Tatiana de Rosnay - Sarin Ključ

Tatiana de Rosnay

Sarin ključ Naslov izvornika Elle s'appelait Sarah

S francuskoga prevela TATJANA SMOJVER

2

Mojoj majci Steli Mojoj lijepoj i buntovnoj Charlotte Mojoj baki Nataschi (1914.-2005.)

3

Moj Bože! Što mi čini ova zemlja! Jer me odbacuje, promotrimo je hladno, Pogledajmo je kako gubi svoju čast i život. IRENE NEMIROVSKY, FRANCUSKA SUITA

Tigre, tigre, plamen jak Što sijevaš kroz šumski mrak, Koji vječni dlan, i kad, Stvori taj tvoj strašni sklad? WILLIAM BLAKE, PJESME ISKUSTVA

4

PREDGOVOR Likovi u ovom romanu u potpunosti su izmišljeni, no neki od opisanih događaja to nisu, osobito oni koji su se zbili tijekom ljeta 1942.godine dok je Francuska bila pod okupacijom Njemačke. Masovno uhićenje Židova na zimskom biciklističkom stadionu u Parizu (»Velodrome d'Hiver« ili skraćeno »Vél d’Hiv«) dogodilo se 16. srpnja 1942. u samom središtu grada. Ova knjiga nije djelo povjesničara i nema namjeru to biti. To je osobni hommage djeci »Vél d’Hiva« koja su nestala. Hommage onima koji su preživjeli i svjedočili taj strašni zločin.

5

PARIZ, SRPANJ 1942. jevojčica je prva začula snažno lupanje po vratima. Njezina je soba bila najbliže ulazu u stan. Još zbunjena od sna, u prvom je trenutku pomislila da se njezin otac popeo iz podruma u kojem se skrivao, da je zasigurno izgubio ključeve i da je snažno udarao jer ga nitko nije čuo dok je tiho kucao. No uskoro su se, snažni i grubi, glasovi pojačali u tišini noći. Nije bio njezin otac.

D

»Policija! Otvorite! Odmah!« Udaranje se nastavilo još snažnije. Osjećala ga je do dna kralježnice. Njezin mlađi brat, koji je kraj nje spavao, počeo se micati u svom krevetu. »Policija! Otvarajte! Otvarajte!« Koliko je bilo sati? Bacila je pogled kroz zastore. Vani je još bio mrak. Bojala se. Mislila je na one razgovore, noćna šaputanja koja su njezini roditelji razmjenjivali misleći da ona spava. Ali ona je sve čula. Odsklizala bi se sve do vrata dnevne sobe i skrivena slušala i gledala svoje roditelje kroz mali otvor u vratima. Čula je nervozni glas svoga oca. Vidjela je tjeskobno lice svoje majke. Razgovarali su na njihovom materinskom jeziku koji je djevojčica razumjela iako ga nije dobro govorila. Otac je sasvim tiho govorio da će vremena koja dolaze biti teška. Da treba biti hrabar i jako oprezan. Izgovarao je čudne i nepoznate riječi kao logor, uhićenje i masovno uhićenje i ona se pitala što bi sve to moglo značiti. Njezin otac, jednako tiho bi dodao da su samo muškarci u opasnosti, da se žene i djeca nemaju čega bojati i da će se svaku večer odlaziti sakriti. Sljedeći dan, objasnio je svojoj kćeri da je u ovom trenutku sigurnije da spava u podrumu. Dok se stvari ne vrate u red. Koje stvari? mislila je. Vratiti se u red, što to zapravo znači? I kada će se to dogoditi? Gorjela je od želje da ga pita što su značile neobične riječi koje je bila čula, logor i uhićenje. Ali onda bi mu morala priznati da ih je prisluškivala. I to više puta. Iza vrata. Nije se usuđivala. »Otvorite! Policija!« Je li policija pronašla tatu u podrumu? Jesu li zato došli da odvedu tatu na neko od tih mjesta o kojima je govorio kada je noću šaptao s majkom, u te logore koji su se nalazili negdje izvan grada? Malena se krišom iskrala prema majčinoj sobi, na drugom kraju hodnika. Čim je osjetila kćerkinu ruku na ramenu, majka se probudila. »Mama, došla je policija«, prošaptala je djevojčica, »udaraju po vratima.« Majka je izvukla noge ispod pokrivača i zagladila kosu koja joj je padala preko očiju. Djevojčici je izgledala umorno i staro, mnogo starije od njezinih trideset godina. »Jesu li došli odvesti tatu?« molećivo je zapitala stišćući se u majčin zagrljaj, »jesu li došli zbog njega?« Majka nije odgovorila. Ponovo su se začuli snažni glasovi sa stubišta. Majka se na brzinu omotala u kućni ogrtač, uzela djevojčicu za ruku i krenula prema vratima. Ruka joj je bila vlažna i topla. Poput dječje, pomislila je djevojčica. 6

»Da?« sramežljivo je rekla majka iza reze. Muški glas je viknuo njezino ime. »Da, gospodine, to sam ja«, odgovorila je. Naglo se vratio njezin snažan i gotovo tvrd akcent. »Odmah otvorite. Policija.« Majka je ruku prinijela grlu. Djevojčica je primijetila kako je blijeda. Izgledala je zaleđena, ispražnjena, nesposobna da se pomakne. Djevojčica nikada nije vidjela toliko straha na njezinu licu. Tada je osjetila tjeskobu od koje su joj se sušila usta. Muškarci su posljednji put udarili. Majka otvori vrata drhtavom i nespretnom rukom. Djevojčica je ustuknula očekujući zelenosive uniforme. Dva su muškarca stajala na njihovim vratima. Policajac, u marinsko-plavom ogrtaču koji mu je dosezao do koljena i vojničkim šeširom i drugi, odjeven u bež kabanicu, koji je u ruci držao listu. Ponovio je ime njezine majke. A zatim ime njezina oca. Govorio je savršenim francuskim. Nemamo se čega bojati, mislila je djevojčica. Ako su Francuzi, a ne Nijemci, nismo u opasnosti. Francuzi nam neće učiniti ništa nažao. Majka je privukla kćer k sebi. Malena je osjećala kako joj srce udara kroz kućni ogrtač. Željela je odgurnuti svoju majku, vidjeti da se uspravila, vidjeti ju da gleda te muškarce sa sigurnošću umjesto da se povlači, umjesto da joj srce tuče u grudima kao nekoj uplašenoj životinji. Htjela je da njezina majka bude hrabra. »Moj muž nije... ovdje«, mucala je majka. »Ne znam gdje je. Ne znam.« Muškarac u bež kabanici odgurnuo ju je da bi ušao u stan. »Požurite se gospođo. Dat ću vam deset minuta. Uzmite nekoliko stvari, dovoljno za dva ili tri dana.« Majka se nije ni pomakla. Tupo je gledala u policajca. On je ostao stajati na stubištu, leđima blokirajući izlaz. Činilo se da je ravnodušan i da se dosađuje. Stavila je ruku na njegov marinskoplavi rukav. »Gospodine, molim vas«, počela je. Policajac se okrenuo i odgurnuo joj ruku dobacivši joj grub i indiferentan pogled. »Niste čuli? Slijedite nas. Vi i vaša kći. Radite ono što vam se kaže.«

7

PARIZ, SVIBANJ, 2002. ertrand je, kao i obično, kasnio. Uzalud sam se trudila ne brinuti se. Zoë se, vidljivo umorna, naslonila na zid. Toliko je sličila na svog oca da me to ponekad nasmijavalo. Ali ne danas. Digla sam pogled prema staroj zgradi u kojoj je nekad stanovala Mamé. Stari stan Bertrandove bake u koji smo se trebali preseliti. Napustiti bučni i prometni Montparnasse, neprestane prolaske ambulantnih kola koja su hitala prema obližnjim bolnicama, njegove kafiće, restorane, da bismo živjeli u ovoj uskoj i mirnoj ulici na desnoj obali Seine.

B

Nisam dobro poznavala četvrt Marais, ali sam se divila njegovoj dekadentnoj ljepoti iz prošlih vremena. Je li mi bilo drago što se selimo? Nisam bila sigurna. Bertrand me zapravo nije ni pitao za mišljenje. Nismo o tome, iskreno govoreći, niti uistinu popričali. U njegovom uobičajenom stilu, sam je donio odluku. Bez mene. »Evo ga«, reče Zoë. »Sa samo pola sata zakašnjenja.« Vidjeli smo ga kako dolazi prema nama svojim neobaveznim i senzualnim korakom. Vitak, potamnio, jako privlačan. Arhetip Francuza. Razgovarao je, kao i uvijek, na telefon. Nekoliko koraka iza njega slijedio ga je njegov pomoćnik Antoine. Crvenokos i bradat. Ured im se nalazio u ulici Arcade, odmah iza crkve svete Magdalene. Bertrand je dugo radio u jednom arhitektonskom uredu, mnogo prije nego što smo se vjenčali, ali posljednjih pet godina, osnovao je vlastiti ured s Antoineom. Mahnuo nam je, a zatim prstom pokazao na telefon i nezadovoljno se namrštio. »Kao da ne može poklopiti«, šalila se Zoë. »Pa naravno da može!« Zoë nije još bila napunila 11 godina, ali katkad se činilo da je već djevojka. Bila je za glavu viša od svih svojih prijateljica, »i s proporcionalno velikim stopalima«, dodavala bi žaleći se, ali i stoga što je pokazivala lucidnost od koje mi je zastajao dah. Bilo je nečeg odraslog u ozbiljnosti njezinih smeđih očiju, u načinu na koji bi digla bradu zamišljenog izraza lica. Oduvijek je bila takva. Čak i kada je bila sasvim mala. Smirena, zrela, čak i previše, za svoju dob. Antoine nas je došao pozdraviti dok je Bertrand nastavljao telefonski razgovor, dovoljno glasno da cijela ulica čuje, mašući rukama, sve više i više kreveljeći se i okrećući se svako malo prema nama da bi bio siguran da ga zainteresirano slušamo. »Ima problem s jednim arhitektom«, objasnio je Antoine s poluosmijehom. »Konkurencija?« upita Zoë. »Da, konkurencija«, odgovori Antoine. Zoë uzdahne. »Što može značiti da bismo mogli ovdje trunuti cijeli dan.« Sinula mi je ideja. »Antoine, imaš slučajno ključeve od stana gospođe Tézac?« 8

»Naravno Julia«, reče on široko se osmjehujući. Antoine mi je uvijek odgovarao na engleskom kada bih govorila francuski. Pretpostavljam da je to činio iz nježnosti, ali to me je zapravo iritiralo i davalo mi neugodan osjećaj da je, unatoč godinama provedenim u Parizu, moj francuski i dalje jednako loš. Antoine je pobjedonosno mahao ključevima. Odlučili smo se svi troje uspeti u stan. Zoë je spretno ukucala lozinku. Prolazili smo kroz dvorište, svježe i puno zelenila, sve do lifta. »Mrzim ovaj lift«, reče Zoë. »Tata bi ga trebao popraviti.« »Draga moja, uređuje stan tvoje bake, a ne cijelu zgradu«, odgovorila sam joj. »Ali, trebao bi«, odgovori ona. Dok smo čekali lift, zazvonio mi je mobitel. Gledala sam broj koji je svijetlio na ekranu. Bio je to moj šef Joshua. Javila sam se: »Halo?«. Joshua je bio kratak i jasan. Kao i obično. »Trebam te točno u tri sata. Završavamo srpanjski broj!« »Gee whiz!« rekla sam sama sebi. Slušala sam cerekanje s druge strane linije dok nije poklopio. Joshua je uvijek volio kada bih rekla »gee whiz«. Možda ga je to podsjećalo na njegovu mladost. Antoine se činio zabavljenim mojim starinskim amerikanizmima. Zamišljala sam ga kako pokušava to ponoviti svojim francuskim naglaskom. Bio je to lift kakav se može naći samo u Parizu, s majušnom kabinom, rešetkama od kovanog željeza i dvostrukim drvenim vratima koja bi se neizbježno zalupila u lice. Stisnuta između Antoine i Zoë koji je snažno zalupio vratima, kradom sam se pogledavala u zrcalu dok se lift uspinjao. Izgledala sam jednako iscrpljeno kao taj stari škripeći lift. Što se dogodilo s onom mladom i svježom ljepoticom iz Bostona? Žena koja me gledala u zrcalu dosegla je crvenu zonu koja se nalazi negdje između četrdeset pete i pedesete godine, to je »ničija zemlja« opuštanja kože, dubokih bora i neizbježnog približavanja menopauze. »I ja mrzim ovaj lift«, rekla sam natmureno. Zoë se nasmijala i uštipnula me za obraz. »Mama, čak bi i Gwyenth Palthrow izgledala kao zombi u ovom zrcalu.« Nisam mogla suzdržati osmijeh. To je bila tipična Zoëina primjedba.

9

* ajka je počela tiho plakati. A zatim sve jače i jače. Djevojčica ju je gledala, zatečena. U svojih deset godina, nikada nije vidjela majku kako plače. Užasnuto je promatrala kako se suze slijevaju niz majčino slomljeno i blijedo lice. Htjela joj je reći da prestane plakati, ne bi mogla podnijeti sram da vidi majku kako šmrca pred ovim stranim ljudima. No njih dvojica nisu obraćali ni najmanju pozornost na majčine suze. Govorili su joj da se požuri. Nije bilo vremena za gubljenje.

M

U sobi, njezin mlađi brat i dalje je spavao. »Ali kamo nas vodite?« molećivo je zapitkivala majka. »Kći mi je Francuskinja, rođena je u Parizu, zašto želite da i ona ide? Kamo nas vodite?« Oba muškarca su šutjela. Gledali su ih svisoka, ogromni i prijeteći. Majčine oči bile su ispunjene užasom. Otišla je u svoju sobu i sklupčala se na krevetu. Nekoliko trenutaka kasnije, ustala je i okrenula se prema svojoj kćeri. Lica zaleđenog poput maske, rekla joj je u jednom dahu: »Probudi brata. Odjenite se. Uzmi malo odjeće za vas dvoje. Požuri se, požuri se, idemo.« Njezin mlađi brat je zanijemio od straha kada je primijetio dva muškarca na vratima. Gledao je majku koja je jecala nespretno pokušavajući spremili stvari. Skupio je svu snagu dječačića od 4 godine i odbijao se pomaknuti. Sestra ga je pokušavala pomaknuti mazeći ga. Uzalud. Ostao je kao ukopan, nepomičan, ruku prekriženih na prsima. Djevojčica je skinula spavaćicu, dohvatila pamučnu košulju, suknju. Navukla je cipele. Brat ju je promatrao nepomičan. Iz sobe su čuli majku kako plače. »Idem u naše sklonište«, prošaptao je. »Ne!« naredila je njegova sestra. »Ideš s nama!« Zgrabila ga je, ali se oslobodio njezinog stiska i uvukao se u dug i dubok ormar u zidu. Tamo gdje su se obično igrali skrivača. Stalno su se tamo skrivali, zatvarali. To je bio njihov mali dom. Mama i tata su znali za skrovište, ali su se pretvarali da ne znaju. Zazivali su ih lijepim jasnim glasom. »Gdje su nestala djeca? Čudno, pa tu su bili prije minutu!« A ona i njezin brat su se zadovoljno hihotali. U tom ormaru, čuvali su džepnu lampu, jastuke, igračke, knjige i čak i vrč za vodu, koji je mama svaki dan punila. Kako njezin brat još nije znao čitati, djevojčica bi mu čitala. Volio je priču Dobri đavolčić. Obožavao je slušati o siročiću Charlesu i strašnoj gospođi MacMiche i kako se Charles uspio osvetiti. Stalno mu je iznova čitala tu priču. Djevojčica je primijetila lice svoga brata, koje ju je gledalo iz tame. Držao je najdražeg plišanog medvjedića i nije se više bojao. Možda će ipak ovdje biti na sigurnom. Imao je vode i džepnu lampicu. Mogao je gledati slike iz knjige grofice Segur što je najviše volio. Možda bi bilo bolje da ga zasad ostavi ovdje. Policajci ga neće nikada ovdje pronaći. Ona će se kasnije vratiti po njega tijekom dana kada im dopuste 10

da se vrate. A tata, u podrumu, znat će da je njegov sin ovdje skriven kada se popne u stan. »Je li te strah unutra?« upitala ga je nježno, dok su ih ljudi dozivali. »Ne«, rekao je. »Ne bojim se. Zatvori me. Neće me uloviti.« Zatvorila je vrata pred malim bijelim licem i okrenula ključ. Spremila ga je u džep. Ključanica je bila skrivena iza lažnog okretnog prekidača. Bilo je nemoguće otkriti obrise ormara u zidu. Da, bio je zaštićen. Bila je u to sigurna. Djevojčica je posljednji put izgovorila ime svoga brata i pritisnula dlan o drvo. »Vratit ću se kasnije. Obećajem ti.«

11

* šli smo u stan tražeći prekidače. Nije bilo svjetla. Antoine je otvorio kapke na prozoru. Sunce je ušlo u stan. Sobe su bile gole i prašnjave. Bez namještaja, dnevna soba se činila ogromnom. Zlatne zrake probijale su se kroz prljave visoke prozore iscrtavajući svjetlosne figure na smeđim podnim letvama.

U

Gledala sam stan, prazne police, duguljaste tragove na zidovima na kojima su nekada visile slike, mramorni dimnjak čijih se lijepih zimskih vatri, nad kojima je Mamé grijala svoje bijele i fine ruke, sjećam. Približila sam se jednom prozoru i gledala mirno i zeleno dvorište. Bila sam sretna da znam da je Mamé otišla, a da nije svoj stan vidjela prazan. To bi je duboko pogodilo. Mene je pogađalo. »Još miriši na Mamé«, rekla je Zoë. »Shalimar.« »Miriši i na groznu Minette«, kažem štipajući se za nos. Minette je bila njezin posljednji kućni ljubimac. Inkontinentna sijamska mačka. Antoine me je pogledao iznenađen. »Mačka«, objasnila sam. Na engleskom. Naravno da znam ženski rod od mačka, ali znam i njegovo drugo značenje na francuskom. A čuti Antoinea da umire od smijeha ne znam kojem dvostrukom značenju je posljednje što sam sada željela. Promatrao je prostor znalačkim okom. »Elektrika nije po današnjim standardima«, primijetio je pokazajući na stare porculanske osigurače. »I grijanje je prastaro.« Ogromni radijatori bili su crni od prljavštine i izgrebaniji od zmijske kože. »Čekaj da vidiš kuhinju i kupaonicu«, kažem mu. »Kada ima nožice u obliku čeljusti«, kaže Zoë. »Nedostajat će mi ako je maknemo«. Antoine je proučavao zidove, kuckajući. »Pretpostavljam da je Bertrand i ti želite potpuno renovirati?« kaže gledajući me. Slegla sam ramenima. »Ne znam točno što želi napraviti. To je njegova ideja da uredi ovaj stan. Ja i nisam baš za. Voljela bih nešto praktičnije. Nešto novo.« Antoine se nasmiješio. Ali bit će potpuno novo kada završimo. »Možda. Ali za mene to će uvijek biti stan Mamé.« Maméin trag bio je posvuda iako je bila u domu za umirovljenike devet mjeseci. Baka moga muža u ovom je stanu živjela godinama. Sjetila sam se našeg prvog susreta, 12

prije 16 godina. Bila sam impresionirana starim slikama, mramornim dimnjakom na kojem su stajale obiteljske fotografije u srebrnim okvirima, namještajem elegantne i nenametljive jednostavnosti, brojnim knjigama na policama biblioteke, velikim klavirom prekrivenim bogatim crvenim plišem. Taj svijetli dnevni boravak gledao je na mirno unutrašnje dvorište, a zid preko puta bio je prekriven gustim slojem bršljana. Upravo ovdje sam ju prvi put vidjela, nespretno sam joj pružila ruku, nenaviknuta na ono što je moja sestra zvala »francuskom manijom ljubljenja«. Jednoj Parižanki se ne stišće ruka, čak ni kod upoznavanja, nego se je poljubi u oba obraza. Ali ja to tada nisam još znala.

13

*

M

uškarac u bež kabanici ponovo je pogledao u svoju listu.

»Čekajte«, rekao je svom kolegi, »nedostaje jedno dijete. Dječak.« Izgovorio je njegovo ime. Srce djevojčice je na trenutak prestalo kucati. Majka je pogledala prema njoj. Malena je krišom stavila prst na usta. Gesta koju muškarci nisu vidjeli. »Gdje je dječak?« upitao je muškarac u kabanici. Djevojčica je krenula prema njima lomeći ruke. »Moj brat nije ovdje gospodine«, kaže ona, na svom savršenom francuskom. Materinskom francuskom. Otputovao je početkom mjeseca prijateljima na selo. Muškarac u kabanici uporno ju je promatrao. A zatim je napravio znak bradom policajcu. »Pretražite stan. Brzo. Možda se i otac ovdje skriva.« Policajac je pregledao sve sobe u stanu jednu za drugom, otvorivši brižno sva vrata, zavirivao je ispod kreveta, otvarao ormare. Dok je jedan pretraživao stan, drugi je čekao hodajući gore dolje. Kada se okrenuo, djevojčica je brzo pokazala majci ključ. Tata će ga doći potražiti, tata će doći kasnije, prošaptala je. Majka je kimnula glavom. U redu, činilo se kao da govori, razumijem gdje je. Počela je micati obrvama, oponašati ključ, tražeći gestama gdje je ostavila ključ za oca i kako će on znati gdje se nalazi. Čovjek se naglo okrenuo i promatrao ih. Majka se ukoči. Djevojčica je drhtala od straha. Na trenutak ih je promatrao, a zatim naglo zatvori prozor. »Molim vas, ovdje je vruće«, kaže majka. Muškarac se nasmije. Malena je sama sebi rekla da tako ružan osmijeh nikada nije vidjela. »Draže nam je da prozori budu zatvoreni gospođo«, reče. »Nešto ranije jutros jedna je žena bacila svoje dijete kroz prozor prije nego što je sama skočila. Ne bismo željeli da se takvo nešto ponovi.« Majka nije ništa rekla, užasnuta. Djevojčica je gledala u muškarca s mržnjom u očima. Mrzila je svaki centimetar njegove osobe. Proklinjala je njegovo živahno lice, vlažna usta, tmuran i hladan pogled. Proklinjala je način na koji se držao, kožni šešir koji je nosio prema nazad, debele ruke prekrižene na leđima. Mrzila ga je svom snagom volje, kako nikada nikoga u životu nije mrzila, više nego što je mrzila onog groznog dječaka iz škole, onog Daniela koji joj je šaptao grozne stvari, poluglasno, odvratne stvari o naglasku njezinog oca i majke. Pozorno je pratila

14

detaljnu pretragu policajca. Nije pronašao malog brata. Ormar je bio previše znalački sakriven. Dječak je na sigurnom. Nikada ga neće pronaći. Nikada. Policajac se vratio. Slegnuo je ramenima kimajući glavom. »Nema nikoga«, rekao je. Muškarac u kabanici gurnuo je majku prema vratima. Zatražio je ključeve od stana. Ona mu ih je u tišini predala. Silazili su niz stubište jedni iza drugih usporeni teretom torbi i paketa koje je majka ponijela. Djevojčica je brzo razmišljala: kako da dade ključeve svome ocu? Gdje bi ih mogla ostaviti? Pazikući? Je li budna u ovo doba? Začudno, stara je već bila na nogama i čekala iza vrata svoga stana. Djevojčica je primijetila da joj je na licu bio nekakav smiješan izraz, poput zluradog likovanja. Stoje to značilo? pitala se djevojčica. Zašto nije gledala ni u nju ni u majku nego samo u muškarce, kao da nije željela sresti njihove poglede, kao da ih nikada nije vidjela? Ali majka je uvijek bila ljubazna prema toj ženi, ponekad se brinula za njezino dijete, malu Suzanu koja je često plakala jer ju je bolio trbuh. Da, njezina majka je bila zaista strpljiva, pjevala je Suzani pjesme na svom materinskom jeziku, a da se nije umarala, i djetetu se to svidjelo pa bi mirno zaspalo. »Znate li gdje su otac i sin?« pitao je policajac dajući joj ključeve od stana. Pazikuća je slegla ramenima. Još uvijek nije gledala ni u djevojčicu niti u majku. Brzo je gurnula ključeve u džep s gramzivošću koja se malenoj zgadila. »Ne«, rekla je policajcu. »Muža nisam mnogo viđala u posljednje vrijeme. Možda se skriva. Zajedno s dječakom. Trebali biste pogledati u podrume ili sobe za poslugu na zadnjem katu. Mogu vas tamo odvesti.« Iz stana se začulo dijete koje je počelo plakati. Pazikuća je pogledao preko preko njezina ramena. »Nemamo vremena«, reče muškarac u kabanici. »Moramo ići. Vratit ćemo se kasnije ako bude potrebno.« Pazikuća je otišla po dijete i vratila se noseći ga na grudima. Rekla je da zna da ima drugih obitelji u zgradi do. Izgovorila je njihova imena s gađenjem — kao da je izgovorila kakvu prljavu riječ, mislila je djevojčica, jednu od onih groznih riječi koje nam nikad nije dopušteno izgovoriti.

15

* ertrand je napokon spremio telefon u džep i obratio pozornost na mene. Poklonio mi je jedan od svojih neodoljivih osmijeha. Zašto imam tako beskrajno privlačnog supruga? pitala sam se po enti put. Još za našeg prvog susreta, prije mnogo godina, u Courchevelu, bio je vitak muškarac. Danas, sa četrdeset sedam godina bio je snažniji, jači, odisao je muževnošću na francuski način, muževnošću presvučenom patinom profinjenosti. Bio je poput dobrog vina stareći moćno i dostojanstveno, dok sam ja bila uvjerena da sam mladost izgubila negdje između rijeke Charles i Seine. Četrdesete mi nisu ništa donijele. Dok su sijede vlasi i bore isticale dodatno Bertrandovu ljepotu, moju su, u to nisam uopće sumnjala, umanjivale.

B

»Onda?« kaže mi hvatajući me za stražnjicu bezbrižno i posesivno ne brinući se hoće li tu gestu primijetiti njegov partner ili kći. »Zar nije ovo super?« »Super«, ponovi Zoë. »Antoine nam je upravo rekao da treba sve popraviti. Što znači da se nećemo moći ovamo preseliti bar još godinu dana.« Bertrand je prasnuo u smijeh. To je bio problem s mojim mužem. Taj opijajući šarm koji je volio iskorištavati. Pitala sam se od koga ga je naslijedio. Od svojih roditelja, Colette i Édouarda? Oboje su bili inteligentni, fini, kultivirani ljudi, ali ne i šarmantni. Od svojih sestara, Laure i Cécile? Dobro odgojene, inteligentne, savršenih manira, ali smijale su se jedino ako je obaveza ili situacija nalagala. Šarm je naslijedio od Mamé. Buntovne, ratnice Mamé. »Antoine je okorjeli pesimist«, reče Bertrand smijući se. »Vrlo brzo ćemo srediti zidove. Ima stvarno puno posla, ali uzet ćemo najbolje radnike.« Slijedili smo ga niz hodnik po Škripećem parketu do soba koje su gledale na ulicu. »Treba srušiti ovaj zid«, izjavio je. Antoine je kimnuo. »I spojiti s kuhinjom jer će u protivnom gđica Jarmond smatrati da nismo praktični.« Rekao je praktični na engleskom dobacivši mi zločest pogled i crtajući prstima navodnike u zraku. »Stan je velik«, primijetio je Antoine. »Uistinu sjajno!« »Danas, da. Ali nekad je bio mnogo skromniji«, reče Bertrand. »Moj djed je tek u šezdesetima počeo dobro zarađivati i tada je kupio susjedni stan i spojio ih. To je bilo vrlo teško razdoblje za moju baku i djeda.« »Znači, kada je djed bio mali, živio je u ovom dijelu?« upita Zoë. »Da, tako je«, odgovori Bertrand. »Odavde do tamo. To je bila soba njegovih roditelja, a spavao je ovdje. Bio je to mnogo manji prostor tada.« Antoine je stručno kucao po zidovima. »Da, znam na što misliš«, osmjehne se Bertrand. »Želiš spojiti ove dvije sobe, zar ne?« 16

»Točno!« priznao je Antoine. »To je dobra ideja. Ali treba o njoj malo razmisliti. Neće biti jednostavno s ovim zidom, pokazat ću ti poslije. Nosivi zid s cijevima i gomilom instalacija iznutra. Nije tako jednostavno kako se čini.« Pogledala sam na sat. Dva i pol. Moram ići. Imam sastanak s Joshuom. »Što ćemo sa Zoë?« upita Bertrand. Zoë je pogledala u nebo. »Pa, mogu se vratiti autobusom do Montparnassea.« »A škola?« upita Bertrand. Ponovo je pogledala u nebo. »Tata! Danas je srijeda i podsjećam te da srijedom popodne nema škole, sjećaš se?« Bertrand se počešao po glavi. »U moje vrijeme...« »Nije bilo škole četvrtkom«, dovršila je Zoë kao refren koji je tisuću puta otpjevala. »Taj smiješni francuski sistem obrazovanja«, uzdahnula sam. »A škole subotom!« Antoine se slagao sa mnom. Njegovi sinovi išli su u privatnu školu u kojoj nije bilo nastave subotom ujutro. Ali Bertrand kao i njegovi roditelji, bio je gorljivi zastupnik državne škole. Htjela sam upisati Zoë u dvojezičnu školu kojih je bilo nekoliko u Parizu, ali pleme Tézac nije htjelo ni čuti o tome. Zoë je bila Francuskinja, rođena u Francuskoj. Išla je u francusku školu. U gimnaziju Montaigne, u blizini Luksemburškog parka. Tézacovi su izgleda zaboravljali da ona ima američku majku. Srećom, njezin je engleski bio savršen. S njom sam uvijek govorila samo engleski i često je odlazila u posjet mojim roditeljima u Boston. Provodila je veći dio ljetnih praznika na Long Islandu kod moje sestre Charle. Bertrand se okrenuo prema meni. Imao je u oku ono malo svjetlo kojeg sam se klonila, koje je moglo značiti nešto smiješno, ali i okrutno ili oboje istovremeno. Antoine je također znao što može očekivati ako je suditi po načinu na koji je pogled koncentrirano uronio u svoje kožne mokasine. »Naravno, znamo što gđica Jarmond misli o našim školama, bolnicama, neprestanim štrajkovima, dugim praznicima, vodovodnom sistemu, pošti, televiziji, politici, psećim govnima na cestama«, reče Bertrand pokazajući mi svoje savršeno zubalo. »Čuli smo taj refren stotine puta. Zaista stotine, zar ne? Volim Ameriku, sve je »clean« u Americi, svi skupljamo govna svojih pasa u Americi!« »Tata, prestani! Težak si!« reče Zoë dajući mi ruku.

17

*

I

z dvorišta djevojčica je ugledala susjeda u pidžami naslonjenog na prozor.

Bio je to pristojan gospodin, profesor glazbe. Svirao je violinu, a ona ga je voljela slušati. Često je svirao njoj i njezinom bratu s druge strane dvorišta stare francuske pjesme »Sur lepont d‘Avignon«, »A la claire fontaine« i melodije iz domovine njezinih roditelja, koje su u njoj budile želju da s njima veselo zapleše. Majčine papuče su klizile niz parket dok ju je otac okretao i okretao dok joj se nije zavrtilo. »Što to činite? Kamo ih vodite?« povikao je. Njegov glas prošao je dvorištem prekrivši bebin plač. Muškarac u kabanici nije odgovorio. »Ali ne možete to činiti«, nastavio je susjed. »To su pošteni ljudi, dobri ljudi! Ne možete to činiti!« Na zvuk njegovog glasa, počeli su se otvarati prozorski kapci, lica su se pojavila iza zastora. Ali djevojčica je primijetila da se nitko nije pomakao, nitko ništa nije rekao. Zadovoljili su se s time da promatraju. Majka se zaustavila, nesposobna da nastavi hodati, leđa su joj se svinula od jecanja. Grubo su je gurnuli da nastavi. Susjedi su scenu promatrali u tišini. Čak je i profesor glazbe sada šutio. Najednom se majka okrenula i zaurlala ime svog supruga. Tri puta. Muškarci su je zgrabili za ruke i protresli bez riječi. Ispustila je prtljagu i pakete. Djevojčica ju je htjela zaustaviti, ali su je odgurnuli. Muškarac se pojavio na trijemu. Mršav muškarac koji je nosio zgužvanu odjeću i tri dana staru bradu očiju pocrvenjelih i umornih. Prošao je dvorištem uspravno hodajući. Kada je došao pred muškarce, rekao im je svoje ime. Govorio je francuski s istim tvrdim naglaskom kao i njegova supruga. »Vodite me s mojom obitelji«, reče. Djevojčica je primila oca za ruku. Govorila je sebi da je sada sigurna. Sigurna sa svojom majkom i ocem. Sve će ovo brzo završiti. To je bila francuska policija, ne Nijemci. Nitko im neće učiniti ništa nažao. Vratit će se u stan, a mama će pripremiti dobar doručak. Mlađi brat će izići iz svog skrovišta. A tata će se vratiti u radionicu na dnu ulice u kojoj je radio kao nadglednik, u kojoj su proizvodili remenje, vreće i novčanike. Sve će biti kao prije. Vrlo brzo, život će ponovo postati siguran. Vani je bio dan. Uska je ulica bila prazna. Djevojčica se okrenula prema zgradi u kojoj su živjeli, prema tihim licima na prozorima, prema pazikući koja je ljuljala malu Suzanu. Profesor glazbe polako je digao ruku u znak pozdrava. I ona je učinili isto osmjehujući se. Sve će biti dobro. Ona će se vratiti, svi će se vratiti. No lice violinista 18

izražavalo je takvo žaljenje. Suze su mu se slijevale niz obraze. Nijeme suze koje su govorile o nemoći i sramu i koje djevojčica nije razumjela.

19

*

T

ežak? Ja? Ali tvoja majka to obožava!« gušio se od smijeha Bertrand pogledavši na tren Antoina. »Zar ne ljubavi? Ti to voliš? Nije li tako draga?«

Okrenuo se oko sebe u dnevnom boravku puckajući prstima melodiju iz mjuzikla »West Side Story«. Osjećala sam se smiješnom, glupom pred Antoineom. Zašto se Bertrandu toliko sviđalo da me prikazuje kao glupavu Amerikanku punu predrasuda, uvijek spremnu da kritizira Francuze? I zašto sam ostala kao ukopana i dopuštala mu da to čini, a da nisam reagirala? Postojalo je vrijeme u kojem me to zabavljalo. Na početku našeg braka to je bila naša omiljena šala koja je do suza nasmijavala naše francuske i američke prijatelje. Na početku. Nasmijala sam se kao i obično. Ali pomalo nervozno. »Jesi li posjetio Mamé u posljednje vrijeme?« upitala sam ga. Već je bio prešao na nešto drugo, zabavljen uzimanjem mjera. »Molim?« »Mamé«, strpljivo sam ponovila. »Mislim da bi te jako voljela vidjeti. Usrećilo bi je da s njom malo porazgovaraš o stanu.« Presjekao me pogledom. »Nemam vremena ljubavi. Idi ti!« Molećivo me pogledao. »Bertrand, ja je posjećujem svaki tjedan, to dobro znaš.« Uzdahnuo je. »To je tvoja baka napokon«, kažem. »Ali ona te obožava, gospođice Amerika«, reče s osmijehom. »I ja te obožavam draga«. Krenuo je prema meni da me poljubi u usta. »Amerikanka. Dakle ti si ta Amerikanka?« zapitala me je Mamé u znak upoznavanja godinama prije u ovom istom stanu promatrajući me uzduž i poprijeko svojim sivim i sanjivim šarenicama. Amerikanka. Ah da, do koje sam se samo mjere osjećala američki s mojom kratkom frizurom, tenisicama i širokim osmijehom, pred tom kvintesencijom francuske žene od šezdeset i pet godina, koja se držala tako uspravno, aristokratskog profila, sa savršenom punđom i zlobnim očima. Pa ipak, zavoljela sam ju na prvi pogled. Njezin iznenadan i grleni smijeh. Njezin hladni humor. Još i danas morala bih priznati da je više volim nego Bertrandove roditelje koji me uvijek podsjećaju na to odakle dolazim iako sam provela 25 godina u Parizu i iako sam supruga njihovog sina i majka njihove unuke. Napuštajući stan, ponovo sam se suočila s onim groznim odrazom u zrcalu lifta i odjednom postala svjesna da sam predugo trpjela Bertrandova podbadanja ljubazna kakva jesam. Ali danas, po prvi put i zbog nekog nejasnog razloga osjetila sam da je to vrijeme prošlo. 20

* jevojčica se držala stalno blizu roditelja. Sada su već došli do kraja ulice, a muškarac u kabanici nije im prestajao ponavljati da se požure. Pitala se kamo idu. Zašto moraju tako brzo hodati? Natjerali su ih da uđu u veliku garažu. Prepoznala je mjesto, nije bilo daleko od mjesta gdje su živjeli i njezin otac radio.

D

Unutra su bili muškarci u plavim zamašćenim kombinezonima, koji su popravljali motore. Radnici su ih tiho pogledali. Nitko nije izgovorio ni jednu riječ. Zatim je djevojčica primijetila jednu grupu ljudi, koja je tamo stajala, s vrećama i košarama koje su držali na nogama. Primijetila je da je bilo najviše žena i djece. Neke od njih je poznavala. Ali nitko ih se nije usudio pozdraviti. Prozivali su imena. Njezin otac je digao ruku kada su pročitali njegovo. Djevojčica je pogledala oko sebe. Primijetila je dječaka iz škole, Leona koji je izgledao umorno i preplašeno. Nasmijala mu se. Htjela mu je reći da će sve biti dobro, da će se brzo vratiti kući, da ovo neće dugo trajati, da ćemo ih ponovo vidjeti. Ali Leon ju je gledao kao da je poludjela. Spustila je pogled na svoja stopala zacrvenjevši se. Možda je potpuno u krivu. Srce joj je snažno kucalo. Možda se stvari neće odvijati onako kako je mislila. Osjetila se jako naivnom, glupom, jako mladom. Otac se nagnuo prema njoj. Njegova loše obrijana brada joj je poškakaljala uho. Izgovorio je njezino ime. Upitao ju je gdje joj je brat. Pokazala mu je ključ. Dječak je bio na sigurnom u njihovom tajnom ormaru, prošaptala je, ponosna na ono što je učinila. Bio je na sigurnom. Oči njezina oca čudno su se raširile. Osjetila je kako je stišće za ramena. »Ali to će biti dobro«, rekla je, »sve će proći dobro za njega. Ormar je velik, ima dovoljno zraka za disanje. Ima i vode i džepnu lampu. Sve će biti dobro s njim tata.« »Ne razumiješ«, reče joj otac, »ti ne razumiješ.« I na svoje veliko razočaranje, vidjela je suze u njegovim očima. Povukla ga je za rukav. Nije podnosila gledati oca kako plače. »Tata«, reče ona, »vratit ćemo se kući, zar ne? Idemo nakon što nas prozovu? Tata?« Otac je obrisao suze. Gledao ju je toliko strašno tužnim očima da nije mogla podnijeti njegov pogled. »Ne«, rekao je, »nećemo se vratiti. Neće nam to dopustiti.« Osjetila je kako je uznemirujuć i hladan vjetar prošao kroz nju. Ponovo se prisjetila onoga što je čula od razgovora svojih roditelja, skrivena iza vrata, njihovog straha i tjeskobe koja je prijetila u noći. »Što želiš reći tata? Kamo idemo? Zašto se ne vraćamo? Moraš mi reći! Molim te!« Skoro je vikala posljednje riječi. 21

Otac ju je ponovo pogledao. Još jednom je vrlo nježno izgovorio njezino ime. Oči su mu bile vlažne, vjeđe pune suza. Stavio joj je ruku na potiljak. »Budi hrabra, moje lijepo zlato. Budi hrabra, najhrabrija što možeš.« Nije mogla zaplakati. Toliko se bojala da je strah progutao sve ostalo, udisala je najmanje svojih osjećaja što je mogla kao da izbjegava neku strašnu i proždrljivu rupu. »Ali ja sam mu obećala da ću se vratiti tata! Obećala sam mu!« Ponovo je zaplakao i nije ju slušao. Bio je zatvoren u svoju vlastitu bol, u svoj strah. Svi su morali izići. Ulica je bila pusta, samo je dugi niz autobusa stajao parkiran na pločniku. Običnih autobusa, kao onih s kojima su s majkom išli u grad: svakodnevni autobusi, s platformama na kraju. Naredili su im da se popnu u autobuse, gurajući ih jedne kraj drugih. Djevojčica je pogledom tražila zelenosive uniforme, pozorno je slušala kako bi čula grub i grlen jezik kojeg se naučila bojati. Ali tu su bili samo policajci. Francuski policajci. Kroz prašnjavo staklo autobusa, prepoznala je jednog od njih, mladog policajca crvene kose, koji joj je često pomagao da prijeđe cestu kada se vraćala iz škole. Kuckala je u prozor kako bi mu privukla pažnju. Kada ju je primijetio, odmah je odvratio pogled. Činilo se da mu je neugodno, da je gotovo iziritiran. Pitala se zašto. Dok su ih naguravali u autobuse, jedan čovjek se počeo buniti. Udarili su ga. Zatim je policajac zaurlao da će izudarati svakoga tko bude pokušao pobjeći. Djevojčica je promatrala zgrade i drveće u prolazu kao u magli. Mislila je samo na brata zatvorenog u ormaru u praznom stanu i na to da ju je on čekao. Nije bila u stanju misliti ni na što drugo. Prošli su preko mosta, vidjela je Seinu koja se svjetlucala. Kamo su išli? Tata nije znao. Nitko nije znao. I svi su se bojali. Odjednom je začula grmljavinu. Kiša se spustila na Pariz. Tako gusta da se autobus morao zaustaviti. Djevojčica je slušala kapi koje su se razbijale o krov autobusa. Stanka je trajala tek trenutak. Autobus je nastavio, uz škripu guma po trotoaru. Sunce se ponovo pojavilo. Autobus se zaustavio i morali su izići. U kaosu paketa, kovčega i djece koja su plakala. Djevojčica ovu ulicu nije poznavala. Nikada nije bila u ovoj četvrti. Vidjela je liniju zračnog metroa na drugoj strani ulice. Vodili su ih prema velikoj sjajnoj zgradi. Nešto je bilo na fasadi napisano ogromnim crnim slovima, ali nije uspjela pročitati što. Zatim je vidjela kako je cijela ulica puna obitelji poput njezine, koje su izlazile iz autobusa pod urlicima policije. Francuske policije i samo francuske. Naslonjenu na očevu ruku gurali su je i udarali dok nisu stigli do ogromnog natkrivenog stadiona. Neizbrojiva gomila bila je već ovdje okupljena, u središtu stadionske arene i na tvrdim i metalnim stolicama na tribinama. Koliko ih je bilo? Nije znala reći. Stotine? Bez prestanka su dolazili novi. Djevojčica je podigla oči prema ogromnom plavkastom staklenom krovu u formi kupole. Sunce je kroz njega probijalo nemilosrdno.

22

Otac je našao mjesto za sjedenje. Djevojčica je promatrala neprekinuto pristizanje ljudi koje je stalno povećavalo gomilu. Buka je bila sve veća i veća. Buka koju je stvaralo tisuće glasova, plač djece, jecaji žena. Vrućina je bila neizdrživa i sve nepodnošljivija kako se sunce na nebu podizalo. Bilo je sve manje i manje prostora i bili su stisnuti jedni uz druge. Promatrala je muškarce, žene, djecu i njihova izmučena lica, oči ispunjene strahom. »Tata, koliko dugo ćemo ostati ovdje?« »Ne znam dušo.« »Zašto smo ovdje?« Naslonila je ruku na žutu zvijezdu sašivenu na grudima. »To je zbog ovoga zar ne?« upita. »Svi je ovdje imaju.« Njezin otac se tužno nasmiješi. »Da. Zato.« Zatreptala je. »To nije pravedno tata«, reče ona stisnutih zubiju. »To nije pravedno!« Uzeo ju je u naručje i mrmljao njezino ime. »Da ljubavi moja. Imaš pravo. To nije pravedno.« Sjela je kraj njega obraza naslonjenog na zvijezdu koju je nosio na sakou. Prije mjesec dana, majka je sašila žutu zvijezdu na njihovu odjeću. Osim na onu njezinog brata. Nešto ranije, na njihovim osobnim iskaznicama pikalo je Židov ili Židovka. Zatim je postojala gomila stvari koje više nisu smjeli činiti. Igrati se na trgu. Voziti bicikl. Ići u kino. U kazalište. U restoran. Na bazen. Posuđivati knjige u knjižnici. Svugdje je vidjela ploče na kojima je pisalo: »Zabranjeno za Židove«. A na vratima tvornice u kojoj je radio njezin otac, pisalo je »Židovsko poduzeće« i Mama je morala odlaziti u trgovinu nakon 16 sati, kada više ničega nije bilo, zbog štednje. Morali su putovati u zadnjem vagonu u podzemnoj željeznici. Morali su se vratiti kući prije policijskog sata i nisu smjeli izići prije zore. Što im je još bilo dopušteno da rade? Ništa. Ništa, mislila je. Nepravedno. Jako nepravedno. Zašto? Zašto oni? Zašto sve to? Činilo se da joj nitko nije mogao objasniti.

23

* oshua ju je čekao u sobi za sastanke srčući bljutavu kavu iz aparata koju je obožavao. Požurila sam se da uđem i sjela između Bambera, direktora fotografije i Alessandre koja je pratila društvena pitanja.

J

Ured je gledao na prometnu ulicu Marbeuf na dva koraka od Elizejskih poljana. To nije bila moja omiljena četvrt; previše ljudi, previše trendovski, ali svaki dan sam ovamo dolazila, navikla sam se probijati kroz aveniju, po prašnjavim i širokim pločnicima zakrčenim turistima u svako doba dana bez obzira na godišnje doba. Već šest godina pišem za američki tjednik »Seine Scenes«. Izlazi u tiskanom izdanju, ali i u internetskoj verziji. Pišem kroniku događanja koja bi mogla zanimati američke iseljenike. Dodajem lokalnu boju, pišem o svemu onom što se može nazvati društvenim i kulturnim životom - o izložbama, filmovima, restoranima, knjigama, ali i skorim predsjedničkim izborima. To zapravo i nije tako lak posao kako se može činiti. Rokovi su bili kratki, a Joshua se ponašao kao pravi despot. Voljela sam ga, ali nije zbog toga bio manje tiranin. On je bio tip šefa koji je odbijao uzeti u obzir privatan život, brak, djecu. Ako je neka suradnica zatrudnjela, odmah bi postala nevidljiva. Ako je nečije dijete bilo bolesno, šibao bi majku pogledom. S druge strane, imao je pronicljivo oko, istinski urednički talent i znao je savršeno pogoditi pravi trenutak. Pred njim smo se pokoravali, a čim bi okrenuo leđa, žalili smo se, ali smo i naporno radili. Imao je pedeset godina, rodio se i odrastao u New Yorku, a u Parizu je živio posljednjih deset godina. Joshua je odavao miran izgled u koji je bilo bolje ne miješati se. Imao je izduženo lice i uvijek gledao u pod. Ali čim bi otvorio usta, bio je šef. Bespogovorno. Slušali smo ga. I nitko ga se nije usuđivao prekidati. Bamber je bio iz Londona i imao je jedva trideset godina. Bio je viši od metar osamdeset, nosio je naočale s ružičastim staklima, različite »piercinge« i bojio je kosu u narančasto. Imao je izvrstan britanski humor koji sam nalazila neodoljivim, ali kojeg je Joshua rijetko shvaćao. Bamber je bio diskretan i učinkovit kolega. Bio je i velika podrška kada Joshua nije imao dobar dan i na nas prenosio svoje raspoloženje. Bio je važan saveznik. Alessandra je bila napola Talijanka savršene kože i nezasitne ambicije. Bila je lijepa djevojka kovrčave crne kose s napućenim usnicama zbog kojih su muškarci ludili. Ne znam jesam li je voljela ili ne. Bila je upola mlađa od mene, a zarađivala je koliko i ja iako se moje ime pojavljivalo ispred njezinog u impresumu novina. Joshua je protrčao kroz listu članaka za idući broj. Trebalo je napisati članak o budućim predsjedničkim izborima, velika tema nakon kontroverzne pobjede Jean-Marie Le Pena u prvom krugu. Nisam se baš htjela time baviti i potajno sam se veselila kada su i Alessandri dali taj posao. »Julia«, reče Joshua gledajući me kroz stakla svojih naočala, »šezdeseti i rođendan »Vél d’Hiva«. To je tvoja domena.« 24

Pročistila sam grlo. »Što je rekao?« Čula sam nešto kao veldiv. Ni na što me to nije asociralo. Alessandra me prezrivo pogledala. »16. srpnja 1942.? To ti ništa ne govori?« reče ona. Mrzila sam taj sladunjavi sveznadarski ton kojim bi mi se katkad obraćala. Kao na primjer danas. Joshua nastavi: »Masovno uhićenje Židova na zimskom biciklističkom stadionu. Skraćeno »Vél d‘Hiv«. Slavni natkriveni stadion na kojem su se održavale biciklističke trke. Tisuće židovskih obitelji u njemu su boravile i bile zatvorene danima u groznim uvjetima. Zatim su ih poslali u Auschwitz i svi su ubijeni u plinskim komorama.« Sada mi se počelo vraćati. Ali nije mi bilo sasvim jasno. »Da«, kažem sigurnim tonom gledajući Joshuu. »U redu, što trebam napraviti?« Uvukao je glavu među ramena. »Možeš početi s traženjem svjedoka ili preživjelih. Zatim provjeri detalje komemoracije, tko ju organizira i kada. Zatim želim činjenice. Što se točno tamo dogodilo. To je delikatan posao, znaš. Francuzi još uvijek oklijevaju govoriti o tome svemu, Vichyu, okupaciji... stvarima na koje nisu baš jako ponosni.« »Znam nekoga tko ti može pomoći«, kaže Alessandra malo manje grubo. »Franck Lévy. On je utemeljitelj jedne od velikih organizacija koje pomažu Židovima da pronađu svoje obitelji nakon Holokausta.« »Čula sam za njega«, kažem zapisujući njegovo ime. Franck Lévy je očito netko poznat. Održavao je konferencije i pisao članke o krađi židovskih dobara i deportacijama. Joshua je otpio gutljaj kave. »Ne želim nešto mlako«, kaže. »Bez sentimentalizma. Činjenice. Svjedočanstva. I...«, bacio je pogled na Bambera, »... dobre šokantne fotografije. Prokopaj arhive. Nema toga mnogo, kao što ćeš i sam shvatiti, ali možda ti taj Lévy može pomoći da nađeš nešto više.« »Želio bih početi s odlaskom na stadion«, reče Bamber. »Da dobijem predodžbu.« Joshua se ironično nasmijao. »Stadiona više nema. Srušen je 1959.« »Što se dogodilo?« upitala sam veselo konstatirajući da nisam jedina neznalica. Alessandra je opet imala odgovor. »Ulica Nelaton. U 15. okrugu.« »Još uvijek možemo tamo otići«, kažem gledajući Bambera. »Možda se neki ljudi u toj ulici sjećaju što se dogodilo.« Joshua je slegnuo ramenima.

25

»Pokušaj ako želiš«, rekao je. »Ali iskreno sumnjam da ćeš naći puno ljudi spremnih za razgovor. Kako sam vam već rekao, Francuzi su jako osjetljivi na tu temu, to je još uvijek jako delikatno. Ne zaboravite da je francuska policija uhitila sve židovske obitelji. A ne nacisti.« Slušajući Joshuu, postala sam svjesna koliko malo sam znala o događajima koji su se zbili u Parizu 1942. To nije bilo na školskom programu u Bostonu. A od kada živim u Parizu, 25 godina, nisam počitala ni jednu rečenicu o toj temi. To je bila tajna. Nešto zakopano u prošlosti. Nešto o čemu nitko nije govorio. Požurila sam se do svog računala kako bih započela pretragu na internetu. Čim je sastanak završio, pojurila sam prema prostoru koji mi je služio kao ured, iznad glasne ulice Marbeuf. Bili smo stisnuti u uredu. Ali navikla sam se na to i bilo mi je svejedno. Nisam imala mjesto za rad kod kuće. U našem novom stanu, Bertrand mi je obećao veliki ured samo za mene. Moj ured. Napokon. To je zvučalo prelijepo da bi bilo istinito. Vrst luksuza na koju se lako naviknuti. Upalila sam računalo, otišla na internet, pretraživala. Ukucala sam zimski stadion »Vél d’Hiv«. Stranice su bile vrlo brojne. Većina ih je bila na francuskom. I bile su vrlo precizne. Čitala sam cijelo poslijepodne. Nisam ništa drugo radila nego čitala i zapisivala informacije, tražila knjige o okupaciji i uhićenjima. Primijetila sam da tu mnogih djela nije bilo. Pitala sam se zašto. Jer nitko nije htio čitati o tome? Jer to više nikoga nije zanimalo? Nazvala sam nekoliko knjižnica. Odgovorili su mi da mi neće biti jednostavno nabaviti knjige koje sam tražila. »Učinite što možete«, rekla sam. Kada sam ugasila računalo, osjetila sam se iscijeđenom. Pekle su me oči. Srce i glava su mi bili teški. Pritiskalo me to što sam saznala. Više od četiri tisuće židovske djece dovedeno je na stadion »Vél d’Hiv«. Većina njih bila je stara između dvije i dvanaest godina. Gotovo sva ta djeca bila su Francuzi, rođeni u Francuskoj. Niti jedno od njih se nije vratilo iz Auschwitza.

26

* zgledalo je kao da taj dan nikada neće završiti. Bilo je nepodnošljivo. Glave naslonjene na majčino rame, djevojčica je promatrala obitelji kojima su bili okruženi kako postepeno gube razum. Nije bilo ničega da piju, da jedu. Vrućina je bila nepodnošljiva. Zrak je bio pun suhe i iritirajuće prašine koja ih je bola u oči i grlo.

I

Velika stadionska vrata bila su zatvorena. Cijelom dužinom zidova stajali su policajci ozbiljnih lica, koji su im tiho prijetili puškama. Nikamo se nije moglo otići. Ništa se nije dalo učiniti. Osim ostati ovdje i čekati. Ali što čekati? Što će se s njima dogoditi, što će se dogoditi s njezinom obitelji i svim ovim ljudima? Zajedno s ocem, pokušala je doći do toaleta na drugoj strani stadionske arene. Zaplahnuo ih je nezamisliv smrad. Bilo je premalo sanitarnih čvorova za toliki broj ljudi i vrlo brzo su postali neupotrebljivi. I djevojčica je morala čučnuti uza zid da bi se olakšala, boreći se sa nezadrživom željom da povrati, s rukom preko usta. Ljudi su pišali i nuždili gdje bi mogli na gadno tlo, posramljeni, slomljeni, sklupčani poput životinja. Vidjela je jednu staru ženu kako pokušava sačuvati nešto malo dostojanstva sakrivši se iza ogrtača svoga muža. Druga se gušila od užasa i mahala glavom prekrivši rukama nos i usta. I djevojčica je slijedila oca kroz gomilu da bi se vratili na mjesto na kojem su ostavili majku. Teško su se probijali kroz tribine zakrčene paketima, vrećama, madracima, kolijevkama. Stadionska arena bila je crna od svijeta. Pitala se koliko ljudi je bilo sve skupa unutra. Djeca su trčala po stazicama prljava, gladna, vikala su da hoće vode. Jedna trudna žena, skoro onesviještena od vrućine i žeđi, vikala je iz sve snage da jedino što joj je preostalo jest da umre, da će umrijeti sljedećeg trena. Starac se najednom srušio, pao je cijelim tijelom na prašnjavo tlo. Lice mu je bilo plavo i imao je grčeve. Nitko nije reagirao. Djevojčica je sjela kraj majke. Majka je bila neobično smirena. Više ništa nije govorila. Djevojčica ju je uzela za ruku i stisnula je uz svoju. Nije bilo nikakve reakcije. Otac je krenuo prema policajcu da ga zatraži vode za svoju ženu i dijete. Muškarac mu je suho odgovorio da trenutno nema vode. Otac mu je rekao da je to užasno, da ih nemaju pravo tretirati kao pse. Policajac mu je okrenuo leđa i udaljio se. Djevojčica je ponovo ugledala Leona, dječaka kojeg je vidjela u garaži. Lutao je kroz gomilu ne puštajući iz vida velika zatvorena vrata. Primijetila je da nije nosio svoju zvijezdu, da ju je iščupao. Digla se da mu se pridruži. Lice dječaka bilo je prljavo i imao je modricu na lijevom obrazu, i još jednu na ključnoj kosti. Pitala seje li i ona izgleda tako jadno i iscrpljeno. »Izići ću odavde«, tiho je rekao. »Roditelji su mi rekli da tako učinim. Sada.« »Ali kako ćeš to učiniti?« rekla je. »Policajci će te zaustaviti.« Dječak ju je pogledao. Bio je star kao i ona, ali činio se mnogo starijim. Svaki trag djetinjstva mu je nestao s lica. »Pronaći ću način«, rekao je. »Moji roditelji su mi rekli da bježim. Oni su mi strgali zvijezdu. To je jedino rješenje. Ako ne, to je kraj. Kraj za svakog od nas.« Hladan vjetar straha ju je zapahnuo. Kraj? Je li moguće da je dječak imao pravo? Je li ovo zbilja bio kraj? 27

Odmjerio ju je pomalo prezirno. »Ne vjeruješ mi, zar ne? Pa ipak, trebala bi poći sa mnom. Iščupaj zvijezdu i slijedi me. Sakrit ćemo se. Brinut ću se za tebe. Znam kako.« Mislila je na svog malog brata koji ju je čekao u ormaru. Prstima je pomilovala ključ koji joj se nalazio u džepu. Zašto da ne pođe za ovim živim i inteligentnim dječakom? Možda bi mogla spasiti i brata i sebe istovremeno. Ali osjećala se premalenom, preranjivom da tako nešto učini. Previše se bojala. A zatim i roditelji... njezina majka i otac... što će s njima biti? Je li Leon govorio istinu?Je li mu mogla vjerovati? Stavio joj je dlan na ruku. Osjećao je da ona oklijeva. »Pođi sa mnom«, pritiskao ju je. »Nisam sigurna«, prošaptala je. Ustuknuo je. »Ja sam odlučio. Idem. Zbogom.« Gledala ga je kako hoda prema izlazu. Policajci su uvodili sve više i više ljudi, starce na u kolicima, nepregledne redove djece i žena koji su plakali. Promatrala je Leona kako se provlači kroz gomilu i čeka pravi trenutak. U jednom trenutku, policajac ga je zgrabio za ovratnik i bacio ga prema nazad. Ali Leon je bio spretan i brz. Brzo se podigao, nastavio hodati polako prema vratima, kao plivač koji strpljivo pliva protiv struje. Djevojčica ga je gledala fascinirana. Grupa majki je zauzela ulazna vrata i luda od ljutnje tražila vode za djecu. Policija ih je jedno vrijeme pustila ne znajući kako da reagira. Djevojčica je vidjela malog dječaka kako se provlači kroz taj nered spretno, brzo kao zvijezda. A zatim je nestao. Vratila se kraj roditelja. Noć je počela padati, a njezin je očaj, poput tisuća ljudi oko nje, počeo rasti kao čudovišno stvorenje izvan kontrole. Potpuni, apsolutni očaj koji ju je ispunjavao panikom. Pokušala je zatvoriti oči, nos, uši, odgurnuti smrad od sebe, vrućinu, tjeskobne krikove, slike uplakanih odraslih ljudi, djece koja jecaju, ali nije uspijevala. Jedino što je mogla napraviti bilo je gledati, nemoćno i tiho. Na zadnjim tribinama, blizu staklene kupole, gdje su se ljudi smjestili, primijetila je naglo komešanje. Urlik koji probija srce, odjeća koja pada, i tup zvuk udarca o pod arene. A zatim ubrzavanje užasa među gomilom. »Tata što je to bilo?« upitala je. Otac je pokušao okrenuti lice djevojčice. "Ništa dušo, baš ništa. Samo je pala neka odjeća.« Ali ona je dobro vidjela. Znala je što se upravo dogodilo. Mlada žena stara kao njezina majka i malo dijete. Bili su stisnuti jedno uz drugo. Skočili su. Sa zadnjeg sjedala na tribinama. 28

Od tamo gdje je sjedila, vidjela je raspadnuto tijelo žene, okrvavljenu glavu djeteta, raspadnutu kao zrela rajčica. Djevojčica je spustila glavu i počela plakati.

29

* ok sam bila sasvim mala i živjela u ulici Hyslop na broju 49 u Brooklinu u državi Massachussets, nisam zamišljala da ću jednog dana živjeti u Francuskoj niti se udati za Francuza. Mislila sam da ću cijeli život živjeti u SAD-u. S jedanaest godina zaljubila sam se u Evana Frosta, sina naših susjeda. Bio je to uspravan klinac koji kao da je išetao iz stripova Normana Rockwella, lica prepunog crvenih pjegica i s aparatićem na zubima, a čiji je pas Inky obožavao rasturati gredice s cvijećem moga oca.

D

Moj otac, Sean Jarmond, predavao je na Institutu za tehnologiju države Massachussets. Bio je tip »profesora Nimbusa« sa svojom neukrotivom kosom i naočalama poput sove. Bio je popularni profesor među đacima. Moja majka, Heather Carter Jarmond, bila je bivša teniska šampionka Miamija, visoka, atletski građena i preplanula žena na kojoj vrijeme kao da nije ostavljalo traga. Vježbala je jogu i jela zdravo. Nedjeljom, moj otac i susjed, gospodin Frost, iznad živica su se bez prestanka svađali zbog Inkya koji je gazio po našim tulipanima. Za to vrijeme u kuhinji moja majka je pripremala kolačiće od meda i cjelovitog žita, uzdišući. Ona je mrzila sve vrste konflikata. Moja mlađa sestra Karla, potpuno ravnodušna prema vanjskom događanju, nastavljala je gledati svoje omiljene televizijske serije proždirući kilometre slatkog korijena. Na katu, moja najbolja prijateljica Katy Lacy i ja špijunirale smo iza zastora fantastičnog Evana Frosta koji se zabavljao s objektom ljutnje moga oca, labradorom crne dlake. Bilo je to mirno i sigurno djetinjstvo. Bez svađa, bez prekida. Škola na kraju ulice. Mirne proslave Dana zahvalnosti. Topli Božici. Dugačka lijena ljeta u Nahantu. Mjeseci bez povijesti sačinjeni od tjedana bez povijesti. Moju je sreću kvarila jedino profesorica engleskog u 5. razredu, platinasta gđica Seebold koja me je strašila čitajući nam »Izdajničko srce« Edgara Allana Poea. Zahvaljujući njoj godinama sam imala noćne more. U mladenačkim godinama sam prvi put osjetila poziv Francuske, fascinaciju koja je s godinama rasla. Zašto Francuska? Zašto Pariz? Francuski jezik me oduvijek privlačio. Činio mi se nježnijim, senzualnijim od njemačkog, španjolskog ili talijanskog. Čak sam odlično imitirala francuskog tvora »Pepe le Pewa« iz animiranih filmova »Looney Tunes«. No u sebi sam znala da moja rastuća želja za Parizom nema ničeg zajedničkog s klišejima koje je o njemu imala većina Amerikanaca kao romantičnom, seksi i šik gradu. To je za mene bilo nešto sasvim drugo. Kada sam otkrila Pariz prvi put, njegove su me suprotnosti začarale. Popularne četvrti očaravale su me jednako kao i četvrti iz doba baruna Haussmana. Željela sam znati sve o njegovim paradoksima, tajnama i iznenađenjima. 25 godina života sam uložila da bih se unijela u taj univerzum, ali sam napokon uspjela. Naučila sam se nositi sa lošim raspoloženjem konobara i nepristojnošću taksista. Naučila sam voziti po trgu d‘Etoile da me ne iznerviraju uvrede iziritiranih vozača autobusa i elegantnih plavuša u crnim mini morisima. Naučila sam odgovoriti arogantnim pazikućama, umišljenim 30

prodavačicama, blaziranim telefonisticama i pompoznim liječnicima. Naučila sam do koje se mjere Parižani osjećaju superiorni ostatku svijeta, a naročito svim ostalim stanovnicima Francuske od Nice do Nancya osjećajući još dodatan prezir prema stanovnicima pariških predgrađa. Naučila sam da ostatak Francuske naziva Parižane »telećim glavama« i da ih ne vole. Nitko ne može više voljeti Pariz od rođenog Parižanina. Nitko nije na svoj grad ponosniji od rođenog Parižanina. Nitko nije jednako arogantan gotovo podrugljiv, odvratan i tako neodoljiv. Zašto toliko volim Pariz, pitala sam se. Možda zato što znam da nikada neću biti uistinu njegov dio. Ovaj grad će mi ostati zatvoren podsjećajući me na ono što jesam i što ću zauvijek biti. Amerikanka. Već u Zoëinoj dobi htjela sam biti novinarka. Počela sam pisati u školskom tjedniku. I od tada se nisam zaustavila. Došla sam živjeti u Pariz s dvadeset i nešto godina, nakon što sam u Bostonu diplomirala englesku književnost. Moj prvi posao bio je na mjestu pomoćnice u američkom modnom časopisu, ali sam ga ubrzo napustila. Htjela sam raditi nešto sadržajnije od pisanja o duljini suknji ili novim smjerovima u modi za proljeće i ljeto. Nakon te kratke epizode prihvatila sam prvi posao koji mi je bio ponuđen. Prerađivala sam obavijesti za jednu američku televiziju. Plaća nije bila bogzna što, ali je bilo dovoljno da platim najam u 18. arondismanu u stanu koji sam dijelila s dvojicom homića Francuza: Herveom i Christopheom koji su mi postali pravi prijatelji. Trebala sam s njima večerati ovaj tjedan, u ulici Berthe gdje sam živjela prije no što sam upoznala Bertranda. Rijetko je odlazio sa limom k mojim bivšim cimerima. Katkada sam se pitala koji je bio razlog njegovom nezanimanju za Hervea i Christophea. »Zato jer tvoj dragi suprug, poput većine dobro odgojenih buržuja u ovoj zemlji, više voli žensko od homo društva, dušo!«. Moja prijateljica Isabelle mi je to jednoga dana rekla svojim ležernim glasom. Imala je pravo. Bertrand je definitivno volio žene. »Cijelim sobom«, rekla bi Charla. Hervé i Christophe i dalje su živjeli u stanu koji smo dijelili, a moju bivšu sobu su pretvorili u garderobu. Christophe je bio prava žrtva mode i to ga je potpuno okupiralo. Večerati s njima za mene je bio užitak. Uvijek je kod njih bila mješavina zanimljivih ljudi — slavni maneken, pjevač, pisac polemičar, sladak susjed homić, američki novinar poput mene ili kanadski početnik-urednik... Hervé je radio kao odvjetnik za jednu međunarodnu tvrtku. Christophe je bio muzičar. Oni su bili moji pravi, jako dragi prijatelji. Imala sam i druge prijatelje u Parizu — američke iseljenice Holly, Susannah i Jan koje sam upoznala preko posla u časopisu za koji sam radila ili američke škole u kojoj sam ostavljala oglase kada sam tražila dadilju. Bilo je još nekoliko bliskih prijatelja poput Isabelle, koju sam upoznala na Zoëinim satovima plesa u dvorani Pleyel. Ali Hervé i Christophe bili su jedini koje sam mogla nazvati u jedan ujutro kada sam bila nesretna zbog Bertranda. Oni su došli u bolnicu kada je Zoë pala sa svog romobila i uganula gležanj. Oni nikada nisu zaboravljah moj rođendan. Oni su znah koji film pogledati, koji novi album nabaviti. Njihove večere uz svijeće bile su uvijek vrlo profinjene. Stigla sam s buteljom ohlađenog pjenušca. »Christophe je još pod tušem«, rekao mi je Hervé otvarajući mi vrata. Hervé, brkovi, crne kose, vitak četrdesetogodišnjak, bio je sama ljubaznost. Pušio je jednu za drugom. Nitko ga nije mogao uvjeriti da prestane. Pa smo odustali od uvjeravanja. 31

»Lijepa haljina«, prokomentirao je, odlažući cigaretu da bi otvorio šampanjac. Hervé i Christophe uvijek su bih pažljivi prema odjeći koju sam nosila, nisu zaboravljah primijetiti moj novi parfem, šminku, novu frizuru. U njihovom društvu nisam se osjećala kao Amerikanka koja mora činiti nadljudske napore da bi dosegla kriterije pariškog šika. Osjećala sam se kao ja. I to je bilo ono što sam kod njih najviše cijenila. »Ova plavo-zelena nijansa prekrasno pristaje uz boju tvojih očiju. Gdje si je kupila?!« »U H&M-u, u ulici Rennes«. »Izgledaš sjajno. Onda, kako ide s tvojim novim stanom?« pitao me dodajući mi čašu i ohlađen prepečenac premazan salatom od ikre. »Sa svime što se u njemu treba napraviti, nećemo se preseliti još mjesecima!« uzdahnula sam. »I pretpostavljam da je tvoj muž arhitekt sav uzbuđen zbog novog zadatka?« Kimnula sam. »Želiš reći da je neumoran.« »Ah, da«, reče Hervé, »ali s tobom je strašno naporan.« »To si ti rekao«, kažem otpivši gutljaj pjenušca. Hervé me je pažljivo gledao kroz svoje staklene naočale. Oči su mu bile blijedosive, a trepavice smiješno preduge. »Ajde micek, reci mi jesi sigurna da je sve u redu?« Široko sam se osmjehnula. »Da, Hervé, vrlo sam dobro.« Ali dobro je bilo vrlo daleko do mog trenutačnog stanja. Sve što sam nedavno saznala o događajima iz srpnja 1942. učinilo me ranjivom probudivši u meni nešto što sam oduvijek ubijala i što me sada pritiskalo i proganjalo. Taj sam teret neprestano osjećala od trenutka od kada sam započela istraživanje o »Vél d’Hivu«. »Baš i ne izgledaš tako«, reče Hervé zabrinuto. Sjeo je kraj mene i stavio svoju dugu bijelu ruku na moje koljeno. »Poznajem taj izraz lica, Julia. To je izraz lica tužne djevojke. Ispričaj mi što te muči«.

