe u Lukavac. Hrvati misle da će s tom spletkaricom Gor”danom brže i lakše provesti svoje osnove. _ _ Divim se vašem umu. gospodine Drazcniću To Će biti pravi uzrok njeuovu dolasku Hrvati su ga smotali. “ " _ i zato ću kralja izbaciti iz ovog dvorca: danas mu moram dopustiti odmor, ah sutra neće više ovdje konačiti. - Tako je! Vi ga jedini možete maknuti i odvesti u Budim. - Sve uzimam u s\nK-ra”h: S k \\ .•-. “i. iiirju^i- na o p V i > pc, ali nikad se neću odavde maknuti d .>•. --te is. “. •”!. ^i.^v IVrur^ i PUMILMU Ugledavši lice svojeg druga, osjeii u njemu takmaca pa se uspravi, isprsi. Činio se kao paun kad ponosno razastre dragocjeno perje svojeg repa. I povišenim glasom utvrdi: Što" smo dosad činili, sve je to bila, kako kaže Petar Pan, predigra za ono što slijedi. Jest-nasmiješi se drugu - tek ćete sada obojica vidjeti što je Draženić Osvećiv”ai ću se nad svim krivcima, a istodobno razoriti sve hrvatske kule. Dorastao sam tome. Vjere mi. Borbu na dva bojišta spojit ću u jednu. Moji neprijatelji, koji su
mene do krvi osramotili i do srži ponizili, svi su djeca ovoc prokleto^ naroda. Zato spajam bojišta u jedno jedino. Osramotit ću Turčina. - Konji su spremni - istrči Lučić iz staje i javi Draženiću. - Gdje je lugar koji me vodi u Pakleni lug? - Odijeva se. Našli smo neki građanski kaput i šubaru, izgleda kao da je stigao iz Zagreba - Neka još obrije i bradu. A ti se spremi u Zagreb da mi sutra dovedcš staru ljepoticu Konji neka me čekaju osedlani, još imam ovdje obaviti važne stvari. - Idemo u vašu sobu - pozove Pencingera i Ferencija - da čujete što moramo činiti Kad su htjeli otići, izlazi iz prizemlja potkastelan i hitro pristupa barunu: Mladenćic se osvijestio, ali samo načas. Pitao je zašto je ranjen i gdje se nalazi.Još mu nije svijest čista. Rimski poslanik sjedi uza nj. Ne miči se da ranjenik ne bi što govorio s popom prije mene. Čim je potkastelan izišao, slijedi ga Stjepko. Barun se smjesta okrene k njemu. Draženić stade drsko promatrati mladog svećenika, a Ferenci mu se pridruži. - Gospodine barune - započne Stjepko - htio sam govoriti s plemenitom gospodom Gordanom. Na sva moja kucanja ne odgovara Sto to znači? - Da je čvrsto zaspala - upadne Draženić ironično. > Stjepko okrene leda, malo ga osine pogledom i ponovo se obraća kaštelanu: - Kako ne dobivam odgovor o tome od vas, zapitat ću kralja. >, - Kralj ne prima nikoga - veli Draženić osorno. Stjepko ne odgovara i veli hladno Pencingeru: r - Kad veličanstvo ustane, najavit ćete mu da rimski poslanik želi s njim govoriti o važnoj poruci koju nosi iz Rima. ^ Rekavši to, vraća se k ranjeniku. Draženić zauzme drski i bahati stav, kakav nisu nikad zapazili nje govi pomagači. Iskrenuo je oči za Stjepkom i prezirno rekao: t> - Ovog popića odnijet ću iz dvorca na malom prstu. Kralj neće o njemu čuti ni vidjeti traga, a ni o Gordani. |, - Petar Pan govorit će kralju - opomene Ferenci. - Jučer je Vladislav zapravo lakrdijaša skinuo s vješala. , - Ja ću ga opet dići gore, a Vladislav je preslab da ga skine. Momci - vikne prema mjestu gdje nekoliko vojnika leži na zemlji. Dotrčali su k njemu, a on zapovjedi: - Dignite vješala, ali ne usred dvorišta, nego u kutu gdje se ulazi u izbu služinčadi, gdje djevojke danas peru. Kad bude svršeno, javite mi. Osedlane konje čestito nahranite dok svršim ovdje posao. Neka vas u poslu nosi vjetar.
I on skokne gipko prema kastelanovu uredu. Razbuđen je novim životom. Pred sobom vidi široki put zločinačkom djelovanju. To ga ispunja užitkom. KOBNA VEČERA Gordana otvori oči. Ne vidi. Ne može se maknuti. Težina joj je u čitavom tijelu. Vjeđe su kao olovne. Tijelo je kao od kamena. Kruži očima oko sebe. Sve izgleda čudnovato, nepoznato. Kakvi su to zastori nad posteljom? Kakve boje? A zidovi, a strop? Ništa ne raspoznaje. Gdje se nalazi? Htjela se dići. Nema snage. Leži bespomoćno i zuri. Zar su joj lice pokrili velom? "Što se dogodilo sa mnom? Moji udovi ne mogu slijediti volju mojih misli?" f ,sd Mukom nastoji prozrijeti maglu i promatra oko sebe. \ •”• . Sve oko nje tuđe, nepoznato. •" Sklapa oči, potone u neki polusan u kojem se muči, skupljajući i Opet naston steći čvrsui volju i dići se. Ne može. Zar je tako bezvoljna? L "Zar bolujem”1 Gdje sam to?" Sve je u glavi pkrućeno, sjećanje se ukočilo. Misli samo puze, one njene misli koje su vazda bik L k brze, jake, snažne, odlučne. Kakva je to tišina oko nje? Zar se nalazi negdje daleko na pustom zaboravljenom Nikakav glas ne dopire do nje, nikakav štropot, nikakav pokret. Mrtva tišina. Nastoji svom snagom pokrenuti misli kako bi znala gdje je, što se zbilo s njom, a što je sada. Ne/n.t V. uji ie i" .lm ni koje i”"Ki, .i”.i lu^ula da je sunce vrlo visoko, jer odnekle dopire topla zraka. Od toga je bole oči, ponovo ih zaklapa i prepušta se snenosti što je zahvaća. Ali se ponovo prene i nemoćno traži nešto što bi je potpuno probudilo, dalo joj mogućnosti da shvati H^ se događa s njom i oko nje. Kroz nepomičnu tišinu iz neke daljine dopire nešto kao štropot. To su glasovi izdaleka. Teškom mukom pridigne glavu i upre ruke o postelju. Gleda oko sebe, sluša. Prolazi vrijeme,,ppet sve tone u tišinu. Dugo. vrlo dugo. vodi ona borbu sa svojom nemoći. Mlado snažno tijek < Ipa”k vdlada \ -mudiea, \ 1110/1:11 \e nešto svjetlije i sada misli, misli. Pred m> m se redaju slike: Mladenčićevolice,stol, večera, dvije pohlepne muške ruke koje je hvataju, bodež. l posegne u njedra. Sjeća se, imala je bodež, a sad je nestao. Dakle, istina je”;1 Skuplju snagu što i u polusvijesti kola njenim bićem.
Onda se digne, silazi, zatetura, ali se hvata pokućstva i stijena, pa natapka neka vrata Doteturala je u.drugu sobu i nastoji prozrijeti stoje sve ovdje. Sve joj se čini nepoznato. A zašto? Ništa nema boje, ništa pravog oblika, sve je čudesno, neviđeno. Žestoka buka udarci, povici, dozivanje... Čuje glasove koji HI di aal-di duh i probudili Meeanie pa stvaraju nove slike. Opazi druga vrata Tamo udaraju, zovu, izgovaraju njeno ime. Kao pijanac, ljulja se. koiacajuci. Nasloni se na zid i gurne zasun. Na trijemu lica kou HI izguHila s aki oblik, ali po njihovim riječima doznaje da su to Stjepko, Petar Pan, knez Brandenburg, Danijel, Pcncinger. Ferenci Mutnim očima gleda. Stjepko pristupi bliže i uzme je za ruku: - Stoje s vama. Cjiirdana”.” (“i:au > pi iie pnlne v;r- budini, >. Aibrinuli S|no se, sasvim ste smućeni, umorni. - To je od masnog začina kojim su začinili njenu večeru, prava gospodska večera kad se od nje spava do podne! Te riječi Petra Pana i svježi zrak osvjetljuju njezine misli i gleda pred s"hom prizor prošle noći Dugo smo vas dozivali i kucali i napokon smo počeli lupati na rata razjašnjava Stjepko. - Jedva stojite na nogama. Čime da vam "DANA \|| pomognemo? Odmah ću gospođi donijeti pravi lijek koji će ju potpuno*"1 probuditi iz omaglice. Pogledala je onamo odakle su došle te riječi i prepoznala kneževog liječnika. Sjetila se Mladenčića. Teško otvori usne i pita, šapćući Stjepka: - Zar je umro? 1 _ - 2ivi, ali se još nije osvijestio. Liječnik veli da će preživjeti. “ Kimnula je jer je opet hvata vrtoglavica. Stjepko odredi da se svi udalje, a on je uhvati za ruku i vodi u sobu. Mladi svećenik se požuri da Gordani razjasni što mu se čini najvažnijim: - Plemenita gospodo, svi smo se okupili ovdje da vidimo što je i vama. Njegovo veličanstvo pitalo je za vas i želi s vama govoriti. Ta vijest djeluje poput osvježujući h kapljica, ali tijelo, otrovano omamljujućim sredstvom, još se ne može oduprijeti. - Sad ne mogu ni slobodno koračati. Recite kralju neka me pozove kad se oporavim. Uskoro će mi biti dobro, sigurno starac liječnik ima dobar lijek.
- Knežev će liječnik ostati s vama dok vam ne bude sasvim dobro. Kralj se vrlo zabrinuo, pitajući za vas, čak su Pencinger i Ferenci dohitali gore. Silno su iznenađeni da vas kralj želi tako rano vidjeti. Nešto su se dolje dogovarali u barunovoj sobi kad je kralj izdao nalog. Nisu ni slutili kako je Petar Pan prodro kralju i navijestio mu da se vi ne javljate. Smjesta je zapovijedio neka prodru k vama. Petar Pan sad je opet otišao kralju. Navodno, knez ide sada svojem ujaku da se opravda zbog vašeg zarobljeništva, ali i Pencinger se dao najaviti. Ta nesretna omaglica od večere sve će vam pokvariti. Svi će govoriti s kraljem prije vas. - Samo da se oporavim još danas od te kobne večere, samo kad bi još danas... Ovog časa vratio se liječnik s dvije zemljane boce lijeka, a Stjepko se udaljio. Starac uputi Gordanu da legne u spavaonicu. Tamo je ispila kapljice i legla. Pozvana služavka ostala je sa starcem uz nju dok se ona prepustila liječniku da se što prije oporavi i dođe kralju. Dva sata nakon toga dovršilo je mlado tijelo borbu s omamljujućim otrovom za spavanje. Gordana ustane s ležaja. Sjeća se svega. Sad sve oko nje ima svoj oblik i sve prepoznaje. Liječnik zadovoljno veli: - Plemenita gospodo, sad čestito operite tijelo vodom u koju ulijte lijek iz ove druge boce i bit ćete potpuno svježi i budni. Otišao je zajedno sa služavkom, a Gordana se stade razodijevati. Od jučer uvečer nije skinula haljine i jedva čeka da se umije i preodjene za polazak kralju. Dvije služavke unijele su velik kabao vode, a jedna jeostala s njom stala prati lijepo mlado tijelo. ( Svršivši to, Gordana uzme najljepšu haljinu što su joj donijeli, prvog dana njenog zatočenja iz Brezovice. . oblači svijetlozelenu svilu, ukrašenu ružičastim vezivom i bijelim vrpcama Onda počešlja bujnu smeđu kosu, a pramove pričvrsti mrežom od zelenih1 i ružičastih zrnaca. Čim se uredila, povi l K die\ ojku neka iuia \ HVtni Pa n u ili k ne/u da je spremna poći kralju, a tada odlazi u drugu odaju da čeka obavijest kad će pred Vladislava. Čim je prešla prag, opazi služavku uz vrata i pita je: - Zovu me kralju1.” _ Ne. plemenita gospodo, čekala sam dok svršite. •.<-••! , Mlada žena upre oštar pogled u djevojku. :r i •<•; - Plemenita gospoda me ne prepoznaje? Čudno zvuče te riječi iz usta služavke. Zar je omamljujući otrov ostavio toliko tragova da i> i vid i mozak dočaravaju slike nekih ljudi koji ne mogu biti prisutni. Otkud bi inače u ovoj služavci
gledala lice odlične, ponosne bogate županove kćeri? Ne, lijek joj ništa nije koristio. I pokrije lice rukama od straha da još uvijek nije osviještena... Znam. plemenita gospodo, vi ste izvan sebe. Ipak ja stojim tu. Učinili su me u ovom dvorcu služavkom. Ta vijest i Vilenino držanje, izražaj lica i naglasak, kojim je to rekla nekoć razmažena kći sreće, Gordanu dovode do snebivanja. Uhvatila je djevojčine ruke i pita: Dakle, k ne/ je vašem ocu oteo povehe, a vas učinio služavkom? Dok odgovara, usne i*1 i ^e lutki I\ e LI ironični p;xv.t m - miješa k ]-.ae> da želi poni/ili samu sebe - Ne. plemenita gospodo, učinio je to najplemenitiji, najbolji, najodličniji. najjunačni" najhrabriji, najumniji od svih plemića. Draženić? - nehotice upadne Gordana, uvjerena da samo njemu mogu pripasti ti svijetli pridjevi. Najveći junak u našoj borbi protiv Budi ma, najpodliji, najgnusniji izdajica, je/ovita neman koja me učinila služavkom u ovom dvorcu jer sam ga /hog izdajstva odgurnula. - Svašta sam do/mela u /•\<>tu. j. p^lke Vilena. Ali ovo što mi vi sada govorite zvuči kao da ste prosanjali grozan san. Plemenita gospodo, dopustite da prihvatim u vašoj spavaonici službu koja je određena djevojci što tamo radi. Mnogo bih vam morala otkriti. Služavke u dvoru iskazale su mi veliku dobrotu. Čim je stigla zapovijed da se vama nosi voda. za moli l a sam neka mene u/mu u J1! -HM i i učinile su. Dopustite njoj da ide dolje, a ja ću ostati da spremam vaše odaje. Tako smo ogovorile. - Neka ide - odredi Gordana i pozove služavku iz spavaonice. Spora/umjele su se i djevojka ode, a Vilena ostane s Gordanom. - Govorite sada, Vileno, sve, sve mi recite, ali brzo dok me ne zovu. Nekoliko trenutaka Vilena gleda Gordanu. Plave joj oči bivaju mutne i vlažne. I uzdahne: -- Bože moj. plemenita gospodo, čudno je svezana sudbina moje nevolje s vama. Kad ste mi s ponosi “m ^nunl! o “-\ njem m u/u. ju IM l- .u nad junacima, udarilo nu u moju ludu glavu da i mene mora ljubiti i uzeti za zemj samo takav junak. A došla je kukavica paklena u plastu junaka. uoš]a je da poga/i moju čast i život, čast Berislavićeve obitelji. - Govorite, Vilena. čistu istinu. Županova kći iskali svoje srce. priznaje svoje grijehe iskrenije nego što ih je priznala ocu. Otvorila je pred njom svaku i najskrovitiju stranicu svojih osjećaja i misli i djevojačkih sanja, a onda strahovite patnje što su slijedile jedna za drugom. Široko rastvorenih očiju gleda Gordana razmaženu, obožavanu ljepoticu kojoj je odjednom sreća okrenula leda. Svaki udarac koji je zadesio
Vilenu prelazi dušom lijepe žene. Njene misli što su opet svom bistrinom zakolale mozgom, prodiru do dna duše i prosuđuju. Vilena svrši priču i doda: - Zaslužila sam kaznu i sve ću izdržati, plemenita gospodo, samo jedno ne mogu. Ova zvijer poklonit će me vojnicima. Zato se utječem k vama. U ovim odajama sigurno ima oružja. Dajte mi kakav bodež d" uteknem najstrahovitijoj nevolji koja me čeka večeras. - Da se ubijete? Nikako. Možda ću vas je osloboditi. - Nemoguće. Ni sebi ne možete pomoći, plemenita gospodo. - Varate se. draga moja. Ovih nekoliko tjedana što sam ovdje, bila bih već sto puta stradala da nisam sama sebi pomogla. - Rekoh vam što mi je dosudila ona životinja za danas navečer. Svaki čas približava me večeri. - Dotle ću ja govoriti s kraljem i uzeti vas pod svoje okrilje. •"“ Ona slegne ramenima. Nema nikakve nade. - Nedostiživo je zvjerstvo tog čovjeka. “ - Povrijeđena je taština muškarca koji je planuo prema vama strašću. Svakako ću razmisliti kako bih vas najbolje zaštitila. Gordana promatra Vilenu i. šuteći, razmišlja. Pred njom je rastvorena knjiga svih njenih osjećaja, jasno gleda pred sobom promjene što su se zbivale u njenoj duši. Prozire je Čitavu i smišlja kako daje oslobodi. - Ali zašto je tako dugo ne zovu kralju? - pita se zabrinuta. Vilena stade moliti: - Plemenita gospodo, kad izidete iz dvorca, ne zaboravite reći ljudima u Turopolju da sam nastojala sačuvati čast i obraz svojeg roda i nikad ne bih htjela postati žena tog izdajice. Nikad rađati djecu izdajstva. Mlada žena gleda preda se i opet svrne pogled k Vileni: - U mislima vas gledam, Vilena, kao razmaženu, nestašnu, nepromišljenu, ludu, taštu, lakomislenu djevojku u sreći, a ta djevojka podnosi sada, u toj strahovitoj nevolji, sve muke osvete jer neće da Hrvatima rada trulo potomstvo. Eto. razmažena, nestašna djevojka pretvorila se u junakinju svojega roda. Vidite, to ponovo dokazuje kakvih divnih svojstava skriva u sebi kapljica hrvatske krvi. Draženić se kruto prevario. - Da. prevario - opetuje Vilena svom žestinom. - A varaju se i svi naši silnici. Silom, potajnom i otvorenom, stvaraju sami od naših mlohavih, nejakih, nesvjesnih duša prave junake hrvatskome rodu. .BJfcT/Sto velite, gospodo? .,.- Vašu lakomislenost. želju za raskoši i taštinu htio je Draže 308 \konstiti protiv naše domovine, ali krv naša digla se na prosvjed.
Često “"no obijesni, lakomisleni površni prema sebi i drugima, ali kad se n idemo na rubu ponora, na rubu propasti, okom u oko s nedostojnpsti loianaszoveda odlučimo, tada se prč r MI”! trc> i n:i >e i%nenu> u visine. Tako ste vi postali junak, Vilena. Ja junak”.1 fae znam što bih mogla nazvati junaštvom. Gordana je gleda ravno u velike crne zjenice što svijetle u plavetnilu nicnih očiju. _ Vi to ne/natejer ieto u vama nesvjesno, s vama rođeno, prirodno. kao što je prirodno da sunce daje svjetlost, mami iz zemlje cvijet i travu. drveće i plod U vama se probudilo ono veliko na^ -u> vama nije moglo dopustiti da polo/ite svoju glavu na grudi u kojima bije srce izdajstva prema vašem rodu Niste mogli stupiti u brak i rađati djecu s podlacem koji je prevario naš mu od Protiv vaše ljubavi k Draženiću pobunio se naš moral naše poštenje iskonsko, duboko. Vi ste živi dokaz, živi pečat onome u što sam vazda čvrsto vjerovala. S nijema doprli MI do njih koraci. Vilena se hitro digne. Gordana je sklone u spavaonicu, a tada iziđe. Netko pokuca, nepoznati čovjek ulazi i reče: - Ja sam dvcmmin kralja Vladislava. Veličanstvo vas očekuje u blagovaonici. l ona ode. - l danas nastoji kralj Vladislav uživati u dobrom zalogaju Već je s doručkom bio ?adovoljan. a kad je sjeo /a objed u blagovaonici, podan M” potpunoma užitku jela kao jučer kod večere Više je u/ivao želucem negoli ukusom. Više se raduje obilju jela negoli vještini kneževskog kuhara. A Petar Pan, sjedeći u dnu stola, nudi neprestano kralja Šaljivim primjedbama: - U/mite joS ovog pečenja. Vidite, rumeni se kao cura pred svadbom. Teško čeka ova i na i a V, <1a ^- 41. UK u vaš izgladnjeli želudac. Da nisie kralj, mislio bih da ste siromašak. - I dobro bi mislio odgovori Vladislav. Što imam ja? - Imate krunu, a iojcdo\oVim Vlast kraljevsku, novac, bogatstvo. blagajnu kraljevstva imaju u svojim džepovima vaši državnici. Budite sretni da su vam fctak ostavili krunu. - Ali krunu ne mogu jesti, a jučer sam ti rekao da često moram posuđivati od lihvara, sve po forintu. Mojoj kraljevskoj kuhinji ne daju više na vjeresiju ni mesar ni krčmar... A vi jednog dana založite krunu. Tako? Onda ne bih imao niMa Barem mi je to zadovoljština da je kruna moja i da sam krali tako velikog kraljevstva. Ne. vi niste kralj, vi se samo nazivate kraljem, a katkad ga i glumite, ako to vaši savjetnici trebaju. Vladislav u?ima : srče pohlepno masno pečenje, sjeća se siromaštvr na stolu u svojem dvorcu i uzdiše. - Sve su m oteli.
Zašto ste im dopustili? 309 ii Ako im uskratim, zamjerit će mi i neće prihvatiti mojeg sina za kralja. - Htio bih ipak znati kakav je to užitak na drugom svijetu ako je na ovome svijetu tvoj sin kralj. - Ne bih mogao umrijeti mirno da moj sin ne kraljuje. Svakog časa zime kralj u drugu zdjelu, žmireći malim pospanim očima. Najposlije zaklima glavom i zapita svojeg nećaka kneza Brandenburga: - Reci, Đuro, zar ti objeduješ ovako svakog dana? - Još bolje večeram, moj ujače. - Noć je duga i vraški suši grlo, a kako ga treba do zore zalijevati, mora se u vinu i nešto okupati - doda Petar Pan. - Divno je ovdje živjeti. Čovjek bi ti zavidio. Sprovest ću kod tebe mnogo duže nego Što sam kanio. Možda i čitavo ljeto. Kad je to rekao, ulaze u dvoranu Ferenci i Pencinger. Čuli su tu primjedbu, izmijenili bijesne poglede, a Petar Pan usklikne: - Gledajte, veličanstvo, kaštelan Pencinger i gospodin Ferenci plešu od velikog veselja što ćete ostati ovdje. Hitre pospane Vladislavljeve oči zapele su o Pencingera. Usta su mu. ostala otvorena. Iako sporo misli, smjesta uoči da ovi nisu obradovani njegovim riječima. Prebrzo je Petar Pan upozorio kralja na izražaj njihovih lica i prekasno su se sjetili sakriti svoj bijes nad kraljevom izjavom. Više nisu mogli zbrisati što su otkrili izražajem lica i pogledima. Uzalud riječi i smiješak kojim kane uvjeriti Vladislava da su oduševljeni. On samo kima glavom i smiješi se bezizražajnim smiješkom. Za vrijeme današnjeg oblačenja prišapnuo mu je Petar Pan koliko se saveznici gospodina Verbecija ljute zbog njegova nenadana dolaska. To upozorenje ostalo je u kraljevoj duši kao pokvareni zalogaj u želucu. Ipak se dalje samo smiješi lakrdijaševim primjedbama, a on sipa kao iz rukava. Očito ga pokreće neka tajna radost, osjeća se pobjednikom nad dvojicom svojih neprijatelja. Knez Brandenburg čitavo se vrijeme smije svemu što govori Petar Pan. Markgrof Danijel sve promatra, istražuje i Ijubopitno očekuje kako će se razviti ono što se zaplelo jučer u noći, otkrićem Gordanine prisutnosti u dvorcu. Kod stola sjedi još i stalni pratilac kojega zovu ličnim kraljevini dvoraninom i savjetnikom, plemeniti gospodin Benedik. Ali njega ništa ne zanima, osim obilan objed. .... . ..-."" - A sada - veli kralj - neka dođe Gordana. , t, .-..•-/ ••> >}•
Dade znak Benediku i naloži mu: ..;,... . - Idite i recite gospodi da je očekujem. On je otišao, drugi su ostali sjediti, uvjereni da će kralj Gord*UW primiti u njihovoj prisutnosti. Međutim, on zaokruži pogledom gospodu oko stola: - Vidjet ćemo se opet kod večere. - Veličanstvo, dopustite mi da prisustvujem dolasku ove žene --• reče Pencinger. - Barun se boji za vašu krepost, kralju - grohotom se smije Petar Pan. - Vi ste. veličanstvo, opasan momak, to sam uvijek tvrdio, a sad i ^ospodin barun razabire da vam đavo viri iz očiju. ~ Polaskan lim riječni , kralj se nasmije i pogleda Pencingera i erencija. “ . Ovaj se bi /o obrani: “Ne sumnjičim njegovo veličanstvo, nego bih želio da čujem kakvim će se lažima poslu/n; zarobljenica protiv nas. Ne bojte se Neću joj ništa vjerovati - odgovori kralj. - U sve ste me uputili, ipak moram ie >asluviii samo naoko. Ona me ne može ničim obmanuti ni oblagau - Kralj je uvijek bio pravedan - upada knez hajde da veličanstvu ne dosađujemo K ne? je stigao prvi k vratima i molio druge da ostave blagovaonicu. Time ie i odviše pokazao t”l.i M” niei. “u; ne K -iL Svi su razabirali da se kraljev miljenik temeljito osiguran i pred kraljem opravdao sve što bi Gordana mogla povesti protiv njet”a Svi su i/ašli i/ sobe Kralj je ostao sam u naslonjaču, zauzevši strogi izražaj. Knez. kaštelan i Hakaeev nećak ozlovoljili su ga prema Gordani i sad joj nema pomoći. Mora joj suditi. Nije čuo kad su se otvorila vrata blagovaonice. Haljina zašušti Od toga šušnja kralja obuzme nemir. U toj pozadini odra/ila ^c svijeiia pojava. Visoka, snažna. uspravna, ponosita, kraljevska Tiho su zazveckale ogrlice oko vrata i na bijelim grudima. To još više uznemiruje kralja. Žena se uspravila i sluii mirna i nijema kao kip. Šuti i čeka dok je ne oslovi. Stav koji je zauzeo kralj rasplinuo se. Njegova glava, pokrivena kapom od brok ai. sagnula se naprijed. Male oči digle su trome vjede. IJ vijek sumorni pogled pomalo oživljuje. Žuto lice poprima svjetlost. Široke blijede usne ra^h n n i se u nijemom divljenju. Zablenuto je gleda. To je ona? Iste bademaste oči, savršena put poput slonove kosti. Ista smeđa kosa s bakrenim odsjajem, isto savršeno
stasito tijelo. Ista je. snažnija, bujnija i blistavija. U njegovu sjećanju pojav IHIK -,e uje r. a i.nevujae”ku >ii k a, uspoređuje je s pupoljkom koji je sada našao rascvjetan u zamamnu ružu i sva je soba zamirisala njenim mirisom Jučer u mraku na trijemu palo je po njoj samo nekoliko zraka svjetlosti i opet je sve sakrio im A. Danas ovaj bijeli dan razotkriva sliku koja ga je zabljesnula poput munje u mraku. Ne može ništa reći, a ona iskorišćuje njegovu šutnju i prodirljiviip pogledom istražuje dojam Što ga je proizvela. I čeka. Predavši se sasvim OMCL.IHI prošli M” i caru sadašnjosti, on prošapće: Prelijepi Ite. prelijepi. To je moja nevolja, veličanstvo. Ne griješite. Vaša je ljepota kraljevska kruna. Ne bi H vam bila nevolja i kraljevska kruna kad bi vas lišila slobode i učinila zarobljenikom? Posljednja LM riječ prene. Promatrajući njenu ljepotu, podsjeti se da mora sačuvati strogost. Pokušava steći ravnodušan izraz i odgovori: 310 - Vaša ljepota nema nikakve veze s grijehom Sto ste ga počinili, skrivajući nezakonito dijete Ivana Korvina. - Tako, dakle, ipak ste, veličanstvo, pomagali knezu u osveti prema mojem mužu. pomagali ste sasvim ličnoj osveti zaljubljenog kneza. Ne može slijediti ni riječi, a kamoli smisao i zatrepta očima, pitajući: - Lična kneževa osveta? - Zašto bi se vama osvećivao? - Vašem veličanstvu nije poznato što se zbilo u Zagrebu kad je knez pokojnu kraljicu Anu pratio na putu u Budim i s njom se zadržao u banskim d vorima? Tada je knez planuo za mnom i ponio se tako nasrtljivo da ga je moj suprug Dami r pozvao na mač. Knez se prepao Damirove bojne vještine i posramljen prisegao da će jednom naći priliku i mene oteti. I sada je, eto, izvršio osvetu. - Izvršio - usklikne kralj i digne se u stolici, ispruživši glavu prema njoj. - Vi tvrdite da... - Knez me namamio u ovaj dvorac - upadne ona - zajedno s vašim podanicima, tobože, zbog nekog nezakonitog sina pokojnog bana, a zapravo s jednom jedinom namjerom: da me uzme za svoju Ijubovcu. Ta ga riječ osine, lice mu izražava ogorčenje... - Moj nećak usudio se...
Dobro je nišanila. Nekadanjeg zaljubljenika obuzme ljubomorna Ijutina na koju ona polaže temeljni kamen bedemu s kojega se kani braniti. - Zašto ne odgovarate? - pita on, pristupivši bliže. - Veličanstvo, knez je vaš miljenik i sve što bih kazala o njemu nepovoljno, sve bi palo na moju Štetu u vašim očima. - Ne, nikako, kažite mi sve. Neće vam biti na štetu, zadajem vam kraljevsku riječ. - Kraljevi prisižu na zakone da će štititi podanike, a oni ih prvi izdaju. Ta ga primjedba jedva zanima. Misli su mu zapele na ono stoje prije rekla. I spušta pogled k zemlji, razmišlja o onome što mu je prije objeda govorio miljenik nećak i uspoređuje s Gordaninim navodima pa onda strese glavom: - Ne, ne, Đuro me ne može prevariti. Postupio je tako zbog dječaka, a ne da se osveti, ili... - Dokazat ću, veličanstvo. Stao je čas, zagledavši se u bademaste oči koje su mu nekoć pružale živost, mladost, svježinu, učinile ga gipkim i probudile u njemu želju za ljubavlju. - Dokaze? - promrmlja on. - Koje dokaze? - Prvi dokaz je ovaj: Kad sam domamljena u dvorac, najprije je mladi knez nastojao steći moju naklonost, a jednom je jasno pokazao koliko još uvijek plamti za mnom. Barun Pencinger htio me prisiliti na neka priznanja, dao me svezati lancima i preda mnom bičevati mojeg sina. a tada se pojavio mladi knez, stao vikati na baruna, zapovijedio mu da me odveže. obustavio bičevanje i silno se zaprijetio da će baruna kazniti. Tada je knez pošao sam sa mnom i otpratio me u moje odaje. - A onda je tražio naplatu za svoju velikodušnost? -V Nije odgovorila, već smjesta započela iznova: “ --r Drugi doka/još je bjelodaniji. Ponudila sam knezu da ću kazati cd je se nalazi dječak kojeg želi, čak bih mu dala pismo za čuvare uz uvjet da me pusti na slobodu. Ali on nije pristao. - Nije pristao”-” Da. veličanstvo, on nije pristao, nego je dao nalog svojim momcima u dvorcu da x ^•lilji, iza zidina kod veže i kad bi, tobože, sa mnom i/lazio na opkope, imali bi oni banuti i spriječiti mi izlaz iz dvorca. navodno, na zapovijed gospodina baruna Pencingera. Tako je knez htio preda mnom sa sebe odvratiti km nju Mu n:e m •- ", i : “ “ ; “ : ia bih morala i dalje ostali njegova zarobljenica- naglasi ona naročito- a on ne bi sa/nao za boravište Kon .mov;i sina. Kad bi mu doista bilo više do dječaka negoli do mene. ne bi to nikada mogao učiniti, a imam vrlo moćnog svjedoka da sam rckhiisuuu i lims”kum pij-L;” if >• “• •." -e “V.”i-:- “ n dvorcu Veličanstvo jfc čulo za
njegovo prisustvo, pa ga možete uvijek ispitati. "Gle. mojeg Dure, zaljubljeni lupež, taj me, dakle, vara, nju je odabrao, baš nju”.”" Nesavladiv a ljubomora budi se u njemu, ljubomora taštine i zavisti. Njegov nećak uzima sebi onu koju je on ljubio, a nije je mogao doseći. Pogled mu zalllla. k i u/ec: i 4. .” 1. mi i”.i 11; lu \ i ,i”.” : il LL/ i: |ei:e kl a l|c\ skc pojave i pobuđuju te osjećaji njegove bivše strasti. Prvi put njime/avit U “ ui” prema nećaku kojeg voli kao sina. I dok promatra Gordanu. njena ljepota sve više raspaljuje ljubomoru. "Zar je grlio taj božanstven; \ iai. ;i mcm tvrdio da mu je ravnodušna. čak daje mrzi”1 Danas dopoiliK ;,.ir-.idr,i • i L< •.. i." i .-:,!-" iiiii_^ n!”, i. p;.,i jer radi i/ravnu--Hrvatima pi< •; To bi mogla biti Brandenburgova krv: Ia?. razvi.itnost, ludovanje za ženama. Jest, takav mu je bio otac, nesretni mu/ moje sestre. A njegov me sin izravno vara. o tom nema sumnje!" U s\o;n i, /misHarJ , ga novo pitanje. I on pristupi bliže: On vas je. dakle, oslobodio od Pencingera? Neka veličanst \ < pita samog kneza. On je zbog toga i planuo na knc?a i stalno su bili u prijateljstvu jer knez nije dopustio da me barun muči. Htio je da sickn n u ljubav, da ostanem uvijek u dvorcu s njim. Neka ga veličanstvo pn.i preda mnom i pričini se kao da ne zna razlog. Ni časa ne oklijeva, već MiijeM.i puseijne za. srebrnim zvoncem. Sluga dođe. a kralj mu naloži da zovne kneza. Dok su čekah, Gordana se povukla u pozadinu, a on krišom promatra njena ramena, na kojima neprestano vidi Brandenburgovu ruku. Ništa ne sluteći, ulazi kraljev nećak u dvoranu. Ljubomora učini \ ladislava lukavim pa se nasmiješi mladiću: Plemenita gospoda veli da sije ti zaštitio kad je barun Pencinger bičevao njenog sina Knez se zabezeknut , ali se ne zna izvući, odviše je slab dosjetkama. Već je njegov smiješak priznanje. - Da. naravno, znao sam da ću svojem uzvišenom ujaku učiniti "slugu ako zaštitim ženu tako odličnog plemića. I tada si je otpratio u njezine odaje, to je bilo viteški. 313 - Znao sam da ću vam ugoditi - veli knez i ne razumije zašto se ujak smrknuo. - Trebao si, moj nećače, prihvatiti kad ti je ponudila priznanje uz
uvjet daje pustiš na slobodu. Već bi sada imao takmaca mojem sinu. Zašto si je ipak htio zadržati u dvorcu? Krv mu poleti u lice. Na to je već sasvim zaboravio. Nije slutio da bi Gordana imala razloga govoriti o tome i ne zna što bi odgovorio, već samo slegne ramenima. - Oklijevao sam od straha pred Pencingerom. < Isprika nije značila ništa. Gordana je uspjela raspiriti u kralja ljubomoru prema knezu. Nada se da će time Što prije sebi otvoriti vrata, i osjeća pravi smjer. Vladislav ne može prikriti zlovolju prema knezu i kimne glavom pa ga otpusti: - Dobro, Đuro, idi, samo mi je bilo do” toga da sve znam. , Morao se povuci iz blagovaonice, a da nije mogao naslutiti kakav st osjećaj probudio protiv njega u kralja. Ovaj je ostao spuštene glave i zagledao se u pod da bi sakrio pre
- Ja sam ljubila Damira - veli ona, nasmiješeno. ; Ja još, i danas ljubim vas. . , Ja još i danas ljubim Damira. •••.... Ali ju sam udovac. Ali "ja nKani udovica i ne želim to nikada biti. .. ," ;. Kako ste ujepi, prelijepi. Recite: Je li vas Đuro zagrlio? >. / Ali. veličansi , ostavite moju ruku. Ako osta\ im vašu ruku. položit ću usne na vaš vrat. Ona se povuče i smiješak s njenih usana nestane. Ozbiljno gleda u kraljeve oči što su se gotovo sasvim sakrile pod vjede. - Moram otići aki “ \ UK j MM •- 1, MU /J i -,; n -n m raspravljali u mojoj sudbini. - Vaša je sudbina u mojoj ruci, Gordana. ..OUM. - Onda pfihvaiik moju sudbinu, a pustite moju ruku. Ne može skinuti koštunjave prste s tako čvrste ruke. l pozadini te žestoko otvore vrata. Mamuze zazveče podom blagovaonice. Krali t"v,;u l u u.r i m u ; UK a a Ja se ni ki ; a k ne nia”knc od Gordane pa \di Sve sam razumio, plemenita gospodo, o svemu ću pravedno odlučili. Sve uzalud. Onaj koji je stupio preko praga, predobro je zapazio kako k ral | drži Gorda n inu ru”ki; i Mi-ii pis/Ni/u -.\oioj pt ni aula. S nekoliko čvrstih koraka navijesti još jednoir. >.\n|ii prisutnost. Vladislav se napola okrene k vratima, spreman da se okosi na onoga koji tako drsko ulazi. Pogled mu se začuđeno zadrži na mladom plemiću koji ga oslovi: Vaše veličanstvo, neka oprosti. Nisam znao da se nalazite u ovoj dvorani. Htio sam upravo zamoliti kneza da me najavi. Tko ste
medu s\im plemićima u Budim u Želio bih s veličanstvom govoriti u Četiri oka. Da. plemenita gospoda je ovdje - i pogleda Gordanu s 314 313 namjerom daje zamoli neka iziđe. Nije mu dala vremena izvršiti namjeru! već ga predusretne riječima: - Veličanstvo, ovaj plemić ne govori istinu. Nije došao iz BudimaLi (. itav ih sedam danu nije se maknuo iz ovog kraja. Jučer je bio u Turopolju kod župana Berislavića. a danas ujutro oteo je njegovu kćerku. - Gospoda ne bi smjela iskorištavati kraljevsku milost i miješati se U krafjeve poslove. * Mirno, promišljeno izreče to Draženić s jedva malo ukora. Vladi-slav pogleda čas nju, čas opet njega. Bude mu neprijatno. Ne bi htio ni za Živu glavu zamjeriti se Verbecijevu nećaku, a htio bi u Gordani-j nim očima ostati vitez. Zato šuti i smiješi se. Gordana ne odgovara Draženiću, već nastavlja razjašnjavati kralju: - Ovaj plemić nije već nekoliko tjedana bio u Budimu. To zna čitavo Turopolje i svaki čovjek u ovom dvorcu. Neka veličanstvo ispita Ne znajući što bi. Vladislav slegne ramenima i veli nasmiješeno: - Mlad, lijep plemić ima pravo tajiti gdje boravi i zbog čega. Smješkajući se. kralj gleda u njega, pa opet u nju, ne bi li ugodio jednom f drugom. - Nije svejedno, veličanstvo, otkuda on dolazi jer vijesti koje nosr tobože iz Budima ne mogu biti ničije poruke vašem veličanstvu. Draženić Čeka hoće li kralj Gordanu poslati iz sobe. Ali mu odmah1 bude jasno da mu to nije ni na kraj pameti. To mu potvrđuje ono stoje vidio kraj ulaza u blagovaonicu pa smjesta odluči. Pokloni se smjerno kralju i naglasi: - Razumijem, veličanstvo, ova gospoda ima mnogo razloga objedivati me da nisam došao iz Budima i da vam mogu donijeti važnih, vijesti. - Kakvog razloga? - pita Vladislav, sav sretan da može sudjelovati u razgovoru, a ne treba se izložiti ni prema njemu nj prema njoj. Mirno stoji mladi Čovjek pred kraljem. - Ne prijatelji vašeg veličanstva hrvatski plemići saznali su da niste otišli u Pečuh kako ste kanili i kako su vas uputili vjerni podanici u Budimu. Vaši su neprijatelji našli zgode da vam dojave kako je knez bolestan, jer su vas htjeli uputiti u posjet vašem nećaku kako biste bili nadohvat hrvatskim plemićima koji su vam
zakleti neprijatelji i žele vašu propast. - Veličanstvo, poruka iz Budima glasi: vaš je život ovdje u pogibelji. - U pogibelji? Zašto? “ . 3 - Hrvati koji su se bunili protiv vas i nisu vas htjeli birati za kralja”j spremaju se protiv vašeg života. gli glavu. , vje<1a pa J ,o običnij Suhe koštunjave ruke počnu se tresti. Draženić to dobro uoči i nastavlja: - Kad ste vi, kralju, krenuli u ovu zemlju, urotnici su podigli glavu kriknuli od radosti i spremili vam zamku. Vladislav blijedi, a male oči izmiljilc su ispod debelih v izražavaju strah i strepnju koja se digla u njegovoj duši. - Nisu vas, veličanstvo, napali putem jer ste dolazili kao plemić pa nisu. mogli slutiti da se u običnoj kočiji vozi kralj, okružen običnim momcima. kak\c iri.i i" “ \ “n “•”. Ali čim su doznali da ste pod oum krovom, spremili su napadaj ovdje u dvorcu. To je za \ ladislavu previše, za njega koji uvijek od nečega strepi. svuda nazrijeva proli\nika Ogledao se za siohcom da sjedne. Noge mu dršću, a pogled plaho leti od zida do zida. od kuta do kuta kao da odasvud očekuje napadače. Ispunjena gnjevom. -lu; i Gordana Draženićeve riječi kojima kao da nikad neće biti kraja pa on svoje tvrdnje opetuje: Jesi. veličanstvo, pod ovim krovom čekaju vas neprijatelji u zasjedi Moji neprijatelji; Ovdje oko mene? Da. veličanstvo* i tu su vam spremili zamku, vrlo spretno. beskrajno dosjetljivo, zapravo genijalno. U ovom dvorcu jY urotnik? - zadršće Vladislav. Taj urotnik kojem ste vi nekoć poklanjali svoju kraljevsku milost nastojat će da tu milost ^n i ,, ii i da vam se umili i bude vam tako blizu da vam može u vino ili u jelo sasuti otrova. Stresao se JJHzaokružio ponovo dvoranom pa svrne pogled k Draženiću. Reci tko Tko? Ova žena ovdje. Be/riječi i dalu huji \ ulivl.iv u Gordanu. Pogled i misli smućuju se. Ništa ne vidi jasno a strah mu je u kostima. Promatra mladu ženu. U svojem prijašnjem razgovui u s njom ne može naći dokaza Draženićevoj tvrdnji, a ipak plemić je pokazao na nju tako smjelo kao da ima za to stotinu dokaza. - Možete lij**feltčanstvo. i dalje vjerovati da su mene poslali Hrvati da otrujem vas”.” Nije mogao ništa reći jer nema hrabrosti, ali ona jasno zapala da se
priklanja k njoj. - Možete sada i,i/ii;nu.n da je ovaj plemić na svoju ruku, ili poslan od nekih spletka.(tm), tobože, donosio vijest iz Budima, a nije uopće bio lamo i svi su ga IflNjeli u Turopolju i jučer i danas kad je doveo u ovaj dvorac kćerku veTkavi l••” su djedovi umirali u borbi za kraljevstvo. Djevojku je osudio da sin, a ja molim, veličanstvo, sudite vi. - Njezin je izd; u n :\, kraljev urotnik, neprijatelj. Na svoje sam g;i uši čuo kad K grdio kralja. Sve laže, veličanstvo, kao Što je lagao da nosi poruku iz Budima Ali poruka ima svoj razlog. Nekome se ne sviđa vaša prisutnost u , 1X u. Netko vas želi odstraniti i zato su se poslužili* Nižima da su Hrvati urotili protiv vašeg života. Bunt - vikne Draženić. Ne bum se nitko/j punim stolom u slobodi i sreći. Buni se samo zaii obijen, okovan, gladan, okraden. Ali oni koji se bune protiv vaših “žavnika, veličanstvo, nisu posmh mene da vama saspem otrov u jelo jer on> ne mogu do mene 316 17 “ I teško je čekao njezin odgovor i gotovo želi da bi opovrgla objedu " S dubokim prezirom gleda Gordana u oči Draženiću: - Vi okrivljujete mene da kanim otrovati kralja? - Jest, okrivljujem vas, jer ste kraljev urotnik kao i vaš muž i svi vaj prijatelji. Skupili ste se ispod prijestolja kralju da ga rušite. Kad to n< možete uspjeti, odlučili ste da ga smaknete. Ne možete dočekati njegovi smrt i čim su vaši saznali da kralj putuje svojem nećaku, doprli su do vas dj vi izvršite ovdje kraljevo smaknuće. - A kako su do mene mogli doprijeti moji zemljaci? - Zar nije bio u dvorcu kanonik Benko, član zagrebačkog Kaptola koji prednjači u borbi protiv Budima, vlasti i kralja? - Kaptol prednjači u poštenoj borbi protiv zlih državnika, ali reciu sada otvoreno: što savjetujete kralju da se oslobodi mojeg otrova? - Neka bježi u Budim. Što prije to bolje. - Dakle, to ste htjeli? Sa stravom promatra kralj Gordanu i sluša njene riječi koji sačinjavaju samo pitanje, a nijedna ne oporiče, ne odbija od sebe krivnju, dršće od pomisli da bi bio tako blizu smrti. Ona učini dva koraka prema kralju, a njega zazebe u čitavom tijelu Kao da će sada poći da ga smakne. Ona se vratila kralju i nastavila razjašnjavati:
- Dok sam spasila život vašem nećaku, zar da idem ubijati vas veličanstvo? Zbog čega kad mi niste ništa skrivili? A moji Hrvati se bore bune protiv vaše budimske gospode koja razbijaju tupe glave kako b utjelovili Hrvate u sebe i prerezali njihove džepove da odande iscuri i* njihove grabežljive ruke i posljednji novčić, da onda s opljačkanim narodom mogu učiniti što ih je volja. Urotu su izmislili zločinci, razbojnica hrvatskog roda. Nama je dobro poznato da sirotan kralj Vladislav Jagelović ne zna ništa, nema ništa: ni vlasti, ni forinte u mošnji. ni toliko u> svojoj riznici da bi sebi priuštio čestiti objed. Svaka riječ iz usta ove žene živa je istina. On je nitko i ništa, sve je U tako jasno. Ali zašto je tu ovaj plemić optužuje? Ili je uistinu lažac Uistinu, nije bio u Budimu? U čije ime govori? U čije je ime došao i porukom? Zaustavila se, podigla glavu, uprla u nj oči. Čini mu se kao da će izreć neki strahoviti sud na njime, a on je nemoćan da štogod kaže, da pozovej ljude, sluge, dvorane. Nemoćnim čini kralja muškarac koji još uvijek ovog časa čami u vlasti kraljevske bujne rascvale ljepote što ga omamljuje mirisom. Otvorila je rumene usne. - Veličanstvo, dopustite da ovog plemića pitam: nije li urotnik protiv života vašeg veličanstva njegovim znanjem sakriven u ovom .dvorcu, u onim ljudima koji su pokušali otrovati vašeg nećaka? Kralj se zabezeknuo. l sam Draženić je zatečen. - Vaše veličanstvo ne zna daje knez ležao bolestan od otrova koji si mu ulili u vino one večeri kad je ovdje boravio poslanik iz Budima Balaš donio knezu pismo da ga vi zovete neka smjesta dođe u Budim? O tome kralj ne zna ništa i otvorenih usta bulji u nju. - Đuro otrovan - opetuje jedva čujno zaplašeni kralj, a njegovo oenuto tijelo još se višezgrhi na izgleda starac kojega je netko zagni i ino u n”1N __" Da. veličanstvo. Vaš je nećak bio otrovan i ležao je bolestan od Ot,ova. Zovnite smjesta liječnika, Petra Pana i samoga kneza i sve njih u eh 01 ću Neka se *** *° stvara urote. - Laže. Sve ii11/mi su hi. sve \c n a/ koji MH želi prikrili ssoju kr \ nju Dozovite ti i \clicanM\o i nuka vam kažu tko je spasio život vašem nećaku. I pogledala ije kralja blagim pogledom da ga osvoji za sebe. Ja. veličanstvo. Ja sam mu spasila život. Savjetovala sam Petra Pana da pohita u Turopolie i nade tamo nekog čudotvornog vrača koji ima lijek protiv svakog otrovi. Veličanstvo, smijem li reći da dozovu i baruna Pencingera i Petra Pana i liječnika? Kimniio je pitao joj dozvolu. Ona otvori vrata i naloži pažu da
smjesta /ove sve u”dvoranu Ali pri lom dobro pa/i na “Dra/cniua da MU ni štoaod rekao kralju. Ali on ju u.ihko /askouen da sejcdva snala/i i smišlja šio da sad odgovori Nije dorastao toj ženi, to osjeća i zbog toga je nemiran. Čim je dovršio misao, već se otvaraju vrata i ulaze barun Pencinger, kne/ Brandenburg. Petar Pan, a za njim ide Ferenci jer misli da će biti potreban. Posljednji dola/i liječnik. Kralj svi ne k njima pogled kao da traži pomoć od njih. Gordana se uspravi i pogleda izazovno kneza: Recite, kneže ni MI li \a jn4 i i otrovati? Niste li ležali bolesni. Evo. tu je vaš lijeemk. Neka kaže je li tako? Recite, gospodine kaštelane Pencingeru. niste H vi otišli s Petrom Panom u Turopolje da tražite čudotvornog vrača na kojeg sam vas uputila ja? Stari barun je proMiicilio i -,lo”i lv? riječi. Kne/ ne mo/e drugo rtcuo potvrditi. Nikako se ne hi usudio pn/nan kialju i svima ovdje da se samo pričinjao otrovanim. da ne mora na kraljev poziv putovati u Budim. A zapravo je kasnije stekao mjerenje da bi ga Pencinger i Budim htjeli otrovati, lišiti ga života i dočepati se njegovih imanja i odgovori: Da. bio sam otrovan i sve je tako kako Veli gospoda Gordana. Gordana sada baci najjaču kocku: - I kad se Petai Pan vratio u dvorac, noseći knezu lijek, nisu ga pustili u dvorac. Sama stra/a ruuu da |o| |u nalo/iH banu; IVncins.vi. Tog časa na opkopima navalili su kaštelanovi ljudi na Petra Pana golim oružjem. Čitava četa protiv jednog čovjeka. On potraži spas u vodenim opkopima, zaroni ti vodu i kad se pojavio na površini, bacili su na nj koplje, l jedno mU”*" zarinulo u rame, je li bilo tako, gospodo moja? Bilo je tako o tom zna pričati brazgotina na mojem ramenu - veli Petar Pan. LI dvorani nastane šumu Dakle, istina? snebiva se kralj, a Gordana opet uzima riječ: I tada se na opkopima poja\iš”e kanonik Benko i rimski poslanik i samo na njihovu želju otvorila su se vrata dvorca i Petar Pan je mogao donijeti lijek da u posljednji čas spasi kneza od smrti. Gospodine kneže nije li bilo tako? Udarac je začas smrvio i Pencingera i Ferencija i Draženića. Gordana • osjeti svoju pobjedu. Nikad nije slutila da će joj ikad poslužiti dosjetka koju je ona smislila u svojoj obrani i uputila Petra Pana neka se knez prikaže da je otrovan, l sad se objeručke uhvatila za nju. - Vi krijete kraljevića, nezakonitog sina Ivaniša Korvina, kako bi ga okrunili hrvatskim kraljem, umjesto sina njegova veličanstva
Ljudevita - vikne sada glas straga, a Gordana odvraća: - Gospodine Ferenci, vaša pomoć gospodinu Draženiću dolazi prekasno. Kralj uvida da je sve laž. Ima nezakonito dijete Ivaniša Korvina. Da ste došli k meni u Brezovicu i pitali me gdje se nalazi majka s djetetom, rekla bih sve što znam, ali vi ste me domamili nepravdom i htjeli ste me prisiliti na priznanje mukama. Na takve bespravnosti odgovaram otporom. Nema ničega na svijetu čime biste mogli otvoriti moja usta. Sili ću prkositi do smrti i onda ako želi od mene iznuditi da se molim Bogu. Zato uskraćujem priznanje nečega što za mene nije važno. Silu ne priznajem. Sili ne dam praška s moje obuće. - Recite, dakle, dobrovoljno gdje se nalazi kraljević? - pita Draženić. - U ovom dvorcu možete vi pitati samo svoje sluge. Mene može pitati samo kralj. Svi su Čekali da će se ona Draženićevim pitanjem smesti i tako na sebe navući kraljevo nezadovoljstvo. Ali taj odgovor ih zaskoči. Goloruki su ako se ne uplete kralj i postavi pitanje. Svi znaju koliko se kralj boji Draženićeva ujaka o čijoj stranci ovisi, hoće li na prijestolju ovog kraljevstva uistinu sjediti njegov sin. Draženić je uvjeren da kralj mora ispraviti Gordanin nastup i njemu podijeliti odlično mjesto u ovoj dvorani i dati mu dozvolu da je ispituje. Ali kralj sve to zaboravlja, gledajući Gordanu, kraljevski uspravljenu. Zaboravlja čak i na strepnju koju mu je natjerao u kosti Draženić pa se gubi, promatrajući divnu ženu što se postavila za suca svim muškarcima u ovoj dvorani. Zaboravlja i to da je Draženić nećak čovjeka pred kojim je on uvijek ponizno saginjao glavu. Uzalud čekaju od Vladislava da će ispraviti Gordanu ili je ukoriti. Njegov propust nemilo se kosne i Ferencija i baruna Pencingera. Obuzima ih nemir. Ljutina im zalazi na oči. Samo je Draženić miran, toliko miran da se dvojica njegovih pomagača čude što Draženić ne iskorišćuje svoj položaj i ne uzima protiv Gordane nikakvu zadovoljštinu. Ali čim je Pencinger pogledao njegovo mirno lijepo mladenačko lice, u kojem leži spokojna promišljenost, odmah mu bude jasno da nešto snuje ili čeka što će mu dati bolju priliku da naglasi tko je i kakvo ponašanje zahtijeva prema sebi. Casovitom nepriličnom šutnjom poslužila se Gordana i ponovo oslovila kralja blagim glasom, s mnogo peckanja i neodoljivih pogleda bademastih očiju: - Svijetli kralju, dužnost mi je ponoviti prijašnje riječi: u ovom su dvorcu učinili veliku nepravdu kćeri najodličnijeg čovjeka ovoga kraja, dovukli je ovamo i učinili služavkom kćer velikaša. Trojica budimskih eksponenata malo su se razgibali. Gordanine ne riječi omogućuju kralju da je može dalje promatrati, a ostali mu lo
mogu spočitnuti pa je dalje ispituje: - Velikašku kćer sluhi \koni.” Sto to znači? __ Osveta odbijenog vjerenika. Tko je taj koji se o^cćujc na nedopušten način? - Ja - javi se Draženić. I/rekao je to mirno, ne dižući glavu, niti se pri tom isprsio, ali je naglasak objavio kralju da se u toj riječi zapravo javlja gromovnik iz Budima. Kralj se pokoleba. Tu je nepravdu učinio Verbecijev nećak. To je nešto drugo Br/o mora uzmaci i okrene se prema mladom čovjeku i pniazno odmah ispravi prijašnje držanje: - Dakle, teško je skrivila? Je li? - pita Vladislav Draženića. - Veličanstvo, ova je djevojka bila u tajnim vezama s urotnicima, naročito s Kušcvićem koji je izdao mene. Kći i njen otac podupirali su svojim novcem urotnike, pi imali .ulasnike u s\ o;cm d\ orcu. koji su dola/ili iz Venecije udje boravi i ledan ud davnih urotnika vašet: pnje^-tnija Davor Antolković. Zbog toga sam Berislavićevu kćer doveo i učinio služavkom jer sam mislio da se samo tako može od nje iznuditi priznanje tko su ti glasnici, “kojim putem idu. kad dola/c, jednom riječi: sveMo mi je poiicbno da ih uhvatim. Dakle, tako promrmlja kralj - žene se rote ovdje protiv mojeg sina. žene? opetuje on. ali se ne usuđuje gledati Gordanu. Već sumnja da i ona djeluje u tim urotama, a ne može planuti protiv nje. - Veličanstvo - nastavlja Draženić - žene Hrvata jednako su vaši urotnici kao i njihovi m u/e \ i Moram još spi mi e n u n da je otac ic djevojke preda mnom govorio o lom kraljev iču. Uzalud sam se trudio da od njega doznam gdje se nalazi Ali on to sigurno zna. Nadalje je istina daje otac ove djevojke preda mnom najgnusnije napao vaše veličanstvo. Vladislav ne može više mirno slušati pa usklikne: - Dakle, istina je? Ja sam u zemlji urotnika? Da, veličanstvo, u zemlji urotnika. I zato sam se prepao, sazMftft da stcstigli ovamo i neću mirovati dok ne odctcjct namje \as. život od\iše dragocjen. Vaš sin još je dijete, a vi još morate dugo živjeti dok on ne odraste i preuzme vašu krunu i vlasi. Krenite što prije iz ovog dvorca, sam ću vas štititi, veličanstvo, na putu u Budim. Kralj pode nekoliko koraka pognut kan da su mu natovarili na leda golemi teret. Gordana opazi da je borba protiv tolike Draženićeve podlosti goto\o nemoguća. Ipak ne pušta oružje iz ruke i kad se kralj ponovo oRrenuo. istupi lako da je morao /ast aii pred njom i pogledati joj u oči.
