ISUS
IZ NAZARE A
U PERSPEKTIVI MEĐURELIGIJSKOG DIJALOGA
posebni broj
Sarajevo, ljeto 2012. dar čitateljima
omot S.indd 1
5.7.2012 15:45:11
Đuro SEDER, Gospodine, očisti me!
Poštovani čitatelji, urednici Svjetla riječi, mjesečnika bosanskih franjevaca za vjeru, društvo i kulturu, ovim posebnim brojem zahvaljuju suradnicima i svima vama za suradnju i podršku. Njime se, također, želi potaknuti na međureligijski i ekumenski dijalog, posebno u Godini vjere – i to na dijalog u vezi s Isusom iz Nazareta, osobom koja u eminentnom smislu određuje ono specifično kršćansko. Ova povijesna osoba od početka je nadahnjivala mnoge, i ne samo kršćane. Od početka je Isus iz Nazareta poticaj i spoticaj, onaj na čijim se riječima, životu i smrti, smislu njegova života, dijele i ujedinjuju ljudi. On nije baština samo kršćana, nije samo biblijska i kuranska figura, nego ne prestaje biti izazov i pripadnicima drugih religija kao i humanistima i ateistima. U koncipiranju ovoga broja naše revije vodili smo se idejom kako se u našem stoljeću ljudska čežnja za religioznim i duhovnim nije smanjila, nego i pojačala. Usporedno pratimo kako u našoj državi Bosni i Hercegovini, tako i širom svijeta, postoje (etnički i drugi) sukobi koji se opravdavaju religijskim neznanjem i strahovima, religijskim isključivostima i fundamentalizmima, getoiziranim i monoperspektivnim vjerskim stavovima. Zato, predstavljajući ono kršćansko razlikovno, Isusa iz Nazareta, nudimo i tekstove nekršćana, nekatolika, pravoslavnih, reformiranih, židova, muslimana... U angažiranju suradnika iznimno nam je pomogao Zoran Grozdanov, urednik u izdavačkoj kući Ex libris iz Rijeke. Bili smo svjesni da nećemo moći donijeti kompletnu sliku o Isusu, ne samo zato što nismo mogli okupiti još različitijih i stručnijih autora, nego i zbog toga što Isus izmiče “posljednjoj” riječi o njemu. On uvijek iznova dolazi, i u svakom vremenu kao da postavlja ono svoje dvostruko pitanje: Što ljudi kažu i što vi kažete tko
omot S.indd 2
je Sin čovječji? – i pritom ostavlja slobodu ljudima da se o njemu izjasne. Zato su i ovi tekstovi, kao i broj u cjelini, samo fragmentarni i skromni predložak za daljnje mišljenje i razgovaranje. Nakana nam je bila da osobu Isusa Krista, njegov život, riječi i praksu, aktualiziramo za suvremenog čovjeka koliko je moguće jednostavno i izazovno, baš onako kako je jednostavan ali »provokativan« bio sam Isus svojim suvremenicima a i ljudima kroz čitavu povijest, od Marka, Petra i Pavla, do Dostojevskog i Nietzschea, Krleže i Dizdara. I pred nama današnjim ljudima izbija Isusov lik, njegovo lice koje ne možemo dokraja razaznati (opisati/naslikati) baš kao što to nije ni na ovoj slici “mogao” slikar Đuro Seder. Čini mi se da ova slika može biti jedan od ključeva kako čitati ove tekstove o Isusu. Naime, na predlošku evanđeoske zgode Isusova ozdravljenja čovjeka, kao da se ogleda svevremena drama između čovjeka i Isusa, ljudi i Boga kojega Isus objavljuje. I suvremeni čovjek, zgrčen i iskrivljen od traženja smisla i ljubavi, ogoljen i iscrpljen u patnjama i pokušajima razumijevanja i dijaloga, s molitvenim a i nijemim krikom za očišćenjem (Gospodine, očisti me!), u čežnji za drugom nevinošću, istodobno bi htio bliže k Isusu ali bi mu se i izmakao, odmakao od njegovih riječi i ruku, od one ruke koja bi ga uspravila i od one koja bi ga blagoslovila i usmjerila na put života. I današnji bi čovjek prišao k Isusu, iskazao bi mu povjerenje, ali kao da ne može, kao da ne zna kako, kao da je negdje prikovan. Isusovo mu lice ne daje sigurnost ljepote u koju bi se zagledao, ni političke ni vojne ni ekonomske moći uz koju bi se potkupljivo pribio ili od koje bi mogao profitirati. Isusovo lice ne rese ni crte psihoterapijskog utješitelja komu bi se mogao izručiti, nema na njegovu licu molitvena ushita prema nebesima komu bi se moglo pridružiti. Isus se, bez aureole, krajnje ljudski ali zahtjevno usmjerio prema čovjeku, i licem i rukama, cijelim tijelom, da – dariva se čovjeku cijelim tijelom pozornosti, povjerenja i ljubavi, ali čeka i da se čovjek pouzda u njega, da mu razumno povjeruje. Čovjek bi povjerovao, ali kao da ne može, kao da jedva može, kao da ne nalazi ni načina ni snage, ni sigurnosti ni obećanja da se uspravi i primakne, da posluša Isusa. Susret s Isusom – kako ova slika predočuje – počinje kao najobičniji susret čovjeka i čovjeka. Neka ovaj broj Svjetla riječi o Isusu iz Nazareta pripomogne iskrenijem i solidarnijem susretanju ljudi u Bosni i Hercegovini i širom svijeta kamo će stići. urednik
5.7.2012 16:41:18
posebni broj
Svjetla riječi
Božo Lujić
Novozavjetni Isus Bilo bi osiromašenje ako bismo Isusa sveli samo na jedan pogled i samo na jedno tumačenje ili samo jednu teologiju. Naprotiv, Isus je jedan događaj, ali može postojati mnoštvo različitih pogleda i različitih teologija. One se međusobno ne isključuju nego se nadopunjuju
P
ogled na evanđeoske spise otvara neizbježno logično pitanje: zašto postoje četiri evanđelja koja na različite načine pristupaju Isusu i opisuju njegov život i djelatnost, a ne samo jedno koje bi kudikamo lakše razriješilo brojne i svakovrsne dvojbe u vezi s njime? Odgovor na postavljeno pitanje veže se, među ostalim, i uz provjerljivo općeljudsko iskustvo da je neku osobu ili pak događaj lakše sagledati u njihovoj punini i višeslojnosti s različitih gledišta nego s jednoga jedinoga. To tim više vrijedi kad je riječ o jedinstvenoj osobi i djelu kakav je bio Isus iz Nazareta. Isto tako ne bi se smjelo izgubiti iz vida da su sinoptička evanđelja (Marko, Matej i Luka) nastala četrdeset godina nakon Isusove smrti, a Ivanovo evanđelje i preko šezdeset. U njima se ogledaju povijesni problemi vremena, ali se i osjeća boja onih kojima je evanđelje bilo upućeno. Tako je Isusa u evanđeljima nužno gledati kroz prizmu konteksta u kojem je djelovao, u kojima su nastali pojedini spisi o njemu i kroz osobu samoga autora pojedinoga biblijskoga spisa. Tako Isusov portret nosi različite tragove brojnih ruku koje sve idu za tim da ga što bolje obuhvate i prikažu u njegovoj jedinstvenoj vrijednosti. Koliko god zapravo imali pogledâ na njega, nemoguće ga je u cjelini obuhvatiti, jer uvijek preostaje nedokučiv i nedohvatljiv neki skroviti “ostatak”. Zato se evanđelja i novozavjetni spisi, ne bez velike muke i napora, trude obuhvati što je moguće više i šire Isusovu osobu i djelo i prikazati ga u različitim perspektivama. Biblijski Isus nije, dakle svediv, na jedno slovo, na jedan prikaz, na jedno mišljenje, na jedan pogled, na jednu skicu – ma čiji god bili – jer bi takvom reduktivnošću bio oštećen upravo Isus. O tome najbolje svjedoči završetak Ivanova evanđelja: “A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale” (Iv 21,25).
Markov pogled na Isusa Markovo evanđelje je nastalo poslije Petrove smrti oko 65. god. vjerojatno u Rimu i svakako prije pada Jeruzalema. Marko je pisao za kršćane koji nisu bili Židovi. Njegovo evanđelje usmjereno je više na Isusa koji djeluje, a manje koji naučava. U bitnome, Marko u prvome dijelu svoga evanđelja (1,14–8,40) prikazuje Isusovu konkretnu djelatnost u kojoj je prikazan kao Mesija – Pomazanik – Krist. Zato se i vrhunac ovoga dijela Markova evanđelja nalazi kod Cezareje Filipove gdje Petar u ime učenika ispovijeda vjeru u Isusa Mesiju. Taj dio evanđelja govori o Isusovu identitetu. Drugi dio Markova evanđelja (8,31–16,8) izlaže smisao Isusove sudbine kao puta u Jeruzalem gdje Isus u tri navještaja muke
pokušava učenicima otvoriti oči za ono zbog čega je došao na zemlju, ali ga učenici uvijek iznova ne shvaćaju. Isusova poduka ide za tim da pokaže da Isusov životni put nije besmislen i da ima svoj smisao čiji se vrhunac nalazi upravo u Jeruzalemu kao vremenskom i sadržajnom središtu Isusova poslanja. Pri tome Isusovi učenici ne ispadaju u dobrome svjetlu, jer na tom putu oni razmišljaju o vlastitoj slavi, o vlastitim položajima i vlastitoj veličini dok Isus kao Mesija vlastiti smisao vidi u davanju svega, pa i života za druge. Markovo evanđelje pokazuje osobit povijesni interes za Isusa i njegova djela dok kod Pavla takvo zanimanje za zemaljskoga Isusa ne postoji: Pavao ima pred sobom navjestiteljskoga Krista koji svojim križem i uskrsnućem otvara nova obzorja života. Pa ipak i Markovo evanđelje, osim povijesnih podataka, nosi navještaj: ono što je zasijano u Galileji raste, dozrijeva i donosi plod u Jeruzalemu, u Isusovu križu i uskrsnuću. Kroz njegovo evanđelje prosijava tajna Mesije koji je došao navijestiti vrijeme Božje vladavine koja zahtijeva novu logiku ljudskoga ponašanja.
Matejev pogled na Isusa Matejevo evanđelje, za razliku od Markova, namijenjeno je židovskim čitateljima. Nastalo je vjerojatno poslije 70. god. Mnogi autori drže da bi to bila značajna zajednica u Antiohiji. Matejevo evanđelje ima dosta građe iz Markova evanđelja, ali ima jedan dio koji je Matej i proširio i koji ima sličnosti s Lukom tako da se drži kako je Matejevo zapravo prošireno Markovo evanđelje. Matejev pogled na Isusa je ipak drukčiji jer ga prikazuje na pozadini židovske religije. Isus ne odbacuje židovsku religiju nego ju ostvaruje, oplemenjuje i uosobljuje. U evanđelju Isus pokazuje veliku oštrinu prema licemjerstvu i površnom izvršavanju Zakona: Isus traži duh, a ne slovo; čovjeka a ne subotu. Isus je portretiran kao istinski Davidov sin, rođen u Betlehemu, on je i Abrahamov sin. Isus je svojevrsni kralj kojega Herod želi ubiti, a s druge strane Emanuel iz Iz 7,14 koji je rođen od djevice i koji će otvoriti eshatološko vrijeme. Matej na mnogo mjesta citira starozavjetne tekstove i ističe pritom “da se ispuni ono što je rečeno po prorocima”, da se ispune Pisma. Isus na više mjesta ističe da nije došao dokinuti Zakon nego ga ispuniti kritizirajući izvanjskost obdržavanja Zakona i upozoravajući na važnost nutarnjega čovjekova stava te ističući pritom veliku zapovijed ljubavi, kao značenje dobrote i praštanja. Za Mateja je važna kristologija iz koje sve drugo shvaća i tumači. Matejevo evanđelje pokazuje veliko zanimanje za Isusov nauk, a manje za Isusova djela. To, međutim, ne znači da on ne ljeto A. D. 2012. 3
S 01.indd 3
5.7.2012 14:11:39
Isus iz Nazareta navodi Isusova djela nego da je svoje evanđelje strukturirao kao pet govora od kojih je zacijelo najpoznatiji i najduži onaj Govor na gori (5,1–7,29). U njima su sažete sve teme Isusova propovijedanja, ali tih pet govora imaju i svoju simboliku: oni podsjećaju na Petoknjižje koje čini Toru ili Mojsijev zakon. Matejev Isus je s jedne strane prikazan univerzalistički, a s druge on je poslan “izgubljenim ovcama Doma Izraelova” (15,24). Naime, napetost postoji između Isusove poruke poslije uskrsnuća i one povijesnoga Isusa. Preuzimajući prethodne predaje, Matej ih ne prerađuje nego spaja s novim pouskrsnim iskustvima kršćanske zajednice. U svakom pogledu za Mateja je Isus učitelj veći i od Mojsija, veći i od Ilije, veći od bilo kojega proroka. Isusova zadaća je prema Mateju navještaj nove Božje vladavine koja uključuje novi Božji odnos prema ljudima, ali s druge strane traži i prihvaćanje takve logike ponašanja u međusobnim odnosima. Matejev Isus upućuje i na važnost osnivanja zajednice u kojoj će njegovi učenici, a osobito Petar, imati značajnu ulogu. Završetak Matejeva evanđelja nosi univerzalnu poruku o potrebi naviještanja evanđelja svim ljudima, u svim vremenima, sve do konca svijeta.
Lukin pogled na Isusa Autor Lukina evanđelja je istodobno i pisac Djela apostolskih. Danas se općenito drži da bi to bio Luka, pratilac sv. Pavla, po zanimanju liječnik. Njegovo je evanđelje napisano za kršćane koji nisu potjecali iz židovskog okružja. Zbog toga nastoji ispustiti sve ono što bi za nežidove bilo nerazumljivo. Okvir u kojemu Luka prikazuje Isusa jest njegovo poslanje u ime milosrdnoga i dobroga Boga koji je otac svih ljudi, bez obzira tko su oni bili i kakvi su bili. Lukino evanđelje je zacijelo nastalo poslije pada Jeruzalema, a to znači poslije 70. god. Pokazuje zanimanje za povijest, a na početku evanđelja donosi izvještaj o Isusovu rođenju i djetinjstvu. Njegov jezik je zacijelo najbolji i najdotjeraniji od svih evanđelista, što svjedoči i Jeronim kad kaže: “Luka je bio najučeniji među piscima evanđelja na grčkom, k tomu je bio liječnik i na grčkom je napisao evanđelje.”
Koliko god zapravo imali pogledâ na Isusa, nemoguće ga je u cjelini obuhvatiti, jer uvijek preostaje nedokučiv i nedohvatljiv neki skroviti “ostatak”. Zato se evanđelja i novozavjetni spisi, ne bez velike muke i napora, trude obuhvati što je moguće više i šire Isusovu osobu i djelo i prikazati ga u različitim perspektivama. Biblijski Isus nije, dakle svediv, na jedno slovo, na jedan prikaz, na jedno mišljenje, na jedan pogled, na jednu skicu Kao onaj koji pokazuje zanimanje za povijest Luka nastoji Isusovu povijest uključiti u povijest spasenja. Štoviše Isusova povijest ide dalje i nalazi ostvarenje u zajednici Crkve, što je vidljivo iz Djela apostolskih. Osim vremenskoga slijeda za Luku je važan i prostorni čimbenik, jer pokazuje kako se Isusova poruka širila po tadašnjem poznatom svijetu.
Isus povezuje svoje djelovanje s “ pomazanjem Duhom” koji ga šalje donositi “Radosnu vijest siromasima” (Lk 4,18). Lukino evanđelje slika portret Isusa koji je osobito došao onima s ruba društva, s ruba vjerske zajednice, zapravo otpisanima, grešnima, bijednima, siromasima. To je razvidno i iz Lukina prikaza Isusovih Blaženstava, kao i iz usporedbe o bogatašu i siromašnom Lazaru (16,19-31), milosrdnom Samarijancu, izgubljenim sinovima, izgubljenoj ovci i drahmi. Ako se tomu doda da se Isus kreće među jednostavnim i politički neutjecajnim ljudima, ako s njima objeduje, ako prima grešnike i javne grešnice, ako oko sebe ima i krug žena, onda je doista Lukin Isus blizak svim ljudima, a osobito onima koji trebaju Božju i ljudsku pomoć. Lukin Isus se s vremena na vrijeme povlači na molitvu prije značajnih odluka: prije izbora učenika, prije početka svoje muke, a i život završava molitvom. Nema tu nikakvih krikova napuštenosti nego duboko pouzdanje i molitva. Isto tako Isus je svoje učenike naučio moliti. Tako Isus od početka svoga djelovanja pa do smrti na križu ostaje uzorom istinskoga molitelja. S pravom se u istraživanju ukazuje na Isusov koncept puta kojim se povezuje Lukino evanđelje i Djela apostolska, ali se postiže i eshatološka dimenzija. Put je upravo dobra slika da to izrazi. Time je Luka rješavao i odgađanje ponovnog Kristova dolaska kao ostvarivanja Božjega kraljevstva na zemlji, jer se među Isusovim učenicima bilo uvriježilo uvjerenje da je taj trenutak veoma blizu. U tom kontekstu treba shvatiti i ulogu Duha Svetoga u Lukinu evanđelju. Isus kod Luke osobit odnos ima prema dvanaestorici učenika koji se kod njega nazivaju apostoli. Među njima značajno mjesto ima Petar. Dvanaestorica borave u Jeruzalemu. Taj broj kod Luke ima crkvenu dimenziju. Lukin Isus je s jedne strane “Spasitelj otpisanih”, a s druge strane Isus nastavlja svoje djelovanje u zajednici koju vode njegovi učenici i pripremaju je za konačni Isusov dolazak. U tom međuvremenu milosrđe prema ljudima u potrebi igra veoma značajnu ulogu.
Ivanov pogled na Isusa Nećemo ulaziti u problematiku pisca Četvrtoga ili Ivanova evanđelja. U svakom slučaju riječ je o najmlađem evanđelju koje je nastalo negdje oko 95. god. i ima svoje posebitosti kako s obzirom na samu teologiju tako i na Isusa. Postoji značajna razlika između Ivanova evanđelja i onih sinoptičkih (prethodna tri evanđelja) kako s obzirom na kronologiju tako i s obzirom na topografiju. Dok kod sinoptika veće značenje ima Galileja, dotle kod Ivana značajnije mjesto ima Jeruzalem. Osim toga u Ivana ima znatno više Isusovih govora nego pripovijesti o njemu. Ti su govori međusobno povezani tako da se dobiva dojam da evanđelje ima dijaloški oblik. Značajne razlike postoje i u određivanju Isusove posljednje večere i smrti. Tako se u Ivana ne nalazi izvještaj o posljednjoj večeri nego se naglasak stavlja na Isusovo pranje nogu učenicima. U razlikama između sinoptika i Ivana glede Isusa i njegova djelovanja nalazi se i istaknuta simbolička važnost Isusovih čudesnih djela kojom Ivan želi izraziti skrovitu stvarnost osobe i djela Isusa Krista. Stoga Ivan Isusova čudesna djela naziva znakovima dublje stvarnosti. Za Ivana Isus je Mesija, Svjetlo svijeta, Kruh života, Istina i Život, i konačno na čemu Ivan ustrajava jest da je Isus Sin Božji. Ivan stavlja osobit naglasak na značenje rastanka Isusa od vlastitih učenika i na govor koji je vezan uz to. U tim govorima prevladavaju velike teme vjere i ljubavi. U njima se Isus oslovlja-
4 ljeto A. D. 2012.
S 01.indd 4
5.7.2012 14:11:47
posebni broj
va “ja sam” čime izražava svoje zajedništvo s Bogom. Osim toga Isus je Janje Božje koje uzima na se grijeh svijeta, što nas opet podsjeća na ulogu Gospodinova Sluge u Izaijinoj knjizi. Neke važne teme koje kod sinoptika igraju prevažnu ulogu u Ivana stupaju u pozadinu. Takva je tema o Božjem kraljevstvu koja je kod sinoptika u središtu Isusova života i djelovanja, a kod Ivana se samo jednom pojavljuje i to u razgovoru s Nikodemom. Ivan mjesto ovoga jezičnog sklopa uzima drugi – “vječni život”. U sinoptika posebno mjesto zauzima sklop “Sin Čovječji”, dok kod Ivana on ima drugo i manje značajno mjesto. Kod sinoptika je naglasak na razlici između grešnika i pravednika, a kod Ivana ta je razlika stavljena između vjernika i nevjernika. U Ivana ima “grijeh nevjere”, jer su vjernici Božja djeca, a nevjernici “djeca svijeta”. Za razliku od sinoptika u Ivana etika stupa u drugi plan, jer Ivan svu etiku sažima u Isusovu zapovijed ljubavi koja postaje raspoznajni znak njegovih učenika i svijeta. Dok sinoptici stavljaju jače naglasak na budućnost, dotle Ivan postavlja težište na sadašnjost. Razdjelnica između života i smrti, svjetla i tame, istine i laži u Ivanova Isusa je vjera kao životno opredjeljenje, jer vjerovanje u laž stvara od čovjeka lašca, i vjerovanje u tamu stvara čovjeka tame. Za Ivana je važno činiti istinu, što konkretno znači živjeti po njoj, a to opet dalje znači živjeti u ljubavi koja postaje temeljem života. Temelj Ivanova evanđelja čini kristologija: Ivan počinje od tvrdnje da je Isus Vječna Božja Riječ (Logos) po kojoj je Bog sve stvorio i koja se konačno utjelovila. Osim toga Ivanovo evanđelje izrijekom tvrdi da je Isus Sin Božji tvrdeći da su Isus i Bog zapravo jedno i tko poznaje Isusa poznaje i Boga. Zapravo Ivanovo evanđelje je usmjerilo svoju pozornost na Isusa kojega želi prikazati kao Mesiju i Sina Božjega.
Pavlov pogled na Isusa Pavao je jedan od najznačajnijih likova Novoga zavjeta koji je pridonio da kršćanstvo ne ostane sekta nego da se utjelovi na području grčko-rimske kulture. Bilo bi ipak krivo misliti da je s Pavlom rođeno kršćanstvo. Pavao je bio rođen u Tarzu u Maloj Aziji i završio je najbolju rabinsku školu. Poznavao je grčku kulturu, ali jednako tako i otačke predaje. Poduzeo je nekoliko putovanja u Europu gdje je neumorno širio Isusovu Veselu vijest. Pod njegovim imenom nalazi se 13 poslanica i Poslanica Hebrejima. Od toga se drži da je sedam poslanica autentično Pavlovih: 1 Sol, 1 Kor, 2 Kor, Gal, Rim, Fil, Flm, neki još pridodaju i Poslanicu Kološanima, a poneki i onu Efežanima. Teško je prikazati Isusov lik u takvom šarenilu Pavlovih spisa koja nose i praktične upute. Ipak na neke bitne točke treba ovdje ukazati. Pavao u Božjoj ljubavi nalazi glavno ishodište svoje teologije i on je doživljava kao glavnu pokretačku snagu, kao mudrost i kao pravednost. Zbog toga je Isus opravdanje za čovjeka jer ga Bog u svojoj ljubavi upravo u njemu dostiže. U tom smislu treba shvaćati i “Pavlovo evanđelje” koje bi se dalo kratko izraziti kao “propovijedati Krista raspetoga”. U svojoj teologiji za Pavla je osobito važno istaknuti povezanost Isusove smrti i uskrsnuća koji za čovjeka znače istinsko spasenje. Od čovjeka se traži prihvaćanje takvoga Božjega djelovanja. To prihvaćanje Pavao naziva vjerom. U povezanosti s Kristom čovjek postaje Božje dijete i može Boga nazivati ocem. Pavao puno truda posvećuje tumačenju odnosa između Isusa i Zakona. On ne želi dokinuti i obezvrijediti Zakon, ali ga relativizira. Pavao Zakon promatra iz perspektive objave Boga
Svjetla riječi
u Isusu Kristu, i to za njega predstavlja vrhunac svega. Važan pojam u Pavlovoj teologiji je pravednost. Prema Pavlu Božja se pravednost objavila u Isusu. Pavao ga rabi da bi izrazio Božje spasenje čovjeka. Pavao zna da su ljudi grešni. Kao obrazovan teolog kod vrsnih farizeja Pavao je svjestan da je Bog milosrdan, ali jednako tako i da je pravedan sudac. Bog opravdava grešnoga čovjeka ne njegovim djelima nego Isusovom zaslugom. Kad Pavao govori o opravdanju po vjeri, očito misli na konkretno prihvaćanje Isusove smrti i uskrsnuća. To ne znači da Pavao obezvređuje djela na račun apstraktne vjere nego da djelima daje smislen temelj.
Novozavjetni nas pogledi na Isusa upozoravaju kako je opasno Isusa stavljati u uske vlastite okvire te kako je Isus u svojoj univerzalnoj poruci otvoren prema svim ljudima i kako svim ljudima donosi poruku o Božjoj vladavini među ljudima. Isus očito nije ideolog, nije zanesenjak, nije lažni prorok nego Sin Čovječji, što zapravo znači Čovjek u kojemu je Bog postao osobna stvarnost... Uz to Pavao je organizator brojnih kršćanskih zajednica koje naziva crkvama. Pripadnike tih zajednica označava “svetima”, “izabranima”, “pozvanima”. Crkve nose obilježja eshatološkoga spasenja, jer se ljudi u njima okupljaju u Isusovo ime. Od sakramenata za Pavla je osobito važno krštenje kao konkretan čin prihvaćanja Božje volje. Za Pavla je Isus Krist Alfa i Omega cjelokupne ljudske povijesti. Ipak Pavao nije toliko zainteresiran za zemaljskoga, povijesnoga Isusa kojega on očito nije ni poznavao koliko za uskrsloga Krista kojega je susreo pred Damaskom. Zato su za Pavla križ i uskrsnuće dva temelja na kojima počiva teologija i koji najbolje portretiraju osobu i djelo Isusa Krista.
Jedan Isus, a mnogo teologija Nakon što smo u vrlo kratkim potezima izložili različite portrete Isusa Krista koji su čak u novozavjetnim spisima veoma različiti, treba ipak reći da to ne umanjuje Isusovo značenje nego da mu upravo omogućuje da postane uvijek iznova nadahnuće novih gledanja, poticaj novih razmišljanja, temelj novih životnih opredjeljenja i poziv na novo i drukčije gledanje na svijet i čovjeka, ali i na stvarnost u kojoj živimo. Bilo bi osiromašenje ako bismo Isusa sveli samo na jedan pogled i samo na jedno tumačenje ili samo jednu teologiju. Naprotiv, Isus je jedan događaj, ali može postojati mnoštvo različitih pogleda i različitih teologija. One se međusobno ne isključuju nego se nadopunjuju. Novozavjetni nas pogledi na Isusa upozoravaju kako je opasno Isusa stavljati u uske vlastite okvire te kako je Isus u svojoj univerzalnoj poruci otvoren prema svim ljudima i kako svim ljudima donosi poruku o Božjoj vladavini među ljudima. Isus očito nije ideolog, nije zanesenjak, nije lažni prorok nego Sin Čovječji, što zapravo znači Čovjek u kojemu je Bog postao osobna stvarnost i koji je otvoren prema Bogu do poistovjećivanja i isto tako otvoren prema drugim ljudima do poistovjećivanja. Isus je zapravo otvoreni čovjek Duha, Čovjek Božje vladavine i Čovjek budućnosti. ljeto A. D. 2012. 5
S 01.indd 5
5.7.2012 14:11:54
Isus iz Nazareta Ivo Goldstein
Isus u povijesnom kontekstu Valja jasno razlikovati sliku koju o Isusu imaju ili stvaraju vjernici od one koja je rezultat racionalne znanstvene analize
J
oš kao dječak, naslušao sam se mnogo priča o vrlo starim vremenima, ponajprije o staroj Grčkoj. Oduvijek sam se pitao što je u njima realno, a što puka fikcija – u kojoj su mjeri prekrasni epovi, Ilijada i Odiseja, stvarnost, u kojoj legenda? Pa Heinrich Schliemann je, usprkos dotada jedinstvenom mišljenju da Troja ne postoji, rekao: “Troja postoji i ja ću je naći”, i to je i ostvario. Odisej, koji je tobože preživio sve one zgode tokom desetogodišnjeg lutanja, bio je kralj Itake, a Itaka postoji. Vođa Grka pod Trojom Agamemnom je bio kralj Mikene; još se i danas možemo diviti njegovoj posmrtnoj zlatnoj maski i Lavljim vratima kroz koja je prolazio. Ali kako je njegova kći Ifigenija, koju je žrtvovao, mogla iz Aulide biti prenesena u daleku Tauridu? Rastao sam u ateističkoj atmosferi. Dosta dugo o Isusu sam znao vrlo malo. A onda, kada sam pokušao saznati nešto više, dospjele su mi u ruke knjige u kojima sam mogao pročitati da Isus nikada nije postojao, da se radi o pukoj fikciji, vjerskoj predaji koja sa stvarnom poviješću nema nikakve veze. Vrlo brzo sam shvatio da je Isus bio stvarna ličnost, pogotovo kada sam prvi puta posjetio Izrael, vidio mnoga mjesta u kojima je Isus, prema Evanđeljima, boravio duže ili kraće vrijeme. Sva ta mjesta danas postoje ili su nekoć postojala – Kana i Kapernaum, Betsaida i Betanija, Jerihon i Cezareja, Getsemanski vrtovi i Maslinska gora. Međutim, oko Isusa su se, kao oko nijedne druge ličnosti u povijesti, isprepleli mit, legenda, vjera i pokušaji historičara da odgonetnu “što se zapravo dogodilo”. Valja, naravno, jasno razlikovati sliku koju o Isusu imaju ili stvaraju vjernici od one koja je rezultat racionalne znanstvene analize. Kada sam postao historičar po profesiji, Isus i njegovo doba, nažalost, nisu postali tema moga primarnog znanstvenog interesa. Gotovo četvrt stoljeća bavio sam se prvenstveno srednjim vijekom (prije negoli sam 2003. prešao na predmet Hrvatska povijest 20. stoljeća), razdobljem u kojem je kršćanstvo duboko uraslo u sve društvene pore. Slike iz Isusova života ključan su dio ikonografske postave svake kasnoantičke ili srednjovjekovne crkve, način na koji je Isus prikazivan jasno ukazuje na vjersku praksu dotičnoga vremena. Učestali prikazi Posljednjega suda u godinama nakon 1000. svjedoče o jednoj naredbodavnoj vjeri, a u 13. i 14. stoljeću, kao rezultat promijenjenog senzibiliteta, sve je češće prikazivanje Isusa kao čovjeka koji pati, koji je umro na križu. Stav da se kršćanstvo mora približiti vjernicima, da mora govoriti o njihovim problemima, dovodi do toga da Isus u gesti praštanja stoji nad mnogim portalima gotičkih katedrala. Nikada ne treba zaboraviti da je takav Isus za vjernika važniji negoli ono što je on za života uistinu bio. A tko je zapravo bio Isus? Mogu ponuditi samo jedno od mnogih mogućih znanstvenih objašnjenja. Isus je bio mladi
Židov iz Nazareta u Galileji, koji je živio na vjerski i etnički heterogenom prostoru, u politički vrlo složenim vremenima. Pošto je njegov učitelj Ivan Krstitelj bio uhapšen i smaknut u zatvoru, preuzima njegovu misiju – propovijeda skori dolazak Mesije te preporučuje rezignaciju nad svjetovnim dobrima. Vjerojatno je bio pod utjecajem tadašnje sekte esena. Eseni su živjeli u zajednicama na obali Mrtvoga mora, “klone se traženja zadovoljstva kao grijeha i smatraju umjerenost i ovladavanje strastima vrlinom ... prezirali su bogatstvo, i upravo začuđuje kod njih zajednica dobara...”, svjedoči povjesničar Josip Flavije. Tako je bit Isusova propovijedanja postala potreba za moralnim preporodom kako bi čovjek bio dostojan ulaska u Kraljevstvo Božje. Hrabrio je obespravljene, ponižene, siromašne, bolesne i nesretne. Preporučivao je praštanje i poštenje, pomaganje siromašnima. Putovao je i propovijedao po Galileji, Transjordaniji i Judeji, otišao i u današnji Libanon (“i obilazio je sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama” – Mt 9,35), i u svega nekoliko mjeseci privukao pozornost vlasti i prestrašio ih. Kada je odlučio propovijedati u Jeruzalemu, pred hramom, uhapšen je, osuđen na smrt i smaknut.
Jošua, ben Mirjam ve Jozef
I
sus (hebr. Jošua) bio je Židov, Marijin (Mirjamin) sin i Josipov (Jozefov) posinak, odrastao u Galileji, u Nazaretu (Nacriju). Jošua (ili u dužoj verziji: Jehošua, što znači “Bog je spasitelj”) ime je koje se često davalo židovskoj djeci. Dječak je odgajan u tradiciji i vjeri svojih predaka. Njegovi roditelji devetog su ga dana po rođenju donijeli u Hram da bude obrezan te su za obred (Brit mila) prinijeli golubove za majčino obredno očišćenje. Za obreda koji označava ulazak u vjersku punoljetnost (Bar-micva), dvanaestogodišnji Jošua pokazao je mudrost neuobičajenu za njegovu dob. Godinama je s roditeljima dolazio u Hram na proslavu velikih židovskih blagdana, a činio je to i kao odrastao: na Šabat bi odlazio u sinagogu, slavio Pashu (hebr. Pesah) Sukot, blagdan primanja Tore, Hanuku, blagdan svjetlosti. Odijevao se poput drugih muškaraca: nosio šal s resama (cicit), a vjerojatno za jutarnjih molitvi i tefilin,
6 ljeto A. D. 2012.
S 02.indd 6
5.7.2012 14:13:15
posebni broj
Isusov život i stradanje mogu se relativno detaljno rekonstruirati. Suđenje Isusu pred velikim svećenikom bilo je usmjereno na to da ustanovi kako i zašto je Isus stigao u Hram i što je istina u pričama o njegovim eventualnim mesijanskim pozivima, ali pred rimskim prokuratorom Poncijem Pilatom optužba je bila politička. Razapinjanje na križ bilo je uobičajena rimska kazna predviđena za pobunjenike protiv rimske vlasti, pa je Isus osuđen jer je navodno bio revolucionar koji se predstavlja kao kralj Židova (Mk 15,2) i izazivao pobunu diljem zemlje (Lk 23,5).
Isusova se smrt počinje tumačiti kao događaj unaprijed određen Božjom voljom i predskazan u tekstovima starozavjetnih proroka. Evanđelja pripovijedaju da je Isus umro dobrovoljno, kako bi svojom smrću preuzeo grijehe svijeta. On je postao Božji pomazanik (grčki – Hristos), od davnina Jahveovim obećanjima najavljivani Mesija. Tako se stvara vjera u Isusa kao Sina Božjeg i ravnopravnu osobu u Svetom Trojstvu Mjesto pogubljenja bio je kamenolom u neposrednoj blizini gradskih zidina, odnosno brdo Golgota odmah do njega. U načelu, čovjek pribijen na križ umirao bi brzo, ako bi tijelo visjelo bez potpornja. Uzrok bi bilo gušenje, jer bi težina nepodržavanog tijela dovodila do zatvaranja dišnih putova. Da bi se agonija produžila, žrtvama bi se učvrstile noge, a ponekad i dodavao klin kao sjedalo. Čini se da su žrtve pribijane na križ drvenim klinovima, ali su neke vjerojatno samo vezivane. Isus je umro prije druge dvojice s kojima je bio razapet na križu – “vojnici dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav...”, dok su drugoj dvojici
dvije kutijice s odlomcima iz Tore koje pobožni Židovi i dan-danas stavljaju na ruku i na čelo. Redovno je izgovarao uobičajen blagoslov, kiduš, nad vinom i kruhom. Molio je radije tajno nego javno. Lice mu se pritom preobražavalo u svjetlost. Ivan Krstitelj krstio ga vodom, što je označavalo ulazak mlada čovjeka u zrelo doba. Poput brojnih pobožnih mladića, s trideset je godina postao učiteljem (rabbi) te poučavao u sinagogama, na trgovima, u poljima, na putovima. Tri je godine živio kao putujući učitelj te promatrao ribare, ratare, vinogradare i pastire učeći od njih a oni od njega. Poštovao je sve zapovijedi i propise Tore, do u sitnice. Štoviše, bio je zahtjevniji i od samih farizeja u očuvanju svrhovitosti vjerskih običaja, a ta je – ljubav prema Bogu i čovjeku te radikalno nenasilje. Radije je tješio i ohrabrivao, nego govorio i propisivao. Divio se tuđoj vjeri, radije nego da kori i ispravlja. Njegov pogled je primjećivao nezamjetno, otkrivao skriveno, štitio slabo, šibao jako. Pronicao je ljudska srca i poznavao ljudske misli. Nutarnja sila ga je gonila da pomaže ljudima: liječi ih i prašta im. Njegova molitva, Oče naš, sastavljena je od dijelova iz Osamnaest blagoslova (Amida): “Oprosti nam, naš oče, jer smo zgriješili, oprosti nam naš kralju jer smo zgriješili protiv tvog
Svjetla riječi
tada prebili goljeničnu kost (cjevanicu) (Iv 19,33), jer vjerojatno više nisu željeli čekati da umru. To vjerojatno znači da je Isus bio relativno slabije tjelesne konstitucije.
I
sus nije ničim nagoviještao da želi stvoriti novu vjeru: on je živio kao Židov, umro je kao Židov, i pokopan je kao Židov – “tada uzeše Isusovo tijelo te ga, prema židovskom običaju, obviše platnom s mirodijama” (Iv 19,40). Čini se da on svojoj osobi nije pripisivao nikakvo nadnaravno podrijetlo – Marija iz Magdale, kojoj se ukazao nakon smrti, kao i drugi njegovi sljedbenici, nazivali su ga “učiteljem” (Iv 20,16). Isusova je tragična smrt u sljedećih nekoliko desetljeća postala temelj za stvaranje grandioznog teološkog zdanja. Činjenica da je Isus umro duboko je potresla njegove sljedbenike i učenike – Marija iz Magdale je plakala (Iv 20,15). Voljeli su ga i bili mu privrženi, moguće je da ih je grizla savjest jer su ga ostavili u presudnim trenucima. Iz takvih se shvaćanja moglo roditi uvjerenje da Isus nije mogao tek tako nestati. Počeo se pronositi glas da nije umro, nego da je uskrsnuo, da je njegov grob nađen prazan i da su ga vidjeli na raznim mjestima: u Emausu blizu Jeruzalema, u samom Jeruzalemu, na Galilejskom jezeru: “stane Isus posred njih i reče im: Mir vama! Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha” (Lk 24,36-37). Bila je to osnova vjere u Isusovo uskrsnuće. Postupno njegova ličnost i djelatnost dobivaju posve nove dimenzije – Isusova se smrt počinje tumačiti kao događaj unaprijed određen Božjom voljom i predskazan u tekstovima starozavjetnih proroka. Evanđelja pripovijedaju da je Isus umro dobrovoljno, kako bi svojom smrću preuzeo grijehe svijeta. On je postao Božji pomazanik (grčki – Hristos), od davnina Jahveovim obećanjima najavljivani Mesija. Tako se stvara vjera u Isusa kao Sina Božjeg i ravnopravnu osobu u Svetom Trojstvu. U sljedećim stoljećima jednostavne Isusove poruke, poput “tko tebe kamenom, ti njega kruhom”, dobivaju teološko-filozofsku nadgradnju. Na taj se način, simbolizacijom i davanjem dubljih objašnjenja onome što je Isus govorio i činio, rađa kršćanstvo kao nova vjera.
praštanja. Budi blagoslovljen, Adonaj, milostiv i uvijek spreman na praštanje!” Unatoč vjernosti Tori, Jošua je bio u sukobu s vjerskim vođama. Nisu mu odobravali njegovo ponašanje prema grešnicima, bolesnima i siromašnima. Družio se s carinicima i prijestupnicima radije nego s “ispravnima”. Izlazio im ususret i onda kada je Zakon zabranjivao kontakt s njima zbog obrednog “onečišćenja”. No, farizejima, pismoznancima i rabinima ponajviše se nije sviđala Jošuina kritika. Žigosao je, naime, njihovo licemjerje i taštinu: voljeli su isticati svoja vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima, dok su, zapravo, “jedno govorili, a drugo činili”.
P
red samim Velikim vijećem, Sanhedrinom, čiji su članovi bili spremni optužiti Jošuu zbog svega čime se razlikovao od njih, nitko nije bio kadar naći ni jedne jedine sitnice da bi svjedočila o njegovoj nevjernosti Tori i tradiciji. Zamjerili su mu stoga autoritet kojim je govorio razlažući osnovna načela Zakona i Tore. Štoviše, nudeći svojim učenicima osobno razumijevanje i tumačenje tih načela. Doista, Jošua je živio kao prorok i doživio sudbinu proroka. Jadranka BRNČIĆ ljeto A. D. 2012. 7
S 02.indd 7
5.7.2012 14:13:23
Isus iz Nazareta Stjepan Duvnjak
Dogma o Isusu Kristu Nastanak dogme je povijesni proces koji se sastoji od susreta objavljene istine i nove kulture i modela mišljenja. Vjera razuma (fides intellectus) se ne događa bez vjere slušanja (fides auditus)
O
d svoje pojave u ljudskom prostoru i povijesti, tajna osobe Isusa Krista stalno je u središtu teološkog promišljanja. Teološka sporenja i sučeljavanja nerijetko su dovodila do privremenih ili trajnih razdora unutar samog kršćanstva. U novije vrijeme, osobito od 19. stoljeća u njemačkoj protestantskoj kristologiji, intenzivno se traga za Isusovim povijesnim likom primjenom suvremenih povijesnih metoda. Pri tome nerijetko dolazi do, ponekad nepomirljivog, razdvajanja povijesnog ili preduskrsnog Isusa, s jedne strane, te Krista kerigme-navještaja i dogme, s druge strane. Ukratko, suprotstavljanje se izriče sintagmama: Isus da – Krist ne; povijesni Isus da – Krist vjere i dogme ne. Suvremeni sekularistički senzibilitet nepovoljno reagira na pojam “dogma”, “dogmatski”, “dogmat”. To mu zvuči kao nešto tvrdo, nedodirljivo, nepromjenjivo i kao takvo u svijetu svekolikih ubrzanih promjena kao neprihvatljivo mišljenje i nauk, neovisno kakvog su svjetonazorskog ili ideološkog podrijetla. Zato je potrebno prije pristupa povijesno-duhovnom procesu koji je vodio definiciji dogme o Kristu u najkraćim crtama osvijetliti sam pojam u kršćanskom shvaćanju. Ne možemo se upuštati u pojedinosti vezane uz ovo pitanje. Posvećujemo mu tek toliko pozornosti koliko je potrebno za razumijevanje nužnosti definiranja nauka o Isusu Kristu.
Pojam dogme Prije svega, pojam dogme nije jednoznačan niti statičan. Potječe iz grčkog duhovno-kulturnog svijeta. Tu se leksički izvodi iz glagola dokein koji ima dvostruko značenje: 1. misliti, smatrati, činiti se; 2. činiti se dobrim, odlučivati, zaključivati. Tako i pojam dogme koji se iz njega izvodi ima dvostruko značenje: 1. u znanosti, posebno filozofiji, znači mišljenje, aksiom, poučak; 2. u politici znači odredbu, zapovijed (edikt). Religiozno značenje pojma odredio je Sekst Empirik (oko 200. g. pr. Krista): “Dogma je prihvaćanje stanja stvari na temelju znanja koje istražuje ono što je osjetilima nepristupačno.” Upotrebu pojma u značenju iz grčkog svijeta susrećemo i u novozavjetnim spisima. “U one dane iziđe naredba (dogma) cara Augusta” (Lk 2,1, usp. također Dj 17,7; 16,4; Ef 2,15; Kol 2,14). Tu nalazimo i poimanje dogme kao obveze u stvarima vjere i ćudoređa. Istina, na mjestu koje nas u tom pravcu upućuje upotrijebljen je glagol iz kojeg se izvodi imenica dogma. “Zaključismo (edoxen – od edokein) Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je
potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i bludništva” (Dj 15,28). No, u novozavjetnim spisima dogma nije glavni izraz za temeljni kršćanski nauk. Kod kršćanskih pisaca poslije apostolskog vremena, koje označavamo kao apostolske oce, izraz dogma se upotrebljava za nauk i propise Isusa Krista i njegovih apostola. Tako sv. Ignacije Antiohijski († oko 110) u poslanici crkvenoj zajednici u Magneziju piše: “Nastojte se učvrstiti u uputama (dogmama) Gospodnjim i apostola da uspijete u svakom svom djelu za tijelo i duh, u vjeri i ljubavi...” (Magn. 13,1). Očito je da ovdje izraz dobiva novo značenje: upute Isusa i apostola. U ovom smislu ga upotrebljavaju i kasniji crkveni pisci, ali ga nikada nisu posve jasno definirali, svakako i zbog toga što je i dalje pojam upotrebljavan u profanom svijetu, juridičkom i filozofskom. I brojni drevni crkveni pisci njime označavaju mišljenje neke teološke škole ili pojedinačno mišljenje, pravovjerno ili heretičko, i to tako traje sve do 1500. Vrlo široko značenje pojma dogme prvi je suzio na objavljenu istinu španjolski dominikanac, sudionik Tridentskog sabora, Melkior Cano (1509-1560). Po njemu “dogma je objavljena istina koju je Crkva primila od Isusovih apostola i koja je bila definirana na ekumenskim ili sveopćim saborima ili ju je Božji narod – time počinje pojam sensus fidelium – osjetilo vjere – jednodušno i trajno čuvao kroz svu povijest Crkve.” Poslije razmišljanja o dogmi Prvog i Drugog vatikanskog sabora, danas se dogma u crkvenom nauku definira kao: “Rečenica kojoj je predmet božanska i katolička vjera (fides divina et catholica) koju Crkva redovitim učiteljstvom ili nekom papinskom i saborskom definicijom tako navješćuje kao od Boga objavljenu da je njezino nijekanje hereza.” Ključna su dva momenta: 1. izričito definitivno iznošenje od Crkve te rečenice kao objavljene istine; 2. pripadnost te rečenice božanskoj, službenoj kršćanskoj objavi (protivno privatnoj objavi), a to znači da je sadržana u Božjoj riječi. Posve pojednostavljeno bismo mogli kazati da je dogma zaštita ili ograda koja štiti pouzdanost objavljene istine od krivih tumačenja kao što je kanon Svetoga pisma zaštita i jasno razlučivanje autentičnih biblijskih spisa Starog i Novog zavjeta, kao norme kršćanstva, od krivih i iskrvljenih spisa koji se nazivaju apokrifi.
Novozavjetne interpretacije Isusove osobe “Za opravdanje vjere u Krista temeljno i odlučujuće polazište dano je naravno u susretu s povijesnim Isusom iz Nazareta, da-
8 ljeto A. D. 2012.
S 03.indd 8
5.7.2012 14:17:31
posebni broj
kle u kristologiji ascendencije – kristologiji odozdo” (K. Rahner, Temelji kršćanske vjere, 230). Historijski Isus je pretpostavka za Krista vjere. Već u vrijeme preduskrsnog Isusova života postojali su pokušaji da se izrekne tajna njegove osobe tada poznatim kategorijama. Isusovi suvremenici su ga doživjeli kao proroka, neki kao posve konkretnog: Ivana Krstitelja, Iliju, Jeremiju, a njegovi učenici u njemu prepoznaju Mesiju, Pomazanika, Sina Božjega (usp. Mt 16,14.16). Valja nam znati da u Isusovo vrijeme nije bilo reportera i stenografa, radija i televizije koji bi nešto zabilježili iz njegova javnog djelovanja. Glavni oslonac je bilo ljudsko pamćenje. Apostolima, a i dijelu mnoštva Judeje i Galileje koje ga je okruživalo, Isus je bio važniji od bilo kojeg religioznog i političkog autoriteta. On je za njih doista bio Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6). Kao u iskustvu i pamćenju svakoga čovjeka tako su se i kod apostola neka iskustva s Isusom duboko urezala u pamćenje i bila su odlučujuća za kasnije naviještanje i tumačenje njegove osobe koje je pokretala unutarnja snaga milosti i Božjega Duha. Uz događaje Isusova naviještanja, pouke u prispodobama i čudesnih znakova, svakako je najdublji trag ostavila njegova strašna muka i tragična smrt te radikalna prekretnica njegova uskrsnuća. Iz neposredno doživljenog Isusa i iz iskustva njegova uskrsnuća nastaje vijest koja se suvislo i razumljivo saopćuje najprije u židovskom miljeu, a potom helenističkom. Pri tom se služi reinterpretacijom Starog zavjeta i jezikom kulturne komunikacije tadašnjeg grčko-rimskog svijeta. U prijelazu od povijesno doživljenog Isusa u navještaj primjetna je selekcija i oblikovanje predaje fokusirane na smrt, uskrsnuće, utjelovljenje i poslanje. Dakle, predaja je sužena. Pracrkva se koncentrirala na neke glavne crte. Na određeni način o tome svjedoči i Ivanovo evanđelje: “A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale” (Iv 21,25). Ova selektivnost i reduciranje predaje pokrenula je pojavu apokrifnih spisa od kojih su neki željeli popuniti praznine iz Isusova života u novozavjetnim spisima ili su pak pod naslov novozavjetnih spisa stavljali krivi nauk, osobito pripadnici gnostičkog pokreta. U naviještanju se historijski elementi stapaju s instrumentima interpretacije Isusove osobe i osobne vjere navjestitelja. Kao sredstva interpretacije služe naslovi uzvišenosti kojima se osvjetljuje Isusov lik i njegov put i do tada neuobičajeni zahtjevi upućeni ljudima: Sin Davidov, Prorok, Sin Čovječji, Sin Božji, Krist (Mesija, Pomazanik), Riječ-Logos. Ovi naslovi nam govore kako je najstarija propovijed bila navezana na jezik i predodžbe Starog zavjeta. Pri toj interpretaciji kršćanska je prazajednica nedvosmisleno identificirala povijesnog, u patnji i smrti poniženog Isusa i Gospodina Slave, Sina Božjega, vječnu Božju Riječ. Prije nego što je vjera prazajednice zapisana u novozavjetnim spisima, dakle, prije nego što je Riječ postala Pismo, navještaj apostola je već pretočen u različite predliterarne forme: propovjedničke i katehetske obrasce, himne i ispovjedne formule iz kojih izrasta Apostolski simbol. Ispovjedni obrasci će uz princip tradicije i apostolskog nasljedstva (sukcesije) imati važnu ulogu kao regula fidei, pravilo vjere, u određenju kanoniciteta, autentičnosti, novozavjetnih spisa. Tom pitanju je veliku pozornost posvetio sv. Irenej iz Lyona (140-202). U novozavjetnim spisima nalazimo različite kristološke naglaske, bolje reći kristologije. Mjesto njihova nastanka jesu svakako osoba Isusa Krista, zatim krsna kateheza, život kršćanske zajednice, razračunavanje sa Židovima oko interpretacije Staroga zavjeta. Prekretnicu u tumačenju Isusove osobe čini sv. Pavao.
Svjetla riječi
Navještaj Krista on prilagođava helenističkom svijetu. On govori o njegovoj preegzistenciji – postojanju od vječnosti i o Isusu kao Gospodinu, što je naslov za Boga. Sveti Ivan Evanđelist reagira na dva izazova. S jedne strane to je doketizam, mišljenje da Isus nije bio pravi, već prividni čovjek, a s druge strane su oni koji su nijekali njegovo božanstvo. Zato Ivan govori o Riječi i tijelu. “I Riječ je tijelom postala” (Iv 1,14). Izazovi s kojima se susreću novozavjetni pisci i nosioci naviještanja Isusa Krista tražili su jasnoću izražaja i teološko produbljenje. Svakako u predstavljanju Isusove osobe i njegove biti vrlo važnu ulogu imala je njegova spasenjska uloga, njegovo značenje za nas.
Razumsko – teološko tumačenje Isusa Krista U prvoj generaciji poslije apostola novozavjetni spisi nisu imali normativni karakter i nisu bili jedini izraz događaja Isusa Krista. Kršćanska prazajednica je bila živo svjesna da ona čuva sve Isusove riječi i djela, cijelu njegovu povijest. Taj posjed je bio temelj njezina učenja, propovijedanja, crkvenih formula i pisanih evanđelja (A. Grillmeier, Isus Krist u vjeri Crkve, 134). Kada je gnosticizam, pokret koji je bio najveća prijetnja kršćanstvu, početkom 2. stoljeća počeo isticati svoju tradiciju, tada se Crkva njemu suprotstavlja ističući jedinu tradiciju koja je sačuvana u
U novozavjetnim spisima dogma nije glavni izraz za temeljni kršćanski nauk. Kod kršćanskih pisaca poslije apostolskog vremena, koje označavamo kao apostolske oce, izraz dogma se upotrebljava za nauk i propise Isusa Krista i njegovih apostola. Tako sv. Ignacije Antiohijski († oko 110) u poslanici crkvenoj zajednici u Magneziju piše: “Nastojte se učvrstiti u uputama (dogmama) Gospodnjim i apostola da uspijete u svakom svom djelu za tijelo i duh, u vjeri i ljubavi...” (Magn. 13,1). Očito je da ovdje izraz dobiva novo značenje: upute Isusa i apostola. U ovom smislu ga upotrebljavaju i kasniji crkveni pisci, ali ga nikada nisu posve jasno definirali, svakako i zbog toga što je i dalje pojam upotrebljavan u profanom svijetu, juridičkom i filozofskom novozavjetnim spisima. Time počinje stvaranje kanona, razlučivanje autentičnih novozavjetnih spisa od krivovjernih. Time novozavjetni spisi dobivaju normativni karakter. Susretom kršćanstva s grčkim umom i njegovom filozofijom počinje razumsko tumačenje osobe Isusa Krista. Nameće se nužnost znanstvene teologije. Crkveni pisci se u predstavljanju objave i osobe Isusa Krista služe grčkim pojmovnim instrumentarijem i njihovim filozofskim predodžbama, ali norma i kriterij kršćanske autentičnosti ostaju novozavjetni spisi. U kršćanskim intelektualnim krugovima dolazi do podijeljenih stavova o odnosu prema grčkoj misli, danas bismo rekli, do podijeljenosti između progresivnih i konzervativnih. Time započinje put od ljeto A. D. 2012. 9
S 03.indd 9
5.7.2012 14:17:38
Isus iz Nazareta kerigme-navještaja k dogmi koja će, ako se smije tako reći, služiti kao katalizator suprotstavljenih i različitih mišljenja kroz jedini kriterij Svetoga pisma. Sa stanovitim oprezom se to može reći analogijom: kao što se uskrsni navještaj orijentirao na zemaljskom, preduskrsnom Isusu, tako nauk crkvenih pisaca kršćanske antike ostaje upućen na navještaj i time na prakršćansko iskustvo koje je uz Pismo sačuvano u liturgiji i sakramentima (A. Grillmeier, Isus Krist u vjeri Crkve, 11). U središtu teološkog predstavljanja događaja Isusa Krista grčko-rimskom intelektualnom svijetu stoji Ivanov redak. “I Riječ je tijelom postala” (Iv 1,14). Grčki pojam za Riječ je Logos koji ima više značenja: riječ, govor, istina, razum, red. U filozofskom smislu, posebno u stoičkoj filozofiji, označava princip kretanja, reda i sklada u svemiru. Posve je razumljivo da su u grčkoj filozofiji obrazovani pisci prihvaćanjem kršćanstva (osobito apologeti, oni koji su branili kršćanstvo od poganskog svijeta) ovim pojmom nastojali prikazati tajnu osobe Isusa Krista. U brojnim pokušajima da se grčkom razumu približi tajna Isusa Krista primjetna su, više ili manje udaljavanja od onoga što Logos-Riječ znači kod Ivana Evanđelista: Isus je vječna Božja Riječ, on je Božji Sin, objavitelj Boga, od njegove je biti. Za razumijevanje istine o Isusu Kristu i njezine definicije (dogme) valja imati na umu nekoliko bitnih činjenica. Prvo, istina Isusa Krista
U središtu teološkog predstavljanja događaja Isusa Krista grčko-rimskom intelektualnom svijetu stoji Ivanov redak. “I Riječ je tijelom postala” (Iv 1,14). Grčki pojam za Riječ je Logos koji ima više značenja: riječ, govor, istina, razum, red. U filozofskom smislu, posebno u stoičkoj filozofiji, označava princip kretanja, reda i sklada u svemiru. Posve je razumljivo da su u grčkoj filozofiji obrazovani pisci prihvaćanjem kršćanstva (osobito apologeti, oni koji su branili kršćanstvo od poganskog svijeta) ovim pojmom nastojali prikazati tajnu osobe Isusa Krista. U brojnim pokušajima da se grčkom razumu približi tajna Isusa Krista primjetna su, više ili manje udaljavanja od onoga što Logos-Riječ znači kod Ivana Evanđelista: Isus je vječna Božja Riječ, on je Božji Sin, objavitelj Boga, od njegove je biti se ne konstituira spoznajnim subjektom. To je objavljena Istina, darovana. Nju možemo sve dublje spoznavati. Drugo, dublja spoznaja objavljene istine se ne odvija poput skladnog organskog razvoja u kojem se sve više ide k jasnom i nedvosmislenom. Svakoj definiciji crkvene istine prethode teološke rasprave, često žestoka suprotstavljanja mišljenja i stajališta. Kroz ta mišljenja se kristalizira istina. U tom procesu se ne dolazi do novog sadržaja, već do nove forme objavljenog sadržaja. Nastanak dogme je povijesni proces koji se sastoji od susreta objavljene istine i nove kulture i modela mišljenja. Suprotna stajališta nisu suvišan
i zazoran proces, kako misli K. Rahner, već trenutak probijanja istine koja se probija i usavršava (usp. W. Kern – F. Niemann, Nauka o teološkoj spoznaji, KS 1988, 136). Neposredni povod za prvo definiranje istine o Isusu Kristu bilo je mišljenje jednog svećenika i teologa koji se zvao Arije (260-336). On je rodom iz Libije, školovao se u Antiohiji, a kao svećenik je propovijedao u Aleksandriji, u Egiptu. Svojim mišljenjem i propovijedanjem da Isus Krist nije jednak Ocu i da nije s njim od vječnosti niti je njegove biti, izazvao je lavinu teoloških rasprava koje su dovele do Prvog sveopćeg sabora u Niceji (danas tursko selo İznik) 325. godine. Arije polazi od filozofskog načela: Bog je posve transcendentan, nestvoren i nerođen. Budući da je Isus rođen, onda ne može biti ni vječan niti Bogu jednak. Dakako u ovakvom razmišljanju je Arije imao nekoliko prethodnika i odanih suvremenih pristaša kao i brojna suprotstavljena razmišljanja. Temeljno pitanje koje je Arije pokrenuo jest pitanje kršćanskog monoteizma: jedan Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. U okviru ovog pitanja je definirana Kristova transcendentna narav koju sabor u Niceji ovako formulira: “Vjerujemo ... i u jednoga Gospodina našega Isusa Krista Sina Božjega, jedinorođenoga od Oca, to jest od Očeve biti, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena nestvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno na nebu i na zemlji, koji je radi nas sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjek, trpio je i uskrsnuo trećeg dana, uzašao je na nebo, doći će suditi žive i mrtve” (DZ,54). Kroz cijelo 4. stoljeće su se vodile rasprave o tajni kršćanskog monoteizma: jedan Bog i tri božanske osobe, Otac, Sin i Duh Sveti. Konačno je nauk o tajni Trojstva definiran na Prvom carigradskom saboru (381) definicijom o Duhu Svetom. Kad se mislilo da su time središnje tajne kršćanske vjere jasno izrečene i jasnom definicijom zaštićene od krivih tumačenja, krenula su nova teološka sporenja oko jedinstva božanskoga i ljudskoga u Isusu Kristu.
Božansko i ljudsko u Isusu Kristu Pojednostavljeno možemo kazati da se teološka rasprava o odnosu božanskoga i ljudskog, bolje reći božanske i ljudske naravi u Isusu Kristu i njihova jedinstva, vodila između dviju istaknutih teoloških škola kršćanskog Istoka, Antiohije u Siriji i Aleksandrije u Egiptu. Začetnici teološke rasprave bila su dva velika patrijarha i teologa: Nestorije (381-451), patrijarh u Konstantinopolu (Carigradu) i Ćiril koji je bio patrijarh Aleksandrije u Egiptu (412-444). Ove dvije škole polaze od različitih obrazaca u interpretaciji jedinstva i razlika u Kristu. Antiohijska škola slijedi obrazac: Riječ-čovjek (Logos-anthropos), a aleksandrijska Riječ-tijelo (Logos-sarx). Prva jasno naglašava razliku između božanskog i ljudskog, ali ne uspijeva jasno izreći jedinstvo. Zato je aleksandrijska strana optužuje da niječe Kristovo božanstvo ili da naučava dvije osobe u Isusu Kristu ili pak da zastupa samo moralno jedinstvo, to jest usklađenost Isusove ljudske volje s božanskom. Interpretacija božanskog i ljudskog u Isusu Kristu po aleksandrijskom obrascu jasno ističe jedinstvo, to je Jedinstvo Riječi-Logosa, ali nedovoljno ističe razlike. Zato je antiohijska teologija optužuje da zastupa samo Kristovu božansku narav ili pak da zastupa samo Isusovo ljudsko tijelo bez ljudskih duševnih i duhovnih svojstava, bez razumskog čovjekova svojstva. Ovakve rasprave su dovele do
10 ljeto A. D. 2012.
S 03.indd 10
5.7.2012 14:17:45
posebni broj
ekumenskog sabora u Efezu 431, ali na njemu nije došlo do jedinstva suprotstavljenih mišljenja. Tek tri godine poslije ovog sabora intenzivnim usklađivanjem došlo je do formule jedinstva 433. Ovo izmirenje stajališta je kratko trajalo. Rasprava se ponovno rasplamsala 448. i zaključena je 451. ekumenskim saborom u Kalcedonu (danas Kaldıköy u Turskoj).
Kalcedonska definicija 1. Slijedeći svete oce, 2. ispovijedamo jednog te istog Sina, 3. našega Gospodina Isusa Krista, 4. jednoglasno naučavamo, 5. da je savršen u božanstvu, 6. i da je savršen u čovještvu, 7. da je pravi Bog i pravi čovjek, 8. s razumskom dušom i tijelom, 9. istobitan Ocu po božanstvu, 10. istobitan nama po čovještvu, 11. nama u svemu jednak osim u grijehu (Hebr 4,15), 12. od vječnosti je rođen od Oca po božanstvu, 13. u zadnje dane, 14. radi nas i radi našega spasenja, 15. rođen od Marije djevice, Bogorodice po čovještvu, 16. jedan te isti Krist, Gospodin, Jedinorođeni, 17. u dvije naravi, 18. nepomiješano, nepromijenjeno, nepodijeljeno, neodvojeno, 19. jedinstvom se ne dokidaju razlike naravi, 20. štoviše sačuvana su svojstva obiju naravi, 21. u jednoj jedincatoj osobi i jednoj jedincatoj hipostazi, 22. ne dijeljenjem niti odvajanjem u dvije osobe, 23. nego jedan te isti jedinorođeni Sin, 24. Bog, Logos, Gospodin, Isus Krist, 25. kako su naučavali proroci od početka
Svjetla riječi
Duboke, žestoke i na trenutke žučne teološke rasprave iskristalizirane su u kalcedonskoj definiciji koja glasi: 1. Slijedeći svete oce, 2. ispovijedamo jednog te istog Sina, 3. našega Gospodina Isusa Krista, 4. jednoglasno naučavamo, 5. da je savršen u božanstvu, 6. i da je savršen u čovještvu, 7. da je pravi Bog i pravi čovjek, 8. s razumskom dušom i tijelom, 9. istobitan Ocu po božanstvu, 10. istobitan nama po čovještvu, 11. nama u svemu jednak osim u grijehu (Hebr 4,15), 12. od vječnosti je rođen od Oca po božanstvu, 13. u zadnje dane, 14. radi nas i radi našega spasenja, 15. rođen od Marije djevice, Bogorodice po čovještvu, 16. jedan te isti Krist, Gospodin, Jedinorođeni, 17. u dvije naravi, 18. nepomiješano, nepromijenjeno, nepodijeljeno, neodvojeno, 19. jedinstvom se ne dokidaju razlike naravi, 20. štoviše sačuvana su svojstva obiju naravi, 21. u jednoj jedincatoj osobi i jednoj jedincatoj hipostazi, 22. ne dijeljenjem niti odvajanjem u dvije osobe, 23. nego jedan te isti jedinorođeni Sin, 24. Bog, Logos, Gospodin, Isus Krist, 25. kako su naučavali proroci od početka.
I
z ove definicije se vidi koja su sve pitanja bila sastavni dio rasprava o odnosu božanskog i ljudskog u Kristu. Svakako važan pokretač pitanja o biti Isusa Krista jest njegovo otkupiteljsko značenje i unutar njega žrtveni moment tog otkupljenja, a svakako i egzemplarno značenje njegova života. Ako je Isus Krist samo čovjek, a ne i Bog, onda nas on nije mogao spasiti. Ako je ljudsko u biti Isusa Krista bilo samo neke vrste oklop, odijelo, bez duhovnih i duševnih svojstava, onda je na križu trpio Bog (patripasionizam), a mi ne možemo onda slijediti Isusov primjer. Svakako valja imati na umu i opasnost definicija vjere. Lako se zaboravi da definicija ima svoj izvor u navještaju. Put ide od temeljnog iskustva-navještaja-dogme. Dogma služi jasnom izricanju navještaja primjerena modelima kulture i mišljenja i štiti navještaj od krivih interpretacija. Evidentno je da kristaliziranju dogme prethode brojna teološka razmišljanja i sučeljavanja. Ona su odgovor na Petrov poziv “Naprotiv, Gospodin – Krist, neka vam bude svet, u srcima Vašim, te budete uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3,15). Za to obrazloženje potrebno je studirati istinu evanđelja i vjere, a to je zadaća teologije. Teologija ne prethodi vjeri, nego vjera teologiji. To obrazloženje treba biti jasno, razumljivo, povezano i shvatljivo u okviru određenog vremena. Teologija treba pomoći kršćaninu da može izraziti sadržaj svoga uvjerenja tako da onaj koji ga je voljan čuti u najmanju ruku razumije o čemu se tu radi. Kršćanin mora znati izraziti svoje unutarnje i egzistencijalno otkupljenje (K. H. Neufeld, Problemi i perspektive dogmatske teologije, Patmos, Düsseldorf 1986, 10). No vjera razuma (fides intellectus) se ne događa bez vjere slušanja (fides auditus). Svakako i jedna i druga dimenzija vjere su važne. “Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika” (Rim 10,14). Vjera počiva na navještaju, sakramentima, liturgiji i teološkim promišljanjima.
ljeto A. D. 2012. 11
S 03.indd 11
5.7.2012 14:17:54
Zlatko KESER
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. U njoj život bijaše, i život bijaše svjetlo ljudima. A svjetlo u tmini svijetli, i tmina ga ne svlada. Iv 1,1.4-5
S 03.indd 12
5.7.2012 14:18:03
posebni broj
Svjetla riječi
Hans Küng
Isus iz Nazareta je kršćanski model Praktična kršćanska duhovnost se ne sastoji prije svega u ispovijedanju neke dogme ili doktrine, već u skladu s vlastitim putem, u vlastitom društvu i vremenu, u nasljedovanju Isusa Krista
Jedinstven život Ovdje ne mogu pripovijedati o povijesti Isusa iz Nazareta. Već sam je iscrpno istražio i predstavio u drugim svojim djelima. O mnogim detaljima – u kojima, u kontekstu prvih kršćanskih zajednica, bez iznimke od ljudi sastavljenih novozavjetnih svjedočanstava – može se svakako raspravljati, posebno o tome što su to autentične Isusove riječi, a što nisu. Ali gledano u cjelini, Isusov profil u Novom zavjetu pokazuje se posve jedinstvenim. Istraživao sam i velike uzore drugih svjetskih religija i svakome sam posvetio portretiranje s punim uvažavanjem; jer svatko od njih jest i ima vlastitu veličinu koja u najmanju ruku zaslužuje respekt onih koji drukčije vjeruju i onih koji ne vjeruju. Zbog toga mi je uvijek bilo neshvatljivo da je 2006. godine u želji za senzacionalizmom operni režiser u Berlinu mogao zloupotrijebiti veličanstvenu Mozartovu operu Idomeneo te na koncu, bez ikakvog uporišta u tekstu ili muzici, prikazati odsječene glave utemeljitelja religija i kako je za to dobio pristanak nekih jednostranih političara i publicista. Jednako mi je bilo neshvatljivo kako se može hvaliti jednog karikaturista i jedne novine, koje su u istoj 2006. godini, iz komercijalnih i populističkih razloga, publicirale uvredljive karikature proroka Muhameda, kao da sloboda tiska ne bi uključivala i odgovornost danskih političara za ono što se tiska. Pripadnici drugih religija se često čude dokle je došla nekad kršćanska Europa u kojoj se ništa sveto više ne čini svetim. Život, učenje i djelovanje Isusa iz Nazareta za mene se, u usporedbi s drugim utemeljiteljima religija, značajno razlikuju. Isus nije bio obrazovan na dvoru kao što je to po svoj prilici bio Mojsije, nije bio ni knežev sin kao Buda. Ali nije bio ni učenjak i političar kao Konfucije, niti bogati svjetski trgovac kao Muhamed. Upravo zbog toga što je njegovo porijeklo bilo tako beznačajno, njegova važnost koja još uvijek traje je začuđujuća. On ne zastupa bezuvjetno važenje sve više razrađivanog pisanog zakona (Mojsije), niti monaško povlačenje u asketsko poniranje unutar uređene zajednice jednog reda (Buda), niti obnovu tradicionalnog morala i etabliranog društva prema vječnom zakonu svijeta (Konfucije), niti nasilna revolucionarna osvajanja borbom protiv nevjernika i uspostavu teokratske države (Muhamed). I u vremensko-povijesnom koordinatnom sustavu njegova konteksta Isus je jedinstven. Njega se ne može svrstati ni uz vla-
dajuće ni uz revolucionare, ni uz one koji moraliziraju niti uz one koji šute u njegovoj zemlji. On se pokazuje provokativnim – ali i prema desno i prema lijevo. Bez zaštite ikakve stranke, izazovan je za sve strane: “Čovjek koji razara sve sheme” (Eduard Schweizer). On nije svećenik, ali je po svoj prilici bliži Bogu nego svećenici. On nije politički ni socijalni revolucionar, ali se pokazuje revolucionarnijim od revolucionara. On nije monah, ali je u odnosu prema svijetu slobodniji od asketa. On nije moralni kazuist, ali je moralniji od moralista. Uvijek iznova potvrđuju evanđelja: Isus je drukčiji! U svim usporedbama, uzete i pojedinačno i u cjelini, pokazuje se povijesni Isus iz Nazareta jedinstven – kako onda tako i danas. Za našu životnu praksu odlučujuća Isusova poruka o Božjem kraljevstvu i Božjoj volji posve je jednoznačna: To je u izrekama, usporedbama i odgovarajućim djelima radosna, vesela poruka o novoj slobodi. To za mene, ovdje i sada, znači: - upravo u vremenu burzovne groznice i tržišnog vrednovanja kapitala ne dopustiti da nama ovlada pohlepa za novcem i prestižom, - upravo u vremenu nanovo oživjele imperijalističke politike ne oduševljavati se voljom za moć, - upravo u vremenu besprimjernog detabuiziranja i neobuzdanog konzumerizma ne dati se orobiti nagonom za seksom i požudom za užitkom i uživanjem, - upravo u vremenu u kojem se, čini se, vrijednost čovjeka gleda samo kroz uspjeh, zauzeti se za dostojanstvo slabih, “neproduktivnih” i siromašnih. Riječ je o novoj slobodi: biti slobodan u odnosu prema većoj stvarnosti Boga, koja ne zahvaća i ne prožima samo mene već sve ljude, a koju Isus označava imenom “Otac”. Biti slobodan u odnosu prema Bogu i samo njemu biti obavezan, oslobađamo se za ljude. Pritom ne moram postati asket; i Isus je, kao što je poznato, pio vino i sudjelovao na gozbama. Ali ne bih smio ni u egoističnom životnom stilu njegovati samo svoje interese i zadovoljavati samo svoje potrebe. Puno je važnije zadržati u očima svakodnevno dobro bližnjega koji nas upravo treba. A to znači: ne htjeti vladati njime, nego mu, koliko upravo možemo, pokušati služiti. U svemu prakticirati dobro i gdje je potrebno opraštanje i odricanje. Priznajem: stalno novi izazov – i za mene osobno u jednom dugom životu. ljeto A. D. 2012. 13
S 04.indd 13
5.7.2012 14:20:29
Isus iz Nazareta Obdržavanje elementarnih zapovijedi ljudskosti i za samog Isusa je takoreći samorazumljivo. Obdržavati Božje zapovijedi znači i za njega: ne ubiti, ne lagati, ne krasti, ne zloupotrebljavati seksualnost. U tome se on slaže s ćudorednim zahtjevima drugih religijskih utemeljitelja – temelj za svjetski etos. Ali istodobno ih on radikalizira. U Govoru na gori on ide preko toga: umjesto da se prema propisu ide “jednu milju”, trebalo bi ići “dvije milje”: ali to međutim ne treba shvatiti kao opći zakon, koji se čak ne bi moglo ispuniti; bilo bi nerealno, kako s pravom smatraju mnogi židovski kritičari. Isusovi “zahtjevi” su poziv, izazovi, da se od slučaja do slučaja čovjek odvaži na velikodušni angažman za čovjeka, upravo prema primjeru (za židove heretičkog) Samaritanca u odnosu prema strancu koji je upao među razbojnike. Dakle,
Život, učenje i djelovanje Isusa iz Nazareta za mene se, u usporedbi s drugim utemeljiteljima religija, značajno razlikuju. Isus nije bio obrazovan na dvoru kao što je to po svoj prilici bio Mojsije, nije bio ni knežev sin kao Buda. Ali nije bio ni učenjak i političar kao Konfucije, niti bogati svjetski trgovac kao Muhamed. Upravo zbog toga što je njegovo porijeklo bilo tako beznačajno, njegova važnost koja još uvijek traje je začuđujuća. On ne zastupa bezuvjetno važenje sve više razrađivanog pisanog zakona (Mojsije), niti monaško povlačenje u asketsko poniranje unutar uređene zajednice jednog reda (Buda), niti obnovu tradicionalnog morala i etabliranog društva prema vječnom zakonu svijeta (Konfucije), niti nasilna revolucionarna osvajanja borbom protiv nevjernika i uspostavu teokratske države (Muhamed) u konkretnom životu prakticirati kreativnu ljubav koju ne može zahtijevati nijedan zakon. “Ljubav”: riječ koju jedva da je Isus koristio, ali koja je praktično – i univerzalno i radikalno – njegov najviši zahtjev: ljubav bez sentimentalnosti koja svakog, pa čak i protivnika, respektira a neprijatelju ne dopušta da vječno bude neprijatelj. Za mene i nebrojene druge sve u svemu jedna radosna, oslobađajuća duhovnost nenasilja, pravednosti, milosrđa i mira. Čak duhovnost radosti koja na ramena ljudi ne stavlja nepotrebne moralne terete. Duhovnost koja okuplja a ne razdvaja. Ali i duhovnost koja ima svoju cijenu.