32

* edini način koji je pronašla da izbjegne pakao koji ju je okruživao, bio je da stavi glavu među koljena, a rukama prekrije uši. Njihala se naprijed-natrag pritišćući lice uz noge. Morala je misliti na lijepe stvari, na sve lijepe stvari koje je voljela, na sve stvari koje su je usrećivale, prisjetiti se svih čarobnih trenutaka koje je upoznala. Kada ju je majka odvela frizeru i svih komplimenata koje je dobila za svoju gustu kosu boje meda i kako su je svi uvjeravali da će biti na nju ponosna kada odraste.

J

Ruku svojega oca koje su obrađivale kožu u radionici, snažnih i spretnih ruku. Divila se njegovom talentu. Njezinog desetog rođendana i novog sata u lijepoj plavoj kutiji s kožnom narukvicom koju je njezin otac izradio, snažnog, opijajućeg mirisa kože i tihog kucanja sata. Oh, bila je tako ponosna na svoj poklon. Ali mama joj je rekla da ga ne nosi u školu. Da ga ne bi slomila i izgubila. Pokazala ga je samo svojoj najboljoj prijateljici Armelle, koja je umirala od ljubomore! Gdje je sada bila Armelle? Živjela je na kraju njihove ulice, išle su u istu školu. Ali Armelle je napustila Pariz početkom školskih praznika. Otputovala je s roditeljima nekamo na jug. Primila je od nje jedno pismo i to je bilo sve. Armelle je bila sitna, vrlo inteligentna crvenokosa djevojčica. Znala je sve tablice množenja i čak i najkompliciranija gramatička pravila. Ono čemu se djevojčica najviše divila kod svoje prijateljice bilo je to što se Armelle nikada nije bojala. Čak i kada bi sirene za uzbunu zazvonile za vrijeme sata poput vukova koji zavijaju, Armelle bi ostala smirena dok su svi oko nje skakali. Uzela bi ju za ruku i odvela u školski podrum koji je smrdio po plijesni, neprobojna za prestrašena šaputanja drugih đaka i naređenja koja je drhtavim glasom izvikavala gđica Dixsaut. Potom bi se stisnule jedna uz drugu, rame uz rame, u vlazi i tami koju je jedva osvjetljavala titrava svjetlost svijeća u dugim satima. Slušale su zujanje aviona iznad njihovih glava, dok im je gđica Dixsaut čitala Jean de la Fontainea ili Molierea pokušavajući prikriti drhtanje ruku. »Pogledaj njezine ruke«, šaptala je Armelle, »boji se, jedva može čitati, pogledaj.« A djevojčica bi pogledom ispitivala svoju prijateljicu i šaptala: »ti se ne bojiš? Niti malo?« Odgovor bi započeo odmahivanjem crvenih kovrča. »Ja? Ne. Ne bojim sr.« Ponekad, kada bi od zujanja aviona drhtao prljavi pod podruma, a glas gđice Dixsaut probijao, a zatim utihnuo, Armelle bi primila prijateljicu za ruku i čvrsto je stisnula. Nedostajala joj je, toliko bi bila voljela da je ovdje da je drži za ruku i da joj kaže da se ne boji. Nedostajale su joj njezine pjegice i lukave oči i velikodušan osmijeh. Misli na stvari koje voliš, na stvari koje te čine sretnom. Prošlo ljeto, gdje je sada bilo to prošlo ljeto, više se nije sjećala, tata ju je odveo na nekoliko dana na selo kraj mora. Više se nije sjećala imena rijeke, ali voda je bila tako nježna na koži, tako ugodna. Njezin otac se trudio da je nauči plivati. Nakon nekoliko dana, naučila je samo veslati rukama poput nespretnog psića zbog čega su joj se svi smijali. Kraj rijeke, njezin je mlađi brat ludovao od sreće i uzbuđenja. U to je vrijeme bio još dojenče. Provela je cijeli dan trčeći za njim i loveći ga da ne padne u vodu. 33

Mama i tata izgledali se tako mirno, mlado, zaljubljeno. Sjećala se malog hotela na obali rijeke, u kojem su jeli jednostavna i ukusna jela, svježe pripremljena, u vrtu pod sjenicom. Gazdarica ih je zamolila da joj pomognu donijeti kave i osjećala se lako velikom i ponosnom sve dok nije prolila kavu na cipele jednog gosta. Ali gazdarica se nije naljutila, bila je jako ljubazna. I djevojčica je podigla glavu i vidjela majku kako razgovara s Evom, mladom ženom koja je živjela blizu njih. Eva je imala četvero djece, pomalo divlje dječake koje djevojčica nije previše voljela. Evino lice nosilo je iste znakove kao i lice njezine majke, činilo se ogrubjelim i ostarjelim. Kako su te žene mogle toliko ostarjeti u jednu noć? pitala se djevojčica. Eva je isto bila Poljakinja. A francuski nije dobro govorila baš kao i njezina majka. Kao njezini majka i otac, i Eva je još uvijek imala obitelj u Poljskoj. Roditelje, tetke i ujake. Djevojčica se sjećala onog groznog dana, kada je to ono bilo? Ne tako davno, kada je Eva primila pismo iz Poljske i požurila se k njima sva u suzama i pala u naručje njezinoj majci. Majka ju je pokušavala utješiti, ali djevojčica je znala da je i ona bila šokirana. Nitko joj nije želio reći o čemu se zapravo radilo, ali djevojčica je shvatila, koncentriravši se na svaku riječ izgovorenu na jidišu između jecaja. Grozna stvar se dogodila u Poljskoj; čitave obitelji su ubijene, domovi spaljeni. Ostao je samo pepeo i ruševine. Pitala je svog oca jesu li njezini djed i baka dobro, roditelji njezine majke, oni čija je fotografija stajala na mramornom zidiću dimnjaka u dnevnoj sobi. Vijesti iz Poljske bile su loše, ali joj je odbijao bilo što reći. Gledajući majku i Evu, djevojčica se pitala jesu li roditelji dobro postupili jer su je od svega čuvali, držali je postrani od teških i uznemirujućih vijesti, fesu li dobro učinili što joj nisu objasnili zašto se toliko stvari za njih promijenilo od početka rata. Poput onog dana prošle godine kada je nestao Evin muž i nije se vratio. Gdje je on? Nitko joj to nije želio reći. Nitko joj to nije želio objasniti. Mrzila je to što se prema njoj ponašaju kao prema maloj bebi. Mrzila je što spuštaju glas kada uđe u sobu. Da su joj sve rekli, da su joj rekli sve što su znali, bi li joj sada bilo lakše?

34

*

D

obro sam. Samo malo umorna. To je sve. Onda, tko sve dolazi večeras?«

Prije no što je Hervé stigao odgovoriti, Christophe je ušao u sobu, poput savršene slike pariške otmjenosti, odjeven u kaki i prljavobijelo, zamirisavši na luksuzan parfem. Christophe je bio malo mlađi od Hervéa, tamnog tena cijelu godinu, a svoju sjedinama prošaranu kosu nosio je »a la Lagerfeld«. U istom trenutku, začulo se zvono na vratima. »Ah«, reče Christophe poslavši mi pusu, »to je sigurno Guillaume«. Potrčao je otvoriti. »Guillaume?« promrmljala sam Hervéu. »Naš novi prijatelj. Šljaka u kafiću. Razveden je. Inteligentan dečko. Jako će ti se svidjeti. Bit ćemo samo nas četvero. Svi su otputovali na selo, vikend od tri dana na to obavezuje«. Guillaume je bio visok, smeđokos i približavao se četrdesetoj. Donio je mirisnu svijeću i buket ruža. »Ovo je Julia Jarmond«, reče Christophe. »Naša jako draga prijateljica novinarka koju poznajemo iz vremena kada si ti bio još mali«. »To će reći od jučer...« promrmljao je Guillaume s tipično francuskom galantnošću. Pazila sam da ostanem nasmijana znajući da me Hervé promatra. Bilo je to pomalo neobično jer bih mu se obično povjerila. Bila bih mu rekla kako sam se čudno osjećala prošli tjedan. Govorila bih o problemima koje imam s Betrandom. Uvijek sam se dobro nosila s provokacijama mog supruga, s njegovim humorom koji je katkad bio neugodan. Nije me nikada ranjavao ili smetao. Ali sada je bilo drugačije. Prije sam se divila njegovom duhu, njegovoj sarkastičnoj strani. Bila sam zbog nje još zaljubljenija u njega. Ljudi su se smijali njegovim upadicama. Čak su ga se i pribojavali. Iza neodoljivog osmijeha, sjajnih plavih očiju, nalazio se težak i zahtjevan čovjek koji je običavao dobiti ono što je želio. Podnosila sam to jer se svaki put kada bi shvatio da me je povrijedio, ispričavao prekrivši me cvijećem i poklonima. I strastvenom ljubavlju. U krevetu smo Bertrand i ja uistinu komunicirali i to je bilo jedino mjesto u kojem nitko nije dominirao. Sjetila sam se nečega što mi je Charla jednom rekla, nakon jedne posebno začinjene tirade o mom mužu: »Je li se to čudovište ikada ponaša prijateljski prema tebi?« A zatim, nakon što sam se zacrvenjela, dodala je: »Moj bože! Već vidim natpis. Pomirbe na bračnom jastuku. Djela govore više od riječi!« A zatim je uzdahnula potapšavši me po ruci. Zašto večeras nisam otvorila srce Hervéu? Nešto me je zadržavalo. Usta su ostala zatvorena. Kada smo sjeli za velik oktagonalni stol, Guillaume me upitao za koji časopis radim. Kada sam mu rekla, lice mu je ostalo nepromijenjeno. To me nije iznenadilo. Francuzi nisu poznavali »Seine Scenes«. Časopis su čitali isključivo Amerikanci. Bilo mi je 35

svejedno. Nikada nisam trčala za slavom. Imala sam dobro plaćen posao koji mi je ostavljao slobodno vrijeme unatoč Joshuinim despotskim krizama i to me je u potpunosti ispunjavalo. »I na čemu sada radite?« pristojno je upitao Guillaume zavrtivši zelene rezance oko vilice. »Na »Vél d’Hivu«, odgovorim. »Uskoro će biti šezdeseta obljetnica«. »Želiš pisati o tom masovnom uhićenju za vrijeme rata?« upita Christophe punih ustiju. Krenula sam mu odgovoriti kada sam vidjela da se Guillaumeova vilica zaustavila između usta i tanjura. »Da, o velikom uhićenju Židova na zimskom biciklističkom stadionu«, kažem. »Ali zar se nije to dogodilo izvan Pariza?, nastavi Christophe žvačući. Guillaume je nježno odložio vilicu. Oči su mu bile uprte u mene. Tamne oči iznad tankih i nježnih usana. »Nacistički udarac, pretpostavljam«, reče Hervé posluživši se ponovno Chardonnayem. Nijedan od njih činilo se nije primijetio napetost na Guillaumeovom licu. »Nacisti koji su hapsili Židove tijekom Okupacije«. »Zapravo, to nisu činili Nijemci...« počela sam govoriti. »Nego francuska policija«, prekinuo me Guillaume. »I to se dogodilo u centru Pariza. Na stadionu na kojem su se održavale slavne biciklističke trke«. »A da? Zaista?« upita Hervé . »Mislio sam da su to učinili nacisti i da se to dogodilo u predgrađu.« »Istražujem tu temu već tjedan dana«, kažem. »Po njemačkoj naredbi da, ali je uhićenje provela francuska policija. Nisu te to učili u školi?« »Ne sjećam se. Ne vjerujem«, priznao je Christophe. Guillaume me ponovo pogledao, kao da bi htio nešto iz mene izvući, testirati me. To me je uznemirivalo. »To je nevjerojatno«, reče Guillaume s ironičnim osmijehom, »koliki broj Francuza dan-danas ne zna što se dogodilo. A Amerikanci? Jeste li vi znali nešto prije nego što ste počeli raditi na toj temi Julia?« Nisam spustila pogled. »Ne, nisam znala i nisu mi o tome govorili dok sam išla u školu u Bostonu u šezdesetima. Ali danas znam više. I ono što sam pročitala, na mene je snažno djelovalo.« Hervé i Christophe su šutjeli. Izgledali su izgubljeno ne znajući što bi rekli. Guillaume je napokon ponovo progovorio. »U srpnju 1995. Jacques Chirac bio je prvi predsjednik Republike Francuske koji je skrenuo pozornost javnosti na ulogu koju je odigrala francuska vlada za vrijeme

36

Okupacije. A zatim osobito na ovaj događaj. Njegov je govor bio na naslovnici svih novina. Sjećate li se toga?« Naišla sam na Chiracov govor za vrijeme istraživanja. Bio je vrlo eksplicitan. Ali šest godina ranije kada sam čula novost to mi je promaklo. A dječaci — uvijek sam ih tako zvala jer je to bilo jače od mene — nisu pokazivali nikakav znak da se sjećaju tog govora. Gledali su Guillaumea očiju punih nelagode. Hervé je pušio cigaretu za cigaretom, a Christophe je grizao nokte što je činio svaki put kada bi bio nervozan ili mu je bilo nelagodno. Tišina se spustila nad večeru. Bilo je neobično da je ovo mjesto tiho. U njemu se odvio toliki broj veselih i glasnih tuluma, ljudi koji umiru od smijeha, beskrajne šale, zaglušujuća glazba. Toliko igara, rođendanskih govora, plesa do zore usprkos mrzovoljnim susjedima koji su metlom udarali u strop. Tišina je bila teška i bolna. Kada je Guillaume ponovo progovorio, glas mu se promijenio. I lice. Problijedio je i nije nas više mogao pogledati u oči. Glavu je držao spuštenu u tanjur, a jelo nije ni taknuo. »Moja baka imala je petnaest godina na dan uhićenja. Rekli su joj da je slobodna jer su uzimali samo najmlađu djecu, između dvije i dvanaest godina, s roditeljima. Ostala je sama. Sve druge su odveli. Njezinu mlađu braću, mlađu sestru, majku, oca, ujaka. To je bio posljednji put da ih vidjela. Nitko se nije vratio. Nitko.«

37

* jevojčičine oči nisu se oporavile od užasa od prošle noći. Previše su toga vidjele. Malo prije zore, trudna žena prerano je rodila mrtvorođeno dijete. Djevojčica je bila svjedokom suza i urlika. Vidjela je djetetovu glavicu kako izlazi, zamrljana krvlju među nogama njegove majke. Znala je da bi bilo bolje odvratiti pogled, ali to je bilo jače od nje. Nije mogla prestati promatrati tu scenu fascinacijom pomiješanom s užasom. Vidjela je mrtvo dijete, njegovu namreškanu i sivu kožu, koje je izgledalo poput skamenjene lutke i kako su se požurili sakriti ga pod prljavu plahtu. Žena je ispuštala nepodnošljive jecaje koje nitko nije mogao zaustaviti.

D

U zoru, njezin otac skliznuo je ruku u njezin džep da bi uzeo ključ od ormara. Zatim je razgovarao s jednim policajcem. Pokazao mu je ključ. Objasnio situaciju. Pokušavao je ostati miran, to je djevojčica primijetila, ali sada je došao do svojih granica. Objasnio je da apsolutno mora pronaći svog sina koji ima samo četiri godine. Mora se vratiti u njihov stan. Otići će po sina i odmah se vratiti, obećaje. Policajac mu se nasmijao u lice rekavši mu: » I ti jadni moj mladiću misliš da ću ti ja povjerovati« otac je inzistirao, predložio policajcu da ga otprati, ponovio da ide samo po svoje dijete, i da će se odmah nakon toga vratiti. Policajac mu je rekao da se ostavi toga. Otac se vratio na svoje mjesto spuštenih ramena. Plačući. Djevojčica mu je uzela ključ i vratila ga u džep. Pitala se koliko dugo će njezin brat izdržati. Morao ju je čekati. Vjerovao joj je. Potpuno, apsolutno vjerovao. Nije podnosila ideju da zna da je on čeka sam u mraku. Sigurno je bio gladan, žedan. Vjerojatno već dugo nije imao vode. Niti baterija za džepnu lampu. Ali sve je bilo bolje od biti zatvoren ovdje, to je ono što je mislila. Ništa ne može biti gore od smrada, zagušujuće vrućine, prašine i ljudi koji su vikali ili umirali. Gledala je majku koja sklupčana nije progovorila već dva sata. Zatim je pogledala svog oca, izgubljenog pogleda, sluđenog izraza lica. Zatim oko sebe. Vidjela je Evu i njezinu jadnu izmučenu djecu. Vidjela je obitelji, sve te ljude koje nije poznavala, ali koji su, kao ona, nosili žutu zvijezdu na prsima. Vidjela je tisuće djece, uznemirene, preuzbuđene, izgladnjele, ožednjele, najmanje, koji nisu ništa razumjeli, koji su nalazili da je ova čudna igra predugo trajala i koji su tražili da se vrate kući da bi pronašli svoje krevetiće i plišane medvjediće. Pokušala se odmoriti prislonivši bradu na koljena. Toplina, koja je malo jenjala, vratila se s prvim zrakama sunca. Nije mogla shvatiti kako bi mogla podnijeti još jedan dan na ovom mjestu. Osjećala se jako oslabjelom, umornom. Grlo joj je bilo suho kao pergament. Bolio ju je trbuh od gladi. U jednom trenutku je zaspala. Sanjala je da se vratila kući, u svoju sobu koja je gledala na ulicu, da je prošla dnevnom sobom u kojoj je sunce ulazilo kroz prozore i iscrtavalo lijepe motive od svjetlosti na mramoru dimnjaka i fotografiji njezine bake. U snu, čula je profesora violine, koji je svirao s druge strane zelenog dvorišta. »Na mostu

38

Avignon, plešemo, plešemo, na mostu Avignon, svi plešemo u krug«1. Njezina majka je pripremala večeru pjevušeći »Fina gospoda čine ovako i ovako«. Njezin mali brat igrao se sa svojim crvenim vlakom u hodniku, vozio ga po parketu sa zvukovima bing i bang. »Lijepe gospođe čine ovako i ovako«. Mogla je osjetiti miris svoga doma, taj utješni miris voska i začina koji su se miješali s finim mirisima jela koje je spremala njezina majka. Čula je i glas svoga oca koji je čitao svojoj ženi. Bili su sigurni. Bili su sretni. Osjetila je svjež dodir ruke na svom čelu. Podigla je pogled i ugledala mladu ženu koja je nosila plavi veo označen križem. Mlada joj se žena nasmiješila davši joj čašu hladne vode koju je pohlepno popila. Zatim joj je bolničarka dala suhi keks i sardine u konzervi. »Treba biti hrabar«, promrmljala je žena. Ali djevojčica je vidjela da ona to govori, kao i njezin otac, sa suzama u očima. »Želim otići odavde«, rekla je djevojčica. Željela se vratiti u svoj san, u tu luku sigurnosti i mira. Bolničarka je kimnula glavom. Pokušala se još jednom osmjehnuti, ali to je bio tužan mali osmijeh. »Razumijem. Ništa ne mogu učiniti. Žao mi je.« Podigla se i krenula prema drugoj obitelji. Djevojčica ju je uhvatila za rukav. »Molim vas recite mi kada ćemo otići odavde.« Bolničarka je odmahnula glavom i nježno pogladila obraz djevojčice. A zatim se udaljila. Djevojčica je mislila da je poludjela. Imala je želju urlati, udarati nogama, željela je napustiti ovo odvratno i užasno mjesto. Željela se vratiti kući, svom prijašnjem životu, svom životu prije žute zvijezde, prije policijskih udaraca palicom po vratima. Zašto joj se ovo događalo? Što je učinila, što su učinili njezini roditelji da su ovo zaslužili? Zašto je bilo tako strašno biti Židov? Zašto su se prema Židovima ponašali na ovaj način?

Stihovi prve dvije kitice francuske tradicionalne pjesme »Sur le pont d’Avignon« Sur le pont d’Avignon L’on y danse, I'on y danse Sur le pont d’Avignon L’on y danse tous en rond Les beaux messieurs font comm’ ça Et puis encore comm’ ça 1

Sur le pont d’Avignon L’on y danse, l’on y danse Sur le pont d’Avignon L’on y danse tous en rond Les bell’ dames font comm’ ça Et puis encore comm’ ça 39

Sjećala se prvog dana kada je morala nositi zvijezdu u školu. Trenutak u kojem je ušla razred, a svi su se pogledi usmjerili u nju. Velika žuta zvijezda, velika kao dlan očeve ruke na njezinim malim plećima. A zatim je vidjela da nije sama, da i druge djevojčice u razredu nose zvijezdu. Kao na primjer Armelle. Osjetila je olakšanje. Za vrijeme odmora, sve djevojčice sa žutom zvijezdom bile su grupirane. Drugi đaci, oni koji su im prije bili prijatelji pokazivali su ih prstom. Gđica Dixsaut je inzistirala na tome da ta priča sa žutom zvijezdom ništa ne mijenja. Prema svim đacima će se jednako ponašati, kao i do tada, sa ili bez zvijezde. Ali lijepe riječi gđice Dixsaut nisu ništa riješile. Od toga dana, većina djevojčica nije se obraćala onima koje su nosile žutu zvijezdu ili ih je, još gore, promatrala sa prezirom. To nije mogla podnijeti. A zatim je tu bio taj dječak, Daniel, koji je njoj i Armelle, na ulici, ispred škole, usta iskrivljenih od okrutnosti govorio: »Vaši roditelji su prljavi Židovi!«. Kako to prljavi? Zašto je biti Židov značilo biti prljav? To ju je rastuživalo, posramljivalo. Osjećala je želju da zaplače. Armelle nije odgovorila tom dječaku. Samo se ugrizla za usnicu do krvi. To je bilo prvi put da je vidjela da se njezina prijateljica boji. Djevojčica je željela iščupati svoju zvijezdu. Rekla je roditeljima da se odbija vratiti u školu takva. Ali njezina majka je rekla da naprotiv mora biti ponosna na svoju zvijezdu. A njezin se mlađi brat inatio jer je i on želio svoju zvijezdu. Ali imao je manje od 6 godina, nježno mu je objasnila majka. Morao je pričekati još dvije godine. Cijelo poslijepodne je uvrijeđeno šutio. Neprestano je mislila na brata, samog u tamnom i dubokom ormaru. Željela je uzeti njegovo malo toplo tijelo u naručje, poljubiti njegove plave kovrče, njegov mali dječji vrat. Stavila je ruku u džep i stisnula ključ svom snagom. »Briga me za ono što mi govore«, rekla je samoj sebi. »Naći ću način da iziđem odavde da bih ga spasila. Sigurna sam da ću pronaći način«.

40

* akon večere, Hervé nas je ponudio »Limoncellom«, likerom od limuna s juga Italije, koji se posluživao hladan i imao fantastičnu boju. Guillaume je polako ispijao svoju čašu. Nije mnogo govorio za vrijeme jela. Izgledao je utučeno. Nisam se usudila gurnuti temu pod tepih. On se nagnuo prema meni.

N

»Moja baka je danas stara«, reče. Ne želi više o tome govoriti. Ali ispričala mi je sve što trebam znati, sve mi je ispričala u vezi s tim danom. Mislim da je za nju najgore to što je preživjela, a svi drugi su umrli. Nastaviti živjeti bez njih. Bez svoje obitelji.« Nisam znala što bih rekla. I dječaci su šutjeli. »Nakon rata, moja baka je svaki dan odlazila u hotel Lutetia na bulevaru Raspail«, nastavio je Guillaume. »Tamo se moglo dobiti obavijesti o onima koji su se vratili iz logora. Postojale su liste i organizacije koje su se brinule za preživjele. Odlazila je tamo svakog dana i čekala. I onda je prestala odlaziti. Čula je što se govorilo o onome što se događalo u logorima. Shvatila je da su svi mrtvi. Da se nitko od njih neće vratiti. Prije nitko nije znao što se uistinu tamo događalo. Ali danas, preživjeli pričaju svoje priče i čitav svijet saznaje za taj užas.« I dalje smo šutjeli. »Znate što me najviše šokira u vezi s »Vél d’Hivom«?« upita Guillaume. »Ime koje je policija koristila za tu akciju.« Poznavala sam ga zahvaljujući dugim istraživanjima. »Operacija Proljetni vjetar«, promrmljala sam. »Šarmantno ime, zar ne, za jednu tako užasnu stvar«, kaže. »Gestapo je od francuske policije zatražio da »isporuči« određeni broj Židova između 16 i 50 godina. Francuska policija se pokazala gorljivom, odlučnom da deportira maksimalni broj Židova i zato je isto tako uhitila djecu, onu koja su bila rođena u Francuskoj. Francusku djecu.« »Gestapo nije tražio tu djecu?« upitala sam. »Ne«, odgovorio je. »Ne u tom trenutku. Deportacija djece bi otkrila istinu: bilo bi očito da svi Židovi nisu poslani u radne logore nego u smrt.« »Zašto su onda uhitili djecu?« upitala sam. Guillaume je otpio gutljaj »Limoncella«. »Francuska policija je vjerojatno mislila da djeca Židova, ona koja su rođena u Francuskoj, nisu manje Židovi. Za kraj, Francuska je poslala oko 80 000 Židova u logore smrti. Samo su dvije tisuće od njih preživjele. Ali praktički niti jedno dijete.« Dok sam se vraćala kući, nisam si iz glave mogla izbiti tužan i taman Guillaumeov pogled. Predložio mi je da mi pokaže fotografije svoje bake i njezine obitelji. Ostavila sam mu moj broj telefona. Obećao je da će me uskoro nazvati. Kada sam stigla, našla sam Bertranda kako gleda televiziju. Ležao je izvaljen na kauču s rukom iza glave. 41

»Onda?« rekao je ne maknuvši pogled s ekrana, »kako su dječaci? Po običaju?« Skinula sam cipele da bih sjela kraj njega. Gledala sam njegov elegantan i fin profil. »Večera je bila savršena. Bio je jedan vrlo zanimljiv gost. Guillaume.« »A tako?« reče Bertrand gledajući me zabavljeno. »Homić?« »Ne, mislim da ne. Ali to nije nešto što inače primjećujem.« »A po čemu je taj Guillaume tako zanimljiv?« »Ispričao nam je priču o svojoj baki koja je uspjela izbjeći sudbinu »Vel d’Hiva« 1942.« »Aha« reče promijenivši kanal. »Bertrand«, upitam ga, »kada si išao u školu, jesu li ti govorili o »Vél d’Hivu«?« »Nemam pojma dušo.« »Radim na toj temi za magazin trenutačno. Uskoro se slavi šezdeseta obljetnica tog događaja.« Bertrand je uzeo jedno moje golo stopalo i počeo me masirati sigurnom i toplom rukom. »Misliš da će to zanimati tvoje čitatelje?« upitao me. »To je sada prošlost. To nije nešto o čemu ljudi žele čitati.« »Zato jer se Francuzi toga srame?« kažem. »Onda treba zakopati sve to i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo kako to Francuzi već rade?«. Odgurnuo je moje stopalo koljenom i ugledala sam dobro poznatu iskricu u njegovim očima. Pripremila sam se na najgore. »Kako ti govoriš«, rekao je đavolskim osmijehom, »ne želiš propustiti priliku da pokažeš svojim sunarodnjacima do koje su mjere žabari devijantni, užasni suradnici koji jadne obitelji šalju u smrt da bi se svidjeli nacistima... Mala gđica Nahant otkriva cijelu istinu! I što ćeš učiniti? Zabiti nos u to do kraja? Briga ikoga za to danas. Nitko se toga ne sjeća. Radi na nečem drugom. Na nečem veselom, slatkom. To dobro znaš. Reci Joshui da je ta priča pogreška. Nitko o tome ne želi čitati. Čitatelji će umirati od dosade i preći direktno na sljedeći stupac.« Ustala sam beznadno. »Mislim da se varaš«, pjenila sam se. »Mislim da ljudi ne znaju dovoljno o toj temi. Čak i Christophe nije znao gotovo ništa, a on je Francuz. Bertrand je poludio. »Očigledno Christophe jedva da zna čitati. Jedine riječi koje uspijeva dešifrirati su Gucci i Prada.« Izišla sam iz sobe u tišini i ušla u kupaonicu. Zašto mu nisam rekla da ode sam vidjeti? Zašto sam se slomila kao svaki put? Jer sam bila luda za njim? Luda za njim od prvog dana iako je bio grub, egoist i tiranin? Ali isto tako inteligentan, lijep, duhovit i sjajan ljubavnik, dakle zašto? Tolike noći za koje se činilo da će trajati zauvijek, 42

senzualnih noći, noći punih zagrljaja i poljubaca, zgužvanih plahti i njegovo tijelo, tako lijepo tijelo, topla usta, vragolasti osmijeh. Bertrand. Uistinu neodoljiv. Tako žestok. Zato da bi se uvijek pred njim slomila? Ali još koliko dugo? Prisjetila sam se nedavnog razgovora s Isabelle. »Julia, da li ti podržavaš Bertranda samo zato jer se bojiš da ga ne izgubiš?« Sjedile smo u malom kafiću u blizini dvorane Pleyel, čekajući da završi sat plesa naših kćeri. Isabelle je upalila svoju stotu cigaretu i pogledala me ravno u oči. »Ne«, odgovorila sam joj. »Volim ga. Uistinu ga volim. Volim ga takvog kakav jest.« Zafućkala je od divljenja, ali to je bila ironija. »Prokletnik! Ali za ime božje, kada prijeđe granicu, reci mu to. Reci mu molim te.« Ispružena u kadi, sjetila sam se našeg prvog susreta. U diskoteci Courchevel. Bio je s grupom glasnih prijatelja i nekoliko plavuša. Ja sam došla s tadašnjim dečkom Henryem kojeg sam upoznala dva mjeseca ranije na televiziji na kojoj sam radila. Imali smo jednostavnu i mirnu vezu. Niti jedno od nas nije bilo istinski zaljubljeno. Bili smo naprosto dva američka sugrađanina koja su vodila lijep život u Francuskoj. Bertrand me pozvao na ples. Nije ga smetalo što sam u društvu. Iziritirana njegovom nepristojnošću, odbila sam ga. Ali tada je počeo inzistirati. »Samo jedan ples gospođice. Samo jedan! Ali obećajem vam da će biti nezaboravan!« Bacila sam pogled prema Henryu koji se zadovoljio time da slegne ramenima. A zatim mi je i rekao: »Idi«, namignuvši mi. Ustala sam i zaplesala s odvažnim francuzom. Imala sam 27 godina. Bila sam čak izabrana za Miss Nahanta sa 17. Još uvijek čuvam dijademu od štrasa negdje. Zoë se voljela s njom igrati kada je bila mala. Nikada nisam pridavala svom izgledu previše važnosti. Ali sam utvrdila da me, otkada živim u Parizu, primjećuju više nego s druge strane oceana. Otkrila sam i to da su Francuzi drskiji, poduzetniji kada je riječ o flertu. Shvatila sam da nemam ni trunke sofisticiranosti jedne Parižanke — previsoka, preplava, previše zubiju — ali moj novoengleski izgled se činio po ukusu trenutka. Prvih mjeseci koje sam provela u Parizu, bila sam iznenađena načinom na koji Francuzi i Francuskinje otvoreno bulje jedni u druge. Neprestano se odmjeravajući od glave do pete. Proučavajući lice, odjeću, modne dodatke. Sjećam se mog prvog pariškog proljeća, hodala sam po bulevaru Saint Michael Susannah, koja je bila iz Oregona, i Jan koja je bila iz Virginije. Nismo bile nešto posebno sređene, nosile smo traperice, majice i japanke. Ali smo sve tri bile plave, atletski građene i tako očigledno Amerikanke. Muškarci su nam se neprestano udvarali. Dobar dan gospođice, vi ste iz Amerike, gospođice? Mladi i stariji muškarci, studenti, muškarci svih vrsta tražili su nas naše brojeve telefona, pozivali nas na večere, na čašu vina, zezajući se, molećivo, neki šarmantni, drugi manje. To se kod nas nikada nije događalo. Amerikanci nisu na ulici djevojkama izražavali svoj ljubavni žar. Jan, Susannah i ja smo to glupo prihvaćale od nemoći, osjećajući se neugodno i polaskano istovremeno. Bertrand uvijek govori da se u mene zaljubio za vrijeme tog prvog plesa, u diskoteci Courchevel. Odmah. Ali ja to ne vjerujem. Mislim da se to dogodilo poslije. Možda drugo jutro kada me odveo na skijanje. »Sranje, Francuskinje ne znaju tako skijati«, rekao je sav zadihan promatrajući me s otvorenim divljenjem. »A kako one skijaju?« upitala sam. »Dva puta sporije«, odgovorio je smijući se, a zatim me strastveno poljubio. Kako god bilo, ja sam se u njega zaljubila na plesnom podiju. Do te mjere da Henrya nisam više ni pogledala, a iz diska sam izišla u Bertrandovom naručju. 43

Ubrzo je počeo govoriti o braku. Nikada mi nije to tako brzo palo na pamet. Biti njegova djevojka bilo mi je u tom trenutku dovoljno. Ali on je inzistirao i pokazao se tako zavodljivim i tako zaljubljenim da sam na kraju prihvatila da se udam za njega. Vjerujem da je mislio da ću biti savršena majka i supruga. Bila sam inteligentna, kultivirana, uspješno diplomirala (s pohvalama na sveučilištu u Bostonu) i dobro odgojena — »za jednu Amerikanku«, skoro sam ga mogla čuti kako razmišlja. Bila sam zdrava, robusna i dobro sam se osjećala u svojoj koži. Nisam pušila, nisam se drogirala, gotovo uopće nisam pila i vjerovala sam u Boga. Uskoro sam upoznala sam obitelj Tézac. Bila sam tako nervozna prvi put. Njihov lijepi, klasičan stan, u Sveučilišnoj ulici. Hladan i plav Édouardov pogled, suzdržan osmijeh. Diskretno našminkana Colette, savršenog držanja, pokušavajući se pokazati prijateljskom, dodaje mi kavu i šećer elegantnom i savršeno manikiranom rukom. I dvije sestre. Jedna koščata, plava i blijeda, Laure. Druga bucmasta, crvenih obraza i kestenjaste kose, Cécile. Laurein zaručnik Thierry također je bio tamo. Taj dan jedva da mi se obratio. Sestre su me gledale s očitim nezanimanjem, dosta iznenađene izborom njihova brata Casanove, nekakva Amerikanka, kad mu je cijeli Pariz bio pod nogama. Znala sam da Bertrandova obitelj od mene očekuje da rodim barem troje ili četvero djece zaredom. Ali komplikacije su počele odmah nakon vjenčanja. Komplikacije bez kraja na koje nismo posumnjali. Niz spontanih pobačaja koji su me ostavili očajnom. Zoë sam rodila nakon šest dugih godina. Bertrand se dugo nadao drugom djetetu. I ja isto. Ali nikada više nismo o tome govorili. A zatim je tu bila Amélie. Ali to je posljednja stvar na koju večeras želim misliti. Dosta sam to činila u prošlosti. Kupka je bila mlaka i izišla sam drhteći. Bertrand je i dalje gledao televiziju. Obično bih se stisnula uz njega, on bi me uzeo u naručje i njihao, poljubio bi me, a ja bih mu rekla da je malo prevršio mjeru, ali bih mu to rekla izrazom djevojčice. I zatim bismo se ljubili, a on bi me odnio u sobu da vodimo ljubav. Ali večeras se nisam vratila k njemu. Legla sam u krevet da bih čitala o djeci »Vél d’Hiva«. I zadnja slika koju sam vidjela dok sam gasila svijetlo, bilo je Guillameovo lice koje priča priču svoje bake.

44

* oliko dugo su bili ovdje? Djevojčica nije znala. Osjećala se otupjelo i umiruće. Miješali su se dani i noći. U jednom trenutku bila je bolesna, slomljena od zabrinutosti, slomljena od boli. Osjećala je ruku svog oca na sebi, koja ju je pokušavala umiriti. Ali ono o čemu je još uvijek neprestano razmišljala, bio je njezin brat. Nije ga mogla istjerati iz svoje duše. Izvadila je ključ iz svog džepa i grozničavo ga poljubila kao da ljubi njegove male bucmaste obraze, plave kovrče.

K

Ljudi su umirali proteklih dana i djevojčica je sve to vidjela. Vidjela je ljude poludjele od zagušujuće i otrovne vrućine, kako se potčinjavaju plamenu i završavaju svezani na tribinama. Vidjela je slučajeve srčanih udara, samoubojstava, jakih groznica. Pogledom je ispraćala leševe koje su iznosili. Nikada nije bila svjedokom takvog užasa. Njezina majka se pretvorila u malu, potčinjenu životinju. Više nije govorila. Plakala je u tišini. Molila je. Jednog jutra, iz zvučnika su se začule brutalne naredbe. Morali su uzeti svoje stvari i grupirati se kraj ulaza. U tišini. Djevojčica je ustala. Noge su pod njom drhtale i jedva da su je nosile. Pomagala je ocu da ustane. Gomila se kretala prema vratima vukući noge. Djevojčica je primijetila kako su se svi sporo kretali. Čak su i djeca bila pognuta kao starci. Pitala se kamo ih vode. Htjela je pitati oca, ali kad je vidjela njegovo izmučeno i zatvoreno lice, shvatila je da neće dobiti odgovor. Hoće li se vratiti kući?Je li sve ovo gotovo? Zaista gotovo? Može li ona napokon otići kući i spasiti svog brata? Spuštali su se uskom ulicom. Policija ih je okruživala. Promatrala je lica koja su ih gledala s prozora, balkona, vrata, pločnika. Većina njih je bila bezizražajna. Bila su to lica bez sućuti. Slijedili su povorku pogledom bez riječi. Nije ih briga, pomislila je. Nije ih briga za ono što bi nam mogli učiniti, kamo bi nas mogli odvesti. Jedan se čovjek nasmijao pokazujući na njih prstom. Držao je dijete za ruku. I dijete se smijalo. Zašto, mislila je djevojčica, zašto?Jesu li doista tako smiješno izgledali u otužnoj i smrdljivoj odjeći?Jesu li se zato smijali? Je li to bilo doista tako zabavno? Kako su se mogli smijati, kako su mogli biti tako okrutni? Poželjela ih je udariti. vikati na njih. Jedna žena od pedesetak godina prošla je ulicom i stavila joj krišom nešto u ruku. To je bio mali okrugli kruh. Policajac ju je grubo odgurnuo. Djevojčica je uspjela uhvatiti ženu pogledom na drugoj strani ulice. Žena joj je rekla: »Jadna djevojčice. Neka ti se Bog smiluje«. Pitala se je li Boga bilo imalo briga. Je li ih napustio?Je li ih kažnjavao za neku pogrešku? Njezini roditelji nisu bili religiozni, ali je znala da vjeruju u Boga. Nisu je odgojili na tradicionalan način, kao Armelle njezini koji su poštovali sve obrede. Djevojčica se pitala je li to bio razlog njihovoj kazni. Dala je kruh ocu. On joj je rekao da je to za nju, da ga mora pojesti. Progutala ga je cijelog i skoro se ugušila. Odveli su ih autobusom do kolodvora koji je nadvisivao rijeku. Nije znala o kojem je kolodvoru bila riječ. Nikada nije bila na tom mjestu. Rijetko je boravila izvan Pariza. Kada je ugledala vlak, obuzela ju je panika. Ne, to je nemoguće, ne može otputovati, 45

mora ostati, mora ostati zbog svog mlađeg brata, obećala mu je da će se vratiti i spasiti ga. Povlačila je oca za rukav i ponavljala ime svog brata. Otac ju je pogledao. „Ne možemo ništa učiniti, rekao je potpuno nemoćan. Ništa.« Ponovo je mislila na bistrog dječaka koji je pobjegao. Osjetila je ljutnju. Zašto je otac tako slab, tako ustrašen? Zar to nije i njegov sin?Je li mu bilo svejedno kako će završiti njegov sin? Zašto nije imao hrabrosti da pobjegne? Kako je mogao ostajati ovdje, dopustiti da ga odvedu u vlak, kao ovcu? Kako se mogao podčiniti, a da ne učini nešto i požuri se u stan, prema svom djetetu i slobodi? Zašto joj nije uzeo ključ i otrčao? Otac ju je i dalje gledao i znala je da razumije sve njezine misli. Vrlo mirno joj je rekao da su u velikoj opasnosti. Ne znaju kamo ih vode. Ne znaju što će s njima biti. Ali ono stoje znao jest da ako sada pokuša pobjeći, da će biti ubijen. A ako se to dogodi, to je onda zaista kraj. Njezina majka i ona bit će sasvim same. Morao je ostati kraj njih da ih štiti. Djevojčica ga je slušala. Nikada prije nije joj govorio ovim glasom. To je bio isti onaj glas koji je čula za vrijeme noćnih i tajnih razgovora s majkom, razgovora prepunih brige. Pokušavala je shvatiti. Trudila se da se ne vidi tjeskoba na njezinu licu. Ali njezin brat... bila je to njezina pogreška! Ona mu je rekla da čeka u ormaru. Sve je bila njezina pogreška. Mogao je biti ovdje s njima. Mogao je biti ovdje i držati je za ruku da se nije umiješala. Počela je plakati i suze su joj pekle oči i obraze. »Nisam znala!« jecala je. »Tata, nisam znala, vjerovala sam da ćemo se brzo vratiti, da je na sigurnom«. Zatim je podigla oči prema njemu. Glas joj je bio pun patnje i bijesa i udarala je svojim malim šakama po očevim prsima. »Nikada mi nisi ništa rekao, tata, nisi mi objasnio, nisi mi nikada rekao za opasnost, nikada! Zašto? Jer si mislio da sam premala da razumijem, je li zato? Htio si me zaštititi? Jesi li to pokušavao učiniti?« Nije mogla niti sekundu dulje gledati lice svoga oca. Bilo je prepuno tuge i očaja. Suze su izbrisale sliku tog lica boli. Plakala je, glave među rukama, potpuno sama. Otac joj se nije pokušao približiti. Kroz te užasne i samotne minute, shvatila je. Više nije bila djevojčica od deset godina. Bila je mnogo starija. Ništa više nije kao prije. Za nju. Za njezinu obitelj. Za njezinog brata. Pobjesnila je posljednji put, vukući oca za ruke žestinom koju nije poznavala. »Umrijet će! Umrijet će, to je sigurno!« »Svi smo u opasnosti«, napokon je odgovorio. »Ti i ja, tvoja majka, brat, Eva i njezini sinovi, i svi ovi ljudi koji su oko nas. Svi. Ja sam s tobom. A mi smo s tvojim bratom. On je u našim molitvama i našim srcima.« Prije no što je stigla odgovoriti, gurnuli su ih u vlak, vlak bez sjedala, potpuno gol. Vlak za prijevoz goveda. Koji je smrdio i bio odvratan. Stojeći kraj vrata, bacila je posljednji pogled na prašnjav i siv kolodvor. Na peronu preko puta, jedna obitelj čekala je vlak. Otac, majka i dvoje djece. Majka je bila lijepa i nosila je prekrasan šešir. Bila je i jedna djevojčini otprilike njezinih godina. Nosila je lijepu ružičastu haljinu. Kosa joj je bila počešljana, a cipele ulaštene. 46

Dvije su se djevojčice pogledale. I lijepa mama je isto gledala. Djevojčica u vlaku znala je da je njezino uplakano lice bilo crno od prljavštine i da joj je kosa bila prljava. Ali nije spustila glavu od srama. Držala se uspravno, uzdignute brade. I brisala suze. Kada su se vrata zatvorila, vlak krenuo, a kotači se stali okretati po tračnicama, pogledala je kroz rupicu u metalu. Nije ispuštala iz vida drugu djevojčicu. Gledala je u nju sve dok mala silueta u ružičastoj haljini nije u potpunosti nestala.

47

*

N

ikada nisam voljela 15. arondisman. Vjerojatno zbog redova modernih zgrada koje su poružnjivale obale Seine, odmah nakon Eiffelovog tornja, i na koje se nisam nikada mogla naviknuti iako su sve sagrađene prije mog dolaska u Pariz još u sedamdesetim godinama. No kada sam se s Bamberom našla u ulici Nélaton, gdje se nekada nalazio zimski stadion, rekla sam sebi da je sada još manje volim. »Kakva mračna ulica!« kaže Bamber tihim glasom. A zatim je načinio nekoliko fotografija. Ulica Nélaton bila je tiha i tamna. Sunčeva svjetlost u nju jedva da se probijala. S jedne strane ulice nalazile su se građanske zgrade s kraja 19. stoljeća. S druge, na mjestu zimskog stadiona, smećkasta konstrukcija izgrađena u stilu šezdesetih godina uzdizala se u svoj svojoj ružnoći boje i proporcija. »Ministarstvo unutarnjih poslova«, govorila je ploča iznad staklenih vrata s automatskim otvaranjem. »Neobično mjesto za izgradnju državne zgrade, zar ne?« primijetio je Bamber. Bamber je uspio pronaći samo dvije fotografije iz vremena »Vél d’Hiva«. Jednu sam držala u ruci. Na njoj se vidjela fasada na kojoj je velikim crnim slovima pisalo: »VÉL D’HIV« i ogromna vrata, duž pločnika poredani redovi autobusa i ljudi snimljeni odozgo. Fotografija je vjerojatno uslikana s prozora preko puta, u jutro masovnog uhićenja. Tražili smo spomen-ploču, nešto što bi ukazivalo na to što se ovdje dogodilo, ali uzalud. »Ne mogu vjerovati da nema ničega«, kažem. Našli smo je na bulevaru Grenelle, odmah iza ugla. Mala ploča, sasvim jednostavna. Pitala sam se je li itko na nju bacio pogled do sada. »16. i 17. srpnja 1942. godine, 13 152 Židova uhićena su u Parizu i predgrađima, deportirani su i ubijeni u Auschwitzu. Na zimskom biciklističkom stadionu »Vél d’Hiv« koji se ovdje nalazio, 4115 djece, 2916 žena, 1129 muškaraca smješteno je u neljudskim uvjetima od strane policije višijevske vlade po naredbi okupatora. Hvala onima koji su im pritekli u pomoć. Kad prolaziš, sjeti se!« »Zanimljivo«, mislio je naglas Bamber. »Zašto toliko žena i djece i tako malo muškaraca?« »Kružile su glasine o tome da se priprema masovno uhićenje«, objasnila sam. »Već se dogodilo nekoliko uhićenja ranije, najviše u kolovozu 1941. Ali do tada su uhićivali isključivo muškarce. Ta prethodna uhićenja nisu bila tako brojna niti detaljno pripremana kao ovo. Zato je ono tako slavno, nažalost. U noći 16. srpnja, većina muškaraca se sakrila jer su mislili da će žene i djecu ostaviti na miru. Bili su u krivu.« 48

»Koliko dugo su tadašnje vlasti pripremale ovo uhićenje?« »Mjesecima«, odgovorila sam. »Sama francuska vlada je na tom projektu radila od travnja 1942., složivši listu Židova koje je trebalo uhititi. Više od 6 tisuća pariških policajaca dodijeljeno je za taj zadatak. Na početku, uhićenje se trebalo dogoditi 14. srpnja. Ali taj dan Francuska slavi dan državnosti. Zato je taj dan odbijen.« Hodali smo prema stanici podzemne željeznice. Bila je to tmurna ulica. Tmurna i tužna. »I Što se onda dogodilo?« pitao je Bamber. »Kamo su odveli sve u obitelji?« »Zatvorili su ih na stadion na nekoliko dana. Ipak su dopustili nekolicini bolničarki i grupi liječnika da uđu. Oni svi su opisali kaos i očaj koji je ovdje vladao. Zatim su ih odveli na kolodvor Austerlitz otkuda su ih poslali u logore u pariškoj okolici. I na kraju, ravno u Poljsku.« Bamber je podigao obrvu. »Logore? Želiš reći da je u francuskoj bilo koncentracijskih logora?« »Ti se logori smatraju francuskim predvorjima Auschwitza. Najbliži Parizu bio je Drancy. Postojali su još i Pithiviers i Beaune-la-Rolande«. »Pitam se kako danas izgledaju ta mjesta«, kaže Bamber. »Trebali bismo ih otići pogledati«. »Ići ćemo«, odgovorim. Požurili smo se do kafića na uglu ulice da popijemo kavu. Bacila sam pogled na sat. Obećala sam Mamé da ću je posjetiti danas. Znala sam da sada to više nije moguće. Prekasno. Odlučila sam prebaciti posjet za sutra. Nije mi to nikada bila teško. Mamé je bila baka koju nikada nisam imala. Moje obje bake su umrle kada sam bila mala. Nadala sam se da će se i Bertrand udostojiti potruditi da je posjeti. Mamé ga je toliko voljela. Bamber me vratio na Vél d’Hiv. »Sad kada sam sve ovo saznao, drago mi je da nisam Francuz«, reče on. A zatim se sjetio. »Oprosti, ti si Francuskinja, zar ne?« »Da«, kažem. »Udajom. Imam dvostruko državljanstvo.« »Nisam razmišljao što govorim.« Mucao je. Bilo mi je neugodno. »Sve je u redu. Nemoj se uzbuđivati«, kažem mu osmjehujući se. »Znaš, čak i nakon svih ovih godina, muževa obitelj me i dalje zove Amerikankom«. Bamber se nasmijao od uha do uha. »I to ti ne smeta?« Slegla sam ramenima. »Ponekad. Provela sam više od polovice moga života u Francuskoj. Sada se osjećam zaista kao da sam ovdje rođena«. 49

»Koliko dugo si udana?« »Bit će uskoro 16 godina. Ali živim ovdje 25 godina«. »Imala si jedno od onih »a la francaise« vjenčanja?« Prasnula sam u smijeh. »Ne. Svečanost je bila vrlo jednostavna. Bilo je to u Bourgognei, na imanju muževe obitelji, blizu Sensa«. Kratko sam se prisjetila toga dana. Roditelji vjenčanih — Sean i Heather Jarmond, Édouard i Colette Tézac - nisu si mnogo toga rekli. Kao da je francuska grana obitelji potpuno zaboravila engleski. Ali meni je bilo svejedno. Bila sam tako sretna. Sunce je sjalo nad seoskom crkvicom. Nosila sam haljinu boje bjelokosti, posve jednostavnu, s kojom se čak i moja svekrva složila. Bertrand je izgledao prekrasno u sivom odijelu. Jednako fantastična večera u domu Tézac. Šampanjac, svijeće, ružine latice. Charla je izrekla svoj jako smiješni govor na pregroznom francuskom kojem sam se jedino ja smijala, dok su Laure i Cécile glumile da se zabavljaju. Moja majka je nosila ružičasti kostim i šapnula mi u uho: »Nadam se da ćeš biti sretna, anđele moj.« Moj otac je plesao valcer s Colette koja je bila uspravna kao slovo i. Činilo mi se da se to dogodilo prije nekoliko stoljeća. »Je li ti nedostaje SAD?« upita me Bamber. »Ne. Nedostaje mi moja sestra. Ne Amerika«. Mladi konobar nam je donio kave. Bacio je pogled na boju Bamberove kose i osmjehnuo se. Zatim je primijetio zamjetan broj fotoaparata i dodatne opreme. »Turisti?« upitao je. »Fotografirate Pariz?« »Ne, nismo turisti. Fotografiramo lijepe sličice onoga što je ostalo od »Vél d’Hiva«, kaže Bamber na svom francuskom u kojem se osjećao jaki britanski naglasak. Konobar je izgledao iznenađeno. »Nikada nas nitko ne pita za »Vél d’Hiv«, reče. »Naprotiv, za Eiffelov toranj da... ali »Vél d’Hiv«, to...« »Mi smo novinari«, kažem. »Radimo za jedan američki magazin.« »S vremena na vrijeme, vidim židovske obitelji«, rekao je mladi čovjek nakon kraćeg razmišljanja. »Osobito kada su obljetnice, nakon govora na Memorijalnom zidu na obalama Seine.« Pala mi je na pamet ideja. »Poznajete li nekog, na primjer susjeda koji bi nam mogao govoriti o uhićenju?« upitala sam. Već smo intervjuirali nekoliko preživjelih. Većina ih je napisala knjige kako bi ispričala svoje iskustvo, ali nedostajali su nam svjedoci. Htjeli smo Parižane koji su vidjeli događaj. Odjednom sam se osjetila glupom. Konobar je imao jedva dvadeset godina. Njegov vlastiti otac se vjerojatno nije još rodio 1942. 50

»Da, poznajem«, odgovorio je na moje veliko iznenađenje. »Popnite se uz ulicu, na vašoj lijevoj strani vidjet ćete kiosk. Upitajte vlasnika, on će vam reći. Njegova je majka ovdje živjela cijeli život, ona mora znati.« Zaslužio je ogromnu napojnicu.

51

* odali su neodređeno dugo kroz prašinu, od kolodvora u malom selu, gdje su ljudi ponovo na njih pokazivali prstom gledajući ih kao neke čudne životinje. Boljela su je stopala. Kamo su sada išli? Što će se s njima dogoditi? Jesu li bili daleko od Pariza? Vožnja vlakom nije trajala duže od dva sata. Nije prestajala misliti na svoga brata. Sa svakim prijeđenim kilometrom, srce joj je bilo teže. Kako da se sada vrati kući? Kako? Pomisao da je on uvjeren da ga je ona zaboravila, boljela ju je. Da, zasigurno je to ono što je mislio u tami ormara. Mislio je da ga je napustila, da ju nije bilo briga, da ga ne voli. Nije više imao vode, niti svjetla i bilo ga je strah. Punila ga je da umre.

H

Gdje su bili? Nije stigla pogledati ime kolodvora kada su dolazili. Ali primijetila je ono što bi privuklo pozornost svakog gradskog djeteta: bukoliko selo, velike zelene livade, zlatna polja. Opojni miris svježeg zraka i ljeta. Zujanje bumbara. Ptice na nebu. Bijeli i pamučni oblaci. Nakon smrada i zagušljive topline posljednjih dana, ovo joj se činilo kao blagoslov. Možda neće sve ipak biti tako loše. Slijedila je roditelje iza željeznih vrata koja je čuvala stroga straža s puškama. Zatim je vidjela redove tmurnih baraka. Mjesto je bilo tmurno i sve su njezine nade nestale. Stisla se uz majku. Policajci su počeli davati naredbe urlajući. Žene i djeca su se trebali kretati prema barakama na desnoj strani, a muškarci na lijevoj. Nemoćna, držeći se za majku, gledala je kako oca gurajući prema grupi muškaraca. Osjetila je kako se strah vraća jer on više nije bio kraj njih. Ali nije mogla ništa učiniti. Puške su je plašile. Majka se nije pomakla. Oči su joj bile prazne. Mrtve. Lice jako blijedo i bolećivo. Primila je majku za ruku dok su ih gurali prema barakama. Iznutra, prostor je bio oskudan. Strunjače i sijeno. Smrad i prljavština. Toaleti su se nalazili vani — bile su to jednostavne drvene daske postavljene nad rupe. Naredili su im da sjednu na te rupe u grupi i da pišaju i nužde pred svima kao životinje. To ju je ozlojedilo. Osjećala je da to neće moći učiniti. Ne, neće moći. Vidjela je kako je majka stavila noge sa svake strane rupe. Od srama, spustila je glavu. Ali i ona je na kraju učinila što su joj naredili, čučnula, nadajući se da je nitko ne gleda. Odmah iznad bodljikave žice, djevojčica je mogla vidjeti selo. Tamno crkveno zvono. Dvorac na vodi. Krovove i dimnjake. Stabla. Mislila je kako su tamo, u tim kućama, spavali ljudi u svojim krevetima, da su imali plahte, pokrivače, hrane i vode. Da su bili čisti i nosili odjeću koja je dobro mirisala. Nitko nije na njih vikao. Nitko se prema njima nije ponašao kao da su stoka. Tamo, već tamo, s druge strane zida. U tom zgodnom mjestašcu u kojem je crkveno zvono zvonilo. U kojem su djeca sigurno bila na praznicima. Djeca koja su se igrala, odlazila na izlete, zabavljala se igrajući se skrivača. Djeca sretna unatoč ratu i ograničenjima prehrane, unatoč, možda, odlasku njihovih očeva u rat. Sretna djeca. Obožavana i voljena. Nije mogla razumjeti kako je moglo biti toliko razlike između njih i nje. Nije razumjela zašto se nju i ove ljude mora na takav način tretirati? Tko je to odlučio? I s kojim ciljem? Dali su im slabašnu juhu od kupusa. Bila je prozirna i puna pijeska. Nisu imali pravo ni na što drugo. Zatim je vidjela gole žene, prisiljene da peru svoja prljava tijela 52

pod slabim mlazom vode, koji je curio u bazene hrđavog željeza. Izgledale su joj groteskno i ružno. Mrzila je mekušce, mršave, stare, mlade. Mrzila je biti prisiljena da ih gleda nage. Nije ih željela vidjeti. Ali nije mogla drugačije. Stisla se uz toplo majčino tijelo i pokušala više ne misliti na brata. Tijelo ju je peklo. I lubanja. Željela se oprati, baciti se u svoj krevet, u bratov zagrljaj. I večerati. Pitala se postoji li nešto gore od ovoga što se njoj dogodilo prošlih dana. Mislila je na svoje prijatelje, na druge djevojčice iz škole, koje su isto nosile žutu zvijezdu. Dominique, Sophie i Agnes. Što se s njima dogodilo? Jesu li neke od njih uspjele pobjeći? Je li se koja od njih skrivala na sigurnom, skrivena negdje? Je li Armelle bila na sigurnom sa svojom obitelji? Hoće lije ikada više vidjeti? Nju i sve druge? Mogu li se vratiti u školu u rujnu? Te noći nije spavala. Imala je potrebu za očevom utjehom. Bolio ju je trbuh, osjetila je kako se stišće. Znala je da im nije dopušteno napuštati barake tijekom noći. Stisnula je zube držeći se za trbuh. Ali bol se pojačala. Polako je ustala, prešla na vrhovima prstiju između redova zaspalih žena i djece, sve do zahoda koji su se nalazili vani. Lampe zasljepljujuće svjetlosti svijetlile su logorom. Čučnula je. Pogledala je kroz noge i vidjela velike bijele crve koji su puzali u masi govana. Bojala se da policajac ne vidi njezinu guzu odozgo pa je navukla suknju preko bokova. Brzo se vratila u barake. Unutra, zrak je bio težak i ustajao. Djeca su slabašno uzdisala u snu. Čula je jednu ženu kako jeca. Okrenula se prema majci, promatrajući njeno uništeno i blijedo lice. Nježne i sretne žene više nije bilo. Majka koja ju je njihala u rukama šapćući joj riječi ljubavi, nježna imena na jidišu, nestala je. Ta žena sjajne kose boje meda i senzualna lica, koju su svi susjedi i svi trgovci pozdravljali po imenu. Ona koja je imala topli i utješni miris, koja je mirisala po dobroj kuhinji, sapunu i čistim plahtama. Ona čiji je smijeh bio neodoljiv i koja je gomila da će se usprkos ratu izvući jer su bili dobra i snažna obitelj, obitelj puna ljubavi. Malo-pomalo, ta je žena zamijenila mjesto s očajnom, blijedom i mršavom spodobom koja se nije smijala niti osmjehivala nikada, koja je mirisala na gorko i ustajalo, čija je kosa bila suha i lomljiva, a boja meda je postala sijeda. I djevojčicu je prožeo osjećaj užasa. Njezina majka izgledala je kao da je već mrtva.

53

* tara žena nas je gledala, Bambera i mene, vlažnim i staklastim očima. Mora imati skoro stotinu godina, pomislila sam. Imala je bezubi dječji osmijeh. Mamé je izgledala kao mlada djevojka u odnosu na nju. Živjela je odmah iznad trgovine svoga sina, prodavača novina u ulici Nélaton. Bio je to stisnut stan, zakrčen prašnjavim namještajem, izblijedjelim tepisima i napola mrtvim biljkama. Stara je gospođa umorno sjedila u fotelji, kraj prozora. Promatrala nas je dok smo ulazili i predstavili se. Izgledala je sretna zbog neočekivane posjete.