Dužnost ie moia svijetli kralju, oprati ljagu kojom se nabacio na moje zemljake ovaj plemić. dušu Strah od urote toliko ga je zaokupio da bi želio čuti makar malo opovrgnućc onoga što je rekao Draženić. Godinama mu govore o urotama što ih kuju podanici protiv njega. Taj strah raste, izjeda njegovu i njegovo tijelo i čitav život. U oči takve optužbe dolazi mu ponuda kao uolažeme kao povjetarac u toj strahovitoj omari. 320 - Govorite! - reče, očekujući njezinu obranu. - Svako dijete u ovom kraljevstvu zna da njime upravlja nekolij gospode koja su na čelu države i najjače budimske stranke. Oni nepravde, zločine i nasilja. Oni se bore protiv Hrvata i željeli bi slomiti našu slobodu. Zna li o tome kralj? Ne zna. Vašem su veličanstvu čak i riznicu oteli iz ruke. opustošili je toliko daje u kraljevstvu već poslovična primjedba kako kralj Vladislav nema čestitog kruha. - Nedostojno je ovako poniziti kralja - upadne Draženić. Ona odgovori: - Oni ponizuju kralja koji su mu tako opljačkali kraljevstvo i kraljevsko kućanstvo, l vladar ovog kraljevstva mora na vjeresiju nositi od krčmara vino. želi li se okrijepiti, dok gospoda njegovi državnici maste brade najboljim zalogajima i opijaju se najboljim vinom. Gospoda državnici pune svoje podrume, svoje mošnje. kupuju imanja i grade dvorce, pronevjeruju poreze jadnih podanika i čine sve zlo i nasilja. Rekoh: to zna svako dijete, pa kako bi se mogao naći čovjek zdrave pameti koji bi se rotio protiv kralja Vladislava, protiv njegova života, kad se zna da on sam u tom kraljevstvu nije ništa i ne može ništa, ništa ne određuje. Ako bi bilo urote, onda bi ta urota mogla biti uperena samo protiv onih koji nepravdom i nasiljem upravljaju ovim kraljevstvom. Da. protiv njih. l bude li urote, bit ću prva medu urotnicima koji će ustati da se oslobode ovih silnika koji danas upravljaju ovim kraljevstvom, gaze pravice i slobode podanika. Lažnu urotu prikazuju vama, veličanstvo, samo zato da bi vas zastrašili, da se ne maknete, da ništa ne kažete. Prikazuju vam kako vas spašavaju i vi to spasenje morate plaćati sankcijom za njihova bezakonja, za sve pljačke njihove vlasti. Draženić je sad izvukao staru priču o uroti da vas makne iz ovog dvorca, jer za to ima razloga. Njemu se svaka riječ Čini tako jasnom i dokazanom. Još jučer uvečer tužio se da nema čestitog objeda ni vina. a kamoli koju riječ u upravi, a ona sve to zna. Znak je. dakle, da to znaju i drugi.
"Kako bi se onda mogli protiv mene. jadnika, rotiti kad im je znano da sam najbjedniji. najsiromašniji gospodin ovog kraljevstva." Razmišljajući. Vladislav opet sjedne. Gospoda su se pobojala da u njemu opet nastaje smirenje, dok Gordana hitro proslijedi: - Kralj, daleko od Budima. bit će pravedan i zatražiti da ovamo dovedu kanonika Benka kojemu zakon pruža snagu vjerodostojnosti. Zakon određuje: što veli kanonik, u to se mora vjerovati. Najviši sud vjeruje kanoniku zagrebačkog Kaptola. Kralja molim neka prihvati žezlo u svoje ruke i pozove svjedoke i upita: koliko je istine u onom Stoje rekao laj plemić o Berislaviću? Sam kanonik prisustvovao je onom strahovitom Činu u crkvi i spriječio vjenčanje koje je ovaj plemić htio iznuditi pred oltarom. - Želim pokazati da sam pravedan prema svakome. Neka se javi preča snom gospodinu kanoniku da dođe k meni u dvorac. Izjava kralja raspali Draženića i on stupi korak naprijed, ali ne odaje raspoloženje: - Ako je i taj kanonik vaš urotnik, a vi ga zovete kao svjedoka protiv mene koji štitim vaš život? ,j ,,, -j Gordana $U9 odvraća: Kraljev icživni utMtven samo od vas i vaših saveznika, a ne od nas koji znamo da kralj Vladislav nosi samo krunu, a vlast izvršavaju samo 2 °C Ni “jednom se riječi kralj ne brani protiv toga. Godi mu ovaj jedini doka? da ne može bili protiv njega a godi mu i to šjo su gospoda njegove \lade lako omražena u ovoj zemlji i svatko /na tmhouni:ti
Naravno da neću dopustiti, ali laj me mladić neće poslušati. Vi znale čiji je on nećak. Ona sklopi ruke od čuda: - Vaše se ?apov iicdi ne slušaiu m tada kad Štitite neku djevojku, što je slobodno svakom i najmanjem plemiću? Slegnuo je ramenima i uzdahnuo. Zar niste malo pi i”c kazali da ja nemam nikakve vlasti, a zapravo ne slušaju me ni sluge Ja sam uistinu prosjak u svojem kraljevstvu. A Što mogu učiniti”.” Nemam snage u--.pi o i h ili se, Č im bih pied ložio nešto dingo što oni žele. odmah mi pnie”.e da me IH te naslijedili na pi ijestolm moj sin. Nisu li. dakle, oni vaši urotnici koji vam oduzimaju svaku mogućnost da budete dobu i pravedni? On zabaci glavu i zagleda se u nju: Svaka je vaša riječ istinita. Sve Što vi kažete, na mjestu je. Da ste me htjeli za muža. bio bih danas kralj. Ovako sam njihov pokorni sluga. Vi to ne smijete biti. Pokušajte barem tu, u ovom dvorcu biti gospodar f raditi po pravici. Ne dajte se odavde otpraviti nikakvom urotom - Mislim da neću otići dok ste vi ovdje. M is.hb vini veličanstvo, da ćete popraviti ono što su oni skrivili i pustili nu ispod ovog krova. Zar me kanite ostaviti svom nećaku za liubovcu? Ustao je. uhvatio je za ruku. ali je ona povuče: 323 322 - Jao njemu ako ga spopadne Želja da zagrli ovo tijelo. Oduzet ću mu svaku mogućnost da se lome dosjeti. - Otpustit ćete me kući? Zamislio se načas i onda upita: :° - Malo prije ste rekli da vas samo ja imam pravo pitati gdje je kraljević za kojega vele da je takmac na prijestolje mojem sinu. - Vašeg su sina već krunili, dakle, tu je već sigurnost. Kome bi moglo pasti na um da nezakonito dijete nezakonitog princa kralja Matije posjeda na prijestolje ovog kraljevstva? To bi bio vrlo teški pothvat. - Vi tvrdite da nitko na to ne misli? - Nisam li dovoljno obrazložila kako bi to bio nesiguran posao? - Ali gdje je taj kraljević koji bi imao biti protivnik moga sina? Recite. Ona se nasmijala i pogleda kralju ljupko u oči: - Zar da predam iz ruke jedino oružje koje mi može omogućiti
oslobođenje iz ovog dvorca? Kad vam je svima tako stalo da saznate gdje se nalazi, neka barem od toga bude meni koristi. - Htjeli biste da vam za uzdarje obećam slobodu? - Uz obećanje očekujem od vas i jamstvo da ćete moći i smjeti ispuniti Što ste obećali. To ga gotovo postidi. - Imate pravo. Gordana. Ja nemam toliko kraljevske vlasti da ispunim obećanje. - Pozovite smjesta rimskog poslanika koji se nalazi u ovom dvorcu., pozovite kanonika Benka. ali po svojem ličnom glasniku i pouzdaniku pa ćete imati dovoljno zaštite da uzmognete izvršiti obećanje. Osim toga. -gospoda vas nisu obavijestila da taj rimski poslanik nosi za vas iz Rima vijesti o parnici koju vaši državnici vode s nasljednicima pokojne Beatrice. -, - Sto - uzvikne kralj - Beatrica me progoni i preko groba. Nije li i to strahovito? - Prevarili ste je. kralju, i vi. i mađarska gospoda. Vjenčali ste se s s njom i ustvrdili da nije bilo vjenčanja. “\ - To su tražili mađarski velikaši. Sve sam učinio što su oni htjeli. \ - A sad učinite ono Što oni neće i oslobodite mene. a ja ću vam ? otkriti gdje se nalazi taj dječak koji vam uznemiruje san pa ćete se sa mi > moći uvjeriti da nema razloga nikakvu strahu od njega. On uzdahne glasnije: \ - U vašoj sam blizini opet zaljubljeni momak. “. (~ Voljela bih da ste pravi kralj. /" •."“TJ sobu upadne Petar Pan i ostavlja otvorena vrata: ti "“"* - Neka malo grmljavine ude i u ovu dvoranu da kralju ne bude | odviše pusto. } Krika i vika, kletve i psovke ulaze s hodnika kroz otvorena vrata, i Petar Pan čučne i prijeti kralju prstom: \ - Pazi se. mali kraljeviću, dobit ćeš batina. Njegovo veličanstvo ,"j Draženić strahovito se razbjesnio. Kune i lomata. Pograbio je za plave \ pletenice bivšu vjerenicu i vuče je trijemom, a sirotica je tako lijepo očistila Gordanine odaje. 324 __ Veličanstvo. Čujete li? - upozori ona kralja. _ Kakvo veličanstvo” Vani je veličanstvo - vikne Petar Pan. - Čujete li njegove gromke psovke.”Ovaj siiomašak ovdje past će odmah na koljena pred Dražcnićcm i moliti da ga ne istuče. Već je spremio šibu da mu ispraši leda Blago onom tko je nećak svemoćnog gospodina u kraljevstvu A šio si ti. moj mali Vladislaviću?Pljeva, vjetar, mala budalica s kojom se igraju djeca da ga irmguoVrivin kad MI o i\ i ali num:iie u/e_p< >\ c Hajde, izidi na hodnik ako se usuđuješ, siroticu
moj. Znoj oblijeva Vladislava od ruganja koje mu dobacuje lakrdijaš. Napokon se ipak odluči pa izlazi i pode trijemom. Draženić bjesni nad Vilenom i nad drugom služavkom Vo”a ju je ilovda u Gordanine odaje. Služavka viče. plače i kleči pred njim. Vilena se ustobočila i Šuti: Gordani si utekla, spletkarici koja će završiti na vješalima kao i njezin muž”.” Platu ćeš nn to večeras, samo kad se vrate vojnici. Kralj se pojavi iza njegovih leda. pozove ga i gotovo ponizno reče Draženiću: - Ostavi, sinko. ovu djevojku samo dotle dok sam ja pod ovim krovom. Još će i”mene Hrvali oUiv !ii zbog tvojeg Čina. čekaj, dakle. Čas. Neću dugo ostali ovdje. Htio bih da vaše veličanstvo već sutra putuje. Samo se bojim da više ovdje vrijedi laž ljepotice negoli obrana vjernog podanika. - Sve ću j.i udesiti kako treba i po tvojoj volji. Dođi sa mnom. Raspravi! ćemo o svemu i odlučiti. Draženić ide s njim. iskoristivši zgodu da se opet uvuče u dušu log slabića koji nema volje, mnjenja ni hrabrosti da stvori sebi neko mnjenje i za nj se založi. Čim su prošli t njenu n .izađe pred njih Stjepko. Ovaj susret iznenadi Vladislava i podsjeti ga Što mu je o njemu govorila Gordana. Ali u prisutnosti Dražemćevoj ne zna bi li se zaustavio ili ne. Tu neodlučnost izravna sam Stjepko jer pa oslovi: Veličanstvo, dopustile ci a vam se poklonim. Kad me nisu nikako htjeli najaviti, moram se ovdie na trijemu prikazati kralju kojemu iz Rima nosim važne vijesti Hraženić srdito osme Stjcpka pogledom i umjesto kralja, odgovori: Njegovo je veličanstvo umorno od puta i zato vas nismo mogli najaviti. Ne/nam tko ML gospodine, i nemam s vama nikakvih razgovora. Na putu u Budim (klonuo sam se u ovaj dvorac nećaka uzvišenog kralja kojemu sam poslan Ako me kralj ne želi saslušali, onda će mi to kazati sam. a ja ću smjesta ostaviti dvorac. - To će hir najbolje - okosi se Draženić - jer kralj se već sutra vraća u Budim j tamo možete s njim govoriti. Vrhovni kardinal koji me poslao kralju nije mi saopćio da kralj nema dar govora naprotiv, uputio me da je kralj potpuno ozdravio od s\oje bolesti i davno već kkj< u govora i upravlja svojom voljom. To sam čuo. uostalom ;jiavi u noći na ovom trijemu kad sam tek doznao da se u visokom gostu iz Budima krije sam kralj. Za vrijeme ioe razgovora Vladislav stoji kao čudovište neodlučnosti. smućen. Osjeća kako se Draženić penje nad njegovu glavu, a rimski poslanik ugrožava njegove interese, pa ne zna kako da se izvuče iz škripca. Stjepko ga izazivlje da kaže svoju riječ, poklonivši se:
- Od jutra uporno tražim da me najave kralju. Pitam se stoga, veličanstvo: želite li primiti poruku koju vam šalje vrhovni kardinal iz Rima? Radi se o parnici koju je protiv vas podigao Hipolit. U tom ću se slučaju odmah vratiti u Rim i javiti da kralj ne želi čuti kardinalove poruke i ne želi njegovu pomoć. Ipak Vladislav to ne može pregorjeli. Uzme za ruku Draženića, malo je stisne da ga umiri. Kao da ga moli za oproštenje što mora primiti rimskog poslanika i šapne mu: - Dođi sa mnom u blagovaonicu i samo malo pričekaj. Odmah ću te pozvati. Tad se okrene Stjepku i sa smješkom ga ponudi da ide s njim ti njegovu sobu. Stjepko, nekadašnji paž, bio je spreman da će ga kralj prepoznati. Nije se toga bojao. Lako je kralju pričati kakav god prikaz kako je on uistinu rođak vojvode ferarskog. Tako bi potvrdio porijeklo kojim se prikazao Pencingeru da bi stekao njegovo uvažavanje. Ali Vladislavljeva memorija nije mogla zadržati nijedne crte nekadašnjeg paža i Stjepko nema razloga o tome govoriti, a kralj vrlo nestrpljivo očekuje Što će mu saopćiti mladi svećenik. Ali ovaj ne saopćuje poruku, nego priča: - Poslan sam, veličanstvo, ravno iz Rima u Budim i kako rekoh, zadržao sam se ovdje po nalogu vrhovnog kardinala da kod vašeg nećaka kneza Brandenburga provedem odmor. Stigavši u ovaj dvorac, nisam bio ljubazno primljen, a kamoli s poštovanjem koje se ima iskazivati rimskom poslaniku. - Kako to? To me iznenađuje, časni gospodine. Stjepko opiše kralju događaj na opkopima, kako su Pencingerovi ljudi navalili na Petra Pana kad je donio lijek za kneza koji je ležao gotovo. na samrti, otrovan nekim nepoznatim otrovom. Pripovijeda mu i svoj susret s kanonikom Benkom koji ga do tada tobože nije poznavao pa su obojica pošli pod ovaj krov zaštićujući Petra Pana da se spasi knežev život. Mladi diplomat sve to razlaže kralju s toliko uvjerenosti da je napokon i sam stao pozorno slušati i stekao uvjerenje kako je Gordana govorila istinu. Na kraju Stjepko skrene priču: - U ovom dvorcu naišao sam na takvu nepravdu da sam se gotovo htio vratiti u Rim. a da ne krenem u Budim k vašem veličanstvu. - Kakva vas je nepravda mogla sklonuti da se vratite i ne izručite mi poruku? - Nigdje ni u jednom kraljevstvu nisam naišao na nešto slično, a dosta sam putovao. U ovom dvorcu naišao sam na čestitu ženu plemića koji se sada nalazi na ratištu i bije boj za kraljevstvo i kršćanstvo, a taje plemenita gospoda na nedostojan način domamljena u ovaj dvorac i drže je zarobljenicom. - Časni rimski poslanice, ja, vladar, ništa o tome ne znam.
- Gospodin kaštelan barun Pencinger javno je i glasno iskazao: "Njegovo veličanstvo je zapovjedilo da suprugu toga plemića zarobim i držim ovdje dotle dok kralj ne odredi drukčije." _ Ništa o tome msam znao, tako mi moje kraljevske riječi. Oprostite, veličanstvo, nisam mogao slutiti da bi ova gospoda mogla učiniti nešto protiv vaš”eg /nanja i u v a”šc ime i iako sam otlincio da se vratim u Rim jer ne vjerujem da hi v rhov m kardinal htio pružiti pomoć kralju koji zarobljuje čestitu ženu hrabrih ratnika za kršćansku vjeru i domovinu i poklanja je svojem nećaku knezu na razonodu, a na osvetu mužu plemenite gospode - Jada je poklonim niemu1 - uzvikne kralj s toliko živahnost i da je Srcpku bilo jasno koliko je u njemu ostalo još od nekadašnje strasne ljubavi prema Gordam, Onda kralj nastavi: - Sve su to učinili bez mene. Ja sam teško ukorio svojeg nećaka. - Sretan sam. veličanstvo. M o sam se n\ “ci”o tla “ci c popravili n iidi svojeg nećaka i njegovih kaštelana. Ta i/java malo ga uznemiri jer ne zna kako da odgovori. Stjepko ga ne pušta iz ruku - Kraljevsko veličanstvo, pustit ćete plemenitu gospodu iz dvorca? Dakako, naravno Prema tome ne sto|i ništa na putu da plemenita gospoda smjesta ostavi ovaj dvorac”“ Nije se nadao takvom jurišu i ne bi se znao izvući, ali kralju pomaže muškarac koji. doduše, ne zna si(. /a prav o hi oče s f iurdanom, ali o s; cea d,i mora osigurati blizinu ove žene i dosjeti se odgovoru: - Časni gospodine, tu je nećak i opunomoćenik velikaša u čijim je rukama čitava vladaiuća stranca. a 11. je i nećak pr\ i >>i di /a\ nika Bakai a Oni optužuju suprugu plemenito;; Damira brezovačkog da se roti protiv prijestolonasljednika mojeg sina. Nedostojan način mladih gavana koji bi htjeli da se domognu ljepotice, a kako je sve odbijala i iij”lmvn; se siii , i kane je prisiliti da se odazove njihovim željama ili joj se osvetiti. Ti su razlo/i vrlo razumljivi. Ljubomornom kralju sve je drugo manje vjerojatno negoli da mladi ljudi hlepe za Gordaninom ljepotom. - Nema sumu K, samo to je razlog, ali budući daje vlast u rukama njihovih ujaka, a oni su ih poslali ovamo da istraže tu urotu, ne smijem nikako propustiti da saslušam sve njih, a zatim opet Gordanu i njezine svjedoke. Vjerujte postupat ću pravedno. Ne želim da mi u Budimu gospoda spočitavaju kako sam pustio Gordanu na slobodu bez ikakve istrage, samo zato što je lijepa. To bi okrnjilo moj kraljevski ugled: "Još nisi tako glup kako izgledaš" - konstatira u sebi Stjepko i odgovori: - Prema tome. veličanstvo ne kani plemenitu gospođu pustiti iz
dvorca? - Samo dotle cc ostati dok sve ne izvidim i ne dokažem gospodi da su urotu iznašli kako hi ljepoticu i/nudih dam se pieda Kad l" dokažem moći ću ih optužiti pred njihovim ujacima i opravdati zašto oslobađam Plemenitu gospodu 327 - Vaše veličanstvo ima obzira prema gospodi državnicima i u pitanju svojih viteških odluka? - Tako je to u Budimu, časni gospodine. Takvi su običaji, ali sada, kad sam vas uvjerio da će kreposna gospoda steći svoju slobodu, kažite mi poruku koju nosite iz Rima. - Veličanstvo, poruka je kratka, a može biti povoljna i porazna. To ovisi samo o vama. Izbuljio je oči, ne znajući kako da to shvati. - Veličanstvo, vrhovni kardinal ispitao je vašu molbu kojom se obraćate Rimu. Vi ste molili neka vrhovni kardinal utječe na mladog kardinala Hipolita, vojvodu D”Este. da odustane od parnice koju je poveo protiv vas i protiv budimske gospode, da vrati njemu i princezi Olivi, kao baštinicima, miraz pokojne kraljice Beatrice. Naročito da vratite tri stotine tisuća zlatnih forinti koje su od pokojne Beatrice uzajmili za vaš kraljevski izbor, a za borbu protiv pretendenta Ivana Korvina. Spustio je glavu i oborio oči. Otkad je zasjeo na prijestolje pa do danas, ova mu prevara leži za vratom, pada mu na putove, na svakom kraljevskom koraku. Stalno ga progoni lik pokojne kraljice s kojom se vjenčao i proživio nekoliko dana, a poslije sve to oporekao, jer su tako odlučili budimski velikaši, l danas, kad je ona već davno mrtva, stalno se dižu sablasti te prevare kao duhovi iz groba. Umaraju ga i straše i ne zna kako bi se oslobodio progona one koja već davno leži mrtva. I sada ovog Časa pred rimskim poslanikom ponovo mora poniknuti. A kako ga pred mladićem oblijeva stid. opravdava se i razlaže kako su ga velikaši prisilili , da pristane na tu pre varu jer su htjeli da od kraljice izmame novac Što gaje imala u svojim punim blagajnama i tvrdila da je to kraljevski novac. Stjepko strpljivo sluša njegovo razlaganje jer mu prikazuje sliku njegova osjećaja prema toj parnici i time mu pruža britko oružje da se njime bije za Gordaninu slobodu. Čim je završio. Stjepko ozbiljno pogleda kralja: - Teško je to, veličanstvo. Djelo je počinjeno i sada mu nema opravdanja jer je novac ipak iznuđen uz obećanje da ćete se s Beatricom vjenčati i posjesti je na prijestolje. Kardinal Hipolit obratio se svim talijanskim dvorovima i svuda stvar razložio kao golemu i neviđenu prevaru kralja i njegovih saveznika. Sada se kani obratiti i francuskom dvoru, a isto tako i dvoru kralja
Maksimilijana, jednom riječi: hoće da pozove u pomoć sve dvorove kako bi se zauzeli kod vas da tu prevaru skinete s pozornice svjetskih sablazni i platite iznuđeni novac baštinicima. - Slutio sam da je prošao kroz čitavu Evropu svojom optužbom i svatko misli da sam varalica ja lično, dok su to učinili mađarski velikaši, l zato sam se obratio vrhovnom kardinalu u Rimu da mi pomogne, jer ja sam kršćanski vladar, a moji se podanici bore na bojištu za rimokatoličku vjeru. - A vaši podanici kod kuće grabe njihove čestite žene, u vaše ime drže ih zarobljenima. Ako to iz mojih usta sazna vrhovni kardinal, neće sklonuti Hipolita da odustane od parnice. Mene je vrhovni kardinal odabrao neka saslušam vas i izvidim Stoje sve sadržano u toj parnici, a eto: svojim očima gledam nekršćansku pogansku sramotu, nanesenu 328 n -ijhrabrijem lun.iku Ne samo da su mu ženu zarobili, nego su je pokušali ornamiti. što sic v idjeli jučer To ne mogu, veličanstvo, nikako progledati. Sve sam lo dužan javili kardinalu. Jedino ako veličanstvo popravi tu nepravdu i oslobodi čestitu ženu. onda ću u Rimu popraviti vaš položaj. Sklonut ću vrhovnog kardinala da pozo\e k sebi I lipolita i nalozi imi neka povuče protiv vas parnicu -- To bi za mene značilo oslobođenje sramotne krivnje. Ali trebalo bi javiti na sve dvorove da nisam ja kriv, već samo mađarski velikaši. _ Baš se u tom sastoji pomoć \rhovnog kardinala da mladi Hipolit potpuno opere vaše visoćanstvo. I /ato sam rekao odmah u početku kako samo o vama ovisi pomoć u Rimu. - Na temelju vašeg izvještaja nastojat ću za koji dan sve urediti i osloboditi Gordanu. Smjesta neka ide glasnik prečasnom kanoniku Benku pa ću sam povesti istragu, a dotle se nadam da ćete vi ostati u dvorcu. Pričekat ću svršetak vaše istrage. Ako vam je stvar vaše parnice važna, onda ćete požuriti. Već sad biste mogli pozvati gospodu, a svog glasnika odaslati kanoniku. Istina, stvar n hitna, odmah ću sve urediti. Pozove gospodina Benedika pa mu naloži kamo će poslati njihova čovjeka. Pun nade, izlazi Stjepko iz sobe. Odmah zatim pozove kralj baruna Pencingera. On se prepao da će kralju odgovarati zbog kneževa trovanja, za što gaje malo prije optužila Gordana. Čim je stupio u sobu, već se opravdava: Neka mi veličanstvo dopusti da razložim nesretno kneževo trovanje. Nikako ne mos.:u /umisliti da ni tko imao razloga mladom knezu uliti u jelo ili piće otrova. Možda ih ipak ima koji mu za vide zbog bogatstva ovog dvorca. Ako on umre”lbez potomka, morao bih ja njegove dvorce opet nekome pokloniti.
"Tko mu je mio ti i iik u Inabrosu da tako govori" - začuđeno se pita Pencmger. a istodobno saginje ponizno glavu i u prvom redu nastoji obraniti sebe:” Veličanstvo, nije to sasvim nevjerojatno. Možda ima takvih koji se nadaju tome. ali u ovom dvorcu nitko se to ne bi usudio učiniti. One večeri, kad je knez pao sa stolice kod večere, a njegov liječnik izjavio da je knez otrovan, te večeri bili s u u dvoicu sa na Mie/e\. pi "atclii. medu njima i gospodin Fercnci. Bio ie i ulaMiik i/ Binama koii c duan pismo ud vašeg veličanstva, tražeći da se knez odmah uputi u Budim. Baš je te večeri knez "bio otrovan kad je tu bio Balaš. Da. baš te večeri. Sutradan je Balaš smjesta otputovao u Budim. Meni nije javio ni riječi daje knez teško bolestan. Nije li to odviše čudnovato? Sveiedno mu je što će kralj misliti o Balašu i produži da bi zaštitio sebe: M oram priznati, to je vrlo čudno, već drugog dana mislio sam o “ome. Moj očaj i strah za kneza ne Jaju se opisali jei sam ja odgovoran Što 29 i se s knezom događa u ovom dvorcu. I Petar Pan tada je sa mnoj razgovarao o BalaŠu, očito je sumnjao na njega. i3 - Petar Pan je posumnjao? * - Ali otada se sa mnom zavadio, i tko zna hoće li reći istinu. Barun sam sebe proklinje Što nije obnovio prijateljstvo s lakrdijašen. "Sad bi mi dobro došao njegov zagovor." - Izvidjet ću to - veli kralj jer zapravo nije zvao baruna zbog kneza. Sada ima važnijih briga pa prekine razgovor i naglasi: - Jamčite mi svojom glavom za sve što bi se dogodilo s Gordanom. Znajte, rimski poslanik ima moć da budimsku gospodu oslobodi parnice, ili će Budim platiti tri stotine tisuća zlatnih forinti. Poslanik izričito veli da se neće maknuti iz dvorca dok ne oslobodi Gordanu. - Neka kaže gdje urotnici skrivaju takmaca vašem sinu - odgovara on, sav sretan što je kralja tako brzo prošla briga za mezimca nećaka pa je skrenuo razgovor na Gordanu. Opet ga kralj prekine. Sve ću urediti i doznati. A vama nalažem da se nitko više ne usudi učiniti zločin kao jučer kad je bila omamljena onom večerom. Sve što činite protiv nje, učinili ste protiv mošnje uzvišenog gospodina Verbecija, Bakača i njegovih prijatelja. Rimski svećenik traži zadovoljštinu za Gordanina muža i njenu slobodu. A sad idite i da niste plemenitoj gospodi sprečavali slobodu kretanja dvorcem, a ona mlada djevojka koju je Draženić doveo na dvorac neka odsad dvori Gordanu da joj se nekako olakša posao dok se sve ne riješi. Idite, a
ti Benedik - okrene se k svojem sekretaru - zovi Draženića. Uskoro Vladislav primi plemića sa smiješkom na licu. Da ga udovolji i počasti, ponudi mu stolicu i pita: - Sinko, zašto toliko mučiš onu djevojku? Zar ti nije žao ljepotice? - Nisam li rekao, veličanstvo, koliko je zgriješila? S urotnicima nema samilosti. Lažu svi koji kažu da me ona odbila. - Slušaj me, sinko, u dvorcu se nalazi rimski poslanik... - Bacit ću ga napolje. To sam već odlučio danas, ali je bio drzak i nametnuo se kralju. - Što bi rekao tvoj ujak da sazna kakvu si počinio ludost? Ako baciš napolje rimskog poslanika ili ga samo uvrijediš, ili počiniš kakvu drugu ludost u dvorcu, tvoj će ujak sve to platiti s tri stotine tisuća zlatnih forinti. Vladislav je presretan stoje našao ovaj divan bedem s kojeg se sada može uspješno boriti da barem nekako bude gospodar u ovom dvorcu. Draženić začuđeno pogleda kralja. Ovaj ne propušta dobru priliku da mladog čovjeka sklone na blagost čime bi se mogao ulaskati Gordani. Redom mu otkriva stoje čuo od rimskog poslanika. Draženić se koleba: - Nisam slutio da je tolika moć u njegovim rukama. - Eto vidiš. Zato ne čini sablazni s tom mladom plemkinjom jer ćeš samo nauditi ujaku. Pošalji je kući. - Veličanstvo, zar ste već zaboravili na urotnike, a ia se mučim da očuvam vaš život? - Hvala ti, sine, lijepo je to, ali ne učini toj djevojci zlo sada dok je ovdje ovaj pop. Poslije radi što te volja. - Dobro, neka obavlja služinske poslove, a kad taj pop ode, predat ^ 330 ću je svojini vojnicima. Vidjet ćete, kralju što ću sve iznijeti protiv njenog oca i kakve ću steći dokaze da je on urotnik. Sve ću vam to poslati u Budim samo vas molim da već sutra putujete. "Ipak mu je šarm ou uiua da me makne", misli kralj. "Možda on želi Gordanu? Tko bi ga znao, ali čekajte, mladići moji, tu sam još uvijek ja. Meni će pripasti ono za čim se vi natežete." - Bio bih sretan da mogu putovati - veli on glasno - ali treba mi odmora, a imam i vaŽen dogovore s rimskim poslanikom. O njemu ovisi hoće li gospodin Vcrhee: i BakaČ platiti kardinalu Hipolitu ogromnu svotu ili neće A ti znaš tužba glasi protiv njih. Draženića se nemili IM M i vijest da Stjepko ima odlučiti o parnici koju Verbeci i Bakač smati aju teškom neprilikom. "Ako izgube parnicu, oni bi morali pla 1111 <• misli mladić - "pa bi i meni bilo manje u mošnji." -- Samo što prije svršite raspra \ L- - savjetuje kralju-jer dok steu ovoj zemlji, val je život uvijek u pogibelji. A Što se tiče Gordane, veličanstvo, prepustile sve meni. Od n]e L u /ma 1:1 ii •
kraljevk”vvo K >i,i \ ir-ie i sam ću vam ga položiti pred noge. - Uprav sam sada najavio Pencingeru da mije rimski poslanik sta\io uvjet: jjto se Gordani učini i najmanje zlo, ili joj se tko od vas približi, optužn će nas n “Rimu i vrhovnog kardinala izvijestiti protiv nas. Idi. govori s njim, čut ćeš kako prijeti. - Valjda neće taj pop zagospodariti čitavim dvorcem i vama i čitavim Budimom zbog Gordane? - Samoscpiii.i] ni; u \iemena.akraljevicacujasamdobitiodnje. Samo ja poznajem njezine smicalice. Ja ću već od nje izvući istinu. "Glupane" veli u sebi Draženić, mrk i zlovoljan zbog zapreka Što su mu iznenada pale na pm A sve to od rimskog poslanika. O tom treba dobro razmisliti i posavjetovati se s Ferencijem. Valjda bi se ipak moglo s tim popom nakraj Možda bi se dao podmititi?" Dok tako ia/: kralj odjednom pozvoni. Ulazi sluga. Neka dođe Petar Pan - veli kralj. - Odviše sam se umorio od tako ozbiljnih rasprava. Želim se razvedriti. •,....• - Veličan 1.1 . moram vas lišiti vašeg lakrdijaša - ubaci sada Draženić. (Taj se lupež složio s Hrvatima protiv vas. Dokazat ću daje saveznik urotniVa; Lakrdijaš Petai Pan? nasmije se on. što ti pada na pamet? ^ ijenjem u ni do kakvi h u\< “i ni k a ni do kal. vili -rspmlaia. a ;:” d. Ih \ a m Njemu je samo do toga da izmišlja budalaštine. - Dokazat ću svoje tvrdnje. S Gordanom je ovdje bio njezin sin, krasan momak kojeg ona neizmjerno ljubi. Kad bismo imali tog dječaka, Gordanu bismo smjesta prisilili da otkrije gdje je kraljević. Ali ga je Petar Pan na vlastitim ledim iznio iz dvorca. Što0 OJB ga je iznio? Zar je to moguće? Jest. Veličansivti. mi ga je iznio jer je to željela Gordana. Sada smo-goloruki prema njoj dok ja ne uzmem drugo oružje. Sluga je cjo/v LUJ Petra Pana i on ulazi upravo u času kad govore o Kralj načas posumnja i gleda mrko svojeg davnog miljenika. - Koga ste pokopali, kralju? - pita Petar Pan. - Vaše lice nalikuje narikači koja je dvanaest sati neprestano plakala i jaukala. - Tebe sam pokopao Petar Pan - odgovori kralj, -jer si urotnik! Iznio si na svojim leđima Gordanina sina. - Otkad ja pjestujem ludu djecu? l kako sam nosio njezina sina? Kada? Gdje? Kamo? - Iza one gozbe ujutro u nedjelju. On se nasmije. - Ja sam tada nosio pseto u vreći na mojim vlastitim leđima. Veličanstvo, smjesta ću vam to pokazati. Curit će vam suze od smijeha. Ako želite plakati, dobro. Idem na vješala, ali želite ii se još smijati, idem plivati s psetom u vreći. Ako ne dokažem. evo moje glave. Oglodajte je kad vam za njom rastu zazubice. I stade dozivati pse kroz otvorena vrata i moli kralja da mu dopusti izvesti šalu.
- Molim, neka sa mnom idu stražari s kopljima, mačevima j vješalima, što god hoćete, ali vidjet ćete kako su me krivo optužili. Pseto sam nosio u vreći. - Pseto - čudi se kralj i, želeći da to vidi. dopusti mu da izvede namjeru. Uskoro je opet na okupu čitav dvor. Svi vire kroz prozore, kule i gledaju kako Petar Pan ide mostom na opkope, nosi u vreći pseto, a drugo vodi kraj sebe, upravo onako kako je činio onog jutra kad je nosio iz dvorca u vreći Gordanina sina. Ovako sada hoće dokazati kralju da je uza se imao samo pse, jednog na uzici, a drugog u vreći, a nikako dječaka. I sada on učini kao da jedno pseto neće. tobože plivati, pusti ga iz vreće, gurne u nju drugo, sveže i spušta se u vodu pa pliva i pomaže psu u vreći koji laje i otimlje se. Svi promatraju, a kralj Vladislav se smije do suza. Kad Petar Pan svrši svoju šalu, kralj se usudi glasno ustvrditi: - Ne, nije on nikakav urotnik. Recite: tko bi ikada na svijetu mogao izmisliti takvu lakrdiju? Samo Petar Pan. l kad bi bio urotnik, rotio bi se prividno, samo zato da nas nasmije. Ne vjeruj, Draženiću. daje Petar Pan ikada iznio Gordanina sina. To su te oblagali. Petra Pana uzimam pod svoju zaštitu. Oslobađam ga vješala. - Ja, dvorska budala, jedini sam čovjek u ovom kraljevstvu čiju se glavu kralj usuđuje pomilovati - veli Petar Pan. - Kralju, posudit ću vam forintu da se u Budimu možete najesti i napiti. To je od mene plaća. Smijeh zahvati kralja, a DraŽenić izlazi iz sobe ljut i požuri se u kastelanov ured. Oštro kune. baci se na ležaj, pa onda promrmlja: "Prokleti taj rimski poslanik. Sjeo mi je na put. Pravo kaže svijet: kad ti pop prijeđe preko puta, više nema sreće." Malo je razmišljao, a onda se opet trgne i skoči: "Pregazit ću popa i posegnuti za srećom, dovući ću je natrag. Tako mi imena! Ne bih bio Dražen i t da se dadem razoružati od rimskog poslanika kojemu nasjeda taj glupi kralj. Već imam osnovu, već sam je uhvatio. U PAKLENOM LUGU U gustoj su m i mrak. kao, u predvečerje, premda je daleko gore nad krošnjama svijetli dan, ali k t ;>/ ^jecusio lišće ne dopire pod stabla. Di\ Ije mije teške, guste krošnje drveća, visoka trava i drač stvaraju neophodnu guslam. Kroz nju se nešto vere i šumu ispunja šuštanje i puckctanje granja Ispod debla, golemog poput neke kule. čuje se čudan zvižduk. Odnekle se oda/ove --K-io /\ixdiikan)c.Ispod stabla pojavi selice! zirne
dolje pa veli: Odmah ću spustiti ljestve. Muškarac vi stabla spušta uske ljestve. Iz grmlja pružene ruke dohvaćaju ih i prislanjaju uz stablo. Onda se izvuče Čovjek, uspne Ijestvama i po v uli ih za sobom, Široka rupa zijevne iz šupljeg stabla, čovjek silazi u široki mračni prostor. Tu ga dočeka onaj koji mu je dodao ljestve i oslovi ga: - Dugo te ncrna, Vojko. Mislio sam da su te uhvatili. - Ne boj se. Mladene. za mene. Dok ja lutam u fratarskoj halji, s\atko me lijepo prima - Samo ako si što doznao. - U knevcvsktnu M-iii^kom dunui u t pusto, nema ni Draženića. - O njegovoj vjerenici nisi čuo ništa? - Samo onolik; koliko već znamo. DraŽenić je djevojku odveo prema Lukavcu, očitu je u dvorcu. - Ipak sam do/na, ncMo važno. DraŽenić ima novu četu i mnogo momaka, što ih ie pokupit, lubini “; l \
guštaronJ težak. Ostat ću ondje kroz noć. a sutra se vraćam k tebi. l - Možda i nije potrebno da ostaneš ovdje. - Čuj. Mladene. tebe je uistinu zahvatila Jasenkina ljepota. Ostani ovdje, htio bih da liječiš srce. ^ - Izliječi ti najprije svoje srce. a ja ostajem da ti dokažem kako mi nL treba lijeka. Preodjeni se pa idi. ^*J U mračnom deblu stade se Vojko svlačiti iz (ratarske halje i oblačiti svoje odijelo. Dok mu Mladen pomaže, kroz rupu šupljeg drveta i kr široki otvor dopire do njih šuštanje grmlja. - Bit će da je zapuhao vjetar - veli Mladen. - Kad sam dolazio, nije se doticao ni lista. - Čas šušti, čas je opet sve mirno. Idem da vidim stoje. Možda veprovi prolaze guštarom. Mogao bi Jasenki ponijeti pečenja. Mladen se popne na ljestve i kroz granje pogleda okolo. Za nekolii trenutaka spušta se k drugu i javlja: - Čuo sam ljudske glasove. - Kakvi ljudski glasovi? Još nitko nije ovamo prodro, osim nas. - A ti se uspni pa osluškuj. - Sasvim sam točno čuo dozivan glasova. - Da je moj otac slao nekoga za nama. oni se ne bi dozivali. Brzo se popne Ijestvama gore do krošnja. Zaklonjen gustim lit istražuje mračnu Šumu i sluša. Sasvim je tiho. Ali ne zadugo. - To su veprovi. Čovječe. .u;-”! - Ne. ljudi su. Čuj glasove, oštre muške. - Otkud bi ovamo mogli ljudi? - Opet viču. Čuješ li?- pita Mladen, stojeći iza Vojka na Ijesti - Da ljudi su. To me zabrinjava. Nikad se nitko u Turopolju ne bi usudio prodrijeti u Pakleni lug. “• - Istina, nisam Čuo da bi tko imao toliko hrabrosti. - Pazi. dolaze prema nama. Tako se barem čini. - Vojko. da to nije izdaja? ““ - Nema tu izdaje. Osim oca i nas dvojice, nitko ne zna gdje se nala naše sklonište. - Kad je Jelenko nosio Damira. nije li na ulazu u Pakleni lug si nekog lugara? Ovaj je morao jasno vidjeti kamo je krenuo Jelenko. - Uzalud sad nagađamo, spremi oružje i daj puške. - Nabijene su. I koplje će nam poslužiti. A s jednim hicem mož prestrašiti čitavu Četu i natjerati je u bijeg. Mladen se spušta u Šupljinu stabla i sprema mačeve i puške pa prisloni pokraj rupica u kori Šupljeg drveta koje im služe za strijelnice mačeve digne gore. Vojko ih dohvati uza se da budu pri ruci.
Zamalo Vojko javlja Mladenu u Šupljinu njihova stana: - Vjdim jahača. Iza njega još jedan. 13 - Tko bi to mogao biti? - Čudi se on. - Grmlje ih skriva sve do glave, ne vidim im lica - Viim smjerom ULI. a ja ću pripaziti \2 naše rupe. izvidnice Sišao je i prislonio uhu na najveću rupu na stablu pa osluškuje. Sve bliže dolaze glasovi i povici. Mladen dojavljuje Vojku: - Baš idu prema nama. Ravno na našu kulu. Onaj gore čuči na stiaži. a ovai J t l K, stojeći na panju, pomno sluša i proviruje kroz šupljinu Najposlije gurne glavu kroz rupu. U grmlju zapazi dvije glave jahača Kroz gusto granje spustila se sunčana zraka i došuljala do njegova lica šio K /li n u K• “k i > •/ rupu u želji da što bolje uoči provalnike u Paklenom lugu. Nekoliko povika dopre do njegova uha iz najbliže blizine. Mladen odozgo dojavi drugu - Neka žena. Prava pravca t a žena. Još više gurne Vojko ela\ u kroz rupu i čeka. U visokom grmlju spazi glavu jahačice koja se probija visokom travom i šikarom. I jaše upravo prema njemu. - Našla leput što smoga mi probili kroz šikaru do stabla r* upozori Vojko Mladena Mladić opa/i kako se žena okrenula, ali samo načas, a onda upravlja konja ravno prema stablu. U licu joj se razabire neizvjesnost, strah. Neprestano gleda amo-tamokao da se K J-kako će i/ići, jer joj je stablo na putu. Vojko pričeka da se približi pa onda vikne iz rupe: - Stanite! Ljepotica trgne uzde i krikne. Vojku je jasno: jahačica ga se prestrašila kao sablasti. On je nastoji umiriti. - Ne bojte se, prijatelj sam, sakrit ću vas.
