2001. 1
IZDAVAČI: Arhiv Hercegovine Mostar Muzej Hercegovine Mostar ZA IZDAVAČA: mr. Edin Čelebić Sabit Hodžić REDAKCIJA: Dženana Buturović, EdinUstamujić, Čelebić, dr.dr.Iljas Hadžibegović, dr.mr. Elbisa mr. Esad Vesković, mr. Šaban Zahirović, Zlatko Zvonić UREDNICI: dr. Iljas Hadžibegović, dr. Elbisa Ustamujić, mr. Šaban Zahirović ODGOVORNI UREDNIK: mr. Šaban Zahirović LEKTOR I KOREKTOR: mr. Muhamed Šator PREVODI: Enisa Simić NASLOVNA STRANA: Bobo Samardžić RAČUNARSKA OBRADA: Zuvad Golić ŠTAMPA: Štamparija IC Mostar ZA ŠTAMPARIJU: Ibro Rahimić TIRAŽ: 900
2
hercegovina časopis za kulturno i historijsko naslijeđe
13-14 Mostar, 2001. 3
4
historija
5
6
Doc. dr. sc. Ivan BALTA
DIPLOMATIČKA ANALIZA LATINSKIH ISPRAVA BOSANSKOG BANA STJEPANA II. KOTROMANIĆA Nekolicina sačuvanih diplomatičkih isprava bosanskog bana, Stjepana II. Kotromanića srcinalu ili prijepisu (isprave iz 1310., 1326., 1333., 1334., 1339. i 1345. godine) iz raznih historijskih arhiva, muzeja i biblioteka, svjedočanstva su žive diplomatske aktivnosti, ali i moći tog bosanskog koji je bio gospodardoBosne, Usore, Soli, krajeva Rame, ali i današnjeg vladara, dijela Hrvatske, od Pelješca Prevlake i Donjih od Neretve do Cetine. Diplomatičkom analizom latinskih isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, vidljivo je, da one imaju sva obilježja srednjovjekovnih srednjoeuropskih paleografskih i diplmatičkih isprava, koje se javljaju u zemljama u neposrednom bosanskom okružju. Uobičajeni su dijelovi protokola, konteksta i eshatokola u svim diplomatičkim ispravama, uglavnom su to privilegije, darovnice, trgovački i međudržavni ugovori. Isprave su autentične i srcinalne, u smislu nastanka i onomastičkog i toponomastičkog izričaja, odraz su kulturne i civilizacijske srednjovjekovne Bosne kao samostalne banovine, odnosne zemlje, za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Latinske diplomatičke isprave tog bosanskog vladara, predstavljaju vrlo važne historijske izvore i historiografsku građu za jezikoslovnu, ekonomsku, političku, kulturnu, vjersku i diplomatsku historiju Bosne u srednjem vijeku. 7
Ključne riječi: Diplomatičke isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića Diplomatičke latinske isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića razbacane su i objavljene u codexima, knjigama i periodici, neke i po nekoliko puta, no nikada zajedno na jednom mjestu, za razliku od ćirilskih bosanskih srednjovjekovnih isprava. Najveći broj istih latinskih isprava istoga bana, objavljenje u Smičiklasovom Codexu,1 ali su te isprave vrlo loše transkribirane. Isprave su ne samo važna diplomatička i paleografska djela kao historijski povijesni izvori, već su važna sa toponomastičkog, onomastičkog stanovišta, ekonomskog, političkog, kulturnog, ali prije svega javnog života Bosne za vrijeme banovanja Stjepana II. Kotromanića. Isti bosanski vladar, ban Stjepan II. iz slavnog bosanskog dinastičkog roda Kotromanića, bio je gospodar ne samo Bosne, Usore, Soli, Rame i Huma, već i današnjih hrvatskih prostora od Pelješca do Prevlake s pripadajućim otocim a, i Krajinom, t.j. prostorom od Neretve do Cetine. Najstariji sin bosanskog bana Stjepana I. Kotromanića, Stjepan II., izabran je bio 1322. godine po volji bosanske vlastele za bana, bez presudnog odlučivanja. Podržavajući u unutrašnjim sukobima u Hrvatskoj Juraja II. Šubića u borbi protiv IvanaNelipića, zavladao je Donjim krajevima, prostorom uz jadransku obalu od Neretve do Cetine, te Duvanjskim, Livanjskim i Glamočkim Zbog Humaaliseihban Stjepan sukobljavao sa srpskim Nemanjićimapoljem. i Branivojevićima, je uz pomoćII.Dubrovčana uspio poraziti i izbiti na more, posebno na plodno ušće Neretve. Nakon što je ban Stjepan II. zauzeo Hum 1326. godine u svomje titularu stavio i naziv, “gospodar humski”. Dubrovčanima je prepustio uz godišnji danak, zvani mogoriš, jadransku obalu od Stonskog rata (Pelješca) do Prevlake s otocima, te mogućnost trgovanja u bosanskoj zemlji. Privilegij trgovanja u bosanskoj zemlji, dao je taj ban i drugim jadranskim gradovima, kao Trogiru. Pozivao je i Sase kako bi razvili u Bosni obrt i rudarstvo. Kako su se Kotromanići rodbinski, ženidbama i udajama, povezali sa hrvatskim Šubićima i srpskim Nemanjićima, to su kasnije sebi davali pravo na nasljednu vlast u tim zemljama. U početku jeblagonaklono ban Stjepan II. gledao na širenje patarena, tzv. heretika “Crkve bosanske”,2 _________________________
1/ Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. X i XI., Zagreb, 1912 - 1913. 2/ Ivan BALTA, Srednjovjekovna Bosna kao poprište sukoba patarena i katoličke crkve i ispravama Diplomatičkog zbornika, Zbornik Filozofskog fakulteta, broj 1., Tuzla, 1999., 17.-27.
8
koja je imala u Bosni sve veći broj pristalica, no kasnije, uz pomoć ugarskih kraljeva, Katoličke crkve i samog pape, pokušali su zajednički iskorijeniti tu tzv. herezu 3, no bez većih uspjeha. U zalazu svoje banske vladavine, srpski car Dušan uspio je nakratko zauzeti Hum, ugrozivši čak i sama bosanska banska sjedišta u Kraljevoj Sutjesci i Milama. No, ubrzo je ban uspio povratiti Hum i učvrstiti svoju vlast i dinastiju pred svoju smrt 1353. godine, dinastičkom ženidbom svoje kćeri Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, davši kao miraz tom kralju Hum.4 Diplomatičke latinske isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića dosada pronađene, registrirane i objavljene, su: - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 6. septembra 1310. godine, kojom taj ban potvrđuje povlastice rogozničkim knezovima 5, - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i brata mu Ladislava iz 1326. godine, kojom daju knezu Vukoslavu u trajno nasljedstvo njegovu djedovinu 6, - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 15. februara 1333. godine, izdata u Srebreniku, kojom isti ban daruje Dubrovačkoj općini Rat (Pelješac), Ston, Prevlaku, otoke od Rata, sve od Prevlake i Lovišćauz godišnji danak 7, - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 10. decembra 1334. godine, izdate u Dubrovniku, kojom taj ban javlja dubrovčanima da su njegovi trgovci u trgu Neretva podmirili sve dugove 8, 9, kojom 10, - Isprava bosanskog bana Stjepana Kotromanića od 7. oktobra 1339. godine taj ban Trogiranima dajeII.trgovačke povlastice - Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 23. juna 1345. godine 11, izdate u Kninu, kojom taj ban daje neka prava cetinskom knezu
_________________________
3/ Salih JALIMAM, Historija bosanskih bogumila, Tuzla, 1999., 117.-128. 4/ Pavo ŽIVKOVIĆ, Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stoljeća i Povijest Hrvata Bosanske Posavine do početka XX. stoljeća, Mostar, 1994., 25.-28. 5/ Mirko BRKOVIĆ, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, Zadar-Mostar, 1998., 343. 6/ Isto, 343. 7/ T.SMIČIKLAS, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, volumen X., Zagreb, 1912., 77.-78. 8/ Isto., 195,-196. 9/ Isto., 494.-495. 10/ M. Brković, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko humskih vladara i velmoža, Zadar-Mostar, 1998., 344. 11/ M. BRKOVIĆ, Isprave ...., 344., datira istu ispravu 25. juna 1345. godinu.
9
Ivanu Nelipiću i njegovoj majci Belislavi u svezi sa gradovima Unac, Počitelj, Stog, Knin, Breč, Klis i Cetina 12. Latinske diplomatičke isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića uglavnom se danas čuvaju u arhivima u Dubrovniku 13 i u austrijskom Železnom14. U prikupljanju i diplomatičkoj analizi bosanskih latinskih isprava značajnu ulogu imali su Ivan Lučić15, Tadija Smičiklas16, Šime Ljubić17, György Fejér18, Milko Brković19, Baltazar Krčelić20, Euzebije Fermendžin21, Stojan Novaković22, Stanoje Stanojević23, Aleksandar Solovjev24, Gregor Čremošnik25, Franjo Rački26, Marko Vego27, Vjekoslav i Nada Klaić28, Pavo Anđelić29, Anto _________________________
12/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus ...,volumen XI., Zagreb, 1913., 207.-209. 13/ Povijesni arhiv Dubrovnik, Acta et diplomata, zbirka XIV . stoljeća Isto, Diversa cancellaria, knjige 14/ Arhiv knezova Eszterhazyija u Železnom 15/ Ivan LUČIĆ ( Johannes Lucius), De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstalaedami, 1666. I. LICIUS, Memorie istoriche di Tragurio ora detto di Trau, Venezia, 1674. (MDCLXXIV) (Isto djelo prevedeno kao; Povijesna svjedočanstva o Trogiru, I., II., Split, 1979.) 16/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus ..., vol. X i XI., Zagreb, 1912.-1913. 17/ Šime LJUBIĆ, Listine odnošajih između Južnoga slavenstva i Mletačke republike, svezak III i IV., Zagreb, 1868.-1891. 18/ G.FEJÉR, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, 42, Budae, 1829.-1844. 19/ M.BRKOVIĆ, Latinske povelje i pisma bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća, Zadar, 1989. 20/ Ljudevit THALLOCZY, Codex diplomaticus partium regni Hungariae (Comitatum: Dubiza, Orbasz, et Szana), Budapest, MCMXII. Lj.THALLOCZY, Istrživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje Körmendskog arhiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII., Sarajevo, 1906., str. 401.-444. 21/ Euzebije FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiasticus cum insertis editorum documentorum regestis a anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae, 1892. 22/ Stojan NOVAKOVIĆ, Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka, Beograd, 1912. 23/ Stanoje STANOJEVIĆ, Studije o srpskoj diplomatici, Glasniksrpske kraljevske akademije, Beograd, 1953.-1962. 24/ Aleksandar SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko - pravni zbornik, I., Sarajevo, 1949. 1949. 25/ Gregor ČREMOŠNIK, Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1948. 26/ Franjo RAČKI, Prilozi za zbirku srpskih listina, Rad JAZU, I., Zagreb, 1867. 27/ Marko VEGO, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980. 28/ Vjekoslav KLAIĆ, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb,1882. Nada KLAIĆ, Izvori za hrvatsku povjest do 1526.godine, Zagreb, 1972. 29/ P. ANĐELIĆ, Doba srednjovjekovne bosanske države, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, (grupa autora), Sarajevo, 1966.
10
Babić30, Ćiro Truhelka31, Sima Ćirković32, Wenzel Vlaić33, Ivan Kukuljević Sakcinski 34, Fran Miklošič 35, Pavo Živković 36, Ljudevit Thalloczy 37, te njegov savremenik povjesničar Ferdo Šišić38. Važan je i jedan Diplomatar Sibenicense39 koji sadrži nekoliko bosanskih latinskih isprava u prijepisu. Isprava od 1310. godine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića se u prijepisu ne nalazi u Codexu diplomaticusu...40 Tadije Smičiklasa, a kako ne odgovara vremenski banovanju toga bana, neki historičari smatraju da je isprava falsikat. Sadržaj povelje se odnosi na banovo davanje povlastica uglednim Rogozničanima, dakle isprava je zapravo darovnica. Isprava od 1326. godine bosanskog bana Stjepana II. nije, kao niti isprava od 41 1310. godine, ubilježenaCodexu u diplomaticusu... Tadije Smičiklasa, ali se nalazi u zajedničkom djelu. Sudien zurGeschichte Bosniens ... Ljudevita Thalloczyija i Echarta42. Isprava se, kao prijepis isprave, ne smatra falsikatom, i neka vrsta je trgovačkog ugovora s elementima teksta državne diplomacije toga doba. _________________________
30/ Anto BABIĆ, Diplomatička služba u srednjevjekovnoj Bosni, Radovi Naučnog društva Bosne i Hercegovine, III., Sarajevo, 1960. 31/ Ćiro TRUHELKA, Naši gradovi, (Opis najljepših srednjovječnih gradova Bosne i Hercegovine), Sarajevo, 1904. 32/ Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964. 33/ W. VLAIĆ, Untergang des bosnisches Königreiches, Sarajevo, 1926. 34/ Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Spomenici bosanski i crnogorski, Arhiv za povestnicu jugoslavensku, XI., Zagreb, 1872. 35/ Wienae, Fran MIKLOŠIČ, Monumenta serbica spektantia historium Serbiae, Bosnae, Ragusii, 1858. 36/ P. ŽIVKOVIĆ, Utjecaj primorskih gradova na ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u 14. i 15. stoljeću - Pojava građanske klase i novog plemstva, Tuzla, 1986. 37/ Baltazar Adam KRČELIĆ, De regnis Dalmatiae,Croatiae, Slavoniae notitiae praliminares Zagreb, 1770. 38/ Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih zemalja do godine 1463., Sarajevo, 1942. F.ŠIŠIĆ, Iz arkiva u Körmendu, Vjesnik Kr. Hrvatsko - slavonsko - dalmatinskog arkiva, VII., Zagreb,1905. 39/ Diplomatar Sibenicense, (nalaze se prepisane bosanse isprave koje se odnose na Šibenik i Trogir), donedavno se isti diplomatar nalazio u Beču a sada je u Zagrebu. (isto djelo prevedeno kao; Šibenski diplomatar, Zbornik šibenskih isprava, Šibenik, 1986.) 40/ T.SMIČIKLAS, Codex diplomaticus ..., VIII., Zagreb, 1910., 263.-266, (isprava se trebala nalaziti u istom Codexu diplomaticusu ..., broj VIII., između 263. i 266.stranice) 41/ Isto, n.dj. broj IX., Zagreb, 1911., 273.-321. (isprava se trebala nalaziti u istom Codexu diplomaticusu ..., br IX., između 273. i 321. stranice) 42/ Lj.THALLOCZY — ECHART, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig, 1914., 9.-10
11
Isprava od 1333. godine bosanskog bana Stjepana II. (Slika 1.) je važna i aktualna sa diplomatičkog i historijskog stanovišta. Pisana je u Bosni u gradu Srebreniku (...Actum sub Zerebernik ...), a potpisnici i svjedoci isprave su ugledni tadašnji građani za koje se može pretpostaviti da su domaći ljudi, ljudi iz Bosne, što govore njihova imena i prezimena: Vilim Tehoradić (Vilano Thehoradich), Radoslav Hlapović (Radozlao Hlapouich), Miloš Vukazoć (Milos Vlkazoch), Hrvatin Stjepanić (Horuatin Sthepanich), Stjepan Drašić (Sthepano Draschich), Tvrtko Anačnović (Tuerthko Anachnouich). Nadalje se spominju pristaldi Divoš Teoradić (Diuosius Anachnouich), Stečko Hlapović (Stechko Hlapovich), Mihajlo (Mihael) od Menče (Menche) iz Dubrovnika. Vrlo su srcinalna bosanska imena kao Tvrtko, Stečko, Stjepan i slično. Da je pismenost bila razvijena u smislu diplomatskih odnošaja između Bosne i Dubrovnika, govori podatak iz same isprave, da je isprava pisana u četiri primjerka (...facta et scripta sunt quatuor priuilegia...,). Dva primjerka isprave pisana su na latinskom ( ... duo scripta in gramatica latina ... ) a druga dva primjerka na bosanskom jeziku ( .. et alia in sclauonico). Bosanski ban je dobio jedan primjerak na oba jezika ( ... idem dominus banus habet duo,unum videlicet in latino et aliud in sclauonico ...) a isto tako i općina Dubrovnik (...et comune et homines Ragusii similiter ...). Bosanski ban Stjepan II., kako je napisano u ispravi, po Božjoj je milosti ban Bosne, Soli, Usore i gospodar čitave Hercegovine, tada zvane Hum (... Stephanus dei gracia banus Bosne, Sale,Vzore ac dominus generalis tocius terre Ono Chelmie...), što govori o moći toga bana.jest činjenica da bosanski ban što je važno u ispravi konstatirati, drži dio jadranske obale s otocima od Stona do Prevlake, a koju u ispravi daje Dubrovčanima uz godišnji danak (...concedimus et donamus comunitati et hominibus Ragusii amicis predictis et deuotis nostris karossimis totam Puntam Stagni cum Preulaca et omnibus suis pertinenciis supra se et infra se habitis et constitutis...). Dakle, Bosna i Hercegovina je po istoj ispravi, gledajući iz današnje perspektive, imala veliki dio Jadranske obale i sve otoke od Stona43 (odnosno Pelješca) do Prevlake, izuzimajući tada malu površinu općine Dubrovnik. Bosanski ban je ispravom obvezao Dubrovčane da mu za taj ustupak moraju svake godine na dan sv.Vlaha davati po petsto perpera (... omni anno in festo beati Blasii vsque ad nem mundi perperos quingentos in Ragusio, illa moneta, _________________________
43/ Vinko FORETIĆ, Kada je i kako Stonski Rat došao pod vlast Dubrovnika, Pelješki zbornik, 1976., 81.-92.
12
SLIKA 1. Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, izdata u Srebreniku 15. juna 1333. godine, kojom općini Dubrovnik daruje Rat, Ston, Prevlaku i sve otoke od Prevlake do Lovišta uz godišnji danak (Arhiv u Dubrovniku, Acta et diplomata)
13
que tunc temporis habebit cursum in ciuitate Ragusii ...) i to po kursu koji će vrijediti u gradu Dubrovniku44. Original isprave se nalazi u Dubrovačkom arhivu u zbirci Acta sonctae Mariae maioris (XIV. stoljeće), a njezin je prijepis objavio Tadija Smičiklas45 koristeći se ranijim prijepisom Frana Miklošiča46. Isprava od 1334. godine bosanskog bana Stjepana II. (Slika 2.) (...Stephanus dei gracia banus Bossinae...), zapravo je saopćenje toga bana Dubrovačkoj općini u kojem se napominje kako su dubrovački trgovci, koji su držali trg na Neretvi (...nostris super foro vel mercato nostro de Narente, quod ipsi ex dono nostro et voluntate tenuerunt ...) podmirili svoje obaveze. Iz sadržaja isprave je vidljivo kako čitava tadašnja Hercegovina sa Neretvom, pripada bosanskom banu, koji sklapa sa dubrovačkom općinom trgovačke ugovore, kao neku vrstu međudržavnog ugovora. Da je bosanski ban imao razvijenu dvorsku kancelariju i diplomatsku službu, govori podatak iz isprave kako je sačinjena u banovoj kancelariji (...Datum in Bossina in curia nostra die et anno prenotato...). Isprava se nalazi u Dubrovačkom arhivu u zbirci Diversa Concellariae, a prijepis je objavio Tadija Smičiklas47 koristeći se ranijim prijepisom Mede Pucića48. Isprava od 1339. godine bosanskog bana Stjepana II., je trgovačka privilegija trogirskim trgovcima (..ut mercatores se cives vestri per nostrum districtum, iurisdictionem, forciam liberum et securum introitum et egressum habeant koji mogu slobodno trgovati raznimmercatores stvarima po svim mjestima banovine...,), (... quando placet ita quidem, ut predicti ... ubique locorum per regnum nostrum cum personis et mercimoniis et rebus omnibus eorum...). Ispravu je u latinskom i slavenskom (bosanskom) prijepisu objavio Tadija Smičiklas49, koristeći se ranijim prijepisima Ivana Lučića50 i Györgya Fejéra51. _________________________
44/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus.., X., 77.-79. 45/ Isto, 77.-81. 46/ F.MIKLOŠIČ, Monumenta serbica historium Serbiae, Bosnae, Ragusii, Wienae, 1858.,105.- 107. 47/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus..., X., 195.-196. 48/ Medo PUCIĆ, Spomenici srpski, knjiga II., Beograd, 1862., broj 14., 15. 49/ Isto, 494.-495. 50/ I.LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, Venezia, MDCLXXXXIV., 224. 51/ G.FEJÉR, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac cvilis, VIII., Budapest, 1829.1844., 170.-171.
14
SLIKA 2. Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića izdata u Dubrovniku 10. decembra 1334. godine, kojom javlja općini Dubrovnik da su njeni trgovci na trgu na Neretvi podmirili obaveze (Arhiv u Dubrovniku, Diversa cancellariae)
15
Isprava od 1345. godine bosanskog bana Stjepana II. napominje kako taj ban ima pod svojom vlašću Bosnu i Hercegovinu i veliki dio današnje Hrvatske (...Nos Stephanus dei gratia banus, Bosne, nec non tarrarum Vsure, Salis, Dolinne, Crayne, Rame ac totius Cholm princeps et dominus...) Isprava je neka vrsta mirovnog ugovora između bana Stjepana II. i maloljetnog cetinskog kneza Ivana Nelipića od Knina (..adolescentem comitem Johannem lium quondam comitis Neliptii de Tign et nobilem dominam Velislaum matrem predicti comitis Johannis parte ex altera...) i njegove majke Belislave. Isprava je načinjena u gradu Kninu .(.Actum et datum Tignini...) anavodi niz svjedoka uglednog porijekla što jepotvrda njezine vjerodostojnosti. Svjedoci su ljudi, uglavnom domaćeg bosanskog porijekla, što potvrđuju njihova narodna imena: vojvoda Vuk (Wolk voywoda), Pavao sin Horvatinov (Paulus lius Chorwatini), Dabiša (Dabyssa), Stjepan Družić (Stephanus Drusik), Dragiša sin kneza Stipkonića (Dragissa lius comiti Stypkonis), Žarko (Zerkoe),Ostoja (Ostoya), Pribislav Člapović (Pribislauus Chlappouik), Ticin sin Vitanov (Ticinus lius Vitani), Rogat (Rogati) i Stjepan Gojslavić (Stypan Goislauik). Isprava je napisana na pergameni i bez pečata je s ostatkom crvene vrpce, a čuva se u arhivu knezova Eszterhazija u Željeznom52. Prvi prijepis je objavio Tadija Smičiklas53 koristeći se ranijim objavljenim prijepisom u Vjesniku kraljevskog zemaljskog arhiva54. Isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića se mogu pratiti diplomatički kroz gotovo sve tada uobičajene elemente diplomatičkog protokola, i eshatokola. Pojedineiisprave toga bana imale banovine su neke svoje posebnosti,teksta što upućuje na autentičnost samostalnost bosanske kao države, bosanskog bana kao vladara i dvorsku kancelariju kao srcinalnu i prepoznatljivu paleografsku i diplomatičku bosansku pismenost. Protokol isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića; Invokacija kao prizivanje božanskog imena spominje se u ispravi bana Stjepana II. Kotromanića od 1326. godine, koja je verbalna i ista kao i u 55. ispravi bana Kulina od 1189. godine: In nomine patris et lii et spiritus sancti Zatim invokaciju ima još samo isprava iz 1333. godine od istoga bana: In nomine sancte et individue trinitatis amen. _________________________
52/ Arhiv knezova Eszterhazyija, Eisenstadt (Željezno), Rep.42., fasc.B., broj 9. 53/ T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus ..., XI., 207.-208. 54/ Vjesnik kraljevskog hrvatsko-slavonskog-dalmatinskog zemaljskog arkiva, Zagreb, 1899.1912., broj VIII., 143.- 144. 55/ Lj. THALLOCZY, Istraživanje o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje Körmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII., Sarajevo, 1906., 403.-404.
16
Datacija kao pokazatelj vremena nastanka isprave, a prva datacija na ispravama bana Stjepana II. Kotromanića je ona iz 1310. godine, za koju neki historičari tvrde da je falsikat. Datira se: Datum in Civitate Millossero die 6. Septembris 1310..., a što je nespojivo s godinama banovanja bana Stjepana II. Kotromanića. U istoj se ispravi napominje kako je ban podijelio povlastice rogozničkim knezovima Radićima, Vojnićima, Mikolićima, Davidovićima, Rubnićima Blaževićima i Dikličićima. U ispravi iz 1333. godine datacija stoji iza invokacije i glasi: Anno domini millesimo trecentesimo tercio, indictione prima, die XV mensis februarii. Istu ispravu Dubrovčanima je ban Stjepan II. Kotromanić obećao 12. veljače, kada je boravio u Humu56. U ispravi istoga bana od 1334. godine datacija je na kraju isprave: Datum in Bossina in curia nostra die et anno prenotato. Kako je ista isprava sačuvana u prijepisu, tako je prepisivač naknadno na početku isprave stavio dataciju: Die sabati decimo decembris, time je po prvi put u jednoj bosanskoj ispravi navedeno ime dana. Isprava istoga bana od 1339. godine ima dataciju: Datum per manum magistri Viti nostri delis cancellarii, 7. die octobris, 1339. a nalazi se na kraju isprave. Isprava istoga bana od 1345. godine, koja je izdana kao međudržavni ugovor i namijenjena cetinskom knezu Ivanu Nelipiću (...Johannes Neliptii ...) i njegovoj majci Belislavi (...Velislauam...) u a u vezi sa povratkom iz njihovih ruku gradova Unca,kralju Počitelja i Stoga(..domini (... Vnaz, Potcitel, et Stok...) mađarsko-hrvatskom Ludoviku Ludouici deiSerb gracia regis Hungarie...), i zadržavanju gradova Knina i Breča (..et castrum Ting ac castrum Brec .. ) i povratku gradova u njihove ruke Klisa i Cetine (... scilicet Cethina et Cliss ...). Datacija u istoj ispravi je na kraju isprave: Actum e datum Tignini, in uigilia beati Johannis Baptiste, anno domini millesimo trecentesim o quadragesimo quinto. Datacija ne navodi dan i mjesec izdavanja isprave već blagdan sv.Ivana Krstitelja (beati Johannis Baptiste), što je, dakle, 24. juni. Intitulacija prezentira u ispravi osobu ili vladara u čije se ime izdaje isprava, kao što je to u ispravi od 1310. godine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića: Nos Stephanus Cotromanovich Dei Gratia Banus Supremus Bosinae etc. Isprava od 1326. godine bana Stjepana II. glasi: Ego comes Stephanus banus, lius domini similiter Stephani, necnon frater meus comes Ladisaus. _________________________
56/ V. KLAIĆ, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882., 116.-117.
17
Isprava od 1333. godine istog bana glasi: Stephanus dei gracia banus Bosne, Sale, Vzore ac dominus generalis tocius terre Chelmie. Ovaj posljednji dio: dominus generalis tocius terre Chelmie, preuzetu su zasigurno od knezova Bribirskih, a odražavaju stanje i činjenicu kada Bribirski nemaju dio Bosne. Isprave od 1334. i 1339. godine bana Stjepana II. Kotromanića imaju istu intitulaciju: Stephanus dei gracia banus Bossine, dok isprava istoga bana od 1345. godine ima najkompletniju intitulaciju: Nos Stephanus dei gratia banus Bosne, nec non terrarum Usure, Salis, Dolinne (Dolmine), Crayne, Rame ac totius Cholm princeps et dominus. Devocija uglavnom izražava utemeljenost političke vlasti u bosanskoj milosti, stoga je najčešći oblik devocije u ispravama dei gratia. Devocija se samo jednom samostalno spominje ispravama bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, i to u ispravi od 1326. godine: ex gratia de domini. Većinom je devocija u ispravama istoga bana, sastavni dio intitulacije. Inskripcija ima ulogu adrese u ispravama, a u ispravama bana Stjepana II. Kotromanića inskripcije se odnose na cijelo područje banove vladavine. Jedina banova isprava koja nema inskripciju je ona od 1345. godine, a koja je sastavljena u obliku međudržavnog ugovora. U inskripciji se nerijetko navode i banovi službenici, kao vojvode, suci, knezovi i drugi, koji su uglavnom izvršitelji banove vlasti. Inskripcija banove isprave od 1334. godine odnosi se na dubrovačkog kneza Marka Justinijana (..Marcho Justiniano...) suce, vijeće i na cijelu dubrovačku općinu (... honorabili comitibanove Ragusii, consilio et comuni Ragusii...). Inskripcija isprave od 1339. godine se odnosi na trogirskog kneza Filipa de Molino (Philippo de Molino comiti Traguriensi...), suce, vijećnike i cijelu trogirsku općinu ( iudicibus, consilio et communi ciuitatis eiusdem reverendis amicis suis ...). Salutaciju kao svojevrsni pozdravi vladara ili vladaru nema većina bosanskih isprava. Samo neke isprave bana Stjepana II. Kotromanića, kao isprava od 1310. godine: ...dilectione, et salutem auguramus..., u ispravi od 1334. godine: ...salutem cum amore i ispravi iz 1339. godine: ...salutem et sincere dilectionis. Tekst ili korpus isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića; Arenga sadrži moralnu, teološku, lozofsku i pravnu sentenciju koja izražava uglavnom biblijske misli i citate kako bi se opravdalo ono što je u ispravi napisano.57 Isprave bana Stjepana II. Kotromanića nemaju niti jedne arenge, što je tako i sa većinom ostalih bosanskih isprava. __________________________________________________
57/ F.RAČKI, Prilozi za zbirku srpskih i bosanskih listina, Rad JAZU, I., Zagreb, 1867.
18
Promulgacija ili notikacija kao formula kojim se najavljuje sadržaj isprave58 a u ispravama bana Stjepana II. Kotromanića najčešće se pojavljuje izraz signicamus a ponekad se cijela promulgacija sastoji samo od toga izraza. Promulgacija u ispravama istoga bana stoji najčešće iza intitulacije, ali i poslije naracije, poslije arenge i postije salutacije, pa čak je u ispravi od 7. oktobra 1339. godine, spojena promulgacija s dispozicijom. ...Ecce nobilitati vestre ... tenore presentis dem... Naracija ili expozicija koja govori o okolnostima i razlozima koje su prethodile pisanju isprave 59, a slijedile u ispravama bana Stjepana II. Kotromanića ispred dispozicije. Naracije suuglavnom kratke apeticije uopće nema. Sadržaj naracije u ispravama istoga bana je povijesna datost. Dispozicija kao važan dio svake isprave izražava volju onoga koji ju izdaje, a u svim ispravama bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića dispozicija je najvažiji dio isprave, a dolazi odmah poslije naracije. Obično dispozicija u ispravama istoga bana započinje: Ecce nobilitati vestre tenore presentis dem ... (1339. godine), ...quod idem comes Johannes..., Eodem modo ..., Nam illum...., Nos vero ..., Nosque attendetes... Sankcija kao diplomatička formula izriče kazne ili nagrade onima koji provode ili trebaju provesti izvršnu radnju i nalog u ispravi.60 U ispravi bana Stjepana II. Kotromanića od 1310. godine sankcija glasi “Ako tko ove naše odluke pokuša prekršiti, neka njegova dobra budu oduzeta i pohranjena u riznicu naše banovine”.61 Koroboracija kaoidiplomatička formula je zapravobosanskog napomena kako je isprava pokazana svjedocima ovjerena pečatom. U ispravama bana Stjepana II. Kotromanića koroboracija se izričito ne spominje izuzev u jednom slučaju. Smatra se da je isprava bana Stjepana II. Kotrominića od 6. septem bra 1310. godine falsikat62, a u njenoj koroboraciji se samo napominje da postoji i pečat (et Sigillo Nostro Argenteo pendente munimus), koji je srebrni visi i na povelji. U drugim ispravama bana Stjepana II.Kotromanića u formuli koroboracije je pečat sredstvo ovjere, ali su pojedini spomenuti svjedoci u ispravi, oni koji će svojom prisutnošću potvrditi valjanost i autentičnost pravnog čina njegov za učinak. _________________________
58/ Stjepan ANTOLJAK, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971., 55. 59/ Jakov STIPIŠIĆ, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb, 1985., 151. 60/ Josip NAGY, Diplomatičko-paleografske studije, Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva u Zagrebu, I., Zagreb, 1925., 35. 61/ Povijesni arhiv u Zadru, Spisi vlade za Dalmaciju godine 1802., Kategorija VII., svežanj 167., ad numero 852. 62/ Povijesni arhiv Dubrovnik, Acta sanctae Mariae maioris, 38.
19
U koroboraciji isprave iz oko 1326. godine63, navode se samo svjedoci bez ikakvih drugih izjava i sredstava, tako su u ispravi od 15. februara 1333. godine64 navedeni svjedoci, a postojao je i pečat (nostro aureo sigillo pendenti munimine roborari), koji je bio zlatni i visio na ispravi, kao potvrda punomoćnosti isprave. Isprava bana Stjepana II. Kotromanića od 15. februara 1333. godine napisana je u četiri primjerka, od čega su dva pisana na latinskom a dva na bosanskom ili slavenskom jeziku na ćirilskom pismu, namijenjena donatoru i destinatoru, od svakog po primjerak. Isprava istoga bana od 10. decembra 1334. godine65 nema koroboracije, kao i isprava od 7. oktobra 1334. godine66, koja je spojena s nekom vrstom dispozicije. U ispravi istoga bana od 23. juna 1345. godine u koroboraciji je postojao pečat i navođenje svjedoka, koji se zajedno sa banom obavezuju da će sve u ispravi napisano biti i izvršeno. U ispravi istoga bana od 1326. godine navodi se anatema u toj sankciji, što se u drugim ispravama ne pojavljuje. Eshatokol u ispravama bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića; Supskripcija, kao i dio koroboracije, čine potpisi sudionika u sklapanju pravnog čina. U ispravi od 1310. godine67 bana Stjepana II. supskripcija je napisina u obliku navođenja vladara: Stephanus Cotromanovich Banus Supremus. Aprekacija je završna želja svih sudionika isprave da bude uspješno ostvarena68, tako se stavljaju želje: Stephanus per gratiam domini dei, ili sic me deus et hec sancta evangelia adiutant, ili recommendando nos vestris piis orationibus, ili jednostavno: amen ili feliciter. Pisari se često navode u ispravama, pa tako isprava bana Stjepana II. Kotromanića navodi da ju je pisao Domanja Divolčić Bubulić kao Secr. Primus Potentis Stephan Cotromanovich Bani Supremi Bosinae. U ispravi istoga bana iz 1326. godine, navodi se da ju je pisao u Milama, poznati pisar i ćirilskih isprava pisar Priboje, inače pisar bana Stjepana II. Kotrominića: Presentem autem literam scripsit Priboye notarius in victissimi gloriossimi domini bani in Melch ignario qui sit. _________________________
63/ Lj.’I’HALLOCZY - ECHART, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München nud Leipzig, 1914., 9-10. 64/ Povijesni arhiv Dubrovnik, Acta et diplomata, br. 90. (zbirka XIV. stoljeća) 65/ Isto, Diversa cancellariae, knj. br 12., f. 12. 66/ I. LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio ora detto di Trau, eVnetia M.DC.LXXIV., 224. 67/ I.E.KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, diplomaticus ..., II, Zagreb, 1875.,documentorum 133. 68/ FERMENDŽIN, Acta Bosnae Codex potissimum ecclesiasticus cum insertis regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae, 1892., 227.-228.
20
Još se jedan pisar bana Stjepana II. Kotromanića, zvani Vito (..per manum magistri Viti nostri delis cancellarii...), spominje na njegovom dvoru, a u ispravi od 1339. godine: Datum per manum Magistri Viti nostri delis Cancellarius. Navedene isprave imaju tradicionalni srednjovjekovni obrazac (diplomatičkih elemenata u protokolu, kontekstu ili tekstu i eshatokolu69. Diplomatičke latinske isprave bosanskog bana Stjepana II.Kotromanića su važni historiografski i historijski izvori zajezikoslovnu, političku, ekonomsku, vjersku i kulturnu historiju Bosne i Hercegovine srednjeg vijeka.
_________________________
69/ I. BALTA, Povijest srednje i jugoistočne Europe u srednjem vijeku, Osijek, 1999., 93.102.
21
22
Azra GADŽO-KASUMOVIĆ
STOLAC U OSMANSKOM PERIODU O Stocu u predosmanskom periodu pisao je Marko Vego koji navodi da se Stolac prvi put spominje 1375. godine. 1 Župu Dabar kao staro naselje spominje, kako to kaže navedeni autor, i Pop Dukljanin, a od 1285. godine Dabar se više puta spominje u dubrovačkim aktima. Preko Dabra su prolazili trgovci 1384., 1404. godine2 Što se tiče naziva Vidoški on se spominje prvi put 1444. godine. U periodu koji se odnosi na vrijeme osmanske uprave spominje se u sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 872-73/1468-69. godine3 u nahiji Dabri/an-nahiyeti Dabri uz naseljeno mjesto označeno kao selo Stolac /pod drugim imenom Viduška ili Vidoška/ sa 3 vinograda, 11 kuća, 6 neoženjenih, 4524 akči prihoda,4 i pusto mjesto Stolac/Istolçe sa dvavinograda, polovinom mlina sa prihodom od 500 akči godišnje.5 Ime Viduška zadržalo se u turskim izvorima kao drugi naziv za nahiju Stolac i u 18 stoljeću. _________________________
1/ M. Vego, Naselja srednjevjekovne bosanske države Sarajevo, 1957., str. 124. 2/ Za Dobriskik koji Konstantin Porrogenet spominje u X vijeku Marko Vego misli da se nalazio na području grada Koštura ili Koštuna koji leži 12 km od Stoca na sjeverozapadu a koji potječe još od vremena Vizantije (VI ili XII vijek). V. M. Vego, n.d. str. 29. 3/ Sumarni popis bosanskog sandžaka iz 1468-69, fotokopije u OIS, br. 216 /srcinal M. Cevdet Kütüphanesi 0- 76/ 4/ Isto. 5/ Isto; Fehim Dž. Spaho, Nekoliko novih podataka o Stocu, POF, 37/1987, Sarajevo, 1988.
23
Naziv Dabar navodi se nekada kao drugi naziv za stolački kadiluk kome je pripadala nahija Dabar i Dabarsko polje. U stolačkom sidžilu iz 1205./ 1790. spominje se kadiluk Dabra/kada-i Dabra/.6 U prvom i najstarijem popisu Hercegovine iz 1477. godine ne spominje se Stolac, koji pripada Dabru, niti kao kasaba niti tao tvrđava. Spominje se selo Stolac a spada hasu bosanskog sandžakbega sa 18 domova, 2 neoženjena i prihodom od 4575 akči.7 U istom popisnom defteru navode se okolne tvrđave Blagaj, Počitelj, Ljubuški, odnosno posadnici tih tvrđava kao posjednici timara, a ne navodi se tvrđava Viduška. Navodi se samo nahija Viduška. Spomenuto selo Stolac, kao i druga sela koja su kasnije pripadala stolačkom kadiluku kada je oformljen kao što su Dragovići/Dragovilje, Križan/Križane, Ošanovići/Ošanjići, pripadala su nahiji Viduška.Viduška nije unavedenom osmanskom popisnom defteru evidentirana kao tvrđava.8 U defteru hasova mirlive, zaima i timara spahija i mustahza Hercegovine iz 925./1519. pored nahija vilajeta Hercegovina Sokol, Bistrica, Zagorje, Pribud, Goražde, Blagaj, Dabri, Nevesinje, Konac Polje, Dubštica, Osanica, Neretva, Kukanj, Poblatje, Mileševo, Mostar, Trebinje i Nova navodi se i nahija Viduška.9 Navedeni defter bilježi samo timare dodijeljene nekolicini posadnika tvrđava Samobor i Ključ.10 Iako defter iz 1477. godine navodi pored ovih tvrđava i neke druge tvrđave u Hercegovačkom vilajetu kao što su tvrđava Tođevac, Kobra, Črešnjeva, Đurđevac, Imotski, Klobuk, Ljubuški, Mileševo, Mostar, Počitelj, Rog, u ovom defteru iz 1519. godine nije ni jedna od njih navedena. Navedeni su samo oni timari koje je dodijelio spomenute godine sin Bajezid-hana. Stogaukupan podacibroj ovog deftera nisu potpunisultan da bi seSelim-han, na osnovu njih mogao evidentirati tvrđava vilajeta Hercegovina. Stolac je selo i u drugoj polovini šesnaestog stoljeća što se vidi na osnovu deftera iz 1585. godine gdje se spominjeselo Stolac/karye-i Istolçe. Kada je Stolac postao kasaba i kada je zasnovana stolačka tvrđava još nije precizno istraženo. Carska sultanska džamija Selimija u Stocu sagrađena je 11 1519. godine, što se vidi iz natpisa na spomenutoj džamiji. Time je vjerovatno udaren temelj za nastanak buduće kasabe. Svaki značajniji grad u osmanskom periodu imao je svog velikog vakifa koji je zasnivao humanitarne i utilitarne ustanove čime je davao podstrek i početni impuls razvoju grada. I u izgradnji _________________________
6/ Stolački sidžil iz 1205., str. 1. 7/ A. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Sarajevo, 1985., str. 189. 8/ Isto, str. 404, 418, 475. 9/ Navedeni defter, fotokopija br. 140 /OIS, zbirka ANUBiH/ 10/ Isto, str. 54, 70, 46, 45, 19, 20, 8. 11/ M. Mujezinović, Islamska epigraka BiH. Knj. I, Sarajevo, 1982., str. 365-366.
24
i razvoju na području stolačkog kadiluka, posebno od prve polovine sedamnaestog stoljeća i početka osamnaestog stoljeća, ulogu su odigrali brojni stolački vaki i njihovi sitni vaku. Najznačajniji i najkrupniji vakif na ovom području koji je svojim vakufom dao značajan podsticaj razvoju ovog kraja bio je silahdar Husein-paša. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je on zadužbinama u Stocu pokrenuo razvoj ovog kraja. Silahdar Husein-paša uvakuo je jedan han koji je sagradio ukasabi Stolac namjenivši ga putnicima namjernicima da ga besplatno koriste. Oko hana je sagradio deset dućana čiju je kiriju namijenio za njegovu popravku. Han je imao gostinjsku sobu i kafanu koja se također izdavala pod kiriju.12 Odredio je za poslugu mekteba sagrađenog uz džamiju sultana Selim-hana godišnje deset groša. Godine 1226. izdat je carski berat o dodjeli upravljanja nad spomenutim vakufom.13 Vakif je odredio da vakufom upravlja njegov djed Osman-kapetan na osnovu toga što je spadao u njegovu bližu rodbinu, kad on umre njegov sin Ismailkapetan, a potom njegov sin Husein-kapetan, što se vidi na osnovu berata iz 1226./1811. izdatog povodom spora oko prava na upravljanje vakufom. Pošto se njegov djed Osman- kapetan Šarić spominje na dužnosti kapetana i 1731. godine kada ga već zamjenjuje njegov sin Ismail,14 jasno je da je njegov unuk silahdar Husein-paša živio u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća. Što se tiče ostalih vakufa H. Hasandedić, koji je detaljno donio brojne podatke o Stocu i njegovoj okoloni, navodi 46 manjih vakufa,15 odnosno 81 vakuf16 od kojih su svi, izuzimajući vakuf silahdara Husein-paše, iz osamnaestog ili devetnaestog detaljnije spominje ili ostoljeća. kojim neOvdje donosićusve podatke.navesti samo one vakufe koje ne Pored vakufa silahdar Husein-paše najstariji zasnovan vakuf na području stolačkog kadiluka jeste vakuf Alije, sina Hasanova. Nije sačuvana srcinalna vakufnama a niti njen prijepis. Podatke o tom vakufu donosi dokument o registraciji navedenog vakufa sačinjen mjeseca ševala 1148./1736. godine. Vakif Hadži Alija, sin Hasanov koji se nastanio u Kairu u Egiptu, izdvojio je 1630 groša odredivši kao izvršioca oporuke Stočanina Hadži Saliha17 te je _________________________
12/ GHB, Turski dokumenti knj. 3, str, 269. ( prev. A. Polimac, prema BBA, Šikajet defteri.) 13/ GHB, sidžil vakufnama I, str. 286. 14/ H. Kapidžić, n.d. str. 129. 15/ H. Hasandedić, Hercegovački vaku i vaki, Anali GHB, IX-X, Sarajevo, 1983, str. 55-60. 16/ H. Hasandedić, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, Sarajevo, 1990. 17/ Hivzija Hasanedić spomije postojanje ovog vakufa kao vakuf za koji je 1734. vakif Hadži Alija Hadžisalihovi ć zavještao 1630 groša. /Hercegovački vaku i vaki, Anali IX-X, Sarajevo, 1983, str, 55/Odakle je izveo prezime vakifa Hadžisalihović nije poznato. Pošto nije naveo izvor odakle je uzeo podataka ne može se provjeriti.
25
sagrađena džamija i uz džamiju jedan mekteb u Hamam mahali blizu mosta na obali rijeke Bregave. Preostali novac odredio je za službenike vakufa, za popravku ako bude potrebno, za svijeće, prostirke i džamijska svjetla. U dokumentu se navodi da je vakif umro prije nego li jegradnja džamije završena. Gradnju džamije i mekteba dovršio je njegov navedeni opunomoćenik a potom je /ovim dokumentom/ izvršio registraciju vakufa na sudu i odredio muteveliju u prisustvu Murteza efendije, sina Hadži Ismailova. Utrošeno je 1070 groša za gradnju i ostale potrebe navedene džamije i mekteba. Izvršitelj oporuke je, kako mu je rečeno, preostalih 460 groša predao muteveliji uvjetovavši da svakih deset akči da pod interes nekom od ispravnih trgovaca koji će /upotrijebivši to u prometu/ donijeti 11 akči i četvrt, uz uvjet da postoji čvrst zalog i jemac. U slučaju da ta dva uslova nisu ispunjena, uvjetovao je da se ne daje. Od dobiti je određeno da se daje dnevno tri akče za muteveliju, spomenutog Hadžisalihović Ismaila a poslije njegove smrti da kao mutevelija bude određen onaj ko bude dostojan. Za imama je određeno deset akči a za hatiba jedna akča. U vrijeme sastavljanja vakufname imam i hatib bio je Mula Hasan-čelebija. Za prvog mujezina /u momentu pisanja ove vakufname to je bio Ibrahim-čelebija/ bilo je određeno šest akči dnevno, a za drugog /Ismail-čelebiju/ još šest akči. Za poslužitelje u džamiji određeno je dnevno tri akče, za svijeće i džamijska svjetla dnevno tri akče, za godišnju popravku i prostirke određeno je godišnje osamdeset akči. Početkom 18. stoljeća, tačnije 1223./1811. godine, stanovnik Carske 18
mahale/Hunkjarija u Stocu Kubatakoja Ishak, sin Mustafe takođe je zasnovao vakuf kao vrstu kreditne ustanove je trebalo da se bavi davanjem novca pod interes, što se vidi iz njegove vakufname koju je ovjerio stolački kadija Jusuf Zihni.19 On je u navedenoj mahali uvakuo čardak, magazu, kuhinju sa stajama i baštama odredivši da se spomenute nekretnine daju pod najam te da se od godišnje najamnine troši po dvije pare za učenje Jasina petkom i ponedjeljkom, što iznosi godišnje pet groša, da se za učenje pet hatmi izdvaja po sto para, što iznosi dvanaest i po groša godišnje, da se za paljenje svijeće /mukavva u džamiji navedene mahale izdvoje godišnje po tri groša, tj. da se uz znanje mutevelije uzmu i potroše dvadeset i tri groša. Muteveliji je odredio godišnje deset groša i trideset para. Upravljanje navedenim vakufom odredio je za sebe dok je živ. Pošto vrijednost spomenutih nekretnina u novcu iznosi 500 groša, uvjetovao je da određeni mutevelija može iste prodati za navedeni _________________________
18/ U navedenom beratu prezime Kubat ubilježeno je kao Kubata. 19/ GHB, A-3272/TO.
26
iznos koji će se tada uvakuti kao trajan vakuf, s tim da upravljanje vakufom pripada muteveliji, kako je gore navedeno, a potom njegovim muškim potomcima s koljena na koljeno. Uvjetovao je da spomenuti mutevelija da novac na zajam/ikrad i čvrst zalog/rehn, s tim da dobit/ribh koja se ostvari uz znanje mutevelije bude predata za navedene dužnosti. Preostalih 250 groša od glavnice uvjetovao je da se potroši za njegovo opremanje i za podmirivanje duga, ako bude kome dužan ostao. Time je on ustanovio vrstu malog kreditnog zavoda kojim je on upravljao dok je živ anakon njegove smrti to je pravo trebalo da pripadne njegovim muškim potomcima. Ova vakufnama upućuje na to da je početkom osamnaestog stoljeća i u Stocu funkcionirala vrsta kreditiranja uz potpomaganje općeutilitarnih potreba, što je predstavljalo praksu u okviru sistema osmanskog privrednog gradskog života. Zasnivanje vakufskih kredita i stvaranje vakufskih gotovina te stvaranje gotovina pojedinaca služilo je kao vrsta kreditnog zavoda koji je doprinosio razvoju privrede.Na raširenu praksu vakujenja novca u Stocu za dobrotvorne i općekorisne svrhe, prije svega za održavanje vjerskih objekata kao središta duhovnog života i ispomaganje onih koji o tim objektima brinu i održavaju ih, upućuju podaci iz stolačkog sidžila iz 1790. godine gdje se navode brojni vaki. 20 Na primjer, bilješka u stolačkom sidžilu iz 1790.,21 prema kojoj se kod Halila Atabegovića nalazi izvjesna količina novca pozajmljenog iz vakufa Buro Hadži Saliha uz 50 groša godišnjeg prirasta od imetka vakufa, odnosi se naregistraciju vakufskog zajma, odnosno na pozajmljivanje novca iz vakufske gotovine uz godišnju murabehu 22 23 stanovnica tj. prirast novca ili kamatu. navedenom sidžilu ubilježena je samo Hadži jedna vakja koju je sačinila Behija,Ukći Hadži Hasana, mahale Ali iz kasabe Stolac. Ona je uvakula jedan dućan u stolačkoj čaršiji, uz uvjet da Sarajlić Abdi-beg, sin Mustafe bude mutevelija i da izda navedeni dućan onome ko želi. Njegova obaveza je bila da od dobijene najamnine naredi da se svake godine u mubarek dane prouči časna hatma, da se svake godine u džamiji poznatoj kao Ali-agina postavi i zapali svijeća/mukavva, i ako bude povećanja u prihodima od najamnine, da se to utroši za popravku i obnovu spomenutog dućana, ako bude potrebno.
_________________________
20/ SSK, str. 23-24. Ove podatke naveo je H. hasandedić, n..d. str. 7-104. 21/ SSK, str. 1. 22/ Bilješka se odnosi na registraciju vakufskog zajma tj. na pozajmljivanje vakufske gotovine uz sigurnog jemca na kamate navedene kao godišnji procenat, prirast/murabeha. 23/ SSK, str. 11.
27
Stolački kadiluk Kadiluk Stolac prvi put je spomenuo Evlija Čelebija 1664. godine. Taj podatak je preuzeo od njega i Šabanović.24 Prema defteru džizje iz 1043./1633. godine nahija Viduška pripadala je kadiluku Nevesinje. Stolac se spominje samo kao selo. Znači da je stolački kadiluk mogao biti osnovan u periodu poslije 1633. a prije 1664. godine. U dokumentima dubrovačkog arhiva Stolac kao kadiluk spominje se 1704. i 1705. godine. Nahije koje su tada ušle unjegov sastav bile su u sastavu kadiluka Ljubinje, Blagaj i Počitelj. Sam Stolački kadiluk obuhvatao nahije Vidušku i Dabri.obuhvatao Povremeno je bio u sastavu ljubinjskog kadiluka,jeodnosno stolački kadiluk je ljubinjski i Bekijei Gabela. Mostarac Abdulah Huremović, koji je sačinio popis kadiluka 1745. u evropskoj Turskoj, a koji je objavio Šabanović,25 navodi da je stolačkom kadiluku pripojena Gabela. Šabanović iznosi podataka da je Gabela pripojena kadiluku Stolac godine 1718. godine kada je ponovo došla pod tursku vlast. 26 Prije toga spominje se kao kadiluk zajedno sa Stocem Bekije-i Gabela. 13. XI 1708 navodi se Husein-efendija kao kadija Stoca i Bekije-i Gabela. 27 Krajem mjeseca muharema 1121./1709. hudžet je izdao Sulejman, kadija Stoca sa Bekije-i Gabela.28 1125./1713. Abdulah, naib kadiluka Stolac sa Bekije-i Gabela potpisao je arzuhal koji je raja uputila Glavnoj komandi u Edrenskom polju.29 Stolac sa Gabelom imao je zajedničkog kadiju sa Blagajem, a povremeno u XVII stoljeću i sa Ljubinjem. U dokumentima Dubrovačog arhiva30 spominje se 1710. godine Mustafa, kadija Ljubinja i Stoca, a 1714. kadija Ahmed kao31kadija Ljubinja i Stoca. I godine 1745. spominje se kadija Ljubinja i Stoca. Krajem mjeseca džemazijelahira 1127./1715. hudžet je sastavio Mehmed, kadija Blagaja sa Stocem i Bekije-i Gabela /El-emr kema zukire hi nemekahu el-fakir ileyhi subhanehu ve teala Mehmed el-kadi bi kada-i Blagay mea Ustolçe ve Bekiye-i Gabela./32 Ovdje mogu nabrojati samo __________________________________________________
24/ H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982, str. 197. 25/ H. Šabanović, Popis kadiluka u Evropskoj Turskoj od Mostarca Abdulaha Huremovića, GZM LIV, str. 308-356. 26/ Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982. str. 197. 27/ DAD, XVIII CII 30. 28/ DAD, AT, 75, 4116a. Hudžet su kao svjedoci potpisali Ahmed čelebi Stočanin/Ustolčeli/, Ishak čelebi Šatir Ustolčeli, Jahja čelebi Pljevljak/Tašlidžali, Jusuf čelebi Tašlidžali i drugi. 29/ BBA, Malije defteri, 3434/104-2. 30/ DAD, Acta Turcarum, 4168, 4063. 31/ Isto, br. 4042. 32 DAD, AT, B, 125, 24. Hudžet su kao svjedoci Munla Omer es-Saraji, Husein Ahmeda iz Mostara, Ibrahim hodža iz Ljubinja, Hadži Mustafa emin, Salih, sin Hasana iz sin Mostara, Ežderi Hasan-beg iz Blagaja, Hasan, muhzir, Redžeb katib i drugi.
28
neke stolačke kadije 18. stoljeća, uglavnom na osnovu građe koja mi je bila dostupna iz dubrovačkog arhiva (koji čuva brojne dokumenate iz osmanskog perioda vezanih za ovo područje).33 Stolačke kadije - Mehmed-aga, kadija Blagaja i Stoca, godine 1704.34 - Kadija Stoca, godine 1705.35 - Muhamed, kadija Stoca, godine 1707.36 37 - 13. XI 1708. spominje se Husein-efendija kao kadija Stoca i Bekije-i Gabela. - 1121./1709. hudžet je izdao Sulejman, kadija Stoca sa Bekije-i Gabela.38 - Mustafa, kadija Ljubinja i Stoca, godine 1710. i 1714.39 - 1125./1713. Abdulah, naib kadiluka Stolac sa Bekije-i Gabela potpisao je arzuhal koji je raja uputila Glavnoj komandi u Edrenskom polju.40 - Ahmed, kadija Ljubinja i Stoca, godine 1714.41 - Kadija Stoca i Gabele, godine 1715.42 1127./1715. hudžet je sastavio Mehmed, kadija Blagaja sa Stocem i Bekije-i Gabela43 - Godine 1141./1728. bosanski valija Ahmed-paša poslao je bujuruldiju stolačkom kadiji Ali-efendiji.44 - Kadija Stoca i Ljubinja, godine 1745.45 - Ahmed, kadija Stoca i Gabele, godine 1749.46 - Hasan, kadija Stoca, godine 1750.47
- Alija, kadija Stoca, godine 1753.48
_________________________
33/ Fotokopije dokumenta Dubrovačkog arhiva ustupio mi je Jusuf Mulić. 34/ DAD, XVIII CII 66 35/ DAD, XV B 126. 47 36/ DAD, XV B 125 35 37/ DAD, XVIII CII 30. 38/ DAD, AT, 75, 4116a. Hudžet su kao svjedoci potpisali Ahmed čelebi Stočanin/Ustolčeli/, Ishak čelebi Šatir Ustolčeli, Jahja čelebi Pljevljak/Tašlidžali, Jusuf čelebi Tašlidžali i drugi. 39/ DAD, 75 4168 i 4063 40/ BBA, Malije defteri, 3434/104-2. 41/ DAD, 75 4048 42/ DAD, 75 4292 43/ DAD, AT, B, 125, 24. 44/ DAD, AT, B, 125, 24. 45/ DAD, 75 4075 46/ DAD, XV B 126 4 47/ 75 4491 48/ DAD, XV B 126 5
29
- Ahmed, kadija Stoca, godine 1759.49 Ali, kadija stolački i gabelski 1759. - Omer, kadija Stoca i Gabele, godine 1763.50 - Ahmed, kadija stolački, 1763. Jusuf kadija stolački i gabelski.51 Narednih godina spominje se samo kadija stolački npr. 1769. Hasanefendija, kadija stolački, godine 1773. Hadži Murat, kadija stolački52 Kasnije, 1205./1790. godine od početka mjeseca ševvala navodi se kao kadija Ahmed Rešid-efendija na kojeg su muraselom kadije Mehmed Sadik i Abdurezzak Inić53 prenijeli kompetencije obavljanja šerijatskih poslova kadiluka Stolac sa Gabelom.54 Pored njega, navedene godine kadije stolačkog kadiluka bili su slijedeći: Mevlana Husein-efediju od početka mjeseca zul-kadeta 1206. godine. Te iste godine kao kadije se spominju Hadži Murat, opunomoćen za tu službu,55 Ibrahim Vehbi, kadija u Stocu,56 Ahmed, kadija za kadiluk Stolac sa Gabelom.57 Početkom muharrema, 1205. godine, prema navedenom sidžilu, stolački kadiluk je obuhvatao dolje spomenuta sela, kako se vidi iz nekoliko tevzi deftera po kojim je zimski i ljetni taksit razrezan na stanovništvo navedenog kadiluka.58 Gornji Poplat, Opličići, Prenj, Kruševo, Poprati, Plešivica, Burmazi, Borojevići, Mali Crnići Koritnik, Stolac,Veliki Crnići,Aladinići, Bjelojevići, Todorovići, Ošanići, Barani, Ljubljenica59 Gornje Hrasno, Donje Hrasno, Trebimlja, Trnčina,60 Gradac, Carići, Hutovo, Klepci sa Loznicom, Pribilovci, Čiuk Gabela, Čeljevo, Višići, Tasovčići, Struge, Donji Poplat, Bitunja. Stolačka tvrđava To što Evlija Čelebija nije u svom putopisu naveo tvrđavu nije dovoljno za zaključak da tvrđava nije funkcionirala. Činjenica je da se njegov dolazak u kasabu Stolac desio pod veoma teškim okolnostima, a njegov brzi odlazak _________________________
49/ DAD, XV B 1266 50/ DAD, 4687 51/ DAD, B. XV 52/ Dubrovački arhiv, Acta Turcarum B, XV. 53/ Radi se o kadiji Mehmedu Sadiku Iniću i njegovom naibu Abdurezzaku Iniću koji su, kako se navodi u stolačkom sidžilu iz 1790., dužnost vršenja kadijskih poslova prenijeli na novog naiba. 54/ SSK, str. 2. 55/ SSK, str. 37 i 66. 56/ SSK, str. 28 i 56. 57/ SSK, str. 17. 58/ str.10 kao i 16.Ljubovnica. 59/ SSK, Ubilježeno 60/ Ubilježeno kao Trmčina, danas poznato kao Trnčina.
30
upućuje na to da on nije imao vremena niti mogućnosti da uoči sve što je bilo značajno za ovu kasabu jer je bio, kako se to iz njegovog izveštaja vidi, i sam zastrašen i skoncentriran na upad hajduka i uskoka iz Kotora.61 Kreševljaković tvrdi da Turci nisu držali posadu u Stocu prije 1699. godine.62 Tvrđava je bila aktivna 1633. godine, dakle prije navedene posjete Evlije Čelebije ovoj kasabi, kao što se vidi na osnovu deftera džizje iz 1043./ 1633.63 Te godine u nahiji Viduška spominju se baštine uselu Ošanići u rukama janjičara Osmana, Piri janjičara, Oruča janjičara te u selu Stolac više baština u rukama Piri janjičara što upućuje na postojanje tvrđave Viduška.64 Ti janjičari su ubilježeni u navedenom defteru džizje samo po osnovi svoje obaveze da daju džizju na zemljište koje je tom nametu podlijegalo. Najznačajnija dužnost janjičara koji su upućivani u provincije bila je dužnost čuvanja tvrđava. Janjičarske orte upućene iz Istanbula u provinciju kao što je bila Bosna su bile dužne čuvati tvrđave u periodu koji je trajao tri godine, a onda su zamijenjivane novom ortom janjičara iz Istanbula na koju bi došao red. I janjičari na krajištu/serhatu su imali svoje plate/ulufe ili mevadžibe kao što su imali i svi ostali janjičari. Ukoliko im ti prihodi nisu bili dovoljni dodatne prihode su mogli obezbijediti na drugi način od prihoda sa nekog mjesta. Tako su gore navedeni janjičari dodatne pihode ostvarivali preko toga što su držali baštine u navedenoj nahiji Viduška i plaćali su, po osnovi toga, poreze državi kojim je dotično zemljište bilo opterećeno. Nekadase dešavalo da janjičari koji su bivali kažnjeni budu izbačeni iz odžaka. U tom slučaju im je oduzimana ta privilegija janjičari sjedištem u Istanbulu i da sekale upućuju mjesta gdjedasebudu ukaže potrebasatestalnim im je izdavan berat da budu merdi tj. danaidu na stalnu službu da čuvaju tvrđave. Između snaga kapikulu janjičara upućivani su, po potrebi i prema veličini i značaju tvrđave, u provinciju muhazijanjičari, topčije, džebedžije, a nalazili su se među njima i jerli kulu, gonulije, bešlije, azapi, farisani ili konjanici ulufedžije. Nekada je zatvrđavskog dizdara dolazio zapovjednik jaja/jajabaša. Slanje na službu u provinciju nakrajište smatralo se nedostatkom sreće. Navedeni podatak iz 1633. godine upućuje na to da su u provinciju na istureno krajište prema Mletačkoj republici bili iz centra upućivani odredi janjičara sa zadatkom da čuvaju tvrđave. Takvih je snaga na području Viduške tvrđave sigurno bilo i ranije, odnosno prijenavedenog datuma. _________________________
61/ Evlija Čelebija, Putopis, Sarajevo, 1979. str. 419. 62/ H. Kreševljaković Izabrana djela I, Sarajevo 1991, str. 207. 63/ Malijeden mudevver, No. 1389. (Podatak mi je dao Ahmed Aličić koji radi na obradi ovog deftera.) 64/ Isto.
31
Svaki defter ne iskazuje sve podatke, tako dase ne može ustvrditi da tvrđava npr. nije postojala 1540. godine stoga što u tom idžmal defteru Hercegovine nije spomenuta, kao što se ne može ustvrditi da nije postojala 1519. godine u navedenom defteru zaima, spahija i mustahza Hercegovine. U spahijskim defterima ranije nije ni mogla biti evidentirana stolačka tvrđava stoga što su posadnici te tvrđave bili graničari ulufedžije, a nisu bili timarlije i kao takvi imali su svoje posebne deftere u koje su njihove plate/ulufe bilježene. Podatak koji je ubilježen na jednom rukopisu u vlasništvu Provincijalata hercegovačkih franjevaca potvrđuje da je utvrđenje u Stocu postojalo početkom a ne krajem sedamnaestog stoljeća, kako to iznosi Fehim Spaho65 tvrdeći da u turskim popisnim defterima među popisima hercegovačkih gradova sa posadama nema spomena gradu Stocu.66 I dolje navedeni odlomak, kao i navod iz deftera iz 1633. godine potvrđuje suprotno: “Ja sam griješni Murteza, sin Hadži Ismailov, sin Hadži Zulkarov, sin Džaferov, spahija četa islamskog utvrđenja u Stocu. Moj djed Hadži Zulkar umro je 1083/1672. godine u 63-oj godini života. Otac mi Ismail umro je u redžebu 1101/1689. godine. Brat našeg djeda Hadži Abdulah umro je 1080/ 1669. godine vršeći časne dužnosti u Jedreni za vrijeme boravka sultana Mehmeda. Brat našeg oca Hadži Mehmed umro je 1077/1666. godine u blizini Medine-i munevvere.”67 Podaci o stolačkoj tvrđavi susreću se često u raznim malije i šikajet defterima već od početka osamanaestog stoljeća. Godine 1125./1713. godine prema malijeudefteru trebalo je da1123. bude mjeseca popravljena tvrđava izdata Vidoška zajednojednom sa tvrđavom Počitelju. Godine muharrema je naredba da se popravi tvrđava Vidoška a da u toj popravci učestvuju neferi te tvrđave i raja kadiluka Ljubinje. Ta naredba je potvrđena 12. ramazana 1125./1713. Iste godine su stanovnici Stoca poslali arzuhal Glavnoj komandi u Edrenskom polju gdje se navodi da je raja kadiluka Stolac saBekije-i Gabelom i Ljubinjem dužna da da 11 300 nadnica za popravku tvrđave Počitelj. Pošto se od njih traži da učestvuju i u popravci tvrđave Vidoška oni su poslali arzuhal da budu oslobođeni prevelikog tereta.68 Prema malije defterima u stolačkoj tvrđavi bile su smještene domaće snage/jerli kulu koje su obuhvatale nefere _________________________
65/ Fehim Dž. Spaho, n.d. str. 197-201. 66/ Nedostatak navođenja ove pretpostavke je u tome što ne donosi podatak u kojim defterima. 67/ Arhiv Provincijalata hercegovačkih franjevaca,R-127: Povijest pomorstva, str. 36. (Podatak je donio H. Hasandedić u Katalogu....) 68/ BBA, Malije defteri, 3434/104-2.
32
joldaša-članova janjičarskog odžaka, islužene i penzionisane janjičare ihtijare, serdengečtije 69 i njihove age, alemdare zastavnike te musare/gostujuće janjičare, topčije, arabadžije, kuloglane, gilmane koji su se u prolazu ili po nekoj dužnosti privremeno smještali na području tvrđave sastalno stacioniranim snagama. Nad janjičarskim snagama kompetentan je bio serdar koji je bio niži janjičarski zapovjednik nadležan da uspostavlja red među navedenim snagama te da brine da se imovina umrlih beznasljednika prosljeđuje državnoj blagajnibejtul malu.70 U malim mjestima kao što su kadiluci ovaj se naziv davao onima koji su postavljani od janjičarskog age na čiji je zahtjev izdavan ferman poput gore navedenog. Serdar janjičara bio je odgovaran nad janjičarima kadiluka u kojim se nalazio: džebedžijama,71 top arabadžijama,72 topčijama,73 gilmani adžemijama,74 kuloglanima75 i drugim. Zabit je bio vojni i policijski službenik, zapovjednik, lice koje uz mubašira nadzire ubiranje prihoda i pristojbi i koje provodi mjere određene od šerijatskog suda. Dužnosti i serdara i zabita u Stocu je kao u manjem tvrđavskom mjestu obavljala jedna osoba. Pismo o serdarevom postavljenju na dužnost serdara i zabita nad janjičarima stolačke tvrđave izdavao je janjičarski aga sa sjedištem uSarajevu, njegov zamjenik kul ćehaja76 _________________________
69/ Serdengečtije-jenjičari dobrovoljci koji su se organizirali da probijaju neprijateljsku opsadu ili da osvajaju i oslobađaju zauzete tvrđave. 70/ SSK, str. 38 i 60. 71/ Džebedžija- rod vojske između kapikulu pješaka čija je dužnost bila pravljenje, popravka i čuvanje oružja te dostavljanje oružja u ratnim vremenima do prvih redova vojske. 72/ Top arabadžije- pripadnici pješadije kapikulu odžaka zaduž eni za prevoženje velikih topova. 73/ Topčije-artiljerci, janjičarski odžak kapikulu snaga u koji su spadali pješaci koji su lijevali topove i drugi koji su upotrebljavali topove. 74/ Gilman adžemije ili adžemi oglani- pripadnici adžemi odžaka u koji su devširmom uzimani hrišćanski dječaci za janjičare i razne dvorske službe. 75/ Kuloglani- naziv za dječake, mladiće koji su služili u kapikulu odžacima. 76/ Kul kethudasi-kulćehaja, zamjenik age janjičarskog odžaka, jedan od naziva visokog ocira janjičarskog odžaka. Najveći zapovjednik koji je dolazio nakon janjičarskog age. Nazivao se još i ćehaja-beg/kethudabey, “kul ćehaja”/kul kethudasi i “odžak-ćehaja”/ocak kethudasi. Kul ćehaja je bio pomoćnik janjičarskog age, predstavnik odžaka i odgovorno lice u odžaku. Kao najutjecajnija ličnost odžaka bio je po rangu iznad svih drugih ocira/ zabita u odžaku. /U prijevodu Hamerovog djela Historija Osmanskog carstva,I , Zagreb, 1979, str. 525 prevedeno kao general poručnik/Dnevno su imali plaću od trideset pet akči ili četrdeset pet akči, a kasnije je ta plaća izašla na šezde set akči. Nakon penzio nisanja dobijali bi zeamet od četrdeset pet hiljada akči. Kada su osnovani tzv. aga-buljuci/odredi janjičarskog odžaka njemu je je kaodata kasarna/oda pod nadzor prvi aga-buljuk. vojnika u janjičarskoj kasarni/oda koja kul ćehajidat prelazio je sedamsto osamsto Broj osoba. Kul ćehaje su nekada mogli postati i sandžakbezi
33
sarajevskih aga ili serturnaija77 bosanskih aga. Početkom rebiulevvela 1206.g. postavljen je kao stolački serdar Ibrahim-aga. Mjeseca džumadeluhra postavljen je drugi put Ibrahim-aga kao serdar i zabit nad janjičarima Visoke porte u Stocu pismom kul ćehaje sarajevskih aga, es-sejjid Mahmud-efendije. Pismom kul ćehaje sarajevskih aga Hadži Mustafe produžena je dužnost serdara i zabita na četiri mjeseca od početka redžeba Mostarcu Nazirović Mustafaagi.78 Godine 1785. Ali-aga je serdar u Stocu. I 1790. godine bujuruldijom se postavlja serdar samo za kadiluk Stolac. Serdar je bio nadležan nekada, ukoliko broj janjičara u jednom kadiluku nije bio veliki, za janjičarske posade više kadiluka. Takav je slučaj i sa područjem stolačkog kadiluka. Sredinom osamnaestog stoljeća, prema jednom dokumentu iz 1749.79 godine jedan serdar bio je nadležan pored Stoca i za Blagaj i Nevesinje. Godine 1790. spominje se samo serdar nadležan za područje Stoca što upućuje na to da je povećan broj janjičara u Stocu u odnosu na raniji period. Te godine Omer, serturnaija80 bosanskih aga poslao je pismo o postavljenju stolačkog serdara Ahmed-age na osnovu toga što je smijenjen prethodni serdar.81 Prema tome, glavne ličnosti koje su učestvovali u upravljanju tvrđavom bili su kapetan, dizdar i ćehaja. Za jednu tvrđavu neposredno su bili vezani dizdar, ćehaja i čuvari tvrđava nazvani mustahzi. O stolačkim dizdarima u pristupačnim dokumentima nema podataka. U dubrovačkim dokumentima spominje se samo kao dizdar stolačke tvrđave u dokumentu od 2. 8. 1732. _________________________
77/ Serturnaija ili turnadžibašija-zapovjednik turnaija/turnadžija tj. sokolara koji su osnovani u vrijeme sultana Jildirima Bajezida. Jedno su vrijeme išli zajedno sa padišahom u lov. Pazili su na lovačke pse i uzgajali sokolove i nosili ih u lov. Kad su turnaije ili turnadžije izlazili iz dvorske službe na timar dobijali su dirluk od petnaest hiljada akči. Turnadžibaša je kadje izlazio iz dvorske službe na neku službu izvan dobijao zeamet u vr ijednosti od trideset pet hiljada akči. Turnaije su dnevno dobijali po dvadeset tri akče u šesnaestom stoljeću, a u sedamnaestom dvadeset sedam akči. Broj turnaija je do polovine sedamanaestog stoljeća iznosio 280 a poslije je izašao na 468. 78/ SSK str. 38. 79/ DAD Acta Turcarum B, XV 126:U navedenom dokumentu od 7.5. 1749.spominje se Ismail kao serdar stolački, blagajski i nevesinjski. 80/ Serturnaija ili turnadžibašija-zapovjednik turnaija/turnadžija koji su osnovani u vrijeme sultana Jildirima Bajezida. Jedno su vrijeme išli zajedno sa padišahom u lov. Pazili su na lovačke pse i uzgajali sokolove i nosili ih u lov. Kad su turnaije ili turnadžije izlazili iz dvorske službe na timar dobijali su dirluk od petnaest hiljada akči. Turnadžibaša je kad je izlazio iz dvorske službe na neku službu izvan dobijao zeamet u vrijednosti od trideset pet hiljada akči. Turnaije su dnevno dobijali po dvadeset tri akče u šesnaestom stoljeću, a u sedamnaestom dvadeset sedam akči. Broj turnaija je do polovine sedamanaestog stoljeća iznosio 280 a poslije je izašao na 468. 81/ SSK,str. 60.
34
godine Kadribeg, dizdar Stoca/Hutovo, au beratu iz 1176./1769. godine Selim, dizdar stolačke tvrđave.82 Plata dizdara mogla je biti od 19-40 akči dnevno, što je ovisilo o veličini i značaju tvrđave. Nijedan berat o postavljenju dizdara mi nije došao u ruke do sada. Zamjenik dizdara nazivao se ćehaja. O ćehajama stolačke tvrđave postoji nekoliko sačuvanih dokumenata koji se čuvaju uarhivu Provincijalata hercegovačkih franjevaca.83 Na osnovu tih dokumenata mogu se navesti neke ćehaje stolačke tvrđave iz osamnaestog stoljeća. Godine 1145./ 1732. ćehaja nad mustahzima Viduške tvrđave je Mahmud-ćehaja koji je na ovaj položaj došao iza smrti njegovog brata Ibrahima a na molbu stolačkog kapetana Ismaila sa platom od 15 akči dnevno.84 Godine 1176./1763. postavljen je sa istom platom na mjesto ćehaje Salih-ćehaja Mahmutćehajić.85 Iz navedenih sačuvanih berata vidi se da je služba ćehaje, kao i sve druge vojne službe u Osmanskoj carevini, bila nasljedna, prenosila se na one članove obitelji koji su datu službu bili u stanju obavljati. Tako se može vidjeti da je i služba dizdara i služba njegovog ćehaje bila u rukama članova jedne porodice, po odžakluk sistemu od samog osnivanja tvrđave. Za razliku od mustahza okolnih tvrđava kao što je mostarska, blagajska, počiteljska kojima je dodijeljivan za vršenje službe mustahza navedenih tvrđava berat na timar u vrijednosti 1400-1450 akči u nahijama Blagaj, Imotski, Nevesinje i Mostar, kao što se vidi iz brojnih sačuvanih berata, mustahzi stolačke tvrđave su bili ulufedžije postavljani beratom kojim im je za njihovu službu mustahza određivan utvrđeni iznos plate. Iz sačuvanih berata vidi se da se taj iznos tokom osamnaestog stoljeća nije mijenjao. Mustahzi postavljani su 86naNeferi prijedlog dizdara određene tvrđave i na osnovu togatvrđave im je izdavan berat. mustahzi su imali plaće od 5-8 akči dnevno, ćehaja od 15 akči. Neferi stolačke tvrđave su imali plaću od 8 akči dnevno što se vidi na osnovu berata iz 1195./1781. godine koji je izdat mustahzu Ismailu.87 Nigdje se ne navodi u dostupnim dokumentima kolika je bila plaća dizdara stolačke tvrđave,vjerovatno su imali plaću od 19-40 akči sudeći po navodima o dizdarskoj plaći u nekim drugim _________________________
82/ H. Hasaandedić, Analitički inventar Acta T urcarum Provincijalata hercegovačkihfranjevaca, Mostar, 1968. /rukopis, AT IV/190. 83/ Srećna je okolnost što je regeste navedenog arhiva osmanskih dokumenata izradio Hivzija Hasandedić još 1968., s obzirom da spomenuti arhiv ne želi danas da ustupi građu na uvid. 84/ Isto, AT VI/298, str. 48. 85/ Isto, AT IV/ 190; Navedeni Salih-ćehaja spominje se u stolačkom sidžilu kao svjedok koji potvrđuje da je kassam defter u kojem su se bilježile ostavine umrlih sa potpisom Muftić Rizvan efendije iz 1187./1773. godine pouzdan i da se po njemu može postupati. V. SSK, str. 50. 86/ Isto, AT VI/300. 87/ Isto, AT VI/ 218.
35
tvrđavama. Prihodi dizdara i ćehaja u prvo vrijeme osmanske uprave bili su veliki, sudeći po navodima deftera iz 1468-69. o timaru od 13200 akči koji je pripadao dvojici muslimana posadnika tvrđave, dizdaru i ćehaji,88 što čini timar nekoliko puta veći od timara običnih mustahza. Posadnici tvrđava u prvo vrijeme uglavnom su imali timare kao naknadu za svoju službu. Kasnije su postali ulufedžije. Viduška tvrđava imalaje 1114./1702. godine 428 nefera.89 Posadnici Viduške tvrđave, koja je vjerovatno osnovana kasnije od drugih okolnih tvrđava, imali su platu. To se vidi i iz stolačkog sidžila od početka šabana 1206./1790. godine. Neferi stolačke tvrđave imali su kao svoj odžakluk prihode od poreza koji su se dobijali od Nevesinja, hasova Zažablja, stolačke carine. Te prihode je navedene godine kao malikanu u četvrtom dijelu uživao izvjesni Salih koji je to pod zakup dao Zulkarkapetanović Mustafa-begu. Od navedenih prihoda isplaćivale su se plate/ulufe neferima stolačke tvrđave. 90 Ti prihodi iskazani su kroz običajne poreze:91 novčanu kaznu,92 pristojbu na zemljišnu tapiju,93 pristojbu na čift94 i bennak,95 pristojbu na vinograde i bostan,96 pristojbu na košnice,97 pristojbu na ljetno ispasište,98 pristojbu na đerdek,99 iznos na odsutnog i ono što je izgubljeno, 100 i osobito baduhavu. 101 Na osnovu podataka iz malije deftera početkom osamnaestog stoljeća vidi se da su prihodi stolačkih posadnika bili raznovrsni. Neferi stolačke tvrđave imali su odžakluk/nasljednopravo na uživanjeprihoda od raznih poreza/resmi tapija, resmi kuvare, šemhane, kačkun, jave, bejtul mali amme i hassa, mali gajb, baduhava, od ribarenja sa rijeke Neretve. I pored toga imali su prihode od poreza na pet prolaza/geçit, kako je navedeno u malije defteru iz 1701. godine. _________________________ 88/ N. Filipović, Vlasi i uspostava timarskog sistema u Hercegovin i, Godišnjak, knj. XII, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1974, str. 209. 89/ BBA, Malije defteri, 2945, fotokopija u OIS, str. 269, 270, 271. 90/ SSK, str. 61. 91/ Rusum-i uryye. 92/ Curm-i cinayet. 93/ Resm-i tapuyi zemin. 94/ Resm-i čift- rajinski porez na čift. 95/ Pristojba koju su davali neoženjeni i koja je poznata kao resm-i bennak. 96/ Resm-i bagat ve bostan. 97/ Resm-i kovan. 98/ Resm-i yaylak. 99/ Resm-i gerdek. 100/ Mal-i gaib ve mefkud. 101/ Baduhava-uobičajeni porez koji je ubirao zaim ili timarnik a sastojao se iz dimarine/duhan resmi, takse na čiftlik/čiftlik resmi, novčane kazne/curmi cinayet, svadbarine/resmi đerdek i takse na zemljište pod kućom/ev yeri tapusu.
36
Ti neferi su na osnovu berata, kako je utvrđeno u glavnom računovodstvenom defteru, imali i carinu/gümrük Sarajeva i skele Dubrovnik, s tim da defterdari Bosne mogu naplatiti samo kalemiju. 102 Oni su imali prihode sa nekoliko mukata ukupno 16 tovara103 37 440 akči, a njihov berat je na prijedlog Halil paše obnovljen 10 šabana 1114./1702. godine. Po tome 5 tovara 40320 akči im pripada iz vlaških poreza/rusumi eakan iz Nevesinja i okoline, 3 tovara i 50 183 akče iz prihoda ostvarenih sa mukata Zažabje i onog što njoj pripada,104 98 149 akči iz prihoda carinskog prelaza/baci-i ubur koji se naplaćuju na relaciji Gabela-Gacko, što ukupno iznosi 9 tovara 88 653 akče. Plata svih nefera tvrđave Stolac, odnosno Viduške koja se i u turskim dokumentima tako nazivala, iznosila je dnevno 4150 akči, što godišnje iznosi devet tovara osamdeset i osam hiljada šesto pedeset tri akče.105 U fermanu od mjeseca rebiulevvela 1207., ubilježenom u sarajevski sidžil106 i u stolački sidžil iz 1790.107 godine, navedeni su prihodi određeni za izdržavanje svih tvrđava Bosanskog ejaleta od kojih su prihodi sa malikane u Nevesinju bili određeni za izdržavanje tj. za plate stolačkih nefera: “Od mukati koje su određene odžaklukom za mevadžibe tvrđava koje se nalaze u bosanskom ejaletu neke spadaju u one koje su date u obavezu kao malikana: resm108 na žir i svinje Srebrenice, carina zvorničke skele i sela carskog hasa akče109 Kobaša, sela Bresnica i drugih te rusumi110 vlaha Nevesinja i gvozdenog majdana Kreševo u nahiji Visoko, rusumi vlaha 111 Uskoplja i Memlehatejna na strani sarajevskog kadiluka, inspektorat Dubica 112
113
i102/ drugi, tenarusumi i avarizi divanije, tapija na zemlju, baduhava Tešnja i Taksu bilježenje. __________________________________________________
103/ Tovar/yük je kao novčana mjera iznosio 100000 akči. 104/ Godine 1125./1713. ponovo je potvrđeno na osnovu uvida u glavno računovodstvo da je navedena mukata dodijeljana kao odžakluk neferima vidoške tvrđeve, nakon pokušaja neovlaštenog miješanja u njihovu mukatu i nakon njihove pritužbe. (BBA, Maliye defteri 3434/101-2) 105/ Maliye defteri 2945, fotokopije u OIS, str. 269, 270, 489. 106/ Ovaj ferman zaveden je u sidžilu sarajevskog kadije: sdž-33, str. 97, GHB. 107/ SSK, str. 63. 108/ Pristojba, porez. 109/ Akče-ovdje dolazi uznačenju resm, tj. pristojba pošto su se sve pristojbe obračunavale u akčama. 110/ Pristojbe. 111/ U tekstu ubilježeno kao Dubnica. 112/ Avarizi divanije- vrsta izvanrednih nameta kojim je bilo opterćeno potčinjeno stanovništvo a koja se sastojala od davanja u naturi ili odizvršenaj nekih radnih obaveza u korist države. 113/ Baduhava-uobičajeni porez koji je ubirao zaim ili timarnik a sastojao se iz dimarine/duhan resmi, takse na čiftlik/čiftlik resmi, novčane kazne/curmi cinayet, svadbarine/resmi đerdek i takse na zemljište pod kućom/ev yeri tapusu.
37
nahija Fragustina, nahije sela Goranci,114 Čajniče i Visori, u hercegovačkom sandžaku, šem’hane,115 bejtul mala zvorničke live, hercegovačkih vojnugana, avarizi divanije nahije Damava116 i Banja Luke, rusumi vlaha Kobaša koje su uobičajeno uzimali jerli neferi te carine na skelu, badži sijah Splita, četvrtina altina zakupa i kirije na dubrovačkoj i zadarskoj skeli, rusumi vlaha Brda i okoline i rusumi vlaha Mileševo117 te resmi lurija, u hercegovačkom sandžaku i zemljišna pristojba/tapuji zemin i baduhava u Duvnu118 i Novom Risnu te resm vlaha Nove Dubice119 i rusumi vlaha u hercegovačkom sandžaku i takođe iznosi koji su određeni kao odžakluk iz prihoda mukati u Prijepolju i Tašlidži.120" Podaci o plaćama nefera tvrđava bilježeni su u posebne deftere o plaćama/ ulufe defterleri. Postojala su tri deftera od kojih je srcinal ostajao u kancelariji janjičarskog age, drugi se predavao nansijskom službeniku koji je ovaj defter sravnjivao sa drugim defterima te koji je vršio ispravku, ako bi se pojavila neka greška, i trećiprimjerak koji senazivao hazine bio je podnošen padišahu.Ovaj defter upoređivao se sa ranijim defterima o plaćama.121 Prilikom sravnjivanja deftera o plaćama na spiskove su bilježeni nepostojeći neferi što je otvorilo put raznim zloupotrebama. Zbog tih zloupotreba izdat je ferman zabilježen i u stolačkom sidžilu iz 1790. godine.122 _________________________________
114/ Ubilježeno možda kao Gorarnica? 115/ Šem’hana-radiona za pravljenje svijeća, voska. 116/ Ubilježeno kao Dam, vjerovatno se radai o nahiji Damava? između Počitelja i Gabele. 117/ Mileševo ili Miševo?? 118/ Dumna. 119/ Upisano kao Nova Dubnica tj. Bosanska Dubica. 120/ Pljevlja. 121/ Uzunçarşili, Osmanli Devleti Teşkilatindan Kapikulu Ocaklari, Ankara, 1988. str. 414. 122/ SSK, str. 63: “Uspostavljen je radi olakšanja odžakluk na plate/mevacib jerli nefera nekih tvrđava i palanki, na cijenu pšenice i ostale utvrđene troškove iz sredstava avariza, džizje i mukata ejaleta Bagdada, Basre, Šama, Tarablusa Šama, Sajde i Rakke, Haleba, Dijarbekira, vojvodaluka Tokata i ostalih, Anadolije i Rumelije, Alžira, obala Crvenog i Crnog mora, rijeke Dunava mukati Haremejna i svih drugih mjesta /što uključuje i bosanski ejalet/. Svake godine kada se približi kraj bilježi se, preko šerijatskog hudždžeta na poleđini primjerka odžakluk berata koji se nalazi u rukama ovih raznih ili preko opečaćenih arzova i temesuka koje im daju, i zavodi sa strane da su ubilježeni kroz kancelarije. Uz to, u važeća pravila i uvjete berata, spada da se ubilježe i preuzmu prihodi i rashodi, prema temesucima iz carskog ruznamče deftera koji im se daju u ruke, i prema propisima o razlogu pisanja. Pazeći na stara pravila i uvjete nekih od njih, neka se /prihodi/preuzmu, nakon naređenja da se sačine prihodi i rashodi. Međutim većina od njih je bez prihoda i rashoda, suprotno starom pravilu i uvjetima berata. Kada oni uzimaju i daju primjerak berata i ostalih seneda ne zna se u njihovim kencelarijama o čemu se radi te ovi razni prihodi i rashodi ne prispjevaju. Postoji ime mjesta i tvrđava, a ne postoje one i neferi su poznati te pošto je nužno da im se daju plate i pošto je to uzrok za carsku štetu, uspostavljen je odžakluk ber masraf/prema trošku prije trideset četrdeset godina, i prema potrebi.. .
38
Na kraju treba navesti da je stolačka tvrđava, pored osnovne funkcije da bude utvrđenje na graničnom području, imala i karakter tranzitne tvrđave koja je organizirala prijenos naoružanja i hrane. Peksimet i ječam te tvrđavske potrepštine kao što je crni barut i ostalo dovoženi su sa dubrovačke skele i smještani u stolačku tvrđavu za potrebe bosanske vojske da bi odatle bili prenošeni u druge tvrđave.123 O stolačkim kapetanima Osnovna dužnost kapetana bila je nadgledanje i organiziranje čuvanja palanki i gradova na graničnim područjima. To znači da je njihova služba prije svega uspostavljena kao vojna, s tim što su kasnije kapetani postali i nosioci civilne vlasti.124 Hercegovački vilajet je još 1477. godine, kako se vidi iz poimeničnog popisa sandžaka vilajeta Hercegovina, te godine imao brojne tvrđave sa posadnicima iz Anadolije, Bugarske, Grčke kao i brojne kapetanije kao što je Onogoštanska, Klobučka, Ključka, Kolašinska, Džisri Tarska, Mostarska, Počiteljska, Ljubuška, Roška, Duvanjska, Hutovska osnovana između 1796.-1806. i Vidoška osnovana, kako to navodi Kreševljaković, nešto prije 1706.125 Vidoška kapetanija osnovana je ranije, vjerovatno početkom sedamnaestog stoljeća. U defteru džizje iz 1633. godine navodi se kao korisnik dvije baštine u selu Stolac, i dvije baštine uselu Poplatić? /vjerovatno Poplat/, 126 koja spadaju nahiji Viduška Hasan kapetan. Međutim, da bi se moglo govoriti o tome da je u to vrijeme postojala Viduška kapetanija trebalo bi utvrditi da li se o viduškom kapetanu kapetanu nekeseoddasusjednih kapetanija koje su u toradi vrijeme postojale. U 19. ili stoljeću navodi kadiluk Stolac kao sjedište 127 kapetana, ima jedan grad, 9 odžaka, 2000 muslimana, 3000 kršćana. Kadiluk Stolac u osmanskom periodu kao centar Viduške kapetanije predstavljao je, s jedne strane, značajno vojno utvrđenje na osmanskom krajištu, a s druge strane, važan trgovački prometni put na kojem se nalazila carina/baci-i umur ve ubur u Hutovu. Brojne podatke o stolačkim kapetanima dali su Kreševljaković128 i H. Kapidžić.129 _________________________________
123/ SSK, str. 6. 124/ A. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta 1789-1878, str. 28. 125/ H. Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela I, Sarajevo, 1991, str. 196-230. 126/ Maliyeden mudevver, No. 1389, g. 1043/1633./prema podacima koje mi je dao A. Aličić/ 127/ H. Kreševljaković- H. Kapidžić, Sudsko-administrati vna podjela Bosne i Hercegovine početkom XIX stoljeća, Sarajevo, 1950. str. 250. 128/ H. Kreševljaković, Kapetanije...n.d. 129/ Stolac u XVIII vijeku, Gajret kalendar za 1941, Sarajevo, 1940.
39
Ja ću ovdje navesti samo neke podatke, koji nisu navođeni, o Zulkarkapetanu kao najistaknutijem članu porodice Rizvanbegovića. Hutovska klančarina bila je predmet spora Zulkar-kapetana sa dubrovačkim vlastima pri čemu je navedeni kapetan tvrdio da je uzimanje klančarine ušlo u “adet” i da taj novac od klančarine predstavlja osnov za plaću neferima, kako to navodi Kapidžić uz primjedbu da ne zna kako se 1781. godine završio taj spor.130 Taj spor tada i nije bio okončan. Stolački kapetani su, kako je to zabilježeno u sidžilu iz 1790. godine, imali pravo ubiranja poreza i carine na prijelazima Pod tvrđavom i Konakom/daire što je pripadalo zaimu Musta i njegovom ortaku. Pošto su oni to pravo dali pod ugovor nepodesnim licima ovi su postavili carinara i za palanku Hutovo. Raja stolačkog kadiluka time se osjetila ugroženom pa je uputila molbu/arzuhal da se ne uspostavljaju nova pravila suprotna beratu po kome se to pravo odnosi samo na gore navedene prijelaze, a ne na Hutovo. Uvid u deftere pokazao je da uzimanje te carine nije ubilježeno.131 Iako H. Kapidžić Zulkar-kapetana ocjenjuje kao energičnog, pravičnog i oštrog čovjeka132 pritužbe stolačke raje upućene na njegov račun upućuju na to da je bio beskompromisan, kada su bili u pitanju njegovi interesi. Godine 1195./1770. stanovnici kasabe Stolac i Poplat žalili su se na njega da im je onemogućio prolaz starim javnim putem do mjesta gdje se uvijek stoka napajala jer je na tom mjestu uredio svoje bašče i tako spriječio prolaz.133 Na njegovu bezobzirnost pritužio se 1195./1770. godine i Husein, mutevelija vakufa silahdar Husein-paše s molbom da se navedenom kapetanu Zulkaru spriječi uplitanje u vakufske objekte navedenog Radi se oizdavali hanu pored čaršije sa gostinjskom sobom i kafanom koji vakufa. su se oduvijek pod 134 kiriju. I sidžil iz 1790. upućuje na to da Zulkar-kapetan nije imao obzira, a pogotovo ne pravičnosti prema raji. Vlasi koji su činili nasilje muslimanskoj raji nevesinjskog i fočankog kadiluka uništavajući njihove usjeve bili su u njegovoj službi i izvodili su na spomenuta ispasišta stoku pri čemu su se, kako
_________________________
130/ H. Kapidžić, n.d. str. 142. 131/ SSK, str. 42. 132/ H. Kapidžić, n.d. , str. 143. 133/ GHB, Tur. dok. 3, str, 269/prev. Polimac/ 134/ GHB, BBA, Šikajet defteri, (prev. Polimac)
40
je navedeno u stolačkom sidžilu iz 1790. godine, ponašali osiono.135 Nakon Zulkar-kapetana, kao što je poznato, došao je na mjesto stolačkog kapetana njegov sin Mustafa-beg (1802-1817). To je bio najstariji sin Zulkar-kapetana koji se spominje kao Mustaj-beg, vekil stolačkog kapetana godine 1796.136 On se spominje i u sidžilu iz 1790. godine kao Mustafa Zulkarkapetanović koji se javlja kao zakupnik dijela malikane Nevesinje i hasova Zažablja.137
_________________________
135/ SSK, str. 55: ..”Pri izvršenju pravde pokazalo se da je stolački kapetan Zulkar-beg sahip/ gospodar vlaha. Spomenuti pašnjaci su vezaniza gore navedeni stolački i ljubinjski kadiluk. Pošto su fočanske i nevesinjske kadije odbili da izađu mubaširi radi izvršenja pravde, uz izgovor da se vlasi suprotstavljaju vlasti, grupa vlaha već pet šest godina još više i više nego raniječini nasilje i ispoljava osionost i još više svake godine sa sto kom i porodicom izlazi na ispasišta. Suprotno starom pravilu većina bezobzirno orenjihovu zemlju očiglednoprelazeći granice pravih fočanskih i nevesinjskih sela koja su u susjedstvu te uništavajući sa svojom stokom usjeve uništavaju naše timar i zeamet odžakluke koje mi uživamo čineći sirotinji veliko nasilje. Brojnu su stoku ukrali, a noću ako je postojalo skriveno neprijateljstvo palili su štale ili su izabirali ubistvo i uništenje zemljišta. Vlasi na ljetnjem ispasištu Viševica su prije nekoliko godina ubili iz džem ata Bjelimići u fočanskom kadiluku Kočilović Ahmeda, a njegov leš su baciliu jamu od sto pedeset pedalja dok su vlasi na Boljunu ubili Salčina iz džemata Pridvorice i takođe osobu po imenu Baro Sidrana. Kada bivaju pozivani od fočanskog i nevesinjskog suda, radi toga što se razna nasilja ne mogu podnositi i radi ispunjenja pravde, nikako se ne pokoravaju.” 136/ DAD, AT B. No. 125. 137/ SSK, str. 61.
41
42
Mr Šaban ZAHIROVIĆ
SIDŽILI POUZDAN IZVOR PODATAKA NAŠE PROŠLOSTI Arhivistička istraživanja i predstavljanja svakog novog dokumenta predstavljaju dragocjenost u valorizaciji i autentičnoj prezentaciji prošlosti. Imajući u vidu da arhivisti manje istražuju a više upućuju istaživače, predstavljamo sidžile mostarskog kadije (12) i jedan protokol Sreskog šerijatskog sudaKadijski u Konjicu. protokoli spadaju u prvorazredne i značajne izvore iz kojih saznajemo političku, ekonomsku i kulturnu prošlost regija nakoje se odnose. Istraživačima i korisnicima arhivske građe poznato je da sidžil općenito, kao kadijski (sudski) protokol, sadrži sve pravno sporne i nesporne odnose koje je kadija rješavao i registrirao. Oni u sebi skrivaju podatke društveno pravne prošlosti, o lokalitetima regije, strukturi stanovništva, događajima, ličnostima, objektima, porodicama i svim drugim segmentima života regije u kojoj su nastali, jer način njihovog vođenja i vrste upisa to omogućuju. Naša namjera je ukazati na postojanje ovih znač ajnih izvora, čiji su srcinali pohranjeni i deponirani u Arhivu Hercegovine u Mostaru, bez pretenzija potpunosti i isticanja pojedinačnih i značajnih podataka koje sadrže, jer njihova cjelovitost čini cjelovitu vrijednost, a mi se arhivistički zadovoljavamo inicijacijom i uputom za podrobnija i potpunija istraživanja. Uz svaki protokol stoji signaturni broj i godine na koje se sadržaj odnosi. Najstariji u ovoj kolekciji je mostarski sidžil iz 1202/3 (1787/8) godine. 43
V-2-52 (1202-1203) 1787-1788 Knjiga ima 38 lista. Mjestimično je oštećena. Manji dio upisa u njoj je evidencija obavljenih vjenčanja kod Sreskog šerijatskog suda, a veći dio su fermani, bujruntije, berati i drugi dokumenti notirani kod mostarskog kadije. Fermani, berati i bujrultije se odnose na postavljenja visokih funkcionera, na odredbe o pomoći u ljudstvu u ratovima s Rusima na Krimu i s “Nijemcima” na Bosanskoj Krajini, na prevoz naoružanja i hrane iz Dubrovnika u razne utvrde, na razreze za podmirenje troškova valijinog ureda i sl. V-2-53 (1238-1240) 1822-1825 Knjiga ima 29 lista. Manji dio upisa u njoj je evidencija obavljenih vjenčanja i zabilješke o postojećim sporovima, a veći dio su prepisi fermana, berata, bujrultija i kadijskih rješenja, koji se odnose na državnu administraciju, razna postavljenja i sl. V-2-54 (1250-1254) 1834-1839 Protokol pod gornjim signaturnim brojem ima 24 lista. Uobičajenog sidžilskog formata je i dobro očuvan. Osim upisa koji se odnose na vjenčanja obavljenih kod Šerijatskog suda u Mostaru, značajan broj su razna rješenja u vezi sa zemljišnim sporovima, državnim funkcionerima, carinama, falsikovanju novčanica, pandurima, redi i njezinu naoružanju i drugo. V-2-52 (1254-1256) 1839-1841 Ovu knjigu čine 22 ispisana lista, a osimprepisa fermana, berata i bujrultija ona sadrži i razna kadijska rješenja koja se odnose na državnu administraciju, vakufske poslove, vojne poslove, te na sve postupke vođenim pred Šerijatskim sudom u Mostaru. V-2-56 (1260-1268) 1844-1853 Nevelik po broju lista, ukupno 24, ovaj sidžil sadrži obilje podataka i pojedinačno vrijednih dokumenata. Ističemo samo neke od njih: List 2. Burultija o postavljenju Muhamed Emin ef. Džabića mostarskim naibom. 44
List 9. Popis prihoda Koski Hadži Mehmed-pašina vakufa. List 10. Rješenje o postavljenju Ibrahim halife mutevelijom Silahdar Huseinpašina vakufa u Stocu. List 12. Rješenja hercegovačkog mutesarrifa o mutapčijskom i kasapskom zanatu u Mostaru i odredba o cijenama. Rješenje Šerijatskog suda o razrješenju Abdullah-age Hadžiselimovića od dužnosti Ćejvan-begove džamije zbog neurednosti i postavljenje Ahmed-age Puzića mutevellijom. List 13. Rješenje o uvođenju državnih štampanih blanketa. List 22. Popis muslimanskih kuća u Mostaru. List 23. Inventar pokućstva u Alipašinom konaku u Mostaru i na Buni, koji je poslan na upotrebu Surai-paši. V-2-57 (1274-1279) 1857-1863 Protokol pod gornjim brojem nešto je obimniji i ima 77 ispisanih lista. Pocijepan je i na više mjesta oštećen. Sadrži ostavinske rasprave, prodaje, dugovanja i sporove. Od pojedinačnih sadržajno vrijednih ističemo: List 5. Ferman o kompetenciji ruskog konzula u Sarajevu Šulinkovica i na Hercegovački sandžak, te ferman od konca zul-hidžždeta 1274 (1857) o uvođenju u život novog zemljišnog zakona. V-2-58 (1283-1284) 1866-1868 Knjiga ima 350 lista. Pocijepana je i ispreturana. List 1-3. Popis naplaćenih pristojbi za poslove Suda. List 8. Popis pristojbi u ostavinskom postupku. Sadržaj drugih upisa je: punomoći, kupoprodaje, defteri, određenje staratelja, razvrgnuće bračne zajednice, darovanje, ustanovljenje smrti, šuf-a /pravo preče kupnje/, raspodjele ostavine, vjenčanja, obnova bračnog ugovora i drugo. Zbog oštećenosti na više mjesta tekst je nečitak. Po broju ispisanih strana ovaj sidžil je najobimniji i sadrži veliki broj podataka, posebno važnih za proučavanje genealogije mostarskih porodica. Na više mjesta u ostavinskim dokumentima nalaze se podaci, između ostalog, o brojnim knjigama u posjedu pojedinaca, što omogućava rekonstrukciju strukture privatnih biblioteka u Mostaru. Spominjemo neke od njih: Muhamedaga Čelebić, Osman Ćatović, Alija Zećo, Zejneba Mušinović, Mustafa Blagajac, Salih Mićijević, Hadži Haz Mursel, Mehmed Kapetanović, Mustafa Faladžić i drugi. Na listu 300. upisana je vakufnama Mehmeda Manure, sina Ahmedova 45
Fragment iz mostarskog sidžila - V - 2 - 52
46
iz Nezir-agine mahale u Mostaru, koji je zavještao kuću u istoj mahali. V-2-59 (1288-1290) 1871-1874 Knjiga ima 124 lista. Uvezana je i dobro očuvana. Sadrži dokumente o kupoprodaji, punomoći, darovanje, sporovi o nasljedstvu, oštetni zahtjevi, bračni sporovi, vjenčanja i jedan prepis dekreta Rumelijskog kaziaskera o postavljanju naiba za Mostar. V-2-60 (1288-1297) 1872-1880 Osim uobičajenog sadržaja i raznih upisa iz ovog sidžila ističemo tri upisane vakje. List 39. Vakufnama Dževahire Blagajac iz Derviš-pašine mahale u Mostaru. List 103. Vakufnama hadži Ahmeda Taščića, sina Salihova iz Husein hodžine mahale u Mostaru, a legator zavješta kuću u Čejvan-ćehajinoj mahali i dućan na Velikoj tepi. List 108. Vakufnama Mehmed-bega Mujića, sina Derviš Alina iz Dervišpašine mahale u Mostaru, koji uvakujuje kuću u Derviš-pašinoj mahali, dućan u Priječkoj čaršiji kod Starog mosta, kafanu i vinograd od 20 motika (čapaluk) loze u Jasenici kod Mostara. V-2-61 (1290-1294) 1874-1877 Knjiga ima 73 lista. Uglavnom sadrži registracije vjenčanja i ostavinske rasprave. V-2-62 (1290-1294) 1874-1877 Knjiga ima 73 lista. Uglavnom sadrži registracije vjenčanja i ostavinske rasprave. V-2-63 (1323-1327) 1905-1909 Knjiga ima 78 lista. Sadrži samo registarcije vjenčanja osim listova 23 i 37. List 23. Vakja Hadži Alage Riđanovića, zavješta kuću na Luci. List 37. Vakja Kudina Ibrahim-age, zavješta kuću i dućan u Cernici. V-21 (1324-1328) 1906-1910 /Konjički/ Ovaj protokol ima ukupno 95 ispisanih lista. Prvi upis u njemu je 2. 47
Fragment iz konjičkog sidžila OZ - DK 1412
48
Januara 1906. godine, a posljednji 19. maja 1910. U 1906. godini (listovi 1-26) bio je ukupno 151 upis, a odnose se: a) poklon - red. br. 93. list 16. b) vasi hudžet - postavljanje vasije red, brojevi: 26, 40, 41, 44, 142 na listovima: 4, 6, 8, 19. c) tedžidi nikah - obnova bračnog ugovora, red. br. 97, list 17. d) rastava braka, red. br. 15, 21, 25, 49, 73, 75, 77, 102 na listovima: 2, 3, 4, 8, 12, 13, 18. Svi ostali upisi iz 1906. godine ovog protokola odnose se na sklapanje braka, dozvole koje je Šerijatski sud izdao pojedinim imamima u konjičkom srezu za sklapanje braka, obavještenja drugim šerijatskim sudovima da nema zapreka sklapanju braka između stanovitih osoba. Upisi iz 1907. godine su na listovima 26-51 i ima ih 157. a) obavijesti o preuzimanju prava nasljedstva, ustanovljenju dospijeća roka i početku posta (ramazan) upisi pod red. brojem: 62, 71, 97 i 114. b) postavljanje vasije upisi: 20, 31, 46, 47, 49, 76, 134, 148, 149. c) rastava braka, brojevi: 9, 26, 37, 61, 72, 103, 127. Svi ostali upisi odnose se na sklapanje braka, dozvole i obavijesti. U 1908. godini registrirana su 162 predmeta, a u 1909. godini 163. Konačno, do 19. maja 1910. upisana su 63 protokolarna broja, čiji se tematski sadržaj ne razlikuje od prve dvije upisne godine, a najbrojnije su registracije vjenčanja. Brojne naredbe,tedopisi, instrukcije, dokumentacija administrativnoupravne aktivnosti druge upute, različite vrste informacija sadržane u knjigama sidžila koje smo ukratko predstavili čine korisne podatke za istraživanje političkih, društvenih i kulturnih dešavanja u mostarskom i konjičkom kadiluku.
49
50
Hivzija HASANDEDIĆ
KOTLE Za mostarske Kotle se priča da im je predak došao u Mostar iz daleke Mađarske kada su ovu zemlju napustili Turci za vrijeme bečkog rata 1683. do 1699. godine. Ova je porodica dala više dobrotvora /vakifa/ i ovdje ćemo samo o trojici, najvećih i najzaslužnijih, dati nekoliko podataka. Hadži Huseina Kotle mesdžid Ovaj mesdžid se nalazio na Luci, na uglu Glavne i Čelebića ulice. Imao je istu arhitekturu kao i ostali mostarski mesdžidi, samo mu je krov iznutra bio sagrađen u imitaciji kupole. Mala kamena munarica sagrađena je uz cestu, desetak metara udaljeno od njega. Podigao ga je hadži Husein Kotlo-prije 1651.godine što saznajemo iz sidžila mostarskog kadije gdje se, između Kanberagine i Šarića mahale, spominje i hadži Huseina Kotle mahala. U nekim izvorima ovaj mesdžid se naziva i “Selva” džamija čije je porijeklo naziva nepoznato. Mesdžid je upisan u gruntovnom ulošku broj 3,145 i zapremao je, površinu od 484 m2 . Poznat je bio i pod imenom “Riđanovića mesdžid”, po Riđanovićima koji su u njemu više godina vršili imamsku dužnost. Ovdje treba posebno istaknuti da je ovo jedini mesdžid u Mostaru čija se munarica, malo obrušena, do danas uzgor održzala. Zatvoren je 1931. i od tada pa do maja 1992. godine, kada su ga četnici zapalili i srušili, služio je za skladište. 51
Iznad dućana stare Kalhane /Hadžiselimovića hana/na Velikoj tepi, spram Ćejvan ćehajine džamije, nalazila se je kafana koja je bila vlasništvo Kotlina vakufa. Kada je Mujaga Komadina srušio Kalhanu 1892. godine i na njenom mjestu podigao veliku dvospratnicu, isplatio je ovom vakufu 5.000 kruna na ime odštete. Ovu velebnu i u svoje vrijeme najveću zgradu u Mostaru, zapalili su i srušili četrnici u maju 1992. godine. Ahmed ef. Kotle džamija Ovajkoja vakifjejebila sagradio s kamenom munarom na Luci, džamije, poznatadžamiju i pod imenom Čelebića džamija, poelebićima Č niže Šarića koji su u njoj više godina vršili imamsku dužnost. Podignuta je prije 1760. godine što saznajemo iz sidžila /protokola/ mostarskog kadije u kome se niže Šarića, spominje i mahala Ahmed ef. Kotle. Uz munaru ove džamije nlazio se je grob s nišanom u kome su bili sahranjeni zemni ostaci Fatime, kćerke dobrotvora /sahib al-hajrat/, Ahmed ef. Kotle. Nije se sačuvala zakladnica ovog vakufapa se ne zna šta je vakif ostavio za njeno izdržavanje. Uz ovu džamiju radio je i mekteb istog vakifa. Džamija je upisana u gruntovnim knjigama pod brojem 357. Pod istim brojem upisana je još kuća i tri vrta koji su svi skupa zapremali 2.241 m2 površie. Ova je džamija zatvorena 1934. i srušena 1942. godine. Munara joj je 1959. godine razmontirana i prenesena u Rečice općina Čapljina, i podignuta uz tamošnji mesdžid, kojeg su ustaše srušile 1933. godine. Mustan zaviještao je 1281 godine/rebah/ 2.500 akči Ahmed i odredioKotlo da ih sin upravitelj vakufa /mutevelija/ daje/1865/ na periplod i prihod troši za potrebe hadž Ali-bega Lafe, džamije u Mostaru, česme, i dvaju grobalja uz nju. U Mostaru su polovilom prošlog stoljeća živili Budimlići i Madžari čije prezime kaže da su im preci došli ovdje iz Madžarske. U Mostaru je 1815. godine živio ajan /prvak/ Muhamed Hadžiselimović - Peštelo koji se borio za prevlast u Mostaru sa Salih-agom Bakamovićem. Iz ovog izvora saznajemo da je neki Hadžiselimović otišao iz Mostara, kao borac ili kolonist, u Madžarsku i nastani o se u Pešti. Kad je Turska, nakon poraza pod Bečom, napustila Madžarsku, on se povratio u Mostar i pošto je došao iz Pešte, prozvan je Peštelo. Veliki kompleks zemljišta na Carini, između Srednje i Bišćevića ulice, bilo je vlasništvo Peštela i zvalo se “Peštelovina”. Ovdje se nekad nalazila njihova velika stara kuća u kojoj je više godina bio smješten Dom staraca. Danas se na ovom mjestu nalazi velika dvospratnica u kojoj rade razni uredi. 52
Ostaci mesdžida hadži Huseina Kotle Izvori: Sidžil mostarskog kadije broj 3, list 3; broj 5, list 57, Acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca, AT XXI/)U.I/1016, AT XXI/1034; At XXI/1031; Arhiva Vakufskog povjerenstva u Mostaru, akt broj 537/1837, 177/1929; Muhamed Hadžijahić, Die Kämpfe der Ajane in Mostar bis cum Jahre 1833, Südost forschungen, band XXIII, Münhen, 1969, str. 127. 53
54
Dr Jusuf MULIĆ
PRILOG ISTRAŽIVANJU MOGUĆNOSTI PROCJENJIVANJA BROJA STANOVNIKA U BOSNI I HERCEGOVINI U VRIJEME OSMANSKE VLADAVINE 1. Uvod 1 Prvi popis stanovnika u Osmanskom carstvu obavljen je 1831. godine , ali zbog nemira u okviru pokreta Husein-bega Gradaščevića za autonomiju Bosanskog ejaleta, ovo područje nije bilo obuhvaćeno popisom. Bosanski valija Mehmedi Salih Vedžihi-paša (1835-1840) namjeravao je obaviti popis stanovništva u Bosanskom ejaletu, ali subune hrišćanskih seljaka protiv visokih poreskih i kmetskih obaveza to onemogućile.2 Konačno, vilajetska vlada Bosanskog vilajeta izvršila je sve pripreme za popis stanovništva 1871. godine. Bile su provedene i određene radnje na terenu (postavljanje daščica ili tahtica sa brojevima kuća i dr.), ali zbog početka buna, ni ovaj posao nije obavljen. Navodno je učinjen još jedan pokušaj da se popis obavi 1875. godine, ali zbog ustanka hrišćana u Bosanskoj krajini i u Hercegovini, nije mogao biti proveden.
_________________________
1/ Ovdje se misli na popis stanovništva u klasičnom smislu riječi: izbor kritičnog trenutka, obuhvatnost cjelokupnog stanovništva na datoj teritoriji, popis stanovništva po brojnim demografskim obilježjima: pol, starost, izvor prihoda i privredna aktivnost, pismenost itd. 2/ Prvi popis svih stanovnika obavio je Mustafa Metvica za tadašnje područje šeher Sarajeva 1841. godine. Sarajevo je te godine imalo 7.772 stanovnika, od čega je bilo 5.484 muslimana ili 70,6%, 1.573 hrišćanina i kršćanina ili 20,2% i 715 Jevreja ili 9,2%. Ove podatke pronašao je i objavio Vladislav Skarić u knjizi Sarajevo od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Sarajevo, 1937, 219-220. Od njega podatke su preuzimali drugi autori.
55
U nedostatku podataka o broju stanovnika iz popisa, oni koji su po svaku cijenu htjeli utvrditi broj stanovnika (ukupno i po vjeroispovijestima) u vrijeme osmanske vladavine, posezali su za drugim mogućnostima. Od početka osmanske vladavine pa do kraja XVII vijeka u obzir je uziman broj kuća (domaćinstava) kao osnovica na koju je primjenjivan koecijent koji je predstavljao broj članova domaćinstva. Od kraja XVII vijeka do sredine XIX vijeka broj odraslih muških glava kao obveznika plaćanja glavarine koji je bio zaštitnički porez za nemuslimane (džizje ili harač), od početka XVII do sredine XIX vijeka jedan popis muških glava i jedna procjena muških glava sa kraja treće četvrtine XIX vijeka. Korišćenje raznih popisa za procjenu ukupnog broja stanovnika ili broja stanovnika po pojedinim vjeroispovijestima, moguće je ukoliko su raspoloživi sljedeći podaci: a) podaci o s v i m domaćinstvima, odnosno muškim glavama i b) podaci o broju članova po jednom domaćinstvu, o broju stanovnika po jednoj odrasloj muškoj glavi, odnosno mogućnost primjene biološkog omjera (muškarci-žene) 50:50%. U svim drugim slučajevima radi se o procjenama koje u sebi sadrže norme proizvoljnosti, pa sa stanovišta demografske statistike nemaju nikakvu težinu. Procjena broja stanovnika na osnovu broja kuća (domaćinstava) i muških glava (odraslih ili svih muškaraca), prethodno zahtijeva utvrđivanje: a) osnovice za procjenu broja stanovnika i b) koecijent kojim se predstavlja broj članova domaćinstva ili broj ostalih stanovnika po jednoj odrasloj muškoj glavi, odnosno stvarni biološki omjer muškarci-žene. 2. Utvrđivanje osnovice za procjenjivanje broja stanovnika 2.1. Procjena na osnovu broja kuća (domaćinstava) Procjena broja stanovnika na osnovu broja kuća (kućedomaćina) vrši se na osnovu broja muških kućedomaćina, odnosno onih domaćinstava na čijem su čelu muškarci. Podaci o broju kuća (domaćinstava) preuzimaju se iz osmanskih katastarskihpopisa (deftera). Oni ne sadrže popise s v i h kuća (domaćinstava), nego samo onih koji se odnose na poreske obveznike muškarce i udovice kod 56
nemuslimana i muškarce (a samo ponekad udovice ili kćerke) kod muslimana, koji su plaćali šerijatske i običajne poreze3 (uglavnom stanovnici sela koji su se bavili zemljoradnjom), te oslobođenika (mu’af)4 muškaraca nemuslimana i muslimana, koji su bili oslobođeni plaćanja državnih nameta i obaveze crnog kuluka i čerahorluka (uglavnom stanovnici trgova i kasaba koji su se bavili zanatstvom i trgovinom ili su pripadali ulemi).5 Do danas su pronađeni sljedeći popisi sandžaka koji su imali sjedišta na teritoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva: _________________________
3/ Osmanski poreski sistem počivao je na tri skupine poreza: šerijatskim (resmi seriyye), običajnim (resmi örye) i divanskim (resmi divaniye). U skupinu šerijatskih poreza spadali su glavarina (cizye ili haradž), desetina (ösr) i lični feudalni porezi (ispendža kod nemuslimana i porez načift, benak ili džaba i mücerrid kod muslimana). Običajne poreze Osmanlije su preuzimali od pokoravanih naroda i uvrštavali ih u svoj poreski sistem. U Bosanskom kraljevstvu zatekli su porez poljačinu (porez na polja) i dali mu naziv resmi polačina (zbog nepostojanja složenog glasa lj u turskom jeziku), jer nisu imali odgovarajući naziv u turskom jeziku. Inače, Osmanlije su bili pravi majstori u izmišljanju divanskih (proizvoljnih) nameta. Još uvijek nije napisana monograja o primjeni osmanskog poreskog sistema na području bivšeg Bosanskog kraljevstva, iako je o tome napisan veći broj radova. Ovdje ću dati pregled radova koji se odnose na poreze od zemlje i na zemlju, poreze na sitnu rogatu stoku, ispendžu (porez na či ft, benak, džaba i mudžered kod muslimana) i običajne poreze. Aličić, S.A.: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina OIS, MT, HSMI, tom šesti, serija II,Defteri, knjiga 3, Sarajevo, 1985., I-IX (pregled šerijatskih i običajnih poreza). Hadžibegić, H.: Porez na sitnu stoku i korištenje ispaše, POF, VIII-IX (1968-1969), 1969, 63-109. Bojanić-Lukać, Dušanka: De la nature et l’srcine de l’ispendje, WZKM, 68, 1976, 9-30. Begović, M.: O adetima (pravnim običajima), SAN, IČII, V (1954-1955), 1955, 189-192. 4/ Sultan je mogao stanovnike nekih naselja (obično trgova i kasaba), zbog obavljanja određenih poslova za račun države ili zbog unapređivanja zanatstva i trgovine, privremeno ili trajno osloboditi plaćanja državnih nameta (avariza) i radnih obaveza (čerahorluka i crnog kuluka). Ta mjera zvala se mu’ajet, a oslobođenici poreza mu’af. O tome vidjeti u sljedećim radovima: Hadžijahić, M.: Die privilegierten städte zur Zeit des osmanischen Feudalismus, SOF, XX, 1961, 130-158. Hadžijahić, M.: Sarajevska muafnama - Povodom 500 godina, GDIBiH, XIV, 1974, 87-119. Hadžijahić, M.: Neki tipovi povlaštenih gradova u turskom feudalizmu, Zbornik Običajno pr av o i sa mou pr av e na Bal ka nu i su se dn im ze ml ja ma, SA N, Ba lk an ol oš ki institut, Posebna izdanja, Beograd, 1974, 413-418 (odštampano i kao separat). Handžić, A.: Značaj mua’jeta u razvitku gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, JIČ, 1-2,1974, 60-69. 5/ O tome vidjeti u sljedećim radovima: Sućeska, A.: Taksit (Prilog izučavanju dažbinskog sistema u našim zemljama pod turskom vlašću), GPFS, VIII, 1960, 333-362. Promjene u sistemu izvanrednog oporezivanja u Turskoj u XVIII vijeku i pojavaSućeska, nametaA.: tekalisukka. POF, X-XI (1961-1962), 1963, 75-112.