S

»Američki novinari, dakle...« reče kimajući nam, drhtavim glasom. »Američki i britanski«, ispravi je Bamber. »Novinari koji se zanimaju za »Vél d’Hiv«, upita. Izvadila sam bilježnicu i olovku i smjestila ih na koljena. »Sjećate li se ičega u vezi s tim događajem, gospođo?« upitala sam je. »Možete li nam reći nešto, čak i neki beznačajni detalj?« Pokazala je neku vrst negodovanja. »Mislite da se ne sjećam, mlada ženo? Mislite da sam možda zaboravila?« »Pa slušajte, ipak je prošlo dosta vremena«. »Koliko imate godina?« upitala me bez ustezanja. Osjetila sam kako se crvenim. Bamber je sakrio osmijeh iza svog aparata. »Četrdeset i pet«, odgovorim. »Ja ću imati devedeset i pet«, reče, smješeći se bezubim desnima. »16. srpnja 1942. imala sam trideset i pet godina«, reče ona. »Deset godina manje od vas danas. I sjećam se svega.« Zastala je. Njezine slabe oči gledale su na ulicu. »Sjećam se da me jako rano probudio zvuk autobusa. Odmah ispod prozora. Pogledala sam van i vidjela druge autobuse kako pristižu. I zatim još i još ih je stizalo. Autobusi općeg transporta, autobusi s kojima sam se svaki dan vozila. Bijeli i zeleni. Bilo ih je mnogo. Pitala sam se što rade ovdje. Zatim sam vidjela ljude kako izlaze. I svu tu djecu. Jako puno djece. Znate, nemoguće je zaboraviti djecu.« Zapisivala sam dok ju je Bamber fotografirao. »Za trenutak sam se odjenula i sa sinovima, koji su u to vrijeme bili mali, spustila se na ulicu. Htjeli smo znati što se događa, bili smO znatiželjni. I svi naši susjedi i pazikuća izišli su na ulicu. Tada smo ugledali žute zvijezde na ulici. I u tom trenu smo shvatili. Grupirali su Židove.« »Jeste li imali i ikakvu predodžbu o tome što će se tim ljudima dogoditi?« upitala sam ju. Slegla je svojim starim ramenima. 54

»Ne«, odgovorila je. »Nismo imali pojma. Kako smo to mogli znati? Tek smo nakon rata sve otkrili. Mislili smo da ih šalju na rad nekamo. Nismo mislili da će se nešto gadno dogoditi. Sjećam da je netko rekao: »To je francuska policija. Nitko im neće nauditi.« Dakle nismo se brinuli. Sutradan, iako se to dogodilo u centru Pariza, nije bilo nikakve vijesti niti na radiju niti na televiziji. Činilo se da se nitko s tim ne opterećuje. Pa nismo ni mi. Sve dok nisam vidjela djecu.« Zastala je. »Djecu?« ponovila sam. »Nekoliko dana poslije, Židove su ponovo potrpali u autobuse«, nastavila je. »Stajala sam na pločniku i vidjela obitelji kako izlaze sa stadiona i svu tu prljavu djecu koja su plakala. Bili su prljavi i izgledali kao da ih je netko mučio. Nisam shvaćala. Vidjela sam po njima da im na stadionu nisu davali mnogo hrane ni pića. Osjećala sam se nemoćnom i bila sam ljuta. Pokušala sam im dobaciti kruha i voća, ali me policija zaustavila.« Još jednom je dugo zastala. Odjednom je izgledala umorno, iscrpljena. Bamber je tiho odložio fotoaparat. Čekali smo i nismo se pomicali. Nisam bila sigurna hoće li nastaviti. »Nakon svih tih godina...«, reče ona napokon, glasom koji više nije bio šapat, »nakon svih tih godina, još uvijek vidim djecu, znate. Vidim ih kako se penju u autobuse koji će ih odvesti. Nisam znala kamo ih odvode, ali imala sam jako loš predosjećaj. Strašan predosjećaj. Većina ljudi koja me je okruživala, bila je ravnodušna. Govorili su da je to normalno. Bilo im je normalno da deportiraju Židove.« »Zašto mislite da su na takav način razmišljali?« Opet je negodovala. »Godinama su nam ponavljali, nama Francuzima, da su Židovi neprijatelji našeg naroda, eto zašto! 41. i 42. godine, u palači Berlitz na Talijanskom bulevaru se održavala izložba, ako me pamćenje dobro služi, koja se zvala »Židovi i Francuska«. Nijemci su to tako organizirali da traje mjesecima. Izložba je izazvala veliko zanimanje pariške publike. Ali što je to napokon bilo? Velika izložba antisemitizma.« Njezini prsti zgrčeni starošću stisnuli su suknju. »Sjećam se policajaca, znate. Naših dobrih starih pariških policajaca. Naših dobrih starih poštenih žandara. Koji su gurali djecu u autobuse. Koja su urlala. Koja su se opirala.« Spustila je bradu na prsa. A zatim je nešto promrmljala što nisam uspjela uhvatiti. Nešto poput: »Sramota za sve nas što smo dopustili da se tako nešto dogodi.« »Vi niste znali«, kažem nježno, dirnuta suzama u njezinim očima. »I napokon, što ste mogli učiniti?« »Nitko se ne sječa djece »Vél d’Hiva«, znate. To više nikoga ne zanima.« »Možda bude drugačije ove godine«, kažem. »Ove godine, stvari možda budu drugačije.« Ugrizla se za usnu. 55

»Ne. Vidjet ćete. Ništa se nije promijenilo. Nitko se ne sjeća. A i zašto bi? To su najtamniji dani naše prošlosti.«

56

*

P

itala se gdje je njezin otac. Negdje u logoru, u barakama zasigurno, pa ipak vidjela ga je samo jednom ili dvaput. Izgubila je osjećaj vremena. Jedino što ju je progonilo, je bio njezin brat. Budila se noću i vidjela ga u ormaru. Izvadila bi ključ i gledala bolno u njega dršćući od užasa. Možda je umro od gladi i žeđi. Pokušavala je izračunati koliko je dana prošlo od onog prokletog petka kada su ih muškarci došli tražiti. Tjedan? Deset dana? Nije imala pojma. Osjećala se izgubljeno, zabrinuto. Sve ovo je bio vrtlog užasa, gladi i smrti. Mnoga djeca u logoru nisu preživjela. Njihova mala tijela iznosili su usred suza i urlika. Jednog jutra, slušala je živ razgovor dviju žena. Izgledale su zabrinuto, izmučeno. Pitala je majku što se događa, ali ona je odgovorila da ne zna ništa. Da se ne bi neugodno iznenadila, djevojčica je upitala ženu koja je imala malog sina starog kao njezin brat, koji su kraj njih spavali nakon nekoliko dana. Lice joj je bilo ružičasto, kao da je imala vrućicu. Odgovorila je da se logorom šire glasine. Roditelje će poslati na prisilni rad na istok. Moraju pripremiti djecu koja će im se pridružiti nakon nekoliko dana. Djevojčica ju je slušala, u stanju šoka. Ponovila je ono što je čula majci čije su oči odmah zaiskrile. Njezina je majka snažno odmahnula glavom. Ne, to nije moguće. Ne mogu to učiniti. Ne mogu odvojiti djecu od roditelja. U zaštićenom i nježnom životu od nekada, koji se sada činio tako dalekim, djevojčica bi povjerovala majci. Vjerovala bi sve što bi joj majka rekla. Ali u ovom novom i okrutnom svijetu, djevojčica se osjećala većom i zrelijom. Imala je osjećaj da je starija od svoje majke. Bila je sigurna da su druge žene govorile istinu. Znala je da su glasine bile utemeljene. Nije znala kako to objasniti majci. Svojoj majci, koja je postala dijete. Kada su muškarci ušli u barake, nije se prestrašila. Ojačala je. Podigla je oko sebe visoki zid. Uzela je majčinu ruku i snažno je stisnula. Htjela je da se majka pokaže snažnom i hrabrom. Naredili su im da iziđu, a žalim da krenu prema drugim barakama u malim grupama. Čekala je u redu, strpljivo, s majkom. Nije prestajala gledati uokolo u nadi da će vidjeti oca. Uzalud. Kada je bio na njih red da uđu u baraku, vidjela je dva policajca koja su sjedila za stolom. Dvije žene u civilu su kraj njih stajale. Žene iz sela koje su promatrale red hladnim i tvrdim licima. Čula ih je kako su staroj ženi koja je bila ispred nje naredili da preda svoje srebro i nakit. Promatrala je ženu kako nevoljko predaje svoj vjenčani prsten i sat. Djevojčica od šest ili sedam godina stajala je kraj nje i drhtala od užasa. Jedan od policajaca je pokazao na male zlatne naušnice u obliku janjeta, koje je djevojčica nosila. Previše se bojala da bi ih mogla sama izvaditi. Žena se nagnula da joj pomogne skinuti ih. Policajac je očajno uzdahnuo. To nije išlo dovoljno brzo. Ovim ritmom ćemo ovdje provesti noć, rekao je. Jedna od žena iz sela približila se djevojčici i brzom kretnjom, povukla naušnice razderavši joj ušne resice. Djevojčica je zaurlala ruku punih krvi. I stara žena je zavikala. Jedan od policajaca ju je udario po licu. Zatim su ih izgurali van. Užasnuti šapat je prostrujao redom. Policajci su naoštrili oružje. Odmah je nastala tišina. 57

Djevojčica i majka nisu imale što dati. Osim vjenčanog majčinog prstena. Žena iz sela rastrgala je majčinu haljinu i ukazala se blijeda koža i golo tijelo. Rukama je pretraživala tkaninu, zavukla ruku u donje rublje i čak u intimne dijelove. Majka je drhtala, ali nije ništa rekla. Djevojčica je nemoćno promatrala scenu. Strah je u njoj rastao. Mrzila je način na koji su dirali majčino tijelo i način na koji su je dodirivale te žene, kao da je bila komad mesa. Pitala se sprema li se i njoj takva sudbina. Hoće li i njoj potrgati odjeću? I uzeti joj ključ? Stisnut će ga u džepu iz sve snage. Ne, ne mogu joj ga uzeti. Neće im to dopustiti. Neće im dopustiti da se dočepaju ključa od ormara. Nikada. Ali policajce nije zanimalo što ima u džepu. Prije no što su obje izišle, bacila je posljednji pogled na hrpu koja je rasla na policajčevom stolu: ogrlice, narukvice, broševi, satovi, srebro. Što će sa svim tim, pitala se. Prodati? Sačuvati za sebe? Zašto su ih imali potrebu opelješiti? Kada su izišle, morale su stati u red. Bio je topao i suh dan. Djevojčica je bila žedna, grlo joj je bilo suho kao papir. Stajale su u redu, nisu se micale, dugo, pod nepodnošljivim pogledom policajaca. Što se događalo? Gdje je bio njezin otac? Zašto su morale ovdje čekati? Djevojčica je čula neprestana šaputanja iza svojih leđa. Nitko nije znao, nitko nije imao odgovor. Ali ona, ona je znala. Osjećala je kako to dolazi. A kada se to dogodi, neće je samo tako odvesti. Policajci su ih odozgo udarali kao jato vrana. Odvukli su žene na jednu stranu, a djecu na drugu. Čak su i najmlađu djecu odvojili od majki. Djevojčica je u svemu tome sudjelovala kao da je izgubljena u nekom drugom svijetu. Čula je uzvike, krikove. Vidjela je kako se žene bacaju na zemlju hvatajući se za odjeću svoje djece ili kosu. Vidjela je kako policajci udaraju po lubanjama i licima tih jadnih žena. Vidjela je jednu kako se onesvijestila krvavog nosa. Njezina majka je nepomično stajala kraj nje. Čula je njezino kratko i plitko disanje. Naslonila se na njezinu hladnu ruku. Osjetila je kako ih je policajac nasilno odvojio, čula je majku kako urla od očaja, zatim je vidjela kako se bacila prema njoj, potrgane haljine, raščupane kose, raspucalih usana, vičući ime svoje kćeri. Pokušala ju je uhvatiti za ruku, ali su je muškarci tako snažno odgurnuli da je pala na koljena. Majka se borila kao divlja zvijer suprotstavivši se na trenutak jednom policajcu i tada je djevojčica ugledala ponovo svoju pravu majku, snažnu i strastvenu ženu kojoj se divila i koja joj je toliko nedostajala. Osjetila je naručje svoje majke posljednji put, meku kosu kako joj miluje lice. Najednom, hladna voda ih je zaslijepila. Tražeći zrak, mašući rukama, otvorila je oči i vidjela ljude kako odvode majku držeći je za ovratnik crvenkaste haljine. Činilo joj sve da se to traje satima. Djeca u suzama, izgubljeni roditelji. Mlazovi vode koje su im štrcali u lice. Žene koje su pokušavale sve za sve, slomljene žene. Tup zvuk udaraca. Ali znala je da je zapravo sve išlo vrlo brzo. Vratila se tišina. Bilo je svršeno. Grupa djece stajala je na jednoj, a majke na drugoj strani. A između njih, veća grupa policajaca. Policajaca koji su bez prestanka ponavljali da majke i djeca starija od 12 godina odlaze prvi, a da će mlađa djeca ostati još dodatnih tjedan dana prije nego im se pridruže. Očevi su već otišli, rekli su im. Svi moraju slušati i surađivati. 58

Vidjela je majku među drugim ženama. Gledala ju je s malim hrabrim osmijehom koji kao da je govorio: »Vidjet ćeš dušo, sve će biti dobro za nas, lako je rekla policija. Vi ćete nam se pridružiti za nekoliko dana. Ništa se ne brini, srce moje.« Djevojčica je pogledom prešla na grupu djece. Bilo ih je jako mnogo. Gledala je one sasvim malene i njihova lica izmučena strahom i tugom. Vidjela je djevojčicu kojoj su rastrgali ušne resice, koja je pružala ruke prema majci. Što će se dogoditi sa svom ovom djecom, s njom? Kamo vode roditelje? Vrata logora su se otvorila i žene su izišle. Dugačak red se kretao putem koji je prolazio kroz selo i vodio prema kolodvoru. Lice njezine majke se okrenulo prema njoj posljednji put. A zatim je nestalo.

59

* anas je jedan od naših dobrih dana, gospođo Tézac«, govori mi Veronique, sa širokim osmijehom dok ulazim u bijelu i osunčanu sobu. Ona je dio osoblja koje se brine za Mamé u čistom i radosnom domu umirovljenika u kojem stanuje, u 17. arondismanu na dva koraka od parka Monceau.

D

»Ne zovite je gospođa Tézac«, zalajala je Bertrandova baka. »Ona to mrzi. Zovite je gospođica Jarmond.« Nasmijala se. Veronique je skrušeno slušala. »I osim toga, gospođa Tézac, to sam ja«, kaže stara dama sa sumnjom u aroganciju i prezir druge gospođe Tézac, svoje snahe Colette, Bertrandove majke. »Ovo toliko sliči na Mamé«, pomislila sam. Uvijek svadljiva, čak i u ovoj dobi. Ona se zvala Micheline i to je ime mrzila. Nitko je nikada nije zvao po imenu. »Žao mi je«, rekla je skromno Veronique. Stavila sam joj ruku na rame. »Ne brinite se«, kažem joj. »Ne koristim svoje vjenčano prezime.« »To je neka američka stvar«, kaže Mamé. »Gđica Jarmond je Amerikanka.« »Da primijetila sam«, reče Veronique s osmijehom ponovno. Što si primijetila, skoro sam ju upitala. Moj naglasak, odjeću, cipele? »Onda, kako si provela dan Mamé?«. Sjela sam kraj nje i uzela njenu ruku u svoju. U usporedbi sa starom gospođom iz ulice Nélaton, Mamé je izgledala svježe. Koža joj je bila jedva naborana, a u sivim očima još je bilo sjaja. Pa ipak, stara gospođa iz ulice Nélaton bila je bistra, unatoč dubokoj starosti, dok je Mamé, koja je imala 90 godina, patila od Alzheimerove bolesti. Neke dane se nije sjećala niti tko je. Bertrandovi roditelji su je odlučili dati u dom za umirovljenike kada su shvatili da više nije sposobna brinuti se sama o sebi. Upalila bi plin i ostavila ga da gori cijeli dan, prepunila bi kadu, zatvarala vrata ključem koji bi ostao iznutra, a našli su je i da luta ulicom Santonge u kućnom ogrtaču. Opirala se toj odluci. Nije se ni na koji način namjeravala preseliti u dom za starce. Ali na kraju je ipak pristala — nakon dva ili tri izljeva krvi u mozak. »Provela sam dobar dan«, nasmijala se dok se Veronique izvlačila. »Aha«, kažem, »gnjavila si ju kao obično? »Kao obično«, rekla je. Okrenula se prema meni i pogledala me svojim sivim očima punim ljubavi. »Gdje je ona tvoja ništarija od muža? Nikada ne dolazi. I nemoj mi pričati da je previše zaposlen.« Uzdahnula sam. 60

»Napokon, ti si došla«, rekla je uvrijeđenim tonom. »Izgledaš umorno. Jesi dobro?« »Da.« Imala je pravo, stvarno sam izgledala umorno. Ali nisam ništa mogla učiniti po tom pitanju osim uzeti godišnji odmor. Ali za to sam morala pričekati ljeto. »A stan?« Upravo sam bila prošla onuda vidjeti kako napreduju radovi. Prava mala košnica. Bertrand se natezao s radnicima sa svojom uobičajenom energijom dok je Antoine izgledao iscrpljeno. »To će biti genijalno«, kažem. »Kada bude gotovo.« »Nedostaje mi moj dom«, kaže Mamé. »Jako bih voljela ponovno tamo živjeti.« »Razumijem.« Slegnula je ramenima. »Vežemo se za mjesta, znaš. Kao i za ljude, pretpostavljam. Pitam se je li Andréu jednako nedostaje stan.« André je bio njezin muž. Nisam ga upoznala. Umro je kada je Bertrand još bio mladić. Navikla sam da Mamé o njemu govori u sadašnjem vremenu. Pustila sam ju da govori, a nisam je podsjećala da je odavno umro od raka pluća. Tako je voljela govoriti o njemu. Na početku, prije nego što je počela gubiti pamćenje, pokazivala mi je albume sa slikama svaki put kada bih je došla posjetiti u ulicu Santonge. Imala sam osjećaj da poznajem lice André a Tézaca napamet. Imao je plavosive oči poput Édouarda, ali okrugliji nos i topliji osmijeh, kako mi se činilo. Mamé mi je do detalja ispričala kako su se upoznali i zaljubili i kako se sve zakompliciralo za vrijeme rata. Tézacovi su rodom iz pokrajine Bourgogne, ali kada je André naslijedio očevo imanje, nije znao kako spojiti kraj s krajem. Zato se preselio u Pariz i otvorio mali dućan s antiknim namještajem u ulici Turenne, u blizini trga Vosges. Trebalo mu je vremena da stekne ugled i da dobro razvije svoj posao. Édouard je nastavio nakon njegove smrti, preselivši se u ulicu Bac u sedmom arondismanu u kojem su se nalazili najprestižniji pariški antikvari. Sada je posao vodila Cécile, najmlađa Bertrandova sestra koja je držala dućan, a posao je dobro išao. Maméin liječnik, melankoličan, ali kompetentan doktor Roche sugerirao mi je da je za Mamé odlična terapija da govori o prošlosti. Prema njemu, ona se bolje sjećala stvari koje su se dogodile prije 30 godina nego jutros. To je postala mala igra. Prilikom svakog mog posjeta, postavljala sam joj pitanja. Prirodno bih ih postavila i ne bih ništa dodavala. Ona je znala što izvodim i zašto, ali se pravila da ne zna. Bilo mi je jako zabavno slušati o Bertrandu kada je bio dijete. Mamé je imala osjećaj za bitne detalje. Iscrtala mi je portret mladića koji nije tako snažan kako bi želio biti. Bio je prosječan učenik, daleko od sjajnog studenta koji je postojao samo u iluzijama njegovih roditelja. Sa 14 godina, posvađao se s ocem zbog cure iz susjedstva, blijede i bezbojne plavuše koja je pušila marihuanu. 61

Pa ipak, nije se uvijek bilo dobro miješati u varljivo sjećanje Mamé. Često sam se susretala s nepreglednim bjelinama. Nije se više ničega sjećala. U lošim danima, ostajala bi zatvorena školjka. Tupo bi buljila u televizor, tako obješenih usana da bi joj brada padala prema naprijed. Jedan dan zaboravila je sve do Zoë i neprestano ispitivala: »Ali tko je ovo dijete? Što ona radi ovdje?« Zoë je, kao i uvijek, reagirala kao odrasla osoba. Ali navečer sam je čula kako plače u krevetu. Kada sam je upitala zbog čega plače, priznala mi je da nije pretpostavljala da će vidjeti svoju prabaku kako stari, da joj je to nepodnošljivo. »Mamé«, kažem. »Kada ste se preselili s Andréom u ulicu Saintonge?« Očekivala sam užasnu grimasu zbog koje je izgledala kao stari majmun prepun mudrosti, a zatim neizbježno: »Oh, pa ne sjećam se više...« No odgovor je odmah stigao. »U srpnju 1942.« Podigla sam glavu i pogledala je začuđeno. »U srpnju 1942.?« nisam se mogla suzdržati da ne ponovim. »Da tada.« »A kako ste pronašli stan? Bio je rat. Sigurno nije bilo jednostavno, zar ne?« »Uopće nije«, odgovori ona veselo. »Najednom se oslobodio. Pazikuća nam je o njemu govorila, gospođa Royer, koja je poznavala naš tadašnji stan. Živjeli smo tada u ulici Turenne, odmah iznad trgovine, u jednosobnom stanu, uskom i mračnom. Ali tada smo se preselili, Édouard je imao deset ili dvanaest godina u to doba. Bili smo jako uzbuđeni idejom da ćemo stanovati u većem stanu. I sjećam se da je stanarina bila jeftina. U to vrijeme, ta četvrt nije bila popularna kao danas.« Nisam skidala pogled s nje i nastavila sam pročistivši grlo. »Mamé, sjećate li se je li bio početak ili kraj srpnja?« Osmjehnula se, sretna što je pamćenje tako dobro služi. »Vrlo dobro se sjećam. Bilo je to krajem mjeseca.« »A sjećate li se zašto se stan najednom oslobodio?« Još se šire osmjehnula. »Naravno. Tada je bilo masovno uhićenje. Uhapsili su ljude i mnogi su se stanovi ispraznili.« Gledala sam ju bez riječi. Oči su joj se zaustavile na mojima i potamnile vidjevši izraz moga lica. »Ali kako se to dogodilo? Kako ste se preselili?« Zavrnula je rukave i iskrivila usta: »Gospođa Royer rekla je našem pazikući da je trosobni stan u ulici Saintonge slobodan. Tako se to dogodilo. To je sve.« 62

Šutjela je, prestala je micati rukama i prekrižila ih je na koljenima. »Ali Mamé«, šaptala sam, »niste mislili da će se ti ljudi vratiti?« Lice joj je postalo ozbiljno, a usta su joj se bolno iskrivila. »Nismo znali«, napokon je rekla. »Nismo ništa, baš ništa znali.« A zatim je spustila glavu i pogledala u svoje ruke. Više nije govorila.

63

* a je noć bila najgora od svih. Najgora noć za nju i svu ovu djecu, razmišljala je. Barake su bile potpuno prazne. Ništa nije ostalo, niti komad odjeće, pokrivač, ništa. Prekrivači su bili rastrgani, a bijelo perje pokrivalo je pod kao snijeg.

T

Djeca su plakala, djeca su vikala, vrištala od užasa. Najmanji nisu ništa razumjeli i zvali su svoje majke jecajući. Smočili su odjeću, vrtjeli se po zemlji od očaja, ispuštajući neznatne probadajuće krikove. Najstariji, kao ona, sjedili su na prljavom podu, držeći se za glave. Nitko ih nije ni pogledao. Nitko se nije brinuo. Zaboravili su ih nahraniti. Bili su tako izgladnjeli da su žvakali vlati suhe trave, sijeno. Nitko ih nije dolazio tješiti. Djevojčica se pitala: ti policajci... zar oni nemaju obitelji? Nemaju djece? Djecu koja ih čekaju kod kuće navečer kada se vrate? Ili li se mogli prema njima ovako ponašati? Jesu li se ponašali prema naređenjima ili je to kod njih bilo nešto prirodno? Jesu li bili strojevi ili ljudi? Pomnjivo ih je proučavala pogledom. Od krvi i mesa su bili. Nesumnjivo. Bili su to ljudi. Nije shvaćala. Sutradan, djevojčica je primijetila da su ih promatrale kroz bodljikavu žicu. Žene su nosile pakete i hranu, pokušale su to progurati kroz rešetke. Ali su im policajci naredili da odu. Nitko ih više nije pokušao doći vidjeti. I djevojčici se činilo da je postala netko drugi. Teška, gruba, divlja osoba, Katkad, borila se s drugom djecom, onima koji su htjeli uzeti komad starog kruha koji je ona pronašla. Ranjavala ih je. Udarala. Bila je opasna i divlja. Na početku, izbjegavala je najmlađu djecu. Previše su je podsjećala na njezinog brata. Ali sada, osjećala je da im mora pomoći. Bili su tako maleni i ranjivi. Tako jadni. Jako prljavi. Većina ih je imala proljev. Nitko ih nije prao. Nitko im nije davao nešto jesti. Malo-pomalo, saznala je njihova imena, ali neki su bili tako maleni da nisu bili u stanju odgovoriti na njezina pitanja. Bili su sretni što čuju topli glas, na osmijehu, tako da su je stalno slijedili gdje god da je išla, na desetine njih, prikovani za njezine pete kao šačica nespretnih psića. Pričala im je priče koje je šaptala svom bratu prije spavanja. Noću, ispružena na sijenu prepunom štakora, mrmljala je riječi sporo, odugovlačeći najviše što je mogla taj trenutak nježnosti. Najstariji bi se približili. Neki su se pravili da ne slušaju, ali nisu je mogli prevariti. Jedna djevojčica od 11 godina, veliko i smeđe stvorenje koja se zvala Rachel, uvijek ju je promatrala s trunčicom prezira. Ali tijekom tih noći, sve je pomnije slušala te priče, približivši se djevojčici toliko da ne propusti niti jedan djelić priče. Zatim, jednu večer, kada su svi maleni zaspali, napokon joj se obratila dubokim glasom. »Treba otići odavde. Treba pobjeći.« 64

»Ali to je nemoguće. Policajci su naoružani. Nikada ne bismo uspjele pobjeći.« Rachel je slegnula svojim mršavim ramenima. »Ja ću to napraviti. Ja ću pobjeći.« »A tvoja majka? Misliš li na nju? Čekat će te u drugom logoru kao i moja.« Rachel se osmjehnula. »Ti si povjerovala u to što su nam rekli? Ti si povjerovala u tu glupost?« Djevojčica je mrzila prezirni Rachelin osmijeh. »Ne«, čvrsto je rekla. »Naravno da nisam povjerovala. Ni u šta više tu vjerujem.« »Ni ja«, kaže Rachel. »Vidjela sam što su napravili. Čak su i imena najmlađih točno napisali na ceduljice koje su im pričvrstili i koje su se pomiješale kada su ih djeca skinula. Ali njima je to u osnovi svejedno. Lagali su svima nama. Nama i našim majkama.« Na veliko iznenađenje djevojčice, Rachel ju je uzela za ruku i čvrsto je stisnula kao stoje to nekada činila Armelle. A zatim se digla i nestala. Sutradan su ih jako rano probudili. Policajci su ušli u barake i ubadali ih palicama. Najmlađa djeca koja su još spavala, počela su urlati. Djevojčica je pokušavala smiriti one koji su joj bili najbliže, ali ništa se nije dalo učiniti. Njihov je užas bio prevelik. Odveli su ih u drugu baraku. Djevojčica je uzela dvoje malenih za ruku. Vidjela je da jedan policajac drži neki čudan predmet. Nije znala što je to. Maleni su se tresli od užasa i povlačili se. Policajci su ih privukli, a onda ih udarcima nogama gurnuli prema onome koji je držao predmet. Djevojčica je užasnuta promatrala tu scenu. A zatim je shvatila. Odrezat će im kosu. Da, to je to, svoj djeci će obrijati glave. Gledala je kao hipnotizirana kako na pod pada duga Rachelina kosa. Njezina gola glava je bila duguljasta i podsjećala ju je na jaje. Rachel je odmjeravala policajce pogledom punim mržnje i prezira. Pljunula im je na cipele. Jedan od žandara grubo ju je udario. Maleni su bili ludi od straha. Trebala su dva-tri čovjeka da ih zadrže na mjestu. Kada je došao red na nju, nije se opirala. Sagnula je glavu. Zatim je začula zvuk mašine za brijanje i zatvorila oči. Nije mogla podnijeti sliku svoje duge plave kose kako joj pada po stopalima. Njezina kosa, njezina lijepa kosa kojoj su se divili. Osjetila je jecaje kako joj se skupljalju u grlu, ali se suzdržala da ne zaplače. Nikada ne smije plakati pred ovim ljudima. Nikada. Nikada! To je samo kosa. Ona ponovo naraste. Misli na to i samo na to. I ne plači. Bilo je skoro gotovo. Otvorila je oči. Policajac koji ju je držao, imao je masne i crvene ruke. Podigla je pogled prema njemu dok su drugima brijali glave. Prepoznala je crvenokosog policajca iz svoje četvrti. Onog koji je bio tako ljubazan. Onog s kojim je majka voljela razgovarati. Koji bi joj uvijek kimnuo kada bi ga srela na putu do škole. Onaj kojemu je dala znak na dan uhićenja i koji je okrenuo glavu. Ali sada neće moći. Bili su preblizu.

65

Podnijela je njegov pogled, a da nije trepnula. Oči su mu bile čudne žute boje, gotovo zlatne. Bilo mu je tako neugodno da je sav pocrvenio, i bila bi se zaklela da je drhtao. Nastavila ga je netremice gledati sa svim prezirom koji je mogla u sebi sakupiti. Nije imao drugog izbora nego da gleda u nju bez pomicanja. Djevojčica je imala gorak osmijeh kakav nikada nemaju djevojčice od deset godina, a zatim je odgurnula ruke koje su je držale, ružičaste i masne ruke.

66

*

I

zišla sam iz doma za umirovljenika s laganom vrtoglavicom.

Morala sam skočiti do ureda gdje me je Bamber čekao, ali sam se našla na cesti za ulicu Saintonge, a da nisam znala zapravo zašto. Cijeli niz pitanja prolazio mi je kroz glavu. Bilo je to iscrpljujuće. Je li Mamé govorila istinu ili je sve pomiješala zbog bolesti? Je li ovdje uistinu stanovala židovska obitelj? Kako su Tézacovi mogli preseliti ovamo ne znajući ništa kako je govorila Mamé? Polako sam prošla kroz hodnik. Ovdje se sigurno nalazila loža. Pretvorili su je u studio prije mnogo godina. Zgrada više nije imala pazikuću koji je svaki dan ostavljao poštu. Mamé je rekla da se u to vrijeme pazikuća zvala gospođa Royer. Mnogo sam čitala o ulozi pazikuća za vrijeme uhićenja. Većina ih se podvrgnula naredbama policije, a neki su čak išli i dalje ukazujući policiji gdje su se skrivale neke židovske obitelji. Drugi su prodavali ispražnjene stanove nakon uhićenja. Neki su štitili te obitelji najbolje što su mogli, ali to su rijetki. Pitala sam se kakvu je ulogu odigrala gđa Royer. Mislila sam nejasno na mog pazikuću na Montparnasseu: bila je stara kao i ja i bila je iz Portugala, nije mogla poznavati rat. Izbjegla sam lift i popela se na četvrti kat pješke. Radnici su otišli na užinu. Zgrada je bila tiha. Kada sam otvorila vrata, obuzeo me čudan osjećaj, nepoznat osjećaj praznine i očaja. Otišla sam do najstarijeg dijela stana koji nam je Bertrand neki dan pokazao. Ovdje se sve dogodilo. Ovdje su muškarci udarali na vrata prije zore tog srpanjskog jutra koje je bilo jako toplo. Činilo mi se da se sve što sam pročitala ovih proteklih tjedana, sve što sam saznala o »Vél d’Hivu«, ovdje koncentriralo, na mjestu na kojem sam se spremala živjeti. Sva svjedočanstva u koja sam uronila, sva djela koja sam proučavala, svi preživjeli i svi svjedoci koje sam ispitivala, pomogli su mi da shvatim, učinili mi vidljivim, gotovo nezbiljskom jasnoćom, što se dogodilo između zidova koje danas dodirujem. Članak koji sam započela pisati prije nekoliko dana bio je pri kraju. Vrijeme pripreme se približavalo. Još sam morala posjetiti logore Drancy i Loiret, sastati se sa Francom Lévyem čija organizacija organizira šezdesetu obljetnicu uhićenja. Uskoro ću završiti moje istraživanje i baciti se na drugu temu. Ali sada kada sam znala što se ovdje dogodilo, tako blizu mene, u tako intimnoj vezi s mojim vlastitim životom, htjela sam znati više. Moje istraživanje nije završilo. Osjećala sam želju da saznam sve. Što se dogodilo sa židovskom obitelji koja je ovdje živjela? Kako su se zvali? Jesu li imali djece? Je li netko od njih preživio logore? Jesu li svi bili mrtvi? Lutala sam praznim stanom. Jedan od zidova bio je srušen. Izgubljena među ruševinama, ugledala sam dug i dubok otvor, vješto skriven iza drvene ploče. Radovi su ga djelomično otkrili. Kada bi samo zidovi mogli govoriti. Ali nisam imala za tim potrebe. Znala sam da se to ovdje dogodilo. Mogla sam to vidjeti. Preživjeli su mi pričali o toploj i mirnoj noći, udarcima po vratima, grubim naredbama, prolaskom Parizom u 67

autobusima. Govorili su mi o paklenom smradu stadiona. Oni koji su o tome mogli govoriti, jesu oni koji su preživjeli. Oni koji su pobjegli, koji su iščupali žu tu zvijezdu da bi se spasili. Često sam se pitala mogu li podnijeti teret onoga što sam znala, mogu li živjeti u ovom stanu znajući da je jedna obitelj ovdje uhićena i najvjerojatnije poslana u smrt. Kako su Tézacovi mogli s time živjeti? Izvukla sam mobitel da bih nazvala Bertranda. Čula sam ga kako govori: »Sastanak!« neka vrsta naše šifre koja znači: »Ne mogu sada razgovarati.« »Hitno je!« inzistirala sam. Čula sam ga kako nešto govori, a zatim se njegov glas vratio k meni. »Što se dogodilo ljubavi?« rekao je. »Brzo, molim te. S nekim sam.« Duboko sam udahnula. »Bertrand«, rekla sam, »znaš li ti kako su tvoji roditelji završili u ulici Saintonge?« »Ne. Zašto?« »Upravo sam bila kod Mamé. Ispričala mi je da su se u srpnju 1942. preselili ovamo, da je stan bio prazan jer je židovska obitelj koja je u njemu stanovala uhićena za vrijeme »Vél d’Hiva«.« Na drugoj strani slušalice bio je muk. »I onda?« završio je Bertrand. Obrazi su mi gorjeli. U praznom stanu moj glas je odzvanjao. »To te ne šokira da je tvoja obitelj uzela ovaj stan znajući da su njegovi pravi židovski vlasnici uhićeni? Nisu ti nikada o tome govorili?« Mogla sam ga gotovo čuti kako prigovara, onim tipično francuskim stavom, sumnjičavim izrazom i podignute obrve. »Ne, to me ne šokira. Nisam to znao, nikada mi o tome nisu pričali. Siguran sam da je to mnogo Parižana napravilo tada nakon Vél d’Hiva. To od moje obitelji ne čini bandu nacističkih suradnika, čini mi se.« Njegov smijeh mi je proparao uši. »Nisam to ni rekla Bertrande.« »To te je uzrujalo Julia«, rekao je nježnim glasom. To se dogodilo prije 60 godina. Bio je rat, sjećaš se? To doba je bilo teško za sve.« Uzdahnula sam. »Samo želim znati što se dogodilo. Jer ne uspijevam razumjeti.« »Ali to je vrlo jednostavno anđele. Moji djed i baka su imali problema tijekom rata. Dućan nije dobro poslovao. Bilo im je zasigurno veliko olakšanje da se presele u veći i ljepši stan. Bili su sigurno jako sretni što su našli krov nad glavom. Vjerojatno nisu mislili na tu židovsku obitelj.« 68

»Oh Bertrande«, rekla sam. »Kako to da uopće nisu mislili na tu obitelj? Kako su mogli ne misliti?« Ispustio je zvučni poljubac. »Pretpostavljam da nisu ništa znali. Moram zbilja ići ljubavi. Do večeras!« Poklopio je. Ostala sam još trenutak u stanu, uspinjući se dugim hodnikom, ostavši nepokretna u velikom dnevnom boravku, milujući mramor na dimnjaku, pokušavajući razumjeti, a da me ne preplave osjećaji.

69

* achel ju je uspjela uvjeriti. Pobjeći će. Napustit će ovo mjesto. Ili to ili radije umrijeti. Znala je to. Znala je da ako ostane ovdje s ostalom djecom, da je to kraj. Mnogi su bili bolesni. Dio njih je već umro. Jednom je vidjela bolničarku, kao što je bila ona s plavim velom sa stadiona. Jedna jedina bolničarka na toliko bolesne i izgladnjele djece.

R

Taj bijeg je bio njihova tajna. Nije o tome razgovarala ni s jednim drugim djetetom. Nitko nije u njih sumnjao. Pobjeći će usred bijela dana jer su primijetile da većinu vremena, policajci na njih tijekom dana ne obrani ju pozornost. Bit će to lako i brzo. Iza baraka, nedaleko od dvorca, na onom mjestu na kojem su seoske žene pokušale proturiti hranu. Napravile su malu rupu u bodljikavoj žici, dovoljno veliku da dijete može proći na drugu stranu puzajući. Djeca su već napustila logor u pratnji policajaca. Slijedila ih je pogledom, krhka stvorenja u krpama golih glava. Kamo su ih vodili? Je li to bilo daleko? Hoće li se pridružiti majkama i očevima? Sumnjala je u to. I Rachel je također u to sumnjala. Ako su svi trebali ići na isto mjesto zašto je onda policija odvojila djecu od roditelja? Zašto toliko boli, toliko patnje? »Zato jer nas oni mrze«, rekla joj je Rachel svojim smiješnim promuklim glasom. »Mrze Židove.« Zašto sva ta mržnja? Ona nije nikog u životu mrzila uz iznimku učiteljice koja ju je bila jako strogo kaznila jer nije znala lekciju. Pokušala se prisjetiti je li ju mrzila toliko da je poželjela da umre. Da toliko. Možda se na taj način stvari dogode. Kada mrziš ljude do te mjere da želiš njihovu smrt. Mrziš ih zbog toga jer nose žutu zvijezdu. Od toga joj se ježila koža. Imala je osjećaj da se sva mržnja svijeta, sve zlo svijeta koncentriralo ovdje, okruživalo ih i pokazivalo se na zatvorenim licima policajaca, u njihovoj ravnodušnosti, prijeziru. A je li izvan logora bilo isto tako? Je li i ostatak svijeta mrzio Židove? Hoće li tako izgledati cijeli njezin život? Sjetila se razgovora između susjeda kada se vraćala poslije škole kući. Bilo je to u lipnju. Žene su sasvim tiho razgovarale. Zaustavila se na stubištu da bi čula ušiju naćuljenih poput mladog psića. »I znate što, sako mu se otvorio, a ispod njega je bila žuta zvijezda. Nikada ne bih pomislila da je on Židov.« Čula je kako druga žena hvata zrak pa kaže: »On Židov! Izgledao je kao vrlo pristojan gospodin. Kakvo iznenađenje!« Pitala je majku zašto neki susjedi ne vole Židove. Majka je slegnula ramenima, a zatim uzdahnula spustivši pogled na ono što je šivala. Nije odgovorila na pitanje svoje kćeri koja je otišla pitati oca. Što je tako grozno u Židovima? Zašto neki ljudi mrze Židove? Njezin otac se počešao po glavi i nagnuo prema njoj sa zagonetnim osmijehom na licu. Zatim joj je oklijevajući rekao: »Zato jer misle da smo mi drugačiji od njih, a to ih straši.« Ali što je bilo tako različito, pitala se, toliko različito? Njezina majka. Otac. Brat. Toliko su joj nedostajali da je od toga bila fizički bolesna. Osjećala je da pada u bunar bez dna. Nada da će pobjeći odavde, bila je jedina stvar koja joj je dopuštala da se još uvijek drži za život, za taj novi život koji joj je bio 70

neshvatljiv. Možda su i njezini roditelji uspjeli pobjeći? Možda su uspjeli doći do njihovog doma? Možda. Toliko možda... Mislila je na prazan stan, na nepospremljene krevete, na hranu koja se polagano kvarila u kuhinji. I na svog brata, samog u tišini. U toj smrtnoj tišini koja se spustila na nekad radosno i toplo ognjište. Rachel ju je prestrašila. »Sada«, prošaptala je. »Pokušajmo sada.« Logor je bio tih, gotovo napušten. Otkada su odveli roditelje, djevojčice su primijetile da je bilo manje policajaca. A oni su se rijetko bavili djecom. Prepustili su ih same sebi. Vrućina je udarala na barake. Bilo je nepodnošljivo vruće. Unutra, oslabjela i bolesna djeca su umirala na vlažnom sijenu. Djevojčice su čule glasove muškaraca i udaljeni smijeh. Policajci su se zasigurno sklonili od vrućine u jednu od zgrada. Jedini kojeg su vidjele sjedio je u sjeni, puške položene uz jednu nogu. Glava mu je bila naslonjena na jedan zid i imao je otvorena usta. Izgleda da je zaspao. Penjale su se prema otvoru kao dvije male spretne životinje. Pred njima su se otvorile livade i polja. Nije se čuo nikakav drugi zvuk. Samo toplina i tišina. Je li ih tko vidio? Puzale su po travi, srce im je udaralo, a zatim bacile pogled preko ramena. Još uvijek nikakvo kretanje. Bilo je dakle tako jednostavno, pomisli djevojčica. Ne, to nije moguće. Nikada ništa nije bilo tako jednostavno ili barem ne sada. Rachel je držala neku odjeću ispod ruke. Zamolila je djevojčicu da se požure. Dodatni slojevi odjeće će ih štititi od žice objasnila joj je. Djevojčica se nije mogla suzdržati od gađenja kada je teško navlačila na sebe stari prljavi pulover i uske hlače. Pitala se kome je pripadala ta odjeća. Nekom jadnom mrtvom djetetu nesumnjivo, sasvim samom, daleko od majke. Puzećki su se dovukle do malog otvora u ogradi. Jedan je policajac nedaleko stajao. Od tamo gdje su stajale, nije mogla dobro vidjeti njegovo lice, samo se obris vojničke kape jasno isticao. Rachel je pokazala prstom u smjeru rupe. Sada se trebalo požuriti. Nisu više smjele izgubiti ni trenutak. Bacile su se na trbuh i puzale poput zmija da bi prešle na drugu stranu. Djevojčici se činilo da je tako usko. Kako će uspjeti proći da ne rane kožu na ogradi, unatoč dodatnoj odjeći? Kako su uopće mogle misliti da je to bilo moguće? Da ih nitko neće iznenaditi? Da će uspjeti? Rekla je samoj sebi da su lude. Potpuno lude. Trava joj je škakljala nos i lijepo mirisala. Htjela je u nju zariti lice i punim plućima udisati taj zelen i moćan miris. Vidjela je da je Rachel već gurnula glavu kroz otvor pazeći da se ne ozlijedi. Odjednom, djevojčica je čula teške korake u travi. Srce joj se zaustavilo. Podigla je pogled. Sjena se nadvila nad nju. Policajac. Podigao ju je za istrošeni ovratnik njezine majice i protresao. Osjetila je da će se onesvijestiti od užasa. »Kamo ćete vas dvije?« 71

Rachel se već do pola izvukla. Muškarac je držeći djevojčicu za ovratnik, zgrabio Rachel za gležanj. Ona se borila, udarala nogama ali muškarac je bio jaci. Povukao ju j k sebi kroz rešetke. Lice i ruke su joj bili krvavi. Sada su obje gledale u njega. Rachel je plakala. Djevojčica se držala jako uspravno, uzdignute brade, u pobjedničkom položaju. Iznutra je umirala od straha, ali je odlučila da to neće pokazati. Ili da će barem pokušati ne pokazati. Ali kada je pogledala policajca u lice, nije se mogla suzdržati da ne zaplače. Bio je to onaj crvenokosi policajac. I on je nju odmah prepoznao. Vidjela je da mu je iskočila Adamova jabučica i osjetila njegovu masnu ruku koja ju je još uvijek držala za vrat kako drhti. »Nećete pobjeći«, rekao je grubo. »Ostajete ovdje, je li jasno?« Bio je mlad, bio je nešto stariji od dvadeset godina, velik, ružičaste kože. Djevojčica je primijetila da teško diše pod svojom debelom tamnom uniformom. Znoj mu je izbijao na čelu i iznad gornje usnice. Neprestano je treptao očima i nervozno se premještao s jedne na drugu nogu. Primijetila je da ga se ne boji i da je čak osjećala neko neobično sažaljenje za tog mladog čovjeka. Taj ju je osjećaj uznemirivao. Stavila je dlan na njegovu ruku. Bio je iznenađen i bilo mu je neugodno. A zatim mu je rekla: »Sjećaš me se, zar ne?« To nije bilo pitanje. To je bila činjenica. Kimnuo je glavom brišući znoj koji mu se slijevao prema nosu. Izvadila je ključ iz džepa i pokazala mu ga. Ruka joj nije drhtala. »Sjećaš se onda zasigurno i mog malog brata«, reče ona. »Malog plavog kovrčavog?« Još jednom je kimnuo. »Morate me pustiti da odem gospodine. Zbog mog malog brata gospodine. On je u Parizu. Sasvim sam. Zatvorila sam ga u ormar jer sam mislila...«. Glas joj je puknuo. »Jer sam mislila da će tako biti na sigurnom! Moram se vratiti tamo! Pustite me da prođem kroz ovu rupu. Trebaš samo reći da nisi ništa vidio gospodine.« Mladi policajac bacio je pogled preko ramena, prema barakama, kao da se bojao da netko ne dođe, ili ih ne vidi ili ne čuje. Stavio je prst na usta i okrenuo se prema djevojčici. Lice mu se napelo i kimnuo je glavom. »Ne mogu to učiniti«, rekao je tihim glasom. »Imam naređenja.« Stavila mu je dlan prsa. »Molim te, gospodine«, nježno je rekla.

72

Rachel je jecala kraj nje, lica svog krvavog i u suzama. Muškarac je još jednom pogledao preko ramena. Izgledao je vrlo zabrinuto. Imao je isti čudan izraz kao na dan uhićenja. Mješavinu sućuti, srama i ljutnje. Svaka minuta koja je prolazila bila je teška kao olovo. Čekanje se činilo beskonačnim. Osjetila je kako se u njoj penju jecaji i suze. Vratila se panika. Što će napraviti ako ih vrati u logor? Kako će izdržati? Kako? Pokušat će ponovo pobjeći, mislila je ljutito, i ponovo i ponovo. Samo to će raditi. Najednom je izgovorio njezino ime. Uzeo ju je za ruku. Njezina je bila topla i vlažna. »Idi«, rekao je stisnutih zubi. »Idi sada! Brzo!« Znoj je curio niz njegove obraze. Gledala je zlatne oči. Nije bila sigurna da razumije. Gurnuo ju je u otvor rešetki gurajući je rukom u pod. Podigao je rešetku i snažno je gurnuo. Osjetila je kako joj je metal razderao čelo. Bilo je to napravljeno. Spretno je ustala. Bila je slobodna. Prešla je na drugu stranu. Rachel nije vjerovala svojim očima, skamenjena od iznenađenja. »I ja želim ići«, rekla je. Policajac ju je čvrsto zgrabio za ovratnik. »Ne, ti ostaješ.« Rachel zajeca. »To nije pravedno. Zašto ona, a ne ja?Zašto?« Prijetećom gestom pokazao joj je da zašuti. Iza rešetki, djevojčica se nije micala, skamenjena. Zašto Rachel nije mogla ići s njom? Zašto je morala ostati u logoru? »Molim te pusti je da ode. Gospodine, molim te.« Glas joj je bio smiren i nježan. Gotovo glas mlade žene. Policajcu je bili neugodno. Ali nije dugo oklijevao. »Ajde idi«. I gurnuo je Rachel prema njoj. »Požuri se.« Ponovo je podigao rešetku da se Rachel provuče. Došla je do djevojčice kratkog daha. Mladi je čovjek prekapao po džepovima i izvukao nešto što je dao djevojčici kroz rešetku. »Uzmi ovo.« Bila je to naredba. Djevojčica je gledala svežanj novčanica koje je držala u ruci, a zatim strpala u džepove gdje se nalazio ključ. Čovjek se okrenu prema barakama trepćući. »Za ime božje trčite! Trčite! Brzo. Ako vas vide... i strgajte zvijezde. Potražite pomoć. I ponajviše budite oprezne! Sretno!« Djevojčica mu je htjela zahvaliti za pomoć, za novac, pozdraviti ga, ali Rachel ju je povukla za ruku i usmjerila na put. Trčale su dok nisu ostale bez daha kroz žito, ravno 73

ispred sebe, pluća koja su gorjela, bolnih ruku i nogu. Udaljiti se od logora. Otići daleko, što dalje! Što je dalje moguće.

74

* ok sam se vraćala kući, postala sam svjesna da me neugodan osjećaj mučnine već danima prati. Nisam na njega do tad obraćala pozornost zadubljena u istraživanja o »Vél d’Hivu«. I napokon, tu je bilo i otkriće o stanu Mamé. Ali nije me to smetalo. Bile su to moje grudi. Bile se napete, bolne. Provjerila sam dokuda mi je stigao menstrualni ciklus. Mjesečnica mi je kasnila. To mi se i prije događalo. Pa ipak sam otišla po test za trudnoću u ljekarnu. Da mi srce bude na mjestu.

D

Bila je tu. Mala plava linija. Bila sam trudna. Trudna? Nisam mogla u to povjerovati. Otišla sam sjesti u kuhinju jedva se usuđujući disati. Moja zadnja trudnoća, prije pet godina i nakon dva spontana pobačaja, bila je prava noćna mora. Imala sam krvarenja i bolove od početka, a zatim su liječnici primijetili da se plod razvija vanmaterično. Trebalo me je operirati. Bila je to osjetljiva operacija. Nakon koje su slijedile brojne fizičke i psihološke komplikacije. Trebalo mi je jako dugo da se oporavim. Morali su mi odstranili jedan jajnik i kirurg je izrazio najveće moguće rezerve prema samoj mogućnosti neke buduće trudnoće. Osim toga, imala sam 40 godina. Na Bertrandovom licu ogledalo se takvo razočaranje i takva potištenost. Nikada o tome nije govorio, ali ja sam to osjećala. Znala sam to. To što on odbija govoriti o svojim osjećajima, samo je još pogoršavalo situaciju. Sve je čuvao duboko u sebi, ništa sa mnom nije dijelio. Nikada izgovorene riječi postale su tiha i nevidljiva zbilja među nama. O toj drami mogla sam razgovarati jedino sa svojim psihijatrom. Ili s najbližim prijateljima. Prisjetila sam se nedavnog vikenda u Bourgognei. Pozvali smo Isabelle, njezinog muža i djecu. Njihova kći Mathilde je bila stara kao i Zoë. Mathieu je bio malo mlađi. Taj način na koji je Bertrand gledao tog dječaka, zgođušnog od glave do pete od 4, 5 godina... Nije ga ispuštao iz vida, igrao se s njim, nosio ga je na ramenima, osmjehivao mu se, s trunkom tuge i žaljenja u pogledu. To je bilo nepodnošljivo. Isabelle me iznenadila dok sam plakala u kuhinji dok su svi dovršavali svoj quiche-lorraine. Snažno me zagrlila, a zatim smo popili veliku čašu vina slušajući u pozadini staru ploču Diane Ross. »To nije tvoja pogreška, dušo, nije tvoja pogreška. Utuvi si to u glavu.« Osjećala sam se već dugo nekorisnom. Obitelj Tézac pokazala je diskreciju i nježnost u vezi sa svim tim, ali to me nije spriječilo da mislim da sam nesposobna dati Bertrandu ono što je želio najviše na svijetu: drugo dijete. I ponajviše, sina. Bertrand je imao dvije sestre. Bio je jedino muško dijete u obitelji. Bez muškog nasljednika, obiteljsko ime će nestati. Nisam mogla ničim izmjeriti kakvu je to važnost imalo u toj obitelji. Kada sam inzistirala da me nastave zvati Julia Jarmond unatoč mom statusu udane žene, susrela sam se sa općim iznenađenjem. Moja svekrva, Colette, ljubaznim mi je osmijehom objasnila da se u Francuskoj takav stav smatra, kako to reći, modernim. Odnosno, premodernim. To je neka vrsta feminističke osvete koja nije dobro prolazila s ove strane Atlantika. U Francuskoj, udana žena mora nositi prezime svoga supruga. Što je trebalo značiti da sam do kraja života gospođa Bertranda Tézaca. Sjećam se da sam 75

je nagradila mojim savršeno bijelim osmijehom rekavši joj ležerno da ću zadržati Jarmond i da je to ukratko to. Nije ništa više rekla, ali od toga dana, Édouard i ona su me uvijek predstavljali riječima »Bertrandova žena«. Nagnula sam se nad plavu liniju. Dijete. Dijete! Osjećaj duboke sreće i radosti prevagnuo je nad svime. Rodit ću bebu! Pogledom sam prešla po dobro poznatoj kuhinji. A zatim sam se nagnula na prozorsku dasku i promatrala tamno i zapušteno dvorište. Djevojčica ili dječak, bilo mi je svejedno. Znala sam da Bertrand želi sina. Ali i da bude djevojčica, bila sam sigurna da bi je jednako volio. Drugo dijete. Ono što smo toliko dugo čekali. Ono čemu smo se najviše nadali. Sestra ili brat koje se Zoë više nije usuđivala niti spomenuti. Kao i Mamé. Kako da to kažem Bertrandu? Ne mogu mu to reći preko telefona. Moramo biti zajedno. Samo nas dvoje. Važno je da to bude u trenutku istinske intimnosti. I da pazimo da nitko to ne sazna do trećeg mjeseca dok se trudnoća dobro ne primi. Umirala sam od želje da nazovem Hervea i Christophea, Isabelle i moju sestru, roditelje, ali nisam. Moj muž mora prvi saznati. A zatim ću to reći svojoj kćeri. Odjednom mi je na pamet pala ideja. Nazvat ću Elsu, moju dadilju i pitat ću je je li slobodna večeras da čuva Zoë. Bila je slobodna. A zatim ću rezervirati stol u našem omiljenom restoranu, pivnici u ulici Saint Dominique, koji posjećujemo otkad smo u braku. Na kraju ću nazvati Bertranda, dobila sam telefonsku sekretaricu i ostavila sam mu poruku da mi se pridruži u restoranu kod Thoumieuxa točno u 21 sat. Čula sam Zoëin ključ u bravi na ulaznim vratima. Zatvorila je vrata i krenula prema kuhinji, s krcatom torbom na leđima i blokom za pisanje u ruci. »Bok mama«, kaže. »Kako si provela dan?« Nasmijala sam se. Kao i uvijek, odnosno svaki put kada bih pogledala svoju kćer, bila sam dirnuta njezinom ljepotom, vitkom figurom, očima boje lješnjaka, koje su se sjajile. »Dođi ovamo, ti«, rekla sam zagrlivši ju snažno kao vučica. Udaljila se i prodorno me pogledala. »Mora da je dan bio jako dobar s obzirom na način na koji si me zagrlila.« »Imaš pravo«, odgovorim s ludom željom da joj sve ispričam. »Danas je jedan divan, predivan dan!« »Drago mi je zbog tebe. U posljednje vrijeme izgledaš vrlo čudno. Zbog te djece vjerojatno.« »Djece? Koje djece?« kažem mičući joj kosu s lica, lijepu ravnu, kestenjastu kosu. »Znaš djeca. Djeca Vél d’Hiva. Ona koja su nikada nisu vratila kući.« »Da, to je istina. Bila sam preplavljena takvom tugom koje se nisam mogla osloboditi.« Zoë me uzela za ruke, okrećući moj vjenčani prsten, što je radila otkada je bila mala.

76

»Znaš čula sam te kada si razgovarala na telefon prošli tjedan«, reče ona ne usuđujući me se pogledati. »To jest?« »Mislila si da spavam.« »Oh«, kažem. »Ali nisam spavala. Bilo je kasno. Razgovarala si s Hervéom, mislim. Ponovila si mu ono što ti je Mamé rekla.« »U vezi sa stanom?, upitala sam. »Da«, reče ona podižući pogled prema meni. O toj obitelji koja je živjela u njezinom stanu, o onome što im se dogodilo i o načinu na koji je Mamé živjela sve te godine i činilo se da se o tome niti najmanje ne brine.« »To sve si čula...«, kažem. Kimnula je glavom. »Znaš li nešto o toj obitelji mama? Znaš li tko su bili ti ljudi i što im se dogodilo?« »Ne draga moja, ne znam.« »Je li istina da je Mamé bilo baš briga za to?« To je bilo osjetljivo mjesto. »Dušo moja, sigurna sam da nije, ali vjerujem da ona nije baš točno znala što se dogodilo.« Zoë je još jednom okrenula moj vjenčani prsten, ali brže. »Mama, vjeruješ da ćeš saznati nešto o tim ljudima?« Zaustavila sam nervozne prste stavivši prsten na mjesto. »Da Zoë. To je upravo ono što ću učiniti«, odgovorila sam. »Tata će to mrziti«, reče ona. »Čula sam ga kako ti govori da prestaneš razmišljati o svemu tome. Da se prestaneš time baviti. Bio je jako ljut.« Držala sam ju stisnutu uz sebe, naslonivši bradu na njezino rame. Mislila sam na sjajnu tajnu koju sam u sebi nosila. Mislila sam na večerašnji sastanak s Bertrandom. Zamišljala sam njegov zatečeni pogled, uzvik radosti koji neće moći suzdržati. »Dušo moja«, rekla sam. »Tata ništa neće reći, obećajem ti.«

77

*

I

scrpljene od ludog trčanja, dvije su se djevojčice sakrile iza jednog grma.

Bile su žedne i zapuhane. Djevojčica je imala modricu. Da je samo mogla popiti malo vode i na trenutak se odmoriti da povrati snagu. Ali znala je da ne smije zakasniti. Morale su nastaviti. Morala je stići u Pariz. Na ovaj ili onaj način. »Skinite svoje zvijezde«, rekao je mladi policajac. Riješile su se odjeće koja ih je trebala štititi, a koju se rešetke potpuno rastrgale. Djevojčica je pogledala u svoja prsa. Na mjesto na kojem joj je bila sašivena zvijezda. Strgala ju je. Rachel ju je oponašala i počela noktima trgati svoju. Lako ju je iščupala. Ali djevojčičina je bila prejako sašivena. Zatim je skinula majicu i držala zvijezdu pred očima. Sašivenu malim savršenim vezovima. Sjetila se svoje majke, nagnute nad ono što je šila, kako šije svaku zvijezdu strpljivo, jednu za drugom. Zaplakala je. Gurnula je glavu u majicu i plakala, očajem koji nikada do tada nije osjetila. Osjetila je Rachelin zagrljaj i ruke izranjavane od rešetki, koje su je čvrsto držale. Rachel je rekla: »Je li to istina za tvoga malog brata?Je li on zaista u ormaru?« Djevojčica je kimnula. Rachel ju je još malo jače zagrlila, gladeći je po glavi. Gdje je sada bila njezina majka? I njezin otac? Voljela bi da je znala. Kamo su ih odveli?Jesu li bili zajedno?Jesu li dobro? Da vide svoju kćer kako plače iza grma, prljava, gladna, izgubljena... da je sada vide... Pribrala se i istovremeno se, očiju punih suza, nasmijala Racheli najljepše što je mogla. Prljava, izgubljena, izgladnjela, ali ne i uplašena. Spretno je obrisala suze. Bila je sada već prevelika da bi se bojala. Više nije bila dijete. Njezini bi roditelji bili na nju ponosni. To je ono što je željela, da budu ponosni na svoju veliku kćer. Jer je uspjela pobjeći iz logora. Jer će se vratiti u Pariz spasiti svoga brata. Oh da, mogu biti ponosni jer se ona nije bojala. Zubima je zgrabila zvijezdu, rastrgavši rad svoje majke. Komadić žutog štofa se otkinuo. Promotrila je na trenutak zvijezdu koja je pala s majice. »Židov« je na njoj pisalo velikom crnim slovima. Zavrtjela ga je na dlanu. »Zar nije odjednom natpis postao mali«, rekla je Rachel. »Što ćemo s time?« rekla je Rachel. Ako ih sačuvamo u džepovima i ako nas uhvate, gotove smo.« Odlučile su ih zakopati zajedno s odjećom u kojoj su pobjegle. Zemlja je bila fina i suha. Rachel je iskopala rupu, odložila u nju zvijezde i odjeću, a zatim sve prekrila smeđom zemljom. »I evo ga«, rekla je ushićeno. »Zakopala sam naše zvijezde. Mrtve su. Pokrit će ih bršljan. Za stoljeća i stoljeća koja dolaze.« Smijale su se. A zatim se posramila. Majka joj je bila rekla da mora biti ponosna na zvijezdu. Biti ponosna na to što je Židovka. 78

Nije željela u ovom trenutku na to misliti. Stvari su se promijenile. Sve je bilo drugačije. Morale su što prije naći skrovište, vode i hrane. A zatim, djevojčica se morala što prije vratiti kući. Kako? Nije znala. Nije čak znala gdje su se nalazile. Ali imala je novca koji joj je dao policajac. Nije se na kraju pokazao kao tako loš čovjek, taj policajac. Možda to znači da ima i drugih ljudi koji bi im bili spremni pomoći. Ljudi koji ih neće mrziti jer su Židovke. Koji neće misliti da su »drugačije«. Nisu bile daleko od sela. »Beaune-la-Rolande«, pročitala je Rachel naglas. Vidjele su tablu s natpisom iza grma. Odlučile su ne otići tamo. Tamo neće naći pomoć. Seljani su znali za logor pa ipak nitko im nije došao upomoć, osim onih žena jedanput. Osim toga, selo je bilo preblizu logora. Mogle bi naići na nekoga tko bi ih mogao vratiti ravno u noćnu moru. Okrenule su leđa Beaune-la-Rolandeu i nastavile hodati u visokoj travi uz cestu. Kada bi samo pronašle nešto da popiju , mislila je osjećajući da će se onesvijestiti. Jako dugo su hodale skrivajući se svaki put kada bi začule neki zvuk, automobil, pastira koji vodi krave na pašu. Jesu li išle u dobrom smjeru?Jesu li išle prema Parizu? Djevojčica nije znala. Ali ono u što je bila sigurna, bilo je da se udaljavaju od logora. Gledala je svoje cipele. Raspadale su se. Tko bi rekao da su to bile cipele za svečane prilike koje je nosila za rođendane, u kino ili kod prijatelja. S majkom je išla kupiti u trgovinu »Republique«. To se sada činilo tako daleko. Kao da se radilo o nekom drugom životu. Sada su joj bile premale i ranjavale su joj prste. Kasno poslijepodne, stigle su do šume, dugog i svježeg zelenog dijela blagog i vlažnog mirisa. Sišle su s ceste nadajući se da će u šumi pronaći šumske jagode ili maline. Uskoro, nabrale su količinu jedne košare. Rachel je povikala od sreće. Zatim su sjele i pohlepno pojele sve što su pronašle. Djevojčica se sjećala vremena kada je s ocem odlazila brati voće za vrijeme praznika blizu rijeke. To je bilo tako davno. Njezin želudac, koji nije bio naviknut na toliko količinu hrane, loše je podnio obrok. Držala se za trbuh, savinuta od boli i povraćala. Izbacila je voće skoro netaknuto. Usta su joj imala gorak okus. Rekla je Rachel da moraju pod hitno pronaći vodu. Pomogla joj je da ustane i zajedno su krenule u šumu, u taj tajnoviti, smaragdni svijet okupan suncem. Djevojčica je primijetila kozlića koji je šetao kroz paprat. Ostala je bez daha. Kao pravo gradsko dijete, nije bila navikla na toliku količinu istinske prirode. Došle su do malog jezerca svježe i sjajne vode. Zaronile su u nju ruke, a djevojčica je dugo pila, a zatim isprala usta i umila se. Lice joj je bilo umrljano kupinama. Na kraju je stavila noge u jezerce. Nije plivala od kada su bili na praznicima kraj rijeke i nije se usuđivala ući cijela u vodu. Rachel ju je nagovarala da joj se pridruži. Djevojčica se pustila, držeći se za ramena prijateljice koja ju je natjerala da pliva držeći je za bradu i trbuh kao što je to činio njezin otac. Osjećaj vode na koži bio je predivan, smirujući, nježan poput svile. Prskala je vodom svoju obrijanu glavu po kojoj je ponovo počela rasti kosa, ali koja je bila tvrda kao brada na licu njezina oca. Odjednom ju je preplavila snažna iscrpljenost. Imala je samo jednu želju. Leći na vlažnu mahovinu i zaspati. Samo nakratko. Napraviti kratki predah. Rachel se slagala. Mogu se malo odmoriti. Ovdje su bile na sigurnom. Stisle su se jedna uz drugu, trljajući se u tlo, svjež miris mahovine toliko drugačiji od mučnog smrada sijena u barakama. 79

Djevojčica je brzo zaspala. Spavala je mirnim i dubokim snom kakvim dugo već nije snivala.

80

* ali su nam naš uobičajeni stol. Onaj u kutu, desno od ulaza, kraj starog šanka po kojem su bila naslagana obojena zrcala. Klupa presvučena crvenim plišem bila je u obliku slova L. Sjela sam i promatrala ples konobara u njihovim dugim bijelim pregačama. Jedan mi je pružio kraljevski kir. Bilo je dosta ljudi u restoranu. Bertrand me ovamo pozvao na naš prvi sastanak. Mjesto se od tada nije promijenilo. Isti niski strop, kremasti zidovi, svjetiljke nježnog sjaja, uštirkani stolnjaci. Ista gaskonska kuhinja koju je Bertrand najviše volio. Kada sam ga upoznala, živio je u ulici Malar, u uskom stančiću, u potkrovlju gdje se ljeti nije moglo disati. Kao prava dobra Amerikanka, navikla na klima-uređaje u prostorijama, nisam shvaćala kako je preživljavao u toj pećnici. Ja sam živjela u ulici Berthe s dječacima, a moja mala tamna, ali svježa soba činila se kao raj za vrijeme zagušljivih pariških ljeta. Bertrand i njegove sestre odrasli su u 7. arondismanu, bogatoj i aristokratskoj četvrti gdje su njegovi roditelji godinama živjeli, u ulici Sveučilišta nedaleko od trgovine antikvitetima u ulici Baca.

D

Naš stol. Za kojim me pitao želim li se za njega udati. Za kojim sam mu rekla da sam trudna sa Zoë. Za kojim sam mu rekla da znam za Amélie. Amélie. Ne večeras. Ne sada. Amélie je bila davna prošlost. Je li zaista bilo tako? Morala sam priznati da nisam u to sasvim sigurna. Ali recimo da radije nisam htjela znati. Niti vidjeti. Imat ćemo drugu dijete. Amélie prema tome ne može ništa. Gorko sam se osmjehnula. Zatvorila sam oči. Nisam li se ponašala tipično francuski »zatvarajući oči« nad muževom nevjerom? Pitala sam se mogu li to uistinu učiniti. Kada sam prvi put otkrila da mi je bio nevjeran, prije deset godina, strašno smo se posvađali. Upravo ovdje smo sjedili. Ovdje sam odlučila staviti točku na i. Nije negirao. Ostao je miran, smiren, saslušao me, prstiju isprepletenih ispod brade. Imala sam dokaze. Račune iz restorana »Carte bleue«. Hotel »Perla«, u ulici Canette. Hotel »Lenox«, ulica Delambre. Hotel »Relais Christine«, ulica Christine. Vadila sam ih jedne za drugima. Nije se pokazao jako opreznim. Ni s računima niti s potocima ženskog parfema na svojoj odjeći, kosi, na pojasu za vezivanje u njegovom audiju — to je bio prvi znak koji mi je stavio bubu u uho. Parfem »Heure bleue«. Najmoćniji, najteži i najsirupastiji Guerlainov parfem. Nije mi bilo teško pronaći kome je pripadao. Zapravo, već sam je poznavala. Bertrand me s njom upoznao tek nešto prije našeg vjenčanja. Razvedena, troje djece koji su već bili adolescenti, oko četrdesete, prosijeda prošarana kosa. Niska, mršava, savršeno odjevena, uvijek s dobrom torbom i dobrim cipelama, genijalnim poslom, velikim stanom koji je gledao na Trocadero. Tome je trebalo dodati obiteljsko ime koje je odzvanjalo - stara aristokratska loza čija je obilježja nosila na lijevoj ruci. Amélie. Njegova cura iz gimnazije Victor Duruy. Ona koju nije nikada izgubio iz vida. Ona koju je nastavio ljubiti unatoč braku, djeci i godinama. »Mi smo sada samo prijatelji«, govorio mi je. »Samo prijatelji. Dobri prijatelji.« 81

Kada smo, nakon večere, sjeli u auto pretvorila sam se u lavicu spremnu da grize i grebe. To mu je moralo laskati, napokon. Obećao je, zakleo se. Da je imao samo mene, i nikog osim mene. Ona nije bila važna, samo prolazna. I dugo vremena sam u to vjerovala. Ali od nedavno, ponovo sam si počela postavljati pitanja. Imala sam sumnje, ništa konkretno, samo sumnje koje bi mi prošle kroz glavu. Jesam li još uvijek imala povjerenja u njega? »Luda si što mu vjeruješ«, rekao mi je Hervé. Christophe mi je ponovio istu stvar. »Možda bi ga mogla upitati direktno«, rekla je Isabelle. »Stvarno si glupa što mu vjeruješ«, rekla je Charla. I moja mama i Holly i Susannah i Jan. Ne misliti o Amélie. Ne večeras. Odlučila sam se toga držati. Samo Bertrand i ja, i genijalna novost. Nježno sam milovala čašu. Osjećala sam se dobro. Snažno. Kvragu i Amélie! Bertrand je moj muž. I imat ćemo još jedno dijete. Restoran je bio prepun. Bacila sam pogled na stolove za kojima su se vrtjeli konobari. Stari par svaki sa svojom čašom vina, brižno nagnuti nad svoj obrok. Grupa mladih žena od tridesetak godina nije se prestajala smijati dok je jedna sama i tužna žena, koja je kraj njih večerala, gledala u njih trepćući. Poslovni ljudi u sivim odijelima pušili su cigare. Američki turisti pokušavali pročitati što je na meniju. Jedna obitelj sa sinom. I mnogo buke. I mnogo dima. Ali nije mi to smetalo. Navikla sam. Bertrand je kao i uvijek kasnio. Nije bilo strašno. Imala sam se vremena presvući, počešljati. Obukla sam hlače boje čokolade, koje je toliko volio i uski brončani top, sasvim jednostavno, naušnice »Agatha« i Hermesov sat. Bacila sam pogled u zrcalo koje se nalazilo s moje lijeve strane. Oči su mi izgledale veće, plavije nego obično, koža mi je sjajila. Nije loše za trudnu ženu mojih godina! A to su mi potvrdili i pogledi konobara. Izvadila sam svoj raspored. Sutra ujutro, prva stvar koju moram napraviti je nazvati svog ginekologa. Moram hitno zakazati termin kod njega. Moram bez sumnje otići na testove. Amniocenteza, to sigurno. Nisam više bila »mlada« majka. Zoë se nije jučer rodila. Odjednom me je uhvatila panika. Jesam li još uvijek sposobna proći kroz sve to? Jedanaest godina nakon prve trudnoće? Trudnoća, porod, noći bez sna, dudice, plač, grčevi? Naravno da jesam. To je bilo ono što sam čekala deset godina. Dakle naravno da sam bila spremna. I Bertrand također. Ali dok sam ga čekala, tjeskoba je rasla. Pokušala sam misliti na nešto drugo. Otvorila sam bilježnicu i pročitala posljednje bilješke koje sam zapisala o Vél d’Hivu. Naravno, bila sam sva u svom poslu. Više nisam čula restoransku buku, ljude koji su se smijali, konobare koji su vješto klizili između stolova, stolica koje su se vukle po tlu. Kad sam podigla pogled, ugledala sam svog muža koji je sjedio preko puta mene i promatrao me. »Jesi li već dugo tu?« upitala sam ga. Osmjehnuo mi se i primio me za ruke. 82

»Dovoljno dugo da vidim da si lijepa večeras.« Nosio je svoju vestu boje plave noći i savršeno bijelu košulju. »Ti si taj koji je lijep«, rekla sam. Bila sam na dva koraka da mu sve kažem. Ali ne, bilo je prerano. Prebrzo. Teško sam se suzdržala. Konobar je Bertrandu donio kir royal. »Onda?« rekao je.«Zašto smo ovdje, ljubavi? Nešto posebno? Iznenađenje?« »Da, tako je«, rekla sam podižući čašu u zdravicu. »Vrlo posebno iznenađenje. Pijmo! Za iznenađenje!« Kucnuli smo se. »Je li mi zabranjeno pogađati o čemu je riječ?« upitao je. Osjetila sam se koketnom poput djevojčice. »Nikada nećeš pogoditi! Nikada!« Prasnuo je u smijeh. »Rekao bih da je riječ o Zoë! A ona, ona zna za iznenađenje?« Odmahnula sam glavom sve uzbuđenija. »Ne, nitko ne zna. Nitko... osim mene.« Uzela sam ga za ruku. Koža mu je bila meka i potamnjela. »Bertrande...« Nad nas se nagnula sjena konobara. Odlučili smo naručiti. To je potrajalo minutu. Pečena patka na gaskonjski za mene, a za njega »cassoulet«. Šparoge za predjelo. »Trudna sam.« Čekala sam njegovu reakciju. Čekala sam da vidim kako mu se krajevi usana razvlače u osmijeh, kako mu se oči svjetlucaju. Ali nije mu se pomaknuo ni mišić na licu. Lice mu je bilo kao maska. Trepnuo je i ponovio: »Trudna?« Stisnula sam mu ruku. »Zar to nije prekrasno? Bertrande zar to nije prekrasno?« Nije ništa rekao. Nisam shvaćala. »Koliko dugo si trudna?« upitao me. »Tek sam sada postala toga svjesna«, prošaptala sam, zabrinuta zbog njegove hladnoće. Protrljao je oči, što je uvijek činio kada je bio zabrinut ili umoran ali je nastavio šutjeti. I ja sam ostala nijema. Tišina se uvukla među nas poput magle koju sam mogla gotovo opipati prstima. 83

Konobar je donio predjela. Nismo ni takli šparoge. »Što nije u redu?« rekla sam ne mogavši zadugo podnijeti situaciju. Uzdahnuo je, protresao glavom i pogledao me. Stavio je bradu na prste i gledao me. »Julia, obećao sam samome sebi...« »I ja isto znaš!« Oči su mu bile ozbiljne. Nije mi se sviđalo ono što sam vidjela. »Što želiš reći?« rekla sam. »Da si odustao...?« »Julia imat ću pedeset godina za manje od tri godine.« »I onda?« rekla sam, a obrazi su mi gorjeli. »Ne želim biti stari otac«, rekao je mirno. »Ma molim te«, rekla sam. Ponovo tišina. »Ne možemo zadržati to dijete Julia«, rekao je nježnim glasom. »Sada imamo drugačiji život. Zoë će uskoro postati tinejdžerka. Ti imaš 45 godina. Naš život se promijenio. Malo dijete u njemu ne bi pronašlo svoje mjesto.« Nisam mogla zadržati suze koje su tekle u moj tanjur. »Pokušavaš li mi reći...«, gušila sam se, »da bih trebala pobaciti?« Obitelj koja je sjedila za susjednim stolom diskretno se okrenula prema nama. Bilo mi je svejedno. Kao i obično, u kriznoj situaciji, govorila sam svojim materinjim jezikom. Nisam se znala izraziti na francuskom u tim trenucima. »Pobačaj nakon tri lažne trudnoće?« rekla sam drhteći. Tuga se vidjela na njegovom licu. I nježnost. Htjela sam ga zadiviti. Ali nisam bila u stanju. Nastavila sam plakati. Gladio me po kosi, i ponavljao i ponavljao da me voli. Ostala sam gluha na te riječi ljubavi.

84

* ada su se djevojčice probudile, pala je noć. Šuma više nije bila miran i zelen raj u kojem se lutale cijelo poslijepodne nego nepregledna, nepoznata površina puna čudnih zvukova. Polako su hodale kroz paprat držeći se za ruke, zaustavljajući se kada bi začule buku. Činilo im se da je sve tamnije i tamnije. Da je noć bila sve dublja. Ali usprkos svemu nastavile su hodati. Djevojčica je imala osjećaj da će se onesvijestiti od umora. Ali topla Rachelina ruka ju je ohrabrivala da nastavi.

K

Stigle su do puta koji se nastavljao u nepreglednim livadama. Šuma je ostala iza njih. Podigle su pogled prema nebu bez mjesečine. »Pogledaj«, reče Rachel pokazujući prstom ispred sebe. »Auto.« Svjetla su sjajila u noći. U tankom snopu u mraku. Zatim su čule zvuk motora kako se približava. »Što da radimo?« upita Rachel, »Da ga zaustavimo?« Djevojčica je primijetila drugi par svjetala, a zatim još jedan. Približavao im se niz automobila. »Lezi na trbuh!« prošaptala je Rachel povlačeći je za majicu. »Brzo!« Nije bilo nigdje grma da se sakriju. Ispružila se na trbuh, bradu je gurnula u tlo. »Ali što radiš?« upitala je Rachel. Brzo je shvatila. Vojnici. Njemački vojnici. Noćna patrola. Rachel se bacila na tlo kraj prijateljice. Snažan zvuk automobila bio je sasvim blizu. Automobili su došli kraj njih ubrzo. Djevojčice su vidjele okrugle i sjajne kacige na slaboj svjetlosti. Otkrit će ih, djevojčica je bila sigurna. Bilo se nemoguće sakriti. Nemoguće. Sigurno će ih uhvatiti. Nije moglo biti drugačije. Prvi je automobil prošao kraj njih, a za njim svi drugi. Gusta bijela prašina im je išla u oči a one su počele kašljati i micati se. Licem na zemlji i s rukama preko ušiju, čekale su da njemački automobili nestanu. To je trajalo čitavu vječnost. Jesu li vojnici vidjeli njihove siluete na strani zemljanog puta? Djevojčica se već pripremila da začuje povike, škripanje kočnica, zvuk čizama, na grube ruke kako je grabe za ramena. Ali i zadnji auto je prošao i njegovo brujanje se izgubilo u noći. Vratila se tišina, podigle su pogled. Zemljani put je bio napušten. Samo se nekoliko oblaka prašine vrtilo u zraku. Čekale su trenutak da se ponovno uspnu na put u suprotnom mjeru. Kroz stabla, primijetile su malo bijelo svjetlo koje kao da im je davalo znak. Približile su se hodajući postrance. Otvorile su rampu, a oprezno se približavale prema kući. Reklo bi se da je seosko imanje (farma pomislila je djevojčica. Kroz otvoren prozor, vidjele su ženu koja je čitala kraj ognjišta i muškarca koji je pušio lulu. Dobar miris kuhinje im je 85

poškakljao nosnice. Bez oklijevanja, Rachel je pokucala na vrata. Pamučni zastor se pomaknuo. Žena koja ih je gledala kroz staklo imala je dugačko i koščato lice. Nije im otvorila. Rachel je ponovo pokucala. »Molim vas gospođo, željele bismo nešto pojesti i popiti...« Zastor se nije pomaknuo. Djevojčice su se smjestile ispred otvorenog prozora. Muškarac s lulom je ustao. »Odlazite«, rekao je tihim i prijetećim glasom. »Gubite se od tuda.« Iza njega, žena s koščatim licem gledala je prizor u tišini. »Molim vas, samo malo vode...« zamolila je djevojčica. Prozor se naglo zatvorio. Djevojčica je imala želju zaplakati. Kako su ovi seljani mogli biti tako okrutni? Bilo je kruha na stolu, djevojčica ga je vidjela. Bio je i vrč s vodom. Rachel ju je primila za ruku i nastavile su mračnim putem. Bilo je i drugih imanja, ali svaki put se ponovila ista stvar. Rekli bi im da se odu prošetati. I svaki put, one su nastavile. Bilo je kasno. Bile su umorne, izgladnjele, jedva su imale snage hodati. Stigle su na veliko i staro imanje prekriveno bršljanom, malo udaljeno od ceste, čiji je ulaz osvjetljavala ulična svjetiljka. Nisu se usudile pokucati. Ispred kuće su primijetile veliku kućicu za pse. Upuzale su u nju. Bila je čista i u njoj je bilo toplo. Pseći miris je ulijevao sigurnost. Tu se nalazila i posudica s vodom i stara kost. Polizale su malo vode jedna pa druga. Djevojčica se bojala da se pas ne vrati i da ih ne ugrize. To je rekla sasvim tiho Rachel. Ali ona je već spavala, sklupčana poput male životinje. Djevojčica je promatrala njezino malo iscrpljeno lice, upale obraze i velike podočnjake ispod očiju. Rachel je izgledala kao stara žena. Ona je spavala s jednim okom otvorenim, stisnuta uz Rachel i imala neobičnu i groznu noćnu moru. Sanjala je da je njezin mali brat mrtav u ormaru, a da je njezine roditelje uhitila policija. Jecala je u snu. Probudio je ljuti lavež. Prodrmala je Rachel. A zatim se začuo glas muškarca i koraci kako se približavaju. Šljunak je zaškripao. Bilo je prekasno za bijeg. Jedino što im je preostalo, bilo je da čekaju da ih otkriju stiskajući se očajnički jedna uz drugu. Gotove smo, pomislila je djevojčicu Ubit će nas. Gazda je primio psa. Djevojčica je osjetila ruku kako kopa unutra u kućicu, a zatim ju je uhvatio za ruku, a onda i Rachel. Izvukli su ih van. Čovjek je bio malen, sitan, ćelav. Imao je prosjede brkove. »Ma vidi ti što to imamo ovdje!« rekao je promatrajući ih pod svjetlom ulične svjetiljke. Djevojčica je osjetila kako se Rachel ukočila, i shvatila da je spremna po četi trčati čim uhvati prvu priliku. »Jeste li se izgubile?« upitao je starac. Izgledao je zabrinuto. Djevojčice su bile vrlo začuđene. Očekivale su prijetnje, uvrede, sve osim ljubaznosti. 86

»Molim vas gospodine jako smo gladne«, rekla je Rachel. Čovjek je kimnuo. »To vidim.« Ušutkao je psa. A zatim dodao: »Uđite djeco. Slijedite me.« Nijedna djevojčica se nije pomaknula. Jesu li mogle vjerovati ovom starcu? »Nitko vam neće ništa nažao učiniti«, rekao je. Stisle su se jedna uz drugu. Ono što su upravo čule, nije ih uvjerilo. Čovjek je imao osmijeh prepun nježnosti i blagosti. »Geneviève!« pozvao je okrećući se prema kući. Starija žena odjevena u plavi kućni ogrtač pojavila se na dovratku vrata. »Zašto tvoj kreten od psa laje?« upitala je ona s osmijehom. A zatim je spazila djevojčice. Stavila je ruke na lice. »Moj bože!« prošaptala je. Približila im se. Lice joj je bilo okruglo i smireno i nosila je veliki bijeli stolnjak. Bacila je pogled pun sućuti i zgražanja na djevojčice. Djevojčica je osjetila kako joj je srce zadrhtalo u grudima. Stara gospođa sličila je njezinoj baki iz Poljske, koju je vidjela na fotografiji. Iste svijetle oči, ista sijeda kosa, ista dobrodošla punoća. »Jules«, rekla je stara gospođa tihim glasom, »jesu li one...« Starac je kimnuo glavom. »Mislim da da.« Zatim je stara gospođa čvrsto rekla: »Trebamo ih uvesti unutra i smjesta sakriti.« Izišla je na cestu i pogledala lijevo i desno. »Brzo djeco, dođite«, rekla je držeći ih za ruke. »Ovdje ste na sigurnom. Ničega se ne morate bojati s nama.«

87

* oć je bila užasna. Probudila sam se podbuhlog lica od manjka sna. S olakšanjem sam ustanovila da je Zoë već otišla u školu. Mrzila bih da me je vidjela ovakvu. Bertrand se pokazao nježnim i punim razumijevanja. Izjavio je da trebamo porazgovarati o situaciji. I da to možemo učiniti večeras kada Zoë bude spavala. Glas mu je bio savršeno miran i ljubazan. Shvatila sam da je on već odlučio. Nitko i ništa ga ne mogu nagovoriti da ima ovo dijete, Nisam se mogla odlučiti da porazgovaram s prijateljima ili sestrom. Bertrandova pozicija me toliko uznemirila da sam radije sve čuvala za sebe ili barem za sada.

N

Bilo mi je zlo jutros. Sve mi se činilo kao teški rad. Svaki pokret je od mene zahtijevao nadljudski napor. Stalno sam se prisjećala prošle večeri. Vraćale su mi se Bertrandove riječi. Vidjela sam samo jedno rješenje, da se bez razmišljanja bacim na posao. Danas poslijepodne trebala sam se naći sa Francom Lévyem. U ovom trenutku »Vél d’Hiv« mi je odjednom izgledao tako daleko. Ima la sam osjećaj da sam naglo ostarjela u jednu noć. Više ništa nije bilo važno, ništa osim djeteta koje sam nosila i o kojem Bertrand nije htio čuti ni riječi. Bila sam na putu za posao kada mi je zazvonio telefon. Bio je Guillaume. Našao je u bakinom stanu nekoliko starih knjiga koje je će mi trebati. Može mi ih posuditi. Pitao me jesam li slobodna kasno popodne ili večeras za čašu vina. Glas mu je bio prijateljski i radostan. Odmah sam prihvatila. Naći ćemo se u 18 sati u »Selectu«, na bulevaru Montparnasse, na deset minuta od moje kuće. Tek što sam ga pozdravila, telefon mi je ponovo zazvonio. Bio je to moj svekar. Bila sam iznenađena jer me Édouard vrlo rijetko nazivao. Pristojno smo razgovarali, tipično francuski. Bili smo oboje jako dobri u toj igri. Ali s moje strane nije bilo nikakvog licemjerja, s njim sam se dobro osjećala. Odavno sam shvatila da se on neće nikada otkriti, da nikada neće pokazati svoje osjećaje niti meni niti ikome. On je bio tip čovjeka kojeg se slušalo, kojeg se gledalo. Jedini osjećaji za koje sam mislila da ih pokazuje bili su ljutnja, ponos i zadovoljstvo samim sobom. Nikada nisam vidjela Édouarda da nosi traperice, čak niti za vrijeme naših vikenda u Bourgognei kada je sjedao pod hrast da bi čitao Rousseaua. Ne sjećam se jednako tako da sam ga ikada vidjela bez kravate. Nije se mnogo promijenio od našeg prvog susreta prije 17 godina. To je još uvijek bilo isto suvereno držanje, iste sjedine, isti čelični pogled. Bio je lud za gastronomijom. Stalno je tjerao Colette iz kuhinje u kojoj je neprestano pripremao jednostavna i ukusna jela: varivo od govedine, juhu od luka, šalšu punu okusa, omlet s tartufima. Jedino je Zoë primao u svoje ognjište. Bio je jako vezan za unuku iako su mu Cécile i Laure rodile unuke Arnauda i Louisa. Obožavao je moju kćer. Ono što se događalo u toj kuhinji, bila je njihova tajna. Iza zatvorenih vrata, čula bih Zoëin smijeh, sjeckanje povrća, vodu kako ključa i maslac kako se topi na tavi i, s vremena na vrijeme, mog svekra kako se glasno smije. Édouard me upitao ima li što nova kod Zoë, i sa stanom. No zatim je prešao na stvar. Jučer je posjetio Mamé. Imala je svoj »loš« dan, 88

jednu od svojih kriza turobnosti. Otišao je ostavivši je ispred televizije, kada je ona odjednom rekla nešto u vezi sa mnom. »I što ti je rekla?« upitala sam znatiželjno. Édouard je pročistio grlo. »Moja majka je rekla da ste joj postavljali razna pitanja u vezi sa stanom u ulici Saintonge.« Duboko sam udahnula. »Pa dobro to je istina.« Priznala sam. Pitala sam se kamo vodi ovaj razgovor. Nastala je tišina. »Julia, volio bih da takva pitanja ne postavljate Mamé.« Počeo je govoriti na engleskom kao da je želio biti siguran da sam razumjela. Povrijeđena, odgovorila sam mu na francuskom. »Žao mi je Édouarde. To je iz tog razloga što radim istraživanje vezano za »Vél d’Hiv« za moj časopis. Koincidencija me je začudila.« Opet tišina. »Koincidencija?« ponovio je na francuskom ovaj put. »Da, koincidencija«, rekla sam, »zato jer je židovska obitelj u stanu živjela prije vaše i bila uhićena tijekom »Vél d’Hiva«. Mislim da je Mamé bila potresena kada smo o tome razgovarale. Ja nisam inzistirala.« »Hvala Julia«, rekao je. Zastao je. »Da, to je očito potreslo Mamé. Nemojte više s njom o tome razgovarati molim vas.« Zaustavila sam se nasred pločnika. »U redu«, odgovorila sam, »nisam joj htjela nauditi, samo sam htjela znati kako je vaša obitelj završila u tom stanu i je li Mamé znala nešto o toj obitelji. A Vi Édouarde? Znate li vi štogod?« »Žao mi je, nisam čuo što ste mi rekli«, pristojno je odgovorio.« Moram ići sada. Do viđenja Julia.« Veza se prekinula. To me je toliko zaintrigiralo da sam na trenutak zaboravila Bertranda i prošlu večer. Mamé se uistinu požalila na moja pitanja Édouardu? Sjetila sam se kako je skratila razgovor onaj dan, kako se zatvorila, i ostala bez riječi sve do mog odlaska. To me je zbunilo. Zašto su moja pitanja toliko uzbudila Mamé? Zašto je Édouardu bilo toliko stalo do toga da joj više ne postavljam pitanja u vezi sa stanom? Čega se bojao da bih mogla otkriti? Bertrand i rođenje djeteta ponovo su me opteretili. Najednom, više nisam imala snage da idem u ured i suočim se s Alessandrinim pronicavim pogledom. Bila je znatiželjna kao obično i postavljala je pitanja. Pokušavala je biti ljubazna, ali uspijevala je izazvati suprotan učinak. Bamber i Joshua su me gledali jer su mi vjeđe bile natečene. Bamber kao pravi gospodin nije rekao ništa nego mi je stavio ruku na rame. Dok 89

Joshua... to je bio on u najgorem izdanju. »Onda, dušice, koja je današnja drama? Le francuski mužić, po enti put?« već sam vidjela njegov cinični osmijeh kada mi je ponudio šalicu kave. Nisam imala snage otići u ured jutros. Uspela sam se do Slavoluka pobjede2 nestrpljivo vozeći slalom među hordama turista koji su se šetali vukući se, diveći se i fotografirajući se ispred spomenika. Uzela sam svoj raspored i nazvala udrugu Franca Lévya. Upitala sam mogu li odmah sada doći umjesto poslijepodne. Odgovorili su mi da nema problema. To nije bilo daleko, na aveniji Hoche. Treba mi deset minuta do tamo. Čim se izvučem s Elizejskih poljana, ulice oko trga d‘Etoile bile su nevjerojatno prazne. Franc Lévy je imao negdje oko 65 godina. Njegovo lice imalo je nešto duboko, plemenito i umorno. Slijedila sam ga u njegov ured koji je do stropa bio krcat knjigama, spisima, računalima i fotografijama. Bacila sam pogled na crno-bijele fotografije na zidu. Djeca. Dojenčad. Djeca koja su nosila žutu zvijezdu. »Neka su djeca »Vél d’Hiva«, reče gledajući me. »Ali zajedno čine 11 000 djece deportirane iz Francuske.« Ponudio mi je da sjednem za njegov stol. Poslala sam mu emailom nekoliko pitanja kako bi se mogao pripremiti za razgovor. »Želite informacije o logoru Loiret?« upitao je. »Da o logorima Beaune-la-Rolande i Pithiviers. Mnogo više informacija dostupno je o Drancyu koji je bio bliže Parizu, ali manje o ostala dva.« Franck Lévy je uzdahnuo. »Imate pravo. Malo se informacija može pronaći o Loiretu u usporedbi s Drancyem. I vidjet ćete i sami kada posjetite mjesto, malo je toga na samoj lokaciji što bi pomoglo da se razumije što se tamo dogodilo. Ljudi koji tamo žive, jedva da se žele toga sjećati. Ne žele o tome govoriti. I kao kruna svemu, jako je malo preživjelih.« Ponovo sam proučavala fotografije, redove malih ranjivih lica. »Čemu su služili ti logori?« upitala sam. »Radilo se o vojnim logorima sagrađenim 1939. za čuvanje njemačkih zarobljenika. Ali pod vladom Vichy, u njih su slali Židove od 1941. 1942. prvi direktni vlakovi za Auschwitz počeli su odlaziti iz Beaune i Pithiviersa.« »Zašto nisu obitelji uhićene na »Vél d’Hivu« slali u Drancy u pariškom predgrađu?« Franck Lévy se tužno osmjehnuo. »Židove bez djece poslali su u Drancy nakon uhićenja. Drugi logori, na više od sat vremena od Pariza, izgubljeni su usred mirnog sela u okolici Loireta. Tamo je, u potpunoj diskreciji, francuska policija odvojila djecu od roditelja. U Parizu ne bi bilo tako lako. Čitali ste koje su brutalne metode koristili, pretpostavljam?« »Nema se baš mnogo pročitati.«

2

Slavni pariški spomenik originalna naziva Arc de Triomphe smješten na Elizejskim poljanama. 90

Tužan osmijeh je nestao. »Imate pravo. Ništa veliko zapravo. Ali znamo kako se sve to dogodilo. Rado ću vam posuditi nekoliko djela ako želite. Djecu su istrgli od majki. Izmučene, pretučene, polijevane ledenom vodom .« Očima sam još jednom prešla po fotografijama malih lica. Mi slila sam na Zoë, samu, odvojenu od mene i Bertranda. Samu i izgladnjelu. Prljavu. Naježila sam se od te pomisli. »Francuska policija razbijala je glavu što da učini sa 4000 tisuće djece s »Vél d’Hiva«, rekao je Franc Lévy. »Nacisti su tražili da odrasle odmah deportiraju. Ali ne i djecu. Nepogrešiva organizacija transporta vlakom nije smjela biti narušena. Zato brutalno odvajanje djece i majki na početku kolovoza.« »Što se poslije dogodilo s djecom?« upitala sam. »Roditelje su slali direktno iz Loireta u Auschwitz dok su djeca napuštena u stravičnim higijenskim uvjetima. Sredinom kolovoza, stigla je odluka iz Berlina. Morali su deportirati i djecu. Za to vrijeme, da bi se izbjeglo da se to dozna, premjestili su djecu u Drancy, a zatim u Poljsku, pomiješane s odraslima, pa se javnost nije pitala niti posumnjala da su djeca odvojena od roditelja i mislilo se da ih se šalje na istok s njihovim obiteljima u radne logore.« Franck Lévy je zastao, promatrajući, kao i ja, fotografije obješene na zidu. »Kada su ta djeca stigla u Auschwitz, nisu vršili selekciju. Nisu ih stavili u redove s odraslima. Nisu gledali tko je bio boljeg zdravlja, tko je bio bolestan, tko može raditi a tko ne. Poslali su ih ravno u plinske komore.« »Zahvaljujući francuskoj vladi, pariškim autobusima i željeznici 3«, dodala sam. Možda je to bilo zato jer sam bila trudna, možda zbog hormona ili zato jer nisam spavala, ali odjednom sam se osjetila potpuno uništenom. Nisam mogla maknuti pogled s fotografija. Bila sam kao skamenjena. Franck Lévy je to primijetio, ali nije ništa rekao. A zatim je ustao i stavio mi ruku na rame.

3

SNCF = Francuske željeznice 91

* jevojčica se bacila na hranu koja je bila pred njom, gutajući stvarala je zvukove koje bi njezina majka mrzila. Bio je to raj. Ta juha je bila najukusnija juha, najfinija juha koju je ikada jela. A kruh! Bio je tako svjež, tako nježan! Sir je bio bogat i kremast. Breskve sočne i nježne kao baršun. Rachel je sporije jela. Djevojčica je primijetila da je bila blijeda. Ruke su joj drhtale, bila je u groznici.

D

Stari par je bio zabavljen u kuhinji, servirajući nove porcije juhe i punoći čaše svježom vodom. Čula je pitanja koja su joj postavljali, ali nije bila u stanju odgovoriti. Tek kada ih je Geneviève odvela, nju i Rachel, na kupanje na katu, jezik joj se razvezao. Opisala je veliko mjesto na koje su ih sve odveli i zatvorili na nekoliko dana, bez vode i hrane, a zatim putovanje na selo vlakom, logor i odvratno odvajanje od roditelja i zatim bijeg. Stara žena ih je slušala kimajući glavom i nježno je razodjenula Rachel. Djevojčica je vidjela izmršavjelo tijelo svoje prijateljice, kojoj je koža bila prekrivena crvenim ranama. Stara žena je izgledala užasnuto. »Što su ti učinili?« prošaptala je. Racheline oči su jedva trepnule. Stara žena joj je pomogla da uđe u toplu i sapunastu vodu. Prala ju je kao što je njezina majka prala brata. Zatim ju je u velikom ručniku odnijela na krevet. »A sada ti«, rekla je Geneviève puštajući ponovo vodu. »Kako se zoveš malena? Nisi mi još rekla.« »Sirka«, rekla je djevojčica. »Kakvo lijepo ime«, rekla je Geneviève dodajući joj spužvu i sapun. Primijetila je da je djevojčici neugodno biti gola pred njom pa se okrenula da bi joj dopustila da se skine i uđe u vodu. Djevojčica se brižljivo prala, uživajući u brčkanju u toploj vodi i zamotala se u ručnik koji je lijepo mirisao na lavandu. Geneviève je prala njihovu prljavu odjeću u velikom emajliranom umivaoniku. Djevojčica je zastala na trenutak i promatrala ju, a zatim sramežljivo spustila dlan na ženinu ruku. »Gospođo, možete li mi pomoći da dođem do Pariza?« Geneviève se iznenađeno okrenula prema njoj. »Zaista se želiš vratiti u Pariz, malena?« Djevojčica je počela cijela drhtati. Stara žena je shvatila da je bilo važno. Pustila je robu i obrisala ruke. »Što je Sirka?« Njezine usne su drhtale. 92

»Moj mali brat Michel. On je još u stanu. U Parizu. Zatvoren je u ormar, u našem skrovištu. On je tamo otkad nas je policija došla tražiti. Mislila sam da sam ga zatvorila na sigurno mjesto. Obećala sam mu da ću se vratiti da ga od tamo izvučem.« Geneviève je pozorno slušala pokušavajući je smiriti položivši joj ruke na malena mršava ramena. »Sirka, koliko dugo je tvoj brat u tom ormaru?« »Ne znam«, rekla je djevojčica utučenog izraza lica. »Ne sjećam se. Ne sjećam se!« Najednom, posljednja zrnca nade koju je osjećala su nestala. Pročitala je u očima stare gospođe ono u što je i sama ponajviše sumnjala. Michel je bio mrtav. Mrtav u ormaru. Znala je to. Bilo je prekasno. Predugo je čekala. Nije mogao preživjeti. Nije izdržao. Bio je mrtav, tamo, posve sam, u tami, bez vode, bez hrane, sa svojim medvjedićem i knjigom iz povijesti. Vjerovao je svojoj sestri. Čekao je. Sirka, Sirka, gdje si? Gdje si ti? Bio je mrtav, Michel je bio mrtav. Imao je samo četiri godine i bio je mrtav zbog nje. Da ga nije toga dana tamo zaključala, bio bi još živ, bio bi sada ovdje, mogla bi mu dati svoju kupku, sada, ovdje. Trebala je nad njim bdjeti, trebala ga je dovesti ovamo gdje bi bio na sigurnom. To je bila njezina pogreška. Sve je bilo njezina pogreška. Djevojčica je pala na pod kao malo slomljeno biće. Preplavljivali su je valovi očaja. Nikada u svom kratkom životu nije osjetila tako oštru patnju. Osjetila je kako ju je Geneviève uzela u naručje, milovala njezinu golu glavu, šaptala joj riječi utjehe. Pustila je, pustila se toplini tih starih ruku koje su je obuhvatile. A zatim je osjetila nježan osjećaj mekog kreveta i čistih plahti na koži. Pala je u neobičan i težak san. Probudila se u podne. Bila je izgubljena. Nije shvaćala gdje je. Bilo je čudno spavati u istom krevetu nakon svih tih noći na sijenu u barakama. Otišla je na prozor. Rebrenice su bile napola otvorene, kroz njih se vidio velik vrt čiji su se mirisi penjali sve do nje. Pilići su trčali po dvorištu, a za njima je trčao veliki smiješni pas. Na klupi od lijevanog željeza velika riđa mačka lijeno je lizala šape. Djevojčica je začula ptice i pjev pijevca. Nedaleko mukala je krava. Bilo je lijepo svježe i sunčano jutro. Rekla je samoj sebi da nikada nije vidjela ljepše i mirnije mjesto. Rat, mržnja, užas, činili su se tako dalekim. Vrt u cvijeću, stabla, životinje, nijedna od tih stvari nije imala predznak zla, kojih je bila svjedokom tjednima. Proučavala je bijelu spavaćicu koju je nosila, koja joj je bila malo predugačka. Kome je pripadala? Možda je ovaj par imao djece ili unuka? Soba u kojoj je spavala, bila je prostrana i jednostavna, ali udobna. Kraj vrata se nalazila polica s knjigama. Otišla je baciti pogled. Njezine najdraže knjige su se tu nalazile, Jules Verne, barunica de Segur. Na stranicama knjiga jedna mlada, školska ruka je napisala: Nicolas Dufaure. Pitala se o kome je bila riječ. Sišla je niz stube. Drvene daske su škripale, glasovi su dolazili iz kuhinje. Kuća je bila mirna i ugodna, skromna. Stopalima je dotakla crveni pod. Bacila je pogled na dnevnu sobu punu svjetla, koja je mirisala na pčelinji vosak i lavandu. Ogromni zidni sat svečano je otkucavao ure. Hodala je na vrhovima prstiju sve do kuhinje i pogledala kroz poluotvorena vrata. Stari par je sjedio oko dugog stola i pio iz plavih vrčeva. Izgledali su zabrinuto. 93

»Brinem se za Rachel«, rekla je Geneviève. »Ima jaku vrućicu koja ne pada. A koža. Ne izgleda dobro. Stvarno ne.« Duboko je uzdahnula. »U kakvom su stanju ta djeca, Jules! Jedna je imala uši čak i na trepavicama.« Djevojčica je oklijevala ući u kuhinju. »Pitala sam se ako...« počela je. Stari par se okrenuo prema njoj i nasmiješio. »Pa vidi ti, rekao je starac, »sasvim novu djevojčicu danas ujutro! Čak su se i obrazi malo zacrvenjeli.« »Imala sam u džepovima«, reče djevojčica. Geneviève je ustala i pokazala policu. »Pronašla sam ključ i malo novca. Sve je ovdje.« Djevojčica je krenula uzeti svoja dobra i čvrsto ih držala u ruci. »To je ključ od ormara«, rekla je tihim glasom. »Ormara u kojem je zatvoren Michel. Našeg skrovišta.« Jules i Geneviève su se pogledali. »Znam da mislite da je on mrtav«, brbljala je djevojčica. »Ali ja se svejedno želim vratiti u Pariz. Moram znati. Možda mu je netko mogao pomoći, kao što ste vi pomogli meni. Možda me čeka. Moram znati, moram biti sigurna. Poslužit ću se novcem koji mi je policajac dao.« »Ali kako ćeš otići sve do Pariza, malena?« upita Jules. »Vlakom. Pariz nije tako daleko zar ne?« Opet su se pogledali. »Sirka, mi živimo na jugu Orléansa. Ti si mnogo hodala s Rachel. Ali išle ste od Pariza.« Ustala je. Vratit će se u Pariz, kraj Michela, da sazna što se dogodilo, kako bilo da bilo. »Moram otići«, čvrsto je rekla. »Sigurno ima vlakova iz Orléansa za Pariz. Već danas ću otputovati.« Geneviève joj se približila i primila je za ruke. »Sirka, ovdje si na sigurnom. Možeš ostati kod nas jedno vrijeme. Mi smo zemljoradnici, imamo mlijeka, mesa, jaja, nema bonova za štednju kod nas. Možeš se odmoriti, najesti do sita i povratiti zdravlje.« »Hvala«, rekla je djevojčica, »ali već se osjećam bolje. Moram se vratiti u Pariz. Ne trebate me pratiti. Sama ću se snaći. Recite mi samo gdje je kolodvor.« Prije no što je stara žena stigla odgovoriti, čuli su dugi jecaji s kata. Rachel. Požurili su se u njezinu sobu. Kidala se od bolova. Plahte su bile uglavnom umrljane nečim crnim i smrdljivim. 94

»To je ono čega sam se bojala«, rekla je Geneviève. »Dizenterija. Njoj pod hitno treba liječnik.« Jules je krenuo niza stube. »Idem u selo vidjeti je li doktor Thevenin tamo«, rekao je požurivši se. Jedan sat kasnije, vratio se, gurajući motor najbrže što je mogao. Djevojčica ga je spazila s kuhinjskog prozora. »Naš stari drug doktor nije bio tamo«, rekao je svojoj ženi. »Kuća je prazna. Nitko me nije znao uputiti. Onda sam išao do Orléansa. Našao sam jednog mladog liječnika, inzistirao sam da dođe, ali to je jedan arogantni fićfirić koji ima pametnijeg posla napraviti prije.« Geneviève se ugrizla za usnicu. »Nadam se da će doći. I to brzo!« Liječnik je došao tek kasno poslijepodne. Djevojčica se više nije usuđivala spomenuti odlazak u Pariz. Shvatila je da je Rachel bila jako bolesna. Geneviève i Jules su se previše brinuli zbog Rachel da bi na nju obraćali pozornost. Kada su začuli liječnika da dolazi, najavljenog lajanjem pasa, Geneviève je zamolila djevojčicu da se sakrije u podrum. Nisu poznavali ovog doktora, objasnila joj je kratko. To nije bio njihov uobičajeni liječnik. Tako da su morali pripaziti. Djevojčica se spustila u podrum i sjela u mrak slušajući razgovore. Nije mogla vidjeti lice liječnika, ali nije joj se sviđao njegov glas, nazalan i oštar. Neprestano je ispitivao otkuda dolazi Rachel i gdje su je pronašli. Inzistirao je i bio je uporan. Julesov glas je bio miran. Rachel je bila susjedova kći, koji je otputovao u Pariz na nekoliko dana. Ali djevojčica je znala, samo po tonu njegova glasa, da liječnik nije niti riječ povjerovao. Zlurado se smijao i držao tiradu o redu i zakonu, o generalu Petainu i novoj viziji Francuske. O onome što je Vrhovni zapovjednik mislio o ovoj pothranjenoj i mršavoj djevojčici. Napokon je čula vrata kako se zatvaraju. A zatim opet Julesov glas. Činio se zgroženim. »Geneviève«, rekao je. »Što smo učinili?«

95

*

I

ma nešto što sam vas htjela upitati gospodine Lévy, što nema veze s člankom koji pišem.« Pogledao me i sjeo za radni stol. »Molim vas. Recite.« Nagnula sam se prema njemu.

»Kada bih vam dala točnu adresu jedne obitelji uhićene 16. srpnja 1942., biste li mi mogli pomoći da joj uđem u trag?« »Obitelji uhićene za »Vél d’Hiva«?« »Da«, rekla sam. »Vrlo je važno.« Promatrao je moje umorno lice, natečene oči. Imala sam osjećaj da u meni čita i zna moju tugu kao i sve ono što sam otkrila o stanu. Da, bila sam sigurna da je vidio sve ono što sam u sebi nosila tog jutra, sjedeći preko puta njega. »Unatrag 40 godina gospođice Jarmond, konstruirao sam život svake židovske osobe deportirane između 1941. i 1942. Bio je to dugačak i bolan posao, ali prijeko potreban. Svi podaci nalaze se u onom računalu. Da, mogu vam dati ime te obitelji. Možemo pronaći ime za nekoliko sekundi. Ali biste li mi mogli reći zašto vas zanima baš ta određena obitelj? Je li to novinarska znatiželja ili nešto drugo?« Osjetila sam kako sam pocrvenjela. »Osobno je«, rekla sam. »I nije baš jednostavno objasniti.« »Pa ipak pokušajte.« Oklijevala sam na trenutak, a zatim mu ispričala priču o stanu u ulici Saintonge, ono što mi je Mamé rekla, što mi je moj svekar rekao. Završila sam priznajući i bez ikakvog oklijevanja da sam neprestano mislila na tu obitelj i da sam željela znati što im se dogodilo. On me slušao, kimnuvši katkad glavom. A zatim mi je rekao: »Znate gospođice Jarmond, oživjeti prošlost nije jednostavna stvar. Katkad naiđemo na neugodna iznenađenja. Istina je strašnija od neznanja.« »Znam«, rekla sam. »Ali želim znati.« Netremice me promatrao. »Dat ću vam to ime. Ali samo za vas. Ne za vaš časopis. Imam li vašu riječ?« »Da«, odgovorila sam iznenađena svečanim tonom u mom glasu. Krenuo je prema računalu. »Možete li mi dati adresu molim vas?« Izgovorila sam prezime obitelji i adresu.

96

Prstima je prelazio po tastaturi. Zatim je računalo lagano zabrujalo. Srce mi je stalo. Pisač je izbacio komadić papira kojeg mi je Franck Lévy pružio i na kojem sam pročitala: 26, ulica Saintonge, 75 003 Pariz STARZYNSKI Wladyslaw, rođen u Varšavi 1910. Uhićen 16. srpnja 1942. garaža, ulica Bretagne. Vel d’Hiv. Logor Beaune-la-Rolande. Konvoj 15. 5. Kolovoz 1942. Rywka, rođena u Okuniewu 1912. Uhićena 16. srpnja 1942. garaža, ulica Bretagne. Vel d’Hiv. Logor Beaune-la-Rolande. Konvoj 15. 5. Kolovoz 1942. Sarah, rođena u Parizu u 12. arondismanu 1932. Uhićena 16. srpnja 1942. garaža, ulica Bretagne. Vél d’Hiv. Logor Beaune-la-Rolande. Pisač je izbacio još jedan dokument. »To je fotografija«, reče Franck Lévy. Pogledao ju je prije no što mi ju je dao. Na njoj je bila djevojčica od desetak godina. Legenda je govorila: lipanj 1942. škola u ulici Blancs-Anteaux. Odmah kraj ulice Saintonge. Djevojčica je imala jasne bademastog oblika oči. Plave ili zelene, bilo je teško reći. Plavu kosu dugačku do ramena, lagano kovrčavu. Lijep plah osmijeh. Srcoliko lice. Sjedila je u klupi, knjiga otvorena pred njom. Na prsima žuta zvijezda. Sarah Starzynski. Jednu godinu mlađa od Zoë. Ponovo sam pročitala što je pisalo na papiriću. Nisam trebala upitati Francka Lévy gdje je završio 15. konvoj. Znala sam da je to bilo u Auschwitzu. »Što je to? Garaža u ulici Bretagne?« upitala sam. »Tamo je većina Židova iz 3. arondismana odvedena i grupirana prije no što su odvedeni u ulicu Nelaton, na stadion.« Jedna stvar me intrigirala. Za Sarah nije se spominjao broj konvoja. »To znači da se nije popela ni na jedan vlak koji je vozio u Poljsku. To je sve što mogu reći.« »Znači možda je pobjegla?« rekla sam. »Teško je reći. Neka djeca su pobjegla iz Beaune-la-Rolandea i primila su ih okolna gospodarstva. Druga, mnogo mlađa od Sarah deportirana su a da ne možemo točno utvrditi njihov identitet. U tom slučaju, pisat će vam. »Dječak, Pithiviers«. Nažalost, ne mogu vam reći što se dogodilo Sari Starzynski, gospođice Jarmond. Jedino što je sigurno jest to da nije stigla u Drancy zajedno s ostalom djecom iz Beaune-la-Rolandea i Pithiviersa. Ne pojavljuje se u registru.« Ponovo sam pogledala lijepo nevino lice. »Posljednji trag koji imamo od nje jest Beaune. Možda se spasila, možda ju je primila obitelj prekoputa i ostala je skrivena do kraja rata pod lažnim tuđim imenom.« »To je bilo često?« 97

»Da, veliki broj židovske djece preživjelo je na taj način, zahvaljujući pomoći i velikodušnosti francuskih obitelji ili religijskih institucija.« Inzistirala sam. »Mislite li da se Sara Starzynski spasila? Mislite li da je preživjela?« Spustio je pogled na fotografiju ljupkog djeteta plahog osmijeha. »Nadam se. Sada imate informacije koje ste željeli. Znate tko je živio u vašem stanu.« »Da. Puno, puno vam hvala. I dalje se pitam kako je obitelj moga muža mogla živjeti na tom mjestu znajući da su Starzynski uhićeni. To mi je totalno neshvatljivo.« »Nemojte ih prebrzo osuditi«, rekao mi je Franc Lévy. »Naravno, među Parižanima je bilo mnogo ravnodušnosti, ali nemojte zaboraviti da je Pariz bio okupiran. Ljudi su se bojali za svoj život. To je bilo vrlo specifično vrijeme.« Dok sam izlazila iz njegovog ureda, najednom sam se osjetila vrlo krhkom. Bila sam na rubu suza. Današnji dan me potpuno iscrpio. Bila sam doslovno ispražnjena. Kao da se svijet stisnuo oko mene, pritiskajući me sa svih strana. Bertrand. Dijete. Nemoguća odluka koju bih trebala donijeti. Razgovor koji ću morati voditi sa svojim suprugom. I isto tako, tajna stana u ulici Saintonge. Preseljenje obitelji Tézac odmah nakon uhićenja. Mamé i Édouard koji nisu željeli o tome govoriti. Zašto? Što se dogodilo? Zašto mi nisu htjeli reći? Hodajući prema ulici Marbeuf, osjetila sam se preplavljena nečim ogromnim i nekontroliranim. Uvečer sam se srela sa Guillaumeom u »Selectu«. Sjeli smo unutra, blizu šanka, daleko od bučne terase. Donio je knjige. Bila sam oduševljena. Upravo njih sam tražila. Posebno jednu o logoru Loiret. Toplo sam mu se zahvalila. Nisam namjeravala s njime podijeliti ono što sam poslijepodne saznala, ali sve je izišlo iz mene. Guillaume me pozorno slušao. Kada sam završila, rekao mi je da mu je baka govorila o tim stanovima koji su oduzeti nakon uhićenja. Policija je neke zapečatila, ali su ih otvorili kada je bilo sigurno da se nitko neće vratiti. Prema njegovoj baki policija je surađivala s pazikućama koji su stalno nalazili nove stanare dok si pucnuo prstima. I to se vjerojatno dogodilo obitelji moga muža. »Zašto je to tako važno za vas Julia?« Gledao me. Oči su mu bile ozbiljne i duboke. »Razumijem, ali pripazite kada budete ispitivali obitelj svoga muža.« »Sigurna sam da mi nešto sakrivaju. Želim znati što.« »Budite oprezni Julia«, ponovio je. Osmjehnuo mi se, ali su mu oči i dalje bile ozbiljne. »Ne otvaramo nekažnjeno Pandorinu kutiju. Ponekad je bolje da ostane zatvorena. Ponekad je bolje ništa ne znati.« Franck Lévy me upozorio na isti način upravo jutros. 98

* ules i Geneviève su se uzvrtjeli po kući desetak minuta, kao poludjele životinje, mašući rukama bez riječi. Činilo se da su očajni. Pokušali su premjestiti Rachel odvevši je u prizemlje, ali je djevojčica bila preslaba. Odlučili su je napokon ostaviti u krevetu. Jules je pokušavao smiriti Geneviève, ali bezuspješno. Stalno je padala na fotelju ili na kauč i plakala.

J

Djevojčica ih je slijedila kao mali zabrinuti pas. Nisu odgovarali ni na jedno njezino pitanje. Primijetila je da Jules nije prestajao gledati u smjeru ulaza, bacavši pogled prema ogradi kroz prozor. Osjetila je kako joj se srce puni strahom. Kada je pala noć, Jules i Geneviève sjeli su jedno nasuprot drugog pred ognjište. Smirili su se. Zabrinutost se smanjila. Pa ipak, djevojčica je vidjela da se Genevevine ruke tresu. Oboje su bili blijedi i nisu micali pogled s velikog zidnog sata. U jednom trenutku Jules se okrenuo prema djevojčici i nježno joj govorio. Zamolio ju je da se ponovo ode sakriti u podrum, iza velikih vreća s krumpirima i da se tamo sakrije najbolje što može. Bilo je vrlo važno. Da netko uđe u podrum, mora biti potpuno nevidljiva. Djevojčica se ukočila. »Doći će Nijemci!« Prije no što su Jules ili Geneviève išta stigli reći, pas je počeo lajati. Skočili su. Jules je napravio znak i djevojčica je digla lesu. Odmah je poslušala i skliznula u mrak podruma koji je mirisao na plijesan. Ništa nije vidjela, ali je uspjela pronaći vreće s krumpirima, na kraju prostorije, posrćući. Osjetila je jutu pod prstima. Bilo ih je više, naslagane jedne na druge. Pomaknula ih je da prođe iza njih. Jedna se vreća otvorila i iz nje su glasno počeli ispadati krumpiri. Brzo je pokupila krumpire. Zatim je začula korake. Teške i odmjerene. Slične je čula u Parizu nakon policijskog sata. Znala je što to znači. Kod roditelja je gledala kroz prozor, kroz papir zalijepljen za staklo, i vidjela je muškarce kako patroliraju u slabo osvijetljenim ulicama, muškarce sa savršeno pravilnim pokretima, koji su nosili okrugle kacige. Isti koraci koji su išli ravno prema kući. Desetina muškaraca po onome što je čula. Muški glas, malo zagušen, ali ipak čujan dopirao joj je do ušiju. Govorio je njemački. Došli su dakle. Po njih. Rachel i nju. Najednom je dobila strašnu želju da isprazni mjehur. Čula je korake točno iznad svoje glave. Mrmljanje razgovora koji nije uspijevala dobro čuti. A zatim Julesov glas: »Da naredniče, ovdje je bolesno dijete.« »Bolesno, ali arijevsko naravno?« dodao je stran i grleni glas. »Bolesno, naredniče.« »Gdje je?« 99

»Na katu.« Julesov glas bio je gotovo nečujan. Strop je drhtao od teških koraka. Zatim se Rachelin krik prolomio cijelom kućom. Nijemci su je istrgli iz njezinog kreveta. Čuo se još samo tihi jecaj. Bila je previše bolesna da bi im se suprotstavljala. Djevojčica je stavila ruke na uši. Nije htjela ništa čuti. Bilo je to jače od njezinih snaga. U toj tišini osjetila se zaštićenom. Ispružena na krumpirima, vidjela je prvu zraku svjetlosti kako probija tamu. Netko je otvorio poklopac i spremio se spustiti stubištem koje je vodilo u podrum. Maknula je ruke s ušiju. »Nema nikoga«, rekao je Jules. »Djevojčica je bila sama kada smo je pronašli u kućici za pse.« Djevojčica je čula Geneviève kako ispuhuje nos. A zatim je glasom punim suza rekla: »Molim vas nemojte odvesti malenu! Previše je bolesna!« Grleni glas je postao podrugljiv. »Gospođo dijete je židovsko i vjerojatno je pobjeglo iz jednog od obližnjih logora. Ona nema što tražiti u vašem domu.« Djevojčica je pogledom slijedila narančasti snop svjetla iz lampe koja je osvjetljavala zidove podruma i približila se njezinu skrovištu. Zatim je vidjela divovsku crnu siluetu vojnika kako se odvaja kao u slikovnicama. Bila je preplašena. Došao ju je pronaći. Došao ju je uhvatiti. Smanjila se najviše što je mogla, prestala disati. Kao da joj je srce prestalo kucati. Ne, neće je pronaći! To bi bilo previše nepravedno! Već su imali Rachel. Zar to nije bilo dovoljno? I kamo će je odvesti? Van, u kamionu s vojnicima? Je li se onesvijestila? U bolnicu? U logor? Ta čudovišta gladna krvi! Čudovišta! Čudovišta! Mrzila ih je. Željela ih je vidjeti mrtve. Prokletnici! Mislila je na sve ružne riječi koje je znala, sve one riječi koje joj je majka branila da izgovara. Prokleta prljava kopilad! U glavi je urlala te uvrede snažno zatvorivši vjeđe da ne vidi snop svjetla kako joj se približava, trči po jutenim vrećama iza kojih se skrivala. Taj čovjek je neće pronaći. Nikada! Prokletnici, prljavi prokletnici! Ponovo je začula Julesov glas. »Nema nikoga dolje naredniče. Malena je sama. Jedva može ustati. Treba za nju nešto učiniti.« Glas narednika je zujao u ušima djevojčice. »Mi samo provjeravamo. Pregledat ćemo podrum, a zatim ćete nas slijediti do komandanta.« Djevojčica je činila sve što je mogla da je ništa ne oda, nije se micala, niti disala, niti udahnula dok se lampa nastavljala micati iznad njezine glave. »Slijediti vas?« Jules je pokušavao smireno riješiti situaciju, »ali zašto?« »Židovsko dijete vam se nalazi u kući i vi me pitate zašto.« 100

A zatim se začuo Genevièvin glas, začuđujuće smiren. Više nije plakala. »Vi ste mogli dobro vidjeti da je nismo pokušali sakriti naredniče. Samo smo joj htjeli pomoći da ozdravi. To je sve. Ne znamo niti kako se zove. Nije nam rekla. Toliko je bolesna da ne može ni govoriti.« »Moja žena vam govori istinu naredniče«, nastavio je Jules, »mi smo čak pozvali liječnika. Ako je to bilo da je sakrijemo, vi mislite...« Nastala je tišina. Djevojčica je čula narednika kako kašlje. »To je ono što nam je Guillemin rekao. Da je niste pokušavali sakriti. To je ono što nam je rekao naš dobri doktor.« Djevojčica je čula krumpire kako se miču iznad njezine glave. Ukočila se kao kip ne dišući. Škakljao ju je nos i imala je potrebu kihnuti. Opet je začula Genevièvin glas, i dalje smiren, jasan, gotovo tvrd. Ton koji nije poznavala. »Žele li gospoda čašu vina?« Krumpiri su se prestali micati. Gore se čulo kako je narednik prasnuo u smijeh. »Vina? Ja wohl!« »I malo paštete uz to?« reče Geneviève istim tonom. Koraci su se vratili istim putem. Vrata su se zatvorila. Djevojčica se skoro onesvijestila od olakšanja. Koliko dugo će ostati gore, koliko dugo će se kucati čašama, lupati nogama i smijati se svojim ogavnim smijehom? Cijelu vječnost. Grleni narednikov glas postajao je sve veseliji. Čak je čula snažno podrigivanje, ali više nije čula ni Jules ni Geneviève. Jesu li još uvijek bili tamo? Što se događalo? Bilo je užasno ne znati ništa, osim što je morala ostati skrivena u ovom podrumu dok je jedan od njih ne dođe tražiti. Vratila joj se snaga, ali se i dalje nije usuđivala micati. Napokon kuća je utihnula. Pasje zalajao jednom, a zatim zašutio. Djevojčica je naćulila uši. Jesu li Nijemci odveli Julesa i Geneviève? Je li od sada bila sama u kući? Čula je prigušene jecaje, a zatim su se otvorila vrata uz škripu. Jules ju je pozvao. »Sirka! Sirka!« Kada im se pridružila, bolnih nogu, crvenih očiju od prašine i vlažnih i prljavih obraza, vidjela je kako se Geneviève drži rukama za glavu, slomljena. Jules ju je tješio koliko je mogao. Djevojčica ju je nemoćna gledala. Stara žena ju je pogledala. Lice joj je odjednom ostarilo, upalo. To je uplašilo djevojčicu. »Tvoja prijateljica«, rekla je, »odveli su je. Umrijet će. Ne znam kamo su je odveli ni u kakve uvjete, ali znam da će umrijeti. Ništa nisu htjeli čuti. Pokušali smo ih napiti, ali su ostali pri svome. Nas su ostavili na miru, ali Rachel su uzeli.« Izborani obrazi Geneviève bili su puni suza. Glava joj je išla s lijeva na desno, pokretom prepunim očaja. Uzela je Julesa za ruku i stisnula je uz sebe. »Moj Bože, u što se pretvorila ova zemlja?« 101

Geneviève je pokazala djevojčici da se približi i primila je svojom starom rukom istrošenih prstiju. Spasili su me, ponavljala je u sebi djevojčica. Spasili. Spasili su joj život. Možda je netko spasio Michela i tatu i mamu. Ostalo je malo nade. »Moja mala Sirka!« uzdahnula je Geneviève stišćući prstima. »Bila si jako hrabra u podrumu.« Djevojčica se osmjehnula. Bio je to lijep ohrabrujući osmijeh koji je duboko dirnuo stari par. »Molim vas nemojte me više zvati Sirka. Tako su me zvali kada sam bila beba.« »Kako te onda moramo zvati?« upita Jules. Djevojčica je ispravila ramena i ponosno podigla bradu. »Moje ime je Sara Starzynski.«

102

* apuštajući stan u koji sam s Antoineom došla vidjeti kako napreduju radovi, zastala sam u ulici Bretagne. Garaža je i dalje bila tamo. I pločica koja je podsjećala da su ovuda prošle židovske obitelji iz 3. arondismana i bile grupirane ujutro 16. srpnja 1942. prije nego su ih odveli na »Vél d’Hiv«, a zatim u logore smrti. Na tom mjestu je počela Sarina odiseja. Ali gdje je završila?

N

Stajala sam ispred spomen-ploče ne brinući se za promet. Gotovo sam mogla vidjeti Saru kako dolazi iz ulice Saintonge, tog ranog toplog srpanjskog jutra, između majke i oca i policajaca. Da, vidjela sam tu scenu. Način na koji su ih gurnuli u tu garažu ispred koje sam sada stajala. Nježno srcoliko lice bilo je preda mnom i na njemu sam vidjela neshvaćanje i strah. Glatka kosa zavezana u konjski rep, tirkizne oči bademasta oblika. Sara Starzynski. Je li bila još živa? Danas bi imala sedamdeset godina. Ne, nije više mogla biti živa. Nestala je s lica zemlje zajedno sa drugom djecom »Vél d’Hiva«. Nikada se nije vratila iz Auschwitza. Od nje je ostala samo šačica pepela. Ušla sam u auto. Kao prava Amerikanka nikada se nisam znala služiti mjenjačem brzine. Vozila sam mali japanski automatik s kojim se Bertrand sprdao. Ujutro sam bila u Drancyu s Guillaumeom. Bio je blizu Pariza, stisnut u sivom i pohabanom predgrađu, između Bobignya i Pantina. Više od 60 vlakova željezničkom mrežom francuske željeznice. Nisam odmah shvatila dok smo prolazili kraj velike spomen-skulpture da je logor sada bio naseljen. Žene su šetale pse, gurale kolica, djeca su trčala, zastave su se vijorile na vjetru, biljke su krasile rubove prozora. Bila sam iznenađena. Kako su mogli živjeti između ovih zidova? Pitala sam Guillaumea je li znao da je logor bio naseljen prije nego što smo došli. Kimnuo je potvrdno glavom. Vidjela sam po izrazu njegova lica da je bio dirnut. Cijela njegova obitelj s ovog je mjesta deportirana. Nije mu bilo lako ovamo doći. Ali inzistirao je da ide sa mnom. Čuvar Memorijala u Drancyu bio je čovjek od pedesetak godina, umorna izgleda. Zvao se Menetzky. Dočekao nas je pred majušnim muzejom koji se otvarao samo uz prethodnu najavu. U jednostavnom malenom prostoru razgledavali smo fotografije, članke, razglednice. Iza stakla, bile su izložene žute zvijezde. To je bilo prvi put da sam ih vidjela uživo. Bila sam pod neugodnim dojmom. Logor je doživio vrlo malo preinaka u 60 godina. Veliko U od betona, sagrađeno u tridesetim godinama tada se smatralo inovatorskim rezidencijalnim projektom, 1941. zaplijenila ga je vlada Vichya da bi deportirala Židove. 1947. prenamijenjen je za obiteljsko stanovanje. Trenutačno je ovdje živjelo oko 40 obitelji u malim stanovima. Najam je bio jeftiniji nego u okolici. Pitala sam tužnog gospodina Menetzkya jesu li stanovnici grada Nijemih — to je bio nenamjeran ironičan naziv mjesta - znali gdje žive. Glavom je zanijekao. Većina stanovnika bila je premlada. Nisu znali i kako se njemu činilo nisu ni željeli znati. Bilo im je svejedno. Pitala sam ga ima li Memorijal mnogo posjetitelja. Odgovorio mi je da katkad dolaze školske grupe i turisti. Listali smo zlatnu knjigu. 103

»Za Paulette, moju majku. Volim te i nikada te neću zaboraviti. Dolazim ovamo svake godine u sjećanje na tebe. Odavde su te odveli u Auschwitz 1944. Nikada se nisi vratila. Tvoja kći Danielle.« Osjetila sam kako mi naviru suze. Čuvar me tada odveo do stočnog vagona koji se zatvarao ključem, smještenom tik ispred muzeja, na travnjaku. Otvorio nam je, a Guillaume me primio za ruku da mi pomogne uspeti se. Pokušavala sam zamisliti ovaj prazni prostor pun ljudi, stisnutih jedni uz druge, malu djecu, bake i djedove, roditelje, tinejdžere. Na putu u smrt. Guillaume je problijedio. Priznao mi je poslije da se nikada nije popeo u vagon. Nije se usudio. Pitala sam ga je li se dobro osjeća. Pretvarao se, ali njegova muka je bila očita. Izišli smo iz zgrade. Nosila sam gomilu dokumenata, brošura i knjiga, koje mi je čuvar dao. U mojoj glavi miješalo se sve što sam znala o Drancyu, neljudskom tretmanu iz tih strašnih godina, vlakovi koji prevoze Židove sve do Poljske. Bila sam puna strašnih informacija koje sam pročitala o 4000 djece »Vél d’Hiva« koji su tamo stigli krajem ljeta 1942. bez roditelja, bolesni, prljavi i gladni. Je li Sarah bila jedna od njih? Je li prošla put Drancy-Auschwitz, sama i užasnuta, u vagonu za stoku prepunom stranaca? Bamber me čekao u dnu ureda. Nagnuo je tijelo nad fotelju, nakon što je iza složio svoju fotografsku opremu. A zatim me pogledao. Brinuo se. Stavio mi je ruku na prsa. »Julia jesi li dobro?« Crne naočale ništa nisu sakrile. Probdjevena noć vidjela mi se na licu. Razgovor s Bertrandom do jedan sat u noći. Kako je razgovor odmicao, pokazao se sve neumoljiviji. Nije želio to dijete. Čak ne ni ljudsko biće. Samo zametak. Mali zametak. Ništa. I to ništa nije želio. Za njega, sada, dijete nije dolazilo u obzir. Nije to mogao zamisliti čak i da upotrijebi svu svoju snagu. U tom trenutku kada je to rekao, slomio mu se glas. Bila sam jako iznenađena. Lice mu je bilo uništeno, činilo se starijim. Gdje je sada bio moj bezbrižni, nemarni muž siguran u sebe? Šokirano sam ga promatrala. A ako odlučim imati dijete bez obzira na njega, onda je gotovo. Gotovo? To jest? Gledala sam u njega zabezeknuto. Gotovo među nama, to je odgovorio tim užasnim slomljenim glasom koji se zvučao kao nečiji tuđi. Završetak naše veze. Ostali smo bez riječi, za kuhinjskim stolom. Zatim sam ga upitala zašto ga rođenje toga djeteta toliko ugrožava. Odvratio je pogled i uzdahnuo trljajući oči. Smatrao je da je prestar. Uskoro će imati pedeset godina. To je samo po sebi dovoljno strašno. Starenje. Imao je pritisak na poslu da se održi među mladim vukovima dugih zubiju. Da ostane u konkurenciji s njima svaki dan ispočetka. I zatim trebalo je podnijeti da se mijenja nagore. Podnijeti svoje lice u zrcalu. Nisam ga nikada čula da tako govori. Nikada nisam ni pomislila da bi mu starenje moglo predstavljati problem. »Imat ću sedamdeset godina kada to dijete bude imalo dvadeset, a to ne želim«, sto puta je ponovio. »Ne mogu. Ne želim. Julia, moraš to nekako shvatiti. Ako zadržiš to dijete, ubit ćeš me. Čuješ li me? Ubijaš me!« Duboko sam udahnula. Što da odgovorim Bamberu? Gdje da počnem? Koliko bi razumio? Bio je tako mlad, toliko drugačiji od nas. Ali voljela sam njegovu ljubaznost i pažnju. Pribrala sam se. »Pa nema smisla da ti pričam priče Bamber«, rekla sam pogledavši ga u lice. »Noć nije bila dobra.« 104

»Zbog tvog muža?« pokušao je. »Da zapravo zbog mog muža«, odgovorila sam. »Ako želiš sa mom razgovarati Juha, ne oklijevaj, tu sam«, rekao je moćnim i ozbiljnim čerčilovskim tonom »Nikada se nećemo predati«. Nisam mogla zadržati osmijeh. »Hvala Bamber. Pružaš mi sigurnost.« Napravio je grimasu. »Kako je bilo u Drancyu?« Zajecala sam. »O moj bože grozno! Najdeprimirajuće mjesto koje sam vidjela u životu. Ima ljudi koji danas žive tamo. Nevjerojatno zar ne? Bila sam s jednim prijateljem čija je cijela obitelj bila deportirana iz Drancya. Nećeš se zabaviti tim fotografijama vjeruj mi. Deset puta je gore od ulice Nelaton.« Na izlazu iz Pariza, krenula sam autocestom A6. Srećom nije bila velika gužva u ovo doba dana. Vozili smo se bez riječi. Shvatila sam da moram s nekim porazgovarati o onome što mi se događalo. I to brzo. Nisam mogla sve zadržati u sebi, bebu i sve ostalo. U New Yorku je bilo jedva 6 ujutro. Prerano je da nazovem Charlu iako je njezin dan uspješne odvjetnice rano počinjao. Imala je dvoje male djece, koji su bili pljunuti otac, njezin bivši muž Ben. Novi muž, Barry, bio je šarmantan i radio je kao informatičar. Nisam ga još dobro poznavala. Tako sam željela čuti Charlin glas, taj nježni i topli način na kojim bi mi rekla: »Hej!« na telefon kada bih je nazvala. Charla se nije nikada slagala s Bertrandom. Oboje su igrah igru katkad bolje katkad lošije. I tako je bilo od početka. Nisam znala što je Bertrand o njoj mislio. Lijepa, pametna, arogantna, feministkinja i Amerikanka. Dok je Bertrand za nju bio tašti žabar, previše zavodljiv i šovinist. Nedostajala mi je Charla. Njezino poštenje, smijeh, njezin duh. Kada sam otišla iz Bostona u Pariz, bila je još tinejdžerka. Na početku mi nije nedostajala moja mlađa sestrica. Sada mi je udaljenost bila teška kao nikada. »Hmmm, zar nismo upravo prošli izlaz?« Imao je pravo. »Sranje«, rekla sam. »Nemoj se uzrujavati«, rekao je Bamber boreći se s kartom. »Možemo izići i na sljedećem izlazu.« »Oprosti, malo sam iscrpljena«, progunđala sam. Ljubazno mi se osmjehnuo i ništa nije dodao. Voljela sam tu njegovu vrlinu. Približavali smo se logoru Beaune-la-Rolande, malom dosadnom mjestu, izgubljenom u žitnim poljima. Odlučili smo se parkirati u centru mjesta gdje se nalazila crkva i vijećnica. Prošetali smo mjestom. Bamber je napravio nekoliko fotografija. Bilo je vrlo malo ljudi. To me je pogodilo. Bilo je to tužno i prazno mjesto. 105

Čitala sam da se logor nalazio u sjeveroistočnim četvrtima, a da se na njegovoj nekadašnjoj lokaciji danas nalazila srednja tehnička škola sagrađena u šezdesetim godinama. Logor se u to vrijeme nalazio na oko tri kilometra od kolodvora u suprotnom smjeru što je značilo da su deportirane obitelji morale proći kroz središte mjesta. Morali su postojati ljudi koji su se toga sjećali, rekla sam Bamberu. Ljudi koji su vidjeli nepregledne grupe ljudi koji su teško hodali ispod njihovih prozora ili ispred njih. Kolodvor više nije bio u funkciji. Renovirali su ga i prenamijenili u jaslice. Koja ironija! Kroz prozore, vidjeli smo lijepe crteže i preparirane životinje. Grupa dječice se igrala desno od zgrade. Jedna mlada žena od dvadesetak godina, noseći dojenče u naručju, uputila se prema nama i upitala nas treba li nam pomoć. Rekla sam joj da sam novinarka i da tražim informacije o bivšem logoru za zatvorenike, koji se ovdje nalazio prije 40 godina. Nikada nije za to čula. Pokazala sam joj ploču odmah iznad ulaza u jaslice. U sjećanje na tisuće židovske djece, žena, muškaraca koji su od svibnja 1941. do kolovoza 1943. prošli kroz ovaj kolodvor i logor Beau-ne-la-Rolande prije no što su poslani u smrt u logor Auschwitz gdje su ubijeni. Nikada ih nećemo zaboraviti. Slegnula je ramenima i nasmijala se kao da se ispričava. Nije znala. Svakako, bila je premlada. To se dogodilo prije nego se ona rodila. Pitala sam je dolaze li ljudi vidjeti komemorativnu ploču. Rekla je da nije vidjela nikada otkad ovdje radi, a tome ima sada godina dana. Bamber je fotografirao dok sam ja prošetala oko zgrade. Ime mjesta moglo se još uvijek pročitati kroz rampu. Stari željeznički put obrastao je korovom, ali još uvijek su se nazirale drvene opruge i istrošeni metal. Tim tračnicama, danas prepuštenim zaboravu, mnogi su vlakovi otišli za Auschwitz. Srce mi se stislo. Odjednom mi je bilo teško disati. U konvoju broj 15 od 5. kolovoza 1942. u kojem su odvedeni roditelji Sare Starzynski ravno u smrt.