Bez odgovora bulji u glavu Što sablasno viri kroz šuplje deblo. Napokon djevoika progovori: - Ništa ne razumijem. Možda govorite latinski? Po vašem licu sudeći, nije isključeno da ste plemić. Mladići se”začude Djevojka govori savršeno latinski, a ne razumije njihovu hrvatsku riječ što to znači? Vojko odmah odun\oii latinski: - Vi dakle, niste odavde i ne bježite pred nekim plemićem? - Ne nisam odavde, inače ne bih zalutala u tu strahovitu Šumu. 335 <•--*•__ A tko ide s vama? “" "“.""" - Moja pratnja, ali oni nisu tako hrabri kao ja, neprestano n zaustavljaju i zovu natrag. Mislim daje bolje proslijediti put jer vraćati i nikad nije sretno. • - To je živa istina, plemenita gospođice, nalutali ste na nas, a toj sreća. Vojko povuče glavu u stablo, popne se gore pa side sa stabla, prisu bliže i zapita djevojku: - Sto tražite u ovom kraju? Ona promatra lijepog, mladog čovjeka i smiješi se: - Ne biste mi vjerovali otkud dolazim, a još manje zbog čega. - Recite, vjerovao ili ne. Ona se obazre šumom, odakle se Čuje dozivanje: 1 - Vidite, to mene zovu, sigurno su uvjereni da me je progutala Suma. momci. - Recite nam tko je sve u vašoj pratnji pa ćemo ih dozvati. Moja se pratnja sastoji od mojeg bratića, a ostali su njegovi - Ali kako se zovu i tko je vaš bratić? - Bez njegove privole ne mogu vam ništa kazati, nego dopustite da vas je nešto upitam: gdje je ovdje grad Lukavac? To ih pitanje iznenadi, a Vojko preuzme zadaću da joj odgovara: - Odavde u Lukavac nije lako doći jer biste morali prodrijeti šumom koja je tako gusta da se ne može nikako konjem, a jedini pješaci koji znadu put to smo nas dvojica. - Prema tome, morala bih sići s konja i pješačiti? To bi bilo strahovito. Ljepotica upre nešto kose crne oči u Vojka, a onda u Mladena. Zavodljiv smiješak zatitra joj na usnama: - Hoćete li mi pomoći ako vas zamolim? Zakimala je glavom i ponovo se osmjehnula, ali onda skupi cr obrve i zabrinuto se stade ogledavati. Najposlije vikne u šumu: - Skrenite desno, pa opet desno. Našla sam neke ljude. - Mladene! Ona govori pravim talijanskim jezikom.
- A ti si tome jeziku vješt, možeš lako s njim govoriti. •-;"- Ne. zatajit ću da čujem što će razgovarati s bratićem. Povedimo je k njemu. - Najprije moramo znati kome pomažemo. “&&* Vojko uhvati njenog konja, a Mladen daje znakove zviždukom da uputi bratića kojim smjerom ima krenuti. Brzo su se našli usred gustog grmlja. Vojko i Mladen promatraju strance čiji su konji krvavi od trnja. Prvi je stigao jahač, obrastao kratkom kovrčavom bradom. Lice mu je crnoputno. oči blistave male i crne. prodirljive i strastvene. Odmah je zapitao ljepoticu: - Tko su ti ljudi što vode tvojeg konja? - Ne znam. Našla sam ih. bili su skriveni u Šupljem deblu, neće < mi pokažu put iz ove šume. . , 336 _ Vidiš kamo si nas zavukla u svojoj nestrpljivosti. Nisam htjela da nas iz dvorca opaze prije nego što stignemo na opkope Ovi ljikli mogli bi nas dovesti u dvorac pod kakvom dobrom i/likom. očito su domaći. Govore dobro latinski, pa možeš s njima ugovoriti cijenu Vojko poimu sluša razgovor, ali i dalje taji da razumije. Čim su se njih dvoje sporazumjeli, ponudi bradati stranac Vojku: _ Platit ću \ ;mi eieH”i venecijanskih cekina ako nas spretno i lukavo pro\edete u sam Lukavac. -- Ne /nam koga vodim. - Recite da sam putujući vitez koji za jednu noć traži konak u (hordi. - Danas go r ^me, više ne možemo stići onamo pa da mi izbrojite sto \eneci.janskih cekina. Morate prenoćiti u ovoj šumi. Ljepotica se prestraši. - Mi \as možemo povesti u jedan stari dvorac, gospodar je vrlo prijazan čovjek, uvijek prima putujuće vitezove koji su mnogo vidjeli, /nadu mnogo pnr cdat o svemu što se događa u svijetu. Vi sigurno /nate: putujući \iuv"\i u\mA M.u.U”hn doi”.i Moj gospodar uvijek ih rado ukonačuje. tako dakle, vi ste u službi nekog plemića, a to je možda njegova šuma? Sasvim kako rekoste, samo što sam i ja plemić, kao i ovaj moj rođak. Pošli smo u lov na veprove i smjestili se tamo u ono šuplje stablo. Ali mjesto veprova, zalutali su u šumu ljudi. Ako želite, povest ćemo vas, samo se po sebi razumije bez ikakve naplate. Bradati mladi ialiac spui a/u ni iju “;cc- l”epi”ikum i odluči da prihvate: Kad bi nas taj prevario i htio orobiti, imam dovoljno svojih
momaka i oru/ja, dakle, nema straha - umiruje crnoputi jahač djevojku. Smjesta j^e Vojko i Mladen odluče da izvedu strance iz šume. Pošli su PUK n kojim su vješto probili Čitave hodnike između grmlja i trnja. Što su dalje prolazili, to se grmlje sve više prorjedivalo. U jednom zakloništu ispod gustih krošanja mladi se plemići zaustave., Stranci su se malo zabrinuli i Vojko razabere da je muškarac pozvao djevojku da bude oprezna. Kad su vidjeli da su \ niko i Mladen i/ 4; Ion išla f veli dva konja, osedlana lijepom ormom, odmah se umiriše. Sedlo i orma doista dokazuju da su plemići veli ona. - Možemo se. dakle, pouzdati Plemići su u/jahah i vodili strance puteljkom kroz šumu. Sad su već mogli krenuti Jjfzim kasom. Nakon dugog vrludanja raznim stazicama, Vojko ih zaustavi: Obavijestit ću najprije svojeg gospodara o vašem dolasku da mi dopusti uvesti vas u dvorac. - Razumije se - odvrati spremno muškarac i odluči pričekati. Vojko osla \ i VI !;u i, i, “- r”ii IM . ,i t1 n pnniui i /a ma" o se IZIHIPI u šumi 337 Našao K svog oca u dvorištu kako promatra vježbe Sto ih Jelenko 1RDASA rili izvodi sa svojim drugovima. Spazivši sina, nemilo se začudi i smjesta mu ide u susret, uvjeren da mu nosi važne vijesti. Ispričao je svojem ocu kako je sreo neke strance i Sto su onimeđusobno govorili na talijanskom jeziku. Otac pomno sluša dok mu sin razlaže: - I tako sam mislio da neće biti loše ako vam dovedem strance koji kane prodrijeti u Lukavac kao neki putujući vitezovi. Odmah mije palo na um ne bih li ja mogao s njima u Lukavac kako bih mogao saznati Sto se tamo radi. - Vrlo si dobro učinio, sine. Odmah ću s tobom da vidim tko su i Što su. Bismo li se mogli s njima složiti da dopremo u Brandenburgov dvorac. Stranci su se začudili kad je Vojko brzo došao u pratnji odličnog gospodina prosijede brade, plemenitih crta lica, u plemićkoj odori, na lijepom vrancu i bogato urešenom sedlu. Čitava Davorova pojava pobudi njihovo povjerenje i dopadnost. I djevojka i njen pratilac upustili su se s njim najljubaznije u razgovor. - Mladi plemić rekao mi je malo prije da biste, kao putujući vitez, željeli ući u Lukavac. Na žalost, ne bi vas mogao odvesti u kneževski
dvorac jer sam u neprijateljskom odnosu s knezom - naglasi Davor kako bi strance naveo na još veću povjerljivost. I doista, ta izjava vidno obraduje i muškarca i ženu. - Uistinu ste u neprijateljskom odnosu? - Nepomirljivi smo neprijatelji. Kad bi saznao da ste bili pod mojim krovom, zacijelo vas ne bi ljubazno primio ni dopustio vam da ostanete u dvorcu ni jedan jedini dan. Djevojka pogleda bratića pa mu veli talijanski: - Ovaj susret prava je sreća za nas. Neprijatelj Lukavca dobro nam je došao. - A ne može se nikako predmijevati da ne govori istinu. Davor razumije svaku riječ i smjesta se uplete: - Kad vam moje neprijateljstvo s knezom ne bi bilo neprilično, rado. bih vam pružio gostoljubivost u mojem skromnom dvorcu, ali ovako po svoj prilici neće biti shodno. - Mislim: bilo bi pametno da se povjerimo ovom mladiću - veli opet muškarac djevojci, ne odgovarajući na Davorove riječi. - Da, to ćemo učiniti. - Plemeniti gospodine, oprostite što smo se morali sporazumjeti prije nego što vam saopćim odluku. Htio bih s vama razgovarati nasamu. Davor spremno prihvati ponudu i povede strance dalje od ostalih. Zaustavili su konje. Pristali mladi muškarac, s crnom kovrčavom bradom i crnoputim licem, pogledava Davoru u oči, ne bi li našao dokaza je li shodno da mu se povjeri. Očito je stekao povjerenje jer odmah započne: - Po našim odijelima vidite da nismo odavde, a niti sa sjevera. - To sam odmah primijetio, samo ne znam iz koje biste zemlje mogli doći. .t* - Stigli smo s juga, iz Italije. - Daleko je to. Očito ovdje tražite neke prijatelje? 338 - Naprotiv, neprijatelje koji su okrali nekoga iz naše obitelji. - Zar razboj tua”s - Kraljevski razbojnici i-takvi koji nose velikaške grbove. - Vjerojatno to nije u ovoj zemlji. _ Krađa se dogodila u hramu zakona na kraljevskom dvoru i na čelu uprave kraljevstva - Naravno - usklikne Davor. - Na vlasti uvijek imade spilja u kojima se skupljaju pljačkaM da robe i pijačL nu Tosmo mi i ovdje osjetili. Odgovor naroCito produbljuje povjerenje i on s pravom radošću nastavlja razgovor. Svijetleći m cei ina pndruVuje sci dicvoika MCIIU su>]e
nasla saveznika - Bilo je to. gospodine, već davno. Možda biste i vi nešto znali o tome. Kad je umio kralj Matija, ostavio je udovu Beatricu aragonsku, napuljsku princezu. - Kako ne bih znao, mi smo sve to doživjeli. Stranac pripovijeda bez oklijevanja: - Ugarski velikaši izabrali su za kralja Vladislava Jagelovića. ali nisu imali novaca za i/bore Nitko od njih nije htio otvonti svoje mošnje i tada su se domislili podloj prevari. Izaslanstvo velikaša otišlo je udovi Beatrici i predložilo joj neka dade no\ac za Via”iev i/boi l}-] :” d KL a oni joj se obavezuju časnom riječi, čak i pismom, da ex Vladislava izabrati za kralja, pod uvjetom, da zaprosi njenu ruku. Tako će ona biti kraljica u ovom kraljevstvu. Bea trica je znala da joj je jedino o\ a KM mOLUKv ustati na prijestolju, pa je pnh\atila. ali i zatražila od njih prije svega jamstvo, naime, da je budući kralj odmah zaprosi Nekoliko dana nakon toga oni su došli i zaprosili njezinu ruku u ime kralja V. nj l ima Mupiii na pri”ieMulic Sve je bilo ugovoreno, a Beatrica im isplati ogromnu svotu novaca, polovicu svoga imetka i pi uvede kraljev izK >; Duti IM K on u "ja tcšlm je mukom obavljeno vjenčanje. - U kraljičinu stanu u Budimu, vrlo tajno. - Da -” vikne stranac - jer su oni prikazali stvar kao da te vjenčanje mora održali u tajnosti zboti "k rali cvili obaveza, drugdje, l doista”.. vjenčao ih je biskup Bakač. Kralj je još iste večeri, odmah nakon vjenčanja, pobjegao da bi ka^uije m
kralja i od mađarskih državnika i sad nasljednici traže isplatu. - S potpunim pravom i trebali bi najoštrije nastupiti i zatražiti pomoć od njemačkog cara Maksimilijana i austrijskog nadvojvode Ferdinanda da ih pomogne u tražbini. Trebali bi tražiti pomoć u drugim državama Italije. - Da, plemeniti gospodine, oni su to učinili i svi su pokušavali svojim zagovorom baštinicima pribaviti njihovo pravo, ali uzalud. Mađarski državnici i kralj Vladislav neće ni da čuju o tome. Kralj nije htio primiti njihove poslanike ni odgovoriti na njihova pisma. Nasljednici su se potužili i u Rimu neka bi poručio mađarskoj gospodi, naročito kralju, da prevaru isprave i vrate uzajmljeni novac. - Sigurno je sve ostalo bez ikakva uspjeha? - Vrlo dobro poznajete tu gospodu. A sada dolazi najglavnije. Pošto nasljednici nikako nisu mogli postići isplatu tog sramotnog duga, poslali su kralju i gospodi jedan prijedlog. Davor sluša i sve pomnije promatra strance. - Predložili su ovo: ako kralj i država ne mogu isplatiti uzajmljeni novac, neka kralj Vladislav, koji je sada udovac, uzme za ženu princezu Olivu, baštinicu pokojne Beatrice. Ona će donijeti i miraz, a kralj i njegovi državnici ne moraju isplatiti dug i time će oprati sa svojeg obraza sramotu, a dobit će još povrh toga mladu i lijepu kraljicu s mirazom. Što je na to odgovorio kralj Vladislav? Odbio je prijedlog, a nije htio ni da primi bratića princeze Olive, Hipolita koji je došao lično u Budim da tamo s kraljem sve ugovori. - Mogli su to doista sve prihvatiti - veli Davor - barem bi oprali sa svog obraza sramotu koju će im zabilježiti svaki pošten čovjek u daleka pokoljenja. Vidim, gospodine, pravedni ste i pošteni kad tako govorite i niste odviše skloni Budimu? (ui-j: - Ni Budimu, ni Lukavcu., , ;K:.I"-> - To nas veže, gospodine -r-i veli stranac. ,;”,,,,,,,,<* - Lako je dvojici sklopiti savez kad im nasuprot stoji jedan neprijatelj - odlučno naglasi Davor. >< - Tako je. Očito se mogu pouzdati u vas, gospodine? • - Veselilo bi me kad bih baštinicima Beatrice mogao pružiti pomoć na štetu mojih dušmana. - Onda nema više smisla da tajim. Nas smo dvoje glavom baštinici. Ja sam sin vojvode D”Este, a ovo je moja sestrična, najmlađa sestra kraljice Beatrice, princeza Oliva. Gotovo bi Davor kliknuo od radosti, ali se pričinja kao daje ispunjen samo poštovanjem prema tako visokim ličnostima. - Velika mi je čast što vas mogu oboje pozdraviti i pružiti vam pomoć. Vi ste isprva rekli da želite u dvorac kraljevskog nećaka
Brandenburga. Očito se nadate da ćete preko njega lakše prodrijeti dcj , kralja u Budim? • m - Kralj se nalazi u Lukavcu. .. , M( . , ,, ,, - Nije moguće, gospodine? • ^ > - Da. on je ovdje. Pobjegao je pred nama. - Kralj je ftoležijiv, otkud bi se dao na tako veliki put? _ Bili smo oboje u Hiiilimu. kuko ^im prije rebm. n nastojanju da dođemo do njega ili do odlučujuće gospode. Nitko nas nije htio primiti. Preko naših dobro plaćenih uhoda saznali smo da je kralj pobjegao iz Budima zbog nas Kancelar Bakač poslao ga je u Pečuh. Na pola puta skrene Vladislav iznenada na inu /mm Mim njegov je cilj Brandenburg i smjesta smo krenuli za njim. Stigli smo ovamo, svoju smo veliku pratnju ostavili dobro tkrivenu i pošli u ovaj kraj s nekoliko momaka. Namjeravali smo šumnm se dm i-rau J t < K r^/c\. ^ ii \ > i i/, ii,i \:i • ri n “ULI vitez” uđem pod kneževski krov. Znam, zacijelo, da se kralj nalazi tamo. Vijest o kraljc u boravku u Lukavcu silno iznenadi Davora. - Snebivani s L- Očito je kralj htio ostati u tajnosti da se ljudi ovog kraja ne bi došli potužiti na haračenje kneževskih službenika. - Samo zboy nas dvoje se ne odaje - tvrdi Hipolit. - Svakako je \ i u važno da se nalazi u dvorcu. To ćemo iskoristiti. - Menije sam*” Ji” toua dn mi PI “iimLinck1 pi > ><.lnjeli pi eVo opkopa u dvorac. - Budući da isto želim i ja, lako ćemo se složiti. - AH kako9 To se ne da zamisliti ovakr naprečac sjedeći u sedlu. Ponajprije, nudim svoju gostoljubivost u ovom Minskom duircu koji nlfe”udoban, ali za ovakve pothvate vrlo shodan. Primam, gospodine vašu ponudu. •”•”•” • •” “ - Onda molim slijedite mene i moja dva plemića. • “"“ -- Pouzdajem se u vas. " "* “"" “ "“ Davor pozove Vojka i Mladena pa im veli hrvatskim jezikom. Zaslužujete moju pohvalu. Ovo dvoje dolazi nam kao naručeno. Mladena pošalje naprijed da obavijesti Jelenka, dok Vojko prati princezu Olivu, a Davor Hipolita i krenuše sa šest momaka u zabitni dvorac u zaleđu Paklenog luga. .:~r* i S neprijatnim osjećajem pogledala je Jasenka stranu crnomanjastu ljepoticu u jahačem pui”elu i šl;!-,ilnp rruskarca puste crne l->i ade i \ativni1i pogleda. Ali na želju svojeg zaštitnika Davora primila se brzo posla da strane putnike podvori jelom i pićem i iskaže im svu pažnju.
U blago\ ;iomci i n je ponudila okrepu i kao domaćica vrtjela se oko njih. Onda ih prepusti Jelenku i Davoru i uputi se u kuhinju. Tu su već sjedili Vojko i Mladen, čekajući da im lijepa gospodarica dade nešto založiti. Djevojka ih pogleda živim tamnim očima i, prekrstivši ruke na Prsima, započne oponašati zrelu domaćicu: Mlada bi gospoda htjela jesti? Baš ste zaslužili. Što ste danas radili? Klatite se cijeli dan. I prošlu noć niste bili u dvorcu. Tko ne radi, ne 341 treba jesti. Gle, ti njih. Evo vam kruha da baš ne poginete - veli ona J odreže im ga. l - Bilo bi vam drago da ne morate viSe voditi brigu o meni? - veli Vojko. - Tako je. Da niste ovdje, ne biste mi mogli dovoditi strance. Ona ljepotica nije vična jesti iz zdjele, t - Ne sviđa vam se? - pita Vojko. ; - Da su joj oči usta. progutala bi gospodu. Naročito gleda Jelenka. - Odabrala je najljepšeg medu nama. - I jest tako - naglasi neobično oštro Jasenka, dok reže butinu i dijeli im. - Neka vam bude i malo mesa. A Što sad? Ovdje ne možete jesti. Ovo nije blagovaonica. Ne smetajte domaćici - Niste više ljubazni s nama. Jasenka - poniznim će glasom Vojko. - Ona tamo bit će ljubaznija. Idite da vidimo kako ćete zabavljati stranu ljepoticu. Idite. Što čekate? Ljepotica se već dosađuje. Moram nositi kolače kako ne bi mislili da je u nas škrta domaćica. I otišli su opet u blagovaonicu. Tu sjede Davor, Jelenko, Cvjetko Šimunić, Darko Mrnjavčić i Velislav Arbanasić koji sačinjavaju Davorovo vijeće. Jasenka ulazi u blagovaonicu, držeći ponosno lijepu glavu. Nosi kolača. Gizdava na svoje djelo, odrezala je obilno i ponudi strance. Vojvoda Hipolit neprestano traži mlađahnu domaćicu čas ovo, čas ono. kako bi našao uzroka gledati u lijepe tamne oči. Pogledi su mu odviše dugi i svjetlucavi, a da ih ne bi zapažali mladi ljudi oko njega. Samo Jasenka to ne opaža. Zaokupljena je promatranjem napuljske ljepotice. Njene velike južnjačke oči pune su sjaja, a umije njima prevrtati tako divnom vještinom da se muškarci oko stola uznemiruju. Čim je došla, opazila je Jasenka da ljepotica živo promatra Šimunića i Arbanasića. Ali odmah zatim njena pažnja skrene k Jelenku. A sada neprestano navraća zamamne poglede k njemu. Ali odmah prekine
promatranje kad su u sobu ušli Mladen i Vojko. Jasenki nije izbjeglo da Oliva ne pušta s oka njezina brata, a kraj toga još dospije značajno pogledavati dvojicu nerazdruživih prijatelja, Vojka i Mladena. Sama ne zna sviđa joj se više Mladen ili Vojko. ili možda Šimunić. ili Arbanasić, ili Mrnjavčić. "Nijedan se ne može potužiti da ga zapostavlja" - veli Jasenka u sebi. Stranci su se najeli i napili, a Davor zamoli Jasenku: - Odvedi princezu u svoju sobu. Jasenka, neka se odmori. Mi moramo vijećati. Mlada princeza nije bila obradovana tom odredbom. Ipak se u Jasenkinoj sobi osjećala vrlo ugodno. Soba pokazuje da su joj gospodari bili .otmjeni. O tom svjedoče ukrašeni zidovi, dobar ležaj, ormari i dva naslonjača. Ljepotica se snalazi kao da je kod kuće. skine haljinu i odmah legne pa počne prijazno govoriti: _ Pristala su ova gospoda o\ d ic. Osobito mi se sviđa onaj čije su oči slične vašim \rago1ji>tim To vam je brat? Sve ispituje princeza s najvećim zanimanjem. Ništa je drugo ne zanima, osim plemića. - Pravo je čudo koliko imate ovdje na okupu mladića. Baš ću se divno zabavljati. Zar ne. mala ljepotice, nećete bili ljubomorni na mene? - Nemam na koga biti ljubomorna. - Kako”,” Ne ljubite nikoga? Zapravo, teško vam se odlučiti u tolikom mnoštvu pristalih mladića, a ipak netko će biti. Ne rumenite se. Onda mogu odah”raii po svojoj volji? - Sasvim tako. -• Znate H kakva sreća čeka onoga koga odaberem? - Zacijelo “ velika sreća biti ljubljen od takve ljepotice koja će sigurno biti i doh::i. Mala noja gospođice, kod mene ne vrijedi dobrota. Samo od siromašnih djevojaka traži se dobrota.”Mi. visokog roda. moramo biti najprije vrlo lijepe, onda vrlo učene, nanbra/ene. moramo poznati naizust Cicerona. Virgila, moramo poznati Platona i druge filozofe, onda moramo /nati mnogo i lijepo w\ onu., doduše to se u a/i i ud muškaiea. ali žena odličnog roda ne može vrijediti ako ne zna prosipati duhovite riječi. Najposlije dola/i bogatstvo. Duhovita žena je ures muževljeva dvora, a bogata mo/e biti i trgovačka kći. Dakle, ne tražite od mene dobrote. Ja sam puna duha, učenost!, /nam plivati,, mačevali se. bacati loptu, otmjeno se vladati, diskretno očijukati, pjevati, svirati, sve što je važno za muškarce. Jasenka sluša i ne veli ništa, a ljepotica opet skrene razgovor: . Rekla sam: velika sreća Čeka onoga kojeg odaberem, jer sam ja vaša
buduća kraljica. Isprva Jasenka misli da se strana djevojka samo šali i hvali. Ipak joj mora vjerovati kad joj ona ispripovjedi sve što je njen bratić ispričao Oavoru Antolkovicu Dakle sad znate, mlada gospođice, bit ću vaša kraljica i svakoga čeka moja mi loši tko mi omili. Neprijatan osjećaj obuzme Jasenkinu dušu. Ona će biti kraljica? Mora. dakle ugađati njenim hirovima. Mora joj dati svoju sobu, sve najbolje mora biti njoj. To se razumije samo po sebi. Ona je princeza, buduća kraljica Sve to Jasenka shvaća, ipak nije obradovana njenom pojavom u dvoieiL ne zna ni sama zbog čega. Princeza Oliva promotri Jasenku i pita: - Moja vas prisutnost suviše ne veseli? Dakle imate nekoga za koga se bojite”1 Rec:te otvot eno ko|i t e ud vaših pristalih miauu ,1 vas ući a hi a niV. Ako mi to kažete, prisižem: neću baciti oko na nj. No, dakle, tko je taj pravi? Imam samo brata u ovom dvorcu. Nijedan drugi ne pobuđuje moje /animanu Onda je izbor slobodan. Najviše mi se sviđa. ali neću još izreći. 342 Želim da on to sam opazi. Uvijek žena mora baciti pogled na najbližeg susjeda, onome koji joj se sviđa da probudi ljubav u onome kojeg odabere. Još je dugo tumačila, a onda usne. Jasenka tiho izlazi iz sobe i čeka da muškarci svrše vijećanje. Napokon se na trijemu pojave mladi plemići. - Kad će ovi odličnici otići? - upita ona svojeg brata. - Moraš se strpiti, sestrice, trebamo ih u naše svrhe, oni će pomoći rjama. Zašto si tako nezadovoljna? - Ova princeza postat će kraljica? , - Ako kralj pristane na pogodbu. lw, to viSc zanima nju nego - *V” “*i$mene. - Baš joj se sviđaš. Uvijek te gledala. - Svi joj se sviđamo jednako, svima je dobacivala poglede. - Ona veli: gledaj uvijek najbližeg susjeda, onoga kojeg želiš osvojiti. - Prema tome, nisam ja odaoranik ako je mene gledala. Tko je samo bio uza me? • - Uza te nitko, ali iza tvojih leda stajali su Šimunić i Arbanasić i ona dvojica naših vitezova - plavi i smeđi. - Mladen i Vojko. Susreli su se s njom u Paklenom lugu. Ne znači lip
to veliku sreću? - Meni je svejedno, bude li to za njih sreća ili ne. v - Nešto se stalno ljutiš na ta dva mladića, a jedan je bolji od, drugoga. “ - Uvijek se vuku oko mene kao kućna psetanca.* - Već sam odredio obojici da te puste na miru, ali doskora ti neće” smetati. Određena im je teška zadaća. ( 1 - Kakva teška zadaća? - Poslat ću ih s princezom i Hipolitom na vrlo opasan pothvat. * - Uistinu? A što će biti. Valjda smijem Čuti. Hoće li naši s njima?. Šimunić, Arbanasić i Mrnjavčić? Reci mi već jednom. ; Još prije nego bi odgovorio, dolaze drugi. Iz blagovaonice izlaze Vojko, Mladen i ostali plemići. Odmah započinju razgovor o lijepoj Olivi. ^ ,,.:. V fi ^ - Momci, pazite na svoja srca-^pomeaff.i^ Jelenko, .}. Vojko se nasmije i odgovori: , v .,; ,,wr - Đavolske su joj, oči, ne da se poreći. - Gle, gle, Vojka je već kresnula iskra? - nasmije se Jelenko. • tebe i Mladena odabrao je voda da idete s njime. Pazite se. - Spočitavaš meni, a nikoga nije toliko gledala kao tebe. 7{, - Onda znači da je odabrala jednoga od vaši ^ “ Jasenki nije nikako s voljom taj razgovor i bez rijefcf izlazi. Oni je dozivaju, ali ona se ne osvrće. ..”V s Obuzima je osjećaj nevoljkosti. Strana ljepotica ulije”vt u njenu dušu nešto teško. Čini joj se da njezinim dolaskom nešto gubi. Ne zna što, ali1” obuzima je sjeta i turobnost. •- ; “••”_,• ;;^; • .v “ "““^ “r i: 3 OBLACI NAD SAVOM Na obali Save čeka Tom i Ma \ a KuŠević splav koja dolazi uz rijeku. S njom je sestra, odlična -gospoda s Grica. Dopratila je kolima s gričke tvrđave Tomislavu na po\ rai V u u Tm > j u >“.j,•. Gospoda Kuševićzagleda se preko Save na drugu obalu, u daleku ravninu. Lice joj izražava brigu. Sestra je kori: -- Koliko sam se namučila u n k s.ana r i/rala i/ gKi\c M i , a sad opet nemaš mira. Nisam fcriva što me snalaze bojazni da je kakvo zlo. - Najvećeg zlo bilo da su.Jelenko ili Jasenka bolesni, ali momak \eli da su zdara\i
Ako su zdi a\ i, zašto Jelenko nije došao sa sestrom? Svakog puta kad sam otišla k tebi. došao K- -, Jasenki mi /ajednu na -.u me > ••” praii”a kući. Ovo bi moglo i mene uznemiriti kad ne bih znala da ih /.uh/a\a poliski posao A nisu h uvijek dolazili k meni ujesen kad je već obavljena berba? Onda je lako bilo i djeci dolaziti u grad. Ako sad nisu došli sami, poslali su momka i sve je kako treba. Zašto moram tako hitno kući ako je sve kako treba? Moma i je rekao: Jasenki treba majčina zaštita jer tvoj sin ima \oditi borbe protiv Lukavčana. - Eno. već dolazi splav. .”.”Y - Usko 11 ćeš biti kod kuće i sve ćeš čuti i vidjeti -”dovrši sestra razgovor. Samo da sto prije budem kod kuće, da ih vidim zdrave i žive. Obje su plemkinje suilc a Mi/inu moM”a preko kojeg K usevicka nu n , na splav. S njima je nekoliku liud IV/nai-a staru turopoljsku plemkinju i svaki s počitanjem staricu pušta naprijed. Sestre su se /ai:raK p< nul . pa onda Tomislava krene mostom na splav. S njome su služavka i momak. Nose prtljagu. Pošto su se i drugi ukrcali, Tomislava mahne sestri i brod krene. Široko se razlijeva korito Save, tvoreći u svom toku veliki otok, a pored njega, nekoliko manjih otočića, bujnih i zelenih. Splav je krenula pokraj otoka i razotkrila pred njenim očima svu daleku Zagrebačku goni. NJ vrh ogranka odrazuju se kule Medvedgrada, a daleko dolje bijele se /idme /agicnačkc u rda \ e. Kule i tornjeve zasjenilo je oblačno nebo. l Kuševićki je u duši oblačno. Misli joj lutaju ravnicom °ko kviea i dvoraca turopoljskih stanovnika gdje u sjeni/drveća miruje njezin dvorac. U/alud SCMV”IIO umiii\anv l duši jui”nemn n: L , -.a--! \u”; Čas je obuzima sjeta. čas strah. Sama ne zna što zapravo okružuje gusta živica, voćnjaci i daleke šume nešto čeka pa je ta daljina uznemiruje, l ti oblaci šio s juga plaze prema sjeveru nose u sebi neke mračne slutnje u kojima ona naslućuje neizvjesne uzroke svojem nemiru i strahu. Splav je krenula pokraj potoka i razotkrila pred njenim očima svu daleku turopol MI m Uvijek se raduje kad se vraća u ravnicu plodnih polja gdje je ni dom. Uvijek je proživljavala na putu kući radost Povratka. Zašto sada taj nemir? , , 344 345 Do nje dopre smijeh kaštelana Lučića. Dobacio je nekoliko riječi prezira staroj gospodi, pa onda odredio da je smjesta odvedu na kola.
_ Ostavite me. Sama ću ići kamo me god vodite. Ne treba me vući. ne bojim seja nikoga -- Već ćeš se ti svija u u stnui vi suijm n u .”.ma - dobaci joj Lučić. - Vidjet ćemo tko će se i gdje savijati kad se pravednost probudi i sjedne tebi za siju Neho zagrmi i pomno se SPIcma oiuui, Kuševićku su odveli na kola. Sama se popela i sjela. Oko nje lukavački momci na konjima. Kola krenu Pomno promatra kamo je vode. Isprva ne može raža bi ali ivi sauni le<.\uj ceMj. MH!” pu-ma “l m opol) u Stigavši do Kuritovca, opazi da kola skreću prema Lukavcu. Nastoji prozrijeti sumornost sivog dana i razabrati pristanište. Nada se daje čekaju Jelenko i Jasenka. Ali ne vidi ništa. Ipak, neka su kola tamo. Bit će, dakle, i oni dvoje. Splav se primiče k obali. Gospoda Kušević ne vidi nikoga, već samo neke okopljene momke kojima ne posvećuje nikakvu pažnju. S njima nema nikakve veze. Traži svoju kćer i sina, a nema nikoga. Od toga joj bude još neprijatnjije u duši. Što to znači? I pogleda momka koji joj drži prtljagu: - Rekao si da će me djeca čekati, ali ih ne vidim. Lagao si. Moj sinje bolestan, a Jasenka ga njeguje? - Ne znam ništa. Radio sam na polju, kad je došao gospodarov glasnik i naložio mi neka odmah krenem po vas u Zagreb jer gospodar želi da smjesta dođete i preuzmete gospođicu Jasenku. On mora otići naj Lukavčane. To je sve što znam. 1 Isto je rekao kad je stigao u Zagreb. Svejedno, doznat će za satdva.Ona kola tamo očito čekaju nju. Ali gdje je pratnja? \ Splav je stigla. Momci skaču na obalu, vežu užad i spuštaju most na ledinu. Nekoliko momaka postavilo se pred most. Jedan glas je uzviknuo: - Nitko ne smije izići. Svi neka ostanu na svom mjestu. Dva oklopljena momka pohitaju na splav ravno k Tomislavi Kušević i uhvate je za ruke. - Jeste li poludjeli? Što hoćete? - To ćeš, babo, vidjeti i čuti. Sad drži jezik za zubima ako nećeš da ti začepimo gubicu. Uspravila se i pogledala oko sebe da vidi što sve to znači. Svi su se ljudi prepali momaka koji su uperili na njih koplja dok su druga dvojica zgrabila Kuševićku. ,,,. - Tko vas je poslao da vrijeđate slobodnu plemkinju? ," - Veći gospodin od vas, kaštelan Lukavca. ^ ,,;,. - Dakle Lukavčani, crni davli? Što oni imaju sa mnom? “ - To će vam reći oni sami - odgovori jedan od momaka. “““ •,. Sad joj
je bilo jasno otkud nemirna slutnja. i. J Sad zna zašto nisu došla njena djeca da je otprate kući. l okosi se na metaka: •. • - Crna huljo, koliko su ti platili za izdaju? Blijed i prestrašen, momak muca: - Nisu mi rekli da vas kane svezati, samo su mi zabranili kazali da gospodar i Jasenka nisu u dvorcu jer bi vas to uplašilo. Bog mi je svjedok. Mislio sam da glasnik govori istinu jer je došao i rekao da ga šalje gospodar. Što ja znam. Dužnost mi je bila otići jer sam mislio da je gospodar poslao po vas. Ali njegove riječi padaju u vjetar što huji oko njega. Gospodaricu su opkolili lukavački momci, a s obale zapovijeda sam Lučić. Ona se okrene k njemu i prepozna ga: - DraŽenićev kaštelan, ljuta guja stoje izdala svoje drugove, hoćr da se osveti mojem sinu i hvata mene. Misli da će me slomiti. Znam i ja što mije dužnost. Neka se ne veseli. Kuševićevi su spremni da uzdignu glavu i trpe za svoje čine. SVEGA IMA U HRVATSKOJ Dva dam boravi kralj Vladislav u dvorcu svojeg nećaka Brandenburga, /ado\ol|M\o t: a pio”/ima. “Namiren o je m i šav o Izgladnjelo tijelo dobrim zalogajem i čestitim vinom. "Svega ima u t oj l li \aiskoj/a /c”milac. i mosniu" -kKČe kralj."Tu ću ostati, odavde se ue mičem." U ovom dvorcu što ga je nećak Brandenburg baštinio po Beči hrankopanki puni MI MO|M\; , /Hlan^ : i” kakvo mu je dočaravao u Budimu samo san Tu ima vina što žari u grlu i ulijeva mu u krv život. Kralj se prepoi odio, Os|e.ča| /;uluuii]st.\ a piu”ia/i nm. UJelom “R.ai”luji” se životu. Osjeća kao da je u zarđalu uljanicu netko nalio ulja i zapalio žižak. Usplamsao je ognjić života na davno ugaslom ognjištu. Tome pridonosi i di:”-c\ no u/lnu”li.”nie Vi i MU nosi (,,., i "l a n. probudila ga i/ sna. Probudio se u njen m muškarac “--a s\mi u. u a n a. Posljednji plamečci pale se u tamrlorn muškarcu. Gordana, strasna ljubav njegove najmuževmje dobi, dolazi na horizont njegova života kao putujuća zvijezda što se na svojem putu opet pojavila i zablistala mu pred očima tolikim sjajem da gubi vid. Ne zamjećuje bolest u narušeno f"e!o m U1 ;., --• oil . •••. n:, i i_\ a--:,,. Nikad nije posjedovao gipkost di uph lim.li Pređi su mu namrli u baštinu istrošenu, mrtvu krv Ta se tromost probudila u život kad je prvi put sreo Gordanu. Zatalasali su u njemu i krvi i duh. Neodlučna, bezbojna. bezlična duša primala je > >i”l liuhav. la^uid
u.i”M i..\ i” “U1 <_;•.”. • i”"“ “.”•”•. značaj Tijelo i duh primali su hranu od prisutnosti njene ljepote i uma i tada kad nije imao nade da će je steći. Danas mu sečinida K-pono\o -\jmi.a vimi • •.”•• ga vrati u one dane kad se osietu iak e/1 ispunjen voljom i snagom. A sada, od Časa kad je Gordana prešla prag blagovaonice i kad je ugledao rascvjetalu ljepotu, osjeća se kao da je stalno pripit. Razbuđena mašta stvara lude snove, dočara\ i ^lU i nade, sklada planove koje želi ostvariti. Dva *d4na on sanja san mladog muškarca i kralja obdarena svim ja u crvenom oklopu, pod vizirom vodio sam silu, jedini čovjek u kojeg su vjerovali. . " - Dok te nisu otkrili. ,","!” “;.”*"“.•”?” “ !”>Tn - Krivnju nosi samo lupeški Jelenko. ^ ,,,v,j ,4”! ,”"!”“ - Samo tvoja strast prema Vileni. *>-•”.*,"• • # Potkastelanova se glava pomoli na vratima i on se ušulja u spim. okrenuše glave k njemu. ""“•” >>, - Ranjenik se osvijestio -javlja Pencingerov službenik. L".”-. - Je li rimski pop tamo? "•* “.”. - Nije, upravo je pozvan kralju. Sva trojica pobrzaju u prizemnu sobu gdje leži Mladenčić. Uza nj sjedi stari liječnik. Mutnim pogledom promatra ih Gordanin kaštelan. Barun Pencinger ga oslovi: - Vidite koliko se možete pouzdati u svoju gospodaricu. Ne žali ni vaš život. Tom uvredom kani barun pobuniti Mladenčića protiv Gordane i otvoriti mu usta da im kaže ako zna što bi je moglo upropastiti. - Čekala je drugoga, a vama se grozila i odbila vas oružjem. Mutna magla zastire kaštelanove misli. Lutaju kao putnici noćnom tminom. Poznaju putove, a ipak ih ne vide i zaustavljaju se neodlučno plaho. Nemaju hrabrosti da podu naprijed-po toj tmini. Zaustavljeno je Mladenčićevo sjećanje na ono što se dogodilo s njim. Miruje mu mozak kao što miruje i tijelo. Čije riječi razabire? Ne shvaća misao? Preslabe su mu duhovne sile da bi razumio što govori barun, a još manje što kani. Ne shvaća ni onda kad ga poziva Draženić: - Ako nešto znate, gospodine Mladenčiću, stoje može upropastiti osvetite se za ovu muku koju ćete još prepaliti. Nije vrijedna vaše požrtvovnosti. Recite što znate, ništa ne tajite. Osveta je najbolji lijek protiv bolesti. Uzalud mu biva trud, čovjek ne shvaća, a Draženić je uvjeren da čovjek Gordanu taji i prodrma ga, tresući njegovim bolesnim ramenima.
Liječnik skoči u obranu: - Ovakav postupak može otvoriti ranu. Još ne može misliti kao zdravi ljudi, ostavite ga dok ne ojača. - Dokle će to trajati? - Nekoliko dana, možda još tri-četiri. l odoše iz bolesnikove sobe. Draženić opet nemirno korača gore-dolje. Sve nešto pogledava na kulu: - Još uvijek nema traga Lučiću? Dobro gledajte prema velikoj močvari. Nema nikoga? Jao njemu ako se vrati praznih ruku. Mrko ide dolje. Ispod male veže drugog dvorišta izlaze dvije djevojke, nose velike lonce iz kojih se puši kuhana slanina. Jedna je od njih Vilena. Nosi lonac kao da nikada nije ništa drugo radila. Opazila je bivšeg vjerenika, ali se učini kao da ga ne vidi. To ga razbijesni i pohita za djevojkama: - Što vi prljavi služinski crvi? Ne vidite tko je tu? Ne znate pozdraviti? Smjesta se poklonite. Vilena se sagne na poklon, a ona druga slijedi i odlaze preko dvorišta drugu siranu Očekivao je da će ona barem sad viknuti na njega, oprijeti se, dobaciti mu uvredljivu riječ. Želi je izazvati da bi mogao nad im razasuti bjesnilo kad ne snuic i/vr* ui n.uim”ienu os\ci u duk mu je na putu rimski poslanik. Ali ona se pokorava drskp, tvrdoglavo sluša i ne prosvjeduje. Ta ustrajnost strahovito ga izjeda, podstrekava, huška, potpaljuje želju da je baci u blato propasti. I opet vikne zadjevojkairu. - Ovamo vi, krpetine! Što blejite? Ovamo? Sad opazi Vilenine noge što vire ispod služinske haljine: - Otkad služavke nose obući/” Smicsia neka skine obuću Ni bi li se igrala gospođice”.” Dolje obuću. Služavka ispod oka gleda Vilenu pa onda odloži lonac i sagne se k Vileninim nogama To raspali mladića, udarcem baci služavku na zemlju i vikne: Sama neka skine. Ne bi li dvorili služavku? I Vilena spusti lonac, sagne se i stade svlačiti cipele. I već stoji bosa. Ta poslušnost natjera mu krv u glavu i stade vikati nad njom: Čekaj, nećeš dugo prkositi Samo neka se vrate vojnici. Očekujem ih još danas, najkasnije sutra Priredit ću im gozbu mladom piletinom. Deset momaka pogostit ću za nagradu što će mi dovesti svezanog Kuševiča. Da. njega. Cvilit ćeš Lio pucu u čd]iistimu jastreba. Dat ću te onima kojima pnstaješ, služinska kćeri. Neprestano opetuje svoje prijetnje i nastoji ih izreći u Što grdnijem obliku. Vilena stoji, gleda u zemlju kao gluhonijema. Tvrda je njena odluka prkosa Ponos joj ne da priznati koliko je ponižava i postiđuje
to pokoravanje u Šutnji, a ženski joj instinkt kazuje koliko ga to držanje razdire. Tada njime zavlada takvo bjesnilo da bi želio udariti. "Sve podnosi radije nego da bude moja. Mene prezire, gizdavo prezire mene, Draženića. Ni riječi otpora. Prezirno šuti." Čekaj samo, već sutra odnijet će te davli pakleni, moji vojnici. Kameni kip stoji pred njim, kip prezirne šutnje, kad mu s tornja javljaju straže: - Plemenu, gospodine dolazi Stanislav. To ime privuče njegovu pozornost. U pravi čas. KOM mi vijesti da su uhvatili Kuševića - veselo usklikne Draženić Vojnike koji ga vode čeka ovdje čestita večera. Na posao, služavko, dok te ne zovnem na gozbu. I ostavlja djcvoike koje nose lonce nasuprot trijemu. Tamo Vilena spusti teret. Naslonila se na /id. Njome prolaze srsi. Premda joj Gordana obećava zaštitu. Draženić se ipak još grozi. Snagom zdrave mladosti opre se djevojka omaglici. Ispod veže Stanislav javlja Draženiću: Za mojeg odsustva doklalio se jučer u dvorac neki fratar i molio milostinju, a pri tom ispitivao lugare o gospodarima dvorca U Lukavcu, “ma li knez kakvih ljubavnica., prijatelja, koješta ga zanimalo. Mislim da bi to mogao biti KuŠevićev uhoda! Nisu ga lugari uhvatili? 351 Ni da im režeš meso ne bi povjerovali da i fratar može uhoditi 1 A kamo je otišao? ti Rekoše da je krenuo prema Paklenom lugu. v Opet taj Pakleni lug. Bit će da su tamo svi đavli na okupu. “n Već se dva dana spremate onamo, gospodine. Ne biste li daniii otišli? i - Visoki gost iz Budima me sprečava, ali sutra u zoru odjahat ćemo nas dvojica sa šest momaka. Otići ćemo, a da nitko ništa ne zna. A zatim idemo u Turopolje. Neka su moje čete spremne. Ponesite motke, koplja i sjekire. Razbit ćemo škrinje s poveljama. A Lučiću još nema traga? Da ga putem nisu napali Turopoljci? Previše kasni. - Noćna kiša pretvorila je ceste u blatne močvare i zato kola vrlo teško voze. S kule zatrubi trublja. Obojica se prenuše. - Netko važan dolazi kad se trublja javlja tri puta - prir Draženić. Malo zatim straža s kule javlja: - Glasnik s bojišta nosi važne vijesti gospodinu Ferenciju.
- To je naš čovjek - obraduje se Draženić pa hita u vežu da dočeka. * * * Toga dana, kod objeda, nitko se od budimskim eksponenata nije* osjećao ugodno za kraljevskim stolom. I Pencinger i Ferenci i Draženić jedva su skrivali mrzovolju što moraju sjediti zajedno sa zarobljenicom koju je kralj posjeo sebi zdesna, a Stjepka slijeva. Time su se Budimci osjetili poraženima. Nisu govorili niti se upletali u razgovor. To je govorljivi Petar Pan i svojim dosjetkama stalno nišanio na njih. - Što mi je činiti? Otkuda dovući takve ludorije kojima bih mogao nasmijati vaše dvorjane, kralju? Objesili su glavu kao pobijeni borci na” razorenim kulama. Zar su možda odviše tužni što ne mogu zaplakati pod vješalima Petra Pana? Ali gospodo moja, ne žalite što ne visim na vješalima. Vladaoci država počinili bi strahovite gluposti da nismo tu mi, dvorske budale. Mi smo njihov mozak, njihova savjest. Kako nemaju svojeg mozga, posuđuju ga od nas, a jer nemaju nikada savjesti, moramo im kapnuti po koju kapljicu savjesti u praznu zdjelu njihovih duša. Draženić osjeti izazov, posprdno se nasmije pa dobaci: - Nestat će jednom i bez vješala tih dvorskih budala, a onda će pametni imati slobodne ruke. - Varate se, gospodine Draženiću, dok bude dvorova i nasilja, nikada neće nestati budala koji će sa svoga visokog mjesta voditi za nos podanike država. Samo što njihove budalaštine neće biti tako vesele kao što su budalaštine dvorskih budala petnaestog stoljeća. Kralj ne sluša razgovor. On uživa dušom i tijelom. Želudac mu se časti pečenjem, a oči gledanjem bujno rascvjetalih Gordaninih ramena. Uho mu je stalno priklonjeno k njoj, zasladujući se tamnim tonom njenog glasa i Ijupkošću njenih riječi. Stjepko živo sudjeluje u razgovoru, a pridružuje mu se i markgrof Danijel koji nastoji istaknuti svoje 352 uiskaračke prednosti i svoj duh. Knez Brandenburg osjeća da je "^postavljen. Duševne sposobnosti ne dopuštaju mu da sudjeluje u •izgovoru koji vode naobražene umne glave kao što su Stjepko i Gordana. .... .-,. ,- v L. Ostali gosti nisu pnsumi. Marcelm ispad prve noći kraljeva boravka na dvorcu žigosao je rimski poslanik tako oštro da je kralj barunicu isključio iz društva koje bi moglo sjesti uz stol s visokim i moćnim čovjekom kao stoje rimski poslanik. Zapravo je to odredio jer Gordani nije htio dati susjedu koja je one noći izazvala sablazan. Nakon objeda zaželi k ran da Petar “l”an pje\a i s\ira l /eo je da/balo sa žicama i stao pjevati vesele doskočice, primijenivši ih na prisutnu gospodu. To vrijeme iskorišćuje kralj da razgovara s
Gordanom i tiho primijeti: - Čuo sam, Gordana, da je vaš sin krasan i zdrav momak? - Dobro su vas obaviiustili. \e1icanstvo \ “istinu ie lijep. /dia\ ijak. U očima mu se pojavi žalost. Pred njim iskrsne slika kraljevskog dvora u Budimu gdje visokim dvoranama korača njegov sin Ljudevit suhonjavi, kržljavi dječak, mrzovoljan, zloban i tvrdoglav. Kralj smatra da su tvrdoglavost i zloba jedina svojstva kojima se izražava u tome dječaku muški spol Tijelo mu je strahovito mršavo, a put lica prozirno blijeda, oko očiju duboki n iinci aci pogled trom, pospan, čitavo tijelo nalikuje na kržljav u djevojčicu. Hoće li taj dječak izdržati? Hoće li se razviti do pravog nasljednika prijestolja? l duboko tiždahne, gledajući Gordanu, i tiho primijeti: Da ste me vi htjeli uzeti za muža, moj bi nasljednik bio zdravljak. Ali još nije sve i/gubljeno Gordana opazi kako su mu < L; i To pobudi njenu pažnju. Kao da se neka podmukla misao i (.idila pod njeyn\im naboumim čelom. To je ponuka da pozornije promatra njegove izjave pa naglasi: Veličanstvo veli da nije sve izgubljeno, a to znači da ae kanite ostati udovac? - Ni časa ne bih oklijevao siupiu pred oltar s novom kraljicom kad bi rat s Turčinom učinio udovicom vas, Gordana. - Ne vjerujem, veličanstvo, da bi naši mogli izgubiti boj. Nikako ne Vjerujem. - Glasnik )e donio pismo koiiin pi nateij tiospodma Verbecija javlja da se bojna sreća odvraća od bana Ben
iz Hrvatske stići u pomoć sa pet stotina momaka. Poslali su mu glasnika da se požuri i odredi kamo ima prispjeli, ali se on nije pojavio. Njezin pogled osine Draženića. Veselo se zabavlja s Ferencijem i barunom. Tek po koja riječ dopire do Gordane, a to joj razotkriva da i oni govore o bojištu. To je ponuka da se još ljubaznije obrati k Vladislavu: - Molim, veličanstvo, kažite mi sve što znate. Hrabrost mojeg supruga obavezuje vas da njegovoj ženi kažete istinu. - Kad bih znao nešto više, a naročito nepovoljno, ne bih ni časa oklijevao da vam to kažem već zato Što bi to bila hrana mojim nadama. . Taje izjava vrijeđa, ali se pritajila, dok joj srce još uvijek nemirno bije. Jedva se bori s nekim bojaznima što joj iznenada provaljuju duiu. Sjeća se svojeg boravka u hrvatskom logoru na granici, sjeća se oproštaja s Damirom, njegovih sumornih misli i crnih nagađanja uoči polaska u Bosnu. Uskrsnule su uspomene njegova oproštaja s njome. Oživjele su crne njegove oči tako neobično dok je sjedio na vrancu i gledao za njom. Mukli osjećaji obuzeše njenu dušu. Srce joj se skrutilo kao u preplašene ptice što instinktivno osjeća daleku opasnost. Svaka misao pitala se onog dana što je tako čudno, duboko i žalosno u pogledu njenog muža? Nikad se nije tako opraštao s njom na polasku u bitku kao onog dana. Zahvaća je neopisiva tuga, razbuđena nejasnim drhtanjem nekih mutnih naslućivanja. Da padne na bojištu? Ta pomisao zaustavi kucanje srca. Odvratila je lice od svih i stala gledati Petra Pana da bi smogla smiješak i njime prikrila odraz u njenoj duši. Samo Stjepko razabire da je lako bljedilo izmijenilo izražaj njena lica, a bademaste oči nešto se zamaglile. Nije čuo njezin razgovor s kraljem jer su govorili tiho, a Petar Pan bučno udara u žice i još bučnije pjeva. Vladislav, opojen njezinom blizinom i svojim snovima, danas je gotovo beznadno radostan. Vijest s bojišta smatra znakom sudbine koju je sanjao ona dva dana i u tom se snu izgubio kao dijete koje ne zna razlikovati san odjave, želje od ispunjenja. Već vjeruje u to da ga je strah od progona princeze Olive i Hipolita krenuo iz Budima zato jer mu je sudbina dodijelila Gordanu. Plivajući u tom snu, otvoreno sam sebe uvjerava da bi mu Gordana dala zdravog i jakog sina. "Ako Ljudevit ne bi poživio ili bi kržljavio dalje, eto mi drugog zdravog nasljednika prijestolja. Mojoj dinastiji bilo bi zajamčeno kraljevstvo." Zato se raduje vijestima s bojišta, ne ulazeći ni časa dublje u značenje poraza. U porazu nalazi samo predznak ispunjenja svojih
ličnih želja. Ta se radost odražava u kraljevim žutim očima i smiješku što je rasvjetlio žućkastu put njegova lica. l dok Gordana promatra lakrdijaš". 334 njegov pogled pov\ema je posvećen Gordaninu zdravom tijelu, sagnese k nioi pa joj tiho šapne: l .y. Vi Gordana rođeni rađati zdrave junake. , >i”^.^,.,.. Ali samo Hrvatskoj. Zar biste kratili da vam sin bude kralj ovog kraljevstva? Vino je odviše žarko na ovom stolu. Nasmiješi se kao da mu je dala najljupkiji odgovor. Htio bi opet nešto reći. ali je ona pogledala k vratima odakle ulazi potkastelan i pristupi k DraA • Nešto mu došapne. Ovaj brzo ustane. Očito ga vijest vrlo raduje. Vetičanstvo, dopustite da se udaljim, moj kaštelan mi donosi iz Turopolja va/im vijest. Kralj kimtii, a Draženić izlazi dok Vladislav slijedi Gordanin pogled kojim ona prud Draženićev odlazak i šapće joj: - fiie trpite tog mladića, a ipak mu posvećujete pažnju? - Neprijiii i nikad ne smijemo pustiti s oka! Ali gledajte, veličanstvo, kn^/ _ sasvim očajan. Pije, a baca vam ljutite poglede. - ljubomoran je, a nema krivo. Vi ste mi nešto zatajili. I Danijel nije ostao neo/iijedcn. Njegove su oči uvijek uperene u vas. Sva sreća da sam stigao ovamo. Da nije bilo vas, kralju, ne bih tako brzo stigla na slobodu. Vaše veličanstvo poslalo je \IKI kanoniku Benku već jučer, a on još ne dolazi. Nadam se da će stići sutra. Ponovo zao k u n umilan mu pa/nj u IUH ui.^liak Paž najavi glasnika sa zagrebačkoj; Kaptola. Svi su prek mm: razgovore i Petar Pan pjevanje. Glasnik preda pismo Stjepku, označivši da ga je poslao kanonik Benko. Smjesta Stjepko raskine omot i stade čitati. Gordana napeto prati izražaj /njegova lica da bi otkrila što mu javlja. Neobično dugo traje čitanje. Čudno dugo on promatra kanonikov potpis, a onda smota pismo i okrene se kraij\, Kanonik me zove k sebi. Ali dok je pisao tu želju, nije slutio da je na putu glasni! kojim ga veličanstvo poziva u dvorac, prema tome bismo se putem sreli. Dakle, čekat ću prečasnoga ovdje. Terenci barun Pencinger tiho proklinju dosjetljivost rimskog poslanika. [)i a/ HKC\ a. zamka je propala. Ipak ne mogu shvatiti zašto rimski poslanik ništa ne spominje o kanonikovoj bolesti koju je Draženić namjestio da bi Stjepka maknuo s dvora. Taji njegovu bolest jer se baš neće maknuti - tiho šapće Ferenci
barunu. ^bojica su osjetili potrebu da se o tom sporazumiju, a ne mogu naći nikakva razloua da odu, dok kralj tako spokojno sjedi kao da nikad ne kani ustati Dakle, moraju se strpiti i pričiniti kao da ih Petar Pan naročito zabavlja. Čim je Stjepko otvorio pismo, bilo je jasno da nije pisano rukom kanonika Beni ... Draženić i njegovi saveznici ne slute da Stjepko poznaje kanomkovo pero jer misle da je Stjepko rodom iz Italije i poznaje 355 kanonika samo toliko Što se s njim sreo na opkopima dvorca i proboravio pod ovim krovom dan i noć. I tako je mladi svećenik odmah progledao zamku koju su mu namjestili, ali ničim ne pokazuje svoje otkriće. Čim je Draženić ostavio blagovaonicu, pohita u dvorište. Tamo gtj vratar i odmah javlja: & ji - Gospodin Lučić već je blizu opkopima. <"j - Vodi li koga sa sobom? ,-• •-• - Da, neku staru gospodu. - Blagoslovili ga davli - uzvikuje od neke razdražene radosti. - Sad ćemo razgovarati s njom. Dovedi je u drugo dvorište. Ispod veže ulazi u dvorište stara plemkinja. U svojoj bijeloj visokoj škrobljenoj kapi i crnoj svili pruža dostojanstvenu sliku. Sluge se štrcale, zureći u gospodu koju ne dočekuju s počastima, već ju vode oklopljeni momci. Draženić zakorači pred nju. Lice mu je nasmiješeno. Zluradost mu se smješka u pogledu kojim dočekuje majku omraženog neprijatelja. Od radosti ne može je osloviti, već uživa u času koji mu dočarava ispunjenje njegove najvrelije želje da jednom ovako sretne okom u oko Jelenka Kuševića zarobljena. Tako će on stajati pred njim bespomoćan, predan potpuno njegovoj osveti. - Vještice stara, dao sam te dovesti da i meni ispričaš jednu pripovijest. Lučiću, dovedi odmah sve sluge, momčad i služavke, naročito onu plavokosu, neka Čuju pripovijest kakvu ja želim. Dok Lučić odlazi da izvrši Draženićev nalog, on se obraća prestrašenoj gospodi. - Vidiš, stara, onaj bič što visi tamo kod vrata? Izbičevat ću te njime do smrti ako sada ne budeš pripovijedala priču kojom ćeš oporeći sve što si ispričala o izdajici nemani. Upamti: nećeš živa iz ovog dvorišta ako ne poslušaš. Strepnja je prolazi, muke joj razapinju tijelo, ognjena magla pada pred oči, u glavi je peče, peče kao živi oganj. Sablasni oblaci rastu joj pred očima, oblici Čudnih stvorenja što se komešaju u vrzinu kolu
kao neljudska bića grozote. Pala je na koljena protiv svoje volje sklapa ruke i diže ih uvis. S nešto bojazni gleda Draženić u smućeno biće Što kleći uzdignute glave. Oči su joj strahovito rastvorene, zjenice raširene, svijetle kao žeravice. Pogled uperen u daljinu kao da je tamo iskrsla pred njom neka sablast. Blijede usne se rastvore, glas izlazi iz staračkih grudi. Draženiću se čini da duh zbori s onoga svijeta. Svi trnu, sluge, momčad, služavke. Draženić dršćući čeka. Hoće li započeti priču da čuje Vijena što se tamo stisla k djevojkama. Tomislava Kušević progovara: "Probudi se pravednosti vječna, ustaj! Ne daj sili harati djecu svoju. Ne daj zloći hraniti se dobrotom. Ne daj močvari progutati čiste. Pravednosti, udari strijelom nemani što su zalutale medu poštene ljude. 356 Pravednosti, probudi se, sidi! Golemi te posao čeka na ovoj zemlji!" "Što je to ()\ a /t. n i izazivlje strijele na mene, mjesto da opozivlje?" Osjeća poruiHi na svojem obra/u, pomnu pred siunama. siu/a\ Kama, a onu stoji i sluša, sluša i gleda. U njemu bukne i rikne vojniku: - Bič amo. bič! Sluge i slu/a\Kc dahnuše tihom stravom. Svi su oni privikli na nepravdu i silu, ali ovog Časa zadrhtali su u jezivom iščekivanju. Staricu bičevati? Ne. nikad nisu čuli takvu sramotu. Prestrašeni pogledi uprti su u mršava leda starice što kleči na zemlji sklopljenih ruku. Podivljali bijes pokreće Draženića, trgne bič iz ruku kovača i zamahne nad staricom. Bič zahvati sklopljene ruke koje padaju čvrsto niz tijelo kao da je u njima u timu /i\ of. Krik prodre iz staričinih prsiju. Drugi zamah biča padajoj na prsi. Podivljali čovjek diže opet bič i ponovno zamahne, bije, udara. Neman je pobješnjela "Stoje to sa mnom? Zar sam pomjerio umom?" Trgnuo se i zastao. Zar to nije stai K a” Nestala je, pretvorila se u djevojku, plavokosu sa zlatnim pletenicama, u bijeloj haljini služavke. Tu pred njima prima udarce ona koju je učinio služavkom? Stoji s bičem u ruci i misli: starica je s đavlom povezana kad mu je mjesto sebe dočarala nju. Dršćući prilazi bliže. Kako? Nije obmana? To je živo tijelo? Mlado tijelo i/udarano njegovim bičem? Da. ona je to, a starica leži na zemlji nepomična, besvjesna. Ona je to. I njezin glas pun ogorčenja koji mu dopire do ušiju: - Nemani prokleta, nad staricom iskaljuješ svoj životinjski bijes.
To je njezin glas, njezin krik, to ona viče, ona prosvjeduje, ničim nije mogao slomiti njenu prkosnu šutnju. Napokon je kriknula. I plamenim gnjevom vikne joj: - Izbu ću te do kosti ako se ne makneš. Ncdam tući staricu, makar me izbio do smrti. U njemu bukne bijes i želja da raskomada to tijelo što mu ga je uskratila. Razderat ću te bičem. Živino, tuci! - vikne ona. Svaka joj se meč prcu na i; K lađi vo, udara ga po sljepoočicama. Misli nm razotkrivaju stvarnu istinu, razgaljenu pred njegovom sviješću. To je ona dotrčala pred njegovom sviješću. To je ona stala pred staricu daje zaštiti, istrčala je i/ reuY>\ a služavki. Izložila je svoje mlado tijelo njegovu hicu ?a majku njegova neprijatelja. Primila je udarce po svojoj volji, svojom odlukom, svojom željom, da odvrati zlo od majke Jelenka Kuševića Onoga kojegie istjerala zbog njega. Što je to s njom? Sto ju je moglo navesti da se žrtvuje za njegovu majku? I zah\ ati ga že 11 a bičevati i razarati sve Što ga podsjeća na omraženog 357 mladića koji ga je razotkrio, koji je skinuo s njega crveni oklop i lišio ga vjerenice. Da nije skinuo s njegova obraza vizir, ovo bi tijelo sada grlilo on. Ali Jelenko je pokazao u crvenom oklopu njega, Draženića. Njegova majka učinila je od njega u očima svijeta neman. I udara, udara. Netko mu se baci na desnicu, žestoko je povuče i trgne mu bič iz ruke. Urnebesna kletva izvine mu se iz usta. I obazre se. Pred njim stoji svećenik i ogorčeno mu dovikuje: /"{ - Stidite se. Ni vašem vojniku ne dolikuje se da tuče žene. •-.”•• -;.” “ - Vratite mi bič i ne pletite se. “ - Zabranjujem vam tu nečovječnost. i - Neću da slušam vaše gluposti. l posegne za bičem, ali ga Stjepko baci daleko prema veži drugog dvorišta. Draženić potrči za njim. Tu ga zaustavi visoka, mršava pojava. Sam kralj stoji u dvorištu i uzima ga za ruku: - Stani sinko! Zlo radiš, uvrijedio si poslanika. To će tvoj ujak platiti skupim novcem. Zar nisi mogao sve učiniti da nitko ne vidi? Taj mladi svećenik sve će izvijestiti u Rimu. - Neka ga nose sve đavli u pakao! - promrsi tiho Draženić ij prokune. . \ Kad mu je kralj spomenuo novac koji bi morao platiti njegov ujak* J odmah se svlada.
- Idi - šapne mu kralj - da te ne moram ovdje javno ukoriti. Idi brzo. ,, l pošao je. Putem susreće nezadovoljna lica svojih saveznika.” Najposlije opazi Gordanu, u sebi prokune pa ide dalje i nestane. .; Na zemlji leži starica Kuševićka bez svijesti. Gordana joj prilazi ^ poziva služavke da je pridignu. \ - Nosite staricu u moju odaju - naredi Gordana, a zatim odlazi i Vileni. Sklopila je oči od bola, duševnih i fizičkih, i pustila da je vode.; Bijelu je haljinu na ledim probila krv. Gordana stupi pred kralja: - Veličanstvo, vi određujete da se obje žene odvedu u moju sobu i da im liječnik pruži pomoć - pita ljepotica kralja i gleda mu ravno u oči. Već je rob tog pogleda i nalaže potkastelanu koji se našao kraj njega: - Sve što gospoda odredi za pomoć ovim ženama neka se učini. Pošaljite odmah liječnika i sve što je potrebno. Zatim se Vladislav uputi sa svojim dvoraninom Benedikom u dvorac, dok su Ferenci i Pencinger ostali na dvorištu. - Taj luđak nije nam učinio baš najbolju uslugu - primijeti Ferenci. - Rekao sam: strast za tom djevojkom mora ga upropastiti. - Iznenadio me - odgovara barun. - Nisam ni slutio da bi ga mogla ostaviti promišljenost. Da samo nije bio tako grub s poslanikom. - To bi moglo uroditi posljedicama da Budim izgubi parnicu protiv kardinala Hipolita. Moj ujak Bakač smrvio bi Draženića u prah. - Gospodine Ferenci, kako vidite, sad bismo morali doista maknuti s očiju Draženiću tu djevojku jer će nam taj luđak pokvariti sve naše osnove zbog nje. - Već sam i sam razmišljao o tom da je jednostavno pustimo pobjeći iz dvora, ali onda smo tek učinili ludost jer će nam on iz prkosa sve ostaviti ^ 358 i onu vrag zn_a istino. Strast ga drži u svojim raljama kao gladni vuk ovcu. Ne pačajmo *e u to, ostavimo sve kako on hoće. Uopće, nećemo ništa o tome ni spomenuli I pošli su prema kastelanovu uredu. Sam šuman stoji Draženić usred sobe spuštene glave i gleda u pod. Sam sebe kori što se iako grubo i/lanuo pred rimskim poslanikom. Otkrio mu ic svoje misli i svoje osjećaje. Mladi pop može ga zbog toga zamrziti. Time će naškoditi s\ojcm ujaku, a on je njegov baštini k. Kad bi budimska vlada morala platiti izgubljenu parnicu, njegov ujak platiti će dobar dio svote Beatričma nasljedstva. "Pravo veli kralj Mogao sam to izvesti da nitko ne vidi i ne čuje. Ali tada ne bi bila prisutna Vilena 11 lio sam da slušaiu s\ kad
stani opo/ove priču Neka Vilena ne opazi daje to sve samo zbog nje." "Tko je dojav io kra”ui u blagovaonicu što radim u drugom dvorištu? Sigurno Petar Pan. Nisam li vidio lakrdijala na trijemu kad su doveli Kuševićku? Prokleti lakrdijaš. Svuda me prati kao zloduh. Moram s njim obračunati." A tad mu se misli \rate u ona km pud \ , a . Starica leži u nesvijesti, a pred njom stoji Vilena i prima udarce namijenjene njoj. "Zašto? Zašto ona brani majku Jelenka Kuševića?" Na to ne nalazi odgovor. "Moram to od nje doznati, odgovorit će mi, ili jao njoj!" U sobu ula/c Pencinger i Ferenci i učine se kao da ništa nije bilo, već međusobno razgovaraju - Dok nam je na vratu taj pop, ne možemo ništa započeti s Gordanom gospodine Kn ime " zato mislim da bi bilo pametno iskoristit ovo vrijeme i pokupiti povelje turpoljskih plemića. Zasijali su svoje poljane i Čestito obradili, a ako ih lišimo povelja, do jeseni ćemo žeti na njihovim poinma kao gospodari. Bit će Lukavac divno veliko imanje ako čitavo Turopolje pretvorimo u kmetove kneževskog dvorca. - Bijeli je kruh od turopoljskih poljana, a masne su butine od njihove krmad i. A kakve su to Šume? Koliki je to žir? Sve će pripasti budimskoj gospodi ako Kile/ unite K1/ jn itmiika,. a Ui ie \ iši.ivg.i Mt”iit nt Nadam se da će moj ujak Bakač i gospodin Verbeci podijeliti ovo imanje i taku bismo nas Junica. Draženić i ja, jednog dana bili gospodari Lukavca Što veliš na to, Draženiću? Te riječi probude njegovu pohlepu za novcem. I prokune sam sebe: "Kaki” sam mogao ovih nekoliko danu probaviti u besposlici dok mi tamo u Turopolju leži bogatstvo za kojim trebam samo posegnuti. Dra/eniću. ludo đavolska, Što si izgubio tolike dane!" Munjevitom brzinom sijev mise mu te misli mozgom i smjesta odgovara svojem drugu: Što velim? Smiješno pitanje. Već sam naložio jučer Lučiću da priredi moju Četu. Otvorivši vrata na trijem dvorišta, pozove svog kaštelana pa mu Određuje - Sutra idemo na na povelje turopoljskih plemića. Već sam ti rekao naoru/aj čestito vojnike. Neka uzmu sa sobom koplja ako bi se koji goropadni plemić branio pa bi trebalo puštati buntovničku krv. 359 mladića koji ga je razotkrio, koji je skinuo s njega crveni oklop i lišio g vjerenice. Da nije skinuo s njegova obraza vizir, ovo bi tijelo sada grlilo on. Ali Jelenko je pokazao u crvenom oklopu njega, Draženića. Njegova majka učinila je od njega u očima svijeta neman. I
udara, udara. Netko mu se baci na desnicu, žestoko je povuče i trgne mu bič iz ruke. Urnebesna kletva izvine mu se iz usta. I obazre se. Pred njim stoji* svećenik i ogorčeno mu dovikuje: -j, - Stidite se. Ni vašem vojniku ne dolikuje se da tuče žene. •” i i - Vratite mi bič i ne pletite se. - Zabranjujem vam tu nečovječnost. i - Neću da slušam vaše gluposti. I posegne za bičem, ali ga Stjepko baci daleko prema veži drugog dvorišta. Draženić potrči za njim. Tu ga zaustavi visoka, mršava pojava. Sam kralj stoji u dvorištu i uzima ga za ruku: - Stani sinko! Zlo radiš, uvrijedio si poslanika. To će tvoj ujak platiti skupim novcem. Zar nisi mogao sve učiniti da nitko ne vidi? Taj mladi svećenik sve će izvijestiti u Rimu. - Neka ga nose sve đavli u pakao! - promrsi tiho Draženić i prokune. . Kad mu je kralj spomenuo novac koji bi morao platiti njegov ujak, odmah se svlada. - Idi - šapne mu kralj - da te ne moram ovdje javno ukoriti. Idi brzo. l pošao je. Putem susreće nezadovoljna lica svojih saveznika. Najposlije opazi Gordanu, u sebi prokune pa ide dalje i nestane. Na zemlji leži starica Kuševićka bez svijesti. Gordana joj prilazi i poziva služavke da je pridignu. - Nosite staricu u moju odaju - naredi Gordana, a zatim odlazi i Vileni. Sklopila je oči od bola, duševnih i fizičkih, i pustila da je vode. Bijelu je haljinu na ledim probila krv. Gordana stupi pred kralja: - Veličanstvo, vi određujete da se obje žene odvedu u moju sobu i da im liječnik pruži pomoć - pita ljepotica kralja i gleda mu ravno u oči. Već je rob tog pogleda i nalaže potkastelanu koji se našao kraj njega: - Sve što gospoda odredi za pomoć ovim ženama neka se učini. Pošaljite odmah liječnika i sve što je potrebno. Zatim se Vladislav uputi sa svojim dvoraninom Benedikom u dvorac, dok su Ferenci i Pencinger ostali na dvorištu. ^ - Taj luđak nije nam učinio baš najbolju uslugu - primijeti ^ Ferenci. - Rekao sam: strast za tom djevojkom mora ga upropastiti. | - Iznenadio me - odgovara barun. - Nisam ni slutio da bi gaj mogla ostaviti promišljenost. Da samo nije bio tako grub s poslanikom. | - To bi moglo uroditi posljedicama da Budim izgubi parnicu protiv ^ kardinala Hipolita. Moj ujak Bakač smrvio bi Draženića u prah. 1 - Gospodine Ferenci, kako vidite, sad bismo morali doista maknuti j s
očiju Draženiću tu djevojku jer će nam taj luđak pokvariti sve naš" | osnove zbog nje. - Već sam i sam razmišljao o tom da je jednostavno pustimo pobjeći iz dvora, ali onda smo tek učinili ludost jer će nam on iz prkosa sve ostaviti 358 i otići v rag zna kamo. Strast ga drži u svojim raljama kao gladni vuk ovcu. Ne pačajmo se u to, ostavimo sve kako on hoće. Uopće, nećemo ništa o tome ni spomenuti I pošli su prenut kastelanovu uredu. Sam samcat stoji Draženić usred sobe spuštene glave i gleda u pod. Sam sebe kori što se tako .uruho i/lanuo pred rimskim poslanik mu Oikiio mu je svoje misli i svoje osjećaje. Mladi pop može ga zbog toga zamrziti. Time će naškoditi svojem ujaku, a on je njegov bastinik. Kad bi budimska vlada morala platiti izdubljenu parnicu, njegov ujak platiti će dobar dio svote Bcatričina nasljedstva. "Prav o veli kralj Mogao sam to izvesti da nitko ne vidi i ne čuje. Ali tada ne bi bila prisutna Vilena. llt”o sam da slušaju s\i kad stara opozove priču. Neka Vilena ne opazi da je to sve samo zbog nje." "Tko je dojavio k ral; LI u hlagnv aonicu “ to lad”m u J rutom choi ištu”1 Sigurno Petar Pan Nisam li vidio lakrdijaša na trijemu kad su doveli Kuševičku? Prokleti lakrdijaš. Svuda me prati kao zloduh. Moram s njim obračunati." A tad mu se misli vune u or.aj uit pod A a l . Starica leži u nesvijesti, a pred njom stoji Vilena i prima udarce namijenjene njoj. "Zašto? Zašto ona brani majku Jelenka Kuševića?" Na to ne nalazi odgovor. "Moram to od nje doznati, odgovorit će mi, ili jao njoj!" U sobu ulaze Penungei i Ferenci i učine se kao da ništa nije bilo, već međusobno razgovaraju - Dok nam je na vratu taj pop, ne možemo ništa započeti s Gordanom, gospodine barune. I zato mislim da bi bilo pametno iskoristit ovo vrijeme i pokupiti povelje turpoljskih plemića. Zasijati su svoje poljane i čestito obradili, a ako ih lišimo povelja, do jeseni ćemo žeti na njihovim poljima kao gospoda] i. Hi l L e l ukav ,te di\ no \ diko i munje ako čitavo Turopolje pretvorimo u kmetove kneževskog dvorca. - Bijeli je kruh od turopoljskih poljana, a masne su butine od njihove krmadi. A kakve su to šume? Koliki je to žir? Sve će .pripasti budimskoj gospodi ako knez umre be/ potomka, a to ]c \ ise nego sisiin no
- Nadam se da će moj ujak Bakač i gospodin Verbeci podijelili ovo imanje i tako bismo nas dvojica. Draženić i ja, jednog dana bili gospodari Lukavca. Šio veliš na to, Draženiću? Te riječi probude njegovu pohlepu za novcem. I prokune sam sebe: "Kako sam mogao ovih nekoliko dana probaviti u besposlici dok mi tamo u "Turopolju leži bogatstvo za kojim trebam samo posegnuti. Draženiću. ludo đavolska, što si izgubio tolike dane!" Munjevitom brzinom sijev nuše mu te misli mozgom i smjesta odgovara svojem drugu: - Šio velim? Smiješno pitanje. Već sam naložio jučer Lučiću da priiedi moju Četu. Otvorivši vrata na trijem dvorišta, pozove svog kaštelana pa mu određuje: - Sutui idemo na na povelje turopoljskih plemića. Već sam ti rekao naoružaj čestito vojnike. Neka uzmu sa sobom koplja ako bi se koji goropadni plemić branio pa bi trebalo puštati buntovničku krv. 359 ,if Radosno slušaju Pencinger i Ferenci njegove odredbe. • i •.” Tko će predvoditi, gospodine Draženiću? - Ja, glavom. - Bez vašeg vodstva ne bismo učinili ništa. 1 - Čut ćete vi što niste čuli ni vidjeli. Razrušit ću im krovove nad glavama, poklati ih kao piliće, a onda zapaliti poveljama kresove po starom turopoljskom običaju. Od plemića slobodnjaka bit će preko noći kmetske suge. I svi su otišli da spremaju pohod na povelje turopoljskih plemića. ZAVJET i U Gordaninoj spavaonici leži stara Kuševićka. Liječnik joj je povezao rane od udaraca Draženićeva biča. Svijest joj se vratila, sjeća se svega. I sad je prolaze srsi, gledajući u duhu onu grdnu sablast na koju je Draženić obećao navući njenog sina. Ali Gordana je uvjerava da Draženić nikako ne može imati Jelenka u šakama, samo ju je plašio da bi učinila po njegovoj volji i opozvala priču. Njezin sin bio je u dvorištu sivog oklopnika, dakle, očito je i danas s njim. Ne mora se bojati. I brigu za njenom kćeri Jasenkom izbija joj Gordana iz glave logičkim zaključkom da se Jelenko sigurno pobrinuo za nju. Pomalo se žena smiruje i biva joj lakše i pita: - Što će biti sa mnom u ovom dvorcu? - Kralj je ovdje, a rimski će vas poslanik uzeti u obranu barem toliko da vam se ne dogodi nikakvo veće zlo. - Neka me puste kući - uzdiše starica. - Pokušat ćemo sve. Kralj je slabić, teža mi je borba s njim negoli s okrutnim saveznicima Budima. Izigrala sam često njihove namjere,
često i promašila, ali sam se latila i drugog sredstva. S kraljem je muka. Glavinja lijevo i desno, naprijed i natrag. Sto u jednom času odluči i obeća, u drugom poreče. Ali ni s kraljem ne bi bilo tako teško da nije ovdje ovaj nitkov Draženić. Sve nevolje koje su stigle i sva nasilja i bezakonja koje vrše Lukavčani protiv nas, sve je to njegova zamisao. Tek sam jučer progledala njegovu dušu i zgrozila se - priča joj Gordana - od tolike podlosti. S najvećim ponosom pripovijedao je kralju kako se prikazivao sklon našoj borbi i uhodio sve naše osnove da nas može izdati. - To je, eto, sin muškarca i žene od kojih je svaki mrzio narod drugoga. I zato je izdajstvo donio na svijet kao grbu. Služio on kome drago, uvijek i svagdje mora biti podli izdajnik. On je rođena moralna nakaza. Upale tamne staričine oči pune su ogorčenja. Odjednom doda: - Njega je izabrala Vilena. Za njega je upropastila mojega sina. Zaslužila je svaku kaznu. - Dovoljno je kažnjena. - Nije. Svaka je kazna premalena da opere sramotu sa svojeg hrvatskog imena i nevolju s Jelenkove duše. Ali ne govorimo o njoj. Muka mi je. Mrzim je do groba. 360 U Kuševićkinim očima pročitala je Gordana koliko su te riječi istmne. Starica se popravi na ležaju, upre u ruku koja je povezana i zastenje. Gordana je tješi: Ne bojte se, plemenita gospodo, liječnik veli da će vam brzo zacijelili. Udarci vas nisu teško zahvatili. Nisu jer je preda me palo neko žensko stvorenje. Kao u magli sjećam se ua me neka žena zaklanja od Dta/enićeva biću. al” i>Jma1i ini je potamnjela svijest i srušila sam se. Ona hi me životinja bilazatuklada nije bilo djevojke, t"- Vrlo vjerojatno - odgovori Gordana. - Htio je da porečem svoju priču o izdajici i da kažem kako se izdajniku mora sve oprostiti. Zastoje to htio? Sigurno je čuo da su priče gospode KuŠević znamenite po čitavom Turopolju i ijudi miuiL”n oi/c uV. nii”n Htio je da ga operete pred narodom, očito je želio time postići nešto naročito. Ne bih ga oprala pred svijetom pa da je mojom krvlju napojio ćiuno ono dvorište pod vješalima. Odlučila sam tamo ostati mrtva, ali nikada mu oprati s obraza žig izdajničke nemani. Ali kako je došao tamo kralj”“ Pozvao me danas na objed zajedno s rimskim poslanikom u blagovaonicu
I dok smo bili u razgovoru, dohita lakrdijaš i saopći kako Draženić vuče dvorištem neku gospodu. Čuli smo kriku i zamolila sam kralja da side. - Ali dok bi stigla pomoć od kralja, već bih bila mrtva da nije bilo one ^lužavke koja me obranila. Takva se plemenitost ne da naplatiti novcem. Sigurno je sirota kad služi u ovom dvorcu. Jeste li je vidjeli? Da vidjela sam je. Je li zadobila teške udarce? ,^ Ki Vrlo teške, sva je oblivena krvlju. l Jadnica - šapće Kuševićka i pridigne glavu. -•: Hoće li joj povezati rane1.” Već su pozvali lanamika. /amolilsi sam kralja daje odvedu u dvorac. t- Hvala vam, Gordana, da ste se pobrinuli. rr- Zavrijedila je. -- I te kako je za vrijedila. Dala se izbiti za mene. Neprestano me snalazi pitauic: zastoje to učinila? Možda ima staricu majku pa sam joj se sažalila”.” - Ne, ona nema majke. - Nema majke? Onda se sjetila svoje pokojnice, a dobro joj srce nije moglo trpjeti da lupež tuče staricu majku. Sve pažljivije sluša Gordana i odgovori: - Tko bi znao što se tog časa probudilo u duši djevojke. - Trebalo bi da pomognem toj siroti koja nema majke ni kućišta. Nije.ii tako, Gordana? Slegnuvši ramenima, zamišljeno gleda staricu pa veli: , , - Možda joj i ne treba pomoći. "V: “ 361 - Kako ne bi trebalo pomoći služavki. Uzet ću je k sebi. Iskažite mi dobrotu, idite k njoj i recite da ću joj biti druga majka. Od uzbuđenja Gordana ustane, a starica nastavi: - Recite joj da će živjeti u mojoj kući kao da je moja kći. Tu pred vama, gospodo Gordana, obećavam: bit ću joj druga majka. - Nemojte, plemenita gospodo - zakrči Gordana starici riječ - ne obećavajte nešto što ne biste mogli ispuniti. - Zašto ne bih mogla? - Ne zna se koliko vam ta djevojka može biti po volji po svojoj ćudi, ali. - Kako mi ne bi bila s voljom kad se za mene izlaže? I da ne znam kakve je ćudi, ipak mora biti dobra. Bit ću joj uistinu dobra majka. To joj recite, na to se mogu zakleti. - Ne, ne kunite se. Sada mi pada na um. Ona se udaje, dakle, imat će svekrvu koja će joj biti majka.
- Ako se udaje, pobrinut ću se za njenu opremu kao da sam joj ja majka. Ne da se starica zaustaviti u svojem govoru, a Gordana je mora s poštovanjem slušati. Ne može joj saopćiti tko se izložio za nju. Kuševićka ne može ni slutiti da se tu nalazi Vilena pa bi to otkriće za nju bilo strahovito. Mržnja Kuševićkina spriječava Gordanu da makar samo natukne istinu. Stoga odluči pričekati i pitati Vilenu smije li Jelenkovoj majci otkriti ime spasiteljice. Međutim, starica je odviše slomljena da podnese još jedan veliki potres. I moli je neka pokuša spavati kako bi se odmorila i oporavila. Slabost od prevelikog uzbuđenja brzo staricu uljulja u san, a Gordana izlazi u drugu sobu. Tamo nade Vilenu. Liječnik joj je već isprao rane i povezao. Peče je i boli. Od muke sklapa oči i prikriveno uzdiše. ^ . Čim se pojavi Gordana, uspravi se, ali je ona prisili da sjedne. jPJ; - Imate li kakvu želju, gospođice Vilena? “_ ,•"““,.- Samo jednu: da umrem. “ ** - Kad bi svi osjećali kao vi, bilo bi premalo ljudi kojj bi dočekali slobodu. Samo oni pobjeđuju koji ustraju. A sad: imam vam priopćiti nešto vrlo važno o staroj gospodi. Bila je bez svijesti. Sjeća se samo odijela služavke i ne zna da ste je vi oslobodili udaraca. Pitam vas: dopuštate li da joj to priopćim? - Nikada ne bih htjela da joj kažete što sam učinila. Nizašto na svijetu ne smije doznati. Idem dolje medu služavke da se s njom ne sretnem. - Učinit ću po vašoj želji. Neće doznati, ali ne smijete sići. Draženić bi vas nastavio zlostavljati. - Radije neka me ubije on nego da se nađem sa staricom. - Ne možete se naći s njom. Ona sad spava, leži u mojoj postelji, a vi pričekajte ovdje. Sjednite ovamo u kut. Naslonjač je daleko od svjetlosti i kad bi netko ušao u sobu, ne može vas ni zamijetiti. A sad se naslonite na stol. Leda su vam sva ranjena. Pričekajte. Ja sada moram učiniti 362 sudbonosni korak u korist svih nas. Budite mirni, me mičite se odavle. Za pol sata ae vraćam. Hitro je izašla iz sobe i krenula k Stjepku. Stajao je uz prozor, gledajući u dvorištu Di.i/inua i njegove saveznike pa upozori Gordanu: Nekud se spremaju. Draženić neprestano uzvikuje: "Poklat ću ih, popaliti im šugavo plemstvo!" Evo, gledajte, nose koplja i motke. Spremaju se na turopoljske plemiće - veli ona, a odmah zatim dopu ,”iv Dra/enićev povik: - Gdje su one babe? A gdje je ona mlada? Sluga mu nešto tiho odgovori dok se on nasmije:
Vojnici, ako mi dovučete smrdljive pergamene plemića i slobodnjaka, znajte: služavka plavuša bit će vaša. Raxbo|ni:k liLa se podsmjehuju. Draženić nastavlja određivati, a \ojmci nose na okup oružje. Gorda n a se makne od prozora: j - Stjepko, ovom Draženićevu gospodstvu u dvorcu mora biti kraj. ^ Mnogo je to, Gordana. Znam, ali sam vidiš: dalje se ne može. Sva smo sredstva iscrpli, čak nam je služio i Rim. Sve uzalud. - Sad mora u borbu žena. Idem kralju, a ti me Stjepko čekaj na hodniku da mi budeš od pomoći. Draženić mora iz Turopolja, samo tako mo/emo nastaviti borbu To je uistinu neman, kako veli Kuševićka. Hajde sa mnom Ali je zaustave pono\ ni glasovi s dvorišta. I pogleda dolje. Draženić ispituje vratara pa se grohotom smije. Na opkopima turopoljski plemići traže da im spustim most, jer imaju prava tužiti se knezu -javlja vratar. Svima reci da se upravo spremam k njima u goste, u krvave goste odrcui Draženić. -- Oni traže županovu kćerku. :•-• Nju? Čekaj, sam ću im na to odgovoriti. I pohita prema veži. jGordana još Čas promatra kako se Draženić uspinje stubama u kulu, a onda pozove Stjepka daje prati na putu kralju. • " * U kuli raskoračio se Draženić i uživajući promatra na opkopima poliski banderij plemića, s kapetanom. S njim su prečasni gospodin kanonik Benko i župan Stjepan Berislavić. Draženić ga jedva prepoznaje. Urušio se, a uvijek crveno lice gotovo je po/uiklt Mladić se smije njegovoj boli i svojem uspjehu i sluša kako poziv Iju li spusti most jer kane predati optužbu knezu. Kad su izrekli svoj u želju s kule, drski Draženić odgovori: Ja sam ovdje knez. Što hoćete? Izručite nam županovu kćer. U ovom dvorcu nema županovih kćeri. U nas ima samo služavki, crnokosih i plavih. Jedna se plavka naročito sviđa mojim slugama u dvorcu i vrlo su zadovoljni s mladim zalogajem Turopolja. 363 K*t Župan mu vikne s opkopa: *"v ,”?, >, f-.f"-"?f: ,K - Draženiću. ne mogu prije na drugi STdjetdofcmp Bi U tvoju krv. . VA.:ii-v;-.>,!,•,;.” v • : ,"r..i - Moja će zagaziti u tvoju uskoro. < irvo-^Cf >“;Ac/”“ic A, . • fftt - Kćer mi vrati, prokleti sine. - Baš sam je izbičevao jer nije poslušna svome gospodaru. - Gospodine, ja, kanonik zagrebačkog Kaptola, tražim da mi odmah
spustite most. - Pope, baš tako kako si ti sa mnom u kapelici postupao kod vjenčanja, tako ja postupam s tobom. Bacit ću te u opkope. - Besramni mladiću, želim rimskog poslanika. Neka dođe u kulu. - Došao bi on kad bih mu ja dopustio. S ove kule i tamo s opkopa ne dopire nijedan glas u drugo dvorište, dakle, ne može doprijeti ni u dvorac ni do kneza ni do njegovih gostiju. Ne derite uzalud svoja prsa i tornjajte se. Tu sam ja gospodar. Još malo pa ćete svi iskusiti moj bič. - Braćo, ne smijemo dopustiti da ova izdajnička neman do sutra korača hrvatskom zemljom. - Korača! će danas i sutra. Koračat će i druge takve nemani tom vašom hrvatskom zemljom. - Samo onda bi mogle koračati takve nemani neljudske našom zemljom ako smo i mi nemani neljudske. A to nismo. Znaj, Draženiću, i upamti - odgovara plemić Modec. Smijući se, gleda Draženić preko opkopa i onda pita: - A gdje vam je vaš junak Jelenko? Njega mi šaljite. Samo ću njemu izručiti plavušu, služavku ovog dvorca, Vilenu. Neka dođe Kušević. Imam još nekog ovdje tko ga čeka. Znate li? Mati mu je tu. Oni dolje ne vjeruju. Kuševićkina služavka još se nije vratila kući da im donese vijesti, dakle, svi smatraju da se starica nalazi u Zagrebu, a Draženić ih samo razdražuje, plaši i viče preko vodenih utvrda: - Gospodar sam njegove majke. Domamio sam je u dvorac, javit će vam to sluga i služavka kad stignu kući s obale Save. I sad jedva vjeruju. Ako je oteo Vilenu, ova mu je okrutnost pristupačna, ali staricu uzimati kao oruđe svojim osvetama, to nikada nisu čuli ni doživjeli. To im se čini odviše zulumčarski, a da bi mogli vjerovati. Ponovno navješćuje glas s kule: - Neka Jelenko Kušević ispita ljude i čut će da je njegovoj majci gospodar Draženić. Povici zgražanja odgovaraju s onkraj opkopa, ali on ne haje i javlja: - Jelenka Kuševića pozivam: neka dođe u dvorac. Samo njemu predat ću staricu majku. Ako ne dođe, ne može ona preko vodenih utvrda. Plameni povici padaju s onkraj opkopa: - Životinjo krvoločna, starice majke otimlješ? - Hoćeš li da tvoju majku ugrabimo i sudimo za odmazdu? - Vi niste kadri izvršiti takvu odmazdu. Vi ste poštenjaci, budale. Ne znate se vi osvećivati. Ognjena poruga pali im ogorčene duše, vikali bi, razdirali noktima od jada što ga ne mogu kazniti, a župan pozivlje: • “ 364 Izađi ne megdan, Draženiću. Ako nisi kukavica, a ti nas vrijeđaj
okom u oko, a ne s kule, zaštićen grabama punim vode i zidinama. Sidi! Da ponudim tvojem maču svoje meso, glupane? Čekaj, doći ću ti u goste Sidi dolje, ako nisi izgubio obraz. Rodio sam se da zatrem rod koji mi je dao hrvatsko ime i da time razveselim -A oj u majku koja mi je dala mržnju na Hrvate. Ubiti smo trebali to smeće. Niste me ubili jer niste imali hrabrosti. Čekaj, Draženiću, još ćemo se naći okom u oko - viču plemići iz banderija l hoćemo. Još prije nego zaželite. A kad padnem u vaše ruke, plemenito ceie mi oprostiti. Gospodski osvetiti kao što je učinio Jelenko. Još ćete vi mene grliti i proglasiti me svojim junakom. Poznajem vas. Bjesnilom kipe ljudi, rastrgali bi ga, ali im je nedokučiv. Kad M.- douiljnis i ai uuu > 11 ma na opkopima, upravlja opet poziv svojeg nepnjaldju - ijavite Jelenku Kuševiću: - ako neće da mu majka bude služavka gruda Lm. •,.,,! neka dođe k meni. Junak je on. Neka se ne boji. - ^Ne boji se on ni stotinu Draženića - viče plemić Modec, a ostali bučno
On kimne i ulazi u veliku i prostranu blagovaonicu. Kralj sjedeći sluša kako mu njegpv tajnik gospodin Benedik čita. Vladisalav se ljubazno nasmiješi Stjepku i reče da bi pretekao njegove optužbe: - Željeli ste sa mnom govoriti? Znam, radi se o onom grdnom prizoru. - Ovog časa ima nešto još prešnije vašem veličanstvu i meni. S onkraj opkopa stoji čitav banderij turopoljskih plemića. Gospodin Draženić ne pušta ih u dvorac, ali tamo je sasvim sigurno i prečasni gospodin kanonik Benko. Svakako molim da ovu odličnu ličnost odmah uvedu u dvorac, moram s njim govoriti: Kralj zove paža i dade mu odredbe, kad iznenada stigne kaštelan Pencinger i saopći kralju: - Veličanstvo, pred dvorcem su bili neki plemići i tražili su da ih pustimo knezu jer se kane potužiti na postupak njegovih službenika, a zatim odlaze kralju u Budim da tamo predaju tužbe. Vladisav se gotovo prestraši i odmahne rukom: - Ne, nikako ih ne pusti unići. Ali rimski poslanik želi govoriti s prečasnim kanonikom. - Njega nema medu onima dolje, barem ga nisam vidio, a sada su već svi otišli jer sam kazao da knez nije u dvorcu. Vladislav je zadovoljan s odgovorom jer se ničega toliko ne boji koliko deputacija kojima nije kadar ispuniti nijedno obećanje. Gotovo mu je odlanulo. Stjepko ne sluti kako su Turopoljci protjerani kamenjem i mora se zadovoljiti s odgovorom, to više, što ima izvršiti pred kraljem drugu zadaću koju mu je povjerila Gordana. Pencinger izlazi iz dvorane. Vani opazi Gordanu kako prolazi trijemom kao da šeće. Nije ga ni pogledala pa on silazi u prizemlje. Gordana zamišljeno korača trijemom. Blijeda je od pretrpljenih uzbuđenja. Prizor bičevanja žena dolje u dvorištu duboko ju je potresao i ono što je čula s prozora Stjepkove sobe kako se Draženić sprema u Turopolje. Sve oživljuje pred njom unatrag nekoliko tjedana otkad je zarobljena. Svi doživljaji, borbe, spletke kojima se morala braniti, sve je to uskrsnulo danas pod udarcem onog biča kojim je Draženić iskaljavao svoju razbješnjelu neuslišanu strast. Sto dalje razmišlja o svemu, jasnije se otkriva da Draženićevo gospodstvo u ovom dvorcu sve čvršće zatvara vrata njenom oslobođenju i onemogućuje joj da pruži pomoć Vileni i Kuševićki. Mora, dakle, raskinuti taj obruč što gaje oko nje sapeo izdajica koji ovog časa naoružava četu da njome pohara imovinu njenih zemljaka, njene braća. Mora to spriječiti, a sebi i objema ženama prokrčiti put, mora se probiti kroz stijene i utvrde posljednjim sredstvom. Samo čeka da se vrati Stjepko, a dotle još sam nadzire svoj plan. Vrata blagovaonice štropotom se otvore. Stjepko izlazi, brzo stigne k njoj i šapne:
- Izvršio sam sve što ste htjeli. Pencinger je tvrdio da su se Turopoljci vratili kući. Kad je on otišao, rekao sam kralju sve i pokazao se duboko uvrijeđenim zbog onog prizora u dvorištu. Na to je kralj zamolio neka vas potražim i saopćim da želi odmah s vama govoriti. Dakle, uspinjem se na posljednji obrambeni bedem. Čekaj me, Stjepko. u svojoj sobi. Još je neko vrijeme čekala da se ne bi prebrzo iza Stjepka pojavila pred kraljem Stupila je u avoranu. Kralj je sam. Ni gospodin Benedik nije s njim. Odmah je opazila kako je čeka teško i nestrpljivo. Još prije nego što je pozdravila kralj joj dolazi u susret i odmah se ispričava: Vrlo mi je žao što ste morali doživjeti onaj ružan prizor u dvorištu. Lice mu je mrko, ozbiljno. Onu tada progovori glasno i spočitavajući: Puna mi je duša odvratnosti. Nikad nisam tako nešto doživjela i zato molim \ aš”e veličanstvo neka staru gospođu i županovu kćer pošalje kući. i to /bog vas. Vi morate sa sebe skinuti da se u vašoj prisutnosti zlostavljaju žene kuv M; n a i n J i .puMji i i način ugrabljene. Sve to pada na vaš kraljevski viteški ugled. Uhvatio se za čelo, obrisao znoj kao da je sav na žeravici pa se opet ispričava: Što mogu, Gordana? Ako to odredim, Draženić neće izvršiti. Gotovo uvredljivim sažaljenjem u očima i glasu naglašava: Strašno vas je gledati ovako jadna i nemoćna kako služite kao prok mali nedjelima nećaka vašeg državnika. Samo zato sam tako jadan jer nemam bogatstva. Nitko se ne boji kralja “ f i nema novaca. Snage nemate da se zauzmete za pošteno i pravedno. Nisam kriv što je u ovom kraljevstvu običaj da gospodare po svojo volji državnici, dok bi morao gospodariti kralj. Ne, veličanstvo, ni kralj, ni državnici nemaju gospodariti, nego samo /.aki” i , onaj zakon koji su sebi stvorili podanici vlastitom voljom i po vlastitoj Volji odlučili pokoravati se tom zakonu. Ali vi nemate ni toliko snage da se oslonite na zakone. - Niti znam kakvi su niti gdje su. Kad gospodi na vrhu kraljevstva nešto ide u pn l< L f ima vele: tu je zakon, a kad im je na štetu, onda ga opet nema Stara je priča da državnici najradije kradu podanički novac. Šteta je trošiti riječi. Vaše veličanstvo me zbog nečega zvalo? Htio sam vas zamoliti da mi pomognete u jednoj stvari. Zarobljenica će pokušati da vam pomogne. O čemu se radi? Rimski poslanik bio je kod mene malo prije. Vrlo je ogorčen. Pokazao je na[p: liv.1 pi-.ni! i kt iK1 \c si i u K > mi kamini Ka Bcnka i wV Ja ii i nije pisao svojom rukom prečasni gospodin. Vi poznajete
njegovo pismo? L iju sam pogledala pismo, znala sam što je. Vaši službenici nisu poslali vašeg glasnika kanoniku. Tako će oni neprestano raditi na vašu štetu Očajan sam, Gordana. Rimski poslanik navijestio mi je da će sutra u /uru otpuh \;ili u Rimi podići kod svetog oca optužbu zbog vas i onih pk m k inja Rekao mije: "Ne mogu ništa prešutjeti. U ovom dvorcu 11 ncu n, i se žene jer su kreposne i zato im se u hranu ulijeva omamljujuće 366 367 sredstvo." Jednom riječi, Gordana, on je ogorčen i odlučno veli da će sve to priložiti izvještaju o budimskoj parnici, a sve to pada na moja leda. - Još više pada na leda vašeg sina. Sve će te ljage škoditi vašem sinu. Veličanstvo traži nasljedniku uglednu i bogatu princezu. Tko će imati hrabrosti da svoju kćer vjenča sa sinom o čijem se ocu govori da se vjenčao s napuljsom princezom, porekao brak i mirno gledao kako nećaci njegovih državnika čine najokrutnije i najsramotnije zločine prema kreposnim ženama plemića? A vi uistinu niste krivi. - Gordana, vi me jedini shvaćate. Vi jedini znate kako sam nevoljan i nesretan i baš zato sam molio da dođete k meni. Rimski poslanik mije bio zakon iza kojeg sam mogao zauzdati Draženića. Ako on ide, bit će i za vas teško. Ona uzdahne kao da duboko osjeća s njim i žalosno odgovara: - Kralju, pokušala sam govoriti još prije nego Stoje rimski poslanik otišao k vama. Razjašnjavala sam mu kako vama ne dopuštaju da ni u svakidašnjem životu budete vitez, što je dužnost svakog muškarca, ali mladi svećenik odbija da samo časak ostane pod krovom zajedno s Draženićem. Tu se ne da ništa promijeniti, jer on veli: svakog časa može izbiti nova sablazan, a po svojem svećeničkom zvanju i po pravednosti i poštenju čovjeka on ne smije ovdje gledati Draženićev razvrat i bezboštvo. - Što da učinim? ty,< - Maknite Draženića zajedno s njegovim drugom Ferencijem. “ Sklopio je ruke od čuđenja i zakimao glavom uzdahnuvši: “ •-” - Bože moj, što vi to predlažete? Kako bih mogao izvesti tako veliku stvar? Njih maknuti s ovog dvorca? - Nije li knez, vaš nećak, vlasnik grada i čitavog kneževskog imanja? Nije li Pencinger pokušao otrovati kneza, a to nije činio bez one dvojice? - Kad bih ih htio maknuti, u Budimu bi nas okrivili da smo se složili
s Hrvatima protiv Ugara, a onda će im biti prvi posao huškati protiv nasljedstva mojeg sina. Vi znate da vojvoda Zapolja vreba na prijestolje moga sina. Ne možemo ni ja ni knez maknuti nećake najmoćnijih velmoža, a kaštelan je njihov službenik. Kako bih mogao maknuti njih dvojicu? - A kad biste mogli? - Smjesta bih svu trojicu izbacio iz dvorca, a onda bih se posvetio sebi, svojim mislima i osjećajima. Gordana mu brzo zakrči riječ, znajući što mu je na usnama i pristupi bliže: - Vi biste ih maknuli da možete? Dobro, pružam vam svoju pomoć. Dignuvši umorne vjede, gleda je Ijubopitno s mnogo nade. - Uvijek ste svojim umom znali rješavati zamke kraljice Beatrice, davno u Budimu. Možda i sad ova lijepa glavica zna kakav izlaz? - Sasvim siguran izlaz uz uvjet da pristanete uza me. - Uvijek pristajem uz vas, Gordana. - Dobro, veličanstvo. Nas ćemo, dakle" dvoje pobijediti naše zajedničke tamničare. Slušajte moj prijedlog. - Slušam vas i gledam. Više je gleda nego sluša, ali ona nastoji pobuditi njegovu pažnju za svoje prijedloge, a odvratiti ga od svoje ljepote pa ide korak dalje, okrcnu\”v lice k prozoru. Prije svega, neka mi veličanstvo odgovori na dva pitanja, ali istinito Vama, Gordana, ne mogu nikad reći ništa lažno. Zar vi to ne osjećate i ne vidite? Da, kralju. Ali imamo još jedno pitanje: kad biste vi dobili u ruke nezakonli sina bana Ivaniša kojeg tako vruće želite, što biste s njim učinili? Uzeo bih ga na dvor i odgojio tako da mu nikada ne padne na um tražiti kaV prijestolje. Dao bih mu lijepu dvorsku službu, uvijek bi bio u/a me da ga mogu stalno nadzirati. Goidaua i, , ii;al i . Između njega i nje stoji prazan naslonjač. Ona položi fuke na naslon i gleda ravno u oči kralju:
Vi, ste, veličanstvo, zbog tog dječaka jako uznemireni? Je li tako? Nije li prirodno? Da, teško sam uznemiren. Zaboravit ću dakle, sve što sam ovdje pretrpjela od vaših podan kj (•(- Bez moje krivnje. jjr- Oni su tvrdili daje sve s vašim znanjem, ali im to neću vjerovati i molim “.-1 -i!;.; neka sada pomno sluša: vaši podanici htjeli su me prisiliti i od mene j/nud i da im kažem gdje se nalazi dječak. I vi ste čuli što sam rekla: fjfl mene se ništa ne može iznuditi. Sve sam prepalila i nisam progovorila Otkad ste vi ovdje, opažam vaše uznemirenje i stvorila sam odluku iskazi. 11 sklonost prema kralju. "Sklonosi.”“ lu ri}, v iicpri>i,ino opetuje Htio bi ustati i posegnuti za tom bijelom i u kum SU laku di>sti>ianst \enn puCi\ a n u iluduiiu ilnliec. ali ona brzim svojim riječima upravlja njegovu pažnju na dječaka kojeg se toliko Soji. Sad je riječ o takmacu na prijestolje vašeg sina. Nisam htjela izreci riječ pod pi niskom s\ ih muka, moja je šutnja bila prosvjed protiv sile, ali vi, veličanstM” možete doznati gdje je taj dječak mojom dobrovoljnom odlukom Spremna sam svećano iskazati dječakovo boravište, dapače, napisati pismo njegovoj majci da ga izruči. Kralj ustaje, približava se stolici na kojoj počiva njezina ruka. Slutio sam uvijek da ste mi vi u srcu dobri i bit ću vam zahvalan. Vi ne /nak, Gordana, što sve mislim za vas. Ali od ovog Časa... Brzo prekida njegovu izreku: Moja izjava najbolji vam je dokaz da se uzalud bojite dječaka. Dakle. 10 \as n ( i i; i ni Mi ćemo se ovim mojim iskazom neko vrijeme oslobodit! Draženića i Ferencija. "*- Bio bih sretan da je to moguće. ^ Majci tog djeteta morate svakako poslati ljude iz svoje okoline, i to odlicm plemiće. Odaberite Draženića i Ferencija. Baruna Pencingera ne bisnu n h i!( tu;, poslati jer će ga Draženić nesumnjivo ostaviti ovdje.du \ t i ; l i.. Ali ovdje je vlasnik dvorca knez, a vi ste kralj i njegov ujak;"Ako zapovijedite ovo ili ono, zar bi se momci, sluge i straže usudili oprijeti ikralju protiv baruna? Ti neuki ljudi nisu upućeni u vaš odnos 369 GORDANA VIII prema gospodi u Budimu, a odviše su priprosti da se ne bi pokorili zapovijedi okrunjene glave. Dakle, Pencinger neće moći ništa kad nema
ove dvojice koji mu zapovijedaju. Baruna ne možemo poslati s njima, već i zbog toga što bi takav zahtjev gospodi bio sumnjiv i sve bi propalo. - Vi ste rođeni da sjedite na prijestolju. Tu primjedbu ne opaža i nastavlja: - Dakle, čim oni odu, vi ćete, kralju, u prvom redu poslati kući one dvije iz bičeva ne plemkinje. Tako će rimski poslanik biti zadovoljan: neće. više ovdje biti Draženić, a gospode odlaze kući. Tako će nam ipak ostati u dvorcu mladi svećenik da ga sasvim pridobijete za svoju parnicu. ,.4 - To je dobra zamisao oduševljava se on. - Primate li moju ponudu, veličanstvo? > - Primam, Gordana. A sada još jedno pitanje: hoćete li, veličanstvo, nagraditi i mene IW ću vam predati dječaka? - Što tražite? 4&. - Da mogu otići u svoj dom. Hoću li smjeti dolaziti k vama? .-.-i - Svojeg ću kralja vazda dočekati sa svim počastima. r jf" Želio bih više smiješka i sklonosti nego počasti. Još se dalje pomakla i odgovorila, upirući u njega lijepe bademaste oči: - Kad budem na slobodi, pod krovom svojeg doma, zar bih mogla drugo nego se smiješiti i primiti svojeg gosta sretna i zadovoljna? Smisao njenih riječi tumači sasvim u prilog svojim željama. To ga očarava. Odviše gaje danas usrećila i ne sluti kako ulazi u mrežu koju oko njega prede lijepa žena. Ona se žuri i nastavlja: - Ako primate moje prijedloge, valja se žuriti na posao, inače nam rimski poslanik sutra odlazi. - Određujete vi, divni diplomat, i recite: gdje je taj dječak? Prije morate pozvati naše tamničare da sve čuju. Zovnite odmah Ferencija, Pencingera i Draženića, a ja ću zamoliti rimskog poslanika da bude svjedok svemu što će se ovdje govoriti i utanačiti. - Gordana, vi ćete mi donijeti sreću. - Zadovoljna sam što vas moj prijedlog toliko raduje i nadam se, kad ostanemo sami u dvorcu, da ćete iskupiti svoju riječ. I on pozove paža. - Sve ću učiniti što želite, samo kad bismo jednom bili već sami. - Smjesta ću napisati pismo koje trebaju vaši izaslanici da im izruče dječaka. Poklonivši se, ona hitro izlazi i uputi se ravno k Stjepku. Čekao je u svojoj sobi s očitim uzbuđenjem. Ona šapne: - Prihvatio je. >• •> - A dalje? Hoće li dalje biti lako? - Ne boj se, Stjepko, ono što ima slijediti, bit će mnogo lakše jer neće biti u dvorcu onog lupeža Draženića. U blagovaonici su se okupili oko Vladislava Pencinger, Draženić,
370 Fcrenci i čekaju da im kralj saopći zašto ih je pozvao. Očekuju da ih ukori zbog Draženića i njegova postupka prema staroj Kuševićki i Vilcni.l. mjesto toga, prima ih vrlo ljubazno: Samo se malo strpite. Naša zarobljenica navješćuje mi neku izjavu Začas će biti ovdje s rimskim poslanikom. Budimski trijumvirat tek se sada začudi i Ijubopitno čeka. Br/o se pojavila Gordana u pratnji Stjepka Brodarica. Mirna, ozbiljna, nešto mi HL na. Korača dostojanstveno, klanja se kralju i odmah počne go\oriti: Hvala vam, veličanstvo, stoje izvoljevalo pozvati gospodu. Želim da oni čuju moju i/ia\n. j časni gospinim. “ i poslanik odazvao se da bude moj svjedok. Uvod se čini gospodi vrlo svečan i sva trojica se primaknu pa slušaju uzbuđeni. Veličanstvo, sedam tjedana nalazim se pod ovim krovom zarobljena, tobože, zbog toga što skrivam nekog takmaca na prijestolje vašem sinu Nikakvo iznuđivanje ni zastrašivanje nije moglo otvoriti moja usta. Da su me tru/ili u Brezovici i zamolili u ime vašeg veličanstva upute za boravak toii dječak a, ne bih imala razloga tajiti. Ali rekoh već u svojoj nedavnoj obrani: sili se ne pokoravam. Dobrovoljno sam spremna odgovoriti samo na kraljeva pitanja. Ponajprije želim kralju dokazati kako tu ga obmanuli svi koji tvrde da ja skrivam dječaka, i to s nekim namjeran, i za nasljedstvo prijestolja. Drugo: želim što prije izaći na slobodu, a •. •, kralj mi je obećao da će sina pokojnog kralja I vaniša uzeti na dvori osigurati mu žitvot. Ti me razlozi nukaju da iskažem sve Što kralj želi. Iznenađeno zinuše sva trojica u Gordanu, kralj pak zakima glavom, primijetivši - Radujem se vašoj odluci. Želim sinu pokojnog bana pružiti mogućnost O a /IM prema njegov u si a ih n, a da ^c ta si v ar sin pi ne nješi. Irt ću vam, Gordana, za otkriće zahvalan. Za svoju izjavu, dobit ćete opet slobodu. Veličanstvo, gospoda može iz dvorca tek pošto bismo uistinu dječaka doveli u dvorac - primijeti Draženić. “- To se samo po sebi razumije - ravnodušno odgovori mlada žena. - Ti ćeš, sinko, sam otići po kraljevića zajedno s Ferencijem i kad se vranu, plemenita gospoda slobodno može izaći iz dvorca. Primam obećanje vašeg veličanstva da će me pustiti na slobodu. A sada: blU”-1 k i i”,, -,o cjccak nala/i K< n1. -. \ i i”L :na|k”,”, a :iviil i1, i “".l ki u i-, f” ila ga ona svakako izruči, poslat ću joj pismenu poruku i savjetovati da
sina svakako preda kralju. Ona je siromašna i ne može djetetu pružiti budućnost, a kralj će ga uzeti na dvor, odgojiti za dvorskog službenika i osigurati mu pristojan /n ot. To je ona dužna i pokojnom banu i sebi kao majci. A da |e potpuno uvjerim u istinh n a moj"; na\ i n”a I”.”KI. “M1 \ uh i da šalje dva odlična mlada viteza, gospodina Draženića i Ferencija. Njima neka i/ruči svojega sina s potpunim pouzdanjem. Veličanstvo, imate li još kak\ e 2etye da javim? Hi gospoda? 371 v,-,, Nitko nije trebao ništa dodavati i ona zamoli kralja neka joj dopusti da odmah pred njima dovrši pismo. Svršila je brzo, a zatim pismo pruži kralju. Gotovo pohlepno pruži ruku za porukom koja će mu izručiti davno traženog pretendenta na prijestolje. Pencinger i njegovi ljudi promatraju kralja. Lice mu sjaji od zadovoljstva. Pročitavši, kralj pruža pismo gospodi. Čitaju tiho i ustanovljuju daje Gordana napisala sve ono Što je rekla. - Udarit ću svoj pečat da Ivanova majka sasvim mirno izruči sina, I skine pečatni prsten. Stjepko joj pomaže, kralj i ostali gledaju, šuteći. Tada pismo preda Draženiću: - Gospodo, put će biti lak jer je vrijeme lijepo. Molim, dakle, putujte odmah. Ne čekam ni jedan dan više nego što je potrebno da prevalite put i stignete s dječakom u ovaj dvorac. - A kamo putujemo? - pita Draženić. - Odmah, gospodine. Najprije želim uputiti njegovo veličanstvo gdje se nalazio dječak prije, a gdje se nalazi sada. Neka kralj bude u sve upućen. Ne kanim ništa tajiti. Sve uvjerljivije djeluje Gordana na kralja, pa se i Draženić i njegovi drugovi ne mogu oteti uvjerljivosti što izbija iz svake njene riječi, držanja i glasa. - Prema oporuci pokojnog bana Ivana - veli ona - ostao je njegov nezakoniti sin u kući mojeg muža, jer gaje pokojni ban odredio za skrbnika. Tako je nekoliko godina dječak živio kod mene. Prošle godine stigla je k nama njegova majka i zaklinjala mojeg muža i mene da joj izručimo sina, jedinu utjehu života. Dugo smo oklijevali. Ipak, meni se sažalila, razumjela sam majčinske osjećaje i tako smo napokon majci izručili sina. Otišla je s njim u Veneciju gdje ima kuću. Mojem mužu dužnost nalaže da nadzire štićenika. Primili smo od njegove majke pismo da se momčić dobro razvija, ali mu, na žalost, ne može pružiti odgoj koji bi mu dolikovao. Evo, na ovom omotu, točan je opis ulice i kuće u Veneciji. Kad joj pokažete ovu poruku, razmišlja! će i plakati, ali na vama je, gospodine Draženiću, da joj razložite kako njezina sina čeka na dvoru čast i dobra služba i svakako će predati dječaka. To joj nalaže i majčinska ljubav.