Jedinstveno umiranje Uvijek iznova moram misliti na to da je Isus iz Nazareta bio posve mlad muškarac kad je – vjerojatno inspiriran propovjednikom pokore i krstiteljem Ivanom na Jordanu – neustrašivo stupio na svjetlo javnosti. Ni najstarije evanđelje (po Marku) ni četvrto (po Ivanu) se ne zanima za povijest njegova djetinjstva,
kako se o njoj izvještava u evanđeljima po Mateju i Luki s mnogim smislenim i dirljivim ali i legendarnim crticama. I taj je Isus djelovao najviše tri godine prema kronologiji Ivanova evanđelja koje očito koristi stare izvore, možda čak i samo jednu godinu. Dok su Buda, Konfucije, Mojsije i donekle prorok Muhamed u visokoj dobi mirno usnuli, on umire kao tek tridesetgodišnjak na sramotnom stupu križa, koji su Rimljani nametali samo ne-Rimljanima i prije svega političkim buntovnicima i robovima kao tešku kaznu. Ali, je li Isus bio politički buntovnik? Ne smije se previdjeti da su Isusov govor i djelovanje morali za posljedicu imati konflikte. Ne jača i ne tješi zasigurno samo mene ova spoznaja: čak je i On, na kojeg se mi kao kršćani pozivamo, na temelju svoje poruke i prakse zapao u konfrontaciju s religijsko-političkim establišmentom svoga vremena. Preradikalna je njegova kritika prema naslijeđenoj religioznosti i prema primjeni moći vladajućih. Presumnjivo njegovo karizmatičko ozdravljanje bolesnih. Preslobodno je njegovo ophođenje s religijskim zakonom, sa subotom i propisima o čistoći i hrani. Preskandalozno njegovo solidariziranje s onima koji su jedva vrijedni poštovanja, s bolesnima, siromašnima, siromašnima duhom, “prokletnicima”, s odbačenima, ženama i djecom. Premalo je korektan “kako politički tako i religijski” njegov odnos prema hereticima, šizmaticima i politički kompromitiranima: njemu nije žao velikog svećenika već naroda. Previše obzira pokazuje prema ljutnji nesamokritičnih pobožnika s prezrenima, kršiteljima zakona, carinicima, “grešnicima” i “grešnicama”. Iz toga slijedi: Isusova poruka i njegovo ponašanje čine besprimjerni izazov za religijsko-društveni sustav i njegove predstavnike, hijerarhiju. On stavlja u pitanje uobičajeni židovski model života. Njegova protestna akcija protiv hramske trgovine i njezinih korisnika bila je zacijelo odlučujuća provokacija koja je konačno vodila njegovoj osudi kao učitelja zablude, pseudoproroka i bogohulnika. Sve to Isus nije bio, nije bio ni vođa revolucije s političkim programom. Ali je od rimskog autoriteta osuđen kao politički revolucionar i zavodnik naroda. Njegova sudbina je poznata: on umire na križu, izdan i zatajen od svojih učenika i sljedbenika. Izrugan i ismijan od svojih protivnika. Ostavljen od Boga i ljudi. “Eli, eli, lama sabakhtani! Što znači: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” (Mk 15,34). S glasnim krikom je preminuo. Otada je križ posebni znak raspoznavanja kršćana. Samo Isusova poruka, život i djelovanje zajedno objašnjavaju što križ ovog Jednog razlikuje od križa vođe robova Spartaka i mnogih križeva u povijesti svijeta. Ali od onda do danas ostaje veliko pitanje: kako jedan takav znak sramote može za mene postati znak spasenja? Vjerničkoj osvjedočenosti kršćana, izazvanoj duhovnim iskustvima, od početka pripada: njegova smrt nije bila kraj! “Uskrišenje” ne misli na pripovijest o prikazu jednog nanovo oživljenog leša, već uskrsnu poruku da je Isus kod Boga, da nije umro u jedno ništa, već u najstvarniju stvarnost. Kod Isusova “uskrišenja”, koje je vrlo brzo bilo umotano u legende, nije riječ o nastavku ili povratku u ovaj prostorno-vremenski život, već puno više, o – od hrabrih svjedoka posvjedočenom – prihvaćanju u Božji vječni život koji nadilazi sve ljudske predodžbe.
Životni model u osobi Raspeti tako postaje znak nade. U svjetlu Isusova prihvaćanja u Božji vječni život njegovi sljedbenici počinju osobu učitelja iz Nazareta gledati drukčije i drukčije je tumačiti. On se pokazuje
14 ljeto A. D. 2012.
S 04.indd 14
5.7.2012 15:10:47
posebni broj
sve više kao živo utjelovljenje njegove stvari: utjelovljenje novog životnog stava i novog stila života. Od njegova buđenja na novi život očito je da je Isus Krist temelj kršćanske duhovnosti. Kako apostol Pavao jasno formulira: “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist” (1 Kor 3,11). Ili kao što je izraženo u Ivanovom evanđelju: on je “put, istina i život” (Iv 14,6). U ovom smislu kao kršćanin ja vjerujem ne samo u Boga, već i u Isusa Krista, Božjeg poslanika. On nije ni car, ni filozof, ni državnik, ni vojskovođa, ne, on je kršćanski životni model u osobi! Kršćanski život je život u Kristovom duhu. Život u Kristovom duhu je nasljedovanje Krista. U ovome se sastoji praktična kršćanska duhovnost: ne ispovijedanje neke dogme ili doktrine, već u skladu s vlastitim putem, nasljedovanje njega, Krista. Pravo i zdravo, često dodajem, ovisno o tome kakav je tko čovjek. Ali uvijek iznova pokretani nanovo njegovim duhom koji je Božji duh. Kao duh Isusa Krista ne može se ovaj duh ni s jednim duhom zamijeniti, ni s duhom zanesenjaka, ni s duhom dužnosti, ni s neduhom. On je Spiritus sanctus koji je inspiracija, pokretačka snaga kršćanske duhovnosti: Tako vjerujem u Duha Svetoga. Dogmu o Trojstvu, s helenističkim kategorijama i nama stranim predodžbama formuliranu, mogu biblijski razumjeti: ne prema Augustinovoj trinitarnoj spekulaciji kao vjeri u “1=3” i “3=1”. Već prema Novom zavjetu kao vjeri u jednoga Boga i Oca – po Isusu Kristu, njegova poslanika i Sina – u Duhu Svetom, Božjem duhu i Kristovom duhu. Mijenja li ovaj Duh moj život? Da, onoliko koliko dopuštam da me inspirira, - posreduje mi nove motivacije: zašto upravo tako a ne drukčije trebam djelovati, zašto – na što ni sam Sigmund Freud nije znao odgovor – i onda moram biti iskren, ponizan i po mogućnosti dobrostiv, ako pri tome trpim štetu i ako zbog nepovjerenja i brutalnosti drugih, moram trpjeti; - omogućuje mi nove raspoloživosti: stavove nepretencioznog angažmana za ljude, solidarnosti sa zapostavljenima, borbu protiv nepravednih struktura u državi, Crkvi i društvu. Raspoloživosti za slobodu, zahvalnost, velikodušnost, nesebičnost, radost; - inspirira posvuda na nove akcije: nova djela, u malom i velikom, koja u nasljedovanju Isusa Krista upravo ondje odgovaraju gdje nitko ne pomaže. Ne samo opće programe koji mijenjaju društvo, već konkretne znakove, svjedočanstva, svjedoke ljudskosti u očovječenju ljudi kao ljudskog društva. Ipak, ni u kojem slučaju ne želim sebe predstaviti kao nekog tko je sve to realizirao! Nisam uzor-kršćanin niti kandidat za proglašenje svetim. Ali, ipak, za mene nema sumnje da je ova duhovna pokretačka snaga oblikovala moju životno-radosnu duhovnost. Utjeha mi je da se ova duhovna snaga s godinama nužno ne smanjuje, već da u starijoj dobi može biti čak i jača. Da, ona može u svakom novom životnom razdoblju uvijek iznova davati smisao života, životnu energiju i životnu radost. Ona mi konačno pokazuje posljednji horizont smisla i posljednje određenje cilja, tako da mi možemo nositi ne samo ono pozitivno u našem životu, već i ono negativno. [Hans KÜNG, Was ich glaube, Piper, München 2010, 219-227.] S njemačkog Drago BOJIĆ
Svjetla riječi
Biti kršćanin
A
kršćanin? Nije li biti kršćanin više od biti čovjek? O ovome među kršćanima danas ipak nema dvojbe: i kršćanin mora biti pravi čovjek i zalagati se za humanost, slobodu, pravednost, mir i očuvanje stvorenog. Nema nikakvog biti kršćanin na račun onoga biti čovjek! Biti kršćanin nije u količinskom smislu nešto »više« od onoga biti čovjek; kršćani nisu nikakvi nadljudi. Ali zato biti kršćanin može značiti proširenje, produbljenje, ukorijenjivanje, da, radikaliziranje onoga biti čovjek: utemeljenjem onoga biti čovjek u vjeri u Boga i usmjeravanjem životne prakse prema primjeru Isusa Krista. Gledajući tako može se kršćanska egzistencija uistinu razumjeti kao radikalni humanizam koji će u ovom rastrganom ljudskom životu, koji će u ovom tako konfliktnom društvu ne samo, kako se to prije govorilo, potvrditi sve ono istinito, dobro, lijepo i ljudsko, nego će uključiti i ono ne manje realno: ono neistinito, loše, ružno, zapravo ono neljudsko. Ni kršćanin ne može sve to negativno dokinuti (to bi opet bila fatalna iluzija koja bi odvela do prisilnog usrećivanja koje zapravo prezire čovjeka), ali se zato može protiv toga boriti, podnositi ga i preraditi. Ukratko: biti kršćanin ostvaruje takav humanizam koji je u stanju s onim posljednjim nepokolebljivim povjerenjem u Boga, koje se ne oslanja na vlastita djela nego na Božju milost, nadvladati ne samo sve pozitivno, nego i sve negativno, patnju, krivnju, besmisao i smrt. Je li i ovo samo neka iluzija, daleka od stvarnosti? Ne, ovo je već živio onaj koji je za kršćane putokaz, »put, istina i život« (Iv 14,6), i to odlučno radikalizirajući ono biti čovjek. Na tom religioznom temelju moralo bi biti moguće ostvariti vlastiti psihički identitet protiv svih zarobljenosti u strah, ali također i društvenu solidarnost protiv svih rezignacija u koje čovjeka bacaju razne prisile okolnostî. Da, zapravo bi s vjerujućim povjerenjem trebalo biti moguće naći smisao života čak i ondje gdje čisti um mora kapitulirati naspram besmislene patnje, bezrazložne nevolje i neoprostive krivnje. Sâm sam jednom ono odlučujuće za biti kršćanin sažeo u kratku formulu, koja me od tada nosi kroz život napora i radosti, uspjeha i bola: U nasljedovanju Isusa Krista čovjeku može u današnjem svijetu uistinu ljudski živjeti, raditi, trpjeti i umrijeti: u sreći i nesreći, životu i smrti držan od Boga i ljudima od pomoći. I Apostolsko vjerovanje je u konačnici usmjereno na novi smisao života i na novu životnu praksu, na novi put koji će biti življen iz nade, koji će počivati na vjeri i u ljubavi naći svoje ispunjenje. Vjera, nada i ljubav – tako se može izraziti smisao života jednog kršćanina, »a najveća je među njima ljubav« (1 Kor 13,13). [Hans KÜNG, Uvod u kršćansku vjeru. Apostolsko vjerovanje protumačeno našim suvremenicima, Svjetlo riječi, Sarajevo 2011, 296-298.] ljeto A. D. 2012. 15
S 04.indd 15
5.7.2012 15:10:20
Isus iz Nazareta Jürgen Moltmann
Uskrsnuće Isusa Krista i punina života Uskrsnuće raspetoga Krista otvara novi Božji svijet i za žrtve i za zločince: žrtve će dobiti svoju zadovoljštinu, bit će uzdignute – zločinci će biti privedeni pravdi, neće konačno trijumfirati preko svojih žrtava, oni neće morati ni vječno ostati zločinci U svršetku – početak Bez događaja koji su kršćani od početka nazvali “Kristovo uskrsnuće” ne bismo znali ništa o Isusu i ne bi bilo vjere koja se nada. Kako je do toga došlo? Što se dogodilo? Pojasnit ćemo sebi ukratko pripovijest koja je ispripovjeđena u četiri evanđelja i koju apostol Pavao naviješćuje snažnim riječima u 15. poglavlju svoje Prve poslanice zajednici u Korintu. Bijeg i obrat učenika: Riječ je o muškarcima i ženama koji su s Isusom išli iz Galileje u Jeruzalem, jer su se nadali da će on “otkupiti” izraelski narod od rimske okupacije i njegove vlastite malovjernosti. Kao i narod u Jeruzalemu pozdravljali su ga kao “Sina Davidova, kralja Izraela” (Iv 12,13). Ali kad je Isus bespomoćno uhvaćen i od Rimljanina Pilata kao “terorist” razapet, napustili su ga razočarani, jedan ga je izdao, jedan zatajio, svi su pobjegli s mjesta njegove katastrofe. Vratili su se prestrašeni u svoje krajeve i počeli su ponovno ribariti: nije se ništa dogodilo. Malo vremena nakon toga oni su iznenada opet u Jeruzalemu i naviještaju javno i bez straha uskrišenje Isusa od Boga, iako su kao simpatizeri “terorista” Isusa iz Nazareta bili osumnjičeni i morali su se bojati zatvora i mučenja od strane Rimljana. Svako drugo mjesto bi im ponudilo zaštitu, ne i Jeruzalem. Bili su u velikoj opasnosti. Njima se moralo nešto dogoditi da su se totalno promijenili. I još nešto je važno zapažanja: oni su naviještali Isusovo uskrišenje iz groba i s njim tjelesni početak novog Božjeg svijeta. Isusov grob je morao biti prazan, inače bi slušatelji ukazali na tijelo u grobu i ismijali ih. Ali grob je bio prazan, zato su proširili glas da su učenici potajno odstranili tijelo. Dakle, prazan grob ne dokazuje Isusovo uskrišenje od Boga već javno učeničko naviještanje uskrsnuća na ulicama Jeruzalema dokazuje da je Isusov grob bio prazan. Kako je došlo do ovog neočekivanog obrata kod učenika? Oni izvještavaju da im se raspeti Isus živ u božanskom životu “ukazao”. Vidjeli su ga vlastitim očima, čuli vlastitim ušima, sjedio je s njima za stolom kao i prije. Prepoznali su ga po glasu i po njegovim ranama od križa. Nije im se ukazao kao prikaza ni kao duh. On se nije vratio u ovaj smrtni život kao oživljeni
Lazar. On im se ukazao u novom životu. Zato su njegova “ukazanja” shvatili u beskonačnom (apokaliptičnom) horizontu: na kraju vremena Bog će sve mrtve uskrisiti, a raspeti Isus je prvi uskrišen iz općeg uskrišenja mrtvih. Dakle s njegovim uskrišenjem u božanski život počinje opće uskrišenje mrtvih. Tako su ga prihvatili kao “predvodnika života” koji je nadvladao smrt: “Pobjeda (života) iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,55) – to je prva kršćanska uskrsna pjesma. S Isusovim uskrišenjem počinje novi Božji svijet u kojem će im “otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer prijašnje uminu. Evo, sve činim novo!” (Otk 21,4-5; 2 Kor 5,17). Sa ženama koje su išle s Isusom bilo je drugačije. One naime nisu pobjegle, već su stajale “izdaleka” i održavale kontakt pogledom sa svojim umirućim prijateljem i učiteljem. Njihovo zaprepaštenje je počelo tek onda kad Isusa sljedećeg jutra nisu našle među mrtvima. Anđelova poruka o njegovu uskrsnuću ih je duboko prestrašila. Smrt više nije bila bliska, uređenje svijeta s rođenjem i smrću bilo je izvan snage. Marija Magdalena je uskrslog Isusa susrela na grobu i kad ju je nazvao imenom, prepoznala ga je po njegovom poznatom glasu. U susretu koji je uslijedio s učenicima koji su se vraćali, postala je prva svjedokinja Isusova uskrsnuća. Postala je “apostolica apostola” dok kasnije nije potisnuta iz sjećanja od Crkve kojom su vladali muškarci. Ipak osvjedočenost o Isusovom uskrišenju i početku novog svijeta proizišla je iz sjedinjavanja grupe učenika i grupe žena u Jeruzalemu. U prisutnosti uskrsloga žene i muškarci su jednaki.
Živa nada Isus nije utemeljio novu religiju, on je donio novi život u ovaj smrtni svijet. Tako su ga doživjeli prvi kršćani: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i naviješćujemo vam Život vječni” (1 Iv 1,1-2). Tako možemo i mi danas uskrsnuće doživjeti kao oživljavanje: naš život oživljava iznutra. Obuzima nas vruća ljubav prema ži-
16 ljeto A. D. 2012.
S 05.indd 16
5.7.2012 15:12:36
posebni broj
Isus nije utemeljio novu religiju, on je donio novi život u ovaj smrtni svijet. Tako su ga doživjeli prvi kršćani: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i naviješćujemo vam Život vječni” (1 Iv 1,1-2). Tako možemo i mi danas uskrsnuće doživjeti kao oživljavanje: naš život oživljava iznutra. Obuzima nas vruća ljubav prema životu. Mi izlazimo iz sebe, zauzimamo se, protestiramo protiv smrti i nasilja. Mi prevladavamo ravnodušnost srca i postajemo obuzeti ljubavnom strašću prema drugim ljudima i svim Božjim stvorenjima. Mi suosjećamo s bolesnim, potištenim i zabrinutim životom da bismo ga snažno izliječili i oslobodili. Ovaj novi život je struja ljubavi koju iskusujemo u zajedništvu s Kristom i koja nas ujedinjuje s Bogom
votu. Mi izlazimo iz sebe, zauzimamo se, protestiramo protiv smrti i nasilja. Mi prevladavamo ravnodušnost srca i postajemo obuzeti ljubavnom strašću prema drugim ljudima i svim Božjim stvorenjima. Mi suosjećamo s bolesnim, potištenim i zabrinutim životom da bismo ga snažno izliječili i oslobodili. Ovaj novi život je struja ljubavi koju iskusujemo u zajedništvu s Kristom i koja nas ujedinjuje s Bogom: “Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu” (1 Iv 4,16): ogromno iskustvo sreće. Tko je nekad i sam bio bolestan ili nasmrt tužan ili bio zahvaćen umrlom nadom, taj zna što znači uskrišenje na život. Taj je iskusio kako su se njegova osjetila koja su bila zatvorena opet otvorila i kako je ponovno čuo melodije, vidio boje i kako su se njegovi osjećaji probudili/otvorili. Kad u romanu Dostojevskog Zločin i kazna ubojica Raskoljnikov, koji je sebi uništio život, susreće malu prostitutku Sonju, ona mu čita pripovijest o uskrsavanju mrtvog Lazara: “Lazare, iziđi van”, i tako počinje njegovo ponovno rađanje u život. Kristovo uskrišenje nije događaj koji se dogodio prije mnogo vremena da više čak nije ni istinit. To se shvaća tek onda kad duh uskrsnuća obuzme čovjeka. To je onda kao “ponovno rođenje”. Čovjek ustaje jer je novi početak tu, vidi se kako se preko vlastitog malog života otvara široki prostor koji dopire i preko smrti i ulazi u nju. Nijedan čovjek nije premlad niti prestar da ne bi osjetio ovu “mladost” novog početka. “Ti si toliko star koliko i tvoj očaj i toliko mlad koliko i tvoja nada” (Albert Schweitzer). Vjera u Krista je pouzdana nada. Upravljanje prema naprijed i život u iščekivanju nadolazećeg, jer vjera je onda vjera u Krista, ako je ona uskrsna vjera. Vjerovati znači živjeti u prisutnosti uskrslog Krista i pružati se prema Božjem kraljevstvu “kako na
Svjetla riječi
nebu tako i na zemlji”. U svjetlu uskrsnuća iskusujemo svakodnevni život: čekamo i planiramo, trpimo i nadamo se, molimo i budimo se, jer znamo: čeka se na nas! Svakog novog jutra, svake nove godine i kad umiremo znamo da nas Krist očekuje da nas povede blagdanu vječnog života u novom Božjem svijetu.
Novi Božji svijet Kako pravoslavna uskrsna ikona pokazuje, uskrsli Krist povlači na rukama s Adamom i Evom cijelo čovječanstvo iz svijeta smrti u kraljevstvo života. To je nova perspektiva čovječanstva: “Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni” (1 Kor 15,22). Nitko nije isključen, svi će biti primljeni u svijet uskrsnuća. U njemu više ne vrijede granice među narodima, klasama, spolovima i religijama. Svaki čovjek je stvoren za vječni život! Ako je smrt u pobjedi života “iskapila”, kako kaže Pavao, raspadaju se granice straha. Kršćani je neće čak ni ovdje više primjećivati niti će preko svoje Crkve poduzimati nova razgraničenja. Uskrsnuće nije lijepi san čovječanstva: “obgrljeni ste milijuni…”, već uputa za uvid u stvarnost: Uskrsnuće raspetog Krista je ponajprije nada za sve koji moraju živjeti u sjeni križa i koji nemaju više budućnosti: koji su u tegobama i opterećeni, prezreni i oboljeli, koji su žrtve nepravde i nasilja, žrtve gladi, bolesti i rane smrti. Po tome je uskrsnuće nada i za one koji čine nepravdu, za one koji su opterećeni krivnjom i za bezdušnu prirodu. Uskrsnuće raspetoga Krista otvara novi Božji svijet i za žrtve i za počinitelje: žrtve će dobiti svoje pravo, bit će uzdignute, one ne smiju vječno ostati “žrtvama” – počinitelji će biti privedeni pravdi, neće konačno trijumfirati preko svojih žrtava, oni također ne smiju vječno ostati počinitelji. Uskrsnuće raspetoga Krista je početak Božje pravde na zemlji. Dan je vaskrsenja: prosvetlimo se slavljem, i zagrlimo jedan drugog. Recimo i onima koji nas mrze: Braćo! Oprostimo sve Vaskrsenjem, i tako uskliknimo: Hristos vaskrse iz mrtvih, smrt smrću uništi, i svima u grobovima život darova (Pravoslavna uskrsna pjesma) * * *
Z
ašto sam tako siguran da će mrtvi uskrsnuti? U jesen 1961. išao sam sa izdavačima časopisa Deutsch-Polnische Hefte u Poljsku. Hodali smo zaprepašteni ostacima logora smrti u Majdaneku kraj Lublina. Ondje su samo u jednom danu ubijeni deseci tisuća židovskih muškaraca, žena i djece. Vidjeli smo dječju obuću, četke za kosu i masovne grobnice. Vraćao sam se sam logorskom ulicom i od stida i sramote najviše sam želio da u zemlju propadnem. Onda sam odjedanput imao viziju: vidio sam ubijenu djecu u magli kako idu prema meni, bio sam nijem i ukočen od zaprepaštenja. Otada znam da će mrtvi uskrsnuti. S njemačkog Drago BOJIĆ ljeto A. D. 2012. 17
S 05.indd 17
5.7.2012 14:25:39
Isus iz Nazareta Karl Lehmann
Isus Krist naš je život Uskrs preobražava naše razumijevanje života. I dok smo još uvijek zahvaćeni grijehom, patnjom i smrću, u konačnici i samoživošću i egoizmom, ipak ove razarajuće snage nemaju posljednju riječ
S
mrt i život su najizrazitije suprotnosti koje čovjek poznaje. On ih mora uvijek iznova sučeljavati, i skupa i jednu nasuprot drugoj, kako bi naučio i jednu i drugu bolje razumjeti. Tako je pogotovo sa smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Ovdje ova suprotnost dolazi do neponovljivog vrhunca. A on se sastoji u tome da se u Isusu smrt i život susreću na jedinstven način. Isus na poseban način ističe važnost života. On želi ljudima donijeti “život u punini” (usp. Iv 10,10). Konačno on daje svoj život za sve i čini ga na poseban način plodonosnim. Istodobno na brutalan način on na vlastitom tijelu iskusuje nasilje ljudi i razaranje života. Ova suprotnost je time još očitija jer jedincati pravednik mora prihvatiti posve neskrivljenu nepravdu. Onaj koji tolikima daruje ozdravljenje i život, biva lišen svoga života iz najnižih motiva. Mi često posve razdvajamo smrt i uskrsnuće. Prije Uskrsa sve je podređeno patnji i smrti, a na Uskrs se sve isključivo koncentrira na uskrsnuće. Na jednoj strani dolina suza, na drugoj slava. Između su uska vrata. Ovo pak može voditi pogrešnom razumijevanju koje i sama Biblija nekim slikama i izričajima korigira. Zemaljski Isus govori, primjerice, za vrijeme života da ga se Otac ne želi jednostavno odreći. Uskrsli Gospodin i nakon Uskrsa nosi rane raspetoga. Uskrsli Gospodin je raspeti. To nije izjava banalnog identiteta u smislu da je Gospodin koji je uskrišen i koji se ukazuje utvara, već je identičan s onim koji je visio na križu. Tako Pismo može reći da je Isus Krist “naš život” (usp. Kol 3,4). To je upravo njegov titul pa i ime. “Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25; usp. 14,6). Krist – naš život: svi mi čeznemo i gladujemo za životom. Upravo danas želimo sve imati što brže, što iskonskije, atraktivnije i životnije. U tjeskobi smo da nešto važno ne propustimo. Briga da se u ovom svijetu s puno raznovrsnih smislova zakasni, snažan je pokretač za sve veće ubrzanje našega života. Krist – naš život: po Isusovu putu u Jeruzalem i na križ, po njegovoj smrti i uskrsnuću, to što se zove život, iz temelja je promijenjeno. Mi sad moramo misliti “život” posve u odnosu prema njemu. To je život koji je oslobođen straha da ćemo biti zakinuti. Isus je, naime, svoj život već u ovom vremenu najbolje založio. On nije tražio samoga sebe, ni svoju sreću, ni svoje ispunjenje, kako god mi to nazvali. Njegova tajna života sastoji se upravo u tome da je upućen posve na Boga Oca i na ljude. On nadvisuje samog sebe u odnosu prema Bogu i ljudima. Njegovo središte je u ovom dvostrukom nadvisivanju. I jedno i drugo idu skupa. On je bespridržajno otvoren i spreman za zalaganje bez iznimke
za sve ljude, jer je on ukorijenjen u dubini Boga koji nas uvijek iznova izvodi iz naših uskoća i ograničenosti. Ovu službu Isus izvršuje bez ostatka, do kraja. On stvarno ispija kalež koji mu je Otac predodredio. Ali upravo zbog toga on nema straha pred smrću, on ne poznaje brigu da bi mogao biti zakinut. On ostvaruje najviše i najbolje u životu, u čemu se ne može pretjerati. Tako on nema razloga za strah ni u smrtnoj tjeskobi. Doduše, i Isus strahuje od gubitka vlastite egzistencije, kako to posebno pokazuje početak njegove patnje na Maslinskoj gori. To pripada čovjeku. Ali, ipak, ovo je posljednja istina: smrt mu naprosto ne može oduzeti ovaj život – život pred Bogom i život za ljude.
Mi često posve razdvajamo smrt i uskrsnuće. Prije Uskrsa sve je podređeno patnji i smrti, a na Uskrs se sve isključivo koncentrira na uskrsnuće. Na jednoj strani dolina suza, na drugoj slava. Između su uska vrata. Ovo pak može voditi pogrešnom razumijevanju koje i sama Biblija nekim slikama i izričajima korigira. Zemaljski Isus govori, primjerice, za vrijeme života da ga se Otac ne želi jednostavno odreći. Uskrsli Gospodin i nakon Uskrsa nosi rane raspetoga. Uskrsli Gospodin je raspeti. To nije izjava banalnog identiteta u smislu da je Gospodin koji je uskrišen i koji se ukazuje utvara, već je identičan s onim koji je visio na križu Zato je ovaj život dobio novi smisao. U ovom životu su smrt i svi strahovi s njom već nadvladani. Inače ne bi se mogla razumjeti pobjeda koju uskrsno svjedočanstvo sadrži u Svetom pismu na ovom mjestu. Tako stoji primjerice u 1 Kor 15,54s u jednoj gotovo preuzetnoj uskrsnoj pjesmi: “Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” Ako se pomisli na to kako je upravo Pavao s obzirom na njegovu teolo-
18 ljeto A. D. 2012.
S 06.indd 18
5.7.2012 14:30:42
posebni broj
giju križa skeptičan prema svakoj lakoumnoj ushićenosti, koja staloženu i često suprotstavljenu realnost nadvisuje, onda mora postojati novo i produbljeno iskustvo vjere koje Apostolu naroda daje razloga da se trijumfirajući raduje. Smrt i život nisu više najizrazitije suprotnosti, već su u Isusovoj smrti i uskrsnuću nadvladani. To je novo nečuveno čudo da postoji nešto što nadvisuje smrt i život kao ekstremne suprotnosti: Isus Krist u svojoj osobi i svome otkupljujućem djelovanju kojim nas oslobađa. Takvo nešto inače ne postoji: On, koji je bio raspet, postao je smrt smrti. Ako je ovo “naš život”, onda bismo mogli biti puno postojaniji kršćani nego što mislimo. Ne treba da se bojimo osloniti se na Isusa Krista i njegov Duh te ga slijediti. S njime ne gubimo ništa. U njemu samo možemo sve dobiti. Nema razloga za strah da ćemo sebe izgubiti, ako se nesebično i s punim povjerenjem u tom smislu predamo nekoj zadaći, nekom čovjeku ili nekom poslu. Koliko god straha imali, ne možemo sve zauzvrat dobiti od onoga što smo investirali! Zbog toga se štedimo i izvlačimo. Zbog toga smo često u strahu da se stvarno odvažimo na veliku stvar, da temeljno budemo solidarni, primjerice, s potlačenima u cijelom svijetu, da mislimo na nadolazeće generacije – radije iskorištavamo sve za sebe, kratkovidni smo i pohlepno trpamo sve u sebe. Mi izjednačavamo, možda i bez dubljeg razmišljanja, budućnost svijeta i čovjeka s nama i našim životom. Vjera koja
Isusovo sinovstvo
N
astojanje da se odgovori na pitanje da li je sam Isus izričito upotrijebio sinovski naslov, usredotočuje se u prvom redu na Mt 11,27 (odnosno Lk 10,22): “Sve je meni predao Otac moj, niti tko pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.” O ovom tekstu se od vremena K. von Hasea, crkvenog povjesničara iz Jene, često govori kao o “meteoru koji je pao s Ivanova neba”. Međutim, eventualni utjecaj Ivanove predaje na sinoptike bio bi do te mjere nešto izvanrednog da ga je nemoguće prihvatiti. Prije bi trebalo reći da Ivanova predaja nalazi baš u ovom sinoptičkom tekstu svoje porijeklo i tumačenje. Ipak pravo pitanje koje treba postaviti glasi: Jesu li to riječi samog Isusa? Protiv teze o Isusovu autorstvu ovih riječi navode se uvijek nanovo dva argumenta: Međusobna spoznaja, o kojoj je ovdje riječ, bila bi “terminus technicus” helenističke mistike, dok bi apsolutna upotreba imena “Sin” bila kasniji kristološki naslov. U međuvremenu je J. Jeremias ipak jednoznačno dokazao semitski karakter ovog logiona. Na semitskom jezičnom području, tvrdnja, da se Otac i Sin međusobno poznaju, predstavlja nešto sasvim uobičajeno. Dakle, izraz “Sin” nije ovdje nikakav naslov, nego izraz jednog opće važećeg iskustvenog iskaza. Stoga treba reći da Isus doduše nije izričito primijenio na sebe naslov “Sin”, ali da je ipak o sebi govorio na jedan neponovljiv način kao Sin. Prema tome možemo pretpostaviti da Mt 11,27 sadrži barem “razradu autentičnih Isusovih riječi”. U prilog toga govori i činjenica da se u drugim Isusovim riječima nalaze sadržajne paralele (usp. Lk 10,23; Mt 5,17; Lk 15,1-7.8-10.11-32). Međusobno spoznavanje Oca i Sina, o kojem je ovdje riječ, Biblija ne shvaća kao nešto čisto izvanjskog. Ta uzajamna spozna-
Svjetla riječi
proizlazi iz uskrsnuća dopušta nam da otkrivamo novu solidarnost koja je neodgodivo potrebna našem svijetu. Ne može se sreću direktno zgrabiti za čuperak i zakupiti je samo za sebe. Mi osvajamo sreću samo indirektno prije svega po dobrim djelima za druge. Tad primjećujemo s još većom radošću da smo na pravom putu i da ne gubimo život, već da ga zadobivamo. I ovdje je Isusova riječ o pšeničnom zrnu trajno važna: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” (Iv 12,24-25). Ovo je temeljno uskrsna riječ.
U
skrs preobražava naše razumijevanje života. I dok smo još uvijek zahvaćeni grijehom, patnjom i smrću, u konačnici i samoživošću i egoizmom, ipak ove razarajuće snage nemaju posljednju riječ. Zbog toga možemo zadobiti posve novu životnu radost, ali ne samo za nas, već za cijeli svijet. Znamo, doduše, da stalno moramo hoditi tamnom dolinom naše krhke egzistencije. Ali upravo usred svih tama naših dana poziva nas Poslanica Kološanima: “Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3,2-4; usp. Iv 3,2). S njemačkog Drago BOJIĆ
ja nije nikakav isključivo intelektualni proces, već je tu po srijedi jedno mnogo opsežnije zbivanje u kojem se događa uzajamnost susreta, međusobno predanje, darivanje i povezanost u ljubavi. Postavlja se pitanje je li moguće taj odnos još više pojasniti i učiniti dostupnim. Da li ga je moguće uza svu njegovu jedinstvenost shvatiti sukladno analogiji našeg odnosa s Bogom? Je li, dakle, moguće govoriti o Isusovoj vjeri? Ako želimo odgovoriti na ovo pitanje, potrebno je prije svega podsjetiti da je Heb 12,2 jedini tekst koji nedvosmisleno govori o Isusovoj vjeri, te da se u Novom zavjetu ne nalaze nikakvi drugi izričito paralelni tekstovi na temu “Isusove vjere”. Ipak se za sinoptički tekst Mk 9,23 može reći da po svom sadržaju predstavlja paralelno mjesto. U tom se tekstu Isus suočava s pitanjem, koje mu je uputio otac mladića bolesnog od epilepsije: “Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti prema nama!” Isusov odgovor glasi: “Sve je moguće onomu koji vjeruje!” Ovdje se, dakle, promatra vjeru kao sudjelovanje na Božjoj svemoći te stoga i kao sposobnost ozdravljenja. Ovakvo razmišljanje upućuje na to da je ovdje samo Isus “taj koji vjeruje” i kojemu je dano – upravo po njegovoj “vjeri” – da može ozdravljati. Tako je, dakle, Isus u svojoj radikalnoj poslušnosti radikalno izlaženje od Boga i radikalna samoizručenost Bogu. On je sam po sebi ništa, ali je sve od Boga i za Boga. On je, prema tome, prazna forma i prostor otvoren za Božju ljubav, koja daruje samu sebe. Pritom je po sebi jasno da Isusova upućenost na Oca pretpostavlja Očevo obraćanje i darivanje Isusu. Kasnija kristologija sinovstva i nije drugo doli tumačenje i prevođenje onoga što je sakriveno u Isusovom sinovskom posluhu i njegovom sinovskom predanju. Ono što je ontički proživljavao, prije Uskrsa, bilo je ontološki izraženo u vremenu nakon Uskrsa. [Walter KASPER, Isus Krist, Crkva u svijetu, Split 22004, 129-130.] ljeto A. D. 2012. 19
S 06.indd 19
5.7.2012 14:30:50
Isus iz Nazareta Jon Sobrino
Kraljevstvo Božje naviješteno po Isusu
Život siromašnih i potlačenih Protiv siromaštva i protiv ugnjetavanja treba se boriti da bi bilo života u našem svijetu. A tomu treba pripomoći i kristologija. Treba uvijek imati na umu ostvarenje Kraljevstva siromašnih. To je ono što Bog želi
P
rije više od jednog stoljeća njemačka je teologija otkrila da je središte Isusova propovijedanja bilo “Božje kraljevstvo”. Otkriće je uzdrmalo kristologiju, ali stoljećima ni teolozi ni sabori nisu uzimali u obzir centralni karakter Božjeg kraljevstva. To je čak izazivalo polemiku jer je Alfred Loisy, da bi naglasio njegovu važnost, rekao da je “Isus naviještao Božje kraljevstvo, a Crkva je bila ono što je iz toga proizišlo”. Danas je to vidljivo u mnogim kristologijama, a osobito u latinoameričkim koje možemo nazvati kristologijama oslobođenja.1 Sažimajući ono temeljno: 1. Isus naviješta i ostvaruje Božje kraljevstvo kao stvarnost povijesnoga života. 2. Izravni adresati Kraljevstva su siromašni. 3. Kraljevstvu se dijalektički i radikalno suprotstavlja Protukraljevstvo. 4. Isus odlazi na križ zbog djelovanja u korist ovog Kraljevstva za siromašne i nasuprot Protukraljevstva bogataša. 5. Prema tom Isusu Otac postupa pravedno vraćajući ga u život. To je ono što ćemo razraditi u nastavku.2 No, prije toga napominjemo da se, počev od te kristologije, može formulirati kršćanska egzistencija u evanđeoskoj, povijesnoj i ekumenskoj formi. Ignacio Ellacuría je ovako formulira: “Isto onako kako je Isus došao navijestiti i ostvariti Božje kraljevstvo, tako ono treba postati stvarnost koja ujedinjuje cijelu kršćansku teologiju – kako onu kršćanskog morala tako i onu pastorala: ono što Isusovi istinski sljedbenici trebaju nastaviti činiti jest ostvarenje Božjeg kraljevstva u povijesti u što je moguće većoj mjeri.”3
Kraljevstvo pravedna života nasuprot ugnjetavanju Isus nije propovijedao sebe samoga, pa čak ni samo Boga, nego “Božje kraljevstvo”. Od svog je naroda baštinio temeljni pojam kraljevstva. Ukratko, Izrael je iskusio Božji prolazak kroz svoju povijest koja je obilovala bijedom, unutarnjim ugnjetavanjem od nepravde te izvanjskim koje ga je odvelo u progonstvo. Ipak, nikad nije izgubio nadu. Prema govornom izražavanju okolnih naroda, iščekivao je Božje kraljevanje i to shvaćao na jasan način: “Bog će suditi svijetu u pravdi i narodima u pravednosti” (Ps 96,13). Božje kraljevanje “preobražava nepravednu povijesno-
društvenu stvarnost u pravednu, u kojoj vlada solidarnost i u kojoj više nema siromašnih (usp. Pnz 15,4).4 a) Sve je počelo Izlaskom. Bog vidi patnje koje osvajači dosuđuju jednom narodu i osluškuje njegov vapaj. Izlazi iz samoga sebe, silazi da ih oslobodi i uspostavi savez s tim narodom. Osnovni cilj nije religiozni: da bi pridobio sebi jedan narod koji će mu prinositi kult na brdu Sinaju, kako veli Vatikanska instrukcija o teologijama oslobođenja iz 1984. O tome nema spomena u trima najstarijim velikim izvorima: jahvističkom, elohističkom i deuteronomijskom. Bog traži da potlačeni narod ima život i živi kao narod oslobođen od svojih izrabljivača. O tome što bi bilo Božje kraljevstvo i kraljevanje treba promišljati polazeći od takvoga Boga. Bog se ne otkriva kao ego-centrični Bog, nego kao de-centralizirani: Bog smilovanja i milosrđa prema jednima i okrutnosti prema drugima. A razlog za ovakvo dvostruko djelovanje je isti: Bog želi “život potlačenih”. To je ono što zauzima središnje mjesto u sinoptičkim evanđeljima. b) Isus je odlučno na strani života sirotinje. Često govori o kruhu, simbolu života. Središnji zaziv Očenaša je da bude kruha. Brani gladne koji su, zbog gladi, krali klasje s tuđeg polja. Viđa ga se kako sudjeluje i slavi život u jelu, puno puta u nazočnosti onih i s onima nerado viđenima. Često čini “čuda” kako bi bolesni imali “život”. Bolje ih je nazivati “djelima”, “moćnim činima”, “znakovima”, jer ovi termini ne ističu da se time krše prirodni zakoni. J. I. González Faus ih naziva “vapajima kraljevstva”. A ovi čini nisu samo blagotvorni, nego i oslobađajući, budući da se u toj kulturi vjerovalo da je bolest bila plod ugnjetavačkih sila, što je vrlo jasno vidljivo u istjerivanju demona. Petar će u kući rimskog satnika reći kako je “Isus prošao čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao, jer Bog bijaše s njim” (Dj 10,38). Ova osloboditeljska djela su “znakovi”, koji ne označuju puninu kraljevstva, ali označuju smjer prema kraljevstvu u punini: život, mir, sloboda, dostojanstvo za sve. I rađaju nadu da je to kraljevstvo moguće.
20 ljeto A. D. 2012.
S 07.indd 20
5.7.2012 14:32:59
posebni broj
Također, u svojim neslaganjima i optužbama Isus predstavlja Boga koji je na strani života. Pismoznancima i farizejima predbacuje njihovu ispraznost i dvoličnost, ali osobito ih kritizira zbog maltretiranja i nepravde koju čine većini malenih i siromašnih. Tovare na njih nesnosne terete, potkopavaju udovičke kuće, imaju ključ znanja i ne dopuštaju nikome da uđe. Slijepe vođe koji čine da narod padne u jamu! Također ih razotkriva kako krivotvore božansku predaju potičući da se vjeruje da, ukoliko je se drže, bivaju poslušni Bogu kad prinose kao corbán (kurban), oltarni dar ono što trebaju prinijeti za život onih koji su u potrebi. U Mk 7,11ss Isus ih optužuje da “ne dopuštaju uzdržavanje roditelja u potrebi”. Treba zapaziti da Isus ove optužbe upućuje skupinama, pismoznancima, farizejima, bogatima, svećenicima, u množini, bez navođenja ovog ili onog pojedinca. Ove skupine stvaraju društveno okruženje koje olakšava tlačenje malenih. Rekli bismo danas kako izražavaju i olakšavaju strukturalno izrabljivanje. Života lišavaju većinu, ponekad na suptilan, a ponekad i na nasilan način. Ukratko, čine da većina živi prignuta pod težinom velikog tereta. Oni su anawim. c) Adresati Božjeg kraljevstva su siromašni. J. Jeremias tvrdi da se naviještanjem blizine Kraljevstva još uvijek nije reklo ono što je temeljno u Isusovu naviještanju, a to je “ponuda spasenja koju Isus daje siromašnima... Božje kraljevstvo pripada jedino siromašnima”.5 Radi se o Božjoj naklonosti. Ta se naklonost već susreće u Starom zavjetu, u predajama koje se ne običavaju previše uzimati u obzir. Pravednost iščekivanog kralja “ne sastoji se u prvom redu u davanju nepristranog pravorijeka, nego u skrbništvu za one koji su bespomoćni i siromašni, za udovice i siročad”6. Takvi trebaju biti kraljevi u skladu s Božjim srcem. Oni, zapravo, nisu bili takvi i samo kralj Jošija dobiva prolaznu ocjenu proroka Jeremije jer je “branio pravo siromaha i jadnika” (Jr 22,16). Ova je naklonost pratila Božji korak. U prorocima Bog naziva “moj” narod ne cijeli Izrael, nego potlačene unutar njega.7 Confessio Dei se nalazi u ovom vapaju: “u tebi sirota nalazi smilovanje.”8 Psalam 82 koji je, prema Crossanu9, temeljni tekst cijelog kršćanskog života predstavlja Boga u skupštini bogova. I Bog ih oštro upozorava: “štitite slaba i sirotu, vratite pravicu jadniku i siromahu!” Radi se o jednom od psalama koji se ne mire sa socijalnim kaosom i koji očekuju nekoga tko će uspostaviti pravednost. Ta naklonost je ono što su latinoamerički biskupi 1979. godine proglasili u Puebli. Oni jezgrovito vele: siromašni “su stvoreni na sliku i priliku Božju da budu njegova djeca, ali ova je slika zatamnjena pa čak i izrugana... [Ma kakvo bilo moralno ili osobno stanje u kojem se nalaze] Bog staje u njihovu zaštitu i ljubi ih” (br. 1142). d) Za Isusa život ljudskih bića, sasvim konkretiziran u siromašnima, ima prioritet nad religijom. Isus je bio gorljivi vjernik u Boga i Božji branitelj. Ali, vjerujući u Boga siromašnih – ne u bilo kojeg Boga, a osobito ne u Boga moći, bogatstva, domovine – više ga zanima ono što trebamo činiti bližnjemu kako bismo mu zagarantirali život. Dva puta citira Hoš 6,6: “pravednost-milosrđe mi je milo, ne žrtve.” S ovim Božjim riječima Isus staje u obranu slabih, carinika u Mt 5,13 i gladnih u Mt 12,7. Bogu je važnije utažiti glad nego zakonom propisana čistoća i obdržavanje subote. U prispodobi o trganju usjeva u tuđem polju subotom ono što je u igri jest privatno vlasništvo i pitanje je li ono nedodirljivo ili nije. Isus tvrdi da, pred glađu, takvo pravo ne postoji. U
Svjetla riječi
Mt 5,23 inzistira na tomu da je izmirenje s bratom važnije nego prinošenje žrtve na oltar (Mt 5,23). U Mk 2,28 tvrdi samo da je “subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote”. Bog je Bog koji samog sebe de-centralizira. Njegova slava, kako reče Irenej u 2. st., jest “da čovjek živi”. Ili, kako dubokoumno reče mons. Romero god. 1980: “slava Božja sastoji se u tome da siromah živi.” Što se tiče zapovijedî Božjega zakona, u trima sinoptičkim evanđeljima Isus se zauzima za izjednačavanje ljubavi prema bližnjemu s ljubavlju prema Bogu, što je već skandalozno. Ali još više postaje time što se, vrlo vjerojatno, u originalnoj Markovoj verziji ne spominje ljubav prema Bogu. Prema rekonstrukciji koju čini Boismard, izvorni tekst govori samo da je najveća zapovijed “ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga; nema veće zapovijedi od ove”10. I doista, izraz “ljubiti Boga” pojavljuje se samo tri puta kad se govori o najvećoj zapovijedi (Mk 12,30; Mt 22,37 i Lk 10,27), dok se jedanput u Lk 11,42 (paralelni s Mt 23,23) ne spominje ljubav prema Bogu. Bogatom mladiću koji pita što treba činiti da bi zadobio vječni život (Mk 10,17-22) Isus odgovara citirajući samo zapovijedi Dekaloga koje se odnose na bližnjega, a ne na Boga. Na isti način nastavlja i Pavao: “Sav je zakon ispunjen u samo ovoj zapovijedi: ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga” (Gal 5, 14) i “onaj tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon” (Rim 13,8). Iznenađuje škrtost tekstova o “ljubavi prema Bogu”. Ivanova teologija potpuno jasno kaže da je “Bog nas prvi ljubio” (1 Iv 4,10). Dokaz za to je što nam je poslao svoga sina, a razlog što “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8). Ali ono što još više iznenađuje je zaključak: “ako je Bog nas tako ljubio, onda smo i mi dužni ljubiti jedni druge” (1 Iv 4,11). Isto veli poslanica i kada govori o uvjetima za biti u Bogu i ostati u Bogu. To se može dogoditi jedino u ljubavi prema braći (1 Iv 4,16). Konačno, u posljednjem svom obraćanju prije muke Isus naviješta kako se jedino može zadobiti spasenje: služeći bespomoćnim ljudima u njihovim primarnim potrebama, hraneći gladne, pojeći žedne, odijevajući gole, posjećujući bolesne i zatočene. Ne spominje se jesu li ili nisu ispunjene obveze prema Bogu. Ali se tvrdi da on prebiva u tim ljudima koji su na rubu života (Mt 25,31-46). Biskupi će reći u Puebli da se Krist “s osobitom ljubavlju želio identificirati s onima koji su najslabiji i najsiromašniji” (br. 196).
Isusov naum viđen iz perspektive siromašnih i potlačenih a) Križ. Oni koji štite siromašne, loše završavaju. Idoli, bogatstvo i nacionalna sigurnost, tj. sile Protukraljevstva, kako ih naziva mons. Romero, bore se protiv Božjega kraljevstva. U Isusovu slučaju, glavne vođe Protukraljevstva bili su veliki svećenici koji su gomilali ekonomsku, financijsku i religioznu moć. Isus je ponekad bio i na udaru političkih moći, Heroda i herodovaca, njihovog sigurnosnog tijela, te konačno Pilata i njegove pretorijanske straže. Prvi su ga optuživali za blasfemiju, premda ono što oni nisu željeli bilo je da Isus razori njihov hram, hram moći, i zamijeni ga Kraljevstvom neznatnih. Drugi su ga optuživali za političko buntovništvo, a zapravo nisu željeli Kraljevstvo koje se ne bi klanjalo pred carem. Ove su moći Isusa poslale na križ. Nema u tome ništa novoga, jer se to često događa u našem svijetu sve do dana današnjega. U Isusovu križu ne leži strašni Božji naum, kao da bi njegova krv ublažila Božju srdžbu i bila uvjet našeg spasenja. ljeto A. D. 2012. 21
S 07.indd 21
5.7.2012 14:33:08
Isus iz Nazareta Isusa su razapeli jer je bio vjeran Bogu kraljevstva siromašnih i potlačenih. I odluka da ga ubiju, začeta je puno ranije, skoro na početku, kad su se farizeji i herodovci urotili da ga smaknu nakon što je subotom u sinagogi izliječio čovjeka s usahlom rukom (Mk 3,6). Dakle, Isus je otišao u smrt znajući što čini: da plaća cijenu naviještanja i uspostavljanja Božjeg kraljevstva za siromašne i da zagovara Boga koji ljubi siromašne. Isus je svoju nadu sačuvao do kraja, kako se vidi na Posljednjoj večeri, i izrazio je riječima koje su dale smisao njegovu životu: “Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem” (Mk 14,25). U Salvadoru su mnogi umrli na takav način, postupajući pravedno i braneće život siromašnih, ostvarujući Božje kraljevstvo i boreći se protiv Protukraljevstva. Njih nazivamo “isusovskim” mučenicima, budući da su živjeli i umrli, više ili manje, kao Isus. Najpoznatiji je mons. Romero, ali bilo ih je puno više: 17 svećenika, pet redovnica i stotine kršćanskih laika, žena i muškaraca. Isusov život i smrt su nam pomogli da ih shvatimo. I obrnuto, život i smrt ovih mučenika pomogli su nam da shvatimo Isusa. Kristologija Božjeg kraljevstva je evanđeoska, budući da je utemeljena, kako smo vidjeli, na sinoptičkim evanđeljima. Ali je također povijesna kristologija našega vremena i za naše vrijeme, kako je vidljivo u mučenicima. b) Isusovo uskrsnuće. Petar ga naviješta u pet obraćanja u Djelima apostolskim ovim riječima: “Onoga koga ste vi ubili, Bog uskrisi na život.” Uskrsnuće nije, dakle, oživljavanje mrtvaca, nego Božji pothvat kojim pravedno postupa prema žrtvi vraćajući je u život. Prema tome, ljudska nada će osobito biti nada žrtava i za žrtve, ne samo i izravno nada u život s onu stranu smrti. Uskrsnuće je odgovor na čežnju “da krvnik neće trijumfirati nad žrtvom”. Drugim riječima, čežnja da će “kraljevstvo trijumfirati nad Protukraljevstvom”. Na analogan način opažamo je, dakako, i u naše vrijeme. Mons. Romero reče: “Ako me ubiju, ukrsnut ću u salvadorskom narodu.” I tako je i bilo. Mnogi se, dakle, suočeni s velikim poteškoćama zbog suprotstavljanja moćnicima u društvu i u dijelu Crkve, sjećaju mons. Romera, zahvaljuju mu i slijede njegove korake. c) Utopija. Već Isusov život označava jednu utopiju, a njegovo uskrsnuće je potvrđuje. To je utopija kraljevstva. Važan izraz je gozba koju svi dijele. Već je Izaija bio opisao utopiju iz perspektive novog stvorenja, novog neba i nove zemlje: “gradit će kuće i stanovati u njima, sadit će vinograde i jesti njegove plodove. Neće više graditi da drugi stanuju, ni saditi da drugi jedu... Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvati... Vuk i janje zajedno će pasti... Neće više činiti zla ni štete na svoj Svetoj gori mojoj” (Iz 65,21-25). Ipak, potpuno ostvarenje utopije ne može prouzročiti da nestane ono što je u korijenu svega, iako se može činiti sitnicom u odnosu na ono što je kazao Izaija: sve počinje Božjim smilovanjem prema robovima i Isusovim smilovanjem prema siromašnima. Među nama je tako utopiju formulirao o. Rutilio Grande, S.I., prvi ubijeni svećenik u Salvadoru god. 1977, nekoliko tjedana prije nego će biti smaknut: “Gospodin Bog nam je prema svom naumu dao materijalni svijet, kakva je i ova materijalna misa s materijalnim kruhom i materijalnim kaležom koji podižemo nazdravljajući Kristu; jedan zajednički stol s dugim stolnjacima za sve, kakva je ova
Euharistija; svakog pojedinog sa svojim stolcem i da stol, stolnjak i ono najpotrebnije doteknu svima.”
Potreba Božjega kraljevstva danas Mi ljudi običavamo razmišljati u drugim kategorijama: vlastita nacija, vlastita religija, vlastita Crkva, vlastita domovina. Za njih običavamo raditi, povremeno se boriti, ponekad istrebljivati neprijatelje. Ali ništa od toga ne uspostavlja Božje kraljevstvo. Rješenje je u životu siromašnih i potlačenih. Pogledajmo današnji svijet u riječima biskupa Pedra Casaldálige: “Danas u svijetu ima više bogatstva, ali i više nepravde. Afrika se naziva ‘zatvorska ćelija svijeta’, kontinentalni holokaust (‘šoa’). Dvije i pol milijarde ljudi na zemlji preživljava s manje od dva eura dnevno, a prema istraživanjima FAO-a (Food and Agriculture Organization, nap. prev.) svaki dan od gladi umre 25.000 osoba. Progonstva ugrožavaju živote 1.200.000.000 osoba u stotine zemalja. Iseljenicima se uskraćuje bratska ljubav i tlo pod nogama. SAD gradi zid od 1.500 km prema Latinskoj Americi, a Europa, na jugu Španjolske, podiže ogradu prema Africi. Sve je to, uz to što je zlobno, isprogramirano.”11 Protiv ovog se siromaštva i protiv ovog ugnjetavanja treba boriti da bi bilo života u našem svijetu. A tomu treba pripomoći i kristologija. Treba uvijek imati na umu ostvarenje Kraljevstva siromašnih. To je ono što Bog želi. Također, zajedno s ovom kategorijom siromašnih održava se, na nov i skandalozan način, i kategorija Boga. Kako veli don Pedro Casaldáliga “sve je relativno osim Boga i gladi”.
Bilješke 1
2
3
4
5
6 7
8 9 10
11
Među već klasične autore ubrajaju se Juan Luis Segundo, Leonardo Boff, Ignacio Ellacuría i Carlos Bravo. Vidi moje knjige: Jesucristo Liberador. Lectura histόrico teolόgica de Jesús de Nazaret, San Salvador 1991; La fe en Jesucristo. Ensayo desde las víctimas, San Salvador 1999. U ovom članku sporadično prenosimo ono što smo pisali u “El reino de Dios y Jesús. Compasiόn, justicia, mesa compartida”, Concilium 326 (2008), 199-209. “Aporte de la teología de la liberaciόn de las religiones abrahámicas en la superaciόn del individualismo y del positivismo”, Revista Latinoamericana de Teología 10 (1987), 9. X. ALEGRE, “El reino de Dios y las parábolas de Marcos”, Revista Latinoamericana de Teología 67 (2006), 8. J. JEREMIAS, Teología del Nuevo Testamento I, Salamanca 1974, 133; 142. Istaknuto u originalu. Nav. dj., 122. Usp. J. L. SICRE, “Con los pobres de la tierra”. La justicia social en los profetas de Israel, Madrid 1984, 448. H. WOLF, Dodekapropheten I, 304. The Birth of Christianity, New York 1999, 575. P. BENOIT-M. BOISMARD, Sinopsis de los cuatro evangelios II, Bilbao 1976, 329. Okružno pismo Utopía necesaria como el pan de cada día, siječanj 2006.
Sa španjolskog Leon KIKIĆ
22 ljeto A. D. 2012.
S 07.indd 22
5.7.2012 14:33:15
posebni broj
Svjetla riječi
Miro Jelečević
Isusovi susreti U Isusu iz Nazareta Bog je čovjeka susreo s nečuvenim angažmanom Božjeg života. Takav angažman mnogima i danas izgleda ludost i još više sablazan
Biće od susreta Ako bi tko rekao: “Čovjek je susret”, ne bi pogriješio. Dapače ono što čovjek u svom životu jest i što od svog života može učiniti, zahvaljuje bezbrojnim susretima – događajima osobnih odnosa – koji su omogućili i odredili njegovo postojanje. Da uopće postoji kao čovjek omogućio je prije svega susret ljubavi njegovih roditelja kao i bezbrojni susreti kojima mu je darovano životno mjesto i na taj način darovan mu oblik. Postupno su iz susreta nastale niti njegova života, kojima je načinjeno šaroliko tkanje. Kroz čitavo to šarenilo i složenost susreta i upravo u njima može – ako se čovjek na to odvaži – progovarati onaj temeljni odnos i blagotvorni susret sa sveobuhvatnom i nedostižnom tajnom. Taj se susret ne da lako izreći ni opisati, nego se o njemu više isprekidano i otvoreno govori, u slikama i metaforama. Susret je primarno pozitivni događaj koji nastaje iz povjerenja i u kojem se ostvaruje osobno prihvaćanje i potvrđivanje, rast i kreativnost, radost i sreća, solidarnost i briga, ali i kontrast i razlikovanje. U susretu se čovjek izražava i priopćuje, iznosi ono najbolje iz “vlastite riznice” te dopušta drugome da ga mijenja. I upravo u toj promjeni i po njoj čovjek živi. No, susret nije tek jednoznačno pozitivan, nego ponekad život usmjeri i odredi također negativno: ima susreta koji donose nesreću i nevolju, koji u ljudski život – pojedinačni i zajednički – unose zlokobnost i patnju. Ima susreta koji završavaju lomovima i odbijanjima, nerijetko s tragičnim posljedicama. Smije se reći da su to neautentični susreti “izopačena” smisla, koji umjesto oslobođenja i poticaja rezultiraju manipulacijom, iskorištavanjem, zarobljavanjem i na koncu negiranjem osobnosti drugoga.
Bog koji traži čovjeka I kad se izričito ne spominje, susret je uvijek nezaobilazna religiozna kategorija. Kroz čitavu svoju povijest Biblija svjedoči o dvije važne stvari: o Božjoj volji za odnosom sa svojim stvorenjem te o susretanju Boga u stvorenju. Temeljno uvjerenje i iskustvo biblijske vjere u Boga jest ovo: i kad stvara, izabire, oslobađa ili pak opominje, Bog se iz svog najintimnijeg božanskog bića želi objaviti, želi iskazati i izreći svoju blizinu koja spašava svijet i čovjeka. Ta se Božja volja konkretno ostvaruje u bezbroj varijacija susreta: od najsitnijih elemenata do kolosalnih prostranstava, kao i od riječi blagoslova do žestoke kritike zbog nepravde ili nevjernosti. Božja volja za odnosom i njegovo susretanje nisu pri tome statični i božanski teški, nego dinamični, kreativni i izazovni glede ljudskih odnosa i susreta kao i okvira u koji su smješteni. Drugačije rečeno: Bog odnosa i susreta objavljuje se i djeluje upravo kao onaj koji se sam upušta u susret, traži i po-
kreće ljude prema onome što ih čini boljim, novim ljudima. Bit vjere u biblijskog Boga ne tiče se objave tek nekih propisa i formi, nego središta života, i to života u punini. Izdržati svijest o toj biti biblijske vjere dakako nije ni jeftino ni lako. S obzirom na tradiciju vjere izraelskog naroda, Božja objava u Isusu nipošto nije neshvatljiva novost. Ona se dobro uklapa u povijest vjere u Boga koji susreće svoj narod u njegovu robovanju i koji susreće pojedince u njihovoj nevolji. Ona se osobito nastavlja na proročko oriječenje i odjelotvorenje Božje zahtjevne i nepotkupive blizine. U Isusovu životu i sudbini očituje se povjerljivi i istodobno mukotrpni odnos s Bogom obećanja i utjehe. Taj odnos je izraelski narod kroz stoljeća spašavao od očaja, ali i čuvao od trajne napasti da se iz susreta s Bogom profitira, da se iz njega stvori mitska sigurnost, da Bog postane “zatvorenikom” svoga Zakona i svojih obećanja. Bog se neprestance objavljivao i pokazivao upravo kao Bog koji nadilazi zakonske propise, koliko god se za njih zahtijevala posvećenost i činili se jednoznačnima, kao Bog koji izrasta iz beživotnih rituala u život, iz neosjetljivosti u radost, očekivanje, razigranost. Ovo nije suvremeno pojeftinjenje biblijskog Boga, jer on uvijek ostaje – recimo u ondašnjim slikama – “uzvišeni nad vojskama i nebesima”, “kralj”, “gospodar”, “stvoritelj i sudac svega”. Biblijskom Bogu nikada ne biva dovedena u pitanje njegova transcendentnost. Pa ipak, Bog Izraela je Bog otaca, obećanja, povijesti, života… per definitionem bliski Bog angažirano prisutan u sreći i nesreći onih koji ga traže, Bog koji ne ostavlja onih koji se životno predaju njemu. Bog koji usred ljudske povijesti započinje nešto novo, drugačije i veliko, a što se opet – paradoksalno kao i uvijek – prepoznaje tek strpljivim iščekivanjem i okom za maleno, neugledno, čak – sasvim jasno – poraženo i izgubljeno.
Iz Božjeg života Iz evanđelja vidimo da je Isusov život isprepleten – kao i svaki ljudski – s mnogim životnim pričama različitih predznaka, sa susretanjem muškaraca i žena, s obiteljskim blagoslovima i teretima, s očekivanjima najbližih od njega i očekivanja vjernih za sebe. Isusov život je bio kao i svaki ljudski život označen susretom. Ipak u redovitoj vjerničkoj i teološkoj “zdravoj pameti” ta je Isusova određenost jednosmjerna. U njegovim ga susretima – a uzmimo ih u najširem smislu riječi – uglavnom zamišljamo kao onog kojem ljudi dolaze i mijenjaju se, traže ga i idu za njim, koji samo daje i od kojeg samo drugi bivaju obogaćeni. Zaboravlja se često – iz razumljivog ali svejedno čudnog straha – da je sam Isus iz svojih susreta i odnosa s ljudima izlazio promijenjen, da je rastao i sazrijevao, da je učio o ljudima, da je primao i sam bivao obogaćivan. ljeto A. D. 2012. 23
S 08.indd 23
5.7.2012 14:34:29
Isus iz Nazareta Isusa je znao iznenaditi zanos za život po zapovijedima kao i razočarati ipak neočekivana tvrdoća srca. Za vrijeme javnog djelovanja i svakodnevnog života s učenicima ispunjena različitim susretima, Isus je otkrivao i snagu ljudske želje za ljubavlju, prihvaćanjem i praštanjem, ali i moć ljudske mržnje, podlosti, manipuliranja i požude za vlašću. Isus je bolje razumijevao – danas kažemo senzibilizirao se za – patnju i bijedu, tugu oca i majke za izgubljenim djetetom, nemoć ljudi da sami izađu iz labirinta vlastitih grijeha. Ali i bolje je razumijevao poražavajuću oholost pobožnih i ispravnih, ispraznost udvaranja moćnima i lukavim majstorima opsjene. U kršćanstvu se dakle Isusa Krista dominantno i često isključivo gledalo iz perspektive Sina, druge božanske osobe, i samim time kao onog tko u susret i na ljudskoj razini ulazi opskrbljen “nadnaravnim” predznanjima i sposobnostima i tko je – što je još važnije – takoreći samodostatan, drugi mu u susretu predstavlja tek radni materijal u pothvatu spasenja. Time se upravo ozbiljno zanemarivao jedan od najvažnijih izričaja kršćanske vjere da je Bog u sebi dinamika relacija i da je u sebi jedinstvo razlika, da je – ako prizemljimo stvari do kraja – osjetljiv i poučljiv Bog, koji svojim susretljivim životom uopće omogućuje svaki susret i odnos te istovremeno preuzima u svoj božanski život rizičnost odnosa. To što Bog u sebi jest mogli bismo slikovito nazvati “svetkovinom susreta” kakvu mi ne možemo niti ćemo ikada moći do kraja shvatiti, a koja se mozaično nalazi i potvrđuje u svakom našem autentičnom susretu. U svom odnosu s Ocem Sin stoga nije završenost u sebi i odatle zatvorenost, nego najveća otvorenost za drugoga i – ovo bismo trebali izdržati bez romantičnih predočavanja – ranjivost drugim. Sve to božansko bogatstvo odnosa, koje se ne gubi u bezličnoj kakofoniji, daje svijetu, stvorenju, čovjeku kao bitnu značajku odnos i susret. Gdje god se stoga u povijesti svijeta i čovjeka ostvaruju autentični odnosi i susreti, ondje je prisutan Duh Božji, Duh susreta i odnosa.
Novost života u susretu s Božjim kraljevstvom Za Isusov je život presudno važna poruka o Božjem kraljevstvu. On ga naviješta, zastupa, objavljuje, utjelovljuje u svom ponašanju i djelovanju. U svemu tome jedna od bitnih stvari jesu upravo Isusovi susreti u kojima dolazi do izražaja poruka o kraljevstvu kao Božjem pozivu, Božjem traženju mjesta u ljudskom životu i povijesti, Božjem traženju čovjeka i djelatnom susretu s njime. Poziv je to iz kojeg nitko nije izuzet: ni zli ni dobri, ni oni koji su depresivni i rezigniraju nad vlastitim zlom, kao ni oni koji su zadovoljni sa svojim vjerničkim životom. Čak ni oni kojima za život njihove vjere nije potreban Bog. Isus u navještaj kraljevstva unosi dinamiku koja se ne da jednostavno primiriti ni utopiti u bilo kojem crkveno-institucionalnom obliku. Dakako nije s njime dokraja nespojiva. Sav Isusov život je uložen za kraljevstvo i na toj temi on je i izgubljen. Jedan od glavnih prigovora jest upravo notorno kršenje zakona i propisa, nepoštivanje tradicije pred težištem tog nastupa: ljubav i čovjek ne mogu se zatvoriti u granice zakona. Bog, kojem je stalo do čovjeka i koji ga voli, također se ne da zatvoriti u granice strogo propisana ponašanja. Isusov Bog je radostan s povratka izgubljenih. Dakako, tu treba gledati o kakvim se izgubljenima radi: nije riječ o bilo kojem i bilo kakvom izgubljenom, grešniku. Isus susreće one grešnike koji su slovom svetog zakona isključeni iz zajedništva s Bogom. Za Isusa je to
isključivanje neprihvatljivo. Zato upravo u ozračju i snazi kraljevstva Božjega susreće takve grešnike i traži izgubljene te im susretom donosi spasenje. Isusu iz Nazareta – u kojem kršćani otkrivaju više i dublje od njegova ljudskog života – odnos i susret nisu nikakva prilika za dociranje i pantokratorsko milostivo udjeljivanje vlastite prilike, nego su životna promjena, dinamika u koju on ulazi svjestan svih rizika, a koja je vezana uz nastupajuće kraljevstvo Božje. Susret s bogatim mladićem nije tek pouka o teškoj spojivosti bogatstva i učeništva, nego također zgoda u kojoj Isus dopušta da mu netko “legne na srce”, a pri tome ostane slobodan da odbije pravi i zahtjevni odnos te okrene leđa Isusu. Susreti s poznavateljima Pisma i s pobožnima nemaju svrhu da nas dovedu do zgražanja nad onodobnim – k tomu još perfidnim – neprijateljima Isusa, nego nam pokazuju Isusov rast u povjerenju u Oca nebeskoga, u širinu Božjih pogleda, u dobrostivost njegova srca, u ispravni poredak žrtve i milosrđa. Susreti s onima koji su ga slušali i hranili se njegovom riječju, koji su “visjeli” o toj riječi, nisu Isusu bili samo povod za žal i smilovanje zbog izgubljenosti mase bez pastira i osobito ne onda izručivanje masa u ruke “pastira”, nego njegovo premještanje slušatelja – a bili su i siromašni i gladni i žedni i goli i bosi i krotki i mirni i milosrdni i opet često progonjeni – u sasvim osobnu dimenziju majki, braće i sestara. Susret u kući Marte i Marije nije samo velika riječ o davanju prednosti onom boljem dijelu, nego i Isusova muka s ravnotežom između slušanja i djelovanja. Polazeći od vjere u Boga koji hoće susresti svakog čovjeka – i dobrog i lošeg, pravednog i nepravednog – da bi mu otvorio mogućnost promjene po svojoj blizini, da bi ga spasio, Isus neumorno susreće ljude, razgovara, mijenja – i sam biva mijenjan.