57
Bosanski sandžak: 1468-1469. (zajedno sa do tada osvojenim dijelovima Hercegovine), 1485, 1488-1489, 1516, 1528-1530, 1540-1542, 1563-1565, 1575. i 1604. Hercegovački sandžak: 1468-1469. (zajedno sa Bosanskim sandžakom), 1475-1477. i 1585. Zvornički sandžak: 1476-1477. (samo četiri nahije u okviru popisa Smederevskog sandžaka), 1519, 1528, 1533, 1548, 1570, 1585. i 1604. Kliški sandžak: 1550, 1574, 1586. i 1604. Zbog uštede na prostoru neću navoditi podrobne podatke o osmanskim katastarskim popisima6. Za osmanske katastarske popise Hamid Hadžibegić je naveo da sadrže podatke o broju domaćinstava po naseljima i da je njima obuhvaćeno cjelokupno stanovništvo. O tome on kaže sljedeće: 7 Što se tiče starijeg perioda turske vladavine, od druge polovine XV do kraja VII vijeka, mislim da se etnički sastav Bosne i Hercegovine može utvrditi na osnovu detaljnih opširnih deftera. Mi imamo (OIS u to vrijeme o.p.) nekoliko tih deftera iz tog vremena. U njima su dati podaci o broju domaćinstava u pojedinim naseljima. Njima je obuhvaćeno cijelo stanovništvo. Ahmed S. Aličić, zacijelo jedanod najboljih poznavalaca osmanskih popisa na južnoslavenskim prostorima i šire, nije u cjelini prihvatio Hadžibegićevu kvalikaciju. On je samo naveo da oni sadrže broj stanovnika, ali uz jednu 8
važnu ogradu. Aličićev tome glasi: pregleda (Hazim Šabanović: Bosanski 6/ Zainteresirani ih mogunavod naći u odva djelimična __________________________________________________
pašaluk -Nastanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, 106-108 i Hamid Hadžibegić: Porezi na sitnu stoku i korištenje ispaše, n.dj.) i u brojnim radovima sadržanim u Zborniku “Širenje islama u Bosanskom ejaletu i islamska kultura, POF, 40, 1990. Cjelovite preglede popisa imaju Orijentalni institut u Sarajevu i Ahmed S. Aličić. Sve popise u izvoru na osmanskom pismu, transliterirane na novotursko pismo ili prevedene na bosanski jezik ponovo u svojoj zbirci ima Orijentalni institut u Sarajevu. Neke od popisa imaju Narodna i univerzitetska bibliotekaBiH, Arhiv Bosne i Hercegovine te, Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu. Dva popisa objavljena i u vidu knjiga: Aličić, S.A.: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, OIS, šesti tom, serija II, Defteri, knjiga 2, Sarajevo, 1985. Handžić, A., Buzov, Snježana i Kupusović Amina: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, BIZ-OS, Sarajevo, 2000. U Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina (strane I-X), Ahmed S. Aličić dao je izvanredan pregled sadržaja i strukture osmanskih popisa. 7/ Hadžibegić, H.: O izvorima za utvrđivanje broja stanovništva u periodu turske vladavine, PIIS, XI-XII (1975-1976), 1976, 11-12; 303. 8 / Aličić, S. A.: Pokret za autonomiju Bosne između 1831. i 1832. godine, Sarajevo, 1997, 74.
58
Pošto su svi turski popisi donosili broj stanovništva na osnovu njegove socijalne strukture, tj. vojnička klasa i klasa raja odnosno poreskih obveznika, ne možemo tvrditi da su ti popisi egzaktni, makar koji parametar uzimali kao proračun. Tvrdnja prema kojoj su osmanski katastarski defteri donosili podatke o broju cjelokupnog stanovništva, nema nikakvog naučnog osnova u demografskoj statistici. Oni su samo sadržavali podatke o broju odraslih muškaraca i udovica kućedomaćina koji prema državi izmiruju određene poreske obaveze i, u nekim popisima, podatke o oslobođenicima od nekih vrsta poreza i radnih obaveza. Radi se, dakle, samo o jednom dijelu stanovništva. Ako se već podaci o muškim kućedomaćinima (domaćinstvima) uzimaju kao osnovica za procjenu broja stanovnika, onda obavezno treba provjeriti da li su u okviru katastarskih popisa obuhvaćeni i Vlasi 9 Hercegovačkog sandžaka10. __________________________________
9/ Vlasi su Romani ili romanizirani pripadnici drugih naroda koji su u Panonsku niziju stigli sa rimskim legijama i tu ostali nakon propasti Zapadnog rimskog carstva u IV vijeku. Kasnije su stvorili kneževinu Vlašku (dio Rumunije), koja je propala početkom XV vijeka u okviru osmanskih osvajanja Balkana. Iz Vlaške su se u potrazi za pašom sa svojim brojnim stadima pomjerali prema čitavom Balkanskom poluostrvu. Na područje južnoslavenskih zemalja stigli su u vrijeme vladavine dinastije Nemanjića i tu bili građani drugog reda. Na područje Huma i Travunije Vlasi su stigli krajem XIII vijeka. Tu ih je naslijedila Banovina Bosna u vrijeme osvajanja ovih područja između 1325. i 1327. godine. Nakon dolaska Osmanlija, vlaške su se starješine (vojvode i knezovi) uključili u osmanski vojno-timarski sistem a vlaška raja u vojničke redove kao martolosi, akindžije ili poluvojne redove kao derbendžije i ćerahori. Nakon osvojenja glavnine područja Hercegove zemlje, Osmanlije su odavde iz Srbije i sa Kosova Vlahe počeli pomjerati prema geografskoj Bosni i tu ih naseljavali privremeno i stalno. Osmanlije su preuzeli vlaške običajne ili pisane zakone po kojima su se prema njima ponašali raniji vladari, ali su donosili i svoje zakone koje su nazvali kanun-i eakiye (O zakonima Vlaha podrobnije vidjeti u prilogu Nedima Filipovića pod naslovom: Zakoni (kanuni) o Vlasima u Zborniku Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak, OIS, MTHSMI, tom I, serija I, Zakonski spomenici, Sc. 1., 12-13). Umjesto svih šerijatskih i običajnih poreza koje je plaćala zemljoradnička nemuslimanska i muslimanska raja, Vlasi su plaćali jedinstveni porez po domaćinstvu dukat ili luriju (odakle i naziv lurdžije) a bili su obavezni i na neka naturalna davanja (ovce, čadori i dr.). Formalno-pravno, vlaški privilegirani položaj bio je ukinut u Kanun-nami za čitavo Osmansko carstvo sultana Sulejmana I Zakonodavca (El Kanunija) iz 1521. godine, ali je ubrzo nakon toga zbog bježanja Vlaha u susjedne zemlje morao biti obnovljen i trajao je skorodo krajaosmanske vladavine.Zanimljivo je da narod u Hercegovini Vlahekojisuprešli na islam naziva Ciganima, ako su crne puti (Maurovlasi, Morlaci ili Karavlasi) a bijelim Ciganima, ako su bijele puti. 10/Vlasi su popisivani zajedno sa zemljoradničkom rajom. Prema usmenom saopćenju Ahmeda S. Aličića, su vlasi Hercegovačkog sandžaka, desnoj(deftera). obali Neretve osim Mostarajedino i Drežnice, popisivani i posebno u okvirubez tzv.nahija vlaškihnapopisa Do sada su poznati sljedeći popisi: 1535-1537, 1544, 1587. i 1624. godine.
59
Ne ulazeći zasada u ocjenu upotrebljivosti osmanskih katastarskih popisa kao osnovice za procjenu broja stanovnika, nužno je imati u vidu neke okolnosti koje se moraju uvažiti. Među njih spadaju: - označavanje nemuslimana u popisima, - rebilansiranje stanja kuća (domaćinstava), - nepotpunost podataka o kućama (domaćinstvima - svođenje teritorijalnog opsega sandžaka u granice Bosne odnosno Bosne i Hercegovine kao državno-pravnih subjekata, - međusobno vremensko povezivanje stanja u popisima i nastalim u udaljenim vremenskim razmacima. a) Označavanje nemuslimana u popisima U osmanskim popisima brojevi kuća (per. hane), udovica (tur. bive) i odraslih neoženjenih muškaraca (tur. mücerred) nemuslimana nisu posebno označavani, jer se valjda topodrazumijevalo. Muslimani su označavani skupno brojem, pa se tek iz iznosa plaćenog poreza (porez na čift, porez na benak ili džaba i mücerred) mogla utvrditi njihova status. U kasnijim popisima muslimani su navođeni prema statusu u pogledu poreskih obaveza na feudalni posjed. Na turskom jeziku za nemuslimane (osim Jevreja) postojao je izraz nevjernici (tur. geberan i arap. karler). Prevodioci i korisnici osmanskih popisa umjesto naziva n e v j e r n i c i prihvatili su naziv k r š ć a n i. Prema latinskom korijenu riječi christianus to bi trebalo da podrazumijeva 11
hrišćane (pravoslavce) i kršćanenego (katolike) zajedno. Budući se nije radilo samo o hrišćanima i kršćanima i o pripadnicima Crkve bosanske, bilo je mnogo prihvatljivije da je umjesto nevjernici i kršćani, usvojen naziv n e m u s l i m a n i.12 Ovo nije samo formalno nego suštinsko pitanje, koje traži makar i vrlo kratko objašnjenje. Kada su Osmanlije počeli postepeno osvajati teritoriju bivšeg Bosanskog kraljevstva, u geografskoj Bosni (Kraljeva zemlja, zemlja Kovačevića i zemlja _________________________
11/ Od uvođena naziva kršćani za nemuslimane prošlo je nekoliko desetogodišta dok od Adema Handžića u njegova dva posljednja rada nismo saznali da se pod kršćanima podrazumijevaju pravoslavni i katolici (Population of Bosnia in the Ottoman Period - A Historical Overwiev, RCIHC, Istanbul, 1994, 31 i Stanovništvo Bosne i Hercegovine u doba osmanske vladavine, POF, 42-43, 1995, 134). 12/ O ovome pitanju vodio sam opsežne rasprave sa rahmetli Ademom Handžićem u vrijeme dok je sa saradnicima pripremao reziviju ranijeg prijevoda opširnog popisa Bosanskog sandžaka iz 1604. godine. Predložio sam mu da nemuslimane umjesto kršćani označi kao nemuslimani. Ovaj moj prijedlog je prihvaćen. Ovako je postupila i Medžida Selmanović u Opširnom popisu bosanskog sandžaka iz 1528-1530, godine koji je u pripremi za štampu.
60
Pavlovića) zaticali su pripadnike Crkve bosanske i katolike a u zemlji hercega Stipana Vukčića Kosače, osim pripadnika Crkve bosanske13 i katolika, još i pravoslavce među Vlasima.14 U odsustvu bilo kakvih zvaničnih podataka, o brojčanoj i relativnoj zastupljenosti pripadnika pojedinih vjeroispovijesti, nije moguće raspravljati. Osmanlije su postepeno počeli naseljavati Vlahe na prostore geografske Bosne preko zemlje Pavlovića od 1469. i 1485. do srednjeg toka rijeke Bosne (tvrđavska nahija Maglaj) 1489, a nakon pada Srebreničke banovine 1519. i Jajačke banovine 1528. godine prema sjevernim i zapadnim dijelovima geografske Bosne (Kraljeva zemlja).15 Ova su se doseljavanja protegla do samog kraja osmanske vladavine. Naročito veliki broj Vlaha doseljen je u tzv. “posavski koridor” između 1723-1724. godine.16 _________________________
13/ U zavisnosti od potreba i svrhe, pripadnike Crkve bosanske nazivali su različitim imenima: bogumili, patareni, kudugeri, babuni, bosanski heretici, bosanski krstjani, kršćani Bosanske crkve itd., iako se sami nisu nazivali nijednim od tih imena. Pokret prihvatanja dvobožja nazivan je kao hereza (valjda od nekoga ili nečega o.p.), bogumilsko-neomanihejska hereza itd. U pisanim i drugim spomenicima, takvih imena nema. Što se naziva krstjani tiče, vrlo dobro objašnjenje dao je Jaroslav Šidak (EJ, 5, 1957, 431). Pripadnici Crkve bosanske bili su Bošnjani a među njima ugledniji, koji su bili svjedoci na banskim i kraljevskim poveljama, dobri (ugledni) Bošnjani. I Crkvu bosansku nazivali su različitim imenima: Bosanska crkva, iako kao takva nije mogla ni postojati, Crkva bosanskih bogumila, Bosanska heretička crkva itd. Posebno je zanimljiv ovaj posljednji naziv, jer u historiji crkava koje su imale svoju redovnu svećeničku hijerarhiju i teritorijalnu organizaciju nije zabilježen slučaj da se nazivaju heretičkim. 14/ O vjeroispovijesti Vlaha pisala je Snježana Buzov u radu pod naslovom: Vlaško pitanje u osmanlijskim izvorima, PPISPZ, 11, 1992., 39-60. U popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1475- 1477. godine među oko 6.500 vlaških domaćinstava bila su samo dva svjetovna popa. 15/ O ovome je pisao Adem Handžić u radu pod naslovom: O kretanju stanovništva u regionu srednjeg toka Bosne (međuprostor Maglaj-Doboj-Tešanj) od druge polovine XV do kraja XVI stoljeća, zbornik Mi gracije u Bosni i Herceg ovini, Sarajevo, 1989 , 57-66 i brojnim drugim radovima. 16/ Požarevačkim mirom iz1718. godine, Osmansko carstvo izgubilo je, izmeđuostalog, i tzv. “posavski koridor” u Bosanskom beglerbegluku. Radilo se o pojasu po dubini jednog dana jahanja na konju a po dužini od rijeke Drine kod Bijeljine sve do utoka Savu u Une kod Novog. Tom prilikom izgubljeni su svi posavski gradovi: Bijeljina, Brčko, Dubica, Brod i Novi. Tada se domaće muslimansko stanovništvo povuklo u unutrašnjost Bosanskogbeglerbegluka. Na opustjele zemlje Austrija je iz strateških i ekonomskih razloga s objestrane Save počev od 1723. godine počela naseljavati brojne Vlahe iz Like i Krbave.Beogradskim mirom iz 1839. Austrija je obavezana da Osmanskom carstvu vrati “posavski koridor”, ali je ponovno razgraničavanje trajalo još nekoliko godina. Poimenične popise doseljavanih Vlaha prikupio je Gustav Bodenstein i objavio u radu pod naslovom: Povijest naselja u Posavini 1718-1739, CZM, XIX, 1907, 2; 155-190, 3; 358-359, 4; 575-618 i XX, 1908, 95-112.
61
Tražilo bi dosta prostora, a prevazilazilo bi i okvire ovoga rada, dublje upuštanje u ovo pitanje. Međutim, u historiograji prisutne su dvije ničim utemeljene postavke: p r v a, prema kojoj se u trenutku osmanskih osvajanja na području bivšeg Bosanskog kraljevstva zadržalo oko 130 krstjanskih kuća sa oko 650 članova domaćinstava i d r u g a, prema kojoj je, kao posljedica svođenja pripadnika Crkve bosanske na navedeni broj, neminovno došlo do gašenja ustanova Crkve bosanske i njene teritorijalne organizacije. Ovo nameće potrebu da se o tome nešto kaže. Sve je počelo nakon objavljivanja rada turskog historičara bosanskog porijekla Taiba M. Okića o krstjanima kao savršenim bogumilima u turskim 17 neobjavljenim dokumentima. Pregledom osmanskih popisa sandžaka, Okić je utvrdio da je u navodnoj Bosni do kraja XV vijeka ostalo svega desetak krstjanskih zajednica sa oko 120 krstjanskih kuća (domaćinstava) i tri neoženjena muškarca. Radilo se, ustvari, samo o popisima Hercegovine u okviru Bosanskog sandžaka iz 1468-1469. i Hercegovačkog sandžaka iz 14751477. godine. Provjeravanjem sam utvrdio da ni te brojke nisu tačne, jer čak ni u Hercegovini Okić nije popisao sve krstjanske zajednice i kuće u njima. Ali, to svakako nema nikakvu posebnu težinu. Ove su podatke od Okića, bez naznake da se radi o k r s t j a n i m a kao s a v- r š e n i m bogumilima preuzimali brojni historičari i na temelju njih izvodili svoje računice.18 Neke neutemeljene navode,između koji se Bradine odnose na pokatoličavanje pripadnika Crkveu bosanske na potezu i Orahovice (današnji Podorošac) bosanskoj Neretvi, ja sam opovrgao čvrstim materijalnim dokazima.19 Jer, kada bi bilo onako kako se tvrdi, onda bi neminovno proizašla dva zaključka: prvi, da su Osmanlije u trenutku zaposjedanja Bosanskog kraljevstva tu zatekli samo kršćane, odnosno katolike i pravoslavne i, drugi, da su onako svedeni broj k r s t j a n a činili samo pripadnici srednjeg i sitnog bosanskog plemstva koje se uključilo u osmanski feudalno-timarski sistem i zadržalo svoja lena (timare). _________________________
17/ Okić, M.T.: Les Kristians (Bogomiles Perfaits) de Bosnie d’apres des documents turcs inedits, SOF, XIX, 1960, 108-133. 18/ Tu spadaju sljedeći radovi: Mandić, D.: Rasprave i prilozi izstare hrvatske poviesti (poglavlje XXIV “Bosanski krstjani” u turskim izvorima), Rim, 1963, 574-575. Šunjić, M.: Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, GDIBiH, XI, 1961, 265-268 i Kraj srednjovjekovne bosanske države (u knjizi Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata), Sarajevo, 1994, 63. 19/ Mulić, J.: Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1465-1878), Konjic, 2000,118-119 (rukopis predat za štampu).
62
Ove se improvizacije nisu zadržale samo na tome. Pojedini osmanisti pripadnike bosanskog srednjevjekovnog plemstva, za koje se pouzdano zna da su pripadali Crkvi bosanskoj, proglašavali su vlaškim knezovima.20 Bosanski muslimani vode porijeklo od pripadnika svetri vjeroispovijesti koje su zatečene u bivšem Bosanskom kraljevstvu. Činjenica je, međutim, da su samo s v i pripadnici Crkve bosanske prešli na islam.21 Kojom je brzinom prihvatanje islama išlo kod pripadnika pojedinih vjerskih zajednica, nije se moglo utvrditi. Postupak masovnog prelaženja na islam odigrao se u drugoj polovini XVI vijeka, ali je sporadičnih slučajeva prelaženja pripadnika svih vjeroispovijesti bilo do samog kraja osmanske vladavine.22 __________________________________________________
20/ Nedim Filipović je kneza Petra Obrinovića proglasio vlaškim knezom (O nestanku feudalnih posjeda muslimanskog bosanskog plemstva, BRE, 5, 1953, 390). Rod Obrinovića iz Neretvice u bosanskoj Neretvi jedan je od najstarijih plemićkih rodova srednjovjekovne bosanske države. Njihov korijen u Neretvici pada u kraj XIII vijeka i proteže se preko seoničkog roda Buturovića i njegovih ogranaka sve do naših dana. Obrinovići su se uključili u osmanski feudalno -timarski sistem, odnosno u bosansko vojno plemstvo. U tom statusu nastavili su uživati svoje predosmanske posjede i dobili nove. Brat kneza Petra Hamza-beg bio je vojvoda Vilajeta Hercegovina a zatim prvi sandžak-beg Hercegovačkog sandžaka. Petrov sin Mehmed-beg postao je kapidžibaša na carskom dvoru a Kalin-baša ili Halil-paša beglerbeg Rumelijskog beglerbegluka. Potomci Obrinovića bili su neretvanski zaimi i spahije. O tome podrobnije vidjeti u knjizi Pavle Anđelića Kulturno-historijski spomenici Konjica i njegove okoline, Konjic, 1975, 302-303 i radovima Behije Zlatar: Neki podaci o sandžak-begu Mehmedbegu Obrinoviću, PIIS, X (1974-1975), 1975, 10; 341-346 i O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, PMS, 14-15, 1978, 103-130 21/ Sve do održavanja naučnog skupa na temu Širenje islama i islamska kultura u Bosanskom ejaletu 1990. godine, uobičajeno je bilo da se neprinudni postupak prelaženja na islam označava kao islamizacija, iako tako nisu nazivani prinudno pokatoličavanje i pravoslaviziranje. Zaslugom barda naše osmanistike Avde Sućeske, ovo je napušteno a prihvaćeno je širenje islama. Srpski su historičari prelaženje nemuslimana na islam nazvali i s t u r č i v a n j e m. Ovdje se htjela postići jednakost između islama i pripadnosti turskoj naciji kao što je to bioslučaj između pravoslavlja i pripadnosti srpskoj naciji. A kad su muslimani jednom postanu Turci, onda su oni gosti u Bosni a ne njeni starosjedioci. Osim što su primili islam, Bošnjani koji su prešli na islam nisu imali ništa zajedničkog sa Turcima. Oni za više od četiri vijeka nisu naučili turski jezik, jer nisu htjeli da ga nauče. A one Turke i pripadnike drugih naroda koji su ostali živjeti u Bosni i Hercegovini, uspjeli su slavizirati . Rijedak primjer da su pokorenici uspjeli asimilirati zavojevača. 22/ Prema navodima Petra Bakule, sedamdesetih godina XIX vijeka posljednji pripadnici Crkve bosanske prešli su na islam: Heleži (kasnije Elezovići) u selu Dubočani i Novalići (novi u islamu) u selu Džepi, a prema Reku Hadžimehanoviću, profesor (muderis) konjičke medrese Omer ef. Humo preveo je na islam neke porodice pripadnika Crkve bosanske u selu Glavatičevo (sve u hercegovačkoj Neretvi, danas općina Konjic): Bakul a, P.: Sc hema tismu s topogr aphic ohistoricus custodiae provincialis et vicariatus Apostolici in Hercegovina proanno domini 1867, Spalato, 1867. Hadžimehanović, R.: Medrese u Konjicu (odštampani rukopis), Tuzla, 1976.(Zavještanje u GHB).
63
Što se postavke o gašenju teritorijalne organizacije i ustanova Crkve bosanske sa dolaskom Osmanlija tiče, ni ona nema nikakvog materijalnog uporišta u pisanim spomenicima. U popisima Bosanskog sandžaka iz 14681469. i Hercegovačkog iz 1457-1477. i Bosanskog iz 1516. godine navođeni su poimenično svećenici Crkve bosanske (krstjani, starci i gosti), ali samo ukoliko su uživali baštine ili vinograde.23 Dosada se nijedan historičar nije dublje upuštao u utvrđivanje neutemeljenih navoda o nestanku Crkve bosanske sa historijske pozornice dolaskom Osmanlija. Dovoljno je bilo dublje se upustiti u oporuku (testament) gosta Radina Butkovića. Tu su navedena tri aktivna gosta Crkve bosanske koji su stajali na čelu svojih gostiluka: gost bijeljanskog gostiluka (Konjic) Radivoj Priljubović, seoničkog gostiluka. Radin Seoničanin (Konjic) i uskopaljskog gostiluka Vuk Radivojević.24 Oni su početkom 1470. godine svojeručno napisali punomoći o podizanju svojih poklada i legata u Dubrovačkom notarijatu koje im je zavještao ujak, odnosno očev ujak, gost Radin Butković.25 Sultan Mehmed II Osvajač darovao je gostu hvačanskog (fočanskog) gostiluka Radinu jedan vinograd u selu Diedvo (nahija Sokol Foča) između 1470. i 1475. godine.26 Eto, dakle, i četvrtog gostiluka. Najveći broj hramova Crkve bosanske pretvoren je u mesdžide i džamije tek krajem XVI vijeka, iako su čak i uz njih podizane novograđene. Zar supotrebni dodatni navodi i dokazi u opovrgavanju navoda prema kome su organizacija Crkve bosanske i njene ustanove nestale u trenutku osmanskog zaposjedanja. Za još uvjerljivije obaranje dviju pretpostavki, potrebna su temeljna istraživanja, kojautvrđivanju traže sredstva i vrijeme. Površna zaključivanja u svakom slučaju ne vode činjeničnog stanja. b) Rebilansiranje stanja kuća (kućedomaćina) Bilo zbog načina unošenja podataka o poreskim obveznicima, bilo zbog propusta popisivača, prije preuzimanja podataka o kućama (domaćinstvima) po vjeroispovijestima i ukupno, potrebno je izvršiti rebilansiranje stanja kuća (domaćinstava). _________________________
23/ Zanimljivo je da su Osmanlije prvi put naišli na svećeničku hijerarhiju koju do tada nisu upoznali (Bugarska bogumilska crkva imala je svećeničku hijerarhiju Pravoslavne crkve): krstjanin, starac (istarac u turskoj ortograji) i gost. Bili su dovoljno mudri da starca ne prevode sa ihtijar a gosta sa musar. 24/ Truhelka, Ć. : Testament gosta Radina, GZM, XXIII, 1911, 355-375. 25/ Truhelka, Ć.: Još o testamentu gosta Radina, GZM, XXV, 1913, 363-381. 26/ Aličić, S.A.: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, n.dj., 178.
64
Greške popisivača bile su u tome što su propuštali da popišu čitava sela ili dijelove sela koji su bili u sastavu hassova ili timara, zatim što su ispuštali da popišu i veći broj poreskih obveznika i da pravilno zbroje stanje u popisu. Greške u strukturi popisa proizlaze iz toga što se popisuju posjednici svih baština prema pravu posjeda (hak-i tesarruf) i pravu stalnosti na zemlji (hak-i karar) koji kao takvi ulaze u bilans prema vjerskoj pripadnosti (muslimani i nevjernici), iako njihove baštine koriste pripadnici druge vjeroispovijesti ili čak stanovnici sela zajednički (koji uživaju samo pravo posjeda do konačnog rješenja prava stalnost na zemlji). U tom slučaju bilježi se u popisu vjerska pripadnost posjednika prava stalnosti na zemlji. Slično je stanje i kod čiuka koje uživa više kućedomaćina, a u bilansu se iskazuju samo kao jedan ili dva. To se odnosi i na posjednike baština u okviru čiuka, jer se oni ne iskazuju u bilansu nego samo posjednik čiuka. Sve ovo nameće potrebu dase prije korišćenja podataka o kućedomaćinima izvrši rebilansiranje iskazanih stanja. Ponekad se, napose kod pojedinih sela (u kojima ima veći broj baština koje koriste stanovnici sela a iskazane su kao da ih posjeduju nemuslimanski kućedomaćini) kod kojih iskazana stanja značajno utječu na moguće odnose. Rebilansiranje stanja broja kuća (domaćinstava) ukorišćenim katastarskim popisima koji bi se koristili za procjenu ukupnog broja stanovnika i brojeva stanovnika po vjeroispovijestima predstavlja vrlo složen, naporan i odgovoran posao. Da bi se to uradilo samo za jednu nahiju u sastavu od 100-150 sela, trebalo bi utrošiti ogromno vrijeme. predstavlja činjenica da svi popisi nisu Veliku zapreku u rebilansiranju opširni ili poimenični (mufassal), nego ih ima i zbirnih (mücmel) u kojima nedostaju potrebni podaci za rebilansiranje.27 c) Nepotpunost podataka o kućedomaćinima Korisnici osmanskih katastarskih popisa kao osnovice za procjenjivanje broja stanovnika u obzir su uzimali samo muške kućedomaćine, iako su popisi sadržavali podatke i o nemuslimanskim (a samo vrlo rijetko i o muslimanskim udovicama i kćerkama kućedomaćinima, ako su bile obveznice plaćanja poreza ispendže). Međutim, popisima nisu obuhvaćeni s v i kućedomaćini nego samo oni koji su poreski obveznici i, u nekim popisima, kućedomaćini koji su živjeli u trgovima i kasabama kao oslobođenici od državnih nameta. _________________________
27/ Takvi su popisi Bosanskog sandžaka iz 1468-1469, 1485, i 1516, i 1520, Hercegovačkog iz 1519, iz prve polovine XVI vijeka i iz 1571, te Zvorničkog iz 1519, i 1585. godine.
65
To je svakako bila glavnina kućedomaćina ali ne i s v i kućedomaćini. Treba veliko umijeće da se procijeni koliko je bilo domaćinstava muških kućedomaćina, jer bi se najveći dio samo nemuslimanskih udovica kućedomaćina, mogao uzeti u obzir. U nekim selima, naročito u popisima iz XV vijeka, bilo je dosta nemuslimanskih udovica. Iz ovoga će proizlaziti i procjena broja članova domaćinstva po kućedomaćinu. d) Svođenje teritorijalnog opsega sandžaka u granice nekog državno-pravnog subjekta Prije nego se istraživač upusti u moguće procjenjivanje ukupnog broja stanovnika ili broja stanovnika po vjeroispovijestima (muslimani i nemuslimani) na temelju stanja kuća (domaćinstava) kao poreskih obveznika (isključivo muškog pola) i oslobođenika od državnih nameta, neophodno je da teritorijalni opseg sandžaka svede na granice onog državno-pravnog subjekta za koji se broj stanovnika želi utvrditi. Zbrajanje stanja u sandžacima koji su imali sjedište na teritoriji bivšeg 28 Bosanskog kraljevstva ili Bosni i Hercegovini u bilo kojim njenim granicama, onakvo kakvo je dato u popisima, ne pruža obavještenja o bilo kojem državnopravnom subjektu. Pošto ne raspolažem podacima o stanju kuća (domaćinstava) u Hercegovačkom sandžaku iz 1519. i Bosanskog sandžaka iz 1528-1530. godine (koji će seXVI kasnije pojaviti u jednoj broja stanovnik a izZvorničkog navodnih tridesetih godina vijeka u Bosni), ovdjeprocjeni ućuzeti stanja iz popisa sandžaka 1535, Hercegovačkog 1585. i Bosanskog iz 1604. godine i na njima pokazati do kakvih razlika dolazi kada se uzmu podaci po sandžacima ili samo podaci o dijelovima Bosne i Hercegovine u njihovom sastavu (tabela 1). Tabela 1 Brojno stanje kuća (domaćinstava) u Zvorničkom, Hercegovačkom i Bosanskom sandžaku u periodu 1535-1604. godine prema teritorijalnom opsegu u cjelini i njihovim dijelovima koji su danas u granicama Bosne i Hercegovine _________________________
28/ Misli se na Bosnu i Hercegovinu u granicama prema odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine (one su i avnojevske).
66
Kao što se iz tabele 1 vidi, kada se teritorijalni opseg sandžaka svede u granice Bosne i Hercegovine, razlike u ukupnom broju kuća (domaćinstava) i broju kuća (domaćinstava) po vjeroispovijestima proizlaze vrlo značajnim. Ukupan broj kuća (domaćinstava) u Zvorničkom sandžaku manji je za 35,5%, u Hercegovačkom za 24,7% a u Bosanskom 13,1%. Te su razlike naglašenije kod muslimanskih kuća (domaćinstava), ali u smislu njihovog povećanja: u Zvorničkom sandžaku bilo ih je 8,7%, u Hercegovačkom 5,4% i u bosanskom za 7,7% više. _________________________
29/ Misli se na Bosnu i Hercegovinu u granicama prema odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine ili prema avnojevskim.
67
Ako bi se na ukupan broj kuća (domaćinstava) Zvorničkog sandžaka bez njegovog svođenja na teritorijalni opseg u granicama Bosne i Hercegovine i na ukupan broj kuća (domaćinstava) sveden u granice Bosne i Hercegovine primijenio bilo koji koecijent koji predstavlja broj članova domaćinstva, dobili bi se vrlo različiti podaci.30 Iz navedenih razloga, zbrajanje bilansnih stanja kuća (domaćinstava) neposredno iz osmanskih popisa po sandžacimai izračunavanje broja stanovnika na osnovu njih kaoda se odnose na neku državno-pravnu cjelinu što se zoveB o s n a, može se smatrati besmislenim. Dobijeni zbrojpodataka po sandžacima daje samo podatke o zbirnom stanju u sandžacima koji su predmet analize. Zbog toga je nužno da se tačno zna teritorijalni opseg na koji se podaci odnose (samo geografska Bosna i geografska Hercegovina, Bosna, odnosno Bosansko kraljevstvo pred osmansko osvajanje ili Bosna i Hercegovina u granicama po odluci Berlinskog kongresa odnosno AVNOJ-a). Bez takve kvalikacije, dobijeni podaci nemaju apsolutno nikakve upotrebne vrijednosti osim strogog naučnog egzibicionizma.31 Uostalom, nikakve Bosne kao državne tvorevine u vrijeme osmanske vladavine nije ni bilo. Godine 1463. osnovan je Bosanski sandžak, koji je obuhvatio do tada osvojene dijelove vilajeta Hercegovine, 1470. Hercegovački, najvjerovatnije oko 1481. Zvornički i 1537. Kliški. Ovi su sandžaci, zajedno sa Požeškim (1538), Pakračkim (1557) i Krčkim ili Ličkim (1580), ušli su u sastav novoosnovanog Bosanskog beglerbegluka, krajem 1580. godine, kao drugog po redu u evropskom dijelu _______________________________________
30/ Da li je u vrijeme popisa Bosanskog sandžaka postojao Bihaćki sandžak, iz dostupne literature nije se moglo utvrditi. Nahije, koje su krajem XVI vijeka bile u sastavu ovoga sandžaka, popisane su zajedno sa nahijama Bosanskog sandžaka. Poznati su slučajevi da su Osmanlije istovremeno u okviru jednog popisa popisivali i po dva ili tri sandžaka, ali ne i u okviru katastarskih popisa. Ukoliko je Bihaćki sandžak tada postojao, onda bi popis morao nositi naziv Opširni (poimenični) popis Bosanskog i Bihaćkog sandžaka iz 1604. godine. 31/ U periodu nakon Dejtonskog sporazuma, postala je moda da se hiljadugodišnja država i danas naziva Bosnom, a da se pri tome ne daje nikakva tumačenja toga pojma. Ovo je vrlo važno pitanje, jer se može pročitati da se radi o autonomnom pokretu u Bosni, o granicama Bosne itd. Ovo nije formalno nego suštinsko pitanje svođenja granica današnje države Bosne i Hercegovine na njen teritorijalni opseg i skraćeni naziv iz predosmanskog perioda. Ako se tako nastavi, naziv Hercegovina ostaće samo na ovom časopisu i reklamno na ručnicima. Upravo bi bilo zanimljivo da se o ovome pitanju otvori rasprava. Tada bismo od korisnika naziva za državu Bosna mogli čuti naučno utemeljenje dokaze za to. Zanimljivo je da se na tu muholovku nisu uhvatili naši veliki ljudi: Hamdija Kreševljaković, Vladislav Skarić, Ćiro Truhelka, Hamdija Kapidžić i dr. a pred sami kraj svoga izuzetno plodnog naučnog života naziv Bosna i Hercegovina prihvatio je i bard naše osmanistike Adem Handžić (Konfesionalni sastav stanovništva Bosne i Hercegovine u prvim stoljećima osmanske vlasti, n.dj.). Naučni skup o širenju islama i islamskoj kulturi ispravno je bio adresiran na Bosanski ejalet a ne na Bosnu.
68
Osmanskog carstva.32 Godine 1865. osnovan je Bosanski vilajet u čiji su sastav ušli Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Banjalučki, Travnički, Bihaćki i Novopazarski sandžak. Tako je ostalo do kraja osmanske vladavine. Obadvije pokrajine imale su teritorijalni opseg koji je prevazilazio granice Bosanskog kraljevstva u predosmansko vrijeme ili Bosne i Hercegovine u njenim granicama nakon Berlinskog kongresa i Prvog zasjedanja AVNOJ-a. Kako se onda može govoriti o B o s n i ? c) Međusobno vremensko povezivanje stanja u popisima nastalim u međusobno udaljenim vremenskim razmacima Uz pretpostavku da je izvršeno rebilansiranje stanja broja kuća (domaćinstava) u popisima isvođenje teritorijalnog opsega sandžaka na granice bivšeg Bosanskog kraljevstva, odnosno Bosne i Hercegovine u nekim njenim granicama, ostaje krupna zapreka u korištenju osmanskih katastarskih popisa kao osnovice za procjenu broja stanovnika (ukupno i po vjeroispovijestima): nemogućnost vremenskog usklađivanja popisa. Ovo dolazi otuda što su vrlo rijetki slučajevi da su sandžaci popisivani u istim godinama.33 U vremenskom rasponu između popisa sandžaka mogle su se iz brojnih razloga desiti čak i krupnije promjene u broju ostalih članova domaćinstava, među kojima su posebno značajne epidemije kuga koje su odnosile čitave porodice i sela. Ali, i da nije ovoga razloga, te da je sve normalno, ispoljile bi se razlike u prirodnom priraštaju stanovništva, napose u slučajevima veće vremenske udaljenosti između popisa sandžaka. Vremenska neusklađenost popisa sandžaka, nažalost, kao prepreka nikako ne može biti otklonjena, jer su popisi nastali onda kada su nastali i nikako se vremenski ne mogu podešavati prema potrebama procjenitelja broja stanovnika. Ovo ostaje kao jedan od krupnih nedostataka katastarskih popisa. To znači da se dobijeni podaci mogu uzeti samo u nekim vremenski širokim granicama i nikako kao stanje u datom trenutku. 2.2. Procjene na osnovu broja muških glava Procjene broja stanovnika na osnovu broja muških glava vrše se na osnovu broja odraslih muških glava i na osnovu broja svih muških glava. Bez obzira _________________________
32/ Iz Bosanskog beglerbegluka 1600. godine izdvojen je Požeški sandžak a nakon Karlovačkog mira 1699. i Krčki ili Lički. Tako se ovaj beglerbegluk sveo na sandžake čije je sjedište bilo na tlu bivšeg Bosanskog kraljevstva i na jedan dio Novopazarskog sandžaka, koji nije bio u sastavu Bosanskog kraljevstva. 33/ Usporedbom popisa po sandžacima, utvrdio sam da su Hercegovački i Zvornički sandžak popisani 1519. i 1585. godine, a Bosanski, Zvornički i Kliški 1604. godine.
69
koja se od dvije osnovice uzimala za procjenu broja stanovnika, osnovni problem koji se javlja jeste neravnopravan odnos muških glava između muslimana i nemuslimana. Poslije Bečkog rata 1683-1699. godine, nemuslimani nisu sudjelovali u ratnim pohodima Osmanskog carstva, 34 pa su u cjelini zadržali svoju mušku rasplodnu maticu i neporemećenu strukturu muških glava, odnosno normalan biološki omjer muški-ženski 50:50%. Kod njih se “stablo života” moglo predstaviti Gausovom krivuljom normalnog rasporeda. To, međutim, kod muslimana nije bio slučaj. Zbog toga je kod muslimana u prvom slučaju zastupljenost vojnih obveznika bila u smanjenom postotku u odnosu na normalnu strukturu muških glava u “stablu života”. Time je u drugom slučaju bio u cjelini poremećen biološki omjer muški-ženski i on više nije bio 50: 50%. Kao posljedica toga, “stablo života” nije se moglo predstaviti Gausovom krivuljom normalnog rasporeda, nego nekom drugom. 2.2.1. Procjena na osnovu nepotpunog broja muških glava Podaci o broju odraslih muških glava sadržani su u popisima obveznika plaćanja poreza glavarine (džizje ili harača) 35 za nemuslimane i u popisima vojnih obveznika za muslimane.36 2.2.1. Procjene na osnovu broja svih muških glava Procjene na osnovu broja svih muških glava vrše se na osnovu podataka o broju muških glavamuških koji suglava dobijeni popisom procjenom. Podaci o broju sadržani su u ili popisu koji je u Bosanskom ejaletu (sarajevski, travnički, banjalučki, bihaćki, zvornički i novopazarski _________________________________
34/ O tome je, na osnovu brojnih pisanih spomenika, izvanrednu knjigu napisao Muhidin Pelesić pod naslovom: Bošnjaci na svjetskim ratištima, Sarajevo, 1996. 35/ Svi odrasli muškarci nemuslimani, ukoliko iz bilokojih razloga nisu bilioslobođeni, plaćali su Osmanskom carstvu zaštitnički porez glavarinu (džizju ili harač). Ova je obaveza padalai na one muslimane koji su uživali pravo posjeda (hak-i tesarruf) na tzv. haračkim zemljama. Glavarina se do 1690. godine plaćala po domaćinstvu a od 1691. godine po glavi. Sandžaci sa sjedištem na teritoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva, odnosno u Bosanskom ejaletu, bili su svrstani u najnižu tarifu glavarine. Za naplatu glavarine postojali su tzv. popisni krugovi koji su se sastojali od jednog ili više kadiluka. Svim poslovima oko naplate glavar ine rukovodili su kadije a samu naplatu obavljali su posebni poreznici (džizjedari ili haračlije). O glavarini vidjeti u sljedeća dva rada: Hadžibegić, H.: Džizja ili harač, POF, III-IV (1952-1953), 1953., 55-136. Hadžibegić, H.: Glavarina u Osmanskoj državi, OIS, Posebna izdanja, Sarajevo, 1966. 36/ Svi popisi koji su Hadžibegiću bili dostupni do zaključenja rada na njegovom rukopisu knjige o glavarini (džizji) u Osmanskom carstvu.
70
kajmakamluk) proveo serasker mušir Omer-paša Latas u vrijeme svoje inkvizitorske misije 1850/1851. godine i u Hercegovačkom ejaletu (mosta rski, trebinjski i pljevaljski kajmakamluk) koji je proveo Dževdet-efendija uvrijeme svoje misije kao komesar središnje vlade u Carigradu 1863. godine.37 3. Utvrđivanje koecijenta (množitelja) kojima se predstavljaju broj članova domaćinstava, broj ostalih stanovnika po muškoj glavni, odnosno odnos muškarci-žene Budući se podaci koji stoje na raspolaganju ne mogu dopunjavati, jer su takvi kakvi su zabilježeni, moguće ih je samo prilagođavati potrebama. Iz toga proizlazi posebno značajan problem izbora tzv. koecijenata kojima treba množiti podatke o broju domaćinstava ili muških glava i dobiti ukupan broj stanovnika za teritorijalni opseg neke uprave jedinice ili bivše, odnosno današnje države i pripadnika vjerskih zajednica u okviru njih. Ukoliko se broj stanovnika utvrđuje na osnovu broja domaćinstava, potrebno je poznavati broj članova domaćinstva, a ukoliko se to radi na osnovu broja muških glava, prisutna su dva slučaja: prvi, ukoliko se broj stanovnika utvrđuje na osnovu broja odraslih muških glava i, drugi, ukoliko se to radi na osnovu broja s v i h muških glava. U prvom slučaju treba utvrditi odnos ostalih stanovnika prema jednoj odrasloj muškoj glavi a u drugom poznavati stvarni odnos između muškaraca i žena. Pošto su ova pitanja gotovo opredjeljujuća za utvrđivanje broja čak i bezosvrnuti. obzira na raspoloživost osnovice na procjenu, na ovo sestanovnika, potrebno opširnije 3.1. Utvrđivanje broja članova domaćinstava Polazeći od pretpostavke da je sve urađeno kako treba: izvršeno rebilansiranje proeskih obveznika, svođenje teritorijalnog opsega u unaprijed određene državne granice i popisivanje sandžaka u istom vremenskom rasponu, ostaje ključno pitanje utvrđivanja broja članova domaćinstava iz revidiranih bilansa. Ovo je vrlo osjetljivo pitanje i ono zahtijeva poseban studij. Ali, bez obzira koji broj bude odabran, on nikako ne može biti jednak za domaćinstva muslimana i nemuslimana. Kada je bilansiranje završeno, što je neophodan uslov, dobije se samo jedan, doduše najveći, dio odraslih oženjenih muškaraca, ali ne i svi odrasli muškarci. _________________________
37/ Vasa, P.: Bosna i Hercegovina za vreme misije Dževdet efendije, n.dj., 28-29 i 64.
71
Ovi podaci ne bi mogli biti iskorišćeni za procjenu broja stanovnika čak i kada bi bio poznat broj članova domaćinstava, napose u okviru pojedinih vjeroispovijesti (muslimani) ili zbirno za nemuslimane. A razlike u broju članova među domaćinstvima bile su čak i naglašenije. Ovo posebno važi za Vlahe do njihove teritorijalizacije i kasnije, za one koji su živjeli u posebnim kućnim zadrugama u kojima je bilo i po desetina odraslih neoženjenih muškaraca. Iz zvaničnih registara katolika, koji sadrže podatke o broju domaćinstava i duša, vidi se da je u periodu između početka XVIII i početka XIX vijeka, broj članova po domaćinstvu iznosio od 7,2 do 11,5. Turski ekonomski historičar Omer Lut Barka n kod obračuna ukupnog broja stanovnika i broja stanovnika u okviru vjeroispovijesti (muslima ni i nemuslimani), uzimao je koecijent pet (5). Međutim, potvrdio je da za taj izbor nije mogao pronaći naučno uporište.38 Naš historičar Muhamed Hadžijahić bavio se metodološkim pitanjima procjenjivanja broja stnaovnika Bosne i Hercegovine u osmanskom periodu. 39 O opredjeljenju za koecijent koji predstavlja pripadnost broja članova po domaćinstvu, on je dao sljedeće obrazloženje:40 Za utvrđivanje broja ukupnog stanovništva na osnovu broja domaćinstava, odnos u 1879. (misli se na prvi službeni popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, o.p.), utvrđen je za domaćinstva u gradu tako da jedno domaćinstvo broji 4,4 člana, a na selu 5,77 odnosno zaokruženo 6 članova. U ovom Hadžijahićevom tumačenju i naknadnom obrazloženju dvije su slabe tačke. Prvo, računski nikako ne može ispasti prosječan broj članova šest (6) po domaćinstvu kod onakvih prosjeka za stanovnike sela i gradova i, drugo, stanje iz 1879. ne može se prenositi u XVIII vijek. Ovdje mnogo krupniji problem ostaje utvrđivanje broja članova domaćinstava u okviru pojedinih _________________________
38/ Barkan, L.O.: Essai sur les donnes statistiques des registres de recensement dans l’empire ottoman au XVe et XVIe siecles, JESH, I, 1957, 9-36. 39/ U okviru rada komisije ANUBiH I CK SKBiH za historiju naroda Bosne i Hercegovine (kasnije Komisije za historiju naroda i narodnosti BiH), za demografsku statistiku u vrijeme osmanske vladavine, zaduženi su bili Hamid Hadžibegić (za izvore podataka) i Muhamed Hadžijahić (za metodski pristup i procjenu brojastanovnika). Rezultate svojih istraživanjaobjavili su u sljedeća dva rada: Hadžibegić, H.: O izvorima za utvrđivanje broja stanovništva u periodu turske vladavine, PIIS, XI-XII (1975-1976), 1976, 11-12; 303-310. Hadžijahić, M.: Metodološki postupci kod utvrđivanja broja bosanske populacije, PIIS, XI-XII (1975-1976), 1976, 11-12; 289-303. Na dva savjetodavna sastanka Komisije1978, podneseno je objavljeno u PIIS, XI-XII (1975-1976), 11-12.je 30 referata i nekoliko diskusija. Sve 40/ Hadžijahić, M.: N.dj. 301.
72
vjerskih zajednica, budući jestanovništvo gradskih naseljapostotnim udjelom bilo mnogo manje zastupljeno u ukupnom stanovništvu od seoskog, a to znači i broj domaćinstva koji je na selu bio veći nego u gradu. Provjeravanjem sam utvrdio da povećanje broja članova domaćinstva samo za jednog doprinosi povećanju ukupnog broja stanovnika za 20%. To znači da se u slučaju potrebe može koristiti mogućnost zloupotrebe opredijeljenim brojem članova domaćinstva. Utvrđivanje broja članova domaćinstava metodom procjenjivanja vrlo je složen i sa naučne tačke gledišta odgovoran posao. On svakako prevazilazi mogućnosti jednog čovjeka, bez obzira na njegovo poznavanje, prije svega, demografske statistike i sociologije naselja. Zbog toga se i ne želim upuštati u dalje rasprave vezane za ovo pitanje. 3.2. Utvrđivanje broja stanovnika koji se mogu vezati za jednu mušku glavu Polazeći od pretpostavke da bi se mogle zanemariti dobne razlike između nemuslimana obveznika glavarine i muslimana vojnih obveznika, s jedne a zatim i neravnopravan položaj muslimana u odnosu na nemuslimane u XVIII vijeku, za koji su ove procjene i vršene, s druge strane, ostaje značajna prepreka u nemogućnosti da se tačno utvrdi broj stanovnika koji bi se mogao vezati za jednu takvu mušku glavu. U demografskoj statistici ne postoji nijedan naučno utemeljen metod kojim bi se broj ostalih muškaraca po jednoj odrasloj muškoj glavi mogao za protekli period naučno utvrditi. Zbog toga su se pojedini istraživači opredjeljivali za broj prema vlastitom nahođenju, navodeći pritom neprihvatljiva uporišta. Za područje Bosne i Hercegovine, ovaj je koecijent kao jedinstveni za sve vjeroispovijesti utvrdio Muhamed Hadžijahić41 kao 3,31. O tome opredjeljenju on je dao sljedeće objašnjenje: Za izračunavanje broja populacije na osnovu pokazatelja o broju punoljetnih muškaraca služi pokazatelj 3,31. Ako, dakle, raspolažemo brojem obveznika džizje u XVIII vijeku ili brojem Muslimana, koji se uključuju u opću vojnu obavezu, taj broj množimo sa 3,31 i tako dobivamo procjenu o punom broju nemuslimanskog stanovništva odnosno o ukupnom broju Muslimana. Ako želimo da utvrdimo koliko od toga broja otpada na pravoslavne, koliko na katolike, onda od ukupnog broja nemuslimanskog stanovništva odbijamo ukupan broj katolika, koji u to vrijeme iskazuju katoličke statistike. _________________________
41/ Hadžijahić, M.: Metodološki postupci kodutvrđivanja broja bosanske populacije, n.dj., 301.
73
Hadžijahić je napomenuo da je do koecijenta 3,31 došao na temelju stanja u prvom popisu stanovništva Bosne i Hercegovine koji je 1879. godine obavila austrougarska uprava. Kako je to Hadžijahiću pošlo za rukom, nisam mogao utvrditi, jer popis stanovništva iz 1879. godine ne sadrži dobnu strukturu stanovništva. Međutim, bez obzira na to, i ovdje važi ono što sam naveo kod utvrđivanja broja članova po domaćinstvu: ne može se stanje iz 1879. godine, odnosno sa kraja XIX vijeka, poistovjetiti sa onim iz XVIII ili sa početka XIX vijeka. I o tome se ništa više ne bi moglo reći. 3.3. Nemogućnost primjene koecijenta dva za procjenu ukupnog broja stanovnika Imajući u vidu ono što je već rečeno, ne postoji mogućnost da se kod muslimana primijeni koecijent dva (2) naosnovu biološkog omjera muškarcižene 50:50%. To predupređuje svaku mogućnost primjene toga koecijenta i na ukupan broj muških glava. 4. Rezultati procjene broja stanovnika 4.1. Rezultati procjene broja stanovnika na osnovu broja kuća (domaćinstava) Prvi koji cjelinama se upustio koje u procjenjivanje broja stanovnika na zamišljene pojedinim teritorijalnim bi trebale predstavljati nekakve državne cjeline, bio je turski ekonomski historičar Omer Lut Barkan. On je 1957. objavio studiju o mogućnostima korišćenja osmanskih katastarskih popisa kao osnovice za procjenjivanje broja stanovnika u XV i XVI vijeku.42 Između ostalih, zbrojio je bilansna stanja kuća (domaćinstava) muškog pola u Hercegovačkom sandžaku iz 1519, Bosanskom 1528-1530. i Zvorničkom 1533. godine,43 na taj broj primijenio koecijent pet (5), pretpostavljajući da u prosjeku svako domaćinstvo ima po pet članova, i navodno dobio broj stanovnika neke granicama neomeđene teritorije koju je imenovao Bosnom. Rezultati Barkanovih istraživanja, sređene tabelarno, dati su u tabeli 2. _________________________
42/ Barkan, L. Ö.: Essai sur les donnes statistiques des registres de recensement dans l’empire ottoman au XVe et XVe siecles. n.dj. 43/ Da bi međusobno što više približio godine popisa triju sandžaka, Barkan je naveo da se radi o popisima između 1525. i 1530. godine, odnosno o tridesetim godinama XVI vijeka.
74
Tabela 2 Brojno stanje kuća (domaćinstava) u sandžacima sa sjedištem na teritoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva početkom XVI vijeka po vjeroispovijestima i procjena broja stanovnika koju je izvršio Omer Lut Barkan 1957. godine
Barkan je, dakle, došao do podatka da je tridesetih godina XVI vijeka u tri sandžaka bilo 344.325 stanovnika (računski ispravno 343.990, o.p.), od čega 133.295 muslimana ili 38,7% i 211.295 nemuslimana ili 61,3% i to proglasio stanjem u B o s n i. Da je uzeo podatke svedene na onaj dio teritorijalnog opsega sandžaka koji je pripadao Bosanskom kraljevstvu u trenutku osmanskog zaposjedanja glavnine teritorije 1463. godine ili u Bosni i Hercegovini u bilo kojim granicama, dobio bi mnogo manji broj stanovnika. Kao primjer navodim Zvornički sandžak za koji sam raspolagao podacima po nahijama. Na bosanskoj strani Drine u tome sandžaku bilo je nerebilansiranih 10.175 domaćinstva, od čega 2.415 muslimana i 7.760 nemuslimanatabela ( 1). Primjenom koecijenta pet (5) na ove podatke dobio bi se podatak da je 1533. godine u tom sandžaku bilo 50.875 stanovnika, od čega 12.075 muslimana ili 23,7% i 38.800 muslimana ili 76.3%. To kod ukupnog broja stanovnika 75
u odnosu na stanje u sandžaku iznosi manje od 29,0%, kod muslimana čak 73,9% više a kod nemuslimana 19,1% manje. Slično stanje bilo bi i kod druga dva sandžaka, napose kod Hercegovačkog. Ako bi u prosjeku sva tri sandžaka imala samo 20% kućedomaćina u granicama Bosanskog kraljevstva ili bilo kojim granicama Bosne iHercegovine, ondabi BarkanovaBosna imala svega 275.192 stanovnika. Ovdje treba dodati i nedopustivo zbrajanje podataka za pojedine sandžake koji proistječu iz različite obuhvatnosti domaćinstva i godina u kojima su nastajali. U popisima Hercegovačkog sandžaka iz 1519. i Zvorničkog iz 1533. godine sadržani su i podacima o stanovnicima trgova i kasaba kao oslobođenika od plaćanja državnih nameta, crnog kuluka i čerahorluka, dok su u popisu Bosanskog sandžaka iz 1528-1530. godine poznati podaci samo za Novu Varoš i Sarajevo i jedan broj trgova (uglavnom rudarskih). Osim toga, sve i da se namjeravalo provesti rebilansiranje stanja domaćinstva, ono za Herc egovački sandžak iz 1519. godine ne bi moglo biti izvedeno, jer se radi o zbirnom popisu. Budući Barkanovi podaci ne odražavaju stanje u nekoj vojno-upravnoj cjelini ili državno-pravnom subjektu, kod njihovog nekritičnog preuzimanja treba biti vrlo oprezan. Kao osnovicom za procjenjivanje broja stanovnika u granicama neopredijeljene Bosne, katastarskim popisima služio se i Ahmed S. Aličić. On je dobio podatak da je krajem XVI vijeka u B o s n i bilo 900 hiljada stanovnika, od čega 700 hiljada muslimana ili 77,8% i 200hiljada nemuslimana ili 22,2%.44 Ovaj podatak nije moguće podvrći bilo kakvoj kritici, jer autor nije naveo pobližepriizvore kojima sebroja kao osnovicom služio, ni metod koji je primijenio procjenjivanju stnaovnika.broja Međutim, beza obzira na to, za vremenski raspon od nekoliko desetogodišta, razlika u broju stanovnika kod Aličića je u odnosu na Barkana za više od dva i po puta veća.45 To se prirodnim priraštajem nije moglo nadoknaditi. Naprotiv, u tom međuvremenu odigralo se nekoliko velikih bitaka u kojima je sudjelovala bosanska vojska (pohod na Budim, bitka pod Siskom i dr.)46, što je moglo, uz epidemije kuge, utjecati da stopa prirodnog priraštaja stanovništva bude manja. 4.2. Rezultati procjene broja stanovnika na osnovu broja muških glava __________________________________
44/ Aličić, S.A.: Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1997, 74. 45/ Ukoliko se Aličićevi podaci odnose na kraj XVI vijeka, onda oni, vjerovatno, odražavaju stanje u Bosanskom beglerbegluku. 46/ O tome vidjeti podrobnije u već navedenoj knjizi Muhidina Pelesića Bošnjaci na svjetskim ratištima.
76
4.2.1. Rezultati procjene na osnovu nepotpunog broja muških glava Postupajući prema metodskom pristupu za koji seopredijelio, Hadžijahić je izračunao ukupan broj stnaovnika i broj stanovnika u okviru tri vodeće vjerske zajednice za period 1724-1817. godine. Rezultate njegovih izračunavanja dati su u tabeli 3. Tabela 3 Brojno stanje stanovnika Bosne i Hercegovine u perioduHadžijahiću 1724-1817. godine prema vjeroispovijestima procijenjeni prema Muhamedu
Podaci do kojih je došao Hadžijahić sami po sebi ukazuju na neke nedorečenosti. Ovakve procjene broja stnaovnika posebno pogađaju muslimane iz razloga o kojima je bilosa riječi. su sa u68,7% ukupnom broju stanovnika, odnosno više Muslimani od dvije trećine 1724,udjela pali nau svega 33,3%, odnosno na svega jednu trećinu u 1817. godini, dakle, za period kraći od stotinu godina. Može se samo pretposaviti kakva bi ih sudbina snašla da se je sa ovakvim izračunavanjima nastavilo. Rezultati ovakvih procjena broja stanovnika potvrđuju da je bez ikakvog naučnog utemeljenja neprihvatljiv metod prema kojemu se nepotpuni broj muških glava, a uz to još kod nemuslimana i muslimana dobno i brojčano relativno neujednačen, uvećava za nekakav koecijent koji bi trebao da predstavlja broj ostalih stanovnika na jednu tako utvrđenu mušku glavu. 4.2.2. Rezultati procjena na osnovu broja svih muških glava a) Popis u Bosanskom ejaletu 1850/1851. godine Provodeći brojne reforme u Bosanskom ejaletu, serasker mušir Omerpaša Latas izvršio je razdvajanje civilne od vojne uprave i nakon toga izvršio podjelu ejaleta na dva: Bosanski i Hercegovački. Bosanski ejalet imao je šest 77
kajmakamluka (bivših sandžaka): sarajevski, travnički, zvornički, banjalučki, bihaćki i novopazarski, a Hercegovački (bivši sandžak) tri: mostarski, trebinjski i prijepoljski, Bivše kaze preimenovane su u mudirluke, a nahije u njihove ispostave.47 Nakon toga, izvršio je 1850/1851. godine 48 popis, vjerovatno svih, muških glava u Bosanskom ejaletu,49 jer mu je to u Hercegovačkom ejaletu bilo onemogućeno zbog otpora Hercegovaca njegovoj inkvizicijskoj misiji. Ovaj popis Đorđe Pejanović proglasio je p r v i m zvaničnim popisom stanovništva Bosne i Hercegovine. O tome on kaže:50 Turske vlastiizvršile su p r v i zvanični cjelokupnipopis 1850/1851. godine. To je stvarno i jedini provedeni opšti popis za turskog vremena. Nijedan od Pejanovićevih navoda ne odgovara stvarnosti, jer to nije bio prvi zvanični cjeloviti popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, nego samo popis svih muških glava u Bosanskom ejaletu, ali ne i u Hercegovačkom. Rezultati toga popisa dati su u tabeli 4. Tabela 4 Broj muških glava u Bosanskom ejaletu 1850/1851. godine prema vjeroispovijestima prema zvaničnom popisu koji je proveo Omer-paša Latas
_________________________
47/ Šabanović, H.: Bosanski pašaluk, n.dj., 233. 48/ Popis je obavljen 1267. godine po Hidžri,koja počinje 1. muharrema azavršava 1. zulhidždže odnosno između 6. novembra/studenog 1850. i 26. oktobra/listopada 1851. godine. 49/ Vasa, P.: Bosna i Hercegovina u vreme misije Dževdet-efendije, n.dj., 28-29. 50/ Pejanović, Đ. Stanovništvo Bosne i Hercegovine, SAN, Posebna izdanja, knjiga CCXXIX, NS, knjiga 12, 1955, 25.
78
Rezultate ovih popisa, kojima je očito raspolagala vilajetska vlada, prvi su iskoristili austrougarski generalštabni ociri pri vilajetskoj vladi od 1865. godine, zatim konzuli pojedinih država i drugi pisci.51 Oni su na osnovu toga vršili neke svoje procjene broja stanovnika i njihove vjerske zastupljenosti. Te su se procjene uglavnom kretale u granicama vjerske strukture kakva je data i u popisu muških glava. Izvorne podatke popisa (tabela 4) Kovačević 52 i Đorđe Pejanović 53 dotjerivali su na svoj način, sa ciljem da smanje postotni udio muslimana a povećaju nemuslimana (posebno pravoslavnih). Uporedni pregled tih dotjerivanja i razlike njihovih bilansa u odnosu na stvarne rezultate popisa dati su u tabeli 5. Tabela 5 Broj muških glava u pet kajmakamluka Bosanskog ejaleta prema podacima popisa Omer-paše Latasa i onih koje su izračunali Toma Kovačević i Đorđe Pejanović
Oni su u svojim računicama otišli još dalje, pa su razdvojili hrišćane (pravoslavne) od kršćana (katolika) da bi mogli utvrditi pojedinačna stanja i njihov postotni udio u ukupnom broju muških glava odnosno i stnaovnika. Rezultati razdvajanja dati su u tabeli 6. _________________________
51/ Giljferding, Al.: Bosna u početku 1858. godine, Beograd, 1859. Thoemmel, C.: Beschreibung des Vilajet Bosnien, da ist daa eigentliche Bosnien, nebst türkisch Croatien, der Hercegovina und Rscien. Wien, 1867. Roskiewizc, J.: Studien über Bosnien und Hercegovina, Leipzig-Wien, 1868. Blau, O.: Reisen in Bosnien und Hercegovina, Berlin, 1877. 52/ Kovačević, T.: Opis Bosne i Hercegovine, Beograd, 1865. i II dopunjeno izdnje, Beograd, 1878. 53/ Pejanović, Đ.: Stanovništvo Bosne i Hercegovine, n.dj.
79
Tabela 6 Broj muških glava u Bosanskom ejaletu prema vjeroispovijestima u 1850/1851. godini prema Tomi Kovačeviću i Đorđu Pejanoviću
Prema Kovačeviću, udio pravoslavnih u ukupnom broju muških glava iznosio je 51,0 a prema Pejanoviću 43,7% a razlika nije beznačajna. Ovome ne bih htio dodavati nikakav komentar. Opredjeljujući se za biološki omjer muški-ženski 50:50%, dva su autora broj muških glava množili koecijentom dva (dva) i dobili putazamka veći broj u Takav odnosuomjer na muške glave. Upravo u tome ležidva krupna kojustanovnika su postavili. bi se mogao prihvatiti kao objektivan samo pod uslovom ako bi kod svih vjeroispovijesti Gaussova krivulja normalnog rasporeda kojom se predstavlja “stablo života” mogla biti predstavljena Gaussovom krivuljom normalnog rasporeda. Poslije Bečkog rata nemuslimani nisu sudjelovali u vojnim pohodima Osmanskog carstva protiv njegovih neprijatelja već su ginuli samo muslimani, bilo u tim pohodima (ratovi sa Mlecima i Austrijom, ratovi sa Rusijom, gušenje raznih ustanaka i dr.) bilo u borbi za opstanak domovine (Boj kod Banjaluke i dr.). Kao posljedica toga, došlo je do poremećaja biološkog odnosa muškarcižene. Zbog toga se kod muslimanskog dijela stanovništva “stablo života” više nije moglo predstaviti Gausovom krivuljom normalnog rasporeda, nego nekom drugom “ulegnutom krivuljom” na dijelu koji predstavlja muški dio stanovništva. A to znači da se više ni “stablo života” cjelokupnog stanovništva nije moglo predstaviti Gausovom krivuljom normalnog rasporeda. Prema tome, kod muslimana više nije bilo moguće predstaviti biološki omjer kao 80
50:50% zastupljenosti muških i ženskih u ukupnoj strukturi stanovništva. U tom slučaju nije se mogao ni koristiti koecijent dva (2), odnosno uvećavati broj muškaraca za dva puta da bi se dobio ukupan broj stanovnika. Ovo je bila krupna zamka koji su srpski demogra i historičari koristili u dokazivanju prevlasti pravoslavnog nad muslimanskim stanovništvom, odnosno njegove relativne većine u strukturi ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Ovim trikom koristio se i Đorđe Pejanović tako što je na njegov način obrađene podatke o broju muških glava u Bosanskom ejaletu (pet bosanskih kajmakamluka) množio koecijentom dva (2) i dokazao da je navodno u Bosni i Hercegovini 1850/1851. godine udio muslimanskog u ukupnom stanovništvu iznosio 35,8%, odnosno koliko i kod muških glava. Nažalost, ove podatke kao vjerodostojne koristili su historičari, bez ikakve njihove kritike. b) Popis u Hercegovačkom ejaletu 1863. godine Popis muških glava u Hercegovačkom ejaletu obavio je Dževdet-efendija 1863. godine, odnosno preko deceniju kasnije nego u Bosanskom ejaletu. Rezultati toga popisa dati su u tabeli 7. Tabela 7 Broj muških glava u Hercegovačkom ejaletu 1863. godine po vjeroispovijestima prema popisu Dževdet-efendije
Ovakvo stnaje muških glava u Hercegovačkom ejaletu, kao ni ono Bosanskom, u ne pruža vjerodostojnu osnovu za primjenu koecijenta dva (2) kod utvrđivanja ukupnog broja stanovnika. Zbog toga se tim računicama nisam ni bavio. Zbog velike vremenske udaljenosti između popisa u Bosanskom i Hercegovačkom ejaletu, koja iznosi oko 12 godina, nije uputno zbrajanje podataka rezultata popisa u dva ejaleta da bi se dobio navedeni broj muških glava u Bosanskom ejaletu ili Bosni i Hercegovini. 81
c) Procjena broja muških glava u Bosanskom vilajetu 1865. od strane Srpskog učenog društva Koristeći podatke dva popisa muških glava, saradnici Srpskog učenog društva izračunali su da je u međuvremenu od 1850/1851. godine broj muških glava u pet bosanskih sandžaka do 1865. godine porastao za 38,4 a u Hercegovačkom sandžaku za 1,6 indeksnih poena. Zatim su razdvojili katolike i pravoslavne i izračunali da je udio pravoslavnih u ukupnom stanovništvu u pet bosanskih sandžaka iznosio 45,9%, u Hercegovačkom sandžaku 49,7% 54 aHercegovini u Bosanskom vilajetu bez Novopazarskog sandžaka 46,4%. Rezultati tih izračunavanja dati su odnosno u tabeli 8.u Bosni i
Tabela 8 Procjena broja muških glava u Bosni i Hercegovini 1865. godine prema vjeroispovijestima koju su izvršili stručnjaci Srpskog učenog društva
_________________________
54/ Od rezultata ovih izračunavanja ogradili su se tako što su naveli da sudobijeni iz turskih izvora.
82
d) Procjena broja muških glava u Bosanskom vilajetu između 1869.i 1870. godine Vilajetska vladavina Bosanskog vilajeta preduzela je čitav niz mjera da utvrdi statističke podatke iz svih oblasti, a između ostalih i broja muških glava.55 Kada je tačno ova procjena izvršena, na osnovu kojih podataka i kojim metodom, nije se moglo doznati. Rezultati procjene objavljeni su prvi put u Salnami Vilajeta Bosna za 1287, odnosno 1870/1871. godinu i ponovljeni u salnama za dvije naredne godine. Korisnici ovih podataka proglasili su to procjenom iz 1871. godine, što nije tačno. U kalendarima kao što su bile i salname, podaci se uvijek daju za prethodnu godinu ili više prethodnih godina. Rezultati te procjene dati su u tabeli 9. Tabela 9 Rezultati procjene broja muških glava uBosanskom ejaletu koje je izvršila vilajetska vlada 1865. i 1869. godine u granicama BiH
_________________________
55/ Ti su statistički podaci po kazama i sandžacima objavljivani u kalendaru (godišnjaku) Vlade Bosanskog vilajeta pod nazivom Bosna salnamesi. O tome vidjeti u sljedećim radovima: Handžić, A.: Godišnjaci (salname) Bosanskog vilajeta EH, V, 1942., 289-291. Nurudinović, Bisera: Bosanske salname 1866-78. i 1882-93, POF X.XI (1960-61), 1961, 253-265. Ove salname u svojoj zbirci ima GHB.
83
O tome da li su podaci vilajetske vlade o procjeni broja muških glava približno tačni, ne može se suditi, jer nedostaju za to potrebna uporišta. Pošto Đorđe Pejanović njima očito nije bio zadovoljan, jer su sada pravoslavci 56 osjetno zaostali za muslimanima, pokušao ih je obezvrijediti. O tome on kaže: To su samo aproksimativni proračuni a ne rezultati novog zvaničnog popisa kao što to neki misle. Zatim nastavlja:57 ... muslimani nisu izgubili nego naprotiv d o b i l i (spac. JM) oko 133.000. To je suviše jasan slabosti državne i neprikrivene namjere (kao da ijeubjedljiv u njega dokaz bila otkrivena, o.p.) dastatistike se broj muslimana iz političkih razloga prikaže što većim. Trebalo je dosta umješnosti da se odgonetne na osnovu kojih je obavještenja Đorđe Pejanović došao do podatka da su “muslimani dobili oko 133.000” stanovnika više. Nakon brojnih pokušaja, pošlo mi je za rukom da to otkrijem. Pejanović je uzeo podatke o broju muslimanskih muških glava u Bosanskom ejaletu iz 1850/1851. godine koje je sam oblikovao (tabela 5) a koji iznosi 164.000 i tome broju dodao broj muških glava u Hercegovačkom ejaletu iz 1863. godine, koji iznosi 26.883 (tabela 7), dakle onakav kakav je stvarno i zabilježen, te dobio da je, valjda, između 1850/1851. i 1863. godine u Bosni i Hercegovini bilo 381.766 muslimanskih muških glava. Također je uzeo podatke o broju muslimanskih muških glava prema procjeni Vilajetske vlade iz 1869/1870. godine, koji je iznosio 256.900 (tabela 9). Ta dva zbira pomnožio je koecijentom dva (2) i dobio ukupan broj od 381.766, odnosno 513.800 muslimanskih stanovnika. Kada je ta dva zbira uporedio, utvrdio je da su “muslimani dobili” 132.034 stanovnika odnosno “oko 133.000.” Vezano za ovaj Pejanovićev navod, neophodno je naglasiti sljedeće: P r v o, vilajetska vlada uopće nije davala podatke o ukupnom broju stanovnika nego samo o broju muških glava. D r u g o, Pejanović je sam krivotvorio podatke popisa muških glava u kajmakamlucima Bosanskog ejaleta za 1850/1851. godinu i ovim podacima pribrojio one za Hercegovački ejalet iz 1863. godine, što je metodski nedopustivo. T r e ć e, kada je u strukturi broja muških glava u pet bosanskih kajmakamluka 1850/1851. godine bilo svega 35,8% muslimanskih muških glava, to je Pejanoviću odgovaralo. Vještački je povećao broj muslimanskih muških glava za 11.086 a nemuslimanskih (hrišćanskih i kršćanskih) za44.332, _________________________
56/ Pejanović, Đ.: Stanovništvo Bosne i Hercegovine, n.dj. 36. 57/ Isto.
84
pa razdvojio pravoslavne od katolika i povećao njihov udio od stvarnih 60,7 na 67,0%. Sada, kada se vilajetska Vlada izvršila procjenu i utvrdila da u Bosanskom vilajetu bez Novopazarskog sandžaka, odnosno u Bosni i Hercegovini ima 256.900 muslimanskih muških glava, odnosno 44,8% a pravoslavnih samo 42,9%, Pejanović je ustvrdio da su ti podaci aproksimativni, da je porast broja i udjela muslimana rezultat slabosti državne statistike i da se u tome krije otvorena namjera povećanja broja muslimana iz političkih razloga. Pejanović je zaključio da se ovo povećanje broja muslimanskih stanovnika može objasniti navodnim masovnim doseljavanjem protjeranih muslimana iz Srbije nakon 1862. godine. Prema nekim računicama, kojeizvodili su austrougarski generalštabni ociri na radu pri Vilajetskoj vladi, moglo se raditi najviše od oko 20 hiljada doseljenika. Međutim, i ovdje je bio isti odnos muških glava prema ostalim kategorijama stanovnika, pa se ni nanjih nije mogla primijeniti Gausova krivulja normalnog rasporeda za predstavljanje “stabla života”. Iz svega proizlazi da bi trebalo uvažiti kao tačnosamo ono što su izračunali Tomo Kovačević, Đorđe Pejanović i Srpsko učeno društvo. Đorđe Pejanović se potrudio pa je u jednoj tabeli predstavio rezultate procjene broja stanovnika u Bosni i Hercegovini od početka XIX vijeka do kraja osmanske vladavine. Budući se radi o vrlo međusobno suprotstavljenim podacima, ja ih ovdje nisam naveo.58 Prvi zvanični p o p i s stanovništva u njegovom klasičnom značenju po normama demografske statistike, obavila je austrougarska uprava 16. juna/ lipnja 1879. nešto Rezultati togagodine popisaodnosno prikazani su umanje tabeli od 10.godinu dana nakon okupacije. Tabela 10 Stanovništvo Bosne i Hercegovine prema rezultatima prvog popisa od 16. juna/lipnja 1879. godine
_________________________
58/ Pejanović, Đ. Stanovništvo Bosne i Hercegovine, n.dj., tabela 2.
85
Ima dosta osnova za tvrdnju kako ni ovi podaci ne odražavaju pravo stanje vjerske strukture stanovništva Bosne i Hercegovine pred austrougarsku okupaciju i neposredno nakon toga. Iz brojnih literarnih izvora poznato je da je veliki broj muslimanskih porodica pred austrougarsku okupaciju, u toku okupacije i neposredno nakon toga, napustio svoje ognjištena putu za Tursku. Veći dio je dospio do odredišta, dok je manji dio ostao na tom putu, od Sandžaka, Kosova, preko Makedonije do Albanije. Koliko se porodica tom prilikom iselilo, do danas nije brojčano utvrđeno. Sudeći, međutim, prema navodima koji govore da danas u Turskoj živi i do pet miliona Bošnjaka, potomaka odseljenih muslimana, može se zaključiti da je zaista velik broj muslimana napustio Bosnu i Hercegovinu. Radi se o vremenskom rasponu koji ne iznosi više od oko 120 godina. U tom međuvremenu nikako nije moglo proizaći nekoliko miliona potomaka, čak ni uz azijsku godišnju stopu prirodnog priraštaja od male polazne osnove.59 Nažalost, prilikom ovoga popisa nije vršen popis i po polovima i za pojedine vjeroispovijesti, pa je nemoguće provjeriti biološke omjere muškiženski po vjeroispovijestima. To bi u znatnoj mjeri olakšalo potvrdu o poremećenom biološkom odnosu muški-ženske kod muslimana, odnosno nemogućnost primjene koecijenta dva (2) na broj muških glava. Uprvo to onemogućava da se provjeri je li postotni udio muslimanskih u ukupnom broju muških glava, koji je Vilajetska vlada u 1869/1870. godini procijenila na 44,8%, bio stvarnosti blizak.60 U svakom slučaju, bićeu neophodno utvrđivanju iseljeničkog kontingenta muslimana Tursku prije,poraditi u toku ina neposredno nakon okupacije, odnosno prije popisa stanovništva u junu/lipnju 1879. godine. Tek tada će se moći izvršiti ocjena stvarnosti bliskog stanja. _ ________________________
59/ U Sarajevu je između 26. i 27. oktobra/listopada 1989. godine održan naučni skup na temu migracija na južnoslavenskom prostoru kroz historiju. Na skupu je podneseno 30 referata, ali nema puno podataka o progonima muslimana iz Srbije 1827-1862. godine, kao ni podataka o napuštanju Bosanskog vilajeta od strane muslimanskog dijela stanovništva, i otporu okupaciji Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije 1878. godine. Referati sa ovoga skupa štampani su u zborniku pod naslovom: Migracioni procesi u Bosni i Hercegovini od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana - njihov uticaj i posljedice na demografska kretanja i u našoj zemlji, Sarajevo, 26. i 27. oktobra 1989. 60/ Od ukupno 1,158.144 stanovnika, muških je bilo 507.789 ili 43,8% a ženskih 650.355 ili 56,2%. I to je bilo dovoljno da se potvrdi pretpostavka o poremećenom odnosu muškarci -žene kao općem zaključku.
86
Dr Jusuf MULIĆ PRILOG ISTRAŽIVANJU MOGUĆNOSTI PROCJENJIVANJA BROJA STANOVNIKA U BOSNI I HERCEGOVINI U VRIJEME OSMANSKE VLADAVINE Zaključak Kao opći zaključak vezan za procjenjivanje broja stanovnika u vrijeme osmanske vladavine, bez obzira na izvor i kvalitet podataka uzimanih za osnovicu, jeste činjenica da se moguće proizvoljnosti i podešavanja rezultata procjena prema potrebama. A to znači da je svaki rezultat procjene moguće dovesti u pitanje. Ako stvari tako stoje, onda se rezultati procjenjivanja broja stanovnika u vrijeme osmanske vladavine moraju prihvatati sa velikim oprezom. Pritom se strogo treba pridržavati osnovnog statističkog postulata prema kojemu je bolje odbaciti tačne rezultate kao netačne nego prihvatiti netačne kao tačne. U ovom posljednjem slučaju, posljedice mogu biti vrlo značajne. Dr Jusuf MULIĆ Beitrag der Untersuchung der Möglichkeit zur Einschätzung von Einwohnerzahl in Bosnien und der Herzegowina in der osmanischen Zeit Zusammenfassung Als allgemeine Schlußfolgerung bezüglich der ohne Einschätzung Einwohnerzahl zur Zeit der osmanischen Herrschaft, Rücksichtder auf die Quelle und die Qualität der zur Grundlage genommenen Angaben, steht die Tatsache, daß Willkurlichkeiten und Anpassungen der Einschätzungsergebnisse je nach Bedarf möglich sind. Und das heißt, jedes Ergebnis kann bestritten werden. Wenn die Dinge nun einmal so stehen, müssen dann die Ergebnisse der Einschätzung der Einwohnerzahl zur Zeit der Osmanen mit grosser Vorsicht angenommen werden. Dabei muß das statistische Grundpostulat eingehalten werden, bei dem es besser ist die genauen Angaben als nicht korrekt abzulehnen als nichtgenaue als korrekte anzunehmen. In diesem letzten Fall, können die Folgen sehr bedeutend sein. Skraćenice A) Ustanova ANUBiH - Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 87
OIS - Orijentalni institut, Sarajevo UD - Srpsko učeno društvo, Beograd ANU - Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd BIZ - Bošnjački institut - Zürich - Odjeljenje Sarajevo B) Časopisa i listova EH - El hidaje, Sarajevo EJ - Enciklopedija Jugoslavije GDIBiH - Glasnik Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo GSUD - Glasnik Srpskog učenog društva, Beograd GZM - Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo ČII - Istorijski časopis Instituta za istoriju SANU, Beograd JESHO - Journal of Ekonomic and Social History of the Orient. IČ - Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd IIS - Prilozi Instituta za istoriju, Sarajevo PISPZ - Povijesni prilozi Instituta za suvremenu povijest, Zagreb BZ - Obzor, Zagreb OF - Prilozi za orijentalnu lologiju OIS-a, Sarajevo PRE - Pregled, Sarajevo WZKM - Wiener Zeitschrift r die Kunde des Morgenlandes, Wien
88
Mr Vlado SMOLJAN
AUSTROUGARSKA EKONOMSKA POLITIKA I PRIVREDNI RAZVITAK HERCEGOVINE Hercegovina 1 je dočekala austrougarsku okupaciju kao zaostali dio državne tvorevine, u kojoj se još zadržala relativno zatvorena naturalna privreda u jedva načetom feudalnom sistemu. Činilo se, tada, da će nova vlast podsticati (a i iznalaziti!) mogućnosti privrednog oživljavanja i ovih krajeva i da će ih svojom razvojnom politikom približavati naprednijem okruženju. I zaista je istina da se slika Hercegovine mijenjala brže nego ranije: počele su je presijecati nove saobraćajnice, gradovi su nastojali da,zadržavajući u svom izgledu objektivne vrijednosti prošlih vremena, poprimaju i europska obilježja, po prostranstvima su jesenaročito primjećivale stidljive promjene i na oranicama, i na pašnjacima. I, što značajno, u ovom je četrdeseto-godišnjem razdoblju u d j e l ovdašnjeg u bosanskohercegovačkom stanovništvu ostao brojčano nepromijenjen: Stanovništvo 1885. i 1910.2 1885. god. 1910. god. Hercegovina 187.574 267.038 BiH 1,336.091 1,898.044 Udjel (%) 14,03 14,06 ______________________________________
1/ U ovom je radu pod tim imenom područje OKRUGA MOSTAR (kotarevi Mostar, Bileća, Gacko, Konjic, Ljubinje, Ljubuški, Nevesinje, Stolac i Trebinje). 2/ Štatistika mjesta i žitelja Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1.maja 1885., Sarajevo, 1886.; Rezultati popisa žiteljstva od 10. oktobra 1910., Sarajevo, 1912. Međutim, u sljedećim je godinama Hercegovina zbog svog ekonomskog zaostajanja ubrzo smanjivala ove udjele, pa su u 1931.god. iznosili 13,00 u 1948.god. 12,04., a u 1991. tek 9,41 %. (Izvori: Dokumentacija statističkih zavoda o popisu stanovništva u navedenim godinama).
89
Međutim, podaci o porastu broja stanovnika u okružnim gradovima upozoravaju na jedan aspekt procesa onodobnog privrednog rasta, čije će se posljedice očitovati tek u budućnosti: Stanovništvo okružnih gradova2 Okružni 1879. god. 1910. god. Indeks grad (1879 = 100) Sarajevo 21.337 51.919 243 Banjaluka 9.560 14.800 155 Bihać 3.097 6.201 200 Travnik 5.887 6.647 113 Tuzla 5.119 11.333 221 Mostar 10.848 16.392 151 Svega 55.848 107.292 192 Intezitet i obuhvatnost prodora novih kapitalističkih odnosa bio je, svakak o, vrlo značajan faktor u razvitku gradova. Okružni su gradovi, uz razmjerno veću koncentraciju stanovništva, imali razvijenije i druge funkcije (upravna, vojna, zdravstvena, prosvjetna itd.), pa su, uz začetke industrije u njima,bili pogodni da privlače novo stanovništvo i oblikuju se kao urbanizirana naselja. Iz gornje se tablice to i vidi: u Sarajevu i Tuzli kapitalistička se privreda brže razvijala, pa je prirast stanovništva tu bio (više nego) dvostruk. U Bihaću je kroz to vrijeme povećano gradsko područje, pa je iz toga proisteklo iskazano povećanje broja stanovnika. Banja Luka i Mostar su sporo narastali, dok je Travnik stagnirao. Ali, u isto se vrijeme broj stanovnika Zenice povećao za 3,4 puta (Od 2.101 u 1879. na 7.214 u 1910. godini).3 Očito je tempo industrijalizacije bio uzrok tome. U razdoblju 1878. -1910. godine (relativni) se broj stanovnika Hercegovine zadržavao na istoj razini. Ali, u odnosu na značajnije okružne gradove, pa i na neka kotarska sjedišta, Mostar se (znatno) usporenije razvijao. Međutim, uticaj regionalnog (u ovom slučaju okružnog) centra na privredni i drugi napredak svog područja u ekonomskoj teoriji je proučen, a u stvarnim razvojnim procesima i dokazan. Pa otuda, kao i iz do sada izloženih činjenica, moglo bi se pretpostaviti kako je prikazana stagnantna tendencija u izrastanju Mostara bila predznak slične tendencije u sljedećem periodui na širem području. _________________________________
2/ Iljas Hadžibegović: Promijene u strukturi gradskog stanovništva u Bosni i Hercegovini (1878.- 1914.), PREGLED br.2., Sarajevo, 1976., str. 145-146. 3/ Proračunato na osnovu podataka iz popisa stanovništva u 1879. i 1910. godini.
90
Pa, iako je privredni rast Hercegovine bio u ovim godinama i brži i kvalitetniji nego u dugom nizu ranijih, upravo se sada posijalo sjeme njegovog kasnijeg usporavanja i sve ubrzanije depopulacije hercegovačkog prostora. R az ma tr anj e o bj ekt ivn osti ov e pr et po st avk e t e m e l j n i j e z a d a t a k o v o g r a d a. Austrougarska ekonomska politika Tri su bila bitna elementa austrougarske ekonomske politike u Bosni i Hercegovini: - Iskorištavanje prirodnih bogatstava ovih krajeva u funkciji potreba vlastite privrede, te njihova prerada do stupnja koji je bio nužan za rentabilitet daljnjeg korištenja; - Nediranje u temeljni društveno-ekonomski odnos uz donošenje perifernih mjera za razvitak agrarnog gospodarstva; - Omogućavanje razvitka nekonkurentne proizvodnje onoj već postojećoj u Austriji i Ugarskoj, pa i uz zapostavljanje neposrednijih ke onomskih interesa okupiranih krajeva. Takvu je politiku nova vlast mogla lakše provoditi, jer je do privrednog podizanja ovih krajeva dolazilo njezinom intervencijom, a ne razvojnim aktivnostima ljudi i kapitala s ovog tla kojih - nije nibilo. Jer, ovdje se na prijelomu 19. i 20. stoljeća razvijao državnikapitalizam, ali kapitalizam s t r a n e države. I još: Paralelnim i austrijskim i ugarskim zakonima iz 1880. godine okupirane su zemlje bile upućene na vlastita nancijska sredstva, iz kojih su se morali pokrivati troškovi redovite uprave, a samo za izvanredne zadaće i za trajne investicije (izgradnja željezničkih i cestovnih saobraćajnica i sl.) mogle su te zemlje tražiti pomoć od carevine. Ali, pozitivna je činjenica bila u tome što Bosna i Hercegovina, jer nije primala dotacija, nije morala sama pridonositi zajedničkim izdacima cijele države.4 Treba još napomenuti da se gospodarski razvitak ovdje neprekidno odvijao u ambijentu ukrštenih ekonomskih interesa Austrije i Ugarske. Njihov međusobni rivalitet, pa i privredni antagonizmi, bili su trajno obilježje cijelog ovog razdoblja. Među ostalim, i zbog togasu one, od samog početkaokupacije, vrlo pažljivo pratile pojavu jednog novog potencijalnog konkurenta - Bosne i Hercegovine, pa svoj oprez pretočile u konkretnu politiku. _________________________
4/ F.Hauptmann: Memoran dum šefa financijskog odjeljenja Bosansko-He rcegovačke Zemaljske vlade Plenkera o nancijskoj problematici Bosne i Hercegovine u prvim godinama austrougarske okupacije, Glasnik arhiva i društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine VIIIIX, Sarajevo 1968/69., str. 512-513.
91
Praktično ostvarivanje ove ekonomske politike, čini se, dobro ocrtava prilaz i način izgradnje željezničkih saobraćajnica. Politika izgradnje željezničkih pruga Na početku treba istaknuti: U povezivanju sa lukama na moru za Austriju i Ugarsku su od primarnog interesa bile pruge Beč - Trst (za prvu) i Pešta Karlovac - Rijeka (za drugu). Sve što se događalo izvan tih osnovnih pravaca moralo je biti u njihovoj funkciji, inače je postajalo perifernog značaja. Stoga je onim pokrajinama, kroz koje su prolazili pravci virtualnih pruga sjever - jug, ostajala samo mogućnost da se bore za l o k a l n e pruge nižeg značaja, a time i da se odreknu njihove internacionalizacije i privlačenja razvojnih poticaja iz udaljenijih, a znatno razvijenijih, ekonomija. (Pa tako ni kasnije povezivanje Metkovića sa Bosnabahnom nije rezultiralo i internacionalizacijom lučkog prometa, pa su dometi te luke ostali neveliki). Zbog već opisanih ekonomskih suprotnosti glavnih partnera u dvojnoj Monarhiji, oni prvi su izgrađivali z a n j i h funkcionalne pruge u krajevima južno od Save, a između Une i Drine, a oni drugi u Hrvatskoj i Vojvodini. A ti su poduhvati istovremeno utjecali na u s p o r a v a n j e s t v a r a n j a e k o n o m s k e s a m o s t a l n o s t i t i h z e m a l j a.5 Stoga je na ovim prostorima izgrađivan zatvoreni - sa drugim krajevima nepovezani! - sistem uskotračnica sa mnogo tupih krakova prema eksploatacionim područjima, građenih da bi bio olakšan ulazak inozemnog kapitala i izlazak prirodnih bogatstava zaposjednutih krajeva. Prema tome: U B o s n i i H er c e g o v i n i, u ‘c o r p u s s e p a r a t u m’ d v o j n e M o n a r h i j e, i s i s t e m ž e l j e z n i č k i h s a o b r a ć a j n i c a j e i z g r a đ e n k a o ‘c o r p u s s e p a r a t u m’ e u r o p s k e ž e l j e z n i č k e m r e ž e. Međutim, u baš ovakvoj izgradnji tada već zastarijelih željezničkih pruga, neki su prepoznali i neekonomsku namjeru: “Austrougarska je izgradila u Bosni i Hercegovini uskotračnu željezničku mrežu s ciljem da izolira zaposjednute pokrajine od okolnih zemalja... Nije mogla donijeti narodnom gospodarstvu korist posebna željeznička politika i uprava u BiH, posebna u Hrvatskoj i Sloveniji i posebna u Dalmaciji i Istri.”6 _________________________
5/ Mijo Mirković: Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb, 1968., str. 267. 6/ Zvonimir Jelinović: Borba za jadranske pruge i njeni ekonomski ciljevi, Zagreb, 1957., str. 37.
92
I prateće zakonske mjere bile su usklađena komponenta ove saobraćajne politike. Jedna od njih bila je tarifna politika. Na BOSNA-BAHNU su uskoro, pored normalnih, uvedene i snižene, specijalne i izuzetne tarife, osobito za izvoz ugljena i drugih ruda, drveta itd. Ti tereti, do tada uglavnom izvoženi preko Metkovića i dalje morem, sada su krenuli n o v i m s m j e r o m, na sjever do Broda, premda je i dalje bilo slučajeva da je bilo probitačnije dabavljati austrijsku robu preko Trsta brodom do Metkovića.7 Čini se da u svjetlu ovakve ekonomske politike, ni izgradnje uskotračne pruge Sarajevo - Metković nije mogla doprinijeti poboljšanju općeg gospodarskog stanja ovih krajeva u mjeri, u kojoj je to bilo moguće jednim dugoročno promišljenim poduhvatom. Dionice pruge Sarajevo - more od Metkovića do Mostara (42,4 km) predata je u promet u 1885. god., a posljednji njezin dio, od Konjica do Sarajeva, u 1889. Nakon reguliranja, Neretvom su tada mogli ploviti brodovi do 2.000 t nosivosti. Promet u luci u Metkoviću bio je u 1886. godini 581 brodova sa 52.237 t robe, a u 1911. - 1.214 brodova sa 222.767 t. Indeksi su povećanja iznosili 209 i 426. Ali, u isto vrijeme odgovarajući indeksi bili u luci Split 304 i 512, a u Zadru 338 i 602.8 Međutim, Zadar tada nije imao željzničku prugu, a Split je imao samo do Knina! Za gospodarstvo Hercegovine imali su i novoizgrađena pruga i osposobljena luka vrlo malenu vrijednost. Jer, i znatniji porast tereta u luci Metković poticaotežine, je iz ačinjenice što je postala izlazna za bosanske proizvode velike male vrijednosti, koji nisu moglitočka podnijeti transport do Rijeke željznicom preko Bosanskog Broda uprkos znatnom tarifnom povlaštenju.9 U svjetlu izloženog čini se korisnim navesti i izjavu zajedničkog ministra nancija Bilinskog koji je u 1912. godini izjavio na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća za Bosnu i Hercegovinu, da je “Bosna i Hercegovina u izvjesnoj mjeri bila tretirana kao kolonija”.10 _________________________
7/ Branko Kojić u osvrtu na rad Dževada Juzbašića: Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kallayeve ere, ACTA HISTORICO OECONOMICA IUGOSLAVIAE, vol.II, Zagreb, 1975., str.146. 8/ Izračunato prema podacima u: Ivan Jurić, Gospodarski razvoj luke i trgovišta Metković od 1850. do 1918., Metković, 2.000. str. 315. 9/ Branko Kojić, o.c., 150. 10/ Dževad Juzbašić: Izvještaj Hermana von Sautera o odnosima Bosne i Hercegovine i Monarhije u svjetlu austrougarskih ekonomskih suprotnosti, Glasnik istorijskog društva Bosne i Hercegovine, XVIII, Sarajevo 1970., str. 54.
93
Ovoj se izjavi može pridružiti sasvim konkretan primjer iz neposredne blizine: “Kako je luka u Gružu od 1901. godine ograničena na samo jednu, i to najslabiju lučku funkciju - na nemehaniziranu špeditersku luku za drvo” zaključuje se da “nove luke takve kategorije nisu se u to vrijeme podizale ni u kolonijama”.11 Prema tome, ta zastarijela pruga Sarajevo - Metković (uski kolosijek, usko grlo na Ivan - planini) i neuslovna luka (stalno zamuljivanje, prihvatanje samo malih brodova) bili su samo nominalne e k o n o m s k e vrijednosti. U dugoročnijoj perspektivi one će za ekonomiku ovih krajeva postajati samo neplodan kapital. Razvitak gospodarstva Za tri bitne sastavnice hercegovačke privrede: poljoprivredu, (buduću) industriju i zanatstvo, dolazak austrougarske vlasti trebao je biti podsticaj. Stoga će se u nastavku na sažet način opisati promjene koje su se u njima nakon toga događale. Poljoprivreda Austro-Ugarska je dobila mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, među ostalim, i uz zadaću da riješi agrarne odnose. Međutim, nova je vlast zadržala u cjelini otomansko agrarno pravo, koje je u prethodnom razdoblju bilo glavnim uzrokom čestih buna i ustanaka. Pa tako se već u prvim danima okupacije vidjelo da neće doći do radikalnog rješavanja agrarnog pitanja, nego će se primjenom turskih zakona iz te oblasti nastojati da nova uprava bude posrednik između suprostavljenih interesa feudalaca, vlasnika zemlje i osnovne mase pučanstva, zavisnog i nezadovoljnog seljaštva.12 Ipak se ambijent, u kojem se razvijala poljoprivreda, postepeno mijenjao. Industrijalizacija, prodor robnonovčanih odnosa i zamiranje naturalne razmjene, te okruženje, u kojemu su feudalni odnosi na selu bili razriješeni, morali su utjecati na tu promjenu. Tražeći novo rješenje, a u želji da zadovolji i begovat i, baremdjelomično, kmetove, Vlada je pronašla srednji put: fakultativni otkup kmetova bankarskim kreditima. Međutim, zbog nepovoljnih uvjeta (kamate 6-8%, rok vraćanja 1015 godina), taj pokušaj nije donio očekivane rezultate. Ali, vlada je pokušavala i drugim mjerama podizati proizvodne potencijale sela. Poticala je i pomagala __________________________________________________
11/ Luka Vidak: Iz stoljetne borbe Dubrovnika za veze sa zaleđem, Beritićev zbornik, Dubrovnik 1960., str. 316. Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave (187812/ H.Kapidžić: 1918), GIDBiH, XIX, Sarajevo, 1973., str. 71.
94
uvođenje novih i kvalitetnijih poljodjelskih kultura radi intezivnije obrade zemlje, a time i pojavu seljačkih tržišnih viškova. Uvodila je nove sjemenske vrste i novije načine obrade zemljišta, osuvremenjivala sađenje duhana, kvalitetnijih voćnih sorti, uvodila sijanje šećerne repe, sve preko poljoprivrednih i vinarsko-voćarskih stanica. Veterinarska je služba imala ispostave po kotarskim mjestima, a oplemenjivanje postojećih i uvođenje novih pasmina bila joj je jedna od zadaća. I tako dalje.13 “Međutim, sve preduzete ekonomske mjere dale su veoma skromne rezultate u rješavanju složenih agrarnih odnosa, jer se naslijeđeni pr avni sistem nije mogao pomiriti sa principima racionalnog privređivanja i sa potrebama moderne države”.14 Kako se sve ove ocjene odnose i na položaj hercegovačkog sela i seljaka, proizlazi da u ovom razdoblju nije uspjelo novim vlastima izgraditi zdraviju osnovu za dugoročniji razvitak ovog dominantnog dijela privrednog korpusa Hercegovine. Od njega je u 1885. godini živjelo 90,1% stanovništva, a taj je odnos ostao gotovo nepromijenjen i u 1910. godini. Nova vlast je, ipak, jednim poduhvatom stvorila u dijelu agrarnog sektora objektivnu osnovicu i budućeg razvitka: u uzgoju duhana. Ali, slične napore u vinogradarstvu učinila je uzaludnim pojava bolesti vinove loze, koja je pred kraj ovog razdoblja doslovno desetkovala hercegovačke vinograde. Već se u 1880. godini prišlo organiziranju proizvodnje duhana u Bosni i Hercegovini. Na ovom su području osnovani uredi u Ljubuškom, Stocu, 15 su i novi: Mostaru i Trebinju. Daljnjim povećanjem proizvodnje osnivani 1892. u Čapljini, 1896. u Ljubinju, a 1912. na Širokom Brijegu. Za ove siromašne krajeve, čijim je domaćinstvima duhan osiguravao barem dio egzistencijalnih potreba, broj sadilaca je bio znatan. U pojedinim potperiodima kretao se od 13.000 do 17.500, dok je u razdoblju 1888-1914. bilo, prosječno godišnje, 15.350 sadilaca, koji su na 2.800 ha proizvodili, također u prosjeku, svake godine 2.303 t duhana.16 Iz ovog se primjera vidi da su se ispod površine stagnantne agrarne privrede ipak odvijali procesi koji su trebali značiti i konačni raskid s ostacima feudalnog doba. Negdje su se oni odvijali brže, negdje sporije, ali su posvuda imali isti smjer.
_________________________
13/ H.Kapidžić, djelo pod naslovom u bilj. 12., izdavač SANU, Beograd, 1961., str. 325. 14/ I.Hadžibegović: Promjene u strukturi agrarnog stanovništva u Bosni i Hercegovini (18781914), Jugoslavenski 1-2, Beograd,od1974., str. 106.Mostar, 1980., str. 14 i 19. 15/ M.Odić i S.Jelčić:istorijski Duhan u časopis Bosni i Hercegovini 1880-1979., 16/ S.Jelčić: Ekonomika proizvodnje duvana u Hercegovini, Mostar, 1982., str. 65.
95
U razdoblju od 1895. do 1910. godine osnovne promjene unutar seoskog stanovništva mostarskog okruga prilično jasno prikazuju sljedeće tablice:17 Domaćinstva potpunih vlasnika zemlje 1895. 11.021 92.700
Okrug Mostar BiH
11,9 100,0
1910. 20.721 151.598
13,7 100,0
Domaćinstva kmetova koji su ujedno slobodni seljaci i obrnuto Okrug Mostar BiH
9.234 40,8 22.655 100,0
10.940 31.416
34,8 100,0
Kmetska domaćinstva Okrug Mostar BiH
9.004 88.970
10,1 100,0
6.439 79.677
8,1 100,0
Ostalo agrarno stanovništvo Okrug Mostar BiH
Okrug Mostar BiH Okrug Mostar BiH
1.525 17.256
8,8 100,0
Ukupna poljoprivredna domaćinstva 30.784 13,89 39.190 221.581 100,0 283.143 100,0 100,0
1.090 20.450
5,3 100,0
13,84 100,0 127,3 127,8
Povećanje broja agrarnih domaćinstava u Bosni i Hercegovini i okrugu Mostar bilo je jednako, pa su i njihovi omjeri ostali nepromijenjeni. Relativni broj kmetskih domaćinstava u mostarskom okrugu smanjio se za petinu, a dogodio se i znatniji relativni porast posjednika i slobodnih seljaka. Za mostarski je okrug i daljeostalo značajno sudioništvo socijalne skupine “istovremenih seljaka i kmetova”, koji su u 1895. godini u domaćinstvima iste skupine u Bosni i Hercegovini sudjelovali čak sa dvije petine. To je do 1910. godine smanjeno, ali je i dalje bilo nešto više od trećine. _________________________
17/ Proračunato na osnovu podataka u cit. statističkim izvještajima.
96
Trebalo bi, uz to, istaknuti da podaci pokazuju kako su posjedi na selu - bez obzira na kategoriju vlasništva - prolazili kroz duboke promjene. U procijepima takvih procesa ubrzavalo se raspadanje patrijarhalnih zadruga, s jedne strane, kao što je rastao i osjećaj ugroženosti agâ koji, u većini, nisu uspijevali prilagoditi se novom vremenu. A da su se ti tokovi ubrzavali, pokazuje i to što se od datuma posljednjeg popisa stanovništva (10.X 1910.) pa do 01. I 1912. broj zemljoposjednika s kmetovima smanjio za 11,8% - od 10.463 na 9.230.18 Odraz novog vremena bilo je i stalno siromašenje starih begovskih obitelji. Dok su neke još imale i preko 300 kmetskih selišta (među njima i Rizvanbegovići u Stocu), većina ih je osiromašila i pred Prvi svjetski rat nije imala više od 5 do 15 kmetova.19 Austrougarske su vlasti, nadalje, vrlo promišljeno pristupale dugoročno zasnivanim radovima na odvodnjavanju periodično poplavljenih kraških polja, na vodoopskrbi bezvodnih područja, na poboljšavanju zdravstvenih prilika u nekim krajevima isušivanjem baruština i suzbijanjem malarije i, uopće, stvaranju uvjeta za povećanje prinosa kultiviranjem tla, a time - što, izgleda, nije bila baš sporedna namjera, povećanje skalnih prihoda. U vezi s lokalitetima melioracijskih zahvata treba primjetiti da su, u pravilu, bili tačno usmjereni na najosjetljivija mjesta hercegovačke poljoprivrede i tačno predodređivali glavne pravce daljnjeg rješavanja njezinih problema. Desetljeća, koja su uslijedila, potvrdila su objektivnost ovog zapažanja. kako suagrarnog i ovdje, u kompleksa, ovim krajevima, trajno razneTreba mjerejošnaistaknuti unaprijeđenju kojima su,poduzimane vjerovatno, nove vlasti pokušavale - osim neposrednih koristi privredi - i ublažavati loše posljedice nerješavanja agrarnog pitanja. Prema izloženom: U periodu 1878.-1918. poljoprivreda na ovim prostorima nalazila se u jednakim uvjetima kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Uprkos vladajućim ograničenjima, u njoj su činjeni napori da se podigne na višu tehnološku razinu, a prilično su se jasno denirali i pravci njezinog budućeg razvitka. I stoga se može utvrditi da se u austrougarskom razdoblju n i s u uspostavili razlozi njezinog kasnijeg zaostajanja. Izuzev, razumije se, što je neriješeno agrarno pitanje u velikoj mjeri usporavalo inicirane procese, ali taj faktor nije bio aktivan samo tu. _________________________
18/ F.Hauptmann: Bosanskohercegovački aga u procijepu između privredne akrivnosti i rentijerstva na početku XX stoljeća, GIDBiH, knjiga XVII, Sarajevo, 1969., str.28. 19/ Isto, str. 40.
97
Industrija Okupacija je zatekla Bosnu i Hercegovinu tek s mjestimičnim i nejakim začecima industrijske proizvodnje. A nove su vlasti željele ubrzano privesti eksploataciji prirodna bogatstva ovih krajeva, pa se industrijalizacija nije odvijala postepenim prijelazom kućne i manufakturne na industrijsku proizvodnju, nego uz snažnu državnu intervenciju. Stoga je ovdje razvitak industrije i rudarstva tekao u nepovoljnijim uvjetima nego u državama koje su imale punu samostalnost u početku snažnog kapitalističkog razvoja. Iz tih suduhana, razlogaindustrija “čitavo moderno rudarstvoplatna i teška industrija, kao i i industrija ćilima, tkačnica i vezova u Bosni Hercegovini razvijeni na podlozi državnog poduzeća. Država Austrija ... pružila je državni kapital i nametnula obavezu svom privatnom kapitalu u Beču da ulazi u državna poduzeća u Bosni...”20 Godine 1885. načinjen je detaljniji popis industrije Bosne i Hercegovine, u koju su, po tadanjim kriterijima, ulazili i kazani za rakiju, kućnimlinovi za žito, kamenolomi i rudnici uglja (čak i oni sasvim lokalnog značenja i povremenog rada). Prema tom popisu od 87 tvornica u BiH, ovdje su bile dvije (2,3%), po jedna u Stocu i Mostaru (stolačka “ćilimara” i mostarska Fabrika duhana). 1907. godine izvršen je popis svih poduzeća i radnja, ovaj put po inoviranim mjerilima. U popisu “radnji bili su uključeni industrija i obrti, građevinarstvo, trgovina, ugostiteljstvo, te saobraćaj:21 Okrug Na 1000 stanovnika radnji zaposlenih sarajevski 40,1 115,2 banjalučki 21,8 50,4 bihaćki 18,8 46,5 tuzlanski 24,7 41,6 travnički 31,2 64,8 mostarski 22,7 36,4 BiH 26,3 57,4 Broj zaposlenih po poduzeću i radnji (u okrugu Sarajevo 2,87 , Banja Luka 2,31 , Bihać 2,46 , Tuzla 1,95 i Travnik 2,07) pokazuje da je i po tom mjerilu gospodarstvo u mostarskom okrugu bilo siromašnije (prosjek 1,60) _________________________________
20/ M.Mirković, o.c., 247. 21/ Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1908., str. 120-121.
98
od svakog drugog okruga. I broj zaposlenih na 1.000 stanovnika u poduzećima i radnjama pokazuje, također, znatno zaostajanje ovih krajeva prema tom, ipak uvjerljivom indikatoru. A po njemu gospodarski razvitak Hercegovine nije dostigao ni dvije trećine (63,4%) zemaljskog prosjeka, a iznosio je 31,6% u usporedbi sa sarajevskim, te 56,1% s travničkim okrugom. Od ukupno 46.593 ‘radnji’ u BiH je bilo svega 65 (0,14%) državnih poduzeća, ali je u njima bilo 14,6% (14.843 od 101.664) ukupno zaposlenih.22 U prosijeku je u svakom bilo 228 radnika. U ostalim privatnim radnjama ili poduzećima bilo je, u prosjeku, 1,87 radnika. U Hercegovini je tada jedino Fabrika duhana bila u državnom vlasništvu uz tkaonicu ćilima u Stocu, koja je bila na razini obrtničke djelatnosti. U 14 poduzeća za proizvodnju strojeva, instrumenata i prijevoznih sredstava - a to je bila onovremena ‘industrija budućnosti’- bilo je zaposleno gotovo 100 radnika po tvornici,23 odnosno ukupno 1.340. Istovremeno je to značilo da se u industrijskoj strukturi bila pojavila i jedna djelatnost sa znatno višim tehničko - tehnološkim pretenzijama. U Hercegovini tada nije bilo niti jedne ovakve tvornice. Iz ovih podataka treba uočiti i njihovu prostornu sliku: 30 godina poslije okupacije u Bosni i Hercegovini su bila već stvorena vrlo potentna žarišta budućeg privrednog razvitka. Ona su bila raspoređena u nekoliko bosanskih gradova, te u dolini Bosne. Hercegovina je ostala bez njih, ali i saveć ugrađenim uzrocima budućeg dugoročnog ekonomskog zaostajanja. U relativnim odnosima, najprije, ali i u kvantitativnom također.ovog razdoblja u Bosni i Hercegovini je bilo 26 Neposrednoaspektu pred završetak rudokopa i 2 solane, zatim 8 gradskih elektrana i 1 plinara, te 84 prerađivačka kapaciteta, tj. ukupno 121 objekata.24 U Hercegovini značajnijih rudnika tada nije bilo; u 1910. u mostarskom je ugljenokopu proizvedeno 139 t, u gatačkom 78,6 t. Postojale su i dvije elektrane (u Mostaru i Bileći). U drvnoj je industriji (uz mnoštvo malih pilana “potočara”) značajniji kapacitet bila Prva hercegovačka drvna industrija Ivanišević et komp. u Konjicu sa 135 zaposlena radnika. U 1912. u Mostaru je započeo sa radom i jedan pogon iz kemijske industrije (Tvornica sapuna, svijeća i kristalne sode), ali je to bilo pred završetakovog razdoblja. I, konačno, jedini pravi industrijski kapacitet iz tog doba bila je “Tvornica duvana” u _________________________________
22/ Izvještaj o upravi ... 1908., str. 134-135. 23/ Isto. 24/ Kemal Hrelja: Razvoj industrije u Bosni i Hercegovini do drugog svjetskog rata, ACTA HISTORICO OECONOMICA IUGOSLAVIAE, vol. I., Zagreb, 1974., str. 28
99
Mostaru, u kojoj je u 1910. godini bilo 330 zaposlenih.25 Na kraju: Kako napraviti poredbu o relativnim odnosima u dostignutoj razini industrijalizacije Hercegovine, te Bosne i Hercegovine u 1910. godini, tj. u vrijeme posljednjeg popisa stanovništva? Usporedba između b r o j e v a radnji i poduzeća pokazale su da ovi krajevi očevidno zaostajali, ali bez objektiviranih mjerila te očiglednosti. Ali, zaposlenost u “zanatstvu i industriji” (onako kako ih tretira službena statistika) sigurno je znatno pouzdanije mjerilo u odgovoru na postavljeno pitanje. Stoga ćemo pokušati izvesti proračune na osnovi tih službenih podataka: Stanovništvo 1910. godine26 broj sudjelovanje u područje stanovnika ukupnom % Hercegovina 267.038 14,07 ostala područja BiH 1,631.006 85,93 Bosna i Hercegovina 1,898.044 100,00 Zaposlenost u zanatstvu i industriji u 1910. godini27 broj sudjelovanje u područje zaposlenih ukupnom % Hercegovina 2.472 7,78 ostala područja BiH 29.272 92,22 Bosna i Hercegovina 31.744 100,00 Broj zaposlenih na 100 stanovnika28 broj zaposlenih odnos prema područje na 100 stanovnika prosjeku u BiH Hercegovina 0,92 0,55 ostala područja BiH 1,79 1,07 Bosna i Hercegovina 1,67 1,00 Čini se da su rezultati proračuna koji su prikazani u prethodne tri tablice vrlo uvjerljivi pokazatelji zaostajanja Hercegovine u dinamici industrijalizacije u vrijeme austrougarske vladavine. __________________________________________________
25/ Svi podaci o hercegovačkoj industriji u ovom pasusu su iz: “Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine” (autora ovog rada), Mostar 1996., str. 268-277. 26/ Proračun na osnovi podataka iz: Rezultati popisa žiteljstva ... 10. oktobra 1910. 27/ Isto, list LXXVIII, str. 62-64. 28/ Proračun iz podataka u 2 prethodne tablice.
100
Jer, pri njezinom kraju, u 1910. g o d i n i, o v d j e j e u z a n a t s t v u i industriji bilo zaposleno - u relativnim veliči na ma -d vostr uko m an je sta novnik a ne go u osta li m k r a j e v i m a B o s n e i H e r c e g o v i n e. Čini se da bi dodatna objašnjenja samo štetila tom osnovnom zaključku. Zanatstvo Po svom ekonomskom značenju zanatstvo je u ovim krajevima dolazilo odmah iza poljoprivrede. Sve do kraja osmanskog perioda ono se razvijalo u dvije odvojene grane: u kućnoj radinosti, koja je podmirivala gotovo sve potrebe seoskih domaćinstava, i u gradskom zanatsvu s asortimanom roba koji se, u velikoj mjeri, razlikovao od proizvoda tadašnjeg europskog zanatstva. Privredni prostor, u kojemu se ova radinost odvijala (i razvijala), bio je vrlo ograničen i gotovo zatvoren od “vanturskog” dijela svijeta. Stoga, a naročito kad se uzme u obzir da nove vlasti nisu radikalnije dirale u zatečene agrarne odnose, postaje očitim da je okupacija ovih krajeva od jedne europske države morala urušiti na izgled stabilne temelje dotadanjeg zanatstva. Gospodarski se prostor rastvorio: na njegovu je scenu nastupio znatno suvremeniji, kvalitetniji i konkurentniji europski obrt. Država nije donosila bilo kakve zaštitne mjere za domaće zanatstvo, a relativno brza europeizacija načina života i mijenjanje običaja imali su za posljedicu naglu likvidaciju čitavih zanatskih ogranaka (ćurčije, terzije, abadžije, kazazi itd.). “Pored nedaća, koje suzanatlije imale oko prilagođavanja novim prilikama i zahtjevima vremena, ne manje teškoće izazivao je i liberalizam uprave u pogledu davanja dozvola za otvaranje zanatskih radnja i bavljenje zanatskom djelatnošću uopće. U gradovima i većim naseljima zanat se mogao obavljati uz prostu prijavu vlastima, a samo za neke, tzv. koncesionirane zanate, trebala je posebna dozvola i dokaz o sposobnosti. Tako se namnožio ogroman broj bespravnih zanatlija, što je nanosilo štetu i ugledu i poslovanju pravih zanatlija. To je dovelo i do (konačnog) razbijanja esnafske organizacije.” 29 Međutim, upravo je u problematici zanatstva bila nužna aktivna i usmjeravajuća ekonomska politika države. Umjesto nje, neki su obrti vrlo brzo išžeznuli, neki su se još održavali na istoj vrsti proizvoda, ali su se i oni, ako nisu bili u stanju prilagoditi se novim tržišnim zahtjevima, polagano glasili. A neki su, opet, poslije kraćeg ili dužeg otpora, napuštali obrtničku proizvodnju _________________________________
29/ Božo Madžar: Djelovanje Trgovačke i obrtničke komore za Bosnu i Hercegovinu od osnivanja 1909. do kraja austrougarske uprave, Glasnik arhiva i društva arivskih radnika, knjiga XII-XIII, Sarajevo 1972-1973., str. 218.
101
i počinjali trgovati sličnim, ali ovaj put tvornički proizvedenim robama. U početnim godinama austrougarske okupacije zanatstvo u Mostaru i Hercegovini je bilo relativno razvijeno, ali samo u usporedbama sa drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Jer, pogled na razinu razvijenosti ove djelatnosti na nešto daljim lokalitetima upozorava na apsolutnu zaostalost ove privredne grane u to doba na ovim prostorima. Da bi se ovo i potvrdilo, izvršitće se jedno poređenje zanatstva u Mostaru u 1880. godini, te u nekoliko nedalekih gradova, koji su se razvijali u drugačijim historijskim okolnostima. U toj je godini Varaždin imao podjednak broj stanovnika kao Mostar, Karlovac je bio dvostruko manji, a Osjek za otprilike tri četvrtine veći. A “intezitet razvijenosti zanatstva” u tim mjestima i u to vrijeme pokazuje ova tablica:30 Broj Broj Grad stanovnika obrtnika Udjel (%) Mostar (1879) 10.848 199 1,83% Varaždin (1880) 10.371 782 7,54% Karlovac (1880) 5.824 507 8,70% Osijek (1880) 18.977 1.216 6,41% Nije teško uvidjeti da je “gustoća obrtnika” u gradovima podjednake veličine bila u to vrijeme bitno različita: u Varaždinu je bila 4,1 puta veća nego u Mostaru. U dvostruko manjem Karlovcu bila je 4,8 puta veća, a u Osjeku za oko 3,5 puta. podaci, svakako, govore iI,o posredno, intezitetu iiookvalitetu gospodarskog života u Ti uspoređivanim gradovima. razini privrednog rasta na njihovom gravitacijskom prostoru. Nema, međutim, mogućnosti za kvalitativne usporedbe ovih podataka. Treba samo podsjetiti kako je promjenom vlasti d i o mostarskog zanatstva bio osuđen na odumiranje: zanatlije, što su proizvodili robu u drugoj društvenoj konstelaciji i za drugačije potrebe. To relativizira i onako lošu sliku o potencijalima ove djelatnosti u to doba u ovim krajevima. Djelatnosti, iz koje je nicala industrija. I prehrambena, i metaloprerađivačka, i tekstilna, i drvna industrija takvih začetaka ovdje nisu imale! A to potvrđuje i struktura protokoliranih obrtničkih rmi (tj. onih, koje su dosizale određenu visinu prihoda i skalnih obaveza) u Hercegovini u 1910. godini. Takve je radnje tada ovdje imalo tek 60 zanatlija, to i 8 prijevoznika (sa vlastitim jakerima), mesara, 9 _______________________________________
30/ Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine prema popisu 16. juna 1879., str. 3. Miroslava Despot: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873-1880, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knjiga 18., JAZU, Zagreb 1979., str., 177.
102
8 obućara, 7 stolara, po 4 krojača, sahadžija i zlatara itd. 31 U njima “razvojnih jezgri”, očevidno je, nije ni moglo biti. A još manje među onim znatno brojnijim, čija je dužnost bila da samo “prijave radnju kotarskim vlastima”. Ni u ovoj privrednoj grani, nisu se u periodu od 1878. do 1910. godine bili stvorili izgledi za njezindugoročniji, obuhvatniji i kvalitetniji privredni razvitak. Mr Vlado SMOLJAN AUSTROUGARSKA EKONOMSKA POLITIKA I PRIVREDNI RAZVITAK HERCEGOVINE Zaključak Bosna i Hercegovina je dočekala austrougarsku okupaciju podjednako nerazvijena na svim geografskim područjima, u svim privrednim oblastima. Rijetke oaze, u kojima se osjećao življi privredni damar - ovu ocjenu ne pobijaju. Iz takvog su stanja neki krajevi relativno brzo zakoračili putem privrednog razvitka zahvaljujući svojim prirodnim izvorima i odluci države da ih energično iskorištava. U tom cilju je do njih izgrađivala željezničke pruge ne da bi spajale prostore, nego da bi povezivale šume i rudnike sa njihovim korisnicima daleko od ovih krajeva. Tako je strani kapital lako nasrnuo na prirodna bogatstva okupiranih zemalja. A njih Hercegovina nije imala. Pa stoga, kada je bilo - u općem siromaštvu - lako stići i prestići, Hercegovina nije ni stizala, a kamoli prestizala. I dok suprugama se tokom vremena (daleki) ekonomski tokovi,ostajali tamo, na zapadu, Beč - Trst ipojačavali Budimpešta - Rijeka, ovi su krajevi u pogubnoj zavjetrini. Njih je, gotovo po sredini, presjekla uskotračna i neuslovna željeznička pruga, slijepi kolosijek koji je vodio u luku neznatnog značenja. A da je državna intervencija bila nužna, da je samo ona mogla (i morala) biti pokretač hercegovačkoj privredi (kako je ovaj izraz pretjeran u usporedbama sa ekonomskim zbivanjima u ne tako dalekom okruženju!), nastojao se u ovom uratku pokazati sasvim očitim primjerima. Spasavajući svoj obraz pred svijetom, od kojega je dobila mandat da upravlja - i unapređuje ih! - ove krajeve, a zbog nehtijenja da zadre u složene feudalne agrarne odnose, austrougarska je vlast brojnim p o l u m j e r a m a zadrla u poljoprivredni kompleks i postigla polovičan uspjeh. U slučaju Hercegovine to je mnogo značilo; novi procesi u ovoj, životno važnoj, _________________________
31/ BOS.HERC.KOMPAS 1910/1911, Sarajevo, 1910., str. 483-501.