106

* arah je te noći loše spavala. Rachelini krici su u njoj odzvanjali. Gdje je sada bila? Je li bila dobro? Je li se netko za nju brinuo, pomagao joj da se oporavi? I za sve te židovske obitelji koje su odveli? A za njezinu majku? I oca? I svu onu djecu u logoru Beaune?

S

Ležeći na leđima, Sarah je slušala tišinu stare kuće. Imala je toliko pitanja na koje nije bilo odgovora. Njezin otac je nekada imao odgovore na sva pitanja. Zašto je nebo plavo, od čega su napravljeni oblaci, kako su bebe dolazile na svijet, što je izazivalo plimu, zašto cvijeće raste, a ljudi se zaljubljuju. Uvijek je nalazio vremena da joj odgovori, smireno, strpljivo, jednostavnim riječima i smirenim pokretima. Nikada joj nije rekao da je previše zaposlen. Volio je njezina neprestana pitanja. Uvijek joj je govorio da je ona jako inteligentna djevojčica. Ali u posljednje vrijeme, njezin otac nije odgovarao kao nekada. Na pitanja o žutoj zvijezdi, ili činjenici da nije mogla ići u kino niti na općinski bazen. Niti o policijskom satu niti o tom čovjeku u Njemačkoj koji je mrzio Židove i od čijeg samog imena je drhtala. Ne na sva ta pitanja nije joj davao zadovoljavajuće odgovore. Ostajao je nejasan i tih. A kada bi ga upitala po drugi ili treći put, nešto prije nego što su muškarci počeli udarati po vratima onog crnog petka, što je tako odvratno u tome što si Židov, jer biti »drugačiji« nije se činilo kao dovoljan razlog — odvratio je pogled praveći se da nije čuo pitanje. Znala je da jest. Nije imala želju misliti na svoga oca. To joj je bilo previše bolno. Više se nije uspijevala sjetiti kada ga je posljednji put vidjela. Mora da je to bilo u logoru... ali kada točno? Više nije znala. S majkom je bilo drugačije. Imala je čisto i jasno sjećanje na trenutak, kada se njezino lice posljednji put okrenulo dok se udaljavala s drugim majkama u suzama na dugom prašnjavom kolodvorskom putu. Slika je bila jasna u njezinu sjećanju, precizna kao fotografija. Blijedo lice njezine majke, čudesno plavetnilo njezinih očiju. Njezin osmijeh koji gotovo da je nestao. Nije postojao posljednji put s njezinim ocem. Nije bilo te zadnje slike za koju bi se mogla uhvatiti, koje bi se mogla sjetiti. Pokušavala se sjetiti njegovog lica, vratiti ga u sjećanju, to fino lice tamne kože i divljih očiju, na kojem su se zubi činili tako bijelima. Uvijek su joj govorili da sliči na majku kao i Michel. Od svoje su slavenske strane naslijedili plavu kosu, visoke jagodice i bademaste oči. Otac se žalio da ni jedno od njegove djece ne sliči na njega. Djevojčica je odagnala sliku svoga oca kako se smije. Bilo je to previše bolno. Duboko bolno. Sutra će otići u Pariz. Morala je to učiniti. Morala je saznati što se dogodilo njezinom bratu. Možda je bio na sigurnom kao ona sada. Možda su neki dobri i velikodušni ljudi otvorili vrata skloništa da ga oslobode. Ali tko? Tko mu je mogao pomoći? Nikada nije vjerovala gospođi Royer, njihovoj pazikući. Lažan pogled i licemjeran osmijeh. Ne to sigurno nije mogla biti ona. Profesor violine? On je onog strašnog jutra povikao »Zašto ih odvodite? To su čestiti ljudi, ne možete to činiti!« 107

Da, možda je on mogao spasiti Michela koji bi bio na sigurnom u domu čovjeka koji im je svirao stare poljske pjesme na violini. Michelov smijeh, njegovi ružičasti obrazi. Michel koji je pljeskao ručicama i plesao okrećući se. Možda ju je Michel čekao i svaki dan pitao profesora violine kada će se Sirka vratiti, hoće li se danas vratiti... rekla je da će se vratiti, zaklela mi se! U zoru kada ju je probudio pijevac, jastuk joj je bio natopljen suzama. Brzo se odjenula u odjeću koju joj je Geneviève pripremila. Solidnu odjeću za dječaka, čistu i potpuno izvan mode. Pitala se kome je pripadala. Tom Nicolasu Dufaureu koji je jedva napisao svoje ime na sve te knjige? Stavila je ključ i novac ujedan džep. Dolje, velika kuhinja u kojoj je još bilo pomalo svježe, bila je prazna. Bilo je rano. Mačka je spavala sklupčana na stolici. Na brzinu je pojela komad kruha i popila malo mlijeka neprestance okrećući novac i ključ kao da je htjela biti sigurna da su na svom mjestu. Bilo je toplo i sivo jutro. Večeras bi moglo biti nevrijeme. Grozno nevrijeme kakvo je uvijek plašilo Michela. Pitala se kako će stići do kolodvora. Je li Orléans bio daleko? Nije imala pojma. Kako će do tamo stići? Kako će znati koja je prava cesta? Ponavljala je samoj sebi da ako je uspjela izdržati do sada, sada nije zasigurno bio trenutak za odustajanje. Naći će pravu stazu, nije imala izbora. Ali ne može otići prije no što se pozdravi sa Julesom i Geneviève. Čekala je da se probude, hraneći komadićima kruha piliće i kokoši ispred vrata. Geneviève je sišla za pola sata. Na licu joj se još vidio umor od jučerašnjih događaja. Za nekoliko minuta sišao je i Jules. Podragao ju je po glavi. Djevojčica je sporim i spretnim kretnjama pripremala doručak. Osjećala je nježnost prema njima. I više od toga. Kako da im kaže da danas odlazi? Slomit će im srce. Ali nije imala izbora. Morala se vratiti u Pariz. Čekala je da završe s doručkom i čim završe, reći će im da je to danas. »Ali ne možeš to napraviti«, zagrcnula se starica skoro razbivši šalicu koju je brisala. »Na cestama su kontrole, a vlakove nadgledaju. Nemaš ni dokumente. Uhapsit će te i vratiti u logor.« »Imam novaca«, rekla je Sarah. »To neće spriječiti Nijemce da...« Jules je prekinuo svoj ženu pokretom ruke. Pokušao je uvjeriti Saru da ostane još malo. Tiho, ali odlučno je s njom razgovarao kao što je to nekada činio njezin otac. Morali su razumjeti. Kako da im objasni da je povratak u Pariz bio apsolutno nužan. I kako da to napravi ostajući tako smirena i odlučna kao Jules? Riječi su izlazile pobrkano, bez reda. Bilo joj je dosta toga da se pravi odrasla. Drhtala je kao inatljivo dijete. »Ako me pokušate zaustaviti«, rekla je gotovo prijetećim glasom, »ako me pokušate ovdje zadržati, pobjeći ću.« Ustala je i krenula prema vratima. Nisu se pomaknuli, gledali su je ukočeno. »Čekaj«, rekao je Jules u posljednji tren. »Pričekaj na tren.« 108

»Ne. Ne mogu više čekati! Idem na kolodvor«, reče Sara s rukom na kvaki. »Čak ne znaš ni gdje se nalazi«, reče Jules. »Pronaći ću ga. Snaći ću se.« Gurnula je vrata. »Zbogom«, rekla je starom paru. »Zbogom i hvala.« Okrenula se i krenula prema izlazu. To je barem bilo lako. Jednostavno. Ali jednom kada iziđe s imanja, nakon što se nagnula da podraga psa, odjednom je postala svjesna onoga što je upravo učinila. Sada je bila sama. Posve sama. Čula je strašan Rachelin krik, teške korake, ledeni narednikov smijeh. Napustila ju je hrabrost. Protiv svoje volje, posljednji put je okrenula glavu prema kući. Jules i Geneviève su je gledali kroz prozor skamenjeni. U isti tren su se odlučili pokrenuti. Jules je zgrabio svoju kapu, a Geneviève svoj novčanik. Istrčali su van, zaključali vrata. Sustigli su je, a Jules joj je stavio ruku na rame. »Molim vas nemojte me pokušati zaustaviti«, promrmljala je Sara i pocrvenjela. Bilo je istovremeno sretna i razdražljiva što su je slijedili. »Ne pada nam napamet!« osmjehnuo se Jules. »Posve suprotno mala tvrdoglava djevojčice. Idemo s tobom.«

109

* renuli smo prema groblju pod olovnim suncem. Postalo mi je najednom mučno i morala sam zastati da bih došla do daha. Bamber se zabrinuo. Smirila sam ga rekavši mu da je to od manjka sna. Ponovo je imao sumnjičav izraz lica, ali nije ništa komentirao.

K

Groblje je bilo maleno, ali trebalo nam je dosta vremena da pronađemo ono što smo tražili. Već smo bili na izlasku kada je Bamber primijetio šljunak na jednom od grobova. Bio je to židovski običaj. Približavajući se bijeloj i ravnoj zvijezdi pročitali smo: U ratu deportirani Židovi podižu ovaj spomenik, deset godina nakon zatvaranja, u sjećanje na svoje mučenike, žrtve nacističkog barbarstva. Svibanj 1941. — svibanj 1951. »Nacističko barbarstvo!« primijetio je suho Bamber. Kao da Francuzi nisu imali svoje prste u tome.« Nekoliko imena i datuma bilo je upisano na grobni kamen. Nagnula sam se da ih pročitam. Prema datumima, bila je riječ o djeci. Od jedva dvije-tri godine. Djeci umrloj u logorima u srpnju i kolovozu 1942. Djeci »Vél d’Hiva«. Nikad nisam sumnjala u istinitost onoga što sam pročitala o uhićenjima. Pa ipak, tog lijepog proljetnog dana, nagnuta nad grobni spomenik, bila sam pogođena zbiljnošću svega toga. I znala sam u tom trenutku da neću imati mira dok ne saznam što se dogodilo sa Sarom Starzynski. I što mi Tézacovi nisu htjeli otkriti. Vraćajući se u središte mjesta, sreli smo starca koji je sporo hodao i nosio vreću s povrćem. Morao je imati osamdesetak godina. Lice mu je bilo okruglo i rumeno, kosa posve sijeda. Pitala sam ga može li nam reći gdje se nekada nalazio logor. Pogledao nas je sumnjičavim pogledom. »Logor?« upitao je. »Želite znati gdje se nalazio logor?« Kimnuli smo glavom. »Nitko nikada ne pita za logor«, promrmljao je vrativši poriluk koji je gotovo ispao iz košare. Želio je izbjeći naše poglede. »Znate li gdje je?« inzistirala sam. Nakašljao se. »Naravno da znam. Oduvijek živim ovdje. Kada sam bio dijete, nisam znao o čemu je riječ. Nitko o tome nije govorio. Pravili smo se da ne postoji. Znali smo da ima veze sa Židovima, ali se nismo usuđivali postavljati pitanja. Previše smo se bojali. Brinuli smo se o našim problemima.« »Sjećate li se nečeg određenog u vezi s tim logorom?« upitala sam ga.

110

»Imao sam petnaestak godina«, rekao je. »Sjećam se ljeta 42., gomile Židova koji s stizali s kolodvora i ovuda prolazili, evo ovuda.« Pokazao je prstom na veliki pločnik na kojem smo stajali. Kolodvorska avenija. Redovi i redovi Židova. Jedan dan začuli smo strašnu buku. Užasnu buku. No moji roditelji su živjeli daleko od logora. Pa ipak smo sve čuli. Buku koja preplavila cijeli grad. To je trajalo cijeli dan. Čuo sam kako moji roditelji razgovaraju sa susjedima. Govorili su da su razdvojili djecu i majke. Iz kojeg razloga? Nismo znali. Vidio sam grupu židovskih žena kako hodaju prema kolodvoru. Ne, zapravo nisu hodale. Jedva su se držale na nogama, plakale su, a policija ih je silom tjerala da hodaju.« Pogled mu se izgubio na cesti. Prisjećao se. A zatim je pokupio svoju košaru. »Jednog lijepog dana više nije bilo nikoga u logoru. Rekao sam si da su Židovi otišli. Kamo? Nisam znao. Zatim sam prestao o tome razmišljati. Nitko više nije o tome razmišljao. To nije nešto o čemu razgovaramo. Ne želimo povratiti uspomene. Neki ljudi koji ovdje žive ne znaju ništa o tome.« Nastavio je svojim putem. Uzela sam bilježnicu da bih zapisala ono što sam upravo čula. Bilo mi je još uvijek teško. Ali ovaj put nisam bila sigurna je li moja trudnoća razlog tome. Ili je to ono što sam vidjela u pogledu tog čovjeka, ravnodušnost i prijezir. Autom smo otišli do ulice Roland i parkirali ispred gimnazije. Bamber mi je skrenuo pozornost da se ulica zove »Ulica deportiranih«. Bilo mi je lakše. Ne bih podnijela da se zvala »Ulicom Francuske Republike«. Tehnička gimnazija tužna je moderna zgrada koja se izdizala nad starim dvorcem na vodi. Teško je zamisliti da se logor nalazio na toj masi cementa i parkirnih mjesta. Đaci su pušili pred školom. Bilo je vrijeme velikog odmora. Na loše održavanom travnjaku ispred gimnazije vidjeli smo neobične nagnute skulpture na kojima su bili ucrtani crteži. Na jednoj od skulptura je pisalo: »Neka jedni s drugima postupaju u bratskom dubu.« To je bilo sve. Bamber i ja smo se preneraženo pogledali. Pitala sam jednog od đaka imaju li skulpture kakve veze logorom?« upitao me. Njegova se kolegica smijala kao idiotkinja. čemu je bila riječ. To ga je malo ohladilo. Djevojka mi je rekla da spomen-ploča malo niže niz cestu koja je vodila u selo. Pitala komemorativnoj ploči, ali nije bila sigurna.

s logorom. »Kojim Objasnila sam mu o je postojala nekakva sam je je li riječ o

Spomenik je bio od crnog mramora, s izblijedjelim natpisom zlatnih slova. Podigao ga je 1965. gradonačelnik Beaune-la-Ro-landea. Na vrhu se isticala Davidova zvijezda. Bila su upisana i imena. Nepregledna lista imena. Dva imena koja su mi bila bolno poznata, koja sam pročitala, ovdje su se nalazila: Starzynski, Wladislaw. Starzynski, Rywka. Kraj spomenika se nalazila mala kvadratna urna. »Ovdje je odložen pepeo naših mučenika iz logora Auschwitz-Birkenau«. Malo više, na popisu imena pročitala sam natpis: »U sjećanje na 3500 tisuće židovske djece odvojene od svojih roditelja, koji su bili zatvoreni u logorima Beaune-la-Rolande i Pithiviers i deportirani i pogubljeni u Auschwitzu.« Bamber je naglas pročitao svojim britanskim naglaskom: »Žrtve nacista pokopane na groblju Beaune-la-Rolande.« Čitao je istu listu imena na grobu. Imena djece »Vél d’Hiva« koja su umrla u logoru.« 111

»Ponovo žrtve nacista«, rekao je Bamber. »Reklo bi se da je ovdje riječ o patološkom slučaju amnezije.« Ostali smo stajati pred spomenikom šuteći. Bamber je napravio nekoliko fotografija, slagao svoj materijal. Crni mramor nije spominjao da je francuska policija bila jedina odgovorna za rad tog logora, i za sve ono što se događalo iza njegovih rešetaka.« Okrenula sam se u smjeru sela. Lijevo od mene nalazio se tamni i tužni crkveni zvonik. Sara Starzynski teško je hodala istim ovim putem. Prošla je ovuda gdje sam stajala, a zatim se okrenula nalijevo i ušla u logor. Nekoliko dana poslije, njezini roditelji odvedeni su na kolodvor ususret smrti. Djeca su ostala sama tjednima prije no što su odvedena u logor Drancy. Prema smrti u samoći nakon dugog puta do Poljske. Što se dogodilo sa Sarom? Je li umrla ovdje? Ime joj nije pisalo ni na grobu ni na spomen-ploči. Je li uspjela pobjeći? Gledala sam preko dvorca na vodi, koji se uzdizao na sjeveru na kraju sela. Je li bila još uvijek živa? Zazvonio mi je mobitel tako naglo da smo se oboje trgnuli. Bila je to moja sestra Charla. »Kako si?« upitala me snažnim glasom kao da je tu kraj mene, a ne tisućama kilometara daleko na drugoj strani Atlantika. »Poruka koju si mi jutros ostavila na sekretarici, vrlo je tužna.« U mislima sam ostavila Saru Starzynski i usredotočila se na dijete koje sam nosila. Na riječi koje je Bertrand jučer izgovorio o »kraju nas kao para«. Ponovo sam osjetila strašan teret na ramenima.

112

* olodvor u Orléansu bio je glasan i dinamičan. Pravi mali mravinjak prepun sivih uniformi. Sara se približila starom paru. Nije htjela pokazati da se bojala. Ako se mogla do sada dobro držati, to je trebalo značiti da je još bilo nade. Nade u Parizu. Morala je biti hrabra i snažna.

K

»Ako te nešto pitaju«, prošaptao je Jules, dok je stajao u redu za karte »ti si naša unuka i zoveš se Stephanie Dufaure. Kosa ti je kratka jer si dobila uši u školi pa su ti je morali odrezati.« Geneviève je popravila Sarin ovratnik. »Eto ga«, rekla je osmjehujući se. »Čista si i uredna. I lijepa kao sunce! Kao naša mala unuka.« »Imate li zapravo kćer?« upitala je Sara. »Je li ovo njezina odjeća?« Geneviève se nasmijala. »Imamo samo dva unuka vražička Gasparda i Nicolasa. I sina Alana. Koji ima 40 godina. Živi u Orléansu sa svojom ženom koja se zove Henriette. Nosiš Nicolasovu odjeću. Malo je stariji od tebe. I jako lijep dječak!« Sara se divila kako se stari par pravio da je sve u redu. Smijali su se, ponašali se kao da je jutro kao i svako drugo, neko nebitno putovanje u Pariz. Ali primijetila je njihove poglede kojim su oprezno promatrali peron. Postala je nervoznija kada je primijetila da vojnici kontroliraju sve putnike koji se penju u vlak. Nagnula se da bolje vidi. Nijemci? Ne, Francuzi. Francuski vojnici. Nije imala sa sobom dokumente. Samo ključ i nešto novca. Tiho i na oprezu je držala karte. Izgledao je iznenađeno. Bradom mu je pokazala u smjeru vojnika koji su prepriječili ulaz u vlak. »Što želiš da učinim Sara?« zabrinuto je upitao. »Tražit će papire. Nemam ih. Možda ovo može pomoći.« Jules je promatrao šačicu muškaraca ispred vlaka. Sve se više brinuo. Geneviève ga je gurnula laktom. »Jules! Bit će sve u redu. Moramo pokušati. Nema drugog načina.« Starac se pribrao. Kimnuo je glavom prema svojoj supruzi. Izgledalo je da se smirio. Kupili su karte i krenuli prema vlaku. Peron je bio prepun. Bili su stisnuti između putnika koji su dolazili sa svih strana, žena s djecom, starcima ozbiljnih lica, nestrpljivim poslovnim ljudima u odijelima. Sara je znala što mora učiniti. Sjećala se malog dječaka koji je pobjegao sa stadiona iskoristivši pomutnju. Zapamtila je lekciju. Iskoristi nered, buku, vojnike koji se deru, micanje gomile.

113

Pustila je Julesovu ruku i čučnula. Tako je hodala prema naprijed s osjećajem kao da je pod vodom u masi suknji i hlača, cipela i kosa. Teško se kretala prema naprijed gurajući se, a zatim je pred sobom ugledala vlak. Dok se penjala jedna ruka ju je uhvatila za rame. Odmah je namjestila odgovarajući izraz lica natjeravši usne u bezbrižan osmijeh. Osmijeh normalne djevojčice. Normalne male djevojčice koja putuje vlakom za Pariz. Tako normalne kao što je bila djevojčica u ružičastoj haljini koju je vidjela na peronu prekoputa onog dana kada su ih odveli u logor, a koji joj se sada činio tako daleko. »Ja sam s bakom«, rekla je osmjehujući se pokazujući na unutrašnjost vlaka. Vojnik je kimnuo glavom i pustio ju da prođe. Bez daha, ugurala se u hodnik tražeći Julesa i Geneviève iza stakala po kupeima. Srce joj je udaralo kao ludo. Napokon ih je ugledala. Gledali su je zatečeno. Pobjedonosno se nasmiješila. Bila je tako ponosna. Uspjela se sama popeti u vlak, a vojnici je nisu zaustavili. Osmijeh joj je nestao s lica kada je vidjela broj njemačkih vojnika koji se nalazio u vlaku. Njihovi grubi i zvučni glasovi odzvanjali su u prekrcanom hodniku. Ljudi su okretali glave, buljili u svoje cipele čineći se što manjima. Sara se stisnula u kut kupea napola sakrivena između Julesa i Geneviève. Moglo joj se vidjeti samo lice između ramena starog para. Vidjela je Nijemce kako se približavaju. Gledala ih je zapanjeno. Nije mogla odvratiti pogled. Jules joj je rekao da okrene glavu. Ali to je bilo jače od nje, nije mogla. Jedan muškarac ju je posebno odbijao. Bio je visok, mršav, blijeda i upala lica. Oči su mu bile tako kristalno plave da su bile gotovo prozirne pod ružičastim vjeđama. Dok je prolazila grupa oficira, muškarac je ispružio sivu dugačku ruku i povukao Saru za uho. Protrnula je. »Onda, dječače, ne trebaš me se bojati. I ti ćeš jednog dana postati vojnik, zar ne?« Jules i Geneviève su se osmjehivali kao dva kipa i nisu ni trepnuli. Držali su Saru kao da se ništa nije događalo, ali osjetila je kako im drhte ruke. »Ovaj mali lijepi dječak«, nasmijao se vojnik prošavši rukom kroz Sarinu kosu. »Plave oči, plava kosa, kao kod nas doma, zar ne?« Namignuo im je zavjerenički, a zatim nastavio sa svojom grupom. Mislio je da sam dječak, mislila je Sara. Nije vidio da sam Židovka. Je li se to da si Židov moglo vidjeti na prvi pogled? Nije bila u to sigurna. Bila je to jednom upitala Armelle. Armelle joj je odgovorila da ne izgleda kao Židovka zbog svoje plave kose i očiju. Pomislila je da će joj to spasiti život. Provela je gotovo cijeli put u toplini i blagosti starog para. Nitko joj se nije obratio. Nitko joj nije postavio ni jedno pitanje. Gledala je kroz prozor i mislila kako je iz minute u minutu bliže Parizu, da je svakim trenutkom bila malo bliže Michelu. Sivi oblaci su se nakupili i prve kapi kiše su počele udarati po prozorima prije no što bi ih odnio vjetar. Vlak je stigao na kraj svog puta, na kolodvor Austerlitz s kojeg je napustila Pariz sa svojim roditeljima jednog toplog prašnjavog dana. Ušli su u podzemnu željeznicu. Jules je ustuknuo. Pred njima su bili policajci u morskoplavim uniformama. Zaustavljali su putnike i provjeravali osobne dokumente. Geneviève nije ništa rekla i 114

nježno ih je gurnula prema naprijed. Išla je prema naprijed čvrstim korakom podignute brade. Jules ju je slijedio naslonjen na Sarinu ruku. Dok su stajali u redu, Sara je promatrala policajca. Bio je to čovjek od četrdesetak godina. Nosio je veliki vjenčani prsten. Izgledao je ravnodušno, ali je primijetila da se njegove oči zaustavljaju malo na dokumentima koje je držao u ruci, a malo na ljudima koji su bili ispred njega. Savjesno je obavljao svoj posao. Sarah je ostala u valu. Nije željela misliti na ono što se moglo dogoditi. Nije imala dovoljno snage da to zamisli. Pustila je da joj misli lutaju. Mislila je na mačku koju su imali, tu mačku zbog koje je stalno kihala. Kako se ono zvala? Nije se više sjećala. Neko glupo ime kao Bonbon ili Réglisse. Obitelj ju je morala dati drugdje jer je djevojčici zbog te mačke curio nos, a oči se crvenjele i bile natečene. Bila je tužna toga dana. I Michel isto tako. Cijeli dan je plakao. Rekao joj je da je njezina pogreška. Čovjek ju je primio za ruku kao da se dosađuje. Jules mu je dao osobne iskaznice koje je složio u kuvertu. Čovjek je spustio pogled okretao stranice gledavši Julesa i Geneviève u lice. A zatim je rekao: »A dijete?« Jules je pokazao na kuvertu rekavši. »U kuverti s našim papirima gospodine.« Čovjek je jače otvorio kuvertu spretnim pokretom prsta. Velika novčanica je bila na dnu presavijena na tri dijela. Čovjek nije ni trepnuo. Bacio je pogled na račun, a zatim prema Sari. Ona ga je gledala pogledom koji nije bio ni molećiv niti preplašen. Jednostavno ga je gledala. Trenutak se vukao, beskrajno, slično onoj minuti kada ju je u logoru policajac napokon pustio da pobjegne. Čovjek je hladno kimnuo glavom. Dao je papire Julesu i brzo ugurao kuvertu u džep. A zatim se pomaknuo da ih pusti da prođu. »Hvala gospodine«, rekao je prije no što je prešao na sljedeću osobu.

115

*

C

harlin glas mi je zvonio u ušima.

»Julia, zar ti to ozbiljno? Nije to mogao reći. Ne može te staviti u takvu situaciju. Nema na to pravo.« Govorila je kao odvjetnica. Tvrda i arogantna odvjetnica s Manhattana koja se nikoga i ničega nije bojala. »Ali ipak to je ono što je rekao«, meko sam odgovorila. Dodao je da će biti gotovo među nama. Da će me ostaviti ako zadržim dijete. Rekao je da se osjeća starim, da nema snage za drugo dijete i da ne želi biti stari otac.« Charla nije odmah odgovorila. »Ima li to na neki način veze s onom ženom s kojom je imao avanturu?« napokon me upitala. »Kako se ono zvala?« »Ne. Bertrand nije o njoj govorio.« »Nemoj mu dopustiti da odlučuje umjesto tebe, Julia. To je i tvoje dijete. Nemoj to nikada zaboraviti dušo moja.« Cijeli dan su mi riječi moje sestre odzvanjale u mislima. »To je i tvoje dijete.« Bila sam kod liječnika. Nije se činio iznenađenim Bertrandovom odlukom, sugeriravši da je riječ o klasičnoj krizi pedesetih godina, da je odgovornost za drugo dijete preteška za njega. Dodala je da je bez sumnje bio krhkiji i da se to često događa kod muškaraca koji se približavaju toj dobi. Je li Bertrand uistinu prolazio kroz takvu krizu? Ako je to bio slučaj, ja nisam ništa primijetila. Kako je to bilo moguće? Ja sam mislila, da se pokazao naprosto egoističnim, da je mislio samo na sebe kao i obično. S druge strane, to sam mu i rekla za vrijeme našeg razgovora. Rekla sam mu sve što me opterećivalo. Kako me mogao nagovarati da pobacim nakon svih onih lažnih trudnoća koje sam podnijela, nakon boli, uništenih snova i očaja? Čak sam ga pitala voli li me, voli li me uistinu? Gledao me kimajući glavom. Naravno da me je volio. Kako sam mogla biti tako glupa da mu postavim to pitanje. Volio me je, nisam smjela u to sumnjati. Njegov promukli glas mi se vraćao, taj način na koji mi je priznao da se boji starenja. Kriza pedesetih... možda je liječnica bila u pravu, napokon. I ako nisam ništa primijetila, možda sam i sama mjesecima bila prezauzeta. Bila sam izgubljena. Nesposobna da znam što da radim s Bertrandovim tjeskobama. Liječnica me je upozorila: nemam još puno vremena da se odlučim. Bila sam trudna već 6 tjedana. Ako želim pobaciti moram to učiniti u narednih 15 dana. Trebam napraviti testove i pronaći kliniku. Predložila je da popričam o tome s Bertrandom i s bračnim savjetnikom. O tome treba uistinu popričati, staviti sve na vidjelo. »Ako se podvrgnete pobačaju protiv svoje volje, inzistirala je moja liječnica, nikada mu to nećete oprostiti. Ali ako ne pobacite, on vas je upozorio da je to za njega situacija koju ne može tolerirati. Zato je jako važno da vas dvoje o tome porazgovarate, i to brzo.« 116

Imala je pravo. Ali bilo mi je teško ubrzavati stvari. Svaka minuta je bila 60 sekundi više za moje dijete. Dijete koje sam već voljela. Bilo je malo veće od zrna graška, ali voljela sam ga jednako koliko sam voljela Zoë. Odlučila sam otići do Isabelle. Živjela je u malom dupleksu u ulici Tolbiac. Nije mi se vraćalo pravo kući iz ureda u kojem sam morala čekati povratak svog supruga. Nisam bila za to sposobna. Nazvala sam Elsu, dadilju i zamolila je da uskoči. Isabelle mi je napravila prepečenac sa sirom »Crottin de Chavignol« i ukusnom salatom. Muž joj je bio na službenom putu. »O.K. dušo«, reče ona pazeći da mi dim njezine cigarete ne ide u lice«, »pokušaj zamisliti život bez Bertranda. Jesi li vizualizirala? Razvod, odvjetnici, porod, što će to značiti za Zoë, kako će izgledati vaši životi, dva doma, odvojene egzistencije, Zoë ide od jednog do drugog, više niste prava obitelj, nema više zajedničkih Božića niti praznika. .. osjećaš li se spremnom za to? Možeš zamisliti takav život?« Netremice sam je gledala. Ne, to mi se činilo nezamislivim, nemogućim. Pa ipak, to se ljudima svakodnevno događalo. Zoë je praktički bila jedina u razredu čiji su roditelji nakon 15 godina još uvijek bili u braku. Rekla sam Isabelle da nemam više snage o tome razgovarati. Ponudila mi je čokoladnu pjenicu, a zatim smo gledale na DVD-u »Gospođice iz Rocheforta«. Kada sam se vratila kući, Bertrand je bio pod tušem, a Zoë je spavala. Legla sam u krevet dok je Bertrand bio u dnevnom boravku ispred televizije. Kada je došao u krevet, već sam duboko spavala. Danas je bio dan za posjet Mamé. Prvi put sam skoro nazvala i otkazala posjet. Bila sam iscrpljena. Željela sam samo jednu stvar: ostati u krevetu i spavati cijelo jutro. Ali znala sam da me čeka, u svojoj najljepšoj haljini boje lavande i ružičaste, da je našminkala usta i namirisala se svojim »Shalimarom«. Nisam je mogla iznevjeriti. Stigla sam u dom za umirovljenika malo nakon podneva i primijetila da je ispred doma parkiran sivi mercedes moga svekra. To je bilo neuobičajeno. Došao me je vidjeti. Obično ne bi posjećivao majku istog dana kada i ja. Podijelili smo raspored. Laure i Cécile su dolazile za vikend, Colette ponedjeljkom poslijepodne, Édouard utorkom i srijedom, a ja srijedom sa Zoë i petkom poslijepodne. Svi smo se strogo držali tog rasporeda. Bio je tamo, sjedio uspravno slušajući majku. Upravo je ručala. Uvijek su i posluživali smiješno rano. Odjednom me uhvatila tjeskoba poput školarke koja je napravila neku glupost. Što je želio od mene? Zašto me nije nazvao ako me želio vidjeti? Zašto sada? Skrivajući ljutnju i zabrinutost iza toplog osmijeha, poljubila sam ih i sjela kraj Mamé primajući je za ruku kao uvijek. Potajno sam se nadala da će on otići, no on je ostao sjediti gledajući nas ljubaznim izrazom lica. Bilo je vrlo neugodno. Kao da je napadnuta moja intima, kao da su me špijunirali i sudili svakoj riječi koju sam rekla Mamé. Nakon pola sata, ustao je pogledavajući na sat, a zatim mi se neobično osmjehnuo. »Moram s vama razgovarati Julia, molim vas«, prošaptao je da ga Mamé ne može čuti. Izgledao je napeto, micao nogama, a pogled mu je bio nestrpljiv. Poljubila sam Mamé i pošla za njim prema autu. Pokazao mi je da uđem. Sjeo je za volan izvukao ključeve, ali nije upalio. Bila sam iznenađena nervoznim pokretima. Zavladala je teška 117

tišina. Spašavala sam se promatrajući dvorište i gledala ples bolničarki koje su gurale nemoćne starce u kolicima. Odlučio je progovoriti. »Kako ste?« upitao me i dalje namještenim osmijehom. »Vrlo dobro. A vi?« »Ja sam dobro. A isto tako i Colette.« Ponovo je nastala tišina. »Jučer sam razgovarao sa Zoë. Vi ste bili vani«, rekao je ne pogledavši me. Vidjela sam njegov profil, carski nos, aristokratsku bradu. »I onda?« rekla sam oprezno. »Rekla mi je da istražujete...« Zaustavio se. Čula sam metalni zvuk ključeva u njegovoj ruci. »U vezi sa stanom...«, rekao je napokon se okrenuvši prema meni. »Da, sada znam i ime obitelji koje je tamo živjela prije vaše. Zoë vam je vjerojatno rekla.« Uzdahnuo je. Brada mu je bila na prstima, a koža se naborala na vratu. »Julia, upozorio sam vas, sjećate se?« Krv mi je počela brže teći u žilama. »Tražili ste me da ne postavljam više pitanja Mamé«, rekla sam hladnim glasom. »I to sam i napravila.« »Zašto onda nastavljate kopati po prošlosti?« Bio je znojan i jedva je disao. Sve je sada bilo jasno. Napokon sam saznala zašto je sa mnom želio danas razgovarati. »Pronašla sam tko je stanovao u tom stanu«, nastavila sam, »to je sve. Imala sam potrebu znati tko su ti ljudi. Ne znam ništa drugo. Ne znam što vaša obitelj ima s tim...« »Ništa!« prekinuo me gotovo vičući. »Mi nemamo ništa s njihovim uhićenjem.« Gledala sam ga u tišini. Drhtao je, ali nisam znala je li od ljutnje ili nečeg drugog. »Nemamo ništa s njihovim uhićenjem«, ponovio je inzistirajući. »Odvedeni su za vrijeme masovnog uhićenja na »Vél d’Hivu«. Mi ih nismo prokazali niti išta slično napravili. Razumijete?« Bila sam šokirana. »Édouarde, nisam takvo nešto nikada ni pomislila. Nikada!« Pokušavao se smiriti stavivši nervoznu ruku na čelo.

118

»Imate mnogo pitanja Julia. Pokazali ste se vrlo znatiželjnom. Dopustite da vam kažem kako se sve to dogodilo. Dobro me slušajte. Postojala je ta pazikuća, gospođa Royer. Ona je poznavala našu pazikuću iz ulice Turenne koja nije daleko od ulice Saintonge. Gospođa Royer je jako voljela Mamé jer je Mamé uvijek bila vrlo ljubazna s njom. Ona je upozorila moje roditelje na to da je stan prazan. Eto kako se to dogodilo. I na taj način smo se preselili! To je sve!« I dalje sam ga gledala. Nastavio je drhtati. Nikada ga nisam vidjela tako izgubljenog, raspršenog. Sramežljivo sam mu stavila ruku na rukav. »Jeste li sigurno dobro Édouarde?« Osjetila sam kako mu tijelo drhti pod mojim prstima. Možda je bio bolestan. »Da, dobro sam« odgovorio je. Ali glas ga je izdavao. Nisam razumjela zašto je tako uznemiren i blijed. »Mamé ne zna ništa«, nastavio je spuštene glave. »Nitko ne zna. Razumijete? Ona ne smije znati. Ona nikada ne smije saznati.« Bila sam jako zaintrigirana. »Saznati što?« upitala sam. »O čemu govorite Édouarde?« »Julia«, pogledao me u oči »vi znate koja je to obitelj bila, znate njihovo ime.« »Ne razumijem.« Prošaptala sam. »Našli ste njihovo prezime, da ili ne?« rekao je oštro da sam se trznula. »Znate što se dogodilo, zar ne?« Morala sam imati toliko zaprepašten izraz lica jer je uzdahnuo sakrivši lice rukama. Ostala sam sjediti bez riječi. O čemu je dovraga htio razgovarati? Što se dogodilo i kome? »Djevojčica...« rekao je napokon podigavši glavu. Govorio je tako tiho da sam ga jedva čula. »Što znate o djevojčici?« »Molim?« upitala sam skamenjena. Nešto u njegovim očima i glasu me sledilo od užasa. »Djevojčica«, ponovio je čudnim glasom, »se vratila. Nekoliko tjedana nakon našeg preseljenja. Vratila se u ulicu Saintonge. Imao sam dvanaest godina. Nikada to neću zaboraviti. Nikada neću zaboraviti Saru Starzynski.« S užasom sam ga promatrala kako se raspada. Suze su mu klizile niz obraze. Nisam mogla govoriti. Mogla sam samo čekati i slušati. Arogantni svekar je nestao. Preda mnom je bio netko drugi. Netko tko je godinama čuvao tajnu. Punih 60 godina.

119

* utovanje u podzemnoj željeznici do ulice Saintonge bilo je kratko. Samo nekoliko stanica i jedno presjedanje kod Bastille. Kada su krenuli ulicom Bretagne, Sara je osjetila kako joj srce tuče. Za nekoliko minuta bit će kod kuće. Možda su se za njezine odsutnosti njezini otac ili majka vratili ili ju je možda cijela obitelj čekala u njihovom stanu da se vrati. Michel, mama, tata. Je li to bila luda misao? Je li poludjela? Nije li se imala pravo nadati? Zar to nije bilo dopušteno? Imala je samo deset godina i željela se nadati, vjerovati u to, više nego išta, više nego u život sam.

P

Izvukla je ruku od Julesa. Željela je brže hodati. Osjećala je kako nada raste sa svakim korakom kao luda biljka koju se ne može obuzdati. U njoj je jedan glas govorio: »Sara, ne nadaj se, ne vjeruj u to, pripremi se, zamisli da te nitko ne čeka, zamisli da mama i tata nisu tamo, da je stan sav prašnjav i prljav i da Michel... Michel...« Stigli su do broja 26. Ništa se nije promijenilo u ulici. Bila je to ista mirna mala i uska ulica kakva je oduvijek bila. Kako je to moguće da se životi toliko promijene, budu uništeni a da ulice i stanovi ostanu isti? Jules je gurnuo velika vrata. Ni dvorište se nije promijenilo, bilo je i dalje zeleno, s onim mirisom vlage, zatvorenog prostora, prašine. Dok su prolazili dvorištem, gospođa Royer je otvorila vrata i gurnula glavu van. Sara je pustila Julesovu ruku i potrčala stubištem. Brzo, morala je biti brza. Vratila se kući, nije smjela izgubiti ni minutu. Čula je kako pazikuća pita upitnim izrazom lica: »Tražite nekoga?« i već je bila na prvom katu i jedva dolazila do daha. Nastavila je hodati čuvši Julesa kako govori: »Tražimo obitelj Starzynski.« Sara je čula smijeh gospođe Royer, neugodan, koji je gotovo probadao: »Odlazite gospodine! Brišite! Ovdje ih nećete pronaći, to je sigurno!« Sara je zastala na drugom katu i bacila pogled na dvorište. Vidjela je gospođu Royer u jako čistoj plavoj pregači: s malom Suzanne na ramenu. Otišli... Zbrisali... Što je ona htjela? Otišli kamo? Kada? Nema vremena za gubljenje, nema vremena za tu vrstu razmišljanja, brinula se. Još se morala uspeti dva kata. Pazikućin glas ju je slijedio u stubište: »Policajci su ih došli uhapsiti gospodine. Uhitili su sve Židove iz četvrti. Odveli su ih u velikom autobusu. Četvrt je puna ispražnjenih stanova, sada, gospodine. Tražite stan? Stan Starzynski je našao kupca, ali mogla bih vam pomoći... ima jedan jako lijep stan na drugom katu. Ako vas zanima, mogu vam ga pokazati!« Bez daha, djevojčica se popela na četvrti kat. Nije mogla doći do daha. Naslonila se na zid. Boljela ju je lijeva strana tijela. Pokucala je na vrata stana kratkim, brzim i suhim udarcima dlana. Nije bilo odgovora. Ponovo je pokucala jače udarajući šakama. Začula je korake iza vrata. Otvorili su. Pojavio se dječak od 12 ili 13 godina. »Da?« 120

Tko je on bio? Što je radio u njezinom domu? »Tražim mog brata«, mucala je. »Tko ste vi? Gdje je Michel?« »Vašeg brata?« polako je rekao dječak. »Ovdje nema Michela.« Gurnula ga je grubo da uđe jedva primjećujući nepoznate slike koje su ukrašavale zidove ulaza, novu policu, neobičan crveno-zeleni sag. Dječak je u šoku počeo vikati, ali ona se nije zaustavila. Trčala je dugim dobro poznatim hodnikom, skrenula lijevo u svoju sobu. Nije primijetila nove tapete, novi krevet, knjige, sve one stvari koje joj nisu pripadale. Dječak je pozvao oca i koraci su se začuli u sobi do. Sara je brzo izvadila ključ i pritiskom ruke otkrila skrivenu bravu. Čula je glasove, tihe i zabrinute kako se približavaju. Julesov i Genevièvin glas i još jedan nepoznat glas. Brzo, morala je brzo djelovati. Ponavljala je bratovo ime. Michel, Michel, Michel, to sam ja, Sirka... prsti su joj toliko drhtali da joj je skoro ispao ključ. Dječak je dotrčao. Bio je zadihan. »Što radite? Što radite u mojoj sobi?« Nije obraćala pozornost na njega, zgrabila je ključ, ugurala ga u ključanicu. Bila je previše nervozna, nestrpljiva. Trebalo je vremena. Napokon je brava škljocnula. I vrata tajnog ormara su se otvorila. Smrad raspadanja ju je udario kao šaka. Udaljila se. Dječak se povukao preplašen. Sara je pala na koljena. Veliki prosijedi čovjek se pojavio u sobi zajedno sa Julesom i Geneviève. Sara nije bila u stanju reći nijednu riječ. Samo je drhtala, ruku na očima i nosu da bi prekrila smrad. Jules se približio. Stavio joj je ruku na rame i bacio pogled u ormar. A zatim ju je uzeo u naručje i pokušao udaljiti. Šaptao joj je u uho: »Dođi Sara, dođi sa mnom...« borila se svom snagom, rukama i nogama, grebajući, udarajući nogama i uspjela doći do vrata ormara. Na dnu skrovišta, vidjela je malo sklupčano i nepomično tijelo a zatim drago, poplavjelo, neprepoznatljivo lice. Srušila se vičući. Zvala je očajno urličući svoju majku, oca, Michela.

121

* douard Tézac tako je snažno primio volan da su mu zglobovi postali bijeli. Gledala sam u njegove ruke kao hipnotizirana. »Još uvijek je čujem kako urla«, prošaptao je. »Nikada to neću moći zaboraviti. Nikada.«

É

Ono što sam upravo saznala, dotuklo me je. Sara Starzynski je pobjegla iz logora Beaune-la-Rolande. Vratila se u ulicu Saintonge. I tamo je otkrila nešto strašno. Nisam bila u stanju reći ni riječ. Zadovoljila sam se s time da gledam u svekra koji je nastavio govoriti istim napetim i slomljenim glasom. »Postojao je grozan trenutak kada se moj otac nagnuo u ormar da pogleda. Pokušao sam i ja vidjeti, ali me odgurnuo. Nisam razumio što se događa. Taj smrad... smrad raspadanja. Zatim je moj otac polako izvadio tijelo malog dječaka. Nije mogao imati više od tri ili četiri godine. Nikada u životu nisam vidio leš. Bila je to slika koja me razdirala. Dječak je imao plavu kovrčavu kosu. Tijelo mu je bilo ukočeno, sklupčano. Lice mu je bilo u rukama, bio je užasne zelenkaste boje.« Riječi su se gušile u njegovu grlu i morao je stati. Mislila sam da će povratiti. Stavila sam mu dlan na ruku nadajući se da ću mu prenijeti svoju sućut i toplinu. Situacija je bila nadrealna. Ja sam tješila mog svekra, tog ponosnog i oholog čovjeka, koji se kupao u suzama i koji je bio jedan drhtavi i pogođeni starac. Spretno je obrisao suze i nastavio. »Bili smo užasnuti. Djevojčica se onesvijestila. Doslovno se srušila na pod. Moj otac ju je uzeo i stavio na krevet. Kada je došla k sebi vidjevši ga, ponovo se povukla i zaurlala. Počeo sam shvaćati slušajući ono što je govorio moj otac i par koji je pratio djevojčicu. Mrtvi dječak je bio njezin brat. Naš novi stan bio je njihov dom. Dječačić je bio skriven u ormaru 16. srpnja na dan masovnog uhićenja. Djevojčica je mislila kako će se brzo vratiti da ga spasi, ali je odvedena u logor izvan Pariza.« Ponovo je zastao, a stanka mi se činila beskonačnom. »I onda? Što se dogodilo?« rekla sam napokon progovorivši. »Par je živio u Orléansu. Djevojčica je pobjegla iz logora koji se nalazio u blizini i naletjela je na njih. Odlučili su joj pomoći, dovesti je kući u Pariz. Moj otac im je objasnio da smo se preselili krajem srpnja. Nije znao da je ormar skriven u zidu moje sobe. Nitko nije znao. Primijetio sam neugodan miris, ali moj otac je mislio da je to bio problem s instalacijama (cijevima) i čekali smo posjet vodoinstalatera baš taj tjedan. »Što je vaš otac napravio s dječakom?« »Ne znam. Sjećam se da je želio sve riješiti. Bio je vrlo šokiran i nesretan. Mislim da je par ponio tijelo dječaka. Ali nisam siguran. Ne sjećam se više.« »A potom?« pitala sam u jednom dahu. »A potom? A potom!«. Gorko se osmjehnuo. »Julia, možete li zamisliti u kakvom smo stanju bili kada je djevojčica otišla? Gledala nas je na takav način. Mrzila nas je. Proklinjala nas je. Za nju, mi smo bili odgovorni za smrt njezinog brata. Bili smo 122

kriminalci. Najgore vrste. Uselili smo se u njezin dom. Pustili njezinog brata da umre. Njezine oči... toliko mržnje, toliko patnje, toliko očaja je bilo u njezinim očima! Pogled žene na licu djevojčice od deset godina!« I ja sam vidjela te oči. Naježila sam se. Édouard je uzdahnuo i protrljao lice dlanovima. »Nakon njihova odlaska, moj otac je sjeo spuštene glave. Plakao je. Dugo. Nikada ga nisam vidio da plače. To je bilo prvi i posljednji put. Moj otac je bio tip snažnog i čvrstog čovjeka. Uvijek su mi govorili da Tézac nikada ne plače, nikada ne pokazuje osjećaje. Bila je to strašna slika. Rekao je da se nešto čudovišno dogodilo. Nešto čega ćemo se obojica sjećati cijeli naš život. A zatim mi je počeo objašnjavati stvari o kojima mi nije nikada govorio. Rekao je da sam dovoljno odrastao da razumijem. Nije pitao gospođu Royer tko je ovdje živio prije nas jer je to već znao. Znao je da je to bila obitelj Židova, koja je uhićena za vrijeme masovnog uhićenja. Ali je zatvorio oči kao mnogi Parižani tijekom strašne 1942. godine. Zatvorio je oči i na dan uhićenja kada je vidio sve te ljude koje su naguravali u autobuse da bi ih odveli tko zna kamo. Nije se trudio saznati zašto je stan prazan i kamo su otišli prethodni stanari. Ponio se kao i mnoge druge pariške obitelji, nestrpljiv da pronađe što veći i kvalitetniji stan. Da, zatvorio je oči. I dogodilo se ono što se dogodilo. Djevojčica se vratila, a dječak je mrtav. Bio je već mrtav kada smo se uselili. Moj otac je rekao da ne možemo nikada zaboraviti. Nikada. I imao je pravo Julia. To je ovdje, u nama. U meni. Nakon 60 godina.« Zaustavio se i pustio da mu brada padne na prsa. Pokušavala sam zamisliti kako mu je bilo nositi tu tajnu toliko dugo. »A Mamé?« upitala sam odlučna da saznam cijelu priču. Polako je dignuo glavu. »Mamé taj dan nije bila kod kuće. Moj otac nije želio da ona sazna što se dogodilo. Bio je izmučen krivnjom, mislio je da je sve njegova krivnja što, naravno, nije bila. Nije mogao podnijeti pomisao da ona sazna. Bojao se da će ga osuditi. Ona ne smije nikada saznati, rekao mi je. Izgledao je stvarno očajno, tako tužno. Obećao sam mu da ću čuvati njegovu tajnu. »I ona još uvijek to ne zna?« prošaptala sam. Duboko je uzdahnuo. »Ne zna, Julia. Zna za masovno uhićenje. Sve se to odigralo pred našim očima. Kada se te večeri vratila, moj otac i ja smo bili drugačiji, čudni. Osjetila je da se nešto dogodilo. Te noći, i mnoge druge noći, vidio sam slike mrtvog dječaka. Imao sam noćne more. To je trajalo do moje 20. godine. Bilo mi je olakšanje odseliti iz tog stana. Vjerujem da je moja majka u dubini znala. Mislim da je shvatila da je moj otac pogođen, ono što je osjećao. Možda joj je na kraju sve rekao, jer je to preteško za jednog čovjeka da nosi u sebi. Ali nije nikada o tome govorila.« »A Bertrand? A djevojke? Colette?« »Oni ništa ne znaju.« »Kako to?« upitala sam. 123

Primio me za ruku. Ruka mu je bila ledena. Osjetila sam hladnoću leda kako mi se uvlači pod kožu. »Obećao sam mome ocu, na njegovoj smrtnoj postelji, da ništa neću reći svojoj ženi i djeci. Krivnja ga nije prestajala mučiti cijelog njegovog života. Nije se mogao nikome otvoriti. Nikada o tome nije govorio. Poštovao sam njegovu šutnju. Razumijete?« »Naravno.« Odjednom sam ga prekinula. »Édouarde, što se dogodilo sa Sarom? »Od 1942. do svoje smrti moj otac nije nikada više izgovorio njezino ime. Sara je bila dio tajne. Tajne o kojoj nikada nije prestao misliti. Mislim da nije pretpostavljao da ja mislim do te mjere o njoj. I koliko sam patio zbog njegove šutnje. Ja sam apsolutno želio znati kako je ona, gdje je, što joj se dogodilo. Ali svaki put kada bih ga pokušao upitati, ušutkao me. Nisam podnosio ideju da se on o tome više ne brine, da je okrenuo novu stranicu u životu, da ona za njega ništa ne znači. Bilo bi se reklo da je odlučio pokopati prošlost.« »Vi ste mu to željeli.« »Da«, rekao je kimnuvši glavom, »jesam. To je zauvijek zatamnilo divljenje koje sam za njega osjećao. Ali nisam mu to mogao reći. Nikada to nisam učinio.« Ostali smo na trenutak u tišini. Bolničarke su se zasigurno pitale što gospodin Tézac radi tako dugo sa snahom u autu. »Édouarde, zar ne biste voljeli znati što se dogodilo sa Sarom Starzynski?« Nasmijao se prvi put od početka našeg razgovora. »Ali ne znam gdje bih počeo.« Rekao je. Sada sam se ja osmjehnula. »To je moj posao. Znam kako i gdje početi.« U lice mu se vratila boja. Oči su mu zasvijetlile novim sjajem. »Julia, još samo jedna stvar. Kada je moj otac umro, prije gotovo 30 godina, njegov mi je bilježnik povjerio tajne dokumente koji su bili čuvani u kovčegu.« »Jeste li ih pročitali?« upitala sam. Bilo mi se ubrzalo. Spustio je pogled. »Kratko sam ih preletio tik nakon očeve smrti.« »I?« rekla sam bez daha. »Ticali su se dućana, papirologija oko slika, namještaja i srebrnine.« »I to je bilo sve?« Moja zabluda ga je nasmijala. »Vjerujem da jest.« 124

»Odnosno?« »Nisam ih više nikada pogledao. Bio sam jako brz, bio sam ljut jer nije bilo ničega što se ticalo Sare. Zbog toga sam bio još ljući na njega.« Ugrizla sam se za usnicu. »Želite reći da ste vjerovali da nema ničega, ali da niste sigurni?« »Da tako je. Nikada nisam poslije pokušao provjeriti.« »Zašto?« Ugrizao se za usnu. »Jer sam se bojao da ću morati utvrditi da nema uistinu ničega.« »I da ćete još više zamjerati ocu.« »Da.« Priznao je. »Znači niste uopće sigurni u vezi s tim dokumentima. Nakon 30 godina?« »Da«, rekao je. Pogledi su nam se sreli. Došli smo na istu ideju. Upalio je automobil i krenuo punom brzinom u smjeru banke. Nisam ga nikada vidjela da tako brzo vozi. Drugi vozači bijesno su psovali pokazujući šakama. Pješaci su se odmicali preplašeni. Više nismo razgovarali, ali ta je tišina bila topla i zadivljujuća. Dijelili smo taj trenutak. Prvi put da smo nešto podijelili. Gledali smo se neprestance osmjehujući se. Dok smo našli parkirno mjesto na aveniji Bosquet i otrčali do banke. Vrata su bila zatvorena. Bilo je vrijeme stanke za ručak — to je bio još jedan francuski običaj koji je dovodio do ludila, a osobito danas. Plakala sam od muke. Édouard me poljubio u oba obraza i odveo me dalje. »Vratite se Julia. Ja ću se vratiti za dva sata kada otvore. Nazvat ću vas ako nešto pronađem.« Spustila sam se avenijom prema izlazu 92 koji me vodio ravno prema uredu, na desnoj obali. Dok se autobus udaljavao, okrenula sam se da vidim Édouarda. Čekao je ispred banke uspravne i usamljene figure u svom tamnozelenom ogrtaču. Pitala sam se kako će podnijeti ako ne bude ničega u kovčegu u vezi sa Sarom osim hrpe starih papira koji se odnose na slike i porculan. Moje je srce bilo s njim.

125

*

S

igurni ste u ono što radite gospođice Jarmond?« upitala me liječnica pogledavši me kroz svoje polunaočale?

»Ne«, potpuno iskreno sam joj odgovorila. »Ali za sada moram obaviti te pretrage.« Pročitala je moj zdravstveni karton. »Jako mi je drago što vam mogu napraviti te pretrage ali nisam sigurna da vam je odluka koju ste donijeli sasvim ugodna.« Ponovo sam pomislila na jučer navečer. Bertrand se pokazao osobito nježnim i pažljivim. Držao me u naručju cijelu noć ponavljajući mi bez prestanka da me voli, da me treba, ali da ne može zamisliti mogućnost da ima dijete tako kasno u životu. Mislio je kako ćemo s godinama imate više vremena jedno za drugo, da ćemo moći češće putovati kako Zoë bude sve samostalnija. Vidio je pedesetu kao drugi medeni mjesec. Slušala sam ga plačući u tami. Pronalazila sam ironiju u tome što sam čula. Izgovorio je sve ono što sam oduvijek željela čuti. Sve je bilo tu, nježnost, angažman, velikodušnost. Ali trik je bio u tome da sam bila trudna, s djetetom koje nije želio. Moja posljednja prilika da budem majka. Bez prestanka sam mislila na Charleine riječi: »To je i tvoje dijete.« Godinama sam željela dati Bertrandu drugo dijete. Da bih pokazala da sam za to sposobna. Da bih sličila ideji savršene žene prema mjerilima obitelji Tézac. Danas, shvaćam da sam to dijete htjela samo za mene. Moje dijete. Moje posljednje dijete. Htjela sam osjetiti njegov teret u svojoj utrobi. I mliječni miris njegove kože. Moja beba. Da, Bertrand je bio otac ali to je bilo moje dijete. Moja krv. Moje meso. Toliko sam snažno željela njegovo rođenje, osjetiti glavu bebe kako gura u moje tijelo da bi došlo na svijet, taj trenutak istinit, čist i bolan porod. Željela sam to više od svega, te suze, tu patnju. Nisam željela patiti i plakati nad mojom praznom i krvavom utrobom. Izišla sam iz ordinacije da bih se pridružila Hervéu i Christopheu u kafiću »Flore« na bulevaru Saint-Germain. Nisam im imala namjeru ništa otkriti, ali su izgledali toliko zabrinuto kada su vidjeli moje lice da sam im sve ispričala. Kao i obično nisu se slagali u mišljenjima. Hervé je smatrao da trebam pobaciti da bih spasila svoj brak, a Christophe je inzistirao na činjenici da je dijete najvažnije i ako ga ne sačuvam, žaliti ću cijeli život. Rasprava se toliko rasplamsala da su zaboravili da sam i ja tamo. Bilo je to nepodnošljivo. Udarila sam šakom po stolu tako jako da su se čaše zatresle. Iznenađeno su me pogledali. To nije bilo u mom stilu. Zamolila sam da me ispričaju izgovarajući se da sam preumorna da bih dalje raspravljala o toj temi i ostavila sam ih. Izgledali su iznenađeno i zabrinuto. Nije strašno, mislila sam, objasnit ću svoje ponašanje drugi put. Oni su bili moji najstariji prijatelji. Razumjet će. Vratila sam se kući kroz Luksemburški park. Nisam čula novosti od Édouarda od jučer. Je li to značilo da nje ništa pronašao u kovčegu svoga oca? Ako je to bio slučaj,

126

mogla sam zamisliti njegov bijes i gorčinu. I osjećaj prevarenosti. Osjećala sam se krivom. Kao da sam mu namjerno zarila nož u srce. Polako sam se šetala duž rascvjetale stazice izbjegavajući trkače, kolica, vrtlare, starije osobe, turiste, zaljubljene, vježbače Taičija, boćare, tinejdžere, čitače, one koji su se sunčali. Uobičajena populacija parka. I svu tu djecu koja su me podsjećala na maleno biće koje sam nosila u sebi. Malo zatim, prije posjeta liječniku, razgovarala sam s Isabelle. Ona mi je kao i uvijek pružala sigurnu podršku. Inzistirala je na činjenici da sam imala pravo na izbor usprkos svim psihićima i prijateljima zemlje iz kojeg god kuta pogledali situaciju i koje god mišljenje razmatrali. Bio je to moj izbor i to je to, i to je upravo bilo ono najbolnije. Znala sam jednu stvar: Zoë moram ostaviti postrani od toga svega, pod svaku cijenu. Ona će uskoro otići na praznike i provest će dio ljeta sa Charleinom djecom, Cooperom i Alexom na Long Islandu, a zatim kod mojih roditelja u Nahantu. To mi je olakšalo. Pobačaj će se dogoditi u njezinoj odsutnosti. Ako se napokon odlučim za to rješenje. Kada sam se vratila, pronašla sam veliku bež kuvertu na mom stolu. Zoë je bila na telefonu s prijateljicom, povikala mi je iz sobe da je to pazikuća za mene donijela. Bez adrese, samo moji inicijali naškrabani plavom tintom. Otvorila sam i izvukla iz nje crvenu izblijedjelu košulju. Ime koje je na njoj pisalo, doslovno mi je skočilo u lice: SARA. Znala sam o čemu je riječ. Hvala Édouarde, mislila sam žestoko, hvala, hvala, hvala.

127

*

U

dokumentu se nalazilo 12 pisama, datiranih od rujna 1942. do travnja 1952. napisanih na finom plavom papiru. Lijepim okruglim rukopisom. Pomnjivo sam ih čitala. Stizala su od izvjesnog Julesa Dufaurea koji je živio blizu Orléansa. Svako od tih kratkih pisama govorilo je o Sari. Njezinom napretku. Školi. Zdravlju. U jasnim i kratkim rečenicama: »Sara je dobro. Ove godine počela je učiti latinski. Prošlog proljeća imala je ospice.« »Sara je posjetila Bretagnu ovog ljeta s mojim unucima i posjetila je planinu Saint Michel.« Pretpostavljam da je Jules Dufaure bio star čovjek koji je sakrio Saru kada je pobjegla iz logora Beaune i odveo je u Pariz, onog dana kada je otkrila mrtvog brata u ormaru. Ali zašto je Jules Dufaure prenosio vijesti o Sari Andréu Tézacu? I s toliko detalja? Je li André bio taj koji je to tražio? Ubrzo sam pronašla rješenje. Dokument iz banke. Svaki mjesec, André Tézac slao je novac Dufaureovima za Saru. Velikodušnu svotu. I tako deset godina. Deset godina, Édouardov otac je na takav način pomagao Saru. Pomislila sam na olakšanje koje je Édouard zasigurno osjetio kada je pronašao ove dokumente u kovčegu. Zamišljala sam ga dok je čitao ova ista pisma i otkrivao ono što sam i ja upravo otkrila. Toliko dugo čekano iskupljenje napokon je stiglo. Primijetila sam da pisma nisu slana iz ulice Saintonge nego s adrese Andréovog starog dućana u ulici Turenne. Pitala sam se zašto. Nesumnjivo zbog Mamé. Andre nije želio da ona zna išta o tome. Kao što nije želio da Sara sazna da joj je svaki mjesec slao novac. To je i potvrdio Jules u jednom od svojih pisama: »Kao što ste tražili, Sara ne zna za postojanje vaših darova.« Na leđima košulje, vidjela sam omotnicu koja je sadržavala fotografije. Ponovo sam pronašla plavu kosu i bademaste oči. Mnogo se promijenila od fotografije u školskom razredu iz 1942. Lice je izražavalo opipljivu tugu. Radost je napustila to lice. Nije više bila djevojčica nego visoka i mršava žena od skoro 18 godina. Usne se osmjehuju, ali oči su tužne. Dvoje mladih ljudi njezinih godina s njom su na plaži. Okrenula sam fotografiju. Lijep Julesov rukopis: »1950. Trouville. Sara s Gaspardom i Nicolasom Dufaureom«. Mislila sam na sve ono što je Sara podnijela. »Vél d’Hiv«, Beaune-la-Rolande, gubitak roditelja, smrt brata. Mnogo više nego što dijete može. Toliko sam bila unesena u Sarinu priču da nisam osjetila Zoëinu ruku na ramenu: »Mama tko je ta djevojka?« Brzo sam sakrila fotografije s omotnicom rekavši nešto bez veze u vezi s novim brojem časopisa. »Dakle tko je to?« 128

»Nitko koga poznaješ dušo«, rekla sam kao da mi se žuri pretvarajući se da slažem svoj stol. Uzdahnula je, a onda mi rekla zrelim i hladnim glasom: »U ovom trenutku si mi čudna mama. Misliš da ništa ne vidim. A ja vidim sve.« Okrenula mi je leđa i otišla. Krivnja me obuzela. Odlučila sam otići u njezinu sobu. »Imaš pravo Zoë, čudna sam u ovom trenu. Žao mi je. Nisi to zaslužila.« Sjela sam na njezin krevet. Nisam je mogla pogledati ravno u njezine smirene i mudre oči. »Mama zašto mi jednostavno ne kažeš to se događa? Reci mi što nije u redu.« Osjetila sam sve jaču glavobolju. »Misliš da neću razumjeti jer imam samo jedanaest godina, zar ne?« Kimnula sam glavom. »Znači ne vjeruješ mi?« rekla je slegnuvši ramenima. »Jasno da ti vjerujem, ali ima stvari koje ti ne mogu reći jer su previše tužne i teške. Ne želim da ti zbog njih patiš kao što ja patim.« Nježno me pogladila po obrazu. Oči su joj sjajile. »Ne želim da mi bude teško. Imaš pravo. Nemoj mi ništa reći. Bojim se da neću više moći zaspati. Ali obećaj da ćeš poslije biti bolje.« Zagrlila sam je snažno. Moja lijepa i hrabra kći. Moje lijepo dijete. Bila sam tako sretna što je imam. Tako sretna. Usprkos počecima glavobolje, dijete se vratilo u moje misli. Zoëin brat ili sestra. Nije ništa znala. Nije imala pojma o onome što sam prolazila. Ugrizla sam se za usne da bih spriječila suze da teku. Za trenutak, nježno me odgurnula i podigla pogled prema meni. »Reci mi tko je ta djevojka. Ona se crno-bijelih fotografija koje si mi pokušala sakriti.« »U redu«, rekla sam. »Ali to je tajna koju ne smiješ nikome reći. Obećaješ?« »Obećajem. Obećaj, kunem se!« »Sjećaš se da sam ti rekla da sam pronašla tko je živio u stanu u ulici Saintonge prije nego što se Mamé u njega uselila? »Govorila si o poljskoj obitelji i djevojčici moje dobi.« »Njezino ime je Sara Starzynski. To je ona na fotografijama.« Zoë je skupila oči. »Ali zašto je to tajna? Ne razumijem.« »To je obiteljska tajna. Nešto tužno se dogodilo. Tvoj djed o tome ne želi govoriti, a tvoj otac ne zna ništa o tome.« »Nešto tužno se dogodilo Sari?« oprezno je upitala. 129

»Da«, nježno sam odgovorila. »Nešto jako tužno.« »Hoćeš je pokušati pronaći?« upitala je uznemirena tonom moga glasa. »Da.« »Zašto?« »Želim joj reći da naša obitelj nije onakva kakvom je ona smatra. Želim joj objasniti što se dogodilo. Mislim da ne zna što je tvoj pradjed deset godina činio da joj pomogne.« »A što je činio?« »Slao joj je novac svaki mjesec. Ali nije htio da ona zna da joj to on šalje.« Zoë nije ništa rekla na trenutak. »Kako ćeš je pronaći?« Uzdahnula sam. »Ne znam dušo. Ali nadam se da ću uspjeti. Izgubio joj se trag nakon 1952. Više nema pisama ni fotografija nakon te godine. Niti adrese.« Zoë mi je sjela na koljena i naslonila se na mene. Udahnula sam tako poznati miris Zoë, njezine guste i sjajne kose, koji me je podsjećao na vrijeme kada je bila beba i kada sam joj dlanom ruke gladila tek poneku neposlušnu kovrču. Mislila sam na Saru Starzynski koja je bila njenih godina kada se užas dogodio u njezinom životu. Zatvorila sam oči. Ali slika je i dalje bila tu. Policajci odvajaju djecu od majki u logoru Beaune-la-Rolande. Nisam uspijevala istjerati tu sliku iz glave. Stisnula sam Zoë uz sebe toliko snažno da je ostala bez daha.

130

* atumi se katkad znaju neobično poklopiti. Gotovo ironično. Utorak, 16. srpnja, 1942. dan sjećanja na masovno uhićenje na stadionu »Vél d’Hiv«. Datum kada sam trebala pobaciti. To se trebalo dogoditi u jednoj klinici koju nisam poznavala, u 17. arondismanu blizu doma u kojem je bila smještena Mamé. Tražila sam drugi datum 16. srpnja bio je preopterećen značenjima za mene - ali to nije bilo moguće.

D

Zoëina školska godina upravo je završavala i uskoro je putovala na Long Island sa svojom kumom Alison, jednom od mojih starih prijateljica iz Bostona, koja je često putovala između Manhattana i Pariza. Trebala sam joj se pridružiti 27-og istog mjeseca. Bertrand je uzimao godišnji tek u kolovozu. Obično smo provodili petnaestak dana u Bourgognei u kući obitelji Tézac. Nikada mi se tamo nije sviđalo. Bertrandovi roditelji nisu razumjeli što znači riječ opuštanje. Obroci su bili u određeno vrijeme, konverzacije su bile zatupljujuće banalne, htjeli su vidjeti svoju djecu, ali ne ih i čuti. Nisam shvaćala zašto je Bertrand toliko držao do toga da dođe u tu kuću kada smo svi troje mogli otići negdje drugdje na praznike. Srećom, Zoë se dobro slagala sa sinovima Laure i Cécile, a Bertrand je igrao jedan teniski meč za drugim s njihovim muževima. Ja sam se osjećala umorno kao i uvijek. Laure i Cécile su mi s vremenom bile sve dalje. Pozivale su svoje razvedene prijateljice i savjesno se satima sunčale kraj bazena. I nakon 25 godina u Francuskoj nisam se na to navikla. Nikada se nisam sunčala i osjećala sam da mi se smiju iza leđa, da me tretiraju kao američku čistunku. Radije sam dane provodila hodajući šumom sa Zoë, ili u dugim i iscrpljujućim izletima na biciklu dok nisam poznavala sve puteve napamet ili plivala savršenim delfinom dok su druge žene pušile u uskim majicama Eres i nisu se ni približivale vodi. »Ljubomorne su na tebe jer savršeno izgledaš u bikiniju«, rekao mi je Christophe svaki put kada sam se žalila na teret tih ljeta. »Razgovarale bi s tobom da si puna pjegica i celulita!« Umirala sam od smijeha iako mu nisam do kraja vjerovala. Pa ipak, voljela sam ljepotu tog mjesta, mirnu staru kuću u kojoj je uvijek bilo svježe — čak i za vrijeme najtoplijih ljeta — veliki vrt prepun stoljetnih hrastova s pogledom na zavojiti tok Yonne. Voljela sam i obližnju šumu u kojoj smo Zoë i ja šetale satima i dok je još bila dijete, ptičji pjev, čudni oblici grana, su je oduševljavali. Stan u ulici Saintonge morao je biti spreman za početak rujna prema tome kako su govorili Bertrand i Antoine. Bertrand i njegova ekipa napravili su dobar posao. Ali nisam se pomišljala da tamo živim znajući što se tamo dogodilo. Jedan zid su srušili, ali to za mene ne briše sjećanje na skriveni ormar. Ormar u kojem je mali Michel čekao svoju sestru da se vrati. Uzalud. Ta me priča neumorno proganjala. Morala sam priznati da mi se nije žurilo da se preselim u taj stan. Sumnjala sam da ću u njemu provoditi svoje noći. Bojala sam se da ću se bez prestanka u mislima sjećati tih zidova, i da neću znati prestati. Ne moći o tome razgovarati s Bertrandom, bilo je vrlo teško. Voljela bih čuti njegovo mišljenje i jednostavan pristup stvarima da mi kaže da unatoč tom užasu možemo ovdje živjeti. Ali bilo je nemoguće s njim razgovarati. Obećala sam njegovom 131

ocu. Pitala sam se ipak što bi Bertrand mislio o cijeloj toj priči. A njegove sestre? Pokušavala sam zamisliti njegovu reakciju. I reakciju Mamé... nisam uspijevala. Francuzi su bili zatvoreni kao školjke. Nije se smjelo ništa pokazati. Ništa otkriti. Sve je trebalo ostati uglađeno i zapakirano. To je bilo tako. Uvijek je bilo tako. A meni je bilo jako komplicirano tako živjeti. Kada je Zoë otišla za Ameriku, kuća je ostala prazna. Provodila sam vrijeme u uredu radeći na novom članku koji je govorio o mladim francuskim piscima i pariškoj književnoj sceni. Zanimljivo, ali zahtjevno. Uvečer mi je bilo sve teže otići iz ureda, odbojno da se nađem sama u tihom stanu. Stalno sam se vraćala dužim putem koristeći ono što je Zoë nazivala »mamine duge kratice«, daveći se u gorljivoj ljepoti Pariza u zalaz sunca. U metropoli se počelo osjećati da su ljudi polako krenuli na godišnje odmore, a pogotovo nakon 14. 7. i to je bio pravi užitak. Na trgovinama su spustili željezne rolete i zakačili natpise »Zatvoreno zbog praznika — otvaramo 1. 9.«. to je bilo vrijeme kada je dugo trebalo tražiti otvorenu ljekarnu, trgovinu, praonicu, pekaru. Parižani su otišli drugamo slaviti ljeto prepuštajući svoj grad neumornim turistima. A kada bih se vratila kući tih blagih ljetnih noći, prolazeći ravno od Elizejskih poljana do Montparnassea, govorila sam si da mi ovaj Pariz bez Parižana napokon pripada. Da, voljela sam Pariz, oduvijek sam ga voljela, ali sada kada sam prolazila Mostom Alexandrea III. u suton, gledajući u kupolu Invalida, koja je sjajila kao prevelika igračka, Amerika mi je tako strašno nedostajala da mi je ta bol pržila utrobu. Nedostajala mi je moja zemlja, ono što je nekada bilo moja zemlja, iako sam provela više od polovice života u Francuskoj. Toliko stvari mi je nedostajalo — jednostavnost, sloboda, prostor, prirodnost, jezik, lakoća da se svima obraćam sa ti. Nikada nisam savladala razliku između ti i vi i to me je i dalje dekoncentriralo. Morala sam priznati da su mi nedostajali moji roditelji i sestra, Amerika mi je nedostajala. Kao nikada. Dok sam se približavala četvrti u kojoj smo stanovali, označen strogim tornjem Montparnasse (kojeg su Parižani obožavali mrziti i kojeg sam voljela jer mi je omogućavao da pronađem put gdje god da sam se našla u Parizu), često sam se pitala kako je Pariz izgledao pod Okupacijom. Sarin Pariz. Zelenosive uniforme i okrugle kacige. Policijski sat i osobne iskaznice. Obavijesti na njemačkom pisane goticom. Divovski kukasti križevi na plemenitim kamenim kućama. I djeca koja nose žute zvijezde.

132

* linika je bila vrlo šik i fina, bolničarke koje su se osmjehivale od uha do uha, preuslužne recepcionarke i brižno uređeni cvjetni aranžmani. Pobačaj se morao dogoditi sutradan ujutro, u sedam sati. Tražili su me da se dođem večer prije petnaestog. Bertrand je bio u Bruxellesu da bi finalizirao neki ugovor. Nisam inzistirala da ide sa mnom. Ne jedan način sam se osjećala bolje bez njega. Bilo mi je lakše smjestiti se sama u sobu nježne boje marelice. U nekom drugom trenutku bih si zasigurno postavila pitanje zašto mi je prisutnost moga muža bila tako sporedna. Bila bih iznenađena. Nije li on bio, nakon svega, dio moga života, svakodnevna prisutnost? Bila sam sama u toj klinici i trebala sam proći kroz najgoru krizu u svom životu pa ipak laknulo mi je što je odsutan.

K

Sve sam radila mehaničkim pokretima: složila odjeću, složila četkicu za zube na policu iznad slavine, gledala kroz prozor buržujske fasade te mirne ulice. Unutrašnji glas mi je cijeli dan nešto šaptao što sam pokušala ignorirati cijeli dan. Što sam ovdje radila? Jesam li luda što ću proći kroz sve to? Nikome se nisam povjerila. Nikome osim Bertranda. Nisam htjela misliti na njegov zaneseni osmijeh kada sam mu najavila da prihvaćam pobaciti i taj način na koji me uzeo u naručje i ljubio me u vrh glave nezadrživom žestinom. Sjela sam na krevet i izvadila iz torbe dokument SARA. Sara je jedina osoba na koju sam sada mogla misliti. Pronaći je za mene je bila sveta misija, to je bio jedini način da hodam dignute glave, da raspršim tugu u koju je bio uronjen moj život. Pronaći ju, da, ali kako? U godišnjaku nisam pronašla ni Saru Starzynski ni Saru Dufaure. Bilo bi to prelako. Adresa s koje je Jules slao pisma, više nije postojala. Zato sam odlučila otputovati u potrazi za sinovima ili unucima, dječacima s fotografije iz Trouvillea: Gaspard i Nicolas Dufaure koji bi sada trebali imati negdje između 60 i 70 godina. Na nesreću Dufaure je bilo često prezime. Samo u okolici Orléansa bilo ih je na stotine. A trebalo ih je nazivati jednog po jednog! Posvetila sam se tom zadatku prošli tjedan, pretraživala Internet, kopala po godišnjacima, hvatala niti, ali završavala s varljivim rezultatima. No jutros sam razgovarala s izvjesnom Nathalie Dufaure čiji je broj bio u pariškom imeniku. Mlad i veseo glas mi se javio. Ponovila sam svoju priču po ne znam koji put: »Zovem se Julia Jarmond, novinarka sam i tražim Saru Dufaure rođenu 1932. Jedina imena koja sam uspjela pronaći jesu Gaspard i Nicolas Dufaure..« Prekinula me: da, Gaspard Dufaure je bio njezin djed. Živio je u Ascheres-le-Marcheu vrlo blizu Orléansa. Bio je na crvenoj listi. Pitala sam ju je li joj ime Sara Dufaure nešto govori. Djevojka se počela smijati. Bio je to pravi smijeh. Rekla mi je da je rođena 1982. i da nije znala mnogo o djetinjstvu svoga djeda i da nije čula za Saru. U svakom slučaju njoj to nije ništa govorilo. Predložila je da nazove svoga djeda ako želim, upozorivši me da je on stari medvjed koji ne voli baš telefon, ali da mi je spremna pomoći i da će me nazvati kada ga dobije. Pitala me moj broj telefona. A zatim je rekla: »Vi ste Amerikanka? Strašno mi se sviđa vaš naglasak.« 133

Cijeli dan sam čekala da me nazove. Ništa. Nisam prestala pogledavati mobitel provjeravajući da su mu pune baterije i da dobro svijetli. Ništa. Možda Gaspard Dufaure nije želio razgovarati s novinarkom o Sari. Možda nisam bila dovoljno uvjerljiva. Ili previše. Nisam trebala reći da sam novinarka. Obiteljska prijateljica bi bolje prošlo. Ali ne, nisam to mogla reći. To nije bila istina. Nisam to željela. Aschéres-le-Marché je bilo malo selo između Orléansa i Pithiviersa, logor blizanac Beaune-la-Rolandea, koji isto tako nije bio daleko, kao što je pokazivala karta. To nije odgovaralo staroj adresi Julesa i Geneviève. To dakle nije bilo mjesto na kojem je Sara provela deset godina svoga života. Moje je nestrpljenje raslo. Jesam li trebala ponovo nazvati Nathalie Dufaure? Dok sam oklijevala, telefon je zazvonio. Brzo sam digla slušalicu: »Halo?« to je bio moj muž koji me zvao iz Bruxellesa. Živci su mi bili napeti. Nisam imala nikakvu želju razgovarati s Bertrandom. Nisam mu imala što reći.

134

* oć je bila kratka i iscrpljujuća. U zoru, bolničarka s izrazom matrone ušla je sa spavaćicom zamotanom u plavi papir pod rukom. Rekla je osmjehujući mi se da je to za operaciju. Uz to ide i kapica i šlape od istog materijala. Pojasnila je da će se vratiti za pola sata da me odvede u operacijsku dvoranu. Podsjetila me, i dalje se osmjehujući, da ne smijem piti ni jesti zbog anestezije. Nježno je zatvorila vrata na izlasku. Pitala sam se koliko se žena jutros probudilo namještajući taj isti lažni osmijeh, koliko je trudnih žena na putu da iščupaju dijete iz utrobe. Kao ja.

N

Pokorno sam oblačila plavu košulju. Papir je šuškao. Sada sam mogla samo čekati. Upalila sam televiziju, mijenjala programe na daljinskom upravljaču i odsutno gledala. Bila sam prazna. Za malo manje od sata sve će biti gotovo. Jesam li zaista bila spremna? Sposobna to podnijeti? Dovoljno jaka? Odgovoriti na ta pitanja bilo mi je nemoguće pa sam se zadovoljila čekanjem, ispružena na krevetu u mojoj kirurškoj košulji, kapici i šlapicama. Pričekati trenutak za silazak u operacijsku salu. Čekati da sve potamni pod anestezijom. Čekati da kirurg obavi svoju dužnost. Njegovi pokreti s kojima će učiniti što treba među mojim raširenim bedrima. Brzo sam odgurnula tu misao koncentrirajući se na lijepu plavušu manikiranih noktiju čije su ruke profesionalno prolazile kartom Francuske prekrivenom malim nasmiješenim suncima. Mislila sam na posljednju seansu kod psihića prošli tjedan. Bertrand mi je stavio ruku na koljeno. »Ne, ne želimo to dijete. Zajedno smo donijeli tu odluku.« Nisam ništa rekla. Psihić se okrenuo prema meni. Jesam li se složila? Nisam se sjećala. Ali sam se prisjetila da sam se osjećala uzdrmano, kao hipnotizirana. Poslije, u autu, Bertrand je rekao: »To je najbolje da napraviš, ljubavi. Vidjet ćeš. Sve će to biti uskoro gotovo.« I poljubio me, toplo i strastveno. Plavuša je nestala, a zamijenio ju je predstavljao, nakon poznatog info jingla. »Danas, 16. srpnja 2002. proslavit ćemo 60. obljetnicu masovnog uhićenja Židova na »Vél d’Hivu« tijekom kojeg su mnoge židovske obitelji bile uhićene od strane francuske policije, najtamniji sati francuske povijesti.« Brzo sam pojačala. Ulica Nelaton. Mislila sam na Saru. I gdje god da je sada bila, sjetit će se na ovaj dan. Nije joj to trebalo da se sjeti. Za nju, kao i za sve obitelji koje su izgubile drago biće, 16. srpnja nije mogao biti zaboravljen, i ovo jutro, kao i sva druga jutra, otvorit će se vjeđe s teretom njihove boli. Željela sam im reći, i njemu reći, svima njima tamo, ali kako? Osjećala sam se nemoćnom, htjela sam vikati, urlati, njoj, njemu, svima, da znam, da se sjećam i da nikada neću zaboraviti. Pokazali su nekoliko preživjelih, neke koje sam upoznala intervjuirajući pred pločom u ulici Nelaton. Odjednom sam shvatila da nisam pogledala zadnji broj »Seine Scenes« u kojem je bio tiskan moj članak. Danas je izišao. Odlučila sam ostaviti poruku Bamberu da mi dostavi primjerak u kliniku. Uzela sam mobitel i dalje gledajući televiziju. Ozbiljno lice Franka Lévya pojavilo se. Govorio je o komemoraciji, važnijoj ove godine, istaknuo je. Bip mi je javio da sam dobila poruku. Jednu od Bertranda poslanu kasno sinoć u kojoj mi je napisao da me voli. 135

Druga je bila od Nathalie Dufaure. Ispričavala se što joj je trebalo toliko dugo da mi se javi. Imala je dobre vijesti: njezin djed je prihvatio da se nađe sa mnom i da mi ispriča cijelu priču o Sari Dufaure. Bio je toliko oduševljen da se probudila Nathaliena znatiželja. Njezin živahni glas prekrio je ujednačeni ton Francka Lévya. »Ako želite, mogu vas odvesti u Ascheres u utorak ujutro, nije mi nikakav problem. Jako bih željela čuti što djedica ima reći. Nazovite me molim vas da se dogovorimo gdje ćemo se naći.« Srce mi je tako jako udaralo da mi je bilo skoro slabo. Predstavljač je opet bio na ekranu i govorio o drugoj temi. Bilo je prerano da sada zovem Nathalie Dufaure. Morala sam pričekati još sat ili dva. Stopala su mi plesala u šlapama od papira. Cijela priča o Sari Dufaure... što će mi reći Gaspard Dufaure? Što ću saznati? Pokucali su na vrata. Poskočila sam. Bolničarka i njezin široki osmijeh vratili su me u stvarnost. »Vrijeme je gospođo«, rekla je naglo sa svim zubima prema naprijed. Začula sam zvuk kotača kolica ispred vrata. Odjednom, sve se razjasnilo. Nikada mi nije bilo tako jasno, tako jednostavno. Ustala sam i mirno rekla: »Žao mi je. Promijenila sam mišljenje.« Oslobodila sam se košulje rastrgavši ju. Bolničarku je šokirala moja nagla nagost. Gledala me preneraženo. »Ali gospođo...« »Kirurzi vas čekaju!« »Briga me«, rekla sam odlučno. »Neću ići za vama. Želim zadržati ovo dijete.« Imala je izraz kao da joj je neugodno. »Idem odmah potražiti liječnika.« Otišla je. Čula sam šljapkanje njezinih sandala na linoleumu. Navukla sam svoju haljinu od džinsa, uskočila u cipele, zgrabila torbu i izišla iz sobe. Skakala sam niz stubište tako da su se bolničarke odskakale noseći tacne sa doručcima. Zaboravila sam četkicu za zube, ručnike, šampon, sapun, dezodorans, dnevnu kremu i šminku u kupaonici, ali to mi je bilo potpuno svejedno. Prošla sam kroz ušminkanu i čistu recepciju trčeći. Svejedno! Svejedno! Potpuno svejedno! Ulica je bila pusta. Pariški pločnici su sjali, kao i uvijek u ovo doba dana. Pozvala sam taksi koji me odveo kući. 16. srpnja 2002. Moje dijete. Moje dijete na sigurnom u meni. Imala sam želju zaplakati i smijati se u isto vrijeme. I to sam i učinila. Vozač taksija me promatrao u retrovizoru, ali mi je bilo svejedno. Rodit ću ovo dijete.

136

* rema mojoj gruboj procjeni više od dvije tisuće ljudi se okupilo duž mosta BirHakeim. Preživjeli. Njihove obitelji. Djeca, unuci. Rabini. Gradonačelnik Pariza. Premijer. Ministar obrane. Brojni političari. Novinari. Fotografi. Franck Lévy. Tisuće cvjetova, šator koji se njihao na vjetru, bijela govornica. Bilo je to impresivno okupljanje. Guillaume je stajao kraj mene, svečanog lica i spuštenog pogleda.

P

Odjednom mi se vratilo sjećanje na staricu iz ulice Nelaton. Nitko se ne sjeća. A zašto? To su najtamniji sati naše povijesti. U tom trenutku voljela bih da je bila ovdje, da vidi stotine dirnutih i okupljenih lica koja su me okruživala. Jedna lijepa žena u zrelim godinama s gustom smeđom kosom pjevala je za govornicom. Njezin čist glas pokrio je buku prometa. A zatim je premijer Jean-Pierre Raffarin uzeo riječ. »Prije 60 godina, baš ovdje, u Parizu, ali i na cijelom prostoru naše države, dogodila se strašna tragedija. Hod prema užasu se ubrzavao. Već je Šoina sjena obgrljavala nevine dovedene na zimski stadion. Ove godine, kao i svake godine, nalazimo se na ovom mjestu da se sjećamo. Da ne zaboravimo smaknuća, lov na uništene sudbine tolikih francuskih Židova.« Na mojoj lijevoj strani, jedan je starac izvadio rupčić i obrisao se. Bez buke. Moje srce je bilo s njim. Koga je oplakivao? Koga je izgubio? Dok je premijer nastavljao svoj govor, prelazila sam pogledom kroz gomilu. Je li ovdje bio netko tko je poznavao i sjećao se Sare Starzynski? A da je ona bila ovdje? Ovdje i sada? Je li došla s mužem, djetetom, unukom ili unučicom? Je li bila iza mene? Ispred? Koncentrirala sam se na sve žene starije od 70 godina koje su imale dostojanstvena i izborana lica da bih pronašla lijepe oči bademasta oblika. Ali nisam se mogla tako ponašati usred okupljene gomile. Spustila sam pogled. Glas premijera je činilo se bio sve jači i jasniji, odzvanjajući u svima. »Da, »Vél d’Hiv«, Drancy, Compiégne i svi tranzitni logori, ta predsoblja smrti organizirali su, vodili, čuvali Francuzi. Da, prvi čin Šoe se ovdje odigrao uz sudioništvo francuske države.« Gomila je svečano slušala govor. Promatrala sam je dok je ministar nastavljao moćnim glasom. Lica su bila mirna, ali sva su nosila znakove tuge. Tuge koju ništa ne može izbrisati. Uslijedio je dug pljesak. Ljudi su plakali i grlili se. I dalje sam bila s Guillaumeom i otišla sam porazgovarati s Franckom Lévyem koji je pod rukom imao primjerak »Seine Scenes«. Toplo me pozdravio i predstavio nas nekolicini novinara. Malo poslije toga smo otišli. Otkrila sam Guillaumeu da sam pronašla prezime bivših stanara stana Tézacovih i da me je to na neki način zbližilo sa svekrom koji je 60 godina nosio mračnu tajnu u sebi. Rekla sam mu i da tražim Saru, djevojčicu koja je pobjegla iz logora Beaune-la-Rolande. Za pola sata, morala sam se naći sa Nathalie Dufaure pred stanicom Pasteur. Odvest će me u Orléans do svog djeda. Guillaume me poljubio i zaželio mi sreću. 137

Prošla sam živom ulicom uživajući u vjetru. Da nisam jutros napustila kliniku, ovog trena bi mi se postupno vraćala svijest u sobi boje marelice pod dobronamjernim pogledom bolničarke koje se neprestano osmjehivala. Donijeli bi mi slastan doručak — croissant, marmeladu i kavu s mlijekom, poslijepodne, potpuno došla k sebi, vratila bih se sama kući, s higijenskim uloškom među nogama i tupom boli u donjem dijelu trbuha. Prazne glave i srca. Nisam imala novosti od Bertranda. Jesu li ga zvali iz klinike da ga obavijeste da sam otišla prije intervencije? Bio je još uvijek u Bruxellesu i vraćao se navečer. Nisam znala kako ću mu priopćiti novost, niti kako će on reagirati. Silazeći avenijom Emila Zole, zabrinuta da ne zakasnim na sastanak sa Nathalie Dufaure, pitala sam seje li mi bilo važno još uvijek što je mislio ili osjećao Bertrand. To me neugodno razmišljanje uplašilo.

138

* ratila sam se iz Orléansa početkom večeri. U stanu je bilo toplo i zagušljivo. Otvorila sam prozor i nagnula se nad bučni bulevar Montparnasse. Zamisao da ćemo od sada živjeti u ulici Saintonge, bila je neobična. Proveli smo 12 godina u ovom stanu. Zoë je ovdje oduvijek živjela. Ovo će biti naše posljednje ljeto ovdje. Voljela sam ovaj stan, sunce koje je svakog poslijepodneva prodiralo u veliki bijeli dnevni boravak, Luksemburški park bio je blizu, na dnu ulice Vavin, tu je bio i komfor življenja u jednoj od najživljih pariških četvrti u kojoj se osjećalo samo srce života, živ i uzbudljiv puls grada.

V

Skinula sam sandale i ispružila se na mekom bež kauču. Težina dana pala je na mene kao olovo. Čim sam zatvorila oči, zvonjava telefona vratila me u stvarnost. Na telefonu je bila moja sestra koja me zvala iz svog ureda iznad Central Parka. Zamišljala sam je kako radi s naočalama na vrhu nosa. Kratko sam joj ispričala kako nisam pobacila. »O moj Bože«, uzdahnula je Charla, »nisi to učinila.« »Nisam mogla. To je bilo jednostavno nemoguće.« Mogla sam je čuti kako se smije na drugoj strani telefonske žice, svojim širokim i neodoljivim osmijehom. »Sjajna hrabra djevojko«, rekla je. »Ponosna sam na tebe dušo.« »Bertrand još ne zna. Vraća se tek navečer. Misli da je to već riješeno.« Kratka transatlantička stanka. »Reći ćeš mu zar ne?« »Naravno. Svakako mu moram reći, nemam drugog izbora.« Nakon što smo završile razgovor, kratko sam ležala ispružena na kauču, ruku prekriženih na trbuhu kao da samu sebe štitim. Malo-pomalo, osjetila sam kako mi se vraća energija. Kao i često u posljednje vrijeme, mislila sam na Saru Starzynski na ono što sam do sada o njoj znala. Nisam morala snimati Gasparda Dufaurea. Niti uzimati bilješke. Sve je bilo zapisano u meni.

139

* io je to mali zgodni stančić u predgrađu Orléansa, s dobro čuvanim gredicama cvijeća i starim mirnim psom spuštena pogleda. Jedna starija sitna gospođa gulila je povrće iznad sudopera i pozdravila me kada sam ušla.

B

Zatim se začuo grub glas Gasparda Dufaurea. Jednom rukom na kojoj su se vidjele plave žile, gladio je naboranu glavu svoga psa. »Moj brat i ja smo znali da se nešto ozbiljno dogodilo za vrijeme rata. Ali u to doba smo bili vrlo mladi i ničega se ne sjećamo. Tek nakon smrti mojih bake i djeda, otac mi je otkrio da je pravo ime Sare Dufaure bilo Starzynski i da je bila Židovka. Moji su djed i baka uvijek skrivali istinu. Bilo je nešto tužno u Sari. Nije nikada bila radosna ili ushićena. Neprobojna. Rekli su nam da su je posvojili za vrijeme rata jer su njezini roditelji umrli. To je sve što smo znali. Ali smo osjećali da je ona drugačija. Kada bi išla s nama u crkvu, ne bi otvarala usta za vrijeme Očenaša. Nije molila niti primala hostiju. Gledala je ravno pred sebe kamena izraza lica, koji me plašio. Moji baka i djed bi se tada okrenuli prema nama, nasmiješeni, ali čvrsti i zamolili nas da je ostavimo na miru. Malopomalo, Sara je postala dio naših života. Ona je bila starija sestra koju nikad nismo imali. Izrasla je u prekrasnu tužnu djevojku. Bila je vrlo ozbiljna i vrlo zrela za svoje godine. Nakon rata, katkad smo odlazili u Pariz s roditeljima Sara nikada nije htjela ići s nama. Govorila je da mrzi Pariz, da tamo više ne želi kročiti nogom. »Je li vam kada govorila o svom bratu? O svojim roditeljima?« upitala sam. »Nikada. Moj otac mi je ispričao za njezinog brata i sve ostalo prije oko 40 godina. Kada sam s njom živio, nisam ništa o tome znao.« Visok glas Nathalie Dufaure nas je prekinuo. »Što se dogodilo njezinom bratu?« Gaspard Dufaure bacio je pogled prema unuci koja je, kako se činilo, bila fascinirana svakom izgovorenom riječju. A zatim je pogledao svoju ženu koja nije rekla ni jednu riječ za vrijeme razgovora, ali ga je s nježnošću slušala. »Ispričat ću ti drugi put Nati. To je jako tužna priča.« Nastala je duga tišina. »Gospodine Dufaure, pokušavam saznati gdje je u ovom trenutku Sara Starzynski. Zato sam ovdje. Možete li mi pomoći?« Gaspard Dufaure se počešao po glavi i dobacio mi upitan pogled. »A ono što bih ja volio znati gospođice Jarmond«, rekao je osmjehujući se, »zašto je to vama tako važno.«

140

* elefon je ponovo zazvonio. Bila je Zoë. Zvala je s Long Islanda. Dobro se provodila, bilo je lijepo vrijeme, pocrnila je, dobila je novi bicikl, smatrala je svojeg rođaka Coopera zgodnim, ali ja sam joj nedostajala. Odgovorila sam joj da i ona meni nedostaje i da ćemo biti zajedno za manje od deset dana. A zatim je snizila glas i upitala me jesam li napredovala s istraživanjima o Sari Starzynski. Ozbiljnost s kojom mi je postavila pitanje, raznježila me. Rekla sam da jesam i da ću joj uskoro o tome pričati.

T

»O mama, reci mi što si novo saznala? Želim znati! Odmah!« »U redu«, rekla sam uzvrativši oduševljeno. »Danas sam upoznala čovjeka koji ju je poznavao dok je bila mlada. Rekao mi je da je Sara napustila Francusku 1952., da bi postala medicinska sestra u New Yorku.» »Želiš reći da živi u SAD-u?« »Izgleda da da« Nastala je stanka. »Kako ćeš je ovdje pronaći mama?« upitala me manje radosnim glasom. »SAD su mnogo veće od Francuske.« »To sam bog zna dušo«, uzdahnula sam. Toplo sam je pozdravila, poslala joj »volim te« i poklopila. A ja bih volio znati gospođice Jarmond zašto je to vama tako važno. Na licu mjesta sam odlučila reći istinu Gaspardu Dufaureu. Kako je Sara dospjela u moj život, kako sam otkrila njezinu groznu tajnu i kako je povezana s obitelji moga muža. Na kraju kako (sada kada sam znala za ljeto 1942., »Vél d’Hiv«, Beaune-la-Rolande, smrt malog Michela u stanu Tézacovih) pronaći Saru postao je moj cilj, moja potraga, nešto što je ovladalo mojom voljom. Gaspard Dufaure bio je iznenađen mojom tvrdoglavošću. Zašto je pronaći? Da bi se što postiglo? Upitao me kimajući svojom prosijedom glavom. »Da joj kažemo da nam je do nje stalo i da nismo zaboravili.« To je bio moj odgovor. Nasmijalo ga je »mi«. Tko smo to mi? Obitelj moga muža, francuski narod? Lagano iziritirana njegovim podrugljivim smijehom, odgovorila sam da sam mislila na sebe, posve jednostavno, ja i samo ja sam joj htjela reći do koje mjere mi je žao, da nisam zaboravila na masovno uhićenje, logor, na Michela i vlak za Auschwitz, koji je odveo njezine roditelje zauvijek. Kako je meni Amerikanki moglo biti žao? Zar nisu moji sunarodnjaci oslobodili Francusku 1944.? Nije razumio. Rekao mi je smijući se da nemam niti jedan razlog da mi bude žao. Pogledala sam ga ravno u oči. »Da, žao mi je. Žao mi je što imam 45 godina i o svemu tome znam tako malo.«

141

*

S

ara je napustila Francusku krajem 1952. Otputovala je u Ameriku. »Zašto tamo?« upitala sam.

»Rekla nam je da želi živjeti u zemlji koja nije direktno pogođena Holokaustom kao što je to bila Francuska. Bilo nam je teško zbog toga, a posebno mojoj baki i djedu. Voljeli su je kao svoju vlastitu kćer. Ali ništa je nije moglo odvratiti. I tako je otišla. Nikada se nije vratila. Barem ne koliko je meni poznato.« »A tamo? Što joj se dogodilo?« upitala sam s istom žestinom i iskrenošću s kojom nas je Nathalie slušala. Gaspard Dufaure je slegnuo ramenima i duboko uzdahnuo. Ustao je, a slijedio ga je gotovo slijepi pas. Njegova supruga mi je donijela drugu šalicu jake kave. Njihova unuka nije ništa govorila, sklupčana u fotelji, naizmjence promatrajući svoga djeda i mene nježnim pogledom. Znala sam da će se sjećati ovoga trenutka, da neće ništa zaboraviti. Gaspard Dufaure je ponovo sjeo pomalo stenjući i pružio mi moju šalicu. Napravio je krug po sobi, gledao u stare fotografije i istrošeni namještaj. Počešao se po glavi uzdišući. Čekala sam. Nathalie je čekala. Napokon je progovorio. Nakon 1955. više nisu imali vijesti o Sari. »Poslala je nekoliko pisama baki i djedu. Godinu dana nakon dolaska u SAD razglednicom smo saznali da se udala. Sjećam se da nam je otac rekao da se udala za Yankeeyia.« Gaspard se osmjehnuo. »Bili smo jako sretni zbog nje. ali nakon toga, više nismo primili ni jedan telefonski poziv, niti jedno pismo. Nikada više. Moji su baka i djed pokušavali saznati gdje je. Činili su nemoguće da je pronađu. Zvali su u New York, pisali pisma, slali telegrame. Pokušavali su pronaći njezinog supruga. Ništa. Sara je nestala. Bilo je to strašno za njih. Godine su prolazile, a oni su uvijek čekali neki znak, poziv, razglednicu. Ali ništa nije stizalo. Zatim je moj djed umro šezdesetih godina, a nekoliko godina poslije i moja baka. Siguran sam da su umrli slomljenog srca.« »Znate li da vaši djed i baka imaju pravo na naziv Pravednika među narodima?« kažem mu. »Što to znači?« »Institut Yad Vashem iz Jeruzalema dodijeljuje nazive ne-Židovima koji su spasili Židove tijekom rata. Taj se naziv može steći i posthumno.« Pročistio je grlo i odvratio pogled. »Pronađite ju. Ostalo nije važno. Molim vas pronađite je gospođice Jarmond. Recite joj da mi nedostaje. Da nedostaje mom bratu Nicholasu. Recite joj da je volimo i da je grlimo.« Prije no što sam otišla, dao mi je pismo.

142

»Moja baka je napisala ovo pismo mome ocu nakon rata. Možda biste željeli na njega baciti pogled. Proslijedit ćete ga Nathalie kada ga pročitate.«

143

*

K

ada sam se našla sam kod kuće, odgonetala sam rukopis odnekada. Plakala sam čitajući. Napokon sam se uspjela smiriti, obrisala suze i obrisala nos.

Zatim sam nazvala Édouarda i pročitala mu pismo. Znala sam da će i on plakati čak iako sam osjećala da čini sve moguće napore da to ne primijetim. Zahvalio mi je prigušena glasa i poklopio.

8. rujna 1946. Moj dragi sine Alaine, Kada se Sara vratila prošli tjedan, nakon što je provela tjedan s tobom i Henriettom, imala je lijepe rumene obraze i osmijeh na licu. Jules i ja nismo mogli vjerovati. Bilo je to nevjerojatno. Pisat će ti i ona sama da ti zahvali, ali želim ti reći već sada koliko sam ti zahvalna na pomoći i gostoprimstvu. Kao što znaš, za nama su četiri vrlo tmurne godine. Četiri duge godine pod okupacijom, godine straha, odricanja, za nas i našu zemlju. Za Julesa i mene ali posebno Saru. Vjerujem da se nikada nije oporavila od onoga što se dogodilo u ljeto 1942. Kada smo je odveli u stan njezinih roditelja u parišku četvrt Marais. Toga dana, nešto se u njoj definitivno slomilo. Urušilo. To je bilo vrlo teško razdoblje i tvoja nam je podrška bila vrlo važna. Skrivati Saru da pobjegne od neprijatelja, skrivati je na sigurnom do mira bila je neprestana noćna mora. Ali sada Sara ima obitelj. Mi smo postali njezina obitelj. I tvoji sinovi, Gaspard i Nicolas njezina braća. Ona je sada Dufaure. Nosi naše prezime. Znam da ona nikada neće zaboraviti. Iza osmijeha i ružičastih obraza ostaje nešto tvrdo u njoj. Nikada neće biti djevojčica od 14 godina kao druge. Ona je već sada žena, ogorčena žena. Nekada mi se čini da je starija od mene. Nikada ne govori o svojoj obitelji, o mlađem bratu. Ali znam da su uvijek s njom. Uvijek. Svaki tjedan odlazi na groblje, nekada i češće, moliti na bratov grob. Odlazi tamo sama. Odbija da idem s njom. Ponekad je slijedim; samo da budem sigurna da je sve u redu. Sjedne ispred malog groba i nepomično sjedi. Može tamo ostati satima stišćući među prstima ključ od kože koji sa sobom uvijek nosi. Ključ od ormara u kojem je umro njezin mlađi brat. Kada se vrati, lice joj je zatvoreno, hladno. Teško joj je govoriti, ući u kontakt sa mnom. Pokušavam joj dati svu moju ljubav. Ona je kći koju nikada nisam imala. Nikada ne govori o logoru Beaune-la-Rolande. Ako slučajno prolazimo blizu sela, problijedi. Okrene glavu i zatvori oči. Pitam se hoće li jednoga dana svijet znati za sve to. Hoće li sve što se ovdje dogodilo izići na vidjelo. Ili će to zauvijek ostati tajna, zakopana u prošlosti, tako mučnoj prošlosti.

144

Otkada je rat završio, Jules je često odlazio u Lutetiu, nekad sa Sarom da bi saznao tko se vratio iz logora. Nadajući se. Stalno se nadajući. Svi smo se nadali iz sve snage. Ali sada znamo. Njezini roditelji se neće vratiti. Umrli su u Auschwitzu tijekom strašnog ljeta 1942. Pitam se koliko je djece kao što je ona prošlo kroz taj pakao i preživjelo i moraju sada nastaviti živjeti bez bića koja su voljeli. Toliko patnje i toliko boli. Sara je morala sve napustiti: svoju obitelj, ime, vjeru. Nikada o tome ne razgovaramo, ali ja znam koliko je duboka praznina, koliko je to sve okrutno. Sara često govori da će otići iz Francuske, početi negdje drugdje iznova, daleko od onoga što je poznavala i podnijela. Premala je i prekrhka da bi još napustila imanje, ali taj dan će doći.. .Jules i ja ćemo je morati znati pustiti da ode. Da, rat je završio, napokon završio, ali za mene i tvoga oca, ništa više nije isto. I nikada više neće biti isto. Mir ima gorak okus. A budućnost je zabrinjavajuća. Događaji koji su se dogodili promijenili su lice svijeta. I lice Francuske isto tako. Naša se zemlja još nije oporavila od tih tužnih godina. Hoće li jednoga dana? To više nije Francuska koju sam poznavala dok sam odrastala. Ja sam sada već stara i znam da su mi dani odbrojeni. Ali Sara, Gaspard i Nicholas još su mladi. Oni će živjeti u toj novoj Francuskoj. Teško mi je zbog njih jer se bojim onoga što ih čeka. Moj dragi sine, nisam ti željela napisati tužno pismo, ali, ali bojim se da jest i da vidiš da mi je teško. Treba se brinuti za vrt, nahraniti piliće, pa te moram sada napustiti. Još jednom ti zahvaljujem za sve što si učinio za Saru. Neka vas Bog blagoslovi, tebe i Henriettu, na vašoj velikodušnosti, vjernosti i neka blagoslovi vašu djecu. Tvoja majka koja te voli, Geneviève

145

*

P

onovo poziv. Morala sam izgasiti mobitel. Bio je Joshua. Bila sam iznenađena. Nikada me nije zvao tako kasno.

»Dolazim te vidjeti s novostima«, rekao je jednoličnim glasom. »Lijepa kao slika. Malo blijeda, ali jako glamurozna.« »Novostima? Kakvim novostima?« »Upalio sam televizor da pogledam dnevnik u 20 sati na kanalu TF1 i vidio moju Juliu, odmah ispod premijera.« »Oh«, gledao si svečanost »Vél d’Hiva«. »Dobar govor zar ne?« »Da, jako dobar.« Napravio je stanku. Čula sam paljenje njegova upaljača. Sigurno je zapalio Marlboro, to su one srebrnaste kutije i kojih ima samo u SAD-u. Što me je to morao pitati? Bio je kao i obično grub. Pregrub. »Što želiš Joshua?« upitala sam ga nepovjerljivo. »Ništa, ništa. Zovem te samo da ti kažem da si napravila dobar posao. O tvojem članku o »Vél d’Hivu« se priča. Htio sam da to znaš. I Bamberove fotografije su odlično ispale. Bih ste dobra ekipa.« »Oh, hvala.« Ali predobro sam ga poznavala. »Ništa drugo, siguran si?« dodala sam oprezno. »Ima jedna stvar koja me muči.« »Reci, slušam te.« »Nešto po mom mišljenju nedostaje. Imaš preživjele, svjedoke, starog tipa iz Beaunea i tako dalje, sve to je jako dobro. Stvarno jako dobro. Ali zaboravila si dvije, tri stvari. Policiju. Francusku policiju.« »I onda?« počeo me umarati. »Kamo želiš stići s francuskom policijom?« »Tvoj bi članak bio savršen da si mogla intervjuirati bivše žandare koji su sudjelovali u uhićenju. Da si ih pronašla nekoliko, samo da se vidi i druga strana. Čak i ako su danas jako stari. Što su ti ljudi rekli svojoj djeci? Znaju li njihove obitelji za to uopće?« Naravno, bio je u pravu. To mi nije nikada palo na pamet. Moj umor se raspršio. Nisam mu mogla ništa odgovoriti. Bila sam zatečena. »Julia, ne brini se, sve je u redu«, rekao je Joshua smijući se. »Napravila si dobar posao. Možda ti policajci ne bi htjeli s tobom razgovarati ionako iovako. Nisi pronašla mnogo o njima dok si istraživala zar ne?« 146

»Zapravo«, rekla sam, »kada razmislim, nisam pronašla baš ništa dok sam čitala o tome kako se osjećala francuska policija u tom slučaju. Samo da su radili svoj posao.« »Svoj posao, da, to je to«, ponovio je Joshua »Ali ja bih volio znati kako su živjeli s tim. Kao što bih volio imati svjedočanstva onih koji su vozili vlakove iz Drancya za Auschwitz. Jesu li znali koga su prevozili?Jesu li uistinu vjerovali da je riječ o stoci? Jesu li znali kamo voze te ljude i što će im se dogoditi? A vozači autobusa? Je li moguće da nisu znali što su činili?« I opet je imao pravo. Ostala sam bez riječi. Dobra novinarka je trebala prokopati u tim smjerovima, otkriti tabue. Francuska policija, francuske željeznice, pariški transport. Bila sam potpuno opsjednuta djecom »Vél d’Hiva«. Jednim djetetom osobito. »Jesi li dobro Julia?« »Ne može bolje.« Lagala sam. »Trebaš se odmoriti«, rekao je zapovjednički. »Vrijeme je da sjedneš na avion i vratiš se svojoj domovini.« »To je upravo ono na što mislim.«

147

* osljednji poziv te večeri bio je od Nathalie Dufaure. Zvučala je ludo oduševljeno. Zamišljala sam njezino malo lijepo lice kako sjaji od uzbuđenja, smeđe oči koje sjaje.

P

»Julia! Pogledala sam sve djedove papire i pronašla sam ju. Pronašla sam Sarinu razglednicu.« »Sarinu razglednicu?« ponovila sam ne shvaćajući o čemu želi razgovarati. »Razglednicu koju je poslala da ih obavijesti da se udala, zadnju poštu koju je slala. Napisala je prezime svoga supruga.« Zgrabila sam olovku i tražila komad papira, koji nisam mogla naći. Okretala sam olovku u ruci. »A prezime glasi...?« »Piše da se udala za izvjesnog Richarda J. Rainsferda. Slovkala mi je prezime. Razglednica je od 15. ožujka 1955. Ne piše adresa. Ništa osim ovoga što sam vam upravo rekla.« »Richard J. Rainsferd«, ponovila sam pišući ime i prezime velikim slovima na ruku. Zahvalila sam Nathalie obećajući da ću joj javljati sve što budem dalje saznavala (otkrivala), a zatim sam nazvala Charlu na Manhattan. Dobila sam njezinu pomoćnicu Tinu koja me zamolila da kratko pričekam. Zatim sam začula sestrin glas. »Opet ti ljubice?« Prešla sam odmah na stvar. »Kako možemo nekog pronaći u SAD-u?« »U imeniku.« »Tako lako?« »Ima i drugih načina«, reče ona tajanstveno. »Za nekoga tko je nestao još 1955.?« »Imaš broj zdravstvenog osiguranja, adresu ili porezni broj?« »Ništa od toga.« Zazviždala je. »To neće biti lako. Možda je i nemoguće. Ali želim ipak pokušati. Imam prijatelje koji mi mogu pomoći. Daj mi ime.« U tom trenutku začula sam ulazna vrata kako se zatvaraju i zveket ključeva na stolu. Moj suprug se vratio iz Bruxellesa. 148

»Zvrcnem te kasnije«, prošaptala sam sestri dok sam poklapala slušalicu.

149

* ertrand je ušao u dnevni boravak. Bio je blijed i umoran, lice mu je bilo naborano. Približio mi se i primio me za ruke. Osjetila sam njegovu bradu kako se namješta na vrh moje glave. Morala sam s njim odmah razgovarati.

B

»Nisam to učinila.« Nije ni trepnuo. »Znam«, odgovorio mi je. »Liječnica me zvala.« Udaljila sam se. »Nisam mogla Bertrand.« Na licu mu je bio neobičan razočaravajući osmijeh. Otišao je prema prozoru gdje su se na stoliću nalazila alkoholna pića. Natočio si je konjak i progutao ga u jednom gutljaju zabacivši glavu unatrag. Gesta je bila ružna, ali me je dirnula. »I onda, što sada radimo?« rekao je grubo odloživši čašu. Pokušala sam se osmjehnuti, ali srce me je izdalo. Bertrand je sjeo na kauč, odriješio kravatu i otkopčao prva dva puceta na košulji. »Ne mogu se pronaći u ideji da imamo dijete, Julia. Upozorio sam te. Nisi me htjela čuti.« Nešto u njegovom glasu me ponukalo da ga pomnije promatram. Izgledao je manji, ranjiv. U djeliću sekunde vidjela sam lice Édouarda Tézaca. Izraz lica koji je imao u automobilu dok mi je pričao o Sarinom povratku u Pariz. »Ne mogu te spriječiti da rodiš to dijete. Ali želim da znaš da ne mogu podržati tvoju odluku. To dijete će me ubiti.« Htjela sam pokazati malo sućuti prema njemu, izgledao je tako izgubljeno, ali zavist mi nije dala. »Ubiti?« ponovila sam. Bertrand je ustao da si natoči drugu čašu. Okrenula sam pogled. Nisam ga htjela gledati kako guta. »Nisi nikad čula o krizi pedesetih, ljubavi? Ostali Amerikanci obožavaju izraz »midlife crisis«. Bila si toliko zadubljena u svoj posao, svoje prijatelje i svoju kćer da nisi ni primijetila kroz što prolazim. Istinu govoreći, nije te ni briga. Nemam li pravo?« Gledala sam ga iznenađeno. Legao je na kauč polagano očiju uprtih u strop. Da, pokreti su mu bila spori i oprezni. Nisam ga nikada takvog vidjela. Koža na licu izgledala mu je zgužvano. Najednom preda mnom je bio moj muž koji je ostario. Nestao je mladi Bertrand. On koji je uvijek bio besramno mlad, dinamičan, pun energije. Tip čovjeka koji ne može mirovati, uvijek spreman za akciju, pun života, brz, nestrpljiv. Čovjek kojeg sam gledala 150

bio je sjena onog nekadašnjeg. Kada se dogodila ta preobrazba? Kako sam mogla to ne primijetiti? Bertrand i njegov nevjerojatan osmijeh. Njegove šale. Odvažnost. To je vaš muž? Šaptali bi ljudi, ustrašeni i puni divljenja. Bertrand večera u gradu, koji je monopolizrao sve konverzacije a da mu nitko nije proturječio - bio je uistinu fascinantan. Način na koji bi vas gledao, moćni sjaj njegovih plavih očiju i đavolski osmijeh... Te večeri, u njemu nije bilo ničeg čvrstog, stamenog. Reklo bi se da se pustio. Ležao je mlako ispružen. Oči su mu bile tužne, vjeđe su mu padale. »Nisi vidjela da prolazim kroz teško razdoblje. Ne, nisi ništa vidjela.« Glas mu je bio ravan i monoton. Sjedila sam kraj njega i gladila ga po ruci. Teško mi je bilo priznati da nisam ništa primijetila. Kako sam mu mogla priznati do koje mjere sam se osjećala krivom? »Zašto mi nisi ništa rekao Bertrand?« Uglovi usana su mu se objesili. »Pokušao sam. Ali nije išlo.« »Zašto?« Lice mu je otvrdnulo. Počeo se malo osorno smijati. »Ne slušaš me Julia.« Znala sam da ima pravo. Sjećala sam se te grozne noći, kada mu je glas puknuo. Kada mi je pokazao djelić svoga najvećeg straha, starenja. Kada sam shvatila da je krhak. Mnogo krhkiji nego što sam vjerovala. Ono što mi je tada otkrio o sebi, smetalo me. Stvorilo mi je nelagodu. On je to primijetio. Ali mi se nije usudio reći do koje mjere ga je moja reakcija zaboljela. Sjedila sam kraj njega ne govoreći ništa i držeći ga za ruku. Pogodila me ironija situacije. Depriminirani muž. Brak u raspadu. Dijete koje se treba roditi. »A kada bismo izišli na večericu u »Selection« ili u »Rotonde«, nježno sam rekla. »Mogli bismo razgovarati.« Podigao se s kauča. »Neki drugi put možda. Crknut sam.« Primijetila sam da se često žalio da je umoran posljednjih mjeseci. Preumoran da bi išao u kino, da bi išao trčati u Luksemburški park, preumoran da bi odveo Zoë u Versailles u nedjelju poslijepodne. Preumoran da bi vodio ljubav. Voditi ljubav? Kada smo posljednji put vodili ljubav? Nismo već tjednima. Gledala sam ga kako prolazi stanom teškog koraka. Udebljao se. Ni to nisam primijetila. On je toliko pazio na svoj izgled. »Bila si toliko zadubljena u svoj posao, svoje prijatelje i svoju kćer da nisi ni primijetila kroz što prolazim. Ne slušaš me Julia.« Naglo me obuzeo osjećaj srama. Jesam li bila toliko nesposobna suočiti se sa zbiljom? Bertrand nije bio dio moga života posljednjih tjedana, iako smo dijelili isti krevet i živjeli pod istini krovom. Nisam mu rekla ni riječi o Sari Starzynski. Niti o 151

onome što smo razmijenili ja i Édouard. Nisam li ga udaljila iz svega što je meni bilo važno? Isključila sam ga iz svog života, a nosila sam njegovo dijete. Koja ironija! Čula sam ga kako otvara frižider i vadi nešto umotano u aluminijski papir. Ponovo se pojavio u dnevnom boravku s komadom pileta u jednoj i aluminijskim papirom u drugoj ruci. »Samo jedna stvar Julia.« »Koja?« »Kada sam ti rekao da se ne osjećam spremnim za dijete, to sam mislio. Ti si napravila svoj izbor. Sada, evo moje odluke. Ja trebam vremena za sebe. Imam potrebu biti sam. Ti i Zoë, preselit ćete se u ulicu Saintonge nakon ljeta, a ja ću naći nešto drugo u blizini. Onda ćemo vidjeti kako će ići stvari. Možda se ipak priviknem na tvoju trudnoću - ako to ne bude tako, razvest ćemo se.« To što mi je govorio, nije me iznenađivalo. Već sam dugo čekala te riječi. Ustala sam, popravila haljinu, a zatim mirno rekla: »Jedina stvar koja mi je u ovom trenutku bitna, to je Zoë. Što god da se dogodi, s njom moramo razgovarati ti i ja. Treba je pripremiti na sve to. Morat ćemo stvari napraviti kako treba.« Odložio je komad pileta u foliju. »Zašto si tako tvrda Julia?« u njegovom glasu nije bilo sarkazma, samo gorčina. »Reklo bi se da je tvoja sestra, a ne ti.« Nisam odgovorila i izišla sam iz dnevnog boravka, otišla sam u kupaonicu i otvorila slavine. Misao me pogodila. Zar nisam već izabrala? Nisam bila pogođena iz njegovog kuta, njegovim najintimnijim strahovima. Nisam sumnjala u njegov odlazak, kratak ili konačan. On je bio otac moje kćeri i djeteta koje sam u utrobi nosila. Nikada neće u potpunosti izići iz mog života. Dok sam se gledala u zrcalo, dok je magla pomalo punila prostoriju, moj lik nestajao u zrcalu, osjetila sam da se sve korjenito promijenilo. Jesam li još uvijek voljela Bertranda? Jesam li još uvijek imala potrebu za njim? Kako sam mogla željeti njegovo dijete, a njega više ne? Imala sam potrebu zaplakati, ali suze nisu dolazile.

152

*

B

ila sam još uvijek u kupaonici kada je ušao. Držao je u ruci dosje SARA, koji sam ostavila u torbi.

»Što je ovo?« rekao je mašući crvenim fasciklom. Iznenađena, naglo sam se pomakla pa se voda počela prelijevati. Bio je tako uznemiren da je pocrvenio. Sjeo je na školjku. U bilo kojem drugom trenutku smijala bih se toj smiješnoj pozi. »Dopusti da ti objasnim...« Podigao je ruku. »To je jače od tebe, ha? Ne možeš ostaviti prošlost na miru.« Listao je dokument, pisma Jules Deafurea i Andréa Tézaca i proučavao Sarine fotografije. »Otkud ti sve ovo? Tko ti je to dao?« »Tvoj otac«, rekla sam mirno. Iznenađeno me pogledao. »Što moj otac ima s tim?« Izišla sam iz vode, dohvatila ručnik i obrisala se okrenuvši mu leđa. Nisam željela da me vidi golu. »To je duga priča Bertrand.« »Zašto ne ostaviš prošlost gdje joj je mjesto? To je bilo prije 60 godina! To je gotovo, zaboravljeno.« Okrenula sam se prema njemu. »Ne, nije tako. Prije 60 godina nešto se dogodilo u tvojoj obitelji. Nešto što ti ne znaš. Ti i tvoje sestre ne znate o tome ništa. Niti Mamé.« Slušao me otvorenih usta, potpuno »Što se dogodilo? Moraš mi reći!« Uzela sam mu dosje i stisla ga uz sebe. »A ti meni reci zašto kopaš po mojoj torbi.« Bili smo kao dvoje djece koji se svađaju iz zabave. Podigao je oči prema nebu. »Vidio sam dosje i upitao se što je to. To je sve.« »Često imam dosjee u torbi. Nikada prije nisi bio znatiželjan.« »To nije pravo pitanje. Reci mi o čemu je riječ. Odmah!« Zanijekala sam glavom.

153

»Dovoljno je da nazoveš svoga oca. Reci mu da si slučajno naišao na moj dosje i zamoli ga da ti objasni.« »Ne vjeruješ mi, zar ne?« Lice mu se snuždilo i bilo mi ga je najednom žao. Izgledao je ranjeno i nepovjerljivo. »Tvoj otac me zamolio da ti ništa ne govorim«, rekla sam nježnim glasom. Bertrand se teško ustao i pružio ruku da bi uhvatio kvaku na vratima. Bio je smožden, urušen. Napravio je korak natrag da bi me pomilovao po obrazu. Prsti su mu bili topli na mom licu. »Julia, što nam se dogodilo? Gdje smo mi?« A zatim je izišao. Zaplakala sam bez suzdržavanja. Čuo me kako jecam, ali se nije vratio k meni.

154

* a vrijeme ljeta 2002. znajući da je Sara napustila Pariz i otišla u New York pedesetak godina ranije, osjećala sam kako me privlači druga strana Atlantika kao magnet. Nisam više mogla izdržati. Bila sam nestrpljiva da vidim Zoë kao i da krenem u potragu za Richardom J. Rainsferdom. Zurilo mi se ukrcati se na taj avion.

Z

Je li Bertrand nazvao svoga oca da sazna što se dogodilo u stanu u ulici Saintonge za vrijeme rata? Nije o tome ponovno govorio; bio je srdačan, ali distanciran. Osjećala sam da se i njemu žurilo da otputujem. Da bi stavio točku? Da bi vidio Amélie? Nisam znala koji je bio razlog. Bilo mi je svejedno. Ili sam barem samoj sebi to govorila. Nekoliko sati prije mog odlaska za New York, nazvala sam svog svekra da ga pozdravim. Nije spomenuo nikakav razgovor s Bertrandom, a ja mu nisam postavljala pitanja. »Zašto je Sara prestala pisati Dufaureovima?« upitao me Édouard . »Što mislite da se dogodilo?« »Ne znam Édouarde. Ali dat ću sve od sebe da saznam.« Ta me sjenka sumnje proganjala noć i dan. Ukrcavajući se na avion nekoliko dana poslije, i dalje sam si postavljala isto pitanje. Je li Sara Starzynski bila živa?

155

* oja sestra i njezina lijepa kestenjasta kosa, pristići, njezine fantastične plave oči, atletska građa, ozbiljna, slična našoj majci. Sestre Jarmond. Nadvisivale smo za glavu sve žene u obitelji Tézac. Koje su imale velike dosadne, licemjerne i zavidne osmijehe. Zašto ste tako visoke vi Amerikanke? Jeli to zbog vaše prehrane, vitamina, hormona? Charla je bila još viša od mene. A trudnoće nisu nimalo pokvarile njezinu liniju.

M

Onog trenutka kada me ugledala na aerodromu, Charla je znala da me nešto zaokupljalo, nešto što nije imalo veze s bebom koju sam odlučila zadržati ili bračnim problemima. Dok smo se vozile prema gradu, telefon joj je neprestano zvonio. Njezina pomoćnica, šef, klijenti, djeca, dadilja, Ben, bivši muž s Long Islanda, Barry, novi muž, iz Atlante gdje je bio na poslovnom putu... neprestani pozivi. Bila sam tako zadovoljna što je vidim da mi je bilo svejedno. Sama činjenica da sam kraj nje, da osjećam kako nam se dodiruju ramena, činila me sretnom. Kada smo napokon ostale same u njezinoj savršenoj kromiranoj kuhinji u njezinoj kući od cigle u 81. ulici Est i kada si je natočila čašu bijelog vina, a meni dala voćni sok (trudnoća obvezuje), stavila sam cijelu priču na stol. Charla nije znala gotovo ništa o Francuskoj. Jedva je govorila nešto malo francuskog. Jedini drugi jezik koji je govorila uz engleski bio je španjolski. Okupacija, to joj nije mnogo govorilo. Slušala me bez pitanja dok sam joj objašnjavala masovno uhićenje, logore, vlakove za Poljsku, Pariz u srpnju 1942., ulicu Saintonge, stan, Saru, Michela. Promatrala sam kako je njezino lijepo lice problijedilo od užasa. Nije ni dotakla svoju čašu. Neprestano je stavljala ruke na usta, odmahivala glavom. Ispričala sam joj sve, sve do Sarine razglednice, one zadnje, poslane 1955. iz New Yorka. Napokon mi je rekla otpivši gutljaj vina: »Oh moj bože! Ti si zbog nje ovamo došla, zar ne?« Kimnula sam glavom. »Otkud ćeš, dovraga, početi?« »Od imena o kojem sam ti govorila, sjećaš se? Richard J. Rainsferd. To je ime njezina muža.« »Rainsferd?« Slovkala sam joj. Charla se najednom digla i uzela telefon. »Što radiš?« Pokazala mi je rukom da budem tiho. »Dobar dan. Tražim izvjesnog Richarda J. Rainsferda. U državi New York. To je to. Rainsferd. Nemate nikoga pod tim imenom? U redu. Možete li provjeriti u državi New 156

Yersey, molim vas? Ništa? Connecticut? Genijalno. Da, hvala. Samo minutu molim vas.« Napisala je nešto na komadiću papira. A zatim mi ju je, ozarena i pobjednosna, pružila. »Imamo ga!« Nepovjerljivo sam pročitala broj i adresu. Gospodin i gospođa J. Rainsferd. 2299 cesta Shepaug. Roxbury Connecticut. »To ne mogu biti oni«, prošaptala sam. Bilo bi prelagano. »Roxbury«, rekla je Charla veselim osmijehom, »zar to nije u grofoviji Litchfield? Imala sam dečka tamo. Već si bila otišla. Greg Tanner. Jako sladak. Otac mu je bio liječnik. Lijepo mjesto Roxbury. Na 25 kilometara od Manhattana.« Bila sam u šoku. Nisam uspijevala povjerovati da je pronaći Saru bilo tako lako, tako brzo. Jedva sam imala vremena doći k sebi. Nisam čak stigla razgovarati sa svojom kćeri. A već sam znala gdje je Sara živjela. Bila je dakle još živa. To se činilo nemogućim, nestvarnim. »Čuj«, rekla sam, »kako možemo biti sigurne da je to ona?« Charla je sjedila za stolom, zaokupljena paljenjem računala. Kopala je po torbi da bi pronašla naočale, a zatim ih je stavila na vrh nosa. »Vrlo brzo ćemo saznati.« Stala sam iza nje dok su joj prsti prelazili tipkovnicom. »Što radiš?« »Smirimo se!« rekla je i dalje tipkajući. Vidjela sam preko njezinog ramena da pretražuje internet. Na ekranu smo mogle pročitati: »Dobro došli u Roxbury, u državi Connecticut. Svečanosti, sastanci, kontakti, nekretnine.« »To je upravo ono što nam treba« rekla je Charla buljeći u ekran. Zatim mi je brzo uzela papirić, dohvatila telefon i utipkala broj. Sve se događalo prebrzo za mene. Osjećala sam se kao da sam usred oluje. »Charla! Čekaj! Ne znaš ni što ćeš reći zaboga!« Pokrila je slušalicu rukom, a oči su joj se sjajile iznad naočala. Morala sam ju pustiti da to napravi. Osjećala sam se nemoćnom, sluđenom. Ustala sam i koračala gore-dolje po kuhinji spotičući se o plan rada i električne instalacije. Kada sam se ponovo usudila pogledati prema njoj, osmjehivala se. »Moraš možda popiti čašu vina. I nemoj se bojati, moj broj je skriven.« Prstom je napravila znak da budem tiho. »Dobra večer. Gospodin Rainsferd?« Nasmijavala me govoreći nazalno. Uvijek je imala smisla za oponašanje. 157

Gospođa Rainsferd nije bila kod kuće. Znači postojala je gospođa Rainsferd. Slušala sam i dalje ne vjerujući. »Da, zovem u ime Sharon Burstall knjižnice Memorijal u Južnoj ulici. Željela bih znati ima li gospođa želju doći na naš sastanak koji će se održati 2. kolovoza. Aha, razumijem. Žao mi je gospođo. Hmm da. Oprostite na smetnji gospođo. Hvala. Doviđenja.« Poklopila je i pogledala me zadovoljnim osmijehom. »Onda?« izustila sam. »Žena koja se javila na telefon, kaže da je bolničarka gospodina Rainsferda. Bolestan je, privezan za krevet. Treba mu mnogo njege. Bolničarka dolazi svakog poslijepodneva.« »A gospođa Rainsferd?« pitala sam uzbuđeno. »Treba se svaki čas vratiti kući.« Oklijevala sam na trenutak. »Što da radim? Da idem tamo?« Moja sestra je prasnula u smijeh. »Poslije tebe?«

158

*

S

tigla sam tamo. Ugasila sam motor i čekala u automobilu, vlažnih ruku čedno položenih na koljena.

