Prikazi
Dalmatinska zagora, nepoznata zemlja, kulturno-povijesna monografija, Ministarstvo kulture RH i Galerija G alerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2007., 800 str., 418 fotografija, 30 x 25 cm, 4,3 kg, 500,00 kn.
ZAGORA I HERCEGOVINA – jedno stablo, dvije grane Unutrašnjost središnje Dalmacije držali su Delmati. D elmati. Tradicionalno Tradicionalno tumačenje izvodi njihovo ime iz nepotvrđene ilirske riječi delme/dalme u značenju “ovca”, naslanjajući se na kasnije albansko delmë. Sukladno tome, njihovo glavno zanimanje bilo je ovčarstvo. Ipak, bliža je etimologija da se u nazivu delme krije kr ije osnova del- u značenju dol. Delmati (ili Dalmati) bili bi “Doljani”, što sugerira sam položaj Duvanjskoga polja između planina Vrana, Vrana, Ljubuše, Midene Midene i Tušnice Tušnice Radoslav Dodig
D
ržati i listati u rukama knjigu enciklopedijskoga formata, tešku malo manje od pet kilograma, nije laka stvar. A kako bi, kada je na naslovnici kamenje – zidovi sivoga vapnenaca, krš koji pamti sunce, vjetar, slanu i kišu, stvarajući tako dojam tvrde težine. Riječ je o kulturno-povijesnoj monografiji koja je tiskana prigodom velike tematske izložbe Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja, koja je održana u Kloviće vim dvorima u Zagrebu 4. rujna do 18. studenoga 2007. Monografija je podijeljena na šest poglavlja: I. Povijesni pregled (23 članka, str. 45-291), II. Duhovna kultura (7 članaka, str. 295-363), III. Jezik i književnost (9 članaka, str. 367- 425), IV. Tradicijska kultura (18 članaka, str. 429-615), V. Materijalna i spomenična baština (11 članaka, str. 619-707), VI. Moderna vremena (10 članaka, 711-751). U uvodnom članku (17-41) “Dalmacija od mora do iza gora” Joško Belamarić daje povijesni, kulturni i duhovni profil Dalmatinske zagore. Žila kucavica Zagore je Cetina, a njezini rubni međaši Krka i Neretva. Zagora je bila predziđe Jadrana i njegovih otoka, ali i prva crta putnicima prema balkanskom zaleđu. O pretpovi jesnom i antičkom razdoblju piše više auktora (D. Kliškić, M. Menđušić, A. Milošević, M. Zaninović, M. Sanader i N. Cambi). Dvije pretpovijesne kulture (ipresso 278
| M �
Prikazi
keramika i Danilska kultura) vezane su za kameno doba. Prva velika kultura metalnoga doba vezana je za unutrašnjost. Nazvana je Cetinska kultura (1900. do 1600. godine pr. Kr.). Njezini počeci vežu se uz gornji i srednji tok rijeke Cetine. Artefakti Cetinske kulture pronađeni su i u Hercegovini (Ravlića pećina u Drinovcima). Unutrašnjost središnje Dalmacije držali su Delmati. Tradicionalno tumačenje izvodi njihovo ime iz nepotvrđene ilirske riječi delme/dalme u značenju “ovca”, naslanjajući se na kasni je albansko delmë. Sukladno tome, njihovo glavno zanimanje bilo je ovčarstvo. Ipak, bliža je etimologija da se u nazivu delme krije osnova del- u značenju dol. Delmati (ili Dalmati) bili bi “Doljani”, što sugerira sam položaj Duvanjskoga polja između planina Vrana, Ljubuše, Midene i Tušnice. Rimljani su vodili više ratova s Delmatima, nastupajući iz svoje baze u Naroni (Vid kod Metkovića), dolinom Neretve i Trebižata prema Delminiju, kasnijem Duvnu. Dakle, još u antici, zamjetna je integracija prostora obale i zaleđa, mora i zagore, Dalmacije i Hercegovine. Rimska strategija osvajanje novih zemalja uključivala je izgradnju cestovne mreže. Možemo zamisliti kako je na Ilire (Ardijejce, Delmate, Japode, Desitijate i dr.) djelovalo probijanje cesta preko dolova, brda, prije voja i rijeka. Dojučerašnje kozje staze zamijenile su prometnice široke mjestimice pet metara, s više građevinskih slojeva, rubnjacima, podzidima, propustima za vodu, mostovima i vijaduktima. Samo od Salone, početkom pr voga stoljeća, Publije Kornelija Dolabela udario je temelje za pet prometnica kroz provinciju Dalmaciju. Rimski vojnici bili su nositelji procesa romanizacije. Djelovali su iz baza u vojnim taborima i pratećim naseljima, od ko jih su u Dalmatinskoj zagori bili najpoznatiji Burnum (Ivoševci kod Kistanja) i Tilurium (Gardun kod Trilja) . Početkom 21. stoljeća blizu Burnuma počelo je iskapanje vojničkoga amfiteatra, najbolje očuvanoga objekta te vrste u Europi. Rimljani su sa sobom donijeli novu vjeru, što je našlo odraza u razvoju kultova – Jupitera, Dija-