103
privrednojgrani, ovdje su bili, vjerojatno, djelotvorniji nego u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. U skromnim razmjerama, u skromnim dometima, dakako. Ali, u onim oblastima u kojima je dvojna Monarhija mogla bezobzirno provoditi svoju koncepciju iskorištavanja novih krajeva u funkciji vlastitih potreba - kao što je, prema obrazloženom primjeru bila industrija - ili kada je pojedine grane nezainteresirano prepuštala samorazvoju - kao u slučaju zanatstva - razvojni su se tokovi sve više udaljavali od Hercegovine, pa je ona - u relativnim odnosima - postajala sve zaostalija, a u njoj su se upravo u t o d o b a začeli i ojačavali temeljni uzroci ekonomskog životarenja. A ono će je pratiti još dugo vremena: izgrađena osnova za nove početke bila je sasvim nejaka. Stoga je ovdje, iza uljepša(va)nog izgleda, vladalo uporno siromaštvo. Mr Vlado SMOLJAN ÖSTERREIHISCH - UNGARISCHE WIRTSCHAFTSPOLITIK UND WIRTSCHAFTLICHE ENTWICKLUNG DER HERZEGOWINA Zusammenfassung Die österreichisch - ungarische Okkupation traf Bosnien und die Herzegowina gleichmäßig unentwickelt auf allen geographischen Gebieten, und allen Wirtschaftsbereichen Die seltenen in denen man etwasinlebendigeres wirtschaftlichesan. Pulsieren spürte Oasen, bestreiten keinenfalls diese Beurteilung. Aus solchen Zuständen machten einige Regionen relativ schnell die Schritte auf dem Wege der wirtschaftlichen Entwicklung, dank aber ihren Naturquellen und dem Entschluß des Staates, sie energisch zu exploatieren. Mit diesem Ziel wurden bis dahin Eisenbahnstrecken gebaut, nicht um die Gebiete zu verbinden, sondem, um die Wälder und Bergwerke mit ihren, weit von diesen Gebieten entfernten Ausnützer, zu verbinden. So griff das fremde Kapital leicht nach dem natürlichen Reichtum der besetzten Ländem an. Und diese hatte die Herzegowina nicht. Deswegen, als es in der allgemeinen Armut, leicht einzuholen und zu überholen war, vermag es die Herzegowina weder einzuholen, noch weniger zu überholen. Und dann, während sich mit dem Verlauf der Zeit die weiten wirtschaftlichen Läufe, dort im Westen, auf den Strecken Wien - Triest - Budapest - Rijeka verstärkten, blieben diese Gebiete in der vernichtenden Leeseite. Die wurden fast durch die Mitte von der unangepaßten Schmalspurbahn, eine 104
blinde zu einem unbedeutenden Hafen führende Strecke durchgeschnitten. Daß es doch ein staatliches Eingreiffen notwendig war, und daß es nur der Staat vermag (und mußte) zum Anreger der herzegowinischen Wirtschaft zu werden (wie dieser Ausdruck übertrieben scheint, im Vergleich mit dem wirtschafichen Geschehen in der nicht weit entfernten Umgebung), wollte man durch diese Arbeit aufgrund offensichtlicher Beispiele zeigen. Indem sie ihre Ehre vor der Welt retette, von der sie das Mandat zum Regieren und Fördern dieser Gebiete erhielt, und durch Verzicht auf das Eingreiffen in die zusammengesetzten feudalen Agrarverhältnisse, griff die österreichisch-ungarische Verwaltung durch zahlreiche halbteilige Maßnahmen in das landwirtschaftliche Komplex ein, und erzeilte auch halbhalteilige Resultate. In dem Fall von der Herzegowina bedeutete das viele neue Prozesse in diesem fürs Leben so wichtigen Wirtschaftszweig, da waren sie wahrscheinlich wirksamer als in den übrigen Teilen von Bosnien und der Herzegowina, aber doch in bescheidenem Maße und Ergebnis. In den Regionen in denen die binare Monarchie ihre Konzeption der rücksichtslosen Exploatation der neuen Gebiete in der Funktion vom eigenen Bedarf durchührte - wie es der Fall mit der Industrie war - oder als sie die einzelnen Wirtschaftszweige uninteressiert der Selbstentwicklung überließ wie es der Fall mit dem Gewerbe war - entfernten sich die Entwicklungsläufe immer mehr von der Herzegowina, so daß sie in den relativen Verhältnissen immer mehr vernachläßigt hinterblieb, und darin entstanden und verstärkten sich in wird dieeser Grundwurzel ihres ökonomischen Vegetierens. Und davon sie Zeit nochdie lange Zeit begleitet werden. Die aufgebaute Grundlage für die neuen Anfänge war zu schwach. Deshalb herrschte hier hinter einer verschönerten Aussicht, beständige Armut.
105
106
Mr Zijad ŠEHIĆ
ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE 1908. I EVROPSKA DIPLOMACIJA Tridesetogodišnji vremenski okvir od okupacije 1878. do aneksije Bosne i Hercegovine 1908. obilježen je nastojanjima mjerodavnih faktora Monarhije da iznađu osnove zaaneksiju i utvrde modalitete njenog provođenja. U diskusijama koje su vođene u predstavničkim tijelima od 1882. do 1896. o modalitetima pridruživanja Bosne i Hercegovine Monarhiji pokazalo se da je neodređen položaji njenim okupirane Bosne i dijelovima Hercegovine najbolje odgovarao interesima Monarhije sastavnim Austriji i Ugarskoj. Početkom XX stoljeća Austro-Ugarska se nalazila u krizi uzrokovanoj brojnim činjenicama. Unutrašnji problemi, zaostajanje u privrednom razvoju kao i sve manja uloga u koncertu evropskih sila vodili su političko i vojno vođstvo Monarhije na aktivnu spoljnu politiku.Vrhovi Monarhije opredijelili su se za aneksiju zbog unutrašnjih prilika u Bosni i Hercegovini, gdje su se od 1906. jasno razvile antiaustrijske tendencije. Nakon priprema obavljenih u toku ljeta 1908.u unutrašnjo- i spoljnopolitičkoj oblasti, austrougarski suveren Franz Joseph je 5. X 1908. potpisao dokumenta o aneksiji Bosne i Hercegovine, koja je u štampi objavljena 6., a u službenim “Wiener Zeitung” 7. oktobra. Istovremeno, Bugarska i Istočna Rumelija zbacile su sultanov suverenitet i proglasile nezavisnu kraljevinu. Time su na Balkanu izbila dva požara koji su prijetili da se pretvore u buktinju. Velike sile imale su pred sobom težak zadatak- da opasnu situaciju riješe na najbolji mogući način a da pri tome ne izgube ili ne umanje svoje pozicije na Balkanu.Proglašenjem aneksije Bosne 107
i Hercegovine i nezavisnosti Bugarske evropske sile stavljene su pred svršen čin, kojim je izazvana velika diplomatska kriza. Kad je austrougarski ambasador Pallavicini 7. X 1908. predao Porti notu o aneksiji Bosne i Hercegovine i izjavio da će se u naknadu povući garnizoni iz Novopazarskog Sandžaka, vlada u Carigradu držala se veoma mirno. Veliki vezir Ćamil-paša protestirao je više protiv proglašenja nezavisnosti Bugarske nego protiv aneksije BiH, tvrdeći da to Bugari ne bi nikada učinili da nisu bili sigurni u austrougarsku pomoć.1 Smatrao je da bi se Carigrad i Beč brzo dogovorili da je riječ samo o Bosni; međutim, kako je pitanje aneksije povezano s deklaracijom o nezavisnosti Bugarske, njeno priznanje učinilo bi vrlo loš utisak na javno mnijenje.2 Odgovarajući na austrougarsku notu u vezi aneksije Bosne i Hercegovine Porta je, telegramom ministra spoljnih poslova Tefik-paše 8. X 1908., protestirala zbog povrede člana 25. Berlinskog ugovora i Carigradske konvencije od 21. IV 1879., ali više zbog javnog mišljenja, dok su se Porta i veliki vezir složili sa novim stanjem.3 Izglede da će Osmansko Carstvo prihvatiti aneksiju Bosne i Hercegovine kao svršen čin pokvarila je deklaracija Francuske, Engleske, Rusije i Italije, kojom se tražilo da se ovo pitanje razmotri na konferenciji potpisnica Berlinskog ugovora. Prema Pallavichiniju, od tada je veliki vezir Ćamil-paša čvrsto stajao pri protestu protiv aneksije, a mladoturski komitet je sve više tolerirao protivaustrijske istupe radikalnih elemenata. Sve društvene slojeve umladoturaka Turskoj zahvatilo je su protivaustrijsko raspoloženje. rukovodstvom održavani protestni zborovi, mladoturciPod su nahuškali štampu, 4 organizirali bojkot austrijske robe i brodova ... Mladoturci su polagali velike nade u održavanje konferencije. Njihov vođa Ahmed Riza-bej je smatrao da Turska može učestvovati na konferenciji samo sa unaprijed utvrđenim programom, i da na njoj očekuje međunarodno rješenje balkanskih pitanja. Također, Riza-bej je istakao da mladotursko 5 rukovodstvo traži od Evrope da se ni na koji način ne ometa razvoj nove Turske. Program konferencije, utvrđen u Londonu (Londonski program), naišao je na negodovanje u Carigradu. Ministar Tek-paša izjavio je uredniku lista __________________________________________________
1/ Ćorović Vladimir, Odnosi između Srbije i Austro-Ugarske u XX veku, Beograd 1936., 178; Mikić Đorđe, Austro-Ugarska i Mladoturci (1908-1912 godine), Banja Luka 1983., 99. 2/ Angyal David, Die Geschichte derbosnischen Krisse, u:Ungarische Jahrbücher, XIII,1933, 37. 3/ Šulek Vladimir., Diplomatska historija centralnih sila 1908-1915, II, Zagreb 1939., 25. 4/ Mikić Đorđe, Austro-Ugarska ..., 102. 5/ Ibidem
108
“Tanin” da Turska ne može prihvatiti takav program konferencije, ističući da bi njene programske tačke za konferenciju bile sljedeće: - proklamiranje Bugarske u kraljevinu, - aneksija Bosne i Hercegovine, - obaveza učešća u turskim državnim dugovima i druge ekonomske i političke obaveze prema Turskoj, - očuvanje njenog integriteta. Ministar je također istakao da jepotrebno da se odnosi sa Austro-Ugarskom i Bugarskom direktno reguliraju.6 Iako je Turska osuđivala aneksiju, veliki vezir je vidio da su anektirane oblasti već ranijom okupacijom za Tursku bile izgubljene. Stoga je njegovo gledište bilo da se od Austro-Ugarske, kao uslov za priznanje aneksije, zahtijevaju kompenzacije. Ćamil-paša je očekivao da će taj zahtjev podržati i Njemačka.7 Austro-Ugarska je smatrala nadoknadom to što ćepovući svoje garnizone iz Sandžaka, a ministar Aerenthal preko ambasadora Pallavichinija 21. X 1908. sapćio velikom veziru namjeru Beča da jamči integritet turskih teritorija. Međutim, nakon aneksije Bosne i Hercegovine iobjave nezavisnosti Bugarske, takvo saopštenje zvučalo je kao ironija, pa je rezultat toga bio da se pojačalo ogorčenje protiv Monarhije.8 Aehrenthalov korak je naišao na povoljan prijem u javnosti Monarhije. Bečka štampa i parlament pozdravljali su sa velikom radošću razrješenje nesigurnog, okupacionog statusa Bosne i Hercegovine i najavu aktivnije spoljne politike. Ministar Aehrenthal je dobio brojne pohvale da je konačno trgnuo Monarhiju iz letargije. Od njega su očekivani novi impulsikonsolidiranje države i jačanje položaja Monarhije u koncertu evropskih sila, kao i unutar Trojnog saveza. S velikim oduševljenjem gotovo cjelokupna bečka štampa podržala je Aehrenthalovu politiku.9 List Reichspost” je u aneksiji Bosne i Hercegovine vidio “veliko historijsko djelo, koje je Monarhiji davalo novo mjesto u svjetskoj historiji”. “Zeit” je sa zadovoljstvom konstatirao da “Austro-Ugarska ponovo stoji u središtu svjetskih zbivanja”, a “Sonn-und Montagscourier” je izražavao uvjerenje “da će Monarjija svojim odlučnom __________________________________________________
6/ Schwäbischer Merkur Stuttgart., 16.X 1908, br. 483, 1. 7/ Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise die deutsche demarsche vom 22. März 1909. ein Ultimatum? Eine historisch-aussenpolitische Studie zur Geschichte der Diplomatie auf dem Balkan, Berlin 1965., 36. 8/ Angyal D., Die Geschichte ..., 32. 9/ O stavu bečke štampe prema aneksijii: Frankel Arie, Die Annexion Bosniens und der Herzegowina im Lichte der Wiener Presse, diss., Wien 1949.
109
politikom konačno riješiti balkansko pitanje”.10 U pismima upućenim velikim silama, kao i u zvaničnoj noti upućenoj Carigradu, bečka vlada istakla da je “bosanski problem interna austrijskoturska stvar, koja se bazira na konvenciji od 1879.” Bečki listovi propagirali su tu ideju, izražavajući želju za skori sporazum sa Carigradom.11 U ugarskom dijeluMonarhije upućene su oštrekritike ministru Aehrenthalu da je uvukao zemlju u opasnu avanturu, i time ugrozio egzistenciju mađarskog naroda. Aehrenthalov korak prihvaćan je samo uz uvjet brzog i mirnog priznanja aneksije. Budimpeštanska industrijska i trgovačka komora su već sredinom oktobra protestirale protiv aneksije i njenih posljedica za privredu. Također su u poslaničkoj kući pale oštre riječi protiv politike Balhausplatza.12 Istovremeno, obnovile su se suprotnosti i razlike u mišljenju između Beča i Budimpešte zbog pitanja u čije upravno područje će doći, do tada pod zajedničkom upravom, Bosna i Hercegovina. U oštroj polemici između Beča i Budimpešte, Mađari su se pozvali na “mađarska historijska prava”, dok su se zahtjevi Beča temeljili na “austrijskim žrtvama u novcu i krvi”. Polemika u štampi ne samo da je opteretila austrijsko-ugarske odnose, nego je spriječila Monarhiju da u kritičnoj fazi krize nastupi odlučnije.13 Suprotnosti između Austrije i Ugarske ispoljile su se i u metodi rješenja srpskog pitanja. Ugarski političari odbacivali su aneksiju Srbije, kaoi uvlačenje južnoslavenskog stanovništva u Monarhiju, zalažući se za dualističku državnu strukturu, koja im je, za razliku od trijalističke, osiguravala mnogo povoljniju poziciju. Iako su željeli se utjecaj Austro-Ugarske proširi na Srbiju, oni nisu željeli da ona, čak i da oslabljena i umanjena, bude uvučena u Monarhiju. __________________________________________________
10/ Gemeinhardt Alfred Heinz, Deutsche und österreichische Presspolitik während der Bosnischen Krise 1908/1909, Husum 1980., 135. Dvije godine nakon aneksije, 9.X1910., u članku pod naslovom “Wien 8. oktober” list “Neue Freie Presse” rezimirao je utiske iz vladinog kruga izazvane aneksijom: “Früher hatte die Monarchie Passivpolitik, ein mudes Abwähren stohrender Einusse mit dem sintliche Bestreben in den Ruf des guten Kerl von Europas zu kommen.Jetzt hat die Monarchie eine Aktivpolitik ... Seit der Annexion hat sich der Einuss derösterre ichischungarischen Monarchie auf dem Balkan und im Orient wesentlich befestigt ... Die Annexion hat uns jedenfalls die Freiheit der Politik wiedergegeben, sie hat bewisen, das wir handlungsfähig sind ... und jetzt zeigt sich, wie sehr das österreichische Gesamtbewusstsein und das Gefühl für die Zussamengehörigkeit der Monarchie sich festigen ...”, Križek Jurij,Annexion de la Bosnie et Hercegovina, u: Historica IX, Praha 1964., 181. 11/ Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische ..., 137. 12/ Nintchitch Momtchilo, La crise bosniaque (1908-1909) puissances europeennes, I, Paris 292.Branko, Rusija i aneksiona kriza 1908-1909.-dokumenti iz sovjetskih arhiva, 13/ 1937., Pavićević Titograd,1984., br. 327, str. 490-492..
110
Ipak nisu postojale suprotnosti Beča i Budimpešte u glavnim pravcima spoljne politike, nego samo u metodama njene realizacije.14 Aerenthalov korak naišao je na kritiku austrijske socijaldemokratije. U govoru koji je u parlamentu održao 17.XI 1908. u ime opozicije, dr Karl Rener je istakao: “Mi smo ranije imali puni, stvarni suverenitet nad Bosnom na temelju evropskog mandata, tj. osiguran potpisom od sedam sila, mi smo otklonili ovo puno pravo zaposjedanja i upravljanja zemljom pod zaštitom i garancijom sedam velikih sila. Danas mi posjedujemo i upravljamo Bosnom na temelju bajoneta, i povremeno na temelju korištenja prava, a nikako na temelju bilo kojeg prava. Do sada je austrijska država zajedno s Ugarskom imala mandat za zaposjedanje i upravu, što je sada promjenjeno u “suvereno pravo krune”, pri čemu niko ne zna da li naše krune (Austrije, pr. Z.Š.), ili ugarske krune ...” “Zbog ove pravne umotvorine, dakle, zbog samo jedne pravne titule umjesto sigurnog prava na temelju mandata velikih sila ..., zbog toga pravog idiotizma Aehrenthala, mi smo došli u sukob s cijelom Evropom.”15 U ime austrijske socijaldemokratije Rener je optuživao Aehrenthala “jer je izveo aneksiju bez stvarnih razloga i potrebe, u vremenu velikih diplomatskih zategnutosti: on je to učinio na temelju prestiža velike sile, a ne na temelju želja naroda ...”. Rener je optuživao Aehrenthala da je doveo Austriju u situaciju koja nosi u sebi opasnost rata, ugrožavajući industriju i privredu.16 Proglašenje aneksije izazvalo je u Bosni i Hercegovini različita raspoloženja. Prvi izvještaji o reagiranjima na aneksiju govorili su da je velika masa kršćanskog seoskog stanovništva bilaimpolitički prihvatajući novi poredak s jedinom željom da donesenezainteresirana bolji život. Do nekog jačeg pokreta nije ni moglo doći zbog mlakog držanja opozicionih političkih grupa. Na to su utjecale i mjere koje je poduzela vlada prije aneksije, zabranjujući štampanje mnogih listova, obustavljajući ili zabranjujući rad nekim udruženjima, raspuštajući opštinski odbor ...17 Kod srpskog gradaskog stanovništva aneksija je izazvala težak utisak, ali je ono, prema preporuci političkih organizacija, uglavnom ostalo mirno.18 Hrvatsko stanovništvo pozdravilo je vijest o aneksiji s velikim oduševljenjem. Međutim, to nije dugo trajalo. Ekstremni hrvatski nacionalni pravac koji je __________________________________________________
14/ Galantai Josef, DieAussenpolitik Österreich-Ungarns in die herrschenden Klassen Ungarns, u: Österreich-Ungarn in der Weltpolitik, Berlin (Ost), 1965., 259-260. 15/ Verosta Stephan, Theorie und Realität von Bundnissen, Wien 1971., 336. 16/ Ibidem, 337-338. 17/ Križek Jurij, Annexion de la Bosnie... 181. 18/ Kapidžić Hamdija, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908-1910), Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine X, Sarajevo 1959., 133.
111
postavljao zahtjev za državnopravnim priključenjem Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj, i preko franjevačkog reda forasirao tu politiku, nije imao uspjeha.19 Na većinu muslimanskog stanovništva aneksija je djelovala zaprepašćavajuće. Mladoturski pokret je kod njih stvorio uvjerenje o restituciji stare moći Osmanlija. Teško su bili pogođeni da Turska nije mogla izmjeniti svojpoložaj. Stoga su se, već nakon aneksije, osjećali simptomi iseljeničkog pokreta.20 Više južnoslavenskih političara u Monarhiji je u aneksiji Bosne i Hercegovine vidjelo put prema trijalizmu. Naročito su hrvatski političari zagovarali plan “Velike Hrvatske”, koju bi činile Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Dalmacija i Istra.21 Aneksija Bosne i Hercegovine je u delegacijama, u ime slovenačkih građanskih stranaka pozdravio Ivan Šušterčič, zahtijevajući ujedinjenje svih južnoslavenskih pokrajina u zasebno državno tijelo. U kranjskom zemaljskom saboru Janez Krek je predlagao da zemaljski sabor pozdravi aneksiju “u čvrstoj nadi da je time načinjen prvi korak ka ujedinjenju svih južnih Slavena naše Monarhije u državnopravni samostalni organizam pod žezlom habzburške dinastije”. 22 Pri tom se računalo da je takav program moguće ostvariti reformom Monarhije u federaciju naroda na principu ravnopravnosti ili u okviru trijalizma. Stav Njemačke prema aneksionoj krizi označen je dvjema činjenicama. Prvo, odgovorne ličnosti njemačke spoljne politike bile su ranije upoznate sa Aerentalovim planovima oprovođenju aneksije Bosne i Hercegovine. Drugo, njemačka od samog kancelar početka zauzela jasan stav u korist Monarhije.O planiranojvlada akcijije njemački von Bülow je obaviješten privatnim pismom ministra Aerenthala od 26.IX 1908. Bülow je, dakle, ranije saznao o 23 državnopravnim promjenama koje su predstojale u vezi Bosne i Hercegovine. __________________________________________________
19/ Ibidem, 132. 20/ Ibidem,131. 21/ Križek J., Annexion ..., 193. Hrvati su bili razočarani da Bosna i Hercegovina nije bila anektirana kao dio hrvatske države, i da kod aneksije o Hrvatima uopće nije bilo govora. Ova činjenica pripada spletu okolnosti, koje su veliki dio hrvatskih nacionalista vodile jugoslavenstvu. U Hrvatskoj su 1908. organizirane “Legije” koje su se trebale boriti protiv Srbije. Članovi Frankovestranke upisivalisu se oduševljeno u ove legije, ali su ovi mladi ljudi 1912. u prvom balkanskom ratu bili pristalice jugoslavenskog pravca. (Diskusija Mirjane Gross na referat Arnolda Suppana, u : Die Donaumonarchie und die südslawische Frage, 133-134). 22/ Gestrin Ferdo - Melik Vasilj, Istorija Slovenaca od kraja osamnaestog stoljeća do 1918., Sarajevo 1979., 323. 23/ Die Grosse Politik der Europäischen Kabinete 1871-1914. Sammlung der diplomatischen Dokumenten des Auswärtigen Amts, hrsg. von J. Lepsius, A. M. Bertholdy, Fr. Thimme, Bd. 26, 1-2, Berlin 1925., 26, 1, br. 8934.
112
Još prije aneksije, označio je von Bülow u privatnom pismu od 30.IX poslaniku Stemrichu politiku kojuje namjeravao voditi u pitanju aneksije. Von Bülow je smatrao da se upravo u Istočnom pitanju Njemačka ne smije suprotstaviti austrijskoj politici, jer “Monarhija na Balkanu ima bliže i važnije interese nego Njemačka. Odbojno ili također samooklijevajuće i prigovarajuće držanje u pitanju aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska nam ne bi oprostila”.24 U istom smislu je bila i uputa od 6.X njemačkom ambasadoru u Beču von Tschischkom u kojoj je bilo naglašeno da se austrougarski korak na Balkanu u potpunosti odobrava i saveznici se obećava puna podrška. “Savezni kancelar polaže naročito vrijednost na to”, kaže se u uputi, “da u odnosu na pitanje aneksije u Beču ne posumnjaju u naše povjerenje ... Mi ne tajimo da je AustroUgarska izvršila aneksiju na vlastitu inicijativu, štoje kod velikih i samostalnih Monarhija sasvim prirodno”.25 Već narednih dana von Bülow je dao daljnje instrukcije a buduću politiku prema saveznici Austro-Ugarskoj, i prema, aneksijom u njenom suverenom pravu povrijeđenoj Turskoj. “Stara Bismarckova tradicija je bila da ako dođe do rata na Balkanu, nastojimo da se on lokalizira. Mi ostajemo prijatelji Turske i naročito mladoturske Turske. Ali, mi ne možemo biti veći Turci od samih Turaka ...” “Mi nismo događaje izazvali i mi nismo u prvom redu pozvani da njima upravljamo”, istakao je von Bülow i dodao: “Austrija je na vlastitu inicijativu izvršila aneksiju, ali mi je ne možemo ostaviti na cjedilu,i jer bi to bilo u protivrječnosti s obavezama prema saveznici, a istovremeno našim vlastitim 26 interesima”. Prema Carigradu nije trebalo doći do promjene politike. Von Bülow se zauzimao za kompenzacije, tj. novčanu odštetu u njegovu korist.27 Također je i njemački car Vilhelm II odobravao aneksiju, iako je s obzirom na dotadašnju prijateljsku politiku prema Turskoj žalio zbog aneksije i “samo __________________________________________________
24/ Ibidem, br. 8937. Stanovište Njemačke o Istočnom pitanju označio je von Bülow 25.VI 1908. slijedećim riječima: “Za naše držanje na Istoku i specijalno na Balkanu, gdje mi imamo samo privredne interese, u prvom redu ostaju mjerodavne želje, potrebe i interesi nama prijateljske i s nama usko povezane Austro-Ugarske”. ( Gooss Roderich, Das österreichisch -serbische Probleme bis zur Kreigserklärung Österreich-Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914., Die Vorgeschihte des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930., 83). 25/ Gr. Pol, 26, 1, 8.988. 26/ Ibidem, br. 9.011. 27/ Ibidem, br. 9.013.
113
zbog strašne gluposti Aehrenthalove bio doveden u dilemu”.28 Iako uvrjeđen što nije ranije obaviješten od saveznice Vilhelm II je prihvatio aneksiju kao svršenu činjenicu. Već 12.X on je izjavio kancelaru von Bülowu da su njegove čvrste želje “na austrijskoj strani stajati i ostati”, naglivši : “Također, i u slučaju teškoća i komplikacija, naša saveznica može računati na nas.”29 U razgovoru koji je vodio s austrijskim diplomatom Alexandrom von Hoyosom 16.X, njemački car je izrazio svoje zadovoljstvo činjenicom da je “Monarhija jednim udarcem postala vodeća sila na Balkanu”.30 U Berlinu su u potpunosti podržali i austrougarske planove u vezi Srbije. Von Bülow je 24.X poslao upute ambasadoru u Beču von Tschirschkom, naglašavajući: “Mi nemamo nikakvih razloga da se suprotstavljamo ovim planovima Austro-Ugarske kao da nas zabrinjava ideja da bi kraljevina Srbija morala biti podijeljena između Austro-Ugarske i Bugarske”, a “još manje bismo imali primjedbi na to da cijela srpska nacija bude objedinjena pod habsburškim skiptrom uključenjem sadašnje Kraljevine u Podunavsku monarhiju.” 31 Njemački kancelar je i ministru Aehrenthalu uputio 30.X 1908. lično pismo u kome mu je u pogledu Srbije davao potpuno odriješene ruke.Na kraju pisma von Bülow je zaključivao: “Posredstvom gospodina Schöna znam da u Vama stalno jača nedoumica da li je trajno održivo ovo sadašnje, neizdržljivo stanje sa Srbijom. Ja u svemu imam povjerenja u Vaš sud, a u ovom posebnom slučaju bih još i rekao da Vi srpske - i s njima povezane - odnose možete prosuditi tačnije nego ja iz ovolike udaljensoti. Zato ću ja svaku odluku koju Vi konačno 32
donesete shvatiti kao da je nametnuta okolnostima”. je bez ograde podržavala Austro-Ugarsku. Von Bülow je 8.XII Njemačka izvjestio austrougarsku vladu da u slučaju komplikacija može čvrsto računati na pomoć Njemačke. Iz Berlina u Beč su stizala ohrabrenja i riječi podrške da se istraje u politici koja je dovela Evropu na ivicu rata. Von Bülow je savjetovao __________________________________________________
28/ Primjedba Wilhelma II na pismo von Bülowa od 7.X 1908., Gr. Pol, 26, 1, 8992. Wilhelm II je bio naročito iznenađen odlukom Austro-Ugarske o vraćanju Novopazarskog Sandžaka Turskoj, koji je on smatrao strateški izuzetno važnim. (Vidi: Suppan Arnold, Zur Frage eines österreichisch-ungarischen Imperialismus in Südosteuropa: Regierungspolitik und öffentliche Meinung um die AnnexionBosniens und der Herzegowina,u: Die Donaumonarchie und die sudslawische Frage von 1848-1918, Wien 1878., 131). Vilchem II će i kasnije, za vrijeme balkanskih ratova vraćanje Sandžaka Turskoj označiti za veliku grešku, (Uebersberger Hans, Osterreich zwischen Russland und Serbien, Koln-Graz 1958., 40. 29/ Gr. Pol, 26, 1, br. 9.033. 30/ Fellner Fritz, Die Mission Hoyos, u: Velike sile i Srbija pred prvi svjetski rat, Beograd 1976., 390. 31/ Mitrović Andrej, Prodor na Balkan i Srbija 1908-1911., Beograd 1981., 85. 32/ Ibidem, 86. Uporedi: Gr. Pol, 26, 1, br. 9.079.
114
Iz Berlina u Beč su stizala ohrabrenja i riječi podrške da se istraje u politici koja je dovela Evropu na ivicu rata. Von Bülow je savjetovao Aehrenthala da što prije popravi odnose s Turskom, plaćajući odštetu za anektirane provincije, da nastoji da privuče i Bugarsku, Rumuniju i Grčku, te da u saradnji s Bugarskom sprovede svoje namjere prema Srbiji. Von Bülow je davao i određene primjedbe: “Od posebne je važnosti da Austrija za sebe čvrsto i tijesno veže Bugarsku i to ne samo zbog svojih Slavena, već da bi time otežavala i svaku akciju Rusije protiv sebe. Zato Austrija ne treba da bude bojažljiva s obećanjima kajiševa srpske kože”. Po njegovom mišljenju , srpske teritorije je trebalo ponuditi i Rumuniji, kojoj bi se moglo staviti u izgled dobijanje dijela Srbije kao kompenzacija za eventualno teritorijalno uvećanje Bugarske.33 Krajem 1908. situacija se znatno zaoštrila. Srbija i Crna Gora su odbijale da prihvate aneksiju kao gotovu činjenicu. Pregovori između Bečai Petrograda o programu na eventualnoj konferenciji nisu mnogo napredovali. Nakon ruske note od 19. XII, koja je sadržavala ideju o autonomiji Bosne i Hercegovine, pregovori su prekinuti i nastupio je period još veće političke zategnutosti.34 U Berlinu su ovako zaoštrenu situaciju smatrali dobrodošlom, jer je pružala priliku za odmjeravanje snaga s Antantom: smatralo se da je moguće postići diplomatsku pobjedu da se čak i Antanta raspadne i na taj način otvori put njemačkoj ekspanziji, ili, u gorem slučaju, da može doći do oružane “probe snaga” u kojoj ni Njemačka imala povoljnije izglede. Tadašnju situaciju je ovako ruski ambasadorspremnošću u Berlinu, Nikolaj grof Osten-Zaken: stranka,ocijenio zavedena neospornom suvozemne vojske i ostalih“Ratna slojeva društva, a povređena u svom osjećanju tradicionalne predanosti Vrhovnom vođi (caru, pr. Z.Š.), smatra da je rat jedino moguće sredstvo da se u očima narodnih masa obnovi poljuljani prestiž mmonarhističke moći. Raspoloženje vojnih krugova hrani se ubjeđenjem da sadašnja privremena nadmoćnost njene armije obećava Njemačkoj najveću priliku za uspjeh. Ovakvo ubjeđenje može cara da namami da svojoj spoljnoj politici da militantan karakter. S druge strane, neki pobjedonosni rat bi mogao, i to najmanje za izvjesno vrijeme da ublaži pritisak radikalnih težnji u narodu za promjenom u liberalnijem smislu kako posebnog pruskog toka, tako i cijelog njemačkog državnog ustava ... Ukoliko bi bilo sigurno da će Velika Britanija ostati neutralna, oko čega se __________________________________________________
33/ Gr. Pol, 26, 2, br. 9294. Vidi i: Stieve Fridrich, Die Tragödie der Bundgenossen Deutschland und Osterreich-Ungran 1908-1914, München 1930., 44. 34/ Ibidem, ..., 48.
115
Njemačka vlada trudi, ona će smjesta početi rat”.35 Pojačana politička vezanost Njemačke za Austro-Ugarsku imala je važne posljedice. Austro-Ugarska je nastojala da Njemačku iskoristi kao sredstvo svoje politike na Balkanu, a Njemačka da iskoristi Austro-Ugarsku kao sredstvo svoje politike u Evropi. Tako je austrougarska balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike Reicha. Time je i sloboda pokreta i odlučivanja njemačke vlade znatno sužena. 36 Ta diplomatska “otvorena punomoć” početkom 1909. bila je još proširena “vojnom punomoći”. Opasna igra “odriješenih ruku” za Beč, od Bismarcka uvijek suzbijana, postala je glavnim sadržajem njemačke spoljne politike.37 Aneksija Bosne i Hercegovine primljena je u Londonu s velikom ozbiljnošću.38 Na dopis Aerenthala, upućen 28.IX 1908. na Charlsa Hardinga, zamjenika ministra spoljnih poslova, ministar Grey je reagirao izuzetno oštro. On je obavijestio britanskog ambasadora u Beču da protestira kod Aehrenthala i da ga podsjeti na Londonski protokol od 17.I 1871., po kojem “ni jedna sila ne može kršiti njene ugovorne odredbe i mijenjati obaveze, izuzev kroz prijateljski sporazum i s pristankom potpisnica ugovora”. Ministar Grey je istakao da njegova vlada ne može prihvatiti otvoreno kršenje Berlinskog ugovora, niti priznati bilo kakvu promjenu bez pristanka drugih sila ugovornica. Stoga je savjetovao engleskog ambasadora u Beču da energično ukaže austrougarskoj vladi na potrebu da svoju odluku o aneksiji još jednom
__________________________________________________
35/ Fischer Fritz, Krieg der Illusionen. Die deutsche Politik von 1911 bis 1914, Düsseldorf 1969., 105-106. Njemačka ratna stranka je u ratu vidjela pogodno sredstvo da - nakon što su monarhistički sistem i “prestiž sile” bili uzdrmani u tzv. “aferi Daily telegrapha” - putem nekog velikog spoljnopolitičkog uspjeha jednim udarcem za duže vrijeme potisne i liberalno -demokratski i socijaldemokratski pokret. (Fišer Fritz, Savez elita. O kontinuitetu struktura moći u Njemačkoj 1871-1945, Beograd 1985., 76.). Stoga je razumljivo zašto je Berlin nastojao da navede Beč na najriskantniju politiku. U tim svojim nastojanjima von Bülow je nalazio podršku kod austrougarskog Generalštaba. 36/ Born Karl Erich, Kriegsgefahr um Bosnien, u: B. Geberhardt, Handbuch der Deutschen Geschichte, Bd. III, Stuttgart 1960., 299. 37/ Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise ...,61. 38/ Za držanje Engleske u toku aneksione krize vidi: Burisch Ingo, Englands Haltung in der Bosnischen Annexionskrise, Halle/Salle 1935; Lubbing Heinrich, Englands Stellung zur bosnischen Krise, Emsdetten, 1933; Kabisch Ernst, England und die Annexionskrise 1908-1909, u: Berliner Montashefte, VIII, 1930, 915-932.
116
razmotri.39 U govoru od 7.X u parlamentu, ministar Grey je naglasio da Engleska ne može ni jednoj državi dati za pravo da jedan međunarodni ugovor promijeni bez saglasnosti sila. Rezultat takvog akta Austro-Ugarske Engleska ne može prihvatiti bez sporazuma s drugim silama, i u ovom slučaju, posebno Turske, koja je najviše pogođena.40 Aneksiona kriza je engleskoj diplomatiji nametnula stav koji je trebalo da posluži zadovoljenju višestrukih interesa: trebalo je bez rata konsolidirati mladoturski režim i ojačati njegovu anglolsku nastrojenost i uz sve to, očuvati čvrstinu Antante.41 Engleska je u aneksionoj krizi vidjela veliku mogućnost da ojača svoj utjecaj u Turskoj. Minisatar Grey je 9.X istakao da nitko ne bi imao ništa protiv asneksije, da je izvedena u sporazumu sa Turskom koja je u ovom slučaju tretirana kao podređena zemlja. Stoga je on istakao da će se Engleska zalagati da ona dobije odštetu.42 Ipak, engleskoj vladi je bilo jasno daje još okupacijom Bosna iHercegovina bila za Carigrad izgubljena. To se vidi i iz izjave ministra Greya, koju je dao 7.X 1908. ističući da aneksijom nije došlo do velike materijalne i stvarne promjene, ali je Engleska, kao i druge sile potpisnice Berlinskog ugovora, povrijeđena načinom na koji je to izvedeno.43 Stoga će u narednom periodu engleski protesti protiv aneksije Bosne i Hercegovine biti više temeljeni na načinu na koji je ona izvedena, nego na samom činu njenog izvođenja. U sličnom smislu ministar Grey se izjasnio u razgovoru s njemačkim poslanikom u Londonu, Meternichom, osuđujući korak Austro-Ugarske, te ističući da će 44
nestati povjerenja međunarodne ugovore, budu jednostrano kršeni. Stav Engleskeu prema Srbiji nije mogaoako izazvati umirenje u Beogradu. __________________________________________________
39/ Die britische amtliche Dokumente über dem Ursprung des Weltkrieges 1898-1914.), V, 1, br. 302. U istom smislu se izjasnio i engleski kralj Eduard VII u odgovoru na pismo cara Franza Josepha o proglašenju aneksije: “Moram Ti izraziti sve svoje žaljenje što si donio takvu odluku naročito u trenutku kad su događaji uBugarskoj pokolebali stanje u balkanskim državama. Tako isto, ne mogu Ti zatajiti da ja mnogo polažem na načela osveštana u protokolu od 17. januara 1871. godine, po kojima Berlinski ugovor može biti izmijenjen samo po pristanku sila ugovornica i naročito u sadašnjem slučaju, po pristanku Turske, koja je najzainteresovanija sila” (Stojanović Nikola, Bosanskakriza 1908-1914, Sarajevo1958., 55.). 40/ Schulthess H., Europaischer Geschichtcalendar 1908, 1909, München, 1909, 325. 41/ Aleksić-Pejković Ljiljana, Odnosi Srbije sa Francuskom i Engleskom 1903-1914, Beograd 1965., 487. 42/ Gr. Pol, 26, 1, br. 9020. O engleskoj politici prema Osmanskom Carstvu vidi: Grey, lord Edward, Funfundzwanzig Jahre Politik 1892-1916. Autorisierte Übersetzung von Else Baronin Werkmann, München 1926., 172-188. 43/ Schulthess H., Europ(ischer Gesichtcalender 1908 ..., München, 1909, 325. 44/ Gr. Pol, 26, 1, br. 9003.
117
Srpski otpravnik poslova u Londonu Grujić žalio se da engleska štampa nije gotovo nikako uzimala u obzir srpske prigovore i zahtjeve. “Kod nekih novina”, izvještavao je Grujić 8.X u Beograd, “primjećuje se čuđenje zbog čega je Srbija osobno zainteresirana za pitanje aneksije”. 45 Pri prijemu note kojom je srpska vlada protestirala protiv aneksije Ch. Harding je izrazio svoje simpatije za Srbiju ili i sumnju da će ona moći dobiti kompenzacije, savjetujući umjerenost i izbjegavanje svake avanture.46 Slične poglede zastupao je i ministar Grey u razgovoru koji je vodio sa srpskim otpravnikom poslova Grujićem, ističući da Engleska shvata srpsko stanovište, ali ona ne može zauzeti stav dok ne čuje mišljenje drugih evropskih vlada.47 Budući da se u toku aneksione krize čvrstina Antante mogla manifestirati jedino u diplomatskoj podršci Rusiji, ta je podrška za Englesku ujedno značila podržavanje kompenzacija za Srbiju u onoj mjeri, u kojoj je to i sama Rusija podržavala.48 Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i objava bugarske nezavisnosti, primljeni su u Parizu bez iznenađenja, jer je francuska diplomatija već prije 5.X bila upoznata s namjerama Austro-Ugarske i Bugarske. Tako je francuski poslanik u Beču Crosier izvještavao u Pariz već 14. i 26. IX 1908. o planovima austrougarske vlade da anektira Bosnu i Hercegovinu. Također, iz Soje su stizale vijesti 29.IX i 3.X o namjeri Bugarske da proglasi nezavisnost.49 Francuska je željela mir. Ona je prije dvije godine izašla iz krize koja je mogla dovesti do rata s Njemačkom. U takvoj atmosferi, radi dovršenja francusko-njemačkog sporazuma o Maroku, Francuska nije željela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaoštrava odnose s Austro-Ugarskom.50 Zbog toga saopćenje austrougarskog ambasadora u Parizu Kewenhilera 3.X 1908. o predstojećoj aneksiji, nije izazvalo nikakav protest francuske vlade. Držanje francuske vlade bilo je u znaku nastojanja da se “u bosanskom pitanju iznađe zajedničko rješenje s Engleskom i, ukoliko je to moguće, s Njemačkom, da bi se očuvao mir u Evropi”.51 Francuska vlada je prvenstveno __________________________________________________
45/ Bogitschewitsch M., Die auswärtige Politik Serbiens 1903-1914, Bd. I, Berlin 1928., br. 7. 46/ Ibidem, br. 9. 47/ Ibidem, br. 7. 48/ Pejković-Aleksić Ljiljana, Odnosi Srbije ..., 487. 49/ Raabe Ingrid, Beiträge zür Geschichte der diplomatischen Bez iehungen zwischen Frankreich und Osterreich-Ungran 1908-1912, Wien 1972. 50/ Aleksić-Pejković Lj., Odnosi Srbije ..., 421. 51/ Schulthess H., Europäischer Gesichtcalender 1908 ..., München, 1909, 349.
118
imala u vidu svoje interese u Turskoj i Maroku. Za vrijeme razgovora s ambasadorom Kewnhilerom 15.X, ministar Pichon je istakao da će Francuska raditi na mirnom rješenju krize, da bi se “izbjeglo grupiranje velikih sila”.52 Od samog početka krize, Francuska je zauzela ulogu posrednika, nastojeći da se izbjegne novi sukob između blokova velikih sila. Prijateljski odgovori i izjašnjenje francuskih političara, kao i opominjući savjeti upućeni Srbiji i Crnoj Gori, prihvaćeni su na Balhausplatzu s velikim zadovoljstvom.53 Ministar Aerenthal se nadao da će Francuska “u sadašnjem kriznom periodu na Balkanu preuzeti približno posredničku ulogu kakvu je imala Monarhija u marokanskoj stvari”.54 Francuska vlada je nastojala da sarađuje i s Njemačkom na rješenju krize. Ministar Pichon je razgovarao 8.X s njemačkim otpravnikom poslova u Parizu Lenken-Wakenizom o događajima na Balkanu,obaviještavajući Lenkena o razgovoru sa srpskim poslanikom u Parizu, Vesnićem, koji mu je rekao “da se srpski narod neće povući nazad, iako zna da bi bio lako poražen u borbi s Austro-Ugarskom”. Stoga je on uputio opomenu u Beograd, a slično je učinio i u Soji i Atini. Prema mišljenju ministra Pichona, za rješenje krize postoje samo dvije mogućnosti: “ili rat između direktnih sudionika, sa svim posljedicama, ili evropska konferencija s unaprijed određenim programom”.55 Zamisao o konferenciji bila je predmet razgovora Pichona i Lenkena također i 15.X. Ministar Pichon je istakao da su sva njegova nastojanja usmjerena na to da se “spriječi grupiranje sila do koga dolazi zbog pitanja aneksije”. Stoga je on polagao veliku važnost na to 56
da Njemačka Francuska zajedno riješe najvažnija pitanja. Ministar iPichon je 26.XI 1908. pred komorom obrazlagao držanje Francuske u pitanju aneksije BiH, ističući da francuska vlada radi na sazivu konferencije, koja bi regulirala sva sporna pitanja. Stoga je Francuska intervenirala u Beču, Carigradu, Soji i Beogradu, dabi se očuvao mir. Ministar Pichon je istakao da će se u obzir uzeti, interesi Srbije i Crne Gore, i time
__________________________________________________
52/ Raabe I., Beiträge zür Geschichte ..., 164. 53/ Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische ..., 268. 54/ Raabe I., Beiträge zür Geschichte ..., 164-165. Francuska je već od druge polovice oktobra nastojala uspostaviti kontakt između Soje i Carigrada u cilju rješenja bugarsko-turskog spora. Na tom posredovanju radili su zajedno francuski i austrougarski poslanik u Soji. 55/ Gr. Pol, 26, 1, br. 9.009. 56/ Ibidem, br. 9.044.
119
otkloniti jedna od smetnji miru.57 Talijanska vlada nije bila iznenađena aneksijom Bosnei Hercegovine, iako je ministar Titoni u svom govoru pred komorom 3.XII tvrdio suprotno. On je tada izjavio: “da će doći do aneksije Bosne i Hercegovine znalo se već dugo, ali se nije vjerovalo da će uslijediti tako brzo. Austrija je svoju odluku, koja je sve iznenadila, provela ranije nego je to očekivano”.58 Ministar Titoni je ranije bio upoznat s Aerenthalovim namjerama da anektira Bosnu i Hercegovinu. Na sastanku s Titonijem u Salzburgu 4.IX, Aehrenthal je precizirao pod kojim uslovima treba doći do aneksije. Već 26.IX ministar Titoni je primio dopis Aehrenthala o objavi aneksije.59 On je odmah obavijestio talijanskog poslanika u Beču da intervenira kod ministra Aehrenthala da se obustavi akcija u vezi Bosne i Hercegovine. Međutim, taj prijedlog on je odlučno odbacio.60 Titoni je pokušao 1.X 1908. preko talijanskog ambasadora u Berlinu da utječe na von Bülowa “da on upotrijebi svoj utjecaj uBeču i saopći austrougarskoj vladi da ne može biti prihvaćena nikakva promjena na Balkanu, bez prethodnog sporazuma s Njemačkom, Italijom i Rusijom”.61 Međutim, i ovaj korak ministra Titonija je propao, i Italija je morala prihvatiti aneksiju kao svršen čin. Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine izazvalo je u talijanskom javnom mnijenju veliko uzbuđenje. Cjelokupna štampa osuđivala je aneksiju, vidjevši u njoj širenje Austro-Ugarske na Balkanu.Talijanski političari osuđivali su način na koji je Austro-Ugarska sprovodila svoju politiku na Balkanu. Tako je talijanski poslanik u Beču izjavio njemačkom ambasadoru von Tchyrskom da je način na je Aerenthal sproveo svoju 62 odluku o aneksiji izazvao kod njega lično, a i koji u Rimu, veliko nezadovoljstvo. Ministar Titoni jetakođer oštro osuđivao politiku bečke vlade. U razgovoru __________________________________________________
57/ Raed James Morgan, Das Problem der deutschen V ermittlung beim Ausgang der Bosnischen Krise, Berlin 1933., 58. Francuska je u toku aneksione krize pružila Srbiji i Crnoj Gori samo moralnu podršku, i to prvenstveno zbog obzira prema Antanti. Stav francuskog javnog mišljenja prema zahtjevima Srbije i Crne Gore izazvao je ogorčenje srpske štampe. Tako su Radničke novine slikovito prikazale razliku između Austro-Ugarske i Francuske prema Balkanu: “Austro-Ugarska predstavlja samo razbojnika koji hoće da se dočepa plena, ne pretrpevši ni jedan udarac; Francuska predstavlja zelenaša sa velikim ćemerom zlata za pojasom, koji se boji svake gužve i nereda, jer mu tada ćemer mogu lako otseći”, AleksićPejković Ljiljana , Odnosi Srbije ..., 475. 58/ Italien, der Dreiband und die Balkanfrage. Eine Auswahl von Reden Exzellenz Tomaso Tittoni (1903-1909), Berlin 1922, 59/ Gr. Pol, 26, 1, br. 8.946. 60/ Ibidem, br. 8.941. 61/ Ibidem, br. 8.943. 62/ Ibidem, br. 8.945.
120
s njemačkim ambasadorom u Rimu, grofom Montom, Titoni je izjavio da je već u ranijim balkanskim stvarima od strane Austro-Ugarske na “mučna iznenađenja i parlamentarne laži bio prisiljen”, ali je aneksija Bosne i Hercegovine tako na njega djelovala da je on imao namjeru da napusti svoj položaj u vladi.63 Ministru Titoniju je bilo teško umiriti talijansku javnost, koja je protestirala protiv Aehrenthalove politike na Balkanu. Zbog toga će on u narednim mjesecima pokušati dobiti ustupke od Aerenthala u drugim neriješenim pitanjima u austrijsko-talijanskim odnosima i time umiriti javnost. Aneksija je opteretila odnose Austro-Ugarske i Italije, kao i odnose unutar Trojnog saveza. U Rimu, svaka akcija Austro-Ugarske na Balkanu primana je s nepovjerenjem, i tražio se put i način da se spriječi širenje Monarhije prema jugoistoku.64 Stoga je aneksija pojačala Titonijevu želju da se postigne sporazum s Rusijom ili Austro-Ugarskom o balkanskim pitanjima i na taj način se spriječe jednostarne promjene na Balkanu. Cijela politika Titonija će u narednoj godini biti usmjerena na osiguranje Balkana. 65 Italija je pokušala da mimo Austro-Ugarske postigne direktan sporazum s Rusijom u pogledu Balkana. Titoni je u komori 4.XII 1908. oštro osuđivao austrougarsku politiku, ističući “da je približavanje Rusije i Italije već gotova stvar, štoneće ostati bez važnih posljedica u budućnosti”.66 Italija ipak ostaje vjerna Trojnom savezu. U svom govoru 4.XII Titoni je naglasio da “do sada postignute saveze i prijateljsku politiku Italija mora dalje slijediti, jer to jedino odgovara njenim interesima.67 Istovremeno je izrazio svoje simpatije za Srbiju i Crnu Goru, i 68 naglasio da Italija može u njihovu korist samo da pokrene diplomatsku akciju i da im obeća diplomatsku podršku. Rusko javno mišljenje se u neobično oštroj formi izjasnilo protiv aneksije __________________________________________________
63/ Ibidem, br. 8.964. 64/ Krajem oktobra 1908. francuski vojni ataše u Rimu izvještavao je u Pariz “da je ekspanzija Austro-Ugarske na Balkanu nanijela ranu italijanskom nacionalnom osjećanju”, Vinogradov K. B., Bosnijskij krisis 1908-1909 gg., Prolog pervoj mirovoj vojni, Leningrad 1964., 95. U novembru 1908. znatno su se zaoštrili odnosi Italije i Austro-Ugarske, nakon progona talijanskih studenata u Beču, i masovnih protivaustrijskih demonstra cija u Italiji. Tidogađaji su u većoj mjeri zaokupili pažnju, nego “bosansko pitanje”. Bivši predsjednik vlade A. Fortis je u decembru 1908. istakao u razgovoru s jednim austrijskim novinarom: “Stvorite samo jednom red u univerzitetskom pitanju - poslije činite od Bosne što želite”, Graf Heinrich von Lützow, Im diplomatische Dienst der k. u k. Monarchie, 328. 65/ Fellner Fritz, Der Dreibund. Europäische Diplomatie vor dem Ersten Weltkrieg, München 1960., 70. 66/ Tittoni - Reden, 278. 67/ Ibidem, 292. 68/ Ibidem, 276-277.
121
Bosne i Hercegovine. Postupak Austro-Ugarske označen je kao udarac slavenstvu i povreda ruskog prestiža na Balkanu. U vijećanjima, proglasima i u štampi, ukazivalo se na historijske zadatke koje “ruski narod treba ispuniti prema svojoj ugroženoj braći”. Napadima na Austro-Ugarsku pridružili su se prijekori upućeni Njemačkoj.69 Austrougarski ambasador u Petrogradu, grof Berchtold, naglašavao je u svom izvještaju Beču, da se gotovo cjelokupna ruska štampa žali “da je austrijskom akcijom sveti osjećaj slavenstva duboko povrijeđen”.70 List “Novoe vremja” vidio je u austrougarskom koraku napad na “najsvetije” u ruskoj politici - slavensku ideju. Svaki udarac protiv te ideje smatran je u ruskim društvima nepodnošljivim. Bečka vlada je manje optuživana zbog kršenja Berlinskog ugovora; više zbog toga što su “slavenske želje i prava povrijeđeni”.71 Vođa kadeta Miljukov oštro je napao Austro-Ugarsku politiku na Balkanu, ističući da aneksija izvedena protiv želja naroda Bosne i Hercegovine, kojeg ona nije uspjela asimilirati za trideset godina. Stoga je Miljukov označio aneksiju “danajskim poklonom” za budući razvoj Monarhije.72 Miljukov je isticao da aneksija Bosne i Hercegovine, kao i objava nezavisnosti Bugarske, predstavlja povredu Berlinskog ugovora, praveći pri tom razliku: korak Bugarske ocijenjen je kao “logičan ishod evolucije kneževine i ostvarenje želja njenog stanovništva”, dok je aneksija Bosne i Hercegovine bila “u suprotnosti sa željama stanovništva ovih pokrajina”.73 Smatrao je da su nade Srbije da dobije Bosnu i Hercegovinu nerealne; po njegovom mišljenju, krajnje štokoja bi Srbija mogla dobiti su priznanju kompenzacije. Stoga se on zalagao za konferenciju bi automatski vodila aneksije, uz davanje kompenzacija Srbiji i Crnoj Gori. Miljukov je smatrao da bi Rusija, zbog priznanja aneksije trebala zahtijevati autonomni status Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije, kao i _________________________________
69/ Gemeinhardt A. H., Deutsche und osterreichische ..., 285. Krajem septembra 1908. prilike na Balkanu zaokupile su pažnju ruske javnosti. Na najavu aneksije, list kadetske stranke “Reč” se pitao kako će se Turska, balkanske zemlje i velike sile držati prema jednostranom kršenju Berlinskog ugovora i konstatirao: “Njemačka će sigurno podržati svoju saveznicu, držanje Francuske i Engleske je nejasno, i stoga će se Rusija morati još jače suprotstaviti austrijskim planovima. Rusija ne može zbog svojih stvarnih interesa, zbog prestiža na Balkanu i svog međunarodnog položaja biti samo “posmatrač promjene Berlinskog ugovora u korist Austro-Ugarske”, Ferenczi Casper, Aussenpolitik und Öffentlichkeit in Russland 1906-1912, Husum 1982., 180. 70/ Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische ..., 286. 71/ Ferenczi C., Aussenpolitik ..., 188. 72/ Ibidem, 181. 73/ Ibidem, 182.
122
vezu između Srbije i Crne Gore podjelom dijelajužne Hercegovine. Mogućnost podjele Sandžaka između Srbije i Crne Gore Miljukov je odbacio, jer bi to opteretilo odnose sa Turskom.74 Suštinu ovog programa - priznanje aneksije na međunarodnoj konferenciji za kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori - kadeti su dosljedno zastupali sve do završetka krize. 75 Rusku politiku na Balkanu podržale su gotovo sve političke stranke, od umjerene desnice do kadeta. Među njima je, ipak, postojala razlika u stavu prema održavanju konferencije sila potpisnica Berlinskog ugovora. U ocjenama desnice isticalo se da Austro-Ugarska treba konferenciju za legaliziranje germanizacije Bosne i Hercegovine, Francuska za osiguranje svog kapitala u Maloj Aziji, a Engleska da bi u očima islamskih podanika odigrala ulogu zaštitnika”. Učešće Rusije na takvoj konferenciji je ocijenjeno kao “donkihoterija”.76 Stav ruske vlade prema aneksiji Bosne i Hercegovine bio je uzrokovan unutrašnjo-političkim prilikama u zemlji, kao i vojnom nespremnošću Rusije. Stoga je lajt-motiv u držanju Rusije u aneksionoj krizi bio strah od rata. Rusija je bila vojno nespremna. Predsjednik vlade Stolipin govorio je srpskom poslaniku u Petrogradu: “Rusija je nespremna za rat zbog nedavnih spoljnih i unutrašnjih nedaća, japanskog rata i revolucije”.77 Vojnu i političku nemoć Rusije konstatirao je također, u martu 1909. za ruskog ratnog ministra imenovani dotadašnji načelnik generalštaba, Suhomlinov. On je bio mišljenja da je Rusija zbog posljedica rusko-japa nskog rata bila paralizirana. Po njemu, “kriza na Balkanu je rusku političku 78 Stogaujetako bespomoćnost vojne jasnom svijetlu su svakom patriotiusljed zasuzile oči”.slabosti ruska vlada od samogoznačila, početka da krize nastojala izbjeći oružani sukob. Već 5.X 1908. ministar Izvoljski je izjavio srpskom poslaniku u Parizu,M. Vesniću: “Vi, Srbi, ne možete jošraditi na tome da oružanom snagom istisnete Austro-Ugarsku iz Bosne i Hercegovine. Mi, Rusi, ne možemo ponovo zbog ovih provincija voditi rat s Austro-Ugarskom. Razumljivo, ja nisam priznao da mi sada nismo sposobni da vodimo rat, a ipak, to je glavni razlog zašto ga ne želimo”.79 __________________________________________________
74/ Liszkowski Uwe, Zwischen Liberalismus und Imperialismus. Die zaristische Aussenpolitik vor dem Ersten Weltkrieg im Urteil Miljukovs und der Kadettenpartei 1905-1914, Stuttgart, 1974, 119; Ferenczi C., Aussenpolitik ..., 189. 75/ Liszkowski U., Zwischen Liberalismus und Imperialismus ..., 120. 76/ Ferenczi C., Aussenpolitik ..., 189. 77/ Popović Dimitrije, Borba za narodno ujedinjenje1908-1918, Beograd 1927.,29. 78/ Suchomlinov W. A., Erinnerungen, Berlin 1924., 223. 79/ Boghitschewisch M., Die auswärtige Politik ..., I, br. 6.
123
Ministar Izvoljski je morao voditi politiku koja će biti usmjerena na to da umiri srpsko javno mnjenje. Tako, već 9.X 1908. njemački otpravnik poslova iz Petrograda javlja u Berlin, “da je ruska vlada savjetovala Srbiji da se uzdrži od svakog nepromišljenog koraka”.80 Također je i 29.X ministar Izvoljski u Petrogradu prenio Nikoli Pašiću poruku da “Srbija mora ostati mirna, i ne smije ništa učiniti što bi izazvalo Austro-Ugarsku, i time joj dalo povod da uništi Srbiju. Rusija još nije gotova s pripremama i ne može voditi rat”. 81 Ministar Izvoljski je istakao da će ruska vlada podržati zahtjev za teritorijalnim kompenzacijama u korist Srbije i Crne Gore.82 Među ruskim političkim strankama bila je raširena ideja o obrazovanju balkanskog saveza između Srbije, Crne Gore, Bugarske i Turske, koji će spriječiti daljnju političku i ekonomsku ekspanziju Centralnih sila. Na sjednici Dume, 25.XII 1908., ministar Izvoljski je predložio već više puta modicirani program ruske vlade za rješenje bosanskohercegovačkog pitanja. Izvoljski je naglasio da “najnovije političke promjene na Balkanu nameću potrebu revizije Berlinskog ugovora, kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori, te obrazovanje balkanskog saveza između Srbije, Crne Gore, Turske i Bugarske, koji će voditi
__________________________________________________
80/ Gr. Pol, br. 9094. 81/ Boghitschewisch M., Die auswärtige Politik ..., I, br. 24. 82/ Ruska vlada pružila je Srbiji moralnu podršku, upozorivši jena razboritost i nužnost održanja mira. Raspoloženje ruskog javnog mnijenja došlo je do izraza i u telegramu predsjednika Dume Homjakova upućenom predsjedniku srpske skupštine u kome je istaknuto da “samo mirno rješenje međunarodnih pitanja može osigurati slavenstvu najbolju budućnost”. Petrogradski listovi računali su sa sljedećim razvojem prilika: direktan konikt s Austrijom je izbjegnut, aneksija neće biti priznata i ruski prestiž na Balkanu ostaje nedirnut. Time bi u Rusiji bili svi zadovoljni iz dva razloga: prvo, zbog pobjede javnog mnijenja i drugo, zbog otvorene mogućnosti da kroz izvjesno vrijeme Rusija postane vojna sila koja će se ponovo jače zauzeti u korist slavenstva. Sukob s Monarhijom bio je mnogo ranije predviđen. U zimu 1869/1870. ruski publicist Nikolaj Jakovljevič Danilevski je u seriji članaka pod naslovom “Rusija i Balkan” u časopsu “Zarja” najavio “propast dekadentne Evrope čije vođstvo će preuzeti moralno moćnija Rusija.” Danilevski je smatrao Balkan za prostor historijski zadat velikim silama. Tu su Osmanlije sačuvale južne Slavene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad ponovo spasila od Osmanskog Carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i time su obje sile izgubile smisao daljeg postojanja. Danilevski je već tada označio geografsku kartu koja se 1919. ostvarila: češko-moravsko -slovačka država, kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunjska i mađarska država. Njegov rukopis je u Rusiji bio koncept za praktičnu politiku i smatran je “političkom Biblijom sa deset zapovjedi carske spoljne politike” (Helmut Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien München Zürich 1976., 74.).
124
računa o nacionalnoj i privrednoj samostalnosti ovih država”. 83 Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine objavljena je u Beogradu 2.X. U vanrednom broju list “Politika” je u članku “Bugarska kraljevina - aneksija Bosne” obavijestio beogradsku javnost o predstojećem koraku austrougarske vlade. Istog dana, održan je u Beogradu prvi protestni miting, koji je ujedno značio uvod u čitavu seriju mitinga i demonstracija, koji su se održali narednih dana.84 Vodeći političari svih stranaka, kao i štampa zahtijevali su od ministra __________________________________________________
83/ Ferenczi C., Aussenpolitik ..., 189. Vođa kadetske stranke Miljukov zahtijevao je obrazovanje balkanskog saveza još na partijskoj konferenciji 21.X 1908. Međutim, početkom 1909. smatrao je ideju balkanskog saveza nerealnom. Na jednoj strani makedonski albanski i problem nisu bili riješeni, a s druge strane postojale su šanse da Bugarska uz pomoć Austro-Ugarske ostvari velikobugarsku ideju (Liszkowski U., Zwischen Liberalismus und Imperialismus..., 129). Nakon istupa ministra Izvoljskog u Dumi, početkom 1909. u ruskoj štampi se mnogo polemiziralo o balkanskom savezu. Spoljnopolitički komentator lista “Ruskaja Mysl”, moskovski profesor S. A. Kotljarevskij, i pristalica liberalnog neoslavizma A. Stahović davali su balkanskom savezu jako antiaustrijsko obilježje. Nužnost stvaranja balkanskog saveza zasnivali su oni na tome da su balkanske zemlje same slabe da bi sačuvale ekonomsku i političku nezavisnost pred njemačkim “prodorom na istok”. Zato, balkanske ze mlje moraju računati na Rusiju i njene saveznice. Balkanski savez je za njih u prvoj liniji instrument za provođenje ruske politike.(Isto, 127-128.). Za razliku od njih, L. F. Panteleev je polazio od interesa balkanskih zemalja. Za njega, balkanski savez nije predstavljao “sanitarni kordon” protiv njemačkog “Drang nach Osten”, već je u njemu vidio emancipaciju ovih država od ruskog tutorstva, smatrajući da balkanske države treba pustiti da vode nezavisnu politiku. (Ibidem, 129). 84/ Miličević Jovan, Javnost Beograda prema aneksiji Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svjetski rat, Beograd 1967., 553554. Njemački otpravnik poslova u Beogradu izvještavao je von Bülowa 6.X: “Die bulgarische Selbstandigkeitserklärung hat hier in Belgrad sowie in ganz Serbien grosse Aufregung hervorgerufen. Weniger aus Animosität gegen Bulgarien, als vielmehr aus Befürchtung vor den Konsequenzen die dieser Schritt für das Schicksal von Bosnien und Herzegowina mit sich bringen könnte. Das wort “Annexion” wirkt wie ein rotes Tuch auf die Serben, die es mit ihrer Ehre Unvereinbar erklären, dass diese Teritorien mit rein serbischer Bevölkerung von einer fremden Macht annektiert werden könnten. Es wird behauptet, dass die Erregung sich wieder legen würde, wenn bei einer Umgestaltung des Verhältni sses der Provinzen zuÖsterreich-Ungarn nur das Wort “Annexion” vermieden wurde ...”. “Einstweillen gehen die Wogen der Erregung noch hoch, und das Volk wird durch Extrablättern sowie durch Volksversammlungen in seiner Ansicht Bestärkt, die bosnische Frage als eine Nationalfrage anzusehen, und dazu angefeuert, im Falle einer österreichischen Annexion der Provinzen wie ein Mann sich zu erheben und Österreich den Krieg zu erklaren”(Gr. Pol, 26, 1, 9090). Istovremeno sekretar austrougarske delegacije u Beogradu izvještavao je u Beč: “Volksbewegung rechnet, dass durch Krieg späteres Eingreifen der Mächte zu Gunsten Serbiens ermöglicht wird und Situation für Serbien durch Geschlagen werden nicht ungünstiger werden als durch will, Zulassung von Annexion. Obnicht Volksbewegung niedergehalten werden kann, obkann, es Regierung lässt sicht derzeit noch beurteilen Minister des Aussern nach übereinstimmenden Schilderungen ist vöollig niedergebrochen
125
Milovanovića energično zauzimanje za srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Tri osnovne misli dominirale su u srpskoj javnosti: aneksija je uperena protiv Srbije, čije se zaokruženje steže i priprema spuštanje na Kosovo; aneksija će ubrzoati proces denacionalizacije u Bosni i Hercegovini, i zauvijek ih otrgnuti od Srbije; ona će izazvati ustanak u Bosni i Hercegovini što će prisiliti Srbiju na intervenciju.85 U razgovoru s njemačkim ambasadorom u Carigradu srpski poslanik J. Nenadović je istakao: “Aneksija Bosne i Hercegovine je smrt za Srbiju. Ona je pretača aneksije Srbije od strane Austro-Ugarske ili Bugarske, s kojom je bečka vlada sarađivala da bi nas uništila. Ali, mi smo već mobilizirali, i prolit ćemo i posljednju kap krvi, da bi spasili našu zemlju, ili ćemo časno podleći ... Mi smo mali i slabi, ali smo revolucionarni”.86 Utjecajni srpski političar B. Marković je smatrao da aneksijom Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska nije utolila svoju glad, i u izgledu je da će prodirati dalje prema jugoistoku. “Ako je Srbija sa tri strane opkoljena od Austro-Ugarske”, smatrao je Marković, “tada je njeno uključenje u monarhiju samo pitanje vremena”.87 Austrougarski korak doživljen je u Srbiji više kao udarac protiv nje same, nego protiv Turske. Smatralo se da austrougarske želje za osvajanjem imaju za cilj da Srbiji odsijeku “životni prostor”, aneksija je viđena kao daljnji korak za prodor Austrije na Balkan, i ekonomsko i političko potčinjavanje Srbije.88 Takve pomisli pojačale su aktivnosti u Srbiji. Za svaki slučaj, vlada je pozvala u vojsku prvi poziv, a skupština je odobrila ratnom ministru 16,000.000 89
dinara za vojne pripreme. na diplomatskom planu Srbija je ispoljila veliku aktivnost. Već 7.X vlada je Iuputila silama potpisnicama Berlinskog ugovora notu, protestirajući najenergičnije zbog aneksije Bosne i Hercegovine, tražeći “povratak u pređašnje stanje ili odgovarajuću naknadu za Srbiju i Crnu Goru, koja bi obezbjeđivala nezavisan državni život Srbije i opstanak srpskog naroda bar u onakvoj mjeri kako mu je to zajamčio Berlinski ugovor.”90 __________________________________________________
und nicht mehr Herr seiner “Nerven”, ((UAP, I, br. 147.). O odjeku aneksije Bosne i Hercegovine u Beogradu, kao i o stavu srpske vlade prema aneksiji vidi :Ducce Alessandro, La crisi Bosniaca del 1908, Milano 1977., 328-335. Kao odjek beogradskih manifestacija došlo je u gotovo svim gradovima Srbije do sličnih masovnih istupa. U Sm ederevu, na mitingu je uzelo učešća gotovo 5.000 ljudi. U Šapcu narod je htio da ubije tamošnjeg austrougarskog vicekonzula (Miličević J., Javnost Beograda ..., 556.). 85/ Đorđević Dimitrije, Carinski rat Austro-Ugarske i Srbije 1906-1911, Beograd 1962., 530. 86/ Gr. Pol, 26, 1, br. 9.095, Izvještaj njemačkog ambasadora Marschalla, 9. X 1908. 87/ Markowitsch B., Die serbische Auffasung der bosnische Frage, Berlin 1908., 13. 88/ Boghitschewisch M., Die auswartige Politik ..., I, br. 6. 89/ Nintschitch M., La crise bosniaque ..., 380-381. 90/ Gr. Pol, 26, 1, 9.091.
126
U Beču su odbili da prime notu srpske vlade. Po nalogu ministra Aehrenthala prvi načelnik ministarstva spoljnih poslova izjavio je srpskom poslaniku Simiću da neće primiti notu jer “Srbija nema nikakve pravne osnove za takav protest”.91 Na to, srpski poslanik je samo pročitao notu. Također je srpski otpravnik poslova u Berlinu predao8.X notu njemačkom državnom sekretaru von Schönu, koji je izjavio da prema njegovim pogledima austrougarski korak ne predstavlja materijalnu povredu Berlinskog ugovora, pa on stoga može “samo savjetovati na mirno i korektno držanje, i osobno odvratiti od svakog zveckanja sabljom nasuprot Austro-Ugarske.”92 Srpski političari odlaze u inozemstvo da tamo potraže podršku za svoje zahtjeve i da se obavijeste o raspoloženju velikih sila. Ministar Milovanović putuje u Berlin, London, Pariz i Rim; Nikola Pašić i prestolonasljednik Đorđe u Petrograd, a Stojan Novaković u Carigrad. U Berlinu, ministar Milovanović je posjetio državnog sekretara von Sch(na i izložio mu želje Srbije za dobivanjem jednog pojasa Bosne i Hercegovine, čime bi se obarazovala veza između Crne Gore i Srbije i time bio otvoren put na Jadransko more, ističući da bi time bili stvoreni temelji za prijateljske odnose s Austro-Ugarskom. Međutim, von Schön je rekao ministru Milovanoviću da on “u ovom pitanju ne može prihvatiti posredničku ulogu”.93 Ministar Milovanović se u Berlinu susreo i sa ruskim ministrom Izvoljskim. Poslije dugog ubjeđivanja, uspio je da od njega dobije obećanje da će Rusija podržati zahtjev Srbije za teritorijalnim kompenzacijama, sve dok 94
joj Engleska i Francuska budu u tome pružale Milovanović je iz Berlina otputovao u London. U razgovoru, koji jepodršku. vođen u Londonu, engleski ministar E. Grey je izrazio svoje simpatije za zahtjeve Srbije, obećavajući podršku Engleske samo dotle dok ona ne napusti miran put. Također su E. Grej i Ch. Harding obećali ministru Milovanoviću da će podržati zahtjeve Srbije za teritorijalnim kompenzacijama tako dugo dok ih se bude držala i Rusija.95 U Parizu, ministar Milovanović je mogao konstatirati da će Francuska odigrati ulogu posrednika, u korist Austro-Ugarske. Takvo držanje Francuska je imala s jedne strane zbog njene kolonijalne politike, s druge strane obzirom ______________________________________ 91/ (UAP, I, br. 180. 92/ Gr. Pol, 26, 1, 9.091. Prvih dana nakon proglašenja aneksije raspoloženje u Srbiji prema Njemačkoj je bilo još prijateljsko, pred njemačkim konzulatom čuli su se pozdravi upućeni Njemačkoj; u srpskoj javnosti se vjerovalo da se ona neće solidarirati s Austro-Ugarskom zbog aneksije. (Vidi: Lončarević Dušan, Jugoslaviens Entstehung, Wien 1929., 247.). 93/ Gr. Pol, 26, 1, br. 9.100. 94/ Ibidem, br. 9101, 9.102. 95/ Boghitschewitsch M., M., Die auswärtige Politik ..., br. 26.
127
na njeno prijateljsko držanje prema Austro-Ugarskom, čime bi se najvažniji neprijatelj Francuske - Njemačka, oslabila. Osim toga, Francuska je vidjela unaprijed da u slučaju rata ona mora biti isključena i zato je u cijeloj stvari trebala Rusiji ostaviti slobodne ruke.96 U Rimu, ministar Milovanović je dobio uvjerenje da je Italija s AustroUgarskom i Njemačkom samo u formalnom savezu, i da neće biti teško angažirati javno mišljenje i pridobiti zvanične krugove da podrže Srbiju. Milovanović je mogao konstatirati da u talijanskom narodu postoji tradicionalna netrpeljivost prema Austriji i da je u pitanju balkanske politike Italija složna s Rusijom.97 U specijalnoj misijiu Petrogradusu boraviliNikola Pašići pretstolonasljednik princ Đorđe. U razgovoru s Pašićem vođenim 29.X 1908. Izvoljski je istakao da Rusija nije ispustila iz vida odredbe o teritorijalnim kompenzacijama u korist Srbije, ali se ona mora prvo zadovoljiti s ostvarljivim dijelovima (pitanje željeznice, dunavske konvencije, ukidanje člana 29. Berlinskog ugovora), a ostalo prepustiti budućnosti. On je savjetovao Pašiću da se izbjegnu provokacije Austro-Ugarske, jer “ono što se događalo 1875. i 1876. ne može se dans ponoviti”. Pašić je istakao da se srpski narod u Srbiji i Crnoj Gori nikada nije mogao suzdržati da ne pomogne braći. “Srpski narod će oboriti vladu koja mu stoji na putu, i ići će dalje ako se njen vladar suzdrži da pomogne braći. Radi li se io egzistenciji časti i dostojanstvu”, isticao je Pašić, “sve se stavlja na kocku”.98 Ruski car je 30.X savjetovao i srpskom pretstolonasljedniku mir i uzdržanost, i obećao da će Rusija učiniti sve što je moguće za srpski narod, ali da rat trenutno ne može voditi. Također car ponovio svoj stav i Pašiću, 11.XI 1908., ističući da direktiva za Srbijuje mora glasiti: vojna priprema i čekanje, 99 jer bosanskohercegovačko pitanje može biti riješeno samo ratom”. Krajem oktobra 1908. Miroslav Spalajković, načelnik u ministarstvu spoljnih poslova Srbije sačinio je referat o potrebi da se zaključi vojna konvencija između Srbije i Turske, koja je trebala biti osnova za stvaranje balkanskog saveza kome bi pristupile i Bugarska i Grčka. U tom cilju je u Carigrad došao radi pregovora s Turskom specijalni delegat Stojan Novaković. I pored izražene solidarnosti za Srbiju, ministar Tek-paša je izjavio ministru Novakoviću da je Turska trenutno zaokupljena vlastitim pitanjima. Ona je željela najprije da regulira svoje odnose s Bugarskom, a nakon toga zahtijevati autonomiju za Bosnu i __________________________________________________
96/ Lončarević D., Jugoslaviens Entstehung ..., 254. 97/ Isto, 255. 98/ Goos Roderich, Das österreichisch-serbische Probleme bis zur Kreigserklärung ÖsterreichUngarns an Serbien, 28. Juli 1914, Die Vorgeschihte des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930., 86. 99/ Boghitschewitsch M., Die auswärtige Politik ..., br. 31.
128
Hercegovinu.100 Da bi Srbiju držali uz sebe, mladoturci su nastojali na ofanzivnodefanzivnoj konvenciji, koja je trebala biti ponuđena i Crnoj Gori. Mladoturci su održavali veze sa Srbijom, jer su željeli time Austro-ugarsku prisiliti na svoje uslove, a Srbija se nadala da će Turska pristati na savez s njom. Na toj osnovi se razvila značajna djelatnost.101 U toku oktobra širom Srbije održavani su mitinzi, ulične demonstarcije i protestni sastanci. Austrougarski poslanik grof Forgach javljao je u Beč 27.X da “cijela zemlja liči na ludnicu i svi su spremni da umru”.102 Beogradska javnost bila je borbeno raspoložena, posebno njen omladinski dio. To se moglo vidjeti naročito po akciji prijavljivanja i pripremanje dobrovoljaca za predviđeni rat protiv Austro-Ugarske.103 Kad je pokret za upisivanje dobrovoljaca uzeo maha, pristupilo se stvaranju opće organizacije, koja bi rukovodila akcijama u vezi s borbom protiv ane ksije. Tako je još 9.X u Beogradu stvorena Narodna odbrana, u čiju upravu je ušlo više građana, generala, univerzitetskih profesora, novinara i predstavnika svih građanskih političkih stranaka. U unutrašnjosti zemlje izabrani su mjesni odbori Narodne odbrane. Na prvoj sjednici glavnog odbora bio je donijet i program rada. Narodna odbrana je imala uspjeha u pripremanju i održavanju dobrovoljačkih četa, sve do kraja marta 1909., kada su one raspuštene.104 Aneksiona kriza se u Srbiji manifestirala i u ekonomskom vidu. Očekujući invaziju austrougarskoh trupa vlada je preselila svoju arhivu u Niš, gdje su i Narodna banka berzama, i Uprava gdje monopola prebacili svoje trezore. papira Kriza se odrazila i na evropskim su padali kursevi balkanskih i počela se javljati oskudica novca. Usljed toga, banke koje su imale uložene kapitale na Balkanu požurile su da ostvare svoja potraživanja, pojačavajući pritisak na __________________________________________________
100/ Mikić Đ., Austro-Ugarska ..., 120. Uporedi: Gr. Pol, 26, 1, br. 9.104. 101/ Mikić Đ, Austro-Ugarska ..., 121. 102/ ÖUAP, I, br. 418. 103/ O stavu srpskih društvenih slojeva prema aneksiji, izvještavao je belgijski poslanik iz Beograda: “Srpski seljak, uopće konzervativan element, zaokupljen je mislima da borba za slobodu neće imati kraj toliko dugo dok se njegova krvna braća nalaze pod stranim gospodarom. Rat mu se čini neodložnim. U intelektualnim krugovima “apel na oružje” viđen je kao jedino sredstvo za otklanjanje austrougarskog okruženja i za ostvarenje velikosrpske otadžbine. Trgovci ostaju isključeni, u najvećoj mjeri su miroljubivi, i zbog lošeg poslovanja obeshrabreni, traže vanredne mjere kao jedino sredstvo da se zemlja izvuće iz čorsokaka”, (Die belgische Dokumente zur Vorgeschichte des Weltkrieges, Bd I, Berlin 1928,Izvještaj iz Beograda 27.XI, br. 28.).Davidović M. Ljuba, Narodna Odbrana, 104/ Miličević J., Javnost Beograda ..., 561-562; Vidi: u: “Die Kriegsschuldfrage, V, Berlin 1927., 192-225.
129
nansije balkanskih zemalja.105 Uporedo s diplomatskim pritiskom, Austro-Ugarska je nametnula Srbiji vojnu blokadu. Već 22.X austrougarska vlada je zabranila tranzit za Srbiju oružja, municije, ratnog materijala uopšte, konja i stoke iz obadijela Monarhije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Zabrana tranzita ratnog materijala dovela je Srbiju u neugodan položaj. Srpska vlada je bila prinuđena da promijeni pravac dovoza, upućujući oružje na Solun.106 U novembru i decembru 1908. odnosi Austro-Ugarske i Srbije su se još više zaoštrili, i pritisak austrougarske vlade je sve više rastao. Bečka i peštanska štampa preuveličavala je značaj vojnih mjera u Srbiji, upućujući joj prijetnje.U noti upućenoj velikim silama od 6.XI bečka vlada je ukazivala na vojne pripreme u Srbiji, naglašavajući da one ugrožavaju sigurnost Monarhije. To je trebalo da opravda mobilizacione mjere koje je ona sama poduzela. 107 Austrougarske trupe koncentrirane su na granici prema Srbiji i Crnoj Gori, i stalno su popunjavane novim jedinicama.108 U Beogradu se 25.XII 1908. sastala Narodna skupština i zasjedala do 1. I 1909.109 Na toj tajnoj sjednici, na osnovu rezultata provedenih diplomatskih akcija, formulirani su zahtjevi Srbije. Na sjednici 25.XII 1908. govorio je samo ministar Milovanović. U dvosatnom govoru, izlagao je on o aneksionom pitanju. “Aneksija Bosne i Hercegovine”, smatrao je Milovanović, “biće osuđena s dva stanovišta. Ona je s jedne strane pogodila suverenitet sultana, s druge strane Evropu, odnosno potpisnice Berlinskog ugovora. O bilo kakvim zahtjevima inacionalnost, pravima za Srbiju ne može bitinikakvu govora.ulogu. U međunarodnom pozitivnom pravuda na žalost, ne igra Stoga je obaveza srpske vlade aneksiju Bosne i Hercegovine predstavi kao neposrednu opasnost za politički život i egzistenciju Srbije. Nužno je da se aneksija, kao srpsko pitanje u ovoj boji iznese pred evropski forum. Kada programsko pitanje bude prihvaćeno, srpsko pitanje se može, prema potrebi, širiti ili mijenjati”.110 __________________________________________________
105/ Đor|ević D., Carinski rat ..., 532. Vidi i, Pavičević B., Rusija i aneksiona kriza ..., br. 404. 106/ Đorđević D., Carinski rat ..., 536. 107/ Nintchitch M., La crise bosniaque ..., II, 46. 108/ Do marta 1909. u Bosnu i Hercegovinu je bilo upućeno 29. bataljona regularnih jedinica, jedan konjički eskadron i 30.000 rezervista (Regele Oscar, Feldmarschall Conrad. Auftrag und Erfüllung 1906-1918, Wien 1955., 56; Vinogradov K. B., Bosnijskij krisis ..., 124). 109/ Dokumenta o ovom važnom sastanku, koja su bila u vidu privatnih bilješki, prikupio je bivši sekretar skupštine i radikalski poslanik Marinko Stanojević i nakon rata objavio u beogradskom listu “Vrijeme”. 110/ Lončarević D., Jugoslaviens Entstehung ..., 253.
130
Ministar Milovanović je ocijenio da je trenutno spoljna politika Srbije u pitanju aneksije u mnogo boljem položaju nego što je to bila kod njenog provođenja. Milovanović je istakao da zahtjev Srbije za autonomijom Bosne i Hercegovine ne isključuje u potpunosti kompenzacije. “Evropa morau interesu evropskog mira odvratiti Austro-Ugarsku od Balkana. Austro-Ugarska na Balkanu je isto kao i rat u Evropi”111, konstatirao je Milovanović. Na kraju, on je podnio saopćenje o aktivnostima srpskih misijama u inozemstvu. Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine nije iznenadila crnogorskog kneza Nikolu. O namjerama Austro-Ugarske da će 7.X proglasiti aneksiju, njega je 5.X obavijestio ruski poslanik.112 Aneksija je u Crnoj Gori izazvala veliko ogorčenje, koje se ispoljilo u demonstracijama i manifestacijama. Već 7.X na Cetinju su otpočele demonstracije, a zatim je održan protestni miting na kome je donesena rezolucija kojom se učesnici izražavali spremnost da brane interese srpskog naroda, a od vlade zahtijevali obnovu diplomatskih odnosa sa Srbijom.113 Crnogorska Narodna skupština sazvana je u vanredni saziv 12.X, i nakon rasprave o aneksiji na tajnoj sjednici, 13.X je usvojila rezoluciju: ”Crnogorska Narodna Skupština kao predstavništvo cijelog srpskog naroda u Crnoj Gori konstatuje: - da je aneksijom Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska monarhija u suštini povrijedila Berlinski Ugovor, - da je tijem činom nanesen smrtni udarac interesima cjelokupnog Srpskog Naroda ...” Dalje jei da u rezoluciji istaknuto izjavljuje da je aneksijom pogaženonarod “načelo narodnosti” Narodna Skupština da je crnogorski spreman podnijeti sve žrtve “kad gospodar za odbranu Srpstva i za čast Otadžbine na to pozove”.114 Narodna Skupština Crne Gore i Narodna Skupština Srbije razmijenile su pozdravne telegrame, a diplomatski odnosi između Srbije i Cr ne Gore su ponovo uspostavljeni. Nakon proglašenja aneksije, srpska vlada je poslala na Cetinje poslanika Jovana Jovanovića kojem je stavljeno u dužnost da crnogorskoj vladi saopći stav srpske vlade u pitanju aneksije, i da se upozna s njenim gledištima. Srpska vlada je izradila prijedlog kompenzacija koje je trebalo dati Srbiji i Crnoj Gori u slučaju priznanja aneksije. Prema tom prijedlogu, Austro-Ugarska je trebala narodu Bosne i Hercegovine zajamčiti __________________________________________________
111/ Ibidem, 254. 112/ Jovanović Radoman, Crna Gora i istočna Hercegovina za vrijeme aneksione krize (19081909), u : Jugoslovenski narod pred prvi svetski rat, Beograd 1967., 289. 113/ Ibidem, 290. Odnosi Crne Gore i Srbije bili su prekinuti nakon tzv. “bombaške afere”. 114/ Rakočević Novica, Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903-1918, Cetinje 1981., 178.
131
javna i politička prava u istoj mjeri u kojoj to imaju ostali austrougarski državljani, unutrašnju autonomiju s općim zemaljskim saborom, slobodan razvoj privrede i kulture, aposebno organiziranje crkve i škole. Austro-Ugarska je trebala povući svoje garnizone iz Novopazarskog Sandžaka, i odreći se prava koja joj na Sandžak daje član 25. Berlinskog ugovora, izjavljujući da se ne protivi nikakvom aranžmanu koji bi se u pogledu njega utvrdio između Turske, Srbije i Crne Gore. Srbija i Crna Gora su, po tom prijedlogu, trebale podijeliti Sandžak na jednake dijelove, i tražiti od Austro-Ugarske ispravak granica u njihovu korist, prvenstveno duž sjeverne granice Sandžaka, tako da on bude odvojen od bosanskohercegovačke teritorije i da one time dođu do zajedničke granice. Ispravka granice trebala je da potvrdi denitivno odricanje Austro-Ugarske na Sandžak, i na dalje prodiranje na Balkan. U prijedlogu su također bili sadržani zahtjevi da se Austro-Ugarska treba odreći svih prava koja joj daje član 29. Berlinskog ugovora na barsko pristanište i crnogorsko primorje, kao i svih pretenzija u pogledu crnogorskih željeznica.115 Crnogorska vlada prihvatila je prijedloge Srbije, izražavajuči rezervu samoprema traženju proširenja u Novopazarskom Sandžaku, plašeći se da bi to još više zaoštrilo odnose s Austro-Ugarskom i Turskom. Knez Nikola je prihvatio prijedloge Srbije, i zatražio je sklapanje vojne konvencije. Utu svrhu u Beograd je upućen brigadir Janko Vukotić. Na osnovu razmijenjenih pisama između crnogorske i srpske vlade 0d 9. i 16.X, uBeogradu je 24.X sklopljen sporazum između Srbije i Crne Gore. Sporazum je u ime crnogorske vlade potpisao brigadir Vukotić, adausuime srpske njenGora predsjednik Petarsložne Velimirović. sporazumu Srbija i Crna u potpunosti u ocjeniUsituacije kojaseje isticalo nastala aneksijom Bosne i Hercegovine, te da je aneksija nanijela “teške povrede” interesima srpskog naroda i ugrozila razvitak i samostalnost Srbije i CrneGore. Dalje je konstatirano da jepostignuta potpuna saglasnost za zaštitu zajedničkih 116 interesa i da će. ako se ukaže potreba, interese braniti i oružjem. __________________________________________________
115/ Ibidem, 179. Zahtjev o teritorijalnoj vezi Srbije i Crne Gore temeljio se na projektu predsjednika Srpske akademije nauka dr Jovana Cvijića, razrađenom u njegovom djelu “Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem”. U osnovi ovog projekta nalazilo se ustupanje jednog pojasa na području Bosne i Hercegovine od ukupno 10.519,8 km2. Ovako projektirana državna granica između Srbije i Crne Gore s jedne i Bosne i Hercegovine s druge strane, išla je gotovo direktnim južnim pravcem od Brčkog do jugoistočno od Dubrovnika. Prosječno 30 kilometara široka zona imala je 317.717 stanovnika i u njoj su se nalazila mjesta Brčko, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Rogatica, Višegrad, Čajniče, Gacko, Bileća, Trebinje i Nevesinje. U projektu je bilo predviđeno i reguliranje obalskog pojasa Spiča. (J. Cvijić, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem, Beograd 1908, 49-50). 116/ Nintchitch M., La crisi bosniaque ..., II, 83-84.
132
Nakon sklapanja sporazuma sa Srbijom, crnogorska vlada je uputila u Carigrad u posebnu misiju Janka Vukotića, s namjerom da se zaključi vojna konvencija između Srbije, Crne Gore i Turske. Vukotićevi razgovori s mladoturci imali su u početku dobar utisak. Na Vukotićev prijedlog Crna Gora je odlikovala nekoliko turskih ocira, a u pograničnim krajevima došlo je do prijateljskih susreta s turskim ocirima.117 U daljem toku krize, Srbija je u diplomatskim akcijama istupala i u ime Crne Gore, kako je i bilo predviđeno sporazumom. Proglašenje nezavisnosti Bugarske i aneksije Bosne i Hercegovine bili su grčkoj signal za priključenje Krete. U Ateni se mislilo da se Turska, zbog unutrašnjih i spoljnih teškoća neće suprotstaviti ujedinjenju Krete s Grčkom, i ako velike sile priznaju akcije Austro-Ugarske i Bugarske tada će priznati i Grčkoj. Međutim, takva očekivanja se nisu ostvarila. Kretsko pitanje još nije došlo na dnevni red.118 Aneksija Bosne i Hercegovine i objavanezavisnosti Bugarske izazvala je u Rumuniji dubok utisak. U toku oktobra i novembra1908. u Bukureštu i drugim mjestima organizirani su skupovi posvećeni zbivanjima naBalkanu. Rumunsko građanstvo i intelektualci su tražili da se vlada još jače založi za očuvanje nacionalnih interesa.119 Za vrijeme aneksione krize Rumunija je zadržala dobre odnose s Austro-Ugarskoj. Predsjednik vlade Jan Bratijanu izjavio je 1908. da bi u slučaju sukoba izmeđiu Austro-Ugarske i Srbije Rumunija objavila rat Srbiji.120 Istovremeno, rumunski kralj Karol je izjavljivao: “Mi nemamo nikakvih interesa da zauzmemo čvrst stav ili se umješamo. Politika 121 Rumunski čekanja je upravo na Balkanu, gdje uvijek neko drugi dolazi, bez sumnje vrlo preporučiva i zdrava”. nacionalisti su imali drukčiji stav prema aktualnim političkim zbivanjima. Oni su se nadali da će Rusija vratiti Rumuniji Besarabiji i time zauvijek učiniti Rumune prijateljima. To je za bukureštanske političare označeno kao kompenzacija prvog reda. Savez između Rusije, Rumunije, Srbije i Crne Gore je, kako se mislilo u Bukureštu, bio idealan cilj tih nastojanja.122 Prvi korak za riješenje krize preuzeo je ministar Izvoljski za vrijeme svog boravka u Engleskoj. Najbolji put za riješenje krize
____________________________
117/ Martinović Niko, Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967., 504. 118/ SosnoskyTheodor, DieBalkanpolitikÖsterreich-Ungarns seit 1866., Bd. II, Stuttgart, 195. 119/ Križek J., Annexion ..., 183. 120/ Winogradow K. K. - Pissarew J.A., Die Internationale Lage der österreichisch-ungarischen, Monarchie in den Jahren 1900 bis 1918, u: Österreich-Ungarn in der Weltpolitik 1900 bis 1918, Berlin (Ost), 19. 121/ Die Balkankrise. Ein Rückblick von D. F. Hoppe, S. Merkur, 24.XI 1908., br. 550. 122/ Hoppe D. F., Politisches aus Bukarest, S. Merkur 12.XI 1908., br. 529.
133
on je vidio u sazivu konferencije, na kojoj su se trebala postaviti pitanja otvorena aneksijom Bosne i Hercegovine i istovremenim proglašenjem nezavisnosti Bugarske. Na sazivu konferencije Izvoljski je želio raditi zajedno s engleskim i francuskom vladom.123 Kada je Izvoljski izložio francuskom ministru Pichonu svoju ideju konferencije, predstavio mu je sliku suđenja Evrope Austro-Ugarskoj: “Dunavska Monarhija biće zbog kršenja ugovornih obaveza ,optuženi dio, a Njemačka, kao briljantni sekundant biće njena jedina potpora, tako da će uloge odigrane u Algesirasu biti zamijenjene.124 Francuska vlada se potpuno slagala s prijedlogom Izvoljskog za održavanje konfer encije. Ministri - Clemanso i Pichon su se izjasnili da ovaj prijedlog bude zajednički podržan od Rusije, Francuske i Engleske, i time učini jak moralni utjecaj u Evropi.125 Ideja o održavanju evropske konferencije je od samog početka bila opterećena nejedinstvenim pogledima velikih sila. Za Francusku u prvom redu su bili njeni interesi u Turskoj i Maroku, i zato je nastojala obezbjediti podršku Austro-Ugarske. Stoga se francuska vlada i izjašnjavala za konferenciju sa unaprijed utvrđenim programom, na koji bi pristala i Austro-Ugarska.126 U Londonu su bili drugih pogleda. Engleska vlada je smatrala da bi bilo potrebno prvo odrediti pitanja koja će se uzeti u razmatranje, jer bi se moglo desiti da se raspravlja i o pitanjima koja nisu bila poželjna za Englesku. Pritom se mislilo na pitanje moreuza, koje bi na konferenciji ugrozilo pozicijeEngleske. Tako se u Londonu mislilo izbjeći konferenciju, i aneksionu krizu riješiti pojedinačnim sporazumima između vlada.127 Političko vodstvo u Beču je zastupalo stanovište da je konferencija moguća samo pod usloviom da ima zadatak registrirati postojeće stanje.Ministar Aerenthal se slagao s pogledima ministra Pichona da konferencija može biti sazvana samo u slučaju prethodnog sporazuma o pitanjima koja će se diskutirati na konferenciji.128 U Berlinu nisu bili oduševljeni idejom o održavanju konferencije. Strahovalo se od zajedničkog mastupa Antante, kojim bi se osudio Aerenthalov “fait accompli”, i ujedno uputile primjedbe Njemačkoj. U pismu njemačkom ambasadoru u Beču od 13.X 1908., von Bülow je istakao da. prema njegovom uvjerenju, do učešća Austro-Ugarske na konferenciji može doći tek pod uslovom da Monarhija prethodno postigne sporazum sa Osmanskim Carstvom __________________________________________________
123/ Gr. Pol, 26, 1, 9.014. 124/ Brit. Dok., V, 1, br. 304. 125/ Ibidem, br. 311. 126/ Aleksić-Pejković Lj., Odnosi Srbije ..., 423. 127/ Bogitschewitsch M., Die auswärtige Politik ..., br. 7. 128/ ÖUAP, I, br. 214.
134
u pogledu Bosne i Hercegovine.129 Ministar E. Grey je 13.X 1908.. saopćio tačke o kojima bi se diskutiralo na konferenciji: - stanje stvoreno aneksijom i proglašenje bugarske nezavisnosti. Iko se ono više ne može izmijeniti, neće se moći priznati bez slaganja sila potpisnica Berlinskog ugovora. - novčana odšteta Bugarske Osmanskom Carstvu - ukidaje odredaba berlinskog ugovora koje se odnose na Makedoniju i Jermeniju, nakon što je Porta tamo proglasila jednakost pred zakonom za sve vjere i rase. - ukidanje kapitulacije nakon što u Osmanskom Carstvu bude uvedeno savremeno državno uređenje. - ukidanje Člana 25. Berlinskog ugovora.130 Međutim, nakon pregovora s ministrom Izvoljskim i francuskim poslanikom u Londonu Kambonom, ministar Grey je 15.X izložio novi program konferencije koji se sastojao iz devet tačaka, na kojoj su trebala biti diskutirana sljedeća pitanja: - pitanje Bugarske, njenog pravnog statusa i nansijskih obaveza s obzirom na Osmansko Carstvo - pitanje Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka; - odredbe člana 25. Berlinskog ugovora koje se odnose na provincije evropskog dijela Osmanskog Carstva - odredba člana 61.stanovništvom; Berlinskog ugovora koji se odnosi na provincije nastanjene jermenskim - odredba člana 29., koje ograničavaju suverena prava Crne Gore; - kompenzacija koje se trebaju dati Srbiji i Crnoj Gori; - sporazuma o reviziji važećih dunavskih pravilnika; - pitanja kapitulacije i stranih poštanskih ureda u Turskoj.131 Ministar Aehrenthal nije prihvatio program konferencije, ističući posebno o tački 7., u kojoj se govori o teritorijalnim kompenzacijama u korist Srbije i Crne Gore ne može biti riječi. Aehrenthal nije prihvatio ni izmjenjeni sastav tačke 7. predložen od francuskog ministra Pichona, a sa kojim su se složili ministri Grey i Izvoljski: “avantages a procurer” Srbije i Crne Gore, jer je i takva interpretacija sadržavala teritorijalne kompenzacije na račun Austro__________________________________________________
129/ Gr. Pol, 26, 1, br.9.033. 130/ Brit. Dok., V, 1, br. 377. 131/ Ibidem, br. 387. Uporedi : Gr. Pol, 26, 1, br. 9.045.
135
Ugarske.132 Tek kasnije, 14.XI 1909. ministar Aerenthal je bio spreman da prihvati konferenciju, ako se postigne raniji dogovor potpisnica Berlinskog ugovora. Također, Član 7. programa konferencije bi trebao biti, po njegovom mišljenju, tako izmijenjen da iza riječi “avantages” stoji “economiques”. O davanju čisto ekonomskih naknada Srbiji i Crnoj Gori, ministar Aehrenthal je želio pregovarati na konferenciji.133 Krajem februara 1909. otklonjeni su austroturski i bugarsko-turski sukob. Austro-Ugarska se neposredno sporazumjela sa Turskom plačajući novčanu odštetu, a Rusija se zauzela za Bugarsku primajući na sebe veći dio obaveza prema Porti. Popuštanje Rusije, nezainteresiranost evropskih sila i sve jaći pritisak Austro-Ugarske na Srbiju vodili su razrješenju krize. Nakon što je Njemačka ultimativnim zahtjevom Petrogradu 22. III 1909. podržala Monarhiju, sile Antante su prihvatile aneksiju. Izjavom velikih sila o ukidanju člana 25. Berlinskog ugovora aneksiona kriza je završena, čime je denitivno priznato proširenje prava suvereniteta cara Franza Josepha na Bosnu i Hercegovinu. Mr Zijad ŠEHIĆ ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE 1908. I EVROPSKA DIPLOMACIJA Zaključak Kriza koja je izbila u jesen 1908. kad je Austro-Ugarska izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine, predstavljala je konačnu prekretnicu u međunarodnom političkom životu. Njen tok i rezultati imali su aktivno, katalizatorsko djelovanje na politički scenarij Evrope do izbijanja Prvog svjetskog rata imajući u vidu suprotnosti Beča i Beograda, višeslojni južnoslavenski kompleks i njime rezultirajuće teškoće habsburške Monarhije. Sadržaj ovog članka prati reagiranja u evropskim političkim centrima izazvana proglašenjem aneksije BiH. 7. X 1908. i stavove nametnute njihovoj diplomatiji koji su trebali da posluže zadovoljenju njihovih višestrukih interesa.
__________________________________________________
132/ Gr. Pol, 26, 1, br. 9.060. 133/ ÖUAP, I, br. 576.
136
Mr Zijad ŠEHIĆ ANEKTION VON BOSNIEN UND DER HERZEGOWINA 1908 UND EUROPKEISCHE DIPLOMATIE Zusammenfassung Die im Herbst 1908 ausgelöste Krise, als die österreichisch - ungarische Monarchie den Anschluß von Bosnien und der Herzegowina durchführte, stellte endlich den Wendepunkt im internationalen politischen Leben dar. Ihr Verlauf und die Resultate übten aktiv, katalysatorische Einwirkung auf das politische Szenarium Europas bis zum Ausbruch des ersten Weltkrieges aus, mit Rücksicht auf die Gegensätze zwischen Wien und Belgrad, das mehrschichtge südslavische Komplex und daraus resultierende Schwierigkeiten der Habsburger Monarchie. Der Inhalt dieses Artikels befolgt, durch die Verkündigung der Anektion von BiH am 07. 10. 1908 hervorgerufenes Reagieren in den europäischen politischen Zentren, und die ihrer Diplomatie aufgedrängten Stellungnahmen, die der Zufriedenstellung ihrer mehrfältigen Interessen dienen sollten.