Odavde sam vidjela kuću iza dva kamena ulazna stupa. Bilo je to imanje izgrađeno u kolonijalnom stilu, koje je datiralo vjerojatno iz tridesetih godina. Bilo je manje dojmljivo od ogromnih zgrada vrijednih milijune dolara, koje sam vidjela na putu ovamo, ali profinjenije i skladnije. Popevši se na cestu 67, bila sam iznenađena ljepotom okruga Lichtfield: blaga brdašca, rječice, bujna vegetacija iako je bila sredina ljeta. Zaboravila sam koliko ljeta mogu biti topla u Novoj Engleskoj. Unatoč klimatiziranom zraku u vozilu, gušila sam se. Da sam se samo sjetila ponijeti bocu mineralne vode sa sobom. Grlo mi je bilo suho kao papir. Charla mi je rekla da su stanovnici Roxburya bili imućni ljudi. To je bio grad u modi u kojem su se već odavno voljeli naseljavati umjetnici. Slikari, pisci, filmske zvijezde. Izgleda da ih je ovdje doista mnogo živjelo. Pitala sam se što je Richard Rainsferd radio u životu. Je li još uvijek ovdje stanovao? Ili je napustio Manhattan sa Sarom u mirovini? Brojala sam prozore kuće kroz vjetrobran. Morala je imati dvije tri sobe osim ako stražnji dio kuće nije mnogo veći nego što mi se činio. Da su imali djecu, morala bi biti otprilike mojih godina. Možda su već imali i unuke. Ispružila sam vrat da vidim ima li isparkiranih automobila ispred kuće. Uspijevala sam vidjeti samo garažu. Bacila sam pogled na sat. Prošlo je 14 sati. Trebalo mi je samo nekoliko sati da stignem s Manhattana. Charla mi je posudila svoj volvo koji je bio jednako savršen kao i njezina kuhinja. Da je barem ona išla sa mnom! Ali ona je imala sastanke koje nije mogla otkazati. »Ti ćeš se vrlo dobro snaći sister«, rekla je dobacivši mi ključeve od automobila. »Javljaj mi novosti ok?« U volvu, moja zabrinutost je povećala stupanj topline koja je postajala sve zagušljivijom. Što sam zapravo mogla reći Sari Starzynski? Ali nije se više tako zvala. Ni Starzynski ni Dufaure. Sada se prezivala Rainsferd i to već pedeset godina. Izići iz auta i pozvoniti na vrata, činilo mi se preteškim. Dobar dan, gospođo Rainsferd, vi me ne poznajete, zovem se Julia Jarmond, želim s vama razgovarati o ulici Saintonge, o onome što se dogodilo s obitelji Tézac, i... Bilo je to nespretno, zvučalo je lažno. Što sam radila ovdje? Zašto sam ovamo došla? Trebala sam joj napisati pismo i čekati da mi ona odgovori. Bilo je smiješno prijeći sav taj put ovamo. Da, bila je to zaista apsurdna ideja. Čemu sam se nadala? Da me dočeka raširenih ruku, ponudi mi čaj i kaže mi šapćući: »Naravno da opraštam Tézacovima.« Luda ideja. Nadrealna. Bespotrebno sam dolazila. Bilo je bolje da odem i to odmah. Baš sam htjela krenuti natrag kada me jedan glas iznenadio. »Tražite nekoga?!

159

Vratila sam se na svoje sjedalo mokra od znoja i ugledala ženu od trideset, trideset pet godina, potamnjele kože. Imala je kratku smeđu kosu, malo zdepasta. »Tražim gospođu Rainsferd, ali nisam sigurna da sam na dobroj adresi: Žena se osmjehnula. »Na dobroj ste adresi. Moja mama je u kupovini. Vratit će se za 20 minuta. Zovem se Ornella Harris. Živim u kući preko puta.« Preda mnom je stajala Sarina kći. Kći Sare Starzynski. Trudila sam se ostati smirena i pristojno sam se osmjehnula. »Zovem se Julia Jarmond.« »Jako mi je drago«, rekla je. »Mogu li vam ja kako pomoći?« Očajnički sam pokušavala smisliti nešto reći. »Nadala sam se da ću upoznati vašu majku. Trebala sam vjerojatno prije nazvati, ali s obzirom na to da sam ovuda prolazila, pomislila sam da bih je mogla samo pozdraviti...« »Vi ste mamina prijateljica?« »Pa ne zapravo. Upoznala sam nedavno jednog od njezinih rođaka i on mi je rekao da ona ovdje stanuje...« Ornellino lice se ozarilo. »Vjerojatno ste upoznali Lorenza? Jeste li se upoznali u Europi?« Izgubila sam se, ali sam se jako trudila to ne pokazati. Tko je mogao biti taj Lorenzo? »Da tako je u Parizu.« Zagrcnula se. »On je zbilja poseban ujak Lorenzo. Mama ga obožava. Ne dolazi nas često vidjeti, ali ona ga zove gotovo svaki dan... želite ući na šalicu ledenog čaja ili nečeg drugog? Vani je paklenska vrućina. Bit će vam lakše pričekati mamu unutra. Čut ćemo njezin auto kada stigne.« »Ne želim vam smetati.« »Moja djeca su otišla na brod na jezero Lillinonah s ocem pa vas molim nemojte da vam bude neugodno!« Izišla sam iz automobila, sve nervoznija, i pošla za Ornellom po putu u obližnju kuću sagrađenu u istom stilu kao što je bila kuća Rainsferdovih. Travnjak je bio pun plastičnih igračaka, frizbija, barbika bez glave, Lego-kocki. Sjela sam u sjenu na trijem. Bilo je svježe. Zamišljala sam Saru kako se igra s unucima. Sigurno ih je dolazila vidjeti svaki dan s obzirom na to da su bili susjedi. Ornella mi je pružila veliku čašu ledenog čaja, koju sam objeručke prihvatila. U tišini smo srkale čaj. 160

»Živite u okolici?« upitala me. »Ne, živim u Francuskoj u Parizu. Udala sam se za Francuza.« »U Parizu? Opa! Lijep grad zar ne?« »Istina je, ali sretna sam što sam došla kući. Moja sestra živi na Manhattanu, a roditelji u Bostonu. Došla sam provesti ljeto s njima.« Zazvonio je telefon. Ornella je odgovorila. Prošaptala je nekoliko riječi tihim glasom i sjela ponovo kraj mene na trijem. »Bila je to Mildred«, rekla je. »Mildred?« »Bolničarka koja se brine za moga oca.« Žena koju je Charla jučer dobila na telefon i koja je govorila o starom čovjeku prikovanom za krevet. »Vašem ocu je bolje?« pokušala sam. »Ne. Ima rak koji je u jako visokom stupnju. Neće se izvući. Ne može više ni govoriti, nije pri svijesti.« v »Žao mi je.« »Hvala Bogu mama je vrlo jaka. Ona me podržava u toj drami, a ne obratno. Sjajna je. I moj suprug Eric isto tako. Ne znam što bih bez njih.« Začuo se automobil koji se parkirao na šljunku. »To je mama!« rekla je Ornella. Čula sam kako su škljocnula vrata, zvuk koraka. A zatim visoki i nježan glas je prošao preko ograde. »Nella! Nella!« Osjećao se neprimjetni strani naglasak u tom glasu. »Dolazim mama.« Srce mi je poskočilo u prsima. Prislonila sam ruku na prsnu kost da se smirim. Slijedila sam široke Ornelline bokove preko travnjaka, napola onesviještena od nervoze i uzbuđenja. Upoznat ću Saru Starzynski. Vidjet ću je uživo i to svojim vlastitim očima. Samo bog zna što ću joj reći. Stajala sam odmah pokraj Ornelle, ali njezin glas mi se činio udaljenim. »Mama predstavljam ti Juliu Jarmond, prijateljicu ujaka Lorenza. Upravo je stigla iz Pariza i prolazila kroz Roxbury... Žena je krenula prema meni osmjehujući se, u crvenoj haljini koja joj je sezala do nožnih članaka. Imala je dobrih pedesetak godina i bila jednako korpulentna kao i njezina kći: okrugla ramena, jaka bedra, velike grudi. Prosijede kose, elegantno podignute u punđu, potamnjele kože i crnih očiju. 161

Crnih očiju. To nije bila Sara Starzynski.

162

*

V

i ste znači Lorenzova prijateljica? Jako mi je drago što smo se upoznale!« Čisti talijanski naglasak. Sve na toj ženi je bilo talijansko.

»Žao mi je zaista, iskreno...« rekla sam povlačeći se zbunjena. Ornella i njezina majka su me zbunjeno gledale. Osmijesi su im nestali s lica. »Vi niste gospođa Rainsferd koju tražim.« »Kako to mislite?« »Tražim Saru Rainsferd«, rekla sam. »Prevarila sam se.« Ornellina majka je uzdahnula i potapšala me po ruci. »Molim vas ne ispričavajte se. To se može dogoditi.« »Ja ću sada otići«, rekla sam crveneći se. »Žao mi je što sam tratila vaše vrijeme.« Dršćući sam došla do automobila. Bila sam strašno razočarana i uznemirena. »Čekajte! Gospođice, čekajte!« Bio je to jasan glas gospođe Rainsferd. Zastala sam. Prišla mi je i stavila mi svoju oblu ruku na rame. »Niste se prevarili gospođice.« Namrštila sam se. »Što želite reći?« »Francuskinja Sara je bila prva supruga moga muža.« »Znate li gdje je mogu pronaći?« Nježno mi je potapšala rame, a crne oči su joj se ispunile tugom. »Draga moja, ona je mrtva. Umrla je 1972. Žao mi je što vam to moram reći.« Činilo mi se da čekam čitavu vječnost da čujem ovo što mi je upravo rekla. Glava mi se okrenula možda zbog sunca koja je udaralo. »Nella! Vode, brzo!« Gospođa Rainsferd me uzela za ruku i odvela na trijem. Posjela me na drvenu klupu, dala mi vode koju sam naiskap popila. »Uistinu mi je žao što sam vam morala priopćiti tu ružnu vijest, vjerujte mi.« »Kako je umrla?« upitala sam nečujno. »U saobraćajnoj nesreći. Richard i Sara su već živjeli u Roxburyu od početka šezdesetih godina. Sarin automobil je izmakao kontroli na ledu i udarila je u stablo. Ovdje su ceste jako opasne zimi. Ostala je na mjestu mrtva.« 163

Nisam bila u stanju reći ni riječ. Osjećala sam se uništeno. »Vi ste potreseni... jadna mala« šaptala je gladeći me po obrazu na snažan i majčinski način. Kimnula sam. Osjećala sam se iscijeđeno. Bila sam kao prazna školjka. Kada sam pomislila da se moram vratiti u New York, došlo mi je da zaurlam. A zatim... Što ću reći Édouardu i Gaspardu? Kako da im to kažem? Mrtva je jednostavno. Naprosto tako. I više se ništa ne može učiniti. Bila je mrtva. Već 40 godina. Otišla. Mrtva. Nestala. Sara je bila mrtva. Nikada neću s njom razgovarati. Nikada joj neću moći reći da nam je žao, da je Édouardu žao, da obitelj Tézac nije ravnodušna ni sudionik zločina. Nikada joj neću moći reći koliko je nedostajala Gaspardu i Nicolasu Dufaureu, da na nju misle s toplinom i ljubavlju. Bilo je prekasno. 30 godina prekasno. »Nisam je nikada upoznala«, rekla je gospođa Rainsferd. »Upoznala sam Richarda nekoliko godina poslije. Bio je tužan čovjek. A njihov sin...« Podigla sam glavu. »Sin?« »Da, William. Poznajete li Williama?« »Sarinog sina?« »Da, Sarinog sina.« »Moga polubrata«, rekla je Ornella. Moja nada se probudila. »Ne, ne poznajem ga. Recite mi što znate.« »Jadni dečkić, imao je samo 12 godina kada mu je umrla majka, vidite. Dječaku je bilo slomljeno srce. Podigla sam ga kao vlastito dijete. Naučila sam ga da voli Italiju. I oženio se Talijankom iz mog rodnog sela.« Zračila je ponosom. »Živi u Roxburyu?« upitala sam. Osmjehnula se i ponovo me pogladila po obrazu. »Mamma mia, ne, William živi u Italiji. Otišao je odavde 1980. Imao je 20 godina. Oženio je Francescu 1985. Ima dvije prekrasne kćeri. S vremena na vrijeme dođe posjetiti svoga oca, mene i Nellu, ali ne prečesto. Mrzi ovo mjesto. Podsjeća ga na smrt njegove majke.« Odjednom sam se osjećala bolje. Bilo mi je manje vruće i prestala sam se gušiti. Lakše sam disala. »Gospođo Rainsferd...« počela sam. »Molim vas zovite me Mara.«

164

»Mara, moram razgovarati s Williamom. Moram ga upoznati. Jako je važno. Možete li mi dati njegovu adresu u Italiji?«

165

*

V

eza je bila loša i jedva sam čula Joshuu. »Trebaš povišicu?« rekao je. »Usred ljeta?«

»Da«, vikala sam iziritirana njegovim sumnjičavim tonom. »Koliko?« Rekla sam mu. »Hm, što se događa Julia? Tvoj dragi muž je najednom postao zločest?« Uzdahnula sam, bijesna. »Hoćeš mi je dati ili ne, Joshua? Važno je.« »Naravno, to je dobro. Ovo je prvi put da me tražiš povišicu. Nadam se da nemaš nekih briga.« »Ne. Ali moram otputovati. To je sve. I to brzo.« »Aha«, rekao je. Osjećala sam kako raste njegova znatiželja. »I kamo ideš?« »Vodim kćer u Toskanu. Objasnit ću ti poslije.« Kažem mu to konačnim i neutralnim tonom. Shvaća da nije vrijedno inzistirati. Ali osjećala sam da je uvrijeđen s druge strane Atlantika. Potvrdio mi je da će povišica biti na mom računu najkasnije toga dana poslijepodne. Zahvalila sam mu i poklopila. Ostala sam zamišljena brade poduprte rukama. Da sam razgovarala s Bertrandom o mom projektu, napravio bi mi scenu. On je sve činio složenim, teškim. Nisam se mogla s tim suočiti. Možda sam to mogla reći Édouardu, ali ne, bilo je prerano. Moram najprije pronaći Williama Rainsferda. Imala sam njegovu adresu, lako ću ga pronaći. Što ću mu reći, bila je druga priča. Morala sam misliti na Zoë. Kako će reagirati kada prekinem njezine praznike na Long Islandu? I kažem joj da neće ići u Nahant baki i djedu? To me je najprije zabrinjavalo. Pa ipak, bila sam sigurna da neće od toga napraviti scenu. Nije nikada bila u Italiji. A ja sam je mogla tamo potajno odvesti, reći joj istinu, da idemo u posjet sinu Sare Starzynski. Ostali su još moji roditelji. Što da njima kažem? Otkuda da počnem? I oni su me čekali u Nahantu nakon Long Islanda. Koga vraga mogu izmisliti? »To je to«, rekla je Charla nakon što sam joj ispričala što sam namjeravala napraviti; »to je to i sada još bijeg u Toskanu sa Zoë, u potrazi za nepoznatim čovjekom, sve to da bi joj se ispričala 60 godina poslije?« Njezin ironični ton me iritirao. »I onda u čemu je problem?« Uzdahnula je. Sjedile smo u velikoj sobi koja je gledala na ulicu, koju je koristila kao ured, na drugom katu kuće. Njezin muž se vraćao tek večeras. Večera je bila gotova u 166

kuhinji. Zajedno smo je pripremile. Charla je obožavala žive boje kao Zoë. Ured joj je bio vesela kombinacija pistacija zelene, koraljno crvene i sjajne narančaste. Kada sam ga prvi put vidjela, skoro me zaboljela glava, ali sam se na kraju naviknula i čak sam ga smatrala egzotičnim. Imala sam sklonost ka neutralnijim tonovima smeđe, bež, bijeloj, sivoj, čak i u izboru odjeće. Charla i Zoë su se usuđivale izabrati žive boje i sjajno su ih nosile. Zavidjela sam im i divila se na odvažnosti. »Smiri se malo velika sestro. Podsjećam te da si trudna. Nisam sigurna da je to putovanje najbolja stvar koju ćeš napraviti u ovom trenutku.« Nisam ništa odgovorila. Rekla je što misli. Ustala je i stavila ploču. Staru Carly Simon. S Mick Jaggerom u pozadini. A zatim se okrenula prema meni. »Toliko ti se žuri da pronađeš tog tipa? Želim reći, zar to ne može čekati?« Opet je zastala. »Charla, nije tako jednostavno. I ne, ne mogu čekati. Previše je važno. Ne mogu ti to objasniti. Ali to je najvažnija stvar u mom životu. To i dijete.« Opet je uzdahnula. »Ova pjesma od Carly Simon podsjeća me na tvog muža. Youre so vain, I betcha think this song is about you...« Pustila sam je da se ironično nasmije. »Što ćeš reći roditeljima?« upitala me. »Kako ćeš im objasniti da nećeš doći u Nahant? I što ćeš im reći za dijete?« »Samo bog zna.« »Razmisli dobro. Promisli dvaput ako treba.« »To i radim, to i radim.« Stala je iza mene i masirala mi ramena. »To znači da si već sve organizirala?« »Pa da!« »Brza si, ha?« Godila mi je masaža, opuštala me. Prošla sam pogledom po njezinom uredu punom boja, po radnom stolu prekrivenom dokumentima i knjigama, po koraljno crvenim zastorima od laganog pamuka, koji su lepršali po vjetriću. Kuća je bila mirna luka kada nije bilo njezine djece. »A gdje živi taj tip?« »Kao prvo taj tip kako ga zoveš ima ime. Zove se William Rainsferd i živi u Lucci.« »Gdje je to?« »To je jedno malo selo između Pise i Firenze.« 167

»Što radi u životu?« »Pogledala sam na internetu, a rekla mi je već i njegova pomajka. On je kulinarski kritičar, a žena mu je kiparica. Imaju dvoje djece.« »Koliko ima godina?« »Jesi ti neki policajac ili? Rođen je 1959.« »A ti, ti ćeš banuti u njegov život i okrenuti ga naopačke?« Odgurnula sam njezine ruke razbješnjena. »Naravno da neću. Želim samo da sazna i drugu stranu priče. Želim da zna da nitko nije zaboravio ono što se dogodilo.« Charla se podmuklo osmjehnula. »To je vjerojatno njegov slučaj. Njegova majka je nosila tu priču cijeli život... možda baš i ne želi da ga se na to podsjeća...« Škljocnula su vrata. »Ima li koga? Lijepa gospođica i njezina sestra Parisss?« Uspele smo se po stubama. Bio je to Barry, sestrin muž. Charlino lice se ozarilo. Bili su jako zaljubljeni. Bila sam sretna zbog njih. Nakon teškog i bolnog razvoda, ponovo je pronašla sreću. Dok sam ih gledala kako se ljube, mislila sam na Bertranda. Što će biti s našim brakom? Kako će se stvari posložiti? Hoće li se sve srediti? Pokušavala sam više na to ne misliti krenuvši za Charlom i Barryem. Kada sam legla, vratilo mi se ono što je Charla rekla za Williama Rainsferda. »Možda baš i ne želi da ga se na to podsjeća.« Okretala sam se cijelu noć, ali nisam mogla zaspati. Sutradan ujutro uvjerila sam se govoreći si da ću ubrzo saznati ako William Rainsferd ima problem s prošlošću. Naći ću se s njim i porazgovarati. Dva dana poslije, Zoë i ja smo sjele na avion za Pariz, a zatim na drugi za Firenzu. William Rainsferd je svako ljeto provodio u Lucci, to mi je rekla Mara dajući mi njegovu adresu. I Mara ga je nazvala da ga upozori da ću ga potražiti. William Rainsferd je znao da će ga izvjesna Julia Jarmond nazvati. I ništa više od toga.

168

* oskansko ljeto nije bilo kao ono u Novoj Engleskoj. Bilo je jako suho. Izlazeći s aerodroma u Firenzi sa Zoë, koja je sporo hodala, shvatila sam koliko je jaka vrućina. Činilo mi se da ću najednom ispariti, dehidrirati u sekundi. Uvjeravala sam se da je to sve zbog trudnoće. Da u normalnom stanju ne bih bila ni toliko žedna niti umorna. Vremenska razlika je pogoršala stvar. Sunce me peklo, proždiralo mi kožu, oči usprkos slamnatom šeširu i crnim sunčanim naočalama.

T

Iznajmila sam auto, mali fiat koji nas je čekao na lijepom mjestu na parkingu po najgorem zvizdanu. Klimatizirani zrak jedva se osjetio. Hoću li izdržati do Lucce? Sanjala sam o svježoj i tamnoj sobi gdje bih mogla zaspati u ugodnim bijelim plahtama. Zoëin entuzijazam mi je pomagao da izdržim. Nije prestajala govoriti, upozoravajući me da primijetim kako je nebo plavo, bez oblaka, jako se veselila pred čempresima uz rub autoceste, plantažama maslina, starim ruševnim kućama na vrhovima brdašaca. »Stižemo u Montecatini« rekla je ozbiljno gledajući u vodič. »Koji je poznat po svojim luksuznim toplicama i vinu.« Zoë je čitala ono što je pisalo o Lucci dok sam vozila. Jedan je od rijetkih srednjovjekovnih gradova koji je sačuvao zidine koje su okruživale središte mjesta i zabranjivale promet. Moglo se mnogo toga vidjeti, katedrala, crkva San Michele, toranj Guinigui, muzej Puccini, palača Mansi... osmjehivala sam joj se zabavljena njezinim komentarima. Okrenula se prema meni. »Pretpostavljam da nećemo zapravo imati vremena za razgledavanje... Mi smo ovdje zbog posla, zar ne?« »Da, tako je« potvrdila sam. Zoë je pronašla adresu Williama Rainsferda na karti. Živio je blizu ulice Fillungo, glavne gradske arterije, dugačke pješačke ulice u kojoj sam rezervirala smještaj u malom hotelu Casa Giovanna. Stigle smo u Luccu. Bio je to labirint kružnih ulica i morala sam se koncentrirati na vožnju jer je vožnja u ovoj zemlji bila poprilično bez reda. Automobili su iskakali bez upozorenja, i na isti način se zaustavljali, skretali bez paljenja žmigavaca. Gore nego u Parizu! Postajala sam razdražljiva, a trbuh mi se počeo stezati. Kao da sam počimala imati neka pravila. Možda mi nije sjelo ono što sam jela u avionu? Ili je bilo nešto ozbiljnije? Zabrinula sam se. Charla je imala pravo. Bila sam luda što sam doputovala ovamo u mom stanju. Bila sam u drugom stanju manje od 3 mjeseca, u najdelikatnijem trenutku. Mogla sam pričekati. I William Rainsferd mogao je još malo pričekati. Ali vidjevši Zoëino lice, njezinu radost i oduševljenje, tako lijepo, nije mi bilo žao. Nije još znala za svog oca i mene. Bila je još pošteđena toga, ne znajući za naše namjere. To će za nju biti nezaboravno ljeto.

169

I parkirajući fiat na jednom od besplatnih parkinga koji se nalazi u blizini zidina, znala sam da ću učiniti sve da ovo putovanje bude za nju najljepše moguće.

170

* ekla sam Zoë da se moram na trenutak odmoriti. Dok je ona brbljala sa simpatičnom Giovannom, krupnom ženom senzualna glasa, istuširala sam se i ispružila se na krevet. Bol u donjem dijelu trbuha malo-pomalo se smirivala.

R

Imale smo spojene sobe. Bile su malene, na zadnjem katu moćne stare zgrade, ali jako udobne. Neprestano sam mislila na majčinu reakciju kada sam joj najavila, kod Charle, da neću doći u Nahant i da vodim Zoë u Europu. Znala sam, po načinu na koji je običavala raditi stanke i pročišćavati glas, da je bila zabrinuta. Pitala me je li sve u redu. Odgovorila sam najveselije što sam mogla da je sve bilo odlično, ali da imam prilike posjetiti Firenzu sa Zoë i da ću se zatim vratiti u SAD da vidim nju i tatu. »Ali tek si došla! Zar nisi provela nekoliko dana sa svojom sestrom«, uvjeravala me. »I zašto prekidati Zoëine praznike? Ne razumijem. A ti koja kažeš da ti nedostaje SAD... taj odlazak mi se činio vrlo preuranjenim.« Osjećala sam se krivom, ali kako da im objasnim cijelu priču preko telefona? Jednog dana ću im ispričati. Ali ne sada. Ispružena iznad kreveta blijedo ružičaste boje, koji je blago mirisao na lavandu, i dalje sam se osjećala krivom. Nisam majci ni rekla da sam trudna. Niti Zoë. Žurila sam im najaviti trudnoću, ali nešto me zadržavalo. Neka vrsta čudnog praznovjerja, jedan stari strah koji prije nisam osjećala. Ovih prošlih mjeseci moj je život neprimjetno promijenio smjer. Je li to bilo zbog Sare, zbog ulice Saintonge? Ili učinka vremena koje prolazi? Nisam znala reći. Znala sam da sam jasno osjećala da izlazim iz blage i zaštitničke magle koja je jako dugo trajala. Trenutačno, moja su osjetila bila oštra, živa. Više nije bilo magle. Ništa mlako, blago. Samo činjenice. Pronaći tog čovjeka. Reći mu da Tézacovi i Dufaureovi nisu nikada zaboravili njegovu majku. Zurilo mi se da upoznam Williama. Bio je tu, sasvim blizu, u ovom gradu, možda se upravo sada šetao po ulici Fillungo. Ispružena u mojoj maloj sobi do koje su kroz otvorene prozore dopirali dijelovi razgovora, smijeh, prdež vespi, zvono na biciklu, osjetila sam se blisko Sari, bliže nego ikada. Upoznat ću njezinog sina, tijelo njezina tijela, krv njezine krvi. Nikada se nisam osjećala bližom djevojčici sa žutom zvijezdom. Ispruži ruku, uzmi telefon i nazovi ga. Jednostavno je. Lako. Pa ipak, nisam mogla to učiniti. Buljila sam u stari crni telefon, nemoćna i uzdisala od očaja i razdražljivosti. Odgodila sam za kasnije, osjećajući se gotovo posramljeno i glupo. Primijetila sam da sam bila toliko opsjednuta Sarinim sinom da nisam ni pogledala mjesto — njegov šarm i ljepotu. Slijedila sam Zoë kao mjesečar dok je ona napredovala u nerazrješivoj mreži uskih ulica kao da je ovdje oduvijek živjela. Za mene je nešto značio samo William Rainsferd. Ali ga s druge strane nisam bila u stanju nazvati. Zoë je ušla i sjela na krevet. »Jesi dobro?« »Dobro sam se odmorila«, odgovorila sam. 171

Gledala me u lice svojim očima boje lješnjaka. »Mislim da se moraš još odmoriti mama«. Zatreptala sam. »Izgledam tako umorno?« Kimnula je glavom. »Odmori se mama. Giovanna će mi dati nešto za jelo. Ne brini se za mene. Ja ću se za sve pobrinuti.« Nisam se mogla suzdržati da se ne nasmijem pred toliko ozbiljnosti. Kada je došla do vrata, okrenula se. »Mama...« »Da zlato?« »Zna li tata da smo mi ovdje?« Nisam ništa još rekla Bertrandu. Bit će strašno bijesan kada sazna, bila sam u to sigurna. »Ne, ne zna zlato.« »Tata i ti ste se posvađali?« Nije imalo smisla lagati tako jasnim i sjajnim očima. »Da. Tata se ne slaže s nekim stvarima o kojima pokušavam saznati više o Sari. Ne bio bi sretan da sazna da smo ovdje.« »Znam da djed zna.« Sjela sam iznenađeno. »Pričaš s djedom o svemu tome?« Zakimala je glavom. »Znaš on se jako zanima za Saru. Zvala sam ga s Long Islanda i rekla mu da dolazimo ovamo da upoznamo njezinog sina. Mislila sam da ćeš ga sigurno i ti nazvati, ali bila sam tako uzbuđena da nisam mogla zauzdati jezik.« »I što je rekao?« upitala sam iznenađena iskrenošću djeteta. »Da imamo razloga ići i da će istu stvar reći tati ako počne s pričama. Rekao je da si ti sjajna osoba.« »Édouard to je to rekao?« »Da, on je to rekao.« Bila sam istovremeno zabrinuta i dirnuta. »Djed je rekao još nešto. Dodao je da moramo polako ići i molio me da pazim da se ne umaraš previše.«

172

Znači, Édouard je znao. Znao je da sam trudna. Sigurno je razgovarao s Bertrandom. Otac i sin su zasigurno dugo razgovarali Sada je Bertrand znao što se dogodilo u stanu u ulici Siantonge tijekom ljeta 1942. Zoë me izvukla iz misli. »Zašto ne nazoveš Williama mama? Treba se s njim naći.« »Imaš pravo dušo.« Uzela sam komadić papira na kojem je pisao broj Marinim rukopisom i odabrala ga na zastarjelim tipkama telefona. Srce mi je kucalo kao ludo. Situacija mi se činila nestvarnom. Upravo sam zvala Sarinog sina. Nekoliko puta je zazvonilo, a zatim se začuo zvuk automatske sekretarice. Jedan ženski glas davao je poruku na talijanskom. Brzo sam poklopila, osjećala sam se glupo. »To je stvarno idiotski«, primijetila je Zoë, »nemoj nikada poklopiti kada ti se javi sekretarica. Ponovila si mi to stotinu puta.« Ponovo sam nazvala, vesela da se na mene ljuti kao odrasla. Ovaj put sam čekala signal. Poruka koju sam ostavila, bila je savršena, bez oklijevanja, kao da sam je danima ponavljala. »Dobar dan, ovdje Julia Jarmond. Zovem vas na preporuku Mare Rainsferd. Moja kći i ja smo u Lucci, odsjele smo u Casa Giovanna, u ulici Fillungo. Ostajemo nekoliko dana. Čekat ću da mi se javite. Hvala. Doviđenja.« Spustila sam slušalicu, istovremeno mi je bilo lakše i bila sam zbunjena. »Dobro«, rekla je Zoë, »nastavi se odmarati. Vidimo se uskoro.« Poljubila me u čelo i izišla iz sobe.

173

* ečerale smo u simpatičnom malom restoranu, iza hotela, blizu amfiteatra, velika terasa okružena starim kućama, a koja je nekada služila za srednjovjekovne borbe. Odmor me je vratio u ravnotežu pa sam uživala u paradama turista, stanovnicima Lucce, uličnim trgovcima, djeci, golubovima. Otkrila sam koliko Talijani vole djecu. Konobari i trgovci zvali su Zoë »principessa«, kimali joj, osmjehivali joj se, povlačili je za uho, nos, gladili je po kosi. U početku me to činilo nervoznom, ali ona se odlično zabavljala. Voljela sam ju gledati kako se strastveno upire da progovori početnički talijanski: »Sono francese e americana, mi chiamo Zoë.« Vrućina je malo popustila, bilo je malo više svježeg zraka. Ali znala sam da ćemo se unatoč svemu ugušiti u našim malim sobama na zadnjem katu, iznad ulice. Talijani, kao i Francuzi nisu baš bili na ti s klimatiziranim zrakom. Meni bi večeras odgovarao ledeni klimatizirani zrak.

V

Kada smo se vratile u hotel, iscrpljene od vremenske razlike, pronašle smo poruku na vratima. »Molim nazovite Williama Rainsferda.« Ostala sam ispred vrata kao pogođena. Zoë je uzviknula od sreće »Hoćemo ga odmah nazvati?« rekla sam. »Pa dobro, sad je četvrt do devet«, primijetila je Zoë. »O.K.«, rekla sam otvarajući vrata drhtavom rukom. Sa slušalicom na ruku, odabrala sam Williamov broj treći put danas I opet mi se javila telefonska sekretarica. »Ne poklapaj mama«, prošaptala mi je Zoë. Nakon signala, izbrbljala sam svoje ime, oklijevala, i kada sam već gotovo poklopila jedan je muški glas rekao: »Halo?« Naglasak je bio američki. To je bio on. »Dobra večer, Julia Jarmond ovdje.« »Dobra večer«, rekao je, »upravo večeram.« »Oprostite.« »Nema veze. Želite li da se vidimo sutra ujutro prije ručka?« »Može. Odlično.« »Ima jedan jako lijep kafić u zidinama, odmah nakon palače Mansi. Nađemo se tamo u podne?« »Savršeno«, odgovaram, »ali kako ćemo se prepoznati?« Prasnuo je u smijeh. »Ne brinite se. Lucca je mali grad. Uočit ću vas bez problema.« Nastala je tišina. »Doviđenja«, rekao je, a zatim poklopio.

174

* rugo jutro, opet me je bolio trbuh. Lagana bol koja nije prestajala. Odlučila sam je ignorirati. Ako mi bude loše i nakon ručka, zamolit ću Giovannu da pozove liječnika. Na putu prema kafiću, razmišljala sam o načinu na koji ću razgovarati s Williamom o temi. Nisam o tome razmišljala i to je bila pogrešno. Probudit ću tužne i bolne uspomene. Možda uopće neće htjeti razgovarati o svojoj majci. Možda je podvukao crtu. Nije li svoj život započeo ovdje, daleko od Roxburya i ulice Saintonge? Miran, provincijski život. I sada ja dolazim i donosim prošlost. I pokojnike.

D

Zoë i ja smo otkrile kako možemo na vrh zidina koje su okruživale grad. Širokim putem koji je zavijao i posađenim drvoredom kestena. Probijale smo se kroz neprestane valove trkača, šetača, rolera, biciklista, majki s djecom, staraca koji su glasno govorili, mladih na romobilima i turista. Kafić se nalazio malo dalje, u sjeni stabala. Što smo se više približavale, glava mi je postajala sve lakša, gotovo prazna. Nije bilo nikoga na terasi izuzev jednog para od pedesetak godina, koji je jeo sladoled i njemačkih turista koji su proučavali kartu mjesta. Spustila sam šešir do očiju i ispravila zgužvanu haljinu. Kada je izgovorio moje ime, upravo sam čitala Zoë dnevni jelovnik. »Julia Jarmond?« Podigla sam pogled i ugledala visokog dobro građenog muškarca od četrdesetak godina. Sjeo je nasuprot nas. »Dobar dan«, rekla je Zoë. Ja nisam uspjela ni usta otvoriti. Gledala sam nijemo u njega. U njegovoj tamnoplavoj kosi bilo je nekoliko sjedina. Polako je počeo ćelaviti. Čeljust mu je bila četvrtasta. Nos mu je bio snažan i lijep. »Dobar dan«, rekao je Zoë. »Trebala bi probati tiramisu. Obožavat ćeš ga.« Zatim je skinuo sunčane naočale i podigao ih na vrh glave. Imao je majčine oči. Tirkizne i bademasta oblika. Osmjehnuo se. »Dakle vi ste novinarka? U Parizu prema onome što sam pronašao na internetu?« Počela sam nervozno kašljucati igrajući se satom. »I ja sam vas potražila. Vaša zadnja knjiga »Toskanske gozbe« pisana je u pomalo bajkovitom tonu.« William Rainsferd uzdahnuo je potapšavši se po trbuhu. »Da! Zbog te knjige sam dobio 5 kilograma viška koje nikako ne mogu skinuti.« Nasmijala sam se. Prijeći s lagane i ugodne teme na ono što me zaokupljalo, neće biti lako. Zoë me netremice gledala kao da me želi pozvati na red. »Puno vam hvala što ste došli... stvarno mi to mnogo znači.« 175

Glas mi je zvučao neiskreno. »Molim vas«, nasmijao se, a zatim pozvao konobara pucketanjem prstiju. Naručili smo tiramisu i kokakolu za Zoë i dva kapučina. »Jeste li prvi put u Lucci?« upitao me. Kimnula sam. Konobar se nagnuo nad nas. William Rainsferd dao mu je narudžbu na brzom i tečnom talijanskom. Obojica su se počela smijati. »Često ovamo dolazim«, objasnio je. »Volim ovdje biti. Čak i kada je jako vruće kao danas.« Zoë se bacila na tiramisu i u tišini koja je nastala među nama čula se samo njezina žlica koja je udarala po posudici. »Što mogu učiniti za vas?« upitao me veselo. »Mara mi je rekla da je riječ o mojoj majci.« U sebi sam zahvalila Mari. Olakšala mi je stvari. »Nisam znala da je vaša majka preminula«, rekla sam, »žao mi je«. »U redu je«, rekao je slijegajući ramenima. Stavio je šećer u kavu. »To je bilo davno. Bio sam još dijete. Jeste li je poznavali? Činite mi se malo premladi da ste je mogli poznavati.« »Ne, nisam nikada upoznala vašu majku. Dogodilo se da se trebam preseliti u stan u kojem je ona živjela za vrijeme rata. U ulici Saintonge u Parizu. I poznajem ljude koji su joj bili bliski. Zato sam ovdje i zato sam vas htjela vidjeti.« Odložio je šalicu i smireno me pogledao. Oči su mu bile mirne i zamišljene. Ispod stola Zoë je svoju vlažnu ruku stavila na moje koljeno. Pogledom sam pratila dvoje biciklista. Vrućina je bila strašna. Duboko sam udahnula. »Ne znam gdje bih počela«, mucala sam. »Pretpostavljam da je govoriti o svemu tome nesumnjivo bolno za vas, ali moram to učiniti. Obitelj moga supruga Tézac upoznala je vašu majku u ulici Saintonge 1942. godine.« Mislila sam da će mu prezime Tézac nešto govoriti, ali nije ni trepnuo. »Nakon onoga što se dogodilo, željela sam s vama razgovarati o tragičnim događajima iz srpnja 1942., smrti vašeg ujaka, stalo mi je da vam kažem da obitelj Tézac nije nikada zaboravila vašu majku. Osobito moj svekar koji na nju misli svaki dan svoga života.« Tišina. Oči Williama Rainsferda su se stisnule. »Oprostite«, dodala sam brzo, »znam da je to bolno za vas, ispričavam se.« Kada je napokon progovorio, bilo je to neobičnim gotovo nečujnim glasom. »Što želite reći o tragičnim događajima?« »Pa, masovno uhićenje na stadionu »Vél d’Hiv«...«, brbljala sam.« Židovske obitelji odvedene u Parizu u srpnju 1942.. 176

»Nastavite.« »I logori... obitelji poslane u Drancy i Auschwitz...« William Rainsferd je raširio ruke i zakimao glavom. »Žao mi je, ali ne znam kakve to veze ima s mojom majkom.« Zoë i ja smo se blijedo pogledale. Prošla je jedna minuta bez riječi. Bilo mi je vrlo neugodno. »Govorili ste o smrti moga ujaka?« rekao je napokon. »Da... Michela. Mlađeg brata vaše majke. To se dogodilo u ulici Saintonge.« Opet tišina. »Michel? Moja majka nije nikada imala mlađeg brata koji se tako zvao. I nikada je nisam čuo da govori o toj ulici. Mislim da ne govorimo o istoj osobi.« »Ime vaše majke je Sara?« mucala sam. »Da točno. Sarah Dufaure.« »Da, Sarah Dufaure, to je ona.« Rekla sam ubrzano. »Ili radije Sara Starzynski.« Nadala sam se da će mu se oči otvoriti. »Molim?« rekao je dignute obrve. »Sara kako?« »Starzynski. To je djevojačko ime vaše majke.« William Rainsferd me pogledao podigavši bradu. »Djevojačko ime moje majke je Dufaure.« Nešto kao signal je zazvonilo u mojoj glavi. Nešto nije štimalo. On nije ništa znao. Imao je još vremena da ode, da se spasi prije nego rastavim u komadiće miran život ovog čovjeka. Namjestila sam veseo osmijeh, nešto promrmljala u vezi s jednom pogreškom i dala Zoë znak da ostavi svoj desert. Izgovorila sam se da ne želim više tratiti njegovo vrijeme i da mi je jako žao, a zatim sam ustala. I on isto. »Vjerujem da ste mislili na pogrešnu Saru«, rekao je s osmijehom. »Ne brinite se zbog mene, provedite ugodne praznike u Lucci. Jako mi je drago da smo se upoznali kako god bilo.« Prije nego što sam mogla išta reći, Zoë je gurnula ruku u moju torbu i izvukla nešto i stavila na stol. William Rainsferd je gledao fotografiju djevojčice sa žutom zvijezdom. »Je li ovo vaša majka?« upitala je Zoë svojim glasićem. Bilo je kao da je sve oko nas zašutjelo. Više nije bilo buke sa šetališta. Čak su i ptice, činilo se, prestale pjevati. Ostala je samo vrućina. I tišina. »Moj bože!« rekao je. 177

I srušio se u stolicu.

178

* otografija je ležala položena na stolu. William Rainsferd je gledao u nju pa u mene pa u nju pa u mene. Ne vjerujući ponovo i ponovo je iščitavao tekst na poleđini fotografije.

F

»Stvarno bi se reklo da je ovo moja majka kada je bila dijete. Ne mogu to negirati.« Zoë i ja smo šutjele. »Ne razumijem. To nije moguće. To ne može biti ona.« Nervozno je trljao ruke. Primijetila sam da je nosio srebrni vjenčani prsten i da je imao fine, duge prste. »Zvijezda«, kimao je glavom neprestano, »ta zvijezda na njezinim prsima.« Kako sam mogla i zamisliti da taj čovjek nije znao ništa o majčinoj prošlosti? Da nije znao da je bila Židovka? Je li moguće da Sara nije ništa rekla Rainsferdovima? Vidjevši njegovo šokirano lice, tjeskobu, bila sam sigurna da je tako. Ništa im nije rekla. Nikada nije govorila o svom djetinjstvu, o svojim korijenima, vjeri. Prekinula je u potpunosti sve veze sa užasnom prošlošću. Poželjela sam da sam negdje daleko. Daleko od ovog grada, ove zemlje, nerazumijevanja tog čovjeka. Kako sam mogla biti tako nesvjesna? Trebala sam u to posumnjati. Ali ni jednom nisam pomislila da je Sara sve to čuvala kao tajnu. Njezina patnja je bila prevelika. Zato je prestala pisati Dufaureovima. Jer nije svome sinu ništa rekla o svom pravom identitetu. Željela je početi od nule u Americi. A ja, strankinja, otkrila sam gorku prošlost tom čovjeku koji nije ništa tražio. Nespretno sam igrala glasnika loših vijesti. William Rainsferd je gurnuo fotografiju prema meni. Usta su mu imala sarkastičan izraz lica. »Zašto ste zapravo ovamo došli?« prošaptao je. Grlo mi je bilo suho. »Da mi kažete da se moja majka drugačije zvala? Da je bila žrtva tragedije? Jeste li zato ovdje?« Noge su mi drhtale pod stolom. Nisam očekivala takvu reakciju. Mislila sam da ću se suočiti s tugom, boli, ali ne s tom ljutnjom. »Mislila sam da sve znate. Došla sam zato jer moja obitelj nije nikada zaboravila ono što se dogodilo 1942. Iz tog razloga sam ovdje.« Zakimao je glavom i nervozno prošao prstima kroz kosu. Sunčane naočale su mu pale na stol. »Ne«, rekao je u jednom dahu. »Ne, ne, ne. To nije moguće. Moja majka je bila Francuskinja. Prezivala se Dufaure. Rođena je u Orléansu. Izgubila je roditelje za 179

vrijeme rata. Nije imala brata. Nikada nije živjela u Parizu, u toj ulici Saintonge. Ta mala Židovka na fotografiji ne može biti ona. Vi ste se u potpunosti prevarili.« »Molim vas«, nježno sam rekla, »dopustite da vam objasnim, dopustite da vam ispričam cijelu priču...« Pružio je ruke prema meni kao da želi da nestanem. »Ne želim znati ništa. Sačuvajte vašu priču za sebe.« Ponovo sam osjetila poznatu bol u utrobi, upornu i jasnu. »Molim vas«, rekla sam slabašno. »Molim vas slušajte me.« William Rainsferd ustao je brzim i spretnim pokretom, iznenađujućim za čovjeka njegova stasa. Pogledao me, a lice mu je bilo tmurno. »Raščistimo: ne želim vas nikada više vidjeti. Niti čuti da se o ovome razgovara. Imajte milosti, nemojte me zvati.« A zatim je nestao. Zoë i ja smo ga tražile pogledom. Sve ovo ni za što. Putovanje, sav taj trud. Ni za što. Da bi završila nigdje. Nisam mogla vjerovati da će Sarina priča ovdje završiti. Tako brzo. Nisam mogla doći k sebi. Sjedile smo trenutak ne govoreći ništa. A zatim sam osjećala hladne drhtaje unatoč vrućini. Na brzinu sam platila. Zoë nije ništa govorila. Izgledala je utučeno. Ustala sam, a umor je blokirao svaki moj pokret. I što sada? Kamo da idem? Da se vratim u Pariz? Ili Charli? Teško sam hodala. Noge su mi bile teške kao olovo. Čula sam kako me Zoë zove, ali se nisam okretala. Htjela sam se vratiti u hotel što prije. Da razmislim. Da dođem k sebi. Da nazovem sestru. I Édouarda. I Gasparda. Zoëin glas je bio sve jači. Što je htjela? Zašto se tako derala? Primijetila sam da me prolaznici gledaju. Okrenula sam se prema kćeri, iscrpljena, da je zamolim da se požuri. Požurila se i primila me za ruku. Bila je blijeda. »Mama«, prošaptala je jedva čujnim glasom. »Što? Što je bilo?« rekla sam suho. Pokazala mi je na moje noge prstom i počela lajati kao mali pas. Spustila sam glavu. Moja bijela suknja bila je umrljana krvlju. Na stolici na kojoj sam sjedila bila je krvavo crvena mrlja u obliku malog polumjeseca. Niz bedra mi je tekla krv. »Je li ti loše mama?« gušila se Zoë. Primila sam se za trbuh. »Dijete«, rekla sam užasnuta. 180

Zoë je buljila u mene. »Kakvo dijete?«. Vikala je zarivši prste u moje ruke. »Mama kakvo dijete? O čemu govoriš?« Lice joj je nestajalo. Moje noge su popustile. Bradom sam udarila na suho i vruće tlo. A zatim je nastala tišina. I tama.

181

* tvorila sam oči i vidjela Zoëino lice na nekoliko centimetara od moga. Osjetila sam miris bolnice. Bila sam u maloj zelenoj sobi. Žena u bijeloj košulji bilježila je karton za praćenje temperature.

O

»Mama...« šaptala je Zoë stišćući mi ruku. »Mama, sve će biti dobro. Ne brini se.« Mlada žena mi je prišla, osmjehnula se i pogladila Zoë po glavi. »Bit će sve u redu gospođo«, rekla je na iznenađujuće pravilnom engleskom. »Izgubili ste mnogo krvi, ali sada ste dobro.« »A dijete?« »Dijete je dobro. Napravili smo ultrazvuk. Bio je problem s posteljicom. Morate se odmoriti. Ostanite ležati još trenutak.« Izišla je iz sobe nježno zatvarajući vrata iza sebe. »Sranje, onda, prestrašila si me nasmrt«, rekla je Zoë. »Znam da govorim kako ne bih smjela, ali mislim da me danas nećeš prekoravati.« Privukla sam je k sebi i stisnula je tako snažno bez obzira na infuziju. »Mama zašto mi nisi rekla za dijete?« »Namjeravala sam zlato.« Pogledala me. »Zbog toga ste se ti i tata posvađali?« »Da.« »Ti želiš dijete, a tata ne, je li tako?« »Tako nešto.« Nježno mi je pogladila ruku. »Tata stiže.« Bertrand ovdje. Bertrand kao točka na i svim ovim događanjima. »Zvala sam ga«, rekla je Zoë.« Doći će za nekoliko sati.« Suze su mi tekle i klizile mi niz obraze. »Mama, ne plači«, molila me Zoë gorljivo brišući suze svojim rukama. »Sve će biti dobro. Sada će sve biti dobro.« Nasmijala sam se da je smirim, ali umorno. Svijet mi se činio prazan, šupalj. Slika Williama Rainsferda kako odlazi govoreći mi Raščistimo: ne želim vas nikada više vidjeti. Niti čuti da se o ovome razgovara. Imajte milosti, nemojte me zvati neprestano mi se vraćala, njegova pognuta leđa, iskrivljena usta. 182

Dani, tjedni, mjeseci koji dolaze preda mnom su se ispružili kao siva i tmurna masa. Nikada se nisam osjećala tako obeshrabreno i izgubljeno. Kada me je sve to izglodalo do kosti. Što mi je ostalo? Dijete za koje moj bivši muž nije htio ni čuti i koje ću morati sama podizati. Kći koja je postajala djevojka i koja možda više neće biti sjajna djevojčica kao do sada. Činilo se kao da najednom nisam imala više što čekati, nije bilo ničega što bi me guralo naprijed. Bertrand je stigao, smiren, učinkovit, nježan. Pustila sam ga da sve obavlja, slušala ga kako razgovara s liječnikom, kako smiruje Zoë toplim pogledom. On će se za sve pobrinuti. Ja sam morala ostati u bolnici do potpunog prestanka krvarenja. A zatim se vratiti u Pariz i mirovati do jeseni, sve do 5. mjeseca trudnoće. Bertrand nije spomenuo Saru. Nije postavio nijedno pitanje. Povukla sam se u ugodnu tišinu. Nisam željela razgovarati o njoj. Osjećala sam se sve više kao starica koju šetaju amo-tamo kao što su to činili s Mamé u poznatim granicama »njezina doma«. Imala sam pravo na iste mirne osmijehe, na ustajalu dobronamjernost. Postojala je neka lakoća u puštanju da netko drugi vodi naš život. Nisam se više imala želju boriti. Osim za to dijete. To dijete koje je Bertrand jednako tako zaboravio spomenuti.

183

* ada je avion sletio u Pariz nekoliko tjedana poslije, imala sam osjećaj da je već prošla čitava godina dana. Bila sam i dalje tužna i umorna. Mislila sam svaki dan na Williama Rainsferda. Više sam puta gotovo napisala pismo ili ga nazvala. Htjela sam mu objasniti, reći mu ne znam što, da mi je žao, ali sam svaki put odustajala.

K

Dani su jednolično prolazili. Nakon ljeta je stigla jesen. Ostajala sam u krevetu, čitala, pisala članke na mom prijenosnom računalu, zvala Joshuu, Bambera, Alessandru, moju obitelj i prijatelje. Moja soba mi je postala ured. Na početku mi se to činilo složenim, ali na kraju je sve dobro funkcioniralo. Moje prijateljice Isabelle, Holly i Susannah dolazile su mi pripremati ručak. Jednom tjedno navratila bi jedna od mojih šogorica koja bi otišla u kupovinu sa Zoë. Obla i senzualna Cécile pripremala je ukusne palačinke s maslacem, dok je koščata i trendi Laure spremala egzotične salate, iznenađujuće ukusne. Moja svekrva je povremeno dolazila, slala svoju spremačicu, dinamičnu i jako namirisanu gospođu Leclere, koja je usisavala s toliko energije da bih dobila grčeve samo dok sam ju gledala. Moji roditelji su došli na tjedan dana. Spavali su u svom omiljenom hotelu, u ulici Delambre, ludi od sreće što će ponovo postati djed i baka. Édouard je dolazio svakog petka s buketom cvijeća. Sjeo bi u fotelju koja se nalazila kraj mog kreveta i stalno me iznova tražio da mu ispričam razgovor s Williamom Rainsferdom u Lucci. Slušao me kimajući mi glavom i uzdišući. Stalno je ponavljao da je trebalo predvidjeti njegovu reakciju, da je bilo ludo da se ni on ni ja nismo sjetili da čovjek možda ne zna ništa, da mu Sara nikada nije o tome govorila. »Zar ga zaista ne možemo nazvati?« govorio je očiju punih nade. »A da ga ja nazovem da mu objasnim?« zatim bi me pogledao s riječima: »Ne, naravno, ne mogu to učiniti. To je glupo. Smiješan sam.« Upitala sam liječnika mogu li organizirati malu proslavu ako ostanem ležati ispružena na kauču u dnevnom boravku. Dopustila mi je pod uvjetom da ne nosim ništa teško i da ostanem u horizontali. Tu večer krajem ljeta, Gaspard i Nicolas Dufaure će upoznati Édouarda. Pozvala sam i Nathalie Dufaure i Guillaumea. Bio je to čaroban, dirljiv trenutak. Susret tri čovjeka kojima je zajednička bila nezaboravna djevojčica. Gledala sam ih kako razmjenjuju Sarine fotografije, pisma. Gaspard i Nicolas su postavljah pitanja u vezi s Williamom, Nathalie je pozorno slušala pomažući Zoë s pićem i hranom. Nicolas, pljunuta Gaspardova kopija samo malo mlađa, isto okruglo lice, ista tanka sijeda kosa, ispričao je kakav je poseban odnos imao sa Sarom, kako ju je zadirkivao jer mu je teško padala njezina šutnja, i kako je svaka reakcija, slijeganje ramenima, uvreda ih udarac nogom, bila za njega pobjeda jer bi Sara tada izlazila iz svoje ljušture. Ispričao je i kada je prvi put bila na moru, u Trouvilleu, početkom pedesetih godina. Ispred oceana, ostala je zadivljena, raširila je ruke od divljenja, a zatim je trčala sve do vode na tankim i spretnim nogama, i bacila se na velike bijele i svježe valove vičući od sreće.

184

Pridružio joj se derući se glasnije od nje, povučen njezinim ushićenjem koje do tada nije nikada vidio na takav način. »Bila je lijepa«, sjećao se Nicolas, »lijepa djevojka od 18 godina, zračila je životom i energijom i toga dana, prvi put, osjetio sam da za nju još ima sreće i nade.« Nakon 2 godine, Sara je nestala iz njihovih života ponijevši svoju tajnu u Ameriku. 20 godina poslije umrla je. Što se događalo tih dvadeset godina? Njezin brak, rođenje sina... je li bila sretna u Roxburyu? Samo je William znao na to odgovor. Samo nam je William to mogao reći. Pogled mi se susreo s Édouardovim. Mislio je na istu stvar kao i ja. Čula sam ključ kako se okreće u ključanici. Bio je to Bertrand. Ušao je u dnevni boravak, lijep i užurban. Dobacio nam je zaigrani osmijeh. Nonšalantnom elegancijom pružio ruku svima. Pjesma Carly Simon za koju je Charla rekla da ju podsjeća na njega: »You walked into the party like you were walking on to a yacht.« Da, stigao je na zabavu kao da se popeo na jahtu.

185

* ertrand je odlučio odgoditi naše preseljenje zbog moje tegobne trudnoće. U tom novom i neobičnom životu na koji se nisam uspijevala naviknuti, bio je fizički prisutan, prijateljski i učinkovit, ali duhovno je bio potpuno odsutan. Putovao je više nego prije, vraćao se kasno, odlazio rano. I dalje smo dijelili isti krevet, ali to više nije bračni krevet. Berlinski zid ga je dijelio napola.

B

Činilo se da Zoë dobro podnosi situaciju. Često je govorila o djetetu, koliko joj je to bilo važno i koliko je uzbuđena. Bila je u kupovini s mojom majkom dok su moji roditelji boravili u Parizu. Obje ih je obuzela kupovna groznica u strašno skupom butiku u centru grada gdje su nakupovale stvari za dijete. Većina ljudi je reagirala kao moja kći — moji roditelji, sestra, svekar i svekrva i Mamé: svi su bili uzbuđeni zbog djetetova skora rođenja. Čak i Joshua koji je bio poznat po prijeziru prema maloj djeci i bolovanjima, izgledao je zainteresirano. »Nisam znao da se mogu imati djeca u tvojoj dobi«, rekao je zadirkujući. Nitko nije spominjao bračnu krizu kroz koju sam prolazila. Kao da nitko nije vidio što se događalo između Bertranda i mene. Jesu li svi potajno vjerovali da će nakon poroda Bertrand doći k sebi i dočekati bebu raširenih ruku? Shvatila sam da smo se on i ja zatvorili u obostranu šutnju. Nismo razgovarali, nismo si imali što reći. Čekali smo djetetovo rođenje. I tada ćemo vidjeti. Tada će doći vrijeme odluke. Jednog jutra, osjetila sam kako se dijete miče u meni, malim udarcima nožicama. Željela sam da iziđe, da ga uzmem u ruke. Mrzila sam ovaj prisilni odmor, to stanje tihe letargije, to čekanje. Osjećala sam se uhvaćena u zamku. Željela sam da je već zima, da dođe nova godina i s njom vrijeme rođenja moga djeteta. Mrzila sam kraj ljeta, vrućinu koja je svakog dana slabila, taj dojam da vrijeme teče brzinom kornjače. Mrzila sam francusku riječ koja je opisivala kraj rujna, povratak s praznika i početak školske godine: povratak, riječ koju se moglo neprestano čuti na radiju, televiziji, u novinama. Mrzila sam kada su me pitali kako ću nazvati dijete. Zahvaljujući amniocentezi mogla sam saznati kojeg će spola biti, ali nisam htjela da mi kažu. Još nije imalo ime. Što ne znači da se nisam osjećala spremnom. Križala sam dane na kalendaru. Došao je listopad. Trbuh mi se lijepo zaokružio. Mogla sam već i ustati, svratiti u ured, pokupiti Zoë poslije škole u prolazu, ići u kino s Isabelle, naći se s Guillaumeom na večeri u Selectu. Iako su mi dani bili ispunjeni, bila sam zauzetija, praznina i bol su ostali. William Rainsferd. Njegovo lice. I oči. Izraz lica dok je gledao fotografiju djevojčice sa žutom zvijezdom. Moj bože. Njegov glas kada je rekao te riječi. Kako sada izgleda njegov život? Je li sve izbrisao onog trenutka kada nam je okrenuo leđa? Je li sve zaboravio čim je stigao kući? 186

Ili su stvari bile drugačije? Je li živio u paklu zbog onoga što sam mu ispričala? Majka mu je odjednom postala stranac, netko o čijoj prošlosti nije znao ništa. Pitala sam seje li o tome govorio svojim kćerima, svojoj ženi. Je li govorio o toj Amerikanki koja se pojavila u Lucci sa kćeri i pokazala mu fotografiju njegove majke govoreći mu da mu je majka bila Židovka, da je bila žrtva uhićenja za vrijeme rata, da je patila, izgubila brata, roditelje, o kojima nikada nije govorila. Pitala sam se je li istraživao »Vél d’Hiv«, čitao članke, knjige o događajima iz srpnja 1942. koji su se dogodili u srcu Pariza. Je li se budio noću misleći na svoju majku, na njezinu prošlost, pitajući se je li ono što sam mu otkrila istinito, razmatrajući ono što je ostalo tajnom, neizrečeno, u sjeni?