ne, Libera, Dionisa, Silvana, Asklepija i drugih. S Rimljanima stiglo je od stoljeća trećega i kršćanstvo u Zagoru. Stvorene su i biskupije u Naroni, Skardoni i Saloni. N. Cambi ( Antički i ranokršćanski urbanizam i umjetnost , 7793), analizirajući ranokršćanske bazilike, zaključuje kako crkvena dekoracija bazilika predstavlja kulturološki fenomen, koji se pojavio na širem području Zagore i Hercegovine. Majstori klešu starozavjetne i novozavjetne motive, čiji se kontinuitet u određenim elementima naslanja na pogansko doba (kapiteli, pluteji, oltarne pregrade i stupići). Dva su članka zanimljiva po svojoj strukturi. Ante Milošević bavi se fe-
nomenom Cetinske krajine (Gramatika prostora uz rijeku Cetinu , 95-113). Međunarodni arheološki projekt, koji je bio fokusiran uz korito Cetine, dao je izvanredne rezultate. Pokazalo se da je na tom prostoru pulsirao život u pretpovijesno doba u punom intenzitetu. Tu su u sinjskoj i triljskoj okolici bili korijeni ilirskih Delmata. Posebice je bio značajan Trilj, o kojemu Plinije kaže da je “utvrda proslavljena ratovima”. Od Trilja (Pons Tiluri) Rimljani su brojali milje na svo jim prometnicama. Ostatak toga bro janja je i naziv Dicmo (ad Decimum), dakle naselje uz desetu milju ceste. Ljubomir Gudelj istražio je s arheološkoga gledišta Imotsku krajinu ( Imota: povijesna struktura prostora, 115125). Imotu okružuju Cetinska i Vrgoračka krajina, omiška Poljica i zapadni S, ��, ����.
| 279
Prikazi
dio Hercegovine. Žila kucavica Imote nedvojbeno je rijeka Vrlika. U pretpovijesti i ovdje su obitavali Delmati. Krajolik je prošaran ostacima gradina i kamenih gomila. Za Zagoru u srednjem vijeku vrlo je bitno tzv. vlaško pitanje (M. Ančić, Srednjovjekovni Vlasi kontinentalne Dalmacije, 161168). O Vlasima (etnička kategorija) i vlasima (socijalni sloj i zemljopisna odrednica ) postoji breme literature, od one u romantičarsko povijesno doba (Ćiro Truhelka) do novije, kompleksne obrade tog pitanja (Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji, HIP, Zagreb, 2003.). Vlasi se istom pojavljuju od sredine 14. st., označavajući pripadnike novopridošle populacije. Iz povelja znamo za nazočnost Vlaha u Hercego vini, tadašnjoj Humskoj zemlji. Godine 1434. u Kreševskoj povelji, kojom Juraj Vojsalić, sinovac hercega Hrvo ja Vukčića Hrvatinića, vraća neke zemlje, sela i utvrde u Humskoj zemlji njihovim starim gospodarima braći Radivojevićima, spominju se Vlasi Hardomilići, Vojnići i Pribinići . Spomen na njih čuvaju toponimi Hardomilje, Vojnići i Pribinovići . Tradicionalno je gledište da su najstariji Vlasi u biti romanizirani starosjedioci (Delmati, Japodi, Breuci, Desitijati, Narensi, etc.), koji su se prigodom prodora slavenskih plemena povukli u planinska područja ili prema hrvatskim otocima. Kada su se spuštali u doline i dolazili u dodir sa slavenskim plemenima, morali su znati slavenske jezike, kojima se služila politička vlast. Naravno, procesi slavenizacije bili su jaki. Ostaci njihova romanskoga podrijetla očituju se u njihovim prezimenima. Tako vlaškim prezimenima, s jakim romanskim primjesama, možemo smatrati Kožule, Dropuliće, Anzulo viće, Žužule, Mikuliće, Bazine, Bandure, Kapurale, Vegare i Vege, Vasilje, Leke i dr. Dobar dio prezimena, s njihovom etimološkom raščlambom, nalazi se u radu M. Nosića, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka, 1998. Naravno, ima i u njega pogrešnih etimologija, ili nejasnih, za koje posto je objašnjenja. Tako se prezime Vegar i Vego može vezati za latinsko vigilare (rumunjsko veghea) bdjeti, čuvati, stražariti. Rad Stjepana Ćosića, Za280