137
138
Zlatko HADŽIOMEROVIĆ
IZ MOSTARSKE PROŠLOSTI (17. I 18. STOLJEĆE) O datumu postanka Mostara nema podataka. Historičari su saglasni da se njegov postanak treba vezati za polovinu XV stoljeća. Poslije likvidacije bosanskog kraljevstva (1463), te zaposjedanja važnijih gradova u Bosni, jedan dio njihove vojske uputi se u Hercegovinu, da i nju, kao sastavni dio kraljevstva bosanskog, zaposjedne i priključi svojoj državi. Ta se vojska pod vodstvom Mahmud-bega Anđelovića spusti dolinom podi Blagaj (prijestolnica hercega Stjepana(1466) Vukčića), gdje izmeđuNeretve, Mahmuda hercega Stjepana bude utanačen sporazum. Po tom sporazumu herceg se odriče vlasti nad sjevernim i sjeveroistočnim stranama Hercegovine u korist Osmanlija (uključujući i mostarsku kotlinu s njenim selima i zaseocima). Mostar je više od četrdeset godina bio u sastavu Blagajskog kadiluka (uzrečica “Šeher Blagaj, a kasaba Mostar”). Sve do pada Mostara u turske ruke, on je bio obično hercegovačko seoce. Ovdje je polovinom XV stoljeća postojalo malo naselje i dvije kule uz drveni most na lance. Prema mišljenju historičara Mostar je dobio ime po “mostarima”, koji su polovinom XV stoljeća bili stacionirani u kulama oko mosta i čuvali ga od eventualnih napada. Dr. Mandić iznosi postavku da je Mostar dobio ime po kulama uz most, koje je narod zvao “mostare”. Husaga Čišić iznosi verziju da je naziv dobio po proizvođačima mostašire, pića koje je i muslimanski svijet mogao uživati. Godine 1474. sjedi u Mostaru subaša, a 1476. godine Mostar je sijelo 139
vojvode. Poslije 1506, a prije 1519. godine Mostar je postao samostalni kadiluk. Od 1522. do 1530. Mostar je privremeno bio sjedište Hercegovačkog sandžaka. Za vrijeme turske vladavine u Mostaru sjedište imaju: predstavnik šerifa (nekibul ešraf), janjičarski serdar, serdar budimskog kola, tržni nadzornik (muhtesib), baždar, šeher-ćehaja, povjerenik za harač, građevinski nadzornik, dizdar i dr. Prije 1592. Mostar je postao sjedište muftije , od 1767. godine je sjedište hercegovačkog mitropolita, a od polovine prošlog stoljećakatoličkog i biskupa. Od 1833. godine do 1866. godine Mostar je sjedište Hercegovačkog ejaleta, kojim je do 1851. godine upravljao Ali-aga Rizvanbegović. Od konca 1875. do februara 1877. godine Mostar je ponovo sjedište hercegovačkog vilajeta koji je formiran od jednog dijela Hercegovačkog sandžaka. Rijeke Neretva i Radobolja prirodno su podijelile Mostar na tri dijela, dok se on od davnina dijeli na deset mahala. Od tih deset mahala šest se nalazi na lijevoj obali; Carina, Brankovac, Donja čaršija (Sinan-pašina mahala), Stari grad (kal”ai žatik), Bjelušine i Luka. Sve do polovine XVI stoljeća desna obala bila je potpuno nenaseljena i na njoj su zasijavane razne kulture i proizvodila se hrana za cjeli grad. Zato su ovu stranu nazivali Priko, Prijeko i u turskim izvorima “ota jaka”, što znači s druge strane. Poslije mira u Karlovcima 1669. godine opasan je dio ove obale Starog mosta bedemima i podignuto nekoliko kula. Tada je ovaj dio Mostara prozvan Novi grad (kal”ai džedid). Nasudesnoj se nalaze četvrti:-Predhum, Zahum (svoje nazive dobilistrani po mjestu gdjesljedeće su se formirali u podnožjuPodhum, brda Huma) i Cernica, koja je svoje ime dobila po Hadži Memiji Cernici, koji se u Mostar doselio iz Cernice, kod hercegovačkog grada Ključa, i ovdje džamiju i mekteb sagradio. U Mostaru je do polovine XVIII stoljeća osnovano višeod 35 mahala, koje su se formirale oko džamija i po njihovim osnivačima dobijale svoja imena. Prva mahala je nakon pada Mostara u turske ruke formirana na njegovom području je Sinan-pašina, a obuhvatala je prostor oko bivše Sinan-pašine džamije na Mejdanu. Sinan-paša je polovinom XVII stoljeća stanovao i svoje zadužbine sagradio u Šemsi-ćehajinoj mahali, koja je bila druga mahala po starini u Mostaru. Ova mahala je obuhvatala danjašnju Veliku tepu. Mostar je 1631. godine bio podijeljen na 24 mahale, od kojih su se 22 formirale oko džamija i po njihovim osnivačima dobile svoja imena. Te mahale su: Tere hadži Jahjatova, Memi-hodžina, Mehmed-ćehajina, Ćose Jahja-hodžina, Fatime kadune, Husein-hodžina, Ibrahim ef. Raznamedžije, 140
hadži Mehmed bega Karađoza, Sinan-pašina, Hadži Balina, Haz hadžina, Ćehajina, Ćurči Ahmedova, Kanber-agina, Ibrahima Šarića, Kotlina, Sevrihadži Hasanova, hadži Jahja Esfelova, Nezir-agina, Hadži Memije Cernice, Alihadžina, Derviš-paše Bajezidagića, Hadži Alije Lafe i Baba Beširova. Kao zasebne mahale, spominju se još Ilići i Zahum. Većina ovih mahala je nastala u drugoj polovini XVI stoljeća. Na području Mostara su se utoku XVII. stoljeća formirale još i ove mahale: Kotlina, Hadži Velijina, Ziraina, pa oko Hadži Ahmed-age Lakišića džamije u kao posebne spominju još:abhana, T Kujundžil uk čaršija iRičini. CarskaNekad čaršijase(Suki sultani)mahale na Velikoj tepi. Kao posebne mahale spominju se još i Šemovac, Alidžan mahala u Priječkoj čaršiji i Panjevina u Zahumu. Postojale su i četiri bučuk rnahale (pola mahale). Ove bučuk mahalesu bile uski sokaci koji su od Glavne ulice vodili prema Neretvi itu se završavali. Oni su imali kuće samo s desne strane, dok su ses lijeve strane nalazile bašče ili groblja. Iz Popisnog deftera (Tapu tahrir defter) iz 1477. godine saznajemo da je Mostar 1477. godine imao 19 kuća (porodica) i jednog neoženjenog žitelja. Iz istog izvora se saznaje da je prihod trga Mostara od feudalne rente iznosio 1477. godine 7910 akči. Mostar je te godine bio, po broju stanovnika i veličini prihoda, na petom mjestu u Hercegovačkom sandžaku. Iz strukture prihoda se vidi da je Mostar tada imao dosta stoke i vinograda (250 dunuma), dok mu je prihod od žita i drugih poljoprivrednih artikala neznatan. Sudeći po ovim podacima, Mostar je u prvim godinama njegovog razvitka bio obično seoce. Mostar je već tada imao svoj trg (mejdan) i bio, bar za uže područje, važan trgovački centar, čemu je najviše doprinio njegov povoljan geografski položaj. Svoje zlatno doba Mostar je doživio i znatno se teritorijalno proširio u XVII stoljeću, kada su u njemu djelovali: Mehmed Karađoz, Ćejvan, Nesuh- Vučjaković, Derviš Bajezidagić i dr. U ovom stoljeću podignute su u Mostaru najmonumentalnije građevine; Ćejvan-ćehajina džamija 1551, Karađoz-begova džamija 1557; Nesuh-age Vučjakovića džamija prije 1564, Stari most 1566. i Derviš-pašina džamija 1592. godine. Već spomenuti vaki izgradili su u Mostaru, pored sakralnih i raznih profanih spomenika, još i preko 150 objekata koji su služili u privredne svrhe. Od ovog vremena Mostar je postao privredni i kulturni centar Hercegovine i to obilježje zadržao do današnjih dana. Izgrađivanje Mostara nastavljeno je i u XVII stoljeću, kada je ovdje podignuto više od 50 raznih sakralnih i profanih objekata. U ovom periodu 141
Mostar se razvio u pravi šeher. S ovim stoljećem je završeno teritorijalno širenje Mostara i do austrougarske okupacije 1878. godine nije formirana ni jedna nova mahala. Za privredno uzdizanje Mostara u doba turske vladavine velika zasluga pripada pojedinim vakima, kojih je Mostar dosta dao i koji su ovdje podigli spomenike trajne vrijednosti. Oni su sve do 1878. godine davali gradu izgled čisto orijentalnog mjesta. Poseban je, dakle, bio položaj vakufa kao oblika privredne djelatnosti. Oni su imali ulogu vjerskog, kulturno-obrazovnog i socijalnog uzdizanja ljudi ovog vremena. To je bio cilj osnivanja vakufa. Da bi se on mogao realizovati, vaku su morali imati trajne i stabilne izvore prihoda, a za to su bili neophodni različiti građevinski objekti. Gradnja tih objekata podsticala je brojne i raznovrsne privredne aktivnosti. Orijentalista Hivzija Hasandedić piše da je Mostar imao više od 150 vakufa. Oni su mu odredili mjesto, ulogu i položaj u BiH, i u osmanskom carstvu. Do 1878. godine u okviru vakufske zadužbine Mostara bilo je izgrađeno 36 džamija, jedna musala, 23 mekteba, 10 medresa, jedna ruždija, 7 turbeta, 6 čatrnji, 2 vodovoda, 5 šadrvana, više javnih česmi, nekoliko čekrka, jedan sebilj, 3 hamama, jedna sahat kula, jedna muvekithana, 8 hanova, jedankaravan saraj, preko pet stotina poslovnih i stambenih objekata, brojni haremi i dr. Važno je spomenuti činjenicu da su vaku Mostara osiguravali stalno zaposlenje jednom broju ljudi. Prema procjenama u Mostaru je krajem XVII. istanovništva početkom XVIII. stoljeća živjelo je oko Više odvakufa. 10% je obezbjeđivalo stalan posao prihode i 10.000 krozstanovnika. različite aktivnosti Pored relativno velikog broja vakifa, Mostar je dao niz Ijudi koji su za vrijeme turske vladavine zauzimali visoke položaje u državnoj administraciji. Mostar je prola zio i kroz teške trenut ke svog postojanja. Godine 1507, 1689, 1813-1818. harala je kuga, pa poplave 1713, 1791. i 1780. požari. U toku Kandijskog rata i kasnije, Mlečani su prodirali do Mostara: 1652, 1693, 1694. i 1717. godine. Oni su nanosili velike štete gradu, ali nikad nisu uspjele preći preko Starog mosta na lijevu obalu Neretve i zauzeti centar grada. Izgradnja Mostara Već je ranije spomenuto da je Mostar zlatno doba doživio u XVI stoljeću. U ovom stoljeću podignuti su u Mostaru najmonumentalniji spomenici. Međutim, izgrađivanje je nastavljeno i u XVII. stoljeću, kada Mostar postaje najznačajniji grad Hercegovine. Putopisci Evlija Čelebi (1664) i Pole (Paullet), 142
(1658) pišu o svojoj posjeti gradu i utiscimakoje je grad Mostar ostavio nanjih. U snažno ispoljenoj graditeljskoj djelatnosti najznačajnije mjesto zauzimaju džamije. U XVII i XVIII stoljeću se grade sljedeće džamije: Koski Mehmed-paše (1617/1618), Hadži Ibrahim-age Šarića (1650/1651), Hadži Ahmed-age Lakišića (1650/1651), Sevri Hadži-Hasanova (prije 1620), Roznamedži Ibrahim-efendijina (prije 1620), Ćose Jahja-hodžina (prije 1620), Hadži Alibega Lafe (prije 1631), Baba Beširova (prije 1631), Hadži-Balijina (prije 1612), Hadži-hodžina (prije 1631), Husein-hodžina (prije 1620), Fatime-kadune (prije 1620), Memi-hodžina (prije 1620), Tere hadži-Jahjatova (prije 1620), Ahmedefendije Kotle (prije 1760), Ali-hodžina (prije 1631) džamija. Zatim se u istom periodu grade sljedeći mesdžidi: Hadži-Huseina Kotle (1651), Jahja-hodžin ili Jahja-Esfelov (1620.), Zirain (Aršinovića) (prije 1651), Hadži-Saliha Temima (1676), Hadži-Ahmed-age Kudrića (prije 1631) ili Kanberagin mesdžid, Ćurči Ahmedov (druga polovina XVI stoljeća), Bajazidhodžin (prije 1612), Hadži Velijin (prije l648) i Hadži-Ibrahima Čevre mesdžid. Mektebi: Hadži-Balin (prije 1612), Derviš-paše Bajezidagića (prije 1601), Hadži-Ibrahim-age Šarića (prije 1636), Hadži-Ahmed-age Lakišića (prije 1669), Hadži-Ahmed-age Pitića (prije 1718). Medrese: Derviš-paše Bajezidagića (poslije 1601), Raznamedži Ibrahim efendijina (prije 1620), Koski Mehmed-pašina (prije 1618), Buka medresa (prije 1800), hadži-Velijina (prije 1648), Darusseade Ahmed-agina (prije 1654), Hanikah-medrese Šejha Ismaila Opijača (1668). Biblioteke: Karađoz-begova, Derviš-paše Bajezidagića, Ćejvan-ćehajina i Bosnali-Ahmed-agina biblioteka. Izgradnjom mosta preko Neretve, Mostar je postao važno strateško mjesto. Najprije se grade kule koje osiguravaju most. Na gradskim bedemima koji su opasavali jedan dio Mostara na lijevoj strani Neretve grade se kule. Na Suhodolini je prije 1700. godine sagrađena tabija (bastion). Poslije mira u Karlovcima 1699. godine opasan je veliki dio Mostara na desnoj strani Neretve, bedemima na kojima su sagrađene kule. Sagrađena je i kula na Humu. Sve kule su bile povezane bedemima tri metra visokim. Imali su puškarnice, a po njima se moglo hodati. Kad bi se pozatvarale kapije ispod kula, niko nije mogao ući u grad, niti izaći iz njega. Dijelovi Mostara na lijevoj i desnoj obali Neretve koji su bili opasani bedemima i kulama, činili su gradsko utvrđenje čiji se centar nalazio u kulama kod Starog mosta. Tu je bilo sjedište dizdara . Broj posade mostarske tvrđa ve bio je u razna vremena različit. Posadase sastojala od dizdara, ćehaje, imama vojnika. i 143
Evlija Čelebi spominje da je 1664. godine posada brojala 160 vojnika. Broj vojnika je rastao pa se 1731. godine spominje 535, a 1780. godine 565 vojnika. Mostar je prije 1610. dobio prvi vodovod. Neki legatori osnivali su male legate i određivali da se postave posebni službenici koji će donositi vodu u burilima na najprometnija mjesta u čaršiji i tako napajati žedne prolaznike. Na zapadnom dijelu Mostara gradi se čitava mreža đeriza (kanala), koji su tekli kroz dvorišta mnogih kuća i bašča i konačno se slijevali u Neretvu. Za vodoopskrbu su građene i mnogobrojne čatrnje, česme i šadrvani. Šadrvani ili vodoskoci podizani su isključivo u dvorištima džamija, medresa, tekija i hamama. Njihov zadatak nije bio samo da daju vodu za ritualno pranje pred molitvu, nego i da ukrašavaju predvorja spomenutih ustanova. Za vodoopskrbu se koriste i čekrci (kojima se izvlači voda). Prije 1636. godine u Mostaru je sagrađena sahat-kula. U Mostaru se u ovom periodu grade i hanovi, iako ih je bilo i prije ovog perioda: Koski Mehmed-pašin karavan-saraj (Čardagija han iz 1608), zatim Džinovića han. Danas u Mostaru skoro da ne postoji stambena zgrada iz ovog perioda na kojoj nije izvršena veća rekonstrukcija i adaptacija. Čaršija. Pečat Mostaru i posebno važno mjesto u razvitku grada ima mostarska čaršija, mjesto okupljanja, rada, trgovine i izvor blagostanja Mostaraca. Čaršija se prostirala s objestrane Neretve. Na lijevoj obali Neretve čaršija se dijelila na Gornju čaršiju, Donju čaršiju i Kujundžiluk, a na desnoj obali je bila Priječka čaršija (“Prijeko”). Čaršija je imala svoj ritam življenja, koji je počinjao rano ujutro otvaranjem dućana. Oni su bili drveni, a magaze od kamena ili ćerpiča, sa vratima i prozorima od gvožđa. Evlija Čelebi (1664.) kazuje da ovaj grad ima čršiju i pazar (trg) sa oko 350 tvrdo zidanih dućana, što ga čini prvim zanatskim i trgovačkim centrom Hercegovine sa oko 30 raznih zanata. Značajni obrt i esnaf činilo je kožarstvo: tabaci (strojači), sarači (sedlari), čizmedžije i ćurčije (krznari). “Specijalitet mostarskihtabaka bio je “kajsar” (na crvena koža), najbolja u Orijentu, aizvozila se i u Istanbul (Mr. Vera Katz). Grupu metalnih zanata činili su kujundžije (zlatari), bravadžije, demirdžije, sabljari, bikčakčije (nožari), tufekčije (puškari), kazandžije, kalajdžije, haddasi (kovači), tenećedžije (limari) i dr. Zahvaljujući brojnosti i bogatstvu, kujundžije su stvorile vlastitu čaršiju-Kujundžiluk. Tekstilnim obrtom bavile su se: mutapčije (izrađivali robu od kostrijeti u mutaban ćerhanama), ćebedžije, kazari (svilari), terzije ili hajjati (krojači), jorgandžije, bojadžije i dr. Građevinari su imali svoj esnaf unutar kojega su radili: Taščije (klesari), 144
dogramadžije (drvodjelci), ćerestedžije (trgovci građevinskim materijalom), ćerahori (popravljali i gradili tvrđave), duvardžije (zidari), snojoldžije (gradili i popravljali vodovode), dunđeri ili nadžeri (građevinari) i dr. U ovom periodu postojali su i prehrambeni obrti: mlinovi (mlinari) i struje (na rijekama Radobolja, Jasenica i Buna), zatim ekmekčije (pekari), kasapi (mesari), halvadžije. U čaršiji su još djelovali: mejhandžije, kahvedžije, havandžije (križači duhana), berberi (brijači), nalbanti (potkivači konja), sarači (sedlari),sahadžije, samardžije (pravili samare), mudželiti (knjigovesci), šeklije, mumdžije (svjećari) i dr. Crtice iz političkog života Iz naprijed iznesenog spoznajemo da je Mostar 163l. godine biopodijeljen na 24 mahale te da je izgrađivanje i širenje Mostara nastavljeno i u XVII stoljeću. Godine 1689. i 1731. Mostar je morila kuga, o čemu se sačuvala uspomena i u narodnoj pjesmi. Teške i tragične posljedice ostavile su u gradu poplave koje su ga zadesile 1713, 1791. godine. Gradom su harali i požari koji su uzrokom nastanka mnogih spomenika koji su ga ukrašavali. Za vrijeme kandijskog rata (1645-1669) i kasnije Mlečani su u četiri navrata prodirali do Mostara: 1652, 1693, 1694. i posljednji put 1717. godine. “Njihove čete su palile grad i bile mu stanovnike ali nikad nisu uspjele preći preko Starog mosta na lijevu obalu Neretve i zauzeti centar grada” (Hamdija Kreševljaković). Iz raspoložive građe saznajemo da su Mlečani 1693. godine zauzeli skelu Gabelu i odatle se počeli zalijetati prema Stocu i Mostaru. Mlečani u proljeće 1695. godine gomilaju plaćenike i pripremaju napad na Mostar, što izaziva silno uzbuđenje među građanima. U to vrijeme (od 1687) u grad se uselilo mnogo porodica iz Dalmacije i drugih pograničnih mjesta bez ikakvih sredstava za život. Bijeda i nevolja izbjegličkih porodica je služila kao opomena građanima šta ih čeka ako Mostar padne u ruke Mlečana. Bogatiji Mostarci daju vlastima novac da opreme graničare, koji subili odabrani momci, uglavnom iz reda izbjeglica. Za Mostar je vezana i jedna zanimljivost. Svaki imućniji Mostarac imao je dobrog konja i oružje, što je povećavalo njihov ugled među građanima. Mostar je uvijek imao na raspolaganju oko 1000 konjanika - dobrovoljaca spremnih za borbu. Krajem ljeta 1695. godine Mlečani upadaju u naše krajeve iz tri pravca, a jedna od njih pod komandom vojvode Stojana Jankovića, upada u Duvanjsko 145
polje i skreće na jug prema Mostaru. Upali su u grad sve do Ričine i Ali-hodžine mahale, te u džamijama isjekli nenaoružane ljude. Otvorila sežestoka borba, a Mostarci su pružili žilav otpor i natjerali napadače na povlačenje. Pri povlačenju prema Bijelom brijegu, Janković naređuje da svaku kuću u predgrađu spale, kao i već spomenute džamije. U Mostar dolazespahije i pomoćne čete. Stotine naoružanih građana opsjeda rezidenciju gradskog kapetanaHalebije sa jednim zahtjevom da se krene u obračun sa napadačem. Pripovijeda se da je kapetan bio u dilemi sve dok se za riječ javio neki 80-godišnji starac Jašar-usta Tabak, održao besjedu i završio je riječima: “Kapetane, ovnovi se hrane za kurbana, a junaci za ovakvih dana.” Kapetan Halebija nije imao izbora, pa je zapovijedio da se vojska pripremi za napad. Neprijatelj je u Duvanjskom polju bio potpuno potučen. Janković sa 20-tak pratilaca bježi, ali pri bijegu naleti na Ali-bega Nadžakovića (duvanjskog kapetana) koji ga tu pogubi. Ovi krvavi događaji odnijeli su gradu dosta žrtava. Krajem 1699. godine dolazi do potpisivanja mira u Karlovcima. Posljednji sukobi sa Mlečanima su se odigrali 1717. godine. O velikim pripremama mlečanske vojske za pohod na Mostar, dubrovački nadbiskup Konventali u svom izvještaju Vatikanu od 15. 7. 1717. godine piše da je mletački vojskovođa Mecenigo pokrenuo vojnu na Mostar, kako bi se sa te strane što teži udarac zadao Osmanskom carstvu itd. No, o rezultatima te vojne oni ništa ne pišu, što govori o njihovom neuspjehu. Prema raspoloživim podacima saznaje se da su se Mostarci sukobili sa Mlečanima na Bišća polju. U vojsci mletačkih plaćenika bilo jevojska i nekoliko stotina potučena, Nijemaca,apredvođenih generalom Mecenigom. Mletačka je potpuno Mecenig je sa jednim dijelom plaćenika pobjegao. Od te 1717. godine do 1878. godine pred Mostarom više nije bila nijedna neprijateljska vojska. Osmansko carstvo 1718. godine potpisuje još jedan nepovoljan mir u Požarevcu. Osmanlije imaju sporove sa Perzijom, pa zatraži da se tamo upute hercegovačke spahije. U proljeće 1727. godine pod vodstvom Ahmed-paše Rustempašića ode u Persiju vojska od 10.000 ljudi, za koju turski hroničari kažu da je u Perziji slavno izginula. U toku 1730. godine u Mostaru se pojavila kuga koja je pomorila grad i kosila nemilice i staro imlado. U periodu između 1730. i1732. godine Mostar je bio skoro posve napušten grad. Ljudi su se u strahu od kuge razbježali u sela i planine. Među njima je bilo već oboljelih, pa su na taj način zatirali sela i gradove. Mnoge bašče u Mostaru su upotrijebljene za hareme. U administrativno-sudskom pogledu Mostarski kadiluk, koji se ubrajao u veće i znamenitije, dijelio se na nahije: Blato, Drežnica, Broćno, Rakitnica 146
i Mostar. Karlovačkim mirovnim ugovorom smanjena je teritorija Bosanskog ejaleta, što je utjecalo na brojne administrativno-sudske promjene na cijeloj teritoriji ove osmanske provincije. Toga nije pošteđen ni Mostarski kadiluk. Osmanska vlast je vodila računa o željama i molbama stanovništva ovog kraja, što potvrđuje sljedeći primjer. Centralna vlada je u Carigradu iza 1699. godine ukinula porez za čuvanje karaula koji su sultanovi podanici plaćali dok je rat trajao. U pojedinim mjestima, pa i Mostaru taj porez je plaćan nekolikogodina iza Karlovačkog mira (1699). Zatoje stanovništvo Mostara 1704. godine tražilo od Porte da se ta nezakonitost ispravi. U odgovoru centralne vlade izričito se naređuje da se jednom za svagda ta vrsta poreza ukine i ubuduće ne naplaćuje. Od XVIII stoljeća Mostar kao jedan od najvećih i najznačajnijih gradova Bosanskog ejaleta, dobiva veću važnost i na vojno-strateškomplanu. Mletačka republika je gledajući s vojno-strateškog aspekta došla u bolju poziciju. Osmanska vlast već od prvih godina XVIIIstoljeća preduzima brojne radove na opravkama starih i podizanju novih tvrđava duž pograničnih mjesta. Uporedo sa građevinskim radovima vrši se i nova vojno-teritorijalna organizacija. Pored već postojećih osnivaju se i nove kapetanije. Među njima i mostarska. Ova kapetanija je osnovana između 1700. i 1706. godine. U njenom sastavu je bila kula Lipeta, koja se nalazi na starom putu Mostar - Konjic. Tokom cijelog perioda njenog postojanja kapetani i age iz prvog džemata azapa bili su iz porodice Vučjakovića. Prvi poznati član ove porodice i dobrotvor Ljubuškog i Mostara bio je Nesuh-aga. Iz Ljubuškog se naselio u Mostar oko 1550. godine. jedan od Nesuh-aginih potomaka, Ahmed bio je kapetan Mostara. Njegovo ime kao mostarskog kapetana prvi put se navodi 1706. godine. Na toj dužnosti bio je i u navedenih četrnaest godina. Kada je 1720. godine pošao na hadž, umro je u nepoznatom mjestu, gdje je i ukopan. U vrijeme osnivanja mostarske kapetanije cijeli grad s obje strane je opasan novim zidinama i kulama. Mostarsko utvrđenje je bilo sastavljeno od više manjih tvrđava skoncentrisanih na jednom mjestu, nad kojima je u vojnim pitanjima komandovala samo jedna ličnost sa zvanjem dizdara, a kasnije kapetana. Mostarski dizdari su bili tradicionalno iz porodice Lakišića, kao što će kapetani biti iz već spomenute porodice Vučjakovića. U XVIII stoljeću iz porodice Lakišića dizdari su bili: Mustafa (1730), Salihaga (1732-1744), Omeraga (1763) i Mehmedaga (od 25.V. 1766. do poslije 1775). Kako je njihov utjecaj opadao, tako je jačala uloga kapetana. Prvog mostarskog kapetana naslijedio je njegov najstariji sinMehmed-beg. (Braća su mu bila Abdulah-beg i Osman-aga). Oko 1730. godine kapetanski položaj mu uzurpira neki Hasan. Potom mnogi ugledni građani Mostara upute Porti zajedničku predstavku - mazhar, u kome od centralne vlade traže da 147
kapetansku dužnost i dalje obavlja Mehmed-beg. IzCarigrada je stigaopozitivan odgovor, pa Mehmed-beg do kraja života upravlja povjerenom mu kapetanijom. Naslijedio ga je sin Zejnil Abadin - kapetan, koji se u osmanskim dokumentima spominje 1754, a umro je uMostaru kao kapetan s titulom aga 1762/63. godine. Njega naslijedi maloljetni sin Mehmed II. Do njegovog punoljetstva dužnost mostarskog kapetana obavljao je Mehmedov amidža Mustafa. Pored kapetana i dizdara na teritoriji Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću sve veći utjecaj i ulogu u vođenju lokalnih poslova dobijaju i ajani. U Mostaru su do sredine XVIII stoljeća ajansku dužnost obavljali kapetani. Tek od druge polovine ovog stoljeća ajani su iz janjičarskog odžaka. Kada su janjičari preuzeli ajansku dužnost, njihovi predstavnici zastupaju Mostar u ajanskom vijeću Bosanskog ejaleta. Tako su u Mostaru tokom XVIII. stoljeća između kapetana, dizdara i ajana raspoređeni civilni i vojni poslovi. Zbog vanrednih poreza cjelokupno stanovništvo Mostarskog kadiluka se 1740. godine pobunilo protiv mjesne vlasti. Ova pobuna je imala lokalni značaj i nije se proširila na lokalne kadiluke. Druga veća pobuna u ovom gradu bila je 1748. godine. Razlozi su bili isti kao i prethodnog puta, ali je ova imala ozbiljnije posljedice. U Mostaru je sukob između predstavnika vlasti i naroda bio žestok. U međusobnim borbama ubijeno je 50 i ranjeno približno toliko ljudi. I ova pobuna je savladana, a lokalna vlast je uspostavila svoje funkcionisanje. Stanovništvo mostarskog kraja je i dalje imalo problema od tadašnje vlasti. Kada je u Mostar sa većim snagama 1756. godinemu došao ćehaja Sopra Oglan-paša, pri pohodu navojnim crnogorske nahije, Mostarci ne dozvoliše da konači na Luci. Teškom mukom pristaju da osmanski ociri i vojnici za svoj novac kupuju potrebnu robu. O tome je bio obaviješten već smijenjeni valija Mehmed-paša Kukavica. Došavši drugi put na položaj bosanskog namjesnika 1759. godine, on odluči da se osveti Mostarcima. Uputi veće oružane snage prema Mostaru, ali ih oni spremno dočekaše i dolazi do velike borbe. U njoj pogine i mostarski ajan Mehmed-beg Lakišić. Mostarci su na njegovo mjesto izabrali Mehmedagu Hadžiomerovića. Nakon njegove smrti ajansku dužnost preuzima Sadik Ćumurija koji povjereni posao obavlja narednih 12 godina. Iza njegove smrti u zadnjoj deceniji XVIII. stoljeća i prvim godinama XIX stoljeća na tom položaju je bio hadži Ahmed Ćiber. Crtice iz nauke i književnosti Mostar je sa okolinom tradicionalno bio poznat i kao mjesto u kome su 148
rođeni i živjeli brojni književnici, teolozi, pisci višenaučnih disciplina, šejhovi, te mnogi drugi. Neke od njih u svom “Putopisu”, spominje i Evlija Čelebi. Najznačajnije mjesto u plejadi stvaralaca ovog razdoblja zauzima Mustafa Ejubović, poznatiji kao Šejh Jujo. Pored teoloških rasprava interesovala ga je lozoja, gramatika i sintaksa, logika, dogmatika, leksikograja i dr. On je kao i mnogi drugi pisao na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Njegovi su radovi bili predmet interesovanja brojnih stvaralaca Osmanskog carstva, te se s pravom ubraja u najpoznatije bošnjačke stvaraoce krajem XVII i početkom XVIII stoljeća. Tako je u Istanbulu stekao ugled izuzetno talentovane ličnosti, pred kojim je bila sjajna karijera. Na poziv Mostaraca se bez razmišljanja vratio u rodni grad. Bio je rijedak Bošnjak koji je svoje znanje uspješno prenosio na mlađe generacije. Njegovi najpoznatiji učenici bili su Ibrahim Opijač i pjesnik Mustafa Hurremi. Oni su svom učitelju napisali monograje koje predstavljaju prve domaće biograjenaših naučnika. I sami su bili istaknuti i cijenjeni stvaraoci. Neposredno nakon smrti Šejh Juje uMostar se sa studija u Carigradu vratio Fevzi Blagajac (Mostarac). Svoja djela pisao je na perzijskom jeziku koji je predavao, a prozu i stihove i na perzijskom i turskom jeziku. Najpoznatije mu je didaktičko djelo “Bulbulistan” napisano na perzijskom jeziku. Značajan je broj Mostaraca koji stvaraju na turskom i drugim orijentalnim jezicima. Mostarci, koji stvaraju na turskom jeziku su: Zijaija Mostarac (napisao kompletan Divan), Ubejdija, sin Zijaija (čelebija), Derviš-paša Bajezidagić, Ahmed Dervišpašić Sabuhija (sin Derviš-paše Bajezidagića koji U kaodrugoj i otac polovini piše i na turskom i na perzijskom XVI stoljeća u Mostaru jeziku). je živio pjesnik Medžazija Šanija (umro 1610). Krajem XVI i početkom XVII stoljeća u Mostaru je živio pjesnik Sulejman Mevlevija, pa Derviš Zagrić Mostarac (umro 1640), Husein Čatrnja Husamija, Ahmed Rušdija (rođ. u Mostaru 1637), Osman-beg Ljubović- Hilmija, Fazlija Mostarac, Adlija Čelebija Mostarac (kr. XVI i poč. XVII stoljeća). Važno je spomenuti i neke mostarske pjesnike koji su stvarali diljem cijele Carevine, ali su uvijek isticali mjesto svog rođenja: Hamija, Hilmija, Hukmija, Medžazija, Mujija, Munirija Mostarac, Senaija, Tigija, Tabija, Bulbulija Mostarac, Mustafa Krpo-Mailija Mostarac, Vaiz Alija (rođen u Blagaju), Rahmija Mostarac i dr. LITERATURA: 1. Evlija Čelebi, “Putopis” (preveo Hazim Šabanović), Sarajevo, 1967. godine 2. HuseinČišić,“Mostaru Herceg-Bosni”,Mostar, “Preporod”,Mostar199l. godine 3. Hivzija Hasandedić, “Spomenici kulture turskog doba u Mostaru”, Sara jevo, 149
1980. godine 4. Dr. Enes Pelidija, “Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira, 1699.-1718.”, Sarajevo 1989. godine 5. Hamdija Kreševljaković, “Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, “Izabrana djela” I, Sarajevo 1991. godine 6. Hivzija Hasandedić, “Hercegovački vaku i vaki”, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, knj. IX-X, Sarajevo, 1983. godine 7. Dr. Fehim Nametak, “Pregled stvaranja bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom jeziku”, Sarajevo, 1990. godine 8. Hamdija Kreševljaković, “Esna i obrti u Bosni i Hercegovini (1463.1878.)” Izabrana djela, Sarajevo, 1991. godine 9. Hamdija Kreševljaković, “Stari hercegovački gradovi”, Izabrana djela II, Sarajevo 1991. godine 10. Dr. Savfet-beg Bašagić, “Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine”, Sarajevo, 1901. godine 11. Dr. Enes Pelidija, “Mostar u XVIII stoljeću”, Hercegovina 9, Mostar 1997. godine 12. Dr. Safet Krkić, “Vaku kao forme privredne djelatnosti”, Hercegovina 9, Mostar 1997. godine 13. Mr. Vera Katz, “Iz prošlosti mostarske čršije”, Hercegovina 9, Mostar 1997. godine
150
Mr Ahmet KICO
NASTANAK I RAZVOJ GRAČANICE SKOPALJSKE /NJENI VAKIFI/ Uvod O Gračanici Skopaljskoj dosada se fragmentarno pisalo, uglavnom kroz istraživanje cjelokupne regije Uskoplje, pa i šire. U ovom radu bit će dat kratak historijski prosede o nastanku i razvoju ovog mjesta, statusu i poziciji koju je imalo i ima u okviru regije Uskoplje. Također, u centralnom dijelu ovog rada bit će prezentirani i rezultati istraživanja o vakima Gračanice Skopaljske i dobrima koja su uvakuli. Naravno, i ovaj će rad pokazati da ovu tematiku nije moguće u totalitetu zahvatiti ( ponajviše zbog nedostatka materijalnih činjenica i vjerodostojnih izvora), ali je značajno da se dalje otvore pitanja bošnjačko-muslimanske opstojnosti na ovim prostorima, pa i kroz prizmu institucija vakifa i vakufa u kojima se, pored ostalog, zrcali bošnjačka prošlost, sadašnjost i budućnost. Nastanak i razvoj Gračanice Skopaljske Gračanica Skopaljska je, sudeći prema valjanim historijskim i drugim spisima, kao i na osnovu njena imena (Gračanica najčešće simbolizira ili predstavlja podgrađe), vrlo staro naselje. Naime, Gračanica je kroz svoju povijest zaista predstavljala podgrađe srednjovjekovne tvrđave-grada Susida,u čijem se podnožju, tačnije ostacima zidina i utvrda, i danas nalazi. Pišući o 151
starim gradovima oko Vrbasa, naš historičar Hamdija Kreševljaković će za Susid grad i njegovo podgrađe Gračanicu reći: “Susid (Zuzid) zvao se gradić u župi Uskoplje, a stajao je na jednom brežuljku, koji se skoro okomito obara u dolinu rječice Gračanice, koja se ulijeva u Vrbas kod istoimenog sela, udaljenog 7 km od Bugojna idući prema Gornjem Vakufu. Od sela Gračanice udaljen je ovaj gradić koja četiri kilometra”.1 Susid grad, Gračanica, te njoj bliža i dalja naseljena mjesta, smješteni su u Gornjem Skoplju. Prema Kreševljakoviću, u izvorima se Susid grad spominje 1403. godine, a tu je u poznijem srednjem vijeku bila koncentrirana vojna vlast za područje Uskoplja, odnosno Skopaljske doline(župe). 2 Historičar _________________________________
1/ Hamdija Kreševljaković, “Gradovi oko Vrbasa”, Naše starine I, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953, str.23. Zanimljivo je da Kreševljaković rječicu Buntu u čije se korito skoro okomito obara Susid grad, naziva Gračanicom, najvjerovatnije po analogiji, budući da pomenuta rječica protiče kroz naselje Gračanica. Kreševljaković se vjerovatno rukovodio i podacima iz deftera za 1574. godinu, u kojima se pominje “jedna vodenica na vodi Gračanica u blizini spomenutog sela i koja je u posjedu stanovnika sela. Vodenica ima tri vitla na koje se plaćaporez od po 30 akči, ukupno 90 akči”. (Opširni popis Kliškog sandžaka za 1574. godinu,fotokopija OIS, Sarajevo, str. 307.). Podaci su interesantni budući da mještani, ne zna se od kada, ovu rječicu nazivaju Buntom. Ova rječica je i u topografskim kartama upisana kao Bunta. Nema, dakle, podataka od kada se i zbog čega ova rječica počela imenovati Buntom. Također, ne zna se koji je od dva imena pomenute rječice stariji, mada sam naziv Bunta ima u osnovi romanski korijen koji znači vika, galama. Čini se da naziv u potpunosti odgovara, budući da Bunta, iako m ala i po količini vode, zaista stvara veliku buku i šum, posebno između stijena, iznad kojih se nalazi Susid (Šire o ovome vidjeti u Dževad Drino, “Toponomastika bugojanskog kraja”, rukopis, str.7.) 2/ O izvorima i vremenu kada se prvi put pominja Susid grad, Kreševljković navodi slijedeće: “U poznatim izvorima iz vremena bosanske samostalnosti nema spomena ovome gradu. Prvi se put spominje 1403. godine u tursko-ugarskom ugovoru i tada je već bio u turskoj vlasti. Spomenut je i u zakladniciMustafabega Skenderpašića od 1517. godine”.Vidjeti uHamdija Kreševljaković, “Gradovi oko Vrbasa”, Naše starine I, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953, str.23.Treba napomenuti da se o godini kada se prvi putpominje Susid i koju navodiKreševljaković, najvjerovatnije radi o štamparskoj grešci, budući da je iz historije poznato da je tursko-ugarski ugovor sklopljen 20. augusta 1503. godine. AdemHandžić u svojimradovima ističe da sezapravo Susid grad prviput pominje u turskim defterima iz 1468/9. godine. (Uporedi Adem Handžić, Studije o Bosnihistorijski prilozi iz osmansko- turskog perioda, Organisation of the Islamic ConferenceReaserch Centre for Islamic istory,Art and Culture, Istanbul, 1994, str.120.) Čini se da su istraživanja koja je vršio Marko Vego o prvim pomenima Susida najobuhvatnija i najbliža istini. Naime, Vego ističe da se Susid grad prvi put pominje u Ugovoru aragonskog i sicilijanskog kralja Alfonza V sa vojvodom Stjepanom od Bosne (Kosačom), koji je sklopljen 19. februara 1444. godine. U ovom ugovoru pomenuti su posjedi Stjepana Kosače, među kojima i Sustich Vskopio (Susid u Gračanici kod Gornjeg Vakufa u Skoplju ili Uskoplju). Marko Vego, Iz historije SR BiH, Sarajevo, 1980, str. 466.
152
Vjekoslav Klaić ističe da se Turci prvi put u Uskoplju pojavljuju 1414. godine na poziv vojvode Stjepana Vukčića, da bi osvajanjem Jajca 1463. godine, denitivno učvrstili svoju vlast, koja je kratkotrajno poremećena u periodu od 1463. do1468. godine akcijom ugarskog kralja i sinova Stjepana Kosače.3 Bosanskohercegovački osmanista Adem Handžić, pišući o formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, odnosno ulozi države i vakufa u njihovom formiranju, pored ostalog piše i o nahiji Uskoplje i gradskim centrima kao što su Gornji i Donji Vakuf. U vezi s tim on kaže da je “nahija Uskoplje ostala, čini se, kontinuirano u turskoj vlasti od1463. godine.4 Ona je bila popisana 1468/9, zatim se i kasnije (1480,1488, 1489) spominju pojedina mjesta u turskoj vlasti, naročito utvrđeni gradovi....Uskoplje je teritorijalno predstavljalo veću nahiju koja se prostirala u dolini gornjeg Vrbasa, s desne i s lijeve strane te rijeke, sa tri zatečena srednjovjekovna grada : Susjed, Vesla Straža i Prusac, i sa trgom Gračanica, koji je zapravo predstavljao podgrađe Susjeda. Turci su održavali Prusac i Susjed, dok je Vesela Straža od početka bila napuštena, kao što je ubrzo zamro i trg Gračanica ( današnje selo između G. Vakufa i Bugojna)”.5 Defter iz 1574. godine, u Gračanici zatiče svega 12 muslimanskih domaćinstava sa 7 mudžerreda na baštinskim zemljama. Zabilježena su i 3 mlina na rijeci Bunti koji su radili u toku cijele godine (prihod im je bio od 30 akči). Riječ je najvjerovatnije o tri mlina koji su se nalazili u donjem toku rijeke Bunte i to na lokacijama zvane Lanište, Komanj i Brtaluk.Mlinovi su stalno obnavljani i biliKomanja, su u funkciji sve do prije dvadesetak godina kada je i posljedni, onaj ispod uništen.Čak su i jazovi kojima je tekla Bunta 6 do mlinskih kola uništeni i zatrpani. _________________________________________________
3/ Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne, Sarajevo, 1990, fototip izdanja iz 1882. godine, str. 19. 4/ Ova tvrdnja Handžića, u određenoj mjeri je suprotna rezultatima istraživanja do kojih je došao Hazim Šabanović usvojoj studiji o bosanskom pašaluku. Šabanović navodi da su“Turci negdje prije 1469. godine postali gospodari Susid grada ( što ističe i Handžić, precizirajući da je to već od 1463. godine- op.a.) , ali ne znam jesu li ga otada trajno držali. Cijela župa Skoplje i svi njeni gradovi nisu ni 1489. godine bili denitivno u turskoj vlasti, nego tek 1501. godine, ali su ih Turci i ranije preotimali”. Hazim Šabanović. Bosanski pašaluk- postanak i upravna podjela, “Svjetlost”, Sarajevo,1982, str.43. Interesantno je da seŠabanović u svojim tvrdnjama poziva na deftere iz 1468/9. godin e, na koje se poziva i Handžić svojim u istraživanjima. 5/ Detaljnije o ovome vidjeti u Adem Handžić, Studije o Bosni-historijski prilozi iz osmanskoturskog perioda, Organisation of the Islamic Conference- Reaserch Centre for Islamic istory, Art and Culture, Istanbul, 1994, str.120. 6/ Detaljnije o nahijiGornje Skoplje učijem sastavu suse nalazili Susidgrad i Gračanica vidjeti u: Mehmed Hadžijahić i Mehmed Mujezinović, Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u formiranju Gornjeg Vakufa- povodom nove izgradnje džamije, Gornji OIZ Vakuf, 1971,str15.-18.
153
U opširnom popisu iz 1604. godine u Gračanici Skopaljskoj popisano je 28 muslimana sa baštinama i čiucima. Popisano je i 5 mudžereda. Ukupan prihod, kao i kod popisa iz 1574. godine, iznosio je 1500 akči.Vidljivo je da u ovom periodu dolazi do porasta muslimanskog stanovništva, bar kada je riječ o muslimanima koji posjeduju baštine i čiuke. U ovom kontekstu, posebno je interesantna struktura posjednika baština i onih u čijoj su ruci, odnosno onih kod kojih su baštine na obradi i korištenju. Naime, u popisu iz 1574. godine vidljivo je da su tri baštine (Vukića, Radoje i Savudže) u rukama muslimana, tri baštine Došlaca, u rukama muslimana, dok su preostale baštine (u četiri navrata spominje se Hasan, u jednom Sulejman i u jednom nečitko napisano ime-vjerovatno muslimansko-op.a.), također u rukama muslimana.U popisu iz 1604. godine spominju se baštine Vukića i Seruće (vjerovatno Savudže-op a.), kao i jedna baština Došlaca. Sve ove baštine su u rukama muslimana, kao i one preostale baštine i čiuci sa muslimanskim imenima. Podaci iz ovih deftera pokazuju da je turska vlast u pomenutom periodu vršila intenzivno naseljavanje stanovništva na prostore Skopaljske doline, na napuštene zemlje bogumila, kriptobogumila i katolika o čemu svjedoče i imena baština kao što su Vukić, Savudža i Radoja koja su ponajprije narodna i koja su bila davana pripadnicima Crkve bosanske, o čemu piše i Muhamed Hadžijahić u svojoj knjizi Porijeklo bosanskih Muslimana.7 Podaci iz deftera za 1574. i 1604.godinu, također, pokazuju da je proces islamizacije stanovništva ovog kraja, u razdoblju s kraja 16. i početka 17. stoljeća, potpunosti završen. To potvrđuju popisa izgotovo kojih jeu vidljivo da bio korisnici baština i njihovii činjenice potomci, iz svipomenutih od reda nose muslimanska imena. Na ovakve zaključke upućuju i podaci iz pomenutih deftera koji se odnose na zemine Susid grada (zemini su veći kompleksi obradivog zemljišta koji nemaju status čiuka, niti baštine). Naime, u popisu za 1604. godinu navode se zemini tvrđave Susid, koji su bili na lokalitetima današnjih naselja Kordići, Okolišće. Bilobučje, Zagrađe i Gračanica. Stanovnici koji su vršili obradu zemina tvrđave Susid, svi od reda, popisani su muslimanskim imenima, pačak i njihovi roditelji. Gotovo identična situacija je i sa vlasnicima čiuka i stanovnicima koji su radili na njima, budući da popis iz 1604. godine na širem području Susid grada zatiče sedam muslimana _________________________________
7/ Šire o ovome vidjeti Adem Handžić, Studije o Bosni-historijski prilozi iz osmansko- turskog perioda, Organisation of the Islamic Conference- Reaserch Centre for Islamic istory,Art and Culture, Istanbul, 1994, str.163.
154
sa čiucima sa prihodom od 2010 akči.8 Prema mišljenju osmaniste Hazima Šabanovića, Skopaljska dolina (župa) sa turskim osvajanjem dijeli se na Gornje i Donje Skoplje. Gornje Skoplje sa Susid gadom činilo je posebnu, a Donje Skoplje sa Pruscem, opet posebnu nahiju u okviru Bosanskog pašaluka. Prema defterima iz 1468/1469. godine Susid grad, Gračanica i čitava Skopaljska župa spadali su u tzv. Kraljevsku zemlju koji su kao takvi i osvojeni od strane Turske imperije.9 S turskim osvajanjem Skopaljske doline, Susid grad sve više gubi na značaju, izuzev na vojnom, a do izražaja dolaze drugi centri i naselja. Tako prema Kreševljakoviću sve od kraja 16. stoljeća Prusac je bio politički i kulturni centar i glavna utvrda Skopaljske župe, kao i centar- zvanično sjedište nahije-kadiluka od 1580. do 1878. godine. Isti autor za pomenuti period kaže da su Donji Vakuf, Odžak, Vesela i Jemanlići, bili sjedišta feudalne aristokracije, dok su Gornji Vakuf i kasnije Bugojno predstavljali obrtničko mjeso, odnosno trgovište.U 18. stoljeću u Skopaljskojdolini, u Donjem Vakufu i Ožaku, graničnom mjestu sa Gračanicom, često su rezidirali kliški sandžakbezi i alajbezi.10 Područje Gonjeg Skoplja u periodu vladavine Austro-Ugarske monarhije u Bosni, razdoblja između svjetskih ratova, karakterizira prisustvo muslimanske većine, mada je i dalje bilo nastavljeno doseljavanje katolika iz
_________________________________
8/ O imenima posjednika baština i čiuka, korisnicima zemina tvrđave S usid u Gračanici Skopaljskoj šire vidjeti u Opširni popis Kliškog sandžaka za 1574. godinu, fotokopija OIS, Sarajevo, str. 307-308.Također, vidjeti i u Opširnom popisu Kliškog sandžaka za 1604. godinu, str. (fotokopije stranica koje se odnose na tvrđavu Susid i Gračanicu Skopaljsku u posjedu autora). 9/ O tome da su Susid grad i njegova okolina spadali u tzv. Kraljevske zemlje Hamdija Kreševljaković kaže: “Po predaji izgleda da je Susid bio kraljevski grad. Nešto podalje od ulaza u grad ima u kamenu uklesana stolica , koju zovu kraljevom, očuvao se spomen u Kordićima na Kraljicu Jelenu. Za nju pričaju kako bi tjesnac pod gradom zajazila volovskim kožama i kako bi se onda po jezeru vozila u čamcu”. Hamdija Kreševljaković, “Gradovi oko Vrbasa”, Naše starine I, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953, str.23. 10/ Šire vidjeti u Mehmed Hadžijahić i Mehmed Mujezinović, Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u formiranju Gornjeg Vakufa- povodom nove izgradnje džamije, OIZ Gornji Vakuf, 1971,str. 21.
155
Hercegovine.11 Prisustvo muslimanske većine na području Gornjeg Skoplja karakteristično je i za cijeli period nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme 12 odbrane od agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine, kao i danas. _________________________________
11/ O prisustvu muslimanske većine u Skopaljskoj dolini u periodu Austro-Ugarske monarhije, znakovito govori i putopis Heinriha Rennera iz 1897. godine. URennerovom putopisu kroz Bosnu, pored ostalog se navodi da je “...Gornji Vakuf jedan izduženi muhamedanski gradić od 1719. stanovnika”, te da su njegove “jedine znamenitosti jedan stari turski toranj sa puškarnicama i tri džamije”. Dalje se navodi da je Gornji Vakuf “sjedište umjetničke kućne industrije, gdje se izrađuju najbolji turski kahveni mlin ovi koji su bogato i sa ukusom ukrašeni arabeskama. Takviksne mlinovi se više nigdje ne mogu U častnego vakufskih majstora priča se, da oni utvrđuju cijene i radije sa robom idupronaći.... svojim putem, da je prodaju budzašto. Brda u okolini sadrže rudu željeza i bakra, koje su već eksploatirali Rimljani. Navodno je vađeno i zlato”. U istom putopisu za Bugojno se kaže da iz pravca Gornjeg Vakufa prema njemu “vodi cesta u neprekinutoj ravnici između žitnih polja. Ovaj gradić je kao privemena krajnja tačka željeznice koja vodi od Lašve prema dalmatinskoj granici.On broji jedva 1000 stanovnika, među kojima oko 400 katolika, a ipak posjeduje najvećukatoličku crkvu u Bosni”. Renneriznosi zanimljiv podatak na koji način je došlo do ideje isredstava da se u Bosni u to vrijeme, baš u Bugojnu, gradi najveća katolička crkva. On u vezi s tim kaže: “Kada je godine 1879. održavan banket povodom srebrne obljetnice vjenčanja cara Franz Josefa, dao je jedan franjevac ideju da se u Bugojnu gradi crkva i plan je naišao na odobravanje. Novac je dosada namaknut supljanjem u Austro-Ugarskoj ...”. Putujući dalje iz pravca Bugojna prema Donjem V akufu, Renner ističe da se “duž željezničke pruge i dolinom rijeke Vrbas svuda vide turski seoski posjedi usred dobro obrađenih polja. Duga dolina koja se prostire u dužini od 27 kilometara, južno do Gornjeg Vakufa naziva se Skoplje, a ona je u posjedu begova, koji se pored zemljoradnje bave, također, puno uzgojem stoke i posebno uzgojem konja....Lijevo se na jednoj uzvisini vidi Prusac koji se najduže održao osvajanju Turske.... Preko jednog starog kamenog mosta ulazimo u izduženi grad i stajemo pred Hotel “Heller”. Gradić je neobično živ iako broji samo 2342, većinom muhamedanskih stanovnika. On ima nekoliko lijepih džamija. Nasuprot općinske zgrade stoji jedna medresa iznad jednog izvora....”.Cijenimo da su ovi opisi Skopaljske doline iz austrougarskog perioda dragocjeni, posebno zbog toga što su relativno rijetki i što su nastali iz pera autora koji je stranac i koji je katoličke provenijencije. Naravno, pri korištenju pomenutih opisa, treba imati u vidu i činjenicu da putopis i njegov autor imaju stanoviti ideologijski predznak. Šire o ovome vidjeti : Heinrich Renner, Durch Bosnien und dir Hercegovina- Kreuz und Quer ( Kroz Bosnu i Hercegovinu- uzduž i poprijeko), Verlag von Dietrich Reimer (Ernst Vohsen), Berlin, 1897, str. 406-416. 12/ Prisustvo muslimanske većine na području Skopaljske doline u proteklim periodima, značajno je i znakovito iz više razloga. Jedan od njih je svakako i taj što je u ovom kraju zaustavljano brojčano smanjenje Bošnja ka- muslimana, u odnosu na druge etničke skupine u Bosni i Hercegovini, čime je zaustavljeno i dalje gubljenje teritorija nakojima su Bošnjaci-muslimani živjeli sa drugim narodima, bilo u okviru BiH, bilo u okviru dr ugih režima i poredaka. U vezi brojčanog smanjenja muslimanske populacije u BiH od austrougarske okupacije, pa sve do završetka Drugog svjetskog rata, Muhamed Hadžijahić kaže da “ uprkos povoljnoj razlici između nataliteta i mortaliteta bosanskiMuslimani su brojčano nazadovali uodnosu na druge
156
Ovaj kratki historijski presjek o prisustvu islama i muslimana na području Gornjeg Skoplja važan je i zbog toga što pokazuje da se na ovom prostoru formirala i dalje razvijala islamska duhovnost, obrazovanje, tradicija i kultura sa svim svojim univerzalnim i posebnim vrijednostima. Islamska tradicija vakufa koja se može razumijevati i kao u ime Allaha činjenje dobrih dijela u najširem smislu riječi, preko zadužbina i drugih uvakujenih vrijednosti, svjedoči svakako i o stamenom postojanju bošnjačkog naroda na prostorma Skopaljske doline i njene Gračanice. Dakle, ko su bili vaki iz Gračanice Skopaljske, u kom vremenu su živjeli, koja i kakva dobra su uvakuli i s kojom namjenom? Vaki Gračanice Skopaljske i dobra koja su uvakuli Vaki Gračanice Skopaljske baštine ukupnu tradiciju vakufa Skopaljske doline, budući da je ovo naselje smješteno u centralnom dijelu Uskoplja, između Gornjeg i Donjeg Vakufa. I jedan i drugi grad nastali su i razvijali se na temeljima vakufa Mehmed-bega Stočanina, odnosno Ibrahim-bega Malkočevića ( Malkoč-bega). Udjel vakufa, odnosno njihovih vakifa,u razvoju ovih gradova nesporan je, budući da se na području ovih naselja, primarno sa vakuma Mehmed-beg Stočanina i Malkoč-bega, počela i nastavila formirati islamska kultura, tradicija i duhovnost.13 _________________________________________________
etničke strukture, kako za Austro-Ugarske, tako i zastare Jugoslavije. Uzrok nije bio biološke naravi, već selidbe u Tursku i izgibanja, naročito u Prvom svjetskom ratu, u prvim godinama stare Jugoslavije, pa u Drugom svjetskom ratu. Godine 1910. Muslimani su činili 32,25% cjelokupne bosanskohercegovačke populacije, 1921. godine 31,07%, 1931. godine 30,90%, 1948. godine 34,54%. U poratnim prilikama situacija se stabilizira i Muslimani sad čine (po podacima iz 1971) relativnu većinu od 39,6% bosanskohercegovačkog stanovništva”. (Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, Bosna, Sarajevo, 1990, str. 178-179.) Treba pomenuti da je muslimanska većina u Skopaljskoj dolini bila izražena i u popisu stanovništva BiH iz 1991. godine i po općinama izgledala je ovako: Gornji Vakuf-56,1% bošnjačko-muslimanske populacije, Bugojno-42,1% i Donji Vakuf-55,3%. Ovi pokazatelji jasno govore da je na području Skopaljske doline, bez obzira na slučajeve iseljavanja muslimanskog stanovništva u Tursku, katoličkog prozeltizma iz perioda Austrije, srpskog hegemonizma i komunističkog anacionalizma prije i nakon Drugog svjetskog rata, sačuvana biološka supstanca bošnjačko-muslimanskog naroda, i njegova islamska duhovnost i tradicija.To praktično znači da jeovaj kraj, još od pada Kliškog sandžakaprostor krajine koji uspješno odolijeva svim nasrtajima nabošnjačko- muslimansku opstojnost i integritet u okviru BiH, bez obzira što se ti napadi u kontinuitetu događaju i sa jugozapada i sa sjeveroistoka. 13/O ulozi vakufa Mehmed-bega Stočanina i Ibrahim-be ga Malkočevića (Malkoč-bega) u razvoju Gornjeg i Donjeg Vakufa vidjeti u Spaho Dž. Fehim, “Vaku i vaki u Jugozapadnoj Bosni i Dalmaciji”, Anali GHB br. IX-X, Sarajevo,1983, str. 93. Zanimljivo je da Spaho, uz vakuf Malkoč-bega, spominje i vakuf Mehmeda Čelebije, koji je također “imao veliki uticaj na razvoj Donjeg Vakufa”.
157
Istraživanja su pokazalada sačuvanih vakufnama-vasijetnama dobrotvora iz Skopaljske doline ima veoma malo. Čak su i rijetki tekstovi o njima. Jedan od njih je i Zejnila Fajića “Popis vakufnama iz Bosne i Hercegovine koje se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, koji je objavljen 1978. godine u Analima GHB. Vakufname su u ovom radu popisane po općinama. Jedan dio popisa odnosi se na Skopaljsku dolinu, odnosno općine Bugojno, Gornji i Donji Vakuf. Prema navedenom popisu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, sa područja općine Bugojno, nalazi se pet vakufnama i to: Babus Seada Agasi Ahmed-age iz 1739. godine, Čepalo Jusufa iz 1922. godine, Kero Huseina, sina Hasanova, za džamiju u Glavicama iz 1913. godine, Purivatra Zećira iz 1912. godine i Šijak Ibrahima, sina Muharemova iz 1911. godine. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci, prema pomenutom radu, nalazi se šest sačuvanih vakufnama vakifa sa područja Gornjeg Vakufa: Bajraktarević Ibahima iz 1918. godine, Buljugić Hatidže iz 1905. godine, Hadžiabulić Avde i Fatime iz 1940. godine (na bosanskom jeziku), Hadžijusufović (Filipović) Kademlije iz 1939. godine (također na bosanskom jeziku) i Labalo Derviša Salih- Riza efendije (dvije vakufname iz 1866. godine). Kada su u pitanju vakufname od strane vakifa sa područja općine Donji Vakuf, prema istraživanjima Zejnila Fajića, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se dvanaest vakufnama: Balagija Mulage iz 1913. godine, Balagija Salh-age, sina Hasanova iz 1930. godine (na bosanskom jeziku), Čolak Mustafe iz 1907. godine, Čučuković (Džigum) Đulse iz 1938. godine (na bosanskom jeziku), Dozić (vjerovatno a.) Abdulaha, sina Ibrahimova iz 1907. godine, Gać Naima iz 1915.Duzić-op. godine, Hadžialić Mujesire, kći Mustafe iz 1891. godine, Hadžibegović Ćamila i Bisere iz 1907. godine, Numankadić Ibahim efendije iz 1885. godine, Sarač (Imočanin) Kade iz 1931. godine (na bosanskom jeziku), Teskeredžić (Hadžibegović) Derviš-hanume iz 1937. godine (na bosanskom jeziku) i Trto Idriza iz 1901. godine. Vidljivo je, dakle, da se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, bar prema pomenutom Fajićevom radu, nalaze 23 vakufname sa područja Skopaljske doline. Većina njih pisana je na arapskom ili turskom jeziku, dok je samo pet pisano na bosanskom jeziku. Najstarija vakufnama je iz sredine 18. stoljeća (Babus Seada Agasi 14 Ahmed-age- 1739.), dok su ostale većinom s početka ili iz sredine 20. vijeka. _________________________________
14/ Šire o ovome vidjeti u Zejnil Fajić “Popis vakufnama iz Bosne i Hercegovine koje se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, Analima GHB,broj 5-6, Sarajevo, 1978, str. 256-260.
158
U kontekstu navedenog, pisanih dokumenata o vakuma, vakima i njihovim vakufnamama (vasijetnamama) iz Gračanice Skopaljske ima još manje. Najstariji dokument u kojem se spominje neki od vakufa iz Gračanice Skopaljske je onaj iz 1912. godine, dakle iz perioda austro-ugarske vladavine u Bosni. Naime, u Proračunu vakufa Bosne i Hercegovine za godinu 1912., koji je iste godine objavila Islamska dionička štamparija (tiskara) iz Sarajeva, u okviru kotara Bugojno, pod rednim brojem 16. zabilježen je samo jedan vakuf iz Gračanice, pod nazivom “Mekteb u Gračanici”, sa prihodom od 81 krune i 21 helerom. Od ukupnog prihoda vakufa, 8 kruna je utrošeno na upravu vakufa, 10 na popravke, 60 na sibjan-mekteb i 2 krune na ostale izdatke. Zanimljivo je da se u pomenutom proračunu vakufa, daju i podaci o ostalim vakuma u kotaru Bugojno, kojem su pripadali i gradovi Gornji Vakuf, Donji Vakuf i Kupres, kao i ostala naseljena mjesta oko njih. Ukupno je zabilježeno i popisano 20 vakufa, od čega 8 na području današnje općine Bugojno (vaku su popisani u rubrici “imena vakufa” na slijedeći način: “Sultan-Ahmed”, “H. Halil Kositerović”,”Jaklić mekteb”, “Džamija Gor. Odžak”, “Mekteb u Gračanici”, “Karadže mekteb”, “Džamija u Glavicama” i “Golo Brdo mekteb”, 8 na području današnje općine Donji Vakuf (“H. Ibrahimbeg Miralem”, “Ča ef. Hasan džamija”, “Handanaga”, “H. Osmanbeg Miralem”, “Hadži Nezir ef.”, “Ajvaz Dede” , “Vashanum Miralem” i “Malkoč Alajbeg”), 3 na području današnje općine Gornji Vakuf (“Mehmedbeg džamija”, “Derviš Salih Labalo” i “Mekteb Voljice”), te jedan na području današnje općine Kupres (“Ahmed Fadilpaša”). prihod od popisanih je vakuf Ibrahimbeg Miralema” odNajveći 1214 kruna, a najniži “Mektebimao Karadže” od 11“H. kruna. Iz popisa su interesantni i podaci koji se odnose na sibjan-mektebe (riječ je o mektebima koji nisu bili reformirani prema Uredbi Ulema-Medžlisa za BiH iz 1903. godine). U ovim mektebima vjerska pouka i obrazovanje sticalo se na način kako je to rađeno u periodu vladavine Turske u BiH), mektebeibtidaije (reformirani mektebi prema Uredbi Ulema-Medžlisa za BiH iz 1903. godine) i medrese koje su bile pri određenim vakuma i mektebima i iz čijih prihoda su se nansirale. Ukupno je bilo 5 sibjan-mekteba i to pri vakufu hadži Ibrahim-bega Miralema, vakufu džamije Mehmed-bega, mektebima Voljice, Jaklić, Gračanica i GoloBrdo. Bila su 4 mekteba ibtidaije, pri vakuma Sultan Ahmeda, Fadil-paše Ahmeda, hadži Ibrahim-beg Miralema i vakufa džamije Mehmed-bega. Pri vakufu hadži Halila Kositerovića bila je samo jedna medresa, čiji su troškovi rada iznosili 512 kruna, dok je ukupan prihod vakufa iznosio 680 kruna. Navedeni podaci, pored ostalog, govore o sistemu islamske pouke i obrazovanja na području Skopaljske doline, a ukazuju i na njen 159
način nansiranja. Nema podataka da li je i sa koliko sredstava učestvovala austrijska vlast u nansiranju vjerskog i za muslimane tog vremena osnovnog i srednjeg obrazovanja, budući da je Austrija kod Bošnjaka-muslimana atekla z obrazovni sistem iz perioda turske vladavine prema kojem su mektebi-ibtidaije bile obrazovne institucije nižeg-osnovnog nivoa, dok su medrese predstavljale obrazovne institucije srednjeg ili višeg nivoa. Interesantni su i podaci koji se odnose na vjerske službenike i njihova primanja iz prihoda vakufa. Naime, podaci iz proračuna prema kojima vjerski službenici nisu plaćani u okviru ili iz 9 vakufa (H. Halil Kositerović”, “Ajvaz Dede”, “Vashanum Miralem”, “Jaklić mekteb”, “Mekteb u Gračanici”, “Karadže mekteb”, “Džamija u Glavicama” i “Golo Brdo mekteb” i “Mekteb Voljice”), mogu ukazivati, posebno za mektebe, da su vjersku pouku i obrazovanje u tim sredinama vršili vjerski službenici, periodično i iz drugih mjesta i džemata (gradske džamije: Sultan Ahmedova iz Bugojna, Mehmed-begova iz Gornjeg Vakufa Ibrahim -bega Malkočevića iz Donjeg Vakufa i dr) . Predaja kaže (zbog nedostatka pisanih i drugih materijalnih izvora) da je prvi vakif s područja Gračanice bila zapravo jedna žena. Riječ je o osobi koju su od najstarijih vremena, pa do danas, zvali i zovu “Stara Čajlakuša”. Niko zapravo ne zna o kojoj se konretno osobi radi, niti o tome ima pisnog traga. No, svi mještani Gračanice od davnina znaju da je “Stara Čajlakuša” bila prva osoba koja je dala “dobar komad svoje zemlje za džematski, odnosno džamijski hair”.”Stara Čajlakuša” je uvakula nekoliko dunuma zemlje za greblje u Skopaljskoj Gračanici, je i danas jedno od najvećih i najuređenijih mezaristana na područjukoje Medžlisa IZ Bugojno. O eventualnim vakima sa područja Skopaljske Gračanice, nakon “Stare Čajlakuše” nema konkretnijih podataka, pa nikroz formu usmene predaje, sve do razdoblja između dva svjetska rata. U pomenutom periodu u Skopaljskoj Gračanici pojavljuju se i drugi vaki iz drugih porodica koje obitavaju na ovim prostorima. Tako 1938. godine Meho Kico, uvakujuje jednu parcelu gdje se u narednih nekoliko godina podiže mekteb. Godine 1947. Meho Kico uvakujuje za potrebe greblja u Skopaljskoj Gračanici još jednu oveću zemljišnu parcelu koja se naslanja na hajr “Stare Čajlakuše”. Na taj način se zaokružuje cjelina gdje se još uvijek kopaju kaburi u kojima se sahranjuju muslimani ovog kraja, pa i šehidi iz netom minule agresije na našu zemlju. Zbog zaista rijetko pronađenih i sačuvanih vakufnama (vasijetnama) sa područja Skopaljske doline, a posebno Gračanice Skopaljske, mišljenja smo da je interesantno da se javnosti prezentira i prokomentira sadržaj vasijetname Mehe Kice. Vasijetnama je čuvana i pronađena u arhivskoj dokumentaciji 160
Džematskog odbora Islamske zajednice u Gračanici. Napisana je 1947. godine u Gračanici, na bosanskom jeziku. Dosta je pohabana, a sami potpisi mutevelije, vakifa (prstoznak, što može upućivati na činjenicu da je vakif bio nepismen), kao i potpisi džematlija - svjedoka, usljed rada vremena, odnosno neadekvatnog čuvanja, u potpunosti su nestali. U vasijetnami se kaže “da Meho Kico iz sela Gračanica srez Bugojno uvakujuje zemljište oko mekteba i jednu oranicu -njivu zvanu “Stupić” koja se nalazi uza samo Muslimansko groblje u Gračanici. Ovo darovanje prihvaća Vakuf i zahtijeva, da se koristi za života darovaoca, tj. gore navedenim zavještajem. Poslije njegove smrti iz prihoda od voća kod mekteba, da mu se pale svijeće. Prihod sa njive imade se po želji vakufa (ovdje vjerovatno treba da stoji vakifa-op.a.) dati mjesnom imamu i mualimu u ime siromašnih džematlija. Želja je vakufa (i ovdje je vjerovatno riječ o štamparskoj grešci-op. a.), da mu se svake godine na Ramazan prouči Hatma i jasini i to mjesni imam i djeca, koja uče u Kurranu”, kaže se na kraju vasijetname. O ovome je posvjedočilo pet džematlija svojim potpisom (otiskom prsta). Vasijetnama, dakle, pokazuje da je vakif svoju oporuku zavještao, kako u osobno ime, tako i u ime siromašnih džematlija. Također, njegovi “zahtjevi” su skromni i oni su u suštini upućeni djeci “koja uče u Kur’anu”. Predaja kaže da je Meho Kico posebno bio naklonjen djeci, budući da sa svojom suprugom Melćom, rođena Ćehaja, porijeklom iz Kordića, nijekoja imao Ta naklonjenost posebno je bila usmjeravana prema djeci su potomaka. bila nadarena, koja su poštovala islamske adete i koja su znala učiti u Kur’anu. Ukupna površina muslimanskog greblja u Gračanici koji su uvakuli “Stara Čajlakuša” i Meho Kico iznosi oko 14 dunuma, što je vidljivo i iz Prepisa posjedovnog lista br. 324/02, koji je općina Bugojno svojim aktom br. 08/952-3/588 od 18.03. 1998. godine izdala Odboru IZ Gračanica. Interesantno je da je Meho Kico svoj posjed Stupića ukrupnio tako što je Zgon zamijenio sa Jusom Jusufspahićem iz Zlavasti za Stupić (oko 2 dunuma), dok je sa Tomkom Marosom (katoličke porodice Maros i Miloš koje su bile kmetovske, u ranijem periodu otkupile su gotovo polovinu Stupova-oko 15 dunuma) zamijenio parcelu Buduša, za dio Stupića (oko 2 dunuma). Nakon Drugog svjetskog rata, oko 1950. godine, zemljišnu parcelu od nekoliko dunuma uvakula je Bambur, rođena Muratspahić Tifa, zvana Fehminica. Uvakujena parcela koja se zvala Prikača nalazila se u mjestu Humac koje graniči sa Skopaljskom Gračanicom. Parcela je kasnije namjenski 161
prodata, budući da se novac od njene vrijednosti koristio za izgradnju mahla u starom mektebu, tako da je oko 1955. godine sa dodatnim radovima mekteb u Skopaljskoj Gračanici prerastao u džamiju, ali bez minareta. Na mjestu stare džamije bez minareta, dakle zemljištu kojeg je uvakuo Meho Kico, 1968. godine u Skopaljskoj Gračanici, otpočinje izgradnja nove džamije. Za izgradnju ove džamije svoj udio dala je iRustempašić Zejfa zvana Husrevbegovica (supruga jednog od imama gračaničkih Husrev-bega) koja je dio svoje bašče od oko pola dunuma i koja je bila uz bašču MeheKice dala za hajr na kojem će se kasnije graditi džamija. Također jedan dio svojih bašti gdje se sada nalazi minaret i dio džamijskog dvorišta dali su Jusuf i Ruhija Korenić. Doprinos za izgradnju džamije u Gračanici Skopaljskoj dao jei Muharembeg Rustempašić iz Skopaljske Gračanice, koji je između 1968. i 1969. godine za potrebe muslimana iz svog mjesta uvakuo zemljište od nekoliko dunuma. Ta zemljišna parcela nalazila se u susjednom naselju Okolišće, čija je vrijednost unovčena kako bi se mogla graditi pomenuta džamija. Također, za izgradnju ove džamije dio imetka uvakuli su hadži Ramiz Šehić i njegova supruga hadžinica Džemka, rođena Čusto. Njihova zemljišna parcela zvana “Dubovik” od nekoliko dunuma (oko 8)kasnije je prodana, a novac je korišten za projektiranje i izgradnju džamije u Skopaljskoj Gračanici. U ovom periodu dio svog imetka u hajr dao je i Halil Čusto iz Gračanice Skopaljske. Naime, on je u hajr dao njivu od oko 2 dunuma koja se zvala Kljujevna. Kasnije je odlukom Odbora IZ Gračanica njiva namjenski prodana, asredstva su korištena za izgradnju Tradicijadžamije. vakifa u Skopaljskoj Gračanici nastavljena je i nakon nedavno završene odbrane od agresije na našu zemlju (1992-1995). Naime, hadži Jusuf-beg, njegova supruga hadži Devleta Rustempašić, rođena Mlaćo i njihov sin Ilijas su 1997. godine uvakuli dvije zemljišne parcele koje opet čine cjelinu (“ Veliki i Donji Mihovi” ) od oko 7dunuma. Vasijetnama Jusufbega, Devlete i njihovog sina Ilijasa je druga sačuvana oporuka koja se čuva u arhivi IZ Gračanica. U obavijesti o poklonu-vasijetu porodice Rustempašić, pored podataka o parcelama koje uvakujuju, navodi se da se “navedeno sa halalom stavlja odmah na raspolaganje Islamskoj zajednici Gračanica”. Interesantno je da je po ovlaštenju i usmenom amanetu svojih roditelja i svoga brata, obavijest o poklonu-vasijetu porodice Rustempašić potpisao Hedo Rustempašić. Također, hadži hanuma Razija Ćirkić, porijeklom iz Bosanske Dubice koja preko trideset godina živi u SAD, u znak trajnog sjećanja na lijepo druženje sa braćom i sestrama muslimanima iz Skopaljske Gračanice, godine 1999. dala je izgraditi, izuzetne ljepote, hair-česmu u haremu džamije, koja 162
na izvanredan način upotpunjuje arhitekturu i okoliš prostora gdje se nalazi. U Gračanici Skopaljskoj postoji još jedan broj uvakujenih dobara (najčešće zemljišnih posjeda) čiji vaki nisu sa sigurnošću utvrđeni. Naime, iz Prepisa posjedovnog lista Odbora Islamske zajednice Gračanica, koji datira iz marta 1998. godine, pored navedenih uvakujenih dobara, čiji su vaki poznati i o kojima je već bilo govora, vidljivo je da postoji još jedan broj uvakujenih zemljišnih parcela. Te parcele se nalaze uglavnom u selu Zlavast koje pripada Odboru Islamske zajednice Gračanica. Dvije parcele označena su kao “Greblje”, jedna kao “Šuma” i jedna kao “Bogomolja” (mekteb u selu Zlavast-op.a.). Usmena predaja mještana naselja Zlavast kaže da je zemljište za “Greblja”, uvakujeno još u periodu turske vladavine u Bosni, na što podsjećaju i nišani koji se nalaze u grebljima. Nema pisanih tragova, niti je sačuvana predaja ko su bili vaki koji su dali svoje zemljišne parcele za pomenuta greblja. Zanimljivo je da mještani naselja Zlavast još uvijek u svom sjećanju čuvaju predaju, prema kojoj je “starim putem” koji razdvaja greblja, svojevremeno prošao Omer-paša Latas, prilikom svog kaznenog pohoda po Bosni. Parcelu na kojoj je izgrađen mekteb u Zlavasti, sedamdesetih godina ovog stoljeća uvakuo je mještanin Muharem Jusufspahić. Ukupna površina ovih uvakujenih dobara iznosi oko petnaest dunuma. Prema podacima iz pomenutog Prepisa posjedovnog lista, na području Gračanice Skopaljske nalaze se još dvije uvakujene zemljišne parcele čiji vaki, također, nisu poznati i koje su na lokalitetu Turbeta, prostora koji je u dodiru između naselja Gračanica ipovršinu Odžak. Ove parcele upisane su i kao “Zidine”, odnosno “Šuma”, i zauzimaju od oko trinaest dunuma. Ukupna, dakle, površina zemljišnih posjeda koje su uvakuli vaki iz Gračanice Skopaljske, bar prema podacima izPrepisa posjedovnog lista, iznosi preko pedeset dunuma. Sve zemljište i objekti koji se na pojedinim parcelama nalaze (džamija, mekteb, gasulhana, imamska kuća, greblja i dr.) u vlasništvu su Odbora Islamske zajednice Gračanica koji se stara o prihodima i održavanju uvakujenih dobara. Kada su u pitanju objekti koji su izgrađeni na uvakujenim dobrima, kao i ostale potrebe čije je ispunjenje neophodno za nesmetano funkcioniranje Džemata Islamske zajednice u Gračanici Skopaljskoj, svakako treba pomenuti i ostale džematlije, kako u zemlji, tako i u dijaspori, koji svojim radom i donatorskim prilozima potpomažu da se objekti održavaju i da se unapređuje i dalje razvija islamska zajednica na ovim prostorima.U arhivi i dokumentaciji Odbora Islamske zajednice u Gračanici postoji desetine dokumenata koji svjedoče o plemenitim namjerama Bošnjaka-muslimana ovog kraja da svojim novčanim i drugim prilozima ustraju na očuvanju islama na ovim prostorima 163
i objekata koji su u toj funkciji. Posebno treba istaknuti aktivnosti i priloge koji su bili karakteristični za period odbrane od agresije, kao i one koje su uslijedile nakon otpočinjanja mirovnog procesa. Interesantno je da su potomci pojedinih porodica iz Gračanice Skopaljske, u skladu sa svojim mogućnostima, kako oni iz zemlje, tako i iz dijaspore, pojedinačno ili paralelno davali priloge za islamsku zajednicu na ovom području. Aktivnosti i prilozi posebno su bili usmjeravani na obnavljanje ratnim dejstvima oštećene džamije, greblja, imamskih prostorija i dr.Iz arhive i evidencija Odbora Islamske zajednice Gračanica, vidljivo je da su svoje aktivnosti na planu potpomaganja džemata, održavanja uvakujenih i izgrađenih objekata i dobara koja su u funkciji muslimanske zajednice, posebno na ovim prostorima, nesebičan angažman iz dijaspore ispoljile porodice Rustempašić, Korenić, Zec, Bambur, Čusto, Alibegović, Zekotić, Bećirspahić, Muftić, Dedić, Kreso, Opardija i druge iz SAD, porodica Muratspahić iz Kanade, porodice Muratspahić, Kico i druge iz Austrije, te porodice iz zemlje (džemata Gračanica i drugih bližih i daljih džemata) kao što su Bambur, Rustempašić, Kico, Čusto, Muratspahić, Korenić, Ćehajić, Ćehaja, Zec, Tajar, Jusufspahić, Đuliman, Sadiković, Bajraktarević, Kurbegović,Dedić, Karašin, Mlaćo, Velagić i dr. Iako nisu uvakuli trajna dobra, pripadnici pomenutih porodica slijede i na ovaj način svoje pretke, koji su u ranijem periodu darivali trajna dobra i koja su Bogu ugodna djela. Na taj način oni razumijevaju poruke svojih predaka, prema kojima je dunjalučkom “imetak sredstvo za život, ali i sredstvo da se učini nekii niko hair, koji daje smisao životu”. Jer, “imetak je u suštini Allahov ništa ne ponese na drugi svijet, izuzev dobrih i loših djela”.
164
Safet BANDŽOVIĆ
MUHADŽIRI IZ HERCEGOVINE U SANDŽAKU NAKON 1878. GODINE Austrougarska okupacija BiH 1878. je za znatan dio Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, u ekonomskom, političkom, vjerskom i kulturnom pogledu predstavljala civilizacijski šok, pod čijim su se dojmom mnogi od njih odlučili na seobu. Ova seoba je imala ustvari “karakter jednog neformalnog iseljeničkog pokreta, kojim se manifestirala snaga stoljetnih veza Bosne i 1 Bošnjaka sa Carigradom kao središtem muslimanskog kojem hiljade su oni civilizacijski i politički pripadali”. U prvim godinama svijeta nove uprave Bošnjaka je emigriralo iz Bosne, idući na istok, prema Istanbulu, i drugim područjima koja su ostala pod otomanskom upravom.2 Orijentalno-islamsku civilizaciju u BiH počela je smjenjivati evropskokršćanska.3 Bošnjaci su se našli pred problemom da žive u dvije civilizacije (S. Džaja), dvije kulture, i to nije bilo nimalo jednostavno. Nisu, međutim, bez osnova ni razmišljanja u historiograji da je zapravo ulazak AustroUgarske u Bosnu i Hercegovinu spasio Bošnjake da ne dožive istu sudbinu kao i muslimani u novopripojenim krajevima Srbije i Crne Gore, s obzirom na ______________________________________
1/ Upor. M. Imamović, Bošnjaci u emigraciji. Monograja Bosanskih pogleda 1955-1967, Bošnjački institut u Cirihu - Odjel Sarajevo, Sarajevo, 1996, 51; V. Čubrilović, Bosanski ustanak 1875-1878, Beograd, 1996, 281-282. 2/ Upor. John V.A. Fine, JR -Robert J. Donia, Bosna i Hercegovi na. Tradicija koju su izdali, Sarajevo, 1995, 85; M. Imamović, Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslavens kim zemljama, Glasni k, Rijaset IZ u SFRJ, br. 6, Sarajevo, 1991, 683. 3/ M. Hadžijahić - M. Traljić, Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Istanbul, 1996, 115.
165
teritorijalne aspiracije ovih zemalja.4 Rastrzana, nezaštićena i onemoćala Bosna i Hercegovina ukazivala se kao izazov za nova širenja i “oslobađanja”. U imperijalnim planovima ovih država Bosna i Hercegovina je imala izuzetno važno mjesto, i pored pritisaka evropskih sila, one nikada nisu odustale od širenja u tom pravcu. Na Berlinskom kongresu 1878. izvršena je do tada najveća dioba Balkanskog poluostrva između velikih sila. Njemački kancelar Bizmark koji je predsjedavao kongresom uspio je da za diplomatskim stolom očuva stabilnost Evrope, uprkos burama koje su pratile slabljenje Turske: “Cijelo istočno pitanje”, rekao je Bizmark, “za nas ne vrijedi kostiju ni jednoga jedinoga grenadira iz Pomeranije”. Berlinski kongres je prekrojio mapu Balkana ujedno i spriječio Rusiju da stekne kontrolu nad Bosforom, pa i nad Crnim morem i Mediteranom. Velike sile su u Berlinu našle samo niz kratkoročnih rješenja i time dugoročno doprinijele saplitanju balkanskih tokova u čvorište nemira i međunarodnih uzbuna.5 Ovaj kongres je radikalno destabilizirao Balkan, suprotstavljajući interese etničkih grupa koje su ga naseljavale i sijući među njima trajan razdor.6 Po njegovim odlukama Osmansko carstvo je moralo ustupiti tri petine svoje teritorije i jednu petinu ukupnog stanovništva, oko pet i pol miliona ljudi, od kojih je polovica bilo muslimana. Joseph von Hammer zaključuje da je za Osmansko carstvo Berlinski kongres predstavljao strašan poraz, jer je izgubilo zemlje, ljude i sredstva, te onima koji su ostali nije bilo lahko nastaviti život.7 Sedamdesetih godina XIX stoljeća muslimani su sačinjavali ukupnog je stanovništva Balkanskog U vremenu od 1870. dopolovinu 1890. poubijano na tom području preko poluostrva. 300.000 muslimana, a preko pet miliona ih je prognano u Anadoliju do kraja tog stoljeća.8 ____________________ 4/ Opšir. S. Bandžović, Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeća, Takvim, za 1999. (1419/20. h.g.), Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, Novi Pazar, 1998, 357-410. 5/ A. Mitrović, Značaj Istočne krize 1875-1878. za istoriju balkanskih naroda, Marksistička misao, br. 3, Beograd, 1978, 138. 6/ J. Ristić, Diplomatska istorija Srbije, knj. II, Beograd 1898, 228-231; J. Udovički, Spone i sukobi, “Republika”, br. 188, Beograd, 1-15. 5.1998. 7/ J. Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) carstva, III, Zagreb, 1979, 474. Opšir. vidi: J. McCarthy, Deat and Exile. The Etnhnic Cleansing of Ottoman Muslims 1821-1922, New Jersey, 1996. Ovaj autor (str. 1) navodi: “Between 1821. and 1922, more than ve million Muslims were driven from their lands. Five and one-half milion Muslims died, some of them killed in wars, others perishing as refugees from starvation and disease”. 8/ R. Mahmutćehajić, Trajnost stradanja, Glasnik, Rijaset IZ u RBiH, br. 7-9, Sarajevo, 1996, 397; prema: K. H. Karpat, Ottoman population 1830 - 1914. Demographics and social characteristich, Medison, 1985.
166
Berlinski kongres je izmijenio ranija ruska rješenja i konačno odredio novi teritorijalni raspored država na Balkanu. Zemlje koje su ranije priznavale sultanov suverenitet (Rumunija, Srbija i CrnaGora), dobile su punu neovisnost. Berlinskim ugovorom Osmansko carstvo, kome su odsječeni “svi nepotrebni i slabi dijelovi”, je praktično prestalo igrati ulogu značajne evropske sile. 9 Nastao je čitav splet malih balkanskih država koje su, zbog međusobnog odnosa, predstavljale pravo bure baruta. Grčka, Bugarska, Rumunija, Srbija i Crna Gora, svaka od njih ponaosob, težila je da zadobije nove teritorije, razvijajući strasne nacionalističke i imperijalističke osjećaje, tražeći sve one zemlje u kojima su njihovi narodi vladali u bilo kojem prethodnom historijskom razdoblju.10 Posljedica takvog shvatanja bila je neprestana agresija na ostatke Osmanskog carstva u Evropi, zatiranje bespomoćnih muslimanskih sela, a povremeno i otvoreni sukobi oko podjele plijena.11 Turski historičar Kemal Karpat je ponašanje novonastalih balkanskih država prema muslimanima ocijenio kao jedan od oblika državnog huliganstva i barbarstva.12 Ulazak austrijske vojske u BiH kod većine običnog muslimanskog svijeta pojačavao je strah da će sa slobodom izgubiti i ono što je sačinjavalo suštinu njegovog života, vjeru, običaje i premoć islama kao zvanične vjere u njegovoj otadžbini. S obzirom na iskustva i sve ono što se dešavalo u okruženju, njemu je izgledalo nemoguće da živi u jednoj inovjernoj državi, a da ne bude progonjen zbog pripadnosti islamu. U Sarajevu je bilo starih muslimana koji poslije okupacije nikada više nisu izašli iz svojih domova da ne bi vidjeli “prokletog 13
Švabu” je srušio osmanski”. Bošnjaci dugo nakon 1878. nekoji mireći se sa “ponositi stvarnošćuprag tuđinskog aparata, posebnosuniži i srednji slojevi, klonulo šutjeli, noseći u sebi negodovanje prema sultanu i duboki, neskriveni prezir prema novouspostavljenoj vlasti, ogorčenje prema novom _________________________________
9/ S. Bandžović, Balkanizacija Balkana, Republika”, br.202-203, Beograd, 1-31. decembar 1998. 10/Upor. M. Dogo, Odgovor na “Razmišljanja...: prof. dr Milča Lalkova, objavljena u Godišnjaku za društvenu istoriju III-3 (1996), Godišnjak za društvenu istoriju, sv. 1, god. IV, Beograd, 1997, 95. 11/J. Hammer, nav. djelo, III, 479. 12/Upor. M. Dogo, Neka zapažanja o turskom nasleđu i seobama Muslimana, u Zbornik: Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena, SANU, Beograd, 1995, 311; S. Bandžović, Migracioni pokreti na Balkanu (1877-1879), Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XVIII, Prijepolje, 1998, 199-223. 13/M. Imamović, Pravni položaj BiH, 105; M. Pelesić, Muhadžirluk Bosanskih Muslimana u Tursku (1878-1991), feljton, “Muslimanski glas”, Sarajevo, 13.3.19 92. godine; Isti, Bošnjaci na svjetskim ratištima, Vojna biblioteka, Sarajevo, 1996, 69-70; S. Bandžović, Tokovi iseljavanja Muslimana iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka u Tursku, Novopazarski zbornik, br. 17, Novi Pazar, 1993.
167
poretku i osjećanje odvratnosti prema novoj kulturi i civilizaciji koja je za njih polahko, ali sigurno dolazila sa zapada.14 Najviši stepen ogorčenosti i nepomirljivosti su pokazivali ti slojevi, dok su krupni feudalni sloj i visoka ulema sve više prihvatali realnost i prilazili novoj vlasti.15 Vladimir Ćorović je stanje rezignacije muslimana ovako opisivao: “Oni su se, najpre, utučeni porazom ili selili u masama u Tursku, da tamo među tuđim elementom u bednim prilikama propadnu, ili su upadali u potpunu apatiju, predajući se k’smetu, da stvari idu kako idu”.16 Bošnjaci su se naročito bojali uticaja Katoličke crkve i prozelitizma, što je kod njih stvaralo teško psihološko raspoloženje, što će biti jedan od razloga iseljavanja.17 Već 1878. zabilježeni su i prvi pojedinačni slučajevi nasilnog pokrštavanja. Katolici su 1878. odveli iz sela Blizance, u čitlučkoj općini, dvije djevojke, jednu iz porodice Džukića, a drugu iz porodice Durakovića, pokrstili ih i udali za katolike. Neke muslimanske porodice su odmah nakon toga napustile Blizance, kao i druga sela ove općine. Jedna porodica Džukića je tada iselila u Tursku.18 Hamdija Kapidžić je psihološke uzroke za iseljavanjem muslimana smatrao primarnim.19 Dževad Juzbašić ističe da ovo Kapidžićevo mišljenje nalazi potvrdu i u austrougarskim dokumentima, zaključujući kako je neosporno da su i psihološki, odnosno religiozni i politički motivi imali veoma značajnu ulogu pri iseljavanju muslimana.20 Ilijas Hadžibegović ustvrđuje da su povodi za iseljavanje mogli biti psihološke, religiozne i političke pr irode, ali da suštinske uzroke iseljavanja treba tražiti u oblasti ekonomskih i društvenih ______________________ 14/ Upor. M. Rizvić, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918, II izdanje, Sarajevo, 1990, 14; Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977, 116-117; N. Šehić, Problem agrara u Bosni i Hercegovini u politici muslimanskog autonomnog pokreta, JIČ, br. 1-4, Beograd, 1978, 333-334. 15/ M. Rizvić, nav. djelo, 15. 16/ V. Ćorović, Muslimansko pitanje, Budućnost, I, sv. 1, Sarajevo, 1919, 3-5, A. Isaković, O “nacionaliziranju” Muslimana, Zagreb, 1989, 44, S. Bandžović, Balkanski muhadžirluk, Mak, br. 15-16, Novi Pazar, 1997, 131. 17/ H. Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958, 83. 18/ H. Hasandedić, Četiri slučaja pokrštavanja muslimana u Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave, Glasnik Rijaseta IZ u SFRJ, Sarajevo, 1991, 726; Isto, “Kabes”, br. 3, Mostar, januar 1996; H. Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, 81-82. 19/ H. Kapidžić, Pokret za iseljavanje srpskog stanovništva iz Hercegovine u Srbiju 1902. godine, Godišnjak Društva istoričara BiH, god. XI, Sarajevo, 1961, 23. 20/ Dž. Juzbašić,uNeke napomene o problematici razvitka u Bosni Hercegovini periodu austrougarske uprave, u:etničkog Problemii društvenog etničkog razvitka u Bosni i i Hercegovini, Prilozi, br. 11-12, god. XI-XII, Sarajevo, 1975-1976, 304-305.
168
odnosa uspostavljenih nakon okupacije.21 Indikativno je da naučnici nisu uzimali u obzir, kao jedan od motiva za iseljavanje, i vojni poraz koji su Bošnjaci doživjeli u nastojanju da spriječe okupaciju BiH, kao i početne, represivne mjere novih vlasti, što je svakako moralo utjecati na obim i tok iseljeničkog pokreta. Proces iseljavanja trajao je u nekoliko jakih valova sve do 1918. godine.22 Od 1878. nije prošla nijedna godina a da se ne iseli nekoliko stotina muslimana. Taj se broj u kasnijim godinama povećavao na hiljade.23 Vremenom su se sve više gasile nade da će se Turska povratiti, i da je prisustvo Austro-Ugarske bilo samo privremeno. Muhadžiri su se iz BiH rasuli preko Sandžaka, Kosova, preko Albanije i Epira sve do Janjine, kao i po rumelijskim oblastima. U prvo vrijeme oni su se nakratko zadržavali na bosansko-turskoj granici, i to sa bosanske strane, živeći u barakama podignutim naročito u Foči.24 Pojedini naučnici smatraju da upravo prvih godina nakon dolaska AustroUgarske u BiH iselio najveći broj muslimana.25 U prvih pet godina nakon okupacije seoba je bila “i bezglava i katastrofalna, o tome nema sumnje”.26 Engleski konzul javljao je iz Beograda 4. oktobra 1878. svojoj vladi da se u Srbiji nalazi, na proputovanju, znatan broj iznemoglih bosanskih izbjeglica, _______________________________________
21/ I. Hadžibegović, Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini 1878-1914, u: Problemi etničkog razvitka u Bosni i Hercegovini, 313-314. 22/ Opšir. S. Bandžović, Tokovi iseljavanja Muslimana iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka u Tursku, Novopazarski zbornik, br. 17, Novi Pazar, 1993, 103-114; Isti, Emigrac ija Muslimana iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka u Tursku (1878-1941), Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XV, Prijepolje, 1993, 137-145. 23/ Opšir. vid. G. Gravier, Emigracija Muslimana iz Bosne i Hercegovine, Pregled, god. I, br. 7-8, Sarajevo, 15.1.1911; V. Bogićević, Emigracija MuslimanaBosne i Hercegovine u Tursku u doba austrougarske vladavine 1878-1918. godine, Historijski zbornik, god. III, br. 1-4, Zagreb, 1950, 180-181; Isto u: Glasnik, IVZ, br. 7-9, Sarajevo, 1951. Đ. Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Beograd, 1955, 42-44; H. Kapidžić, Agrarni odnosi u BiH (1879-1918), Sarajevo, 1969, 174-178; F. Vajzović, Štampa o iseljavanju muslimana u periodu austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, Iseljenički almanah, Sarajevo, 1970, 107-108; M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH 1878 -1914, Sarajevo, 1976, 104-106; I. Hadžibegović, Postanak radničke klase u BiH i njen razvitak do 1914. godine, Sarajevo, 1980, 118-120; Isti, Moderne migracije u Bosni i Hercegovini i nacionalni odnosi (skice za istraživanje), Prilozi, br. 23, Sarajevo, 1987, 63-64. 24/ B. Hrabak, Novopazarski Sandžak u poslednjoj etapi otomanske vladavine (1908-1912), u Zbornik: Oblasti Stare Raške krajem XIX i početkom XX veka, Prijepolje, 1995, 105. 25/ Upor. M. S. Filipović, Bošnjaci u okolini Skoplja, Pregled, Sarajevo, 1931; N. Seferović, Kolonija hercegovačkih Muslimana u Kajzeriju u Palestini, Zbornik radova Etnografskog instituta, knj. 12, Beograd, 1981, 50; M. Imamović, Bošnjaci u emigraciji, 51. 26/ A. Nametak, Nacionalno osjećanje bosansko-hercegovačkih muslimana iseljenih u Tursku, Ustaški godišnjak 1942, Zagreb, 1941, 213.
169
mahom žena i djece, ističući daće većina njih umrijeti, ako im sene pomogne.27 Prema nekim britanskim izvorima krajem 1878. iz Bosne je krenulo 50.000 ljudi za Istanbul. 28 Neki izvještaji su govorili da je u Makedoniji 1878. gladovalo i bilo dovedeno do umiranja čak 60.000 izbjeglica.29 Prema jednom francuskom izvoru od 3. januara 1879. u Makedoniji se našlo 50.000-60.000 porodica muhadžira, “što iz Bugarske, što iz Bosne”. Britanski konzul je u septembru 1879. javljao o 200.000 muhadžira.30 U Berovu, u Makedoniji, naseljeni su bosanski muhadžiri u 400 kuća. Za muhadžire iz BiH bila je formirana i jedna nova naseobina selo Bezgaštevo (Bezgaće). 31 U ovom kraju, kod Maleša, naseli su se muhadžiri iz okoline Nikšića, Kolašina, Bileće, Leskovca, Niša, kao i muhadžiri iz Bugarske.32 U Hasanbegovu je doseljeno 70-80 domaćinstava mahom iz Bosne i Hercegovine. Tu su formirane tri muhadžirske mahale: Rudinjanska, Krvavska i Nikšićka. U prvoj su bile naseljene porodice pristigle iz Bileće, u drugoj iz Gacka, a u trećoj muhadžiri iz Nikšića. 33 U Skoplju su neki muhadžiri iz Bosne i Hercegovine formirali svoje __________________ 27/ B. Simsir, Turkish Emigrations from the Balkans, I, A Turkish Exodus 1877-1878, Ankara, 1989, 629. 28/ B. Simsir, Turkish Emigrations from the Balkans, I, 714-715; S. Rizaj, Struktura stanovništva Kosovskog vilajeta u II polovini XIX veka, Vranjski glasnik, VIII, Vranje, 1972, 99; Isti, O migracionim kretanjima naBalkanu (1877-1878), Zbornik radova, ANU BiH, pos. izdanja, knj. XXX, Sarajevo, 1977, 194-195. Engleski vicekonzul Freeman u Sarajevu navodi: “The “Times” of the 20th ultimo contained a telegram from Constantnople that the Porta had received information of the projected emigrations of 50.000 Bosnians, who intended, it was stated, proceeding to Constantinople... I have not been able to authenticate the departure from this neighbourhood any Bosnian Mussulman merchant or landowner; and even if the idea of emigration be seriously enetertained in the country - and I have been assured by several Mussulmans, who sholud be well informed, that such is not the case the number of 50.000 is undoubtedly a gross, I may say and absurd, exaggeration”. 29/ B. Simsir, Turkish Emigrations from the Balkans, I, 737; E. Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije od pada despotovine (1459) i njegova sudbina, Kraljevo, 1992, 153. 30/ B. Simsir, Turkish Emigrations from the Balkans, I, 737; M. Pandevska, Prisilni migracii vo Makedonija 1876-1881, Skopje, 1993, 115-116. 31/ M. Pandevska, nav. djelo, 121; G. Todorovski, Migracioni pokreti u Makedoniji od Berlinskog kongresa do početka Prvog balkanskog rata 1912. godine, JIČ, br. 3-4, Beograd, 1970, 122. 32/ J. Dedijer, Nova Srbija, Beograd, 1913, 137. 33/ J. Trifunovski, Bosansko-hercegovački muslimani polju, Zbornik, pregled, III kongres geografa Jugoslavije, Sarajevo, 1954, 89; Isti, Bosankeu uSkopskom Makedoniji, Geografski XIII, Sarajevo, 1970; M. Pandevska, nav. djelo, 128.
170
mahale na periferiji, iza romskog naselja.34 U skopskom kraju su naseljena sela Džidimirci, Kadino Selo, Mrševci, Vetersko, Katlanovo, gdje su bili izloženi sukobima sa lokalnih hrišćanskim stanovništvom.35 Dio muhadžira, mahom iz Hercegovine, koji je 1878. krenuo ka Turskoj zaustavio se u Albaniji, u neposrednoj blizini Drača, u gradiću Šijak, u selima Borak i Kodžoe.36 Nakon drugog svjetskog rata procjenjivalo se da u Albaniji ima oko 17.000 Bošnjaka - potomaka muhadžira.37 Srpski konzul u Prištini Branislav Nušić pisao je o nastanjivanju bosanskih muhadžira u Feriz-beju (Uroševcu) i Kosovskoj Mitrovici u kojoj su se muhadžiri nastanjivali “valjda zato što se tu još osećaju u Bosni”.38 Bosnu i Hercegovinu su tadapogađali i masovni talasi gladi. UHercegovini je 1879. zabilježeno 50 slučajeva smrti od gladi. Ljudi su se hranili korom drveta i kopanjem korijenja.39 Austrougarska vlast je isticala da se “neki stalni krug muhamedanskih obitelji nije mogao snaći u promijenjenim prilikama, te se je prvih godina nakon okupacije selio”. Proces iseljavanja tumačen je i _________________________________
34/ J. Dedijer, nav. djelo, 110. Ovaj autor o muhadžirima u Makedoniji 1912. navodi: “To su muslimanski iseljenici koji se doseljavaju iz onih oblasti koje su nekada bile turske i koje su potpale pod neku hrišćansku državu. Najviše ih ima iz dosadanje Srbije, iz Bugarske i iz Bosne. Ovo stanovništvo predstavljalo je onaj element koji je u turske varoši unosio najviše nemira i nereda, i koji je prema hrišćanima sačuvao najviše mržnje”. 35/ A. Apostolov, Kolonizacija na muhadžirite vo Makedonija i rastrojstvo na čifčiskite odnosi od krajot na XIX vek do 1912. godina, Glasnik, god. IV, Skopje, 1960, 117-118. 36/ A. Mehmedović piše 1990. o obilasku sela Borak: “U Boraku žive isključivo Bošnjaci... Sačuvali su svoj jezik, običaje, ponašanje a naročito gostoprimstvo i pored svog svekolikog siromaštva... Pred nas izišlo cijelo selo, i stari i mladi, i muško i žensko. Govorili su: “Neka ste nam došli, braćo, priredili ste nam najsretnije trenutke u našem životu”. Nastalo je grljenje, rukovanje, tapšanje po leđima, blagosiljanje. “Mi vas čekamo toliko godina - govorili su zašto niste prije došli?’ Govorili su: “Ne ostavljajte nas ovdje, vodite nas sa sobom”... Njihova stara oronula džamija je sada, pola dućan a pola kafana “Sarajevo” - cit. prema: A. Mehmedović, Islam u zemlji dvoglavog orla, “Muallim”, br. 8, Sarajevo, maj 1991. 37/ Z. Lakić - T. Žugić, Položaj jugoslovenskih manjina uAlbaniji od 1945. do danas, Mostovi. br. 21, Pljevlja, 1974, 147-148. I oni su poput ostalih muhadžira bili izloženi albaniziranju. Osmanagići su postali Osmani, Bešlići Bašle, Bašići Baše, Jahići Jahje, Bulići Buljaje, Salagići Salagaje, Pašići Paše, Smajići Smaje, Dizdarevići Dizdari, Kadići Kadije, Hadžiomerovići Hadži, Beganovići Begani itd. 38/ B. Nušić, Kosovo, Beograd, 1986, 248, 286; upor. R. Kurtanović, Bošnjaci porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Kosovskoj Mitrovici od vremena austro-ugarske okupacije do danas, u Zbornik: Društveni i državno-pravni kontinuitet Sandžaka, Sarajevo, 1996, 265-266. 39/ M. Ekmešić, Ustanak u Hercegovini 1882. i istorijske pouke, Prilozi, br. 19, Sarajevo, 1982, 39. O prilikama u Hercegovini E. Arnautović, Političke prilikebr. u Mostaru Hercegovini u posljednje dvije decenijevidi: osmanske vladavine, Hercegovina, 9, Mostar,i 1997, 109-121.
171
vjerskom obavezom muslimana u slučaju da ne mogu ostvariti slobodu ispoljavanja islama.40 Iseljavanje nije bilo uslovljeno samo propadanjem i siromašenjem nego i bošnjačkim stoljetnim nepovjerenjem i podozrenjem prema austrougarskoj državi koja se nerijetko pokazivala kao antislamska, a time i protivna islamskim običajima i tradiciji.41 Prvi masovniji talas iseljavanja iz BiH bio je izazvan proglašenjem u novembru 1881. privremenog odbrambenog zakona za BiH - “Wehrgesetza”, kojim je bosanskohercegovačko stanovništvo bilo obuhvaćeno redovnom vojnom obavezom i neuspješnom pobunom protiv toga 1881-1882. godine. Atmosfera regrutacije bila je ispunjena glasinama da će Bošnjaci u toj vojsci “ne samo nositi tuđu pušku i služiti kaurima, već obući i škrljak, krmetinu jesti, ne će smjeti više u džamiju, ne će im davati abdest uzimati, morat će vino piti”.42 Proglašavanje ovog zakona dovelo je do eksplozivne situacije naročito u Foči i istočnoj Hercegovini. Već 1881. u Foči se javio znatan broj Bošnjaka (80) sa zahtjevom za iseljenje. Zahtjevi su stizali i iz bihaćkog i travničkog kraja. Vlasti su konstatirale da su Bošnjaci reagujući na zakon masovnim zahtjevima za iseljenje, zapravo manevrisali, ocjenjujući da njihov konačni cilj nije bilo iseljenje, već prisiljavanje vlasti da ovaj zakon povuče.43 Nakon gušenja pobune u Hercegovini među 8.000 izbjeglica iz BiH u Crnoj Gori našlo se i 1.200 muslimana. Neke od njih su su sreli italijanski poslanik Durando i knjaz Nikola u Njegušima. Knjaz ih je tada zaustavio i upitao da li među njima ima i onih koji su se u prethodnim ratovima borili protiv Rečeno mu je se svi borili.kod Na to je knjaz upitao zašto su ondaCrnogoraca. napustili svoju zemlju dada bisu našli utočište svojih neprijatelja. Na to mu je odgovoreno: “Šta hoćete? Uprkos naših nesporazuma vaša krv je bliska našoj dok onih đaura (Austrijanaca) je tuđa”.44 Nakon 1878, a naročito hercegovačkog ustanka 1882. formirana je i bošnjačka politička emigracija u Istanbulu koja je pokušavala da utječe na događaje u Bosni. Vodeće ličnosti su na početku bili pljevaljski muftija Šemsekadić, Ibrahim Fehmi efendija Đumišić te Šahinpašić iz Banjaluke. U to vrijeme djelovali su kao visoki turski državni funkcioneri Bošnjaci Mehmed _________________________________
40/ Upor. O. Lavić, Iseljavanje Bošnjaka muslimana iz BiH za vrijeme Austro-Ugarske i risala Mehmeda Teuka Azapagića, Anali, knj. XVII-XVIII, Sarajevo, 1996, 124-125. 41/Opšir. R. Muminović, PovijesniusudMuslimana,Islamskamisao, br.154,Sarajevo,oktobra1991. 42/ M. Rizvić, nav. djelo, 420. 43/ H. Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, 92. 44/ G. Stanojević, Prilozi za diplomatsku istoriju Crne Gore od Berlinskog kongresa do kraja XIX vijeka, Istorijski časopis, knj. XI, Beograd, 1961, 161-162; također vidi: M. Rizvić, Izbjeglice iz Hercegovine za vrijeme ustanka 1875.-1878, “Kabes”, br. 10, Mostar, avgust 1996.
172
Ali-paša Rizvanbegović, Osman Mahzar-paša Čengić, Hamdi-beg Resulbeg ović, Mehmed-beg Jajčanin, a u samoj sultanovoj sviti bili su kao silahšori, među ostalim, Bešir-aga Bihorac, Omer-aga Plava, Zaćir-aga Nikšić, EminTravničanin i drugi. Docnije se bošnjakoj emigraciji priključio i vođa pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju Ali Fehmi ef. Džabić. Vremenom su ovi emigranti osnovali i svoj klub koji je imao oko 500 članova. Predsjednik kluba je bio Ali Šefket ef. Aličehić-Junuzefendić, porijeklom iz Travnika. Ovaj klub je naročito aktivnost pokazao u doba aneksione krize, organizirajući masovne mitinge i sastavljajući dva memoranduma protiv aneksije.45 Prve naseobine Bošnjaka u Turskoj nastale su nakon 1878. u Anadoliji, na području od Smirne do Eski-Šehera, oko Burse, Jenišehera, u okolini Ankare, te u samom Istanbulu, Karamurselu, Inegolu, Bigi, Aum-Karahisaru, Ismidu, Hamdiji.46 Muhadžiri iz Bosanske krajine dobijali su zemljište za kuće i okućnice. Neki su dobijali imanja u plodnim poljima, ali su od vlasti tražili da se nasele po brdovitim i šumovitim krajevima. Tako su došli u Kazandžibuar, planinski pojas. Mnogo ih se naselilo u okolini Inegola.47 Neposredno pred okupaciju BiH, predstavnici nekoliko uglednih mostarskih porodica (Stupac, Ćehajić, Hadžijahić, Rizvanbegović, Lakišić, Drače, itd.) poslalo je nekoliko svojih predstavnika u Istanbul, tražeći od tamošnjih vlasti dozvolu za useljenje. Nakon dobijanja saglasnosti pristupili su pripremama za seobu koje su trajale šest mjeseci. Nove vlasti u BiH im nisu pravile nikakve smetnje oko odlaska, ali im u tome nisu ni pomagale. Iseljenici su rasprodali svoju imovinu veoma jeftino. Bile su to bošnjačke porodice poglavito iz Mostara, ali iz drugih mjesta u Hercegovini, iz Trebinja, Stoca, Čapljine. Prvo mjesto u kome se zaustavilo ovih, oko stotinu porodica na svom muhadžirskom putu bio je Istanbul, a potom Izmir. Tu su ostale neke porodice, dok su druge nastavile ka Siriji, tačnije ka jednom selu u neposrednoj okolini Damaska. Sopstvenim sredstvima kupili su tamo imanja, na kojima su se bavili zemljoradnjom. U novoj sredini došli su veoma brzo u sukob sa lokalnim stanovništvom, pa su iz tih razloga, kao i zbog vreline oblasti na granicama Sirijske pustinje, zatrašili novo preseljenje. Nakondobijanja saglasnosti krenuli su put Palestine, dok je u Siriji ostalo tek nekoliko porodica. _________________________________________________
45/ Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljena, studijski izvještaj, Fakultet političkih nauka - Institut za društvena ispitivanja, Sarajevo, 1970, 22 -23; M. Hadžijahić, Političko djelovanje bosanske emigracije u Turskoj, “Naš svijet”, Sarajevo, oktobar i novembar 1966. 46/ V. Bogićević, nav. djelo, Glasnik, VIS, 273. 47/ B. Perva, Zemlja brojnih muhadžira, “Preporod”, br. 18/644, Sarajevo, 1.10. 1998.
173
Neki su otišli u Tursku, u Adanu i Istanbul, dok su oni koji su se uputili i došli u Palestinu naselili u Kajzeriju, u neposrednoj blizini Haife, na palestinskoj obali Sredozemnog mora. Jedna grupa se naselila u Janunu, u blizini Nablusa.48 Potomci bosanskohercegovačkih muhadžira danas žive u Jordanu, u gradovima Tulkarimu, Nablusu i Ramali. U samom Amanu ih ima oko 60ak porodica. Ima ih zatim u Libanu, u gradovima Bejrutu, Tiru, Tripoliju, u Siriji, u gradovima Damasku i Tartusu, na sredozemnoj obali, kao i u Egiptu, u oblasti Gaze. Bošnjaci na Bliskom istoku su, prema istraživanjima Nine Seferović, sačuvali donekle osjećanje posebnosti, kao i neke kulturne i antropološke karakteristike. Oni nisu nikada u potpunosti prihvatili sve bliskoistočne islamske arapske običaje. Međutim, za svoje nove susjede, oni su postali dio arapskog stanovništva Bliskog istoka - Palestinci, utopljeni u arapsko stanovništvo tog dijela svijeta. Muhadžiri u vrletima Turske ipak mahom nisu nailazili na ono što su s nadom priželjkivali. U bespućima Anadolije “mnogi su umirali, a oni koji su ostali u životu, sačuvali su svoj jezik i svoje običaje; mislima vazda živjeli sa svojim rodnim krajem”.49 Suočavanje sa grubom realnošću i novim svijetom je razbijalo iluzije, nadanja i snove kojima su se nosili dolazeći u Tursku. Iz pisama koje su muhadžiri slali tokom 1901. i 1902. svojoj rodbini u Bosni vidi se da su se mnogi razočarali u “Turkuše” (Turke). Izvjesni Halilaga R. pisao je svojoj rodbini u Trebinju: “Bije nas svaka nevolja. Daju nam tajin, 22 pare (8 lira) dnevno po glavi, ali ga neuredno isplaćuju. Ta malena pomoć zapravo pomoć, jer će njome možemo namirimo potrebe. Nema zarade, anije Turkuša prije namjeoteti nego da pomoći. Nekinaše od nas umakoše u Bursu da ondje traže nadnicu ali ih zaptije pohvataše i ovamo dotjeraše”.50 G. Gravier je o prvim doseljenicima u Turskoj pisao da se nisu lahko adaptirali “naročito starci koji nisu mogli da nauče turski i koji vazda osjećaju da ih ovdje smatraju kao strance”.51 U selima razbijenog tipa koja su formirali, kao što su bila i ona u Bosni i Hercegovini, pravili su, po tom uzoru, iste “bosanske” kuće. Jovan Cvijić 1910. piše: “Pričali su mi bosanski muhadžiri, ____________________________
48/ N. Seferović, Kolonija hercegovačkih muslimana u Kajzeriju u Palestini, 54-56. UKajzeriju će ostati sve do zvaničnog proglašenja države Izrael 1948. kada će,silom prilika, biti raseljeni po susjednim arapskim zemljama, a ovo će naselje prestati da postoji. 49/ Jahja efendija Musić - plavski muftija i kadija Gusinjskog okruga, Glasnik, Rijaset IVZ u SFRJ, Sarajevo, 1980, 321. 50/ Naši iseljenici u Turskoj, 12-14; M. Pelesić, Muhadžirluk Bosanskih Muslimana, “Muslimanski glas”, feljton, Sarajevo, 27.3.1992. 51/ G. Gravier, Emigracija Muslimana iz Bosne i Hercegovine, 477.
174
koji su kao mladići pošli u Malu Aziju i onamo naučili turski kao što prost čovek, koji se potuca po Austriji ili Nemačkoj nauči nemački, da svaki Osmanlija pozna od prve reči da su stranci i da se s njima kao sa strancima ponaša... Jedno veče sam se sastao radi razgovora sa važnijim bosanskim muhadžirima iz Bruse. Bilo je teško gledati te opale i oronule ljude, mahom predstavnike nekoliko najpoznatijih i najsilnijih bosanskih porodica. Svi su se samo tužili i kajali, što su napustili svoju zemlju, ali su se time branili što se pod “Švabom” nije moglo izdržati”.52 Obilazeći 1910. iseljenike u Turskoj, J. Cvijić je zapisao da je po njihovom dolasku u malarične i močvarne krajeve, odmah pomrlo blizu jedne trećine, mahom djece, tumačeći to naglim prelaskom iz svježe i hladne Bosne u suhu Anadoliju. Oni, pak, koji su se naselili po sredinama koje su klimatski i morfološki bile slične starim krajevima poput onih u Mramornom primorju (Karamursel, i okolna sela: Olukli, Karabunar, Hayriye, Insaniye i druga) koje su naselili hercegovački iseljenici brže suse, bez nekih poteškoća, prilagođavali. Cvijić je iznio i mišljenje da će i potomstvo iseljenika izumirati iz istih razloga. S. Smlatić je sedamdesetih godina ustanovio da se ta Cvijićeva “prognoza” nije ostvarila, da je natalitet adaptiranih doseljenika, naprotiv, stalno rastao. 53 Prvi muhadžiri iz krajeva Crne Gore, Hercegovine dolaze u Sandžak još 54 od 1861. i taj će proces trajati sve do prvih decenija XX stoljeća. Turska vlast je nastojala da na tom pograničnom prostoru zadrži muhadžire iz političkih i vojnih razloga, kako se ne bi iseljavali iz ovih oblasti dalje na istok. 55 Dr. Ejup Mušović smatra da cjelini bez muhadžiri bilizanepoželjne Sandžaku i na Kosovu, jersu suudolazili sredstava život i to u pridošlice one krajeveu koji su baš u to vrijeme bili izloženi naglom i velikom siromašenju. Svijet do tada nije vidio teže bijede i ljuće sirotinje: “Na pustim ledinama kraj gradskih naselja muhadžiri su umirali od gladi i zime”.56 Rijeka muhadžira se mahom razlila po pasivnim mjestima, utrinama, krčevinama. Vlasti su ih jedinomogle kolonizirati. Pogodne zemlje za to nije bilo mnogo. Begovi po Sandžaku mahom nisu dozvoljavali da se koloniziraju njihovi posjedi. U novopazarskom ____________________________
52/ J. Cvijić, Govori i članci, Sabrana dela, Beograd, 1987, 200-201. 53/ S. Smlatić, Iseljavanje jugoslovenskih Muslimana u Tursku i njihovo prilagođavanje novoj sredini, 8. 54/ Opšir. S. Bandžović, Muhadžiri iz Crne Gore i BiH u Sandžaku nakon 1878. godine, Glasnik, Rijaset IZ BiH, Sarajevo, 1999, br. 3-4, 261-276, br. 5-6, 441-456. 55/ M. Lutovac, Etničke promene u oblastima Stare Raške, Glas SANU, CCCVII, Odeljenje društvenih nauka, 20, Beograd, 1978, 221. 56/ V. Šalipurović, Raonička buna, knj. II, Priboj, 1970, 14; upor. M. Šaćić, Hleb i mesečina, Beograd, 1999, 84.
175
selu Aluloviće su Srbi-čifčije u dogovoru sa svojim agama napravili plan kako da se oslobode muhadžira. Dogovorili su se da prilikom mljevenja žita za muhadžire stave kreč u brašno.Od takvog žita su muhadžiri dobijali stomačne tegobe. Kako se izvor bolesti nije mogao saznati, došlo se do zaključka da 57 klima u tom selu ne odgovara muhadžirima, pa su oni otišli ka Kosovu. Od koloniziranja su bili izuzeti i vakufski posjedi. Preostalo je da se naseljavaju po pašnjacima i utrinama. Takva zemlja nije bila za obradu pa muhadžiri na njoj nisu mogli ni opstati, niti se okućiti. Bila je to posna, loša planinska zemlja.58 Hercegovački i nikšićki muhadžiri su naselili i brojna sela na Pešteri. Nastanili su se i u selu Kanjevina kod Sjenice, gdje od 1878. žive muhadžirske porodice Kadrića (Rustanovića), Hodžića, Ciljevića, porijeklom iz Gacka, zatim u selima Trijebine, Suhi Do kod Tutina, Trnavi kod Novog Pazara. 59 Većina pristiglih muhadžira iz Nikšića koji su se nastanili po sandžačkim gradovima podigli su svoje zasebne mahale (muhadžirske mahale). Nakon muhadžira iz Nikšića koji su mahom dolazili odjednom, u velikim skupinama, uslijedili su i dolasci i drugih muhadžira iz Bosne i graničnih predjela prema Crnoj Gori koji su pristizali postepeno u većim ili manjim grupama. U Novom Pazaru su lokalne vlasti, nakon izvjesnih sukoba domaćeg stanovništva sa novopridošlicama, u kome je nastradao i gradski kajmekam 1878, dozvolile muhadžirima iz Nikšića da se nastane na njegovoj južnoj periferiji, gdje su, na Hadžetu formirali svoju mahalu i u njenoj sredini podigli svoju džamiju. Veliki dio muhadžira je uzeo prezime Nikšić.60 U ovaj grad su, pored muhadžira iz Nikšića, pristigli i kraju muhadžiri iz Kolašina, Bihora, Bosne i Hercegovine. U sjeničkom naselili su se mahom muhadžirske porodice iz Hercegovine: Bajrovići, Buljukbašići, Vrcići, Guzonjići, Zimonjići, Zvizdići, Krvavci, Ljuce, Salkovići, Trbovići, Ćesov ići, Fazlagići, Habeši, Hasanbegovići, Hrkalovići, Hodžići, Ciljevići, Džeko, Šačići i drugi. Po okolini su se naselile porodice Alibašića, Alića, Atović, Bašovića, Brunčevića, Vranjakovića, Durakovića, Kaljića, Kapetanovića, Kozica, Kolića, Lukača, Međedovića, Mujovića, Smailagića, Serhatlića, Haskovića, Hadžiajlića, Hadžibegovića, _________________________
57/ E. Mušović, Stanovništvo sjeničkog i tutinskog kraja, Beograd, 1989, 53. 58/ V. Šalipurović, Raonička buna, II, 14. 59/ E. Mušović, Crnogorski muhadžiri i njihova kretanja, Istorijski zapisi, br. 1-2, Titograd, 1986, 153-155; Isti, Nikšićani i Kolašinci u Sandžaku, Novopazarski zbornik, br. 7, Novi Pazar, 1983, 91; Isti, Muslimani Crne Gore, Novi Pazar, 1997, 145-146. 60/ E. Mušović, Etnički procesi i etnička struktura stanovništva Novog Pazara, Beograd, 1978, 89-90; Isti, Crnogorski muhadžiri i njihova kretanja, 152; Isti, Sandžačke migracije i imigracije u XIX veku, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, V, Prijepolje, 1978, 207-218.
176
Hadžibulića, Hadžovića, Šahovića i druge. 61 Muhadžirske porodice su mahom ostajale na posjedima pešterskih begova u Suvom Dolu, Boljarima, Boroštici, Biocu, Ramoševu. Pored muhadžira iz BiH u sjenički kraj pristizali su i muhadžiri iz Crne Gore koji su naseljavali sela od Bara preko Trijebina, zaključno sa Dugom Poljanom i dijelom same Sjenice. Oni su se prvobitno prezivali Kolašinci, Bihorci, po mjestima odakle su došli, da bi potom promijenili prezimena, uzimajući najčešće po onome “ko ih je doveo u novu sredinu ili po nekome ko je bio značajan i poštovan u porodici”.62 Na područje pešterskog sela Kladnice već od druge polovine XIX stoljeća iz Kolašina se doseljavaju Mujaši, Mujašinovići (potom Višnjići), Halilovići zvani Šuntići, Tarići. Iz Užica su se u ovaj kraj 1865. doselili Barajaktarevići.63 U Dugu Poljanu dolaze Tabaci, Hodžići, Rožajci, u Žabren Šačići, a iz Kolašina u Žitniće i Šare: Kolašinci, Bilalovići, Nuhovići i Muratovići.64 U tutinskom kraju naselile su semuhadžirske porodice iz Crne Gore: Alića, Alomerovića, Babića, Gološa, Drndara, Čokrlija, Fakića, Hadžibulića, Hasića, Kajovića, Kalića, Karadana, Kolašinaca, Kolića, Kriještoraca, Kučevića, Lukača, Martinovića, Mecinovića, Pepića, Šahovića i druge.65 Muhadžirske porodice iz Kolašina i Bihora, Podgorice mahom uzimaju prezime Kolašinci, Bihorci, Podgoričani, kao i drugi muhadžiri koji su uzimali prezimena najviše po mjestu odakle su došli, poput Šahovića, Rovčana,Čokrlija. Zajedno sa Nikšićanima nakon 1878. po Sandžaku se naseljavaju i muhadžiri iz Hercegovine.66 Muhadžiri su nastojali da budu na okupu, na osnovu mjesta odakle su doseljeni, čak i da -senajstrašnija ne miješasrpska ju sa drugima, pa ni sa mještanima. 61/ M. Nedeljković, Krstpa i polumesec razdeoba, Beograd-Bijelo Polje,1993, _________________________________________________
74; E. Mušović, Pešter i njegovo stanovništvo u prošlosti, Gla snik, EI, god. XXIX, Beograd, 1980, 82; Isti, Stanovništvo sjeničkog i tutinskog kraja, 20-21. 62/ E. Mušović, Stanovništvo, u Zbornik: Sjeničko-pešterska visoravan, Beograd, 1989, 2526. Dr. E. Mušović piše: “Dolazak muhadžira u osnovi je pogoršao ekonomske prilike u sjeničkom kraju, što je činilo život veoma teškim. Zbog toga su zađevice, u borbi za opstanak, sa starosedeocima, pre svega muslimanima bile česta pojava. Oni su doneli sa sobom svoje običaje, način življenja, ijekavštinu, tip kuće, način odevanja i štoje posebno značajno jezičku čistotu. Umnogome su oni uspeli da to nametnu starosedeocima i to što se u Sjenici i danas lepo i dosta čisto govori, bar u većem delu te opštine, treba da se zahvali muhadžerima. U pojedinim selima gde su muhadžeri bili manjina, na primer u pešterskim selima, oni su se utopili, ponegde, npr. u Doliću, Uglu, Boroštici, prihvatili su starosedelački način života, pa čak i albanski jezik” - nav. prema: E. Mušović, Stanovništvo sjeničkog i tutinskog kraja, 21. 63/ S. Selimović, Kladnica, Novopazarski zbornik, br. 14, Novi Pazar, 1990, 124-125. 64/ F. Sebečevac, Duga Poljana i okolina, Novi Pazar, 1993, 95. 65/ E. Mušović, Tutin i okolina, Beograd, 1985, 56. 66/ Upor. Đ. Pejović, Naseljavanje Nikšića poslije 1878, Nikšić, 1969; E. Mušović, Nikšićani i Kolašinci u Sandžaku, 90-91.
177
U proljeće 1893. oko 20 muslimanskih porodica iz Nikšića koje su se doselile u Berane, nakon neprestanih sukoba sa crnogorskim pograničnim organima, iselilo se u Tursku, u okoline Burse gdje im je turska vlada dodijelila imanja.67 Neki su išli i ka Bijelom Polju. Znatan dio je u progonima crnogorske vojske nastradao, jer su Bošnjaci iz ovog grada pružali grčevit otpor. Znatan dio muhadžira naselio se i u tutinskom kraju. Domaće age i begovi su nerado prihvatali muhadžire, i pored pritisaka vlasti, pošto ovi nisu htjeli da obrađuju zemlju i ispunjavaju predviđene obaveze.68 Age i begovi su radije držali na svojim imanjima pravoslavne nego muslimane, jer su im ovi bili podložniji i bolje obrađivali zemlju.69 Muhadžiri su, u nevolji, naseljavali pašnjake i utrine, čimeje bila smanjena ispaša i gajenje stoke i krajevima gdje su se zadržavali. Nisu imali mnogo izbora. Bili su osuđeni na puko preživljavanje. Većinom bez nekog imetka, zavisili su isključivo od vlasti pa su morali izvršavati sve njene upute. Umjesto ranijih karaula na putevima i prilazima varoši, turska vlast je omogućavala formiranje muhadžirskih naselja. 70 Muhadžiri su, kao čifčije obrađivali i vakufska dobra.71 Gornji Bihor je bio prepun izbjeglica iz Nikšića, Gornjeg Kolašina i Bosne i Hercegovine. Po stranim izvorima “ovi došljaci su iz svog zavičaja donijeli svađalačku, ratničku, naprasitu i nedisciplinovanu ćud. Starinska tradicija, krvna osveta i otmica su uvijek kod njih u punoj snazi... To je goroštačka rasa vrlo lijepo razvijena i gorda sa svoje ljepote...vrlo neznalačka, vrlo fanatična, koja voli razbojništvo, ne odvaja se nikad od svog 72 Srpski oružja, nepovjerljiva prema strancima i prema vlastima, kojih je uvijek daleko živjela”. i crnogorski izvori, povodeći se zaodsopstvenim _________________________________________________
67/ A. Avdić, Opšti pogled na migraciona kretanja muslimanskog stanovništva na Balkanu od kraja XIX veka do zaključenja jugoslovensko-turske konvencije (11. jula 1938. godine) , Novopazarski zbornik, br. 8, Novi Pazar, 1984, 148; M. Kostić, Iz istorije Srba u novopazarskom Sandžaku, Glasnik Skopskog naučnog društva, Skopje, 1940, 107. 68/ E. Mušović, Tutin i okolina, 56-57. 69/ M. Lutovac, Bihor i Korita, Beograd, 1967,41. 70/ Novi Pazar i okolina, Beograd, 1969, 264-265. Dr. M. Vojvodić navodi da je u Sandžaku od 1909. do 1912. naseljeno oko 450 muhadžirskih porodica sa 2.000 članova. 71/ Upor. S. Vukosavljević, Istorija seljačkog društva, I, Beograd 1953, 284; V. Šalipurović, Raonička buna, knj. I, Sjenica, 1969, 16; P. Vlahović, Selo u oblastima Stare Raške krajem XX i početkom XX veka, u Zbornik: Oblasti Stare Raške krajem XIX i početkom XX veka, 128. V. Šalipurović navodi da je u novopazarskom i tutinskom kraju pred kraj turske uprave od 15.917 muslimana bilo 12.734 čifčije, dok je samo jedna petina bila u statusu slobodnih seljaka. 72/ S. Adrović, Gornji Bihor, Berane, 1995, 75. Upor. P. Vlahović, Osvrt na etnološka proučavanja prijepoljskog kraja, Mileševski zapisi, br. 1, Prijepolje, 1995, 15-16.
178
nacionalnim i državnim interesima, nisu pokazivali posebno razumijevanje za muhadžire i nevolje u kojima su se našli. Samo njihovo prisustvo je iritiralo, pa su bile veoma upadljive težnje da se oni što masovnije pokrenu na iseljavanje ka maloazijskim krajevima. Njihovo alarmantno ponašanje prema dolasku muhadžira u Sandžak je bilo više nego očito. Muhadžiri iz Bosne su senaseljavali najviše u novovaroškom i pribojskom, a muhadžiri iz Hercegovine u prijepoljsko-pljevaljskom kraju. Prijepoljski kraj je bio naseljavan muhadžirima iz crnogorskih i hercegovačkih predjela, posebno iz Nikšića i okoline, Gornjeg i Donjeg Kolašina. Muhadžirska naselja su u ovom kraju nicala uz putne pravce Priboj - Pobjenik-Šerbetovac - Babine - Jabuka - Kamena Gora - Pavino Polje, kao i na putnom pravcu Babine -Stolac -Dušmanići - Prijepolje. U predjelu Babina nikla su muhadžirska naselja na Šerbetovcu, Borovači, Stocu. Muhadžiri koji su napravili svoje naselje na Šerbetovcu, njih 20 porodica iz okoline Gacka, brzo su uspostavili kontakte sa mještanima. Neki su od muhadžira obavljali pojedine zanatske usluge, dok su drugi kupovali stoku. U svom naselju su izgradili tri kafečajnice, u kojima se, pored kahve i duhana, moglo kupiti i duhana, šećera, eksera, potkovica za konje. Muhadžiri su živjeli u veoma teškim uslovima jer je obradivog zemljišta bilo malo pa su bili prisiljeni da krče okolne šume.73 Dr. Petar Vlahović piše da je Sandžak bio sklonište impozantnog broja muhadžira “muslimana srpske krvi i jezika”.74 Po njegovom sudu, praveći teško održivu vezu činjenica, useljavanje muhadžira je ubrzalo “unekoliko proces islamizacije pregrupisavanja muslimanskog Sličnu tezu je zastupao i E. Mušovićiističući, bez šire elaboracije, kakoživlja”. je muhadžirska seoba poslije 1878. preko Sandžaka donijela i određene novine, “među njima i nešto
______________________ 73/ J. Brašanac, Sela babinske površi od bune 1875. do konačnog oslobođenja od Turaka 1912. godine, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XVIII, Prijepolje, 1998, 186. 74/ Upor. P. Vlahović, Etničke prilike u prijepoljskom kraju, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, IV, Prijepolje, 1976, 173-174;E. Mušović, Sandžačkemigracije i imigracije u XIX veku, 214-216; B. Kljajević, Pljevaljski kraj i njegov značaj u seobama stanovništva , Breznički zapisi, br. 6, Pljevlja, 1995, 99-102.
179
primetniju islamizaciju”.75 Gradovi u Polimlju od svog nastanka “nisu zapamtili ljuće sirotinje i veće nemaštine nego što su bili muadžeri. Bez hrane, ogreva i bez ikakve pomoći od turske države, mnoge je satirala glad i boleštine”.76 U grad i okolinu Prijepolja 1883. dolazi 12 muhadžirskih porodica a 20 u bjelopoljsku kazu.77 Iseljavanje iz BiH je najvećim dijelom išlo preko Pljevalja, gdje se jedan broj muhadžira i zadržao, pa je ovaj grad narastao na 20.000 stanovnika. Pošto je pljevaljska čaršija već bila popunjena čitavom širinom grada sjever-jug, to su seformirale manje čaršije u središtima skoro svih većih mahala.78 Dio muhadžira iz Bosne je preko novovaroškog kraja krenuo ka Makedoniji i drugim krajevima širom Turske, ali su se neki od njih vratili i naselili u novovaroškom kraju, gdje su živjeli veoma siromašno. Muhadžiri su bili u lošem stanju, lutali su “po varošima moleći milostinju, obilazeći oko vakufa i džamija tražeći pomoć”.79 Jedan od razloga za naseljavanja muhadžira u tom kraju, kao i Sandžaku u cjelini, je svakako bio i taj, pored etničke i jezičke srodnosti mjesnog stanovništva, da budu bliže Bosni, nadajući se da će austrougarsko prisustvo u njoj biti privremenog karaktera, i da će BiH opet biti pod punim sultanovim suverenitetom. U aprilu 1890. iz Sjenice jepreseljeno 80 muhadžirskih porodica, porijeklom _________________________________________________
75/ Radi se zapravo o preuzetim tezama I. Kosančića iz njegovog djela Novopazarski Sandžak i njegov etnički problem (Beograd, 1912). Dr. S. Terzić također piše kako ima “više primera nasilne islamizacije, posebno žena, silovanja i drugih oblika svakodnevnog ponižavanja” “Politika”, Beograd, 6.9.1993. Upor. E. Mušović, Islamizacija u Novopazarskom Sandžaku, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, VII, Prijepolje, 1979, 112; P. Vlahović, Etničke prilike u prijepoljskom kraju, 174. P. Vlahović, piše, ne navodeći činjenice, kako je tokom XIX stoljeća bilo i onih “koji su u novonastalim prilikama primali islam - u čemu su videli jedini spas pred opasnošću da napuste ognjišta. Pamti se da je mnogo porodica prešlo na islam ne baš iz tvrde volje da zanavek napusti staru veru, koliko da sačuva trenutnu životnu egzistenciju i izbegne zulume”. U prilog svojim tezama o istomporijeklu muslimana i hrišćana dr. Vlahović čak zaključuje da se “muslimani telesno ne razlikuju od drugih suseda, već su i jedni i drugi antropološki predstavnici dinarskog tipa”. Jovan N. Tomić 1913. piše da je “proces muhamediziranja pravoslavnih Srba” imao “zahvat srazmerno mali”. - vidi: J. Tomić, O Arnautima u Staroj Srbiji i Sandžaku, fototipsko izdanje iz 1913, Beograd, 1995, 77. 76/ V. Šalipurović, Babinska buna kao klasni seljački pokret protiv feudalnog čifčijskog poretka, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, III, Prijepolje ,1976, 294. 77/ M. Kostić, Pregled bosanskohercegovačkih muhadžira i njihovih prvaka po Kosovskom vilajetu 1883. godine, Istorijski časopis, br. 1, Beograd, 1948, 253. 78/ Upor. E. Cvetić, Novopazarski Sandžak, Jagodina, 1912, 30. 79/ Subotić, Upor. Novovaroški kroz istoriju. Od neolita 1941, Nova ustaničkih Varoš, 1991, 152; V. Stari Vlah ukraj ustanku 1875-1878. godine.do Karakteristike borbi, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XVII, Prijepolje, 1997, 316-317.
180
iz Hercegovine i Kolašina, u Maleš, gdje im je država obećala dati zemlju, sjeme i stoku.80 Čim su tamo stigli došli su u sukob sa Bugarima, pa je bilo mrtvih na obe strane: “Na sami dan Bajrama, kad su ovi Turci bili u džamiju i nemajući kod sebe oružja, jer im je oružje vlada oduzela, napadnu ih tamo Bugari u samoj džamiji, te ih za pola časa padne 40 mrtvije, a zatim Bugari napadnu na njihove žene i decu, te većinom sve iseku”. Krajem aprila 1892. u Pljevlja je stiglo 15 bošnjačkih porodica iseljenih iz mostarskog okruga tra žeći da se naseli u pljevaljskom kraju. Kako tu nije bilo raspoloživog zemljišta, bili su upućeni ka Novom Pazaru.81 U pljevaljskom srezu bilo je dosta muhadžira iz Kolašina. U Pljevljima je bilo njihovih 80 domova sa 464 lica.82 U izvještajima sa srpske javorske carinarnice 1890. isticano je kako Austro-Ugarska jako pokreće “muhamedanski element iz Bosne i Hercegovine u Novo-Pazarski sandžak, a sa druge strane Kolašinci izmiču se od Crnogorske granice, te se i oni amo nastanjuju, a srpskome elementu dolazi duša u konopac i više mu na ovaj način nije moguće živeti. Navala Turaka iz Bosne i Hercegovine i Kolašina je tako velika da se već nemaju đe smeštati”.83 Već u aprilu 1890. došlo je do sukoba kolašinskih muhadžira na Kopaoniku sa tamo naseljenim Crnogorcima zbog otimanja stoke.84 U izvještajima koji su sa javorske carinarnice slati polovinom septembra 1892. u Beograd upozorava se da je turska vlada izdala naređenje da se napuštena i neobrađena zemlja dodjeljuje muhadžirima pristiglim iz Bosne i Hercegovine, te da je to naređenje objavio i novovaroški kajmekam pa su “Muadžeri Turci, koji su se doselili naročito Nikšića, pravi grabež odnaših svijusanepokretnih imanja su ostala odizraznih Srbaučinili koji su, od vremena Turskom ratova pakoja do sad 85 prebegli u Srbiju”. Kada je 1896. došlo do tursko-grčkog sukoba oko Krita, u Sandžaku se prijavilo oko 8.000 dobrovoljaca. Pored Bošnjaka iz Sandžaka u dobrovoljce su se prijavili i muhadžiri iz BiH koje su htjele uzeti učešća u “svetom ratu”, kako se tada govorilo. Bosanski dobrovoljci su te godine upućeni u Kosovsku _________________________________________________
80/ M. F. Petrović, Dokumenta o Raškoj oblasti 1890-1899, Beograd, 1997, 109-110. 81/ Opšir. S. Bandžović, Muhadžiri u Sandžaku nakon 1878. godine, Mak, br. 25, Novi Pazar, 1999, 54-65. 82/ B. Peruničić, Izvještaj o stanju u okrugu pljevaljskom 1913, Istorijski zapisi, .br3-4, Titograd, 1962, 522. 83/ A. Avdić, Prilog proučavanju iseljavanja Srba iz Novopazarskog Sandžaka, Novopazarski zbornik, br. 13, Novi Pazar, 1989, 116. 84/ M. Kostić, Iz istorije Srba u Novopazarskom sandžaku, 104; A. Avdić, Hajdučka i komitska delatnost u Sandžaku, Novopazarski zbornik, br. 11,muslimanskog Novi Pazar, 1987, 147. 85/ A. Avdić, Opšti pogled na migraciona kretanja stanovništva na Balkanu, 151.
181
Mitrovicu radi popune redifskih bataljona.86 Muhadžiri, naseljeni u Manguri, u novovaroškom kraju, na utrinama i pašnjacima, bez alata i stoke, oskudno su živjeli. Srbi iz okolnih sela im nisu pomagali “nego su im smetali i kad god mogli napadali ih”. U takvim uslovima jedni su bili prisiljeni da se odsele, dok su drugi, koji su imali nešto novca, otvarali hanove.87 Iz sjeničkog kraja slati su izvještaji 1901. da pravoslavni seljaci bježe u Srbiju “od zuluma aga, koji su mahom muadžeri iz Nikšića i sarajevske okoline”.88 Zbog izbijanja nemira pravoslavnog stanovništva u periodu od 1904. do 1906. vlasti su kolonizirale muhadžire u buntovna sela pljevaljskog, pribojskog, novopazarskog, sjeničkog i prijepoljskog kraja koja su bila najviše udaljena od nadzora turskih vlasti.89 Srbija je neprestano naoružavala pravoslavno stanovništvo u pograničnim oblastima Sandžaka, kao i uMakedoniji i na Kosovu. Dolaskom Karađorđevića na srpski prijesto 1903. otpočela je četnička akcija na Kosovu i u Makedoniji. Ovom akcijom su rukovodili tzv. vojvode Svetozar Toza Ranković, Savatije Miličević i drugi. Oni su vršili potajna ubistva, palili kuće i druge slične akcije, pripremajući osvajanja tih krajeva.90 Stanovništvo Nove Varoši se u početku protivilo naseljavanju muhadžira iz BiH pa je na njih vršen pritisak vlasti da ne ometaju njihov dolazak. U jesen 1907. u Novoj Varoši je tim povodom boravio i okružni načelnik iz Sjenice, Mehmed Husni-beg. On je tada u razgovoru sa lokalnim Bošnjacima o pitanju naseljavanja muhadžira izgrdio one koji su se suprostavljali toj akciji govoreći: 91
“Sram vas počela bilo, i visuste zar Turci, kad nemate muhadžira”. razgovora semi stvarati muhadžirska naselja i u ovomNakon kraju. ovog Ivan Kosančić je navodio da se po Sandžaku “protežu gusta naselja muhadžirska između Kamene Gore, Zvijezde i Babine, na granici pljevaljske i prijepoljske kaze, zatim u novovaroškoj kazi na Manguri, ispod Tikve na Krivoj kaldrmi, kod sela Draževića i u Međugorju. Zatim rastureno je dosta muhadžirskih naselja po Rogozni i po Deževi”. Lokalne turske vlasti iz Sjenice i Nove Varoši su slali lažne izvještaje nadležnim organima da se muhadžirima dodjeljuje državna, carska zemlja, jer se seoske utrine i pašnjacima po zakonu nisu smjeli ___________________________
86/ S. Joanović, Novopazarski sandžak 1878-1900, Novopazarski zbornik, br. 11, Novi Pazar, 1987, 132. 87/ Upor. Novovaroški kraj, 153; N. Rakočević, Stanje na crnogorsko-turskoj granici uoči Balkanskog rata (1908-1912), Istorijski zapisi, br. 3-4, Titograd, 1962, 494. 88/ V. Šalipurović, Raonička buna, I, 68. 89/ Istorija srpskog naroda, knj. VI, tom I, 270. 90/ “Monitor”, br. 403, Podgorica, 10.7.1998. 91/ V. Šalipurović, Raonička buna, II, 14.
182
dodjeljivati.92 Naseljavanjem muhadžira zatvorene su ispaše za mnoga sela. Muhadžiri su u Druglićima zatvorili ispašu za selo Pčelice, a u Jelama i Bukovcu za sela: Goleša, Dobrilovići i Požegremca u pribojskom kraju. U prijepoljskom kraju je po stočarstvo negativne posljedice imalo formiranje muhadžirskih naselja u Šerbetovcu i Paljici, kao i u pljevaljskom kraju formiranje muhadžirskih naselja u Borovači, Brvenici, Golom Brdu, Malom Brdu, Kovaču, Boljanićima, Oćevini, Potpeću i drugim mjestima.93 Osmansko carstvo je još od polovine XIX stoljeća bilo pod jakim pritiskom evropskih sila da izvrši reforme svog sistema. Najavljivane reforme su često odlagane ili su površno sprovođene uz velike otpore. Međutim, sve izraženiji sukobi i problemi doveli su do stvaranja “mladoturskog pokreta” koji je uspio da u ljeto 1908. prisili sultana Abdul Hamida da donese novi ustav kojim su bila zajamčena demokratska prava kao i ravnopravnost muslimana i nemuslimana. Nova, mladoturska vlast je pokušavala da spasi tursku državu izloženu teškim unutarnjim i spoljašnjim udarima. U tom smislu je pokušavala da riječi i veoma akutno muhadžirsko pitanje, nastojeći ujedno da učvrsti svoje granice prema Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i drugim susjednim državama. Na putevima i prilazima varoši, mladoturska uprava je gradila muhadžirska naselja, rukovodeći se planovima otomanizacije evropske Turske, smatrajući da u “naseobinama muhadžirskim leži uslov za miran razvitak Turske”.94 Da bi se pomoglo muhadžirima, turska je država uvela tzv. “muhadžirske marke” koje su naplaćivane prilikom podnošenja sudskih tužbi, kao takse, u iznosu 95
od jednog groša i deset para (“muhadžer-pul”). Direktor srpske gimnazije u Pljevljima Petar Kosović izvještavao je srpsko ministarstvo inostranih djela polovinom februara 1908. da se bosanskohercegovački muhadžiri naseljavaju u okolini Nove Varoši, da se vlast “živo dala na posao da tamo između tih srpskih sela naseljava nekakve propalice turske, muhadžire iz raznih krajeva”.96 Isti informator izvještava maja 1908. da sjenički paša i novovaroški kajmekam naseljavaju muhadžire iz Bosne po Sandžaku. U selu Manguri je naseljeno 10-12 kuća iz Hercegovine, ___________________________
92/ V. Šalipurović, Raonička buna, II, 15. 93/ I. Kosančić, nav. djelo, 64-65. Kosančić ističe da je od aneksije BiH u pljevaljskoj kazi naseljeno 190, a u prijepoljskoj 56 porodica. 94/ Upor. I. Kosančić, nav. djelo, 61. 95/ N. Rakočević, Bune u Pljevaljskom Sandžaku, 107. 96/ Arihiv Srbije u Beogradu (dalje: AS), fond arhive Ministarstva inostranih dela Srbije (dalje: MIDS), Političko-prosvetno odeljenje (dalje: PPO), 1908, br. 49; Isto: M. F. Petrović, Dokumenti o Raškoj oblasti 1900-1912, Beograd, 1995, 190.
183
u Vilovi 40 kuća iz Rožaja, u Tikvi dvije kuće muhadžira iz Bosne, u Draže vićima jedna porodica, u selu Jovcu devet kuća. Na kraju izvještaja je naglašavao da je dolazilo do sukoba između muhadžira i Srba-starosjedelaca, ističući da je u tim sukobima pognuo i neki muhadžir Adem iz Prijepolja.97 Raški carinarnici su u februaru 1908. izvještavali nadležne o naseljavanju na Rogozni, u blizini Novog Pazara, “Turaka” iz Bosne.98 Aneksija Bosne i Hercegovine je u Sandžaku izazvala veliko uznemirenje i revolt protiv Austro-Ugarske. Na akt aneksije u Sandžaku je odgovoreno bojkotom austrougarske robe.99 Bošnjaci i Srbi su održali nekoliko zajedničkih sastanaka, od kojih je bio najveći u Sjenici, gdje je 19. oktobra 1908. godine održana zajednička oblasna skupština. Tada je usvojena rezolucija kojom je traženo od Porte 30.000 pušaka sa municijom za naoružanje narodne vojske Sandžaka u koju bi dobrovoljno stupili ravnopravni muslimani i hrišćani da se bore kako bi se povratila BiH, Istočna Rumelija i Krit, koji su nekada bili u sastavu Carstva: “Sve je gotovo da uzme pušku i pođe na Bosnu. Bilo ih je na hiljade”. Muhadžiri su formirali nekoliko dobrovoljačkih četa.100 Bošnjaci, muhadžiri iz BiH, koji su živjeli uKosovskoj Mitrovici uputili su 16. novembra 1908. telegram velikom veziru da deputacija koja je iz BiH pošla u Beč da izjavi vjernost tamošnoj vladi nije imala mandat da zastupa Bošnjake.101 Na narodnim zborovima širom Sandžaka osuđivan je akt aneksije. U Novom Pazaru je vršen upis dobrovoljaca Bošnjaka i Srba. U Pljevljima je također ispoljena spremnost za rat protiv Austro-Ugarske. Međutim, stanje se nije moglo promijeniti. Strasti su se izubrzo Austro-Ugarska se, Bosne shodnoi dogovoru sa Turskom, povukla dijelasmirile. Sandžaka nakon ankesije Hercegovine. Ubrzo su otpočele glasine kako se Srbija i Crna Gora spremaju da zauzmu cijeli Sandžak. Štampa tih država je neprestano potencirala da je došao “poslednji čas obračuna između krsta i polumjeseca”. Delegacije __________________ 97/ AS, MIDS, PPO, 1908, br. 49. 98/ AS, MIDS, Političko odeljenje (dalje: PO), 1908, f. 5, pov. br. 334. 99/ Opšir.Đ. Mikić, Bojkot austro-ugarske robe u Turskoj u aneksionoj krizi 1908-1909. godine, Novopazarski zbornik, br. 6, Novi Pazar, 1982, 49-65. 100/ V. Šalipurović, Kulturno-prosvetne i političke organizacije u Polimlju i Raškoj 1903.1912 (u daljem tekstu: Kulturno-prosvetne i političke organizacije), Nova Varoš, 1972, 261-262; M. Radusinović, Držanje crnogorskog muslimanskog življa za vrijeme aneksione krize 1908-1909. godine, Istorijski zapisi, god. LXII, br. 3-4, Titograd, 1989, 86-92; B. Hrabak, Novopazarski Sandžak u poslednjoj etapi otomanske vladavine (1908-1912), 83-84. 101/ B. Hrabak, Novopazarski Sandžak u poslednjoj etapi otomanske vladavine (1908-1912), 90.
184
Bošnjaka iz Sandžaka odlaze u Sarajevo tražeći da se Sandžak pripoji Bosni.102 Sa povlačenjem austrougarske vojske iz Pljevalja započelo je i djelimično iseljavanje tamošnjih Bošnjaka ka Bosni. Do polovine juna 1909. u Bosnu se iselilo oko 150 bošnjačkih porodica iz Pljevalja, kao i neke porodice iz Bijelog Polja i Sjenice nakon dobijanja vize u austrougarskom konzulatu u Kosovskoj Mitrovici.103 Najmasovniji talas iseljavanja desio se nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 104 koja je među Bošnjacima izazvala novi, veliki politički šok i razočarenje. U Sandžak su nakon aneksije BiH počele pristizati nove grupe muhadžira. Upravnik javorske carinarnice Mil. Kostić obavještavao je srpsko ministarstvo inostranih djela krajem maja 1909. kako “doseljenici muslomani koji dolaze iz Bosne jednako otimaju srpska zemljišta, a naročito na to im idu i pomažu sudovi”.105 Petar Kosović je u junu 1909. izvještavao o muhadžirskoj bijedi u Pljevljima: “Sve je to puka sirotinja, koja je nekako mogla živjeti, dok su Austrijanci ovde držali svoje garnizone, nalazeći koliko-toliko rad i zarade. Toga je sada nestalo i oni došli dotle da krepavaju od gladi. Stoga su neki od njih čim je trava nikla i gora ozelenila pokušali da se nasele na pojedinim mestima u okolin. To je uzbudilo naše seljake, kojima je i ovako težak život, pa su se žalili mesnoj vlasti da se ti muhadžiri uklone”, zaključujući da to vlasti nisu dozvoljavale bezodobrenja.106 U novembru 1909. PetarKosović izvještava da su vlasti u Pljevljima planirale da nasele “triestinu kuća muhadžira ovde u okolini, u blizini i između srpskih sela Oćevine i Kakmuža. Taj je kraj čisto 107
srpski, pa bi se htelo, svoj priliciosnovnih da se radiškola kontrole nasele ti muslimani”. Prokopije Šiljak,poupravitelj u Pljevljima, javljao je 3. decembra 1909. godine: “Muhadžerima se počelonemilice i neštedemice deliti zemljište. Od sela Komina pa do Tikove ima punih dva sahata. To je zemljište do sada bilo obraslo omanjom rastovom i cerovom šumom, i služilo je za ispašu stoke iz obližnjih sela. Na tom prostorusada ima dvadeset muhadžerskih udžera i kućica. Svaki od njih krči i prisvaja sebi zemljište. U Brvenici, mestu između naših sela: Oćevine, Kakmuža, Lađane, Šljivanskog i Pliješevine, nameravaju takođe podignuti dvadeset svojih kuća. Kad su naši seljani iz ______________________________________ 102/ B. Hrabak, Osmanlijsko Carstvo mladoturaka i Srbija 1908-1912. godine, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, III, Prijepolje, 1976, 328-329. 103/ AS, MIDS, PPO, 1909, I-17. 104/ Đ. Mikić, Austro-Ugarska i Mladoturci 1902-1912, Banja Luka, 1983, 247. 105/ B. Peruničić, Zulumi aga i begova u Kosovskom vilajetu, Beograd, 1989, 541. 106/ AS, MIDS, PPO, 1909, f. I-17; br. 2588. Isto: M. F. Petrović, Dokumenti o Raškoj oblasti 1900-1912, 236. Vid. također dokumente br. 169, 186, 214, 215, 221 i 229. 107/ AS, MIDS, PPO, 1909, br. I/17.
185
pomenutih sela uložili protest kod vlasti i pozvali se na ranije rešenje u idaru, paša im je rekao: “njima je to car dao, pa im i ućumut dao, a ko im bude smetao taj će platiti i lire i biće uhapšen”.108 Krajem 1909. trebalo je u pljevaljski kraj naseliti još 130 porodica iz Bosne, ali se od toga odustalo jer su i čiuci koje bi oni zauzeli, bili veoma oskudni. Sreten Vukosavljević je u “Cetinjskom vjesniku” 1910. navodio kako su se muhadžiri naseljavali pored svih važnijih puteva “kao handžije, kafedžije, koji, u isto vrijeme rade i zemlju”. U aprilu 1910. načelnik užičkog okruga izvještavao je nadležne u Beogradu, kako je u Druglićima, u novovaroškom kraju, na crkvenoj zemlji naseljeno pet porodica: “Tako pre mesec dana doseljeno je 4 do 5 familija muhadžira i oni su počeli da seku crkvenu šumu, da je krče i da u njoj kuće grade”.109 Josif Jevđović, upravitelj osnovnih škola u Prijepolju informirao je početkom novembra 1910. godine: “Ovde neprestano u masama dolaze iseljenici (muhadžeri) iz Bosne. Sud ih naseljava na najboljim mestima i to po centrima naših starosedeoca. Svim iseljenicima sud je u svemu na ruci. Podižu im kuće, a daje im se gotovih novaca. Njihovo naseljavanje vrši se po naročitom planu. Većini naših starosedeoca biće onemogućen opstanak, a to se i hoće. Starosedeoci se žale protiv ovakvih postupaka prema njima, ali ništa ne pomaže”. 110 Pogranični crnogorski organi izvještavali su vladu na Cetinju prvih dana januara 1911. kako se “Muslimani muhadžiri neprestano doseljavaju iz Bosne i Hercegovine u Novopazarski sandžak. Bogataši pljevaljske okoline age i begovi neprestano prodavaju svoje nepokretne čitluke muhadžirima. Srbi koji imaju 111
kredita natiječu se kupovati aginska što agama godi”. doseljavanja U drugom izvještaju ovog komesarijata ponovoimanja se potencira kako ne “povodom 112 muhadžira muhamedanaca iz Bosne” međuSrbima vlada ogorčenje. Prokopije Šiljak iz Pljevalja 28. aprila 1911. gotovo panično ponovo izvještava Beograd: “Nemile vesti po naš narod - muhadžeri neprestano izbijaju. I pored onoga što _________________________________________________
108/ AS, MIDS, PPO, 1991, br. 120, Isto: B. Peruničić, Zulumi, 541-542; M. F. Petrović, Dokumenti o Raškoj oblasti 1900-1912, 254-255. 109/ Upor. Novovaroški kraj, 184; N. Rakočević, Sandžak na stranicama “Cetinjskog vjesnika od mladoturskog ustava jula 1908. do balkanskog rata, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, VI, Prijepolje, 1971, 139-140. 110/ AS, MIDS, PPO, 1910, br. 26. 111/ Upor. T. Bošković, Iseljavanje srpskog stanovništva iz Raške oblasti (Sandžaka) u Crnu Goru od 1900. do 1912. godine, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XVII, Prijepolje, 1997, 285-286; J. Bojović, Šaransko-jezerski bataljon u oslobođenju pljevaljskog kraja 1912. godine, u Zbornik: Oblasti Stare Raške krajem XIX i početkom XX veka, Prijepolje, 1994, 214. Bojović citira isti dokument, s tom razlikom da je kod njega termin “muhadžir” zamijenjen terminom “mudžahedin”. 112/ T. Bošković, nav. djelo, 286; J. Bojović, nav. djelo, 214.
186
je poslanik Vas-bej obećao da se ovde neće ništa davati muhadžerima, ipak se daje i naseljavaju ih. Zbog njihovog naseljavanja došla su mnoga naša sela u vrlo nezgodan položaj. U selu Oćevini biće nemoguće i samoj našoj školi opstati, jedno što su zauzeli zemljište do same škole i oko škole, drugo što su zauzeli zemljište između srpskih sela (Kakmuža, Šljivanskog, Pliješevine) koja 113 su slala decu u tu školu, te je nemoguće deci prolaziti kraj njihovog sela”. Milan Borisavljević navodi da su bosanski muhadžiri, koji su imali novca, kupovali zemlju od Srba i Bošnjaka u Sandžaku.114 Tako je neki aga Korjenić iz Pljevalja prodao 14 kuća u Glisnici muhadžirima.115 Srpski konzulat iz Prištine javljao je krajem avgusta 1911. da “muhadžeri iz Bosne neprestano dolaze i naseljavaju se po merajama (utrinama) i stočnim ispustima, Pljevaljske, Prijepoljske, Pribojske i Novovaroške kaze. Kako skoro svi starosedeoci po kazama žive najviše od stoke njima će uskoro biti onemogućen dalji opstanak na tome zemljištu, jer neće imati gde da izgone stoku na pašu”.116 U oktobru 1911. slati su u Beograd iz srpskog konzulata u Prištini “alarmantni” izvještaji o neprestanom naseljavanju muhadžira iz BiH u pljevaljskoj kazi, da će oni biti naseljeni između Kruševa, Šuma, Ljuića i Dragoša, kako “ima neka moćna ruka koja protežira muhadžire”. 117 Sava Branković, carinik na Javoru izvještavao je 1. decembra 1911. da se “turske vlasti i suviše angažuju za naseljavanje muhadžira iz Bosne, što se najbolje vidi iz parnica, koje se u ovom vremenu vode između turskih vlasti i Srba sopstvenika imanja... U kratko Turci sistematski rade, da Srbe iz Sandžaka rasele, na njihova naseleusvoje doseljenike iz Bosne, te na za taj sebe načini da onajaostatak Srbamesta koji ostane Sandžaku, kao manjinu privežu 118 nateraju na bezuslovnu poslušnost i ropsku potčinjenost Turcima”. Muhadžiri su dolaskom u Sandžak utjecali na mnoga shvatanja, običaje domaćeg stanovništva. U krajevima Sandžaka, gdje su bili kompaktniji, naročito u krajevima Limske doline: Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši njihov __________________ 113/ AS, MIDS, PPO, 1912, I-17. 114/ M. Borisavljević, Agrarna reforma u Novo-Pazarskom Sandžaku (Staroj Rasiji-Raškoj), Beograd, 1928, 5. 115/ AS, MIDS, PPO, 1911, br. 510. V. Šalipurović, Kulturno-prosavetne ipolitičke organizacije u Polimlju i Raškoj 1903.-1912, Nova Varoš, 1972, 319. 116/ AS, MIDS, PPO, 1912, br. 92. M. Petrović, O čifčijskom pitanju u staroj Raškoj (Sandžaku) uoči Balkanskih ratova sa osvrtom na mileševski kraj,u Zbornik: Oblasti Stare Raške krajem XIX i početkom XX veka, 49-50. Isto, M. F. Petrović, Dokumenti o Raškoj oblasti12, 1900-19 262. 117/ AS, MIDS, PO, 1911, f. 4; M. Rakić, Konzulska pisma 1905-1911, Beograd, 1985, 294. 118/ AS, MIDS, PPO, 1912, br. 487. Isto: M. F. Petrović, Dokumenti o Raškoj oblasti 1900 1912, 345.
187
uticaj je bio veći.119 Sreten Vukosavljević ih je opisivao kao “zdrave, krepke i splodne”, ubojite i osione, “nasrtljive na svaku stranu”. Analizirajući gubljenje plemenske organizacije u prijepoljskom kraju, Petar Vlahović je zaključio da je tome doprinosilo više činilaca: “turski feudalni sistem, česta useljavanja i iseljavanja, a posebno priliv muhadžira koji je tekao neprekidno od kraja XVIII sve do prvih decenija XX veka. Zahvaljujući tome, ovaj kraj je u tom pogledu predstavljao anahronizam svog vremena. Bila je to svojevrsna zakasnela krajina, buntovna prema svakom, u kojoj je bila očevidna opšta zaostalost stanovništva i njegova pravna nesigurnost, koja je podsticala meteže, bune, nemire, hajdučiju pljačkaškog karaktera, sukobe lokalnih i širih razmera”.120 Austrijski diplomata, Simon Joanović opisivao je, na svoj način, stanje u Sandžaku nakon dolaska muhadžira: “Muslimani su nesumnjivo gospodari u zemlji. Njima pripadaju potomci starih begovskih porodica koji sačinjavaju zemaljsko plemstvo, većina gradskog stanovništva i po čitavoj zemlji nastanjene izbjeglice iz Bosne i Crne Gore. Oni se strogo pridržavaju propisa Kurana, čak su skloni vjerskom fanatizmu i kao pravi muslimani neprijatelji svake novine. Muhamedanci, dakle, sačinjavaju konzervativan, i usled toga antikulturalan element u zemlji koji je prilivom izbjeglica iz Bosne i Crne Gore posle 1878. stekao pojačanje koje nije za potcjenjivanje...Ostalo autohtono muslimansko seosko stanovništvo i bosanski emigranti toliko su zagriženi za propise Kurana i izopačenosti islama koje rađa i gaji muslimanska sveštenička kasta tako da ih moramo ubrajati u neprijatelje svake hrišćanske 121
kulture, pa i naše.”
Britanski putopisac Edite Daram (Edith Durham) je
______________________________________
119/ E. Mušović, Nikšićani i Kolašinci u Sandžaku, 96-97. 120/ P. Vlahović, Osvrt na etnička proučavanja prijepoljskog kraja, 13. “Carigradski glasnik”, prvi srpski list koji je izlazio u Istanbulu, pisao je 1908. kako slovensko stanovništvo u Staroj Srbiji, bez razlike vjeroispovijesti, potpuno odgovara stanovništvu Hercegovine. U pogledu vjere se ističe da “silna je provala obeju vera, ma da, jedne narodnosti uopšte žive jednim životom...muhamedanci se slepo drže starih navika i nepristupačni su novačenjima i tuđim uticajima; među hrišćanima oseća se naprotiv postepeno pokret kulturi, strane napredne refeorme, pristupačniji su uticaju zapada”. Opšir. M. F. Petrovi, “Carigradski glasnik” prvi list na srpskom jeziku za srpske zemlje pod turskom upravom, 346-347. 121/ S. Joanović, Novopazarski sandžak 1878-1900. godine, Novopazarski zbornik, br. 9, Novi Pazar, 1985, 128-129. On rasistički posmatra hrišćane i muslimane u Sandžaku: “Hrišćanski stanovnik sela u Sandžaku odlikuje se apsolutno velikom telesnom snagom, izdržljivošću i čvrstinom, vredan je na radu i pokazuje rasna obeležja koja podsećaju na blisko srodstvo Slovena sa Germanima; često plava, pa i crvenkasta kosa, snažan uspravan stas i u osnovi dobroćudnu poštenu narav. Drukčiji je musliman; i kod njih doduše preovlađuje snažan muški tip a divovski stas od šest stopa s atletskim mišićima nije ni kod njih retkost, samo što se znakovi degeneracije jasno izražavaju: rahitis, gušavost, kretenizam, javljaju se kod njih prilično često, dok se te bolesti kod hrišćanskog stanovništva pokazuju ređe ili čak
188
1905. posjetila Prijepolje. Po njenim zapažanjima skoro cijeli Sandžak, od Mitrovice do granice sa Austrijom bio je naseljen “Slovenima koji govore srpski, ali su većinom muslimanske vere”, nalazeći to u objašnjenju da “veliki broj njih potiče od ljudi koji su 1878. godine protjerani iz Crne Gore i Srbije, pa zato nisu naklonjeni ni jednoj od ove dve zemlje”.122 Jefto Dedijer navodi da je lokalno muslimansko stanovništvo u Sandžaku bilo mnogo mirnije i staloženije od muhadžira doseljenih iz nekadašnjih turskocrnogorskih graničnih oblasti, Kolašinaca, Nikšićana i Korjenića koji su u “ove i onako nekulturne oblasti uneli mnogo više divljine, nesigurnosti, pljačke, nasilja i krvne osvete. Prema starijem muslimanskom stanovništvu, koje se obično naziva Bošnjacima, ovi izgledaju divljačniji, prskaviji, nestalniji i sposobniji za četničku akciju i pljačku. “Bošnjaci” su tromiji, često izgledaju rezignirani, ali su puni verske mržnje i osobitog fanatizma, koji je stalan, gotovo na najveše zločine i sposobni za mnogo što-šta”. 123 Prema Sretenu Vukosavljeviću odnosi u Sandžaku između pravoslavnih i muslimanskih seljaka su bili dobri dok nisu pristigli muhadžiri iz planinskih oblasti koje su pripale Crnoj Gori. On dalje navodi i kako je “turska agrarna gospoda” ometala naseljavanje izbjeglica jer od njih “pošto su bili muslimani, nisu imali koristi”.124 Povodom dolaska muhadžira u Novi Pazar, dr. Petar Vlahović smatra da su se oni odvajali čak i u odnosu na zatečeni bošnjački živalj u ovom kraju: “Naime, stariji muslimanski sloj u novopazarskoj okolini predstavljao je u prošlosti vrstu aristokratije, posebno po gradovima, a uz to je zauzimao gotovo počasna mesta useljenici (“muhadžiri”) odnosu sva na pomenute bili sui zvanja. slabijeg Međutim, imovnog stanja, uostalom kao i sveu druge izbjeglice. Zbog toga su se morali privikavati obradi zemlje, a uz to i pojedinim zanimanjima koja su u otomanskoj Turskoj smatrana počasnim, kao što su, na primer, bili sarački, potkivački i berberski zanat”.125 U Prijepolju su muhadžiri iz Bosne postepeno obučavali domaće muslimane raznim zanatima i trgovini, koju su do tada držali Srbi, pa su već 1914. svi berberi i nanuldžije bili muslimani, kao i dva od tri sarača i dva od tri časovničara. Bilo ih je i u svim _____________________ nikako. Uzrok toj pojavi očigledno treba tražiti u necelishodnom načinu života muslimana koji je izazvan religijom i svojinskim odnosima”. 122/ N. Petković, Britanci o Srbiji od 1900. do 1920. godine, Beograd, 1996, 16. 123/ Upor. J. Dedijer, nav. djelo, 289; Novovaroški kraj, 153. 124/ S. Vukosavljević, Istorija seljačkog društva, I, 55. 125/ Cit. prema: Novi Pazar i okolina, 391-392. J. Dedijer navodi da su u Novom Pazaru među glavnim trgovcima i zanatlijama i neki “muhadžiri doseljeni iz Bosne i Nikšića”. Upor. T. Stanković, Putne beleške po Staroj Srbiji 1871-1898, 200.
189
ostalim zanatima i trgovini.126 Srpski diplomata Todor Stanković također je uočavao da se dosta muhadžira u Sandžaku bavi trgovinom po gradovima.127 U Novoj Varoši se manji broj muhadžira bavio zanatima, dok ih je mnogo više bilo kao sluga i nadničara kod bogatijih trgovaca, aga i begova. Nekolicina je otvorila svoje trgovine i ta segrupa vremenom uvećavala.128 Muslimani su činili većinu po varošima u Sandžaku prve decenije XX stoljeća. Hrišćana je, prema turskoj statistici, bilo svega 11% u Novom Pazaru, 16,1% u Sjenici, 19,3% u Prijepolju, 18,1% u Pljevljima, 24,8% u Beranama i 31,8% u Novoj Varoši.129 U toku 1912. vlasti su otkupljivale zemlju u sedam sela pljevaljske kaze za naseljavanje bosanskohercegovačkih muhadžira. Od 1908. do 1911. vlasti su naselili 150 muhadžirskih porodica zapadno od Lima, 110 u donjem dijelu Limske doline i oko 50 porodica u oblasti Nove Varoši. Doseljenici su mahom bile zanatlije, a među onim iz Hercegovine bilo je i trgovaca. S druge strane muhadžiri su u poljima sastavljali “nova sela zasebno grupisana, obično vrlo bednog izgleda, najčešće vrlo izdignuta i bez vidnog dodira sa ostalim stanovništvom”.130 U pribojskom kraju naseljene su porodice Praše, Musabegovića iz Čajniča, Maglajlije i Lagumdžije iz Rudog, Peštovići i Topalovići iz Sarajeva, Polimci iz Polimlja, Čizmići iz Župe kod Višegrada, Ljuce, Hadžihamzići i Rožajci iz Nikšića, Baždarevići, Marići i Veletovci iz Višegrada.131 Do 1912. u Pljevaljskom sandžaku je ukupno naseljeno 246 muhadžirskih porodica u pljevaljskoj i prijepoljskoj kazi. U pljevaljskoj kazi je naseljeno 190 porodica i to: u Bučju 28, Brvenici 30, Kominima sedam, 10, Golom Brdu 11,Pljevljima Malom Brdu osam, Kovaču u Boljanićima 10,nauBorovači Oćevini jedna, Potpeću dvije, 40, po drumovima (handžije) sedam i u Druglićima 30 porodica. U prijepoljskoj kazi je naseljeno 56 porodica i to: u Jovovcu 10, okolini Prijepolja 15, Plužju _________________________________
126/ M. Radović, Promena u zanimanjima stanovništva opštine Prijepolje od početka ovog veka, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića, IV, Prijepolje, 1976, 59. 127/ T. Stanković, Putne beleške po Staroj Srbiji 1871-1898, 200-201. 128/ Novovaroški kraj, 184. 129/ G. Gravier, Novopazarski Sandžak, Novi Pazar , 1977 (preštampano iz Književnog glasnika, Beograd, 1913), 15-18. Po podacima koje ovaj autor objavljuje u Novom Pazaru je 1911. bilo 13.847 stanovnika (12.304 muslimana, 1.543 nemuslimana); u Pljevljima 8.090 stanovnika (6.552 muslimana, 1.448 nemuslimana); u Sjenici 3.882 stanovnika (3.256 muslimana i 626 nemuslimana); u Prijepolju 3.895 stanovnika (3.296 muslimana i 599 nemuslimana); u Novoj Varoši 2.707 stanovnika (1.842 muslimana i 859 nemuslimana); u Beranama 2.244 stanovnika (1.687 muslimana i 560 nemuslimana). 130/ G. Gravier, Novopazarski Sandžak, 10-12; B. Hrabak, Novopazarski sandžak poslednjoj u etapi otomanske vladavine (1908-1912), 108. 131/ A. Bejtić, Priboj na Limmu pod osmanlijskom vlašću 1418-1912, Sarajevo, 1945, 30.
190
(više Tolaca) 10, Priboju šest, Čuvakući (više Priboja) tri i na Goleškim Brdima 10 porodica.132 U novovaroškoj kazi bilo je 30-40 muhadžirskih porodica naseljenih na Manguri, osam pod Tikvom, pet u Krivoj Kaldrmi kod sela Draževića. Po Rogozni i Deževi naseljeno je 26 porodica. U Sjenici i Novom Pazaru bilo je, po procjeni I. Kosančića, 60-70 muhadžirskih porodica.133 U avgustu 1912. sveštenik Simo J. Šiljak je u svom izvještaju Jovanu S. Plamencu, ministru unutrašnjih djela i zastupniku ministra prosvjete i crkve nih poslova Kraljevine Crne Gore, naglašavao da je mladoturska muhadžirska politika koloniziranja stvorila u pljevaljskoj nahiji sljedeće naseobine: u Kruševu 11 čitluka, Katunu tri, Bučju 35 (novo selo), Brvenici 26, Šumilici jedan, Brvenici šest i Pljevljima (Rihvaniji, Hadži Zakariji, Hamdiji, Podgori i Boljanićima) 36 čitluka. Država je, također, po ovom izvoru, kupila “od propalih Turaka” i razdijelila muhadžirima zemlju u Židovićima, Vidrama, Poblaću, Boljanićima, Brvenici, Oćevini i Rasci za sumu od 3.703 turske lire i 213 groša.134 Po podacima iz srpskih izvora iz 1913. u pljevaljskom srezu je, pored muhadžira iz Crne Gore i Hercegovine, bilo evidentirano 400, u prijepoljskom 1.200 i novovaroškom srezu 600 muhadžira iz Bosne.135 U Sandžaku, prema istraživanju naučnika, muhadžirske porodice doseljene nakon 1878. godine su, između ostalih, sljedeće: Alomerovići u Brodarevu, Oštroj Steni, Zastupu i Naboju (iz Kolašina), Babići, od kojih su Avdulovići, Kurtanovići i Džemovići u Crnokrpama, Raduhovcu i Gluhavici (iz Nikšića), Bajrovići u Pljevljima,Prijepolju, Novoj Varoši i Sjenici (iz Nikšića),Bojadžići iPolja sa njima Zejnelovići i Mahmutovići Voljevcu i Radojevoj Glavi kod Bijelog (iz Bosne), Bošnjaci u Novoj uVaroši i Varevu (iz Bosne), Gološi u Noćajama (iz Hercegovine), Grudići u Novom Pazaru (starinom iz Bihaća), Delimeđci, odnosno Husići u Delimeđu (iz Bosne), Demovići u NovomPazaru, Rvatskoj i Goduši (iz Bosne), Derviševići u Novom Pazaru (iz Nikšića), Drpljani u Bijelom Polju (iz Kolašina), Župići i Župljani u Vučiniću, Ivanči, __________________ 132/ Upor. I. Kosančić, nav. djelo, 65; V. Šalipurović, Kulturno-prosvetne i političke organizacije, 304; Istorija srpskog naroda, knj. VI, tom I, 270; J. Bojović, nav. djelo, 291. Po podacima ruskog konzula Giljferdinga, polovinom XIX stoljeća,Pljevlja (Taslidža) su, poslije Mostara, bili najvažniji trgovački centar u Hercegovini. Ovaj grad je imao je 650 muslimanskih i 115 pravoslavnih domova, sedam džamija i 6000 stanovnika, od čega 1.000 pravoslavnih - nav. prema: U.Bećović, Pljevlja. Tragomvremena, Pljevlja, 1996, 17. 133/ Upor. I. Kosančić, nav. djelo, 66; T. Stanković, Putne beleške po Staroj Srbiji, 179, 184. 134/ T. Bošković, Iseljavanje srpskog stanovništva iz Raške oblasti (Sandžaka) u Crnu Goru od 1900. do 1912. godine, 287; N. Rakočević Stanje na crngorsko-turskoj granici, 494; J. Bojović, nav. djelo, 220. 135/ AS, MIDS, 1913, f. XV, No. 40. B. Peruničić, Izveštaj o stanju u okrugu pljevaljskom 1913, 522.
191
Jasenoviku i Novom Pazaru (iz Nikšićke župe), Ikovići u Novom Pazaru (iz Bosne), Jandrići u Novom Pazaru (iz Hercegovine), Kahrovići u Prijepolju, Ribariću, Trnavi i Troševini (iz Kolašina), Kolašinci (iz Kolašina), Kriještorci u Novoj Varoši, Prijepolju i Tutinu (iz Hercegovine), Kurahovići u Novom Pazaru (iz Gacka ili Bugojna), Kurtovići u Novom Pazaru (iz Hercegovine), Ljuce i Ljuhari, u više sandžačkih mjesta, koji su, po mjestu odakle su došli, uzeli prezime Nikšići, zatim Ljutkovići u Detanima kod Tutina i Novom Pazaru (iz Kolašina), Malmudirovići u Novom Pazaru (iz Bihaća, gdje su se prezivali Rosići, pa Mula-Alići), Martinovići u Bijelom Polju, Bistrici, Debeljaku, Doliću, Melajama, Novom Pazaru i Tutinu (iz Kolašina), Mekići u Novom Pazaru (iz Kolašina i Nikšića), Melići u Novom Pazaru i Prijepolju (iz Nikšića), Mehovići u Trnavi (iz Korjenića kod Goražda), Mecinovići u Detanima (iz Kolašina), Mustaći u Novoj Varoši i Novom Pazaru (iz Sarajeva, gdje su se prezivali Slinići), Mušovići u Bijelom Polju, Goduši, Doliću, Novom Pazaru, Sebečevu, Suvom Dolu i Trnavi (iz Kolašina i Nikšića), Nikšići - prezime koje su, po dolasku iz istoimenog grada uzeli, osim Ljuca i Ljuhara, još i dijelovi roda Alagića, Bajrovića, Derviševića, Isovića, Mekića, Mulaalića, Mulića, Mustaća, Mušovića, Pašovića, Saračevića i Džidića, Pašovići u Novom Pazaru (iz Livna 1883. i Foče 1910), i drugi nikšićki Pašovići u Novoj Varoši i Novom Pazaru (iz Nikšića), Pepići u Biocu, Boljarima, Boroštici, Glogoviku i Naboju (iz Kolašina), Planići u Novom Pazaru (iz Hercegovine), Redžepefendići u Novom Pazaru (iz Bihaća gdje su se prezivali Rosići, Hadžialići i Malmudirovići), Rujovići u Dubnici, Varoši i Novom Pazaru (iz Kolašina), Rustemovići u Novom PazaruNovoj (starinom iz Stoca gdje su se prezivali Pitići, došli iz Foče 1882), Selimovići u Novom Pazaru (od Prokuplja), Sukići u Prijepolju i Novom Pazaru (iz Nikšića), Tabakovići u Novom Pazaru (iz Rogatice), Hajradinovići u Bogačiću, Dubinju, Sjenici i Novom Pazaru (iz Bosne), Harčinovići u Novom Pazaru (iz Gračanice kod Tuzle), Hasanbegovići u Novom Pazaru (iz Gacka), Hasići u Naboju, Biocu, Bukovici, Škrijelju i Novom Pazaru (iz Trebaljeva kod Kolašina), Hodžići u Novom Pazaru (iz Kuršumlije), Hrnjaci u Trnavi, Lozni i Novom Pazaru (iz Hercegovine), Ciljevići u Sjenici (iz Bosne), Crnovršani u Barama kod Sjenice i Boturovini kod Deževe (iz Berana), Živići u Novom Pazaru (iz Travnika), Džidići u Novom Pazaru (iz Nikšića), Šabanovići ili Kušićani u Kladnici (iz Kušića), Fortići u Novom Pazaru (iz Nevesinja), Šaćići u Žabrenu i Novom Pazaru (iz Hercegovine) i dr.136
______________ 136/ M. Nedeljković, nav. djelo, 72-74. 192
Fortići vode porijeklo od Salih-age Forte, jednog od vođa Hercegovačkog ustanka 1882, koji je nakon njegovog sloma, preko Crne Gore došao u Sandžak sa tri sina, dok mu je pet kćeri ostalo u selu Sopilju kod Nevesinja. Prilikom dolaska u Sandžak Salih-aga se naselio u selu Gujiće, na Donjoj Pešteri, u tutinskom kraju. Jedan mu se sin, Mehmed, iselio u Tursku, dok je on sa dva sina ostao da živi u Gujiću. Sa Salih-agom su došla još dvojica vođa ustanka: Mehmed-Mujo Kurtović i Omer-aga Šačić, obojica iz Uloga (Nevesinje), koji su se naselili u Belim Vodama i Žabrenu, na Pešteri. 137 Njihovi potomci su se bavili poljoprivredom i živjeli dosta oskudno. Vlasti se nisu blagonaklono odnosile prema njima.138 Hercegovački borci koji su stigli sa Salih-agom Fortićem i Omerom Šaćićem u novopazarski kraj, rasuli su se po njegovim brojnim selima.139 Pod pojmom Bošnjaci se za čitavo vrijeme otomansko-turske uprave podrazumijevaju svi slavenski muslimani današnje Bosne i Hercegovine, Like, Krbave, Slavonije, Sandžaka, nekih pograničnih krajeva Srbije (Užice i dr.), uključujući i zapadni dio Kosova (do Mitrovice), tePlav i Gusinje, Podgoricu.140 U salanamama i drugim propisima turske administracije iz XIX stoljeća Bošnjacima se označava muslimanski slavenski živalj u Bosni i Hercegovini, Sandžaku. Tim terminom su označavani i muhadžiri izbjeglice koje su se, __________________ 137/ H. Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882, 98; M. Šačić, Omeraga Šačić i Salihaga Forta u Hercegovačkom ustanku 1882. godine, Beograd, 1997, 93-99. 138/ M. Šačić, Omeraga Šačić i Salihaga Forta u Hercegovačkom ustanku 1882. godine, 81. 139/ F. Sebečevac-S. Šaćirović, Naselja novopazarskog kraja, Beograd, 1995, 34. Kao muhadžirske porodice, porijeklom iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine dr. E. Mušović, je ustvrdio sljedeće i, kako je sam isticao, ne u potpunosti: Alibašići, Alići, Alivodići, Alomerovići, Babići, Bajrovići, Beganovići, Bošnjaci, Bošnjovići, Cmiljevići, Ćatovići, Čustovići, Čengići, Čokovići, Ćokrlije, Ćubure, Karovići, Kočani,Kolići, Kofrci, Kriještorci, Kučevići, Kurahovići, Kurtovići, Lukači, Ljuhari, Ljuce, Malmudirovići, Martinovići, Mecinovići, Mekići, Derviševići, Drndari, Drpljani, Džidići, Džogovići, Džuburovići, Fakići, Fazlagići, Fortići, Gašani, Glavovići, Gološi, Grudići, Gušmirovići, Guzonjići, Hadžajlići, Hadžibulići, Hasanbegovići, Hasići, Hodžići, Harčinovići, Hrnjaci, Huskovići, Kahrovići, Kajovići, Kalići, Kapetanovići, Kapidžići, Kardani, Karalići, Melići, Mešići, Mučići, Mujovići, Muhadžeri, Mulići, Mustaći, Mušovići, Pašovići, Pepići, Poplate, Porovići, Redžepefendići, Rujovići, Rustemovići, Selakovići, Saračevići, Serhatlići, Smailagići, Sukići,ići, ŠačŠahovići, Šehovići, Špage, Trbonjići, Vranjakovići, Zimonjići, Zvizdići, Župljani iŽupići - nav. prema: E. Mušović, Muslimani Crne Gore, 146-147. 140/ Upor. Stav Muslimana, 161-165; 179-180; S. Balić, Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, II izdanje, Zagreb, 1994, 81; M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997, 11-12.
193
zajedno sa turskom vojskom i civilnom vlašću, povlačile prema jugoistoku.141 Svoj su jezik muslimani u Sandžaku nazivali bošnjačkim ili “naškim”, a sebe nazivali Bošnjacima.142 Austrougarski diplomata Teodor Ippen 1892. je okvalicirao kao dogmu “da su Novi Pazar i Kosovo bili srpski, da su srpski i da sledstveno tome moraju biti srpski”, navodeći da stanovništvo u Sandžaku najvećim dijelom pripada “bosanskom plemenu”, da je veliki broj “slovenskih muslimana koji su se od 1878. godine uselili delom iz BiH a naročito iz Crne Gore”.143 Engleske putopistkinje Mekenzijeva i Irbijeva su, obilazeći Sandžak u drugoj deceniji XIX stoljeća, pisale da tamošnji “Bošnjaci ne vole uopšte da ih čovjek podsjeća na centralnu vlast”.144 Lubur Njederle je sve muslimane slavenskog porijekla u Sandžaku, Kosovu i Metohiji 1901. nazivao Bošnjacima.145 Ivan Kosančić piše da muhadžiri u Sandžaku čine “jednu etničku celinu sa muslimanima, kojih je najveći deo, isto tako, muhadžir iz Bosne i Hercegovine”. 146 Jefto Dedijer je 1912. pisao: “Muslimani čine većinu u varošima Stare Raške... Po načinu govora, po svojim običajima, a naročito po svom mentalitetu, oni čine jednu celinu s bosanskim muslimanima”.147 E. Cvetić je ocjenjivao da su narodni običaji, život i potrebe patrijarhalni i skoro isti, ali samo nerazvijeni, sa onim u Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, zaključujući da su “Muhamedanci” u svemu strogo konzervativni i protivni __________________ 141/ E. Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije, 147-148. Isti autor smatra da je (str.159) većina sandžačkih Muslimana “slovenske krvi. Najviše su to potomci muhadžera iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine”. 142/ Upor. M. Lutovac, Ibarski Kolašin, Beograd, 1954, 107; Isti, Rožaje i Štavica,. Antropogeografska ispitivanja, Srpski etnografski zbornik, knj. LXXV, Beograd, 1960, 348; M. Džemaludinović, Koliko ima u Jugoslaviji muslimanskog stanovništva, Takvim, Sarajevo,1967,108-109; S. Bandžović,Iseljenički pokreti na Balkanu krajem XIX i početkom XX stoljeća, Almanah, br. 3-4, Podgorica, 1999, 138-140. 143/ Upor. V. Šalipurović, Putopisi Teodora Ipena - Novi Pazar i Kosovo, Mostovi, br. 35, Pljevlja, 1977, 106; T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987, 272. 144/ A. Irbi - G. Makenzi, Od Tutina do Rožaja, Rožajski zbornik, br. 3, Rožaje 1984, 75. Ivan Frano Jukić piše 1861. o Novom Pazaru: “U Novom Pazaru ima do pet obitelji čifuta i sto pedeset hrišćana; a ostalo su Turci i Cigani; može imati oko 12.000 duša; u varoši ima dosta naseljenih Arnauta, koji govore oba jezika, i bosanski i svoj” - cit. prema: I. F. Jukić, Putopisi i istorisko-etnografski radovi, 128. 145/ F. Saltaga, Muslimanska nacija u Jugoslaviji, Sarajevo, 1991, 84. Također vid. I. Rebronja, Durbin Felixa Kanitza, Libertas, br. 1, Novi Pazar, 1995, 55-57. 146/ I. Kosančić, nav. djelo, 63. 147/ J. Dedijer, nav. djelo, 289.
194
svakom novačenju, naročito još ako dolaziod tuđina.148 Muslimani u Sandžaku su uvijek pravili razliku između sebe i etničkih Turaka. Čak su ih i prezirali, smatrajući ih nesposobnim, naklonjenim mitu i pljački.149 Kolone muhadžira iz Sandžaka, sa Kosova i Makedonije krenuće put Turske već krajem 1912. godine, nakon Prvog balkanskog rata. Prema procjeni dr. Mustafe Memića proces iseljavanja bio je zahvatio 48% muslimanskog stanovništva u Sandžaku.150 “Zlatni vijek” nacionalne državnosti na Balkanu, regionu kontakata i kontrasta između hrišćanstva i islama, između Istoka i Zapada, od Berlinskog kongresa do Prvog svjetskog rata, bio je razdoblje krajnjih nacionalnih napetosti i pokušaja da se povijest ispravi ne samo perom nego i državnom politikom. Protjerivanja i masovni egzodusi čitavih populacija svoj su vrhunac doživjeli u Balkanskim ratovima. Safet BANDŽOVIĆ MUHADŽIRI IZ HERCEGOVINE U SANDŽAKU NAKON 1878. GODINE Zaključak Prvi muhadžiri iz Hercegovine dolaze u Sandžak još od 1861. i taj će proces sve do prvih decenija stoljeća.izTurska vlasti vojnih je nastojala da na tom trajati pograničnom prostoru zadržiXX muhadžire političkih razloga, kako se ne bi iseljavali iz ovih oblasti dalje na istok. Rijeka muhadžira se mahom razlila po pasivnim sandžačkim selima,utrinama, krčevinama. Gradovi u Polimlju od svog nastanka “nisu zapamtili ljuće sirotinje i veće nemaštine nego što su bili muadžeri. Bez hrane, ogreva i bez ikakve pomoći od turske države, mnoge je satirala glad i boleštine”. Muhadžiri su se morali privikavati obradi zemlje, a uz to i pojedinim zanimanjima koja su u Turskoj smatrana počasnim, kao što su, naprimjer, bili sarački, potkivački i berberski zanat. Muhadžiri su dolaskom u Sandžak utjecali na mnoga shvatanja, običaje
______________
148/ E. Cvetić, Novopazarski Sandžak, 21. 149/ R. Petković-Popović - V. Šalipurović, Srpske škole i prosveta u zapadnim krajevima Stare Srbije u XIX veku, Priboj,1970, 112. 150/ M. Memić, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo, 1996, 244; opšir. S. Bandžović, Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz novopripojenih krajeva Srbije i Crne Gore u Tursku nakon Prvog balkanskog rata, Almanah, br. 11-12, Podgorica, 2000, 87-117.
195
domaćeg stanovništva. U krajevima Sandžaka, gdje su bili kompaktniji, naročito u krajevima Limske doline, Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši njihov uticaj je bio veći. Safet BANDŽOVIĆ AUSSIEDLER AUS DER HERZEGOWINA IN SANDŽAK NACH 1878 Zusammenfassung Die ersten Aussiedler aus der Herzegowina treffen in Sandžak noch im Jahr 1861 ein, und dieses Prozes wird bis zu den ersten Jahrzehnten des XX Jh. andauern. Die türkischen Behörden bestanden darauf, die Aussiedler (Muhadžiri) aus politischen und militärischen Gründen auf diesem gränzlichen Gebiet anzuhalten, damit sie daran verhindert werden, aus diesen Gebieten weiter gegen Osten auszuwandern. Ein Strom von Muhadžiri verzog sich über die passiven Dörfer von Sandžak, Brachfelder und Rodungen. Die Städte des Limtals gedenken sich seit ihrer Gründung keiner grösseren Armut und Elend, als es die Muhadžiri waren. Nahrungslos, ohne Brennholz und jeglicher Hilfe des türkischen Staates, sind viele von ihnen vom Hunger und Krankheiten umgekommen. Mudžahiri mußtenals sichehrenhaft daran angewöhnen, Boden zu bearbeiten, undDie einige, in der Türkei betrachtetenden Handwerke zu betreiben, wie z. B. Sattelmachen, Hufbeschlagen und Barbierberuf. Mudžahiri beeinußten, nach ihrem Eintreffen in Sandžak viele Auffassungen, Sitten und Bräuche der heimischen Bevölkerung. In den Regionen von Sandžak, wo sie kompakter waren, besonders im Limtal, wie Priboj, Prijepolje und Nova Varoš, war ihr Einiß noch grösser.
196
Sajma SARIĆ
TRAGOM JEDNOG DOKUMENTA (IMENOVANJE GRADONAČELNIKA GRADA MOSTARA 1910. GODINE) O Mujagi Komadini poznatom mostarskom trgovcu, veleposjedniku i dugogodišnjem gradonačelniku, koji je u vrijeme austro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini, u gradu Mostaru sagradio više impozantnih građevina, dosta se pisalo, međutim ovoga puta upoznaćemo javnost o njegovom imenovanju za gradonačelnika na osnovu srcinalnih dokumenata fonda Zajedničko ministarstvo nansija za 1925. Bosnugodi i Hercegovinu 1910. godine. Zna se da je rođen 1839. a umro ne u Mostaru,izda je bio trgovac i veleposjednik pa je čestoi svojim sredstvima učestvovao uizgradnji pojedinih objekata. Gradio je veleljepne zgrade (zgrada u kojoj je dugo bila Skupština općine, časničko činovnička kasina, zgradu u Glavnoj ulici sa dućanom u prizemlju i sobama za musare na spratu kao i niz drugih) pa je Mostar zahvaljujući njemu postepeno poprimao izgled savremenog grada, po uzoru na evropske centre. Gradio je i vjerske objekte (džamija u Gornjoj Drežnici, kao i džamija u Podglavcima, poznata po 12 metara visokoj munari). Isto tako, poznato je da je izgradnja Lučkog mosta (1913.) njegova zasluga, dok je gradnja Carinskog mosta počela u njegovo vrijeme. Poznata mostarska banja - Gradskog kupatila izgrađena je 1914. godine, te Gradska elektrana, kada je Mostar umjesto starih fenjera dobio osvjetljenje sa žaruljama. Učestvovao je u društveno političkom životu grada Mostara, gdje je i bilo stjedište velikog broja društava. Prema već poznatim podacima zna se da je bio član Centralnog odbora Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), 197
osnivač i predsjednik Hercegovačke banke, član Uprave ujedinjenih centralnih banaka, član upravnog i nadzornog odbora u više privrednih organizacija, te Vakufsko-mearifskog sabora. Mujaga Komadina je bio potpisnik rezolucije Muslima-Bošnjaka u kojoj se tražila vjersko-prosvjetna autonomija. Njegovo ime često se pojavljuje u kulturno-prosvjetnim društvima “Napretku”, “Gajretu” i “Prosvjeti”, odnosno u njihovim podružnicama u Mostaru. Na osnivačkoj skupštini Muhamedansko-čitaoničkog dobrotvornog društva (Kiraethani-čitaonici) u Mostaru, izabran je za njenog prvog predsjednika. Pod njegovim rukovodstvom osnovano je i Muslimansko dobrotvorno društvo za siromašne, kao i Prvo hercegovačko muslimansko trgovačko udruženje dioničarsko društvo u Mostaru (1908). (1)
(faksimil zadnje strane “Prospekta” Prvog hercegovačkog muslimanskog trgovačkog udruženja d.d. u Mostaru Spisak osnivača udruženja ZMF, 2810/BiH/1908.) Skupština općinskog vijeća Mostar (na osnovu člana 24 općinskog Statuta o izboru gradonačelnika) izabrala je krajem 1909. godine Mujagu Komadinu za gradonačelnika grada Mostara (22 glasa), a za zamjenike Atanasije Šolu 198
(19 glasova) ispred srpskog naroda i Nikolu Smoljana (13 glasova) ispred hrvatskog naroda, dok je doktor Mazzi protukandidat posljednjeg dobio samo 6 glasova. Gospoda, Mujaga Komadina, Atanasije Šola i Nikola Smoljan, bili su i ranije u općinskom savjetu Mostara (1892-1901) i učestvovali u upravi grada, kako stoji u dokumentu. O izboru gradonačelnika u Mostaru i njegova dva zamjenika, telegramom je obavješteno (5. januara 1910. godine). Zajedničko ministarstvo nansija u Beču. (2)
Nakon izbora i telegramskog obavještavanja o izboru, zatražena je od Zajedničkog ministarstva nansija u Beču, što brža zvanična potvrda o imenovanju od strane njegovog veličanstva cara i kralja. (3) U izvještaju, koji je Okružna oblast Mostar poslala Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevo, a potom Vlada (u potpisu Varešanin, šef Zemaljske vlade) Zajedničkom ministarstvu nansija u Beč (17. januar 1910.) u kratkim crtama date su karakteristike za sva tri izabrana člana u Opštinsko vijeće Mostar. Za Mujagu Komadinu stoji da je star preko 60 godina, izvanredene inteligencije, poslovan čovjek, marljiv, energičan i tako dalje............ slijedi dio srcinalnog teksta iz akta Zajedničkog ministarstva nansija (4) na njemačkom jeziku: 199
200
201
Vrlo brzo je uslijedila potvrda o imenovanju uz srcinalni potpis ministra STEPHANA barona BURIANA (3. februara 1910. godine) isrcinalni potpis cara i kralja FRANJE JOSIPA (9. februar 1910. godine). (5) 202
Potvrđujem da je Mujaga Komadina izabran za gradonačelnika u Mostaru (Beč, 9. Februara 1910. godine) Franjo Josip 203
Mujaga Komadina
Bilješke: 1. ABH, ZMF, 1711/B.H. i 2810/B.H. - 1908. 2. ABH, ZMF, 183/B.H. - 1910. 3. ABH, ZMF, 941/B.H. - 1910. 4. ABH, ZMF, 941/B.H. - 1910. 5. ABH, ZMF, 1969/B.H. - 1910. 204
Dževad DRINO
HERCEGOVAČKO PORIJEKLO STANOVNIŠTVA SKOPALJSKE DOLINE /SA NAGLASKOM NA BUGOJANSKI KRAJ/ Skopaljska dolina ili Uskoplje je naziv područja u gornjem toku rijeke Vrbas, sa opštinskim centrima Bugojno, Gornji i Donji Vakuf, a njegovu okosnicu čini oko 30 km dugačko polje,najveće širine oko 9 km i ukupne površine 130 km2. U narodu se smatra de se Skopaljska dolina proteže od planinskog prevoja Makljenod (koji ga dijeliRostovo od Hercegovine) i uzdužno doprema sela Vinac kod Jajca, i poprečno visoravni doprevoja Koprivnica Kupresu. Ime se često izvodi od tobožnjeg ilirskog plemena Scupi1, ili prema latinskoj riječi episcopia2, dok M. Hoernes ime izvodi od glagola kopati, zbog intenzivne eksploatacije rudnog blaga3. Prema Dedijeru ime Skupi ili Skup znači orao, i od te riječi “potječu srpska imena Skoplje, u Bosni i Staroj Srbiji, pa valjda i Uskoplje u Hercegovini”4. Fra Grgo Lozić smatra da ime Skoplje ili Skloplje (po njemu) potječe od “sklopa planina nad dolinom” 5 dok je u _________________________________________________
1/ C.PATSCH: Archaologich-epigraphisce Untersuchengen zur Geschichte der Romischen Provinz Dalmatien Kleine romische Funde und Beobachtungen. Die Vrbase bene Skoplje in romischer Zeit(WMBH, 6, 1899.) str. 238. 2/ J.PETROVIĆ: Arheološka rekognosticiranja Skoplja na Vrbasu (Sarajevo 1963. godine), neobjavljen rukopis. 3/ M.HOERNES: Dinarische Wanderungen. Cultur und Landschaftsbilder aus Bosnien und der Hercegowina (Wien 1888. godina), str. 278. 4/ J.DEDIJER: Hercegovina-antropogeogrfska studija (Sarajevo 1991. godina), str. 74. 5/ S.MANĐRALO: Lozićev ilirski san (Split-Livno 1994. godina) str. 97.
205
nauci odavno prevladalo mišljenje da je samo ime nastalo od “usko polje” - Uskoplje ili Skoplje6. Sa svojim položajem u središnjem dijelu jugozapadne Bosne, Uskoplje je mjesto na kome se ukrštavaju putni pravci na sve strane svijeta iz centralne i istočne Bosne ka Hercegovini i Dalmaciji, i gotovo je podjednako udaljeno od regionalnih centara Mostara, Banja Luke i Sarajeva. Najstarije naselje Skopaljske doline nalazilo se na uzvišenju Pod iznad rječice Poričnice, kod naselja Čipuljić pored Bugojna, dok je u antičko doba središte bilo naselje Bistua Nova, odnosno Bistues, po svoj prilici u podnožju neselja Pod7. U periodu samostalne bosanske državnosti pojavljuju se utvrđeni gradovi Vesela Straža, Susidgrad, Kešteli Prusac, u čijim podgrađima se razvija živa privredna aktivnost. Dolaskom Turaka tvrđava Prusac (Akhisar) postaje središtem nahije i kadiluka, dok se gradovi Gornji i Donji Vakuf razvijaju koncem XVI stoljeća zahvaljujući zadužbinama (džamijama i vakufu) Mehmed-bega Stočanina i Ibrahim-bega Malkoča. Na mjestu nekadašnjeg žitišta i trga, od čuvenog stočnog pazara, početkom VIII stoljeća razvija se i grad Bugojno, koje kasnije postaje administrativno i privredno sjedište Skopaljske doline. I Najstariji tragovi prisustva čovjeka na ovim prostorima sežu u bakarno doba (eneolit), tj. 2500-2400 pne (naselje Pod), gdje se nalazi koliko je poznato i prvi trag pismenosti u BiH. Na glinenoj vazi domaće izrade nalazi se umbro - etrurski natpis sa posvetom nekog trgovca bogovima Janu i Juturni (oko 600. g pne). Ovaj natpis predstavlja ujedno i vjerovatno najstariji trag pismenosti na Balkanu izvan grčkih prostora8. Područje Skopaljske doline naseljavalo je ilirsko pleme Desitijata, koje su Rimljani pokorili 9 godine nove ere, i u Čipuljiću kod Bugojna formirali municipium Bistuensium (Bistue Nova po Tabuli Peutingeriani). Prodorom avarskih i slovenskih plemena u ove krajeve, tokom VI-VIIstoljeća, dolazi nov etnički elemenat, da bi se formirenjem državne zajednice i osamostaljivanjem _________________________________________________
6/ Đ.MAZALIĆ: Biograd-Prusac, stari bosanski grad (GZMS, 6, 1951. godina, str. 147-189), str. 147. P.SKOK: Etimologijskirječnik hrvatskogili srpskogjezika, T. .III (Zagreb1973. godina), str.265. D.MILIČEVIĆ: Stanovništvo općine Bugojno i njegove suvremene transformacije (Bugojno 1979. godina, neobjavljeni magistarski rad), str. 4. 7/ Arheološki leksikon, T. I (Sarajevo 1988. godina), str. 107., I. BOJANOVSKI: Dola belin u rimskoj provinciji Dalmaciji (Sarajevo 1974. godina), str. 144. 8/ sistem Grupa cesta autora: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godina (Sarajevo 1982. godina), str. 37.
206
9 Bosne, ovaj kraj (od bana Kulina) našaou sastavu bosanske države . Turci se prvi puta u Uskoplju pojavljuju 1414. godine na poziv vojvode Hrvoja Vukčića, da bi osvajanjem Jajca 1463. godine, denitivno osvojili vlast, koja je kratkotrajno poremećena u periodu 1463-1468. godine akcijom ugarskog kralja i sinova Stjepana Kosače. Već u prvom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/69. godine popisana je nahija Uskoplje, sa Susidgradom kao glavnom, utvrdom, da bi, ovladavši cijelom dolinom, sjedište nahije bilo (smješteno) u Prusac (Akhisar). Ova nahija je bila u prvo vrijeme u sastavu kadiluka Neretva, sa sjedištem u Konjicu, da bi krajem XVI stoljeća bio oformljen poseban kadiluk Akhisar10. Prvi turski popisi pružaju sliku prave pustoši ovih krajeva, dugotrajne akcije na istrebljenju pripadnika crkve bosanske, kao i granična linija ka Jajačkoj banovini, utjecali su na velika pomjeranja stanovništva. Turci na napuštene mezre dovode novo stanovništvo -Vlahe iz Hercegovine, koji se prvi put u izvorima pojavljuju 1516. Godine. Istina, Vlasi su evidentirani i kao pomoćne plaćeničke trupe u Jajačkoj banovini, uglavnom su osiguravali i transportovali živežne namirnice iz Slavonije za Jajce, a često su se ubacivali i na pljačkaške pohode po okolini11. Ipak, prve velike migracije stanovništva iz Hercegovine u područje Uskoplja, odigrava se tek padom Jajačke banovine 1528. godine, tako su već 1550. godine evidentirana 22 vlaška sela, u osam džemata sa ukupno 455 kuća12. U istom popisu se za sela Gornja i Donja Rudina (kod Bugojna), navodi da je to “baština Đorđa, u ruci Hasana i Radule iz Hercegovine”, dok je selo Donja Skrit džemat Vlaha iz bratstva Heraka (ovo
bratstvo Nikšićkog kraja,stanovništva e i danas je u prihvata Bugojnuislam brojnajer pravoslavna porodicapotječe Erak)13iz . Dobar dio ovog već 1550. 14 godine, u 117 kuća žive islamizirani Vlasi . Daljim turskim osvajanjima ovaj kraj dobiva status mirnijeunutrašnjosti, što mu omogućava sigurniji ekonomski, ali i kulturni razvitak. Uz povremeno prihvatanje kmetova iz Hercegovine, ______________________________________
9/ M.IMAMOVIĆ: Historija Bošnjaka (Sarajevo 1997. godina), str. 31. V.KLAIĆ: Povijest Bosne (Sarajevo 1990., fototip izdanja iz 1882. godine), str. 19. 10/ H.ŠABANOVIĆ: Bosanski pašaluk-postanak i upravna podjela (Sarajevo 1982. godina, II izdanje), str. 128. 11/ Ć. TRUHELKA: Kraljevski grad Jajce (Sarajevo 1904. godina), str. 23. i 28. Dž.DRINO: Upravno-pravni položaj područja Šipova u osmanskom razdoblju (Zbornik: Bošnjaci Šipova kroz historiju, Zenice 1999. godine), str. 38. 12/ A.HANDŽIĆ: O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću. Uloga države i vakufa (POF, XXV, Sarajevo 1975. godina, str. 133-169), str. 121. 13/ Opširni popis Kliškog sandžaka za 1550. godinu, (prevod Fehim Spaho, Sarajevo 1987. godina), str. 47. Original u Orijentalnom institutu Sarajevo, fotokopija u posjedu autora. 14/ Konsultuj rad A.Handžića: O širenju islama u Bosni - s posebnim osvrtom na srednju Bosnu (objavljeno u zborniku istog autora “Studije o Bosni” Istanbul, 1994. godina, str. 75-91.)
207
naročito u doba suša i nerodnih godina, ali i epidemija kuge, češći valovi migracija se bilježe početkom 18-og stoljeća nakon Kandijskog i Bečkog rata, i to korištenjem sljedećih putnih pravaca: Katoličko stanovništvo sa područja Dalmacije i dijela Hercegovine (područje Posušja i Duvna), u Uskoplje dolaze , sa povremenim zadržavanjima, preko Kupreške visoravni, pa velika većina katolika ovog kraja ima dijelove porodice na Kupresu. Drugi pravac je vodio iz mostarske kotline, dolinom Neretve i Rame, preko prevoja Makljen i njime su dolazili hercegovački migranti sve tri vjeroispovijesti. Od današnjih porodica Skopaljske doline, dio i u prezimenima otkriva svoje hercegovečko porijeklo: takve su porodice IMOĆANIN (muslimanske porodice iz Vinca i D.Vakufa), RAMČIĆ 14a (iz sela Kotezi i Poriče kod Bugojna), Ramljak (selo Torlakovac kod D.Vakufa), DUVNJAK (ove porodice ima sve tri vjere: muslimani su iz sela Kotezi-Bugojno, pravoslavni iz Malovana-Kupres, katolici iz Bugojna), dok muslimanske porodice HERIĆ iz Prusca u samom korijenu svog prezimena čuva kraticu od -Hercegovac. II Pravoslavno stanovništvo Skopaljske doline je najvećim dijelom vlaškog porijekla, nekima i samo prezime to govori (porodica Karavlah iz sela Zijamet, Bugojno), dok mnoge porodice čuvaju usmenom predajom svoje sjećanje na stari zavičaj u Hercegovini. Za porodicu Šolaja (Čipuljić, Bugojno)15 navodi se da je stara kneževska porodica, dok porodica Spremo pamti svoje staro 16. Porodica prezime Šušljik i čuva predanje dakatolici potiču od Bileće, dok ih Dedijer u Nevesinju, ali ističe da su starinom iz Stona Šešumnavodi također pamti staro prezime (Popovići i Ubavići) i po predanju potiču iz Popova polja, Bojanići iz Goranaca kod Mostara, Bratići izn Nevesinja, Bajići iz Zadvarja, Lugonje od Ljubuškog17. Prema istraživanjima A.Handžića, Vlasi iz okoline Maglaja i Tešnja, padom Jajačke banovine, naseljavaju, oblasti u Bosanskoj krajini, odakle i dolaze u Uskoplje, mada je njihovo hercegovačko porijeklo nesumnjivo 18. Izuzetak od ovih porodica čini pravoslavno stanovništvo
_____________________ 14a/ U selu Privor (G.Vakuf) nalazi se brojna katolička porodica istog prezimena - Ramčić, što nedvojbeno ukazuje na porijeklo “od Rame”. 15/ J.DEDIJER: Hercegovina..., str. 20l. 16/ J.DEDIJER: o.c. str. 219, MILOJEVIĆ B: Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje (Srpski etnološki zbornik, Beograd 1923. godina), str. 81. U Bugojnu (iznad sela Goruša), postoji rodovsko naselje i istoimena porodica Šušljici. 17/ B.MILOJEVIĆ: o.c. str. 81 i dalje. 18/ Vidi u: A.FANDŽIĆ: O kretanju stanovništva u regionu srednjeg toka Bosne (međuprostor Maglaj-Doboj-Tešanj) od druge polovine XV do kraja XVI stoljeća. (“Studije o Bosni”, str. 23-33).
208
porijeklom od Duvna (porodica Bilanović u Bugojnu, iz Rašćana i Mandinog sela), ili Imotskog (Kadijevići). Porodice Praljak (selo VeselaČipuljić) i potiče od pokatoličene istoimene porodice iz Čapljine), dok direktno crnogorsko porijeklo pamte Krivošije i Radanovići (Kopčić, Bugojno), Đukići (Sultanovići, Bugojno). Prema E. Imamoviću rodovi Šatara (D.Vakuf) i Bencuna (Mračaj, Bugojno), potječu od albanskih vlaha, dok je rod Kalaba Drobnjaka, preko Nevesinja i Glamoča, stigao do Bugojna, alii Kiseljaka (gdje su prihvatili islam)19. Katoličko stanovništvo Uskoplja, najvećim dijelom potječe upravo iz Hercegovine Makarskog primorja te Zadra, Klisa, Ravnih kotara i Like. Rakitno kod Posušja je rodni kraj Barišića, Bešlića, Bušića, Dumančića, Jukića, Topića, Raiča, Tokića, Oreča, dok su od Duvna, Akrepi, Ljubasi, Ivići, Jurići, Bagarići, Jezidžići, Pavići, Radoši, Rebrine, Vukadini, Jurišići, Tomasi. Iz Studenaca i imotskog kraje su Vidovići, Bušići, Babići, Šute, Batinići, Bartulovići, dok su Sučići, Krstanovići, Mihaljevići, Ištuci, Ivkovići, Lučići od Livna. Iz Makarskog primorja su Viskovići, Mustapići, Šarići, Nosići, Bekavci; Šimići iz Drinovaca (Grude), Blatančići iz Mostarskog blata, Džaje Aržana, Penave iz Čapljine, Vrgoči - “ispod Vrgorca”, dok su Solde i Miličevići iz “Hercegovine”.20 Porodice Antunović i Raguž21 su iz Popova polja, Biletić22 iz Biletića kod Mostara, dok se rod Piplica pojavljuje u Dubrovniku u XVI stoljeću.23 Palinići iz Splita su preko Bugojna, stigli u D.Vakuf i Prozor24, dok su prezimena Kelava i Škoro vlaškog porijekla.25 Porodice Lagator iz Krupe (G.Vakuf) u svom korijenu ima vlaški naziv 26
za zapovjednike vojnog alagator),bugojanskih dok su sela Pocrnje i Strujići u Popovu poljuodreda rodni (grčki kraj istoimenih porodica. ______________________________________
19/ E.IMAMOVIĆ: Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1998. godina.), str. 85. 20/ Podaci iz matice umrlih crkve sv.Ante u Bugojnu, na korištenju podataka najtoplije zahvaljujem fra Mirku Majdančiću. Konsultuj rad K.Draganovića: Naselja i migracije na Kupresu (u monograji M.Džaje: Sa Kupreške visoravni, Baško Polje-Zagreb 1994. godine, str. 287-461). Zanimljivo je da porodica Miličevića iz Poriča (Bugojno) nosi nadimak “Hercezi”. 21/ Vidi u radu FILIPOVIĆ M.MINČEVIĆ Lj: Popovo u Hercegovini (Sarajevo 1959. godina). 22/ Jedna porodica u Bugojnu 23/ T.POPOVIĆ: Turska i Dubrovnik u XV veku (Beograd 1973. godina), str. 207. 24/ M.FILIPOVIĆ: Prozor (GGD, sv. XVIII, Beograd 1932. godina), str. 11-15. 25/ E.IMAMOVIĆ, o. c. str. 80. 26/ON.MALCOM: pregled (Zagreb-Sarajevo 1995. godina), 125. značenju riječiPovijest lagator Bosne-kratki vidi u zborniku-Simpozijum o srednjovjekovnom katunustr. (Sarajevo 1963. godina), str. 92.
209
III Među Bošnjacima Skopaljske doline postoji veliki broj porodica koje su, u različitim vremenskim periodima, napuštali Hercegovinu naseljavali i plodnu dolinu Vrbasa, ponajviše iz susjednih općina Prozor, Livno i Duvno. Tako su po prozorskim selima Kopčići i Jaklići imena dobila i istoimena naselja u Bugojnu, dok se čuvena begovska porodica Kopčić pojavljuje u Skopaljskoj dolini prije 1530. godine, kada postaju vlasnici timara u Privoru (Gornji Vakuf).27 Franjevački izvori bilježe da su se bezi Kopčići raslojili na Kadriće, 28
Muratbegoviće koji su i danas naseljeni Ogranak te porodice, kojii Beganoviće, je po svom dalekom, pretku koji je po dvaUskoplju. puta obavio hadž, nazvan Hadžibegovići, i danas naseljava nekadašnje begluke u selima Kopčić i Vrbanja kod Bugojna, dok iz ovog kraja potječu i porodice: Bektaš, Bevab, Džaferović, Grcić, Hujdur, Manjušak, Mustajbegović, Manov, Nuhefendić, Osmić, Sabitović, Vugdalić, Zec itd. Iz Duvna potječu porodice Šljiv o (Bugojno i G.Vakuf), Đugum, Krilić, Numić i Šaran (po porijeklu iz Trebinja),dok gornjovakufska porodica Dizdar predstavlja potomke posljednjeg duvanjskog dizdara Zajke, sina Salihova (umro 1868. godina).29 Bugojanska porodica Tiro, također je došla iz Duvna, a kao potomci čuvenog junaka i vezira Hasan-paše Tire pamte brojne legende i predanja o svom velikom pretku, a godinama su održavali veze sa svojom rodbinom u Kanjiži (Vojvodina). Zanimljivo je njihovo predanje o nastanku prezimena Tiro-od “tirati blago” (tj. stoku), dok engleski povjesničar Noel Malkom, pozivajući se na M.Hadžijahića, tvrdi da su se imena “paganskih bogova, kao što su Pir, Oganj30i Tur, očuvale i u bošnjačkim osobnim imenima kao što su Tiro i Pirić”. Bugojanska porodica Velagić je porijeklom iz Golinjeva kod Livna, dok iz istog kraja potječu porodice Ćefo, Huskić, Mulić, Šeremet, Burzić, i Aličelebić. Porodica Ljubunčić iz Voljica (G.Vakuf), nosi tradicije nekadašnjih livanjskih kapetana, dok su Gorušanovići iz Bajagića kod Sinja prešli u bugojanski kraj (selo ____________________________
27/ Dž.DRINO: Legenda o Kopčićima (“Most”, Mostar, godina, XXII, broj 93, Mostar 1996. godina, str. 51-54), str. 51. 28/ V.KLAIĆ: Duvanjsko polje (“Hrvatsko kolo”, knjiga III, Zagreb 1907. godina), str. 83. 29/ H.KREŠEVLJAKOVIĆ: Esna i obrti u Bosni i Hercegovini (Sarajevo 1961), str. l0l. 30/ N.MALKOM, o.c. str. 13. Porodično predanje o etimologiji nastanka prezimena Tiro ne odgovara činjeničnom stanju. Joseph Von Hammer bilježi da je grad Kanjižu 1601. godine opsjedao nadvojvoda Ferdinand sa 30.000 ratnika, a da ga je odbranio “hrabri i lukavi TERJAKI HASAN, tj. Hasan -mjerač opijuma” - citirano po “Historiji turskog (osmanskog) carstva” T. II. str. 148. Prezime Tiro, dakle, vodi porijeklo od nadimka (lekaba) Terjaki, jer i isti autor (na str. 163.)ovog junaka naziva “rumelijski beglerbeg TIRO Hasan-paša. (Izdanje, Zagreb, 1979. godina).
210
Goruša), po kome su i dobili ime, ali su se raselili u Livno i Sarajevo. 31 Iz Livna je, preko Kupresa gdje je ostao jedan rod porodice, u Bugojno stigla i porodica Orman (korijen od tur. orman-šuma). Današnja bugojanska porodica Kositerović se pominje i u Kačićevu “Razgovoru ugodnom naroda slovinskog”, kao stara bosanska vlastela i prije dolaska Turaka, posjeduju svoj porodični grb, a kao prvi islamizirani predak navodi se Nuh-beg iz Livna.32 Preko Livna, iz Vitine kod Ljubuškog, su u ovaj kraj stigli i Bušatlije, potomci čuvenog “Škodra-paše”Mahmud-paše Bušatlije, skadarskog vezira i borcaza nezavisnost Albanije. Bušatlije nose plemensko ime (po plemenu Bušati iz okoline Skadra), I nisu u rodbinskoj vezi sa porodicom Bušatlić iz Privora (G.Vakuf), dok je iz Ljubuškog kraja i porodica Mesihović u Bugojnu. Preko Livna u Bugojno je stigla i blagajska porodica Karabeg, čiji je prvi predak bio Abdullah bin Muhammed. Njegov otac je bio 1791. godina muftija u Livnu i istovremeno kadija u Pruscu, dok je njegov sin kao zamjenik (naib) svom ocu bio kadija u Gornjem Vakufu, a njegovi potomci su ostali na begluku u naselju Vrbanja kod Bugojna.33 Iz Blagaja također potječe porodica Čusto (Gračanica kod Bugojna), dok najpoznatiji bugojanski brijač rahmetli Avdaga Čerkez ne potječe od porodice Čerkez sa Bune kod Mostara, nego njegov otac je, kao posljednji upravnik turske pošte u Bugojnu, prezime dobio po etničkom porijeklu (do kraja života nije naučio govoriti bosanski).34 Selo Korjenići kod Donjeg Vakufa, nastalo je od doseljenika iz Korjenića u Hercegovini (kao i istoimena porodica u Gračanici kod Bugojna), dok je rodbinskim vezama u isto35selo doselila muslimanska Đukić, iz sela Blizanci (općina Čitluk). Zanimljivo je da u istom porodica selu postoji i porodica Taslidžan (tur. Taslidža-Pljevlja), dok je dio stare pljevaljske porodice Bambur naseljen u Gračanici (Bugojno). Porodica Đuliman u selo Zlavast se doselila iz sela Koleško (Nevesinje),36 dok su selo Rovna, zaselak Novalići nastanili ______________________________________
31/ S. MANĐERALO: Kutija za čuvanje vremena (Livno 1996. godina), str. 196. 32/ Dž.DRINO: Muslimani bosanskog Sibira (“Divan” Travnik, br. 28/29, juni 1995. godina A.BEJTIĆ: Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu “Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (ANUBiH, Radovi, knjiga LX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 19, Sarajevo 1977. godina, str. 243-267.), str. 245. 33/ M.ŽDRALOVIĆ: Prepisivači arabičkih rukopisa satla Jugoslavije i njihova djela uOZ Arhiva JAZU (Beograd-Zagreb 1980. godina, doktorska disertacija, rukopis u Gradskoj biblioteci Bugojno), T. I. str. 249. H.HASANDEIĆ: Muslimanska baština Bošnjaka u južnoj (srednjoj) Hercegovini (Mostar 1997. godina), str. 17. 34/ Po izjavi mr. Drage Miličevića iz Bugojna. 35/ H.HASANDEDIĆ: Muslimanska baština Bošnjaka II (Mostar 1999. godina), str. 100. 36/ J.DEDIJER, o. c. str. 327.
211
izbjegli muslimani iz Herceg-Novog. Porodica čuvenog alima Ahmed-efendije Bureka (Batuša, G.Vakuf), pojavljuje se i u Stocu, Ljubinju i Trebinju, međutim, po sačuvanom porodičnom predanju, porodica Burek se u Skopaljsku dolinu doselila iz Mađarske, nakon pada Budimskog sandžaka (kao i porodice: Čepalo, Kanjiža, Kišija, Kelić, Trto, Maroš, Mlaćo, Čizmo, itd.).37 Mnoge porodice Skopaljske doline nose isto prezime kao i brojne porodice u Hercegovini, ali nemaju nikakve rodbinske veze, kao npr: Abazovići iz Bistrice (G.Vakuf) i Stoca, Bećirovići iz Bugojna i Ljubuškog, Durakovići (Glavice, Bugojno-Bijelo Polje i Trebinje), Karadže (Bugojno, Nevesinje i Stolac), Prijići (Volice, G. Vakuf i Trebinje), Šabići (Bugojno i Ljubuški), itd. Porodicu Duratbegović (Duratbegovića Dolac, G. Vakuf) pominje još Andrija Kačić-Miošić kao velikašku porodicu iz Hercegovine, 38 dok je današnja gornjevakufska porodica zanimljivog prezimena Ljuta, starinom od Ljubinja.39 Ugledna bugojanska porodica Robović je iz trebinjskog kraja (naselja Police i Zasad), preko Blagaja, došla u grad Bugojno 40. Vjerovatno slično porijeklo ima i porodica Fuka41. Brojna porodica Ugarak (Vesela, Bugojno) nosi prezime katuna Ugarci koji se u dubrovačkim spisima prviput javlja još 1368. godine, u župi Ljubomir kod Trebinja42, dok porodica Fazlibegovića (Goruša, Bugojno) najvjerovatnije vodi porijeklo od roda Buturovića iz “nahije Neretva” - ista porodica se uXVIII stoljeću podijelile na Fazlibegoviće (rodonačelnik Fazulah, sin Nuha), Buturije i Pašali-Deftedarije.43 Iz istog kraja potječe i rodonačelnik poznate velikaške 44 Na porodice (kasnije prozvani Teskeredžićima), se ukao njenstoljeću. prvi poznati član javljaVilić Alija Vilić “serasker vilajeta Neretva”,jerjoš XVI ovu porodicu podsjećaju toponimi Saraj-Vilić, Vilić polje i Vilića gumno kod Gornjeg Vakufa, dok su današnji Teskeredžići naseljeni u Voljicu, G.Vakufu i Bugojnu. Begovska porodica Imšrpašića (Jemanlići kod D.Vakufa i Vrbanja kod Bugojna), su potomci Imšir-paše Redžepašića iz Nevesinja koji __________________
37/ A.KICO: Učenje i djelo Ahmeda Bureka (Travnik, 1998.godina), str. 133. 38/ A.KAČIĆ-MIOŠIĆ: Razgovor ugodni naroda slovinskoga (Zagreb 1967. godina), str. 260. 39/ J.DEDIJER, o. c. str. 258, H.HASANDEDIĆ: Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini (Sarajevo 1990. godina), str. 118. 40/ H.HASANDEDIĆ, o. c. str. 233. 41/ D.MANDIĆ: Etnička povijest Bosne i Hercegovine (Toronto-Zurich-Chikago) str. 364. 42/ Grupa autora: Simpozijum o srednjovjekovnom katunu (Sarajevo 1963.godina), str. 124. 43/ D.BUTUROVIĆ: Isprave spahijskih porodica iz nahije Neretva (POF, br. VI-VII, Sarajevo 1956-57. godina, str. 199-258), str. 210. 44/ B.ZLATAR: O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću (Prilozi IIS, godina, XIV, broj: 14-15, Sarajevo 1978. godina, str. 81-140), str. 102.
212
je, kao ćehaja kasnijeg bosanskog, vezira Sulejman-paše Skopljaka, poginuo u II srpskom ustanku. Sulejman-paša Skopljak, kasnije beogradski, bosanski i solunski vezir, rodonačelnik najpoznatije vezirske porodice iz Skopaljske doline-Sulejmanpašića, bio je oženjen njegovom sestrom Đulom Redžepašić Bašagić, pa je svog odanog šuru vodio na sve ratne pohode. Sve navedene migracije iz Hercegovine i drugih spomenutih krajeva su ostavile dubokog traga, ne samo u strukturi stanovništva, nego i u formiranju i samih gradskih naselja, jer se izgradnjom džamije 1598/99. (zadužbina Mehmed-bega Stočanina Rizvanbegovića) u “rajinskom selu Česta” smatra i osnivanje kasabe Gornji Vakuf.45 Među rijetka imanja hercegovačkih porodica u ovom kraju, još 1695. godine se pominje čiuk Alijage Šatora iz Mostara u Čipuljiću kod Bugojna.46 Mada je većina migracija išla iz Hercegovine u Skopaljsku dolinu, zabilježeni su i rijetki primjeri obrnutog: tako Dedijer navodi u Opličićima (Čapljina) porodicu Čaluk koja je 1906. godine “došla iz Bosne” (DonjegVakufa),47 a također i porodicu Huntić (Dražev Dolac kod G.Vakufa) u Ljubinju.48 Vezirska porodica Rustempašić iz Bugojna je posjedovala imanja u Studencima,49 dok je Rustem-efendija Rustempašić bio je čuveni muderis 50 konjičke medrese, poslije premješten u Mostar gdje je i umro 1964. godine. Rodonačelnik porodice Metiljević iz Čapljine je Mehmed-beg Idrizbegović, sin mostarskog kadije Hadži Huseina, koji je nazvan “Metilj” i po kom je porodica prozvana Metiljević.51 Inače porodica Idrizbegović je sa Vrila kod Kupresa prešla u Skopaljsku dolinu prije II svjetskog rata.
__________________ 45/ Konsultuj rad “Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u razvitku Gornjeg Vakufa (Odbor IZ G.Vakuf 1974. godina). 46/ A.BEJTIĆ: Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672-1719. godina, (Radovi ANUBiH, knjiga LX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 19, Sarajevo 1977.god), str. 214. 47/ J.DEDIJER: o. c. str. 255. Sama riječ Čaluk ima dva značenja: 1.otpušten iz janjičara 2.plašljivac, smetenjak Po. A.Škaljiću (Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1966. godina), str. 161., Ovaj drugi pojam je osnova za nastavak ovog prezimena. 48/ J.DEDIJER, o. c. str. 288, H.HASANDEDIĆ, o. c. str. 118. 49/ H.HASANDEDIĆ: Muslimanska baština Bošnjaka II, str. 129. 50/ R.M.HADŽIMEHANOVIĆ: Mehmed čauš (tekijska) džamijau Konjicu - ljetopis (“Takvim” za 1983. godinu, str. 219-235), str. 243. 51/ H.HASANDEDIĆ: Južna Hercegovina, o.c. str. 125.
213
Dževad DRINO HERCEGOVAČKO PORIJEKLO STANOVNIŠTVA SKOPALJSKE DOLINE /SA NAGLASKOM NA BUGOJANSKI KRAJ/ Zaključak Među stanovništvom Skopaljske doline šireg bugojanskog kraja, migranti iz Hercegovine su prisutni od najstarijih vremena, što je i razumljivo jer se ova regija i geografski naslanja na Hercegovinu od koje je dijeli planinski prevoj Makljen, odnosno Kupreška visoravan. Već u prvim pisanim izvorima iz osmanskog perioda evidentirano je prisustvo Vlaha iz južne Hercegovine u ovom kraju (konac XV stoljeća), čiji je broj značajno narastao nakon pada Jajačke banovine 1528. godine. Zbog velike oskudice i izrazite fragmentarnosti povijesnih izvora, ali i nerijetkog nacionalnog apriorizma, ove migracije je nužno metodološki posmatrati kombinacijom cjelokupnog historijskog sklopa, u kome se počesto nađe i iskrivljeno svjedočanstvo ili bajkovita legenda o povijesti pojedine porodice. Stoga i ovaj rad čini samo fragmentarni pokušaj utvrđivanja hercegovačkog porijekla stanovništva ovih prostora, i nažalost, ne predstavlja zaokruženu cjelinu, ali u svakom slučaju je podložan kritičkom mišljenju i daljoj znanstvenoj dogradnji. Dževad DRINO Herzegowinische Herkunft der Bevölkerung von Skopaljska Tal (mit demAkzent auf das Bugojno Gebiet) Zusammenfassung Unter der Bevölkerung des Skopaljska Tals des femeren Gebiets von Bugojno, sind die Aussiedler aus der Herzegowin a seit ältesten Zeiten anwesend, was auch zu verstehen ist, weil these Region auch geographisch mit der Herzegowina grenzt, von der sie durch den Bergpaß Makljen, bzw. Hochebene von Kupresgetrennt wird. In den ersten geschriebenen Quellen aus der osmanischen Zeit schon, ist die Anwesenheit von Vlasi aus der Südherzegowina indiesem Gebiet evidentiert (Ende desXV. Jh.), derer Zahl nach der Niederlage von JajačkaBanovina 1528 bedeutendangewachsen ist. Infolge des Mangels und ausgedrückter Fragmentarität der historischen Quellen, aber auch nicht seltenen nationalen Apriorismus, ist es notwendig diese Migrationen methodologisch zu betrachten, durch die Kombination der ganzen historischen Zusammenfügung, in dem sehr oft auch ein schiefes Zeugnis oder eine märchenhafte Legende über die Geschichte einzelner Familien zu nden ist. Deshalb bietet auch diese Arbeit nur einen fragmentaren Versuch der Festsetzung der herzegowinischen Herkunft der Bevölkerung dieses Raums an, und leider stellt siekein abgeschlossenes Ganzes dar, jedenfalls ist sie einer kritischen Beurteilung und einem weiteren wissenschaftlichen Aufbau ausgesetzt.
214
Mr Esad KURTOVIĆ
“PAOLO RADONICH, CONTE DI CANALI” 1389.G. ? (Konavle u bosansko-dubrovačkim odnosima krajem XIV stoljeća) Oblast Konavle spada u srednje dinarsko primorje. Njegove granice su prirodne i predstavljaju jasnu geografsku cjelinu. Prostirući se pravcem SZ-JI od Vučijeg ždrijela do Debelog brijega, svoje granice usijeca s Bokom Kotorskom sa istoka, hercegovačkim grebenima sa sjevera, Cavtatom sa zapada i na jugu Jadranom. U svome reljefu prepoznatljivo je po tri izrazita predjela. Sjeverni, najviši dio oblasti, zahvata planinski pojas s krečnjačkim uvalama i površima na kojima se izdižu uzvišenja s preko 1.000 metara visine. Aluvijalna ravan ukoja kojuzahvata se obara planinski predio, Konavosko polje, tektonska udolina središnji i najniži dio čini oblasti, nagnuto je kao i čitava oblast u pravcu SZ-JI. Ono je najšire po sredini (9 km), a znatno uže u istočnom i zapadnom dijelu (2,2 km). Reljef Konavoskom polju daje niz riječica, naročito tokovi Ljute i Konavoštice. Primorski dio je greben koji se prostire od Cavtata do Oštrog rta na ulazu u Boku Kotorsku i odvaja Konavosko polje od mora. Na grebenu su vrtače, uvale i poljica sa zaravnima. Obala je strma, s dva zaliva, Veliki i Mali Molunat, i jedva nekoliko mjesta na kojima se može sići na more. Konguracija zemljišta otvorenog prema moru pogoduje jačem prodiranju jadranske klime koja se zaustavlja na dinarskim masivima s osobinama kontinentalne klime. Ova dva klimatska utjecaja djeluju na biljni pokrivač, prirodnu vegetaciju mediteranskog karaktera. Najpogodnije uslove za život pruža Konavosko polje, dok je planinski predio za širi prostor najšumovitiji kraj. Privredna osnova je raznovrsna. Uz prirodne pogodnosti na karakter Konavala utjecali su u prošlosti i društveno-ekonomske promjene unutar oblasti i izvan kroz šire procese, koji su je približavali glavnim i općim 215
tokovima mediteranskog i balkanskog područja. Prirodne pogodnosti uslovile su naseljavanje oblasti od najstarijih vremena. Ljudske zajednice različitog stupnja izgrađenosti na ovom prostoru prate se kroz prethistorijsko doba. “Misiru Dalmacije” svoj pečat dali su na osvitu prvog milenija i Iliri i Rimljani, a kasnije Grci i Slaveni sa svojim civilizacijskim obilježjima. Iako se u srednjem vijeku bilježi oko stotinu naseljenih mjesta, sela i zaselaka, naseljenost oblasti nije bila gusta. Prelazak pod dubrovačku vlast u XV stoljeću jedan je od najznačajnijih prelomnih događaja u historijskom razvitku Konavala. On je predodredio njegovu noviju i suvremenu historiju kroz glavne tokove razvoja Dubrovačke republike i Dubrovnika s kojim je srastao u civilizacijsku cjelinu.1 Slaveni i Avari su 614.g. zauzeli Konavle i njegovo središte Epidaur. Udar Avara i Slavena se uzima kao ključna tačka na prelazu romanskog Epidaura u slavenski Cavtat, a slavenizacija prostora Konavala smatra se postupnim i dugotrajnim asimilatorskim procesom, bez prekida u kontinuitetu područja. Konavle su zajedno s Trebinjskom oblašću pod okriljem Bizanta ušli u sastav Travunije. U XI st. su dio Duklje, a krajem XII st., širenjem Raške, ulazeu njen sastav. Organizirana srpska vlast u Konavlima, kroz kraljevstvo i carstvo, trajala je do 1371.g. U previranjima iza kraja srpskog carstva u Konavlima se na vlasti zadržao Nikola Altomanović, a od 1373.g. zetski knez Đurađ Balšić. Bosanski 2 vladar, ban Tvrtko I Kotromanić početkom 1377.g. zauzeo je Konavle. Dubrovnik i Konavle Odnos Dubrovnika prema zaleđu denira se kroz dubrovačku potrebu za teritorijem u svrhu razvoja poljoprivrede, ispaše stoke, solila, strateških tačaka i i puteva za razvoj trgovine i zaleđa kao zaštite grada, neminovnim ekspanzionizmom _________________________________________________
1/ Zahvaljujući specičnosti položaja i razvoja, te bogatstva izvorne građe, Konavle je kroz različite uglove često predmet razmatranja u literaturi. U istraživanju se ističu historičari, etnolozi i demogra. Pored niza pojedinačnih monograja i stručnih članaka, nastalihzadnjem u stoljeću, i najnovija izdanja pokazuju da Konavle tematski ostaju armativna za daljnja istraživanja. Izdvajamo nekoliko novijih pristupa koji omogućavaju glavne elemente saznanja o Konavlima: Konavli, Enciklopedija Jugoslavije V, 1. izdanje JLZ, Zagreb 1962., 299-300; Konavoski zbornik I, Dubrovnik (1982); Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Posebna izdanja Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Monograje 15, Svezak 1-2, Dubrovnik 1998; 1999; KAPETANIĆ NIKO - VEKARIĆ NENAD, Stanovništvo Konaval a, Posebna izdanja Zavoda za povijesne znanosti HAZU, Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, Knjiga 7, Svezak 1-2, Dubrovnik 1998; 1999. 2/ ĆIRKOVIĆ SIMA, Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd 1964, 135.
216
koji proizilazi iz specičnog unutrašnjeg razvoja grada. 3 Dubrovčani su zaleđe iskorištavali ekonomski i prije nego su ga stjecali. U X st. plaćali su godišnji danak slavenskoj vlasteli u zaleđu za korištenje vinograda u Zahumlju i Travuniji. S Konavljanima su organizirali obradu, ili su zemljište uzimali u najam i sami koristili. Nedvojbeno su pozitivno utjecali na razvitak poljoprivrede i kulturu zemljišta u Konavlima. Ipak, takva eksploatacija je otežavana političkom ovisnošću odnosa Dubrovnika i susjednih, naročito lokalnih upravitelja. Otuda se u dubrovačkoj politici u srednjem vijeku težnja za teritorijalnim proširenjem provlači kao strateška konstanta koja ima dugotrajne pravce, ali i efektne rezultate. U XIII st. Dubrovčani se šire na Lastovo, 1333. na Pelješac, tokom XIV st. na Mljet i brdski dio iznad Rijeke i Župe dubrovačke, 1399. na Dubrovačko primorje, a 1419 - 1426.g. svoj teritorij zaokružuju širenjem na Konavle. Iako se intenzivna aktivnost Dubrovčana na stjecanju Konavala prati krajem XIV i početkom XV st., poznata su i njihova ranija neuspješna nastojanja. U eventualnom uspjehu bugarskog cara Mihajla Asena u osvajanju srpske zemlje sredinom XIII st. Dubrovčani su se osiguravali da im se prizna područje oko “Cavtata i Oboda”.4 Oslonac na Ugarsku se prati od početka ugarskog vrhovništva nad Dubrovnikom. Već u startu, kod deniranja odnosa Dubrovnika i Ugarske 1358.g., Dubrovčani su svoje teritorijalne aspiracije predožili svom novom sizerenu Ludoviku I (1340 - 1382). Od njega su tražili potvrdu za Primorje od Kurila Stona, kojeprava su stekli kod srpskog vladara Dušana. Dalje suKonavli, isticali potrebudopriznavanja na Cavtat, kojemu od starine pripadaju Dračevica i Trebinje, kako navode da je to i stariEpidaur posjedovao, te Krajinu i susjedne otoke: Brač, Hvar i Korčulu. Ugarski dvor je razmatrao dubrovačke stavove i u Ludovikovoj povelji Dubrovčanima se, iako će ga steći kasnije, našla samo potvrda za Primorje.5 Kod novog ugarskog vladara Žigmunda Luksemburškog (1387-1437) Dubrovčani su taktičnije prišli u formuliranju svojih nastojanja. Otuda se u poduzimanju konkretnijih napora oko stjecanja zemlje u zaleđu značajnijom može smatrati privilegija od 28.X 1387.g., ______________________________________ 3/ LUČIĆ JOSIP, Kroz konavosku prošlost, Konavoski zbornik I, Dubrovnik 1982, 13-28, 20; STULLI BERNARD, Dubrovačke odredbe o Konavlima (I), na istom mjestu, 29-43, 30. 4/ GRUJIĆ RADOSLAV, Konavli pod raznim gospodarima od XII do XV veka, Spomenik SKA 66, Zemun 1926, 1-121, 17. 5/ RADONIĆ JOVAN, Dubrovačka akta i povelje, I/1, Zbornik za jezik i književnost srpskog naroda SKA, Treće odeljenje 2, Beograd 1934, 88, 93. FORETIĆ VINKO, Godina 1358. u povijesti Dubrovnika, Starine JAZU 50, Zagreb 1960, 251-278, 252-253; ISTI, Povijest Dubrovnika do 1808. godine, I, Matica hrvatska, Zagreb 1980, 132.
217
ostvarena kod ugarskog kralja, a kojom se Dubrovčanima načelno dozvoljava da primaju i kupuju zemlje u Bosni i Srbiji s izuzetkom onih zemalja koje pripadaju ugarskim kraljevima.6 Time je ostvaren značajan oslonac, kako je vrijeme pokazalo, i dugotrajan strateški pravac dubrovačke politike u stjecanju teritorija u zaleđu, pa i Konavala. Ugarsko prisustvo u teritorijalnom širenju Dubrovnika, konkretnije stjecanju Konavala, i uopće konavoskom krugu, aktivan je dio dubrovačkougarske politike s kraja XIV i prvih decenija XV st. U osloncu Dubrovnika na Ugarsku u stjecanju Konavala prati se izrazita razvojna linija od 1387. do poraza Žigmunda u Bosni 1415.g., vrlo značajne prekretnice u širem odnosu Ugarske prema Bosni. U čitavom tom periodu rješavanje pitanja Konavala je konstanta koju Dubrovčani ističu. Stjecanja Primorja i otoka (Hvar, Brač i Korčula), jesu teritorijalna proširenja koja dolaze uz Žigmundovu pomoć i kojima se Dubrovčani zadovoljavaju, ali Konavle su i dalje držana na dnevnom redu i nije se od njih odustajalo. Vrlo karakteristično, prema permanentnosti prisustva Konavala u dubrovačko-ugarskim odnosima prati se i dubrovačka politička procjena uspjeha Žigmunda u Bosni, naročito u periodu 1407-1415.g. Tada dubrovačke procjene o budućnosti bosanskog kraljevstva nisu bile pozitivne. Historijsko pravo u službi dnevne politike U nastojanjima za proširenjem teritorija Dubrovčani su posezali za svim raspoloživim sredstvima. Za aspiracije prema Konavlima pozivali su se na historijsko pravo u konavoskoj župi utemeljeno naepidaurskoj tradiciji, legendi prema kojoj se Dubrovnik smatrao prirodnim nasljednikom Epidaura-Cavtata i njegovog širokog zaleđa u koje je spadala i Konavoska župa.7 Stvarna veza __________________________________________________
6/ RADONIĆ J., Dubrovačka akta, I/1 ..., 187-188; GELCICH JOSEPH - THALLOCZY LUDWIG, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum Regno Hungarie, Budapest 1887, 109. U povelji se ne pominje Hum, kako to daje, ŽIVKOVIĆ PAVO, Ustupanje Konavala Dubrovčanima, “Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti 1”, Posebna izdanja Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Monograje 15, Dubrovnik 1998, 77-100, 79. 7/ Razmatranje pitanja historijskog prava u odnosima Bosne Dubrovnika i i njegovog korištenja u stjecanju Konavala postavio je Anto Babić u svojoj akademskoj besjedi, kod prijema za dopisnog člana MANU u Skoplju. Detaljnu analizu epidaurske tradicije daje Zdenka Janeković: BABIĆ ANTO, Tradicija i istorijsko pravo uodnosima između Bosne iDubrovnika u srednjem vijeku, Pristupna predavanja, prilozi i bibliograja na novite členovi na Makedonskata akademija na naukite i umetnostite, Skopje 1974, 11-17; JANEKOVIĆ ZDENKA, Stjecanje Konavala: Antička tradicija i mit u službi diplomacije, “Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti 1”, Posebna izdanja Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Monograje 15, Dubrovnik 1998, 31-45. Postavka P. Živkovića u aktualnim isticanjima pitanja pripadnosti Konavala svojevrsno je oživljavanje epidaurske tradicije u službi suvremene politike, ŽIVKOVIĆ P., Ustupanje Konavala ..., 77-78, 98.
218
dvaju gradova, Epidaura i Dubrovnika, nadopunjena antičkim mitološkim i kršćanskim legendama u vrijeme humanističke mode traganja za antičkim porijeklom, zaokružena je u priču i učinjena korisnom za političku propagandu. Pored armativne uloge u stjecanju samostalnosti dubrovačke općine i oblikovanja vlasteoskog staleža, ona je poslužila i u isticanju prava Dubrovnika na nekadašnji epidauritanski ager, od Konavala domora.8 Pozicija Dubrovčana, sa stavom vraćanja na svoje, prezentirana je svim zainteresiranim i mjerodavnim političkim faktorima konavoskog kruga, vladarima i vlasnicima Konavala. U konkretiziranju pregovora s neposrednim vlasnicima Konavala, pozivanje na historijska prava se povlači u stranu a glavni argument u uvjeravanju postaju raznovrsne privilegije i obdarivanja: novac, tribut, plemstvo, kuće, posjedi i ulaganje novca na dobit. Zadovoljivši se privilegijama i obdarivanjima vlasnici Konavala prihvatili su tradiciju kao svjedočanstvo o stvarnom stanju i priznali mu vrijednost argumenta u ustupanju Konavala. Dubrovčani tako dolaze u posjed Konavala običnom kupovinom i uz dobru cijenu. U ugovorima o ustupanju princip historijskog prava se pojavljuje kao moralno pokriće, garancija trajnosti ugovora, moralno opravdanje i pravno obrazloženje zaključenog posla za prethodnog posjednika, a kao garancija novoostvarenog posjedovnog stanja za Dubrovčane.9 Kupoprodaja Konavala 1391.g. Pod bosanskom vlašću Konavle su ostale do 1419, odnosno 1426.g., kada prodajom prelaze u sastav Dubrovačke republike. U historiji Konavala pod bosanskom vlašću prepoznaju se dva velika razdoblja koja razdvaja 1391.g. U toj godini umire najmoćniji bosanski vladar Tvrtko I, što se indikativno odrazilo na budućnost Konavala. Dubrovčani i tadašnji vlasnici Konavala, Sankovići, pokušavaju kupoprodajom izmijeniti stanje što ima za posljedicu podjelu vlasništva nad Konavlima između bosanskih vlasteoskih kuća Radenović-Pavlovića i Hranića-Kosača. Ta podijeljenost obilježava drugo razdoblje bosanske vlasti nad Konavlima. Prvi pokušaj kupoprodaje Konavala izvršen je 1391.g. Poveljom od 15. IV 1391.g. sinovi Sanka Miltenovića, župan Beljak i vojvoda Radič ustupili su “župu kanavalsku i z Dolnom Gorom i grad Sokol koi e u noi” Dubrovčanima, na osnovu historijskog prava Dubrovčana na ustupljena područja, koja im Sankovići, ispravljajući navodnu nepravdu, sada vraćaju nazad. Pored toga, u sačinjenom dokumentu kojim se regulira kupoprodaja, ____________________________
8/ JANEKOVIĆ Z., Stjecanje Konavala ..., 33-34. 9/ BABIĆ A., Tradicija i istorijsko pravo ..., 13-14.
219
navode se i obaveze Sankovića u zaštiti čina ustupanja. Eventualno dubrovačko izlaženje u susret tim obavezujućim i zahtjevnim nastojanjima Sankovića nije istaknuto u povelji.10 Obaveze Dubrovčana vjerovatno su se nalazile u dubrovačkoj povelji Sankovićima koja nije sačuvana. Ona je bila data Sankovićima, jer se 1404.g. pominje mogućnost da je posjeduje Sandalj Hranić.11 Iz tog pominjanja vidi se da je sam čin u koji ulaze Dubrovčani i Sankovići bila kupoprodaja zainteresiranih strana. Pokazatelj je spomen godišnjeg tributa u iznosu od 1.000 perpera. On se spominje u uputstvu dubrovačkom poslaniku od 15. IX 1404. u kojem se eventualnost miješanja stjecanja sela Lisac i Konavala, kroz Sandaljevo poznavanje dubrovačkih obaveza prema Sankovićima iz 1391.g., treba pojasniti Sandalju Hraniću.12 To, dakako, ne znači da je samo godišnji tribut bio cijena za koju su Sankovići prodali Dubrovčanima Konavle. U historiograji se kao razlog prodaje navodi udaljenost Konavala od matičnih posjeda Sankovića, s kojima nisu mogli činiti jedinstvenu cjelinu.13 Realizaciju prodaje spriječili su zajedničkom akcijom Pavle Radenović i Vlatko Vuković decembra 1391.g. Od tada su Konavle podijeljene u vlasti između Radenović-Pavlovića i Hranića-Kosača. O upravi u Konavlima pod bosanskom vlašću za vrijeme kralja Tvrtka I nema dovoljno jasnih pokazatelja. Sankovići, braća Radič i Beljak se u 1391.g. pojavljuju kao vlasnici Konavala. Historiograja je od te konstatacije nizom pretpostavki pokušala da premosti u izvorima nastalu prazninu, najčešće se vezujući za pokušaj Sankovića da Konavle prodaju Dubrovčanima, s jedne i uz akciju bosanskihsevelikaša na sprečavanju realiziranja prodaje, druge strane. Oslanjajući na hroničara Rastića, koji navodnote za 1389.g. sveže prisustvo vlasti kneza Pavla Radenovića u Konavlima, Radoslav Grujić pretpostavlja ____________________ 10/ Sankovići, pod zakletvom i u prisustvu dubrovačkih poslanika, obećavaju da će se potruditi da ugledniji predstavnici ustupljenih područja prihvate dubrovačku vlast, da će utjecati na protivnike, da će braniti ustupljeni posjed od eventualnih napada i da će dozvoliti eventualno preseljavanje stanovništva, STOJANOVIĆ LJUBOMIR, Stare srpske povelje i pisma, I/1, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda SKA, Prvo odeljenje 19, Beograd S. Karlovci 1929, (dalje: SSPP I/1), 123-126. 11/ MIJUŠKOVIĆ JOVANKA, Humska vlasteoska porodica Sankovići, Istorijski časopis 11, Beograd 1960, 17-54, 38. 12/ “Et sel ve monstrasse algun nostro privilegio che nuy havesemo promesso al dicto Radiz li ditti perperi mille et vuy vedondo lo privilegio dicete che nuy non li promettessemo per Lissez ma li promettessemo per Chanal come se contien in lo privilegio ...”, u instrukciji Ivanu Menčetiću kod Sandalja Hranića, LUČIĆ J., Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405, Arhivski vjesnik XI-XII, Zagreb 1968-1969, 99-201, 193: MIJUŠKOVIĆ J., Humska vlasteoska porodica ..., 38, nap. 135. 13/ MIJUŠKOVIĆ J., Humska vlasteoska porodica ..., 32.
220
da su braća Sankovići pred smrt kralja Tvrtka, ili u doba promjene na bosanskom prijestolju, oteli Konavle od kneza Pavla. Grujić dalje pretpostavlja da su te aktivnosti rađene po nagovoru iz Dubrovnika, gdje se računalo da će na taj način Dubrovčani lakše doći do Konavala. Na kraju, prema Grujiću, Pavle Radenović uz pomoć Vlatka Vukovića uspijeva povratiti oduzetu mu zemlju, koju decembra 1391.g. zajedno s njim zaposjeda i dijeli.14 Prateći porodicu Sankovića u raspravi monografskog karaktera, Jovanka Mijušković se neminovno susrela s ovim problemom. U odgovoru na pitanje kada su Sankovići došli u posjed Konavala, zaključuje da su držali Konavle za života Tvrtka I, te da su to vjerovatno ostvarili u periodu 1377-1391, ostavljajući time rezerviran prostor i za činjenicu da su Sankovići upravljali tim posjedom kroz čitavo vrijeme do akcije kneza Pavla i vojvode Vlatka decembra 1391.g.15 Za određivanje pitanja vlasti u Konavlima za vrijeme kralja Tvrtka Rastić bi se mogao smatrati nepouzdanim u Grujićevoj interpretaciji. Pomenuto mjesto u Rastića nalazi se između dvije široke vremenske odrednice - 1389. i 1394.g. Ono počinje opširnim opisom situacije na Korčuli. Dalje se govori o nastavku nesloge slavenskih vladara, osmanskoj opasnosti koja “s’era nalmente impadronito di Tarnovo”, ... itd., pa Dubrovčani aktiviraju svoje akcije “per l’acquisto Canali e di Primorie”, pa stoga “si facevan in ogni occasione continue dimostrazioni d’amicizia ed osserva appresso quelli che potevano ajutar il negozio”. Rastić nastavlja da je u tom pravcu u Dubrovnik bio pozvan 16 Po iskoristiti “Paolo Radonich, conteditte di Canali”, čijiedseinutjecaj Bosni pokušavao za stjecanje “una delle contrade, specieu di Primorie”. svemu, ovo bi se Rastićevo pominjanje Pavla (Radonića) Radenovića moglo smjestiti u vrijeme iza decembra 1391.g., kada je on zaista i imao vlast u Konavlima.17 I prije nego su Konavle došle pod bosansko okrilje, Sanko Miltenović,
______________ 14/ GRUJIĆ R., Konavli pod raznim gospodarima ... 13, 19. 15/ MIJUŠKOVIĆ J., Humska vlasteoska porodica ... 51. 16/ Chronica Ragusina Junii Restii, JAZU MSHSM 25, Scriptor es II, Zagreb 1893, 177. Trnovo dolazi pod osmansku vlast 1393.g., JIREČEK KONSTANTIN, Istorija Srba, I dio, Slovo ljubve (Biblioteka fototipskih izdanja) Beograd 1978, 331; MUTAFČIEVA VERA TODOROV NIKOLA, Prošloe Bolgarii, (na ruskom), Soja - Press, Soja (bez godine izdanja), 51; INALDŽIK HALIL, Osmansko Carstvo, SKZ, Beograd 1974, 23-24, 40-41; HRISTOV H., Bolgarii 1300 let, (na ruskom), Soja-Press, Soja 1980, 64; MATUZ JOSEF, Osmansko Carstvo, Školska knjiga, Zagreb 1992, 33. 17/ uJovan Radonić Rastićev podatak “knezu Konavala smjestio vrijeme “poslejepada Trnova”, ali jeo njegova primjedbaPavlu ostalaRadenoviću” nezapaćena,ispravno RADONIĆ J., O knezu Pavlu Radenoviću, Letopis Matice srpske 211, Novi Sad 1902, 39-62, 48 nap. 7.
221
otac Radiča i Beljaka, imao je uporište u njima, ako ne cijelih, a ono bar jednog dijela. Pregovori za kupovinu Konavala koje Dubrovčani intenziviraju Tvrtkovom smrću, marta 1391.g., jasan su pokazatelj da su Sankovići tamo na vlasti za života kralja Tvrtka.18 Sve to ukazuje na opravdanost pretpostavke J. Mijušković da bi pitanje vlasti Sankovića u Konavlima moglo ostati u okvirima 1377-1391.g. Pitanje otimanja Konavala koje su navodno izvršili Sankovići od Pavla Radenovića, učešća Dubrovnika u tom činu, akcije Pavla Radenovića koji uz pomoć Vlatka Vukovića vraća otetu zemlju - u pretpostavkama R. Grujića -, kao i pitanje vlasti Pavla Radenovića u Konavlima prije decembra 1391.g., ne bi se moglo održati. Navedeno Rastićevo pominjanje, povezano sa 1389. godinom u Grujićevoj interpretaciji, tako je dovelo do niza pogrešnih pretpostavki koje se i u novije vrijeme javljaju u historiograji.19 U toku pregovora Dubrovčana s braćom Sanković o kupovini Konavala knez Pavle se, kao ni Vlatko Vuković, ne spominju u stavovima inače opreznih Dubrovčana. O eventualnom otimanju Konavala od Pavla Radenovića, Dubrovčani bi zasigurno vodili računa prilikom kupovine od Sankovića.20 I Pavle Radenović bi im to prebacivao za svoga života. Najzad, Pavlovići bi se toga sjetili prilikom otezanja čina prodaje, koju će izvršiti oko tri i po decenije kasnije. Intervencija kneza Pavla i vojvode Vlatka, kao reakcija na prodaju Konavala Dubrovčanima od strane braće Sankovića, decembra 1391.g., s konačnim rezultatom zaposjedanja i podjele Konavala među njima, ne pokazuje da je Pavle Radenović biobili raniji vlasnikKonavala Konavala. Prije bi stajala pretpostavka da su i Pavle i Vlatko vlasnici prije Sankovića, mada se ni ona ne može potkrijepiti izvorima. Akcija nije odgovor na otimanje Konavala od Pavla Radenovića. Intervencija dolazi osam mjeseci poslije povelje kojom Sankovići ustupaju Dubrovčanima Konavle i još duže od vremena eventualnog otimanja posjeda od Pavla Radenovića. U oba slučaja previše je vremena potrebnog Pavlu Radenoviću da se nagodi s Vlatkom Vukovićem da bi mu ___________________________
18/ MIJUŠKOVIĆ J., Humska vlasteoska porodica ... 32, 37. 19/ Pretpostavku o povratu Pavlu Radenoviću otete zemlje zastupaju, ŽIV ANOVIĆ D. - VUKOVIĆ D., Soko-grad u Konavlima, Anali Historijskog instituta JAZU III, Dubrovnik 1954, 375-384, 375-376; BERITIĆ LUKŠA, Tvrđava Sokol u Konavlima, Anali Historijskog instituta JAZU X-XI (1962-1963), Dubrovnik 1966, 103-134, 104; a u najnovije vrijeme i, KAPETANIĆ N. - VEKARIĆ N., Stanovništvo Konavala 1 ... 23, 28; JANEKOVIĆ Z., Stjecanje Konavala ..., 41. 20/ Prateći Sankoviće Jovanka Mijušković Rastićevoj informaciji nije ni posvetila pažnju, niti Grujićevim pretpostavkama kojima se akcija bosanskih velikaša decembra 1391.g. dovodi u kontekst vraćanja posjeda Pavla Radenovića, uporedi, MIJUŠK OVIĆ J., Humska vlasteoska porodica ..., 17-54.