Draženić, Pencinger i Ferenci slušaju zadovoljno, dok je kralj potpuno ushićen. Iznenada se mladi svećenik okrene k Draženiću: - Nisam ni slutio da ću vam u toj stvari moći pružiti i upute. Prije tri mjeseca bio sam u Veneciji u palači D”Este. Nasuprot toj zgradi stoji lijepa građanska kuća i rekli su mi: tamo stanuje majka s nezakonitim sinom pokojnog hrvatskog bana Ivaniša Korvina kojeg je senat proglasio venecijanskim plemićem. Zbog toga je, naravno, taj dječak tako poznata ličnost. - A mi nismo ni slutili o tome - odgovori kralj dakle, želim da gospoda odmah putuju. - Sutra u ranu zoru, veličanstvo najavi Draženić rio zadovoljno. Kasnije kaštelan Pencinger pozove Draženića i Ferencija neka ga slijede kako bi odmah priredili sve potrebno za put. Čim ^ii izašli, Vladislav sav sretan primijeti Gordani i Stjepku: Sad ćemo svi odahnuti. Kad mi ovi odu s vrata, otvorit ću vratA izbičevanini ženama, kako ste željeli. - hvala kralju, a ja se nadam da Draženić neće odviše dugo putovati* 11 Veneciju i natrag. Bilo bi mi dugo čekati. Zabavit ćemo vas, zar ne?-pita on Stjepka, na što se on prijazno oda/ove pošto ovaj nedostojni čovjek ode iz dvorca, primam poziv vašeg veličan^ >“" ! “ rado i dalje u dvorcu. Gospoda Gordana pravo mije rekU kralj je u teškom položaju. ,..; “••”•"> Stjepko mu je izrazio sažaljenje, ctada spretn*J.,|mjeno obećao poni. “ Rima i tada prešao na molbu: ,”",”"“. - Veličanstvu je poznato kako se gospođa Gordana morala obra-niti “ /om UIK pr. noći za vašeg dolaska od svojeg nasrtljivog kaštelana M iadenOiea Taj čovjek leži dolje ranjen i zamolio me neka ishodim od kn 11 na Pencingera da ga otpremi iz ovog dvorca kući. Tamo će ga bolje njegovati. Kako je sad plemenita gospoda objavila gdje se nalazi traženi dječak, nema nikakva razloga da njezin kaštelan ostane ovdje. Sutra ću odrediti sve po vašoj volji, Časni gospodine, samo neka mi Draženić i;f: popodne prevali koju milju. Jeste li i vi mojeg mnjenja, Ci o rđa na V Da, moramo pričekati bar pol dana, inače bi Pencinger mogao poslati /a Draženićem glasnika i on bi se vratio. Plemenita gospoda, bit će strpljha do sutra poslije doručka ili do objeda, a mojeg kaštelana možemo istodobno otpremiti. Je li, veličanstvo? v Poslije podne bit će Draženić već daleko iz Turopolja i onda ćemo mi b”-; gospodari - veli on blistavim pogledom i dvoličnim smiješkom. Stjepko ga nastoji još više oduševiti: - Očito, imat ću dovoljno prigode da se uvjerim kako je veličanstvo
plen “ : • L ,i; l “ . To mi dolazi u horu da potkrijepim u Rimu sve što ste mi prikazali vi, kralju, i gospoda Gordana. “Davno Vladislav nije osjetio toliko olakšanje u duši, radosti i vedrine. Kao Ja su mu skinuli verige. A Gordana ga upućuje: - Dakle, do sutra mir i puk u: n i, a sutra kad sunce bude visoko, primamo žezlo mi. Ako bi se Pencinger usprotivio vašim odredbama, odmah neka priskače knez BriiiKlerni n;, markgorf Danijel i Petar Pan i svezu one ruke Što služe sami za zločin svojih gospodara. Ali ne recite o tome do sutra nikome Vedar i veseo, oprosti se Vladislav s Gordanom i Stjepkom koji su >.nu izašli iz kraljeve dvorane i proslijedili put trijemom. Pred Vratima mladog svećenika ona šapne: - Kralj je ushićen jer misli da će sa mnom provoditi dane u dvorcu. A sad se žurim gospodi Kušević. Spava u mojoj postelji. Zadržat ću je do i sutra, a ti potraži Petra Pana i reci mu: trebam neku zgodnu sobu da tamo smjestim Vilenu do sutra. . • <• • “ J72 - Ako se Draženić sjeti svoje vjerenice i pokuša izvesti onu strašnu prijetnju s vojnicima, ja ću mu se suprotstaviti. Dakle, pazite i javljajte mi. - Bio je izvan sebe od radosti što će putovati po kraljevića, pa očito ne kani tratiti vrijeme zbog djevojke. Ipak, bit ću na oprezu, a ti se brini za Mladenčića. S druge strane dvorca pohitao je Vladislav ravno u sobu svojeg nećaka Brandenburga. Osjeća nesavladivu potrebu da se pohvali pred svojim takmacem kako je Gordana povjerila boravište Korvinova sina baš njemu. Kralj ulazi svom nećaku. On se zabavlja, ispijajući vrč za vrčem, a Petar Pan mu pripovijeda budalaste zgode. Spazivši kralja, usklikne: - Veličanstvo, samo mladoženja može bili tako veseo i sretan kao što ste vi ovog časa. Usne mu se smijuckaju, oči žmirkaju. Pogledavši ispod oka svojeg nećaka, odgovara lakrdijašu: - Moglo bi se dogoditi, Petar Pan, da ćeš uskoro zabavljati moje svatove. Sumnjičavo promatra knez svojeg ujaka. Ne može nikako shvatiti što ga je toliko izmijenilo. Sve šeće kao da nastoji dokazali koliko je on još muškarac za ženidbu. Knez opaža da ga kralj ne oslovljuje pa mu
zakrči pul u šetnji: - Mene moj uzvišeni ujak zanemaruje i sad sam sretan što ste se napokon pojavili u mojoj odaji. Očito ste nešto vrlo ugodno doživjeli? - Naravno, inače se ne bih mogao toliko radovati. - Razumijem. Govorili ste sigurno s Gordanom - ljubomorno spočitne knez. - Vidim ja sve... - Uhodiš me? Slijediš? Sasvim si izgubio glavu za njom i zaboravio na kraljevića kojeg ona skriva. - Zar vam nisam kazao sve potanko? Nisam li je domamio ovamo da je prisilim na priznanje? - Domamio si, ali ne zbog kraljevića nego zbog sebe. Da nije bilo tako, bio bi prihvatio ponudu kad ti je jednom predložila pogodbu. Reci:, zašto nisi pristao? Znam točno: htio si je zadržati za sebe. A da si prihvatio ponudu, morao bi je pustiti iz dvorca. ,,., • “ - Tko me optužio? . , ]7/ ^ - Oporeći ne možeš, a loje dovoljno. ,^”n••>••> • l ne ireba knezu da mu kralj prokaže tužitelja. Zna da ga je odala Gordana. Ne može se drukčije izvući pa se laća laži: - Gordana nikad nije mislila izvršiti svoju ponudu, htjela me prevariti. Nikad neće odati kraljevića. - Meni je odala. Donja debela kneževa usna spustila s^jGordana je uistinu izrekla priznanje? "“. - Da, moj mili nećače, prevario si me, ti kojega toliko volim, da sam prisilio udovicu bana Ivaniša da pode za tebe, samo da budeš bogat. A u tom si bogatstvu sasvim zaboravio na mene. Malo prije slušao sam Gordanino priznanje. Mi sada znamo gdje je kraljević. Predala mi je t pismo za njegovu majku, a Draženić i Ferenci spremaju se na put. Tog časa spazi iza kneza ironički nasmijano lice Petra Pana. U lakrdijaševim očima i široko rastvorenim usnama razabire potvrdu kneževog potpunog poraza. Da, on je sada poražen potpuno. Uzalud je slušao Pencingera da domami Gordanu u dvorac. Uzalud se opijao nadama u uspjeh svojih ciljeva. Uzalud se opet predao Petru Panu, glavinjao tamo-amo, slušao ove i one, sve u nadi da će dobiti u ruke dječaka, a s njim prisilili slabog kralja neka bi ga protiv svih zakona nametnuo Hrvatskoj za bana. Sam Pencinger predlagao mu je tu spletku i , uvjeravao ga da neće promašiti jer će kralj pregaziti sve zakone da dođe do , kraljevića koji ugrožava nasljedstvo njegovu sinu. “ l sada je sve propalo. Nije dobio kraljevića. Neće dobiti
bansku čast, a ni Gordanu. Priznanje je položila u kraljeve ruke. Time su srušene sve njegove nade. Štoviše, kraljevski ujak ljuti se na njega, očito je ljubomoran , < zbog Gordane. To dokazuju ukori kojima ga obasiplje. - Na sreću, stigao sam k tebi u tvoj dvorac i spriječio da Činiš ludorije koje bi Hrvati zamjerali meni. Odsad ću bolje paziti na tebe, sinko, da ne počiniš i druge nepodopštine. Kralj ga kori, samo da može uživati u nadmoći nad njegovom mladošću koju je pobijedio. A kad se nauživao, vrlo sretan i zadovoljan povuče se u svoju sobu na odmor, osjećajući se pobjednikom nad njime. Petar Pan ostao je s knezom i tiho se smije: - Tako ste, vidite, moj kneže, platili svoje velike mudrolije. Gordana je najprije rekla vama: pustite me na slobodu i dobit ćele kraljevića. Vi ste htjeli i kraljevića i nju. Sad nemate ništa. Vele, tupi su ljudi lukavi. To je uvreda pametnima. Puran ne može imati svojstva lisice. To kneza razljuti pa se okosi: - Kad sam Gordanu htio prevariti, uzeti kraljevića i nju, rekao si mi: to je genijalna lupeština. - Dvorska budala smije reći i smrtne gluposti, a kad vladar neće slušati pametan savjet, onda imaš pravo reći da mu je preglupa osnova genijalna. A mladi knez u svojoj bespomoćnosti neprestano uzdiše i pije pa se onda tuži: - Slutio sam da se nešto događa. Ova dva dana, otkako se kralj nalazi ovdje, nitko se za mene nije brinuo, čak ni on. Sva je njegova pažnja skrenula k toj ljepotici. Dakako, zapalio se stari panj. - Kad mladi nije imao pameti da sluša Petra Pana. Da ste smjesta otpremili Gordanu na opkope i pustili je na slobodu, ne bije Pencinger pri svojem povratku više našao u dvorcu, a tako je ne bi mogao naći ni kralj. Sad bih ja već s markgrofom putovao po kraljevića, a vi biste divno s kraljem ugovarali ucjenu za dječaka. To je kazna što ne slušate Petra Pana kojeg vam je poslalo nebo. Sav utučen, sjedi knez kraj svojih vrčeva, samo kima glavom i tješi se. ispijajući vrč za vrčem. 375 "*!* " Dotle se u kancelarovu uredu razvija žurba i strka. Draženić izdaje Lučiću naloge za sutrašnji put u Veneciju, a svojem sluzi određuje kako ima spremiti u svežanj najljepše odijelo, osedlati konja s najbogatijom ormom i izabrati zlatom vezeni pokrivač. Ferenci se brine za svoju opremu s manje pomnje, ali s više buke. Pencinger savjetuje obojici. Već davno nisu vidjeli da je tako vedar i zadovoljan.
Pošto su dovršili određivanje, odaslaše momke na posao, a oni su se zatvorili i sjeli na vijećanje. Najprije su izbrojili dane koliko im treba do Venecije, koliko za boravak, koliko za putovanje natrag. - Nije moguće da će povratak trajati mnogo duže - čudi se Pencinger. - Valjda ne mislite da ću kraljevića dovesti ovamo i predati ga u krilo kralju? - odgovara Draženić. - Vodim ga svojem ujaku u Budim - kako je već davno ugovoreno. - Dok kralj nije znao za to dijete, mogao je gospodin Verbeci ucjenjivati kralja. Sad Vladislav sve zna, dakle, nemoguće je. - Kad ja, Draženić, uzmem nešto u ruke, onda je sve moguće. Lijepo ću kraljevića smjestiti kod svojeg ujaka u Budimu, a kraljevsku ludu prevariti da su nam ga putem oteli Hrvati, l tada će moj ujak javiti kralju: moj nećak Draženić otet će dječaka, ali mu veličanstvo mora darovati onaj rudnik od kojeg se uzdržavaju kraljevske čete na dvoru. Prodat ćemo mi toga kraljevića skupo, unatoč tome Što me sam kralj šalje da ga dovedem k njemu. - Ako ga majka ne bude htjela dati? - zapita Ferenci svojeg druga. Ovaj se raskoraci i zakima glavom: - A što ti misliš o meni, Franjo? Može li netko DraŽeniću kazati: ne dam, neću. Još uvijek sam jači od svake tene. Svezat ću joj gubicu i ruke i privezati je kao pseto na lanac, uze"; djeca ka i stvar je riješena. - To bi bila otmica. A Venecijanci će se zbog toga buniti. - Baš zato stoje otmica, više ću se radovati nego da mi ga žena dade dobrovoljno. A što bi se tamo bunili za to se ne brini. Zinut će Venecija kad ja projašem njihovim ulicama, "-ni žene neće zažmiriti kad me vide. Jedva je Ferenci sakrio podrugljivi smiješak na Draženićevo hvalisanje, dok barun Pencinger podsjeća svoje saveznike: - Zaboravili ste da zbog vašeg puta moramo odgoditi pohod na Turopolje. - Neće nam Turopoljci pobjeći veli Draženić. - A kad se vratimo, bit ću čestito raspoložen da bijem tu živinu. Ali znajte, barune, ako županova kći i ona stara iziđu ispod ovog krova, ne dočekujte me više ovdje. Vaše ću tijelo pretvoriti u krpetine. - Ako kralj naloži da ih pustim na slobodu? - Recite kralju moju poruku: prijeđu li županova kći i mati Jelenka KuŠevića preko ovih opkopa, kraljevića ću sam predati Hrvatima. Takp mi časti. To recite kralju, a što obećam, to izvršim. *yf VT* Ne biste li mu to sami rekli ako imate hrabrosti? “,,.,-r- Zašto ne? Koga seja bojim? On se ima bojati mene, a ne ja njega. A \ ama. gospodine barune, ostavljam zadaću, da ga podsjetite ako bi mu se slaba pamet iznevjerila pa bi zaboravio Što sam mu poručio.
Gordana neće uspjk “ da me riješi užitka da priredim sebi gozbu osvete. Županova kći ostat L L MI c, a s njom i Kuševićka. Sve dok ne uhvatim Jelenka. Ne smijete zahi>i;i\ni i o KMI i ii j Kuševićizdajnik i Budimai kralja,a njegova mati se s njim slaže. To morate, gospodine barune, trubiti u kraljeve u* Da nema njega, danas bih ja slovio kao mučenik gospodina kneza Bratnk-ii-uu”j ki-ji me je uhvatio i prijetio mi smrću ako župan ne pristaneaiz Budim. Sjećate se? - San lLipai! nije pristao, a čak ni Vilena - primijeti Ferenci u želji da bvalisavog nadutog druga malo ponizi. ipak, danas bih već bio njezin muž. Htio sam sve prikazati kao da sam pobiofj “",- tamnice, ispod vješala, i ona bi mi se bacila u naručaj, mem mučeniku, junaku. Da, bacila bi se na moje grudi sa strašću. Razumne Pri pomisli da bi već bio vjenčan s Vilenom, glas mu biva osoran viče: SU- Bio bih danas gospodar svih tajnih hrvatskih buntovnika. Sami bi me pnV:, "“ banom. Budim bi sve imao na čvrstim uzdama, a to je spriječio Jelenko Kušević. Ima ga, dakle, stići prokleta kazna. Odmah drugi dan kako me razotkrio, pisao sam ujaku u Budim što se dogodilo i zatražio nek.i li.:l ,. ,L ; •: :” - . ^. u i. j.l, •• ", “-|" .” in;i u n “l mi, < ni “.n i • ;i izvan za k mm Svatko ga može uhvatiti, ubiti i predati Lukavcu. Onda ćete vidjeli Sto ću s njim kad mi dođe pod ruku. A sivog oklopnika zaboravljaš? On je zapravo glavni krivac, a ne znamo ikoje. Ne zaboravljam ja nikoga tko im je pomogao skinuti crveni oklop t prokazao me Hrvatima. Kad govorim o Kuševiću, mislim i na njegova zaštitnika. Gdje je jedan, tu je i drugi. Dakle, kad uhvatim Jelenka, kao da sam uhvatio onog drugog. Bit će čuda kad ja sivom oklopniku skinem vizir. Samo naš veliki neprijatelj može se skrivati kao što se iakrivao on. Otkrio se samo sucima i županu. Da sam mu ja bio nasuprot i h <; i i L ; , kao vi, gospodine barune, već bih ga na ju no na željezo, a ne bih bježao pred njim. fftarun se osjeća povrijeđen pa se razljuti na mladog hvalisavca: Samo ne tako hrabro, gospodine Draženiću. Meni nasuprot stajali su u ,n n n M momci s puškama. Hitac bi me bio sravnio sa zemljom prije nego što bih položio ruku na sivog oklopnika. Bježao sam kao muškaKK a vi ste morali u ženskoj haljini. Ja sam dosjetljiv. Nema stupice koju ne bih znao proigrati. Gle, Lučića - pogleda k vratima gdje je stao Draženićev kaštelan pa mu odmah nalaže: ••”Čuj me: dok sam ja na putovanju, ti ćeš ostati ovdje i vršiti mjesto mene Važan posao. Jesi li čuo? Najprije razglasi čitavim
Turopoljem: gospodu Draženić otputovao je u Rim. Tamo su ga poslali gospodin ,\ .• i Bakač da nosi pismo u parnici baštinika kraljice Beatrice, jvojvode Hipolita D”Este i njegove sestrične princeze Olive. Gospodin Draženić ostat će u Rimu dva mjeseca. Tako moraš razglasiti svagdje. Mađarski plemić Ferenci zagleda se u svojeg druga začuđeno, a barun Pencinger zakima glavom: - Ne znam je li pametno razglasiti da putujemo na jug. Čim to doznaju Hrvati, posumnjat će. - Ako proglasim da sam otišao u Rim, ne mogu sumnjati da putujem u Veneciju. - A zašto, gospodine Draženiću, uopće objavljujete putovanje? - Opet sam dosjetljiviji od vas. Prije svega, vidjet će me ljudi na odlasku Turopoljem i želim da me vide, ali neka i saznaju da idem na dug put. Na tu vijest, moja gospodo, pomolit će se iz svoga zakloništa Jelenko, a s njim i sivi oklopnik. Bit će uvjereni: poslan sam u Rim, dakle, meni ni traga, ni glasa čitav tjedan. Jelenko će doći u svoj dvorac ili barem mirno koračati Turopoljem. Ali tu ostaje Lučić. Na njemu je da se sakrije iza kakvog vizira, neka ljudi ne znaju da sam ga ostavio na straži. Tako će moći uhoditi Jelenka i postaviti mu zasjedu, a jednog dana, prije nego što mislite, čamit će Kušević u tamnici. Eto, taj put vodi Jelenka ravno k meni u ruke. Što velite sad? - Nismo ti dorasli - odgovori Ferenci. - Idi, sad Lučiću, i spremaj moju pratnju za sutra,.a uvečer dođi da ti potanko razjasnim kako ćeš hvatati Kuševića. Draženić ostane sam sa svojim saveznicima pa im tumači kako je odlučio zaskočiti turopoljske plemiće. Konačno je Ferenciju dosadilo slušati njegovo hvalisanje i odluči skrenuti razgovor. I u pravi čas, kad je Draženić spomenuo Gordanino ime, on ubaci: - Što misliš, Draženiću, kakva je okolnost mogla sklonuti Gordanu da Vladislavu preda kraljevića, a nama ga nije htjela izručiti ni kad smo mučili njezina sina. Draženić se nasmiješi Ferenciju i, gurnuvši ruke u pojas, prošeće se po sobi: - Bila bi i nama priznala da Petar Pan nije dojurio u kulu kao knežev glasnik, a naš barun popustio i prestao bičevati malog Damira. Sada je dobrovoljno priznala zbog loših vijesti s bojišta. Čuo si: kralj joj je otkrio da su Hrvate opkolili Turci i ne mogu se maknuti sa neke visoravni. To je nju potreslo i odlučila je da se oslobodi za točenja. Ne znaš da je ona već prije nekoliko godina, kad je bilo krvavih bojeva s neprijateljem, odjahala oko plemićkih dvorova i nagovarala da podu u borbu? A sada se prestrašila za muža i odlučila da gospodi pošalje pomoć na ratište, makar uz cijenu predaje
kraljevića. - Možda Hrvati nemaju s tim djetetom one namjere za koju si nam ti rekao u Budimu, jer onda ipak ne bi prokazala dječaka. - Kako smiješ u to sumnjati? Dok su me još Hrvati smatrali njihovim vjernim sumišljenikom, spavali smo u jednom plemićkom dvorcu. Sakrio sam se u kamin i slušao kako dva prijatelja Gordanina muža međusobno raspravljaju što kane učiniti s nezakonitim sinom pokojnog bana. Dakle, nemoj me sada uzrujavati takvim sumnjama. Imamo važnih poslova. Gordana hoće iz dvorca pošto-poto, a kralju je mogla mirne duše razotkriti svoju tajnu i zato Što se prirodno u nj pouzdaje da će je sigurno pustiti na slobodu čim dovedemo kraljevića. - Prema tome, kralj će ostati ovdje tako dugo dok se vi ne vratite? - Da. gospodine Pencingeru, i neka samo ostane i zabavlja ljepoticu Gorćami 1^;id m-i eio\eucmo djećaka u Uudim. poslat ćemo vam glasnika, p;i peka je Vladislav onda u trijumfu otprati iz Lukavca. Valjda će je i pratiti kao njen vitez, toliko je zaljubljen u nju. A sada mi se žuri da nadzirem kako mon ljudi oprema) u novu moju odoru. Uzet ću najljepšu neka se lijepe Venecijanke nauživaju. Ostavio je Pencingera i Ferencija. Gledali su neko vrijeme za njim, a onda mađarski plemić tiho primijeti: - Njegova dosjetljivost svaki dan raste, zamalo ni đavo neće s njim i/držati Samo se pred nama dvojicom prikazuje u pravom svjetlu. A zamislili kakav je pred drugima? Koliko se prikazuje miran, uljudan, dobai, p> n a a se kao da svakog uvažava, a sve je na njemu laž. I kad misli da fovori istinu, i tada podmuklo laže. - Ali takav nam baš treba. Imat ću s njim sigurno dosta brige u Veneei". Neprestano će se pokazivati ženama. Glavno je da dobijemo u ruke toga kraljevića, a kad se vratite, sve ćemo sile okupiti da /aii/mum> “I ui opo”je, povećamo kneževskiposjed. A sad da vidim kako se spremamo na put. MRŽNJA OJAĐENE MAJKE San Tomislave Kušević nije bio dugotrajan. Neprestano je snivala o prizoru u dvorištu. Trzala se i opet snivala dalje. Od svega je najčešće -. djc l a d je \ L i k u kako je zaštićuje, l kad se probudila, stalno gleda u magli neku ženu koja prima udarce umjesto nje. Ležeći, počne iznova razmišljati o njoj. Već je stvorila zaključak da se djevojka sjetila svoje pokojne majke i očito je to ponukalo na obranu. Ali kao daje to više ne zadovoljava, pokušava naći nešto drugo. Djevojčin čin prikazuje se u sve većoj cijelini. Razglaba i raščinja u sebi. "Vidjela gaje kako me tuče sav izvan sebe, moralo joj je biti i to jasno da bi mogla sama stradati životom. Uza sve to neznanka je stala
pred mene kao da joj tijelo nije nježna put, nego gvozdeni štit." "Može li to biti obično sažaljenje, srni lov a nje? Ili neka velika plemenitost? Zar ima na svijetu ljudi koji izlažu svoje tijelo i svoj život za nepoznatu staricu. Ili me poznaje?" "Otkud bije poznavala? U mene nije mogla nikad služiti, sve su moje služavke u mojoj kući od djetinjstva. Sve ih znam. Što ju je, dakle, ponukalo da to učini?" Ne može odgovoriti na to pitanje. Pošto se okrijepila snom, sve joj je bistrije, i čin obrane raste pred njenim očima do velikog djela kojemu ne zna naći motiv. Onda misao zapne na novo otkriće: "Otkud toj djevojci služavki tolika hrabrost da se usuđuje zapriječiti Draženiću ono što je htio izvesti? Sva služinčad sigurno pozna njegov dvisok položaj, svaki sluga zna što je tko u dvoru i koga se imaju naročito bojati, a ipak je skočila da mu zapriječi namjeru? Nevjerojatna hrabrost, gotovo suludi čin." "Kako mi to prije nije palo na um? Toj djevojci dojadio je život. Zacijelo je nesretna. Tkozna kakva ju je snašla bijeda i nevolja i učasu kad je opazila da bi mene zvijer mogla zatući, bacila se da zatuče nju. Da, njoj se desila neka nesreća i nema izlaza životu. Očito su je muškarci u dvorcu prisilili da 1m bude Ijubovca. Što drugo oni rade tu s ovim služavkama? Nju je nevolja natjerala, samo nevolja da spriječi Draženića. Znala je: kad on opazi služavku kako brani njegovu žrtvu, on će je dvostrukim bijesom tući dok je ne ubije. On bi to bio učinio da nisu stigli mladi svećenik, kralj i Gordana." "Da, ovo može biti jedini povod da brani mene. Sirota! Moram sve doznati." Iz druge sobe dopre do nje neki glas pa onda Šaptanje. "Napokon Gordana" - misli starica i stade oblačiti haljinu. U susjednoj sobi naslonjena preko stola, Vilena stenjedok joj liječnik uz Gordaninu pomoć previja duboke krvave rane od Draženićeva biča. Zatim djevojku polože na počivaljku da se odmori. Tiho se otvaraju vrata, a Kuševićka polako ulazi u sobu i odmah spazi spasiteljicu, djevojku u služinskoj haljini koja brzo pokrije lice rukama čim opazi gospodu. - Skinite ruke s lica, gospođice - reče liječnik djevojci. - Zašto se stidite? "Gospođice" - zapanji se Tomislava Kušević, ide bliže, polagano, sustajući i sama ne zna zašto. Hvata je uzbuđenje. Liječnik ništa ne zna, a želi vidjeti stoje to s Vilenom koju po kraljevu nalogu mora njegovati, l čvrsto uzme Vilenine ruke.
- Pred liječnikom se ne smijete stidjeti, plemenita gospođice. Malo prije sam vam povezao rane Pogledajte mi u oči. Što vam je? I gotovo silom skine s lica ruke i podigne glavu. Blijedo Vilenino lice nalik je na masku. Gordana pogleda Kuševićku. Nikad još nue vidjela da bi netko toliko nalikovao kamenom kipu kao stara gospoda. Činilo se da je staričino srce prestalo kucati. Zjenice u tamnom oku ukočile se, a obrazi su bijeli kao njena kapa. Sad će se srušiti. Gordana pristupi bliže, spremna da pridrži gospodu. Vilena obori oči. Objema se rukama uprla o stol. Ovog Časa prestale su je boljeti rane, svaki je udarac zacijelio. Htjela bi propasti u zemlju i nestati. Zagušit će se od nečega. Neupućeni liječnik ništa ne opaža, samo se brine oko svoje bolesnice, ispituje je o ranama, ali ona ne odgovara. - Što vam je, gospođice? - pita on. •”• Gordana ga jednim pogledom uputi da ostavi sobu. ••”: •”?”> "“ Preneraženo, nijemo stoji Kuševićka, zureći u djevoku:••" "•"*•*" :”" "Vilena, županova kći, Draženićeva vjerenica, ovdje pred njom ranjena od biča koji je imao udariti nju? Vilena, županova kći, ona koja je istjerala Jelenka iz svoje kuće, upropastila, zlobno uništila njenog sina? Ona kojoj se on osvetu ,kojuj"osramotio i bacio joj pred noge Draženića, /nsuipL sramotom? Ona je istrčala pred nju da je brani?" jfŽašto?" Starica ne može progovoriti. Srce puno mržnje, samo se zaprepastilo. SIIHIL; U staričinoj duši obavljen je Vilenin lik mržnjom. Nikoga na svijetu ne fenrzi kao ovu lijepu djevojku s kojom je njezin sin sproveo svoje djetmisivoipiui momačku miaoi^i Njene modre oči, čas ljupke, čas opet vragolaste razvedravale su njezin život. Uz Jasenku i Jelenka Vilenu je smatrala svoiim iiveim dicietom Uvukla joj se u dušu kao i svima koji su s njom Živjeli. Uvukla se sa svojom milotom, dražesnim davolštinama i nekom pi^chmm dragošću. A kad je došlo do raskida između nje i Jelenka i kad je on zapao u svoje ludovanje i dao se na neke tajanstvene putove koji su KuŠevićki zada \ LI i brige, u majčinu srcu zapalio se plamen neutažive mržnje prema djevojci stoje razorila njegov život. Tvrdo je majčino srce prema Vileni i sada. Samo je njezina mržnja /astrašci Sto će učiniti? To očekuje Gordana. Đva-tri časa prolete u mučnoj tišini. Čuju se koraci hladni, bešćutni. Kuševićka obara glavu i skrušene duše odlazi prema drugoj
sobi. Kad je nestala iza vrata, Gordana pogleda Vilenu i sažali se nad njom: f - Nisam mogla spriječiti ovaj sustret. Ona je ležala u postelji i sama se digla i obukla. Mislila sam da ću je naći u postelji. jj, Boli me taj susret više nego rane. Više nego sve što se dogodilo sa limom. Idem dolje medu sluškinje, tamo mi je mjesto. - Neću to dopustiti. Petar Pan će vam naći sobu. Neka vas djevojka otprati, već sam ga obavijestila. Sutra, najkasnije prekosutra, bit ćete kod oca. - Gospodo, je li to moguće? - Otpremila sam Draženića. Odlazi daleko zajedno s Ferencijem, a sve drugo je moja briga. Kralj će pustiti na slobodu vas i staricu. Dakle, poslušajte me. Otiđite s djevojkom, smjestit će vas. Ležite postrance, bti će vam lakše negoli ovako na počivaljki. Ohrabrena nadom da će biti izbavljena iz ovog dvorca, obeća Gordani poslušnost. i! j ^ - Doći ću uskoro k vama - navijesti joj lijepa žena i pohjta za Kuševićkom u spavaonicu. Starica sjedi u naslonjaču i zapanjeno gleda u Gordanu koja je upravo stupila u sobu pa joj se ispričava: - Plemenita gospodo, nisam vam ništa rekla o Vileni, znajući koliko je mrzite. - Da, mrzim je i gotovo me obuzima radost nad njenom nesrećom. - Vidite, gospodo, rekoh vam - nastavi Gordana - ne polazite zavjet za ono što ne možete izvršiti. Pogođena tim upozorenjem, protrne nad svojim obećanjem, pada na ležaj i pokrije lice rukama. Dugo se nije micala, sve je u njoj puno prosvjeda. Ljubav prema sinu učini je okorjelom prema djevojci. ••"“. - Vi ništa ne pitate kako je Vilena dospjela ovamo medu služavke kneževskog dvora? - opet će Gordana, dok ona stalno šuti. To joj zaista nije palo na um. Vidjela je samo činjenicu daje njezina hraniteljica, djevojka koja je uništila njezina sina. Premda ni sad ne pita, Gordana joj razlaže kako se sve dogodilo s Vilenom, kako ju je Draženić htio prisiliti na vjenčanje, a ona mu je odgovorila da će radije biti služavka negoli banica, njegova žena. Kuševićka se digne s ležaja i sjedne: - A što veli sad na najljepšeg i najveličanstvenijeg junaka, onoga kojeg je pretpostavila mojem sinu? - Svi su se, plemenita gospodo, prevarili u Draženiću. Naravno, morala se prevariti i ona. Mračna pogleda odgovara Tomislava Kušević Gordani: - Tako? Zar je trebalo da prezre onoga u kojem se nije mogla prevariti jer je znala da je čist kao sunce, pošten i vrijedan? Baš zbog Draženića okrenula je leda Jelenku.
Prodirljivim pogledom razotkrila je Gordana veličinu mržnje u duši majke pa joj ipak veli: - Što god je bilo, plemenita gospodo, ne smijete zaboraviti da vas je ona obranila od velike nesreće. Vaš sin ne bi više imao majku ili biste bili sakati. Taje okolnost opet sjeti Vilenina čina i ušuti, dok Gordana pokušava ublažiti njezinu mržnju: - Ovom je obranom Vilena htjela popraviti stoje učinila, možda se čak pokajala. - Ne, gospodo, prevarena je u svojoj ljubavi prema Draženiću. Očajna je Što ljubi ovakvu neman i odlučila je umrijeti od njegove ruke. Samo je zato došla da me brani. Učinila bi to isto daje na mojem mjestu bila druga. Htjela gaje razdražiti daje ubije jer nema izlaza iz tog života. Oteo ju je, uzeo k sebi, a onda učinio služavkom. - Varate se, nije je ni dotaknuo, nego ju je htio pokloniti vojnicima, a ja sam je obranila jer je na sreću stigao kralj. - Svejedno mi je što se s njom dogodilo. Svejedno. Zbog nje sam i ja ovdje, ona je kriva svemu zlu što se survalo na nas, ona je kriva i sad je kažnjena. Gordana shvaća što osjeća starica i zna da neće postići ništa ako bi nastojala Vilenu opravdati. Mržnja majke koja ljubi sina razumljiva je Gordani i pred njom uzmiče. Tomislava Kušević nije žena koju bi se moglo od nečega odvratiti ili na nešto nagovorom sklonuti. Umnoj ženi je to bjelodano pa odluči da više s njome ne govori. Sutra ili najkasnije prekosutra starica će izaći, a i Vilena. I majka će u miru moći razmišljati o svemu. Gordana predloži: - Plemenita gospodo; bilo bi dobro da legnete, snalazi vas groznica od zadobivenih rana. - Ne znam od čega me trese, ali osjećam kao da su me položili u led, odviše sam doživjela danas, ne mogu to podnijeti. Niste smjeli ustati veli blago Gordana i zamoli je da prilegne na ležaj, od jc\ cna Kad je starica posluša, Gordana je ostavi pa ode da potraži Vilenu. OBRANA HRVATA Posred guštare Paklenog luga, pod niskim drvenim stropom, stoje Hrvati. Mladi plemići uprli MI oči u Davora Anu>1ko\ića. Pristala pojava, lice prožeto dubokom ozbiljnošću pruža sliku proroka, okružena mladim sinovima. On im tiho govori: - Neka nitko od vas ne izreče glasnu riječ što sam vam sada položio na srce. Naši Aragonci, Hipolit i princeza Oliva, nisu nam saveznici od srca. već od nevolje. Nekoć je njihova tetka kraljica Beatrica žudjela za našom zcmliom. a danas iiic/in krv m rod mora tražiti u nas pomoć protiv prevare ko|ii SLI im nanijeli \ lastodršu.
Pravednost se po/imla da ih ka/ni, da nama preko naših nevolja spusti brv. Idemo prijeko hrabro, ali tiho i oprezno. Save/niVti \v ne\ol]c \al|a po\ lenti samo onu šio mora /na u. aiii to u posljednji čas. Rekao sam vojvodi: pomoći ćemo im da princeza i on dopru do kralja. Sve ostalo saznat će u posljednji čas. Zato ne govorite, djeco, nikada međusobno latinski da njih dvoje ne bi što načuli. - Kad ćete nas povesti, plemeniti gospodine? - pita Šimunić. • Čim nam prečasni kanonik donese vijesti iz Lukavca. Danas o podne imao je otići u dvorac rimskom poslaniku da uhvatimo vezu s Gordanom Tek kad ona sazna što mi snujemo za njeno oslobođenje, možemo naprijed. Sigurno i ona ne miruje pa bismo tako mogli međusobno pokvariti osnmc. Dakle, moramo saznati što snuje Gordana, a ona opet što snujemo mi da ne uoanmo jedni drugima u leda, Stjepko bi nam već dav no nešto iav io. ali leđno pismo ne bi stiglo. LI ]oš bi i otkrio da je Hrvat Ne usuđuje se ostaviti dvorac zbog Gordane. Zato je prečasni danas odlučio oiići u Luk avac. Čut ćemo što je bilo kad nam dođe glasnik. A župan Berislavić ide s kanonikom, ne bi li što doznao o Vileni. Hoćemo li moći i nju osloboditi? - pita Smiljan Pogledić. Nisam zaboravio ni županovu kćer. Nadam se da ćemo brzo i/vesti našu osnovu. Danas ćeš ti, Mladene, otići s jednim vojvodinim momkom da potražite njegovu veliku pratnju. Svi oni moraju biti u pripremi. A onda ćete dovesti princezi njezinu pratilicu. Ova nam je vrlo potrebna. Iz druge sobe ulazi dječak bademastih očiju. Raskuštrane crne kose padaju mu na znojno čelo. Davor ga pozove bliže: - Opet si mačevao? Odviše je to za tebe, Damire. - Netko se mora brinuti za moju majčicu. Koliko je već prošlo dana, a nje nema. : - Spočitavaš nam, dječače - veli Davor - ali slušaj: dan oslobođenja tvoje majke je blizu. Moraš biti strpljiv, šutjeti i čekati. - Ja šutim, uvijek samo šutim, osobito kad dolaze oni Aragonci. Jasenka veli: pred njima se ne smije ništa govoriti. Osobito ne pred onom princezom. Ona hoće omamiti mladu gospodu da joj kažu sve kako tko 382 383 L misli i Što rade gospoda, a kad bude kraljica, onda će ih sve pobacati u
tamnicu. ;•,"- To ti je rekla Jasenka? - Da, ona to zna jer sam joj pripovijedao sve što sam Čuo kad su govorili. Taj crni vojvoda poučavao je princezu kako mora sve mlade plemiće začarati, a ona se smijala i kazala bratiću: "Da, svi ovi plemići ginu za mnom, osobito jedan." Jasenka zna i koji. Ali on ipak neće ništa odati princezi. To Jasenka zna. - Jasenka, Jasenka, sve to zna Jasenka. Vidim: ona je uza tebe moj prvi diplomat u ovom dvorcu. Ali ne boj se: tvoju ćemo majku osloboditi. Čekamo glasnike i smjesta pada odluka kad se ide na djelo. A sad potraži Jasenku i kaži joj da nestrpljivo čekamo objed. Dječak ode, a Davor opet oslovi svoju vojsku: - Prvog dana, kad je u ovaj dvorac stigla opasna ljepotica, rekao sam vam: čuvajte oči i srce. Upamtite: trebam bojovnike, a ne zarobljene poklonike ljepotici. Budite prema njoj uljudni i puni poštovanja i ništa više. Ono što sam slutio, mali je Damir potvrdio. Taj saveznik može biti opasan ako ne budete hladni prema ljepotici. - Opet jedan bratski saveznik kojeg se moramo čuvati - reče Jelenko i uplete se u razgovor. Jasenka u kuhinji sprema objed. Pomažu joj Davorovi momci. S njima je Žarko. On joj je desna ruka. U svemu nastoji ugoditi svojoj gospodarici. - Ni tebi se ne sviđaju ovi stranci. Ni meni. U to dolazi momak i saopći Jelenku da je stigao seljački plemić Galeković i nosi važnu vijest od župana Berislavića. Kad je spomenuo župana, Jelenko pošalje momka k Davoru da tamo najavi glasnika. Znojan i zadahtan ulazi u sobu mladi Galeković. Na prvi pogled odaje rođenog brzoteču. - Jesu li doprli u Lukavac? - pita ga Davor. - Na kulu je izašla ona zvijer Draženić i viknuo je: "Ja sam ovdje knez." Nije nam htio spustiti most. - A prečasni nije tražio neka mu dopuste govoriti s rimskim poslanikom? - Tražio je, ali nitko od kneževih ljudi nije se pokazao. Draženić se razmetao u kneževo ime, vrijeđao nas krvavo i obasuo kamenjem. Prečasni kanonik slao me da vas obavijestim, a on će sam stići na dogovor, ali imam nešto za Jelenka Kuševića. Ne bih ga htio zaviti u crno. Dopuštate li da saopćim vama? Kad ga Davor ponuka neka govori, glasnik pripovijeda kako se Draženić cerio na kuli i objavio da je dovukao u dvorac gospodaricu Kuševićeva dvora gospodu Tomislavu KuŠević. * * * > - Gordana pohita k Vileni da vidi kako ju je smjestio Petar Pan. Stupila je u sobu, a da nije ni pokucala. Začudila se, našavši djevojku kako jeca.
384 Gordana je svjedok provale neke strahovite žalosti Što je prošla Vileninom dušom. piordana dugo promatra muku što je uhvatila djevojku koju je nesreću učinila gotovo ravnodušnom prema svakoj boli. Više ic ] i ,i r i : \ Lim Ova dva dana što se s njom srela u ovom dvorcu nisi i nije ostalo od one prokšene djevojke s kojom je provela osam dana na granici, u hrvatskom taboru. Dugr i L trajao napad Žalosti. Polako je popuštala bura. Slegla se i umirila L površina mora nakon oluje. Vilena zamijeti Gordanu, brzo okrene lice od stida što je vidi zaplakanu. “f- Dobro je to, Vilena. Moramo se isplakati, Čovjek bi svisnuo u nijeni”i”" boli. ., D l ponovo proplače. jj- Recite mi, Vilena, istinski, zašto ste branili gospodu KuŠević? |PNa to iznenadno pitanje ona se zagleda i kao da sama traži u svojoj (“ “ povod svojem činu. Onda slegne ramenima i tiho odgovori: - Nisam mogla gledati da je bije, nisam to mogla izdržati. - Niste mogli izdržati? Vi ste bili s njima u neprijateljstvu zbog , starica vas je mrzila, a vi je ipak branite? - Uvijek sam je voljela. ;- I kad ste se vjerili s Draženićem? .- Znala sam da se ljuti na mene, bilo mije vrlo Žao kad sam opazila da me ona ne gleda. e^ Pouzdajte se u mene, Vilena, povjerite se, možda će vam biti lakše. Ipuk”je čudna tako golema žrtva. L- Čudna? Plemenita gospodo, nije to čudno. Da me Kuševićka rodiki, zar ne bih obranila majku? - Drugi su to osjećaji, za majku bi se to učinilo, ali ova vam je žena stran,, - Varate se. Majke se i ne sjećam. Tetka je došla k mojem ocu dok sam bila djevojčica. Njegovala me, istina, ali u Kuševićkinu dvorcu prov “ sam veći dio dana. Vuklo me tamo k toj starici. C Što vas je vuklo? , Vukle su me njezine divne priče. Bilo je tako lijepo slušati s Jasenkom i Jelenkom dok je ona pripovijedala. & Dakle priče su vas vukle? Jeste li u to uvjereni? X Kako ne. One nedjelje pred crkvom, kad je starica pripovijedala priču $ izdajici, slušala sam i ja. Onda sam se sjetila svojeg djetinjstva. Lebdjela ni i ]e pred ourn, slika1 n Kn*i \ “,”•.” \ 11 c]”, “," rcu i ;i-- li i “_\ --,” u--:mn . ja d i scem. trnem. Svaka osoba u priči stupa preda mnom kao živa, sve se
odigrava k;u n.1 ;i sa m tamo. Ništa mi nije bilo draže u mojem djetinjstvu od njenih priča i onih divnih časova dok smo je sluŠalUelenko, Jasenka i i I one nedjelje, pred crkvom, pala mi je svaka njena riječ kao težak dušu, tištao me, tištao. Došla sam kući i počela sam jecati, baš tao sada ovdje. Nisu me mogli umiriti ni otac ni tetka. - Zašto ste plakali? 385” - Mislila sam: Jelenko zbog mene čini one strahote. I obuzela me prvi put u životu strahovita žalost. Sjetila sam se djetinjstva. Od one GORDANA VIII nedjelje počela je moja teška patnja.,,. l noću i danju progonila me krivnja kao da sam ubila Jelenka. - A možda ste plakali Što ste ga otjerali? Dugo šuti, gleda preda se i, oklijevajući, odgovara: (t^ - Samo sam mislila kako je lijepo bilo u djetinjstvu, a kako je sada. ",:•”•”.- Nikad niste požalili zbog uvrede koju ste mu nanjeli? "“ - Jesam. Požalila sam. Bilo je to tada kad me pitao bih li mu htjela • Žena da stekne slavu i okruni se lovorom na bojištu, a ja sam mu " ?vorila da bi htio zakrpati svoje siromaštvo i uvući se u odličnu obitelj. - Kako ste smislili te riječi, Vilena? .< Malo se smete i zastidi, ipak odgovori: - Ni ocu nisam rekla sve kao vama. Nisam nikad ni u snu pomislila da bi mene, toliko obožavanu ljepoticu, netko uzimao zbog miraza i imena. To mi je govorio o Jelenku on, Draženić me uputio neka tako kažem Jelenku i odmah će ostaviti kuću. - Nikad niste pomislili kako će ga to uvrijediti? - Odviše lakoumna i površna, nisam mislila ništa. Bilo mije samo do toga da taj slavljeni Draženić uprosi baš mene. Svi oko mene govorili su kako je on prvi od svih, najhrabriji od svih i jedino meni ravan, a ja sam najljepša i najodličnija djevojka. Tako sam se pomamila da baš ja moram dobiti toga junaka koji prednjači svima i nad svima i bez ikakva razmišljanja dobacila sam mu onu uvredu. - Kako je on primio tii uvredu? - Nikad neću zaboraviti kako je izgledao Jelenko. Plemenita gospodo, bio je živi mrtvac. Dok je odlazio, bilomijekaodaseudaljujeod mene preko gora i dolina i nikad se više neće vratiti. Onda mi iskrsne pred očima slika djetinjstva i osjetim da sam vjernog druga iz djetinjstva učinila svojim najvećim neprijateljem. Gotovo sam plakala od žalosti. Da se vratio, bila bih ga molila za oproštenje. Ali nikad više nije došao. Toga sam dana bila sve vrijeme potištena, ubijena. One sam se noći mnogo puta probudila i opet usnula, a svaki put sam
iznova sanjala kako on odlazi, a lice mu je sivo, zeleno, preobraženo, a ja neprestano žalim za njim. Predjutro mi se snilo kako ga čekam u vrtu da mu kažem: "Nisam ja izmislila one riječi, uputio me tako Draženić." l sjedim na istoj klupi i čekam, ali on ne dolazi i to me zaboljele. - Nikad niste o tome mislili na javi? - Mislila sam uvijek kad nije bilo Draženića. čim se pojavio u. krugu svojih drugova, lijep, sjajan, slavljen, bila sam sva ushićena i uvjeravala se da je velika sreća što sam Jelenka otjerala i nisam htjela misliti na njega. - Ali često vam se utisnuo u misli protiv vaše volje i onda ste se ljutili jer vas progoni njegova slika i onaj prizor kad ste ga otjerali! - Kako to pogađate, plemenita gospodo? - Pogađam jer je to prirodno. U snu vam se često javljao njegov lik? - A najstrašnije je bilo što sam baš one dane, dok sam se uz Draženića osjećala najsretnija, uvijek snivala o Jelenku. I opet bi me u snu zahvaćala žalost što sam ga otjerala. A kad bih se ujutro probudila, bjesnila sam na te sne koji su me sve više progonili i mučili. On je prodirao 386 u moje sne kao neki tat i zastrašivao me. Zbog loga sam ga stala i mrziti. Kad god sam ga vidjela u snu, svuda sam ga grdila kako bih ga ocrnila pred sobom i pred drugima. - Namjerno sam vas ispitivala, a vi ste mi odgovarali istinski, onako kako znate i možete razložiti svoje osjećaje. Sad mi je vaša duša otvoren; kao knjiga. Otkad je Draženić bio u ovom dvorcu, dan i noć misli samo o tome: zašlo je -i\e tu 1”iu>. kuko. /boi” tega je s\e to počinila, kakvi su je osjećaji \odili. a IK mu/c naći ra/uMiienja. A Gordima, koja je bila iako dalek, i od nje. odjednom nalazi u njenoj duši otvorenu ispisanu knjigu, dok ona ne \idi ni slova. Gordana započne ozbiljno: - Drago moje dijete, čitam u vašoj duši: nestašna, lakoumna, nepromišljena i tašta djevojka dala se zavesti samo vanjskim sjajem na/ou-junaka i ništa drugo. Draženića nikad niste ni ljubili. Svu noć Gordana nije mogla mirno spavati. Nekoliko puta diže je na noge "briga luu”v l Draženić putovati. Tiho, nečujno bi odškrinuta vrata i pogledala u nebo, teško iščekujući da svane. Napokon je pukotina odškrinutih \ i ai zabijeljela, a Gordana se sagne i kroz zupčastu ogradu promatra pokret u dvorištu, osluškuje pozdravljajući svaku kretnju koja joj poka/iiK da se dolje sprema roba i hrana za dugo putovanje. Još se sunee ni]e jio|a\ n na oh/ot ;n. kaii -ni )ra ,”vniL 11 ei cau -a..1!: na konje : n.i čelu povorke uzjahali.
Udaraju konjska kopita po drvenom mostu. Gordani zvuči taj štropot kao truba oslobođenja. l1 Otišla je u spavaonicu i navijestila KuŠevićki da je Draženić nestao. l” - Neman je nestala, sad sam ja gospodar - veli ona i spušta se na JHvaljku. - Dok kralj ustane, prospava! ću. , , . ORUŽJE LIJEPE ŽENE Sunce se pomaklo na modrom nebu kad je Petar Pan ostavio kneza da spava dalje, a on izlazi. Nekoliko dana lakrdijaš zanemaruje kneza, brinući se za okrunjenog gospodara. Danas je uranio i otišao da čuje što se odigrava. Već zna da je Draženić otputovao pa se brzo uputi k Stjepku. Onda ode u kraljevu sobu. Vladislav leži budan, duboko zamišljen. Petar Pan sjedne na postelju. - Ovako u postelji nalikujete na pravog mladića, veličanstvo, časti mi, očito vas prožimaju misli koje čovjeka uljepšavaju i pomlađuju. Nasmiješio se. Godi mu ta pohvala i onda veli: - Nisam mogao spavati, Petar Pan. Puna mi je glava divnih zamisli. - Dakle, iskrcajte se da čujem onu koja moje veličanstvo pomlađuje. I meni bi trebalo tog eliksira. - Snilo mi se da je Gordana postala udovica. A zapravo taj san nije daleko od jave. - Lakrdijaš zazviždi i nabra čelo pa će ozbiljnim glasom; ,s 387 “iiihj- Sad mi je jasno što pokreće vaše misli. Imena mi, slutio sam daje nešto takvo. Vi mi ovih nekoliko dana mladujete, poskakujete. Učenjaci se trude da pronađu kamen mudraca da se pomlade, a vi ga imate pod krovom. Laskanje razveseljuje kralja. Žmirne vragolasto i nasmije se: - Svašta bi se moglo dogoditi, moj dragane. Već sam ti rekao: zabavljat ćeš goste na mojim svatovima s Gordanom. - Ni časa nisam sumnjao da govorite istinu, samo Što nisam znao mladu. Nikad nisam mislio da bi Gordanin muž htio ostaviti svoju ženu na ovom svijetu drugome. - Ne pita neprijateljski mač. Budimski su ljudi s ratišta javili daje neprijatelj presjekao Hrvatima put, zatvorit će ih na jednoj visočini, a iz takve se stupice ne može drukčije nego pokriti bojno polje mrtvima. Moj lakrdijašu i odviše dobro poznajem Damira, on ne štedi neprijatelja, ali ni sebe. Juri u boj najbržim kasom. Takvi lako gube glavu. - Ako je tako kako velite, mogla bi vas sreća poslužiti na bojnom polju. Hoće li vam služiti i na polju njenog srca? - Kralj se smješka i gotovo vragolasto žmirka: - Nisi vidio jučer kod objeda i kod večere? Gledala me. Jao tebi, Petar Pan, kad te bademaste oči uzmu na nišan. A ja lako mogu steći
sklonost žene. Nisam li ja kralj?” - Ako niste, uz nju ćete svakako postati kralj, a sad vam je nešto više od četrdeset godina, zašto ne bi? Moram priznati: ništa mi ne bi bilo draže nego služiti takvoj kraljici. Sad mi je tek u duši drago što ste me spasili od vješala. Tko bi vam u budućnosti zabavljao družicu takve ljepote? - Nikome ni riječi o tome, Petar Pan, jer ćeš izgubiti glavu. - Svako zaželi moju glavu kao da je praseća. A sad ustanite i odjenite se najljepše, kako biste se što više svidjeli Gordani. Kralj izlazi na trijem, uređen, dapače, namirisan po južnjačkom običaju. Petar Pan ga prati. S druge strane korača Gordana duboko zamišljena. Opaža kralja, ali čini se kao da ga ne vidi i nastavlja polagano šetnju. Ide ravno prema Vladislavu. Izmjerila je razmak koji je dijeli od njega. Mora joj doći u susret. Mlada ljepotica uredila se danas napadno lijepo. Obukla je haljinu od plave svile, izvezenu ružičastim zrncima. Žarke kose pričvrstila je mrežicom od zelenih i modrih vrpca. Prelijepa je u ovoj haljini. I ona se danas odjenula kao da se kani sviđati. Zaustavila se kao da bi htjela krenuti natrag. Oklijeva, sklopi oči. dočarava muža, promatra ga u duši i šalje mu u duhu tihu molbu: "Ne zamjeri mi ovaj korak. Drugog mi spasa nema. Goloruka sam, nemam čime probiti se kroz zidine ovog dvorca. Zato moram prijeći preko ovih opkopa, preko mosta svoje ljepote." Odjeci kraljevih koraka dopiru sve bliže. - Na koga mislite, Gordana, sklopljenih očiju i nasmiješenih usana? - Na svoj dom, na Brezovicu, na pusti dvorac gdje sada nema nikoga, osim služinčadi. A tako je lijepo tamo. Kad biste, veličanstvo, znali kako je lijepo u mojem dvorcu. 388 - Vidjet ću. Dopustili ste mi da dolazim k vama u posjete. - Da, veličanstvo, priredit ću vam tamo sve udobnosti, obasut ću vas s\o|om /alnalnoMii. Cesto ru/miMjum o lome i /vhm ... ali nije dobro o tome misliti. Odviše sam nestrplju a i onda su mi ova gospoda nesnosna. Nije baš ugodno biti ovdje izvrgnuta pohlepnim pogledima kneza BrandenHnM i markgrofa Danijela. Neprestano me uhode svojom ljubomorom tuži se, gledajući ga Čudnim značajnim izražajem, a usne joj se smiješe zagonetno. “ -i, •- ..•!• , * . - Da, svi su ljubomorni na mene, svi. ,.,,. })ji. ,^ . , - Vama nije to drago? :./v- • , -.",;..••.;> - Zabavlja me i usrećuje. - I to vas zabavlja i usrećuje kad se Pencinger šulja svake večeri tn k n i in i stražari pred vašim vratima kao da ste neki dječak. - To nisam ni slutio. Očito je i on ljubomoran na mene zbog vas. A /n
c to čudo? Svaki muškarac očaran je vašom ljepotom, ali, Gordana. mtk. vas ne ljubi kao ja. Koketno je zabacila glavu i odgovorila uvaženo: - Štedite me ispraznih riječi kralju. - Isprazne riječi? Nisam li vam već dokazao daje istina Što osjećam i kak\e sve osnove gradim. - Riječi nisu dokazi. Tko osjeća, zna dokazati i djelima. A vi mi do danas niste ispunili još ni jednu želju. Ja sam, naprotiv, vama predala kraljevu,) u, k" -lej: vam L toliko stalo. Dakle: koja je razlika između nas dvoje”.” Zbunio se. Oči su mu zatreptale, zjenice zasjale. Smisao riječi po|ača\a i naglasak. Jedva se snalazi. Vi, vi nešto želite od mene, Gordana? Izrecite molim vas, izrecite. To jt prava sreća, molim vas, izrecite. I posegne za njenom rukom. Ona je ustegne i prkosno okrene glavu: - Uzalud bih vam izrekla svoju želju. Vi je nećete ispuniti. Već je osmi tjedan što sam zatočena.nedostaju mi moje najdraže razonode i dalje ću ih se odricati... - Kakav je to užitak? - Ne znate koja je moja najdraža zabava, a ja znam vaše najmilije razonode. Niste li uživali sjesti u sedlo i sa mnom se uputiti budimskim gustim perivojem gdje je bilo kao u šumi. Tako je bilo krasno jahati, čavrljajući. - Onih se dana sjećate, Gordana? - Danas nemam više brige za svoje oslobođenje i bezbrižne misli lutaju oko mojih najljepših dana. "Najljepših dana?" - U glavi mu odzvanjaju te dvije riječi kao da mu je netko zatrubio u uho, a njihov zvuk prolazi mu tijelom. - Vjerujte, kralju, ni u čemu toliko ne uživam kao u jahanju šumskom tišinom u društvu ljudi koji su mi ugodni ili... još više... "Šuma, samoća, ona i on u sedlu, jedno kraj drugoga. Slika je pred njim u mašti zbilje, l zatrepće očima kao uvijek kad ga nešto uzbuđuje, a ona upire u njega blistave, divne smeđe bademaste oči, Pred kojima njegov 389 razum pada u prah. I ne da mu do riječi. Žuri se slikati kistom svoje lukavosti: - A kad je dovoljno plandovanja šumom, silazi se sa sedla, konji se privežu, rasprostru se ogrtači na mahovinu i sasvim po južnjački uzima ^pečenje, svježe pečeno i zalije kapljicom dobrog vina. Ovako ja volim izjahati u šumu. On promatra njena usta što izazivaju na cjelov, saginje se da im bude -što bliže i šapće: - Gordana, zar ne biste i mene poveli sa sobom?
- Vrlo rado, samo morate pričekati mjesec dana, možda i više dok ne dovedu kraljevića. Onda se ona sagne k njemu i tiho zovne: - Idemo dolje trijemom molim vas. } Slijedi je, a ne zna kamo ga vodi i zašto. Kad su prošli nekoliko "“stupova, razjašnjava mu: , - Nesnosni su vaši tamničari. Barem bi se danju mogli toga okaniti. “Na stubama sam vidjela baruna Pencingera kako osluškuje. Kad god kralj sa mnom govori, uvijek se šulja oko nas, a prošlu je noć gotovo do jutra bio sakriven na ovom trijemu ispred mojih vrata. Dojadilo mi je to i upravo sam odlučila zamoliti kralja neka mi dopusti mjesec dana, Što čekam Draženića da ostanem sama u svojoj sobi i da ne dolazim u blagovaonicu. Ne mogu podnositi barunovo uhođenje ni zaljubljene poglede vaše gospode. Tako se moram rastati s vama na četiri tjedna. Sve mu pleše pred očima i gotovo očajno pita: - Gordana, vi se opraštate, a naslikali ste mi prelijepu sliku našeg plandovanja šumom. - Tu ćemo sliku pretvoriti u istinski doživljaj. Treptaj mu je u očima, smutnja u glavi, sve mu posrče jezik dok se sprema na odgovor: - U - u - istiniti - doživljaj! Gordana, vaše usne čaraju. Najljepši moj san vi ćete učiniti istinom? A:;”- - Zar bi to bila takva velika sreća za vaše veličanstvo? \:,, - Najveća sreća, Gordana. - Bit ću sretna i ja kad vam budem mogla ispuniti tu želju. Krv mu zakola žilama. Usta mu dršću, a pitanje posrče na usnama: - Kada? Kada Gordana? - i posegne za njenim laktom, ali ona ga povuče i nasmiješi se čarobno i zamamljivo: - Samo polako, veličanstvo, tu nema mjesta nasrtljivost. Još je daleko taj dan, vrlo daleko. - Kako daleko? - Mjesec dana. A možda i šest tjedana dok ne stigne Draženić. - Tako dugo neću izdržati. - Ne preostaje vam drugo nego čekati dok ne izidem na slobodu. Dotle budite strpljivi, zabavljajte se s Petrom Panom. Ja idem u svoje odaje. Tamo ću provesti vrijeme u čitanju i vezenju dok se ne vrati Draženić. l pošla je. On se požuri za njom dva koraka, uzme je za ruku. Ne može je pustiti kad mu se otvaraju vrata do nje. ^ •"“ "-1*0" “•**"-i” "•”•”" “ Pustite moju ruku. Što će reći kad to vide vaša gospoda? Ostanite, moram govoriti & vama, Gordana. Ne mogu Čekati lana n.i l u ^ctiiiu M uru m. /a M c il.i n_k;i m “ NK;i m li k ; ,il | ki i|: može mjesec
sve što huLL1.1 Kad biste mogli što biste htjeli, onda ne biste ovdje čamili zajedno sa mnom “ “ šest tjedana. Dakle, čekam svoju radost do oslobođenja. - Vaša je radost i moja. - Onda i morate čekati. - Zašto? Zar ja, kralj, nemam prava izjahati iz dvorca kad hoću? Onaj koji ne zna uzeti pravo taj ga i nema. - Idem, a vi ćete sa mnom. ( “-j,” Ona tiho usklikne i zasja od ushićenja: .,."““ “ • , - Vi ste najdivniji vitez. .••”•^••”“••* “ • • ““>“<>• "Najdivniji"... - odjekuju njezine riječi. - I ne slutite kako se tome veselim. - U veselju ste još ljepši, čarobniji. - Onda se čuvajte da vas ne začaram i znajte: kad prvi put izidem, povesi L u ; . Tunu i pi ci i sjeveru da izdaleka vidite moj dvorac, samo izdale k Učinit ćete mi po želji, nećemo utrošiti mnogo vremena. Odmah ćemo se vratiti. - Ne mogu vam ništa uskratiti. - Kako to lijepo zvuči, veličanstvo, no zato ću vam opisati svoj don Sve ću vam opisati kako je tamo divno, toplo, udobno. Prišla mu je bliže i nasmiješila se ljupko, zagledala se u njegove oči. On ncir.a dl I.LJOL: i “-, IL”L a |,i . HM m “aha” /rlic iLi -.”u/i !- >“ l K p< “lici l ~.,:. \ trepti dok ona priča kao da pjeva: - I moj dvorac opasan je vodenum utvrdama. Preko njih se spuštaju d\ a mosta: jedan /a pj^aU ,a jedan za jahače i kola. Onda se ulazi u lijepo i \diko d\ orisa Tada se uspinje stubama u sobe. l ne slutite kako je tamo lijepo. - Dostojan okvir vašoj ljepoti. - Sve je u modroj boji. I naslonjači, i sagovi, i počivaljka, sama sam vezla pokrivač od svile. U ušima mu šušti svila. Vodi ga nepoznatim dvorcem, a on ide i čini mu se da odande nema više povratka pa je slijedi mamuran od sreće, ulazi u odaju punu modrine, sasvim sam s njom. - A sada je tako pusto, tamno, sasvim pusto, dovrši ona. • • ,. Sagnuo se k njenom obrazu i šapnuo: “.•-/> - Ne bi trebalo biti pusto. Je li? Ne bi? “"“^”Ht, - I neće kad opet dođem onamo, ali sada se moram strpjeti mjesec dana, a možda i više ... “ “ “&*- Ne, ne mjesec dana. Prije, mnogo prije - veli on. • “•!>"* - Kada? - pita Gordana. •”••"- Sutra. Prelazi je drhtaj od riječi koja joj najavljuje oslobođenje. A on je U groznici, ništa ne osjeća, osim njenu raskošnu ljepotu i želju za
rumenim usnama. Strmoglavce se ruši pred noge ljepoti i gubi sam sebe . . . - Ići ćemo sutra, Gordana, sve do blizu Brezovice, sutra nakon doručka. - Bilo bi to predivno. Dakle, sutra nakon doručka? - Danas još nije zgodno. Draženić se još može vratiti, a tu je još Lučić. Sutra odlazi i on. - Sasvim se slažem s vama. Zapravo vi lako zatražite od Pencingera da vam osedla konja, ali on će vas, veličanstvo, osumnjičiti da me kanite odvesti kući i ostaviti u mojem dvorcu da biste me mogli nesmetano posjećivati. To će on misliti. Da spriječite te sumnje, uzmite i njega u svoju pratnju. Dapače, pozovite sve. To je najbolje. Onda ne mogu misliti da ću bježati. A kad samo malo izdaleka vidim svoj dvorac, opet ćemo se vratiti. Male kraljeve oči trepću. Neka mu misao ulazi u mozak. Gordana ga čvrsto zahvaća pogledom: - Drugo mi ne preostaje, nego izdaleka pogledati dvorac i vratiti se pod kastelanov nadzor. Ali to će trajati samo mjesec dana. Zar ne, veličanstvo? - Strahovito dugo. Ne bi li se moglo učiniti nešto drukčije? - Što, veličanstvo? - Da s vama idem u vaš dvorac i više vas ne dovedem natrag već da vas svakog dana posjećujem. Nije li to krasna zamisao? - Nema joj premca kad biste je mogli ostvariti. - Ostvario bih, Gordana, na sve sam spreman, ali savjetujte kako? Imate li kakvu zamisao? Za taj plan veličanstvo, i stotinu. U takvom trenutku sreće misli mi dolijeću kao jato zlatnih mušica. Slušajte: vi želite šetnju. Odredit ćete da osedlaju konje za vaše dvorane i nećaka. Naravno, ne možete dopustiti da ja ostanem sama u dvorcu i uzimate me sa sobom? Povest ćemo i onu djevojku i staricu. - Sve je to jednostavno i lako, samo Pencinger neće izvršiti Zapovijed. Draženić mu je ostavio neke odredbe. - Kakve? - pita ona Ijubopitno. - Rekao je: ako pustim na slobodu njegovu bivšu vjerenicu i majku njegova neprijatelja, onda će kraljevića predati Hrvatima. - Strahovito glupa prijetnja. Nisam li vama predala Korvinova sina? A taj moj čin dokazuje da nemamo nikakve namjere s njim protiv vas. Oslobođenje tih žena bit će u mojim rukama dokaz pred hrvatskim plemićima da ste vi pravedni i niste dopustili na takav bestidni način kršiti pravo i zakon. Vilenu i Kuševićku nas dvoje ćemo izvesti iz dvorca i sav će kraj odati priznanje vama. Onda ne trebate više nikog od budimske gospode. , .^ ;- Kako da ih oslobodimo? .” - Vrlo jednostavno. Nas ćemo
dvoje zagospodariti ovim dvorcem. - Vi i ja? - veli on i nestaje mu daha. - Kako to zamišljate? - Moj prijedlog je nepobjediv. Reći ću vam. Eno tamo barunova bbtkastelana, opet nas uhode. Idemo, veličanstvo, k rimskom poslaniku, ral njega nas nitko neće uhoditi i sve ćemo ugovoriti. “(“tf. |de za njom slijepo kao noćni leptir za svjetlom. Dva sata nakon vijećanja sa Stjepkom i Gordanom otišao je kralj u 392 sobu, našao se s lakrdijašem i predao se luđačkom raspoloženju. PIK, c koračati gore-dolje, uspravljati se i ispitivati dvorsku luduje li pi i • i K ua li mu je korak čvrst, razmahuje se, junački, dok ne ude mladi knez i čudom gleda svojeg ujaka: - Vi ste u svadbenom raspoloženju? - I jesam, dragi moj nećače. Mlad si i pristao. Kako nisi mogao osuditi Gordanu. Smijeh radosti provali iz kraljevih prsa i ne može ga zaustaviti: , Zelen si, dragi moj prijatelju, a ljepotice traže muškarce u najl jcp”vij d < II. Slušaj što ću ti sad reći: trebam tvoju pomoć. Znaš li kakva te mun ada čeka? Ono što najviše želiš. Reci, ali istinu. - Gordanu i bansku vlast. f- Za sebe ću zadržati Gordanu, a tebi darujem u zamjenu banovanje. Sada više ne moram prekršiti zakone, sama Gordana /agcnumi će tvoj izbor. ,- Vi mislite svadbovati dok njezin muž živi? - Možda već počiva pod zemljom. Petar Pan, izmisli lakrdije za m oj o svadbovanje, hoću da natkriliš sve. “- Veličanstvo, nas ćemo dvojica natkriliti sve budale ovog svijeta. I kralj ode s knezom, a Petar Pan se uputi polagano hodnikom i došulja k Stjepku: - Izgubio je pamet zbog svatova. Pripovijedao mi je jutros da se Ciordanir muž nalazi u velikoj pogibelji jer su odrezani i opkoljeni na nekoj visočini. Tome se raduje kralj i stalno misli kako će se oženiti Gordanoir,. Ne govorite gospodi ništa o tome, ionako je duboko uznemirena xhog lomili vijesti koje su stigle s bojišta. Ni riječi joj neću spomenuti, ali recite: od čega je Vladislav pijan Jjao da se napio najslađeg ciparskog vina? - Od pogleda Gordaninih očiju. I pristao je na sve. - Slutio sam. Ali sada mi muškarci moramo zasukati rukave. Je li? Dok je on u riječi, ulazi Gordana, smirena, svjesna svojeg oslobođenja i upućuje svoje saveznike: - Danas će Draženić prevaliti toliko puta da ga nijedan brzoteča ne može dostići i javiti mu što se događa ovdje. A to je najvažnije, jer nije badava ostavio ovdje Lučića da mu odmah pošalje brzoteču ako se
Štogod dogodi. - Lučić neprestano sjedi u dvorištu i motri na sve strane. - Ali sutra ide u potragu za Kuševićem, prema tome sutra ni njega nema. Dakle, gospodo, Pencinger ne smije zamijetiti da se sporazumijevamo. Danas se više nećemo sastajati. - Sad još jedino da sačuvamo mir, a ja ću pokazati da sam strpljiva i vesela jer ću skoro na slobodu. Neka Pencinger i Lučić nemaju odviše razloga brinuti se za nas. - Sutra ćemo se mi brinuti za njih. Iako su pripravili sto brzoteča koji bi mogli pozvati Draženića natrag, mi ćemo imati vremena da uteknemo i Mladenčića otpremimo kanoniku Benku. Njega ne smijemo ostaviti ovdje. 393 PUTEM NA JUG Kanonik Benko rano je ustao i uputio se u šumski dvorac Davoru Antolkoviću. Već je jučer stigao k njemu Galeković da ga vodi tajnim putovima u Pakleni lug. Upravo je htio uzjahati, kad do njega dopre čudna buka. Sluga je provirio iza pukotine od teških dasaka i javio svom gospodaru: - Ide velika lukavačka četa. Jao nama, opet će haračiti Turopoljem nečastivi dotepenci iz Lukavca. Kanonik je pohitao k ogradi i stao promatrati četu što prolazi cestom i kreće na jug. Promatra svakog pojedinog. I prepozna Franju Ferencija i” Draženića. Zazeblo ga je u duši. Nema sumnje: idu nekud haračiti. Što da učini? Poslat će svojeg momka u goričku općinu da tamo obavijesti kapetana banderija i ljude neka se brane. Momka je poslao naprijed, a on je iz daljine slijedio Draženićevu povorku. Ali ona se nigdje ne zaustavlja. Ide dalje, sve dalje. Nakon sat jahanja Lukavčani se još uvijek nisu nigdje zadržali. Čitavo se Turopolje štrcalo i zbunilo, a iz svakog mjesta javljaju o Draženićevu mirnom putu prema jugu. Svima je odlanulo. Benko odluči da odmah odjaše u Pakleni lug. Sve dalje odlazi lukavačka povorka da se odjednom Draženić zaustavi i pokaže svojem drugu Franji Ferenciju na poljanu po kojoj pase brojno blago. - Gle, kakve lijepe marve i dobro hranjene, a naši su momci gladni. Već je vrijeme doručku. Do objeda bit će nekoliko teladi čestito ispečeno. Hajde, Stanislave, s nekoliko momaka uzmi pastiru koliko treba mlade teladi ili što god hoćeš, neka samo bude brzo. Naložite ognjišta pa da se ispeče, a onda možemo putovati bez odmora sve do mraka. Stanislav pode da izvrši zapovijed. Nekoliko pastira što su pazili na blago počelo se buniti i hoće da zaštite svoju imovinu. Bradati lukavački četovoda Stanislav zaleti se medu pastire da ih izbičuje.
Oni potrče natrag, jedan od njih posegne u njedra za prečkom, zavitla i baci je u Stanislava. On se sruši s konja i padne. Ali već su tu njegovi momci. Dižu ga, licem mu teče krv. Pastiri su se postavili na obranu i čekaju. - Sasijecite sve do jednoga. Probušite im utrobu kopljima - viče Draženić, jašući poljem i približavajući im se. Pastiri se dadoše u bijeg. Nekoliko riječi dovikuju u bijegu i jednim zaokretom obiđu Draženića dok je jurio na njih. Jedan udari motkom konja, ovaj posrne, a Draženić se nade na livadi. Digoše se na njega ljudi batinama, vičući: - Udri izdajničku neman, zatući je! On hitro posegne za mačem i udari lijevo, desno, ali u trku su pastiri brži. - Dolaze Lukavčani, bježite! S ceste bace se na poljanu lukavački momci. S njima je Ferenci. Bjesni i kune svojeg druga što se.zapleće na toj poljani i zapovijeda momcima: - Neka vam nijedan ne izmakne ispod koplja. Probodite buntovnike! Lukavčani su gospodari čitavog polja i blaga. Stanislav se brzo oporavio, obrisao je krv s lica. Draženić pristupa k Ferenciju i uzbuđeno raspravlja. Draženićev konj je ranjen i hoće drugoga. - Valjda nećeš opet slati u Lukavac? Zadržat ćemo se čitav dan zbog toga. Evo ti mojeg sivca, a ja ću se zadovoljiti bilo kojim drugim. Nekako ga je umirio i sklonuo da ne šalju u Lukavac. Draženić neće da bude pobijeđen i zapovijeda: - Koljite telad, a drugu marvu vodite u šumski dvorac. Dok se ispeče doručak, dotle su oni već natrag. Pokazat ću Turopoljcima da će moji momci jesti njihovo pečenje kad meni bude volja! I smjesta se dadoše na posao. Zapale ognjišta, naprave ražnjeve i sve je bilo brzo spremljeno. Iz daljine dolaze ljudi s motikama i vilama. Pastiri su im javili što se događa i svijet hoće da brani svoje blago. Ali već su ih momci otjerali do ceste prema kneževu posjedu. Nitko se ne usuđuje približiti naoružanoj četi. Nekoliko plemića ne može ni najhrabrijim desnicama natjerati Lukavčane, a ionako su im odagnali blago. Vraćaju se da obavijeste kapetana banderija Što je počinio Draženić. Sunce se popelo visoko i pripeklo pečenje, oteto Turopoljcima. Velikim noževima režu teletinu i dijele momcima. Svi su posjedali i slasno se hrane. Draženić zbija šale na račun turopoljskih plemića: - Zašto da moji ljudi putuju o kruhu i siru kad imam gdje da ih nahranim pečenjem. Bit ću barem brži na putu. - Zadržavamo se, bit ćemo kasnije u Veneciji - mrmlja Ferenci. - Valjda ti nije žao što će Gordana nešto duže razblaživati
Vladislava u Lukavcu? Neka tome kosturu bude taj bijeli hljeb-i nasmije se dvolično. - Sada bi trebalo još negdje razbiti koju turopoljsku bačvu da momci malo zaliju slasno pečenje. - Prokšen si. Pravo derište - opominje ga Ferenci. - Sva sreća da sam s tobom, inače bi ti putovao pola godine. - Strpi se. Uskoro će se oni vratiti iz Šumskog dvorca pa onda nastavljamo put. U zakloništu mladih boraca stražari javljaju Davoru Antolkoviću da je stigao kanonik Benko. Svi su se plemići skupili u blagovaonici da ga dočekaju. Ulazi u sobu, odjeven u plemićko odijelo, s kacigom i vizirom. Skidaju mu plašt, oslobode ga teškog tereta i ponude mu da sjedne. Svi su se okupili oko njega na vijećanje. - Prije nego počnemo naše dogovore, čujte što ću vam reći. Ono Što se jučer dogodilo pred dvorcem, o tome vam je pričao Galeković, ali danas U zoru prođe pored mene velika povorka, a na čelu joj Draženić. Jelenko skoči kanoniku i svi se uzbune. \ \ “l l i s i - Umiri se, Jelenko, pa ćeš čuti. Pratili su ga čitavim Turopoljem. Nigdje se nije zaustavljao, a čitava je četa opremljena za dugo putovanje. U sedlu je privezano bezbroj svežnjeva, bilo je, dakle, jasno da se sprema daleko. Međutim, na putu k vama nakon jednog sata jahanja spazim u Šikari pastire. Spazivši me, dohiuli su i stali se tužiti da se Draženić bacio na livadu gdje su pasli blago, a njegovi su momci stali hvatati telad da ispeku doručak. Bilo je sukoba. I pripovijeda sve Sto je čuo od pastira. - Pekli su i jeli, a što je bilo dalje, ne znam, jer sam se požurio da uđem u šumu neopaženo. Privikli su se na ovakve napadaje Lukavčana na turopoljsku imovinu pa se ne zgražaju. Više ih zanima kamo je Draženić krenuo s Lukavčanima. Raspravljaju i nagađaju kamo je mogao krenuti Draženić s tolikom četom, noseći sobom čitave svježnjeve robe i prtljage. Ali nitko se ne može dosjetiti. Svi su očekivali da će Draženić skupljati ogromnu Četu i kad je opremi i naoruža, izići na pohod Turopolju. Umjesto toga, on odlazi daleko. Kanonik Benko upozori Davora: - Mogla bi to biti zamka. Njegova je najveća želja da uhvati Jelenka. Radije bi njega dobio u šake negoli poharao Čitavo Turopolje. Svi se slažu s kanonikovim mjenjem. I Davor se zamisli nad tom
izjavom: - Mislite, prečasni, da je to zamka kako bi se Jelenko možda pojavio u svojem dvorcu, misleći da je Draženić otputovao samo zato da Jelenka uzmogne dovabiti u njegov dvorac u Kurilovcu? Taj njegov put svakako je zagonetka i zato moramo biti oprezni - razlaže Davor. Ako uistinu putuje daleko, onda nam to, prečasni gospodine, dolazi samo u prilog. Ako on nije u Lukavcu, našoj su osnovi vrata Lukavca otvorena. - Htio bi da nije zamka jer onda će uistinu biti lako provesti vašu izvrsnu zamisao baš onako kako ste zamislili. - Sad bi trebalo znati, putuje li on uistinu, ili će se možda negdje u noći tajno vratiti. Molim vas, gospodine Davore, dopustite da odmah idem za DraŽenićem -javi se Jelenko - da vidim, putuje li dalje, ili će se vratiti. - Ne pouzdajem se u tebe da ćeš ostati miran ako ga sretneš, dragi moj Jelenko. - Odredite mi čuvare. Evo: Vojka, Pogledića i Cvjetka šimunića i koga još želite. Svi su oni mirniji i hladnokrvniji od mene. Ah” ja njih moram voditi. Poznajem najskrovitije putove kroz šumu i šikaru kojima se može stići u blizinu ceste što vodi na jug. Uhvatit ćemo ga još za dana i vidjeti kamo smjera i Što mu je na pameti. I kanonik i Davor pristali su na Jelenkov prijedlog, uvidjevši da je vrlo važno ako saznaju kamo je krenuo Draženić. Jelenko i njegovi drugovi opremili su konje i krenuli u šumu da traže Draženića i uđu u trag njegovim namjerama. STRAST, LJUBOMORA W U Lukavcu je čitavi dan prošao mimo, a po odredbi Gordane u potpunom zadovoljstvu. T Uvečer su se svi našli u blagovaonici kod večere. Raspoloženje fitavog društva je vedro. Kralj sja, pun ljubavnih nada. Danijel se ne može dosta nauživati jer mu Gordana posvećuje mnogo pažnje i razgovora s r Stjepko je kao uvijek ozbiljan i sređen. Gordana zatomljuje brigu za muža i ne govori o lošim vijestima s bojišta. Nekoliko je puta naglasila svoje /.HUM ihi što će joj se već za mjesec dana otvoriti vrata dvorca kad DKI/LIHL dovede kraljevića. Knez Brandenburg već je od objeda u pripih”Mi Marim. ^. . -IVUL”.L >. . "\^i r:: . Ne može oprostiti svojem ujaku Sto ga je pobijedio i oteo mu Gordanu. Ona to zna i katkad se obna, Brandenburgu ljubaznim riječima. jjgr Htjela bi i njega udobrovoljiti da ništa ne pomuti vedrinu, sklad koji joj je i riu i ni T " nlVmmv u ni izdaleka ne osjeti što se sprema sutra. .Peliu l”_i. izmamljuje svima oko stola smijeh. Samo barun Pencinger nije voljko sjedio medu njima. Bez Draženića i Ferencija ne osjeća se sigurnim. Gordani to ne može izmaći. Obraća mu
se | naglašava vruću želju da Draženićev put u Veneciju što prije završi kako se što prije vratio da ona može svojoj kući: - Odsad ću uvijek biti vesela jer znam da su izbrojeni dani mojeg a točenja, i Nikad je nije vidio lako veselu, a to mu je prirodno i razumljivo. L - Sto ćemo učiniti s vašim kaštelanom? - pita je on. - Još uvijek snalaze vrućice, a sada nema svrhe zadržavati ga ovdje, l nema ga tko Idvoriti. Da ga otpremim u Brezovicu? ••j - Najbolje da ode u turopoljsku kuriju kanonika Benka. To je najbliže. Knez Brandenburg ispija vrč za vrčem, ustaje i polazi k vratima, eturajući. Barun iskoristi priliku da može ostaviti dvoranu, pa uzme kneza ispod ruke i vodi ga na trijem. - .Vaš kraljevski ujak danas se upravo razgoropadio i pomladio, av je blažen uz vašu zarobljenicu. - Nije više moja zarobljenica. Njemu je predala kraljevića. Da sam jto mogao slutiti, nikad je ne bih bio zaštitio kad ste bičevali njezina sina. l * i f •_!_*_?____!”? I. __!*"_. I i_ ! ^*_ ^ ^T_ I- !>._..._" X" A *•< A fA AyJ" milit ^A - Već biste imali i kraljevića i sina. To je kazna što ste se odvratili od “mene. A sada je sve svršeno. \ Pijani knez udari šakom o ogradu trijema: - Umjesto da bude moja žena, bit će moja kraljica. Do đavola! - Kakva kraljica? Nikad to neće biti. - što? Moj ujak govori o svatovima. Nada se da će Damir pasti u “ boju. Ja sam izigran. l) Markgrof Danijel izišao je na trijem i zove kneza u dvoranu da sluša kako Petar Pan oponaša životinje. I odvede ga. ;, Kaštelan Pencinger ide u prizemlje u svoju sobu da razgovara s potkastelanom. Ali ga ne nade. Sluge mu rekoše daje polkastelan u sobi gdje leži ranjeni Mladenčić. "97 I barun ide ravno k njemu. Pod niskim stropom tinja svjetiljka. U kutu, u dnu sobe, leži ranjenik. Ni jednim pokretom ne pokazuje da je zamijetio barunov dolazak. Na drugoj strani sobe spava odjeven potkaštelan. Pencinger mu pristupa i prodrma ga. Ovaj se trgne mamuran od sna i upita: - Zar se nešto dogodilo?
- Ništa se nije dogodilo. Odsad ćeš spavati opet u mojem uredu da mi budeš pri ruci ako ustrebam. Ovoga tu više ne trebaš čuvati. Imaš li vrč vina? Daj da srknem. Hoće mi se razgovarati. Gore mi nije udobno, veselo je kao u svatovima. Kralj je sasvim izgubio pamet. Gordana ga je okupila i omamila. - Razumljivo, sretan je Što mu je predala kraljevića. - Nije samo to. On je zaluđen, očaran, ona mu se umiljava da je pravo čudo. - Ako bi se on njoj umiljavao, bilo bi razumljivo, ali ona njemu. To mi nikako ne ide u glavu. - A meni ide. Znaš li ti kakve su vijesti stigle s bojišta? Hrvati su opkoljeni. Ako se probiju, popadat će kao zrele kruške sa stabla, a lako je moguće da se medu njima nade i njezin muž. Kralj već govori o svatovima. Razumiješ li to? Potkastelan se stade grohotom smijati. - Ne smij se, Čovječe, Verbecijev pouzdanik donio je s ratišta takve vijesti da Damira možemo već gotovo smatrali mrtvim. Zato kralj govori o svatovima. - Ako kralj počini tu ludost i nju uzme za ženu, svi smo predani njenoj osveti. - Kraljeva ludost nije od danas. On će nas jednog dana usrećiti s tom kraljicom, a mi ćemo bježati glavom bez obzira. - Ipak ne vjerujem da bi ona pošla za onaj kostur. - Samo zato da uzme kormilo u ruke i zagospodari nad Bakačem i Verbecijem. Da je još jednom tako star i ružan, ipak bi to učinila. Idi samo gore i pogledaj kako mu se ljubazno smiješi, zavodljivo gleda i posvećuje mu pažnju. - Ali, gospodine kaštelane, Gordana ljubi svojeg muža kao da su se tek uzeli. - Ostavi ljubav. Ova je žena u svemu promišljena i mogla bi pregaziti samu sebe da Hrvatima izvojšti vlast. Za taj cilj učinit će ona što nikome ne bi palo na um. - Dođite sa mnom gore, htio bih vidjeti taj ljubavni par. - Sutra prije podne otpremi Gordanina kaštelana u kuriju kanonika Benka. - A zašto ne u Brezovicu? - Tako je odredila Gordana. Kad izađe na slobodu, bio bi joj zaljubljeni glupan u Brezovici na teretu pa ga se želi riješiti. Sa smijehom odlaze iz sobe, kad ih zaustavi zov s postelje. Okrenuli su se k ležaju. Blijedo svjetlo male svjetiljke osvjetljuje Mladenčićevu bradu u kojoj su obrazi gotovo nestali. Pružio je ruku i doziva kaštelana. Mrzovoljasto mu prilazi i nagne se k njemu. 398 ,- Ovom se čovjeku vratila vrućica. Iz njega žari kao iz krušne peći.
Što hoćete? Ispovijedati se? - Da, ispovijedati. Sjednite. - Nisam ja pop. Vidiš - okrene se potkastelanu - ne prepoznaje me. Ako do sutra ne popusti, nećeš ga trebati ni voziti. Zovi mu mladog popa. - Ne, vas trebam, barune - i uhvati ga za ruke. - Da li se moja gospodarica divno zabavlja gore? - Ljubomor vas muči? - nasmije se barun. - Sami ste krivi što sada nije u vašem naručju. Da ste mene slušali, već biste davno mogli od nje saznati kraljevićeve boravište, a vi biste sada s njom uživali u Brezovici. - Nije mi trebalo od nje doznati ono što sam znao. Na te riječi Pencingera obuzme gnjev. Zar je moguće što tvrdi taj čovjek? - Znali ste gdje je on? - Kako ne bi znao kad su ga meni povjerili da ga odvedem. Barun još više plane. On je, dakle, znao kao i Gordana. Osjeća to kao udarac pesnicom u lice pa razdraženo skoči, razvikuje se: - A vi ste Šutjeli? Tvrdokorno ste tajili i poigravali se sa mnom, Čineći se da ste moj savjetnik? - Svatko bi to učinio kad bi osjećao tako strastvenu ljubav kao ja. Pencingera obuzme pravo bjesnilo nad čovjekom koji mu je svojom Šutnjom zadao tolike muke i osjeti želju da ga za šutnju čestito kazni. - I još se usuđujete meni priznati da ste me varali pod mojim krovom gdje mogu učiniti s vama što me volja. To je prevelika drskost, a platila vam je to ona. Udarila vas je bodežom kad ste tražili cjelov. Vama se ulagivala da Šutite, a Danijela je primala k sebi noću. On je lijep, pristao mladić i rugao se vašem obožavanju dok je grlio njenu ljepotu. Sad imate svoju plaću za šutnju. Ranjenik noktima grebe po pokrivači, svakog časa otvara usta, škripi zubima, a oči mu se ljeskaju. Barun ga draška: - I pravo vam budi. Pokvarili ste i onu omamljujuću večeru, a sad, umjesto u vaš naručaj, pala je u naručaj jedne odlične ličnosti. Mladenčić se uspravlja i sablasnim šapatom izgovori: - U naručaj kralja Vladislava? Čuo sam sve Što ste govorili ovdje potkastelanu. Nisam spavao i makar me pali vrućica, još mi sluh nije zamro. - Čuli ste? To bolje. Sad barem znate da ste prezreni i prevareni. Drugo niste zavrijedili. - Danas mi je sve jasno, danas sve znam. - Svršeno je, čovječe. Drugi će milovati njenu ljepotu u Brezovici gdje vi nećete više nikad biti kaštelan. Bukti oganj u ranjenikovoj duši. A iz požara vrišti glas uvrede odbačenog, prezrenog. Zapljuskavao ga val divlje želje za osvetom. Osveta, osveta! - buni se čitavo njegovo biće. U želji da ga kazni
zbog njegove šutnje, Pencinger ga još udari posljednjim udarcem: - Sam mi je knez rekao da ludujete za njom, a ona ne zna kako bi se 399 l f oslobodila vaše ljubavi. I on je odredio da vas se makne iz one izbice u kojoj ste imali mogućnost čuvati Gordanu za sebe. Debele kaplje znoja cure čovjeku sa čela i čini mu se da će se zagušiti jer je digao glavu da uhvati zraka. - Tu, na ovoj postelji, pošto vas je udarila bodežom, mogli ste mi sve odati. Pozivao sam vas na to, a vi ste šutjeli. - Jer mi je mladi rimski poslanik donio njenu poruku kojom se istinski ispričava za ono stoje učinila u uzbuđenju, l to je, eto, bilo samo zato da u meni zadrži šutnju i pobudi u meni nadu da će ipak biti moja. - A sad će biti kraljeva. Varali ste mene da sačuvate nju. Kad čovjek hoće igrati kocke na dvije strane, moram imati malo više pameti, a mnogo manje strasti. Sad razmišljajte o tome do sudnjeg dana. Osjećao se lakše što ga je tako napatio i time se osvetio za njegovu šutnju, a onda ode k vratima zajedno sa svojim potkastelanom. Opet ga zaustavi glas s ležaja: - Ne razmišljam više ni časa. Reći ću vam sve. , ;|-- Sad je prekasno, gospodine moj. ; - Nije prekasno. - Ako ste sve čuli što sam pripovijedao potkastelanu, onda znate da već imamo kraljevića. ““ •"“•• - Nemate. “•"“"•” “•”“"; !-”-^>"*•”“ .,"- Imat ćemo ga kad ga dovede Draženić. • ““<•• ,;fi": - Ne može ga dovesti. Još jače naglašene riječi osupnuše baruna i polako sepribliži čovjeku na postelji, promatra ga i veli: “ - Gordana je napisala pismo da se dječak izruči. - Svojom rukom? . .i!A”- I svi smo ga čitali. (•” - Kamo je upravljeno pismo? *•;••,.";"- U Veneciju. ,,_ . •"•(*”••••• - Vratit će se bez dječaka, gospodine barune. Gledajući pred sobom čovjeka kojim vlada vrućica, posumnja u njegove riječi: . - Želite se osvetiti Gordani, optužiti je pred kraljem da ga je oblagala? .”i”}”“: i1. - Ta oblagala ga je. Čovjek tvrdi to odviše odlučno. Barun odluči da ga ispita, g.-,,,
- Dječak nije u Veneciji. ; Odgovor strese baruna, a opet nešto se kosi sa stvarnošću: - Ali čujte, Mladenčiću, ako dječak nije u Veneciji, onda Gordana ne može na slobodu. Naprotiv, zamjerit će se kralju, a ona jedva čeka Draženićev povratak, njena radost nije namještena.tu sam opet majstor ja da dobro prosudim. Zlobni smiješak rastegne Mladenčićevo lice: fr""*1 _ Dječak je doista bio u Veneciji i kad se Draženu: vrati bez njega neće se kralj moći razljutiti na Gordanu. Ona će nevino dokazati da nije kriva ako su ga nekud odveli. - I opet ne može na slobodu. Dakle, zašto bi lagala? - Lukava žena zna zašto, tko je može prozrijeti? - Da je mene nadmudrila? - pita se Pencinger i onda sjedne kraj Mladenčića: - Gordana vas je otpustila, neće vas više u Brezovici a i ovdje joj smetate. Kralj neće otići iz dvorca, a sigurno je kani posjećivati. Dakle, vama ostaje još vremena da joj pomrsite račune s kraljem. Samo, budete li govorili istinu. Ako ozdravite, časti mi, Draženićevim zagovorom vratit ću vam vaše imanje koje su vam oduzeli. Barun osjeća kako Mladenčićeva ruka dršće, a glas mu pisti: - Ne trebam imanja. Nju... nju hoću. - Dokažemo li kralju daje lagala, on će je odbaciti. U tom slučaju mogu je još uvijek pokloniti vama. Ali ako je lagala, dokažite. - Dječak se ne nalazi više u Veneciji, nego... ji . - U Hrvatskoj? W, - U Slovačkoj. !fe/i- u kojem mjestu? - Visoko nad rijekom Oravom uzdiže se pećina. S jedne strane spušta se strmoglave u rijeku, a s druge strane prema cesti također je strahovito strma. Konj ne može doprijeti do vrha. Taj grad bio je vlasništvo pokojnog bana Ivaniša Korvina. - Tamo je taj vaš kraljević? |, - Da, tamo je. - Kakav je to dvorac? Čiji je? - Pripada groiu Mihajlu Sandreskom. On i grofica veliki su prijatelji Gordane i njena muža, još iz doba dok su oboje bili na kraljevskom dvoru. - I taj je grof uzeo u zaštitu tog dječaka? - Da, ali ne stanuje u dvorcu, već na nekom drugom svojem imanju. Dvorac je sagrađen vrlo davno, a kad bi provalio neprijatelj, tada bi se grof s obitelji preselio tamo da se zaštiti. * - Zar je tako nepristupačan? -i •. v” k ;,- Ni vojska ni konj ne mogu doprijeti do dvorca.; -AI<. “t Ij. - Tko je odveo dječaka onamo? . :;
|f, - Ja glavom, na Gordaninu zapovijed, ravno iz Venecije. s - Kada? - pita lukavački kaštelan. ! - Prije osam tjedana. Još sam u hrvatskom taboru izvjestio pordanu i Damira o tome, dan prije nego što sam se s njim vraćao ovamo. - Kome oni smiju predati dječaka? - Tamo je nekoliko fratara kojima je grof darovao stan. Oni dječaka poučavaju u svim znanjima. - Kome će predati dječaka? :.” - Damiru, Gordani ili meni. - Ako ne dođu po dječaka oni ni vi, već netko treći, Što ima učiniti da mu ga fratri izruče? 400 Wl 6 GORDANA VIII Čovjek malo zastaje kao da je iznenada zadrijemao ili umro. Pencinger se sagne k njemu: - Slabo vam je? - Da, slabo. Ali osveta me liječi... - Dakle, što da učini onaj koji dođe po dječaka? Da donese kakvo pismo. - Da, pismo s pečatom gospodina Damira, ili Gordane, Lovre Iločkog ili moje ako ne bi bilo nikoga od ostalih. Još i lozinku. - Kako glasi? - "Sloboda Hrvatima!" Teško dišući, čovjek klone i zanijemi. Prestrašeni Pencinger naloži potkastelanu: - Umrijet će ako mu brzo ne pomognemo. Šalji liječnika, a ti se požuri i uzmi pisaći pribor. Čovjek pohita iz sobe. Baruna trese groznica od onoga Što je Čuo. a još više od straha da Gordanin kaštelan ne umre prije nego mu preda pismo. - U prsima me peče kao da sam progutao žeravicu - veli Mladenčić. - l slabo vam je jer sigurno niste danas Čestito jeli? - Ništa nisam okusio. Nema gladi, kad je u duši bol. - Odmah ću vam donijeti lijeka, i vina i jela da se okrijepite. Pogledat ću. Mladenčić digne glavu, podupre se i zaustavlja baruna: - Kralju, kralju idite odmah. Recite mu sve, prije nego što se digne od stola, prije nego ode s njome u svoju ložnicu... prije neka zna da je odbaci, odgurne... Glas mu zamre i on opet klone. Posljednje ga sile ostavljaju. Trgnuo gaje iz polus vijest i barun Pencinger. Na neku dasku stavio
je pergamenu, dao mu u ruke pero i ponukao ga neka fratrima piše pismo. - Moram to imati i pokazati kralju. Bit će nepobitan dokaz da ste rekli istinu. Žurite se pisati dok ono dvoje ne ode u kraljevu ložnicu. Drhtavom, znojnom rukom hvata on pero i piše. Kaštelan Pencinger čita tiho. Obuzima ga potpuno uvjerenje. Mladenčić je rekao istinu. Posljednja izreka je dovršena, još potpis. Sad skida barun ranjeniku s prsta pečatnik i začas je pismo smotano i zapečaćeno. - Sad idem kralju - veli barun. - Ali još mi recite ukratko: Hrvali su se urotili protiv Ljudevita IV, sina kralja Vladislava? Zato skrivaju toga dječaka? - Ne znam, meni ništa nisu govorili. I sklopi oči. Liječnik ga odmah pogleda i kaže da se bolest pogoršala. Barun brzo ostavi sobu. Liječnik dade Mladenčiću lijek pa i on ode. Tek što su utihnuli njihovi koraci, Mladenčić otvori oči, dugo gleda u polumrak i prati u mislima Pencingera korak po korak kako odlazi kralju, šapće mu, pripovijeda, donosi njegovu ispovijest, a svaka riječ gasi kraljeve osjećaje prema Gordani, pretvara ih u bijes i Ijutinu. I već na pragu njegove ložnice ruši se ona duboko ispod stuba. Ruši se sama 402 samcata. I onda dolazi on. Uzimaju u Brezovicu da bude njezin gospodar do smrti, osvetnik do smrti. "Ako se Damir i vrati, bit će prekasno. Ako se ne vrati, plaćat će ona kruto svoju podlu prevaru koju je izvodila sa mnom. Plaćat će ona bodež koji mije zarinula u prsa, zagrljajem svojim platit će moju muku. Ne dam da svoje tijelo preda suhim koštunjavim kraljevim rukama." Ponovo prati u mislima Pencingerove korake: "... Sad mu je pokazao pismo. Sad ona već blijedi, strepi... kotrlja se, pada nizbrdo." Mladenčić klone pa se opet pridigne. "Ne, ne smijem umrijeti dok ne vidim kako je baca niz stepenice prijestolja, samo da to jednom vidim i daju primim u naručaj, uzmem u ropstvo osvete..." - opetuje čovjek i sklapa oči. U sobi je tiho. Onda se čuje disanje. Plamen svijeće titra. * * * Drugog dana vladao je u dvorcu mir. U prvom katu svi spavaju. U dvorištu sluge i služavke polaze za svojim poslom. Straža na kulama i u veži mirno sjedi kao da je ništa ne zanima što se događa oko dvorca. Polagano zijevajući, izlazi potkastelan iz svoje sobe u prizemlje.
Ide okolo, popne se opet u kulu i opet silazi, nadgleda družinu. Izvršio je dužnost i vrati se u prvo dvorište gdje ga dočeka kaštelan Pencinger. - Gore je sve mirno, još spavaju. }fyf- Neka samo snivaju slatki san. Prisjest će im. “••”""- Pazite, gore na trijemu vidim lakrdijaša. (. { - Prisluškuje? Raskrinkat ću i njega. Svi će doći na red. ; Onda barun krene u sredinu dvorišta i šeće gore-dolje, ne obazirući se na trijem, gdje stoji Petar Pan, naslonjen na stup, zuri nekud daleko kao da ga ništa ne zanima na ovoj zemlji. Onda i on stade šetati trijemom. Glavu spusti dolje. Dvorištem još uvijek korača barun. Ljubopitnost ga ne pušta. Stalno se kreće na tom dvorišnom prostoru. S druge strane dvorca na suprotnom trijemu spazio je kneza Brandenburga. To ga začudi. Još nikad nije vidio kneza da ustaje tako rano. To ne da Pencingeru otpočinuti i stalno korača dvorištem, a ispod klobuka žmirka na kneza. Odjeven je potpuno kao da nekog očekuje. Iza kneževih leda pojavi se markgrof Danijel, l on je potpuno odjeven. Čudnovato kako su se svi odjenuli. Valjda ne kane danas proslaviti svadbu? Pencinger ne zna zastoje danas osjetljiv na svaku kretnju i pojavu u dvorcu. Sve ga uzbuđuje i nastavlja svoju Šetnju, ali pomno pazi što se gore događa. Tada opazi daje Petar Pan opazio kneza i njegova bratića, pošao k njima i glasno primijetio: - Kneže, vi ste danas ili zlo sanjali, ili loše spavali kad ste tako uranili. - Pravo veliš. Loše sam sanjao jer sam prerano legao. Ne prija mi kraljev kućni red. Ne mogu rano leći i rano ustajati. To nije za mene. - Ni za mene - veli markgrof Danijel. - Upravo smo nakanili 403 zamoliti kralja neka nas ne muči svojim odredbama o ranom spavanju. Nijedan od nas dvojice nije otpočinuo. Sve to Pencinger sluša. U miru i tišini dopire njihov razgovor točno do njega. Pogledao je gore da bi pozdravio kneza, ali ovaj ne gleda dolje. Mladi Brandenburg stoji sa svojim bratićem na istom mjestu, zijevaju, a Petar Pan odlazi u četvrti okvir trijema, pokuca na kraljevim vratima i ulazi. Kralja nađe odjevenog. Uzeo je najljepše haljine, uredio se i namirisao. Petar Pan stade njuškati: - Samo firentinski konji tako jako mirišu. Tamo je običaj da svaki gospodar svojeg konja namiriše kao mladu na vjenčani dan. Vladislav se nasmije i žmirne na svojeg lakrdijaša: - Možda i jest vjenčani dan?
- A vi ste mlada, veličanstvo? Za koga se kanite udati? Za kraljevsko žezlo? - Vidjet ćeš. Samo Čekaj. A sad mi reci gdje je Pencinger. - Upravo mjeri koliko je stopa dvorište dugo i široko. To ga danas strašno zanima. - Valjda nas ne uhodi? Ili nešto sluti? - Od same srčanosti, veličanstvo, tresu vam se kosti. Uvjereni ste da Pencinger zna što će se danas dogoditi. Dok sam bio dječačić i odlučio krasti sa stabla kruške, smatrao sam da mi se na nosu pozna što sam naumio. I vi ste dječačić. - Ne rugaj mi se, Petar Pan, zar ne vidiš koliko sam hrabar i odlučan? ,”."“ - Vidi vam se to na nosu i na koljenima. Klecaju čestito. - Udario bih te da si mi bliže. “• - Ubrali biste i zvijezde s neba da su vam na pladnju. Čuvajte svoju snagu za Pencingera. Lučića više nema. Jučer je otišao tražiti plemića Kuševića, dakle, jedan neprijatelj manje pod ovim krovom, borba to lakša. - Idi, Petar Pan, gledaj što radi Gordana. - Teške li muke pogoditi. Misli na vas i dočarava vašu ličnost u bojnoj opremi vaše hrabrosti. - I vidjet će me, jamčim. Jesu li ustali knez i Danijel? - Obojica već Čekaju na trijemu vaše zapovijedi. Sad im možete kazati stoje njihov posao. Plemenita gospoda Gordana nije imala odviše povjerenja u pijanu glavu mladog kneza i savjetovala je da mu tek pred doručak saopćite što da zapravo radi. U trijeznom stanju je podatan i poslušan, ali sad će se s užitkom prihvatiti vaše zadaće. Zurite se izdati naloge jer će za jedan sat doručak biti na stolu. - Zovi ovamo obojicu, a ti” idi Gordani i kaži joj: sve će biti kako ona želi. Petar Pan ide na trijem, dade znak knezu i Danijelu pa se udalji. Oni su otišli trijemom i ulaze kralju Ijubopitni zašto ih je tako rano digao iz postelje. Petar Pan”po hi ta na lijevu stranu gdje ne mogu doseći barunovi pogledi s dvorišta. Kucne malo na Gordanina vrata i ulazi. Stjepko i Gordana u živom razgovoru stoje isred sobe, puni napetih iščekivanja. Čim spaze lakrdijaša, zasipiju ga pitanjima: - Sto je s kraljem? Još uvijek odlučan? - Dok misli na vas, Gordana, hrabrost ga ne ostavlja - veli dvorska budala. - Savjetujem vam, plemenita gospodo, da sjednete kod doručka vrlo blizu njega i stalno ga darujte zamamnim pogledima. Polažem svoju glavu pred vaše noge da mije smjesta odsječete ako se naša kraljevska kukavica neće okititi viteškom hrabrošću. Zakimala je glavom i skupila obrve, a on digne ruku i prišapne:
- Ni za živu glavu ne sumnjajte u sebe. Nanijeli biste grdnu uvredu svojoj snazi. Znam što velim, a i vi ste sigurno svjesni svoje moći. - Ne velim da nisam, ali moja je moć isto tako velika kao i njegova kukavština kad ugleda Pencjngera. - Za vašu ljepotu pretvorit će se kukavac u lava. Siguran sam. To možda sluti ovog časa i sam Pencinger. Nekako je i on odviše uranio i stalno korača dvorištem. Goni ga nemir. Osjeća u zraku vašu snagu. Vi ste danas naročito divni, plemenita gospodo. Molim, oprostite mi, moram to primijetiti. Nešto vam neobično sja u očima. To je sigurno od sreće i vatre što ćete uskoro počivati u naručju kraljevskog mladenca. - Ne brbljajte, Petar Pan. Stjepko se zgraža. Nije to za njegove uši. Mladi svećenik ide polagano k prozoru. Izdaleka pogleda dolje pa se opet vraća, a Gordana počne koračati polagano gore-dolje i uzdiše: - Od onog časa, kad je onaj glasnik donio tako loše vijesti s bojišta, duša mi je uznemirena, a tu moram glumiti kao da sam na vašem mjestu, Petar Pan. - Nije lako biti dvorska budala, je li? Oko mene same budale, a ja moram nastojati da budem od sviju najbudalastiji. Medu čitavom vojskom glupama da budem najgluplji. Nasmiješila se, a on pljesne od radosti. - Ipak sam uspio vaše usne zakititi smiješkom koji vam je potreban za današnji doručak. Izašli su svaki svojim putem, a Gordana ide Kuševićki da je ohrabri kako će danas izaći iz dvora zajedno s Vilenom. JURIŠ NA SILNIKA “*U blagovaonici se okuplja čitavo društvo. Knez, markgrof Danijel, Petar Pan. Onda dolaze Stjepko i Gordana. Svi promatraju Šuteći, jedan drugoga, zete pročitati s lica hrabrost i odlučnost. Paž navijesti kraljev dolazak. Sav napirlitan ulazi u sobu. Omamljujući miris širi se iz njegove haljine. Male mu oči sijevaju kao dvije male svijeće iz tamnih rupa. Blijedo lice se zarumenjelo. Sav gori vatrom nekog očekivanja. :• Iza kralja idu dva paža, kaštelan Pencinger i gospodin Benedik. Sjedaju za stol, sluge nose zdjele i vrčeve. 405 i Započeli su jesti. Svi šute. Ne znaju započeti razgovor. Gordana nije izgubila prisutnost duha i okrenula se kralju: - Vaše veličanstvo danas upravo sjaji zdravljem. - Dobro sam se naspavao. Ali gledajte moje nećake. Lica su im kao
onaj pepeonik pred kaminom: siva, bezbojna. Neću im odsad dopustiti da piju do zore. Valja Čuvati svoj život, a ne svoje snage razbacivati kao da se mogu kupiti novcem. - Zanima me, hoće li kralj uspjeti da održi gospodu na uzdi. Bojim se da su odviše privikli bančenju do bijele zore, a ustali bi tek o podne. - Što bismo danas radili čitav dan? - pita Danijel. - Ako bih morao rano ustajati, poludio bih od dosade - veli knez. - Ne znate što biste radili? Ovako mladi momci? Već ste sasvim uscrvali kao kakve stare mješine. Drugi mladi vitezovi u Budimu već zarana sedlaju konje i odlaze u posjet prijateljima, idu u lov, nadziru svoja imanja. A ti Đuro? Sjediš ovdje kao da ti je osamdeseta. Kad si posljednji put izjahao? Reci. - Časti mi, ne znam, moj ujače kad je to bilo. Ali za imanja se brinu drugi. - Zašto ne ideš u lov? Živiš kao starac. Ja sam u Budimu posljednjih mjeseci gotovo svakog drugog dana dao sedlati konja i po nekoliko sati dnevno odlazio iz cKora. Posljednje vrijeme to mije bila najmilija zabava. - Pravo velite. Ne bi bilo zgorega da jednom već malo okušam sedlo i ja. l ti Danijele. Je li? - Svejedno mi je. - Da, ići ćemo zajedno. Ja sam se već i odviše odmorio u ovom dvorcu. Upravo želim osjetiti pod sobom sedlo i nadisati se malo šumske svježine. Hoćeš li i ti s nama, Danijele? A vi, također, časni gospodine? - okrene se on k Stjepku. - Vrlo bih se radovao da me pratite. - Hvala na pozivu, veličanstvo, vrlo rado, ali zaštitniku plemenite gospode ne dolikuje da odlazi dok bi nju mogla stići čija osveta. Neka mi bude oprošteno ako sumnjam da bih gospodu smio ostaviti samu. Ali evo prijedloga, veličanstvo. Gospoda vam je predala dječaka zbog kojeg ste je zarobili. Niti hoće niti može bježati. Dakle, mi bismo, veličanstvo, i nju mogli povesti. - Dobro je, neka bude tako - reče kralj. - A vi, gospodine Pencingeru, dođite s nama da strogo nadzirete našu zarobljenicu. - Nemam više razloga bježati. Znam da ću uskoro na slobodu, a Korvinovu sinu sam i ja donekle skrbnica, dakle, želim ga dočekati ovdje. Vrlo se dobro osjećam u ovom društvu - i zamamno pogleda kralja. Taj pogled osjeća on u kostima i čitavom biću, preporada se i naloži gospodinu tajniku Benediku: - Idite dolje i naredite neka smjesta osedlaju konje za sve nas i za našu momčad koja će nas pratiti. Želim izjahati. Benedik ide Pencingeru. Kao da mu je nešto palo u oko, stade treptati. Sasvim vedro i veselo gledaju svi oni bradatog kaštelana.
Očito je iznenađen, ali ne prosvjeduje, dakle, sve ide divno. Petar Pan upada sa šalama na račun svojeg jahaćeg konja, a kralj mirno odgovori kaštelanu: 406 - Vi ćete, gospodine barune, odrediti da mi sedlo ne pokriju grimiznim pokrivačem, nego običnim. Neću da svijet nasluti moju prisutnost u ovom dvorcu. Napokon se barun snašao od prevelikog iznenađenja. Svi napeto čekaju njegov odgovor. - Neizmjerno sam sretan što se vaše veličanstvo osjeća tako dobro i želi izaći. - Već je krajnje vrijeme da pogledam ovaj kraj. S nekim očajnim izrazom gleda on kralja i zapinje s odgovorom: - Bojao sam se navijestiti kralju, ali sad više ne mogu tajiti što se dogodilo. Svi ga pogledaju. On spusti bradato lice na prsa, nakrivi usne i poprima izražaj žalosti, a kralj upada: - Što se dogodilo? - Nešto nečuveno. Gospodin Draženić odredio je Lučiću da skine lance s mostova i sakrije ih. Ne mogu spustiti most preko vodenih utvrda. - Lučić je skinuo lanac? Zovnite ga ovamo, smjesta! - Nije više u dvorcu. “••”•" Kralj osjeća što znači ta nevjerojatna vijest i vikne: • if^”?1 • “ •”" - A vi niste imali pri tom nikakva udjela? :”;i!J*L > - Nisam, tek danas sam to doznao od potkastelana. Učinio je to po Draženićevu nalogu, a onda noću pobjegao. - Kako je izišao iz dvorca, ako je skinuo lance? - Draženić ga je dao nekim čamcem otpremiti, a onda su čamac opet izvukli. Tako vele straže. - Draženić vama ništa nije navijestio? - Ne, veličanstvo, ništa. Baš me to ispunja gnjevom. Kraljeva ljutnja raste. Ne bi se ni maknuo da ga već sada ne prožima užitak koji je tako blizu. Rukama se upre o stol, oči zapilji u kaštelana. - Meni se Draženić nameće za tamničara? Jeste li to kada čuli, ljudi? Mene kane zatočiti u dvorcu mojeg nećaka? - Ja sam ovdje gospodar - veli odjednom knez. Pencinger u čudu gleda toliko razmahivanje. Gordana se javi umirujući m glasom: - Umirite se, veličanstvo, i vi, kneže, nije to baš tako velika nesreća. Ako je Lučić skinuo lance, uvijek se mogu ponovo navući. - Da, smjesta neka se lanci navuku na kotače - zapovijeda Vladislav odlučno. - Odredite to smjesta, kaštelane - i gleda strogo baruna. Ovaj se tako klanja pokorno i onda ponizno odgovara:
- Kad bih znao kamo su te lance metnuli, već bih bio davno popravio tu drskost i ne bih kralja uzbuđivao tom vijesti. - To kralj nije mogao očekivati. Što sada? Zar neće još danas grliti ovu prekrasnu ženu Što stoji tako blizu njega? l zaokruži pogledom oko stola, hoće li mu tko priteći u pomoć. - Lučić je sakrio lance, a da nitko nije vidio? - pita knez. - Nitko. Ni ja - tuži se barun. “""*• U to nitko ne vjeruje, ni Vladislav. A Stjepko primijeti: - Svakako nečuveno. Kad bi se u dvorcu iznenada pojavio požar, bilo? r;"-, Dvorski lakrdijaš vikne: , ,;). - Poskakali bismo svi u vodene opkope i plivali. IMU. Pencinger se ne osvrće na Petra Pana, već se ispričava kralju: - Sve sam i ja to mislio, veličanstvo. Strahovito sam bijesan na Draženića. Očito je to učinio da nitko ne bi izveo iz dvorca njegovu bivšu vjerenicu. - Čudno - vikne Petar Pan. - Niste više dobri prijatelji? Gospodin Draženić određuje, u ovom dvorcu protiv vaše volje i vašeg znanja? - Ne pita vas nitko ništa - okosi se barun na Petra Pana. - Ali ja imam pravo govoriti onda kad pitaju vas i kad ne pitaju mene. Gordana uporno gleda kralja. Dok je Pencinger dovikivao lakrdijašu, ona mu šapne: - Sve je to ugovoreno. Neka vam izruči druge lance. - Smjesta odredite kovačima neka mi stvore lance za most. Bit će dosta svakojakih lanaca u dvorcu. .*;;•:- Nema tako jakih da bi mogli držati most. ,"jj vN;i Vi •>.*”•":!;. včjV- Koliko treba vremena da se zgotove novi?..V^* “.$\x.fj"f.•:”••••• - Barem osam dana. <(,a >^(, ;W.,”-H, . •• Vladislav očajava. Okreće se Gordani i pogledom traži pomoć. •.. ••. - Veličanstvo, neka Petar Pan prepliva opkope, ode u moj dvorac, tamo ima dovoljno lanaca jer - i ona sad naglasi - svaki dvorac ima u pripravi još jedan par lanaca ako bi onaj na mostu pukao, što je razumljivo, vječno ne traje. Kako vidim, kneževski se dvorac nije opskrbio u tu svrhu. - Dobro, ti ćeš odmah otplivati i odjahati u dvorac plemenite gospode, a ona će ti izdati naloge - naređuje Vladislav Petru Panu. Gordana određuje: - Recite mojem kaštelanu da vam izruči lance za mostove koje čuva u južnoj kuli. - Ne može se iz dvorca, l vežu je Draženić zaključao i ključeve ponio sobom.
- Laže - šapne Gordana kralju. - To je laž - vikne kralj. - Sve je to laž, to ste vi izmislili da mi spriječite izlaz iz dvorca. Dostaje, dalje više neću podnositi takvo nasilje. Pencinger zapanjeno pogleda kralja, ovaj se okrene svojim nećacima i dade im znak. Mladi ljudi su to čekali pa skoče k Pencingeru. Iznenađen kraljevim postupkom i prijetećem stavu njegovih nećaka, trenutno izgubi prisutnost duha, osjetivši daje tu nešto dogovoreno protiv njega. Odluči da potrči prema vratima, trgne iz pojasa mač da se brani, zove na trijem u pomoć svoje ljude. Zakasnio je. Kraljevi nećaci su znali što moraju činiti i već na prvom koraku zgrabe Pencingera za ruke. Svaki za jednu da ne može do oružja. Petar Pan baci se sada k njemu, skoči preko stolica i preko stola kao 408 mačak Za njim se sve ruši i razbija, zgrabi držak Pencingerova mača pa ga i/\ uče i/ km iia, odbaci i već ima u ruci debelo uže. Veže barunovo tijelo. K i alic\ i nećaci svinuli su mu ruke da Petar Pan može bolje svezati. Barun Pencinger, gospodar knežev, kraljev i Gordanin leži na zemlji. Petar Pan skoči do jedne škrinje. Nešto zazveči. Lakrdijaš digne neke lance s okovima i ruga se: - Gospodine kaštelane, tu je lanac. Tu ste ga sakrili. Klekne do njega, sputava barunovo tijelo i zlurado se smije: - Kad biste vi znali, barune, kakav je to nebesjd užitak vaš trbuh. To sam uvijek želio. Već sam mislio umrijet ću bez tog užitka. - Urota protiv mene! - bjesni Pencinger, prevrćući očima što sipaju mržnju i strah, a Petar Pan se zabavlja, uživajući u svojem zarobljeniku pa dovikuje kralju: - Vladislave, kako se usuđuješ urotiti protiv njegova veličanstva Sigismunda Konrada Pencingera? Još si mene upleo u tu urotu? To ti nikad neću zaboraviti, Vladislave. Jao tebi, kad ovaj kralj, pod mojim koljenom, opet zasjedne na svoje prijestolje. Gordana je ustala od stola. O licu joj titra pobjedonosni smiješak. Napokon se kralj odvažio održati svoju riječ i kaštelana maknuti s puta. Kralj zapovjeda pažu koji se ukočio kod vrata. Prestrašeni paž potrči dolje, a kralj se obraća Gordani. Ona mu tiho Šapće što da čini. Dok ona upućuje Vladislava, dolje u dvorištu potkastelan preneraženo sluša što mu pripovijeda paž i gotovo bez daha na kraljev poziv trči gore. Njegov gospodar barun Pencinger uistinu leži svezan, a Vladislav oštro zapovijedajući pita:
- Gdje je lanac s mosta? - Veličanstvo, ne znam. Skinuo ga je Lučić, tako vele stražari. Ni gospodin barun nije o tome ništa znao. - I ti ćeš u tamnicu - vikne na njega kralj - ili će lanac biti odmah ovdje. Potkastelan zadršće. Čini mu se da je kralj poludio. O njegovoj se slabosti pronose poslovice, a sad tu viče, zapovijeda i veze baruna Pencingera. Ne usuđuje se prozboriti ni riječi. - Ne znam ništa - veli potkastelan i gotovo pada na koljena. Onda kralj dade pozvati straže s kule i stade ih ispitivati. Ljudi su pred njim zadrhtali i priznali: - Sve nas je poslao u drugo dvorište Lučić i zabranio nam je da dođemo blizu. Kad smo se vratili, nije bilo lanaca na malom, ni na velikom mostu. Kotači su bili prazni. A ni ključa od ulaza. - Svatko tko se usudi suprotstaviti mojoj zapovijedi gubi glavu. Jeste li čuli? To objavite svim momcima i svima u dvorcu. M- Ljudi se sagnuti gotovo do pola u strahu i trepetu, a kralj nastavlja: “ - Kako dugo treba da se zgotove ključevi za vežu? ft>: Do - do - prije zalaza sunca - veli potkastelan. “.; - Lažeš, nakon objeda moram imati ključ. -.< Okupili se Petar Pan, Stjepko i Gordana da vijećaju može li se ključ 409 prije napraviti, ali Stjepko upozori da svi ti ljudi očito drže s barunom i mogu otezati. Gordana odluči: * - Onda ćemo vrata razbiti sjekirama, premda su željezom okovana, a preko vode možemo dotle napraviti splav, od jednog kraja opkopa do drugog. Smjesta neka se ide na posao, a ovu dvojicu dajte, kralju, otpremiti u tamnicu. I on pozove sluge i naredi da potkastelanu svezu ruke. Kad je bilo sve svršeno, lakrdijaš pita: - Veličanstvo, trebate li mene za tamničara? Ja sam spreman da s najvećim užitkom preuzmem tu službu. - Slušat ćeš zapovijedi mojeg nećaka kneza. Neka dođu sluge i otpreme baruna i potkastelana u tamnicu. Ti ćeš, Đuro, preuzeti zapovijed nad svima u dvorcu. Ne pusti s oka ni jednog čovjeka. Idi dolje i svojom rukom zaključaj vrata iza ove dvojice koji se usuđuju svojeg kralja zarobiti i lagati mu. - Ne lažem, veličanstvo - veli Pencinger. - Ne bih se to usudio. Draženić je tako odredio bez mojeg znanja. - Gdje je lanac? A gdje ključ? Kažite mi i oslobodit ću vas sramote. Ako ne kažete, znajte, nijednog časa ne možete više ostati u službi mojeg nećaka. Ne znam, veličanstvo. Ne znam ništa. Lučić je odnio lanac i ključ od veže.
- Tko je trovao, taj će i lagati - usklikne Petar Pan. - Da, htio me otrovati - vikne ljutilo knez. Smatra krivcem baš Pencingera što nije on, knez, dobio u ruke kraljevića niti stekao Gordanu pa se osjeća sretan da mu može učiniti nažao. I preuzima vlast u svojem dvorcu, određuje da Pencingera vode u tamnicu. Za njim ide Petar Pan i stade glasno plakati: - Ja sam jedina narikača u ovom sprovodu za siromašnim barunom koji me htio ubiti i baciti u opkope i slao mi pozdrave britkih kopalja. I odlaze iz blagovaonice. Stjepko, Gordana i Danijel ostali su s kraljem. - Bilo bi dobro - veli ona - ipak potražiti taj lanac. Mora negdje biti u dvorcu. - Spreman sam na sebe preuzeti tu zadaću - veli Danijel, sretan što može lijepoj ženi učiniti uslugu. Kralj pristane i odredi neka ide dolje i pretraži čitav dvorac. I on ode da smjesta izvrši zapovijed. - Dakle, veličanstvo - primijeti Gordana kad je Danijel izašao - već su prije odlučili da vas ne puste iz dvorca. A zašto? Ako mene ne povede te sa sobom, imaju pravo bojati se da ćete me, možda, plemeniti pustiti kući. Ali vas su zatvorili u ovaj dvorac. Nije li to strahovito biti rob svojih sluga? To se ipak nikom nije desilo. - Ni meni se više neće desiti - prijeti se kralj. Sad je u nekoj vrućici. Već je osjećao Gordanin zagrljaj u modrini njene odaje i podavao se užitku u mislima, a taj Draženić je iznad njega i hoće da bude njegov gospodar. Zaustavili su ga na putu u posljednjem času kad je već trebao pasti u naručaj posljednje sreće. Bjesnilo ga snalazi, htio bi sve pregaziti što mu je na putu. - Mislite li, Gordana, da će biti moguće od dasaka napraviti splav kojom bismo mogli preko opkopa? - Ako samo ima toliko čvrstog i jakog drva u dvorcu. U najgorem slučaju skinut ćemo nekoliko vrata. Morate im pokazati svoju vlast da ćete ipak izaći kad želite. Istina, mi ćemo po splavi moći samo pješke, ali ništa zato. Lako ćemo dobiti konje u Turopolju. Stjepko odmah predlaže: - Plemenita gospoda sigurno će nas gostoljubivo primiti u svojoj Brezovici. - Primit ću vas, ukonačiti i pogostiti. I Petar Pan i vaši nećaci neka podu s nama. Naravno, uzet ćemo sobom plemenitu gospođu Kušević i županovu kćer, to je potrebno, veličanstvo, da nitko ne može napasti moj dobar glas kad je s nama odlična starica i ova djevojka1. Sve ću učiniti da vam bude dobro u mojem dvorcu. Pogledala je Stjepka značajno, a on smjesta prihvafi njezin prijedlog i naglašava kralju:
- Primite veličanstvo, taj prijedlog. Bila bi sramota kad bi svijet saznao da vas je neki mladi plemić zatvorio u dvorcu. - Dakle, mi ćemo bježati." Kralj i njegovi podanici moraju ispod krova mojeg nećaka koji je ovdje gospodar. Sramota je to, ali ja prihvaćam i zahvaljujem plemenitoj gospodi što će me primiti u svoju kuću. Smjesta ću poslati u Budim brzoteču gospodinu Verbeciju i javiti mu kakvu mi je sramotu nanio njegov nećak. - Mi smo sporazumni. Naš bi most preko opkopa mogao biti dovršen do poslije podne. Još će sunce biti visoko kad krenemo - veli Gordana. - Želio bih da se vaše riječi ispune - šapne kralj - ali netko mora nadzirati njihov posao jer tko zna nisu li svi ovi više odani Draženiću i barunu negoli meni. - I ja tako mislim - veli Stjepko. - Ako dopustite, sam ću s plemenitom gospodom nadzirati posao. - Pratit ću vas i ja. Želim da me vide i osjete moju strogost. U to Petar Pan dohita gore i navijesti: - Bradatog lijepog Usca udobno sam ukonačio medu tamnim zidovima i posjeo ga u naslonjač od hladnog kamena. Veličanstvo, izgledate kao vitez koji je uzjahao sedmoglavog zmaja. - Ne brbljaj, lakrdijašu - veli on. - Sad valja nadzirati ljude, sluge i stražu da nas lupeži ne bi izdali. - Mi smo još uvijek na oku razbojnika. Lako bi nam tkogod zarinuo u rebra bodež. Hajdemo - i lakrdijaš krene. - Veličanstvo, poznajem u ovom dvorcu svaki kutić - veli Gordana dopustite da idem s rimskim poslanikom i pomognem markgrofu tražiti. - To je vrlo dobro - naglasi Stjepko - idem smjesta, a vi, veličanstvo, radije ostanite ovdje na trijemu da vas svi vide kako brižno promatrate i pazite što se radi. Ako se požurimo, uistinu, možemo izaći iz dvorca još mnogo prije nego što se sunce sklone na zapad. Kralj i knez ostali su sami u blagovaonici. - Vidiš nećače, ti si bio zarobljenik ovog baruna i on bi te, zacijelo, bio otrovao, l Draženić je miješao taj otrov, a ti si ga smatrao svojim drugom. - Ujače, ja nisam vidio Draženića sve dok ga nisu razotkrili. Pencinger mije uvijek govorio o nekom crvenom oklopniku, ali mi ga nije htio pokazati, ttržao ga je u šumskom dvorcu. Dobro mi je Petar Pan rekao da oni vode sve na svoju ruku protiv mene. Htjeli su samo dobiti u ruke kraljevića da iznude od vas dohotke kraljevstva koje vi dijelite, a sami nemate ni čestitog objeda. - Dođu k meni velikaši i traže neka dadem ovome rudnik, onome dohodak od kraljevskog poreza, treći opet traži četvrt od dvadesetine, polovicu od tridesetine. Sto mogu? Ako velim ne, bit će protiv mojeg sina, a znaš daje Ljudevit nakaza i moram kupovati njihov pristanak
da bude kralj. Kad bih se ponovo oženio, imao zdravog sina, zdravog i čilog, onda se ne bih trebao bojati velikaša da će skinuti s prijestolja moju dinastiju. Ovako se ne da drukčije nego da se dadem plijeniti. Još su preostala u kraljevskoj riznici dva rudnika i to će mi oteti. ... Kralj požuruje objed. Svi su pod dojmom neobičnog bijega na koji se odlučio kralj. Naročito knez i Danijel. Mladi markgrof osjeća se sretnim što će biti Gordanin gost. Bistrouman mladić ne osjeća prema kralju ljubomore. Pouzda je se u svoju vitku pristalu pojavu. Knez nije pripit i u takvom stanju uvijek je privlačan. Odriče se Gordane jer mu je kralj obećao bansku čast. Stjepko razmišlja samo o tome kako će kralja zavarati dok Gordana nestane ispred opkopa. Čitavo društvo Petar Pan nastoji zabaviti doskočicama koje praskaju i hrane ih sve vedrinom i nadama. .Kralj jedva guta jelo od pomisli da će još ove večeri grliti Gordanina ramena. Sve oko stola zaokupljaju njegove skrovite misli i osjećaji. Objed je Obilat kao svakog dana. Ali kralju se Čini da svi nekako hotimično zavlače, samo da mu produže boravak u dvorcu. Da mu vrijeme brže prolazi, ispituje opet o pripremama u dvorištu, a Petar Pan odgovara: - Stajao sam s bičem nad bravarom, tako kao što čini Pencinger. l ljudi se žure. Vrata bi bilo teško razbiti, jer su sva okovana željezom. Sve sam točno pogledao. U najgorem slučaju odvažit ćemo se i na to, ali imamo još dosta vremena. Čim se ljudi okrijepe, dvostrukom će brzinom sve ići. Bit će gotovo još prije nego što smo se nadali. Gordana se brine da Vladislav ne zaboravi njezine štićenice. - Obavijestila sam plemenitu gospodu Kušević i županovu kćer da će s nama izaći još danas popodne, i to po milosti vašeg veličanstva. Stara mi je gospođa odgovorila: "Od usta do usta predavat ću priču o velikoj kraljevoj milosti." Čitav kraj poštuje njezine priče kao evanđelje. Što ona pripovijeda, to ljudi nose u dušama kući. Je li tako Petar Pan? Vi ste čuli o tome? , Kako ne bih čuo. Znamenita je ona po svojim pričama i vrlo ugledna. I to razveseljuje kralja. Sve mu je pravo što Gordana kaže, odredi, odluči pa se zgraža: - Zar se tako uglednu ženu usudio Draženić uhvatiti i zarobiti. Upravo nečuveno. Koliko će mi trebati vremena da operem sa sebe i sa svojeg nećaka ljagu. Svatko će tvrditi da je to on učinio. - A ja nisam nikada vidio tu staricu - upada knez. - Samo znam da je
vrlo odlična roda i da su njene priče umne i svatko ih sluša kao pisane pametne knjige. O svemu i za sve zna ona pričati. Tko bi znao otkuda joj te priče? Zadovoljstvo leži na svim licima. Muškarci su još posegnuli za kolačem i za vrčevima da se požure nastaviti posao. Hodnikom je netko potrčao. Paž otvori vrata i ostavi širom otvorena, držeći kvaku pa se okreće u hodnik. - Što je? - pita Petar Pan. - OtvVrio si vrata kao da čekaš neku uzvišenu ličnost? Zatvaraj. Ali paž ne sluša. Ustobočio se na svojem mjestu i ne odgovara, već nekim počitanjem i strahom gleda u hodnik. Svi gledaju znatiželjno: što to znači? Kome paž posvećuje toliku pažnju? Iz hodnika zaštropoću koraci. Žestoko zazveče mamuze. Na pragu se zaustavi Draženić. Nijema prepast. Skamenjeni zure u njega. , Isprsio se kao prikaza, utvara. Kao da se prelomio stropTpao na taj pVag. Otkuda? Kada? Kako? Ni na jedno pitanje ne nalaze odgovor. Svi su bez daha i bez riječi, čak i Petar Pan. Ni jedna mu šala ne pada na pamet. Bulje u Draženića, kao u obmanu. Kralj osjeća pred tim mladićem kao da ga je zatekao na nekom nedjelu. U prvi čas Gordana ne može progovoriti riječi. Onda brzo stavi ruke pred lice, nasloni glavu na stol i šapne kralju koji joj sjedi slijeva: :.^ - Zapitajte ga otkuda je, kako je došao, ali strogo. Ne popuštajte. i"..” Njezin šapat opet mu donese prisebnost i, gledajući u Draženića, pita: &>“, - Ti se vraćaš? . , , , t"" - Da, veličanstvo! "fy, - Kako si mogao u dvorac? - . , , . •• M? - Sasvim jednostavno. , Taj ga prezrivi odgovor vrijeđa, naročito pred Gordanom i glas mu poprimi još stroži zvuk: - Ti si se usudio svog kralja zarobiti u dvorcu koji pripada njegovu nećaku? - Kako bih se to usudio učiniti kralju. Htio sam samo spriječiti bijeg onima koji su zarobljeni ovdje zbog urote. Kralj ne može uzvratiti ironiju i zato opet pita: 412
- Kako si mogao ući kad se ne može spustiti most, a opkopi su puni vode? I ključa od veže nema. - To ću priopćiti vašem veličanstvu samo u četiri oka jer neću da moju dosjetku kažem pred onima koji bi se njome mogli poslužiti. Dolje sam vidio neke naročite pripreme za gradnju mosta. Divna misao, ali, naravno, vaše veličanstvo ništa ne zna o tome? - Obratno, ja sam to naredio. Dok ovaj dvorac pripada mojem nećaku, dotle ovdje gospodarimo ja i on. Draženić se duboko pokloni pa mirno i ponizno odgovara: - Nitko drugi, nego vi, veličanstvo, i vaš nećak. Žalim samo što niste dopustili barunu Pencingeru da vam sve to razjasni. Bili biste odmah razumjeli zastoje to bilo učinjeno. Gospodin barun nije imao vremena ni govoriti jer su ga gospoda smjesta svezala i bacila u tamnicu. - Tako? Već i to znaš? Dakle, sluge slušaju ovdje tebe, a ne mene i mojeg nećaka? - Čim sam stigao, potražio sam, naravno, kaštelana. Rekli su mi što se dogodilo, a ja sam izdao zapovijed da zaštitim kralja. Molim, ne uzrujavajte se, veličanstvo, i dopustite da vam pred svima kažem što me prisililo na povratak. Vrlo je važno. Svi su nijemi. Gordana šuti. Očito se Draženić već opskrbio svojim vojnicima. Svi slute da vani stoje njegovi ljudi. - Veličanstvo, evo kako je bilo - pripovijeda Draženić. - Jahali smo Turopoljem prema jugu. Već na kraju Turopolja uzeo sam na polju nešto teladi da nahranim svoje momke. To je trajalo do podne. Nakon toga krenuli smo dalje, ali odjednom smo podvečer stigli do jedne krčme u kojoj obično ljudi prospavaju na putovanju prema jugu. Legao sam u maloj krčmarevoj izbici zajedno s Ferencijem. Iz sna me netko prodrma. Otvorim oči. U sobi je mnogo ljudi, u mraku ne razabirem njihova lica. Pokraj mene stoje četvorica s vizirima na licu i sivim oklopima. Trgnem se, ali oni su uperili u mene svoje cijevi. Znao sam odmah: ognjeno oružje. Ako se maknem, mrtav sam. Pitam ih Što žele od mene. Neka uzmu dukate i novac, ali oni rekoše da ne traže novaca, već pretražuju moj haljetak, pitaju me kamo idem i nosim li kakvu poruku, a onda su mi izvukli pismo što sam ga nosio u Veneciju. I Ferenciju su tako pretražili haljine, ali kod njega nisu našli ništa. Uzeli su pismo kojim sam trebao dobiti kraljevića Ivana, otvorili ga i pročitali, a onda hitro razderali na komadiće. Jedan od njih dobaci mi ispod vizira psovku i reče: "Idi, samo, lupežu, u Veneciju, pa kad se vratiš, reci kralju da neće dugo sjediti na svojem prijestolju. To mu poručuje Jelenko Kušević." Kralja prolaze srsi. Gordana se okrene k Stjepku, izmijeni s njim pogled, ali čeka što će reći Draženić. Odmah je nadovezao:
- Taj Jelenko Kušević sin je one starice koju sam ovdje zarobio i bičevao da saznam stoje sve kanio sin protiv kralja, a moja bivša vjerenica koju sam doveo u dvorac kći je župana koji je također s Kuševićem u uroti, a ona im je nosila vijesti. Već sam to sve jednoć ispripovijedao veličanstvu, ali nije poklonilo vjere meni, nego je priklonilo svoje uho vodi urotnika gospodi Gordani. - Zabranjujem vam lažima ocrnjivati mene - veli Gordana, gnjevna na čovjeka koji je opet pao na njezin put da sruši pod njom most k oslobođenju. - Opet si počeo optuživati plemenitu gospodu zbog urote? - protivi se kralj. - Bilo bi već jednom vrijeme da prestaneš objedivati kad ne možeš dokazati. Draženićevo se lice trza, ali se svladava i odgovara: - Uskoro ću imati u ruci bjelodane dokaze, a sada neka vašem veličanstvu bude jasno da sam se morao vratiti kad je urotnik Jelenko Kušević razderao pismo. - Zašto bi to učinio? - pita Gordana. . ^ - To ćete vi, gospodo, bolje znati. Osjetila je blizinu neke grdne opasnosti, ali ide u obranu: - Više neću dopustiti da mi vi dobacujete u obraz neke objede koje su lažne i nedostojne plemića. Kad bi Jelenko Kušević, uistinu, razderao to pismo, ja ne bih mogla ni slutiti što bi ga na to ponukalo. Uostalom, kako je on mogao znati da vi nosite neko pismo, a velite da napadači nisu tražili novac, nego baš tu pismenu poruku, kad samo mi ovdje znamo da ste otputovali i što nosite sa sobom. Njezine navode kralj vrlo živo potvrdi: - Sasvim razumljivo, otkuda bi taj mladić mogao slutiti da ti nosiš pismo u Veneciju? Bit će to neki sasvim drugi ljudi. I Petar Pan se uplete, uskliknuvši: - Zacijelo je neka ptica iz šume sletjela na prozor, prisluškivala i odnijela tom mladiću vijesti. Baš su ti urotnici genijalni. I ptice su u šumi unovačili u četu urotnika. - A kako to, gospodine Draženiću - pita ga Gordana - da vas je Jelenko Kušević ostavio tako mirno dalje spavati? Oteli ste mu djevojku koju je on ljubio, on koji vas mrzi iz dna duše nije vas taknuo ni malim prstom? Mladić zakorači bliže i prijeteći pita: - Htjeli biste pred kraljem dokazati da lažem? - Vi ne lažete, ali onaj koji je izrekao navodnu poruku kralju, taj bezuvjetno laže da je bio Jelenko Kušević, on vas ne bi ostavio živa. - A otkud vi to znate ako niste s njim u vezi? - Od gospođice Vilene koja mi je sve ispripovijedala pošto ste je izbičevali. Veličanstvo, djevojka je ovdje i sami se možete uvjeriti da je istina što rekoh. Jelenko Kušević ne bi ostavio Draženića, a da