O mjestima i načinima Mjesta Isusovih susreta ne treba tražiti na rubovima života niti u nekim posebnim situacijama izvan prostora i vremena. Isus susreće ljude u srcu života, u njihovoj radosti i tuzi, u njihovoj nepovjerljivoj sigurnosti koja lagano popušta, u njihovim nevjerama i čežnjama za zagrljajem, u skrivanju iza taloga laži i bježanja od sebe, u njihovoj ranjenosti, uzetosti, samoći, napuštenosti, izopćenosti. Stoga njegovi susreti bivaju uz prašnjave putove i uz bunare, za bogatim i skromnim stolovima, na brežuljcima s pogledom na prošlost i na gorama s pogledom na budućnost, u malim sobama prijateljstva, na nesigurnim lađicama, u gužvi umora i na rubu učeničkih živaca. Isusu ne treba poseban kalendar niti raspored da bi se upustio u susret. Svakodnevica nije tek riječ na kojoj inzistiraju tek kršćanski propovjednici, nego je ona bitno vrijeme Isusovih susreta. Da to može biti razgovor ili gozba, dakle neko posebno vrijeme, nije ništa neobično: uvijek je riječ o susretu koji – samo ako to čovjek hoće – mijenja i otvara za nove mogućnosti, za drukčiji i bolji život. Posebno vrijeme ipak pri tome nikad nije posvećeno vrijeme niti liturgijsko vrijeme. Ono je vrijeme u kojem čovjeku u susretu biva darovana svijest o veličini i presudnosti trenutka odluke za Božje kraljevstvo i njegovu pravednost. Pri tome susret s Isusom i Isus u susretu nikad ne gubi zahtjevnosti i nikad ne ušutkava sva pitanja. Nosivo povjerenje u Boga nije lišeno životne ozbiljnosti. Isus u susretima oslobađa ljude. To nije tek velika riječ suvremenih filozofija, teologija ili političkih ideologija. Nije pogotovo postmoderna riječ konzumerističkog života samooslobođenog za uživanje i zaborav. Isus u svom susretu prije svega oslobađa čovjeka od zatvorenosti u njega samoga. Pokazuje mu da ne želi
24 ljeto A. D. 2012.
S 08.indd 24
5.7.2012 14:34:35
posebni broj
ništa od njega, da ne traži i da ne mora ispuniti nikakve preduvjete da bi bio prihvaćen. I upravo u tom stavu počinje proces oslobađanja od vlastite grešne prošlosti, od neosjetljivih životnih stavova, od samodostatnosti i umišljenosti, od želje da se sve sredi i uredi svaki račun s Bogom. Svojim stavom povjerenja u ljude koje susreće Isus biva izazovan i inicira proces promjene koji se veže uz vjeru u Boga i iščekivanje njegova kraljevstva. Taj se proces još od klasičnih iskustava i priča Isusova naroda naziva oslobođenje iz ropstava. Ono je primarno socio-političko-kulturno, ali i osobno-egzistencijalno. Čovjek koji se susreo s Isusom biva drukčiji: s jedne strane sve ostaje nekako isto, a opet sve je novo. Tu glavna riječ nije zaborav, nego zahvalnost. Taj susret izvodi čovjeka na brisani prostor iz kojeg više nema jednostavnog povratka u stara opravdanja, tvrdoće i zadovoljstva vlastitom pravednošću, niti u bijeg od odgovornosti zbog stare grešnosti. Susresti Isusa ne znači – kako to često hoće preemotivna pobožnost – puko smirenje srca i predanje u neku anesteziranu zaljubljenost i kvazisenzualno utrnuće. Susret s Isusom koji oslobađa više je plamen i nemir koji se ne može upokojiti korbanom, kadom, metvicom ili slovom zakona. Ipak treba uvijek istaknuti da onaj susretom s Isusom oslobođeni nije slobodan tek za sebe, nego oslobođen za druge. Iz susreta s Isusom ljudi izlaze iscijeljeni. Nama pri tome na um prvo pada čudesno izlječenje od tjelesne bolesti. Takvo shvaćanje danas inače ima prođu. Ipak uz svu fascinantnost pa i zavodljivost teme ozdravljenja, ona ipak nije središnja nakana evanđeoskih tekstova koji govore o susretima Isusa s bolesnicima. Ono što se na njima događa više je “znak upozorenja” na blizinu nove zbilje koja se naziva Božje kraljevstvo. Neprimjećivanje i neprihvaćanje novosti Božjega kraljevstva ne ostaje za čovjeka bez posljedica.
Isusovo obećanje vjernosti ostaje do kraja. Njemu danas u susret mora izlaziti ponizna i zahvalna crkva, a ne crkva uvjerena da će je spasiti masovna okupljanja, militaristički redovi, mrtve i čarajuće duhovnosti. Nju spašava jedino susret s Isusom iz Nazareta čiji je život otvorio vrata za tajnu Boga koji voli čovjeka i ostaje mu vjeran U Isusu se pak Bog obraća upravo onima koje se sumnjičavo gleda zbog njihove bolesti. Oni imaju kompleks manje vrijednosti pred Bogom i u zajednici vjernika, u društvu, čak i pred sobom. Gurnuti su u stranu, često u skupini prosjaka, s njima se ne susreće. Kad se Isus ne uklanja od bolesnika, nego im svjedoči Božju blizinu, on ih susreće i iscjeljuje na puno široj razini, nego što je tek fizičko ozdravljenje. Na čovjekovu cjelovitost bitno pripada svijest da je Bog za njega zainteresiran i na njegovoj strani, osobito pak na strani onih koji svojom snagom ne mogu stvoriti novi životni prostor. Njima smisao biva darovan. Danas, u poplavi šarlatanske “medicinalne” duhovnosti i lažnih obećanja kojima se kompromitira evanđelje, potrebno je ponovo sagledati na koji to način i u kojem smislu evanđeoski susreti iscjeljuju. Isus je u svom djelovanju često susretao žene. Od toga dakako ne treba praviti nikakvo čudo neviđeno, revolucionarni
Svjetla riječi
iskorak niti pak odatle izvoditi suvremeni zahtjev za jednakošću žena na svim područjima. Za Isusove susrete sa ženama – ovdje ih ističemo samo zbog kasnije kršćansko-crkvene povijesti nesporazuma – važi ista logika kao i za sve ljude: blizina Božjeg kraljevstva traži odluku za životni susret sa zahtjevnim Bogom. Na to je obvezujuće pozvan svatko: i muškarci i žene, i pravedni i grešni, i zdravi i bolesni. Ipak u Isusovim susretima sa ženama pokazuje se njegova otvorenost za kćeri Izraelove i strankinje, njegova osjetljivost za njihove specifične situacije bile one društvene ili osobne naravi. Isusovi susreti nikad nisu nekakvi virtualni svjetovi niti teorijska razlaganja života i čovjeka. U njima – a to potvrđuju osobito susreti sa ženama – do izražaja dolazi konkretni život u kojem ima i raskajanih suza i miomirisa, dodira i penjanja po drveću, zdjela s hranom i dugogodišnjih bolesti, straha pred smrću i vjernosti koja se ne plaši. U tim susretima Isus također stječe uvid u nijanse ljudskosti kao što i žene – i muškarci – stječu iskustvo nijansi Božjeg života. * * *
I
susovi susreti su ponuda, i to jasna i čvrsta ponuda Božje blizine čovjeku. Nije to neko “da” ili “ne”, nego sasvim jasna potvrda ljudske egzistencije kao od Boga željene i nošene, one kojoj Bog ostaje vjeran i kad čovjek zakazuje. Isusov život je mjesto te Božje afirmativne blizine, on sam je susret najboljeg ljudskog i najboljeg božanskog. Pri tome nikad nije riječ o nekom tek zgodnom, neobvezatnom susretu. U Isusu iz Nazareta Bog je čovjeka susreo s nečuvenim angažmanom Božjeg života. Takav angažman mnogima i danas izgleda ludost i još više sablazan. Susret s Isusom koji mijenja ipak ostaje do kraja otvoren. U njemu nema prisile, u njemu se mora odreći i domišljate teološke, prikrivene prisile: “ako hoćeš” Isusova je riječ koja se izgovara u nebrojenim osobnim susretima. Ona nije opće pravilo koje onda samo treba primijeniti. Ona se tiče i samog Isusa – i samog Boga – koji hoće spašavati u susretu i biti vjeran, a to znači izaći u susret, tražiti, gledati u daljinu horizonta, i radosno se baciti oko vrata onome koji se vraća u kuću s mnogo stanova i pripravljenih mjesta. Ostaje na koncu pitanje kako Isus susreće kršćane i crkvu i oni njega. Prije svega presudan je osobni odnos povjerenja u Isusov život i njegovu sudbinu. Samo na toj razini vrijede za crkvu i kršćane novozavjetne i klasične slike poput zaručnice, zajednice svetih, izabranika Božjih. Svaki popust s obzirom na razinu osobnog odnosa vrlo lako je ideologizirao spomenute slike, kao uostalom i sve druge. Ako Isusova crkva u susretu s Gospodinom nije u potpunosti ovisna o njemu, životno ovisna, a to znači da ide njegovim putem i čini ono što je on činio, ona ne može autentično susresti Isusa. Ukoliko Isusovo zahtjevno evanđelje biva dogotovljeno u crkvenim ustanovama – dogmama, liturgijama, sakramentima, propisima, hijerarhiji, omiljenim slikama – crkva je u velikoj opasnosti da ne susreće Isusa, nego samo sebe. Isusovo obećanje vjernosti ostaje do kraja. Njemu danas u susret mora izlaziti ponizna i zahvalna crkva, a ne crkva uvjerena da će je spasiti masovna okupljanja, militaristički redovi, mrtve i čarajuće duhovnosti. Nju spašava jedino susret s Isusom iz Nazareta čiji je život otvorio vrata za tajnu Boga koji voli čovjeka i ostaje mu vjeran. ljeto A. D. 2012. 25
S 08.indd 25
5.7.2012 14:34:41
Isus iz Nazareta Elizabeth Ann Johnson
Isus i žene Uspravite se! Blagoslov koji žene nalaze u svom odnosu s Isusom nije samo osobni i duhovni, iako je zasigurno i takav. Taj blagoslov se također dotiče javne i društvene sfere, potičući borbu za oslobođenje od struktura dominacije u svakoj dimenziji života
“Ženo, oslobođena si” Ima jedan prekrasan prizor u Evanđelju po Luki koji neposredno pokazuje kako odnos između Isusa i žena zna biti okrepljujući: “Isus je jedne subote naučavao u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je pogrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: ‘Ženo, oslobođena si svoje bolesti!’ I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga” (Lk 13,10-13). Obratimo pažnju na ambijent: sveto mjesto u dan subotnji uz mnogo okupljenog svijeta. Obratimo pažnju i na Isusov položaj: poznati učitelj podučava skupinu. Svečani je trenutak. Žena neprimjetno ulazi. Ona je potpuno nevažna osoba. Već skoro dva desetljeća kreće se svijetom pogrbljena, onesposobljena užasnim hendikepom, bijedan lik u očima svojih bližnjih. Ona sada samo želi slušati i moliti se. Ali Isus je primjećuje i osjeća samilost. Prekida naučavanje! Svu pozornost usmjerava na nju. Pred cijelim selom, on joj se obraća a svojim snažnim riječima i iscjeliteljskim dodirom ozdravlja njezinu iskrivljenu kralježnicu. Zamislite kako je bilo uspraviti se, podići glavu, pogledati oko sebe i vidjeti lica umjesto zemlje. Novi način života otvara se pred njom. Ova žena je znala kome treba zahvaliti. Stade veličati Boga, jer joj se tako usrdno smilovao u dobroti ovog proroka i učitelja, Isusa iz Nazareta. Danas kršćanke ovu prispodobu tumače kao otkrivenje onoga čemu njihov odnos s Isusom još uvijek može pridonijeti. Shrvane raznim preopterećenjima, one osjećaju da ih njegova moćna samilost oslobađa, omogućujući im da se usprave. Danas teologinje u Novom zavjetu pronalaze mnoge prizore poput ovoga, u kojima Isus pokazuje ljubav prema ženama, svoju brigu za njihovu dobrobit, i oslobađajući učinak na njihove živote. Stoljećima se snaga ovih prispodoba često zanemarivala, jer muškarci koji propovijedaju i naučavaju obično ne uviđaju patnje koje žene podnose. Kakva su to bremena koja sputavaju žene?
prikaz, žene u svojim domovima trpe nasilje, žrtve su silovanja, prostitucije, trgovine bijelim robljem, i puno su više žrtve umorstava koja počine muškarci. Što se tiče obrazovanja, zaposlenja i drugih društvenih dobara, muškarci su u prednosti samo zato što su rođeni kao muškarci. Ono što dodatno stavlja žene u nepovoljan položaj jesu rasne i etničke predrasude, kao i klasna povlaštenost, pri čemu se omalovažavaju siromašne žene. Svaka situacija ima različitu dinamiku. Ali uvijek se prema ženama odnosi kao manje važnim. Ova situacija, koju zovemo seksizam, ili predrasuda prema ženama zbog njihovog spola, prisutna je u cijelom svijetu. Ukazivati na ovaj problem, ne znači žene klasificirati kao žrtve, nego istaći statističke podatke koji zorno predočuju probleme s kojima se žene suočavaju u društvu zbog svoga spola. Ni u jednoj zemlji na svijetu još nije postignuta ravnopravnost muškaraca i žena. Ujedinjeni narodi su 1995. godine održali u Pekingu konferenciju o ženama na kojoj su, po prvi put, sudjelovale žene iz svih zemalja svijeta. Tom prilikom, papa Ivan Pavao II. je napisao Poslanicu ženama u kojoj je dao svoju usrdnu podršku konferenciji, na kojoj se raspravljalo o društvenoj jednakopravnosti: “U pogledu prava pojedinca, prijeko je potrebno postići stvarnu jednakopravnost u svakom području: jednake plaće za isti posao, zaštita majki u radnom odnosu, pravičnost u napredovanju na radnom mjestu, jednakopravnost supružnika u pogledu obiteljskih prava i priznavanje svega onoga što je dio prava i obaveza građana u demokratskoj državi. To je pitanje pravde, ali i nužde” (Poslanica ženama, srpanj 1995, odlomak 4). Ovo je bila jako otvorena poslanica, koja je Katoličku crkvu nedvojbeno stavila na stranu žena. Žene imaju svoj dignitet jer su ljudska bića. Kao i muškarci, one su stvorene na sliku i priliku Božju. Pokret za ostvarenje jednakopravnosti žena na području prava i kulture, kada se razmatra kao pitanje etike, zapravo je pokret za socijalnu pravdu. Međutim, u samoj Crkvi postoje problemi koje papa nije razmatrao.
Bremena DRUŠTVO: Razmotrimo statističke podatke Ujedinjenih naroda na globalnoj razini: žene koje čine polovinu svjetske populacije odrade 3/4 radnog vremena; dobivaju 1/10 plaće; posjeduju 1/100 zemljišta; 2/3 nepismenih odraslih osoba u svijetu su žene; a sa svojom malodobnom djecom čine 3/4 stanovništva koje umire od gladi u svijetu. Da do kraja ogolimo ovaj sumorni
CRKVA: Kršćanstvo se oblikovalo u kulturi Rimskog Carstva u kojem su odabrani muškarci držali moć nad manje vrijednim muškarcima, ženama, djecom i robovima. Kako je Crkva rasla i sve se više utvrđivala, njezini prvaci su usvojili ovaj obrazac, koji zovemo patrijarhat, za svoj unutarnji život. Patrijarhat se odnosi na strukturu u kojoj je moć uvijek u rukama dominantnog muškarca ili muškaraca. U tom sustavu, neki muškarci su čovječno
26 ljeto A. D. 2012.
S 09.indd 26
5.7.2012 14:37:42
posebni broj
zreli i duhovno uzdignuti; takvi znaju biti veoma uljudni prema ženama, pa čak ih i voljeti. U patrijarhalnoj raščlambi ne ponižavaju se muškarci kao pojedinci. Ali se ističe da patrijarhalna struktura, prema kojoj Crkva organizira svoje članove, stavlja muškarce i žene u neravnopravne, predodređene uloge. Muškarci vode, žene slušaju i pokoravaju se. Ova nejednakost u Crkvi je evidentna u svim njezinim aspektima: svetim tekstovima, vjerskim simbolima, doktrinama, moralnom učenju, kanonskim zakonima, obredima, a svi upravni organi su osmišljeni od muškaraca i vode ih muškarci. Čak se i Bog najčešće zamišlja kao moćni patrijarh na nebu koji upravlja zemljom i njezinim narodima. Drugim riječima, ovaj sakralni patrijarhat opravdava prevlast muškaraca nad ženama u obitelji i širem društvu. Iako im se povijesti razlikuju, u svim velikim religijama svijeta prevladava sličan obrazac.
Žene i teologija S obzirom na ova bremena, teologinje danas dolaze do spoznaje da moć susreta s Isusom oslobađa. Njegove riječi odzvanjaju kroz stoljeća: “Ženo, oslobođena si.” Sama činjenica da postoje teologinje koje to uopće primjećuju, izvanredan je napredak. Skoro dva tisućljeća gotovo svom kršćanskom teologijom bavili su se samo muškarci. Otkako je Drugi vatikanski sabor (1962-1965) otvorio teološki studiji laicima, jako puno žena se obrazovalo na ovom području. Zadatak teologije definiran je u poznatoj uzrečici Anselma Canterburyjskog – “vjera traži razum.” Cilj ovog promišljanja je da se rasvijetli značenje vjere, tako da se ona može živjeti rezonantnije, umilnije. Žene u ovo unose novu perspektivu, postavljaju pitanja koja proizlaze iz njihove patnje i životnih iskustava. Ova vrsta teologije se obično naziva feminističkom teologijom, od latinske riječi femina, što znači žena. U njoj se vjera promatra očima žena. Uočava se ono što je pogrešno ili što nedostaje u načinu na koji je vjera predstavljena, a što tako opterećuje žene. A u tradiciji iznalazi snažne oslobađajuće elemente koji mogu preobraziti život danas. Feministička teologija svoje uporište nalazi u Isusovom naučavanju Božjeg kraljevstva ili Božje vladavine. To je novi oblik zajednice u kojoj ljudi, međusobno se poštujući, žive s drugim živim bićima na zemlji. Cilj nije da diskriminacija promijeni smjer, da se stvori zajednica u kojoj će žene dominirati muškarcima; time bi se samo nastavila nepravda u novom obliku. Umjesto toga, žene sanjaju novo nebo i novu zemlju, u kojoj ne postoji jedna skupina koja dominira drugom, podređenom, u kojoj je svaka osoba poštovana i sudjeluje, prema svojim Bogom danim darovima, u istinskom zajedništvu. S ovom nadom, djelovanje feminističke teologije danas vodi do novog razumijevanja značenja Isusa Krista za ljudska bića ženskog spola. Razmotrimo ovih nekoliko značajnih događaja.
Isusov život, smrt i uskrsnuće Proučavanja Isusovog odnosa sa ženama u njegovom javnom životu otkrivaju odsutnost straha i veliki interes za njihovo osnaženje. Nikada nije izustio ni jednu riječ uvrede ili poruge, niti je smatrao žene nižom klasom ljudskih bića. Odnoseći se prema njima s prijaznošću i poštovanjem, liječio je, istjerivao đavla, opraštao, te vraćao žene shalomu, posebnu pažnju posvećujući najranjivijima: preminuloj djevojčici, udovici čiji je sin upravo umro, osiromašenoj udovici koja je dala u hram sve što je imala,
Svjetla riječi
preljubnici pred kamenovanje. Isus pokazuje posebno zanimanje za ljude na marginama života, sve do bludnice koju poziva za svoj stol, govoreći čak svećeničkim glavarima da će takve žene prije ući u nebesko kraljevstvo nego oni (Mt 21,32). Isus je osobno imao žene među prijateljima, na primjer, sestre Martu i Mariju koje su ga ugostile u svome domu i slušale njegovo naučavanje. Gotovo je nemoguće to ukratko izložiti, ali papa Ivan Pavao II. je uhvatio suštinu: “Kad govorimo o oslobađanju žena od svake vrste izrabljivanja i dominacije, Evanđelje sadrži jednu nadasve relevantnu poruku koja odražava stajalište samog Isusa … Isus se odnosio prema ženama s iskrenošću, poštovanjem, prihvaćanjem i nježnošću. Na taj način je odavao počast dostojanstvu koje su žene uvijek posjedovale prema Božjem planu i po njegovoj ljubavi… Prirodno je da se pitamo do koje mjere je njegova poruka prihvaćena i provedena u djelo” (Poslanica ženama, odlomak 3).
Kršćanstvo se oblikovalo u kulturi Rimskog Carstva u kojem su odabrani muškarci držali moć nad manje vrijednim muškarcima, ženama, djecom i robovima. Kako je Crkva rasla i sve se više utvrđivala, njezini prvaci su usvojili ovaj obrazac, koji zovemo patrijarhat, za svoj unutarnji život. Patrijarhat se odnosi na strukturu u kojoj je moć uvijek u rukama dominantnog muškarca ili muškaraca. U tom sustavu, neki muškarci su čovječno zreli i duhovno uzdignuti; takvi znaju biti veoma uljudni prema ženama, pa čak ih i voljeti. U patrijarhalnoj raščlambi ne ponižavaju se muškarci kao pojedinci. Ali se ističe da patrijarhalna struktura, prema kojoj Crkva organizira svoje članove, stavlja muškarce i žene u neravnopravne, predodređene uloge. Muškarci vode, žene slušaju i pokoravaju se Kao ni u svojim djelima, Isus ne izostavlja žene ni u svojim naučavanjima. Nikada ne ističe jedan način djelovanja za muškarce a drugi za žene: Govor na gori upućen je svima. Vizija Božjeg kraljevstva koja prožima njegovo naučavanje korjenito ruši nepravedne odnose: posljednji će biti prvi, tako da na kraju svi budu jedno. Evanđelje je uistinu radosna vijest za žene. Pored toga, Isus odaje poštovanje ženama kazujući prispodobe u kojima se njihova ljudska stvarnost smatra vrijednim simbolima živućeg Boga. U židovskim svetim knjigama, presveti Bog se prikazuje sa ženskim likovima na dirljiv i prekrasan način: kao trudnica, dojilja, babica, njegovateljica koja njeguje mlade, kao Mudrost (Sofija) koja skladno i sposobno upravlja svijetom. Pod utjecajem ovog svog vlastitog biblijskog nasljeđa, Isus također u svoje naučavanje uvodi jako mnogo ženskih likova. Kraljevstvo Božje je kao kvasac koji žena zamijesi u tijesto dok cijela štruca ne naraste: to je Bog u liku pekarice, koja umijesi kvasac novog stvaranja u svijet, dok se sve ne preobrazi (Mt 13,33). Još više zapanjujuća je možda prispodoba o ženi koja je tražila svoj novčić. ljeto A. D. 2012. 27
S 09.indd 27
5.7.2012 14:37:49
Isus iz Nazareta Izgubila je jedan od svojih deset srebrnih novčića (miraz, osiguranje za starost?) i prevrnula cijelu kuću dok ga je našla. Onda poziva prijatelje i susjede da se raduju s njom, jer je našla ono što je izgubila (Lk 15,8-10). Ovdje imamo divotan prizor Boga Otkupitelja u potrazi za grešnikom. Ova prispodoba u paru je s drugom, u kojoj dobri pastir traži svoju izgubljenu ovcu. Obje prispodobe otkrivaju neizmjernu ljubav Boga, čak i prema onima koji se izgube. Iako je kršćanska imaginacija prednost davala pastiru, ovaj opis kućanice pokazuje da svakodnevni život žene može ponuditi jako puno prizora da se prikaže Bog. Kao i životinje ženskog spola: Isus se jednom slikovito prikazao u ženskom liku, poželjevši da skupi narod Jeruzalema u svoje okrilje kao što kvočka okuplja piliće pod krila (Mt 23,37).
Kao ni u svojim djelima, Isus ne izostavlja žene ni u svojim naučavanjima. Nikada ne ističe jedan način djelovanja za muškarce a drugi za žene: Govor na gori upućen je svima. Vizija Božjeg kraljevstva koja prožima njegovo naučavanje korjenito ruši nepravedne odnose: posljednji će biti prvi, tako da na kraju svi budu jedno. Evanđelje je uistinu radosna vijest za žene. Pored toga, Isus odaje poštovanje ženama kazujući prispodobe u kojima se njihova ljudska stvarnost smatra vrijednim simbolima živućeg Boga Osim što je liječio žene od bolesti, veselio se njihovom prijateljstvu i govorio o Bogu u njihovom liku, Isus je išao dalje i pozivao žene u krug svojih bliskih sljedbenika. Ostavljale su svoje obitelji i domove kako bi pošle za njim na put u Galileju. Upijale su njegovo učenje i zajedno s njim išle na radosne zajedničke objede, gdje se mogao osjetiti okus dolazećeg kraljevstva Božjeg. Bogati među njima su financirali njegovo poslanje iz svojih džepova, brinući se za potrebe zajednice: “Zatim zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjemu. Bila su s njim dvanaestorica i neke žene... [Marija Magdalena, Ivana, Suzana] te mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara” (Lk 8,1-3). Imena ovih i drugih žena (“mnoge druge!” “s njim!”) susrećemo nekoliko puta u evanđeljima, ali su one postale zaboravljeni dio priče. Žene koje su slijedile Isusa dok je naučavao, ostale su njegove sljedbenice i nakon njegovog života. Išle su s njim u Jeruzalem i time postale dirljive svjedokinje muke. U sva četiri Evanđelja se spominje da su žene, dok su učenici pobjegli i sakrili se kad je Isus uhićen, bdjele s njim dok je podnosio muku. Zapravo, u sva četiri Evanđelja, jedina osoba, imenom spomenuta, koja je stajala uz križ je Marija Magdalena. Žene su znale gdje se nalazi grob jer su ostale, i prve su otkrile da je prazan, kad su otišle da pomažu njegovo tijelo prvog dana u tjednu. Tu su se susrele s uskrslim Gospodinom i dobile zadatak da “odu i jave” ostalima. Marija Magdalena, koju je rana Crkva nazivala “apostolicom apostolâ”, i ostale žene su učinile tako, iako im muškarci nisu vjerovali, misleći da se samo ponašaju kao histerične žene. Usprkos tomu, Sveta knjiga pokazuje da je i u ovozemaljskom i uskrslom životu Isus Krist prihvaćao žene u svoju zajednicu, ne kao podređe-
ne muškarcima nego kao sestre svoje braće i, u slučaju prikaza uskrsnuća, čak kao one kojima se prvo povjerio. Iz perspektive iskustva žena, Isusovo raspeće pokreće strahovitu kritiku patrijarhata. Ovdje se prikazuje sušta “Riječ koja je tijelom postala” dovedena do smrti mučenjem u režiji državnih moćnika, i koja se predaje u nesebičnoj ljubavi. Ovaj događaj istinska je suprotnost primjeni muške dominirajuće moći. U svjetlu križa, feminističke teologinje smatraju da je, sociološki gledano, vjerojatno bolje što se utjelovljenje dogodilo u muškom ljudskom biću. Jer da je žena propovijedala samilost i dala sebe, čak i u smrt, svijet se ne bi ni osvrnuo: zar to nije ono što bi žene inače trebale raditi? Ali prikazati ovakav život i smrt muškarca u svijetu muške privilegiranosti znači izazvati samu srž patrijarhalnog ideala dominacije. Križ je kenoza, samo-opljenjivanje, patrijarhata. Uskrsnućem, Duh Božji ispunja Isusa novim životom izvan smrti. Prisutan u zajednici na novi način, on postaje temelj nove zajednice koja je njegovo tijelo, Crkva. Na Duhove, žene kao i muškarci okupili su se na istom mjestu, gdje su plameni jezici označili silazak Duha Svetoga: “Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima” (Dj 2,4). Prvi kršćani su usvojili krštenje kao obred inicijacije. Za razliku od židovskog obreda obrezivanja koji se odnosi samo na jedan spol, očito samo za muškarce, krštenje se obavlja uranjanjem u vodu i tako se na isti način nudi osobama oba spola. U Pavlovoj poslanici Galaćanima nalazi se jedan ranokršćanski krsni hvalospjev u kojem je iskazano značenje ove prakse. Dok novokršteni izlaze iz vode zaodjenuti u bijele odore, pjevaju: “Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (3,28). Sve podjele na temelju rase ili klase pa i spola prevladane su u jedinstvu posvećujućeg Duha. Moć uskrslog Krista postaje tako učinkovita da ta vizija postaje stvarnost u zajednici. U prvim desetljećima Crkve postoje neoborivi dokazi da su žene, na istoj razini s muškarcima, bile aktivne sudionice u svećeničkoj službi. U Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama imamo prikaze žena misionarki, propovjednica, učiteljica, proročica, apostolica, iscjeliteljica, moliteljica u jezicima i voditeljica kućnih crkava. One rade zajedno s Pavlom i ostalima, obdarene svim karizmama za izgradnju Crkve. Danas se nastoji shvatiti kakve su to sile umanjile položaj ovog javnog službovanja žena u ranoj Crkvi. Ali nema nikakve sumnje da su Feba, Priska, Junija, Persida i mnoge druge žene propovijedale evanđelje u ranom razdoblju Crkve.
Zaključak Žene su teologijom otkrile u Isusu Kristu osloboditelja od bremena, tješitelja u žalosti, saveznika u svojim težnjama. On donosi spasenje svojim životom i Duhom, vraćajući ženama potpuno dostojanstvo osobe pred Bogom. Blagoslov koji žene nalaze u svom odnosu s Isusom nije samo osobni i duhovni, iako je zasigurno i takav. Taj blagoslov se također dotiče javne i društvene sfere, potičući borbu za oslobođenje od struktura dominacije u svakoj dimenziji života. U Kristovo ime, društvo i Crkva se pozivaju da preobrate svoja srca, umove i strukture tako da se Božje kraljevstvo može čvršće ukorijeniti u ovom svijetu. Ovo je polemičan stav. Ali oslobađajuće riječi su već izgovorene: “Ženo, oslobođena si svoje bolesti.” Trebamo se samo uspraviti, veličati Boga, i nastaviti sa zadatkom iscjeljenja svijeta. S engleskog Dragana DIVKOVIĆ
28 ljeto A. D. 2012.
S 09.indd 28
5.7.2012 14:37:56
posebni broj
Svjetla riječi
Philip Yancey
Isus i grešnici Preci sumnjivog morala pokazuju da je Isus ušao u povijest čovječanstva ogoljen i spreman nositi sramotu svoga podrijetla. Oni također pokazuju kolika je moć otkupljenja kad su likovi tako ukaljanog obraza ušli u povijest onoga koji je svijetu donio spasenje
P
rvo evanđelje, po Mateju, počinje popisom imena koji predstavlja Isusovo rodoslovlje. Moglo bi se dokazati da težačka obitelj Josipa i Marije vuče podrijetlo od znamenitih ličnosti, među kojima su i najveći izraelski kralj i njegov prautemeljitelj. Međutim, Matejev popis imena također otkriva neke neugodnije istine. Razmotrimo spomenute žene, rijetkost u židovskim genealogijama. Tamara, udovica bez djece, morala se preobući u bludnicu i zavesti svoga svekra kako bi dala potomka Isusovoj lozi. Rahaba se nije tek pretvarala, nego je prostitucijom uistinu zarađivala za život. A Bat-Šeba je bila predmet Davidove požude, što je dovelo do najpoznatijeg kraljevskog skandala u Starom zavjetu. Ovi preci sumnjivog morala pokazuju da je Isus ušao u povijest čovječanstva ogoljen i spreman nositi sramotu svoga podrijetla. Oni također pokazuju kolika je moć otkupljenja kad su likovi tako ukaljanog obraza ušli u povijest onoga koji je svijetu donio spasenje. U biblijske ubojice se ubrajaju i neke od najprominentnijih ličnosti iz Biblije: Mojsije, David, Pavao. Izdajica nije bio samo Juda, nego i Petar i drugi učenici. A od seksualno promiskuitetnih, tu su dvije neimenovane žene kojima je susret s Isusom promijenio život. U Evanđelju po Ivanu, poglavlje 8, susrećemo ženu zatečenu u samom činu preljuba. Najvjerojatnije skinuta do struka kao biljeg njezinog srama, odvedena je do skupine vjerskih starješina koji za nju traže smrtnu kaznu kamenovanjem. Kao što se i može očekivati, nitko ne optužuje muškog suučesnika u njezinom preljubu (iako je uhvaćena u samom činu), i uskoro postaje jasno da one koji je optužuju ne zanima toliko dobrobit žene, koliko postavljanje zamke Isusu. Isus, s druge strane, pušta da se tenzije malo smire dok, ne progovarajući, piše po tlu. Zatim se uspravi i obrati uznemirenoj svjetini: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” Tim riječima, on ukida njihovu patvorenu distinkciju između “dobrih ljudi”, kao što smo mi vjerske vođe i “loših ljudi”, kao ta pohotnica. Isus promatra svjetinu kroz različit objektiv. On vidi ljude kojima je potrebna Božja milost a koji je odbijaju, kao zakonoznanci i farizeji, te ljude kojima je potrebna Božja milost a koji je prihvaćaju, kao ta žena šćućurena pred njim, očekujući udar prvog kamena. Kad su svi ostali, jedan za drugim, otišli, jedina osoba u tom prizoru koja je zaista bez grijeha otpušta grešnicu. “Ni ja te ne osuđujem,” reče Isus, “idi i odsada više nemoj griješiti.” I ona se suočava s izvanrednom mogućnošću da joj sudi njezina budućnost a ne prošlost.
U Evanđelju po Luki, poglavlje 7, prikazan je jedan drugi susret u kojem se pojavljuje ne samo preljubnica nego i prostitutka po zanimanju, žena koja za život zarađuje prodajući svoje tijelo. U činu nevjerojatne smionosti, ona bane u kuću farizeja, opirući se svim pravilima ritualne čistoće, te prolijeva skupocjeni miomiris po Isusovim nogama, izazovno brišući mješavinu suza i miomirisa svojom raspletenom kosom. Miomiris je bio najveći adut jedne prostitutke u pustinjskom ambijentu, što objašnjava zašto je njezin dar možda bio jednak godišnjoj zaradi. Prosipajući svoju najvredniju imovinu na Isusove noge, ova žena napušta svoje zvanje i cijelu svoju budućnost povjerava Isusu. Domaćin farizej, koji se već ružno ponio prema Isusu, odgovara sa zgražanjem. Zar on ne zna tko je ova žena – zar ne zna da je grešnica! Njemu je Isusovo toleriranje takvog skandaloznog izljeva dokaz da on ne može biti pravi prorok. Ipak, sam čin zbog kojeg je Isus u očima farizeja nepoćudan učvršćuje Isusovu ulogu djelitelja neiscrpne Božje milosti. “Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.” Farizeji, najugledniji vjerski vođe svoga doba, imali su neumoljiv sustav moralnosti i svaku profesionalnu prednost. Dok su se, za razliku od njih, već na samom početku Isusovi sljedbenici suočili sa svom silom neprilika. Prvo su tu bile žene sumnjivog karaktera, kao dvije navedene, te izdajice među učenicima, zatim robovi i robovlasnici te zelot po imenu Savao kome je mučenje kršćana nekad bilo glavno zanimanje. Ovi eklatantni primjeri ljudske nesavršenosti ukupno su prekršili svih Deset Božjih zapovijedi. Usprkos tomu, ova svakovrsna družina, zanesena Duhom Isusa Krista, promijenit će svijet. U međuvremenu su farizeji ubrzo potpuno nestali, a Isusov pokret je nastavio rasti, i još uvijek raste.
I
sus je došao zbog bolesnih a ne zdravih, zbog grešnih a ne kreposnih. Došao je otkupiti i preobraziti, sve ispraviti. Kao da se to i želi naglasiti, glavni junaci mnogih Isusovih prispodoba su osobe koje najmanje očekujemo. U jednoj prispodobi, dva ugledna vjerska službenika zaobilaze žrtvu nasilja; krivovjerac mješanac, dobri Samaritanac pojavljuje se kao junak. U svojoj možda najpoznatijoj prispodobi, Isus ne hvali poslušnog, odgovornog brata koji poštuje roditelje, nego pobunjenog rasipnika, razmetnog sina. Ne samo Isusove prispodobe, nego i njegovi osobni susreti pokazuju tu istu vrstu obrata. Ja sam, štoviše, prošao kroz Evanđelja te napravio jedan grafikon na koji sam pribilježio sve ljeto A. D. 2012. 29
S 10.indd 29
5.7.2012 14:39:31
Isus iz Nazareta Isusove susrete. Osim par izuzetaka, što je osoba čestitija, savjesnija, pa čak i kreposnija, to joj Isus više prijeti. Što je neka osoba nemoralnija, neodgovornija, pa i izopćena iz društva – drugim riječima, što je manje nalik na samoga Isusa – to Isus više privlači tu osobu. (Kako to da Isusovi sljedbenici uvijek čine suprotno?) Bezuvjetni dar milosti silazi na sve one koji ga žele prihvatiti a, ponekad, oni koji nemaju nikamo drugdje su najvoljniji ispružiti ruke.
Farizeji, najugledniji vjerski vođe svoga doba, imali su neumoljiv sustav moralnosti i svaku profesionalnu prednost. Dok su se, za razliku od njih, već na samom početku Isusovi sljedbenici suočili sa svom silom neprilika. Prvo su tu bile žene sumnjivog karaktera, kao dvije navedene, te izdajice među učenicima, zatim robovi i robovlasnici te zelot po imenu Savao kome je mučenje kršćana nekad bilo glavno zanimanje. Ovi eklatantni primjeri ljudske nesavršenosti ukupno su prekršili svih Deset Božjih zapovijedi. Usprkos tomu, ova svakovrsna družina, zanesena Duhom Isusa Krista, promijenit će svijet. U međuvremenu su farizeji ubrzo potpuno nestali, a Isusov pokret je nastavio rasti, i još uvijek raste U jednom zornom primjeru, zabilježenom u poglavlju 4 Evanđelja po Ivanu, prikazana je žena koja doslovno nema ništa zajedničko s Isusom. Prezrena Samaritanka naviknuta na rasne predrasude, iznenađena je što joj se jedan židovski rabin udostojao obratiti a kamoli piti iz njezinog “nečistog” vrča. Isusove učenike je više sablaznilo što se, razgovarajući s nepoznatom ženom, usprotivio društvenim uzusima. Da su to vidjeli neki seljani, zasigurno bi posumnjali u Isusovu smotrenost, pošto je razgovarao s tom ženom, jer uskoro se saznaje da ona iza sebe ima pet propalih brakova i da živi s muškarcem koji joj nije muž. (Neki bibličari nagađaju da ju je Isus zatekao samu na zdencu na popodnevnoj vrućini jer su je izbjegavale druge žene koje bi se obično sastale i zajedno išle na vodu ujutro dok je svježe.) Ogromne su razlike između ove žene i Isusa: rasne, društvene, moralne i vjerske. U njihovom razgovoru Isus upravo prodire u te razlike. On zanemaruje njezine demonstrativne opaske o poznatim precima i mjestima molitve te umjesto toga dopire do najosnovnije ljudske potrebe koju ona dijeli sa svakom drugom osobom, a to je žeđ. Isusove riječi imaju i doslovno i preneseno značenje, jer se na kraju ispostavi da je svaka seksualna potreba, svaka ovisnost, krivi bog koji ne može zadovoljiti našu najdublju žeđ. Zatim joj Isus govori o živoj vodi koja može utažiti žeđ. Ovo je jedino mjesto, od sva četiri Evanđelja, na kojem se Isus nekome predstavlja kao Mesija. Ovu ženu, koja zbog svog načina života ne bi bila podobna za većinu vjerskih dužnosti za koje znam, Isus uzima kao svoju prvu glasnicu. Dobro je odabrao jer su mnogi Samaritanci postali sljedbenici Isusovi zahvaljujući ovoj izuzetno neobičnoj svjedokinji. “Ovaj čovjek je uistinu Spasitelj svijeta”, uskoro su ushićeno govorili ženi. Zahvaljujući njoj, oni su također susreli onoga koji ih vidi kao predmete Božje
preobražavajuće ljubavi a ne Božje osude, i koji ne pretkazuje ono što su bili, već ono što bi mogli biti. Isus nam je nesumnjivo iznio ove prispodobe i prigrlio izopćenike kako bi poljuljao našu urođenu ljudsku sklonost da rangiramo i dijelimo, da se osjećamo moralno nadmoćnijim od drugih. Kao što se iznosi u Govoru na gori, u najvećoj opasnosti su oni koji misle da su stigli do cilja, jer time propuštaju milost. Samo oni svjesni žeđi, traže živu vodu. Jedan od preobraćenih grešnika, apostol Pavao piše Timoteju: “Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.” Obratite pažnju na sadašnje vrijeme, koje koristi netko tko je poznavao grčku gramatiku. Pavao, najveći glasnik na svijetu i autor prilično velikog dijela Novog zavjeta, znao je da i on stoji na rubu moralne provalije. I on se borio s vlastitim iskušenjima – s ohološću, nestrpljivošću sa sporim učenicima, osjećajem moralne nadmoćnosti – na koje mi obično gledamo s više razumijevanja. Ipak je Pavao bio iznimno nadaren, zahtjevan i čestit i upravo su mu ta svojstva pomogla da promijeni svijet. Međutim, kao što Pavao razjašnjava u svojoj Poslanici Rimljanima, ti “doličniji” grijesi mogu prouzrokovati više štete od onih koje društvo prezire. (Dovoljno je sjetiti se da ga je moralna nadmoćnost navela da sudjeluje u Stjepanovom kamenovanju, sjećanje koje ga je, po svoj prilici, pritiskalo dok je pisao Timoteju.) Odmah nakon što je priznao Timoteju da je on najveći grešnik, Pavao dodaje sljedeće: “ A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.” * * *
N
ekoliko puta sam u svome pisanju spomenuo jednog prijatelja iz Chicaga, uvijek pod pseudonimom, kako bi zaštitio njegovu privatnost, iako bi se on svaki put nasmijao i rekao da će ga svi oni koji ga poznaju odmah prepoznati. Nedavno je George doživio ozbiljan moždani udar koji je uništio dobar dio njegovog mozga, zbog čega više nikad nećemo voditi duge razgovore, bez kraja i početka, od lokalne politike, teorije rodne ravnopravnosti do teologije i njegovih uspomena iz Vijetnama. Godinama je George držao knjižaru, više iz želje da bude ukorak s novim izdanjima nego zbog zarade – što je bilo dobro jer je knjižara rijetko bila u plusu i naposljetku je zatvorena. Ukoliko bi ga neki kupac zaintrigirao, George bi ga pozvao do obližnje gostionice gdje je bio redovan gost. Svaki dan bi veći dio vremena proveo tu, pijući kavu za kavom te pušeći cigarete, jednu za drugom (onda kada je u restoranima pušenje bilo dozvoljeno). Nitko od nas ga nije kudio zbog ovisnosti o kofeinu i duhanu jer smo znali da ga to dvoje odvraćaju od gore ovisnosti – alkohola, a doktor ga je upozorio da bi ga još samo jedno jače opijanje vjerojatno ubilo. George bi svake godine priredio zabavu kako bi proslavio svaku novu godinu bez pića. George je izašao iz ustaljenih okvira. Odrastavši u obitelji pacifističkih menonita na poljoprivrednom imanju u Kanzasu, George se odmetnuo, prijavio u vojsku i završio u Vijetnamu, nakon čega se stalno nastanio u velegradu Chicagu. Kako je bio biseksualac, izlazio je i s muškarcima i ženama. Usprkos tomu, moj prijatelj George, taj okorjeli pušač, biseksualac i alkoholičar, poznavao je teologiju jednako kao i sjemenišni profesor. Rekao mi je da su mu se prvi pokušaji povratka Bogu dogodili kad je na
30 ljeto A. D. 2012.
S 10.indd 30
5.7.2012 14:39:38
posebni broj
jednom sastanku liječenih alkoholičara priznao da postoji Viša sila. Onda se jednog dana, dok je mehanički mijenjao kanale na kablovskoj televiziji, neobjašnjivo zaustavio na religijskom programu. Zbor je pjevao hvalospjev Onakav kakav jesam. George je spustio daljinski upravljač i poslušao prvi stih, a zatim drugi: “Ovakav kakav jesam, ne čekajući više, Da jednu crnu mrlju uklonim sa svoje duše, O, Tebi čija krv može svaku ljagu sprati Ja, Jaganjče Božji, želim hitati.” Gledao je ljude kako prilaze, pomičući se ustranu kroz uske redove sjedišta i njišući se poput valova do pročelja gdje ih savjetnici pozdravljaju i vode postrance na molitvu. Georgeu je to bio vrlo poznat prizor, koji ga je vratio u djetinjstvo, ali iz nekog razloga je nastavio gledati i na njegovo vlastito iznenađenje, oči su mu se uskoro ovlažile. Ovakvog kakav jesam, Ti ćeš me prihvatiti, Primiti, oprostiti, pročistiti, rasteretiti, Jer Tvom obećanju ja ću vjerovati, Tebi, Jaganjče Božji, želim hitati! George je rekao: “Te noći, po prvi put, sam dokučio istinu da me Bog voli onakvog kakav jesam. Nitko drugi me ne voli bezuvjetno. Razočarao sam obitelj, jer nikad nisam ostvario svoj potencijal – u obrazovanju, u poslu, bilo gdje. Razočarao sam Crkvu kojoj sam pripadao odlaskom u rat i svojim ponašanjem. Razočarao sam prijatelje i doktore zbog načina na koji sam se odnosio prema svom zdravlju, prekomjernim pušenjem, opijanjem i lošom ishranom. Siromašan sam, debeo, ružan i uskoro star. Samo me Bog voli onakvog kakav jesam.” Zahvaljujući svom prijatelju Georgeu, shvatio sam da milost, poput vode, uvijek ide prema dolje. Kada odem planinariti u Colorado, saveznoj državi u kojoj sam rođen, vidim moć te silazne snage. Ti majušni potočići nastaju visoko na snježnom polju, zatim se povećavaju dok žubore niz planinu spajajući se s drugim rječicama, probijajući kanale kroz mulj i travu pa čak i stijene. Vremenom, ta snaga može izmijeniti krajolik, može izdupsti kanjon poput Velikog kanjona u Arizoni, a sve zato što neumoljivo traži najnižu točku. Bez obzira koliko nisko potonemo, milost teče do te najniže točke. U svojoj novinarskoj karijeri, vidio sam živi dokaz snage milosti koja prvo teče prema dolje a zatim osobu uzdiže do neslućenih visina. Vojska spasa koristi izraz “trofeji milosti” kako bi opisali ono što se može dogoditi među ubožnicima. Svi smo mi trofeji Božje milosti, neki manje a neki puno više. Kralj David, koji je postao simbol grešnosti u ime cijelog jednog naroda, napisao je sljedeće nakon svoga najvećeg neuspjeha: “Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” Tisuću godina kasnije, Pavao je rekao nešto slično, rezimirajući našu kršćansku nadu u jednostavnoj formuli: “Gdje se grijeh umnožio, nadmoćno izobilova milost.” Milost je poruka koju je Isus došao ponuditi žednom svijetu. Kao što je Isus rekao Samarijanki: “Tko god pije ove vode opet će ožednjeti”, misleći na vodu koju mu je crpila iz zdenca, “a tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Milost, kao voda, spušta se u najveće dubine ljudske poročnosti. Ali nas ne ostavlja tamo, nego nas podiže da zakoračimo u novinu života.
Svjetla riječi
Isusov »prvi pogled«
B
iblijske tradicije govora o Bogu i novozavjetne pripovijesti o Isusu znaju za prijeko potreban oblik globalne odgovornosti. Pritom se, dakako, univerzalizam te odgovornosti – i to zahtijeva posebnu pozornost – ne orijentira u prvome redu na univerzalizmu ljudskoga grijeha, nego na univerzalizmu trpljenja u svijetu. Isusov prvi pogled nije bio usmjeren na grijeh drugih, nego na trpljenje drugih! Osobito je pak za njega bilo grijehom uskraćivanje udioništva na trpljenju drugih, nećkanje da se razmišlja iskoračujući preko tmurnoga obzora vlastite povijesti trpljenja, grijeh je za njega bilo – kako je to Augustin nazvao – “skvrčeno srce”, predaja samoga sebe na milost i nemilost skrivenoga narcizma stvorenja, grijeh je za njega bila – u jeziku teološke škole – “konkupiscencija” kao pojavni oblik ili izraz grijeha naprosto. I tako je kršćanstvo započelo kao zajednica spomena i pripovijedanja u nasljedovanju Isusa Krista, čiji je prvi pogled usmjeren na tuđe trpljenje. Ta elementarna osjetljivost za trpljenje drugih obilježava Isusov novi način življenja. Ona nema nikakve veze sa samosažaljevanjem ni s kultom trpljenja bez radosti. Naprotiv, ona je posve nesentimentalan izraz one ljubavi na koju je Isus mislio – uostalom, posve u tendenciji svoje židovske baštine – kad je govorio o nerazdvojivome jedinstvu ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku: strast za Boga kao su-patnička strast za druge, kao politička mistika su-patnje. Kršćanstvo koje samo sebe shvaća iz svojega korijena uvijek s time ima veze, uvijek se time bavi. Tko priznaje “Boga” u Isusovu smislu, računa s tim da će nesreća drugih povrijediti njegove unaprijed smišljene interese, kao što to pokazuje prispodoba o “milosrdnome Samarijancu” u kojoj je Isus samoga sebe pripovijedalački unio u pamćenje čovječanstva. Ističem tako uporno tu su-patničku strast za druge, koja proizlazi iz strasti za Boga, jer je kršćanstvo, prema mojemu mišljenju, već vrlo rano imalo poteškoća s ovdje spomenutom elementarnom osjetljivošću za trpljenje koja se nalazi u njegovoj poruci. Pitanje o pravednosti za one koji nedužni trpe i koje duboko uznemiruje sve biblijske tradicije prema mojem je mišljenju, prilikom nastanka kršćanske teologije, prebrzo bilo preobraženo i prerečeno u pitanje otkupljenja krivaca. Za to je pitanje bio spreman ovaj odgovor: Kristovo otkupiteljsko djelo. Kršćanski nauk o spasenju suviše je dramatizirao pitanje o krivnji, a relativizirao je pitanje o trpljenju. Tako je teologija mislila da može kršćanstvu izvući žalac teodicejskoga pitanja. Pitanje o trpljenju dospjelo je u soteriološki krug. Iz religije koja je u prvome redu osjetljiva za trpljenje, kršćanstvo se preobrazilo u religiju prvotno osjetljivu za grijeh. Prvi pogled nije išao za tim da uoči trpljenje stvorenja, nego njegovu krivnju. No nije li to paraliziralo elementarnu osjetljivost za tuđe trpljenje i zamračilo biblijsku viziju velike Božje pravednosti koja, prema Isusu, ide sve one koji trpe glad i žeđ? [ Johann Baptist METZ, Memoria passionis. Provokativni spomen u pluralističkom društvu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009, 215-218.]
S engleskog Dragana DIVKOVIĆ ljeto A. D. 2012. 31
S 10.indd 31
5.7.2012 14:39:45
Isus iz Nazareta Robert Schreiter
Isus i pomirenje Praštanje je bilo u centru Isusovog djelovanja. Kad ne bi moglo biti praštanja, budućnost bi mogla izgledati samo kao prošlost
U
travnju 2012. obilježena je dvadeseta godišnjica početka rata u Bosni i Hercegovini, rata koji je koštao 100.000 života. Prema većini procjena zemlja je još uvijek duboko podijeljena i u gnojnim je ranama. Mnogi se nadaju ozdravljenju, a čak i pomirenju, ali izgledi za to čine se daleko. Mnogi su, također, zabrinuti za dugotrajne posljedice ovih otvorenih rana, pogotovo zato što se gnjev, bol i mržnja prenose na sljedeće generacije. Ima li Isusov lik što reći s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina? Za kršćane Isus je oruđe Božjeg pomirenja svijeta sa sobom. Ovo pomirenje je središnji dio iskaza kršćanske vjere – Krist koji je prevladao grijeh i neprijateljstvo; u njemu će Bog pomiriti na kraju vremena sve stvari i sve narode. Za svakoga tko živi u mjestu koje je vidjelo toliko nasilja, trpljenja i smrti ova poruka može zvučati utopijski i potpuno nestvarno. Za one koji nemaju istu vjeru kao kršćani, to zvuči kao prazno – možda čak i kao lažno – obećanje. Može li se pomirenje razumjeti kao govor upućen otvorenim ranama, razorenim životima i sjećanjima koja progone one koji su prošli kroz toliko nasilja, a sada iskusuju koliko je nasilje zaleđeno u mržnju, nepovjerenje i podijeljenost? Prečesto se fokusiramo na pomirenje kao cilj koji se nadamo dostići. To može sakriti od nas da je pomirenje također proces kojim se postiže taj cilj, proces koji je namijenjen tome da nas transformira dok se borimo prema njegovoj realizaciji. Ovdje ću se usredotočiti na elemente tog procesa, fokusirajući se na život Isusa iz Nazareta kao model prema kojem se radi na ozdravljenju i pomirenju umjesto da se isključivo misli na postizanje konačnog cilja. Pomirenje zahtijeva težak i odlučan rad. Ako se usredotočimo na to kako Isusov život utjelovljuje elemente rada na pomirenju, moći ćemo uvidjeti neke vrijednosti za one koji rade na pomirenju u Bosni i Hercegovini bilo da su po svom uvjerenju kršćani, muslimani ili sekularni.
Palestina: podijeljena zemlja Zemlja u kojoj se rodio Isus iz Nazareta bila je pod stranom rimskom okupacijom. Rođen je u posljednjim godinama njezinog postojanja kao cjelovitog područja, pod Herodom Velikim. Herod je umro nedugo nakon Isusovog rođenja, a Palestina je podijeljena na tri različita politička područja, nad kojima je vladao po jedan od Herodovih sinova. Jedno od ovih područja imalo je dva naroda koji su se međusobno prezirali: Židove i Samaritance u provinciji Judeji. Povremeno su izbijale pobune protiv rimske okupacije koje su bile okrutno ugušivane. Gori čak od okupatora s njihovim stranim vojskama bili su lokalni vladari koji su surađivali s Rimom da bi očuvali “mir” i ubirali poreze za Carstvo.
Isus se tako rodio i živio svoj život u podijeljenoj i sukobljenoj zemlji. Ona će još uvijek biti takva u vrijeme njegove smrti, nakon nešto više od trideset godina. Uistinu i on će umrijeti od nasilja; bio je pogubljen kao neprijatelj države na najokrutniji i ponižavajući način – razapinjanjem. Još gore, bio je predan rimskim vlastima od nekih iz vlastitog naroda koji su se međusobno borili.
Rad na pomirenju Kako je Isusovo kratko javno djelovanje (trajalo je samo tri godine a možda i kraće) pokazalo put prema ozdravljenju i pomirenju? Iako je zagovarao da se prihvati situaciju koja je tolike osiromašila teškim carskim porezima, njegova smrt jasno pokazuje nešto drugo. Ozdravljenje i pomirenje je skup djelovanja koja traže barem pet međusobno povezanih dimenzija. Ove dimenzije nisu linearne; kao i patnja one upućuju da se mora kretati u mnogim pravcima, prema natrag i prema naprijed. Pet o kojima govorim ovdje su (1) kazivanje istine; (2) ozdravljanje sjećanja; (3) činjenje pravde; (4) re-humanizacija naše slike neprijatelja; (5) praštanje.
Kazivanje istine Rat i zločin proizvode laži: laži o žrtvama, laži o prošlosti, kulturu šutnje u sadašnjosti i gušenje budućnosti. Uz to što opisuje što se stvarno dogodilo i što prodire kroz kulturu šutnje koja je načinjena od tako mnogo laži, Stari zavjet vidi istinu kao ono na što je moguće osloniti se, što je pouzdano i vjerodostojno. Kazivanje istine smjera ka kulturi istine i povjerenja koja zajednički život čini mogućim. Isus je proglasio da je on sam “put, istina i život” (Iv 14,6), kao put iz laži u budućnost. Još važnije, pretočio je riječi u djela. Okrenuo se osobito siromašnima, prezrenima i obespravljenima, govoreći da su oni ti koji će baštiniti kraljevstvo Božje. Raspravljao je s učenima koji su stavljali na druge moralna bremena koja sami nisu htjeli nositi. Njegova djela u kojima kazuje istinu – kao što je očišćenje hramskog predvorja – dovela su ga u sukob s vlastima i odvela do njegovog uhićenja i u smrt.
Ozdravljanje sjećanja Ozdravljanje bolnih sjećanja gubitka, ranjenosti, smrti voljenih važan je dio izgradnje prema pomirenju. Spašavanje mrtvih od “druge smrti” zaborava drugi je dio toga posla. Isus je djelovao kao iscjelitelj onih koji su patili od svih vrsta fizičkih i duševnih bolesti, kao i od društvene isključenosti (kao što su gubavci i “grešnici”). Priča se o njegovom podizanju ljudi iz mrtvih i njihovom vraćanju voljenima. Sjećanje je postalo jedno od
32 ljeto A. D. 2012.
S 11.indd 32
5.7.2012 14:41:32
posebni broj
Krist, »zadnji čovjek«
K
ršćanska vjera je vjera u Isusa iz Nazareta kao egzemplarna čovjeka, čovjeka-prauzora. To je valjda najprikladniji prijevod Pavlova pojma o “zadnjem čovjeku” (1 Kor 15,45). Upravo kao primjerni, mjerodavni čovjek, on nadilazi granice čovještva. Samo tako i upravo na temelju toga on je zaista egzemplarni čovjek. Jer čovjek je to bliži sebi što je više pri drugome. K sebi on dolazi jedino kad napušta sebe. Samo preko drugoga i time što jest kod drugoga on dolazi k sebi. Ovo vrijedi, napokon, i u najdubljoj dimenziji. Ako je taj drugi bilo tko, on može prouzročiti da čovjek izgubi sam sebe. Čovjek je u krajnjoj liniji upućen na Drugoga, tj. na Boga koji je uistinu drugi; čovjek je to više pri sebi što je više pri onome koji je potpuno drugi, tj. pri Bogu. Prema tome, on je potpuno svoj samo onda kad više ne stoji u sebi, kad se ne zatvara u se, kada ne naglašava sebe, kada je čista otvorenost prema Bogu. Još jednom drugim riječima: čovjek dolazi k sebi i nalazi sebe tako da prelazi i nadrasta sama sebe. A Isus Krist je čovjek koji je potpuno nadrastao sebe i tako uistinu našao samog sebe. Prijelaz preko Rubikona očovječenja prijelaz je najprije iz animalnoga u logos, iz obična biosa u duh. Čovjek je nastao iz “gline” onog časa kad jedno biće više nije bilo jednostavno “tu”, već kad se otvorilo prema cjelini i tako nadišlo svoje obično postojanje i zahtjeve svoje oskudnosti. Ali korak kojim je prvi put “logos”, razum, duh stupio u ovaj svijet, izvršen je tek kada se sam logos, potpuni stvaralački smisao, i čovjek stope jedno u drugo. Savršeno očovječenje čovjeka pretpostavlja utjelovljenje Boga; tek je time “animalno” definitivno preraslo u “logično”, tj. logosno te onaj početak doveden do svojih najviših mogućnosti. Taj je proces započeo onda kad je prvi put biće iz praha i zemlje moglo Bogu kazati “ti” nadišavši tako sebe i svijet u kojem se nalazilo. Čovjeka čovjekom čini njegova otvorenost prema cjelini, prema beskonačnome. Čovjek je čovjekom po tome što beskrajno nadrasta sama sebe. Prema tome on je to više čovjek što je manje zatvoren u se, što je manje “ograničen”. No zato je, ponovimo, najviše čovjek onaj koji je najviše razgraničen, koji Beskonačnoga beskonačno ne samo dotiče već je i jedno s njim: Isus Krist. Proces očovječenja u njemu je zaista postigao svoj cilj. Sada moramo razmisliti još o jednoj stvari. Na temelju ideje o “egzemplarnom čovjeku” pokušali smo dokučiti ono prvotno i temeljno nadrastanje vlastite zbilje, što je, prema vjeri, bitno za lik Isusov. Radi se, naime, o takvu nadrastanju njegove osobnosti koje je u njem objedinilo čovještvo i božanstvo. No uvijek je tu bila prisutna težnja da se dokine daljnja granica. Ukoliko je Isus egzemplarni čovjek, čovjek preko kojeg potpuno dolazi na vidjelo pravi lik čovjeka i Božja namjera s njim, onda ne može predstavljati samo apsolutnu iznimku, zanimljivost koju bi nam Bog pokazivao što je sve moguće. Njegova se egzistenija, naprotiv, tiče čitava čovječanstva. Novi zavjet nam priopćuje tu spoznaju na taj način što ga naziva “Adamom”. [ Joseph RATZINGER, Uvod u kršćanstvo. Predavanja o apostolskom vjerovanju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 41993, 209-211.]
Svjetla riječi
njegovih temeljnih čina. One noći kad je bio uhićen, okupio je one koji su mu bili najbliži, ponudio im kruh i vino (znakove Božje darežljivosti) kao simbole novog saveza i zapovjedio im: “Ovo činite meni na spomen.” Učenici se imaju u budućnosti sjećati toga milosnog čina pred licem smrti i ponavljati ga uvijek kao način stvaranja nove memorije koja će ih od poraženih i demoraliziranih ljudi učiniti posebnim ljudima.
Činjenje pravde Činjenje pravde je potrebno kako bi se suočilo sa zločinima prošlosti – ne samo kažnjavanje, nego također rehabilitacija žrtava i reformiranje društvenih struktura koje podupiru i održavaju nepravdu. Pitanje bogatih i siromašnih bilo je moralno pitanje koje je Isus najčešće oslovljavao u svojim propovijedima – najmanje 38 puta u četirima Evanđeljima. Njegova parabola o velikom sudu (Mt 25,35-46) bila je o pravednim odnosima, srcu pravde: pravedni odnosi prema siromašnima, gladnima i odbačenima. One koji ne budu tako radili kaznit će se. Za program svoga djelovanja uzeo je donositi radosnu vijest siromašnima i slobodu zarobljenima (Lk 4,18-19) – obnoviteljska djela.
Re-humaniziranje neprijatelja Ključ rada na pomirenju jest nova slika naših neprijatelja – iako grešnici i zlotvori ipak stvoreni na sliku Božju. Ovdje su oboje, Isusovo učenje i njegova djela, egzemplarni. Da trebamo ljubiti naše neprijatelje, koliko god to bilo teško, bila je centralna poruka njegova učenja. Prekoračio je također granice prema neprijateljima Izraela: ozdravljenjem bolesnog sina rimskog vojnika, pripadnika okupatorskih snaga; prema Samaritanki, čineći je apostolicom svoje poruke; čak pozivajući omraženog skupljača poreza (Levija, kasnije nazvanog Matej) da bude jedan od njegovih iz užeg kruga. U jednoj pripovijesti re-humanizirao je omraženog Samaritanca kao onog koji je pritekao u pomoć ranjenom Židovu, koji je bio fizički napadnut i opljačkan (Lk 10,29-37). To je učinio i nakon što ga je samaritansko selo odbacilo. (Lk 9,51-56). Tek nakon što re-humaniziramo naše neprijatelje možemo početi slušati njihove priče o patnji, a onda zamisliti budućnost u kojoj će biti prostora za obje priče o patnji, za našu i njihovu.
Praštanje Praštanje je jedna od najtežih strana pomirenja. Često dolazi kasnije u procesu iscjeljenja, nakon što je izrečena istina i postignuta određena mjera pravde. Osobito je teško kada zločinac ne priznaje što je učinjeno i odbija pokajati se. No ovdje je važno prisjetiti se da se kroz praštanje oslobađa žrtvu tereta prošlosti. Praštanje ne govori o zaboravljanju; nego nastoji poučiti da se sjeća na drukčiji, manje otrovan način. Praštanje je bilo u centru Isusovog djelovanja. Kad ne bi moglo biti praštanja, budućnost bi mogla izgledati samo kao prošlost. Isus je propovijedao praštanje u izobilju i ostvarivao ga u svom životu, kao što će kasnije učiniti prorok Muhamed. To je izrazito učinio za vrijeme pogubljenja na križu, kada je zazvao Boga moleći ga da oprosti onima koji su ga ubijali (Lk 22,34). Iako su ovo samo obrisi onoga što je Isus činio na ozdravljanju i pomirenju, ipak se dovoljno ocrtava što zahtijeva rad na pomirenju i kako možemo gledajući na Isusov život naučiti više o tome. S engleskog Hrvoje VRANJEŠ ljeto A. D. 2012. 33
S 11.indd 33
5.7.2012 14:41:40
Isus iz Nazareta Paul M. Zulehner – Petra Steinmair-Pösel
Isus, Krist i njegova Crkva danas U povijesti kršćanstva prevladavaju dvije slike Crkve: ekskluzivna i inkluzivna. Iz njih proizlaze i dva različita obrasca teologije i djelovanja u svijetu Uvodna napomena. Ovo što slijedi je teološka skica: ni manje ni više od toga. Način pisanja koji se ovdje primjenjuje karakterizira se kao duhovni esej. Stajališta važe kao hipotetski pokušaji. Mogu li ona izdržati znanstvenu provjeru, pokazat će se u daljnjem teološkom istraživanju temelja. Poticaj za ovdje iznesene misli je novo “svjetonazorsko stanje” (šarolikost i raznolikost1) svijeta koji postaje jednim (kroz univerzaliziranje, globaliziranje), a to zahtijeva od Crkve duboko preispitivanje njezine naslijeđene pastoralne prakse i njezinih osnovnih teoloških shvaćanja. Na put produbljivanja tradicije s pogledom na naše vrijeme naširoko se usudio Drugi vatikanski koncil: pitanje
Oluja na moru moru, u motiv iz kodeksa Hitda, Hitda oko 1000, 1000 Merschede (Njemačka)
nade za sve, pitanje jednog univerzalnog optimizma spasenja – bez suprotstavljanja učiteljskog nauka Crkve – može biti postavljeno. Ovo univerzalno proširenje nade spasenja pripada trajnom značenju Koncila (Karl Rahner). U ovom što slijedi bit će naznačeno da jedna takva nada odgovara slici Crkve, crkvenoj praksi i konačno konkretnoj slici Isusa, Krista. Da je do takvog vjerničkog produbljivanja došlo, nije plod prilagođavanja liberalno-relativističkom duhu vremena, kako se ponekad smatra, već treba zahvaliti velikim dijelom čitanju Biblije kao i (grčkih) crkvenih otaca.
Suprotstavljene slike Crkve. Kako razumijevamo djelovanje Crkve, vremenski je uvjetovano. Mi služimo – tako kaže jedna modificirana Atanazijeva izreka – Kyriosu u kairosu. Znakovi vremena, u koje je Bog “izagnao” svoju Crkvu (Jer 29,7), pomoć su za iščitavanje onoga što on povjerava svojoj Crkvi i što od nje traži u današnjem svijetu. Gledano tako, vrijeme nije bezbožno pa tako ni Crkva ni njezin rad nisu nikad bezvremenski.2 Svijet već duže vremena doživljava brzi i sveobuhvatni razvoj. Narodi srastaju, mnogostruko su umreženi, i gospodarski i medijski, i u dobru i u zlu. Riječ je o “globalnom selu” (Marshal McLuhan3). Posljedica ovog razvoja, zahvaljujući mnogostrukoj mobilnosti ljudi (putovanja, obrazovanje, migracija), nije samo susretanje kultura, već i susretanje svjetonazora i religija. Vjernički pogled prema drugim religijama i svjetonazorima učinio je stara potisnuta pitanja nanovo neodgodivima. Ako postoji samo jedan Bog, zar on onda nije i Bog drugih: ateista, muslimana, budista i hinduista? Kako djeluje on na njihovo spasenje? I što to znači za Crkvu, ako je ona uključena u Božji plan spasenja za sve ljude u jednom čovječanstvu? Koju ulogu u ovoj povijesti spasenja ima Isus Krist? Da bi odgovorilo na ova pitanja, katoličko kršćanstvo konkretizira svoje samorazumijevanje i to kao žarišnu točku pomoću dvije suprotstavljene slike Crkve: ekskluzivnom i inkluzivnom. Ove slike dolaze do izražaja i na veličanstvenim umjetničkim slikama: na jednoj strani je lađa koja spašava u oluji vremena,4 na drugoj je lira u ruci Krista-Orfeja na kojoj odzvanja pjesma smijeha, nade i uskrsnuća za Euridiku, za čovječanstvo.5 Obje ove slike Crkve povezane su različitim očekivanjem s obzirom na ishod Božje povijesti spasenja s njegovim čovječanstvom. • Ekskluzivnoj slici Crkve odgovara spasenjsko-pesimistični stav (univerzalna “pra-krivnja” sa šansama spasenja za one koji pripadaju vidljivoj Crkvi: s rijetkim iznimkama):
34 ljeto A. D. 2012.
S 12.indd 34
5.7.2012 14:44:23
posebni broj
Svjetla riječi
izvan vidljive Crkve nema spasenja, tako glasi obrazac koji određuje djelovanje. • Nasuprot tome inkluzivna slika Crkve u svojim pretpostavkama je spasenjsko-optimistična (postoji od Boga univerzalno “pra-spasenje” [1 Tim 2,4], koje je “u onima koji istinski ljube” skriveno6 ili raskriveno zrije – načelno je zahvaćen spasom onaj tko je postao ljubljenim čovjekom i čovjekom koji ljubi (Mt 25); pra-spasenju nasuprot stoji demonska dinamika “pra-krivnje”7 koja se u povijesti čovječanstva pokazuje u nasilju, požudi i laži kao “besmisleni, od otaca baštinjeni, način života” (1 Pt 1,18); ona zaustavlja sazrijevanje spasa i odgađa dovršetak Kristova ponovnog dolaska). Ova različita shvaćanja povijesti spasenja i njima odgovarajuće slike Crkve obrazlažu se selekcijom biblijskih tekstova. Proturječni tekstovi bivaju isključeni, drukčije tumačeni ili se njihovo značenje umanjuje. Jedan te isti tekst može, ovisno o kontekstu, biti različito tumačen. Tako se Isusov govor o sudu svijeta (Mt 25) može tumačiti spasenjsko-pesimistično da će pri odvajanju jaraca od ovaca mnogi konačno biti prokleti. Optimisti spasenja, pak, iz njega uče da je djelotvorna ljubav prema siromašnima ona koja spašava: i na takvu je ljubav svaki čovjek pozvan i osnažen Božjim Svetim Duhom. Selektivni pristup biblijskim tekstovima (slično kao i s kasnijim tekstovima tradicije) dopušta da se i jednoj i drugoj struji postave pitanja: • Optimisti spasenja stoje pred pitanjem kako će integrirati prijeteće “spasenjsko-pesimistične” tekstove Biblije;8 • Pesimisti spasenja si moraju dopustiti pitanje zašto mnoge univerzalne tekstove nade razumiju kao puku mogućnost koja će koristiti samo jednom dijelu ljudi – prije svega ostaje im pitanje što to prognoza/prihvaćanje jedne “massa damnata” kaže o Bogu i njegovom djelovanju u Isusovom utjelovljenju, smrti i uskrsnuću. Iz obje slike Crkve proizlaze i različiti načini djelovanja Crkve. • Ekskluzivna slika Crkve tendenciozno vodi “pastoralu spasenjske panike”: treba po mogućnosti “zahvatiti” u spasenje što je moguće više ljudi kroz vjeru/propovijed i krštenje, u danim okolnostima na to ih i prisiliti. Krštavalo se kod teških rođenja i sa špricom za krštenje u majčinoj utrobi. Ekskluzivna slika Crkve se u svojoj praksi nije uvijek opirala pastoralnom (a s njim još češće i političkom) nasilju. • Inkluzivna slika Crkve je u svom temeljnom stavu nenasilna i univerzalna, nije samo usmjerena na ishod povijesti spasenja već i na odgovornost Crkve za spasenje svih. Ona je, prema Isusovim riječima, svjetlo i sol (Mt 5,13s): ona se očituje (kao odsjaj svjetla Kristova: Lumen gentium /LG/ 1) i ozdravlja (kao sol). Ili kao što Isus pripovijeda: on propovijeda [otvoreno i javno] i istjeruje demone [ozdravlja] (Mk 1,29-39). Ili: “Isus je obilazio po svoj Galileji učeći u tamošnjim sinagogama, propovijedajući radosnu vijest o Kraljevstvu te ozdravljajući svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu” (Mt 4,33). To čini Crkvu “sakramentom spasenja čovječanstva”, sakramentom njegova jedinstva s Bogom i međusobno (LG 1). Sakramenti to predstavljaju i izvršuju. Oba velika “dušobrižnička koncepta”, s njihovom teološkom pozadinom, nastupaju i s različitim slikama Isusa/Krista. Riječ
Orfej, katakombe sv. Petra i Marcelina, 4. st.
je i o različitim akcentima koji se postavljaju u kompleksnom događaju Isusova učovječenja, života, smrti i uskrsnuća. • Spasenjsko-pesimistički i ekskluzivno određeni koncept, koji se bori s grijehom, vidi u Isusovoj smrti prije svega odlučujuće “djelo otkupljenja” koje će biti opečaćeno u uskrišenju. (Samo) kroz učlanjivanje u Crkvu, kroz propovijed Božje riječi, njezine sakramente, ovo djelo otkupljenja postaje pojedinačnim ljudima spasenjski dostupno. Ovo stajalište nalazimo uglavnom u zapadnoj tradiciji (Augustin, Anselmo Canterburyjski, Martin Luther…; srednjovjekovna mistika, s iznimkom primjerice Meistera Eckharta). • Spasenjsko-optimistički koncept, koji se bori sa smrću čovjeka, vidi otkupljenje već u prihvaćanju čovjekove naravi podložne smrti (koja je svima zajednička) u postajanju čovjekom. Tu Isus uzima put “Sina čovječjega”, preko ljubavi, patnje i smrti: u uskrsnuću se Isus prepoznaje kao univerzalni Krist (Dj 2,36): oslobođenost od ograničenja u prostoru i vremenu omogućuje mu da kao glava savršenog stvorenja i kao prvorođeni primi u svoje kozmičko “svjetsko tijelo” mnoge koji će se poslije roditi i to sve do onog trenutka dok na koncu svih eona Bog ne postane sve u svemu (1 Kor 12,28). To može za neke, čije je stvorenjsko zlato u ovom životu krivnjom i grijehom jako onečišćeno, dugo potrajati; očišćujući trenuci mogu biti: krštenje, smrt, ognjeno jezero (Grgur Niški9). Ovaj spasenjsko-optimistički koncept se češće susreće u tradiciji istočnih crkava.10 Dok spasenjsko-pesimistički koncept više polaže na Isusovo djelo otkupljenja na križu, kroz koje se briše krivnja, spasenjsko-optimistički koncept je bliži slici “kozmičkog Krista”11 koji sve privlači k sebi12: Krist je tada prvorođeni od svih stvorenja po kojem i na kojem je sve stvoreno (Kol 1,15-20; slično Ef, Iv). On je, kako se najčešće i Isus sam naziva “Sin čovječji” (Danijel, Ezekijel) u smislu Carla G. Junga – arhetip savršenog čovjeka. Ova se dva koncepta, iako ne u potpunosti, mogu pridodati i zapadnoj i istočnoj tradiciji. Čini se da to dolazi do izražaja i u umjetnosti: tako na Zapadu od srednjeg vijeka dominiraju predstavljanja patničkog (mučenog) Krista na križu, dok Istok u svojoj ikonografiji više pokazuje raspetog i već uskrslog s raširenim rukama.13 ljeto A. D. 2012. 35
S 12.indd 35
5.7.2012 14:44:33
Isus iz Nazareta 8
9 10
11
Silazak nad pakao, oko 1315, crkva u Chorosu, Istambul
Odnosni koncepti spasenja daju različite boje i jezgri kršćanske kerigme. • Uskrsnuće u (zapadno-crkvenom)-spasenjsko-pesimističkom kontekstu tendira prema uzašašću: uskrsli Krist je predvodnik ono malo spašenih u čovječanstvu. • Uskrsnuće u istočno-crkvenom-spasenjsko-optimističkom smislu pokazuje se silaskom u carstvo mrtvih.14 Moć smrti, pakla i sotone je u temelju nadvladana: Božja pobjeda je potpuna i time je potpuno i stvorenje tek onda kad su Bogu suprotstavljene snage lišene moći odnosno kad su obraćene. Adam i Eva, kao personalizirano čovječanstvo, oslobađaju se spasenjskim zahvatom iz vlasti smrti: time je smrt i sve što s njom ima veze (grijeh, đavao, pakao) poražena. Ljubav: Bog, dakle, ima posljednju riječ.15 Upravo ova “pjesma života, smijeha i uskrsnuća” (Klement Aleksandrijski) treba zazvučati na liri u rukama Krista-Orfeja za njegovu Euridiku-čovječanstvo. A lira je Crkva.16 12 13
Bilješke 14 1
2
3
4
5
6 7
Zulehner, Paul M.: Verbuntung. Kirchen im weltanschaulichen Pluralismus, Ostfildern 2011. – Isti: “Seht her, nun mache ich etwas Neues” (Jes. 43,19). Wohin sich die Kirchen wandeln sollen, Ostfildern 2011. Riječ je, dakle, uvijek o “dušobrižništvu danas”: Zulehner, Paul M; Rahner, Karl: Denn du kommst unserem Tun mit deiner Gnade zuvor. Zur Theologie der Seelsorge heute, Ostfildern 2002. McLuhan, Marshall: Understanding media. The extensions of man, Cambridge 1995. Rahner, Hugo: Symbole der Kirche. Die Ekklesiologie der Väter, Salzburg 1964. Zulehner, Paul M.: Kirchenvisionen. Orientierung in Zeiten des Kirchenumbaus, Ostfildern 2012.; Rahner , Hugo: Griechische Mythen in christlicher Deutung, Freiburg 1992. Balthasar, Hans Urs von: Spiritus Creator, Einsiedeln 1967, 159. O modernom shvaćanju prakrivnje vidi: Girard, René: I see Satan fall likelightning, New York 2011.; Renz, Monika: Erlösung aus Prägung, Paderborn 2008.