187

*

S

tan u ulici Saintonge bio je skoro spreman za useljenje. Bertrand je sve organizirao da Zoë i ja uselimo prije rođenja djeteta u veljači. Sve je bilo promijenjeno i jako lijepo. Njegova ekipa je napravila dobar posao. Trag Mamé je nestao i zamišljala sam da je stan sada drugačiji od onoga kako ga je Sara poznavala. Pa ipak, dok sam šetala njegovim praznim sobama još svježe obojenim zidovima, pitala sam se kako bih mogla podnijeti da živim na ovome mjestu. Tu gdje je Sarin brat umro. Skriveni ormar više nije postojao, bio je uništen kada su srušili zid da bi spojili dvije sobe. Ali to meni nije ništa promijenilo. Ovdje se to dogodilo. To nisam mogla izbrisati. Nisam ispričala svojoj kćeri da se tragedija dogodila među ovim zidovima, ali ona je to osjetila na način koji joj je bio svojstven po osjećaju i intuiciji. Jednog vlažnog jutra u studenom, svratila sam u stan zbog završnih radova na zavjesama, tapetama, tepisima. Isabelle mi je jako puno pomogla. Pratila me u butike i trgovine za unutrašnje uređenje. Na veliko Zoëino zadovoljstvo odlučila sam ne koristiti neutralne tonove koje sam nekoć voljela, nego se usuditi upotrijebiti odvažnije boje. Bertrand je svoju ravnodušnost pokazao gestom: »Kako želite, to je vaš dom na kraju.« Zoë je htjela sobu u boji limete i ljubičastoj. To je jako podsjećalo na Charlin ukus pa nisam mogla sakriti osmijeh. Hrpa kataloga me dočekala na izlakiranom parketu. Savjesno sam ih listala kada mi je telefon zazvonio. Prepoznala sam broj. Zvali su iz doma gdje je smještena Mamé. Mamé je u posljednje vrijeme bila umorna, razdražljiva, nekad nepodnošljiva. Nismo mogli izvući osmijeh iz nje. Čak niti Zoë. Bila je jako nestrpljiva sa svima. Otići joj u posjet, bila mi je dužnost. »Gospođice Jarmond? Veronique na telefonu iz doma za umirovljenike. Moram vam priopćiti loše vijesti. Gospođi Tézac nije dobro. Imala je moždani udar.« Ustala sam u šoku. »Moždani udar?« »Malo joj je bolje. O njoj se sada brine doktor Roche, ali trebali biste doći. Obavijestili smo vašeg svekra. Ali ne možemo dobiti vašeg supruga.« Poklopila sam zahvaćena osjećajem nevolje i panike. Vani je kiša udarala po prozorima. Gdje je bio Bertrand? Odabrala sam njegov broj i dobila telefonsku sekretaricu. U njegovom uredu nitko nije znao gdje bi mogao biti, čak niti Antoine kojem sam rekla da se nalazim u ulici Saintonge i da mu kaže, ako se čuje s njim, da me hitno nazove. Bilo je jako hitno. »Moj Bože je li nešto s djetetom?« probrbljao je. »Ne, Antoine, nije dijete nego Mamé«, odgovorila sam. Zatim sam poklopila. 188

Bacila sam pogled van. Kiša je padala kao veliki sivi i sjajni zastor. Smočit ću se ako iziđem. O ne! Ali nije važno. Mamé. Sjajna Mamé, draga Mamé. Moja Mamé. Ne, Mamé nas nije mogla sada napustiti, trebala sam ju. Bilo je prerano. Nisam bila spremna. Ali nikada neću biti spremna da je vidim kako umire. Pogledala sam oko sebe, taj dnevni boravak u kojem sam ju prvi put upoznala. I ponovo sam se osjetila preplavljenom težinom događaja koji su se ovdje dogodili i bez prestanka me progonili. Odlučila sam nazvati Cécile i Laure da budem sigurna da su obaviještene i krenem prema domu za umirovljenike. Laure mi je užurbano odgovorila da se već vozi tamo i da ćemo se uskoro vidjeti. Cécile je djelovala dirnutije, krhkije, suze su se osjećale u njezinu glasu. »Oh, Julia, ne mogu podnijeti pomisao da Mamé... znaš... to je previše grozno...« Rekla sam joj da nisam uspjela dobiti Bertranda. Zvučala je iznenađeno. »Ali upravo sam s njim razgovarala«, rekla je. »Čula si se mobitelom s njim?« »Ne«, odgovorila je oklijevajući. »Doći će po mene za minutu da me odveze u dom.« »Nisam uspjela s njim porazgovarati.« »A tako?« rekla je oprezno. »Shvaćam.« Shvatila sam. Obuzela me ljutnja. »On je kod Amélie zar ne?« »Amélie?« ponovila je neuvjerljivo. »Prestani Cécile. Znaš vrlo dobro o kome govorim. »Zvoni mi portafon. Ostavljam te. Bertrand je stigao.« Poklopila je. Ostala sam usred dnevnog boravka s telefonom u ruci kao da držim pištolj. Naslonila sam čelo na prozor. Staklo je bilo hladno. Imala sam potrebu zadaviti Bertranda. Više od priče o njegovoj vezi s Amélie ljutila me činjenica da su njegove sestre imale broj te žene i znale su kako ga naći u hitnom slučaju dok ja to nisam znala. Činjenica da iako je naš brak bio na izdisaju, nije imao hrabrosti reći mi da se s njom još uvijek viđa. Kao i obično, ja sam posljednja koja saznaje. Vječni kabaretski lik prevarene žene. Ostala sam trenutak tako ne pomaknuvši se. Osjećala sam da dijete u trbuhu udara nožicama. Nisam znala da li da plačem ili da se smijem. Je li mi još uvijek stalo do Bertranda? Je li mi to zato tako pogodilo? Ili je to bio samo moj povrijeđeni ponos? Amélie i njezin pariški glamur, profil savršene žene, njezin savršeno moderan stan na Trocaderu, dobro odgojena djeca koja su uvijek pozdravljala s dobar dan gospođo, njezin teški parfem koji se uvukao u njegovu kosu i odjeću. Ako ju je volio, a mene više nije, zašto mi se to bojao reći? Je li se bojao da će meni ili Zoë naškoditi? Što ga je plašilo? Kada će već jednom shvatiti da me nije boljela njegova nevjera nego kukavičluk? 189

Otišla sam u kuhinju. Usta su mi bila suha. Nagnula sam se nad umivaonik i pila vodu ravno iz slavine, moj veliki trbuh se češao uz rub. Ponovo sam se pogledala u zrcalo. Kiša kao da je prestala. Navukla sam kabanicu, zgrabila torbu i krenula prema vratima. Netko je pokucao tri puta kratko. To je sigurno bio Bertrand. Bila sam ogorčena. Antoine ili Cécile su mu sigurno rekli da me nazove ili prođe kraj stana. Cécile je čekala vjerojatno dolje u automobilu. Mislila sam da joj je neugodno. Napeta tišina, puna nervoze koja će nastati čim uđem u audi. Odlučila sam da ću joj pokazati zube. Nisam imala namjeru igrati ulogu sramežljive francuske supruge. Tražit ću od Bertranda da mi od sada govori istinu. Naglo sam otvorila vrata. Ali čovjek koji me čekao na vratima, nije bio Bertrand. Odmah sam prepoznala visinu, široka ramena, pepeljasto plavu kosu vlažnu od kiše i zalijepljenu za glavu. William Rainsferd. Napravila sam korak natrag. »Smetam li?« upitao je. »Ne«, slagala sam. Kog je vraga ovdje radio? Što je htio? Pogledali smo se ravno u oči. Lice mu se promijenilo od prošli puta. Izgledao je mršavije i izgubljenije. Nije to bio onaj potamnjeli gurman. »Moram s vama razgovarati. Hitno je. Žao mi je što vas nisam nazvao, ali nisam mogao pronaći vaš broj. Zato sam došao ovamo. Kako vas nije bilo sinoć, odlučio sam ponovo pokušati jutros.« »Kako ste našli adresu?« upitala sam zabrinuto. »Nismo u imeniku, nismo se preselili.« Izvadio je omotnicu iz sakoa. »Ovdje je bila adresa. Ulica o kojoj ste mi govorili u Lucci. Ulica Saintonge.« »Ne razumijem.« Pružio mi je omotnicu. Bila je stara, istrgana na rubovima. Na njoj ništa nije pisalo. »Otvorite«, rekao je. Unutra se nalazila mala, jako oštećena bilježnica, napola izbrisan crtež i dugačak kožni ključ. Pao je na pod i William se sagnuo da ga podigne. Stavio ga je na dlan da mi ga pokaže. »Što je sve ovo?« upitala sam nepovjerljivo. 190

»Kada ste otišli iz Lucce, bio sam u stanju šoka. Nisam mogao zaboraviti onu fotografiju. Stalno sam na nju mislio.« »Da?« rekla sam, a srce mi je snažno udaralo. »Otišao sam u Roxbury da vidim oca. Teško je bolestan kao što, pretpostavljam, znate. Rak. Ne može više govoriti. Našao sam ovu omotnicu u njegovom stolu. Čuvao ju je tamo godinama. Nikada mi je nije pokazao.« »Zašto ste ovamo došli?« U njegovom pogledu je bilo patnje, patnje i straha. »Zato jer bih želio da mi ispričate što se dogodilo. Što se dogodilo mojoj majci kada je bila djevojčica. Moram sve znati. Vi mi jedini možete pomoći.« Pogledala sam ključ, a zatim crtež. Nespretan portret dječaka s plavim kovrčama, koji kao da je sjedio u ormaru s knjigom na koljenima i plišanim medvjedićem kraj sebe. Na poleđini je pisalo: »Michel, 26, ulica Saintonge.« Listala sam bilježnicu. Nigdje nije pisao datum. Kratke rečenice u poetskoj formi, na francuskom, koje je bilo teško pročitati. Neke riječi su mi upadale u oči: logor, ključ, nikada ne zaboraviti, umrijeti. »Jeste li pročitali?« »Pokušala sam. Ali ne govorim dobro francuski. Razumijem samo djeliće.« U džepu mi je zazvonio telefon. Oboje smo poskočili. Bio je to Édouard. »Jeste li vi Julia?« rekao je nježnim glasom. »Jako joj je loše. Želi vas vidjeti.« »Dolazim«, odgovorila sam. William Rainsferd me upitno pogledao. »Morate ići?« »Da, obiteljska stvar. Baka moga muža. Imala je moždani udar, opet.« v »Žao mi je.« Oklijevao je, a zatim mi stavio ruku na rame. »Kada se možemo vidjeti da razgovaramo?« Otvorila sam vrata, okrenula se prema njemu, pogledala njegovu ruku na mom ramenu. Bilo ga je neobično i dirljivo vidjeti na pragu toga stana, na mjestu koje je donijelo toliko patnje njegovoj majci, toliko boli, neobično i dirljivo da mi kaže da još uvijek ne zna što se dogodilo, što se zbilo s njegovom obitelji, njegovom djedu i baki, njegovom ujaku. »Dođite sa mnom«, rekla sam. »Hoću vas upoznati s nekim.«

191

*

M

amé. Umorna i izborana lica. Izgledala je kao da spava.

Govorila sam joj, ali nisam bila sigurna da me čuje. Zatim sam osjetila kako mi je prstima stegnula zglob ruke. Snažno. Znala je da sam tu. Iza mene, obitelj Tézac okruživala je krevet. Bertrand, njegova majka Colette i Édouard, Laure i Cécile. I u hodniku William Rainsferd koji je oklijevao ući. Bertrand ga je pogledao jednom-dvaput zaintrigiran. Mislio je vjerojatno da mi je to ljubavnik. U drugim okolnostima, to bi me zabavljalo. I Édouard ga je primijetio, znatiželjno i zabrinuto, naizmjence gledajući mene i njega. Tek na izlasku iz doma, uhvatila sam svekra za ruku. Doktor Roche nam je baš govorio da je Mamé u stabilnom stanju, ali da je i dalje slaba. Nije ništa rekao o budućnosti. Ali morali smo se pripremiti za najgore. Uvjeriti se da je kraj blizu. »Ovo me tako rastužuje Édouarde«, prošaptala sam. Pogladio me po obrazu. »Moja majka vas jako voli Julia. Jako vas voli.« Pojavio se Bertrand natmurena lica. Kada sam ga vidjela, pomislila sam na Amélie. Željela sam ga povrijediti, dirnuti u živac, ali nisam. Napokon imat ćemo poslije vremena za razgovor. To je sada bilo nevažno. Samo je Mamé bila važna i visoki muškarac koji je čekao u hodniku. »Julia, rekao je Édouard gledajući preko ramena, »tko je onaj čovjek?« »To je Sarin sin.« Édouard ga je uplašeno gledao nekoliko minuta. »Vi ste ga pozvali?« »Ne. Otkrio je neke dokumente koje mu je otac čitavog života skrivao. Bilježnicu koja je pripadala Sari. Ovdje je jer želi saznati cijelu priču. Danas je stigao.« »Želio bih s njim porazgovarati.« Otišla sam potražiti Williama i reći mu da ga moj svekar želi upoznati. Išao je za mnom. Nadvisivao je sve za glavu: Bertranda, Édouarda, Colette i sestre. Édouard Tézac ga je pogledao. Lice mu je imalo svečan, uštogljen izraz, ali su mu oči bile vlažne. Pružili su si ruke. Bio je to tih i snažan trenutak. Svi su zašutjeli. »Sin Sare Starzynski«, prošaptao je Édouard. Vidjela sam kako ga Colette, Cécile i Laure gledaju pristojno s čuđenjem. Nisu shvaćale što se događalo. Samo je Bertrand znao. Samo on je znao cijelu priču otkad je 192

otkrio dokument SARA iako sa mnom nikada nije htio o tome razgovarati. Čak i nakon što je kod nas upoznao Dufaureove prije nekoliko mjeseci, nije postavio ni jedno pitanje. Édouard se nakašljao. Dva muškarca su se i dalje držala za ruke. Obratio se Williamu na engleskom. Pravilnim engleskim sa snažnim francuskim naglaskom. »Ja sam Édouard Tézac. Upoznajemo se u teškom trenutku. Moja majka upravo umire.« »Žao mi je«? rekao je William. »Julia će vam objasniti. Ali u vezi s vašom majkom Sarom...« Édouard je zašutio ostavši bez glasa. Njegova žena i kćeri su ga začuđeno gledale. »O čemu on govori?« šaptala je Colette zabrinuto. »Tko je ta Sara?« »To je nešto što se dogodilo prije 60 godina.«, rekao je Édouard pokušavajući vratili svoj glas. Suzdržavala sam se da ga ne zagrlim. Édouard je duboko udahnuo i sramežljivo se osmjehnuo Williamu na način koji nikad nisam vidjela. »Nikada neću zaboraviti vašu majku. Nikada.« Lice mu se steglo, a osmijeh nestao. Patnja i tuga nisu mu dali da diše, kao onog dana kada mi je sve ispričao. Nastala je nepodnošljiva tišina. Colette i sestre sve je više zanimalo o čemu je riječ. »Hvala vam gospodine«, rekao je William tiho. I on je bio blijed. »Ja o njoj tako malo znam. Došao sam ovdje da bih razumio. Moja majka je patila i želim saznati zašto.« »Mi smo učinili sve što smo mogli za nju. U to možete biti sigurni. Julia će vam ispričati. Objasnit će vam i ispričati cijelu priču vaše majke. Doviđenja.« Povukao se. Najednom je izgledao kao malen i blijed starac. Bertrand ga je gledao zainteresirano i distancirano istovremeno. Sigurno je sada prvi put vidio takvu emociju kod svoga oca. Pitala sam se što je osjećao. Édouard je izišao sa ženom i kćerima koje su ga bombardirale pitanjima. Njegov sin je išao malo iza, s rukama u džepovima, tih. Hoće li Édouard reći istinu Colette i djevojkama? Vjerojatno. Mogu zamisliti kakav će to šok biti za njih.

193

*

W

illiam Rainsferd i ja smo ostali sami u predvorju doma. Vani, na ulici Courcelles, i dalje je kišilo.

»Jeste li za kavu?« upitao me. Imao je lijep osmijeh. Otišli smo u obližnji kafić. Naručili dva espresa. Na trenutak smo sjedili ne govoreći ništa. Zatim me upitao: »Jeste li bliski s tom starom gospođom?« »Da« rekla sam. »Vrlo.« »Vidim da očekujete dijete.« Potapšala sam svoj okrugli trbuh. »Trebam roditi u veljači.« Zatim mi je polako rekao: »Ispričajte mi priču moje majke.« »Neće biti lako.« »Da, ali imam potrebu to čuti. Molim vas Julia.« Počela sam polako šapatom tek ga povremeno pogledavajući. Pričajući o Sari, mislila sam na Édouarda. Sigurno je radio isto što i ja, u svom elegantnom dnevnom boravku u Sveučilišnoj ulici, pričao istu priču ženi i kćerima, sinu. Masovno uhićenje. »Vél d’Hiv«. Logor. Sarin bijeg. Povratak. Mrtav dječak u ormaru. Dvije obitelji povezane tugom. Jedan dio mene je želio da taj čovjek dozna istinu. Drugi ga je želio zaštititi od stvarnosti umrljane vremenom. Učiniti da ne vidi strašnu sliku djevojčice koja pati. Njezine boli, onoga što je izgubila. Kako će on prihvatiti tu bol, intenzivan osjećaj gubitka. Što sam duže govorila, dodavala sam više detalja, odgovarala na njegova pitanja, to sam više osjećala da ga riječi sijeku kao mačevi. Kada sam završila, pogledala sam ga. Njegovo lice, usta, problijedili su. Izvukao je bilježnicu iz omotnice i dao mi je bez riječi. Mali ključ je stajao na stoliću između nas. Držala sam bilježnicu među rukama. Pogledom mi je pokazao da otvorim. Pročitala sam tiho prvu rečenicu. A zatim sam nastavila glasnije, odmah prevodeći s francuskog na materinji jezik. Nisam se žurila. Lijep i nagnut rukopis bilo je dosta teško pročitati. »Gdje si mali moj Michel? Moj lijepi Michel. Gdje si sada? Sjećaš li me se? 194

Mene, Sare, tvoje sestre. One koja se nije nikada vratila. One koja te napustila u ormaru. One koja je vjerovala da si na sigurnom.« »Michel. Godine su prošle a ja još uvijek čuvam ključ. Ključ našeg skrovišta. Čuvam ga iz dana u dan i milujem ga iz dana u dan sjećajući se tebe. Sa mnom je od 16. srpnja 1942. Nitko to ne zna. Nitko ne zna za taj ključ, za tebe. Ti, u ormaru. I tata. I mama. I logor. I ljeto 1942. Nitko ne zna tko sam ja zapravo.« »Michel. Ne prođe ni jedan dan da ne mislim na tebe. Ili da se ne sjetim ulice Saintonge 26. Nosim teret tvoje smrti kao što bih nosila dijete. Nosit ću ga do svoje smrti. Ponekad, želim otići. Teret tvoje smrti mi je nepodnošljiv. Kao i smrt mame i tate. Prisjećam se vagona za stoku koji su ih odveli u smrt. Čekam vlak. Čekam ga već 30 godina. Ne podnosim više teret moje prošlosti. Pa ipak, ne mogu baciti ključ tvog ormara. To je jedini predmet koji me povezuje s tobom, s tvojim grobom.« »Michel. Kako da se pretvaram da sam nešto što nisam? Kako da ih uvjerim da sam jedna druga žena? Ne, ne mogu zaboraviti. Stadion. Logor. 195

Vlak. Jules i Geneviève. Alain i Henriette. Nicolas i Gaspard. Moje dijete nije ništa promijenilo. Volim ga. On je moj sin. Moj suprug ne zna tko sam zapravo. Koja je moja priča. Ali ja ne mogu zaboraviti. Doći u ovu zemlju bila je pogreška. Mislila sam da će sve biti drugačije, da ću ja biti drugačija. Mislila sam da ću sve ostaviti iza sebe. Ali to nije tako. Odveli su ih u Auschwitz. Ubili su ih.« »Moj brat? Mrtav u ormaru. Ništa mi nije ostalo. Mislila sam da hoće. Imala sam krivo. Dijete i suprug nisu dovoljni. Oni ne znaju ništa. Ne znaju tko sam. Nikada neće znati.« »Michel. U snovima me dolaziš potražiti. Primaš me za ruku i odvodiš. Ovaj život je preteško podnijeti. Čuvam ključ i želim se vratiti u vrijeme kad si bio tu. Želim da se vrate ti dani naše nevinosti i bezbrižnosti prije rata. Znam da moje rane neće nikada zacijeliti. Nadam se da će mi moj sin oprostiti. Nikada neće saznati. Nitko nikada neće saznati. Zakhor, Al Tichkah. Sjeti se. Nikada ne zaboravi.« 196

*

T

aj kafić je bio bučno i živo mjesto. Ali oko nas kao da se napravio balon potpune tišine.

Odložila sam bilježnicu, pogođena onim što sam upravo pročitala. »Ona se ubila«, rekao je William. »Nije bila nesreća. Namjerno je udarila u stablo.« Šutjela sam ne mogavši izgovoriti ni riječ. Što reći? Htjela sam ga primiti za ruku, ali nešto me zadržavalo. Duboko sam disala. Ali riječi i dalje nisu dolazile. Ključ je bio na stolu, nijemi svjedok prošlosti, Michelove smrti. Osjetila sam da se William zatvorio kao onog dana u Lucci kada me htio odgurnuti. Nije se micao, ali jasno sam osjetila da se povukao. Još jednom sam se otela potrebi da ga dodirnem, da ga zagrlim. Zašto sam imala osjećaj da imamo toliko zajedničkog s ovim čovjekom? Na određeni način mi nije bio stranac i što je bilo najčudnije, činilo mi se da ni ja njemu nisam strana. Što nas je zbližilo? Moja potraga, žeđ za istinom, sućut prema njegovoj majci? Ništa o meni nije znao, niti o mom braku u krizi, da sam skoro pobacila u Lucci, o mom poslu, o mom životu. Što sam ja znala o njemu, njegovoj ženi, djeci, karijeri? Njegova sadašnjost mi je bila zagonetka. Ali njegova prošlost, prošlost njegove majke otkrili su mi kako se hoda u mraku samo sa svjetiljkom. Više od svega htjela sam tom čovjeku pokazati koliko je sve to meni značilo, do koje je mjere promijenilo moj život. »Hvala«, rekao je. »Hvala što ste mi sve ispričali.« Glas mu je bio neobičan. Primijetila sam da sam htjela da se slomi, plače, pokaže neku emociju. Zašto? Zato jer sam i ja imala potrebu osloboditi se, plakati da izbacim bol, tugu, prazninu, potrebu da s njim podijelim svoje osjećaje, u intimom i jedinstvenom zajedništvu. Ustao je za polazak uzevši ključ i bilježnicu. Nisam mogla podnijeti da tako brzo ode. Ako sada ode, bila sam uvjerena da ga neću više vidjeti. Da neće više htjeti sa mnom razgovarati ili me vidjeti. Izgubit ću moju jedinu vezu sa Sarom. Izgubit ću ga. I iz tko zna kojeg razloga, on je bio jedina osoba s kojom sam sada željela biti. Kao da je pročitao moje misli jer sam vidjela da oklijeva. Nagnuo se prema meni. »Idem na ta mjesta«, rekao je. »U Beaune-la-Rolande i u ulicu Nelaton.« »Mogu ići s vama ako želite.« Na trenutak me pogledao. Opet sam primijetila složenost osjećaja koje sam u njemu izazivala: između zamjeranja i zahvalnosti. »Ne, radije bih išao sam. Ali bio bih vam zahvalan ako biste mi dali adresu Dufaureovih. Volio bih ih upoznati.«

197

»Naravno. Odgovorila sam otvorivši svoj raspored i crtajući kako doći do Dufaureovih na komadiću papira. Najednom se srušio u stolicu. »Treba mi alkoholno piće«, rekao je. »Naravno, naravno«. Pozvala sam konobara i naručila vino za nas dvoje. Dok smo pili u tišini, primijetila sam kako se dobro osjećam u njegovom društvu. Dvoje Amerikanaca s čašicom. Nismo osjećali potrebu za razgovorom i naša šutnja nije bila neugodna. Ali znala sam da će nakon posljednjeg gutljaja otići. Taj trenutak je došao. »Hvala Julia. Hvala za sve.« Nije rekao: ostanimo u kontaktu, šaljimo si emailove, razgovarajmo telefonom povremeno. Ne, nije rekao ništa od toga. I mogla sam čuti ono što je govorila njegova šutnja: nemojte me zvati, moram razmisliti o cijelom svom životu, treba mi vremena, mira i tišine. Moram saznati tko sam sada. Gledala sam ga kako odlazi po kiši, njegova visoka figura nestajala je u noći u živosti ulice. Prekrižila sam ruke na trbuhu preplavljena samoćom.

198

*

K

ada sam se vratila te večeri, čekala me cijela obitelj Tézac, s Bertrandom i Zoë u dnevnom boravku. Odmah sam osjetila do koje je mjere atmosfera bila napeta.

Izgledalo je kao da su se podijelili u dvije grupe: Édouard, Zoë i Cécile bili su na mojoj strani, a anti su bile Colette i Laure. Bertrand je bio neobično tih. Lice mu je bilo mračno, usne spuštene. Nije me gledao. Colette je poludjela. Kako sam mogla napraviti takvo nešto? Istražiti tu obitelj, kontaktirati tog čovjeka koji u zbilji nije znao ništa o prošlosti svoje majke. »Jadan čovjek«, ponovila je moja šogorica drhteći. »Sada zna tko je zapravo njegova majka, da je bila Židovka, da mu je cijela obitelj ubijena u Poljskoj i da mu je ujak umro od gladi. Julia ih je trebala ostaviti na miru.« Jednim pokretom, Édouard je ustao i digao ruke prema nebu. Zoë se priljubila uz mene. »Julia se ponijela hrabro, ono što je učinila, čin je istinske velikodušnosti«, nastavio je dršćući od ljutnje. »Htjela je biti sigurna da obitelj te djevojčice bude upoznata, da zna sve što joj se dogodilo. Da zna da se moj otac brinuo za nju dovoljno da Sara Starzynski bude dobro primljena u novu obitelj u kojoj je bila voljena.« »Ali tata, molim te«, prekinula ga je Laure. »To što je Julia učinila, žalosno je. Oživjeti prošlost nije nikada dobra ideja osobito ako se tiče rata. Nitko se toga ne želi sjećati ni na to misliti.« Nije me gledala, ali osjetila sam svu snagu odbojnosti koju je prema meni osjećala. Čitala sam to na njenom licu. Ponijela sam se kao prava Amerikanka. Nisam znala što je poštovanje prema prošlosti. Nisam bila obrazovana. Niti imala dovoljno osjetljivosti. Prosta i neobrazovana Amerikanka! »Ne slažem se!« uzviknula je Cécile drhtavim glasom. »Zahvaljujem ti što si mi ispričao što se dogodilo, oče. To je strašna priča, taj jadni mrtvi dječak u stanu, sestra koja se vraća po njega. Vjerujem da je Julia imala razloga kontaktirati tu obitelj. Napokon, nismo učinili ništa čega bismo se trebali sramiti.« »Možda!« rekla je Colette grizući se za usne, »ali da Julia nije bila toliko znatiželjna, Édouard nam vjerojatno ne bi ništa od toga rekao, zar ne Édouarde?« Édouard je pogledao svoju ženu u oči. Lice i glas su mu bili hladni. »Colette, otac je tražio da mu se zakunem da nikada neću otkriti ono što se dogodilo. Poštovao sam to obećanje 60 godina što je bilo vrlo teško. Ali danas sam sretan što vi znate. Sada to mogu podijeliti s mojom obitelji, čak i ako primjećujem da neke od vas to smeta.« »Hvala Bogu, Mamé nema pojma«, uzdahnula je Colette namještujući svoju plavu pepeljastu kosu. 199

»Mamé zna sve«, lupila je Zoë piskutavim glasićem. Obrazi su joj se zacrvenjeli, ali nije spustila pogled. »Čak mi je i ispričala što se dogodilo. Nisam znala za malog dječaka, pretpostavljam da mami ne bi bilo drago da mi je ispričala taj dio priče. Ali Mamé mi je sve rekla.« Zoë je nastavila. »Ona zna od početka, otkad joj je pazikuća rekla da se Sara vratila. Rekla je također da je djed dugo imao noćne more u kojima je mrtvo dijete bilo u njegovoj sobi. Rekla je da je to bilo strašno znati i ne moći o tome razgovarati sa svojim suprugom, a poslije sa sinom, obitelji. Rekla je da je to promijenilo mog pradjeda i da ga je povrijedilo toliko da o tome nije mogao razgovarati čak ni sa njom.« Okrenula sam se prema svom svekru. Zatečeno je gledao u Zoë. »Znala je? Sve ove godine je znala?« Zoë je kimnula glavom. »Mamé je rekla da je bilo strašno čuvati tu tajnu, da nije prestala misliti na tu djevojčicu i da je bila sretna da je sa mnom to podijelila. Rekla je da smo s njom trebali ranije razgovarati, da smo trebali učiniti ovo što je mama napravila, da nismo trebali čekati. Trebali smo pronaći obitelj te djevojčice. Krivo je bilo skrivati sve to neizrečeno. To mi je rekla. Malo prije udara.« Nastala je duga bolna tišina. Zoë se podigla i pogledala redom Colette, Édouarda, svoje tetke i oca. I napokon mene. »Želim vam reći još nešto«, dodala je nespretno prelazeći s francuskog na engleski s jakim američkim naglaskom. »Briga me za ono što neki od vas misle da je mama bila u krivu ili da je napravila glupost. Ja sam ponosna na ono što je uspjela napraviti. Ponosna sam što je pronašla Williama i sve mu ispričala. Nemate pojma što je to za nju značilo, koliko snage je bilo za to potrebno. I znate što? Kada budem velika, želim biti kao ona. Postati majka čija su djeca na nju ponosna. Laku noć.« Smiješno se naklonila i izišla nježno zatvorivši vrata. Ostali smo bez riječi. Colettino lice naočigled se skamenilo. Laure je popravljala šminku u džepnom zrcalu. Cécile je bila zatečena. Bertrand nije rekao ni riječi. Gledao je kroz prozor, ruku prekriženih na leđima. Ni jednom me nije pogledao. Ni mene niti ikog drugog. Édouard je ustao i pogladio me po glavi očinskom nježnošću. Plave su mu oči zasjale dok me gledao, a zatim mi je u uho prošaptao: »Učinila si kako je trebalo. Dobro si učinila.« Ali kasnije te večeri, sama u krevetu, nisam bila u stanju čitati, misliti, bilo što raditi osim gledati u strop, postavljala sam si pitanja. Mislila sam na Williama. Nisam znala gdje je, ali bila sam sigurna da pokušava povezati sve kockice slagalice, stare i nove. 200

Mislila sam na obitelj Tézac koja je jednom morala izići iz svoje ljušture, razgovarati, objelodaniti tužnu i mračnu tajnu. »Učinila si kako je trebalo. Dobro si učinila.« Je li Édouard imao pravo? Nisam bila sigurna u to. Zoë je gurnula vrata i uvukla se u krevet. Stisla se uz mene kao psić, primila me za ruku i nježno me poljubila, a zatim mi stavila glavu na rame. Čule smo buku koja je dolazila s bulevara Montparnasse. Bilo je kasno. Bertrand je zasigurno bio s Amebe. Bio je tako daleko od mene, kao stranac. Kao netko koga sam jedva poznavala. Dvije obitelji, ujedinila sam dvije obitelji barem za danas. Dvije obitelji koje nikada više neće biti iste. Jesam li dobro učinila? Nisam znala što bih mislila. Zoë je zaspala kraj mene. Njezin nježni dah mi je škakljao vrat. Mislila sam na dijete koje će se uskoro roditi i obuzeo me mir. Svečani osjećaj me za trenutak umirio. Ali bol i tuga su i dalje bile ovdje.

201

NEW YORK, 2005.

Z

oë«, vikala sam. »Za ime božje ne puštaj sestrinu ruku. Past će i slomit će vrat!« Moja kći s nogama poput skakavca uzvratila je.

»Mama, potpuno si paranoična!« Uhvatila je bucmastu sestrinu ručicu i ponovo ju postavila uspravno na tricikl. Malim nožicama žustro je pedalirala duž puta dok je Zoë za njom trčala. Moje djetešce je cvrkutalo od sreće okrećući glavu da provjeri da je gledam sa onim taštim izrazom koji može imati jedino dvogodišnje dijete. Central Park i prve najave proljeća... bilo je tako lijepo! Ispružila sam noge okrećući lice prema suncu. Čovjek koji je bio kraj mene, gladio me je po obrazu. Moj dečko Niel. Malo stariji od mene. Odvjetnik. Razveden. Živio je u stanu u četvrti Flat Iron sa kćerima tinejdžerkama. Moja sestra me s njim upoznala. Bio mi je drag. Nisam bila zaljubljena, ali osjećala sam se dobro u njegovom društvu. Bio je inteligentan i pristojan čovjek. Nije se imao namjeru mnome oženiti, hvala Bogu, a moje je kćeri viđao s vremena na vrijeme. Imala sam nekoliko avantura otkad smo ovdje. Ništa ozbiljno niti važno. Zoë ih je nazivala mojim slugama vitezovima, Charla mojim južnjačkim ljepotanima. Prije Niela, bio je Peter. Peter je imao galeriju sa slikama, bio je ćelav na tjemenu što ga je jako smetalo i ledeni lofi u četvrti Tribeca. Svi su bili Amerikanci u zrelim godinama i prilično dosadni. Pristojni, pošteni i pedantni. Imali su dobre poslove, dobro obrazovanje, bili su kultivirani i najčešće razvedeni. Dolazili bi po mene, vraćali me kući, nudili mi svoj kišobran ili ruku. Vodili su me na ručkove u Met, Momu, Operu, Njujorški balet, na predstave na Broadwayu, na večere... i katkad u krevet. Puštala sam se bez želje. Seks je za mene postao obavezna stanica. Dosadan i mehaničan čin. Nešto je nestalo u tom području života. Strast. Uzbuđenje. Toplina. Nestale i nema ih više. Imala sam osjećaj da je netko, možda ja, pustio film mog života pritisnuvši dugme naprijed. Ja sam bila Charlie Chaplin u kazalištu lutaka, koji je sve radio u prebrzom ritmu kao da nisam mogla drugačije postupati. Namjestila sam nepromjenjivi osmijeh djevojke zadovoljne svojim novim životom. Ponekad Charla bi me pogledala nježno i rekla: »Ah, je li sve dobro?« A moj odgovor je bio uvijek isti: »Da, naravno, sve je dobro, sve je dobro.« Charla nije izgledala uvjereno, ali pustila je. I moja majka je radila istu stvar tražeći ne znam što na mom licu kada bi me upitala zabrinutim izrazom lica: »Je li sve u redu dušo moja?«. Tjerala sam svoje tjeskobe bezbrižnim osmijehom.

202

* ijepo svježe jutro kakvo postoji jedino u New Yorku. Oštar zrak i plavo nebo bez oblaka. Neboderi nadvisuju stabla. Jasna masa Dakote preko puta nas, ispred koje je John Lennon umro. Miris hotdoga i pereca koje donosi vjetar.

L

Milovala sam Nielovo koljeno zatvorenih očiju. Toplina sunca se pomalo pojačavala. New York i njegovi grozni klimatski kontrasti. Olovna ljeta. Ledene zime. I svjetlost koja pada na grad teška, zasljepljuća, srebrna, svjetlost koju sam naučila voljeti. Pariško sivilo i sitna kišica činili su mi se kao neki drugi svijet. Otvorila sam oči i ugledala moje kćeri kako skaču. Zoë je postala djevojka preko noći, kako mi se činilo. Bila je djevojka koju su primjećivali. Bila je visoka kao ja. Vitka i mišićava. Sličila je Charli i Bertrandu, naslijedila je njihovu ponosito držanje, dojam, moć zavođenja, i ta moćna i vatrena mješavina Tézaca i Jarmonda me oduševljavala. Malena je bila drugačija. Nježnija, zaobljenija, krhkija. Ona je imala potrebu za nježnim riječima, poljupcima, za znacima pažnje koje Zoë nije u toj dobi tražila. Je li to bilo zbog odsutnosti oca? Zbog odlaska u New York nakon njezina rođenja? Nisam znala odgovor i nisam zapravo ni tražila odgovore na ta pitanja. Nakon toliko godina provedenih u Parizu, povratak u New York bio je zaista nešto posebno. I još uvijek je bilo ponekad tako. Nisam se osjećala kao svoja na svome u potpunosti. Pitala sam se koliko će mi vremena trebati. Ali učinila sam to, otišla sam. To nije bila laka odluka. Dijete je bilo rođeno dva mjeseca prerano, odmah nakon Božića u panici i boli. U ambulanti bolnice Saint Vincent Paul rodila sam carskim rezom. Bertrand je bio tamo, dirnut i napet protiv svoje volje. Savršena mala djevojčica. Je li se prevario? Ja nisam. To je dijete bilo tako važno za mene. Borila sam se za nju. Nisam popustila. Ona je bila moja pobjeda. Odmah nakon njezina rođenja i tik prije preseljenja u ulicu Saintonge, skupio je hrabrost i priznao mi napokon da voli Amélie i da želi s njom živjeti. Izjavio je da ne želi više lagati ni meni ni Zoë, da se trebamo razvesti i da će to biti lako i brzo. U tom trenutku, slušajući njegovo priznanje koje kao da nije imalo kraja, dok je prohodao stotinu koraka s rukama na leđima, s pogledom u pod, prvi mi je put pala napamet ideja da se vratim u Ameriku. Slušala sam ga do kraja. Izgledao je iscrpljeno, ispražnjeno, ali bilo je svršeno. I s njim. Pogledala sam svog lijepog i senzualnog supruga i zahvalila sam mu se. Izgledao je iznenađeno. Očekivao je nasilniju i ogorčenije reakciju. Vikanje, uvrede, priče bez kraja. Dijete koje sam držala u rukama, zajecalo je. »Nećemo se svađati. Neću vikati. Neću te vrijeđati. U redu?« »U redu«, rekao je. A zatim i mene i bebu poljubio. Ponašao se kao da je već otišao iz mog života, kao da je već napustio naš dom.

203

Te noći, svaki put kada sam ustala nahraniti gladnu bebu, mislila sam na Ameriku. Boston? Ne, mrzila sam ideju vraćanja u prošlost, u grad moga djetinjstva. A zatim mi je sinulo. New York. Zoë, beba i ja mogle bismo se preseliti u New York. Charla je tamo živjela, a i moji roditelji nisu bili daleko. Zašto ne? Nisam dobro poznavala taj grad, napokon nisam u njemu nikada zaista živjela, osim u kratkim posjetima sestri. New York. Možda jedini grad koji je mogao biti suparnik s Parizu prije svega zato jer je od njega bio izrazito drugačiji. Što sam o tome više mislila, više se ta ideja u meni konkretizirala. Nisam o tome razgovarala s prijateljima. Znala sam da Hervé, Christophe, Guillaume, Susannah, Holly, Jan i Isabelle ne bi voljeli da odem. Ali znala sam i da će me razumjeti i prihvatiti tu ideju. A zatim je Mamé umrla. Njezina agonija dugo je trajala nakon udara u studenom. Nije više mogla govoriti iako je bila pri svijesti. Smjestili su je na intenzivnu njegu u bolnicu Cochin. Čekala sam njezinu skoru smrt i vjerovala da sam se pripremila, ali to je bio šok. Nakon pogreba na tužnom malom groblju u Bourgognei Zoë mi je došla reći: »Mama moramo li mi zaista živjeti u ulici Saintonge?« »Mislim da to želi tvoj otac.« »Ali ti, želiš li ti tamo živjeti?« »Ne«, odgovorila sam najiskrenije. »Ne, nakon što sam saznala što se tamo dogodilo.« »Ni ja.« A zatim je dodala: »Ali gdje ćemo onda živjeti?« Moj odgovor je bio lagan, ugodan, radostan. Očekivala sam da se Zoë neće složiti. »Pa što kažeš na New York?« Sa Zoë je prošlo lako. To je bila druga priča s Bertrandom što se nije baš razveselio našoj odluci. Nije mu se sviđala ideja da mu kći živi tako daleko. Ali Zoë mu je čvrsto odgovorila da je odlučila. Obećala mu je da će dolaziti svaka dva mjeseca u posjet i dodala da ako želi, on može sjesti na avion i doći je posjetiti kao i bebicu. Objasnila sam Bertrandu da ništa još nije sigurno i da naše preseljenje nije konačno. Da nije zauvijek. Samo na nekoliko godina, dvije najviše. Da Zoë integrira svoju američku stranu. Da imam vremena doći k sebi, da se mogu suočiti sa započinjanjem novog života. Sada je stanovao kod Amélie. Bili su ono što se naziva službenim parom. Amélieina djeca bila su gotovo odrasla i nisu više živjela s njom ili su posjećivala oca. Je li imao perspektivu novog života bez svakodnevne odgovornosti prema ijednom djetetu? Na kraju je ipak prihvatio. A pripreme za naš odlazak mogle su započeti. Ostale smo neko vrijeme kod Charle koja mi je pomogla pronaći stan. Našle smo dvosobni stan s pogledom i vratarom u Zapadnoj ulici na broju 86 između Amsterdama i Columbusa. Bio je to podnajam, stan je pripadao jednoj njezinoj prijateljici koja je otišla 204

živjeti u Los Angelesu. Zgrada je bila puna obitelji, razvedenih ili ne. Prava košnica, glasna, puna male djece, beba, bicikala, kolica, romobila. Stan je bio udoban i komotan pa ipak nešto mu je nedostajalo. Što? Nisam znala. Zahvaljujući Joshui, zaposlila sam se kao dopisnica za jedan francuski internetski portal. Radila sam kod kuće i koristila Bamberove usluge kada sam trebala fotografije Pariza. Zoë je išla u koledž Trinity, dva bloka od naše zgrade. »Mama, nikada se neću uklopiti, svi će me zvati Frenchy, žalila se. Ali mi je izvukla osmijeh na lice.

205

* jujorčani su me fascinirali. Njihov odlučni korak, humor, prijateljska familijarnost. Susjedi su me pozdravljali u liftu, nudili mi bombone i cvijeće za djevojčice kada smo se uselile i zbijale šale s vratarom. Nisam više bila na to navikla. Navikla sam se na loše pariško raspoloženje, na tu naviku da se živi pod istim krovom, a jedva da se pozdravlja.

N

Ali što je bilo najironičnije, to je bilo da unatoč svemu, unatoč radosnom vrtlogu moga novoga života, Pariz mi je nedostajao. Nedostajao mi je Eiffelov toranj, a posebno njegovo neprestano svjetlucanje u noći. Glasne sirene, svake prve srijede u mjesecu, nedostajale su mi. Kao i tržnica subotom na bulevaru Edgar Quinet na kojoj su me prodavači voća i povrća zvali »malenom damicom« iako sam zasigurno bila najviša klijentica. I ja sam, na određeni način, bila »Francuzica« usprkos mojoj američkoj krvi. Napustiti Pariz nije mi bilo tako lako kao što sam mislila. New York, njegova energija, mlazovi pare koja izlazi iz rešetki gradskog grijanja, njegov gigantizam, mostovi, neboderi, stravična zakrčenja u prometu; toga nije bilo doma. Nedostajali su mi moji pariški prijatelji iako sam i ovdje našla neke vrlo dobre. Édouard, s kojim sam se tako zbližila i koji mi je svakog mjeseca pisao, mi je nedostajao. Francuski način flertovanja mi je nedostajao. Taj pogled koji je »svlačio« kako se Holly izrazila. Navikla sam se na to. Na Manhattanu čule su se samo radosni povici vozača autobusa: »Yo! Lijepi cvijete!« za mene, inače bih imala osjećaj da sam postala nevidljiva. Pitala sam se zašto mi se život činio tako praznim. Kao da je njime prošao uragan. Kao da je bio zdenac bez dna. A moje noći... Prazne i dosadne, čak i one koje sam dijelila s Nielom. Uglavnom sam ih provodila slušajući, ispružena na krevetu, svaki zvuk te velike žive metropole, puštajući da mi dođu slike moga života kao plima na pijesak.

206

* ara me nije nikada napustila. Promijenila me zauvijek. Njezinu priču, patnju, nosila sam u sebi. Imala sam osjećaj da sam je poznavala. Da sam je poznavala kada je bila dijete, a zatim djevojka, a potom majka obitelji od 40 godina, koja se ubila zabivši se u stablo na zaleđenoj cesti Nove Engleske. Vidjela sam jasno njezino lice. Oči bademasta oblika. Oblik glave. Način držanja. Ruke. Rijedak osmijeh. Da, poznavala sam je. Mogla bih je bez problema prepoznati u gomili, da je još živa.

S

Zoë je bila lukava. Stavila mi je ruku u torbu. Dok sam tražila informacije o Williamu Rainsferdu na internetu. Nisam je čula da se vratila iz škole. Bilo je kasno zimsko poslijepodne. Skliznula je nečujno iza mojih leđa. »To već dugo traje?« upitala me tonom majke koja otkriva tinejdžera kako puši travu. Pocrvenjevši morala sam priznati da sam imala novosti već godinu dana. »I?« inzistirala je, prekriženih ruku trepćući. »Reklo bi se da je otišao iz Lucce.« »Aha. I gdje je sada?« »Ovdje je u Americi već nekoliko mjeseci.« Nisam mogla podnijeti njezin pogled. Ustala sam i krenula prema prozoru bacivši pogled na aveniju Amsterdam. »U New Yorku je?« Glas joj je postao blaži. Stala je iza mene i naslonila svoju lijepu glavu na moje rame. Kimnula sam. Nisam joj se usuđivala reći koliko sam bila uzbuđena što ću ga ovdje možda sresti, do koje mjere sam iznenađena da smo oboje u istom gradu, dvije godine nakon našeg prvog susreta. Sjetila sam se da mu je otac bio Njujorčanin. Vjerojatno je odrastao ovdje. U imeniku sam pronašla adresu u Villageu. Na tek 15 minuta podzemnom. I danima, tjednima oklijevala sam ga nazvati. Napokon, nikada me nije pokušao kontaktirati u Parizu i nije se javljao. Moje uzbuđenje je s vremenom malo splasnulo. Nisam ga imala hrabrosti nazvati. Ali uvijek sam mislila na njega. Svaki dan. U tišini i potajno. Govorila sam si da ćemo se slučajno sresti u parku Central, u trgovini, baru, restoranu. Jesu li ga pratili žena i djeca? Zašto se vratio u SAD kao i ja? Što se dogodilo? »Jesi li ga kontaktirala?« upitala me Zoë. »Ne.« »Hoćeš?« 207

»Ne znam, Zoë«. Počela sam nečujno plakati. »Mama, molim te«, uzdahnula je. Divlje sam obrisala suze. Osjećala sam se glupo. »Mama, on zna da živiš ovdje. Sigurna sam u to. I on surfa po netu, prema tome on zna gdje živiš i što radiš.« Nikada nisam na to pomislila. Da me William potražio na internetu, potražio moju adresu. Je li moguće da Zoë ima pravo? Je li znao da i ja živim u New Yorku na Upper West Sideu? Je li ponekad mislio na mene? I ako jest, što je osjećao?« »Moraš to pustiti mama. Ostavi sve to iza sebe. Nazovi Neila, viđaj ga češće, uhvati se za svoj novi život.« Okrenula sam se prema njoj i rekla joj snažnim i grubim glasom: »Ne mogu Zoë. Imam potrebu znati je li mu pomoglo ono što sam napravila. Moram to znati. Je li to previše tražiti? Je li to uistinu nemoguće?« Dijete je počelo plakati u sobi do. Prekinula sam njezin odmor. Zoë je otišla po nju i vratila se sa svojom malom plačljivom sestricom. Zatim me pogladila po kosi iznad kovrči djeteta. »Mislim da nećeš nikada znati mama. Nikada neće biti spreman da ti to kaže. Promijenila si njegov život. Sve si sravnila sa zemljom, sjeti se. Vjerojatno nema nikakvu namjeru vidjeti te.« Uzela sam dijete i stisla ga uz sebe da bih osjetila njegovu toplinu i mekoću. Zoë je imala pravo. Trebala sam okrenuti novu stranicu u životu, početi živjeti ovaj novi život. Kako, to je bila već sasvim druga priča.

208

* rijeme sam maksimalno popunila. Nisam imala minute za sebe. Tu je bila Zoë, njezina sestra, Niel, moji roditelji, nećaci, posao i neprestane gozbe na koje su me pozivali Charla i njezin muž, na koje sam odlazila a da nisam znala želim li zapravo. U dvije godine upoznala sam više ljudi u tom ugodnom kozmopolitskom miljeu nego za čitavog boravka u Parizu.

V

Napustila sam Pariz zauvijek, ali svaki put kada bih se vraćala, zbog posla ili posjetiti prijatelje ili Édouarda, opet bih Se našla u Maraisu, bilo je to jače od mene. Ulice des Rosiers, Roide-Sici-le, des Ecouffes de Saintonge, de Bretagne, šetala sam njima drugačijim očima, puna sjećanja na mjesta, događaje iz 1942., iako se sve to dogodilo davno prije moga rođenja. Htjela sam znati tko sada stanuje u ulici Saintonge, tko gleda kroz prozor na zeleno dvorište, tko miluje mramor na dimnjaku. Pitala sam se je li novi vlasnici mogu zamisliti da je mali dječak umro u ormaru i da se život jedne djevojčice toga dana u potpunosti promijenio. Moji snovi su me vodili u Marais. Prema užasima iz prošlosti kojima nisam bila svjedok, ali koje sam proživljavala toliko stvarno da sam morala upaliti svjetlo da noćna mora prođe. Za vrijeme tih noći bez sna, sama u krevetu, umorna od mondenih razgovora, suhih usta zbog te čaše previše koju nisam nikada trebala popiti da me stara bol dolazila proganjati. Njezine oči. Njezino lice kada sam pročitala Sarino pismo. Sve se vratilo i živjelo u meni i nisam imala mira. Zoëin glas me vratio u park Central, u to prekrasno proljeće u kojem je Neilova ruka bila na mom koljenu. »Mama, malo čudovište želi sladoled.« »Nikako«, kažem. »Ne sladoled.« Kad je čula te riječi, malena se bacila na glavu na travnjak i počela vikati. »Ovo obećava!« rekao je Niel zabrinuta izraza lica.

209

* iječanj 2005. godine iznova me i iznova vraćao Sari i Williamu. Proslava 60 godina od oslobađanja Židova iz Auschwitza bila je na naslovnicama svih svjetskih medija. Čini se kao da nikada ne možemo dovoljno puta ponoviti »Šoa«.

S

Svaki put kada bih to čula, u mislima punim boli odlazila sam k njoj i njemu. Gledajući svečanost na televiziji, pitala sam se je li i William u ovom trenutku misli na mene čuvši tu riječ, vidjevši strašne crno-bijele slike na ekranu. Nabacana mršava beživotna tijela, neizbrojiva, spaljivanje tijela, pepeo, gledajući tu strahotu. Njegova obitelj je umrla na tom užasnom mjestu. Roditelji njegove majke. Nije mogao o tome ne razmišljati. Sa Zoë i Charlom gledala sam na ekranu snijeg koji je pokrivao logor, bodljikavu žicu, mračan prizor. I gomilu, govore, molitve, svijeće. Ruske vojnike čiji je neobičan hod sličio na ples. A zatim je slijedila nezaboravna slika noći koja se spuštala na logor i tračnice koje su se pomalo palile osvjetljavajući tamu mješavinom boli i sjećanja.

210

*

S

tigao je jednog svibanjskog poslijepodneva. Poziv koji nisam očekivala.

Sjedila sam za radnim stolom i borila se sa sporim računalom. Podigla sam slušalicu i hladno se javila. »Dobar dan. Na telefonu William Rainsferd.« Uspravila sam se, a srce mi je lupalo, ali pokušavala sam ostati smirena. William Rainsferd. Ostala sam bez teksta zalijepljena za slušalicu. »Jeste li još uvijek ovdje Julia?« Progutala sam slinu. »Da, imam nekih problema s računalom. Kako ste Williame?« »Ide«, rekao je. Uslijedila je kratka tišina, ali nije bilo uočljive napetosti. »Prošlo je dosta vremena.« Moje riječi su zazvučale pomalo prazno. »Da, tako je.« Rekao je. Opet tišina. »Vidim da ste postali prava Njujorčanka. Našao sam vaše podatke u imeniku.« Zoë je imala pravo. »Hoćete da se vidimo?« »Danas?« rekla sam. »Ako možete, bilo bi savršeno.« Dijete je spavalo u sobi do. Ujutro je bila u jaslicama. Zašto je ne bih povela sa sobom? Iako sam znala da ću, ako je prekinem u poslijepodnevnom spavanju, izazvati pravu dramu. »Mogu se snaći.« »Vrlo dobro. Ja sam u vašoj četvrti. Znate li neko mjesto na koje bismo mogli otići?« »Vidite li kafić Mozart na križanju Zapadne ulice i Broadwaya?« »Vidim. Savršeno. Recimo za pola sata?« Kada sam spustila slušalicu, srce mi je tako jako udaralo da sam jedva mogla disati. Otišla sam probuditi moje malo čudovište pa zanemarujući njezino negodovanje, zgrabila kolica i izišla iz stana.

211

* eć je bio tamo kada sam stigla. Vidjela sam ga najprije s leđa, ali odmah sam prepoznala snažna leđa, gustu sijedu kosu. Čitao je novine. I kao da je osjetio moj pogled na sebi, okrenuo se dok sam mu se približavala. Ustao je, a zatim je uslijedio trenutak neugode u kojem nismo znali da li da se izgrlimo i izljubimo ili si samo pružimo ruku. Počeo se smijati, i ja također, napokon me snažno zagrlio, tako snažno da sam mu bradom ozlijedila ključnu kost. Ispružio je ruku iza mojih leđa i nagnuo se prema malenoj. »Kakva lijepa princeza«, rekao je šarmantnim glasom.

V

Pružila mu je svečano svoju omiljenu žirafu. »A kako se ti zoveš?« upitao ju je. »Lucy«, odgovorila je. »Tako se zove žirafa...« počela sam, ali William se već igrao na veliku radost moje djevojčice. Sjeli smo za stol i ostavila sam kćer u kolicima. William je proučavao meni. »Jeste li već probali kolač od sira Amadeus?« upitao me podigavši obrvu. »Da, odličan je!« Nasmijao se mojoj napomeni. »Izgledate prekrasno Julia. New York vam dobro čini.« Pocrvenjela sam kao djevojčica, sigurna da bi Zoë digla pogled prema nebu da me je vidjela. Zatim mu je počeo zvoniti telefon. Javio se. Po izrazu lica shvatila sam da je riječ o ženi. Njegovoj ženi? Jednoj od njegovih kćeri? Bilo mu je neugodno razgovarati preda mnom. Okrenula sam se prema kćeri i igrala se sa žirafom. »Oprostite. Djevojka me zvala.« »Aha.« Osjetio je moju zbunjenost. Objasnio mi je s osmijehom: »Sada sam razveden Julia.« Rekao je to gledajući me ravno u oči. Lice mu je postalo ozbiljnije. »Znate, nakon onoga što ste mi rekli, sve se promijenilo.« Napokon. Napokon mi je povjerio ono što sam htjela čuti. Je li postojalo nakon, posljedice. Nisam znala što bih rekla. Bojala sam se da će šutjeti ako ga budem prekidala. Bavila sam se s kćeri, dodajući joj dudu, pazeći da ne ide posvuda, igrajući se ručnikom.

212

Stigla je konobarica po narudžbu. Dva kolača sa sirom Amadeus, dvije kave i palačinka za djevojčicu. »Sve se srušilo. Bio je to pakao. Grozna godina.« Zašutio je. Gledali smo oko sebe. Bilo je svijeta. Bio je to bučan kafić, pun svjetlosti i klasične glazbe. Malena nam se nasmiješila žvačući svoju žirafu. Konobarica se vratila s našim kolačima. »A sada ste bolje?« pokušala sam. »Da, bolje sam. Ali trebalo mi je vremena da se naviknem na taj novi život i prihvatim prošlost moje majke, prihvatim bol. Ponekad pustim da me preplavi. Ali trudim se. Borim se. Napravio sam još dvije tri nezaobilazne stvari.« »Kao na primjer?« upitala sam hraneći malenu komadićima palačinke. »Shvatio sam da ne mogu sam nositi tu cijelu priču. Osjećao sam se izolirano, slomljeno. Moja supruga nije razumjela kroz što sam prolazio. A ja joj nisam uspijevao objasniti. Među nama nije bilo nikakve komunikacije. Odveo sam kćeri u Auschwitz prošle godine taman prije komemoracije. Imao sam potrebu da one znaju što se dogodilo njihovim pradjedu i prabaki. Nije bilo lako, ali to je bio jedini način koji sam pronašao. Da im pokažem Auschwitz. Bilo je to dirljivo putovanje i puno suza, ali napokon sam osjećao mir jer su moje kćeri razumjele.« Lice mu je bilo tužno i zamišljeno. Pustila sam ga da govori sušeći usne moje kćeri i dajući joj da pije. »Posljednja stvar koju sam učinio, bila je u siječnju. Vratio sam se u Pariz. Otvoren je nov Memorijalni centar Šoa u četvrti Marais kao što pretpostavljam znate.« Tada mi je pala na pamet ideja da se tamo vratim za vrijeme mog sljedećeg putovanja. »Chirac ga je inaugurirao krajem siječnja. Na ulazu se nalazi zid prepun imena. To je masivna siva stijena u kojoj je ugravirano 76 000 imena. Ime svakog Židova deportiranog iz Francuske.« Prstima se igrao šalicom. Teško mi ga je bilo gledati u oči. »Tražio sam imena i našao sam ih. Wladyslaw i Rywka Starzynski. Moj djed i baka. Ista bol. I osjećaj zahvalnosti. Bili su tamo, nisu ih zaboravili. Francuska ih nije zaboravila i odala im je počast. Ljudi su plakali pred zidom. Stari ljudi, mladi, ljudi mojih godina, koji su dodirivali zid plačući.« Zastao je i udahnuo. Gledala sam u šalicu, u njegove prste. Žirafa je zacvilila ali jedva da smo je čuli. »Chirac je održao govor koji zasigurno nisam dobro razumio. Pročitao sam poslije prijevod na Internetu. Pozvao je ljude da se sjete odgovornosti Francuske u događajima na »Vél d’Hivu«. Na kraju je izgovorio iste riječi koje je moja majka napisala na kraju svog pisma. Zakhor, Al Tichkah. Sjeti se. Nikada nemoj zaboraviti.« Nagnuo se da bi izvukao veliku omotnicu iz svog ruksaka. Pružio mi ju je. 213

»Ovo su njezine fotografije. Želio sam da ih vidite. Odjednom sam shvatio da nisam znao tko je bila moja majka. Znao sam kako je izgledala, njezino lice, osmijeh, ali ništa nisam znao o njoj kao ličnosti, o njezinoj duši.« Brisala sam javorov sirup koji mi je procurio po prstima. Unutra je bila Sarina fotografija na dan njezina vjenčanja. Visoka, elegantna, sa diskretnim osmijehom i tajnovitim pogledom. Sara nosi Williama kada je bio beba. Sara drži malog Williama za ruku. Sara sa trideset godina u plesnoj haljini smaragdno zelene boje. I na kraju, Sara malo prije smrti u velikom kadru u boji. Primijetila sam njezinu sijedu kosu. Prerano je osijedila, ali joj je dobro stajalo. Sijeda kosa kakva je danas Williamova. »Sjećam je se kao tihe, visoke i mršave osobe, ali tihe, jako tihe«, rekao je William kada je osjetio kako moji osjećaji rastu dok sam gledala fotografije. Rijetko se smijala i bila je jako napeta, ali bila je majka puna ljubavi. Nitko nije pomislio na suicid kada je umrla. Nikada. Čak niti tata. Pretpostavljam da nije pročitao njezinu bilježnicu. Nitko ju nije pročitao. Vjerojatno ju je pronašao dugo nakon što je umrla. Mislili smo da je bila riječ o nesreći. Ali nitko nije uistinu znao tko je moja majka. Ja sam nisam znao. I to je najteže - živjeti s tom činjenicom. S tim što ju je odvelo u smrt tog hladnog i sniježnog dana. To što je učinilo da donese takvu odluku. Zašto nismo ništa znali o njezinoj prošlosti. Zašto ništa nije rekla mome ocu. Zašto je čuvala tu patnju, svu tu patnju za sebe.« »Ove fotografije su vrlo lijepe«, napokon sam rekla. »Hvala što ste mi ih donijeli.« »Htjela sam vas nešto upitati«, rekla sam sramežljivim osmijehom. »Pitajte.« »Imam dojam da sam vam uništila život. Zamjerate li mi?« Osmjehnuo se. »Zaboravite tu tmurnu misao Julia. Imao sam samo potrebu razumjeti. Prikupiti dijelove slagalice. I za to mi je trebalo dosta vremena. Zato vam se nisam prije javio.« Bilo mi je lakše. »Ali znao sam gdje vas mogu naći. Nisam nikada izgubio vaš trag.« »Mama, on zna da živiš ovdje. Sigurna sam u to. I on surfa po netu, prema tome on zna gdje živiš i što radiš.« »Kada ste se točno preselili u New York?« upitao me. »Malo nakon što se dijete rodilo... u proljeće 2003.« »Zašto ste napustili Pariz? Nadam se da nije previše indiskretno pitanje...« Osmjehnula sam se. »Upravo sam bila prekinula i rodila. Nisam se nikako mogla naviknuti na ideju da ću živjeti u ulici Saintonge nakon svega što se tamo dogodilo. Imala sam se potrebu vratiti u SAD. Eto, to je to.« »I kako se to sve odvijalo?«

214

»Bile smo neko vrijeme kod moje sestre na Upper East Sideu, a zatim mi je ona pronašla podnajam preko jedne prijateljice. Moj bivši šef mi je namjestio odličan posao. A vi?« »Otprilike ista priča. Nisam više mogao živjeti u Lucci. A s mojom ženom...« ostao je bez glasa. Rukom mi je pokazao pozdrav. »Kada sam bio dijete, ovdje sam živio. Prije Roxburya. Jedno vrijeme mi se ideja motala po glavi. Na kraju sam se doselio. Prvo sam bio kod jednog od mojih najstarijih prijatelja u Brooklynu, a zatim sam našao stan u četvrti Village. I dalje sam gastronomski kritičar.« Zazvonio mu je mobitel. Ponovo djevojka. Okrenula sam glavu da mu ostavim malo intimnosti. Brzo je poklopio. »Lagano je posesivna«, rekao je krivim glasom. »Najbolje bi bilo da isključim mobitel.« Čeprkao je po tipkama. »Koliko dugo ste zajedno?« »Nekoliko mjeseci. A vi? Imate nekoga?« »Da. Pomislila sam na nejasan i pristojan Nielov osmijeh. Na pažljive geste. Na rutinski seks. Skoro sam dodala da je priča nevažna, da ne želim biti sama i da je to nepodnošljivo zato jer svaku večer mislim na njega i na njegovu majku. Svake večeri bez iznimke već dvije i pol godine. Ali ništa od toga mu nisam rekla. »Dobar tip. Razveden. Odvjetnik.« William je naručio još dvije kave. Dok me posluživao, ponovo sam primijetila kako su mu ruke bile bijele, prsti dugi i fini. »Otprilike 6 mjeseci nakon našeg susreta«, rekao je, »vratio sam se u ulicu Saintonge. Htio sam vas vidjeti, s vama razgovarati. Nisam znao kako vas naći. Nisam znao broj vašeg telefona, a zaboravio sam prezime vašeg supruga pa nisam mogao potražiti u imeniku. Mislio sam da tamo živite. Nisam pretpostavljao da ste se možda preselili.« Zaustavio se i prošao rukom kroz kosu. »Mnogo sam čitao o masovnom uhićenju na »Vél d’Hivu«, išao sam u Beaune-laRolande i današnju lokaciju stadiona. Išao sam do Gasparda i Nicolasa Dufaurea. Zajedno smo otišli na grob moga ujaka na groblje u Orléansu. To su krasni ljudi. Pa ipak to mi je bio težak trenutak i volio bih da ste bili kraj mene. Bila je pogreška da sve to sam napravim i trebao sam onda prihvatiti vaš poziv.« »Možda sam trebala inzistirati«, rekla sam. »Trebao sam vas poslušati. Zaista je preteško sve to sam podnijeti. I tako sam se vratio u ulicu Saintonge. Kada su mi stranci otvorili vrata, imao sam osjećaj da ste me napustili.« Spustio je pogled. Vratila sam šalicu na tanjurić. Bila sam preplavljena lošim osjećajem. Kako se usuđivao tako nešto reći nakon svega što sam za njega učinila, nakon proteklog vremena, napora, patnje, samoće... 215

Morao je to vidjeti na mome licu jer mi je stavio dlan na ruku. »Oprostite, nisam to trebao reći« prošaptao je. »Nikada vas nisam napustila Williame.« Moj glas je bio tvrd. »Znam Julia. Oprostite.« Njegov je bio grlen i dubok. Pribrala sam se, uspjela sam se nasmješiti. Pili smo kavu bez riječi. Koljena su nam se na trenutak dotaknula ispod stola. Nije bilo neugodno nego gotovo prirodno. Kao da se već godinama tako dodirujemo. Kao da nije ovo tek treći put da smo se sreli. »Vaš muž se slaže da živite ovdje s djecom?« Slegla sam ramenima i bacila pogled na kćer koja je spavala u kolicima. »Nije bilo lako. Ali zaljubljen je u drugu ženu. Već neko vrijeme. Pa je i to pomoglo. Ne viđa mnogo djevojke. S vremena na vrijeme dođe ovamo ili Zoë ode na praznike u Francusku.« »Isto je s mojom ženom. Ima s drugim dijete - dječaka. Odlazim u Luccu koliko često mogu da vidim kćeri. Nekad one dođu ovamo, ali rijetko. Već su velike.« »Koliko su stare?« »Stefania ima 20, a Giustina 19 godina.« »Vi ste stvarno mladi imali djecu.« »Premladi možda.« »Ne znam«, rekla sam. »Ponekad mi je neobično da se vidim s bebom. Voljela bih da sam mlađa. Velika je razlika između nje i Zoë.« »To je draga djevojčica«, rekao je progutavši veliki komad kolača sa sirom. »Da, zlato svoje majke koja će je razmaziti.« Smijao se zajedno sa mnom. »Biste li radije imali dječaka?« »Ne. A vi?« »Ne. Obožavam svoje kćeri. Možda će one roditi dječake. Zove se Lucy zar ne?« »Ne, tako se zove žirafa.« »Zove se Sara«, rekla sam nježno. Prestao je žvakati i odložio vilicu. Pogled mu se promijenio. Bez riječi nas je gledao. A zatim je zaronio glavu među ruke i ostao tako dugo. Nisam znala kako reagirati. Stavila sam ruku na njegovo rame. Tišina je bila duga kao vječnost.

216

Ponovo sam se osjetila krivom kao da sam učinila nešto neoprostivo. Ali znala sam, od prvog dana, da će se ovo dijete zvati Sara. Od rođenja kada sam saznala spol, bila sam sigurna da će se tako zvati. Nije se mogla drugačije zvati. Bila je Sara. Moja Sara. Odraz jedne druge Sare, male djevojčice sa žutom zvijezdom koja mi je promijenila život. Napokon je maknuo ruke. Pojavilo mu se lice, lijepo i povrijeđeno. Prepuno tuge i emocije koja se čitala u pogledu. Nije se pokušavao sakriti. Nije se borio protiv suza. Kao da je želio da budem svjedokom svega, ljepote, ali i boli njegova života. Htio je da vidim njegovu zahvalnost i patnju. Čvrsto sam stisla njegovu ruku u svojoj. Nisam ga više mogla gledati u oči. Zatvorila sam oči i stavila njegovu ruku na obraz. A zatim sam počela plakati zajedno s njim. Osjećala sam suze kako mi teku po njegovim prstima, ali zadržala sam njegovu ruku. Tako smo dugo sjedili. Dok se gomila nije razišla, dok sunce nije promijenilo smjer, a svjetlo intenzitet. Dok nam se oči nisu mogle ponovo sresti. Oči iz kojih su nestale suze. SVRŠETAK

___ Ziki www.crowarez.org

217

* Za one koji žele znati više evo nekoliko knjiga koje su mi pojasnile te tamne stranice povijesti Francuske. Roger Boussinot, »Les Guichets de Louvre«, Gaia, 1999. Eric Conan, »Sans oublier les enfants. Les camps de Pithivers et Beaune-laRolande«, Grasset, 1991. Blanche Finger, William Karel, »Operation »Vent Printanier« 16-17 Juillet 1942. La rafle du Vél d’Hiv«, La Decouverte, 1992. Daniel Goldenberg, Gabriel Wachman, »Evade du Vél‘d‘Fliv«, Calmann-Lévy, 2006. Serge Klarsfeld, »Le memorial des enfants juifs deportes de France«, Fayard, 2001. Claude Lévy, Paul Tillard, »La Grande Rafle du Vél‘d‘Hiv«, Robert Laffont, 1992. Jean-Claude Moscovici, »Voyage a Pitchipoi«, ed. L'Ecole des Loisir, coll.« Medium«, 1995. Annette Muller, »La Petite Fille du Vél‘d‘Hiv«, Denoel, 1991. Maurice Rajfus, »La Rafle du Vél‘d‘Hiv«, PUF, coll. »Que saisje?« 2002. Cecile Wajsbrot, »Beaune-la-Rolande«, Zulma, 2004.

218

ZAHVALE Hvala: Nicolasu, Loisu i Charlotte, Hugh Thomasu, Andréa Stuartu, Peteru Viertelu. Hvala još i: Valerie Bertoni, Charli Carter-Halabi, Suzy Cohen, Valeri Colin-Simard, Holly Dando, Abhi Dawesar, Violaine i Paulu Gradvohlu, Julii Harris-Voss, Sari Hirsch, Jeanu de la Hosseraye, Tari Kaufmann, Laetitii Lacmann, Helene le Beau, Agnes Michaux, Jean-Claudeu Moscovici, Emmi Parry, Laure du Pavilion, Janu Pfeiffer, Susanni Salk, Karini i Ariel Tuil-Toledano. Posebno hvala. Heloise d'Ormesson i Giles Cohen-Solal.

Blog o Sari. http://ellesappelaitsarah.over-blog.com e-mail za čitatelje: [email protected]

219