222
dao polovinu svojih “otetih posjeda” za pomoć pri njihovom vraćanju. Interesantno bi bilo pratiti kako braća Sankovići uključuju svoga oca Sanka u ispravljanje “krivine” koja je učinjena Dubrovčanima. Vlasnici Konavala izjavljuju : “a sada ja župan Bjeljek i voevoda Radič promislivše ere pravo i dostoino est u vsakomu vratiti i dati svoju prav i svoju baštinu u plemenitu staru i poznavše česti i službe koe grad Dubrovnik vazda est učinil gospodje raškoj i bosanskoj i hlmskoj a navlašt našemu ocu Sanku i vsem našjem roditelem i znajuće ljubvu i prijezan koju naš otac Sanko i naši stari i mi imamo i imali smo z gradom dubrovačcjem hotjesmo nim vratiti i dati nih baštinano i plemenito kakono est vrjedno i pravo”.21 Sanko Miltenović nije naveden samo kao veliki prijatelj Dubrovnika, kojeg su Dubrovčani poštovali, nego i kao elemenat potvrde, veće snage, kojom se prodaja izvršuje. On je taj koji je 22 imao uporište u Konavlima, a u vrijeme Tvrtka I to ostvaruju i njegovi sinovi. Indikativno je za pitanje “vraćanja otete zemlje od strane Pavla Radenovića” i što je daljnja sudbina Sankovića vezana više za Sandalja Hranića, nego za Pavla Radenovića.23 Najzad, prisustvo “konavoskog kneza Pavla Radenovića” u Dubrovniku, kao osobe koja bi pomogla poslovno stjecanje (“ajutar il negozio”) Konavala i naročito (“in specie”) Primorja, u 1389. godini - time i za života Tvrtka I -, u mnogome bi izmijenilo sliku dubrovačke političke procjene stanja u bosanskom kraljevstvu i, uopše, dovelo bi u pitanje poznatu sliku historije posljednjih godina vlasti najmoćnijeg bosanskog kralja. Po svemu sudeći, Sankovići su vlast u Konavlima ostvarili uz poteze bosanskog I. Prodaji posjeda Dubrovčanima su prišli bezTo adekvatnog kralja pokrićaTvrtka od strane aktualnog bosanskog vladara, kralja Dabiše. Dubrovčani posredno i potvrđuju, u vrijeme sporaoko sela Lisac 1404.g., kada navode Sandalju Hraniću da je vojvoda Radič bioobećao da će učiniti da Bosna 24 Akcija Pavla Radenovića i Vlatka (stanak i kralj) potvrde ustupanje Konavala. Vukovića rezultat jemandata bosanskog vladara, datogdvojici najbližih susjeda. On je kazna Sankovićima za učinjenu nevjeru.25 “‘Bosna’ - što znači kralj i ____________________________
21/ SSPP, I/1, 124. 22/ Takvu pretpostavku, bez elaboracije, daje i, ŽIVKOVIĆ P., Ustupanje Konavala ..., 79. 23/ Beljak je, po svemu sudeći umro prirodnom smrću u toku 1391, dok je Radič dugi niz godina, do 1398, proveo u zatočeništvu kod Sandalja Hranića, MIJUŠKOVIĆ J., Humska vlasteoska porodica ..., 39-42. 24/ ISTO, 37. 25/ Naglašeno pominjanje povrede državnog integriteta u reakciji kralja i stanka ima u historiograji suvremeniji prizvuk, ĆOROVIĆ VLADIMIR, Historija Bosne, Posebna izdanja SKA 129, Društveni i istoriski spisi 53, Beograd 1940, 340-341; MIJUŠKOVIĆ ,J.Humska vlasteoska porodica ..., 39.
223
državni sabor - reagovala je dosta sporo ali vrlo odlučno.”26 Poslije decembra 1391.g. Konavle su imale dva gospodara, Pavla Radenovića kojeg nasljeđuju sinovi Petar i Radoslav Pavlovići, i Vlatka Vukovića, čije posjede nasljeđuje Sandalj Hranić. Nema pisanog traga o tome, po kojem osnovu ove dvije vlasteoske porodice ulaze u posjed Konavala. Najvjerovatnije da je osnov počivao na dobijenom mandatu od kralja i stanka 1391.g. U prepisci iz maja 1414.g. i Sandalj i Dubrovčani Konavle smatraju “plemenitim” Sandalja Hranića. 27 Kada prodaju svoje dijelove Sandalj Hranić i Radoslav Pavlović podrazumijevaju da je to njihova baština, stečena zaslugom.28 Bosanski kralj je tada, ne bez razloga, nagrađen tributom. U tom pravcu Rastić kod “stjecanja” Primorja 1399.g. denira Konavle kao “patrimonio delli baroni”.29 U Konavlima se učvrstila zasebna uprava dvaju gospodara kroz namjesništva župana i knezova u obavljanju “administrativno-sudske i vojne uprave”. 30 Novija istraživanja pokazuju da je 1391.g. izvršena podjela vlasteličića, a ne posjeda, tako da posjedi dvojice velikaša nisu bili kompaktni,
_________________________
26/ ĆIRKOVIĆ S., Istorija srednjovekovne ..., 172. Mišljenje da su Dubrovčani 1391.g. za pokušaj kupovine Konavala od Sankovića bili kažnjeni oduzimanjem Cavtata ne može se izvorima potkrijepiti. Uporedi pretpostavku,KAPETANIĆ N. - VEKARIĆ N., Stanovništvo Konavala 1 ..., 18-19. 27/ Poslije očite Sandaljeve primjedbe u vezi s ugarskom misijom i dubrovačkim teritorijalnim aspiracijama prema Konavlima Dubrovčani odgovaraju Sandalju da “razumjesmo što se na nas a po čuvenju tužiš da smo govorili neprilično o vas a ištukje vaše plemenito gospodine vojevoda”, SSPP I/1, 289. 28/ ISTO, 293, 592. Sandalj Hranić jasno formulira svoju vlast na naslijeđenim i stečenim posjedima: “budući va velikoj slavi i gospoctvi i državi moih priroditel plemenito naše i potom za našu službu milosti i gradove i župe i zemle koe primismo od kralevstva bosanskoga naam danno i zapisanno u naše plemenito v rusazi i državi bosanskoi i kralevstvom i vsim rusagom bosanscim nam potvrćeno i ustanovićeno”, Isto, 293. 29/ “... al principio dell’anno 1399 la cosa fu conclusa per ottener solamente Primorie, perché Canali era patrimonio delli baroni ed il re non aveva in esso altro che giurisdizione.”, Chronica Ragusina Junii Restii ..., 185. Time tribut, a ne jednokratni novčani iznos, ukazuje na prenos “suvereniteta” nad baštinom. Takav suverenitet kralj očito ne može datisuglasnost bez i onih kojima je baštinu već jednom dodijelio i koji mu nisu učinili nevjeru, kao što to jesu učinili Sankovići, naprimjer. 30/ GRUJIĆ R., Konavli pod raznim gospodarima ..., 13.
224
već pomiješani.31 Pod vlašću Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića izvršena je prodaja Konavala Dubrovčanima, 1419, odnosno, 1426.g. Spisak onih koji su uključeni u kupovinu Konavala tada je dosta veći. Kontekst tih aktivnosti uvodi nas u najobuhvatniju akciju Dubrovčana na širenju teritorija koju pratimo kroz formulaciju konavoskog kruga. *** Diskurs o međusobnom otimanju Konavala između bosanskih velikaša, kao element slabljenja bosanskog kraljevstva, sasvim sigurno se ne bi mogao vezivati za vrijeme stabilne vlasti u Bosni, u zadnjim godinama života bosanskog kralja Tvrtka I, naročito ne za 1389. godinu. Aktivnosti neuspješne prodaje Konavala 1391.g. i kažnjavanje Sankovića ukazuju da je centralna vlast u Bosni i iza Tvrtka I još uvijek bila jaka, ali i da je stanak oličen u politici predstavnika najjačih velikaša postao bitnijom odrednicom politike centralne vlasti.
______________________________________
31/ KAPETANIĆ N., Podjela zemlje u Vitaljini u 15. stoljeću, Anali Zavoda za povijesne znanosti
225
226
jezik i književnost
227
228
Mr Muhamed ŠATOR
SLIKA MOSTARSKOG GOVORA U ANKETI O JEZIKU 1897. O jezičkoj politici Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini na osnovu knjiga Todora Kruševca, Mitra Papića, Vojislava Bogićevića, Tomislava Kraljačića i drugih kulturnih historičara stvorena je u našoj nauci pogrešna slika, jer su neke historijske činjenice izostavljane ili svjesno zaobiđene. Međutim, austrougarska jezička politika Benjamina Kallaya, koji je bio veoma obrazovan čovjek, vođena je brižljivo i smišljeno, u skladu sa namjerom austrougarskih vlasti da se u sve oblasti života, pa nave.tajAko način i u jeziku, uvede red upolitičke skladu sa zahtjevima visokocivilizirane drža se apstrahuju Kallayeve ideje o stvaranju bosanske nacije, te njegova namjera da tome podredi sve ostalo, pa i jezik, njegova važna uloga ustvaranju kulturne klime, u kojoj je bilo mjesta za sve intelektualce, kao i njegov napor da utemelji kulturne institucije u Bosni i Hercegovini, ne bi se smjeli zanemarivati, jer su mnogi događaji često jednostrano posmatrani kao okupatorski i samim tim neprijateljski. Međutim, sve navodne Kallayeve presije na intelektualce opovrgavaju mnoga njegova djela koja su civilizirala Bosnu i Hercegovinu, jer jeon kao prosvjećeni evropski intelektualac i u ovu sredinu unosio evropske kriterije i zahtjeve uoblasti kulture. Reforma školstva, otvaranje modernih srednjih škola, štampanje prvih domaćih udžbenika, pokretanje brojnih listova i časopisa, osnivanje štamparija, formiranje naučnih društava, brojna naučna istraživanja, osnivanje Zemaljskog muzeja i pokretanje kasnije vrlo uglednog časopisa Glasnik Zemaljskog muzeja, istraživanje bosanskohercegovačke prošlosti i otkrivanje Evropi najstarijih civilizacijskihtokova na ovom tlu, organizovanje 229
koncerata, pozorišnih predstava i izložbi, otvaranje biblioteka i čitaonica, sve to je približavalo Bosnu i Hercegovinu evropskim kulturnim tokovima koji su, nažalost, bili nedostupni većem broju stanovništva. Tako organizovanoj državi nije promaklo pitanje jezika i pravopisa što je,inače, tada bilo aktuelno u Evropi. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je veoma oprezno, ali i veoma ozbiljno i temeljito, prilazila jezičkim pitanjima, pa je Kallay već 1883. godine formirao Komisiju za jezik koja će, osim opredjeljenja za fonetski pravopis, donositi i druge pravopisne odredbe.1 U svim akcijama u inaugurisanju jezičke politike Kallay se oslanjao na mišljenje stručnjaka ne zaobilazeći pritom ni domaće profesore i druge intelektualce. Kada su bila na dnevnom redu pitanja jezika, Kallayevi prvi saradnici bili su i Milan Rešetar, Fran Miklošić, Vatroslav Jagić, tada vodeći slavisti i jezički autoriteti. Pored štampanja udžbenika i čitanki za osnovnu školu sa jezičkim dodacima, Kallay inicira štampanje Gramatike bosanskog jezika (1890)2 koja, pored ostalog, donosi i prve decidne pravopisne odredbe dvije godine prije pojave Hrvatskog pravopisa Ivana Broza (1892), a radi armisanja bosanskog jezika priprema se i lološko-etnografski kongres 1897. godine, od čijeg se _________________________________
1/ Komisiju (povjerenstvo) za jezik su sačinjavali: Antun Vuković, Vladin savjetnik kao predsjednik, Vladin tajnik Kosta Hörman, Vladin perovođa Ljuboje Dlustuš, Mehmed Kapetanović Ljubušak, arhimandrit Đorđe Nikolajević, vjeroučitelj Alojzij Mišić, urednik zvaničnih novina Ivan V. Popović i namjesni učitelj realne gimnazije Franjo Vuletić. U ovom sastavu Komisija je sazvana radi davanja ocjene Prve čitanke Ljuboja Dlustuša, pa su tim povodom održana dva sastanka “glede pravopisa koji bi se imao upotriebiti u školskim knjigama koje se budu izrađivale za Bosnu i Hercegovinu” (Arhiv BiH, br. 8-75, 1882) Komisija u ovom sastavu je već 1883. godine donijela odluku da seprvi bosanskohercegovački udžbenik Prva čitanka Ljuboja Dlustuša štampa fonetskim a ne etimološkim pravopisom. Sastav Komisije je kasnije proširen a M. Papić (Tragom kulturnog nasljeđa, Sarajevo, 1976, str, 179) navodi da su u komisiji bili i Miloš Mandić, Đuro Bujher, Nikola Kašiković, Nazir Škaljić, Jeftan Despić i Antonije Jeftanović. Papić je ova imena naveo na osnovu teksta Lj. Dlustuša iz Bosanske vile (Za narodno jedinstvo, 1910). Međutim, Papić nije imao u rukama zapisnik ove Komisije. 2/ I o Gramatici bosanskoga jezika (1890) stvoreni su pogrešni sudovi i izvedene brojne spekulacije u vezi s nazivom jezika i njenom autorstvu. Potpuno su netačne tvrdnje da se autor Gramatike Franjo VuletIć odrekao autorstva, da je isričito tražio da se jezik u Gramatici ne naziva bosanskim i sl., jer dokumenti i srcinalni rukopis Gramatike bosanskoga jezika, koju je doradio Davorin Nemanjić, potpuno opovrgavaju takve navode što ih je dao Mitar Papić. Nakon njega su to uporno i netačno ponavljali brojni historičari ali i lingvisti zasnivajući na tim pogrešnim podacima brojne teze koje nemaju pravog osnova. O tome će biti riječi na drugom mjestu, jer to nije predmet ovog rada. Postojanje srcinalnog manuskripta Gramatike bosanskoga jezika, ko zna iz kakvih razloga, potpuno je prešućivano.
230
održavanja odustalo iz nepoznatih razloga.3 Te godine (1897) Zemaljska vlada je provela Anketu o govoru prostoga naroda, a pitanja za Anketu sastavili su Milan Rešetar i Vatroslav Jagić.4 Cilj Ankete je vjerovatno bio da u skladu sa tadašnjim dijalektološkim istraživanjima uEvropi stvori bosanskohercegovački dijalektološki atlas, što je bilo u skladu i sa Vladinim mjerama u istraživanju bosanskohercegovačkog kulturno-historijskog naslijeđa. Anketu o jeziku, Pitanja o govoru prostoga naroda, proveo je Zemaljski muzej iz Sarajeva pa je napravljena brošura, ćirilicom i latinicom, sa 150 pitanja5. Po broju pitanja, a i po tome što je anketa obuhvatila cijeli prostor Bosne i Hercegovine, uz angažovanje najpismenijih domaćih ljudi (učitelja, službenika, svećenika), s napomenom da se u govoru prostoga naroda ne smije ništa mijenjati, može se vidjeti da seželjela napraviti dijalektološka karta Bosne i Hercegovine sa osnovnim jezičkim karakteristikama svih krajeva, prije svega u odnosu na normirani jezik. Cilj Ankete je bio ne samo da se teritorijalno, nego i konfesionalno, utvrde osnovne govorne osobine domaćeg stanovništva, jer se u uputama na početku brošure napominje da se ne uzimaju u obzir osobine govora stranaca i pridošlica kao ni “narodne pjesme jer one putuju iz jednog kraja u drugi”. Zato se u Anketi traži da se napiše ime mjesta sa naznakom “kojeg su vjerozakona stanovnici što u njemu žive, te da ako se nađe još kakva takova razlika od običnoga (književnoga) jezika, neka se i to zabilježi”.6 Podrobnije podatke o ovoj Anketi daje Mitar Papić 7, koji pogrešno konstatuje da se najveći broj pitanja odnosi na sinonime (više naziva za isti pojam). Upravo je potpuno suprotno, na sinonime se u primjera potpunosti samo jedno (147) pitanje, u kome je nabrojano pedesetak saodnosi ponuđenim alternacijama. Najviše pitanja u Anketi, ukupno 77, dakle više od polovine, odnosi se na fonološke karakteristike, zamjenu glasa jat, različite alternacije samoglasnika i suglasnika, jotovanja i jednačenja, izgovor pojedinih glasova, akcenat i dr. Potom dolaze pitanja koja se odnose na morfološke karakter istike govora, posebno oblike imenica, pridjeva, brojeva i glagola. Na sintaksu se odnosi 18 pitanja. Zanimljivo je da se nekoliko pitanja odnosi na preuzimanje sintaksičkih konstrukcija iz stranih jezika, posebno iz njemačkog _________________________________
3/ M. Papić, Tragom kulturnog nasljeđa, str. 191. 4/ Odgovori na Anketu o jeziku, Pitanja o govoru prostoga naroda, čuvaju se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. 5/ Anketa je izavala veliki interes jer je stiglo ukupno 215 odgovora iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a iz pojedinih krajeva (Mostar, Travnik, Foča, Tuzla) stiglo je i po desetak odgovora. 6/ Pitanja o govoru prostoga naroda, predgovor. 7/ M. Papić, n.d., str 192-196.
231
(bez da, za kupiti, za da ti reknem i sl.). U svakom pitanju ponuđeno je više mogućnosti za odgovor (otud Papić spominje sinonime) uz ostavljeni prostor za eventualne nova govorna obilježja koja nije obuhvatila Anketa. Mnoga pitanja se odnose i na fonetiku i na morfologiju, neubičajeno mnogo je dato prostora različitim alternacijama, a ima dosta oblika koje ne možemo susresti u bosanskohercegovačkim govorima. Vidljivo je da je Anketa sastavljena u Beču, a ne u Sarajevu, prema ustaljenim tadašnjim obrascima koji su primjenjivani u Evropi za dijalektološka ispitivanje.8 Da je južni govor bio temelj za kultivisanje jezika, može se vidjeti u odgovorima iz Mostara i Stoca. Poznati učitelj Savo Semiz, inače saradnik Bosanske vile i školskog vjesnika, u Anketi poslao je odgovore za Blagaj, Vranjeviće, Malo Polje i podveleška sela ističući da je “jezik vrlo čist u svim ovim krajevima, u svim selima jednak, te nema nikakve razlike u govoru.” Odgovore na Anketu su poslali i učitelji Marko Selnik (za selaSlipčići, Tepčići i Biletići), Stevo S. Banović (za Bivolje Brdo, Žitomisliće, Pijeske, Gubavicu, Bunu, Ortiješ i Hodbinu, gdje je bio učitelj), te učiteljica Zorka I. Borjanović za Rodoč, Cim, Vihoviće, Raštane i Rašku Goru. Za grad Mostar stigla su dva odgovora: jedan anoniman, nepotpisan,a drugi je ispunio gimnazijski profesor u Mostaru Matej Milas, koji će, na temelju svojih odgovora iz ove Ankete, 1903. u Radovima Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti objaviti poveću studiju o mostarskom govoru pod naslovom Današnji mostarski dijalekat.9 Oba ispunjena i ovajiscrpniji, anonimnidaju (ispunjen ćirilicom) i Milasov (ispunjen latinicom),upitnika, koji je mnogo dostavjernu sliku mostarskog govora kakav možemo naći u mostarskom časopisu Zora u to vrijeme. Mada je Milasov rad dosta deskriptivan, jer više nabraja nego što daje sudove, njegova studija, kao i odgovori u Anketi, pokazuju da je mostarski govor bio blizak tadašnjem jeziku u upotrebnoj normi. Odgovori iz Ankete potvrđuju da je, naprimjer, Svetozar Ćorović u svojim pričama koje je objavljivao u Bosanskoj vili i u Zori diferencirao govorsvojih junaka prema konfesionalnoj pripadnosti: muslimani i katolici govore uglavnom ikavski, pravoslavci ijekavski, a piščev jezik, posebno arhaizirana leksika i brojni turcizmi, pokazuje da se pisac nije mnogo odvajao od dijalekatske baze. I u Anketi i u studiji Današnji mostarski dijalekat Milas daje podatke o stanovništvu u gradu Mostaru prema popisu iz 1895: od 14.370 stanovnika _________________________________
8/ Prema Papićevim navodima (n.d., str. 194)Anketu nisu mogli daobrade ni Jagić a niRešetar, koji nije mogao dobiti materijal iz Ankete zbog neslaganja sa Vladinim savjetnikom Horovicem. 9/ M. Milas, Današnji mostarski dijalekat, Rad JAZU, knjiga 153, Zagreb, 1903, str. 47-97.
232
6.946 je muhamedanaca (naziv za muslimane u Anketi, a u radu Današnji mostarski dijalekat Milas upotrebljava naziv musloman), 3.877 pravoslavnih (u radu istočno-pravoslavnijeh) i 3.533 katolika. Konstatujući da je “dijalekat mostarski zapadni, ikavičko-štokavački”, Milas navodi da ima “nekijeh osobitosti, što ih ima zapadni i istočni govor, pa možemo reći da je nekakav prijelaz od zapadnoga prema južnom govoru”.10 U ovom radu Milas je izdvojio govor muslimana i katolika kao ikavski, a govor pravoslavnih kao ijekavski mada u odgovorima u Anketi novodi dosta primjera koji pokazuju da svi stanovnici Mostara, uže gradske zone, imaju dosta zajedničkih govornih crta. Slijedeći upute iz predgovora za ispunjavanje Ankete, i Milas i anonimni ispunjivač ukazuju na razlike u govoru katolika i muslimana, s jedne, i pravoslavaca s druge strane, pokazujući naročito razlike u izgovoru glasa jat. “Svi pravoslavci izgovaraju dj kao đ, a tj kao ć, npr. đed, međed, đevojka, đeca, i poćera, doćerati, naćerati itd.”, bilježi anonimni autor, a Milas, navodeći brojne primjere da “muhamedanci i katolici govore svi ikavački”, daje potvrdu da “istočno-pravoslavni u Mostaru... a i drugdje ijekavci u Hercegovini” imaju dosljednu ijekavsku zamjenu ovog glasa. Osim te razlike Milas navodi i slijedeće: “U novije doba nastala je u govoru mostarskijeh muslomana i katolika velika pometnja u upotrebi ije (je), što zamjenjuje staro ě (jat), pa se čuje koješta, n. pr. tjeca mj. tica (ptica); vijeno mj. vino; mješ mj. miš i dr.” Za ovu Milasovu tvrdnju teško je naći potvrdu u današnjem mostarskom govoru. Međutim, u radu Današnji mostarski dijalekat Milas ipak navodi dosta zajedničkih osobina za govor svihvolit, Mostaraca, jer “ uvrtit Mostaru svak veli: se, pa letit, vidit, proticat, štedit, gorit, živit, mj. letjet, vidjetsmijat i dr., 11 što bi se mislilo da tako govore pravoslavni, koji su jekavci”. Milas je u odgovorima u Anketi dao dosta drugih primjera zajedničkih govornih osobina sve tri konfesije, pa tako, npr., u odgovoru na pitanje broj 9 kaže da se u Mostaru mjesto prema i prama čuje prena i pren, mjesto evomo i ____________________________
10/ Ibid., str. 47. Ovakva Milasova ocjena nije u potpunosti tačna kao ni ocjena J. Vukovića da “mostarski govor pripada više istočnijem hercegovačkim govorima a da su odlike koje ga vežu sa zapadnijem hercegovačkim govorima većinom nakalemljene i, manje ili više, skorijeg porijekla”.(dr. J. Vuković: Karakteristične osobine mostarskog govora, Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd, 1937, str. 953). Dr. Asim Peco je s pravom utvrdio da se ne može govoriti o mostarskom govoru kao “ikavičko-štokavičkom”, kako navodi Milas, ali ni kao “istočnom govoru”, kako tvrdi J. Vuković. Dr. Peco je istakao da se može govoriti o mostarskom govoru kao posebnom govorom tipu koji je nastao unutar novoštokavskih dijalekata u procesu nastajanja i razvijanja ovog grada. (Dr. A. Peco, ovor G Podveležja, Hercegovina, 1984, str. 286). 11/ Milas, n. d., str. 50.
233
ovamo govori se vamo, a često u Anketi daje i ovakve napomene: “često i muhamedanci govore kao kršćani”, ili: “I kršćani i muhamedanci reknu”. U Anketi je Milas dao odgovore i o izgovoru glasova č i ć, dž i đ, a u radu Današnji mostarski dijalekat njegovi sudovi su nešto drukčiji. U odgovoru na pitanje 51 u Anketi Milas kaže:”Ne razlikuje se ć od č ni đ od dž, nego se sve izgovara ponajviše kao po sredini između ć i č i đ i dž” dok u radu Današnji mostarski dijalekat kaže sljedeće:”Konsonanti č i ć. Ova dva glasa izgovarju muslomani i katolici jednako, i to nekakijem srednjim glasom između č i ć, kao što obično izgovaraju štokavci ć”.12 U daljem tekstu Milas ističe da pravoslavni lijepo razlikuju ova dva glasa napominjući da je potpuno ista situacija i u izgovoru dž i đ.13 I anonimni autor u Anketi na pitanje 51 ima sličan odgovor kao i Milas: “Većina ih govori hodža, veće itd. ali ih ima mnogo (osobito ženskih) da govore veće, hođa, ćorba itd.”14 U Anketi je Milas u svom dopisanom odgov oru dao zanimljivu opservaciju o izgovoru glasa h: “Po turskom jeziku, kako ja mnim, upotrebljava se i u Mostaru h, ama nije ono pravo ch, kako ga naučenjaci bilježe, nego h, što je kao i u grčkom jeziku c (spiritus asper)...” Navodeći da se glas h najviše izgovara “kod muhamedanaca, manje kod katolika, a najmanje kod pravoslavnijeh i gdje je tome glasu mjesto u našem jeziku i gdje mu nije mjesto”, Milas ističe da se ovaj glas čuje i tamo gdje to glasovni zakoni ne dozvoljavaju. U radu Današ nji mostarski dijalekat Milas je šire obrazložio svoje stavove, pa uz konstataciju da se taj konsonant u Mostaru govori nepravilno (hrđa, hrvati se, hrpa, lahko, hrzat, sahat), napominje da se,ispuštaju ipak, glas(i hako ne ne čuje u nalnoj poziciji odma) da ga “pravoslavni lako svi) osobito kad je na(reko, početku ili nai svršetku riječi.” I drugi ispunjavač Ankete iz Mostara (prema ćirilici, kojom je upitnik popunjen a i prema drugim odlikama, vjerovatno je riječ o pravoslavcu) podvukao je oblike muha, kihati, bahat, suh, ali i lahko, mehko, hrđav, što je potvrda da je u gradu Mostaru taj glas u izgovoru pripadnika svih konfesija bio jasno artikuliran. Za to možemo naći potvrdu u djelima S. Ćorovića, A. Šantića, Lj. Oborine i drugih mostarskih autora koji su u to vrijeme objavljivali svoje ___________________________
12/ Ibid., str. 53. 13/ Ibid., str. 53. 14/ Ostali koji su dali odgovore za druga mostarska područja ne ističu izgovor č i ć kao problem: Savo Semiz za područje Blagaja, Marko Selnik za područje Slipčića.Učiteljica Zorka Borjanović za područje Rodoča, Raštana, Cima, Raške Gore čak ističe: “Sasvim se lijepo i pravilno izgovara č i ć, dž i đ, kao što u primjerima obeležih”. Nerazlikovanje ovih glasova bila je, dakle, karakteristika uže gradske zone - mostarske čaršije.
234
priloge u mostarskom časopisu Zora. I poznati učitelj Savo Semiz u svom odgovoru na pitanja 37 i38 u Anketi navodi za periferiju istočnohercegovačkog dijalekta (Blagaj, Vranjevići, podveleška sela i dr.) da se, osim izostavljanja ovog glasa u mnogim pozicijama, čuju oblici sa neetimološkim h: hrđav, hrđa, hrvati se, kao i mehko i lahko. Prozodijskim elementima u Anketi dato je malo prostora (pitanja 143146) a dva pitanja se odnose na akcenat u ijekavskoj zamjeni jata. Anonimni ispunjivač Ankete u pitanju 145 pogrešno bilježi akcente dok Milas, koji je bio jezički stručnjak i objavljivao u Školskom vjesniku15 tekstove o akcentu, sasvim ispravno bilježi i akcente i dužine uz napomenu da je “akcenat u Mostaru književni”. U radu Današnji mostarski dijalekat Milasje ovo poglavlje posebno izdvojio, pa je uz konstataciju da “mostarski dijalekat ima četiri akcenta kao i književni hrvatski jezik”, posebno obradio akcente pojedinih vrsta riječi dajući brojne primjere. Na osnovu odgovora iz Ankete, kao i na temelju Milasovih sudova u radu Današnji mostarski dijalekat, mogu se istaći ove osnovne osobine mostarskog govora s kraja prošlog stoljeća: Osnovne fonetske karakteristike mostarskog govora s kraja prošlog stoljeća (prema odgovorima iz Ankete o jeziku 1897): 1. U Mostaru pravoslavci su bili izraziti ijekavci, ali se u njihovom govoru mogao uočiti prodor ikavizama: nisam, letiti, viditi, voliti, goriti, živiti, kao i pojedini ekavski oblici: dole, obe, sledeći. 2. Katolici i muslimani su bili nedosljedni ikavci, a u govoru muslimana to je uočljivije. 3. U govoru pravoslavnih, a djelimično i kod ostalih, često se jotuju zubni suglasnici t i d, kao i strujni s i z, pred jatom. Usneni suglasnici p, b, m, v, ostaju neizmijenjeni u tom položaju. 4. Kontrakcija vokala u sekvencama -ao, pa i -eo i -uo gotovo uvijek se vrši (poso, došo, veso, uzo, sno, pritisno, skino). Pod akcentom te grupe ostaju (dao, pao, žao). 5. Česte su elizije vokala na početku riječi: vamo, vako kao i konsonanata u suglasničkom skupu: šenica, tica, seto, čela. U medijalnoj i nalnoj poziciji ne gube se samo konsonanti nego i suglasničke grupe: čojk, neko, dvades, priš, groz, hoš, hajmo i sl.
_______________ 15/ Školski vjesnik, Sarajevo, 1898. 235
6. Oblici sa e mjesto o su česti: greblje, četvero, peterica. 7. Praslovenska grupa št se ne jotuje - Mostarci su štakavci: kliješta, štap, ognjište.16 8. Glas h ima dobru artikulaciju mada ga pravoslavci slabije izgovaraju. U govoru muslimana često je netimološko h (a i katolika i pravoslavaca iz uže gradske zone): lahko, sahat, hrvati, hrđa, kahva. 9. Sekvenca hv izgovora se kao f: fala, fatati, faliti se. 10. Muslimani su često umjesto lj izgovarali j, a n mjesto nj: kjuč, košuja, niva. 11. Disimilacije suglasnika su česte: mlogo, olomlani, guvno. (Anonimni autor u Anketi je naveo oblik mlogo, a Milas mnogo, aradu Današnji mostarski dijalekat čak ističe da u riječi mnogo suglasnička grupa mn ostaje). 12. Izgovor afrikata č i ć, dž i đ, posebno kod muslimana, često je svedena na jedan glas ć, odnosno đ. 13.Glasovi f i v su dobro očuvani. Zabilježene su zamjene sa p (pratar) i v (uvati) - Milas u Anketi. 14. Metateze u govoru su česte: noriti mj. roniti, vas mj. sav, namastir mj. manastir. 15. Sekvencu re susrećemo umjesto ra u korijenima vrab i rast: vrebac, resti. 16. Mostarski govor ima četveroakcenatski sistem sa dobro očuvanim postakcenatskim dužinama (Milas ih često bilježi u odgovorima u Anketi). Osnovne morfološke karakteristike: Mada je Milasov rad sveden često na puku registraciju, bez posebnog komentara, ipak se na osnovu odgovora iz Ankete kao i radaDanašnji mostarski dijalekat mogu uočiti neke bitne morfološke karakteristike mostarskog govora. Treba istaći da te razlike mnogo ne odstupaju ni od današnjeg standarda. Na osnovu odgovora iz Ankete (Milasovih i anonimnog autora) mogu se istaći slijedeće morfološke karakteristike mostarskog govora: 1. Nominativ množine imenica muškog roda se češće javlja udužem obliku i sa vokalom -e a ne -o: muževi, bojevi (pitanje 78). Međutim, u odgovorima na pitanje 79 Milasovi primjeri se razlikuju od odgovora anonimnog autora: _________________________________________________
16/ Đuro Šurmin u radu Nekoliko bilježaka o govoru hercegovačkom (Nastavni vjesnik, knjiga III, Zagreb, 1895, str. 167) bilježi sljedeće: “Glasovna grupa št najčešće se čuje u govoru kao šć: n. pr. lišće, išće, šćene, išćerati, šćeta, namješćen; ali se čuje i kao št: ištetiti, pišti, štipati.” Ova Šurminova konstatacija nema osnove kada je u pitanju mostarski govor, a posebno istočnohercegovački dijalekat.
236
Milas bilježi kraću množinu (kameni, prsteni, hambari) dok anonimni autor preferira duže oblike (kamenovi, hambarovi). Međutim, u radu Današnji mostarski dijalekat Milas navodi kod jednosložnih imenica kraću množinu: oci, miši, konji, sni a samo s dužom množinom ima oblike: duhovi, brkovi, orlovi, darovi. 2. U Anketi ima dosta pitanja koja se odnose na pokretne samoglasnike. I Milas i anonimni autor redovno bilježe primjere sa pokretnim vokalom (ženama, rukama, junacima, zubima, njivama) mada ima primjera sa starim oblikom dativa, instrumentala i lokativa(ljudim, po selim, s ovcam - anonimni autor). U odgovorima u Anketi Milas bilježi oba oblika, s pokretnim vokalom a i bez njega, ali u radu Današnji mostarski dijalekat ističe samo oblik bez pokretnog vokala: “Dativ, intrumental i lokativ plur. redovno nemaju na kraju a: junacim, judim ili judma, čadorom itd.; tako isto riječi sr. r.: slim, vratim.”17 Međutim, u Anketi Milas (pitanja 82-84) je bilježio samo oblike sa pokretnim -a: unacima, sinovima, s ljudima, sa sinovima, po selima. 3. Promjena dvosložnih vlastitih imena muškog roda je prema e vrsti (kao imenica ženskog roda - Pero-Pere, Peri, Peru). (Ni Milas ni anonimni autor nisu zabilježili ova imena sa kratkosilaznim akcentom, što je mostarski specikum: Jüsa, Mëha). 4. Vokativ jednine imenice ženskog roda na-ica je na -e a ne na -o (kraljice, domaćice). 5. U genitivu množine imenica ženskog roda sa suglasničkim skupom češći su oblici sa nepostojanim (pomičnim) a: krušaka, smokava, majaka (!), ženidaba. 6. U zamjeničko-pridjevskoj promjeni češći su kraći oblici. Milas ističe: “Kaže se moga, ne mojega.” (pitanje 93).18 7. Kod muslimana i katolika u dativu, instrumentalu i lokativu zamjenica prvog i drugog lica popunjavači ankete bilježe stare oblike: nami, vami. 8. Pridjevski oblici su u skladu sa oblicima u tadašnjoj upotrebnoj normi, ali anonimni autor bilježi i oblike: ljevši, suhlji. 9. Prisvojni pridjevi od vlastitih imena muškog roda tipa Pero, Mujo su na -in (Mujin, Perin). __________________ 17/ Milas, n.d., str. 62. 18/ U radu Današnji mostarski dijalekat Milas navodi da u Mostaru “zamjenica šta ili što ima gen. šta ili česa, n. pr. od šta ili od česa, pa: ni s čega ili ni s česa.”(str. 66) Ovaj stari oblik, zadržan u kajkavskom narječju, ne čuje se u Mostaru i vjerovatno ga je Milas donio sa sobom. J. Vuković (n.d.) također ističe da taj oblik nije čuo u Mostaru.
237
10. Glagolski oblici, ako se izuzmu ikavizmi kod katolika i muslimana, uglavnom su u skladu sa tadašnjim standardom. I Milas i anonimni autor u Anketi daju dosta primjera za to. Od osebnosti valja izdvojiti oblike moreš mj. možeš, iđem mj. idem (kod pravoslavnih), viđu i velju (stari oblici prvog lica prezenta, bilježe ga oba ispunjivača u Mostaru). Milas posebno izdvaja glagol htjeti, pa navodi oblike šćet, šćedneš. Sintaksa: Mada je u Anketi relativno manji broj pitanja koja se odnose na sintaksu, sastavljači Ankete (Rešetar, Jagić) su insistirali na nekim pitanjima koja pokazuju uticaj germanskih rečeničnih i sintagmatskih konstrukcija. Zato ima alternativnih pitanja koje nude rečenične konstrukcije iz njemačkog jezika: bez da, za da ti rečem, za kupiti, ja sam ti ne rekao i sl., ali takve primjeri se ne nalaze u odgovorima u Anketi. Milas ističe da u govoru Mostraca često dolazi glagol na kraju rečenice što je, prema njegovom mišljenju, uticaj njemačkog, ali i turskog jezika. Upotreba padeža je u skladu sa standardom pa ni Milas ni anonimni autor ne bilježe pogrešnu upotrebu padežnih oblika. Leksika: Na leksiku u Anketu se odnosi samo jedno pitanje, ali su oba popunjivača dali veoma zanimljive odgovore, je u svom radu, u dijelu pod naslovom Jezično blago, dao brojne primjereaMilas koji govore o leksičkom bogatstvu Mostara. Na pitanje “Koja se od ovijeh riječi govori u vašemu mjestu”, anonimni popunjivač, u posebnim napomenama, ističe da se u Mostaru ne kaže ni grad ni varoš (tako je formulisano pitanje), nego šeher ili kasaba, ne cipele nego kundure, ne rubac nego jagluk. Kao što se vidi, u ovom vremenu turcizmi još uvijek nisu bili potisnuti, što se vidi u brojnim primjerima u Anketi. Milas također navodi u odgovorima na Anketu primjere mostarskih specičnosti: “Varoš je uvedena od nedavno, a uz grad govori se i šeher a tako je uvedeno i placa i trg uz domaće pazar, tepa...U Mostaru nema klobuka nego fes, a klobuk zovu šešir...” Oba popunjavača ističu da se u Mostaru ne kaže pesnica nego šaka, pored tata ili ćaća postoje i oblici otac i babo, pored lopova hrsuz, pored vapno i klak, pored sedmica hefta, itd., a sve te oblike autori posebno dopisuju, jer ih nema u Anketi. Leksičkim pitanjima Milas je znatno više pažnje posvetio u radu Današnji mostarski dijalekat. Ističući da je “naš jezik u Mostaru obilan građom, jasan 238
i jezgrovit”, te napominjući da je u Mostaru uočio ljepotu frazeologije, Milas je, uz konstataciju da ima mnogo “turskijeh riječi”, leksiku podijelio na podnaslove “Riječi za ono, što je na čovjeku i oko njega”, “Rodbina i svojta”, “Čovječije odijelo”, “Kuća i što je oko nje i u njoj”,”Domaće životinje”, “Što je u polju i u bašči”, “Mostar i šta se vidi u njemu” i “Druge mostarske riječi”. Ovo leksičko blago dragocjeno je a kao specično mostarske i danas se mogu izdvojiti i ove riječi koje je Milas zabilježio: zatiok, kapci, šljuk, hala (očeva sestra), ćiler, musander(a), čiviluk, hamamdžik, šćemlija, kanat, zelje, majdonos, saransak, raštika, tepa, avertiti se, broka, ćosati, držalica, frča, ićram, ukabuliti, karnegezija, koporati, lastra (pleh), miljevina, osanisati se, ovizati se, perda, ćuba, posubitati se, prilipak, puljka, rakoliti, uslačati, vabnuti, itd. Milas je zabilježio i neke izreke koje su mu se u Mostaru učinile čudnim: “Dao mu doktor nekakve máze”, “Moj je bábo u Mostaru i izvio svoj vik”, “Nekako se sunoćava”, “Šta se muhaš?”, “Učupaj malo trave”, “Skladili su pismu”, “Plaho je hasta”, “Lipa ko upis”, “Šta će mi habernosa”, “Kahva je na ugod popržena”, “Bacio se na oca”, “Hlib se naduo vode”, “Ufati mačku za kapuricu”,”Velika je bezvodica”, “Kakva je hitnja”, itd.19 Anketu su ispunili i dvojica Stočana, župnik Miho Jerinić i kadija Vehbi Sikirić. Odgovori ove dvojice obrazovanih ljudi različitih konfesija su gotovo identični: nijedan ni drugi ne ističu razliku u govoru katolika i muslimana, s jedne, i pravoslavaca s druge strane. Stolac kao grad bio je, sudeći prema odgovorima u Anketi, izrazito ijekavski s malim brojem ikavizama, a ije kavski oblik nijesam i u svom tekstu piše čakjotovanju i župnikzubnih (“Oprostite što nijesam u stanjuzaokružuje odgovoriti...”) . U tzv. najnovijem suglasnika t i d Sikirić i Jerinić se, ipak, razlikuju: Sikirić bilježi oblike djevojka, djeca, djever dok Jerinić, naprotiv, podvlači jotovane oblike: đevojka, đeca, đever. Oba popunjivača bilježe oblike pogrješka, greb, kao i kontrakciju vokalske grupe -ao (otpo, večero). Kao i u Mostaru, grupa št se ne jotuje (štap, kliješta). I u odgovorima na pitanja 37-38 (izgovor glasa h) Sikirić i Jerinić se ne razlikuju. Obojica bilježe h gdje mu je po etimologiji mjesto, ali ima dosta oblika sa neetimološkim h: lahko, mehko,hrđav, hrđa, hrvati se, hrzati uz preferiranje h u svim slučajevima gdje su moguće alternacije s drugim glasovima: muha, kuhati, uho, kihati. Suglasničku sekvencu hv Jerinić bilježi, a Sikirić je zamjenjuje sa f (hvala-fala). Bilježenje afrikata č i ć, dž i đ svugdje _________________________
19/ Milas, n.d, str. 82-94. I Đuro Šurmin, n.d.,zabilježio je u Hercegovini mnoge riježi koje nije našao u Vukovom rječniku, pa navodi riječi: bóba (plod od šip(k)a), dograbiti, glumisati (govoriti), otrag, podavirati, pričalica, splačina, zakikotati, žalovit, itd.
239
je istaknuto, a Jerinić napominje: “Posve se razlikuje č i ć”. Kao i u Mostaru, bilježe se oblici moreš, čojek, jedanes i metateski oblici vas, noriti. Eliziju suglasnika p u inicijalnoj poziciji ne bilježi Jerinić (pšenica, ptica), a Sikirić ima samo oblike šenica, tica, seto, čela. Morfološki oblici su gotovo u potpunosti isti kao u odgovorima iz Mostara: ista je promjena vlastih imenica tipa Pero po e vrsti, bilježe se oblici sa pokretnim vokalom u dativu, instrumentalu i lokativu, isti je vokativ imenica ženskog roda na -ica (kraljice). Leksika se gotovo stoprocentno bilježi u onim oblicima kao u Mostaru. Anketa o jeziku govora prostoga naroda potvrdila je daje mostarski govor, 20 kao što profesor Asim Peco kaže, “nastao ukrštanjem dvaju govora” , te se vidi da je taj govor krajem prošlog vijeka, u periodu kada naš jezik poprima standardne oblike, bio veoma blizak jeziku uupotrebi. Osnovne karakteristike tog govora mogu se, također, uočiti i u prilozima u mostarskom časopisu Zora, gdje dijalekatske i lokalne crte ne samo u pričama Svetozara Ćorovića nego i u djelima drugih mostarskih autora (Alekse Šantića, Atanasija Šole, Osmana Đikića, Ljube Oborine i drugih) često “probijaju” narušavajući upotrebnu normu. Anketa je potvrdila osnovne karakteristike mostarskog govora koje se mogu uočiti i danas, što se može vidjeti u studiji Govor Podveležja i Govor istočne Hercegovine dr. Asima Pece.21 Te karakteristike mostarskog govora su uglavnom i karakteristične osobine bosanskog jezika što su ih izdvojili 22
23
24
Senahid Halilović , Dževad , Alija Isaković i drugi. U odnosu na period prijeJahić sto godina, ipak se danas mogu uočiti i neke druge karakteristike mostarskog govora. Prije svega, pod uticajem zvanične standardne novoštokavštine, normiranog jezika, kao medija i škole, ikavizam u Mostaru gotovo da je iščezao, tako da se može govoriti samo o pojedinim ikavskim oblicima a nikako o prevladavanju ikavskog izgovora. Isto tako, __________________ 20/ A, Peco, n.d., str. 286. U navedenom radu dr. Peco je šire objasnio porijeklo ikavizama u Mostaru dajući pritom pregled ocjena naših jezikoslovaca o porijeklu ikavizama kod. 21/ A. Peco, Govor Podveležja u svjetlosti ostalih govora Hercegovine, Hercegovina, 1984, str. 280-287. A. Peco, Govor istočne Hercegovine, Beograd,Srpski dijalektološki zbornik XIV, Beograd, 1964, str.14-15. 22/ Dr. S. Halilović, Bosanski jezik, Sarajevo,1998. 23/ Dr. Dž. Jahić, Trilogija o bosanskom jeziku, Sarajevo, 1999. 24/ A. Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, predgovor, Sarajevo, 1992.
240
Vukovo najnovije jotovanje( tzv. podnovljeno) suglasnika t id gotovo potpuno je potisnuto (đevojka, ćerati). Izgovor afrikata č i ć, dž i đ, posebno zadnje dvije decenije, u odnosu na kraj prošlog vijeka jasnije je diferencijalne artikulacije. Takva promjena može se uočiti i u izgovoru suglasnika nj i lj (mj. j i n, kako bilježe ispunjavači Ankete iz Mostara) kod muslimana. U anketi ni Milas ni anonimni autor ne spominju hipokoristike muških imena sa kratkosilaznim akcentom umjesto dugouzlasnog, što je mostarski specikum. Hipokoristike Mého, Júso u Mostaru se čuju u nominativu sa kratkosilaznim akcentom i hipokorističnim nastavkom -a (Mëha, Jüsa) sa promjenom po e vrsti. Zato je teško reći da li je ta mostarska sepcičnost u suksalnom izvođenju kod hipokoristika u tom vremenu postojala ili se razvila tokom dvadesetog stoljeća. Kao i prije sto godina, umostarskom govoru je i danas veoma dobro očuvan izgovor glasa h u svim pozicijama, posebno kod muslimana. Netimološko h i danas je, kao i prije sto godina, prisutno u mnogim riječima: sahat, hrvati se, hrzati, hrđa i sl. Zbog ratnih događanja, migracija stanovništva i dolaskau Mostar velikog broja stanovništva (bošnjačkog iz istočne Hercegovine, iz Gacka, Nevesinja, Stoca, ali još više velikog broja hrvatskog stanovništva iz zapadne Hercegovine i centralne Bosne, te Jablanice iKonjica), primjene različitih jezičkih standarda u medijima sa jasnom nacionalnom diferencijacijom i forsiranjem jezičkog standarda koji se oslanja na hrvatsku tradiciju van BiH, teško je praviti komparativna istraživanja današnjeggovora mostarskog govora saizonim od možda prije sto godina. Karakteristike mostarskog u odgovorima Ankete su danas najbliži onom današnjem mostarskom govoru u Donjoj mahali i Cernici, djelimično i na Luci i Carini, zbog čega bi trebalo napraviti ozbiljnija istraživanja. Anketa o govoru prostoga naroda još čeka svoje istraživače, a ovaj mali pokušaj ima za cilj da ukaže na potrebu takvih istraživanja, kojih, nažalost, u posljednje vrijeme gotovo i nema. Zahvaljujući odgovorima iz Ankete, a posebno brojnim studijama dr. Asima Pece o hercegovačkim govorima, može se bar rekonstruisati mostarski govor do početka prošlog rata, što se može jasno uočiti u govoru autohtonih Mostaraca koji žive u Mostaru već u nekolike generacije. Zbog svega toga, nekadaprepoznatljivi govor Mostara, sa poznatom melodijom, brojnom srcinalnom domaćom leksikom, riječima kojim se često dodaje novo, mostarsko, konotativno značenje, zanimljivim sintaksičkim rješenjima, specičnim nadimcima, duhovitim domaćim opaskama, teško je u ovom trenutku identikovati. Zato su odgovori iz Ankete o jeziku iz 1897. 241
godine dragocjeni za izučavanje mostarskog govora i u ovom stoljeću. Mr Muhamed ŠATOR Slika mostarskog govora u Anketi 1897 Zaključak Na osnovu dosada neistražene građe, pohranjene u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, u radu je data slika mostarskog govora na osnovu Ankete o govoru prostoga naroda što ju je 1897. provela Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu. Koristeći se odgovorima na anketu profesora mostarske Gimnazije Mateja Milasa, te njegovim dijalektološkim radom Današnji mostarski dijalekat (Rad JAZU 1903), kao i odgovorima drugih popunjavača Ankete iz okoline Mostara i Stoca, autor je dao najznačajnije fonološke, morfološke i leksičke karakteristike mostarskog govora skraja prošlog stoljeća uz kraći osvrt i poredbu sa današnjim mostarskim govorom. Mr Muhamed ŠATOR (das Bild der Sprache von Mostar in der Umftage vom 1897) Zusammenfaassung Aufgrund des bis heutzutage nicht Landesmuseum in Sarajevo aufbewahrten Stoffes,noch wurde in untersuchten, der Arbeit dasim Bild der in Mostar gesprochenen Sprache gegeben, ermittelt durch die Ankette über die Sprache des Pöbels, die von der Landesregierung für Bosnien und die Herzegowina durchgeführt wurde. Indem er sich der Antworten, auf die Fragen der Ankette des Gymnasiallehrers Matej Milas, dann seiner dialektologische Arbeit »Das heutige Dialekt von Mostar« (die Arbeit JAZU 1903), und der Antworten der übrigen in der Ankette Befragten aus der Umgebubg von Mostar und Stolac bediente, gab der Verfasser die bedeutendsten fonologischen, morfologischen und lexischen Eigenschaften der Sprache in Mostar Ende des vsrcen Jahrhunderts, mit kurzem Rückblick und den Vergleich mit der heutigen Sprache in Mostar.
242
PRILOG:PITANJA I ODGOVORI U ANKETI
243
244
245
246
247
248
Nusret OMERIKA
KULTURNO-HISTORIJSKI SPOMENICI MOSTARA U NARODNOJ PJESMI Nakon dobrovoljnog prihvatanja islama u 15. st. Bošnjaci počinju da žive novim oblikom života na ovim prostorima izdvajajući se tako po mnogo čemu od drugih slovenskih naroda koji su ih okruživali. U vrijeme turske vladavine Mostar je izrastao u prepoznatljiv grad na cjelokupnom prostoru Balkana pa i šire, a njegov privredni, kulturni, prosvjetni i ekonomski uspon počinje u 17. st. su čete bosanskog IsebiIshakovića Mostar on je bioKad obično seoce na lijevoj sandžak-bega obali Neretve da za vrijemezauzele vladavine Osmanlija postao središnji centar Hercegovine pa i šire. Kulturno-historijski razvoj mu se može pratiti od 1477. godine kada je u Popisnom defteru zabilježeno da je imao 19 kuća (porodica) i jednog neoženjenog žitelja.1 Veliki broj ljudi od pera i mača poniklo je iz ovog grada, a na polju literature i nauke Mostar je dugo godina prednjačio u čitavom Otomanskom carstu. Preko četrdeset književnika na orijentalnim jezicima živjelo je i stvaralo ovdje, ostavljajući iza sebe ogromno literarno blago, koje, nažalost, još uvijek nije dovoljno istraženo. Alhamijado pjesništvo, također, nije zanemar ivo, iako je slabije umjetničke i književne vrijednosti. Treći tok književnog stvaralaštva jeste narodna epska i lirska pjesma koja je opjevala i zabilježila sve značajnije događaje i ličnosti uproteklih pet stoljeća. Naravno, darovitost i maštanarodnog pjevača različito su unošeni u određeni motiv, što se, opet, kasnije odražavalo __________________________________________________
1/ Nedim Filipović, Pogled na osmanski feudalizam, Godišnjak Istorijskog društ va BiH, Sarajevo, 1952.
249
na estetsku, umjetničku, sociološku i stilsku vrijednost same pjesme. Neke od kulturno-historijskih spomenika Mostara, naročito događaje vezane uz njih, narodna pjesma je s puno emocija, bez idealizacije forme rasvjetljavala, tako otkrivajući i samu etničku, psihološku, sociološku i materijalnu stranu opjevane ličnosti. U ovom radu biće riječi o nekoliko najznačajnih kulturnohistorijskih spomenika viđenih iz ugla narodnog pjevača i pjesme: Karađoz-begova džamija je jedna od najljepših u čitavoj Bosni i Hercegovini. Iz natpisa koji se nalazi uklesan iznad ulaznih vrata vidljivo je da ju je podigao Mehmed sin EbuSeadetov 965. godine po Hidžri ili 1557./58. i da je bio poznat po svom nadimku Karađoz (crnook).2 On je i jedan od najvećih dobrotvora koje je Mostar zapamtio. Umro je u Mostaru oko 1564. godine, a njegova džamija je ušla u pjesmu i postala poznata, osim po ljepoti i vitkoj munari, po mladim mujezinima koji su sa “bijela šerefeta” posmatrali lijepe djevojke, udovice, pušćenice il’ nevjeste skoro dovedene, i tako narušavali elementarnu postojanost i namjenu munare sa koje se daje ezan i poziva na molitvu, sublimirajući Božiju ljutnju u gromovima koji su je često udarali i alem joj rušili. O, DŽAMIJO, KARAĐOZ-BEGOVA O, džamijo, Karađoz-begova, što mi u te grom udara često? Je l’ u tebi st’jena od Budima,
_________________________________________________
je siromaško blago, ili l’siusetebi s haramom gradila? Iz džamije nešto progovara: “Nit’ u meni st’jena od Budima, nit’ u meni siromaško blago, niti sam se s haramom gradila, već s’ u meni đerzi mujezini. Pa se penju b’jelu šerefetu i gledaju od vrata do vrata, gdje će vidjet’ lijepu djevojku, jal’ djevojku, jali udovicu, jali koju mladu pušćenicu, jal’ nevjestu skoro dovedenu, zato u me grom udara često!” 3
2/ Evlija Čelebija, Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo, 1967. god. 3/ Muhamed Dželaludin Kurt, Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske), Mostar, 1902. god.
250
KLIKOVALA HERCEGOVKA VILA Klikovala Hercegovka vila sred Mostara, malog Carigrada, vrh džamije Karađoz-begove: - O, džamijo, Karađoz-begova, šta si, kleta, bogu zgriješila, da te biju munje i gromovi? Do tri put te vrijeme udaraše, sve na zemlju padaše. Ili titijealem zemlja sirotinjska, ili ti je kamen od vakufa, ili su ti đerzi mujezini? Iz džamije nešto progovara: - Nij’ u mene zemlja sirotinjska, niti mi je kamen od vakufa, već su meni đerzi mujezini” Po noći se penju na munaru pa gledaju cure po Mostaru i nevjeste skoro dovedene. Krivo uče i džamiju bruče! 4 Ćejvan-ćehajina džamija se nalazi nedaleko od Starog mosta neposredno uz lijevu obalu Neretve, a sagrađena je 960. godine po Hidžri ili 1552./53. U5 narodnu pjesmu je ušla zato što je imala zlatan alem i bila pokrivena olovom. Nekoliko različitih pjesama, ali sa istim motivom, zabilježilo je nestanak zlatne jabuke i jamčenje lijepe djevojke, kćerke gradskoga dizdara, za svoga momka, koji pod teškim mukama priznaje da je ukrao od zlata jabuku da bi skovao dragoj belenzuke. U bošnjačkoj narodnoj pjesmi, bilo epskoj ili lirskoj, nije poznat motiv krađe sa sakralnog objekta zbog ljubavi, ali ovdje on svjedoči i odslikava veoma emocijalno primjer ljubavne žrtve zasnovane vjerovatno na realističkom i istinitom događaju.
__________________________________________________
4/ Sait Orahovac, Sevdalinke, balade i romanse BiH, Sarajevo, 1968. god. 5/ Hivzija Hasandedić, Zadužbine Ćejvan kethode u Hercegovini, POF, Sarajevo 1955. str. 275.-286.
251
UKRADE SE OD ZLATA JABUKA Ukrade se od zlata jabuka, sa džamije Ćejvan-ćehajine. Sve se jamči jedno za drugoga, a sarhoši po dva za jednoga. Za Aliju jamca ne bijaše, za Aliju, imamovog sina. Za nj’ se jamči lijepa djevojka, 6
l’jepa Hanka, gradskoga dizdara. JAMAC DJEVOJKA Onomadne, u petak u podne ukrade se od zlata jabuka sa džamije Ćejvan-ćehajine. Sve se jamči jedan za drugoga, brat za brata, rođak za rođaka, stari ljudi za svoje sinove. Za Mujagu jamca ne imade, za njeg jamči lijepa djevojka. Neće jamca lijepu djevojku već Mujagu na muke metnuše, za nokte mu muke čavle zadivali. Kad Mujagi dodijaše, onda Mujo njima besjedaše: - Jesam ukro od zlata jabuku, jesam skovo dragoj belenzuke! Iza toga do nedjelju dana iznađe se od zlata jabuka u djeteta Ćejvan-ćehajina, gdje se igra njome po sokaku! 7 Ćejvan-ćehajin mekteb U historijskom razvoju Mostara mektebi su imali nezamjenjivu ulogu, jer su uporedo s medresama sve do kraja 18. st. bili jedine prosvjetne ustanove u __________________________________________________
6/ Munib Maglajlić, 101 sevdalinka, Prva književna komuna, Mostar, 1978. god. 7/ Behar, godina VI, od prvi maja 1905. god. str. 327.
252
kojima se sticalo znanje. Za nas je posebno interesantan Ćejvan-ćehajin mekteb koji je bio podignut uz njegovu džamiju prije 1554. godine i radio sve do 1945. godine. U svojoj zakladnici Ćejvan je odredio da se troše po dva dirhema dnevno za nabavku voća, ili ukoliko ovog ne bude, raznih drugih slatkiša koji će se dijeliti djeci svakog četvrtka poslije podne. 8 Zato je ovaj mekteb u narodu poznat kao “šećer mejtef” u kome je ponekad učilo po tristo djevojaka i četiristo mladih momaka, postao temom nekoliko lirskih pjesama, koje su, opet, svaka na svoj način opjevale događaje u njemu i okolo njega, a posebno ljubav između Omer-efendije i kalfe mlade Umihane. U MOSTARU ŠEĆER-MEJTEF KAŽU U Mostaru šećer-mejtef kažu, u njem uči trista djevojaka. Hodža im je Omer-efendija, kalfa im je lijepa Emina. Pred njome su tri ćitaba bila. Progovara lijepa Emina: “Znade l’ hodža, što ćitabi kažu? “Jedan veli, da se hodža ženi! Drugi veli: nemoj izdaleka, treći veli: kalfu iz mejtefa”! Progovara Omer-efendija: “Hoćeš li me, lijepa Emina”? “Hoću, hodža, prevarit te neću”! 9 U MOSTARU ŠIKLI MEKTEB, KAŽU U Mostaru šikli mekteb, kažu, u mektebu trista djevojaka, četiristo mladih je momaka! Hodža im je Omer-efendija, kalfa im je mlada Umihana. Pred njom stoji od zlata peštahta, na peštahti tri nova ćitaba. Hodža pita mladu Umihanu: __________________________________________________
8/ H. Hasandedić, n.d. str. 275.-286. 9/ Hamid Dizdar, Sevdalinke, Sarajevo, 1944. god.
253
“Umihano, šta ćitabi kažu”? “Prvi veli - da se hodža ženi, drugi veli - nemoj sa daleka, treći veli - kalfu iz mekteba”! 10 Carska tabija (tvrđava) je sagrađena u 17. st. na lokalitetu Suhodoline i u njoj je bila smještena uprava policije i zatvor. Sa Tabije je pucao top i dizan bajrak svakog petka, o bajramima, i na sultanov rođendan, te prilikom dolaska na prijesto sultana, kao i prilikom rođenja na carskom dvoru.11 Posebno je dirljivo toploljepota opjevana u pjesmi “ZaljuljaZlate se mostarska munara” gdje je po do izražaja idošla glasa i stasa Lakišića čija je pjesma odjekivala kršnu Mostaru i čula se sve do Carske tabije gdje je bio “gondže Mehemede”, i kome je slušajući pjesmu svoje jauklije carski asker bivao lakši. U narodnim pjesmama ispjevanim u Mostaru i o Mostaru, čini se, ipak, da je u ovoj pjesmi Tabija dobila svoj najljepši jezički, stilski, i emotivni izričaj. ... Progovara Lakišića Zlata: “Ne kuni me, moja mila majko, Ja ne pjevam pored mujezina, Nit’ softama dertove razbijam. Kad zapjevam s Luke na Carine, Pjesma ječi do carske tabije, Do onijeh carskijeh nizama. Međ’ njima pjesmu je gondže Kad začuje na Mehmede. tabiji, On se sjeti svoje jauklije, Jauklije Lakišića Zlate Što ga čeka tri godine dana, Dok joj Meho iz askera dođe...12 ĆIRIĆA HAN Piće pili age Mostarani Po tenhanu u Ćirića hanu... Ovako narodna pjesma predstavlja jedno od sastajališta mostarskih akšamlučara koji su provodili i dangubili sate i sate u ovom objektu lociranom __________________________________________________
10/ Muhamed Žero, Sevdah Bošnjaka, Izdavač NIP “Ljiljan”, 1995. god. 11/ Uspomene Riste Ivaniševića Mostarca, Bratstvo, Beograd 1933. god. 12/ Alija Isaković, Biserje, Otokar Keršovani, Opatija 1990. str. 48.-49.
254
na Luci nedaleko od lijeve obale Neretve. Kao i druge gradove uBosni i Mostar su za vrijeme turske uprave krasili hanovi koje je Austrija ubrzo po dolasku porušila. Spomen Ćirića hanu nalazimo u ljubavnoj pjesmi “U Mostaru pred Ćirića hanom” koju je 1932. godine objavio N. Buconjić u Napretkovom kalendaru kao i u epskoj pjesmi “Pogibija Ćulekova” koju je objavila Bosanska vila od 28.2.1906. godine. U MOSTARU PRED ĆIRIĆA HANOM U Mostaru pred Ćirića hanom Prodaje se lijepa djevojka; Kupuju je svi Mostarci redom A niko je kupiti ne može. Govorila lijepa djevojka: “Zalud vama svi Mostarci redom, Niko mene kupiti ne može Jer ja n’jesam roba na prodaju Već djevojka koja čeka momka: Otišo je robu kupovati Preko sinja mora u Mlecima. Kad se dragi iz Mletaka vrati Bez ijedne pare i dinara, Daću njemu srce iz njedara”. POGIBIJA ĆULEKOVA ... Počeše se age sastajati U Mostaru u Ćirića hanu Mrku piju kahvu iz ldžana I žestoku mostarsku rakiju O svačemu zbore i govore
.................... Taman oni u riječi bili Doklen stade tutanj niz čaršiju Dok evo ti zorna bega mlada Sa sred Gacka Čengića Dedaga Razja’ ata pred Ćirića hanom Pa na balčak navalio ruku... 255
Bišćevića ćošak I ovaj kulturno-historijski objekat se nalazi uz lijevu obalu Neretve, sagrađen je krajem 18. st. i jedan je od najljepših koje je podigla Turska carevina u Mostaru. Na veoma neuobičajen način opjevan je u narodnoj pjesmi “Ale-pehlivan i Morića Begaja” koja govori o dolasku nekog Ale- pehlivana u Mostar i njegovoj igri na konopu od bijele Halebine kule do bijela ćoška Bišćevića iz koga ga je posmatralo devet djevojaka, a među njima i Begaja Morić Alaj-bega zbog čije ljepote veliki pehlivan gubi ravnotežu i pada u zelenu Varijantu ove“Morići” pjesme s1983. idnetičnim objavila je prof. Đenanatravu. Buturović u knjizi godinelikovima pod naslovom “Pehlivani pod Gradiško pali”. Ovom prilikom, ipak, donosimo u cjelosti pjesmu koja je opjevala nesvakidašnji događaj u našem gradu. ALE PEHLIVAN I MORIĆA BEGAJA Sokolovi Savu preletiše, Pehlivani u Mostar dođoše, U četvrtak tenefe popeše, A u petak igru započeše. Igru igra Ale-pehlivane Od bijele Halebine kule Do bijela ćoška Bišćevića. U tom ćošku devet divojaka: Dvi muftine, a dvi kadijine I četiri Arif efendine I Begaja Morića Alaj-bega. Lipo igra Ale-pehlivane, Al je Ali noga poštuknula, Pade Ale u zelenu travu. Dizalo ga malo i golemo, Niko Alu dignut ne mogaše, Dok ne dođe devet divojaka. Primiče se Morića Begaja, Pa govori Ali-pehlivanu: “Ustan gore, Ale-pehlivane”. Za to Ale haje i ne haje; Opet veli Morića Begaja: “Ustan gore, draga dušo moja, Na poklon ti bilo lice moje”. 256
Kad je Ale razumio riči, On se skoči na noge lagane, Pa je uze za bijelu ruku, Odvede je sobom pred kadiju, Pa je vinča sebi za ljubovcu. Lip je s njome svoj vik vikovao, A još lipši porod izrodio: Dvije šćeri i četiri sina.13 SMRT PEHLIVAN ALIJE Dva sokola Savu priletiše I u Mostar haber donesoše, Da dolazi Pehlivan Alija. Podigla se mostarska gospoda, U subotu konope mećali, U nedilju igru zamećali. Igru igra Pehlivan Alija, Gledalo ga malo i veliko, Dvi unuke Ali kapetana, I dvi ćeri mostarskog vezira I Rukija Dukatarevića, I Đulsuma Defterdarevića, Gonđe Bejza Čengić Alibega. Hiti očim’ Pehlivan Alija, Na Bejzadu Čengić Alibega, Ale pade, majstor mu dopade: “Moj Alija žalosna ti majka I do sad si išo po konopu, Ali nisi pado sa konopa”. “Projdi me se majstor Pehlivane, Gledeć Bejzu Čengić Alibega, Na njojzi mi oči ostadoše Ajin bejin bi od ovog svita”. Umri Ale, žalosna mu nane! 14 __________________________________________________
13/ Muhamed Dželaludin Kurt, n.d. str. 50. i 51. 14/ Novi Behar, godina deveta, br. 17. str. 234.
257
Šadrvani su, također, veoma čest motiv narodne lirske pjesme nastale u Mostaru. Po navodima orjentaliste H. Hasandedića podizani su isključivo u dvorištima džamija, medresa, tekija i hamama, i oni su ovim ustanovama davali posebnu draž i orijentalni kolorit.15 Najljepši i najveći šadrvan je bio onaj pred medresom Roznamedži Ibrahim-efendije koji je porušen 1940. godine. Jednu od osnovnih njegovih namjena - uzimanje abdesta pjesma dovodi u kontekst s mostarskim bećarima koji “zagrćući uz ruke rukave” traže odgovor na pitanje “kome li ćeš brusan jastuk biti”. Tako se izvornost i namjena ritualnog pranja u pjesmi poništava i biva elementom bećarske čežnje i erotskog naboja ovaploćenog u želji i pitanju koje nema odgovora. PODNE UČI U MOSTARU GRADU Podne uči u Mostaru gradu, Mostarani avdest uzimaju. U Mostaru, a na šadrvanu, ne uzima gondže Mehemede, već zagrće uz ruke rukave: bijele se ruke kroz rukave kano gruda u planini snijega. Gledala ga Mustajpašinica sa čardaka, sa demir pendžera. Ona zove Kumriju robinju: - Kumrijice, moja robinjice, hajde zovi gondže Mehemeda, sve mu kaži što je i kako je, da ga zove Mustajpašinica na čardake, na bijele ruke... 16 * * * U Mostaru na al-šadrvanu, Mostarlije avdes uzimaju, Ne uzimlje Pašić Huseine, Već uzgrće uz ruke rukave, Pa se plešće po bijeloj ruci: Daur, daur, moja b’ijela ruko, Kome ćeš bit’ brusan jastuk? 17 __________________________________________________
15/ H. Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Sarajevo 1980. god. 16/ Sait Orahovac, n.d. str. 161. 17/ Ludvig Kuba, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1909. god. str. 602.
258
U MOSTARU ŠEDRVAN VODICA U Mostaru šedrvan vodica, sve bećare pohvaća groznica, kog li muče, kog li ašićare, liepog Ibru muče uhvatila. Pitali ga jarani bećari: “Gdje ćeš, Ibro, bole bolovati: il’ u ćošku ili u odaji, il’ na krilu djevojke”? Bolan Ibro Zlatije njima progovara: “Nit’ u ćošku, niti u odaji, već na krilu Zlatije djevojke”!18 Hadžinska sofa Iako se prvi put spominje 1832. godine u poznatim izvorima, ona je svakako starija. Nalazila se na najjužnijem dijelu grada, a naziv je dobila po tome, što je odavde priređivan ispraćaj i doček hadžija. Osim toga, ovdje je za vrijeme turske uprave priređivan i ispraćaj ratnika kad su polazili u boj.19 U narodnoj junačkoj pjesmi “Fazli-buljubaša” koja govori o osvajanju Beograda od strane hodže Ćuprilića 1688. godine, a koju je zabilježio književnik Alija Nametak, po kazivanju Ahmeda Jamakovića, i objavio 1925. godine govori se o velikom junaku Fazli-buljubaši koji objašnjava hodži Ćupriliću odakle je, gdje je naučio dobro plivati i na kočiju trčati: “Ja sam pravo iz šeher Mosta U Mostaru bio ekmečija Pa bi age sobet zametnule Pa bi konje jarak učinili Pa trčali od Blagaja bila Od Blagaja na Sofu hadžinsku A ja pješe trči bez paripa Uteci im odnesi kočiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
__________________________________________________
Taman konji na Markovac bili A ja hodža na Sofu hadžinsku Ujagmio čohu venedijsku” 20
18/ H. Hamid Dizdar, n.d. br. 15 302. 19/ Hasandedić, kaopjesma u fus noti 20/ Nasko Frndić, Muslimanske junačke pjesme, Stvarnost, Zagreb, 1969. str. 278.
259
Ovaj lokalitet, koji je inače bio vlasništvo vakufa Ibrahima Šarića, spominje se i u pjesmi “Ratovanje Crnogoraca i Rusa s Hercegovcima godine 1807”. ...”Pak poletje preko Tepe stare kroz golemu vojsku sakupljenu kroz kapiju niz donju čaršiju kad je sišo na Sofu hadžinsku tad konjanik konja odsjednuo...” 21 Sahat-kula Prolazeći kroz Mostar Evlija Čelebija je zapisao da se u Kazaskoj čaršiji nalazi četverougaona sahat-kula i da se zvuk njezina zvona čuje iz daljine na tri sata hoda.22 Prvi i najstariji poznati izvor u kome se spominje ova sahatkula jeste zakladnica Ibrahima Šarića iz 1636. godine.23 Ovu sahat-kulu i njenog osnivača Šarića kadunu opjevalo je nekoliko narodnih lirskih pjesama svaka na svoj način, ističući posebno kucanje njenog sata, kao i kadunino zaklinjanje u hamamu među kadunama da će sagraditi kulu u Brankovcu i da će se zvuk njezina zvona čuti ravnom Nevesinju. FALILA SE ŠARIĆA KADUNA Falila se Šarića kaduna U hamamu među kadunama: “Sagradit ću kulu na Brankovcu, I na kuli sahat od čelika. Nek se čuje po c’jelom Mostaru Kada kucne sahat od čelika! Još da nije te Velež planine Čulo bi se ravnom Nevesinju, Čulo bi se Fazlagića kuli, Čuo bi ga Ibro Fazlagiću. Po kucaju sata od čelika On bi čuo kucaj srca moga”! 24 __________________________________________________
21/ Bosanski prijatelj, sveska II, 1851. str. 161. 22/ Čelebija, Spomenici n.d. 23/ Evlija H. Hasandedić, kulture turskog doba u Mostaru, Sarajevo, 1980. god. 24/ Vehid Gunić, Sevdalinke o gradovima, Bihać, 1997. god.
260
ZAKLINJE SE ŠARIĆA KADUNA Zaklinje se Šarića kaduna: “Načinit ću mećet i munaru I suviše sahat u Mostaru, A na Buni popravit ćupriju. Oženit ću brata kapetana Đuzel ćerkom teman teftedara.! Što je rekla, nije ni porekla: Načinila mećetu iMostaru, munaru I suviše sahat I na Buni popravi ćupriju Oženila brata kapetana Đuzel ćerkom teman teftedara.25 Herceguša i Halebina kula Prema navodima poznatog turskog pisca Evlije Čelebije koji je proputovao kroz Mostar 1664. godine, pored Starog mosta koji je pušten u promet 1566. godine podignute su i dvije kule, također, po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog. Kula koja se nalazi na desnoj strani i koja se spominje u pjesmi “Ale pehlivan i Morića Begaja” dobila je ime po kapetanu Halebiji koji je živio u Mostaru krajem 17. st. Druga kula uz Stari most koja se nalazi na lijevoj strani poznata je kao Herceguša, a obje su posebno opjevane u epskoj pjesmi Omer-paše u Bosnu”, i njegovih askera kako bi uhapsili Ali-pašu“Dolazak Rizvanbegovića. ...Sva će vojska na grad udarit Iz oblaka što pucaju munje Obaraće po Mostaru kule .................... Rasrdi se Omer-paša Ćoso Na tobdžije paša komandira “Opalite careve topove” Zagrmjelo stotine topova Po Mostaru razvališe kule Sav je Mostar vojska pritisnula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 __________________________________________________
25/ V. Gunić, n.d. str. 179. 26/ Sait Orahovac, Stare narodne pjesme Muslimana BiH, Sarajevo, 1976.
261
. . .Igru igra Ale pehlivane od bijele Halebine kule do bijela ćoška Bišćevića... 27 Stari most Najmonumentalniji, najljepši i najopjevaniji spomenik Mostara podignut za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, i pušten u promet 1566. godine nije mogao biti zaobiđen kao inspiracija, kako u legendi i predanju, tako ni u narodnoj pjesmi. Gotovo svi oni koji su ga vidjeli opjevali su njegovu ljepotu i čudesno presvođenu rijeku. Poredili su ga sa lukom duge, Zodijakom, mjesecom mlađakom i Kisratovim hramom, a slikali su ga mnogi domaći i strani slikari.28 Sve do najnovijeg vremena sačuvale su se različite legende i predanja o početku i načinu gradnje Starog mosta. Jedna od narodnih pjesama kaže da je car Sulejman pozvao svoga muhur-sahibiju i naredio mu: “Lalo moja, muhur-sahibijo, Uzmi blaga, koliko ti drago, A ja ću ti ferman napraviti, Hajde meni do Mostara siđi Na Neretvi napravi ćupriju. A vid’dere carskog muhurlije, Na Neretvi on gradi ćupriju, Manje nije već dvi godinice. Na Neretvi namisti ćupriju, Pokloni je od Mostara Husi”... 29 Kad je počela gradnja Starog mosta i ovdje se pojavljuje u narodnoj pjesmi i predanju prastari motiv žrtve sličan onom u pjesmama “Zidanje Skadra na Bojani i “Zidanje ćuprije na Drini”. I u ovom slučaju pojavljuje se Rade neimar, koji most podići ne može, jer što on danju sagradi, to mu voda noću sruši. U očajanju on moli svoju posestrimu vilu iz Velež-planine da mu pomogne kako bi otkupio glavu i napravio kamenu ćupriju. “Mila braćo, čuda golemoga Kad se gradi kamena ćuprija U Mostaru na vodi Neretvi U cara je ni u kralja nejma: __________________________________________________
27/ Muhamed Dželaludin Kurt, n.d. pjesma br. 9. 28/ Nusret Omerika, Ovjekovječeni kameni luk, Most, br. 108.-109. Mostar, 1998. god. 29/ M. Ajkić, Mostarski Stari most str. 5.-7.
262
Majstor joj je neimare Rade Gradio je za nuždu golemu, A da svoju on otkupi glavu, Jer ga Turčin bješe osužnjio, Pa je gradi četiri godine. On načini kamenu ćupriju”. 30 U nekoliko lirskih narodnih pjesama koje su tematski i motivski vezane za Mostar spominje se kamena ćuprija kao neizbježan dekor u strukturi pjesme dajući tipično lokalno obilježje i karakter. lirska pjesmajoj “Sunce zađe za Hum, za planinu” krozSadržajno zanimljivumelanholična djevojačku kletvu konstatira nepostojanje kamene ćuprije na rijeci Neretvi što je jedinstven primjer narodnog pjevanja u prošlim stoljećima. SUNCE ZAĐE ZA HUMA, ZA PLANINU Sunce zađe za Hum, za planinu, A divojka na vodicu siđe, Pa Neretvu vodu kunijaše: “O, Neretvo, vrelo ti prokleto Kad na tebi broda nigdi nema, Niti broda, niti šajke lađe, Niti one kamene ćuprije. Imam dragog, al’na onoj strani, Ne mogu ni pendžeru, obići. Dragi sjedimu naprići demir U ruci mu sedei tambura, Sitno kuca, tanko popijeva, A uz svaku meni pripijeva: “Moje zlato, za koga si dato? Moje srebro, uz koga si leglo? Srmo moja, ko ti lice ljubi? Ko te ljubi, a ko li te budi”? Vita jelo, to istina bila, Ja se dragom u njedra savila. U njedrima zlatan đuzdan bila, A uvečer zlato u đuzdanu, A ujutro kahva u ldžanu, __________________________________________________
30/ Isti, str. 5.-7.
263
Ne bi li me u kahvi popio, Ne bi li mu srcu omilila! 31 GN’JEZDO VILA TICA LASTAVICA Gn’jezdo vila tica lastavica U Mostaru pod Starom ćuprijom. Izlegla je devet lastavića. To začulo devet Atlagića, Lastavici oboriše. Lastavici gn’jezdo ptiće pomoriše. Ljuto kune tica lastavica: ... 32 ZALJULJA SE MOSTARSKA MUNARA Zaljulja se mostarska munara, potrese se mostarska ćuprija, mujezini učit prestadoše, zašutješe softe u medresi, kad zapjeva Lakišića Zlata. Odjekuje po kršnu Mostaru, pa niz luke i kadiluke. Svak se divi Lakišića Zlati, ponajviše do tri mujezina... 33 Opisi događaja vezanih za opjevane kulturno-historijske spomenike svjedoči o neobičnoj ljepoti i raskoši jezičkih sredstava, muzikalnosti i zvučnosti stila narodnog pjevača ovog kraja, kao i autohtonosti postojanja našeg narodnog bosanskog izraza. Ovo narodno stvaralašto je od velike historijske koristi svima koji žele proučavati prošlost Mostara, te pravi pokazatelj da se kultura i tradicija, duhovnost i etika Bošnjaka, može naučiti, između ostalog, i iz narodne pjesme.
__________________________________________________
31/ V. Gunić, n.d. str. 180. 32/ Isti, str. 174. 33/ Alija Isaković, n.d. str. 48. i 49.
264
Adnan KADRIĆ
KRAĆI OSVRT NA KNJIŽEVNO-HISTORIJSKU DIMENZIJU RODOLJUBIVIH PJESAMA O BOSNI NA OSMANSKOME JEZIKU
1. UVODNE NAPOMENE Rodoljubive se pjesme uglavnom proučavaju sa aspekta određene nacionalne Minaravi. ćemo uPrinašem radu pokušati dati kraći osvrt i na neka pitanjaknjiževnosti. općeteoretske analizi pjesama rodoljubivoga karaktera javljaju se brojna zanimljiva pitanja, interesantna i sa književno-historijskoga aspekta, kao što su: a) Da li se sve rodoljubive pjesme mogu smjestiti unutar okvira samo jedne nacionalne književnosti; b) Da li rodoljublje može da se promatra odvojeno od historijskoga konteksta u kojem se javlja; c) Da li se pitanje rodoljublja u djelima iz prošlosti može proučavati primjenjujući kriterije moderne književnokritičke misli; d) Gdje smjestiti pjesme koje su samo odraz nekog rodoljubivog osjećanja, a ne glavna tematika pjesme; e) U kojim se pjesničkim vrstama na turskom jeziku u Bosni može govoriti o rodoljublju, i sl. Kada govorimo o pjesmama na turskom jeziku u Bosni, nastalim u vrijeme osmanske uprave, odgovori su često nadohvat ruke: teško je čak i 265
rodoljubive pjesme smjestiti u okvire samo jedne nacionalne književnosti. To se najbolje vidi na primjeru turkija na osmanskom jeziku: turkije naprosto nisu samo osobitost turske narodne književnosti, nego i književnosti brojnih drugih naroda koji su činili sastavni dio Osmanskog carstva. Rodoljublje u širem smislu često nadilazi granice nacionalne književnosti, ako je pisano u multietničkoj i multikulturalnoj sredini kakvo je bilo Osmansko carstvo i kakva je stoljećima bila Bosna. Štaviše, rodoljublje se različito manifestira u različitim historijskim razdobljima čak i u istoj etničkoj skupini. Stoga se ono mora proučavati u jasnom kontekstu, u svom nastanku i razvitku. Kriteriji za proučavanje trebaju biti univerzalne naravi: da odgovaraju i sa književnohistorijskog i sa općeteoretskoga aspekta. Rodoljubive pjesme na turskom jeziku u Bosni - turkije, destane, šehrengize, gazevatname, sijasetname i sl.- promatrat ćemo, ne kao već dovršene, “gotove” i povijesno date činjenice, nego kao literarne forme koje su se postepeno, u različitim formama, razvijale kroz povijest. Stoga je možda zasad bitnije ukazati na zanimljivosti samoga procesa razvitka rodoljubive poezije naših ljudi na osmanskom jeziku, nego se baviti pojedinačnim analizama njihova “genetskoga ishodišta”. Dakle, zadatak je ovog našeg rada - pokrenuti pitanje složenosti procesa razvitka rodoljubivih pjesama u Bosni na turskom jeziku, njihovog mijenjanja kroz historiju, kao i mogućeg njihova utjecaja na književnost pisanu na bosanskome jeziku. Smatramo bitnim, pri tome, i osvrnuti se malo više na književno-historijsku dimenziju raznovrsnih “rodoljubivih” pjesničkih vrsta na turskome jeziku u Bosni. 2. RODOLJUBLJE U RAZLIČITIM PJESNIČKIM VRSTAMA NA TURSKOM JEZIKU U BOSNI Rodoljublje kao univerzalna kategorija i uobičajeni motiv unutar svake nacionalne književnosti može se javljati čak i u multietničkim sredinama kakvo bilo i Osmansko carstvo. Na različite se načine iskazuje u književnosti na turskom jeziku u Bosni: kako u divanskoj (dvorskoj) poeziji Bošnjaka na turskome jeziku, tako i u pjesmama koje se svrstavaju u produkte tzv. narodne književnosti na turskom jeziku. U divanskoj književnosti Bošnjaka na turskom jeziku rodoljubiva se osjećanja uglavnom iskazuju opjevavanjem ljepota rodnoga grada ili zavičaja. Gazeli kojihje bilo različite tematike također u sebi nose vidljive tragove pjesničke nostalgije za rodnim krajem. Treba napomenuti da su neki pjesnici Bošnjaci pisali u isto vrijeme poeziju u stilu dvorske i u stilu narodne književnosti. U šehrengizima i tarihima također 266
uočavamo nagovještaje pjesničkih rodoljubivih osjećaja. 1 Na raznolikost iskazivanja rodoljublja ukazuju i poznati stihovi znamenitoga bosanskog valije iz druge polovine 16. stoljeća Derviš-paše Bajezidagića: Ko bi mogo opjevati redom /Sve ljepote divnoga Mostara / Zar se čudiš, srce, što ga ljubim / Sa ljubavlju sinovskoga žara?2 Osim spomenute pjesme Derviš-paše Bajezidagića, ima još dosta pjesama u divanskoj književnosti Bošnjaka na turskom jeziku u kojima se iskazuje ljubav prema određenom gradu ili ljubav prema Bosni, kao prema rodnom kraju. Kad pogledamo podatke o pjesnicima u dosada objavljenim historijama književnosti na turskom jeziku u Bosni, možemo uočiti da se elementi rodoljublja pojavljuju na različite načine unutar različitih književnih vrsta, koje možemo klasicirati i na sljedeći način: a) autobiograje u stihovima; b) u stih pretočeni opisi bitaka i vojnih pohoda u kojima su i pjesnici učestvovali; c) elegije o stvarnim historijskim ličnostima, koje su često bile pjesnikovi prijatelji; d) pjesme posvećeneodređenim bosanskim namjesnicima ili vojskovođama iz Bosne; e) pjesme posvećene stradanjima stanovništva u nekim bosanskim gradovima; f) pjesme o narodnim, uglavnom socijalno uslovljenim pobunama na lokalnom Trebanivou. napomenuti da su naši pjesnici na turskom jeziku često bili u isto vrijeme i vojskovođe, namjesnici, kadije, veziri, janjičarski prvaci, šejhovi i pjesnici, te je elemente rodoljublja u njihovoj poeziji lahko pronaći. Kako navodi Šabanović, Bošnjak Jakub-paša, vezir sultana Bajezida II, “inspiriran” i ponesen svojom pobjedom na Krbavskome polju 1493. napisao je jednu davoriju-fahriju o toj velikoj pobjedi.3 Pjesnik Mustafa-paša Skenderpašić istakao se u 1501. u osvajanju Prusca i kasnije sa bosanskim spahijama u ratu ____________________________
1/ U divanskoj književnosti pjesnici iz Bosne često imaju uz ime ili mahlas etnik koji se temelji na njegovom porijeklu, bilo da se radi o gradu ili kraju iz kojega potječe (Bosnevi, Sarayi i sl.). Na taj način, tako se potpisujući određeni je pjesnik pjesme koje je pisao vezivao i za Bosnu, odnosno kraj iz kojeg je potjecao. Sam taj etnik nije morao biti znak etničke samosvijesti određena pjesnika, ali je bio prisutan, makar kao znak svojevrsne identifikacije. 2/ Prijevod: Safvet-beg Bašagić. Vidi: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima (priređivači: L. Hadžiosmanović i E. Memija), Preporod, Sarajevo, 1995. 3/ Šabanović, 55.
267
protiv Perzije.4 Zijaija Mostarac piše prekrasne terdži-i bendove o ljepotama Mostara. Derviš-paša Bajezidagić svoju Muradnamu pisao je na izrazitu želju sultana. Ahmed Čelebi Sarajlija, po Šabanoviću, pjesnik je o kojem najviše govori njegova pjesma (70 stihova; 1625. god.), u kojoj nastoji iskazati svoju “tešku” nostalgiju za rodnim krajem i “čežnju za zavičajem; sjeća se mnogih značajnih ličnosti i svojih drugova iz Sarajeva, spominje sarajevska izletišta, izlete i druge znamenitosti grada”.5 Abdal Veli piše pjesmu u slavu bosanskog beglerbega Murteza-paše, koji se istakao u boju kod Siska. Muhamed Nerkesi iz Sarajeva pisao je čak i o Mesleminim bitkama (dakle, i on je pisao gazevatname), ali je također i autor poznatoga spjeva Gazevat-i Murteza-paša, kao i pjesme o šehidskom groblju kod Ali-pašine džamije u Sarajevu, gdje moli da se popravi turbe šejhova Ajni-dedea i Šemsi-dedea.6 I Hadži Derviš Žagrić piše šehrengiz o Mostaru. U djelu bosanskog beglerbega Ali-paše Varvara također osjećamo elemente zavičajnog rodoljublja. On za Mehmed-pašu kaže: “Kad bi on zaprijetio svojim mačem kojem kralju, tog trenutka zadrhtao bi Rim”.7 Kaimi Baba, kontraverzni derviš-pjesnik s kraja 17. st., u svome djelu Varidat daje “proročanstvo” o turskoj pobjedi u austrijsko-turskom i ruskoturskom ratu koji se završio 1739. godine, što se i ostvarilo. To je svojevrsna proročanska rodoljubiva pjesma, što je zanimljivo i za proučavanje samog fenomena rodoljublja kod pjesnika Bošnjaka na turskom jeziku. Mustafa Užičanin Zari, osim Divana, ostavio je iza sebe i djelo Gaza-nama (Knjiga o vojni), mada je poznato da je napisao i nekoliko kasida-hronostiha o ratovanju 8 Ali-beg PašićBošnjaka u1685, Poljskoj i Ugarskojna (1677-1688): o vojni na Poljsku Ibrahim-paše Ugarsku 1685. i sl.Sulejman-paše Vusleti ima djelo Gaza-name-i Čehrin, o boju kod Čehrina 1678, gdje je i sam bio učesnik. 9 Mustafa Krpo Maili iz Mostara napisao je jedan nekrolog povodom smrti kapetana Hadži Ahmed-age Vučjakovića (umro 1712). 10 Za proučavanje rodoljublja u djelima naših pjesnika na turskom jeziku može biti zanimljiva i Sabitova Zafernama (Pobjednička poema), u kojoj pjesnik opisuje neke detalje iz bitke osmanske vojske sa ruskom vojskom. Navest ćemo samo nekoliko stihova u Bašagićevom prijevodu i prepjevu:
____________________ 4/ Šabanović, 57. 5/ Ibid., 220. 6/ Ibid., 232. 7/ Šabanović, 273. 8/ Ibid., 369. 9/ Ibid., 374. 10/ Ibid., 416.
268
Kad ajete iz Kur’ana o boju razjasni Onda reče vojnicima ovaj govor krasni: “Vitezovi, počujte me, da vam kažem jasno Na crnu ste zemlju došli da pomrete časno. Nit je ovaj svijet vječan ni naklonost neba Il gazija ili šehit svakom biti treba. Kad ćemo još dočekati ‘vaki bajram jedan? Ko pogine biće šehit, ko ostane sretan ...11 Rešid Mehmed Bošnjak nesreći Bošnjaka koja je zadesila i njega osobno: “Spaljena je ovako i kuća pjeva tužnogo Rešida / pa seSarajevo sklonio 12 na ognjištu tuge ...”. Hadži Mustafa Bošnjak Muhlisi kroz plašt “tobožnje” ljubavi prema rodnome gradu piše satirične stihove o jednom sarajevskome kadiji: “Ako bi, Bože sačuvaj, ovaj kadija još jedanput došao u Sarajevo / Njegovo stanovništvo bi spopali razni jadi i nevolje / Nedaj Bože, da još jedanput dođe u Sarajevo”.13 Među jako upečatljive dosad prevedene stihove koji potvrđuju postojanje rodoljublja u pjesmama Bošnjaka na turskom jeziku, kao i u pjesmama na turskom jeziku u Bosanskom ejaletu općenito, možemo izdvojiti stihove Ahmeda Gurbije iz Novog Pazara s kraja 17. i početka 18. stoljeća: “Zemlja Bosna je moja otadžbina (diyarim) / To ime poznaju svi narodi svijeta / Bog ju je učinio gnijezdom heroja”14 Mejlija u svojim pjesmama piše i o pohodu Bošnjaka protiv pobunjene Crne Gore 1768. godine. Interesantno je da se, kako historije književnosti bilježe, Ahmed Hadžinesimović Pruščak 1736-37. nalazio među onih 7 200 bosanskih vojnika i ocira što su pod vođstvom Bećir-paše Čengića iz Bosne upućeni na rusko ratište.15 To je važno zbog proučavanja turkija o tim bitkama koje se nalaze u sarajevskim bibliotekama, a autor im je zasad nepoznat. Kao i u zapisima Hadžinesimovića o tim događajima, i u spomenutim turkijama primjećuje se kritički odnos prema spomenutim bitkama. U pjesmama Fadil-paše Šerifovića dosta je stihova posvećenih Bosni i Hercegovini, kao i znamenitim ličnostima svoga vremena iz Bosne.Zanimljiv je sa književno-historijskog aspekta njegov “Tarih o uznemiravanju zemlje Hercegovačkog sandžaka od crnogorskih pobunjenika”: “Crnogorski pobunjenici navališe na Hercegovinu / Stigoše vojnici vjere i izdajnika istinski protjeraše / Sa “tri” stiže islamskoj vojsci ____________________________
11/ Bašagić, Bošnjaci ..., str. 136. 12/ Šabanović, 425. 13/ Šabanović, 456. 14/ Šabanović, 464. 15/ Šabanović, 503.
269
muhmel-tarih / Crnogorac osramoćen pobježe iz Hercegovine”. Zanimljiva je također i njegova elegija o Mahmut-paši Tuzliću, iz koje ćemo navesti samo početne stihove: “S lađom sudbine dođe iz Bosne na Rodos / I kao gost ove tvrđave ostavi svijet / Suštinu tuđinstva niko ne može saznat u svojoj domovini...”.16 Dakako, u ranom periodu osmanske uprave u Bosni susrećemo se i sa pjesnicima na turskom jeziku koji nisu pjevali u stilu visoke dvorske (divanske) poezije, ali je, bez obzira na stil, književno-historijska vrijednost i takvih pjesama neosporna. Aga-dede, manje poznati bosanski pjesnik na turskom jeziku s početka 17. stoljeća, čiji je djed - poKreševljakoviću - najvjerovatnije bio Gazi Husrevbegov pčelar a ostali preci janjičari, pisao je poeziju na turskom u epskome stilu. U svojoj poeziji, iako je duhovno snažno vezan za temelje Carstva, on ne krije neraspoloženje prema sultanu Osmanu II i simpatije prema janjičarskim pobunjenicima. U svojim pjesmama on ukazuje na potrebu odanosti pravednom vladaru, govori o svojim precima kaoo hrabrim ljudima koji su branili granice Carstva (“Od pređa mi niko nije bio svrgavan / bili su trajno stalež službenika / Oni su vječno bili ljudi tvrđava / i išli su ka granici iz unutrašnjosti zemlje / Njih su isturili na granicu”).17 On pjeva o svojim i šejhovim pohodima na Siget, još u periodu kad su Požega i Slavonija bili u granicama Bosanskoga ejaleta. O Ahmet-begu pjeva kao o učenu čovjeku i mudrom, istrajnom borcu koji se borio protiv “haramija”, pljačkaša. Aga-dede je bio jedno vrijeme i dizdar u utvrdi Dobor. Zanimljivo je da on u čuvare granice ubraja i one koji opskrbljuju čuvare granice. Dakle, za njega rodoljublje i borba nije samo borba s mačem, i borba da se obezbijede i uslovi za tu borbu: Oni kojinego su jamci za njegovo opskrbljivanje također su od onih koji nadziru granice ... (prev. O. A. Sokolović)18
Za djecu vitezova, kao i za vitezove uvijek se od Boga moli hajr i dobre stvari, kako to čini i Aga-dede: O Bože! Odredi im da otprhnu u raj U raj, u zagrljaj rajskih djevica! 19 __________________________________________________
(prev. O. A. Sokolović)
16/ Prijevod: Fehim Nametak, Vidi: Nametak, Fehim, Fadil-paša Šerifović - pjesnik epigračar i Bosne, Sarajevo, 1980. 17/ U prijevodu Osmana A. Sokolovića. Nažalost prevodilac nije napravio prepjeva, te smo dosta izgubili od ljepote Aga-dedeovih stihova. Detaljnije vidi: Osman A. Sokolović, “Pjesnik Aga-dede iz Dobor-grada o svome zavičaju i pogibiji Osmana II (O jednom autografu Gazijine biblioteke)”, Anali GHb, Knjiga 1, Sarajevo, 1972. 18/ Ibid. 19/ Ibid.
270
Pored opisa vrlina i junaštva domaćih velikodostojnika, uglavnom iz Modriče i Odžaka, Aga-dede piše jednu izrazito dugačku poemu o pohodu sultana Osmana II na Poljsku i njegovoj pogibiji. Njegova Osmanida daje detaljan opis pripreme za bitku i čini nam se da, uzimajući u obzir i pjesnikovo subjektivno viđenje situacije, ipak može pružiti dosta zanimljivih podataka o odnosu između janjičara, ostale vojske i sultanovih savjetnika na Dvoru u to doba. Spomenuti spjev Aga-dedea o Osmanu II s obziromna tematiku možemo samo djelimično uvrstiti i u neku vrstu gazevatnama, bez obzira što se u njem slijepo ne veliča sultan i ne odobravaju njegovi postupci pri spremanju u rat.20 U svome pjesničkom opusu Aga-dede svoja rodoljubiva osjećanja iskazuje uglavnom veličanjem domaćih upravitelja i vojskovođa, koji su u stanju shvatiti i rješiti probleme tipične za serhatluke / krajišta. Zapravo, ono što Aga-dede Bosanac piše u svome spjevu, s obzirom na samu narav njegova opisa pohoda sultana Osmana II na Poljsku, možemo smjestiti među sijasetname, bez obzira na kritičku intonaciju same pjesme. U mersijama (tužbalicama) i agitima (elegijama)21 - također možemo prepoznati rodoljubiva osjećanja, koja se razlikuju od pjesme do pjesme. Čak se i u turkijama lirskoga karaktera mogu zapaziti osjećanja kao što su: nostalgija za rodnom grudom, ljubav prema rodnom kraju i potreba da se čovjek žrtvuje kako bi se rodni kraj sačuvao. Među turkijama različitog sadržaja rodoljubivo se osjećanje najjasnije očituje u tzv. “osvajačkim” i “odbrambenim” turkijama (fetih ve savunma türküleri). Destani u Bosni na turskom jeziku, po našem mišljenju, jesu obrađivani, najpogodnijitako za proučavanje ali su oni, nažalost, tek djelimično da i naša temarodoljublja, ostaje i u budućnosti otvorena za slična istraživanja. 3. RODOLJUBLJE BOSANSKIH TURKIJA Rodoljublje u bosanskim turkijama, odnosno turkijama čiji su rukopisi evidentirani u sarajevskim bibliotekama i orijentalnim arhivima, tema je koja zbilja zaslužuje našupažnju, ponajprije zbog proučavanjakontinuiteta viteškoga duha koji nakon srednjeg vijeka nije u Bosni zamro, nego je nastavio živjeti, ne samo kroz junačku poeziju na bosanskom jeziku, nego i na osmanskom. Da li je podesno ako bismo rekli da sa kulturno-civilizacijskoga aspekta može postojati i neka vrsta rodoljublja koje bismo mogli nazvati osmansko__________________________________________________
20/ S obzirom na sadržaj, pjesmu Aga-dedea Bosanca neko bi mogao nazvati i “antigazevatnamom”, jer ne podstiče na osvajanja.Međutim, pošto je Aga-dede bio iz janjičarske porodice, njegovu pjesmu treba promatrati i u tome svijetlu: osvajanja nema ako nema sloge između janjičara i ostalih ljudi koji o tome odlučuju. 21/ U turskom jeziku za elegiju se koristi ime “aðit”.
271
bosanskim, osobito imajući na umu da se rodoljublje uglavnom vezalo: a) za neko tlo, i b) za odbranu vjerskih i općeljudskih principa Dakle, svojim sadržajem rodoljubive turkije i ostale pjesme rodoljubivog karaktera na turskom jeziku u Bosni ukazuju, kako na različitost njihova teritorijalno-etničkog, tako i na različitost ili sličnost njihovog kulturnocivilizacijskoga usmjerenja. Zapravo, sve to u cjelini ukazuje na povezanost kulturoloških fenomena u ukupnoj civilizacijsko-kulturološkoj “mozaičnosti” naših prostora. Čovjek, uglavnom iz neznanja, bez obzira bio on visoko obrazovan ili ne, mnoge stvari unaprijed odbija ili, pak, idealizira. U našem radu prijevodima nekih turkija, koje u Bosni jesu većinom produkt anonimnih autora, pokušat ćemo upoznati se i sa tim dijelom naše kulturne tradicije. Skoncentrirat ćemo se na one turkije u kojima se spominje riječ Bosna, Bošnjak, ili neki bosanski toponim, kako bismo što bolje ilustrirali ideju i karakter rodoljublja koje se reektira u njima. Okvirno ćemo, dakle, pokušati da se ograničimo na sljedeće vrste turkija: a) turkije gdje je Bosna u prvom planu; b) turkije u kojima se spominju Bošnjaci ili Bosanci kao glavne ličnosti; c) turkije u kojima se govori o gradovima i drugim toponimima vezanim za Bosnu; d) turkije u Bosni u kojima se govori o nekim junacima iz turske narodne književnosti. Ad. 1. Turkije u kojima je Bosna u prvom planu: U turkijama iz sarajevskih biblioteka, koje su dosad obrađene, Bosna se javlja, kako u onim koje se odnose na neke historijske događaje, tako i u onim lirskoga karaktera. Riječ “Bosna” često u turkijama, čini nam se, pojačava emotivni naboj postojećih lirskih osjećaja. U turkijama odjek narodnog duha postaje glas glavnog junaka koji svoj jad iznosi u prvom licu. Vremenom autor i glavni junak turkije postaje neka vrsta anonimnog narodnog junaka: Turkija br. 1a 1. Jedan kamen u dolinu bacih ja, na hiljade je odjeka. Jedan kamen u dolinu bacih ja, na hiljade je odjeka. Moja duša kao janje moje hrani se i napaja. Moja duša kao janje moje hrani se i napaja. 2. Razboljeh se, u šatoru jednom ležim ja. Razboljeh se, u šatoru jednom ležim ja. 272
Aman brate, zar za nas nema poštovanja. Aman brate, zar za nas nema poštovanja. 3. Uzmite me, nosite do Stambola. Uzmite me, nosite do Stambola. Zalim Bosnu ne osvoji, mene rani. Zalim Bosnu ne osvoji, mene rani. 4. Nek prijatelji dođu, nek mi nađu lijeka. Nek prijatelji dođu, nek mi nađu lijeka. (prev. A. Kadrić) 22 (GHB, 3194; 26a) Ljubav prema Bosni, prema tlu, ogleda se i u drugim turkijama. Za razliku od prve turkije (1a), u kojoj se osjeća istovremeno i požrtvovanost u odbrani Bosne i neka vrsta vezanosti za Stambol, gdje ranjeni junak traži lijeka, ima i takvih turkija koje odslikavaju tešku situaciju u Bosni u vrijeme dok je turkija nastajala. Na osnovu teksta teško možemo naslutiti o kom se periodu radi, ali ne možemo to sa sigurnošću otkriti: Turkija br. 1b 1. Ako sa mnom želiš poći Zaigraj, ljeto da dođe i odmah da krenemo Vode su zamućene, preko voda i preko jarka preći ne možemo Zaigraj, vode nek se zaustave i odmah krenimo Uzdahni, drsko se odvaži i odmah pođimo. 2. Tebi želim dati dušo moja jedan dio Meni utočište mirno ne postade Bosna-kalesi23 Niti ove godine na miru ne ostavlja aga bosanski Zaigraj, ljeto da dođe i odmah da krenemo Uzdahni, drsko se odvaži i odmah pođimo. 3. Na gospođicu-grlicu pjev tvoj sliči Njemačkom kralju haber odgovarajući donosi Ljeto na livadama našim, ah dušo moja, mir nanosi Zaigraj, nek ruže procvjetaju i odmah u dolinu krenimo Uzdahni, drsko se odvaži i odmah pođimo. __________________________________________________
22/ Turkiju registrirao Hamdi Hasan;”78. Türki”, str. 219. 23/ Po Ahmedu Aličiću, i drugim našim historičarima osmanistima, Bosna Kalesi jeste utvrda oko koje nastaje grad Sarajevo.
273
4. Okrenuo sam čelo svoje, prema kibli je i lice moje Bogu, Istina što je, predah usamljeno žiće svoje Niti ove godine ne vidjeh, dušo moja, u Bosni ljeto kakvo je. Zaigraj, ljeto da dođe i odmah da krenemo Uzdahni, drsko se odvaži i odmah pođimo. (prev. A. K.) (I.A.S. 138.40b)24 Na osnovu navedene turkije (1b) vidimo da za glavnog junaka utvrda Bosna-kalesi (odnosno sarajevska tvrđava) nije postala mirno utočište, što on stalno priželjkuje; zbog te situacije on prigovara i agi (upravitelju) bosan skom. Stihove Okrenuo sam čelo svoje, prema kibli je i lice moje / Bogu, Istina što je, predah usamljeno žiće svoje / Niti ove godine ne vidjeh, dušo moja, u Bosni ljeto kakvo je možemo shvatiti i u prenesenom, simboličkom značenju. U njima također možemo vidjeti, ne samo odlazak dvoje zaljubljenih negdje daleko od svakodnevnih briga, nego i povratak u Bosnu, ili, što je također vjerovatno, odlazak na bosanske pašnjake gdje su ljeta mirna i za pjesničku dušu ljekovita. Ad 2. Turkije u kojima se spominju neki Bošnjaci ili Bosanci kao glavne ili sporedne ličnosti U bosanskim turkijama na osmanskom jeziku kao učesnici u različitim osmanskim vojnim pohodima spominju i ratnici Bošnjaci i/ili ratnici Bosanci. U sljedećoj se turkiji spominju Bošnjaci: Turkija 2a 1. Pasvanoglu jaše čistokrvna arapskoga ata Uzima od mene harač kao od dušmana, porez mukata Oko kula vidinskih otac tvoj rovove osvaja Aman, vladaru aman, šta sam ti učinio ja. 2. Tri stotin’ vojnika otac mi posla Međ’ vojskom dvadeset i četiri vezira To su harambaše, oče, niko se ni za kog ne žrtvuje Časni padišah reče, oče, ti si taj vezir što uđe u odaje. 3. Po danu što top baca, noću topovsko đule. Sagore otac tvoj iz Ormana neostvareni pazar Aman, vladaru, aman, Vidin ne dam ja Dvanaest hiljad’ subaša imam sa srca dva. _________________________
24/ Turkiju registrirao Hamdi Hasan;”154. Türki”, str. 313
274
4. Šest hiljad’ Arnauta je u bijelim košuljama Pet hiljada Bošnjaka je s velikim puškama Koliko samo hiljada Kirčalija,25 s puškama ukrašenim od korala Koliko samo hiljada delija je mojih ispod crnog kalpaka. 5. Koliko hiljada oštrih gargila Koliko hiljada četa ima sa srca dva Janjičare odane imam ja, vatrenih tabana Aman, sultane, ne srdi se, aman, udijeli od svojega pogleda. 6. U Jenikoju teče česma Tamo gleda dvadeset i četiri vezira Na jedna se vrata Istanbula sljeva Hodaju telala dva Od nesretnog katil-fermana već je godina. (IAS 583.8a)26 (prev. A. K.) Kao vojnici, bez obzira na kojoj strani ratovali, Bosanci su bili zapaženi i uvažavani. Hadži Mustafa-paša Bosanac bio je poznati beogradski valija (1794-1801). U jednoj rukopisnoj turkiji iz sarajevskih biblioteka spominje se jedan strašni Hadži Mustafa Bosanac koji se sukobio sa Halil-agom, čuvenim osmanskim junakom. Međutim, pošto se u turkiji kao tarih smrti Halil Age navodi 1194/1780. godina, najvjerovatnije se u turkiji radi o nekom drugom 27
Hadži Mustabeogradskog Bosancu, ili je pak pjesnik iskoristio slavno koji ime spomenutog valije. Mianonimni ćemo navesti samo neke stihove opisuju Hadži Mustafu Bosanca iz turkije: Turkija (odlomak) br. 2b 4. Ako za Haži Mustafu pitaš, porijeklom Bosanac je Na Beograd vojsku povede Kuršum iznenada zasvira junaka pogodi Bez računice život se gubi, Halil Aga reče... 10. U gaet mi smo zapali, lijeka tome ima li Od otrova gori su Hadži Mustani topovi. __________________________________________________
25/ Mjesto u Bugarskoj. 26/ Turkiju registrirao Hamdi Hasan; “5. Pasvan Türki”, str. 101. 27/ Vidi: Hamdi Hasan, str. 45.
275
Lukman Mudri kad bi se došao, lijeka ne bi našao Uzjašimo i bježimo, Halil Aga reče ... (prev. A.K.) (IAS.630.20b; OIS.803.5a)28 U sljedećoj se turkiji, zbog hrabrosti koju su iskazali u borbama za osvajanje i odbranu tvrđave u Nišu, veličaju ratnici Bosanci, odnosno gazije Bosanci: Turkija (odlomak) br. 2c 6. Nek požive gazije Bosanci i gazije iz Vidina i Soje Bili su brana islama, Bog nek ih čuva od pogreške Troruki gazije tvrđavu Niš osvojiše Hvala Bogu što Niš serhatluk ponovo je. (IAS.138.32b)29 (prev. A. K.) Navest ćemo i jednu turkiju koja govori o učešću Bosanaca, odnosno bosanske vojske pod zapovjedništvom Bećir-paše Čengića u rusko-turskom ratu 1737. godine,30 turkiju o stvarnom historijskom događaju i padu utvrde Ozi na Crnome moru, utvrde koju sudugo vremena napadali i Poljaci, i Kazaci, i Rusi. Zašto su Bosanci vođeni tako daleko da ratuju pitanje je za posebna proučavanja. Ono što bi moglo biti interesantno za proučavanje rodoljublja i hrabrosti jeste i moguća pretpostavka da su takvo mjesto, strateški važno za sva tadašnja carstva, mogli braniti Bosanci jednako uspješno kaoCarstvu, i svi ostali podanici Carstva. Dakle, rodoljublje se iskazuje u odnosu prema ne samo u odnosu prema rodnom kraju: domovina je cijelo Carstvo. Međutim, u turkiji o padu utvrde Ozi iskazuje se odanost, ne samo prema carskome fermanu, nego i prema rodnoj grudi od koje su spomenuti bosanski vojnici bili tada jako udaljeni i za koju su mislili da je više nikad neće vidjeti. Spominjanje Bosne kao motiva za borbu i žrtvu ipak je važno za poruku pjesme, jer bi bez spominjanja Bosne turkija imala više karakterpuke tužbalice, nego rodoljubive turkije. Zapravo, ne bismo pogriješili ako bismo rekli da su, s obzirom na ustrojstvo vojske u Carstvu, gotovo u svakoj vojni opjevanoj u turkijama Bošnjaci učestvovali u manjem ili većem broju: _________________________________
28/ Turkiju registrirao Hamdi Hasan, “21. Türki”, str. 139. 29/ Turkiju registrirao Hamdi Hasan, “3. Türki”, str. 99. 30/ Detaljnije informacije o spomenutim bitkama vidjeti u knjizi: Omer Novljanin, Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736-1739 - Dvije bosanske kronike (u prijevodu F. Nametka i L. Hadžiosmanović), Zenica, 1994.
276
Turkija br. 2d 1. Kao što je Ozi utvrda ne postoji U sebi puno posjednika broji Od slijepa vezira pomoć - to ne postoji. Mi smo robovi, mi smo robovi. Ah, braćo, carskome fermanu vojnici smo odani. 2. Oko Ozija brda su Gdje trava nestaje, voda izvire Zastadoše, Osmanlije Mi smozaplakaše robovi, misve smo robovi. Ah, braćo, carskome fermanu vojnici smo odani. 3. Oko Ozija je obala Pjevaju njegovi ždralovi i guske Porobljeno je žensko, muško Mi smo robovi, mi smo robovi. Ah, braćo, carskome fermanu vojnici smo odani. 4. Moj sivac na mejdanu izdahnu Iz ruku mi paloš-sablja ispade Moskva na nas napade Mi smo robovi, mi smo robovi. Ah, saputnici, carskome fermanu vojnici smo odani. 5. Oko Ozija trava je U njemu puno odvažnih junaka je Bećir-paša glavni junak je Mi smo robovi, mi smo robovi. Ah, saputnici, bosanski vojnici mi smo odani. (prev. A. K) (OIS. 878.66b)31 Dirljiva je ispovijest vojnika u navedenoj turkiji, gdje bosanski vojnici, iako malobrojni i okruženi ogromnom neprijateljskom vojskom, opet iskazuju i kroz pjesmu svoju odanostu sultanu, koji ih je fermanom poslao daleko od kuće da se bore za odbranu Carstva; vojnici, okruženi i bez vojne ili bilo kakve pomoći od “slijepog vezira,” u isto vrijeme kao da se pravdaju za to što nisu u stanju pobijediti, govore kako je u tvrđavi puno hrabrih junaka, a osobito je svoju hrabrost pokazao Bećir-paša Čengić. Iako neki historičari književnosti svrstavaju turkiju o padu utvrde Ozi u tužbalice za gradovima ili elegije o _______________________________________
31/ Turkiju registrirao Hamdi Hasan , “18. Türki”; str. 134-135.
277
padu gradova (şehir mersiyeleri), mi smatramo da spomenutu turkiju treba okarakterizirati i kao rodoljubivu turkiju, zato što su poruke koje ona šalje naglašeno rodoljubivog karaktera. Završni stihovi “carskome fermanu vojnici smo odani” i “ bosanski vojnici mi smo odâni“ govore da je ponos junaka koji se bore protiv daleko brojnijeg neprijatelja i njihova odanost Carstvu i zavičaju nešto što je pozitivno i vrijedno žrtve. Osobito je to naglašeno u posljednjem stihu “Ah, saputnici, bosanski vojnici mi smo odâni“, gdje se vidi da su borci, koji se ne žale, ne paniče i ne padaju i očaj, ustvari svjesni da se odbranom daleke utvrde Ozi zapravo brane i granice Osmanskog carstva i rodne im Bosne. Osim Bećir-paše spominje se još podosta imena junaka u bosanskim turkijama, od kojih su neki porijeklom Bošnjaci ili Bosanci, dok su neki tek na službi u našim krajevima. Ad. 3. Turkije u kojima se govori o gradovima i drugim toponimima vezanim za Bosnu Najpoznatije su, od dosad prevedenih turkija ove vrste, turkije koje govore o Banjalučkome boju i o rušenju Sarajeva. Iza njih slijedi turkija o opsadi Zvornika. Muhamed Enveri Kadić, znameniti naš historiograf, u svojoj hronici bilježi neke od spomenutih turkija. Dakle, i on se u pisanju svoje historije događaja u Bosni opredjeljuje da pribilježi i literarne tekstove, tako da i na primjeru njegove Hronike uočavamo povezanost književnosti i povijesti. L. Hadžiosmanović u svome radu o dvije pjesme o Banjalučkom boju iz Kadićeve Hronike32 daje i zanimljive informacije o stilu pisanja spomenutih pjesama na turskom jeziku, ali staje sa analizom onda kad postaje najzanimljivije; dobro uočava da je pjesma sarajevskoga pjesnika iz sredine 18. st. Abdulaha Kantamiri-zade zapravo više pjesma o Hekimoglu Alipaši nego o samom pjesniku, za razliku od anonimne pjesme koje je glavna tema opisa poznati Banjalučki boj. No, po našem mišljenju, obje pjesme povezuje isti događaj i slične rodoljubive poruke. Na pjevljivi karakter druge pjesme ukazivao je i Adem Handžić,33 dok je Hamdi Hasan s pravom svrstava u red turkija.34 Pjesma ______________________________________
32/ Vidi: Hadžiosmanović, Lamija, “Dvije neobjavljene pjesme o banjalučkom boju iz Kadićeve Hronike”, POF 22-23, Sarajevo, 1976. 33/ Vidi: Adem Handžić, “Bosanski namjesnik Hekimoglu Ali-paša”, POF, V, Sarajevo, 195455, str. 162. 34/ U svojoj studiji o turkijama o sarajevskim bibliotekama koju je objavio i u formi knjige Hamdi Hasan otvara nove vidike uproučavanju pismenosti naših predaka na turskome jeziku. Na taj način on otvara nove mogućnosti ukupnog našeg proučavanja poezije na turskome jeziku u Bosni. On skreće jasno i nedvosmisleno našu istraživačku pažnju na dva toka poezije na turskom jeziku u Bosni: a) divansku poeziju, i b) narodnu poeziju - turkije i destane, koji su narodnoga karaktera ponajviše po tome što se izravno obraćaju narodu.
278
Kantamirije, u kojoj se zapravo nigdje ne spominje riječ Banja Luka, u svojim posljednjim stihovima krije odgonetku: Bu gazâ-yx ekberin tarihin eylersen suâl / Sxrr-x lutf-x la feta illa Ali’den bil cevâb / Ako pitaš za datum ovog velikog boja / Znaj da je odgovor u tajni milosti “Nema junaka nad Alijom” (prev. L. Hadžiosmanović).35 (Pri sabiranju brojčane vrijednosti dobija se godina 1737, kad se odigrala banjalučka bitka.) U drugoj, anonimnoj turkiji spominju se sljedeći toponimi nazivi mjesta: Banja Luka, Gradiška, Jezero, Sarajevo, i imena dvaju rijeka: Save i Vrbasa. Navest ćemo prijevod nekoliko stihova iz te turkije: ... U Gradišci rijeku Savu pređoše S taborima, s topovima se digoše Dođe nevjernik na Banju Luku. Sa sve četiri strane opsadu načiniše U zemlju se ukopaše, grudobrane podigoše U jednom danu hiljadu topova na Jezero ispališe Dimom se Banja Luka obavi. U džamiju Ferhadiju uđoše Mihrab i mimber srušiše Sa minare na tvrđavu pogledaše Nevjernici što na Banju Luku stigoše. Narod tvrđave Bogu se zamoli Ne prepusti nas, ni siromaha ni bogataša Da postanemo robovi ovom neprijatelju Koji sada stiže na Banju Luku. (prev. L. H.)36 U turkiji o opsadi Zvornika spominje se manje toponima, ali joj je stil sličan, prepoznatljiv: Zaplakala zvornička tvrđava Sa tvrđavom i kula zvornička Pa i časno turbe Kaimije Dođi, Numan-paša, nedaj nas! __________________________________________________
35/ Hadžiosmanović, Lamija, “Dvije neobjavljene pjesme o banjalučkom boju iz Kadićeve Hronike”, POF 22-23, Sarajevo, 1976. 36/ Ibid.
279
Austrijska vojska sa sve četiri strane Neka nam uzvišeni gospodar na pomoći bude Sa Petrašem i Đeneral osječki Dođi, Numan-paša, ne daj nas! (prev. F. Nametak)37 Turkije o odbrani gradova (savunma türküleri) nisu isto što i tužbalice za gradovima (şehir mersiyeleri). Razlika je, po našem mišljenju, velika: te dvije vrste turkija odašilju čitateljima posve različite poruke. Treća vrsta turkija, pobjedničke turkije ili turkije o osvajanju, sa tematskog aspekta pokazuju veliku sličnost sa turkijama o odbrani gradova. Bez obzira na tematiku rukopisnih turkija u Bosni, sam način opisa i poruke svake turkije pojedinačno određuju, dakle, njen pravi karakter.38 Također možemo slobodno reći da se i na primjeru bosanskih turkija na osmanskom jeziku uočava neka vrsta povezanosti književnosti i historije. Pretpostavljamo da se mnoge od tih turkija oslanjaju i na tadašnje proznehistorijske zapise A. Hadžinesimovića, O. Novljanina i drugih historičara. Ali, kada usporedimo te “historijske zapise” i tekstove spomenutih turkija, zapažamo ogromne razlike, ne samo u stilu, nego i u samom pristupu opisu tih događaja. Ad. 4. Turkije u Bosni u kojima se govori o nekim junacima iz ‘ osmanske narodne književnosti’ Pored historijskih ličnosti, o kojima iscrpno pjevaju turkije u Bosni, u spomenutim pjesmama srećemo i dobro poznate junake iz turske narodne književnosti, kao što je Köroðlu, Kuloðlu, Ayvaz i ostali. Međutim, na osnovu dosad obrađenih rukopisnih turkija u sarajevskim bibliotekama, zapažamo da su glavni junaci uglavnom historijske ličnosti, koje su često obnašale i važne funkcije u evropskom dijelu Osmanskog carstva: sultan Murat, Köprülüoðlu Ahmed-paša, Memiš-paša, Hasan-paša Arnaut, Pasvanoglu, Alipaša Hekimoglu, Numan-paša, Fejzullah-paša, Mustafa-paša (bosanski valija), Gazi Osman-paša, Bećir-paša Čengić, Hadži Mustafa Bosnevi, Halil-aga, Abidin-beg, Halil-aga Muslu, sultan Ahmed, sultan Mahmud, Ibrahim-paša, Mehmed-paša, Ferhad-aga, Pandža, Džejran Ahmed, Džiziroglu Mustafa, vezir Sulejman i drugi. Uzimajući u obzir njihovo etničko porijeklo, kao porijeklo po državno-administrativnoj oblasti iz koje dolaze, možemo rećida većinu osoba u _________________________________
37/ Nametak, Fehim, “Opsada Zvornika 1717. u pjesmi na turskom jezik u”, POF 32-33, Sarajevo, 1983. 38/ Katkad se iz samog teksta turkije teško može odrediti da lije neka turkija o prvom osvajanju, gubitku pa povratkunekog grada, ili setu grad, odnosnopovijesna činjenica, koristi samo da bi se istaklo kakvo rodoljubivo ili neko drugo osjećanje.
280
bosanskim turkijama možemo prije smjestiti među junake, recimo, “osmanske narodne književnosti”, nego što bi ih mogli smjestiti među junake “turske” narodne književnosti. Unaprijed se ograđujemo od rasprava oko toga da li se u književnosti danas uopće koristi ili ne koristi sintagma “osmanska narodna književnost”, zato što to zapravo presudno ne utječe na zaključak do kojega se dolazi pri analizi dosad obrađenih rukopisnih rodoljubivih turkija sarajevskih biblioteka. Radi se zapravo o književnosti koja naprosto nije samo turska rodoljubiva poezija. 4. RAZLIČITO SHVATANJE RODOLJUBLJA Bez sumnje je rodoljublje u bosanskim turkijama na osmanskom jeziku nešto što je stvar osećaja vezanosti za određeno tlo, etničku pripadnost ili neki kolektivni ideal naroda kojem pjesnik pripada. Pjesme iz turske narodne književnosti, pjesme o Kjorogluu i Korogluu, mogle su imati utjecaja na nastanak ostalih rodoljubivih turkija u Bosni. To je sasvim prirodno u razvitku takve vrste književnosti u našim krajevima. U turkijama gdje se spominje jaka emotivna vezanost za bosansko tlo, osjeća se istovremeno i vezanost za ideju jedinstvenosti Osmanskog carstva. Ta vrsta usmjerenosti rodoljublja u bosanskim turkijama prisutna je od najranijeg perioda pa sve do kraja osmanske uprave u našim krajevima. Tu, dakle, možemo govoritio osmansko-bosanskim rodoljubivim turkijama, ili, tačnije, o osmansko-bosanskoj rodoljubivoj usmjerenosti bosanskih turkija. U turkiji o Pasvanogluu srećemo i etnički naziv “Bošnjak” (Pet hiljadaosjećaja Bošnjaka s velikim puškama), što na neki način govori i o prisutnosti za je etničku raznolikost u turkijama, te na primjerima nekih turkija možemo u ograničenom smislu govoriti i o “osmansko-bošnjačkim” rodoljubivim turkijama, ili, tačnije, o osmanskobošnjačkoj usmjerenosti rodoljublja bosanskih turkija. U nekim turkijama gdje su glavni likovi junaci iz turske narodne književnosti donekle možemo govoriti o osmansko-turskoj usmjerenosti rodoljublja ubosanskim turkijama. Uturkijama gdje se veličaju osmanski sultani i ideali Osmanske države, uočavamo težnju da se rodoljublje razumijeva i kao ljubav prema idealima Osmanskoga carstva. U pojedinim turkijamadolazi do prikrivenogsukoba različitog razumijevanja rodoljublja. Tako u jednoj turkiji o Halil Agi surovim se opisujeHadži Mustafapaša, za kojeg se također u turkiji naglašava da je porijeklom Bosanac. No, takve su turkije rijetke u prvo doba osmanske uprave. One se razvijaju tek kasnije, kada dolazi do sukoba oko toga kakva treba biti daljnja sudbina Bosne. Kad je veliki dio Bošnjaka surovo uništavan početkom 19. stoljeća, sa tzv. srpskim ustancima, i istjerivan iz Beogradskog, Smederevskog i Užičkog 281
sandžaka, javlja se ideja za autonomiju Bosne. U nekim pjesmama na turskom jeziku javlja se otpor prema tom pokretu, dok je, s druge strane, bilo i onih koji su ga podržavali. Fehim Nametak skreće pažnju i na postojanje “epskih pjesama”39 na turskom jeziku u Bosni, koje su interesantne za proučavanje socijalno-političkih zbivanja u Bosni. Zapravo je riječ o nekoj vrsti destana (epova) kojih također ima u medžmuama sarajevskih biblioteka, i koje se također može detaljnije i podrobnije istraživati kao općekulturološki fenomen književnosti u Bosni na turskom jeziku. I u tim pjesmama, koje se i po nazivu razlikuju od turkija, srećemo motive rodoljublja, ili, tačnije, ideje koje govore o različitom razumijevanju samog pojma rodoljublja. Ono što je interesantno u epu koji govori o Husein-ka petanovom pohodu na Prištinu, kad je pobijedio Osmanlije, jeste činjenica da gaje napisao pripadnik specijalnih osmanskih jedinica za gušenje pobuna. Dakle, ta je pjesma žestoko usmjerena protiv “pobune” Bošnjaka, i istodobno ukazuje, kako na već izgrađenu nacionalnu svijest u Bošnjaka, tako i na svijest o Bošnjacima kao posebnoj etničkoj skupini. Dakle, već možemo, premda se ovdje radi o vanrednoj situaciji, govoriti o početku “nestajanja osmansko-bošnjačke usmjerenosti rodoljubive poezije” pjesama na turskom jeziku u Bosni. Kad govori o bosanskom namjesniku koji se borio protiv “pobunjenih” Bošnjaka, anonimni autor spomenutog epa ističe: “To je Gazi Mahmut-paša, vezir namjesnik Bosne / Nema sebi ravna, izuzetan i slavan / Naredi da se uči ajet “Inna fetahna” / I donese sigurnost na zemlji.”40 Bez sumnje, vezanost za Bosnu iskazivala se na različitim ideološkim platformama i među samim Bošnjacima. Interesantna je činjenica da se, nakon gušenja autonomije Bosne 1832. godine, rodoljubiva i buntovnička poezija Bošnjaka počinje malo više pisati na maternjem, bosanskome jeziku. Mi te pjesme najčešće razumijevamo kao “buntovničke” alhamijado pjesme, gdje se pjesnik kritički osvrće na socijalne i druge nepravde. Primjer takve pjesme jeste Ilhamijina pjesma “Čudan zeman nastade”, gdje se pjesnik kritički osvrće na nepravde Dželalije, čovjeka koji je bio zadužen da do kraja guši ideju autonomije Bosne, koja se ispoljavala na razne načine. Ilhamija je za svoje rodoljublje i glavom platio. Međutim, po našem mišljenju, Ilhamija i mnogi drugi alhamijado pjesnici tog vremena mogli su te pjesme pisati i na turskom, ali nisu, iz dva razloga: a) iz inata: željeli su iskazati svoj revolt prema nerazumijevanju njihove ______________________ 39/ Vidi: Nametak, Fehim, “Epska pjesma na turskom jeziku o prilikama u Bosni”, POF 22-23, Sarajevo, 1976. 40/ Vidi: Nametak, Fehim, “Epska pjesma na turskom jeziku o prilikama u Bosni”, POF 22-23, Sarajevo, 1976, str. 392.
282
situacije u periodu Tanzimata, kada je Carstvo poklanjalo autonomije pripadnicima različitih kršćanskih skupina u Carstvu, a krvavo gušilo autonomije muslimanskih naroda u Bosni, Albaniji i Egiptu; b) zato što su se željeli obraćati isključivo narodu koji razumije tešku situaciju i naslućuje teška vremena koja ih očekuju u “novom poretku” koji se stvarao, sa blagoslovom Carstva, u njihovom susjedstvu. Izgubili su povjerenje u osmanske upravitelje, čak su promijenili i jezik pisanja svojih pjesama kako bi se razlikovali “od onih koji ne shvataju novu situaciju”.41 Kad pogledamo u “buntovničku” alhamijado poeziju Bošnjaka, naprimjeru Ilhamijine pjesme, vidimo da se, po stilu i formi, takva alhamijado poezija gotovo i ne razlikuje od turkija, izuzev po jeziku.Dakle, spomenutu Ilhamijinu i slične alhamijado pjesme ne moramo razumijevati kao početak pojave socijalno-buntovničke (u to vrijeme “revolucionarne”) poezije u Bošnjaka, nego više kao nastavak, kontinuitet rodoljubivog pjesništva Bošnjaka, koje se u različitim pjesničkim formama manifestiralo i u mediju osmanskog jezika. Dakle, ideju buntovništva jasno uočavamo počev od vremena pisanja Agadedea Bosanca iz Posavine pa sve do Ilhamije iz Žepča.42 5. KNJIŽEVNO-HISTORIJSKA DIMENZIJA RODOLJUBIVIH PJESAMA NA TURSKOM JEZIKU U BOSNI Pitanje uloge književnosti u povijesti, povijesti u književnosti i pitanje sastavljanja povijesti književnosti, iako su uglavnom pitanja općeteoretske naravi, važna su i stalno aktualna pitanja, kako u svjetskoj, tako i u našoj domaćoj književno-historijskoj literaturi i teoriji književnosti. Veza između književnosti i historije očigledna je u nekim književnim djelima, poglavito onim kojih je glavna tema kakav povijesni događaj. Književnost, prema našem _________________________
41/ Kao argument gore navedenog možemo navesti i Ilhamijine stihove, u kojima se osjeća i njegov jasan stav prema gušenju autonomije Bosne u vremenu Husein-kapetana Gradaščevića, i istodobno se kritikuje pasivnost Carstva prema balkanskim prostorima: “Sultan Mahmud na taht prođe / Turska sreća ... / Među turke zulum dođe / Turski zulum napasa. / Vlahu sablju pripasa /Zemlju tursku opasa /Turčin nemaamela /Krivda pravdu zamela..”. Vidi:Abdurahman Nametak, Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 158. 42/ Alhamijado pjesma Umihane Čuvidne “Sarajlije iđuna vojsku protiv Srbije” (1813) i Mustafe Firakije “Mazhar piše bosanska fukara”, u kojima se pjesnici žale na iscrpljenost bosanske vojske tokom dugih ratova daleko od granica Bosne, govore, osim o hrabrosti i odanosti bosanskih vojnika, i o pjesničkoj zabrinutosti za Bosnu. To su pjesme na maternjem jeziku i one predstavljaju odvojenu nit razvoja rodoljubive poezije u Bosni. Neki motivi rodoljubivih pjesama na turskom jeziku uBosni zajednički su sa motivima rodoljublja u alhamijado poeziji Bošnjaka, kroz povijest. Usporedi u bilješci navedene dvije alhamijado pjesme i turkiju o osvojenju utvrde Ozi koju je branila bosanska vojska 1837. godine.
283
mišljenju, ima i svoje određeno mjesto u historiji. Ona je ponekad odraz nekih stvarnih zbivanja, ali može i utjecati na neka buduća zbivanja i događaje. Analiza takvih pjesama bez ideoloških barijera, može nam u velikoj mjeri biti od pomoći pri upoznavanju reakcije pojedinih ljudi na neki historijski događaj, koji je ostavio velikog traga u mislima i osjećanjima sudionika ili posmatrača tog događaja. Pozitivistički pristup proučavanju tih događaja ima svoje prednosti, ali on ne zadovoljava običnog čitatelja koji sluti, osjeća, dijeli pjsnikove emocije, ili ih, pak, negativno doživljava. Ono što je historijska stvarnost, pri pjesničkom opisu, transponira se u “pjesničku” stvarnost.43 Postavlja se pitanje: može li se baviti historijom književnosti a u isto vrijeme ne baviti se i problemima književno-teoretske naravi koji se odnose na sam odnos književnosti i povijesti. Kada seželi relativizirati “historijska realnost”, ili donijeti kakav opći zaključak o odnosu prema književnosti, obično se kaže da je historija jedna vrsta teksta, kao što je i književnost također jedna vrsta teksta. Međutim, granica između ta dva različita teksta različita je kod različitih ljudi i u različitim historijskim razdobljima. Nisu, čini nam se, u pravu ni oni koji kažu da je književnost “nehistorijski” tekst po sebi, najčešće se pozivajući na shvatanje književnosti kao kcije, kao što nisu u pravu niti oni koji kažu da je historija “aknjiževnički” tekst. To se da osjetiti i pri samoj atribuciji ovakvih pojava. Katkada su i naši poznati povjesničari (Novljanin, Hadžinesimović i dr.) bilježili u svojim historijama čak i tekstove u poetskom stilu, kako bi ilustrirali odjek kakvog povijesnoga događaja na svijest naroda, kojega su često zastupali anonimni narodni pjesnici. Sasvim je logično odvojiti u analizi književnosti “kulturološku poetiku” od literarne poetike. Ali samo sa metodološkoga aspekta proučavanja. Dakle, historija ljudskog roda mora uvažavatii činjenicu postojanja kulturološkog “teksta”, kao jednog od sastavnih dijelova svoje ukupnosti. Etički i ideološki pristup česti su izučavanju tekstova takve naravi. Stoga su povjesničari uglavnom sumnjičavi u pitanju literarnih tekstova koji opisuju kakvu historijsku činjenicu. Historija preferira arhivska istraživanja i pouzdanu dokumentiranost svih vrsta, dok su literarni tekstovi u tom pogledu “nereprezentativni”, kad se bave opisom nekog stvarnog historijskog događaja. Mnogi su stava da su literarni tekstovi isuviše ekscentrični da bi se mogli uzeti kao pouzdano svjedočanstvo kakve povijesne činjenice. Literarna interpretacija teži opisu neuobičajenog i onog što je u povijesti marginalno i subjektivno u doživljaju neke činjenice. To je jedan od vjerovatnih razloga zašto prof. dr. Ahmed Aličić u svojoj knjizi _______________________________________
43/ A ako to bude prihvaćeno od šire skupine ljudi, onda to, premda zasnovano na pjesničkoj reinterpretaciji, prerasta u svojevrsni kolektivni doživljaj određenog povijesnoga događaja.
284
Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, govoreći o Huseinkapetanu, pisanje bosanskih franjevaca fra Ivana Jukića i nekih njegovih suvremenika svrstava, ne u historijskeizvore, nego u literaturu, pošto su, kako i fra Jelenić navodi, neki bosanski franjevci otvoreno pisali o turskom zulumu veličajući austro-ugarsku vlast, dok su, kako to i njihova književna djela potvrđuju, u svojim spjevovima napadali likove onih Bošnjaka muslimana koji su se borili za autonomiju Bosne (Gradaščević, Hadži Lojo i ostali) u 19. stoljeću i protiv Osmanskog i protiv Austro-ugarskog carstva; u isto vrijeme ti su franjevci pisali ode pohvalnice osmanskim vojskovođama koji su dovođeni samo sa ciljem da krvavo uguše bune Bošnjaka muslimana.44 Dakle, sve što se napiše nekada u prošlosti naprosto nije historijski dokument. Da li se može prigovoriti ovakvom, kako mnogi kažu, “negirajućem” stavu? Sa znanstvenog aspekta, teško. Sa književno-teoretskog aspekta također senema šta prigovoriti. Ono što je za nas ovdje interesantno jeste naprosto jasno i oštro razdvajanje literature od historijskih izvora. Dakako, u kontekstu historijske pouzdanosti. Međutim, ako je nešto i literatura, to nije potpuno ahistoričan tekst. Zašto? Naprosto, i on nešto govori - makar o subjektivnom doživljaju nekog događaja iz povijesti. To je ono na što želimo usmjeriti našu pažnju: mogućnost utjecaja književnosti na našu (ne)kolektivnu svijest kroz historiju. Divanska (dvorska) poezija Bošnjaka na osmanskom jeziku, kako joj i ime govori, jeste produkt tadašnje kulturne elite, i, kako mnogi žele izvesti zaključak, podaleko je od svakodnevnog života običnih ljudi. Međutim, pjesnička osobenostpoeziji ponekad tako jaka takvasmrtnik, tvrdnja često padagazelima u vodu: pjesnik i ujedivanskoj razmišlja kaodaobični u svojim on pjeva i o proljeću i o zelenilu, i o nesretnoj ljubavi, u svojim kasidama katkad unosi i mnoštvo elemenata iz svakodnevnog života. Da li se na osnovu takve poezije može proučavati i svakodnevni život u Osmanskom carstvu, pa i u Bosni? Po našem mišljenju, mogu se vršiti i takva proučavanja, ali, opet, samo u određenom, jasno preciziranom kontekstu. Brojni “neohistorijski pokreti”, kako u svijetu pa tako i kod nas, žele se posvetiti samo određenom aspektu književne interpretacije, i skloni su donositi neke revolucionarne, katkad ekscentrične zaključke. Tako se javlja tendencija da se neke pjesme analiziraju sa aspekta tzv. feminističke kritike, sa aspekta pojave neuobičajenih odnosa među ljudima i spolovima, i sl. Pokreti i mjerila iz suvremene književnosti pokušavaju se primjenjivati i na književnost u prošlosti. Tako imamo i takvih književnih kritičara koji u čitavoj srednjovjekovnoj evropskoj književnosti vide samo pjesnike homoseksualce i lezbijke. U našem _________________________________________________
44/ Vidi: Jelenić.....
285
radu “spektakularne” zaključke takve naravi, pogotovo one koji nisu povijesno utemeljeni, uzimaćemo samo kao subjektivne opservacije koje često bježe od klasičnih književno-historijskih studija i odlaze u drugu krajnost - beskonačne, često povijesno neutemeljene pretpostavke. To je uobičajeni problem smještanja književno-historijske literature u okvire moderne književno-kritičke misli: brkanje dijahronije i sinhronije u subjektivnoj kciji kritičara. Kada dođe do miješanja osnovnih principa i kriterija na spomenutim dvama razinama, onda dolazi do pojave svojevrsne “ahistorijske devijativne književno-kritičke misli”. U tu su logičku zamku, nažalost, upali i mnogi naši književni teoretičari.45 Povijest se ograničava na dokumentiranu istinu, dok je književnost, čak i ona koja se bavi opisom kakve historijske činjenice, po svojoj naravi sklona kciji i interpretaciji; književnost, po nekima, “iskrivljuje realnost” događaja, dok po drugima ona tek daje drugu, i drukčiju dimenziju onoga što se zbilo. Neki historičari, osobito u Americi,46 smatraju da književnost ima svoju vrijednost za razumijevanje “mentaliteta” ljudi u prošlosti, koji su sudionici ili promatrači nekog historijskog događaja. U tom pogledu književni tekstovi iz prošlosti pružaju jako puno podataka takve naravi, koje ne možemo dobiti iz uobičajene historijske dokumentacije. Dakle, književne tekstove iz prošlosti, ako ih i ne prihvatimo, u strogo znanstvenome smislu, za historijske izvore, možemo svrstati pod “historijske tragove”. Ti historijski tragovi mogu se također interpretirati u historijskom kontekstu u kojem su nastali, a takve interpretacije ulaze u šireokvire kulturne povijesti. Kao tragove kulturne povijesti možemo i bosanske turkije sarajevskih biblioteka, pisane uBosne, pjevljivom tonupromatrati na osmanskome jeziku, kao iz i brojne druge pjesničke umotvorine naših ljudi na orijentalnim jezicima. Ako bismo za divansku poeziju mogli i reći da je svojom kitnjastom formom bila podaleko od običnog čovjeka, koji ju je teško razumijevao i imao malo slobodnog vremena da duže uživa u njoj, za turkije je karakteristično da su one kratke, pisane običnim i pjevljivim jezikom, sa puno doskočica, privlačnog sadržaja i izravno upućene slušaocu. Većina ih je pogodna za pjevanje na narodnim veseljima, tako da su često bile prihvatane u širim krugovima i vremenom je postalo nevažno ko ih je prvi spjevao. U tom smislu one su narodne pjesme. Turkije u Bosni na osmanskom jeziku zanimljiva su pojava, ne samo za turkologe, nego i za običnoga čovjeka. Otkud one tu? Ko ih je čitao? Ko ih je pribilježio? Da li su im autori domaći begovi ili su ih čitali samo Turci, ili su možda pjevane uz saz i na turskome jeziku? Proučavanja ______________________________________
45/ Vidjeti radove Vanče Boškova i slične. 46/ Među njih možemo ubrojiti i Cemala Kafadara.
286
sadržaja turkija, po našem mišljenju, može ukazati i na neke osobitosti razvoja određenih narodnih pjesničkih formi u nekim krajevima Bosne i Hercegovine u kasnijem periodu. Zapravo, na sva ta pitanja teško je odgovoriti bez osmišljenih komparativnih studija o toj vrsti književnosti i književnosti naših ljudi na bosanskom jeziku. Ako obratimo pažnju i na one turkije koje su istodobno pisane i na turskom i na bosanskom jeziku, možemo doći do zaključka da su spomenute komparativne studije nužnost za upotpunjavanje ukupne slike naše književno-kulturne historije. Na primjeru rodoljubivih pjesama na turskom jeziku, a još bolje na primjeru bosanskih turkija, zapaža se pojava koja se u teoriji književnosti naziva “književnosti u kontaktu”. I sama književnost naših ljudi na turskom jeziku zapravo je neka vrsta “kontaktne književnosti”, u smislu da je ona nužno inspirirana literaturom na jeziku na kojem je nastajala. Ona se odvaja od općeg toka književnosti na kojemu je pisana i po nekim specičnostima svojega socijalno-povjesnoga razvitka: na primjeru anonimnih rodoljubivih pjesama na turskom jeziku iz naših biblioteka različito shvatanje rodoljublja u velikoj mjeri ukazuje i na mogućnost takvog njenog izdvajanja i promatranja njena razvitka kroz povijest. U tom je slučaju za naše bolje razumijevanje određenih rodoljubivih pjesama bitno znati i stvarne historijske podatke o događajima i ličnostima koje se spominju u tim pjesmama. Komparativni pristup proučavanju rodoljubivih rukopisnih pjesama na turskom jeziku u Bosni, po našem mišljenju, može ukazati na uporedno postojanje različitih vrsta rodoljublja i različitihtursko, usmjerenja ideje rodoljubivosti u njima: nacionalnog karaktera (bošnjačko, albansko, turskomakedonsko, tursko-bugarsko), nadnacionalnog karaktera (osmansko), teritorijalnog karaktera (bosansko, rumelijsko), ideološkog ili/i vjerskog karaktera (borba za vjeru i za općeljudske ideale), lokalnog karaktera (borba za određeni grad, utvrdu), staleškog karaktera (borba za ideale janjičarskog reda, derviškog reda), socijalno-političkog karaktera (epovi o Kqrogluu i sl.) itd. To nam potvrđuje činjenicu da je među anonimnim rodoljubivim pjesmama na turskom jeziku velik broj pjesama za koje je zbilja teško odrediti ko ih je napisao: Bošnjak, Turčin, Bosanac, Osmanlija, Arnaut ili neko drugi. Kombinacija historijskih podataka i tekstova spomenutih pjesama rodoljubiva karaktera, koje se nalaze i u sarajevskim bibliotekama, ipak upotpunjuju naše predstave o kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine u tom periodu. Na kraju treba napomenuti da književnost na turskom jeziku u osmanskom periodu možemo promatrati: a) kao cjelinu, i b) kao skup književnih djela pisaca različitog etničkog porijekla, koji potječu iz različitih djelova Carstva. Niti 287
jedan pristup nije pogrešan - zapravo, pogrešno je ne uzimati u obzir oba ta pristupa. 6. KNJIŽEVNOUMJETNIČKA ISTINA I POVIJEST NA PRIMJERU RODOLJUBIVIH PJESAMA U BOSNI NA TURSKOM JEZIKU Kako je poznato u teoriji književnosti, književni se tekst može razumijevati kao kulturološko-umjetnička činjenica (ili književnoumjetnička istina) predstavljena znakovima, stilom i jezikom koji je u skladu s izvorištem takve istine/činjenice. je tekst proizvod određene kulture u kako određenom historijskom periodu, i Sam on nosi ta obilježja. Zapravo, ta obilježja, se vidi i na primjeru bosanskih turkija, glavne su osobitosti takvevrste tekstova. Mnogi historičari ističu da su “književni tekstovi idiosinkratični, nereprezentativni” za pisanje povijesti. Pri tome govore čak i o postojanju tzv. “ontološkog jaza” između umjetnosti i stvarnog života samih umjetnika. Međutim, u većini slučajeva događaji iz historije drevnih naroda i cililizacija, bilježili se na osnovu pojedinačnih zapisa i često u formi literarnih zapisa; štaviše, i brojne događaje iz historije antičke Grčke historiogra zasnivaju na nekim literarnim zapisima. Herodot sa uvođenjem principa pričanja događaja na osnovu toga da li je neko stvarno vidio taj događaj uvodi neke principe koji postepeno odvajaju historiju od književnosti. Dakako, i on sam ne negira značaj književnih zapisa o nekom junaku ili događaju. Historija je, kako to jedan broj književnih teoritičara kaže, puna “praznih mjesta”; ona se uglavnom sastoji od fragmenata onog što se zbilja desilo, tako da su naše rekonstrukcije uglavnom parcijalne i upitne. Zato moderni književni teoretičari i historičari kažu da je književna verzija događaja, iako nereprezentativna, ipak, prilično sadržajna i pruža mogućnosti za “multidimenzionalnu” rekonstrukciju neke povijesne činjenice. Problem je jedino što i takva rekonstrukcija nudi prilično, u strogo znanstvenom smislu, neuvjerljiv odraz onog što se zbilja dešavalo u stvarnosti. Međutim, nikada ne treba zaboraviti na to da su i književni tekstovi naših drevnih predaka, uključujući tu i rodoljubive pjesme na turskome jeziku, bez obzira na jezik na kome su napisane, ipak historijska činjenica koju ne poriču ni klasični ni “moderno” orijentirani historičari. LITERATURA: - Hadžiosmanović, Lamija, “Dvije neobjavljene pjesme o banjalučkom boju iz Kadićeve Hronike”, POF 22-23, Sarajevo, 1976. 288
- Ham di Hasa n, Saray-bosna Kütüphanelerindeki Türkçe Yazmalarda Twrkwler, Ankara, 1987. - Hamdi Hasan, Mustafa Şekip Tunç’un Bosna hakkxnda bilinmeyen bir şiiri”, Hilal, Şubat-Mart 2000., Üsküp. - Maglajlić, Munib, “Skica za pregled bošnjačke književnos ti”, Znakovi vremena, vol. 3, br. 7-8, Sarajevo, 2000, str. 180-202. - Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski Franjevci, II svezak (1. izdanje-1915; 2. izdanje priredio: M. Karamatić), Svjetlost, Sarajevo, 1990. - Mustafa Armaðan, Bursa Şehrengizi, Iz Yayincilik, Istanbul, 1998. - Mušić, Omer , “Hadži Mustafa Bošnjak-Muhlisi”, POF, XVIII-XIX, 196869, Sarajevo, str. 105-107. - Nametak, Abdurahman, Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1981. - Name tak, Fe him, Fadil-paša Šerifović - pjesnik i epigračar Bosne, Sarajevo, 1980. - Nametak, Fehim, “Epska pjesma na turskom jeziku o prilikama u Bosni”, POF 22-23, Sarajevo, 1976. - Nametak, Fehim, “Opsada Zvornika 1717. u pjesmi na turskom jeziku”, POF 32-33, Sarajevo, 1983. - Novljanin, Omerkronike i Ahmed Odbrana 1736-1739 Dvije bosanske (u Hadžinesimović, prijevodu F. Nametka i L.Bosne Hadžiosmanović), Zenica, 1994. Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima (priređivači: L. Hadžiosmanović i E. Memija), Preporod, Sarajevo, 1995. - Sokolović, Osman A., “Pjesnik Aga-dede iz Dobo r-grada o s vome zavičaju i pogibiji Osmana II (O jednom autografu Gazijine biblioteke)”, Anali GHb, Knjiga 1, Sarajevo, 1972. - Šabanović, Hazim, Književno st muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost, Sarajevo, 1973.
289
290
zaštita kulturno historijske baštine
291
292
Zlatko ZVONIĆ
GRADSKA BANJA U MOSTARU / p r il o g s a n a ci j e/ Tradicija javnih kupatila (hamama) i održavanja lične higijene u Mostaru U Mostaru za vrijeme osmanlijske uprave (1468-1878g.) sagrađena su četri javna kupatila (hamama), odkojih su tri služila potrebama svih stanovnika grada, dokod je kamena, jedan biosa isključivo karaktera.i Ove građevine su bile sačinjene nizovimavojničkog uslužih prostorija pokrovom od kupola koje su bile perforirane i zastakljene (tzv. hamamsko osvjetljenje odozgo). Ovi hamami su se snabdijevali vodom iz rijeke Neretve, riječice Radobolje, ili sa tadašnjeg gradskog vodovodnog sistema. Prvi hamam se zvao Sinan-pašin hamam koji se nalazio na lokalitetu današnjeg Mejdana, a pripadao je Sinan-paši i njegovom vakufu u čijem sastavu je bila i Sinan-pašina džamija sagrađena krajem 15-og ili početkom 16-og vijeka. Vjerovatno da je u ta vremena sagrađen i njegov hamam. Inače, pouzdano se zna da je hamam imao dva odjeljenja za svlačenje, a dva za kupanje i odmor. Bio je u funkciji sve do 1878. godine, a nakon toga je godine 1896. potpuno srušen. Zemljište na kojem se nalazio danas je sastavni dio bašče zgrade Arhiva Hercegovine na Mejdanu. Drugi hamam, tj. Ćejvan-ćehajin hamama se danas nalazi u ruiniranom stanju, na lokalitetu Priječke čaršije, džamije Tabačice i Tabhane (čaršije bivših kožarskih dućana). Datira se u širi vremenski period između 1558. i 1664. 293
godine. Podignut je iz sredstava Ćejvanova vakufa kome još pripada njegova džamija, kao i danas nepostojeći objekti (han, mekteb, muvekithana, nizovi starih dućana ...). Hamam je građen od grublje obrađenog kamena, sa nizovima uslužnih prostorija za presvlačenje, kupanje i odmor. Pokrov je sačinjen od
Ćejvan Ćehajih hamam
nizova kupola i svodova sa perforiranim zastakljenim površinama. Snabdijevao se vodom iz jednog kraka rječice Radobolje. Prestao je služiti svojoj namjeni tek krajem osmanlijske vladavine (1878. g.). 294
Treći hamam u Mostaru izvorno zvao se Krehin hamam, a nalazio se lokalitetu mostarske Musale (mjesto za kolektivno obavljanje molitve-namaza na otvorenom prostoru, u austrougarskom periodu 1878-1918. Pretavoren u gradski trg), uz samu obalu rijeke Neretve. Voda za potrebe ovog hamama uzimana je sistemom čekreka iz rijeke Neretve. Pripadao je vakufu porodice Kreho od kojih je najpoznatiji član bio Mehmed-aga koji je živio u 18-om vijeku i izvršio velike opravke na obližnjoj Ćose Jahja hodžinoj džamiji u čijem dvorištu je bio i sahranjen pod divnim turbetom (mauzolejom). Također on je bio i veleposjednik sa titulom hadži. Ovaj hamam je potpuno srušen nakon dolaska austrougarske upravae, tj. poslije 1878. godine. Na njegovom mjestu je godine 1914, sagrađeno tadašnje najmodernije kupatilo na Balkanu pod nazivom “Gradska banja Franje Ferdinanda” i za vrijeme načelnikovanja (Bürgermeister) gradom od strane gospodina Mujage Komadine. Također pored ovih javnih kupatila (hamama) u Mostaru za vrijeme osmanlijske uprave je sagrađeno i veoma mnogo malih kućnih banjahamamdžika, a omanlijski putopisac Evlija Čelebi u 17-om vijeku pominje 127 ovakvih hamamdžika. Historijat objekta Godine 1914, za vrijeme austrougarske uprave nad Mostarom (18781918), tadašnja mostarska općina je sagradila modernu gradsku javnu banju na lokalitetu već pomenute Musale i na mjestu nekadašnjeg Krehinog hamama. Već 18. maja 1910. godine Zemaljska vlada u Sarajevu je obavijestila zajedničko ministarstvo finansija u Beču o odluci tadašnjeg Gradskog vijeća Mostara o gradnji električne centrale i gradske banje, a sve u spomen na “historijski dan” dolaska cara Franca Jozefa I u Mostar 03. juna 1910. godine. Završetak gradske Banje kao i njeno svečano otvorenje kad je predata “javnom prometu” izvršeno je uz malu proslavu 03. juna l9l4. godine pred novosagrađenom Banjom i na gradskom trgu Musala. Na ovu proslavu je pozvano tadašnje sve građanstvo, sveštenstvo, gradske i vojne vlasti kao i ostale institucije i društva. Sam čin otvorenja je izveo tadašnji gradonačelnik gospodin Mujaga Komadina1). Javnim oglasom od dana 28. maja 1914. godine dat je na uvid program svečane proslave otvorenja objekta. Na svečanom činu __________________________________________________
1)Mujaga Komadina (1839-1925.g.)je bio poznati mostarski gradonačelnik (Bürgermeister) u periodu 1909 -1918. Vjerski je školovan, bavio se trgovinom i bio veleposjednik. Obavljao je ekonomske i društveno-političke funkcije . Lično je primio i ugostio 1910. godine austrougarskog cara Franca Jozefa I. Mujagino ime je vezano i za razvoj Musale. Godine 1914. svečano je otvorio i predao građanima na upotrebu moderno gradsko kupatilo - Banju. Uz svo poštovanje sahranjen je u malom mezarluku Lakišića džamije na Ričini, nedaleko od Musale.
295
otvorenja Banje tadašnji općinski sekretar pročitao je okupljenom narodu telegram koji je poslan Kabinetskoj kancelariji u Beču, te ih obavijestio o ovom svečanom činu i njegovom razlogu. Tad je Gradska Banja dobila i naziv pod imenom “Gradska banja Franje Ferdinanda”, tadašnjeg austrougarskog prestolonasljednika. Sama izgradnja Banje koštala je ondašnjih 450 000 kruna, a projekat je sačinio poznati arhitekta Rudolf Tonnies, uz pomoć i tlocrtna rješenja gradskog mjernika Miroslava Pube Loose. Izvodač gradnje objekta je bilo društvo “Romanija”, a sve instalacije u objektu je izvela bečka rma “Gesell-schaft fur Heizung und Luftung”. U historiji objekta izvršeno je i nekoliko adaptacija koje su i evidentirane pa ih donosimo hronološki: * godine 1927. Miroslav P. Loose je izveo kompletiranje objekta; * godine 1963. djelimično je izvršen čin preslikavanja po istom uzorku tada već oštećenog starog austrougarskog zidnog slikarstva; * godine 1978. izvršena je još jedna obimnija građevinska adaptacija objekta; * godine 1990/91 izvršena je manja sanacija objekta u gornjim zonama. Arhitektonske osobenosti Gradska banja je višeetažna isključivo namjenski napravljena zgrada sa podrumom, prizemljem, prvim i drugim spratom kao i potkrovljem sa terasom. Nizovi spratova su povezani sa kružnim glavnim stepeništem (teraco, kamen) i pomoćnim drvenim stepeništem koje se proteže iz prvog sprata pa sve do izlaska nasagrađena terasu. Osnova cijelog objekta je obrađenog u formi pravougaonika. Inače, zgrada je od kvalitetnog, grublje kamena povezanog malterom, a fasade su također malterisane. Krovna konstrukcija je bila od drvenih greda. Stubišni dio na krovu se završavao kupolom sa pokrovom od lima. Također mali limeni pokrov je stacioniran i iznad ulaznog portala. Glavni ulaz u objekat se nalazi sa sjeverne strane i vrlo dekorativno je urađen, a također postoji još ulaz u Banju sa južne strane direktno u kotlovnicu. Unutrašnji raspored prostorija se u ponekim dijelovima objekta tokom njegove historije i mijenjao. Izvorno on je izgledao na slijedeći način. U podrumu se nalazila ložionica sa kotlovnicom i praonica sa sušionom. U prizemlju objekta je bila prostorija za održavanje lične higijene sa tuš kabinama, kao i mala prostororija, tj. radionica za sitne opravke, te mala drvena prijemna portirnica. Na prvom spratu su bile prostorije: svlačionice sa tuševima, mala bazenska prostorija, velika bazenska dvorana, dvije saune, salon za odmor, tzv. turska soba, i mali kahve-odžak, poslužna prostorija. Na drugom spratu su bile prostorije u kojima su se nalazile jednostruke i dvostruke banjice kao i 296
veliki salon za odmor, te sanitarni čvor. Spratni završetak činilo je potkrovlje sa terasom gdje je bio skladišni prostor, prostorije za administraciju kao i terasa za sunčanje i odmor. Time se može vidjeti da je objekat Gradske banje bio potpuno funkcionalno osmišljen od podruma pa do terase i potkrovlja.
Ponovno otvaranje Banje 31. 03. 2000 godine Zadnjih nekoliko decenija raspored prostorija usljed izmjena izgledao je na sljedeći način. U podrumu je bila ložionica sa kotlovnicom, prizemlje: prostorija za održavanje lične higijene sa kabinama i tuševima, praonica sa sušionicom i mala radionica za opravke. Na prvom spratu su bile prostorije: svlačionice sa tuševima, mala i velika bazenska dvorana, saune, salon za odmor, tj. turska soba i kahve-odžak. Na drugom spratu je bio frizerski salon, ženski kozmetički salon sa pedikiriom i manikirom kao i veliki salon za odmor. Potkrovlje sa terasom činile su prostorije administracije, skladišni potkrovni prostor te vanjska terasa za odmor i sunčanje sa manjim restoranom. Unutar objekta se još nalazilo glavno stepenište, sporedno drveno stepenište kao i ulazno predvorje sa prijemnom portirnicom. Funkcionalna, zanatska i umjetnička vrijednost objekta Funkcionalnost Gradske banje se ogleda u većem broju sadržaja za održavanje lične higijene na razne načinebilo tuširanjem, kupanjem u bazenima, 297
korištenjem sauna ili malih banjica (davno uništene). Također objekat je imao pravilan raspored prostorija sa svlačionicama, prostorijama za odmor i služenjem kahvom i čajem. Također tu su se nalazile i prostorije za muškog i ženskog frizera, pedikira, manikira i ostalo. Gosti Banje su mogli koristiti i terasu za sunčanje kojima je pristup bio moguć direktno iz bazenske dvorane. Protok Ijudi kroz objekat se odvijao nesmetano kroz dvije vrste stepeništa, tj. glavnog kamenog i već pomenutog drvenog stepeništa. Prostorije vešeraja, tj. praonice i sušionice, opsluživale su ne samo Banju nego i obližnje hotele u sklopu trga Musala. Ovakvim sadržajem objekat je decenijama neprestano služio građanima Mostara i u veliku korist. Restoran na terasi koji je radio u Ijetnim mjesecima i večernjim satima također je bio u službi građana.
Rekonstrukcija slikarstva Zanatska i umjetnička vrijednost objekta ogleda se u maurskim elementima na fasadama koje sadrže vrlo dekorativne horizontalne pruge u dvije kolor 298
nijanse. Naglasak na sjevernoj fasadi čiji glavni ulazni portal sa dvije lavlje glave. Unutar objekta njegove vrijednosti se ogledaju u srcinalnoj keramici, zidnom slikarstvu, štuko dekoraciji, raznolikim metalnim i mesinganim ukrasima, drvenoj dekoraciji kao i ostalim dekorativnim elementima. Fasade Na sve četiri strane objekta nalaze se fasade izvedene u malternoj obradi sa horizontalnim prugama u dvije različite nijanse. Dekorativni ukras na tim fasadama čine maurski stilski elementi koji su rašireni u zonama iznad i ispod otvora, na ostalim sjevernateglavna fasada.zidnim površinama. Nešto dekorativnije je obrađena
Radovi na Banji 1999 - 2000 godine Stara keramika Stara keramika, unutar objekta, nalazi se raspoređena na podovima i zidovima slijedećih prostorija: ulazno predvorje, u praonici sa sušionicom, u prostoriji muškog frizerskog salona na prvom spratu (okvir ogledala ...), u svlačionici sa tuševima, maloj i velikoj bazenskoj dvorani, muškoj sauni, ženskoj sauni, u prostoriji kahve-odžaka, ženskom kozmetičkom salonu drugog sprata, i na terasi objekta. Na keramici se mogu uočiti nekolika dizajna koja se uglavnom ponavljaju, a izvođač te keramike je bio gospodin Armin 299
Schreiner, koji se potpisivao na latinici, ćirilici i na arapskom jeziku, a ispod njegovog imena se nalaze upisana dva grada, Zagreb-Sarajevo. Keramičke pločice se dijele na podne i zidne, a podne se isključivo dijele na dvije vrste, tj. na žute i sive koje su dekorativno obrubljene. Bijele pločice su na zidnim površinama, u bazenskim i drugim prostorijama. Također pojavljuju se i dvije vrste dekorativnih pravougaonih pločica sa šahovskim poljima i to zelenobijelo i plavo-bijelo. Također i kahve-odžak je obložen keramičkim pločicama. Na terasi se uočavaju klinker ploče sa motivom četverougaonika. Uočavaju se još i pločice novije proizvodnje kojma ne pripada nikakva vrijednost.
Keramika Zidno slikarstvo Zidno slikarstvo unutar objekta se nalazi u slijedećim prostorijama: u ulaznom predvorju, na zidnim glavnog stepeništa, u salonu za odmor I, prostoriji kahve-odžaka, te upovršinama ženskom frizerskom salonu drugog sprata. 300
Štuko dekoracija Štuko dekoracija se nalazi stacionirana na zidovima velike bazenske dvorane. Raspoređena je u višim zonama apsidalnog dijela navedene dvorane kao i na bočnim zidovima u vidu popunjavanja luka velikih polukružnih niša. Ova dekoracija se sastoji od oralnih elemenata, a sadrži veliki stepen plastičnosti. Dekoracija u malternoj i betonskoj obradi Dekoracija u malternoj obradi nalazi se stacionirana na ulaznom portalu sa dvije “lavlje” glave. Također raspoređena je i naBetonska fasadamadekoracija u vidu raznolikih ukrašavanja sa maurskim elementima dekoracije. se nalazi na ogradi terase. Unutar objekat ova malterna dekoracija je sadržana i u velikoj bazenskoj dvorani čineći zidne geometrijske ornamente.
Betonska dekoracija - ograda terase Mesingani i ostali metalni dijelovi Nalaze se u slijedećim prostorijama: glavno stepenište (željezna ograda), prostorija tuševa i svlačionica na prvom spratu, u maloj bazenskoj prostoriji (česma, mesingana ograda), u velikoj bazenskoj dvorani (mesingana česma, ograde, tuševi, držači u bazenu), na sauni metalna vrata, kao i svi ostali metalni dijelovi na objektu - mreže na prirodnoj ventilaciji, brava sa kvakom (štekom) 301
na ulaznim vratima, dva zvekira, kao i gornja rešetka na istim vratima, stari gromobrani na objektu, metalna mreža na dimnjaku, te na terasi zvono kao i jedan primjerak rasvjete terase. Prozori prizemlja su rađeni od metalnih rešetki. Polukupola bazenske dvorane i kupola nad stepeništem bili su pokriveni falcovanim limom, kao i pokrov ulaznog portala. Stara drvenarija i drvene dekoracije Nalazi se stacionirana na slijedećim dijelovima objekta: ulazna drvena vrata, drvenarija svih otvora, stara krovna gredna konstrukcija, horizontalni dekorativni ukras od ljiljana (pupoljaka) kraju sjeverne glavne fasade (ranijim intervencijama uništeno), drvene karniže sanaunutrašnje strane nekih otvora dekorativno ukrašene (prostorija salona za odmor I, evidentiran jedan sačuvan primjerak). Također postojalo je i drveno stepenište, a u prizemlju drvena portirnica. Kameni dijelovi Unutar objekta nalazi se staro kameno stepenište. Stari podni teraco Nalazi se stacioniran umnogim prostorijama objekta, stepeništa, prolaznih hodnika itd. Livena stakla Nalazila su se na perforiranim površinama polukupole velike bazenske dvorane. Destrukcije objekta U historiji izvedeno vrstaobjekta destrukcija koje su nastale zbogpostojanja nestručnihobjekta adaptacija pa svejedonekoliko uništavanja u ratnom periodu 1992-1995.g. Na osnovu pisane i arhivske fotograđe kao i uviđajem na objektu koji su to vidovi destrukcije. * Na objektu je vršena promjena izvornih namjena prostorija kada bi obično stradao unutrašnji inventar. * Uništen je također i izvjestan broj zidanih, keramikom obloženih malih banja uglavnom na drugom spratu objekta. * Stara srcinalna keramika, tj. zidne i podne keramičke pločice su na pojedinim mjestima uklonjene i zamijenjene novijim slabije kvalitete, a u nekim prostorijama (drugi sprat) su bile potpuno zaklonjene novijim kame nim pločama i malternom oblogom. * Mesingane česme i ograde, stari metalni tuševi, također su uklonjeni iz mnogih prostorija (velika bazenska dvorana, mala bazenska prostorija, prostorije malih banja na drugom spratu ...) Također uklonjeni su i ostali metalni dijelovi: metalna vrata saune, mreža na dimnjaku, zvekiri i brava ulaznih drvenih vrata . 302
* Čestim prebojavanjem (farbanjem) pojedinih prostorija uništavano je i srcinalno slikarstvo unutar objekta. * Potpuno je uklonjeno dvostruko stepenište sa dekorativnim stubom, metalnom ogradom i dva prolazna tuša koja su bila sastavni dio bazena u velikoj bazenskoj dvorani na sjevernoj strani, a tim stepeništem se silazilo i izlazilo iz bazena. * Također izvršeno je i uništavanje mnogih drvenih dekorativnih elemenata na objektu, a najviše se izdvaja ornamentalni friz sa motivom ljiljana (pupoljaka) na završetku glavne sjeverne fasade, kao i ostali drveni dekorativni elementi (drvene karniže prozora u unutrašnjosti ...). * U podrumu objekta, tj. u prostorijama ložionice sa kotlovnicom i praonice sa sušionicom su se nalazila stara austrougarska postrojenja, vrlo kvalitetne izrade. Međutim, ona su davno uklonjena, a u novije vrijeme su se koristila postrojenja stara od prije 20-30 godina i novije izrade. Uništavanje objekta u ratnom periodu 1992-1995. U ratnom periodu objekat je pretrpio visoki stepen uništavanja. Tad su stradali slijedeći elementi objekta: krovna konstrukcija, betonska dekorativna
Stradanje Banje i Trga Musala u ratnom periodu 1992/95 godina ograda terase (izlomljena) fasade (izrupičane na stotine mjesta), oštećen je zid 303
objekta sa zapadne strane u vidu većeg otvora, uništene su lavlje glave na glavnom ulaznom portalu objekta, unutrašnjost je potpuno ruinirana i to uglavnom drveni dijelovi (drveno stepenište, ramovi prozora, pokretni mobilijar objekta), metalni i keramički dijelovi objekta kao i svapostrojenja u kotlovnici i praonici. Sanacija 1999 -2000. godine Pri sanaciji Banje korištena je arhivska projektna dokumentacija koja se nalazi u Arhivu Hercegovine, Muzeju Hercegovine kao i u privatnom vlasništvu. Također i obilna fotodokumentacija eksterijera i enterijera Banje pomogla je puno pri revitalizaciji ovog objekta. Svakako treba spomenuti i veliku pomoć od strane starih građana i korisnika Banje kao i njhovih kazivanja, te uviđaja na licu mjesta. Što se tiče radova koji su izvedeni, treba spomenuti i slijedeće. Izvršeno je učvršćivanje dimnjaka kao i vraćanje zaštitne metalne mreže. Pokrivanje Banje izvršeno je olovnim limom za koje je utvrđeno da je izvorno bio na objektu. Rekonstruisane su perforirane betonske ograde na terasi. Na svim fasadama na mjestima oštećenja izvršene su potrebne restauracije, kao i zatvaranje velikog otvora na zapadnom zidu. Na sjevernom ulaznom portalu izvršene su rekonstrukcije lavljih glava i ostalih potrebnih segmenata. Također i svi drveni elementi na sjevernoj fasadi su vraćeni objektu. Pored potrebnih građevinskih radova unutar objekta treba pomenuti preciznije radove kao što su rekonstrukcija slikarstva sa akcentom na turskoj - šarenoj sobi, restauracija štukodekoracije u bazenskoj dvorani, rekonstrukcija stepeništa za ulaz u veliki bazen... Zlatko ZVONIĆ GRADSKA BANJA U MOSTARU / p r il o g s a n a ci j e/ Zaključak Banja predstavlja karakteristični objekat Austro-Ugarske monarhije u gradu. Njena funkcionalnost od prvog dana nastanka je uvijek bila opravdana. Banja predstavlja objekat posvećen kultu i kulturi vode, održavanju lične higijene kao i educiranju u vodenim disciplinama. Pored svih upotrebnih i edukacionih svojstva, Banja je objekat sa obiljem estetskih, zanatskih i umjetničkih komponenata. Ona čini pravi izložbeni prostor kulture Austro-Ugarske monarhije na ovim prostorima. 304
Zlatko Zvonić STÄDTISCHES BAD IN MOSTAR (Beitrag zur Instandsetzung) Zusammenfassung Das Bad stellt das charakteristische Objekt der östeffeichisch -ungarischen Monarchie in der Stadt dar. Seine Funktion war seit immer berechtigt. Das Bad ist dem Kultus und der Kultur vom Wasser gewidmet, der Pege der persönlichen Hygiene, wie auch der Education in den Wasserdisziplinen. Ausser allen Gebrauchs - und educativen Eigenschaften, ist das Bad ein Objekt mit einer Fülle von ästhetischen, gewerblichen und künstleri schen Komponenten. Es scheint als echter Ausstellungsraum der Kultur der österreichisch ungarischen Monarchie auf diesem Gebiet.
Turska šarena soba LITERATURA: * Hamdija Kreševljaković, Banje Bosni u i Hercegovini, Sarajevo, 1952.g.,str. 89. * EvlijaČelebi, Putopis(prevod HazimŠabanović), Sarajevo,1967. g.,str. 467. * Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Sarajevo, 1980. g., str. 143 -145. 305
* Grupa autora, Mostar (monograja), izdavač - IKRO PKK - Mostar, Ljubljana, 1982. g., str. 111, 133, 135. * Tomislav Marasović, Aktivni pristup graditeljskom naslijeđu, Split, 1985. g., str. 121-169. * Ibrahim Krzović, Arhitektura Bosne i Hercegovine (1878 - 1918. g.), Sarajevo, 1987. g., str. 141. * Husein Čišić, Mostar u Herceg - Bosni, Mostar, 1991. g., str. 43-44. * Dr. Amir Pašić, Islamsko stambeno graditeljstvo, Zagreb, 1991. g., str.70-72. * Zlatko Zvonić, “Ćejvan - ćehajin hamam”, Kabes (Mostar), god. I ( ’95) br. 1, str. 19. * Hivzija Hasandedić, “Velikan i dobrotvor Mujaga Komadina”, Most (Mostar), god. XXI, ( sept./rujan 1995. g.,) br. 90 (1-nova serija), str. 85 -97. * Hivzija Hasandedić, “Mostarski hamami”, Kabes (Mostar), god. II (‘ 96), br. 7, str. 57. * Samija Sarić, “Osamdeset godina gradske Banje u Mostaru - 1994.”, Hercegovina (Mostar) br. 9., 1997. g., str. 122- 133. * Zlatko Zvonić, “Džamija pod lipom”, Kabes (Mostar), god. V (‘ 99), br. 39 /40, str. 29- 31. * Italian Government, Gradska banja - Mostar, march, 2000. g., (katalog ceremonije otvaranja Banje).
306
prikazi i osvrti
307
308
Siniša Mišić, Humska zemlja u srednjem veku, DBR International Publishing - Filozofski fakultet, Biblioteka Znamen, Knjiga 10, Beograd 1996, str. 384 (manji format), ćir. Aktualni zatvoreni prostor za komuniciranje na jugoistoku Evrope karakterizira nepoznavanje dostignuća pojedinih sredina na polju stručnog rada. Dešava se da širi zahvati vezani za proučavanje bosanskohercegovačke prošlosti, tradicionalno jaki u Srbiji i Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini prođu bez pravovremenog i adekvatnog odjeka. Radstruke dr. Siniše Mišića na proučavanju u srednjem vijeku zaslužuje pažnju i šire javnosti. ZaokruženiHuma rezultati u knjizi predstavljaju doktorat koji je na Filozofskom fakultetu u Beogradu odbranjen 1994.g. pred eminentnom komisijom medievalista, u sastavu: Miloš Blagojević, Sima Ćirković, Rade Mihaljčić i Đuro Tošić. Cilj knjige, prezentiran u predgovoru autora, jeste istraživanje političke historije, teritorijalne organizacije, naselja, stanovništva i ekonomije, s posebnim naglaskom na historijsko-geografskom zaokruživanju pogleda na srednjovjekovni Hum. U uvodu su date ocjene ranijih proučavanja i pregled izvorne baze koja omogućavaju novi izraz, prikazuju se odlike podneblja i historijski razvoj njegova naziva (Zahumlje, Hum, Humska zemlja, Hercegovina). Posebnom obradom, formom poglavlja, zaokruženi su pogledi na župe, njihov razvoj i granice, politička i crkvena geograja, geograja naselja, privreda i saobraćaj. Na kraju autor daje zaključna razmatranja. Napomene sa pratećim stručnim aparatom date su zasebno, na kraju teksta. Knjiga je snabdjevena rezimeima na srpskom, engleskom i njemačkom jeziku, spiskom 309
korištenih izvora i literature, te višestrukim registrima imena i pojmova. Većim brojem karata predstavljena su glavna obilježja topograje sa područja Huma. Rasparcelirani pristupi proučavanju Huma u posljednje vrijeme kroz obimna arheološka, terenska i arhivska istraživanja rezultirali su zamašnom literaturnom produkcijom. Pravljenje presjeka dostignutih saznanja, sintetskog zaokruživanja, poodavno se nameće kao zahtjevan i zahvalan tematski okvir. Animacijom dostignutih spoznaja, nedovoljno iskorištene i neobjavljene građe, naročito arhivskih pokazatelja Dubrovačkog arhiva, autor se prepustio ponuđenom izazovu. Prema rezultatima na nekim mjestima autor je uspio da pokrene niz novih pitanja, po kojima se teze prepoznaju. Kvalitetnim dijelovima pripada isticanje i praćenje slojevitosti u razvoju župskih organizacija. Granice Huma i pojedinih župa, i kao pojma i kao određenih stupnjeva upravnog ili političkog izraza, kroz srednji vijek doživljavaju razvojne izmjene, proširuju se, sužavaju, inkorporiraju manje susjedne cjeline postajući većima ili se raslojavaju stvarajući nove manje cjeline, djelujući šaroliko kroz vrijeme i dobijajući u oskudnim pokazateljima pojavno dosta neskladan izgled, nerijetko izazivajući zabune kod istraživača. Autor detaljno prati svu prostornu i vremensku slojevitost granica, s novim podacima i pogledima, metodološki i činjenično unapređujući dosadašnja poznavanja. Značajno, autorovim analizama, s jakom željom dokazivanja, jeste i prepoznavanje određenih osobenosti koje su kao relikti vremenski ranijih političkih, upravnih i društvenih pozicija egzistirali kroz čitav srednji vijek. Ubikacija granica pojedinih župa,Huma teritorijalizacija Huma kroz historiju, zaokruženo posmatranje privrede i saobraćaja i praćenje osobenosti Huma, autorovim naporima unapređuju dosadašnja znanja i stvaraju višestrana polazišta za dalji rad. Mnogo toga knjigom nijepokrenuto. Prisustvo različitih utjecaja i strujanja na području Huma, te odraz srednjovjekovlja kroz globalna kretanja pretjerano su povučena prema istoku izgubivši svoju tranzitnu dimenziju. Na mnogim mjestima stručna nomenklatura srpske historiograje, rezultat proučavanja historije srednjovjekovne Srbije, primjenjivana je na prošlost Huma bez dovoljno istraživačke elaboracije (oblast, zemlja, oblasni gospodar i sl.). Istaknuti pozitivni pomaci u proučavanju Huma prošli su s pratećim brazgotinama i sunovratima pokazivanja “dokazanog”, eksplozivno s obzirom na etnograju Huma kojoj se autor nije mogao adekvatno suprotstaviti, štaviše ni potvrditi nejasno niti ga izbjeći, ostajući zarobljen vlastitom i kolektivnom racionalizacijom sredine u kojoj djeluje. Suprotna deniranja i otvoreni prostor 310
za iskazivanja novih potrebnih nijansiranja nisu dobili ni nagovještaj. Ostajali su na rubu poštivanja historiografskog rasta srpske literature i historiograje kojima se daje prednost kao primjernim i dokazanim. Dva su bitna modusa, međusobno povezana, koje je autor apriori ugradio u svoju knjigu. Ostajući u krilu premisa srpske historiograje, u pitanju pojmova srpskih zemalja i njihove etničke podloge, zaboravljenom i nedodirljivom kutku, i dajući knjizi obilježja identikacije vremena u kojem ona nastaje, autor je svoje napore i rezultate učinio kontraverznim. Osnovne postavke srpske historiograje, u knjiziovakve stručne dimenzije, zahtjevne i obavezne provjere na primjeru Huma, nisu postavljene na dnevni red. One su za autora dokazane i izražavaju se prvom rečenicom knjige: “U srednjem veku je srpski narod imao na Balkanu veći broj država, kao i mnogi narodi u to vreme.”; pa podebljane drugom rečenicom: “One su se nekad ujedinjavale, ponekad živele samostalno, a katkad i ratovale međusobno, ali se u njima čuvala svest o pripadnosti srpskom narodu”. Tih stavova (znakovito bez upotrebljenog činjeničnog izraza: nikad zajedno!) autor se drži kroz čitavu knjigu. Iako registrira Hum politički, vjerski i etnički prometnim prostorom i podnebljem, naglašavajući da “Humska zemlja je tokom celog srednjeg veka bila višekonfesionalna teritorija” (247), autor traga za ispravljanjem nacionalnih grešaka u historijskoj etnograji, ne uzimajući naročito u obzir parametre seobenih gužvi i teritorijalizacija ranog srednjeg vijeka te velikih polit-konfesionalnih i civilizacijskih strujanja Humom u razvijenom srednjem vijeku (neprvo polazi od istražiti činjenice da srpsku svijest o Humusrednjeg i drugim srpskim zemljama treba u Srbiji ranoga i razvijenog vijeka), pa nalazi da je “verska podeljenost imala negativne posledice na homogenizaciju stanovništva” i ostajući principijelan premisi produžava, “ali, ipak, kroz ceo srednji vek nije uništila svest o pripadnosti srpskom narodu i svest o Humskoj zemlji, kao jednoj od srpskih zemalja” (242). I nije se zadržavao na suvremenom dokazivanju o pripadnosti Huma, nego je potvrdio početni stav o shvatanju lanca srpskih zemalja: “Zato je Humska zemlja kao posebna celina, ulazila u sastav drugih, jačih srpskih država srednjeg veka: Duklje, Raške, države Nemanjića i države Kotromanića” (235). Kontroverza je velika. Čemu su onda služile opservacije o etnografskoj podlozi Huma, tj. gdje su tu dimenzije zadatka i rada. Nema dilema koje pruža potisnuta nesrpska literatura i historiograja. Pitanja ostaju, da li ju je autor mogao postaviti i ima li prostora za raznolikost srpske historiograje. Takva polazišta, uobičajena suvremena etnocentrična pretvaranja želje u povijest (“Zahumlje je srpska istorijska oblast”, 239), prihvatio je izdavač 311
i kroz pero Zorana Gluščevića, na koricama knjige pretvorio u šokantno prečišćavanje historije, u svjedočanstvo vremena u kome knjiga nastaje: “Siniša Mišić ne samo da je dokazao i pokazao da je Hum oduvek bio samo srpska zemlja i da je sve na toj teritoriji što je stvarano i ostavilo istorijskog belega iza sebe bilo srpskog porekla, nego je sačinio jednu književnu monograju..., uspevajući da od početka do kraja zadovolji našu kognitivnu i našu čitalačku strast.” (vanjski omot korica). Slabi dijelovi knjizi Siniše Mišića mogu da daju negativnu prosudbu, da isključe čitaoca željnog realne procjene historičara, da budu predznak u stvaranju kritičnog suda historiograje i paušalnim etiketiranjem da unište neke dobro povučene poteze. Prošavši s kićankom i perjanicom opterećenja vremena, suvremenih politikantskih dokazivanja da historija služi za jačanje patriotske svijesti i ispravljanje demografskih grešaka, Mišićeva knjiga u svojoj dimenziji - tezi, ostaje u zraku klasične kontraverze, bez otvaranja vidika, bez sumnji, preispitivanja, dilema, s teškom spoznajom o drastičnom stručnom zatvaranju, ugrađivanjem pameti i znanja u suvremenu srpsku mitologiju. Mr Esad KURTOVIĆ
312
Robert J. Donia, ISLAM POD DVOGLAVIM ORLOM /Muslimani Bosne i Hercegovine 1878.-1914./ Naklada ZORO, Zagreb - Sarajevo, Institut za historiju BiH, Sarajevo, Februar 2000., 286.
Robert Donia počeo se baviti istorijom Bosne i Bošnjaka prije 25 godina. Rezultat toga rada je i ova knjiga, čiji je srcinal objavljen 1981. godine na engleskom jeziku, a evo sada i na našem. Okosnicu knjige čini analiza predstranačke i stranačke aktivnosti tzv. muslimanske elite. Metodološki, knjiga je urađena modernog pristupa, svojstvenog američkoj istoriograji, koji se bazirananaosnovu istraživanju društva. R. Donia je nastojao utvrditi kako promjeneu tradicionalnim socijalnim odnosima utiču na forme i oblike političkog mobiliziranja i organiziranja pripadnika bošnjačke elite u koju ubraja zemljoposjednike, vjerske funkcionere i gradske trgovce. Seljaštvo, koje u ovom periodu čini 80% od ukupnog bošnjačkog stanovništva, ostaje uglavnom politički neartikulirano. Autor je u knjizi prvo u najkraćim crtama rekapitulirao porijeklo i razvitak Bošnjaka i njihovu ulogu u istoriji Bosne i Hercegovine.Nakon toga dao je opis i ocjenu upravne strukture i politike austrijskog kolonijalizma u BiH. Na austrijski izazov uslijedio je i “bošnjački odgovor”, koji je analiziran kroz pojavu bošnjačke opozicije okupatorskoj vlasti. Period rane političke aktivnosti prikazan je kroz analizu institucija kroz koje se realizovala bošnjačka politika tog vremena. Te institucije, koje su po pravilu uspostavljene uz podršku vlasti bile su rana bošnjačka štampa, različita društva, čitaonice i gradska vijeća. Kroz iste otvarala se mogućnost i stvarao prostorza autonomno političko izražavanje 313
Bošnjaka. Prva konfrontiranja Bošnjaka s austrougarskom administracijom ostvarena su upravo pomoću navedenih institucija. Ovo bi ukratko bio sadržaj prva dva poglavlja, od sedam koliko ih ima u knjizi. Najzanimljivija su svakako tri naredna, u kojima nas autor uvodi u analizu korištenja mreže ličnih vezai kontakata za proširenje lokalnih protestnih akcija koje su činile predistoriju pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Takav način političkog mobilizanja R. Donia je promatrao na primjeru tri centra bošnjačke politike: Sarajeva, Travnika i Mostara. Sarajevo autor deniše kao centar “zahtjeva za konzensusom”, dok u Travniku prevladavaju “ogorčene frakcije”, a u Mostaru “mobilizirane frakcije”. Pomenuti model političke akcije autor prati i u VI poglavlju kroz autonomni pokret, koji postepeno vodi političko stranačkom konstituisanju i organizovanju. U posljednjem poglavlju analizirano je doba stranačke politike do kraja 1906. godine, kada jeosnovana Muslimanska narodna organizacija, pa do prestanka rada Bosanskohercegovačkog sabora, u ljeto 1914. U zaključnom razmatranju izvršena je sinteza političkih promjena kod Bošnjaka, odnosno procesa njihovog političkog djelovanja. Autor pojmom “mreže osobnih kontakata” kao forme političkog mobiliziranja, pokazuje da su prvi bošnjački aktivisti i mobilizatori koristili svoje porodične veze, poslovne odnose i lična poznanstva za pokretanje protestnih akcija, stvarajući istovremeno suparničke političke frakcije u Travniku i u Mostaru. On smatra da su neformalne grupe, formirane na taj način, glavne e u Bosni i Hercegovini. Istraživanjem R. Donia značile je utvrdio da supolitičke te grupe faktor posjedovale sposobnost racionalnog donošenja odluka u cilju unapređenja vlastitih interesa. Autor je u svojim zaključcima izričito odbacio ona objašnjenja koja su bošnjačku političku akciju dovodila u vezu s tobožnjim muslimanskim vjerskim fanatizmom, psihičkom otuđenošću ili ekscesivnim oportunizmom koji je navodno svojstven određenom grupnom mentalitetu. Iz ovoga proizlazi da politički pokret Bošnjaka nije bio ni incidentalna ni marginalna pojava izvan opštih tokova bosanske politike nakon 1878. godine. Taj je pokret logičan produkt staleških i klasnih odnosa unutar bošnjačke zajednice i njene samosvijesti unutar BiH, kao višeetničkog društva. Politički život i stranačko organizovanje reektirali su etničku strukturu bosanskog društva, a staleške i klasne razlike uglavnom su se artikulisale kroz medij etničke politike. R. Donia prikazuje različite frakcijske političke grupe u Sarajevu, a posebno u Travniku i Mostaru. Ti su se frakcijski sukobi u početku javljali u podršci, odnosno, na drugoj strani, otporu kulturnim institucijama koje Bošnjaci 314
osnivaju na inicijativu ili uz pomoć austrougarskih vlasti. Korištenjem ličnih kontakata, pristalice jedne frakcije dalje se povezuju sasvojim istomišljenicima u drugim gradovima i tako se polagano razgranava autonomni pokret i druge forme organizovanog političkog života među Bošnjacima. Nema sumnje da su u tim međufrakcijskim borbama lični sukobi i netrepeljivosti imali priličnog udjela. Ali i pored toga, iz njih proizlazi jedna dublja tendencija u bošnjačkom političkom životu. Autor konstatuje da, bez obzira na sve lične sukobe, osnovna podjela ide ustvari od temeljnog pitanja “novog vremena”, tj. odnosa prema novoj kulturi i načinu privređivanja koji je donijela okupacija. To je bilo pitanje kako Bošnjaci kao cjelina mogu preživjeti u novim uslovima: da li čvrstim osloncem na tradiciju i otporom promjenama ili prihvatanjem “novog oružja” u obliku evropske obrazovanosti i poduzetništva kako bi se sačuvao vlastiti identitet i način života. Pristalice ovog drugog uvjerenja prihvatile su austrijsku upravu kao nosioca nove evropske civilizacije i podržavale njene akcije na osnivanju određenih kulturnih institucija koje će služiti potrebama Bošnjaka. Listovi pokrenuti uz pomoć vlade značili su istovremeno osnovnu tribinu kulturnog, političkog i literarnog izražavanja te sremljenja moderne bošnjačke inteligencije u procesu formiranja. Većina autora koji su pisali o ovoj temi smatrali su da postoje četiri osnovna razloga koji su doveli do muslimanskog političkog buđenja i jačanja muslimanske aktivnosti. To su: psihološko otuđenje, oportunizam, vjerski fanatizam i klasni interes. R. Donia pažljivo je analizirao svaki argument i konstatovao da izvoriprotesta ne dokazuju da su psihološke značajan uzrok organizovanih Muslimana koji su ostalifrustracije u Bosni i bile Hercegovini. Argument oportunizma je površan i neuvjerljiv jer su razne muslimanske frakcije bile istovremeno u savezu sa raznim strankama u inostranstvu. Muslimanski aktivisti nisu bili šahovske gure ni Srba ni vlade. Oni su bili autentično autonomni politički činioci koji su tražili prednost za vlastitu grupu. Treće objašnjenje muslimanske aktivnosti bilo je da su bosanski Muslimani bili posebno skloni vjerskom fanatizmu. Analizom uloge vjeroispovijesti u muslimsnskoj politici u doba austrijske vlasti, autor konstatuje da su muslimanske elite pažljivo insistirale na primatu vjerskih i kulturnih tema, a u suštini manipulisale islamom u korist svoje klase. Stvarni cilj bio je zadržati i uvećati svoju moć. Zemljoposjednici su bili glavni korisnici muslimanskog političkog preporoda. Vrlina im je bila da su bili vješti, žilavi, imali su mogućnost i brojčanost, pa su se tako muslimanski zemljoposjednici pojavili kao jedini glasnogovornici svoje etničke grupe. Ključ njihovog uspjeha bio je pritisak na vladu za kulturnu i vjersku autonomiju, a to je bio izraz težnji 315
Muslimana svih društvenih slojeva. Knjiga Roberta Donie predstavlja značajan doprinos zaokruživanju cjelovite slike o formama i zakonitostima političkog razvitka Bošnjaka. Prilaz je srcinalan, multidisciplinaran. Autor je koristio izvore kako iz naših tako i iz stranih arhivskih ustanova. Isto tako korištena je mnogobrojna naša i strana literatura. Izvanrednom sposobnošću analize i sinteze na jednom malom prostoru, a sve to opet u jednom širem kontekstu, Robert Donia se bavi jednim narodom u jednom periodu i obrađuje proces stvaranja jedne političke strukture. Slijedeći model mreže ličnih veza kao i onaj dvopolnog rivalstva frakcija pored nas promiče galerija likova, njihove aktivnosti, opisi institucija, događaja. I sve to tako stvarno, kao i da je tu i pored nas. Najvrijednije od svega je to da je i pored modernog pristupa sačuvan u potpunosti duh vremena. Svaka priča, pa i ova ima i svoju poruku. Mislim da je smisao poruke Roberta Donie da je promjena kod Bosanaca u odnosu prema sebi i svojoj istoriji neminovan. Senija MILIŠIĆ
316
»ZA MIR I PROGRES U SVIJETU«, urednik Čedo Kapor, izdavači: SUBNOR BiH, Udruženje jugoslovenskih dobrovoljaca Španske republikanske vojske 1936-1939., Historijski muzej BiH Sarajevo, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 1999., str. 336. Čuvanje sjećanja na sve vidove otpora fašizmu je, naravno, za današnju Bosnu i Hercegovinu i više od simboličkog značenja.Ovdje nećemo razmatrati uzroke i tok španskog građanskog rata 1936-1939. godine, u kome su se snage revolucionarnog fašizma predvođene generalom Franciskom Frankompobunile protiv legalne republikanske vlade u Madridu. U retrospektivi izgleda da je španski građanski doekstremni ratova naprimjer Balkanufenomena devedesetih godinavećeg dvadesetog vijeka bio isto kao irat ovaj od mnogo značaja za Evropu i svijet. Savremenicima je u tim koordinatama poređenje i sada već sasvim jasno, vremenska distanca nije neophodna da se ocjene ne bi uzdigle od dnevno pragmatičkih, čisto političkih. Premda je nacija jedan od najmoćnijih temelja za osjećanje zajedništva u nekom stanovništvu, ona nije jedini takav temelj. Kao što je to španski građanski rat otkrio društveni konikt, ili bolje rečeno konkti raspolučili su naciju u grupe koje ne samo da su ratovale među sobom, nego su se okretale i identicirale sa grupama van svojih nacionalnih i državnih granica i očekivale njihovu pomoć u tojborbi Političke koncepcije su dovele do raspada koherentnog društva, zaoštrile se do agresivnog oružanog ubjeđivanja, podigle nivo nasilja i pretvorile ga u međunarodni problem, tako što su u ratu učestvovali i strani dobrovoljci i strane vlade. Španski građanski rat ne samo da je doveo u zaoštreniju fazu odnose između fašizma i komunizma, nego je bio i stalna prijetnja zapadnim demokratskim državama, bilo neposredno kao Francuskoj 317
na južnim granicama, bilo na unutrašnjem socijalno političkom planu, kao i u diplomatskim odnosima velikih sila u Evropi. Zajednička nit koja povezuje sve zvanične faktore tadašnjeg svijeta koji su se na bilo koje način bavili ratom u Španiji je težnja da ne dođe doekspanzije rata i da se taj sukob ne prelije preko španskih granica. Istovremeno svi su se miješali na neki način ne poznavajući namjere i strahovanja drugih. Posljedice takve politike bile su katastrofalne za buduće sile antifašističke koalicije, ali one nisu toga bile svjesne, na žalost, samo šest mjeseci pred početak Drugog svjetskog rata, kada se građanski rat u Španiji i završio.Ostala je slika masovnih uništavanja ljudi i gradova, impresija koja je prije svega psihološki a onda i taktički davala prednost u početnim fazama svjetskog sukoba njemačkom vazduhoplovstvu i oružanoj sili. Druga zajednička nit koja je vezivala nezvaničnu sferu je težnja da se pomogne pojedinačno ili grupno u ratu koji nosi obolježja borbe za iste ideale, uzvišene ciljeve koji su kao takvi univerzalni, bez jezičkih i geografskih granica. Ideali, djela i žrtve tih ljudi i žena su trajne vrijednosti historijske baštine i u ovome vremenu kraja, ne samo ideja nego i ideala, isto su tako neprevaziđena inspiracija u borbi zamir, demokratiju, bolji i prosperitetniji svijet. Publikacija »Za mir i progres u svijetu« bavi se i posvećena je španskom građanskom ratu 1936-1939., ali ne kao historija tog ar ta koja se bavi uzrocima, analizama struja i frakcija, sa svim gore navedenim konzekvencama na međunarodnom planu. Na takav način napisano je mnogo knjiga, a ova je zanimljiva i isto tako neobična iz jednog drugog ugla i pristupa neumornog sakupljača priređivača, ČedetriKapora.To je najblaže priloga, pri ičemu se izdvajaju jasno uobličene cjelinerečeno kao tri jedan glavnamozaik bloka: Sarajevska skupština 22-23. oktobar 1984., Nedelja međunarodne slobodarske solidarnosti 20-27. decembra 1996., i Dokumentacija. Specijalnim dodatkom može se smatrati odjeljak preuzet iz knjige koja je doživjela brojna izdanja »Krv i život za slobodu« . Prvi blok o Četvroj skupštini Udruženja jugoslovenskih dobrovoljaca mnogo je plastičniji za istraživače toga vremena kadaje skupština održana nego za historičare građanskog rata u Španiji, jer se ta skupština tim vremenom i njegovim gorućim priblemima i bavila i bila dočekana zbog svoje otvorenosti i kritičnosti baš na onakakv način kakav je bio karakterističan za to vrijeme, politiku i društvo, upravo suprotno onim idealima zbog kojih su ti već vremešni nekada mladi ljudi i otišli u Španiju. Blok pod zajedničkim naslovom Dokumentacija je upravo za istraživače predvečerja svjetske kataklizme i najznačajniji jer je tu spisak španskih dobrovoljaca, do sada najkompletniji, iako se ni sada ne može tvrditi da je 318
konačan. U redovima internacionalnih brigada u Španiji se borilo oko 35.000 dobrovoljaca, od toga 1.700 sapodručja Jugoslavije. Tadašnji režim Kraljevine Jugoslavije sprečavao je svim silama domaće ljude, spremneda se bore protiv fašizma, da se probiju iz zemlje dopru i do Španije. Preko polovine ukupnog broja dobrovoljaca porijeklom sa našeg tla poginulo je u bor bi protiv fašističke pobune generala Franka, a u NOR-u 1941-1945., učestvovalo je oko 250 »Španaca« koji su uspjeli da se probiju u domovinu i prenesu dragocjeno vojno iskustvo. Tokom NOB-a poginulo je više od polovine tih boraca, ordenom Narodnog heroja odlikovana su pedesetosmorica, a tridesetorica su postali generali.Veći broj naših ljudi »međunarodnih boraca slobode« učestvovao je u borbi protiv fašizma širom Evrope. Najmanje pedeset je poginulo ili ubijeno u fašističkim koncentracionim logorima. Oni koji su preživjeli rat dali su veliki doprinos obnovi i izgradnji zemlje iza svjetskog rata. Na žalost spisak ne omogućava podrobniju analizu jer nedostaju svi podaci o pojedinim dobrovoljcima da bi se mogla praviti kompleksnija analiza, ali i sama imena sa djelomičnim biografskim podacima jasno ukazuju na šaroliku nacionalnu, starosnu i socijalnu strukturu ljudi koji su tako daleko išli da bipomogli i branili iste ideale u koje suvjerovali i borili se ljudi koji su govorili drugi jezik, ali pjevali pjesme koje se bile tako drage njihovom zajedničkom uhu. Dovoljno je prelistati knjigu pa da vam upadnu u oči slikovni prilozi koji su tako vizuelno jasan spomenik jednoga vremena i odjeka značajnih događaja, od plakata, raznog propagandnog materijala, likovnih priloga, stihova i pjesama koji svi skupa pokazuju kulturne impresijefotog.rajama.To na događaje, do reminiscencija priređivača u ličnim, grupnim i porodičnim je dokaz da svaka knjiga ne govori samo ono što nudi njen sadržaj nego i o onome ko je pisao ili je priredio. Pisati o velikim događajima u kojima je i sam autor učestvovao je i spomenik vremenu i njemu samome kao pojedincu u tim događajima, kao i nakon njih. S druge strane interes za davne događaje u jednoj dalekoj zemlji pokazuje da saznanja i ideje ljudi u Bosni i Hercegovini tako punoj sopsvene historije ne zatvaraju se samo u te uske lokalne okvire nego prelaze granice koje ideje i ideali ne poznaju. Seka BRKLJAČA
319
320
Urs Altermatt, ETNONACIONALIZAM U EVROPI, Svjetionik - Sarajevo, Sarajevo, 1997. (preveo i predgovor napisao Gajo Sekulić) Aktuelnost problematike kojom se bavi i sistem švajcarskog profesora savremene istorije Ursa Altermatta uveliko opravdav zakašnjeli osvr na pojavljivanje njegovog djela u bosanskohercegovačkoj javnosti, pa bila ona stručno ili informatino potaknuta interesom za pojašnjenjem i analizom procesa koji se dešavaju u Evropi, a time i duboko uticajnim na dešavanja i na Balkanu, pa i u samoj Bosni i Hercegovini. Tragedija rata na prostorima bivše Jugoslavije, a posebno u Bosni i Hercegovini je i bila jedan od motiva za autorova istraživanja i objavljivanje ovog djela, koji je racionalno i sa svim svojim poznavanjem istorije, sociologije, antropologije lingvistike pokušao, i to vrlo uspješno, da ponudi odgovor na problematično i sve uticajnije pojavljivanje etnonacionalizma na prostoru Evrope i da striktno ocjeni da je Sarajevo samo simbol tragedije koja se može očekivati na svim prostorima i da je svjetionik upozorenja da se to ne dogodi, i kao takvo, dakle, nije nikakav izuzetak, niti nesretan slučaj. Osnovna teza koju autor zastupa je da je nacionalizam popratna pojava u modernizacijskim procesima svakog društva. Ono štoje modernizacija sobom donijela i što jošuvijek donosi je nagla industrijalizacija, urbanizacija društva, uklapanje u globalne procese svjetskih razmjera, uključujućii tržište, teširoko prisutna mobilizacija populacije. Svi ovi procesi, pored onog povezujućeg faktora, u svijesti društva donose i jedan gubitak i to osnovnih, tradicionalnih vrijednosti i oslonca kako za pojedinca, tako i za čitavo društvo. Raspad klasične porodice, porodičnih i društvenih veza, tradicionalnih načina 321
ponašanja i djelovanja, to su elementi čiji nedostatak stvara vakum u kome se nacionalizam pojavljuje kao kompenzacijska vrijednost, nadomjestak za izgubljenu sigurnost i pojedincu nudi osjećaj “prirodne” pripadnosti nekoj grupi. Njegova se vrijednost pojačav evdentnom sekularizacijom društva, te poprima karakteristike nove religije, sa svom svojom snagom. Etnonacionalizam je dakle reakcija na modernozaciju I univerzalizaciju društva. I sama Evropa nije prevazišla nacionalni koncept djelovanja, bez obzira na prisutnu multikulturalnost svojih država, stvorenu migracionim kretanjima stanovništva. Ovaj se koncept iskustveno pokazao kao najbolji model funkcionisanja države i teško je promijeniti taj stav, pogotovo u sadašnjem vremenu kada je nacionalna država došla u opasnost od erozije, stvorene multikulturalnošću. Tek “nedavno” stvoren identitet nacionalne države dovodi se u pitanje i pojavljuje se stav da ga treba već mijenjati. Istorija poznaje tri osnovna tipa višenacionalnih država i modela njihovih djelovanja. Prvi je model Carstva kako Rimskog tako Habzburškog, koja su priznavala pravo narodnim grupama. Drugi je model ponuđen u Švajcarskoj, Belgiji, gdje različite grupe same utvrđuju međusobni modus vivendi, a treći je model dat u SAD-u, gdje se pravo na različitost priznaje pojedincu, a ne grupama. Svoju nacionalnu ili religijsku različitost će svaka individua iskazivati privatno, na način koji ona to želi. Ono što je u osnovi samog problema jest nacionalizam, koji nema svoju, od svih prihvaćenu deniciju, ali ima stvarnu moć, tako da se subjektivizam svakog velikoj mjeri objektivizira u masivezivno i pretvara je u pokretačku snagu upojedinca društvu. uIdeologija nacionalizma postaje tkivo između pojedinca i političkog sistema, ima tu osnovu, a toliko potrebnu integracijsku karakteristiku koja stvara utisak kolektiviteta i nacionalnog identiteta. Nedovoljno određena i denisana pozicija svakog pojedinca u društvu doodi do toga da je svaki individuum, bez obzira na svoj trenutni socijalni status i stepen obrazovanja, potencijalni glasnogovornik određene nacionalističke ideologije, a sve iz potrbe za doživljavanjem zajednice. Svaki oblik nacionalizma nužno uspostavlja određeni odnos prema državi. Nacionalni se identitet izgradio ili na osnovu pripadnosti “državnoj naciji”, koja svoj identitet povezuje sa već postojećom državom, ili na osnovu “kulturalne nacije”, koja sa druge strane, zbog nepostojećže države svoj identitet gradi na elementima zajedničkog porijekla, jezika, kulture. Što se tiče nacija Srednje i Jugoistočne Evrope, one su svoj identitet gradile na otporu postojećim državama i pri tome dobivale legitimitet, ponekad i sa oreolom svetog. Upečatljiva je sljedeća konstatacija autora: “Mnogo jače 322
nego na Zapadu Evrope pojedinac je vezan za jednu socijalnu mrežu religije, jezika i kulture, koja unaprijed deteminira njegov identitet i praktični ne zavisi od njegove volje”, u kojoj se vjerovatno mogu prepoznati svi sa ovih prostora. Kao i sljedeća da su “jezičke nacije” “njaginjale tome da svoj kulturni životni prostor protegnu šire nego što je to odgovaralo faktičkoj realnosti”. Razlozi za ovakav tok izgradnje nacije vidi se u neizgrađenosti građanskog civilnog društva sa jakim srednjim slojem, koji bi se, kao na Zapadu vezao za liberalne i demokratske struje, nego se nacionalizam razvijao “slobodno i bez mjere”. Ukoliko se tu spomene religija i njene institucije kao mjesto zaštite kulturnog identiteta naroda, koja ga ojačava stvaranjem vizije neprijatelja oko njega kao i žigosanjem stranaca, slika izrastajućih nacionalizam na Jugoistoku gotovo d aje potpuna. To se naročito događa ukoliko se pojedine nacionalne i religiozne grupe razlikuju ili od dominantne ili susjedne religije i kulture. Taj religiozni faktor igrao i još uvijek je preovlađujući, s obzirom n anjegovu suštinsku povezanost i isprepletenost sa političkim strukturama društva.Ovu šarolikost religija i naroda autor objašnjava razvojem pojedinih narodnih grupa još izvremena Otomanskg carstva, koje je milet-sistemom organizovala svoje višereligijske narode i u kojoj su ove grupacije imale zaštitu države kao cjelina, ali bez posebne teritorijalnosti. Pojedinci su imali slobodu kretanja po Carstvu i njihova su se prava kao pripadnika određenog mileta poštovala. Ovakva situacija je prouzrikovala da se intelektualne elite upuste u zahtjevanje teritorijalnih područja bez racionalno uspostavljenih kriterija. Kolektivno sjećanje postajepoletom bitna odrednica za kreiranje političkih zahtjeva, potpomognuto nacionalno istorijograjom. Kao posljedica nagle modernizacije autor pored navedenog nacionalizma, etnonacionalizma vidi i druge pokrete, regionalne ili u svjetskim razmjerama raširene pravce u sadašnjem svijetu koji u suštini reaguju na identičan način na integracione procese koji su u toku.Zatvorenost do izoliranosti i okrenutost ka iracionalnim strahovima od Drugog i Drugačijeg osnovna su im karakteristika; ali i prihvatanje tehnološkog razvoja koji ideuz globalizaciju svijeta. Fundamentalizam i novi religiozni pokreti pojavljuju se kao odgovor na široku sekularizaciju društva i igraju takođe integracionu ulogu za svoje sljedbenike i funkcionišu kao korektiv nagloj modernizaciji. Oni donose poziv ka vraćanju tradicionalnim vrijednostima i u prvom redu navode porodicu kao stub zdravlja društva. Populistički pokreti spadaju u istu grupu reakcije i koji se pojavljuju kao socijalni protesti naspram ekonomske krize, socijalne nejednakosti i kao otpor etabliranom političkom sistemu. Uz svu instrumentalizaciju medija, desni 323
populistički pokreti izražavaju spremnost i na nasilje i služe kao ventil za nagomilanu socijalnu i društvenu napetost. Naglašeno nepovjerenje u vladajuće političke i privredne strukture jedna je od glavnih njihovih karakteristika, kao i vlastito prezentovanje kao glavnih branitelja najnižih socijalnih slojeva. Ksenofobijske postavke potiču od naglašenog stava da su prirodne karakteristike najznačajnije - kao: nacija, religija, etnija, rasa i da služe očuvanju zajednice, u momentu kad se druga vrsta organizacije pojedincu ne čini dovoljno uvjerljivom. Svi ovi pokreti i procesi podrivaju nacionalnu državu i njenu strukturu, jer se u prelaznim, kriznim vremenima autoritet države dovodi u pitanje i traži se drugi, koji će spasiti pojedinca od navale pesimizma i prevelike slobode povezane sa ličnom odgovornošću. Zanimljivo je da oni, kao i regionalistički pokreti imaju zajednički interes sa “Evropom” jer idu protiv centralizacije svojih vlastitih država. Hvatanje u koštac sa promjenjljivošću svih pomenutih pojmova, njihovim denisanjem, smislom i ambivalentnošću značenja koje kroz vrijeme nose i posljedicama koje prouzrokuje predstavlja veliku vrijednost ovog djela i pokazuje širok razmjer moralno-intelektualnog uvjerenja autora. Literaturom i komentarima je konsultovano mnogo mislilaca ovoga stoljeća,stručnjaka raznih prola i ponuđeni su ponekad i kontraverzni njihovi stavovi o istim problemima. Prezentovano je mnogo primjera kojima je predhodila teorijska razrada. Uz predhodno apsolviranje osnovne terminologije, ponuđen je, bez pretenzija za konačnim denisanjem i čitav niz “sporednih” termina koji su korišteni obrazlaganje osnovnih teza, kao: antisemitizam, genocid, pravo naroda nazasamoopredjeljenje. Spomena vrijedno je i tretiranje granica, kako cijele Evrope, tako i pojedinih njenih oblasti, pri čemu je ustvrđeno da su ih kreirali više političari nego istorijske privredne, pa i geografske karakteristike. Jedan od, po posljedicama, najdalekosežnijih primjera, je komunizmom uspostavljena granica Istok - Zapad, čiji je pad doveo na pozornicu razotkrivanje različitog stepena društvenih razvitaka država i kolektivne svijesti u njima, te ponudio najočitiji primjer podjele na vremenske zone i “neistovremenost istovremenog”. Kao moguće rješenje, više u duhu optimističkog vizionarstva, autor je ponudio svoje viđenje prevazilaženja problematike svih partikularističkih procesa koji razjedinjuju evropsko društveno tkivo. S obzirom na postojeću multikulturalnost država, kao imperativ se nameće nacija državljana, pri čemu bi se to političko državljanstvo oslobodilo kulturnog i etničkog identiteta, te bi time nacionalna država dovedena na 324
izvjestan način u krizu. Ali je odlučujuće to što bi ta ista država ponudila, bolje reći osnažila dvostruke ili mnogostruke već postojeće identitete, pri čemu se veća ili manja povezanost sa određenom grupom ne isključuje, već se prihvata ta kompleksnost identiteta. Pripadnost nekoj kulturi i pripadnost nekoj državi se ne bi sukobljavala, jer se polazi od toga da je proces identikacije promjenjiva forma i mnogo kompleksnija nego što se to zvanično, sapolitičkim konotacijama, želi priznati. Uspostavljanje zajedničkih vrijednosti u okviru jedne takve države bilo bi još poželjnije ukoliko bi kod svojih građana stvorilo jednu kolektivnu svijest o kolektivnom identitetu ne samo u okviru dotične države, nego i kolektivnu svijest kojom bi se izgradila buduća evropska unija. Ostaje nada da će se u ime slobode i sigurnosti to i desiti. Jer Sarajevo je svuda, ma kako se ono zvalo. Armativno vrednovanje ovog djela je jedan od pokušaja da se naglasi, po riječima prevodioca, prevazilaženje jedne “nepodnošljive voajerske distance” Evrope koju je Bosna i Hercegovina doživjela. Sonja DUJMOVIĆ
325
326
Uz izdanje zbornika: Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od
prahistorije do početka XX vijeka, Izdanja Muzeja grada Zenice, Zenica 1999, str. 486. Najnovija publikacija Muzeja grada Zenice predstavlja zbornik referata sa simpozijuma o rudarstvu i metalurgiji kroz prošlost Bosne i Hercegovine, održanog u Zenici novembra 1973. godine. Posvećen je nedavno preminulom, Fikretu Ibrahimpašiću - Fići, najznačajnijem neimaru i djelatniku zeničkog muzeja. U zbornik su uvršteni kompletniji rezultati održanog simpozijuma: prateći pozdrav učesnicima, uvodno izlaganje, referati te zaključna riječ sa skupa. Na kraju je pridodat pogovor izdavača i prikaz rada skupa prema zabilješkama F. Ibrahimpašića. Iako semeđu tematika i hronologija saopštenja zborniku nije najpreciznije razdvajala, 28 referata, uočavaju se cjeline us izlaganjima geologa, historičara, etnologa i historičara umjetnosti s temama iz rudarske i metalurške prošlosti od najstarijih do modernih vremena. Zbornik nije ostavio tragove diskusije. Svojim izlaganjem Mehmed Ramović je apostrorao nalazišta ruda s pregledom rudarskih bazena, Nikola Gostiša je načinio pregled istraživanja metalurške tehnologije, a Kemal Kapetanović jepredstavio rezultate ispitivanja metalurških uzoraka arheoloških nalaza. Prethistorijsko rudarstvo metalurgiju i pratio je Borivoj Čović, a Đuro Basler rudnike i metalurške pogone rimskog doba kroz prizmu rudarsko-metalurškog područja doline Japre. Rudarska tehnika ranog eneolita na centralnom Balkanu predmet je izlaganja Borislava Jovanovića. Antičko rudarstvo kroz epigrafske i numizmatičke izvore zaokružio je izlaganjem Ivo Bojanovski. Rudarstvu srednjovjekovne Bosne referate su posvetili Desanka Kovačević-Kojić, Ignacij Voje, Marko Vego, Branislav Đurđev,Pavo Anđelić i Fikret Ibrahimpašić, a za osmansko doba Adem Handžić, Skender Rizaj, 327
Avdo Sućeska, Muhamed Hadžijahić, Ljubomir Bakić i Ahmed Aličić. Svoje izlaganje Vlajko Palavestra posvetio je ispitivanju vjerovanja u jamskog duha “Perkmana”, Alija Bejtić metalu u historijskoj arhitekturi Bosne i Hercegovine a Živko Ilić starom načinu rasvjete i rudarskim lampama. Vladimir Dumbović načinio je historijsko-topografski prikaz Kreševa kroz metaluršku proizvodnju, Josip Klicić je obradio rudnik i željezaru Vareš kroz prošlost, a Ahmet Fetibegović je pratio austrougarski projekat željezare u Prijedoru. Historijatu željezare Zenica pažnju su posvetili Kemal Hrelja i Fikret Ibrahimpašić, a Smail Tihić spomenicima tehnike, njihovom čuvanju i prezentaciji. Pored kraćeg sižea uz referate su dati i rezimei, pretežno na njemačkom jeziku. Zbornik je kroz pristupe nekolicine autora snabdjeven pratećim ilustracijama, skicama i šemama. Njegova tehnička izvedba je primjerena. Neuobičajena vremenska razdaljina između podnošenja referata, održanog simpozijuma, i pojave zbornika, u ravno 26 godina, povezana s objavljivanjem najvećim dijelom već poznatih i u nauci armiranih radova, predstavlja izdavački kuriozitet. Skup je okupio zavidan broj izlagača i gostiju, naročito historičara, kompetentni izraz struke, a veći broj referata zasnivao se na istraživanjima i predstavljenim rezultatima prevazilazio je razinu prigodnih saopštenja. Većina izlaganja, neka proširena i metodološki modicirana, prije pojave ovog zbornika bila je objavljena i po svojim dometima značajno je ušla u modernu historiograju. Danas, dodatno, većina tadašnjih referenataviše nije među živima. Dilema je ostala u pitanju zašto kvalitetna saopštenja jednog od značajnijih skupovaje,u ne posljednje nisu bila štampana. intrigantnu dimenziju zbornik donosećivrijeme pojašnjenja, tek ranije svojom pojavomTu pretvorio, kontraverzno i savremenom izdavaštvu primjereno, u poučnu činjenicu. Famozni “Radovi VIII” pojavljivali su se u javnosti zadnjih tridesetak godina po fusnotama, naročito medievalista, i ostajali nedodirljivim onima koji su tragali za njima po registrima biblioteka. Kao da je 1978. godine bila povoljna atmosfera za njihovu pojavu. Entuzijazam Fikreta Ibrahimpašića i zeničkog muzeja za objavljivanje zbornika radova s ovoga skupa ipak nije imao dovoljno podrške.1 Isturen je utisak da nije bilo materijalnih sredstava za njegovu raniju realizaciju. Kako se zbornik nije pojavljivao, referenti su svoja izlaganja ponudila javnosti, objavljujući ih zasebno u stručnim publikacijama. Razlozi su bili očiti. Objavljeni referati, vezani za period srednjeg vijeka, D. Kovačević-Kojić, __________________________________
1/ “Uskoro će iz štampe izaći naša publikacija Radovi VIII - sa referatima sa simpozijuma Istorija rudarstva ...”, Ibrahimpašić F., Ljetopis jednog muzeja (Uz 10-godišnjicu plodnog djelovanja), Odjek 30/13-14, Sarajevo 1977, 22.
328
I. Vojea, P. Anđelića, B. Hrabaka i A. Handžića, najveći su doprinosi u proučavanju rudarstva u posljednje vrijeme. Među prvima svoj referat, objavio je A. Handžić, proširujući ga i ne napominjući da je bio izlagan na simpozijumu u Zenici.2 Svoje izlaganje I. Voje je objavio kao “prezširjen referat”, pojašnjavajući, “se mi je zdelo potrebno, da referat čimprej objavim”. Voje nije propustio priliku da navededa “referat bi moral bit tiskan v publikaciji Muzeja grada Zenice v Radovi VII, vender na vprašanje, kdaj namerava revija iziti” u Zenici nije bilo odgovora.3 U “Spisku naučnih radova Marka Vega”, objavljenom 1980, zabilježeno je pod rednim brojem 257, da je njegov rad “Rudarstvo u Bosni i Hercegovini od VII do kraja XV stoljeća”, “odštampan ovih dana u ‘Radovi’ VIII, izdanje Muzeja grada Zenice 1978. godine, na 4 U kapitalnom djelu osnovu referata na Simpozijumu u Zenici u 1973. godini”. o gradskim naseljima srednjovjekovne bosanske države D. Kovačević-Kojić je koristila svoj, kao i referate I. Vojea, B. Đurđeva i A. Handžića. Citirane strane su izostale, a svi su navedeni u očekivanim “Radovima VIII, 1978.g.”5 Svoj referat, uz napomenu da je s navedenog simpozijuma i da je proširen, D. Kovačević-Kojić objavila je 1983.6 Kada je svoje izlaganje objavljivao 1983, P. Anđelić nije navodio da je ono bilo prezentirano u Zenici.7 Na svoje izlaganje B. Hrabak je struci skrenuo pažnju 1976.8 Objavljujući ga ______________________ 2/ Handžić A., Rudnici u Bosni u drugoj polovini XV stoljeća, Prilozi za orijentalnu lologiju 26 (1976), Sarajevo 1978, 7-42. Nešto kasnije će Handžić referate D. Kovačević-Kojić i B. Đurđeva, kojiRudnici su podneseni u Zenici, podXVII “Radovi VIII, Zenica 1978”, Handžić A., u Bosninaodsimpozijumu druge polovine XV docitirati početka vijeka, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, Posebna izdanja ANU BiH 79, Odjeljenje društvenih nauka 18, Sarajevo 1987, 5-38, 9 nap. 15. 3/ Voje I., Bosenski svinec v kreditni trgovini srednjeveškega Dubrovnika, Zgodovins ki časopis 32/1-2, Ljubljana 1978, 37-59. 4/ Po svemu sudeći, M. Vego je autor ovog, i inače potrebitim bibliografskim podacima nepreciznog spiska, Vego M., Iz istorije Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo 1980, 500. Uporedi, L. Fekeža, Izbor iz bibliograje naučnih radova Marka Vega, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) NS 40/41 (1985-1986), Sarajevo 1986, 5-6, 6. 5/ Kovačević-Kojić D., Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo 1978. 6/ Kovačević-Kojić D., O rudarskoj proizvodnji u srednjovjekovnoj Bosni, Godišnjak Društva istoričara BiH 34, Sarajevo 1983, 113-122. 7/ Anđelić P., Marginalije o tragovima starog rudarstva i metalurgije u srednjoj Bosni, GZM (A) NS 38, Sarajevo 1983, 145-152. 8/ Hrabak tada za svoje izlaganje navodi da će biti objavljeno u: “Radovi Muzeja Zenice VI”, ..., “Zenica 1974 (u štampi)”, Hrabak B., Prodaja proizvoda bosanskog rudarstva u Veneciji i Mlečanima u Dalmaciji, GDI BiH 21-27, Sarajevo 1976, 59-72, 59 nap. 2.
329
nešto kasnije, B. Hrabak jedao poširoko objašnjenje njegove zakašnjele pojave. Objavljeni rad dio je većeg teksta “Izvoz rudarskih proizvoda iz Bosne u prvo doba osmanlijske vlasti”, koji je konačno redigiran i predat za štampu krajem 1973, poslije autorovog referata na naučnom skupu u Zenici novembra 1973, a s obzirom da “izdavač nije bio u stanju da pribavi sredstva za objavljivanje velike simpozijske sveske, rad je 1976. povučen”. Dodatno, navodi da je prilog koji objavljuje obogaćen novim arhivskim podacima.9 Na svoje izlaganje osvrnuo se i B. Đurđev 1987. ističući da je “pisano na brzinu”, i da je u njemu prvi put pristupio pitanju kada i kako je nastao Zakonik Novog Brda.10 Objavljenim izlaganjem M. Vega upotpunjena je slika poznatih referata medievalista u pristupu srednjovjekovnom rudarstvu i tehnologiji. U posljednje vrijeme izlaganja o rudarstvu ostavila su traga i u obnavljanju diskusije “o počecima rudarstva u srednjovjekovnoj Bosni”, prezentiranoj u prepravljenom tekstu Ante Babića, “Srednjovjekovna bosanska država” u Enciklopediji Jugoslavije i njegovoj kritici.11 Danas bi se mogli pomaknuti od pretjeranih insistiranja na izričitim “počecima rudarstva” i “zlatnom dobu Kulina bana utemeljenog na rudarstvu” koja se uporno ponavljaju. 12 Neospornom bi ostala konstatacija da se o kontinuitetu rudarskog i metalurškog razvoja mora govoriti, ali i da je rudarstvo temeljna grana privrede srednjovjekovne Bosne tek tokom XIV i u prvoj polovini XV stoljeća.13 Iako sa zakašnjenjem i uveliko poznati, rezultati Simpozija o rudarstvu i metalurgiji u Bosni i Hercegovini kroz historiju iz 1973. i danas izazivaju interes. jednom mjestu, olakšavaju pristup tematiciSakupljeni i ukazuju nanarearmaciju istraživanja u nauci. Da serudarsko-metalurškoj na vrijeme pojavio, Zbornik bi, kao i Radovi III “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura” _________________________
9/ Hrabak B., Gleta iz Bosneu XV i XVI veku, Istorijski zbornik 5,Banja Luka 1985, 183-202. Vjerovatno je povlačenje referata i uslovilo da se on i ne pojavi u ovom današnjem zborniku. 10/ Uporedi, Đurđev B., Kada i kako su nastali despota Stefana zakoni za Novo Brdo, Djela ANU BiH 65, Odjeljenje društvenih nauka 37, Sarajevo 1987, 9. 11/ Enciklopedije Jugoslavije II, 2. izdanje, JLZ, Zagreb 1982; Separat Bosna i Hercegovina, JLZ, Zagreb 1983; Kovačević-Kojić D., Primjedbe na tekst “Srednjovjekovna bosanska država”, “Istoriografski tekstovi u separatu “Bosna i Hercegovina” - II izdanje Enciklopedije Jugoslavije”, Prilozi XXI/22, Sarajevo 1986, 261-262. 12/ Kovačević-Kojić D., Kulinova povelja i bosansko-dubrovački odnosi, “Osamsto godina Povelje bana Kulina 1189-1989”, Posebna izdanja ANUBiH 90, Odjeljenje društvenih nauka 23, Sarajevo 1989, 37-44; Malcolm N., Povijest Bosne - Kratki pregled, Erasmus Gilda Novi liber - Dani, Zagreb 1995, 20; Imamović M., Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo 1997, 32. 13/ Uporedi, Šunjić M., Mjere, novac, zarade icijene na dalmatinsko-bosanskom području (XIV i XV st.) - II dio, Radovi Hrvatskog društva za znanost i umjetnost V, Sarajevo (1997), 37-64, 42.