15
16
O tome vidi: Balthasar, Hans Urs von: Was dürfen wir hoffen?, Einsiedeln 1989. Tako Gregor von Nyssa: Große Katechese, BKV München 1927, Bd 56. Hilarion, Biskup Alfeyev: Christ the Conqueror of Hell. The Descent of Christ into Hades in Eastern and Western Theological Traditions, Predavanje održano u katedrali Sv. Marije u Minneapolisu (SAD) 5. studenog 2002. (http://orthodoxeurope.org/page/11/1/5.aspx); Hilarion, Alfeyev: Geheimnis des Glaubens. Einführung in die orthodoxe dogmatische Theologie, Freiburg 2003. Likovno predstavljanje kozmičkog ili univerzalnog Krista se u današnjoj teologiji (kao i u kršćanski inspiriranim duhovnim školama, ali i u ezoterici) sve više primjenjuje i otkriva u povijesti teologije, tako primjerice kod crkvenog naučitelja Origena ili srednjovjekovnog učitelja Nikole Kuzanskog. To je u prošlim stoljećima prije svega povezano s isusovcem-teologom i paleontologom Teilhardom de Chardinom. O tome naširoko govori trenutno popularni američki franjevac-teolog Rihcard Rohr (o tome serija njegovih predavanja iz 2008. u New Mexico pod naslovom The cosmic Christ: http://archive.cacradicalgrace.org/ conferences/cosmic-christ). Ova slika ima važnu ulogu i u međureligijskom dijalogu. Daljnja literatura o vizionarskoj slikci “kozmičkog Krista”: Fox, Matthew: Vision vom kosmischen Christus. Aufbruch ins dritte Jahrtausend, Stuttgart 1991; Abraham, Koshy: Prajapathi, the cosmic Christ, Delhi 1997; Fringeli, Urs-Beat: Die Wiedergewinnung des kosmischen Christus, [Heidenheim] 2001; Lyons, James A.: The cosmic Christ in Origen and Teilhard de Chardin. A comparative study, Oxford u.a 1982; Maldamé, Jean-Michel: Le Christ pour l’univers. Pour une collaboration entre science et foi, Paris 1998; Rössler, Andreas: Steht Gottes Himmel allen offen? Zum Symbol des kosmischen Christus, Stuttgart 1990; Schiwy, Günther: Der kosmische Christus. Spuren Gottes ins neue Zeitalter, München 1990; Schneider, Stefan: Die “kosmische” Größe Christi als Ermöglichung seiner universalen Heilswirksamkeit. An Hand des kosmogenetischen Entwurfes Teilhard de Chardins und der Christologie des Nikolaus von Kues, Münster 1979; Schroeder, Hans-Werner: Der kosmische Christus. Ein Beitrag zur Christuserkenntnis und Christuserfahrung, Stuttgart 1995; Schult, Arthur: Das Johannesevangelium als Offenbarung des kosmischen Christus, Remagen 2005; Selg, Peter: Rudolf Steiner und die Vorträge über das Fünfte Evangelium. Eine Studie, Dornach 2010; Steenberg, Matthew C.: Irenaeus on creation. The cosmic Christ and the saga of redemption, Leiden 2008; Szekeres, Attila: Lechristcosmique de Teilhard de Chardin, Paris 1969. “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). Gerhard Wolf: “Urbilder des Antlitzes Christi”, u: Roland Krischel (izd.): Ansichten Christi: Christusbilder von der Antike bis zum 20. Jahrhundert, Köln, Wallraf-Richartz-Museum, Fondation Corboud, 1. srpnja do 2. listopada 2005. Köln 2005, 97-139; Pfeiffer, Heinrich: Gottes Wort im Bild. Christusdarstellungen in der Kunst, München 1986. Davis-Weyer, Caecilia: Die ältesten Darstellungen der Hadesfahrt Christi, das Evangelium Nikodemi und ein Mosaik der Zeno-Kapelle, Roma e l’etàcarolingia, 1976. Rolf Zerfaß, “Ein Lied vom Leben. Orpheus und das Evangelium”, u: Miteinander sprechen und handeln. Festschrift für Hellmut Geissner, Edith Slembek (izd.), Frankfurt 1986, 343-350; Paul M. Zulehner, “Ein Lied des Lachens, der Hoffnung und der Auferstehung”: Kirche für moderne ZeitgenossInnen”; in: Lebendiges Zeugnis 56, 2001, 34-41. Penco, Gregorio: “Christus-Orpheus. Echi di un tema letterario negli scrittori monastici”, u: Aevum 41 (1967) 516s.
S njemačkog Drago BOJIĆ
36 ljeto A. D. 2012.
S 12.indd 36
5.7.2012 14:44:40
Zlatko KESER
Reče: Ja sam glas vapijućeg u pustinji: Ispravljajte put Gospodnji, kako kaza prorok Izaija. – Ti što su bili poslani bijahu od farizeja. Pa su ga ispitivali i rekli mu: – Što onda krstiš, ako nisi ni Krist, ni Ilija, ni prorok? – Odgovori njima Ivan govoreći: – Ja krstim vodom, ali među vama stoji netko kojega ne poznajete. To je onaj što će iza mene doći, kojemu nisam dostojan odriješiti remen na obući. Iv 1,23-27
S 12.indd 37
5.7.2012 14:44:51
Isus iz Nazareta Dumitru Popoiu
Isus Krist u pravoslavlju Pravoslavne vjernike sporedno zanimaju povijesne činjenice koje su prikazane u evanđeljima i koje su se dogodile nekad davno. To ne znači da Biblija nije važna… Pravoslavlje vidi dva načina da se bude kristonosac – komunitarni i asketski put
I
susovu sliku sam prvi put ugledao kao mali u rodnoj crkvi u jednom selu na poljanama jugoistočne Rumunjske. Moja baka, revna pravoslavka, jednog me dana povela na liturgijsku službu u čast sv. Ilije i cijela dva sata, koliko je trajala liturgija, nisam mogao odvratiti pogleda s Isusa, oslikanog na stropu crkve, koji kao da je gledao baš u mene. Pravoslavna ikonografija poštuje poseban kanon oslikavanja crkava, koji u središte stavlja Isusa Krista, prikazanog kao Pantokratora (Svevladar/Svevišnji) nasred stropa, često okruženog anđelima. U lijevoj ruci drži Evanđelje, a desnom rukom blagoslivlja. Oko ovog prizora, često je ispisan odlomak iz nešto izmijenjenog psalma: “Bože, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd i zakrili što zasadi desnica tvoja” (Ps 80,14-15). Isus, dakle, nije bio tek običan čovjek koji je širio riječ Božju po selima i gradovima Galileje i Judeje prije oko dvije tisuće godina, nego je on sam Riječ Božja, Logos Theou, utjelovljen za cjelokupno čovječanstvo. Daleko od toga da se govori o božanskoj osobi koja je na svijet došla kao imperator u svojoj slavi i moći, Isus je za pravoslavnog vjernika Bog koji je postao čovjekom iz svoje ljubavi i brige za svoj “zasađeni vinograd” te koji je iskusio ljudsko stanje i njegove granice, kao što su glad, bol, nepravda pa sve do smrti, dajući novi smisao životu, ljubeći i pomažući svakomu, nemoguće učinivši mogućim svojim uskrsnućem od mrtvih. Nije se ograničio šaljući nekoga drugog da ga predstavlja, niti pišući zakonik moralnog ponašanja, nego se osobno zauzeo za promjenu ljudskog stanja. U stihovima iz složene molitve pod nazivom Akatist najslađem Isusu, koju je najvjerojatnije sastavio sv. Izak Sirijac (7. st. pr. Kr.) stoji: “Djeva te rodi, ni kao izaslanika, niti kao anđela; ti si se utjelovio, Gospodine moj, i spasio mene, čovjeka. Zato ti pjevam: Slava sili Gospodnjoj!” Često zazivana izreka da je Isus došao na svijet da nas spasi predstavlja više od pukog apstraktnog teološkog pristupa. To je egzistencijalni problem. Sam Bog pati s nama. Ljudsko biće je stvoreno na sliku (eikon) Božju, a njegov cilj je da Mu postane što sličniji (omoiosis; Post 1,26). Ali ta sličnost se može postići samo u odnosu sa Stvoriteljem. Grijeh koji je odvojio čovjeka od Boga, dakle, nije bio samo povreda zakona, nego sebična reakcija, odnosno okretanje Bogu leđa uz želju da se dostigne apsolutno znanje vlastitim sredstvima. Drugim riječima, čovjek je postao “zatamnjen”, u njemu se
više ne može zrcaliti božansko svjetlo. Kao takav, iako ostaje slika Božja, jer posjeduje razum (nous), čovjek ipak ne uspijeva postati njemu sličan. Na taj način, Isusovo otkupljenje više je od pukog brisanja krivice; to je nutarnja promjena ljudskog stanja. Kao pravi čovjek, Isus se ogolio pred Bogom i pred svim ljudskim bićima svojom dubokom i požrtvovanom ljubavlju. Svoju ljubav ne ograničava samo na svoju lozu ili naciju, niti samo na one dobre. On ljubi čak i svoje neprijatelje i moli za njih, čak štoviše, pokušava ih sve promijeniti, niječući i same zapreke mržnje. Sve ovo postiže svojom riječju, djelima, čudesima, ali i patnjom, trpljenjem nepravde, pa čak i nadasve, ponižavajućom smrću, svojom smrću na križu. U Isusu, čovjek postiže sličnost Bogu kroz ljubav i istinsko zauzimanje i pomaganje drugome. Nasljedujući njegov primjer i sjedinjujući se s njim, svako ljudsko biće dobiva priliku da postigne sličnost Bogu, a njegova narav se preobražava do božanske. On postaje kristoferos, nositelj Krista, tj. Isus je uz njega baš svaki tren njegova života.
Isus u svakodnevnom životu Dominantnost Isusove ikone u pravoslavnim crkvama odraz je središnjeg mjesta koje On zauzima u svakodnevnom životu svakog vjernika. Isti Pantokrator pazi na svoja ljubljena ljudska bića od najranijeg djetinjstva, kad se dovedu pred oltar i krste u tako krhkom dobu, dok još ni riječ ne znaju izustiti. Njihovi kumovi za njih ispovijedaju vjeru u Jednog Svevišnjeg Boga, koji se slavi kao Otac, Sin i Duh Sveti, u crkvi shvaćenoj kao Njegova zajednica, te vjeru u uskrsnuće svih. Puno više od pukog obreda, ovim priznanjem vjere, obvezuje se da će dijete rasti unutar Crkve, kao jedan od njezinih članova, primajući od samog početka tradiciju koju je njegova zajednica očuvala i spasila od zaborava. Na taj način, vjera predaka postaje prirodni dio u životu novorođenog bića u Kristu. Na povratku kući, kroz vene novog člana Crkve teče Sveti Duh, primljen pomazanjem svetom mirtom. Ovim se otvaraju sve ljudske mogućnosti koje je Bog ponudio kad ga je stvarao. Štoviše, prva hrana koju je kršćanin primio je tijelo i krv Isusa Krista koja se daje da bi se održao puni rast u tijelu i duhu. Na taj način, postajući član Crkve započinje život u Božjoj prisutnosti koji djeluje na čovjeka iz same njegove ljudske naravi.
38 ljeto A. D. 2012.
S 13.indd 38
5.7.2012 14:47:34
posebni broj
Kršćanin nosi Isusa Krista posvuda, unutra i vani, sam, a čak i više u zajedništvu s drugima. Dan započinje i završava molitvom Isusu za pomoć te zahvalom za pomoć koju je udijelio. Životne dobi dolaze i prolaze kroz Krista, u svakodnevnom susretu s njim promatrajući/kontemplirajući njegovu ikonu na istočnom zidu svake kuće, ali i promatrajući njegove živuće ikone, od kojih su sve ljudska bića. Najosobniji susret s Kristom događa se svake nedjelje, dan na koji se proslavlja njegovo uskrsnuće, te povodom svake svetkovine u godini, za vrijeme svete liturgije. Ovo je susret po riječima Evanđelja, ali onaj snažniji, tjelesni susret se događa u njegovom tijelu i krvi koja je prisutna u svetoj euharistiji. Ali Krist pozdravlja svoju djecu i u tek zasijanim poljima, i u usjevima blagoslovljenim u njegovo ime, u kućama povremeno posvećenim te ponovno posvećenim, u vrućim ljetima kad se mole da padne kiša, u vodi s izvora i rijeka, koja se posvećuje svake godine za vrijeme svetkovine Krštenja Isusova na rijeci Jordanu. Kako život odmiče, čovjek svoju sreću pronalazi u zajedništvu sa ženom, što također blagoslivlja Svemogući Krist u zajednici. Oni također krste svoju djecu u istoj zajednici, i tako se ciklus ponavlja. I smrt se također događa u sjedinjenju s Kristom. Na taj način, obred pokopa, koji se slavi pod istim krovom i pod istom ikonom Isusa Pantokratora na stropu, ne predstavlja tragediju, već naprotiv, tek puku postaju na putu k uskrsnuću. Pa čak i nakon toga, kroz obrede spomena na mrtve, Isus stoji pored ožalošćenog potomstva ili živih, tješeći ih. Stoga je grčki naziv za ovo služenje parastasis [parastos], što znači “ostati pored nekoga”. U jednoj knjizi koja govori o načinu na koji se Bog žívi nutarnje prema pravoslavnoj vjeri, rumunjski dogmatičar Dumitru Stăniloae ukazao je da postoje razni načini spoznavanja Boga. Klasična teologija ih dijeli na pozitivne i negativne načine razmatranja Boga. Ali pored ova dva, gotovo izričito intelektualna načina, postoji treći način, naime spoznavanje Boga kroz konkretne životne okolnosti: “U siromaštvu, ugnjetavanju i bolesti Krist nas prima, tražeći našu pomoć kroz naše potomstvo. Ispružena ruka siromaha je ispružena ruka Krista; u Njegovom usahlom glasu, čujemo usahli glas Isusa Krista; Njegova patnja, prouzrokovana oskudicom i poniznošću u kojoj ga držimo, je patnja Krista na križu, koju mi produžujemo […]. Sve situacije i ljudi kroz koje nam se obraća su žive i transparentne slike i ikone. Jednostavni Bog silazi nam u raznim oblicima i situacijama, zapravo u svim situacijama i oblicima naših života.” Isusa Krista se ne nosi samo u životu pojedinca nego i u životu zajednice. Svako godišnje doba označeno je Isusovim životom, što ne predstavlja samo puko sjećanje nego stalno oživljavanje. Djeca idu od kuće do kuće na svetkovinu Isusova rođenja i kliču da se On rodio “danas”. Kasnije, na Veliki petak, cijela zajednica okružuje crkvu noseći i pokapajući preminulog Isusa. Sljedećih dana, nitko se više ne pozdravlja uobičajenim pozdravima “dobro jutro/dan/večer”, nego pozdravlja: “Krist je uskrsnuo!” a odzdravlja sa: “Zaista je uskrsnuo!” Radost uskrsnuća predstavlja ispunjenu nadu da će svatko primiti dar vječnog života s Isusom. Pravoslavne vjernike stoga samo sporedno zanimaju povijesne činjenice koje su prikazane u evanđeljima i koje su se dogodile nekad davno. To ne znači da Biblija nije važna niti da se njezina uloga time umanjuje, nego, naprotiv, umjesto da se smatra tek čudesnom pričom o negdašnjem Božjem silasku na
Svjetla riječi
zemlju, Biblija se tumači kao paradigma sadašnjih problema. Čak i na ona novonastala pitanja, ona koja se ne mogu dovesti u vezu s Biblijom, odgovori se nađu ne u slovu nego u duhu koji nudi Isus, ne u tradiciji u kojoj su oni razumijevali stvari, nego u dinamičnoj tradiciji koja je uvijek spremna dati odgovor na pitanje: kako bi to Isus riješio? Dakle, Isus je nada u bolje, naš spas od nevolja, i onaj tko nam daje snagu da nastavimo, čak i kada ljudska logika ne vidi rješenja.
Komunitarni i asketski put do Isusa Pitanje kako zapravo čovjek postaje kristoferos, kristonosac, nema jedinstvenog odgovora. Ne postoji recept za osobno spasenje. Bog prihvaća, pa čak i voli raznolikost. Zato se mi svi toliko razlikujemo, po jeziku, kulturi, običajima, zanimanjima, strastima. Načini dostizanja “vrha planine” su različiti od osobe do osobe. Neki od njih vole avanturu, drugi su formalisti. Neki odabiru duži ali lakši put, dok se drugi vole odjednom popeti. Međutim, općenito govoreći, pravoslavlje vidi dva načina postizanja toga cilja, koji nužno ne isključuju jedan drugoga, naime to su komunitarni i asketski put.
Dominantnost Isusove ikone u pravoslavnim crkvama odraz je središnjeg mjesta koje On zauzima u svakodnevnom životu svakog vjernika. Isti Pantokrator pazi na svoja ljubljena ljudska bića od najranijeg djetinjstva, kad se dovedu pred oltar i krste u tako krhkom dobu, dok još ni riječ ne znaju izustiti. Njihovi kumovi za njih ispovijedaju vjeru u Jednog Svevišnjeg Boga, koji se slavi kao Otac, Sin i Duh Sveti, u crkvi shvaćenoj kao Njegova zajednica, te vjeru u uskrsnuće svih. Puno više od pukog obreda, ovim priznanjem vjere, obvezuje se da će dijete rasti unutar Crkve, kao jedan od njezinih članova, primajući od samog početka tradiciju koju je njegova zajednica očuvala i spasila od zaborava. Na taj način, vjera predaka postaje prirodni dio u životu novorođenog bića u Kristu Komunitarni put odnosi se na život u svijetu, koji započinje s najmanjom “zajednicom”, odnosno s obitelji. Isus je uzor voljenog muža i glave obitelji, jer on daje smisao i usmjerenje, ali ne kao apsolutni vladar. Čovjek treba voljeti svoju ženu kao što je Isus volio svoju Crkvu za koju je sebe dao (1 Kor 5,25), i svoju djecu, dajući im sve što je potrebno za pravilan razvoj, kao što je Isus brinuo o svojim učenicima i drugima. Ali Krist također nudi uzor za ženu, koja se uspoređuje s Crkvom, zaručnicom koja voli svoga muža. Čak i brižna majka pronalazi svoju ikonu u Isusu, koji je plakao nad Jeruzalemom želeći da skupi svoju djecu kao što kvočka okuplja svoje piliće pod krila (Mt 23,27). Naposljetku, i sinovi i kćeri nalaze svoj uzor u Isusu koji je volio svoga Nebeskoga Oca i prihvatio njegovu volju, ne iz straha već iz ljubavi (Mt 26,42). ljeto A. D. 2012. 39
S 13.indd 39
5.7.2012 14:47:43
Isus iz Nazareta Komunitarni put ukazuje na činjenicu da nitko ne postiže spasenje pojedinačno, nego u zajednici ljudi, koji prakticiraju vjeru kroz konkretna djela ljubavi jednih prema drugima. Tako je jaka ta veza, da čak ni oni koji su se povukli u samoću ne mogu postići svoje spasenje sami. Oni su i dalje povezani s ostatkom svijeta kroz molitvu i vjeru u istog Isusa, koji je prisutan gdjegod se slavi njegova euharistija.
Pravoslavne vjernike stoga samo sporedno zanimaju povijesne činjenice koje su prikazane u evanđeljima i koje su se dogodile nekad davno. To ne znači da Biblija nije važna niti da se njezina uloga time umanjuje, nego, naprotiv, umjesto da se smatra tek čudesnom pričom o negdašnjem Božjem silasku na zemlju, Biblija se tumači kao paradigma sadašnjih problema. Čak i na ona novonastala pitanja, ona koja se ne mogu dovesti u vezu s Biblijom, odgovori se nađu ne u slovu nego u duhu koji nudi Isus, ne u tradiciji u kojoj su oni razumijevali stvari, nego u dinamičnoj tradiciji koja je uvijek spremna dati odgovor na pitanje: kako bi to Isus riješio? Dakle, Isus je nada u bolje, naš spas od nevolja, i onaj tko nam daje snagu da nastavimo, čak i kada ljudska logika ne vidi rješenja Iako se čini da je namijenjen monasima i monahinjama koje se odriču svijeta, asketski put, odnosno odabir života u čistoći, siromaštvu i poniznosti, više je od specifičnog poziva. Doista, asket koji se odrekne svakodnevnih problema može se bolje skoncentrirati na Boga i savršenstvo. On tada može pročistiti svoju dušu intenzivnom molitvom, postom i kontemplacijom te će naposljetku imati jasniju sliku božanskog ushita. Međutim, asketizam na isti način znači odricanje od vlastite sebičnosti te stavljanje nekoga drugoga u središte svoga osobnog univerzuma, ili kao što je Pavao rekao: “Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih. Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On trajni lik Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,4-8). Na ovaj način, i komunitarni i asketski put, iako označavaju specifične načine života, moraju se združiti, a cilj je da se u njima nađe ljubav koju Isus gaji prema svim ljudima. Iz toga izvire ne samo blaženstvo i male radosti svakodnevnog života, nego i nedaća, tuga, samoodricanje, bol, uskraćivanje slobode a ponekad i mučeništvo. U svemu ovome Isus je uz nas.
To u svakom slučaju nije tako nemoguće za jednog pravoslavca, koji u Isusu vidi Boga koji se dariva drugima. Jesti Isusovo pravo tijelo i piti Isusovu pravu krv je stvarna činjenica, koja je sablaznila svakoga u onom trenutku kada je On propovijedao o takvom nečemu neuobičajenom. Bez obzira koliko se činilo sablažnjivo, ljudsko biće ipak nije samo duh već i tijelo i stoga ne bi trebali osjećati nelagodu zbog stajališta da Isusova prisutnost u našem životu treba biti vidljiva i materijalno. Nakon uzašašća na nebo, Krist i dalje ostaje sa svojim narodom, ali na drugačiji način. Njegovo produhovljeno tijelo prisutno je preko Duha Svetoga na isti način u svakom dobu i svugdje gdje ga se zove da dođe i da ostane. U božanskoj liturgiji, svećenik se moli izgovarajući sljedeće: “Pošalji Duha Svetoga svojega na nas i na ove predložene darove. I učini ovaj kruh časnim Tijelom Krista Tvoga. Amen. A ono što je u čaši ovoj, časnom Krvlju Krista Tvoga. Amen. Pretvorivši ih Duhom Tvojim Svetim…” Veličanstvena pretvorba kruha i vina nije tek jednostavno čudo, kao pretvorba vode u vino na svadbi u Kani. Kozmički zakoni ovdje ne važe. Ruski teolog Paul Evdokimov opisuje način na koji Krist postaje euharistijski prisutan među nama kao “metafizički transcenzus koji poistovjećuje dvije različite ontološke stvarnosti.” Isus nam sada otvara svoje božanstvo, a to “sada” znači svaki put kada se zajednica vjernika sastane i slavi smrt i uskrsnuće svoga Gospodina. U tim trenucima, vrijeme i prostor različito protječu, gube svoju konzistenciju i “rastapaju se”. Liturgijsko vrijeme je božansko vrijeme, vječna sadašnjost. Žrtva se događa sada i ovdje. Oni koji jedu s istog oltara i piju iz istog kaleža nebesku hranu, više ne žive kao pojedinci već kao dijelovi istog Kristovog tijela. Nakon prirodnog procesa uzimanja hrane, slijedi raspoređivanje hranjivih čestica, prihvaćajući ih kao vlastite. Kad se ovo primijeni na Tijelo Kristovo, to znači da se uklanja granica između Krista i mene. To je način razumijevanja riječi u molitvi prije svete pričesti: “Ostani u meni, o Spasitelju i ja u Tebi, kao što si rekao; jer, s vjerom u milosrđe Tvoje, jedem Tvoje tijelo i pijem Tvoju krv.” Ovo je najveći stupanj sjedinjenja čovjeka s Kristom. Ovako on postiže tako željeno dioništvo u božanskoj naravi, kao što je to rekao sv. Petar (2 Pt 1,4). Prevladava svoja ograničenja i ulazi u novo stanje, koje nadilazi jednostavnu narav. Kada govori o svom pobožanstvenjenju (theosis), pravoslavac smatra da se čovjek od sada može obraćati Bogu a i čuti što mu Bog govori. Ali nadilaženje ljudskog stanja ne znači njegovo gubljenje i iščezavanje u Boga, u neodređeno božanstvo. To znači da se poveznice, koje su prije bile narušene zbog ljudske zatamnjenosti/izopačenosti, sada ponovo otvaraju u Kristu po Duhu Svetomu. Svrha ljudskog postojanja je skoro došla do svog ispunjenja, što je maksimalno otkriće koje netko može zamisliti. Kroz ovaj dijalog, ljudsko biće postaje sve sličnije svome Stvoritelju ali se sama sličnost postiže zajedno s uskrsnućem svih, što svatko iščekuje sa strahom i trepetom, ali i nadom. S našom nadom, Isusom Kristom. S engleskog Dragana DIVKOVIĆ
Isus koji se daje drugima Putovi koji vode do ujedinjenja s Kristom obuhvaćaju, zajedno s imitiranjem Isusa u svakom životnom trenutku, nešto još konkretnije, a to je dioništvo u njegovom tijelu i krvi u euharistiji. 40 ljeto A. D. 2012.
S 13.indd 40
5.7.2012 14:47:53
posebni broj
Svjetla riječi
Дарко Ђого
Ликови Свелика Постоје многе ликовне представе Христа у православној иконографији и свака има своју причу и смисао. Ипак, све оне нам доносе једног свеременог Христа, један Лик изнад сваког Лика и слике
И
ако се у догматској самосвјести Истока, као и компаративној визији Запада усталило мишљење да је византијска Христологија једно компактно, избрушено, јасно, недвосмислено виђење Христа, самјеравање ове компактности са ликовним представама Христа у византијској умјетности показује или да оно није толико компактно колико се на први поглед чини, или да је унутар те компактности увијек остајао слободан простор различитости за ликовну представу метафизичке истине. Имајући у виду да, принципијелно, послије иконоборачког спора (завршеног коначно у 9. вијеку) у византијској Христологији није било већих спорова, чини се да је метафизичка уобличеност византијске Христологије већ тада била неупитна. Ипак, византијска ликовна представа Христа – која је, успут буди речено, одбрањена кроз сам концепт иконе – наставила је да се развија. Ова напетост, уосталом, савршено одговара православном теолошком менталитету који настоји да нађе оно лично и оригинално унутар, а не изван догматских оквира, као саображање догмату тј. његовом егзистенцијалном садржају. Икона је, као што рече Г. Флоровски, христолошки акт и факт. Она је византијски прозор у вјечност (отуда, а не из мајсторске неспретности, њена “дводимензионална” перспектива тј. недостатак перспективе: дубина је, као раздвајајући фактор поништена јер је у Царству Божијем неће бити). Отуда је интересантно видјети колико је и како дивергирао – увијек у истим догматским оквирима – дијапазон ликовних представа Христа у Византији. Као и увијек када је у питању Византија (па и западноевропски средњи вијек), поставља се питање шта јесте прво? Да ли оно што је у самосвијести Ромеја (Византијаца) било прво, кроз исторификујућу свијест или оно што данас познајемо, преко критичке анализе извора, као историјски прво? Конкретно, по питању развоја ликовних представа Христа у Византији та дилема звучи сљедеће: да ли је прва ликовна представа Нерукотвориви образ (лик који није направљен руком) или Добри пастир. Наиме, прва има археoлошки легитимитет тиме што ју је византијска и каснија руска и српска иконографска традиција усвојила као представљање оног лика који је, према апокрифној преписци Христа и едеског цара Авгара, остао на убрусу (пешкиру) који је Христос послао цару Авгару преко Св. Ап. Тадеја у Сирију (у неким верзијама у Етиопију). Према теолошкој перспективи, ова ликовна представа је најстарија јер даје лик Христов (тачније, Његову иконографску
интерпретацију) која сеже од самог Христа. Ликовно, ова представа је заистa врло једноставна: представљена је само Христова глава са иницијалима “ο ων” (у словенском сый – Онај који јесте, према христолошком тумачењу Пост. 3,14) и казује нам колико је далекосежна људска жеља за торинском плаштаницом, за неким историјским утемељењем хришћанске вјере. Врло је честа ова представа у руској иконографији. Са друге стране, историјски посматрано, знамо да је најстарије представљање Христа у византијском и свехришћанском предању оно у оквиру представе о Добром Пастиру. Замишљена најпре као метафора, као библијска илустрација и символ, ова икона у Bизантији добија све израженију христолошку црту тако што пастир полако престаје да буде метафорички младић и почиње да бива иконизовани историјски Христос (тј. Његово византијско виђење). Додали бисмо томе и једну личну примједбу да с временом и стадo оваца престаје да бива мирна скупина око метафоричког младића, већ га полако персонификује овца коју Христос држи на рамену (изгубљена овца из библијске повијести) и која се обавија око њега што сугерише присност односа. Тако икона постаје све експлицитније свједочанство блискости Бога и човјека у Богочовјеку. Интересантно је да ова представа није губила на популарности са временом у византијској иконографији, можда због своје дубоке теолошке и људске инспирисаности.
Д
онекле сличан и врло популаран начин представљања јесте онај који се назива Христос-Емануил. Ријеч је о представи Христа као дјетета (не бебе, него нешто зрелијег дјетета, можда оног од 12 година). Такву представу имамо у Манастиру Завала у Попову Пољу (врло успјешна композиција). И овдје је ликовна представа не само уједно и метафорична и исторична и настоји да укаже, да донесе један, наизглед, теолошки парадокс: Богочовјек је примио све људско, па и дјетињи узраст и примио га је потпуно, али Он и тада не престаје да буде Бог Васељене. Овако нешто је могла да осмисли само патристичка Христологија која, очиглено, није била само “Христологија одозго” (као што се често да чути), него је и знала за усперспективу “одоздо”, само што се, за разлику од многих христолошких модела данас, није задржавала само на антрополошкој равни. Теолошки парадокс је тајна вјере: Бог је дијете и Дијете јесте Бог. Није ли ово свевремена порука? Можда би се данас чувени Де Егзиперијев увод у Малог принца могао конциповати овако: ljeto A. D. 2012. 41
S 14.indd 41
5.7.2012 16:18:15
Isus iz Nazareta и Богочовјек је био дијете, али се мали број хришћана данас тога сјећа? Ово нас доводи до најчувеније, најраспрострањеније и (на Западу посебно) најоспораваније представе Христа у византијској иконографији: оне Христа Сведржитеља (Пантократора). Нарочито је савремена политичка теологија (Мец, Молтман) замјерала дуготрајне политички ангажоване импликације овој представи и теологији која стоји иза ње. Неоспорно је да је византијска политичка теологија и Христологија имала својих промашаја, али је неоспорно, а то се често заборавља, да је историјски анахронизам самјеравати њене унутрашње токове према савременим узусима, као и да је она принципијелно имала исти мотив као и савремена политичка теологија: жељу да се буде актуелан у друштвеном контексту. Оно што, ипак, ову икону чини свевременом, није њен политички миље, него њена космичка порука: Христос је Владар свијета, што не даје Њему величину (као што вели Св. Атанасије Велики, Бог је могао и да не створи свијет, па би и даље био величанствен), него свијету даје достојанство: свијет није пуко “daß”, није празан простор бачености, него епифанија Божанства, хијерофанија. Можда је баш овај осјећај освећености свијета потребан нама данас?
И
за крај бих рекао само неколико ријечи о библијским сценама Распећа и Васкрсења Христовог. Опште је познато да се оне разликују у западној и источној традицији јер је запад више посвећен теологија Крста, а Исток Васкрсења, мада су претјеране и неке оцијене према којима је Распети Христос на Истоку “стоички миран”. Није, али византијcка икона, па макар и она Распећа, налази за сходно да историју пребаци у есхатологију, да јој да једну додатну димензију. Ова спојеност историје и есхатологије се још боље види на представи Васкрсења која не представља војнике како падају ничице и Христа како носи заставу (овакво представљање се усталило код православних тек врло касно, под утицaјем западних образаца). Не, Васкрсли Христос стаје “на врата пакла” и ломи их и из њега изводи Адама и све правденике до Њега. Ово је уједно представа која у себи садржи протологију (оно што је било – што симболишу Адам и праведници до Христа), реалност Васкрсења (садашњост), а свечано одијела назначава да је у питању есхатолошки догађај (будућност – коначна побједа над смрћу). Постоје још многе ликовне представе Христа у православној иконографији и свака има своју причу и смисао. Ипак, све оне нам доносе једног свеременог Христа, један Лик изнад сваког Лика и слике. И све оне обогаћују хришћанство. Зато се, чини ми се, и западни хришћани толико обрадују православној (византијској) икони. Она је подсјетник трајних вриједности и апостолске љубави међу Ученицима Његовим.
Isusova samosvijest
S
amosvijest Isusova nipošto nije jednoznačna. Kod svoje objave morao je iskusiti distanciju između onoga što je bio, što je vidio i htio, i onoga što su drugi razumjeli. Ljudi su ga, doduše, zaneseno slijedili, trebali su ga na svoj način. Morao je podnositi da se vješaju o njega, da ga sve više uzdižu. Međutim, proces razvoja njegove samosvijesti nije transparentan. Proturječnost iskaza pokazuje samo da je taj proces postojao, i da možda nije dobio nikakvo konačno rasvjetljenje. Stoga po prirodi stvari nije sasvim jasno kakvim je Isus sebe smatrao i što je htio. Predočimo si neke njegove riječi: Fraze “Ja sam došao”, “Ali ja vam kažem...” karakteriziraju njegovu svijest o pozivu. Izuzetnost svoga bića iskazuje u metaforama svjetla i vatre: “Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak nego na svijećnjak”, “Tko je blizak meni, blizak je vatri, a tko je meni dalek, dalek je od Kraljevstva” (Hennecke 35), “Ja sam došao da bacim oganj na zemlju” (Lk 2,49). Ako bi ravnodušnost ili prezir koji je iskusio kod onih koji su ga odavno poznavali stajali u oštroj suprotnosti prema takvoj samosvijesti, govorio bi: “Nigdje nije prorok bez veće časti do na postojbini svojoj i u rodu i u domu svome”, i čudio bi se njihovoj nevjeri i tome da tu ne može napraviti nikakva čudesa. Isusova samosvijest najprije je izrasla u svijest o pozivu da razglasi objavu, a time i proročansku svijest i naposljetku, možda mesijansku. Postojeće predodžbe o proročanstvu morale su dobiti neku formu: svjetovno-božanski kralj završne epohe iz Davidovog plemena; anđeo koji se u Davidovom proročanstvu javlja kao “Sin Čovječji” na svršetku svijeta; Božji sluga, pateći, umirući, uskrsavajući izbavitelj Deuteroizaije. Sve ove predodžbe odzvanjaju u Isusovim riječima. Sebe najčešće naziva “Sinom Čovječjim”. “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda; a Sin Čovječji nema gdje glavu nasloniti” (Mt 8,20). Isusov nastup u Jeruzalemu je morao u sebi skrivati nešto što je omogućilo tužbu zbog zahtjeva za prijestoljem, ma koliko ona krivo tumačila Isusove namjere. Je li sebe Isus odlučno smatrao za Mesiju, za Krista? Isus nije htio da se o njemu govori kao o Mesiji. On demonima prijeti da ga ne nazivaju sinom Davidovim. Čuveni prizor: Isus pita: “A vi, što vi mislite tko sam ja? A Šimun Petar odgovori i reče: Ti si Krist, Sin Boga živoga! Na to će mu Isus: Blago tebi Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! I Isus naredi svojim učenicima da nikome ne govore da je on Mesija.” Rečenice poput ovih koje slijede nemaju ton Isusovih riječi nego već teološki karakter. “Sve je meni predao Otac moj, i nitko ne zna Sina do Otac, niti itko pozna Oca doli Sin, i onaj komu ga Sin htjedne objaviti.” Nasuprot tome, mora da su zaista izgovorene ove riječi, koje nijedan vjernik nije mogao izmisliti: “A Isus mu reče: zašto me zoveš Dobrim? Samo je jedan Dobri, Bog” (Mk 10,18). Rezultat je ovaj: ukupnost Isusovih iskaza ostavlja određenu nejasnoću onome koji želi jednoznačno znati. Isus se nije vezivao za formule. Dok je djelovao nije oblikovao neko završno mišljenje o svojoj osobi. On uopće nije morao imati konačnu samosvijest. Pitanje izgleda je pogrešno postavljeno iz dogmatskih interesa. [Karl JASPERS, Ljudi sudbine. Sokrat, Budha, Konfucije, Isus, AGM, Zagreb 2008, 136-138.]
42 ljeto A. D. 2012.
S 14.indd 42
5.7.2012 16:18:23
posebni broj
Svjetla riječi
Marinko Pejić
Kristove ikone Tipologija Svaka Kristova ikona, bez obzira o kojoj tipologiji se radilo, a to se može reći za svaku ikonu općenito, predstavlja u konačnici Božje lice. Ona je uvijek neka vrsta odškrinutih vrata u božanski svijet
B
Krist Pantokrator, 6. st; samostan Sv. Katarine, Sinaj
og je u Kristu uzeo ljudski lik. Kristovo ljudsko lice je i Božje lice. Na ovoj vjeri u Božje utjelovljenje temelji se umjetnost ikone. Već prve generacije kršćana htjele su predstaviti Boga u ljudskom obliku. U katakombama se vrlo rano od simbola ribe, ptice i drugih prelazi na predstavljanje lica. “Slika Božja” duboko je urezana u ljudsku dušu, stvorenu na sliku Božju. Otac objavljuje svoju slavu na licu svoga sina Isusa. Ikona nije drugo nego odraz toga Lica. U Kristu Bog postaje Lice, zato ništa na svijetu nije tako znakovito kao lice, niti što bolje otkriva otajstvo ljudskog postojanja kao lice (N. Berdjajev). Kršćanstvo se tako može nazvati i religija lica. Čovjek, stoga, konstantno traži način da sebi predstavi Božje lice u kojem po svome najdubljem biću sudjeluje. U kršćanskoj tradiciji Istoka i Zapada to je ikona Kristova lica, kao jedna od najvažnijih tipologija Kristovih ikona. “Istinsko Kristovo lice” u zapadno-kršćanskoj tradiciji identificira se s otiskom lica koji je po predaji Krist otisnuo u Veronikin rubac na putu za Gologotu. Legenda aurea pripovijeda da je car Tiberije ozdravio gledajući u to lice otisnuto na platnu. Za kršćanski Istok “pravo Kristovo lice” jest ikona koja se naziva Mandilion, koja je po predaji ikona “nepisana ljudskom rukom” (aheiropoietós). U jednom od najupečatljivijih novozavjetnih apokrifnih kazivanja, o sirijskom kralju Abgaru, tvrdi se da je kralj, bolestan od gube, po svome arhivaru Hananu poslao po Isusa da ga izliječi. Isus nije mogao doći, pa je arhivar pokušao naslikati na platnu njegovo lice i sliku ponijeti kralju. Budući da slikar nije uspijevao naslikati sliku, Isus je platnom obrisao svoje lice i odraz koji je nastao poslao kralju Abgaru od čega je on ozdravio. Ovu legendu koja počiva na usmenoj sirijskoj predaji a kasnije je zapisana u Tadejevim djelima, u svoju Crkvenu povijest unosi i Euzebije Cezarejski. Relikvija se neko vrijeme čuvala u Edesi a onda je 944. godine prenesena u Carigrad, gdje joj se nakon IV. križarskog pohoda gubi svaki trag. Preko ovih pripovijesti, manje ili više legendarnih, izražava se ipak jedna od centralnih istina kršćanstva, vjere u utjelovljenje. Bolje, možda od svake druge, ikona Kristova lica “nenapisana ljudskom rukom” izražava samo dogmatsko načelo ikonopisanja, gdje ikona ne može biti arbitrarno djelo umjetnika. Kao što teolog umnom refleksijom izražava vjeru Crkve, tako ikonopisac, bojom i slikarskim umijećem izražava vjeru i objavu koju je Crkva primila. Zato VII. ekumenski sabor posvećuje posebnu pažnju upravo ovoj ikoni, ona se časti upravo na dan pobjede nad ikonoklazmom ili na Dan pravovjerja. ljeto A. D. 2012. 43
S 15.indd 43
5.7.2012 14:51:03
Isus iz Nazareta
Mandilion, prva polovica 13. st., Galerija u Moskvi
Nakon što je koncil u Niceji (325) potvrdio da je Krist “vidljiva i savršena slika Očeva”, uslijedila su tri stoljeća borbi protiv različitih hereza, koje su ponekad negirale Kristovu božansku narav (arijanizam) a ponekad Kristovu ljudsku narav (monofizitizam). Na koncilu u Kalcedonu, došlo se konačno do formulacije o hipostatičkom jedinstvu dviju naravi u Kristu, ljudske i božanske. Ikona Krista Pantokratora (Svevladara), koja se od tog vremena pojavljuje, postaje tako simbol te dogmatske formulacije. Krist u sebi ujedinjuje dva aspekta: savršenu sliku Očevu dijeleći s Njime i slavu i kenotički aspekt, “oblik sluge”, “On pravi lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge” (Fil 2,6). Ikona Krista Pantokratora je objava transcendentnog Boga, koji istovremeno ima naše ljudsko lice. O njemu ovisi sve što postoji (Kol 1,15-16), nebeski i zemaljski svijet, jer po njemu je i sve stvoreno (Iv 1,3). Ovo spominjanje stvaranja u osnovi je imena “pantokrator”. Ikona Pantokratora pokazuje nam još jednu važnu Božju osobinu: njegovo milosrđe. Riječ je tijelom postala da umre kao svi ljudi, da svojom smrću sve ponovno privede Bogu, kako bi mogli sudjelovati u njegovom božanskom životu. Na ovoj ikoni Krist je uglavnom predstavljen u polu-figuri, do pojasa. Njegovo lice ima blag i istodobno ozbiljan izraz. U otvorenoj knjizi evanđelja često se čitaju riječi: “Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca” (Mt 11,9). Položaj ruku je veoma važan. U jednoj je ruci otvoreno ili zatvoreno evanđelje, a druga ruka blagoslivlja, tako da su tri prsta spojena, i ona predstavljaju vjeru u Sveto Trojstvo, dok su druga dva prsta prekrižena i predstavljaju Kristovu božansku i ljudsku narav. Pantokrator je redovito obučen u crvenu tuniku, zvanu hiton. U Bizantu je crvena boja simbolizirala kraljevsko dostojanstvo, a ovdje označava božanstvo. Preko tunike nosi plašt, koji se zove himation, a redovito je plave ili ponekad zelene boje, a označava Kristovo čovještvo. On koji je božanske naravi (hiton) obukao se u naše čovještvo (himation). Tako i sama Kristova odjeća objavljuje da je on “pravi Bog i pravi čovjek”. Krist je često prisutan i u različitim kompozicijama koje predstavljaju najvažnije momente njegova života i muke. Takve ikone mogu se obično klasificirati u dva ciklusa: ciklus Gospodnjih svetkovina i ciklus Kristove muke. U nekim ikonama Krist predstavlja centralnu figuru u kompoziciji koja je poznata pod grčkim imenom Deesis (zagovor). U takvim ikonama Krist je obično predstavljen u čitavoj figuri, stojeći ili sjedeći na carskom tronu. S njegove desne strane je Bogorodica a s lijeve Ivan Krstitelj, koji pružaju ruke prema Kristu. Ova ikonografska shema vjerojatno potječe od carskog ceremonijala, gdje se prilikom primanja mogla vidjeti slična scena. Sa careve desne i lijeve strane stajali su visoki carski dostojanstvenici u sličnom položaju. U duhovnom smislu Deesis označava zagovor Bogorodice i svetaca. Bogorodica predstavlja Crkvu Novog zavjeta a Ivan Krstitelj predstavlja Crkvu Starog zavjeta. Njima su često s jedne i druge strane pridruženi i drugi sveci, u prvom redu arkanđeli Mihael i Gabrijel, ali i apostoli ili crkveni naučitelji. Posebno su bile raširene deesisne ikone malih dimenzija, obično triptisi, koji su se koristili za kućno štovanje, a često su se nosili i na putovanja ili u rat. Neke Kristove ikone nastale su kao doslovna ilustracija pojedinih evanđeoskih tekstova ili prispodoba. Jedna takva ikona čija je simbolika vrlo stara je Krist Ampelos (loza). Ova ikono-
grafska shema nastaje u XV. stoljeću, na Kreti i na Athosu. Krist je predstavljen kao drvo života i istovremeno “pravi trs” a učenici su loze (Iv 15,1-2). Ovdje je Krist uglavnom predstavljen kako sjedi na drvetu-lozi, s raširenim rukama blagoslivlja dvanaest učenika koji su na granama s obje strane. Na Kristovom krilu je otvorena knjiga Evanđelja. Krist je ponekad predstavljen na enigmatičan način kao što je slučaj s ikonom pod nazivom Blažena šutnja. Ovaj tip ikone pojavljuje se u Rusiji u XV. st., ali preuzima bizantski model ikone pod nazivom Anđeo Velikog savjeta. Na njoj je Krist predstavljen u vidu krilatog anđela, inspiriran tekstovima proroka Izaije (9,6-7), Malahije (3,1) i Habakuka (2,3). Osnovne karakteristike Krista Anđela velikog savjeta ili Blažene šutnje su “prisutnost duha, blagog i tihog” (1 Pt 42,2), “karakter blagog i zlostavljanog čovjeka, jaganjca neporočnog” (Iz 53,7), “čiji se glas neće čuti na trgovima” (Iz 42, 2). Nedostatak knjige ili svitka u rukama i ruke prekrižene na prsima (na ovaj način istočni vjernici primaju pričest) ukazuju na šutnju Gospodina pred onima koji ga optužuju i pozivaju na unutarnju molitvu. Pozivanje na tišinu i unutarnju molitvu povezuju ovu ikonu s monaškim krugovima u kojima se ovakav način života naziva anđeoski i gdje se često monasi predstavljaju s krilima. Svaka Kristova ikona, bez obzira o kojoj tipologiji se radilo, a to se može reći za svaku ikonu općenito, predstavlja u konačnici Božje lice. Ona je uvijek neka vrsta odškrinutih vrata u božanski svijet, vrata kroz koja polako ali sigurno prolazimo i koja nam otkrivaju veo koji nas još dijeli od Gospodina, do onoga dana kada će nam se u potpunosti objaviti.
44 ljeto A. D. 2012.
S 15.indd 44
5.7.2012 14:51:11
posebni broj
Svjetla riječi
Lidija Matošević
»Crux sola est nostra theologia«
Isus u reformacijskoj teologiji Martina Luthera Premda se reformaciju ponekad opisuje kao biblijski humanizam, reformacijsko načelo sola scriptura ne podrazumijeva povratak Bibliji kao “izvoru”. U kategoriju izvora tu pripada sam Isus, ili – samo Isus
Lutherova previranja Poznajem … čovjeka … koji me uvjeravao kako je često podnosio takve muke; trajale su, doduše, vrlo kratko, ali bile su tako teške da bi ga, kada bi dostigle najviši stupanj ili trajale samo pola sata, ma samo desetinu sata, zacijelo sasvim uništile te bi mu se cijelo tijelo pretvorilo u pepeo. Tu se Bog pokazuje strašno gnjevnim, a s njime i cijeli stvoreni svijet. Tu nema bijega, nema utjehe, niti unutra niti vani, već sve postaje tužiteljem. Tada u suzama izgovaramo ovaj stih: ‘Odbačen sam od pogleda tvoga’ (Ps 31,23). U tom trenutku ne usuđujemo se niti reći: ‘Gospodine, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti’ (Ps 6,2). U tom trenutku duša ne može vjerovati … da bi ikada mogla biti otkupljena; jedino vjeruje da još ne osjeća čitavu kaznu. Ona (kazna) je, međutim, vječita i ona (duša) je ne može niti smatrati privremenom. Preostaje samo puka žudnja za pomoći i potresni jecaji … Tu je duša naširoko raspeta s Kristom, tako da joj se istodobno mogu prebrojati sve kosti, i u njoj ne postoji nijedan kutak koji nije ispunjen najgorčom gorčinom, užasom, drhtajima i tugom … Pa ako se svaka paklenska muka, odnosno onaj neizdrživi užas protiv kojega nema utjehe, nameće živima, onda se pogotovo čini da je kazna za duše u čistilištu ista takva, samo trajna. A ona unutrašnja vatra daleko je strašnija od izvanjske. Ako netko u to ne vjeruje nećemo se svađati. Ovim riječima Martin Luther opisuje svoje mladenačko iskustvo straha, bezizlaznosti i jeze zbog slutnje da ono može postati samo gorim – iskustvo pakla koje doživljava već ovdje i sada. U prošlome su se stoljeću psihijatri trudili odgovarati na pitanje o tome što je Lutherovu egzistenciju činilo toliko tjeskobnom. Jedni su tvrdili da je Luther patio od neuroze straha zbog strogoga roditeljskog odgoja te kompleksa oca. Drugi su zapažali sklonost depresiji, a treći pak upadljiva odstupanja od normalnoga po pitanju duljine vremena koje prosječnom čovjeku treba za pronalazak vlastita identiteta. Četvrti su u Lutheru prepoznali znakove psihoze koja se poput niti provlači do kraja njegova života. Nešto blaži pri procjeni ozbiljnosti Lutherova stanja bilo su oni koji su ove muke pripisivali loše zatomljenim traumatskim iskustvima, poput onoga kada je kao mladić upao u oluju u kojoj je umalo poginuo.
Sigurno je dvoje. Prvo, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi zbog čega je netko tko je živio prije pet stotina godina doživljavao svoju egzistenciju tjeskobnom. Drugo, iskustvo straha i tjeskobe zbog predosjećaja da bi sve moglo postati samo gore, bilo je krajem srednjega vijeka iskustvo brojnih pojedinaca – gotovo pa iskustvo epohe. Na to ukazuje Lutheru suvremena dušobrižnička praksa u kojoj je važno mjesto zauzimala čuvena ars moriendi koja je bila usredotočena na pružanje utjehe i ohrabrenja pojedincu suočenu s bolnim preispitivanjem o tome pripada li on onima koji su predodređeni za spas te ga očekuje olakšanje i izlaz, ili onima čiji će se cijeli životni napor, muka i odricanje pokazati, na nekom Posljednjem sudu na kojemu nema više nikakva zavaravanja – nedostatnim, bezvrijednim i besmislenim. Činjenica je da Lutherovi autobiografski zapisi ukazuju povremeno na pojačani intenzitet ovakvih previranja. Ipak, pažljiviji uvid u Lutherovu epohu ne dopušta da se Luthera ni po naravi ni po intenzitetu previranja bitno izdvoji od suvremenika. Ono što je kod njega vrijedno pažnje i dijelom drukčije, jest njegov odgovor na neizvjesnost, muku i strah ljudi njegove epohe.
Indulgencije Luther je o svojim mukama progovorio u zaključnom dijelu spisa Resolutiones disputationum de indulgentiam virtute koji se bavi problematikom indulgencija. Sama ta činjenica obvezuje da se pri odgovaranju na pitanje po čemu je Lutherov odgovor na muke ljudi njegova vremena vrijedan pažnje i eventualno drukčiji, treba prisjetiti toga što su bile indulgencije. Indulgencija ili oproštajnica nastala je u okviru pokorničke prakse. Prema učenju srednjovjekovne crkve, onaj tko sagriješi te tako – prema temeljnom novozavjetnom izričaju za grijeh, a to je “promašaj puta” – na ovaj ili onaj način promaši svoje ljudsko određenje, trebao se pokajati i ispovjediti grijehe. Nakon toga mu svećenik naviješta otpust grijeha. No, muke čovjeka koji je na neki već način promašio, time ne prestaju. Nakon otpusta slijedio je proces ispaštanja poznat kao pokora ili zadovoljština. U osnovi ovoga shvaćanja bila je predodžba o tome da grijeh osim krivnje povlači za sobom i kaznu. Ovu je pak, kako bi sve ljeto A. D. 2012. 45
S 16.indd 45
5.7.2012 14:53:51
Isus iz Nazareta iznova došlo na mjesto, pojedinac trebao ispaštati kako na ovome svijetu tako i u čistilištu. Kazna ili zadovoljština mogla je pritom zadobiti neslućene razmjere. To se osobito odnosilo na dio ispaštanja u čistilištu. Tako se u shvaćanjima kasnosrednjovjekovnog čovjeka predodžba o zadovoljštini nerijetko izjednačavala s predodžbom o mukama koje nikada neće prestati, nego će se, slično Lutherovu autobiografskom zapisu, samo uvećavati te postajati gorima.
U literaturi koja se bavi genezom Lutherova reformatorskog profila kao i genezom reformacije, spor oko indulgencija zauzima srazmjerno mnogo mjesta. Osobito to vrijedi za protestantsku literaturu manje znanstvenog tipa, a posebice pak za onu polemičkoga. U ovim je djelima trgovina indulgencijama nerijetko prikazana kao izopačena praksa, motivirana interesom kurije za uvećanjem svoje ideološke i financijske snage. Ponekad se prodaja indulgencija sasvim neutemeljeno tumači i u smislu da je ondašnja crkva prodavala ne samo oprost od zadovoljštine, nego i sam otpust grijeha koje je pridržan isključivo Bogu. Pritom je Luther uzdignut u lik heroja koji se ovim zloporabama suprotstavio i tako barem dio kršćanskog svijeta izbavio od toga da bude žrtvom velike obmane. Do neke je mjere to i točno Dakako da je životna perspektiva – u kojoj se tako lako ne nazire kraj bezdanu ispaštanja i dezorijentiranosti, pri čemu izgleda da se dugovi, koje pojedinac poradi poravnanja nastale situacije treba platiti, umjesto da se otplatom smanjuju, oni se, slično nekim situacijama u suvremenom bankarskom sustavu, uvećavaju i tako samo još više gomilaju – vapila i za nekim sustavom olakšica. Ovaj je imao vrlo jasnu i jednostavnu funkciju: nepodnošljivo učiniti podnošljivim. U Lutherovo su vrijeme u ovoj zadaći, barem do neke mjere, učinkoviti bili oprosti. Oprosti su se pojavili nekoliko stoljeća ranije, a njihovu je pojavu pratio razvoj ideje o “crkvenom blagu”. Ovo se blago sastojalo od “suviška” zasluga Krista i svetaca, dok je crkva, koja ovim blagom upravlja, mogla iz njega crpiti te tako vjernicima, uz određenu financijsku naknadu, udjeljivati oprost od ispaštanja. Oproštajnica ili indulgencija potvrđivala je kupnju ovakvog oprosta te opisivala kupnjom zadobivenu olakšicu. Vjerovalo se da ovako pribavljeni oprosti mogu osloboditi ne samo od ispaštanja na ovoj zemlji, nego i od patnji koje pojedinca ili umrle članove njegove obitelji tek očekuju u čistilištu. Osim kao prigoda vjernicima da se donekle zaštite ili barem steknu osjećaj da su zaštićeni od prijetnji i neizvjesnosti Posljednjeg suda ili čistilišta, prodaja oproštajnica imala je iznimno važno financijsko značenje. U vrijeme kada još nije bilo banaka koje su mogle pokriti sve veću potrebu za kapitalom prodaja indulgencija predstavljala je ne samo izvor prihoda za kuriju, nego je funkcionirala i kao mehanizam financiranja ekonomskih projekata onoga doba. Izgleda da je elementarna ljudska potreba za izvjesnošću da će
na koncu sve dobro završiti, te da će kako pojedinac tako i oni do kojih mu je stalo na neki već način biti spašeni, išla ruku pod ruku s ekonomskim potrebama kurije, a djelomice i s ekonomskim razvojem u cjelini.
Kritika indulgencija – vrata u reformacijsku teologiju U literaturi koja se bavi genezom Lutherova reformatorskog profila kao i genezom reformacije, spor oko indulgencija zauzima srazmjerno mnogo mjesta. Osobito to vrijedi za protestantsku literaturu manje znanstvenog tipa, a posebice pak za onu polemičkoga. U ovim je djelima trgovina indulgencijama nerijetko prikazana kao izopačena praksa, motivirana interesom kurije za uvećanjem svoje ideološke i financijske snage. Ponekad se prodaja indulgencija sasvim neutemeljeno tumači i u smislu da je ondašnja crkva prodavala ne samo oprost od zadovoljštine, nego i sam otpust grijeha koje je pridržan isključivo Bogu. Pritom je Luther uzdignut u lik heroja koji se ovim zloporabama suprotstavio i tako barem dio kršćanskog svijeta izbavio od toga da bude žrtvom velike obmane. Do neke je mjere to i točno. U prilog tomu govori da spis Resolutiones disputationum de indulgentiam virtute, često u prikazima Lutherove teologije smatran i Lutherovim prvim reformacijskim spisom u pravom smislu te riječi, sadrži oštru kritiku prakse oprosta, kao i to da spor oko oprosta predstavlja prvi veliki spor između Luthera i rimske crkve. Točno je također i to da se u svijesti običnih ljudi kupnja oproštajnice, barem ako je suditi prema onome kako ju je, gotovo slično suvremenim akcijskim prodajama pojedinih proizvoda u Lutherovu okrugu prezentirao Tetzel, mogla poistovjetiti i s kupnjom samog oproštenja grijeha. Ne treba, međutim, pritom zaboraviti da je prodaja indulgencija bila i jedan od mogućih pokušaja da se ublaži nemir, neizvjesnost i upitnost koja je dana s ljudskim postojanjem te da je razlog zbog kojega se u situaciji prodaje indulgencija u Lutherovo vrijeme zatekla upravo crkva, među ostalim bio i taj što je crkva u to vrijeme i inače bila važan i zapravo nezamjenjiv društveni čimbenik. Drugim riječima, da crkva nije kao sredstvo za ublažavanje nemira koji prati čovjekovo bivanje uvela indulgenciju, na neki bi to način vjerojatno pokušao učiniti netko drugi. Upravo stoga prodaja indulgencija ne bi trebala trajno ostati u fokusu razmišljanja o bitnim odrednicama Lutherove i reformacijske teologije. Tim više što, premda je Luther odlučno kritizirao ovu praksu od koje se poslije konačno distancirala i sama rimska crkva, u fokusu Lutherova teološkog opusa u cjelini ne stoji kritika prodaje indulgencija, nego kritika ideje o tome da osim milostivog Boga postoji itko ili išta što bi čovjeku moglo pružiti istinsku utjehu i pomoć protiv osjećaja praznine postojanja i beznađa s kojim je suočen. Luther je izgleda bio pojedinac koga se nije dalo lako uvjeriti u kakav-takav povoljan ishod svega. Njegov teološki i životni moto mogao bi se stoga sažeti na sljedeći način: dokle god ne nađem milostivog Boga i od njega samoga ne čujem odgovor koji opravdava moje postojanje, moju prošlost, sadašnjost i budućnost, ne samo nikakav povoljno kupljeni oprost, nego uopće nikakvo ublažavajuće sredstvo koje god vrste i podrijetla, od kako god uglednog proizvođača, neće me moći uspokojiti. Nakon pet stotina godina zacijelo je teško reći što je nakon ove odluke točno uslijedilo. Iz Lutherovih autobiografskih zapisa proizlazi da je to značilo izložiti se muci, krizi, stanju duše u kojemu čovjek misli da mu se čak i kosti raspadaju. No, ukoliko mu je za vjerovati, Luther je za svoju od-
46 ljeto A. D. 2012.
S 16.indd 46
5.7.2012 14:53:58
posebni broj
luku da ustraje u apstinenciji od kupnje bilo kakvog proizvoda za ublažavanje ljudskih muka bio nagrađen. Susreo je, dakako, kao što to uvijek biva, na sasvim osoban način milostivog Boga te od njega primio, ne na nekoj povoljnoj akciji kupljeno, nego istinsko opravdanje života. Vjerojatno ne bi bilo nimalo pretjerano reći da je sve što je Luther pokrenuo – a to je, slagali se ili ne s pojedinim njegovim stavovima i postupcima, reforma crkve i društva – započelo, a na neki se način već i dogodilo u Lutherovoj ćeliji, u tijeku apstinencijske krize koju je izdržao.
Teologija križa Lutherovo iskustvo milostivog Boga kao i gibanja što ga je Luther pokrenuo svoje je bitne teološke obrise dobilo u njegovoj čuvenoj teologiji križa – theologia crucis. Teologija križa o kojoj Luther po prvi puta progovara 1518. u Heidelberškoj disputaciji označava teološki i životni stil koji znači: usuditi se stvari nazivati pravim imenima. Teologija križa ne pokušava uljepšati ljudsku stvarnost okretanjem pogleda od neizvjesnosti i upitnosti koja je s njome dana. Ne pristajući ni na kakvo ublažavajuće sredstvo te ni na kakav oblik lažne sigurnosti, ona čovjeka goni dokle god od samoga milostivog Boga ne čuje odrješujuću poruku koja opravdava ljudsko postojanje. U istome spisu Luther teologiji križa suprotstavlja teologiju slave – theologia gloriae. To je teološki, a u konačnici i životni stil koji stvari ne želi nazivati pravim imenima, nego po svaku cijenu nastoji uljepšati ljudsku situaciju. To je teologija koja okreće glavu od patnje, neizvjesnosti, upitnosti koja prati čovjekovo postojanje te čovjeku nudi različita quasi rješenja i bjegove: bilo da se radi o bijegu u rad, svijet dokazivanja i zasluga, kakav, prema Lutheru, može biti i teološka spekulacija; bilo da je riječ o nečemu tako jednostavnome i masovno dostupnome kao što je u Lutherovo vrijeme bila primjerice kupnja indulgencije. Pri svemu je ovome važno imati na umu činjenicu da milostivi Bog Lutherove teologije križa ima konkretno lice. To nije Bog do kojega se došlo metodom spekulacije ili tehnikom meditacije, uključujući pritom i meditaciju o križu. To je Bog koji se – ne ignorirajući upitnost, tjeskobu i neizvjesnost koja je dana s čovjekovim postojanjem – nastanio zajedno s patećim čovjekom i svojim se oslobađajućim navještajem objavio u konkretnom patećem čovjeku, Isusu. Luther će tako u svom teološkom opusu opetovano podsjećati na to da vjerovati u Boga ne znači u konačnici ništa drugo do vjerovati u Isusovo pravo čovještvo u kojemu se jedinome milostivi Bog objavljuje patećem čovjeku – i to kao u onome koji ima vlast otvoriti riznicu blaga, štoviše koji zapravo sam jest istinsko blago o kojemu je govorila srednjovjekovna crkva, te čovjeku podariti budućnost, opravdanje i spas. Štoviše, onaj tko za milostivim Bogom traga bilo gdje drugdje doli u konkretnoj povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta te u njegovu cjelokupnom životnom putu usmjerenom prema križu, naći će, tako je govorio Luther u skladu sa svojom poznatom oštrinom pri izražavanju, umjesto Boga samoga vraga. To je osnovni smisao Lutherove izreke crux sola est nostra theologia.
Teologija križa – znak za uzbunu Rimu Pozivanje na Isusa Nazerećanina, konkretnu povijesnu osobu, po kojemu je jedinomu moguća kako spoznaja Boga tako i spasenje, konstitutivno je za kršćansku vjeru od samih početaka. To je stoga što, kao što to spretno formulira suvremeni protestantski
Svjetla riječi
teolog Pannenberg, “uzvišeni Gospodin prakršćanske vjere nije nitko drugi nego ta povijesna osoba”. Na konstitutivnost povijesnog Isusa za kršćansku vjeru, na ovaj su ili onaj način upozoravali različiti pokreti tijekom povijesti kršćanstva, pritom često kritizirajući pojedine sustave dogmatske ili teološko-pastoralne nadgradnje koje je tijekom svoje povijesti stvarala kršćanska crkva, koji su Isusov lik prije zaklanjali nego što su na nj ukazivali. U tom su se smislu i u vrijeme koje je neposredno prethodilo reformaciji isticali husitski pokret, a osobito pokret mistike patnje te pokret devotio moderna. Njegovanje pobožnosti usmjerene na Isusa kao jedinoga koji može odgovoriti na posljednja pitanja o ljudskom određenju osobito je bilo važno kod ova dva potonja. Poznato je da je s ovim pokretima tijekom svoje duhovne formacije bio povezan i Luther. Utoliko je korektno reći da Lutherova teologija križa nije njegova izvorna ideja. Ipak je Lutherova artikulacija teologije križa zaslužna za pomake kakvi se ni izbliza ne mogu povezati sa spomenutim pokretima. I to ne samo zbog
Važno je imati na umu činjenicu da milostivi Bog Lutherove teologije križa ima konkretno lice. To nije Bog do kojega se došlo metodom spekulacije ili tehnikom meditacije, uključujući pritom i meditaciju o križu. To je Bog koji se – ne ignorirajući upitnost, tjeskobu i neizvjesnost koja je dana s čovjekovim postojanjem – nastanio zajedno s patećim čovjekom i svojim se oslobađajućim navještajem objavio u konkretnom patećem čovjeku, Isusu. Luther će tako u svom teološkom opusu opetovano podsjećati na to da vjerovati u Boga ne znači u konačnici ništa drugo do vjerovati u Isusovo pravo čovještvo u kojemu se jedinome milostivi Bog objavljuje patećem čovjeku – i to kao u onome koji ima vlast otvoriti riznicu blaga, štoviše koji zapravo sam jest istinsko blago o kojemu je govorila srednjovjekovna crkva, te čovjeku podariti budućnost, opravdanje i spas. Štoviše, onaj tko za milostivim Bogom traga bilo gdje drugdje doli u konkretnoj povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta te u njegovu cjelokupnom životnom putu usmjerenom prema križu, naći će, tako je govorio Luther u skladu sa svojom poznatom oštrinom pri izražavanju, umjesto Boga samoga vraga. To je osnovni smisao Lutherove izreke crux sola est nostra theologia toga, iako ni to nije zanemarivo, što su Lutherov nastup pratile povijesne okolnosti koje su povoljno utjecale na njegov opstanak, nego stoga što je Luther krenuo putem dosljedne i jasne primjene teologije križa na sva područja teologije i crkvenog ljeto A. D. 2012. 47
S 16.indd 47
5.7.2012 14:54:05
Isus iz Nazareta života. Tako je teologija križa, u koju je Luther zašao preko spora oko indulgencija, a koje su u velikom zdanju kršćanske teologije bile zapravo samo jedna mala i relativno sporedna vrata, ubrzo vodila prema otvaranju niza drugih pitanja. Predstavnici ondašnje teologije postali su vrlo brzo svjesni mogućega dometa Lutherova stava – a prema pojedinim prikazima Lutherove teologije toga su postali svjesni i prije Luthera samoga – te su upravo stoga tako burno reagirali na Lutherovu kritiku oproštajnica. I doista: stav da je Isus Nazarećanin te njegov cjelokupni put ka križu konstitutivan za kršćansku vjeru – kako kao mjesto spoznaje Boga tako i kao spoznaje Onoga koji jedini ima ovlast čovjeku podariti opravdanje, budućnost i spas – ubrzo je vodio k pitanju o tome u kakvom odnosu prema tom Isusu stoje drugi autoriteti, kao što su primjerice papa, koncili, ukratko Crkva i njezina tradicija. Premda ni ovo pitanje nije bilo Lutherovo izvorno pitanje, nego se kroz povijest teologije i prije provlačilo, preciznost kojom ga je artikulirao Luther te koja je utjecala ne samo na povijest protestantizma nego i na kršćanstvo u cjelini, ne može se mjeriti s vremenima prije Luthera. Bilo bi neprimjereno reći da je Luther obezvrijedio autoritet Crkve. On je Crkvi priznavao važnu ulogu u prenošenju Isusova navještaja, u pisanju te kanonizaciji novozavjetnih tekstova kao i u tumačenju kršćanske poruke kroz povijest. Ipak, za Luthera autoritet crkve nije samopodrazumijevajući, poput nekog produžetka autoriteta Isusa Krista, nego je u odnosu na ovaj autoritet drugotan i kao takav može i smije biti doveden u pitanje. Iz shvaćanja nadređenosti autoriteta Isusa Krista svim drugim autoritetima pa i autoritetu crkve, za koje je Luther vjerovao da mu je zajedničko s prvim stoljećima kršćanstva, proizašlo je za reformacijsku teologiju specifično poimanje Svetoga pisma, sažeto u reformacijskom geslu sola scriptura. Geslom sola scriptura reformacija poručuje da Sveto pismo predstavlja jedinstveno svjedočanstvo o Isusu Kristu s kojim se ne može mjeriti ni jedan drugi govor Crkve. Stoga, prema reformacijskoj teologiji, u odnosu Pismo – Crkva prvenstvo pripada Pismu. Ono je kriterij, mjerilo, kanon na kojemu se mjeri vjernost govora crkve Utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu. Sažeto bi se stoga moglo reći da je reformacija u osnovi podrazumijevala da kroz bespuća ljudskog postojanja postoji put do samoga Isusa, pri čemu Sveto pismo ima bitnu ulogu. Pritom se čovjek na tom putu, premda ne treba odbaciti tradiciju crkve, ne mora nužno u nju i zaplitati, nego je, koristeći se njezinim blagodatima, istovremeno odmjeravati na kanonu, Svetome pismu, te je tako kritički prosuđivati.
Isus Nazarećanin – konstitutivna te istodobno ranjiva točka kršćanske egzistencije Reformacijsko geslo sola scriptura zasigurno je htjelo biti u službi rasterećenja čovjeka koji traga za Bogom od svega onoga što je tijekom povijesti kršćanstva moglo u tom pogledu postati nepotrebnim ili zbunjujućim opterećenjem. Ipak, inzistirajući na tome da za ljudsku egzistenciju ne može biti spasonosan nikakav sustav koji je stvorila crkva ili bilo tko drugi, nego u osnovi samo milostivi Bog koji se objavio u konkretnom čovjeku Isusu Nazarećaninu, a o kojemu svjedoči Sveto pismo, reformacijska je teologija zašla ujedno i u ranjivo područje kršćanske teologije kao i kršćanske egzistencije. Pokušat ću to sažeto pojasniti. Reformacijsko geslo sola scriptura dijelom je podsjećalo na reformaciji suvremeno humanističko geslo ad fontes koje je
označavalo povratak tekstovima klasične starine. Ipak, premda se reformaciju zbog toga povremeno opisuje i kao biblijski humanizam, načelo sola scriptura pod povratkom izvorima ne podrazumijeva povratak biblijskom tekstu. Naime, u reformacijskoj teologiji u kategoriju izvora ne pripada Biblija već sam Isus, ili samo Isus, pri čemu važnost i posebnost Biblije proizlazi isključivo iz njezine svjedočiteljske naravi. Stoga je, ukoliko slijedimo duh reformacije, primjereno reći da k vjeri u Isusa ne dolazimo zbog Biblije. Već obrnuto, zbog Isusa, na kojega Biblija ukazuje te od kojeg jedinog možemo na učinkovit način čuti riječi koje naše postojanje odrješuju u svim njegovim dimenzijama, možemo povjerovati i Bibliji kao svjedočanstvu o tome Isusu. S Biblijom smo tako u situaciji u kojoj su se sa Samarijankom našli njezini sugrađani. Oni oslobađajućoj vjeri u Isusa nisu u konačnici došli zbog Samarijankina svjedočenja kao takvoga, već zbog toga što je iza toga svjedočanstva postojala stvarnost vječnoga života koja im se u samom Isusu objavila. Upravo stoga oni i mogu reći da ne vjeruju više zbog njezinih riječi, već stoga što su se sami u osobnom susretu s Isusom uvjerili u istinitost njezina svjedočenja. Zbog toga Biblija u reformacijskoj teologiji nije shvaćena kao svojevrsni produžetak Krista, odnosno njegova autoriteta, kao što je to slučaj sa shvaćanjem Crkve u rimokatoličkoj teologiji. U tom pogledu poimanje Biblije za reformatore ne predstavlja konkurenciju rimokatoličkom poimanju Crkve koja s Isusom stoji u kontinuitetu te kao takva vjernicima garantira siguran pristup Isusu, već, prema reformacijskoj teologiji, između Biblije kao svjedočanstva i Isusa o kojemu ovo svjedočanstvo svjedoči valja razlikovati. Upravo ovo reformacijsko razlikovanje između Svetoga pisma i Isusa predstavlja prostor i vrijeme za ranjivost kršćanske vjere, kršćanske egzistencije kao i ljudske egzistencije uopće. Ovo razlikovanje nam zapravo kazuje da Biblija nije nešto poput jednosmjerne ulice ili čak kratice koja naprosto i bez ikakvih zastoja vodi do Isusa, štoviše da takva za sve važeća jednosmjerna ulica ili kratica i inače nigdje ne postoji, već da put od Svetoga pisma kao svjedočanstva do Isusa kao spasitelja ljudske egzistencije u svim njezinim segmentima može i potrajati. I to je zacijelo nešto što ljudsko postojanje ponekada može učiniti tjeskobnim, iscrpljujućim, a na trenutke prožetim jezom, gorčinom te strahom da će stanje neizvjesnosti, traženja i čekanja trajati vječno te pritom postati i gorim – i to jezom, gorčinom i strahom ništa slabijeg intenziteta od onoga o kojemu je pisao Luther. No, čini se da se upravo u ovoj ranjivosti ujedno nudi i otvara prostor za ostvarenje kvalitete čovjekova postojanja kao bića čije određenje jest ne bježati, ne posezati za umirujućim sredstvima, bilo da ih nudi religija ili svijet konzumizma, već, poput Luthera izdržati, istrpjeti koliko god je potrebno i Božju šutnju, dok u liku Isusa iz Nazareta o kojemu Biblija svjedoči ne susretne i ne prepozna milostivog Boga i od njega primi, kao što to uvijek biva na sasvim jedinstven i osoban način, istinsko odrješenje i opravdanje svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
48 ljeto A. D. 2012.
S 16.indd 48
5.7.2012 14:54:14
Zlatko KESER
Svatko tko zla djela čini mrzi svjetlo i ne prilazi svjetlu da mu ne razotkriju čine njegove. Onaj koji djeluje po istini prilazi svjetlu, kako bi se očitovala djela njegova, jer su u Bogu počinjena. Iv 3,20-21
S 16.indd 49
5.7.2012 14:54:22
Isus iz Nazareta Kotel DaDon
Odnosi između Židova i kršćana na temelju tumačenja Isusove smrti Kratko razmišljanje u povodu knjige Jacoba Neusnera: Rabin Razgovara s Isusom – za židovsko-kršćanski dijalog
O
ve godine istog su vikenda kršćani i Židovi slavili Uskrs i Pesah. U povijesti, Pesah je, nažalost, često bio povod kršćanskom antisemitizmu i optužbama za obredno umorstvo, što je dovelo do prolijevanja židovske krvi tijekom duge dijaspore. Korijeni tog antisemitizma nastali su iz dva glavna izvora: - Antisemitske propovijedi. – Kršćanski duhovni vođe propovijedali bi protiv Židova i židovstva u doba Pesaha, koji pada u vrijeme kršćanskog blagdana Uskrsa, kada se iz Novog zavjeta čita o Isusovoj smrti. Židove se optuživalo za njegovu smrt, uspaljivale su se strasti i slala se ili hrabrila kršćanska svjetina u valovima nasilja nad Židovima, pod izgovorom osvete za Isusovu smrt. - Antisemitske optužbe. – Proširena je bila odvratna antisemitska ideja da Židovi rabe kršćansku krv za pripremanje macesa za Pesah i za pijenje četiriju čaša vina, te da zato Židovi svake godine kolju kršćansku djecu. Ovo je klasičan primjer koliko antisemitske predrasude nisu imale veze s razumom i stvarnošću, jer je Židovima u Tori izričito zabranjeno jesti životinjsku krv1, a koliko li je tek onda zabranjeno jesti ljudsku! Međutim, činjenice su jedno, a slijepa mržnja drugo – antisemitizam ne treba logičan razlog, on traži žrtvu. Druga optužba protiv Židova bila je da kradu hostiju, koja prema kršćanskim tekstovima postaje Isusovim tijelom, te da je probadaju, jer je među kršćanima bilo rašireno vjerovanje da hostija ispušta krv kad je se probode, kao živo tijelo. Optužbe za obredno umorstvo počele su se javljati u kršćanskom svijetu od dvanaestog stoljeća. Prema brojanju povjesničara, bilo je 154 slučaja optužbi protiv Židova, 45 u Njemačkoj, 20 u Poljskoj, 16 u Austriji, 14 u Rumunjskoj, 12 u Italiji, 9 u Rusiji i 7 u Francuskoj. Ponekad bi prigodom javnog montiranog sudskog procesa nakon optužbe za obredno umorstvo dolazilo do nasilja raspaljene svjetine nad Židovima, jer je svjetina vjerovala da su sud i njegova odluka istiniti i pravedni. Prva optužba za obredno umorstvo zbila se 1144. godine kada je neki pokršteni Židov, Theobald iz Cambridgea u St. Norwichu u Velikoj Britaniji, svjedočio da Židovi svake godine u Europi kolju kršćansko dijete za Pesah. Te je godine tamo pronađen neki ubijeni dječak, a antisemiti su iskoristili priliku da napadnu Židove. Čak su dječaka
proglasili svetim, te je postao sv. Vilim. Dvije godine kasnije počeo je Drugi križarski rat, a križari su iskoristili tu optužbu za obredno umorstvo kako bi napali Židove. Tri godine kasnije, u Würzburgu u Njemačkoj, otkriveno je 24. adara, oko tri tjedna prije Pesaha, tijelo kršćanina koji se utopio u rijeci. Židovi su optuženi za ubojstvo radi uzimanja krvi za Pesah. Tri dana ubijali su Židove u Würzburgu, a nakon toga su križari ubijali Židove svih židovskih zajednica na tome području, neprekidno oko pedeset dana, sve do Šavuota. Godine 1171. podignute su optužbe u Francuskoj. U Lyonu su u požaru poginuli svi Židovi u gradu, cijela zajednica. Ovu optužbu je odbacio papa 1247. Godine 1236. podignuta je optužba za obredno umorstvo u Fuldi u Njemačkoj. Godine 1264, na Pesah, ponovno su podignute optužbe za obredno umorstvo u Engleskoj. U Londonu je ubijeno oko 1.500 Židova, ostali su pobjegli, a njihova imovina je opljačkana. Tako je život Židova postao svačije vlasništvo, do njihova izgona, dvadeset sedam godina kasnije. Godine 1389. u Pragu, na posljednji dan Pesaha, svjetina je ubila nekoliko tisuća Židova. Mnogo godina kasnije, u Pragu su ponovno zabilježeni slučajevi optužbi protiv Židova za obredna umorstva. To je bilo u vrijeme Maharala iz Praga2, koji je činio čuda. Jedno od njih je bilo stvaranje Golema, kako bi spasio svoju zajednicu.
P
oznata je optužba iz gradića nedaleko od Trsta u Italiji.3 Dvogodišnji dječak nestao je prvoga dana Pesaha. Tijelo mu je nađeno u rijeci, blizu kuće nekoga Židova. Po naredbi biskupa uhićeni su predstavnici zajednice i mučeni dok nisu priznali da “su oni ubili dječaka kako bi jeli njegovu krv”. Ta se priča brzo proširila na području Italije i Njemačke, zbog čega su mnogi Židovi ubijeni i spaljeni. U to doba zatvorili su rabina Maharija iz Verone, rabina općine u Regensburgu. On je na kraju spašen. Napisao je da je onaj dječak postao sv. Simon, posvećen krvlju mnogih Židova. Izgrađena je i crkva s njegovim imenom. Nakon nekog vremena papa se predomislio i poništio posvećenje tog dječaka, a crkva je dobila drugo ime. No to nije pomoglo ubijenima i spaljenima. Godine 1598. u Poljskoj, u gradu Lublinu, u vrijeme Pesaha, nađeno je u jednoj od močvara pokraj grada tijelo nežidovskog dječaka. Odmah je uhićeno pet Židova, koji su morali priznati da “su pili vino s krvlju dječaka, te da su krv
50 ljeto A. D. 2012.
S 17.indd 50
5.7.2012 14:59:11
posebni broj
stavili i u maces”. Lublinski sud ocijenio ih je krivima, te su obješeni na trgu preko puta sinagoge. Dječak je pokopan u najvećoj gradskoj crkvi i proglašen je svecem. Čak je i poljski kralj August II. prije oko 300 godina rekao da “Židovi nevjernici prolijevaju krv kršćanske djece za potrebe blagdana beskvasnog kruha”. Krajem srednjeg vijeka i u doba renesanse bilo je dosta optužaba za obredno umorstvo i u Turskoj, Egiptu i Siriji, pa čak i u Izraelu, u Hebronu. Podigli su ih muslimani, premda je takvih slučajeva bilo malo u usporedbi s onima koje su pokrenuli kršćani, osobito svećenici tijekom dugoga razdoblja i na različitim mjestima. Osobito je poznata optužba za obredno umorstvo u Damasku, 1840. godine, kada su Židovi optuženi za ubojstvo kršćanskog redovnika. Protiv ove optužbe očitovale su se poznate židovske ličnosti: Moses Montefiore (1784-1885), obitelj Rotschild i Adolphe Crémieux (1796-1880), a pridružile su im se i vlade Engleske i Austrije, kako bi pobili besmislenu optužbu. Prijevara je razotkrivena, a turske vlasti izdale su odredbu za zaštitu Židova pred optužbom za obredno umorstvo. Ova je optužba ujedinila Židove i dovela do solidarnosti cijelog židovskog naroda i u drugim slučajevima. Bilo je još optužbi koje su privukle svjetsku pozornost, poput one u Tiszla Eszlaru, u Mađarskoj, 1882. godine, kada se ponavlja ista priča: pred Pesah su našli mrtvu kršćansku djevojku, a Židovi su optuženi za njezino ubojstvo radi uzimanja krvi. Godine 1913. saznalo se za optužbu protiv Mendela Beilisa iz Kijeva u Ukrajini. Treba naglasiti da su se protiv ove optužbe Židovima pridružili i kršćanski vjerski vođe. I nacisti su konstruirali propagandna suđenja s dokazima i “znanstvenim” publikacijama protiv Židova, preuzimajući sve što im je odgovaralo iz tragične povijesti europskog antisemitizma. Spomenimo i zanimljiv nedavni slučaj. U Egiptu je 1962. izašlo novo izdanje knjige Ljudske žrtve u Talmudu. Ova knjiga “objašnjava” i “potvrđuje” da se Židovi koriste krvlju u bogosluženju. Duga povijest židovskog naroda, nažalost, poznaje mnogo takvih slučajeva, a i na hrvatskome području ih je povijest zabilježila nekoliko. Usprkos brojnim kršćanskim najvišim autoritetima koji su javno izjavili da je optužba Židova za obredno umorstvo besmislena, ova se predrasuda uvijek iznova javljala u doba mržnje, kada je služila kao opravdanje za nasilje nad Židovima. Najčudnije je što su već Rimljani, u neznanju, optuživali i Židove i kršćane zajedno (!) za slična obredna umorstva. Ovo je dokaz kako bi ljudi trebali biti oprezni kada se vjeru rabi kao povod za ubijanje. No, u prošlom stoljeću bili smo svjedocima povijesne i revolucionarne teološke promjene u stavovima zapadnih crkava prema židovstvu i Židovima. Nažalost, ta teološka promjena nije dovoljno poznata vjernicima obiju strana. Dva su osnovna uzroka te promjene. S jedne strane na Crkvu je djelovalo opće okružje modernizma, humanizma i ekumenizma, što je dovelo do velikih promjena u stavu prema Židovima. I Šoa (Holokaust) je, naravno, natjerala svijet na spoznaju da je negativno povijesno viđenje Židova i židovstva u očima kršćanstva pridonijelo okolnostima koje su omogućile Holokaust. Tradicijski stereotip Židova kao “poduke u preziranju” doveo je do ponižavanja Židova tijekom povijesti i do njihova progona. To su mnogi kršćani primali s ravnodušnošću. Dokument koji su objavile njemačka i poljska biskupska konferencija govori o “suodgovornosti” Crkve za Šoa. Treba uočiti raznolikost crkava, a ne promatrati kršćanstvo kao jedinstveno tijelo. Protestantizam okuplja stotine smjerova, od kojih su najpoznatiji oni zvani osnovnom strujom (anglikan-
Svjetla riječi
ska, evangelička, luteranska...). Od 1948. protestantske su crkve članice Svjetskog kongresa crkava, koji je dao izjave o njihovim naprednim stavovima i odnosu prema Židovima i židovstvu. Na konzervativnoj protestantskoj strani su male engleske crkve, među kojima ima velikih razlika u mnogim pitanjima, između ostaloga u pristupu Židovima. Ipak, većina s naklonošću prihvaća povratak Cionu kao korak k povratku njihova Mesije. Istočne pravoslavne crkve nisu prošle proces teološke modernizacije odnosa prema Židovima. Njihova teologija ostala je kakva je bila i s njihove strane nije objavljen službeni dokument o odnosima prema Židovima. (Postoji, ipak, neslužbeni pravoslavni dokument, koji su 1972. godine načinili sudionici dijaloga Židova i pravoslavaca.)
N
ajistaknutije promjene zbile su se u Rimokatoličkoj crkvi, koja ima nešto više od milijardu vjernika. Ona je, gotovo bez promjene, od prvih stoljeća naše ere do nedavna bila zadržala antisemitski i anticionistički pristup. Godine 1965. objavljen je revolucionarni dokument Nostra aetate (U naše doba). Taj dokument rezultat je Drugog vatikanskog sabora, koji je 1962. godine sazvao papa Ivan XXIII. Katolička crkva je na tom saboru započela cjeloviti i duboki proces promišljanja unutrašnjeg stanja i stajališta prema suvremenome svijetu. Sabor je završio za života pape Pavla VI. Izdani su različiti dokumenti, među njima i Nostra aetate, dokument o odnosu prema ne-kršćanskim religijama.
U prošlom stoljeću bili smo svjedocima povijesne i revolucionarne teološke promjene u stavovima zapadnih crkava prema židovstvu i Židovima. Nažalost, ta teološka promjena nije dovoljno poznata vjernicima obiju strana. Dva su osnovna uzroka te promjene. S jedne strane na Crkvu je djelovalo opće okružje modernizma, humanizma i ekumenizma, što je dovelo do velikih promjena u stavu prema Židovima. I Šoa (Holokaust) je, naravno, natjerala svijet na spoznaju da je negativno povijesno viđenje Židova i židovstva u očima kršćanstva pridonijelo okolnostima koje su omogućile Holokaust. Tradicijski stereotip Židova kao “poduke u preziranju” doveo je do ponižavanja Židova tijekom povijesti i do njihova progona. To su mnogi kršćani primali s ravnodušnošću. Dokument koji su objavile njemačka i poljska biskupska konferencija govori o “suodgovornosti” Crkve za Šoa U četvrtom odjeljku navedenog dokumenta Sabor se izjašnjava o odnosu prema židovstvu i židovskome narodu. Saborom je počeo proces učenja, razumijevanja i približavanja katoličke zajednice židovskome narodu i židovstvu. Otvoren je put za bitne promjene u kršćanskoj svijesti. Izdavanje izjave o stajalištu Crkve nadraslo je značenje samoga teksta. Proglas je doveo do promjena u tradicijskom kršćanskom shvaćanju Židova i židovstva. Crkva objašnjava da su joj korijeni u židovstvu i u povijesti židovskoga ljeto A. D. 2012. 51
S 17.indd 51
5.7.2012 14:59:19
Isus iz Nazareta naroda. Iz tog naroda su proizašli Isus, apostoli i njihovi učenici: “Stoga Crkva ne može zaboraviti da je po onom narodu, s kojim se Bog udostojio iz svoga neizrecivog milosrđa sklopiti Stari savez, primila njegovu objavu, te da je hrani korijen dobre masline u koju su ucijepljene grane-divljake naroda.”4 Izjava svjedoči o dubokom preispitivanju povijesti Crkve u vezi sa židovstvom i židovskim narodom, o spoznavanju potrebe za temeljitom promjenom u kršćanskom shvaćanju svega vezanog za Židove i židovstvo: “Stoga Crkva ... žali mržnju, progone i očitovanja antisemitizma kojima su bilo kada i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni.”5 Katolička crkva okreće novi list i priznaje židovstvo i židovski narod. Dokument odbacuje doktrinu prema kojoj svi Židovi koji su živjeli tijekom povijesti trebaju snositi odgovornost za Isusovo raspeće. Takvo ranije učenje bilo je temeljem kršćanskog antisemitizma. Antisemitizam je osuđen, a papa Ivan Pavao II., dvadeset godina nakon Sabora označio ga je kao grijeh.
Židovi su bili shvaćeni kao “odbačeni” narod, budući da su odbili prihvatiti Isusovo božanstvo i mesijanstvo, progonjeni su i ponižavani. Židovstvo je bilo viđeno kao zastarjela vjera, a kršćanstvo kao istinski, novi Izrael. Teološkim izrazom govorilo se o diskontinuitetu, o stanju kada je Božje izabranje prešlo sa Židova na kršćane. Taj se stav promijenio: Božji savez sa Židovima ostao je vrijediti i nije nikada prekinut. Smisao toga je u kontinuitetu: židovska vjera je živa i diše, Božje obećanje da Zemlja Izraelova pripada Židovima ostalo je kao i prije, židovska povijest u posljednjih dvije tisuće godina ima vjersko značenje. Biblija je sada u svojoj cijelosti otvorena katolicima, a ne samo oni dijelovi koji su viđeni kao najava Novoga zavjeta Od osamdesetih godina 20. stoljeća Katolička crkva preuzela je aktivnu ulogu u općoj borbi protiv antisemitizma u svijetu. Do ovog dokumenta Židovi su bili shvaćeni kao “odbačeni” narod, budući da su odbili prihvatiti Isusovo božanstvo i mesijanstvo, progonjeni su i ponižavani. Židovstvo je bilo viđeno kao zastarjela vjera, a kršćanstvo kao istinski, novi Izrael. Teološkim izrazom govorilo se o diskontinuitetu, o stanju kada je Božje izabranje prešlo sa Židova na kršćane. Taj se stav promijenio: Božji savez sa Židovima ostao je vrijediti i nije nikada prekinut.6 Smisao toga je u kontinuitetu: židovska vjera je živa i diše, Božje obećanje da Zemlja Izraelova pripada Židovima ostalo je kao i prije, židovska povijest u posljednjih dvije tisuće godina ima vjersko značenje. Biblija je sada u svojoj cijelosti otvorena katolicima, a ne samo oni dijelovi koji su viđeni kao najava Novoga zavjeta. U kršćanstvu općenito danas postoji trend naglašavanja židovskih izvora kršćanstva: židovstvo Isusa, njegove obitelji i njegovih učenika. Isusova bliskost farizejskome učenju je novost, zbog lošega prikazivanja farizeja u Novome zavjetu i kasnije, u kršćanskome učenju. Kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora prestalo je misionarstvo među Židovima.
I većina protestantskih crkava iz glavne struje također je zaustavila misionarstvo među Židovima, iako ono i dalje postoji u nekim rubnim strujama. Opis posljednjih Isusovih dana u Novome zavjetu, koji se čita u doba Uskrsa, baca loše svjetlo na Židove i bio je korijen kršćanskog antisemitizma. Odnedavno nekoliko novih prijevoda mijenja tu lošu sliku. Vatikanski dokument7 u svojoj liberalnoj izjavi prihvaća činjenicu da su evanđelja napisana mnogo godina nakon događaja koje opisuju, te su na njih nedvojbeno utjecali sukobi između mlade Crkve i Židova. Spomenuti dokument poziva i na proučavanje s ciljem određivanja koliki je bio utjecaj kasnijih okolnosti na te tekstove. Papa Ivan Pavao II. je 6. ožujka 1982. u Rimu, na sastanku biskupa i stručnjaka koji su se sakupili kako bi preispitali odnos Crkve i Židova, rekao o Židovima i židovstvu: “Na tome području moramo nastojati da katoličko poučavanje na svojim različitim razinama, i ono usmjereno na djecu i mladež, prikaže Židove i židovstvo ne samo ispravno, bez jednostranosti, oslobođeno predrasuda i vrijeđanja, nego i sa sviješću o zajedničkoj tradiciji Židova i kršćana.”8 Još jedna važna promjena je odnos prema državi Izrael. Prema starome kršćanskom shvaćanju, dijaspora je bila dio kazne određene Židovima zbog odbijanja da prihvate Isusa kao Mesiju. Uspostavom države Izrael stvorena je nova stvarnost9, te od 1948. godine riječ Izrael nije bila u vatikanskome “rječniku”. Tako nije spomenuta niti na Drugome vatikanskom saboru, niti u prva dva dokumenta10 koji se odnose na Židove i židovstvo. Za pape Ivana Pavla II. došlo je do promjene, te treći dokument11 sadrži paragraf o državi Izrael. I u vatikanskoj izjavi o vjerskim odnosima sa Židovima iz 1987. godine piše da izostanak uspostavljanja odnosa s državom Izrael ne proizlazi iz teoloških poteškoća (razlozi su, čini se, bili politički). Godine 1993. tome je došao kraj potpisom sporazuma o međusobnom priznavanju Svete Stolice i države Izrael.12 Prirodno je što dokumenti koji se objavljuju s visokih mjesta ne dospijevaju odmah do širokih masa. Zato je nemoguće u jedan dan promijeniti mnoge godine negativnoga učenja o Židovima u krugu crkava. Staro i ukorijenjeno učenje je prodrlo duboko u kršćansku svijest. Cilj pozitivnih promjena stoga treba biti i da one ne zažive samo u vodstvima kršćanskih zajednica, već da dospiju do svih pripadnika Crkve, do “običnog kršćanina”, kako bi nestale predrasude prema Židovima i židovstvu. Zadaća prenošenja tih novih ideja vjernicima prije svega je na vjerskim vođama. Upravo u duhu približavanja i s osjećajem dubokog poštovanja prema kršćanstvu, rabin Neusner je napisao izvanrednu knjigu.
R
abin dr. Jacob Neusner13 je napisao brojna djela u kojima istražuje odnose između judaizma i drugih religija. No u nedavno objavljenoj knjizi Rabin razgovara s Isusom14, pokušava stvoriti vjerske okvire za židovsko-kršćanski dijalog. Knjiga i autor pohvaljeni su od strane pape Benedikta XVI. te je Jacob Neusner dobio nadimak “Papin najdraži rabin”. Pohvale su stigle i od strane uglednih rabina poput rabina dr. Jonatana Sacksa, glavnog rabina Velike Britanije. Nažalost, povijest rasprava između kršćana i Židova krenula je prilično loše… Npr. srednjovjekovni rabini bili su prisiljeni sudjelovati u teološkim raspravama u prisutnosti kraljeva i kardinala s pitanjem koja je istinska religija – kršćanstvo ili židovstvo. Rezultat tih rasprava bio je unaprijed poznat. No, nakon Drugog svjetskog rata, smjer rasprava išao je k tome da obje religije govore manje-više o istoj stvari, a razlike su male i trivijalne.
52 ljeto A. D. 2012.
S 17.indd 52
5.7.2012 14:59:28
posebni broj
Za razliku od mnogih drugih knjiga iste tematike, ova knjiga započela je s drugom vrstom rasprava u kojima je predmet rasprave – istina ovih dviju religija. To predstavlja povratak starim debatama, ali ovog puta bez pritisaka te s iskrenom namjerom istraživati istinu i bez straha postaviti teška pitanja i istraživati odgovore. Čini mi se da rabin Neusner pokušava na vrlo poseban način dotaknuti konfliktna područja između dvije religije, područja na kojima su drugi vodili ratove i na kojima je puno ljudi izgubilo svoje živote. Neusner priznaje da on ne može raspravljati protiv vjere – osoba koja vjeruje u Isusa čini to ne samo zbog njegove snažne riječi… stoga on tvrdi da će raspravljati s Isusovim riječima (kao što su nam prenesene u Evanđelju po Mateju). Neusner pokušava na poseban način pokazati razlike u vjerovanju između kršćana i Židova, i to u doba novih metodologija relativistički u dijalogu, jer samo poslije razumijevanja tih razlika, možemo se doista angažirati u pravom dijalogu. I to upravo čini ova knjiga, i zato papa Benedikt XVI. kao vrhunski teolog uvjerljivo izjavljuje da je to “...najvažnija knjiga u židovsko-kršćanskom dijalogu u posljednjem desetljeću”. Ovaj poseban odnos između Pape Benedikta XVI. i Rabina Neusnera izgrađen je kao odnos između dva iskrena teologa koji samo traže istinu s ljubavlju i poštovanjem. Kao što Neusner objašnjava, ako bi bio Židov u Palestini prvog stoljeća, ne bi se pridružio krugu Isusovih učenika. Štoviše, on piše da, “Ako sam čuo što je... [Isus] rekao u Propovijedi na gori… ne bi ga slijedio.” Kroz knjigu Neusner razgovara s Isusom i iskreno pokušava pružiti razloge zašto bi mu bilo teško prihvatiti ono što je Isus imao za reći. Međutim, Neusner opisuje neka bitna pitanja koja dijele kršćane i Židove. Pritom Neusner pokazuje najveće poštovanje kršćanskih vjerovanja i uzima ozbiljno Isusov nauk, što je bitan sastojak za religijski dijalog. Iz tog razloga, čitanje ove knjige ne samo da čitatelju pruža dublje razumijevanje židovstva, nego postaje model za način sudjelovanja u religijskom dijalogu. Neusner drži da mnogo toga što je Isus rekao nije u skladu s Torom. Ipak, u isto vrijeme, Neusner je prijemčiv za neke stvari koje je Isus propovijedao. Jedan primjer između mnogih rasprava je ona o Šabatu15: Neusner tvrdi da Isus poučava ljude da krše neke od Deset zapovijedi, osobito, “sjeti se da svetkuješ dan subotnji.” Neusnerove tvrdnje temelje se na Evanđelju po Mateju, 12. poglavlje, gdje su Isus i njegovi učenici trgali klasje i jeli ih u subotu. Kad farizeji optuže Isusa da “radi ono što nije dopušteno u subotu”, Isus se poziva na velikog kralja Davida koji je napravio slične nezakonite radnje, a onda izjavljuje da je on, Sin Čovječji gospodar subote. Isus zatim ulazi u sinagogu, gdje nastavlja raspravu s prispodobom, te u zaključku tvrdi da je “subotom dopušteno činiti dobro”. Prema Neusneru, Židovi subotom čine ono što je Bog učinio na sedmi dan stvaranja, i bit obdržavanja subote nije u “činiti dobro”, već je pitanje subote – svetost, a biti svet znači biti poput Boga. Držanje svih zakona subote prema Tori možda će izgledati besmisleno ne-židovima, ali Neusner ističe da “svetkovanje subote određuje što Izrael čini Izraelom”. Izrael je upravo taj koji živi prema tim subotnjim pravilima.
S
ve u svemu, knjiga nije samo još jedan običan rad po pitanju: “zašto se Židovi ne klanjaju Isusu”. Neusner je uspio u stvaranju nečeg sasvim drugog. Knjiga nam otvara prozor u pokušaj razumijevanja temelja spora između farizeja i Isusa. Neu-
Svjetla riječi
sner neće promijeniti Vaše vjersko uvjerenje, ali će Vam otvoriti srce i um o tome zašto farizeji nisu prihvatili Isusa i zašto su se osjećali ugroženim od strane njegovih poruka. Nije se radilo o sukobu za političku moć kao što neki kažu, nego o čistoj vjerskoj i duboko intelektualnoj raspravi koja se temelji na iskreno usađenim uvjerenjima. U svakom slučaju, Neusnerova knjiga, pod pokroviteljstvom pape Benedikta XVI., izaziva zapadni svijet ne samo da nastoji poštovati i razvijati bolje razumijevanje za druge religije, nego da bude promicatelj istine. Ova knjiga definitivno daje novi pogled te nas potiče da nastojimo istinski razumjeti razlike i sličnosti među religijama.
Bilješke 1
2
3
4 5 6 7
8
9
10
11 12
13
14
15
Krv je izričito zabranjena u Tori: Ali krv ne jedite, na zemlju je prolijte kao vodu (Pnz 12,16; Lev 3,17). Stoga nam je naloženo da prije kuhanja odstranimo krv iz mesa. To se odnosi samo na meso koje ćemo kuhati, a nije to potrebno učiniti s mesom koje želimo peći, jer će pri pečenju krv izaći. Ako tijekom tri dana od klanja krv nije odvojena, meso se više ne smije kuhati, već samo peći (Pojedinosti oko izdvajanja krvi, vidi ŽIDOVSTVO: život, teologija i filozofija, Kotel DaDon, Profil 2004. Zagreb, u potpoglavlju Hahšara, str. 306). Maharal – Judah Loew (Levai) ben Bezalel, (oko 1520 – 17. rujna 1609), među najpoznatijim Praškim rabinima. E. Kitov, The Book of our Heritage, sv. 2, Feldheim Publ., Jerusalem / New York 1997, str. 658. 4. paragraf Nostra aetate, na temelju Poslanice Rimljanima 11,17-24. Ibid. Tako se izrazio Ivan Pavao II. Lipanj 1985: Zajednička veza: upute za pravilno prikazivanje Židova u propovijedanju i katehezi – papinska komisija za vjerske odnose sa Židovima; vidi i na hrvatskome: Drugi Vatikanski Koncil – Dokumenti, Bilješke za ispravno prikazivanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986. Christian documentation on Jewish-Christian relations in the Contemporary era, ICCI, Jeruzalem, rujan 1996. str 43. Vidi: A. Kenna, Catholics, Jews and the State of Israel, A Stimulus Book – Paulist Press New York 1993; M. J. Prager, Faith and Fulfillment: Christians and the return to the Promised Land, Vallentine & Mitschell, London 1985. 28. 10. 1968: Nostra aetate, proglas o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama s Drugog vatikanskog sabora; 1. 12. 1974.: Smjernice za provođenje Nostra aetate: o vjerskim odnosima sa Židovima. Lipanj 1985: Zajednička veza: kršćani i Židovi. D. Rosen, The negotiations of the permanent bilateral Commission between the Holy See and the State of Israel, and their fundamental agreement signed on December 30. 1993. A challenge long delayed, ADL, New York 1996. Rabin dr. Jacob Neusner rođen je u židovskoj ortodoksnoj obitelji u New Yorku. Svoje teološko obrazovanje stekao je na nekoliko najboljih sveučilišta u svijetu kao što su Harvard, Oxford, New York – JTS Jewish Theological Seminary i Sveučilište Columbia. Predavao je na velikom broju tih i drugih uglednih sveučilišta u Americi. Poznat je također kao “najplodniji pisac stoljeća”, s više od 900 knjiga. Prošle godine izašlo je 22 nova naslova, većinom iz njegovog područja – drevnog judaizma. Među njegovim najznačajnijim djelima su: prijevodi Talmuda – Jeruzalemski (u 35 svezaka) i dva izdanja Babilonskog Talmuda (u 46 svezaka). U stvari, preveo je većinu drevne rabinske literature. Jacob Neusner, Rabin razgovara s Isusom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2010. Ibid. u 5. poglavlju, strana 111.
ljeto A. D. 2012. 53
S 17.indd 53
5.7.2012 14:59:36
Isus iz Nazareta Susannah Heschel
Arijevski Isus Okretanje nekih teologa rasističkoj teoriji jednim dijelom je bio pokušaj da se Isusa odvoji od judaizma – ako ne njegovo učenje, onda njegovu rasu
J
e li Isus bio nacist? Motivirani rasizmom te prigrlivši tradicionalni kršćanski antisemitizam, njemački protestantski teolozi u Trećem Reichu redefinirali su Isusa kao arijevca a kršćanstvo kao religiju u zavadi s judaizmom. Godine 1939. ovi teolozi su utemeljili Institut za proučavanje i iskorjenjivanje židovskog utjecaja na njemački vjerski život, koji se, financiran u sklopu Protestantske crkve, uspješno razvijao do 1945. godine. Nastojanja da se Isusa odvoji od judaizma bilo je i prije Trećeg Reicha. Od početka takozvane “potrage za povijesnim Isusom”, postalo je jasno da su, stavljanjem Isusa u povijesni kontekst prvostoljetnog palestinskog judaizma, njegova učenja pokazala izvanrednu sličnost s učenjima drugih rabina tog doba. Hermann Samuel Reimarus, za čije Fragmente Albert Schweitzer kaže da su pokrenule Potragu, smatra da je Isus samo htio reformirati judaizam; religiju o njemu su, tvrdi Reimarus, izmislili njegovi učenici nakon njegove neočekivane smrti. U devetnaestom stoljeću, mnogi teolozi Novog zavjeta, među koje se ubrajaju i Schleiermacher, D. F. Strauss, Ernest Renan, pokušavali su naći razlike između Isusa i judaizma, dok su židovski teolozi, uključujući Abrahama Geigera, Lea Baecka, Josefa Eschelbachera, smatrali da se Isusa mora promatrati kao jednog od liberalnih farizeja koji su željeli progresivnu, demokratsku obnovu saducejskog judaizma koji se temeljio na Hramu. Okretanje nekih protestantskih teologa rasističkoj teoriji jednim dijelom je bio pokušaj da se Isusa odvoji od judaizma – ako ne njegovo učenje, onda njegovu rasu. Ponekad je pokušaj bio popraćen omalovažavanjem Starog zavjeta kao židovske knjige, a jedan pastor u pokrajini Schleswig-Holstein, Friedrich Andersen, u jednom pamfletu iz 1907. godine pod nazivom Anticlericus, izjavio je da Crkva treba iskorijeniti “židovski” element iz kršćanstva. Na jednom kongresu povijesti religija 1908. godine, ugledni asiriolog Paul Haupt govorio je o “Isusovom arijevskom podrijetlu”. Rasprave su se intenzivirale u weimarskom razdoblju, u koje su se uključili i profesori teologije kao i pastori. U članku iz 1927. godine, ugledni profesor Novog zavjeta na Sveučilištu u Göttingenu, Walter Bauer je ustvrdio da Galileja nije pripadala židovskoj religiji i da Isus nije slijedio osnovne židovske zapovijesti obredne čistoće, poštivanje sabata, posta, niti se smatrao mesijanskim kraljem, nego sinom čovječjim, što je helenističko određenje. Treći Reich je bio plodno tlo za daljnje širenje tih argumentacija a odbacivanje Starog zavjeta i podrška nacističkim rasističkim zakonima postali su temeljna preokupacija takozvanog Njemačkog kršćanskog pokreta. Godine 1939. skupina pastora i profesora teologije utemeljila je pseudo-istraživački institut pod nazivom Institut za proučavanje i iskorjenjivanje židovskog utjecaja na njemački vjer-
ski život koji je doživio procvat za vrijeme rata, izdavanjem antisemitske propagande zaodjenute u “teološko istraživanje”. Iznenađujuće velik broj profesora, mlađih znanstvenika, biskupa, pastora i studenata koji su se pridružili nastojanju da se sintetizira nacizam i kršćanstvo ne treba promatrati tek kao odgovor na politička zbivanja, niti samo kao rezultat borbi unutar Crkve, nego kao kulminaciju dugogodišnjeg nemirenja s činjenicom da se izvori kršćanstva nalaze unutar judaizma. Institut je podržala većina regionalnih protestantskih crkava a njegovi članovi su održali brojne konferencije te izdavali i “znanstvene” i popularne publikacije. Akademski direktor ovog instituta bio je Walter Grundmann, profesor Novog zavjeta na Sveučilištu u Jeni, a jedno od njegovih prvih postignuća je bilo objavljivanje dejudeizirane verzije Novog zavjeta nakon dejudeizirane pjesmarice, a obje publikacije su prodane velikom broju crkava diljem Reicha. Pored toga, Institut je otvorio podružnicu u Rumunjskoj, a njegova uprava je također održavala veze s nekim skandinavskim teolozima, posebice s Hugom Odebergom, profesorom Novog zavjeta na Sveučilištu u Lundu. Članstvo i utjecaj Instituta uvelike su premašili okvire Njemačkog kršćanskog pokreta. Njegovu ideologiju dejudaizacije prihvatili su neki katolički teolozi, kao što je to dokazao Kevin Spicer, pa čak i kada su rad Instituta kritizirali članovi Ispovjedne crkve, postojala je zajednička pretpostavka da je “židovstvo” teološko iskrivljenje. Vođe Trećeg Reicha, iako se nisu posebno zanimali za teološke poslove Crkve, nisu kočili rad Instituta. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova izdavalo je putne isprave teolozima iz Skandinavije kako bi mogli sudjelovati na konferencijama koje je sponzorirao Institut u Reichu, i nikada nije bilo nedostatka papira niti financijskih sredstava za aktivnosti Instituta. Članovi Instituta su štoviše proklamirali da Njemačka vodi “obrambeni rat protiv Židova”, rat koji se vodi i na fizičkim i duhovnim bojišnicama. Sam Isus se također borio protiv Židova, ali je borbu izgubio; sada će Njemačka na sebe preuzeti tu borbu i osvetiti se za njegovu smrt. Grundmann je izjavio: “Naš narod koji je spreman boriti se iznad svega protiv sotonskih moći židovstva u svijetu za red i život ovog svijeta, odbacuje Isusa jer se ne može boriti protiv Židova i otvoriti svoje srce kralju Židova.” Sukob je bio jasan; iz Isusa se do kraja mora istjerati židovstvo kako bi njemačka borba protiv Židova bila uspješna. Čak i u kasnijem razdoblju, 1944. godine, Grundmann je napisao da je “Židov Antikrist [koji] se želi osloboditi okova i srušiti Reich,” kroz rat, boljševizam i liberalizam.
D
enacifikacija koja je uslijedila nakon rata nije uspjela očistiti Crkvu od nacističkih teologa. Većina članova Instituta je zadržala svoje katedre, ili bar prominentan položaj
54 ljeto A. D. 2012.
S 18.indd 54
5.7.2012 16:25:29
posebni broj
unutar Crkve (i u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj). Grundmann je izgubio katedru na Sveučilištu u Jeni zbog svog ranog članstva u Nacističkoj stranci (1930), ali mu je umjesto toga dat položaj upravitelja sjemeništa u Eisenachu (Istočna Njemačka) i imao je aktivnu karijeru do svoje smrti 1974. godine. Objavio je velik broj radova o sinoptičkim evanđeljima koji su postali obavezna literatura čak sve do 1990-ih za protestante koji su se spremali za svećeničko ređenje. Ostali članovi Instituta, među koje se ubrajaju Herbert Preisker, Rudi Paret, Siegfried Morenz, Martin Redeker, Johannes Leipoldt, Georg Bertram, Johannes Hempel, Hugo Odeberg, Rudolf Meyer i Carl Schneider, također su imali perspektivne karijere nakon rata, a neki i prilično javne uloge kao politički ali i vjerski vođe, s istaknutim položajima na fakultetima, kao prvaci u raznim akademskim područjima kao što su islamske studije, egiptologija, Stari zavjet, Novi zavjet i sistematska teologija. Drugi su, kao i za vrijeme Trećeg Reicha, ostali pastori protestantskih crkava. Ono što je zajedničko i crkvama i Saveznicima jest činjenica da ni jedni ni drugi nisu poduzeli ništa da se istraže njihova djelovanja u doba nacizma i da ih se pozove na odgovornost zbog njihovih antisemitskih publikacija. Umjesto toga, većina njih je našla pribježište u kršćanskoj teologiji za vrijeme denacifikacije. Grundmann je predočio pisma od kolega u Institutu, koji su lažno tvrdili da ništa drugo nije htio do zaštititi Crkvu od nacionalsocijalizma. Čim su predstavnici zakona ustvrdili da je njegovo rano članstvo u Nacističkoj stranci bila naivna greška nadobudnog teologa, Crkva ga je drage volje oslobodila odgovornosti, mada svjesna neistine, izjavljujući da se Grundmann “borio protiv Nacističke partije, kao što je samo nekolicina drugih hrabrih ljudi u partiji to činila”. Grundmanna je rehabilitirala njegova domicilna Crkva u Tiringiji, gdje je proveo svoje poslijeratne godine kao revni, dobrovoljni doušnik istočnonjemačke tajne policije (Stasi) obavještavajući ih o aktivnostima Crkve u zamjenu za novac i dozvolu putovanja po inozemstvu.
P
o završetku rata i ubojstvu Židova, teolozi su se mogli vratiti u okrilje Crkve. Upravo ta “neutralnost”, koju su im priskrbili dugogodišnji napadi kršćanske teologije na judaizam, značila je da se protiv njih neće pokretati nikakvi sudski procesi. Štoviše, pošto su se nakon rata prikazali kao starozavjetni simboli patnje, viktimizacija je postala uspješno sredstvo izbjegavanja odgovornosti i izigravanja moralne superiornosti. Kako su ih istraživanja u procesu denacifikacije sustizala, kršćanski antisemiti Trećeg Reicha su se mogli izdavati za prave Židove koje su proganjali nacisti ali koji su ostali vjerni svojoj kršćanskoj vjeri i svojoj Crkvi.
[Ovaj esej izvadak je iz moje knjige: Arijevski Isus: Protestantski teolozi i Biblija u nacističkoj Njemačkoj, Princeton University Press, 2008.] S engleskog Dragana DIVKOVIĆ
Svjetla riječi
Tora i Isus
T
ora mi je rekla neke stvari o Bogu koje je Isus zanijekao, a Isus mi je rekao ono što Tora nije priznavala o kraljevstvu Božjem. Isusovo naviještanje Božje vladavine usmjerilo je moj pogled uvis, u nebo. Ali ja sam živio, i sad živim ovdje i sada, gdje se volovi bodu rogovima, a obitelji svađaju. Kraljevstvo nebesko možda će doći, možda ne dovoljno brzo, ali dok ono ne dođe, Tora me uči što znači živjeti u Božjem kraljevstvu – ovdje i sada. Mnogo onoga što je Isus imao reći o kraljevstvu Božjem odnosilo se na stvari koje je i Tora, sa svoje strane, zanemarila: na primjer, tko će ući u Kraljevstvo, a tko neće. Kad će doći kraljevstvo Božje i, naravno, kakav će biti Isusov položaj u njemu – ni za jedno od tih učenja Tora me nije pripremila, a iskreno rečeno, nema ni razloga da to učini. Može li kraljevstvo Božje doći skoro, u naše doba, ovdje gdje jesmo? Tora ne samo da to potvrđuje nego pokazuje i kako. Zaista, u tome i jest stvar. Trebam li onda čekati kraljevstvo Božje? Naravno da trebam: ali dok čekam, ima stvari koje moram obaviti. Da budem konkretniji, postoje stvari koje moramo napraviti, i to napraviti zajednički. Isus i njegovi učenici pošli su svojim putem, daleko od pozornice na kojoj se trajno odvijao život Izraela. U ono doba, a vjerojatno i danas, ja bih bio zaključio da ih je Izrael s pravom pustio da odu. Jer njihova poruka – barem sudeći po Matejevu izvještaju – bila je poruka pojedincima, a Tora je govorila o svima nama. Napusti dom, pođi za mnom; ostavi sve, pođi za mnom; uzmi svoj križ, pođi za mnom – ali što je onda s domom, što s obitelji i zajednicom i društvenim poretkom, koje po naredbi Tore Izrael mora ostvariti? Nekad davno, negdje daleko, Bog je stvorio narod, svet, izdržljiv narod. Bog je s ljudima sklopio Savez, u Tori im dao uvjete tog sporazuma, čak je u naše tijelo urezao znak tog saveza. A Isus, koliko sam ja čuo, nije govorio o Savezu, nije govorio ništa o Izraelu, ništa o obvezama Izraela kao cjeline, svih Izraelaca zajedno i u isto vrijeme. Njegov nauk govori o meni, a ne o nama; o napuštanju, a ne o ostajanju; o skorašnjem, a ne o dugoročnom stanju stvari. Dakle, razmišljao sam, što ako je u pravu? Ako ne postoji dugoročnost već samo ovo “bliži se ...”? Pa, imao je pravo, zar ne: “Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova” – poruka je duboko ukorijenjena u Toru koja govori o volovima koji se bodu rogovima i svadljivim ljudima. Pa ako je u pravu, kraljevstvo nebesko bit će ovdje, i sve ono što je kazao da će biti, bit će. Ali ako nije bio u pravu, što onda? Razorene obitelji – za što? Napuštena sela – za što? I što činiti kad se volovi bodu, a ljudi svađaju? Moje razmatranje ne odnosi se na praktično nasuprot nebeskom. Ono se odnosi na dvije koncepcije onoga što Nebo želi, po kojima bi trebalo uspostaviti Nebo na zemlji. Tora me uputila kako izgraditi kraljevstvo svećenika i svetog naroda. Znači, Tora govori o Božjem kraljevstvu. Ali ona govori o volovima koji se bodu i o vjerolomstvu. Stvarni ljudi žive stvarne živote u Božjem kraljevstvu. Tora ih uči kako valja graditi to kraljevstvo ondje gdje jesu, onakvi kakvi jesu. [ Jacob NEUSNER, Rabin razgovara s Isusom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2010, 218-219.] ljeto A. D. 2012. 55
S 18.indd 55
5.7.2012 16:25:38
Zlatko KESER
Rekoše mu: – Što trebamo činiti da djelujemo djelima Božjim? – Odgovori Isus i reče im: – Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga kojega je on poslao. Iv 6,28-29
S 18.indd 56
5.7.2012 15:02:15
posebni broj
Svjetla riječi
Karl-Josef Kuschel
Isus – Marijin sin, Božji poslanik S “Božja riječ” Kur’an misli da se u Isusu manifestira svemoguća stvarateljska Božja moć. Samo preko autoritativne Božje riječi on je stupio u život. On je u izvornom smislu creatura verbi, stvorenje Božje riječi. Isus je za Novi zavjet živa Božja riječ. Za Kur’an je Isus živ po Božjoj riječi
U
zrcalu tekstova o Mariji ocrtava se neizravno i Isusov profil. Želimo to izoštriti izravnim izričajima. Zato se moramo vratiti Suri 19, jer ovdje se i o Isusu nalazi prvi veći tekst u Kur’anu. Pred očima su nam struktura, stil i temeljni izričaj ove sure: – pretpovijest Isusova rođenja gledom na Ivana, Zaharijina sina; – pojava Božjega duha pred Marijom i dijalog s Marijom; – trostruko povratno povlačenje Marije, koja tako postaje spremna za prihvaćanje Božje prisutnosti; – Isusovo rođenje kod palme; – Marijina konfrontacija s okruženjem koje ju odbija. Nakon toga vlastita eksplikacija Isusa-dječaka.
“Božji sluga”: Sura 19 Počinjemo sa Surom 19,30 i to s prvim samopredstavljanjem koje Kur’an stavlja Isusu u usta: 30 On reče: “Ja sam Božji sluga. On mi je dao pismo i učinio me prorokom, 31 daje mi da budem blagoslovljen gdje god da sam. On mi je naredio molitvu i davanje milostinje do kraja života, 32 i da poštujem svoju majku. Nije me učinio nesretnim nasilnikom. 33 Neka bude mir nada mnom na dan kad sam bio rođen, na dan kad budem umro i na dan kad budem probuđen na život.” 34 To je Isus, Marijin sin. Riječ istine, u koju oni sumnjaju! 35 Ne dolikuje Bogu da ima dijete. Blagoslovljen bio! Kad on jednu stvar zaključi, kaže joj samo: “Budi!” i ona je tu. 36 “Bog je moj i vaš Gospodar. Zato mu služite! To je ispravan put.” 37 Tada se strane međusobno podvojiše. Jao onima koji ne vjeruju jer oni će doživjeti silni dan!
38 Kako će dobro čuti i vidjeti onoga dana kada dođu k nama! Ali koji čine nepravdu, danas su u očitoj zabludi. (Sura 19,30-38)
Sura 19 već daje tri različita niza izričaja u vezi s Isusom, koje ćemo u Kur’anu stalno susretati: – U prvom nizu Kur’an stavlja u usta samom Isusu izjave o sebi (Sura 19,30-33). – U drugom nizu Kur’an sam daje izjave o Isusu (Sura 19,34-36). – U trećem nizu Kur’an daje izjave o kršćanima i kršćanskim skupinama (Sura 19,37s). Držimo se ključnih izjava prvog niza izričaja: (1) Prvo samooznačavanje Isusa glasi: “rob” ili “sluga” Božji. Programatska izjava, i to u objema komponentama. Međutim, primjećuje ju se programatski samo ako se odmah čita protuizjava o onima protiv kojih je izgovorena: Bog dodaje sebi “neko dijete” i time bi uz Boga postojao i jedan “sin” Božji, jedno božansko ili polubožansko biće. Kur’an od početka zahtijeva da Isus sam demantira svaku vrstu pobožanstvenjenja: “Ja sam Božji sluga.” Istodobno, Kur’an ne ostavlja nikakvu sumnju u to da se Isusovo značenje može razumjeti samo polazeći od Boga: “Ja sam Božji sluga.” (2) Isus je od Boga primio jedan spis Objave koji ga na poseban način čini posebnim poslanikom. Znamo već da samo četiri osobe u Kur’anu imaju ovaj privilegij: Mojsije je dobio Toru, David Psaltir, Muhamed Kur’an i Isus Evanđelje. (3) Bog daje da Isus bude “blagoslovljen” – izjava koja je u istoj Suri 19 već pripremljena izričajem da je Isus “znak” za “Božje milosrđe” prema ljudima (Sura 19,21). To se ovdje precizira: Isus je dar Božjega blagoslova posvuda. Njegova pojava, gdje god se pojavio, spasenjski je događaj, pun blagoslova. (4) Isus je od Boga dobio upute s obzirom na “molitvu” i “milostinjski porez”. Poznato je da molitva i milostinjski porez spadaju u pet “stupova” islama. Od početka se razlikuje onaj koji ljeto A. D. 2012. 57
S 20.indd 57
5.7.2012 15:21:32
Isus iz Nazareta vjeruje u poruku Kur’ana od svoje okolice time što prakticira redovitu molitvu i davanje siromašnima. Time što Kur’an daje da već Isus prakticira molitvu i davanje siromašnima, čini ga prije islama praktično egzemplarnim podanikom Božjim. (5) Isus je od Boga dobio zahtjev da bude prema svojoj majci “pun poštovanja”, dakle da Mariju na poseban način časti. Već je Ivanu u istoj suri bilo potvrđeno da je “bogobojazan i pun poštovanja prema svojim roditeljima” i da nije “prkosni silnik”. Ovo se sada na poseban način pripisuje Isusu: “nikakav strašni nasilnik”. Izričaj Sure 19,32-33 (“Nije me učinio strašnim nasilnikom. Mir bio nada mnom”) budi kod kršćana sjećanja na Marijin hvalospjev (“Magnificat”) i anđeoski hvalospjev pred pastirima u Lukinu evanđelju (Lk 1,46-55; 2,14). Već je ondje Isus bio kontrastna slika prema “moćnima” i “bogatima”. Već je ondje on bio utjelovljenje Božjega “mira”. Za kršćansko-islamski dijalog zaslužni perzijski učenjak Mehdi Bazargan je u svojoj knjizi, objavljenoj 2006. na njemačkom jeziku Der Koran und die Christen, komentirao ovo mjesto: “Isusov zahtjev u Suri 19 (‘On me nije učinio strašnim nasilnikom’) obuhvaća njegovu poruku s izričitim distanciranjem od tirana i nasilnika. Ova rečenica je gledom na ono vrijeme vrlo snažna i puna značenja. Božanske se religije oštro distanciraju od tiranije i tlačenja Rimskoga Imperija i činjenice da uobičajene metode ondašnjih oblika i sustava vladanja nisu bile ništa drugo doli agresije i tlačenja. Odatle to djeluje gotovo kao da se stvarna poruka Isusa Krista i drugih proroka sastoji u izričaju da s ljudima ne postupaju tiranski. Osim toga, čini se da ovaj zahtjev predstavlja potrebu civiliziranog društva, a posebno Božjih klanjatelja.”1 Iz toga slijedi: Dijalekka snage i slabos je karakterisčan proročki sukcesijski niz u Kur’anu. Kao što su Noa, Abraham i Mojsije bili borcipojedinci, koje je njihova sredina odbijala i koji su nastupali bez izvanjske moći (oružja i pratnje), tako je bio i Isus u svom i prorok Muhamed u mekanskom vremenu. Njegova je snaga prvotno snaga vjere, ne snaga oružja, novca, podaništva.
Međutim, pripazimo na formulu blagoslova u Suri 19,33: “Mir nada mnom…” Ona je utoliko značajna što Kur’an na ovom mjestu daje da Isus sam kao sasvim razumljivo ponavlja stvarateljsko-teološku trijadu rođenja, umiranja i uskrsnuća. Prije svega registriramo da Kur’an ovdje stavlja u usta Isusu izjavu o njegovoj smrti. Kako je to po sebi malo razumljivo, još će nas osobito zanimati u povezanosti sa Surom 4.
Nikakav sin uz Boga: Sura 19 Drugi se niz izjava u Suri 19 mora čitati povezano s prethodnim Isusovim samopredstavljanjem. On predstavlja božansko-autoritativno pojašnjenje prema vjeri kršćana kako ju je Kur’an shvaćao u vrijeme svoga pojavljivanja. Kako se osobito naglašava: “Ovo je Isus”, onda je to na jednoj strani osnaženje onoga što u izričajima o Isusu upravo slijedi, ali istodobno i razgraničenje od onih koji su od Isusa napravili nešto više: više od sluge, poslanika, nositelja blagoslova, Božjeg mirotvorca. Jezik vjere kršćana poznaje za to počasni naslov “Sin Božji”. Kur’an to shvaća mitološko-politeistički. Ta ̏, poznaju se iz vlastitog okruženja Božji sinovi i Božje kćeri. Ali Bogu pripisati “jedno dijete” ili bilo kakvog “partnera” (Sura 5,72), znači povrijediti Božje jedinstvo. “Božji sin” u shvaćanju Kur’ana čini Isusa božanskim ili polubožanskim bićem uz Boga. To u Kur’anu ne
nailazi samo na potpuno neshvaćanje, nego i na odlučni otpor (Sure 2,116; 9,30s). Samo se tako može shvatiti oštra kontrastivna izjava koja će se ubuduće provlačiti kao refren kroz sve kuranske tekstove o Isusu. “Ne dolikuje Bogu uzimanje jednoga djeteta” (Sura 19,35). Ovo se osnažuje jednom daljnjom riječju, koju Kur’an nadodaje ovoj: “Bog je moj i vaš Gospodar. Zato mu služite! To je ispravni put” (Sura 19,36). Isusov izričaj da je on “Božji sluga” odgovara ustvari izričaju da je samo Bog “Gospodar”. Ovdje po prvi put imamo pred sobom – još jednom Mehdi Bazargan – “odbacivanje tvrdnje da Bog sebi pridružuje sina. Ovo se odbacivanje temelji na argumentu da Stvoritelj, koji svaku želju da nešto nastane, ostvaruje samo svojom voljom, ne bi mogao imati potrebu za sinom ili pomoćnikom”.2 Ovaj je izričaj zaista tako važan da ga Sura 19 na kraju još jedanput podvlači snažnom slikom: 88 Oni kažu: “Svemilosni je uzeo sebi jedno dijete.” 89 Učinili ste jednu neobičnu stvar. 90 Od toga se gotovo lome nebesa, dijeli se zemlja i brda se raspadaju u ruševine, 91 što oni Svemilosnom pripisuju dijete (Sura 19,88-91). “Oni kažu”: U trećem nizu izričaja Kur’an ima pred očima kršćane ili kršćanske skupine. Njih se napada ne samo zato što poklanjaju vjeru Božjem sinu, koji se suprotstavlja Božjem jedinstvu, nego i što su postali “međusobno razjedinjeni”. Kur’an ima, očigledno, pred očima razjedinjene skupine kršćana, koje su se raspale u pitanjima ortodoksije. To osobito vrijedi za izričaje o “Trojstvu”. Kur’an odražava vjeru u Trojstvo kršćana, koja je, čini se, bila vjera u trobožanstvo. Međutim, trinitarna dogma stare Crkve htjela je upravo to izbjeći, ali u povijesti pobožnosti očito to nije mogla spriječiti. Uz Boga ne stoji samo jedna “veličina”, nego istodobno dvije, što za Kur’an pogoršava stvar: 171 Vi, ljudi knjige, ne idite u svojoj vjeri predaleko i kažite o Bogu jedino istinu! Krist Isus, sin Marijin, je samo Božji poslanik, njegova riječ koju on Mariji šalje, i njegov duh. Onda vjerujte u Boga i u njegove poslanike! Ne recite “tri”! Prestanite! To je bolje za vas. Bog je jedan jedini Bog. Blagoslovljen bio! Zar on da ima sina! Njemu pripada što je na nebesima i na zemlji. Bogu je dovoljan kao zastupnik. 172 Krist neće odbiti da bude Božji sluga, kao ni anđeli blizu (Boga). Međutim, koji odbijaju njemu služiti, i oholi su, njih će zajedno skupiti oko sebe. 173 Ali onima koji vjeruju i čine dobra djela, on isplaćuje nagradu i daje im još više iz punine svojih darova. Ali one koji to odbacuju i oholi su, on kažnjava bolnom kaznom. Oni za sebe izvan Boga ne nalaze ni potporu ni pomoćnika (Sura 4,171s; usp. Sura 5,72-77).
Ovdje se još jednom prezentiraju oba niza izričaja na zgusnut način: (1) Još jedanput Krist Isus sam zahtijeva skromnije vlastito svjedočanstvo da je samo “sluga” Božji, što još jednom na osobit način podcrtava izričaj o nebeskim bićima u Božjoj blizini, anđelima. (2) Još jedanput se božanski-autoritativno konstatira da je Krist Isus “samo Božji poslanik”, “njegova riječ”, “njegov duh”.
58 ljeto A. D. 2012.
S 20.indd 58
5.7.2012 15:21:40
posebni broj
(3) Još jedanput se oštro odbijaju kršćani koji umjesto jednoga Boga štuju “tri” veličine. Tko su ove “tri” veličine, ne kaže se precizno ovdje nego na jednom drugom mjestu: Bog, Isus i Marija (Sura 5,116). Kur’an pod trojstvom očigledno shvaća jednu vrstu božanske obitelji, za koju se zna iz mnogih starih religija: Bog-otac, Marija kao majka-božanstvo i Isus kao dijete-bog. Međutim, takvim božanskim trojstvom Kur’an doista ide “predaleko”. Prelazi se ona granica koja ide između istine i neistine. Time nije pogođeno trinitarno ispovijedanje Crkve.
Lanac Božjih poslanika: Sure 2 i 3 Nakon temeljnih izričaja o Isusu u Suri 19, za Kur’an je vrlo rano jasno da Isus pripada redu velikih proroka, koje je Bog poslao ljudima. To objašnjava zašto nakon Sure 19 izričaji o Isusu (relativno malo njih) većinom imaju najčešće serijski ponavljanu formu. To važi za Suru 42 kao i za Suru 6 iz trećeg perioda u Meki: 84 Darovali smo im Izaka i Jakova. Svakoga smo od njih vodili. Još prije toga vodili smo Nou, a od njegovih potomaka Davida, Salomona, Joba, Josipa, Mojsija i Arona – Tako nagrađujemo one koji čine dobro, 85 Zahariju, Ivana, Isusa i Iliju – Svi pripadaju čestitima (Sura 6,84; usp. Suru 42,13). Isto vrijedi za Suru 2, prvu u Medini objavljenu suru, o kojoj smo izvijestili već u vezi s Adamom i Mojsijem. Budući da ovdje prije svega u prvom planu stoji sukob sa židovskim medinskim plemenima, nije nikakav slučaj da se za ovaj sukob funkcionalizira ne samo Mojsijeva figura u Suri 2, nego i ona Isusova: 87 Dali smo Mojsiju Pismo i da nakon njega slijede poslanici. Dali smo Isusu, sinu Marijinu jasna svjedočanstva i ojačali ga duhom svetosti. Niste li, uvijek kad vam je neki poslanik donosio ono što vi niste željeli, oholi, okrivili jedan dio njih za laž, a jedan dio ubili? (Sura 2,87). Isto vrijedi za Suru 3. Čuli smo da već Marija kao pripadnica židovskog naroda treba biti znak za “Izraelovu djecu”. To u još većoj mjeri vrijedi za Isusa. U neposrednom nadovezivanju na scenu naviještenja kaže se u Suri 3 o njemu: 45 Kad su anđeli rekli: “Marijo, Bog ti objavljuje od sebe jednu riječ čije je ime: Krist Isus, Sin Marijin. On je čašćen u ovom i u onom-zadnjem vremenu i pripada onima koji su blizu (Bogu). 46 On u kolijevci govori ljudima kao odrasli i pripada čestitima […]. 48 Poučavao ga je Pismu, mudrosti, Tori i Evanđelju. 49 Poslanik za djecu Izraelovu” (Sura 3,45-46.48s.) Poslušajmo pažljivo oznaku za Isusa, Božja riječ (Sura 3,45). Kršćani ovdje odmah prepoznaju jedan topos novozavjetne kristologije: “Logos sarx egeneto”, “I Riječ tijelom postade” (Iv 1,14), centralni izričaj za Isusovo jedincato povijesno-spasenjsko mjesto. Misli li se na to ovdje u Suri 3,45 kad anđeo kaže Mariji da Bog objavljuje “od sebe jednu riječ čije je ime: Krist Isus”? Prema svemu što smo ovdje čuli, ne misli se na povijesno-spasenjsku centralnost i ekskluzivnost. Što onda?
Svjetla riječi
S “Božja riječ” Kur’an misli da se u Isusu manifesra svemoguća stvarateljska Božja moć. Samo preko autoritavne Božje riječi on je stupio u život. On je u izvornom smislu creatura verbi, stvorenje Božje riječi. Isus je za Novi zavjet živa Božja riječ. Za Kur’an je Isus živ po Božjoj riječi.
Kur’an ilustrira ovu stvarateljsku božansku volju, koja se manifestira u Isusu i po njemu, dodajući odmah tzv. čudo s pticom: 49 Poslanik za djecu Izraelovu! “Donio sam od vašega Gospodara jedan znak: Stvaram vam iz gline nešto u liku ptice i tada dahnem nad to i to je ptica – s Božjim dopuštenjem – ja liječim slijepca i gubavca, darujem mrtvima život – s Božjim dopuštenjem – i obznanjujem vam što jedete i u svojim kućama pohranjujete – U tome je za vas znak, ako vjerujete” (Sura 3,49). Za Suru 3,49 postoji jedna značajna paralela u kršćanskoj tradiciji: doduše ne u Novom zavjetu nego u izvankanonskoj literaturi o djetinjstvu: “Kad je ovaj dječak Isus imao pet godina, igrao se u plićaku jednog potoka […]. Kad je jedan židov vidio što dječak čini igrajući se, odmah je otišao i javio njegovu ocu Josipu: ‘Gle, tvoj dječak je kod potoka, uzeo je gline, napravio dvije ptice i tako je onesvetio subotu.’ Kad je Josip došao do potoka i (to) vidio, okosio se na njega: ‘Zašto činiš subotom što je zabranjeno?’ Isus, međutim, pljesnu rukama i povika vrapcima: ‘Idite!’ Vrapci raširiše svoja krila i odletješe uz viku. Ali kad su židovi to vidjeli, čudili su se, otišli i pričali kako su vidjeli što je Isus učinio.”3
Dijalektika snage i slabosti je karakterističan proročki sukcesijski niz u Kur’anu. Kao što su Noa, Abraham i Mojsije bili borci-pojedinci, koje je njihova sredina odbijala i koji su nastupali bez izvanjske moći (oružja i pratnje), tako je bio i Isus u svom i prorok Muhamed u mekanskom vremenu. Njegova je snaga prvotno snaga vjere, ne snaga oružja, novca, podaništva Ponovno nam pomaže točno uspoređivanje teksta za jasno određivanje i jednog i drugog sadržajnog profila. Kršćanska priča naglašava konflikt između Isusa i njegova tradicionalnog židovskog okruženja. Ona ilustrira suverenost kojom Isus (kao božanski čudotvorac) prelazi preko tabua subote. I Kur’an spominje čudo s pticom u kontekstu sukoba sa suvremenim židovstvom. Međutim, Isus u Kur’anu nije nikakav ekskluzivni nego posebni znak, i to po svojim neobičnim sposobnostima: Već kao novorođenče je govorio, kao odrasli čini daljnje čudesne radnje. Time se, već zato, ne misli na ekskluzivnost u povijesno-spasenjskom smislu zato što se čudesni znakovi koje Isus izvodi događaju “s Božjim dopuštenjem”. Tako i ovdje, također, imamo posla ne s kristološkim nego s ljeto A. D. 2012. 59
S 20.indd 59
5.7.2012 15:21:47
Isus iz Nazareta teocentričnim izričajem: jedan znak “od vašega Gospodara”! Time je vidljiva poanta Sure 3,49: “Izraelovu djecu” se poučava – i to me što se Isus predstavlja kao Božji poslanik, koji izvodi posebne znakove. Ovom se pričom napada ignoriranje proročkih “znakova” koje je vladalo u suvremenom židovstvu. Ono vrijedi već za sve Izraelove proroke, ono vrijedi i za Muhameda. Isusov znakovni karakter se naglašava zato da bi se ljude senzibiliziralo za “znak” zadnjeg i definivnog proroka.
Isto važi i za začuđujuće konkretne izričaje Kur’ana o Isusovoj praksi, koji se prikazuju u Suri 3,49: ozdravljenja slijepih, ozdravljenja gubavih, uskrisivanje mrtvih, propisi o hrani i održavanju hrane. Ovo su za kršćanske čitatelje bliske paralele prema novozavjetnoj predaji. Prema svim evanđeljima, Isus je činio da slijepi progledaju, gubavi se očiste i mrtvi budu probuđeni na život: Jairova kći, sin udovice iz Naina i Lazar. Novozavjetno ključno mjesto nalazi se u Matejevu evanđelju: “A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: ‘Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?’ Isus im odgovori: ‘Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene’” (Mt 11,2-6; usp. 15,29-31). Razlog zašto Kur’an spominje ove konkretne detalje, povezan je s njegovim interesom da Isusa pokaže kao suverenog novog tumača Mojsijeve Tore. I ovo je jasan znak “Izraelovoj djeci”, a istodobno i legitimiranje unaprijed Muhamedova proroštva, koji na svoj način želi interpretirati Toru. Zaoštravanje dolazi već u sljedećem retku: U tomu je za vas znak, ako vjerujete, 50 za potvrdu onoga što je već prije mene stavljeno u Toru i da bi vam se dopustilo nešto što vam je bilo zabranjeno. Ja sam vam donio znak od vašega Gospodara. Bojte se Boga i slušajte mene! 51 Bog je moj i vaš Gospodar. Zato mu služite! To je ispravan put (Sura 3,50s).
Kako se muslimani sporazumijevaju s kršćanima: Sura 3,59-64 Zaustavljamo se na trenutak i prisjećamo se dosadašnje strukture Sure 3. Naslovnici su bili Izraelova djeca, koja su upućivanjem na figure njihove tradicije trebala biti izazvana na obraćenje: – Sura 3,33-37: Rođenje i posvećenje Marijino – Sura 33,38-41: Naviještenje rođenja Ivana, sina Zaharijina – Sura 3,42-47: Izabranje Marijino, naviještenje rođenja – Sura 3,48-57: Isusovo značenje, njegova poruka i praksa. Iznenađujuće je da se Kur’an od Sure 3,59 (dakle, odmah u drugom sljedećem retku) još jedanput vraća na Isusovo značenje – i to na autoritativno-statutarni način: 59 S Isusom je kod Boga kao i s Adamom: On ga je stvorio iz praha. Tada mu je rekao: “Budi!”, i on je tu.
60 Istina je od tvoga Gospodara. Zato ne pripadaj onima koji sumnjaju! 61 Kad onda o onome što ti je na znanje došlo, netko bude s tobom raspravljao, tada reci: “Dođite, pozovimo naše i vaše sinove, naše i vaše žene, nas same i vas, i položit ćemo tada zakletvu i pustiti Božju kletvu nad lažljivce!” 62 Ovo je istinita priča. Nema boga osim Boga. Bog, on je moćan i mudar. 63 Ali ako se okrenu – Bog poznaje smutljivce. 64 Reci: “Vi, ljudi Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi, nama i vama zajedničke: da samo Bogu služimo da mu nikoga ne smatramo ravnim i nikoga osim Boga ne smatramo Gospodarom.” Ali ako se okrenu, onda reci: “Posvjedočite da smo mi Bogu odani – muslimani.” (Sura 3,59-64)
Kršćani su oduvijek prema Suri 4,157 (“Oni ga, međutim nisu ubili i nisu razapeli”) učvrstili svoje uvjerenje da Kur’an središnje kršćanske vjerske sadržaje, kao što je spasenjsko značenje Kristove smrti na križu, ne samo ne poznaje nego izravno poriče. Ta ̏, ovdje se Isusovo razapinjanje ne samo teološki drukčije tumači, nego se izravno odbacuje: Isus nije bio razapet! Ne može se jasnije signalizirati koliko muslimani iz kuranske perspektive odbacuju središnji kršćanski vjerski sadržaj, koji je posvjedočen u svim knjigama Novoga zavjeta i sastavni je dio kršćanskog vjerovanja, što ćemo u sljedećem odsjeku još jedanput vidjeti. Kristovo razapinjanje, prema Kur’anu, ne samo da nema teološko značenje, nego se uopće nije dogodilo. Dakle, kršćani su Suru 4,157 shvatili kao izravni antikršćanski napad Iznenađujuće na ovom tekstu nije samo “S Isusom je...”. Iznenađujuća je, također, promjena naslovnika. Ovdje više nisu oslovljena samo “Izraelova djeca”, nego “ljudi Knjige”, čime se prije svega smije misliti na kršćane. Osim toga, i poviku “Dođite, pozovimo naše sinove i vaše sinove…” je potrebno objašnjenje. Očigledno poziv na sastanak, na “zajedničku riječ”. Što je pozadina? Datiranje nije posve sigurno: Je li to bilo prije bitke kod Bedra u ožujku 624. ili tek 631? Sigurno je: U Medini se pojavila jedna delegacija kršćana iz Nadjrāna (sjeverni Jemen). Pod dojmom islama koji se širio, oni se osjećaju ugroženima i šalju poslanstvo u Medinu.4 Dolazi do sporova o Kristovu značenju između Nedžrana i Muhameda. Oni su završili u slijepoj ulici: Niti kršćani mogu prihvatiti poruku Kur’ana, iako je Muhamed, očito, uložio mnogo truda oko uspostavljanja veze između krš-
60 ljeto A. D. 2012.