ga ne pozove na mačeve i ne bi ga pustio ispred sebe dok ne bi mrtav pao pred noge. Mislim, dakle, ili je uistinu netko drugi gospodinu Draženiću otimao pismo i poderao ga, ili je gospodin Draženić sebi dočarao sam da su ga napali i oduzeli mu pismo u neku drugu svrhu. - U koju? - otresito pita mladić. - Da prikrijete strast koja vam nije dopuštala da odete u Veneciju i ostavite ovdje s drugim onu za kojom ludujete. - Plemenita gospodo, moj razum i srce potpuno su zdravi i nema žene zbog koje bi se Draženić samo načas uznemiravao. - Ako je to istina, onda ću smjesta napisati drugo pismo i gospodin Draženić može odmah nastaviti put. 415 414 - Tamo je na stolu pisaći pribor - veli kralj. - Eto, vidiš, plemenita gospoda izbavila nas je iz nevolje. Ako su pismo razderali, dobit cei drugo, a tko je oteo ono zapravo, to je još zagonetka. - I nije za sada važno - primijeti Stjepko. - Radi se o tome da gospodin Draženić i Ferenci što prije dovedu dječaka. Gordana je sjela k stolu u dnu sobe i počela pisati. Ali Draženić se okrene za njom i izazovno vikne: - Vi očito kanite napisati 4o drugo pismo sasvim mirne duše? I opet su zinuli. Ton kojim je rekao gotovo je drzak i prijeteći, što on kani i zašto ovako govori toj ženi? - Da, mirne ću ga duše napisati. A zašto ga ne bih mirne duše pisala. - Veličanstvo, kraljević, kojeg čuvaju hrvatski urotnici nije u Veneciji. Dignuo je glavu pobjednički i osjeća se kao da ih je sve jednim udarcem poklopio. Kralj pogleda Gordanu. Potpuno mirna ona gleda otvorenih očiju kralja i Draženića dok joj srce silovito zakuca. I digne glas nekako trijumfirajući: - Uistinu, nije u Veneciji? Onda ste vi ipak vođa urotnika, mladi gospodine, kad znate više od mene. Otkad kraljević vise nije tamo? Taj neprispodobivi mir i pobjednička ironija njenog glasa osvajaju kralja. Draženić prezirno odgovara: - Vama, gospodo, ne dugujem nikakva odgovora ali, veličanstvo, vama javljam: danas ujutro, još prije nego stoje sunce izašlo, dočekao me pred krčmicom neki čovjek čije ime sada ne mogu kazati i javio mi: "Gordana vas je prevarila. Kraljević nije u Veneciji. Gdje je, to ćete doznati od onoga koji zna!" , Gordana digne obje ruke na obranu, a laktove podupre o stol ne bi li
sakrila lice jer je tog časa problijedila. Ovaj stav prikazuje je ravnodušnom. A to joj je trebalo jer su svi skrenuli poglede k njoj. Svatko je tražio u njenom držanju odgovor da li Draženić laže. Svatko je, pa i kralj po Gordaninu držanju zaključio daje tužitelj krivo objeduje. To uvjerenje potvrđuje ona daljnjim riječima: - Vi, dakle, želite ustvrditi da sam naznačila krivo mjesto boravišta Korvinova sina? - Da, to ste učinili. - Nastojte izmišljati barem vjerojatne objede. Tko vam može vjerovati da ću uludo sjediti ovdje i možda čekati šest tjedana i više, a kad se vratite bez dječaka, nastaviti svoje tamnovanje. A što bi bilo najstrašnije: pasti u nemilost kraljevu - i pogleda Vladislava koji se gotovo rastapa. - Gradili ste dolje most da ostavite ovaj dvorac i pobjegnete. Svoju lijepu glavu okrene k Vladislavu, nasmiješi se i veli: - Pitajte kralja tko je to odredio,, a pitajte kralja i to, jesam li namjeravala bježati od njega i njegove pratnje. - Ja sam sve odredio što se dolje radilo jer me stid pred slugama da ne mogu izjahati ako je meni volja. A Gordani nije bilo ni na kraj pameti kakav bijeg, ja za to jamčim. i - Ali, veličanstvo, htjeli ste povesti nju i one druge dvije žene, pali iste u ruke prepredenoj urotnici koja je mene htjela odstraniti iz dvorca da uzmogne zavarati vaše veličanstvo, obmanjivati i pobjeći vam, a tko zna kako je ona stekla povjerenje da joj sve vjerujete. : - Nije istina. Ja najbolje znam kako sam htio izaći i zadajem i riječ: nije kanila pobjeći. Rimski poslanik zna našu nedužnu osnovu da bismo se prošetali. I Pencingera sam pozvao, ali on se usprotivio. Dakle, ići ćeš u Veneciju. - U Veneciju ne idem jer kraljević Ivan nije tamo. Ona gaje sama negdje sakrila i zna dobro gdje se nalazi. Ja ću to dokazati. Nad Gordanom zaleprša pogibelj kao krilo crne ptice. U kraljevim očima odražava se kolebanje. Plaho upire pogled u lijepu ženu. Njoj je jasno: Draženić je načeo kraljevo povjerenje. Zato ustade od stola, ostavi pisaći pribor netaknut i polagano ide do sredine sobe, ponosno dižući glavu. Nekako se čini da upravo želi pred kraljem istaknuti čitavu svoju pojavu koja sja ljepotom. Petar Pan i Stjepko očekuju da će reći nešto važno. ; Okrenula je glavu prepunu žarke kovrčave kose, zagledala se u nj : svim čarom svojih bademastih očiju, otvorila rumene usne o koje su zapeli svi pogledi: 1 - Nema druge, veličanstvo, moram priznati pravu istinu. Zašutjeli su u teškom iščekivanju. Draženicevo lice odražava napetost. - Rekla sam da je mladi gospodin valjda prosanjao napad na njega i
krađu pisma. Možda nije znao razlučiti san od jave jer ga odviše pali neki 1 davni pritajeni oganj. Dok ona govori, Petar Pan opaža da je svoj pogled svratila k njemu. Nešto, dakle, hoće od njega. I on stupa sve bliže k njoj i svu pozornost usredotočuje na ono što ona veli. - Gospodine Draženiću, vi se meni osvećujete. Vi najbolje znate zašto. Ali kralj ne poznaje razloge zbog kojih me stalno okrivljujete da sam urotnica. Tajna vrata... strasti... osveta... Je li? Što velite vi na to, Petar Pan? - okrene se ona hitro lakrdijašu. "Tajna vrata... osveta"... bljesne njegovom glavom, a njezin pogled mu piše riječi koje bistrouman čovjek brzo čita, pa dobaci Draženiću: - Do vraga, izbacite već jednom istinu. Divlje je zaljubljen u Gordanu i ljubomoran je na svakoga. Zato se vratio jer ne može otići. Ne može je prepustiti ovdje pogledima onih kojima ona iskazuje sklonost. - Osušio ti se mozak, glupi lakrdijašu! - veli Draženić. - Upravo je nemoguće zaljubiti se u ovu grdobu od žene? Je li? A eto - i lakrdijaš stade okretati očima lijevo-desno i kreveljiti se: ovako, onako. Pa na sve strane prevrće oči za Gordanom. Da, čuo sam to, kad sam bio tražiti lijek za kneza. Rekli su mi Turopoljci da ste se vjerili sa županovom kćeri, a izgarali od ljubavi za Gordanom. Veličanstvo, zato je on osuđuje da je urotnica. - Mislite da je ljepota te žene tako svemoćna i nitko joj se ne može oteti? Ni ja? Nije mi ni na kraj pameti. Petar Pan skoči u sredinu sobe pa će sav bijesan: 416 417 7GORC - Tko će vam to vjerovati? Ni svetac pa da se zakunetc sto puta. Svatko je za njom izgubio oči i srce, a vi ste pomahnitali kao divlji vepar. - Budala je ortak urotnice. - Htjeli vi, ne htjeli, vrijeđali vi ili ne, sasvim vam je uzalud. Ljubomorni ste na kralja - viče. Petar Pan - zato ste se vratili. Ovome Draženić nije dorastao. Što viSe bijesni, Sto se više brani, to se njegova krivnja čini vjerojatnijom i očitijom. Nitko ni časa ne sumnja da Draženić izgara za Gordanom. Mladić viče, loma ta, poseže za mačem da udari Petra Pana, ali mu on izmakne i skoči oko stola kao da nije od kosti i mesa i dovikuje mu: - Nisam li vas svake noći našao pred njezinim vratima? Vidio sam vas na svoje oči i upozorio da se okanite Gordane. Preko mene ste joj
slali poruke. Da, preko mene. - Lažeš, lažeš - dere se Draženić, porumenjevši. Toliko se brani da su oni drugi već-sasvim sigurni kako je svakr objeda bačena na Gordanu samo kleveta mladića kome se ona nije odazvala. - Tako mi moje budalaste glave - prisiže Petar Pan - slao je poruke, ali ona nije htjela ni da čuje, već mi je naložila da joj nikad ne smijem spomenuti njegovo ime. Prezire ga pa bio on sto puta tako lijep. Ne trpi Gordana ovakvog mlaca. Njoj je ideal zreo muškarac. - Znam na koga ona baca svoje oči, ali ja ću joj dokazati himbu viče Draženić. Kralju je dodijalo. Ustane i gleda Draženića tako hladno i neprijazno da se sam zaprepastio jer u tome razabire koliko vlasti ima nad njim Gordana. - Sad idi, Draženiću. Razumijem da te strast zavela da sumnjičiš plemenitu gospodu. Neću više dopustiti nijedne riječi. Za jedan sat neka je most potpuno opremljen i ja ću s pratnjom izjahati. Prezirnim pogledom osine Draženić Gordanu, ali ona opazi da je u tom pogledu nešto više od prezira, a to je prijetnja. Draženić se duboko pokloni kralju i navijesti: - Po vašoj želji, veličanstvo, most će biti popravljen još danas poslije podne i sve će biti uređeno, samo vaše veličanstvo neće još danas moći izjahati jer vani je glasnik koji vam donosi vijest ravno iz Budima. Zapanjeno gledaju za njim kako otvara vrata, a u sobu ulazi Čovjek, sav zaprašen, u odori plemićkog kroja. Kralj zime u njega: - Kako si ti dospio u ovaj dvorac? - Sreo sam putem gospodina Draženića i on me poveo sa sobom. Već sam danas jednom htio doći i opet sam se vratio. Nisu mi otvorili. - Što mi nosiš? - Dolazim kao brzoteča da javim kralju i gospodaru ovog dvorca: moj gospodar, uzvišeni gospodin Verbeci, već je prešao Savu i uskoro će biti u dvorcu. Sve se nad kraljem potreslo. Čini mu se da je Draženić neki zloduh koji vuče za sobom vojsku demona protiv njegovih osnova i protiv njegove jedine želje koja ga sada prožima. Ništa mu nije važnije nego sastati se s Gordanom, daleko od ovog dvorca. Ta spoznaja ispuni ga mržnjom prema tom mladom čovjeku koji mu stalno i neprestano baca na put zapreke i od prvog dana kad je stigao u dvorac obasiplje Gordanu objedama. Jasno mu je da to može biti samo zbog strasti prema toj lijepoj Ženi. I sad za njim dolazi i njegov ujak. strah i trepet njegovih dana u Budimu, strah i trepet svakog njegovog čina. dapače i nasljedstva
njegova sina. Ne, to ne može biti drukčije. Taj je čovjek napola đavo i sve zlo dolazi od njega. Kralj stoji kao zakovan usred sobe i nema riječi kojom bi mogao odgovoriti Verbecijevu glasniku. Samo mahne rukom svojem nećaku u znak da se pobrine za sekretara visokog državnika koji ima doći. Već se kralju javlja Draženić i pristupa mu povjerljivo: - Veličanstvo, znam, sad ste u neprilici, ali nemajte brige. Ja sam već sve popravio što se zla učinilo. Dao sam silom otvoriti tamnicu i izveo kaštelana Pencingera. On se sada dolje preodijeva jer su mu gospoda poderala odijelo. Učinio sam to za vas. kralju, da moj ujak ne bi doznao što se dogodilo u ovom dvorcu najpouzdanijem čovjeku, gospodinu barunu Pencingeru. Silno bi ga to razbjesnilo, a na prvom koraku pitat će za njega. Naložio sam barunu neka ništa ne kaže mojem ujaku da vama uštedi neugodne časove. Kralj stoji poražen. Taj mladić sada mu još iskazuje i veliku dobrotu i obećava mu svoju šutnju i obzire. Sam sebi čini se Vladislav kao neka luda s kojom se svi poigravaju kako ih je volja. Draženić ostavi kralja s njegovim pristašama i side sa sekretarom svojeg ujaka. Petar Pan nije čuo stoje Draženić govorio kralju, ali se ipak približi i stade mu razjašnjavati: - Oprostite mi, nisam vam se nikad usudio razotkriti s kakvom luđačkom strašću progoni taj mladić Gordanu. Nisam se usudio reći jer je on tako veliki gospodin u ovom dvorcu, veći od vas. I od straha pred njim moja su usta bila zatvorena s deset lokota. - Već sam se i sam snebivao zašto mi to nisi rekao. - Eto, vidite, čim je prešao prag, već je gospodar vaš i naš. I tko da se usuđuje protiv njega? Ja sam ipak izrekao istinu da obranim Gordanu, makar je moja glava sada izvrgnuta njegovoj sili. - Toliko još imam hrabrosti i prava da tebe zaštitim. - Visio ja na vješalima ili ne, veličanstvo, znajte, njega rastvara strast kao gnjilež jabuku. Sa županovom se kćerkom vjerio samo zato da može biti što više s Gordanom jer njihove obitelji druguju, a nikad mu nije bilo na pameti da traži urotnike. Sve on laže. Zamislite: ovako lijep momak i ugledan, a ona ga odbija, ne priušti mu ni jedan lijepi pogled. Nije nikoga gledala u dvorcu. A čim ste vi došli, veličanstvo, sva se promijenila i svu svoju sklonost obratila vama. To je on opazio i planuo. Svaka riječ Petra Pana živo je uvjerenje, posijano u kraljevu strasnu težnju za Gordanom. Sve što pripovijeda lakrdijaš, njemu je drago, poželjno, razumljivo i prirodno, l još ga više raspaljuje bijes prema mladom čovjeku koji se vratio samo zato što ga izjeda ljubomora zbog 411 419
Gordane. Ništa mu nije tako vjerojatno kao sve to i skrene glavu lakrdijašu šapćući: - A što ti misliš, Petar Pan, nije li Draženić izmislio da je Gordana mene oblagala samo zato ne bi li je prisilio da ispuni njegove želje. - Prodirljivi ste kao Bakačeva diplomacija. Kad je Draženić stupio na prag ove sobe, opazio sam kako je pun trijumfa, zlobe i ljubomorne strasti. I pogledao je upravo vas, okom u oko, - Vidiš, to seje meni pričinilo. Gledao je baš mene kao da mije htio reći: sad sam ti sve pokvario. Ali Gordana gaje divno pobila. Ne zna se uistinu što je čarobnije: njeno tijelo ili njezin dub. - Možete li, dakle, vjerovati da on prolazi pored nje hladan i da ga ne razapinje na muke žeđ za tom ljepotom? - Budala bi to mogao ne misliti. Ali sad reci, Petre Pane, što ćemo? Dolazi Verbeci. Zašto? - Draženić mu je poslao vijest u Budim i on dolazi da vas odvede odavde kako bi Gordana bila prepuštena njemu. Kralju, još ćemo mi koješta doživjeti od tog mladića. ,.,/ S druge strane dvorane Gordana i Stjepko raspravljaju tiho, skrivajući veliko uzbuđenje. - Njegova priča o napadaju izmišljena je, ali ono da se kraljević ne nalazi u Veneciji, to je udarac. Sto misliš, Stjepko, o tome? - Možda se uhvatio izmišljotine samo zato da se može vratiti i da ne mora više krenuti natrag zbog Vilene. - U prvi sam čas mislila da se vratio zbog nje, ali kad je spomenuo kraljevića, onda je to vrlo sumnjivo. Znaš da samo jedan čovjek u ovom dvorcu zna da Ivan nije u Veneciji, a to je Mladenčić Bio si danas ujutro kod njega. Nije li što naročito kazao? - Liječnik je sjedio kraj njega i kazivao mi da nije pri svijesti od jučer uvečer. I doista sam takvog našao i ostavio. - Kad je Draženić rekao da kraljević nije u Veneciji, prva mi je misao bila Mladenčić, ali otjerala sam tu misao jer si me uvjerio da si nesretnika potpuno pomirio sa mnom. - Zato i mislim da se Draženić uhvatio te izmišljotine kako bi se vratio. - Recimo daje tako. Koji je pravi uzrok njegovu povratku? Valjda ti je jasno da sam mu podmetnula tobožnju strast za mene jer sam samo tako mogla opet kralja dobiti u svoju vlast i time ću ga moći držati dalje. Što god Draženić ubuduće učini protiv mene, sve će to pasti na račun njegove tobožnje osvete jer sam ga odbila. Ušutjeli su oboje. Pred njima su pukle nove vodene utvrde i čini,im se da ih je nemoguće premostiti. - Kad barem ne bi stigao taj Verbeci - naglašava Stjepko. - Kralj je gotovo u strahu od tog čovjeka.
- Zato je i mogao njegov nećak nad njim zagospodariti. O Verbeciju ovisi više nego o Bakaču, hoće li kraljev sin Ljudevit, ono jadno nakazno čeljade, zasjesti na prijestolje. Verbeci je mnogo mladi od Bakača, ima brojnu stranku velikaša, a Bakač ima samo vlast i pristaše koji su mu zavidni jer ne mogu svoje ruke gurnuti u kraljevske blagajne koje on stalno pljačka. - Nesretan sam što dolazi taj Verbeci. Kralj će sve povlađivati što on kaže i Draženiću je opet zasjala zvijezda. Nastojat ću daje zastrem oružjem koje sam malo prije stekla, čini mi se da ova borba neće potrajati dugo jer Verbeci ne može ostati dugo ovdje. Onda znaj: taj velikaš se boji Hrvata i njihove odlučnosti, a ja ću to iskoristiti. - Vi niste očajni zbog te promjene koja se dogodila? - Strahovito me udarilo, ali nikada, Stjepko, mene neće uhvatiti očaj. Onaj kojeg zahvaća očaj, taj već klizi u propast. U meni je čvrsta nada da ću se u krajnji čas probiti preko opkopa. U kastelanovoj sobi sjedi Draženić s potkaslelanom, Ferencijem i barunom Pencingerom. Već se preodjenuo, oprao lice i ruke zaprljane u tamnici, a Draženić pripovijeda što se sve zbilo pred kraljem. Pencinger pomno sluša i obećava Draženiću da neće ni spomenuti Verbeciju o tom kako su ga vezali i utamničili. - Držite se kao da ništa nije bilo. Ja sam kralju iskreno iskazao milost i obećao šutnju svojem ujaku. Ne želim nikakva razjašnjenja ni natezanja s kraljem i ujakom. Kad moj ujak stigne, obračunat ću s tom himbenom ženom. - Ali sad bismo htjeli čuti stoje to bilo s vašom porukom, gospodine kaštelane? ^ - Najprije mi recite kako to da vas je Lučić s mojom porukom tako tato dostigao? **;; - Jednostavno zato što je Draženić jučer pred podne silom htio dOručkovati turopoljskog pečenja i tako smo se dugo zadržali, a danas nas je stigao Lučić na granici Turopolja. - To je htio đavo, moj zaštitnik - veli barun - da ste se zadržali tako dugo. Inače bih čamio u tamnici još dva dana, a kralj bi izjahao s Gordanom i ona se ne bi više vratila. •”• - _ Vidite kako sam dobro učinio što sam vam naredio da skinete Tance - pohvali se Draženić, a Pencinger potvrdi: - Tražili su ih svuda. Nitko nije slutio da smo ih spustili u vodene opkope. 1 - A sad razjasnite, barune, otkud ste doznali da kraljević nije u Veneciji. Zar nas je Gordana uistinu prevarila? .-r ,Jest, poslala vas je na jug, a kraljević je na sjeveru. ri*y.- Tko to veli?
|$5W- Gordanin kaštelan Mladenčić. “. • , “ ;” Ferenci sumnjičavo zavrti glavom: fc: - Da mu niste nasjeli? Taj čovjek ima razloga da se osveti Gordani i totuži je. N - Znam, gospodine Ferenci i molim vas da mirno saslušate. I on im fapripovijedi kako je od Mladenčića doznao gdje se na”azi kraljević. 420 Naime, dječak je bio u Veneciji, ali ga je on nm odveo u slovački kraj. u dvorac Oravu. Draženić iznenađeno uzvikne: - U Oravu? To je na vrhu šiljatog brda, mnogo nm puta kao dječak bio gore sa svojim ujakom Verbecijem. - Vi, dakle, točno, poznajete put onamo?. - Naravno, ali tko vam jamči da MladenČić nije lagao? - Dao mije i pismo i lozinku. Uostalom, pripovijeda! ću vam sve u detalje. Tek kad su saznali sve potanko, obojica su stekli uvjerenje da će jedino u Oravi naći kraljevića. - Tako je Gordana izmislila uvjerljivu laž, a što bi joj pomoglo kad bismo se vratili bez kraljevića. Opet ne bi izašla na slobodu. - Odmah ću vam ispripovijedati. Danas je kralj na prijedlog rimskog poslanika odredio da Gordanu uzmu sa sobom u šetnju. Svi su htjeli izjahati u šumu u Turopolje. Draženić žestoko skoči i udari se po Čelu: - Mudra moja pamet nije promašila ni ovoga puta. Kao da sam to slutio. Ona je, dakle, mene poslala u Veneciju da može ovdje lijepo zamamiti kralja, s njim se odšetati iz dvorca. Ali Draženića neće nadmudriti Lucifer. I još je bila tako drska i stala me optuživati pred kraljem da sam se pomamio za njom? Neće joj dugo služiti ova oštrica. Moj ujak dolazi. I njega mi je poslala sretna zvijezda. Sad će biti kraj njezinu gospodstvu. A vi, barune, niste ništa kralju rekli o toj prevari? - Nisam, samo sam brzo Lučića poslao za vama da se dogovorimo. - Kad me onako htjela izigrati pred kraljem, dobacio sam joj da kraljević nije u Veneciji. Ali ona je udarila protiv mene s objedom da joj se osvećujem jer me nije uslišala. Pa dobro. Neka misli da idemo u Veneciju. a otići ćemo u Oravu. uzeli dječaka i s njim u Budim. Oba rudnika izručit će nam kralj, jedan Bakaču, a drugi mom ujaku kad mu predamo to prokleto derište. - Pristajem - veli Ferenci. - Time ćemo izvesti dobru trgovinu, ali, barune, stoje s Mladenčićem? - Još se nije probudio iz nesvjestice. Već je danas bio kod njega
rimski poslanik da ga ispovjedi, ali ga nije mogao probuditi. Sada nam više ne treba. Može i danas umrijeti. - Bilo bi bolje, da može s nama u Oravu, ali kad nije moguće, možemo mi sami - veli Draženić i svrne razgovor na mnogo zanimljiviju stvar. - Izmislio sam da je Kušević poručio kralju kako neće dugo sjediti na prijestolju. Htio sam ishoditi od kralja da Jelenka proglasi izdajicom. Naravno. Gordana je odmah svojim dosjetkama potkopala moju priču. Ali moj ujak stavit će ga van zakona, a onda je moj do smrti. - Samo pazi, Draženiću, da te ujak ne strese za uši zbog Vilene. Baš mu neće biti drago da odgovara pred hrvatskim plemićima i saborom za tu otmicu. - Onda će mene stresti za uši. a ne tebe. Nešlo se odviše brineš zirtu moju bivšu vjerenicu. Ne bi li je ti, možda, ukrao, kao vitez, i spasio iz mojih ruku? - Tebi je uistinu ta djevojka smutila mozak. Kad bi mi se htjelo, radije bih pakao svalio na svoju glavu nego tvoju ljubomoru. - Nikakva ljubomora nije posrijedi. Zar ne vidiš da mi se bacila pod bič? - A znaš li zašto? - Zato da može umrijeti od moje ruke. Ljubi me, ali Kuievićka je između mene i nje bacila neman. Zato će stara ispaštati. Moj ujak pomoći će mi da maknem iz dvorca Gordanu, a tada gospodin, rimski poslanik, neće više imati koga zaštićivati. - Vjerenicu ćeš ostaviti ovdje? - Za nju će mi jamčiti gospodin barun Pencinger. On je najsigurniji. - Ja sam najstariji. Otrovala vas je strast prema toj djevojci. Bit će dobro da što prije otputujete u Oravu. - Da, vrijeme je da se dogovorimo - veli Ferenci. - Ne možemo putovati barem još dva dana. Draženićevi se saveznici zgledavaju i sporazumijevaju samo kretnjama, a Ferenci se usudi prigovoriti: - Zbog Vilene te vrag drži ovdje još čitava dva dana? - Okani se brinuti za tu stvar jer ću uistinu posumnjati da si se zagledao. Misliš da je to lako putovanje kao na jug gdje u svako predvečerje stigneš u određenu krčmu koja služi putnicima da se tamo preko noći odmore, a preko dana putuješ bez ikakva straha da će te napasti razbojnici? U onim brdima, kamo sam ja putovao kao dječak, nikad nisi siguran za život. - Na to sam zaboravio. Uistinu se moramo dobro pripraviti za taj put. - Ponajprije valja uzeti sa sobom sve vojnike. Oni će nas braniti ako nas tko napadne. Osim toga, na one brdine ne možemo bez jakih bedevija koje također treba potražiti u Turopolju, Za dva dana bit ćemo spremni.
Ferenci i Pencinger prihvatitli su njegove razloge i odlučili da putuju tek kad se sve spremi. Ulazi potkastelan i javlja da je Gordana s rimskim poslanikom pogledala Mladenčića i htjela s njim govoriti, ali je ranjenik nije čak ni razumio. Još uvijek je u teškoj vrućici. - Vidite - upozori Pencinger - gospodin Draženić dobacio joj je pred kraljem da kraljević nije u Veneciji i već ona, praćena svojim zaštitnikom, ide k Mladenčiću. Nije li to najbolji znak daje rekao istinu? Ali on joj nikad više neće moći bilo što odgovoriti. Umrijeti mora, to je jasno. Najposlije su Ferenci i Draženić zatražili da im donesu u sobu hrane i pića i ostali su dalje u razgovoru. A Gordana i Stjepko uzalud su dolazili u prizemlje k Mladenčiću. Ležao je u vrućici bez svijesti. Morala se dakle, vratiti u prvi kat. U njezinoj odaji Stjepko je tješi: - Gordana, već je dva dana u vrućici, dakle, nije mogao ništa nikome odati 423 422 "-.Zašto mi je Draženić dobacio-da Ivan nije u Veneciji? To nije bez razloga. - Pratit ću budno Mladenčićevu bolest i čim ga mine vrućica, ispitat ću ga. . - Draženić se nije vratio bez važnog povoda. Da su mu pismo razderali, sigurna je izmišljotina, jer inače bi odmah putovao s drugim pismom natrag. Za koji Čas ima stići Verbeci. Čekajmo Što nam donosi njegov dolazak. . . . . ON JE BIO NA STRAŽI Pošto su se Draženić i Ferenci okrijepili, izdadoše naloge Lučiću što sve trebaju za put, a ujedno su mu naložili potpunu šutnju. Ferenci i Lučić izašli su u dvorište, a Draženić je ostao sam, zagnjurio glavu u dlanove i stao razmišljati. Dok je jučer jahao prema jugu, neprestano su ga snalazile uvijek iste misli oko Vilene. I sada ga ne ostavljaju. Neprekidno mu kopa u duši jedno jedino pitanje kojeg se ne može osloboditi. Zastoje ona branila staru Kuševićku? To što je učinila i nije obična obrana. Žrtva je to, golema žrtva. Istrčala je pred staricu i izložila svoje tijelo njegovu divljem bičeva nju. Bila je, dakle, svjesna da će primiti udarce za nju. Ne da se nikako umanjiti taj njezin čin. Bila je žrtva koju je pridonijela majci njegova krvnog neprijatelja, onoga koji je njega,
Draženića, vukao Turopoljem, dovukao ga pred županov dvorac i prijetio mu da će izvršiti najstrašniju kaznu. A ona je istrčala pred majku toga čovjeka da je brani od njegove osvete. "Da. zacijelo, ona me ne ljubi" - konstatira on, nastavljajući razmišljanje. "Ne ljubi me. Ali zašto ju je branila, zašto se izložila za staricu i još mi je rekla: da ne da tući staricu, makar je izbio do smrti! Zašto?" Na to pitanje hoće odgovor, jasan, nedvouman. Nije ga našao putem, ali ga mora naći sada. Nečemu se očito dosjetio jer brzo ustane i iziđe. Vani se ogleda da ga tkogod ne vidi. Ide ravno u služinsku sobu i potraži djevojke. - Gdje je ona nova služavka? - zapita ih. - Nije se više vratila k nama. Gore je kod gospodarice Brezovice. Planuo je zbog toga, odmah potražio kaštelana, tražeći razjašnjenje. Pencinger mu saopćuje kako je kralj Gordani dopustio da njeguje djevojku i staru gospodu, a on se nije htio u to plesti, samo da ne izaziva nikakve sukobe u prisustvu rimskog svećenika. Ostavio je Pencingera i potrčao gore. Sluga ga uputi da je čas prije vidio Vilenu kako je Gordana vodi k sebi. Očito je želi sakriti pred njim. l ode prema Gordaninim odajama. Nije ni pokucao, već otvori vrata. Našao je u sobi Vilenu samu. Sjela je uz stol i pila mlijeko. Nije se ni maknula, samo joj pogled skrene k vratima spavaonice kamo je malo prije 424 otišla Gordana da pogleda Kuševićku. On se smatra gospodarem ovog dvorca i ne osjeća nepristojnost što ulazi u Gordanine odaje i ne pitajući. Čim je ugledao blijede obraze svoje vjerenice, nema druge misli već da od nje primi odgovor na pitanje o kojem već toliko vremena misli. I bez ikakva uvoda stane pred njom i mrko pita: - Zašto si branila staru? Odgovori. - Tamo preko je plemenita gospoda koja stanuje u ovim odajama. - Mojom plemenitošću stanuje ovdje urotnica dok meni bude volja, a kad mi više ne bude volja, onda će stanovati niže, u mraku tamnice. Na te riječi Vilena ne odgovara. Draženić stupi korak bliže pa se prijeteći isprsi: - Zašto si je branila? Kome si htjela omiljeli? - Ta mi je žena bila kao majka, kao da me rodila. U njezinoj saru kuci bila kao u svojoj, tamo sam imala sestru, brata. Sve Što nisam imala u životu, to su mi pružili oni. Moje srce nije moglo gledati kako zvijer bije onu dobrotu i plemenitost. - A zašto si onda tu dobrotu i plemenitost zaboravila kad si bila
moja vjerenica? - Zloduh u vama otrovao je moje srce i misli protiv njih. - Zašto si me slušala ako si bolja od mene? Zagledala se u suprotni zid. U modrim joj očima kruže misli i traže u duši odgovor na to pitanje. A on ga čeka da bi našao potpuno razjašnjenje. Nakon kratke šutnje Vilena odgovori: - Bila sam prokšena od prevelikog dobra i preuzetna od prevelike ljubavi i maženja. Sad tek znam: postupala sam kao rasipnik koji baca u vjetar blago jer ga ima previše, a kad je sve razasuto, tek onda spoznaje da nije posjedovao obično blago, nego velike dragocjenosti. - Dragocjenosti, dakle? Oni su tebi bili dragocjenosti? On je bio tvoja dragocjena ljubav? A što sam bio ja? Ne odgovaraš? Ako ti je on bio dragocjenost, zašto si ponudila njemu sebe da spasiš moj život? - Učinila sam zato što sam osjetila da niste vrijedni da taj poštenjak zamoči ruke u vašu krv. - Moja krv nije dostojna da on umoči svoje ruke? Onda ću ja pustiti njegovu krv, rasporiti ga do vrata, neka curi njegova posvećena krv. Gledat ćeš potoke njegove krvi i tad mu pjevaj. Još danas bit će mrtav. Jesi li razumjela? Zjenice su mu kao dva bodeža željna Jelenkove krvi. A on čeka Što će vidjeti u njenom licu i čuti iz njenih usana. Razderao bi joj prsa da može zaviriti i zagledati nije li tamo Jelenko, jer ga ondje nazri je va. Blijedo joj lice bude još bijede i vitko joj se tijelo lecnulo. - Lažete, niste ga uhvatili i nećete nikada. - Jesam. I gle, oštrica moja svjetluca, žeđa za njegovom krvi, napojit ću je smjesta. Idem dolje da ga smaknem. Digla se, problijedila i za krčila mu put. - To nećete učiniti. - Uhvatio sam te. Duša ti strepi za njega? Dakle, ljubila si tog sirotana bez ugleda i časti, a mene si htjela uzeti za muža samo iz taštine, zbog računa? 425 l - Nije istina. Bila sam zaslijepljena svim onim luđacima koji su u zvijezde kovali vaše kreposti. Stvorili su od vas bojovnika za narod, za pravice, za sve stoje dobro, veliko i plemenito. Đavla su slikali anđelom i lažnu sliku uokvirili blistavim zlatom najljepših svojstava junaka. Od toga sjaja zabljesnulo su oči i mnogo mudrijim glavama nego stoje moja i zrelim muškarcima, pa kako ne bi mene? Lutala sam tim blistavilom velikih muških plemenitosti i kreposti, lutala sam kao mjesečar za mjesečevim svjetlom koje je bilo lažno. A kad se svjetlo utrnulo, tek tada sam vidjela da je sve bila utvara, laž i opet utvara.
- To je. dakle, bila tvoja ljubav? Sad mi je jasno. Da se on istakao negdje junaštvom, odvažnošću, da je zavitlao na bojnom polju mačem, vodio pet stotina momaka na bojište i stekao slavu, što bi ti učinila u tom slučaju? Govori. - Onda mi nikada ne bi pala na um ludost uzvratiti vaše poglede, prikloniti uho hvalama kojima su vas obasuli. To sam sada otkrila. - Sada? Tek sada? - Tek sad pošto ste me vi izazvali. Pošto ste mi razotkrili Jelenkovu pravu vrijednost za koju razmaženo, tašto djevojče nije imalo oči, želeći muža koji je narodni junak. Svaku riječ izjzpvara žarom mlade duše koja se sama sebi razotkriva. Zanijemio je. Čini mu se da je, jureći, udario glavom o pećinu. I čitavo biće zastane pred nečim što mu razotkriva ono najveće, najzagonetnije, što nikad dosad nije mogao razjasniti. - Dakle, sad mi je tek jasno zašto nikad nisi dopustila da te dotaknem vjereničkim cjelovom. Nisi mi dopuštala ni jednog cjelova jer je u tvom srcu stražario on. - Možda je bilo tako - odgovori zamišljeno, gledajući preda se. - Bilo je tako. On je sebe zasijao u tvoje srce, taj si zametak nosila u sebi dok si uzvraćala moje poglede i priklanjala se meni. Gledao sam kako mu govoriš ljepše, milije. Ijupkije nego meni. Smiješiš mu se toplije nego meni. Znao sam to i osjećao ljubomoru jer nisam htio da mi njega doneseš sebi u brak, gušio sam njega u tvojem srcu. Pravo si rekla: trovao sam tvoju dušu i srce da ubijem njega. Blatio sam ga da mu lice bude crno, svojim sam činima njega oblačio u crveni oklop. Žigosao ga sumnjom izdajstva, samo zato da ga okaljam, uništim, ubijem u tebi. Dok sam staricu bičevao, on je uskrsnuo od mrtvih. Zato si branila staricu od biča. Samo je to bio uzrok da izložiš svoje mlado tijelo koje sam mogao za vječnost osakatiti. I sve to nije tebe moglo odvratiti da skočiš i sebe dadeš u obranu njegove majke? Bjelodano je sada sve. Djevojka sluša spuštene glave, zagledana sama u sebe. Dok on govori, čini joj se da nosi u ruci neku goruću svijeću i osvjetljuje tamne kutove u kojima ona sada zapaža slike, lica, događaje koji su dosad ležali u magli. I pogled traži. I što više zahvaća i pronalazi, to se dublje spušta njena glava zapanjena spoznajom. Njena šutnja potvrđuje njegovo otkriće. I sam je preneražen onim što je rekao. Nekoliko trenutaka ne može se oteti teškom porazu, ali istodobno se u njemu digne strastvena želja da uništi, zgazi onoga kojeg smatra krivcem 426 Sto mu je uskraćeno ovo lijepo tijelo. Zahvatio ga je plamen osvete i želje da je muči i razapinje na muke i vikne nad njom:
- Hoću da mi budeš zakonita žena, da rađaš sa mnom nemani, izdajnike, ili će on umrijeti. Jesi li čula Sto tražim za otkup njegova života? Ne zna Sto se s njom događa. Strese je groznica. U Čelu osjeća težak pritisak kao da će joj potamnjeti um. Bacila bi se da zaštiti onoga kome se prijeti. I uzvikne, sklapajući ruke: - Pravednosti, ne možeš dopustiti da nemani vladaju sudbinom dobrih. - I neće dopustiti. Taj usklik dopre iz dubine sobe i trgne Draženića. Okrenuo je glavu prema spavaonici. Na pragu se pojavila Gordana i ide ravno k Vileni: - Ovaj čovjek laže. Nije uhvatio Jelenka Kuševića. Znam to sigurno. - Tko vas je tako dobro izvijestio? Možda vaS kralj? - Moj kralj i vaš je kralj, a ovdje u ovoj sobi još sam uvijek ja gospodarica. Smjesta ostavite moje odaje. - Ne, gospodo. Ja sam ovdje gospodar - veli on, skrsti ruke pa ide prema njoj. Vrata iza Draženićevih leda pomalo su se otvorila i pomolile su se dvije glave. Onda se vrata sasvim otvore, a na pragu stoje kralj i Petar Pan. Draženić ih još ne opaža i nastavlja drsko koračati prema Gordani: - Sobu ću ostaviti onda kad bude mene volja i tek kada s vama čestito porazgovaram. - Jeste li ga čuli, veličanstvo? - Šapne Petar Pan kralju. - Sad vidite koliko luduje za njom. Kralj prijeđe preko praga i strogo pozove Draženića: - Što radiš u sobama ove gospode? To nije pristojno ni viteški. Ako je zarobljena, nitko joj ne smije dolaziti blizu protiv njene volje. Draženić se nasmijao, a zapravo se ne zna da li je smiješak koji mu lebdi na usnama ironija ili prijaznost: - Veličanstvo, moram nadzirati zarobljenike, iako uživaju vašu milost. Ali za malo časaka dolazi moj ujak i moram ga uputiti o svemu i podnijeti mu izvještaj, pa i o boravku gospode u ovim odajama. - Onda se požuri jer ujak već dolazi prema dvorcu. Idi dolje, zamalo će preko opkopa. - Onda će on obračunati s ovom ženom po svojoj volji. Ja hitam da ga pozdravim i uvedem u odaje. Podrugljivo se nakloni kralju i proguta kletvu, a zatim se uputi niza stube u kastelanovu sobu da odmah ide dočekati gospodina Verbecija. A u Gordaninoj sobi stao je kralj uvjeravati lijepu ženu da se nikoga ne treba bojati jer ni Verbeci neće odobriti Draženiću ovakav postupak. A zatim kralj odlazi u svoju sobu. - Dakle, sad ste se uvjerili, veličanstvo, provalio je k njoj u odaje i bijesni od ljubomore na vas - huška lakrdijaš Vladislava. - Dobro je da si me pozvao. Sad sam na vlastite oči čuo i vidio. Kako se samo usuđuje ovako provaliti u odaje lijepe žene, a veli da mu ni na kraj pameti nije njena ljepota. Veliki je to lupež.
427 - Kasno ste se u to uvjerili, ali sad ćete dobiti na vrat još i ujaka kojim se Draženić oštro prijeti. - Kao da su na mene nahuškali bijesne pse da ne mogu iz kuće. Pravi je to užas, Petar Pan. Istina, on je najstrašniji od svih. Toliko je drzak da zaboravlja propisno se nakloniti kralju, a sjeda prije mene i ne čeka da mu ponudim stolicu. Postupa nečuveno. Sto će sada taj mladi lupež sve njemu ispripovijedati? - Zacijelo će vas najprije optužiti da ste se usudili suprotstaviti kaštelanu. Onda će vas optužiti da ste se usudili sjesti na konja, a mene će, naravno, optužiti Pencinger da sam navalio na njega i vezao ga. - Po mojoj si zapovijedi učinio. - Valjda ćete imati toliko moći da spasite život dvorskoj budali kad već ne možete spašavati pametne ljude. - Još i ti grizeš, Petar Pan? - Moja je služba da grizem. Zato me plaćate i vi i knez. Ali neću vas dalje mučiti. Sada dolazi na red gospodin Verbeci da vas uzme na nišan. Mislim da će cijeli dvorac prebaciti naglavce. Bilo bi pametno da se povučete u svoje odaje kako bismo dobro smislili obranu. Samo jedno vas molim: ne dopustite da me od vas maknu. Štitit ću vas mačem svojeg jezika. - Taj mi je mač jedino što imam za obranu. Istina, istina. Rimski poslanik obećao mi je da će dokazati Verbeciju da sam baruna morao sputati jer smo mislili da je on sakrio lance. - Dakle, ipak uporište. Žurimo se neka nas Verbeci ne nade ovdje. Što se kasnije s njim sretnemo, to bolje. Kralj je s lakrdijašem otišao da se sklone i zatvorio vrata svojih odaja. U dvorištu Draženić čeka dolazak svojeg ujaka. Mostom preko opkopa polagano ide povorka, prašnih i izmučenih konja. Jahači na sedlima potpuno su bijeli od prašine. U sredini povorke na jakom vrancu sjedi čvrst gospodin, srednjeg rasta, dosta ugojen. Brada mu je pobijeljela od prašine, a kose se spuštaju ispod klobuka do ramena. Brci su mu posuti prašinom. Izgleda vrlo umoran. Kad je ogrlio nećaka, tuži se: - Strahovit je bio taj put. Čitavu noć nisam mogao spavati u nekoj maloj krčmici, a sada od rane zore već na sedlu. - Čudom se Čudim vašem dolasku. Nisam to ni slutio. Što vas nosi ovamo kad vam je taj put tako težak? - Pusti me sad u miru. Ponajprije se pobrini da mi dadu Čestit ležaj i donesi vina. Isprebijan sam od puta. Draženić ga vodi u prvi kat, u svoju otmjeno uređenu sobu. Sluge su odmah došle da prirede ležaj i svuku uzvišenom gospodinu čizme i oslobode ga velikaške odore.
- Smjesta ću leći. - Zar nećete u blagovaonicu da vidite kralja? - Danas ne želim vidjeti nikoga. Ostavite me da se naspavam. Do sutra neka me nitko ne smeta. Tek kad se odmorim i naspavam, saznat ćete i ti i kralj zašto sam morao izložiti svoje tijelo tolikoj neudobnosti. - Dobro, ujače. Ali samo jedno: otkrio sam opasnog urotnika koji se roti protiv vas i protiv kralja. To je onaj plemić koji je mene raskrinkao pred Hrvatima. Koliko god je Verbeci umoran i pospan, ta vijest iz nećakovih usta probudi ga načas i on se okrene k njemu: - Tebe”raskrinkao? Hrvati su vidjeli lice crvenog oklopnika? - I da nisam pobjegao, odrezali bi mi jezik, a sve je to učinio plemić Jelenko Kušević. - I ti si ga pustio mirno dalje koračati Turopoljem? - Urotnika svi skrivaju, a bježi mi s puta i zato vas molim: dopustite da ga proglasim izvan zakona, pa da ga uhvatim i sudim. l čita ujaku odredbu: "U ime kralja Jelenko Kušević stavlja se izvan zakona. Svatko ga mora uhvatiti i predati u Lukavac knezu. Onaj koji bi mu pružio pomoć, sakrio ga, ili pomagao pobjeći, bit će kažnjen smrću jer se smatra njegovim ortakom." Pošto je pročitao, zapita ujaka: - Htio sam da to potpiše kralj, ali on je u vlasti Gordane. - Što veliš? Krasno, ali o tome ćeš mi govoriti kad se naspavam. Sad sam toliko slab da ne mogu izdati nikakve odredbe, ali u ime kraljevo neka se taj lupež odmah stavi izvan zakona i nastoj da sutra, kad se probudim, taj čovjek bude već uhvaćen. - To mi je jedina želja, ujače. Evo, tu vam je vino. Što god trebate, vani je sluga da vas podvori. A straže će se brinuti da vas nitko ne uznemirava. Već je slomljeni državnik sklopio oči. Draženić siđe u dvorište i pozove Lučića: - Neka vaši bubnjari proglase čitavim Turopoljem da je u ime kralja stavljen izvan zakona Jelenko Kušević i da nema nigdje prava azila. Mora se razjasniti ljudima: ako se negdje skloni, bilo pod čiji krov, ne smije se prema njemu vladati po starim običajima i zakonima, nego ga moraju smjesta baciti iz kuće i predati lukavačkim vojnicima. Tko ga primi pod svoj krov, bit će mu kuća zapaljena. * * * “““ Iznenadni dolazak gospodina Verbecija, straha i trepeta čitave zemlje, ponuka Gordanu da pozove Stjepka i da se sporazumiju što da čine. Petar Pan je dohitao k njima da im saopći što je mogao doznati. Uzvišeni gospodin želi do sutra otpočinuti, dapače ni s Draženićem
nije htio raspravljati pa nitko u dvorcu ne zna što je moglo krenuti na put čovjeka koji uživa u udobnosti, a mrzi putovanje. Ta okolnost zabrinjava Gordanu i Stjepka, pa i Petra Pana koji još iz Budima poznaje lijenost gospodina Verbecija. - Sve to svjedoči da su ga pokrenuli na put vrlo važni razlozi uvjerava ih Gordana. - A sve se bojim daje to u vezi s bojištem. Možda su stigle kakve vijesti ravno u Budim. 428 429 l - Sutra ćemo sve doznati, a sad nose večeru - upozori Stjepko. - Ostat ću u svojoj sobi. Reci kralju da ne mogu u blagovaonicu, boli me glava. Odviše sam uzbuđena i zabrinuta. Da se nije vratio Draženić, danas bih spavala u svojem dvorcu - i uzdahne duboko pa se onda oprosti sa svojim saveznicima. Nakon večere u spavaonici, Tomislava Kušević i Gordana legle su na oočinak. Mrak je u sobi, samo pred slikom gori malo kandilo. Starica se probudi i opazi Gordanu kako bdije na svom ležaju.” - Zar ne spavate? Kakve vas brige taru? - Duboke i teške brige, plemenita gospođo, s kojima drugujem samo u noći dok svi spavaju i kad ne dospijevaju spletkama i strahotama ispunjati moj zarobljenički život. - A kakve su to brige? - Brige mojeg srca. Svake noći, kad počiva zloća ljudska oko mene, otprhnu moje misli daleko na bojište gdje oko mojeg Damira stalno kruže sablasti pogibelji. - On i ne sluti što se događa s vama? - Javio je ban svojedobno županu da ne smije slati nikakva glasnika dok oni sami s bojišta ne jave. Tako ne znam ništa o Damiru niti on o meni. Kraj svega zla još sam uvijek pod krovom, spavam u mekoj postelji, ali on tamo daleko, po dolinama, klancima i brdima, stalno pod vedrim i oblačnim nebom, odasvud zijevaju zasjede neprijatelja. Svakog časa, dok ja jednom dahnem, može on izdahnuti. Dok spavam u mekoj postelji, može on leći pod zemlju. Po mračnoj noći iz ovog zarobljeništva tražim ga po klancima, brdima, tražim ga, slijedim njegove korake. - Sad razumijem zašto ljepotu vašeg lica zasjenjuje tuga. Nikad vas nisam vidjela tako maglena pogleda. - I nikad nisam mučila toliku muku. Ne samo zbog toga što sam zarobljena. Otkad sam oslobodila sina, ovo me zarobljeništvo toliko ne zabrinjava, ali svakog dana sve dublje tonem u muklu brigu kao da
silazim u neku dubinu, za mnom se spušta mrak, sve gušći i crnji. Neizvjesnost, crna neizvjesnost. To je neizmjerna muka, a nosim je sama, zakopanu u svojem srcu. Više puta mi se čini da je moja duša preuska da smjesti sve osjećaje koji se rađaju u toj tamnoj noći kad svi polegnu u ovom dvorcu. Kakva sudbina čeka Damira na bojištu? Nije li možda ranjen i treba moju pomoć? Nije li možda zarobljen? Treće ne smijem ni pomisliti ni dotaći mislima... - A baš nikakvih vijesti nema s bojišta? - Prije dva dana rekao mi je kralj da je stigao neki glasnik, ali ne od bana ili od Damira, nego glasnik gospode iz Budima. Naravno, oni tamo imaju svoje ljude. Poslali su nešto kraljevskih vojnika, jedva šačicu, ali u toj šačici imaju svoje uhode koji očito nisu došli na bojište s dobrom numierom. 410 - A što bi imali uhoditi? - Što? Istražuju kako se na bojištu drži ban, kako pojedini junaci, ne bi li ih kasnije mogli ocrniti ili optužiti, ako borba ne bi urodila pobjedom. Uvijek Hrvati prolijevaju krv na bojnom polju, uvijek oni drže na svojim ramenima i porezom i vojnicima i bojovnicima ovo kraljevstvo. Iz zahvalnosti biju nas, a kad se branimo, traže neke urote, bune. Da sam muško, tako mi mojeg sina i ljubavi moje prema mužu, pokazala bih im što je buna. Što je urota! Učinila bih već jednom kraj tom strahovitom životu u savezima s drugima. Učiniti kraj i živjeti u svojoj kući, mirnim radnim i vedrim životom. Nema sreće u kući ni kod stola ni u bračnoj ložnici kad silnici zagospodare nad tvojim krovom, nad tvojom zemljom i nad tvojim životom. Dvije žene bdiju. Starica sa svojim staračkim osjećajima i mlada žena u kojoj život nosi oluju što želi naprijed, naprijed ...