330
(Zenica 1973), kada je u pitanju kulturna historija, danas bio i jedna od poznatijih i citiranijih bibliografskih jedinki s obzirom na privrednu historiju srednjovjekovne Bosne. Mogu li, dakle, moderno izdavaštvo i suvremena historiograja izvući pouku iz negativnog odnosa premanaporima organizatora i izlagača sa Simpozijuma o rudarstvu i metalurgiji i posegnuti za neobjavljenim i javnosti i struci nepoznatim rukopisima, primjera radi, akademika Marka Šunjića, Narodi i države u ranom srednjem vijeku. Materijalna sredstava... Mr Esad KURTOVIĆ
331
332
Šemsudin-Šemso Mulić, KONJIČKO DRVOREZBARSTVO, Od seoske naivne umjetnosti i gradskog obrta do savremene industrije, Konjic, 1999, str. 158. Monograja KONJIČKO DRVOREZBARSTVO obrađuje interesantnu i u nas malo istraženu i obrađivanu problematiku konjičkog drvorezbarstva. Drvorezbarstvo je zanat koji u Bosni i Hercegovini nema dugu tradiciju s obzirom da se počelo razvijati tek krajem 19. stoljeća, naročitoKonjicu. u Prema podacima Kotarskog ureda u Konjicu od prije 100 godina, drvorezbarstvom se u samom gradu bavilo 10 obitelji i 16 u tadašnjem zeseoku Mladeškovići sela Monograja je rezultat tridesetogodišnjeg sistematskog i upornog radaBijela. na prikupljanju dokumentacije Konjičanina, dipl. inž. šumarstva Šmsudina-Šemse Mulića. Sin istaknutog konjičkog drvorezbara Ismaila Mulića, od najranije mladosti svjedok mukotrpnog ali i prijatnog posla na oplemenjivanju drveta, izučio je drvorezbarski zanat i 1947. godine položio majstorski ispit. Cijeli radni vijek bavio se dizajniranjem namještaja i sitnih rezbarenih predmeta se dekoracijom konjičke drvorezbarije. Monograja o drvorezbarstvu izuzetno je kvalitetno urađena, pregledna, neopterećena obimnim tekstom a ukrašena prelijepim fotograjama namještaja i drugih predmeta ukrašenih drvorezom te faksimilima brojnih arhivskih dokumenata. Sadržaj knjige čine: Samo fotograja, ni riječ o legendi - Senadin Begtašević (str. 9), Čarobnjaci sa Neretve - Edhem Badžak (str. 11), Moj prvi dodir sa drvetom (str. 13-14), Napomene o konjičkom drvorezbarstvu (str. 15-19), poglavlja od I do VI, Dodatak - Konjički drvorezbari svih generacija (str. 125 - 148), Literatura (str. 149) i Summary (str. 151 - 153). 333
U prvom poglavlju DRVO I DRVOREZBARSTVO (str. 21-23) dati su osnovni podaci o drvetu injegovoj primjeni, njegovim mahanama i oštećenjima te opisani: orah, kruška, trešnja, javor, brijest i bukva kao osnovne vrste koje se koriste u konjičkom drvorezbarstvu. Poglavlje OSNOVNI PODACI O DRVOREZBARSTVU (str. 25 - 38) sadržai podatke o radnom prostoru za drvorezbarenje, stolarsko-rezbarskom radnom stolu, glavnim postupcima pri obradi drveta, vrsti drvorezbarskog alata, postupku kod klasične obrade duboreza, o ornamentici u drvorezbarstvu, o postupku pri rezbarenju na konjički način, o površinskoj obradi izrezbarenih predmeta, izradi slika i reljefa na drvetu. Opisana je razlika između namještaja sa pantograranim elementima i potpisanog. Svaka od pomenutih tema dopunjena je lijepim ilustracijama. Historijski obrisi drvorezbarstva opisani su u dva poglavlja: DRVOREZBARSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI (str. 49-64) i RAZVOJ DRVOREZBARSTVA U POJEDINIM HISTORIJSKIM PERIODIMA (str. 65-110). U poglavlju o drvorezbarstvu u Bosni i Hercegovini kroz historiju autor ističe da je drvo na ovim prostorima sveprisutno od prvih sojeničkih naselja do današnjih dana. U Historijskom arhivu u Dubrovniku sačuvani su dokumenti koji govore o angažiranju drvorezbara na dvoru kralja Stjepana Kotromanića (nažalost ne znamo kako su ukrašeni predmeti izgledali) i za ukrašavanje crkvenih enterijera. Dolaskom Osmanlija u ove krajeve dolazi i do uticaje islamske kulture na domaće drvorezbare. U bosanskohercegovačkom drvorezbarszvu nastaladok je mješavina izraza u gradskim sredinama su seoskiautohtono-folklornog majstori dugo zadržalii orijentalnog svoj način rada. “Dekorativni elementi bosansko-orijentalne drvorezbarije, pored samostalne rozete kao najčešći i osnovni motiv, koriste razne povijuše i lozice s listovima i cvjetovima, grančicama i rozetama, zatim tordirano uže, čempres ili bor, vrčeve i vaze sa cvijećem i slično. Najčešći geometrijski likovi su i dalje: krugovi, rombovi, trapezi, heksagoni, naročito heksagram, te šiljati i polukružni lukovi. Pored navedenih elemenata i likova ponekad se javljaju i životinjski motivi, a rjeđe i ljudski lik.” (str. 51 ) Četrdeset godina austrougarske uprave na ovim prostorima ima za posljedicu da se u radionicama počeo izrađivati namještaj prilagođen evropskim standardima i evropskom načinu stanovanja. Na vratima namještaja često je korištena tehnika primjene dekorativnih pločica različitog oblika dok su se na završnim dijelovima namještaja mnogo primjenjivali vijenci različitih prola. Poglavlje koje se odnosi na razvoj drvorezbarstva po pojedinim historijskim periodima dopunjeno je brojnim faksimilima srcinalnih 334
dokumenata. Najviše je onih iz austrougarskog perioda koji se čuvaju u Arhivu Bosne i Hercegovine u arhivskim fondovima nastalim djelovanjem Zajedničkog ministarstva nansija - Odjelenje za BiH, 1878-1918. i Zemaljske vlade za BiH, 1878-1918. (Autor je nažalost - možda slučajno - propustio da uz literaturu navede izvore) U ovom poglavlju na zanimljiv način opisano je kako je izgledalo učenje drvorezbarskog zanata - trogodišnje šegrtovanje, radno vrijeme, isplata radnika, međusobna suradnja obrtnika, prodaja proizvoda, način snabdijevanja drvetom, školovanje drvorezbara u Zemaljskoj zanatskoj školi i na drvorezbarskom tečaju u selu Bijela 1904. godine, te u majstorskoj radionici Ivana Ramljaka u Konjicu u periodu 1906. do 1918. godine. Dat je i pregled registrovanih drvorezbarskih radionica kao i kratka historija preduzeća “Neretva” iz Konjica. V poglavlje ISMAIL MULIĆ I NJEGOV DOPRINOS RAZVOJU I UGLEDU KONJIČKOG DRVOREZBARSTVA (1929-1978) (str. 111 - 114) odnosi se na autorovog oca i sadrži poetsko viđenje pjesnika A. Sidrana o ovom zaljubljeniku u drvorezbarski izraz i nekrolog S. Papanje objavljen u “Oslobođenju”. VI poglavlje PET GENERACIJA KONJIČKIH DRVOREZBARA (str. 115 - 224) sadrži kratak pregled razvoja drvne industrije u Konjicu dok je “riječ data” samim fotograjama. Monografija KONJIČKO DRVOREZBARSTVO objavljena je uz materijalnu Općine Konjic. Po želji autora rukopis je njegov vakuf i ustupljen je potporu općini bez ikakve naknade. Mina KUJOVIĆ
335
336
Galib Šljivo: Bosna i Hercegovina 1854 - 1860. Landshut 1998, str. 624. Očit dokaz raslojenosti bosanske historiograje je nedostatak veće sinteze bosanskohercegovačke povijesti, za čiju bi izradu bilo potrebno puno više kolektivnoga rada nego što za to postoji spremnosti u trenutnoj društvenoj stvarnosti i atmosferi sitnih ljudskih i profesionalnih zavisti. U takvim uvjetima, pojedinačni pokušaji pravljenja većih sinteza, poput nedavno objavljene Historije Bošnjaka, uz sav rizik manjkavosti i nedosljednosti koje nužno sa sabom nose takvi poduhvati, nameće se kao jedan od izlaza iz stanja prilično koji je bosanska historiograja dovedena posljednjih decenija.velike Galibletargije Šljivo,upoznato ime u našoj historiograji, već dugo godina ustrajava na vlastitom putu pisanja historije Bosne 19. stoljeća. Nakon niza knjiga u kojima na temelju, prije svega, austrijske izvorne građe, oslikava bosansku stvarnost od konca 18. stoljeća, Šljivo je u Njemačkoj, gdje ga je ratni vihor bacio iz Banje Luke, završio i objavio knjigu o historiji Bosne od početka Krimskoga rata do početka upravljanja Topal Osman-paše 1860. godine. Šljivo je i u ovoj knjizi ostao dosljedan svojim ranijim metodološkim pristupima historiji Bosne. Njegov pristup je tradicionalan, on se stalno kreće na granici između “ozbiljne” historije i historije priče, koja je u osnovi, zapravo, hronika događanja. Šljivo piše hroniku iz dana u dan, i to prvenstveno o političkim događanjima, ali i kada govori o ekonomskim stvarima, on ostaje dosljedan tom metodu. Kada govori o trgovini, on prati cijene proizvoda koje su sadržane u mjesečnim izvještajima austrijskih konzularnih agenata. Šljivo govori o svakodnevnom životu u Bosni, o vremenskim prilikama i neprilikama i o njihovom utjecaju na život običnog čovjeka; o načinu komunikacije 337
običnih ljudi i o brojnim drugim, “običnim” stvarima. U ovoj ćemo knjizi naći informacije o tome kako su ljudi jeli, pripremali se za rad, proslavljali radosne trenutke u životu, bilo privatnom bilo slaveći uspjehe svojih političkih “pulena” na općoj razini. Pogledajmo samo ovaj primjer: “Krajem decembra je u tuzlanskom kraju napadao visok snijeg i bilo je veoma hladno tako da je nekoliko putnika umrlo od hladnoće. A onda je 11. januara u jedan sat i 22 minuta zadrmao i snažan zemljotres u trajanju od šest sekundi koji je pokretao namještaj u kućama” (str. 520). Kao da čitamo suvremenoga hroničara! Neke njegove ocjene stanja bosanskoga društva isuviše su pojednostavljene i često pod jakim utjecajem austrijske arhivske građe i izvještaja austrijskih konzula i konzularnih agenata. Na toj građi Šljivo je izgradio historiju Bosne kao historiju stalnih buna, koje suproizlazile iz same suštine tadašnjega bosanskoga društva, koje on smatrau cijelosti feudalnim. To društvo, dakle, premaŠljivinoj ocjeni, karakteriziraju feudalni odnosi “koji su se nalazili u fazi raspadanja i opšteg rasula, ali su se feudalci uz pomoć vlasti grčevito borili za očuvanje feudalnog sistema koji im je omogućavao privilegovan položaj” (str. 388). Moglo bi se raspravljati o tome koliko su odnosi bosanskih zemljoposjednika i obrađivača zemlje bili feudalnoga karaktera. U tim odnosima je bilo puno elemenata feudalnoga odnosa, ali i znatno razlika u odnosu na feudalne odnose kakvi su poznati iz opće povijesti feudalizma. Prateći unutarnje nemire Šljivo govori i o stalnim prijetnjama miru u Bosni koje su dolazile izvana, a najčešće sa istoka, odakle “vavik munja sieva, iBosni gromovi pucaju”opasnost (str. 515). Jedan konzul jefanatizma sredinomako 1860. pisaohrišćani kako u “ne postoji od muslimanskog bosanski ne budu podsticani iz Srbije i Crne Gore, jer bosanski hrišćani nisu spremni da izgube život i svoja dobra u nemirima”(str. 515). Promatranje bosanskih događanja u okvirima općih problema Istočnoga pitanja predstavlja važnu i korisnu stranu Šljivinog rada. Kao i u ranijim djelima, Šljivo i u ovoj knjizi događaje prati hronoški, a osnovni graničnici su mu vrijeme upravljanje pojedinih valija. U vrijeme od izbijanja Krimskoga vrata 1853, do dolaska Topal Osman-paše 1860, u Bosni se izmijenilo više valija: U vrijeme Krimskoga rata valija u Bosni je bio Huršid-paša, umjesto kojeg je koncem 1856. imenovan Rešid Mehmedpaša, koga je 1858. naslijedio dotadašnji namjesnik Kipra, Kjani - paša “krut čovjek, beskompromisan, pa ga Bošnjaci upoređuju sa seraskerom Omerpašom Latasom, koji je ostao u veoma lošoj uspomeni u Bosni” (str. 328). Ovoga je sredinom 1859. naslijedio dotadašnji namjesnik u Skoplju, Osmanpaša Sulejmanpašić, rođeni Bošnjak, sin Sulejman-paše Skopljaka, koji je bio 338
u poodmakloj dobi kada je imenovan za valiju (“sedamdesetogodišnjak”). Sam je pričao kako je “otprilike prije 30 godina bio vojni komandant u Ada Kale (nasuprot Oršavi), pa je održavao prijateljske veze sa austrijskim generalima” (str. 451). Početkom 1861. valija Osman-paša je opozvan, a na njegovo mjesto je imenovan Topal Šerif Osman-paša, dotadašnji beogradski muhaz. Razdoblje vladavine svakog pojedinog valije ispunjeno je brojnim događanjima u Bosni. U vrijeme vezirovanja Huršid-paše trajao je Krimski rat i donesen je Hatihumajun 1856. godine. Sultan Abdul Medžid, koji nije bio naklonjen ratu i “koji se, kako je poznato, bojao čak i mačke, rastrojen uslijed uživanja u šampanjcu i čarima haremskih ljepotica”, objavom rata “stavio je na srce sudbinu i trona i domovine” u ruke komandanta turske Dunavske armije, Omer-paše Latasa (str. 19 - 20). U vrijeme ovoga rata “malo bolje stojeći i ugledni muslimani morali su dati za ratne potrebe jednog konja ili novčanu protuvrijednost od hiljadu pjastera, dok su ostali morali učestvovati u odbrani tvrđava, a svaki musliman dovesti u red oružje i biti spreman za odlazak u rat van granica Bosanskog ejaleta.” (str. 21). U Bosni su se, uglavnom, osluškivakle vijesti sa ratišta i proslavljale turske pobjede nad ruskom vojskom. Sredinom avgusta 1855. Porta je naredila bosanskome valiji da iz Sarajeva, Travnika, Bijeljine i Mostara uputi u Istanbul po jedan bataljon vojske, te da od 6 eskadrona konjice, koliko ih je bilo u Bosni, u Istanbul uputi četiri. Sve su to bile pripreme pred odlučujući napad na Sevastopolj (na Krimu), koji je počeo 8. septembra 1855. U toj bici Francuzi su izgubili 7309 (umrlo vojnika,od4pritiska generala, 20 štapskih ocira je Englezi ranjeno,su a 4izgubili generala je kontuzovano zraka kod eksplozije); 2447 vojnika, a Rusi 13.000 vojnika, 4000 topova i drugog materijala. U Sarajevu je vijest o pobjedi kod Sevastopolja stigla 18. septembra i proslavljena je ispaljivanjem 21 topovskog hica (str. 31). Bošnjaci su bili “ogorčeni” na Portu poslije akcije Omer-paše Latasa 1850/52, i nisu rado htjeli sudjelovati u nevoljama Porte u Krimskom ratu. “Tako su i nizam i redifa iz cijelog Carstva hitali na Dunav: Rumuni, Kurdi, Arapi, Arnauti, ukratko svi osim Bošnjaka. Od Omer-pašinog vremena su se osjećali poniženi i uvrijeđeni; porez što im ga je nametnuo serasker (desetina), koji oni do tada nisu plaćali, shvatili su kao izrabljivanje. To se svakako odnosi na spahije (timarnike i zaime), pa iako im je Porta ustupila polovinu desetine doživotno, ta im svota nije bila dovoljna za život i prirodno je da su bili nezadovoljni” (str. 32 - 33). Bilo je ipak regrutacije među muslimanima, osobito u pograničnim krajevima u Posavini i duž dalmatinske granice. “U vrijeme Krimskog rata, bosanski valija je bio dužan da osigura granicu 339
Bosanskog ejaleta prema Austriji, Crnoj Gori i Srbiji. (...) Još dok se nije znalo da li će one podržati Rusiju u ratu protiv Turske, valija je preduzimao odbrambene mjere u graničnim oblastima, ali i nastojao da sazna sve o pokretima vojske susjednih zemalja.” (str. 52). U vrijeme Krimskoga rata obnavljane su tvrđave u Bosni, osobito Brčko, Bijeljina i Zvornik, jer je postojala izvjesna opasnost da bi Srbija tada mogla napasti Bosnu. Osim toga, obnavljane su i tvrđave na granici prema Austriji (Livno, Bihać, Ostrožac, Krupa, Novi, zatim Dubica, Berbir, Doboj i Maglaj), jer se strahovalo i da bi Austrija mogla upasti u Bosnu. Na granici prema Crnoj Gori bili su učestali hajdučki napadi. “Crna Gora je bila u sastavu Osmanskog Carstva, pa tamo granična linija nije ni bila povučena, ali se znalo na koje predjele pretenduje crnogorski knez” (str. 66). Krimski rat se završio Mirovnim kongresom u Parizu (25.2. - 16.4.1856). Rezultati: Osmansko carstvo se obavezalo provesti reforme, Crno more je neutralizirano, a Vlaška i Moldavija su postale nezavisne od Rusije. Rezultat tih odluka je i Hatihumajun 1856. koji je proklamirao je načelo da svi stanovnici Osmanskoga carstva imaju jednaka građanska, vjerska i politička prava. Hatihumajunom je bilo predviđeno da i hrišćani imaju obavezu služiti u osmanskoj vojsci, što su i muslimani i hrišćani nerado prihvatali. Zbog toga je već sredinom jula 1856. sultan obznanio ferman po kojem se hrišćani i Jevreji oslobađaju vojske i za njih se ponovo uvodi bedelija. U vrijeme Rešid-paše započeli su veći nemiri seljaka, čemu Galib Šljivo posvećuje pozornost. Namufetiša temelju (inspektora), austrijske izvorne dr. Šljivo prati akcijuveliku Aziz-paše, turskoga koji jegrađe ispitivao žalbe seljaka u Bosni i Hercegovini. Aziz-paša je u Sarajevo stigao 13. januar a 1858. godine, a potom u nekoliko navrata razgovarao sa predstavnicima kmetova i begova. Rezultat tih pegovora bio je Protokol, koji su potpisali i predstavnici kmetova i begova (nisu potpisali jedino dvojica predstavnika kmetova iz Zvornika i dvojica predstavnika kmetova iz Brčkog “izjavivši da vole i život izgubiti nego staviti svoj potpis”), koji je sadržavao slijedeće: (str. 300) * Posjednici neće moći da daju tretinu u zakup * Posjednici su se obavezali da će popravljati kuće i gospodarske zgrade * Tretina će se kupiti u naturi, a nikako u novcu, osim ako se gospodar i kmet drugačije ne dogovore * Tretina se neće uzimati od povrtlarskih kultura Na kraju se ova Aziz-pašina misija ipak pokazala neuspješnom, jer “nije u svim mjestima prihvaćena bez otpora”, a i nemiri seljaka su nastavljeni. “Aziz340
paša je otišao iz Tuzle u uvjerenju da je riješio glavni sukob između kmetova i gospodara. Zanemario je činjenicu da su se sukobi nastavili upravo zato što su gospodari i dalje tražili da im kmetovi izmire tretinu, iako je on naredio da ne potražuju poreze dok Porta ne odobri njegov protokol. Ponavljalo se i ovog puta ono što je bilo karakteristično za tursku upravu; naime, i pored postignutog dogovora, sve strane su nastavljale raditi po starom, pa se lako moglo pretpostaviti da može doći do manjih ili većih sukoba”. (str. 312). “Nemir se uvukao među cjelokupno stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Azizpašina misija u Bosni je samo nagovijestila mogućnost da počne rješavanje agrarnih odnosa, dok su se na terenu odvijali događaji kao da Portin mufetiš nije ni došao” (str. 340 - 350). Problemu agrarnih odnosa između vlasnika zemlje (čiuk sahibija) i obrađivača (mustedžira, kmetova), Šljivo posvećuje veoma puno prostora. On ukazuje da od sredine 19. stoljeća postoji nezadovoljstvo i među zemljoposjednicima, ali su Šljivine ocjene izvora toga nezadovoljstva pod snažnim utjecajem austrijskih izvještaja (“V eliki, srednji i malizemljoposjednici su nezadovoljni; oni inače najviše vremena provode na sokacima, a vrlo malo u kući, pa su zato i osimorašili. Najveći broj posjednika nema uopšte gotovog novca, većina ih se zadužila, a opadaju i osnovni kapital i stočni fond, pa tako posjednici imaju radnu stoku za obradu svog posjeda, ali ne i za zemlju koju su dali kmetovima na obrađivanje” (str. 425). Vjerovatno je ovakav položaj zemljoposjednika posljedica Omer-pašine akcije, nakon koje je “muslimansko plemstvo, ukoliko je kao klasa i preživjelo Omer-pašin u velikoj mjeri izgubilo svoju zionomiju, svoje vodeće ljude i pogrom, političku(...) ulogu” (str. 581). Šljivinim knjigama delujupredstavnici znamenitih bosanskih begovskih obitelji koji su imali stanovitu ulogu u političkoj i gospodarskoj povijesti Bosne sredinom 19. stoljeća. Šljivo dobro uočava kako su seljačkepobune izbijale uglavnom u Posavini i Bosanskoj krajini, dok tih pobuna nije bilo u sarajevskom kraju i travničkoj kajmakamiji, ali ne ulazi dublje u analizu uzroka takvome stanju, u cijelosti zanemaruje vanjske utjecaje i prenosi ocjene austrijskih izvještaja po kojima su sarajevsko i travničko područje ostajali izvan seljačkih pobuna “zato što su zemljoposjednici u tim krajevima obezbjeđivali svojim kmetovima radnu stoku, sjeme, popravak gospodarsskih zgrada, a to je sve bilo uređeno kad je uvedena tretina. To u Posavini i Bosanskoj krajini nisu činili gospodari, nego su od kmeta tražili tretinu, a istovremeno da im obrađuje njive. Tako su zadržali sve one obaveze koje su seljaci imali dok su plaćali devetinu, ali su tražili i tretinu, pa su seljaci siromašili iz godine u godinu” (str. 257). Aziz341
paša, koji je početkom 1858. došao u Bosnu da ispita žalbe seljaka, također je uočio “da posavski veleposjednici nisu svojim kmetovima dali olakšice koje su činili veleposjednici u sarajevskom mulaluku i travničkoj kajmakamiji”. Također je smatrao da bi trebalo izvršiti reviziju vlasništva zemlje. Svima, osobito stranim diplomatama u Bosni sredinom 19. stoljeća, bilo je jasno da se odnosi između begova i kmetova ne mogu riješiti “dokle god u Bosni ne bude riješeno pravo vlasništva, dok ne bude povučena oštra i stvarna granica u teritorijalnim odnosima između ska, stvarnog, odnosno tobožnjeg posjednika zemlje, zatim utvrđeno uživanje svakog posjeda, pa dok se ne ustroji pravi registar prema kojem će se moći rješavati eventualni sporovi, dakle dok se ne uspostavi potpun i konačan katastar ovog zemljišta” (str. 304). Taj će posao, međutim, u Bosni biti obavljen tek u doba austrougarske vladavine, kada je uvedena gruntovnica i utvrđeno vlasništvo svake zemljišne parcele, a u doba osmanske vladavine su Saferskom naredbom uređeni agrarni odnosi između begova i kmetova koji će postojati sve do uzimanja zemlje od bosanskih begova 1919. godine. Na kraju, Šljivina knjiga, mada u metodoškom smislu ostaje izvan trendova razvoja suvremene historiograje, predstavlja značajno djelo u našoj znanosti. Informacije koje donosi omogućavaju da se historija Bosne u drugoj polovici 19. stoljeća sagleda iz austrijske perspektive. Malo je historičara koji historiju Bosne ovoga doba promatraju na temelju građe domaće, osmanske, provenijencije. Zbog toga Šljivina uporna nastojanja da se ta historija sagleda na temeljustasaju austrijske građe, svoj smisaoove će dobiti onda kada u našim redovima historičari koji pravi će historiju zemljetek proučavati uzimajući u obzir sve relevantne historijske izvore. Kada dođe to doba, vjerovatno će, zahvaljujući Šljivinim knjigama, na građu iz austrijskih arhiva trebati potrošiti puno manje vremena nego na ostale arhive. Dotada, Šljivine knjige ostaju štivo koje osim profesionalnim historičarima možemo preporučiti i širem krugu čitateljstva. Mr Husnija KAMBEROVIĆ
342
Krkić Safet, Ekonomija Bosne u Turskom periodu polovi rasta, Mostar - univerzitetska knjiga, 2000. godina 229 stranica. (Biblioteka monograje knjiga 1.) Institucija vakufa - muslimanske zadužbine koja služi islamskim vjerskim, kulturno prosvijetnim i humanim ciljevima; muslimanska vjerska imovina je odigrala vrlo značajnu ulogu u ekonomici Bosne, migracijama stanovništva i formiranje kasaba i gradova. S ovih aspekata autor ove knjige tretira pitanje vakufa. Tematika je podjeljena u tri poglavlja. Prvo poglavlje: privreda Bosne u periodu turske uprave (str. 9 - 116), drugo poglavlje AHIBABA (str. 117-149), treće poglavlje - Islamski svijet - zaostajanje u razvoju. (str. 150 - 222). U sklopu prvog poglavlja autor otkriva mnoštvo pod tema. [Ekonomija Bosne u vrijemedolaska Turaka i prihvatanje islama,u kojima analizira privrednu djelatnost konstatujući da osnovnu karakteristiku privrede feudalnog doba čini poljoprivreda koja je bila osnovna djelatnost privrede B iH u tursko doba (str. 20 - 21). Pišući o graditeljstvu - pol rasta privrede, graditeljstvo i gradovi (Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Tuzla). Izgradnja puteva i mostova, vodovodi i javne česme, vaku o podsticanju privrede Bosne (str. 23 - 116) autor zaključuje da su vaku odigrali vrlo značajnu ulogu u razvoju gradova (analizira razvoj gradova Sarajevo, Mostar, Banjaluka i Tuzla) naglašavajući ulogu vakufa u razvoju kulture, urbanizma i socijalne politike odnosno ekonomike uopšte]. Drugi dio knjige nosi naslov AHIBABA (str. 117 - 149) i u okviru ovog dijela knjige autor je obradio Regulativni sistem privređivanja (str. 119 - 120), 343
Institucija Ahibabe (120 - 123), Primarni trostruki nivo regulacije (123 - 124), Esnafski statut (str. 124 - 125), Skupština i londža (str. 126 - 128), Islamski duh u regulaciji privrede (str. 129 - 132), Islamski duh kao regulator sfere proizvodnje (str. 133 - 141), Islamski duh kao regulator u sferi razmjene (str. 141 - 144), Islamski duh u sferi potrošnje (str. 144 - 148). U trećem i posljednjem dijelu knjige (Islamski savjet - zaostajanje) autor, je obradio nekoliko vrlo interesantnih ekonomskih pitanja: civilizacija i ekonomska misao, teorija vrijednosti, uloga novca, intervencija države u privredi, potrebe i traženja, funkcionisanje spojenih posuda, pitanje zaostalosti muslimanskog svijeta, sa pogledima L.S.B. Murada Hofmana,i Šekiba Arslana, neodrživost postojećih mišljenja - vrijeme u kom je Islam postao predvodnička civilizacija. Naučno elaborirajući uzroke stagnacije (zaostajanja) islamskog svijeta autor će doći do vrlo lucidnog zaključka: od zapadne civilizacije bi se, dakle, moglo prihvatiti sve vrijednosti za koje postoji nedvosmisleni dokazi da vode ka poboljšanju uslova življenja stalnog napredka i usavršavanja ljudi i zajednice u cijelosti (str. 214). Na kraju, zaključuje autor ne ostaje mi ništa drugo do konstatacije da sve što je u zapadnoj civilizaciji verikovano odširokog auditorija kao pozitivna vrijednost možemo smatrati valjanim i u razvoju zemalja islamskog svijeta (str. 222). Ovom knjigom se autor predstavio kao zreo naučni radnik, koga karakterišu vrlo lucidni zaključci koji daju posebnu draž ovoj tematici. Možda bi jedina primjedba bila - malo pretenciozan naslov (Ekonomija Bosne u turskom periodu - POLOVIvakuma, RASTA ). Mislimstrukturi da taj naslov ne stoji, jer je kompletan temat posvećen njihovoj i njihovoj ogromnoj ulozi u nastanku gradova. Stil knjige je vrlo lahak i kao takav omogućava čitaocu da memoriše mnoštvo podataka koje nudi ova vrlo dobra metodički solidno koncipirana i poučna knjiga. Knjiga predstavlja značajni doprinos ekonomskoj istoriji, i dobro će poslužiti kako čitaocima tako i ekspertima za ovo vrlo interesantno područje bosanskohercegovačke ekonomske istorije. Mr Edin ČELEBIĆ
344
SMOTRA HRVATSKE POVIJESNE ZNANOSTI, (Prvi kongres hrvatskih povjesničara, Zagreb 8.12. - 11.12.1999). Potreba da se zastane, pogleda oko sebe i valoriziraju rezultati vlastitih istraživanja jednaka je traganju novih puteva za budući razvoj. Hrvatska historiograja, svojim metodološkim usmjerenjima i tematskim okvirima, bez obzira na brojne “kontinuitete i diskontinuitete”, već decenijama ide ukorak s evropskim historiograjama. Pokazao je to i Prvi kongres hrvatskih povjesn ičara, održan u Zagrebu od 8. do 12. decembra 1999. godine. Organizatori Kongresa su bili Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti, Hrvatski institut za povijest, Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Društvo za hrvatsku Ovaj je Kongres održanInstituta kratko nakon što je održan početkom novembrapovjesnicu. 1999. u Sarajevu, u organizaciji za istoriju, međunarodni znanstveni skup o temi Historiograja o Bosni i Hercegovini (1980 - 1998). Za nekolicinu historičara, koji su bili prisutni na oba skupa, same po sebi su se nametale neke sličnosti i razlike, te dostignuća u ovim dvjema historiograjama. Mada je sarajevski skup bio više usmjeren na inventuru historiografskih spoznaja o historiji BiH, a zagrebački mnogo šire koncipiran, zamišljen ne samo kao inventura dostignuća nego i kao mjesto za prezentiranje vlastitih historiografskih istraživanja, ne možemo se oteti dojmu kako pred bosanskom historiogajom stoji još puno posla da se u kadrovskom, organizacionom, metodološkom i tematskom smislu organizira kako bi se mogla suvereno nositi sa razinom i postulatima suvremenih evropskih historiograja. Svakako da je Kongres hrvatskih povjesničara bio dobar primjer kako se valja organizirati, pratiti nove metodološke pravce i tematska usmjerenja, kako se uključiti u međunarodne institucije za povijesne znanosti, prije svega Međunarodni odbor za povijesne znanosti (CISH), i kako u skladu 345
s tim kadrovski ojačati bosansku historiograju. Valja napomenuti da je na Kongresu puno mladih hrvatskih povjesničara izvijestilo o razultatima svojih znanstvenih istraživanja, a neki od njih su bili moderatori pojedinih sekcija (Natalija Rumenjak, Suzana Leček, Vladimir Geiger), što može poslužiti kao dobar primjer kako se odnositi prema generacijama mlađih historičara. Kongres je radio u plenumu o dvije osnovne teme: Hrvatski nacionalni i državni identitet i diskontinuitet, i Suvremena hrvatska historiograja, te 14 zasebnih sekcija (Historiograja, Hrvatsko srednjovjekovlje: Korijeni identiteta, Povijest žena, Gospodarska povijest, Povijest znanosti, Povijest i interdisciplinarnost, Povijest i demograja, Izgradnja moderne hrvatske ustavnosti i pravnih institucija, Hrvati izvan domovine, Nacija i nacionalizam , Crkva i društvo, Mediji i oblikovanje javnog mnijenja, Slika drugog: etničke skupine na hrvatskim prostorima i Stara povijest hrvatskih zemalja), ali posljednji dan, zbog smrti predsjednika Franje Tuđmana, Kongres nije radio, zbog čega tri posljednje sekcije nisu niti započele svoj rad. Na Kongresu je u plenarnom dijelu rada rezultate svojih istraživanja saopćilo 17 znanstvenika, dok je za sekcije pripremljeno 171 saopćenje. Dakle, 188 referata o raznim problemima hrvatske povijesti! Osnovna tema o kojoj je Kongres raspravljao bila je Hrvatski nacionalni i državni identitet i kontinuitet. O tome su govorili Nenad Cambi, Radoslav Katičić - professor emeritus Bečkoga sveučilišta, Neven Budak, Tomislav Raukar, Miroslav Bertoša, Mirko Valentić, Nikša Stančić, Mirjana Gross -Sirotković professor iemeritus Zagrebačkoga sveučilišta, Hodimir Nada Kisić - Kolanović. ProfesorMarijan Nenad Maticka, Cambi govoreći o kontinuitetu i diskontinuitetu kasne antike i ranoga srednjeg vijeka na hrvatskim prostorima, zaključio je kako “ne postoji izravni kontinuitet, ali isto tako da nema izrazitoga diskontinuiteta, unatoč znatnim promjenama. (...) Srednji vijek ipak je zasebno razdoblje koje nastaje na antičkom zgarištu”. O hrvatskome identitetu u srednjemu vijeku govorili su profesori Neven Budak i Tomislav Raukar. Osobito je bilo zapaženo saopćenje profesora Budaka o elementima hrvatskoga identiteta (pripadnost kršćanstvu, pripadnost zapadnoj civilizaciji, postojanje države kao garanta kontinuiteta, tropismenost i kroz nju multikulturalnost Hrvata) i njegova tvrdnja kako nije postojao jedan identitet koji bi okupio sve Hrvate nego više identiteta koji su se u 9. stoljeću integrirali u zajednički identitet. Zanimljiv je bio i dio njegova izlaganja o različitim poredodžbama identiteta općenito, dok je Miroslav Bertoša, profesor sa Filozofskoga fakulteta u Puli, analizirajući hrvatske identite u ozračju ranonovovjekovlja, istaknuo značaj prostornog faktora kao važnoga 346
korijena regionalnih identiteta. Profesor Bertoša insistira na postojanju razlike između etnokulturnoga identiteta prije 19. stoljeća i nacionalnoga identiteta u 19. stoljeću. O nacionalnome identitetu svoja su istraživanja saopćili Mirko Valentić, Nikša Stančić i Mirjana Gross. Dr. Valentić je govorio o nosiocima hrvatskoga imena, državno-pravnog kontinuiteta i nacionalnoga identiteta u 17. i 18. stoljeću, osobito na primjeru intelektualnih krugova, a profesor Stančić o hrvatskome nacionalnom identitetu u 19. stoljeću. Dr. Stančić proces integracije hrvatske nacije sagledava u kontekstu integracije ostalih evropskih nacija ističući različite elemente na kojima se oblikovao osjećaj različitosti od ostalih nacija i pripadnosti hrvatskoj naciji. Profesor Gross je govorila o konceptu modernizacije u prevladavanju regionalizama, odnosno o prelasku tradicionalnih hrvatskih društvenih struktura u novo društvo udrugoj polovici 19. stoljeća kao komponenti nacionalne integracije. O hrvatskome kontinuitetu i diskontinuitetu u 20. stoljeću svoja su saopćenja prezentirali Marijan Maticka, Hodimir Sirotković i Nada Kisić - Kolanović. Referati M. Maticke i H. Sirotkovića u dobroj mjeri su se podudarali, kako u vremenskom okviru na koji su se odnosili (1918 - 1999), tako i u metodološkom pristupu, dok je N. Kisić - Kolanović svoje saopćenje fokusirala na povijesne aspekte hrvatskoga pitanja u razdoblju Drugoga svjetskog rata. Dr. Maticka odlično uočava diskontinuitete unutar kontinui teta traganja za hrvatskom državom tijekom 20. stoljeća, teupozorava na istodobno postojanje kontinuiteta i diskontinuiteta (1918. i stvaranje Države SHS jeste diskontinutet prekidaju veze Ugarskom i Austrijom, što jedržavne dotada bio kontinuitet,jeralisei tada se ostaje na sa stanovištu kontinuiteta hrvatske tradicije; 1943. jeste međunarodni kontinuitet, ali i unutarnji diskontinuitet, osobito s obzirom na vlasničku strukturu, i tako dalje). Zanimljiv referat je podnio professor emeritus Bečkoga sveučilišta, Radoslav Katičić, čije je saopćenje bilo naslovljeno “Pitanje o podrijetlu Hrvata u hrvatskom intelektualnom diskursu danas”. Profesor Katičić ističe kako mit o podrijetlu nikoga ne može legitimirati, zbog čega je ponekad pozivana “znanost” koja je trebala legitimirati porijeklo. Međutim, “porijeklo nikoga ne legitimira nego prisutnost i djelatnost”, zaključio je ugledni akademik. O drugoj temi Kongresa (Suvremana hrvatska historiograja) saopćeno je 5 referata, u kojima je prezentiran razvoj hrvatske historiograje od sredine 19. stoljeća, kada se ona konstituira kao znanost, do suvremenih dostignuća. Bruna Kuntić - Makvić je govorila o dostignućima hrvatske historiograje u proučavanju stare povijesti, počevši od rezultata koje su o tom razdoblju hrvatske povijesti dali Ivan Kukuljević i Franjo Rački, preko doprinosa Šime 347
Ljubića, Tadije Smičiklasa, Grge Novaka, do istraživačkih rezultata Mate Suića i Petra Selema. Neven Budak je govorio o hrvatskoj historiograji o srednjem vijeku uočavajući osnovne metodološke uspone i zastoje od Ivana Kukuljevića, Franje Račkoga, Ferde Šišića, Stjepana Antoljaka i Nade Klaić do Tomislava Raukara i generacije mlađih hrvatskih medievista, dok je profesor Drago Roksandić, govoreći o historiograji o hrvatskome ranom novom vijeku u europskom kontekstu, prvenstveno istaknuo nužnost kritičkoga vrednovanja vlastite baštine. Iscrpan i veoma temeljit referat podnijela je Božena Vranješ - Šoljan, koja je napravila odličnu analizu historiograje o hrvatskoj povijesti 19. stoljeća, osobito istaknuvši značaj pokretanja Historijskogazbornika 1948, čiji je urednik bio Jaroslav Šidak, od kada se opseg historiografskih priloga koji osvjetljavaju povijest 19. stoljeća naglo širi. Hrvoje Matković i Dušan Bilandžić govorili su o dosezima hrvatske historiograje o povijesti 20. stoljeća, pri čemu je H. Matković analizirao osnovna dostignuća o povijesti od 1918. do 1945, a D. Bilandžić je, svojim briljantnim nastupom, u nekoliko teza govorio o brojnim predrasudama koje u javnosti, pa i u historiografskim djelima, postoje o ovome razdoblju hrvatske povijesti. Profesor Bilandžić je zastupao stajalište kako je 1945. označila poraz velikosrpskih snaga u Jugoslaviji (od 1912. do 1918. Srbija se 6 puta teritorijalno uvećala, a 1945. Jugoslavija je podijeljena u 6 republika, a sama Srbija u tri dijela; centralizam je uveden radi raslojavanja višepartizma, koji se mogao razviti jedino u Srbiji i Beogradu i tako dalje). Nizom drugih zanimljivih i nadahnutih teorija, o kojima valja razmišljati, izvjesnom smislu “poentirao” djelovanje Kongresa u plenumu.Bilandžić je u Rad u plenumu nije obilovao značajnijim polemikama. Petar Vrankić sa Univerziteta u Augsburgu, pokrenuo je probleme tropismenosti i trojezičnosti u Hrvata, o čemu su još govorili Neven Budak i Radoslav Katičić; Bruna Kuntić Makvić govorila je o konstantama hrvatske povijesti, a bilo je i onih (profesor iz Zadra Pavo Živković) koji su plenarna zasijedanja iskoristili da upozore na organizacijske propuste u pripremi Kongresa. Ovakvi nastupi, međutim, nisu bili znanstvene naravi. Fra Andrija Nikić je pokrenuo pitanje proučavanja historije Bosne, na što se kratko osvrnuo Ibrahim Karabegović. Od bosanskih historičara u plenumu je još govorio Tomislav Išek, koji se založio za pojmovno preciziranje u historiograji. Prave rasprave su vođenetek u pojedinim sekcijama, koje su radile istodobno, pa zbog toga krataki prikaz rada po sekcijama donosimo na temelju vlastitoga prisustva pojedinim sekcijama i oslanjajući se na izvanredno pripremljenu Knjigu sažetaka koju su organizatori Kongresa tiskali na 189 stranica. 348
U sekciji Historiograja, vođene su žive rasprave, u kojoj je profesor Ibrahim Karabegović, direktor Insituta za istoriju iz Sarajeva, izvijestio o historiograji u BiH danas. Rasprave su ostale su u znanstvenim okvirima, što je odraz dobre organizacije Kongresa, te znatne znanstvene razine koji je hrvatska historiograja dostigla. Potvrdile su to i rasprave u sekciji Hrvatsko srednjovjekovlje: korijeni identiteta, koje su očit dokaz da hrvatska historiograja o srednjovjekovnom razdoblju svoje povijesti ima već izrasla imena dostojna svojih utemeljitelja. U sekciji Vojna povijest bilo je nekoliko referata koji su zanimljivi i za bosansku historiju. Profesor Nenad Moačanin je, primjerice, iznio nekoliko zanimljivih opservacija o razvoju osmanskih kapetanija na hrvatskom prostoru, ukazujući na zablude dosadašnje historiograje koja je vidjela kontinuitet kapetanija od 16. do njihova ukinuća u 19. stoljeću. N. Moačanin smatra da tu ne postoji strogi kontinuitet, jer kapetanije koje u 17. stoljeću nastaju iz odžakluk - timara, a u 18. stoljeću se u cijelosti uobličavaju, nemaju puno zajedničkoga sa starim kapetanijama. Jedna od sekcija koja je privukla veliku pozornost je Nacija nacionalizam, i u kojoj se raspravljalo kako o teorijskim aspektima fenomena nacije i nacionalizma, tako i o pojedinim aspektima procesa integracije hrvatske nacije. Istaknimo samo saopćenja Zvonka Lerotića, koji je govorio o problemu suvremenoga hrvatskog etnonacionalizma, te Mirjane Gross koja je izvijestila o svojim najnovijim istraživanjima liberalizma i nacionalizma u ideološkom sustavu Ante Starčevića. Ova sekcija nije završila svoj rad zbog prekida Kongresa, ali jeznanstvenom bio uočljiv izostanak pojedinih hrvatskih historičara koji se, inače, u svome radu bave ovim pitanjima. Veoma puno referata (ukupno 14) podneseno je u sekciji Gospodarska povijest. Moderator u ovoj sekciji, profesor Mira Kolar -Dimitrijević, ukazala je na osnovna dostignuća i probleme pred kojima stoji hrvatska historiograja. Ostala saopćenja u ovoj sekciji su, uglavnom, bila posvećena pojedinim problemima gospodarske povijesti Hrvatske, ali zbog velikoga broja referata nije ostalo vremena za značajnije rasprave. U sekcijama Crkva i društvo, i Hrvati izvan domovine podneseno je ukupno 26 saopćenje, što je, također, uvjetovalo izostanak očekivanih rasprava. O izgradnji moderne hrvatske ustavnosti i pravnih institucija raspravljalo se u posebnoj sekciji, dok je veoma zanimljivo bilo u sekcijama Povijest znanosti, i Povijest i interdisciplinarnost, koje ukazuju na moderne tendencije u hrvatskoj povijesnoj znanosti. Dokaz toga su i rasprave u sekciji Povijest žena, a priopćenja u sekciji Povijest i demograja, kretala su se od onih koja govore o povijesno-demografskim metodama i povijesnoj znanosti, do futurističkih opservacija o demografskom 349
stanju hrvatske nacije s obzirom na (de)populaciju u razdoblju od 1961. do 1991. godine. Sekcije Mediji i oblikovanje javnog mnijenja, Slika drugog: etničke skupine na hrvatskim prostorima, te Stara povijest hrvatskih zemalja zbog prekida Kongresa nisu niti započele svoj rad. Tijekom trajanja Kongresa organizirano je nekoliko predstavljanja najnovijih izdanja hrvatske historiografije, te okrugli sto o položaju historiografskih časopisa u Hrvatskoj, a bilo je planirano o organiziranje javne tribine o nastavi povijesti. Od predstavljenih izdanja izdvajamo Zbornik Mirjane Gross, Kratka povijesti Poljske, Turska Hrvatska, a posebno zanimanje je vladalo za predstavljanje dviju knjiga historičara iz Austrije: Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835 - 1918), čiji je autor Arnold Supan, te Ogledi o modernizaciji u srednjoj Europi, koja predstavlja izbor iz velikoga opusa bečkoga historičara Horsta Haselsteinera. O ovimsu knjigama nadahnuto govorili profesori Zagrebačkoga sveučilišta Nikša Stančić iDrago Roksandić. Na Kongresu je izabran novi Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti (HNOPZ), koji ima zadaću poticati razvoj hrvatske historiograje i organizirati naredni Kongres. Za predsjednika Odbora izabran je profesor Neven Budak. Sudeći po rezultatima koji su prezentirani na ovome skupu, možemo na kraju zaključiti da je hrvatska historiograja “uspjela održati određenu razinu za koju se godinama mukotrpno borila”, kako je to ocijenila profesor Mirjana Gross, koja je u stanovitoj mjeri doprinijela takvome stanju hrvatske historiograje. mr Husnija KAMBEROVIĆ
350
Uz izložbu snimaka bašluka (nišana) Velikog i Malog Carinskog harema u Mostaru (iz zbirke Muzeja Hercegovine) Od davnina je čovjek prakticirao da svoja značajna ostvarenja i izvjesne događaje pismeno zabilježi u materijalima trajne vrijednosti, kako bi na taj način iza sebe ostavio trajni spomen. Tako je nastala posebna disciplinaepigraka sa ciljem da dešifruje, ispituje i proučava natpise i zapise. Epigrafski spomenici su dragocijen materijal za proučavanje vremena i prilika u kojima su nastali. Ponekad su natpisi i jedini izvori podataka o vremenu i ličnostima na koje se odnose. U klasikaciji svjetskeobzirom epigrake mjesto pripada islamskim epigrafskim spomenicima, na značajno njihovu umjetničku vrijednost i rasprostranjenost. U Bosni i Hercegovini uz bogatu baštinu epigrafskih materijala iz raznih epoha, bio je sačuvan do ovog rata i znatan broj islamskih epigrafskih spomenika na orijentalnim jezicima nastalih uglavnom u doba turske dominacije u našim krajevima. Prvi spomen epigrafskog materijala sa islamskih spomenika na orijentalnim jezicima u Bosni i Hercegovini nalazimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Čelebije, koji je prolazeći kroz Bosnu i Hercegovinu u dva navrata - 1660. i 1664. godine u svoj putopis uvrstio i natpise sa brojnih značajnih spomenika. Prikupljanjem epigrafskog materijala na orijentalnim jezicima sapodručja Bosne i Hercegovine su se bavili i dvojica starih bosanskih historika - Salih Sidki Muvekit i Muhamed Enverija Kadić, te nešto kasnije Šejh Sejfudin Kemura i Hamdija Kreševljaković. 351
Poslijedrugog svjetskog rataprikupljanjem i obradom epigrafskog materijala najintezivnije se bavio Mehmed Mujezinović. Tri knjige M.Mujezinovića su najznačajnije dijelo iz tog područja objavljene na bosanskom jeziku. Interesantno je napomenuti da na nišanima bosanskohercegovačke provenijencije skoro i nema natpisa na orijentalnim jezicima sve do prvih decenija 17. stoljeća, što ukazuje na fenomen koji treba objasniti. Najstariji nišani u Bosni i Hercegovini od polovine 15. stoljeća do početka 17. stoljeća znatno se razlikuju po formi i oznakama od čisto osmansko-islamskih nišana toga doba u drugim regionima. Na najstarijim nišanima u Bosni i Hercegovini, pored grubo klesanih, su često znamenja polumjeseca, luka sa strijelom, didovskog bogumilskog štapa sjekira, mačeva, bajraka na manjem broju su pronađene životinje, te ljudske gure. Na svim nišanima su natpisi pisani isključivo bosančicom. ”A se leži Skender”, ”A si bilig Sulimana Oškopice”. S pravom se da zaključiti da prvi nišani najstarije epohe u Bosni i Hercegovini imaju dosta zajedničkih elemenata sa srednjovjekovnim bogumilskim nadgrobnim spomenicimastećcima i da označavaju grobove islamiziranih stanovnika Bosne i starih “dobrih Bošnjana”. Epita pisani bosančicom potvrđuju da se tradicija izrade starih formi nišana u Bosni i Hercegovini održala sve do prvih decenija 17. stoljeća. Nova etapa u razvoju nišana je 17. stoljeće, od kad se i na domaćim spomenicima počinju klesati epita na orijentalnim jezicima. Jedina razlika od skopskih nišana je materijal odjekojeg su rađeni.od početka 17. stoljeća do Oblikovanje nišana posebno interesantno austrougarske okupacije 1878. god. Ovo razdoblje od gotovo dva stoljeća je najbogatije po fondu sačuvanih spomenika brojnosti i raznovrsnosti epitafa. Natpisi su u prozi ili stihu i pretežno na turskom jeziku. Dekorativni elementi su raznovrsni i različiti u odnosu na pojedine regije, međutim i dalje je prisutan uticaj narodne ornamentike. Naročito su bogato ukrašeni spomenici u Hercegovini i Bosanskoj krajini, dok je ta ornamentika nešto skromnija u ostalim dijelovima Bosne. Interesantna je pojava da se u toj epohi, nišanom želi označiti stalež kojem umrli pripada, a što se postizalo različitim oblikovanjem završnog dijela nišana-turbana, pa se prema tome, po obliku nišana može odrediti profesija pokopanog rahmetlije. Odatle i nazivi, koje susrećemo u narodu za pojedine vrste nišana kao što su: Ulemanski nišani (nišani učenih) a) Mušebak-turban je izveden u plitku reljefu od poprečnih prevoja; takvi nišani označavaju grobove visoko učenih ljudi, muftija, muderisa, itd. 352
b) Ostali učeni ljudi imaju takozvani čatal-turban ili turban na pero, Derviški nišani imaju također više varijanti, s obzirom na to kojem derviškom redu je pripadao preminuli. Najčegši su nišani rahmetlija koji su pripadali mevlevijskom, nakšibendijskom i kaderijskom derviškom redu. Posebne osobenosti imaju aginski, pašinski i nišani trgovaca (članova esnafa). Kada se u Bosni počinju provoditi reforme 1832. godine javljaju se nišani sa fesom. Ovaj oblik nišana smjenjuje do tada poznate aginske nišane, dok se ostale forme i dalje zadržavaju.
Očito je da postoji nesrazmjer po broju natpisa iz pojedinih mjesta. Dok npr. Mostar, Stolac, Konjic, Livno, Bihać i još neka mjesta imaju po više desetina sačuvanih natpisa, dotle Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica, Bosanski Petrovac, Gacko, Bileća, i dr. imaju sačuvan tek po neki epitaf. 353
Između ostalog treba tražiti uzroke, u prvom redu, u historijskim zbivanjima kao i migracionim kretanjima stanovništva tih krajeva. Ovi podaci se odnose na period prije posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Robert Mihel u knjizi o Mostaru zapisao je ovo “..Njihovi haremi oduševljavaju više nego najljepša bašta. Nije teško otkriti tajnu njihove ljepote. Mrtvi se pokapaju i dobiju svoje bašluke, sve drugo prepušta se prirodi. Apriroda gotovo uvijek uspijeva da od ljudskih tijela tvori čuda od ljepote. Nikakav put nevodi između grobova bez ikakvog cvijeća, bez ukrasnog busa koje je ljudska ruka zasadila. Pa ipak ni najbrižljiviji vrtlar ne bi ljupkije okitio groblje, ni najiskreniji umjetnik ne bi mogao stvoriti bolju harmoniju od ove što tu postoji Mjestimično samo visoka trava pokriva hrapavo tlo i sjajni cvjetovi dopiru do turbana nakrivljenih bašluka.Tako raznolika i osobena je Ijepota pojedinih harema. Svaki harem opet ima u svojim raznim dijelovima takvu raznoliku draž da je izlišno o tom riječima dati vjernu sliku. Još je čarobnija ljepota onih harema koji se više ne koriste..” Memorijalni spomenici stari nekoliko vjekova, podignuti jedan pored drugog nadgrobni spomenici raznih konfesija su vrijedni spomenici kulture. Od kamena su i imaju interesantan likovni izraz, a epigrafski zapisi pružaju zanimljive i dragocijene podatke iz naše prošlosti. Naročitu vrijednost imaju muslimanski nadgrobni spomenici-nišani ili bašluci, kameni oklopi, mauzoleji i turbeta. Ljepota ovih spomenika ogleda se u dotjeranim oblicima i klesarskoj tehnici, u kombinaciji ornamenta i kaligraje. godine u Mostaru zapremali površinu od 25četvrtima hektara, a biloDoih1878. je preko 50.haremi Nalazila su se uzsusvaku džamiju i po svim grada. U njima je bilo više od 15000 nišana različitih formi, dekoracija i pisma, Turbeta su podizana učenim ljudima (ulemi), a ponekad i raznim vakima (legatorima) i bogatim ljudima mada su ovakve radnje bile u suprotnosti sa islamskim vjerskim kanonima. Veliki i Mali carinski harem se nalazio na mjestu današnje željezničke i autobuske stanice i sastojao se od dvije parcele. Harem je ekshumiran 1965 godine. Najstariji obilježeni nišani su iz 1138. (1725 .) godine. Većina spomenika su mladi, a sahranjivanje u ovom haremu je vršeno sve do ekshumacije. Tu se nalazilo veoma mnogo lijepo oblikovanih i ukrašenih nišana visokih i preko (3)tri metra. Tu su rahmetlije mnogihmostarskih porodica kao npr: Serdarevića, Balića, Dizdra, Džinića, Ćumurija, Ćemalovića, Milića, Muslibegovića, Dajidžića, Čišića, Brkića, Lakišića, Alikalća, Alibegovića,Vejzića, Džinovića, Dizdarevića, Ramića,Dadića, Rizikala, Komadina, Kazazića, Kurta, 354
Hadžibalića,Rogonja,Ševa,Behlilovića,Huremovića,Kotla,Bubića,Taslamana, Harberdarovića, Kukića, Hadžiomerovića, Čatrnja,Muškića, Hadžiselimovića, Mirica, Buljevića, Vejzovića, Rajkovića, Đikića, Hamzića, Drača, Fejića, Grčića, Slipičevića, Kajtaza, Bilića, Ćelara, Duvnjaka, Đaja, Kahrimanovića, Spaha, Aganovića, Koludera, Lizda, Šarića, Haljevaca, Korkuta, Kresa, Kulaka, Šestića, Begića, Masla, Fazlagića, Arpadžića, Hadžiomana, Zvonića... Harem je dopirao sa južne strane do Higijenskog zavoda sa sjeverne u pravcu vodovoda prema željezničkoj pruzi. Sabit HODŽIĆ LITERATURA: 1. Glasnik slovenskog etnološkog društva, Ljubaljna, 1996. god. 2. Hivzija Hasandedić: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Sarajevo, 1980. god. 3.Mehmed Mujezinović, Epigrafski spomenici u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1982. god. 4. Robert Mihael, Mostar, sa njemačkog preveo dr Branko Šantić, Prag, 1909.god. 355
356
iskustva drugih
357
358
SAVJET ZA KULTURNU SARADNJU, ODJEL ZA KULTURU PROJEKAT PREPORUKE BROJ....
O EVROPSKOJ POLITICI U OBLASTI UVIDA U ARHIVE Strasbourg, 17. februar 2000. godine O tekstu ovog Projekta preporuke, urađenog u saradnji sa Međunarodnim savjetom za arhive, diskutovalo se na sastanku koji je Savjet Evrope organizovao u Strasbourgu, 9. i 10. januara 1997. godine i u čijem radu su učestvovala dvadeset dva stručnjaka iz Međunarodnog savjeta za Arhive, te članovi Sekretarijata. PROJEKAT PREPORUKE BROJ... O EVROPSKOJ POLITICI U OBLASTI UVIDA U ARHIVE Budući da je cilj Savjeta Evrope da ostvari što tješnju povezanost između svojih članica i s obzirom da taj cilj može biti praćen zajedničkim djelovanjem u oblasti kulture; S obzirom na Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, naročito članova 8 i 10 Konvencije o zaštiti osoba prilikom automatske obrade podataka lične prirode (ETS broj 108). S obzirom na Preporuku (81)19 Komiteta ministara državama članicama o dostupnosti informacija koju posjeduju javne vlasti i na Preporuku (91) 10 Komiteta ministara državama članicama o saopćavanju trećim osobama podataka lične prirode koju javni organi posjeduju; Smatrajući da arhivi čine suštinski i nezamjenjiv dio kulturnog nasljeđa; Smatrajući da oni čuvaju dugovječnost memorije čovječanstva; Vodeći računa o povećanom interesovanju javnosti za historiju, reform ama 359
institucija koje su u toku u novim demokratijama te o izuzetnom obimu promjena koje se dešavaju svuda, kada je u pitanju produkcija dokumenata; Budući da jedna država u potpunosti ne pristupa demokratiji sve dok svaki njen stanovnik nema mogućnost da na objektivan način upozna elemente svoje historije; Vodeći računa o složenosti problema vezanih za pristup arhivima, kako na nacionalnom tako i na međunarodnom nivou, usljed različitosti ustavnih i pravnih prilika, kontradiktornih prisila o transparentnosti i o tajnosti, o zaštiti privatnog života i o pristupu historijskoj spoznaji, s obzirom da u svakoj zemlji javnost drugačije posmatra te probleme; Priznavajući želju i historičara i civilnog društva za proučavanjemi boljim upoznavanjem složene geneze historije uopće, a naročito historije dvadesetog vijeka; Svjestan da bolje poznavanje bliske evropske historije može doprinijeti preventivnom sprečavanju sukoba; Smatrajući da se zbog složenosti otvaranja pristupa arhivima nameće usvajanje evropske politike u oblasti uvida u arhive, zasnovane na zajedničkim principima koji su u skladu sa demokratskim vrijednostima, Komitet ministara, u skladu sa članom 15 b. Statuta Savjeta Evrope, preporučuje da vlade zemalja članica poduzmu mjere i radnje neophodne da se: i. usvoje zakonski propisi u oblasti uvida u arhive, koji bi se oslanjali na principe iznesene u uputama koje slijede i da bi uskladili svoje postojeće propise prema tim istim principima; ii. da se preporuka podijeli svim strukturama i osobama kojih se ovo tiče. ANEKS PREPORUCI BROJ..... I. Denicije 1. U okviru ove preporuke: a. riječ « arhiv » znači: i. napisana malim početnim slovom: cjelinu dokumenata, bez obzira na datum njihovog nastanka, njihov oblik i materijalni nosač, koje je bilo koje zičko ili pravno lice proizvelo u okviru svojih aktivnosti i predalo arhivima na stalno čuvanje; osim posebne napomene, ova preporuka se tiče samo arhiva koje su formirale javne ustanove, tzv. « javne arhive »; ii. kada je napisana velikimpočetnim slovom:javne institucije zadužene za zaštitu arhiva 360
b. riječ « uvid » označava: i. djelatnost koja je prenesena na arhive, a koja podrazumijeva stavljanje korisnicima na raspolaganje fondova i zbirki koje one čuvaju; ii. vršenje te djelatnosti. c. « Pristup arhivima » podrazumijeva mogućnostkonsultacije arhivskih dokumenata u skladu sa propisima. Ovaj pojam ne podrazumijeva korištenje dokumenata koji upućuju na druge dokumente ili proizvode koji moraju biti predmet posebnih sporazuma. d. « Korisnik » označava svaku osobu koja konsultuje dokumente iz arhiva, osim osoblja koje tu radi. e. « Zaštićeni podaci lične prirode » znači: svaka informacija koja se tiče identikovanog zičkog lica odnosno lica, koje se može identikovati (« osoba u pitanju ») i koja po zakonu, uredbenim tekstovima ili po pravu ne može biti predmet javog objavljivanja zbog rizika da će naškoditi interesima te osobe. II. Zakonski i uredbeni tekstovi 2. Tekst o općim pravilima koji regulišu pristup arhivima u evropskim zemljama spada u nadležnost zakonodavne vlasti i samim tim mora biti predmet zakona. Praktične odredbe će biti podijeljene između zakona i uredbenih tekstova prema unutrašnjem pravu svake zemlje. 3. Zakoni i regulativni tekstovi koji se odnose na pristup javnim arhivima moraju biti koordinirani i usklađeni sa zakonima koji se odnose na srodne oblasti, naročito na oblast pristupa informacijama koje posjeduju javne vlasti i na oblast zaštite podataka. 4. Kriteriji pristupa javnim arhivama, koji su zakonom denisani, odnose se na sve arhive na cjelokupnom teritoriju države, bez obzira koji arhivi su zaduženi za njihovo čuvanje. III.
Načini uvida u javne arhive
5. Pristup javnim arhivima predstavlja pravo. U političkom sistemu koji prihvata demokratske vrijednosti ovo pravo mora biti priznato svim korisnicima nezavisno od njihove nacionalnosti, statusa ili funkcije. 6. Uvid u dokumente i instrumente istraživanja čini dio djelatnosti javnih 361
arhiva i ne može se naplaćivati 7. Zakonom mora biti predviđeno: a. ili da javni arhivi budu otvoreni bez ikakvih ograničenja b. ili da se odredi rok u kojem se može ostvariti uvid u arhive 7.1. Od ovog općeg pravila neophodnog u demokratskom društvu mogu se, ako je potrebno, predvidjeti izuzeci da bi se osigurala. a. zaštita javnih legitimnih interesa (kao što su nacionalna odbrana, vanjska politika i javni red); b. zaštita pojedinaca od širenja informacija koje se tiču njihovo g privatnog života 7.2 Svaki izuzetak od pravila o roku u kojem se arhivi mogu konsultovati, bilo da se radi o skraćivanju ili o produžavanju tog roka, mora se temeljiti na zakonu. Svaka klasikacija dokumenata kao dostupnih ili nedostupnih spada u nadležnost službe koja je izdala dokumente ili u nadležnosti administracije od koje služba zavisi. Svaka klasikacija o dostupnosti mimo općeg roka mor a biti utvrđena za određeni vremenski period. 8. Instrumenti istraživanja moraju pokrivati cjelinu dokumenata koji su sadržani u datoj arhivi i naznačiti eventualno onekojih u njoj nema. Čak i kada bilježe postojanje rezervisanih dokumenata, pod uslovom da ne sadrže zakonom zaštićene informacije, instrumenti istraživanja semogu slobodno konsultovati kako bi korisnicima omogućili da zatražeposebno odobrenje o pristupu. 9.Odredbemorajupredvidjetimogućnosttraženjaodnadležneadministracije posebne dozvole za pristup dokumentima koji nisu dostupni. Posebne dozvole treba da budu izdate svim korisnicima koji to traže pod istim uslovima. 10. Ako zbog zaštite interesa navedenih u članu 7.1 dokument iz arhiva nije slobodno dostupan, posebna dozvola se može izdati za uvid u pojedine dijelove dokumenta ili za uvid sa djelimičnim zatamnjivanjem teksta. Korisnik će o tome biti obaviješten. 11. Svako uskraćivanje uvida ili izdavanja posebne dozvole mora pismeno biti obrazloženo i osoba koja je to tražila mora imati mogućnost ulaganja žalbe na negativnu odluku, kao poslednju pravnu instancu. IV Uvid u privatne arhive 10. Treba pokušati, svaki put kada jeto moguće, uskladiti mutatis mutandis uslove uvida u privatne arhive sa uslovima uvida u javne arhive. 362
EKSPOZE O MOTIVIMA PREPORUKE O EVROPSKOJ POLITICI U OBLASTI UVIDA U ARHIVE Uvod Arhivi predstavljaju suštinski i nezamjenjiv dio kulturnog nasljeđa. Oni čuvaju memoriju nacija i od njih umnogome zavisi dugotrajnost memorije čovječanstva. Ovakvo razmišljanje ima posebnu važnost za Evropu iz više razloga: povećanporast je interes javnosti za historiju i za historijsku čemui.svjedoči posjeta arhivskim službama te povećandokumentaciju, broj istraživanjao o periodu iz bliže historije ii. reforme institucija i ekonomskog sistema koje su u toku u novijim demokratijama i koje ukazuju na važnost arhiva u procesu demokratizacije jedne države; iii. obim promjena koje nastaju svuda u produkciji dokumenata kao posljedica, s jedne strane, proširenja polja za koje se javnost interesuje te tehničkog napretka s druge strane. Ako se općenito smatra da jedna država potpuno prihvata demokratiju tek kada svaki njen stanovnik ima mogućnost da objektivno upozna elemente svoje historije, vrlo je bitno da se taj isti princip primijeni i na međunarodnom nivou, i to zahvaljujući evropskoj saradnji kojoj je cilj da ojača svijest o zajedničkom koje za Evropu predstavaljaju arhivi zemalja koje su njen sastavni naslijeđu dio. Na osnovu ovoga što je prethodno iznijeto, Savjet Evrope je ocijenio da treba razmisliti o arhivima, naročito o osnovnom pitanju njihovog pristupa, te sastaviti tekst principa i uputiti ga zemljama članicama kako bi one uskladile nacionalne zakone u ovom domenu. Studije, koje su od 1995. do 1996. godine vodile ekipe stručnjaka arhivara, historičara i pravnika, ukazale su na složenost problema uzrokovanih, na nacionalnom planu, ispreplitanjem pravila o uvidu koje određuju različiti uredbeni tekstovi i kontradiktornim prisilama o transparentnosti i tajnosti, te, na međunarodnom planu, različitošću ustavnih i pravnih prilika. Ove studije su ustanovile, između ostalog, da je problem pristupa arhivima prisutan u općem kulturnom kontekstu, s obzirom da ga u svakoj zemlji javno mnijenje drugačije shvata. Ako su, zbog složenosti problema, iluzorni pokušaji da se stvore jedinstveni zakonski propisi i uredbe, ipak je jasno uočljiva nužna potreba 363
zajedničkog napora da se formuliše skup principa kojima treba da se inspiriše politika zemalja članica u pitanju pristupa arhivima, u skladu sa demokratskim vrijednostima i sa ustavnim pravilima svake zemlje. Ova preporuka se vodi istim principima kao iodgovarajuće međunarodne konvencije koje proklamuje Savjet Evrope, i to: - Evropskom konvencijom o ljudskim pravima od 4. novembra 1950. godine dopunjenoj Protokolom broj 11 i uzima u obzir njen član 8 koje se odnosi na poštivanje privatnog i porodičnog života i njen član 10 koji se odnosi na pravo slobode izražavanja; - Konvencijom za zaštitu osoba od automatske obrade podataka lične prirode (ETS, broj 108); - Preporukom (81)19 Komiteta ministara zemaljama članicama o pristupu informacijama koje posjeduju javne vlasti; - Preporukom (91)10 Komiteta ministara zemaljačlanica o davanju trećim licima podataka lične prirode koje javni organi posjeduju; Ova preporuka sukcesivno insistira na potrebi: - da se osigura koherentnost na različitim nivoima hijerarhije pravnih normi između propisa koji se odnose na pristup arhivima i svih drugih odredbi koje se tiču prava na informaciju; - da se treba voditi principom proporcionalnosti i ravnoteže da bi se ispoštovali različiti interesi sadržani u pitanju pristupa; - da treba predvidjeti proceduralne garancije koje mogu zaštititi interese svakog zičkog ili pravnog lica kojeg se to tiče po bilo kojem osnovu. Preporuka se, dakle, odnosi na principe i procedure neposredno vezane za uvid u arhive. Iz ove analize su izuzeta srodna pitanja kao što su pravo osoba da traže ispravku javnih dokumenata te pitanje eventualne komercijalne dobiti ostvarene objavljivanjem arhivskih dokumenata, kao i druga čisto tehnička pitanja, kao što su tipovi instrumenata istraživanja koje treba pripremiti da bi se olakšao posao korisnicima, vođenje programa za mikrolmovanje i numerizaciju, pojedinosti o obradi arhivske dokumentacije i njenom korištenju na informatičkim nosačima i, naravno, restrikcije u korištenju zbog materijalnog stanja dokumenata. Na kraju, treba podsjetiti, da uvid u dokumente, ma kako liberalna pravila o pristupu zakon predviđao, zavisi prvenstveno od opreme te ljudskih i nansijskih potencijala kojim raspolažu arhivske službe u cilju materijalne zaštite i obrade fondova i kolekcija. Nekontrolisano uništavanje arhiva, 364
nemogućnost njihovog klasiranja ili nedostatak prostora za osiguravanje njihove materijalne zaštite u odgovarajućim uslovima, predstavljaju za javnost smetnje u pristupu dokumentima koji bi je mogli interesovati. Ako se državni budžet neće pobrinuti za rad službi javnih arhiva, zakon će ostati mrtvo slovo na papiru i tekstovi koji se odnose na korištenje arhiva neće se moći primijeniti. KOMENTAR NA ODREDBE PREPORUKE I. Denicije Član 1 Denicije koje ova preporuka predlaže se oslanjaju na brojne radove iz terminologije koje su arhivisti radili na državnom i međunarodnom nivou, a posebno na rječnik arhivske terminologije Međunarodnog savjeta arhiva. U profesionalnoj, općeprihvaćenoj terminologiji riječ « arhiva », pisana malim početnim slovom, podrazumijeva dokumente koji se još uvijek koriste ili se nalaze u matičnim službama, dokumente koji su pohranjeni u centre za prearhiviranje te dokumente koji su predati arhivu. Imajući u vidu cilj ove preporuke, denicija predložena u članu 1, stav a(i), odnosi se samo na fondove koji su u nadležnosti arhiva. II. Zakonski i uredbeni tekstovi Član 2 trebaarhivima da ukažetreba da se pozvati u cilju isticanja vrijednosti općihmeđutim, principa bitnihOvaj za član pristup na postojeće zakone; praktični oblici primjene mogu biti precizirani uredbenim tekstovima. Opći principi koji se tiču pristupa arhivima su upravo oni koji su obrađeni u ovoj preporuci. Član 3 Ovaj član treba da ukaže da se ne bi mogla poduzeti elaboracija zakonskih i uredbenih tekstova koji se odnose na arhive, a da se u obzir ne uzmu: a. s jedne strane, ustavne odredbe svake zemlje, odnosno, zavisno od slučaja, njen pisani Ustav ili njeni nepisani ustavni principi; b. s druge strane, pravni tekstovi iz domena koji su u vezi sa pravilima o pristupu arhivama; i to naročito: i. Tekstovi o pristupu javnim dokumentima koji su osnova neposrednom dostupu informacije javnosti; na osnovu zakona o administrativnoj transparentnosti, dokumenti koji se mogu konsultovati u matičnim službama 365
moraju biti dostupni i nakon njihove predaje arhivu; ii. Projekat Preporukeo pristupu službenimizvještajima kojije započela Grupa stručnjaka Savjeta Evrope (DH-S-AS) iii. Tekstovi koji regulišu korištenje personalnih dosijea u cilju zaštite privatnog života svakog građanina, koji istovremeno ne rizikuju gubitak kolektivne memorije koji bi mogao nastati usljed eliminacije dosijea nakon perioda njihove administrativne upotrebe. U vezi sa ovim pitanjem, preporučljivo je pozvati se na Konvenciju za zaštitu osoba kad je u pitanju automatska obrada podataka lične prirode ( ETS broj 108); i na Direktivu broj 95/46/CE, Član 6.e Evropskog parlamenta i Savjeta Evrope od 24. oktobra 1995, koja se odnosi na zaštitu zičkih lica u domenu obrade podataka lične prirode i slobodnog protoka podataka; iv. Tekstovi koji denišu različite nivoe zaštite podataka u specičnim oblastima kao što su: zdravstvo, poreski sistem, javna sigurnost ili nacionalna odbrana; v. Tekstovi koji regulišu zaštitu privatnog života; ovi tekstovi imaju posebnu vrijednost za arhive, s obzirom da oni denišu kategorije zaštićenih informacija, trajanje zaštite za svaku od kategorija, te kategorije osoba koje mogu uživati tu zaštitu. Samo po sebi se razumije da javni službenici ne mogu uskratiti pristup javnim dokumentima koji su nastali u okviru njihove administrativne funkcije pozivajući se na poštivanje njihovog privatnog života; vi. Instrumenti koji se odnose na zaštitu intelektualne svojine i koji utiču na uvideventualno i korištenjeu skladu javnih sa arhiva uključujući audiovizuelne elektronskei arhive, Direktivom 96/9/EC Evropskogi parlamenta Savjeta (11. mart 1996) o pravnoj zaštiti baza podataka. Član 4 Ovaj član ima za cilj da ukaže da su javne slobode i princip ravnopravnosti građana primarni u primjeni pravila pristupa javnim arhivama koja su ista ucijeloj zemlji, bez obzira na strukturu države ili na opseg nadležnosti centralne vlasti. Ovaj zahtjev, iako je u skladu sa funkcionisanjem demokratskih institucija, može doći u suprotnost sa ustavnim odredbama koje određuju prava i prerogative država, kostitutivnih dijelova jedne federacije ili sa drugim tipovima teritorijalnih autonomija. Iz tog razloga potrebno je predložiti evropskim zemljama na koje se ovo odnosi da pomire dva kontradiktorna evropska imperativa u skladu sa mogućnostima koje u tom pogledu nudi njihovo ustavno pravo. 366
III. Načini uvida u javne arhive Član 5 Cilj ovog člana jeste da se izbjegne svaka mjera koja bi omogućila privilegovanje jedne kategorije korisnika na osnovu njihove nacionalnosti, nivoa obrazovanja, prirode njihovog istraživanja ili na osnovu bilo kojegdrugog kriterija. Zakon ne smije praviti razliku između kategorija korisnika. Član 6 Ovaj član naglašava da je besplatan uvid u dokumenta i instrumente istraživanja koji omogućavaju taj uvid primaran u odnosu na bilo kakvu politiku pristupa arhivama. Međutim, naplata upisnine ili taksi može biti odobrena na usluge kao što su izdavanje kopija ili korištenje posebne tehničke opreme. Arhivske službe mogu također učestvovati u dobiti ostvarenoj objavljivanjem ili korištenjem dokumenata koje one čuvaju. Član 7 U nekim zemljama javne arhive su dostupne bez posebnih ograničenja, osim u slučaju kada je pristup ograničen jer elementi koji zanimaju nacionalnu odbranu, vanjsku politiku, održavanje javnog reda ili privatni život moraju ostati povjerljivi. Ne postoji nikakav opći rok u kojem se može ostvariti uvid. Ukoliko historije to nije slučaj, a vodeći istovremeno o pravu na upoznavanje te o zaštiti interesa države iliračuna privatnih lica, možemo, generalno gledajući, izdvojiti nekoliko adekvatnih rokova, a to su: a. Opći rok u kojem se može ostvariti uvid, koji obično ne prelazi 20 ili 30 godina, a koji se automatski primjenjuje na dokumente i fondove koji ne mogu naškoditi interesima ni države ni pojedinaca; b. Duži rok, koji obično ne prelazi 50 godina, za dokumente ili fondove koji se odnose na diplomatiju, odbranu ili održavanje javnog reda; c. Rokovi različitog trajanja(na pr. od 10 do 70 godina nakon zatvaranja dosijea, od 100 do 120 godina nakon rođenja osobe o kojoj se radi) za dokumente ili dosijee koji sadrže povjerljive sudske, nansijske, medicinske ili druge informacije o privatnim licima. Član 8 Pod instrumentima istraživanja podrazumijevaju se kako instrumenti rada koje su ustanovile službe koje izdaju dokumente (naprimjer: registri, indeksi, 367
katalozi, spiskovi) tako i inventari i popisi koje ustanove arhivske službe. Ovi zadnji moraju sadržavati pravila pristupa koja se primjenjuju na opisana dokumenta. Član 9 Služba koja je ovlaštena da izda posebne dozvole o pristupu može biti, zavisno od slučaja, služba koja je autor dokumenta, ali nakon konsultacije sa arhivskim službama, administracija arhiva na prijedlog službe koja je autor dokumenta, ili neka druga jedinstvena služba zadužena za izdavanje dozvola u cijeloj zemlji. Denišući pravila kojih se treba pridržavati u domenu izdavanja posebnih dozvola za pristup, treba voditi računa o sljedećim aspektima problema: i. O uvidu u cilju istraživanja: Priroda posebne dozvole o pristupu može biti dvostruka, ad actum ili ad personam. Ad actum znači da su dokumenti, ustupljeni na osnovu posebne dozvole, prestali da budu tajni i da su postali dostupni za slobodnu konsultaciju. Ad personam znači da dokumenti, uz odobrenje ustupljeni jednom određenom korisniku ostaju rezervisani tako da svaki korisnik koji želi konsultovati te iste dokumente mora tražiti posebnu dozvolu. Međutim, u ovom posljednjem slučaju, posebne dozvole za isti dokument moraju biti, kako to preporuka ističe, dodijeljene pod istim uslovima svim korisnicima koji je traže. Zakon bi morao predvidjeti dvije mogućnosti, i to, skidanja etikete “povjerljivo” prije isteka zakonom predviđenog roka i ostvarivanje uvida uz posebnu dozvolu. Poželjno je, međutim, da administacija arhiva, prilikom obrade zahtjeva za izdavanje posebne dozvole o pristupu, bude ovlaštena da preporuči skidanje etikete sa dokumenata za koje se traži dozvola. ii. O davanju dokumenata koji sadrže podatke lične prirode na uvid osobama o kojima se u tim dokumentima radi ili njihovim opunomoćenicima: U ovom domenu, arhivske službe će primijeniti zakonom predviđena pravila o pristupu informacijama i o zaštiti podataka. Ako takvi zakoni ne postoje, treba primijeniti pravila koja se odnose na izdavanje posebne dozvole o pristupu. iii. O građanskoj i krivičnoj odgovornost korisnika: 368
Prilikom izdavanja posebne dozvole o pristupu, može se od korisnika tražiti da potpišu izjavu, kojom se obavezuju da neće objaviti nijednu informaciju koja bi mogla ugroziti javne ili lične interese, i kojom prihvaćaju svu odgovornost u slučaju sudskog postupka. Na pravdi je da odluči da li da prihvati ovakve izjave u slučaju spora. Član 10 «Djelimičan uvid» znači da se iz nekog dosijea, prije nego se on da korisniku, izdvajaju pojedini dokumenti na koje se dozvola o pristupu ne odnosi. Korisnik, dakle, nema pristup cijelom dosijeu, već samo jednom njegovom dijelu. Ustupanje sa djelimičnim potamnjivanjem se sastoji u ustupanju cjeline traženih dokumenata uz prethodno zatamnjivanje pojedinih informacija. Djelimičan uvid, bilo da se radi o ustupanju dijelova ili o djelimičnom potamnjivanju, ne omogućava uvijek korisniku da raspolaže svim elementima neophodnim za procjenu dokumenata koji su mu ustupljeni. On katkada šteti cjelini dosijea, a time i tačnosti informacija koje su u njemu sadržane. Stoga ova preporuka preporučuje da korisnik uvijek mora biti informisan o nepotpunosti dokumenta koji mu je ustupljen. Član 11 Poželjno je da se kao prvoj instanci, žalba zbog uskraćene posebne dozvole o pristupu može uputiti direktno administraciji u čijoj nadležnosti je služba koja je uskratila ustupanje, prije nego što se pomisli na sudski postupak. U nekim zemljama, žalbi sudu može prethoditi žalba nekom nezavisnom organu osnovanom u tu svrhu: kolegijalnoj komisiji, nezavisnoj vlasti kao što su ombudsmeni ili parlamentarnim predstavnicima. Član 12 Arhivsko nasljeđe jedne zemlje podrazumijeva, osim javnih, i privatne arhive (ekonomske, porodične, arhive udruženja, arhive religija) koje su od fundamentalne važnosti za nacionalnu memoriju. Ponašanje države prema privatnim arhivama obično za prvi cilj ima osiguravanje njihove zaštite i materijalnog očuvanja. Modeli tog ponašanja variraju zavisno od tradicije svake zemlje. Ovaj član treba da podsjeti da načini uvida u privatne arhive, čiji je krajnji cilj njihovo očuvanje, ne mogu biti zanemareni. 369
370
ZAKONODAVSTVO U OBLASTI KULTURE, OD NORMATIVNIH MEHANIZAMA DO KREATIVNE PRAKSE Dokument namijenjen strateškom odjelu za donošenje zakona u oblasti kulture koji je pripremila dr Irmeli Niemi, Strasbourg, 27. i 28. maj 1999. godine.
Šta je to zakon ? Zakon je vlast koja funkcioniše kroz institucije. To je takođe sistem normi u uzajamnoj zavisnosti sa društvenom stvarnošću. Zakon ima političku podlogu: on odgovara zahtjevima društvene grupe koja dominira u datom vremenu. On reguliše međuljudske odnose. To je jedan od elemenata društva koji postoji zbog potrebe integracije ljudi i kontrole među njima. On je zvanična društvena reakcija na određene društvene probleme. Zakon odgovara izazovu koje društvo postavi. Njegova funkcija je regulisanje čovjekovog ponašanja. Izrada zakona je posao na kojem zajednički rade zakonodavno tijelo (parlament), pravni stručnjaci i pravosudni organi. Zakoni se izrađuju za budućnost. Ustavni model zapadnih demokratija je baziran na općim i apstraktnim zakonima: sloboda izražavanja, sloboda okupljanja, sloboda udruživanja. S historijskog stanovišta, značaj zakona sadržan je u onome što možemo pročitati u Spinozinom Traktaku o politici : »Slobodna je ona država čiji su zakoni zasnovani na principima Razuma«. Iz istog perioda datira i tekst Olausa Petria koji je i danas, u nordijskim zemljama, osnovni priručnik za sudije: «Ono što nije pravedno i pravično ne može postati zakon». Zakon je interpretiran kao neka vrsta organizma ili proizvoda prirodnog duhaKultura koji potiče od ljudii inovacija i čini dio običaja, historije, tradicije i kulture. : Tradicija 371
Kultura nije stabilan oblik u kojem ljudi žive i rade »kulturno«. Ona se uvijek deniše kao proces, selekcija i uređenje prošlosti ili sadašnjosti. Njene karakteristike su kretanje i promjena. Njeni kodeksi i konvencije se mogu ponavljati. R. Williams tradiciju naziva »ponavljanje u akciji:« to je proces koji traje i čiji odabir elemenata iz prošlosti koje predstavlja nije nužni kontinuitet već želja za kontinuitetom. Kada se ove želje primijene na zakon, njih denišu oni koji imaju vlast. No, kako kaže Williams, za mjesto tradicije u kulturi od suštinske važnosti jeste istovremeno stvaranje alternativnih i antagonističkih tradicija. To omogućava stvaranje dinamičnih kulturnih formi sa kompleksnim odnosima između novog, obnovljenog, između organizacija, formacija i institucija. Postoje formalne i neformalne institucije. Formalna institucija obično određuje neku složenu pravnu normu. Neformalne institucije, kao što su nevladine organizacije, bitne su za moderan život i civilno društvo, ali ih je teško pravno ocijeniti. Nezavisna i dobrovoljna udruženja imaju katkada alternativne ili suprotne odnose u odnosu na ostatak društva. Zašto je zakon potreban ? S pravnog stanovišta, kulturna politika mora imati ciljeve, ali mora takođe postojati svijest o važnosti kulture i kulturne politike. Kultura može opstati i razvijati se samo zahvaljujući čovjeku, njegovim djelima i njegovim opredjeljenjima. Ako se opredjeljenje sistematski održava, može se govoriti o kulturnoj politici. Političari moraju biti ubijeđeni da se kulturna politika može ostvariti strategijama razvoja. Zakon je neophodan da se neka odluka opravda, a ne da se počinje neka rasprava ili da se u njoj učestvuje. Moramo biti u mogućnosti da odgovorimo zašto je neka odluka donesena. Zakon bi trebalo koristiti kao okvir za razumnu raspravu. Zakon je neophodan da bi društvo kontrolisalo vršenje vlasti. Kontrola se može sprovesti samo ukoliko bi društvo prihvatilo princip otvorenosti. To znači da posmatrači moraju procijeniti ne samo rezultate već i pripreme odluka. Postoji uzajamna zavisnost između zakonai osnovnih društvenih struktura: ekonomski nivo određuje snagu odnosa, ali se ti odnosi mijenjaju i nema, dakle, načina da se direktno ukaže na povezanost između određenog oblika ekonomske moći i zakona. Trenutno je moć najčešće vezana za informacije: položaj elite koja vlada informacijskim tehnikama će ojačati. Osim odnosa koji su vezani za ekonomsku moć, postoje i drugi društveni odnosi koji imaju uticaja na zakon kao što su: moralni odnosi, eligija, r kulturne strukture, načini ponašanja, nacionalni pokreti itd. 372
Zakoni koji se odnose na kulturu Zakoni koji se odnose na kulturu moraju kombinovati pravnu i kulturnu praksu. Oni moraju biti doneseni u skladu sa zakonodavnim principima i zakonodavnom praksom uopće, odnosno, moraju ponuditi norme i kulturnu praksu koje je moguće realizovati i koje su vrijedne za zajedničko dobro. Ovih bi se normi trebalo pridržavati. Cilj zakona u oblasti kulture jeste da ohrabre razvoj i kulturnu produkciju (stvaranje, saradnju, medije), te zaštitu i očuvanje (naslijeđe, pravo učešća). Njihov je da idecentralizuju, kulturnecilj politike ekonomije. uspostave i uvećaju demokratsku kontrolu Funkcija zakona u oblasti kultureje dvostruka: realizovati ciljeve idostići određene rezultate. Izvjesno normativno ponašanje, kao što je donošenje ekonomskih odluka, vodi ka nekoj vrsti aktivne ili pasivne funkcije. U većini slučajeva, predmet zakona je kulturna produkcija, bilo da se radi o radu pojedinačnog umjetnika ili o kulturnoj tehnologiji. Drugi bitan sektor u zakonodavstvu čine kulturne institucije i administracija. Tu spada naslijeđe kao što su, naprimjer, javne biblioteke. Za sektor kulture važan rezultat zakona je garancija nansijske podrške od strane javnih institucija. A to istovremeno vodi ka strogom poštivanju i ka smanjenju rizika. Donošenje zakona je uvijek učešće, a ne samo posmatranje empirijskih činjenica. Zakon propisuje norme i sankcije; a to se ne odnosi samo na pojedinačne zakone i dekrete, već i na tradiciju i kulturu donošenja zakona kao sistem. Na koji način uskladiti različite interese pri izradi normi, zavisi dijelom od pravne logike, a dijelom od argumenata, komunikacije i tradicije. Često postoji više grupa sa suprotnim mišljenjima i različitim interesima koje vrše pritisak. Problemi vezani za autorska prava na Internetu, naprimjer: javne biblioteke moraju strogo poštivati autorska prava, dok autori predosjećaju porast opasnosti od eksploatacije njihovog rada ako njihova prava ne budu više zaštićena. Proces donošenja zakona, u strogom smislu riječi, obuhvata zakonodavno tijelo, parlament i pravnike. Međutim, taj proces najčešće započinje na zahtjev ili na prijedlog civilnog društva. Javno mnijenje može podržati zahtjev, ali on često nije ni homogen ni jasan. Zbog toga u mojoj domovini, Finskoj, posao obično počinje kada ministar kulture imenuje komitet ili radnu grupu zadužene da sastave projekat zakona, uzimajući u obzir različite interese koji su u igri, a ponekad također da pribave podake kako bi se zahtjev ili prijedlog podržao. Katkada je teško pribaviti odgovarajuće podatke jer su statističke informacije 373
zastarjele. Oni koji mogu biti članovi komiteta su pravni eksperti, ljudi koji rade u sektoru kulture i službenici. Ponekad komitet čine članovi parlamenta koji su dio jasno izraženog političkog konteksta. U Finskoj, komiteti se obično biraju na period od tri mjeseca do godine dana, mada je dužina te faze procesa često kritikovana. Komitet svoj izvještaj i prijedloge podnosi Ministarstvu kulture. Ministar odlučuje da li treba izvještaj koji sadrži projekat zakona poslati različitim strankama i institucijama ili rad treba da nastave službenici Ministarstva. Nakon pripremnih radova, ministar mora Vladi predstaviti projekat zakona, nadajući se da će biti podržan. U izradi zakona u oblasti kulture može učestvovati više ministarstava. Ministar nansija je često problem jer je skoro uvijek, i s pravom, sumnjičav kada se radi o povećanju budžeta. Kada Vlada prihvati projekat zakona, on se predstavlja u Parlamentu, gdje ga pregledaju posebne komisije. Na ovaj način s političkog stanovišta zakon se podvrgava kritičkoj pripremi. U ovoj fazi i grupe iz civilnog društva koje vrše pritisak su ponovo aktivne i ponekad se od njih traži da članovima parlamenta pribave više činjenica i više informacija, a nekada je i njima u interesu da utiču na političke odlučivače. U Finskoj, parlamentarna skupština mora tri puta odobriti zakon; nakon prvog puta promjene su još moguće. Sprovođenje zakona je često vezanoza druge statute, dekrete iliinstrukcije. U nekim zemljama kao Švedskoj, naprimjer, sprovođenje zakona je bilo odvojeno od donošenja političkih odluka. Ministarstva se brinu za politiku i nansije ; sprovođenje ostvarujesavjet se preko polu-autonomnih agencija (»arms-length« ) kao štozakona je Nacionalni za kulturu. Sljedeća etapa je praćenje zakona u praktičnoj primjeni i praćenje da li su vertikalno i horizontalno uvedene neophodne logističke funkcije i funkcije komunikacije. Zatim treba uspostaviti sistem kontrole i procjene. To obično poduzima Ministarstvo. Karakteristike dobrog zakona Zakon mora zadovoljiti potrebe dobre vlade i dobre administracije. On mora biti jasno i razgovijetno sastavljen. Pravila njegove provedbe bi trebala biti jasno predstavljena. Ne bi trebao da sadrži elemente koji su već sadržani u nekom drugom zakonu. Važno je vidjeti kakve su veze između općih zakona i kulturne politike. Da li je pravima iz oblasti kulture potreban zakon ili se ona mogu umetnuti u civilna prava ? Jezik zakona nije samo opis stvarnosti, već je i dio te stvarnosti kao i dio 374
promjena koje se dešavaju. Svaka država posjeduje sopstveni tradicionalni jezik zakona, ali se, u mnogim slučajevima, on mora aktualizirati. Zakoni bivših socijalističkih zemalja su bili vrlo centralizovani i svrstani po hijerarhiji. Katkada su najbolji zakoni u oblasti kulture, ustvari, samo okvirni zakoni, ali je katkada neophodno imati i posebne zakone. U tekstu modernog zakona se spajaju nacionalna tradicija i međunarodni dogovori i odluke. Evropska integracija nije sasobom povlačila poseban pritisak na zakonodavstvo u oblasti kulture, ali zakoni o autorskim i audovizuelnim pravima moraju slijediti promjene međunarodnih dogovora i odluka. Da li je zakon najbolji način razvoja kulturne politike i zaštite blaga kulturnog života ? Dešava se da je neki zakon zadovoljavajući za jedne, a za druge nije, te može izazvati različite reakcije. U Finskoj postoji poseban zakon o pozorištima i orkestrima baziran na broju zaposlenih. On ne vodi računa o malim pozorištima niti o instrumentalnim grupama i izaziva njihovo sve veće nezadovoljstvo. Bilo je zahtjeva da se među preduslove podrške koju garantuje zakon uvede kvalitativna procjena nezavisna od veličine društva. Međutim, bilo je teško postići konsenzus za ovakav tip procjene. Uvijek je korisno misliti i na druge - lakše - načine da se urede akta, dogovori, programi, preporuke, orijentacije putem dobrih i loših primjera iz prakse. Više problema iskrsava prilikom usvajanja zakona. Povećanje broja uredbi vodi ka krajnje ograničenom djelovanju. Postoji tendencija da se svaki problemi previše rješava restriktivne. stvaranjem novih uredbi.nastaje Uredbedžungla mogu biti dobre, ali istovremeno Kao rezultat uredbi. U demokratskoj zajednici, vršenje zakonodavne vlasti mora ulijevati povjerenje građanima. Nepoštivanje zakona može postati zabava. Uvijek će postojati sektori i prakse u kulturnom životu koji neće biti regulisani i koji su bazirani na osjećanju, stanju duše i pretpostavkama. Takva perspektiva može voditi ka potcjenjivanju: važno je samo ono što može biti regulisano. Stručnjaci, koje je Savjet Evrope zadužio za analizu kulturne politike Slovenije, primijetili su dvosmislenost između onoga što je dobro i onoga što je problematično u zakonima u oblasti kulture: “Tokom dvije posjete stručnjaka gotovo da nije bilo sastanka na kojem se nije čula stereotipna fraza :” Potreban nam je zakon za ovo , ili “Pripremamo novi zakon za ono”. Zaista je bilo začuđujuće konstatovati konsenzus među sagovornicima kad trebalo reći da im je, s jedne strane, potrebna pravna baza za njihov rad, a da je, s druge strane, prilično ograničeno prihvatanje činjenice da bi ovi zakoni u stvari mogli imati uticaja na taj rad.” 375
Grupa stručnjaka ističe da ovi zakoni ne mogu riješiti sve probleme. U ovoj fazi tranzicije najbitnija stvar ostaje individualna želja za saradnjom. Odnos između države, kulturnih institucija i tržišta postao je sve komplikovaniji. Tenzija između autoriteta u kulturi i kulturne nezavisnosti postaje očita kada se koriste nove metode za produkciju i reprodukciju, naprimjer: proizvodnja diskova, komercijalni lm, videomuzika, da pokažu zičko nasilje i drogu kao pozitivne načine dostizanja slobode. Javljaju se također novi problemi kao rezultat promjena odnosa između države, zakona i društva. Reakcija zakonodavnog sistema je često spora u odnosu na djelovanje civilnog društva. Nemoguće je izbjeći normativne argumente u zakonu, ali treba da postoji razumna potreba zaregulisanjem. Ako se sam zakon ne prilagođava ritmu promjena u društvu, postat će prepreka razvoju. Zakoni u oblasti kulture bi trebali, kao i drugi zakoni, biti dobri i pravični. To nije lak posao s obzirom da su se koncept i karakter kulture promijenili. Kultura je danas manje važna kao sistem normi nego kao stalna diskusija u potrazi za novim načinima rješavanja problema ljudske interakcije i multikulturalnog društva. LITERATURA: Aulis Aarnio : Reason and Authority. A Treatise on the Dynamic Paradigm of Legal Dogmatics. Ashgate / Dartmouth 1997. Raymond Williams, Culture. Fontana Paperback 1981. Cultural Policy in Slovenia. Report of a European panel of Examiners by Michael Wimmer. Council of Europe 1996.
376
inventari
377
378
Suvada HASANOVIĆ
PRILOG HISTORIJI NACIONALIZACIJE U HERCEGOVINI Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta1 nacionalizovane su i postale društvena svojina 26. decembra 1958. godine najamne stambene i najamne poslovne zgrade, a u gradovima i naseljima gradskog karaktera i građevinsko zemljište. Postupak za nacionalizaciju najamnih stambenih i poslovnih zgrada sprovodile su komisije za nacionalizaciju pri općinskim i sreskim narodnim odborima, a ocjenu zakonitosti rješenja nižih komisija i po zahtjevu javnih tužilaštava i javnih pravobranilaštava vršile su komisije za nacionalizaciju pri republičkim izvršnim vijećima i Komisija za nacionalizaciju pri Saveznom izvršnom vijeću. Postupak o utvrđivanju nacionalizacije građevinskog zemljišta sprovodio je organ uprave općinskog narodnog odbora nadležan za poslove nansija, na osnovu odluke sreskog narodnog odbora o utvrđivanju užeg građevinskog rejona predviđenog od republičkog Izvršnog vijeća. Izvršno vijeće NR BiH imenovalo je Komisiju za nacionalizaciju Narodne republike Bosne i Hercegovine rješenjem broj2153/59 od 13.02.1959. godine2, donijelo Odluku o određivanju mjesta i naselja gradskog karaktera, potvrdilo odluke narodnih odbora, srezova, o određivanju užih građevinskih rejona narodnih odbora općina. ______________________ 1/ “Službeni list FNRJ” 52/58 2/ “Službeni list NRBiH” broj 7/59
379
U Arhivu Bosne i Hercegovine čuva se sređen arhivski fond Komisije za nacionalizaciju pri Izvršnom vijeću NRBiH 1959 - 1963. godine. Fond sadrži 91 kutiju spisa (predmeta nacionalizacije), tri arhivske knjige (protokol i dva registra). Fond je tehnički obrađen, arhivistički sređen, po principu provenijencije. To znači da su predmeti (spisi) zadržali brojeve koje su dobili u registraturi. Protokol, registari i analitički inventari su informativna pomagala. Fond je u cijelosti sačuvan, a prilikom sređivanja nije ništa izlučivano kao bezvrijedno, s obzirom na značaj spisa fonda za dokazivanje prava vlasništva na nacionalizovanu imovinu. Za ovaj broj “Hercegovine” iz inventara Komisije za nacionalizaciju pri Izvršnom vijeću NR BiH 1959-1963. god., izdvojili smo predmete (spise) koji se odnose na Hercegovinu. Srez Mostar u tom periodu je obuhvatao mjesta NOO-a: Bileća, Čapljina, Čitluk, Gacko, Grude, Jablanica, Konjic, Lištica, Ljubinje, Ljubuški, Mostar, Nevesinje, Posušje, Prozor, Ravno, Stolac i Trebinje, ukupno 17 NOO-e. Napomena: Kako jednim rješenjem može biti obuhvaćeno više zahtjeva, broj predmeta i rješenja je mnogo manji od broja zahtjeva. Tokom popisa predmeta u inventaru su navedena samo imena pod rednim brojem jedan iz grupnog spiska, a ostali iz grupnog spiska su označeni sa “dr.” (drugi). KNIV za NRBiH - 1
Spisi 68 - 100
68 - Zahtjevi vjerskih zajednica po NOO i NOS o nacionalizaciji 74 - Žalba NOO Čitluk, da se mjesto Čitluk, u smislu člana 34 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, proglasi za naselje gradskog karaktera, od 1. 6. 1959. 77 - Narodni odbor općine Ljubuški, podaci o užem gradskom naselju mjesta Vitine od 11. 5. 1959. 78 - Dopis o obuhvatanju mjesta Ljubinje u naselje gradskog karaktera od 11. 5. 1959. god. 79 - Dopis, prihvatanje molbe da se Ljubinje uvrsti u naselje gradskog karaktera od 16. 5. 1959. 380
1959. L:8
L:4 L:7 L:2 L:3
82 - Mjesni vakuf džamije “Topalovići”, traži izuzimanje od nacionalizacije džamije i mekteba Čapljina L:2 KNIV za NRBiH -2
Spisi 133 - 143
133 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Trebinje 134 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Stolac 135 - Odluka užem građevinskom rejonu opštine oPosušje 136 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Ljubuški 137 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Lištica 138 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Konjic 139 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Gacko 140 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Čapljina 141 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Bileća 142 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Prozor 143 - Odluka o užem građevinskom rejonu opštine Nevesinje KNIV za NRBiH - 3
Spisi 247 - 313
247 - Erzumlić Mehmed, Konjic 311 - Lugić Hamid, Konjic 313 - Bajgorić Šemsa, Mostar KNIV za NRBiH - 4 669 - Milas Mate, Mostar 670 - Mikulić Cvijeta i dr., Mostar 671 - Vakuf Tere Jahija džamija, Mostar 672 - Vakuf Baba Bešir džamija, Mostar
1959. L:9 L:6 L:5 L:7 L:7 L:7 L:7 L:7 L:6 L:6 L:6 1959. L:6 L:6 L:9
Spisi 669 - 815
1959. L:8 L:6 L:7 L:7 381
673 - Vakuf Čelebića džamija, Mostar 702 - Šemić Fatima, Čapljina 703 - Kavara Šemsa i dr., Čapljina 704 - Čapin Bosa, Čapljina 705 - Čolić Luca, Čapljina 706 - Jurković Anđa, Čapljina 762 - Malohodžić Mulija, Mostar 763 - Graho Mustafa i dr., Čapljina 764 - Vego Ivan i dr., Čapljina 801 - Fazlagić Vezirka i dr., Čapljina 802 - Pehar Jozo i dr., Čapljina 803 - Butigan Boško i dr., Čapljina 804 - Džumhur Salih, Konjic 807 - Vakuf Mehmed Ćehajine džamije, Mostar 811 - Vakuf Nezir-agine džamije, Mostar 812 - Vakuf Bajazit Havadže, Mostar 813 - Vakuf Aiše Hatun džamije, Mostar 814 - Butigan Božana i dr., Krapina 815 - Kašiković Jelka, Mostar KNIV za NRBiH - 5
Spisi 7 - 89
7 - Kapetanović Ahmed i dr., Čapljina 83 - Vakuf Rizvanbegović Mehmed Ali-paše džamije, Mostar 84 - Vakuf Za Hadžialibegove džamije, Mostar 87 - Sresko vakufsko mearifsko povjerenstvo, Mostar 88 - Vakuf Čevro Ibrahim džamije, Mostar 89 - Vakuf Javuz Sultan Selim džamije, Mostar KNIV za NRBiH - 6
Spisi 128 - 148
128 - Vakuf Karađoz-begove džamije, Mostar 129 - Vakuf Hasan-bega Lakišića, Mostar 130 - Vakuf Sinan-pašine džamije, Mostar 131 - Vakuf hadži Baline džamije, Mostar 132 - Vakuf Mehmed-paše Koske džamije, Mostar 133 - Vakuf Ćejvan-begove džamije, Mostar 140 - Vakuf Lakišić Hadži Ahmedbega džamije, Mostar 382
L:7 L:5 L:5 L:4 L:4 L:6 L:6 L:5 L:6 L:5 L:5 L:8 L:6 L:7 L:6 L:7 L:7 L:8 L:9 1960. L:6 L:16 L:7 L:7 L:7 L:7 1960. L:9 L:6 L:6 L:8 L:7 L:6 L:6
141 - Vakuf hadži Memi džamije, Mostar 142 - Vakuf Ćoso Havadže džamije, Mostar 144 - Balić Saja i dr., Mostar 145 - Vakuf Fatime Kadun džamije, Mostar 146 - Vakuf Zahide hanume džamije, Mostar 148 - Šehić Meho, Konjic KNIV za NRBiH - 6
Spisi 246 - 249
246
- Vakuf Ziraji džamije, Mostar 247 - Vakuf Derviš-paše Bajazidagić džamije, Mostar 248 - Vakuf Čengić-paše džamije 249 - Vakuf haz Havadže džamije, Mostar KNIV za NRBiH - 9
Spisi 408 - 424
408 - Vakuf Kadun Fatime džamije, Mostar 419 - Džajo Džemila i dr., Mostar 420 - Kažinić Emina, Mostar 421 - Vujica Marjan, Mostar 422 - Novo Osman, Mostar 423 - Ovčina Meho, Mostar 424 - Fejzić Numo, Prozor KNIV za NRBiH - 10
Spisi 510 - 527
510 - Čustović Murat, Trebinje 525 - Šaćirović Elmas, Mostar 526 - Čelar Alija, Mostar 527 - Alikalć Aiša i dr., Mostar KNIV za NRBiH - 11 605 - Ćumurija Husein, Mostar 607 - Gašić Stanko i dr, Konjic 608 - Jelić Ruža i dr., Konjic 610 - Sofo Muhamed, Konjic 613 - Šehović Fatima, Mostar 671 - Narodni odbor Sreza Mostar
L:6 L:5 L:6 L:6 L:6 L:19 1960. L:6 L:6 L:6 L:3 1960. L:9 L:7 L:6 L:6 L:13 L:7 L:5 1960. L:1 L:6 L:6 L:7
Spisi 605 - 671
1960. L:6 L:7 L:7 L:6 L:8 L:4 383
KNIV za NRBiH - 16
Spisi 1102 - 1171 1960.
1102 - Ilić Stevan, Mostar L:10 1166 - Hadžiosmanović Razija, Mostar L:6 1167 - Hrvatsko katoličko pogrebno društvo, Mostar L:7 1169 - “Rahmet” Muslimansko pokopno društvo, Mostar L:7 1171 - Zelenković Ljubica, Mostar L:8 KNIV za NRBiH - 18
Spisi 1379 - 1385 1960.
1379 - Odluka o dopuni Odluke o određivanju užeg građevinskog rejona za opštinu Trebinje 1385 - Tripić Sava i dr., Čapljina KNIV za NRBiH - 19
Spisi 1498 - 1499 1960.
1498 - Koso Vezira, Čapljina KNIV za NRBiH - 20
L:21 L:10
L:10 Spisi 1569 - 1583 1960.
1569 - Arpadžić Fata i dr., Mostar 1570 - Kajtaz Mejra, Mostar 1572 - Šikmanović Zora, Mostar
L:6 L:7 L:8
1576 Sulejmana džamija, Blagaj 1577 -- Vakuf Vakuf Sultan tekija džamije, Blagaj 1578 - Vakufsko povjerenstvo, Gacko 1579 - Vakuf džamija, Jablanica 1580 - Vakufski odbor Kula, Gacko 1581 - Sresko vakufsko povjerenstvo, Mostar 1582 - Vakufsko povjerenstvo, Mostar 1583 - Vakuf džamija Topalović, Čapljina
L:7 L:14 L:6 L:7 L:6 L:6 L:6 L:7
KNIV za NRBiH - 22 1698 - Bečević Hatidža, Čapljina 1727 - Anđelić Spaso, Trebinje 1729 - Vuletić Simo i dr., Trebinje 1740 - Miškić Stipe, Jablanica 1744 - Tupanjanin Zagorka, Trebinje 384
Spisi 1698 - 1744 1960. L:16 L:5 L:8 L:6 L:5
KNIV za NRBiH - 23, 23A
Spisi 1782 - 1878 1960.
1782 - Fejzagić Salih, Konjic 1847 - Dejanović Dara, Konjic 1871 - Đikić Finka, Prozor 1872 - Islamović Hamid, Prozor 1873 - Kukavičić Olga, Mostar 1876 - Nuspahić Mustafa, Prozor 1877 - Omanović Aiša i dr., Prozor 1878 - Suton Mara i dr., Mostar KNIV za NRBiH - 24
L:17 L:7 L:5 L:5 L:7 L:5 L:6 L:10 Spisi 1917 - 2040 1960.
1917 - Mustajbegović Đulsa, Prozor 1918 - Sabitović Uzeir, Prozor 2040 - Bakšić Hivzija, Trebinje KNIV za NRBiH - 25
L:6 L:5 L:7 Spisi 2041 - 2133 1960.
2041 - Ćatović Meho, Trebinje 2044 - Dučić Simo, Hrupjela - Trebinje 2046 - Dizdarević Safet, Vitina - Ljubuški 2047 - Glogovac Kosa, Trebinje 2053 - Kelez Luka i dr., Mostar
L:5 L:7 L:6 L:5 L:7
2055 Jakov, Humca - Mostar 2056 -- Kovač Matić Ivan i dr., Ljubuški 2060 - Petrović Milka i dr., Prozor 2061 - Spaić Bogdan, Grab - Trebinje 2063 - Šain Darinka, Mostar 2099 - Bašić Danica i dr., Ljubuški 2102 - Derviškadić Ćamil, Nevesinje 2103 - Dizdarević Nadžija, Ljubuški 2105 - Fazlinović Ćazim, Ljubuški 2108 - Ivanković Milan i dr., Trebinje 2116 - Kapetanović Ibrahim, Vitina 2118 - Jozo Miloš, Ljubuški 2119 - Mahić Aiša, Ljubuški 2120 - Palinić Janja, Prozor 2122 - Pehar Marija, Čapljina 2123 - Pudar Vlado i dr., Čapljina
L:6 L:5 L:7 L:6 L:10 L:7 L:7 L:5 L:5 L:7 L:6 L:6 L:6 L:5 L:7 L:7 385
2124 - Rogić Memnuna, Ljubuški 2126 - Viđen Huso i dr., Trebinje 2127 - Savić Vučko, Nevesinje 2128 - Stijačić Damjan, Lastva 2129 - Šain Smiljka i dr., Mostar 2130 - Šain Ilija i dr., Mostar 2131 - Šain Persa i dr., Mostar 2133 - Bedrić Savka i dr., Mostar KNIV za NRBiH - 26
L:6 L:6 L:5 L:7 L:6 L:8 L:8 L:10 Spisi 2233 - 2236 1960.
2233 - Perišić Petar Mostar 2236 - Radovanović Mitar Bileća KNIV za NRBiH - 28
L:16 L:7 Spisi 2404 - 2500 1960.
2404 - Cerić Mustafa, Čapljina 2405 - Dvizac Almasa i dr., Mostar 2406 - Đoko Pavle, Mostar 2407 - Eparhija srpskopravoslavna, Mostar 2408 - Fertilija Nikica i dr., Mostar 2409 - Galić Branko, Mostar 2410 - Hajduk Alija i dr., Konjic
L:6 L:6 L:6 L:7 L:6 L:6 L:5
2412 SabitMostar i dr., Nevesinje 2413 -- Kazazić Mujić Zejna, 2414 - Milićević Stevo, Mostar 2415 - Milićević Ana, Mostar 2416 - Maslo Šaćir, Mostar 2417 - Palo Salih, Mostar 2418 - Radović Dušan i dr., Nevesinje 2419 - Vakuf haz Havadže džamije, Mostar 2420 - Srpskopravoslavna crkvena opština, Blagaj 2421 - Šarac Avdija, Čapljina 2422 - Ijačić Uroš i dr., Čapljina 2424 - Vasiljević Milka, Mostar 2425 - Zelenika Stjepan, Mostar 2437 - Dučić Stevo i dr., Trebinje 2438 - Delalić Fadil i dr., Ljubuški 2439 - Gudelj Nikola, Trebinje
L:6 L:7 L:8 L:5 L:7 L:6 L:6 L:5 L:9 L:6 L:6 L:6 L:7 L:6 L:5 L:5
386
2440 - Jeremić Vaso i dr., Trebinje 2441 - Kosorić Aziz i dr., Nevesinje 2443 - Mesihović Hamdija i dr., Vitina - Ljubuški 2444 - Puzić Munevera, Mostar 2445 - Vakuf Alipaše Rizvanbegovića džamije, Mostar 2497 - Ćatović Husnija, Trebinje 2498 - Elezović Ibro, Stolac 2499 - Humačkić Ćamil, Stolac 2500 - Hrle Tahir, Stolac KNIV za NRBiH - 29 2501 - Ilić Radojka i dr., Mostar 2504 - Sadović Emina, Trebinje 2538 - Dizdar Huso, Stolac 2549 - Jurković Micika, Ravno, Mostar KNIV za NRBiH - 30 2614 - Čokljat Ivan, Ravno 2615 - Muminagić Hava, Ljubuški 2626 - Resulović Džemila, Trebinje 2630 - Vlašić Jozo i dr., Grude 2631 - Crkvena opština, Čapljina 2632 - Jurković Anđa, Mostar 2633 - Gerun Danica, Trebinje 2634 - Ivanković Ivan, Mostar 2688 - Kozić Danilo i dr., Ljubinje 2690 - Franjevački samostan, Mostar 2724 - Čokljat Abdulah, Stolac 2725 - Mehmedbašić Ibro, Stolac 2726 - Mehmedbašić Mustafa, Stolac KNIV za NRBiH - 31 2865 - Burić Nikola 2878 - Kekić Ljubica i dr., Gacko 2879 - Repar Anto, Čapljina 2880 - Omanović Đulaga, Prozor
L:7 L:5 L:5 L:6 L:7 L:7 L:6 L:6 L:6
Spisi 2501 - 2549 1960. L:6 L:7 L:6 L:7 Spisi 2614 - 2726 1960. L:8 L:7 L:7 L:6 L:5 L:7 L:7 L:6 L:2 L:5 L:6 L:7 L:9 Spisi 2865 - 3009 1960. L:6 L:6 L:7 L:6 387
2882 - Džumhur Mulija, Konjic 2885 - Bakšić Miralem, Trebinje 2886 - Begović Devla i dr., Trebinje 2887 - Burić Vlaho, Ravno 2888 - Baroja Jela i dr., Ravno 2889 - Burić Ivan, Ravno 2891 - Golubović Rade i dr., Mostar 2892 - Grgurović Ivan, Ravno 2894 - Knego Marija i dr., Trebinje 2895 - Srpsko pravoslavna crkvena opština, Ravno 2896 - Milić Marija, Ravno 2897 - Pendo Aleksa i dr., Ravno 2898 - Pendo Vukosava, Ravno 2900 - Stanković Danica, Trebinje 2901 - Torlo Muhamed, Mostar 2902 - Topčibašić Fatima i dr., Trebinje 2903 - Vekić Mate, Mostar 2921 - Dimić Mara, Bileća 2923 - Gozo Emina, Mostar 2924 - Gološ Fatima, Stolac 2925 - Lažetić Ljubica i dr., Nevesinje 2926 - Matijić Ilinka i dr., Ravno
L:6 L:6 L:9 L:7 L:7 L:7 L:7 L:7 L:6 L:7 L:6 L:6 L:6 L:6 L:7 L:6 L:8 L:5 L:6 L:6 L:6 L:6
2927 Ševko, 2928 - Muratbašić Njunjić Vlajko i dr.,Stolac Mostar 2930 - Šehović Jusuf , Trebinje 2931 - Šehović Teuk i dr., Trebinje 2933 - Trklja Salko, Stolac 2934 - Vego Luca i dr., Čapljina 2935 - Vejzović Muhamed, Potoci-Mostar 2936 - Vuković Drago, Nevesinje 3009 - Tomanović Milan, Bileća
L:6 L:6 L:6 L:6 L:5 L:6 L:6 L:5
KNIV za NRBiH - 32
Spisi 18 - 18
18 - Mihać Strahinja, Jablanica KNIV za NRBiH - 33 155 - Vakuf džamija, Jablanica 388
1961. L:27
Spisi 155 - 179
L:128
1961.
176 - Džumhur Salih, Konjic 178 - Kalajdžić Hajrudin, Mostar 179 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Nevesinje KNIV za NRBiH - 34
Spisi 216 - 292
216 - Fejzulahović Fejzula i dr., Čapljina 292 - Kolak Milka, Nevesinje KNIV za NRBiH - 37 Spisi 460 - 495 460 - Franjevački samostan, Humac - Ljubuški 461 - Biskupski provincijalat, Mostar 490 - Jevrrejska opština, Mostar 492 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Kino Selo, Nevesinje 494 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Bijelo Polje, Mostar 495 - Rimokatolička župa, Nevesinje KNIV za NRBiH - 38
Spisi 532 - 599
532 - Prohić Zekija i dr., Konjic 575 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Konjic 575/1- Spisak nacionalizovanihvakufskih objekata u BiH 578 - Danon Avram, Mostar 579 - Popović Ljubica, Mostar 590 - Blažević Mato, Ravno 592 - Batinić Dušan i dr., Ljubinje 596 - Hasandedić Hakija, Mostar 597 - Hamović Saveta i dr., Stolac 599 - Popara Dušan i dr., Bileća KNIV za NRBiH - 39
L:14 L:12 L:13
Spisi 601 - 699
1961. L:9 L:15 1961. L:5 L:5 L:5 L:6 L:5 L:5 1961. L:19 L:33 L:21 L:7 L:1 L:15 L:6 L:6 L:6 L:8 1961.
601 - Stanković Mara, Trebinje 602 - Savić Mirjana i dr., Trebinje 603 - Samardžić Radovan, Mostar
L:6 L:9 L:5
604 - Selimović Ibro i dr., Bileća 605 - Tuta Risto, Mostar
L:12 L:8 389
606 - Trklja Božo, Bileća 607 - Vukasović Nikola i dr., Stolac 611 - Kajtaz Duda i dr., Mostar 612 - Riza Paula i dr., Mostar 627 - Papo Omer, Mostar 633 - Jakičević Anto i dr., Čapljina 651 - Šehović Redžo i dr., Nevesinje 656 - Drašković Đorđe, Nevesinje 657 - Fazlagić Salko, Čapljina 673 - Jakić Azema, Ljubuški 691 - Humo Alija, Mostar 696 - Terzić Hajro, Ljubuški 698 - Muftić Reuf, Nevesinje 699 - Medan Mara, Stolac KNIV za NRBiH - 40
L:12 L:6 L:1 L:1 L:4 L:7 L:20 L:7 L:17 L:17 L:5 L:5 L:5 L:8 Spisi 701 - 717
701 - Zubčević Ibrahim, Trebinje 703 - Sterle Milenko, Bileća 717 - Govedarica Vera, Gacko KNIV za NRBiH - 41
L:6 L:6 L:13 Spisi 750 - 783
778 - Hajdarević Hata, Stolac 779 - Krunić Miroslav i dr., Stolac 780 - Mehmedbašić Jusuf i dr., Stolac 782 - Peško ing Mihajlo, Mostar 783 - Turković Hata i Fata, Stolac KNIV za NRBiH - 42
1961. L:5 L:5 L:5 L:6 L:5
Spisi 801- 828
801 - Bašić Bogdan, Hum, Trebinje 803 - Stamatović Dangubić Nadežda i dr., Bileća 805 - Fejić Ibrahim i dr., Nevesinje 806 - Gerin Ahmet, Stolac 807 - Jahura Maksim i dr., Ljubinje 808 - Milosavljević Niko, Trebinje 809 - Mesihović Salem Vitina, Ljubuški 811 - Milićević Jovan, Bileća 390
1961.
1961. L:5 L:9 L:8 L:5 L:7 L:5 L:6 L:5
812 - Mihić Dimitrije 815 - Selimović Muharem, Bileća 817 - Šehić Mehmedalija, Stolac 818 - Vištica Edvard i dr., Grabovik, Ljubuški 828 - Mužijević Cvetka i Zorka, Konjic KNIV za NRBiH - 43
Spisi 891
891 - Miletić Marica, Mostar KNIV za NRBiH - 44
1961. L:9
Spisi 905 - 977
905 - Božić Pavo, Konjic 906 - Hadžizukić, Nura Konjic 908 - Jurić Slavko, Konjic 909 - Kosovac Ibro i dr., Konjic 934 - Šehović Omer, Čapljina 972 - Salatić Mara, Mostar 974 - Čišić Derviša i dr., Mostar 976 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Mostar 977 - Kusalo Zorka i dr., Mostar KNIV za NRBiH - 45
L:8 L:8 L:6 L:5 L:14
1961. L:13 L:14 L:15 L:24 L:37 L:5 L:5 L:8 L:5
Spisi 1005-1093 1961.
1005 - Šarac Ljubica i dr., Čapljina 1013 - Džematski odbor, Trebinje 1014 - Islamska vjerska zajednica, Trebinje 1015 - Vakuf Ćejvan-begove džamije, Mostar 1016 - Vakuf Hasanbega, Lakišića 1017 - Vakuf Sinan-pašine džamije, Mostar 1018 - Vakuf mekteb, Gorica-Trebinje 1019 - Džematski odbor IZV, Čapljina 1020 - Vakufsko povjerenstvo, Konjic 1028 - Kajtaz Hatidža i dr., Mostar 1034 - Džematski odbor islamsko vjerske zajednice, Trebinje 1035 - Džematski odbor, Prozor 1036 - Vakuf - džematski odbor, Prozor 1037 - Vakuf - džematski odbor, Mostar
L:27 L:5 L:5 L:6 L:6 L:5 L:5 L:14 L:5 L:9 L:5 L:5 L:15 L:5 391
KNIV za NRBiH - 45
Spisi 1005 - 1093 1961.
1038 - Džematski odbor, Klek, Prozor 1040 - Manastir Uspenia bogorodice Udužija, Trebinje 1042 - Muftić Džemal, Mostar 1046 - Povjerenstvo islamske vjerske zajednice, Mostar 1047 - Povjerenstvo islamske vjerske zajednice, Mostar 1048 - Povjerenstvo islamske vjerske zajednice, Mostar 1049 - Povjerenstvo islamske vjerske zajednice, Mostar
L:5 L:6 L:15 L:5 L:5 L:5 L:5
1050 - Vakuf mekteb, Bitunja, Stolac 1051 - Vakuf mekteb, Ošanjići, Stolac 1054 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Trebinje 1056 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Stolac 1058 - Šehović Ibrahim i dr., Bileća 1062 - Golijanin Milan i dr., Nevesinje 1067 - Šuko Minka i dr., Čapljina 1072 - Marašek Milena i dr., Mostar 1073 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Čapljina, Ljubuški 1074 - Vakuf džamija Topalović, Čapljina 1093 - Babić Pavica, Bileća
L:5 L:5 L:8
KNIV za NRBiH - 46
1201 - Kukić Mileva, Bileća 1213 - Prskalo Ivan i dr., Čitluk 1227 - Radulović Cvijeta i dr., Mostar 392
L:7 L:5 L:11
Spisi 1169 - 1189 1961.
1169 - Musa Zrinko i dr., Čitluk 1170 - Vakufsko povjerenstvo, Nevesinje 1171 - Kalajdžić Emina, Mostar 1172 - Rimokatolički župski ured, Konjic 1174 - Zelihić Hamdija i dr., Trebinje 1175 - Danović Emina i dr., Trebinje 1177 - Zanetić Marica, Trebinje 1180 - Miljanović Vojin i dr., Trebinje 1181 - Alikalć Mehmed i dr., Mostar 1189 - Vakuf Čišić Mahmut džamije KNIV za NRBiH - 47
L:6 L:18 L:9 L:6
L:7 L:8 L:7 L:8 L:6 L:6 L:9 L:6 L:6 L:18
Spisi 1201 - 1272 1961. L:12 L:5 L:21
1228 - Čaušević Sulejman i dr., Mostar 1260 - Grebo Derviš, Mostar 1261 - Harlović Mato i dr., Mostar 1262 - Kabil Fatima i dr., Trebinje 1263 - Miladinović Golub i dr., Trebinje 1264 - Stanković Anđa i dr., Trebinje 1268 - Kovačević Risto, Nevesinje 1272 - Mlinarević Jerko, Ljubuški
L:13 L:18 L:11 L:14 L:12 L:14 L:16 L:16
KNIV za NRBiH - 49 Spisi 1296 - 1340 1961. 1296 - Ribica Šemsa, Mostar L:12 1312 - Beklija Hana i dr., Mostar L:12 1322 - Ratković Aleksandar, Ljubinje L:11 1340 - Gordijan Gospava i dr., Trebinje L:15 KNIV za NRBiH - 50
Spisi 1390 - 1395 1961.
1390 - Šarić Šerif, Čapljina 1395 - Smoljan Grga, Mostar KNIV za NRBiH - 51
L:24 L:23 Spisi 1488 - 1490 1961.
1488 - Angelina Čerović i dr., Trebinje
L:7
1490 - Hadžić Jusuf, Konjic
L:6
KNIV za NRBiH - 54
Spisi 9
Raspis 141/61 (podaci o nacionalizaciji zgrada i djelova zgrada za srez Mostar po NOO-a) NOS Mostar NOS Posušje NOS Bileća NOS Gacko NOS Mostar NOS Trebinje NOS Čapljina NOS Konjic NOS Stolac NOS Lištica
1961.
L:9 L:25 L:14 L:48 L:48 L:26 L:16 L:32 L:6 L:6 393
KNIV za NRBiH - 56
Spisi 6 - 23
6 - Volić Mahmut i dr., Trebinje 23 - Samardžić Natalija, Mostar KNIV za NRBiH - 57
L:10 L:12 Spisi 49
49 - Frlj Dudija i dr., Mostar KNIV za NRBiH - 58
Spisi 54 - 55
Spisi 80 - 99
Spisi 109
KNIV za NRBiH - 61
Spisi 132 - 133
132 - Krašovec Lucija i dr., Trebinje 133 - Kabil Murat i dr., Trebinje
394
1962. L:8 1962. L:21 L:18
Spisi 168
168 - Spahić Boško, Čapljina
183 - Stijačić Risto, Bileća 194 - Cvjetić Mahmut, Trebinje
1962. L:23 L:19 L:21 L:13 L:18 L:50 L:21
KNIV za NRBiH - 60 109 - Resulbegović Ćamil, Trebinje
KNIV za NRBiH - 63
1962. L:37 L:29
80 - Benco Franjo, Mostar 83 - Vlaho Ljubica i dr., Čitluk 84 - Kasalo Fehim, Mostar 85 - Kalajdžić Omer, Mostar 90 - Stanišić Koviljka, Nevesinje 98 - Kabil Avdo, Trebinje 99 - Kovač Ivica i dr., Ljubuški
KNIV za NRBiH - 62
1962. L:28
54 - Krunić Đurđija i dr., Trebinje 55 - Miljaš Jako, Trebinje KNIV za NRBiH - 59
1962.
1962. L:18
Spisi 183 - 194
1962. L:18 L:8
KNIV za NRBiH - 64
Spisi 227 - 233
227 - Ćutuk Mićo, Ljubuški 233 - Čorlija Marko, Bileća KNIV za NRBiH - 65
L:12 L:12 Spisi 246 - 265
246 - Stojčić Roza, Mostar 264 - Srpska-pravoslavna crkvena opština, Stolac 265 - Hadžić Bajro i dr., Konjic KNIV za NRBiH - 66
Spisi 286 - 300
286 - Anić Rezika, Vitina, Ljubuški 300 - Manastir “Tvrdoš”, Trebinje KNIV za NRBiH - 67
1962.
1962. L:27 L:26 L:14 1962. L:24 L:11
Spisi 302 - 369
1962.
302 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Avtovac-Gacko L:11 305 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Ljubinje L:11 335 - Radović Zlatiborka i dr., Bijela Konjic L:15 351 - Šain Risto, Mostar L:11 357 - Grković Milan i dr., Mostar L:24 369 - Musa Petar, Mostar L:20 KNIV za NRBiH - 71 439 - Kebeljić Đuka i dr., Trebinje
Spisi 439
1962. L:18
KNIV za NRBiH - 72 Spisi 464 - 475 1962. 464 - Jurić Drago, Konjic L:39 465 - Hamzić Mustafa i dr., Mostar L:19 475 - Vakufsko povjerenstvo, Trebinje L:3 KNIV za NRBiH - 74 Spisi 521 - 526 521 - Serdarević Rabija i dr., Trebinje 522 - Ćerimagić Adem, Džafer, Huso i dr., Trebinje 526 - Bratić Ruža i dr., Trebinje
1962. L:14 L:52 L:13
KNIV za NRBiH - 75 551 - Drljević Salih i dr., Mostar
1962. L:12
Spisi 551 - 578
395
565 - Kovač Ivica i dr., Ljubuški 571 - Kalajdžić Muhamed, Mostar 576 - Drašković Dragica, Trebinje 578 - Mesihović Salem, Vitina, Ljubuški KNIV za NRBiH - 76
L:32 L:23 L:19 L:19 Spisi 598
598 - Premilovac Omer, Stolac
1962. L:13
KNIV za NRBiH - 77 642 - Đulkić Nafa, Mostar 644 - Peško Lazar, Mostar
Spisi 642 - 644
1962. L:22 L:17
KNIV za NRBiH - 78
Spisi 652 - 681
1962.
652 - Džalto Kata i dr., Jablanica 653 - Drače Fata, Mostar 655 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Gacko 662 - Perović Danica, Trebinje 664 - Gadžo Ivka i dr., Ljubuški 672 - Ćerimagić Hivzija, Trebinje 681 - Vakuf Mekteb, Borojevići, Stolac
L:19 L:3 L:19 L:21 L:15 L:9 L:19
KNIV za NRBiH - 79 711 - Mihać Vukosava, Jablanica 716 - Selimović Ibro i dr., Trebinje
Spisi 711-716
1962. L:32 L:14
KNIV za NRBiH - 80
Spisi 719 - 749
719 - Kajtaz Muhamed i dr., Mostar 749 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Mostar KNIV za NRBiH - 81
Spisi 776 - 792
776 - Miljanović Zorka i dr., Trebinje 792 - Miladinović Vukosava, Mostar KNIV za NRBiH - 82 827 - Badžak Hasan, Mostar 396
1962. L:35 L:16 1962. L:29 L:26
Spisi 827
1962. L:3
KNIV za NRBiH - 83
Spisi 2-19
2 - Rajković Ilija, Trebinje 5 - Preduzeće “Graditelj”, Mostar 12 - Bjelica Đorđe, Bileća 19 - Osmić Mujo i dr., Ljubuški KNIV za NRBiH - 84
L:4 L:19 L:9 L:36 Spisi 33 - 41
33 - Vila Ajnija i dr., Mostar 41 - Čišić Naja i dr., Mostar KNIV za NRBiH - 85
Spisi 50 - 70
1963. L:37 L:12 L:14
Spisi 76 - 91
76 - Ćuk Olga, Trebinje 84 - Zubčević Hasan i dr., Trebinje 87 - Gujić Fatima, Ljubuški 88 - Rajčević Lazar, Trebinje 91 - Sekulović Nikola, Trebinje KNIV za NRBiH - 87
1963. L:32 L:20
50 - Merdžo Ivan, Mostar 55 - Mušić Ahmet i dr., Ljubuški 70 - Rogulja Ivan i dr., Mostar KNIV za NRBiH - 86
1963.
1963. L:13 L:7 L:34 L:36
L:16 Spisi 110 - 117 1963.
110 - Srpsko-pravoslavna crkvena opština, Zaloma - Mostar L:13 116 - Manigodić Simo, Konjic L:26 117 - Fejzagić Hamdija, Debevec Darinka i dr., Jablanica L:14 KNIV za NRBiH - 88 131 - Humo Almasa i dr., Mostar 133 - Mrav Simo, Mostar 139 - Ristić Nata, Ljubinje 149 - Žilić Nikola, Konjic
Spisi 131 - 149
1963. L:18 L:5 L:4 L:12
397
398
S A D R Ž A J HISTORIJA Doc. dr. sc. Ivan BALTA Diplomatička analiza latinskih isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića .....................................................7 Azra GADŽO-KASUMOVIĆ Stolac u osmanskom periodu .......................................................................23 Mr Šaban ZAHIROVIĆ Sidžili /pouzdan izvor podataka naše prošlosti/ ...............................................43 Hivzija HASANDEDIĆ Kotle ................................................................................................................51 Dr Jusuf MULIĆ Prilog istraživanju mogućnosti procjenjivanja broja stanovnika u Bosni i Hercegovini u vrijeme osmanske vladavine ..............................................................................55 Mr Vlado SMOLJAN Austrougarska ekonomska politika i privredni razvitak Hercegovine ..................................................................89 Mr Zijad ŠEHIĆ Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. i evropska diplomacija .......................107 Zlatko HADŽIOMEROVIĆ Iz mostarske prošlosti (17. i 18. stoljeće) ......................................................139 Mr Ahmet KICO i razvoj gračanice skopaljske /njeni vaki/ .................................151 SafetNastanak BANDŽOVIĆ Muhadžiri iz Hercegovine u Sandžaku nakon 1878. godine .........................165 Sajma SARIĆ Tragom jednog dokumenta (Imenovanje gradonačelnika grada Mostara 1910. godine) ................................................197 Dževad DRINO Hercegovačko porijeklo stanovništva skopaljske doline /sa naglaskom na bugojanski kraj/ ......................................................205 Mr Esad KURTOVIĆ “Paolo Radonich, Conte di Canali” 1389.g. ? (Konavle u bosansko-dubrovačkim odnosima krajem XIV stoljeća) ...............................215 JEZIK I KNJIŽEVNOST Mr Muhamed ŠATOR Slika mostarskog govora u Anketi o jeziku 1897. godine ............................229 Nusret OMERIKA Kulturno-historijski spomenici Mostara u narodnoj pjesmi .........................249
399
Adnan KADRIĆ Kraći osvrt na književno-historijsku dimenziju rodoljubivih pjesama o Bosni na osmanskome jeziku .......................................................265 ZAŠTITA KULTURNO HISTORIJSKE BAŠTINE Zlatko ZVONIĆ Gradska banja u Mostaru /prilog sanacije/ .........................................................293 PRIKAZI I OSVRTI Mr Esad KURTOVIĆ Siniša Mišić, Humska zemlja u srednjem veku, DBR International Publishing - Filozofski fakultet, Biblioteka Znamen, Knjiga 10, Beograd 1996, str. 384 (manji format), ćir. ..................309 Senija MILIŠIĆ Robert J. Donia, Islam pod dvoglavim orlom /Muslimani Bosne i Hercegovine 1878.-1914./ .............................................313 Seka BRKLJAČA »Za mir i progres u svijetu«, urednik Čedo Kapor, izdavači: SUBNOR BiH, Udruženje jugoslovenskih dobrovoljaca Španske republikanske vojske 1936-1939., ...................................................317 Sonja DUJMOVIĆ Urs Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi, Svjetionik - Sarajevo, Sarajevo, 1997. (preveo i predgovor napisao Gajo Sekulić) ...................................................321 Mr Esad KURTOVIĆ Uz izdanje zbornika: Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od prahistorije do početka XX vijeka, Izdanja Muzeja grada Zenice, Zenica 1999, str. 486. .........................................327 Mina KUJOVIĆ Šemsudin-Šemso Mulić, Konjičko drvorezbarstvo, Od seoske naivne umjetnosti i gradskog obrta do savremene industrije, Konjic, 1999, str. 158. ................................................333 Mr Husnija KAMBEROVIĆ Galib Šljivo: Bosna i Hercegovina 1854 - 1860. Landshut 1998, str. 624. ...........................................................337 Mr Edin ČELEBIĆ Krkić Safet: Ekonomija Bosne u Turskom periodu polovi rasta, Mostar - univerzitetska knjiga, 2000. godina - 229 stranica. (Biblioteka monograje knjiga 1.) .............................343 Mr Husnija KAMBEROVIĆ Smotra Hrvatske povijesne znanosti, (Prvi kongres
400
hrvatskih povjesničara, Zagreb 8.12. - 11.12.1999). ....................................345 Sabit HODŽIĆ Uz izložbu snimaka bašluka (nišana) Velikog i Malog Carinskog harema u Mostaru (iz zbirke Muzeja Hercegovine) ....................351 ISKUSTVA DRUGIH Savjet za kulturnu saradnju, Odjel za kulturu Projekat preporuke broj.... (Strasbourg, 17. februar 2000. godine) O evropskoj politici u oblasti uvida u arhive .................................................359 Zakonodavstvo u oblasti kulture, Od normativnih mehanizama do kreativne prakse Dokument namijenjen strateškom odjelu za donošenje zakona u oblasti kulture koji je pripremila dr Irmeli Niemi, Strasbourg, 27. i 28. maj 1999. godine. .........................................................371
INVENTARI Suvada HASANOVIĆ Prilog historiji nacionalizacije u Hercegovini ...............................................379
401