S 20.indd 60
5.7.2012 15:21:55
posebni broj
ćanstva i islama, niti se muslimani daju uvjeriti u temeljnom elementu tradicionalne kristologije: o Isusovu bogo-čovještvu. Jesu li time kršćani osuđeni? Nakon dugih rasprava objema stranama uspijeva sporazum oko “Božjega suda” (ordalija). Na ovo očigledno aludira Sura 3,61. Obje strane izjavljuju da su spremne ući u osigurani ugovorni odnos, koji utvrđuje njihova neotuđiva prava ali i dužnosti. Naime, kršćanima iz sjevernog Jemena osigurava se široka političko-religiozna autonomija i gospodarska samostalnost, zapečaćena čvrstom zakletvom i posvećena Prorokovom časnom riječju. Događaj s mnogo važnih posljedica. Predani tekst ugovora ima – kaže Khoury u svom komentaru Kur’ana – u islamskoj tradiciji “karakter modela” i “krajnje je važan za oblikovanje odnosa između muslimana i kršćana”.5 Kakav karakter modela, potvrđuje Tariq Ramadan u svojoj najnovijoj Muhamedovoj biografiji (2007). Sporazum s kršćanima iz sjevernog Jemena za njega pokazuje temeljno držanje Proroka prema ljudima koji vjeruju drukčije. Prvi Prorokovi drugovi nisu ovo temeljno držanje nikada zaboravili: “Oni iz njega izvode srž respekta, koji islam zahtijeva od svojih vjernika, koje poziva da pokazuju toleranciju, da uče, da slušaju i priznaju dostojanstvo drugih. Zapovijed ‘nikakve prisile u vjeri’, slaže se s ovim približavanjem, punim poštovanja. Više od tolerancije (koja zvuči kao milostivost unutar odnosa moći) je poštovanje koje Bog zahtijeva, utemeljeno na egalitarnom odnosu uzajamnog poznavanja. Bog jedini zna što je u srcima i kako je duboka pobožnost jednoga ili drugoga čovjeka.”6
Nije razapet, uzdignut je k Bogu: Sura 4,157 U ovom duhu poštovanja moramo se ovdje sjetiti jedne sure koja spada u najkontroverznije između muslimana i kršćana. Radi se o kuranskom izričaju koji odbacuje Isusovo razapinjanje: 153 Ljudi Knjige traže od tebe da im s neba spustiš jednu Knjigu. Ali, oni su od Mojsija tražili još nešto veće od ovoga kad su rekli: “Daj nam da Boga vidimo vlastitim očima!” Tada ih pogodi udar groma u njihovoj nepravdi. Tada uzeše sebi tele nakon što su im došla jasna svjedočanstva. Ali smo i to oprostili i dali Mojsiju jasnu moć. 154 Iznad njih smo digli brdo zbog zavjeta koji su dali. I rekli smo im: “Idite na vrata i bacite se ničice!” I: “Ne ogriješite se o subotu!” Primili smo od njih stroge obveze. 155 Ali zato što su prekršili svoje obveze i nisu vjerovali Božjim znakovima, i što su proroke nepravedno ubijali, i jer su govorili: “Naše je srce neobrezano” – Ali ne, Bog im je zbog njihove nevjere zapečatio srca, tako su samo malo vjerovali. 156 Zato što nisu vjerovali i što su Mariju veoma klevetali 157 i govorili: “Mi smo ubili Krista Isusa, Sina Marijina, Božjega poslanika.” Međutim, oni ga nisu ubili ni razapeli, nego je to kod njih pobudilo privid. Oni koji nisu jedinstveni o njemu,
Svjetla riječi
oni su o njemu u sumnji. Oni, međutim, ne znaju o njemu ništa, nego samo pretpostavljaju. Oni ga sigurno nisu ubili, 158 nego ga je Bog uzdignuo k sebi. Bog je moćan i mudar. 159 Nema nikoga među ljudima Knjige koji prije smrti neće u njega vjerovati. On će na dan uskrsnuća biti svjedok protiv njih (Sura 4,153-159). Kršćani su oduvijek prema Suri 4,157 (“Oni ga, međutim nisu ubili i nisu razapeli”) učvrstili svoje uvjerenje da Kur’an središnje kršćanske vjerske sadržaje, kao što je spasenjsko značenje Kristove smrti na križu, ne samo ne poznaje nego izravno poriče. Ta ̏, ovdje se Isusovo razapinjanje ne samo teološki drukčije tumači, nego se izravno odbacuje: Isus nije bio razapet! Ne može se jasnije signalizirati koliko muslimani iz kuranske perspektive odbacuju središnji kršćanski vjerski sadržaj, koji je posvjedočen u svim knjigama Novoga zavjeta i sastavni je dio kršćanskog vjerovanja, što ćemo u sljedećem odsjeku još jedanput vidjeti. Kristovo razapinjanje, prema Kur’anu, ne samo da nema teološko značenje, nego se uopće nije dogodilo. Dakle, kršćani su Suru 4,157 shvatili kao izravni antikršćanski napad. S pravom? Ako se ne izolira ključni izričaj u Suri 4,157 nego ga se čita – kako dolikuje ozbiljnoj interpretaciji – u makrokontekstu sa Surom 4 i mikrokontekstu sa Surom 4,153-159, predstavlja se stvarno stanje sasvim drukčije diferencirano: (1) Kontekstualno je, najprije, vidljivo da ovdje oslovljeni protivnici (“ljudi Knjige”) nisu kršćani, nego židovi. Sura 4 reflektira, jednako kao i Sure 2 i 3, još jedanput sukob Proroka u Medini sa židovskim plemenima. Polemizira se protiv njihova odbijanja da priznaju Proroka i njegovu objavu – već i upućivanjem na Mojsija i priču o “zlatnom teletu”. I Mojsije je nekoć došao Izraelcima s jasnim svjedočanstvima. Ni na njega se nije pazilo. Prekršile su se božanske obveze koje je on posredovao. Ukratko: već tada se među židovima nije vjerovalo Božjim “znakovima”. Promatra li se Izraelova povijest, vidi se da je ovaj narod neprestano “nepravedno” ubijao proroke. (2) Kao drugi primjer ove antižidovske polemike u igru se uvode još jednom Marija i Isus. Naime, i Marija je “snažno oklevetana”, a za Isusa, “Marijina Sina” i “Božjeg poslanika” vjerovalo se da su ga čak i ubili. To u svakom slučaju tvrde židovski Isusovi protivnici. (3) Protiv ove tvrdnje židovskih protivnika Božjega poslanika donosi Sura 4 u retku 157 oštro i odlučno protutvrdnju: “Oni ga nisu ubili i nisu ga razapeli”! Ostalo je kod pokušaja. Bog je osujetio tu spletku i Isusa u onom trenutku “uzdignuo k sebi”. Prije nego što pokušamo protumačiti ostalo, konstatirajmo: Čitano kontekstualno, može se shvatiti da ključni izričaj Sure 4,157 nije antikršćanski. On se mora čitati kao antižidovski, odnosno protuprotivnički. Njezin prvotni cilj nije eksplicitno negirati kršćanske vjerske izričaje, kao što je spasenjsko značenje smrti na križu, nego odbaciti tvrdnju Isusovih protivnika da su oni mogli Isusa stvarno ubiti. Jedan Božji poslanik (arap.: rasûl) stoji pod posebnom Božjom zaštitom. Slično kaže Kur’an i o ubojicama Mojsija, koji se, kao što smo čuli, bojao osvete Egipćana (Sura 20,40). S pravom formulira Martin Bauschke ovdje jedan principijelni konsenzus između svjedočanstva Novog zavjeta ljeto A. D. 2012. 61
S 20.indd 61
5.7.2012 15:22:05
Isus iz Nazareta (usp. Lk 4,28-30; Mk 3,6; 11,18; 14,1) i Kura’na: “Isus je od svojih suvremenika neprijateljski napadan. U razgovoru sa židovima Medine tako Muhamed shvaća tvrdnju, koja se u Kur’anu na jednom jedinom mjestu ovim riječima spominje: ‘Mi smo Mesiju, Marijina Sina, Božjega poslanika, ubili’ (Sura 4,157). Ljudska drskost protiv Boga ide tako daleko da se nema straha od pokušaja ubojstva jednoga poslanika! Odavde Kur’an ne ide dalje. Ostaje kod pokušaja.”7 Naprotiv, teže je tumačiti izričaj Sure 4,157 “… nego to je kod njih pobudilo privid.” Problem shvaćanja pokazuje se već i u njemačkim različitim prijevodima. Rudi Paret prevodi ovako: “Štoviše njima se pojavio jedan drugi sličan, tako da su ga zamijenili s Isusom i ubili ga.” Kod Lazara Goldschmidta čitamo: “Ipak, nisu ga ubili, nisu ga razapeli, samo im se činio sličan.” Max Henning izabire ovu varijantu: “Ipak, oni ga nisu ubili ni razapeli (do smrti), nego im se samo pričinilo tako – (zbog toga smo ih kaznili).” Kod Khourya – Abdullaha ovo: “Međutim, oni ga nisu ubili i nisu ga razapeli, nego im se pričinio njemu sličan lik.” Kod Hartmuta Bobzina, konačno, ovaj prijevod: “Ali oni ga nisu ubili. / I nisu ga razapeli, / samo im se tako pričinilo.”
Isus, prema Kur’anu, ima za vjernike principijelno dvostruko značenje. Jedno zemaljsko i vremensko, koje se sastoji u njegovoj ulozi kao proroka i Božjeg poslanika koje je utemeljeno na njegovu dostojanstvu kao sina Djevice i u ovom smislu kao “drugog Adama”. I značenje za sudnji dan i nebesko značenje, koje se sastoji u njegovoj dvostrukoj funkciji svjedočenja u odnosu na kršćanstvo i u polaganju računa Bogu o svom vlastitom djelovanju kao Božjega glasnika. Onostrano Isusovo značenje temelji se na dostojanstvu koje mu je tada dano: radovati se kao anđeli Božjoj blizini i uživati neprolazni ugled To već pokazuje da se ovaj redak, očigledno, može različito razumjeti. I različito je i tumačen i u muslimanskoj egzegezi. Mogu se razlikovati tri modela objašnjenja: (1) Model supstitucije ili zamjene, koji zastupaju Paret i Khoury – Abdullah. Misli se: Sam Isus nije razapet, nego je zamijenjen nekim drugim prigodom razapinjanja, njemu tako sličnim da su ga Isusovi neprijatelj mogli zamijeniti s Isusom.
(2) Model privida razapinjanja, koji zastupaju Goldschmidt i Zirker. Time se misli: Razapeti je bio, doduše, sam Isus (ne zamjenik), ali se razapinjanje dogodilo samo kao privid. (3) Model iluzije (Henning, Bobzin): Isus se ne razapinje stvarno. On za protivnike samo tako izgleda. Oni su si umislili da su ubili Isusa. Sva tri modela nameću važna pitanja. Kako Bog, Pravedni, može (prema prvom modelu) dopustiti da jedan čovjek bude razapet umjesto Isusa, čovjek koji je, očigledno, nedužan, ali je imao nesreću da je mogao biti zamijenjen za Isusa? Model 2 i 3 imaju barem jednu prednost da se izbjegne moralna dilema. Sve je ovdje koncentrirano na Isusa ili na protivnike. Ali bi se u oba slučaja pokazao kao prevarant. Većina današnjih islamskih komentatora su skloni modelu supstitucije8 i za to nude različita objašnjenja: zamjenu jednoga dragovoljnog zamjenika ili božansko kažnjavanje zamjenika (prije svega izdajnika Jude). Jednoznačno oslanjanje na jednu od ovih triju varijanti je nezahvalno. Međutim, za koju god se varijantu odlučili, smisao Sure 4,157s. može se ovako precizirati: Odbacuje se drska (židovska) tvrdnja da Božji poslanik kao što je Isus može bi ubijen. Sigurno: proroci su dosta često bili ubijani. Ali u slučaju Isusa Bog to tako malo dopušta kao već i kod Abrahama i Mojsija i na kraju ponovno kod Muhameda. Poslanici ove veličine sačuvani su od Boga od te vrste smr.
Time se naglašava Božja suverenost i nadmoć prema svakom obliku ljudske opozicije protiv Boga i njegove volje. Ako već vrijedi da ubojstvo jednog običnog čovjeka ima pred Bogom toliku težinu kao da je ubojica ubio “sve ljude” (Sura 5,32), koliko više vrijedi ako se pritom radilo o Božjem poslaniku! Isus nije bio razapet, nego razapinjanje, koje je za Kur’an “sramota ovoga života” (Sura 5,33), prijeti kao kazna svima onima koji “se bore protiv Boga i njegova poslanika i hodaju zemljom tražeći nesreću” (Sura 5,33). Dojmljivo je jedan muslimanski teolog naših dana, Mahmoud M. Ayoub u svom pionirskom radu Towards an Islamic Christology (1976), odlučujući izričaj o Suri 4,157 još jedanput izložio: “Poricanje Isusove smrti (je) poricanje moći čovjeka da nadjača božansku riječ i da razori ono što je vječno pobjedonosno.” 9 Sažimamo: Kur’an u Suri 4,157 ima polemično razgraničavajuću i pozivnu teocentričnu izričajnu intenciju. Polemizira se prov zahtjeva da ljudi imaju moć ubi Božjeg poslanika. Bog križa ljudske nakane ove vrste i uzima svoga poslanika sebi. Pozivna poanta nalazi svoju paralelu u kršćanskom izričaju uzdignuća. U Novom zavjetu Isus biva uzdignut k Bogu nakon smr na križu, u Kur’anu prije moguće smr na križu. Time, dakako, nije temeljno pitanje o spojivos vjere u Boga i Isusove smr na križu između kršćana i muslimana uklonjeno nego zaoštreno.
Drukčije rečeno: Između kršćana i muslimana radi se u konačnici o konfliktu dviju naizgled nespojivih slika Boga: između Božje vjernosti, koja jednom Božjem poslaniku prišteđuje sramotnu smrt, i Božje ljubavi, koja u svjetlu uskrsnuća shvaća Kristov križ znakom oslobođenja kršćana od moći grijeha i smrti. Odmah ćemo se u sljedećem odlomku vratiti na ovo pitanje.
62 ljeto A. D. 2012.
S 20.indd 62
5.7.2012 15:22:13
posebni broj
Svjedok na konačnom sudu Naglašavanje Božje nadmoći u slučaju Božjeg poslanika Isusa, ne znači, dakako, da Kur’an zagovora principijelnu odsutnost Isusove patnje. Kur’an govori samo o tome da je Isus prije nasilne smrti zahvaljujući Božjoj inicijativi, bio sačuvan od razapinjanja. To je privremeni čin spašavanja, ali ne i kraj Isusova života. Kur’an, naime, ne dopušta nikakvu sumnju u to da je Isus
Između kršćana i muslimana radi se u konačnici o konfliktu dviju naizgled nespojivih slika Boga: između Božje vjernosti, koja jednom Božjem poslaniku prišteđuje sramotnu smrt, i Božje ljubavi, koja u svjetlu uskrsnuća shvaća Kristov križ znakom oslobođenja kršćana od moći grijeha i smrti
Svjetla riječi
točku misli kao na “dan uskrsnuća”, koji se spominje u Suri 4,159 (usp. Suru 3,55). Isus nastupa kao svjedok za kršćane na Božjem sudu. Ovdje do izražaja dolazi predodžba da Bog sebi na konačnom sudu izabire iz svake zajednice vjere jednoga svjedoka, koji daje iskaz o vjeri i nevjeri ljudi (usp. Sure 4,41; 16,84.89). Isus je, prema Kur’anu, konačni Božji svjedok s obzirom na kršćane. Istodobno Isusa, kao i sve druge proroke, Bog poziva na polaganje računa o njegovu poslanju (Sure 33,7s; 5,116-119). S Martinom Bauschkeom moći će se sažeto reći: Isus, prema Kur’anu, ima za vjernike principijelno dvostruko značenje. Jedno zemaljsko i vremensko, koje se sastoji u njegovoj ulozi kao proroka i Božjeg poslanika koje je utemeljeno na njegovu dostojanstvu kao sina Djevice i u ovom smislu kao “drugog Adama”. I značenje za sudnji dan i nebesko značenje, koje se sastoji u njegovoj dvostrukoj funkciji svjedočenja u odnosu na kršćanstvo i u polaganju računa Bogu o svom vlastom djelovanju kao Božjega glasnika. Onostrano Isusovo značenje temelji se na dostojanstvu koje mu je tada dano: radova se kao anđeli Božjoj blizini i uživa neprolazni ugled.10
smrtan čovjek. Već najranija sura o Isusu u mekanskom vremenu, Sura 19, je, kako smo čuli, stavila samom Isusu u usta jednu riječ o njegovoj smrti: “Mir nada mnom na dan kad sam se rodio, na dan kad umrem i na dan kad budem probuđen na život” (Sura 19,33). Kur’an ostavlja otvorenim pitanje gdje, kako i u kojoj dobi Isus umire. On na dva mjesta upečatljivo govori o Isusovu opozivu od Boga: 55 “Isuse, opozivam te, uzdigni se k meni, očisti se od onih koji ne vjeruju, i postavi one koji te slijede, nad one koji ne vjeruju, do dana uskrsnuća!” (Sura 3,55; također Sura 5,117)
Metafora “opozvati” (arap.: tawâffa) dopušta mnogo interpretacija i tako se u povijesti muslimanske egzegeze diskutiralo o brojnim varijantama tumačenja. Koji model razmišljanja imamo pred sobom? Model uzdignuća, udaljavanja ili čak povratka? Radi li se, dakle, o “uzdignuću” upravo ne umrloga, nego još živog Isusa k Bogu? Ili o iznenadnom udaljavanju i prihvaćanju živoga Isusa u božansko-nebeski svijet? Povezano s predodžbom da će Isus tada, nakon svoga “prihvaćanja” kod Boga, još jednom na sudu igrati određenu ulogu? I: Kako se opoziv Isusa mora konkretno predočiti? Neposredno iz budnoga života ili u stanju spavanja? Martin Bauschke pokazuje u svojoj knjizi o Isusu dvije stvari:
Bilješke 1
2 3
4
5 6
(1) U tumačenju prijeporna riječ tawâffa ne znači prema pretežnoj kuranskoj jezičnoj uporabi ništa drugo do “pustiti da se umre”. Ovdje izgovoreni “opoziv” i “uzdignuće” k Bogu pretpostavlja, dakle, biološku smrt, smrt dakako kao vraćanje Bogu po Bogu. Time je bjelodan smisao ovoga izričaja: Bog je Isusa njegovom smrću opozvao, pozvao k sebi, vrao. Isus, poslanik i prorok Božji, ni se okrutno ubija (razapinjanjem) ni umire banalnom smrću. Bog je kao Gospodar odlučio o njegovu životu i o njegovoj smr. Bog je na početku i na kraju Isusova života.
(2) Na kraju vremena, u povezanosti s općim uskrsnućem od mrtvih, Isus za Kur’an igra važnu ulogu. Na ovu se vremensku
7 8
9
10
M. Bazargan, Und Jesus ist sein Prophet. Der Koran und die Christen. S perzijskoga Markus Gerhold, izdao i uvod napisao Navid Kermani, München 2006, str. 41. M. Bazargan, nav. dj., str. 42. “Kindheitsevangelium des Thomas”, br. 2, u: Neutestamentliche Apokryphen, str. 353-359. Citat str. 352. Pojedinosti kod: Adel Theodor Khoury, Der Koran. Arapsko-njemački. Prijevod i znanstveni komentar Adel Theodor Khoury, sv. I-XII, Gütersloh 1990-2001. Ovdje sv. IV., 123-129. A. Th. Khoury, nav. dj., 126. T. Ramadan, The Messenger. The Meanings of the Life of Muhammad, London 2007, str. 116. M. Bauschke, Jesus im Koran, Köln-Weimar-Wien 2001, str. 85. Pojedinosti kod: M. Bauschke, Jesus im Koran, pogl. 8: “Das Geheimnis des Kreuzes”. M. M. Ayoub, “Towards an Islamic Christology, II: The Death od Jesus, Reality or Delusion. A study of the Death of Jesus in Tafsīr Literature”, u: The Muslim World 70 (1980), str. 91-121. Citat str. 116. Nedavno ponovno tiskano u: A Muslim View of Christianity. Essays on Dialogue by Mahmond Ayoub, izd. I. A. Omar, New York 2007, str. 156-183. M. Bauschke, Jesus im Koran, str. 122.
[Karl-Josef KUSCHEL, Židovi – kršćani – muslimani. Podrijetlo i budućnost, Svjetlo riječi, Sarajevo 2011, 569-589.] ljeto A. D. 2012. 63
S 20.indd 63
5.7.2012 15:22:20
Isus iz Nazareta Enes Karić
Isa al-Masih (Isus Krist) u djelima muslimanske pobožnosti i sufijske nade [skica] Intenzivna prisutnost Isaa/Isusa u muslimanskoj klasičnoj književnosti, napose u književnosti sufijske nade, nije samo posljedica Isaova/Isusova iznimnog statusa u Kur’anu, nego i rezultat muslimanske potrage za prauzorima u svojoj specifičnoj književnosti koja se na arapskom naziva edeb Za trenutak ostaviti teologiju i (pri)sjetiti se pobožnosti Na Dan kad je Isa (Isus) podignut na nebo, iza sebe je ostavio samo vuneni plašt i sandale! Isa (Isus) je imao običaj jesti lišće sa grana, oblačiti košulje od kostrijeti, spavati gdje ga noć zatekne. Nije imao djeteta, pa da mu umre, ni kuće pa da mu postane ruševina. Od ručka mu nije preteklo za večeru, niti od večere za doručak! Govorio je: “Svaki dan sa sobom nosi i svoju opskrbu!”
Ovaj esej želimo započeti u nekoliko napomena. Prva se odnosi na doktrinarne teološke rasprave o statusu Isa al-Masiha u islamu i Isusa Krista u glavnim tokovima kršćanstva. Jedna od najboljih knjiga za pomno čitanje tih susretanja i razilaženja, moguće i najbolje novije štivo za pažljivo i pomno plijevljenje razlika i smirenih gledanja na njih jeste, svakako, Kuschelovo djelo Židovi, kršćani, muslimani.1 Također, stoljeća doktrinalnih i doktrinarnih prepirki između muslimana i kršćana dobro su opisana (jednako i same rasprave i opiranja raspravama) u djelu Muslimani i kršćani, licem u lice autorice Kate Zabiri.2 Čitateljstvu preporučujemo ta dva djela, a o temama koje Kuschel i Zabiri pokrivaju, mi u ovom eseju (uglavnom) nećemo govoriti.
Ime Isusa Krista (Isa al-Masih) u islamu Druga se napomena tiče imena koje se u Kur’anu (i potom u arapskom jeziku) koristi za Isusa Krista (Isaa al-Masiha). Ime Isa (Isus) spominje se dvadeset i pet puta u Kur’ānu, dok se, s druge strane, naziv al-Masih (Mesija, Pomazani, Krist) spominje jedanaest puta. Kako se iz same latiničke grafije vidi, arapska riječ Isa stoji za riječ Isus, dok se arapska riječ al-Masih koristi kao ekvivalent imena/naziva Krist (Christ, Christos), ali i Mesija, Mesih. Dakako, komenta(to)ri Kur’ana donose niz etimologijskih mogućnosti kako da odrede značenje riječi/imena Isa. Prema
uglednom perzijskom komentatoru at-Tabatabaiju (umro 1982.), arapska Kur’anska riječ Isa derivirana je iz riječi ya’išu što znači “on živi”.3 Argumente at-Tabatabaija arapska gramatika podržava u potpunosti, kao i njegovo dopunsko obrazloženje da (po islamu) Božiji poslanik Jahja (Yahya ili Ivan Krstitelj u kršćanstvu) ima/nosi ime istoga značenja. Naime, Yahya u arapskom također znači “on živi”. To je stoga jer Kur’an izravno aludira na paralelnost događanja Božanskog čuda (mu’džizah) u dvije ravni: a) Djevica Merjema (Marija) i Isa (njen sin), te u ravni b) Yahyaa kao sina Zakariyyaova (Ivan sin Zaharijev). Yahya znači “on živi”, a i Isa znači “on živi”. At-Tabatabai želi reći da oni žive po čudu, jer su došli čudom (Merjema/Marija je rodila Isaa/Isusa kao Djevica, izravnim uplivom Života/Duha Svetoga/Ruhu l-Qudus-a, a Zakariyya/Zaharija je dobio Yahyaa/ Ivana u dubokoj starosti!). Tekstovi Kur’ana se, u najširim smislovima, otvaraju prema at-Tabatabaijevim tumačenjima. Bilo kako bilo, povijesno gledano, riječ Isa Arapima općenito došla je najvjerovatnije preko Arapa kršćana (ili pak iz sirskoga/sirijačkoga jezika, moguće i iz aramejskoga jezika). Kad je Kur’an u svojim objavama započeo razglašavati riječ/ime Isa, prvobitni recipijenti, Arabljani iz Mekke, znali su posve jasno o kome je riječ. S druge strane, al-Masih (Krist) znači doslovno “pomazani” (arapska/Kur’anska riječ mash ušla je u islamsko obredoslovlje u smislu simboličkog čišćenja tako što se mokrom (ili suhom) rukom prelazi /”pomazuje”/ preko dijela tijela koji se hoće/treba obredno očistiti). Odatle savremeni englesko-arapski rječnici riječ Christ prevode riječju/nazivom al-Masih (“Pomazani” ili “Mesija”). Na primjer, u Concise Oxford English-Arabic Dictionary,4 naziv Christ na arapskom je objašnjen sintagmom as-Sayyid al-Masih (Gospodin al-Masih, Gospodin Mesija, Gospodin Krist). Dakako, klasični komenta(to)ri Kur’ana navode za naziv alMasih i nekoliko drugih etimologija (i značenja). Kako ovdje moramo biti selektivni, napominjemo da je jedna od etimologija riječi al-Masih u arapskom glagolu saha – yasihu u značenju putovanja (i radi širenja glasa o Bogu!). Slavni magrebski mistik Abu Madyan tvrdi da su “sjetnost/tuga/žal/žalost/žalovitost”
64 ljeto A. D. 2012.
S 21.indd 64
5.7.2012 15:24:00
posebni broj
(al-huzn) i “putovanje” (as-siyahah), dva svojstva al-Masiha.5 (Usp. transkripcijsku naličnost između al-Masih i as-siyahah.) Ragib al-Isfahani (“Isfahanac”, umro 1109. po gregorijanskom kalendaru), klasični islamski komentator i filolog Kur’ana, za riječ al-Masih nudi nekoliko etimologijskih alternativa. Tvrdi da je Isa/Isus nazvan al-Masih jer je putovao Zemljom (masihan fi l-ardi ay zahiban fiha).6 Druga varijantna etimologijska mogućnost je sljedeća: Nazvan je al-Masih(om) jer bi onoga ko je imao kakvu bolest/nesposobnost (po)mazao/trljao, pa bi taj ozdravljao... (...kana yamsahu za l-ahati fa yabra’u...).7 Treće etimologijsko objašnjenje je da je on (Isa/Isus) – već pri činu porođenja – bio “pomazani” blagoslovljenim uljem (...li annahu haradža min batni ummihi mamsuhan bi d-duhni...).8 U Kur’anu se Isaa (Isusa) najčešće naziva Isa-bnu Maryam (Isa sin Merjemin – Isus sin Marijin). Komenta(to)ri Kur’ana uvijek s radošću ističu da se i u Novom Zavjetu (po Marku, VI:3), u riječima: “Zar nije ovo tesar, sin Marijin?”9 (na arapskom): A laysa haza huwa n-nadždžaru -bnu maryam, nalazi sintagma ibnu Maryam – ili (Isa) sin Merjemin/Marijin.10 U vezi sa “islamskim i muslimanskim” čitanjima Novoga Zavjeta ovdje usputno navodimo i Evanđelje po Ivanu (XVII:3), gdje se kaže: “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista”11 – (na arapskom: Wa hazihi hiya l-hayatu l-abadiyyatu an ya’rifuka anta l-ilaha l-haqiqiyya wahdaka wa yasua l-masiha -llazi arsaltahu).12 Muslimanski čitatelji Novoga zavjeta, na primjeru ova dva navedena mjesta (kao i drugim sličnim mjestima), sa egzaltiranjem ističu kako “pronalaze islamsko gledanje na Isaa al-Masiha u samom Novom zavjetu”. Danas arapski kršćani na Bliskom istoku za ime Isus najčešće koriste svoju arapsku “kršćansku” (obredoslovnu) riječ Yasu’u, dok Arapi muslimani koriste Kur’ansku riječ/ime – Isa. Ali je u mnogim arapskim govornim sredinama česta upotreba obaju varijantnih izgovora ovog slavnog imena. S druge pak strane, i muslimanski i kršćanski Arapi koriste riječ al-Masih kao jednu jedinu, svoju i svima zajedničku riječ u značenju Krist ili “Pomazani” (ili, pak, Mesija!). Veliki prevoditelji Kur’ana na zapadne jezike daju različita prevodilačka rješenja za riječ al-Masih. Muhammad Asad (Leopold Weiss) u svome prijevodu Kur’ana na engleski svaku riječ al-Masih iz Kur’anskog izvornika preveo je engleskom riječju the Christ (Krist).13 U podnožnoj bilješci tvrdi da je takvo rješenje razumljivije zapadnom čitateljstvu. S druge strane, uočljivo je da ima mnogo muslimanskih autora koji Kur’ansku riječ al-Masih ne prevode engleskom riječju the Christ, nego riječju the Messiah (Mesija), napominjući da ona znači “pomazani” (the anointed). Eminentni “Brillov” Arabic-English Dictionary of Quranic Usage opredjeljuje se za the Messiah opciju.14 Istu stazu slijedi i Marmaduke Pickthall (kasnije poznat pod imenom Mohammed Marmaduke Pickthall), koji u svome prijevodu The Meaning of the Glorious Koran15 donosi engleski način pisanja riječi mesija, the Messiah (izbjegavajući tako the Christ rješenje). Njemački prijevod Maxa Henninga16 opredjeljuje se za Der Messias Jesus, te je uočljivo da ovaj prevodilac riječ Mesija ne prevodi riječju Krist. I ruski prijevod od Kračkovskoga17 donosi Mesija (Meccия) za arapsku riječ al-Masih.
Isa al-Masih u Kur’anu – mnoštvo planova Treća se preliminarna napomena u ovom eseju tiče mnogih planova o Isa al-Masihu u Kur’anu.
Svjetla riječi
U islamskoj svetoj knjizi njega (Isaa) se naziva kalimatuh (“Božijom Riječju”),18 navještava se da će “govoriti sa svijetom iz bešike/kolijevke (kao novorođenče)”,19 da će [s Božijom pomoći] i privolom “proživljavati od gline/blata napravljene ptice”,20 da će [uz Božiju pomoć] “iscjeljivati slijepe od rođenja, i gubave, i da će proživljavati mrtve.”21 Tvrdi se da ga je “Bog uzdigao k Sebi”,22 također, veli se da je on “predznak Dana Sudnjega”,23 itd., itd. U jednoj snažnoj eshatološkoj slici, Isa al-Masih se pred Bogom zauzima za kršćane na Onom svijetu,24 itd. itd. U duhovnim, pobožnim i nabožnim komentarima Kur’ana (sufijski komentari tu dolaze na prvo mjesto) pobožna i natprirodna čuda i ozračja koja okružuju osobu (i prema Kur’anu: jednu od najvećih poslaničkih pojava) Isa al-Masiha, opisana su pomno, široko sa velikim (po)štovanjem. Abu Hamid al-Gazali (umro 1111.) donio je mnoštvo predanja koja on tradira iz mnoštva izvora o Isau al-Masihu. Sva su ta predanja, u neku ruku, daljnja hermeneutička i egzegetska transpozicija osobe i impozantne vjerske i poslaničke pojave Isa alMasiha sa stranica Kur’ana na stranice pobožnih duhovnih komentara, natkomentara, glosa, itd. Zapravo, sa stranica Kur’ana Isa al-Masih je otišao/ušao u pobožne živote velikog mnoštva pobožnih muslimana, napose sufija!
Čestitost i pobožnost Marije/Merjeme (Maryam) – majke Isaove/Isusove Temu Isa al-Masih (Isus Krist) u komentatorskim djelima pobožnosti i sufijske nade nije moguće predstaviti bez krupne uloge Marije/Merjeme u Kur’anu i u komentarima Kur’ana. I samo rodoslovno stablo Merjeme, prema Kur’anu, ispunjeno je plodovima i stabalicama radosnih čuda. U Kur’anu (III:33) porodica Abrahamova/Ibrahimova i porodica Imranova (iz koje potječe Marija/Merjema) imaju zauvijek izniman status. Merjemina majka usrdno je molila Boga da zaštiti Merjemu od “šejtana/sotone”, i da zaštiti njeno cijelo potomstvo (III:35-36). Domalo dalje veli se da je Merjema [u Hramu Jerusalemskome] stupila pod skrbništvo Zaharija/Zakariyyaa, kad god bi Zakariyya stupio u njenu odaju u Hramu (al-mihrab), našao bi hranu/opskrbu, pitao bi je: “O Marijo/O Merjema! Odakle ti ova hrana?” A ona bi odgovarala: “Hrana je od Boga!” (III:37). Drugim riječima, Merjema/Marija je bila okružena izobilnom pažnjom anđela/meleka koji su joj donosili “Božansku opskrbu”. Komenta(to)ri Kur’ana na neusporediv način govore o Mariji/Merjemi i njenoj pobožnosti. Zahvaljujući moćnoj proklamaciji Kur’ana “Tebe je [o Merjemo/Marijo] zbilja Bog odabrao nad sve žene svijeta!” (III:42) – u komentarima Kur’ana i u općoj mnogovjekovnoj nabožnoj literaturi islama osoba Marije/Merjeme u pobožnosti i čednosti je uzor čovječanstvu. U Kur’anskom arapskom upotreba sklopa inna-llaha-stafaki (“O Merjemo/Marijo! Bog je Tebe doista odabrao!”) i sama je uzvišena. Naime, u arapskom riječ safa’ označava čistotu (npr. vidika), bistrinu (vode), vedrinu (zraka), itd. Čisto nebesko plavetnilo naziva se safiyah, itd. Odabranost Marije/Merjeme opisuje se najuzvišenijim i najtajnovitijim riječima u Kur’anu koje pobuđuju na ridanje i pobožno plakanje. K tome, jedan od stavaka u Kur’anu (III:44), pred kojim zastaje dah velikih pobožnjaka islama, opisuje sam čin rađanja Marije/Merjeme. Kad su odabrani jevrejski učenjaci u Hramu saznali da je ona upravo rođena, svi su se natjecali da je čuvaju, paze, njeguju i pruže joj opskrbu. “Ti [Muhmmede] pred njima ljeto A. D. 2012. 65
S 21.indd 65
5.7.2012 15:24:07
Isus iz Nazareta [jevrejskim učenjacima u Hramu] ne bijaše kad oni pera svoja pobacaše koji će od njih o Mariji/Merjemi da se brine” (III:44). Pera ovdje spomenuta jesu pisaljke ili tršćana pera, kojima se ispisuju vjerske knjige. Njihovim se pismenima što ostaju iza mastila slavi dragi Bog! A i sam razlog bacanja pera na površinu tekuće vode jeste uzvišen: Marija/Merjema je čista kao izvorska voda! Svi su oni htjeli da Merjemu paze u Hramu, da je dvore, da joj služe, ali se nisu mogli dogovoriti ko će taj skrbnik biti. Odlučilo je čudo. Bacili su svoja tršćana pera na površinu rijeke, sva su pera otplovila (otplutala), osim Zaharijeva/Zakariyyaova pera. Ono se na licu tekuće vode čudotvorno zaustavilo, u vertikalnom položaju. Simbolika pera, vjerskih knjiga, mastila i “prizivanja Božanske odredbe koja ima da dođe u čudu” – sve to se vezuje za Merjemu/Mariju u islamskoj pobožnosti. Eto, stoga je Ibn Hazm od Kordove (umro 1064.), slavni muslimanski egzoterički teolog, tvrdio da je Marija/Merjema – Božiji poslanik [tj. Božija poslanikinja]! A prema Ibn Hazmu to su bile još i majka Izakova (Ishaq), majka Mojsijeva (Musaova), kao i žena faraonova.25 Sa kakvom se samo pažnjom opisuje Marijina/Merjemina odaja ili ćelija u hramu (al-mihrab) u komentarima Kur’ana! Da bi se pokazalo da je Marija/Merjema itekako odabranija i iznad muškaraca, njena je molitvena odaja bila na gornjem katu! Meleki/anđeli uvijek bi joj sa zahvalnošću donosili najljepše voće i opskrbu, za ljetnjeg doba imala je zimske mivke, a za zimskih vremena na njenoj trpezi našlo bi se ljetnje voće, zelen i hrana najljepša. Komentari Kur’ana (npr. at-Tabari, ar-Razi, Ibn Kasir i drugi) tvrde da su u hramu Merjemu muškarci ponizno služili, itd.
Isa al-Masih (Isus Krist) u islamu – mnoge strane Neizmjerna je, neizbrojiva i doista neobuhvatna tradicija o Isau al-Masihu (Isusu Kristu) u hijeropovijesnom i u povijesnom islamu. U svojoj knjizi Der Islam: Geschichte, Gegenwart, Zukunft (Islam: povijest, sadašnjost, budućnost), Hans Küng spominje Isusa (Isaa) unutar mnogih tema, npr. njegov odnos prema Abrahamu/Ibrahimu, pitanju raspeća ili raspinjanja na križu, Isau/Isusu kao “al-Mahdiju” (Obećanome koji dolazi na kraju vremena), potom kao Mesiji (= al-Masih), njegovom odnosu prema nenasilju, njegovom ustajanju iz groba, povratku na kraju vremena, itd.26 Oddbjorn Leirvik u svome djelu Images of Jesus Christ in Islam27 pobraja nekoliko važnih “oblasti i predjela” u kojima se može posve jasno detektirati nekoliko islamskih diskursa o Isau (Isusu). To su: - Kur’an i Hadis, - Legende i tradicionalne egzegeze Kur’ana, - Ši’itska tradicija, - Sufizam, - Dijaloška, apologetska, polemička književnost, - Rasprave u dvadesetom stoljeću. Oddbjorn Leirvik u ovoj opsežnoj knjizi uočava jednu višestoljetnu tradiciju u mnogolikim očitovanjima islama koja je došla do cjelovitih “predstava” o Isau al-Masihu. O Isa al-Masihu su progovorili i govore svi moćni tokovi islamske duhovnosti koje su profilirali i oblikovali teološki dogmatičari, znameniti komentatori, hereziografi, sakupljači pre-
danja, sabiratelji legendi, mistici, pobožni putnici, pjesnici, pripovjedači, nabožni zanesenjaci...
Isa al-Masih (Isus Krist) u sufizmu Sufizam, ta vrla ezoterijska srž islama, čuva vječnu uspomenu na Isaa al-Masiha. U djelu Tales of the Dervishes autora Idrisa Shaha,28 kaže se da sufijski autori često ukazuju na “Isaa/Isusa kao Učitelja Puta. K tome, ima iznimno velika količina usmene tradicije o Isusu koja kruži na Srednjem istoku, koja čeka svoga sakupljača. (...) Sufije tvrde da ‘Sin Drvodjelje’ i druga glasovita imena koja su data ličnostima Evanđelja jesu inicijacijski termini/riječi, ti termini i riječi nužno ne opisuju posao/zanimanje pojedinca.”29 Navedimo ovom prilikom, tek radi ilustracije, neka opća mjesta u sufizmu islama u kojima se, barem preliminarno, vidi način pomaljanja Isaa/Isusa u muslimanskoj pobožnosti. Evo nekih hikaya (ili nabožnih pripovijesti):
Pobožnjak i kradljivac Abu Hamid al-Gazali (1058.-1111.) prenosi ovo predanje: “Nekakav pobožnjak slijedio je putem al-Masiha (Krista). Vidio to neki kradljivac, pa pomisli: ‘Ako sjednem u društvo ovog pobožnjaka, možda će mi Bog radi toga oprostiti.’ Podstaknut skromnošću u svom srcu, kradljivac se počeo koriti zbog raspusna života koji je vodio. Smatrao je sebe nedostojnim da sjedi pokraj jednoga takvoga dobroga čovjeka/pobožnjaka. S druge strane, pak, pobožnjak, ugledavši kradljivca pokraj sebe, strogo ga ukori e da ga kradljivčeva sjenka ne bi pokvarila. Istoga je trena al-Masih (Krist) čuo Božiji glas: ‘Reci tom pobožnjaku i tom kradljivcu da sam učinio čistim njihove listine (na koje se pišu dobra i zla djela čovjekova). Vrla i dobra djela pobožnjaka i zli grijesi kradljivca – oboje je izbrisano sa listina. Sada oni trebaju započeti život iznova. Vrla i dobra djela pobožnjaka izbrisana su jer bio je [spram kradljivca] uznosit i gord, a grijesi kradljivca izbrisani su zato što je bio ponizan i pokajao se.’”30
Mrtve kosti proživljene u krvoločnu zvijer Slavnome mističkom autoritetu islama Dželaluddinu ar-Rumiju (1207.-1273.) pripisuje se ovo predanje: “Jednoga je dana Isa išao pustinjom sa skupinom sebičnih ljudi. Molili su ga i tražili od njega da im kaže Tajnovito Ime [Božije] pomoću kojeg on mrtve vraća u život. Isa im reče: ‘Ako vam reknem Tajnovito Ime, vi ćete zloupotrijebiti njegovu moć.’ Ti ljudi obećaše Isau da će to znanje koristiti mudro i iznova ga zamoliše da im rekne Tajnovito Ime. Isa im tad reče: ‘Ne znate šta tražite!’ Ali im, ipak, saopći Tajnovito Ime. Ne prođe dugo vremena, ta je skupina ljudi hodala nekom pustarom, kadli ugledaše gomilu pobijeljelih kostiju. ‘Hajde, isprobajmo znanje Tajnovitog Imena!’ – rekoše jedni drugima, i to učiniše. U tom trenu, nakon što bi izgovoreno Tajnovito Ime, one se kosti zaodjenuše u meso i preobraziše u divlju zvijer. Ta divlja zvijer ih rastrga u komadiće.”31
Pobožni kršćanski princ Veliki broj nabožnih predanja sufijske naravi koncipiran je (i tradiran) tako da se pokaže kako su kršćani dobrohotni prema
66 ljeto A. D. 2012.
S 21.indd 66
5.7.2012 15:24:14
posebni broj
muslimanskoj pobožnosti, štaviše, kršćani su sljedbenici istog onog duhovnoga Puta kao i same sufije. Tako Margaret Smith, američka poznavateljica islama, navodi priču o nekom “pobožnom kršćanskom princu”. “Prvo sufijsko svratište podignuto je u Ramli, u Siriji. Jednoga dana neki kršćanski princ krenuo je u lov. Dok je išao putem vidio je dvojicu sufija kako se sastaju i jedan drugoga prisno pozdravljaju. Potom su sufije sjele na istom mjestu, iznijele šta su imale od hrane i skupa objedovale. Njihova se međusobna naklonost dopala kršćanskom princu, on tada pozva jednoga od sufija i upita ga ko je onaj drugi sufija. “Ne znam ko je” – odgovori mu sufija. “Koja je veza između njega i tebe?” – upita princ. “Uopće nikakva” – odgovori sufija. “Odakle je taj došao?” – upita dalje princ. “Ni to ne znam!” – odgovori sufija. “Zašto onda iskazujete naklonost jedan prema drugome?” – upita princ. “Zato što on pripada mome Putu!” – odgovori sufija. “Imate li ikakvo mjesto gdje se možete susretati?” – upita kršćanski princ. A kad derviš reče da nemaju takva mjesta, kršćanski princ odgovori: “Ja ću vam sagraditi takvo mjesto!” I sagradi im ga.32
Bog je jedan Seyyed Hossein Nasr u svome djelu Living Sufism33 navodi perzijskog sufijskog pjesnika Hatifa Isfahanija koji je pjevao o kršćanstvu na sufijski način. Nema sumnje da je Hatif Isfahani kršćanstvo razumijevao na prefinjeni metafizički način. Evo odlomka iz jedne njegove pjesme: U crkvi rekoh kršćanki, opčiniteljici srcâ, O ti, u čiju mrežu srce se hvata, O ti, o čiji pojas nitima svim svojim postadoh vezan! Koliko dugo ćeš moći a da ne nađeš put do Božijeg Jedinstva? Koliko dugo ćeš Jedinom nametati trojstvo? Kako može biti pravedno Jedinog Istinskog Boga Ocem, Sinom i Duhom Svetim zvati?! Ona (kršćanska redovnica) razdvoji svoja slatka usta i reče mi, Dok je slatkim smijehom sipala šećer sa usana svojih: “Ako li si pronikao u tajnu Božijeg Jedinstva Nemoj bacati na nas kršćane ljagu nevjerstva, jer U tri ogledala Vječna Ljepota baca zraku sa Svog Lica blistavoga! Svila ne prelazi u tri različite stvari, ako se sa tri različita imena nazove” (Parniyân, Harir i Parand)! Dok smo mi tako govorili, ova pjesma Diže se kraj nas sa crkvenog zvona: - On je Jedan i nema ništa osim Njega, Nema drugog boga do Njega Samog!”34
Zašto su ptice glinene odletjele U islamskoj literaturi mnoštvo je kazivanja koja su transpozicija čuda o kojima Kur’an govori u vezi sa Isaom/Isusom. Evo jedne iznimno zanimljive pripovijesti:
Svjetla riječi
“Jednoga je dana Isa sin Merjeme (Isus sin Marije), dok je bio dijete, pravio male ptice od gline. Neka druga djeca, koja to nisu mogla učiniti, otrčala su odraslima i ispričala im, uz brojne pritužbe. Odrasli su rekli: ‘To se (pravljenje glinenih ptica) ne smije dozvoliti na Sabat’, jer je bila subota. Stoga su oni otišli do jezerceta gdje je sjedio Sin Marijin, i upitali su ga gdje su mu ptice. Kao odgovor pokazao je na ptice koje su bile napravljene: I one su potom odletjele! “Pravljenje ptica koje lete je nemoguće, stoga to ne može biti kršenje Sabata” – rekao je jedan od odraslih. “Ja bih naučio tu vještinu” – reče drugi. “Nije ovo nikakva vještina, sve je to samo varka” – reče treći. Tako Sabat nije bio prekršen, vještina se nije mogla naučiti. Što se tiče varke, odrasli su se, kao i djeca, obmanuli, jer nisu znali šta je bila svrha pravljenja ptica. Zaboravljen je bio razlog zašto se ne radi ništa subotom. Znanje onoga što je varka i onoga što nije varka bilo je nesavršeno kod tih odraslih. Početak vještine i kraj djelovanja bili su im nepoznati: Stoga, tako je isto bilo sa produžavanjem daske drveta. Nadalje, pripovijeda se da je jednoga dana Isus sin Marijin, bio u radionici Josipa Drvodjelje. Kada su vidjeli da je daska drveta bila prekratka, Isus ju je povukao, i uvidjeli su da se na neki način produžila. Kada se ova priča pripovjedila ljudima, neki od njih su rekli: “To je čudo, stoga će ovo dijete biti svetac!” Drugi su rekli: “Mi u to ne vjerujemo, opet to učini za nas.” Treća je grupa rekla: “To ne može biti istina, stoga, isključite to iz knjiga.” Te tri grupe, sa svojim različitim osjećanjima, ipak su došle do istog odgovora, jer niko nije znao namjeru i pravi značaj koji se nalazi u rečenici: “Razvukao je dasku.”35
Al-Gazali kao prenositelj Isaovih/Isusovih izreka Al-Gazali je, koliko je nama poznato, od svih klasičnih autoriteta islama najviše koristio predanja o Isau/Isusu. U svome slavnom djelu Obnova vjerskih nauka (kao i u drugim djelima) al-Gazali se ističe i po tome jer navodi brojne izreke, anegdote i zgode koje on pripisuje Isau/Isusu. Evo jednog kraćeg izbora tih izreka: - Ovaj svijet je most. Prođi njime. Ne zadržavaj se na njemu!36 - Čovjek koji traži Ovaj svijet nalik je žednome koji pije vodu iz mora! Što je više pije, sve žedniji postaje – dok sebe na kraju ne ubije!37 - Ljubav prema Ovom svijetu i ljubav prema Budućem svijetu ne mogu se naći zajedno u srcu vjernika, baš kao što se ne mogu naći zajedno vatra i voda na jednome mjestu.38 - O skupino učenika! Učinite vaše trbuhe gladnima, e da bi vaša srca vidjela vašega Gospodara!39 - Pobožnost se sastoji od deset dijelova. Devet njih se sastoji u šutnji, a jedna u osami.40 - Akoli čovjek vrati prosjaka sa svoga kućnoga praga, anđeli/ meleki neće posjetiti tu kuću sedam noći!41 Najbolji nama poznati zbornik, zapravo svojevrsna enciklopedija izreka i kazivanja pripisanih Isau/Isusu u višestoljetnoj islamskoj literaturi, dolazi nam iz pera Tarifa Khalidija pod naslovom Muslimanski Isus (The Muslim Jesus).42 Ovo se dragocjeno djelo čita sa velikom lahkoćom i ushićenjem. Tu vidimo osobu Isaa/Isusa u središtu muslimanske pobožnosti, on objašnjava najzagonetnija pitanja života samog, njega čuda nikada nisu napustila, on ljeto A. D. 2012. 67
S 21.indd 67
5.7.2012 15:24:20
Isus iz Nazareta hodi po vodi, vraća mrtve u život, čini da bludnice postanu čedne i čiste, itd. Na stotine je divnih primjera u kojima Isa/Isus savjetuje, opominje, upozorava, pokazuje osobnim primjerom. Na primjer, Isa/Isus pita svoje Učenike: “Koji to od vas može sagraditi kuću na valovima mora?” Oni mu u čudu odgovoriše protupitanjem: “Božiji Duše, ko je taj pa da uradi takvo nešto?!” Na to im Isa/Isus odgovori: “Kad je tako, na oprezu nek’ ste spram Ovoga svijeta, nemojte ga uzimati za svoj [trajni] zavičaj!” [Jer, Ovaj svijet je prolazan, nalik je uznemirenim valovima morskim].43 U jednom drugom kazivanju Isa/Isus veli svojim slušateljima: “Onaj koji govori a ne spominje Boga, samo brblja! Onaj koji razmišlja a sebe ne opominje, samo je nemaran! Onaj koji šuti a ne razmišlja – taj samo traći vrijeme!”44 I tako, na stotine dragulja u izrekama. U opsežnome predgovoru za ovaj kompendij Muslimanski Isus, Tarif Khalidi je dobro objasnio porijeklo ove široke literature o Isau/Isusu na islamskom istoku, on smatra da su muslimani tokom mnogih stoljeća stvarali, dakako postupno, svoje vlastito “muslimansko Evanđelje” (the Muslim Gospel).45 K tome, sinoptička Evanđelja djelovala su svojim duhovnim trajanjem na novoformirane muslimanske sredine, muslimani su poruke tih Evanđelja “prerađivali”, “prilagođavali”, “mijenjali smjer njihove poruke” sebi u korist, jednostavno – čitali su ih na svoj način. Dakako, i tradicionalne kršćanske sredine u koje je došao islam poslužile su kao izvanredan zavičaj nevjerovatnog bujanja ovakvih predanja čiji je zadatak bio da se “islamizira” zatečena duhovnost. Ipak, mi smatramo da intenzivna prisutnost Isaa/Isusa u muslimanskoj klasičnoj književnosti, napose u književnosti sufijske nade, nije samo posljedica Isaova/Isusova iznimnog statusa u Kur’anu, nego i rezultat muslimanske potrage za prauzorima u svojoj specifičnoj književnosti koja se na arapskom naziva edeb (adab). Šta je edeb? Ukratko, ta riječ znači ćudoređe, lijepo ponašanje, lijep odgoj, visoko pohvalno držanje, edeb je i kurtoazija, itd. Priča, poslovica, saga, kazivanje... sve to je dobro ako nas moralno odgaja, ako nas čini moralno boljima. I ako nam čini budnom savjest o tome šta valja, a šta ne valja činiti.
I
4
5
6 7 8 9
10
11
12 13
14
15
16
17 18 19 20 21 22 23 24 25
26
27
28
29 30
sa/Isus u muslimanskoj književnosti (napose u onoj sufijskog nadanja) jeste prauzor moralnog stava i bezinteresne vjere u Boga. Na kraju donosim jedno osobno sjećanje: Kad sam bio dijete slušao sam (u svome travničkom selu Višnjevu) od starijih kako ne valja susjedu otimati zemlju, niti pomjerati među. Jer, Isa alejhiselam je rekao: “Hej vi, ljudi! Zašto se svađate oko njive Dragomilovice?! Hoćete li da ja, sada pred vama, proživim deset Hasana i dvadeset Mehmeda, koji su nekada bili vlasnici Dragomilovice?!”
31 32 33
34
35 36 37 38 39
Bilješke
40 41
1
2
3
Vidi: Karl-Josef Kuschel, Židovi, kršćani, muslimani. Podrijetlo i budućnost, izd. Svjetlo riječi, Sarajevo, 2011. Vidi: Kate Zabiri, Muslims and Christians Face to Face, izd. Oneworld, Oxford, 1997. Usp. odrednicu Jesus u: Jane Dammen McAuliffe (urednica), Encyclopedia of the Qur’ān, volume three, Brill, Leiden-Boston, 2003., str. 10.
42
43 44 45
N. S. Doniach (priređivač), Concise English-Arabic Dictionary, izd. Oxford University Press, New York, 1982., str. 63. Navedeno prema: The Way of Abu Madyan, priredio Vincent J. Cornell, The Islamic Text Society, Cambridge, 1996., str. 86. Ragib al-Isfahani, Mufradatu l-Qur’an, Beirut, 1972., str. 488. Ragib al-Isfahani, isto, str. 488. Ragib al-Isfahani, isto, str. 488. Usp. Biblija – Stari i Novi zavjet, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 970. Arapski tekst (ovdje u transkripciji) naveden prema Kembridžskom izdanju Biblije na arapskom, 1956. Usp. Biblija – Stari i Novi zavjet, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 1030. Prema Kembridžskom izdanju Biblije na arapskom, 1956. Vidi The Message of the Qur’an, translated and explained by Muhammad Asad, izd. The Book Foundation, Bristol, 2003. Usp. Elsaid M. Badawi, Muhammad Abdel-Haleem, Arabic-English Dictionary of Qur’anic Usage, izd. Brill, Leiden/Boston, 2008., str. 881. Usp. Mohammed Marmaduke Pickthall, The Meaning of the Glorious Koran, izd. the Penguin Group, New York, bez godine izdanja. Usp. Max Henning, Der Koran, arabish – deutsch, izd. Cagri Yayinlari, Istanbul, 2009. Usp. Koran (KOPAH), Perevod I. O. Kračkovskogo, Minsk, 1990. Usp. Kur’an, III:45. Usp. Kur’an, III:46. Kur’an, III:49. Usp. Kur’an, III:49. Usp. Kur’an, III:55. Kur’an, XLIII:61. Kur’an, V:117-118. Usp. Barbara Freyer Stowasser, Mary, odrednica u Encyclopaedia of the Qur’an, svezak III, Brill, Leiden/Boston, 2003., str. 289. Usp. engleski prijevod ovoga djela Hansa Künga, Islam: Past, Present and Future (preveo s njemačkog John Browden), izd. Oneworld, Oxford, 2007. Usp. Oddbjorn Leirvik, Images of Jesus Christ in Islam, izd. Swedish Institute of Missionary Research, Uppsala, 1999. godine. Usp. Idris Shah, Tales of the Dervishes (Teaching stories of the Sufi Masters over the Past Thousand Years), Penguin Compass/Penguin Books, New York/London, 1993. Idris Shah, Tales of the Dervishes, isto, str. 57. Navedeno prema Esential Sufism, priredili James Fadiman and Robert Frager, izd. Harper, San Francisco/New York, 1997., str. 63. Prema Esential Sufism, isto, str. 86. Prema Esential Sufism, isto, str. 133. Usp. Seyyed Hossein Nasr, Sufi Essays, izd. ABC International Group, Inc., KAZI Publications, Chicago, 1999., str. 136. (Usp. bosanski prijevod ovog djela Živi sufizam, preveli s engleskog Enes Karić i Edin Kukavica, izd. Ibn Sina, Sarajevo, 2005.) Na engleski je ove stihove prepjevao E. G. Browne, A Literary History of Persia, sveska IV, Cambridge, 1930., str. 293-294. Idris Shah, Tales of the Dervishes, isto, str. 56.-57. Navedeno prema: Oddbjorn Leirvik, isto, str. 86. Prema: Oddbjorn Leirvik, isto, str. 86. Prema: Oddbjorn Leirvik, isto, str. 86. Navedeno prema: Al-Ghazali, On Disciplining the Soul, preveo na engleski Tim J. Winter, izdavač The Islamic Texts Society, Cambridge, 1997., str. 89. Prema: Oddbjorn Leirvik, isto, str. 86. Prema: Oddbjorn Leirvik, isto, str. 86. Usp. Tarif Khalidi (edit. and. translat.), The Muslim Jesus, Sayings and Stories in Islamic Literature, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London (England), 2003. Tarif Khalidi, str. 75. Tarif Khalidi, str. 110. Tarif Khalidi, isto, str. 17.
68 ljeto A. D. 2012.
S 21.indd 68
5.7.2012 15:24:27
posebni broj
Svjetla riječi
Adnan Silajdžić
Isa, a.s. (Isus) u muslimanskoj tradiciji Božiji poslanici nam mogu i trebaju biti izvorom nadahnuća za međusobno upoznavanje, razumijevanje i zbližavanje, danas čini se nasušnije nego li ikada u dosadašnjoj povijesti
U
islamskom vjerskom i teološkom učenju Isa (Isus), neka je blagoslovljen, veoma je važan poslanik u historiji Božijega objavljenja. Zato je njegov povijesni ali i duhovni lik, pored Kur’ana, prilično zastupljen u muslimanskoj tradiciji, a posebno u iskazima (hadisima) Muhammeda, neka je blagoslovljen. Budući da se o Isaovoj (Isusovoj) povijesnoj osobi veoma malo govori u Bibliji i kršćanskoj Predaji, oko čega su se u kršćanskoj povijesti vodile veoma kontroverzne rasprave, odlučili smo se da navedemo nekoliko predaja o njegovom povijesnom liku, njegovoj osobi, fizičkim i duhovnim karakteristikama koje je zabilježila islamska tradicija, duboko vjerujući da će njihov sadržaj izazvati lijepa osjećanja kod čitatelja Svjetla riječi. U muslimanskoj tradiciji sadržane su brojne predaje (logije) koje se pripisuju Isau (Isusu), neka je blagoslovljen, a koje pružaju dragocjena svjedočanstva o tome što je Isa (Isus) govorio i kako se u svakodnevnom životu ponašao. Njegovi su iskazi izvorno sakupljeni od strane najodanijih učenika, posebno onih koji su njegov nauk propovijedali u Arabiji i Sjevernoj Africi. Pojavom islama mnogi Isaovi sljedbenici su prihvatili islam. Oni su sačuvali brojne tradicije koje su se prenosile s generacije na generaciju muslimana, a mnoge od njih su na kraju zajedno sakupljene u Sa’lebijevoj knjizi Priče o poslanicima. Iz te knjige ovdje izdvajamo dvije veoma interesantne i poučne predaje. U predaji koju prenosi Ka’b el-Ahbar se kaže: “Isa, sin Merjemin, je imao rumenkasto lice, nosio je kraću kosu, a glavu nikada nije mazao uljem. Hodao je bosih nogu, nije imao kuće, imanja, nakita, niti opskrbe izuzev svoje svakodnevne ishrane. Zalaskom sunca odlazio bi na molitvu ostajući u takvome stanju sve do praskozorja. Uz Božije dopuštenje liječio je gubavce i slijepe osobe te oživljavao mrtve. Sunarodnicima je jasno stavljao do znanja da zna šta jedu u svojim domovima i šta im od toga ostaje za naredni dan; išao je po vodenoj morskoj površini. Kosa mu je bila kovrdžava dok mu je lice bilo malo. Živio je krajnje isposničkim životom težeći više vječnom životu nakon smrti i žudeći za Bogom Stvoriteljem. Putovao je po svijetu sve dok ga Jevreji nisu našli u namjeri da ga ubiju. Onda ga je dragi Bog uzdigao na nebo, jer On najbolje zna.” O njegovu zauzimanju kod Boga za druge ljude u jednoj drugoj predaji se ističe da je Isa (Isus), neka je blagoslovljen, prolazeći pored nekog brda primijetio u njemu isposničku pećinu, približio joj se i u njoj našao pobožnjaka čija leđa su bila pogrbljena i tijelo iscrpljeno, a njegovo asketsko stanje dosegnulo je vrhunac. Isa, a.s. (Isus) ga pozdravi čudeći se njegovoj
pobožnosti koja je isijavala iz cijelog njegova bića. Potom mu Isa reče: “Koliko dugo boravite u ovoj pećini?” On odgovori: “Sedamdeset godina na ovome mjestu molim Njega za nešto što mi nije još podario. Možda se Vi možete zauzeti kod Boga da mi podari ono što godinama priželjkujem.” Isa, a.s. ga upita: “A šta vi zapravo tražite?” Čovjek odgovori: “Molio sam Ga da mi omogući da osjetim makar i koliko atom Njegove čiste ljubavi.” Isa, a.s., će na to kazati: “Molit ću Boga da ti podari ono za čime toliko dugo žudiš.” Isa, a.s., se te noći molio za njega, a Bog mu odgovori: “Prihvatio sam tvoje zauzimanje i uslišio tvoju molbu.” Poslije nekoliko dana Isa, a.s., se vratio na pomenuto mjesto htijući da vidi u kakvom se sada stanju nalazi isposnik i njegov prijatelj. Kada je došao na to mjesto, primijetio je da je pećina razrušena i da je ostalo samo nekoliko pukotina u zemlji gdje je ranije bila pećina. Isa, a.s., je sišao u tu pukotinu i primijetio onog pobožnjaka u špilji kako stoji ukočenoga pogleda i otvorenih usta. On mu priđe i pozdravi ga ali od čovjeka ne dobi nikakvoga odgovora. Dok se iščuđavao njegovu stanju neko mu doviknu: “On Isus, on Nas je molio da mu podarimo makar i trunku Naše čiste ljubavi; znajući da on nije bio sposoban primiti naš dar u potpunosti, Mi smo mu podarili samo sedamdeseti dio atoma Naše ljubavi zbog koje je ostao zabezeknut. Šta bi tek bilo sa njim da smo mu poklonili više od onoga što je od nas tražio?”
I
u svojim izrekama (hadisima) Muhammed, Poslanik islama je sasvim izdvojeno govorio o Isaovim fizičkim i karakternim osobinama, njegovu rođenju, povijesnoj ulozi, itd. Tako čuveni Buharija u svojoj kanonskoj zbirci prenosi da je Muhammed, a.s., u jednoj svojoj predaji o Isau, a.s. (Isusu) rekao sljedeće: “Vidio sam u Noći Miradža (Poslanikova duhovnog putovanja u Nebo) Isaa, Musaa i Ibrahima. Što se tiče Isaa, on je bijele puti, kovrdžave kose i širokih grudi, a što se tiče Musaa, on je smeđ, visok i ravne kose” (Buharija). S tim u vezi i drugi najpoznatiji sakupljač Poslanikovih izreka (hadisa) čuveni Imami Muslim u svojoj zbirci navodi sličnu predaju koju prenosi Abdullah b. Umer a u kojoj stoji da je poslanik Muhammed rekao: “Prošle noći sanjao sam da sam bio kod Kabe (Božiji Hram u Meki) i da sam vidio čovjeka rumenoga lica; čovjeka poput onih najzgodnijih ljudi koje možete sresti i najljepše kovrdžave kose koja se može vidjeti. Raščešljavao je kosu kvaseći je vodom, zatim je, oslanjajući se na ramena dva čovjeka, obilazio oko Kabe. Kada sam upitao ko je on, rečeno mi je da je to bio Isus, sin Merjemin” (Muslim). ljeto A. D. 2012. 69
S 22.indd 69
5.7.2012 15:25:52
Isus iz Nazareta Gore pomenuti sakupljač hadisa Muslim u svojoj zbirci, u poglavlju o vrlinama, donosi zanimljivu i veoma važnu predaju Muhameda, a.s., u kojoj se govori o Isaovoj, a.s. (Isusovoj) povijesnoj ulozi. Prenosi se od Hemmama ibn Munebiha da je rekao: “Ebu Hurejre je prenio brojne hadise od Poslanika, jedan od njih je da je Muhammed, mir neka je nad njim, rekao: “Među svim ljudima ovoga i budućega svijeta ja sam najbliži Isusu, sinu Merjeminu.” Oni su (njegovi drugovi) kazali: ‘Božiji poslaniče, kako to?’ Na to je Poslanik odgovorio: ‘Poslanici su braća po vjeri, majke su im bile različite, a njihova religija istovjetna: a između mene i Isusa nema Poslanika’” (Muslim). Sadržaj ove predaje (hadisa) značajan je sa stanovišta povijesti objavljivanja Božije objave. U ovome ali i mnogim drugim predajama naglašen je kontinuitet Božijega poslanja, koje otpočinje sa Ademom (Adamom), nastavlja preko Nuha (Noe), Ibrahima (Abrahama) i Isaa (Isusa) i stiže do poslanika Muhammeda. Skladno tome, sadržaj hadisa nam otkriva činjenicu da su svi poslanici bili izabrani i pozvani sa zadatkom da izvrše jednu svetu dužnost, a to je da svojim sunarodnicima objave da je Bog
Sakupljač hadisa Muslim u svojoj zbirci, u poglavlju o vrlinama, donosi zanimljivu i veoma važnu predaju Muhameda, a.s., u kojoj se govori o Isaovoj, a.s. (Isusovoj) povijesnoj ulozi. Prenosi se od Hemmama ibn Munebiha da je rekao: “Ebu Hurejre je prenio brojne hadise od Poslanika, jedan od njih je da je Muhammed, mir neka je nad njim, rekao: “Među svim ljudima ovoga i budućega svijeta ja sam najbliži Isusu, sinu Merjeminu.” Oni su (njegovi drugovi) kazali: ‘Božiji poslaniče, kako to?’ Na to je Poslanik odgovorio: ‘Poslanici su braća po vjeri, majke su im bile različite, a njihova religija istovjetna: a između mene i Isusa nema Poslanika’” (Muslim) jedan, da je Stvoritelj univerzuma i da samo Njega treba moliti za istinsku pomoć. Realiziranjem takve zadaće poslanici su izgradili jedinstveno religijsko bratstvo o kojem Poslanik islama govori u svojim predajama. S druge strane, razlika, ukoliko i postoji, ne odnosi se na temeljne istine vjere, nego na izvjesne aspekte zakona (Šerijat). Jer Poslanik islama u svojim predajama ističe kako je svim poslanicima vjera jedna i time želi kazati da su im istovjetni objava i pokoravanje Bogu, iako postoje određene razlike kod Njegova opisivanja (atributi). Sadržaj hadisa nam također govori o tome da je Isa (Isus), neka je blagoslovljen, jedna od ključnih ličnosti povijesti poslanja, o kome Muhammed, a.s. govori s osobitim poštovanjem i hvaljenjem. Život Isaa, a.s. (Isusa) u islamskoj tradiciji je predstavljen kroz dva temeljna vida: njegov ljudski život i njegovo rođenje. Kratko rečeno, kada je u pitanju njegov ljudski život, a što je za sadržaj hadisa zapravo i najvažnije, posebno se ističe da je on Poslanik, glasnik Božiji, koji je imao zadaću da svojim sljedbenicima prenese Radosnu vijest (Evanđelja) i da ih uputi na istinski put Njegove univerzalne vjere.
U tom kontekstu može se govoriti o nekim nesumnjivim sličnostima Muhammeda, a.s. i Isaa, a.s. (Isusa). Sličnost između ova dva poslanika o kojoj govori gore citirana predaja, potcrtava i Kur’an, sveta knjiga muslimana. Ovdje ćemo naznačiti samo neke od njih. Kur’an iznosi činjenicu da je Merjemina (Marijina) majka upućivala ovu molbu Bogu od njenoga rođenja: “Odista, ja nju i porod njen stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana (đavola)” (3, 36). S tim u vezi u Muhammedovom hadisu stoji: “Ni jedno dijete se ne rodi a da ga ne bocne đavo! Tako svako dijete zaplaće od tog uboda. Izuzetak su samo Sin Merjemin i njegova majka” (Muslim). I Božiji poslanik Muhammed, a.s., je bio isto tako podučen da se utječe Bogu od prokletog šejtana: “I reci: ‘Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih, i tebi se, Gospodaru moj, obraćam, da me od njihova prisustva zaštitiš’” (23, 97-8). Pored toga, i Isa, a.s., i Muhammed, a.s., su bili lišeni roditeljske brige i ljubavi. Određenije kazano, Isaovo rođenje bez oca, koje ima karakter nadnaravnoga, lišilo ga je one naravne srodničke očinske ljubavi, dok je Muhammedov, a.s., otac umro prije njegova rođenja. Zbog toga su obojica živjeli i rasli u okrilju neizmjerne Božije brige i pažnje, od samih početaka njihova života. I jedan i drugi su bili poslanici kojima je data sveta Božija knjiga. Kada je riječ o Isau, a.s., (Isusu) Kur’an veli sljedeće: “Ja sam Božiji rob”, on reče, “Meni će On knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti” (19,30). I s obzirom na Muhameda, a.s., slično je kazano: “Hvaljen neka je Allah koji svome robu objavljuje Knjigu i to neiskrivljenu” (18,1). Osim toga može se kazati da je Isa, a.s., bio potpomognut Duhom svetim (Er-Ruh el-Kuddus): “A Isau, sinu Merjeminu, očigledno smo dokaze dali i Džibrilom ga pomogli” (2,87). Tako je bilo i sa Poslanikom islama: “...pa je Allah spustio pouzdanje svoje na njega, pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je gornja”. (9,40), i reci: “Od Gospodara tvoga, objavljuje ga melek Džebrail kao istinu da još više učvrsti vjernike u vjerovanju, i da bude putokaz i radosna vijest svim muslimanima.” U predaji koju prenosi Ebu Hurejre, koju smo ranije citirali, zahvaćeni su važni aspekti historije religija:
P
oslanici su braća: Oni su svi jednaki i ne postoji nikakva razlika među njima. Sinovi su jednoga oca: Svi su objavljivali jedno jedinstveno učenje, a to je da je samo jedan Bog i da je On Stvoritelj svijeta. Ne postoji ništa što bi Mu se moglo pridružiti ili prispodobiti u Njegovu božanstvu. Njihove majke su različite: Svaki poslanik je bio upućen jednome određenome narodu i u tačno određenome vremenu. Poslaniku je za njegova vremena otkrivan Sunnet (Zakon) tj. način življenja, na osnovu kojega će njegova zajednica organizirati svoj društveni život. Kada je novi poslanik dolazio svome narodu, on je donosio novu formu Zakona koji je bio u skladu s novim vremenom i razinom svijesti svojih sljedbenika (forma mentis). U skladu sa tim zakonima njihovi sljedbenici će biti pozivani na odgovornost na Sudnjemu danu. A Božiji poslanici nam mogu i trebaju biti izvorom nadahnuća za međusobno upoznavanje, razumijevanje i zbližavanje, danas čini se nasušnije nego li ikada u dosadašnjoj povijesti.
70 ljeto A. D. 2012.
S 22.indd 70
5.7.2012 15:25:58
posebni broj
Svjetla riječi
Samir Beglerović
Blagoslovljeni Isâ/Isus u tesavvufskom (“ezoterijskom”) učenju Svaka bosanska džamija podrazumijeva simbol čedne djeve Merjeme i blagoslovljenoga Isâ, izražen ukrasnim natpisom jednog kur’anskoga dijela (levha) koji se nalazi u mihrabu
J
edna od osnova vjerovanja muslimana (imanski šarti) jeste vjerovanje u istinitost poslanstva Božijih odabranih vjesnikâ, a sâmim time i vjerovanje u poslanstvo Isâovo/Isusovo, blagoslovljen je. Iz toga razloga, učitelji unutarnje (“ezoterijske”) tradicije islama – tesavvufa (sufizma) posvetili su brojne stranice svojih djela tretiranju ličnosti blagoslovljenog Isâa. I premda ti mnogobrojni traktati, čak i djelomični osvrti svakog zrelog duhovnog učitelja (šejh), predstavljaju riznicu za sebe, ipak, u mogućnosti smo izdvojiti tri, uslovno rečeno, temeljna tumačenja naravi blagoslovljenog Isâa: osnovni smisao njegove egzistencije, uzorno manifestiranje njegove naravi i simbol njegovog konstantnog duhovnog prisustva predstavljen u bosanskim džamijama. Najpoznatiji učitelj tesavvufa, oslovljen duhovnom titulom “najvećega učitelja” (šejhul ekber) Ibn Arebi (rođen u Mursiji 1165. godine, umro u Damasku 1240. godine) u jednom od svojih najpoznatijih djela Dragulji poslaničkih mudrosti (Fusûsul hikem), prevedenom i na naš jezik, izložio je osnovni smisao egzistencije svakog od odabranih dvadeset i sedam Božijih poslanika, počevši od blagoslovljenog Adema/Adama, pa do posljednjeg Božijeg poslanika blagoslovljenog Muhammeda. Svaki od tretiranih dvadeset i sedam poslanika u Draguljima je predstavljen shodno svojoj temeljnoj odlici a svaka ta odlika predstavlja konkretan duhovni princip po čijem izvanjskom manifestiranju funkcioniraju svjetovi. Ibn Arebi je ove spoznaje izložene u djelu Dragulji poslaničke mudrosti dobio izravno od poslanika Muhammeda, blagoslovljen je, na snu, istinitom snu, koji je, shodno Muhammedovom, blagoslovljen je, izrijeku (hadîs), “četrdeset i šesti dio poslanstva”, s naređenjem da tu knjigu Dragulji objavi ljudima (Fusûs, str. 47, Bejrut, 2002.). Petnaesto poglavlje knjige posvećeno je blagoslovljenom Isâu, a naslovljeno je: Dragulj vjesničke mudrosti u isâovskoj riječi. Misao s kojom Ibn Arebi otpočinje ovo poglavlje tretira najspecifičniju karakteristiku idealno shvaćenih, čistih, duša a to je da sve što dođe u dodir sa njima oživi, te putem njih poteče životna energija. Na taj način je Samirija, nakon poznatog Musâovog/Mojsijevog, blagoslovljen je, izbivanja od izraelskog naroda radi odlaska na Sinajsku goru, uspio da izlivenome kipu teleta pridoda energiju života budući da je, primijetivši ranije anđela Džibrila/Gabriela, blagoslovljen je, sakupio “tragove koji su od njega ostali” i pridružio ih izlivenome kipu. Izvanjski oblik kipa teleta odredio je da se izliveni kip u pojavnome svijetu oglasi mukanjem, međutim, suština, bît, te pojave je upravo životna energija. Sposobnost davanja života koji teče kroz konkretan
objekat naziva se božanska priroda, dočim se mjesto na kojemu se ta sposobnost odražava oslovljava ljudskom prirodom (Fusûs, str. 138.). Na ovoj misli, Ibn Arebi gradi učenje o blagoslovljenome Isâu, objašnjavajući njegovo začeće. Prilikom dolaska blagoslovljenoj Merjemi/Mariji, anđeo Džibril uzeo je oblik “savršenoga muškarca”, što je bio razlog zbog kojega je blagoslovljena Djeva pomislila da je riječ o nekome muškarcu koji joj želi prići kao ženi. Ipak, osjećajući snažno duhovno prisustvo, srcem i riječima zatražila je zaštitu od dragoga Boga zazivajući Njegovo vlastito Ime “Allah”. Da je odmah u tome trenu došlo do bezgrešnoga Isâovog začeća, uslijed zatvorenog i sabijenog stanja unutar duše plemenite Djeve, blagoslovljeni Isâ ne bi mogao obavljati zadaću upućivanja svoga naroda, iz prostoga razloga što bi bio karakteriziran apsolutnom duhovnom posvećenošću dragome Bogu, bez sklonosti ka bilo čemu ovozemaljskome. No, nakon što je čedna Merjema obaviještena da je pred njom blagoslovljeni anđeo Džibril sa zadaćom da joj daruje “mudro dijete”, osjetila je otvorenost i rasterećenost svoje duše, te joj je u tome trenu anđeo Džibril udahnuo blagoslovljenog Isâa. Na ovaj način, anđeo Džibril prenio je bezgriješnoj Djevi Božiju Riječ – Isâa (Kur’an, 4:171), kao što je blagoslovljeni Muhammed prenio Božiju Riječ – Kur’an svim ljudima. Uslijed otvorenoga i rasterećenoga stanja duše, tijelom čedne Merjeme poteklo je svojstvo “strasti” pa je od te Merjemine vode i vode udahnuća stvoreno tijelo blagoslovljenoga Isâa. Tako je Isâ zadržao obje osobine: s jedne strane, zadobio je ljudski izvanjski oblik, a, s druge strane, bio je u mogućnosti, uz Božiju dozvolu, proživljavati mrtve, liječiti gubave i leprozne. Jednostavno, u tim trenucima udahnuće je dolazilo od blagoslovljenog Isâa, a efekat oživljenja dolazio je od uzvišenoga Boga (Fusûs, str. 139.).
P
rincip proživljavanja umrtvljenoga u tesavvufu se tretira kao stvarnost, ne tek kao simboličan čin. Svaka osoba potencijalno je u mogućnosti okititi se ovim temeljnim svojstvom blagoslovljenoga Isâa, čime postaje duhovni učitelj čija je osnovna zadaća proživljavanje srcâ nemarnih, metodama duhovnoga odgoja. U ovome smislu, primjer blagoslovljenog Isâa izuzetno slikovito opisao je poznati Mevlana Dželaluddin Rûmî, u svome najpoznatijem djelu Mesnevija, prevedenom i na naš jezik, s tim da su do sada od ukupno šest svezaka, s komentarima objavljene samo prve dvije a autor tih komentara je Fejzulah Hadžibajrić (Sarajevo, 1996.). Jedna od specifičnosti Mesnevije jeste često prekidanje nekoga kazivanja drugim kazivanjem, te naknadno ljeto A. D. 2012. 71
S 23.indd 71
5.7.2012 15:28:01
Isus iz Nazareta vraćanje na ranije započetu temu. Ipak, s obzirom da je kompletna Mesnevija ustvari djelo prvenstveno narativnoga sadržaja, ovi nagli prekidi i iznenadna nastavljanja samo povećavaju njenu draž. Mevlana Rûmî se u svojim tumačenjima odabranih tema veoma često poziva na primjere Božijih poslanika među kojima i na sâmoga blagoslovljenoga Isâa.
Prilikom dolaska blagoslovljenoj Merjemi/Mariji, anđeo Džibril uzeo je oblik “savršenoga muškarca”, što je bio razlog zbog kojega je blagoslovljena Djeva pomislila da je riječ o nekome muškarcu koji joj želi prići kao ženi. Ipak, osjećajući snažno duhovno prisustvo, srcem i riječima zatražila je zaštitu od dragoga Boga zazivajući Njegovo vlastito Ime “Allah”. Da je odmah u tome trenu došlo do bezgrešnoga Isâovog začeća, uslijed zatvorenog i sabijenog stanja unutar duše plemenite Djeve, blagoslovljeni Isâ ne bi mogao obavljati zadaću upućivanja svoga naroda, iz prostoga razloga što bi bio karakteriziran apsolutnom duhovnom posvećenošću dragome Bogu, bez sklonosti ka bilo čemu ovozemaljskome. No, nakon što je čedna Merjema obaviještena da je pred njom blagoslovljeni anđeo Džibril sa zadaćom da joj daruje “mudro dijete”, osjetila je otvorenost i rasterećenost svoje duše, te joj je u tome trenu anđeo Džibril udahnuo blagoslovljenog Isâa. Na ovaj način, anđeo Džibril prenio je bezgriješnoj Djevi Božiju Riječ – Isâa (Kur’an, 4:171), kao što je blagoslovljeni Muhammed prenio Božiju Riječ – Kur’an svim ljudima U tim pričama, između ostaloga opisan je i susret “jednoga naivčine” sa poslanikom Isâom, i zamolbi da ga blagoslovljeni Isâ poduči najuzvišenijem Božijem Imenu, s pomoću kojega bi i taj naivni čovjek bio u mogućnosti “proživljavati kosti” te činiti dobra djela. Poslanik Isâ upozorio je mladića da mu to ne treba biti prioritet u životu jer oživljavanju drugih mora prethoditi oživljavanje vlastitog zamrlog srca. Bez toga, alkemija nesretnoga uvijek će pretvoriti dobro u zlo, dočim će kod duhovno odgojene osobe imati suprotan, pozitivan, efekat (Mesnevija, tom 2, stih 155., str. 13.). S obzirom da je mladić bio uporan do te mjere da je postao zapreka Isâovoj poslaničkoj zadaći, blagoslovljeni Isâ oživio je “natruhle kosti u grobu” pored kojega su stajali. No, kosti su pripadale sada oživljenom lavu koji je skočio iz rupe i jednim udarcem šapom usmrtio naivnog mladića. Rasuti mozak mladića bio je “u cijeloj lobanji kao jedan orah” (Mesnevija, tom 2, stih 460., str. 31.). Uslijedio je razgovor lava s blagoslovljenim Isâom, iz čega se saznaje da je mladićeva velika pogreška
bila u tome što je susrevši poslanika Isâa dobio priliku za vlastito autentično duhovno ozbiljenje, no, umjesto toga, zainteresiraniji je bio promatrati začudnosti izvan sebe. Mevlana Rûmî će poentirati ovo kazivanje upozorenjem čitaocima da, kako kaže, zanemarivanje potrage za “Isâom svoga vremena” izravno podrazumijeva drugovanje sa “svojim psom”. Pod sintagmom “Isâ svoga vremena” podrazumijeva se duhovni vodič koji je svojom dušom još u vremenu predpovijesnoga bîvanja vezan za svakog svog duhovnog učenika. Nasuprot tome, pojam “pas” veže se za vlastitu neodgojenu dušu, onu sklonu zlu (Kur’an, 12:53). Kao što se pas veže za kosti, one su njegov primaran interes, tako i osobe neodgojene duše prvenstveno teže ovozemaljskim, prolaznim, nasladama. Kosti treba “pokriti zemljom” da se čovjek ne bi brinuo više o tijelu negoli o duši (Mesnevija, tom 2, stih 475., str. 32.). Cjelokupni vjernikov život treba se odvijati u borbi sa sâmim sobom, specifičnom duhovnom odgoju usmjeravanom savjetima duhovno krajnje ozbiljene osobe. Temeljni simbol tog konstantnog “ratovanja” s vlastitom niskom neodgojenom dušom izražen je u arhitekturi džamija i tekija kroz posebno obilježavanje njihovoga pročelnoga mjesta – niše (mihrâb, od ar. korijena “harb”, u značenju “rat”). Osoba koja kao predvodnik vjernih u obaveznoj molitvi ili, pak, bilo kojem dobrovoljnom bogougodnom činu, ulazi u mihrab, ne pristupa tome mjestu uslijed posjedovana samo ovosvjetskog institucionalnoga ovlaštenja, već, pored toga, i uslijed snažne duhovne povezanosti sa svijetom skrivenoga, a što joj potvrđuje neka osoba za koju je već ranije potvrđeno da posjeduje tu duhovnu vezu s blagoslovljenim poslanikom Muhammedom, za koju je, opet, isto posvjedočila druga duhovno krajnje ozbiljena osoba, i tako redom unazad sve do posljednjeg Božijeg poslanika blagoslovljenog Muhammeda. Taj duhovni niz, neprekinuta veza, vertikalna – od dragoga Boga da konkretnog povijesnog poslanika, i horizontalna – od povijesnog poslanika pa do konkretne civilizacije, od presudne je važnosti za razumijevanje Tradicije. Svaka bosanska džamija podrazumijeva simbol čedne djeve Merjeme i blagoslovljenoga Isâ, izražen ukrasnim natpisom jednog kur’anskoga dijela (levha) koji se nalazi u mihrabu, a u kojem se kaže: “Kad god bi joj (djevi Merjemi) Zekerijja (Zaharije) u mihrâb ušao” (Kur’an, 3:37). To blagoslovljeno stanje čedne Djeve iz kojega će proisteći bezgrešno začeće a zatim i rođenje blagoslovljenog Isâa, zatvara krug prethodno opisanog duhovnog puta svakoga vjernika, bitno obilježen potragom za “Isâom svoga vremena”, nužnom posljedicom čiste želje za Božijom blizinom kao neupitne čednosti (premilostiva djeva Merjema) te iskrene posvećenosti želji bezinteresnoga služenja dragome Bogu (blagoslovljeni Zekerijja).
K
onačno, rečeni simbolizam bosanskih džamija ujedno je i optimistično navještenje realne mogućnosti postizanja takvoga stanja blaženstva jer kur’anski tekst izražen na rečenoj levhi koja se tradicionalno nalazi u mihrabima bosanskih džamija, u vidu uokvirenoga zapisa ili kao direktna inskripcija na zidu mihraba, također najavljuje i ponovni povijesni dolazak blagoslovljenoga Isâa na Zemlju, koji će se, shodno izrijeku blagoslovljenoga Muhammeda: “...spustiti među ljude te među njima suditi shodno propisima Kur’ana” (predaju bilježi Buharija).
72 ljeto A. D. 2012.
S 23.indd 72
5.7.2012 15:28:08
Zlatko KESER
U Jeruzalemu, pokraj Ovčjeg tržišta nalazi se kupalište, koje se hebrejski naziva Bethesda, koje ima pet trijemova. Na tima ležaše mnoštvo onemoćalih, slijepih, hromih, uzetih, očekujući gibanje vode. Bijaše tu neki čovjek koji bolovaše trideset i osam godina. Vidjevši Isus toga gdje leži i znavši da mu je tako već dugo vremena reče mu: – Želiš li ozdraviti? – Odgovori njemu onemoćali: – Gospodine, nemam čovjeka da me spusti u kupalište kad se voda pokrene, dok ja stignem, drugi se prije mene spusti. – Reče njemu Isus: – Ustani, uzmi svoj ležaj i hodaj! – I umah ozdravi taj čovjek i uze ležaj svoj i prohoda. Iv 5,2-3.5-9
S 23.indd 73
5.7.2012 15:28:17
Isus iz Nazareta Felix Wilfred
Isus Krist kojeg hinduisti obožavaju Hinduiste pretjerano ne impresionira kada se Isusa Krista proglašava Bogom, nego upravo kada ga se predstavlja kao istinski ljudsko biće poput nas, ali istinski, toliko ljudski da u sebi utjelovljuje božanski svijet – božanstvo koje je jedno s čovještvom
I
sus je bezgraničan. Pripada cjelokupnom čovječanstvu, ne samo kršćanima. Kad se danas govori o Isusu u svijetu, neophodno ga je smjestiti u svijet religijskog pluralizma, svijet svekolike raznolikosti kultura i naroda, što je relativno novi moment u kršćanskom iskustvu. Izraz “nekršćani” danas više nije primjeren. To je anomalija. Jer oni koje mi karakteriziramo kao nekršćane, pokazuju veliku ljubav i privrženost osobi Isusa Krista i nastoje slijediti njegov život i učenje. Mogli bi i posramiti nominalne kršćane. Vidjet ćemo u ovom članku kako hinduistički štovatelji Isusa Krista shvaćaju i tumače ga kroz svoje vjersko iskustvo. Mnogima od njih, Isus je netko tko predstavlja sve one plemenite ideale i vrijednosti za koje se zalaže hinduizam. Njima su vlastito iskustvo i simboli najbolji način da se spozna Isusa.
Isus i divinizacija ljudskog bića. Hinduisti u Isusu vide nekoga tko je čovječanstvu, na izvanredan način, pokazao što znači biti jedno s Konačnom stvarnošću. Isus, na različite načine i na različitim razinama, govori o jedinstvu. Na primjer, govori o trsu i lozama (Iv 15,1ss). Jedinstvo kojim ovaj prikaz odiše odnosi se jednako na sveukupnost muškaraca i žena. Međutim, onima koji su ga izazivali, odao je najviši oblik nedualnog jedinstva s Ocem. “Ja i Otac jedno smo” (Iv 10,30) – često je citirana Isusova izjava u Indiji. Slijedeći Isusa, mogli bismo naposljetku iskusiti naše jedinstvo s Konačnim misterijem. Isusovo iskustvo je, zapravo, za hinduiste iskustvo naše divinizacije, našeg pobožanstvenjenja. Ovaj put je, u načelu, otvoren svim ljudskim bićima. Ne trebamo tražiti ono božansko izvan našeg istinskog i dubljeg sebstva. Jer, kako je Isus rekao, “Kraljevstvo Božje je u vama” (Lk 17,21). Isus, guru. Hinduisti u Isusu vide velikog gurua. Guru znači
puno više od učitelja. To je netko tko vodi druge na putu istine; netko tko druge uvodi u stvarnost. U Indiji postoji vjerovanje da je Bog pravi guru koji obitava u nama kao svjetlost, koji nas uči i vodi u istinu. Ljudski gurui se štuju jer simboliziraju nutarnjeg božanskog gurua. Hinduisti pronalaze odjek ovoga u Isusovim riječima. “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1,18). Guru je i učitelj, onaj tko pokazuje put. Marga ili put je, nesumnjivo, temeljni koncept u hinduističkoj tradiciji. U Isusu, hinduisti vide put do
Oca, protumačenog kao Konačni misterij. Svojim životom i naučavanjem, Isus također daje sredstvo za postizanje tog cilja.
Isus u teističkoj perspektivi ljubavi i pobožnosti. Hinduistički pristup božanskome u svojoj klasičnoj tradiciji općenito je poznat kao a-dvaita – nedualizam. Ali moramo uvažiti činjenicu da u indijskoj tradiciji postoji drugi značajan pravac teizma, koji je možda manje poznat, ali ima jednak ili čak veći utjecaj. Ovaj teistički trend postojao je u Indiji od početka, a porijeklo vodi iz istih počela Veda, Upanišada i Bhagavad Gite, koje su također temelj tradicije a-dvaite. Hinduistički teizam vjeruje u osobnog Boga (Išvara) kojem su štovatelji snažno privrženi. To je indijska religija ljubavi i revnosti, milosti i samilosti. Upravo ovu religiju Bhakti nalazimo u dvije glavne grane hinduizma – vaišnavizam i šaivizam. Višnu i Šiva su osobni oblici Božanskog misterija. To je ista ona indijska teistička tradicija koja govori o Božjem avataru ili silasku. Velika je sličnost između onoga što kršćani nazivaju utjelovljenjem i hinduističkog pojma avatara. No, oni se ipak razlikuju. Prema hinduističkom vjerovanju, Bog silazi u svijet ne jednom, nego više puta da očuva pravednost. U hinduističkom svetom spisu Bhagavad Gita stoji sljedeće: Kad god pravednost slabi i blijedi te bezakonje maha hvata, Ja se pojavljujem [na zemlji]. Da zaštitim dobre, uništim zle, povratim pravednost, vijek za vijekom, rađam se ja. (Bhagavad Gita IV,7-8) Mnogi hinduisti u Isusu vide avatara Boga i štuju ga kao božansku manifestaciju, božansko očitovanje. Tumačeći Isusa na ovaj način, hinduisti shvaćaju neiscrpnu ljubav Božju, milost i suosjećanje Boga prema čovječanstvu. U Isusu vide Božju univerzalnu ljubav. U Isusu Kristu doživljavaju bliskost s Bogom na način da u njemu vide, riječima hinduističkog mislioca Keshuba Chundera Sena, “božansku čovječnost”. Poimajući Isusa kao avatara, hindusi također shvaćaju konačnu pobjedu dobra nad zlom.
Perspektiva niškama karme. U hinduističkoj tradiciji, Isus se
ne poima samo kao učitelj, nego i kao netko tko djeluje. Pored njegove osobe i naučavanja, Isusova djela također pokazuju božanski karakter. Hinduizam štuje djela koja se čine bez obzira na
74 ljeto A. D. 2012.
S 24.indd 74
5.7.2012 15:29:17
posebni broj
plodove ili korist koju mi možemo imati od njih. Kada mislimo na vlastitu korist, time možemo pokvariti i okaljati naša djela, čime postajemo sebični. Indijska klasična tradicija zaokupljena je djelom koje se odlikuje duhovnošću, prije nego njegovim izrazom ljudske slobode u povijesti. Ne nuka nas se da izbjegavamo, nego nas se poziva na djelovanje. Međutim, da bi djelo bilo učinkovito i čisto, trebalo bi biti, takoreći, kršteno u vodama nesebičnosti i neočekivanja nagrade. Kako bi se oslobodila, osoba mora provoditi niškama karmu – djela bez očekivanja koristi koja proizlaze iz njih. Kad se gleda iz ove perspektive, u osobi Isusa Krista hinduisti vide nekoga tko je bio iznimno slobodan u svojim djelima, jednako kao i riječima. Odricanje od plodova svojih djela obilježilo je cijeli njegov život, a to je dalo autoritet njegovim riječima i djelima. Nadvladao je iskušenja svih vrsta koja okužuju naše djelovanje u svijetu. Govoreći o značaju tri iskušenja Isusa Krista, Gandhi je istakao: Kad je on [osoba] nadvladao prvo iskušenje [glad], nadvladao je svoja osjetila. To ga je ispunilo snagom. Upravo ta snaga je drugo iskušenje… kada čovjek na taj način stekne nadmoć nad snagom, savladava siddhije (čudotvorne moći). Te čudotvorne moći su njegovo treće iskušenje. [Citirano u djelu Margaret Chatterjee, Gandijeva vjerska misao, Macmillan Press, London 1983, str. 54.]
Muka i križ. U muci i križu Isusovom, hinduisti vide jedinstven primjer onoga što znači odreći se, oplijeniti se od svega što je sebično, od svega što nas porobljava. Veličanstveni je to čin slobode, koji je u isto vrijeme dirljivi simbol ljubavi i služenja čovječanstvu. Činjenica da Isus nije patnju drugima nanosio, nego je dobrovoljno na sebe preuzeo, jest nešto što je opčaravalo, i još uvijek opčarava, srca mnogih hinduista. Vrlo često se spominje, u odnosu na Pavla, da su križ i muka Isusova kamen spoticanja i ludost (1 Kor 1,23-25). To možda važi za Židove i Grke. Ali što se tiče Indije, Isusov križ, daleko od toga da je sablazan i ludost, nešto je što fascinira hinduiste. Isusova muka na križu također je bila omiljeni motiv na slikama mnogih hinduističkih umjetnika.
Isus i siromašni u Indiji. Isusova osoba, njegov život i naučavanje veliko su nadahnuće siromašnima u Indiji. Njihova kristologija nije usmjerena na Isusove naslove niti na dogmatske definicije njegove osobe. Ova pitanja njih ni najmanje ne zanimaju. Oni vide Isusa kao nekoga tko se nastanio među njima (Iv 1,14), tko dijeli njihov život, njihove patnje i muke. Stoga, prispodobe iz evanđelja u kojima se Isus obraća siromašnima, onima na marginama društva, našle su svoj put do srca siromaha Indije. Milijunima potlačenih i ugnjetavanih parija isključenih iz bilo kojeg zajedništva s višim kastama, prispodobe u evanđeljima, u kojima Isus, recimo, sjedi za stolom zajedno s poreznicima i grešnicima, ulijevaju veliku nadu u Božju prisutnost, Božju ljubav i samilost. U Isusu, siromašni vide supatnika. Po svojoj muci, njima je Isus simbol svih onih potlačenih i diskriminiranih skupina i zajednica.
Svjetla riječi
jenog Sokrata. Imamo također mnogobrojnih simbola Isusa koji su stoljećima nastajali kao plod štovanja kršćanskih zajednica i posvećenosti Isusu. Pored figurativnog jezika, crkva je također izgradila dogme u pokušaju da objasni što je ortodoksno a što je heterodoksno u shvaćanju Isusa. Bolje ćemo shvatiti što ova pluralnost i raznolikost znači ako razmotrimo kako ga pripadnici drugih vjera vide i tumače. To je nova perspektiva iz koje se promatra Isus, ali mnogostruka iznenađenja očekuju sve one koji su navikli na određene tradicionalne kršćanske načine razumijevanja Isusa. U ovom članku sam upravo nastojao ukratko prikazati kako hinduisti vide Isusa i kako ga nastoje shvatiti kroz svoja vlastita iskustva, svoje simbole i kategorije.
U muci i križu Isusovom, hinduisti vide jedinstven primjer onoga što znači odreći se, oplijeniti se od svega što je sebično, od svega što nas porobljava. Veličanstveni je to čin slobode, koji je u isto vrijeme dirljivi simbol ljubavi i služenja čovječanstvu. Činjenica da Isus nije patnju drugima nanosio, nego je dobrovoljno na sebe preuzeo, jest nešto što je opčaravalo, i još uvijek opčarava, srca mnogih hinduista. Vrlo često se spominje, u odnosu na Pavla, da su križ i muka Isusova kamen spoticanja i ludost (1 Kor 1,23-25). To možda važi za Židove i Grke. Ali što se tiče Indije, Isusov križ, daleko od toga da je sablazan i ludost, nešto je što fascinira hinduiste. Isusova muka na križu također je bila omiljeni motiv na slikama mnogih hinduističkih umjetnika Indijski vjerski univerzum krasi 36 milijuna bogova i božica. Dodati još jednog – Isusa Krista – ovom panteonu nije ništa posebno uzbudljivo. Hinduiste pretjerano ne impresionira kada se Isusa Krista proglašava Bogom, nego upravo kada ga se predstavlja kao istinski ljudsko biće poput nas, ali istinski, toliko ljudski da u sebi utjelovljuje božanski svijet – božanstvo koje je jedno s čovještvom. Kršćanska tradicija bi mogla jako puno naučiti iz načina na koji hinduisti, budisti i drugi pristupaju misteriju Isusa Krista. Ove originalne perspektive zasigurno nas nukaju da nanovo razmotrimo našu tradicionalnu kristologiju. S engleskog Dragana DIVKOVIĆ
Zaključak. U svojoj dugoj povijesti od dva tisućljeća, osoba Isusa Krista je razmatrana i tumačena na bezbroj raznih načina. Postoje brojne slike i simboli iz ranog kršćanstva u kojima ga se nastoji zorno prikazati, a uzeti su iz židovske i grčke kulture. Ako su ga Židovi smatrali Sinom čovječjim i Mesijom, Grci su u njemu vidjeli Orfeja, koji silazi u Podzemlje, i nepravedno ubiljeto A. D. 2012. 75
S 24.indd 75
5.7.2012 15:29:25
Isus iz Nazareta Dennis Gira
Budistički pogledi na Isusa Krista Što se tiče Isusa, on je čovjek kojega veoma poštujemo zbog njegova nauka i načina da bude među ljudima, ali za nas on ni u kojem slučaju nije Krist
Č
itatelji koji u ovom članku budu tražili ključeve za razumijevanje onoga što o Isusu Kristu kazuje “budizam”, riskiraju biti malko razočarani, i to zato jer postoje mnogobrojni oblici budizma, a svaki ima svoje vlastite stavove o najrazličitijim pitanjima. Štoviše, nijedan od tih oblika – ili škola – nije razradio stav o Isusu Kristu. Njegovo se ime, dakako, nigdje ne susreće u opširnim zbirkama temeljnih tekstova koji predstavljaju različite kanone budističkih spisa. Govor o budističkim pogledima na Isusa Krista moguć je dakle samo kroz opis onoga što o njemu mogu misliti neki budisti, imajući stalno na pameti činjenicu da većina njih, živeći u budističkim zemljama, nikada ne razmišlja o središnjoj osobi naše povijesti te da njihove točke gledišta nipošto ne predstavljaju škole kojima pripadaju. U ovome članku ograničit ćemo se na neke bilješke o načinu na koji budisti – za koje je karma apsolutno nezaobilazna, a ideal bodisatve (probuđenoga bića) najvažniji – gledaju na Isusa Krista. Završit ćemo odgovorom dvaju japanskih budista studentima bogoslovije u Île-de-Franceu koji su ih upitali što misle o Bogu i Isusu Kristu.
Isus Krist: zagonetka U svojoj formi koja stavlja naglasak na ideju da su sva živa bića, pa prema tome i ljudska bića, zatočena u beskrajnom ciklusu rađanjâ i umiranjâ (samsara), čega se po svaku cijenu treba osloboditi, pojam karme ima vrlo veliko značenje. Prema ovome pojmu, svaki namjeran čin, pozitivan ili negativan (negativan čin je egocentričan čin), donosi plod, isto tako pozitivan ili negativan, u ovom ili nekom kasnijem životu. Tako, bića se uspinju i silaze ljestvicom postojanjâ, od kojih su neka pozitivna (božansko i ljudsko postojanje), a druga negativna (npr. životinjsko i pakleno). Radi se o procesu koji ne trpi nikakve iznimke, pa se ponekad govori o “karmičkom zakonu”. U ovom obliku budizma ideal je arhat, čovjek doslovno “dostojan” poštovanja jer je sve učinio da odagna neznanje, koje je izvor egocentričnih ponašanja, te da iskorijeni strasti, koje čovjeka blokiraju u njegovu ciklusu rađanja i umiranja. Da bi dostigli taj cilj, valja im se uporno truditi oko prakticiranja mentalne i etičke discipline, i to onakvih kakvima ih je zamislio Buda. Općenito, u tome mogu uspjeti samo monasi. Budistima koji slijede ovaj put bit će teško “misliti” o Isusu Kristu izvan pogleda koji obično upravljaju prema svijetu i čovjeku. Prije svega treba istaknuti da Isus Krist kao čovjek ne može istodobno biti i božanstvo. Božanska egzistencija i ljudska egzistencija (da ne nabrajamo ostale) mogu se smjenjivati, ali ne
mogu biti simultane. Uostalom, važno je znati da “božanska egzistencija”, o kojoj govore budisti, nema apsolutno nikakve veze s kršćanskim pojmom Boga, jer prema budističkom shvaćanju i božanstva su zarobljena samsarom. Drugo što treba istaknuti jest da su budisti koji čitaju evanđelja općenito osjetljivi na upute Isusa Krista o potrebi otklanjanja svakog egocentričnog ponašanja, o korektnu odnosu koji treba imati prema drugima i o potrebi jednoga stvarnog oslobođenja, ali se mogu zaprepastiti odnosno sablazniti kad ga na slici vide u agoniji, prikovana na križ. Nije to ona sablazan Židova, o kojoj govori sveti Pavao, a nema veze ni s ludošću koju u tome vide pogani. U svjetlu onoga što oni vjeruju o snazi karme, njima je teško zamisliti kakva su djela i kakvi prethodni životi mogli biti uzrokom takvoj jednoj patnji. Međutim, je li ovakav stav – a treba ponoviti da ga ne ističe niti osporava nikakav budistički “autoritet” – jedini stav koji jedan budist može imati o Isusu? Nije. Naime, u mahajanskom budizmu, koji je raširen u Kini, Koreji, Japanu, na Tibetu... i koji okuplja veliku većinu europskih budista, činjenica da se netko na ovom svijetu rodio nije nužno rezultat negativnih karmičkih čina. Za mnoge budiste europskoga porijekla koji žive među kršćanima, a nekada su možda i sami bili kršćani, Isus Krist je bodisatva. To mijenja sve.
Isus Krist kao bodisatva Dok spomenuti oblik budizma predlaže oslobađanje od ciklusa rođenja i umiranja strogo slijedeći Budin put, različitim strujama mahajanskoga budizma (Veliko vozilo) ideal je bodisatva, biće (satva) predano buđenju (bodi). Na kraju vrlo duga puta (niza doslovno bezbrojnih života) bodisatva dostiže savršenstvo, odnosno paramita, kao što je učinio i sam Buda, ali odbija pristupiti budaitetu iako mu je mudrost jednaka Budinoj. Naprotiv, vraća se u svijet, ondje gdje to smatra korisnim, kako bi drugima pomogao na putu k buđenju. Zato su bodisatve čuveni zbog svoga suosjećanja. Bodisatva nije dakle zatočenik samsare niti je podložan snazi karme. Njegova patnja nipošto nije rezultat negativnih djela učinjenih u prethodnim životima. To vrlo dobro izriče jedan tekst iz VII. stoljeća koji predstavlja bodisatvine zavjete: “Snagom vrline koju sam postigao, o da svim bićima budem onaj koji blaži bol! O da budem bolesnima lijek, liječnik, njegovatelj, sve dok bolest ne nestane! (...)
76 ljeto A. D. 2012.
S 25.indd 76
5.7.2012 15:30:20
posebni broj
Izručujem ovo tijelo na milost i nemilost svih bića. Neka ga neprestano tuku, vrijeđaju, posipaju prašinom! Neka od moga tijela naprave igračku, predmet ismijavanja i zabave! Dao sam im svoje tijelo, baš me briga! Neka čine sva djela koja im mogu biti ugodna! Ali neka ni za koga ne budem uzrokom štete! Ako im se srce zbog mene rasrdi ili ozlovolji, neka upravo to posluži da bi se ostvarila svrha svih! Neka svi oni koji me kleveću, vrijeđaju i ismijavaju, kao i svi ostali, postignu Bodi (vrhunsku Probuđenost).” [Louis Finot (prev.), Hod u svjetlu Shântideva, Paris, Les Deux Océans 1987, 35-36.] Tko čita i meditira ovaj tekst, shvaća kako zapravo neki budisti Velikoga vozila smatraju Isusa Krista bodisatvom.
Prema jednom uravnoteženu stavu Dok je tvrdnja da je Isus Krist bodisatva na koncu konca vrlo velik kompliment, on je prema kršćanskoj vjeri neizmjerno
Svjetla riječi
mnogo više – on je jedini Božji sin. Ne radi se o tome da se zaniječe ono što misle ovi budisti, jer Isus Krist je prema njihovu mišljenju zaista bodisatva. Međutim, budisti koji možda bolje razumiju kršćansko mišljenje, ustvrdit će još nešto. Dvojica japanskih budista, za vrijeme jednog istraživanja u Francuskoj, došli su jedanput sa mnom na bogosloviju u Issy-les-Moulineauxu, gdje sam držao tečaj o budizmu i dijalogu između budista i kršćana. Za bogoslove je to bila izvrsna prigoda da otkriju ne samo budizam nego i budiste. Dakako, vrlo brzo su postavili pitanje: “Što mislite o Bogu i Isusu Kristu?” Odgovor koji su dobili pokazao je da su ovi monasi imali stanovito poznavanje kršćanske vjere: “Mi pojma nemamo – rekli su – o tome što hoćete reći kad govorite o Bogu. Što se pak tiče Isusa, on je čovjek kojega veoma poštujemo zbog njegova nauka i načina da bude među ljudima, ali za nas on ni u kojem slučaju nije Krist.” Mislim da nema boljega načina da se zaključi ovo kratko razmišljanje! S francuskog Ivan NUJIĆ
Zlatko KESER
Tada njega predade njima da se razapne. Oni uzmu Isusa. I noseći svoj križ izađe na mjesto zvano Lubanjište, hebrejski Golgota, gdje ga razapeše, i s njime još dvojicu, jednog s jedne – drugog s druge strane, a Isusa u sredini. A napisa i natpis Pilat i postavi na križ. Bijaše napisano: ISUS NAZAREĆANIN, ŽIDOVSKI KRALJ. Iv 19,16-19 ljeto A. D. 2012. 77
S 25.indd 77
5.7.2012 15:30:30
Isus iz Nazareta Anton Šuljić
Isus u likovnoj umjetnosti Od simbola k vjeri, od vjere k mistici, od mistike prema čovještvu, od čovještva prema društvu i svijetu. Tako bi se nekako u kratkim crtama mogao formulirati likovni put u prikazivanju Isusa koji je Krist
T
ijekom dva tisućljeća lik Isusa Krista likovnim je umjetnicima uvijek iznova bio nenadmašno vrelo inspiracije, identifikacije, a katkad i protesta i provokacije. Bez sustezanja bi se smjelo tvrditi da povijest likovnih umjetnosti ne poznaje niti jednu drugu osobu koja bi, počevši od 5. stoljeća, tako sustavno i tako neizostavno bila prikazivana kao Isus. Počevši od grafita i najprimitivnijih zidnih slikarija kakve nalazimo u rimskim katakombama u prva tri stoljeća ili pak, koliko je poznato, najstarijeg prikaza Kristova lika u Dura Europosu (241.) [slika 1] – Isus na vrhu piramidalne kompozicije upire desnu ruku prema oduzetome koji leži na krevetu, a odmah je slijeva taj isti uzeo svoju ležaljku i zdrav odlazi – preko ranokršćanskih i srednjovjekovnih mozaika, skulptura i plastika, fresko i secco zidnog slikarstva, potom slika na platnu i na drvu pa sve do umjetničkog obrta, arta i filma, Isus kao tema, likovnim je umjetnicima poslužio kako bi izrazili vlastito ili uvjerenje epohe o poklonstvu i štovanju, o spiritualnom i ljudskom, o filozofičnom i mističnom, o mučnom, ugodnom i svetom. No, isto tako Isus je prikazivan i kao kritika, ruganje, pokuda te izraz zdvojnosti i bespomoćnosti. Velike mijene, kako likovne tako i teološke, jedva je na kojem drugom primjeru moguće tako pratiti kao na primjeru prikazivanja Isusa Krista. Sve ako i jest činjenica da se realistično prikazivanje Isusova lika, posebice onoga na križ raspetoga, u prvim stoljećima doga-
đa relativno sramežljivo, potreba da se simbolom najrazličitijih oblika križa [sl. 2] ili pak ribe [sl. 3], odnosno prenesenim značenjem kakvo je bilo preuzimanje lika pastira iz rimske mitologije [sl. 4], ipak je nepobitna činjenica i to da je od početka postojala vrlo jaka potreba s povijesnim Isusom stupiti u likovni, a jednako tako i u mistični odnos. Od simbola k vjeri, od vjere k mistici, od mistike prema čovještvu, od čovještva prema društvu i svijetu. Tako bi se nekako u kratkim crtama mogao formulirati taj likovni put u prikazivanju Isusa koji je Krist. Imajući na pameti činjenicu da bi, barem kad je riječ o zapadnome svijetu, jedva mogao postojati koji čovjek koji ne bi imao neki svoj lik Isusa, dobro smještenog u kakav imaginarni muzej svijesti, ali i uvjerenja i vjere, mogli bismo si ili čak trebali postaviti pitanje: Koji Isusov lik baštinimo? Koji je baš naš Isus i je li to Isus Evanđelja, tradicije ili pak Isus kao simbol čovjekova propinjanja i patnje? Na to pitanje, naravno, intimno si možemo odgovoriti ako to samo htjednemo, a ovaj će prikaz htjeti barem malo pripomoći mogućem vlastitom odgovoru.
Krist Sunce. Kršćani su isprva, za svoj likovni izraz, prihvatili i ‘pokrstili’ neke tadašnje uobičajene likovne koncepte, slično kao što su za svoje blagdane uzimali neke datume iz poganskoga kalendara. Tako su Apolona, boga sunca, ljepote, znanja i mudro-
2
1
3
4
5
78 ljeto A. D. 2012.
S 26.indd 78
5.7.2012 16:35:23
posebni broj
6
7
8
Svjetla riječi
9
sti, zamijenili Isusom Kristom. Jedna od najstarijih slika Isusa Krista je Krist Sunce (grč. Christos helios), mozaik na stropu Julijeve grobnice pod bazilikom Sv. Petra i Pavla u Vatikanu, iz 225. godine [sl. 5]. Krist je na toj slici prikazan u liku boga Sunca (Sol Invictus) kako se poput boga Sunca penje prema zenitu. Krist ustaje iz groba i odlazi k svome Ocu. Sunčane zrake koje se šire prema gore i na sve strane ističu sjaj Boga pobjednika. Kugla na lijevoj strani simbol je Božje vlasti nad svemirom: Uskrsli, proslavljeni Gospodin postao je Kraljem i Gospodarom svijeta (usp. Dj 2,36). Na ovom mozaiku Krist je prikazan simboličkoalegorijski. U slici uzlazećeg Sunca predstavljeno je Kristovo uskrsnuće i uzašašće na nebo.
Isus kao Dobri Pastir. U prvim stoljećima kršćani su bili svjesni kakvu bi sablazan i apsurdnu reakciju kod suvremenika bio izazvao navještaj: taj sramotno osuđeni i na križ raspeti – upravo je on Mesija, Božji sin. Kristov križ u tim je prvim stoljećima smatran brutalnim povijesnim činom ili neslanom šalom. Rimom je još i u 3. st. kružila neka vrsta karikature naslikane na jednome zidu carske palače na Palatinu koja je predstavljala na križ raspetoga, ali s magarećom glavom i natpisom: “Aleksamenos se klanja svome bogu” [sl. 6]. Zbog toga nije čudno da se u prva tri stoljeća kršćanstva Krist prikazivao najprije u simbolima, a zatim kao mladić i to pastir koji se žrtvuje za svoje ovce, koji daje sama sebe. Motiv pastira u antici je bio općeprihvaćen i bio je alegorija prijateljstva među ljudima. Kršćani su ga prihvatili i povezali s novozavjetnom slikom Dobrog pastira [sl. 7]. Prikazi Dobrog pastira vrlo su česti kako na freskama i sarkofazima tako i na relikvijarima, zatim na umjetničkome obrtu, posebice pločicama u slonovači. Od prvih desetljeća 3. st. pojavljuju se i prikazi novozavjetnih prizora s Kristom. Takve se slike nalaze u Kalistovim katakombama u Rimu (oko 210). U katakombama Sv. Marcelina i Petra u Rimu nađena je slika Isusova krštenja iz sredine 4. st., koja prikazuje Isusa u dječačkom obličju za razliku od kasnijih slika krštenja na kojima se Krist prikazuje kao odrastao čovjek. Duh Sveti prikazan je u liku goluba kako prosipa nebesku svjetlost na lik Isusa. Najstariji prikaz Kristova raspeća seže negdje u 5. st. i nalazi se na bjelokosnoj ploči koja se čuva u British Museumu, a drugi je prikaz iz istoga razdoblja na vratima starokršćanske crkve Santa Sabina u Rimu [sl. 8].
Isus Učitelj i filozof. U 4. stoljeću, kada se kršćanstvo vrlo snažno ukorjenjuje u zapadnu, posebice grčku kulturu i filozofiju, navlastito nakon Konstantinova edikta 313. godine, Krist se prikazuje kao učitelj i filozof, osobito u mediteranskome pojasu. Znatnu ulogu u tome prikazu ima kako državno tako i novo crkveno uređenje. U ovakvim prikazima Krista očituje se duh vremena, posebice nekih crkvenih učitelja, koji su prihvaćali izazov helenizacije kršćanstva. Krist filozof – mladoliki Krist, filozofska odjeća, katedra i svitak [sl. 9]. Isusova ljepota, kovrčavost kose, učiteljska
10
11
12
mudrost i poza trebale su poslužiti približavanju kršćanske poruke grčkoj filozofiji. Krajem 4. i početkom 5. st. počinje se kako na freskama i mozaicima, tako i na kapitelima, frizovima kod ulaznih vrata pojavljivati tip prikaza Maiestas Domini. Monumentalni apsidalni mozaik u crkvi Sv. Pudencijane u Rimu iz početka 4. st. [sl. 10] sjajan je primjer novog gledanja i prikazivanja Isusa. Isus stoji u sredini svojih apostola u nebeskome Jeruzalemu, okružen simbolima četvorice evanđelista, vlada sa svoga nebeskog prijestolja, a iznad njega nalazi se veliki zlatni križ (Crux Invicta). Ovdje se već, pod utjecajem kršćanskoga Istoka, počinje pojavljivati brada koja Krista želi predstaviti kao ozbiljnog muškarca.
Isus Pobjednik i Pantokrator. Svjetovna je vlast bizantskoga cara najsnažnije utjecala na prikaz Krista Pobjednika i Svevladara (Pantokratora), boga-cara, gospodara svijeta i basileusa koji u rukama drži Knjigu života optočenu dragim kamenjem, odjevena u carsku odoru dok sjedi na prijestolju obilježenu nimbusom [sl. 11]. Najprije se počinje pojavljivati na kovanicama pa na ikonama da bi se na najimpresivniji način premjestio u liturgijski prostor gdje mu je mjesto jedinstveno i dominantno. Pojavljuje se u središtu kupole ili u središtu tjemena apsidalne konhe [sl. 12]. Tipičan je način prikaza Kristove glave i pogleda ljeto A. D. 2012. 79
S 26.indd 79
5.7.2012 15:32:54
Isus iz Nazareta koji promatrača gleda ravno u oči. Krist obično desnu ruku ima blago podignutu na blagoslov dok u lijevoj drži Knjigu života. Redovito je prikazan stroga izgleda s carskim znakovima vlasti, udaljen je i gotovo nepristupačan. Apstraktna zlatna pozadina s prikazom neba u posjetitelju je trebala proizvesti strahopoštovanje i divljenje, poklonstvo i osjećaj neznatnosti [sl. 13]. Krist evanđelja koji se sav daruje za druge, koji pere noge svojim učenicima – sada postaje Krist po mjeri carske vlasti i njemu podložne crkvene hijerarhije. Ikonoklazam 8. i 9. st. s katastrofalnim posljedicama za svete slike, ali i za mnoge svećenike, u osnovi je sadržavao aristokratski stav tadašnjega bizantskoga dvora o izravnom štovanju Boga bez posrednika, pa dosljedno niti slike, a možda je bio i pokušaj dodvoravanja kako židovstvu tako i sve snažnije prisutnome islamu koji nisu dopuštali bilo kakvo prikazivanje Boga. Ponovno je duh vremena, politike i određene teologije utjecao na odnos prema slici. No, kao i u prijašnjim stoljećima, tako i dalje na poimanje Isusa Krista, osim Evanđelja i novozavjetnih spisa te tradicije, vrlo snažno utječu brojne apo-
13
krifne knjige. To se osobito može pratiti na brojnim kodeksima koji su ukrašavani minijaturama.
Romanički Krist je živ i proslavljen. U 11. i 12. stoljeću Krist je još uvijek zadržao svoje svevladarske karakteristike. Često se prikazuje živ na križu [sl. 14], no nije pravilo. On s križa vlada, sve vidi, sve zna. On je i na križu Pobjednik. To je proslavljeni Krist. Na slikanome raspelu iz crkve Sv. Frane u Zadru iz 12. st., ali i na nekim kasnijim slikanim raspelima u Hrvatskoj, možemo pratiti tu već tradicionalnu i standardiziranu ikonografsku shemu. No, to nije isključiva matrica. Krist se na križu pojavljuje i kao izmučen, patnik i umrli. Takav je, primjerice, na freski u crkvici Sv. Jerolima iz 12. st. u Humu ili monumentalni prikaz raspeća na romaničkome oslikanom raspelu iz Gračišća u Istri, u Sv. Klari u Splitu ili u Sv. Mihovilu u Zadru. Vrlo često se prikazuje i Deisis – Kraj Krista na prijestolju s lijeve i desne strane pojavljuju se Bogorodica i sv. Ivan Krstitelj. Primjerice freska iz crkve Sv. Elizeja u Draguću, zatim Sv. Antuna u Roču ili u Donjem Humcu na Braču. U nekim pravoslavnim zemljama sv. Ivana Krstitelja često zamjenjuje lik sv. Nikole biskupa. U našim krajevima znatan utjecaj na slikarski prikaz imala je bizantska umjetnost. Vrlo važno mjesto likovnoga prikazivanja Krista sada su i kodeksi. Brojne minijature iz Trogirskoga Evan-
đelistara iz 13. st. donose razne scene iz Kristova života poput Prikazanja u Hramu, Svečanog ulaska u Jeruzalem i sl. Krist se, sa sličnim likovnim karakteristikama, pojavljuje i na koricama evanđelistara, psaltira, misala ili lekcionara, najčešće izrađenima od srebra poput onoga u splitskoj katedrali. Pod cistercitskim duhovnim utjecajem, a posebno pod utjecajem prosjačkih redova, scene iz Isusova života prikazuju se kako bi se u njima vidio uzor za vlastiti život. U tu svrhu prizorima iz Kristova života sve se više oslikava crkveni prostor za što su sjajan primjer Giottove freske u Kapeli Areni u Padovi. U Pisi Niccolò Pisano oko 1260. godine Krista kleše na mramornoj propovjedaonici. Skulptura u romanici započinje svoj hrabri iskorak prema oslobođenju od pozadine i razvija se prema posvemašnjoj samostojnosti.
Gotički Krist patnik – Čovjek boli. Tek je kasna gotika u 13. i 14. st. muku Raspetoga prihvatila kao prevladavajuću temu, a u tom se smislu ističe poznati Isenheimski oltar Matthiasa Grünewalda (1475-1528) [sl. 15]. Zavladao je kult boli. Tada na-
14
15
staje cijeli niz slika i kipova s prikazima Krista patnika – Imago pietatis. Isusovo čovještvo sve se više naglašava, a Biblia pauperum – Biblija siromaha promatračima i pobožnome puku postaje vrelo za upoznavanje Isusa – Čovjeka boli s kojim se tako često mogu identificirati. No, osim boli, u ponovno otkrivenome Isusovu čovještvu, sve se više prikazuje i njegovo djetinjstvo. U to se vrijeme, i pod znatnim utjecajem apokrifnih knjiga, šire slikovni predlošci – kompendiji – za prikazivanje Krista i prizora iz njegova života, odnosno kao ikonografske matrice koje su jednako služile neukome puku i slabo učenome svećenstvu kao i likovnim umjetnicima koji su se njima služili. Benediktinci su tako širili Bibliju pauperum, a dominikanci Speculum humanae salvationis. Oko 1300. pojavljuju se anonimni spisi Meditationes vitae Christi, a 1348. Vita Christi Ludolfa von Sachsena. Sve do reformacije ti su predlošci odigrali presudnu ulogu u prikazivanju Krista i prizora iz njegova života.
Renesansno povjerenje u čovještvo – Krist među ljudima. Renesansno otkrivanje antike u kojoj je čovjek bio mjera svih stvari odrazilo se osobito na povjerenje prema znanju i umjetnosti te na optimizam u odnosu na čovjeka i društvo. U 15. i 16. st. Krist se, sukladno novim renesansnim postulatima, prikazuje kao heroj ili kao vladar. Leonardo da Vinci [sl. 16], A. Dürer,
80 ljeto A. D. 2012.
S 26.indd 80
5.7.2012 15:33:06
posebni broj
16
L. Cranach, P. Bruegel i mnogi drugi slikari i kipari oblikovali su cijeli niz neponovljivih djela. Pojavljuju se brojni reformatori. Vrlo velik utjecaj odigrao je s jedne strane Luther, a s druge strane otkriće tiska. Nove je mogućnosti tiska u drvorezima, a u bakrorezima i bakropisima posebno, na najbolji način primijenio A. Dürer na kojima je, među ostalim, i u jednoj i u drugoj tehnici prikazao prizore Muke. Guttenbergovim pronalaskom knjigotiska oko 1455. godine, slike Krista ulazile su u knjige, najprije u Bibliju, a potom i u sve druge knjige vjerskog sadržaja. Luther je svojim reformatorskim pothvatima na svim područjima kršćanskog življenja dotakao i obnovu religioznog slikarstva. Promatranje slike, pisao je Luther, treba vjerniku pomoći da duže i dublje zadrži u pameti božanski lik Kristov. Slika treba ilustrirati Sveto pismo i promatrača poučiti. Tim Lutherovim smjernicama odgovarao je na primjer triptih za gradsku crkvu u Wittenbergu koji je 1547. godine naslikao Lucas Cranach. U srednjem vijeku slika pokušava izraziti otajstvo, a od renesanse slike se obraćaju razumu, i sadržajno i formalno. Humanizam je donio novi način razmišljanja, razvio posebni kritički duh i smisao za odgojne metode. U prvoj trećini 15. st. u Italiji je otkrivena perspektiva te je time bilo omogućeno prikazivati trodimenzionalne slike koje su vjernije odražavale prostornu stvarnost. Slikari su (osobito flamanski majstori) lik Krista ugrađivali u krajolik svoje sredine unoseći u sliku svjetlo i prostor. Perspektiva im je omogućila konstrukciju uređenog svemira, koji je istisnuo irealni prostor i zlatnu pozadinu gotičkih slika. Na slikama koje su stvorili Jan van Eyck i njegovi sljedbenici jasno se vide u pozadini naslikani gradovi s njihovim zgradama i zvonicima, ulicama, gostionicama i mostovima. Slika se pojavljuje kao vjerni odraz, preslika stvarnosti. Andrea Mantegna na slici Čovjeka boli s dva anđela, naslikanoj oko 1500, prikazuje Krista između smrti i života, a na slici Mrtvi Krist iz iste godine, iz položenog kuta promatra mrtvo Kristovo tijelo [sl. 17]. Hieronymus Bosch, oko 1508, na slici Krunjenje trnovom krunom (1509), prikazuje nemoćnoga Krista, opkoljena krvnicima.
Sjetilni i puteni Isus baroka. U 17. i 18. st., u vremenu baroka ili tzv. katoličke obnove, Krist se sve više prikazuje sjetilno, osjećajno i puteno. Boje su razigrane i naglašene, katkad raskošne i gotovo kao da vrište, no uglavnom pokazuju Kristovu ljudskost s tendencijom prikazivanja njegovih unutarnjih stanja i vrlina. U tu svrhu brojni slikari, a osobito kipari, na najboljim stečenim spoznajama iz doba renesanse, posežu za anatomijom dovodeći do savršenstva izgled tijela. Kipovi su gdjekad predimenzionirani, a Krist je, pa i kad je raspet, savršeno oblikovan čovjek. Biraju se novozavjetne scene koje Krista vide u raznim prigodama, u susretima s ljudima, u perikopama i akcijama u kojima
17
Svjetla riječi
18
19
20
do izražaja dolaze njegove ljudske karakteristike. Rembrandtova [sl. 18] i Rubensova platna kao i Berninijeve skulpture to prikazuju posve zorno. U doba ranoga baroka Caravaggio je sakralizirao svagdašnjicu paradoksalnim prikazima novooblikovanog realizma i primjene svjetla koje svijetli iz nekih nadnaravnih izvora. Značajna je u tom pogledu i slika Isus kod Marije i Marte što ju je naslikao Tintoretto oko 1580. U zlatnom dobu španjolske umjetnosti često je realistično prikazivan Krist s mističkim držanjem tijela. Primjer toga je slika Krist na križu koju je naslikao Velazquez (1632). Mrtvo tijelo Krista nije samo izraz boli, nego i stanovita smiraja: Krist je prihvatio svoje trpljenje i bio poslušan Ocu do smrti. U doba baroka čest je motiv Uskrsnuća. Sjajan je primjer slikanja preobraženoga Krista kakvog je napravio El Greco. Rembrandt i Rubens predstavljaju dva temeljna smjera u baroknoj umjetnosti 17. st. i uz njih je vezana većina Kristovih slika.
Slike Srca Isusova u 18. st. i Krist izložen kritici i ruganju. Pod utjecajem Nazarenaca koji se ugledaju na ranu renesansu, posebice na fra Angelica, te slikaju ‘mekane’ i nježne slike, nastaje niz Isusovih slika koje djeluju pomalo ‘slatko’, a tema krvarećega Srca Isusova postala je u to vrijeme vrlo omiljela [sl. 19]. U nas je takvu umjetnost zagovarao i svesrdno pomagao biskup J. J. Strossmayer pozivajući slikare te provenijencije. Tako je za oslikavanje đakovačke katedrale posegnuo za sljedbenicima tih njemačkih slikara koji su djelovali u Rimu, osobito njihovog nestora J. F. Overbecka. Nakon Francuske revolucije Kristov lik se počeo instrumentalizirati u političke svrhe. Kristove teme stalno pothranjuju socijalnu kritiku, od Honoréa Daumiera do Fritza von Uhdea. One postaju predmetom ruganja, osobito Raspetome kojega se prikazuje u bezbrojnim obličjima, često i neukusno.
Otrježnjenje u 19. st. i vraćanje Kristovim čudima. Nakon revolucionarnih zbivanja, 19. st. na području religiozne ljeto A. D. 2012. 81
S 26.indd 81
5.7.2012 15:33:20
Isus iz Nazareta
21
24
22
23
umjetnosti doživljava uspon. Rado se prikazuju Kristova čudesa, što je bilo u duhu onodobne apologetike. Krist je suveren, a njegov je autoritet nedodirljiv. U Engleskoj i Njemačkoj Kristov su lik pokušali preobraziti romantici svojim mističkim simbolizmom poput Williama Blakea i Caspara Davida Friedricha. U Francuskoj su Ingres i Delacroix stvorili vrijedne slike religijske tematike. U tome se 19. st. dogodio i konačni razlaz crkvenog učiteljstva i likovnih umjetnika. U kontekstu krize tradicionalne Kristove slike u umjetnosti se zbila važna promjena – slikar se poistovjećuje s Kristom – kao što se to vidi na slikama koje su 1888. slikali James Sydney Ensor koji je na slici Ulazak Kristov u Bruxelles (1888) sebe prikazao u liku Krista koji jaši na magarcu [sl. 20] i Paul Gauguin koji je na slici Žuti Krist (1889) sebe autoportretirao i usporedio s Kristom dok ga gleda posredno u ogledalu.
Krist u ekspresionističkim pokušajima s kraja 19. st. Ekspresionizam je pokušao izraziti ono što je bitno, pri čemu nije odlučujuće donijeti detaljni izgled nego to bitno ostvariti promjenom oblika i nekonvencionalnim izborom boja. Emil Nolde je prekinuo
s tradicionalnom ikonografijom Krista te oblikuje emocionalni intenzitet svojih slika s neobičnom ekspresionističkom snagom [sl. 21], Max Beckmann je 1917. naslikao Isusa i preljubnicu s vrlo izražajnim proganjanjem, a Georges Rouault je posvetio velik dio svoga stvaranja religioznim temama od kojih treba spomenuti sliku Ruganje Kristu i Ecce Homo iz 1932. Krist je prikazan oborena pogleda, izduženih crta nježnoga lica u kontrastu s grubim i divljim crtama lica onih koji mu se rugaju [sl. 22]. Spomenimo još i Lovisa Corintha koji je 1922. naslikao sliku Crveni Krist na kojoj je sačuvao scenski kontekst ali je posuvremenio Poncija Pilata i sluge prikazavši ih kao pripadnike nacionalsocijalističke partije.
Apstrakcije i eksperimenti 20. st. U 20. st. pojavljuju se umjetnici kojima prikazivanje Kristova lika nije jedino pa čak niti glavno sredstvo izražavanja religiozne tematike kao što je, primjerice, Piet Mondrian i cijeli niz apstraktnih slikara. Meksikanac José Clemente Orozco na slici Isus siječe svoj križ iz 1932.-34. pokazao je Isusovu pobunu protiv križa. Salvador Dalí je razvio motiv lebdećega križa s kojega Isus gleda zemlju na kojoj se u mraku nazire more, lađa i dvije osobe [sl. 23]. Picasso je trajno bio zaokupljen motivom raspeća, koji je u raznim razdobljima stvaranja na različite načine obrađivao, sve do glasovite serije trinaest slika, koje je stvorio 1932. Marc Chagall nadahnjuje se za svoje slike pretežno na Starome zavjetu, ali uzima motive i iz Novoga zavjeta. Krajem tridesetih godina nastaje njegova slika Bijelo raspeće u čijoj ikonografiji iščitavamo simbol progonjenog židovskog naroda [sl. 24]. Druga polovica 20. st. i početak 21. st., zbog raznorodnosti, množine stilova i pokušaja, eksperimenata i lutanja, zahtijevali bi posebni osvrt. Ipak, Krist je i dalje nepresušno vrelo za kojim umjetnici svih generacija posežu s nesmanjenim zanimanjem.
82 ljeto A. D. 2012.
S 26.indd 82
5.7.2012 15:33:36
posebni broj
Svjetla riječi
Ivan Nujić
Od križa do zvijezda i natrag
Isus Krist u književnosti Isus iz Nazareta dva tisućljeća nadahnjuje nebrojene pisce i pjesnike. Ovdje donosimo samo kratki i nepotpuni pregled od prvih stoljeća kršćanstva do moderne
Z
acijelo nijedna osoba u povijesti čovječanstva nije bila predmetom književnoga bavljenja koliko Isus iz Nazareta. Neponovljiva autentičnost njegova nauka i životnoga svjedočanstva već dva milenija intrigira kako pisce koji životom pristaju uz njegov nauk, tako i one koji životno uporište nalaze drugdje, pa mu se čak ideološki suprotstavljaju. Govor o Isusu u književnosti svakako bi trebalo započeti razgraničenjem pojma književnosti. U različitim vremenima i prostorima taj je pojam mijenjao opseg, često prihvaćajući značenja koja danas više nema. Tako, koncem antike književnost se vrlo teško razgraničavala od historiografije i filozofije, a kasnije, napose u srednjem vijeku i baroku, u njezin su sastav ulazili i homiletički (propovjednički) tekstovi, što u modernoj književnosti nije i ne može biti slučaj. Prema suvremenim kriterijima, književnost treba razumjeti kao “oblikovnu djelatnost kojom se na osnovi postojeće zbilje prema posebnim zakonima stvara nova zbilja” (Solar). Književnik pritom ne može doslovno stvarati novi svijet jer je ograničen, i to ne samo jezikom nego i svojim podrijetlom, obrazovanjem, društvenom sredinom, svjetonazorom itd. Svojom cjelinom i detaljima književno djelo, kao i svako umjetničko djelo, ne samo da oponaša stvorenu prirodu i svijet, nego u tome svijetu otkriva neobičan poredak te čovjeku otvara oči duha da ljepotu te neobičnosti uvidi i doživi.
U početku bijaše progon Osim kanonskih evanđelja u korpus najstarijih tekstova koji tematiziraju Isusov život svakako spadaju i apokrifi (grč. apókriphos – skriven). Nastali između II. i VI. stoljeća na raznim jezicima (grčkom, koptskom, latinskom, armenskom, arapskom), često u okrilju ranokršćanskih heretičkih zajednica i nerijetko pretendirajući da su im autori Isusovi učenici (Toma, Jakov, Juda, Barnaba, Petar) ili drugi biblijski likovi (Nikodem, Pilat, Marija i dr.), ovi tekstovi znatiželjnome čitatelju pružaju “podatke” o Isusovu djetinjstvu i njegovu javnom djelovanju. Lik dječaka Isusa kakav se u njima posreduje čas je romantičan i razigran – dok od gline pravi žive ptice – čas okrutan: osljepljuje čovjeka koji mu se ne sviđa. U djelima s književnim pretenzijama iz prvih stoljeća kršćanstva, kao i u tadašnjoj likovnoj umjetnosti, dominira slika Krista kao “dobroga pastira”, što je dakako refleks izloženosti rane kršćanske zajednice rimskoj represiji i izraz njezine sigur-
nosti da “malo stado” neće propasti. Stjecanje slobode i uspostava cezaropapizma koincidirat će potom sa sve naglašenijom promocijom Krista Svevladara – monarha koji, dosljedno ondašnjoj dvorskoj praksi, izmiče pogledu svojih podložnika i počinje prebivati “u nedostupnu svjetlu”, da bi se napokon posve zaodjenuo alegorijom svjetla. Tako Prudencije (†405/410) u svojim himnima opjevava Krista kao “vrelo svjetla divnoga”, “Sunce istinsko” i “dan od kog sja nam dan”, a njegov suvremenik sv. Ambrozije (†387), mogući autor himna Te Deum (Tebe Boga hvalimo), naziva Krista “kraljem slave” (rex gloriae), uokvirujući u svoju ispovijest vjere njegov spasiteljski čin. Autor Ispovijesti sv. Augustin (†430) preuzima i proširuje novozavjetne metafore: Krist je za nj svjetlo, put, istina i život, janje i zaglavni kamen te istodobno pastir ovaca, vratar i vrata na koja ovce ulaze. Augustin, najčitaniji autor srednjega vijeka, uz sv. Pavla smatra se najvažnijom osobom za uspostavu i razvoj zapadnoga kršćanstva (Le Goff ), a njegov neoplatonizam, na Zapadu apsolutno dominantan sve do pojave skolastike u XIII. st., postavio je okvir srednjovjekovnoj književnosti i uopće europskoj kulturi sve do baroka.
Srednji vijek – kršćanski vijek Zabacivši antičku tragediju i komediju, srednji vijek je uspostavio posve nove dramske vrste. Među njima se ističu crkvena prikazanja i mirakuli, prikazi Kristovih i svetačkih čudesa, te misteriji odnosno pasije – uprizorenja Kristove muke, kakvo je u hrvatskoj književnosti npr. Prikazanje od muke Spasitelja našeg. Anonimni autori ovih dramskih improvizacija, koje su na katedralnom ili gradskom trgu izvodile cehovske ili gradske glumačke družine, kao središnji lik srednjovjekovne dramske književnosti promovirali su Krista – mudraca, čudotvorca i izranjenoga patnika. Važan segment srednjovjekovne književne kulture predstavljaju i junački spjevovi, među kojima se ističe Pjesan o Rolandu, epski spjev o franačkom junaku Rolandu, koji se do smrti bori protiv španjolskih Saracena, ostajući do kraja privržen ne samo idealu vazalske vjernosti, najvažnije srednjovjekovne društvene vrednote, nego i vjernosti Kristu. Nastalo koncem 11. st., ovo će djelo dodatnu popularnost steći u vrijeme kampanje križarskih ratova, a ona je otpočela upravo govorom pape Urbana II. godine 1095. Pošto je vazalska vjernost pa prema tome i obveza služenja feudalnome gospodaru postupno izjednačena s vjernošću ljeto A. D. 2012. 83
S 27.indd 83
5.7.2012 15:34:52
Isus iz Nazareta i obvezom služenja Kristu, tadašnji će propovjednici i pisci zadaću oslobađanja od muslimana okupirane Kristove domovine i njegova groba metaforički predstavljati kao dužnost kršćana da vrate dostojanstvo osramoćenome i poniženome Kristovu licu. Književnost se ovdje pokazala kao zaista moćno sredstvo društvene homogenizacije i manipulacije. Franjevački skolastičar i mistik sv. Bonaventura (†1274), dakako važniji kao filozof i teolog nego kao književnik, u svome djelcu Put duha k Bogu (Itinerarium mentis ad Deum) naziva Krista jedinstvom suprotnosti (coincidentia oppositorum), izrazom koji istodobno sadrži figure kontrasta i oksimorona. U srednjovjekovnu književnost ubraja se i zbirka izreka De imitatione Christi (Nasljeduj Krista), njemačkoga redovnika Tome Kempenca (Thomas a Kempis, †1471), inače najčitanije djelo kršćanske literature poslije Biblije. Autor poziva na prezir prema svijetu i svjetovnoj mudrosti te na posvemašnje suobličavanje poniznome Kristu, koji ljubi i milošću obasipa one koji su mu slični. Utječući na duhovnost Terezije Avilske (†1582) i Ivana od Križa (†1591), Kempenac je neizravno pridonio formiranju novovjekovnih literarnih predodžbi o Kristu u zapadnoj Crkvi.
Doba alegorije Na razdjelnici književnosti srednjega vijeka i renesanse stoji Dante Alighieri (1265-1321) i njegova Božanstvena komedija, zacijelo jedno od najvažnijih djela europske književnosti. Silazeći alegorijski u pakao, pjesnik slijedi ne samo Vergilija nego i Krista, svoga božanskog učitelja, kojega Vergilije nažalost ne poznaje. Sukladno srednjovjekovnom imaginariju, Dante zahvaća antičku mitologiju: kao što je Tezej svladao Minotaura te uz Arijadninu pomoć iz labirinta izbavio mladiće i djevojke koji su ondje čekali smrt i doveo ih natrag kući, tako i Krist svladava Lucifera te uz pomoć Bogorodice i Crkve iz limba izvodi duše pravednika koji ga nisu poznavali. Prolazak iz pakla kroz čistilište prema raju, uspoređen s putovanjem Izraelaca iz Egipta kroz more u Obećanu zemlju, okončava se na Veliku subotu odnosno na uskrsno jutro.
Vjerojatno najdublja pitanja i odgovore o Kristu u svjetskoj književnosti ponudio je ruski realizam, i to prije svega romanima Zločin i kazna te Braća Karamazovi F. M. Dostojevskoga Humanistički i renesansni pisci vraćaju se antičkim uzorima i temama, ali vrlo često s kršćanskih pozicija, pri čemu su junaci iz antičke mitologije i njihova djela shvaćeni alegorijski. Tako, otac hrvatske književnosti Splićanin Marko Marulić (†1524) u svome latinskom epu Davidias (Davidijada) alegorijski opjevava kralja Davida kao pralik Krista, a svoj Dialogus de laudibus Herculis (Razgovor o pohvalama Herkulu) zaključuje tvrdnjom da Krist svojim djelom apsolutno nadvisuje sve Herkulove podvige. Alegorijski treba shvatiti i najstariji ep u hrvatskoj književnosti De raptu Cerberi (Otmica Kerbera), djelo Dubrovčanina Jakova Bunića († 1534), u kojem autor tumači kako Herkul silazi u podzemlje da bi odande doveo troglavoga psa Kerbera: Herkul je prefiguracija Krista, a Tezej, kojega Herkul usput spašava, jest čovjek, odnosno ljudski rod. Njihov suvremenik Erazmo Roterdamski (†1536), zacijelo najzaslužniji što je renesansa postala prvi sveeuropski pokret,
ističe da je u središtu kršćanske vjere osoba Isusa Krista, što ga potiče na kritički pristup novozavjetnim tekstovima i njihovo čišćenje od prepisivačkih pogrešaka. Iako je stvoren na sliku Božju, čovjek stječe to dostojanstvo – smatra Erazmo – tek ako prepozna Boga štujući Kristovu sliku u samome sebi. Među vodeće europske humaniste spada i François Rabelais (†1553), čiji opus i dan-danas impresionira neobičnom originalnošću: shvaćajući čovjeka kao središte svemira, Rabelais veliča nesputanu životnu radost, a religijska podloga za to je slika Krista kao osloboditelja čovjeka i čovječanstva od spona neprirodnih zakona.
A što sa slobodom? Kao odgovor Katoličke crkve na Lutherov reformski pokret, barok je europsku kulturu 16. i 17. stoljeća donio novu estetiku, nove ideje i energije. Programski definiran na Tridentskome saboru (1545-1563) odjeknut će svim katoličkim zemljama, gdje će ga napose revno promovirati isusovci. U književnosti se ostvario kao zaneseno slavljenje doživljaja ljudske grešnosti i kajanja te neizmjernosti Božjega milosrđa, odnosno prolaznosti i ispraznosti ovozemaljskih a neprolaznosti vječnih dobara, što je tehnički popraćeno velikim gomilanjem stilskih figura. Dok vjerski ratovi u drugoj polovici 17. stoljeća razdiru Europu, katoličanstvo se vraća viteškom idealu, što se može iščitati iz naslova epova Torquata Tassa (†1595), uzorpisca toga doba: Oslobođeni Jeruzalem i Osvojeni Jeruzalem. U hrvatskoj književnosti na sceni će se pojaviti tzv. barokni plač kao specifična književna vrsta inspirirana Isusovom parabolom o rasipnome sinu – Ivan Gundulić (†1638), Suze sina razmetnoga – odnosno likom Marije Magdalene: Ivan Bunić Vučić (†1658), Mandaljena pokornica. Klasicizam i prosvjetiteljstvo ponovno na književnu scenu vraćaju antičke ideale humanosti i slobode, koji će utrti put Francuskoj revoluciji (1789). Kao dostojan predstavnik književnosti i filozofije svoga doba Voltaire (†1778) tobože kritizira, a zapravo hvali materijalista i socijalista Jeana Mesliera (†1729), koji Krista uspoređuje s don Quijoteom, a svetoga Petra sa Sanchom Pansom. Ipak, dok o Bogu općenito govori kao o izmišljotini (Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti!), a o religiji kao gluposti (Religija postoji otkad je prvi licemjer susreo prvog imbecila!), o Kristu se ne izražava tako negativno. Štoviše, u Traktatu o toleranciji komplimentira mu uspoređujući ga sa Sokratom. Posve nove probleme i nova razmišljanja o Kristu postavit će 19-stoljetni europski realizam. Njegov začetnik u Francuskoj Honoré de Balzac (†1850) svoga junaka Goriota predstavlja kao kristolikoga oca koji se iz čiste ljubavi i do posljednjeg atoma, doduše uzalud, žrtvuje za svoje kćeri, a one ga brutalno iskorištavaju. Nasuprot francuskome, vjerojatno najdublja pitanja i odgovore o Kristu u svjetskoj književnosti ponudio je ruski realizam, i to prije svega romanima Zločin i kazna te Braća Karamazovi F. M. Dostojevskoga (†1881). Raskoljnikov, brutalni ubojica stare lihvarke, pošto otvori Evanđelje, priznat će svoj zločin i prijaviti se policiji kako bi iz zarobljenosti u svome zločinu otišao u slobodu sibirskoga zatvora, a na tom putu moralnog uskrsnuća ponizno ga i s ljubavlju prati Sonja, koja se i sama bezuvjetno predaje Providnosti. U Braći Karamazovima Dostojevski, pogođen smrću svoga trogodišnjega sina, na usta Ivana Fjodoroviča izričito progovara o problemu patnje u svijetu sumnjajući da je Stvoritelj, ako uopće postoji, loše uredio svemir:
84 ljeto A. D. 2012.
S 27.indd 84
5.7.2012 15:35:01
posebni broj
A ako patnje djece samo popunjavaju onu količinu patnje koja je bila potrebna da se otkupi istina, onda unaprijed tvrdim da sva istina ne vrijedi toga... Ja ne želim harmoniju, ne želim je iz ljubavi prema čovječanstvu. Radije ću ostati sa svojim neosvećenim patnjama... i na svome neiskaljenom ogorčenju, makar i ne bio u pravu. Pa i previsoku su cijenu odredili toj harmoniji, nije ta ulaznica za naš džep. I zato hitam da vratim svoju ulaznicu. Ako sam pošten čovjek, dužan sam je što prije vratiti. To upravo i činim. Nije da ja Boga ne priznajem, Aljoša, nego mu samo najponiznije vraćam ulaznicu. Nadalje, isti junak iznosi i priču u kojoj Isus Krist ponovno dolazi na svijet, ali ga Veliki inkvizitor zbog svetogrđa strpa u tamnicu tumačeći mu da više nije ni važno sve ako i jest Sin Božji, jer Crkva je već krenula svojim putem i on joj samo smeta. Okrećući mu leđa ona je, veli, pomogla čovječanstvu nositi preteški teret slobode kad već on nije ljudima ostavio nikakvo čudo koje bi im pomoglo da se nose s njezinim teretom: Umjesto da njome ovladaš, ti si je još uvećao... Ti nisi sišao s križa jer nisi želio čudom zarobiti čovjeka, ti si žudio za slobodnom vjerom, a ne za čudom... Naime, “Sin Božji se pojavio u svijetu u liku Raspetoga; nije došao kao moćnik i car, nego kao izmučeno i zgaženo biće, želeći da čovjek slobodno spozna Boga, da ga zavoli”. Konačno, “legenda o velikom inkvizitoru najveća je ikad izrečena pohvala božanskoj slobodi – slobodi Kristova duha” (Berdjajev).
Moderno doba Na prijelazu iz 19. u 20. st. socijalno vrlo nadahnutom lirikom o Kristu progovara S. S. Kranjčević (†1908), kontrastirajući raspetoga Krista, ideal dobrote, milosrđa i ljubavi, s crkvenom hijerarhijom, koja sebično teži za slavom i moći; “kršćanska arena” nije ništa bolja od poganske. Svejedno, Krist je prisutan svuda gdje su ugnjeteni, čak i na pariškoj barikadi. U Kranjčevićevoj poeziji on je “simbol i poticaj, društveni uzor i duhovna veličina, ideal čovjeka i u slikovitu izričaju bogočovjek, biblijski Mesija i božanski Logos, vječna Riječ i uskrsli Isus” (Šimundža). Vladimir Nazor (†1949), konstatirajući da je povijest štovanja Isusa povijest nesporazuma, ostaje razočaran našim zarobljavanjem i profaniranjem Bogočovjeka: i svaki cjelov naš je cjelov Judin (Naš Hrist). Malo tko kao Nikola Šop (†1982) tako čeznutljivo moli: Isuse, ostani, uza me vječno budi..., a zatim mu kao dragu gostu pokazuje svoje siromašno imanje, ili pak suosjeća s njim dok zabrinuto čita novine... Neponovljiv i autentičan doživljaj Kristove blizine i vlastite raspetosti u susretu sa smrću ostavili su mladi pjesnici Fran Galović, Izidor Poljak, Đuro Sudeta, A. B. Šimić... U bosanskom podneblju Andrićevih pripovijetki, s jedne strane, Krist se doživljava prije svega kao onaj koji visi na križu, a predstavljen je raspelom, temeljnim simbolom kršćanstva. Tko ne prihvaća Raspetoga, ne prihvaća ni kršćansku vjeru, a ni kršćanski moral: tako, Osmo Mameledžija (Kod kazana) umirući pljuje fra Markovo raspelo, dok ga hajduk Ljojo (Ispovijed) u sličnoj situaciji napokon ljubi, a grešni mlinar (U vodenici), kojemu pogled na Raspetoga brani krasti, izbacuje ga iz vodenice govoreći: Oprosti mi, lijepi moj Isuse, ali ovako dalje ne može. Nasuprot tome, kad već nije na križu, Krist dolazi u snu plehanskome fratru fra Serafinu, i to kao Isa pejgamber, i odvraća ga od turčenja: I u ovoj sadašnjoj vjeri ti nit postiš nit se kako treba Bogu moliš, pa nećeš ni u novoj. A što se života tiče, i ovako živiš manje-više k’o Turčin. Pa što ćeš se turčit?
Svjetla riječi
Nietzsche i Isus
N
ešto prije svoje smrti, povodom kritika upućenih Braći Karamazovima, njegovu posljednjem romanu, Dostojevski je zabilježio u dnevnik: “... Neotesanci su se rugali mojem mračnjaštvu i nazadnosti moje vjere. Ti glupani ne razumiju čak ni tako snažno poricanje Boga kako sam ga ja izrazio... U cijelom se romanu upravo na to odgovara. U cijeloj Europi ne može se naći tako snažan izraz ateizma. Dakle, ne vjerujem ja u Krista poput djeteta i ne ispovijedam ga tako. Moj je hosana prošao kroz kušnju sumnje.” Te nam posljednje riječi kažu da Dostojevski vjeru u Boga ne odvaja od vjere u Krista. Nijednog mu časa na pamet ne bi pala misao da Bog koji trijumfira u njegovoj duši može biti različit od Isusova Boga. Zar to nije jednako tako u Nietzschea? Bog čiju smrt posvuda naviješta prorok Vesele znanosti također je biblijski Bog, onaj čije nam je konačne crte objavilo Evanđelje a vjeru u njega prenijela Crkva u baštinu. A ni za jednoga ni za drugoga pritom se ne radi o pukoj navici, kao da nisu pomišljali razdvojiti dvije sastavnice koje im je antička tradicija prikazivala sjedinjene u jedno. Ne. Ako je Bog kojemu se jedan klanja a drugi ga odbacuje još uvijek Isusov Bog, njihovi su pojedinačni razlozi veoma precizni. Prvi je razlog taj da je Isusov lik jednako privukao jednoga i drugoga, jednako ih podložio, premda su se njihove reakcije skroz-naskroz razlikovale. Nije se prevario André Gide kad je upravo to držao “krajnje važnim”. U susretu s Evanđeljem, piše on, “neizravna, duboka Nietzscheova reakcija – treba to reći – bila je zavist. Čini mi se da se Nietzscheovo djelo ne može razumjeti ako se ne uzme u obzir taj osjećaj. Nietzsche je zavidio Kristu, bio je zavidan do ludila. Pišući svog Zaratustru bio je mučen željom da podvali Evanđelju. On čak usvaja oblik Blaženstava kako bi im se suprotstavio. On piše Antikrista i u svom posljednjem djelu Ecce homo predstavlja se kao pobjedonosni suparnik Onomu čiji je nauk pretendirao zamijeniti”. To je veoma dobar uvid i mogle bi se prikupiti pojedinosti gdje se to očituje. Poput Isusa, Nietzsche također želi imati svoje nadahnuće pa, pošto je opisao iskustvo tog nadahnuća, on kaže da “nema sumnje kako se treba vratiti više tisućljeća unatrag kako bi se našao netko tko ima pravo reći: to je također moje”. Poput Isusa i on se treba sporiti s farizejima, “s dobrima i pravednima”, koji ga ne mogu shvatiti, jer “im je duh zatočenik njihove čiste savjesti” a “glupost je dobrih nedokučiva mudrost”. Čini se da je na neki način sretan zato što može zapisati: “Tih posljednjih godina svi su se nada mnom sablaznili.” U Zaratustri se ne nalazi samo replika na Govor na gori i oponašanje prispodoba, već također replika – ili, bolje rečeno, parodija – posljednje večere, a zaključuje se istim riječima: “Ovo činite meni na spomen.” Prorok ima učenike, također je iskusio samoću na Maslinskoj gori. Ideja raspinjanja na križ također salijeće Nietzschea i upravo ga ona potiče na ludu sintezu Dioniza i Isusa. Misao da je on drugi Krist i da dolazi nakon njega, premda kako bi ga zamijenio i potisnuo, načas pobuđuje u Nietzscheu bratski osjećaj prema onomu koji ga još nadahnjuje i kojeg, htio-ne-htio, smatra uzorom; ili ga pak ovija misterijem, kao da nije ni potrebno s njim povezivati osudu koju izriče nad njegovom porukom. [Henri DE LUBAC, Drama ateističkog humanizma, Ex libris – Synopsis, Rijeka – Sarajevo 2009, 276-278.] ljeto A. D. 2012. 85
S 27.indd 85
5.7.2012 15:36:33
Isus iz Nazareta Drago Bojić
Isus u glavnoj ulozi
Isus u filmskoj umjetnosti Filmovi o Isusu – svaki za sebe i svaki na svoj način – potvrđuju da Isus iz Nazareta, njegov život i poruka uznemiruju i suvremenog čovjeka te da i oni dotiču temeljna pitanja ljudskoga života
P
od pretpostavkom da se može govoriti o zasebnom filmskom žanru, filmovi o Isusu, bili oni direktni, indirektni ili transfiguracije Isusove osobe, otvaraju cijeli niz pitanja. Ostavljajući po strani kompleksnu filmsku analizu, filmske teorije i refleksije, ovaj tekst želi problemski dotaknuti nekoliko pitanja koja se odnose na postavljenu temu: odnos religije i umjetnosti, odnos religija (crkava) prema medijima, odnos biblijskog (crkvenog) i filmskog Isusa, odnos tradicionalnog razumijevanja kršćanstva i njegovih novih interpretacija.
Religija i umjetnost Iako je riječ o dva autonomna područja, religija i umjetnost se kroz cijelu povijest čovječanstva međusobno dodiruju, isprepliću, prožimaju, nadopunjuju, ali i sukobljavaju. Inspirirani religijom i religijskim temama umjetnici su stvarali i stvaraju veličanstvena djela u književnosti, glazbi, arhitekturi, likovnoj umjetnosti, na filmu. S druge strane, religija oduvijek obilato “koristi” umjetnost kako bi kroz riječ, ples, pokret ili sliku posredovala svoje sadržaje, tako da je bez umjetnosti u najširem smislu ove riječi, religija nezamisliva. Teško je, primjerice, zamisliti kršćanstvo bez rituala, simbola, poezije, bez njegovih veličanstvenih katedrala, glazbene umjetnosti ili umjetničkih djela koja krase svete prostore. Slično vrijedi i za sve druge svjetske religije – religija i umjetnost su neodvojive jedna od druge: “religija je sastavnica kulture, kultura je oblik religije. Svaki religijski čin – bilo da je riječ o kakvoj ustanovljenoj religiji, ili pak o najosobnijem titraju duše – uobličen je kulturom” (P. Tillich). No odnos religije i umjetnosti kroz cijelu je povijest ambivalentan, opterećen i napetostima, posebno u novom vijeku, otkada “oslobođena” umjetnost prestaje biti isključivo vlasništvo i privilegij religijskih zajednica. Borba za autonomiju umjetnosti i kulture nailazila je na veliki otpor u svim religijama i crkvama, pa tako i u Katoličkoj crkvi. Tek će Drugi vatikanski sabor zauzeti stav nužnog prevladavanja podijeljenosti između evanđelja i kulture. Posebno je to naglašeno u dokumentima Gaudium et spes i Evangelii nuntiandi u kojima se ističe načelo autonomije znanosti i kulture (R. Fisichella).
Religija i mediji Sve religije se od svojih početaka obilato služe medijima za potrebe naviještanja i širenja svoje poruke, odnosno u homiletičko-didaktičke svrhe. To je slučaj i s kršćanstvom i napose s Katoličkom crkvom kako god se u njoj na otkriće novih masovnih medija kroz cijeli novi vijek gledalo s otporom i skepsom. Gubitak monopola na “sveti jezik” i suprotstavljanje Crkve transformaciji vertikalno-monologizirajućeg komunikacijskog modela u horizontalno-dijalošku razmjenu informacija bitno je odredio i njezin odnos prema novim (masovnim) medijima i novom pluralnom društvu, ali i obrnuto, odnos novih medija i modernog društva prema Crkvi, koji je i danas nerijetko promatraju kao preživjeli (institucionalizirani) relikt predmodernog doba i shvaćanja. Danas se, od vremena Drugog vatikanskog sabora, dekreta Inter mirifica, nove teologije medija s važnim dokumentima kao što su Communio et progressio i Aetatis novae, i u Katoličkoj crkvi mediji shvaćaju pozitivno, preciznije kazano – sredstva sama po sebi su pozitivna ali je (etička i politička) odgovornost na čovjeku koji ih mora koristiti u dobre svrhe (P. M. Zulehner). No, čini se da je danas Katoličkoj crkvi i uopće religijama veći izazov prihvatiti činjenicu da su upravo masovni mediji u velikoj mjeri preuzeli zadaću “inscenatorskog i performativnog prerađivanja realnosti” – zadaću i ulogu koju su ranije imale religije. Drugim riječima, masovni mediji danas konstituiraju shvaćanje realnosti, pružaju orijentaciju, izgrađuju horizonte smisla, posreduju između individualnog i socijalnog. Zato su upravo masovni mediji u našem modernom (postsekularnom) društvu najveći konkurent religiji, posebno oni koji imaju moć nad slikama (H.-J. Höhn).
Isus na filmu Medij film se otpočetka bavi i religijskim temama u najširem smislu te riječi, bilo da tematizira i predstavlja konkretne religijske teme (velike likove iz povijesti religije i religijske predaje) bilo da se dotiče pitanja smisla ljudskog života koja u sebe (in) direktno uključuju i ono religijsko, transcendentno, sveto. Samo dvije godine nakon pojavljivanja prvog filma uopće (na Božić
86 ljeto A. D. 2012.
S 28.indd 86
5.7.2012 15:38:20
posebni broj
1895), prikazan je najraniji sačuvani film s religijskom tematikom – nijemi film o Isusu. Riječ je o filmu ili preciznije kazano o pasionskom skazanju pod nazivom La vie et la passion de JésusChrist (Život i muka Isusa Krista) iz 1897. godine. Filmovi o Isusu i uopće filmovi koji se bave religijskom tematikom često izazivaju različite reakcije predstavnika kršćanskih crkava, teologa i vjernika. Svaki put kad umjetnička interpretacija ne slijedi doslovno biblijski scenarij, tradicionalno kršćansko poimanje Isusa iz Nazareta, ili crkvenu dogmatiku, kršćanske crkve su uglavnom ove filmove odbacivale kao nekršćanske, pa i blasfemične. Gotovo svaki film o Isusu izazivao je velike rasprave u kojima su uvijek iznova tematizirana kompleksna pitanja – od biblijsko-teoloških i crkveno-dogmatskih pitanja do razumijevanja umjetničke slobode i njezinih estetskih dometa. Dok drugi filmski žanrovi imaju prilično čvrste formate pri čemu publika točno zna što može očekivati, to nije slučaj i s religijskim filmom kako god teme koje obrađuje bile opće poznate. Što se može očekivati u jednom religijskom filmu odnosno u filmu o Isusu!? Filmsku verziju Isusove biografije isključivo kako je prenose evanđelja i kako je ona prihvaćena u kršćanstvu bez apokrifnih spisa i drugih legendi? Samo zemaljsku egzistenciju Isusa iz Nazareta ili i njegovo božanstvo? Koliko je Isusove čovječnosti dopušteno i kako prikazati Boga na filmskom platnu? Gdje su granice “blasfemije” i povrede “vjerskih osjećaja” koje se ne bi smjele prelaziti i može li se u umjetnosti uopće govoriti o granicama? Ni svi filmovi o Isusu nisu isti. Pojednostavljeno kazano, treba razlikovati direktne filmove o Isusu (direktni historizirajući filmovi o Isusu u kojima se predstavlja njegova biografija s Isusom u glavnoj ulozi), indirektne filmove o Isusu (Isus u sporednoj ulozi, o njemu indirektno govore drugi) i transfiguracije Isusove osobe pri čemu glavni junaci doživljavaju sudbinu Isusa i Krist-figura na filmu (P. Hasenberg). Neovisno o tome smatraju li se religijski filmovi ili filmovi o Isusu zasebnim filmskim žanrom, činjenica je da se ovi filmovi kreću u napetom polju između različitih i brojnih polova – “između provokacije i trivijalnosti, između blasfemije i kiča, između umjetnosti i komercijale, između kršćanske tradicije i aktualne sadašnjosti, između nauka Crkve i slobode umjetnika, između teologije i estetike” (K.-E. Hagmann) – što u najkraćem definira kompleksnost ovog filmskog žanra. Dok se prvim dijelom ovih napetosti uglavnom bavi filmska kritika i u širem smislu znanost o filmu, drugi dio se odnosi na percepciju ovih filmova sa stajališta Crkve, crkvenog nauka, teologije i katoličke filmske kritike. Ova pitanja su vrlo kompleksna i ne može ih se olako rješavati zauzimanjem stava o neupitnosti umjetnikove slobode izražaja niti onoga o crkvenom konzervativnom shvaćanju filmske umjetnosti i uopće umjetnosti i medija kao takvih. Gotovo bi se moglo kazati da je svaki film o Isusu tema za sebe. Na nekoliko primjera pokušat ćemo dotaknuti problemska polja ovog filmskog žanra.
Koliko Isus smije biti čovjek? U više od sto godina pojavilo se mnoštvo filmova o Isusu, nijemih, zvučnih, informativno-poučnih, dokumentarnih, među njima i mnogi koje je i Katolička crkva s odobravanjem pa čak i oduševljenjem prihvatila. Na drugoj strani postoje i filmovi o Isusu, među njima i oni koje je filmska kritika velikim dijelom pohvalila s obzirom na njihovu estetsku vrijed-
Svjetla riječi
nost, ali koji su od Katoličke crkve odbačeni kao blasfemični jer ne slijede doslovno biblijskog Isusa ili donose neke nove interpretacije koje su strane kršćanskoj vjeri pa kao takve neprihvatljive i za Katoličku crkvu. Budući da se u filmovima o Isusu scenaristi i redatelji služe i ne-biblijskim ne-kanoniziranim izvorima kao što su apokrifni spisi, legende ili drugi povijesni dokumenti kombinirani s fikcijom – to dodatno pojačava kontra-reakcije iz Crkve.
Dok drugi filmski žanrovi imaju prilično čvrste formate pri čemu publika točno zna što može očekivati, to nije slučaj i s religijskim filmom kako god teme koje obrađuje bile opće poznate. Što se može očekivati u jednom religijskom filmu odnosno u filmu o Isusu!? Filmsku verziju Isusove biografije isključivo kako je prenose evanđelja i kako je ona prihvaćena u kršćanstvu bez apokrifnih spisa i drugih legendi? Samo zemaljsku egzistenciju Isusa iz Nazareta ili i njegovo božanstvo? Koliko je Isusove čovječnosti dopušteno i kako prikazati Boga na filmskom platnu? Gdje su granice “blasfemije” i povrede “vjerskih osjećaja” koje se ne bi smjele prelaziti i može li se u umjetnosti uopće govoriti o granicama? Drugi problem s kojim se susreću i filmski umjetnici, a on je istodobno i jedan od najvećih izazova teologije i kršćanske vjere, odnosi se na predstavljanje Isusove ljudske egzistencije i njegova božanstva. Gotovo svi filmovi o Isusu koje je Katolička crkva označila kao blasfemične ili neprimjerene, odnose se na predstavljanje Isusova čovještva. Filmovi koji plastično prikazuju Isusovo čovještvo – njegovo “ljudsko” ponašanje, ljudske dileme i pitanja – nailazili su i nailaze na osudu Katoličke crkve. Neka ovdje bude spomenut jedan primjer za sve druge. Riječ je o filmu The Last Temptation of Christ redatelja Martina Scorsesea iz 1988. godine koji kao predložak koristi roman grčkog književnika Nikosa Kazantzakisa. Film je izazvao žestoke reakcije i osudu Katoličke crkve. Katolička filmska kritika je gotovo jednoglasno odbacila ovaj film, a da se pritom, kako to tvrdi katolički teolog P. M. Zulehner, rijetko tko potrudio razumjeti temeljno (teološko) pitanje koje se u filmu postavlja – pitanje smisla križa i Isusove smrti – pitanje koje Isus, kako nam to svjedoče evanđelja, upućuje Bogu. Na drugoj strani, film The Passion of the Christ (redatelja Mela Gibsona iz 2004.) koji je čim se pojavio izazvao veliku pozornost, a koji je dobio uglavnom loše ocjene filmske kritike naišao je na izrazito veliko odobravanje predstavnika Katoličke crkve. Filmske premijere posebno u “katoličkim zemljama” pratile su za tu prigodu posebno tiskane brošure lokalnih crkava i biskupskih konferencija u kojima se hvalilo “Gibsonovo remek-djelo”, ljeto A. D. 2012. 87
S 28.indd 87
5.7.2012 15:38:28
Isus iz Nazareta iako je njegov prikaz Isusove muke u cjelini uzet u potpunosti protivan njezinom teološkom razumijevanju na što su uostalom i ukazivali neki teolozi. Kao što se iz navedenih primjera vidi, najteže pitanje koje se veže uz filmove o Isusu jest pitanje doktrinarnog shvaćanja Isusa – dogmi i crkvenog (teološkog) nauka. Spomenuti filmovi najbolje oslikavaju gotovo nepomirljiv odnos tradicionalnih krš ćanskih shvaćanja i suvremenog svijeta, čvrsto definiranog crkvenog nauka i novih interpretacija
Najteže pitanje koje se veže uz filmove o Isusu jest pitanje doktrinarnog shvaćanja Isusa – dogmi i crkvenog (teološkog) nauka. Spomenuti filmovi najbolje oslikavaju gotovo nepomirljiv odnos tradicionalnih kršćanskih shvaćanja i suvremenog svijeta, čvrsto definiranog crkvenog nauka i novih interpretacija evanđeoske poruke. Ovdje se susrećemo i s najozbiljnijim pitanjem pred kojim stoji suvremeno kršćanstvo, njegove crkve, teologije – može li se evanđelje, Isusa iz Nazareta i njegovu poruku jednom za svagda definirati ili, kako na to upućuju neki suvremeni teolozi, tu poruku treba otkrivati uvijek iznova i dopustiti da to mogu činiti i oni koji nisu članovi crkava!? ... Na primjeru odnosa religije i filma se pokazuje nemogućnost prevođenja tradicionalnog kršćanskog vjerovanja u novo vrijeme te da je to jedan od najvećih izazova za Katoličku crkvu evanđeoske poruke. Ovdje se susrećemo i s najozbiljnijim pitanjem pred kojim stoji suvremeno krš ćanstvo, njegove crkve, teologije – može li se evanđelje, Isusa iz Nazareta i njegovu poruku jednom za svagda definirati ili, kako na to upućuju neki suvremeni teolozi, tu poruku treba otkrivati uvijek iznova i dopustiti da to mogu činiti i oni koji nisu članovi crkava!? “Tradicionalna” interpretacija kršćanske poruke ili uopće naslijeđene teologije – kako ističu suvremeni katolički teolozi – ne moraju uvijek i posvuda odgovarati našoj sadašnjosti. Katolička crkva ne smije svoju poruku institucionalno isprazniti već uvijek iznova nastojati odgonetati je u njezinom smislu i značenju: u njezinoj kulturno-revolucionarnoj snazi, njezinoj tendencioznoj neuhvatljivosti (nemogućnosti kontrole), posebnoj religijskoj produktivnosti i u njezinoj sve jačoj orijentiranosti na sliku (R. Bucher). I Isus je govorio u slikama svoga vremena, evanđelisti koriste jezik, slike, metafore svoga vremena, zar isto ne bi trebali činiti i današnji Isusovi učenici? I na primjeru odnosa religije i filma se pokazuje nemogućnost prevođenja tradicionalnog kršćanskog vjerovanja u novo vrijeme te da je to jedan od najvećih izazova za Katoličku crk-
vu. Vodi se “ogorčena rasprava između učiteljstva i suvremene teologije oko ispravnog tumačenja ključnih izraza tradicionalnog vjerovanja pri čemu nerijetko dolazi do pogrešnih alternativa između objektivnog nauka Crkve i subjektivno-psihološke slikovne interpretacije” (H. Küng).
Novi pokušaji tumačenja Ostavljajući po strani banaliziranje i vulgariziranje Isusa iz Nazareta koje je također prisutno u suvremenim umjetničkim izražajima i koje na taj način bagatelizira i transcendentno i umjetnost samu, nužno je stvarati pozitivno ozračje koje ljude oslobađa za nove interpretacije koje mogu i trebaju biti i kritičke i provokativne, ali istodobno i argumentirane i utemeljene. Ovdje ponovno dolazimo do odnosa umjetnosti/kulture i religije o kojem smo govorili na početku ovog teksta. Ne dovodeći u pitanje njihovu autonomnost, nužno je njihovo dijalogiziranje i stalno preispitivanje pozicija, mišljenja, trendova. Jer nije riječ o tome da bi “ono svjetovno – kako to želi sekularizam – trebalo proždrijeti religijsko, niti pak o tome da bi religijsko – kako to želi religijski imperijalizam – trebalo proždrijeti ono svjetovno. (…) Crkva i kultura se međusobno prožimaju, ne nalaze se jedna pokraj druge. Međutim, Kraljevstvo Božje uključuje obje i istovremeno ih nadilazi” (P. Tillich). Uostalom i kad je riječ o pastoralno-teološkom i homiletičko-didaktičkom predstavljanju Evanđelja i njegove poruke od onih koji su u Crkvi, moraju se pronaći novi načini i nove interpretacije. To je ona kultura komuniciranja i odnosa prema svijetu koja zauzima dijalošku poziciju o čemu govore i dokumenti Drugog vatikanskog sabora, koja je svjesna pluralnog konteksta suvremenog svijeta za koju je njemački katolički teolog J. B. Metz još prije dva desetljeća kazao: “Kršćanska kultura komuniciranja mora se suprotstaviti novim sektaškim i getomentalitetima; trendu bilo kakvog crkvenog fundamentalizma koji neistomišljenike ili one koji stoje na drugoj strani obeščašćuje, sotonizira i isključuje; pukom tradicionalizmu koji sve izazovno i oslobađajuće u kršćanskom sjećanju podlaže uskim interesima održanja okoštalih i učmalih institucija; rastućoj nesposobnosti i nehtijenju da se usvoje nova iskustva koja će se kritički ugraditi u samorazumijevanje Crkve; nagonu da se samo među istomišljenicima bude, opasnosti umjetne izolacije od jezika naviještanja, koji postaje puki za komuniciranje nesposobni jezik tipične sektaške semantike...” Filmovi o Isusu – svaki za sebe i svaki na svoj način – potvrđuju da Isus iz Nazareta, njegov život i poruka uznemiruju i suvremenog čovjeka. Činjenica da oni pokreću cijelu filmsku industriju, da ih gledaju milijuni ljudi diljem svijeta, znak su da ni u suvremenom svijetu, u krizi institucionalnog kršćanstva, Isus iz Nazareta i njegovo evanđelje nisu postali suvišnim. Štoviše, često umjetničko tematiziranje Isusa iz Nazareta i njegove poruke upućuju na njihovu aktualnost i u našem vremenu. Ovi filmovi kao i sve druge forme umjetnosti koje se hvataju pitanja transcendentnog, božanskog, svetog pokazuju da zadnja ljudska pitanja nisu riješena i da ih se ne može odvojiti od pitanja Boga. Filmovi o Isusu potvrđuju konačno i to da on nije isključivo tema i privilegij kršćanskih crkava i vjernika, već i svih onih koji stoje pred tajnom čovjeka i tajnom Boga. Stajanje pred tim tajnama niti se može niti treba ikome uskraćivati – posebno ne umjetnicima.
88 ljeto A. D. 2012.
S 28.indd 88
5.7.2012 15:38:35
posebni broj
Svjetla riječi
Darko Rubčić
Isus u pop glazbi Kršćanska pop glazba trebala bi biti okrenuta čovjeku i za čovjeka, trebala bi biti umjetnički izraz ozbiljnog promišljanja o životu u njegovu totalitetu kroz prizmu Isusova odnosa prema ljudima
U
središtu i religija i suvremene pop kulture stoje egzistencijalna ljudska pitanja. Dok se religije bave njima na sustavan način i kušaju dati obuhvatnije odgovore na njih, pop kultura ta ista pitanja reinterpretira na mnogo jednostavniji i širim slojevima prihvatljiviji način. Premda su u dobroj mjeri naglašeni sinkretizam, neognosticizam, tržišna računica i medijska pompa, ipak se moramo složiti – kršćanski sadržaji i motivi česte su teme pop kulture: u književnosti, glazbi i filmu. S druge strane, odgovor Crkve na ovakve i slične sadržaje jasan je – apriori osuda svih stavova koji se ne slažu s kršćanskim dogmama. Sjetimo se samo reakcija iz crkvenih krugova na roman i film Da Vincijev kod. A da u sferi “profanog” može itekako biti ozbiljnog vjerničkog sadržaja i ljudskog promišljanja, te da pod plaštem “religioznog” može proći sve i svašta, pokazat će nam nekoliko sljedećih primjera iz svijeta pop glazbe.
“Profani” Isus Godine 1970. pojavila se rock opera Jesus Christ Superstar čiji je autor teksta Tim Rice, a glazbe Andrew Lloyd Webber. Tekst je u dobroj mjeri utemeljen na sinoptičkim evanđeljima i djelu Kristov život američkog kardinala Fultona J. Sheena. Vrijeme radnje su posljednji Isusovi dani. Ovdje donosimo neke od najzanimljivijih dijelova. Mjuzikl otvara Juda, uz Isusa glavni lik: “Sjećam se kad je sve ovo počelo, tada nije bilo govora o Bogu – zvali smo te čovjekom … Svi tvoji sljedbenici su slijepi, previše je nebesâ u njihovim mislima.” Malo kasnije Šimun uvjerava Isusa da mu je odan: “Kriste, ti znaš da te volim, zar nisi vidio da sam ti mahao? Vjerujem i u tebe i u Boga pa mi reci da sam spašen.” Na posljednjoj večeri Isus daje učenicima kruh i vino govoreći im: “Ovo je moja krv, pijte je. Ovo je moje tijelo, jedite ga. Kad biste me se sjetili kadgod budete blagovali i pili… Mora da sam poludio kad mislim da ćete me se sjetiti! Mora da sam skrenuo s uma! Pogledajte svoja zabezeknuta lica! Moje ime neće ništa značiti već deset minuta nakon moje smrti!” U Getsemanskom vrtu Isus pokazuje svu ljudsku muku i neodlučnost: “Uzmi me sada prije nego se predomislim!” Pošto je bio razapet, ponovno se javlja Judin glas: “Svaki put kada te pogledam, ne razumijem zašto si ispustio sve ovo iz ruku. Mogao si bolje učiniti da si planirao. Zašto si izabrao tako daleko vrijeme i tako stranu zemlju? Da si došao danas, imao bi čitavu naciju… Nemoj me krivo shvatiti – samo želim znati.”
Ovaj mjuzikl završava pitanjem: “Isuse Kriste, tko si ti? Što si žrtvovao? Isuse Kriste Superzvijezdo, misliš li da si ono što o tebi kažu da jesi?” Premda je Isus u mjuziklu prikazan samo kao čovjek, bez ikakvih božanskih obilježja – a mi vjernici vjerujemo i ispovijedamo da je on i Bog i čovjek, da je svojom smrću na križu ponio naše grijehe i pobijedio smrt, te da je na koncu i uskrsnuo – ipak moramo priznati da su sve ovo ozbiljna i nimalo jeftina pitanja te da se u kritici možemo prepoznati, naravno ako hoćemo, svi mi koji se priznajemo Isusovim sljedbenicima a svakim ga danom izdajemo. Godinu dana nakon Jesus Christ Superstar-a pojavio se Godspell (1971) Stephena Schwartza, mjuzikl baziran na Isusovim parabolama iz Matejeva i Lukina evanđelja. Otprilike u isto vrijeme pojavljuju se i pjesme Prodigal Son grupe Rolling Stones i Jesus grupe Queen čiji su tekstovi posve u skladu s evanđeljima. Kako se od 90-ih godina posebna pozornost počela posvećivati glazbenim spotovima, tako je Isus došao i na ekrane. Ovdje izdvajamo Madonnin spot za pjesmu Like a Prayer (1989) koji je naišao na osude Crkve. Radnja spota: negdje na jugu SAD-a za ubojstvo koje je počinio bijelac, pripadnik Ku-Klux-Klana, optužen je crnac i taj je crnac zapravo Isus. Možemo li se mi vjernici na trenutak odmaknuti od povrijeđenosti naših vjerničkih osjećaja zbog Madonnine lascivnosti i možemo li možda prepoznati elemente teologije oslobođenja? Ili je već i ovo pitanje vrijeđanje tih istih osjećaja? U pjesmi One of Us Joan Osborne je Boga spustila iz visina i posve ga počovječila: “Da Bog ima lice, kakvo bi ono bilo… Što bi ga pitao da imaš samo jedno pitanje… Što da je Bog stranac u autobusu… Bi li ga htio vidjeti kad bi to značilo da moraš povjerovati u stvari kao što je nebo, u Isusa, svece i sve proroke…” Bruce Springsteen u pjesmi The Ghost of Tom Joad (kasnije je pjesmu snimila i grupa Rage Against the Machine) pravi aluziju na odlomak iz Matejeva evanđelja (Mt 25,31-40): “Tom je rekao: ‘Gdje god vidiš policajca da tuče momka, gdje god plače gladno novorođenče, gdje god je borba protiv krvi i mržnja u zraku, potraži me i ja ću biti tamo… Gdje god se netko bori za (svoju) slobodu, zagledaj se u njegove oči i vidjet ćeš mene.” Sličnu aluziju pravi i reper Kanye West u subverzivnoj pjesmi i spotu Jesus Walks. Poziv na pravdu, na solidarnost prema ugnjetavanim i marginaliziranim vrlo je važan aspekt kršćanskoga religioznog odgoja. Mnogi glazbenici imaju kršćansku pozadinu (Elvis Presley, Bob Dylan, Bruce Springsteen, U2, Cliff Richard, Van Morrison…), ljeto A. D. 2012. 89
S 29.indd 89
5.7.2012 15:40:13
Isus iz Nazareta drugi tematiziraju religiozne i kršćanske teme (Bob Marley, Genesis, R.E.M., Sting, Depeche Mode…).
“Kršćanski” Isus S obzirom da je kršćanska pop glazba već 80-ih postala industrija, mnogi kršćanski glazbenici, fanovi i kritičari smatraju da je time izgubila svoju vjerodostojnost, umjesto da bude “u svijetu” ali ne “od svijeta”, ona je postala svjetovnija. Tako, s jedne strane, pjesme pozivaju da se napuste svjetovna dobra, a s druge, izvođačima raste novčani konto i svjetovna slava estrade. Premda je raznolik sadržaj kršćanskih pop pjesama, ipak dobar broj njih pretpostavlja opterećeni svijet. Ljudi su u mraku svijeta izgubljeni, nesigurni, nesretni; pucaju brakovi, lome se veze, gubi se nada u ljubav. (Ono što posebno zabrinjava jest
Potreban je kritički stav i prema banalno-vulgarnoj sadašnjosti naše masovne, pop kulture, ali i prema autogetoiziranom, obranaškom mentalitetu religijskih krugova. Takav kritički stav može nastati samo na temelju iskrenog dijaloga, dijaloga s različitim svjetonazorima, s vjernicima i nevjernicima. A taj je dijalog izazov i za religijske zajednice i za pop kulturu. Što se kršćanske pop glazbe tiče, ona bi trebala biti veza između kršćanskih tema i duha vremena. Ne bi trebala biti puki bijeg u zatvorene oaze sreće, bijeg od suvremenih ljudi koji se muče i kada odlaze od Boga i Crkve, nego izlazak na ulice i ceste današnjega svijeta, susretanje s ljudima koji su izgubljeni, osuđeni, osiromašeni… činjenica da mladi, upravo oni koje bi trebao nositi životni optimizam, u svemu oko sebe vide crnilo!) Kao rješenje za sve probleme svijeta nudi se Isus. On, pravi Bog, obećani Mesija došao je u svijet da spasi čovječanstvo. Spašava nas time što ulazi u naše živote i pokazuje nam put kojim ćemo izaći iz ropstva grijeha. A na pojedincu je da se odluči za Isusa. Ovdje ukazujemo na sporno shvaćanje vjere koja stoji iza ovakvog sadržaja. Najprije, vjera se ne promatra kao trajni, mukotrpni proces sazrijevanja već kao trenutno iskustvo u kojem se Isus ukazuje kao “Deus ex machina”: “Dok sjedila sam u tišini tame, čeznula za tvojom ljubavi, ti si, Kriste, došao, stazama oluje da ispuniš me svjetlom svojih rana.” Vjernici se, zatim, olako dijele na “tjelesne”, one koji možda i vjeruju, ali se ta vjera ne očituje u njihovim životima te na “prave”, obično “ponovno rođene u Duhu”. Jasno je da se iza tih “duhovnih visina” često krije protest protiv konvencionalnoga kršćanstva ali i nesamokritična vjera, nemogućnost da se izdrži napor vjere u Boga koji nije uvijek na raspolaganju, krije se i oholost: “To je više od puke želje, više od sanjarenja; to je više od prolaznog hira, tisuću puta ili još više; ja ne želim uzaludno potrošiti život u okovi-
ma grijeha. Ja ne želim biti prigodni kršćanin.” Ova religiozna preuzetnost posebno je izražena kod svih fundamentalista, pa tako i kod kršćanskih, koji svoju vjeru i duhovnost očituju kroz negaciju “negativnih” vrednota. Oni ne insistiraju toliko na onomu u što vjeruju, nego mnogo više na onom čega se uzdržavaju (alkohol, droga, pornografija, preljub…) i što treba obezvrijediti za svoj od sebe samih zacrtani duhovni put. Takvi su “posebni” u onom što ne čine. U nekim pjesmama obraćanje Isusu je preemocionalizirano, a ponekad ima i seksualne konotacije: “Gladan/gladna dolazim k tebi zato što znam da ćeš me zadovoljiti, prazan/prazna sam ali znam da me tvoja ljubav neće ostaviti na suhom” ili: “Tada sam se zagledala u tvoje [Isusove] oči, ti si me uzeo za ruku i ja sam ti dala svoje srce.” Može se tu naći moraliziranja, prejeftino shvaćene milosti; ide se za izazivanjem trenutne emocije dok su intelekt i ozbiljna refleksija potpuno zanemareni. Neki autori smatraju da pjesma ne može biti duhovna ako se u njoj ne spomene Bog, Isus, Marija i sveci, a sjetimo se samo Isusovih posve običnih slika u naviještanju Božjega kraljevstva – sijač, sjeme, vinograd, svjetiljka, kvasac… * * *
P
rava umjetnost je samo ona koja je okrenuta čovjeku, koja je za čovjeka i koja je društveno angažirana. Jedino tako shvaćena umjetnost može upućivati na transcendenciju. Katolički teolog H. Küng reći će da bi najviša norma za čovječanstvo trebao biti humanitet, humanitet rođen iz diviniteta, humanitet koji se praktično očituje u društvenosti, u odnosu s drugim ljudima i prirodom. O tome zapravo govori i čitavo Isusovo evanđelje. Potreban je kritički stav i prema banalno-vulgarnoj sadašnjosti naše masovne, pop kulture, ali i prema autogetoiziranom, obranaškom mentalitetu religijskih krugova. Takav kritički stav može nastati samo na temelju iskrenog dijaloga, dijaloga s različitim svjetonazorima, s vjernicima i nevjernicima. A taj je dijalog izazov i za religijske zajednice i za pop kulturu. Što se kršćanske pop glazbe tiče, ona bi trebala biti veza između kršćanskih tema i duha vremena. Ne bi trebala biti puki bijeg u zatvorene oaze sreće, bijeg od suvremenih ljudi koji se muče i kada odlaze od Boga i Crkve, nego izlazak na ulice i ceste današnjega svijeta, susretanje s ljudima koji su izgubljeni, osuđeni, osiromašeni… Takva bi glazba trebala biti okrenuta čovjeku i za čovjeka, trebala bi biti umjetnički izraz ozbiljnog promišljanja o životu u njegovu totalitetu iz perspektive Isusa i njegova odnosa prema ljudima.
90 ljeto A. D. 2012.
S 29.indd 90
5.7.2012 15:40:22
posebni broj
André Comte-Sponville
Isus moj učitelj Zašto bi trebalo da ljubav bude svemoćna? Isus nas nije naučio da volimo moć nego ljubav
U
vrijeme svoje pobožne mladosti često sam posjećivao Evanđelja: Isus je bio moj učitelj i moj prijatelj, bliži, osjećajniji i bratskiji nego transcendentni Bog Otac. Pošto sam, nekako u dobi od 18 godina, izgubio vjeru, za Novim zavjetom posezao sam tek povremeno. Epikur, Montaigne ili Spinoza već su me odavno sve više prosvjetljivali. Ipak, prije nekoliko godina, nadušak sam pročitao četiri Evanđelja i to mi je omogućilo da osjetim koliko sam se udaljio od njihova doslovno religijskoga sadržaja i koliko me se, nasuprot tome, njihov moralni ili ljudski sadržaj – a to je jedno te isto – i dalje tiče. O tome čovjeku nikada neću reći ništa loše. Spinoza je u njemu vidio “najvećega među filozofima”. Ja ne bih išao dotle (Isusova se poruka obraća srcu više nego umu, a to je utoliko bolje), ali da se radi o učitelju života, i to o jednom od najvećih, u to sam i dalje siguran. Za mene Isus, dakako, nije Bog ni Sin Božji, nego jednostavno čovjek, i to jedan od najvećih – ravan jednom Sokratu ili jednom Budi. O tome što je točno uradio i rekao, povjesničari se uopće ne mogu izjasniti, ali o njegovu kratkom životu i beskrajnoj legendi o njemu ostao nam je – poput svjetlosne brazde – Novi zavjet, pružajući dosta preciznu i vrlo jasnu ideju o tome u čemu bi se trebao sastojati njegov nauk te o potresnom sjećanju koje je ostavio svojim učenicima. Želi li se njegovu poruku svesti na bitno, čini mi se da se razvijaju dvije glavne ideje, koje vladaju nad ostalima: “ljubav daje život” i “vjera spašava”. Budući da ne vjerujem u Boga pa stoga ni u spasenje ni u vjeru, morao sam se odreći druge ideje, ali zato mi je prva još važnija. Usidrena je u židovskoj tradiciji: “Nisam došao dokinuti, nego ispuniti” (Mt 5,17). Ovaj izraz poniznosti, lucidnosti i vjernosti relativizira sve što bi se moglo reći o “revolucionaru zvanom Isus” i, recimo usput, dovodi u pitanje sâmo kršćanstvo. Taj čovjek bio je pobožan Židov koji, po mome mišljenju, nipošto nije namjeravao utemeljiti novu religiju: bila mu je sasvim dovoljna religija njegovih otaca, koju je jednostavno htio pročistiti i oživjeti. U tome vidim još uvijek aktualnu lekciju. Nitko ne može i ne smije sve zbrisati: svaki moral dolazi iz prošlosti (to Freud naziva nad-ja, a može se jednostavno nazvati civilizacijom), a pravo kritiziranja ove ili one njegove točke zacijelo se može imati samo pod uvjetom da se sačuva njegova bit, čime se čovječanstvo već tisućljećima odupire divljaštvu što ga u sebi nosi. Roditelji to dobro znaju: odgojiti dijete znači prije svega prenijeti mu ono što je primljeno, a što će mu jedino omogućiti da – makar i kritizirajući tu baštinu – otvori sebi istinsku ljudsku budućnost. Što onda znači “ispuniti”? To da Zakon utoliko vrijedi samo ako ga se pounutrašnji. To je ono po čemu se, otprilike, poštenje razlikuje od straha
Svjetla riječi
pred žandarom, a ljubav, koja sebi ne zapovijeda, od bojažljiva pokoravanja zapovijedima. Bit toga Spinoza je sažeo u jednu rečenicu: Isus je “oslobodio svoje učenike robovanja zakonu, ali ga je istodobno potvrdio i zauvijek upisao u dnu njihovih srdaca” (Teološko-politički traktat, IV. pogl.). Nema dakle nikakva dokidanja – zakon ostaje isti – nego ispunjenje: naime, ono što se prije radilo iz poslušnosti ili iz straha, Isus od nas zahtijeva da to odsad činimo iz ljubavi, drugim riječima: slobodno i radosno. Po tome je njegova poruka oslobađajuća, a da nimalo ne prestaje biti vjerna. Na koncu – onaj prodorni krik s križa: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Citat je to iz jednoga psalma – opet ona židovska vjernost – ali i izraz jedne sasvim ljudske nevolje, po čemu je Isus zaista naš brat: jer dijeli s nama našu bijedu, našu patnju, našu tjeskobu, našu samoću, možda i naše beznađe. A da je nakon tri dana uskrsnuo, u to nimalo ne vjerujem. Njegova mi je poruka zato samo još draža. Zašto bi trebalo da ljubav bude svemoćna? Isus nas nije naučio da volimo moć nego ljubav. S francuskog Ivan NUJIĆ
* * *
Mirko Đorđević
Meteor u tami ljudske istorije Možda se Isus iz Nazareta i ne čita – On se sluša i traži u sebi
S
ve je bilo neobično na početku – rodio se Isus u gradiću Nazaretu o kojem su čak i susedi nekako zbunjeno i podrugljivo govorili – Jovan 1,45-46 – i jevanđelist navodi dijalog – “I Filip nađe Natanaila i reče mu – za koga Mojsije u zakonu pisa i proroci, nađosmo ga Isusa sina Josifova iz Nazareta. I reče mu Natanailo – iz Nazareta može li biti što dobro?” Tu se dijalog završava i dalje je sve neobično a jevanđelisti su bili daroviti stilisti – bukvalno nadahnuti – imali su viziju, njih biografski podaci i ne zanimaju. Među sobom se i ne slažu a priča traje, vekovima i prekida se da opet počne. I nije sasvim jasno i skoro i biti neće, da li ga vide bolje oni koji Ga slave ili oni koji Ga poriču. Umorili smo se od knjige E. Renana ili Đ. Papinija jer malo koja do kraja da pronikne u tajnu, a učenje Njegovo je jednostavno do neshvatljivosti. Ima Njega u Crkvi ali ima i crkava u kojima se On jedva razabire. Na trenutak se čini da su Ga svi izdali, da su se svi razbežali kao oni apostoli koji su pošli u gradić Emaus. Svi putujemo u Emaus. Putuju i oci i učitelji Crkve, ali se vekovima spore, sve do danas. Nešto od toga naslutio je M. Bulgakov u romanu o majstoru i bogorodici onoj Margariti – On se u mukama rađa. U teškim iskušenjima. A nije ga rodila zlatonoga Afrodita. Ali mu je otac sigurno Gromovnik. ljeto A. D. 2012. 91
S 30.indd 91
5.7.2012 15:40:44
Isus iz Nazareta nezdravo i u svetu zlo, već kada vidiš da je nešto zdravo i nade puno, sleduj to i sumnje neće biti – ne umuj mnogo nego sebe slušaj i glas dobra koji ti iz Nekog govori.” Isus iz Nazareta bližnjima je to i govorio jer put do sebe vodi preko drugog – onog bližnjeg. Nije rođen kao bog, ali ako nekom božanski pristoji to je sigurno On. Možda se Isus iz Nazareta i ne čita – šta sve o njemu napisano nije – On se sluša i traži u sebi. I sva su poređenja suvišna – a knjige su nam dosadile jer im kraja nema. Uostalom, Isus iz Nazareta nije ništa pisao. Verovao je u Reč iz koje se rađa svaki čin.
On je “astralni ljiljan u mučionici velikog Inkvizitora”. To su reči Krležine a on se deklarisao kao ateista. Svejedno. Neka je a pisac se od njega nije rastajao. Isus iz Nazareta je nada robova i poniženih i uvređenih. Sve je u rečima Njegovim jednostavno do “iznenađujuće psihoanalitičke suptilnosti”. U njegovom rečniku nema nacija, ni plemena jer postoji samo bližnji. I Reč koja je uistinu mati čina. I obeležio je vreme – do i posle Njega. A nisu ga najavljivali samo proroci već i drugi koji su za sebe tvrdili da su veći i da su bogovi i od bogova rođeni. Negde Buda uči svog učenika Kalamasa – “Neka te ne zavedu tekstovi, ni učitelji, čuvaj se sumnje, i kada u sebi vidiš da je nešto
* * *
[Iz zapisa – Dnevnik s Isusom iz Nazareta]
* * *
* * *
Ilija Ladin
Sa Isusom sam pio u krčmi sanjao sam: služile nas lijepe grešnice I ti si mi taj po duhu svetom, pomislih, i samo što ne rekoh: tvoja baba bi obična žena, tvoja prababa prostitutka rahab, tvoja praprababa rodoskrvna thamar, tvoja prapraprababa bestdina ruth, tvoja praprapraprababa preljubnica bethsabe... kad pozva me on za stol i ponudi pićem! - Ne, nije, ilija ladin, neće bit’ baš tako... nit’ je puno u dvanaest plemena toliko grešnica! Ako je tvoj narod bez njih, slobodno moj rod otpiši! Ne, nije, rabi, rekoh, ujevši se za jezik. - Ako i sam si bez želja – nastavi – i od ovih otidi! Sablazni se i otidi! Magdalene mi ostavi, a ti otidi! Ne, nisam, rabi, rekoh: od makova zrna manji odsada. - Lijepo su vas nasamarili, reče. Uspostav’li me pa upotrijebili: toliko i toliko vele kad duši spasa tražite! Ni jednu paru ispod! Tako to nekome odgovara: da svijet na griješne i pravedne, na lijevo i desno, na pakao i raj dijeli se pravo! Tako to nekome odgovara: da radi radnja njegova! Mene su zloupotrijebili, ja moram ponovo doći! Učinio sam čuda: da se vidi što može čovjek, a oni su rekli – da sam ja bog! Nisu nikad povjerovali: da može čovjek! S jednog su me križa skinuli, a na drugi raspeli, u dogmu me s devet brava okovali, mnome tri broja ispunili (O, sveto trojstvo!), ne mogu uskrsnuti! Čovječnosti svoje sam se uželio, čovječe – kužiš? Gospodine, nisam dostojan... - Ne kaži “gospodine” ako nisi rob! U zdravlje reci i tu čašu iskreni! Zdrav mi, isuse!
- I ti, ilija! Marija, natoči! Eto četiri da sam, četiri slova u imenu adam i četiri je broj zemlje! Sa četrdeset sam dana bio u hramu, četrdeset dana izložen kušnji, četrdeset sam mjeseci propovijedao, za četrdeset sati uskrsnuo, a eto četiri, nikako četiri, da sam samo četiri, da nikad nisam tri, toliko božanski i pun, savršen i sveti broj tri na koji su me raspeli! Bog – otac, bog – sin, bog – duh sveti! Zdrav mi, isuse! - I ti, ilija! Marija, natoči! Za prvi križ jedan me je izdao, za ovaj drugi – mnogi! De marija! Natoči! Nisam valjda ja jedan? Jude se sjetiv, ja izustih. - Jesi, ilija, jesi – jedan si! I ti si nasjeo! Marija, natoči! Na koljena padao i na samo spomen imena mog – nisi? Al’ ti si oprostio onima koji su te raspeli, isuse? - Jesam, reče. Pomolio sam se ocu nebeskome i zavapio: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. To onima prvima. Neću ovima drugima! Neću im nikada oprostiti! Njegove se obrve svedoše. Njegovo se čelo namršti. Iz očiju mu munje sijevnuše: Neću oprostiti! Prvi put su oni mene razbòžili i očovjekotvorili. Sad su me raščovjèčili pa obogotvorili. A to je razlika! O, isuse! Može li ova čaša mimoići mene? - Ne može, ilija ladin! Natoči, marija! Sa isusom sam pio u krčmi sanjao sam: služile nas lijepe grešnice Kao snijeg bijele one Kao snijeg poslije potopa Na planini ararat!
92 ljeto A. D. 2012.
S 30.indd 92
5.7.2012 15:40:51
posebni broj
Svjetla riječi
Zdravo tilo Isusovo (Po Stipanu Margitiću Jajčaninu, XVII-XVIII. st.) Zdravo tilo Isusovo, Na oltaru posvećeno.
Zdravo tilo Isusovo, Vele gorko izmučeno.
Zdravo tilo Isusovo, Po svem svitu proslavljeno.
Zdrav od meda slađi kruše Kim se hrane virne duše.
Zdravo tilo Isusovo, Svetim Duhom upućeno.
Zdravo tilo Isusovo, Za nas na križ pribijeno.
Zdravo tilo Isusovo, Na nebesa uzneseno.
Zdravo Trojstvo u jedinstvu, Zdrav Isuse u božanstvu.
Zdravo tilo Isusovo, Od Divice porođeno.
Zdravo tilo Isusovo, Mrtvo u grob sahranjeno.
Zdravo tilo Isusovo, S desnu Oca posađeno.
Tebi hvala, Tebi dika, Tebi slava privelika.
Zdravo tilo Isusovo, U jaslice postavljeno.
Zdravo tilo Isusovo, Treći danak uskrsnulo.
Zdravo tilo Isusovo, Nam za hranu svima dano.
O, Isuse, budi hvaljen, Po sve vike vikom, amen.
* * *
Silvije Strahimir Kranjčević
Eli! Eli! lama azavtani?! Na Golgoti je umro – a za kog je izdàno? Je l’ pala žrtva ova il kasno ili rano?
I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi, Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi,
Na Golgoti je umro i svijet za to znade, Al od te žrtve davne još ploda ne imade.
Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!
A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo, Što nikad nije više onako zakucalo...
I gledajte u igru od bijede i od jada, Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!
I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni, Osušila se krvca i suha još se skvrni.
I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi, Kad takovi su ljudi: il umri il ubi!
Prošetala se povijest u sramotničkoj halji, I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji! Na Golgoti je staro prelomilo se drvo, Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo!
I djevojčice gole, a ispred sita suca, Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca! I sramotu i bijedu i uvrede i varke I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.
U ime čovječanstva i bratstva i slobode Počeše krvno kolo da bezbožnički vode…
A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže, Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.
I derala se družba od gadne strasti pjana; Mi ubijamo, Bože, sve zbog tebe – Hosana!
I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani, I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani!
Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni Tak cvili: Eli! Eli! lamâ azâvtani?
Badava gordo kube i mramor Panteona, I papuče od zlata i orgulje i zvona!
A pokraj krvi davne i ispod drva suha Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!
Badava tamjan mnogi i ponosni oltari, Badava alem gori na kruni i tijari!
Da, ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu, Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!
Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni Tek cvili: “Eli! Eli! lamâ azâvtani?!” ljeto A. D. 2012. 93
S 31.indd 93
5.7.2012 15:41:13
Isus iz Nazareta Miroslav Krleža
Jeruzalemski dijalog Aleksandar Blok
Dvanaestorica ... I državnim idu krokom ... - Tko je tamo? Hajde van! Crven barjak je visoko Sprijeda vjetrom razigran ... Pred njima je – nanos hladni, - U nanosu tko je – van! To skitnički tek pas gladni Za njima šepesa sam... - Bocnut ću te bajonetom, Bjež odavde, šugavi! Stari svijete, kužno pseto, Bježi - da ne udarim! ... Vuk se gladni dalje vuče, Ceri zube – rep podaviv – Pas ozebli – pas bez kuće ... - Hej, tko ide, daj se javi! - Tko barjakom tamo maše? - Gledaj samo, kakva tmina! - Tko to žurnim trkom kaše, Krijuć se za uglovima? - Svejedno je, bit ćeš moj, Bolje predaj nam se sam! - Hej, ti druže, bit će zlo, Izlazi da ne pucam! Trah-tah-tah! – I samo eho Po kućama zvoni plah ... A mećava dugim smijehom Zavija kroz snježni prah ... Trah-tah-tah! Trah-tah-tah...... I državnim krokom tako Idu – pas ih slijedi tragom, Sprijeda, s krvavim barjakom, S vijavica nedoglediv, Od taneta nepovrediv, Nad mećavom hodom nježnim, I bisernim prahom snježnim, Na njem vijenac ruža čist – Pred njima je – Isus Krist.
A tako? On je iz Nazareta? - Pa naravno: piljarica na uglu - to mu je rođena teta! - A ja sam čula, da je on nezakonito dijete i da mu otac ulice mete. - Rođen je u štali, to je stalno; uopće: podrijetlo tog dječaka je nejasno i kalno. S nekakvim starcem da mu se klati mati. Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati? - Pa dobro. Ima li on kakve škole? Je li svršio maturu? - Ali! Gospa se po svoj prilici šali! Kakvu božju maturu? Neki dan na cesti poljubio je jednu javnu curu! S dangubama pije; za njim idu sami bokci, sljepci i ribari, a sad je stao i djecu da nam kvari. Već su i prijave stale da protiv njega policiji stižu. Pazite dobro, gospa, taj će dečko svršiti na križu!
* * *
Tin Ujević Moj je san pronašao za izglavlje dlane Jednoga Boga. I moja se duša rastapa od ljubavi Krista. I ja se vraćam u ono Ništa, koje je Sve, u ovaj Mir koji znači Život. Ta, ako je slavno reći: ja nisam ja, ja sam On. Ija želim da budem hrabri i čisti. Ija donosim ovamo dvije čiste usne, dvije čiste ruke, i čisto srce..
94 ljeto A. D. 2012.
S 31.indd 94
5.7.2012 15:41:20
posebni broj
Nikola Šop
Gdje bih vodio Isusa Isuse blagi, u doba kasnih sati, Kad još bdiju siromasi tvoji, Skromnom krojaču odvest ću te da ti Jedno obično odijelo skroji. I obućaru malom, koji svu noć kuje Oštre čavle u teški potplat. Dok tvornice cipela žučno bruje, Milijun pari skuju za jedan sat. Zatim čovjeku, koji šešire pravi Sa spuštenim obodom da skriju bol. Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi Prostran da u se primi i tvoj aureol. Onda ćemo poći u krčmu kraj grada Koja liči na stari, nasukani brod. Gdje braća za stolom od silnog jada Bacaju čaše i šešire na pod. Prvi krik pijetla bit će britka strijela Od koje će ti srce da krvari. Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela. Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari. A trećim krikom kad se pijetli jave, O Isuse, zateturat ćeš od bola. Tvoj šešir će pasti s glave. Šešir i aureola.
* * *
Vladimir Nazor
Božić Koliko puta ti se za me rodio, o malo d’jete Isuse! ...Al zv’jezda k tebi mene nije vodila. I ja sam tebe tražio Po vrtovima, štono sam ih sadio Uz svoje r’jeke proljetne. U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio Na vrhu gore jesenje. A kada vidjeh da se rađaš samo
Svjetla riječi
Sred tamne mrzle ponoći U spiljama i stajama, I ja sam za te takav konak spremio Na mome polju zimskome. Al u noć onu najdužu Po mojoj stazi šetali su vihori. Po mojoj njivi valjali se smetovi I vukovi su sjedili na pragu moje pećine. Koliko puta ti se za me rodio, O malo d’jete Isuse! ...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš U tamnu jezgru zemljinu Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš, Dok jednog dana iz svih pora njezinih Ne izbiješ u liku prvih pupaka Na lozi, prvih listića Na smokvi prvih mirisa Nad svježom vodom proljetnom. I prvih slatkih kucaja Mog srca, i svih nemira, Što nosim ih u žilama, U rosne dane aprilske. Ja nisam dosad znao Da Isus, malo d’jete, Sveđ rađao se i sveđ će se rađati Sred moje noći najduže U t’jesnoj crnoj izbici Što na dnu duše nosim je i zatvaram Pred mjesečevim tracima, Pred žamorima ljudskijem, Pa stoji, tiha, šutljiva, U biću mom najtajnijem. Al noćas, ja te osjećam u sebi, O malo d’jete Isuse! ...Na dvoru noć je najcrnja. I smetovi se valjaju Po mojoj stazi. Vihori Po mojoj njivi šetaju se. Vuci Pred mojim pragom sjedaju. ...Al na dnu moje duše U onoj tihoj izbici Što zatvorena stoji Pred mjesečevim tracima. Pred žamorima ljudskijem. Maleno svjetlo sja; I ulaze tri sjene, Tri stara gorda putnika. Što čitav svijet su obašla: Car mojih sanja proljetnih, Kralj mojih ljetnih zanosa, Knez tuga mojih jesenjih: I prostr’jevši na tlo Najljepše svoje darove. Na koljena se spuštaju, I ko tri gipka jablana Pred onim sitnim što se netom rodilo, Do zemlje se prigibaju. I prvi put se sva nutrina sja Mog krutog bića zimskoga. O iskro Sunca Vječnoga, O malo d’jete Isuse! ljeto A. D. 2012. 95
S 31.indd 95
5.7.2012 15:41:28
Isus iz Nazareta Josip Pupačić
Moj križ svejedno gori Mak Dizdar
Sunčani Hristos Ni život ni smrt ne pripada meni Ja sam tek onaj koji je u sjeni Onog što u vremenu se Ovremeni Ovdje je prisutan onaj Kome zavidješe crni zakonici Objesiše ga u šesti čas onoga dana Pred njegovim čudom zanijemiše žreci i vojnici Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta Raširivši ruke od prsta do prsta On pobijedi Smrt Smrt ga tražaše al ne nađe ništa Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi Ostao joj samo obris znameni i prvi Put za nešto smrt zube nije imala Gle kako sad bezglavo skače Plače i rida očajna I mala Ni život ni smrt ne pripada meni Ja sam samo onaj koji je u sjeni Onog što mu smrt ne mogaše ništa Onog što pretoči se u stub Sunčani Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni Iz zatoka tvari iz te tvarne muke U ona daleka sunčana počivališta Pruža ruke
Evo me, moj svijete, na raskršću i tvom i mome Oprostimo se. - Ti plačeš Moj križ svejedno gori. Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez Boga I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi Snijeg pada Zemlja raste A ti poražen toneš Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod U krčmi Moj križ svejedno gori Uzdignut Razapet Mračan Dovikujem ti. - On gori Dovikujem ti. - Ti strepiš iskre po tebi pršte Peku stravične snove Moj svijete, uzalud stvaran Moj svijete uzalud ljubljen Moj svijete Udaljujem se. Pružam za tobom ruke Sjene velikih vojski nadiru iz davnina Zrak su omastile strijele Razbijen Usitnjen sanjaš Neprestane pritištu more Vjekovi pokapaju svjetlo Rane otaca izrastaju u kraste Divna majka Margarita prodaje suze Majka Margarita Moj križ svejedno gori Nosim ga - moj križ a tvoje ime Nosim ga Slomljen ma svečan Puta ne vidim nigdje Voda po kojoj hodam hlapi Poda mom bujaju pare moj križ svejedno gori Oblistava u beskraj tvoje ime Udaljujem se I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi Ti toneš po svome snu A ja koracam I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju Moj križ svejedno gori Moj križ a tvoje ime.
96 ljeto A. D. 2012.
S 31.indd 96
5.7.2012 15:41:36
posebni broj
Petar Gudelj
Stablo Ono je Isus niz čije šake stisnute kaplje drvo. Razapeto: u prsi mu udaraju ptice i smrznuto vrijeme. U nebo šiknulo, kriknulo i skamenilo se. Ono je orao za zemlju svezan lancima koji zvone. Ono je Isus, triput krvavim znojem okupan, rinut u Istok. Lubanja se moja isprana otkotrljala ispod njega. Potoci bronce preko njegovih žila skaču, vjetri mu u rebra zavlače prste. Na njemu lubanje rode, za jesenskih večeri opadaju i bubnjaju po zemlji. Drvo je veliko: u nebo zadrlo, bode i riče. Kako si, Isuse, visok, vas razlomljen: iz čela ti se izliva noć. Među tvojim stopalima lubanja moja: čisti aprilski cvijet.
* * *
Mile Stojić
Molitva Isuse moj zaštiti nas od onih koji te štite obrani nas od onih koji te brane koji te brane od mladića što u očaju hule tvoje ime mladića sličnih tebi zaštiti nas od onih koji te štite jer njihove riječi zvone zveketom zlatnika dok licitiraju tvojom mukom, dok te sažaljevaju kažu jadni naš gospod, umro je mučeničkom smrću kao da si ti netko dostojan sažaljenja a možda si se ti toj smrti radovao i otići što prije iz svijeta u kome oni kroje pravdu
Svjetla riječi
U svakom slučaju ti nisi umro da bi te oni žalili tvoja rasječena usna i danas odbija ocat iz pehara njihove milosti zaštiti nas od onih što siti podriguju dok te brane od gladnih, od prezrenih opljačkanih novih proletera i prosjaka čije se kćerke na drumu prodaju za deset maraka čiji mladi sinovi od bola režu vene jer im je ukradena budućnost Zaštiti nas od pljačkaša narodne muke od utajivača poreza od pedofila i krivokletnika od novinskih strvodera koji od tvoje probušene utrobe i trnove krune prave udarne vijesti od organizatora izbora ljepotica od svećenika bordela koji tvojim imenom ušutkavaju gnjev ljudi koji pate Možda je tvoja smrt bila spasenje za tebe a ne samo nas jer si želio što prije otići iz ove doline suza iz ove doline kojima stoljećima vlada tek zakon jačega zakon noža iz ove zemlje koju nitko ne voli a čije krvave prnje njeni sinovi prodaju u bescjenje želio si se sresti s licem oca koji te je prodao razbojnicima otišao si jer nisi htio ovakav svijet Isuse moj znam da više vjeruješ ružnim riječima onih što se krvavo znoje, nego laskama licemjera da više voliš muslimane sirote bosne nego katolike bogatoga rima Puno više mladiće i djevojke što su te hinjili iz svoga očaja no krvnike što su ti podizali zlatne oltare bio si neprijatelj svećenika i farizeja a brat prosjaka i pijanica radovao si se životu stvarao od vode vino da bi se slavila gozba rađanja a ne ples smrti Rekao si “tko je od vas bez grijeha nek prvi baci kamen” Amen.
ljeto A. D. 2012. 97
S 31.indd 97
5.7.2012 15:41:44
Isus iz Nazareta Jozefina Dautbegović
Dva ručka Kad smo prvi put ručali zajedno Poncije i ja on je bio rimski prokurator prilično uhranjen i ne bez izvjesnog šarma a ja tako mršav da je kroz moje tijelo prolazila čak i svjetlost bez zadržavanja Jeo je sasvim otmjeno meni je pokušao staviti nekoliko zalogaja u zalivena usta istom rukom kojom je potpisao presudu Poslije je to planirano obavljeno uz poznatu ceremoniju Mehanizam za uklanjanje meni sličnih radio je besprijekorno Sjećam se kako su čavli teško išli kroz moje suhe kosti Odlazeći se nije osvrnuo Kasnije sam od očevidaca čuo da je povraćao na Gori slabo zaklonjen kržljavom makijom
Ivan Slamnig
Evanđelisti Tri radna ljuda: gribler, plagijator i jedan doktor, zakučasti, stari, sa malo kose i sa malo zuba; a među njima jedan zvrkast mali, što sve je knjige prozreo od šuba. Sa borama, što pečati ih napor, kratkovidni i izbrazdanih ruka pisali su Matej, Marko, Luka; a onom prvom uspjelo je dečku zapisat: Riječ je bila u početku.
II Vrijeme je izmijenilo poredak stvari Drugi ručak s Poncijem sam ja uprizorio vidno uzbuđen skrivajući ožiljke iz uljudnosti Tišina je bila mrtvački savršena pribor za jelo ječao je pri odlaganju čulo se kako nedovoljno sažvakani zalogaji stružu niz suha ždrijela I to su bili jedini zvukovi osim šuštanja mog ili njegovog rukava u pregibu On je uspio progutati nekoliko zalogaja i žurno se udaljio Ostao je stol pun mrva koje mogu posvjedočiti iskušao sam sve mogućnosti dovoljno dobrog opraštanja Čiji je onda ovaj znak pitanja što vrlo uspješno imitira cvijet na rubu svakog tanjura?
I oni su se malom čudili, a on se opet njima čudio, i tako svi se čudili. Dok oni su za Kristom bludili, on Kristu se naslonio na grudi, i dok su drugi Kristu bili stijena imena takvih, takvih i ramena, on bio nježan, djetinjaste ćudi i kužio je Isusa ko žena.
* * *
Glas s raspela [anonimni pjesnik XVI. st.]
Krist više nema ruke, ima samo naše ruke da danas čini svoja djela. Krist više nema nogu, ima samo naše noge da danas dođe ljudima. 98 ljeto A. D. 2012.
S 31.indd 98
5.7.2012 15:41:52
AUTORI Samir Beglerović – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo Drago Bojić – Svjetlo riječi, Sarajevo Jadranka Brnčić – Filozofski fakultet, Zagreb André Comte-Sponville – filozof, Pariz Kotel DaDon – rabin, Zagreb Stjepan Duvnjak – Franjevačka teologija, Sarajevo Darko Đogo – Pravoslavni bogoslovski fakultet, Foča Mirko Đorđević – sociolog, publicist, Šimanovci (Srbija) Dennis Gira – L’Institut catholique, Pariz. Ivo Goldstein – Filozofski fakultet, Zagreb Susannah Heschel – Dartmouth College (SAD) Miro Jelečević – Franjevačka teologija, Sarajevo Elisabeth A. Johnson – Fordham University, New York City Enes Karić – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo Karl-Josef Kuschel – Sveučilište Tübingen Hans Küng – Sveučilište Tübingen Karl Lehmann – biskup, Mainz Božo Lujić – Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb Lidija Matošević – Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik”, Zagreb Jürgen Moltmann – profesor emeritus, Sveučilište Tübingen Ivan Nujić – Franjevačka klasična gimnazija, Visoko Marinko Pejić – Franjevačka teologija, Sarajevo Dumitru Popoiu – Teološki fakultet, Bukurešt Darko Rubčić – Svjetlo riječi, Sarajevo Robert Schreiter – Catholic Theological Union (CTU), Chicago Adnan Silajdžić – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo Jon Sobrino – University of Central America (UCA), San Salvador Anton Šuljić – Kršćanska sadašnjost, Zagreb Felix Wilfred – University of Madras, Indija Philip Yancey – književnik, Colorado (SAD) Paul M. Zulehner – Petra Steinmair-Pösel – Katolički fakultet, Beč
Ovaj posebni broj Svjetla riječi financiran je od strane Američke ambasade u Sarajevu i svi stavovi, mišljenja i zaključci izneseni ovdje ne odražavaju nužno stav State Departmenta nego isključivo autora.
vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena • nakladnik: FMC Svjetlo riječi d.o.o. • ravnatelj: Miljenko Petričević glavni urednik: Ivan Šarčević • zamjenik glavnog urednika: Drago Bojić • uredničko vijeće: Drago Bojić, Boris Divković , Ladislav Z. Fišić, Miljenko Petričević, Darko Rubčić, Ivan Šarčević, Hrvoje Vranješ • adresa uredništva: Zagrebačka 18, BiH, 71000 SARAJEVO; tel: + 387 (0)33 72 62 00; fax: + 387 (0)33 81 22 47 e-adresa:
[email protected] • http://www.svjetlorijeci.ba • grafičko oblikovanje: Branko R. Ilić • tisak: Radin print culture, Sveta Nedelja ISSN 1512-6986
omot S.indd Sec1:99
5.7.2012 14:09:27
A vi, što vi kažete, tko sam ja
?
www.svjetlorijeci.ba omot S.indd Sec1:100
5.7.2012 15:49:47