gora na starim zemljopisnim kartama i katastarskim planovima (205-219) svjedoči kako se na starim zemljovidima može pronaći velik dio toponima, hidronima i oronima, što može biti od velike koristi filolozima, geografima, etnolozima i demografima. Jedan od tipičnih romanizama vlaške provenijencije je oronim Matokit. Zabilježen je na Hvaru, kod Vrgorca, ali i u kanjonu Dive Grabovice. Podrijetlo mu je u romanskom monte acutu, odnosno latinskom Mons acutus, oštro brdo. U katalogu velik dio čine etnološki radovi, čije bi predstavljanje tražilo od već prostora. Zanimljivi su oni koji govore o Morlacima i morlačkom mentalitetu. Kao što kaže Marko Šarić “Dinarske planine bez Morlaka bile bi povijesne pustinje. Planina je uprav- vijoj se povijesti nametnula kao moćljala životom Morlaka, isto kao što su na zublja hrvatskog identiteta. OvaMorlaci upravljali ekosustavom plani- ko grandiozna izložba nije mogla prone” (221). Mnogi toponimi, mikroto- ći bez obilate državne potpore. Nju je ponimi i brdski nazivi govore o staro- pružio ministar kulture Božo Biškubalkanskom jezičnom supstratu: bri- pić, uz veliki blagoslov predsjednika na, duman, klisura, kom, Malovan, hrvatske Vlade Ive Sanadera. Njegovi skrad, Cincar, Rama, škrapa, škrip, ti- korijeni su u Zagori (selo Dugobabe), mor, Tjentište i dr. Iz tog leksika mno- gdje mu očeva rodna kuća i danas stogobrojni brdski vrhovi zovu se varde ji nauzgor. (tal. guardia, straža, keltsko vardjan, gledati, stražariti), čiji su koradika- Hercegovci bi puno mogli naučiti iz li Stražnice i Stražbenice. Kultovi pla- ove izložbe i puno korisnih informaninskih i brdskih vrhunaca često su u cija pronaći u ovome katalogu. Hercemorlačkom mentalitetu imali sakralno govina je naslonjena na Zagoru, njeziznačenje. Odatle nazivi Triglav, Tro- na je organska, etnička, kulturološka glav, Perun, ali i sanktoremi: Sv. Jure, i svaka druga poveznica. Pokazala su Sv. Ilija, sv. Roko i dr. Morlake Šarić to dva novija zbornika, koji su prošli definira kao “talijanski (mletački) ter- u domaćoj javnosti gotovo nezapažemin koji je postao povijesnom ozna- no. Prvi je “Zavičajno blago u funkcikom za one vlaške zajednice koje su ji razvoja Zabiokovlja”, Književni krug, živjele pod Venecijom , ili su s njom Split, 2005., priredio Anđelko Mrkodolazile u bliži kontakt”(221). njić. U priloženom zemljovidu na kra ju zbornika pridodan je zemljovid “ZaNa izložbi se pokazalo da je Dalmatin- biokovlje i njegovo gravitacijsko poska zagora mnogo više zelena nego dručje”. U to gravitacijsko područje siva, mnogo bogatija vodom nego uključen je hercegovački prostor od što je žedna, puno raskošnija nego Livna (Troglav na Dinari i Cincara), što bi se na prvi pogled reklo . Nije preko Vrana, Prenja i Veleža, sve do stoga čudno što je upravo taj prostor, Stoca i Hutova. Drugi zbornik je “Za još od pradavnih vremena bio popri- vičajna baština – HNOS i kurikulum”, štem sukoba i ratova, natopljen krvlju, Književni krug, Split, priredio Anđelznojem i suzama, prošaran utvrdama, ko Mrkonjić. U njemu je 31 rad, u kozidinama i kulama. Zagora je do tur- jima se vrednuje zavičajna baština, skih osvajanja bila među najrazvije- identitet i razvojne odrednice Zagonijima europskim regijama, a u no- re, Zabiokovlja i Hercegovine.
| M �
