1
A-94/2005 KAZNENI ZAKON U SUDSKOJ PRAKSI I DIO (za internu uporabu) PR E D G OVO R Kazneni zakon u sudskoj praksi I i II dio predstavlja cjelinu koja obuhvaća ukupno oko 5300 sentenci (I dio oko 1380, a II dio oko 3920 sudskih odluka), uglavnom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesenih u periodu od 1. siječnja 1974. godine do 30. lipnja 2005. godine, te odluke iz ranijeg perioda, a objavljenh u komentarima Kaznenog zakona raznih autora. Veliko hvala za nesebičnu podršku, kako moralnu, tako i stručnu Županijskoj državnoj odvjetnici gospođi Irmi Bagarić i zamjeniku gosp. Mr. Đuri Pokrajcu. OPĆINSKI DRŽAVNI ODVJETNIK Darko Pavičić S A D R Ž A J: 1. Obvezna primjena blažeg zakona 2. Primjena kaznenog zakonodavstva za kaznena djela počinjena na području Republike Hrvatske, njezinu brodu ili zrakoplovu 3. Primjena kaznenog zakonodavstva za kaznena djela počinjena izvan područja Republike Hrvatske 4. Posebnosti glede pokretanja kaznenog postupka za kaznena djela počinjena na području Republike Hrvatske 5. Nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva zbog proteka vremena 6. Zastara pokretanja kaznenog postupka 7. Tijek i prekid zastare pokretanja kaznenog postupka 8. Zastara izvršenja kazne 9. Tijek i prekid zastare izvršenja kazni i sigurnosnih mjera 10. Nezastarivost izvršenja kazne 11. Način počinjenja kaznenog djela 12. Beznačajno djelo 13. Nužna obrana 14. Krajnja nužda 15. Pokušaj 16. Dragovoljni odustanak 17. Pojedinačni počinitelj kaznenog djela i sudionici 18. Poticanje 19. Pomaganje 20. Neubrojivost
2 21. Samoskrivljena neubrojivost 22. Namjera 23. Nehaj 24. Zabluda o protupravnosti djela 25. Zabluda o biću kaznenog djela i zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost 26. Krivnja u posebnim slučajevima kad se radi o kaznenim djelima počinjenim u sredstvima javnog priopćavanja 27. Zamjena novčane kazne 28. Zamjena kazne zatvora 29. Opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne 30. Ublažavanje kazne 31. Posebni slučajevi oslobođenja od kazne za kaznena djela počinjena iz nehaja 32. Stjecaj kaznenih djela 33. Produljeno kazneno djelo 34. Izbor vrste i mjere kazne osuđenoj osobi 35. Svrhe mjera upozorenja 36. Uvjetna osuda 37. Obveze uvjetno osuđene osobe 38. Opoziv uvjetne osude 39. Obvezno psihijatrijsko liječenje 40. Zabrana upravljanja motornim vozilom 41. Oduzimanje predmeta 42. Oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom 43. Amnestija 44. Značenje izraza u ovom Zakonu 45. Ubojstvo 46. Teško ubojstvo 47. Ubojstvo na mah 48. Čedomorstvo 49. Prouzročenje smrti iz nehaja 50. Protupravni prekid trudnoće 51. Tjelesna ozljeda vidi drugu praksu 52. Teška tjelesna ozljeda 53. Tjelesna ozljeda na mah 54. Tjelesna ozljeda iz nehaja 55. Sudjelovanje u tučnjavi 56. Nepružanje pomoći 57. Napuštanje nemoćne osobe 58. Narušavanje nepovredivosti doma 59. Protupravno oduzimanje slobode 60. Otmica 61. Zlostavljanje u obavljanju službe ili javne ovlasti 62. Prisila 63. Prijetnja 64. Povreda tajnosti pisama i drugih pošiljaka 65. Povreda mira pokojnika 66. Veleizdaja 67. Oružana pobuna 68. Služba u neprijateljskoj vojsci
3 69. Povreda ugleda Republike Hrvatske 70. Ratni zločin protiv civilnog pučanstva 71. Zlouporaba opojnih droga 72. Ugrožavanje sigurnosti međunarodnog zračnog prometa i međunarodne plovidbe 73. Silovanje 74. Spolni odnošaj s nemoćnom osobom 75. Spolni odnošaj zlouporabom položaja 76. Spolni odnošaj s djetetom 77. Bludne radnje 78. Podvođenje 79. Uvreda 80. Kleveta 81. Razlozi isključenja protupravnosti kaznenih djela protiv časti i ugleda 82. Omogućavanje sklapanja nedozvoljenog braka 83. Kršenje obiteljskih obveza 84. Povreda dužnosti uzdržavanja 85. Oduzimanje djeteta ili maloljetne osobe 86. Sprječavanje i neizvršenje mjera za zaštitu djeteta i maloljetne osobe 87. Krađa 88. Teška krađa 89. Razbojništvo 90. Razbojnička krađa 91. Utaja 92. Oduzimanje tuđe pokretne stvari 93. Uništenje i oštećenje tuđe stvari 94. Prijevara 95. Zlouporaba čeka i kreditne kartice 96. Zlouporaba povjerenja 97. Povreda tuđih prava 98. Nedozvoljena uporaba autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača 99. Povreda prava proizvoditelja zvučne ili slikovne snimke i prava u svezi s radiodifuzijskim emisijama 100. Povreda prava iz prijavljenog ili zaštićenog izuma 101. Lihvarski ugovor 102. Iznuda 103. Prikrivanje 104. Pokretanje kaznenog postupka za kaznena djela protiv imovine 105. Nesavjesno liječenje 106. Nadriliječništvo 107. Teška kaznena djela protiv zdravlja ljudi 108. Ugrožavanje okoliša otpadom 109. Protuzakoniti lov 110. Protuzakoniti ribolov 111. Pustošenje šuma 112. Dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom 113. Uništenje ili oštećenje javnih naprava 114. Oštećenje zaštitnih naprava na radu 115. Opasno izvođenje građevinskih radova 116. Teška kaznena djela protiv opće sigurnosti 117. Izazivanje prometne nesreće
4 118. 119. 120. 121. 122. 123. 124. 125. 126. 127. 128. 129. 130. 131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141. 142. 143. 144. 145. 146. 147. 148. 149. 150. 151. 152. 153. 154. 155. 156. 157. 158. 159. 160. 161. 162. 163. 164. 165.
Nepružanje pomoći osobi koja je teško tjelesno ozlijeđena u prometnoj nesreći Krivotvorenje novca Pogodovanje vjerovnika Utaja poreza i drugih davanja Nedozvoljena trgovina zlatom Nesavjesno gospodarsko poslovanje Prijevara u gospodarskom poslovanju Sklapanje štetnog ugovora Izdavanje i neovlašteno pribavljanje poslovne tajne Nedozvoljena trgovina Izbjegavanje carinskog nadzora Neprijavljivanje pripremanja kaznenog djela Pomoć počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela Lažno prijavljivanje kaznenog djela Davanje lažnog iskaza Sprječavanje dokazivanja Nadripisarstvo Krivotvorenje isprave Krivotvorenje službene isprave Posebni slučajevi krivotvorenja isprave Ovjeravanje neistinitog sadržaja Izdavanje i uporaba neistinite liječničke ili veterinarske svjedodžbe Napad na službenu osobu Oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenog spisa Lažno predstavljanje Samovlast Nasilničko ponašanje Dogovor za počinjenje kaznenog djela Udruživanje za počinjenje kaznenog djela Nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih tvari Zlouporaba položaja i ovlasti Nesavjestan rad u službi Protuzakonito posredovanje Prijevara u službi Pronevjera Neovlaštena uporaba Primanje mita Davanje mita Protupravno prisvajanje stvari prigodom pregleda, pretrage ili izvršenja Protuzakonita naplata i isplata Napad na vojnu osobu u obavljanju službene dužnosti Zlostavljanje podređenog i mlađeg Povreda stražarske, ophodne ili druge slične službe Neodazivanje pozivu i izbjegavanje vojne službe Samovoljno udaljenje i bijeg iz vojne postrojbe ili službe Krađa oružja ili dijela bojnog sredstva Odgovornost za kazneno djelo počinjeno po zapovijedi nadređenog Prijelazne i završne odredbe
5
1. OBVEZNA PRIMJENA BLAŽEG ZAKONA Članak 3. KZ-a 1. Primjena blažeg zakona u slučaju izmjene sigurnosne mjere Sigurnosna mjera obveznog liječenja alkoholičara i narkomana iz čl. 60. OKZRH izrečena prije stupanja na snagu novog Kaznenog zakona ima se nakon 1. siječnja 1998. povodom žalbe izmijeniti tako da ta mjera na temelju čl. 75. st. 3. u svezi sa čl. 76. st. 2. Kaznenog zakona kao sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti ne može trajati dulje od tri godine. VSRH, I Kž-582/1997 od 28.5.1998. – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/1998 (Županijski sud u Bjelovaru, K-59/97) Ako je netko započeo izbjegavati davanje uzdržavanja za maloljetnu osobu, koju je na osnovi izvršne odluke ili sudske nagodbe dužan uzdržavati ili ako je počeo odbijati izvršavanje takve obveze prije 1. srpnja 1977. kao dana stupanja na snagu KZH, te s tim izbjegavanjem i odbijanjem nastavio i nakon toga, onda za takvu povredu dužnosti uzdržavanja kazneno odgovara prema čl. 96. st. 2. KZH iako je taj propis, s obzirom na predviđenu kaznu, stroži od prijašnjeg, budući da je u pitanju takvo k.d. koje se smatra dovršenim tek kad prestane protupravno stanje održavano počinjenjem takvih radnji kojima se izbjegava davanje uzdržavanja. Pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Hrvatske prihvaćeno na sjednici održanoj 31. listopada 1980. U postupku obnove k. p. primjenjuju se, na temelju čl. 409. st. 1. ZKP, one zakonske odredbe koje su bile na snazi u vrijeme suđenja. To znači da se kasnije izmjene kaznenoga zakona, makar su one blaže za počinitelja, ne mogu primijeniti u postupku obnove. Prema tome, ako je dopuštena obnova k.p. zbog k.d. pljačke iz čl. 143. KZH u vrijeme kada je to djelo ukinuto, ne može se ono tijekom postupka označiti kao k.d. pronevjere iz čl. 229. st. 2. KZH i ne može se okružni sud koji je dopustio obnovu proglasiti stvarno nenadležnim i predmet ustupiti na suđenje općinskom sudu kao nadležnom sudu. VSRH, I Kž-499/91. od 16. srpnja 1991. K.d. lažnog prijavljivanja iz čl. 83. KZH ne postoji ako je nakon podnošenja prijave djelo koje je prijavljeno a koje se progonilo po službenoj dužnosti zbog izmjene Kaznenog zakona postalo djelo koje se progoni po privatnoj tužbi. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-758/91. od 10. listopada 1991. Optuženika koji je tijekom 1990. godine kao poslovođa prodavaonice pronevjerio 110.488 dinara, a protiv koga je presuda prvoga stupnja donijeta 19. rujna 1991. godine, valjalo je proglasiti krivim zbog k.d. pljačke iz čl. 143. st. 1. KZH, a ne zbog k.d. pronevjere iz čl. 229. st. 3. KZH, kako je to učinio prvostupanjski sud.
6 Na optuženika je valjalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, bez obzira na to što je u vrijeme suđenja k.d. pljačke bilo brisano jer to djelo nije ukinuto, nego se samo raspalo na k.d. od kojih je bilo sastavljeno, a novi zakon, tj. čl. 229. st. 3. KZH, nije blaži za počinitelja. VSRH, I Kž-816/91. od 3. lipnja 1992. Odredba o pripremanju oružane pobune protiv Republike Hrvatske iz čl. 236. n. U vezi s čl. 236. f. KZH ima se primijeniti i na djela počinjena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SRH od 25. veljače 1991. («Narodne novine», br. 9/91) kojim je ta odredba unijeta u hrvatsko zakonodavstvo. Radnje obuhvaćene tom odredbom bile su i prije njezina donošenja kažnjive po čl. 138. u vezi s čl. 124. KZJ jer su bile usmjerene ne samo protiv Republike Hrvatske nego i protiv bivše SFRJ u čijem sastavu se tada nalazila Republika Hrvatska. Kako je pak za k.d. iz čl. 236. n. KZH zaprijećena blaža kazna nego za k.d. iz čl. 138. KZJ, ima se po čl. 4. st. 2. KZJ ta odredba primijeniti retroaktivno. VSRH, I Kž-784/91. od 29. travnja 1992. Nije povrijeđena odredba čl. 3. st. 2. OKZRH kad je sud u obnovljenom postupku (čl. 388. ZKP) u cijelosti ostavio na snazi raniju pravomoćnu presudu, neovisno o tome što je u međuvremenu došlo do izmjene kaznenog zakona jer se u toj procesnoj situaciji citirana odredba ne može primijeniti na počinitelja: Iz obrazloženja: «Žalitelj se, naime, poziva na čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona RH od 28. veljače 1991. – «Narodne novine», broj 9/90. kojim je brisan čl. 143. KZRH, pa smatra da je prvostupanjski sud trebao postupiti po čl. 3. st. 2. OKZRH i primijeniti kod odlučivanja u ovoj pravnoj stvari zakon koji je blaži za počinitelja. Žalba ne navodi koji je to blaži zakon, ali je jasno da se misli na čl. 142. st. 1. ili 2. KZRH. Prvostupanjski sud nije, međutim, ostvario navedenu povredu kaznenog zakona. Nakon što je pravomoćnim rješenjem od 21. prosinca 1988. KV-517/88. dopuštena obnova k.p. prvostupanjski sud je u ponovnom suđenju proglasio optuženika krivim svojom presudom od 18. veljače 1989. br. K-47/89. zbog k.d. iz čl. 143. st. 1. u vezi s čl. 142. st. 1. i 2. KZRH i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Ovaj Vrhovni sud svojim je rješenjem od 6. rujna 1990. br. I Kž-863/91. uvažio žalbu državnog odvjetnika i ukinuo pobijanu presudu zbog ostvarene bitne povrede odredaba k.p. iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZKP.- U ponovnom suđenju nakon toga prvostupanjski sud nije utvrdio drukčije činjenično stanje, odnosno utvrdio je činjenično stanje koje se ni u čemu nije razlikovalo od onog utvrđenja u prvostupanjskoj presudi od 18. lipnja 1985., pa je zbog toga tu presudu pobijanom presudom ostavio na snazi temeljem čl. 397. st. 3. ZKP. Zbog toga što je ta presuda u cijelosti ostavljena na snazi prvostupanjski sud nije mogao primijeniti blaži zakon jer održavanjem na snazi sudske presude iz određenoga vremena povodom obnove k.p. znači održati u njenoj punini i glede činjeničnih utvrđenja i glede primjene kaznenog zakona koji je u to vrijeme bio pozitivan propis.» VSRH, I Kž-1116/1992. od 23. rujna 1993.
7
Primjena blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. OKZRH ima se prosuđivati prema konkretnoj inkriminaciji koja se okrivljenicima stavlja na teret, a ne apstraktno, uspoređivanjem zakonskih opisa k. d. ranijeg i novog zakona. Za okrivljenike kojima se počinjenjem k. d. iznude inkriminira samo pribavljanje imovinske koristi, odredba čl. 140. st. 2. KZRH stupila na snagu Zakonom o izmjenama i dopunama KZRH («Narodne novine», broj 28/96 od 12. travnja 1996.), koja kao kvalifikatorna okolnost kod st. 2. čl. 140. KZRH određuje pribavljanje veće protupravne imovinske koristi, predstavlja blažu zakonsku odredbu od čl. 140. st. 2. KZRH koji je tada bio na snazi. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-327/1997. od 9. rujna 1997. – 1. dio Kazneni zakon (Nar.nov.br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. U postupku ponavljanja krivičnog postupka primjenjuje se, na temelju čl. 409. st. 1. ZKP, one zakonske odredbe koje su bile na snazi u vrijeme suđenja. To znači da se kasnije izmjene krivičnog zakona, makar su one blaže za učinitelja, ne mogu primijeniti u postupku ponavljanja. Prema tome, ako je dopušteno ponavljanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela pljačke iz čl. 143. st. 1. KZH u vrijeme kada je to djelo ukinuto, ne može se ono u toku postupka označiti kao krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 2. KZH i ne može se okružni sud koji je dopustio ponavljanje oglasiti stvarno nenadležnim i predmet ustupiti na suđenje općinskom sudu kao nadležnom sudu. VSRH, IKž-499/91. od 16. 07. 1991. Odredba o pripremanju oružane pobune protiv Republike Hrvatske iz čl. 236. n. U vezi s čl. 236. f. KZH ima se primijeniti i na djela izvršena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SRH od 25. veljače 1991. (Narodne novine, br. 9/91) kojim je ta odredba unijeta u hrvatsko zakonodavstvo. Radnje obuhvaćene tom odredbom bile su i prije njezina donošenja kažnjive po čl. 138. u vezi s čl. 124. KZJ jer su bile usmjerene ne samo protiv Republike Hrvatske nego i protiv bivše SFRJ u čijem sastavu se tada još nalazila Republika Hrvatska. Kako je pak za krivično djelo iz čl. 236. n. KZH zapriječena blaža kazna nego za krivično djelo iz čl. 138. KZJ, ima se po čl. 4. st. 2. KZH ta odredba primijeniti retroaktivno. VSRH, IKž-784/91. od 29. 04. 1992., NZ, Pregled br. 52.
2. PRIMJENA KAZNENOG ZAKONODAVSTVA ZA KAZNENA DJELA POČINJENA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE, NJEZINU BRODU ILI ZRAKOPLOVU Članak 13. KZ-a Prema vladajućoj teoriji aprehenzije krađa je dovršena zasnivanjem nove detencije a kod krađe kao trenutnog k.d. u posljedicu se ne računa stanje koje je izazvano djelom. Prema tome, ako su okrivljenici ukrali automobil na teritoriju SR Njemačke, a onda se s njime dovezli na područje Republike Hrvatske, gdje su uhvaćeni, djelo je počinjeno isključivo na teritoriju SR Njemačke, pa Republika Hrvatska ne može u tom slučaju zasnivati svoju
8 represivnu vlast na teritorijalnom principu. Međutim, drukčije stoji stvar ako se radi o k.d. oduzimanja vozila na motorni pogon iz čl. 136. KZH, koje je trajno k.d. pa je ono, ako je vožnja započeta u SR Njemačkoj a završena u Republici Hrvatskoj, izvršeno i na području Republike Hrvatske i u tom se slučaju represivna vlast Republike Hrvatske zasniva na teritorijalnom principu. VSH, IV Kž-94/91 od 19. veljače 1992. Optuženik se neosnovano poziva na zakon Republike Tanzanije, prema kojem se navodno punoljetnost stječe s navršenih 20 godina života, jer se na njega kao počinitelja k.d. na području Republike Hrvatske primjenjuje odredba čl. 99. OKZRH, a punoljetnost prema odredbama zakona Republike Hrvatske, stječe se s 18 godina života. VSRH, I Kž-96/1995. od 9. ožujka 1995. - 1. dio Kazneni zakon (Nar.nov.br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998 3. PRIMJENA KAZNENOG ZAKONODAVSTVA ZA KAZNENA DJELA POČINJENA IZVAN PODRUČJA REPUBLIKE HRVATSKE Članak 14. KZ-a Okolnost da počinitelji moraju biti zatečeni na teritoriju Republike Hrvatske kao jedna od pretpostavki za primjenu načela aktivnog personaliteta (čl. 106. KZJ), odnosno univerzalnog načela (čl. 107. st. 2. KZJ), znači da ih Republika Hrvatska mora trajno držati i biti u mogućnosti da im sudi. Prema tome, ako su dva počinitelja krađe počinjene na području SR Njemačke, od kojih je jedan hrvatski a drugi njemački državljanin, uhvaćeni na području Republike Hrvatske, ali odmah nakon toga pušteni pa su napustili teritorij Republike Hrvatske te se u odnosu na njih represivna vlast Republike Hrvatske ne može zasnivati na načelu aktivnog personaliteta niti na univerzalnom načelu. VSRH, IV Kž-94/91. od 19. veljače 1992. – 1. dio Kazneni zakon (Nar.nov.br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
4. POSEBNOSTI GLEDE POKRETANJA KAZNENOG POSTUPKA ZA KAZNENA DJELA POČINJENA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE Članak 15. KZ-a Prema odredbi čl. 103. st. 5. OKZRH, ustupanje kaznenog predmeta stranoj državi radi kaznenog progona i suđenja strancu koji ima prebivalište u stranoj državi, a na teritoriju Republike Hrvatske je počinio k.d., uz uvjet uzajamnosti, predviđeno je samo kao moguće, dakle ne i obvezno. Iz obrazloženja: «U skladu s načelom teritorijaliteta, propisanom odredbom čl. 99. st. 1. OKZRH, kao osnovnim i primarnim principom prostornog važenja hrvatskog kaznenog zakonodavstva,
9 hrvatski kazneni zakon primjenjuje se na svakoga tko na teritoriju Republike Hrvatske počini k.d. Okolnost što je branitelj optuženika tijekom postupka pred općinskim sudom predložio da se spisi dostave austrijskom sudu radi kaznenog progona i suđenja, te naknadno dostavio i neovjerenu presliku presude austrijskog suda, u konkretnom slučaju ne predstavlja procesnu smetnju koja isključuje kazneni progon optuženika, kako pogrešno smatra podnositelj zahtjeva. Naime, prema čl. 103. st. 5. OKZRH, ustupanje kaznenog predmeta stranoj državi radi kaznenog progona i suđenje strancu koji je na teritoriju Republike Hrvatske počinio k.d., uz uvjet uzajamnosti, predviđeno je samo kao moguće, odnosno fakultativno, ne i obavezno. S druge pak strane, prema čl. 509. st. 2. ZKP, odluku o ustupanju prije donošenja rješenja o provođenju istrage donosi nadležni državni odvjetnik, a tijekom istrage tu odluku, na prijedlog državnog odvjetnika, te uz daljnje uvjete da se ustupanju ne protivi strana država kojoj se predmet ustupa, a ako je oštećenik državljanin Republike Hrvatske, ustupanje uopće nije dopušteno ako se on tome protivi, osim ako je dano osiguranje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva.» VSRH, III Kr-469/1994. od 26. rujna 1995. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
5. NEMOGUĆNOST PRIMJENE KAZNENOG ZAKONODAVSTVA ZBOG PROTEKA VREMENA Članak 18. KZ-a Kada je rješenjem nadležnog prvostupanjskog suda na temelju čl. 428. st. 5. ZKP izvršenje kazne s obzirom na sadržaj podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odgođeno, onda kroz vrijeme za koje je izvršenje kazne odgođeno u smislu čl. 99. st. 2. KZ SFRJ zbog obustave zastare ne teče zastara izvršenja kazne (relativna zastara izvršenja kazne) jer se u tom vremenu prema zakonu izvršenje kazne ne može ni poduzeti. Međutim, u smislu čl. 99. st. 5. KZ SFRJ zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne (apsolutna zastara izvršenja kazne). Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSH od 15. veljače 1990. Ako je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja, prestaje ovlaštenje suda za izricanje bilo kakve sankcije pa, prema tome, i mjere sigurnosti obveznoga psihijatrijskog liječenja na slobodi. Okružni sud u Zagrebu, Kž-2829/91. od 28. 04. 1992. NZ, Pregled br. 53. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić 6. ZASTARA POKRETANJA KAZNENOG POSTUPKA Članak 19. KZ-a
10
Pobijanim rješenjem (u dijelu koji se pobija žalbom) obustavljen je k.p. protiv okrivljenika zbog k.d. iz čl. 192. st. 1. KZRH, pokrenut optužnim prijedlogom oštećenice kao tužitelja, a zbog k.d. iz čl. 192. st. 1. i 2. KZRH. Kao razlog za obustavu k.p., u pobijanom rješenju navodi se nastup apsolutne zastare kaznenog progona za inkriminirano k.d., jer prvostupanjski sud smatra da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske («Narodne novine», br. 9/91), u čl. 192. brisan st. 2. tako da se sada radi o k.d. iz čl. 192. st. 1. KZRH, a za koje je k.d., s obzirom na zapriječenu kaznu, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona. Takav stav suda prvog stupnja nije osnovan ni prihvatljiv zbog pogrešnog tumačenja i primjene novelirane odredbe o k.d. nasilničkog ponašanja. Naime, naprijed navedenom izmjenom i dopunom KZRH doista je u čl. 192. brisan st. 2. (koji je optužnim prijedlogom stavljen okrivljeniku na teret) postao sada stavak 3. članka 192. KZRH u neizmijenjenom obliku, osim najveće mjere kazne (umjesto dosadašnjih pet godina – osam godina). Prema tome, brisanjem st. 2. čl. 192. KZRH nije dekriminalizirano djelo iz bivšeg st. 2., već je to djelo samo zbog dodavanja novoga stavka (st. 2.) noveliranjem sada navedeno i opisano u st. 3., uz povišenje najveće mjere kazne. Stoga je neosnovan stav prvostupanjskoga suda da se, i pored neizmijenjenog činjeničnog opisa u t. 2. optužnog prijedloga, a zbog naprijed navedene izmjene zakona, u postupanju okrivljenika sada može raditi jedino o k.d. iz čl. 192. st. 1. KZRH, zbog čega je i pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda o apsolutnoj zastari kaznenog progona u ovom slučaju, te je nepravilna odluka o obustavi postupka Županijski sud u Zagrebu, Kž-1357/92. od 15. rujna 1992. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
7. TIJEK I PREKID ZASTARE POKRETANJA KAZNENOG POSTUPKA Članak 20. KZ-a Nije nastupila relativna zastara kaznenog progona kad je od dana izdavanja tjeralice protekao rok zastare kaznenog progona iz čl. 95. st. 1. KZ SFRJ, ako tijelo koje je izdalo nalog za njeno izdavanje nije u smislu propisa čl. 553. ZKP povuklo tjeralicu. U takvom slučaju, tj. sve dok je tjeralica na snazi, zastarijevanje se prekida sve do nastupa apsolutne zastare kaznenog progona (čl. 96. st. 6. KZ SFRJ). VSH, I Kž-463/81. od 11. lipnja 1981. Kao procesna radnja koja prekida zastarijevanje u smislu čl. 96. st. 3. KZ SFRJ smatra se i rješenje, doneseno na temelju čl. 32. st. 7. ZKP, da se spoje dva predmeta u postupku protiv istog optuženika. VSH, Kzz-9/81. od 25. ožujka 1981. Sudsko-medicinsko vještačenja izvršeno nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženika, izvan rasprave, kao i dopuna toga vještačenja, određenih da bi se utvrdilo je li je optuženik, s obzirom na svoje zdravstveno stanje, u mogućnosti prisustvovati gl. r. i pratiti
11 tijek postupka, a radi zakazivanja gl. r. – predstavlja takve procesne radnje koje prekidaju zastaru u smislu čl. 96. st. 3. KZ SFRJ. Naime, navedene radnje poduzete su radi progona optuženika zbog k. d. iz čl. 222. st. 3. KZH i čl. 227. st. 1. KZH koja su mu stavljena na teret. Stoga suprotno zaključku prvostupanjskog suda, a kako od posljednje procesne radnje nije proteklo vrijeme od pet godina, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara kaznenog progona, kako to osnovano u žalbi navodi državni odvjetnik. VSH, I Kž-869/88. od 24. kolovoza 1989. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998 8. ZASTARA IZVRŠENJA KAZNE Članak 21. KZ-a Zastara izvršenja kazne prekida se danom kad je izdan nalog za izvršenje kazne od prvostupanjskog suda – odsjeka za izvršenje sudskih sankcija, a ne tek danom kad je taj nalog otpremljen iz suda, jer je već donošenje naloga radnja poduzeta radi izvršenja kazne. VSRH, Kzz-19/91. od 24. srpnja 1991. Vrijeme zastare izvršenja kazne određuje se, kako to nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 97. KZ SFRJ, prema pravomoćno izrečenoj kazni tako da je beznačajno kad je osuđena osoba amnestijom oslobođena izvršenja dijela kazne. VSRH, I Kž-553/91. od 10. rujna 1991. Relativna zastara izvršenja kazne zatvora prekida radnja nadležnog suda za izvršenje kazne koji je od Centra za socijalni rad zatražio dostavu socijalne ankete za osuđenika jer po Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija izvršni sud je dužan pribaviti socijalnu anketu za osuđenika, pa se stoga radi o radnji koja je poduzeta radi izvršenja kazne. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-634/94. od 27. listopada 1994. Izrečena kazna pravomoćnom sudskom odlukom je osnova za određivanje roka zastare i u slučaju kad je osuđeniku aktom amnestije ili pomilovanjem dano djelomično oslobođenje od izvršenja kazne. Iz obrazloženja: «Duljina zastarnog roka izvršenja kazne određuje se prema visini kazne koja je izrečena pravomoćnom sudskom odlukom, pri čemu kasnije izmjene u smislu sniženja kazne aktom amnestije ili pomilovanja, nisu od utjecaja na duljinu prvobitno utvrđenog zastarnog roka.» VSRH. I Kž-839/1994. od 26. travnja 1995. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
12 9. TIJEK I PREKID ZASTARE IZVRŠENJA KAZNI I SIGURNOSNIH MJERA Članak 23. KZ-a Pravo osobe osuđene u odsutnosti da na temelju čl. 410. st. 1. ZKP u roku godine dana od dana kad je saznala za presudu kojom je osuđena u odsutnosti podnese zahtjev za obnovu postupka nije zakonska smetnja za izvršenje te presude, i to u cjelini, kako u odnosu na kaznu lišenja slobode, tako i u odnosu na ostale sankcije, te se rok zastarijevanja izvršenja kazne i u takvom slučaju računa od dana kad je presuda postala pravomoćna. Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSH održanoj 19. studenoga 1979. Nemogućnost izvršenja kazne zbog toga što se osuđenik nalazio u inozemstvu, gdje mu je boravište nepoznato, ne predstavlja smetnju pravne naravi, kakvu ima u vidu odredba čl. 83. st. 2. KZ za koje vrijeme zastarijevanja ne bi teklo, već je to smetnja faktičke naravi kad zastarijevanje teče. Iz obrazloženja: «U predmetu je nesporno utvrđeno da je presuda izrečena protiv osuđenika postala pravomoćna na dan 22. srpnja 1960. kojeg dana je Vrhovni sud Hrvatske svojom presudom potvrdio prvostupanjsku presudu. Prema tome je zastara izvršenja kazne, koja je tom presudom osuđeniku izrečena po čl. 83. st. 1. KZ počela teći od toga dana, tj. od dana 22. srpnja 1960. Iz podataka u ovom predmetu dalje proizlazi, a što je također nesporno, da je 23. studenoga 1960. u postupku za izvršenje kazne strogog zatvora u trajanju od dvije godine, na koju je osuđenik navedenim presudama osuđen, raspisana lokalna potraga, nakon čega je ustanovljeno da je osuđenik M. A. Tijekom 1960. godine ilegalno prešao u Zapadnu Njemačku. Isto tako iz podataka u spisu proizlazi da je centralna potraga za osuđenikom obnovljena 21. veljače 1966. te da je 29. siječnja 1968. osuđenik lišen slobode i upućen u KPD Lepoglavu na izdržavanje kazne. Budući da se po čl. 82. t. 4. KZ izrečena kazna ne može izvršiti ako je proteklo pet godina od osude na kaznu strogog zatvora do pet godina, a zastara se prekida po čl. 83. st. 3. KZ svakom radnjom nadležnog državnog tijela, koja se poduzima radi izvršenja kazne, dok iz gore citiranih podataka proizlazi da tijela izvršenja kazne od 23. studenoga 1960. do 25. veljače 1966., dakle kroz vremensko razdoblje dulje od pet godina, nisu ništa poduzeli radi izvršenja kazne, to je opravdano žaliteljevo stajalište da je u tom vremenu nastupila zastara izvršenja kazne strogog zatvora u trajanju od dvije godine, na koju je on osuđen. Istina je, da po čl. 83. st. 2. KZ zastara izvršenja kazne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može poduzeti. U konkretnom slučaju, međutim, kada se osuđenik navodno nalazio negdje u Njemačkoj i kada je prema tome njegovo boravište bilo nepoznato, nije postojala nikakva smetnja pravne naravi za izvršenje kazne, kakvu ima u vidu citirana odredba čl. 83. st. 2. KZ, već je postojala smetnja faktičke naravi, tako da se ne može uzeti da zastara za to vrijeme nije tekla.
13 Na osnovu izloženog, ovaj Vrhovni sud našao je da pobijano rješenje nije na zakonu osnovano, pa je stoga žalbu osuđenika po čl. 365. st. 3. ZKP uvažio i pobijano rješenje preinačio tako da je utvrdio da je nastupila zastara izvršenja navedene kazne.» VSH, Kž-449/68. od 11. travnja 1968. Nastupa zastara kaznenog progona za one radnje počinjenja produljenoga k.d. za koje je proteklo vrijeme apsolutne zastare. VSH, I Kž-658/79. od 12. veljače 1980. Je li u slučaju objedinjavanja kazni zatvora iz više pravomoćnih presuda zastara izvršenja kazne zatvora teče a svaku pojedinu kaznu, ili se zastara izvršenja prosuđuje samo s obzirom na izrečenu jedinstvenu kaznu. (Upit…) Odgovor: Zastara jedinstveno izrečene kazne počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom su objedinjene kazne iz više pravomoćnih presuda. Međutim, apsolutna zastara izvršenja pojedine od objedinjenih pravomoćnih presuda nastupa nakon proteka roka iz čl. 99. st. 5. KZ SFRJ računajući od dana pravomoćnosti presude donesene u odnosu na to pojedino k.d. Pravno shvaćanje Kaznenog odjela VSH na sjednici od 6. prosinca 1989. Nastupila je relativna zastara izvršenja kazne zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca jer je prvostupanjski sud odgodio njeno izvršenje zbog podignutog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (čl. 428. st. 5. ZKP), a taj zahtjev nije riješen u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćne presude u kome se presuda morala izvršiti (čl. 97. t. 6. KZ SFRJ). Nije došlo do prekida zastare zato što je referent za izvršenje kaznenih sankcija prije isteka roka zastare poslao poziv osuđeniku da se javi na izdržavanje kazne jer je taj poziv bio u suprotnosti s rješenjem prvostupanjskog suda kojim se odgađa izvršenje kazne pa nije mogao proizvesti nikakve učinke. Okružni sud u Slav. Požegi, Kž-514/89. od 3. listopada 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Pravno shvaćanje zauzeto u ovoj odluci je ispravno. Zastara se prekida samo zakonitom radnjom nadležnog tijela, što ovdje očito nije slučaj. Poziv referenta kojim se svjesno krši zakonito rješenje suda o odgodi izvršenja kazne zatvora samo je prividna radnja pa ona ne može prekinuti zastaru. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Kad je rješenjem nadležnog prvostupanjskog suda, na temelju čl. 428. st. 5. ZKP, izvršenje kazne s obzirom na sadržaj podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odgođeno, onda kroz vrijeme za koje je izvršenje kazne odgođeno, u smislu čl. 99. st.
14 2. KZ SFRJ, zbog obustave zastare ne teče zastara izvršenja kazne (relativna zastara izvršenja kazne), jer se u tom vremenu prema zakonu izvršenje kazne ne može ni poduzeti. Međutim, u smislu čl. 99. st. 5. KZ SFRJ, zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne (apsolutna zastara izvršenja kazne). Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSH od 15. veljače 1990. Tijekom izdržavanja kazne ne teče relativna zastara izvršenja kazne. Ukoliko dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora iz bilo kojeg razloga (pa i bijega), relativna zastara počinje ponovo teći, i to od dana prekida. U tom slučaju apsolutna zastara računa se od dana kada je presuda postala pravomoćna. Iz obrazloženja: «Za razliku od žalitelja, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da apsolutna zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne, kako to proizlazi iz čl. 94. st. 5. OKZRH, a zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana kad je presuda postala pravomoćna, kako je to izrijekom navedeno u čl. 94. st. 1. OKZRH. Ako dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora zbog bilo kojeg razloga pa i bijega, kao u konkretnom slučaju, relativna zastara počinje ponovno teći, i to od dana prekida, ali se apsolutna zastara izvršenja kazne računa od dana kada je presuda postala pravomoćna, prema zauzetom pravnom stajalištu, jer u protivnom institut apsolutne zastare ne bi imao smisla, budući da postoji mogućnost da u velikom broju slučajeva apsolutna zastara ne bi nikada nastupila.» VSRH, I Kž-216/1997. od 18. lipnja 1997. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. Nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
10. NEZASTARIVOST IZVRŠENJA KAZNE Članak 24. KZ-a Pobijanim rješenjem (u dijelu koji se pobija žalbom) obustavljen je krivični postupak protiv okrivljenika zbog krivičnog djela iz čl. 192. st. 1. KZRH pokrenut optužnim prijedlogom oštećenice kao tužitelja, a zbog krivičnog djela iz čl. 192. st. 1. i 2. KZRH. Kao razlog za obustavu krivičnog postupka u pobijanom rješenju navodi se nastup apsolutne zastare krivičnog gonjenja za inkriminirano krivično djelo, jer sud prvog stupnja smatra da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske («Narodne novine», br. 9/91) u čl. 192. brisan st. 2. tako da se sada radi o krivičnom djelu iz čl. 192. st. 1. KZRH, a za koje je krivično djelo, s obzirom na zapriječenu kaznu, nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Takav stav suda prvog stupnja nije osnovan i prihvatljiv zbog pogrešnog tumačenja i primjene novelirane odredbe o krivičnom djelu nasilničkog ponašanja. Naime, naprijed navedenom izmjenom i dopunom KZRH doista je u čl. 192. brisan st. 2., ali su dodani novi stavci 2. i 3. u kojima je prijašnji stavak 2. (koji je optužnim prijedlogom stavljen okrivljeniku na teret)
15 postao sada stavak 3. članka 192. KZRH u neizmijenjenom obliku, osim najveće mjere kazne (umjesto dosadašnjih pet godina – osam godina). Prema tome, brisanjem st. 2. čl. 192. KZRH nije dekriminalizirano djelo iz bivšeg st. 2., već je to djelo samo zbog dodavanja novog stavka (st. 2.) noveliranjem sada navedeno i opisano u st. 3., uz povišenje najveće mjere kazne. Stoga je neosnovan stav suda prvog stupnja da se, i pored neizmijenjenog činjeničnog opisa u toč. 2. optužnog prijedloga, a zbog naprijed navedene izmjene zakona, u postupanju okrivljenika sada može raditi jedino o krivičnom djelu iz čl. 192. st. 1. KZRH, zbog čega je i pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja o apsolutnoj zastari krivičnog gonjenja u ovom slučaju, te je nepravilna odluka o obustavi postupka. Županijski sud Zagreb, Kž-1357/92. od 15.9.1992. Kad je rješenjem nadležnoga prvostupanjskog suda, na temelju čl. 415. st. 5. ZKP, izvršenje kazne s obzirom na sadržaj podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odloženo, onda kroz vrijeme za koje je izvršenje kazne odloženo, u smislu čl. 94. st. 2. OKZRH, zbog obustave zastare ne teče zastara izvršenja kazne (relativna zastara izvršenja kazne), jer se u tom vremenu prema zakonu izvršenje kazne ne može ni poduzeti. Međutim, u smislu čl. 94. st. 5. OKZRH, zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne (apsolutna zastara izvršenja kazne). Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15.2.1990.
Zastara izvršenja kazne prekida se danom kad je izdana naredba za izvršenje kazne od prvostepenog suda odsjeku za izvršenje sudskih sankcija, a ne tek danom kad je ta naredba otpremljena iz suda jer je već donošenje naredbe radnja poduzeta radi izvršenja kazne. VSH, Kzz-19/91. od 24.7.1991. Izrečena kazna pravomoćnom sudskom odlukom je osnova za određivanje roka zastare i u slučaju kad je osuđeniku aktom amnestije ili pomilovanjem dano djelomično oslobođenje od izvršenja kazne. «Dužina zastarnog roka izvršenja kazne određuje se prema visini kazne koja je izrečena pravomoćnom sudskom odlukom, pri čemu kasnije izmjene u smislu sniženja kazne aktom amnestije ili pomilovanja nisu od utjecaja na dužinu prvobitno utvrđenog zastarnog roka.» VSH, I Kž-839/94. od 26.4.1995. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. 11. NAČIN POČINJENJA KAZNENOG DJELA Članak 25. KZ-a Uzročnost u kaznenom pravu postoji kada je uspostavljena međusobna veza između radnji (ili propusta) počinitelja k.d. i zabranjenih posljedica koje se prema toj vezi jednoga ili više uzroka imaju pripisati počinitelju k. d. Takva uzročnost u kazneno pravom smislu postoji i tada kada prirodne okolnosti, djelatnosti trećih osoba ili druge okolnosti odnosno uzroci
16 zajedno djeluju s radnjom ili propustima počinitelja na nastupanje zabranjenih posljedica. Dakle, te druge okolnosti, su uzročne u takvim slučajevima ne isključuju i kauzalnu povezanost radnji ili propusta počinitelja k. d. i nastupa zabranjenih posljedica. Prekid kauzalne veze između radnji ili propusta počinitelja k. d. i nastupa zabranjenih posljedica je moguć u slučajevima kada zabranjena posljedica nastupi ili je moguća isključivo iz drugih uvjeta neovisnih o volji i djelatnosti počinitelja odnosno kada počinitelja poduzeta aktivnost ili pasivnost bude prekinuta nekim drugim relevantnim uzrokom u posve novom uzročnom lancu koji se uopće ne može dovoditi u vezu s onim što ga je otpočeo počinitelj djela. Okružni sud u Zadru, Kž-346/88. Nije isključena uzročna veza između optuženikove nepropisne vožnje i smrti oštećenika kada kod bolničkog liječenja nije otkrivena i liječena unutarnja povreda od koje je zatim oštećenik umro. Neotkrivanjem povrede u oštećenika pri bolničkom liječenju nije prekinut uzročni lanac što ga je započeo optuženik zadavši povredu oštećeniku uslijed nepropisne vožnje. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1248/88. Postoji kaznenopravna relevantna uzročna veza između počinitelja i posljedice kad je utvrđeno da je on zatvorenom šakom udario pijanog oštećenika u predjelu brade, tako da je ovaj pao i zatiljkom udario u betonski pod, što je imalo za posljedicu više teških i po život opasnih ozljeda, kao i gnojnu upalu pluća sa začepljenjem ogranka plućne arterije, ugruškom, tako da je nakon dva tjedna uslijed toga umro, a mogao je i morao biti svjestan da se to može dogoditi s obzirom na svoju relativnu snagu, pijano stanje oštećenika i klizak pod na kojem su stajali. VSRH, Kž-692/91. od 20. siječnja 1993. Ako je sin dao injekciju svojoj djevojci, staroj 17 godina, a onda, kada je ona zapala u komu, odbio pozvati liječnika, zbog čega je djevojka umrla, počinio je u stjecaju k. d. omogućivanja uživanja opojnih droga iz čl. 197. st. 2. OKZRH i ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. On je zbog svog prethodnog ugrožavajućeg činjenja garant za život djevojke, tj. osoba koja je bila dužna izvršiti činjenje (čl. 28. st. 2. OKZRH)(, pa odgovara za ubojstvo kao nepravo k.d. nečinjenja čije biće sadrži u sebi i posljedicu. Naprotiv, njegova majka – uz pretpostavku da se njena odgovornost sastoji samo u tome što nije zvala liječnika, iako je bila svjesna stanja u kome se nalazila djevojka – nije garant, pa može odgovarati samo za k. d. nepružanja pomoći iz čl. 43. st. 1. KZRH, tj. za pravo k. d. nečinjenjem u čije biće ne ulazi posljedica. VSRH, I Kž-516/93. od 30. lipnja 1993. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. Nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Optuženiku se stavlja na teret da zbog nedovoljnog vozačkog iskustva, alkoholiziranosti (1,45 g/kg apsolutnog alkohola u krvi) i prevelike brzine (nedopuštene za naseljeno mjesto, jer je vozio 73 km/h) nije uspio izbjeći nalet na biciklistu koji se kretao u istom pravcu ispred njega, skrećući na lijevu stranu kolnika, nanijevši mu ozlijede zbog kojih je umro, čime je počinio teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi s čl. 156. st. 1. KZRH. Unatoč tome što je vožnja bila protivna odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama između nepropisne vožnje optuženika i zabranjene posljedice nije dokazana pravno relevantna uzročna veza, jer je utvrđeno da je optuženik, iako alkoholiziran, promptno
17 reagirao na skretanje bicikliste (prekasno reagiranje mu se i ne stavlja na teret), a u konkretnoj prometnoj situaciji nalet na biciklistu nije bio izbježljiv pri svim brzinama kretanja vozila većim od 48 km/h, dakle ni da je optuženik vozio brzinom dopuštenom za naseljeno mjesto. VSRH, Kž-174/93. od 22. 03. 1994. Bilten 19/94. Smrt oštećenika je u direktnoj uzročnoj vezi sa tjelesnom povredom – prijelomom u području gornjeg remusa desne pubične kosti, koju je zadobio u prometnoj nezgodi prilikom pada s bicikla, uslijed koje povrede se razvila upala pluća i embolija arterije, što je rezultiralo smrću oštećenika. Okolnost da je oštećenik na vlastiti zahtjev napustio bolničko liječenje nikako ne prekida uzročnu vezu između prometne nezgode, odnosno tjelesne povrede koju je zadobio u toj nezgodi, i smrtne posljedice. VSRH, Kž-67/94. od 11. 05. 1994. Bilten 19/94. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić 12. BEZNAČAJNO DJELO Članak 28. KZ-a Opstojnost krivičnog djela s obzirom na odredbu čl. 8. st. 2. Krivičnog zakona SFRH moguće je cijeniti u svakoj fazi postupka. «Nije u pravu javni tužilac kad u podnesenoj žalbi ističe da vijeće nije bilo ovlašteno primijeniti propis čl. 8. st. 2. KZSFRJ. Tu odredbu Krivičnog zakona SFRJ, naime, može primijeniti već javni tužilac odlučujući o krivičnoj prijavi ako smatra da se s obzirom na odredbu čl. 8. st. 2. navedenog Zakona ne radi o krivičnom djelu. Prema tome, nema nikakve zapreke da vijeće iz čl. 23. st. 6. ZKP, odlučujući u povodu neslaganja istražnog suca sa zahtjevom javnog tužioca za provođenje istrage, ne zauzme takvo stajalište.» VSH, IV Kž-51/86 od 10.7.1986. PSP-32. Postojanje neznatne društvene opasnosti u smislu čl. 8. st. 2. KZSFRJ prosuđuje se prema svim subjektivnim i objektivnim okolnostima konkretnog slučaja, dakle neovisno o apstraktnoj težini određenoga krivičnog djela. «Prema ocjeni ovoga drugostepenog suda, u konkretnom slučaju, kako je to pravilno ocijenio prvostepeni sud, trebalo je optuženike primjenom čl. 8. st. 2. KZSFRJ osloboditi optužbe za krivično djelo posluge iz čl. 232. KZH. U pravu je javni tužilac samo utoliko da se s obzirom na vrijeme izvršenja djela (1981.g.) pozajmljeni iznos od 100.000 dinara ne može, sam za sebe, smatrati neznatnim. Međutim, kad se imaju u vidu sve subjektivne i objektivne okolnosti učinjenoga krivičnog djela, posebno motiv izvršenja, proizlazi i pored toga zaključak da se radi o neznatnoj društvenoj opasnosti djela. To ne samo zato što su pozajmljeni iznosi u vrlo kratkom roku vraćeni radnoj organizaciji, već prvenstveno imajući u vidu da su osobe kojima su optuženici pozajmili novac dugogodišnji kooperanti njihove radne organizacije, tako da je i u vrijeme izvršenja djela postojao dužničko-vjerovnički odnos između radne organizacije i osoba kojima je novac bio pozajmljen, a osim toga u postupku je utvrđeno da je u radnoj organizaciji postojala praksa da se kooperantima daje avans s tim da je u konkretnom slučaju to učinjeno iz utrška, dakle nepravilno, a ne preko blagajne.»
18 VSH, I Kž-938/85 od 3.9.1987. PSP-35. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator», Zagreb, 1997. Postoji povreda kaznenog zakona kada je okrivljenik presudom proglašen krivim za djelo koje ima obilježja k. d. određena u zakonu ali predstavlja neznatnu društvenu opasnost u smislu čl. 4. KZ. Drugostupanjski sud može preinačiti presudu i okrivljenika osloboditi od optužbe kada je prvostupanjski sud utvrdio okolnosti na osnovu kojih se pouzdano zaključuje da djelo predstavlja takvu neznatnu društvenu opasnost. VSNRH, Kž-347/57. od 19. veljače 1957. Ne može se ocijeniti djelom koje predstavlja neznatnu društvenu opasnost u smislu čl. 4. st. 2. KZ aktivnost optuženika koji je provalio u prodavaonicu s namjerom da uzme makar samo nešto prehrambenih artikala i prisvojio samo pet komada salame – ako se ima u vidu opasan i drzak način provale noću u prodavaonicu – pogotovo kad se još uzme u obzir da je optuženik već više puta bio osuđivan. VSH, I Kž-899/72. od 29. lipnja 1972. Propis čl. 4. st. 2. KZ može doći do primjene kod bilo kojeg k. d. kod kojeg su ispunjeni odnosni zakonski uvjeti. Je li ima mjesta primjeni čl. 4. st. 2. KZ ovisi od svestrane ocjene često mnogobrojnih i raznovrsnih okolnosti i činjenica objektivne i subjektivne prirode. Svaka parcijalna ocjena stvari, posebno propuštanje da se djelo i počinitelj sagledaju u cjelini, može dovesti do pogrešnih odluka koje nisu u skladu sa sadržajem odredbe čl. 4. st. 2. KZ. U konkretnom slučaju optuženik je prisvojio u svojstvu studenta – prometnog policajca iznos od 90,00 dinara te bio optužen za k. d. iz čl. 322. st. 1. KZ. Optuženik je u vrijeme učina bio student, dok je u vrijeme suđenja završio višu ekonomsku školu i stekao naziv ekonomiste. Rođen je 1950. pa je na početku svog životnog puta. S obzirom na svoje zanimanje, činjenica osuđivanosti za k. d. pronevjere i te kako bi imala utjecaja, kako na mogućnost zaposlenja, tako i na daljnji život u najširem smislu. Optuženik je inače apsolutno neporočan, a šteta iznosi samo 90,00 dinara, pa kada se u sukobu dvaju interesa, s jedne strane neznatnost stečenja društvene imovine i posljedica koje bi osuda imala na daljnji život optuženika s druge strane, cijeni stanje stvari, ukazuje se zaista da je djelo optuženika malog značaja i s neznatnim posljedicama, pa predstavlja neznatnu društvenu opasnost. Okružni sud u Splitu, Kž-485/73. od 23. listopada 1973. Neosnovano je stajalište da sud može kod svih k. d. iz čl. 170. st. 1. KZ (uvreda) primjenom čl. 4. st. 2. KZ okrivljenika temeljem čl. 321. t. 1. ZKP osloboditi od optužbe, a s obrazloženjem da to k. d. predstavlja neznatnu društvenu opasnost zbog malog značaja i odsutnosti štetnih posljedica. Društvena, naime, opasnost tih djela je u takvom ponašanju nekoga prema drugome, koje je protivno moralnim etičkim shvaćanjima, kao i općeusvojenim pravilima ponašanja. Ovim se kaznenim djelima često zadire u osjetljivu sferu dostojanstva i osjećaja časti i unutarnjeg mira pojedinca, takovi postupci često djeluju na drugoga ponižavajuće, i to je
19 takva štetna posljedica tih k. d. koja se ne može zanemariti, pa je potrebno članove društva od takvih postupaka zaštititi. Zbog toga se ne mogu na sva k. d. uvrede, koja inače sadrže elemente tog djela, primjenjivati propis čl. 4. st. 2. KZ i donositi presude temeljem čl. 321. t. 1. ZKP. Okružni sud u Karlovcu, Kž-2/76. od 11. veljače 1976.
13. NUŽNA OBRANA Članak 29. KZ-a Od optuženika koji se nalazi u stanju nužne obrane ne može se tražiti da napad odbija pucanjem u noge napadača ako on nema vremena da hladno i trijezno prosudi situaciju. Prema tome, postupao je u granicama nužne obrane optuženik koga je njegov sin napao u hodniku zajedničke kuće, izašavši naglo iz svoje sobe s podignutom sjekirom u ruci, tako da je optuženik imao vremena samo da podigne već pripremljenu pušku i opali smrtonosni hitac u napadačev grudni koš. VSH, I Kž-928/90. od 25.5.1991. Postupao je u granicama nužne obrane optuženik koga je oštećenik napao u parku udarajući ga tupotvrdim predmetom po glavi i tijelu i koji je oštećeniku zadao nožem tri ubodne rane na grudnom košu koje su bile teške naravi jer oštećenik nije prestao s napadom ni nakon zadobivena prva dva uboda nožem. VSH, I Kž-226/91. od 17.7.1991. Postupak oštećenika koji je na sredini mosta ostavio svoj motorkotač, čime je onemogućivao okrivljeniku da prolazi traktorom cestom na kojoj ima pravo nužnog prolaza, ne predstavlja protupravni napad u smislu čl. 9. st. 2. KZJ od koga bi se okrivljenik imao pravo braniti tako da oštećenika triput ošamari. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-341/91. od 24.4.1991. Kad je nesporno utvrđeno da je oštećenica udarila prva motikom po glavi optuženicu, i to tako da joj je nanijela nagnječenu ranu na čelu od koje je optuženicu odmah oblila krv, ispravno je ocijenjeno da takav postupak oštećenice predstavlja napad na tjelesni integritet optuženice od kojega se ona imala pravo braniti, što je i učinila, udarivši ušicom sjekire triput oštećenicu. Stajalište javnog tužitelja da bi samo prvi udarac predstavljao obranu, a druga dva novi napad, umjetna je konstrukcija, jer se događaj u stvarnosti odvijao kao jedinstveno zbivanje, jer su udarci uslijedili jedan iza drugog. Okolnost što su dva udarca oštećenici zadana kad je ona već bila na tlu, ispravno je prvostepeni sud ocijenio kao količinu koja predstavlja prekoračenje nužno potrebne obrane jer je motika iz ruku oštećenice tada već bila izbijena. VSH, I Kž-972/90. od 16.7.1991.
20 Optuženik koji je pucao iz karabina u svog oca u trenutku kad ga je otac već po drugi put napao potkovom prekoračio je granice nužne obrane i učinio krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u svezi s čl. 9. st.3. KZJ. Pri tome je trebalo imati u vidu ne samo da se optuženik poslužio opasnijim i ubojitijim sredstvom nego i to da ga je napao najbliži srodnik koji je uz to još i bio pod utjecajem alkohola. VSH, I Kž-250/90. od 12.2.1992. Postupao je u granicama nužne obrane optuženik koji je hicem iz malokalibarskog pištolja ručne izrade usmrtio svog tasta koji je išao prema njemu, držeći drvenu nogu od stola u ruci, u namjeri da ga njome udari. Optuženik je najprije prekrenuo kolica s granjem, koja je oštećenik zaobišao, a zatim se povlačio do svog automobila, opalivši radi upozorenja jedan hitac u zrak, ali kako je oštećenik i dalje išao prema njemu, a nije se više imao kamo povlačiti, optuženik je opalio i drugi hitac u oštećenika. Prema tome, optuženik je bio doveden u bezizlazan položaj, a nije imao mogućnost da se obrani na lakši način pa je postupao u granicama nužne obrane, a ne u njezinu prekoračenju, kako mu je to optužbom stavljeno na teret. VSH, I Kž-39/92. od 19.3.1992. Kod odlučivanja o primjeni odredbe o nužnoj obrani iz članka 7. stavka 1. OKZRH, a posebno kod ocjene intenziteta protupravnog napada na optuženika, treba uzeti u obzir sve konkretne okolnosti pod kojima se djelo dogodilo. Kad je međusobni položaj oštećenika i optuženika bio na udaljenosti oko 10 metara i kad je oštećenik stajao držeći sjekiru objema rukama u visini trbuha, a nije ju podizao, nije se kretao, te nije ni verbalno prijetio optuženiku da će ga fizički napasti, već mu je dobacivao da mora iseliti, a optuženik mu je govorio da «briše» jer m u je «isteklo vrijeme», onda takav postupak oštećenika ne može predstavljati ni napad, a ni nagovještaj neposrednog napada, jer život i tjelesni integritet optuženika neposredno nisu bili ugroženi. Kad je optuženik u toj situaciji – posebno kad se ima još u vidu i to da je na licu mjesta od početka samog događaja bio prisutan policajac i da je oštećenik fizički znatno slabiji od optuženika – izvadio pištolj i s udaljenosti oko 10 metara ispalio nekoliko hitaca u oštećenika, otpada svaka mogućnost da se optuženikov postupak procjenjuje u smislu članka 7. OKZRH kao nužna obrana. «Ako se uzme u obzir utvrđena i neosporna činjenica da je oštećenik sjekiru držao objema rukama u visini trbuha, a nije ju podizao, te nije ni verbalno prijetio optuženiku da će ga napasti, a jer je i prema obrani samog optuženika njemu govorio da se udalji, odnosno da briše, jer mu je «isteklo vrijeme», onda takav postupak oštećenika ni u svjetlu onoga što tvrdi optuženik ne može predstavljati ni napad, a ni nagovještaj neposrednog napada, zbog čega otpada svaka mogućnost da se optuženikov postupak procjenjuje u svjetlu čl. 7. OKZRH kao nužna obrana, jer život i tjelesni integritet optuženika neposredno nisu bili ugroženi. Sve ovo i pogotovo stoga što je na licu mjesta od početka događaja bio prisutan policajac, a i stoga što je oštećenik prema utvrđenju pobijane presude nesrazmjerno slabiji od optuženika.» VSH, I Kž-292/94. od 13.10.1994. Kad je između optuženika i oštećenika došlo do sukoba i fizičkog razračunavanja i kad je i jedan i drugi pristao da se na ovaj način obračuna, onda je svaki od njih bio napadač, pa se ni jedan od njih ne može pozivati na nužnu obranu u odnosu na osobu prema kojoj se je i sam nalazio u napadu, dok međusobni napad traje.
21 VSH, I Kž-176/91. od 9.12.1992. Optuženik je nakon svađe u zajedničkoj spavaonici, u prisutnosti još triju svjedoka, ubo nožem oštećenika u grudni koš, zadavši mu teške tjelesne povrede opasne po život, a sve u trenutku kad je oštećenik prišao njegovu krevetu i udarao ga šakama po glavi. Time je učinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz članka 35. stavak 1. KZH u vezi s člankom 19.KZSFRJ u prekoračenju nužne obrane. Optuženik je napad mogao odbiti i ubadanjem u neki drugi, ne tako vitalni dio tijela ili ne tako snažnim udarcem. Oštećenik nije u rukama imao nikakav predmet, a napadu je donekle pridonio i sam optuženik svojim prethodnim ponašanjem. Osim toga, optuženik je mogao očekivati da će oštećenika u daljem napadu spriječiti tri prisutna svjedoka koji su i prije intervenirali te na kraju i razdvojili optuženika i oštećenika. VSH, I Kž-6/91. od 6.3.1991. Nema pravo na nužnu obranu optuženik koji je, držeći nož u ruci, pozvao «najjačega» da se s njim obračuna, a onda ubo nožem u prsa i lišio života oštećenika koji je prihvatio izazov i zajedno još s dvije osobe, držeći bokser u ruci, krenuo na optuženika. Tko poziva na obračun i izlazi iz gostionice da bi se obračunao, ima jasno izraženu namjeru za tučnjavom te nema pravo na nužnu obranu. On taj sukob želi, on ga provocira te se sam nalazi u protupravnom napadu. VSH, I Kž-41/92 od 28.4.1992. U fizičkom sukobu koji su obojica sudionika htjeli, ni oštećenik ni optuženik ne mogu se pozivati na nužnu obranu, bez obzira na zadobivene povrede u sukobu. «Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja da je kritičnog dana oštećenik napao optuženika tako da je on djelo počinio u nužnoj obrani. U vrijeme neposredno prije događaja oštećenik je, kako je to utvrđeno iskazima više svjedoka, sjedio na klupi pred svojom kućom i nije znao, niti je mogao znati, da će pijani optuženik naići sa zaprežnim kolima. Oštećenik ne negira da je on ustao i krenuo prema optuženiku, ali tvrdi da je prije toga optuženik sišao sa zaprežnih kola i krenuo prema njemu s nožem u jednoj ruci i ciglom u drugoj. Očito su se oni negdje na sredini te međusobne udaljenosti sreli i tada je među njima došlo do fizičkog sukoba, koji su oba htjela. Prema tome, niti jedan od njih ne može se pozivati na nužnu obranu. Utvrđeno je da je oštećenik udario kolcem po glavi optuženika, te mu zadao laku tjelesnu povredu, no to je bilo prije nego što su se oni fizički sukobili i počeli obračunavati i prije nego što je optuženik ubo oštećenika. Prema tome, na osnovi svih provedenih dokaza sud prvoga stupnja pravilno uzima utvrđenim da su se optuženik i oštećenik, nakon što su se na pola puta međusobne udaljenosti sastali, počeli hrvati, pa i fizički obračunavati, u tijeku kojeg sukoba su pali na zemlju, te je upravo na tome mjestu došlo do povređivanja oštećenika nožem. Dakle, u fizičkom sukobu do kojeg je došlo oštećenik je optuženika udario letvom po glavi i zadao mu laku tjelesnu povredu, dok je nakon toga u nastavku tučnjave optuženik ubo oštećenika nožem u bočnu stranu grudnog koša, te mu zadao tešku i po život opasnu tjelesnu povredu. Tako utvrđeno postupanje optuženika sud je pravilno pravno označio po članku 41. (sada članak 40.) stavak 2. KZRH, što je sud također na prihvatljiv način obrazložio.» VSH, I Kž-685/92. od 18.11.1993.
22 Postojanje istodobnoga protupravnog napada, u smislu članka 7. stavak 2. OKZRH, proizlazi već iz utvrđenja suda u izreci presude, tj. da je nakon verbalnog pa i fizičkog sukoba do kojeg je došlo neposredno prije počinjenja djela, a u kojem optuženik nije sudjelovao, u daljnjem tijeku događaja on izvadio pištolj, pozivajući prisutne, kao policajac, da se umire, a zatim se, kada je oštećenik krenuo prema njemu, počeo povlačiti prema vratima lokala te izašao, nakon čega je oštećenik skinuo gornji dio odjeće i nastavio se kretati prema optuženiku koji se i dalje pred njim povlačio, upozoravajući ga da će pucati, pa kad je udaljenost među njima bila oko 2 metra, a ovaj se nije zaustavio, ispalio je u njega tri hica iz pištolja. «Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sve su odlučne činjenice u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđene, ali je sud izveo pogrešan pravni zaključak, tj. da optuženik nije postupao u prekoračenju granica nužne obrane. Sud je utvrdio da se događaj odvijao bez prekida, dakle, u vremenskom kontinuitetu (str. 11, treći odlomak). Nakon izlaska iz lokala, optuženik se prema utvrđenju suda natraške povlačio pred oštećenikom, koji se nakon skidanja odjeće nastavio kretati prema njemu, te ga više puta upozorio da će pucati ako se oštećenik ne zaustavi u svom kretanju prema njemu. Da se nije radilo o nužnoj obrani, sud prvenstveno zaključuje stoga što je optuženik pucao u oštećenika kada je ovaj od njega bio udaljen oko 2 metra, a ne iz neposredne blizine, pa da u takvoj situaciji njegova obrana nije bila neophodna u smislu čl. 7. st. 2. OKZRH, koji se pravni zaključak ne može prihvatiti. Prvostupanjski sud utvrdio je da se optuženik prestrašio takva ponašanja i kretanja oštećenika koji je, što je također nesporno, bio fizički vrlo snažna osoba. Stoga je on, da bi se obranio i zaustavio kretanje oštećenika prema njemu, koji je svakako manifestirao svoju želju za fizičkim obračunom, počeo pucati kada mu se ovaj približio na oko 2 metra. Pogrešno je pravno rezoniranje suda (str. 19, drugi odlomak obrazloženja) da kontinuirano kretanje oštećenika prema optuženiku nije protupravni napad jer da nije došlo i do zamaha rukom prema optuženiku, odnosno do neposrednog fizičkog kontakta, jer pravo na nužnu obranu postoji i kad napad još nije započeo, ali neposredno predstoji, a na takvu situaciju svakako ukazuju sve utvrđene činjenice. Prema tome, iz svih pravilno utvrđenih činjenica, kako u izreci tako i u razlozima pobijane presude, nedvojbeno proizlazi pravni zaključak da je optuženik pucao u oštećenika u nužnoj obrani čije je granice, međutim, u znatnoj mjeri prekoračio. VSH, I Kž-1083/93. od 12.5.1994. Radi se o prekoračenju granica nužne obrane kao one mjere obrane koja je neophodna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni protupravni napad, kad je naoružani optuženikpolicajac pucao u golorukog napadača. «Radi se, naime, o znatnom prekoračenju granica nužne obrane. To prije svega zbog toga što je optuženik policajac, pa je prema tome zbog naravi svoje službe trebao voditi računa da u takvim i sličnim situacijama, u kojima se on manje-više stalno nalazi, pravilno procijeni situaciju i izbjegne svaki sukob s alkoholiziranim građaninom, u kojem se stanju te večeri nalazio oštećenik. On je prema utvrđenju suda, imao koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi od 0,111% i u urinu od 0,158% i prema iskazima saslušanih svjedoka bio je očito alkoholiziran. Toksikolog je, doduše, naveo da ne može utvrditi koncentraciju alkohola u krvi oštećenika u času događaja, pa to prihvaća i sud, iako je oštećenik umro ubrzo nakon povređivanja pa je notorno da nađena koncentracija alkohola odgovara onoj u vrijeme događaja.
23 Ovaj sud je posebno cijenio da je oštećenik, iako fizički vrlo snažan, bio goloruk pa je optuženik, upravo s obzirom na svoje svojstvo, trebao drukčije postupiti, iako napadnuti, u načelu, nije dužan bježati, već se ima pravo na odgovarajući način braniti.» VSH, I Kž-1083/93. od 12.5.1994. Radi se o prekoračenju granica nužne obrane u pokušaju kao one mjere obrane koja je neophodna da počinitelj od sebe ili drugog odbije istodobni protupravni napad, kad je optuženik iz džepa hlača izvadio pištolj i pucao u prsni koš i trbuh oštećenika (koji je invalidna osoba, nedostaje mu pola podlaktice lijeve ruke), u trenutku kad je oštećenik uzeo kolac duljine 1,60 m, širine 8 cm i njime zamahnuo prema optuženiku. «Navodi žalbe u kojima se ističe da optuženik nije bio dužan otkloniti napad bijegom, iako točni, nisu relevantni u konkretnoj situaciji kada sud prvog stupnja upravo utvrđuje optuženikovo stanje nužne obrane. Također, niti navođenje razloga zbog kojih je optuženik bio naoružan pištoljem nisu od utjecaja, budući da sud prvog stupnja nije ni utvrdio da bi optuženik ponio pištolj baš u namjeri da oštećenika liši života. Zbog toga, dakle, što je u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja neosporno utvrđeno da je optuženik postupao odbijajući od sebe istodobni protupravni napad oštećenika, tj. u stanju nužne obrane, ostaje sada spornim samo pitanje je li ta i takva obrana optuženika bila neophodna, odnosno je li optuženik postupajući na inkriminirani način prekoračio granice te obrane. U odgovoru na to pitanje sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je ta obrana prekoračena, i to kako s obzirom na sredstvo obrane, tako i njezin intenzitet. Prije svega, u situaciji kada oštećenik zamahuje drvenim kolcem prema optuženiku, pištolj, kao vatreno oružje, uvelike nadmašuje opasnost sredstva napada – drvenog kolca. Pored tog nerazmjera, sud prvog stupnja valjano zaključuje da je, osim upotrebe pištolja, bilo i drugih načina da se napad oštećenika odbije, pa tako npr. Jednakim sredstvom – drvenim kolcem, s obzirom na to da se u blizini optuženika, prema priloženoj fotodokumentaciji, nalazilo više takvih kolaca naslonjenih na stablo, a s koje hrpe se, uostalom, naoružao i sam oštećenik. Isto tako, ispaljujući dva hica prema tijelu oštećenika, optuženik je i po intenzitetu svoje obrane prekoračio dopuštenost njezinih granica, s obzirom na to da bi u konkretnoj situaciji već ispaljivanjem jednog hica napad bio onemogućen. Ovakav zaključak slijedi iz same obrane optuženika koji navodi da je oštećenik nakon prvog ispaljenog hica spustio desnu ruku u kojoj je držao kolac, te ju pritisnuo uz tijelo, ali je ipak ispalio još jedan hitac. Pored toga, važna je i okolnost da je oštećenik teški tjelesni invalid kojem nedostaje pola podlaktice lijeve ruke. Slijedom izloženog, dakle, i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, smatra da je optuženi, kako blažim sredstvom, tako i slabijim intenzitetom upotrebe tog sredstva, mogao od sebe otkloniti napad oštećenika, zbog čega se njegovi postupci u vrsti i mjeri obrane ne ukazuju neophodnim.» VSH, I Kž-702/94. od 7.6.1995. Optuženica je počinila krivično djelo iz čl. 40. st. 3. KZRH u vezi s čl. 7. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani, a ne u prekoračenju te obrane (odbijajući od sebe istodobni protupravni napad), kad je utvrđeno da je ona, ali tek nakon što ju je oštećenik, u namjeri da je upotrebom sile prisili na obljubu, oborio na pod kuhinje pored kuhinjskih elemenata tako da je ležala leđima na tlu, a oštećenik svojim koljenima pritiskivao njezine noge i pokušao desnom rukom skinuti svoje hlače i gače, a zatim je pokušao otkopčati njenu haljinu, u čemu nije uspio, jer se ona branila vičući i odguravajući oštećenika od sebe, pri čemu joj je oštećenik zadao i više lakih tjelesnih povreda, a u prijeko potrebnoj obrani nije uspjela kroz više od petnaestak minuta, a nitko se nije nalazio u kući, prozori su bili zatvoreni, pa nije mogla očekivati da će vikanjem
24 dozvati eventualne prolaznike upomoć ili susjede, iz ležećeg položaja dohvatila nož s kuhinjskog elementa, sredstvo koje joj je u taj čas i u položaju u kokjem se nalazila jedino stajalo na raspolaganju na dohvat ruke i njime ubola oštećenika u nogu, spriječivši time daljnji protupravni napad oštećenika, kojeg, dakle, na lakši način nije mogla odbiti. «Iako su optuženica i oštećenik podjednake visine, odnosno oštećenik tek nešto viši od optuženice, s obzirom na mušku strukturu mišića, ne može se prihvatiti da bi i njihove snage bile podjednake. Uostalom ništa ne demantira obranu optuženice da se ona nastojala obraniti od oštećenika vikanjem i odguravanjem, ali da to nije uspjela kroz vrijeme od petnaestak minuta, te da je tada dohvatila nož i ubola oštećenika. Pri svemu tome treba imati u vidu i činjenicu, o kojoj također govori optuženica, da se nitko nije nalazio u kući i da su prozori bili zatvoreni, pa optuženica nije mogla očekivati ni da bi vikanjem dozvala eventualne prolaznike ili susjede. Prema tome, optuženica hvata sredstvo koje joj u taj čas i u položaju u kojem se nalazila jedino stoji na raspolaganju, a to je kuhinjski nož koji stoji na obližnjem elementu, i njime ubada oštećenika, i to u nogu, čime ni s obzirom na sredstvo, a ni s obzirom na dio tijela u koji ubada oštećenika ne prekoračuje granice neophodno potrebne obrane.» VSH, I Kž-821/94. od 28.3.1995. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Utvrđeno je da je oštećenik noću na cesti prišao okrivljeniku, počeo mu prijetiti i udario ga, a zatim rukama uhvatio za odjeću, na što je okrivljenik reagirao tako da je oštećenika odgurnuo rukama od sebe, koji je uslijed odguravanja pao na asfalt i zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Odguravanjem oštećenika od sebe okrivljenik je odbijao istodobni protupravni napad, pa je prema tome postupao u nužnoj obrani. Županijski sud Bjelovar, Kž-371/96 od 12.9.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Činjenice da je oštećenik sa kolcem u ruci trčao za okrivljenikom dok se ovaj povlačio prema dvorištu svoje kuće, pa kada mu se približio na oko 3 metra da se okrivljenik okrenuo i nabacio sjekirom prema njemu, pri čemu je drveno držalo sjekire udarilo oštećenika po ruci u kojoj je držao kolac, uslijed čega je zadobio tešku tjelesnu ozljedu, opravdavaju zaključak da je okrivljenik postupao u nužnoj obrani. Radilo se o obrani koja je bila neophodno potrebna, jer se okrivljenik nabacuje sjekirom na oštećenika tek u času kada ga je ovaj sa kolcem već sustigao, čime je okrivljenik manifestirao svoju obrambenu, a ne napadačku volju. Županijski sud Bjelovar, Kž-578/96 od 5.12.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21. Kad je optuženik, nakon što je oštećenik vrijeđao njegova oca i suprugu, uzeo automatsku pušku i krenuo prema mjestu na kojem se nalazio oštećenik u namjeri da se s njim obračuna, te dolaskom u blizinu oštećenika u njega ispalio cijeli rafal, ne može se pozivati na to da je k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH počinio u stanju nužne obrane. Iz obrazloženja: «Pravilno utvrđuje sud da se optuženik nije nalazio u stanju nužne obrane, naime sukob obitelji optuženika o oštećenika trajao je gotovo 20 godina. Nesporno je, da je brat optuženika dan ranije u sukobu s oštećenikom povrijeđen. Neposredno prije događaja oštećenik je
25 vrijeđao oca optuženika i njegovu suprugu. Optuženik je uzeo automatsku pušku i krenuo prema mjestu na kojem je znao da oštećenik čuva stoku, krenuo je u namjeri da se s njim obračuna. Optuženik je, dakle, krenuo u akciju protiv oštećenika oboružan automatskom puškom. Iz zahtjeva da nužna obrana pretpostavlja protupravnost napada, proizlazi da protiv akcije, koju protiv napadača poduzima osoba koja se brani (optuženik), nije dopuštena obrana. Optuženik je bio taj, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka, koji je krenuo na mjesto gdje je bio oštećenik, s jasnom namjerom da se obračuna i radi toga ponio automatsku pušku. Ako je došlo do verbalnog sukoba, s obzirom na poziciju optuženika koji je krenuo u obračun oboružan, nije bilo nužnog razloga da s udaljenosti od 6 i više metara ispali cijeli rafal u tijelo oštećenika.» VSRH, I Kž-795/1996. od 14. siječnja 1997. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se optuženik ne može pozivati na to da je k.d. iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinio u stanju nužne obrane kad je utvrđeno da je on prvi napao i udario oštećenika šakom u glavu i oborio ga na tlo, te ga nastavio udarati na zemlji sve dok oštećeniku nije priskočio u pomoć drugi oštećenik, dakle odbijao je istodobni protupravni napad drugi oštećenik kojeg je optuženik također fizički napao i potom ga deset puta ubo nožem, i to u trenutku kad mu je ovaj oštećenik bio okrenut leđima. Iz obrazloženja: «Protivno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se optuženik ne može pozivati na stanje nužne obrane. Nedvojbeno je (sam optuženik to ističe) da je optuženik prvi napao i udario ošt. M. B. šakom u glavu i oborio ga na tlo. Nakon obaranja optuženik je nastavio udarati oštećenika na zemlji, a da bi to prekinuo uključio se i ošt. B. J. Sukob se odvijao u jednom kontinuitetu bez prekida. Iz zahtjeva da nužna obrana pretpostavlja protupravnost napada (ošt. M. B. nije prvi napao), slijedi da protiv akcija, koje protiv optuženika poduzima M. B., pa i B. J. Koji brani M. B., nije dopuštena nužna obrana, jer nema nužne obrane protiv nužne obrane. Pri tome treba naglasiti da su se ošt. M. B. i ošt. B. J. koji su se brani, odnosno branili drugoga svojim obranama (udaranja šakama i nogama da se onemogući napadač – optuženik), držali zakonskih granica nužne obrane, pa njihove akcije protiv optuženika nisu postale protupravne. Dapače, optuženik koji je prvi napao, vadi nož i ubada najprije tri puta u prsa ošt. M. B., a potom deset puta ošt. B. J., od toga devet puta u trenutku kada mu je ovaj oštećenik bio okrenut leđima.» VSRH, I Kž-662/1994. od 11. ožujka 1997. Ne može se pozivati na nužnu obranu onaj koji je želio sukob, tj. onaj koji je svojim svjesnim djelovanjem isprovocirao fizički napad. Iz obrazloženja: «Nesporno je da oštećenik u rukama ništa nije imao te da je motiv izlaska iz lokala i njega i optuženika, bio da se međusobno obračunaju, a sam optuženik je naveo da je iz džepa izvadio nožić, rasklopio ga te ubo oštećenika negdje ispod lijevog pazuha, odnosno u lijevi bok, no, prije toga oštećenik ga je udario jednom sa šakom. Prvostupanjski sud ispravno zaključuje da
26 kad bi oštećenik u jednom navratu i udario optuženika, nije bilo nikakva razloga da se brani nožem jer nije fizički slabiji od oštećenika, a zadao je oštećeniku ubodno reznu ranu dužine 15 cm koja je dovela do traumatskog prekida dvaju rebara i potpunog otvaranja lijeve strane prsne šupljine, a život oštećenika je spašen isključivo zahvaljujući hitnoj liječničkoj pomoći. Iz provedenih dokaza proizlazi da su i optuženik i oštećenik željeli sukob, željeli su razjasniti svoj konflikt iz ugostiteljskog objekta, iz toga razloga su obojica izašli na terasu ispred lokala, obojica su bili napadači, pa o nužnoj obrani ne može biti ni govora, jer ne postoji istodobni protupravni napad, a kad nema nužne obrane, nema ni njenog prekoračenja.» VSRH, I Kž-550/1996. od 20. ožujka 1997. Optuženik nije ostvario k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 7. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani kad je utvrđeno da je dan ranije istukao suprugu oštećenika, prelomivši joj rebra, a bio je svjestan da je oštećenik osjetljiv na suprugu i da će taj napad i ozljeđivanje supruge isprovocirati napad oštećenika kad se prvi put s njim sretne, ali je unatoč tomu sa sobom ponio pištolj, očito pristajući na obračun s oružjem, a kad oštećenik podiže pušku, istodobno vadi pištolj i puca u oštećenika. Prema tome, kod optuženika nedostaje svijest da puca u oštećenika zbog toga što se brani, on želi sukob, isto kao napadač, on je svjestan da radnju pucanja iz pištolja ne poduzima radi obrane od istodobnog protupravnog napada, već to čini da se s oštećenikom obračuna, on napada isto kao i oštećenik, pa stoga nema pravo na nužnu obranu. Iz obrazloženja: «Optuženik je dan ranije, što je nedvojbeno, napao suprugu oštećenika, istukao je, prelomio joj rebra, tako da je završila u bolnici. On je potpuno svjestan da je time doveo do jedne incidentne situacije, posebno u odnosu na oštećenika koji je osjetljiv na suprugu i koji se vratio kritičnog dana s ratišta. Optuženik je bio svjestan da će napad i ozljeđivanje supruge isprovocirati napad oštećenika kada se s njim prvi put sretne. Usprkos tomu optuženik, kada vidi pokojnog oštećenika s udaljenosti od 40 m i s poluautomatskom puškom u rukama, nastavlja se kretati prema njemu, iako se može ukloniti bez nekog sramnog bijega. Time optuženik koji ima pištolj očito pristaje na obračun oružjem i kada pok. oštećenik podiže pušku, istodobno vadi pištolj i puca u oštećenika. Prema tome, kod optuženika nedostaje svijest da puca zbog toga što se brani, on želi sukob, isto kao napadač, on je svjestan da radnju pucanja iz pištolja ne poduzima radi obrane, već to čini da se s oštećenikom obračuna, on se ne brani, on napada, isto kao i oštećenik. Opravdano, dakle, sud utvrđuje da su obojica aktera događaja, optuženik i oštećenik, bili u protupravnom napadu, obojica su željela obračun. Bez odlučnog je značenja u tome slučaju tko je prvi ispalio hitac, kada su oba hica, prvi snažniji (vjerojatno iz puške) a drugi slabiji (iz pištolja), ispaljena pogotovo istodobno. Također, okolnost da je napad i ozljeđivanje supruge oštećenika bio dan ranije, dakle vremenski udaljen od kritičnog događaja, ne čini se odlučnim, već je odlučno stanje isprovociranosti oštećenika koje traje i u vrijeme događaja, a čega je potpuno svjestan optuženik. Opravdano je, dakle, prvostupanjski sud zaključio da se optuženik najprije nalazio u situaciji kada je ograničeno njegovo pravo na obranu, a kada je ugledao oštećenika, krenuo je prema njemu, tj. krenuo je i on u protupravni napad – u obračun, kojeg je želio, a tada se nema pravo pozivati na nužnu obranu.» VSRH, I Kž-636/1994. od 21. siječnja 1997.
27
Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da optuženik nije počinio k. d. ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani, jer je on, vidjevši da će doći do svađe između njega, njegove obitelji s obitelji oštećenika, otišao u svoju kuću i sa sobom donio pištolj na dvorište, te sudjelovao u verbalnom sukobu i pri tom se čak nabacivao kamenjem na oštećenika i njegovu obitelj, zatim prišao drvenom plotu visine oko dva metra iza kojeg se nalazio oštećenik s vilama u rukama, s kojima, s obzirom na visinu i kvalitetu drvenog plota, te udaljenost optuženika od plota (oko 1,5 metar) nije mogao ugroziti život optuženika, ali je optuženik unatoč toga iz pištolja ispalio u oštećenika tri zrna od kojih je samo jedan pogodio oštećenika u nogu, a preostala dva pogađaju u blizini vitalnih dijelova tijela oštećenika. Iz obrazloženja: «Naime, da nije postojala ozbiljna opasnost po optuženika, prvostupanjski sud svoje utvrđenje osnovano temelji na okolnostima događaja. Između optuženika o oštećenike nesporno je postojao plot, između dvorišta, visine dva metra, a od toga plota optuženik je bio udaljen 1,5 metar, pa u datoj situaciji nikakova opasnost optuženiku nije prijetila od uperenih vila. Dakle, pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, cijeneći izvedene dokaze, da optuženik nije bio ugrožen uperenim vilama oštećenika iz susjednog dvorišta. Pored toga, prije nego što je oštećenik uzeo u ruke vile, uslijedio je verbalni sukob u kojem je sudjelovao i optuženik te se pritom čak i nabacivao kamenjem na oštećenika i članove njegove obitelji.» VSRH, I Kž-286/1997. od 23. prosinca 1997. Kad je optuženik tokom prepirke nekoliko puta šakom udario drugu osobu i tako izazvao reakciju te osobe i njezina prijatelja koji su dohvatili cjepanice i potrčali za optuženikom, tada takva provokaciija ograničava optuženikovo pravo na nužnu obranu pa on nema pravo na protunapad, kao u konkretnom slučaju kad je s komadom cigle izašao iz dvorišta u koje se sklonio i taj komad bacio u oštećenikovu glavu nanijevši mu teške tjelesne povrede. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-110/90. od 03. 05. 1990. NZ, Pregled br. 47. Nije prekoračio granice nužne obrane optuženik koji je, braneći se od oštećenika koji ga je napao drvenom nogom od stola, pucao oštećeniku iz malokalibarskog pištolja u lilce nanijevši mu tešku tjelesnu povredu. Od optuženika se nije moglo tražiti da puca u «nevitalne dijelove tijela oštećenika», kako to traži prvostepeni sud, jer je optuženik bio satjeran u položaj iz kojega nije više mogao uzmicati, a njegovo psihičko stanje onemogućavalo mu je da gađa u određene dijelove oštećenikova tijela. VSRH, IKž-100/91. od 09. 05. 1991. NZ, Pregled br. 50. Optuženik koji je pucao iz karabina u svog oca u trenutku kad ga je otac već po drugi put napao potkovom prekoračio je granice nužne obrane i učinio krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u svezi s čl. 9. st. 3. KZJ. Pri tome je trebalo imati u vidu ne samo da se optuženik poslužio opasnijim i ubojitijim sredstvom nego i to da ga je napao najbliži sordnik koji je uz to još i bio pod utjecajem alkohola.
28
VSRH, IKž-250/90. od 12. 02. 1992. Prekoračila je granice nužne obrane i stoga izvršila krivično djelo ubojstva u pokušaju (čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. i čl. 9. st. 3. KZJ) optuženica koja je, nakon prepirke s mužem koji je bio u pijanom stanju i koji je pošao prema njoj s uzdignutom rukom da je udari, zgrabila kuhinjski nož sa stola i ubola ga u trbuh, pa kad je on nakon toga ponovno krenuo prema njoj, u strahu da joj ne oduzme nož, ubola ga još jednom u lijevu stranu grudnog oša, a u toku daljnjeg sukoba ubola ga još i u desnu nadlakticu, lijevu stranu pazuha i stražnju stranu desne natkoljenice, nanijevši mu tako teške tjelesne povrede opasne po život i tri lake tjelesne povrede. U pitanju je bio jedan od uobičajenih oštećenikovih napada na optuženicu pa je ona, kao i u prijašnjim sličnim situacijama, mogla odbiti napad i obranom manjeg intenziteta a ne da oštećeniku zadaje čak pet uboda nožem. VSRH, IKž.311/91. od 15. 04. 1992. NZ, Pregled br. 52. Kad je između optuženika i oštećenika došlo do sukoba i fizičkog razračunavanja i kad je i jedan i drugi pristao da se na ovaj način obračuna, onda je svaki od njih bio napadač, pa se ni jedan od njih ne može pozivati na nužnu obranu u odnosu na osobu prema kojoj se je i sam nalazio u napadu, dok međusobni napad traje. VSRH, IKž-176/91. od 09. 12. 1992. U fizičkom sukobu koji su obojica sudionika htjeli, ni oštećenik ni optuženik ne mogu se pozivati na nužnu obranu, bez obzira na zadobivene povrede u sukobu. VSRH, IKž-685/92. od 18. 11. 1993. Postupak optuženika, koji je povrijeđen prenošenjem neistinitih tvrdnji oštećenika, samo prigovorio oštećeniku zašto prenositi neistine, nikako nije pristajanje na fizički sukob, niti je provociranje sukoba, pa optuženik, kada ga je oštećenik na takav prigovor fizički napao, udarcem šake oborio na zemlju i nastavio udarati nogama, ima pravo na obranu. Odbijajući napad oštećenika tako što ga je lovačkim nožem oštrice dužine 11 cm ubo u predjelu trbuha, nanijevši mu smrtonosne povrede, optuženik je u prekoračenju nužne obrane počinio krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. VSRH, Kž-45/93. od 26. 04. 1994. Bilten 19/94. Krivično djelo ubojstva u prekoračenju nužne obrane čini optuženik koji je, probudivši se i djelomično obukavši, čuvši da je netko razvalio ulazna vrata i ušao u sobu s lopatom uzdignutom iznad glave, uzeo automatsku pušku kraj kreveta, kleknuo, repetirao pušku i s udaljenosti od oko 80 do 120 cm ispalio jedan metak u pravcu oštećenika, pogodivši ga u grudni koš, tako da su bili prostrijeljeni vitalni organi. Obrana koju je poduzeo optuženik nije bila neophodno potrebna da se odbije ishodobni napad, jer u tim okolnostima optuženik je objektivno imao mogućnost da napad otkloni, pa makar i hicem iz puške, ali u one dijelove tijela koji nisu vitalni. Kod krivičnog djela ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane, lišavanje života napadača javlja se kao neposredna posljedica poduzete obrane od napada kao uzroka, pa je tu počiniteljeva radnja, koja je usmjerena na lišenje života, zapravo izvoran i logičan smisao njegove aktivnosti, a stanje eventualno nastale jake razdraženosti ili prepasti izazvanih napadom, samo su mogući razlozi pogrešne ocijene intenziteta napada i time
29 mogući uzroci samog prekoračenja granica nužne obrane, pa samo posredno u vezi s lišenjem života. Stoga i predstavljaju samo osnov momućeg oslobođenja od kazni. Naprotiv, kod krivičnog djela ubojstva na mah napad je, no to može biti i zlostavljanje i teško vređanje, uzrok nastanka psihičkog stanja – jake razdraženosti iz kojeg počiniteljeva radnja na lišenje života tek proizlazi, pa zato tu njegova aktivnost nije u neposrednoj funkciji obrane od napada i nije joj to izvorni smisao nego je ona samo neposredna reakcija na napad, odnosno reakcija za zlostavljanje ili teško vređanje, i smisao joj je zapravo u tome da počinitelja rastereti od takvih afektivnih stanja. Utvrđena odlučna činjenica da je oštećenik u sobu, u kojoj se je nalazio optuženik, ušao noću, provalivši prethodno u kuću, sa lopatom u rukama dignutom iznad glave, jasno pokazuje da se tu radilo o takvom napadu na koji bi reagirala svaka osoba neposredno bez obzira na psihičko stanje, pa je tako neposredno reagirao i optuženik dohvativši automatsku pušku i ispalivši hitac u pravcu oštećenika, braneći se od njegova napada. VSRH, Kž-960/93. od 08. 11. 1994. Bilten 20/96. Radi se o prekoračenju granica nužne obrane kao one mjere obrane koja je neophodna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni protupravni napad, kad je optuženik iz automatske puške u oštećenika, koji je s pijukom podignutim u desnoj ruci trčao za njim, ispalio dva kratka rafala od najmanje sedam komada streljiva i to na način što je prvi rafal ispalio u donji dio tijela oštećenika, a nakon što je oštećenik zbog prvog ispaljenog rafala posrnuo i pao na koljena, dakle bio nesposoban za daljnji napad, što je optuženik vidio, ispalio i drugi rafal u gornji dio tijela, zadavši mu brojne ustrijelne rane u tijelo s vanjskiim krvarenjem, što je dovelo do smrti oštećenika. VSRH, IKž-486/94. od 08. 06. 1995. Izbor 2/96. Optuženik nije počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani, a niti u njenom prekoračenju, bez obzira na to što je oštećenik za vrijeme svađe izvadio džepni nožić i ostao stajati u dvorištu s otvorenim džepnim nožićem u ruci, kad je optuženik otišao u kuću po pušku i odmah po izlasku iz kuće u verandu (a oštećenik je još uvijek stajao na istom mjestu), opalio iz puške, a zatim i sa stuba, u pravcu oštećenika, tako da mu je jedan metak okrznuo kapu na glavi. VSRH, IKž-334/95. od 12. 09. 1996. Izbor 2/96. Optuženik je postupao u nužnoj obrani kad je od sebe odbijao istodobni protupravni napad oštećenika koji se sastojao u tome da je oštećenik (mlađi čovjek, rođ. 1957.), nakon međusobnoga verbalnog sukoba, prišao optuženiku (starom čovjeku, rođen 1918.), snažno ga udario u slijepoočnicu i oborio na pod, stisnuvši ga između kreveta i ormara, zakoračio ga, kleknuo koljenima na njegova prsa i nastavio ga tući. Optuženik je, naime, tek tada uzeo nož koji mu se kao jedino sredstvo našlo na dohvat ruke i njime iz ležećeg položaja ubadao oštećenika sve dok se ovaj nalazio na njemu i udarao ga. VSRH, IKž-42/96. od 10. 10. 1996. Izbor 2/96. Kad je optuženik, nakon što je oštećenik vrijeđao njegova oca i suprugu, uzeo automatsku pušku i krenuo prema mjestu na kojem se nalazio oštećenik u namjeri da se s njim obračuna, te dolaskom u blizinu oštećenika u njega ispalio cijeli rafal, ne može se pozivati na to da je krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH počinio u stanju nužne obrane.
30
VSRH, IKž-795/96. od 14. 01. 1997. Izbor 1/97. Od optuženika koji se nalazi u stanju nužne obrane ne može se tražiti da napad odbije pucanjem u noge napadača ako nema vremena da hladno i trijezno prosudi situaciju. Prema tome postupao je u granicama nužne obrane optuženik koga je njegov sin napao u hodniku zajedničke kuće, kizašavši naglo iz svoje sobe s podignutom sjekirom u ruci, tako da je optuženik imao vremena samo podignuti već pripremljenu pušku i opali smrtonosni hitac u napadačev grudni koš. VSRH, I Kž-928/90 od 25. svibnja 1991. godine – Državni odvjetnik br. 2/98 O postojanju obrane, neophodne za odbijanje istodobnog protupravnog napada, sudi se ne samo po tome kakvo oruđe je uporabljeno u napadu i u obrani već se moraju uzeti u obzir i druge okolnosti. VSNRH, Kž-1247/56. od 24. svibnja 1956. Sudjelovanje u nastaloj tučnjavi u svrhu da se obrani napadnuti a kasnije odbije napad i protiv sebe može imati karakter nužne obrane u smislu čl. 11. KZ. VSH, Kž-416/69. od 26. lipnja 1969. Kod odlučivanja o primjeni odredaba o nužnoj obrani iz čl. 11. st. 1. i 2. KZ ne može se intenzitet napada na okrivljenika ocjenjivati samo sa stajališta krajnje posljedice toga napada, već treba uzeti u obzir i sve konkretne okolnosti pod kojima se djelo dogodilo, sredstvo kojim je napad izvršen i pravno dobro protiv kojeg je usmjeren. VSH, Kž-1469/71. od 3. veljače 1972. Kad optuženik prilazi oštećeniku i hvata ga za prsa pozivajući ga na odgovornost zbog navodno njemu izgovorenih riječi, onda se optuženik takvom svojom djelatnošću pojavljuje kao napadač, pa uslijed toga ni tijekom daljnjeg odvijanja događaja između njega i oštećenika ne može se više tretirati kao napadnuti. VSH, Kž-1718/71. od 20. siječnja 1972. Za prekoračenje granica nužne obrane potrebno je da se za trajanja protupravnog napada taj napad odbija na način koji se, s obzirom na okolnost pod kojom se protunapad vrši i sredstvo kojim se vrši, ne ukazuje potrebnim, jer se po pravilnom rasuđivanju protupravni napad mogao odbiti i manjom povredom napadačevog interesa. To zato, što se pojmom neophodne potrebe (čl. 11. st. 2. KZ) ograničava opseg obrane, pa se prema tome jedino prekoračenjem toga opsega u odbijanju protupravnog napada prekoračuje i granice nužne obrane. VSH, I Kž-175/72. od 27. lipnja 1972. U datoj situaciji kad optuženik nije mogao obraniti svoj tjelesni integritet na drugi način nego da posegne za nožem, u stvari jedinim sredstvom – oruđem kojim je taj raspolagao, i njime bode u obrani svoje napadače, ta je njegova obrana bila neophodno potrebna za odbijanje toga
31 napada (koji se sastojao u napadu dvojice na optuženika, koji su ga više puta izudarali bičalom okovanim željezom, zatim rukama i nogama obuvenim u cipele tako da su ga oborili na zemlju i nastavili tući u tom položaju, čime su mu zadali više tjelesnih ozljeda i izbili više zubi). Stoga su u postupanju optuženika ostvareni svi zakonski uvjeti nužne obrane iz čl. 11. st. 2. KZ, pa je valjalo uvažiti žalbu optuženika i preinačenjem prvostupanjske presude optuženika osloboditi od optužbe po čl. 321. t. 1. ZKP. Pri tom valja imati u vidu da se kod nužne obrane ne traži da napadnuti ne smije u obrani napadaču nanijeti veće zlo, odnosno veću povredu njegovog pravnog dobra od one koja je njemu – napadnutom – prijetila (za razliku od krajnje nužde – čl. 12. KZ).VSH, Kž-1047/72. od 17. kolovoza 1972. Kod odlučivanja o primjeni odredbe o nužnoj obrani, a posebno kod ocjene intenziteta napada na optuženika treba uzeti u obzir sve konkretne okolnosti pod kojima se djelo dogodilo. U času početka napada oštećenika, tj. dok mu se oštećenik približavao mašući nožem, optuženik nije imao pri ruci nikakvo podesno sredstvo obrane, pa kako je – uzmičući, u takvoj situaciji, posegao za kolcem iz plota kraj kojega je uzmicao, mora se uzeti da je uporabio jedino sredstvo obrane, koje mu je u danom momentu bilo na raspolaganju, pa se stoga takova obrana ukazuje jedino mogućom i kao takva neophodno potrebnom za odbijanje protupravnog napada. VSH, I Kž-233/73. od 3. travnja 1973. Izazivač odnosno napadač ima pravo također da se brani, ako tijekom svađe ili prepirke u kojoj do tada nisu uporabljena opasna sredstva, izazvani posegne za sredstvom koje bi izazivača moglo ugroziti do te mjere da dolazi u pitanje njegov tjelesni integritet ili život. VSH, I Kž-422/73. od 19. lipnja 1973. Nije pravilno stajalište da se nužnom obranom, i to nanošenjem tjelesnih ozljeda napadaču može odbijati samo takav napad koji je upravljen na zadavanje teške tjelesne ozljede ili na lišenje života. Time je u stvari izraženo stajalište o razmjernosti po vrijednosti između napadnutog dobra i napadačeva dobra, odnosno razmjernosti zla što se obranom nanosi napadaču i zla što je prijetio napadnutom. Naime, po čl. 11. st. 2. KZ može se nužnom obranom odbijati protupravni napad na svako dobro zaštićeno kaznenim pravom (život, slobodu, imovinu, čast itd.) pa, prema tome, i tjelesni integritet uopće. Jedini je uvjet (uz istodobnost napada), da su način i sredstvo kojima se napad odbija bili neophodno potrebni za uspješno odbijanje napada. Stoga – za razliku od krajnje nužde (čl. 12. st. 2. KZ) – odredba čl. 11. st. 2. KZ ne traži razmjernost između pravnog dobra napadača i pravnog dobra napadnutog, odnosno između zla što se nanosi napadaču i zla što je prijetio napadnutom. Sukladno s izloženim optuženik nije bio dužan da trpi da ga oštećenici tuku, makar oni nisu namjeravali da ga usmrte ili teško tjelesno ozlijede, pa je bio ovlašten da svojim protunapadom odnosno povredom dobara oštećenih odbije njihov napad. Naravno, kod toga ostaje pitanje jesu li način na koji je odbijao napad, sredstvo kojim ga je odbijao i dobra
32 napadačeva na koja je bila upravljena njegova obrana u datoj situaciji, s obzirom na sve okolnosti (broj i snaga napadača, način njihovog postupanja, eventualna druga sredstva koja su mu stajala na raspolaganju za odbijanje napada i sl.), bili neophodno potrebni za odbijanje napada. VSH, I Kž-799/76. od 20. svibnja 1976. Okrivljenici koja je prijetila sjekirom privatnim tužiteljicama i kojoj je zbog toga stavljeno na teret k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 1. KZH, ne može se priznati pravo na nužnu obranu zato što su privatne tužiteljice istodobno bacale blato na fasadu njene kuće. Ne može biti nužne obrane ako se sjekirom prijeti da bi se otklonio napad na imovinu jer se zaštićeno (tijelo i život) i napadnuto dobro (imovina) ne mogu uspoređivati. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-626/89. od 2. veljače 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Stajalište zauzeto u ovoj odluci ne može se odobriti. Nema nikakve sumnje da se nužnom obranom može štititi bilo koje pravno dobro, pa prema tome i imovina. Prvostupanjski sud, koji je okrivljenici odrekao pravo na nužnu obranu, utvrdio je da se nabacivanje blatom na fasadu ne može smatrati napadom na imovinu, što je pogrešno jer i na taj način može nastati imovinska šteta. Također je taj sud uzeo da je napad prestao, što se ne čini uvjerljivim s obzirom na razjarenost privatnih tužiteljica, pa drugostupanjski sud ne prihvaća tu tvrdnju. Drugostupanjski sud stoga dopušta da je postojao istodobni napad na imovinu okrivljenice, ali smatra da nema proporcionalnosti između napadnutog i povrijeđenog dobra. Ovdje valja istaći da naš zakon kod nužne obrane, za razliku od krajnje nužde, ne traži i razmjernost između pravnog dobra napadača i pravnog dobra napadnutog, odnosno između zla što se nanosi napadaču i zla što je prijetilo napadnutome, kako je to s pravom istakao VSH u odluci Kžž799/76 («Pregled sudske prakse», br. 10, str. 52). Stoga postupa u nužnoj obrani npr. žena ubije napadača koji je pokušava silovati, mada je seksualni integritet manje vrijedno dobro od života. Ipak, ne može se priznati pravo na nužnu obranu u slučaju očiglednog ili nepodnošljivog nerazmjera kod napada na imovinu, pa se npr. ne može opravdati postavljanje takvih zaštitnih električnih uređaja na voćke koji mogu ubiti napadača. Stoga se naša sudska praksa s pravom pokazala dosta suzdržanom kada je u pitanju nužna obrana imovine. Međutim, u konkretnom slučaju ne može biti govora o takvom očiglednom nerazmjeru. Drugostupanjski sud pogrešno uzima da je radnja okrivljenice bila upravljena na tijelo i život privatnih tužiteljica. Okrivljenica nije ni dirnula privatne tužiteljice, a i optužena je samo zbog k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 1. KZH, dakle, zbog k. d. kod kojega je zaštitni objekt sigurnost neke osobe. Takav način dio je u granicama neophodne obrane, tj. obrane koju bi primijenio svaki razuman čovjek u situaciji okrivljenice. Iz navedenih razloga bilo je ispravno osloboditi okrivljenicu zato što je postupala u granicama nužne obrane.» «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Oštećenik i četiri mladića opkolili su automobil u kome se optuženik ljubio s djevojkom te udarili po limu i ljuljali automobil, nakon toga je optuženik, koji je inače bio policajac, izašao iz automobila i ispalio nekoliko metaka iz pištolja u zrak pa su se oštećenik i njegovo društvo razišli. Međutim, ostali su čekali na putu i kada je optuženik krenuo automobilom, prepriječili su mu put u namjeri da ga fizički napadnu, on je izišao iz automobila, ovaj put bez pištolja u kome više nije bilo metaka i oštećenika, koji mu je prilazio, udario šakom po ustima, polomivši mu nekoliko zuba, nakon čega je sjeo u automobil i nastavio vožnju. Optuženiku je
33 stavljeno na teret k. d. teške tjelesne ozljede iz čl. 41. st. 4. KZH jer je po mišljenju državnog odvjetnika, bio bez svoje krivnje doveden u stanje jake razdraženosti napadom od strane oštećenika, ali ga je prvostupanjski sud s pravom oslobodio optužbe, jer je postupao u nužnoj obrani. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-49/90. od 21. ožujka 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Ovdje su sudovi s pravom uzeli da je optuženik postupao u granicama nužne obrane. Teza državnog odvjetnika prema kojoj bi se radilo o teškoj tjelesnoj ozljedi na mah nije prihvatljiva jer takva kvalifikacija pretpostavlja da je napad prestao, dok je u ovom slučaju napad neposredno predstojao: kada je oštećenik krenuo na optuženika u namjeri da ga fizički napadne, nastupila je neposredna opasnost za optuženikov tjelesni integritet. Time je ostvarena istodobnost napada kao pretpostavka nužne obrane. Isto tako valja uzeti da je optuženikova obrana bila neophodna jer on nije imao na raspolaganju neki drugi način obrane kojim bi se u većoj mjeri štedio napadač. Optuženik nije bio dužan ni da se ograniči samo na odbijanje (pariranje) napada, nego je imao pravo i na protunapad ili na ofenzivnu nužnu obranu jer mu je u datoj situaciji jedino takva obrana garantirala uspjeh. Nije postojao nijedan razlog koji bi ograničavao optuženikovo pravo na nužnu obranu (nepostojanje ili umanjenje krivnje kod napadača, bračni ili rodbinski odnos s napadačem, očigledan nerazmjer između napadnutog i povrijeđenog dobra i prethodne provokacije optuženika). «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/90. Postupao je u granicama nužne obrane optuženik koga je oštećenik napao u parku udarajući ga tupotvrdim predmetom po glavi i tijelu i koji je oštećeniku zadao nožem tri ubodne rane na grudnom košu koje su bile teške naravi, jer oštećenik nije prestao s napadom ni nakon zadobivena prva dva uboda nožem. VSRH, I Kž-226/91. od 17. srpnja 1991. Optuženik je postupao u nužnoj obrani kad je od sebe odbijao istodobni protupravni napad oštećenika koji se sastojao u tome da je oštećenik (mladi čovjek, rođ. 1957.), nakon međusobnoga verbalnog sukoba, prišao optuženiku (starom čovjeku, rođ. 1918.), snažno ga udario u sljepoočnicu i oborio na pod, stisnuvši ga između kreveta i ormara, zakoračio ga, kleknuo koljenima na njegova prsa i nastavio ga tući. Optuženik je, naime, tek tada uzeo nož koji mu se kao jedino sredstvo našlo na dohvat ruke i njime iz ležećeg položaja ubadao oštećenika sve dok se ovaj nalazio na njemu i udarao ga. Iz obrazloženja: «Naime, točno je to da je optuženik, prema iskazu svjedoka, oštećeniku opsovao majku, a potom majku i oca, uvrijedio ga, tako da je ovaj otišao u svoju sobu, ali je i optuženik pošao u svoju sobu, kako to iskazuje sam oštećenik. Dakle, verbalni sukob je prestao, no nakon toga oštećenik izlazi iz svoje sobe, prilazi optuženiku, snažno ga udara i obara na pod. I tada, zakoračuje optuženika i nastavlja ga tući a sam navodi: «Bacio sam se na njega i kleknuo koljenima na njegova prsa, te m u rekao što će sada biti». Optuženik je star čovjek (rođen 1918. godine), pa je i logičan zaključak prvostupanjskog suda da je, onako oboren od znatno mlađeg oštećenika (rođenog 1957. godine), pa i snažnijeg, koji kleči na njemu i dalje ga
34 udara, naprosto bio bespomoćan sve dok nije posegnuo za nožem, jedinim sredstvom na dohvatu ruke i njime se stao braniti. Istina, on je nanio oštećeniku pet ozljeda nožem, sve lake naravi, ali niti jednu nakon što je oštećenik prestao sa zlostavljanjem, već sve s poda, u ležećem položaju i za vrijeme dok je oštećenik na njemu i dok ga udara.» VSRH, I Kž-42/1996. od 10. listopada 1996. Nema pravo na nužnu obranu lovokradica prema kome je lovočuvar uperio pušku i povikao: «Stoj ili pucam». VSH, Kž-909/78. Nema pravo na nužnu obranu pijani pacijent koji je najprije vrijeđao liječnika, a onda, nakon njegove intervencije, otišao po nož, da bi nakon toga ponovno provocirao liječnika i kada ga je liječnik uhvatio rukama za prsa, ubo ga nožem i na taj način lišio života (VSH, Kž-422/73); isto vrijedi za optuženike koji su bacanjem pivske boce svjesno isprovocirali napad dvaju oštećenika, pri čemu su jednog ubili, a drugog tjelesno ozlijedili. VSH, Kž-432/83. Kod nužne obrane intenzitet napada i razmjernost između obrane i napada ne može se ocjenjivati isključivo prema uporabljenom sredstvu već treba uzeti u obzir sve okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, a napose s kakvim sredstvom obrane je napadnuti u danoj situaciji raspolagao da bi mogao suzbiti napad. Presudom okružnog suda jedan od optuženih proglašen je krivim zbog k. d. ubojstva u prekoračenju nužne obrane iz čl. 135. st. 1. u vezi s čl. 11. st. 3. KZ. Vrhovni sud Hrvatske oslobodio je optuženika od optužbe po čl. 330. t. 1. ZKP, iz ovih razloga: «Prvostupanjski sud povrijedio je kazneni zakon (čl. 344. t. 1. ZKP), jer je na osnovu pravilno utvrđenih odlučnih činjenica izveo pogrešan zaključak kad je ustanovio da je optuženik počinio k. d. ubojstva u prekoračenju nužne obrane iz čl. 135. st. 1. u vezi s čl. 11. st. 3. KZ, umjesto da je našao da ne postoji k. d. zbog nužne obrane u kojoj se ovaj optuženik nalazio (čl. 11. st. 1. KZ). Do ovakvog pogrešnog zaključka došao je prvostupanjski sud zbog toga, što je intenzitet i adekvatnost obrane i napada ocijenio isključivo po uporabljenom sredstvu, a ne i prema svim ostalim okolnostima pod kojima je konkretno djelo bilo počinjeno. Da je do ovakvog zaključka prvostupanjski sud došao, to proizlazi iz obrazloženja presude u kojem je navedeno da je optuženik prekoračio granice nužne obrane, jer da je uporabio nož, a kod poginulog nije uopće vidio noža niti ga je ovaj udario nožem prije nego je bio uboden i to u času kad ga je poginuli uhvatio za kosu i oborio na zemlju, pri čemu nije mogao ni očekivati da će biti napadnut nožem s obzirom na njihove ranije dobre odnose. Od napadnutog se, naime, traži da u obrani od napadača uporabi adekvatne obrambene postupke i da se brani adekvatnim sredstvom samo onda i utoliko, ukoliko napadnuti u situaciji u kojoj se našao ima za to mogućnost. To drugim riječima znači da napadnuti, ako u času kada se je prisiljen braniti, nema druge alternative ni mogućnosti, jer kod sebe nama
35 nikakvog drugog sredstva osim noža, niti s obzirom na način napada, njegov intenzitet, položaj i sve ostale okolnosti u kojima se u času napada nalazi, nema druge mogućnosti da se obrani nego da napadača udari nožem, dakle ako napadnuti uporabi jedino sredstvo koje je imao i brani se na način koji je u konkretno stvorenoj situaciji bio jedino moguć, onda se adekvatnost napada i obrane ne može mjeriti izolirano od svih ostalih okolnosti konkretnog slučaja, pa se ni uporaba sredstva koje bi apstraktno uzevši bilo jače od sredstava napada, ne može smatrati uporabom neadekvatnih obrambenih postupaka i slijedom toga prekoračenjem nužne obrane. Tako i u konkretnom slučaju, kraj svih okolnosti slučaja, samo na osnovu činjenica da je optuženik uporabio nož prema napadaču koji je u samom momentu napada bio bez noža (odnosno optuženik nije vidio da bi poginuli napadač imao nož) ne može opravdati stajalište prvostupanjskog suda, da je optuženik prekoračio granice nužne obrane. Pri ocjeni toga pitanje ne može se, naime, imati samo u vidu da je optuženik imao nož, a poginuli da je bio goloruk u času kad je optuženika uhvatio za kosu i oborio ga na zemlju, nego i sve ostale okolnosti slučaja. Tako naročito, da je poginuli bio čovjek vrlo agresivne naravi, da je kritične večeri još prije inkriminiranog događaja u Domu kulture izazvao gužvu i nožem teško ozlijedio predsjednika SSRN koji je tražio da se Dom isprazni i zatvori i da je optuženik za to znao. Dakle, trebalo je imati u vidu da su optuženika čim je izašao iz Doma kulture odmah počeli žestoko progoniti poginuli i još dvojica napadača i to drugo i treće optuženi, da su ga gonili oko 150 metara, i da ga je poginuli kad su ga stigli uhvatio za kosu i oborio na zemlju i dok ga je ovaj držao za kosu i gnječio i da ga je drugooptuženi dvaput ubo nožem u leđa i teško ozlijedio. Konkretno, utvrđeno je da je poginuli stvarno imao u ruci nož u vrijeme kad je trčao i progonio optuženika i da je poginuli bio snažan mladić i pod utjecajem alkohola što je još pojačalo njegovu agresivnost i bezobzirnost, a osim toga utvrđeno je da su poginuli i ostala dvojica optuženih još i vukli za noge optuženika koji je također bio ozlijeđen i to prema kanalu sve dok jedna svjedokinja nije u svojoj kući upalila svjetlo koje je osvijetlilo i mjesto događaja. Kad je u takvoj situaciji optuženik neposredno bio ugrožen ne samo u svom tjelesnom integritetu nego i u svom životu od trojice agresivnih napadača koji su istodobno na njega atakirali, a subjektivno veoma zaplašen, i reagirao ubodom nožem na napadača koji ga je prvi stigao, uhvatio za kosu i oborio na zemlju, onda je on u danoj situaciji reagirao na jedino moguć način koji mu je dao izgleda da se obrani od napada, pa se takvo njegovo reagiranje ne može smatrati prekoračenjem nužne obrane, nego kao aktivnost adekvatna intenzitetu izvršenja napada, dakle kao djelo počinjeno u punoj nužnoj obrani u smislu čl. 11. st. 1. KZ. Stoga je uvaženjem žalbe optuženika prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti na način kako je to izvršeno u izreci presude.» VSH, Kž-1298/67. od 1. studenoga 1967. Opravdano je sud oslobodio optuženicu od kazne zbog prekoračenja nužne obrane uslijed jake razdraženosti i prepasti izazvane napadom oštećenika, ako se uzme u obzir da je oštećenik optuženicu snažno udario tako da je ona od tih udaraca padala na zemlju i ako se u sklopu cjelokupnog ponašanja oštećenika prema optuženici ocijeni značaj njegove brutalnosti prema optuženoj, koja je i inače teški neurotik s vrlo intenzivnim depresivnim stanjem. VSH, Kž-748/72. od 19. listopada 1972.
36
Izazivač, odnosno napadač ima također pravo na nužnu obranu ako tijekom svađe ili prepirke u kojoj do tada nisu uporabljena opasna sredstva izazvani posegne za sredstvom koje bi izazivača moglo ugroziti do te mjere da dolazi u pitanje njegov život ili tjelesni integritet. Prvostupanjskom presudom proglašen je optuženik krivim zbog k. d. ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ počinjenog u prekoračenju granice nužne obrane. Drugostupanjski sud je uvažio žalbu državnog odvjetnika i preinačio prvostupanjsku presudu samo glede odluke o kazni. Iz obrazloženja: «Iako je oštećenik u osnovi, pravilno reagirao, ipak je uzimanjem boce u ruku i kretanjem prema optuženiku u namjeri da ga istjera iz vagona doveo u situaciju da se morao braniti od toga napada. Istina je da se izazivač i napadač u pravilu ne bi mogao pozivati na nužnu obranu, ali u konkretnom slučaju to izazivanje, pa i eventualni napad optuženika na pokojnika u vidu udarca u lice, nije bilo takvog intenziteta da bi pokojnik bio doveden u situaciju da opravdano uzima u ruke bocu s pivom i kreće prema optuženiku, a utvrđeno je da to nije zbog toga učinio. Izazivač, odnosno napadač ima također pravo da se brani, ako tijekom svađe ili prepirke u kojoj do tada nisu uporabljavana opasna sredstva, izazvani posegne za sredstvom koje bi izazivača moglo ugroziti do te mjere da dolazi u pitanje njegov tjelesni integritet ili život. Utoliko je prvostupanjski sud u pravu kad uzima da se i pored svega izloženog radilo ipak o takvom napadu od strane pokojnika od kojeg je optuženik imao pravo da se brani.» Presuda VSH, I Kž-422/73. od 19. lipnja 1973. Odbijanje napada je dopušteno samo dok traje napad. Dakle, kada prestane napad, prestaje i pravo na odbijanje napada, što je, uglavnom faktičko pitanje. U teoriji kaznenog prava, ipak, smatra se da je napad dovršen kad je djelatnost napadača prekinuta i kad kod njega ne postoji namjera da napad neposredno produlji. Ipak, mora se reći, da je i to činjenično pitanje. Iz obrazloženja: «Napad je prestao, a time i pravo počinitelja na nužnu obranu, kad su oštećenici, nakon što su protupravno napali optuženika, prisilili ga na bijeg iz gostionice te krenuli za njim oboružani bocom odnosno kriglom, uočivši da optuženik iz svoga parkiranog automobila uzima pištolj, stali na udaljenosti od oko desetak metara tako da je tada optuženik s pištoljem u ruci krenuo prema njima, a zatim počeo pucati, te jednoga usmrtio, a drugoga tjelesno ozlijedio.» VSH, I Kž-743/81. od 23. prosinca 1981. Prvostupanjski sud ostvario je bitnu povredu odredaba k. p. iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP jer je, proglašavajući optuženika krivim zbog k. d. pokušaja ubojstva u prekoračenju nužne obrane, ostavio neriješeno pitanje je li je radnja pokušaja lišenja života počinjena u vrijeme trajanja napada ili nakon što je taj napad prestao. To pitanje predstavlja ključni moment za ocjenu o tome je li je uopće postojalo stanje nužne obrane i je li je njena mjera prekoračena. Ostalo je
37 nejasno ne uzima li prvostupanjski sud da je optuženik glede protupravnog napada bio u zabludi, pogrešno držeći da predstoji daljnji napad oštećenika. VSH, I Kž-205/88. od 7. rujna 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: VSH ovdje s pravom ukazuje na pogrešku koja se dosta često pojavljuje u sudskoj praksi, a sastoji se u tome da se ne razlikuju dvije vrste prekoračenja nužne obrane. Ako počinitelj, odbijajući istodobni napad, prekorači granice neophodne obrane, u pitanju je intenzivno prekoračenje nužne obrane (intenzivni eksces). Ako pak počinitelj brani sebe ili drugoga mada napad još nije počeo ili je već prestao, dakle, kada nedostaje istodobni napad, radi se o ekstenzivnom prekoračenju nužne obrane (ekstenzivni eksces). U prvom slučaju počinitelj prekoračuje mjeru a u drugom vremenske granice nužne obrane. Odredba čl. 9. st. 3. KZ SFRJ odnosi se na intenzivno prekoračenje nužne obrane. Prema tome, ekstenzivno prekoračenje nužne obrane nije prekoračenje u smislu čl. 9. st. 3. KZ SFRJ, ali i ono može biti relevantno ako počinitelj pogrešno uzima da postoji istodobni napad, u kom slučaju se radi o jednom slučaju putativne nužne obrane koja se ocjenjuje prema odredbama o stvarnoj zabludi (čl. 16. KZ SFRJ). «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. VSRH, I Kž-1083/1993. od 12. svibnja 1994. Radi se o prekoračenju granica nužne obrane u pokušaju kao one mjere obrane koja je neophodna da počinitelj od sebe ili drugog odbije istodobni protupravni napad, kad je optuženik iz džepa hlača izvadio pištolj i pucao u prsni koš i trbuh oštećenika (koji je invalidna osoba, nedostaje mu pola podlaktice lijeve ruke), u trenutku kad je oštećenik uzeo kolac duljine 1,60 m, širine 8 cm i njime zamahnuo prema optuženiku. Iz obrazloženja: «Navodi žalbe u kojima se ističe da optuženik nije bio dužan otkloniti napad bijegom, iako točni, nisu relevantni u konkretnoj situaciji kada prvostupanjski sud upravo utvrđuje optuženikovo stanje nužne obrane. Također, niti navođenje razloga zbog kojih je optuženik bio naoružan pištoljem nisu od utjecaja, budući da prvostupanjski sud nije ni utvrdio da bi optuženik ponio pištolj baš u namjeri da oštećenika liši života. Zbog toga, dakle, što je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nesporno utvrđeno, da je optuženik postupao odbijajući od sebe istodobni protupravni napad oštećenika, tj. u stanju nužne obrane, ostaje sada spornim samo pitanje je li ta i takva obrana optuženika bila neophodna, odnosno je li optuženik postupajući na inkriminirani način prekoračio granice te obrane. U odgovoru na to pitanje prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ta obrana prekoračena, i to kako s obzirom na sredstvo obrane, tako i njezin intenzitet. Prije svega, u situaciji kada oštećenik zamahuje drvenim kolcem prema optuženiku, pištolj, kao vatreno oružje, uvelike nadmašuje opasnost sredstva napada – drvenog kolca. Pored tog nerazmjera, prvostupanjski sud valjano zaključuje da je, osim uporabe pištolja, bilo i drugih načina da se napad oštećenika odbije, pa tako npr. jednakim sredstvom – drvenim kolcem, s obzirom na to da se u
38 blizini optuženika, prema priloženoj dokumentaciji, nalazilo više takvih kolaca naslonjenih na stablo, a s koje hrpe se, uostalom, naoružao i sam oštećenik. Isto tako, ispaljujući dva hica prema tijelu oštećenika, optuženik je i po intenzitetu svoje obrane prekoračio dopuštenost njenih granica, s obzirom na to da bi u konkretnoj situaciji već ispaljivanjem jednog hica napad bio onemogućen. Ovakav zaključak slijedi iz same obrane optuženika koji navodi da je oštećenik nakon prvog ispaljenog hica spustio desnu ruku u kojoj je držao kolac, te ju pritisnuo uz tijelo, ali je ipak ispalio još jedan hitac. Pored toga, važna je i okolnost da je oštećenik teški tjelesni invalid kojem nedostaje pola podlaktice lijeve ruke. Slijedom izloženog, dakle, i ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, smatra da je optuženik, kako blažim sredstvom, tako i slabijim intenzitetom uporabe tog sredstva, mogao od sebe otkloniti napad oštećenika, zbog čega se njegovi postupci u vrsti i mjeri obrane ne ukazuju neophodnim.» VSRH, I Kž-702/1994. od 7. lipnja 1995. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
14. KRAJNJA NUŽDA Članak 30. KZ-a Postupao je u krajnjoj nuždi i stoga nije počinio teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 3. u vezi s čl. 163. st. 3. KZH optuženik koji je kao vozač kamiona s prikolicom natovarenom umjetnim gnojivom, izašavši iz lijevog zavoja, uočio stablo bora prepriječeno preko ceste te se zbog male razdaljine od prepreke i velikog tereta kamiona i prikolice, nije odlučio na kočenje, nego na obilaženje stabla krajnje desnom stranom, pri čemu je zahvatio bankinu koja se odronila, zbog čega je došlo do prevrtanja kamiona i prikolice, kojom prilikom je nastupila šteta preko 330.000 HRD, jer je u toj prometnoj situaciji reagirao da bi izbjegao opasnost koju nije skrivio, a koju nije mogao izbjeći na drugi način. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-54/92. od 13.2.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997.
Optuženici koji su neovlašteno koristili električnu energiju i tako ispunili sve bitne elemente k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, ne mogu se pozivati na krajnju nuždu jer su neplaćanjem računa skrivili opasnost koja se, osim toga mogla otkloniti drukčije, tj. naknadnim plaćanjem računa, što su optuženici i učinili. Okružni sud u Zagrebu, Kž-421/92. od 24. ožujka 1992. NZ, Pregled br. 53 Ne čini k. d. tko postupajući u krajnjoj nuždi poveze unesrećenu osobu u bolnici i, vozeći ga, nepropisnom brzinom radi spasavanja njegovog života, naleti vozilom na drugu osobu i ozlijedi ju. Iz obrazloženja:
39
«Prijevoz usput pokupljene unesrećene osobe u bolnicu, radi spašavanja njenog života, i to nepropisnom brzinom, uslijed koje je došlo do naleta tim vozilom na drugu osobu, nije k. d., ako je ono počinjeno u krajnjoj nuždi, tj. da bi se otklonila istodobna neskrivena opasnost za život ozlijeđene osobe, odnosno u situaciji kada izazvana povećana opasnost za sigurnost drugih osoba u prometu, nije bila veća od onog zla koje je moglo nastupiti za život osobe koja je prevožena.» Presuda VSH, I Kž-354/74. od 5. rujna 1974. I za današnju sudsku praksu može biti interesantan jedan slučaj iz nekadašnje sudske prakse Suda stola sedmorice u Zagrebu kod primjene instituta krajnje nužde. Naime, tijekom k.p. koji je vođen protiv supruga zbog zlostave njegove supruge, supruga je, na pitanje suca je li je imala spolne odnose i s drugim muškarcima, osim sa svojim mužem, odgovorila da nije. Međutim, tijekom k. p. je utvrđeno protivno. Suprug je protiv supruge podnio kaznenu prijavu zbog k. d. iz paragrafa 144. Krivičnog zakonika Kraljevine Jugoslavije, jer je dokazano da je imala spolne odnose i s drugim muškarcima, a što je tada zbog preljuba bilo kažnjivo, zbog lažnog iskaza. Prvostupanjski sud je optuženicu proglasio krivom za k. d. iz paragrafa 144. Kaznenog zakonika Kraljevine Jugoslavije, jer je dokazano da je imala spolne odnose s drugim muškarcima, ali joj je, primjenom propisa o krajnjoj nuždi (paragraf 25. toga Zakonika) izrečena blaža kazna. Viši sud je u postupku po žalbi osuđene, presudu prvostupanjskog suda poništio i optuženicu oslobodio od optužbe. U obrazloženju presude, ovaj je sud istakao da je optuženoj, time što joj je postavljeno pitanje o njenom spolnom životu s drugim muškarcima «prijetila neotklonjiva, neskrivljena opasnost za njenu čast i imovinu, koju opasnost je mogla u datom slučaju od sebe otkloniti samo tako da je govorila u tom pravcu neistinu pred sudom.» Dakle, drugostupanjski sud je našao u ovom slučaju, da je optuženica postupila u krajnjoj nuždi! Presuda Stola sedmorice u Zagrebu, Kre. 32/34. od 5. rujna 1943. Ne postoji krajnja nužda iz čl. 10. st. 3. KZ SFRJ kod okrivljenika za protupravno prisvajanje društvene imovine i počinitelja djela iz čl. 125. st. 1. KZH (šumska krađa), budući da nije iscrpio sve legalne mogućnosti za rješenje obiteljskih materijalnih problema, budući da unatoč velikoj neimaštini nije zatražio tzv. Namjensku pomoć Gradske organizacije Crvenog krića i Centra za socijalni rad. Okružni sud u Sisku, Kž-281/86. od 30. prosinca 1986. Rukovoditelj financijske službe koji je prilikom prebacivanja novčanih sredstava s redovitog žiro-računa u korist Fonda zajedničke potrošnje u virmanskim nalozima neistinito navodio da se radi o «povratu pozajmice» odnosno o «Akontaciji po putnim nalozima i po specifikaciji» počinio je k.d. krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH. Neosnovano je stajalište prvostupanjskog suda da je djelo počinjeno u krajnjoj nuždi zato što
40 je optuženik opisanom radnjom omogućio isplatu regresa za godišnji odmor već 1. srpnja 1988. i tako spriječio štrajk kojim su prijetili radnici jer je postojala mogućnost legalne isplate regresa na dan 29. srpnja 1988. u kom trenutku je to «interventni zakon» dopuštao. Okružni sud u Slav. Požegi, Kž-561/89. od 7. veljače 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Ova odluka bavi se zanimljivim pitanjem je li su nezakonite radnje (u ovom slučaju krivotvorenje službene isprave) opravdane krajnjom nuždom ako se njima sprečava štrajk koji neposredno prijeti. Valja načelno istaći da pravna dobra koja se štite krajnjom nuždom nisu ograničena. Počinitelj u krajnjoj nuždi ne mora otklanjati opasnost samo od sebe, nego može i od drugoga, a to ovdje valja shvatiti šire pa krajnjom nuždom valja štititi i neka opća društvena dobra. Stoga se može štititi i normalno funkcioniranje jednog poduzeća, a to je implicite prihvaćeno i u razmatranoj odluci. Međutim, drugostupanjski sud ovdje ipak s pravom odbija primjenu krajnje nužde jer nije ispunjen zakonski uvjet da se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način. U konkretnom slučaju postojala je mogućnost legalne isplate regresa, istina 20 dana kasnije, ali se štrajk u tom intervalu s velikom vjerojatnošću mogao spriječiti tako da su radnicima objašnjeni propisi i dato čvrsto obećanje da će se regres isplatiti 29. srpnja 1988. Tamo gdje postoje legalni putevi za razjašnjenje konfliktnih situacija ne mogu se tolerirati ilegalni.» «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/90. Okrivljenik koji je vilama zaklao tuđeg psa kojega je zatekao već po drugi put u svom štaglju kako kolje guske, postupao je u krajnjoj nuždi i stoga nije počinio k. d. oštećenja tuđe stvari iz čl. 137. st. 1. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-688/91. od 5. rujna 1991. NZ, Pregled br. 51 Optuženik koji se kao pripadnik sela srpske nacionalnosti zajedno s ostalim mještanima uključio u oružano suprotstavljanje vlasti Republike Hrvatske tako da je s puškomitraljezom za koji ga je zadužio tzv. Komandir odjeljenja i s dva redenika metaka sudjelovao u seoskim stražama, počinio k. d. oružane pobune iz čl. 236. st. 1. KZH. Nije prihvatljiva optuženikova obrana da je stražario pod prisilom jer je on imao dovoljno vremena da se bijegom, odlaskom ili na drugi način distancira i isključi iz sudjelovanja u takvoj kriminalnoj djelatnosti. VSRH, I Kž-199/92. od 20. svibnja 1992., NZ, Pregled br. 52 Optuženice koje su kuhale i dijelile hranu neprijateljskim formacijama i tako sudjelovale u oružanoj pobuni, ostvarile su biće k. d. oružane pobune iz članka 236. f. st. 1. KZH, ali ako su to učinile pod prijetnjom kako to navode, postupale su u krajnjoj nuždi pa je prvostupanjski sud dužan ispitati utemeljenost njihove obrane. VSRH, I Kž-238/92. od 27. svibnja 1992. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 15. POKUŠAJ Članak 33. KZ-a
41 Učinio je krivično djelo ubojstva u pokušaju (čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZSFRJ) optuženik koji je, živeći u zajedničkom domaćinstvu s ocem, ušao u njegovu sobu i u bocu s vinom usuo 7 cm trikloretilena, ali je otac primijetio da vino zaudara pa ga nije dalje pio. VSH, I Kž-139/91. od 4.9.1991. Postupak optuženika koji se popeo na zid dvorišne zgrade spojene s kućom, da bi preko tavanskog otvora ušao u kuću radi krađe stvari, predstavlja pokušaj izvršenja krivičnog djela krađe jer je penjanjem na zid optuženik započeo radnju provaljivanja. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-449/91. od 11.7.1991. Počinili su krivično djelo ubojstva u nepodobnom pokušaju (čl. 35. st. 12. KZH u vezi s čl. 20. KZSFRJ) optuženici koji su oštećeniku stavili oko vrata plastično uže dužine 1,80 m, vezali to uže oko grede i ispustili oštećenika, ali je uže zbog težine oštećenikova tijela puklo. VSH, I Kž-298/90. od 13.6.1990. Radi se o nepodobnom pokušaju izvršenja krivičnog djela terorizma iz čl. 125. KZSFRJ u vezi s čl. 20. KZSFRJ kad je utvrđeno da eksplozivne naprave, koje je optuženik postavio na javnim mjestima, nisu eksplodirale zbog neispravnosti detonatora. «Prvostepeni je sud pravilno utvrdio da eksplozivne naprave, koje je optuženik postavio, nisu eksplodirale zbog neispravnosti detonatora. Kako je, dakle, utvrđeno da je optuženik pokušao izvršenje djela takvim sredstvom kojim, u datoj situaciji, niti on sam, a niti bilo tko drugi koji bi spretnije postupao, ne bi mogao izazvati eksploziju, radi se, u konkretnom slučaju, o nepodobnom pokušaju izvršenja krivičnog djela terorizma». Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Ostvarena su obilježja k. d. pokušaja terorizma iz čl. 125. KZ SFRJ u vezi s čl. 19. KZ SFRJ kad je utvrđeno da je eksplozivna naprava, koju je optuženik postavio u robnoj kući, pravodobno i neovisno o volji optuženika dezaktivirana. VSH, I Kž-744/85. od 11. prosinca 1985. Postavljanje izuzetno jakog eksploziva na frekventnim mjestima, prema pravilnom tumačenju odredbe čl. 125. KZ SFRJ, sadrži sva obilježja k. d. pokušaja terorizma pokušajem izazivanja eksplozije, a ne dovršenog k. d. terorizma poduzimanjem druge općeopasne radnje. VSH, I Kž-744/85. od 11. prosinca 1985.
Razgraničenje k. d. pokušaja spolnog odnošaja s djetetom uporabom sile iz čl. 87. st. 3. KZH od dovršenoga k. d. bludnih radnji iz čl. 89. st. 1. KZH ovisi jedino i isključivo o sadržaju namjere počinitelja. Iz obrazloženja:
42 «Pokušaj počinjenja nekoga k. d. je samo etapa u njegovu počinjenju. Spolni odnošaj s djetetom uporabom sile, u smislu čl. 87. st. 3. KZH, kao i k. d. silovanja, u smislu čl. 83. KZH, višekratno je k. d. pa pokušaj kod takvih k. d. postoji kad je počinitelj započeo bilo koju od radnji, što ulaze u biće takvog djela, dakle, u konkretnom slučaju od časa kad je prema ženskoj osobi, odnosno djetetu započelo primjenjivanje sile ili prijetnje usmjerene na počinjenje spolnog odnošaja.» VSH, I Kž-1045/84. od 16. travnja 1985. Počinio je k. d. ubojstva u pokušaju (čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ) optuženik koji je zamahnuo oštricom noža prema vratu bivše supruge, ali joj nije uspio zadati udarac jer ga je svjedok uhvatio za ruku. Neosnovan je navod žalbe optuženika da nema pokušaja ubojstva zato što oštećenica nije ubodena. Pokušaj može biti dovršen i nedovršen. Nedovršen pokušaj kao u ovom slučaju, postoji kad je počinitelj započeo radnju počinjenja, ali nije dovršio. Dioba pokušaja na dovršeni i nedovršeni je značajna zbog odmjeravanja kazne. VSRH, Kž-363/89. od 26. srpnja 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Nema nikakve sumnje da se u ovom slučaju radi o pokušaju ubojstva i da je žalbeni navod kojim se to poriče posve neosnovan, jer je optuženik, zamahnuvši nožem prema vratu žrtve, neposredno započeo radnju počinjenja ubojstva. Međutim, obrazloženje drugostupanjske odluke zaslužuje pobližu raščlambu. Ka žalitelj tvrdi da «nema pokušaja zato što oštećenica nije ubodena» on polazi od pogrešne pretpostavke da je pokušaj ubojstva moguć samo kao kvalificirani pokušaj, tj. kao pokušaj koji sadrži u sebi kao dovršeno neko drugo k. d. (laku ili tešku tjelesnu ozljedu). Stoga se prilikom pobijanja takvog stajališta nije trebalo pozivati na razliku između svršenog i nesvršenog pokušaja, nego je bilo dovoljno istaći da pokušaj stoji kako onda kada počinitelj nije proizveo posljedicu koju je želio, nego neku drugu, tako i onda kada nije proizveo nikakvu posljedicu. Razlikovanje svršenog i nesvršenog pokušaja ima sasvim drugu funkciju, tj. utvrđivanje u čemu se sastoji dragovoljni pristanak (a ne kako se to pogrešno tvrdi u odluci, prilikom odmjeravanja kazne). No, konstatacija VSH da u konkretnom slučaju postoji nesvršen pokušaj je i pogrešna. O nesvršenom pokušaju govorimo kad počinitelj misli da još nije počinio sve što je potrebno za dovršenje djela, dok kod svršenog pokušaja misli da jest. U prvom slučaju dragovoljni odustanak se sastoji u prestanku daljnjeg djelovanja, a u drugom u poduzimanju protumjera radi sprečavanja nastupa posljedica. Međutim, za potrebe dragovoljnog odustanka konstruirana je i treća figura – neuspjeli pokušaj. On postoji kad počinitelj znade da neposredno nakon počinjenja radnje sredstvima koja mu stoje na raspolaganju ne može ostvariti željenu posljedicu. U tom slučaju dragovoljni odustanak nije uopće moguć. U našem primjeru radi se upravo o takvom neuspjelom pokušaju jer je počinitelju bilo jasno da nakon intervencije svjedoka više ne može ubosti ženu, a neki drugi način za dovršenje djela nije mu ni bio dostupan.» «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/90.
43 Provaljivanje u tuđe zatvorene prostorije radi počinjenja krađe novca iz zaključane kase predstavlja početak radnje počinjenja k. d. teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ. Iz obrazloženja: «Ne može se prihvatiti ni stajalište koje je optuženik izrazio u svojoj žalbi da provaljivanje u zatvorene prostorije radi počinjenja krađe novca iz zaključane kase, u slučaju kad počinitelj nije ni započeo otvarati kasu, ne predstavlja početak radnje počinjenja k. d. iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ već da bi to predstavljalo samo pripremnu radnju za počinjenje toga djela. Ovo zbog toga što za pokušaj počinjenja tog k. d. već samo provaljivanje u zatvorenu prostoriju gdje se nalazila zaključana kasa, ako je počinitelj provalio u tu prostoriju u namjeri da odbijanjem kase počini krađu novca, znači početak radnje počinjenja tog k. d. bez obzira na to što počinitelj nije ni započeo obijanje kase jer je on odustao od obijanja tek onda kad je vidio da to obijanje tehnički neće moći izvesti, pa je to bio razlog što nije došlo do ostvarenja posljedice za kojom je optuženik išao, tj. do oduzimanja i prisvajanja novca. Prema tome, ne radi se tu o pripremnoj radnji, već o k. d. koje je ostalo u pokušaju, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Stoga je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kad je našao da su u radnji optuženika sadržani elementi k. d. iz čl. 250. st. 1. t. 1. u vezi s čl. 16. st. 1. KZ, jer je djelo ostalo u pokušaju.» VSH, Kž-1741/67. od 1. veljače 1968. Postupak optuženika koji se popeo na zid dvorišne zgrade spojene s kućom, da bi preko tavanskog otvora ušao u kuću radi krađe stvari, predstavlja pokušaj izvršenja k. d. krađe jer je penjanjem na zid optuženik započeo radnju provaljivanja. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-449/91. od 11. srpnja 1991. Učinio je k.d. ubojstva u pokušaju (čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZ SFRJ) optuženik koji je, živeći u zajedničkom domaćinstvu s ocem, ušao u njegovu sobu i u bocu s vinom usuo 7 cm3 trikloretilena, ali je otac primijetio da vino zaudara pa ga nije dalje pio. VSRH, I Kž-139/91. od 4. rujna 1991. Vidi sentencu pod čl. 92. KZ rješidbu VSRH, I Kž-551/94. od 5. veljače 1997. Počinitelji koji su otvorili vrata osobnog automobila u vlasništvu druge osobe u namjeri da se njime odvezu kući, ali u tome nisu uspjeli jer je vozilo imalo neispravan akumulator i jer u rezervoaru nije bilo goriva, počinili su k. d. oduzimanja vozila na motorni pogon iz čl. 136. st. 1. i 2. KZH u neprikladnom pokušaju pa ih je primjenom čl. 20. KZ SFRJ valjalo osloboditi od kazne. Okružni sud u Slavonskoj Požegi Kž-23/89. od 5. rujna 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Iako je u ovom slučaju državni odvjetnik optužio za obični pokušaj, prvostupanjski sud je s pravom uzeo da je u pitanju neprikladni pokušaj jer je počinitelj pokušao počiniti k. d. prema
44 neprikladnom predmetu. Je li taj predmet neprikladan apsolutno ili samo relativno, tj. bi li netko tko znade popraviti akumulator i tko ima sa sobom gorivo mogao uporabiti takvo vozilo, neodlučno je za postojanje neprikladnog pokušaja. No ovdje se postavlja i pitanje je li optuženika trebalo osloboditi kazne. Čini se da je prvostupanjski sud ipak podcijenio opasnost ovakvog neprikladnog pokušaja. Ulaženje u tuđi automobil i pokušaj da ga se pokrene (pogotovo bez ključa) ukazuje na kriminalno iskustvo i prema tome na viši stupanj počiniteljeve opasnosti. Štoviše, djelo počinjeno pod tim okolnostima i teže je nego kad npr. počinitelji ne bi znali staviti u pogon ispravan automobil, (neprikladnog subjekta) u kom slučaju bi se radilo samo o običnom pokušaju pa oslobođenje od kazne ne bi ni bilo moguće.» «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. U radnjama optuženika stječu se elementi bića k. d. razbojništva u nepodobnom pokušaju iz čl. 127. st. 2. KZRH u vezi s čl. 18. OKZRH, jer je utvrđeno da su oni po prethodnom dogovoru, u namjeri da dođu do oružja, držeći pištolj, zatražili od oštećenice da im preda oružje, a zatim pretražili prostorije u prizemlju stambene kuće, ali nikakvo oružje nisu pronašli. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o pomanjkanju napadnog objekta (oružja u zgradi nije bilo), pa je u tome sadržana suština apsolutno nepodobnog pokušaja, jer se odnosno k. d. upravo zato što nema objekta, nije moglo ni pod kojim uvjetima ostvariti. Iz obrazloženja: «Međutim, upravo s obzirom na ovu činjenicu, da unatoč pretrazi nikakvo oružje nisu našli i da je inače, prema svemu gore iznijetom, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, ovaj je sud ispitujući pobijanu presudu u povodu podnesenih žalbi i po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. t. 2. ZKP, utvrdio da je na štetu optuženih povrijeđen kazneni zakon u pitanju je li glede djela koje je predmet optužbe primijenjen kazneni zakon koji se ne može primijeniti time, što je djelo činjenično opisano u toč. 1. izreke pravno označio kao k. d. pokušaja razbojništva u grupi iz čl. 127. st. 2. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, a nije primijenio odredbu čl. 18. OKZRH o neprikladnom pokušaju, jer se upravo o tom kažnjivom pokušaju ovdje radi. Naime, čl. 18. OKZRH definira neprikladni pokušaj kao djelo koje je pokušano neprikladnim sredstvom ili prema neprikladnom predmetu. Neprikladnost pokušaja zakon prema tomu veće uz objektivna svojstva sredstva počinjena djela ili svojstva predmeta prema kome je djelo počinjeno. U konkretnom slučaju, radi se o objektivnim nedostacima predmeta prema kojem je djelo počinjeno, drugim riječima, odsustvo predmeta isto je što i njegova neprikladnost u smislu nemogućnosti počinjenja k. d. prema takovom predmetu. Stoga, u pomanjkanju napadnog objekta, ovdje oružja, sadržana je suština apsolutno neprikladnog pokušaja. Optuženici predmetno k. d., upravo zato što nema objekta, nisu mogli ni pod kojim uvjetima ostvariti.» VSRH, I Kž-418/1997. od 20. studenoga 1997. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 16. DRAGOVOLJNI ODUSTANAK Članak 34.
45
Dragovoljnost odustanka. Kažnjavanje za samostalno kazneno djelo u slučaju dragovoljnog odustanka. Odustane li počinitelj tijekom pokušaja silovanja od namjeravanog spolnog odnošaja zato što se odlučio zadovoljiti felacijom, koju nakon toga uporabom sile i izvrši, počinio je u stjecaju pokušaj silovanja od kojeg je dragovoljno odustao i dovršeno kazneno djelo bludnih radnji. VSRH, I Kž-361/1990 od 17.4.1991. i I Kž-710/1992 od 13.5.1992. (Okružni sud u Bjelovaru, K-78/1989 i K-50/1991) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/1998 Dobrovoljno je odustao od izvršenja krivičnog djela silovanja iz članka 83. stavak 1. KZH optuženik koji je oštećenici, koja je uporno pružala otpor, rekao da će je pustiti ako ga ne bude prijavila organima unutrašnjih poslova, pa ju je zaista i pustio kad mu je ona to obećala. Takva njegova odluka jest rezultat njegova slobodnog samoopredjeljenja, a ne utjecaja vanjski faktora. VSH, I Kž-348/90. od 29.8.1990. Dobrovoljno je odustao od pokušaja silovanja optuženik koji je već počeo primjenjivati silu prema oštećenici radi izvršenja obljube, ali je od dovršenja djela odustao kad mu je oštećenica rekla da će ga prijaviti i da će sve ispričati svome mladiću koji će mu se osvetiti, jer je sama oštećenica izričito navela da se ona od straha predala i da je optuženik mogao dovršiti da je htio. VSH, I Kž-66/91. od 29.5.1991. Ako je optuženik objektivno mogao dovršiti silovanje, ali je od toga odustao pod utjecajem molbi oštećenice i zbog toga što se pojavila mogućnost da se zadovolji felacijom, radi se o dobrovoljnom odustanku od krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH. Kako se nakon toga optuženik i zadovoljio guranjem spolnog uda u usta oštećenice, primijenivši pritom silu, izvršio je u stjecaju i krivično djelo bludnih radnji iz čl. 89. st. 1. u svezi čl. 83. st. 1. KZH. VSH, I Kž-361/90. od 17.4.1991. Kad je utvrđeno da su optuženici u nastaloj panici zbog ekscesnog postupka jednoga od njih, koji je hicima iz pištolja teško tjelesno povrijedio čuvara muzejskog prostora, napustili mjesto događaja ne dovršivši namjeravanu krađu muzejskih primjeraka oružja, postoje svi objektivni i subjektivni elementi dobrovoljnog odustanka od pokušaja razbojništva iz članka 127. stavak 1. KZRH, pa je djelo trebalo pravno označiti i primjenom članka 19. stavak 1. OKZRH. «Kraj iznesenih utvrđenja, naime, da su optuženici savladavši čuvara otkloniti prepreku koja im je stajala na putu da izvrše djelo, ali su ipak odustali od krađe muzejskih primjeraka oružja, i to zbog panike i straha, odnosno zbog bojazni od mogućih posljedica, uz nesporno utvrđenu činjenicu da se u dvorcu u to vrijeme nije nalazio nitko drugi, a ulazak optuženika nije bio zamijećen te je situacija objektivno omogućavala optuženicima da nesmetano ostvare svoj prvobitni naum, a oni to ipak nisu učinili, i to zbog panike i straha od posljedica, dakle, zbog pobuda unutarnje subjektivne prirode, ispravno je njihovu odustanku od počinjenja djela dati kvalifikaciju dobrovoljnog odustanka u smislu članka 19. stavak 1. OKZRH. U ovom je
46 slučaju, naime, upravo unutarnje psihičko stanje optuženika, a to su panika i strah od kasnijih posljedica, doveo do odluke o odustanku od dovršenja djela čije su izvršenje već bili započeli ušavši na provalan način u dvorac i onemogućivši čuvara, pa je u takvoj situaciji jedino djelovanje tih subjektivnih čimbenika (čija priroda nije bitna) dovelo do prekidanja daljnjih aktivnosti kojima bi dovršili djelo, što je bilo objektivno moguće i štoviše lagano izvodljivo u nastaloj situaciji.» VSH, I Kž-296/93. od 10.6.1993. Ne postoji dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela silovanja iz članka 79. stavak 1. KZRH kad je utvrđeno da odluka okrivljenika da ne dovrši krivično djelo silovanja nije bila rezultat njegova slobodnog opredjeljenja kao odraz njegove subjektivne volje, već su na tu odluku utjecali vanjski čimbenici – snažan otpor oštećenice koja se otimala, odguravala ga rukama i nogama od sebe, glasno vrištala zovući upomoć, što je, dakle, za okrivljenika predstavljalo iznenađenje i neočekivanu smetnju zbog čega djelo nije dovršio. «Oštećenica je pružala optuženiku snažan otpor time što se otimala, odguravala ga rukama i nogama, te naročito glasno vrištala zovući u pomoć, a to je, po ocjeni ovoga Vrhovnog suda kao suda drugog stupnja, bio glavni, odnosno prevladavajući razlog optuženikova odustanka od dovršenja djela. Zbog toga odluka optuženika da ne dovrši započetu radnju silovanja nije bila rezultat njegova slobodnog opredjeljenja kao odraza subjektivne volje, već su na tu odluku utjecali vanjski faktori, a to je ovdje prvenstveno snažan i nedvosmislen otpor oštećenice, koji je za optuženika u toj mjeri predstavljao iznenađenje i neočekivanu smetnju da je zaključio da djelo ne može dovršiti. Slijedom toga, karakter odustanka optuženika od dovršenja djela očigledno ne leži u njegovoj dobrovoljnosti, već je posljedicom vanjskih čimbenika, otpora žrtve.» VSH, I Kž-308/94. od 15.2.1995. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Neprenosivost strogo osobnih okolnosti na sudionike Majka koja je 23. 7. 1994. pomagala kćerki pri porodu, a onda, na njezin nagovor, pola sata nakon poroda, ubila njezino novorođeno dijete, počinila je kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž-852/95. od 5.10.1999. (Županijski sud u Bjelovaru, K-74/95) Ne predstavlja dragovoljni odustanak od počinjenja k. d. u smislu čl. 18. KZ odustajanje optuženih da iz crkve odnesu veoma vrijednu umjetničku sliku u namjeri da njenom prodajom pribave sebi protupravnu imovinsku korist, ako je do takvog odustajanja došlo zbog toga, jer nisu bili u mogućnosti odnijeti sliku. VSH, I Kž-1370/75. od 12. studenoga 1975. Ne postoji dragovoljni odustanak od počinjenja k. d. silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH kad je utvrđeno da odluka okrivljenika da ne dovrši k. d. silovanja nije bila rezultat njegova slobodnog opredjeljenja kao odraz njegove subjektivne volje, već su na tu odluku utjecali vanjski čimbenici – snažan otpor oštećenice koja se otimala, odguravala ga rukama i nogama
47 od sebe, glasno vrištala zovući upomoć, što je, dakle, za okrivljenika predstavljalo iznenađenje i neočekivanu smetnju zbog čega djelo nije dovršio. VSRH, I Kž-308/1994. od 15. veljače 1995. Neosnovano je stajalište obrane u žalbi da je optuženik, koji je u svojoj obiteljskoj kući u svađi ubo nožem dužine 17 cm svoju suprugu u trbuh, nanijevši joj tešku tjelesnu ozljedu opasnu za život i počinivši time k. d. pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ, dobrovoljno odustao od počinjenja djela jer ga je mogao dovršiti, ali nije htio. U ovom slučaju radi se o svršenom pokušaju jer je optuženik izvršio sve što je bilo u njegovom planu. On je, naime, smatrao da je i jedan udarac nožem u trbuh oštećenice dovoljan da je liši života pa iz tog razloga nije zadavao daljnje udarce. Stoga je samo daljnje aktivno djelovanje radi sprečavanja posljedice moglo biti ocijenjeno kao dobrovoljni odustanak, a do njega nije došlo. VSRH, i Kž-623/91. od 11. prosinca 1991. Optuženik je presudom prvostupanjskog suda proglašen krivim da je izbo nožem oštećenika nanijevši mu teške tjelesne ozljede po život opasne pa da je tako počinio k. d. ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. OKZRH. Taj je sud, međutim, propustio prosuditi je li činjenica što je optuženik nakon toga prevezao oštećenika u bolnicu – dobrovoljni odustanak u smislu čl. 21. OKZRH. VSRH, I Kž-159/92. od 8. srpnja 1992. Dragovoljno je odustao od počinjenja k. d. silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH optuženik koji je oštećenici, koja je uporno pružala otpor, rekao da će je pustiti ako ga ne bude prijavila tijelima unutarnjih poslova, pa ju je zaista i pustio kad mu je ona to obećala. Takva njegova odluka jest rezultat njegova slobodnog samoopredjeljenja, a ne utjecaja vanjskih faktora. VSH, K Kž-348/90. od 29. srpnja 1990. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. Dobrovoljno je odustao od izvršenja krivičnog djela silovanja iz članka 83. stavak 1. KZH optuženik koji je oštećenici, koja je uporno pružala otpor, rekao da će je pustiti ako ga ne bude prijavila organima unutrašnjih poslova, pa ju je zaista i pustio kad mu je ona to obećala. Takva njegova odluka jest rezultat njegova slobodnog samoopredjeljenja, a ne utjecaja vanjskih faktora. VSH, IKž-348/90. od 29. 07. 1990. NZ, Pregled br. 47. Optuženik je presudom suda prvog stupnja oglašen krivim da je izbo nožem oštećenika nanijevši mu teške tjelesne povrede opasne po život pa da je tako počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. OKZH. Taj je sud, međutim, propustio prosuditi je li činjenica što je optuženik nakon toga prevezao oštećenika u bolnicu dobrovoljni odustanak u smislu čl. 21. OKZH. VSRH, IKž-159/92. od 08. 07. 1992. NZ, Pregled br. 53. Oprost za ubojstvo
48 Sintagmu «u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima» iz Zakona o općem oprostu treba tumačiti tako da ta sveza treba biti neposredna i bitna da bi se mogle primijeniti odredbe o oprostu. Ustavni sud Republike Hrvatske U-III-791/1997 od 14. ožujka 2001. – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2001. 17. POJEDINAČNI POČINITELJ KAZNENOG DJELA I SUDIONICI Članak 35. KZ-a Za postojanje suizvršilaštva kod krivičnog djela razbojništva, po načelu diobe rada, nije nužno da svaki od optuženika uzme udjela u samoj radnji izvršenja, nego je odlučno da djelo hoće kao i svoje i zajedničko. Stoga je neodlučno što jedan optuženik nije neposredno sudjelovao u fizičkom napadu na oštećenika, nego je dovoljno i samo njegovo prisustvo radi zastrašivanja oštećenika. VSRH, IKž-101/90. od 23. 01. 1992. NZ, Pregled br. 47. Kod supočinitelja krivičnoga djela ubojstva iz članka 34. KZRH neodlučno je tko je pucao, ako je čin lišenja života nastao kao rezultat niza zajednički poduzetih radnji u ostvarenju zajedničkoga dogovora da drugoga liše života i ako su se oni s tim ciljem zajedno našli na mjestu događaja. VSRH, IKž-98/93. od 23. 09. 1993. Činjenica da je prvooptuženik dao sjeme indijske konoplje (canabis sativa) drugooptuženiku da bi ga ovaj zasadio i uzgojio biljke u svome stanu, sa svrhom da sami uživaju marihuanu, a dio prvooptuženik odnese na ratište, te da je drugooptuženik sjeme zasadio, a konoplja izrasla iz tog sjemena toksikološki vještačenjem utvrđena kao opojna droga tipa marihuane, čini i prvooptuženika supočiniteljem krivičnog djela proizvodnje opojne droge iz čl. 196. st. 1. OKZRH, bez obzira da li je prvooptuženik sudjelovao u daljnjoj preradi biljaka ili su branje i sušenje biljke obavili sami drugi optuženici. VSRH, Kž-909/93. od 02. 06. 1994. Bilten 19/94. Iz dokaza je utvrđeno postojanje prethodnog dogovora okrivljenika da u cilju zaplašivanja obitelji oštećenika podmetnu plastični eksploziv, odnosno zapale štagalj, u dvorištu kuće oštećenika, do ostvarenja čega nije došlo budući su okrivljenici, na licu mjesta, od prvotne namjere i tog dogovora odustali. Činjenica da je jedan od okrivljenika ipak bacio ručnu bombu u dvorište oštećenika i time uzrokovao smrt jedne osobe, treba procjenjivati odvojeno od postupanja drugih okrivljenika kritične zgode, budući je tim činom taj okrivljenik postupio izvan zajedničkog dogovora i umišljaja ostallih okrivljenika, tj. samoinicijativno. Nema dakle govora o suizvršiteljstvu, a niti drugom obliku suučesništva ostalih okrivljenika u inkriminiranom postupanju optuženika već bi se, eventualno, njihovo dogovaranje da dovedu u opasnost život i imovinu oštećenika podmetanjem eksploziva moglo ocijeniti samostalno kao radnja izvršenja krivičnog djela dogovora za izvršenje krivičnog djela iz čl. 200. KZRH. VSRH, Kž-24/94. od 15. 06. 1994. Bilten 19/94.
49 Za razliku od pomagača koji s umišljajem pomaže drugome u počinjenju djela i djelo ne želi kao svoje, supočinitelj sudjeluje u samoj radnji počinjenja djela koje, dakle, želi kao svoje, pri čemu nije potrebno da svaki od dva ili više počinitelja sam neposredno ostvari sva bitna obilježja određenoga krivičnoga djela, već je potrebno da njegovo neposredno sudjelovanje zajedno s djelatnošću drugoga dovede do zabranjene posljedice. VSRH, IKž-1128/93. od 03. 03. 1994. Izbor 1/95. Da bi se osoba, koja nije sudjelovala u vršenju same radnje počinjenja jednog k. d., smatrala supočiniteljem u tom djelu, potrebno je pored subjektivnog elementa (počiniteljske volje animus auctoris), da kod njega postoji i objektivni element, tj. njegova radnja, koja mora biti usko povezana s radnjom počinjenja i mora neposredno doprinijeti samoj radnji počinitelja. U konkretnom slučaju, taj objektivni element nije bio ispunjen kod optužnice. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, sudioništvo ove optužnice u počinjenju k. d. sastoji se u tome što je ona dva dana prije nego što su optuženici Z. I H. Provalili u kuću oštećenika i odatle oduzeli stvari navedene u izreci prvostupanjske presude, otišla zajedno s optuženikom Z. Iz Z. U V., gdje su izvidjeli i ustanovili mogućnost provaljivanja u kuću oštećenika, i što je – nakon što su optuženici Z. I H. Počinili provaljivanje i oduzimanje stvari i donijeli ih u Z. U zajednički stan – otišla zajedno s optuženikom u Z. Da neke od tih stvari proda. Prema tome, takva djelatnost optuženice nije bila tako usko povezana s radnjom počinjenja ovog k . d. koju su počinili optuženici Z. I H., da bi neposredno doprinosila počinjenju njihove radnje. S obzirom na to, i kad bi se uzelo da je kod optuženice bio ispunjen subjektivni element za postojanje supočiniteljstva (počiniteljska volja), ipak se, uslijed neispunjenja objektivnog elementa, njena djelatnost nije mogla u ovom slučaju kvalificirati kao supočiniteljstvo u tom k. d. već samo kao pomaganje. VSNRH, Kž-288/56. od 26. veljače 1956. Iz utvrđenja da se optuženica prethodno dogovorila sa suoptuženikom o načinu na koji će on počiniti k. d. prijevare kao i o tome da će ona osigurati plasiranje robe pribavljene na prevaran način ne proizlazi njeno sudjelovanje u svojstvu supočinitelja tog djela. Iz obrazloženja: «Za postojanje supočiniteljstva, doduše, nije uvijek nužno da počinitelj sudjeluje u samoj radnji počinjenja, ali je nužno da na drugi način zajednički počini k. d. s drugom osobom, a po načelu podjele rada, za što je klasičan primjer čuvanje straže za vrijeme učina k. d. druge osobe i tome slično. U konkretnom slučaju prema pravilnoj primjeni zakona, optuženica je k. d. prijevare prema opisu u izreci prvostupanjske presude počinila pomaganjem, tj. unaprijed obećanim prikrivanjem toga k. d. (čl. 24. st. 1. i 2. KZ SFRJ), dok u počinjenju k. d. prijevare ni na koji način nije izravno sudjelovala.» VSH, I Kž-115/85. od 30. ožujka 1986.
50 Prethodni dogovor o podjeli novca i praćenju oštećenika, nakon čega je ovome jedan istrgao vrećicu s novcem, nije za drugoga sudjelovanje u radnji počinjenja, niti sudjelovanje na drugi način u počinjenju k. d. drske krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH. Iz obrazloženja: «Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 376. ZKP, po službenoj dužnosti, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu drugooptuženika kad ga je proglasio krivim za k. d. teške krađe počinjene na drzak način iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH. Prvostupanjski sud utvrđuje da je prvooptuženik ušao za oštećenikom u dvorište i iz ruku mu istrgnuo vrećicu s novcem dok se u to vrijeme drugooptuženik nalazio na ulici s dvojicom maloljetnika. Prema tome, drugooptuženik nije sudjelovao u radnji počinjenja k. d. teške krađe, jer nije oduzimao novac oštećeniku, a nema dokaza da je preuzeo neku drugu ulogu koja je bila usmjerena na oduzimanje novca, kao npr. da je čuvao stražu i sl.» Okružni sud u Bjelovaru, Kž-285/89. od 27. travnja 1989. Kod sukcesivnog supočiniteljstva moguće je pristupiti djelu sve dok ono nije materijalno dovršeno. Stoga je supočinitelj u krađi iz čl. 130. st. 1. KZH i optuženik koji je u barci na morskoj obali čekao da druga dva optuženika dovezu ukradenu ribu barkom, a onda je ukrcao u svoj osobni automobil i odvezao na sigurno mjesto. VSRH, I Kž-124/90. od 20. listopada 1990. Kao počinitelj k. d. oduzimanja vozila na motorni pogon iz čl. 136. st. 3. KZH ne može se smatrati osoba koju je počinitelj samo prevozio ako ona prilikom oduzimanja motornog vozila nije imala nikakvu ulogu. Okružni sud u Slav. Požegi, Kž-33/90. od 27. ožujka 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «U konkretnom slučaju I-optuženik je oduzeo tuđi automobil, počeo ga voziti, a onda je stao, otvorio vrata i ponudio II optuženiku da se poveze s njime, što je ovaj i prihvatio. Tijekom vožnje II-optuženik je pitao I-optuženika od kuda mu auto, a ovaj je na to pitanje samo šutio. Tijekom daljnje vožnje I-optuženik koji je bio u pijanom stanju, sletio je s automobilom s ceste i oštetio ga. Po mišljenju prvostupanjskog suda II-optuženik je zajedno s I-optuženikom supočinitelj k. d. iz čl. 136. st. 3. KZH jer je znao da vozilo nije povjereno na vožnju Ioptuženiku pa je postupio sa sviješću i voljom da tuđe vozilo uporabi u vožnji. Takvo stajalište prvostupanjskog suda drugostupanjski sud s pravom ne prihvaća. Puko pasivno prisustvovanje počinjenju k. d. ne može ni u kom slučaju biti dovoljno za supočiniteljstvo, pa niti u slučaju ako takva osoba ima neke koristi od samog k. d. Prema shvaćanju naše sudske prakse i većeg dijela teorije da bi osoba koja ne sudjeluje izravno u samoj radnji počinjenja imala status supočinitelja potrebno je da pridonosi ostvarenju zajedničkog djela djelujući efektivno u vrijeme počinjenja po načelu diobe rada. Prema tome i osoba koje ne upravlja motornim vozilom može biti supočinitelj k. d. oduzimanja vozila na motorni pogon ako npr. provaljuje u motorno vozilo, ako ga gura da bi drugi supočinitelj mogao upaliti motor i sl., ali ne i u slučaju ako pokretanju automobila nije ni bila nazočna a
51 njena se kasnija uloga svela na to da bude vožena, kao u konkretnom slučaju. Sve to vrijedi i uz pretpostavku da vožena osoba znade da je vozilo protupravno oduzeto jer se supočiniteljstvo ne određuje samo na temelju subjektivnih, nego su potrebne i objektivne okolnosti. U konkretnom slučaju je pogotovo bilo neosnovano voženu osobu tretirati kao supočinitelja kvalificiranog oblika iz čl. 136. st. 3. KZH jer se ne vidi u čemu bi se sastojao doprinos te osobe u oštećivanju vozila. Vožena osoba mogla bi imati status pomagatelja ako je davala savjete i naputke vozaču što da radi pa čak i u slučaju ako bi svojom nazočnošću na mjestu događaja davala počinitelju osjećaj povećane sigurnosti (tzv. Intelektualno pomaganje). Ona bi, naravno, mogla biti i poticatelj ako bi navela počinitelja na djelo. Te okolnosti, međutim, nisu utvrđene u postupku pred prvostupanjskim sudom, ali on u tom pravcu nije ni vodio postupak.» «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/90. Supočinitelji k. d. ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH su optuženik (otac) i optuženica (kći), koji su na temelju prethodnog dogovora zajedno čekali oštećenika noću u kuhinji s pripremljenim vilama i sjekirom, i kad je oštećenik noću izišao iz svoje sobe, optuženik ga je ubo vilama i oborio na pod, nakon čega je optuženica dodala sjekiru kojom je optuženik lišio života oštećenika. Neosnovana je tvrdnja optuženice u žalbi da je ona samo pomagatelj u počinjenju k. d. Okolnost da je postojao detaljno razrađeni plan o lišavanju života oštećenika (bivšeg muža optuženice), i to u kući u kojoj je optuženica još uvijek živjela s oštećenikom, ukazuje na to da su optuženici uza zajedničke pripreme pristupili počinjenju djela te da je svaki od njih pridonio ostvarenju zajedničkog plana. VSRH, I Kž-701/91. od 3. prosinca 1991. Kod supočinitelja kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. KZRH neodlučno je tko je pucao, ako je čin lišenja života nastao kao rezultat niza zajednički poduzetih radnji u ostvarenju zajedničkoga dogovora da drugoga liše života i ako su se oni s tim ciljem zajedno našli na mjestu događaja. Iz obrazloženja: «Bez» obzira na iskaze svjedoka kao i bez obzira na to bi li iz iskaza tih svjedoka proizlazila dokazanost činjenice da je opt. B. J. Na mjestu događaja predao pušku optuženom J. M. I koji je od njih stvarno ispalio metak u leđa oštećenika, prvostupanjski sud je donio oslobađajuću presudu za obojicu optuženika, polazeći od pogrešnog pravnog stajališta da ih treba obojicu osloboditi optužbe zato što nije dokazano tko je od njih dvojice poduzeo radnju lišenja života pucanjem u oštećenika. Prvostupanjski sud smatra dokazanim i utvrđuje da su se optuženici dogovorili da liše života oštećenika, da su zbog toga otišli u mjesto K. gdje je optuženik B. J. Iz stacionara (HV) uzeo pušku svjedoka S. M., da su se svi vratili (optuženici i dvojica svjedoka) da pričekaju na cesti oštećenika i da su čahure nađene na mjestu ubojstva ispaljene iz automatske puške S. M.
52 Utvrđeno je, dakle, da je oštećenik lišen života pucanjem iz te puške. Već navedene činjenice, koje je utvrdio i istaknuo u razlozima prvostupanjski sud, uz daljnje činjenice koje sa sigurnošću proizlaze i iz obrane obojice optuženika i iz iskaza svjedoka, govore da optuženike treba smatrati supočiniteljima inkriminiranog im ubojstva sve ako se i ne može utvrditi koji je od njih dvojice iz navedene puške ispalio ubojito streljivo u oštećenika.» VSRH, I Kž-98/1993. od 23. rujna 1993. Za razliku od pomagatelja koji s namjerom pomaže drugome u počinjenju djela i djelo ne želi kao svoje, supočinitelj sudjeluje u samoj radnji počinjenja djela koje, dakle, želi kao svoje, pri čemu nije potrebno da svaki od dva ili više počinitelja sam neposredno ostvari sva bitna obilježja određenoga k. d., već je potrebno da njegovo neposredno sudjelovanje zajedno s djelatnošću drugoga dovede do zabranjene posljedice. Iz obrazloženja: «Prema stajalištu ovoga drugostupanjskoga suda, optuženik O. V. je kroz opisane radnje u izreci presude, aktivno i neposredno, te zajedno s opt. S. I. sudjelovao u počinjenju k. d. razbojništva, što ukazuje da njegova uloga nije bila uloga pomagatelja, već supočinitelja djela. Naime, ovaj optuženik, nakon što je dovezao svojim automobilom oštećenika i opt. S. I. do Preluke, izlazi s njima zajedno na obalu, a neposredno prije počinjenja djela i u toj funkciji, svojom fizičkom snagom, sprečava bijeg oštećenika i vraća ga na mjesto gdje je stajao s drugim optuženikom. Uz navedeno, primjenjuje prema oštećeniku fizičku silu, potom, a u trenutku kada prema oštećeniku ozbiljnu prijetnju primjenjuje opt. S. I. ovaj optuženik lupa po barci te prijeteći viče na oštećenika, a sve s namjerom koja je zajednička optuženicima, da uporabom sile i prijetnje pribave imovinsku korist. Istodobno, ovaj optuženik skuplja novac s tla koji je oštećeniku ispao prilikom vađenja iz džepova. Ovakvo njegovo djelovanje, s obzirom na pravnu narav ovoga kaznenog djela bilo je nužno da bi se konkretno djelo ostvarilo, jer očito je da bez njegova aktivnoga djelovanja (dovođenje automobilom, njegove nazočnosti događaju, sprečavanju bijega, konkretno primijenjenih oblika prinude), to bi djelo bilo teško ostvarivo.» VSRH, I Kž-1128/1993. od 3. ožujka 1994. Iz dokaza je utvrđeno postojanje prethodnog dogovora okrivljenika da u cilju zaplašivanja obitelji oštećenika podmetnu plastični eksploziv, odnosno zapale štagalj, u dvorištu kuće oštećenika, do ostvarenja čega nije došlo budući da su okrivljenici, na licu mjesta, od prvotne namjere i tog dogovora odustali. Činjenica da je jedan od okrivljenika ipak bacio ručnu bombu u dvorište oštećenika i time uzrokovao smrt jedne osobe, treba procjenjivati odvojeno od postupanja drugih okrivljenika, tj. samoinicijativno. Nema dakle govora o supočiniteljstvu, a niti drugom obliku sudioništva ostalih okrivljenika u inkriminiranom postupanju optuženika već bi se, eventualno, njihovo dogovaranje da dovedu u opasnost život i imovinu oštećenika podmetanjem eksploziva moglo ocijeniti samostalno kao radnja počinjenja k. d. dogovora za počinjenje k. d. iz čl. 200. KZRH. VSRH, Kž-24/94. od 15. lipnja 1994.
53
Počinili su k. d. teške krađe iz čl. 126. st. 1. t. 6. KZRH kao supočinitelji dvojica optuženika koji su se, vidjevši na šanku u ugostiteljskom objektu novčanik konobarice, dogovorili da će novčanik uzeti, pa kada je konobarica u jednom času napustila prostor šanka, postupajući po dogovoru, jedan od optuženika uzeo novčanik, stavio ga pod jaknu, a zatim obojica optuženika izašli iz lokala, te u obližnjem parku podijelili novac. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-390/94. od 30. lipnja 1994. Kako je utvrđeno da su optuženici postupali dogovorno, tako što je jedan od njih kao zapovjednik postrojbe vojne policije obavijestio drugoga o vremenu kada se u prostorijama postrojbe neće nalaziti djelatnici policije i ostavio otvoren prozor na prostoriji u kojoj se čuva oružje, dok se drugi optuženik preko žlijeba popeo i ušao kroz prozor u tu prostoriju te odande iznio dvije automatske puške i sakrio ih u kanalizacijskom otvoru, nakon čega su puške trebali prodati i novac podijeliti, tada su obojica optuženika supočinitelji u k. d. krađe jer su zajedničkim djelovanjem u istom cilju po načelu podjele rada, pri čemu je svaki od njih prisvajanje oružja radi pribavljanja imovinske koristi htio kao svoje, ostvarili to k. d. VSRH, Kž-606/94. od 29. rujna 1995. Optuženik L. H. Je kao sukcesivni supočinitelj sudjelovao u počinjenju k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, kad je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik L. H. Nakon djelomičnog počinjenja k. d. ubojstva po supočinitelju D. H., koji je u oštećenika iz pištolja ispalio šest hitaca, nanijevši mu pri tome smrtonosne ozljede u vidu tri ustrijelne i tri prostrijelne radne trbuha sa oštećenjima organa uslijed čega je oštećenik pao na pod licem okrenut prema tlu dajući znakove života, prišao oštećeniku, a bojeći se da oštećenik ostane živ, uzeo sjekiru, te ga tupim dijelom sjekire snažno udario u donji lijevi potiljačni dio glave, koja ozljeda je doprinijela nastanku smrti oštećenika. Dakle, optuženik L. H. udara oštećenika sjekirom u potiljak dok je još bio živ, optuženik ga želi «dokrajčiti» jer se boji posljedica ako oštećenik preživi, pa mu tada pristupa već djelomično počinjenom k. d. ubojstva, što je kod sukcesivnog supočiniteljstva moguće sve dok k. d. nije u materijalnom smislu dovršeno. VSRH, I Kž-835/1996. od 13. studenog 1997. Ako se četiri počinitelja dogovore da uporabom sile i prijetnje zaustavljaju motorna vozila i oduzimaju vozačima oružje i novac pa jedan od njih oduzme samo novac, svi odgovaraju za dovršeno k. d. razbojništva iz čl. 132. st. 2. KZH. Kada su se oni dogovorili da uzimaju samo oružje pa jedan od njih bez znanja ostalih uzme novac, u pitanju bi bio eksces toga počinitelja pa bi samo on odgovarao za dovršeno k. d. razbojništva iz čl. 132. st. 2. KZH, dok bi preostala trojica odgovarala za pokušaj toga k. d. VSRH, I Kž-161/91. od 22. svibnja 1991. 18. POTICANJE Članak 37. KZ-a
54 Pogrešno je pravno stajalište da poticatelj ne može odgovarati za teži oblik k. d. od onoga za koji odgovara počinitelj. Iz obrazloženja: «Suprotno tome, iz odredbe čl. 25. KZ SFRJ proizlazi da svatko od sudionika odgovara u granicama svoje namjere. Kaznena odgovornost poticatelja i pomagatelja vezana je samo za ostvarenje k. d. u objektivnom smislu – tzv. Limitirana ili ograničena akcesornost. VSH, I Kž-44/88. od 30. rujna 1988. Navođenje se mora vršiti u odnosu na određeno k. d. Podstrekač mora točno znati o kom se k. d. radi. Međutim, to ne znači da on mora biti upoznat do detalja s karakteristikama toga djela. Iz obrazloženja: «Kazneno djelo, na koje se podstrekava, mora biti konkretizirano, pošto u protivnom ne postoji podstrekavanje u smislu čl. 19. st. 1. KZ. Međutim, je li je k. d. na koje je podstekavanje upravljeno konkretizirano u tolikoj mjeri da se može, ukoliko postoje sve ostale zakonske pretpostavke, smatrati podstrekavanjem u zakonskom smislu, pitanje je ocjene svakog pojedinog slučaja. Iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda slijedi da je optuženik nagovarao M. R. na počinjenje k. d., koje je po svojoj vrsti (krađa), mjesno i vremenski (određenog dana, po dolasku opt. M. R. u P.), kao i po opsegu te predmetu i načinu počinjenja (jedna krađa novčanika iz džepa na tržnici ili u dućanu) bilo određeno i konkretizirano u tolikoj mjeri, da je inkriminiranu djelatnost optuženika pravilno smatrati podstrekavanjem u smislu čl. 19. st. 1. KZ.» VSH, Kž-430/54. od 22. travnja 1955. Neuspjelo podstrekavanje može postojati u vrlo različitim slučajevima, u vezi s čim je interesantna ova odluka VSH. Iz obrazloženja: «U čl. 19. st. 2. KZ inkriminirano je tzv. Neuspjelo podstrekavanje, koje se sastoji u namjernom navođenju druge osobe na počinjenje k. d., za koje se po zakonu može izreći pet godina strogog zatvora ili teža kazna, a djelo ne bude ni pokušano. Nema nikakvog oslonca u zakonu tvrdnja optuženika da je za primjenu ovog zakonskog propisa potrebno da je podstreknuti prihvatio podstrekavanje, da je, dakle, podstrekavanje bilo uspješno. Naprotiv, o neuspjelom podstrekavanju iz čl. 19. st. 2. KZ radit će se ne samo kad je podstrekač uspio da kod podsstreknutog izazove ili učvrsti odluku na počinjenje k. d., a djelo ne bude ni pokušano, već i u slučajevima, kad uslijed podstrekavanja nije formirana takva odluka kod podstrekavane osobe ili iz razloga što je ona već nezavisno od podstrekača, stvorila takvu odluku, ili pak iz razloga što podstrekač nije uspio da kod osobe koju podstrekava izazove odnosno učini definitivnom odluku na počinjenje k. d. Takav stav zakona posve je opravdan, pošto je kriminalni značaj djelatnosti podsrekača u svim navedenim slučajevima u suštini podjednak.» VSNRH, Kž-430/54. od 22. travnja 1955.
55 Počinio je k. d. poticanja na krivotvorenje službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH optuženik kao bivši inokosni poslovodni organ kada je nagovorio skladištara da izda otpremnice iz kojih proizlazi da su određene osobe kao kupci u skladištu preuzeli robu, iako to nije bilo istina, bez obzira na to što je skladištar pravomoćnom presudom oslobođen optužbe za to djelo jer je utvrđeno da nije znao za neistinitost tih navoda i da se, prema tome, nalazio u stvarnoj zabludi, optuženik bi na temelju čl. 23. st. 2. KZ SFRJ odgovarao čak i da do izdavanja otpremnica ne bi došlo (neuspjelo poticanje). Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-529/89. od 20. veljače 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Ova odluka zadire u jedno od najspornijih pitanja iz domene sudioništva: je li moguće sudioništvo u slučajevima kad glavni počinitelj ne postupa s namjerom. Ako konzekventno sprovedemo teoriju limitirane akcesornosti, prema kojoj je za odgovornost sudionika dovoljno da je glavni počinitelj počinio protupravnu radnju, neće biti zapreke da našeg optuženika proglasimo krivim zbog poticanja na krivotvorenje službene isprave. Međutim, Zlatarić je smatrao da u tom pogledu teoriju limitirane akcesornosti valja modificirati te isključiti mogućnost sudioništva ako je glavni počinitelj bio u neskrivljenoj zabludi, stoga se on umjesto za «limitiranu», zalagao za «relativnu akcesornost» (Participation criminelle Kairo 1964-1965, to 22). Slično stajalište zauzeo je i Bačić (Krivično pravo, Opći dio, Zagreb, 1986, str. 365). To stajalište inače dominira i u njemačkoj doktrini pa je ušlo i u Kazneni zakon SR Njemačke. Prema 26. paragrafu toga Zakona kažnjava se kao poticatelj tko s namjerom navede drugoga na namjerno protupravno djelo. Prema tom shvaćanju u slučaju poticanja glavnog počinitelja koji je u stvarnoj zabludi radi se o posrednom počiniteljstvu: tko potakne osobu u stvarnoj zabludi, poslužio se njome kao sredstvom. No, takvo rješenje zakazuje kod tzv. delicta propria i kod vlastoručnih k. d. jer osoba koja nema traženo svojstvo (npr. službene osobe i sl.), odnosno koja vlastoručno ne čini k. d., ne može biti ni posredni počinitelj. A o tome je upravo riječ u našem primjeru! Budući da je optuženik samo bivši direktor, nije on odgovorna osoba i ne može biti počinitelj, pa prema tome ni posredni počinitelj, k. d. krivotvorenja službene isprave. Ako bismo prihvatili to rješenje, ne bi nam preostalo drugo nego da optuženika oslobodimo optužbe. Njemačka judikatura prihvatila je takvo rješenje. U situaciji opisanoj u sentenci osloboditi optuženika optužbe ne čini se ipak prihvatljivim. Bilo bi ipak ispravnije konsekventno provesti teoriju limitirane akcesornosti, što je upravo i učinio Okružni sud u Slav. Požegi. No, je li je to sukladno s odredbom čl. 23. st. 1. KZ SFRJ ostaje za diskusiju. Naš zakon, istina, za razliku od njemačkog, ne traži izrijekom namjeru na strani glavnog počinitelja, ali ipak traži «kazneno djelo», a osoba u nekažnjivoj stvarnoj zabludi ne čini k. d. nego samo protupravnu radnju. Međutim, KZ SFRJ i na drugim mjestima (čl. 63. st. 1. i čl. 64. st. 1.) dopušta pojam k. d. bez krivnje tj. pod kaznenim djelom zapravo misli na protupravnu radnju. Zavređuje pozornost i argument drugostupanjskog suda prema kome bi optuženik odgovarao za neuspjelo poticanje pa onda pogotovo treba odgovarati za poticanje koje je dovelo do protupravne radnje (argumentum a fortiori – «utoliko prije» - pravilno zaključivanje koje se rabi pri logičkom tumačenju u širem smislu, a sastoji se u sljedećem: ako za jednu pravnu posljedicu postoji dovoljna osnova, onda se utoliko prije – a fortiori) može uzeti da takva posljedica treba nastupiti ako ima više takvih osnova (ili osnov jači od onoga koji je
56 predviđen kao dovoljan; npr. ako netko odgovara za namjeru utoliko prije će odgovarati za tzv. dolus praemeditatus). Takav zaključak ipak ne stoji. On uzima kao dokazano ono što treba dokazati (petitio principii). Ako se usvoji stajalište da poticanje osobe koja ne postupa s namjerom nije kažnjivo, mora se također uzeti da ni neuspjelo poticanje takve osobe nije kažnjivo jer i neuspjelo poticanje zahtijeva tzv. hipotetičku akcesornost. Drugim riječima, o kažnjivosti neuspjelog poticanja mogli bismo govoriti samo ako bismo utvrdili da je uspjelo poticanje kažnjivo, a to je upravo ono što je u našem slučaju sporno.» «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/1990. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 19. POMAGANJE Članak 38. KZ Kao suizvršilac krivičnog djela oduzimanja vozila na motorni pogon iz članka 136. st. 3. KZH ne može se smatrati osoba koju je izvršilac samo prevozio, ako ona prilikom oduzimanja motornog vozila nije imala nikakvu ulogu. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-33/90. od 27.3.1990. Za postojanje suizvršilaštva kod krivičnog djela razbojništva, po načelu diobe rada, nije nužno da svaki od optuženika uzme udjela u samoj radnji izvršenja, nego je odlučno da djelo hoće kao i svoje i zajedničko. Stoga je neodlučno što jedan optuženik nije neposredno sudjelovao u fizičkom napadu na oštećenika, nego je dovoljno i samo njegovo prisustvo radi zastrašivanja oštećenika. VSH, I Kž-101/90. od 23.1.1991. Kod sukcesivnog suizvršilaštva moguće je pristupiti djelo sve dok ono nije materijalno dovršeno. Stoga je suizvršilac u krađi iz čl. 130. st. 1. KZH i optuženik koji je u barci na morskoj obali čekao da druga dva optuženika dovezu ukradenu ribu barkom, a onda je ukrcao u svoj osobni automobil i odvezao na sigurno mjesto. VSH, I Kž-124/90. od 20.10.1990. Suizvršitelji krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH su optuženik (otac) i optuženica (kći), koji su na temelju prethodnog dogovora zajedno čekali oštećenika noću u kuhinji s pripremljenim vilama i sjekirom, i kad je oštećenik noću izašao iz svoje sobe, optuženik ga je ubo vilama i oborio na pod, nakon čega mu je optuženica dodala sjekiru kojom je optuženik lišio života oštećenika. Neosnovana je tvrdnja optuženice u žalbi da je ona samo pomagač u izvršenju krivičnog djela. Okolnost da je postojao detaljno razrađeni plan o lišavanju života oštećenika (bivšeg muža optuženice), i to u kući u kojoj je optuženica još uvijek živjela s oštećenikom, ukazuje na to da su optuženici uza zajedničke pripreme pristupili izvršenju djela te da je svaki od njih pridonio ostvarenju zajedničkog plana. VSH, I Kž-701/91. od 3.12.1991.
57
Nije prihvatljivo pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je optuženik supočinitelj krivičnog djela iz članka 196. stavak 1. OKZRH kad je utvrđeno da je on sudjelovao u prepakiravanju heroina na način da je izrezivao staniol papiriće za umotavanje heroina, ali ništa više, tj. bez namjere da u prodaji heroina sam sudjeluje. Radnja optuženika ne predstavlja niti jedan od zakonom propisanih načina krivičnog djela iz članka 196. stavak 1. OKZRH, već sadrži radnju pomaganja u djelatnosti druge dvojice optuženika, za koje je utvrđeno da su neovlašteno stavljali u promet opojnu drogu heroin. «Nije, naime, prihvatljivo pravno stajalište pobijane presude da je opt. J. D. Supočinitelj djela, jer da je on u smislu čl. 196. st. 1. OKZRH «držao drogu radi prodaje». Pojam držanja droge u rečenom smislu, ma koliko se široko tumačio, ne može obuhvatiti već i trenutnu detenciju droge radi pravljenja «pizeva», prepakiravanja i slično. Drogu u stan opt. L. J. Nije donio opt. J. D., dakle, on ju nije ni prenosio, te je čitava količina nađene droge, prema pravilnom utvrđenju suda, bila vlasništvo opt. L. J. I on je u svom stanu tu drogu i držao, svakako između ostaloga i radi prodaje. Opt. J. D. Je, prema utvrđenju suda, toga dana došao u stan opt. L. J., kako bi mu pomagao formirati «pizeve», bez namjere da on osobno učestvuje u prodaji, već zato da od opt. L. J. Dobije koji «piz» za vlastitu upotrebu. Ut ovih i prije rečenih razloga u ovoj odluci ovaj Vrhovni sud smatra utvrđenim da je opt. D. J. Krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim učinio pomaganjem, a ne kao supočinitelj.» VSH, I Kž-606/94. od 29.9.1994. Za razliku od pomagača koji s umišljajem pomaže drugome u počinjenju djela i djelo ne želi kao svoje, supočinitelj sudjeluje u samoj radnji počinjenja djela koje, dakle, želi kao svoje, pri čemu nije potrebno da svaki od dva ili više počinitelja sam neposredno ostvari sva bitna obilježja određenoga krivičnoga djela, već je potrebno da njegovo neposredno sudjelovanje zajedno s djelatnošću drugoga dovede do zabranjene posljedice. «Prema stajalištu ovoga suda drugog stupnja, optuženik O.V. je kroz opisane radnje u izreci presude, aktivno i neposredno, te zajedno s opt. S. I. sudjelovao u počinjenju kaznenog djela razbojništva, što ukazuje da njegova uloga nije bila uloga pomagatelja, već supočinitelja djela. Naime, ovaj optuženik, nakon što je dovezao svojim automobilom oštećenika i opt. S. I. do Preluke, izlazi zajedno s njima na obalu, a neposredno prije počinjenja djela i u toj funkciji, svojom fizičkom snagom, sprječava bijeg oštećenika i vraća ga na mjesto gdje je stajao s drugim optuženikom. Uz navedeno, primjenjuje prema oštećeniku fizičku silu, potom, a u trenutku kada prema oštećeniku ozbiljnu prijetnju primjenjuje opt. S. I., ovaj optuženik lupa po barci te prijeteći viče na oštećenika, a sve s namjerom koja je zajednička optuženicima, da upotrebom sile i prijetnje pribave imovinsku korist. Istovremeno, ovaj optuženik skuplja novac s tla koji je oštećeniku ispao prilikom vađenja iz džepova. Ovakvo njegovo djelovanje, s obzirom na pravnu prirodu ovoga kaznenog djela bilo je nužno da bi se konkretno djelo ostvarilo, jer očito je da bez njegovoga aktivnog djelovanja (dovođenja automobilom, njegove prisutnosti događaju, sprječavanju bijega, konkretno primijenjenih oblika prinude), to bi djelo bilo teško ostvarivo.» VSH, I Kž-1128/93. od 3.3.1994. Kada je utvrđeno da su optuženici postupali dogovorno, tako što je jedan od njih kao zapovjednik postrojbe vojne policije obavijestio drugoga o vremenu kada se u prostorijama postrojbe neće nalaziti djelatnici policije i ostavio otvoren prozor na prostoriji u kojoj se čuva
58 oružje, dok se drugi optuženik preko žlijeba popeo i ušao kroz prozor u tu prostoriju te odatle iznio dvije automatske puške i sakrio ih u kanalizacijskom otvoru, nakon čega su puške trebali prodati i novac podijeliti, tada su obojica optuženika suizvršitelji u krivičnom djelu krađe jer su zajedničkim djelovanjem u istom cilju po principu podjele rada, pri čemu je svaki od njih prisvajanje oružja radi pribavljanja imovinske koristi htio kao svoje, ostvarili to krivično djelo. Županijski sud Bjelovar, Kž-388/93. od 2.9.1993. Kod supočinitelja krivičnoga djela ubojstva iz članka 34. KZRH neodlučno je tko je pucao, ako je čin lišenja života nastao kao rezultat niza zajednički poduzetih radnji u ostvarenju zajedničkoga dogovora da drugoga liše života i ako su se oni s tim ciljem zajedno našli na mjestu događaja. «Bez obzira na iskaze svjedoka kao i bez obzira na to bi li iz iskaza tih svjedoka proizlazila dokazanost činjenice da je opt. B. J. Na mjestu događaja predao pušku optuženom J. M. I koji je od njih stvarno ispalio metak u leđa oštećenika, sud prvoga stupnja donio je oslobađajuću presudu za obojicu optuženika, polazeći od pogrešnog pravnog stajališta da ih treba (obojicu) osloboditi optužbe zato što nije dokazano tko je od njih dvojice poduzeo radnju lišenja života pucanjem u oštećenika. Sud prvoga stupnja smatra dokazanim i utvrđuje da su se optuženici dogovorili da liše života oštećenika, da su zbog toga otišli u mjesto K. Gdje je optuženik B. J. Iz stacionara (HV) uzeo pušku svjedoka S. M., da su se svi vratili (optuženici i dvojica svjedoka) da pričekaju na cesti oštećenika i da su čahure nađene na mjestu ubojstva ispaljene iz automatske puške S. M. Utvrđeno je, dakle, da je oštećenik lišen života pucanjem iz te puške. Već navedene činjenice, koje je utvrdio i istaknuo u razloziima sud prvoga stupnja, uz daljnje činjenice koje sa sigurnošću proizlaze i iz obrane obojice optuženika i iz iskaza svjedoka, govore da optuženike treba smatrati supočiniteljima inkriminiranog im ubojstva sve ako se i ne može utvrditi koji je od njih dvojice iz navedene puške ispalio ubojito streljivo u oštećenika.» VSH, I Kž-98/93. od 23.9.1993. Optuženica, koja je zajedno s još dvojicom optuženika ušla u kuću oštećenika dok je četvrti sudionik grupe ispred kuće čuvao stražu i pazio da netko ne naiđe, nakon čega je isprevrtala stvari u kući te pronašla i uzela 7.250 DEM i 500 ATS, za koje vrijeme je jedan od sudionika pištoljem naredio maloljetnom oštećeniku da legne na pod dnevnog boravka, a drugi s pištoljem u ruci oborio na tlo njegovu majku te kleknuo na nju, da bi im nakon toga zavezali ruke i noge te zatvorili usta, počinila je kao supočinitelj krivično djelo razbojništva, a ne samo pomaganja u tom djelu, jer se očito radi o počinjenju djela u smislu članka 20. OKZRH. «Nisu prihvatljivi žalbeni navodi opt. J. J., tj. da bi ona bila samo pomagač u izvršenju krivičnog djela razbojništva jer se neovisno o tome što ona osobno nije primijenila silu ili prijetnju prema oštećenicima, nedvojbeno radi o suizvršilaštvu s obzirom na to da je optuženica direktno sudjelovala u jednoj od radnji izvršenja krivičnog djela razbojništva – oduzimanja tuđe pokretne stvari s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi što je bio rezultat dogovora o diobi rada među optuženicima.» VSH, I Kž-637/93. od 18.11.1993. Prethodni dogovor optuženika o podjeli novca i praćenju oštećenika nakon čega je ovome jedan istrgao vrećicu s novcem, nije za drugoga sudjelovanje u radnji izvršenja, niti sudjelovanje na drugi način u izvršenju krivičnog djela drske krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH.
59 «Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 376. ZKP, po službenoj dužnosti, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon na štetu drugooptuženika kad ga je oglasio krivim za krivično djelo teške krađe izvršene na drzak način iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH. Prvostepeni sud utvrđuje da je prvooptuženik ušao za oštećenikom u dvorište i iz ruku mu istrgnuo vrećicu s novcem, dok se u to vrijeme drugooptuženik nalazio na ulici s dvojicom maloljetnika. Prema tome, drugooptuženik nije sudjelovao u radnji izvršenja krivičnog djela teške krađe, jer nije oduzimao novac oštećeniku, a nema dokaza da je preuzeo neku drugu ulogu koja je bila usmjerena na oduzimanje novca, kao npr. da je čuvao stražu i sl.» Okružni sud u Bjelovaru, Kž-285/89 od 27.4.1989.
Ako je optuženik podstreknuo odgovornu osobu da izda otkupne blokove za drva na imena različitih osoba, a ova je to učinila u uvjerenju da otkupljena drva zaista potječu od tih osoba, što znači da je bila u stvarnoj zabludi, isključen je umišljaj na njenoj strani, a time i postojanje krivičnog djela iz članka 227. stavak 1. KZH. Ako pak na strani glavnog izvršioca nema krivičnog djela, onda ne može biti ni govora o podstrekavanju jer odredba članka 23. KZSFRJ traži da učinilac mora izvršiti krivično djelo. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1142/89. od 4.10.1990. Optuženik je prema unaprijed stvorenom planu imao zadaću da svojim automobilom čeka u blizini muzeja odnosno crkve supočinitelja krađe veoma vrijednih umjetničkih slika s tim da ih zajedno sa slikama preveze. Ovakvu djelatnost u okviru plana počinjenja k. d. po kome je izvršena podjela rada treba pravno ocijeniti kao supočinjenje a ne kao pomaganje, budući da je on takvom svojom djelatnošću neposredno, objektivno i subjektivno sudjelovao u počinjenju tih djela prema unaprijed stvorenom planu. Ovo tim više što se prema opće usvojenom shvaćanju već samo tzv. «čuvanje straže» smatra supočinjenjem a ne pomaganjem u počinjenju djela. Pri tome nije odlučno je li je optuženik cijelo vrijeme čekao automobilom na ugovorenom mjestu ili je dio vremena bio u svom stanu i gledajući u pravcu muzeja čekao ugovoreni znak da obavi ugovoreni prijevoz. VSH, I Kž-1370/75. od 12. studenoga 1975. Moguća je odgovornost za pomaganje u poticanju ako netko napiše pismo prema diktatu poticatelja, koje poticatelj upućuje svojoj kćeri u bolnicu da je potakne da nakon poroda liši života svoje novorođenče, uz uvjet da pisac subjektivno postupa u uvjerenju da samo pomaže piticatelju, tj. da i sam pri tom ne postupa u subjektivnom pogledu kao poticatelj. VSH, I Kž-516/79. od 3. lipnja 1979. Smrt počinitelja k. d. nije zakonska zapreka za utvrđivanje odgovornosti njegova pomagatelja. Iz obrazloženja:
60 «Prvostupanjski sud nije u pravu kad zaključuje da treba obustaviti, na temelju čl. 143. ZKP, postupak i u odnosu na drugog optuženika, jer da se njegova odgovornost, kao pomagatelja, ne može utvrditi. U pravu je naprotiv državni odvjetnik kad, suprotno razlozima prvostupanjskog suda, navodi da odgovornost za pomaganje, kao jedno od oblika sudioništva nije uvjetovano odgovornošću počinitelja, već samo činjenicom da je protupravno ostvareno biće nekoga k. d., ili da je pokušano njegovo ostvarenje. Zbog tih razloga nema zapreke da se k. p. protiv drugog optuženika nastavi.» VSH, I Kž-699/88. od 4. listopada 1988. Optuženik koji je svojim osobnim automobilom dovezao druga dva optuženika na mjesto krađe, čekao u automobilu na udaljenosti od 200 m a onda odvezao optuženike kući zajedno s plijenom, u čijoj podjeli je i sam sudjelovao, nije supočinitelj u krađi, nego pomagatelj. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-464/89. Drugooptuženik je ušao traktorom u krug poduzeća u namjeri da izveze drva koja je kupio, za vrijeme utovara prvooptuženik je između drva utovario i 22 šipke betonskog željeza, o čemu drugooptuženik, koji nije bio nazočan čitavom utovaru, nije ništa znao. Pošto je utovar bio dovršen, prvooptuženik je rekao drugooptuženiku što je učinio i zamolio ga da mu odveze kući šipke, što je ovaj i učinio. Prvooptuženik je počinitelj k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, dok je drugooptuženik pomagatelj u tom djelu. Namjera drugootuženika sastojala se u tome da pomaže prvooptuženiku jer je korist od djela trebao imati samo prvooptuženik. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-515/89. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Ove presude nisu sukladne s našom sudskom praksom koja supočiniteljstvo određuje prema teoriji o diobi rada. Prema toj teoriji supočinitelj nije samo onaj tko neposredno sudjeluje u radnji počinjenja, nego i onaj tko pridonosi ostvarenju zajedničkog djela zato da aktivno sudjeluje u vrijeme počinjenja djela po načelu diobe rada (Zlatarić). Ako pođemo od te teorije, ni jedan od optuženika u gornjim primjerima nije pomagatelj nego su svi supočinitelji. Tko vozi druge počinitelje na mjesto počinjenja, a onda i s plijenom kući ima određenu ulogu prema načelu podjele rada i stoga je supočinitelj. I u drugom slučaju radi se o supočiniteljstvu jer je drugooptuženik pristupio počinjenju djela tijekom radnje počinjenja (tzv. sukcesivno supočiniteljstvo). U tom slučaju prvostupanjski sud zapravo usvaja tzv. teoriju interesa kao vrste subjektivnih teorija o supočiniteljstvu, prema kojoj je supočinitelj samo onaj tko postupa u vlastitom interesu. Ta je teorija danas napuštena. Ona je u konkretnom slučaju i u suprotnosti sa zakonskim opisom krađe u našem zakonu koja postoji i onda kad počinitelj ide za time da protupravnu korist pribavi drugome.» «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Optuženik koji je u osobnom automobilu vozio glavnog izvršitelja i oštećenicu na mjesto događaja a kad je glavni istražitelj silom izvukao oštećenicu iz automobila, držao je za lijevu ruku i desnu nogu, za koje vrijeme je glavni izvršitelj obavio spolni odnošaj, jest pomagatelju u k. d. silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH. Pomagateljske radnje moraju pridonijeti ostvarenju
61 djela, odnosno moraju stvoriti povoljne pretpostavke glavnom izvršitelju da izvrši djelo. To je u konkretnom slučaju ispunjeno jer je optuženik omogućio glavnom izvršitelju da na lakši način izvrši k. d. On je smanjio mogućnost oštećenice da se brani, a time je ujedno uklonio prepreku za počinjenje djela, što je nedvojbeno sadržaj pomagateljske radnje, kako to proizlazi iz odredbe čl. 24. st. 1. KZJ. VSRH, I Kž-568/91. od 6. veljače 1992. Za pomaganje u k. d. ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH nije dovoljno utvrditi da je pomagatelj dao nož glavnom istražitelju u pauzi njegove svađe s oštećenikom «sa svrhom da ga on uporabi u sukobu». Takva pomagateljeva namjera uključuje i davanje noža glavnom izvršitelju radi obrane, a u tom slučaju namjera pomagatelja ne obuhvaća ubojstvo na strani glavnog izvršitelja. No sve kada bi u konkretnom slučaju pomagatelj i dao nož glavnom izvršitelju radi ubojstva, s obzirom da je glavni izvršitelj to ubojstvo, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, počinio u prekoračenju nužne obrane, tj. u situaciji koja nije bila obuhvaćena namjerom pomagatelja, radilo bi se o neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. VSRH, I Kž-795/90. od 19. ožujka 1992. Nije prihvatljivo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je optuženik supočinitelj k. d. iz čl. 196. st. 1. OKZRH kad je utvrđeno da je on sudjelovao u prepakiravanju heroina na način da je izrezivao staniol papiriće za umotavanje heroina, ali ništa više, tj. bez namjere da u prodaji heroina sam sudjeluje. Radnja optuženika ne predstavlja niti jedan od zakonom propisanih načina k. d. iz čl. 196. st. 1. OKZRH, već sadrži radnju pomaganja u djelatnosti druge dvojice optuženika, za koje je utvrđeno da su neovlašteno stavljali u promet opojnu drogu heroin. VSRH, I Kž-606/1994. od 29. rujna 1994. Optuženik je k. d. neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH počinio pomaganjem, a ne kao supočinitelj, kad je utvrđeno da je došao u stan drugog optuženika, koji je posjedovao drogu radi prodaje, da bi ovome bez ikakve namjere daljnjeg sudjelovanja u prodaji droge pomagao formirati tzv. «pizeve» heroina za jednokratnu uporabu, te je u tu svrhu izrezao izvjesnu količinu staniol papirića. Iz obrazloženja: «U odnosu na opt. D. J. Prvostupanjski sud smatra utvrđenim da je on sudjelovao u prepakiranju heroina u cilju daljnje prodaje, odnosno da su sva trojica optuženika zajedno prije dolaska policije stigli pripremiti izvjesnu količinu staniol papira za pravljenje «pizeva», a u tome je prema pravilnom utvrđenju sudjelovao i opt. J., što znači i da je pravilno utvrđenje suda na str. 13. presude, drugi odlomak, da je ovaj optuženik sudjelovao u prepakiranju heroina na način da je izrezivao staniol papiriće, ali ništa više, tj. bez namjere da u prodaji heroina sam sudjeluje. Sud nije utvrdio nikakvu raniju djelatnost ovog optuženika u vezi s prodajom droge. Iz razloga presude na str. 12., zadnji odlomak, također proizlazi da prvostupanjski sud ne smatra utvrđenim da su optuženici zatečeni «pri pakiranju droge» odnosno pravljenju «pizeva», već da su se oni u toj namjeri našli. Nije, naime, sporno da policija nije pronašla ni jedan «piz» već samo drogu u najlon-vrećici i kasnije ostatak kod opt. Č. N., koja je bila pakirana u jednoj većoj vrećici i u više manjih, ali se nije radilo o «pizevima». Nađena je, međutim, i veća količina izrezanih staniol-papirića za omatanje
62 heroina, u sobi i u uglu balkona gdje je zatečen D. J., a rezanje staniol-papirića, u kojem je dakle opt. D. J. Prema utvrđenju suda svakako sudjelovao, ne predstavlja ni jedan od zakonom propisanih učina toga k. d. iz čl. 196. st. 1. OKZRH, već sadrži radnju pomaganja u djelatnosti druge dvojice optuženika, za koje je nesumnjivo utvrđeno da su neovlašteno stavljali u promet opojnu drogu heroin. Nije, naime, prihvatljivo pravno stajalište pobijane presude (str. 14. drugi odlomak) da je opt. J. D. supočinitelj djela jer da je on u smislu čl. 196. st. 1. OKZRH «držao drogu radi prodaje». Pojam držanje droge u rečenom smislu, ma koliko se široko tumačio, ne može obuhvatiti već i trenutnu detenciju droge radi pravljenja «pizeva», prepakiranja i sl. Drogu u stan. Opt. L. I. nije donio ovaj optuženik, dakle on ju nije prenosio, te je čitava količina nađene droge prema pravilnom utvrđenju suda, bila vlasništvo opt. L. I. i on je u svom stanu tu drogu i držao, svakako između ostaloga i radi prodaje. Opt. J. D. je, prema utvrđenju suda, toga dana došao u stan opt. L. I. kako bi mu pomogao formirati «pizeve», bez namjere da on osobno sudjeluje u prodaji, već zato da od opt. L. I. dobije koji «piz» za vlastitu uporabu.» VSRH, I Kž-606/1994. od 29. rujna 1994. Stavljajući svoj automobil na raspolaganje drugim osobama radi prevoženja otuđene stvari tako što je dopustio da druge osobe stave bicikl u prtljažnik njegova automobila, iako je prije toga vidio odakle su te osobe uzele bicikl i bio svjestan da se radi o oduzimanju tuđeg bicikla, a zatim te osobe odvezao automobilom s mjesta gdje su uzele bicikl, okrivljenik je pomogao u dovršenju k. d. krađe i time počinio k. d. iz čl. 125. st. 2. KZRH u vezi s čl. 22. OKZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-156/1997. od 24. travnja 1997. Smrt počinitelja kaznenog djela nije zakonska zapreka za utvrđivanje kaznene odgovornosti njegova pomagatelja. «Prvostupanjski sud nije u pravu kada zaključuje da treba obustaviti, na temelju čl. 143. ZKP postupak i u odnosu na II-optuženika, jer da se njegova odgovornost, kao pomagatelja ne može utvrditi. U pravu je naprotiv državni odvjetnik kad, suprotno razlozima prvostupanjskog suda, navodi da odgovornost za pomaganje, kao jednog od oblika sudioništva nije uvjetovano odgovornošću počinitelja, već samo činjenicom da je protupravno ostvareno biće nekog kaznenog djela ili da je pokušano njegovo ostvarenje. Zbog tih razloga nema zapreke da se kazneni postupak protiv II optuženika nastavi». VSRH, I-KŽ-699/88 od 4. listopada 1998. godine – Državni odvjetnik br. 2/98 Inicijativa za počinjenje k. d. ne mora nužno poteći od poticatelja, nego može i od glavnog izvršitelja ako on konačnu odluku da izvrši djelo ipak donese na poticaj drugoga. Stoga je onaj tko ponudi drugome da će mu nabaviti lažnu vozačku dozvolu za određenu svotu novca, pa to i učini kada drugi pristane i plati mu zatraženu svotu, glavni izvršitelj k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 2. KZRH, dok je drugi poticatelj na to djelo. VSRH, I Kž-702/93. od 2. rujna 1993. Optuženik koji je u osobnom automobilu vozio glavnog izvršitelja i oštećenicu na mjestu događaja, a kad je glavni izvršitelj silom izvukao oštećenicu iz automobila, držao je za lijevu ruku i desnu nogu, za koje vrijeme je glavni izvršitelj obavio snošaj, jest pomagač u
63 krivičnom djelu silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH. Pomagačke radnje moraju pridonijeti ostvarenju djela, odnosno moraju stvoriti povoljne pretpostavke glavnom izvršitelju da izvrši djelo. To je u konkretnom slučaju ispunjeno jer je optuženik omogućio glavnom izvršitelju da na lakši način izvrši krivično djelo. On je smanjio mogućnost oštećenice da se brani, a time je ujedno uklonio prepreku za izvršenje djela, što je nedvojbeno sadržaj pomagačke radnje, kako to proizlazi iz odredbe čl. 24. st. 1. KZJ. VSRH, IKž-568/91. od 06. 02. 1992. NZ, Pregled br. 52. Za pomaganje u krivičnom djelu ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH nije dovoljno utvrditi da je pomagač dao nož glavnom izvršitelju u pauzi njegove svađe s oštećenikom «sa svrhom da ga on upotrijebi u sukobu». Takva pomagačeva namjera uključuje i davanje noža glavnom izvršitelju radi obrane, a u tom slučaju umišljaj pomagača ne obuhvaća ubojstvo na strani glavnog izvršitelja. No sve kada bi u konkretnom slučaju pomagač i dao nož glavnom izvršitelju radi ubojstva, s obzirom da je glavni izvršitelj to ubojstvo, prema utvrđenju suda prvog stupnja, izvršio u prekoračenju nužne obrane tj. u situaciji koja nije bila obuhvaćena umišljajem pomagača, radilo bi se o neuspjelom pomaganju kokje nije kažnjivo. VSRH, IKž-795/90. od 19. 03. 1992. PSP-52. Optuženik je krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja upromet opojnih droga iz članka 196. stavak 1. OKZRH počinio pomaganjem, a ne kao supočinitelj, kad je utvrđeno da je došao u stan drugog optuženika, koji je posjedovao drogu radi prodaje, da bi ovome bez ikakve namjere daljnjeg sudjelovanja u prodaji droge pomogao formmirati tzv. «pizeve» heroina za jednokratnu uporabu, te je u tu svrhu izrezao izvjesnu količinu staniol papirića. VSRH, IKž 606/94. od 29. 09. 1993. Izbor br. 1/95. Stavljajući svoj automobil na raspolaganje drugim osobama radi prevoženja otuđene stvari tako što je dozvolio da druge osobe stave bicikl u prtljažnik njegova automobila, iako je prije toga vidio odakle su te osobe uzele bicikl i bio svjestan da se radi o oduzimanju tuđeg bicikla, a zatim te osobe odvezao automobilom s mjesta gdje su uzele bicikl, okrivljenik je pomogao u dovršenju krivičnog djela krađe i time počinio krivično djelo iz čl. 125. st. 2. KZRH u svezi s čl. 22. OKZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž-156/97. od 24. 04. 1997. Izbor 1/97. Jedan dosta rijedak primjer iz sudske prakse ukazuje na odnos pomaganja kao oblika sudioništva i pomaganja kao samostalnog k. d. Presudom okružnog suda optuženica je proglašena krivom za k. d. pobačaja iz čl. 140. st. 1.KZ, počinjeno time, što je po prethodnom dogovoru sa babicom C. E. dovela k njoj trudnu ženu S. B. i nakon što je C. E. mehaničkim sredstvom otvorila maternicu S. B., ovu odvela u svoj stan, gdje je pobacila žensko dijete. Vrhovni sud uvažio je žalbu optuženice protiv ove presude, koju je preinačio te izrekao, da je optuženica navedenim djelom počinila k. d. pobača pomaganjem (čl. 140. st. 1. KZ u vezi s čl. 20. KZ) i to s ovim obrazloženjem:
64 «Osnovan je onaj dio žalbe, u kome optuženica tvrdi, da ona svojim djelovanjem nije ostvarila obilježje «pomaganja» kao zakonski element k. d. iz čl. 140. st. 1. KZ. To iz razloga što S. B. kako proizlazi iz rezultata prvostupanjskog suda, nije nalazeći se u stanju trudnoće sama na sebi počinila pobačaj, a pomaganje kao obilježje k. d. iz čl. 140. st. 1. KZ odnosi se na pomaganje samoj trudnoj ženi da ova počini pobačaj. Naprotiv ovaj sud nalazi, da je optuženica svojim djelovanjem ostvarila obilježja pomaganja (čl. 20. KZ) kod k. d. pobačaja počinjenog u stanu primalje C. E. uspostavljanje veze između S. B. i primalje C. E. te dovođenja S. B. u stan navedene primalje radi počinjenja pobačaja ima se smatrati pomaganjem u počinjenju toga kaznenog djela.» VSH, Kž-413/54. od 10. travnja 1954. Moguća je odgovornost za pomaganje u podstrekavanju ako netko napiše pismo prema diktatu podstrekača, koje podstrekač upućuje svojoj kćeri u bolnicu da je potakne da nakon poroda liši života svoje novorođenče, uz uvjet da pisac subjektivno pristupa u uvjerenju da samo pomaže podstrekaču, tj. da i sam pri tome ne postupa u subjektivnom pogledu kao podstrekač. VSH, I Kž-516/79. od 3. lipnja 1979. - 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 20. NEUBROJIVOST Članak 40. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je i bitno smanjena ubrojiva osoba (čl. 10. st. 2. OKZRH) potpuno kazneno odgovorna za počinjenje k. d. iz čl. 34. st. 1. KZRH (može se samo blaže kazniti) i može počiniti k. d. s bilo kojim oblikom krivnje, pa tako i s tzv. izravnom namjerom. Kaznena djela, koja se mogu počiniti samo s namjerom, može počiniti i neubrojiva osoba, a druga je stvar što je zbog toga isključena njena krivnja i njoj se ne može izreći kazna, ali se pod uvjetima iz čl. 58. st. 1. OKZRH može izreći sigurnosna mjera. VSRH, I Kž-83/1995. od 1. lipnja 1995. Radnik, kod koga je kasnije utvrđena paranoidna shizofrenija, bio je uvjeren da mu je susjed čaranjem oduzeo spolnu moć, pa ga je dočekao na izlazu iz tvorničkog kruga i nožem mu nanio brojne tjelesne ozljede koje su bile teške i opasne po život. Proglašen je neubrojivim i upućen u zavod radi čuvanja i liječenja. Okružni sud u Bjelovaru, K-211/71. Počinitelj, inače duševno zdrav, bez ikakva je motiva noću ušao u susjedov stan i izbo nožem susjeda s kojim nije bio ni u kakvoj svađi, izvršivši na taj način pokušaj ubojstva. Djelo je izvršio u sumračnom stanju u koje je zapao zbog umora i utjecaja alkohola. Zbog privremene duševne poremećenosti proglašen je neubrojivim pa mu je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi.
65
VSH, I Kž-255/89.- 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.)
21. SAMOSKRIVLJENA NEUBROJIVOST Članak 41. Da bi se osoba koja je neubrojiva zbog teško pijanog stanja proglasila krivom zbog k. d. pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ, mora joj se dokazati namjera na ubojstvo prije nego se dovela u neubrojivo stanje. Stoga se ne može usvojiti stajalište prvostupanjskog suda koji, osuđujući optuženika za navedeno k. d. zato što je u beznačajnoj prepirci ubo nožem u trbuh konobara s kojim je do tada bio u dobrim odnosima, opravdava to primjenom čl. 12. st. 3. KZJ (actio liberae in causa). Prvostupanjski sud tvrdi da «nije nužno da je optuženik znao koga će ozlijediti i kakve će m u ozljede nanijeti, već je dovoljno da je kod njega postojala svijest da u slučaju tučnjave u alkoholiziranom stanju može upotrijebiti nož i njime nanijeti ozljedu drugoj osobi». Takvo obrazloženje ne ukazuje na to da je optuženik, prije nego se doveo u neubrojivo stanje, barem bio svjestan da može oštećenika lišiti života i na to pristao te više upućuje na nehaj. VSRH, I Kž-877/90. od 21. svibnja 1992. Pobijanom presudom prvostupanjski sud proglasio je krivim optuženika zbog k. d. ubojstva u pokušaju iz čl. 135. st. 1. KZ u vezi s čl. 16. st. 1. KZ pa ga je po čl. 135. st. 1. KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Protiv te presude podnio je žalbu optuženik među ostalima i zbog odluke o kazni. U odgovoru na žalbu optuženika zbog odluke o kazni, a naročito u onom dijelu gdje on prigovara da mu se zrelo i dugotrajno razmišljanje nije moglo uzeti kao otegotna okolnost, Vrhovni sud je naveo u obrazloženju svoje presude:
66 «Ne stoji prigovor optuženika da mu se zrelo i dugotrajno razmišljanje nije moglo uzeti kao otegotna okolnost, budući da bi to, po njegovom mišljenju predstavljalo elemente namjere kao subjektivno obilježje samog k. d. Naprotiv, sadržaj namjere, kao subjektivno obilježje k. d., iscrpljuje se u svijesti o svojem djelu i njegovom htijenju, odnosno o svijesti o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice i pristajanje na njeno nastupanje. Prema tome, zrelo i dugotrajno razmišljanje, odnosno odlučivanje o počinjenju k. d., izlazi izvan nužnih okvira i ukazuje na veći intenzitet zločinačke volje kod počinitelja i njegove odlučnosti za počinjenje djela, kao i na veći stupanj kaznene odgovornosti takvog počinitelja, pa ta okolnost svakako u smislu čl. 38. KZ dolazi u obzir kao otegotna okolnost pri odmjeravanju kazne.» Presuda VSH, Kž-904/70. od 18. lipnja 1970. Kada je utvrđeno da je optuženik sa oborenim svjetlima vozio noću u naseljenom, neosvijetljenom mjestu, brzinom od 113 km/h, koja je za 53 km/h veća od dozvoljene i značajno brža od sigurnosne brzine koja bi optuženiku omogućavala uočavanje i izbjegavanje prepreka na cesti, a optuženik je nesporno vozio takvom brzinom i ustrajao u njoj, onda je ispravno utvrđenje da je optuženik svjestan opasnosti koju takva vožnja predstavlja pristao na ugrožavanje javnog prometa, dakle krivično djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 156. st. 1. KZRH, učinio sa eventualnim umišljajem. VSRH, Kž-192/94. od 01. 09. 1994. Bilten 19/94. Krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, optuženik je počinio s direktnim, dakle hoće smrt oštećenice, a ne s eventualnim umišljajem kad je, vidjevši oštećenicu u susjednom dvorištu, otišao po pištolj u kojem se nalazilo streljivo, došao do oštećenice i na silu je vukao iz tog dvorišta, zatim iz kratke udaljenosti u nju ispalio jedan metak i pogodio je u dio tijiela gdje se nalaze vitalni organi, zadavši joj teške i po život opasne tjelesne povrede. VSRH, IKž-912/94. od 13. 04. 1995. Izbor 2/96. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se osnovno djelo ugrožavanja javnog prometa ima pripisati umišljaju optuženika, koji se, vozeći brzinom od 94 km/h u naseljenom mjestu, upušta u pretjecanje drugog vozila u situaciji kada mu ususret, na maloj udaljenosti dolazi kolona vozila, tako da pretjecanje objektivno ne može izvršiti bez opasnosti za druge učesnike u prometu. Nema sumnje da optuženik takvim bezobzirnim ponašanjem kao vozač manifestira svijest da svojom višestrukom nepropisnom vožnjom tako ugrožava javni promet da dovodi u opasnost život ljudi, te da pristaje i na takvo ugrožavanje kao posljedicu svoje vožnje. VSRH, Kž-485/94. od 29. 08. 1995. Bilten 20/96. Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u pokušaju (čl. 17. st. 1. OKZRH) s eventualnim, a ne direktnim umišljajem kad je utvrđeno da je on pucao iz puške najprije iz verande, pa potom sa stuba u pravcu oštećenika, tako da je jedan metak okrznuo oštećenikovu kapu na glavi, dakle pristaje i da pogodi oštećenika u vitalni dio tijela . u glavu – pristaje, stoga, na svaku posljedicu, pa i na smrt oštećenika. VSRH, IKž-334/95. od 12. 09. 1996. Izbor 2/96.
67 Krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH počinjeno je s direktnim, a ne eventualnim umišljajem kad je optuženik, nakon kraće prepirke s oštećenikom zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa, u namjeri da ga liši života, prišao oštećeniku i snažnim zamahom noža ubo ga u lijevu stranu grudnog koša, zadavši mu pri tome probodnu ranu grudnog koša s izljevom krvi u prsište, koja je povreda bila teška i po život opasna, ali smrt nije nastupila zbog pravodobne liječničke intervencije. VSRH, IKž-659/94. od 22. 01. 1997. Izbor 1/97. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-238/90. od 03. 08. 1990. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić Kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH počinjeno je s izravnom namjerom kad je optuženik držao prst na obaraču napunjene puške usmjerene prema oštećeniku na rastojanju od svega jednog metra te ga povukao i ispalio hitac u oštećenika, dakle donio odluku da oštećenika liši života u trenutku kad je on uhvatio cijev puške u namjeri da je makne od sebe. Motiv djela, tj. je li djelo optuženik počinio iz bijesa zbog uniforme koju je nosio oštećenik i protivio se da je skine ili zbog pokušaja oštećenika da od sebe odmakne pušku, nije sastavni dio zakonskog opisa djela, on je od značenja samo za odmjeravanje kazne. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud je u pravu kada tvrdi da je do opaljenja metka po optuženiku došlo izravnim povlačenjem obarača, što je neosporno, te pravilno pri tome sud utvrđuje da je djelo počinjeno s izravnom namjerom, ispravno mu dajući pravnu kvalifikaciju. Naime, optuženik na napunjenoj pušci, usmjerenoj prema oštećeniku na udaljenosti od svega jednog metra, drži prst na obaraču i pritišće ga. Očito da se predodžba o djelu kod optuženika rodila gotovo u trenu kada je oštećenik uhvatio pušku – cijev puške, želeći maknuti od sebe, tada je optuženik donio odluku o djelu, tako da je bio svjestan da će pod danim okolnostima oštećenika lišiti života i stoga je povukao obarač. Radi se o odluci o izvršenju i ostvarenju te odluke, povezanost radnje i cilja u konkretnom slučaju vremenski su se slile gotovo jedna u drugu. Motiv djela, tj. je li to optuženik učinio iz bijesa zbog uniforme koju je nosio oštećenik i protivio se da je skine ili zbog pokušaja oštećenika da odmakne pušku, nije sastavni dio zakonskog opisa djela, on je od značenja samo za odmjeravanje kazne. Nedvojbeno je kod optuženika postojalo htijenje djela, koje obuhvaća volju da se ostvari djelo i oštećenik liši života.» VSRH, I Kž-329/1996. od 28. kolovoza 1996. Optuženik je počinio k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je noću došao pred kuću oštećenika i s takve udaljenosti s koje objektivno nije mogao promašiti, više puta pucao iz automatske puške u pravcu oštećenika i pogodio ga s tri pojedinačno ispaljena metka, nanijevši mu pri tome ustrijelnu ranu lijeve strane leđa koja je ozljeđivala donji režanj lijevog plućnog krila i završavala u prostoru IX. grudnog kralješka i ranu lijeve strane grudi.
68 Iz obrazloženja: «Upravo s obzirom na ponašanje i postupak optuženika, koji noću dolazi pred kuću oštećenika i s takve udaljenosti s koje objektivno nije mogao promašiti, više puta pucao iz automatske puške u pravcu oštećenika i pogađa ga s tri pojedinačno ispaljena metka, sud je izveo pravilan zaključak o izravnoj namjeri optuženika na lišenje života oštećenika. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda logičan je i ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi, jer je izveden iz svestrane ocjene optuženikova ponašanja, njegove želje da se osveti oštećeniku što ga je ovaj oko tri mjeseca prije toga bezrazložno napao i teško tjelesno ozlijedio, kao i teškog pijanog stanja te bitno smanjene ubrojivosti u vrijeme počinjenja djela.» VSRH, I Kž-327/1997. od 18. studenog 1997.
Kazneno djelo ubojstva u poušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, optuženik je počinio s izravnom, dakle hoće smrt oštećenice, a ne s neizravnom namjerom kad je, vidjevši oštećenicu u susjednom dvorištu, otišao po pištolj u kojem se nalazilo streljivo, došao do oštećenice i na silu je vukao iz tog dvorišta, a zatim iz kratke udaljenosti u nju ispalio jedan metak i pogodio je u dio tijela gdje se nalaze vitalni organi, zadavši joj teške i po život opasne tjelesne ozljede. VSRH, I Kž.912/1994. od 13. travnja 1995. Postoji kaznenopravna relevantna uzročna veza između radnje počinitelja i posljedice, kad je utvrđeno da je zatvorenom šakom udario pijanog oštećenika u predjelu brade, tako da je ovaj pao i zatiljkom udario o betonski pod, što je imalo za posljedicu više teških i po život opasnih ozljeda, kao i gnojnu upalu pluća sa začepljenjem ogranka plućne arterije, ugruškom, tako da je nakon dva tjedna uslijed toga umro, a mogao je i morao biti svjestan da se to može dogoditi s obzirom na svoju relativnu snagu, pijano stanje oštećenika i klizak pod na kojemu su stajali. Iz obrazloženja: «Nema sumnje da je u ovom slučaju optuženikov udarac doveo do pada oštećenika, pad je izazvao višestruko nagnječenje mozga, a to je opet dovelo do obostrane gnojne upale pluća koja je bila neposredni uzrok smrti. Prema tome postoji uzročna veza u smislu teorija ekvivalencije, jer okolnost da su nastupu posljedice osim optuženikove radnje pridonijeli i drugi uzroci ne isključuje uzročnost te radnje. Međutim, da bi postojala «kaznenopravna uzročnost» odnosno, ispravnije rečeno, da bi se posljedica mogla objektivno uračunati optuženiku, pored uzročne veze u smislu teorije ekvivalencije traži se i da je u smrtnom ishodu došla do izražaja specifična opasnost sadržana u tjelesnoj ozljedi. Pri tome se ne traži da tjelesna ozljeda sadrži u sebi osobito visok rizik nastupa smrti, niti da je smrtna opasnost očigledna. Ne traži se niti da je smrt posljedica baš one ozljede koju je počinitelj htio zadati (u konkretnom slučaju ozljeda brade), nego je dovoljno da je u smrti došla do izražaja specifična opasnost same radnje ako je smrt njezina izravna posljedica. Upravo o tome se radilo u ovom slučaju jer je udarac u glavu oštećenika stvorio opasnost za njegov život ne samo time što je mogao izazvati ozljedu na glavi od dodira šakom, nego i od pada koji može uslijediti kao posljedica toga udarca, a koja je posljedica s obzirom na sve okolnosti slučaja bila i za optuženika predvidljiva, dakle obuhvaćena sviješću optuženika.»
69 VSRH, I Kž-692/91. od 20. siječnja 1993. 22. NAMJERA Članak 44. KZ Optuženik koji je tako snažno ošamario oštećenika u predjelu uha da mu je rastrgnuo bubnu opnu lijevog uha, počinio je k. d. teške tjelesne ozljede iz čl. 41. st. 1. KZH s neizravnom namjerom. On je kao odrastao čovjek znao da udar rukom pljoštimice u predjelu uha može dovesti i do teške tjelesne ozljede te je pristao na takvu posljedicu. Okružni sud u Slav. Požegi, Kž-238/90. od 3. kolovoza 1990. Kada je utvrđeno da je optuženik s oborenim svjetlima vozio noću u naseljenom, neosvijetljenom mjestu, brzinom od 113 km/h, koja je za 53 km/h veća od dozvoljene i značajno brža od sigurnosne brzine koja bi optuženiku omogućavala uočavanje i izbjegavanje prepreka na cesti, a optuženik je nesporno vozio takvom brzinom i ustrajao u njoj, onda je ispravno utvrđeno da je optuženik svjestan opasnosti koju takva vožnja predstavlja pristao na ugrožavanje javnog prometa, dakle k. d. ugrožavanja javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi s čl. 156. st. 1. KZRH, počinio s neizravnom namjerom. VSRH, Kž-192/94. od 1. rujna 1994. Okrivljenik je kao epileptičar, zbog čega nema vozačku dozvolu i ne smije konzumirati alkohol, upravljajući posuđenim automobilom u alkoholiziranom stanju doživio tijekom vožnje epileptički napad i izazvao prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba zadobila teške tjelesne ozljede, čime je počinio k. d. ugrožavanja javnog prometa iz čl. 161. st. 1. u vezi s čl. 156. st. 1. KZRH. Okrivljenik je djelo počinio s neizravnom namjerom, jer je bio svjestan da zbog svoje bolesti ne smije konzumirati alkohol i upravljati vozilom, ali je ipak cijeli dan pio i posudio automobil za vožnju, što znači da je pristao na štetne posljedice (i ranije je okrivljenik imao napade epilepsije, no ipak je upravljao i svojim osobnim automobilom). Županijski sud u Bjelovaru, Kž-766/94. od 22. prosinca 1994. Optuženik koji je štakom dužine 120 cm a debljine 4 cm izudarao po glavi i tijelu ženu staru 74 godine, zadavši joj brojne ozljede koje su dovele do traumatskog šoka i smrti, bio je svjestan da na taj način može oštećenicu lišiti života i na to je pristao pa je počinio k. d. ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZ s neizravnom namjerom. VSH, I Kž-578/86. Optuženik koji je dopustio da neki od čekova nemaju pokriće pa ih je ipak realizirao, počinio je s neizravnom namjerom k. d. izdavanja čeka bez pokrića iz čl. 172. st. 1. KZ SFRJ. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-127/83. Optuženica je k. d. ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinila s neizravnom namjerom, kad je utvrđeno da je ona, kuhinjskim nožem dužine 35 cm, dužine oštrice 22 cm, ubola oštećenika u predjelu leđa, između lopatica, s prodorom u prsište,
70 dakle, optuženica je bila svjesna da zbog njenog činjenja kod oštećenika, s obzirom na sredstvo i lokaciju ozljede, može nastupiti smrt, pa je pristala na njeno nastupanje. Iz obrazloženja; «Kada je optuženica nožem ubola oštećenika u predjelu grudnog koša, gdje se nalaze brojni vitalni organi, ne samo grudna aorta, a što je kao ozbiljna i starija osoba dobro znala, onda je ona, u najmanju ruku, pristala na lišenje života oštećenika, bez obzira na što to posebno neće i ne želi. Dostatno je da hoće postupati s namjerom ozljeđivanja, pa onda, logično, pristaje na sve posljedice tog ozljeđivanja, dakle i posljedicu smrti. Iz tog razloga je prvostupanjski sud ispravno utvrdio oblik krivnje optuženice, njenu neizravnu namjeru na lišenje života oštećenika.» VSRH, I Kž-291/1997. od 11. rujna 1997. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 23. NEHAJ Članak 45. KZ-a Optuženik koji je upravljao traktorom na čijem se lijevom blatobranu nalazio oštećenik koji je uslijed teško pijanog stanja pao i udario glavom u asfaltnu podlogu, zadobivši ozljede od kojih je umro, počinio je nehajno teško djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 161. st. 3. u vezi s čl. 156. st. 3. KZRH. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da između alkoholiziranosti optuženika (2,03 promila apsolutnog alkohola u krvi) i načina vožnje, s jedne strane, i pada oštećenika s traktora, te njegova ozljeđivanja i smrti s druge strane, ne postoji uzročna veza, pa uz takvo stanje stvari nema nikakve osnove da se oblik optuženikove krivnje označi kao neizravna namjera. Za postojanje k. d. i kaznene odgovornosti optuženika nije odlučno je li optuženik dopustio da se teško pijani oštećenik vozi na blatobranu njegova traktora, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud ili se oštećenik popeo na traktor protiv volje optuženika, kako se brani optuženik. Ovo iz razloga što činjenica da se očigledno teško pijani oštećenik našao na blatobranu traktora, dakle na mjestu posve neprikladnu za sigurnu vožnju, sama za sebe objektivno predstavlja takvo stanje potencijalne opasnosti da je već samim time mogućnost nastupanja štetne posljedice postalo veoma blisko. Kao osoba s dugogodišnjim životnim i vozačkim iskustvom optuženik je mogao i morao biti svjestan te opasnosti (čl. 12. KZRH) a kada je unatoč tome protivno propisu čl. 30. Zakona o osnovama sigurnosti na cestama na blatobranu svog traktora povezao oštećenika, time je iz nehaja počinio k. d. za koje je proglašen krivim. VSRH, Kž-433/93. od 5. siječnja 1994. Počinio je teško djelo ugrožavanja javnog prometa iz nehaja iz čl. 161. st. 4. u vezi s čl. 156. st. 3. KZRH, a ne s namjerom, kako se optužbom stavlja na teret, optuženik koji je noću u nenaseljenom mjestu bez upaljene ulične rasvjete, pri jakoj kiši, upravljao osobnim automobilom s oborenim svjetlima brzinom za 15 km/h većom od brzine koja bi bila primjerena konkretnim prometnim uvjetima, tako da zbog neprimjerene brzine nije uočio biciklistu koji se ispred njega kretao uz desni rub kolnika, naletio na njega i nanio mu smrtonosne ozljede.
71
VSRH, Kž-1047/93. od 14. travnja 1994. Okolnost da brzina kojom se kretao optuženik automobilom od 61 km/h nije bila prilagođena noćnim uvjetima vožnje, prolasku kroz zavoj, širini ceste od 4,1 m, te da se kretao oborenim svjetlima (adekvatna brzina za te uvjete bila bi 40 km/h), iako je u stvari trebao rabiti dugačka svjetla sukladno s čl. 40. st. 1. ZOSPC, nisu međutim argument za tvrdnju da je optuženik s neizravnom namjerom zbog alkoholiziranosti (imao u vrijeme prometne nesreće 1,65 promila apsolutnog alkohola u krvi) skrivio prometnu nesreću. Ovakvo kršenje prometnih propisa tipično je i za trijezne vozače, tim više što optuženik nije vozio ekscesnom brzinom, pa je točna i prihvatljiva ocjena prvostupanjskog suda da reagiranje optuženika u konkretnom slučaju nije odstupalo od reagiranja prosječnog trijeznog vozača, i da stoga između alkoholiziranosti optuženika i načina njegove vožnje nema potrebne uzročne veze, već se radi o nehajnom ugrožavanju javnog prometa u kojem je jedna osoba smrtno stradala, i počinjenju k.d. iz čl. 161. st. 4. u vezi s čl. 156. st. 3. KZRH. VSRH, Kž-726/94. od 8. prosinca 1994. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 24. ZABLUDA O PROTUPRAVNOSTI DJELA Članak 46. KZ-a Okrivljeniku, ljevaču crkvenih zvona, stavljeno je na teret da je sa zvonika crkve bacio zvono i uništio ga te na taj način počinio k. d. oštećenja, uništenja i nedopuštenog izvoda spomenika crkvene kulture i zaštićenih objekata prirode iz čl. 201. st. 1. KZH, jer su i crkva i zvono imali status spomenika kulture. Okrivljenik je tako postupao sukladno s ugovorom što ga je sklopio s crkvenim odborom, prema tome se obvezao da će izraditi nova zvona, dok mu je crkveni odbor ustupio stara. Okrivljenik je znao da je zvono spomenik kulture jer je na njemu bilo nekoliko neogotičkih reljefa, pa je isključena zabluda o biću djela. On je, međutim pogrešno uzeo da pristanak crkvenog odbora kao imatelja spomenika kulture isključuje protupravnost. To bi se moglo prihvatiti da se radilo o k. d. oštećenja tuđe stvari, ali ne i glede k. d. koje je okrivljeniku stavljeno na teret. Okrivljenik je, prema tome, neosnovano proširio granice pristanka oštećenika kao priznatog razloga isključenja protupravnosti i nalazio se u (neskrivljenoj) indirektnoj zabludi o protupravnosti. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-129/81. Optuženik je kao poštar neovlašteno u dostavnoj knjizi za preporučenu poštu potpisao primatelja, iako je pošiljku predao trećoj osobi i zamolio je da ju preda primatelju. Na taj način napravio je lažnu ispravu, a kako se radi o službenoj knjizi koja se mora voditi na temelju zakona, počinio je k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. Neosnovano prvostupanjski sud uzima da je optuženik bio u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga i neosnovano ga zbog toga oslobađa kazne. Optuženik je kao iskusan poštar znao da je takvo postupanje zabranjeno, bez obzira na to što je u njegovoj pošti bio običaj da se na taj način «raznosi pošta u selo primatelja zato što je ono bilo udaljeno oko 5-6 km od pošte i što je cesta do njega bila loša». Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i umjesto oslobođenja od kazne izreći optuženiku uvjetnu osudu.
72 Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-469/89. od 7. prosinca 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Slučaj je interesantan utoliko što je prvostupanjski sud primijenio odredbu o pravnoj zabludi koju inače naša sudska praksa neopravdano ignorira. Ipak je pozivanje na pravnu zabludu u ovom slučaju bilo neopravdano, kako to s pravom konstatira i drugostupanjski sud. Da bi počinitelj postupao sa sviješću o protupravnosti dovoljno je da on na laički način shvaća protupravnost djela, tj. da znade da je ono što čini pravno zabranjeno, dok se ne traži i da znade da čini k. d. Tu laičku svijest o protupravnosti je optuženik imao. Pri tome ništa ne mijenja na stvari što se norma o kojoj je riječ u ovom slučaju u praksi kršila jer je optuženik kao iskusni poštar znao da takva praksa nije sukladna s normom. Drugo je pitanje je li drugostupanjski sud bez rasprave bio ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu. Postojanje pravne zablude ukazuje na jedan psihički proces kod počinitelja i utoliko pripada činjeničnom stanju pa bi pravilnije bilo da je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90.
Njemački državljanin koji se na području Republike Hrvatske nedopušteno bavi davanjem deviza u zajam i na taj način čini kazneno djelo iz čl. 91. Zakona o osnovama deviznog sustava nalazi se u otklonjivoj zabludi o protupravnosti. Županijski sud u Puli, Kž-139/00 od 29.4.2002. (Općinski sud u Bujama, K-203/99) - Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2003. 25. ZABLUDA O BIĆU KAZNENOG DJELA I ZABLUDA O OKOLNOSTIMA KOJE ISKLJUČUJU PROTUPRAVNOST Članak 47. KZ Ovlaštena službena osoba unutarnjih poslova može se pozvati na stvarnu zabludu ako se dokaže da je upotrijebila oružje i usmrtila jednu ili više osoba pogrešno ocijenivši da postoje okolnosti iz članka 42. stavak 1. točka 1. do 7. Zakona o unutarnjim poslovima («Narodne novine», broj 29/91) i da pri tome nije postupila iz nehata. «Kako postupanje po zakonskom ovlaštenju predstavlja razlog isključenja protupravnosti, to onda i zabluda o okolnostima o kojima ovisi zakonsko ovlaštenje predstavlja jedan oblik zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost. Primjena sile pri postupanju po zakonskom ovlaštenju opravdana je i onda kada se naknadno utvrdi da pretpostavke za nju objektivno nisu postojale, ako je službena osoba nakon savjesne ocjene došla do zaključka da one postoje. Ako primjerice djelatnik policije na temelju opravdanih sumnji liši slobode osobu za koju se kasnije utvrdi da je nevina, neće odgovarati za protupravno lišenje slobode. Ako bi dakle optuženici pogrešno uzeli da postupaju po zakonskom ovlaštenju, nalazili bi se također
73 u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost koju bi onda sud morao procjenjivati po članku 14. OKZRH. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme počinjenja djela, za procjenu opravdanosti uporabe oružja dolazi u obzir i odredba članka 5. Uredbe o unutarnjim poslovima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (Narodne novine broj 55/90). VSH, I Kž-362/93. od 16.6.1993. Prvostupanjski je sud optuženika proglasio krivim što je prisilio na obljubu oštećenicu staru 13 godina te izvršio k. d. obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH. Sud, međutim, nije ničim obrazložio je li optuženikova namjera obuhvaćala obilježje «dijete», tj. je li optuženik bio svjestan da je oštećenica dijete ili je barem dopustio tu mogućnost i usprkos tome htio s njome obljubu. Ako bi se optuženik nalazio u stvarnoj zabludi glede navedenog obilježja, mogao bi odgovarati samo zbog k. d. silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH. Kako, dakle, u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama učinjena je bitna povreda odredaba k. p. iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP. VSRH, I Kž-547/91. od 28. kolovoza 1991. Ne može se s uspjehom pozivati na stvarnu zabludu zbog tzv. protupravne krajnje nužde očito pijani počinitelj k. d. iz čl. 146. st. 1. KZRH, obučen u pravu uniformu rezervnog sastava policije koji je na zavojitom dijelu Jadranske magistrale pucanjem iz poluautomatske puške pokušavao zaustaviti najprije «fiću» s vidljivim oznakama vozila hitne pomoći, a zatim drugo osobno vozilo zbog navodne pogrešne procjene da se radi o «švercu oružjem», i to samo zato, jer je čuo da se sličan događaj desio na području Općine Gospić. Iz obrazloženja: «Što se tiče obrane optuženika da je mislio da puca u specijalno vozilo, u uvjerenju da to vozilo prevozi oružje četnicima, prvostupanjski sud je s pravom isključio postojanje takvog uvjerenja na strani optuženika. Optuženik, naime, ni u svojoj obrani ne iznosi ništa određeno što bi makar i s njegova stajališta moglo predstavljati valjan razlog za sumnju da specijalno vozilo hitne pomoći iz Rijeke, s urednom registracijom, vozi oružje, a kako optuženik nije zatražio ni intervenciju policije, iako je to objektivno mogao učiniti, a nije tražio ni pretragu toga vozila kada ga je konačno sustigao, treba isključiti takve pobude na strani optuženika, a time i žalbene navode u kojima se takva obrana ponavlja. Nije sporno da je optuženik bio obučen u plavu policijsku uniformu bivšeg SUP-a i da je bio naoružan, a nije sporno ni to da je inkriminirane zgode bio pijan s koncentracijom od 2,2 g/kg alkohola u krvi i da je njegovo pijanstvo vozačima, odnosno i drugim osobama u automobilima, bilo evidentno te da je upravo to bilo razlogom što se vozači-oštećenici nisu htjeli zaustaviti na znakove koje je davao optuženik. Konačno nije sporno ni to da optuženik kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a Gospić u inkriminirano vrijeme nije mogao biti na dužnosti jer se nalazio na godišnjem odmoru, kao ni to da nikakvog razloga za intervenciju prema vozačima iz točke I i II. izreke prvostupanjske presude nije bilo.» VSRH, I Kž-638/1992. od 18. veljače 1993.
74 Ovlaštena službena osoba unutarnjih poslova može se pozvati na stvarnu zabludu ako se dokaže da je uporabila oružje i usmrtila jednu ili više osoba pogrešno ocijenivši da postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. t. 1. do t. 7. Zakona o unutarnjim poslovima («Narodne novine», broj 29/91) i da pri tome nije postupila iz nehaja. «Kako postupanje po zakonskom ovlaštenju predstavlja razlog isključenja protupravnosti, to onda i zabluda o okolnostima o kojima ovisi zakonsko ovlaštenje predstavlja jedan oblik zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost. Primjena sile pri postupanju po zakonskim propisima opravdana je i onda kada se naknadno utvrdi da pretpostavke za nju objektivno nisu postojale, ako je službena osoba nakon savjesne ocjene došla do zaključka da one postoje. Ako primjerice zaposlenik policije na temelju opravdanih sumnji liši slobode osobu za koju se kasnije utvrdi da je nevina, neće odgovarati za protupravno lišenje slobode. Ako bi dakle optuženici pogrešno uzeli da postupaju po zakonskom ovlaštenju, nalazili bi se također u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost koju bi onda sud morao procjenjivati po čl. 14. OKZRH. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme počinjenja djela, za procjenu opravdanosti uporabe oružja dolazi u obzir i odredba čl. 5. Uredbe o unutarnjim poslovima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske («Narodne novine», broj 55/90). VSRH, I Kž-362/1993. od 16. lipnja 1993. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o kaznenom djelu nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. a ne o k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, jer pogrešna predodžba optuženika da je oštećenik napadač, u situaciji kad je on objektivno mogao poduzeti radnje kako bi u mraku prepoznao oštećenika, npr. paljenjem svjetla, a to nije učinio, rezultat je njegove zablude iz nehaja, a ne namjernog postupanja da oštećenika liši života. Iz obrazloženja: «Nesporno je u ovom predmetu da je dana 26. travnja 1992. oko 23,25 sati oštećenik R. V. htio ući u kuću optuženika u M. C. Br. 20 i da je optuženik, otključavši vrata kuće, kada je oštećenik krenuo u kuću, u njegovu pravcu ispalio hitac iz lovačke puške call. 12 mm, zadavši mu ustrijelnu ranu lijeve strane grudnog koša s prostrijelom kroz IV. I V. Rebro lijevo, prostrijelom kroz srce i lijevog pluća te VII. Rebra, uslijed kojih ozljeda je oštećenik odmah umro. Nesporno je i da su optuženik i oštećenik bili prijatelji i da su se međusobno posjećivali. Ovom prilikom oštećenik je traktorom K. V. zajedno sa svojom suprugom R. B. i svjedokom K. S. kasno noću došao u optuženikovo dvorište. Optuženik je već legao na spavanje. Oštećenik je, mobiliziran za potrebe HV, zadužio automatsku pušku te ju je i ovom prilikom imao sa sobom. Sišavši s traktora i krenuvši prema optuženikovoj kući, oštećenik je ponio pušku sa sobom. Optuženik ima na kući dvorišno, vanjsko svjetlo, no ono se pali izvana i ovom prilikom nije bilo upaljeno. Ulazna vrata kuće optuženika ostakljena su neprozirnim staklom. Ulaskom u kuću ulazi se najprije u predsoblje u kojem postoji rasvjetno svjetlo, no u vrijeme događaja svjetlo nije bilo upaljeno. U takvoj situaciji optuženiku kasno noću ulazi u dvorište nepoznati traktor, na kojem vidi četiri osobe, od kojih jedna skače s traktora držeći u ruci pušku. Potom se osobe kreću
75 prema optuženikovoj kući i prva od njih dolazi na vrata. Optuženik tvrdi da je osoba izvana počela lupati po vratima, da se čak uplašio da će ih razvaliti. Situacija u kojoj se optuženik našao, uplašen zbog ranijih prijetnji, primjetivši kasno noću kako nepoznati traktor s četiri osobe dolazi u njegovo dvorište, da jedna osoba skače s traktora držeći u ruci pušku i udara mu na vrata, a da nije čuo kako se predstavila, zatim još vidi cijev puške usmjerenu prema unutrašnjosti kuće, doista bi mogla navesti na zaključak da se ne radi o dobronamjernom posjetu, već o pokušaju ostvarenja ranijih prijetnji. Stoga je prihvaćena optuženikova obrana u kojoj tvrdi da je smatrao da postupa u nužnoj obrani. Kako napad na njega i njegovu imovinu nije predstojao, optuženik je postupao u tzv. putativnoj nužnoj obrani. Sud nalazi da se optuženiku može prigovoriti da nije postupio dovoljno pažljivo jer je uz nužnu pažnju, prema svim okolnostima događaja i prema svojim osobnim svojstvima, mogao steći ispravnu predodžbu o tome što se događa. Naime, već dolazak upaljenim traktorom s uključenim svjetlima u njegovo dvorište nametao mu je dužnost opreznosti postupanja, jer je teško pretpostaviti da bi netko s lošim namjerama postupao tako neprikriveno. S obzirom na tu okolnost trebalo je nastojati identificirati posjetitelja na odgovarajući način uz poziv da se predstavi, to više slabije čuje. Stoga sud nalazi da je optuženik bio u zabludi iz nehaja. Na taj način su u radnjama optuženika utvrđena sva bitna obilježja k. d. nehajnog prouzročenja smrti.» Okružni sud u Bjelovaru, K-65/1992. od 26. lipnja 1992. Nesporno je da je oštećenik bio prijeke naravi, sklon agresivnom ponašanju posebno kada je bio u alkoholiziranom stanju. Nesporno je također da je kritičnog dana oko 14,00 sati oštećenik najprije verbalno napao optuženika, a potom uzeo nož kojim je mahao prema oštećeniku, kao što je nesporno da je istoga dana oko 20,00 sati ponovno došlo do verbalnog napada i tvornog vrijeđanja (guranja s kauča i iz dnevne sobe) optuženika od strane oštećenika. Međutim, nije postupao u stanju putativne nužne obrane optuženik koji je tada smatrao da oštećenik ima u ruci nož, kao i prvi put kada ga je toga dana napao, iako nož stvarno nije vidio, pa je u oštećenika ispalio dva metka iz automatske puške i lišio ga života, počinivši time k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. Optuženik je iskusan čovjek, bio je policajac, oštećenik mu se nalazio u neposrednoj blizini, u sobi je gorjelo svjetlo, pa je neprihvatljiva tvrdnja da je smatrao da i taj put oštećenik ima nož. U konkretnom slučaju ne može stoga biti riječi o tome da je optuženik bio u stvarnoj zabludi da na njega predstoji protupravni napad nožem od strane oštećenika, pa da je neophodno da zbog tobožnjeg napada kojega nije skrivio odbije takav napad pucajući u oštećenika. VSRH, Kž-212/93. od 31. ožujka 1994. Putativna nužna obrana kao oblik stvarne zablude (zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost) može se priznati samo ako bi počinitelj uz pretpostavku da je njegova predodžba ispravna, imao pravo na nužnu obranu. Počinitelju koji pogrešno smatra da postoji istodobni protupravni napad ne mogu se prema tome, priznati veća prava, nego prema počinitelju koji bi se zaista našao u ovako zamišljenoj situaciji. Pravo na nužnu obranu postoji samo ako postoji i istodobni napad, pa će se i putativna nužna obrana moći priznati samo ako počinitelj pogrešno smatra da protiv njega postoji istodobni protupravni napad.
76 VSRH, Kž-931/93. od 16. studenoga 1994. Optuženik koji oduzima oštećeniku pokretnu stvar pogrešno smatrajući da je oštećenik u nesvijesti i stoga bespomoćan, iako se oštećenik samo pretvara da je u nesvijesti, čini k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, a ne k. d. teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 4. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1097/87. od 17. prosinca 1987. Ne može se pozivati na stvarnu zabludu vozač koji na raskršću cesta istog ranga ne propusti vozilo koje mu nailazi s njegove desne strane zbog toga što pogrešno drži da cesta kojom se on kreće ima prvenstvo prolaza. Pravilnim tumačenjem odredbe čl. 43. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama svaka mogućnost zablude o tome je isključena. Naime, navedeni propis, detaljno, ne ostavljajući prostora nikakvim nejasnoćama, regulira promet na raskršću u vezi s pitanjem tko koga treba na raskršću propustiti. Prema tome, u dvojbi je li cesta kojom se vozač kreće cesta s prvenstvom prolaza, vozač je dužan postupiti prema pravilu koje vrijedi za slučaj kad te prednosti nema. Svako drugo tumačenje suprotno je osnovnoj intenciji prometnih propisa kojima se nastoji izbjeći svaka ocjena prometne situacije od strane sudionika u prometu što vodi prema nesigurnosti. VSH, Kzz-8/82. od 2. lipnja 1982. Prvostupanjskim postupkom utvrđeno je da je nakon kraćeg verbalnog sukoba između privatnog tužitelja i okrivljenika, privatni tužitelj posegnuo rukom prema unutarnjem lijevom džepu sakoa, dok ga je okrivljenik, misleći da tužitelj namjerava na njega potegnuti pištolj, istodobno uhvatio za palce obiju ruku nanijevši mu laku tjelesnu ozljedu. Pravilan je zaključak suda da je okrivljenik opravdano smatrao da tužitelj namjerava izvući pištolj iz džepa sakoa, s obzirom na njihov prethodni verbalni sukob, prijetnje tužitelju, kao i činjenicu da je okrivljenik znao da tužitelj kao radnik sigurnosti posjeduje pištolj. Okrivljenik je prema tome bio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi pogrešno držeći da neposredno predstoji napad privatnog tužitelja pa se, dakle, nalazi u tzv. putativnoj nužnoj obrani, i sud ga je pravilno oslobodio optužbe na temelju čl. 340. t. 2. ZKP. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-214/1995. od 12. listopada 1995. Optuženik se, bojeći se ponovnog napada svog zeta, sakrio u neosvijetljenu ostavu s pripremljenom sjekirom. U jednom momentu zet je ušao u ostavu, namjeravajući da tamo izvrši nuždu. On uopće nije znao da se optuženik nalazi u ostavi. Optuženik je pak mislio da ga zet traži radi ponovnog napada pa ga je udario sjekirom po glavi, nanijevši mu teške tjelesne ozljede. Optužen je zbog pokušaja ubojstva (čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ), ali je oslobođen optužbe. VSH, I Kž-544/85. Počinio je k. d. povrede tajnosti pisama i drugih pošiljaka iz čl. 55. st. 1. KZH direktor koji je naložio tajnici da otvori svu poštu koja dolazi na radno mjesto radnika. Nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da on nije dao nalog da se otvori tuđe pismo jer, po njegovom mišljenju, pismo upućeno radniku na adresu poduzeća pripada poduzeću pa da ga on ima
77 pravo otvoriti. Okrivljenik preusko tumači zakonsko obilježje «tuđe pismo» iz čl. 55. st. 1. KZH i stoga se nalazi u zabludi o supsumpciji koja ne utječe na njegovu krivnju. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-593/86. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 26. KRIVNJA U POSEBNIM SLUČAJEVIMA KAD SE RADI O KAZNENIM DJELIMA POČINJENIM U SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA
Kazneno je odgovoran zbog k. d. klevete iz čl. 75. st. 2. KZH odgovorni urednik tjednog lista koji je u rubrici «pisma čitatelja» objavio pismo klevetničkog sadržaja, potpisavši inicijalima autora, uz napomenu da je «adresa poznata uredništvu», a onda, na izričiti zahtjev privatnog tužitelja, odbio mu saopćiti ime autora, dok je na gl. r. pred prvostupanjskim sudom tvrdio da više ne zna tko je autor pisma. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-868/89. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 27. ZAMJENA NOVČANE KAZNE Članak 52. KZ-a Novčana kazna zamjenjuje se u zatvor na temelju pravomoćno donesene presude sukladno s propisima koji su važili u vrijeme donošenja presude, jer se radi o izvršenju pravomoćne presude, a ne o izricanju kazne jer zamjena kazne nije kazna, pa stoga na to nema utjecaja primjena novog blažeg zakona, osim ako novi izmijenjeni zakon nije drukčije odredio. Iz obrazloženja: «Presuda Općinskog suda u G. postala je pravomoćna 24. veljače 1996. Kad je kazna pravomoćna novi Kazneni zakon i kad je blaži (Zakon o izmjenama i dopunama OKZRH od 20. travnja 1996 – «Narodne novine», broj 28/96), pa čak i kad je sasvim ukinuo prethodni zakon, ostaje bez ikakvog učinka na prijašnju presudu, naravno, ako sam zakon glede toga izrijekom ne odredi drukčije. U konkretnom slučaju radi se o izvršenju pravomoćne presude, a ne o izricanju kazne jer zamjena kazne nije kazna. U prijelaznim i završnim odredbama novog Kaznenog zakona («Narodne novine», broj 110 od 21. listopada 1997), čl. 390. riječ je o odredbi koja govori o potpuno promijenjenim kaznenopravnim sankcijama, ne radi se o novčanoj kazni. Prema tome, u pravu je prvostupanjski sud kada je primijenio zakon koji je vrijedio u vrijeme kada je presuda postala pravomoćna, a prema njemu (čl. 36. st. 3. OKZRH) novčana kazna se je trebala izricati tako da je sud za svakih započetih 10,00 kn novčane kazne odredio jedan dan zatvora.» VSRH, I Kž-147/1997. od 11. veljače 198. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.)
78
Pravilno je sud osuđeniku novčanu kaznu u iznosu od 1.500,00 kn zamjenio kaznom zatvora, jer je utvrdio da se novčana kazna ni izvršenim putem nije mogla naplatiti, bez da je pokušao novčanu kaznu naplatiti izvršenjem na nekretninama osuđenika. Obzirom na odredbu čl. 5. st. 2. Zakona o izvršnom postupku u kojemu je određeno da je sud dužan voditi računa da izvršenje bude što manje nepovoljno za dužnika, sud je ovlašten ocjenjivati da li je opravdano relativno malu novčanu kaznu naplaćivati pljenidbom i prodajom nekretnina, nakon što nije uspjelo izvršenje na pokretninama osuđenika. Županijski sud Bjelovar, Kž-750/95 od 16.2.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 28. ZAMJENA KAZNE ZATVORA Članak 54. KZ Kazna zatvora ne može se zamijeniti radom za opće dobro na slobodi ako se na taj način neće osigurati da građani poštuju pravni sustav i da potencijalni počinitelji ne čine upravo ono kazneno djelo koje je počinitelj počinio. VSRH, I Kž-839/02-3 od 30.9.2003. (Županijski sud u Zadru, K-38/02) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2003. 29. OPĆE PRAVILO O IZBORU VRSTE I MJERE KAZNE Članak 56. Ukazivanjem na to da sud prvog stupnja nije smio otežavajućim uzeti težinu počinjenog djela i njegovu društvenu opasnost (jer se radi o zakonskom biću djela), nije prihvatljivo jer jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra (težina djela) istaknuta je kao okolnost koju sud treba ocijeniti prilikom odmjeravanja kazne u čl. 37. OKZRH, dok stupanj društvene opasnosti, kao materijalni element krivičnog djela (koji nužno mora biti sadržan u svakom konkretnom krivičnom djelu), može biti izražen u različitom intenzitetu (stupnju društvene opasnosti), od onog neznatnog koji isključuje postojanje krivičnog djela, pa do onih izraženih koji ukazuju na više ili manje izražen stupanj opasnosti za društvo. Stupanj društvene opasnosti određenog djela sud nužno ocjenjuje, on i predstavlja element koji je, kao odraz kaznene politike društva, zastupljen u odabiru one kazne koja se, u okviru raspona propisane kazne za konkretno djelo, pokazuje odgovarajućom cilju kažnjavanja. Županijski sud Zagreb, Kž-2274/90. od 30.10.1990. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije počinitelju krivičnog djela ubojstva na mah iz čl. 36. KZH nije se mogao uzeti u obzir optuženiku oštećenikov doprinos kao olakotna okolnost jer je takvo oštećenikovo ponašanje već sadržano u kvalifikaciji djela koje je zbog toga i postalo tzv. privilegirano ubojstvo. VSH, I Kž-639/91. od 24.6.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997.
79
Okolnost da je smrti oštećenika povrijeđena u prometnoj nezgodi pridonijelo i njegovo teško zdravstveno stanje, jer je bio teški srčani bolesnik, olakotna je okolnost za optuženika. VSRH, IKž-882/90. od 19. 06. 1991. NZ, Pregled br. 49. Sud može počinitelju k. d., u smislu općih pravila u odmjeravanju kazne iz čl. 41. st. 1. KZ SFRJ, ocijeniti otegotnom okolnost da je, braneći sebe, neistinito teretio drugu osobu, čime nije povrijeđeno njegovo pravo na obranu iz čl. 218. st. 2. ZKP. Iz obrazloženja: «Držanje optuženika, nakon počinjenoga k. d., kojim on, u svojoj obrani, tvrdi da je djelo počinila druga osoba, sud može, nakon što utvrdi da se optuženik i takvom obranom asocijalno ponašao, svjesno prebacujući krivnju na druge, u smislu čl. 41. KZ SFRJ, ocjenjujući karakterne osobine optuženika, uzeti kao otegotnu okolnost, čime nije povrijeđeno pravo optuženika da se brani na način za koji ocijeni da je za njega najpovoljniji, preuzimajući, naravno, takvom obranom rizik u slučaju dokazivanja istine takav njegov način obrane, kojim je svjesno i objektivno nanosio štetu drugoj, nevinoj osobi, sud negativno ocijeni, ali to samo u sferi vrednovanja njegove ličnosti, radi odmjeravanja adekvatne sankcije, što je prvostupanjskom presudom na pravilan način učinjeno.» VSH, I Kž-1084/83. od 18. srpnja 1984. Kada se određena radnja, s obzirom na narav nanesene tjelesne ozljede, na osnovi čl. 141. st. 2. KZ kvalificira kao teži oblik tjelesne ozljede – jačina ozljede zaštićenog dobra može predstavljati otegotnu odnosno olakotnu okolnost u smislu čl. 38. KZ. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud je optuženiku, suprotno njegovom prigovoru, istaknutom u žalbi, pravilno uzeo kao otegotnu okolnost težinu povrede što ih je zadao oštećenicima. Naime, vrsta i težina tjelesne ozljede u pravilu je kvalifikatorna okolnost k. d. Međutim, ako ozljeda po svojoj naravi, težini i posljedicama prelazi kriterij potreban da kao takva predstavlja kvalifikatorni element k. d., onda taj višak težine odnosno posljedica ozljeda što prelazi kvalifikatornu granicu, svakako može predstavljati otegotnu okolnost. Tako bi u ovom slučaju, kad bi od uboda što je oštećenici optuženik zadao njoj ostali uzeti prsti desne ruke, takva ozljeda već predstavlja kvalifikatorni element k. d. iz čl. 141. st. 2. KZ za koji je on pobijanom presudom proglašen krivim. Stoga okolnost, da je i preko toga oštećenici ostala uzeta cijela desna ruka i k tome još i desna noga i da je zbog toga postala bogalj nesposoban za fizički rad, u tolikoj mjeri prelazi kriterij za određivanje kvalifikatornog elementa iz čl. 141. st. 2. KZ, da ona može biti uzeta kao otegotna okolnost pri odmjeravanju kazne, kako je to prvostupanjski sud u ovom slučaju ispravno učinio. Iz tih razloga ovaj sud nalazi da je optuženiku izrečena kazna pravilno odmjerena i da blaža kazna u ovakvom slučaju ne bi ostvarila svrhu kažnjavanja. Zbog toga valjalo je po čl. 354. ZKP žalbu optuženika zbog odluke o kazni odbiti kao neosnovanu.»
80
VSH, Kž-1584/68. od 28. studenoga 1968. Ukazivanjem na to da prvostupanjski sud nije smio otežavajućim uzeti težinu počinjenog djela i njegovu društvenu opasnost (Nakon 1. siječnja 1998. ta kategorija više nije predviđena u hrvatskom materijalnom zakonodavstvu – primjedba: I. K.) jer se radi o zakonskom biću djela, nije prihvatljivo jer jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra (težina djela), istaknuta je kao okolnost koju sud treba ocijeniti prilikom odmjeravanja kazne u čl. 37. OKZRH, dok stupanj društvene opasnosti, kao materijalni element k. d. (koji nužno mora biti sadržan u svakom konkretnom k. d.), može biti izražen u različitom intenzitetu (stupnju društvene opasnosti), od onog neznatnog koji isključuje postojanje k. d., pa do onih izraženih koji ukazuju na više ili manje izražen stupanj opasnosti za društvo. Stupanj društvene opasnosti određenog djela sud nužno ocjenjuje, on i predstavlja element koji je, kao odraz kaznene politike društva, zastupljen u odabiru one kazne koja se, u okviru raspona propisane kazne za konkretno djelo, pokazuje odgovarajućom cilju kažnjavanja. Županijski sud u Zagrebu, Kž-2274/1990. od 30. listopada 1990. Okolnost da je smrti oštećenika povrijeđena u prometnoj nesreći pridonijelo i njegovo teško zdravstveno stanje, jer je bio teški srčani bolesnik, olakotna je okolnost za optuženika. VSRH, I Kž-882/90. od 19. lipnja 1991. «Volja da se naknadi šteta» na koju se poziva u žalbi optuženik, osuđen na četiri godine zatvora, zato što je u 1990. g. pronevjerio 494.438 dinara i time počinio k. d. pronevjere u čl. 229. st. 3. KZH je isprazna tvrdnja koja se ne može uzeti u obzir kao olakotna okolnost. VSRH, I Kž-806/91. od 29. siječnja 1992. Kod k. d. prijevare iz čl. 142. st. 1. KZH koje je počinjeno tako da je optuženik iskoristio pogrješku službenika banke koji mu je u štednu knjižicu upisao iznos deset puta veći od stvarnog pokrića i podigao iznos bez pokrića, olakotna je okolnost službenikov nemarni postupak. VSRH, I Kž-303/91. od 5. ožujka 1992. Prilikom odmjeravanja kaznene sankcije počinitelju k. d. ubojstva na mah iz čl. 36. KZH nije se mogao uzeti u obzir optuženiku oštećenikov doprinos kao olakotna okolnost jer je takvo oštećenikovo ponašanje već sadržano u kvalifikaciji djela koje je zbog toga i postalo tzv. privilegirano ubojstvo. VSRH, I Kž-639/91. od 24. lipnja 1992. Kod k. d. silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH značajna je otegotna okolnost da je optuženik počinio djelo na štetu djevojke koja je imala svega 15 i pol godina, dok je optuženik tada bio star preko 26 godina, dakle 11 godina stariji. S obzirom na to, činjenicu da je djelo počinjeno u manjoj sredini, vrlo su izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, drugostupanjski sud ocjenjuje da se svrha kazne neće ostvariti minimumom kazne zatvora, koja je propisana za to djelo, pa je preinačio presudu i optuženika osudio na kaznu zatvora u duljem trajanju.
81 VSRH, Kž-786/93. od 20. siječnja 1994. Pogrešno je stajalište tužitelja da sud nije mogao cijeniti kao olakotnu okolnost optuženiku proglašenom krivim za k. d. pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, okolnost da je djelo počinio pod utjecajem alkohola. Alkoholizam je bolest koja se pod određenim biološkim, psihičkim i društvenim uvjetima stječe. Medicinska znanost i praksa alkoholizam tretiraju kao bolest i ona se liječi na posebnim odjelima psihijatrijskih klinika. Upravo zato alkoholizam kao i svaku drugu golest, valja ocjenjivati kao olakkotnu okolnost, osobito ako je uzrokom smanjenje ubrojivosti. Konačno upravo zbog toga i postoji sigurnosna mjera obveznog liječenja alkoholičara kao dopunska sankcija za počinitelje k. d. koji zbog ovisnosti o alkoholu čine k. d. VSRH, Kž-410/94. od 30. lipnja 1994. Okolnost da je optuženik, koji je proglašen krivim zbog k. d. ugrožavanja javnog prometa, policajac, ne može smatrati osobito olakšavajućom okolnošću, već bi se prije moglo cijeniti suprotno, budući da ta okolnost povećava stupanj subjektivne kaznene odgovornosti optuženika kao osobe s posebnim znanjima o sigurnosti prometa, a optuženik je unatoč tim saznanjima skrivljeno kršio osnovne prometne propise o brzini i time isključivo sam skrivio tešku prometnu nesreću. VSRH, Kž-192/94. od 1. lipnja 1994. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. PREGLED OKOLNOSTI PRILIKOM ODMJERAVANJA KAZNE EVIDENTIRANIH U SUDSKOJ PRAKSI Otegotne okolnosti: -
naprasita ćud
-
povrat počinjenja k. d.
-
prijetnja svjedocima koji trebaju svjedočiti
-
nedolično, pakosno i izazivačko ponašanje
-
djelo djeluje demoralizatorno na okoliš
-
napad na stariju osobu
-
djelo počinjeno iz obijesti
-
djelo izvršeno iz osvete (kad ne predstavlja kvalifikatornu okolnost kao kod ubojstva)
-
djelo unosi uznemirenost i nesigurnost u selu
-
djelo počinjeno bez ikakvog povoda
82 -
ispoljena surova narav
-
djelo motivirano neprijateljstvom opt., kojeg gaji opt. prema oštećeniku
-
ošt. trpio znatne fizičke i psihičke bolove
-
opt. sačekao ošt. u zasjedi
-
podmukao način počinjenja djela (kad ne predstavlja kvalifikatornu okolnost)
-
svirepost optuženika
-
teške posljedice počinjenog djela
-
ispoljena bahatost prema slabijoj osobi
-
upornost kriminalne volje opt.
-
napad na bespomoćnu i staru ženu
-
izražen znataj stupanj surovosti i bezdušnosti
Olakotne okolnosti: -
neosuđivanost optuženika
-
da optuženik ima jedno dijete
-
pozitivna prošlost (koju treba konkretizirati)
-
obiteljsko stanje optuženika (kojeg treba konkretizirati)
-
dobro vladanje opt. nakon počinjenja djela
-
opt. je prethodno izazvan vrijeđanjem od strane oštećenika (obično u vidu psovki)
-
opt. je invalid rada
-
kajanje optuženika
-
mlada dob optuženika
-
nesvojevoljna pripitost kao posljedica nagovora društva u kojem se nalazio optuženik
-
nedužna obitelj optuženika (iz presude bi trebalo biti vidljivo u kojoj bi mjeri interesi obitelji opt. bili ugroženi izvršenjem kazne zatvora)
83 -
opt. je oženjen (sama činjenica da je opt. oženjen ne predstavlja u pravilu olakotnu okolnost)
-
slabe imovinske prilike opt.
-
priznanje opt. (kad nema drugih dokaza)
-
djelomično priznanje opt. 30. UBLAŽAVANJE KAZNE Članak 57. KZ-a
Neosuđivanost i smanjena neuračunljivost (ne i bitno) optuženika nisu osobito olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 38. t. 2. OKZRH. VSRH, Kž-279/95. od 31. 08. 1995. Bilten 20/96. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić 31. POSEBNI SLUČAJEVI OSLOBOĐENJA OD KAZNE ZA KAZNENA DJELA POČINJENA IZ NEHAJA Članak 59. KZ Optuženika koji je počinio teško djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH tako što je, vozeći neoprezno iza kamiona na usponu, naletio na taj kamion, pri čemu je poginuo njegov otac kao suputnik na prednjem sjedištu, valjalo je osloboditi kazne jer ga posljedice krivičnog djela teško pogađaju. Njemu je poginuo otac s kojim je živio u faktičnoj životnoj zajednici. VSH, I Kž-179/92. od 4.6.1992. Uz utvrđenje postojanja propisanih uvjeta iz članka 41. OKZRH sud je mogao optuženicu osloboditi kazne za krivično djelo iz članka 161. stavak 3. KZRH i neovisno o tome što posljedice, za koje je sud utvrdio da ovu tako teško pogađaju da izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja, nisu one najteže (smrt), što znači da se ovaj pravni institut ne odnosi samo na najteža nehatna djela, tj. ona sa smrtnom posljedicom. «Nije prihvatljivo stajalište državnog odvjetnika da je povrijeđena odredba čl. 41. OKZRH kad je optuženica oslobođena od kazne za krivično djelo iz čl. 168. st. 3. KZRH i to stoga što bi se radilo o banalnim posljedicama djela, pa one u tom slučaju ne bi opravdavale oslobođenje od kazne jer da se takvom odlukom anulira značenje djela i svrha kažnjavanja. Prema čl. 41. OKZRH sud može osloboditi kazne počinitelja krivičnog djela počinjenog iz nehata kad posljedice djela tako teško pogađaju počinitelja da izricanje kazne u takvom slučaju očito ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Iako u ovom slučaju nema nekih posebno teških posljedica, pri procjeni u kojoj mjeri posljedice nekog (nehatnog) djela pogađaju počinitelja mora se poći od konkretno nastalih
84 posljedica, a te se posljedice kod prometnih delikata u pravilu – ili barem u najvećem broju slučajeva – poklapaju s onim posljedicama čiji nastup zakon traži za određeno krivično djelo. Okrivljenica je oglašena krivom za teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa ugrožavanjem javnog prometa iz nehata iz čl. 161. st. 3. KZRH (prije čl. 168. st. 3), za koje djelo zakon traži tešku tjelesnu povredu neke osobe ili imovinsku štetu velikih razmjera kao posljedicu koja mora nastupiti. Takva je posljedica u konkretnom slučaju i nastupila, i to kod oca okrivljenice (teška tjelesna povreda). Uz to i majka okrivljenice zadobila je lake tjelesne povrede, dok je automobil kojim je upravljala okrivljenica (a koji je prema podacima u spisu vlasništvo njezina svekra) znatno oštećen, a i sama okrivljenica zadobila je lake tjelesne povrede. Uz to iz podataka u spisu proizlazi kao sigurno da se u času nezgode u automobilu nalazilo i 2,5 mjeseca staro dijete okrivljenice koje je prema tome također bilo dovedeno u konkretnu opasnost udarom automobila u kotač priključnog vozila. S druge strane, nema u spisu podataka da bi na priključnom vozilu, na čiji je kotač naletjela okrivljenica, nastala bilo kakva šteta, a niti da bi vozač teretnog vozila zadobio bilo kakve ozljede. Prema tome, sve posljedice konkretne prometne nezgode pogađaju najbliže srodnike okrivljenice – njezina oca, a u manjoj mjeri majku i samu okrivljenicu (laka ozljeda okrivljenice, šteta na vozilu i opasnost za malo dijete), a u takvoj situaciji izricanje kazne očito ne bi odgovaralo svrsi. Pri ocjeni o nesvrhovitosti izricanja kazne ima utjecaja i okolnost konkretnog slučaja, a jer je stupanj krivnje okrivljenice mali, s obzirom na kršenje samo jednog prometnog propisa iz nehata, činjenica da okrivljenica nije vozila nikakvom ekscesnom brzinom, nego je na nastanak nezgode imala utjecaja konfiguracija zavoja i mokar i sklizak kolnik. Stoga je trebalo podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika odbiti kao neosnovan.» VSH, Kzz-15/94. od 15.9.1994. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Laka tjelesna ozljeda bliske osobe, kao suputnika u vozilu i bez obzira na subjektivni odnos počinitelja nehajnog k. d. ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 3. KZH prema počinjenom djelu, ne može biti temelj za oslobođenje od kazne prema čl. 45. KZ SFRJ. Posljedice djela, naime, moraju biti takve i tolike da one objektivno tako teško pogađaju nehajnog počinitelja k. d. da izricanje kazne očito ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Okružni sud u Rijeci, Kž-468/79. od 19. studenoga 1979. Trebalo je optuženika osloboditi od kazne na temelju čl. 45. KZ SFRJ kad je utvrđeno istodobno postojanje obaju u tom propisu navedenih uvjeta, a krivnja optuženika sastojala se u tome što se unatoč predstojećem mimoilaženju s vozilom iz suprotnog smjera nastavio kretati sredinom ukupne širine kolnika, tako da je došlo do sudara obaju vozila kad je i vozač toga drugog vozila prešao središnju liniju i dospio na svoju lijevu stranu ceste. Iz obrazloženja: «U ovoj prometnoj nesreći, koju je osim prvog optuženika prouzročio i drugi optuženik, smrtno je stradala maloljetna kći prvoga, a i on je sam zadobio teške tjelesne ozljede. Iz gore navedenih i ovih činjenica kao i iz obrane prvog optuženika jasno proizlazi da je ta nesreća teško pogodila prvog optuženika da u ovom slučaju izricanje bilo koje kaznene
85 sankcije ne bi odgovaralo svrsi kaznenih sankcija. Kako je, osim toga, ova za optuženika teška posljedica proizašla iz nehajno počinjenoga osnovnog k. d., po ocjeni drugostupanjskog suda, postoje svi razlozi koji opravdavaju primjenu čl. 45. KZ SFRJ pa je prvi optuženik oslobođen kazne.» VSH, I Kž-444/83. od 7. studenoga 1984. Optuženika koji je počinio teško djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH tako što je, vozeći neoprezno iza kamiona na usponu, naletio na taj kamion, pri čemu je poginuo njegov otac kao suputnik na prednjem sjedištu valjalo je osloboditi kazne jer ga posljedice k. d. teško pogađaju. Njemu je poginuo otac s kojim je živio u faktičnoj životnoj zajednici. VSRH, I Kž-179/92. od 4. lipnja 1992. Uz utvrđenje postojanja propisanih uvjeta iz članka 41. OKZRH sud je mogao optuženicu osloboditi kazne za krivično djelo iz članka 161. stavak 3. KZRH i neovisno o tome što posljedice, za koje je sud utvrdio da ovu tako teško pogađaju da izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja, nisu one najteže (smrt), što znači da se ovaj pravni institut ne odnosi samo na najteža nehatna djela, tj. ona sa smrtnom posljedicom. VSRH Kzz 15/94. od 15. 09. 1994. Izbor 6/94. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić 32. STJECAJ KAZNENIH DJELA Članak 60. KZ-a Nije isključena primjena principa inkluzije kod prividnog stjecaja između k. d. iz čl. 169. st. 2. KZ (kleveta) i k. d. iz čl. 128. st. 1. Zakona o štampi i drugim oblicima informacija («Sl. list SFRJ», br. 45/60, 15/65) počinjenih time što je optuženik stavio potpis oštećenice pod napis poslan u jedan tjednik u kome je za oštećenicu neistinito naveo da ona putem toga napisa (oglasa) traži poznanstvo s muškarcima, iako se apstraktno uzevši radi o dva zasebna k. d. Naime, prvo se progoni po privatnoj tužbi, a drugo po službenoj dužnosti, zaštitni objekt kod prvoga su čast i ugled građana, a kod drugoga autentičnost napisa objavljenih u tisku. Međutim, in concreto, a uzevši u obzir da je za k. d. iz čl. 169. st. 2. KZ, te da je lažni potpis ispod tiskanog napisa u stvari obuhvaćen obilježjem «štogod neistinito» iz bića k.d. klevete, može se uzeti da je kriminalna količina iz čl. 128. st. 1. cit. Zakona o tisku uključena (inkludirana) u onu iz čl. 169. st. 2. KZ. VSH, I Kž-2333/74. od 12. ožujka 1975. Postoji realni stjecaj k. d. krivotvorenja privatne isprave iz čl. 212. st. 1. KZRH, počinjenoga «prekucavanjem» brojeva motora i šasije automobila, tj. utisnućem lažnih brojeva, i k. d. krivotvorenja javne isprave iz čl. 212. st. 2. KZRH, počinjenoga neovlaštenom izmjenom originalnih tablica jednog vozila tablicama drugoga vozila. VSH, III Kr-457/83. od 13. lipnja 1984.
86 Kad je sud utvrdio da je optuženik oštećenicu prisilio na spolni odnošaj i neposredno nakon toga ugurao joj u usta svoje spolovilo, ostvario je tako samo obilježja k. d. silovanja iz čl. 83. KZH, a ne i stjecaj toga k. d. s k. d. bludne radnje iz čl. 89. KZH. Iz obrazloženja: «Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. st. 1. t. 2. ZKP, utvrđeno je da je na štetu optuženika ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 365. t. 4. ZKP kad je prvostupanjski sud uzeo da djelatnost optuženika u kaznenopravnom pogledu predstavlja dva samostalna k. d. – silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH i bludne radnje iz čl. 89. st. 3. KZH. Naime, k. d. bludne radnje počinjeno je tijekom istog događaja, prema istoj oštećenici, konzumirano je kaznenim djelom silovanja iz čl. 83. KZH.» VSH, I Kž-621/85. od 5. rujna 1985. Radi se o stjecaju k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH i k. d. prijevare iz čl. 142. KZH kad je počinitelj na temelju tuđe kreditne kartice, koju je prije toga ukrao, kupio robu. Iz obrazloženja: «Nije osnovana žalba optuženika u kojoj se ističe da se radi samo o prividnom stjecaju između tih dvaju dijelova. Takvo pravno shvaćanje potkrepljuje se u žalbi isticanjem sudske prakse u vezi s prisvajanjem potvrda o predaji robe na čišćenje u kemijsku čistionicu, bianko čekova i drugih isprava pri počinjenju k. d. krađe. Međutim, u tim slučajevima radi se o vrsti vrijednosnih papira na donositelja, tzv. legitimacijskim papirima, koji inkorporiraju u sebi neko imovinsko pravo pa, ako počinitelj k. d. krađe, u kojoj su prisvojeni i takvi vrijednosni papiri, takav vrijednosni papir i realizira, razumljivo je da će se raditi o jedinstvenoj namjeri radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, tj. ne samo realizacijom vrijednosnog papira nego i prisvajanjem ostalih predmeta pri počinjenju k. d. krađe. S druge strane, «americanexpress» kartica ne inkorporira u sebi nikakvo imovinsko pravo već služi samo za kupovinu robe na kredit, i to u korist osobe označene poimenično u toj kartici. Kad se, prema tome, optuženik pri kupovini robe u Austriji poslužio «american-express» karticom na ime oštećenika, doveo je u zabludu prodavače u prodavaonicama u Austriji koji do dogovorenog limita nisu trebali legitimirati vlasnika kartice. Ostvario je stoga kupovinom robe na tuđu «american-ecpress» karticu bitna obilježja samostalnog k. d. prijevare za koje je proglašen krivim pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 365. t. ZKP.» VSH, I Kž-1002/87. od 10. ožujka 1988. Nije isključen realni stjecaj k. d. prevare iz čl. 142. KZH i posebnog slučaja krivotvorenja isprave iz čl. 213. t. 3. KZH onda kad počinitelj neovlašteno uzme tuđe čekove i iskaznicu tekućeg računa, potpiše vlasnika tekućeg računa za plaćanje kupljene robe. Tako, što jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje se postojanje realnog stjecaja. Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSH od 15. veljače 1990. Počinitelj koji je prijetio oštećeniku da će ga ubiti i odmah zatim ga uhvatio za vrat i gurnuo tako da je pao na zemlju, nanijevši mu laku tjelesnu ozljedu, učinio je samo k. d. lake tjelesne ozljede iz čl. 42. st. 1. KZH, a ne u realnom stjecaju i k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st.
87 1. KZH. Iako prijetnja sama po sebi predstavlja k. d. iz čl. 51. st. 1. KZH, radi se o prethodnom nekažnjivom djelu koje je konzumirano k. d. iz čl. 42. st. 1. KZH, kao težim kaznenim djelom. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-234/91. od 21. ožujka 1991. Optuženik koji je primjenom sile izvršio obljubu nad oštećenicom, a nedugo iza toga, kad se oštećenica već obukla, ponovio obljubu primjenom sile, jer sve opisane radnje predstavljaju jedinstvenu prirodnu cjelinu, počinio je jedno k. d. silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH, a ne dva takva k. d. VSRH, I Kž-853/91. od 25. veljače 1992. Optuženik koji je oštećenika u njegovoj kući najprije izudarao štapom po glavi, oborivši ga na pod, a onda, u namjeri da ga liši života, ubacio u kuću dva kilograma eksploziva «vitezit» s upaljenim sporogorećim štapinom, što je izazvalo eksploziju te usmrtilo oštećenika, a na kući izazvalo imovinsku štetu velikih razmjera, počinio je u stjecaju ubojstvo iz čl. 35. st. 1. KZH i teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 1. u vezi s čl. 153. st. 1. KZH. VSRH, I Kž-198/92. od 22. svibnja 1992. Ne radi se o jednome produljenom k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. OKZRH već o realnom stjecaju dva takva k. d. kad je utvrđeno da je optuženik doduše istoga dana, u istome mjestu i u vremenskom razdoblju od svega petnaestak minuta prijetnjom neposrednog napada na život i tijelo najprije od pipničarke u jednoj gostionici oduzeo sav novac iz bilježnice u šanku, a zatim vlasnika druge gostionice, u koga je usmjerio pištolj i repetirao ga, prisilio na predaju utrška (100 DEM i 6.000 HRD). Iz obrazloženja: «Međutim, prvostupanjski sud je ocjenjujući djelatnost optuženika pogrješno pri tome zaključio kako se radi o jednome produljenom k. d. razbojništva, a ne o dva k. d. razbojništva. Naime, kako se u konkretnom slučaju radi ne samo o napadu na imovinu već ujedno i o napadu na dvije različite osobe, odlučna je okolnost da se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo) i to dviju različitih osoba, pa uslijed toga ne postoje u ovom slučaju uvjeti za konstrukciju produljenoga k. d. Trebalo je stoga uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti presudu prvostupanjskog suda u pravnoj oznaci djela iz izreći da je optuženik djelom pod t. 1. i 2. izreke pobijane presude ostvario dva k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH.» VSRH, I Kž-1126/1993. od 9. veljače 1994. Kad je počinitelj, kao policajac, koristeći svoje službeno svojstvo u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za sebe, najprije istrgao oštećeniku iz ruke 50.000 HRD, a zatim ga odvezao kolima na pogodno mjesto te ga s uperenim pištoljem i povlačenjem za ruke i noge silom izvukao iz automobila i izudarao rukama i nogama po tijelu, te ga zavlačenjem ruku u džepove pretraživao ali oštećenik više nije imao novaca, počinio je samo k. d. drske
88 krađe iz čl. 126. st. 1. t. 2. KZRH, a ne još u stjecaju i pokušaj razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH. Iz obrazloženja: «Kazneno djelo teške krađe izvršene na drzak način konzumira i nepodoban pokušaj razbojništva, kada se kao u konkretnom slučaju, ostvari u istom inkriminiranom događaju, s obzirom na to da zakon propisuje za takav pokušaj (čl. 18. OKZRH) i mogućnost oslobođenja od kazne, dakle, neograničenog ublažavanja kazne. Stoga, bez obzira na propisanu težu kaznu za razbojništvo u odnosu na drsku krađu treba nepodoban pokušaj razbojništva tretirati blažim djelom od dovršenog k. d. teške krađe. Pri tome je sud pravilno ocijenio okolnost da je optuženik iskoristio svoj policijski položaj otegotnom okolnošću.» VSRH, I Kž-963/1992. od 4. studenoga 1993. Napomena: Ima i suprotnih stajališta glede postojanja stjecaja. Kad je utvrđeno da je teška tjelesna ozljeda pri počinjenju k. d. silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH bila obuhvaćena namjerom počinitelja, postoji realni stjecaj toga k. d. i k. d. teške tjelesne ozljede iz čl. 40. st. 1. KZRH, a ne kvalificirani oblik osnovnog odjela iz čl. 79. st. 2. KZRH. Iz obrazloženja: «Utvrđeno je, naime, da je optuženik pri uporabi sile, radi prinude oštećenice na spolni odnošaj, osim ostaloga još i snažnim zavrtanjem palca desne ruke oštećenice, oštećenici s namjerom zadao tešku tjelesnu ozljedu (prijelom prvog članka palca desne ruke), čime je ostvario i sva zakonska obilježja k. d. iz čl. 40. st. 1. KZRH. Stoga postoji stjecaj k. d. iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH i čl. 40. st. 1. KZRH. Djelo bi se, naime, moglo kvalificirati po st. 21. čl. 79. KZRH samo u slučaju u kojem je počinitelj u odnosu na težu posljedicu postupao iz nehaja (čl. 13. OKZRH).» VSRH, I Kž-1257/1984. od 5. studenoga 1995. Vrijeme za koje je okrivljeniku oduzeta vozačka dozvola kao zaštitna mjera u prekršajnom postupku, za istu prometnu nesreću, a ona je izvršena, uračunava se u vrijeme izrečene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom iz čl. 63. st. 1. OKZRH. Iz obrazloženja: «Prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda moguće je uračunati zaštitnu mjeru oduzimanja vozačke dozvole izrečenu po sucu za prekršaje u sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom izrečenu po sudu, a zbog zakonske svrhe izbjegavanja dualiteta kaznenih sankcija ove vrste koje potječu iz istoga prometnog delikata.» VSRH, I Kž-5/1995. od 4. svibnja 1995.
89 Ako prvostupanjski sud propusti primijeniti odredbu čl. 44. st. 1. OKZRH i optuženiku, sukladno odredbi čl. 43. OKZRH, izreći jedinstvenu kaznu, taj propust ne može otkloniti drugostupanjski sud, već se u takvoj procesnoj situaciji primjenjuje odredba čl. 389. ZKP i strankama se osigurava pravo na žalbu protiv presude prvostupanjskoga suda o izricanju jedinstvene kazne. VSRH, I Kž-181/1995. od 6. lipnja 1995. Počinitelj koji oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njezinim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, a oduzeta stvar je vatreno oružje (automatska puška) čije držanje građanima nije dopušteno, pa tu pušku drži u svojoj kući, čini u realnom stjecaju k. d. krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH (odnosno teške krađe iz čl. 126. st. 1. KZRH) i k. d. nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 1. KZRH u smislu neovlaštenog držanja vatrenog oružja čije držanje građanima nije dopušteno. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-553/1995. od 16. studenog 1995. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Optuženici koji su u razdoblju od pet dana na raznim mjestima izvršili četiri razbojništva prema raznim osobama, učinili su četiri krivična djela razbojništva u stjecaju, a ne jedno produljeno krivično djelo razbojništva. U pitanju su četiri odvojene radnje koje su izvršene na različitim mjestima, u različito vrijeme i na štetu različitih oštećenika. VSRH, IKž-100/92. od 11. 04. 1992. NZ, Pregled br. 52. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić Kada su u pitanju krivična djela kojima se napada sama ličnost ili osobna dobra čovjeka bez istovjetnosti oštećenika ne može se konstuirati produženo krivično djelo, neovisno o postojanju drugih sjedinjavajućih čimbenika (npr. vremenski kokntinuitet). VSRH, Kž-627/95 od 15.2.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Kada su optuženici platili kupljenu robu lažnim novcem počinili su samo kazneno djelo krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 1. OKZ RH (tada čl. 274. st. 2. KZ), a ne i kazneno djelo prijevare kiz čl. 137. st. 1. KZ RH (sada čl. 224. st. 1. KZ). Nema stjecaja krivotvorenja novca i prijevare, optuženi su platili kupljenu robu lažnim novcem i time počinili samo kazneno djelo krivotvorenja novca, a ne i kazneno djelo prijevare. Naime, jedno zakonsko biće djela (krivotvorenje novca) specijalna je vrsta drugog (prijevare), tako da specijalno djelo isključuje uvijek opće, ovo bez obzira na to je li specijalni propis blaži ili stroži. Kazneno djelo krivotvorenja novca doista u svom opisu ne sadrži sve elemente prijevare, ne spominje se namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi, ali se određena namjera kod tog djela pretpostavlja, to djelo se redovito čini u namjeri pribavljanja protupravne koristi ili da se drugom nanesse šteta, pa se može govoriti o prečutnom elementu djela. Namjera je kod tog djela prikrivena, ona je redovito popratna pojava krivotvorenja novca. Radi se, dakle, o isključenju jednog kaznenog djela iz konkurencije za stjecaj, o isključenju prijevare koja je obuhvaćena stvanro i pravno specijalnim kaznenim djelom krivotvorenja novca. VSRH, I-KŽ-321/97 od 12. travnja 2000.g. – Državni odvjetnik br. 1/2001.
90
33. PRODULJENO KAZNENO DJELO Članak 61. KZ Isključena je pravna konstrukcija jednoga produljenoga krivičnoga djela pokušaja teške tjelesne povrede kad je to krivično djelo počinjeno na štetu dviju različitih fizičkih osoba. «Prvostupanjski sud nije se opširnije bavio elementima produljenoga krivičnog djela, ali je ipak rekao iz kojih razloga smatra da se radi o jednom, a ne o dva krivična djela, i u tom je pogledu prvostupanjska presuda razumljiva te se takvo pravno stajalište prvostupanjskog suda, s obzirom na elemente djela opisane u izreci presude, može pobijati i dovoditi u pitanje, što državni odvjetnik i čini, jer pobija presudu i zbog žalbene osnove povrede krivičnoga zakona. S obzirom na ukinutu odluku, ovaj sud ne može detaljnije ulaziti u pravilnost pravne oznake djela, ali treba upozoriti prvostupanjski sud na pogrešno pravno stajalište da je za konstrukciju jednoga produljenoga krivičnoga djela dovoljno već samo to da se događaj dogodio u isto vrijeme i na istom mjestu, pri čemu je prvostupanjski sud zanemario da su povrede nanesene dvjema osobama, pa da se već zbog toga ne može raditi o jednom krivičnom djelu. Identitet oštećenika nije uvjet koji uvijek mora biti ispunjen da bi se mogla primijeniti konstrukcija produljenoga krivičnoga djela, što svakako ovisi o prirodi krivičnoga djela i vrijednosti koja se zakonom zaštićuje (život, tjelesni integritet i sl.).» VSH, I Kž-447/91. od 17.12.1992. Radi se o jednom produljenom krivičnom djelu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom iz članka 146. stavak 1. KZRH (prije članka 153. st. 1.), a ne o dva takva krivična djela, kada je uz ostale bitne elemente toga djela utvrđeno da je optuženik istoga dana na istome mjestu u vremenskom razmaku od 20-ak minuta u pijanom stanju ispalio prema cesti više hitaca iz pištolja, dok su se vozila kretala Jadranskom magistralom na potezu između Karlobaga i Senja. «Optuženik je, naime, u kratkom vremenu od oko 25 minuta na potezu Jadranske magistrale između Karlobaga i Senja u alkoholiziranom stanju zaustavljao više vozila, a kada se vozači specijalnoga vozila HTP iz R. (djelo iz točke I. izreke presude suda prvog stupnja) i vozačica osobnog automobila «Golf» (djelo iz točke II). Izreke presude suda prvog stupnja) nisu zaustavili, u tri navrata pucao iz svoje automatske puške, odnosno pištolja – prvi put u zrak, zatim u karoseriju specijalnoga vozila, a u međuvremenu i u pravcu automobila «Golf». Ovakvo ponašanje optuženika, kojim je on izazvao opasnost za život i tijelo vozača i osoba u tim vozilima, predstavlja po ocjeni ovoga Vrhovnog suda stvarnu i pravnu cjelinu, pa to ponašanje ispravnom primjenom krivičnoga zakona treba kvalificirati kao jedno produljeno krivično djelo iz članka 146. stavak 1. KZRH, te je zbog učinjene povrede krivičnoga zakona trebalo preinačiti presudu suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela, a na temelju članka 377. stavak 1. ZKP.» VSH, I Kž-638/92. od 18.2.1993. Ne radi se o jednome produljenom krivičnom djelu razbojništva iz članka 127. stavak 1. OKZRH, već o realnom stjecaju dva takva krivična djela, kad je utvrđeno da je optuženik doduše istoga dana, u istom mjestu i u vremenskom razdoblju od svega petnaestak minuta prijetnjom neposrednog napada na život i tijelo najprije od pipničarke u jednoj gostionici
91 oduzeo sav novac iz bilježnice u šanku, a zatim vlasnika druge gostionice, u koga je usmjerio pištolj i repetirao ga, prisilio na predaju utrška (100 DEM i 6.000 HRD). «Međutim, sud prvoga stupnja je ocjenjujući djelatnost optuženika pogrešno pri tome zaključio kako se radi o jednome produljenom krivičnom djelu razbojništva, a ne o dva krivična djela razbojništva. Naime, ako se u konkretnom slučaju radi ne samo o napadu na imovinu, već ujedno i o napadu na dvije različite osobe, odlučna je okolnost da se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo), i to dviju različitih osoba, pa uslijed toga ne postoje u ovom slučaju uvjeti za konstrukciju produljenoga krivičnog djela. Trebalo je stoga uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti presudu suda prvoga stupnja u pravnoj oznaci djela i izreći da je optuženik djelom pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude ostvario dva krivična djela razbojništva iz članka 127. stavak 1. KZRH.» VSH, I Kž-1126/93. od 9.2.1994. Kad je počinitelj, kao policajac, koristeći svoje službeno svojstvo u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za sebe, najprije istrgao oštećeniku iz ruke 50.000 HRD, a zatim ga odvezao kolima na pogodno mjesto te ga s uperenim pištoljem i povlačenjem za ruke i noge silom izvukao iz automobila i izudarao rukama i nogama po tijelu, te ga zavlačenjem ruku u džepove pretresao, ali oštećenik više nije imao novaca, počinio je samo krivično djelo drske krađe iz članka 126. stavak 1. točka 2. KZRH, a ne još u stjecaju i pokušaj razbojništva iz članka 127. stavak 1. KZRH. «Krivično djelo teške krađe izvršene na drzak način konzumira i nepodoban pokušaj razbojništva, kada se, kao u konkretnom slučaju, ostvari u istom inkriminiranom događaju, s obzirom na to da zakon propisuje za takav pokušaj (članak 18. OKZRH) i mogućnost oslobođenja od kazne, dakle, neograničenog ublažavanja kazne. Stoga, bez obzira na propisanu težu kaznu za razbojništvo u odnosu na drsku krađu treba nepodoban pokušaj razbojništva tretirati blažim djelom od dovršenog krivičnog djela teške krađe. Pri tome je sud pravilno ocijenio okolnost da je optuženik iskoristio svoj policijski položaj otegotnom okolnošću.» VSH, I Kž-965/92. od 4. 11. 1993. Krivično djelo prevare počinjeno na štetu «Diners cluba» neplaćanjem robe i usluga u zemlji i inozemstvu ne čini jedno produljeno djelo s više drugih počinjenih prijevara na štetu banke. «Nikakvih sjedinjavajućih elemenata nema između krivičnih djela pod toč. 5. do uključivo 8. (tzv. Kreditne prevare na štetu banke) i krivičnog djela pod toč. 9. izreke pobijane presude, koje potonje djelo (toč. 9) je počinjeno prije svega na štetu druge radne organizacije (Diners club), a osim toga, ono je samo po sebi jedno produljeno djelo, jer se sastoji od niza istovrsnih štetnih radnji na štetu iste organizacije, korištenjem istog odnosa, tj. tzv. Kreditne kartice.» VSH, I Kž-401/90. od 16.9.1993. Neovisno o postojanju drugih sjedinjavajućih elemenata za pravnu konstrukciju jednoga produljenoga krivičnog djela, o takvom se jednom djelu ne može raditi, kad je riječ o različitim krivičnim djelima. «Krivično djelo poticanja na zloupotrebu položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja različito je po svojoj pravnoj prirodi od krivičnog djela prevare, pa takva djela, koja dakle nisu istovrsna, ne mogu ulaziti u sastav produljenoga krivičnog djela.» VSH, I Kž-401/90. od 16.9.1993.
92
Uz postojanje drugih sjedinjavajućih elemenata (jedinstveni umišljaj, istovrsnost radnji, vremenski kontinuitet, jedinstvo napadanog objekta – društvena imovina) različitost mjesta izvršenja te različiti oštećenici nisu uvijek takav uvjet bez kojega ne bi bila moguća konstrukcija produljenoga krivičnog djela. «Promjena pravne oznake djela zbog izmjene Krivičnog zakona dovela je do daljeg pitanja, tj. radi li se o stjecaju krivičnih djela ili o jednome produljenome krivičnom djelu teške krađe. Ovaj je drugostupanjski sud, ocijenivši ukupnu djelatnost koja se optuženicima stavlja na teret, kao i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, našao da su optuženici, prema pravilnoj primjeni zakona, učinili svaki jedno produljeno krivično djelo teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 6. KZRH. Naime, iz svih inače pravilno utvrđenih činjenica prvostupanjskog suda slijedi da djelatnost optuženika, i neovisno o tome što su pojedine radnje učinjene u različitim mjestima u SFRJ, tj. na području triju republika, te na štetu različitih organizacija udruženog rada, po svojoj suštini i prirodnom (životnom) gledanju, predstavlja jedinstveno kontinuirano djelovanje, koje je bilo plod jedne odluke, pri čemu su optuženici dogovorili i razradili način zajedničkog djelovanja, te su u relativno kratkom i kontinuiranom vremenskom razdoblju putovali iz jednoga većeg centra u zemlji u drugi (Karlovac, Zagreb, Ljubljana, Prijedor), zbog čega su dvojica optuženika u času dogovora o takvoj zajedničkoj djelatnosti napustili i svoja radna mjesta. Objekt napada bile su veće robne kuće ili prodavaonice kožne konfekcije, pri čemu je bilo slučajeva da su krađe, primjerice, izvršene u nekoliko prodavaonica radne organizacije u Beogradu, Karlovcu i u Zagrebu. I predmet krađa bio je uglavnom istovjetan i specifičan, očito radi mogućnosti njihova lakšeg protupravnog plasiranja. Tako se pretežno radilo o krađama kožnih odnosno sportskih vjetrovki, muških odijela, hlača, i sl.» VSH, I Kž-551/84. od 8.8.1984. Načelno nije isključena mogućnost, kraj postojanja drugih potrebnih sjedinjavajućih elemenata konstrukcije produljenoga krivičnog djela, krivotvorenja isprave u odnosu na štedne knjižice i u svim onim slučajevima kad se krivotvori u više štednih knjižica koje su izdali razni pravni subjekti. Takva je konstrukcija osnovana, u pravilu, u svim onim slučajevima gdje je to iz kriminalno-političkih razloga i sa stajališta životne ocjene cjelokupne djelatnosti opravdano. Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSH od 17.6.1985. Kad je sud prvog stupnja optuženika oglasio krivim i osudio zbog jednog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, premda je u opisu krivičnog djela utvrđeno da je pucao iz automatske puške u skupinu od 7 osoba, koje su bile blizu jedna druge u istom društvu, lišivši pri tome života četiri osobe, dok su tri osobe ostale nepovrijeđene, povrijedio je krivični zakon u korist optuženika, budući da je njegovu djelatnost trebalo pravno označiti kao četiri krivična djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i tri krivična djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH. VSH, I Kž-1066/92. od 3.2.1993. Kad je utvrđeno da je teška tjelesna povreda pri izvršenju krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH bila obuhvaćena umišljajem počinitelja, postoji realni stjecaj toga krivičnog djela
93 i krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. KZRH, a ne kvalificirani oblik osnovnog djela iz čl. 79. st. 2. KZRH. «Utvrđeno je, naime, da je optuženik pri upotrebi sile, radi prinude oštećenice na obljubu, osim ostaloga još i snažnim zavrtanjem palca desne ruke oštećenice, oštećenici s umišljajem zadao tešku tjelesnu povredu (prijelom prvog članka palca desne ruke), čim eje ostvario i sva zakonska obilježja krivičnog djela iz čl. 40. st. 1. KZRH. Stoga postoji stjecaj krivičnih djela iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH i čl. 40. st. 1. KZRH. Djelo bi se, naime, moglo kvalificirati po st. 2. čl. 79. KZRH samo u slučaju u kojem je počinitelj u odnosu na težu posljedicu postupao iz nehata (čl. 13. OKZRH).» VSH, I Kž-1257/84. od 5.11.1995. Nije isključen realni stjecaj krivičnih djela prevare iz čl. 142. KZH i posebnog slučaja krivotvorenja isprave iz čl. 213. t. 3. KZH onda kad učinilac neovlašteno uzme tuđe čekove i iskaznicu tekućeg računa. Potpiše vlasnika tog računa, a zatim takvim čekom prešućujući te činjenice, ishodi za sebe, a na teret vlasnika tekućeg računa, plaćanje kupljene robe. Tako što jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje se postojanje realnog stjecaja. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15.2.1990. Kad je osuđenica neovlašteno potpisala vlasnika tekućeg računa na njegovim čekovima i takvim čekovima platila robu koju je kupila za sebe, učinila je u stjecaju krivična djela prevare iz članka 142. stavak 1. KZH i krivotvorenja isprave iz članka 212. stavak 2. KZH. Okolnost što jedno krivično djelo stoji prema drugome u odnosu sredstva prema cilju ne isključuje stjecaj ako se tim djelima zaštićuju različita pravna dobra, pogotovo ako je za oba krivična djela propisana ista kazna. VSH. Kzz-13/90. od 30.8.1990. Optuženik koji je sa svojom pastorkom uz upotrebu sile održavao spolne odnose koje je započeo prije nego je ona navršila četrnaest godina života, a zatim ih uz upotrebu sile nastavio i poslije tog vremena, nije učinio u stjecaju krivična djela obljube s djetetom iz članka 87. stavak 3. KZH i silovanje iz članka 83. stavak 1. KZH, nego samo jedno krivično djelo obljube s djetetom iz članka 87. stavak 3. KZH. VSH, I Kž-745/90. od 26.2.1991. Učinitelj koji je prijetio oštećeniku da će ga ubiti i odmah zatim ga uhvatio za vrat i gurnuo tako da je pao na zemlju, nanijevši mu laku tjelesnu povredu, učinio je samo krivično djelo lake tjelesne povrede iz čl. 42. st. 1. KZH, a ne u realnom stjecaju i krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 1. KZH. Iako prijetnja sama po sebi predstavlja krivično djelo iz čl. 51. st. 1. KZH, radi se o prethodnom nekažnjivom djelu koje je konzumirano krivičnim djelom iz čl. 42. st. 1. KZH, kao težim krivičnim djelom. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-234/91. od 21.3.1991. Kvalificirano ubojstvo iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH konzumira krivično djelo krađe.
94 Stoga je učinio samo krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH u svezi s čl. 19. st. 1. KZJ optuženik koji je pozvonio na vrata, a kad mu je oštećenica otvorila vrata, uhvatio je za vrat i počeo gušiti, a zatim izvadio nož i zadao joj tri ubodnorezne radne na vratu koje su bile teške, a nakon toga uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg. VSH, K Kž-824/91. od 29.1.1992. Optuženik koji je primjenom sile izvršio obljubu nad oštećenicom, a nedugo iza toga, kad se oštećenica već obukla, ponovio obljubu primjenom sile, jer sve opisane radnje predstavljaju jedinstvenu prirodnu cjelinu, učinio je jedno krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 12. KZH, a ne dva takva krivična djela. VSH, I Kž-853/91. od 25.2.1992. Optuženik koji je u razdoblju od 12 dana u 12 slučajeva na ulici prilazio prolaznicama i iznenadno i nasilno otimao im torbice koje su nosile u rukama ili imale obješene preko ramena, pa je s otetim torbicama bježao, a onda iz njih vadio i za sebe uzimao novac i druge vrijednosti, a torbice s drugim sadržajem odbacivao, učinio je jedno produljeno krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. toč. 2. KZH. VSHG, I Kž-687/91. od 10.12.1991. Optuženik koji je oštećenika u njegovoj kući najprije izudarao štapom po glavi, oborivši ga na pod, a onda, u namjeri da ga liši života, ubacio u kuću dva kilograma eksploziva «vitezit» s upaljenim sporogorećim štapinom, što je izazvalo eksploziju te usmrtilo oštećenika, a na kući izazvalo imovinsku štetu velikih razmjera, počinio je u stjecaju ubojstvo iz čl. 35. st. 1. KZH i teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 1. u vezi s čl. 153. st. 1. KZH. VSH, I Kž-198/92. od 22.5.1992. Optuženici koji su u razdoblju od šesnaest dana provalili u šest prodavaonica raznih poduzeća u Splitu učinili su jedno produljeno krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 1. KZH. VSH, I Kž-349/91. od 14.1.1992. Optuženici koji su u razdoblju od pet dana na raznim mjestima izvršili četiri razbojništva prema raznim osobama, učinili su četiri krivična djela razbojništva u stjecaju, a ne jedno produljeno krivično djelo razbojništva. U pitanju su četiri odvojene radnje koje su izvršene na različitim mjestima, u različito vrijeme i na štetu različitih oštećenika. VSH, I Kž-100/92. od 22.4.1992. Optuženik koji je u siječnju 1983. g. silovao svoju kćer, a onda sve do 30. studenoga 1990. vršio spolne akte s njom koristeći njezin strah i uplašenost i prijeteći joj da će ubiti nju, majku i sebe, ako što kaže majci, učinio je jedno krivično djelo obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH (jer je kćerka kod prvog silovanja bila stara dvanaest godina) u stjecaju s krivičnim djelom rodoskvrnuća iz čl. 97. KZH.
95 VSH, I Kž-146/92. od 20.5.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. U teoriji kaznenog prava, a ni u sudskoj praksi nema jedinstvenog stajališta o tome je li je za postojanje produljenog k. d. potrebna i jedinstvena namjera. Naime, po subjektivnom shvaćanju, ovaj uvjet je neophodan, dok po objektivnom shvaćanju nije. Takva različitost shvaćanja u vezi s ovim pitanjem, sreće se i u sudskoj praksi. U jednoj presudi VSNRH zauzeto je shvaćanje da ova namjera mora postojati. U obrazloženju te presude je rečeno: «Jedan od temelja za ocjenu pitanja postojanja produljenog k. d. treba tražiti u području subjektivne strane, posebno u sadržaju namjernog oblika krivnje. Kod toga treba imati u vidu, da namjera kao konstitutivni faktor produljenog k. d. mora od početka kaznenopravnog djelovanja obuhvaćati ukupno djelovanje i ukupnu posljedicu. Ne bi bila dovoljna takva odluka počinitelja koja bi po svemu općenito predviđala počinjenje djela, kada se za to ostvari mogućnost. Ovo iz razloga, što za ostvarenje produljenog k. d. mora postojati tzv. ukupna namjera, tj. takva koja obuhvaća kako djelo počinjenja, koje je stvarno u tijeku, tako i buduća djela. To obuhvaćanje budućih k. d. mora biti toliko konkretno, da je u svijesti počinitelja oformljena odluka na počinjenje radnji koje su do izvjesne mjere konkretizirane u psihi počinitelja, npr. po mjestu, vremenu, načinu počinjenja, sredstvima, predmetima itd. Uz to mora, dakako, kod počinjenja svake pojedine radnje postojati posebna namjera, koja se odnosi na tu radnju. Ovako označeno subjektivna strana nije, međutim, sama za sebe još dovoljna za oblikovanje produljenog k. d., jer treba da su i s objektivne strane počinjene konkretne radnje, koje se po svojoj jednolikosti, vremenskoj povezanosti i jednovrsnosti povrijeđenog dobra mogu ocijeniti kao jedno kontinuirano djelovanje.» VSNRH, Kž-633/52. od 30. travnja 1952. Postoji samo jedno k. d. iz čl. 181. st. 2., a ne dva k. d. iz čl. 181. st. 2. (Obljuba i protuprirodni blud s maloljetnom osobom) i čl. 182. st. 1. (Obljuba ili protuprirodni blud zloupotrebom položaja) Krivičnog zakonika kad je očuh sa svojom pastorkom održavao spolne odnose koje je započeo uz uporabu sile prije nego što je ona navršila četrnaest godina života, a zatim te odnose nastavio i poslije tog vremena. Presudom okružnog suda optuženik je proglašen krivim zbog dva k. d. iz čl. 181. st. 1. (pod t. 1. izreke) i čl. 182. st. 1. (pod t. 2. izreke) Krivičnog zakonika. Vrhovni sud NR Hrvatske po žalbi optuženika zbog povrede kaznenog zakona preinačio je pobijanu presudu te je izrekao da je optuženik djelima (pod t. 1. i 2. izreke) počinio jedno k. d. iz čl. 181. st. 2. KZ i to iz ovih razloga: «Osnovano optuženik navodi u žalbi da je prvostupanjski sud ostvario povredu kaznenog zakona time što je uzeo da je djelima opisanim pod točkom 1. i 2. izreke počinio dva k. d., jer se radi o istom objektu i počinjenom na istovrstan način. I sam prvostupanjski sud, naime, uzima kao dokazano da je optuženik kroz čitavo razdoblje počev od mjeseca srpnja 1965. do 26. ožujka 1966. (prije i poslije navršenih četrnaest godina života) s oštećenicom svojom pastorkom održavao spolne odnose, pa se prema tome radi o jednoj kontinuiranoj, produljenoj kriminalnoj djelatnosti, unutar koje
96 pojedine radnje gube svoju pravnu samostalnost i individualnost. Sve te pojedinačne radnje se uklapaju u jedinstvenu cjelinu, koja kao takva čini jedno produljeno k. d., bez obzira na izostajanje pojedinih kvalifikatornih okolnosti tijekom vršenja pojedinih radnji koje sve zajedno sačinjavaju inkriminiranu djelatnost optuženika. Pravilno je stoga ukupnu djelatnost optuženika podvesti pod zakonski propis k. d. iz čl. 181. st. 2. KZ, s obzirom na okolnosti pod kojima je ta djelatnost prema utvrđenju prvostupanjskog suda otpočela, pri čemu pojedinim radnjama optuženika koje su na taj način ušle u pravnu konstrukciju produljenog k. d. time niukoliko nije izmijenjen sadržaj niti im je dat drukčiji karakter nego što ga one u stvari imaju, tako da kod ocjene težine i društvene opasnosti ukupne djelatnosti optuženika onaj dio njegove djelatnosti kod kojega neki kvalifikatorni elementi nisu ostvareni, neće ni biti teže ocijenjeni nego što taj dio djelatnosti optuženika po svom činjeničnom opisu i stvarnom sadržaju zaslužuje. Valjalo je zbog toga djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika po čl. 365. ZKP prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela preinačiti kao pod t. 1. izreke ove presude.» VSRH, Kž-45/67. od 16. veljače 1967. Različitost oštećenika u pravilu ne daje osnovu za konstrukciju produljenoga k. d. U slučaju krivotvorenja dviju štednih knjižica različitih banaka i pored istovrsnih radnji, postojanja vremenskog kontinuiteta te jedinstvene namjere na pribavljanje pomoću toga protupravne imovinske koristi, nedostatak identiteta oštećenika bitan je element prijeko potreban za konstrukciju produljenoga k. d. pa se zbog toga ne može isključiti njihov stjecaj. Ta djela životno i pravno ostaju dva samostalna, zasebna k. d. iz čl. 212. st. 2. KZH. VSH, I Kž-395/80. od 3. lipnja 1980. Uz postojanje drugih sjedinjavajućih elemenata (jedinstvena namjera, istovrsnost radnji, vremenski kontinuitet, jedinstvo napadnog objekta – društvena imovina) različitost mjesta počinjenja te različiti oštećenici nisu uvijek takav uvjet bez kojega ne bi bila moguća konstrukcija produljenoga k.d. Iz obrazloženja: «Promjena pravne oznake djela zbog izmjene Krivičnog zakona dovela je do daljeg pitanja, tj. radi li se o stjecaju kaznenih djela ili o jednome produljenome k. d. teške krađe. Ovaj drugostupanjski sud, ocijenivši ukupnu djelatnost koja se optuženicima stavlja na teret, kao i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, našao da su optuženici, prema pravilnoj primjeni zakona, učinili svaki jedno produljeno k. d. teške krađe iz čl. 126. st. 1. t. 6. KZRH. Naime, iz svih inače pravilno utvrđenih činjenica prvostupanjskog suda slijedi da djelatnost optuženika, i neovisno o tome što su pojedine radnje učinjene u različitim mjestima u SFRJ, tj. na području triju republika, te na štetu različitih poduzeća, po svojoj suštini i prirodnom (životnom) gledanju, predstavlja jedinstveno kontinuirano djelovanje, koje je bilo plod jedne odluke, pri čemu su optuženici dogovorili i razradili način zajedničkog djelovanja, te su u relativno kratkom i kontinuiranom vremenskom razdoblju putovali iz jednoga većeg centra u
97 zemlji u drugi (Karlovac, Zagreb, Ljubljana, Prijedor), zbog čega su dvojica optuženika u času dogovora o takovoj zajedničkoj djelatnosti napustili i svoja radna mjesta. Objekt napada bile su veće robne kuće ili prodavaonice kožne galanterije – konfekcije, pri čemu je bilo slučajeva da su krađe, primjerice, izvršene u nekoliko prodavaonica poduzeća u Beogradu, Karlovcu i u Zagrebu. I predmet krađa bio je uglavnom istovjetan i specifičan, očito radi mogućnosti njihova lakšeg protupravnog plasiranja. Tako se pretežito radilo o krađama kožnih odnosno sportskih vjetrovki, muških odijela, hlača, i sl.» VSRH, I Kž-551/1984. od 8. kolovoza 1984. Radi se o jednom produljenom k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, a ne o stjecaju četiri takva k. d., ako je ostvaren barem minimum određenih subjektivnih (jedinstvena namjera) i objektivnih elemenata (izvjesno jedinstvo u vremenu i prostoru uz istovrsnost radnji) koji životno i pravno opravdavaju takvu konstrukciju. Iz obrazloženja: «Iz opisa djela, naime, proizlazi da se radi o istovrsnim radnjama oduzimanja građevinskog materijala na način da svaka od njih, za sebe, sadrži sva obilježja k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, a počinjene su u određenom vremenskom kontinuitetu (tijekom kolovoza i rujna 1983.), na istom prostoru (u naselju «Marles» u Zaprešiću) te su obuhvaćene jedinstvenom namjerom pa stoga predstavljaju prirodnu cjelinu i tako čine jedno produljeno k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH.» VSH, III Kr-276/84. od 27. studenoga 1984. Načelno nije isključena mogućnost, kraj postojanja drugih potrebnih sjedinjavajućih elemenata, konstrukcije produljenoga k. d. krivotvorenja isprave u odnosu na štedne knjižice i u svim onim slučajevima kad se krivotvori u više štednih knjižica koje su izdali razni pravni subjekti. Takva je konstrukcija osnovana, u pravilu, u svim onim slučajevima gdje je to iz kriminalno-političkih razloga i sa stajališta životna ocjene cjelokupne djelatnosti opravdano. Pravno shvaćanje proširene sjednice Kaznenog odjela VSH, od 17. lipnja 1985. Moguća je konstrukcija tzv. produljenoga k. d. primanja mita iz čl. 234. KZH kad uz ostale potrebne sjedinjavajuće elemente sve pojedine radnje proizlaze iz istog kruga ovlasti službene ili odgovorne osobe. Iz obrazloženja: «U pravu je, međutim, osuđenik kad u zahtjevu navodi da je njegovu djelatnost trebalo pravno označiti kao jedno produljeno k. d. primanja mita. Očito je, naime da u svim slučajevima predleži istovrsna djelatnost, isti oblik krivnje, iskorištavanje istog odnosa, jedinstvo prostora i jedinstvo povrijeđenog pravnog dobra, a kako su djela počinjena u razdoblju od 4 do 6 mjeseci, postoji i vremenski kontinuitet. Okolnost, pak, da je osiguranik tražio novac od raznih osoba nije zbog prirode toga k. d. u konkretnom slučaju relevantna.
98 Proglasivši, stoga, optuženika krivim za devet k.d. primanja mita prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedili su kazneni zakon na štetu osuđenika (čl. 365. t. 4. ZKP).» VSH, III KR-222/86. od 18. lipnja 1986. Optuženik koji je u razdoblju od 12 dana u 13 slučajeva na ulici prilazio prolaznicima i iznenadno i nasilno otimao im torbice koje su nosile u rukama ili imale obješene preko ramena, pa je s otetim torbicama bježao, a onda iz njih vadio i za sebe uzimao novac i druge vrijednosti a torbice s drugim sadržajem odbacivao – počinio je jedno produljeno k. d. teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH. VSRH, I Kž-687/91. od 10. prosinca 1991. Optuženici koji su u razdoblju od šesnaest dana provalili u šest prodavaonica raznih poduzeća u Splitu učinili su jedno produljeno k. d. teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 1. KZH. VSRH, I Kž-349/91. od 14. siječnja 1992. Optuženici koji su u razdoblju od pet dana na raznim mjestima počinili četiri razbojništva prema raznim osobama, počinili su četiri k. d. razbojništva u stjecaju, a ne jedno produljeno k. d. razbojništva. U pitanju su četiri odvojene radnje koje su izvršene na različitim mjestima, u različito vrijeme i na štetu različitih oštećenika. VSRH, K Kž-100/92. od 22. travnja 1992. Optuženik koji je u siječnju 1983. silovao svoju kćer, a onda sve do studenoga 1990. vršio spolne akte s njom koristeći njezin strah i uplašenost i prijeteći joj da će ubiti nju, majku i sebe, ako što kaže majci, počinio je jedno k. d. spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH (jer je kćer kod prvog silovanja bila stara dvanaest godina) u stjecaju s k. d. rodoskvrnuća iz čl. 98. KZH. VSRH, I Kž-146/92. od 20. svibnja 1992. Isključena je pravna konstrukcija jednoga produljenoga k. d. pokušaja teške tjelesne ozljede kad je to k. d. počinjeno na štetu dviju različitih fizičkih osoba. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud nije se opširnije bavio elementima produljenoga k. d., ali je ipak rekao iz kojih razloga smatra da se radi o jednom, a ne o dva k. d. i u tom je pogledu prvostupanjska presuda razumljiva te se takvo pravno stajalište prvostupanjskog suda, s obzirom na elemente djela opisane u izreci presude, može pobijati i dovoditi u pitanje što državni odvjetnik i čini, jer pobija presudu i zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona. S obzirom na ukinutu odluku, ovaj sud ne može detaljnije ulaziti u pravilnost pravne oznake djela, ali treba upozoriti prvostupanjski sud na pogrešno pravno stajalište da je za konstrukciju jednoga produljenoga k. d. dovoljno već samo to da se događaj dogodio u isto vrijeme i na istom mjestu, pri čemu je prvostupanjski sud zanemario da su ozljede nanesene dvjema osobama, pa da se već zbog toga ne može raditi o jedom k. d. Identitet oštećenika nije uvjet koji uvijek mora biti ispunjen da bi se moglo primijeniti konstrukcija produljenoga k. d., što
99 svakako ovisi o naravi k. d. i vrijednosti koja se zakonom zaštićuje (život, tjelesni integritet i sl.).» VSRH, I Kž-447/1991. od 17. prosinca 1992. Radi se o jednom produljenom k. d. dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom iz čl. 146. st. 1. KZRH (prije čl. 153. st. 1. KZH), a ne o dva takva k. d., kada je uz ostale bitne elemente toga djela utvrđeno da je optuženik istoga dana na istome mjestu u vremenskom razmaku od 20-tak minuta u pijanom stanju ispalio prema cesti više hitaca iz pištolja, dok su se vozila kretala Jadranskom magistralom na potezu između Karlobaga i Senja. Iz obrazloženja: «Optuženik je, naime, u kratkom vremenu od oko 25 minuta na potezu Jadranske magistrale između Karlobaga i Senja u alkoholiziranom stanju zaustavljao više vozila, a kada se vozači specijalnoga vozila HTP iz R. (djelo iz t. 1. izreke presude prvostupanjskoga suda) i vozačica osobnog automobila «Golf» (djelo iz t. II. Izreke presude prvostupanjskog suda)nisu zaustavili, u tri navrata pucao iz svojeg pištolja, prvi put u zrak, a zatim u karoseriju specijalnoga vozila, a u međuvremenu i u pravcu automobila «Golf». Ovakvo ponašanje optuženika, a kojim je on izazvao opasnost za život i tijelo vozača i osoba u tim vozilima, predstavlja po ocjeni ovoga Vrhovnog suda stvarnu i pravnu cjelinu, pa to ponašanje ispravnom primjenom kaznenoga zakona treba kvalificirati kao jedno produljeno k. d. iz čl. 146. st. 1. KZRH, te je zbog učinjene povrede kaznenog zakona trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, a na temelju čl. 377. st. 1. ZKP.» VSRH, I Kž-638/1992. od 18. veljače 1993. Kazneno djelo prevare počinjeno na štetu «Diners cluba» neplaćanjem robe i usluga u zemlji i inozemstvu ne čini jedno produljeno djelo s više drugih počinjenih prijevara na štetu banke. Iz obrazloženja: «Nikakvih sjedinjavajućih elemenata nema između kaznenih djela pod t. 5. do uključivo 8. (tzv. kreditne prevare na štetu banke) i k. d. pod t. 9. izreke pobijane presude, koje potonje djelo (t. 9.) je počinjeno prije svega na štetu drugog poduzeća («Diners club»), a osim toga, ono je samo po sebi jedno produljeno djelo, jer se sastoji od niza istovrsnih štetnih radnji na štetu istog poduzeća, korištenjem istog odnosa, tj. tzv. kreditne kartice.» VSRH, I Kž-501/1990. od 16. rujna 1993. Neovisno o postojanju drugih sjedinjavajućih elemenata za pravnu konstrukciju jednoga produljenoga k. d., o takvom se jednom djelu ne može raditi, kad je riječ o različitim k. d. Iz obrazloženja: «Kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja različito je po svojoj pravnoj naravi od k. d. prevare, pa takva djela, koja dakle nisu istovrsna ne mogu ulaziti u sastav produljenoga k. d.,».
100 VSRH, I Kž-401/1990. od 16. rujna 1993. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Optuženici koji su u razdoblju od šesnaest dana provalili u šest prodavaonica raznih poduzeća u Splitu učinili su jedno produljeno krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 1. KZH. VSRH, IKž-349/91. od 14. 01. 1992. NZ, Pregled br. 52. Kvalificirano ubojstvo iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH konzumira krivično djelo krađe. Stoga je učinio samo krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH u svezi s čl. 19. st. 1. KZJ optuženik koji je pozvonio na vrata a kad mu je oštećenica otvorila vrata, uhvatio je za vrat i počeo gušiti, a zatim izvadio nož i zadao joj tri ubodnorezne rane na vratu koje su bile teške, a nakon toga uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg. VSRH, IKž-824/91. od 29. 01. 1992. Optuženik koji je primjenom sile izvršio obljubu nad oštećenicom, a nedugo iza toga, kad se oštećenica već obukla, ponovio obljubu primjenom sile, jer sve opisane radnje predstavljaju jedinstvenu prirodnu cjelinu, učinio je jedno krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH, a ne dva takva krivična djela. VSRH, IKž-853/91. od 25. 02. 1992. Optuženik koji je u siječnju 1983. silovao svoju kćer, a onda sve do 30. studenoga 1990. vršio spolne akte s njom koristeći njezin strah i uplašenost i prijeteći joj da će ubiti nju, majku i sebe, ako što kaže majci, učinio je jedno krivično djelo obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH/ jer je kćerka kod prvog silovanja bila stara dvanaest godina/ u stjecaju s krivičnim djeom rodoskvrnuća iz čl. 97. KZH. VSRH, IKž-146/92. od 20. 05. 1992. Isključena je pravna konstrukcija jednoga produljenoga krivičnoga djela pokušaja teške tjelesne povrede kad je to krivično djelo počinjeno na štetu dviju različitih fizičkih osoba. VSRH, IKž-447/91. od 17. 12. 1992. Kad je sud prvog stupnja optuženika oglasio krivim i osudio zbog jednog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, premda je u opisu krivičnog djela utvrđeno da je pucao iz automatske puške u skupinu od 7 osoba, koje su bile blizu jedna druge u istom društvu, lišivši pri tome života četiri osobe, dok su tri osobe ostale nepovrijeđene, povrijedo je krivični zakon u korist optuženika, budući da je njegovu djelatnost trebalo pravno označiti kao četiri krivična djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i tri krivična djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH. VSRH, IKž-1066/92. od 03. 02. 1993.
101 Neovisno o postojanju drugih sjedinjavajućih elemenata za pravnu konstrukciju jednoga produljenoga krivičnog djela, o takvom se jednom djelu ne može raditi, kad je riječ o različitim krivičnim djelima. VSRH Kž-401/90. od 16. 09. 1993. Izbor 5/94. Krivično djelo prevare počinjeno na štetu «Diners cluba» neplaćanjem robe ii usluga u zemlji i inozemstvu ne čini jedno produljeno djelo s više drugih počinjenih prevara na štetu banke. VSRH Kž-401/93. od 16. 09. 1993. Izbor 5/94. Ne radi se o jednome produljenom krivičnom djelu razbojništva iz članka 127. stavak 1. OKZRH već o realnom stjecaju dva takva krivična djela, kad je utvrđeno daje optuženik doduše istoga dana, u istom mjestu i u vremenskom razdoblju od svega petnaestak minuta prijetnjom neposrednog napada na život i tijelo najprije od pipničarke u jednoj gostionici oduzeo sav novac iz bilježnice u šanku, a zatim vlasnika druge gostionice, u koga je usmjerio pištolj i repetirao ga, prisilio na predaju utrška (100 DEM i 6.000 HRD). VSRH, IKž-1126/93. od 09. 02. 1994. Kad je utvrđeno da je teška tjelesna povreda pri izvršenju krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH bila obuhvaćena umišljajem počinitelja, postoji realni stjecaj toga krivičnog djela i krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. KZRH, a ne kvalificirani oblik osnovnog djela iz čl. 79. st. 2. KZRH. VSH, IKž-1257/84. od 05. 11. 1995. Kada su u pitanju krivična djela kojima se napada sama ličnost ili osobna dobra čovjeka bez istovjetnosti oštećenika ne može se konstruirati produženo krivično djelo, neovisno o postojanju drugih sjedinjavajućim čimbenika (npr. vremenski kontinuitet). VSRH, Kž-627/95. od 15. 02. 1996. Bilten 21/97. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić 34. IZBOR VRSTE I MJERE KAZNE OSUĐENOJ OSOBI Članak 62. KZ Ako sud prvog stupnja propusti primijeniti odredbu čl. 44. st. 1. OKZRH i optuženiku, sukladno odredbi čl. 43. OKZRH, izreći jedinstvenu kaznu, taj propust ne može otkloniti sud drugog stupnja, već se u takvoj procesnoj situaciji primjenjuje odredba čl. 389. ZKP i strankama se osigurava pravo na žalbu protiv presude suda prvog stupnja o izricanju jedinstvene kazne. VSRH, IKž-181/95. od 06. 06. 1995. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić
102 35. SVRHE MJERA UPOZORENJA Članak 65. KZ-a Ocjena radi li se o manje društveno opasnom djelu u smislu čl. 51. KZ SFRJ (svrha uvjetne osude i sudske opomene), treba rezultirati raščlambom svih objektivnih i subjektivnih okolnosti konkretno počinjenog djela i ličnosti počinitelja, a ne ocjenom težine određenog k. d. kao objektivne kategorije. Iz obrazloženja: «Kad se, naime, uz brojne, olakotne okolnosti, koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud ima u vidu da je optuženik neposredno nakon informativnog razgovora s tijelima unutarnjih poslova sam pokazao mjesto na kojem je odbacio otuđene žigove, te mjesto u stanu svojih roditelja na kojem je sakrio preostale benzinske bonove (službene zabilješke i fotografski elaborat), da je u međuvremenu šteta u cijelosti nadoknađena, da je optuženik nakon samoinicijativnog napuštanja zaposlenja u oštećenom poduzeću odmah zasnovao radni odnos, najprije kod privatnog obrtnika, a sada u društvenom sektoru, što sve ukazuje da se radi o osobi s radnim navikama čije je kockanje izuzetan i pojedinačan eksces u njegovu životu, može se opravdano zaključiti da je u konkretnom slučaju društvena opasnost počinitelja takva da objektivnoj komponenti djela, samoj za sebe svakako pojačano društveno opasnoj, daje značaj da se djelo u cjelini može smatrati manje društveno opasnim te da utvrđene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti opravdavaju primjenu čl. 42. i 43. KZ SFRJ, zbog čega je bilo mjesta izricanju uvjetne osude, uz istodobno izricanje sporedne novčane kazne.» VSH, I Kž-185/88. od 9. veljače 1989. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. Radi li se o manje društveno opasnom djelu u smislu članka 51. KZRH kao jednom od tri kumulativno propisana uvjeta za izricanje uvjetne osude prosuđuje se, u svakom konkretnom slučaju, prema svim subjektivnim i objektivnim okolnostima djela, pa pored niza objektivnih okolnosti, koje na to upućuju treba i stupanj krivične odgovornosti počinitelja biti tome adekvatan. VSRH, IKž-584/92. od 10. 12. 1992. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je u smislu članka 46. OKZRH konkretno počinjeno krivično djelo pokušaja silovanja iz članka 79. stavak 1. KZRH (prije 83. stavak 1.), u svezi s člankom 17. OKZRH (prije članak 19.), manje društveno opasno djelo, pa je počinitelju bilo moguće izreći uvjetnu osudu kao adekvatnu krivičnu sankciju neovisno o postojanju još i krivičnoga djela bludnih radnji iz članka 85. KZRH (prije članak 89.) na štetu iste oštećenice. VSRH, IKž-36/93. od 15. 04. 1993. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić 36. UVJETNA OSUDA Članak 67. KZ-a
103
Radi li se o manje društveno opasnom djelu u smislu čl. 51. KZRH kao jednom od tri kumulativna uvjeta za izricanje uvjetne osude prosuđuje se, u svakom konkretnom slučaju prema svim subjektivnim i objektivnim okolnostima djela, pa pored niza objektivnih okolnosti, koje na to upućuju treba i stupanj kaznene odgovornosti počinitelja biti tome adekvatan. Iz obrazloženja: «Suština žalbenih navoda svodi se na to da se za teško djelo protiv opće sigurnosti, počinjeno iz nehaja, iz članka 162. stavka 4. KZRH, dakle za djelo sa smrtnom posljedicom nije mogla izreći uvjetna osuda. Takvo stajalište nije prihvatljivo. Djelo se dogodilo tijekom rata protiv Republike Hrvatske u spavaonici logističke čete 111. brigade Hrvatske vojske, u napetoj atmosferi (ozračju) zbog dobivene obavijesti o mogućoj opasnosti od padobranaca, kao i dojavi stražara o nekim drugim sumnjivim pojavama što je dovelo do strke i priprema svih vojnika za izlazak van s oružjem i stanja napetosti, žurbe i neizvjesnosti. Metak je opaljen iz puške koja je bila položena na krevet, ali je bila otkočena i prije toga namještena za rafalno pucanje. Utvrđeno je, kao neosporno da je ispaljen samo jedan metak od ukupno 30 koliko ih stane u okvir. U razlozima presude prvostupanjski sud sukladno s utvrđenjem u izreci te presude zaključuje da je optuženik, doduše, morao upravo pritiskom prsta aktivirati okidač, ali da je to učinio pri neopreznom posizanju za puškom odnosno hvatištem odložene puške za koju je znao da je otkočena. Utvrđeno je isto tako da optuženik nije imao iskustva, niti je bio obučen za rukovanje takvim oružjem. Stoga prvostupanjski sud i nalazi da je osnovni uzrok ovom tragičnom događaju to što optuženik nije zakočio pušku, a već je rečeno u kojoj je objektivnoj situaciji djelo počinjeno. Prema tome i unatoč najtežoj posljedici zbog vrlo niskog stupnja krivnje i objektivnih okolnosti događaja pravilno je prvostupanjski sud konkretno počinjeno djelo ocijenio manje društveno opasnim. Ostala dva uvjeta za izricanje uvjetne osude, tj. da radi kaznenopravne zaštite u konkretnom slučaju nije nužno primijeniti kazni i da se može očekivati da će upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na optuženika, podnesenom se žalbom niti ne dovode u pitanje.» VSRH, I Kž-584/92. od 10. prosinca 1992. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Sud nije ovlašten da presudom kojom izriče uvjetnu osudu osuđeniku zbog krivičnog djela protupravnog zauzimanja nekretnina u društvenom vlasništvu iz čl. 140. KZH kao drugi uvjet utvrdi da je osuđenik dužan u određenom roku zaposjednute nekretnine (u ovom slučaju ured u koji se uselio) predati u osjed oštećeniku. U konkretnom slučaju nije se to smjelo učiniti već stoga što ta obveza nije bila prethodno naložena osuđeniku u odluci o imovinskopravnom zahtjevu, ali i neovisno o tome spomenuti dodatni uvjet nije dopušten jer nije predviđen u čl. 140. KZH, a ne može se podvesti niti pod pojam naknade štete, između ostalog, i zbog toga što pogađa i druge osobe (osuđenikove ukućane). VSRH, Kzz-3/92. od 26. 02. 1992.
104 Kada se počinitelju krivičnoga djela izriče uvjetna osuda kao posebna krivična sankcija, s obzirom na svoju zakonom propisanu svrhu (članak 46. OKZRH), a ovisno o prirodi počinjenog krivičnog djela moguće mu je, kao dodatni uvjet u smislu članka 47. stavak 2. OKZRH, naložiti i da oštećeniku vrati krivičnim djelom oduzetu stvar, uz uvjet da je takav imovinsko-pravni zahtjev i dosuđen na temelju članka 100. u svezi s člankom 95. stavak 2. ZKP. VSRH Kzz 5/93. od 25. 02. 1992.; VSRH, Kzz 21/92. od 25. 02. 1993. Prvostupanjskom presudom okrivljenik je oglašen krivim zbog krivičnog djela prevare iz čl. 137. st. 2. KZRH, te mu je izrečena uvjetna osuda uz tzv. dvostruki uvjet da oštećeniku vrati iznos protuvrijednosti od 20.000 – DEM za koliko je oštećen krivičnim djelom prevare, koji iznos štete je pravomoćno utvrđen u posebno vođenoj građanskoj parnici. Po stajalištu drugostupanjskog suda nije bilo zakonskih uvjeta za primjenu čl. 47. st. 2. OKZRH, zbog toga što sud u krivičnom postupku nije niti odlučivao o imovinsko-pravnom zahtjevu oštećenika, jer je o dugovanju i naknadi štete odlučeno u građanskoj parnici, zbog čega je prvostupanjska odluka preinačena i tzv. dvostruki uvjet ukinut. Županijski sud Bjelovar, Kž-656/94. od 01. 12. 1994. Bilten 20/96. Počinitelju krivičnog djela samovlasti iz čl. 199. st. 1. KZRH kome je izrečena uvjetna osuda, ne može se u smislu čl. 47. st. 2. OKZRH odrediti tzv. dvostruki uvjet u obliku obveze iseljenja iz kuće, jer takva obveza nije predviđena krivično-pravnim odredbama, niti se takav zahtjev može postaviti kao imovinsko-pravni zahtjev u smislu odredbe čl. 95. st. 2. ZKP-a. Županijski sud Bjelovar, Kž-578/95. od 09. 11. 1995. Izbor 2/96. U uvjetnoj osudi sud ne može odrediti tzv. dvostruki uvjet u smislu obveze da će se utvrđena kazna izvršiti ako osuđenik u određenom roku ne započne odsluženje vojnog roka jer iz odredbe stavka 2. čl. 47. OKZRH ne proizlazi da bi se takva obveza mogla unijeti u uvjetnu osudu, niti se takav zahtjev može postaviti kao imovinskopravni zahtjev, na temelju odredbe čl. 95. st. 2. ZKP-a. VSRH, Kzz-16/96. od 15. 05. 1996. Izbor 2/96. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić 37. OBVEZE UVJETNO OSUĐENE OSOBE Članak 68. KZ-a Kada se počinitelju k. d. izriče uvjetna osuda kao posebna kaznena sankcija, s obzirom na svoju zakonom propisanu svrhu (čl. 46. OKZRH), a ovisno o naravi počinjenog k. d. moguće mu je, kao dodatni uvjet u smislu čl. 47. st. 2. OKZRH, naložiti i da oštećeniku vrati kaznenim djelom oduzetu stvar, uz uvjet da je takav imovinsko-pravni zahtjev i dosuđen na temelju čl. 100. u vezi s čl. 95. st. 2. ZKP. Iz obrazloženja:
105 «Prema pravnom shvaćanju ovoga Vrhovnog suda, naime, pod «nadoknadom štete» u kazneno-pravnom smislu, i to upravo u kontekstu citirane odredbe čl. 47. st. 2. OKZRH, treba razumjeti i vraćanje kaznenim djelom oduzete stvari kao primarni oblik naknade štete odnosno materijalne restitucije. To neovisno o tome što u imovinsko-pravnom smislu zahtjev za naknadu štete nije zahtjev za povrat stvari. Povrat stvari traži se posebnom vlasničkom tužbom, odnosno tužbom za smetanje posjeda i tome slično. Međutim, nema sumnje da vlasnik stvari koja mu je oduzeta kaznenim djelom ne mora podizati vlasničku tužbu pred sudom, već je dovoljno da zahtjev za povrat stvari postavi kao svoj imovinsko-pravni zahtjev u k. p., a na temelju čl. 95. st. 2. ZKP. Imovinsko-pravni zahtjev se, naime, može odnositi kako na naknadu štete, tako i na povrat stvari, odnosno poništenje pravnog posla. Očito je prema tome da pojam «ne nadoknadi štetu» u smislu kazneno-pravne odredbe čl. 47. st. 2. OKZRH treba šire tumačiti od pojma naknade štete u imovinskom pravu. Nema nikakve dvojbe da se počinitelju k. d. može postaviti kao uvjet i da vrati imovinsku korist koju je pribavio počinjenim k. d. Smisao, dakle, rečenoga pojma nadoknade štete jeste u tome da se uz postojanje ostalih zakonom propisanih uvjeta pri izricanju uvjetne osude počinitelju kome se samo prijeti kaznom, uz, opći uvjet da ne dođe u ponovni sukob sa zakonom, odnosno da ne učini novo k.d., dodaje uvjet da reparira posljedice svoga djela. Sasvim drugi smisao imaju druge obveze u smislu čl. 47. st. 2. OKZRH. Ni jedna od propisanih obveza u pojedinim materijalno-pravnim odredbama KZRH i OKZRH nije u funkciji «nadoknade štete» već ima sasvim drugi cilj i smisao. Tako se primjerice u odredbama čl. 60. st. 3., 61. st. 3., 62. st. 3. i čl. 63. st. 5. OKZRH radi o obvezama čija je funkcija postizanje smisla i svrhe izricanja sigurnosnih mjera, kao posebnih kaznenih sankcija. I sve ostale «druge obveze» propisane u materijalno-pravnim odredbama imaju sasvim drugi smisao. Tako se u smislu čl. 69. st. 2. KZRH počinitelju može nametnuti obveza da u određenom roku postupi po propisima o mjerama zaštite na radu, članku 92. st. 3. istoga zakona, da ubuduće uredno ispunjava svoje obiteljske obveze, koje svakako ne predstavljaju štetu u imovinsko-pravnom smislu neovisno o tome kako široko tumačili taj pojam. U čl. 92. st. 3. KZRH propisuje se obveza isplate dospjelih alimentacijskih obveza kod k. d. povrede dužnosti uzdržavanja. Konačno, u odredbi čl. 162. st. 4. KZRH propisana je kao posebna obveza koju je moguće nametnuti u uvjetnoj osudi da počinitelj u određenom roku poduzme zakonom određene mjere za zaštitu i unapređenje čovjekove okoline. Prema tome priroda svih tih drugih nametnutih obveza ima sasvim drugu intenciju, vezanu uz prirodu sasvim određenih k. d. čiji zaštitni objekt nije imovina. Te su obveze više u funkciji otklanjanja opasnih stanja, odnosno neprihvatljivih ponašanja.» VSRH, Kzz-5/1993. od 25. veljače 1993. VSRH, Kzz-21/1992. od 25. veljače 1993. Počinitelju k. d. samovlasti iz čl. 199. st. 1. KZRH kome je izrečena uvjetna osuda, ne može se u smislu čl. 47. st. 2. OKZRH odrediti tzv. dvostruki uvjet u obliku obveze iseljenja iz kuće, jer takva obveza nije predviđena kazneno-pravnim odredbama, niti se takav zahtjev može postaviti kao imovinsko-pravni zahtjev u smislu odredbe čl. 95. st. 2. ZKP-a. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-578/1995. od 9. studenoga 1995. U uvjetnoj osudi sud ne može odrediti tzv. dvostruki uvjet u smislu obveze da će se utvrđena kazna izvršiti ako osuđenik u određenom roku ne započne dosluženje vojnog roka u HV, jer iz odredbe st. 2. čl. 47. OKZRH ne proizlazi da bi se takva obveza mogla unijeti u
106 uvjetnu osudu, niti se takav zahtjev može postaviti kao imovinskopravni zahtjev, na temelju odredbe čl. 95. st. 2. ZKP. VSRH, Kzz-16/1996. od 15. svibnja 1996. Ukoliko sud uopće nije u smislu čl. 100. st. 2. i 1. ZKP odlučio o imovinkopravnom zahtjevu koji je oštećenik postavio na gl. r., odnosno nije presudio da je okrivljenik dužan oštećeniku naknaditi štetu, tada nije ovlašten u uvjetnoj osudi kao tzv. drugi uvjet odrediti obvezu okrivljenika da oštećeniku naknadi štetu. Takvom odlukom o uvjetnoj osudi sud je prekoračio ovlast koju ima po zakonu i na štetu okrivljenika povrijedio kazneni zakon u odredbi čl. 355. t. 5. ZKP. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-291/1997. od 29. svibnja 1997. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 38. OPOZIV UVJETNE OSUDE Članak 69. KZ Kada su ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 69. st. 1. KZ za opoziv uvjetne osude u kojoj je već obuhvaćena jedna uvjetna osuda tako da je sa prije izrečenom i novoizrečenom kaznom postupljeno prema odredbama kaznenog zakona u odmjeravanju kazne za kaznena djela u stjecaju – izrečena je jedisntvena kazna zatvora i određen je novi rok u kojem se jedinstvena kazna neće izvršiti, onda se opoziva ta uvjetna osuda kao cjelina, a ne jedna od uvjetnih osuda iz te jedinstvene osude. «U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP, jer je prvostupanjski sud, opozivajući uvjetnu osudu iz ranije presude Općinskog suda u Puli broij K-4/96, samo dio kazne zatvora utvrđene tom presudom uzeo kao pojedinačnu kaznu. Naime, citirana presuda Općinskog suda u Puli optuženom A. R. izrečena je uvjetna osuda, a utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci s rokom kušnje od 4 godine, pa je prilikom opozivanja te uvjetne osude trebalo uzeti kao utvrđenu jedinstvenu kaznu zatvora, ane samo njen dio, jer je taj dio (kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca utvrđena ranijom presudom Općinskog suda u Puli broj K-465/95) izgubio samostalnost u trenutku kada je kasnija presuda Općinskog suda u Puli broj K-4796 postala pravomoćna, zbog čega rok provjeravanja (rok kušnje) od 4 godine za tako jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci teče od pravomoćnosti kasnije presude Općinskog suda u Puli broj K-4/96» Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I-Kž-296/01 od 14. lipnja 2001. godine – Državni odvjetnik br. 2/2001. 39. OBVEZNO PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE Članak 75. KZ-a Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je počinitelju koji je u neubrojivom stanju bez ikakva motiva noću ušao u stan susjeda s kojim nije bio u svađi i izbo ga nožem i time počinio k. d. ubojstva u pokušaju izrekao sigurnosnu mjere obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi. Počinitelj nije duševni bolesnik, nego je djelo počinio u stanju
107 privremene duševne poremećenosti (sumračno stanje) u koje je zapao zbog umora i utjecaja alkohola (iako nije alkoholičar). I takav počinitelj je društveno opasan jer može ponovno zapasti u takvo stanje. Ipak državni odvjetnik neosnovano traži sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Pri izboru između navedenih sigurnosnih mjera nije odlučan način izvršenja – počinjenja djela niti njegova težina nego je bitno kakvom mjerom će se postići da počinitelj ubuduće ne zapadne u stanje privremene duševne poremećenosti, a za to je, po mišljenju vještaka, dovoljno i liječenje na slobodi.» Okružni sud u Slav. Požegi, Kž-65/88. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: «Pri izboru sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi bitno je kojom od tih mjera će se osigurati da počinitelj ne ponovi k. d., kako to s pravom ističe VSH. Odluka predstavlja interesantan slučaj primjene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi u odnosu na koju u praksi još uvijek postoje rezerve (na što upućuje i žalba državnog odvjetnika). Svakako je ovdje značajna okolnost i da se ne radi o duševnom bolesniku, nego samo o privremenoj duševnoj poremećenosti.» «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.) – Informator Zagreb 1998. 40. ZABRANA UPRAVLJANJA MOTORNIM VOZILOM Članak 78. KZ-a Ako je sud počinitelju k. d. ugrožavanja javnog prometa izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vučnim vozilom, samim tim zabranio mu je i upravljanje skupa vozila sastavljenom od vučnog vozila i prikolice, osim motornog vozila «C» kategorije za prijevoz tereta čija najveća dopuštena težina prelazi 3.500 kg. VSH, Kzz-25/81. od 9. prosinca 1981. Pri izricanju sigurnosne mjere zabrane upravljanja traktorom za vrijeme od jedne godine sud mora poštovati i specijalni propis iz čl. 208. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, u načelima kojima se kreira kaznena politika u prekršajnom postupku. Iz obrazloženja: «Žalba nije osnovana. Utvrđenoj kazni zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci koja je odgođena na rok kušnje od dvije godine žalitelj sasvim paušalno prigovara. Naime, žalbeni razlozi upereni su zapravo protiv odredbe prvostupanjskog suda o izricanju sigurnosne mjere zabrane upravljanja traktorom za vrijeme od jedne godine. Pri tome žalitelj ističe da traktorom ostvaruje dopunsku zaradu, koja mu je potrebna da uzdržava svoju obitelj – suprugu i jedno mlt. dijete. Izvršenjem ove mjere trpio bi neprocjenjivu štetu.
108 S tim u vezi okrivljeniku se ponovno ukazuje na činjenicu da je upravljao traktorom vrlo prometnom cestom, kakvu nesumnjivo predstavlja Sisačka ulica u Petrinji, pri koncentraciji od 2,17 promila alkohola u krvi. Količina koncentracije alkohola nedvojbeno ukazuje na to da je okrivljenik pio dulje vrijeme, te se napio do te mjere da je postao potpuno nesposoban za sigurnu vožnju. Izravna posljedica vožnje u pijanom stanju bilo je izazivanje konkretne opasnosti za vozača osobnog automobila kojima je upravljao K. N. Prema tome, okrivljenik je dulje vrijeme pio, te nije prestao ni odustao da se napije, iako je znao da se traktorom mora vratiti kući. Zato se ne može prihvatiti kao opravdanje žalbe njegova briga za egzistenciju obitelji, ako traktorom neće smjeti upravljati za vrijeme od jedne godine, koliko mu je to zabranio presudom prvostupanjski sud. Pored razloga prvostupanjske presude za izricanje sigurnosne mjere okrivljeniku se ukazuje da je odredbom čl. 208. st. 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama predviđena obvezna primjena zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom za vrijeme od tri mjeseca do jedne godine, koju izriče sudac za prekršaje u slučaju da vozač bude zatečen da upravlja vozilom pod nedopustivim utjecajem alkohola, makar prometna nesreća nije poprimila obilježja k. d. Dakle, u slučaju manje opasne posljedice i stoga manje društvene opasnosti. Prema tome prvostupanjski sud je ispravno postupio kad je okrivljeniku uz uvjetnu osudu izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja traktorom za vrijeme od jedne godine, jer i sud mora poštovati specijalni propis kojim se regulira oblast javnog cestovnog prometa – u ovom slučaju Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama, u načelima kojima se kreira kaznena politika u prekršajnom postupku.» Okružni sud u Sisku, Kž-153/85. od 23. srpnja 1985. Počinitelju krivičnog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, zbog nastupjele smrtne posljedice – teškim djelom protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz čl. 155. st. 2. u vezi čl. 146. st. 1. KZRH (optuženik u teško alkoholiziranom stanju u dvorištu svoje kuće pokrenuo unazad traktor dok je pijani oštećenik sjedio na desnom blatobranu, udario traktorom u povišeni zid ulaza u kuću, uslijed čega je oštećenik pao pod traktor koji ga je pregazio) koje spada u skupinu krivičnih djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (glava XIII. KZRH) ne može se izreći sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom određene vrste i kategorije iz čl. 63. OKZRH, jer se ne radi o krivičnom djelu kojim se ugrožava javni promet i koje spada u skupinu krivičnih djela protiv sigurnosti javnog prometa. VSRH, Kž-188/93. od 20. 09. 1994. Bilten 19/94. Vrijeme za koje je okrivljeniku oduzeta vozačka dozvola kao zaštitna mjera u prekršajnom postupku, za istu prometnu nezgodu, a ona je izvršena, uračunava se u vrijeme izrečene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom iz čl. 63. st. 1. OKZRH. VSRH, IKž-5/95. od 04. 05. 1995. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić
109 41. ODUZIMANJE PREDMETA Članak 80. KZ-a Kad je radna knjižica krivotvorena samo glede pojedinih upisa dok je glede ostalih upisa ispravna, ne može se ona oduzeti kao predmet k. d. (čl. 62. st. 1. KZ) radniku koji je proglašen krivim zbog k. d. krivotvorenja isprave. VSH, Kž-662/66. od 6. svibnja 1966. Ne dolazi u obzir primjena sigurnosne mjere oduzimanja predmeta iz čl. 62. KZ, kad osobni automobil i kombi, kojima je optuženik prevozio prethodno prisvojeno meso iz skladišta na druga mjesta radi prodaje, nisu isključivo služila za te svrhe, niti su ta vozila za to bila neophodno potrebna, budući da se taj prijevoz mogao obavljati i drugim, pa i unajmljenim vozilima, a osim toga taj automobil i kombi nisu bili posebno podešeni za inkriminirani prijevoz, npr. ugrađivanjem bunkera za prikrivanje robe i sl. U takvom slučaju, naime, ova se vozila ne mogu smatrati predmetima iz čl. 62. KZ. VSH, I Kž-1329/76. od 20. siječnja 1977. Predmete koji su od počinitelja privremeno oduzeti, na temelju čl. 211. ZKP, a ne radi se o predmetima o kojima je riječ u čl. 69. KZ SFRJ, sud je dužan vratiti njihovu vlasniku ukoliko se ne radi o sumnjivim stvarima u smislu čl. 216. ZKP. Iz obrazloženja: «Nije sporno da je od počinitelja trebalo, po čl. 69. st. 1. KZ SFRJ, oduzeti predmete počinjenja k. d., pri čemu međutim, glede ostalih, prije oduzetih predmeta i novca, nije razjašnjeno što od tih predmeta pripada osuđeniku. Naime, jedan od oštećenika tvrdi, a u tom pravcu ima i drugih podataka u spisu, da je osuđenik dio protupravno pribavljenih dukata pretopio u zlatne predmete za koje postoji vjerojatnost da su neki vlasništvo tog oštećenika. S obzirom na to i činjenicu da je neuobičajeno velika količina nakita, zlata, dragog kamenja i drugih dragocjenosti u raznim predmetima nađena prilikom pretrage stana kod osuđenika na skrovitom mjestu (u prostoru između dvostrukih stijena ormara), i u pogledu tih stvari trebalo je postupiti kao sa sumnjivim stvarima u smislu čl. 216. st. 1. i 2. ZKP. Tek nakon takvog postupka moguće je utvrditi koji predmeti su nesporno vlasništvo oštećenika a koji se u smislu čl. 216. ZKP imaju smatrati tuđom stvari.» VSH, I Kž-848/86. od 17. ožujka 1986. Osobi osuđenoj zbog k. d. krivotvorenja isprave djelomičnim preinačenjem svoje radne knjižice ne može se, s pozivom na čl. 62. KZ oduzeti njegova radna knjižica. Poništaj lažnog upisa ostvaruje se u posebnom upravnom postupku: Iz obrazloženja: «U konkretnom slučaju nije bilo mjesta izricanju mjere sigurnosti oduzimanja predmeta po čl. 62. st. 1. KZ.
110 Istina, da je u radnoj knjižici optuženika lažno uneseno trajanje njegovog radnog staža u vremenu od 1. siječnja do 1. ožujka 1938. godine, te da je on tu knjižicu, zajedno s tim krivotvorenim upisom, uporabio prilikom zasnivanja radnog odnosa, zbog čega je pobijano – presudom proglašen krivim. Međutim, budući da je inače sama radna knjižica s ostalim upisanim radnim stažom, izuzev tog krivotvorenog upisa, ispravna i budući da ona, po postojećim propisima služi optuženiku kao jedini dokaz za utvrđivanje pojedinih prava iz socijalnog osiguranja, te da on kao zaposleni radnik ne može biti bez nje, ovaj sud nalazi da mu se zbog toga ta radna knjižica u ovakvom slučaju ne može oduzeti kao predmet k. d., odnosno kao predmet koji je uporabljen za počinjenje k. d., kako to predlaže državni odvjetnik u svojoj žalbi, već se jedino može u upravnom postupku tražiti brisanje odnosno poništaj samo tog krivotvorenog upisa. Budući da je utvrđeno da radnu knjižicu treba poništiti zbog pogrešno izvršenih upisa, odnosno zamijeniti je drugom zbog njenog oštećenja, valja da se provede postupak u smislu propisa toč. 33., 37. i 38. Naputka o sadržaju radne knjižice, upisivanju podataka u radnu knjižicu, vođenja registra o radnim knjižicama i o radu komisije za utvrđivanje radnog staža («Sl. l. SFRJ», br. 1/59), a što će izvršiti tijelo općinske skupštine nadležno za poslove rada i radnih odnosa prema mjestu zaposlenja radnika čija se radna knjižica mora dijelom poništiti odnosno dijelom zamijeniti. Iz tih razloga valjalo je žalbu državnog odvjetnika po čl. 362. ZKP kao neosnovanu odbiti.» VSH, Kž-647/64. od 19. ožujka 1964. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kad je oduzeo kuhinjski nož kojim je optuženica pokušala ubojstvo nad svojim mužem u prekoračenju nužne obrane te počinila k. d. iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. i čl. 9. st. 3. KZJ jer su za izricanje te mjere ispunjeni svi uvjeti iz čl. 69. KZJ. VSRH, I Kž-311/91. od 15. travnja 1992. Od okrivljenika koji je proglašen krivim zbog k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 1. KZRH, počinjenog time što je sa svog uništenoga osobnog automobila skinuo broj šasije i zavario ga na drugo vozilo iste marke i godine proizvodnje, ima se izricanjem sigurnosne mjere oduzimanjem predmeta iz čl. 64. OKZRH oduzeti prepravljeni osobni automobil, jer se radi o predmetu koji je uporabljen za počinjenje k. d. – upravo na njemu su zavareni lažni brojevi šasije. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-424/1995. od 14. rujna 1995. Optuženiku koji je proglašen krivim zbog k. d. prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH, ne može se izreći sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 64. OKZRH, tako da se od njega oduzmu novčanice u stranoj valuti (njemačke marke), koje je kupio za novac do kojega je došao počinjenjem k. d. prevare. Kupljene novčanice strane valute nisu bile uporabljene ili namijenjene za počinjenje k. d., a niti su nastale kaznenim djelom za koje je optuženik proglašen krivim, pa ne mogu biti predmet oduzimanja po čl. 64. OKZRH. Takve novčanice predstavljaju imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom i stoga se može oduzeti na osnovi čl. 79. i čl. 80. OKZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-64/1997. od 23. siječnja 1997. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.)
111
Okrivljeniku koji je proglašen krivim za krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 2. KZRH učinjeno time što je registarske pločice i naljepnicu o tehničkoj ispravnosti jednog osobnog automoobila marke «Manda» stavo na drugo vozilo iste marke, te koristio u prometu, prvostupanjski sud je neosnovano izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 64. OKZRH oduzimanjem osobnog automobila. Za izvršenje krivičnoga djela bile su namjenjene i upotrebljene registarske pločice i naljepnica, a ne cijeli automobil. Ti predmeti, iako su pričvršćeni za vozilo, nisu postali njegov neodvojiv dio u fizičkom smislu. Stoga nema osnova oduzeti cijelo vozilo kada se predmeti izvršenja kriv. Djela mogu od vozila odvojiti i oduzeti samostalno. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-267/96 od 27.6.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Pogrešno je postupio prvostupanjski sud prilikom izricanja sigurnosne mjere iz čl. 80. Kaznenog zakona, kada je naveo da se okrivljeniku oduzimaju pedmeti oduzeti potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj 013505 od 1. svibnja 1998. godine, jer takva odluka nije razumljiva, te se zbog toga ne može izvršiti. Po stajalištu ovog suda, prilikom izricanja sigurnosne mjere o oduzimanju predmeta, temeljem čl. 80. KZ treba točno navesti i opisati predmete koji se oduzimaju, a ne se pozivati na potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Županijski sud Koprivnica, Kž-230/1999 od 16. studenog 1999. godine. Odredbe čl. 80. st. 1. KZ kod oduzimanja predmeta uopće ne prave razliku jesu li predmeti koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela vlasništvo počinitelja ili nisu, nego se ova sigurnosna mjera neovisno od toga, može primijeniti kad postoji opasnost da će se određeni pedmet ponovo uporabiti za počinjenje kaznenog djela iuli kad se radi o zaštiti opće sigurnosti ili moralnih razloga oduzimanja predmeta čini prijeko potrebnim. Županijski sud Bjelovar Kž-22/1999 od 25. veljače 1999. godine. 42. ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI OSTVARENE KAZNENIM DJELOM Članak 82. KZ-a Imovinska korist u smislu čl. 61a. KZ predstavlja čista dobit koja se sastoji u višku imovine počinitelja, koji je on postigao počinjenjem odnosno povodom počinjenja k. d. Pri utvrđivanju visine imovinske koristi u pravilu treba odrediti izdatke koji su ušli u sastav cijene predmeta (nabavna cijena, porezi, pristojbe itd.), a ne uzima se u obzir trud počinitelja koji predstavlja radnju počinjenja k. d., kao ni osobne troškove koje je počinitelj imao počinjavajući k. d. (troškovi putovanja, prenoćišta i sl.). Okružni sud u Rijeci, Kž-229/75. od 29. rujna 1975. Osuda optuženih da su ostvarenu protupravnu imovinsku korist dužni platiti solidarno predstavlja povredu kaznenog zakona iz čl. 335. t. 5. ZKP.
112 U čl. 61a. KZ propisano je da će se imovinska korist, koja je postignuta počinjenjem k. d., oduzeti od počinitelja, a propisani su i daljnji uvjeti pod kojima se ona izriče (čl. 62a. st. 1., 2. i 5. KZ). Iz tog propisa ne proizlazi da bi obveza plaćanja novčanog iznosa koji odgovara postignutoj imovinskoj koristi, ako oduzimanje imovinske koristi od počinitelja nije moguća, bila solidarna u slučaju ako je bilo više počinitelja jednog k. d. počinjenjem kojeg je postignuta imovinska korist. Prema tome, s obzirom na svrhu sigurnosne mjere, kao i na uvjete propisane u čl. 62a. KZ, u slučaju počinjenja jednog k. d. od strane više počinitelja, svaki je dužan platiti samo iznos one koristi koju je on postigao. Ako su zajednički djelovali i pri tome postignutu korist dijelili tako da se ne može uzeti da bi netko ostvario više, a neto manje, onda su oni dužni na jednake dijelove platiti korist koju su zajedno postigli. VSH, I Kž-1472/76. od 16. veljače 1977. Istražni sudac odredio je u odnosu na osumnjičenika privremenu mjeru osiguranja zabrane otuđenja i opterećenja stana u Zagrebu. Protiv navedenog rješenja osumnjičeni je uložio žalbu. Odbijajući žalbu sud je u obrazloženju naveo da uvažavajući opći princip našeg kaznenog prava izražen kroz odredbu čl. 82. st. 1. KZ da počinitelj kaznenog djela ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela, a žalitelj se ovdje tereti počinjenjem kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ da je pribavio nepripadnu materijalnu korist u novčanom iznosu od 672.801,35 kn, a koju je prema podacima koristio za kupnju stana, odnosno za zatvaranje kredita kod Privredne banke d.d. osnovano istražni sudac radi osiguranja eventualno budućeg oduzimanja imovinske koristi u daljnjem tijeku postupka odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja ili opterećenja spomenute nekretnine. Pri tome postupljeno je također po pravilima Ovršnog zakona i građanskog prava (poznava je visina ostvarene imovinske koristi za koju se žalitelj tereti, određena je vrsta privremene mjere sukladno odredbi čl. 297. Ovršnog zakona) u onoj mjeri u kojoj je po prirodi stvari moguće primijeniti na imovinsku korist kao kategoriju kaznenog prava, za razliku od privremene mjere kod imovinskopravnog zahtjeva kada se u cijelosti prosuđuje po pravilima građanskog ili ovršnog prava i koja je vezana za dispoziciju stranaka. Državni odvjetnik br. 3/2000.
Oštećenik, koga je optuženik kaznenim djelom prevare naveo da mu da određeni iznos novca da ovaj tim novcem podmiri državnog službenika, ne može u k. p. zahtijevati da mu optuženik vrati što je primio, nego će se presudom odrediti da se to optuženiku oduzme po čl. 62. KZ, kao imovinska korist pribavljena kaznenim djelom. Presudom okružnog suda optuženica je proglašena krivom zbog k. d. prevare iz čl. 258. st. 1. KZ. Tom presudom prvostupanjski sud je, pore ostalog, optuženicu osudio da oštećenoj u ime njezinog imovinskopravnog zahtjeva naknadi štetu u iznosu od 20.000 dinara. Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog odluke o imovinkopravnom zahtjevu (čl. 346. st. 3. ZKP) i povrede kaznenog zakona (čl. 344. t. 5. u vezi s čl. 346. st. 2. ZKP).
113 Vrhovni sud Hrvatske je uvažio žalbu državnog odvjetnika i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je ukinuo odluku o imovinskopravnom zahtjevu te onaj iznos koji je bio s tog naslova dosuđen oštećenici oduzeo kao imovinsku korist u smislu čl. 62.a. KZ, i to iz ovih razloga: «… državni odvjetnik je u svojoj žalbi prigovorio odluci prvostupanjskog suda koji je oštećenici dosudio iznos od 20.000 dinara koji je ona dala optuženici, umjesto da taj iznos po čl. 62.a. KZ optuženici oduzme kao postignutu imovinsku korist. Državni odvjetnik, naime, smatra da je time, što je oštećenica dala novac optuženici u svrhu da ova potplati svog navodnog bratića, koji da bi kao državni odvjetnik uredio da muž oštećenice bude što blaže suđen, optuženici u stvari dala nešto u cilju da ova učini nedopušteno djelo. Pošto pak nema nikakve sumnje o tome da je oštećenica, kojoj je optuženica svojim lažnim predstavljanjem izmamila taj novac, znala da bi ova tim novcem trebala učiniti nešto nedopušteno, to oštećenica zbog toga ne može tražiti da joj se to vrati jer je i sama na taj način učinila nedopuštenu radnju. Usvajajući u cijelosti stajalište izraženo u žalbi državnog odvjetnika, prema kome po pravnim pravilima građanskog prava tko da nešto u cilju da drugi učini nedopušteno, djelo, znajući da je to djelo nedopušteno, ne može tražiti da mu se to vrati jer je i sam učinio nedopuštenu radnju, ovaj je Vrhovni sud uzeo da prvostupanjski sud zbog nedopuštenosti osnova nije mogao oštećenici dosuditi njezin imovinskopravni zahtjev, već da je bio dužan u smislu čl. 62.a. KZ spomenuti novčani iznos koji odgovara postignutoj imovinskoj koristi oduzeti od optuženice obvezujući je da taj iznos plati.» VSH, Kž-139/64. od 28. veljače 1964. Vrijednost predmeta u smislu čl. 80. st. 1. OKZRH utvrđuje se prema tržišnoj vrijednosti predmeta u vrijeme počinjenja k. d. Iz obrazloženja: «Prema pravilnoj pravnoj ocjeni vrijednost pribavljene protupravne imovinske koristi utvrđuje se prema tržišnoj cijeni otuđenih predmeta, a ne prema skladišnoj vrijednosti. Prvostupanjski je sud, naime, prikupio podatke o tržišnoj vrijednosti predmetne kovine, ali je pogrešnom pravnom ocjenom, koja je suprotna usvojenoj sudskoj praksi, unatoč pravilno utvrđenoj tržišnoj vrijednosti, proglasio optuženika krivim za pribavljanje protupravne imovinske koristi prema veleprodajnoj cijeni kovine, tj. cijeni na skladištu oštećenog poduzeća.» VSH, I Kž-821/1986. VSH, I Kž-1053/1986. Kada oduzimanje strane valute nije moguće, počinitelj k. d. obvezat će se da plati dinarsku protuvrijednost te valute prema prodajnom tečaju na dan ispunjenja obveze. Iz obrazloženja: «Zahtjev nije osnovan.
114 Temelj oduzimanja imovinske koristi u smislu čl. 79. OKZRH je princip pravednosti, tj. da nitko ne može zadržati korist koju je protupravno stekao. Intencija zakona je isključivo u tome da se onemogući stjecanje koristi putem počinjenja k. d. Imovinska korist se oduzima u cjelini, odnosno u punoj vrijednosti. Ta mjera uspostavlja imovinsko stanje koje je postojalo prije počinjenja k. d. Smisao te mjere je, dakle, da se onemogući da se bilo koji sudionik u počinjenju k. d. obogati. Ako bi se oduzimala protuvrijednost deviza u vrijeme počinjenja djela, kako se to navodi u zahtjevu, griješilo bi se protiv pravne naravi ove mjere, protiv njena istinskog smisla, pretvarala bi se ona u novčanu kaznu. Potrebno je polaziti od smisla i svrhe toga instituta, tj. da se oduzme svaka nezakonito stečena imovinska korist, pa i ona koja može nastati poslije počinjenja djela, promjenom tečaja strane valute, kao što je ovdje slučaj, tj. u dinarskoj protuvrijednosti strane valute na dan ispunjenja obveze. Prema navedenome potrebno je od počinitelja djela oduzeti puni iznos pribavljene imovinske koristi, dakle i iznos pristigle koristi do koje je došlo nakon počinjenja djela, s obzirom na princip da se nitko ne smije koristiti plodovima koji su proizašli iz kriminalne djelatnosti.» VSRH, Kzz-14/1992. od 16. lipnja 1993. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Kada sudska odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom obuhvaća iznos glavnice položene kod banke, oduzimanje ne obuhvaća kamate. VSRH, Rev.2241/92. od 05. 03. 1996. Izbor 1/97. – Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. – prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić 43. AMNESTIJA Članak 87. KZ-a Prilikom preinačenja pravomoćnih presuda bez obnove k. p. po čl. 401. st. 1. t. 1. ZKP uzimaju se kao utvrđene kazne zatvora neovisno o primjeni Zakona o amnestiji, jer je tim zakonom osuđenik samo djelomično oslobođen izvršenja pojedinačnih kazni, dok one nisu izmijenjene. VSRH, I Kž-583/91. od 25. rujna 1991. 44. ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU Članak 89. KZ Pod pojmom vojne osobe kao počinitelja krivičnih djela smatraju se osobe označene u čl. 3. toč. 2. KZRH koje su pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske, a ne i osobe koje su pripadnici vojske neke druge države. Za te osobe nije nadležan vojni, nego odgovarajući općinski ili županijski sud. Županijski sud Bjelovar, Kž-579/94. od 13. 10. 1994. Bilten 19/94.
115 Ima kaznenopravno svojstvo službene osobe, odnosno svojstvo osobe u službi u smislu krivičnog djela pronevjere iz čl. 223. KZRH, vlasnica privatne zanatske radnje (biljar salona) s kojom je Lutrija Hrvatske zaključila ugovor o poslovno tehničkoj suradnji na temelju kojeg je aparate za igru na sreću smjestila u njen ugostiteljski objekt, te na temelju zaključenog ugovora o eksploataciji automata zadužila od Lutrije žetone za igru. Upravo njeno zaduženje žetonima koji su onda individualnom prodajom postali novac, kojeg je kasnije morala predavati kontroli zaduženja i razduženja žetona, ukazuje da je ona na temelju ugovora o poslovno tehničkoj suradnji imala svojstvo osobe u službi kod Lutrije Hrvatske, dakle da je novac kojeg je ostvarila prodajom žetona zapravo bio novac povjeren njoj u službi, s kojim je ona u pravnom odnosu s Lutrijom i bila zadužena. VSRH, Kž-191/95. od 18. 05. 1995. Bilten 20/96. Svojstvo vojne osobe treba ocjenjivati na osnovu odgovarajućih odredbi Zakona o obrani i Zakona o službi o oružanim snagama RH, pa se stoga pripadnik vojske druge države (okrivljenik je bio pripadnik HVO-a) ne može smatrati vojnom osobom u smislu propisa Republike Hrvatske. VSRH, Kr-348/96. od 22. 10. 1996. Bilten 21/97. Svojstvo vojne osobe treba ocjenjivati na osnovu odgovarajućih odredbi Zakona o obrani i Zakona o službi u oružanim snagama RH, pa se stoga pripadnik vojske druge države (okrivljenik bio pripadnik HVO-a) ne može smatrati vojnom osobom u smislu propisa Republike Hrvatske. VSRH, Kr-348/96 od 22.10.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Kad mjernički vještak u sudskom postupku po nalogu suda utvrđuje među, ima svojstvo službene osobe u smislu čl. 3. KZH. Iz obrazloženja: «U postupku je neosporno utvrđeno da oštećenik u inkriminirano vrijeme u šumi tijekom očevida postupao kao mjernički vještak, a nije obavljao poslove od općeg interesa za Republiku Hrvatsku u smislu čl. 4. Zakona o geodetskoj izmjeri i katastru zemljišta («Narodne novine», br. 16/74 i 10/78) pa u konkretnom slučaju nije imao svojstvo službene osobe kako je to pogrešno pravno ocijenio prvostupanjski sud, te proglašavanjem optuženika krivim za k. d. iz čl. 51. st. 1. i 2. KZH povrijeđen je kazneni zakon na njegovu štetu (čl. 365. t. 4. ZKP). Stoga je uvaženjem optuženikove žalbe pobijana presuda pod t. 2. preinačena u pravnoj oznaci djela u smislu k. d. iz čl. 51. st. 1. KZH.» VSH, I Kž-573/89. od 26. listopada 1989. Branitelj okrivljenika nema svojstvo službene osobe u smislu čl. 3. st. 1. KZH. Iz obrazloženja; «Naime, ovlasti odvjetnika ne mogu se podvesti ni pod jedan od taksativno navedenih vidova u kojima se ostvaruje taj pojam prema citiranoj zakonskoj odredbi jer – kako ispravno
116 ističu žalitelji – ovlasti branitelja u k. p., pa tako i ovlasti da ostvaruje kontakt s branjenikom, proizlazi iz odredbi ZKP, a nisu ni službena dužnost u tijelima društveno-političke zajednice, niti javne ovlasti koje određene osobe obavljaju u poduzeću, drugoj samoupravnoj zajednici i udrugama građana, a osobito odvjetnici nisu izabrani ili imenovani dužnosnici.» Okružni sud u Zagrebu, Kž-2127/88. od 23. svibnja 1989. Sudac porotnik jest službena osoba jer povremeno obavlja sudačku dužnost u sudu kao državnom tijelu. Prema tome, kad optuženik fizički napadne suca porotnika zbog njegova sudjelovanja u donošenju određene odluke i tako ugrozi njegov fizički integritet, počinio je kvalificirani oblik k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 2. KZH. Okružni sud u Zagrebu, Kž-2616/90. od 15. siječnja 1991. Pripadnik dobrovoljačkih pristojbi rezervne policije nije vojna osoba jer te postrojbe ne ulaze u sastav oružanih snaga Republike u smislu Zakona o obrani («Narodne novine», br. 49/91. i 53a/91). VSRH, I Kž-144/92. od 1. travnja 1992. Kurir u poduzeću kojemu je povjereno da nosi novac iz blagajne Zavoda za platni promet ne može se smatrati odgovornom osobom jer on ne obavlja poslove navedene u čl. 3. st. 4. KZH. Stoga kurir koji sadrži povjereni mu novac, a nakon toga, radi prikrivanja tog djela, uništi primljene opće uplatnice i listiće specifikacije novca, čini k. d. pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH (za koje se ne traži svojstvo odgovorne osobe), ali ne i k. d. krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH. VSRH, III Kr-106/92. od 30. travnja 1992. 45. UBOJSTVO Članak 90. KZ-a Naime, optuženica je zrela osoba i kao takva zna da je nož opasno sredstvo, kojim se može prouzročiti smrt. Usprkos tome ona uzima taj nož i njime nasrće na oštećenika. Ona jednako dobro zna da su u vratu čovjeka smješteni važni organi tijela i da ozljedom vrata, a napose velikih krvnih žila, vrlo lako i brzo može doći do smrtnog ishoda, pa usmjerivši svoj napad upravo u pravcu oštećenikova vrata, ona pristaje na sve posljedice, pa tako i na smrt oštećenika. VSH, Kž-1195/87. od 9. ožujka 1988. Optuženik je prema golorukim sudionicima tučnjave, a prije toga i prema jednom oštećeniku zabio noć na način da je druge optuženike njime ozljedio, te zadao tešku tjelesnu ozljedu jednome, drugome još i opasnu po život, a trećem laku tjelesnu ozljedu. Ozljede su zadane nožem koji predstavlja vrlo opasno sredstvo i koji uporabljen dovodi do ozljeda kojima se neka osoba vrlo lako može lišiti života u predjelu tijela koji predstavljaju vrlo vitalna, pa zato i na ozljede osjetljiva mjesta. Takvo postupanje optuženika nesumnjivo ukazuje na to da je on bio svjestan da takvim djelovanjem može druge lišiti života, pa jer je tako i postupio, pristao je da ih liši života. Što u tome nije uspio, a poduzeo je sve da takva
117 zabranjena posljedica nastupi, može se pripisati drugim uzrocima i izvan su djelovanja ovog optuženika. Prema tome, nesumnjivo je da je ovaj optuženik postupao s neizravnom namjerom da više osoba liši života. VSH, Kž-111/86. od 1. travnja 1987. Počinio je k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, dakle bio svjestan i htio njegovo počinjenje, a ne k. d. nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH, optuženik koji je, nakon kraće prepirke s oštećenikom ispalio prvi metak u strop prostorije gdje je bilo više ljudi, a zrno se odbilo od zida i dalje probilo staklo kabine za puštanje muzike, u cijev svog pištolja ubacio drugi metak i usmjerio ga u grudni koš oštećenika koji je pred njim stajao na udaljenosti od 1-2 metra, i pucao. Iz obrazloženja: «Suprotno neutemeljenim tvrdnjama u žalbi i potpuno subjektivnom pristupu inkriminiranom događaju, prvostupanjski sud je na temelju pravilne raščlambe i ocjene kako optuženikove obrane, tako i izvedenih dokaza te potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio upravo k. d. ubojstva iz izreke pobijane presude. Govora o tome nema da bi se u postupanjima optuženika moglo raditi samo o k. d. nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH. Već prvi metak, koji je optuženik ispalio prema stropu, u prostoriji gdje ima više ljudi, predstavljao je određenu opasnost, jer je udario u «plafon», odbio se od zida i dalje probio staklo kabine za puštanje muzike. On se isto tako mogao odbiti u drugom smjeru, pogoditi nekog od nazočnih, pa i smrtno ga ozlijediti. Tek tada bi se moglo eventualno raditi o k. d. iz čl. 37. KZRH. Optuženik je već ozbiljan čovjek, iskusan, pozna i snagu svoga pištolja, pa kada je cijevi, u koju je odmah po ispaljenju prvog metka «pravilno» ubacio drugi metak, usmjerio u grudni koš oštećenika koji je pred njim na udaljenosti od 1-2 metra i puca, onda tu govora nema o nehajnom prouzročenju smrti. Pucajući – on hoće ubiti oštećenika, kako je to pravilno utvrdio i zaključio prvostupanjski sud.» VSRH, I Kž-247/1995. od 8. lipnja 1995. Krivično djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH (čl. 34. stavak 2. točka 4. KZH) može postojati i kad počinitelj ide za time da pribavi imovinsku korist za drugu osobu, ako je s njom u tako bliskom odnosu da imovinsku korist osjeća kao vlastitu. Stsoga to djelo čini i otac, koji zajedno sa svojom kćerkom liši života svog bivšeg zeta, u namjeri da se njegova kćerka i njezina djeca domognu vlasništva cijele obiteljske kuće koja je u parnici za podjelu bračne imovine u ¾ dijela pripala oštećeniku. VSRH, IKž-701/91. Optuženik je učinio krivično djelo ubojstva na okrutan način (članak 34. stavak 2. točka 1.) kad je tijekom lipnja, srpnja i sve do 13. kolovoza 1990. godine, pristajući da uz dugotrajne bolove liši života svog oca, starog 71 godinu, tukao ga svakodnevno rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjivao ga i stiskao šakama za vrat, bacao ga na pod i
118 zidove, a kad je oštećenik postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga po kući i dalje premlaćivao, pri čemu mu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišićju vrata. Te su ozljede bile teške pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro 13. kolovoza 1990. godine. Objektivni učin ovoga kvalificiranog oblika krivičnog djela ubojstva, prvostepeni sud s pravom nalazi u osobito teškim bolovima koji su trajali dugo a intenzitet kojih je prelazio okvir redovnih patnji s kojima je povezano svako lišavanje života. Također je ispravno konstatiran i subjektivni trenutak okrutnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi osobito teških patnji i njegovo pristajanje na to. VSRH, IKž-385/91. Ako optuženik započne izvršenje krivičnog djela razbojništva tako da u zlatara u njegovoj radionici uperi pušku tražeći od njega da mu preda zlato, a onda, radi prikrivanja tog djela, uplašivši se da bi zlatar mogao pobjeći i odati ga, izvrši drugu samostalnu radnju pucajući u zlatara, tako da mu nanese tešku tjelesnu povredu opasnu po život, učinio je u stjecaju krivična djela pokušaja razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ. (čl. 132. st. 1. u vezi s čl. 17. OKZRH) i pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH u vezi čl. 19. KZJ (članak 35. stavak 2. točka 4. u vezi sa čl. 17. OKZRH). VSRH, IKž-15/92. Izvršio je ubojstvo na podmukao način i iz bezobzirne osvete (članak 34. stavak 2. točka 1. i 4.) optuženik koji je kao sluga imao potpuno povjerenje ukućana, spavajući s njima u istoj kući pa je onda u vrijeme kad su ukućani bili izvan kuće ušao u sobu u kojoj je spavao trogodišnji dječak i ubio ga na spavanju s dvadeset četiri udarca nožem, sve u namjeri da se osveti djetetovu ocu kojega je krivio za svoje pogoršano zdravstveno stanje, tvrdeći da je djetetov ovac od njega napravio «lazara». VSRH, IKž-949/90. od 30. 10. 1992. Radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete kad je utvrđeno da je optuženica bez ikakva povoda u jutarnjim satima na javnome mjestu ispalila najprije hitac u leđa maloljetnom oštećeniku starom 16 godina, a zatim kad je ovaj pogođen pao nastavila pucati u njegovo tijelo, što se sve desilo 20-ak dana nakon pravomoćnosti presude kojom su otac i stric oštećenika osuđeni zbog ubojstva brata optuženice počinjenog također iz osvete. VSRH, IKž-175/93. od 21. 04. 1993. Ne radi se o krivičnom djelu ubojstva iz bezobzirne osvete iz članka 34. stavak 2. točka 3. KZRH kad je optuženik u teško pijanom stanju iznenadno emotivno reagirao i lišio života oštećenika ispaljivanjem dva metka iz pištolja bez ikakve prethodne pripreme. VSRH, IKž-525/93. od 22. 07. 1993. Pucanje u leđa oštećeniku samo po sebi još nije dovoljno za pravnu oznaku djela po čanku 34. stavak 2. točka 1. KZRH, tj. na podmukao način. VSRH, IKž.525/93. od 22. 07. 1993.
119 Krivično djelo ubojstva na mah prema svojoj pravnoj prirodi može se počiniti samo direktnim umišljajem. VSRH, IKž-687/92. od 07. 10. 1993. Ako motiv izvršenja krivičnog djela pokušaja ubojstva u odnosu na oštećenika nije bio zasnovan na tome što je oštećenik osoba srpske nacionalnosti, već je do postupanja optuženika u najvećoj mjeri došlo zbog stanja alkoholiziranosti u kojem se nalazio, ni činjenica da je optuženik i želio «kazniti» oštećenika radi toga što je ovaj otišao iz Hrvatske u vrijeme ratnih događanja, nije razlog za utvrđenje da je djelo počinio iz niskih pobuda, jer motiv optuženika treba ocjenjivati u stjecaju svih okolnosti, pa i ratnih zbivanja u kojima se optuženik kao aktivni učesnik u obrani domovine nalazio. Pobude koje su postojale kod optuženika pri izvršenju djela ne mogu se označiti krajnje negativnim pobudama. VSRH, Kž-434/93. od 30. 11. 1993. Bilten 19/94. Motiv ljubomore sam po sebi nije naročito niska pobuda u smislul kvalificiranoga krivičnog djela ubojstva iz članka 34. stavak 2. točka 4. KZRH. VSRH, IKž-352/94. od 25. 05. 1994. Počinio je kvalificirano krivično djelo pokušaja ubojstva s umišljajnim dovođenjem u opasnost života još nekih osoba iz čl. 34. st. 2. t. 2. KZRH optuženik koji je iz dvorišta u osvijetljenu prostoriju kuhinje, u kojoj se nalazilo osam osoba, kroz prozor ispalio iz puške jedan metak, koji je pogodio jednu osobu nanijevši joj teške i po život opasne ozljede, dok druge osobe nisu ozlijeđene. Upravo zato što puca iz puške kroz prozor, na kojemu se nalazi neprozirna zavjesa, a taj prozor je jedino bio osvijetljen, te što se radi o kuhinjskom prozoru prizemne kuće, optuženik je bio svjestan da se u toj prostoriji nalaze ukućani, pa ispaljujući jedan metak pristaje da nekoga od njih liši života, a isto tako zna, s obzirom na životno iskustvo, da time dovodi u opasnost živote svih ostalih osoba, i na sve to pristaje, dakle postupa s eventualnim umišljajem. VSRH, IKž-869/94. od 16. 03. 1995. Bilten 20/96. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su optuženici bili svjesni da oštećeniku nanose naročite patnje, naročito teške muke i bolove koji s obzirom na trajanje prelaze okvir redovnih patnji s kokjima je povezano svako lišenje života. Naime, optuženici su, nakon što ih je oštećenik dovezao svojim automobilom u svoju kuću i počastio jelom i pićem, dobrovoljno legli s njim u krevet, te kad je oštećenik s njima pokušao obaviti homoseksualni odnos, jedan od optuženika dohvatio je nož i oštricom noža više puta udario oštećenika u predjelu glave, leđa, slabine, trbuha i vrata, zadavši mu pritom na tim dijelovima tijela 33 ubodne ozljede. Kad se oštećenik uspio otrgnuti i pobjeći, te se zbog odguravanja jednog od optuženika okotrljao niza stube, optuženici su ga odvukli u kupaonicu, uzeli pušku za podvodni ribolov s ostalima od pet odnosno tri kraka, pa su zajedno u tri navrata pritisnuli okidač puške i ispalili osti u njegovu glavu zadavši mu strijelne ozljede glave u predjelu lijeve strane lica s oštećenjima kostiju gornje lijeve čeljusti, lijeve jagodične kosti, nosnih kostiju, kostiju baze lubanje, oštećenje grkljana, 16 ubodnih ozljeda prsnog koša, trbuha, leđa, pluća, potrbušnice i područja stražnjeg zida trbušne šupljine, uslijed kojih ozljeda je došlo do akutnog unutrašnjeg i vanjskog iskrvarenja i smrti oštećenika.
120 VSRH, IKž.758/95. od 05. 09. 1996. Izbor 2/96. Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva na podmukao način iz čl. 34. st. 2. t. 1. KZRH kad je utvrđeno da oštećenik (strani državljanin) nije bio u mogućnosti primijetiti prijevarno, neiskreno i sa zlom nakanom postupanje optuženika, koji ga je, u šumskom predjelu, neovlašteno obučen u maskirnu odjeću Hrvatske vojske, zaustavio u osobnom vozilu, u cilju da ga liši života i da se domogne njegova novca, stvari koje je vidio u automobilu i samog automobila, ovome se lažno predstavio kao dužnosnik Hrvatske vojske te ga s ceste skrenuo na makadamski put i odveo ga oko 800 metara duboko u šumu, uvjerivši ga da nastali spor između njih oko naplate novčane kazne za prekršaj treba riješiti njegov zapovjednik koji se tamo nalazi, a potom mu je šakom i nogom obuvenom u cipelu zadao više udaraca u glavu, srušio ga na tlo, te na tlu koljenima skočio na njegov prsni koš i kroz vrijeme od najmanje pet minuta koljenima pritiskao njegov prsni koš i istodobno rukama snažno stišćući i lomeći njegov vrat, zadavši mu brojne teške tjelesne povrede, uslijed čega je kombinirano gušenjem i pritiskom na grudni koš nastupila smrt oštećenika. VSRH, IKž-562/96. od 26. 09. 1996. Izbor 2/96. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Sud prvog stupnja pogriješio je kada je u tijeku suđenja neubrojivoj osobi iz činjeničnog opisa kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi čl. 33. KZ ispustio riječi «pristajući da ovu liši života», premda je utvrdio da je neubrojiva osoba počinila navedeno kazneno djelo. Iako nije bilo potrebe iz činjeničnog opisa djela izostaviti voljni element pri ostvarenju terećenog kaznenog djela od strane optuženika kao neubrojive osobe budući da i kod neubrojive osobe postoji voljni element, postoji volja kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini, samo što je ta volja pogrešno oblikovana evidentno je, da je optuženik ponašanjem opisanim u izreci ugrozio život oštećenice, a ne samo njezin tjelesni integritet zbog čega se nedvojbeno radi o pokušaju kaznenog djela ubojstva, a ne nanošenju teške tjelesne ozljede, kako se to zastupa u žalbi. Naime, neubrojivi počinitelj uslijed svog biopsihološkog stanja ne može ispravno, smisleno rasuđivati, ni odlučivati, za razliku od voljnog misaonog procesa zdrave osobe. Zato jeste neubrojivi počinitelj nesposoban za smisleno rasuđivanje ili odlučivanje, on nema nikakvu sposobnost za svijest i volju prema određenom djelu za koje se traži i za koje se podrazumijeva da je ima zdravi, prosječni počinitelj, pa upravo zato neubrojivi počinitelj nije sposoban za krivnju, jer je ubrojivost pretpostavka za krivnju, zato kažemo da neubrojivo počinitelj nije kriv, nije kazneno odgovoran, a kada nije kazneno odgovoran, prema njemu se ne može primijeniti nikakva kazneno-pravna sankcija. To je suštinska kaznenopravna posljedica neubrojivosti. Prema tomu, i u konkretnom slučaju kada optuženik uslijed trajne duševne bolesti, paranoidne psihoze, pri čemu se ta bolest javlja kao motiv, ona je usmjerila njegov o ponašanje, pa je postupio na način opisan u izreci presude i obrazložen u pobijanoj presudi, onda je iz objektivno utvrđenih okolnosti vezanih za takvo njegovo postupanje kao što su sredstvo izvršenja, lokacija i intenziet ozljeda, osnovano zaključiti i o njegovom subjektivnom odnosu prema djelu, tj. da je optuženik bio svjestan da takvim postupanjem može doći do smrti oštećenice i da je na takvu posljedicu pristao. Druga je stvar što optuženik nije bio svjestan da radnje koje poduzima ne bi trebao činiti, što dakle nije mogao shvatiti štetnost svog učina znači, smisleno rasuđivati, a niti se mogao suzdržavati da te radnje ne čini, dakle što svoje postupkie nije mogao voljno kontrolirati, niti savladati svoje težnje koje su ga navodile da to čini, koje su ga navodile na izvršenje kaznenog djela, jer je njegovo bolesno duševno stanje
121 dovelo do poremećaja psihičke funkcije u vidu nemogućnosti shvaćanja svog djela i nemogućnosti shvaćanja svog djela i nemogućnosti upravljanja svojom voljom, radi čega je on nesposoban za krivnju. Dakle, ne radi se o pravno-relevantnoj svijesti i volji koja bi bila izvan granica njegove duševne bolesti paranoidne psihoze, dakle onoj, koju zakon traži za normalnog počinitelja kaznenog djela sposobnost za krivnju». Vrhovni sud Republike Hrvatske I-Kž-574/01 od 23. kolovoza 2001. godine – Državni odvjetnik br. 2/2001 Pogrešan je zaključak suda da je optuženi, ispalivši s udaljenosti od oko 15 metara prema oštećeniku iznad njegove glave za oko pola metra jedan hitac iz lovačke puške, pri čemu je jedno zrno iz donjeg dijela snopa sačme pogodilo oštećenika u glavu, nanijevši mu ustrijelnu povredu glave (zrno sačme probilo kost lubanje i dovelo do nagnječenja i laceracije mozga), koja je teška i po život opasna, pristao samo na ranjavanje oštećenika, odnosno nanošenje teške tjelesne povrede (kriv. Djelo iz čl. 40. st. 2. KZRH), a ne i na lišenje života oštećenika. Optuženik je bio svjestan da zrno iz periferije snopa sačme može pogoditi oštećenika u glavu, a dobro je znao obujitost i jednog zrna sačme kakvo je koristio (lovačka sačma br. 10, promjera 3 mm), pa je stoga eventualni umišljaj optuženika obuhvaćao i lišenje života oštećenika. VSRH, Kž-513/96 od 7.11.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Počinio je krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH optuženik koji je iz automatske puške pojedinačno ispalio prema oštećeniku pet streljiva, od kojih je jedno oštećenika pogodilo u vrh kape na glavi, koju je samo okrznulo. Kada optuženik puca u pravcu oštećenika, pa jedan metak prolazi i okrznjuje oštećenikovu kapu na glavi, onda on pristaje i da pogodi oštećenika u vitalni dio tijela, u glavu, pristajući na svaku posljedicu, pa i na smrt oštećenika. VSRH, Kž-334/95 od 12.9.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Optuženik koji je 7. lipnja 1986. u svojoj kući s udaljenosti od 2 m bacio snažno prema svojoj supruzi kuhinjski nož, pogodivši je u leđa tako da se oštrica zabila u njeno tijelo, prodrijevši u desno plućno krilo, što je teška i po život opasna tjelesna ozljeda, a 13. listopada 1990. također prema njoj bacio nož dok je sjedila na kauču, ali je promašio pa se nož zabio u ivericu zida 10 cm dalje od oštećeničine glave, počinio je s neizravnom namjerom dva pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ. Bacajući nož iz neposredne blizini optuženik je znao da ne može utjecati na težinu posljedice te da ne može isključiti ni smrtonosnu ozljedu, odnosno pristao je na bilo koju, pa i najgoru, posljedicu. VSRH, I Kž-512/91. od 25. rujna 1991. Kad je utvrđeno da je optuženik u cilju da usmrti oštećenika zamahnuo džepnim nožem duljine oštrice 7,7 cm, prema njegovim leđima, ali se oštećenik uspio izmaknuti i pobjeći, ostvarena su sva bitna obilježja k. d. pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH. Iz obrazloženja:
122 «Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba k. p koju u podnesenoj žalbi ističe optuženik. Nije, naime, riječ o nerazumljivosti izreke presude niti o proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama, kako to smatra žalitelj, koji iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka izdvaja samo jedan dio i iz toga izvodi pogrješan činjenični zaključak, previđajući onaj dio nalaza i mišljenja liječnika vještaka, prema kojem je ozljeda oštećenika mogla nastati na način kako ga to opisuje oštećenik, tj. u momentu kad se je on okrenuo s namjerom da istrči iz kuhinje i kada je osjetio da je zahvaćen nožem u leđa tako da vještak dopušta mogućnost da je upravo odmicanje tijela oštećenika u času zadavanja ozljede utjecalo na to da je nastala samo rezna rana (list 82/II spisa). Međutim, neovisno o navedenome, da bi se ostvarilo k. d. zbog kojeg je optuženik proglašen krivim – pokušaj ubojstva – nije uopće nužno da oštećenik bude tjelesno ozlijeđen, pa stoga mehanizam nanošenja tjelesne ozljede u ovom slučaju nema ono značenje koje mu pridaje žalitelj u žalbi, niti se žalbenim navodima ukazuje na postupovnu povredu glede odlučne činjenice, već ti navodi sadržajno predstavljaju pobijanje presude prvostupanjskoga suda zbog pogrješno utvrđenoga činjeničnoga stanja.» VSRH, I Kž-837/1993. od 16. studenoga 1993. Radi se o dovršenom pokušaju k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH (radnja počinjenja je dovršena, ali nije nastupila posljedica) kad je utvrđeno, da je optuženik od elemenata sklopio eksplozivnu napravu velike razorne moći i izradio mehanizam da bi se eksplozivom naprava mogla aktivirati pomoću zategnutoga najlonskog konca, kojeg je postavio i zategao preko onog dijela dvorišta oštećenika kojim je on jedino mogao doći do svoje garaže i tako u prolasku svojim tijelom naići na zategnuti konac i aktivirati eksplozivnu napravu, a ne pripremnim radnjama. Optuženik je poduzeo sve što je trebalo poduzeti u cilju da oštećenika liši života u čemu nije uspio, jer je oštećenik sasvim slučajno primijetio zategnuti konac pa ga nije dirao. Radnje izvršene po optuženiku po naravi stvari nužno su povezane s ciljem koji se želio postići (lišiti života oštećenika) i s njim čini jednu cjelinu. VSRH, I Kž-733/1994. od 27. listopada 1994. U radnjama optuženika stječu se elementi bića k. d. ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, a ne k. d. teške tjelesne ozljede iz čl. 41.st. 1. KZRH, kad je utvrđeno da je optuženik ubo oštećenika nožem, dužine oštrice 17 cm, u predio prsišta s prodorom krvi i zraka u desno prsište. Iz obrazloženja: «Kuhinjski nož dužine 17 cm nedvojbeno je sredstvo pogodno da se oštećenik liši života. Iako optuženik nije pogodio vitalne centre oštećenika, ipak je gađao u grudni koš, što proizlazi iz stvarno ostvarene ozljede. Pravilno se ukazuje da je vještak iznio svoje medicinsko mišljenje, ali da pitanje razgraničenja tih dvaju k. d. treba tražiti u kompleksnom uočavanju svih objektivnih i subjektivnih komponenti djela i tek tada doći do pravog odgovora.
123 Žalitelj opravdano upućuje na to da je ubod uslijedio prema grudnom košu oštećenika u kojem se nalaze vitalni organi i da je stoga optuženik svojim napadom i ubodom noža u grudni koš pristao na lišenje života oštećenika.» VSRH, I Kž-287/1995. od 14. listopada 1997. 46. TEŠKO UBOJSTVO Članak 91. KZ Pojam dovođenja u opasnost života «još nekih osoba» u smislu članka 34. stavak 1. točka 2. KZRH podrazumijeva još najmanje dvije osobe. «Ubojstvo, odnosno pokušaj ubojstva s umišljajem dovođenjem u opasnost života još nekih osoba znači da je počinitelj postupao s umišljajem na lišavanje života jedne osobe i istovremeno s umišljajem doveo u konkretnu životnu opasnost još najmanje dvije osobe, osim one koju je počinitelj želio lišiti života.» VSH, I Kž-294/93. od 5.8.1993. Radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete kad je utvrđeno da je optuženica bez ikakva povoda u jutarnjim satima na javnome mjestu ispalila najprije hitac u leđa maloljetnom oštećeniku starom 16 godina, a zatim kad je ovaj pogođen pao nastavila pucati u njegovo tijelo, što se sve desilo 20-ak dana nakon pravomoćnosti presude kojom su otac i stric oštećenika osuđeni zbog ubojstva brata optuženice počinjenog također iz osvete. «I prema mišljenju ovog suda drugog stupnja, bezobzirnost osvete sastoji se u okolnosti da se osveta vrši prema nevinoj osobi koja nije dala povoda za osvetu, bez obzira na to je li u rodu s onima koji su učinili nešto što je izazvalo motiv osvete. U suštini, bezobzirnost počinitelja ispoljava se u njegovu hladnokrvnom pripremanju za ubojstvo i nedostatku osjećaja odgovornosti. To što optuženica ističe da u prirodi krvne osvete nije da ju čini žena, i to prema osobi koja nije dala povoda za osvetu, činjenično je, a ne pravno pitanje, na koje je prvostupanjski sud do kraja odgovorio kada je utvrdio da je upravo optuženica počinila djelo za koje je optužena. Priroda krvne osvete, u suštini, predstavlja odmazdu koja je lišena svakoga smisla jer neminovno isključuje pravičnost kao etički princip i svodi se na bezobzirno umišljajno lišenje života.» VSH, I Kž-175/93. od 21.4.1993. Pucanje u leđa oštećeniku samo po sebi još nije dovoljno za pravnu oznaku djela po članku 34. stavak 2. točka 1. KZRH, tj. na podmukao način. «U žalbi državnog odvjetnika posebno se ističe da djelo optuženika ima element podmuklosti, jer je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio iza leđa oštećenika s lijeve strane, a pucao je u njega s udaljenosti od oko 2 m. Međutim, valja imati na umu da je stol za kojim je sjedio oštećenik bio preko puta ulaznih vrata u slastičarnicu, a oštećenik je sjedio leđima okrenut vratima. Optuženik je, dakle, prišao oštećeniku ravno s vrata i kod toga nije birao mjesto s kojega će pucati. Prema tome, mjesto i položaj u kojemu su bili optuženik i oštećenik bili su uvjetovani konkretnim prostornim uvjetima, a ne voljom optuženika. S obzirom na to da je optuženik reagirao brzo i spontano, u ovakvim prostornim uvjetima, mora se isključiti bilo kakav element podmuklosti.»
124 VSH, I Kž-525/93. od 22.7.1993. Ne radi se o krivičnom djelu ubojstva iz bezobzirne osvete iz članka 34. stavak 2. točka 3. KZRH kad je optuženik u teško pijanom stanju iznenadno emotivno reagirao i lišio života oštećenika ispaljivanjem dva metka iz pištolja bez ikakve prethodne pripreme. «Ispravno zaključuje sud prvog stupnja, da pored očigledna nerazmjera između povoda za osvetu (prije 10-ak godina optuženika je oštećeni V.T. istukao) i povrede dobra koje se osvećivanjem čini (s dva metka iz pištolja ubijen je oštećeni V.T.), kao jednog od tipičnih elemenata bezobzirnosti, u konkretnom slučaju je izostao još jedan tipični element bezobzirnosti, a to je sabrano, planirano i hladnokrvno ubojstvo. Optuženik nije tako postupao, već je u teško pijanom stanju emotivno reagirao, sjetivši se što mu je optuženik učinio, te donio iznenada u trenutku, odluku da oštećenika liši života, i to čini u lokaluslastičarni «J.II.» ispred više osoba. Optuženik je očigledno pri izvršenju djela bio motiviran osvetom, ali motiv osvetoljubivosti kod izvršenja ubojstva na bezobziran način mora biti ostvaren na taj način, a to znači da mora biti prisutan kod pripremanja i izvršenja djela. Kod toga nije odlučno da se optuženik sveti tek nakon 10-ak godina. Dulji vremenski razmak ima smisla uzeti u obzir kod ocjene radi li se o bezobzirnoj osveti jedino ako je povezan s načinom pripremanja ubojstva, o čemu je već bilo riječi, a što je u konkretnom slučaju izostalo.» VSH, I Kž-525/93. od 22. 7. 1993. Izvršio je ubojstvo u pokušaju i pri tome je s eventualnim umišljajem doveo u opasnost živote još šest osoba, iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, optuženik koji je oko 21 sat ušao u dvorište kuće i s udaljenosti oko 15 metara, iz poluautomatske puške «M-76» call 7,9 mm, ispalio streljivo kroz jedino osvijetljen prozor s neprozirnom zavjesom u prostoriju kuhinje prizemne kuće, znajući da se u kuhinji nalaze ukućani pogodivši pri tome oštećenicu tako da je ona zadobila prostrijelnu ranu donjeg dijela grudnog koša i trbuha s razdorom obaju režnja jetre i ozljedom crijeva, a samo zbog toga što se zrno streljiva zaustavilo u zidu, nije došlo i do povreda drugih osoba koje su se nalazile u neposrednoj blizini oštećenice, sve u namjeri da se osveti oštećenici koja mu je prijetila da će ga likvidirati. «Upravo stoga što puca iz poluautomatske puške kroz prozor, na kojem se nalazi neprozirna zavjesa, a taj prozor je jedino bio osvijetljen, radi se o kuhinjskom prozoru prizemne kuće (fotoelaborat), optuženik je bio svjestan da se tu nalaze ukućani, pa ispaljujući jedan metak, pristaje da nekog od ukućana liši života, a isto tako zna – s obzirom na životno iskustvo – da time dovodi u opasnost živote svih ostalih osoba ukućana i na sve to pristaje. On, dakle, ne postupa s direktnim, već s tzv. eventualnim umišljajem. Konačno, prije samog ispaljenja metka prijetio je ovoj obitelji da će ih sve poubijati – o čemu su iskazivale saslušane svjedokinje.» VSH, K Kž-869/94. od 16.3.1995. Optuženik je učinio krivično djelo ubojstva na okrutan način kad je tijekom lipnja, srpnja i sve do 13. kolovoza 1990., pristajući da uz dugotrajne bolove liši života svog oca, starog 71 godinu, tukao ga svakodnevno rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjivao ga i stiskao šakama za vrat, bacao ga na pod i zidove, a kad je oštećenik postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga po kući i dalje premlaćivao, pri čemu mu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišićju vrata. Te su ozljede bile teške pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro 13. kolovoza 1990.
125 Objektivni učin ovoga kvalificiranog oblika krivičnog djela ubojstva prvostepeni sud s pravom nalazi u osobito teškim bolovima koji su trajali dugo a intenzitet kojih je prelazio okvir redovitih patnji s kojima je skopčano svako lišavanje života. Također je ispravno konstatiran i subjektivni moment okrutnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi osobito teških patnji i njegovo pristajanje na to. VSH, I Kž-385/91. od 10.12.1991. Krivično djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH može postojati i kad učinitelj ide za time da pribavi imovinsku korist za drugu osobu, ako je s njom u tako bliskom odnosu da imovinsku korist osjeća kao vlastitu. Stoga to djelo čini i otac koji, zajedno sa svojom kćerkom, liši života svog bivšeg zeta u namjeri da se njegova kćerka i njezina djeca domognu vlasništva cijele obiteljske kuće koja je u parnici za podjelu bračne imovine u ¾ dijela pripala oštećeniku. VSH, I Kž-701/91. od 3.12.1991. Izvršio je ubojstvo na podmukao način i iz bezobzirne osvete optuženik koji je kao sluga imao potpuno povjerenje ukućana, spavajući s njima u istoj kući pa je onda u vrijeme kad su ukupani bili izvan kuće ušao u sobu u kojoj je spavao trogodišnji dječak i ubio ga na spavanju s dvadeset četiri udarca nožem, sve u namjeri da se osveti djetetovu ocu kojega je krivim za svoje pogoršano zdravstveno stanje, tvrdeći da je djetetov otac od njega napravio «lazara». VSH, I Kž-949/90. od 30.10.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Dva počinitelja koji su u nakani da usmrte oštećenika i oduzmu mu novac zadali mu najmanje sedam snažnih udaraca dršcima pištolja po glavi koji su doveli do skore smrti, a zatim mu oduzeli novac i druge stvari, počinili su teško ubojstvo iz koristoljublja (čl. 91. toč. 5. KZ) s izravnom namjerom. VSRH, I Kž-800/00-6 od 6.2.2001. (Županijski sud u Osijeku, K-46/00) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2003. Namjera kod ovoga k. d. ima dva sadržaja, i to: na lišenje života jedne određene osobe i namjerno dovođenje u konkretnu životnu opasnost još nekih osoba. To mora biti opasnost za još najmanje dvije osobe (osim osobe koju hoće lišiti života) i ta opasnost mora biti dio namjere. Kad bi namjera išla na pucanje u masu, s namjerom ili s pristajanjem da se pogodi više osoba, radilo bi se o dovršenom ili pokušanom ubojstvu više osoba. Nije moguć stjecaj između ovoga k. d. i k. d. teške tjelesne ozljede iz čl. 40. KZRH ili nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH, ako uslijed djelovanja počinitelja netko bude ozlijeđen ili iz nehaja lišen života, jer su ta djela obuhvaćena bićem ovoga kvalificiranog ubojstva. VSRH, I Kž-515/1994. od 29. svibnja 1997. Primjena blažeg zakona u slučaju teškog ubojstva. Kritika odredbe čl. 91. toč. 3. KZ.
126 Ako je u novom zakonu snižen posebni minimum, a povećan posebni maksimum kazne, kao kod kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. Kaznenog zakona, novi je zakon blaži jer omogućuje izricanje blaže kazne. VSRH, I Kž-271/98 od 20.10.1998. (Županijski sud u Vukovaru, K-3/97)
Odredba čl. 91. toč. 4. KZ prema kojoj se osuđuje tko drugog usmrti na osobito okrutan način blaža je od odredbe čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH prema kojoj se traži samo da počinitelj postupa na okrutan način. VSRH, I Kž-394/98 od 8.12.1998. (Županijski sud u Zagrebu, K-299/97) Počinio je ubojstvo u pokušaju i pri tome je s neizravnom namjerom doveo u opasnost živote još šest osoba, iz čl. 34. st. 2. t. 2. KZRH, optuženik koji je oko 21 sat ušao u dvorište kuće i s udaljenosti oko 15 metara, iz poluautomatske puške «M-76» call 7,9 mm, ispalio streljivo kroz jedini osvijetljen prozor s neprozirnom zavjesom u prostoriju kuhinje prizemne kuće, znajući da se u kuhinji nalaze ukućani, pogodivši pri tome oštećenicu tako da je ona zadobila prostrijelnu ranu donjeg dijela grudnog koša i trbuha s razdorom obaju režnja jetre i ozljedom crijeva, a samo zbog toga što se zrno streljiva zaustavilo u zidu, nije došlo i do ozljeda drugih osoba koje su se nalazile u neposrednoj blizini oštećenice, sve u namjeri da se osveti oštećenici koja mu je prijetila da će ga likvidirati. VSRH, I Kž-869/1994. od 16. ožujka 1995. Sačekivanje oštećenika, s kojim se optuženik prethodno sukobio u gostionici i javno mu je zaprijetio riječima «to ćeš mi platiti», te slijeđenje oštećenika u mraku do mjesta počinjenja djela, iako ima izvjesni objektivni aspekt podmuklosti, ipak nema onu količinu hrabrosti i prikrivenosti i postupanju, koja je potrebna da bi se moglo uzeti da je optuženik oštećenika lišio života na podmukao način. VSH, I Kž-1728/75 od 26. studenoga 1975. Samo ta činjenica da je ubojstvo počinjeno puškom iz zasjede, nije razlog da se djelo pravno ocjenjuje kao k. d. ubojstva na podmukao način u smislu čl. 135. st. 2. t. 1. KZ, zbog čega se u konkretnom slučaju radi o ubojstvu iz čl. 135. st. 1. KZ. VSNRH, Kž-730/60. od 1. lipnja 1960. Nije počinila k. d. ubojstva na podmukao način iz čl. 35. st. 2. t. 1. KZH, nego samo k. d. ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, optuženica koja je s deset udaraca sjekirom lišila života svog supruga na spavanju. Pojam «podmukao način» u subjektivnom pogledu ukazuje na krajnje negativan značaj počinitelja. Iako oštećenik nije očekivao napad i nije imao mogućnost da se brani, ipak on u tu situaciju nije doveden prevarom ili zlouporabom povjerenja od strane optuženice. Osim toga, optuženica nije djelo počinila nakon zrelog razmišljanja, nego neposredno, pošto se probudila iz sna, nakon halucinatornog doživljaja plača djece, zbog čega je bila u stanju bitno smanjene ubrojivosti.
127
VSH, I Kž-1230/85. od 31. ožujka 1987. Ne radi se o kvalificiranom djelu ubojstva na podmukao način iz čl. 35. st. 2. t. 1. KZH kad iz utvrđenih okolnosti djela proizlazi da je optuženik u igri na sreću dobio veći iznos novca u namjeri da ga liši života i oduzme mu novac, došao do njegove kuće i kad se uvjerio da u njoj nema nikoga preskočio zid, uzeo iz drvarnice sjekiru i kroz prozor ušao u spavaću sobu u kojoj je sakriven čekao, dok se oštećenik nije vratio kući i u drugoj sobi zaspao te ga tada udarcima sjekire usmrtio i iz džepa hlača uzeo novac. Iz obrazloženja: «Da bi, naime, postojao (kvalifikatorni) podmukao način postupanja kod lišenja života, moraju biti ispunjeni objektivni i subjektivni elementi ponašanja počinitelja, koji tek u svojoj cjelini opravdavaju kvalifikaciju k.d. ubojstva na podmukao način. Objektivni elementi u postupanju optuženika ostvareni su tako što je on doista postupao prikriveno, potajno, postavljajući zasjedu oštećeniku. Međutim, u tom izvršenju zasjede, oštećenik nije doveden iskorištavanjem odnosa povjerenja prema optuženiku, on štoviše za to prije inkriminiranih radnji uopće nije ni znao. Stoga u opisanom smislu nema toga drugoga, za postojanje kvalifikatornog obilježja podmuklosti nužnog elementa.» VSH, I Kž-377/87. od 9. lipnja 1987. Muž je ženu lišio života na podmukao način kad ga je ona napustila i on došao po noći pred kuću, u kojoj je ona tada stanovala, i kad je ona izišla iz kuće obaviti posao, priskočio i pripremljenim nožem izbo ju i usmrtio. VSH, Kž-777/81. od 14. listopada 1981. Nije u pravu državni odvjetnik kad tvrdi da je u radnjama optuženika ostvareno biće k. d. pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ. Naime i kod k. d. ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH bez obzira na sredstvo i način počinjenja, postoji izvjesna okrutnost, jer se čovjek nasilno lišava života. Međutim, okrutnost kao kvalifikatorno obilježje odlikuje se objektivno – težinom prouzročenih muka žrtvi i subjektivno – neosjetljivošću počinitelja prema tim mukama ili pak u osjećaju zadovoljastva u mukama žrtve. Optuženica je oštećenici zadavala puno udaraca, kako navodi…»željela sam oštećenicu ubiti, dakle lišiti života, zato sam joj zadala dosta udaraca, jer sam smatrala da je noć tup, nije dovoljno oštar i osjetila sam da se svija prilikom udaraca» da bi dodala… «prilikom zadnjeg udarca u trbuh osjetila sam u sebi neki užas ali unatoč toga sam htjela dovršiti to što sam naumila, da se majka ne bi dalje mučila». Prema tome, s obzirom na broj i narav ozljeda, te na okolnost da se oštećenica nakon prvih uboda podigla i brisla krv,njoj ipak nisu nanesene takve muke koje prelaze okvire redovitih patnji s kojima je skopčano svako ubojstvo, niti je pak optuženica osjećala zadovoljstvo u mukama žrtve, već naprotiv, optuženica je udarcem u trbuh htjela dovršiti što je naumila da se oštećenica ne bi mučila. VSH, Kž-824/86. od 8. travnja 1987.
128 Optuženik je počinio k. d. ubojstva na okkrutan način kad je tijekom lipnja, srpnja i sve do 13. kolovoza 1990. pristajući da uz dugotrajne bolove liši života svog oca starog 71 godinu tukao ga svakodnevno (svakodobno) rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjivao ga i stiskao šakama za vrat, bacao ga na pod i zidove, a kad je oštećenik postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga po kući i dalje premlaćivao, pri čemu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišićju vrata. Te su ozljede bile teške pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro 13. kolovoza 1990. Objektivni učin ovoga kvalificiranog oblika k. d. ubojstva prvostupanjski sud s pravom nalazi u osobito teškim bolovima koji su trajali dugo a intenzitet kojih je prelazio okvir redovitih patnji s kojima je skopčano svako lišavanje života. Također je ispravno konstantiran i subjektivni moment okolnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi osobito teških patnji i njegovo pristajanje na to. VSRH, I Kž-385/91. od 10. prosinca 1991. Počinio je ubojstvo na podmukao način i iz bezobzirne osvete optuženik koji je kao sluga imao potpuno povjerenje ukućana, spavajući s njima u istoj kući pa je onda u vrijeme kad su ukućani bili izvan kuće ušao u sobu u kojoj je spavao tgrogodišnji dječak i ubo ga na spavanju s dvadeset četiri udarca nožem, sve u namjeri da se osveti djetetovu ocu kojega je krivim za svoj pogoršano zdravstveno stanje, tvrdeći da je djetetov otac od njega napravio «lazara». VSRH, I Kž-949/91 od 30. listopada 1992. Pucanje u leđa oštećenika samo po sebi još nije dovoljno za pravnu oznaku djela po čl. 34. st. 1. t. 1. KZRH, tj. na podmukao način. Iz obrazloženja: «U žalbi državnog odvjetnika posebno se ističe da djelo optuženika ima element podmuklosti, jer je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio iza leđa oštećenika s lijeve strane, a pucao je u njega s udaljenosti od oko 2 m. Međutim, valja imati na umu da je stol za kojim je sjedio oštećenik bio preko puta ulaznih vrata u slastičarnicu, a oštećenik je sjedio leđima okrenut vratima. Optuženik je, dakle, prišao oštećeniku ravno s vrata i kod toga birao mjesto od kuda će pucati. Prema tome, mjesto i položaj u kojemu su bili optuženik i oštećenik bio je uvjetovan konkretnim prostornim uvjetima, a ne voljom optuženika. S obzirom na to da je optuženik reagirao brzo i spontano, u ovakvim prostornim uvjetima, mora se isključiti bilo kakav element podmuklosti.» VSRH, I Kž-525/1993. od 22. srpnja 1993. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su optuženici bili svjesni da oštećeniku nanose naročite patnje, naročito teške muke i bolove koji s obzirom na trajanje prelaze okvir redovnih patnji s kojima je povezano svako lišenje života. Naime, optuženici su, nakon što ih je oštećeni dovezao svojim automobilom u sovju kuću i počastio jelom i pićem, dobrovoljno legli s njim u krevet, te kad je oštećenik s njima pokušao obaviti homoseksualni odnos, jedan od optuženika dohvatio je nož i oštricom noža više puta udario oštećenika u predjelu glave, lađa, slabine trbuha i vrata, zadavši mu pritom na tim dijelovima tijela 33 ubodne ozljede. Kad se oštećenik uspio otrgnuti i pobjeći, te se zbog odguravanja jednog od optuženika skotrljao niz stube, optuženici su ga odvukli u kupaonicu, uzeli pušku za podvodni ribolov s
129 ostalima od pet odnosno tri kraka, pa su zajedno u tri navrata pritisnuliokidač puške i ispalili osti u njegovu glavu zadavši mu strijelne ozljede glave u predjelu lijeve strane lica s oštećenjima kostiju gornje lijeve čeljusti, lijeve jagodične kosti, nosnih kostiju, kostiju baze lubanje, oštećenje grkljana, 16 ubodnih ozljeda prsnog koša, trbuha, leđa, pluća, potrbušnice i područja stražnjeg zida trbušne šupljine, uslijed kojih ozljeda je došlo do akutnog unutarnjeg i vanjskog iskrvarenja i smrti oštećenika. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud dao je uvjerljive razloge zašto smatra da je ubojstvo oštećenika počinjeno na okrutan način. Kvalifikacija k. d. ubojstva izvršena na okrutan način pretpostavlja postojanje objektivnih i subjektivnih elemenata koji su uključeni u zakonski pojam okrutnog načina počinjenja k. d. Objektivni element sastoji se u nanošenju žrtvi teških bolova ili patnji, fizičkih ili psihičkih, koje prelaze intenzitet bolova odnosno patnji koje su redovito vezane uz lišavanje života neke osobe. Gotovo je notorna činjenica da je oštećenik morao trpjeti bolove izrazito velikog intenziteta kako kod uboda nožem tako i od ozljeda nanesenih ostima koje su kroz lice prodrle u moždanu duplju, a što je vidljivo na fotodokumentaciji. Na jednoj osti bilo je 5 kkrakova, a na drugoj 3 kraka, obje osti su pogodile oštećenika u lice, jedan krak kroz oko oštećenika, a kako je oštećeni zapomagao i polijevao se vodom, neprihvatljiva je tvrdnja iz žalbe da je tada već bio klinički mrtav, pa po mišljenju žalitelja te boli nije mogao osjetiti. Subjektivni element ovoga k. d. sastoji se u tome da je počinitelj svjestan da žrtvi nanosi teške bolove, da to hoće ili na to bar pristaje, pa je prvostupanjski sud ispravno zaključio da su optuženik i maloljetnik to htjeli, te da su pokazali krajnju neosjetljivost te želju da uživanjem u nanošenju muka i patnje oštećenika.» VSRH, I Kž-758/1995. od 5. rujna 1996. Optuženik je počinio k. d. ubojstva na podmukao način iz čl. 34. st. 2. t. 1. KZRH kad je utvrđeno da oštećenik (strani državljanin) nije bio u mogućnosti primijetiti prijevarno, neiskreno i sa zlom nakanom postupanje optuženika, koji ga je, u šumskom predjelu, neovlašteno obučen u maskirnu odjeću hrvatske vojske, zaustavio u osobnom vozilu, u cilju da ga liši života i da se domogne njegova novca, stvari koje je vidio u automobilu i samog automobila, ovome se lažno predstavio kao dužnosnik hrvatske vojske te ga s ceste skrenuo na makadamski put i odveo ga oko 800 metara duboko u šumu, uvjerivši ga da nastali sport između njih oko naplate novčane kazne za prekršaj treba riješiti njegov zapovjednik koji se tamo nalazi, a potom mu je šakom i nogom obuvenom u cipelu zadao više udaraca u glavu, srušio gana tlo, te na tlu koljenima skočio na n jegov prsni koš i kroz vrijeme od najmanje pet minuta koljenima pritiskao njegov prsni koš i istodobno rukama snažno stiščući i lomeći njegov vrat, zadavši mu brojne teške tjelesne ozljede, uslijed čega je kombinirano gušenjem i pritiskom na grudni koš nastupila smrt oštećenika. VSRH, I Kž-562/1996. od 26. rujna 1996. Radi se o k. d. pokušaja ubojstva na okrutan način, kad je utvrđeno da je oštećenica, koju je optuženik polio benzinom i zapalio je, pa je zadobila opekotine II i III. Stupnja koje su zahvatile oko 51% površine kože, a od toga je opekotinama III. Stupnja bilo zahvaćeno čak 20% površine njezina tijela. Zadobila je takve teške i po život opasne tjelesne ozljede koje u pravilu i prema redovitom tijeku zbivanja dovode do šoka, pa uz razvoj infekcije i do smrti. U takvom slučaju nije trebalo posebno dokazivati da su opekotine, kkoje je oštećenica u tom
130 opsegu zadobila, izazvale naročito intenzivnu i dugotrajnu bol, jer to predstavlja opće poznatu činjenicu. VSH, Kž-388/83. od 23. lipnja 1983. Ako optuženik započne izvršenje k. d. razbojništva tako da u zlatara u njegovoj radionici uperi pušku tražeći od njega da mu preda zlato, a onda, radi prikrivanja tog djela, uplašivši se da bi zlatar mogao pobjeći i odati ga, izvrši drugu samostalnu radnju pucajući u zlatara, tako da mu nanese tešku tjelesnu ozljedu opasnu po život, počinio je u stjecanju k. d. pokušaja razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ i pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH u vezi s čl. 19. KZJ. VSRH, I Kž-15/92. od 26. ožujka 1992. Ne radi se o kvalificiranom k. d. ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH kad iz utvrđenih okolnosti djela proizlazi da su optuženici nagovorili suoptuženika da oštećenicu liši života jer im ona, zbog svoga načina života i teškog alkoholizma, predstavlja sve veći teret. Iz obrazloženja: «Naime, dio inkriminacije iz prvostupanjske presude, a koja im je zbog svoga načina života i teškog alkoholizma predstavljala sve veći teret, svakako predstavlja motiv djela, ali ne predstavlja po svom sadržaju motiv koristoljublja kao kvalifikatorne okolnosti iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH. U pravu je branitelj da motiv koristoljublja predstavlja htijenje za uvećanjem imovine pa, prema tome, eventualna motivacija optuženika da ubuduće više nemaju nikakvih troškova u vezi s kupovinom pića i hrane za oštećenicu, dakle sprečavanjem umanjenja imovine za ubuduće, ne predstavlja koristoljubivi motiv u smislu kvalifikatorne okolnosti za koju se optužnicom državnog odvjetnika terete ti optuženici.» VSH, I Kž-44/88. od 30. rujna 1988. Kazneno djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH može postojati i kad počinitelj ide za tim da pribavi imovinsku korist za drugu osobu, ako je s njom u tako bliskom odnosu da imovinsku korist osjeća kao vlastitu. Stoga to djelo čini i otac koji, zajedno sa svojom kćerkom, liši života svog bivšeg zeta u namjeri da se njegova kćerka i njezina djeca domognu vlasništva cijele obiteljske kuće koja je u parnici za podjelu bračne imovine u ¾ dijela pripala oštećeniku. VSRH, I Kž-701/91. od 3. prosinca 1991. Optuženik koji ubija vozača automobila s dva hica iz puške, a onda sjeda u njegov automobil u namjeri da se njime odveze na određeno mjesto, a ne da ga prisvoji ne čini k. d. ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH, nego k . d. ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH. VSRH, I Kž-218/92. od 19. kolovoza 1992. Kvalificirano ubojstvo z koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH konzumira k. d. krađe.
131
Stoga je počinio samo k. d. ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ optuženik koji je pozvonio na vrata a kad mu je oštećenica otvorila vrata, uhvatio je za vrat i počeo gušiti, a zatim izvadio nož i zadao još tri ubodnorezne rane na vratu koje su bile teške, a nakon toga uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg. VSRH, I Kž-824/91. od 29. siječnja 1992.
Ne radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete i naročito niskih pobuda iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH kad je utvrđeno da je počinitelj u stanju bitno smanjene ubrojivosti, kao posljedice bolesti, lišio života oštećenika, opterećen i motiviran mržnjom, zbog uvjerenja da mu je upravo oštećenik prije mnogo vremena zapalio gospodarske zgrade. Iz obrazloženja: «U konkretnom slučaju, osvetoljubivi motivi ne prelaze okvire obične osvete te nemaju značenje bezobzirnosti i naročito niskih pobuda. To pogotovo kad se imaju u vidu karakterne promjene optuženikove ličnosti, uslijed opilepsije, kao što su egocentričnost, snižena tolerantnost, osvetoljubivost i pomanjkanje kritičnosti, tako da je prema nalazu i mišljenju sudsko-medicinskog vještaka optuženik i inače opasan za okolinu.» VSH, I Kž-415/85. od 4. lipnja 1985. Ne radi se o bezobzirnoj osveti u smislu čl. 35. st. 2. t. 4. KZH kad je utvrđeno da je motiv ubojstva bila činjenica da je oštećenik u prometnoj nesreći koju je prije prouzročio, usmrtio maloljetno dijete počinitelja i to bez obzira na to što je od toga događaja proteklo izvjesno vrijeme. To pogotovo kad je utvrđeno da je počinitelj i inače neurotski strukturirana ličnost. Iz obrazloženja: «Nesporno je, naime, da je optuženik kritičnog dana došao u medicinski centar k liječniku, kod kojega je za taj dan i bio naručen, te da je na izlazu iz zgrade, na prilaznom podestu stepeništa slučajno susreo oštećenika koji je ulazio u zgradu medicinskog centra, te ga na tom mjestu sa šest hitaca iz pištolja ustrijelio. Optuženik nije mogao očekivati da će baš tada u medicinski centar doći i oštećenik, niti ima dokaza o pripremama optuženika za počinjenje ubojstva, osim što je, kako to i sam optuženik priznaje, od vremena sukoba s oštećenikom u općinskom sudu, tj. za vrijeme održavanja gl. r. protiv oštećenika zbog prometne nesreće u kojoj je smrtno stradalo dijete optuženika, sa sobom neprekidno nosio pištolj, zbog navodne bojazni da će ga oštećenik napasti.» VSH, Kž-291/85. od 5. lipnja 1985. Motiv ljubomore sam po sebi nije naročito niska pobuda u smislu kvalificiranoga k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 2. t. 4. KZRH. Iz obraloženja:
132 «Ljubomora nije naročito niska pobuda ako dovodi do ubojstva zbog iznenadnog afekta, osobito ako je on izazvan teškim poniženjem, ali to može biti ako je dovelo do planiranog i promišljenog ubojstva.» VSRH, I Kž-352/1994. od 25. svibnja 1994. Radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete kad je utvrđeno da je optuženica bez ikakva povoda u jutarnjim satima na javnome mjestu ispalila najprije hitac u leđa maloljetnom oštećeniku starom 16 godina, a zatim kad je ovaj pogođen pao nastavila pucati u njegovo tijelo, što se sve desilo dvadesetak dana nakon pravomoćnosti presude kojom su otac i stric oštećenika osuđeni zbog ubojstva brata optuženice počinjenog također iz osvete. Iz obrazloženja: «I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, bezobzirnost osvete sastoji se u okolnosti da se osveta vrši prema nevinoj osobi koja nije dala povoda za osvetu, bez obzira na to je li u rodu s onima koji su učinili nešto što je izazvalo motiv osvette. U suštini, bezobzirnost počinitelja ispoljava se u njegovom hladnokrvnom pripremanju za ubojstvo i nedostatku osjećaja odgovornosti. To što optuženica ističe da u prirodi krvne osvete nije da ju vrši žena, i to prema osobi koja nije dala povoda za osvetu, činjenično je a ne pravno pitanje, na koje je prvostupanjski sud do kraja odgovorio kada je utvrdio da je upravo optuženica počinila djelo za koje je optužena. Priroda krvne osvette, u suštini, predstavlja odmazdu, koja je lišena svakog smisla jer neminovno isključuje pravičnost kao etički princip i svodi se na bezobzirno namjerno lišenje života.» VSRH, I Kž-175/1993. od 21. travnja 1993. Ne radi se o kaznenom djelu ubojstva iz bezobzirne osvete iz čl. 34. st. 2. t. 3. KZRH kad je optuženik u teško pijanom stanju iznenadno emotivno reagirao i lišio života oštećenika ispaljivanjem dva metka iz pištolja bez ikakve prethodne pripreme. Iz obrazloženja: «Ispravno zaključuje prvostupanjski sud, da pored očigledna nerazmjera između povoda za osvetu (prije 10-ak godina optuženika je oštećeni V. T. istukao) i povrede dobra koje se osvećivanjem čini (s dva metka iz pištolja ubijen je oštećeni V. T.), kao jednog od tipičnih elemenata bezobzirnosti, u konkretnom slučaju je izostao još jedan tipični element bezobzirnost, a to je sabrano, planirano i hladnokrvno ubojstvo. Optuženik nije tako postupao, već je u teško pijanom stanju emotivno reagirao, sjetivši se što mu je optuženik učinio, te donio iznenada, u trenutku, odluku da oštećenika liši života, i to čini u lokalu – slastičarnici «J.II.» ispred više osoba. Optuženik je očigledno pri počinjenju djela bio motiviran osvetom, ali motiv osvetoljubivosti kod počinjenja ubojstva na bezobziran način mora biti ostvaren na taj način, a to znači da mora biti prisutan kod pripremanja i počinjenja djela, Kod toga nije odlučno da se optuženik sveti tek nakon 10-ak godina. Dulji vremenski razmak ima smisla uzeti u obzir kod ocjene radi li se o bezobzirnoj osveti jedino ako je povezan s načinom pripremanja ubojstva, o čemu je već bilo riječi, a što je u konkretnom slučaju izostalo.»
133
VSRH, I Kž-525/1993. od 22. srpnja 1993. Poslovi policajca koji, na temelju čl. 61. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima, pruža pomoć sudu radi osiguranja izvršenja sudske odluke, u funkciji su čuvanja javnog reda i mira u smisluj odredbe čl. 34. st. 2. t. 5. KZRH. Pravno shvaćanje Kaznenog odjela VSH od 20. rujna 1989. Pogrešno je pravno shvaćanje da je k. d. kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 5. KZH moguće počiniti samo za vrijeme neposredne akcije poduzete u okviru poslova javne sigurnosti. Iz obrazloženja: «Činjenično nije sporno da se u vrijeme događaja oštećeni policajac nalazio u svojstvu vođe smjene dežurne službe za radnim stolom u za to posebno predviđenoj prostoriji u zgradi Policijske uprave. Prema tome, nesumnjivo je u to vrijeme obavljao poslove javne sigurnosti koje ima u vidu propis čl. 35. st. 2. t. 5. KZH. Sasvim je, pritom, neodlučno to što je u času učina sjedio za stolom u sobi i čitao. Radilo se o njegovom radnom mjestu i to u izravnoj vezi s poslovima čuvanja javnog reda i mira, sprečavanja i otkrivanja k. d., odnosno hvatanja počinitelja k. d., zbog čega su takva dežurstva u policijskim postajama danonoćno organizirana. Izvan svake je sumnje i da se optuženik i oštećenik nisu prije toga poznavali, pa je, prema tome, očito motiv optuženikova napada na oštećenika upravo u njegovu ometanju vršenja službe, a sve u vezi s događajem koji je tome prethodio tijekom iste noći, kad je optuženik kao teško alkoholizirani vozač isključen iz prometa i priveden u prostorije Policijske uprave, što je kod njega izazvalo srdžbu i osvetoljubivi poriv. Stoga su suprotno pravnom stajalištu prvostupanjskog suda ostvarena sva bitna subjektivna i objektivna obilježja k. d. iz čl. 35. st. 2. t. 5. KZH u vezi s čl. 19. KZJ.» VSH, Kž-1092/87. od 5. lipnja 1988. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 47. UBOJSTVO NA MAH Članak 92. Krivično djelo ubojstva na mah prema svojoj pravnoj prirodi može se počiniti samo s direktnim umišljajem. «Krivično djelo ubojstva na mah je privilegirano krivično djelo zbog toga što je počinitelj svoj umišljaj da drugu osobu liši života donio bez razmišljanja, tj. na mah, doveden bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti, napadom odnosno teškim vrijeđanjem osobe prema kojoj je djelo počinjeno.» VSH, I Kž-687/92. od 7.10.1993. Zatjecanje bivše žene u ljubavnom odnosu s drugim muškarcem ne može imati značenje napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane žrtve u smislu članka 35. KZRH.
134 «Ne može biti govora o ubojstvu na mah, za što se pledira u žalbi. Sud prvoga stupnja s pravom je naveo da ne postoji ni jedno obilježje krivičnog djela ubojstva na mah. Ne postoji nikakav napad, zlostavljanje ili teško vrijeđanje od strane oštećenika, jer su oni imali pravo na ljubavnu vezu, nisu u nju stupili da ponize optuženika, a neposredno prije nego su ubijeni nisu ni znali da ih optuženik prati.» VSH, I Kž-352/94. od 25.5.1994. Pravna suština krivičnog djela ubojstva na mah kao privilegiranoga krivičnog djela ubojstva u tome je da počinitelj odluku o tom činu donosi trenutno – na mah – zbog jake razdraženosti (afekta), u koje stanje je doveden bez svoje krivnje ponašanjem ubijenoga u vrijeme počinjenja djela. «Sud prvoga stupnja u pobijanoj presudi utvrđuje da se optuženik kritične zgode odlučio na lišenje života svoga brata kada je vidio da se ovaj kreće u njegovu pravcu, da je blijed u licu («a poblidi kad napadne»), jer ga je to podsjetilo na dugogodišnje grubo zlostavljanje koje je trpio od oštećenika i asociralo na napad, uslijed čega je došao u stanje jake razdraženosti i nalazio se u stanju bitno smanjene uračunljivosti, te je ispalio u oštećenika više hitaca, nanijevši mu ukupno četiri strijelne rane od kojih je nastupila smrt, iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH. Međutim, za takav zaključak i ocjenu suda prvoga stupnja nedostaju potrebna činjenična utvrđenja o kojima ovisi i pravna oznaka djela. Naime, neosporno je da je pokojni oštećenik kroz dulje vrijeme fizički i verbalno napadao optuženika te da se uslijed toga optuženik osjećao ugroženim i živio u stalnom strahu, jer je agresiju oštećenika doživljavao kao trajno prisutnu i realnu prijetnju, i to prvo po sebe samoga, a zatim i za svoju obitelj, a neosporno je također da navedene zgode, objektivno gledano, nije bilo napada od strane pokojnog oštećenika. Stoga se u takvoj situaciji, kada je u pitanju bio stalan afekt koji je trajao dulje vremena i koji neposredno prije čina lišenja života oštećenika nije bio pojačan njegovim napadom ili teškim vrijeđanjem, ne bi moglo govoriti o reagiranju optuženika na mah i ostvarivanju krivičnog djela iz čl. 35. KZRH.» VSH, I Kž-519/93. od 15.6.1994. U smislu odredbe čl. 35. KZRH pod pojmom jako razdraženo stanje ne misli se na razdraženo stanje u koje pojedinac može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i zbog neznatnog povoda, već stanje kod prosječno stabilnih osoba. «Obrazloženje žalbene osnove svodi se na tvrdnju da je optuženik počinio krivično djelo ubojstva na mah, jer da je bez svoje krivnje doveden u stanje jake razdraženosti od strane oštećenika, a to iz razloga što je ovaj vrijeđao njegovu bivšu suprugu s kojom se razveo, koja je zarađivala za život prostitucijom i tamo materijalno brinuta i o njemu, optuženiku, on ju je volio, a sve to prvenstveno i iz razloga što je on, optuženik, bio u pijanom stanju, bitno smanjenih mogućnosti da shvati značenje svojih postupaka i njima upravlja, zbog svoga psihičkog stanja – sporijih i nekritičnih reakcija, nekritičkih reakcija, nekritičnog sagledavanja situacije. Međutim, žalitelj ispušta iz vida činjenicu da je sud prvoga stupnja vodio računa upravo o duševnom stanju zdravlja optuženika, proveo neuropsihijatrijsko vještačenje pregledom i promatranjem optuženika i sve okolnosti i činjenice, koje se ističu žalbi, bile s od utjecaja na njegove sposobnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, tako da su bile bitno smanjene. To proizlazi od opširnog i stručnog nalaza i mišljenja vještaka. No,
135 iz toga nalaza i mišljenja, a napose onog danog na glavnoj raspravi, proizlazi i to da optuženik tempore criminis nije bio u stanju jake razdraženosti. Dakako, ne može se stanje jake razdraženosti u smislu čl. 35. KZRH procjenjivati subjektivno, s obzirom na sniženi prag tolerancije počinitelja djela, već ono treba objektivno postojati. Optuženik je krivično odgovoran. Nije objektivno bio u stanju jake razdraženosti, pa ubadajući oštećenika nožem u grudni koš i trbuh i nanoseći mu time apsolutno smrtonosne povrede, čini upravo krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH s direktnim umišljajem.» VSH, I Kž-431/95. od 7.9.1995. Ako je jaka razdraženost optuženika posljedica njegovog nezadovoljstva oštećenikovim načinom života koji mu je sin te bolešću optuženika(arteriosklerotična slaboumnost), a ne posljedica napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja optuženika, ne radi se o pokušaju ubojstva na mah. VSH, I Kž-593/89. od 24. 4. 1991. Da bi postojalo krivično djelo ubojstva na mah, postupanje žrtve ne mora biti usmjereno izravno prema počinitelju, nego može biti i prema nekoj njemu bliskoj osobi, u konkretnom slučaju prema njegovoj sedamnaestogodišnjoj kćerki. VSH, I Kž-118/92. od 23.4.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Optuženica je ubola nožem u trbuh osobu koja je dan ranije rekla njenom mužu da ona održava vezu s jednim muškarcem. Prema mišljenju psihijatrijskih vještaka ona se u vrijeme počinjenja djela nalazila u stanju kumuliranog afekta, zbog čega je njena sposobnost da shvati značenje svog djela i da njime upravlja bila smanjena ali ne bitno. Usprkos tome ne može biti govora o pokušaju ubojstva na mah jer je između razloga koji je kod optuženice pobudio takvo stanje i počinjenja djela protekao gotovo cijeli dan, a kod postupanja na mah, potrebna je, kako to samo ime kaže, iznenadna, brza reakcija koja mora neposredno slijediti postupak koji je doveo do stanja jake razdraženosti. VSH, I Kž-1012/88. od 2. kolovoza 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Ovo stajalište izaziva sumnju. U citiranoj odluci, kao i u nekim prethodnim, VSH suviše inzistira na neposrednom vremenskom slijedu između provokacije žrtve i reakcije počinitelja kao neophodnoj pretpostavci ubojstva na mah. Kod ubojstva na mah postajat će, u pravilu, takva brza reakcija, ali ona nije neophodna. Bitno je da u vrijeme počinjenja djela postoji jaka razdraženost izazvana ponašanjem žrtve i da je ona odlučno utjecala na počiniteljevu motivaciju. To je moguće i u situaciji kad postoji izvjestan vremenski interval pa čak i kad je počiniteljev gnjev slabiji nego u vrijeme provokacije ako se on još uvijek može tretirati kao jaka razdraženost. VSH gubi iz vida da neki afekti mogu dugo djelovati. Upravo o tome se radilo u konkretnom slučaju: psihijatrijski vještak izrijekom je iskazao da je afekt postojao i u vrijeme počinjenja djela, bez obzira na to što je nastao prethodnog dana. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90.
136 Za postojanje k. d. iz čl. 136. KZ nije dovoljno da je počinitelj ubojstvo počinio u «afektnom stanju», jer svako afektno stanje nije dovoljno za postojanje ovog k. d. Gotovo sva k. d. ubojstva počinitelji vrše u većem ili manjem stupnju afekta, ali da bi neko k. d. ubojstva moglo biti tretirano kao privilegirana vrsta ubojstva iz čl. 136. KZ potrebno je, da je ono počinjeno u vrlo jakoj razdraženosti, u izvanrednom duševnom stanju počinitelja koje po svom intenzitetu dovodi do tolikog uzbuđenja počinitelja da ovaj trenutno i bez daljnjeg razmišljanja iznenada stvori odluku za počinjenje ubojstva. Je li u konkretnom slučaju razdraženost odnosno uzbuđenje optuženika bilo tolikog intenziteta, odnosno na osnovu kojih koknkretno utvrđenih činjenica sud uziima da je ta uzbuđenost optuženika dosegla toliki stupanj, to je ono što je prvostupanjski sud bio dužan u presudi navesti, ako je našao da se u konkretnom slučaju doista radi o ubojstvu na mah kako to predviđa odredba čl. 136. KZ. VSH, Kž-2943/65. od 3. ožujka 1966. Kod primjene propisa čl. 136. KZ ne mora se uvijek raditi o slučajevima kad ubijeni dovodi optuženika u stanje jake razdraženosti napadom ili teškim vrijeđanjem neposredno pred samo ubojstvo, već se valja usvojiti i stajalište da psihičko uzbuđenje počinitelja ubojstva pod izvjesnim okolnostima može dovesti do ubojstva na mah i u slučajevima, kada napad ili teško vrijeđanje od ubijenoga, uslijed kojega počinitelj tog k. d. bez njegove krivnje biva doveden u jaku razdraženost, može vremenski uslijediti i znatno ranije, pa da to stanje uzbuženosti počinitelja k. d. u vremenu od napada ili teškog vrijeđanja pa do neposrednog atakiranja na ubijenoga, sukcesivno raste i svoju kulminaciju zadobiva baš u momentu kada počinitelj k. d. ubija pokojnika. U takovim slučajevima ne radi se o k. d. običnoga ubojstva iz čl. 135. KZ nego o k. d. ubojstva na mah iz čl. 136. KZ. VSH, Kž-1645/63. od 27. lipnja 1963. Optužena je proglašena krivom zbog k. d. iz čl. 136. KZ, jer je ubila svog supruga na spavanju sjekirom. Do te pravne oznake djela sud je došao raščlambom svih događaja koji su prethodili ubojstvu, a napose međusobnim odnosima bračnih drugova. Poginuli je kroz dulji vremenski period bezobzirno nečovječno postupao prema optuženici i nemilosrdno je tukao, između ostalog i nekoliko dana prije događaja, a zatim jedan dan prije ubojstva i konačno neposredno prije samog čina (objektivno utvrđeno). Ogorčenje i uzbuđenje optuženice tijekom vremena sve više se taložilo i množilo tako da je njena razdraženost postupno rasla, pa bi pod udarcima koje je poginuli optuženici neposredno prije samog ubojstva zadao ta razdraženost dostigla i ovaj kvalitet iz čl. 136. KZ predviđen kao element k. d. ubojstva na mah. Vremenski razmak koji je protekao između momenta kad je poginuli optuženicu na krevetu gnječio, davio i tukao i kad je ona otišla po sjekiru i vratila se nije toliki da se može uzeti da je razdraženost popustila. Optuženica je uslijed stalnog maltretiranja od strane poginuloga bila u jednom trajno uzbuđenom stanju, a kako je i u času počinjenja djela bila u alkoholiziranom stanju, te su sve te komponente doprinijele pojačanom afektnom stanju optuženice kao i produljenom trajanju toga stanja. VSH, Kž-371/68. od 8. kolovoza 1968. Pod pojmom «razdraženo stanje» iz čl. 136. KZ nema se u vidu razdraženo stanje u koje pojedinac može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i zbog neznatnog povoda, već takvo stanje kod prosječno emocionalno stabilnih osoba. Ako je počinitelj ubojstva u takvo razdraženo stanje dospio zbog svoje pretjerane osjetljivosti i emocionalne nestabilnosti, to se njegovo djelo ne može kvalificirati kaok ubojstvo počinjeno na mah.
137
VSH, Kž-1731/66. od 8. prosinca 1966. Između povoda za nastupanje razdraženosti (koja je predviđena u čl. 136. KZ) i stupnja razdraženosti mora postojati stanoviti razmjer. Jaka razdraženost se mora prosuđivati po objektivnim mjerilima, a ne samo sa stajališta preosjetljivosti počinitelja. VSH, Kž-187/71. od 21. travnja 1971. Za učin k. d. na mah traži se, da je ubojica napadom ili teškim vrijeđanjem od strane ubijenoga bez svoje krivnje doveden u jaku razdraženost. Pri tome po sebi nije odlučno, tko je bio objekt napada ili teške uvrede. Mogao je to biti sam počinitelj ubojstva ili kakav njegov rođak ili kakva druga osoba. Traži se samo, da su napadaj ili teško vrijeđanje počinitelja ubojstva opravdano doveli u jaku razdraženost. VSH, Kž-1220/51. Konkretno ubojstvo ukazuje se kao rezultat prethodne prepirke, koju je izazvao optuženik i kao rezultat zlostava, koji je prvi počinio optuženik. Prema tome je optuženik izazvao kako prepirku, tako i međusobno zlostavljanje, pa iako je tijekom događaja došao u uzbuđeno stanje, on u takvo stanje nije došao bez svoje krivnje. Nema stoga uvjeta, da se djelo optuženika kvalificira kao k. d. ubojstva na mah iz čl. 136. KZ. VSH, Kž-400/52. Za optuženika, koga je pred njegovom ženom oštećenik napao odnosno teško vrijeđao zato što je optuženik kraće vrijeme prije toga nasrtao na oštećenikovu ženu i tražio da ona spolno opći s njim, ne može se smatrati da je bez svoje krivnje bio doveden u jaku razdraženost. VSH, Kž-1060/55. Za postojanje k. d. ubojstva na mah u smislu čl. 136. KZ potrebno je da je počinitelj djelo počinio zbog toga, što je bez svoje krivnje bio doveden u jaku razdraženost napadom ili teškim vrijeđanjem od strane ubijenoga. Ako napad ili vrijeđanje od strane ubijenoga nisu bili takvog intenziteta, već je počinitelj napad ili vrijeđanje rabio samo kao povod da bi počinio ubojstvo napadača iz čiste osvete, neće postojati djelo iz čl. 136. KZ, nego djelo ubojstva iz čl. 135. KZ. VSH, Kž-1247/59. Isključeno je postojanje k. d. ubojstva na mah iz čl. 136. KZ kod utvrđivanja da su optuženici spremni za fizičko obračunavanje tijekom svoje agresivnosti kojom su nametnuli sukob došli u stanje jake razdraženosti. Ne može se uzeti da su oni bez svoje krivnje bili dovedeni u razdraženo stanje. Njihovo djelovanje valja pravno ocijeniti kao k. d. iz čl. 135. st. 1. KZ (obično ubojstvo). VSH, Kž-3025/64. od 23. ožujka 1965. Pod pojmom «teškog vrijeđanja», kao jednog od obilježja k. d. ubojstva na mah iz čl. 136. KZ, ne misli se samo na verbalne uvrede ili klevete koje oštećenik učini prema počinitelju
138 djela, već i na svako drugo uvredljivo ponašanje oštećenika prema počinitelju djela, ako je takvo ponašanje oštećenika s obzirom na sve okolnosti slučaja moglo doseći takav stupanj vrijeđanja da se ono po svom intenzitetu može izjednačiti s teškim vrijeđanjem. VSH, Kž-573/60. od 15. svibnja 1960. Ljubomora optuženika bez same aktivnosti oštećenice, koja je dovela do razdraženosti optuženika, ne može se prihvatiti kao teško vrijeđanje i napad oštećenika na optuženika, koji bi izazvao stanje koje bi dovelo do primjene propisa čl. 136. KZ. U slučajevima kada dolazi do primjene čl. 136. KZ treba i u samoj izreci presude konkretno izraziti one elemente koji činjenično sadrže postupke dotičnog optuženika, u kojima su sadržani supstrati za činjeničnu i pravnu ocjenu je li se radi o ubojstvu na mah odnosno moraju biti istaknute činjenice na osnovu kojih se utvrđuje da je dotični optuženik – uslijed određenih postupaka oštećenika (napad ili vrijeđanje) bio doveden u određeno stanje razdraženosti, uslijed koga je namjernim oblikom krivnje došlo do ubojstva oštećenika. Ljubomora optuženika bez aktivnosti same oštećenice koja je dovela do razdraženosti optuženika, ne može se prihvatiti kao teško vrijeđanje i napad oštećenika na optuženika koji bi izazvao stanje koje bi dovelo do primjene propisa čl. 136. KZ. VSH, Kž-2963/63. Pod pojmom «teškog vrijeđanja» u smislu čl. 136. KZ ne treba razumjeti samo teže k. d. protiv časti i ugleda, već i svako veoma intezivno nanošenje psihičke boli ili tešku povredu nekog osjećanja koja kod ubojice izaziva opravdani revolt. Međutim, pri tom se mora raditi o takvom postupku ubijenoga kojim – prema moralnoj i društvenoj ocjeni neopravdano nanosi ubojici intenzivne psihičke bolove ili tešku povredu osjećanja, a kako takve ne može se nikako ocijeniti postupanje pokojnice, koja je povela protiv optuženika brakorazvodnu parnicu i na ročištu za mirenje odbila se pomiriti i nastaviti s njim bračnu zajednicu, koristeći se pri tom svojim zakonskim pravom i postupajući sukladno s moralnim i društvenim normama, a bez obzira kakvu će posljedicu takvo njezino postupanje izazvati u pogledu duševnog stanja optuženika. Ovo tim više što je utvrđeno da je optuženik svojim grubim postupanjem prema pokokjnici i skrivio da je ona zatražila razvod braka. VSH, Kž-1912/73. od 13. prosinca 1973. Sama činjenica da je žena izjavila svome mužu da s njime dalje neće živjeti i da ona njega nije napadala niti vrijeđala te da je bračnu zajednicu napustila zbog višekratnog zlostavljanja od strane muža, ne može se uvažiti kao dovođenje optuženika u razdraženost bez svoje krivnje da bi pri počinjenju ubojstva stekli se elementi k. d. iz čl. 136. KZ. Specifično duševno stanje jake razdraženosti odnosno razljućenosti može izazvati samo napad ili vrijeđanje, a ne i opravdane izjave o nemogućnosti daljeg života s optuženikom koji tako nasilno konzervativno postupa sa ženom smatrajući da ga je dužna ropski slušati i da je može držati u podčinjenom stanju i postavljati svakojake zahtjeve. VSH, Kž-3243/63. od 14. siječnja 1964. Ubojstvo je počinjeno «na mah» samo u slučaju, ako je počinitelj neposredno prije djela bio doveden u jaku razdraženost. Pretpostavlja se da prileg bračnog druga s trećom osobom
139 predstavlja «teško vrijeđanje» drugog bračnog druga, te da bi se prema tome radilo o ubojstvu na mah u stanju jake razdraženosti, kada je ono počinjeno pri zaticanju bračnog druga kod preljubnog čina. VSH, Kž-1106/72. Optuženik je promišljeno ubio mladu osobu zato što nije htjela s njim nastaviti izvanbračnu zajednicu koju od samog početka nije podnosila, a u posljednje vrijeme je nastojala da se te zajednice riješi, jer ona je našla sebi odgovarajućeg mlađeg čovjeka. Riječi koje je poginula pred njeno ubojstvo izgovorila optuženiku ne predstavljaju «teško vrijeđanje», a s druge strane, za optuženika nisu predstavljale novo jer mu je ona slične uvrede već i ranije u više navrata izjavila u lice, pa čak i pred svjedocima, a jednom zgodom i pred policajcem, stoga se ne može uzeti da bi optuženik koji je već niz godina na razne načine doživljavao slične uvrede od sada pokojne bio riječima koje mu je ona izgovorila doveden u jaku razdraženost teškim vrijeđanjem. Ne bi se moglo uzeti ni da je do toga došlo bez krivnje optuženika, jer je on iako je znao da između njega i pokojne postoje jako velike razlike u godinama i da ona to doživljava na način da u više navrata nastoji raskinuti izvanbračnu zajednicu, te konačno saznanje da je našla mlađeg čovjeka, nastojao po svaku cijenu da je prisili da ostane s njim u izvanbračnoj zajednici. Prema tome, sve kad bi i izgovorene riječi od strane sada pokojne doista predstavljale toliko vrijeđanje ne bi se moglo uzeti da je do toga došlo bez krivnje optuženika, prema tome nije ostvaren ni jedan od elemenata koji bi djelu davao karakter ubojstva počinjenog na mah iz čl. 136. KZ. VSH, Kž-1010/67. od 17. listopada 1967. Iako je ubojstvo majke počinjeno zbog njezinog neljudskog odnosa prema optuženiku i njegovoj obitelji, a napose zbog njezinog nehumanog i grubog odnosa prema defektnom djetetu optuženika uslijed čega je dulje vremena dolazilo do nesuglasica i prepirki između optuženika i poginule, to je već samo po sebi moglo u određenom momentu rezultirati izbijanjem jedne teške reakcije, u konkretnom slučaju je optuženik još i posebno došao u uzbuđeno stanje, jer je poginula unatoč njegovih upozorenja ostavljala otvorena vrata od dvorišta te je uslijed toga defektno dijete optuženika pobjeglo na ulicu, pa kada je optuženik to predbacio svojoj majci i upitao je što ona namjerava s njim, ova mu je odgovorila da joj se makne s očiju i da će ona njega i njegovu obitelj istjerati iz kuće, nakon čega je optuženik, uzbuđen, prigrabio kolac i poginulu udario po glavi, ipak se u konkretnom slučaju ne radi o k. d. ubojstva na mah iz čl. 136. KZ. Iako je naime poginula svojim ponašanjem s pravom ogorčila i uzbudila optuženika, u kojem je pored toga već dulje vremena bilo u znatnoj mjeri nagomilano negodovanje prema ponašanju njegove majke, što je također doprinijelo da je on nakon opisanog incidenta poginule reagirao time da ju je udario po glavi, ipak to ubojstvo nije izazvano jednom trenutnom jakom razdraženošću, u koju bi optuženik došao nekim napadom ili tako teškim vrijeđanjem od strane poginule, kakvu zakon predviđa u čl. 136. KZ kao preduvjet za privilegirano k. d. ubojstva na mah iz čl. 136. KZ. Opisani incident naime, po svom karakteru i intenzitetu nije prelazio mjeru ranijih međusobnih sukoba i prepirki te nije prerastao u napad ili tako teško vrijeđanje koje čini element k. d. ubojstva na mah. VSH, Kž-3053/63. Za osobu koja je svojim uvredama izazvala drugog, da joj on uzvrati nanesene uvrede, ne može se smatrati da je bez svoje krivnje dovedena u jaku razdraženost.
140 VSH, Kž-3593/55. Nema osnove za pravnu oznaku djela po čl. 136. KZ (privilegirano k. d. ubojstva na mah) unatoč utvrđenju da je oštećenik kritične zgode napao ne samo optuženika nego i njegovu priležnicu i nazočnog svjedoka, te da je takovo ponašanje oštećenika dovelo do razdraženosti i uzbuđenosti optuženika, budući da istodobno nije utvrđen i treći konstitutivni element bića tog k. d. – da je ubojstvo počinjeno na mah, tj. da se radnja lišavanja života oštećenika neposredno nadovezivala na neskrivljeni uzrok razdraženosti kao neadekvatna neposredna reakcija optuženika. VSH, Kž-1758/72. od 23. siječnja 1973. Za pojam jake razdraženosti u smislu čl. 136. KZ, potrebno je da je intenzitet razdraženosti dostigao takav stupanj, da je uslijed te razdraženosti sposobnost počinitelja da shvati značaj svog djela i mogućnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena. VSH, Kž-1664/59. od 2. rujna 1960. Da bi neko djelovanje bilo pravno označeno kao k. d. ubojstva na mah moraju u prvom redu postojati svi elementi koji su potrebni za ubojstvo s namjerom tj. svijest i volja počinitelja toga k. d. da se određena osoba liši života. U voljnom pogledu mora se raditi bilo o izravnoj ili neiravnoj namjeri. Da bi se došlo do primjene čl. 136. KZ mora uz postojanje elemenata potrebnih za namjerno djelo ubojstva biti utvrđeno i to da je do takvog subjektivnog odnosa počinitelja k. d. prema samom tog objektivnom činu došlo zbog toga što je on bez svoje krivnje, a izazvan teškim vrijeđanjem ili napadom oštećenika doveden u takvo stanje razdraženosti, da je uslijed toga upravo i došlo do njegove reakcije, u kojoj je on u subjektivnom pravcu ispoljio i svijest i volju da dotičnu osobu usmrti. U slučajevima kada dolazi do primjene čl. 136. KZ treba i u samoj izreci presude konkretno izraziti one elemente koji činjenično sadrže postupke dotičnog optuženika, u kojima su sadržani supstrati za činjeničnu i pravnu ocjenu je li se radi o ubojstvu na mah, odnosno moraju biti istaknute činjenice na osnovu kojih se utvrđuje da je dotični optuženik – uslijed određenih postupaka oštećenika (napad ili vrijeđanje) – bio doveden u određeno stanje razdraženosti, uslijed koga je namjernim oblikom krivnje došlo do ubojstva oštećenika. VSH, Kž-2964/63. od 3. ožujka 1964. I u slučajevima kada se radi o ubojstvu na mah iz čl. 136. KZ traži se da počinitelj toga k. d. bude svjestan da može nastupiti smrt neke osobe, i da on tu posljedicu želi ili u najmanju ruku na nju pristaje, ali do takvog psihičko-voljnog stava dotične osobe dolazi upravo zbog toga što je uslijed neposrednih postupaka ubijenog bez svoje krivnje doveden u stanje teške razdraženosti, a bez toga ona ne bi željela niti pristala na smrt dotične osobe. Razlika između ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ i ubojstva na mah iz čl. 136. KZ je u tome što u prvom slučaju do svijesti i volje počinitelja dolazi zrelim i svjesnim razmišljanjem počinitelja tog k. d., a u drugom slučaju kad se radi o k. d. iz čl. 136. KZ počinitelj tih radnji do te svijesti i volje dolazi upravo i jedino zbog jake razdraženosti u koju je bez svoje krivnje doveden odgovarajućim postupcima ubijenoga.
141
VSH, Kž-367/64. od 27. veljače 1964. I za počinjenje običnog ubojstva iz čl. 135. KZ, kao i za počinjenje ubojstva na mah iz čl. 136. KZ potrebno je postojanje namjere za lišenje života. Razlika između jednog i drugog k. d. dolazi do izražaja samo u činjenici što se ta namjera kod počinitelja k. d. iz čl. 136. KZ formira iznenadno, trenutno, uslijed okolnosti koje počinitelja dovode u jedno izvanredno stanje. VSH, Kž-686/66. od 14. srpnja 1966. Remećenje kućnog mira od strane oštećenika koji je u susjednom stanu pod utjecajem alkohola s još dvojicom prijatelja pjevao i galamio i tako onemogućavao optuženiku u popodnevnim satima odmor nakon rada, a osim toga i narušavao san optuženikovom šestomjesečnom djetetu, iako se ima smatrati nekulturnim i bezobzirnim ponašanjem, ne može se ipak smatrati teškim vrijeđanjem od strane oštećenika koje bi moglo opravdano dovesti optuženika u tako jaku razdraženost da se na mah odluči uzeti lovački nož, ode do stana oštećenika i ovog – bez ikakvog daljnjeg povoda, kad se ovaj pojavio na vratima svoga stana, ubodom noža pokuša usmrtiti. VSH, I Kž-2488/76. od 9. prosinca 1976. Prvostupanjskom presudom optuženica je proglašena krivom zbog k. d. ubojstva na mah iz čl. 136. KZ koje je počinila prekoračenjem nužne obrane uslijed jake razdraženosti izazvane bez njene krivnje protupravnim istodobnim napadom ubijenoga, pa je osuđena na kaznu po čl. 136. KZ u vezi s čl. 11. st. 3. reč. 2. KZ. Vrhovni sud je usvojio navedeno činjenično stanje, ali povodom žalbe državnog odvjetnika preinačio pravnu kvalifikaciju djela, tako da je optuženicu proglasio krivom za k. d. ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ i po istom zakonskom propisu izrekao kaznu uz primjenu čl. 11. st. 3. reč. 2. KZ. Vrhovni sud je zauzeo stajalište, naime, da ne može doći do primjene propisa čl. 136. KZ, kada se počinitelj nalazio u nužnoj obrani protiv napada ubijenog (čl. 11. st. 2.), jer je u ovom slučaju potrebno djelovanje počinitelja ubojstva promatrati isključivo kroz prizmu propisa čl. 11. KZ (o nužnoj obrani). To kako u slučaju, da je na napad počinitelj reagirao u granicama nužne obrane (čl. 11. st. 1. KZ), tako i u onom slučaju, da je počinitelj prekoračio granicu nužne obrane, pa to i onda, kada je tu granicu prekoračio uslijed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom (čl. 11. st. 3. KZ). Napad iz čl. 136. je naime samo takav, koji na strani počinitelja ubojstva ne ostvaruje situaciju nužne obrane iz čl. 11. st. 2. KZ. VSH, Kž-590/52. Ne radi se o ubojstvu na mah iz čl. 136. KZ kad je utvrđeno da je optuženik kroz dvadeset godina bračnog života sa svojom ženom u vrlo čestim razmiricama, te da je osoba trajne afektivne poremećenosti i da je sama psihološka situacija uz napitost izazvala pojačavanje afektivnog stanja ali ne u onom stupnju kako to predviđa propis iz čl. 136. KZ. Radilo se o stalnom afektu koji je kritične zgode bio samo p ojačan. Optuženik je bio kronični alkoholičar, što je imalo znatnog odraza na nesređenost u bračnim odnosima i na nemogućnost konsolidacije bračnih prilika. U takvoj situaciji ne može se govoriti da je optuženik u afektivno stanje doveden bez svoje krivnje. Alkoholizam je imao odlučnog utjecaja na poremećaj u bračnim odnosima bez obzira na ponašanje njegove žene.
142 VSH, Kž-459/69. od 27. svibnja 1969. Počinjeno je k. d. ubojstva na svirep način kad je u tvrđeno da je optuženik poginuloj za njena života nanio pedeset jedan ubod nožem i da je te ubode zadavao progoneći poginulu kroz hodnik i u sobi gdje ju je konačno bacio na krevet još živu, te kad je utvrđeno da je poginula bila izložena iznimno teškim bolovima i mukama u vremenu koje nije predstavljao tek trenutak, i da je optuženik u svojoj brutalnosti bio svjestan svega toga i to htio. Ne može se smatrati da je djelo počinio kao ubojstvo na mah iz čl. 136. KZ, jer da je to bio u stanju kumuliranog i kontinuiranog bijesa pojačanog alkoholiziranim stanjem. Između povoda za nastupanje toga bijesa (međusobna svađa i dobacivanje optuženikovog noža pod noge od strane poginule) i stupanja bijesa nije bilo takvog omjera koji bi se prosuđivao po objektivnim mjerilima mogao akceptirati. Primjena čl. 136. KZ i kad bi optuženik bio u stanju jake razdraženosti, ne dolazi u obzir, jer optuženik u takvo stanje nije doveden bez svoje krivnje. Ovo stoga jer je utvrđeno da je optuženik s poginulom ravnopravno sudjelovao u međusobnoj svađi, i sukobu, a taj sukob je zapravo optuženik izazvao maltretirajući poginulu kojoj je pet dana prije njenog ubojstvanasilno prerezao kosu da ne bi išla frizeru. Kako je optuženik baš tim svojim ponašanjem bio uzročnikom napetosti i razmirice, koja se produljila do kritičnog dana, pri čemu je još neposredno prije ubojstva ravnomjerno s poginulom sudjelovao u međusobnoj svađi i razračunavanju, onda se ne može tvrditi da je optuženik bez svoje krivnje doveden u razdraženo stanje, pa je zbog toga isključena mogućnost primjene čl. 136. KZ. VSH, Kž-188/63. od 6. ožujka 1968. Za učin djela ubojstva na mah bitni je preduvjet da počinitelj ubojstvo počini «na mah» doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost napadom ili teškim vrijeđanjem ubijenog. Razdraženost u smislu toga članka mora biti tolika da prouzroči izvanredno duševno stanje u kojemu počinitelj bez kritičkog rsuđivanja i u trenutku odluči da počini ubojstvo. Nadalje, optuženik nije bio u takvom stanju već je manifestirao tipično osvetničko raspoloženje i želju za obračunom. Čuvši da mu je sin istučen, on o tome ne raži nikakve pobliže podatke niti ide pronaći sina da bi mu pomogao već naprotiv s nožem u ruci i s pozivom «hajdemo se napiti krvi», traži napadača da se s njim razračuna, jer je ovaj imao ranije sukobe sa sinom optuženika. Između povoda za nastupanje razdraženosti i stupanja razdraženosti mora postojati i stanoviti razmjer koji treba prosuđivati po objektivnim mjerilima, a ne sa stajališta preosjetljivosti počinitelja. Ako je optuženik preosjetljiva osoba, stoga ipak ne samo vijest da mu je sin istučen, a da se nije interesirao što se u stvari dogodilo, nije bilo mjesta takvoj reakciji optuženika da odmah udari nožem u trbuh sada poginulog koji mu se našao na putu a koji nije imao nikakve veze s prethodnim sukobom između optuženikova sina i ranijeg napadača na njegova sina. Nadalje, u konkretnom slučaju je isključena mogućnost primjene čl. 136. KZ jer poginuli optuženiku ništa nažao učinio nije i ništa skrivio, da bi se moglo uzeti da je optuženik bez svoje krivnje djelatnošću ubijenog bio doveden u jako razdraženo stanje. VSH, Kž-1936/68. od 26. veljače 1969.
143 Kod utvrđivanja stupnja kaznene odgovornosti nije dovoljno da se ocjenjuje afektivno stanje počinitelja k. d. u vrijeme počinjenja djela samo sa stajališta propisa čl. 136. KZ, već kada nađe da to stanje nije bilo takvog intenziteta da bi predstavljalo jaku razdraženost u smislu čl. 136. KZ potrebno je da postojeće afektivno stanje ocjenjuje kod odmjeravanja kazne. VSH, Kž-2764/63. od 15. studenoga 1963. Budući da je p ri prekoračenju granica nužne obrane ublažavanje kazne fakultativno (čl. 11. st. 3. KZ) potrebno je u svakom od takvih slučajeva ocijeniti, je li ublažavanje kazne opravdano. VSH, Kž-1412/52. Prekoračenje granica nužne obrane dolazi do izražaja u procesu odmjeravanja kazne, a je li će ovo prekoračenje imati za posljedicu ublažavanje kazne (čl. 11. st. 3., prva reč. KZ), ovisi i od mjere prekoračenja. VSH, Kž-420/53. Optuženica je zatekla muža i oštećenicu kako se grle u šumi. Nakon toga je otišla u selo te u štali dočekala oštećenicu, napala je i izudarala sjekirom. Ona pritom nije bila dovedena u razdraženo stanje teškim vrijeđanjem od strane oštećenice, jer između njih nije bilo nikakve svađe i kontakta. Stoga ne može biti ni govora o tome da je optuženica pokušala ubojstvo na mah. VSH, Kž-1235/77. od 16. prosinca 1978. Ne može se prihvatiti niti žalbeni navod da bi se u ovom slučaju moglo raditi o ubojstvu na mah iz čl. 36. KZH ili pak o nehajnom prouzročenju smrti iz čl. 38. KZH. Optuženik je, naime, emocionalno labilan, netolerantan na frustracije, sklon naglijem i nepromišljenom reagiranju i nekritičan u procjeni svog položaja i situacije u kojoj se nalazi (sudski vještak!). Stoga se pod pojmom razdraženosti u smislu odredbe čl. 36.KZH, nema u vidu razdraženost u koju optuženik zbog svoje prevelike osjetljivosti i sklonosti naglijem reagiranju zbog neznatnog povoda, već naprotiv, pod pojmom razdraženosti uzima se stanje prosječno emocionalno stabilnih osoba. VSH, Kž-1131/88. od 5. travnja 1988. Ako je jaka razdraženost optuženika posljedica njegovog nezadovoljstva oštećenikovim načinom života koji mu je sin te bolešću optuženika (arteriosklerotična slaboumnost), a ne posljedica napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja optuženika, ne radi se o pokušaju ubojstvana mah. VSRH, I Kž-593/89. od 24. travnja 1991.
144 Da bi postojalo k. d. ubojstva na mah, postupanje žrtve ne mora biti usmjereno izravno prema počinitelju, nego može biti i prema bliskoj osobi, u konkretnom slučaju prema njegovoj sedamnaestgodišnjoj kćerci. VSRH, I Kž-118/92. od 23. travnja 1992. Kazneno djelo ubojstva na mah prema svojoj pravnoj naravi m ože se počiniti samo s izravnom namjerom. Iz obrazloženja: «Kazneno djelo ubojstva na mah je privilegirano k. d. zbog toga što je počinitelj svoju namjeru da drugu osobu liši života donio bez razmišljenja, tj. na mah, doveden bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti, napadom odnosno teškim vrijeđanjem osobe prema kojoj je djelo počinjeno.» VSRH, I Kž-687/1992. Zatjecanje bivše žene u ljubavnom odnosu s drugim muškarcem ne može imati značenje napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane žrtve u smislu čl. 35. KZRH. Iz obrazloženja: «Ne može biti govora o ubojstvu na mah, za što se pledira u žalbi. Prvostupanjski sud s pravom je naveo da ne postoji ni jedno obiježje k. d. ubojstva na mah. Ne postoji nikakav napad, zlostavljenje ili teško vrijeđanje od strane oštećenika, jer su oni imali pravo na ljubavnu vezu, nisu u nju stupili da ponize optuženika, a neposredno prije nego su ubijeni nisu ni znali da ih optuženik prati.» VSRH, I Kž-352/1994. od 25. svibnja 1994. Pravna suština k. d. ubojstva na mah kao privilegiranoga k. d. ubojstva u tome je da počinitelj odluku o tom činu donosi trenutno – na mah – zbog jake razdraženosti (afekta), u koje stanje je doveden bez svoje krivnje ponašanjem ubijenoga u vrijeme počinjenja djela. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrđuje da se optuženik kritične zgode odlučio na lišenje života svoga brata kada je vidio da se ovaj kreće u njegovomu pravcu, da je blijed u licu («a poblidi kad napadne»), jer ga je to podsjetilo na dugogodišnje grubo zlostavljanje koje je trpio od oštećenika i asociralo na napad, uslijed čega je došao u stanje jake razdraženosti i nalazio se u stanju smanjene uračunljivosti, te je ispalio u oštećenika više hitaca, nanijevši mu ukupno četiri strijelne rane od kojih je nastupila smrt, iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik ostvario sva bitna obilježja k. d. d. ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH. Međutim, za takav zaključak i ocjenu prvostupanjskoga suda nedostaju potrebna činjenična utvrđenja o kojima ovisi i pravna oznaka djela.
145 Naime, nesporno je da je pokojni oštećenik kroz dulje vrijeme fizički i verbalno napadao oštećenika te da se uslijed toga optuženik osjećao ugroženim i živio u stalnom strahu, jer je agresiju oštećenika doživljavao kao trajno prisutnu i realnu prijetnju, i to prvo po sebe samoga, a zatim i za svoju obitelj, a neosporno je također da navedene zgode, objektivno gledano, nije bilo napada od strane pokojnog oštećenika. Stoga se u takvoj situaciji, kada je u pitanju bio stalan afekt koji je trajao dulje vremena i koji neposredno prije čina lišenja života oštećenika nije bio pojačan njegovim napadom ili teškim vrijeđanjem, ne bi moglo govoriti o reagiranju optuženika na mah i ostvarivanju k. d. iz čl. 35. KZRH.» VSRH, I Kž-519/1993. od 15. lipnja 1994. U smislu odredbe čl. 35. KZRH pod pojmom jako razdraženo stanje ne misli se na razdraženo stanje u koje pojedinac može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i zbog neznatnog povoda, već stanje kod prosječno stabilnih osoba. Iz obrazloženja: «Obrazloženje žalbene osnove svodi se na tvrdnju da je optuženik počinio k. d. ubojstva na mah, jer da je bez svoje krivnje doveden u stanje jake razdraženosti od strane oštećenika, a to iz razloga što je ovaj vrijeđao njegovu bivšu suprugu s kojom se razveo, koja je zarađivala za život prostitucijom i tako materijalno brinula i o njemu, optuženiku, on ju je volio, a sve to prvenstveno i iz razloga što je on, optuženik, bio u pijanom stanju, bitno smanjenih mogućnosti da shvati značenje svojih postupaka i njima upravlja, zbog svoga psihičkog stanja – sporijih i nekritičkih reakcija, nekritičkog sagledavanja situacije. Međutim, žalitelj ispušta iz vida činjenicu – da je prvostupanjski sud vodio računa upravo o duševnom stanju zdravlja optuženika, proveo neuropsihijatrijsko vještačenje pregledom i promatranjem optuženika i sve okolnosti i činjenice, koje se ističu u žalbi, bile su od utjecaja na njegove sposobnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, tako da su bile bitno smanjene. To proizlazi iz opširnog i stručnog nalaza i mišljenja vještaka. No, iz toga nalaza i mišljenja, a napose onog danog na gl. r., proizlazi i to da optuženik tempore criminis nije bio u stanju jake razdraženosti. Dakako, ne može se stanje jake razdraženosti u smislu čl. 35. KZRH procjenjivati subjektivno, s obzirom na sniženi prag tolerancije počinitelja djela, već ono treba objektivno postojati. Optuženik je kazneno odgovoran. Nije objektivno bio u stanju jake razdraženosti, pa ubadajući oštećenika nožem u grudni koš i trbuh nanoseći mu time apsolutno smrtonosne ozljede, čini upravo k. d. ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH s izravnom namjerom.» VSRH, I Kž-431/19995. od 7. rujna 1995.
Ako je jaka razdraženost optuženika posljedica njegovog nezadovoljstva oštećenikovim načinom života koji mu je sin, te bolešću optuženika (arteriosklerotična slaboumnost), a ne posljedica napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja optuženika, ne radi se o pokušaju ubojstva na mah. VSRH, IKž-593/89. od 24.04.1991.
146 Da bi postojalo krivično djelo ubojstva na mah, postupanje žrtve ne mora biti usmjereno izravno prema počinitelju, nego može biti i prema nekoj njemu bliskoj osobi, u konkretnom slučaju prema njegovoj sedamnaestogodišnjoj kćerci. VSRH, IKž-118/92. od 23.04.1992. Krivično djelo ubojstva na mah prema svojoj pravnoj prirodi može se počiniti samo s direktnim umišljajem. VSRH, IKž-687/92. od 07. 10. 1993. Zatjecanje bivše žene u ljubavnom odnosu s drugim muškarcem ne može imati značenje napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane žrtve u smislu članka 35. KZRH. VSRH, IKž-352/94. od 25.05.1994. Pravna suština krivičnog djela ubojstva na mah kao privilegiranoga krivičnog djela ubojstva u tome je da počinitelj odluku o tom činu donosi trenutno – na mah – zbog jake razdraženosti (afekta), u koje stanje je doveden bze svoje krivnje ponašanjem ubijenoga u vrijeme činjenja djela. VSRH, IKž-519/93. od 15.06.1994. Neovisno od psihičkog stanja optuženika u vrijeme izvršenja djela (nalazio se u stanju jake razdraženosti ili prepasti, te je njegova mogućnost da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena) činjenica da je ooptuženik zbog loših odnosa sa oštećenikom – svojim ocem izradio kuburu, oju je za slučaj napada oštećenika držao pripremljenu u krevetu pod jastukom, te da se optuženik ovog puta, nakon već uobičajenog napada oštećenika, povukao u sobu, uzeo kuburu i prijeteći oštećeniku izašao van, gdje je prema oštećeniku iz kubure ispalio dva hitca, predstavlja takve okolnosti koje same za sebe otklanjaju kao prihvatljiv zaključak da je optuženik napadom oštećenika, koji je prestao, bio doveden u stanje jake razdraženosti i postupao na mah. Napad oštećenika šilom na optuženika, koji je prestao kada je optuženik uzeo pripremljenu kuburu, nakon prethodne međusobne svađe, kakvih je između njih bilo i prije u dugotrajno lošim obiteljskim odnosima, nije mogao prouzročiti kod optuženika stanje jake razdraženosti u smislu čl. 35. KZRH. Da bi se radilo o privilegiranom ubojstvu izvršenom na mah potrebno je ne samo da je počinitelj djelo izvršio u jakoj razdraženosti i da je u takvo stanje dospio bez svoje krivnje, već se traži da ga je u to stanje doveo upravo oštećenik, i to napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem. VSRH, Kž-483/95. od 16.08.1995. Bilten 20/96. U smislu odredbe čl. 35. KZRH pod pojmom jako razdraženo stanje ne misli se na razdraženo stanje u koje pojedinac može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i zbog neznatnog povoda, već stanje kod prosječno stabilnih osoba. VSRH, IKž-431/95. od 07.09.1995. Ne može se uzeti da je optuženik počinio kriv. Djelo ubojstva na mah, iako iz nalaza psihijatrijskog vještaka proizlazi da se nalazio u stanju prepasti i jake razdraženosti, kada je
147 takvo stanje posljedica prvenstveno osobina njegove ličnosti kao alkoholičara s izraženim neurasteničnim smetnjama u vidu pojačane razdražljivosti, pa između provokacije oštećenika i stupnja razdraženosti na strani optuženika prema životnom iskustvu i objektivnoj ocjeni tih okolnosti ne postoji odgovarajući razmjer. VSRH, Kž-825/95. od 23.01.1996. Bilten 21/96. Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva namah u pokušaju iz čl. 35. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH kad je utvrđeno da je u svojoj kući doveden, bez svoje krivnje, u jaku razdraženost napadom oštećenika koji se nepotrebno umiješao u sukob između okrivljenika i njegova oca, udarivši optuženika više puta pištoljem po glavi i ispalivši nekoliko hitaca u strop, pa je optuženik, oduzevši mu taj pištolj u namjeri da ga liši života, ispalio u njegovu pravcu nekoliko hitaca, nanijevši mu prostrijel lijevog prsišta, što je teška i po život opasna povreda, a li smrt oštećenika nije nastupila zbog hitne liječničke pomoći. VSRH, IKž-551/94. od 05.02.1997. Izbor 1/97. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Ne može se uzeti da je optuženik počinio kriv. djelo ubojstva na mah, iako iz nalaza psihijatrijskog vještaka proizlazi da se nalazio u stanju prepasti i jake razdraženosti, kada je takvo stanje posljedica prvenstveno osobina njegove ličnosti kao alkoholičara s izraženim neurosteničnim smetnjama u vidu pojačane razdražljivosti, pa između provokacije oštećenika i stupnja razdraženosti na strani optuženika prema životnom iskustvu i objektivnoj ocijeni tih okolnosti ne postoji odgovarajući razmjer. VSRH, Kž-825/95 od 23.1.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Optuženik je počinio k. d. ubojstva na mah u pokušaju iz čl. 35. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH kad je utvrđeno da je u svojoj kući doveden, bez svoje krivnje, u jaku razdraženost napadom oštećenika koji se nepotrebno umiješao u sukob između okrivljenika i njegova oca, udarivši optuženika više puta pištoljem marke «Beretta» po glavi i ispalivši nekoliko hitaca u strop, pa je optuženik, oduzevši mu taj pištolj u namjeri da ga liši života, ispalio u njegovu pravcu nekoliko hitaca, nanijevši mu prostrijel lijevog prsišta, što je teška i po život opasna ozljeda, ali smrt oštećenika nije nastupila zbog hitne liječničke pomoći. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik bio u razdraženom stanju već zbog svađe s vlastitim ocem, zatiim utvrđuje da ga je u takvo stanje dovelo i ponašanje oštećenika, koji se kao strana osoba nepotrebno umiješao u sukob između oca i sina. Pri tome, prvostupanjski sud prihvaća iskaz oštećenika kao istinit, koji iskazuje da je ispalio dva hica iz pištolja u strop i da je dva puta drškom pištolja udario optuženika po glavi, raskrvarivši ga, jer mu je prijetio riječima, držeći u ruci sjekiru, kojom međutim nije prijetio. Nakon toga je došlo do naguravanja i otimanja za pištolj, do kojeg je optuženik došao i pucao u oštećenika. Upravo takvo ponašanje oštećenika uz raniji sukob s ocem zbog kojeg je bio u povišenom afektivnom stanju, te opito stanje u kojem se optuženik nalazio i koje dovodi do jake razdražljivosti jer se prag tolerancije smanjuje, po mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka dovelo je optuženika u stanje jake razdraženosti, kako to zaključuje prvostupanjski sud, budući da protivnim dokazima nije raspolagao, niti su ovi dokazi dovedeni u sumnju.
148
Dakle, nije sporno da je kod optuženika postojao povišeni afekt zbog ranijeg sukoba s ocem, međutim, on je pojačan napadom oštećenika, zbog čega je optuženik došao u stanje jake razdraženosti pa je ispravan zaključak prvostupanjskoga suda da je optuženik postupao na mah, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.» VSRH, I Kž-551/1994. od 5. veljače 1997. Čini k. d. nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH okrivljenik koji je ispred obiteljske kuće, u nazočnosti više djece, prilikom stavljanja patrone u cijev kubure ručne izrade i njenog sklapanja, držeći prst na obaraču, u času podizanja cijevi radi opaljenja u zrak, dok je cijev bila okrenuta u pravcu jednog djeteta, nehotice povukao obarač, prouzročivši opaljenje patrone koja je dijete pogodila u prednju stranu grudnog koša nanijevši mu smrtonosne ozljede. Županijski sud u Bjelovaru, K-243/1997. od 3. kolovoza 1997. Neovisno o psihičkom stanju optuženika u vrijeme počinjenja djela (nalazio se u stanju jake razdraženosti ili prepasti, te je njegova mogućnost da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena) činjenica da je optuženik zbog loših odnosa s oštećenikom – svojim ocem izradio kuburu, koju je za slučaj napada oštećenika držao pripremljenu u krevetu pod jastukom, te da se optuženik ovog puta, nakon već uobičajenog napada oštećenika, povukao u sobu, uzeo kuburu i prijeteći oštećeniku izašao van, gdje je prema oštećeniku iz kubure ispalio dva hica, predstavlja takve okolnosti koje same za sebe otklanjaju prihvatljiv zaključak da je optuženik napadom oštećenika, koji je prestao, bio doveden u stanje jake razdraženosti i postupao na mah. Napad oštećenika šilom na optuženika, koji je p restao kada je optuženik uzeo pripremljenu kuburu, nakon prethodne međusobne svađe, kakvih je između njih bilo i prije u dugotrajno lošim obiteljskim odnosima, nije mogao prouzročiti kod optuženika stanje jake razdraženosti u smislu čl. 35. KZRH. Da bi se radilo o privilegiranom ubojstvu počinjenom na mah potrebno je ne samo da je počinitelj djelo počinio jakoj razdraženosti i da je u takvo stanje dospio bez svoje krivnje, već se traži da ga je u to stanje doveo upravo oštećenik, i to napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem. VSRH, Kž-483/95. od 16. kolovoza 1995. Ne može se uzeti da je optuženik počinio k. d. ubojstva na mah, iako iz nelaza psihijatrijskog vještaka proizlazi da se nalazio u stanju prepasti i jake razdraženosti,, kada je takvo stanje posljedica prvenstvneo osobina njegove ličnosti kao alkoholičara s izraženim neurasteničnim smetnjama u vidu pojačane razdražljivosti, pa između provokacije oštećenika i stupnja razdraženosti na strani optuženika prema životnom iskustvu i objektivnoj ocjeni tih okolnosti ne postoji odgovarajući razmjer. VSRH, Kž-825/95. od 23. siječnja 1996. – 1- dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 48. ČEDOMORSTVO Članak 93. KZ-a
149 Ne radi se o k. d. ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ (čl. 35. st. 1. KZH), već o k. d. ubojstva djeteta pri porođaju i u slučaju ako je od porođaja proteklo do dva tjedna, a iznimno ako je prošlo i više vremena, ukoliko je u svakom slučaju uz pomoć vještaka utvrđeno da je u vrijeme počinjenja djela još trajao poremećaj što ga je izazvao porođaj. Okružni sud u Zagrebu, K-126/70. od 10. studenoga 1970. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 49. PROUZROČENJE SMRTI IZ NEHAJA Članak 95. KZ U radnjama optuženika stječu se svi elementi bića krivičnog djela nehatnog prouzrokovanja smrti iz članka 37. KZRH kad je utvrđeno da optuženik, unatoč tome što je u osobno vozilo primio oštećenika u teško pijanom stanju, koji je odbio sjesti na stražnje sjedalo automobila, ali usprkos tome nije u cilju izbjegavanja nastupanja zabranjene posljedice poduzeo sasvim određeno i jedino moguće dužno činjenje – zaustavljanje osobnog vozila već u trenutku kad se prvi put teško pijani oštećenik pokušao izvući iz vozila kroz otvoreni prozor, iako je s obzirom na stanje u kojem se oštećenik nalazio i njegovo nenormalno postupanje bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice (da oštećenik može ispasti iz vozila u kretanju), ali je olako držao da ona neće nastupiti. «Neposredno prije uzimanja u vozilo oštećenika, osim što je optuženik vidio da se oštećenik nalazi u teško pijanom stanju i da odbija sjesti na stražnje sjedalo, još nije bio svjestan da će se oštećenik izvlačiti iz vozila te konačno ispasti. No, u nastavku vožnje oštećenik je u dva navrata svojim nekontroliranim izvlačenjem glave i drugih dijelova tijela kroz otvoreni prozor u dovoljnoj mjeri upozorio optuženika i na mogućnost nastupanja one zabranjene posljedice koja je, doista, kasnije i nastupila. Očito je, dakle, da optuženik ništa efikasno nije poduzeo da spriječi oštećenika u njegovu provlačenju kroz prozor automobila u vožnji, a da u tim okolnostima konkretnog slučaja nije bilo teško predvidjeti da bi oštećenik mogao ponoviti prethodno poduzeto izvlačenje, te zbog pijanog stanja ispasti kroz prozor vozila u pokretu. U takvim okolnostima nastavljanje vožnje, a u stvari propuštanjem zaustavljanja vozila na za to pogodnom mjestu, znači ujedno da je radnja počinjenja kaznenog djela nehatnog prouzrokovanja smrti izvršena propuštanjem dužnog činjenja. Vezano za optuženikov subjektivni odnos prema djelu, treba reći da je optuženik postupao sa svjesnim nehatom već i zbog činjenice da opisano ponašanje oštećenika za njega nije bilo novo, neočekivano, iznenađujuće, pa je u cilju izbjegavanja zabranjene posljedice trebao poduzeti sasvim određeno i jedino tada moguće dužno činjenje – zaustavljanje vozila već u trenutku kada se prvi put oštećenik pokušao izvući iz vozila, iz čega sud prvog stupnja izvodi potpuni i pravilni zaključak da je optuženik bio svjestan mogućnosti nastajanja zabranjene posljedice, ali je olako držao da ona neće nastupiti.» VSH, I Kž-954/94. od 19.1.1995. U radnjama optuženika stječu se elementi bića krivičnog djela nehatnog prouzrokovanja smrti izi čl. 37. KZRH kad je utvrđeno da je optuženik u teško pijanom stanju i zbog toga bitno smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, propustio provjeriti da li se u cijevi pištolja nalazi metak, jer inače sa sobom ne nosi napunjen pištolj, a nije uočio činjenicu da je metak u cijev pištolja mogao ubaciti oštećenik kada je pištoljem rukovao, no u takvoj situaciji povlači obarač pištolja, čiju je cijev
150 uperio prema oštećenikovoj glavi, olako držeći da u cijevi nema metka i da zbog toga neće doći do štetnih posljedica. «Upravo na temelju objektivne i savjesne analize i ocjene optuženikove obrane i svih izvedenih dokaza, sud prvoga stupnja je ispravno zaključio da nije dokazano da bi optuženik učinio krivično djelo iz optužnog akta tj. da bi on postupao s ciljem da oštećenika liši života. I zaista, na temelju rezultata postupka nikako se ne može zaključiti da je optuženik uopće htio oštećenikovu smrt, kao ni da bi na njegovu smrt pristao. Kada bi to i bilo dvojbeno, a nije, ne bi se moglo zaključivati na optuženikovu štetu. S obzirom na cjelokupno postupanje optuženika kritične noći, kako prema drugima tako i prema oštećeniku, s kojim je i inače bio u dobrim odnosima, unatoč tome što je bio u teško pijanom stanju (s 2,93 g/kg alkohola u krvi), krajnje je dubiozna tvrdnja žalitelja «da bi okrivljenik jednako postupio i da je bio siguran da će ubiti oštećenog». Onako teško pijani optuženik, više godina uzastopce izložen stalnim stresnim situacijama i zbog svega toga bitno smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, propušta provjeriti ne nalazi li se u cijevi pištolja metak. On olako drži da ne, jer i inače sa sobom ne nosi tako napunjeni pištolj (jedino kad ide u borbene akcije), a po svemu sudeći nije ni registrirao činjenicu da je metak u cijev pištolja mogao ubaciti oštećenik kada je pištoljem rukovao. Dapače, on i ne zna, ne sjeća se da je nešto prije njegov pištolj bio kod oštećenika, kako to uvjerljivo iskazuju svjedoci. Kada on u takvoj situaciji povlači obarač pištolja, čiju je cijev uperio prema oštećenikovoj glavi, olako drži da u cijevi nema metka i da neće doći do štetnih posljedica. No, kako dolazi do oštećenikove smrti, što ju je on svojim nemarom (nehatom) prouzrokovao, ostvario je bitna obilježja kriv. Djela iz čl. 37. KZRH, a ne da bi pristao i čak htio oštećenikovu smrt i tome učino djelo iz optužbe.» VSH, I Kž-319/95. od 1.6.1995. Izbor 2/95 – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Oranizator» Zagreb, 1997. Donoseći prvostupanjsku presudu, sud je vezan glede sadržaja optužbe utoliko, što će donijeti presudu, koja se «može odnositi samo na onu osobu koja je obuhvaćena optužbom i samo na ono djelo koje je predmet optužbe». Kad se govori o djelu, sud je vezan za kompleks činjenica (događaj), koje sačinjavaju elemente bića k. d., a ne i pravnu kvalifikaciju, koju j epredložio državni odvjetnik. Kad je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud kvalificirao djelo po propisu čl. 137. KZ (čl. 38. KZH), a ne po propisu čl. 141. st. 2. KZ (čl. 41. st. 3. KZH), koji je čak stroži od čl. 137. KZ, onda time nije prekoračena optužba. Razlika između k. d. iz čl. 137. KZ i k. d. iz čl. 141. st. 3. KZ u prvom redu je u tom da je prvo djelo u cijelosti počinjeno iz nehaja, a kod drugog počinitelj djeluje s namjerom u odnosu na tešku tjelesnu ozljedu, a nehajno u odnosu prema smrti kao posljedici. VSH, Kž-878/67. od 31. siječnja 1968. I kad se ne bi prihvatilo stajalište prvostupanjskog suda da je optuženik bio svjestan da sada pokojni od primljenog udarca rukom (makar i dlanom) može pasti i pri paduudariti glavom o stol koji se nalazio iza njega ili o pod, uslijed čega bi mogla biti prouzročena njegova smrt, te da je olako držao da do takve posljedice njegovog postupka neće doći, onda se ipak mora uzeti da je optuženik prema okolnostima i svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan nastupanja i takve posljedice svoga postupka. Svakako da je udarac što ga je optuženik zadao sada pokojnom, makar i dlanom, bio dovoljno jak kad je njime uspio oboriti tako snažnog i teškog čovjeka kao što je poginuli, pa
151 je optuženik, kao i svaki razuman čovjek, morao i mogao predvidjeti da od takvog udarca pokojnik može pasti i pri tome, s obzirom da se tu nalazio stol, udariti glavom o taj stol, odnosno o tvrdi betonski pod, što može prouzročiti i najtežu posljedicu. Ne može se prihvatiti stajalšte da je prekinuta uzročna veza između udarca što ga je optuženik zadao sada pokojnom i srmti ovoga, jer da do smrti uopće ne bi moralo doći da je sada pokojnom pravodobno pružena odgovarajuća liječnička pomoć. Ako netko drugome zada takvu ozljedu koja normalno može dovesti do smrti, onda se ne može uzeti, ukoliko smrti nastupi, da je prekinuta uzročna veza između zadane ozljede i nastupjele smrti uslijed toga što se smrt mogla izbjeći pravodobnom i odgovarajućom liječničkom intervencijom koja bi tuđom krivnjom bila izostala, te da prema tome počinitelj ozljede ne bio bio odgovoran za nastupanje te teže posljedice. VSH, Kž-1223/70. od 13. kolovoza 1970. Time što je optuženik pucao iz zračne puške u hlače kasnijeg pokojnog, da bi na taj način ispitao može li ispaljenim zrnom probiti hlače, te mu nanio tešku tjelesnu ozljedu u predjelu lijeve natkoljenice, uslijed koje jezbog nastale sepse nastupila smrt, on nije činio k. d. iz čl. 268. st. 2. i 3. KZ (dovođenje u opasnost života općeopasnom radnjom ili sredstvom), jer izvršenjem te radnje nije život trećih osoba bio doveden u opasnost, već se radi o radnji u odnosu na određenu osobu, uslijed koje je tjelesno mogla biti ozlijeđena jedino ta osoba. Prema tome, sud je tu radnju pravno ispravno označio kao ubojstvo iz nehaja iz čl. 137. KZ (čl. 38. KZH). VSH, Kž-774/72. od 13. rujna 1972. Ako je optuženik oštećenika teško tjelesno ozlijedio iz nehaja i ako se smrtna posljedica prouzročena tom ozljedom također ima pripisati njegovom nehaju, onda su time ostvareni elementi k. d. ubojstva iz nehaja iz čl. 137. KZ (čl. 38. KZH), a ne k. d. teške tjelesne ozljede kvalificiranog težom posljedicom iz čl. 141. st. 3. u vezi s čl. 8. st. 1. KZ (čl. 41. st. 3. KZH). VSH, Kž-1100/72. od 3. travnja 1973. U radnjama optuženika stječu se elementi bića djela k. d. nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH, kad je utvrđeno da je optuženik u teško pijanom stanju i zbog toga bitno smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, propustio provjeriti je li se u cijevi pištolja nalazi metak, jer inače sa sobom ne nosi napunjen pištolj, a nije uočio činjenicu da je metak u cijev pištolja mogao ubaciti oštećenik kada je pištoljem rukovao, no u takvoj situaciji povlači obarač pištolja, čiju je cijev uperio prema oštećenikovoj glavi, olako držeći da u cijevi nema metka i da zbog toga neće doći do štetnih posljedica. Iz obrazloženja: «Upravo na temelju objektivne i savjesne raščlambe i ocjene optuženikove obrane i svih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da nije dokazano da bi optuženik počinio k. d. iz optužnog akta, tj. da bi on postupao s ciljem da oštećenika liši žiovota. I, zaista, na temelju rezultata postupka nikako se ne može zaključiti da je optuženik uopće htio oštećenikovu smrt, kao ni da bi na njegovu smrt pristao. Kada bi to i bilo dvojbeno, a nije, ne
152 bi se moglo zaključivati na optuženikovu štetu. S o bzirom na cjelokupno postupanje optuženika kritične noći, kako prema drugima tako i prema oštećeniku, s kojim je inače bio u dobrim odnosima, unatoč tome što je bio u teško pijanom stanju (s 2,9 g/kg alkohola u krvi), krajnje je dubiozna tvrdnja žalitelja «da bi okrivljenik jednako postupio i da je bio siguran da će ubiti oštećenika». Ovako teško pijan optuženik, više godina uzastopce izložen stalnim stresnim situacijama i zbog svega toga bitno smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, propušta provjeriti ne nalazi li se u cijevi pištolja metak. On olako drži da ne, jer i inače sa sobom ne nosi tako napunjen pištolj (jedino kad ide u borbene akcije), a po svemu sudeći nije ni registrirao činjenicu da je metak u cijev pištolja mogao ubaciti oštećenik kada je pištoljem rukovao. Dapače, on i ne zna, ne sjeća se da je nešto prije njegov pištolj bio kod oštećenika, kako to uvjerljivo iskazuju svjedoci. Kada on u takvoj situaciji povlači obarač pištolja, čiju je cijev uperio prema oštećenikovoj glavi, olako drži da u cijevi nema metka i da neće doći do štetnih posljedica. No, kako dolazi do oštećenikove smrti, što ju je on svojim nemarom (nehajem) prouzročio, ostvario je bitne obilježja k. d. iz čl. 37. KZRH, a ne da bi pristao i čak htio oštećenikovu smrt i time učinio djelo iz optužbe.» VSRH, I Kž-319/1995. od 1. lipnja 1995. U radnjama optuženika stječu se svi elementi bića k. d. nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH kad je utvrđeno da optuženik, unatoč tome što je u osobno vozilo primio oštećenika u teško pijanom stanju, koji je odbio sjesti na stražnje sjedalo automobila, ali usprkos tome nije u cilju izbjegavanja nastupanja zabranjene posljedice poduzeo sasvim određeno i jedino moguće dužno činjenje – zaustavljanje osobnog vozila već u trenutku kad se prvi put teško pijani oštećenik pokušao izvući iz vozila kroz otvoreni prozor, iako je s obziorm na stanje u kojem se oštećenik nalazio i njegovo nenormalno postupanje bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice (da oštećenik može ispasti iz vozila u kretanju), ali je olako držao da ona neće nastupiti. Iz obrazloženja: «Neposredno prije uzimanja u vozilo oštećenika, osim što je optuženik vidio da se oštećenik nalazi u teško pijanom stanju i da odbija sjesti na stražnje sjedalo, još nije bio svjestan da će se oštećenik izvlačiti iz vozila te konačno ispasti. No, u nastavku vožnje oštećenik je u dva navrata svojim nekontroliranim izvlačenjem glave i drugih dijelova tijela kroz otvoreni prozor u dovoljnoj mjeri upozorio optuženika i na mogućnost nastupanja one zabranjene posljedice koja je, doista, kasnije i nastupila. Očito je, dakle, da optuženik ništa efikasno nije poduzeo da spriječi oštećenika u njegovu provlačenju kroz prozor automobila u vožnji, a da u tim okolnostima konkretnog slučaja nije bilo teško predvidjeti da bi oštećenik mogao ponoviti prethodno poduzeto izvlačenje, te zbog pijanog stanja ispasti kroz prozor vozila u pokretu. U takvim okolnostima nastavljanje vožnje, a u stvari propuštanjem zaustavljanja vozila na za to pogodnom mjestu, znači ujedno da je radnja počinjenja k. d. nehajnog prouzročenja smrti izvršena propuštanjem dužnog činjenja. Vezano za optuženikov subjektivni odnos prema djelu, treba reći da je optuženik postupao sa svjesnim nehajem, već i zbog činjenice da opisano ponašanje oštećenika za njega nije bilo
153 novo, neočekivano, iznenađujuće, pa je u cilju izbjegavanja zabranjene posljedice trebao poduzeti sasvim određeno i jedino tada moguće dužno činjenje – zaustavljanje vozila već u trenutku kada se prvi put oštećenik pokušao izvući iz vozila, iz čega prvostupanjski sud izvodi potpun i pravilan zaključak da je optuženik bio svjestan mogućnosti nastajanja zabranjene posljedice, ali je olako držao da ona neće nastupiti.» VSRH, I Kž-957/1994. od 19. siječnja 1995. Pravilno je prvostupanjski sud djelatnost optuženika pravno označio kao k. d. nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH, s obzirom na to da je optuženik u teško pijanom stanju, bez ikakvog povoda, uzeo pištolj, smatrajući da je pištolj prazan, uperio ga u pravcu oštećene i ispalio jedan metak, usmrtivši oštećenicu. Iz obrazloženja: «Iako se u žalbi ne osporava daje pištolj, kojeg je kritičnog jutra u optuženikovoj kući ostavio upravo svjedok F. B., po odlasku optuženika i svjedoka iz kuće, ostao u dnevnom boravku, na polici i uz njega odvojeno okvir s dva metka, te iako ne osporava, ni da se optuženik po povratku kući nakon cjelodnevnog izbivanja, prije uzimanja pištolja s police nije uvjerio gdje se nalazi okvir s mecima i je li možda u pištolju, ipak se i dalje tvrdi, da je okvir s mecima u pištolj jedino neposredno prije ispaljenja mogao staviti teško alkoholizirani optuženik i slijedom toga ustsraje u kvalifikaciji djela iz optužnice (ubojstvo s neizravnom namjerom), što se međutim, prema utvrđenom činjeničnom stanju ne može prihvatiti, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio kada je glede te odlučne činjenice – gdje se nalazio okvir sa streljivom – zaključio u korist optuženika odnosno uzeo, da optuženik zbog teško alkoholiziranog stanja u kokjem se nalazio – navedenu činjenicu nije provjerio, a to upravo znači da je smatrao da je pištolj prazan, a ne da je zbog svoje teške alkoholiziranosti okvir s mecima stavio u pištolj, kako to tvrdi državni odvjetnik, pa kada je to tako, onda je ispravni konačni zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik usmjerivši pištolj u pravcu svoje supruge koja je u kuhinji kuhala kavu i iz relativne udaljenosti pritisnuo obarač, pogodivši je i tako izazvavši njezinu smrt, doista, i u odnosu na radnju počinjenja, a ne samo u odnosu na smrt oštećenice, postupao iz nehaja a ne da je na nastupanje njezine smrti pristao.» VSRH, I Kž-447/1997. od 23. travnja 1998. U radnjama optuženika stječu se elementi bića krivičnog djela nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, kad je utvrđeno da je optuženik u teško pijanom stanju i zbog toga bitno smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, propustio provjeriti da li se u cijevi pištolja nalazi metak, jer inače sa sobom ne nosi napunjen pištolj, a nije uočio činjenicu da je metak u cijev pištolja mogao ubaciti oštećenik kada je pištoljem rukovao, no u takvoj situaciji povlači obarač pištolja, čiju je cijev uperio prema oštećenikovoj glavi, olako držeći da u cijevi nema metka i da zbog toga neće doći do štetnih posljedica. VSRH, IKž-319/95. od 01. 06. 1995. Izbor 2/95. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Dvije učiteljice kao voditeljice ekskurzije koje su propustile nadzor nad učenicima za vrijeme kupanja u bazenu, zbog čega se jedan učenik utopio, počinile su kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja (čl. 95. KZ).
154
Županijski sud u Bjelovaru, Kž-206/00-3 od 14.9.2000. (Općinski sud u Virovitici, K-172/99) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2001. Optuženik je počinio kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ, a ne kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ kada je utvrđeno da se optuženik poigravao s pištoljem na način da ga je repetirao i izbacio metak, okrenuo ga prema svojoj glavi i povukao obarač, pa je nešto škljucnulo, ponovo je repetirao pištolj kojeg je na zahtjev oštećenika uperio prema njegovoj glavi, olako držeći da metak nije u cijevi i da do štetnih posljedica neće doći, povukao obarač, pri čemu je došlo do opaljenja i smrti oštećenika. Sud prvog stupnja je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i na temelju njega donio ispravan zaključak da u konkretnom slučaju optuženik je počinio kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH (sada čl. 95. KZ), a ne kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH. S potpunom izvjesnošću je utvrđeno da kritične zgode optuženik i oštećenik nisu došli u bilo kakav sukob, da su bili dobri prijatelji, da se optuženik poigravao s pištoljem, repetirao ga, te izbacio metak, a zatim ga okrenuo prema svojoj glavi i povukao obarač, jer je nešto škljucnulo, pa je opet repetirao, a tada mu je oštećenik rekao «ajde, buraz i meni», na što je optuženik uperio pištolj prema njegovoj glavi nakon ponovnog repetiranja, ali je došlo do opaljenja pištolja nakon čega se oštećenik srušio na pod. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za balistiku sud je utvrdio da se radi o takvim nijansama u rukovanju pištoljem, da se optuženiku, nakon što je okrenuo pištolj prema svojoj glavi ne može pripisati da je pristao da dođe do opaljenja pištolja kada ga je uperio prema glavi oštećenika i da na takav način izazove njegovu smrt. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I-Kž-160/98 od 6. svibnja 2000. god. – Državni odvjetnik br. 3/2001. 50. PROTUPRAVNI PREKID TRUDNOĆE Članak 97. KZ-a Iako je očito da je optuženik, kad je započeo izvršenje k. d. ubojstva, bio svjestan da je oštećenica u trudnom stanju, te da će njezinim lišenjem života uništiti i plod u njoj, nije time uz k. d. pokušaja ubojstva izvršio još i k. d. pobačaja bez pristanka trudne žene iz čl. 140. st. 2. KZ (čl. 40. st. 3. KZH), jer je plod u vrijeme izvršenja djela bio sastavni dio tijela oštećenice i djelo optuženika, upravljano protiv života oštećenice, moralo je nužno biti istodobno upravljeno i protiv života njenog ploda. Prema tome, za ocjenu pitanja je li optuženik počinio jedno ili dva k. d., odlučno je pitanje namjere optuženika, tj. što je optuženik htio svojom radnjom izvršenja. Zbog toga, trudnoća oštećenice i posljedica koja je iz toga mogla proizići, da je djelo dovršeno, ocjenjivat će se samo u svjetlu otežavajućih okolnosti. VSH, Kž-879/59. od 12. travnja 1959. Optuženica je uvlačila kateter u maternicu oštećenice u svrhu da joj izvrši pobačaj, ali je odustala od izvršenja djela, kad je ustanovila da je oštećenica sama sebi započela vršiti pobačaj.
155
Budući da je u vrijeme, kad je optuženica radila, plod u maternici oštećenice već bio mrtav, tako da optuženica nje mogla dovršiti k. d. iz čl. 140. KZ (čl. 40. KZH), njezino djelovanje predstavlja k. d. nanošenja teške tjelesne ozljede iz čl. 141. st. 1. KZ (čl. 41. st. 1. KZH), a jer je optuženica bila svjesna nastupanja te posljedice i na nju je pristala. VSH, Kž-852/63. od 29. lipnja 1963. Za pitanje je li započeto vršenje pobačaja u smislu čl. 140. KZ, nije odlučno je li uslijed toga došlo do uništenja ploda ili nije. Prvostupanjskom presudom Okružnog suda u S. optužena je osuđena zbog k. d. pobačaja iz čl. 140. st. 1. KZ. Protiv te presude optužena je, među ostalim, podnijela žalbu i zbog povrede k. z. (čl. 343. t. 1. i 4. ZKP). U obrazloženju tog žalbenog razloga optuženica je navela da je ona D. Lj. S obzirom na visok stupanj njene trudnoše, prouzročila samo pobačaj život i za život sposobnog djeteta, pa da se prema tome tu ne može raditi o k. d. pobačaja. Vrhovni sud odbio je žalbu optuženice kao neosnovanu te u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu, iz ovih razloga: «Prigovori optuženice nisu osnovani. Istina, za pojam dovršenog pobačaja po čl. 140. KZ potrebno je da uslijed uporabe abortivnih sredstava dođe do nasilnog prekida trudnoće i uništenja ploda. Međutim, taj zakonski propis ne inkriminira samo počinjenje pobačaja, nego i započinjanje vršenja pobačaja («tko trudnoj ženi… započne vršiti pobačaj…»). Pritom taj propis ne pavi razliku je li, nakon što je počinitelj započeo počinjenje pobačaja, pobačaj nastavljen i dovršen od same trudne žene ili treće osobe (liječnika i dr.) ili nije, te prema tome je li je uslijed takvog započinjanja vršenja pobačaja konačno došlo do uništenja ploda ili nije. Prema tome proizlazi, da je zaštitni objekt k. d. iz čl. 140. KZ ne samo plod u ženinoj maternici, nego i život i zdravlje trudne žene. U ovom slučaju optuženica B. kod djela pod 4) (izreke) otvorila je oštećenici D. Lj. Kateterom maternicu i puhala u nju u namjeri da prouzroči uništenje ploda. Međutim, takvom svojom radnjom ona nije izazvala uništenje ploda, već tzv. prijevremeni porođaj, prema tome porođaj djeteta sposobnog za život (nalaz vještaka za sudsku medicinu). S obzirom na ono što je naprijed istaknuto, takva djelatnost ove optuženice ima se ipak kvalificirati kao dovršeno k. d. iz čl. 140. st. 1. KZ, a budući da se ona ima podvesti pod pojam započinjenja vršenja pobačaja iz tog zakonskog propisa, bez obzira na to što je ovdje željena posljedica – uništenje ploda – izostala.» VSNRH, Kž-998/56. od 26. travnja 1956. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
156 51. TJELESNA OZLJEDA Članak 98. KZ
Za postojanje lake tjelesne povrede mora se naći neki vidljivi trag na tijelu privatnog tužitelja i za postojanje te povrede nije dovoljan samo osjećaj boli, u kojem slučaju (uz ostale elemente) može postojati krivično djelo povrede. Županijski sud Zagreb, Kž-123/93. od 26.01.1993. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Pdetar Veić, Zagreb, 1998. 52. TEŠKA TJELESNA OZLJEDA Članak 99. KZ-a Kad je utvrđena zajednička namjera dvojice optuženika i njihov dogovor da u neprijateljskoj namjeri idu za oštećenikom da mu se osvete zato što je ovaj prethodno ošamario jednog od optuženih, te sud utvrdi da je optuženike povezivala ista misao o opravdanosti zajedničkog zlostavljanja oštećenika i kada su oni to zlostavljanje namjeravali izvršiti, među ostalim, i udaranjem letvom, u koju su svrhu i ponijeli letve, pri čemu je oštećenik zadobio tešku tjelesnu ozljedu, bez obzira tko je od dvojice optuženih neposredno prouzročio tu tešku tjelesnu ozljedu. Ne stoji prigovor onog optuženika koji neposredno nije nanio tešku tjelesnu ozljedu da njegovo djelovanje iscrpljuje samo elemente k. d. iz čl. 143. KZ (čl. 43. KZH – sudjelovanje u tučnjavi). VSH, Kž-2836/64. od 6. siječnja 1965. Prvostupanjski je sud utvrdio da je oštećenik zadobio krvni podljev s površnom ozljedom kože ispod desnog oka, koja ozljeda je lake naravi, i prijelom nosnih kostiju s pomakom, koja ozljeda je teške naravi. Te su ozljede utvrđene na osnovi tzv. bolničke prijave, no medicinska dokumentacija nije dovoljna za činjenično utvrđenje je li oštećenik uopće zadobio prijelom nosnih kostiju s pomakom, jer ozljede navedene u bolničkoj prijavi, koja se sastavlja na temelju određenih sumnji kod prvog, površnog pregleda pri prijamu u bolnicu što se poslije temeljitijim pregledom može objektivno potvrditi ili isključiti. Još je nepouzdanije, na temelju tako dubioznog medicinskog podatka o postojanju neke ozljede, prihvatiti kao valjani dokaz kvalifikaciju neke ozljede. Pri tome valja imati u vidu, da je kvalifikacija ozljede kvalifikatorni element zakonskog opisa k. d. iz čl. 141. st. 1. KZ (čl. 41. st. 1. KZH), pa je prema tome ta kvalifikacijia odlučna, pravno relevantna činjenica. Stoga se mišljenje medicinskog vještaka dano na temelju navedene bolničke prijave, bez valjane medicinske dokumentacije, ne može prihvatiti kao pouzdano. Okružni sud u Zagrebu, Kž-873/77. od 9. lipnja 1977.
157 Pravilno je sud prvoga stupnja oglasio krivim optuženika za krivično djelo teške tjelesne povrede počinjene iz nehata, iz članka 40. stavak 4. u svezi sa stavkom 1. KZRH, kad je utvrdio da je optuženik u nastaloj prepirci s oštećenikom ovoga udario više puta šakom u lice zadavši mu lake tjelesne povrede, pri čemu nije bio svjestan da s obzirom na način na koji je ovaj sjedio na stolcu i na skučeni prostor kuhinje može doći do njegova pada i udarca glavom o brid kuhinjskog elementa, uslijed čega je oštećenik zadobio prijelom VI. vratnog kralješka, koja je povreda bila teške naravi, a te je mogućnosti morao i mogao biti svjestan. VSRH, IKž-230/92. od 16.12.1993. Sud prvog stupnja, iako nalazi da ozljede koje je zadobio oštećenik same po sebi nisu dovele do njegove smrti, već da je uzrok smrti pothlađivanje tijela oštećenika, utvrđuje da su optuženici počinili krivično djelo teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom iz čl. 40. st. 3. KZRH. Uzročni niz u kojem bi se moglo sa sigurnošću utvrditi postojanje uzročne veze između teških tjelesnih ozljeda što su ih optuženici nanijeli oštećeniku i posljedice smrti prekinut je, jer vještak dozvoljava mogućnost da oštećenik upravo zbog alkoholiziranosti u koju se doveo nije primjereno reagirao i, iako se mogao kretati i sam si pomoći zaspao na otvorenom i smrznuo se. Ovo bez obzira što su optuženici povrijeđenoga oštećenika istjerali iz kuće i bez obzira što su napolju bile niske temperature, jer su optuženici mogli pretpostaviti da će optuženik, budući da je bio pokretan, sam potražiti zaklon u obližnjim kućama, a ne zaspati napolju i smrznuti se. U odnosu na smrt oštećenika ne moće se, dakle, za sada, tvrditi da je postojao nehat na strani optuženika. VSRH, Kž-549/94. od 06.12.1994. Bilten 20/96. Čini krivično djelo teške tjelesne povrede u pokušaju iz čl. 40. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH okrivljenik koji je bridom tupog metalnog dijela sjekire udario po glavi oštećenika nanijevši mu laku tjelesnu ozljedu. Točno je da je sjekira vrlo opasno i vrlo podobno sredstvo za llišenje života, te da je zamah sjekirom bio usmjeren prema glavi kao jednom od najvitalnijih dijelova tijela, no to još sve ne opravdava zaključak o umišljaju okrivljenika na lišenje života oštećenika. Ovo stoga što je snaga udarca po glavi oštećenika, upravo voljom samog okrivljenika, koji je mogao i znatno snažnije udariti, bila vrlo mala. Kako je snaga udarca bila mala, ali ipak metalnim dijelom sjekire i po glavi oštećenika, to je pravilan zaključak suda da je okrivljenik pristao samo na nanošenje teške tjelesne ozljede oštećeniku, a ne i na njegovu smrt. VSRH, Kž-626/95 od 5.9.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Odgovornost počinitelja za smrt ozlijeđenog kao za težu posljedicu k. d. teške tjelesne ozljede (čl. 8. i 142. KZ) postoji iako bi pravodobna liječnička pomoć mogla da spasi život ozlijeđenom. Iz obrazloženja: «Ocjenjujući žalbene navode optuženika, ovaj Vrhovni sud u cijelosti je osvojio stajalište izloženo u pobijanoj presudi, prema kome sama činjenica, što bi pravodobno pružena lijenička pomoć eventualno spasila život poginule, ni ukoliko ne može isključiti odgovornost optuženika za posljedicu koja je iz njegova djela proizašla. Utvrđeno je, naime, da su okolnosti pod kojima je optuženik djelo počinio, a naročito činjenica da je poginulu
158 bezobzirno izudarao nanijevši joj po glavi i tijelu mnogobrojne povrede, od kojih naročito dvostruki razdor slezene, ukazuje na intenzitet napada počinjenog na poginulu tako da je optuženik, postupajući na taj način bio ne samo svjestan da time može piginuloj zadati teške tjelesne ozljede, nego da je na to u najmanju ruku i pristao, pa da je time, s namjerom teško tjelesno ozlijedio poginulu. Što se, pak, time smrtne posljedice koja je iz tjelesnih ozljeda nanesenih poginuloj proizašla, iako optuženik takvu posljedicu nije htio, niti je na nju pristao, ipak je s obzirom na opisane okolnosti kkonkretnog slučaja bio svjestan da i takva posljedica može nastupiti držeći olako da ona neće nastupiti, što znači da se teža posljedica mora pripisati nehaju optuženika, pa je prema tome po čl. 8. t. 1. KZ optuženik odgovoran i za tu posljedicu. Kod toga ništa ne mijenja na stvari to što bi pravodobna liječnička pomoć eventualno mogla otkloniti smrtnu posljedicu. Prije svega, postojala je samo eventualna mogućnost, a ne i sigurnost da bi liječnička intervencija mogla spasiti život ozlijeđene, a s druge strane, odgovornost počinitelja za težu posljedicu postoji bez obzira na to iz kojih je razloga takva liječnička pomoć izostala. Odgovornost za težu posljedicu postoji, naime, kako je to već istaknuto, u svakom slučaju ako je uz postojanje izloženih objektivnih i subjektivnih momenata smrtna posljedica prouzročena ozljedama koje je optuženik poginuloj nanio. Time što poginuloj nije pravodobro pružena liječnička pomoć, nije prekinuta uzročna veza između ozljeda i smrtne posljedice, jer do smrtne posljedice nije došlo mimo već djelujućeg uzroka, tj. tjelesnih ozljeda koje je poginula zadobila. Postoji, dakle, i objektivna i subjektivna veza između djelatnosti optuženika i smrtne posljedice. Iz izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje valjano primijenio odredbe kaznenog zakona, tako da ne stoji žalbeni razlog povrede kaznenog zakona, na koji optuženik u svojoj žalbi ukazuje.» Presuda VSH, Kž-1383/66. od 22. rujna 1968. Pogrešan je zaključak suda da je optuženik, ispalivši s udaljenosti od oko 15 metara prema oštećeniku iznad njegove glave za oko pola metra jedan hitac iz lovačke puške, pri čemu je jedno zrno iz donjeg dijela snopa sačme pogodilo oštećenika u glavu, nanijevši mu ustrijelnu ozljedu glave (zrno sačme probilo je kost lubanje i dovelo do nagnječenja i laceracije mozga), koja je teška i po život opasna, pristao samo na ranjavanje oštećenika, odnosno nanošenje teške tjelesne ozljede (k. d. iz čl. 40. st. 2. KZRH), a ne na lišenje života oštećenika. Optuženik je bio svjestan da zrno iz periferije snopa sačme može pogoditi oštećenika u glavu, a dobro je znao ubojitost i jednog zrna sačm e kakvo je koristio (lovačka puška br. 10, promjera 3 mm), pa je stoga neizravna namjera optuženika ovuhvaćala i lišenje života oštećenika. VSRH, Kž-513/96. od 7. studenoga 1996. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 53. TJELESNA OZLJEDA NA MAH Članak 100. KZ-a Kazneno djelo iz čl. 41. st. 4. KZH počinjeno na mah moguće je počiniti i u prekoračenju nužne obrane.
159 Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSH od 15. veljače 1990. –1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 54. TJELESNA OZLJEDA IZ NEHAJA Članak 101. KZ Pravilno je sud prvoga stupnja oglasio krivim optuženika za krivično djelo teške tjelesne povrede počinjene iz nehata, iz članka 40. stavak 4. u svezi sa stavkom 1. KZRH, kad je utvrdio da je optuženik u nastaloj prepirci s oštećenikom ovoga udario više puta šakom u lice zadavši mu lake tjelesne povrede, pri čemu nije bio svjestan da s obzirom na način na koji je ovaj sjedio na stolcu i na skučeni prostor kuhinje moće doći do njegova pada i udarca glavom o brid kuhinjskog elementa, uslijed čega je oštećenik zadobio prijelom VI. Vratnog kralješka, koja je povreda bila teške naravi, a te je mogućnosti morao i mogao biti svjestan. «Suprotno stajalištu žalbe, u pravu je sud prvoga stupnja kada kod izvođenja činjeničnog zaključka o obliku krivnje polazi od nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu, dr. Josipa Škavića i nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. Karle Pospišil. Optuženik je prema nalazu i mišljenju vještaka za sudsku medicinu s četiri udarca srednjeg intenziteta nanio nekoliko lakih tjelesnih povreda na prijelom VI. Vratnog kralješka nastala je kada je oštećenik u padu udario u brid stroja za pranje rublja. Optuženik je oštećenika udario u vrijeme kad se s njim prepirao. Bio je tada pod utjecajem alkohola (popio je to jutro oko ½ litre konjaka), a zbog ponašanja oštećenika (psovao mu je ženu i djecu) s kojim je, inače, bio blizak i povremeno u homoseksualnim odnosima, nalazio se u «nekom stanju emocionalne uzbuđenosti» (iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka). Zbog toga ponašanje optuženika karakterizira spontanost i koncentriranost isključivo na oštećenika. Upravo zato optuženik nije predviđao nastupanje teške tjelesne povrede kao moguće i nije pristao na tu posljedicu. Optuženik je želio istući oštećenika, kako bi se to reklo u laičkom smislu te riječi, a kada je tako postupao, nije vodio računa o prostoru u kojem se nalazi i da padom oštećenika može doći do neželjene posljedice, čega je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan. Daljnja posljedica do koje je došlo – smrt gušenjem zbog zatvaranja grkljana gornjom parcijalnom protezom, koja je oštećeniku očito ispala i dospjela u dušnik, posljedica je nesretnog slučaja koja se ne može pripisati ni nehatu optuženika.» VSH, I Kž-230/92. od 16.12.1993. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. 55. SUDJELOVANJE U TUČNJAVI Članak 103. KZ-a Za postojanje k. d. sudjelovanja u tučnjavi iz čl. 143. KZ (čl. 43. KZ) potrebno je da, uz ispunjenje ostalih zakonskih uvjeta, u tučnjavi sudjeluju najmanje tri osobe. Pri tom za pojam tučnjave nije dovoljno da su u sukobu dva čovjeka koji aktivno sudjeluju u tučnjavi, i od kojih je jedan zadobio tešku tjelesnu ozljedu još dvojica bila spremna da priteknu u pomoć jednom od sudionika. Ta dvojica nisu sudionici u tučnjavi, jer se za sudjelovanje u tučnjavi traži aktivno sudjelovanje u tučnjavi, a ne i sudioništvo u smislu poticanja ili pomaganja, a najmanje spremnost da se pritekne u pomoć nekim sudionicima u tučnjavi sve dok ta spremnost nije aktivnim sudjelovanjem izražena.
160
VSH, Kž-1467/69. od 30. listopada 1969. U tučnjavi sudjeluje svaka osoba koja je nazočna na mjestu i u vrijeme tučnjave i koja ili fizički ili psihički aktivno sudjeluje u njoj. Ukoliko se tučnjava prikazuje kao jedinstveni događaj, niotkakve važnosti nije činjenica je li pojedini sudionik sudjelovao u tučnjavi prije ili iza čina u kojem je netko lišen života ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda. Iako su optuženici u tučnjavi i sami zadobili teške tjelesne ozljede, samiom tim nije isključena njihova kaznena odgovornost za sudjelovanje u tučnjavi, jer je od takve odgovornosti isključen samo onaj sudionik tučnjave u kojoj je samo njemu nanesena teška tjelesna ozljeda. VSH, Kž-406/66. od 25. svibnja 1966. Sudionikom tučnjave, kad se već tučnjava odvija, postaje se nekom agresivnom i neprijateljskom aktivnošću u pravcu fizičkog obračunavanja, pa je za sudionika tučnjave potrebno da je svjestan da svojom aktivnošću sudjeluje u tučnjavi. Potrebno je stoga utvrditi određeno i poblliže po kojim se to aktivnostima konkretno okrivljeni moraju tretirati kao sudionici u tučnjavi i tko su im zapravo bili protivnici da bi se moglo govoriti o tučnjavi. Kad je jedan od sudionika u događaju optužen za sudjelovanje u tučnjavi samo zbog toga što je psovao protivnika, valjalo je utvrditi kad je ta psovka uslijedila, je li prije ili nakon što je jednoj osobi nanesena teška tjelesna ozljeda, te posebno ocijeniti od kakvog je značaja bila ta psovka za ostvarenje k. d. teške tjelesne ozljede i za utvrđenje k. d. zbog kojega je okrivljenik proglašen krivim. VSH, Kž-1963/68. od 28. veljače 1969. Ne stoji k. d. sudjelovanja u tučnjavi kad je utvrđeno da nije postojalo nikakvo fizičkko razračunavanje između grupe optuženika s jedne strane, i oštećenika s druge strane, već da je upravo optuženik jedini izazivački i agresivno nastupio i upravo on fizički napao oštećenika. I kada bi se utvrdilo da su zajedno s optuženim i njegova djeca nabacivala kamenjem na oštećenika, ni tada ne bi bila ostvarena obilježja k. d. sudjelovanja u tučnjavi iz čl. 143. KZ (čl. 43. KZH), nego bi to bio neposredni napad više osoba na oštećenika, koji bi i tada valjalo ocjenivati u okviru propisa o sudioništvu u povezanosti s propisom iz čl. 141. KZ – teška tjelesna ozljeda (čl. 41. KZH). VSH, Kž-1453/66. od 23. studenoga 1966. Nije isključena odgovornost optuženika za sudjelovanje u tučnjavi iz čl. 143. KZ makar je i sam taj optuženik zadobio tešku tjelesnu ozljedu, kadje u toj tučnjavi još jedna osoba lišena života ili zadobila tešku tjelesnu ozljedu. Nije odlučna činjenica je li se optuženik tijekom fizičkog obračunavanja između više osoba, dakle, tijekom tučnjave, u danom momentu povlačio ili ne, kad je utvrđeno da se optuženik povlačio ne sa ciljem da izbjegne fizički obračun s ostalim sudionicima koja je bila u tijeku,
161 već se povlačio iz drugih razloga, jer je kao inicijator svađe i izazivanja i sam bio teško ozlijeđen. VSH, Kž-419/65. od 8. travnja 1965. Ako se neka osoba umiješa u fizičko obračunavanje da bi na taj način obranila neku treću osobu koja je napadnuta, ili ako u nastavku te tučnjave i sama bude napadnuta pa se u takvoj situaciji svojim aktivnim sudjelovanjem brani od napada, takvo djelovanje može imati karakter nužne obrane u smislu čl. 11. KZ (čl. 9. KZJ). VSH, Kž-416/69. od 26. lipnja 1969. Za postojanje k. d. iz čl. 143. KZ (čl. 43. st. 1. KZH) pravno je neodlučno je li je netko u tučnjavi lako tjelesno ozlijeđen pa u izreci presude nije potrebno navoditi i tu okolnost. Objektivni je uvjet kažnjivosti za k. d. iz čl. 143. KZ da je netko lišen života, ili da je nekom drugom (a ne samom sudioniku tučnjave) nanesena teška tjelesna ozljeda. Stsoga sudionik u tučnjavi koji je u toj tučnjavi jedini teško tjelesno ozlijeđen, ne može biti počinitelj k. d. iz čl. 143. KZ. Međutim, ako je u tučnjavi pored nanošenja teške tjelesne ozljede tom sudioniku tučnjave, još jedna osoba lišena života, tada za sudjelovanje u tučnjavi odgovara i ovaj sudionik makar je i sam zadobio tešku tjelesnu ozljedu. VSH, Kž-1392/69. od 21. siječnja 1970. Svaki sudionik u tučnjavi nesumnjivo svojim držanjem i sudjelovanjem pridonosi neposredno ili posredno prouzročenju i najtežih posljedica koje odatle proiziđu (teška tjelesna ozljeda ili smrt neke osobe) što je i bio motiv zakonodavca da takvo sudjelovanje kriminalizira kao k. d. s obzirom na to opravdano je osuditi i sudionika u tučnjavi da sudjeluje u naknadi ove štete, iako je pokojnikovu smrt neposredno prouzročio drugi optuženik. Pritom valja paziti da iznosi koji terete sudionika u tučnjavi ne prelaze mjeru doprinosa sudionika u tučnjavi i prouzročenju smrti pokojnika. VSH, Kž-1223/70. od 13. kolovoza 1970. Iz utvrđenja suda da su trojica optuženika napali oštećenika tako da ga je jedan snažno udario više puta i nogom u tijelo, drugi ga tri puta ošamario, te ga zajedno s trećim još i udario više puta i nogom u tijelo, drugi ga tri puta ošamario, te ga zajedno s trećim još i udario nogom ne proizlaze sva bitna obilježja k. d. iz čl. 43. KZH. Iz obrazloženja: Tučnjava prije svega pretpostavlja fizički obračun između više osoba (barem tri) u kojem se svi sudionici međusobno napadaju, pri čemu je svakako moguće da se unutar šire grupe obračunava po dvoje međusobno, uz uvjet da postoji povezanost između tih obračunavanja. U konkretnom slučaju, prema činjeničnom stanju što je utvrdio prvostupanjski sud, radilo se o napadu optuženika na oštećenika iz sasvim određenog razloga, te je nedvojbeno da oštećenik nije nikoga napadao da on osobno nije želio obračun, niti ga je započeo, da se čak nije ni branio, što kao nesporno proizlazi iz obrana svih optuženika.
162
Prema tome postupanje optuženika ni prema samom opisu djela, a ni inače prema utvrđenom činjeničnom stanju, ne sadrži obilježja k. d. sudjelovanja u tučnjavi iz čl. 43. KZH već je, u konkretnom slučaju i konkretnoj situaciji, trebalo utvrditi pravu volju i sudjelovanje svakoga od optuženika, u prouzročenju krajnje posljedice do koje je došlo, tj. smrt oštećenika zatim utvrditi je li smrt oštećenika zajedničko djelo svih optuženika, kao napadača na njegov tjelesni integritet, odnosno koja je bila uloga svakog pojedingo optuženika (supočinitelj, pomagatelj), kao i koja je posljedica bila obuhvaćena namjerom pojedinog optuženika. VSH, Kž-714/87. od 7. travnja 1988. VSH, Kž-151/86. od 30. lipnja 1988. Sudjelovanje u tučnjavi u kojoj je netko lišen života treba tumačiti tako da se ono može odvijati i neposredno nakon samog lišenja života, ali u vezi s cjelokupnom tučnjavom u kojoj je došlo do tog lišenja života, ukoliko se tučnjava odvijala kontinuirano, pa i bez obzira na protek vremenskog razmaka između lišenja života neke osobe i sudjelovanja u tučnjavi koja je za to vrijeme neprekidno trajala uz sudjelovanje više osoba. VSH, I Kž-2146/75. od 26. veljače 1976. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998.
56. NEPRUŽANJE POMOĆI Članak 104. KZ-a Samo se životom čovjeku može pružiti pomoć. Kad je uslijed prometne nesreće smrt ozlijeđenog praktički odmah nastupila, onda nisu ostvareni elementi k. d. izlaganja opasnosti iz čl. 145. KZ (čl. 44. st. 2. KZH), i nepružanja pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nesreći iz čl. 271a. KZ (čl. 165. st. 1. KZH) kad je vozač koji je izazvao nesreću pobjegao s mjesta događaja i nije pružio pomoć osobi ozlijeđenoj u prometnoj nesreći. VSH, Kž-539/70. od 21. svibnja 1970.
163 Mati i kći počinile su k. d. nepružanja pomoći iz čl. 44. KZH time što nisu spriječile drugu kćer, odnosno sestru da ubije muža prve, odnosno oca druge, ako su to mogle učinti bez opasnosti za sebe. VSH, Kž-136/80. od 23. travnja 1980. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.)
57. NAPUŠTANJE NEMOĆNE OSOBE Članak 105. KZ-a Nisu osnovani navodi obrane optuženice da ne stoje elementi k. d. iz čl. 146. st. 1. KZ (čl. 45. st. 1. KZH) kad je dijete napustila navodno na mjestu gdje mu nije prijetila opasnost za život i tijelo. Dijete je ostavljeno u kukuruzištu i to u noći, pa je i bez obzira na činjenicu da je to uz stazu kuda ljudi danju prolaze, ostavljeno bez ičije pomoći na zabačenom predjelu, gdje je postojala vrlo mala vjerojatnost i mogućnost da netko noću tuda naiđe. VSH, Kž-663/72. od 23. svibnja 1972.
164
Počinila je k. d. iz čl. 146. st. 2. KZ (čl. 45. st. 2. KZH), a ne k. d. iz čl. 268. st. 2. i 3. (dovođenja u opasnost života općeopasnom radnjom ili sredstvom) optuženica koja je svoje četvero male djece, najstarije pet i pol godina staro, ostavila čitav dan do kasno navečer, po hladnom vremenu (kraj studenoga) u zaključanoj hladnoj prostoriji, u kojoj su djeca zbog hladnoće sama naložila vatru od starih krpa i slame, zbog čega je došlo do intezivne koncentracije ugljičnog monoksida te su se djeca zbog trovanja ugušila. VSH, Kž-1058/72. od 17. kolovoza 1972. U djelu optuženika koji starom čovjeku, o kome je dužan starati se, ne daje dovoljno hrane i ostavlja ga da stanuje i noći u nezdravim uvjetima, nema k. d. iz čl. 146. KZ, jer je ovako zanemareni starac prema svojim tjelesnim i duševnim sposobnostima u stanju da mijenja prostorije za stanovanje kao da traži sudsku zaštitu, te se ne smatra nemoćnom osobom u smislu čl. 146. KZ-a. VSNRH, Kž-740/57. od 4. travnja 1957. Za postojanje k. d. napuštanja nemoćne osobe iz čl. 146. KZ nije potrebno prostorno odvajanje kod napuštanja nemoćne osobe koja se nalazila u prilikama opasnim za život, već će to djelo postojati i onda kad osoba koja je dužna da se brine o toj osobi, ovoj u njezinoj nazočnosti ne pruži nužnu pomoć.
Iz obrazloženja: «Ne stoji prigovor državnog odvjetnika da se u radnji odnosno propustima optuženice ne može raditi u ovom slučaju o k. d. iz čl. 146. st. 2. KZ, kako je njezino djelo pravno označio prvostupanjski sud, već iz razloga što taj zakonski propis, za postojanje takvog k. d., traći prostorno napuštanje nemoćne osobe od strane počinitelja, čega u konkretnom slučaju nije bilo jer se optuženica cijelo vrijeme nalazila u nazočnosti djeteta. Naprotiv, za postojanje tog k. d. nije nikako potrebno prostorno odvajanje odnosno napuštanje nemoćne osobe. Naime, radnja počinjenja tog djela sastoji se u ostavljanju bez pomoći nemoćne osobe u prilikama opasnim po život. Prema tome, to će postojati i onda kad osoba, koja je dužna starati se o nemoćnoj osobi, ovoj u njezinoj nazočnosti ne pruži nužnu pomoć. Tako, ako majka ne priskoči u pomoć djetetu koje je, u njezinoj nazočnosti, palo iz zipke ili kreveta, ili ne priskoči u pomoć djetetu koje se upetljalo među pokrivače i davi se, ili mu ne pruži potrebnu hranu kad je gladno kao što je to bilo u konkretnom slučaju, ili u drugim sličnim slučajevima. S obzirom na to prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da su u djelatnosti optuženice, za koju ju je proglasio krivom, sadržana sva obilježja k. d. iz čl. 146. st. 2. KZ. Iz tih razloga valjalo je odbiti žalbu državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona kao neosnovanu.
165 VSH, Kž-1192/68. od 12. rujna 1968. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998.
58. NARUŠAVANJE NEPOVREDIVOSTI DOMA Članak 122. KZ-a Vidi sentencu s obrazloženjem odluke VSNRH, br. Kž-869/56. od 20. travnja 1956. pod čl. 329. KZ. Okrivljenik je počinio k. d. narušavanje nepovredivosti tuđeg stana iz čl. 154. st. 1. KZ kada je neovlašteno prodro u tuđi stan koji još nije bio useljen (koji je još bio prazan). VSH, Kž-1093/69. od 1. listopada 1969. Na ocjenu pojma tuđeg zatvorenog prostora u smislu čl. 154. KZ nema utjecaja pitanje vlasništva nad tim prostorom, te i za vlasnika prostorija koju netko drugi legalno koristi može ta prostorija biti tuđa u smislu tog propisa. Nedopustivo bi, međutim, bilo, i suprotno pravnom poretku, da se članom 154. KZ daje kaznenopravna zaštita i onom faktičnom držatelju nekog stana, odnosno drugog zatvorenog prostora, do kojeg je ovaj došao protivno propisu o stjecanju prava na korištenje takvog stana odnosno prostora, a pogotovo još i izigravanjem zakonitih prava vlasnika. VSH, Kž-118/72. od 7. lipnja 1972. Neovlašteno prodiranje u zaključani stan oštećenice od strane dvojice počinitelja tog djela, od kojih je jedan pokušao izvršiti i silovanje nad oštećenicom, ima se tretirati kao samostalno k. d. narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 154. KZ (čl. 53. KZH), koje za onoga koji je osim toga izvršio i pokušaj silovanja nije inkludirano u to k. d. (čl. 83. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ), tako da počinitelj odgovara za dva k. d. VSH, Kž-894/69. od 26. lipnja 1969. Propis čl. 154. st. 1. KZ (čl. 53. st. 1. KZH) ne zaštićuje samo nastanjeni stan nego i prazan stan koji je u odnosu na počinitelja k. d. tuđi. Pravni poredak zaštićuje tuđe stvari kao takve i društvena opasnost sastoji se u posizanju za tuđom imovinom ili pravom. Vlasnik stana, makar to bilo i poduzeće, a ne samo nositelj stanarskog prava, ovlašteni su da okrivljenika kjoi je neovlašteno prodro u stan pozovu da isprazni stan. K. d. narušavanja nepovredivosti stana ostvareno je već i samim prodiranjem u tuđi stan, a neudaljavanje iz stana na zahtjev ovlaštene osobe predstavlja alternativnu radnju izvršenja k. d. iz čl. 154. KZ (čl. 53. KZH). VSH, Kž-109/69. od 1. listopada 1969.
166
Samovlasnim useljenjem u prazan stan, izgrađen za radnike ustanove, narušava se nepovredivost stana ograničenjem i povređivanjem prava i slobode ovlaštenog davatelja stana da raspolaže sa stanom. VSH, Kzz-21/77. od 16. svibnja 1978. Predmet k. d. narušavanja nepovredivosti stana tuđu je stan, bez obzira na to je li je u vrijeme počinjenja djela bio nastanjen ili prazan VSH, Kž-1093/69. od 1. listopada 1969. Zatvorena prostorija u smislu propisa čl. 53. st. 1. KZH – narušavanje nepovredivosti stana – jest ne samo takva prostorija koju građanin ovlašteno koristi već i poslovna prostorija poduzeća, državnog tijela i sl. Pri tome, a uz nesporno utvrđenje da se u izloženom smislu radi o zatvorenoj prostoriji neodlučno je za postojanje k. d. iz čl. 53. st. 1. KZH je li prostorija namještena ili prazna. VSH, Kzz-22/81. od 2. rujna 1981. Tuđim stanom u smislu čl. 53. KZH smatra se onaj koji je u posjedu druge osobe, pa je zbog toga okrivljenica ulazeći u kuću na kojoj je suvlasnik, a bez dozvole privatnog tužitelja, ostvarila bitna obilježja k. d. narušavanja nepovredivosti stana označenom u čl. 53. st. 1. KZH. Okružni sud u Sisku, Kž-35/85. od 3. travnja 1985. - 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.) Krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 52. st. 1. KZRH čini i vlasnik ako neovlašteno prodre u stan ili kuću koji su njegovo vlasništvo, a koje druga osoba koristi za stanovanje po nekoj pravnoj osnovi. Županijski sud Bjelovar, Kž-356/96 od 11.7.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21
59. PROTUPRAVNO ODUZIMANJE SLOBODE Članak 124. KZ-a Kazneno djelo protupravnog lišenja slobode konzumirano je kaznenim djelom silovanja iz čl. 179. (čl. 83. KZH) u slučaju kad je optuženik doveo oštećenicu u stan u cilju spolnog odnošaja, pa je kao prvu mjeru osiguranja, za slučaj da se oštećenica odupre zaključao stan, a kad se ona oduprla njegovom zahtjevu za općenje m, onda je uporabio silu za izvršenje spolnog odnošaja, dok oštećenica nije mogla iz stana pobjeći jer je bio zaključan. Zbog toga se ne može govoriti o zasebnom k. d. iz čl. 150. st. 1. KZ (čl. 47. st. 1. KZH) jer je ovo protupravno zadržavanje oštećenice u zatvorenom stanu sastavni dio sile koju je optuženik uporabio radi počinjenja k. d. iz čl. 179. st. 1. KZ.
167 Okružni sud u Karlovcu, K-62/68. od 20. rujna 1968. Ako je do lišenja slobode neke osobe došlo pod uvjetima iz čl. 191. st. 4. ZKP (radi predaje nadležnom tijelu osobe zatečene na izvršenju k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH za koje se progoni po službenoj dužnosti), tada takvo ograničenje slobode nema obilježja k. d. protupravnog lišenja slobode, jer nedostaje upravo taj element protupravnosti. Okružni sud u Karlovcu, Kž-229/79. od 26. lipnja 1979. Za pitanje dovršenosti k. d. lišenja slobode iz čl. 47. KZH nije značajna duljina trajanja protupravnog lišenja slobode. Iz obrazloženja: «Pogrešno žalba smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o dovršenom k. d. već o pokušaju. Naime, za postojanje tog djela dovoljno je i kraće lišenje slobode, a djelo je dovršeno aktom lišenja slobode – koja činjenica čak i nije sporna, jer je priznaju i sami optuženici.» VSH, I Kž-945/86. od 12. listopada 1988. Radi se o težem obliku k. d. protupravnog lišenja slobode iz čl. 47. st. 4. KZH, počinjenog na okrutan način, u slučaju kad su optuženici oštećenika nasilno izveli iz kuće, udarajući ga pištoljem i štapom po glavi i rukama, a zatim mu zbog njegova opiranja vezali konopcem ruke na l eđa te ga smjestili u automobil i krenuli u pravcu drugoga grada, pri čemu je jedan od optuženika držao nož uperen u oštećenika. Iz obrazloženja: «Bez osnova ističu optuženici da se u njihovim radnjama ne stječu bitna obilježja k. d. protupravnog lišenja slobode iz čl. 47. st. 4. KZH, jer da su optuženici primijenili silu, ali da u njihovu ponašanju nedostaje kvalifikatorni element postupanja na okrutan način. Međutim, u utvrđenim radnjama optuženika nije sadržana samo uporaba sile već su optuženici prinudom protupravno ograničili oštećeniku slobodu kretanja, a pri tome je pravilno prvostupanjski sud takav način postupanja optuženika ocijenio kao okrutan te djelo ispravno pravno kvalificirao kao k. d. iz čl. 47. st. 4. KZH.» Zapovjednik zatvora koji nije pustio na slobodu nezakonito uhićenog pritvorenika s kojim su stražari postupali na okrutan način, a zatim ga i ranili prilikom pokušaja bijega, počinio je kazneno djelo protupravnog lišenja slobode iz čl. 46. st. 4. Krivičnog zakona RH nečinjenjem. VSRH, I Kž-852/1999-5 od 20. 12. 2000. (Županijski sud u Zagrebu, K-73/98) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2003. 60. OTMICA Članak 125. KZ
168
Učinili su krivično djelo otmice iz čl. 48. t. 2. KZH optuženici (bračni par) koji su, u namjeri da po običaju Roma udaju oštećenicu staru 12 godina, namamili je na autobusni kolodvor pod izgovorom da im pomogne nositi stvari, a onda je odvezli autobusom u udaljeno mjesto gdje su je predali svom rođaku koji je nad njom izvršio obljubu. Oni su iskoristili nezrelost oštećenice i doveli je u položaj u kome nije mogla odlučivati o svome kretanju. VSH, I Kž-354/89. od 15.11.1991. Tri optuženika koji su prisilno ugurali oštećenicu u osobni automobil, kako bi nastavila nevjenčano živjeti s jednim od njih, učinili su kao suizvršitelji krivično djelo otmice iz čl. 48. st. 1. KZH, a ne krivično djelo prinude, kako se to navodi u žalbi. Krivično djelo otmice čini onaj tko nad nekom osobom protupravno stječe vlast i onemogućava je u slobodi kretanja i odlučivanja, makar to trajalo i relativno kratko vrijeme kao u konkretnom slučaju jer je policija lišila slobode optuženike čim su stigli na odredište. VSH, I Kž-240/90. od 10.6.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Kad je utvrđeno da su optuženici prema prethodnom dogovoru i zajednički, u uniformama HV i oboružani kratkim oružjem, u namjeri da dovođenjem oštećenika, tadašnjeg direktora «Jugobanke», omoguće suoptuženiku da ga ovaj privatno, dakle, neovlašteno ispitai sazna podatke koji su ga osobno interesirali, došli do njegove uće u Slatini i zatražili da pođe s njima, što je ovaj vidjevši osobe u maskirnim uniformama i učino, te ga zatim osobnim automobilom odvezli na karaulu u Noskovce i predali ga opt. M. D., ostvarena su sva bitna obilježja k. d. otmice iz čl. 47. st. 1. KZRH. Iz obrazloženja: «Prema utvrđenju prvostupanjskoga suda optuženici su bili obučeni u maskirne uniforme i bili oboružani kratkimoružjem, pa je njihovo odvođenje oštećenika iz njegove kuće u Slatini imalo u svakom pogledu značenje protupravnog zasnivanja fizičke vlasti nad oštećenikom. Cilj ovakve radnje je bilo informiranje opt. M. D. o radu oštećenika u njegovoj ustanovi. Oštećenik je protivno svojoj volji morao obaviti taj razgovor o svom radu s opt. M. D., pa je stoga bio u položaju da bude prinuđen da nešto učini, odnosno trpi i stoga se u radnjama optuženika stječu svi elementi k. d. otmice. To što je opt. M. D. sam vodio «informativni razgovor s optuženikom» nije odlučno, jer je djelo bilo dovršeno poduzimanjem radnje usmjerene na optuženikovo činjenje ili trpljenje. Kako je odvođenje oštećenika učinjeno s određenim ciljem, u konkretnom slučaju ne može biti riječi o k. d. protupravnog lišenja slobode iz čl. 46. st. 1. KZRH, već isključivo o k. d. otmice.» VSRH, I Kž-950/19934. od 30. lipnja 1993. Tri optuženika koji su prisilno ugurali oštećenicu u osobni automobil, kako bi nastavila nevjenčano živjeti s jednim od njih, učinili su kao supočinitelji k. d. otmice iz čl. 48. st. 1. KZH, a ne k. d. prinude, kako se to navodi u žalbi k. d. otmice čini onaj tko nad nekom osobom protupravno stječe vlast i onemogućava je u slobodi kretanja i odlučivanja, makar to
169 trajalo i relativno kratko vrijeme kao u konkretnom slučaju jer je policija lišila slobode optuženike čim su stigli na odredište. VSRH, I Kž-240/90. od 10. lipnja 1992.
61. ZLOSTAVLJANJE U OBAVLJANJU SLUŽBE ILI JAVNE OVLASTI Članak 127. KZ-a Policajac koji je oštećenika neovlašteno tukao palicom, zadavši mu brojne lake tjelesne ozljede, nije počinio samo k. d. zlostavljanja u obavljanju službe ili javne ovlasti iz čl. 50. KZH, već u stjecaju s tim k. d. još i k. d. lake tjelesne ozljede iz čl. 42. st. 1. KZH. Naime, time što je sada za to k. d. u čl. 50. KZH predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, a koja je stroža od kazne zatvora do jedne godine predviđene svojevremeno za identično k. d. zlostave zlouporabom službenog položaja ili ovlasti iz čl. 152. KZ, nije pokrivena i ona kriminalna količina sadržana u djelu lake tjelesne ozljede da bi stjecaj bio isključen. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-731/78. od 4. prosinca 1978. Nastavnik osnovne škole koji u obavljanju te funkcije zlostavi učenika ima svojstvo službene osobe u smislu propisa čl. 3. st. 5. KZH, pa prema tome čini k. d. zlostavljanja u obavljanju službe ili javne ovlasti iz čl. 50. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-604/80. od 23. lipnja 1981. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.) 62. PRISILA Članak 128. KZ-a Za ocjenu je li su optuženici kao osoblje željezničkog vlaka, samim tim što su oštećenika fizički protiv njegove volje odstranjivali iz vagona, to činili bez ikakve zakonske osnove i time izvršili k. d. iz čl. 149. KZ (čl. 52. KZH), valjalo je ocijeniti je li su optuženici prekoračili ovlasti. Odredbom čl. 5. st. 1. t. A/ Tarife za prijevoz putnika, prtljage i ekspresne robe na prugama JŽ određeno je da se mogu i uz put od prijevoza željeznicom isključiti, između ostalih, i pijane osobe, osobe koje svojim ponašanjem uznemiravaju druge putnike ili osobe koje se ne pridržavaju prometnih propisa i propisa o javnom redu i poretku. Valjalo je stoga u postupku utvrditi kako je u ovom slučaju bilo stanje oštećenika, tj. je li je bio pijan i u kolikoj mjeri, te kakvo je bilo njegovo ponašanje, ocijeniti je li su ispunjeni uvjeti iz citirane odredbe za njegovo isključenje od prijevoza ili nisu, kao i to je li su organi željeznice (kondukter, vlakovođa i drugi) ovlašteni da u slučaju kada putnik odbije postupiti
170 premanjihovom nalogu i napustiti vagon, da ga silom odstrane ili moraju za to tražiti intervenciju policije. VSH, Kž-1030/70. od 20. kolovoza 1970. Za postojanje k. d. oduzimanja tuđe pokretne stvari potrebno je da se radi o oduzimanju učinjenom radi trajnog prisvajanja stvari. Kad je optuženik oštećeniku oduzeo sat kao zalog da će se oštećenik vratiti svojem automobilu i odvesti optuženika u kavanu, dakle da bi time prisilio oštećenika da optuženika preveze svojim kolima, onda oduzimanje nije izvršeno u cilju prisvajanja. Budući da je sat oduzet silom, čime je oštećenik prisiljen da nešto trpi, tada su u takvoj radnji optuženika ostvareni elementi k. d. prinude iz čl. 149. KZ (čl. 52. KZH). VSH, Kž-1742/68. od 18. siječnja 1968. Time što je optuženik oštećenicu uhvatio za ruke i maltretirao je, te vukao u namjeri da je privoli da pođe s njim radi obavljanja spolnog odnošaja, optuženik nije započeo s efektivnim izvršenjem k. d. silovanja, već je samo oštećenicu prisiljavao da pođe s njim, pri čemu je njegova namjera da s oštećenicom izvrši spolni odnošaj predstavljala samo motiv njegova opisanog ponašanja. To tim više jer ni sama oštećenica nije tvrdila da je optuženik pritom ispoljavao bilo kakav akt usmjeren u pravcu zadovoljenja spolne pohote. Prema tome, u takvom postupanju optuženika nije još započela radnja izvršenja nasilnog spolnog odnošaja iz čl. 179. st. 1. KZ (čl. 83. st. 1. KZH), već su samo ostvareni elementi k. d. prinude. VSH, Kž-787/68. od 11. srpnja 1968. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998.
63. PRIJETNJA Članak 129. KZ-a U vezi s pitanjem zastare, k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 153. st. 1. KZ (čl. 51. KZH) izvršeno je samim činom prijetnje i ne produljava se trajanjem izazvanog osjećaja straha, ugroženosti, nesigurnosti i nespokojstva kod oštećenika, što je u skladu s čl. 14. KZ (čl. 31. KZJ) koji propisuje da je k. d. počinjeno u vrijeme kad je počinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira kad je posljedica nastupila. Okružni sud u Zagrebu, Kž-280/72. od 24. veljače 1972. Za učin k. d. ugrožavanja sigurnosti izvršenog pucanjem iz puške, dovoljno je da se pucanjem od strane optuženika stvori kod oštećenika nespokojstvo i strah te osjećaj ugroženosti od takve optuženikove aktivnosti. VSH, Kž-2212/54.
171 Kad je optuženik svojim ponašanjem u isto vrijeme i na istom mjestu napao čast i ugled privatne tužiteljice vičući joj uvredljive riječi, a u isto vrijeme lupao na prozor priv. Tužiteljice, pozivajući da iziše iz stana da se obračunaju, počinio je ne samo k. d. iz čl. 170. st. 1. KZ (čl. 76. st. 1. KZH – uvreda), nego i ono ugrožavanjem sigurnosti iz čl. 153. st. 1. KZ (čl. 51. st. 1. KZH). Radnje okrivljenika upravljene su na različite zaštitne objekte protiv kojih je bilo upravljeno ugrožavanje, odnosno napad okrivljenika. U ovom slučaju je to čast i ugled priv. tužiteljice, a u drugom sigurnost tužiteljice kao jedno od prava građana koje pravni poredak štiti. VSH, Kzz-23/69. od 11. rujna 1969. Jedan je od elemenata k. d. ugrožavanja sigurnosti ozbiljna prijetnja, koja je objektivno podesna da kod osobe kojoj je upućena izazove osjećaj straha. Kad je optuženik zaprijetio službujućem policajcu da će mu zabiti nož u leđa kad ga sretne na ulici, policajac je, prema vlastitoj izjavi, opravdano bio u strahu, posebno jer je znao da je optuženik do sada bio sedam puta osuđivan i 23 puta kažnjen od strane suca za prekršaje. Posebno, u to vrijeme kad je optuženik prijetio, tada protiv njega još nije bio određen pritvor, pa oštećenik nije bio siguran je li će optuženik biti pritvoren, a osim toga postojala je i mogućnost da optuženik svoju prijetnju ostvari i kad iziđe iz pritvora ili nakon izdržane kazne. VSH, Kž-927/70. od 17. rujna 1970. Za počinjenje k. d. iz čl. 153. KZ (čl. 51. KZH) nije odlučno je li počinitelj upućujući drugom prijetnju pritom ozbiljno mislio, već, sasmo to, je li od strane oštećenika s obzirom na sve okolnosti pod kojima je prijetnja upućena, ova mogla biti ozbiljno shvaćena i je li na taj način u osjećajnom životu oštećenika mogla izazvati izvjesne primjene u vidu uzbuženosti, straha i prerpasti. VSH, Kž-2126/70. od 26. siječnja 1971. Za ostvarenje bića k. d. ugrožavanja sigurnosti, nije potrebno da je oštećenik bio nazočan događaju, pa da mu je prijetnja bila upućena izravno, već je dovoljno da je prijetnja bila počinjena pod takvim okolnostima da je kod oštećenika, kad je za nju saznao, mogla izazvati osjećaj straha, osobne ugroženosti, nesigurnosti i nespokojstva. Okružni sud u Zagrebu, Kž-2162/71. od 18. svibnja 1972. Pravilno je sud uzeo da je okrivljenik ostvario elemente k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 50. st. 1. KZRH kada je, tijekom ozbiljne prepirke s privatnim tužiteljem, otišao u garažu i vratio se držeći u ruci dječji pištolj, i zaprijetio da će ga ubiti. Privatni tužitelj s mjesta na kome se nalazio nije mogao ocijeniti da se radi o dječjem pištolju, jer se igračke izrađuju tako da vanjskim izgledom budu što sličnije pravim predmetima. Takva prijetnja može objektivno kod drugog izazvati osjećaj straha i osobne nesigurnosti, pa je treba smatrati ozbiljnom u smislu čl. 50. st. 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-67/1996. od 14. ožujka 1996.
172 Bacanje bombe pod prozor stana oštećenika još ne predstavlja ozbiljnu prijetnju napadom na njegov život ili tijelo odnosno njemu bliskih osoba u smislu čl. 50. st. 1. KZRH. Iz obrazloženja: «Ozbiljna prijetnja iz navedenog propisa nije svaka prijetnja, već samo ona kojom se prijeti da će biti napadnut život ili tijelo oštećenika, ili život ili tijelo njoj bliske osobe. Radi se dakle o prijetnji nekim budućim napadom na život ili tijelo (oštećenika ili njoj bliske osobe), a prijetnja mora biti tako ozbiljna da dovodi do osjećaja ugroženosti oštećenika za vlastiti tjelesni integritet ili integritet njemu bliske osobe. Izazivanje eksplozije aktiviranjem ručne bombe nesumnjivo je općeopasna radnja pa bi taj postupak optuženika mogao, pod uvjetom da je izazvao opasnost za život ili tijelo oštećenika ili nekih drugih osoba ili za imovinu većeg opsega, predstavljati k. d. dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 146. st. 1. KZRH, ali se optuženik ne tereti za izazivanje takve opasnosti.» VSRH, I Kž-847/1993. od 16. i 27. prosinca 1993. Nisu ostvarena obilježja kvalificiranog k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 2. KZH kad je prijetnja učinjena prema dvjema osobama, jer dvije osobe još uvijek ne predstavljaju «veći broj osoba» u smislu navedenog zakonskog propisa. VSH, Kž-3/82. od 21. svibnja 1982. Biće k.d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 50. st. 2. KZRH kojim je počinitelj ugrozio sigurnost većeg broja osoba, ostvareno je kada je počinitelj ugrozio sigurnost naglašene grupe ljudi, koja, prema stajalištu sudske prakse, predstavlja grupu od pet ili više osoba. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-610/1996. od 5. prosinca 1996. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Napomena: Prema čl. 89. st. 22. ne bi se smio po svojoj stilizaciji primijeniti na čl. 129. st. 3. već st. 21. (Skupina…) Biće krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 50. st. 2. KZRH kojim je počinitelj ugrozio sigurnost većeg broja osoba, ostvareno je kada je počinitelj ugrozio sigurnost naglašene grupe ljudi, koja, prema stajalištu sudske prakse, predstavlja grupu od pet ili više osoba. Županijski sud Bjelovar, Kž-610/96 od 5.12.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 64. POVREDA TAJNOSTI PISAMA I DRUGIH POŠILJAKA Članak 130. KZ-a
173 Kad je optuženi listonoša otvarao tuđa pisma koja su mu bila povjerena radi dostave, počinio je samostalno k. d. povrede tajnosti pisama, a ne k. d. zlouporabe službenog položaja ili ovlasti. Odredba čl. 156. KZ (čl. 55. KZH) ukazuje da takvo k. d. čini svaka ona osoba koja neovlašteno otvori tuđe pismo. Optuženik nije bio ovlašten, pa prema tome nije ni smio otvoriti pismo, a budući da je pismo ipak otvorio, počinio je time samostalno k. d. povrede tajnosti pisma iz čl. 156. st. 1. i 3. KZ (čl. 55. st. 1. i 3. KZH). VSH, Kž-132/73. od 13. siječnja 1975. Optuženik je kao listonoša otvarao pisma, ali ne sa ciljem saznavanja njihova sadržaja, već da vidi ima li u njima novaca radi prisvajanja. Za postojanje k. d. povrede tajnosti pisama i drugih pošiljaka, pitanje stvarnog motiva otvaranja pisama pravno je neodlučno. Na subjektivnoj strani kod počinitelja traži se samo svijest da neovlašteno otvara tuđe pismo ili kakvu drugu zatvorenu pošiljku, jer zakonodavac, kriminalizirajući takvu djelatnost, pruža građanima garanciju da nitko nepozvan neće otvarati zatvoreno pismo ili neku drugu pošiljku te tako omogućiti da se sazna njezin sadržaj, bez obzira u koju se svrhu takvo otvaranje obavlja. VSH, Kž-128/77. od 3. veljače 1977. Novac koji neka osoba šalje poštom, u zatvorenom pismu, smatra se pošiljkom koja je povjerena pošti na otpremu. Ako službenik pošte kome je povjereno da takvu pošiljku otpremi, pismo otvori a novac prisvoji, čini time k. d. pronevjere u stjecaju, s k. d. povrede tajnosti pisama i drugih pošiljaka. VSH, Kž-1796/58. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998 65. POVREDA MIRA POKOJNIKA Članak 134. KZ-a Prvostupanjskom presudom okrivljena je, kao supruga pok. sina oštećene, oslobođena optužbe zbog k. d. povrede groba iz čl. 213. KZRH – činjenično, da je s groba gdje su pokopani suprug i sin oštećenika otkinula i bacila mramornu vazu. Iako skidanje vaze koja je učvršćena za grob, predstavlja oštećenje groba, ipak u radnji okrivljene nema elemenata označenog k. d. Da bi se radilo o k. d. povrede groba, potrebno je da se radnje, koje objektivno predstavljaju oštečenje, poduzimaju s namjerom da se ošteti grob kao tuđa stvar, čega u konkretnom slučaju nema jer je okrivljena vlasnica i korisnica grobnog mjesta. Otkidanje i bacanje vaze s groba ne predstavlja ni grubu povredu groba. Pod grubom povredom groba treba smatrati oskvrnuće ili obeščašćenje groba, kojim se teško vrijeđa osjećaj pijeteta prema pokopanim osobama, dakle osjećaj dubokog poštovanja prema pokojnicima. Okrivljena nije namjerno postupala da grubo povrijedi grob, jer je u njemu pokopan njen muž, čija smrt ju je teško pogodila.
174 Županijski sud u Bjelovaru, Kž-46/1995. od 23. veljače 1995. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 66. VELEIZDAJA Članak 135. Kad se optuženik tereti u osnovi samo zbog toga što se priključio naoružanoj mjesnoj straži s drugim naoružanim mještanima srpske nacionalnosti u mjestu Lovska, Općina Novska, te s oružjem učestvovao u držanju straža, takva aktivnost, bez dodatnih elemenata, ne može se pored krivičnog djela sudjelovanja u oružanoj pobuni iz članka 235. stavak 1. KZRH pravno označiti još i po propisu članka 231. KZRH, neovisno o motivaciji počinitelja. «Okolnost da su krajnji ciljevi oružane pobune dijela srpskog stanovništva Republike Hrvatske općenito bili da se pobunjenička vlast trajno zadrži, a kasnije ti krajevi odcijepe od matične zemlje i ostvari «ujedinjenje svih srpskih zemalja», što ističe vojni tužitelj u žalbi i što smatra notornom činjenicom, ne može biti razlogom da se optuženiku, kao pojedincu, koji se tereti samo za sudjelovanje u naoružanoj seoskoj straži, pripisuje izvršenje krivičnoga djela iz članka 231. KZRH. O tzv. Idealnom stjecaju, o kojemu govori žalitelj, između krivičnoga djela oružane pobune iz članka 235. stavak 1. KZRH i kriv. Djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz članka 231. KZRH, moglo bi se raditi kod onih učesnika oružane pobune koji su bili organizatori, rukovoditelji ili koordinatori oružanih pobunjeničkih akcija ili koji su tako djelovali s već unaprijed postavljenim ciljem odcjepljenja dijela teritorija Republike Hrvatske i njegovog pripajanja drugoj državi, koristeći se pri tome pojedinačnim pobunjeničkim akcijama, pa i takvima u kakvoj je učestvovao i optuženik, dok se počiniteljima tih izoliranih pobunjeničkih akcija stjecaj između navedenih djela ne može pripisati». VSH, I Kž-279/93. od 15.4.1993. VSH, I Kž-119/93. od 4.3.1993. Kada se optuženik tereti prema opisu djela da se priključio novoformiranoj straži te primio oružje i držao straže na položajima oko sela Popovac i da je to učinio «s ciljem suprotstavljanja legalnim tijelima vlasti Republike Hrvatske, suspenzije te vlasti i pripajanja tog područja Republici Srbiji», ostvarena su prema pravilnom pravnom stajalištu Vojnog suda, kao suda prvog stupnja, samo obilježja krivičnoga djela oružane pobune iz članka 235. KZRH, a ne istovremeno u idealnom stjecaju i obilježja krivičnoga djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz članka 231. stavak 1. KZRH. «Ispravno sud prvoga stupnja polazi od zakonskog načela da sud nije vezan pravnom ocjenom djela iz optužnice (članak 262. ZKP) te da radnja izvršenja djela mora biti konkretno opisana u optužnom aktu (članak 252. stavak 1. točka 2. ZKP). Stoga kad analizira opis djela iz optužnice, sud prvoga stupnja ispravno zaključuje da se u konkretnom slučaju opisana aktivnost odnosi samo na ostvarenje cilja počinjenja krivičnoga djela iz članka 235. stavak 1. KZRH, a ni po čemu se ne vidi poduzimanje konkretnih radnji od strane optuženika u cilju pripajanja spornog područja Republici Srbiji, i to na način inkriminiran odredbom članka 231. stavak 1. KZRH, dakle silom ili drugim protuustavnim putem, pa se prema tome u tom slučaju i ne može raditi o stjecaju krivičnog djela iz članka 231. stavak 1. KZRH, i članka 235. stavak 1. KZRH, već nasuprot tome samo o krivičnom djelu iz članka 231. KZRH. Da bi počinitelj krivičnoga djela oružane pobune počinio u stjecaju i krivično djelo ugrožavanja teritorijalne ukupnosti, potrebno je da pored točno određenih radnji oružane pobune koje su počinjene s određenim umišljajem počini i točno određene radnje ugrožavanja teritorijalne ukupnosti s umišljajem, a to znači da je učestvovao u formiranju nelegalne vlasti
175 na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske ili izvršio druge radnje radi organizacije posve drukčijeg vojnog i društveno-političkog ustrojstva, a sve radi pripajanja toga dijela državnog područja Republike Hrvatske Republici Srbiji. Doduše, takvi počinitelji krivičnoga djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti služe se počiniteljima krivičnih djela oružane pobune radi ostvarivanja svojih ciljeva, ali to ne znači da ovi potonji počinitelji krivičnoga djela oružane pobune, time što su počinili to krivično djelo ujedno čine i krivično djelo iz članka 231. KZRH. Nije stoga dovoljno navesti da se netko oružano pobunio s ciljem suprotstavljanja legalnim tijelima vlasti Republike Hrvatske radi pripajanja određenog područja Republici Srbiji, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, da bi se radilo o stjecaju krivičnih djela iz članaka 231. i 235. KZRH.» VSH, I Kž-278/93. od 8.4.1993. Pravilno je stajalište vijeća Vojnog suda kao suda prvog stupnja da iz opisa djela u zahtjevu vojnog tužitelja prema kojem se okrivljenik tereti da je u svibnju 1991. g. samovoljno napustio rad u policijskoj upravi i da se s kompletnom opremom, kojom je bio zadužen, pridružio tzv. «Martićevoj miliciji – SAO Krajina» i njenim akcijama protiv Republike Hrvatske, proizlaze sva bitna obilježja krivičnoga djela oružane pobune iz članka 235. stavak 1. KZRH, a ne i obilježja krivičnoga djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz članka 231. KZRH, neovisno o tome što je vojni tužitelj naknadnim dopisom istražnom sucu, bez ikakve nove činjenične podloge ranijem opisu djela, dodao riječi: «a sve s krajnjim ciljem da se ovaj dio teritorija Republike Hrvatske pripoji Republici Srbiji». «Nema nikakve dvojbe da priključivanje okrivljenika pobunjenicima u Obrovcu i «martićevcima» sadrži u sebi potrebne elemente krivičnoga djela oružane pobune iz članka 235. KZRH, a to djelo je ostvareno već činjenicom odlaska i pridruživanja pobunjenicima, čiji su ciljevi opće poznati, dakle notorni. Nedopustivo je, međutim, da vojni tužitelj na osnovi posve istoga činjeničnoga stanja koje je sam ocijenio nedovoljnim, pa i za podizanje optužnice za krivično djelo iz članka 235. stavak 1. KZRH mijenja proizvoljno i bez ikakvih dodatnih činjenica one elemente djela za koje je ocijenio da su potrebni da bi se djelo moglo drugačije pravno označiti, očito samo zato da bi se izbjegla primjena Zakona o oprostu. To što se okrivljenik priključio pobunjenicima još samo po sebi, bez konkretnih činjeničnih utvrđenja, nije dokazom da je on osobno pokušao upotrebom sile ili drugim protuustavnim putem odcijepiti dio teritorija Republike Hrvatske, konkretno Obrovac, i pripojiti ga Srbiji, odnosno nekakvoj umjetnoj tvorevini SAO Krajina. Za takvu pravnu oznaku djela po članku 231. KZRH za sada nedostaje činjenična podloga, što nikako ne znači da se protiv okrivljenika kasnije, s obzirom na prikupljene dokaze, ne bi mogao pokrenuti i voditi krivični postupak za krivično djelo iz članka 231. KZRH odnosno bilo za koje drugo djelo protiv Republike Hrvatske.» VSH, I Kž-75/93. od 18.3.1993. Stvarni cilj optuženikova pristupanja, inače stranog državljanina, tzv. Rezervistima i prebacivanje na područje Republike Hrvatske u uniformi s oružjem i streljivom bio je da oružanim putem odvoji dijelove Republike Hrvatske od matice zemlje. Takvo ponašanje sadrži sve bitne elemente krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236. b. st. 1. KZH, a ne oružane pobune iz čl. 236. f. st. 1. KZH, kako je djelo pravno označio sud prvoga stupnja. Krivično djelo oružane pobune usmjereno je na ugrožavanje Ustavom utvrđenoga državnog i društvenog ustrojstva ili sigurnosti Republike Hrvatske, a umišljaj
176 optuženika kao stranog državljanina bio je u prvom redu usmjeren da uporabom sile odcijepi dio područja Republike Hrvatske. VSH, I Kž-397/92. od 2.9.1992. PSP-53. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Neosnovano su optuženici – koji su presudom prvostupanjskoga suda proglašeni krivima zbog k. d. napada na ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske iz čl. 236.a. KZH – pozivaju na odredbe Treće ženevske konvencije prema kojoj bi oni, kao pripadnici srpskoga dobrovoljačkkoga odreda «Stevan Sinđelić», imali pravo na status ratnog zarobljenika. Oni bi to pravo mogli imati kad bi, osim ostalih uvjeta iz čl. 4. navedene konvencije, ispunjavali uvjet da se u svojim operacijama pridržavaju zakona i običaja rata. Taj uvjet nije ispunjen jer je prvostupanjski sud utvrdio da su oni kao pripadnici navedenoga dobrovoljačkog odreda odlazili u oružani napad i pljačku hrvatskih sela. Oni se, prema tome, nisu u ratnim operacijama pridržavali zakona i običaja rata, pa iako su bili obučeni u uniforme i eventualno nosili znakove za raspoznavanje i otvoreno nosili oružje, ne mogu imati svojstvo ratnih zarobljenika. VSRH, I Kž-321/92. od 8. srpnja 1992. Stvarni cilj optuženikova pristupanja, inače stranoga državljanina, tzv. rezervistima i prebacivanje na područje Republike Hrvatske u uniformi s oružjem i streljivom bio je da oružanim putem odvoji dijelove Republike Hrvatske od matice zelje. Takvo ponašanje sadrži sve bitne elemente k. d. ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236.b. st. 1. KZH, a ne oružane pobune iz čl. 236.f. st. 1. KZH, kako je djelo pravno označio prvostupanjski sud. Kazneno djelo otužane pobune usmjereno je na ugrožavanje Ustavom utvrđenoga državnog i društvenog ustrojstva ili sigurnosti Republike Hrvatske, a namjera optuženika kao stranog državljanina, bila je u prvom redu usmjerena da uporabom sile odcijepi dio područja Republike Hrvatske. VSRH, I Kž-397/92. od 2. rujna 1992. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998 67. ORUŽANA POBUNA Članak 142. KZ Pravilno je pravno stajalište vojnog tužitelja da je optuženik kojem je optužnicom stavljeno na teret da je u oružanoj pobuni i sukobu na području Banije i široj okolici naoružavši se pucao i po civilnom stanovništvu i objektima stanovništva hrvatske nacionalnosti, ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela oružane pobune iz članka 236. f. KZRH, a ne krivično djelo iz članka 1242. OKZRH. «Optuženiku se, naime, ništa konkretno ne stavlja na teret u smislu inkriminacije krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. OKZRH. Ne stavlja mu se na teret da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata-oružanog sukoba naredio ubijanje civilnog stanovništva, odnosno da je to sam činio i faktično ubijao i ubio određene civile, mučio ih, nečovječno postupao s njima, odnosno da je učinio bilo koje drugo djelo koje se nabraja u citiranoj odredbi zakona. Isto tako, osim navoda u opisu djela da je pucao po objektima stanovništva hrvatske nacionalnosti, optuženiku se ne stavlja na teret da je uništio bilo koju kuću ili objekt, izvan
177 samog oružanog sukoba, pa niti u takvom konkretnom djelu sudjelovao. Ne stavlja mu se na teret ni da bi njegovo djelovanje bilo praćeno teškim nasiljem ili velikim razaranjem u smislu kaznene odredbe članka 236. o. KZRH.» VSH, II-4 Kr-344/92. od 24.12.1992. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da nije dokazano da je optuženica sudjelovala u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske time što se uključila u rad organizirane ratne kuhinje za pripadnike četničkih formacija. Optuženica je samo prigodno, s poznatim ženama koje su radile u kuhinji, pomagala čistiti krumpir, a to nije dovoljno za ocjenu da se uključila u oružanu pobunu. Ni tvrdnja vojnog tužitelja u žalbi da je tužiteljica bila dužna imenovati sudionike u pobuni pred policijom ne ukazuje na njezinu pripadnost pobunjenicima, niti aktivno sudjelovanje u oružanoj pobuni. VSH, I Kž-155/92. od 20.5.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Pripremne radnje poduzete radi počinjenja k. d. terorizma iz čl. 125. KZ SFRJ ne predstavljaju samostalno k. d., zbog čega se kod toga k. d. itekako moraju razlikovati pojedini stadiji u počinjenju djela u smislu čl. 18. KZ SFRJ ili je već započeo radnjom počinjenja toga djela u smislu čl. 19. KZ SFRJ, odnosno je li namjeravano djelo dovršio, pri čemu je, sa stajališta sudjelovanja u počinjenju toga djela u slučaju objektivnoga kokneksiteta, odlučujuće još i to kakav je bio subjektivni odnos počinitelja prema onom ešto je počino: je li pri tom postupao tako kao da čini svoje djelo ili tako kao da unapređuje tuđe (čl. 25. KZ SFRJ). VSH, I Kž-1172/83. od 25. travnja 1984.
Sudionik oružane pobune je svaka osoba koja je svjesna da se radi o oružanoj pobuni, tj. naoružanom suprotstavljanju više osoba tijelima legalne državne vlasti, pa u njemu sudjeluje. Pri tome je dovoljan bilo koji način angažiranja, pa i čuvanja straže bez oružja u ruci, te nije nužno da svaki sudionik bude naoružan ako skupina koja je povezana određenim zajedničkim ciljem raspolaže oružjem. VSRH, IKž-242/92. od 15.04.1992. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da nije dokazano da je optuženica sudjelovala u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske time što se uključila u rad organizirane ratne kuhinje za pripadnike četničkih formacija. Optuženica je samo prigodno, s poznatim ženama kokje su radile u kuhinji, pomagala čistiti krumpir, a to nije dovoljno za ocjenu da se uključila u oružanu pobunu. Ni tvrdnja vojnog tužitelja u žalbi da je tužiteljica bila dužna imenovati sudionike u pobuni pred policijom ne ukazuje na njezinu pripadnost pobunjenicima, niti aktivno sudjelovanje u oružanoj pobuni. VSRH, IKž-155/92. od 20.05.1992.
178 Optuženici koji su, u namjeri da se pridruže otpadnicima od legalnih tijela vlasti Republike Hrvatske, kad je tzv. JNA dijelila oružje, uzeli puške i streljivo i zakopali ih, namjeravajući ih kasnije upotrijebiti u borbi protiv Republike Hrvatske, pripremali su sudjelovanje u oružanoj pobuni i stoga počinili krivično djelo iz čl. 236. f. u vezi s čl. 236. n. KZH (čl. 235. u vezi s čl. 243. KZH). Pripremanjem oružja i streljiva oni su svjesno stvorili uvjete za neposredno sudjelovanje u oružanoj pobuni. VSRH, IKž-206/92. od 20.05.1992. Optuženik koji se, u namjeri obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske, pridružio pobunjenicima, zadužio ručnim bacačem i mitraljezom s municijom te naoružan čuvao stražu, nije pripremao oružanu pobunu i nije počinio krivično djelo iz čl. 236. n. U svezi s čl. 236. f KZH, (čl. 235. u svezi s čl. 243. KZH) kako je to pogrešno uzeo sud prvog stupnja, nego dovršeno djelo oružane pobune iz čl. 236. f. st. 1. KZH. On nije samo stvarao uvjete za izravno sudjelovanje u oružanoj pobuni, kako to smatra sud prvog stupnja, nego je aktivno sudjelovao u oružanoj pobuni. VSRH, IKž-510/92. od 19.08.1992. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. 68. SLUŽBA U NEPRIJATELJSKOJ VOJSCI Članak 148. KZ-a
U radnjama optuženika stječu se sva bitna obilježja k. d. služenja u neprijateljskoj vojsci iz čl. 108. st. 1. OKZRH kad je utvrđeno da je optuženik od 23. rujna 1992. do početka travnja 1994. kao podoficir Riječne ratne flotile bivše JNA bio raspoređen na rad u logističkoj bazi koja je opskrbljivala brodove Riječne ratne flotile rezervnim dijelovima, mazivom i drugim potrošnim materijalima, izvršavajući tako radne zadatke koji su objektivno doprinosili borbenoj gotovosti postrojbama bivše JNA, koje su izvršile agresiju na Republiku Hrvatsku. Iz obrazloženja: «Optuženik je proglašen krivim zato što je služio u neprijateljskoj vojsci, pro predstavlja samo jedan od oblika počinjenja k. d. iz čl. 108. st. 1. OKZRH, pri čemu je irelevantno je li on osobno kao borac sudjelovao u oružanim operacijama protiv Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju, važno je bilo utvrditi je li optuženik svojim radom kao pripadnik Riječne ratne flotile, Novi Sad, davao svoj doprinos u spremnosti tih brodova za borbeno djelovanje ili nije. Budući da je na temelju ispitanih svjedoka, a što ne poriče ni optuženik, utvrđeno da je on, kao podoficir, bio raspoređen na rad u logističkoj bazi koja je opskrbljivala prodove rezervnim dijelovima, mazivom i drugim potrošnim materijalom, to u situaciji kada je optuženik za takav svoj rad primao plaću, odnosno ostvarivao pravo na bolovanje, te mu je u vezi s njegovim poslom omogućen i otkup stana, evidentno proizlazi da je optuženik u vojsci tzv. SR Jugoslavije ostvarivao sva svoja prava iz radnog odnosa izvršavajući radne zadatke koji su objektivno doprinosili borbenoj gotovosti postrojbi te vojske. Slijedom toga prvostupanjski je sud s pravom utvrdio da je optuženik služio u neprijateljskoj vojsci.»
179
VSRH, I Kž-908/1994. od 8. veljače 1995. Kazneno djelo služenja u neprijateljskoj vujsci iz čl. 108. st. 1. OKZRH podrazumijeva aktivan odnos počinitelja u obavljanju određenih zadaća vezanih za funkcioniranje te vojske, pa činjenica optuženikove pripadnosti neprijateljskoj vojsci sama po sebi, u vrijeme kad je optuženik ranije proglašen nesposobnim za aktivnu službu, te se u inkriminiranom vremenu nalazio na bolovanju i bio odsutan sa svog radnog mjesta, ukazuje na postojanje bitnih elemenata bića toga k. d. Iz obrazloženja: «Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom predmetu pravilno utvrdio pa je na temelju obrane optuženika, potkrijepljene medicinskom dokumentacijom o zdravstvenom stanju optuženika i mišljenja «Više vojne lekarske komisije VMC» u Novom Sadu od 22. srpnja 1992., osnovano zaključio da nije dokazano da bi optuženik u inkriminiranom razdoblju počinio k. d. služenja u neprijateljskoj vojsci iz čl. 108. st. 1. OKZRH, kako mu se to optužnicom državnog odvjetnika stavlja na teret. Naime, budući da je na temelju navedenih dokaza i obrane optuženika u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom nesporno utvrđeno da je optuženik, zbog svojih zdravstvenih poteškoća, bio proglašen trajno nesposobnim a za aktivnu vojnu službu još 22. srpnja 1992., te je zbog korištenja bolovanja za čitavo vrijeme inkriminirano optužnicom bio odsutan sa svog radnog mjesta načelnika sigurnosti u «Pokrajinskom sekretarijatu za narodnu obranu» bivše JNA u Novom Sadu, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da kod tako utvrđenih činjenica nije dokazano da bi optuženik svojim djelovanjem ostvario elemente bića k. d. za koje se tereti.» VSRH, I Kž-759/1993. od 21. listopada 1993. – 1. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Krivično djelo služenja u neprijateljskoj vojsci iz članka 108. stavak 1. OKZRH razumijeva aktivan odnos počinitelja u obavljanju određenih zadaća vezanih za funkcioniranje te vojske, pa činjenica optuženikove pripadnosti neprijateljskoj vojsci samo po sebi, u vrijeme kad je optuženik ranije proglašen nesposobnim za aktivnu službu, te se u inkriminiranom vremenu nalazio na bolovanju i bio odsutan sa svog radnog mjesta, ukazuje na postojanje bitnih elemenata bića toga krivičnog djela. VSRH, IKž-759/93. od 21. 10. 1993. U radnjama optuženika stječu se sva bitna obilježja krivičnog djela služenja u neprijateljskoj vojsci iz članka 108. stavak 1. OKZRH kad je utvrđeno da je otpuženik od 25. rujna 1992. g. do početka travnja 1994. g. kao podoficir Riječne ratne flotile bivše JNA bio raspoređen na rad u logističkoj bazi koja je opskrbljivala brodove Riječne ratne flotile rezervnim dijelovima, mazivom i drugim potrošnim materijalom, izvršavajući tako radne zadatke koji su objektivno doprinosili borbenoj gotovosti postrojbama bivše JNA, koje su izvršile agresiju na Republiku Hrvatsku. VSRH, IKž-908/94. od 08. 02. 1995.
180
69. POVREDA UGLEDA REPUBLIKE HRVATSKE Članak 151. KZ-a Zastava Republike Hrvatske ustanovljena Amandmanom LXIV. Na Ustav SRH u toč. 2. štiti se odredbom čl. 80. st. 1. KZH jer se taj amandman imao neposredno primijeniti. Okolnost da je u t. 3. navedenog amandmana bilo određeno da će zastava biti pobliže određena posebnim zakonom (što je kasnije i učinjeno), ne znači da će zastava koja se upotrebljava do donošenja toga zakona nije bila simbolom Republike Hrvatske i njenog naroda i da nije uživala ugled u narodu. Ne može se prihvatiti niti tvrdnja da je do novele KZH od 8. ožujka 1991. zaštitni objekt ovog k. d. bila samo zastava SRH jer bi to značilo da Republika Hrvatska i njeni simboli do donošenja te novele nisu uopće uživali kaznenopravnu zaštitu. VSRH, I Kž-705/91. od 14. siječnja 1992. – 2. dio Kazneni zakon, Informator Zagreb 1998.
70. RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG PUČANSTVA Članak 158. KZ-a Sasvim općeniti navod u optužnici da su svi optuženici (24 optužene osobe) pri oružanom napadu na mjesto Čakovcu «zlostavljali i fizički maltretirali mještane nesrpske nacionalnosti», osim elemenata kriv. Djela oružane pobune iz čl. 236. f. st. 1. KZRH ne sadrži još i sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva z čl. 142. OKZRH. Iz obrazloženja: «I prema ocjeni ovog Vrhovnog suda kao drugostupanjskog suda, prema opisu djela u podignutoj optužnici se terete samo za k. d. oružane pobune iz čl. 236.f. st. 1. KZRH, koje je k. d. kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, obuhvaćeno već citiranim Zakonom o oprostu. Optuženicima se, naime, ne stavlja na teret u smislu čl. 142. ili eventualno 144. OKZRH, da bi naložili bilo koje postupanje inkriminirano tim kaznenopravnim odredbama, pa bi se prema tome moglo raditi samo o pojedinačno počinjenim djelima od strane svakog pojedinog počinitelja, što svakako zahtijeva, kako konkretizaciiju u odnosu na svakog pojedinog počinitelja tako i konkretan opis počinjenih djela, što sve podignuta optužnica ne sadrži. U konkretnom se slučaju optužnica zasniva isključivo na službenim zabilješkama sastavljenima u policijskoj upravi o obavljenom razgovoru s jednim svjedokom optužbe, prema čijim informacijama bi proizlazilo da su svi optuženici sudjelovali u oružanoj pobuni, odnosno u napadu na mjesto Čakovci, te vršili pritisak na mještane koji nisu srpske nacionalnosti, koje su prema navodima toga svjedoka zlostavljali i fizički maltretirali. Takva gola tvrdnja preuzeta u izreku optužnice nije dovoljna za ocjenu postojanja dovoljnih dokaza da je svai pojedini okrivljenik osnovano sumnjiv kao počinitelj konkretno određenog k. d. ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZRH ili ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144. istog zakona.
181
Obustava postupka za k. d. oružane pobune nikako ne isključuje mogućnost eventualno kasnijeg pokretanja i vođenja k. p. protiv pojedinih počinitelja za koje bi prikupljeni dokazi ukazivali sasvim konkretno na osnovanu sumnju u pravcu bilo kojeg od taksativno nabrojenih djela u članku 142. odnosno 144. OKZRH.» VSRH, I Kž-1295/92. od 28. siječnja 1993. Eventualni postupak pred Međunarodnim sudom za ratne zločine niukoliko ne isključuje nadležnost redovitog suda za suđenje zbog k. d. ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Iz obrazloženja: «Neosnovano optuženik u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba k. p. jer da je predmet trebao biti raspravljen pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, koji je upravo u tu svrhu formiran u Haagu. Ni jednim propisom Republike Hrvatske nije isključena nadležnost hrvatskih sudova za k. d. za koje će eventualno suditi i navedeni Međunarodni sud, niti je dovedeno u pitanje važenje hrvatskoga kaznenoga zakonodavstva za svakoga tko na području Republike Hrvatgske počini k. d. (čl. 99. st. 1. OKZRH.)» VSRH, I Kž-151/1994. od 27. travnja 1994. Za ostvarenje svih bitnih obilježja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dovoljno je da je kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme rata više silovanja počinjeno nad samo jednom osobom. Iz obrazloženja: «Neprihvatljivo je stajalište žalitelja da se k. d., ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH ne može počiniti na štetu jedne određene civilne osobe, već jedino prema većem broju civilnih osoba ili u odnosu na «pojoedine osobe», a taj pojam žalitelj shvaća tako da to ne može biti jedina određena osoba već samo više određenih osoba. Iako je glede sintagme «pojedine osobe» žalitelj potpuno jasan, on ipak ne navodi zbog čega smatra da to ne može biti određena jedna civilna osoba. Međutim, već i prije izmjene bivšega kaznenoga zakona (čl. 142. st. 1. KZJ) kada u zakonskom opisu bića ovoga k. d. nije postojao pojam «pojedine civilne osobe», određeni pravni pisci su smatrali da se ovo k. d. može počiniti i protiv samo jedne osobe. Sada, kada takav pojam postoji u opisu bića k. d., jasno je da se dio zakonskoga teksta «pojedine civilne osobe» odnosi na pojedine osobe, odnosno na pojedine civilne osobe. Stoga nije ostvarena povreda kaznenog zakona na koju ukazuje žalba opt. M. D.» VSRH, I Kž-902/1993. od 10. veljače 1994. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Za ostvarenje svih bitnih obilježja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dovoljno je da je kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme rata više silovanja počinjeno nad samo jednom civilnom osobom. VSRH Kž-02/93. od 10. 02. 1994. Izbor 5/94.
182
Eventualni postupak pred Međunarodnim sudom za ratne zločine niukoliko ne isključuje nadležnost redovnog suda za suđenje zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH. VSRH Kž-151/94. od 27. 04. 1994. Izbor 5/94. Ratni zločin protiv civilnog pučanstva kao blanketno kazneno djelo. Isključenje konstrukcije produljenog kaznenog djela zbog vremenskog diskontinuiteta između pojedinih radnji. I. Budući da se ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH može počiniti samo kršenjem pravila međunarodnog prava, u presudi kojom se optuženik oglašava krivim zbog tog kaznenog djela sud je dužan točno navesti koja je pravila međunarodnog prava prekršio optuženik. II. Isključena je konstrukcija produljenog kaznenog djela ako između pojedinih radnji koje se mogu podvesti pod ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH postoji izraziti vremenski diskontinuitet. Ustavni sud Republike Hrvatske U-III-386/1998. od 5.7.2000. – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2001.
71. ZLOUPORABA OPOJNIH DROGA Članak 173. KZ-a
Za ostvarenje krivičnog djela iz čl. 197. st. 1. OKZRH (sada čl. 196. st. 2. OKZRH bilj. A.) nije od značenja je li navođenje imalo za posljedicu uživanje opojne droge od strane osobe kojoj je namijenjeno, ali kod počinitelja djela mora postojati svijest da se opojna droga daje radi uživanja. Isto tako, kad je riječ o istom krivičnom djelu u obliku davanja opojne droge drugoj osobi da je uživa, za ostvarenje krivičnog djela nije odlučno je li to davanje naplatno ili besplatno. VSRH, IKž-613/95. od 21. 11. 1995. Kvalificirani oblik k. d. neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ, koji se odnosi na udruživanje više osoba radi vršenja tih djela podrazumijeva postojanje dogovora koji ne mora ukazivati na trajnu i čvrstu organizaciju, ali mora obuhvatiti težnju počinitelja da izvrše više radnji, pri čemu je za postojanje dovršenog djela iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ dovoljno da je poduzeta i jedna radnja (proizvodnja, stavljanje u promet, kupovina, prodaja itd.). Prema tome, nije dovoljan dogovor koji bi išao za izvršenjem samo jedne radnje. VSRH, I Kž-712/90. od 19. ožujka 1991. Dobivanje novca nije bitno obilježje k. d. neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH, jer se radnja toga djela može izvršiti i neovlaštenim
183 stavljanjem u promet opojnih droga – spadaju slučajevi razmjene droga za druge proizvode ili vrste roba, prodaja droge osobi s tim da je kasnije vrati u istovrsnoj količini, kao i poklon droge ali s namjerom kasnijeg pridobivanja kupaca. Ta alternativno postavljena zabranjena radnja izvršenja djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH ne obuhvaća davanje – poklon droge da bi je drugi uživao, bez prometa odnosno bez očekivanog prometa, kako tu zabranjenu radnju predviđa čl. 197. st. 1. OKZRH. Iz obrazloženja: «Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. U svojoj žalbi optuženik nalazi da je povrijeđen kazneni zakon time što je radnja davanja droge optuženiku pravno kvalificirana kao k. d. iz čl. 197. st. 1. OKZRH, a ne ispravno kao k. d. 196. st. 1. OKZRH. Sam čin počinjenja djela razlikuje se od ostalih radnji što ih obuhvaća inkriminacija iz čl. 196. st. 1. OKZRH samo po tome što je droga dana besplatno. Dobivanje novca nije bitno obilježje djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, jer se radnja toga djela može izvesti i neovlaštenim stavljanjem u promet droge «na drugi način». Da je sud pravilno to k. d. pravno kvalificirao, radilo bi se samo o jednoj sastavnici produljenoga k. d., bio bi to prividni stjecaj. Nasuprot tim navodima treba reći da čl. 196. st. 1. OKZRH sadrži oblik «ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari koje su proglašene opojnim drogama». Pod drugim načinom stavljanja u promet ovdje spadaju slučajevi razmjene droga za druge proizvode ili vrste roba, predaja droge osobi s tim da je kasnije vrati u istovrsnoj količini, kao i poklon droge ali s namjerom kasnijeg pridobivanja kupaca. Dakle, sve što predstavlja stavljanje u promet ovdje označuje jasno određenu radnju izvršenja djela u obliku razmjene, vraćanja protuvrijednosti ili očekivane kasnije prodaje. Ta alternativno postavljena zabranjena radnja počinjenja djela ne obuhvaća davanje – poklon droge da bi je drugi uživao, bez prometa, odnosno bez očekivanog prometea, kako tu zabranjenu radnju predviđa čl. 197. st. 1. OKZRH. Inkriminirana radnja iz čl. 197. st. 1. OKZRH predstavlja stvarnu pomoć drugoj osobi bez izravne naplate iz neke «narkomanske solidarnosti», dakle ne i stavljanje droge u promet.» VSRH, I Kž-498/1996. od 5. rujna 1996. Za postojanje elemenata bića k. d. iz čl. 196. st. 2. OKZRH nije potrebno da postoji neka formalna i čvršća organizacija niti da to udruživanje ima karakter stalnosti. Dovoljno je da su se dvije ili više osoba dogovorile da zajednički neovlašteno proizvode opojnu drogu ili da čine radnje koje predstavljaju neovlašteno stavljanje u promet ovih proizvoda i da su, u realizaciji ovog dogovora, počinili bar jednu radnju navedenu u st. 1. ovog članka. U okviru ovog dogovora buduće radnje mogu, ali ne moraju, biti individualno određene glede vremena, mjesta i predmeta. Nije dovoljno da je dogovor ograničen samo na jednu radnju. VSRH, I Kž-202/1995. od 6. prosinca 1995. Svjesno, dogovorno zajedničko djelovanje optuženih, koje se sastojalo u tome da je prvooptužena, ne samo podstreknula drugooptuženika da pronađe kupce droge, već i sama u više navrata prodavala drogu drugooptuženiku, koju su onda on i trećeoptuženik dalje prodavali, pri čemu su svo troje zaradu dijelili, pravilno je pravno označeno za svakoga od njih kao k. d. neovlaštene proizvodnje, prerađivanja i prodaje opojnih droga i otrova iz čl.
184 208. st. 3. KZ, tj. kao kvalificirani oblik tog djela, s obzirom na to da je počinjeno od strane više osoba udruženih za vršenje toga djela. Pri tome, u odnosu na prvooptuženicu, njeno podstrekavanje drdugooptuženika njenim daljnjim djelovanjem prešlo je okvir pukog utjecaja na drugoga da ovaj djelo počini, kao što se ni djelatnost trećeoptuženika ne svodi samo na pomaganje drugome u počinjenju k.d., jer je on u okviru dogovorenog plana posredovao u prodaji droge, a davao je i sam drugima na uživanje, pa se to onda ne može pravno uzeti kao puko pomaganje u tuđoj kriminalnoj djelatnosti, pogotovo što je on štetnu posljedicu htio kao svoju. VSH, I Kž-1986/75. od 28. svibnja 1976. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Supočinitelji kaznenog djela prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. st. 1. KZ mogu biti i osobe koje su bile supočinitelji kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 3. KZ iz kojeg potječe prljavi novac. VSRH, I Kž-137/01-7 od 20.3.2001. (Županijski sud u Splitu, K-49/99) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2001. Tumačenje obilježja «uživanje opojne droge». Jedinstvo radnje kod prodaje opojne droge. Davanje sasvim male količine heroina radi isprobavanja njegove kakvoće ne može se smatrati davanjem na uživanje opojne droge u smislu čl. 196. st. 5. OKZRH. Županijski sud u Zagrebu, Kž-1083/97 od 3.3.1998. (Općinski sud u Zagrebu, KO-531/97) 72. UGROŽAVANJE SIGURNOSTI MEĐUNARODNOG ZRAČNOG PROMETA I MEĐUNARODNE PLOVIDBE Članak 181. KZ-a Kazneno djelo protiv opće sigurnosti zračnog prometa, kao posebnoga zaštitnoga objekta, i to ugrožavanjem sigurnosti leta zrakoplova iz čl. 241. KZ SFRJ, poseban je kaznenopravni propis («lex specialis») pa u slučaju dovođenja u opasnost sigurnost leta zrakoplova nekom od radnji predviđenih u tom propisu ne dolazi u obzir pravna oznaka djela prema čl. 162. st. 4. KZH u vezi s čl. 153. st. 4. KZH kao općega k. d. protiv opće sigurnosti ljudi i imovine. Okružni sud u Puli, Kž-18/84. od 18. ožujka 1984. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
73. SILOVANJE Članak 188. KZ Više silovanja od strane više osoba u smislu težeg, kvalificiranog oblika osnovnog djela iz članka 83. stavka 1. KZRH podrazumijeva da su dovršeno djelo nad istom oštećenicom
185 počinile najmanje dvije osobe. Ako je jedan počinitelj dovršio djelo, a drugi ostao u pokušaju, obojica će odgovarati za pokušaj kvalificiranog oblika djela iz članka 83. stavka 2. KZRH u vezi s člankom 19. stavak 1. OKZRH. Pravno shvaćanje zauzeto u sjednici Krivičnog odjela od 4.4.1991. Iz utvrđenja suda da je optuženik prijetnjom da će napasti na život odnosno tijelo oštećenice prisilio ovu da se skine i raširi noge, a zatim počeo gurati svoj spolni organ u njeno spolovilo da bi, kad mu je rekla da ju to boli, prešao na fellatio, postignut silom, pa prekidao ovu radnju kad mu je rekla da joj je od toga zlo i prelazio na obljubu, koje je ponašanje ponovio, još ne proizlazi da je djelo počinjeno na naročito ponižavajući način u smislu čl. 79. st. 2. KZRH. «Sud prvoga stupnja ispravno zaključuje da utvrđeno ponašanje optuženika ne prelazi okvire onog poniženja koje redovito doživljava žrtva krivičnog djela silovanja i koje je redovito prisutno, jer je izostalo ono posebno iživljavanje karakteristično kod krivičnog djela silovanja na naročito ponižavajući način. Uz ovo valja reći da izvršenje krivičnog djela silovanja na naročito ponižavajući način mora biti ostvareno i na subjektivnoj i na objektivnoj strani djela. Počinitelj djela se iživljava nad žrtvom, jer se želi iživljavati i zbog toga ekscesa izazvanog odlučnošću i brutalnošću djelo dobiva posebno opasni oblik. U konkretnom slučaju takav je oblik izostao, pa se zato i ne radi o silovanju na naročito ponižavajući način.» VSH, I Kž-189/94. od 21.4.1994. Krivično djelo silovanja počinjeno je na naročito ponižavajući način kad je uz okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlaze elementi nasilne obljube i aktivnog otpora oštećenice utvrđeno još i to da je optuženik, nakon što je oštećenika uspjela osloboditi prije vezane ruke, ovu tako izudarao šakama po glavi i tijelu da je nakratko izgubila svijest, kroz koje vrijeme ju je potpuno skinuo i obljubio, a zatim prijetnjom da će joj odsjeći prste od nje zahtijevao da ga oralno zadovolji, pa kako zbog njezina otpora i stisnutih usnica u tome nije uspio, ejakulirao je po njenom licu. «Sud prvoga stupnja je na osnovi iskaza oštećenice, medicinske dokumentacije, te iskaza svjedoka o tome kako je izgledala oštećenica nakon izvršenja djela, utvrdo da je optuženik upotrijebio vrlo ozbiljne prijetnje i jaku silu prema oštećenici, koja se vrlo snažno odupirala. Na koji način je optuženik vrijeđao oštećenicu i prijetio joj, naznačeno je u njenom iskazu i u pobijanoj presudi. Oštećenica je određeno vrijeme bila i vezana, a optuženik ju je tako snažno udarao šakom po glavi (zadobila je od toga i povrede glave), da je zbog toga na kratko vrijeme izgubila svijest, za koje vrijeme je optuženik razgolitio oštećenicu i započeo obljubom da bi na kraju ejakulirao po njenom licu. Ove su činjenice i okolnosti takve da prelaze uobičajeno poniženje koje doživljava žena kod silovanja. Postupak optuženika sadrži elemente iživljavanja i ekscesnog ponižavanja žrtve, pa se u ovom slučaju zaista radi o silovanju počinjenom na naročito ponižavajući način. Upravo zato je oštećenica nakon događaja i imala intenzivni osjećaj gađenja («u kupaonici sam se prala, tuširala, ribala se, kako bi sa sebe isprala bilo kakve tragove okrivljenika jer mi se grozno gadio» - citat iz iskaza oštećenice).» VSH, I Kž-513/94. od 18.8.1994. U radnjama optuženika nisu ostvareni svi bitni elementi bića krivičnog djela silovanja iz članka 79. stavak 1. KZRH, kad je sud prvog stupnja utvrdio da se oštećenica u prvo vrijeme
186 opirala obljubi, i to ne samo verbalno nego i odguravanjem optuženika kad joj je ovaj pokušao otkopčati hlače, međutim, u protivljenju obljubi nije ustrajala, već je sama skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženiku da joj skine desnu hula-hopku, gaćice, pa čak i desnu cipelu, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedalu automobila, što sve ukazuje da oštećenica u svom otporu obljubi, kao vanjskoj manifestaciji protivljenja, nije ustrajala na jasan i nedvosmislen način, jer je protivljenje obljubi, pa čak i verbalno, prestalo baš u presudnom trenutku – kada već potpuno razodjeveni optuženik prilazi također razodjevenoj oštećenici koja leži na prednjem spuštenom sjedalu automobila i više se ne brani i širi njene noge, ali ne snažno i odmah izvodi obljubu i završava ju, pa je, stoga, takvo njeno ponašanje, a nije dokazano da je njen otpor već ranije savladan, optuženiku moglo dati privid njezine suglasnosti na obljubu, bez obzira na to što to nije odgovaralo unutarnjoj, ali sakrivenoj volji oštećenice. «Iz iskaza oštećenice proizlazi da je optuženik bio uporan u nastojanju da postigne obljubu. Treba prihvatiti iskaz oštećenice da ona obljubu s optuženikom nije željela, ni htjela, iako je na ljubljenje s optuženik pristala. Štoviše, uvjerljiv je iskaz oštećenice da se ona u prvo vrijeme opirala obljubi, i to ne samo verbalno nego i odguravanjem optuženika (kada je ovaj pokušao otkopčati joj hlače) jer oštećenica dosljedno o tome iskazuje i u istrazi i na glavnoj raspravi. Žalitelj je u pravu kad navodi da oštećenica nije fingirala otpor, međutim, pobijana presuda to i ne zaključuje. Usprkos tome, sud je prvog stupnja s pravom optuženika oslobodio optužbe, jer iz iskaza same oštećenice proizlazi da ona u svom otporu obljubi, kao vanjskoj manifestaciji protivljenja, nije ustrajala jer je protivljenje obljubi prestalo baš u presudnom trenutku – kada već potpuno razodjeveni optuženik prilazi također razodjevenoj oštećenici koja leži na prednjem sjedalu automobila. Prema iskazu oštećenice optuženik tada širi njezine noge, ali ne snažno, kako se to navodi u optužnici i odmah potom prodire spolovilom, izvodi obljubu i završava je. Oštećenica na glavnoj raspravi ne zna gdje su tada bile njezine ruke i ne govori ni o kakvom snažnom stiskanju od strane optuženika, pa ispravno pobijana presuda zaključuje da taj dio optužbe o primjeni fizičke sile nije dokazan. Državni je odvjetnik u pravu kad navodi da nema dobrovoljnog pristanka na obljubu bez vlastite volje ženske osobe. Već je istaknuto da treba vjerovati oštećenici da ona nije željela obljubu s optuženikom, no u ovom slučaju se i ne postavlja pitanje dobrovoljnog pristanka u tom smislu, nego je pitanje je li oštećenica manifestirala svoje protivljenje obljubi na jasan i nedvosmislen način i u trenutku kada je optuženik sam čin obljube započinjao. Naime, nije sporno, jer to iskazuje i oštećenica, da je ona sama najprije skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženiku da joj skine desnu hula-hopku, gaćice, pa čak i desnu cipelu, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedištu automobila. Oštećenica je, po ocjeni ovog suda, barem težinom svog tijela mogla u ovome onemogućiti optuženika, međutim, ona o tome ne govori. Iz iskaza oštećenice proizlazi da se ona prestala čak i verbalno protiviti obljubi u trenutku kada se optuženik, sam razodjenut, približava njezinu sjedištu i započinje akt obljube, pa je takvo njezino ponašanje optuženiku moglo dati privid njezine suglasnosti na obljubu, i bez obzira na to što to nije odgovaralo unutrašnjoj, ali sakrivenoj volji oštećenice.» VSH, I Kž-473/94. od 12.1.1995. Naknadni pristanak ženske osobe na obljubu isključuje krivično djelo silovanja. Stoga nije izvršio to djelo optuženik koji je, doduše, upotrijebio silu i prijetnju prema oštećenici, uvukavši je u kuhinju koju je nakon toga zaključao i oborivši je na krevet prijeteći da će je ubiti ako mu se ne poda, jer je optuženik u toku idućih pet sati u nekoliko navrata ponovio obljubu, a oštećenica je izričito priznala da je samo prva obljuba bila na silu, a da su sve kasnije bile uz njenu suglasnost te da je pritom doživjela i orgazam.
187 VSH, I Kž-378/91. od 2.10.1991. - Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Optuženik koji za vrijeme obljube primjenom sile nanese ženskoj osobi s namjerom tešku tjelesnu ovredu ne čini u stjecaju krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH (čl. 79. st. 1. KZH) (u ovom slučaju u pokušaju) i teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZH, nego kvalificirani oblik krivičnog djela silovanja u pokušaju iz čl. 83. st. 2. KZH (čl. 79. st. 2. KZH). VSRH, IKž-434/89. od 20. 09. 1990. Pogrešno je pravno stajalište prvostepenog suda da je za dovršeno krivično djelo silovanja dovoljno da dođe do kontakta spolnih organa i da nije potrebno da muški spolni organ prodre u ženski. Da bi se radilo o dovršenom kaznenom djelu silovanja, traži se spajanje spolnih organa (coniuctio membrorum), tj. početak prodiranja muškog spolnog organa u ženski. VSRH, IKž-199/91. od 20. 08. 1991. Krivično djelo silovanja počinjeno je na naročito ponižavajući način kad je uz okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlaze elementi nasilne obljube i aktivnog otpora oštećenice utvrđeno još i to da je optuženik, nakon što je oštećenica uspjela osloboditi prije vezane ruke, ovu tako izudarao šakama po glavi i tijelu da je nakratko izgubila svijest, kroz koje vrijeme ju je potpuno skinuo i obljubio, a zatim prijetnjom da će joj odsjeći prste od nje zahtijevao da ga oralno zadovolji, pa kako zbog njezina otpora i stisnutih usnica u tome nije uspio, ejakulirao je po njenom licu VSRH, IKž-513/1994. od 18. 08. 1994. U radnjama optuženika nisu ostvareni svi bitni elementi bića krivičnog djela silovanja iz članka 79. stavak 1. KZRH, kad je sud prvog stupnja utvrdio da se oštećenica u prvo vrijeme opirala obljubi, i to ne samo verbalno nego i odguravanjem optuženika kad joj je ovaj pokušao otkopčati hlače, međutim, u protivljenju obljubi nije ustrajala, već je sama skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženiku da joj skine desnu hula-hopku,, gaćice, pa čak i desnu cipelu, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedalu automobila, što sve ukazuje da oštećenica u svom otporu obljubi kao vanjskoj manifestaciji protivljenja, nije ustrajala na jas i nedvosmislen način, jer je protivljenje obljubi, pa čak i verbalno, prestalo baš u presudnom trenutku – kada već potpuno razodjeveni optuženik prilazi također razodjevenoj oštećenici koja leži na prednjem spuštenom sjedalu automobila i više se ne brani i širi njene noge, ali ne snažno i odmah izvodi obljubu i završava ju, pa je, stoga, takvo njeno ponašanje, a nje dokazano da je njen otpor već ranije savladan, optuženiku moglo dati privid njezine suglasnosti na obljubu, bez obzira na ot što to nije odgovaralo unutarnjoj, ali sakrivenoj volji oštećenice. VSRH, IKž-473/94. od 12. 01. 1995. – Komentar Kaznenog zakona, prof. dr. sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Za utvrđenje namjere počinitelja k. d. silovanja iz čl. 179. st. 1. KZ potrebno je na pouzdan način dokazati da je počinitelj bio svjestan da savlađuje otpor ženske osobe prijetnjom ili uporabom sile, jer – ukoliko mu se, s obzirom na ponašanje ženske osobe,
188 učinilo da otpor ženske osobe nije ozbiljan (vis haud ingrata) – tada nije ostvarena subjektivna strana tog k. d. Silovanje je, naime, grub i bezobziran akt nasilja, do kojeg dolazi baš zbog toga što se žrtva opire i što neće spolni akt, što se brani na sve moguće načine, tako da pasivno trpljenje, odnosno preslabi otpor, može počinitelja zavesti da se zapravo radi o prikrivenom pristanku (pregovaranje između počinitelja i žrtve ili golo verbalno odbijanje – «nemoj», «imaj srca» i sl.), te daljnja nasrtljivost i neodustajanje počinitelja od njegove namjere pod takvim okolnostima ne upućuje uvijek na svjesno nasilje. VSH, I Kž-529/74. od 5. studenoga 1974. VSH, I Kž-1381/74. od 20. studenoga 1974. Ako nije utvrđeno da je svaki od dvojice optuženika htio počiniti spolni odnošaj s istom oštećenicom, već da su oni istom prilikom htjeli svaki počiniti spolni odnošaj samo s jednom, tj. svaki s drugom oštećenicom, tada se ne radi o k. d. silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH, već su oni počinili svaki samo pokušaj jednog k. d. iz čl. 83. st. 1. KZH na štetu jedn eoštećenice. VSH, I Kž-965/80. od 10. prosinca 1980. U radnjama optuženika nisu ostvareni svi bitni elementi bića k. d. silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, kad je prvostupanjski sud utvrdio da se oštećenica u prvo vrijeme opirala spolnom odnošaju, i to ne samo verbalno nego i odguravanjem optuženika kad joj je ovaj pokušao otkopčati hlače, međutim, u protivljenju spolnom odnošaju nije ustrajala, već je sama skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženiku da joj skine desnu hula-hopku, gaćice, pa čak i desnu cipelu, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedalu automobila, što sve ukazuje da oštećenica u svom otporu spolnom odnošaju, kao vanjskoj manifestaciji protivljenja, nije ustrajala na jasan i nedvosmislen način, jer je protivljenje spolnom odnošaju, pa čak i verbalno, prestalo baš u presudnom trenutku – kada već potpuno razodjeveni optuženik prilazi također razodjevenoj oštećenici koja leži na prednjem spuštenom sjedalu automobila i više se ne brani i širi njene noge, ali ne snažno i odmah izvodi spolni odnošaj i završava ga, pa je, stoga, takvo njeno ponašanje, a nije dokazano da je njen otpor već ranije svladan, optuženiku moglo dati privid njezine suglasnosti na spolni odnošaj, bez obzira na to što to nije odgovaralo unutarnjoj, ali sakrivenoj volji oštećenice. Iz obrazloženja: «Iz iskaza oštećenice proizlazi da je optuženik bio uporan u nastojanju da postigne spolni odnošaj. Treba prihvatiti iskaz oštećenice da ona spolni odnošaj s optuženikom nije željela, ni htjela, iako je na ljubljenje s optuženikom pristala. Štoviše, uvjerljiv je iskaz oštećenice da se ona u prvo vrijeme opirala spolnom odnošaju, i to ne samo verbalno nego i odguravanjem optuženika (kada je ovaj pokušao otkopčati joj hlače) jer oštećenica dosljedno o tome iskazuje i u istrazi i na glavnoj raspravi. Žalitelj je u pravu kad navodi da oštećenica nije fingirala otpor, međutim, pobijana presuda to i ne zaključuje. Usprkos tome, prvostupanjski je sud optuženika oslobodio optužbe, jer iz iskaza same oštećenice proizlazi da ona u sovm otporu spolnom odnošaju, kao vanjskoj manifestaciji protivljenja nije ustrajala jer je protivljenje spolnom odnošaju prestalo baš u presudnom trenutku – kada već potpuno razodjeveni optuženik prilazi također razodjevenoj oštećenici koja leža na prednjem sjedalu automobila. Prema iskazu oštećenice optuženik tada širi njezine noge, ali ne snažno, kako se
189 to navodi u optužnici i odmah potom prodire spolovilom, izvodi spolni odnošaj i završava ga. Oštećenica na gl. r. ne zna gdje su tada bile njezine ruke i ne govori ni o kakvom snažnom stiskanju od strane optuženika, pa ispravno pobijana presuda zaključuje da taj dio optužbe o primjeni fizičke sile nije dokazan. Državni je odvjetnik u pravu kad navodi da nema dragovoljnog pristanka na spolni odnošaj bez vlastite volje ženske osobe. Već je istaknuto da treba vjerovati oštećenici da ona nije željela spolni odnošaj s optuženikom, no u ovom slučaju se i ne postavlja pitanje dragovoljnog pristanku u tom smislu, nego je pitanje je li oštećenica manifestirala svoje protivljenje spolnom odnošaju na jasan i nedvosmislen način i u trenutku kada je optuženik sam čin spolnog odnošaja započinjao. Naime, nije sporno, jer to iskazuje i oštećenica, da je ona sama najprije skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženiku da joj skine hula-hopku, gaćice, pa čak i desnu cipelu, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedalu automobila. Oštećenica je, po ocjeni ovog suda, barem težinom svog tijela mogla u ovome onemogućiti optuženika, međutim, ona o tome ne govori. Iz iskaza oštećenice proizlazi da se ona prestala čak i verbalno protiviti spolnom odnošaju u trenutku kada se optuženik, sam razodjenut, približava njezinu sjedištu i započinje akt spolnog odnošaja, pa je takvo njezino ponašanje optuženiku moglo dati privid njezine suglasnosti na spolni odnošaj, i bez obzira na to što to nije odgovaralo unutrašnjoj, ali sakrivenoj volji oštećenice.» VSRH, I Kž-473/1994. od 12. siječnja 1995.
Nasilno uvlačenje prsta u vaginu žrtve jest spolna radnja izjednačena sa spolnim odnošajem i stoga silovanje iz čl. 188. st. 1. KZ, a ne bludna radnja iz čl. 193. KZ. VSRH, I Kž-294/01-7 od 5.9.2001. (Županijski sud u Zagrebu, K-236/00 od 20.2.2001.) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2002. O radnji k. d. iz čl. 183. KZ radi se samo u onim slučajevima u kojima počinitelj grubim povređivanjem morala u spolnom pogledu ide za zadovoljenjem svog spolnog nagona, prelazeći pri tome granice koje su uslijed običaja i shvaćanja prihvaćene u spolnom životu ljudi. Ne radi se o bludnoj radnji, nego o pokušaju silovanja kad je optuženik uporabom sile htio prisiliti žensku osobu s kojom nije u braku na spolni odnošaj, a ta primjena sile utvrđena brojnim lakim tjelesnim ozljedama koje je zadobila oštećenica, a do samog spolnog odnošaja nije došlo uslijed ozbiljnog otpora pruženog od strane oštećenice. Ne stoji obrana optuženika o dobrovoljnom odustanku u smislu čl. 18. KZ s obzirom na utvrđenje da optuženik spolni odnošaj nije dovršio uslijed otpora kojeg je pružila oštećenica. VSH, Kž-1168/71. od 11. travnja 1972. I ozbiljna prijetnja da će se napasti na život ili tijelo oštećenice može predstavljati element složenog k. d. silovanja iz čl. 179. KZ. Prijetnja optuženika upućena prema oštećenici da će je ugušiti ako bude zvala upomoć, a koja je uslijedilanakon silovitog postupka
190 optuženika, koji ju je uhvatio najprije za ruke a potom za vrat tražeći da mu se dobrovoljno poda, a ako na to ne pristane da mora i silom – predstavlja, napose zbog okolnosti pod kojima je izrečena (noćno doba, na cesti koja nije prometna, jer u neposrednoj blizini nema kuća) ozbiljnu prijetnju, a time ujedno i element k. d. silovanja (u ovom slučaju pokušaja). Za pokušaj ovog složenog k. d. uz namjeru da se počini spolni odnošaj nad ženskom osobom s kojom se ne živi u bračnoj zajednici dovoljno je da se takva ozbiljna prijetnja i uputi, a nije potrebno da se sa samim činom spolnog odnošaja i započne. Kad je utvrđeno takvo činjenično stanje, radi se o pokušaju počinjenja k. d. silovanja iz čl. 179. st. 1. KZ u vezi s čl. 16. st. 1. KZ, a ne o k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 153. KZ. VSH, Kž-1762/71. od 13. siječnja 1972. Samo dodirivanje muškog i ženskog spolnog organa ne može se nikako smatrati dovršenim spolnim odnošajem, već je potrebno da dođe do spajanja tih organa, dakle do početka prodiranja penisa u vaginu. Ako do toga nije došlo, može se raditi samo o pokušaju spolnog odnošaja, a pod ostalim u zakonu predviđenim uvjetima i do pokušaja k. d. silovanja iz čl. 179. st. 1. KZ u vezi s čl. 33. st. 1. KZ odnosno pokušaja počinjenja drugih k. d. iz glave XVI., ako su ostvarene određene posebne pretpostavke za odgovornost po tim drugim propisima KZ. VSH, I Kž-1055/73. od 16. kolovoza 1973. Pravilna je ocjena prvostupanjskoga suda da je u smislu čl. 46. OKZRH konkretno počinjeno k. d. pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH (prije čl. 83. st. 1.), u vezi s čl. 17. OKZRH (prije čl. 19.), manje društveno opasno djelo, pa je počinitelju bilo moguće izreći uvjetnu osudu kao adekvatnu kaznenu sankciju neovisno o postojanju još i k.d. bludnih radnji iz čl. 85. KZRH (prije čl. 89.) na štetu iste oštećenice. Iz obrazloženja: «Radi se, naime, o osobi koja je blago mentalno retardirana, altruistične je naravi, agresivnost prema oštećenici pokazao je u stanju alkoholiziranosti i zbog svog patološkog osjećaja prema oštećenici koja mu je inače strina, a koju je, kao što to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, doživljavao i kao majku i kao ženu. Optuženik je živio u kući zajedno s oštećenicom dulji vremenski period, te je nakon smrti svog strica, a pok. supruga oštećenice, oko tri godine nastavio s njom živjeti i raditi te joj pomagati u privređivanju pri čemu se kod njega razvio patološki emotivni odnos prema oštećenici. Sila koju je optuženik primijenio prema oštećenici, a sud uzima utvrđenim da joj kritičnoga događaja (t. I. izreke) nije nanio nikakve tjelesne ozljede. Glede k. d. pod t. I. oštećenica je u svom iskazu navela da ju je optuženik, s obzirom na to koliko je jači od nje, mogao silovati bez problema, ali da je ključnu ulogu odigrala nazočnost bake optuženika koja je ležala u istoj sobi i koja je počela dozivati optuženika. U odnosu na drugo k. d., sama oštećenica kaže da je sigurna da je optuženik tom prigodom nije pokušao silovati, već samo zadovoljiti svoj nagon, ali da ona svaki susret s optuženikom, kad je on pod utjecajem alkohola doživljava kao pokušaj silovanja. I opis nasilnog prodiranja u kuću, ustvari u stan oštećenice unutar kuće u kojoj stanuje i optuženik, ima sasvim drugo značenje, pa se dakle ne radi o nasilnom prodiranju strane osobe, kako bi to proizlazilo iz opisa djela.
191
VSRH, I Kž-36/1993. od 15. travnja 1993. Nije prihvatljivo stajalište da ostavljanje oštećenice na cesti nakon počinjenog silovanja u automobilu, negdje na periferiji grada, predstavlja k. d. silovanja izvršeno na naročito ponižavajući način (čl. 83. st. 2. KZH). VSH, I Kž-553/79. od 7. studenoga 1979. Radi se o osobito teškom slučaju silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je počinitelj u dogovoru s još jednom osobom ušao noću u kuću oštećenice pa, dok je drugi napao njezinoga bračnog druga, koji je ležao, te ga udario i ozlijedio, a zatim mu stavio nož pod grlo zaprijetivši da će ga ubiti ako ne ostane miran, silom odvukao oštećenicu izvan kuće i prinudio na spolni odnošaj. VSH, Kž-481/81. od 14. srpnja 1981. Radi se o osobito teškom slučaju silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je počinitelj, nakon što je nasilno prodro u zaključanu kuću oštećenice i njezine majke, pucajući prethodno u prozore kuće, prisilio oštećeničinu majku da za vrijeme nasilnog spolnog odnošaja oštećenice bude zatvorena zajedno s djetetom oštećenice u smočnici kuće, budući da ta okolnost, uz sam način počinjenja djela, ukazuje da se oštećenica našla u iznimno ponižavajućem položaju, već zbog svijesti da se za vrijeme spolnog odnošaja u neposrednoj blizini nalaze njezina majka i dijete. VSH, I Kž-683/83. od 27. lipnja 1984. Ako je pri počinjenju k. d. silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH počinitelj znatno prekoračio tom djelu imanentan stupanj poniženja ženske osobe u njezinu ljudskom dostojanstvu, postoji kvalificirani slučaj k. d. iz čl. 83. st. 1., KZH, jer je silovanje počinjeno na osobito ponižavajući način. Prvostupanjskom presudom je optuženik za k. d. silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Protiv te presude podnijele su žalbe obje stranke. Vrhovni sud Hrvatske uvažio je žalbu državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona iz čpl. 365. t. 4. ZKP, te je pobijanu presudu preinačio u pravnoj oznaci djela tako da ga je označio kao k. d. silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH. Iz obrazloženja: «Državni odvjetnik je u pravu kad iznosi da je inkriminirano djelo, kako je optuženo i kako je utvrđeno da je počinjeno, sa svim pojedinostima, trebalo pravno označiti kao kvalificirano k. d. silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH, s obzirom da je počinjeno na način koji, i po ocjeni Vrhovnog suda Hrvatske predstavlja «naročito ponižavajući način.» Naime, k. d. silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH je k. d. upereno protiv dostojoanstva ličnosti i morala. Svako takvo djelo, prema tome, u sebi uvijek sadrži, uz ostalo, i stanoviti
192 stupanj ponižavanja oštećene ženske osobe u njenom ljudskom dostojanstvu. Ako počinitelj djela pri tome znatno prekorači takav, tome djelu imanentan stupanj ponižavanja, onda očito to djelo čini naročito ponižavajući način, pri čemu, naravno, da to prekoračenje, u smislu odredbe čl. 47. KZ SFRJ, mora biti rezultat izraženih i subjektivnih i objektivnih konkretnih okolnosti što u svojoj ukupnosti nekom djelu daju značaj pojoačanog društveno-opasnog djela. U ovom slučaju, subjektivno, optuženik je pokazao izuzetnu upornost pri počinjenju spolnog odnošaja nad oštećenom učenicom ugostiteljske škole, kao i izuzetnu drskost i bezobzirnost kad je to počinio kao gost u garderobi osoblja ugostiteljskog objekta, gdje se oštećenica nalazila na praksi, takoreći na očigled ostalog osoblja, dakle, ne zastajući pred bilo kakvom preprekom i nemajući obzira prema bilo čemu i bilo kome. Objektivno, počinjeno djelo predstavljalo je grubi nasrtaj na ukupan integritet oštećenice kao mlade radnice u ugostiteljskom gospodarstvu, nastojanje optuženika da je baš kao takvu potčini pod svaku cijenu svojim trenutnim prohtjevima i uporabi naprosto kao sredstvo za zadovoljavanje svoje pohote, na što napose upućuje i njeno vrijeđanje predbacivanjem podrijetla da je optuženik baš pri svemu išao za tim da je ponizi ispod razine dostojanstva koji oštećenici pripada ne samo kao građanki, već i kao radnici u poduzeću. Ako se uz sve te izložene subjektivne i objektivne okolnosti uzme u obzir i daljnja činjenica da je optuženik iste zgode prisiljavao oštećenicu također na «oralni koitus» pod okolnostima što izazivaju gađenje i pridaju navedenom djelu još i karakter odvratnosti, tj. da je u pitanju određena daljnja kriminalna količina, što može samostalno postojati kao k. d. bludnih radnji iz čl. 89. KZH, tada nema dvojbe – prema shvaćanju ovoga suda – da je optuženik djelom za koje je proglašen krivim doista počinio k. d. iz čl. 83. st. 2. KZH, kako to u žalbi navodi državni odvjetnik. Nije prihvatljivo shvaćanje prvostupanjskog suda da ne može biti riječ o ovom kvalificiranom k. d. samo zato što bi oralno koitiranje uslijedilo nakon što je optuženik već prethodno svojim spolovilom uspio prodrijeti u spolni organ oštećenice, a kojim momentom se u kaznenom pogledu smatra k. d. silovanja dovršenim. Naime, taj moment prodiranja doista je odlučan, ali za ocjenu, u kaznenopravnom smislu, je li k. d. silovanja samo pokušano ili dovršeno. Međutim, njime se istodobno nipošto ne odriče mogućnost da to k. d. potraje toliko koliko traje spolni odnošaj, pri čemu se čak i načini spolnog odnošaja mogu mijenjati, te konačno, uključivši u sve to također i sve one bludne radnje što predstavljaju daljnje seksualno iživljavanje počinitelja na žrtvi, bilo da do njih dolazi neposredno prije, tijekom ili nakon spolnog odnošaja, tj. dokle god one sa spolnim odnošajem čine neko prirodno jedinstvo. Inkriminirano djelo, dakle, mora se i kaznenopravno, kao i sam događaj u stvarnosti, promatrati kao jedinstveno djelo. Kao takvo, upravo u takvom svom jedinstvu, djelo za koje je optuženik proglašen krivim i jest k. d. silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH, kvalificirano načinom počinjenja što je, prema svemu, «naročito ponižavajuće». VSH, I Kž-793/80. od 15. travnja 1981.
193 Ne radi se o k. d. silovanja počinjenom na naročito ponižavajući način iz čl. 79. st. 2. KZRH kad je utvrđeno da je optuženik nakon nasilne obljube oštećenice tijekom vožnje, upravljajući vozilom ovu primio za vrat, te prislonio njezinu glavu na svoj spolni organ i stavio ga u njezina usta. Iz obrazloženja: «Kazneno djelo silovanja je već po svojoj pravnoj naravi djelo kojim se vrijeđa dostojanstvo ličnosti i moral. Ono prema tome uvijek predstavlja poniženje za žrtvu. Da bi se, međutim, radilo o silovanju počinjenom na naročito ponižavajući način potrebno je da okolnosti uz koje je počinjeno k. d. silovanja budu takve da u znatnoj mjeri prelaze onaj stupanj poniženja koji je imanentan tomu k. d. mora se raditi o naročito ponižavajućem načinu. Nije sponro da je optuženik nakon dvije nasilne obljube nad oštećenicom od ove zatražio da stavi u usta njegov spolni organ, tako što je uhvatio njezinu glavu i povukao je prema sebi odnosno svom spolnom organu, međutim, to je bilo tijekom vožnje, te je optuženik bio za volanom i upravljao vozilom. Ta okolnost omogućavala je oštećenici da pruži adekvatan otpor i da u tim okolnostima ne udovolji zahtjevu optuženika. Radi se o jednom načinu zadovoljenja spolne pohote, koji u rečenim okolnostima prema ocjeni ovoga suda nema značenje naročitog poniženja u smislu čl. 79. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž-396/1994. od 9. lipnja 1994. Iz utvrđenja suda da je optuženik prijetnjom da će napasti na život odnosno tijelo oštećenice prisilio ovu da se skine i raširi noge, a zatim počeo gurati svoj spolni organ u njeno spoloviloda bi, kad mu je rekla da ju to boli, prešao na fellatio, postignut silom, pa prekidao ovu radnju kad mu je rekla da joj je od toga zlo i prelazio na obljubu, koje je ponašanje ponovio, još ne proizlazi da je djelo počinjeno na naročito ponižavajući način u smislu čl. 79. st. 2. KZRH. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud ispravno zaključuje da utvrđeno ponašanje optuženika ne prelazi okvire onog poniženja koje redovito doživljava žrtva k. d. silovanja i koje je redovito prisutno, jer je izostalo ono posebno iživljavanje karakteristično kod k. d. silovanja na naročito ponižavajući način. Uz ovo valja reći da počinjenje k. d. silovanja na naročito ponižavajući način mora biti ostvareno i na subjektivnoj i na objektivnoj strani djela. Počinitelj djela se iživljava nad žrtvom, jer se želi iživljavati i zbog toga ekscesa izazvanog odlučnošću i brutalnošću djelo dobiva poseban opasan oblik. U konkretnom slučaju takav je oblik izostao, pa se zato i ne radi o silovanju na naročito ponižavajući način.» VSRH, I Kž-189/1994. od 21. travnja 1994. Kazneno djelo silovanja počinjeno je na naročito ponižavajući način kad je uz okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlaze nasilne obljube i aktivnog otpora oštećenice utvrđeno još i to da je optuženik, nakon što je oštećenica uspjela osloboditi prije vezane ruke, ovu tako izudarao šakama po glavi i tijelu da je nakratko izgubila svijest, kroz koje vrijeme ju je potpuno skinuo
194 i obljubio, a zatim prijetnjom da će joj odsjeći prste od nje zahtijevao da ga oralno zadovolji, pa kako zbog njezina otpora i stisnutih usnica u tome nije uspio, ejakulirao je po njenom licu. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud je na osnovi iskaza oštećenice, medicinske dokumentacije, te iskaza svjedoka o tome kako je izgledala oštećenica nakon počinjenja djela, utvrdio da je optuženik uporabio vrlo ozbiljne prijetnje i jaku silu prema oštećenici, koja se vrlo snažno odupirala. Na koji način je optuženik vrijeđao oštećenicu i prijetio joj, naznačeno je u njenom iskazu i u pobijanoj presudi. Oštećenica je određeno vrijeme bila i vezana, a optuženik ju je tako snažno udarao šakom po glavi (zadobila je od toga i ozljede glave), da je zbog toga na kratko vrijeme izgubila svijest, za koje vrijeme je optuženik razgolitio oštećenicu i započeo s obljubom da bi na kraju ejakulirao po njenom licu. Ove su činjenice i okolnosti takve da prelaze uobičajeno poniženje koje doživljava žena kod silovanja. Postupak optuženika sadrži elemente iživljavanja i ekscesnog ponižavanja žrtve, pa se u ovom slučaju zaista radi o silovanju počinjenom na naročito ponižavajući način. Upravo zato je oštećenica nakon događaja i imala intenzivan osjećaj gađenja («u kupaonici sam se prala, tuširala, ribala se, kako bi sa sebe isprava bilo kakve tragove okrivljenika jer mi se grozno gadio» - citat iz iskaza oštećenice).» VSRH, I Kž-513/1994. od 18. kolovoza 1994. Kad je jedan od dvojice počinitelja, nakon što je prvi izvršio spolni odnošaj nad istom oštećenicom, istom prilikom započeo radnju počinjenja k. d. silovanja, počinio je k. d. pokušaja kvalificiranog djela silovanja, iz čl. 83. st. 2. KZH (više silovanja od strane više osoba). VSH, Kž-673/80. od 19. veljače 1981. Radi se o k. d. silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH počinjenom na naročito ponižavajući način kad je počinitelj oštećenicu – njemu nepoznatu učenicu ugostiteljske škole – koja je pred njim pobjegla u garderobu radnika ugostiteljskog objekta, došao za njom u garderobu i nakon što zbog njezina otpora nije uspio izvršiti spolni odnos sprijeda, silom je okrenuo leđima prema sebi, te joj povinuo glavu prema tlu i u nekoliko navrata, unatoč njenoj obrani i izmicanju, uspio svoje spolovilo uvući njenu vaginu, pa kako se zbog njezina otpora nije uspio zadovoljiti, ponovno je licem okrenuo prema sebi, povukao za kosu i snažno pritisnuo glave prema dolje do visine svog spolovila, te iako mu je spolovilo bilo zaprljano menstrualnim sekretom, pokušao joj ga ugurati u usta, pri čemu je ejakulirao oštećenici po licu i ustima. Neodlučno je pri tome za ocjenu postojanja naročito ponižavajućeg načina počinjenja toga k. d. to što je takvo koitiranje uslijedilo nakon toga što je optuženik već prethodno svojim spolnim organom uspio prodrijeti u spolni organ oštećenice. Takve okolnosti počinjenja u subjektivnom (iznimna upornost, drskost i bezobzirnost) i objektivnom smislu (grubi nasrtaj na ukupni integritet oštećenice i njezino ponižavanje ispod svakog nivoa dostojanstva) daje tom djelu značaj pojačane društvene opasnosti, jer nadilazi onaj, tom djelu imanentan, stupanj ponižavanja.
195
VSH, Kž-793/80. od 15. travnja 1981. Radi se o naročito onižavajućem načinu k. d. silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je optuženik nakon dovršenog prisilnog spolnog odnošaja oštećenoj starici od 68 godina stavio svoje spolovilo u njen čmar. VSH, I Kž-554/81. od 9. rujna 1981. Radi se o pokušaju silovanja na naročito ponižavajući način iz čl. 83. st. 2. KZH, kad je počinitelj pokušao prisiliti na spolni odnošaj oštećenicu na način da je legao na nju u namjeri da izvrši spolni odnošaj, pri čemu zbog neukrućenosti spolnog uda u tome nije uspio, a sve nakon toga što ju je prethodno izudarao i, prijeteći joj ubojstvom, prinudio je na spolni odnošaj sa slučajno nazočnim K. V., te zatim od nje zahtijevao da mu jezikom nadražuje spolni organ, pa kako je ona to odbijala, pokušao joj silom ugurati spolni organ u usta. VSH, I Kž-1075/81. od 31. ožujka 1982. Silovanje spada među tzv. neprava složena k. d. Kao takvo ono konzumira u sebi k. d. prinude (čl. 52. KZH), pa i k. d. protiv života i tijela ubojstvom iz nehaja ili teškom tjelesnom ozljedom iz nehaja (čl. 83. st. 2. KZH) pod uvjetom da su smrt (čl. 38. KZH), ili teška tjelesna ozljeda (čl. 41. st. 4. KZH) imanentni silovanju. Ako su, međutim, ove posljedice (smrt, teška tjelesna ozljeda, odnosno laka tjelesna ozljeda) namjerno nanesene, tada se ne radi o k. d. silovanja kvalificiranom teškom posljedicom (čl. 83. st. 2. KZH), već o k. d. silovanja u stjecajus kaznenim djelom ubojstva, teške ili lake tjelesne ozljede. 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
196
74. SPOLNI SNOŠAJ S NEMOĆNOM OSOBOM Članak 189. KZ-a K. d. iz čl. 180. st. 1. KZ čini i onaj tko počini spolni odnošaj iskorištavanjem takvog stanja neke osobe zbog kojeg ona nije sposobna za otpor, kao što je u konkretnom slučaju u kojem je prvostupanjski sud, sukladno s mišljenjem vještaka, utvrdio da je oštećenica duševno zaostala osoba, pasivna i bespomoćna te lišena mogućnosti pravog i zdravog razmišljanja i zaključivanja. VSH, I Kž-1349/72. od 28. rujna 1972. Za pravnu kvalifikaciju djela po čl. 180. st. 1. KZ nije odlučno jedino to, što oštećenica prilikom spolnog odnošaja nije bila pijana, ni drogirana, a niti u snu, jer taj propis predviđa i druge razloge nemoći pružanja otpora. Stoga ako je oštećenica bila nemoćna zbog prethodnog silovanja po jednom odnosno više optuženih uslijed čega nije bila u stanju pružiti otpor daljnjem optuženiku, koji je baš takvo njeno stanje iskoristio i s njome obavio spolni odnošaj, onda je takov njegovo djelo pravilno pravno označeno kao k. d. spolnog odnošaja nad nemoćnom osobom iz čl. 180. st. 1. KZ, a ne kao k. d. silovanja iz člo. 179. st. 1. KZ. VSH, I Kž-341/73. od 19. travnja 1973. Optuženici koji su jedan za drugim izvršili spolni odnošaj nad oštećenicom starom 69 godina, tako što su n oću ušli u njenu kuću dok je ona spavala iskoristivši njezinu bunovnost i alkoholiziranost, kao i znatno narušeno psihofizičko stanje zbog kojeg nije bila u stanju pružiti otpor, počinili su k. d. spolnog odnošaja nad nemoćnom osobom iz čl. 84. st. 2. KZH jer su iskoristili nemoć oštećenice zbog koje ona nije bila sposobna za otpor. VSRH, I Kž-491/91. od 17. prosinca 1991. – 2. dio Kazneni zakon (Nar.nov.br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
197
75. SPOLNI ODNOŠAJ ZLOUPORABOM POLOŽAJA Članak 191. KZ-a Nije osnovano stajalište prema kome se ne bi radilo o odnosu podređenosti i zavisnosti u slučaju oštećenice, koja je kod optuženog poslodavca radila kao kućna pomoćnica, i to samo zato što takav radni odnos ne bi bio nigdje evidentiran i što bi oštećenica lako takav radni odnos raskinula i potražila drugog poslodavca, jer je velika potražnja za kućnim pomoćnicima. Naime, ove okolnosti – kraj činjenice da je oštećenica malodobna i da je između nje i optuženika bila velika razlika u godinama i obrazovanju – uopće ne samo što nisu bitne, već ni podobne da dovedu u pitanje očigledni faktični odnos zavisnosti i podređenosti oštećenice prema optuženiku. VSH, I Kž-620/73. od 12. lipnja 1973. Kad majka svoje maloljetno žensko dijete, u vrijeme dok još nije navršilo četrnaest godina i poslije tog uzrasta, povjerava na čuvanje i odgoj svom izvanbračnom mužu koji s njom dulje vrijeme živi u trajnoj izvanbračnoj zajednici i o djetetu se stara i vodi svu brigu kao da mu je očuh,k – izvanbračni muž u takvim okolnostima i u takvom položaju može biti počinitelj k. d. spolnog odnošaja zlouporabom povjerenja predviđenog u čl. 182. st. 2. KZ. Pobijanom presudom optuženik je proglašen krivim zbog k. d. iz čl. 182. st. 3. u vezi st. 2. KZ. Iz opisa djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim proizlazi da je optuženik spolno općio s oštećenicom skoro punu godinu dana i da je započeo tim spolnim općenjem u vrijeme kad oštećenica još nije navršila 14 godina. Iz opisa djela dalje proizlazi da je on u to vrijeme s majkom oštećenice živio u izvanbračnom odnosu koji odnos je trajao punih 11 godina. Iz činjeničnog stanja također proizlazi da je oštećenica sve do svoje 11 godine smatrala da joj je optuženik otac.
198 Protiv te presude podnio je optuženik žalbu zbog povrede kaznenog zakona, smatrajući da u njegovoj djelatnosti nema elemenata k. d. iz čl. 182. st. 3. u vezi st. 2. KZ, jer da on prema oštećenici nije zauzimao nikakav položaj koji bi između njega i oštećenice stvrao odnos zavisnosti. On nije bio niti njezin očuh, a niti odgojitelj ili skrbnik, jer je oštećenica imala svoju majku koja se za nju brinula. U ovom slučaju da bi u njegovoj radnji mogla biti sadržana samo obilježja k. d. iz čl. 181. st. 1. KZ (obljuba i protuprirodni blud sa maloljetnom osobom) KZ, a ne i k. d. iz čl. 182. st. 3. u vezi st. 2. (obljuba ili protuprirodni blud zloupotrebom položaja) KZ zbog kojeg je on proglašen krivim. Vrhovni je sud odbio žalbu optuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu iz ovih razloga: «Kazneno djelo spolnog odnošaja zlouporabom položaja iz čl. 182. st. 2. KZ može počiniti nastavnik, odgojitelj, skrbnik, usvojitelj, očuh ili druga osoba koja zlouporabom svog položaja počini spolni odnošaj ili protuprirodni blud s maloljetnom osobom koja mu je povjerena radi učenja, odgoja, čuvanja ili njege. U konkretnom slučaju optuženik, doduše, nije bio osoba koja bi imala svojstvo očuha, ali on je bio osoba kojoj je majka oštećenice, za vrijeme dok je ona bila odsutna od kuće i spriječena službom, povjerila oštećenicu kao svoju kćerku radi čuvanja, imajući u njega povjerenje, kad je tako dugo s njim živjela u izvanbračnoj zajednici i kad se optuženik u očima majke prema oštećenici faktički odnosio kao očuh preuzevši na taj način prema oštećenici svu brigu, pa i brigu radi učenja, odgoja, čuvanja i njege, koja inače pripada majci oštećenice. To nesumnjivo proizlazi iz njegovog ponašanja koje je došlo do izražaja u činjenici da je on s majkom oštećenice živio i izvanbračnoj zajednici pčunih 11 godina i da je za to vrijeme s majkom oštećenice zajednički rješavao sve probleme koji se pojavljuju u takvoj zajednici, a posebno je preuzimao na sebe i svoj dio obveza, pa i u pogledu školovanja, odgoja i čuvanja oštećenice, tako da je on stvarno preuzeo na sebe i brigu da vodi računa oko školovanja oštećenice, da je dao upisati u školu, čak pod svojim prezimenom, i da je dolazio i na roditeljske sastanke prikazujući se kao njezin roditelj iako takav nije bio jer on nije bio otac oštećenice. Takvo ponašanje optuženika stvorilo je i u očima oštećenice dojam kao da joj je on rođeni otac. Prema tome, ne stoji prigovor optuženika da on prema oštećenici nije zauzimao nikakav položaj koji bi između njega i oštećenice stvarao odnos zavisnoti, pa da se prema tome njega ne može tretirati kao osobu kojoj je oštećenica bila povjerena radi čuvanja i odgoja u vrijeme dok je on zamjenjijvao majku oštećenice u njezinoj odsutnosti. Budući da je optuženik suprotno navodima žalbe zlouporabom svog položaja koji je rezultirao iz odnosa zavisnosti, kako je to u ovom obrazloženju istaknuto, počinio spolni odnošaj s oštećenicom, započevši s tom kriminalnom djelatnošću u vrijeme dok oštećenica još nije bila navršila 14 godina, pa i dalje s tom djelatnošću nastavio, to je prvostupanjski sud pravilno uzeo da se u takvoj djelatnosti optuženika ostvaruju obilježja k. d. iz čl. 182. st. 3. u vezi st. 2. KZ. Zbog toga je valjalo žalbu optuženika zbog povrede kaznenog zakona odbiti kao neosnovanu i u tom pravcu potvrditi prvostupanjsku presudu.» VSH, Kž-1221/63. od 14. svibnja 1963. Za učin k. d. iz čl. 182. st. 2. KZ (čl. 86. st. 2. KZH) nije odlučno tko je dao inicijativu za obljubu, odnosno spolni odnošaj, jer navođenje na spolni odnošaj ne predstavlja element
199 toga k. d. Intencija je ovog zakonskog propisa spriječiti osobe kojima je u obavljanju službe povjerena malodobna osoba radi čuvanja, odnosno njege da s njom počine spolni odnošaj. Prema tome, neodlučno je, je li oštećenica davala inicijativu odnosno provocirala optuženika na spolni odnošaj. VSH, Kž-2131/64. od 2. listopada 1964. Svaki liječnik prema svakom pacijentu bolnice, pogotovo kad se radi o pacijentu u istom odjelu (kirurškom) u kokjem je liječnik zaposlen, nalazi se u odnosu osobe kojoj je bolesnik povjeren – radi njege. Kad je u takvom svojstvu naveo bolesnicu na spolni odnošaj, onda su ispunjeni uvjeti za postojanje k. d. iz čl. 182. st. 2. KZ (čl. 86. st. 2. KZH) makar optuženi liječnik nije bio u času počinjenja djela ni u kakvoj ili posebnoj službi u bolnici. VSH, Kž-592/63. od 16. srpnja 1965. Za svojstvo osobe iz čl. 182. st. 2. KZ (čl. 86. st. 2. KZH) kao počinitelja tog k. d. nije potrebno da je ta osoba stvarni očuh malodobnice, već je dovoljan stvarni odnos osobe prema kojoj je povjerena briga oko učenja i odgoja malodobne oštećenice gdje je zbog zlouporabe tog odnosa od strane optuženika došlo do spolnog odnošaja s malodobnicom. VSH, Kž-965/68. od 11. srpnja 1968. Ne može se usvojiti pravno shvaćanje prvostupanjskoga suda da je optuženik koji je 1982. nagovorio svoju kćerku, tada staru deset godina, na spolni odnošaj – što je trajalo sve do 1991. godine – govoreći joj da će u suprotnom zatražiti rastavu od njezine majke, napustiti obitelj i izvršiti samoubojstvo, uporabom sile izvršio spolni odnošaj nad nemoćnim djetetom, a time i k. d. spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH (u stjecaju s k. d. rodoskvrnuća iz čl. 97. KZH). Oštećenica je u vrijeme prvog spolnog odnošaja bila fizički razvijenije od svojih vršnjakinja i čak nešto iznadprosječne inteligencije pa se ne može smatrati nemoćnim djetetom. Nemoćnim djetetom treba smatrati samo takvo dijete koje je zbog svojih fizičkih i psihičkih nedostataka, kakvi inače nisu svojstveni normalnoj dječjoj populaciji istog uzrasta, potpuno onemogućeno u pružanju bilo kakva otpora. Također se ni optuženikove prijetnje da će napustiti obitelj i izvršiti samoubojstvo ne mogu smatrati primjenom psihičke sile u smislu čl. 87. st. 3. KZH. Zlo kojim se prijeti pri primjeni psihičke sile u smislu toga članka mora se odnositi na život ili tijelo žrtve (neposredna prijetnja) ili na život ili tijelo žrtvi bliske osobe (posredna prijetnja). VSRH, I Kž-518/92. od 16. rujna 1992.
200
76. SPOLNI ODNOŠAJ S DJETETOM Članak 192. KZ Ne može se usvojiti pravno shvaćanje suda prvoga stupnja da je optuženik koji je 1982. nagovorio svoju kćerku, tada staru deset godina, na spolni odnošaj – što je trajalo sve do 1991. godine – govoreći joj da će u suprotnom zatražiti rastavu od njezine majke, napustiti obitelj i izvršiti samoubojstvo, uporabom sile izvršio obljubu nad nemoćnim djetetom, a time i krivično djelo obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH (u stjecaju s krivičnim djelom rodoskvrnuća iz čl. 97. KZH). Oštećenica je u vrijeme prve obljube bila fizički razvijenije od svojih vršnjakinja i čak nešto iznadprosječne inteligencije pa se ne može smatrati nemoćnim djetetom. Nemoćnim djetetom treba smatrati samo takvo dijete koje je zbog svojih fizičkih i psihičkih nedostataka, kakvi inače nisu svojstveni normalnoj dječjoj populaciji istog uzrasta, potpuno onemogućeno u pružanju bilo kakva otpora. Također se ni optuženikove prijetnje da će napustiti obitelj i izvršiti samoubojstvo ne mogu smatrati primjenom psihičke sile u smislu čl. 87. st. 3. KZH. Zlo kojim se prijeti pri primjeni psihičke sile u smislu tog članka mora se odnositi na život ili tijelo žrtve (neposredna prijetnja) ili na život ili tijelo žrtvi bliske osobe (posredna prijetnja). VSH, I Kž-518/92. od 16.9.1992. PSP-53. Optuženik koji je djevojčicu staru 12 godina, koja mu je dovedena po običaju Roma, nakon otmice bacio na krevet, nasilno svukao i obljubio, izvršio je obljubu nad nemoćnim djetetom i time krivično djelo iz čl. 87. st. 3. KZH. Oštećenica, koja je i po svojoj fizičkoj konstituciji zaostajala za djecom svoje dobi, bila je prijevarom dovedena u njoj nepoznatu sredinu pa se našla u stanju psihičke nemoći zbog koje nije mogla pružiti ozbiljniji otpor. VSH, I Kž-354/89. od 15. 11. 1991. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997.
201 Za izvršenje obljube u smislu čl. 83. KZRH nije potrebno da je spolni organ muške osobe potpuno prodro u spolni organ ženske osobe, već je dovoljno da je došlo do spajanja spolnih organa, odnosno početka prodiranja muškog spolnog organa u ženski spolni organ. Stoga, u slučaju virginiteta ženske osobe, kao u ovom slučaju za izvršenje djela nije nužno da je usljedila defloracija. VSRH, I-KŽ-9/1998 od 7. travnja 1998. godine – Državni odvjetnik br. 2/98 «Nemoćnom malodobnom osobom» u smislu čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH) smatra se slabašna djevojčica od trinaest godina, koja je bila nesposobna za ozbiljni otpor prema zdravom, jakom i odraslom muškarcu. VSH, Kž-1670/54. Pod nemoćnim djetetom u smislu čl. 83. st. 3. KZRH treba razumjeti samo ono dijete (starosna dob do 14 godina), koje je zbog svojih posebnih fizičkih ili psihičkih nedostataka, kakvi inače nisu svojstveni normalnoj dječjoj populaciji istog uzrasta, u potpunosti onemogućeno u pružanju bilo kakvog otpora spolnom odnošaju. Iz obrazloženja: «Kod prosuđivanja pojma nemoćnoga djeteta kao žrtve k. d. iz čl. 83. st. 3. KZRH, treba poći od toga da svako dijete zbog svoje nepotpune fizičke i psihičke razvijenosti ima smanjenu mogućnost pružanja otpora neželjenom spolnom odnošaju od strane odrasle, fizički i psihički potpuno razvijene osobe, što i jest razlogom da djeca kao žrtve seksualnih delikata uživaju posebnu zaštitu u čl. 83. KZRH. Oštećenica je u vrijeme prvoga spolnoga odnošaja nesporno bila stara 10 godina i 3 ili 4 mjeseca, visoka 154 cm i teška 48 kg, fizički potpuno zdrava i prema iskazu njene majke čak fizički razvijenija od svojih vršnjakinja i barem prosječne (prema psihijatrijskom vještačnju), ako ne i iznad prosječne inteligencije, pa se dijete takvih psihofizičkih osobina ne može smatrati nemoćnim djetetom u smislu čl. 83. st. 3. KZRH. Uostalom, sam sud navodi u razlozima pobijane presude da je oštećenica «birala između dva zla» - da obitelj bude napuštena od oca ako ona ne prihvati ulogu majke, ili da pristane na očev prijedlog i žrtvuje sebe, te time sačuva obitelj,a što implicite navodi na zaključak da je oštećenica ipak mogla, da je tako izabrala, pružiti bar neki otpor optuženiku. Međutim, ona dosljedno u svojim iskazima navodi da optuženiku nikada nije pružila otpor već je podnosila njegove postupke, kao svoju žrtvu odnosno nosila to kao svoj «križ».» VSRH, I Kž-518/1992. od 16. rujna 1992. Optuženik koji je djevojčicu staru 12 godina, koja mu je dovedena po običaju Roma, nakon otmice bacio na krevet, nasilno svukao i izvršio nad nemoćnim djetetom spolni odnošaj i time k. d. iz čl. 87. st. 3. KZH. Oštećenica, koja je i po svojoj fizičkoj konstituciji zaostajala za djecom njene dobi, bila je prijevarom dovedena u njoj nepoznatu sredinu pa se našla u stanju psihičke nemoći zbog koje nije mogla pružiti ozbiljniji otpor. VSH, I Kž-354/89. od 15. studenoga 1991.
202
77. BLUDNE RADNJE Članak 193. KZ-a Privlačenje k sebi malodobne ženske osobe, vađenje pri tom spolnog organa i zavlačenje jezika malodobnici u usta predstavlja već radnje kojima se zadovoljava spolni nagon, prema tome vršenje bludne radnje. VSH, Kž-62/72. od 9. ožujka 1972. Stavljanje penisa oštećenoj malodobnici u usta radi seksualnog zadovoljavanja ne predstavlja k. d. spolnog odnošaja ili protuprirodnog bluda s malodobnom osobom iz čl. 181. st. 1. odnosno st. 2. KZ (čl. 87. KZH), već samo k. d. bludnih radnji. Naime, prema vladajućem shvaćanju pod protuprirodnim bludom razumije se samo «imicisio penis in anum», a ne i «imissio in os». Pri takvom shvaćanju pravne oznake navedenog djela uzeto je dalje da je to djelo konzumirano kaznenim djelom pokušaja spolnog odnošaja s malodobnom osobom iz čl. 181. st. 2. KZ u vezi s čl. 16. KZ (čl. 87. KZH u vezi s čl. 19. KZJ), koje je počinjeno istom priliom nad istom malodobnicom. VSH, Kž-1055/73. od 16. kolovoza 1973. Kad je utvrđeno da namjera optuženih nije bila usmjerena na to da nad oštećenom ženskom osobom, s kojom nisu u braku, počine spolni odnošaj – već su dvojica optuženih muškaraca zahtijevala i prisilila da se jedna ženska osoba pred njima svlači i to na taj način koji može kod svake normalne muške osobe izazvati pohotljive nadražaje, a koje traženje postupno dobiva takav intenzitet da se ta ženska osoba prisiljava da se svlači i da se izloži pogledima muškaraca posve naga, predstavlja takvo zadovoljenje tjelesne pohote koje u kaznenopravnom pogledu sadrži sve elemente k. d. bludne radnje iz čl. 183. KZ (čl. 89. KZH). Pojam bludne radnje obuhvaća sve one radnje koje u spolnoj sferi predstavljaju svojom bestidnošću, nepristrojnošću i perverznošću prekoračenje svih granica usvojenih u
203 društvenomoralnim pojmovima i koje prelaze granice tolerirane postojećim moralnim shvaćanjima. Kad je utvrđeno da su optuženici prisiljavali da svuče grudnjak i gaćice da bi na taj način ostala potpuno naga, izložena njihovim pogledima, pa su u tom nastojanju uporabom sile i prijetnje uspjeli da oštećenica samo skine grudnjak gdje ih je ona spriječila u nasilnom skidanju gaćica, dovršeno je k. d. iz čl. 183. KZ bez obzira što optuženicima nije uspjelo da oštećenici skinu još i gaćice. Izlaganje i samo gornjeg dijela ženskog tijela pogledima muškaraca, s kojima dotičnu žensku osobu ne povezuju nikakvi osjećaji, nesumnjivo predstavlja element seksualnog iživljavanja i zadovoljenje tjelesne pohote. VSH, Kž-2060/66. od 14. veljače 1967. Bludne radnje u smislu čl. 183. KZ (čl. 89. KZH) predstavljaju blaži vid zadovoljavanja spolnog nagona, ali ako se radnje s takvim ciljem čine na protuprirodan čain i prelaze intenzitet bludnih radnji, njih valja tretirati kao protuprirodni blud. VSH, Kž-1523/63. od 11. lipnja 1963. Stavljanje penisa oštećenoj malodobnici u usta radi seksualnog zadovoljavanja ne predstvlja k. d. spolnog odnošaja ili protuprirodnog bluda s malodobnom osobom iz čl. 181. st. 1. odnosno st. 2. KZ, već samo k. d. bludnih radnji iz čl. 183. KZ. Naime, prema vladajućem shvaćanju pod protuprirodnim bludom razumije se samo «imissio penis in anum», a ne i «imissio in os». Pri takvom shvaćanju pravne oznake navedenog djela uzeto je dalje da je to djelo konzumirano kaznenim djelom pokušaja spolnog odnošaja sa malodobnom osobom iz čl. 181. st. 2. KZ u vezi s čl. 16. KZ, koje je počinjeno istom prilikom nad istom malodobnicom. VSH, I Kž-1055/73. od 16. srpnja 1973. I ekshicibionizam se ima podvesti pod pojam bludne radnje pod kojom se u smislu čl. 183. KZ razumije svaka radnja fizičke prirode (osim spolnog odnošaja i protuprirodnog bluda) kojom se ide za zadovoljenjem spolne pohote, a kojom se vrijeđa spolna sloboda, dostojanstvo ličnosti i spolni moral, pa je prema tome protivna postojećim moralnim shvaćanjima. Takav slučaj predstavlja i ponašanje optuženika koji je povalio djevojčicu na klupu, držao joj rukom usta da spriječi da ne bi vikala, pa je pred njom skidao gaće i hlače i pokazivao svoje spolovilo. Optuženik je tako zadovoljavao svojou spolnu pohotu uz fizičko prisiljavanje djevojčice da to trpi, što u navedenom smislu predstavlja bludnu radnju, bez obzira što time nije dirao neposredno njeno tijelo. VSH, I Kž-29/75. od 31. srpnja 1975. Kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. Kaznenog zakona ostvareno je samo onda kad nije počinjen ni pokušaj kaznenih djela iz čl. 188. do čl. 192. KZ. Iz obrazloženja:
204 «Uostalom, navedeno je pravno shvaćanje upravo dobilo svoju potvrdu u čl. 193. novog KZ, prema kojem k. d. bludne radnje postoji samo u slučaju kada nije počinjen ni pokušaj k. d. iz čl. 188. do 192. KZ/97., pa optuženik, koji je počinio pokušaj k. d. silovanja, sada još i zbog obvezne primjene blažeg zakona, ni u kojem slučaju ne bi mogao biti proglašen krivim za stjecaj k. d. pokušaja i bludne radnje.» VSRH, I Kž-132/1997. od 7. svibnja 1998. Kazneno djelo podvođenja iz čl. 91. st. 1. KZH ostvareno je već jednokratnim dovođenjem maloljetne osobe u vezi s individualno određenom osobom radi spolnog odnošaja. Okružni sud u Splitu, Kž-501/84. od 11. srpnja 1984. – 2. sio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 78. PODVOĐENJE Članak 195. KZ-a Kad se djelovanje optuženika sastoji u tome da dovodi druge muškarce duševno bolesnoj ženskoj osobi da s njom spolno opće zbog čega su ga ovi nagrađivali čašćenjem, tada kriminalna aktivnost optuženika nema obilježja k. d. posredovanja u vršenju prostitucije (čl. 251. KZJ), već k. d. podvođenja iz čl. 187. KZ (čl. 91. st. 2. KZH). Naime, spolni odnošaj počinjen s oštećenicom uopćenema karakter prostitucije, jer se ne radi o osobi koja se odala vršenju bluda iz koristoljublja, a činjenica što su oštećenicu iskorištavali oni muškarci koje je optuženik doveo oštećenici, pogotovo, nije dovoljna da bi djelatnost optuženika mogla imati karakter posredovanja u vršenju prostitucije. Budući da čašćavanja nisu prelazila opseg i vrstu nagrade kakvu ima u vidu odredba čl. 187. st. 4. (čl. 91. st. 2. KZH), to su utvrđenom djelatnošću optuženika iscrpljena obilježja samo k. d. podvođenja, ali su ostvarena i obilježja k. d. iz čl. 180. KZ (spolni odnošaj s nemoćnom osobom). VSH, Kž-293/65. od 2. travnja 1965. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 79. UVREDA Članak 199. KZ-a Okrivljenik koji je u prigovoru protiv optužnice naveo da obrazloženje optužnice ukazuje na «izuzetno lošeg i nepoštenog režisera», da je državni odvjetnik «bliži rođak barona Münchhausena», da je pogriješio u izboru svog životnog poziva itd., nije počinio k. d. klevete, kako to pogrešno uzima prvostupanjski sud, nego k. d. uvrede iz čl. 76. st. 1. KZH u vezi s čl. 81. st. 2. KZH. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-37/90. od 13. ožujka 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca:
205
Naši sudovi ne obraćaju dovoljno pažnje na kvalifikaciju k. d. protiv časti i ugleda pa se nerijetko kao klevete kažnjavaju i nedvojbene uvrede, kako je to u ovom slučaju učinio i prvostupanjski sud. Kleveta se uvijek odnosi na neku činjenicu za koju se utvrdi da je istinita, iako ona to nije, dok je sadržaj uvrede negativan vrijednosni sud o drugoj osobi. Tu razliku nije uvijek lako provesti, ali su inkriminacije u konkretnom primjeru evidentne uvrede. Ovdje se moglo postaviti i pitanje nije li protupravnost uvrede isključena na temelju čl. 79. st. 1. KZH jer je okrivljenik uvrede iznio u podnesku sudu u okviru svoje obrane u jednom drugom k. p., tj. pri zaštiti opravdanog interesa. O tome ipak ne može biti govora jer citirane uvrede nisu bile neophodne za zaštitu opravdanih interesa. Okrivljenik je mogao svoje interese štititi isto tako efikasno i uporabom blažih izraza, odnosno da uporabimo kriterij zakona, on je inkriminirane riječi uporabio u namjeri vrijeđanja jer je išao baš za tiim da uvrijedi državnog odvjetnika a ne da zaštiti svoje interese. Pravo na obranu u k. p. ne daje pravo ni na koji verbalni delikt. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/90. Ne čini k. d. klevete iz čl. 71. st. 1. KZRH već uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH okrivljenik koji je za privatnog tužitelja naveo da je «osoba koja negira pravni poredak države, puna prevare, bahatosti i samovolje, koja svojim postupkom sudjeluje u destrukciji pravne države». Predmetom počinjenja kod k. d. klevete mogu biti samo neistine koje se odnose na određeni događaj, objektivna stanja, radnje, pojave i slično, čija se istinitost može objektivno utvrđivati i ocjenjivati. Tvrdnje koje je iznio okrivljenik po svom sadržaju predstavljaju njegove vrijednosne sudove o privatnom tužitelju, čija se istinitost ne može ocjenjivati. Ni tvrdnje da je privatni tužitelj «svojim postupkom sudjelovao u destrukciji pravne države» ne predstavlja tvrdnju o nekoj činjenici, jer postupak privatnog tužitelja nije ničim konkretiziran i ostao je na razini apstrakcije, čiju istinitost nije moguće ocjenjivati, pa se također radi o vrijednosnom sudu. Svi izneseni sudovi predstavljaju omalovažavanje ličnosti privatnog tužitelja i nepoštivanje njegova dostojanstva, pa je takvim iznošenjem okrivljenik ostvario elemente k. d. uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-492/1995. od 21. rujna 1995. Objekt zaštite od k. d. uvrede nije ugled ili čast u smislu nekog osobnog osjećaja vrijednosti, već čast u objektivnom smislu, u smislu zahtjeva za poštivanje koje svakom pojedincu pripada u određenoj društvenoj sredini. To znači da se povreda časti utvrđuje po objektivnim, a ne po subjektivnim kriterijima. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-515/1996. od 10. listopada 1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Kada je okrivljenik za privatanog tužitelja u članku u novinama napisao «da se o njemu priča kao o pokvarenom tipu koji nastoji sve prihvatiti gdje ima osobne koristi, tada se radi o prenošenju vrijednosnog suda kojim se omalovažava njegova ličnost (sud o moralnim svojstvima privatnog tužitelja), pa se radi o počinjenju k. d. uvrede iz čl. 72. st. 2. KZRH, a ne klevete iz čl. 71. st. 2. KZRH, jer predmet klevete mogu biti samo činjenice. Isključenje protupravnosti u novinarskom poslu regulirano je odredbom čl. 75. st. 1. KZRH. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je okrivljenik izašao izvan okvira slobodne novinarske kritike i ušao u područje nepotrebnog atakiranja na ugled privatnog tužitelja, te da
206 su inkriminacije navedene u namjeri vrijeđanja i nisu bile potrebne ni pri obrani nekog prava, niti pri zaštiti bilo kakvog interesa. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-398/1993. od 22. srpnja 1993. Uzvraćanje uvrede od strane uvrijeđenog ne može se prihvatiti kao nužna obrana u smislu čl. 11. st. 2. KZ (čl. 9. KZH). Naime, kod verbalne uvrede ne postoji mogućnost nužne obrane. Uzvraćanje uvrede predviđeno je u čl. 173a. st. 2. KZ (čl. 76. st. 3. KZH), i po tom zakonskom propisu sud može u takvom slučaju obje ili jednu stranu kazniti ili izreći sudsku opomenu. Okružni sud u Zagrebu, Kž-1246/73. od 1. studenoga 1973. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 80. KLEVETA Članak 200. KZ Ne čini krivično djelo klevete iz čl. 71. st. 1. KZRH već uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH okrivljenik koji je za privatnog tužitelja naveo da je «osoba koja negira pravni poredak države, puna prevare, bahatosti i samovolje, koja svojim postupkom sudjeluje u destrukciji pravne države». Predmetom izvršenja kod krivičnog djela klevete mogu biti samo neistinite koje se odnose na određeni događaj, objektivna stanja, radnje, pojave i slično, čija se istinitost ne može uopće ocjenjivati. Ni tvrdnja da je privatni tužitelj «svojim postupkom sudjelovao u destrukciji pravne države» ne predstavlja tvrdnju o nekoj činjenici, jer postupak privatnog tužitelja nije ničim konkretiziran i ostao je na nivou apstrakcije, čiju istinitost nije moguće ocjenjivati, pa se također radi o vrijednosnom sudu. Svi izneseni sudovi predstavljaju omalovažavanje ličnosti privatnog tužitelja i nepoštivanje njegova dostojanstva, pa je takvim iznošenjem okrivljenik ostavio elemente krivičnog djela uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 492/1995. od 21. rujna 1995. (Zbirka VSRH 2/1996.) Člankom 75. st. 1. KZRH isključena je protupravnost u postupanju osobe koja se uvredljivo izrazi o drugom, među ostalim, u obrani svoga prava ili pri zaštiti opravdanog interesa, osim ako iz načina izražavanja ne proizlazi da je to učinjeno u namjeri vrijeđanja. Prema tome, osoba koja postupa u obrani svoga prava ili zaštiti opravdanih interesa, može se uvredljivo izraziti o drugom sve dotle dok to ne čini s ciljem da drugog vrijeđa, dakle dok želja da drugog vrijeđa ne postane njezin pretežni interes. Županijski sud Bjelovar, Kž 137/1995. od 16. ožujka 1995. (Zbirka VSRH 2/1996.) – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Kazneno djelo lažne prijave, koja u sebi sadrži i klevetu, može se progoniti kao kleveta po privatnoj tužbi samo ako državni odvjetnik ne poduzme progon radi k. d. lažne prijave.
207 VSH, Kzz-54/49. Izmjena datuma u privatnoj tužbi u vezi s danom počinjenog k. d., izvršena tijekom gl. r. moguća je, ako se inače radi o točno određenom događaju. Ta izmjena datuma može uslijediti tijekom rasprave i nema mjesta prigovoru zastare, jer da je protekao tromjesečni rok u času kad je izvršena izmjena datuma počinjenog k. d. klevete. Okružni sud u Sisku, Kž-720/69. od 26. prosinca 1969. Kad je okrivljenik obavljajući svoju odvjetničku dužnost zastupao interese svoje stranke i kad je činjenični supstrat tužbe zbog smetanja posjeda sastavio prema kazivanju svoje stranke, tada valja kao nedvojbeno zaključiti, da bez obzira na činjenicu je li su činjenice iz tužbe istinite ili neistinite, kod odvjetnika ne može postojati svijest o tome da bi u tužbi zbog smetanja posjeda nešto neistinito iznosio, a što može škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja, a pogotovo da bi to što je izneseno dovelo do teških posljedica za privatnog tužitelja. Zbog navedenog kod okrivljenika nema namjere na počinjenje inkriminiranog djela, a budući da nedostaje bitna subjektivna komponenta djela, to je onda pravilna ocjena prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nema k. d. Okružni sud u Zagrebu, Kž/79. od 7. lipnja 1979. Za k. d. klevete iz čl. 169. st. 1. KZ potrebno je da je iznošenje ili pronošenje pred trećom osobom učinjeno tako da ta treća osoba čuje i razumije izgovorene riječi. U protivnom slučaju mada sadržajno predstavljaju klevetu, izgovorene riječi mogu se kvalificirati samo kao uvreda. Okružni sud u Zagrebu, Kž-49/72. od 17. veljače 1972. Sadržaj privatne tužbe, od koje je privatni tužitelj odustao, ne može sam po sebi i samo zbog toga odustanka dovesti do kaznene odgovornosti privatnog tužitelja, za k. d. klevete iz čl. 169. st. 1. KZ na štetu okrivljenika, ako inače opis djela iz te privatne tužbe ne sadrži takve neistinite tvrdnje za okrivljenika koje mogu štetiti njegovoj časti i ugledu i ako u njihovu iznošenju u privatnoj tužbi nisu zastupljeni svijest i volja privatnog tužitelja da upravo time izazove takve štetne posljedice za okrivljenika. Okružni sud u Karlovcu, Kž-163/74. od 12. travnja 1974. Radnja klevete ne sastoji se samo u iznošenju, tj. u saopćavanju nekog vlastitog saznanja i uvjerenja stečenog vlastitim opažanjima, već i u prenošenju, tj. u saopćavanju nečeg kao tuđeg saznanja ili mišljenja. VSH, I Kž-670/76. od 24. ožujka 1976. K. d. klevete iz čl. 169. KZ može se izvršiti insinuacijom, tj. da ono, što se iznosi ili pronosi, ne proizlazi neposredno iz same izjave, već posredno i logički iz sadržaja izjave prema konkretnim okolnostima pod kojima se takva izjava daje. VSH, I Kž.670/76. od 24. ožujka 1976.
208
Teret dokaza glede istinitosti tvrdnje kod k. d. klevete iz čl. 169. KZ leži na optuženiku, jer se pretpostavlja neistinitost tvrdnje u odnosu na privatnog tužitelja dok se ne dokaže protivno. Ako optuženik, prema tome, na gl. r. nije ponudio takve dokaze, niti je prvostupanjski sud u smislu čl. 267. st. 2., čl. 295. st. 2. i 5. i čl. 9. ZKP izveo takve dokaze u pravcdu istinitosti tvrdnje, ne može se uzeti navod optuženika o istinitosti tvrdnje dokazanim. VSH, I Kž-670/76. od 24. ožujka 1976. Okolnost da je ono, što se optuženiku inkriminira kao pronošenje neistine, navedeno i u kaznenoj prijavi koja je podnesena od strane policije državnom odvjetniku, sama po sebi nije dokaz o istinitosti pronošenog, jer podnošenje takve prijave nipošto ne znači samo po sebi da je ono što se u prijavi navodi sve i istinito. Ovo tim više što optuženik sukladno s moralnoetičkim zahtjevima novinarske profesije te navode ne samo da nije provjerio glede njihove istinitosti, iako je to mogao i bio dužan učiniti, već je išao i dalje od toga, iznoseći u vezi sa sadržajem članka i svoj vlastiti sud o neprihvatljivosti objašnjenja privatnog tužitelja itd. VSH, I Kž-670/76. od 24. ožujka 1976. To što je stranka u parničnom postupku u podnesku navela, objašnjavajući međusobne odnose, da s protustrankom nije u dobrim odnosima od vremena kada joj je ova «ubila bračnog druga», a radilo se u stvari ne o k. d. ubojstva iz čl. 35. KZH već o k. d. teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz čl. 41. st. 3. KZH – ne predstavlja, samo zbog toga neistinitu tvrdnju, kao obilježje k. d. klevete iz čl. 75. KZH, niti takvo iznošenje sadrži u sebi obilježja k. d. klevete iz čl. 75. KZH, niti takvo iznošenje sadrži u sebi obilježja k. d. omalovažavanja predbacivanjem za k. d. iz čl. 78. KZH. To zbog toga što istaknuta razlika u pravnim oznakama djela nije takva da bi dovodila u pitanje činjenicu da je krivnjom protustranke bračni drug lišen života, kao i da to iznošenje, kao uzrok poremećenih odnosa, očito nije bilo motivirano omalovažavanjem, već naprotiv interesom svestranog raspravljanja predmeta postupka. Okružni sud u Puli, Kž-300/81. od 26. kolovoza 1981. Izrazi uporabljeni u tiskanom članku, kao što su «lukavi poljoprivrednik, koji je od oka procjenjivao tuđu i svoju savjest», «junak ove priče koji je više od pet godina bio bog i batina» i slično očito sadržavaju omalovažavanje i vrijeđanje. VSH, Kž-2593/64. od 24. studenog 1964. Optuženik je kao novinar mogao napisati i objaviti informaciju o štetnoj pojavi koju je opazio ili koja mu je saopćena, ali je prije toga trebao temeljito provjeriti istinitost činjenica koje je iznio, jer je jedino takav rad novinara sukladan s načelom profesionalne etike i društvene odgovornosti (čl. 10. Zakona o štampi…). Prema tome, pravno je irelevantna pobuda kojom se optuženik kao pisac rukovodio u pisanju i objavi inkriminirane informacije u tisku, kraj utvrđene činjenice da nije dokazana istinitost tvrdnje koju je optuženik u inkriminiranoj informaciji objavio u tisku.
209 Budući da je inkriminirana tvrdnja prema svom misaonom sadržaju objektivno podesna da dovede u pitanje čast i ugled privatnog tužitelja, ostvareni su elementi k. d. iz čl. 169. st. 2. KZ (čl. 75. st. 2. KZH). VSH, Kž-1365/66. od 19. listopada 1966. Kad je okrivljenik dao intervju – izjavu urednicima i dopisnicima novina s izričitim i jedinim ciljem da se njegova izjava, njegove riječi prenesu u tisku, onda se takvo davanje izjava novinarima izjednačuje s pisanjem napisa u novinama, pa se takvo izjavljivanje mora ekviparirati s autoriziranjem novinskog napisa koji samo prenosi tu izjavu. S obzirom na to u takvom slučaju radi se o iznošenju ili pronošenju putem tiska u smislu čl. 169. st. 2. KZ, pa je za suđenje u smislu čl. 140. Zakona o štampi i drugim oblicima informacija nadležan okružni sud. VSH, Kž-1940/71. od 13. lipnja 1972. Novinar čini k. d. klevete kad u napisu objavljenome u novinama iznosi netočne tvrdnje da poduzeće, koje naziva sumnjivim, posluje s takvim rezultatima i tako da je odavno trebalo biti likvidirano i brisano iz sudskog registra jer takve tvrdnje, ako su netočne, štete ugledu poduzeća koje, kao i fizičke osobe, uživa zaštitu odredaba Krivičnog zakona Republike Hrvatske iz glave IX. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-183/92. od 28. svibnja 1992. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 81. RAZLOZI ZA ISKLJUČENJE PROTUPRAVNOSTI KAZNENIH DJELA PROTIV ČASTI I UGLEDA Članak 203. KZ-a Po čl. 173. st. 1. KZ (čl. 79. KZH) građanin se neće kazniti, uzet će se, dakle, da nije počinio k. d., ako se o drugom uvredljivo izrazi u znanstvenom, književnom ili umjetničkom djelu, ozbiljnoj kritici ili pri zaštiti opravdanih interesa, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti proizlazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja. Zakon je odabrao ona područja djelatnosti u kojima bez ozbiljne, konstruktivne kritike nema napredovanja u društvu, jer povoljna ili nepovoljna kritika djeluje kao poticaj za bolje stvaranje. Pod ozbiljnom kritikom prvenstveno valja razumijevati stručnu kritiku koja je dana prema određenim pravilima koja vrijede za svaku granu društvenih djelatnosti, prema kojima se ocjenjuje rad i djelatnost drugoga. Nepovoljni sud o radu i djelatnosti drugoga ne opravdava svako k. d. protiv časti. Nepovoljna, uvredljiva kritika samo je utoliko društveno o pravdana ukoliko je takva kritika potrebna da se utvrdi znanstvena, umjetnčka ili druga vrijednost djela odnosno djelatnost drugoga.
210 Pri ocjeni takve kritike i djelatnosti valja ocijeniti je li je optuženiku bilo moguće ostvariti odgovarajući cilj i na drugi način te je li su uvredljivi izrazi u kkonkretnoj situaciji bili objektivno i društveno svrsishodni. Kritičar u kritiziranju djela protiv drugog valja postupati pažljivo, te da s osjećajem društvene odgovornosti ispituje odnos interesa koji se sukobljavaju, a svaka kritika treba da ujedno bude i odraz kulture kritičara koji kritizira. VSH, Kž-1628/66. od 7. prosinca 1966. Pogrešno je postupio prvostupanjski sud kada je okrivljenika oslobodio optužbe da je počinio k. d. uvrede iz čl. 76. st. 1. KZH na temelju čl. 79. st. 1. KZH, jer je utvrdio da je okrivljenik postupao u ozbiljnoj kritici, navevši da ga oslobađa «temeljem čl. 79. st. 1. KZH i čl. 350. t. 2. ZKP», obrazlažući to time da okrivljenik nije imao namjeru da vrijeđa privatnog tužitelja. Kada se primjenjuje odredba čl. 79. KZH nema protupravnosti pa je okrivljenika valjalo osloboditi po čl. 350. t. 1. ZKP. Međutim, kako se radi o očiglednoj omašci, a inače je pravilno primijenjena odredba čl. 79. st. 1. KZH, ovaj sud smatra da se ne radi o bitnoj povredi odredaba k. p. iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP.» Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-600/89. od 13. ožujka 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Razlozi za nekažnjavanje za k. d. protiv časti i ugleda predviđeni u čl. 79. KZH su razlozi isključenja protupravnosti, a ne razlozi koji isključuju krivnju, kako je to pogrešno uzeo prvostupanjski sud. U praksi je dosta često nerazumijevanje navedene odredbe pa se npr. pojavljuje i mišljenje da je u pitanju razlog za oslobođenje od kazne. Budući da u slučaju kad nema protupravnosti nema ni k. d., sud je dužan donijeti oslobađajuću presudu po čl. 350. t. 1. ZKP.Formulom «neće se kazniti» zakonodavac u čl. 79. KZH, kao i u nekim drugim situacijama (čl. 239. KZ SFRJ i čl. 56. st. 2. KZH) ukazuje na razloge isključenja protupravnosti. Te slučajeve treba razlikovati od slučajeva u kojime je zakon predvidio samo mogućnost oslobođenja od kazne jer u tim slučajevima k. d. ostaje i ne donosi se oslobađajuća presuda. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/90. Okrivljenik koji je kao raniji oštećenik u k. p. vođenom protiv privatnog tužitelja, tada optuženika zbog k. d. teške tjelesne ozljede, u završnom govoru nazvao privatnog tužitelja «nepromišljenom ubojicom» nije počinio k. d. uvrede iz čl. 76. st. 1. KZH, jer to nije učinio u namjeri da vrijeđa. Okrivljenik je iznio sudu samo svoj subjektivni doživljaj postupka privatnog tužitelja perma njemu, smatrajući da ga je privatni tužitelj želio lišiti života, a ne samo ozlijediti, kako je to ocijenio državni odvjetnik. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-882/91. od 12. prosinca 1991. Člankom 75. st. 1. KZRH isključena je protupravnost u postupanju osobe koja se uvredljivo izrazi o drugom, među ostalim, u obrani svoga prava ili pri zaštiti opravdanog interesa, osim ako iz načina izražavanja ne proizlazi daje to učinjeno u namjeri vrijeđanja. Prema tome, osoba koja postupa u obrani svoga prava ili pri zaštiti opravdanih interesa, može se uvredljivo izraziti o drugom sve dotle dok to ne čini s ciljem da drugog vrijeđa, dakle, dok želja da drugog vrijeđa ne postane njegov pretežni interes.
211 Županijski sud u Bjelovaru, Kž-137/1995. od 16. ožujka 1995. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 82. OMOGUĆAVANJE SKLAPANJA NEDOZVOLJENOG BRAKA Članak 207. KZ-a Optuženik koji je kao matičar precrtao u matičnoj knjizi vjenčanih jedan upis o sklapanju braka u svrhu da se jednoj od osoba, koje su u ovom upisu bile ubilježene kao bračni drugovi,omogući izdavanje potvrde o slobodnom stanju, koju je sam optuženik nakon toga izdao, pa je na temelju izdane potvrde ova osoba sklopila brak, niej u konkretnom slučaju osim k. d. iz čl. 319. KZ (čl. 212. KZH – krivotvorenje isprave ) počinio i k. d. iz čl. 192. KZ (čl. 93. KZH). Brak koji je bio upisan u matičnim knjigama, bio je, naime nepostojeći jer pri njegovom sklapanju nisu bili ispunjeni uvjeti za postojanje braka, pa optuženik svojim djelovanjem nije omogućio zaključenje nedopuštenog braka. VSH, Kž-1855/55. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 83. KRŠENJE OBITELJSKIH OBVEZA Članak 208. KZ-a Počinila je k. d. kršenja obiteljskih obveza iz čl. 91. st. 2. u vezi sa st. 1. KZRH okrivljenica koja nije vodila dovoljno brige za svoje izvanbračno rođeno 8 mjeseci staro dijete i nije zatražila liječničku pomoć iako je primijetila da dijete kroz više dana ima visoku temperaturu i da je prehlađeno, tako da je kod djeteta došlo do teške obostrane upale pluća, uslijed čega je i umrlo, a do smrti ne bi došlo da je djetetu na vrijeme pružena liječnička pomoć. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-559/94 od 27. listopada 1994. Počinila je kriv. djelo kršenja porodičnih obaveza iz čl. 91. st. 2. u vezi sa st. 1. KZRH okrivljena koja nije vodila dovoljno brige za svoje vanbračno rođeno 8 mjeseci staro dijete i nije zatražila liječničku pomoć iako je primijetila da dijete kroz više dana ima visoku temperaturu i da je prehlađeno, tako da je kod djeteta došlo do teške obostrane upale pluća, uslijed čega je i umrlo, a do smrti ne bi došlo da je djetetu na vrijeme pružena liječnička pomoć. Županijski sud Bjelovar, Kž-559/94. od 27. 10. 1994. Bilten 19/94. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr. sc. Petar Veić, Zagreb, 1998.
84. POVREDA DUŽNOSTI UZDRŽAVANJA Članak 209. KZ-a
212 Za ocjenu je li optuženik izbjegava davati uzdržavanje, mjerodavno je njegovo imovinsko stanje, okolnost je li je zaposlen, a ako nije zaposlen, je li je do toga došlo njegovom krivnjom ili zbog postojanja opravdanih okolnosti, kao i uopće optuženikov stav prema dužnosti uzdržavanja. VSH, Kzz-18/52. Ne može se prihvatiti stajalište optuženika da je obveza uzdržavanja prestala time što se njegova malodobna kći zaposlila kao kućna pomoćnica, te da je bio u zabludi glede daljnjeg postojanja njegove obveze utvrđene na osnovi izvršne odluke suda. U svakom slučaju, ako je tako mislio, trebao je tražiti da sud utvrdi prestanak obveze. U konkretnom slučaju ionako se radi o potraživanju na već dospjele obroke uzdržavanja, koji su nastali prije zaposlenja oštećenice. VSH, Kž-1473/69. od 25. studenoga 1969. Za počinjenje k. d. neplaćanja alimentacije iz čl. 197. st. 1. KZ potrebno je utvrditi objektivnu odgovornost optuženika. Valja utvrditi je li je optuženik izbjegavao da daje dužno uzdržavanje ili je do toga došlo izvan njegove namjere (raskinuća radnog odnosa bez njegove krivnje) odnosno je li je napustio radni odnos kad je saznao da je od strane suda stigla zabrana na njegovu plaću. Kad sud nije donio i odluku o imovinskopravnom zahtjevu, onda ne može izricati uvjetnu osudu postavljanjem i dvostrukog uvjeta iz čl. 48. st. 2. KZ plaćanja zaostalih alimentacijskih iznosa. Okružni sud u Rijeci, Kž-26/72. od 5. ožujka 1972. Bitan element k. d. iz čl. 96. KZH je «izbjegavanje davanja uzdržavanja» pa gola činjenica da okrivljenik nije prihvatio ponuđeni posao još nije dovoljna za uvrđenje postojanja njegove namjer u smislu toga kaznenopravnog propisa. Iz obrazloženja: «Za postojanje k. d. iz čl. 96. KZH potrebno je nesumnjivo utvrditi da počinitelj izbjegava davati nužno uzdržavanje. Prema tome, kad se postojanje tog djela cijeni s aspekta neprihvaćanja zaposlenja kao oblika radnje, onda se prije svega utvrđuje je li počinitelju doista ponuđeno odgovarajuće zaposlenje, i s tim u vezi je li zaposlenja odbio baš zato da izbjegne davanje dužnost uzdržavanja ili je tako postupio iz nekih drugih razloga, na primjer zbog toga jer ponuđeno radno mjesto ne odgovara njegovim radnim sposobnostima ili stručnoj spremi isl.» Okružni sud u Splitu, Kž-47/85. od 13. ožujka 1985. Odbijanje izvršavanja obveze uzdržavanja u smislu čl. 96. st. 1. KZH podrazumijeva i svjesno neuredno plaćanje uzdržavanja. Iz obrazloženja: «Kad je utvrđeno da optuženik, iako je to bio u mogućnosti, nije sukcesivno kroz šest mjeseci plaćao uzdržavanje, a osim utvrđene činjenice da je i prije i poslije toga razdoblja
213 neuredno plaćao, pravilno je našao prvostupanjski sud da takva upornost u neplaćanju uzdržavanja predstavlja odbijanje davanja uzdržavanja, tj. potvrdu dužnosti uzdržavanja a ne samo neuredno izvršavanje obveze uzdržavanja što, konačno, proizlazi iz smisla odredbe čl. 96. st. 3. KZH. Stoga je drugostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda, povrijedio kazneni zakon u odredbi čl. 96. st. 1. KZH kad je optuženika, po čl. 350. t. 1. ZKP oslobodio optužbe.» VSH, Kzz-13/86. od 22. listopada 1986. Počinitelj k. d. povrede dužnosti uzdržavanja može biti i osoba koja, doduše, još nije pravomoćnom odlukom suda utvrđena ocem, ako je u postupku utvrđivanja očinstva, na temelju čl. 337. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima («Narodne novine», br. 11/78), u vezi s čl. 390. st. 2. istoga zakona, pravomoćno donesena privremena mjera kojom je utvrđena njegova obveza plaćanja uzdržavanja, i to kad je prema citiranom zakonu «donošenje takve odluke s obzirom na ishod spora i okolnosti slučaja moguće i potrebno». VSH, Kzz-9/83. od 16. rujna 1983. Sudska nagodba kojom se neka osoba, koja nije utvrđena ocem niti je očinstvo priznala na način propisan Zakonom o braku i porodičnim odnosima («Narodne novine», br. 11/78) obavezala se plaćati uzdržavanje za malodobno dijete, nije valjana osnova za utvrđivanje njegove obveze uzdržavanja pa ta osoba, stoga, ne može biti počinitelj k. d. povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 96. st. 2. KZH. VSH, Kzz/83. od 15. rujna 1983. Kad je utvrđeno da se okrivljenik u dogovoru s majkom svakih pola mjeseca potpuno brinuo o malodobnom djetetu, u kojem vremenu je ono s njim živjelo te da je okrivljenik kupovao odjeću i obuću u iznosima koji su daleko prelazili dužni iznos uzdržavanja, time što on nije plaćao presuđeni iznos od 600 dinara mjesečno, ne čini k. d. povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 96. st. 2. KZH jer nije namjerno izbjegavao uzdržavanje. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-800/91. od 17. listopada 1991. Ne čini k. d. povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 92. st. 2. KZRH okrivljenik koji, doduše, nije plaćao iznos uzdržavanja za maloljetnu kćerku na ruku njene majke, već je iznos dužnog uzdržavanja davao svakog mjeseca svojoj maloljetnoj kćeri staroj 14 godina, jer takvo postupanje okrivljenika ne predstavlja izbjegavanje davanja uzdržavanja. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-432/1996. od 26. rujna 1996. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 85. ODUZIMANJE DJETETA ILI MALOLJETNE OSOBE Članak 210. KZ-a Sporedni uvjet da počinitelj k. d. oduzimanja maloljetnika iz čl. 98. st. 1. KZH vrati majci njihovo zajedničko dijete nije predviđen u čl. 52. st. 2. KZ SFRJ, a niti u čl. 98. KZH, pa on prema tome nije dopušten.
214
Okružni sud u Slav. Požegi, Kž-229/89. od 8. rujna 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Navedena odluka s pravom ukazuje na dosta čestu pogrešku kod nekih sudova koji su skloni da u uvjetnim osudama utvrđuju različite sporedne uvjete, gubeći iz vida da prema odredbi čl. 52. st. 2. KZ SFRJ svi uvjeti koji se odnose na vraćanje imovinske koristi ili na naknadu štete moraju biti izrijekom predviđeni u odredbama određenog k. d. (kao npr. u čl. 96. st. 3. KZH koji predviđa da se počinitelju k. d. povrede dužnosti uzdržavanja pri izricanju uvjetne osude može postaviti uvjet da isplati dospjele obveze i da ubuduće uredno ispunjava dužnost uzdržavanja). «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Kad je otac djeteta majci oduzeo malodobno dijete, koje joj je bilo povjereno na odgoj i čuvanje prije nego je okončan postupak u upravnom sporu o zahtjevu oca da se njemu preda dijete na odgoj i čuvanje, odnosno prije nego je riješena brakorazvodna parnica u kojoj je izdan privremeni nalog o povjeravanju djeteta majci, onda je ostvario elemente k. d. iz čl. 194. KZ (oduzimanje malodobnika). VSH, Kzz-38/68. od 22. siječnja 1969. Postupanje počinitelja k. d. oduzimanja malodobnika iz čl. 98. st. 1. KZH, nije protupravno sve dotle dok on može pobijati odluku kojom se dijete povjerava drugom roditelju, a ako se to čini u brakorazvodnom sporu, sve dotle dok, i unatoč postojanju pravomoćne presude, ne nastupe pravne posljedice osude. Iz obrazloženja: «Ako se, naime, presudom nadležnog suda odlučuje o zahtjevu roditelja da se čuvanje i odgoj zajedničpkog djeteta povjerava jednome, od njih, i kad se o tom zahtjevu odlučuje zajedno sa zahtjevom o razvodu braka, dakle, u bračnom sporu, kad protupravno zadržava dijete jedno od njih, kojemu malodobnik nije povjeren, dovodi do k. d. oduzimanja malodobnika iz čl. 98. st. 1. KZH, tek pošto u smislu čl. 331. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima («Narodne novine» broj 11/78) bude donesena odluka vrhovnog suda o podnesenoj reviziji, odnosno istekom roka za podnošenje revizije, dakle, kad i nastupaju pravne posljedice pravomoćne presude, a spomenuti roditelj i dalje zadržava malodobnika ne želeći ga predati drugom roditelju kojemu su čuvanje i odgoj povjereni, tj. ne samim časom donošenja drugostupanjske presude u bračnom sporu kad nastupa samo pravomoćnost te odluke.» VSH, Kzz-16/83. od 19. travnja 1985. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 86. SPRJEČAVANJE I NEIZVRŠENJE MJERA ZA ZAŠTITU DJETETA I MALOLJETNE OSOBE Članak 215. KZ-a
215 Odluka organa starateljstsva o načinu održavanja osobnih odnosa s djetetom, roditelja s kojim ono ne živi u zajednici, u smislu čl. 83. Zakona o braku i porodičnim odnosima («Narodne novine», br. 11/78), spada u mjere nadležnih tijela za zaštitu malodobnika u smislu čl. 102. st. 1. KZH. Iz obrazloženja: «Kazneno djelo sprečavanja i neizvršavanja mjera za zaštitu malodobnika iz čl. 102. st. 1. KZH, novo je k. d. kojim se, sukladno s društvenim interesom za normalan razvoj ličnosti djeteta, pomoću kaznenog prava nastoji zaštiti izvršenje mjera zaštite malodobnika. Radnja počinjenja toga k. d. predstavlja ne samo sprečavanje odgojnih mjera koje je izrekao sud već i sprečavanje bilo koje druge mjere suda ili drugog nadležnog tijela, kao što je organ starateljstva odnosno Centar za socijalnu skrb, koji u smislu odredbe čl. 83. u vezi s čl. 69. st. 4. Zakona o braku i porodičnim odnosima određuje način održavanja osobnih odnosa roditelja s djecom.» VSH, Kzz-3/85. od 22. svibnja 1985. Kazneno djelo sprečavanja i neizvršavanja mjera za zaštitu malodobnika iz čl. 102. st. 1. KZH, dovršeno je odbijanjem kontakta s djetetom jednog roditelja od strane drugoga, suprotno odluci organa za zaštitu malodobnika. Iz obrazloženja: «Ispravno ističe državni odvjetnik da mjera, kojom se uređuju kontakti roditelja i djeteta, u suštini predstavljaju takvu mjeru koja prije svega štiti dijete od ugrožavanja njegova razvoja, a do čega može doći ako bi drugi roditelj bio onemogućen da ispunjava svoje pravo i dužnost održavanja kontakta s djetetom. Djelo je savršeno samim sprečavanjem izvršenja takve mjere za zaštitu malodobnika i ne traži se da je razvoj djeteta ozbiljno ugrožen, jer je smisao inkriminacije da se štiti autoritet odluke koju je donio nadležni organ radi zaštite malodobnika.» U «Pregledu sudske prakse», br. 28/1985., str. 111, nije naveden izvor odluke. Majka koja nakon razvoda braka onemogućuje kontakte ocu s njihovim zajedničkim djetetom u smislu pravomoćnog i izvršnog rješenja Centra za socijalni rad tako da mu govori da dijete spava ili da je bolesno ili da nije kod kuće, sprečava izvršenje mjera nadležnog tijela za zaštitu maloljetnika i čini k. d. iz čl. 102. st. 1. KZH. Odluke Centra za socijalni rad o načinu održavanja osobnih odnosa s djetetom u smislu čl. 83. Zakona o braku i porodičnim odnosima spada u mjeru nadležnih tijela za zaštitu maloljetnika. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-105/90. od 18. travnja 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Navedena odluka sukladna je sa stajalištem VSH zauzetim u odluci Kzz-3/85. od 22. svibnja 1985. (Vidi o tome u knjizi Hirjan-Singer: Maloljetnici u krivičnom pravu, Zagreb, 1988., str. 285, koji se ipak zalažu za restriktivno tumačenje tog stajališta, tražeći kao element k. d. da jedan roditelj uporno i bezobzirno onemogućuje drugom kontakt s djetetom). «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/90.
216
87. KRAĐA Članak 216. KZ-a Šumska krađa nakon 1. siječnja 1998. nije više kazneno djelo jer se kazneno djelo takvog naziva i zakonskog opisa ne nalazi među kaznenim djelima u novom Kaznenom zakonu. Županijski sud u Požegi, Kž-121/97 od 13. 1. 1998. (Općinski sud u Našicama K-82/97) Budući da je šumska krađa sada izjednačena sa svakom drugom krađom, znači da šumska krađa počinjena nakon 1. 1. 1998. može biti obična krađa iz čl. 216. st. 1. KZ, ali i teška krađa iz čl. 217. st. 2. toč. 1. KZ ako je oboreno drvo velike vrijednosti (što je manje vjerojatno), odnosno privilegirana krađa (bivša sitna krađa) iz čl. 216. st. 21. KZ ako je oboreno drvo male vrijednosti a počinitelj je postupao s ciljem prisvajanja takve vrijednosti (što je već vjerojatnije). Šumska krađa počinjena prije 1. 1. 1998, ako se podvodila pod čl. 122. st. 1. KZ/77, ima se i sada pravno označiti prema tom propisu jer novi zakon nije blaži za počinitelja. To vrijedi i u slučaju ako bi sud ocijenio da se po novom zakonu šumska krađa ima označiti kao privilegirani oblik krađe iz čl. 216. st. 2. KZ jer je i taj propis stroži od čl. 122. st. 1. KZ/77 (zbog većeg općeg minimuma zaprijećene kazne zatvora kao glavne kazne). Jedino bi se kod bivših kvalificiranih šumskih krađa iz čl. 122. st. 2. KZ/77 imao povratno primijeniti čl. 216. st. 1. novog KZ zbog blaže zaprijećene kazne. Valja istaknuti da je u skladu s ovdje izloženim stajalištem i presuda Županijskog suda u Bjelovaru Kž-8/98 od 12. 2. 1998. koja šumsku krađu počinjenu prije 1. 1. 1998. i pravno označenu po čl. 122. st. 1. KZ/77 i dalje smatra kaznenim djelom te je pravno označuje po tom propisu. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/1998 VSH, I Kž-639/91. od 24.6.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Kad je počinitelj krađe izbacio predmet iz vagona, on je krađu dovršio, pa kad je suoptuženik iza toga naišao i bez prethodnog dogovora s počiniteljem krađe pristao prikriti predmet krađe, što je poslije i učinio, suoptuženik nije počinitelju krađe pomogao pri počinjenju, nego je počinio k. d. prikrivanja. VSH, Kž-1045/52. Predmet prisvajanja, kojim počinitelj krađe namjerava sebi ili drugome pribaviti koristi, je ista «tuđa pokretna stvar», koja je predmet oduzimanja. Ne postoji, prema tome, biće k. d. krađe, kad je počinitelj uzeo drugome pokretnu stvar (konje) samo da se njome služi. VSH, Kž-1826/52.
217 Oduzimanjem bianco-čeka, u namjeri da se njegovim prisvajanjem pribavi protupravna imovinska korist, počinitelj je dovršio k. d. krađe, iako mu nije pošlo za rukom da oduzeti ček realizira. VSNRH, Kž-1377/56. od 24. srpnja 1956. Pomagatelj k. d. krađe, koji je od počinitelja djela kao nagradu za pruženu pomoć primio jedan dio ukradenih stvari, nije osim k. d. krađe počinio još i k. d. prikrivanja. VSH, Kž-1543/52. Djelo optuženika, koji je za se uzeo stvar koja je u njegovoj kancelariji ispala oštećenici i za koju je ona znala gdje se nalazi, jer ju je naknadno tu došla tražiti, predstavlja oduzimanje tuđe stvari kao jedan od bitnih obilježja k. d. krađe. VSH, Kž-1491/56. Djelo krađe je dovršeno kad je počinitelj prekinuo tuđe držanje stvari i zasnovao svoje. Za ovo nije uvijek potrebno da stvar bude iznesena iz prostora u kom se nalazila. Dovoljno je npr. da je izdvojena od ostalih stvari i stavljena u džep, naprtnjaču, vreću ili kovčeg počinitelja ili pak da je na koji drugi način izdvojena ili zauzeta od počinitelja. Krađa je u tom slučaju dovršena, iako je počinitelj s ukradenim stvarima uhvaćen još u prostoru gdje su se stvari nalazile. VSH, Kž-644/52. Kad je optuženik, radi bolovanja 4 čuvara radilišta, bio određen kao radnik da kroz četiri dana čuva novootvoreno, još neorganizirano gradilište, s kojim još nitko nije bio zadužen, pa ni optuženik kao privremeni čuvar, te mu nije bila povjerena ta imovina da njome rukuje i raspolaže, te kad je u takvoj situaciji uzeo i prisvojio stvari, nije ostvario elemente k. d. iz čl. 322. KZ (pronevjere), nego one iz čl. 249. st. 1. KZ (krađa). VSH, Kž-3092/63. od 15. siječnja 1964. Djelo krađe je dovršeno kad je počinitelj stvar oduzeo iz držanja druge osobe i zasnovao vlastito držanje. Kod toga nije odlučno je li je počinitelj u većoj ili manjoj mjeri osigurao to svoje držanje, nego je odlučno da je, makar i na kraće vrijeme stvarno prekinuo držanje oštećenika i ostvario vlastito. Okružni sud u Zagrebu, Kž-704/73. od 13. rujna 1973. Prisvajanje ribe, radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, iz ribnjaka poduzeća koje uzgaja ribu – sadrži sva bitna obilježja k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, odnosno eventualno sitnog djela krađe iz čl. 144. KZH, a nikako ne obilježja k. d. nezakonitog ribolova iz čl. 129. st. 1. KZH, kojim se zaštićuju posve druge društvene vrijednosti (ekološke). Okružni sud u Bjelovaru, Kž-257/84. od 26. travnja 1984.
218 Radi se o k. d. krađe iz čl. 130. KZH, a ne utaje iz čl. 134. KZH kad je utvrđeno da je optuženik u vrlo prometnom restoranu sa stola za koji je sjeo uzeo najlonsku vrećicu očito zaboravljenu od prethodnog gosta, svakako svjestan da uzima tuđu stvar, što slijedi i iz činjenice da je odmah nakon izlaska vrećicu u kojoj se nalazilo 53.000.- dinara sakrio. U tom slučaju oštećenikova detencija nad zaboravljenom stvari nije prestala, što proizlazi iz činjenice da se on ubrzo vratio natrag u restoran, znajući gdje je stvari zaboravio, čime je, dakle, manifestirao svoju volju da ponovno uspostavi faktičnu vlast nad svojom stvari. VSH, I Kž-431/84. od 11. srpnja 1984. Osoba koja prisvaja morski pijesak pribavljen prethodnom protupravnom eksploatacijom s morskog dna osobnim radom ne čini time k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH ili koje drugo k. d. Pravno shvaćanje proširene sjednice Kaznenog odjela VSH od 17. lipnja 1985. Optuženicima je stavljeno na teret da su na željezničkoj stanici pokupili 1.800 kg žita, vlasništvo PPK-a «Kutjevo», koje je iscurilo iz jednog vagona prilikom stajanja vlaka u stanici i kasnije ga preprodali, čime su počinili k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH. Prvostupanjskom presudom su proglašeni krivima. Takvo stajalište se za sada ne može usvojiti. Ako prvostupanjski sud utvrdi da je sporno žito bilo napušteno od strane vlasnika, onda u ponašanju optuženika nema elemenata krađe jer se napuštene stvari smiju prisvajati. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-358/89. od 21. studenog 1989. Oduzimanje novčanika zavlačenjem ruke u oštećenikov džep sadrži sva bitna obilježja k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, a ne sitne krađe iz čl. 144. KZH neovisno o tome koliko je novca bilo u novčaniku. Iz obrazloženja: «Što se pak tiče tvrdnje u zahtjevu da se radnju pod toč. 2. s obzirom na iznos prisvojenog novca i vrijednost pribavljenih predmeta u ukupnom iznosu od 21.227 dinara, a zbog nepostojanja okolnosti koje djelu daju veće značenje, trebalo pravno označiti po čl. 144. st. 1. KZH, čime da je na štetu osuđenika povrijeđen Krivični zakon (čl. 365. t. 4. ZKP) ona također ne stoji. Prvostupanjski je sud, doduše, iako nepotrebno, ocijenio da je otuđenje novčanika i drugih predmeta iskorištavanjem gužve u tramvaju posebna okolnost u kojima su pojedine (radnje) od njih (okolnosti) počinjene, namjera počinitelja usmjerena na pribavljanje svakog novčanog iznosa koji se u novčaniku nađe, pa ako svota novca i ukupna vrijednost pribavljenih predmeta bude ispod iznosa propisanog u čl. 144. st. 1. KZH, krađa se neće smatrati sitnom osim u slučaju nedvojbenog utvrđenja da je počinitelj išao za tim da pribavi malu imovinsku korist. Kod džepnih se krađa, dakle, pretpostavlja namjera na počinjenje krađe, a ne sitne krađe.» VSH, III Kž-58/90. od 5. travnja 1990. Ostvareni su elementi k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, a ne k. d. drske krađe iz čl. 131. st. 1. KZH ili sitnog djela krađe iz čl. 144. KZH kad iz utvrđenih okolnosti djela proizlazi da je optuženik, u namjeri da oštećeniku oduzme novac, zatražio od njega da mu pozajmi 5.000 dinara, i kada je oštećenik izvadio vrećicu s plaćom, istrgao iz nje i prisvojio 25.000 dinara.
219 Iz obrazloženja: «Opisano postupanje optuženika, gledano u cjelini, nosi u sebi sve karakteristike naročite drskosti pri vršenju krađe. Međutim, kako je optuženik od oštećenika ukrao iznos od 25.000 dinara pa je njegova namjera očito bila upravljena na stjecanje male imovinske koristi, koja i nije prešla iznos od 25.000 dinara, a to su po st. 2. čl. 144. KZH elementi sitnog djela krađe iz čl. 144. st. 1. KZH (nakon stupanja na snagu 1. siječnja 1988. Zakona o izmjenama KZH, koji se kao blaži propis ima primijeniti po čl. 4. st. 2. KZ SFRJ), radi se u ovom slučaju doista o djelu krađe iz čl. 130. st. 1. KZH. Naime, samo djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH može prerasti u tešku krađu iz čl. 131. KZH ako je počinjeno na jedan od načina ili pod okolnostima opisanima u tj. 1. do 6. st. 1. tog članka, dok sitno djelo krađe, sve kad je i počinjeno na jedan od načina ili pod okolnostima navedenima u tom članku, ne može se kvalificirati kao teška već samo kao krađa iz čl. 130. st. 1. KZH. Naročito drzak način počinjenja djela je okolnost koja, prema čl. 144. st. 2. KZH, djelu daje veće značenje, tako da se ne radi ni o sitnom djelu krađe iz čl. 144. st. 1. KZH, već upravo o k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH.» VSH, I Kž-1049/1988. od 21. ožujka 1989. Okrivljenik nije postupao u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist kad je u robnoj kući najprije pokušao zamijeniti nedugo prije toga kupljene cipele, koje nisu kvalitetne, za druge, a kad mu prodavačica to nije htjela učiniti, uzeo novi par cipela i ostavio par čiju je kvalitetu osporavao i otišao iz robne kuće. Takav postupak okrivljenika ima elemente k. d. samovlasti iz čl. 205. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-515/91. od 6. lipnja 1991. K. d. krađe dovršeno je u trenutku kada stvar izađe iz detencije vlasnika. Tada se smatra da je ona oduzeta. Kada su okrivljenici pomoću odvijača skinuli vjetrobransko staklo i odnijeli ga dalje od automobila, dovršili su radnju oduzimanja tuđe stvari. Okolnost da su nakon toga vjetrobransko staklo odbacili, jer je bilo oštećeno, pa su ocijenili da ga ne mogu prodati, ne predstavlja dragovoljni odustanak. Od počinjenja k. d. može se odustati samo u fazi pripremanja ili pokušaja počinjenja, a ne i nakon počinjenja djela.
Okrivljenici koji su nasilno ušli u prostorije društvene organizacije te obavili niz telefonskih razgovora s inozemstvom, nisu učinili krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 1. KZH jer nedostaje oduzimanje tuđe stvari kao element krađe. U pitanju je, zapravo, krađa telefonskih impulsa, a oni se ne mogu smatrati pokretnom stvari. Pri tome ništa ne mijenja na stvari što je u čl. 3. t. 9. KZH dana ekstenzivna definicija pokretne stvari jer se ta definicija odnosi samo na električnu struju. U korištenju telefonskih impulsa dolazi doduše i do izvjesnog utroška električne energije, ali je taj utrošak tek neznatni dio u cijeni telefonskog impulsa. Nedvojbeno je da krađa impulsa zaslužuje da bude predviđena kao imovinski delikt, ali tako dugo dok to zakonodavac nije učinio izričitim propisom, podvođenje krađe impulsa pod krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH bilo bi zabranjena analogija i stoga kršenje načela zakonitosti. VSRH, IV Kž-11/92. od 10. 06. 1992. – Komentar Kaznenog zakona, prof. dr. sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998.
220
U postupku je utvrđeno da je okrivljenik iz pojedinih prostorija kuće oštećenika uzimiao stvari, te ih zatim odnosio u garažu smještenuj uz kuću i sakrio na jednom mjestu iza traktora. Takvim radnjama okrivljenik je prekinuo faktičnu vlast oštećenika na stvarima i zasnovao svoju faktičnu vlast, pa zato nije potrebno da je stvari i iznio iz prostora garaže. Počinio je time dovršeno krivično djelo krađe, iako je u kući otkriven i uhvaćen, zbog čega stvari nije uspio iznijeti iz garaže. Županijski sud Bjelovar, Kž-466/96 od 5.9.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Počinio je dovršeno krivično djelo krađe, a ne pokušaj toga djela, okrivljenik koji je u neradni dan u večernjim satima u krugu poduzeća uzeo željeznu tranverzu i nosio je oko 500 m u pravcu izlaska iz kruga poduzeća prema mjestu gdje je ostavio parkirani traktor, s namjerom da je iznese iz kruga poduzeća i prisvoji, ali je prije izlaska iz kruga poduzeća zatečen po čuvaru i djelatnicima policije. Županijski sud Bjelovar, Kž-225/96 od 23.5.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Okrivljenik koji je pomoću odvijača odvinuo matice poklopca motora traktora, izvadio usisnu cijev zračnog filtera, podigao poklopac motora, odvinuo maticu držača akumulatora i kleme, te iz ležišta uzeo akumulator vrijedan oko 450,00 kn, ne čini krivično djelo sitne krađe, iako je vrijednost ukradenog akumulatora ispod 1.000,00 kn. Utvrđeni način izvršenja djela – okrivljenik svladao više prepreka da dođe do akumulatora, predstavlja posebne okolnosti koje djelu daju veći značaj, pa se radi o počinjenju krivičnog djela krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž-254/96 od 13.6.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Čini krivično djelo krađe iz čl. 125. KZRH, a ne utaje iz čl. 129. KZRH, okrivljenik koji kao vozač prijevozničkog poduzeća koji kamionom cisternom prevozi gorivo za INA rafineriju, nakon razvoženja goriva na odredište, iz cisterne istoči višak goriva i prisvoji za sebe. Ne radi se o krivičnom djelu utaje, jer gorivo okrivljenikku nije bilo povjereno u smislu da mu je dato u pohranu uz obvezu da ga vrati ili da ga, kao tuđu stvar, upotrijebi za određenu svrhu. Okrivljenik je kao vozač prijevozničkog poduzeća samo prevozio gorivo i zatim višak zadržao za sebe. Županijski sud Bjelovar, Kž-320/96 od 4.7.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Ako je vrijednost ukradene stvari bila mala i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja stvari takve vrijednosti, radi se o privilegiranom obliku krađe iz čl. 216. st. 2. KZ (bivša sitna krađa) i kad je krađa izvršena provaljivanjem. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-102/98 od 19. 3. 1998. (Općinski sud u Bjelovaru, K-35/96) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/1998
221 Počinila je k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH optuženica koja je 29. travnja 1989. na Gradskoj tržnici neopazice iz džepa jakne oštećenice izvukla novčanik u kome se nalazilo 252.000 dinara, zadržavši taj iznos. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-625/90. od 30. siječnja 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Iako se radi o visini štete koja u vrijeme suđenja nije prelazila granični iznos za sitnu krađu (500 dinara) sud ovdje s pravom nije djelo označio kao sitnu, nego kao običnu krađu. Za postojanje sitne krađe nije dovoljno da vrijednost uzete stvari ne premašuje određeni iznos, nego se traži da je počinitelj išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, tj. da pribavi stvar čija vrijednost ne prelazi iznos naveden u čl. 144. st. 2. KZH. To se ne može tvrditi u slučaju kad počinitelj izvlači iz džepa osobe novčanik, ne znajući koliko novca ima u njemu, ali je odlučan da prisvoji sve što nađe. U pitanju je tzv. dolus determinatus u odnosu na krađu koji je dovoljan za postojanje krađe i, na odgovarajući način tome, za isključenje sitne krađe. Kad više okolnosti pod kojima je počinjeno djelo krađe, što u svemu ostalome ima obilježje sitnog djela krađe, u objektivnom i subjektivnom pogledu predstavljaju posebne okolnosti da djelu daju veće značenje, to djelo ne može biti pravno označeno kao privilegirano djelo sitne krađe, već kao djelo krađe. Takve posebne okolnosti ne može predstavljati samo jedina okolnost, kao što je to provala ili drugi sličan način dolaženja do stvari koje su predmetom krađe, što inače ima sva ostala obilježja sitnog djela krađe. Iz obrazloženja: «U praksi sudova pojavila su se razna shvaćanja o tome je li provaljivanje (ili neki sličan način dolaženja do stvari) krađi, inače po svim ostalim elementima sitnoj, oduzima to svojstvo privilegiranoga k. d. ili ne, te ako dovodi do toga, kako se takva krađa pravno označava: kao k. d. krađe iz čl. 130. (125.) KZRH ili teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 1. (126.) KZRH. Do kolebanja prakse došlo je zbog toga što je prema čl. 259. bivšeg KZ djelo krađe, ako je sadržavalo obilježja k. d. sitne krađe, ostajalo to djelo i onda kad je bilo izvršeno provaljivanjem ili na drugi sličan način, dok se u čl. 144. novoga KZH, koji je na snazi od 1. srpnja 1977., uz zadržavanje suštinski istih objektivnih i subjektivnih elemenata (određena vrijednost objekta djela i namjera pribavljanja male vrijednosti), za postojanje sitnog djela krađe traži još i jedan dalji, dodatni element: da ne postoje neke posebne okolnosti koje djelu daju veće značenje. Interpretacija tako noveliranoga teksta kazneno-pravne odredbe o sitnom djelu krađe upućuje da se pod «posebnim okolnostima» imaju razumjeti takve objektivne i subjektivne okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, osim već navedenih (vrijednost stvari i određeni subjektivni odnos), da one u svojoj ukupnosti ne dopuštaju ocjenu da se to, inače u svemu ostalom djelo sitne krađe, smatra takvim djelom. To slijedi ne samo iz činjenice što se u tekstu zakona ne govori o «posebnoj» već o «posebnim okolnostima», nego i iz toga što je neprihvatljivo da samo jedna, više ili manje objektivna odnosno subjektivna okolnost, potpuno isključi značenje svih ostalih u zakonu nabrojanih bitnih elemenata objektivne i subjektivne naravi koji djelo privilegiraju.
222
Navedenu novinu zakonodavac je uveo da bi otklonio neke apsurdne situacije do kojih je dolazilo za vrijeme važenja bivšega KZ, a koje bi sada bile potencirane još činjenicom da bi njihov progon u slučaju oštećivanja privatne imovine ovisili isključivo o nahođenju oštećenika kao ovlaštenih tužitelja. Naime, bez navedene dopune zakonske odredbe o djelu sitne krađe, progon počinitelja serije djela sitne krađe na štetu raznih oštećenika, makar ih on počinio provaljivanjem, dakle uz savladavanje prepreka, te mada on prije toga bio i više puta osuđivan za ista ili slična djela, itd., ovisilo bi isključivo o tim oštećenicima, čiji se interes za progon, sasvim razumljivo, ne mora poklapati s širim interesom društva za progon takvih počinitelja. Međutim, pogrešno bi isto tako bilo ovako predviđenu iznimku u zakonu tumačiti kao pravilo i proširivati preko potreba mogućnosti progona po službenoj dužnosti za djelo krađe onih počinitelja sitne krađe kod kojih se stekla samo neka, a ne više posebnih okolnosti što djelu daje veće značenje. U protivnom, dovelo bi se do drugoga apsurda, kriminalno-politički neprihvatljivoga, da bi, na primjer, apstrahirajući od eventualne primjene instituta neznatne društvene opasnosti iz čl. 6. st. 2. OKZRH, počinitelj djela sitne krađe počinjenog uzimanjem hrane iz kioska nakon razbijanja okna, a samo radi utaženja gladi,zbog takvog načina dolaženja do stvari, odgovarao umjesto za djelo sitne krađe, za krađu i sl. Što se tiče drugoga dijela pitanja, prihvaćeno pravno shvaćanje polazi od toga da je osnovno djelo krađe propisano u čl. 125. KZRH, te da ono prema zakonu ima svoj privilegirani oblik u čl. 138. KZRH kao djelo sitne krađe, a u čl. 136. KZRH svoje kvalificirane oblike kao djelo teške krađe. Prema tome, ako nekome djelu prestaje svojstvo privilegiranog djela, ono ostaje osnovno djelo, a ne postaje kvalificirano. To pogotovo ako ona okolnost uslijed koje privilegirano djelo prestaje to biti inače predstavlja i kvalifikatornu okolnost, kao što je to sllučaj s provaljivanjem. U protivnom, naime, takva okolnost bila bi dva puta uzimana u obzir na štetu počinitelja: u jednom pri oduzimanju djela sitne krađe svojstva toga djela, a drugi put pri uzimanju da to isto djelo kao krađa, s obzirom na element provaljivanja, predstavlja djelo teške krađe.» Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Kaznenog odjela VSH od 31. listopada 1980. Je li se radi o sitnoj krađi (ili krađi) nije odlučno samo to da je pribavljena imovinska korist male vrijednosti, već u smislu čl. 138. st. 2. KZRH i to je li počinitelj doista išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, a da pri tome još i ne postoje posebne okolnosti koje djelu daju veće značenje. Ne radi se o k. d. krađe iako je pribavljena mala imovinska korist i počinitelj išao za takvom koristi, premda postoji samo jedna posebna okolnost koja djelu daje veće značenje, već je potrebno postojanje više njih da bi djelo krađe bilo počinjeno. VSRH, III Kr-347/1988. i VSRH, I Kž-1246/1992. od 21. siječnja 1993.
Nije počinio k. d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH optuženik koji je u prijepodnevnim satima tovario i odvezao traktorom 20 kubika metara tucanika, vlasništvo ŽTP Zagreb, jer je postupao u stvarnoj zabludi. Optuženik je bio uvjeren da je tucanik napušten i da se može
223 slobodno odvoziti jer se radilo o otpadnom materijalu koji su i drugi odvozili i koristili za nasipavanje putova. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-398/89. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Ova se odluka bavi problemom krađe na napuštenoj (derelinkviranoj) stvari. Jasno je da na takvim stvarima krađa nije moguća (također ni utaja), ali je pitanje kada se ima uzeti da je neka stvar napuštena. Prema izričitoj odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima stvar se smatra napuštenom kada njezin vlasnik na nedvojben način izrazi volju da je ne želi posjedovati. Odricanje od vlasništva mora se, dakle, manifestirati na nedvojben način, npr. netko odbci neki predmet u kantu za smeće. Naprotiv, ako se netko samo udalji od neke stvari, ostativši je na način koji je uobičajen za takvu vrst stvari, nema ni napuštanja detencije, a kamoli napuštanja vlasništva, npr. netko ostavi kraj ceste nezaključano oštećeno vozilo. Stoga je u predmetu Kž-398/89. ukidanje osuđujuće presude bilo nepotrebno jer na žitu koje je iscurilo iz vagona nije prestala ni detencija željeznice, a pogotovo ne može biti govora o tome da se vlasnik odrekao vlasništva (on čak u vrijeme počinjenja djela nije ni znao što se dogodilo s njegovim žitom). To, uostalom, drugostupanjski sud izrijekom priznaje u drugom, inače sličnom slučaju jer ne smatra da je tucanik, koji su svi odvozili kao otpadni materijal, napuštena stvar. Međutim, ni konstrukcija stvarne zablude kojoj on ovdje pribjegava, uzimajući da je počinitelj samo pogrešno smatrao da se radi o napuštenoj stvari, ne čini se uvjerljivom. Počinitelj znade da je uobičajeno ostaviti tucanik bez kontrole na slobodnom prostoru i znade da se na taj način možda nesavjesno čuva društvena imovina, ali nipošto ne napušta vlasništvo. On također znade da i drugi koji odvoze takav tucanik odvoze stvar koju vlasnik nije napustio. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Osobni automobil nije prostorija, makar jest određeni prostor, pa se provala u nj ne može podvesti pod sadašnju odredbu čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ, jer bi to značilo nedopustivo širenje kriminalne zove, već se u takvom slučaju može raditi samo o kaznenom djelu krađe iz čl. 216. st. 1. KZ. VSRH, IV Kž-104/00-3 od 2. kolovoza 2000. (Županijski sud u Zadru, Kio-81/00)
88. TEŠKA KRAĐA Članak 217. KZ Oduzimanje novčanika zavlačenjem ruke u oštećenikov džep sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela krađe iz člana 130. KZH, a ne sitne krađe iz člana 144. KZH neovisno o tome koliko je novca bilo u novčaniku. Što se pak tiče tvrdnje u zahtjevu da je radnju pod točkom 2. s obzirom na iznos prisvojenog novca i vrijednost drugih pribavljenih predmeta u ukupnom iznosu od 21.227 dinara, a zbog nepostojanja okolnosti koje djelu daju veće značenje, trebalo pravno označiti po čl. 144. st. 1.
224 KZH, čime da je na štetu osuđenika povrijeđen Krivični zakon (čl. 365. t. 4. ZKP), onda također ne stoji. Prvostepeni je sud, doduše, iako nepotrebno, ocijenio da je otuđenje novčanika i drugih predmeta iskorištavanjem gužve u tramvaju posebna okolnost koja djelu daje veće značenje iako je po usvojenoj sudskoj praksi pri izvršenju tzv. «džepnih krađa», bez obzira na okolnosti u kojima su pojedine od njih izvršene, umišljaj učinioca usmjeren na pribavljanje svakoga novčanog iznosa koji se u novčaniku nađe, pa ako svota novca i ukupna vrijednost pribavljenih predmeta bude ispod iznosa propisanoga u čl. 144. st. 1. KZH, krađa se neće smatrati sitnom osim u slučaju nedvojbenog utvrđenja da je učinilac išao za tim da pribavi malu imovinsku korist. Kod džepnih se krađa, dakle, pretpostavlja umišljaj na krađu. VSH III Kr-58/90. od 5.4.1990. Učinio je u stjecaju krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH i krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz čl. 222. st. 3. KZH optuženik koji je kao vozač poduzeća za prijevoz robe i putnika ukrao svojim kolegama 69 bariranih čekova a onda, na temelju dogovora s prodavačima na benzinskim crpkama, ulijevao u vozilo manje količine goriva nego je bilo navedeno u računima koje je plaćao tim čekovima, a ostvarenu razliku između cijene stvarno plaćenog goriva i cijene navedene na računima podijelio s prodavačima na benzinskim crpkama. VSH, I Kž-531/89. od 10.4.1991. Počinio je krivično djelo teške krađe provaljivanjem okrivljenik kokji se u kuće oštećenika uvlačio kroz podrumske prozore, koji su bili pritvoreni pa ih je morao do kraja otvoriti. Provaljivanje u zatvorene prostorije je izvršeno uvijek kada je počinitelj otklonio prepreku, premda, kao u ovom slučaju, samo pritvorene podrumske prozore, jer on u zatvorene prostorije prodire na neuobičajeni način i putem koji redovno ne služi za ulaženje u kuću, kod čega nije odlučna činjenica koliki je intenzitet napora ili sile upotrijebljen za otvaranje prozora. Županijski sud Bjelovar, Kž 466/1996. od 5. rujna 1996. (Zbirka odluka VSRH 1/97.) Krivično djelo krađe je dovršeno u trenutku kada stvar izađe iz detencije vlasnika. Tada se smatra da je ona oduzeta. Kada su okrivljenici pomoću odvijača skinuli vjetrobransko staklo i odnijeli ga dalje od automobila, dovršili su radnju oduzimanja tuđe stvari. Okolnost da su nakon toga vjetrobransko staklo odbacili, jer je bilo oštećeno, pa su ocijenili da ga ne mogu prodati, ne predstavlja dobrovoljni odustanak. Od izvršenja krivičnog djela može se odustati samo u fazi pripremanja ili pokušaja izvršenja, a ne i nakon izvršenja djela. Županijski sud Bjelovar, Kž 366/1996. od 19. rujna 1996. (Izvor odluka VSRH 1/97.) Počinio je dovršeno krivično djelo krađe, a ne pokušaj toga djela, okrivljenik koji je u neradni dan u večernjim satima u krugu poduzeća uzeo željeznu traverzu i nosio je oko 500 m u pravcu izlaska iz kruga poduzeća prema mjestu gdje je ostavio parkirani traktor, s namjerom da je iznese iz kruga poduzeća i prisvoji, ali je prije izlaska iz kruga poduzeća zatečen od čuvara i djelatnika policije.
225 Županijski sud Bjelovar, Kž 225/1996. od 23. svibnja 1996. (Izbor odluka VSRH 1/97.) – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Počinitelj koji je provalio u kiosk te napuni četiri vreće cigaretama u namjeri da ih odnese, u kom ga je trenutku dežurni pozornik uhitio, dovršio je kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ jer je krađa dovršena već u momentu uzimanja stvari i njezina izdvajanja od ostalih predmeta. VSRH, I Kzz-24/01-2 od 6.11.2001. Općinski sud u Bjelovaru, K-354/01 od 11.1.2001. Županijski sud u Bjelovaru, K-354/01 od 11.1.2001. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-137/01 od 5.7.2001. – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2002. Kad optuženik nagovori dijete da provaljivanjem oduzme tuđe pokretne stvari i da mu ih preda, pa te stvari protupravno prisvoji, onda je optuženik počinitelj k. d. teške krađe jer se kazneno neodgovornom osobom kao sredstvom poslužio za počinjenje k. d. VSH, Kž-1713/63. Zatvoreni turistički šator predstavlja prostor što ima u vidu propis čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH) jer unatoč toga što je konkretan šator moguće zaštititi od uobičajenih materijala i na uobičajeni način, u pravilu šator nije moguće zaštititi od eventualnog prodiranja trećih osoba koje žele ostvariti svoje kriminalne namjere. Osobama koje se koriste šatorima potrebno je pružiti maksimalnu zaštitu od kradljivaca koji baš iskorištavanjem lakšeg prodiranja u takve šatore oduzimaju tuđu imovinu. Zato i prodiranje u zatvoreni prostor šatora, predstavlja provaljivanje zatvorenog prostora, time i počinjenje k. d. teške krađe. VSH, Kž-1331/71. od 6. listopada 1971. Smatra se da je počinjena provalna krađa kad je, počinitelj djela krađu počinio na način da je uzeo stvari iz zaključanog automobila, ali kroz ventilacijski otvor, koji je bio pritvoren no, ne i zapiračem zaprt, tako da je optuženik guranjem ruke otvorio taj prozorčić i uvlačenjem ruke u automobil otvorio vrata i izvukao te oduzeo tuđe pokretne stvari. VSH, Kž-198/65. od 3. veljače 1965. Uklanjanjem naslaganih cigli, kojima je bio zatvoren prozor, da bi se moglo prodrijeti u prostoriju u kojoj je počinjena krađa, predstavlja provaljivanje u zatvorenu prostoriju. Za počinjenje provalne krađe dovoljan je i razmjerno mali napor radi svladavanja zapreke, a nije potrebno oštećenje ili razaranje sprave za zatvaranje, odnosno supstancije kojom je zatvoren ulaz. VSH, Kž-1192/51. Kod provaljivanja iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ bitno je da je počinitelj k. d. protivno volji vlasnika upao neuobičajenim putem u prostor koji je zatvoren. To postoji i u slučaju kad je
226 uzeo ključ od barake koji se nalazio iznad vratiju ispod grede, a koje je mjesto pohranjivanja ključa bilo poznato samo oštećeniku i čistačici. VSH, Kž-1320/66. od 18. listopada 1966. Kradljivac koji je radi krađe istrgao na vratima prostorije jedan od klinova na koje je bio pričvršćen lokot, kojim su vrata bila zaključana, počinio je tešku krađu, iako je klin bio slabo pričvršćen i mogao se izvući bez naročite sile. VSH, Kž-2475/56. Vrijednost prisvojene stvari krađe utvrđuje se prema stvarnoj prometnoj vrijednosti stvari a ne prema knjižnoj vrijednosti stvari prema podacima dobivenim iz knjigovodstva oštećenog poduzeća. Stoga, iako je bila označena knjižna vrijednost stroja sa 240 dinara jer su vršeni godišnji otpisi amortizacije, a stroj u stvari po samom optuženiku prodan za 300 dinara, nepravilno je bilo označiti prisvajanje stroja kao k. d. iz čl. 259. st. 1. KZ (sitna krađa). Kako je pak stroj pribavljen provalom u zatvoreni prostor, a namjera optuženika išla je na prisvajanje stroja bez obzira na vrijednost, to je djelovanje optuženika valjalo pravilno označiti kao k. d. iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ. VSH, Kž-1872/71. od 2. veljače 1972. K. d. teške krađe postoji i u slučaju kad je krađa izvršena uvlačenjem kroz već od ranije razbijeni prozor (konkretno razbijeni prozor zaključanog autobusa), dakle ulaženjem protivno volji vlasnika neuobičajeniim putem u zatvorenu prostoriju, a osim toga kad pri tom mora savladati i određenu prepreku (npr. kad se u tu svrhu mora penjati da bi mogao savladati visinu otvora, u konkretnom slučaju od 1,5 m). VSH, Kž-264/72. od 6. travnja 1972. Kad je čuvar – stražar u poduzeću nakon prethodnog dogovora s počiniteljima provalne krađe u skladišta poduzeća propustio da vrši svoju čuvarsku dužnost i omogućio počiniteljima krađe da ovu ostvare, onda je i on neposredni supočinitelj krađe s unaprijed dogovorenom određenom ulogom u počinjenju a ne samo pomagatelj pri počinjenju krađe. VSH, Kž-304/72. od 13. travnja 1972. Pod pojmom «provaljivanja» u smislu odredbe čl. 175. st. 2. OKZRH podrazumijeva se i provlačenje optuženika kroz željezne rešetke na zaključanim vratima prostorije. Iz obrazloženja: «Nije prihvatljivo pravno stajalište državnog vojnog odvjetnika da se u konkretnom slučaju provlačenje optuženika kroz željezne rešetke na zaključanim vratima ne može pravno podvesti pod pojam provaljivanja u smislu čl. 175. st. 2. OKZRH, jer da takav način počinjenja djela, doduše, jest element teške krađe u smislu čl. 126. st. 1. t. 1. KZRH, izvršene drugim svladavanjem većiuh prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih prostorija, ali da takav način nije propisan i odredbom čl. 175. st. 2. OKZRH pa da prvostupanjski sud nije mogao zaključiti da je optuženik ostvario sva obilježja k. d. iz čl. 175. st. 2. OKZRH provaljivanjem, odnosno da taj kvalifikatorni element u konkretnom slučaju ne postoji, tako
227 da bi za pravilnu pravnu oznaku djela bilo odlučno upravo utvrditi točnu vrijednost ukradenog oružja i municije. Suprotno tome, prema pravnom stajalištu ovoga Vrhovnog suda «provaljivanje» je pojmovno upravo svladavanje prepreka u prodiranju u zatvoreni prostor protiv volje vlasnika odnosno posjednika. Provlačenje kroz rešetke na zatvorenim vratima svakako predstavlja takvo svladavanje prepreka u prodiranju u zatvoreni tuđi prostor. Izmjenom ranije odredbe članka 126. st. 1. t. 1. KZRH i dodavanjem riječi «ili drugim svladavanjem većih prepreka» da se dođe do zatvorenih stvari iz zatvorenih zgrada, soba itd. u smislu citirane odredbe samo se htjelo proširiti pojam provaljivanja npr. kod prodiranja u šatore u campovima i sl. Radi se, naime, o proširivanju pojma provaljivanja u smislu k. d. teške krađe. Prema tome, kkonkretan način počinjenja krađe oružja i dijelova borbenoga sredstva pravilno je prvostupanjski sud podveo pod provaljivanje prostorija u smislu čl. 175. st. 2. OKZRH.» VSRH, I Kž-439/1992. od 10. prosinca 1992. Tri počinitelja koji su dvjema ženama otrgli torbice i podijelili njihov sadržaj, počinili su krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. i 6. KZH (čl. 126. st. 1. t. 2. i 6.). Oni su se udružili za vršenje krađe i na osobito drzak način oduzeli tuđe pokretne stvari u namjeri da pribave sebi protupravnu imovinsku korist. VSRH, IKž-123/92. od 19. 05. 1992. Optuženik koji je u zaseoku ispred kuće koja je bila razrušena u ratnim operacijama, a predmeti iznijeti pred kuću, prisvojio hladnjak, dva vodokotlića i umivaonik, iskoristio je stanje nastalo nekom nesrećom i počinio tešku krađu iz čl. 131. st. 1. t. 3. KZH (čl. 126. st. 1. t. 3. KZH). Neprihvatljiva je optuženikova tvrdnja u žalbi da je oštećenik dobrovoljno napustio stvari i da je on imao pravo da okupacijom stekne vlasništvo nad njima jer se u područjima zahvaćenim ratnim sukobima i razaranjima ne može govoriti o «dobrovoljnom» napuštanju stvari. VSRH, IKž-178/92. od 04. 06. 1992. Iz utvrđenja suda da su se optuženici (njih petorica) na osnovi prethodnog plana i dogovora međusobno udružili te povezali s talijanskim državljaninom kako bi krađama motornih vozila ostvarili protupravnu imovinsku korist, te u sklopu tog plana u tijieku jedne noći počinili krađu automobila «Fiat Tipo», a zatim motocikla «Kawasaki», proizlaze dva bitna obilježja teške krađe iz članka 126. stavak 1. točka 6. KZRH. VSRH, IKž-482/94. od 28. 07. 1994. Radi se o teškoj krađi, iskorištavanjem stanja nastaog «drugom nesrećom» u smislu članka 126. stavak 1. točka 3. KZRH, kad je krađa automobila počinjena u Dubrovniku u drugoj polovici prosinca 19991. g. za vrijeme vršenja ratnih operacija protiv Republike Hrvatske. VSRH, IKž-340/94. od 04. 08. 1994. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Optuženici su počinili k. d. teške krađe, ako su oštećenicima, koji su se tužili na glavobolju u vlaku dali sredstva za spavanje i nakon toga iz pokrali. Oštećenici su u
228 samnolentnom stanju prevezeni u bolnicu. Tim radnjama optuženici su počinili krađu na drzak način u stjecaju s k. d. nanošenja lake tjelesne ozljede, jer su oštećenici zbog lakšeg narušenja zdravlja zadržani u bolnici na liječenju četiri dana. VSH, Kž-1443/70. od 23. rujna 1970. Optuženik je prividno ponudio oštećeniku na prodaju živežne namirnice, pa kad je oštećenik izvadio lisnicu u namjeri da plati kaparu, optuženik je tu lisnicu istrgnuo iz ruke oštećenika i pobjegao, čime je ostvario bitna obilježja k. d. teške krađe počinjene na naročito opasan i drzak način. VSH, Kž-1047/51. Radi se o k. d. teške krađe počinjene na naročito drzak način, kad je optuženik u vlaku sklopio poznanstvo s oštećenicima te zadobio njihovo povjerenje, pa to povjerenje zlouporabio tako što je sačekao da oštećenik i njegova obitelj zaspu, a onda iz džepa kaputa oštećenika uzeo sav novac koji se tamo nalazio i iz torbice supruge oštećenika uzeo sav novac koji je obitelj s malodobnim sinom ponijela sa sobom na godišnji odmor. VSH, Kž-1425/66. od 19. listopada 1966. Radi se o teškoj krađi počinjenoj drsko s obzirom na način na koji su optuženici pijanog oštećenika namamili u stan opt. A., pozivajući da kod njega prenoći i da će u krevetu imati i žensku, a zatim mu, kad je tako pijan zaspao, oteli novac i oduzeli kaput, pa ga potom izbacili iz kuće a pri tome još i inscenirali kako ih navodno svj. G. K. izbacuje svu trojicu iz stana zbog uznemiravanja. VSH, Kž-1543/72. od 26. listopada 1972. Počinjeno je k. d. teške krađe na naročito drzak način iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ, a ne k. d. utaje iz čl. 254. st. 1. KZ time što je optuženik, uzimajući u ruke prsten oštećenika samo da ga razgleda, čime nije stekao faktičnu moć raspolaganja prstenom niti je po nekom zakonskom osnovu došao u detenciju tog predmeta, već se on našao samo trenutno u njegovim rukama, a da nije izišao iz pravog zakonitog pritežanja oštećenika – iskoristivši stvorenu situaciju odbio oštećeniku vratiti prsten te s prstenom u ruci izišao iz bifea i dao se u bijeg. Iz obrazloženja: «Povjerenom se može tretirati samo stvar koja je došla u detenciju drugoj osobi po nekom zakonitom osnovu i pod okolnostima koje stvaraju faktičnu mogućnost neometanog raspolaganja tom stvari.» VSH, I Kž-1246/72. od 14. rujna 1972. Za pitanje odgovornosti optuženih za k. d. iz čl. 250. st. 1. t. 2. KZ potpuno je irelevantno koji je od više optuženih prema unaprijed podijeljenim ulogama u okviru dogovora za vršenje džepnih krađa, pa makar da je do tog dogovora došlo i tijekom počinjenja djela, a prema konkretnim okolnostima – vršio oduzimanje odnosno izvlačenje novčanika od pojedinih oštećenika, tko je od njih povećavao gužvu među putnicima koji su ulazili u vlak, a tko je zaštićivao ostale pravljenjem tzv. zida.
229
Iako su optuženici sva k. d. počinili jedno iza drugog, te postoji vremenski kontinuitet, a pored toga i jedinstvo prostora i korištenje iste prilike, što sve može predstavljati sjedinjavajuće elemente produljenog k. d., nedostaje konkretno bitna pretpostavka za takvu pravnu konstrukciju, a naime da se radi o istoj osobi oštećenika. Stoga je prvostupanjski sud pravilno djelovanje optuženih pravno označio kao tri samostalna k. d. iz čl. 250. st. 1. t. 2. KZ. VSH, Kž-1790/71. od 13. siječnja 1972. Činjenice što su u prostoriji, gdje je optuženik počinio k. d., u isto vrijeme bili svjedoci, ali koji su njemu bili okrenuti leđima, dok je oštećenik bio u drugoj prostoriji, nisu takve okolnosti koje ukazuju na veći stupanj drskosti ili bezobzirnosti nego što je to slučaj kod drugih običnih krađa. Posve je pak za pravnu oznaku djela neodlučna činjenica, koja bi prema posve neprihvatljivom stajalištu tu krađu trebala činiti drskom, što optuženik nije sav prisvojeni novac htio vratiti oštećeniku, jer je u času, kada ga je ovaj pozvao da to učini, djelo već bilo dovršeno. Stoga se takvo djelo po pravilnoj primjeni zakona ima pravno označiti kao k. d. krađe iz čl. 249. st. 1. KZ, a ne teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ. VSH, I Kž-81/73. od 10. travnja 1973. Bez obzira na to tko je dao inicijativu da optuženik i oštećenica stupe u intimne odnose, prisvajanje novca od oštećenice za vrijeme trajanja spolnog akta, a polazeći od toga da je oštećenica u toj situaciji bila skoncentrirana za zbivanje koje je doživljavala, odskače vidno od uobičajene drskosti prilikom počinjenja krađe počinjene na drzak način u smislu čl. 250. st. 1. t. 3. KZ. VSH, I Kž-1346/75. od 16. prosinca 1975. Da bi se krađa mogla smatrati teškom krađom u smislu čl. 131. st. 1. t. 2. KZH, potrebno je da drskost preraste u naročiti intenzitet, koji značajno odskače od drskosti s kojom je manjeviše skopčana svaka krađa. Okružni sud u Sisku, Kž-78/85. od 27. lipnja 1985. Radi se o pokušaju krivičnog djela teške krađe provaljivanjem, a ne o takvom dovršenom djelu, kada su okrivljenici nasilnim putem ušli u skladište Poduzeća «Duhan», u kome su pripremili za iznošenje 6 kartonskih kutija cigareta, tako što su ih unutar skladišta premjestili sa mjesta gdje su bile uskladištene i složili ispod prozora, kroz koji su ih namjeravali iznijeti napolje, ali su u tome spriječeni nailaskom policije. Premještanjem stvari, kada one ostaju u istom prostoru, nije prestala faktična vlast vlasnika tih stvari nad njima, a niti su one prešle u faktičnu vlast okrivljenika. Županijski sud Bjelovar, Kž-448/96 od 5.9.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21
230
Za pitanje je l i neka stvar u vlasništvu građana kao objekt teške krađe ima u smislu čl. 255. st. 1. KZ značaj «privatne imovine koja stoji pod posebnom zaštitom zakona» nije odlučno je li neki predmet i formalno upisan u registar spomenika kulture, odnosno je li nadležni regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture za takav predmet rješenjem utvrdio da ima svojstvo spomenika kulture, već je odlučio je li se stvarno radi o spomeniku kulture, tj. o takvom predmetu koji zbog svoje umjetničke ili kulturne vrijednosti ima značenje za društvenu zajednicu. Suprotno, naime, prvom formalističkom stajalištu, po kome bi se u vezi s izloženim uzelo da neki predmet u privatnom vlasništvu dobiva svojstvo spomenika kulture i kao takav posebnu zaštitu zakona tek donošenjem odgovarajućeg rješenja nadležnog tijela i upisivanjem u registar (čl. 30. Zakona o zaštiti spomenika kulture – «Narodne novine», br. 7/67), a što bi ujedno značilo da se kod počinitelja krađe odnosno pljačke takvog predmeta mora utvrđivati i okolnost je li njegovom namjerom obuhvaćena i činjenica takve registracije, po pravilnoj primjeni zakona (čl. 255. st. 1. u vezi s čl. 250. KZ te čl. 1. st. 2. Zakona o zaštiti spomenika kulture), neophodno je, ali i dovoljno, utvrditi je li je počinitelj krađe bio svjestan da stvar koju pribavlja radi ostvarivanja protupravne imovinske koristi ima takvu arheološku, sociološku, etnografsku, umjetničku, tehničku ili drugu znanstvenu ili kulturnu vrijednost da je ona od značenja za društvenu zajednicu, bez obzira na njeno evidentiranje i registraciju. VSH, I Kž-81/75. od 3. kolovoza 1976. Protupravno prisvajanje pojedinim spomenika i nadgrobnih ploča s jednog groblja, koje inače stoji pod posebnom zaštitom, makar i taj spomenik i grob nitko ne uređuje i ne obnavlja, smatra se k. d. krađe (teške krađe), te takav spomenik nije napuštena stvar koju bi mogao svatko okupirati. VSH, Kž-2246/63. od 8. listopada 1963. Iz utvrđenja suda da su se optuženici (njih petorica) na osnovi prethodnog plana i dogovora međusobno udružili te povezali s talijanskim državljaninom R. D. kako bi krađama motornih vozila ostvarili protupravnu imovinsku korist, te u sklopu toga plana tijekom jedne noći počinili krađu automobila «Fiat Tipo», a zatim motocikla «Kawasaki», proizlaze sva bitna obilježja teške krađe iz čl. 126. st. 1. t. 6. KZRH. Tri počinitelja koji su dvjema ženama otrgli torbice i podijelili njihov sadržaj, učinili su k. d. teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. i 6. KZH. Oni su se udružili za vršenje krađe i na osobito drzak način oduzeli tuđe pokretne stvari u namjeri da pribave sebi protupravnu imovinsku korist. VSRH, I Kž-123/92. od 19. svibnja 1992. Da bi se počinilo k. d. razbojničke krađe iz čl. 251. KZ počinitelj treba da u namjeri da ukradenu stvar zadrži uporabi silu protiv neke osobe ili prijetnju da će neposredno napasti na život ili tijelo. Kako je optuženik, pošto je otvorio prtljažnik automobila oštećenika bio zatečen od oštećenika, te iz automobila oštećenika nije uzeo nikakvu stvar, koju je mogao oduzeti, on onda, iako je iz pištolja pucao u zrak, nije postupao tako da neku stvar zadrži, jer je nije niti oduzeo. Budući da je prema tome, optuženik samo pokušao počiniti krađu, pri
231 čemu je uza se imao oružje radi napada ili obrane, te da je pri tome iz tog oružja i pucao s namjerom da otjera i prestraši oštećenika, optuženik nije počinio k. d. razbojničke krađe iz čl. 251. KZ, već je ostvario u stjecaju pokušaj k. d. teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 4. KZ i k. d. ugrožavanja sigurnosti iz čl. 153. st. 1. KZ. VSH, I Kž-250/76. od 25. svibnja 1976. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 89. RAZBOJNIŠTVO Članak 218. KZ Visina protupravne imovinske koristi pribavljene oduzimanjem tuđe pokretne stvari uz primjenu sile neodlučna je za postojanje bitnih elemenata krivičnih djela razbojništva iz članka 127. stavak 1. KZRH. «Nije ostvarena povreda Krivičnog zakona ni time što je djelo činjenično opisano u izreci kvalificirano kao krivično djelo razbojništva iz članka 127. stavak 1. KZRH, iako je iznos prisvojenog novca 3.400 HRD, jer visina protupravne imovinske koristi koja je stvarno postignuta oduzimanjem uz primjenu sile nije odlučna za pravnu kvalifikaciju toga djela, budući da se radi o nasilnom oduzimanju tuđe stvari čijim je prisvajanjem nesumnjivo ispunjena namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi.» VSH, I Kž-373/93. od 7.10.1993. Prisiljavanje oštećenika na neposrednu predaju novca repetiranjem i usmjeravanjem pištolja u njegovu pravcu sadrži sva bitna obilježja razbojništva iz članka 127. stavak 1. KZRH, a ne iznude iz članka 140. stavak 1. KZRH. «Bez osnove sugerira optuženik u žalbi da bi njegovu djelatnost eventualno trebalo označiti kao krivično djelo iznude. Naime, sud prvoga stupnja je s obzirom na primijenjenu silu i način njene primjene kao i na to da je sila bila upravljena na oduzimanje novca u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, pravilno zaključio kako je optuženik takvim svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva i neovisno o tome što nije novac oduzeo sam. Odlučno je da se radilo o prisiljavanju oštećenika na neposrednu predaju novca.» VSH, I Kž-1126/93. od 9.2.1994. Ne radi se o pokušaju kvalificiranog oblika razbojništva iz članka 127. stavak 2. KZRH počinjenog u grupi kad su prema utvrđenju suda dvije osobe ušle u sobu oštećenika u namjeri da mu silom oduzmu novac, dok im je treći prethodno dao pištolj i «sprej» suzavac, a zatim ih dovezao automobilom u blizinu mjesta izvršenja djela, te se udaljio. «Prema pravnom stajalištu ovog suda drugoga stupnja takva uloga treće osobe kao pomagača u ovom konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme i sadržaj radnje pomaganja, nije mogla dovesti do pravne oznake djela prema članku 127. stavak 2. KZRH. Nije sporno ni u teoriji niti u sudskoj praksi, a to odgovara i samom pojmu, da «grupu» u krivičnopravnom smislu čine najmanje tri osobe. Pri tome također nije nužno ni postojanje prethodnog dogovora među sudionicima grupe, jer do grupnog čina razbojništva može doći i «ad hoc» trenutnom situacijskom odlukom najmanje tri osobe, ali je svakako potrebno da oni svi djeluju grupno u vrijeme počinjenja krivičnog djela. To ujedno znači da se ne mora raditi o
232 nekom većem stupnju međusobne organiziranosti, pa ne mora svaki od sudionika grupe pri grupnom počinjenju razbojništva primijeniti prema napadnutoj osobi silu, ali mora biti evidentno da on neposredno djeluje zbog postizanja zajedničkog cilja. Uloga opt. M.D. kao pomagača svela se u konkretnom slučaju na to da je on prije počinjenja djela dao drugoj dvojici optuženika pištolj (koji ni na koji način nije upotrijebljen pri izvršenju djela) i «sprej» suzavac, te ih usput povezao vojnim kamionetom na mjesto izvršenja djela, jer je sam morao ići na Zagrebački velesajam, te da to nije bilo ni u kakvoj neposrednoj funkciji počinjenja djela. Takvo njegovo djelovanje, s obzirom na prirodu ovoga krivičnog djela, nije bilo nužno da bi ovo djelo moglo biti počinjeno od strane ostale dvojice optuženika, pa se on ne može i prema običnom životnom gledanju tretirati kao član grupe koja je počinila pokušaj kvalificiranog krivičnog djela razbojništva iz članka 127. stavak 2. KZRH. Pogrešno je i pravno stajalište suda prvog stupnja, tj. da je za grupu u smislu citiranog članka bitno da se radi o sporazumnoj akciji barem tri osobe, i to po načelu diobe rada. Prije svega, za kvalificirani oblik ovog djela ne traži se ni prethodni dogovor niti neki čvrsti sporazum među počiniteljima, već je naprotiv bitno da oni svi sudjeluju u počinjenju djela na način koji je po prirodi ovoga djela potreban za ostvarenje cilja razbojništva, a ako je među njima došlo do diobe rada u počinjenju samoga djela, onda bi oni svakako bili suizvršitelji, a ne samo suučesnici.» VSH, I Kž-865/93. od 27.1.1994. Kad je utvrđen dogovor među počiniteljima da oštećenoga stranog državljanina, s kojim su prethodno bili u društvu, odvezu na usamljeno i njemu nepoznato mjesto u vrijeme kada je još bila noć, u namjeri da mu silom oduzmu novac, za pravnu oznaku djela po članku 127. stavak 1. KZRH nije odlučno to što je oštećenik pod utjecajem sile i prijetnje sam izvadio novčanik i predao novac, nakon čega su mu još pretražili džepove, pa se ne radi o krivičnom djelu iznude iz članka 140. KZRH, već o krivičnom djelu razbojništva. «Ostali žalbeni prigovori odnose se na povrede Kaznenog zakona koje opt. S. Nalazi u okolnosti da je oštećenik sam predao novac, pa bi se po stajalištu žalitelja radilo o drugom kaznenom djelu (ne navodi kojem), a opt. O. Tvrdi da njegovo lupanje po barci ili vikanje, kao i osobna prisutnost događaju može imati samo značenje radnje pomaganja, ali ne i radnje supočinjenja djela. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, radi se o ispravnoj kvalifikaciji kaznenog djela razbojništva, što proizlazi ne samo iz intenziteta konkretno primijenjene prinude već i iz načina na koji je ona primijenjena, a posebno još i okolnosti pod kojima je došlo do njene primjene. Ovdje se, prije svega, naglašava da su optuženici doveli oštećenika na osamljeno mjesto, u noćno doba, a uz navedeno opt. O. prethodno je onemogućio bijeg oštećenika prema cesti, a daljnja je činjenica da je oštećenik stranac koji ranije nije zalazio na to područje. Optuženici su počinili krivično djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a ne krivično djelo iznude iz čl. 140. st. 1. KZRH, bez obzira na to što je oštećenik sam izvadio novac i bacio ga pred optuženike, jer je on to učinio nakon što su ga optuženici više puta udarili šakom po glavi i oborili na tlo, pri čemu ga je na tlu još jedan od optuženika udario i nogom, što je kod oštećenika izazvalo osjećaj straha i nesigurnosti da će još više stradati ako ne preda novac, a prijetnja od neposrednog napada od dvojice optuženika još je uvijek prisutna i neposredna, pa on, dok se nalazi na tlu, vadi novac i baca ga pred optuženike. «Optuženici su znali da je oštećenik u igri na poker-aparatu dobio novac, on je tog novca postao vlasnikom, a optuženici su uz upotrebu sile – udarajući oštećenika, željeli se domoći na protupravni način tog novca i dakako pribaviti sebi protupravnu imovinsku korist. To je
233 razbojništvo. Kako oštećenik «da ne bi više stradao», a još dok se nalazi na tlu, savladan, ošamućen, baca pred njih novac, krivično djelo je dovršeno. Ovdje se ne radi o nekom drugom krivičnom djelu pa tako ni o iznudi iz čl. 140. st. 1. KZRH, već isključivo o krivičnom djelu razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, bez obzira na to što oštećenik sam vadi novac i baca ga pred optuženike. Ovo stoga što je on već oboren, a tada ga je još jedan od optuženika udario i nogom, pa se on boji da će «više stradati», savladan je i u tom stanju, a nad njime još «visi» ozbiljna opasnost od dvojice optuženika, i ta opasnost je još uvijek prisutna i neposredna, on vadi odmah novac i baca im.» VSH, I Kž-301/95. od 15.6.1995. U tim, dakle, okolnostima, bitnima za prosudbu ponašanja oštećenika, očito je da je on bio prisiljen na neposrednu predaju novca kada mu je prethodni pokušaj bijega onemogućen, a uz to je bio i uplašen, kako to sam kaže «od mogućih novih batina». Dalje postupanje opt. S. koji, očito nezadovoljan iznosom predanog novca sam pretražuje džepove oštećenika (tražeći dolare), dok se opt. O. Saginje i s tla kupi novac koji je oštećeniku ispao pri vađenju, nedvojbeno ukazuje da su primijenjeni oblici prinude bili upravljeni na oduzimanje novca u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi. Stoga pristajanje oštećenika na neposrednu predaju novca, u tim okolnostima, sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a ne kaznenog djela iznude iz čl. 140. st. 1. KZRH.» VSH, I Kž-1128/93. od 3.3.1994. Izbor 94. Optuženik koji je stavio taksistu nož pod grlo tražeći od njega novac, a kad se uvjerio da taksist ima samo sitan novac, sjeo za upravljač njegova automobila, odvezao se s njime do sljedećeg mjesta i tamo ga ostavio, nije izvršio dovršeno krivično djelo razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, nego krivično djelo razbojništva u pokušaju u stjecaju s krivičnim djelom oduzimanja vozila na motorni pogon. VSH, I Kž-255/91. od 15.5.1991. Pod silom kao elementom krivičnog djela razbojništva valja razumjeti stvarno nanošenje zla, a pod prijetnjom stavljanje nekog zla u izgled. Stoga su optuženici zaustavljajući noću na barikadi vozače motornih vozila i podvrgavajući ih pretresu primijenili silu, a pokazujući im pritom pušku, uputili su im i ozbiljnu prijetnju. Neodlučno je što ni sila ni prijetnja nisu bile primijenjene radi slamanja već pruženog otpora jer je za postojanje razbojništva dovoljno da se silom ili prijetnjom sprečava otpor koji se tek očekuje. Također je neodlučno što oštećenici nisu znali što je prava svrha napada pa su tek kasnije utvrdili da im je ukraden novac. Prema tome, u takvom postupku optuženika radi se o krivičnom djelu razbojništva iz čl. 132. st. 2. KZH, a ne o krivičnom djelu teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH. VSH, I Kž-161/91. od 22.5.1991. Optuženici koji su primijenili silu prema oštećenici radi izvršenja bludnih radnji iz čl. 89. st. 3. KZH, a nakon tih radnji zatražili od oštećenice da im preda aparat «Walkmann», što je ona i učinila bojeći se daljnjeg fizičkog napada, te joj uzeli iz torbe razni nakit, nisu izvršili krivično djelo razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, nego samo krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, jer nakon bludnih radnji nije bilo primjene sile n i prijetnje.
234 VSH, I Kž-145/90. od 22.1.1992. Za postojanje krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, ako su ostvareni svi bitni elementi predviđeni tim propisom, nije odlučno je li oštećenik, kome je pokretna stvar oduzeta, vlasnik stvari ili nije odnosno drži li stvar po nekoj pravnoj osnovi ili je drži protupravno. «Predmet kaznenog djela razbojništva može biti samo tuđa pokretna stvar, tuđa stvar u odnosu na počinitelja djela. Nije odlučno je li onaj kome je stvar oduzeta vlasnik stvari ili nije, odnosno drži li stvar po nekoj pravnoj osnovi ili je drži protupravno. Za pojam tuđe stvari kao jednog od obilježja bića kaznenog djela razbojništva, odlučno je da je stvar osobe različite od počinitelja kaznenog djela, pa je stoga u konkretnom slučaju irelevantno je li kultivator bio vlasništvo oštećenika ili njegova unuka, jer se pod «tuđom stvari» u kaznenom pravu podrazumijeva svaka stvar na koju počinitelj djela nema pravo, već se ona nalazi na raspolaganju druge osobe, bez obzira na to na kakvoj se pravnoj osnovi temelji to raspolaganje.» VSRH, I Kž 594/1994. od 30. listopada 1996. (Izbor odluka VSRH 1/97.) – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. I. Uporabi li samo jedan od dva supočinitelja krađe silu, bez znanja drugoga, oba su supočinitelji kaznenog djela razbojništva. II. Tko se posluži drugim da za njega oduzme tuđu pokretnu stvar, može biti posredni počinitelj krađe ako je kod njega postojala namjera da na taj način pribavi sebi protupravnu imovinsku korist. VSRH, I Kž-594/94 od 30. 10. 1996. (Županijski sud u Bjelovaru, K-125/93) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/1998 Za postojanje k. d. razbojništva iz čl. 252. (čl. 132. KZH) kao složenost koja se sastoji od prinude i krađe, ako je u pitanju oduzimanje pokretnih stvari, potrebno je, prije svega, da se izvrši prinuda protiv određene osobe na način predviđen u toj odredbi, a zatim krađa stvari tj. oduzimanje stvari u namjeri da počinitelj njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist. Međutim, za postojanje k. d. iznude iz čl. 261. st. 1. KZ (čl. 146. KZH), potrebna je samo prinuda protiv određene osobe, počinjena na način predviđen u toj odredbi, da bi se time utjecalo na tu osobu da ona sama donese odluku da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, da bi počinitelj na taj način pribavio sebi ili drugom imovinsku korist odnosno, ako je u pitanju pokretna stvar, da ta osoba sama izvrši predaju stvari koju inače nije dužna predati, jer za to nema pravnog osnova. Prema tome, bitna razlika između ta dva k. d. je u tome što kod razbojništva počinjenju krađe prethodi svladavanje otpora napadnutog i to uporabom sile ili ozbiljne prijetnje da će napadač napasti neposredno na život ili tijelo napadnutog, a tek nakon toga dolazi oduzimanje stsvari, dok se kod iznude prinudom počinjenom na sličan način utječe na drugu osobu da ona sama donese odluku da izvrši predaju stvari.
235 VSH, Kž-1553/69. od 6. studenoga 1969. Ne radi se o k. d. iznude, već o k. d. razbojništva kad počinitelj uporabom sile ili prijetnje da će neposredno napasti na život ili tijelo drugog, ovome oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist. Temeljna se razlika između ova dva k. d. sastoji u tome, što se počinitelj k. d. razbojništva služi uporabom sile ili prijetnje, prije ili za vrijeme trajanja oduziimanja stvari, kao podobnim sredstvom da drugome oduzme tuđu pokretnu stvar, a koja su sredstva (sila ili prijetnja) uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja pa tako: vrijeme i mjesto počinjenja djela, način počinjenja djela, ponašanje počinitelja tijekom počinjenja djela, veličinu pogibelji kojoj je oštećenik izložen, psihičko stanje oštećenika tijekom počinjenja djela, podobna da potpuno pasiviziraju oštećenika do te mjere u kojoj je sloboda volje oštećenika da slobodno raspolaže svojim stvarima potpuno isključena. Pravno je, pritom, irelevantno je li je oštećenik pod utjecajem sile ili prijetnje predao počinitelju sam stvari u situaciji u kojoj inače nije mogao slobodno odlučivati zbog straha izazvanog prijetnjom, jer u takvoj situaciji predaje stvari po oštećeniku, koji je lišen volje da daje otpor i zadrži stvari, pravno izjednačene oduzimanjem stvari po optuženiku. K. d. iznude karakteristično je po tom da se uporabom sile ili ozbiljne prijetnje ne stavlja u izgled oštećeniku neposredni napad na njegov život ili tijelo, već se akcijom počinitelja djela u tolikoj mjeri oslabljuje volja oštećenika da se ovaj sam odlučuje da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, da bi otklonio opasnost za oštećeno dobro kojoj se izvrgava tek uvjetno tj. ukoliko nešto učini ili propusti učiniti na štetu svoje ili tuđe imovine. VSH, Kž-814/70. od 9. lipnja 1970. Pogrešno je stajalište da se k. d. razbojništva ostvaruje samo onda kada se uporabom sile ili prijetnje neposrednog napada na život ili tijelo oduzima tuđa pokretna stvar, a ne i kada se na isti način oštećenik prisiljava da stvar sam neposredno preda. Bitna razlika između k. d. razbojništva i k. d. iznude nije u tome je li optuženik sam oduzima stvar ili prisiljava oštećenika da on preda stvar, već je za postojanje k. d. iznude karakteristično to da ono postoji ukoliko se ne radi o nekoj neposrednoj predaji stvari. K. d. razbojništva, pak, postoji uvijek kada se na opisani način radi o neposrednom prisvajanju stvari, bez obzira na to je li je počinitelj te stvari sam oduzeo ili je oštećenika prisilio da mu ih preda. VSH, Kž-697/70. od 14. svibnja 1970. Sila kao obilježje k. d. razbojništva treba biti jačeg intenziteta, a to će biti onda kad ova objektivno promatrana, s obzirom na uporabljeno sredstvo, način primjene i mjesto djelovanja, bude dovoljno jaka da spriječi svaki otpor oštećenika kod oduzimanja stvari. Presudom okružnog suda optuženici su proglašeni krivima zbog kriv. Djela razbojništva iz čl. 252. KZ.
236 Protiv te presude oba optuženika podnijeli su žalbe, među ostalim i zbog povrede kaznenog zakona (čl. 335. t. 4. ZKP). Vrhovni sud Hrvatske uvažio je žalbe optuženih zbog povrede kaznenog zakona, preinačio je pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, te je djelo zbog kojeg su oni proglašeni krivim kvalivicirao kao k. d. teške krađe počinjene na drzak način iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ, i to iz ovih razloga: «Kazneno djelo razbojništva iz čl. 252. KZ jedno je od najtežih k. d. iz glave XX KZ. Na to upućuje u zakonu propisani minimum kazne strogog zatvora u trajanju od tri godine i maksimum u trajanju od 15 godina. Po stajalištu ovog Vrhovnog suda upravo zbog težine koju to djelo ima zbog postojanja sile kao obilježja tog složenog k. d. potrebno je, da ta sila bude jačeg intenziteta, a to će biti onda kad ona objektivno promatrana, s obzirom na uporabljeno sredstvo, način primjene i mjesto djelovanja bude dovoljno jaka da spriječi svaki otpor oštećenika kod oduzimanja stvari. Naime, u konkretom slučaju utvrđeno je sljedeće činjenično stanje: Oštećenik je već dulje vrijeme poznavao optuženika Š. M. Koji je za njega povremeno uz nagradu obavljao sitne poslove. Navedenog dana poslije podne i cijelu večer koja je događaju prethodila proveli su zajedno, pijući po gostionicama, gdje im se u međuvremenu pridružila i optuženica I. F. koji ni jedan od njih ranije nije poznavao. Primjena sile prema oštećeniku sastojala se u tome što ga je optuženik Š. M. Uhvatio za desnu, a optuženica I. F. za lijevu ruku, dok mu je optuženik Š. M. Još i stao na nogu. Cijeli događaj odigrao se na uglu dviju ulica na užem području grada R. oko 22,00 sata, kada je bilo dosta prolaznika i još se odvijao gradski promet. Optuženik Š. M. Na traženje oštećenika nakon što je već uzeo od njega novac, podigao je s pločnika njegove isprave koje su tom prilikom ispale, pa se nakon toga s optuženicom I. F. udaljio. Kraj takvog stanja stvari ne može se smatrati da je sila uporabljena na ovaj način i pod ovim okolnostima poprimila značaj i intenzitet potreban za ostvarenje obilježja k. d. razbojništva iz čl. 252. KZ. Stoga je ovaj sud našao da su optuženici u ovom slučaju oduzeli od oštećenika novac u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi i time ostvarili obilježja k. d. teške krađe počinjene na drzak način iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ, kako su to osnovano prigovorili u svojim žalbama i sami optuženici. Zbog toga valjalo je njihove žalbe uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti u pravnoj oznaci djela i djelo zbog kojega su oni proglašeni krivim pravno označiti kao k. d. iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ (čl. 357. st. 1. ZKP).» VSH, Kž-1571/70. od 13. listopada 1970. Nije počinio k. d. razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, nego k. d. iznude iz čl. 146. st. 2. KZH, počinitelj koji je prisilio oštećenika da ode kući po novac i da ga isplati trećoj osobi. Takva iznuda ima se u konkretnom slučaju tretirati kao osobito težak slučaj jer je optuženik već osuđivan. Pokazao je naročitu bezobzirnost, a djelo je izazvalo osobito teške posljedice jer je oštećenik u daljnjem tijeku pretučen i zadobio teške tjelesne ozljede.
237
Okružni sud u Bjelovaru, Kv-554/86. od 4. rujna 1986. S obzirom na činjenice, da je optuženik zatekao oštećenika potpuno golog sa svojom ženom u krevetu, zatim da se oštećenik u nazočnosti optuženika potpuno obukao, te da je tome bila nazočna i žena optuženika, kao i jedna svjedokinja koja je ubrzo došla, ne slijedi zaključak da bi optuženik počinio k. d. iz čl. 252. KZ time što je nakon svega toga, prijetnjom upućenom oštećeniku da neće izaći živ iz kuće, prisilio ovoga da mu izruči novac koji je imao uza se. Pravilan je zaključak da je, s obzirom na način počinjenja i karakter ovoga djela kao i s obzirom na to da intenzitet sile ili prijetnje optuženika nije bio takav da će neposredno napasti na život ili tijelo, optuženik samo ozbiljnom prijetnjom prisilio oštećenika da mu izruči novac, čime je počinio k. d. iz čl. 261. st. 1. KZ. VSH, I Kž-1063/73. od 23. siječnja 1974. Kad je utvrđeno da je optuženik radi oduzimanja taške optuženici prišao s leđa, uhvatio je za vrat i počeo stezati, uporabio je silu u smislu k. d. razbojništva iz čl. 132. KZH i bez obzira na to što joj je potezanjem za remen tašku oduzeo u času kad se ona uspjela otrgnuti. Iz obrazloženja: «Nije u pravu optuženik kad tvrdi da su u njegovom djelovanju ostvarena samo bitna obilježja k. d. teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH, a ne obilježja k. d. razbojništva iz čl. 132. KZH, kad je utvrđeno da je optuženik prema oštećenici primijenio silu na način da joj je, prišavši s leđa počeo stezati vrat, upravo radi oduzimanja taške koju je ona imala prebačenu preko ramena. U takvom slučaju sila je bila upravljena prema osobi oštećenice, da bi se onemogućio njen otpor oduzimanju stvari, dakle, sila nije bila uporabljena samo radi prekidanja fizičke veze između stvari i njenog držatelja.» VSH, I Kž-611/84. od 5. rujna 1985. Optuženici koji su primijenili silu prema oštećenici radi izvršenja bludnih radnji iz čl. 89. st. 3. KZH, a nakon tih radnji zatražili od oštećenice da im preda aparat «Walkmann», što ona nije učinila bojeći se daljnjeg fizičkog napada, te joj uzeli iz torbe razni nakit, nisu počinili k. d. razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, nego samo k . d. krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, jer nakon bludnih radnji nije bilo primjene sile ni prijetnje. VSRH, I Kž-145/90. od 22. siiječnja 1992. Visina protupravne imovinske koristi pribavljene oduzimanje tuđe pokretne stvari uz primjenu sile, neodlučna je za postojanje bitnih elemenata k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH. Iz obrazloženja: «Nije ostvarena povreda kaznenog zakona ni time što je djelo činjenično opisano u izreci kvalificirano kao k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, iako je iznos prisvojenog novca 3.400 HRD, jer visina protupravne imovinske koristi koja je stvarno postignuta oduzimanjem
238 uz primjenu sile nije odlučna za pravnu kvalifikaciju toga djela, budući da se radi o nasilnom oduzimanju tuđe stvari čijim je prisvajanjem nesumnjivo ispunjena namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi.» VSRH, I Kž-373/1993. od 7. listopada 1993. Optuženici koji su prijeteći pištoljima vlasnicima kuće pokušali oduzeti oružje, ali ga u kući nisu našli, počinili su nepodoban pokušaj razbojništva iz čl. 127. st. 2. KZRH jer je odsutnost predmeta isto što i njegova nepodobnost u smislu nemogućnosti počinjenja kaznenog djela prema takvom predmetu. VSRH, I Kž-418/97 od 20.11.1997. (Županijski sud u Bjelovaru, K-37/97) VSRH, Izbor odluka 1/1998, str.205 Prisiljavanje oštećenika na neposrednu predaju novca repetiranjem i usmjeravanjem pištolja u njegovu pravcu sadrži sva bitna obilježja razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a ne iznude iz čl. 140. st. 1. KZRH. Iz obrazloženja: «Bez osnove sugerira optuženik u žalbi da bi njegovu djelatnost eventualno trebalo označiti kao k. d. iznude. Naime, prvostupanjski sud je s obzirom na primijenjenu silu i način njene primjene kao i na to da je sila bila upravljena na oduzimanje novca u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, pravilno zaključio kako je optuženik takvim svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja k. d. razbojništva i neovisno o tome što nije novac oduzeo sam. Odlučno je da se radilo o prisiljavanju oštećenika na neposrednu predaju novca.» VSRH, I Kž-1126/1993. od 9. veljače 1994. Kad je utvrđen dogovor među počiniteljima da oštećenoga stranog državljanina, s kojim su prethodno bili u društvu, odvezu na usamljeno i njemu nepoznato mjesto u vrijeme kada je još bila noć, u namjeri da mu silom oduzmu novac, za pravnu oznaku dcjela po čl. 127. st. 1. KZRH nije odlučno to što je oštećenik pod utjecajem sile i prijetnje sam izvadio novčanik i predao novac, nakon čega su mu još pretražili džepove, pa se ne radi o k. d. iznude iz čl. 140. KZRH, već o k. d. razbojništva. Iz obrazloženja: «Ostali žalbeni prigovori odnose se na povrede kaznenog zakona koje opt. S. nalazi u okolnosti da je oštećenik sam predao novac, pa bi se po stajalištu žalitelja radilo o drugom kaznenom djelu (ne navodi se kojem), a opt. O. Tvrdi da njegovo lupanje po barci ili vikanje, kao i osobna nazočnost događaju može imati samo značenje radnje pomagatelja, ali ne i radnje supočinjenja djela. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, radi se o ispravnoj kvalifikaciji k. d. razbojništva što proizlazi ne samo iz intenziteta konkretno primijenjene prinude, već i iz
239 načina na koji je ona primijenjena, a posebno još i okolnosti pod kojima je došlo do njene primjene. Ovdje se, prije svega, naglašava da su optuženici doveli oštećenika na osamljeno mjesto, u noćno doba, a uz navedeno opt. O. prethodno je onemogućio bijeg oštećenika prema cesti, a daljnja činjenica da je oštećenik stranac koji ranije nije zalazio na to područje. U tim, dakle, okolnostima, bitnima za prosudbu ponašanja oštećenika, očito je da je on bio prisiljen na neposrednu predaju novca kada mu je prethodni pokušaj bijega onemogućen, a uz to je bio i uplašen, kako to sam kaže «od mogućih novih batina». Daljnje postupanje opt. S. koji, očito nezadovoljan iznosom predanog novca sam pretražuje džepove oštećenika (tražeći dolare), dok se opt. O. saginje i s tla kupi novac koji je oštećeniku ispao pri vađenju, nedvojbeno ukazuje da su primijenjeni oblici prinude bili upravljeni na oduzimanje novca u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi. Stoga pristajanje oštećenika na neposrednu predaju novca, u tim okolnostima, sadrži sva bitna obilježja k.d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a ne k. d. iznude iz čl. 140. st. 1. KZRH.» VSRH, I Kž-1128/1993. od 3. ožujka 1994. U okolnostima kada optuženik, nakon što su iz prodavaonice izišli ostali kupci, traži od prodavačice novac, jer da ima nož u ruci, pri čemu vadi desnu ruku iz džepa držeći je spuštenu iza pulta tako da prodavačica nije vidjela što drži u ruci, te mu je ona predala sav novac iz registar kase, nije odlučno da optuženik nije imao nož u ruci, već češalj, jer to prodavačica uplašena od njegovih prijetnji i stoga što je pult zaklanjao optuženikovu ruku nije mogla primijetiti. Bitno je da je ona izraženu prijetnju shvatila ozbiljno i da je to optuženik htio, te da je upravo pod utjecajem te prijetnje predala optuženiku novac, zbog čega se radi o počinjenju k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH. VSRH, Kž-1049/93. od 3. listopada 1994. Optuženici su počinili k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a ne k. d. iznude iz čl. 140. st. 1. KZRH, bez obzira na to što je oštećenik sam izvadio novac i bacio ga pred optuženika, jer je on to učinio nakon što su ga optuženici više puta udarili šakom po glavi i oborili na tlo, pri čemu ga je na tlu još jedan od optuženika udario i nogama, što je kod oštećenika izazvalo osjećaj straha i nesigurnosti da će još više stradati ako ne preda novac, a prijetnja od neposrednog napada od dvojice optuženika još je uvijek prisutna i neposredna, pa on, dok se nalazi na tlu, vadi novac i baca ga pred optuženika. Iz obrazloženja: «Optuženici su znali da je oštećenik u igri na poker aparat dobio novac, on je tog novca postao vlasnikom, a optuženici uz uporabu sile – udarajući oštećenika, željeli se domoći na protupravni način tog novca i dakako pribaviti sebi protupravnu imovinsku korist. To je razbojništvo. Kako oštećenik «da ne bi više stradao», a još dok se nalazi na tlu, savladan, ošamućen, baca pred njih novac, k. d. je dovršeno. Ovdje se ne radi o nekom drugom k. d. pa tako ne ni u iznudi iz čl. 140. st. 1. OKZRH, već isključivo o k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, bez obzira na to što oštećenik sam vadi novac i baca ga pred optuženike. Ovo stoga što je on već oboren, a tada ga je još jedan od optuženika udario i nogom, pa se on boji da će «više stradati», savladan je i u tom stanju, a
240 nad njime još «visi» obziljna opasnost od dvojice optuženika, i ta opasnost je još uvijek prisutna i neposredna, on vadi novac i baca im ga.» VSRH, I Kž-301/1995. od 15. lipnja 1995. Za postojanje k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, ako su ostvareni svi bitni elementi predviđeni tim propisom, nije odlučno je li oštećenik, kome je pokretna stvar oduzeta, vlasnik stvari ili nije odnosno drži li stvar po nekoj pravnoj osnovi ili je drži protupravno. Iz obrazloženja: «Predmet k. d. razbojništva može biti samo tuđa pokretna stvar, tuđa stvar u odnosu na počinitelja djela. Nije odlučno je li onaj kome je stvar oduzeta vlasnik stvari ili nije, odnosno drži stvar po nekoj pravnoj osnovi ili je drži protupravno. Za pojam tuđe stvari kao jednog od obilježja bića k. d. razbojništva odlučno je da je stvar osobe različite od počinitelja k. d., pa je stoga u konkretnom slučaju irelevantno je li kultivator bio vlasništvo oštećenika ili njegova unuka, jer se pod «tuđom stvari» u kaznenom pravu podrazumijeva svaka stvar na koju počinitelj djela nema pravo već se ona nalazi na raspolaganju druge osobe, bez obzira na to na kakvoj se pravnoj osnovi temelji to raspolaganje.» VSRH, I Kž-594/1994. od 30. listopada 1996. Pod silom kao elementom k. d. razbojništva valja razumjeti stvarno nanošenje zla, a pod prijetnjom stavljanje nekog zla u izgled. Stoga su optuženici zaustavljajući noću na barikadi vozače motornih vozila i podvrgavajući ih pretrazi primijenili silu, a pokazujući im pritom pušku, uputili su im i ozbiljnu prijetnju. Neodlučno je što ni sila ni prijetnja nisu bile primijenjene radi slamanja već pruženog otpora jer je za postojanje razbojništva dovoljno da se silom ili prijetnjom sprečava otpor koji se tek očekuje. Također je neodlučno što oštećenici nisu znali što je prava svrha napada pa su tek kasnije utvrdili da im je ukraden novac. Prema tome, u takvom postupku optuženika radi se o k. d. razbojništva iz čl. 132. st. 2. KZH, a ne o k. d. teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH. VSRH, I Kž-161/91. od 22. svibnja 1991. Ne radi se o pokušaju kvalificiranog oblika razbojništva iz čl. 127. st. 2. KZRH počinjenog u grupi kad su prema utvrđenju suda dvije osobe ušle u sobu oštećenika u namjeri da mu silom oduzmu novac, dok im je treći prethodno dao pištolj i «sprej» suzavac, a zatim ih dovezao automobilom u blizinu mjesta počinjenja djela, te se udaljio. Iz obrazloženja: «Prema pravnom stajalištu ovoga drugostupanjskoga suda takva uloga treće osobe kao pomagatelja u ovom konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme i sadržaj radnje pomaganja, nije mogla dovesti do pravne oznake djela prema čl. 127. st. 2. KZRH. Nije sporno ni u teoriji niti u sudskoj praksi, a to odgovara i samom pojmu, da «grupu» u kazneno-pravnom smislju čine najmanje tri osobe. Pri tome također nije nužno ni postojanje prethodnog dogovora među sudionicima grupe, jer do grupnog čina razbojništva može doći i «ad hoc» trenutnom situacijskom odlukom najmanje tri osobe, ali je svakako potrebno da oni svi djeluju grupno u vrijeme počinjenja k. d. To ujedno znači da se ne mora raditi o nekom većem stupnju međusobne organiziranosti, pa ne mora svaki od sudionika
241 grupe pri grupnom počinjenju razbojništva primijeniti prema napadnutoj osobi silu, ali mora biti evidentno da on neposredno djeluje zbog postizanja zajedničkog cilja. Uloga opt. M. D., kao pomagatelja svela se u konkretnom slučaju na to da je on prije počinjenja djela, kao drugoj dvojici optuženika pištolj (koji ni na koji način nije uporabljen pri počinjenju djela, jer je sam morao ići na Zagrebački velesajam, te da to nije bilo ni u kakvoj neposrednoj funkciji počinjenja djela. Takvo njegovo djelovanje, s obzirom na narav ovog k. d., nije bilo nužno da bi ovo djelo moglo biti počinjeno od strane dvojice optuženika, pa se on ne može i prema običnom životnom gledanju tretirati kao član grupe koja je počinila pokušaj kvalificiranog k. d. razbojništva iz čl. 127. st. 2. KZRH. Pogrešno je i pravno stajalište prvostupanjskoga suda, tj. da je za grupu u smislu citiranog članka bitno da se radi o sporazumnoj akciji barem tri osobe, i to po načelu diobe rada. Prije svega, za kvalificirani oblik ovog djela ne traži se ni prethodni dogovor niti neki čvrsti sporazum među počiniteljima, već je naprotiv bitno da oni svi sudjeluju u počinjenju djela na način koji je po naravi ovoga djela potreban za ostvarenje cilja razbojništva, a ako je među njima došlo do diobe rada u počinjenju samoga djela, onda bi oni svakako bili supočinitelji a ne samo sudionici.» VSRH, I Kž-865/1993. od 27. siječnja 1994. I. Tko oduzme tuđu pokretnu stvar uporabom plastičnog pištolja ostvario je kvalificirani oblik razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ. II. Optuženiku koji kao nezrela mlađa punoljetna osoba počini tri takva kaznena djela zbog ovisnosti o opijatima opravdano je izreći kaznu maloljetničkog zatvora (čl. 109. st. 1. Zakona o sudovima za mladež). VSRH, I Kž-221/1999-3 od 16.9.1999. (Županijski sud u Zagrebu, KMP-1/99) Budući da biće k. d. teškog slučaja razbojništva iz čl. 253. st. 2. KZ obuhvaća kako oduzimanje stvari tako i namjeru da se pri tom napadnuti liši života, radit će se o pokušaju k. d. iz tog zakonskog propisa, bilo da počinitelj ne uspije oduzeti stvar, bilo da ne uspije žrtvu lilšiti života, iako mu je namjera bila upravljena na to, a isto tako i ako izostane uspjeh glede oba ta obilježja, tj. kako glede oduzimanja stvari, tako i glede usmrćenja napadnutoga. VSH, I Kž-2170/73. od 31. siječnja 1974. 90. RAZBOJNIČKA KRAĐA Članak 219. KZ Razbojnička krađa složeno je k. d. koje se sastoji od krađe i prinude. Prinuda se očituje u primjeni sile ili prijetnje, koje moraju biti uporabljene neposredno nakon oduzimanja stvari, tj. nakon počinjene krađe u namjeri da počinitelj ukradenu stvar zadrži. Pritom pojam «na djelu krađe zatečen» obuhvaća i vrijeme od momenta kad je počinitelj oduzeo tuđu pokretnu stvar, tj. dovršio krađu oduzevši stvar iz posjeda oštećenika i zasnovavši svoju detenciju, pri čemu je sasvim neodlučno poduziima li se oduzimanje u oštećenikovoj nazočnosti ili odsutnosti tj. naočigled oštećenika ili ne.
242 U ovom je slučaju optuženik oštećeniku iz ruku oduzeo veću količinu novca i prema vlastitom priznanju stavio ga u svoj džep i htio se udaljiti i prelomio mu ključnu kost, nakon čega je oštećenik pao, a optuženik pobjegao. VSH, Kž-58/70. od 4. veljače 1970. Kad je više optuženika krenulo u krađu ribe na ribnjaku, pa je jedan od njih sa znanjem ostalih ponio i nabijenu pušku, pa čak i pucao na čuvara ribnjaka kad ih je ovaj opazio i nastojao spriječiti odnošenje ukradene ribe, budući da su i ostali sudionici znali da će taj optuženik u slučaju potrebe pušku uporabiti, pa budući da se nisu protivili nošenju otužja, oni su u najmanju ruku pristali da se puška uporabi. Stoga su i oni supočinitelji k. d. razbojničke krađe. VSH, Kž-857/71. od 7. listopada 1971. Optuženik je zatečen na djelu krađe u smislu odredbe čl. 133. KZH i u slučaju kad je utvrđeno da je prema oštećenici primijenio silu nedugo nakon što je iz njezine kuće izašao s ukradenim novcem i nakon što je ona, otkrivši krađu, potrčala za njim i sustigla ga. Iz obrazloženja: «Optuženik smatra da je k. d. krađe bilo već dovršeno kad je oštećenica utvrdila da joj je novac oduzet. Stoga da se u radnji počinjenja, kako je ona opisana u izreci pobijane presude, ne stječu bitna obilježja k. d. iz čl. 133. KZH. Suprotno tome, prvostupanjski sud ispravno je ocijenio da između počinjenja krađe novca od strane optuženika i momenta otkrivanja djela od strane oštećenice, te njezina traženja od optuženika da joj povrati novac, postoji vremenski i prostorni kontinuitet, jer se prema usvojenoj sudskoj praksi pod pojmom «na djelu zatečen» podrazumijevaju i slučajevi kad je počinitelj zatečen u potjeri dok je odnosio ukradene stvari.» 2.dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Optuženik koji je prišao oštećeniku, iza pasa mu izvukao pištolj i pobjegao, a kasnije, da bi zadržao pištolj, ispalio tri hica prema oštećeniku koji je pokušao oteti pištolj i pritom zadao teške tjelesne povrede oštećeniku, činio je u stjecaju krivična djela razbojničke krađe iz čl. 133. KZH (čl. 128. KZH) i pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u svezi s čl. 19. KZ SFRJ. (čl. 34. st. 1. KZH u svezi s čl. 17. OKZRH). Prinuda kao element razbojničke krađe obuhvaća samo uobičajenu uporabu sile protiv neke osobe, a ne i nanošenje teških tjelesnih povreda. VSRH, IKž-82/91. od 08. 05. 1991. Ne radi se o pokušaju kvalificiranog oblika razbojništva iz članka 127. stavak 2. KZRH počinjenog u skupini kad su prema utvrđenju suda dvije osobe ušle u sobu oštećenika u namjeri da mu silom oduzmu novac, dok im je treći prethodno dao pištolj i «sprej» suzavac, a zatim ih dovezao automobilom u blizinu mjesta izvršenja djela, te se udaljio. VSRH, IKž-865/1993. od 27. 01. 1994.
243 Da bi se radilo o krivičnom djelu razbojničke krađe, prijetnja kao element bića toga krivičnog djela treba biti ozbiljna, odnosno takva da kod oštećenika uistinu izazove strah i osjećaj osobne ugroženosti, te da je izrečena u namjeri da se, suprotno volji oštećenika, ukradena stvar zadrži. Kada je optuženik istina krenuo prema oštećeniku sa sjekiricom u ruci govoreći «da će ga sasjeći», ali je pri tome sjekiricu nosio spuštenu i nije prilazio oštećeniku na udaljenost manju od tri metra, te je ubrzo odustao od daljnje prepirke s njim, evidentno proizlazi da optuženik nije imao ozbiljne namjere ugroziti njegov život ili tijelo, već se radilo o nešto temperamentnijem verbalnom sukobu uzrokovanom time što je oštećenik tvrdio da su drva njegova, a optuženik i njegov sin to nisu htjeli prihvatiti. Prema tome, prijetnja optuženika upućena kritične prilike oštećeniku nema potreban intenzitet, odnosno kvalitet da bi ponašanju optuženika dala značaj izvršenja krivičnog djela razbojničke krađe. VSRH, Kž-126/94. od 09. 11. 1994. Bilten 19/94. 91. UTAJA Članak 220. KZ-a Ako se netko u dogovoru sa svojim susjedima i drugim građanima iz iste ulice dobrovoljno prihvati prikupljanja novca za izgradnju vodovoda u toj ulici, onda njemu tako prikupljeni novac nije povjeren u službi ili uopće na radu u državnom tijelu, poduzeću ili drugoj udruzi ili nekoj drugoj društvenoj pravnoj osobi. Zatako takva osoba, zadržavajući i trošeći za sebe tako prikupljeni novac, ne čini k. d. pronevjere iz čl. 229. KZH već k. d. utaje iz čl. 134. KZH, i to ne na štetu privatne imovine nego društvene imovine jer časom predaje novca za navedenu svrhu optuženiku taj je novac izašao iz privatno-vlasničke sfere i postao dio društvene imovine sa strogo određenom namjenom. VSH, I Kž-1995/77. od 23. studenoga 1978. Član lovačkog društva, koji ranjenu divljač ustrijeli i prisvoji umjesto da je proda lovačkom društvu, čini k. d. utaje iz čl. 134. st. 1. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-874/84. od 1. studenoga 1984. Kad je okrivljenik prisvojio novac u iznosu od 100.500.- dinara koji mu je oštećenik povjerio da ga uloži na njegovu štednu knjižicu, takvim je svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja k. d. utaje iz čl. 134. st. 1. KZH, a ne k. d. prevare iz čl. 142. st. 1. KZH. Iz obrazloženja: «U pravu je žalitelj kad prigovara pravnoj oznaci dijela za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim. Naime, iz činjeničnog opisa slijedi da je okrivljenik zapravo prisvojio novac u iznosu od 100.500. dinara koji mu je oštećenik povjerio da ga uloži na njegovu štednu knjižicu. Pri tome nije oštećenika ničim doveo u zabludu, niti mu se optužbom, pa ni prvostupanjskom presudom, u tom smislu predbacuje način dovođenja u zabludu, što bi predstavljalo konstitutivno obilježje k. d. prevare. Zbog toga je u tom dijelu okrivljenikovu žalbu trebalo uvažiti i suglasno odredbi čl. 387. ZKP prvostupanjsku pesudu preinačiti izricanjem da je
244 djelo koje mu se i optužbom pripisuje i za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, počinio k. d. utaje u čl. 134. st. 1. KZH.» Okružni sud u Sisku, Kž-339/84. od 27. prosinca 1984. Kazneno djelo utaje iz čl. 134. st. 1. KZH, a ne prevare iz čl. 142. st. 1. KZH, počinio je okrivljenik koji je poduzeću prodao orahove trupce i za njih na blagajni podigao protuvrijednost u novcu. Nakon toga su trupci ostali u njegovom dvorištu jer ih poduzeće nije odmah odvezlo, da bi nakon toga to isto drvo prodao drugoj osobi. Šteta za poduzeće nastupila je u trenutku kad je okrivljenik tim trupcima, koji su i nakon što ih je kupilo poduzeće ostali u njegovom dvorištu, dakle, bili su povjereni do konačne isporuke, počeo raspolagati kao svojima, i u tom je trenutku počinio k. d. utaje. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-654/91. od 12. rujna 1991. Blagajnica, koja prilikom predaje novca Službi društvenog knjigovodstva greškom ili nesavjesnošću službenice SDK nepreuzeti dio ukupne svote novca koju je trebalo predati, a koristeći se okolnošću da je priznanicom potvrđen primitakk cijelog iznosa, taj dio prisvoji, ne čini k. d. pronevjere iz čl. 322. st. 2. KZ, odnosno d obzirom na visinu svote prisvojenog novca k. d. pljačke iz čl. 255. st. 1. KZ, već samo k. d. utaje iz čl. 254. st. 4. KZ, budući da nakon izvršene uplate taj dio novca više nije bio njoj povjeren u radu, niti je njegovim zadržavanjem bilo oštećeno njeno poduzeće, nego je ona do tog novca došla slučajno, a njegovim zadržavanjem oštećena je Služba društvenog knjigovodstva (Danas je to Zavod za platni promet ili skraćeno ZAP – primjedba: I. K.). VSH, I Kž-1852/74. od 3. prosinca 1974. Počinio je krivično djelo utaje iz čl. 129. st. 4. KZRH, a ne krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH, optuženik koji je u svom dvorištu, udaljenom 15 km od staje vlasnika, ugledao kobilu, koju je uhvatio i privezao u svojoj staji. Vlasnik je izgubio detenciju nad kobilom koja je pobjegla iz staje u 15 km udaljeno mjesto, jer je s obzirom na toliku udaljenost prestala postojati realna mogućnost da će se vratiti ili da će je vlasnik naći. Optuženik je dakle tuđu pokretnu stvar nad kojom je prestala detencija vlasnika i ne znajući tko je njen vlasnik protupravno prisvojio u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist. Županijski sud Bjelovar, Kž-281/96 od 22. 8. 1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 92. ODUZIMANJE TUĐE POKRETNE STVARI Članak 221. Kad su optuženici provaljivanjem ušlli u tuđi stan i protupravno oduzeli lovačku pušku, 20 komada lovačkih patrona i 40 komada streljiva, ali bez namjere pribavljanja imovinske koristi ili su stvari oduzeli u namjeri da se uporabe u ratu, što je i učinjeno, učinili su u stjecaju k.d. narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 52. st. 1. KZRH i k. d. oduziimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 130. st. 1. KZRH, a ne k. d. teške krađe iz čl. 126. st. 1. t. 1. KZRH u vezi s čl. 125. st. 1. KZRH.
245 Naime, da su optuženici provalili u stan oštećenika i oduzeli pušku i streljivo u namjeri da prisvajanjem tih stvari sebi pribave protupravnu imovinsku korist, onda se ne bi radilo o stjecaju k. d. iz čl. 52. st. 1. i čl. 126. st. 1. t. 1. KZRH, već samo o k.d. iz čl. 126. st. 1. t. 6. KZRH, jer bi neovlašteno prodiranje u tuđi stan bilo konzumirano k. d. teške krađe iz čl. 126. st. 1. t. 1. u vezi s čl. 125. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž-1032/1992. od 9. prosinca 1992. Ostvarena je povreda kaznenog zakona (čl. 335. t. 4. ZKP), ako je netko zbog oduzimanja i zadržavanja tuđe osobne karte (legitimacije), prometne i vozačke dozvole proglašen krivim zbog k. d. krađe iz čl. 259. st. 1. KZ. Ovo stoga jer se ne može uzeti da se oduziimanjem navedenih isprava pribavlja imovinska korist, budući da ti dokumenti nemaju imovinsku vrijednost, niti se njima može ostvariti neko imovinsko pravo ili korist. Prema tome ovo djelo može se pravilno pravno označiti samo kao k. d. oduziimanja tuđe stvari iz čl. 256. st. 1. KZ. (OVO JE STARI ZAKON I OVAKVA PRESUDA VIŠE NIJE MOGUĆA) VSH, I Kž-1866/73. od 28. studenoga 1973. Nisu ostvarena obilježja k. d. oduziimanja motornog vozila, jer sama činjenica da je optuženik pristao da se vozi u motornom vozilu za koje je znao da je prethodno bilo protupravno oduzeto od vlasnika, ne čini ga sudionikom u počinjenju k. d. iz čl. 254a. KZ kad je istodobno utvrđeno da je to vozilo bez ikakvog njegovog sudjelovanja, pa čak i bez njegovog prethodnog znanja, od vlasnika oduzeo suoptuženi S. G. kako optuženik, pristajući naknadno da se vozi u već oduzetom vozilu čak nije njime ni upravljao, ne sadrži u sebi obilježja počinjenja, a ni supočinjenja k. d. iz čl. 254.a. KZ. VSH, I Kž-835/72. od 12. listopada 1972. Za počinjenje k. d. oduzimanja motornog vozila iz čl. 254.a. KZ nije dovoljno da se netko vozi u tuđem vozilu za koje zna da ga je druga osoba protupravno oduzela, ako on u samom oduzimanju vozila nije uopće sudjelovao. VSH, I Kž-1239/75. od 19. prosinca 1975. – 2. dio – Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
93. UNIŠTENJE I OŠTEĆENJE TUĐE STVARI Članak 222. KZ Kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 137. st. 1. KZH može počiniti i suvlasnik na zajedničkoj stvari, jer na taj način povređuje pravo drugog suvlasnika. Tim prije čini to k. d. bračni drug ako ošteti, uništi ili učini neuporabljivom stvar koja predstavlja bračnu tečevinu kao zajedničku stvar glede koje nisu čak suvlasnički dijelovi utvrđeni. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-92/80. od 5. veljače 1980. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998
246
94. PRIJEVARA Članak 224. KZ Za postojanje k. d. prevare potrebna je prevarna namjera u cilju prisvajanja protupravne imovinske koristi kao jedan od bitnih obilježja tog k. d. Ta namjera mora da kod okrivljenika postoji već u samom početku kod stupanja u poslovne odnose s oštećenikom. Kad se radi o običnom neplaćanju dugova tj. o sporu koji se pojavio u oslovnim odnosima između okrivljenika i oštećenika, onda se takvi sporovi rješavanju u parnici a ne u k. p. VSH, Kž-500/72. od 13. travnja 1972. Neistinito prikazivanje stvari zajmoprimca davatelju zajma time da će mu zajam biti vraćen u ugovorenom roku predstavlja neistinito prikazivanje činjenica kao zakonsko obilježje k. d. prevare iz čl. 258. st. 1. KZ. U takvom slučaju je ostvareno i obilježje pribavljanja protupravne imovinske koristi, neovisno o tome je li je eventualno imao namjeru da u krajnjoj liniji vrati zajam, ali da mu ga ne vrati u roku, već kada i kako bude imao sredstva, odnosno ako ih bude imao. U tom slučaju optuženik je došao do imovinske koristi na protupravan način, odnosno protiv stvarne volje oštećenika. Time je došlo i do štete na strani oštećenika, jer se ne može rabiti svojim novcdem. Dakle, ne radi se samo o građansko-pravnom odnosu. Okružni sud u Splitu, Kž-516/73. od 20. rujna 1973. Pravilno je optuženik proglašen krivim zbog k. d. iz čl. 258. st. 2. KZ, pošto je utvrđeno da je on iznošenjem, u stvari prešućivanjem važnih činjenica doveo u zabludu zavod za zapošljavanje i tiime ishodio u svoju korist višegodišnju isplatu naknade za nezaposlenost. Pri naprijed izloženome neosnovano je pozivanje na raniju sudsku praksu (do godine 1965), prema kojoj samom neistinitom izjavom stranke u upravnom tijelu ne bi bila ostvarena obilježja prevare budući da je optuženik dao izjavu kao stranka u smislu nove odredbe čl. 181a. Zakona o općem upravnom postupku (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o općem upravnom postupku od 1. ožujka 1965., «Sl. l. SFRJ», broj 10/65), odnosno čl. 182. Zakona o općem upravnom postupku prema njegovom prečišćenom tekstu, a koja odredba predviđa usmeno danu izjavu stranke kao dokazno sredstvo. Po toj noveliranoj odredbi čl. 182. st. 4. Zakona o općem upravnom postupku službena osoba je štoviše dužna upozoriti stranku na posljedice davanja lažje izjave, što je u pogledu optužnog i bilo učinjeno. VSH, I Kž-1738/73. od 14. ožujka 1974. Oštećenje vjerovnika kao obilježje k. d. oštećenja tuđih prava iz čl. 264. st. 2. KZ predleži ne samo onda kad bi se radnjom iz te odredbe u potpunosti onemogućilo izmirenje vjerovnika tijekom prisilnog izvršenja. Naime, kad se ovom zakonskom odredbom utvrđuje kao obilježje toga k. d. oštećenje vjerovnika, onda ovo obilježje predstavljaju sva oštećenja vjerovnika u različitim vidovima i različitom intenzitetu. Tako se vjerovnik može oštetiti na način da se unište ili sakriju samo pojedini dijelovi imovine, pogotovo takve stvari koje su najprikladnije za prodaju, za razliku od ostalih dijelova imovine odnosno stvari koje se teže prodaju. Isto tako oštećenje vjerovnika se očituje i u samoj činjenici da se postupak oduljio, da se neke
247 radnje i izvršenja moraju ponoviti, što izaziva daljnje troškove izvršenja i, konačno, u tome što dolazi do odugovlačenja i odgode isplate tražbine. VSH, I Kž-208/76. od 10. lipnja 1976. Kad se prevara iz čl. 142. KZH ne sastoji u namjeri prisvajanja glavnice stambenog kredita na štetu banke, već samo u korištenju toga kredita kao povoljnijeg kredita, do čega se došlo dovođenjem u zabludu banke u pogledu postojanja posebnih uvjeta koji se traže za ostvarenje prava na takav povlašteni kredit, protupravna imovinska korist sastoji se jedino u novčano izraženoj razlici između uvjeta najpovoljnijeg komercijalnog kredita koji je bilo moguće dobiti bez posebnih uvjeta glede kojih je optuženik doveo banku u zabludu i uvjeta stambenog kredita glede kojega je trebalo udovoljiti upravo tim posebnim uvjetima. VSH, I Kž-99/84. od 14. studenoga 1984. U imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom prevare, što se odnosi na korištenje kredita na štetu banke, ne ulazi iznos dobiven valorizacijom kao navodni profit zbog inflacije. Iz obrazloženja: «Utjecaj inflacije i rasta tečajnih razlika na kreditnu obvezu zajmoprimca su činjenice i okolnosti koje se ne mogu stavljati na teret optuženiku, jer su to okolnosti koje su utjecale na sve kredite korištene u zemlji u određenom vremenskom razdoblju, dakle okolnosti s kojima je optuženik mogao računati i vjerojatno i računao. No, to su istodobno činjenice na koje on nije mogao utjecati pa mu se onda one ni ne mogu stavljati na teret. U protivnom, moglo bi se doći do apsurdnog zaključka da su se na prevaran način, zbog utjecaja tih momenata, okoristili svi oni brojni korisnici kredita koji su lakše podnijeli kreditne obveze zbog utjecaja tih čimbenika.» VSH, I Kž-99/84. od 14. studenoga 1984. Travar koji je neovlašteno prodavao građanima čajeve, masti i tekućine, govoreći im da će im one pomoći, iako im one nisu pomogle, počinio je u stjecaju k. d. prevare iz čl. 142. st. 2. KZH i nadriliječništva iz čl. 176. KZH. Okružni sud u Slav. Požegi, Kž-135/89. od 25. svibnja 1989. Komentar dr sc. Petra Novoselca: Kazneno djelo nadriliječništva u ovom slučaju ne bi trebalo dovoditi u sumnju, ali je tvrdnju da se radi o prevari teško prihvatiti. Prema izreci prvostupanjske presude proizlazi da je lažno prikazivanje činjenica bilo u tome što je optuženik tvrdio da će njegovi preparati pomoći, iako oni nisu pomogli. Načelno valja istaći da buduća zbivanja nisu činjenice pa se ni ne mogu lažno prikazivati. Istina, moglo bi se tvrditi da je optuženik konkludentno pripisivao svojim preparatima svojstva koja oni nemaju (da liječe, i ako ne liječe), ali teško je dokazati i neistinitost takvih tvrdnji i u konkretnom postupku ona ni nije dokazana. Okolnost pak što je optuženik u raznim intervjuima davao kombastične izjave, kao npr. da on liječi sve to boli, da može izliječiti i od raka itd., ne mijenja ništa na stvari jer se neumjesno reklamiranje, koje ionako nitko ne uzima obziljno, ne može sm,atrati lažnim prikazivanjem činjenica. Drugo je, međutim, pitanje nije li optuženik u stjecaju s k. d. nadriliječništva počinio i k. d. ugovaranja
248 neramjerne imovinske koristi iz čl. 148. st. 3. KZH jer je za svoje usluge u nekim slučajevima tražio enormne honorare. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», broj 1/90. Pošto mu je službenik banke omaškom uvećao saldo, nakon čega je optuženik neovlašteno podigao iznos od 90.900 dinara,učinio je k. d. prijevare iz čl. 142. st. 2. KZH. VSRH, I Kž-286/91. od 16. srpnja 1991. Odvjetnik koji svojoj stranci lažno predoči da mu je prema odvjetničkoj tarifi dužna platiti iznos koji premašuje iznos na kji on doista ima pravo prema toj tarifi, ne čini k. d. zlouporabe povjerenja iz čl. 145. st. 2. KZH, jer to djelo odvjetnik može učiniti samo ako ne poduzme neke radnje koje je dužan učiniti ili poduzme neke radnje koje nisu u interesu stranke, odnosno postupi protivno dobivenim ovlaštenjima, a sve u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsko korist ili da ošteti osobu čije interese zastupa ili se za njih stara. Takav odvjednik, međutim, čini k. d. prijevare iz čl. 142. KZH. VSRH, I Kž-34/92. od 5. ožujka 1992. Ne čini k. d. prijevare vozač teretnog vozila u trgovačkom poduzeću koji je zbog neekonomičnog korištenja radnog vremena proveo na putovanjima prilikom dovoza robe od dobavljača više vremena nego što je stvarno bilo potrebno, ako je u putnim nalozima prikazao točno vrijeme odlaska i povratka s putovanja, na osnovi čega su mu isplaćene dnevnice. U tom slučaju u putnim nalozima nije na lažan način prikazivao trajanje svojeg putovanja i time dovodio u zabludu odgovorne osobe u poduzeću. Neuredno i neekonomično korištenje radnog vremena može biti osnova samo za disciplinu odgovornost zaposlenika. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-333/1997. od 18. rujna 1997. Iako pribavljena imovinska korist u slučajevima zbog kohih je optuženik proglašen krivim ne premašuje 20.000 HRD (sada 20 kuna) ne radi se o sitnim djelima prevare, kad počinitelj očito nije išao za tim da si pribavi malu imovinsku korist u smislu čl. 138. st. 2. KZRH. Iz obrazloženja: «U podnesenoj se žalbi također sasvim pogrešno iznosi tvrdnja da se sva k. d. prevare zbog pada vrijednosti novca trebaju pravno označiti k ao sitne djela prevare iz čl. 138. st. 1. KZRH. Naime, sva ta k. d., iako ni kod jednog iznos štete ne prelazi 20.000 HRD, nikako se ne mogu smatrati sitnima, jer je više nego očito da počinitelj nije išao za tim da si pribavi malu imovinsku korist. Sve su to kreditne prevare, a kredit se i ne traži, a još manje odobrava od strane banke za sitne novčane iznose, što je u suprotnosti sa samom suštinom kreditiranja. (Primjerice, nakon denominacije radilo se o šteti od 341 dinara). Drugo je pitanje što su ta djela počinjena 1985. u kojem proteklom razdoblju je bilo perioda izrazito jake inflacije.» VSRH, I Kž-401/1990. od 16. rujna 1993. Pošto mu je službenik banke omaškom uvećao saldo, nakon čega je optuženik neovlašteno podigao iznos od 90.900 dinara, počinio je krivično djelo prevare iz čl. 142. st. 2. KZH (čl. 137. KZH).
249
VSRH, IKž-286/91. od 16. 07. 1991. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Okrivljenik koji je u vrijeme trajanja zakupnog odnosa obećavao oštećeniku da mu više nije umogućnosti plaćati zakupninu nije počinio kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ, jer takvo obećanje nije dano s prijevarnom namjerom već s namjerom da se uvjeri okrivljenika da će mu nakon saniranja financijskog stanja društva biti plaćena ugovorena i dospjela zakupnina. Pri tome treba istaknuti da lažno prikazivanje činjenica treba biti prilikom sklapanja pravnog posla, a ne poslije, u konkretnom slučaju oštećeniku je preostalo da radi otklanjanja nastupanja daljnje štete okrivljeniku otkaže ugovor o zakupu poslovnog prostora. Županijski sud Koprivnica Kž-107/1999 od 11. svibnja 1999. godine Prijevara kojom je ostvarena znatna imovinska korist za vlastitu pravnu osobu, a počinjena je prije stupanja na snagu Kaznenog zakona, ima se nakon toga pravno označiti kao prijevara iz čl. 224. st. 4. tog zakona. VSRH, Kzz-13/1999-3 od 15. 9. 1999. – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2002. Počinitelj koji je na temelju oglasa u dnevnom tisku prevario 3.579 osoba za iznose od 50 do 70 kuna nije počinio kvalificirani oblik prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ, nego 3.579 sitnih djela prijevare iz čl. 224. st. 5. KZ. Županijski sud u Rijeci, Kž-247/00 od 11.10.2000 (Općinski sud u Rijeci, K-762/99) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2001. Zabluda kod kaznenog djela prijevare odnosi se na vraćanje novca zajmodavcu, a ne i na namjenu trošenja. Tako je VSRH u svojoj odluci Kž-358/91 od 25. studenoga 1991. naveo da nenamjensko trošenje kredita (npr. stambenoga) predstavlja kazneno djelo prijevare samo u slučaju kad počinitelj u času preuziimanja kreditne obveze uopće nije imao namjeru novac vratiti, bez obzira na to u koju ga je svrhu iskoristio. Kada je optuženik unajmljeni osobni automobil (rent a car) prodao drugoj osobi, lažno joj predočivši da je vlasnik toga vozila, on može odgovarati samo za kazneno djelo utaje, a ne i prijevare. Naime, sam čin unovčenja utajenog automobila konzumiran je već prije počinjenim djelom utaje, pa se to ne može uzeti kao novo samostaln o kazneno djelo. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-635/82 od 18. kolovoza 1982.) Nije ostvario kazneno djelo prijevare optuženik koji je kao stranka u ostavinskom postupku prešutio pred sudom da je prije u vezi s istom imovinom pred sudom dao izjavu o odricanju od nasljedstvai da je ostavitelj za života tom imovinom već raspolagao na temeljju ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer je ostavinski sud dužan provjeriti takve okolnosti. (Kao u odluci Okružnoga suda u Varaždinu, Kž-267/90 od 7. lipnja 1990.). Počinio je kazneno djelo prijevare optuženik koji je sa svoje štedne knjižice podigao novac nakon što mu je bankovni službenik omaškom uvećao saldo. (Kao u VSRH, Kž-286/91 od 16. srpnja 1991.)
250 Time što kazneno djelo krivotvorenja isprave stoji u odnosu sredstva (prema cilju) za počinjenje kaznenog djela prijevare ne isključuje postojanje realnog stjecaja tih dvaju kaznenih djela: a) Kada je osuđenica neovlašteno potpisala vlasnika tekućeg računa na njegovim čekovima i takvim čekovima platila robu koju je kupila za sebe, počinila je u stjecaju kazneno djelo prijevare i krivotvorenja isprave. Okolnost što jedno kazneno djelo stoji prema drugome u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje stjecaj ako se tim djelima zaštićuju različita pravna dobra, pogotovo ako je za oba propisana ista kazna. (Kao u VSRH, Kzz-13/90 od 30. kolovoza 1990.) b) Kazneno djelo prijevare ne obuhvaća u sebi i kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. Kaznenoga zakona. Kazneno djelo prijevare iz čl. 244. KZ posebno je kazneno djelo s posebnim zaštitnim objektom (imovinom), a to se odnosi i na kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 1. KZRH, odnosno čl. 311. KZ, kojim je propisom zaštićena vjerodostojnost isprava, dakle dvije različite društvene vrijednosti. Time što kazneno djelo krivotvorenja isprave ovdje stoji u odnosu sredstva za počinjenje kaznenog djela prijevare, ne isključuje se postojanje realnog stjecaja. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-415/98 od 1. rujna 1998.) O pomaganju kod kaznenog djela prijevare radilo bi se u slučaju da je optuženik sam došao do tuđe devizne štedne knjižice i tu knjižicu dao drugoj osobi, kako bi ona realizirala prijevaru na štetu banke. (Kao u VSRH, Kž-748/90 od 27. lipnja 1991.) Odvjetnik koji svojoj stranci lažno predoči da mu je prema odvjetničkom cjenovniku dužna platiti iznos koji premašuje iznos na koji on doista ima pravo prema tom cjenovniku, ne čini kazneno djelo zlouporabe povjerenja. Naime, to djelo odvjetnik može počiniti samo ako ne poduzme neke radnje koje je dužan učiniti ili poduzme neke radnje koje nisu u interesu stranke, odnosno postupi protivno dobivenim ovlaštenjima, a sve u namjeri da ošteti osobu čije interese zastupa ili se za njih stara. Takav odvjetnik, međutim, čini kazneno djelo prijevare. (Kao u odluci VSRH, KŽ-34/92 od 5. ožujka 1992.) Uzimanje i zadržavanje provalnom krađom oduzete tuđe štedne knjižice koja glasi na ime, predstavlja tek pripremnu radnju za počinjenje krivičnog djela prijevare. (Kao u odluci Okružnoga suda u Puli, Kž.177/82 od 6. srpnja 1982.) »U pravu je žalitelj kad tvrdi da nije odlučno koliki je bio tečaj DEM u vrijeme počinjenja djela, pa sud nije smio preračunati valutu na način da 35.000 DEM pretvori u 455,00 kn, izvršivši valorizaciju s danom 31. svibnja 1991. godine. Naime, kod prisvajanja strane valute (deviza) mjerodavna je stvarna vrijednost u vrijeme počinjenja djela, pa je neodlučno ako je nakon toga zbog inflacije i denominacije umanjena protuvrijednost u domaćoj valuti kada se preračunava po tečaju na dan počinjenja djela. Drugim riječima, prilikom utvrđivanja protuvrijednosti prisvojene strane valute ima se uzeti u obzir tečaj koji je na snazi u vrijeme suđenja.» (Iz odluke VSRH, IV.Kž-54/97 od 22. siječnja 1998.) Podnošenjem tužbe u parničnom postupku ne može se dovesti u zabludu sud da na štetu tuđe imovine pribavi tužitelju protupravnu imovinsku korist, jer se istinitost navoda tužbe provjerava u zakonom propisanom postupku, uz izvođenje svih raspoloživih dokaza koji su
251 relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica. (VSH, Kž-166/90 od 20. prosinca 1990., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 47/91.) Okrivljenica je tijekom dvije godine uredno plaćala i podmirivala svoje obveze prema oštećenoj, a unatoč financijskim teškoćama u kojima se našla gostionica, smanjila je svoje dugove preko polovice i ima želju u cijelosti podmiriti potraživanje oštećenice. Stoga je više nego očito da kod nje prilikom sklapanja pravnoga posla nije postojala prijevarna namjera. Tim više što direktor oštećene tvrtke izrijekom navodi da okrivljena nije podmirila svoje dugove samo zato što je nakon preuzimanja robe njezina gostionica zapala u financijske poteškoće. (Kao u odluci Županijskoga suda u Koprivnici, Kž-119/98 od 30. lipnja 1998., Izbor odluka VSRH, br. 1/99.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja za pojedina kaznena djela od strane svih sudova. Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska korist» postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Okrivljenica je izdavanjem akceptnog naloga (izdala je robu u vrijednosti 34.645,90 kuna) bila svjesna da oštećenim poduzećima neistinito prikazuje da će iz akceptnih naloga u roku naplatiti svoja potraživanja. Neistinito prikazivanje oštećenim poduzećima da će naplatiti akceptne naloge (žiro-račun bio je blokiran i na njemu nije bilo nikakvih sredstava) predstavlja neistinito prikazivanje činjenica i dovođenje u zabludu, a na taj način optuženica je pribavila protupravnu imovinsku korist na štetu imovine oštećenih poduzeća, te počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret. (Kao u odluci Kž-344/99 od 15. lipnja 1999.) Suprotno stavu žalitelja, prvostupanjski sud ispravno je postupio kad je povodom okrivljenikova prigovora na optužnicu obustavio kazneni postupak zbog kaznenoga djela iz čl. 224. st. 4. KZ pozivom na odredbu čl. 275. st. 1. ZKP. Naime, kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ čini onaj tko lažnim prikazivanjem činjenica dovele nekoga u zabludu, tako da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini, a sve to u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi (st. 2. čl. 224. KZ) ili znatne imovinske koristi (st. 4. čl. 224. KZ). U konkretnom slučaju oštećenik kao tužitelj je kao odvjetnik i punomoćnik okrivljenika u parničnom postupku ugovorio nagradu za zastupanje. U članku 2. Ugovora o naknadi navedene je da će okrivljenik D. V. isplatiti odvjetniku T.Č. 15% od presuđenog i pravomoćnog iznosa u koji su uključeni i troškovi postupka. Okrivljenik je oštećeniku doista po okončanju parnice isplatio 15% glavnice kao i troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.743,41 kn od dosuđenog iznosa od 71.562,79 kn. Kako oštećenik kao tužitelj drži da mu je okrivljenik bio dužan platiti i 15% od dosuđenih kamata u parničnom postupku, što u Ugovoru izrijekomnije ugovoreno, a kamata nije iznos za koji se unaprijed zna koliko će iznositi, tako okrivljenik nije mogao u trenutku zaključenja ugovora s oštećenim kao odvjetnikom imati prijevarnu namjeru da, ako uspije u parnici (čiji je ishod također bio neizvjestan), ne isplati oštećenome, tj. svom odvjetniku, upravo iznos kamata. Osim toga, oštećeni kao odvjetnik namiren je za troškove zastupanja pa on ništa nije učinio na štetu svoje imovine, a što je bitno obilježje kaznenog djela prijevare iz čl. 224. KZ. Stoga je prvostupanjski sud ispravno zaključio kako djelo koje je predmet optužbe i stavlja se na teret okrivljeniku nije kazneno djelo, jer mu nedostaju bitni elementi kaznenog djela prijevare, i osnovano je temeljem čl. 275. st. 1. ZKP obustavio kazneni postupak protiv okrivljenika D.V. povodom prigovora na optužnicu. (Kao u odlukama Županijskoga suda u Zagrebu, Kv-403/99 od 30. lipnja 2000. i Kž-1305/00 od 10. listopada 2000.)
252 Odredba kaznenog djela prijevare iz čl. 224. stavak 4. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 135. st. 2. KZRH. (Županijski sud u Bjelovaru, Kž-498/97 od 5. veljače 1998., Izbor odluka.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja za pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 14. siječnja 1998. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «mala imovinska korist» ili «mala imovinska šteta» postoji ako pribavljena imovinska korist, odnosno prouzročena šteta ne prelazi 1.000,00 kn. »U podnesenoj se žalbi također posve pogrešno iznosi tvrdnja da se sva krivična djela prijevare zbog pada vrijednosti novca trebaju pravno o značiti kao sitna djela prijevare iz čl. 138. st. 1. KZRH. Naime, sva ta krivična djela, iako ni kod jednog iznos štete ne prelahzi 20.000 HRD, nikako se ne mogu smatrati sitnim, jer je više nego očito da počinitelj nije išao za tim da si pribavi malu imovinsku korist. Sve su to kreditne prijevare, a kredit se i ne traži, a još manje odobrava od banke za sitne novčane iznose, što je u suprotnosti samoj biti kreditiranja. (Primjerice, nakon denominacije radilo se o šteti od 341 dinara.) Drugo je što su ta djela počinjena 1985. godine, u kojem je proteklom razdoblju bilo izrazito jake inflacije.» (Iz odluke VSRH, Kž-401/90 od 16. rujna 1993.) S obzirom na to da u predmetnom slučaju prijevare iznos štete ne premašuje 1.000.00 kn (iznosi 28,80 kn), došla bi u obzir primjena odredbe čl. 3. st. 2. OKZRH, prema kojoj bi se djelo okrivljenika moglo pravno označiti kao sitno djelo prijevare iz čl. 138. st. 2. KZRH. Međutim, kada se ima na umu da je okrivljenik na prijevaran način od oštećenika ishodio 3200 DEM, što je u doba izvršenja djela bio znatan novac, onda je očito da okrivljenik nije išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, pa u ovom slučaju ne dolazi u obzir prekvalifikacija djela po čl. 1138. st. 2. KZRH. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1105/96 od 22. listopada 1996.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Okrivljenik je proglašen krivim zbog krivičnog djela sitne prevare iz čl. 138. KZRH počinjene tako što je u svojoj štednoj knjižici otvorenoj u Podravskoj banci d.o.o. Koprivnica prepravljanjem uvećavao saldo, a potom podizao stvarno neuložene novčane iznose. Krivično djelo sitne prevare nije počinjeno na štetu privatne imovine, jer se radi o imovini banke kao dioničkog društva koja pripada pravnoj osobi, tj. trgovačkom društvu. Imovinu banke ne čine samo dionice pojedinih dioničara, već ju čini čitav kapital banke, te dioničari ne mogu raspolagati imovinom banke kao svojom privatnom imovinom. Privatno vlasništvo dioničara ostvaruje se njihovim udjelom u dobiti banke, tj. dividendi, te bi svaki pojedini dioničar morao biti oštećen u tom dijelu, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Županijski sud Bjelovar, Kž-451/96 od 12.9.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21
253
95. ZLOUPORABA ČEKA I KREDITNE KARTICE Članak 226. KZ Postoji prijevarna namjera u slučaju kad je počinitelj, koji isključivo živi od mirovine u mjesečnom iznosu od 9.028 dinara, u razdoblju od oko mjesec dana realizirao 20 čekova na ukupno 139.472 dinara više od iznosa za koji je znao da će mu priteći na otvoreni tekući račun. VSH, I Kž-668/80. od 21. travnja 1980. Pogrešno je pravno shvaćanje da počinitelj k. d. izdavanja čeka bez pokrića iz čl. 172. KZ SFRJ nije dužan sam voditi evidenciju o stanju svoga tekućeg računa već da to treba isključivo voditi banka i o tome ga redovito obavještavati.» Iz obrazloženja: «Ovo stoga, jer priroda čeka kao posebnoga vrijednosnog papira za bezgotovinski novčani promet nužno pretpostavlja uzajamno povjerenje, korektnost i savjesnost u odnosima ugovornih stranaka pa neažurnost banke i izostanak kontrole, sami po sebi, ne oslobađaju vlasnika tekućeg računa da on sam, u granicama prosječne savjesnosti, vodi brigu o stanju svoga tekućeg računa. To pogotovo kad se ima u vidu da se čekovni blanket sastoji od čeka i čekovnog odreska koji ostaje korisniku tekućeg računa i na kojem je upisan datum, iznos i svrha izdavanja čeka pa korisnik čeka raspolaže permanentnom evidencijom o izdatim čekovima i iznosima tih čekova.» VSH, I Kž-1014/83. od 20. veljače 1985. K.d. izdavanja čeka bez pokrića čini onaj izdavatelj čeka koji postupa s ciljem, u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist. Takva namjera pretpostavlja izravnu namjeru počinitelja. Samo onaj tko je svjestan da izdaje ček bez pokrića radi pribavljanja imovinske koristi, a upravo to i hoće, postupa s ciljem koji predstavlja element k. d. iz čl. 152. OKZRH. Onaj počinitelj koji samo pristaje da dođe do imovinske koristi, a taj pristanak nije i garancija da će do nje i doći, ne postupa s inkriminiranom namjerom, pa stoga nemože ni biti odgovoran za k.d. iz čl. 152. OKZRH. Kada prvostupanjski sud izrekom presude proglasi optuženika krivim zbog k. d. iz čl. 152. OKZRH, a u razlozima presude navede da je optuženik u najmanju ruku postupao s neizravnom namjerom u odnosu na stjecanje protupravne imovinske koristi, tada su razlozi presude u proturječnosti s izrekom u odnosu na oblik krivnje kojim je počinjeno djelo, čime je ostvarena bitna povreda odredaba k. p. iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZKP-a. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-651/1995. od 14. veljače 1995. Optuženik je proglašen krivim jer je u rujnu 1991. izdao devet bariranih čekova bez pokrića i time pribavio imovinsku korist u iznosu od 80.482,40 tadašnjih dinara. Prvostupanjski sud je polazeći od odredbe čl. 3. st. 1. OKZRH s pravom primijenio na okrivljenika zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja k. d., tj. tadašnji čl. 172. st. 2. KZ SFRJ («Službeni list», br. 38/90) koji je kasnije preuzet kao krivični zakon Republike Hrvatske pod nazivom Osnovni krivični zakon RH («Narodne novine», br. 53/91), a zatim prenumeriran 16. travnja 1993.
254 («Narodne novine», br. 31/93) takoda je sada postao čl. 152. st. 2. OKZRH, pri čemu je ispravno zaključio da kasnije izmjene navedenih odredbi nisu blaže za počinitelja. Te izmjene, naime, išle su samo za time da visinu pribavljene imovinske koristi usklade s tadašnjom postojećom inflacijom, odnosno kasnije s uvođenjem nove hrvatske valute. Navedene izmjene bile su posve tehničke naravi i nisu utjecale na stvarnu visinu pribavljene imovinske koristi kao obilježja tog neprava, niti su dovele počinitelje k. d. izdavanja čeka bez pokrića u bolji, povoljniji položaj. Prema tome, kasnije izmjene k. d. izdavanja čeka bez pokrića ne predstavljaju blaži zakon u smislu čl. 3. st. 2. OKZRH, pa se na optuženika ima primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja k. d., tj. odredba čl. 172. st. 2. OKZRH, prema kojoj je kvalificirani oblik k. d. izdavanja čeka bez pokrića postojao ako je bila pribavljena protupravna imovinska korist u iznosu od preko tadašnjih 50.000,00 dinara. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-535/1995. od 9. studenoga 1995. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Da bi se ostvarila bitna obilježja kaznenog djela prijevare, potrebno je da počinitelj s amjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi dovodi nekog u zabludu lažnim prikazivanjem činjenica i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini. U konkretnom slučaju banka koja je izdala okrivljeniku čekove nije bila dovedena u zabludu, jer je okrivljeniku i izdala određeni broj čekova na osnovi količine novca koju je imao na računu, a pravne osobe kojima je okrivljenik izdavao čekove, primile su ovo platežno sredstvo na vlastitu odgovornost u ulozi remitenta, dok se banka nalazila u svojstvu trasata. Prema tome, okrivljenik, banka i pravne osobe kojima je okrivljenik plaćao čekovima te banke ili čekove davao u zalog u obvezno pravnom su odnosu, pri čemu remitent i trasat izdaju, odnosno primaju čekove na vlastitu odgovornost u uvjerenju da će ih moći naplatiti, neovisno o postupcima trasanta. Budući da kazneno djelo izdavanja čeka bez pokrića, predviđeno Krivičnim zakonom RH, po svojim obilježjima nije kazneno djelo prema Kaznenom zakonu (KZ/97) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998., a opisano se ponašanje okrivljenika ne može podvesti pod obilježja kaznenog djela priejvare ili kaznenog djela zlouporabe čeka i kreditne kartice iz čl. 226. KZ, to je u ovom slučaju prvostupanjski sud okrivljenika osnovano oslobodio optužbe. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-815/99 od 21. rujna 1999.) Optuženik je proglašen krivim jer je u rujnu 1991. godine izdao devet bariranih čekova bez pokrića i time pribavio imovinsku korist u iznosu od 80.482,40 tadašnjih dinara. Sud prvoga stupnja je polazeći od odredbe čl. 3. st. 1. OKZRH s pravom primijenio na okrivljenika zakokn koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tj. tadašnji član 172. st. 2. KZ SFRJ («Službeni list» br. 38/90) koji je kasnije preuzet kao Krivični zakon Republike Hrvatske pod nazivom Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske pod nazivom Osnovni krivični zakon RH (NN br. 53/91), a zatim prenumeriran 16. travnja 1993. g. (NN br. 31/93) tako da je postao čl. 152. st. 2. OKZRH, pri čemu je ispravno zaključio da kasnije izmjene navedenih odredaba nisu blaže za počinitelja. Te izmjene, naime, išle su samo za tim da visinu pribavljene imovinske koristi usklade s tadašnjom postojećom inflacijom, odnosno kasnije s uvođenjem nove hrvatske valute. Navedene izmjene bile su posve tehničke prirode i nisu utjecale na stvarnu visinu pribavljene imovinske koristi kao obilježja tog neprava, niti su dovele počinitelje krivičnog djela izdavanja čeka bez pokrića u bolji, povoljniji položaj. Prema tome, kasnije izmjene krivičnog djela izdavanja čeka bez pokrića ne predstavljaju blaži zakon u smislu čl. 3. st. 2. OKZRH, pa se na optuženika ima primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela,
255 tj. odredba čl. 172. st. 2. OKZRH, prema kojoj je kvalificirani oblik krivičnog djela izdavanja čeka bez pokrića postojao ako je bila pribavljena protupravna imovinska korist u iznosu od preko tadašnjih 50.000,00 dinara. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-535/95 od 9. studenoga 1995.) Postoji prijevarna namjera u slučaju kad je učinilac, koji živi isključivo od mirovine u mjesečnom iznosu od 9.028 dinara, u razdoblju od oko mjesec dana realizirao 20 čekova na ukupno 139.472 dinara više od iznosa za koji je znao da će mu priteći na otvoreni tekući račun. (Kao u odluci VSH, I. Kž-668/80 od 21. travnja 1980.) Ne smatra se da je bez pokrića onaj ček čiju isplatu, na osnovi posebnog ugovora zaključenog s vlasnikom računa, banka osigurava do određenog iznosa. (Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Krivičnog odjela VSH od 13. travnja 1984.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001.
256 96. ZLOUPORABA POVJERENJA Članak 227. Odvjetnik koji svojoj stranci lažno predoči da mu je prema odvjetničkoj tarifi dužna platiti iznos koji premašuje iznos na koji on doista ima pravo prema toj tarifi, ne čini krivično djelo zlouporabe povjerenja iz čl. 145. st. 2. KZH, (čl. 139. KZH) jer to djelo odvjetnik može učiniti samo ako ne poduzme neke radnje koje je dužan učiniti ili poduzme neke radnje koje nisu u interesu stranke, odnosno postupi protivno dobivenim ovlaštenjima, a sve u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist ili da ošteti osobu čije interese zastupa ili se za njih stara. Takav odvjetnik, međutim, čini krivično djelo prevare iz čl. 142. KZH (čl. 137. KZH). VSRH, IKž-34/92. od 05. 03. 1992. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Čini k. d. zlouporabe povjerenja iz čl. 145. st. 2. KZH osoba koja pristane da bude postavljena za skrbnika za poseban slučaj svome stricu koji živi u Australiji i čija je adresa poznata, a zatim u parnici što ju je pokrenuo otac te osobe protiv strica, kao osobe nepoznata boravišta, radi priznanja prava vlasništva na nekretninama koje je prijeporno, prina tužbeni zahtjev i odreče se prava na žalbu. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-327/92. od 16. srpnja 1992. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Kazneno djelo zlouporabe povjerenja čini osoba koja pristane u posebnom slučaju biti skrbnik svome stricu koji živi u Australiji i čija je adresa poznata, a zatim u parnici što ju je pokrenuo otac te osobe protiv strica, kao protiv osobe nepoznata boravišta, radi priznanja prava vlasništva na nekretninama, koje je prijeporno, prizna tužbeni zahtjev i odrekne se prava na žalbu. (Kao u presudi Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-327/92 od 16. srpnja 1992.) Odvjetnik koji svojoj stranci lažno pedoči da mu je prema odvjetničkom cjenovniku dužna platiti iznos koji premašuje iznos na koji on doista ima pravo prema tom cjenovniku,ne čini kazneno djelo zlouporabe povjerenja. Naime, to djelo odvjetnik može počiniti samo ako ne poduzme neke radnje koje je dužan učiniti ili ako poduzme neke radnje koje nisu u interesu stranke, odnosno postupi protivno dobivenim ovlaštenjima, a sve u namjeri da ošteti osobu čije interese zastupa ili se za njih stara. Takav odvjetnik,međutim, čini kazneno djelo prijevare. (Kao u odluci VSRH, Kž-34/92 od 5. ožujka 1992.) Ne radi se o kaznenom djelu zlouporabe povjerenja nego o kaznenom djelu utaje, kako se navodi u odluci VSRH, Kzz-20/94 od 2. studenoga 1995.: «Krivično djelo zloupotrebe povjerenja iz čl. 139. st. 1. KZRH, kao osnovno krivično djelo, čini onaj odvjetnik koji zastupajući imovinske interese neke osobe ili starajući se o njezinoj imovini ne ispuni svoju dužnost ili zloupotrijebi dano ovlaštenje namjeravajući time pribaviti sebi ili drugome kakvu imovinsku korist ili oštetiti osobu čije imovinske interese zastupa tijekom samoga zastupanja, ili o čijoj se imovini stara. Kvalificirani oblik ovoga krivičnog djela iz čl. 2. postoji kada navedeno djelo iz st. 1. učini staratelj ili odvjetnik.
257 Prema pravnom stajalištu ovoga suda, bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 139. st. 1. i 2. KZRH ostvarena su samo u slučajevima kada odvjetnik tijekom parnice u kojoj zastupa stranku ne poduzme neke parnične radnje koje bi u interesu te zastupane stranke morao poduzeti ili ako na osnovi dobivenih ili zakonskih ovlaštenja poduzme radnje protivne interesu svoje stranke ili pak, ako postupi protivno dobivenim ovlaštenjima, a sve u namjeri pribavljanja imovinske koristi, odnosno nanošenja štete. Prema tome, da bi ovo krivično djelo postojalo potrebno je da je radnja iz koje nastupa imovinska šteta poduzeta na osnovi danog ovlaštenja ili postojeće dužnosti za staranje o imovinskim interesima ili o imovini toga lica. Potrebito je da je izvršilac krivičnog djela bio ovlašten i nadležan za izvršenje radnje takve vrste. Stoga neće postojati zloupotreba povjerenja ako se imovinski interesi toga lica oštećuju kojom drugom radnjom, kao što je ovdje slučaj, koja ne ulazi ili izlazi iz okvira ovlaštenja ili dužnosti za zastupanje imovinskih interesa ili staranje o imovini. Tako postoji utaja, a ne zloupotreba povjerenja, ako se protupravno prisvoji novac ili pokretna stvar koja se nalazi kod počinitelja djela na čuvanju ili novac dobiven u vezi sa zastupanjem imovinskih interesa neke osobe. Međutim, zloupotreba povjerenja postoji npr. kad se punomoćnik usklađuje sa suprotnom strankom na štetu svoje sstranke, kad se ne poduzme neka procesna radnja, zbog čega nastupi neko imovinsko oštećenje ili povreda nekog imovinskog prava, zastari neko potraživanje, gubi se pravo na podnošenje pravnog lijeka, nastupi zastarijevanje u nekom drugom pogledu itd. Treba još navesti da se kao slučajevi odvjetničke zloupotrebe povjerenja javljaju naročito slučajevi koji se očituju u zastupničkoj izdaji interesa stranke koja se zastupa u interesu suprotne stranke.» Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.
258
97. POVREDA TUĐIH PRAVA Članak 228. KZ U konkretnom slučaju je izrijekom i obrazloženjem pobijane presude utvrđeno da je okrivljenik srušio stube ranije suvlasničke zgrade da bi spriječio privatnu tužiteljicu ostvariti suvlasničko pravo na prvi kat te zgrade, a nakon što je razvrgnuta suvlasnička zajednica nekretnina. Prema tome, okrivljenik je uništio stvar – stube – koje privatna tužiteljica ima pravo koristiti, koje je kao pravo manjeg opsega sadržano u pravu uživanja, i to upravo zato da spriječi ostvarenje prava privatne tužiteljice na stvari – njezinih vlasničkih prava na prvi kat zgrade. U takvom postupku okrivljenika nalaze se obilježja krivičnog djela oštećenja tuđih prava iz čpl. 149. st. 1. KZH, a nikako iz st. 2. istog propisa. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-824/81 od 23. lipnja 1981.) «Inkriminirano krivično djelo iz čl. 149. st. 2. u vezi sa st. 1. KZH može se učiniti samo s umišljajem, pri čemu svijest počinitelja djela mora obuhvatiti sva zakonska obilježja toga djela, a potrebna je i namjera o stvarnom oštećenju vjerovnika, koja se sastoji u tome da se oštećenik uopće ne može namiriti iz imovine dužnika ili barem ne u obveznom roku. U konkretnom slučaju je prvostepeni sud ispravno utvrdio i obrazložio da je inkriminiranim ponašanjem okrivljenog ostvaren objektivni učin djela, tj. da je okrivljenik zaplijenjeni brodski pod ugradio u svoju kuću. Međutim, takvim ponašanjem koje se okrivljenom inkriminira ne samo da nije dokazana namjera oštećenja i postojanje štete, nego ta namjera i eventualno postojanje štete kao bitnog obilježja zakonskog opisa krivičnog djela iz čl. 149. st. 2. u vezi sa st. 1. KZH nisu obuhvaćeni ni inkriminacijama iz privatne tužbe, a bez tih elemenata inkriminirano ponašanje okrivljenika ne predstavlja krivično djelo.» (Iz odluke Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-1212/80 od 22. listopada 1980.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001.
259 98. NEDOZVOLJENA UPORABA AUTORSKOG DJELA ILI IZVEDBE UMJETNIKA IZVOĐAČA Članak 230. KZ Da bi se ostvarilo obilježje kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ, potrebno je da je počinitelj postupao s izravnom namjerom. Potrebno je, naime, da bze odobrenja autora ili drugog nositelja autorskog prava, odnosno osobe koja je ovlaštena dati odobrenje, kada je odobrenje prema odredbama Zakona potrebno, stavi u promet ili na drugi način uporabi autorsko djelo. (Kao u odlulci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-363/99 od 11. svibnja 1999.) Kazna propisana odredbom čl. 230. st. 1. KZ za kazneno djelo nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača, blaža je za počinitelja od kazne propisane odredbom čl. 101. st. 12. Zakona o autorskom pravu (NN br. 53/91 i 58/93). (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-1/98 od 12. veljače 1998.) «Prema tome, ovaj sud nalazi da je sud prvoga stupnja s potpunom pouzdanošću utvrdio da je okrivljenik S. J. bez odobrenja autora, odnosno Društva hrvatskih skladatelja – Zaštita autorskih muzičkih prava prenio zvučni zapis na audiokasete i neovlašteno stavio u promet specificirana glazbena djela, a sve to u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi. S pravom je sud prvoga stupnja odbio kao neosnovanu obranu okrivljenika kako nije znao da njegovo djelovanje nije dopušteno, jer je to nelogično i neprihvatljivo s obzirom na njegovu dob i stečeno iskustvo, kao i zbog specifičnosti djelatnosti kojom se bavio. Isto tako sud prvoga stupnja opravdano nije uvažio obranu okrivljenika u dijelu da se nije želio materijalno okoristiti i da se nije radilo o velikom broju djela. Takva je njegova obrana u suprotnosti s materijalnim dokazima koji čine njegove mnogobrojne ponude tržištu. Naime, ponude okrivljenika pokazuju da je tržištu ta djela nudio u velikoj količini, a u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi. Iz tih razloga ovaj sud nalazi da je sud prvoga stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Kazneni zakon kada je našao da su djelovanjem okrivljenika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ.» (Iz odluke Županijskogda suda u Zagrebu, Kž-1201/97 od 27. listopada 1998.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska korist» postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Ne postoji namjera osumnjičenika za počinjenje kaznenog djela nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača, u slučaju kada je utvrđeno da je osumnjičenik tijekom 1997. i 1998. godine pregovarao o visini naknade, koji spor je riješen prema sadržaju Ugovora o uređenju odnosa u pogledu korištenja glazbenih djela i snimljenih izvedbi umjetnika izvođača između osumnjičenoga i Hrvatskoga društva skladatelja. U točki 5. toga ugovora tada je konačno i utvrđena visina autorske i izvođačke naknade za 1997. i 1998. godinu, koju naknadu je osumnjičenik i platio, pa kako je razlog neplaćanja bio spor o visini naknade, to isključuje postojanje kaznenog djela iz čl. 230. st. 5. u vezi sa st. 1. KZ (Kao u odluci VSRRH, Kž-54/99 od 12. svibnja 1999.)
260 99. POVREDA PRAVA PROIZVODITELJA ZVUČNE ILI SLIKOVNE SNIMKE I PRAVA U SVEZI S RADIODIFUZIJSKIM EMISIJAMA Članak 231. KZ Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska korist» postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn.
261
100. POVREDA PRAVA IZ PRIJAVLJENOG ILI ZAŠTIĆENOG IZUMA Članak 232. KZ Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska korist» postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001.
262
101. LIHVARSKI UGOVOR Članak 233. KZ Nije osnovano stajalište po kome onaj koji od lihvara pozajmljuje novac s unaprijed stvorenom namjerom da mu neće vratiti ne samo ugovorene lihvarske kamate nego i glavnicu ne čini k. d. prijevare, a sve to uz obrazloženje – pošto je ugovaranjem nerazmjerne imovinske koristi i zajmodavac u smislu čl. 148. st. 1. KZH došao u sukob sa zakonom – da se u takvu slučaju radi «o sukobu dvaju neprava» u kome bi oštećeni zajmodavac izgubio pravo na zaštitu. Nije, suprotno takvom shvaćanju, naime, u pitanju pružanje pravne zaštite takvom zajmodavcu kao oštećeniku u pravcu da se udovoljava njegovom imovinskopravnom zahtjevu, na koji on, uostalom, nema pravo s obzirom na to da se radi o ništavosti predmetnog ugovora (čl. 141. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 104. st. 2. istoga Zakona), već je kod kazneno-pravne zaštite težište na zaštiti privatne imovine kao takve pred napadom kakav nedvojbeno predstavlja i opisano pribavljanje protupravne imovinske koristi prijevarnim pozajmljivanjem novca od llihvara. Upravo takav stav, koji s jedne strane lišava samog lihvara pravne zaštite, odnosno postavlja također i pitanje njegove kaznene odgovornosti, s druge strane uz kazneni progon omogućava uspostavljanje narušene pravne ravnoteže oduzimanjem navedene koristi od zlonamjernog zajmoprimca po čl. 85. st. 1. KZ SFRJ. VSH, I Kž-64/78. od 26. travnja 1979. u odnosu na presudu Okružnog suda u Sisku broj K131/77. Stopa ugovornih kamata koja može biti ugovorena između pojedinaca ograničena je (ugovorom o zajmu) i ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. (Kao u odluci VSRH, Rev-2664/92 od 21. travnja 1993., Izbor odluka 7/94.) Budući da nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu ugovorenu kamatnu stopu između drugih osoba (a ne između pojedinaca), u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora. Pri razmatranju osnovanosti prigovora revidenta da u ovom slučaju (ugovor o zajmu između pravnih osoba) stopa ugovornih kamata (14,7% na mjesec) predstavlja lihvarske kamate – valja istaknuti da je posrijedi najviša ugovorna kamatna stopa između drugih osoba (nije riječ o ugovornim kamatama između pojedinaca čija je visina propisana čl. 399. st. 1. ZOO), koju prema odredbi čl. 399. st. 2. ZOO-a valja odrediti posebnim zakonom. A budući da takav zakon još nije donesen, valja, prema stajalištu ovoga suda, u svakom pojedinom slučaju ispitati ima li stopa ugovornih kamata (između navedenih osoba koje nisu pojedinci) elemente zelenaškog ugovora (čl. 141. ZOO). Niži sudovi su ispravno otklonili prigovor revidenta da su u ovom slučaju bile ugovorene zelenaške kamate. Naime, sam revident ističe da je u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu (kreditu) tijekom 1991. godine, kojim je određena stopa ugovornih kamata koju je obvezan plaćati zajmoprimac – u poslovnim bankama u Republici Hrvatskoj kamatna stopa iznosila 200% do 300% na godinu. A spomenuta je ugovorena kamatna stopa, 14,7% na mjesec, niža od kamatne stope koju su u isto vrijeme ugovarale poslovne banke pri davanju novčanih kredita, pa već ta činjenica upućuje da ugovorena kamatna stopa u ovom slučaju ne predstavlja lihvarske kamate (Kao u odluci VSRH, Rev74/93 od 21. listopada 1993., Izbor br. 1/95-43.) Okrivljenik u žalbi neosnovano navodi da u konkretnom slučaju pri davanju zajmova nije ugovorena nerazmjerna imovinska korist u obliku kamata. Naime, iz provedenih dokaza, a i
263 obrane okrivljenika proizlazi da je okrivljenik ugovarao kamate na kredite koje je davao u mjesečnim iznosima od 7% do 7,5% (u jednom slučaju čak i od 15% na mjesec), što po mišljenju ovoga suda predstavlja ugovaranje nerazmjerne imovinske koristi i znači drugim riječima sklapanje lihvarskog ugovora. (Kao u odluci Županijskoga suda u Koprivnici, Kž201/98 od 17. studenoga 1998., Izbor odluka VSRH, br. 1/99.) Krivično djelo ugovaranja nerazmjerne imovinske koristi iz čl. 142. st. 1. KZRH čini okrivljenik koji je fizičkim osobama pozajmljivao devize (njemačke marke) ugovarajući mjesečnu kamatu od 20%, koju su mu zajmoprimci plaćali u deviznim sredstvima, i tako godišnje zarađivao 20% na angažirana sredstva. Činjenica je da je u inkriminiranom razdoblju od 1991. do 1993. godine zabilježena velika inflacija. Njome je obezvrijeđen novac i do 30%, no ona se odnosila samo na domaći novac, a ne i na stranu valutu, pogotovo ne na njemačke marke. Na odobrene kredite u deviznim sredstvima uz obvezu vraćanja u istoj valuti banke su obračunavale kamatu po stopi od 13% do 15% godišnje, što znači da se uobičajena zarada na kreditne plasmane deviznih sredstava kretala mjesečno od 1,8% do 1,25%. Ako je okrivljenik ugovarao mjesečnu kamatu koja je bila znatno veća od uobičajene godišnje kamate na devizna sredstva, takvi se ugovori o kreditu imaju smatrati lihvarskima; pribavljanjem takve kamate pribavlja se nerazmjerna imovinska korist u smislu čl. 142. st. 1. KZRH. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-327/97 od 9. rujna 1997.) Stučpanjem na snagu Kaznenog zakona djelo ugovaranja nerazmjerne imovinske koristi iz čl. 142. st. 1. KZRH ne predstavlja više kazneno djelo, jer radnju kaznenog djela lihvarskog ugovora iz čl. 233. st. 2. Kaznenog zakona predstavlja samo višekratno, obrtimično davanje novca na zajam uz ugovaranje nerazmjerne imovinske koristi, ili takvo jednokratno davanje novca na zajam s namjerom počinitelja da se time i dalje bavi, drugim riječima pozajmljivanje novca kao oblik zanimanja. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-9/98 od 12. veljače 1998.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Čini k. d. ugovaranja nerazmjerne imovinske koristi iz čl. 142. st. 1. KZRH okrivljenik koji je fizičkim osobama pozajmljivao devize (njemačke marke) ugovarajući mjesečnu kamatu od 20%, koju su mu zajmoprimci plaćali u deviznim sredstvima, i tako godišnje zarađivao 20% na angažirana sredstva. Činjenica je da je u inkriminiranom razdoblju od 1991. do 1993. zabilježena velika inflacija, kojom je obezvrjeđivan novac i do 30%, no ona se odnosila samo na domaći novac, a ne i na stranu valutu, pogotovo njemačke marke. Na odobrene kredite u deviznim sredstvima uz obvezu vraćanja u istoj valuti, banke su obračunavale kamatnu stopu od 13 do 15% godišnje, što znači da se uobičajena zarada na kreditne plasmane deviznih sredstava kretala mjesečno od 1,8 do 1,25%. Kada je okrivljenik ugovarao mjesečnu kamatu koja je bila znatno veća od uobičajene godišnje kamate na devizna sredstva, onda se takvi ugovori o kreditu imaju smatrati lihvarskim i pribavljanjem takve kamate pribavlja se nerazmjerna imovinska korist u smislu čl. 142. st. 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-327/1997. od 9. rujna 1997. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 102. IZNUDA Članak 234. KZ
264 Prisilno uzimanje odnosno iznuđivanje novca na zajam predstavlja pribavljanje protupravne imovinske koristi uz prisiljavanje drugoga da nešto učini na štetu svoje imovine, čime su ostvarena sva bitna obilježja k. d. iznude iz čl. 261. st. 1. KZ. VSH, I Kž-2002/74. od 26. prosinca 1974. Počinio je k. d. iznude iz čl. 146. st. 1. KZH, a ne k. d. razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, optuženik koji je u parku prišao dvojici petnaestogodišnjih mladića koji su sjedili na klu, sjeo među njih te od njih zatražio novac koji su mu dali svako po 0,10 dinara, a zatim zatražio od njih još novca, nakon čega mu je jedan od njih dao neutvrđenu svotu sitnog novca, a drugi, 0,30 dinara. Optuženik je od oštećenika u dva navrata, riječima i konkludentnom radnjom (pružanjem ruke), tražio novac, a to se ne može smatrati prijetnjom neposrednog napada na život ili tijelo, nego samo ozbiljnom prijetnjom jer optuženik nije prijetio oštećenicima nikakvim sredstvom, niti je poduzimao neku drugu djelatnost iz koje bi se moglo zaključiti da on oštećenicima stavlja u izgled napad na njihov život ili tijelo. VSRH, I Kž-68/92. od 6. svibnja 1992. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. Sama nazočnost dvojice uniformiranih optuženika, naoružanih dugim i kratkim oružjem, s još dvije, također uniformirane osobe, koje su ostale stajati kraj ulaznih vrata stana, s tim da su optuženici od oštećenika zahtijevali predaju oružja koje ima, objektivno je stvorila situaciju koja nesumnjivo predstavlja obziljnu prijetnju drugome da nešto učini. (VSRH, Kž-1270/92 od 8. lipnja 1993.) U svojoj odluci Kž-1112/84 od 9. svibnja 1984. Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio je da se ne radi o kaznenom djelu iznude nego o razbojništvu, jer nema prekida vremenskog slijeda između uporabe sile i predaje novca. Tako se navodi: «U konkretnom slučaju oštećenik je odbacio novčanik u situaciji kada su ga udarila obojica optuženika i kada je jedan od optuženika tražio od njega novac. Intenzitet primjene sile i neposredno odbacivanje novčanika upućuju na nedvojben zaključak da radnju optuženika treba podvesti pod zakonski opis krivičnog djela razbojništva.» Kazneno djelo iznude, a ne razbojništva počinio je optuženik koji je u parku prišao dvojici petnaestogodišnjaka koji su sjedili na klupi, sjeo između njih te zatražio novac od njih, koji su mu dali, a zatim je zatražio još novca. Optuženik je od oštećenika u dva navrata riječima i konkludentnom radnjom (pružanjem ruke) zatražio novac, a to se ne može smatrati prijetnjom neposrednog napada na život nego samo ozbiljnom prijetnjom. Naime, optuženik nije prijetio oštećenicima nikakvim sredstvom, niti je poduzeo neku drugu djelatnost iz koje bi se moglo zaključiti da on oštećenicima stavlja u izgled takav napad. (Kao u VSRH, Kž-68/92 od 6. svibnja 1992.) »S obzirom na ovakav iskaz oštećenice, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i zaključio da je prijetnjom optuženika volja oštećenika bila oslabljena u takvom stupnju da je on odlučio sam izvršiti predaju novca. Prema tome, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a djelatnost op tuženika osnovano je podveo pod zakkonski opis krivičnog djela iznude.» (Iz odluke VSRH, Kž-915/89 od 7. veljače 1990.)
265
Ne radi se o iznudi kada je optuženik prisilio oštećenika na neposrednu predaju novca repetiravši i usmjerivši pištolj prema njemu, nego se tu radi o kaznenom djelu razbojništva. (Iz odluke Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-373/93 od 9. veljače 1994.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska korist» postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Naime, nije sporno, jer to i neporiču okrivljenici, da su došli u kuću oštećenika kako bi ga po nalogu Ž.M. odveli na Jarun, a prvostupanjski sud je osnovano utvrdio da su pri tome primijenili fizičku silu prema oštećeniku. Osnovano je prihvaćen iskaz oštećenika vjerodostojnim, jer je potvrđen ne samo iskazom svjedoka M. L. Nego medicinskom dokumentacijom i nalazom, te zaključcima liječnika vještaka o mehanizmu nastanka ozljeda kakve su utvrđene kod oštećenika pri pregledu. Stoga nije bilo razloga ne vjerovati oštećeniku da je I. okrivljenik kritične zgode repetirao pištolj i uperio ga u njega, te da je uporabom sile i prijetnje odveden na Jarun, gdje ga je dočekao M. Ž. Tražeći novac. To više, što je odmah nakon ovog dijela događaja oštećenik zatražio intervenciju policije, pa je u dogovoru s policijom i nakon što je od njih dobio novac, došao u pizzeriju «E.», kako bi taj novac predao, a što nije realizirao jer je okrivljenika uhitila policija. Osnovano je stoga sud prvoga stupnja zaključio da se u djelovanju I. optuženika nalaze svi elementi kaznenog djela iznude, jer je prilikom počinjenja djela upotrijebljeno oružje. (Kao u odlulci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1116/98 od 27. listopada 1998.) Obojica optuženika počinili su kazneno djelo iznude iz čl. 140. st. 2. KZRH uz pribavljanje veće protupravne imovinske koristi. To je utvrđeno prvenstveno na temelju iskaza oštećenog kao svjedoka N.H., koji je na siguran i uvjerljiv način opisao tijek zbivanja i ponašanje optuženika prema njemu na parkiralištu Općinskoga suda u K. kao i sve okolnosti pod kojima je predao novac optuženicima, a zatim i na osnovi iskaza svjedoka J.T. i uvida u spisu priloženu pisanu dokumentaciju, a posebno uvida u z apisnik o pepoznavanju osoba. Prema zapisniku proizlazi da je oštećenik s potpunom sigurnošću i bez dvoumljenja prepoznao obojicu okrivljenika kao osobe koje su mu na parkiralištu Općinskoga suda u K. prijetile oružjem i tražile da im preda novac, jer će inače poubijati članove njegove obitelji i njega. Predstavili su se pri tome kao pripadnici Tajne službe sigurnosti iz Zagreba, pa je oštećenik u strahu pristao da im preda novac u iznosu od 500.000,00 DEM. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-795/98 od 5. siječnja 1999.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 103. PRIKRIVANJE Članak 236. KZ Pod pojmom stvari z čl. 265. st. 3. KZ obuhvaćen je i novac. Kako se k. d. pljačke iz čl. 255. KZ najčešće baš i vrši prisvajanjem novca, to se onda, pri drukčijem stajalištu, prikrivanje
266 stvari pribavljenih tim kaznenim djelom ne bi odnosilo na najveći broj slučajeva takvog prikrivanja, a to bi bilo u očiglednoj suprotnosti sa svrhom (ratio legis) tog propisa. VSH, I Kž-680/75. od 31. srpnja 1975. Radi se o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona (čl. 335. t. 4. ZKP), kad se uzima da ista radnja može pokriti oba pojma predviđena u čl. 265. KZ, tj. da je netko znao i mogao znati da su stvari, koje je primio, pribavljene kaznenim djelom, pa da se uslijed toga to može kvalificirati i po st. 1. i 2. cit. Čl. 265. Naime, ili je netko to znao, zbog čega onda treba kazneno odgovarati zbog k. d. iz čl. 265. st. 1. KZ, ili to nije znao, ali je mogao znati, u kom slučaju onda ne čini k. d. prikrivanja iz čl. 265. st. 1. KZ, već samo k. d. prikrivanja iz čl. 265. st. 2. KZ. VSH, I Kž-1454/76. od 21. listopada 1976. Kad je utvrđeno da je optuženica novac, koji je prije toga prisvojila druga osoba, sakrila u svom stanu, ostvarila je tako sva obilježja k. d. prikrivanja iz čl. 150. st. 1. KZH, a ne osnovno k.d. zlouporabe položaja ili ovlasti iz čl. 222. KZH počinjeno pomaganjem. Iz obrazloženja: «Pogrešna je pravna ocjena prvostupanjskog suda da je optuženica postupala kao pomagatelj. Naime, pomaganje je takva radnja kojom se s namjerom pridonosi počinjenju k. d. druge osobe, što podrazumijeva i unaprijed obećano prikrivanje k. d., o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Pod pojmom kupovanja stvari, u smislu članka 150. stavak 1. KZH, (čl. 144. st. 1. KZH) treba shvatiti svako naplatno nabavljanje stvari, pri čemu je za postojanje toga krivičnog djela potrebno da stvar prijeđe u detenciju prikrivača, a nije odlučno što okrivljenik nije isplatio dogovorenu cijenu. VSRH, IKž-501/90. od 26. 03. 1991. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Pod pojmom kupovanje stvari, u smislu ovoga kaznenog djela, treba shvatiti svako naplatno nabavljanje stvari, pri čemu je za postojanje toga kaznenog djela potrebno da stvar prijeđe u detenciju prikrivača, a nije odlučno to što okrivljenik nije isplatio dogovorenu cijenu. (Kao u odluci VSRH, Kž-501/90 od 26. ožujka 1991.) Točno je da je kazneno djelo prikrivanja akcesorne prirode i da kaznena odgovornost prikrivača postoji samo ako se utvrdi postojanje prethodnoga kaznenog djela. Međutim, akcesornost prikrivanja ne sastoji se u tome da postojanje ovoga djela ovisi o kaznenoj odgovornosti počinitelja prethodnog kaznenog djela. Naime, onaj tko kupi ukradenu stvar, čini kazneno djelo prikrivanja, makar počinitelj kaznenog djela krađe ne bi za to kazneno djelo odgovarao. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-696/86 – Ko-1666/85.) Majka počinitelja krivičnog djela, koja prikriva stvari pribavljene krivičnim djelom, ne može biti počinitelj krivičnog djela prikrivanja. Naime, u takvom se slučaju, zbog odnosa srodstva, radi zapravo samo o krivičnom djelu pomoći počinitelju poslije izvršenja krivičnoga djela iz čl. 184. st. 1. KZH za koje prema odredbi stavka 4. istoga zakonskog propisa ne može biti kažnjena. (Okružni sud u Bjelovaru, Kž-22/84 od 19. travnja 1984., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 25/85.)
267 Pod pojmom stvari obuhvaća se i novac, kako se navodi u odluci VSH, Kž-680/75 od 31. srpnja 1975. koja slijedi: «Pod pojmom stvari iz čl. 265. KZ (Krivični zakonit) obuhvaćen je i novac. Kako se krivično djelo pljačke iz čl. 225. KZ najčešće i vrši baš prisvajanjem novca, to se onda, pri drukčijem stajalištu, prikrivanje stvari pribavljenim tim djelom ne bi odnosilo na najveći broj slučajeva takvog prikrivanja, a to bi bilo u očiglednoj suprotnosti sa svrhom (ratio legis) tog propisa.» Kada je utvrđeno da je optuženica novac, koji je prije toga prisvojila druga osoba, prema naknadnom dogovoru sakrila u svom stanu, ostvarila je time sva obilježja kaznenog djela prikrivanja iz čl. 150. st. 1. KZH, a ne kazneno djelo pomaganja u zlouporabi položaja. (Kao u odluci VSH, Kž-3/84 od 10. travnja 1986.) Za postojanje krivičnog djela prikrivanja iz čl. 144. KZRH irelevantno je kojim je krivičnimn djelom pribavljena stvar kojka se kupuje i da li je to utvrđeno pravomoćnom presudom. Samo u slučaju da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako nema dokaza da je prodavatelj stvar pribavio krivičnim djelom, došlo bi u pitanje postojanje krivičnog djela prikrivanja. Odbijajućom presudom koja je donijeta protiv prodavatelja utvrđeno je samo da ne postoje procesne pretpostavke za vođenje krivičnog postupka, a nije utvrđivano da li je prodavatelj pribavio stvar neovlašteno ili ne. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-74/96 od 4. travnja 1996.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Za postojanje krivičnog djela prikrivanja iz čl. 144. KZRH irelevantno je kojim je krivičnim djelom pribavljena stvar koja se kupuje i da li je to utvrđeno pravomoćnom presudom. Samo u slučaju da je pravomoćnom presudom utvrđeno da nema dokaza da je prodavatelj stvar pribavio krivičnim djelom došlo bi u pitanje postojanje krivičnog djela prikrivanja. Odbijajućom presudom koja je donijeta protiv prodavatelja utvrđeno je samo da ne postoje procesne pretpostavke za vođenje krivičnog postupka, a nije utvrđivano da li je prodavatelj neovlašteno pribavio stvar ili ne. Županijski sud Bjelovar, Kž-74/96 od 4.4.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21
104. POKRETANJE KAZNENOG POSTUPKA ZA KAZNENA DJELA PROTIV IMOVINE Članak 237. KZ Bračni drug koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ovlašten da prema drugom bračnom drugu kao počinitelju kaznenog djela podnese privatnu tužbu ne gubi to pravo ni nakon razvoda braka. Vrijeme koje je mjerodavno za ocjenu tko je ovlašten pokrenuti postupak je vrijeme počinjenja djela, te na to ovlaštetnje ne utječe kasniji razvod braka. (Kao u odlulci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-270/89.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 105. NESAVJESNO LIJEČENJE Članak 240. KZ
268
Sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da je okrivljenica G. M., s obzirom na svoju stručnu spremu zdravstvenog radnika, bila svjesna da mjerenjem temperature oštećenom djetetu protivno pravilima struke, može nastupiti štetna posljedica. No, s obzirom na sve u postupku utvrđene okolnosti događaja i soobu okrivljenice, ona n ije pristala na nastupanje posljedice, teške tjelesne ozljede djeteta, već je lakomisleno držala da ista neće nastupiti. Taj zaključak prvostupanjski sud pravilno izvodi iz činjenice da je okrivljenica sve vrijeme bila u blizini djeteta, ispustila ga je iz vida na kraće vrijeme, vjerujući da toplomjer dužine 10 cm ne može ući u debelo crijevo djeteta. S obzirom na utvrđene uvjete rada u noćnoj smjeni, kako to u iskazu navode svjedoci, a i iz obrane okrivljenice proizlazi da se ona morala brinuti za jedanaestero djece, pomagati drugoj, još neiskusnoj sestri u brizi za desetero djece, pa se ne može prihvatiti tvrdnja žalitelja da je okrivljenica dijete s toplomjerom u rektumu napustila «zbog vlastitog komoditeta». Ta okolnost, kao i umor okrivljenice, jer se bližio kraj radnog vremena, uz njezino uvjerenje da će sve stići i da zbog kratkog vremena ne prijeti opasnost, osnovano pokazuje da je bila nedovoljno pažljiva u odnosu na posljedicu, kako to s pravom ističe i okrivljenica u odgovoru na žalbu. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž1619/98 od 16. ožujka 1999.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 106. NADRILIJEČNIŠTVO Članak 244. KZ Kada je utvrđeno da je optuženik u većem opsegu primao i pregledavao bolesnike te propisivao terapiju za sasvim različite vrste bolesti, iako za to nije imao propisanu stručnu spremu, ostvario je obilježja krivičnog djela nadriliječništva iz članka 176. KZH. «Optuženik je reklamirao svoju kriminalnu djelatnost preko tiska izjavama da «liječi sve što boli», tiskao vizit-karte sa svojom adresom i telefonskim brojem uz naznaku da je psiholog i travar, iako to nije istina. Tiskao je upute za upotrebu raznih masti, tekućina i čajeva koji nisu određeni kao lijekovi. Prvostepeni je sud dalje utvrdio da je optuženik primao i pregledavao bolesne osobe u posebnoj prostoriji te određivao terapije za liječenje bolesnih osoba od raznih vrsta bolesti, kao i masiranje oboljelih organa na tijelu tih osoba, uz nagradu, iako za to nije imao propisanu stručnu spremu pa je time i učinio krivično djelo protiv zdravlja ljudi nadriliječništvom iz čl. 176. KZH.» Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-135/89 od 25.5.1989. Korištenje tzv. «bioenergije» ne ulazi u pojam liječenja, niti pružanja medicinske pomoći u smislu čl. 176. KZH. Stoga nije izvršila krivično djelo nadriliječništva iz čl. 176. KZH okrivljenica koja je bez ikakvih kvalifikacija i odobrenja, predstavljajući se kao iscjeliteljica, primala veći broj građana i liječila ih uz naplatu tako što je preko bolesnog mjesta prelazila rukama, izvršivši ukupno 1.267 tretmana. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1087/90. od 31.1.1991. Počinila je teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl. 181. st. 1. u svezi s čl. 176. KZH optuženica koja je neovlašteno primjenjivala «Bioenergetski tretman» nad djetetom starim tri godine,
269 oboljelim od nefrotičnog sindroma, i navela roditelje da prekinu hormonalnu terapiju određenu bolničkim liječenjem, zbog čega je došlo do teškog narušavanja djetetova zdravlja. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-150/92. od 9.4.1992. PSP-53. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Utvrđeno je da je optuženica, prema naknadnom dogovoru s drugim optuženikom, iz ladice njegova radnog stola uzela i odnijela u svoj stan novac koji je taj optuženik prije toga prisvojio sam i bez ikakva sudjelovanja optuženice.» VSH, I Kž-3/84. od 10. travnja 1986. Za postojanje k. d. prikrivanja iz čl. 144. KZRH irelevantno je kojim je kaznenim djelom pribavljena stvar koja se kupuje i je li to utvrđeno pravomoćnom presudom. Samo u slučaju da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako nema dokaza da je prodavatelj stvar pribavio k. d., došlo bi u pitanje postojanje k. d. prikrivanja. Odbijajućom presudom koja je donesena protiv prodavatelja, utvrđeno je samo da ne postoje procesne pretpostavke za vođenje k. p., a nije utvrđivano je li prodavatelj neovlašteno pribavio stvar ili nije. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-74/1996. od 4. travnja 1996. Kada je utvrđeno da je optuženik u većem opsegu primao i pregledavao bolesnike te propisivao terapiju za sasvim različite vrste bolesti, iako za to nije imao propisanu stručnu spremu, ostvario je obilježja k. d. nadriliječništva iz čl. 176. KZH. Iz obrazloženja: «Optuženik je reklamirao svojou kriminalnu djelatnost preko tiska izjavama da «liječi sve što boli», tiskao vizit-karte sa svojom adresom i telefonskim brojem, uz naznaku da je psiholog i travar, iako to nije istina, tiskao je naputke za uporabu raznih masti, tekućina i čajeva koji nisu određeni kao lijekovi. Prvostupanjski je sud dalje utvrdio da je optuženik primao i pregledavao bolesne osobe u posebnoj prostoriji te određivao terapije za liječenje bolesnih osoba od raznih vrsta bolesti, iako za to nije imao propisanu stručnu spremu pa je time i počinio k. d. protiv zdravlja ljudi nadriliječništvom iz čl. 176. KZH.» Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-135/89. od 25. svibnja 1989. Počinila je teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl. 181. st. 1. u vezi s čl. 176. KZH optuženica koja je neovlašteno primjenjivala «Bioenergetski tretman» nad djetetom starim tri godine, oboljelim od nefritičkog sindroma i navela roditelje da prekinu hormonalnu terapiju određenu bolničnim liječenjem, a zbog čega je došlo do teškog narušavanja djetetova zdravlja. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-150/92. od 9. travnja 1992. Kada je utvrđeno da je optuženik u većem opsegu primao i pregledavao bolesnike te propisivao terapiju za sasvim različite vrste bolesti, iako za to nije imao odgovarajuću stručnu spremu, ostvario je obilježja kaznenog djela nadrilječništva, kao u sljedećoj odluci:
270 «Optuženik je reklamirao svoju kriminalnu djelatnost u tisku izjavama da «liječi sve što boli», tiskao vizitkarte sa svojom adresom i telefonskim brojem, uz naznaku da je psiholog i travar, iako to nije istina, tiskao je upute za upotrebu raznih masti, tekućina i čajeva koji nisu određeni kao lijekovi. Prvostepeni sud je dalje utvrdio da je optuženik primao i pregledavao bolesne osobe u posebnoj prostoriji te određivao terapije za razne vrste bolesti, kao i masiranje oboljelih organa na tijelu tih osoba, iako za to nije imao propisanu stručnu spremu, pa je time učinio krivično djelo protiv zdravlja ljudi nadrilječništvo iz čl. 176. KZH.» (Iz odluke Okružnoga suda u Požegi, Kž-135/89 od 25. svibnja 1989., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 42/89.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Korištenje tzv. «bioenergije» ne ulazi u ojam liječenja, niti pružanja medicinske pomoći u smislu čl. 176. KZH. Stoga nije počinila k. d. nadriliječništva iz čl. 176. KZH okrivljenica koja je bez ikakvih kvalifikacija i odobrenja, predstavljajući se kao iscjeliteljica, primila veći broj građana i liječila ih uz naplatu tako što je preko bolesnog mjesta prelazila rukama, izvršivši ukupno 1.267 tretmana. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1087/90. od 31. siječnja 1991.
107. TEŠKA KAZNENA DJELA PROTIV ZDRAVLJA LJUDI Članak 249. KZ Teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl. 181. st. 1. u vezi sa čl. 176. KZH počinila je optuženica koja je neovlašteno primjenjivala «bioenergetski tretman» nad trogodišnjim djetetom, oboljelim od nefrotičkog sindroma. Usto je navela roditelje da prekinu hormonsku terapiu određenu bolničkim liječenjem, a zbog čega je teško naruđeno zdravlja djeteta. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-150/92 od 9. travnja 1992.) Počinitelj krivičnog djela nesavjesnog liječenja bolesnika iz čl. 173. st. 3. KZH kkoji u liječenju trudnice poduzme ili propusti učiniti neku radnju predviđenu kao radnju izvršenja tog krivičnog djela, a posljedica je gubitak ploda, ne odgovara za teži oblik tog krivičnog djela iz čl. 184. st. 4. KZH. Naime, gubitak ploda nemože se smatrati nastupom smrti jedne osobe (Pregled krivičnih sudskih odluka, br. 1/98, Okružni sud u Varaždinu, Kv-223/88.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 108. UGROŽAVANJE OKOLIŠA OTPADOM Članak 252. KZ Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatno oštećenje» postoji kad vrijednost prouzročene štete prelazi 30.000,00 kn.
271
Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 109. PROTUZAKONITI LOV Članak 258. KZ Srna, obična, odstrijeljena u određenom predjelu na području određenog lovačkog društva ako na tom području ne spada u rijetku ili proriješenu vrstu divljači, niti je za njezin odstrel potrebna posebna dozvola, ne može biti predmet k.d. nezakonitog lova iz čl. 127. st. 4. KZH. Iz obrazloženja: «To što optuženik, koji je član navedenoga lovačkog društva, nije prethodno dobio dozvolu lovačkog društva da baš on odstrijeli srnu u okviru godišnjeg plana gospodarenja tim lovištem utvrđenim za odnosnu lovnu godinu, u skladu s lovnogospodarskom osnovom predviđenom u čl. 14. i 18. Zakona o lovu («Narodne novine», br. 25/76) i što je on taj odstrel izvršio samostalno, bez posebno organiziranog lova u tu svrhu i s potrebnim brojem lovaca i uz potrebnu organizaciju lova ili određenog dana u tjednu, a što nije u skladu s internim propisima lovačkog društva, predstavlja samo prekršaj i izaziva disciplinsku sankciju njegova lovačkog društva.» VSH, Kzz-7/84. od 26. travnja 1984. Ne radi se o namjeri na počinjenje k. d. protuzakonitog lova za vrijeme lovostaja iz čl. 127. st. 1. KZH u slučaju kad je izvršen tzv. «sanitarni odstrel» bolesnog srnjaka. Okružni sud u Sisku, Kž-95/88. od 14. siječnja 1988. Odredba o sanitarnom odstrelu iz čl. 60. Zakona o lovu prema kojoj lovac za vrijeme lovostaja ima pravo odstrijeliti ranjenu ili bolesnu divljač može se analogno primijeniti i na odstrel bijele čaplje kao zaštićene životinjske vrste. Županijski sud u Bjelovaru Kž-315/99 od 25. 11. 1999. (Općinski sud u Garešnici, K-36/99) Okrivljeniku je stavljeno na teret pomaganje u kriv. djelu nezakonitog lova iz čl. 123. st. 3. KZRH, počinjeno time što je zajedno sa F. N. stavio u njegov osobni automobil divlju svinju, iako je znao da je F. N. prethodno tu divlju svinju ubio na nedopušteni način. Krivično djelo nezakonitog lova iz čl. 123. st. 2. KZRH dovršeno je i u formalnom i u materijalnom smislu ubijanjem divlje svinje, jer je prisvajanje lovine radnja koja ne ulazi u biće toga krivičnog djela, iako se to krivično djelo i u teoriji i u sudskoj praksi tretira tzv. lovnom krađom. Radnje koje se okrivljeniku stavljaju na teret usmjerene su stoga na prikrivanje. Prikrivanje u smislu čl. 22. st. 2. OKZRH može biti pomaganje u izvršenju krivičnog djela, ali samo ako je unaprijed obećano. U protivnom radi se o samostalnom krivičnom djelu, i to ili krivičnom djelu prikrivanja iz čl. 144. KZRH ili krivičnom djelu pomoći učiniocu nakon izvršenja krivičnoga djela iz čl. 177. KZRH, što ovisi o tome da li je umišljaj počinitelja bio usmjeren samo na prikrivanje stvari ili na prikrivanje počinitelja krivičnog djela.
272
Županijski sud Bjelovar, Kž-217/96 od 6.6.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21. 110. PROTUZAKONITI RIBOLOV Članak 259. KZ Protupravno prisvajanje riba i drugih vodenih životinja (školjki, rakova i dr.) iz ribnjaka i drugih ograđenih prostora u kojima se uzgajaju, i to od osoba kojima ribe ili te životinje nisu povjerene na radu, kazneno je djelo krađe, a ne kazneno djelo nezakonitog (protuzakonitog) ribolova kojim djelom su zaštićene posve druge, ekološke, društvene vrijednosti. (Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSH od 17. lipnja 1985.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 111. PUSTOŠENJE ŠUMA Članak 261. KZ Krivično djelo pustošenja šuma čini onaj tko na šumskom prostoru siječe šumu tako da sprječava ili dovodi u opasnost uzgoj te šume kao cjeline, ili ugrožava njezin opstanak. Pojam šume određen je u čl. 4. Zakona o šumama kao prostor od najmanje deset ari zemljišta obrastao drvećem, bez obzira na to je li ta površina u vlasništvu jedne ili više pravnih ili fizičkih osoba. Svako krčenje ili čista sječa šume na manjoj površini obrasloj šumskim drvećem , ili samo na dijelu šume, kojom nije dovedena u opasnost opstojnost šume u cjelini, samo je prekršaj iz članka 86. Zakona o šumama. (Iz odluke Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-341/92 od 16. srpnja 1992.) Odsjeći granu stabala jele, i to zapremnine ½ m3, ne predstavlja nijednu od radnji iz čl. 125. KZH, tj. ni sječu, ni krčenje, ni podbjeljivanje stabala, a ni pustošenje šuma. Zato inkriminirani postupak okrivljenika ne može biti krivično djelo, nego se radi o prekršaju. (Iz odluke Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-3040/85 od 17. prosinca 1985.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 112. DOVOĐENJE U OPASNOST ŽIVOTA I IMOVINE OPĆEOPASNOM RADNJOM ILI SREDSTVOM Članak 263. KZ Pucanje iz automatske puške «AK 74» call. 5,45 mm, s ruba ceste prema automobilima u vožnji, predstavlja opće opasnu radnju kojom je izazvana konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi, pa i imovinu većeg opsega, pogotovo što se pored vozača u oba vozila nalazilo ukupno šest suputnika, pri čemu je neodlučno je li optuženik pucao u vozila ili samo u zrak.
273 «Neprihvatljivo ovaj žalitelj pokušava osporiti pobijanom presudom utvrđenu činjenicu da je pucanjem iz automatske puške na način i pod okolnostima opisanim u točkama 1. i 2. izreke presude stvorio konkretnu opasnost za vozače i osobe koje su se nalazile u automobilima. Glede djela činjenično opisanih u točki 1. pobijane presude optuženik navodi da za vozača i suvozača specijalnog vozila HTP nije nastala nikakva opasnost kada je on prvi put pucao jer je tada pucao u zrak, a ni drugi put jer je tada pucao u gume toga vozila. Uz to navodi da pucanje iz puške koja je u rukama vojnika vična oružju, kao što je on, ne predstavlja opće opasnu radnju. Ovi se navodi ne mogu prihvatiti. Naime, bez obzira na to što je optuženik prvi put doista pucao u zrak, već i takvo pucanje automatskom puškom u uvjetima odvijanja prometa na zavojitom dijelu Jadranske ceste dovodi vozače u konkretnu opasnost, iz razloga koji su navedeni u pobijanoj presudi, naime stoga što vozači radi izbjegavanja da budu pogođeni zanemaruju elementarne prometne propise pa time izvrgavaju i sebe i druge osobe u vozilima realnoj mogućnosti nezgode (krivudava vožnja vozačice vozila «Golf» i prelazak na lijevi kolnički trak). Žalbeni navod da je optuženik pucao u gume specijalnoga HTP vozila nje ni točan, jer je to vozilo pogođeno i u sanduk na stražnjoj strani i u desna vrata, dok naprotiv na gumama vozila nisu nađena oštećenja. To proizlazi i iz dokumentacije uviđaja, fotografskih snimaka i ostale dokumentacije u spisu. Optuženik, uostalom, u tijeku postupka nije izričito osporavao činjenicu da su tri projektila probila oplatu vozila, jedan sanduk otraga, a druga dva desna vrata pokraj kojih je nesporno sjedio suvozač, pa je izvan svake dvojbe da je zabijanjem projektila i tako ubojitog oružja u vrata vozila, u kojem sjede dvije osobe, nastala konkretna opasnost, i to visokog rizika za život i tijelo obojice. Stoga su žalbeni navodi u kojima se to negira proizvoljni i neprihvatljivi.» VSH, I Kž-638/92. od 18.2.1993. Iz utvrđenja suda da je optuženik ubacio aktiviranu ručnu bombu M-75 u trgovinu, znajući da se u njoj nalazi više osoba, pri čemu su dvije osobe zadobile lake tjelesne povrede, proizlaze sva bitna obilježja krivičnog djela iz članka 146. stavak 1. KZRH, a ne nekoga drugoga težeg djela. «Ne može se prihvatiti stajalište žalitelja da je optuženik inkriminiranim mu i neospornim činom – ubacivanjem u trgovinu aktivirane ručne bombe M-75 pristao da osobe koje su se nalazile u toj trgovini liši života, pa da njegov postupak sadrži u sebi obilježja dvaju krivičnih djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH za koje ga tereti optužnica. Suprotno navedenom, sud je prvog stupnja činjenično stanje glede subjektivnog odnosa optuženika prema djelu utvrdio pravilno kad je našao da je optuženik ubacivanjem aktivirane ručne bombe u prostoriju trgovine htio ugroziti tijelo i živote osobe i imovine, tj. da je postupao s namjerom da ošteti objekte u trgovini i ugrozi suseljane koji su se u njoj nalazili, a da naprotiv nije dokazano da bi on pristao da time i liši života osobe koje su se nalazile u tom prostoru, svoje susjede, otklonivši time s pravom optužbu za dva krivična djela ubojstva u pokušaju. 4/ Izvođenje na ulicu nevezanog psa, za kojega je utvrđeno da ne napada ljude i nije zloćudan, ne predstavlja općeopasnu radnju u smislu krivičnog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 1. KZH, niti takav pas u smislu navedenog propisa predstavlja općeopasno sredstvo.
274 «Ovaj drugostepeni sud podržava ocjenu pobijanog rješenja da pas koji nije zloćudan i ne napada ljude, i bez obzira na to što nije vezan, ne predstavlja općeopasno sredstvo, a njegovo izvođenje na ulicu općeopasnu radnju. Opće je opasno, naime, ono sredstvo koje zbog samih svojih svojstava predstavlja izvor konkretne opasnosti za neograničeni broj ljudi ili imovine, a to ovdje nije tako. Do povređivanja oštećenice u ovom je slučaju došlo ne zbog opasnih svojstava životinje, već zbog toga što je životinja pretrčavala cestu i podletjela pod prednji kotač bicikla, zbog čega je oštećenica izgubila kontrolu nad vozilom, pala i povrijedila se. Do bitno istih posljedica moglo je realno doći i da se na cesti našla neka druga domaća životinja, čije je držanje u seoskoj sredini dopušteno i uobičajeno. Prema tome, na strani osumnjičenika nema krivnje, budući da on, a kako to proizlazi iz prikupljenih obavijesti o događaju, nije mogao, niti je bio dužan očekivati da bi njegov dobroćudni pas, koji se nalazio ispred kuće, pretrčao cestu upravo u trenutku nailaska oštećenice na biciklu i da bi ona zbog toga mogla izgubiti kontrolu nad vozilom i pasti.» VSH, IV Kž-26/89 od 4.4.1989. Optuženik koji je u svadbi ispalio hitac iz kubure ručne izrade, držeći je u visini grudi, i pritom pogodio u leđa i usmrtio jednu osobu, učinio je krivično djelo iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 4. KZH. Nije osnovano stajalište javnog tužitelja u žalbi da je optuženik ugrozio sigurnost oštećenika s umišljajem i stoga počinio krivično djelo iz čl. 162. st. 2. u vezi s čl. 153. st. 1. KZH. Optuženikov osnovni propust bio je u tome što je punio i zatvarao kuburu kad je ona bila okrenuta prema prisutnim osobama pa mu je kokot «pobjegao» što upućuje na zaključak da je u obavljanju općeopasne radnje postupao nehatno. VSH, I Kž-515/91. od 28.8.1991. Optuženik koji je nakon svađe zbog prometnog incidenta udario šakom u staklo na zadnjim lijevim vratima automobila osobe koja je po njegovu mišljenju napravila prometni prekršaj, tako da se od udarca razbilo staklo i sasulo na sedmogodišnjeg dječaka na stražnjem sjedištu koji je tom prilikom zadobio reznu probojnu ranu lijeve očne jabučice s gubitkom očnog sadržaja i potpunim gubitkom vida lijevog oka, a koja je povreda bila teške naravi, počinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 3. u svezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH. Okružni sud u Zagrebu, Kž-2238/91. od 19.11.1991. PSP-53 Time što je okrivljenik na dostupnom mjestu djeci ostavio bombu «fitiljaču», koju je zatim njegov maloljetni sin uzeo i odnio u školu, pokazivao učenicima i držao skrivenu ispod stabla bora nedaleko škole, ali nije poduzeo bilo kakvu radnju koja bi mogla dovesti do aktiviranja bombe, nije počinio krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 1. i 4. KZH. Da bi se radilo o tom krivičnom djelu, potrebno je da nastupi konkretna opasnost za zaštićene objekte, a to su život, tijelo ili imovina, tj. da se stvori takvo stanje u kojem, prema općem iskustvu, s vjerojatnošću može svakog trenutka nastupiti povreda zaštićenog dobra, a takvo stanje u konkretnom slučaju nije nastupilo. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-244/92. od 2.7.1992. PSP-53 – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997.
275 Ćudljiv konj, koji udara i grize ljude oko sebe, može kad je ostavljen bez potrebnog nadzora da predstavlja sredstvo opasno po život ljudi u smislu čl. 268. st. 2. KZ. VSNRH, Kž-1871/56. od 30. lipnja 1956. Optuženica koja je naložila svom psu da napadne ženu staru 76 godina, kojom prilikom je pas nanio toj ženi tri ugrizne rane potkoljenice koje su lake naravi, izazvala je općeopasnom radnjom opasnost za tijelo ljudi i time počinila k. d. iz čl. 153. st. 1. KZH. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-406/89. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Osoba koja nahucka psa na drugu osobu (u konkretnom slučaju rijiečima: «Puci je»!) ne čini k. d. ugrožavanja iz čl. 153. st. 1. KZH, nego odgovarajuće k. d. protiv života i tijela. Mada se može dopustiti da je pas općeopasno sredstvo, ovo se djelo ne iscrpljuje u ugrožavanju, tj. u izazivanju stanja u kome postoji bliska mogućnost ozljeđivanja nekog konkretnog objekta, nego prerasta u k. d. ozljeđivanja. Ako je pri tom počiniteljeva namjera ograničena na zadavanje lake tjelesne ozljede, kvalifikacija po čl. 151. st. 1. KZH dovodi i do paradoksalnog zaključka da se počinitelju za samo ugrožavanje može izreći teža kazna nego za nanošenje lake tjelesne ozljede, tj. za ozljeđivanja (čl. 42. st. 1. KZH). Stoga je radnju opisanu u sentenci valjalo pravno označiti kao laku tjelesnu ozljedu iz čl. 42. st. 1. KZH, kako je to uostalom isti sud u gotovo identičnom slučaju s pravom učinio u presudi od 5. prosinca 1989. br. Kž386/89. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Neprihvatljivo je stajalište da bi već samo držanje otkočenog pištolja s metkom u cijevi u pretjecanju putničkog automobila ugrožavala osobe u blizini te da bi okrivljenik samim time počinio k. d. dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 4. KZH. Nesporno je da pištolj nije opalio dok se nalazio u pretincu, nego u trenutku kad je ispao iz okrivljenikova džepa kamo ga je okrivljenikov sin, nakon što je bez okrivljenikova znanja uzeo pištolj iz pretinca automobila, i neoprezno ga stavio tako da je pištolj pao na asfalt dijelom u kome se nalazi udarač, pa je pištolj opalio. Stoga nema uzročne veze između propusta okrivljenika koji je pištolj držao u pretincu i ozljede oštećenika. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-715/91. od 19. rujna 1991. Iz utvrđenja suda da je optuženik, nalazeći se na stubištu, ispalio u zatvorena vrata stana više streljiva iz pištolja, znajući da se u stanu nalaze ljudi čije živote može ugroziti, još ne proizlazi postojanje konkretne opasnosti za život odnosno tijelo tih ljudi u smislu čl. 146. KZRH. Iz obrazloženja: «Individualni zaštitni objekt ovoga k. d. predstavlja život ili tijelo ljudi ili imovina većeg opsega. Posljedica ovog djela je konkretna, stvarna opasnost za jedno od tih dobara, koja mora biti namjerno izazvana jednom od alternativno u zakonu navedenih radnji.
276 U izreci se prvostupanjske presude i ne utvrđuje, a jer optuženik za to optužnicom nije ni terećen, da bi uslijed probijanja drvenih vrata projektilima nastala konkretna opasnost za život ili zdravlje M. M. I ukućana – njegove žene i kćeri. Izrekokm je utvrđeno da su projektili probili vrata i zabili se u ormar u hodniku stana. Razgledanjem fotodokumentacije, a posebno tlocrta stana oštećene obitelji D., koji je stan prema podacima u spisu istovjetan stanu obitelji M., dolazi do zaključka da projektili ispaljeni kroz drveta ulazna vrata i ne mogu dospjeti drugdje do u ormar nasuprot njima. U razlozima se pobijane presude navodi da je obitelj M. Za vrijeme inkriminiranog čina bila u kuhinji, gdje se prema iskazu svjedoka i sklonila, upravo da izbjegne neki zalutali metak, jer su čuli da se u zgradi puca. Prema tome, činom ispaljivanja triju projektila u ulazna vrata stana obitelji M. nitko nije bio doveden u konkretnu opasnost za život ili tijelo, pa kako je konkretna opasnost za život ili tijelo, koja mora biti izazvana opće opasnom radnjom, neophodan element k. d. iz čl. 146. st. 1. KZRH, to sama činjenica da je optuženik ispaljivanjem triju projektila u ulazna vrata stana poduzeo jednu opće opasnu radnju nije dostatna za kvalifikaciju njegova postupka po tom propisu, zbog čega je optuženik pravilno oslobođen optužbe za to k. d.» VSRH, I Kž-234/1994. od 16. lipnja 1994. Radnja počinjenja k.d. iz čl. 146. st. 1. KZRH sastoji se u izazivanju opasnosti za život i tijelo ljudi i imovinu većeg opsega i to općeopasnom radnjom ili sredstvom. Posljedica ovoga k. d. je izazivanje konkretne opasnosti za život ili tjelesni integritet konkretno određene osobe ili opasnost za imovinu većeg opsega, pri čemu je za ostvarenje elemenata bića ovog djela nebitno je li je šteta uopće i nastupila. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud okrivljenika je proglasio krivim za k. d. iz čl. 153. st. 1. i 4. KZRH, a činjenično mu je stavljeno na teret da je svojom kriminalnom radnjom opisanom u izreci presude prouzročio štetu na radnom vozilu _ autodizalici. Kako je bilo u pitanju teretno vozilo s odgovarajućom mehanizacijom čija vrijednost očigledno premašuje iznos od 50.000 hrvatskih dinara, radilo se o imovini većeg opsega koja je općeopasnom radnjom okrivljenika bila dovedena u konkretnu opasnost, pa nije odlučno u kojem iznosu je stvarna šteta i nastupila. To zato, jer se za predmetno k. d. ne traži kao posljedica da je i nastupilo oštećenje imovine većeg opsega, odnosno u vrijednosti od 50.000 hrvatskih dinara nego i samim izazivanjem konkretne opasnosti za imovinu navedene vrijednosti, čim je takva opasnost nastupila, k. d. je dovršeno. Budući da je drugostupanjski sud stao na stajalište da je trebala nastupiti i imovinska šteta u iznosu od 50.000 hrvatskih dinara, a da bi se u konkretnom slučaju ostvarili bitni elementi k. d. iz čl. 153. st. 1. i 4. KZRH, pa kako nije, to je pozivom na čl. 350. t. 1. ZKP, okrivljenika S. V. oslobodio optužbe i na taj način povrijedio je, u kkorist okrivljenika, kazneni zakon glede pitanja, je li je djelo za koje se on optužuje k. d., čime je ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 355. st. 1. ZKP.» VSRH, Kzz-9/1995. od 4. veljače 1998. Optuženik koji je, čisteći automatsku pušku u prostoriji u kojoj je bilo još pet vojnika i držeći je usmjerenu prema jednom od vojnika (oštećenika), ubacio metak u cijev kad je stavljao zatvarač te opalio i usmrtio oštećenika, nije počinio teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl.
277 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH, (čl. 155. st. 4. u vezi s čl. 146. st. 1. i 4. KZH) kako je to uzeo sud prvog stupnja, nego krivično djelo nehajnog prouzrokovanja smrti iz čl. 38. KZH (čl. 37. KZH), Budući da je puščana cijev u trenutku opaljenja bila usmjerena samo prema oštećenikovu tijelu, a ni jedna druga osoba nije dovedena u konkretnu opasnost, ne može biti govora o izazivanju opasnosti za život ljudi pa se radi samo o kaznenom djelu iz čl. 38. KZH, jer je optuženik nepažljivim baratanjem automatskom puškom pri čišćenju iz nehaja prouzrokovao smrt jedne osobe. VSRH, IKž-246/92. od 03. 06. 1991. Optuženik koji u organiziranom lovu ispalio iz karabina jedan hitac u smjeru šikare u namjeri da ustrijeli divlju svinju, a da se prije toga nije sa sigurnošću uvjerio radi li se o divljoj svinji i pogodio te usmrtio lovca koji se nalazio u šikari, počinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. u vezi čl. 153. st. 1. i 4. KZH (čl. 155. st. 4. u vezi čl. 146. st. 1. i 4. KZH). VSRH, III Kr-107/92. od 06. 05. 1992. Optuženik koji je kao pripadnik Hrvatske vojske ostavio u svom stanu u nezaključanom ormaru automatsku pušku s okvirom i mecima, iako je mogao znati da je ona dostupna njegovom trinaestogodišnjem sinu pa ju je sin pokazivao svome četrnaestogodišnjem prijatelju, repetiravši je i ispalivši metak koji je pogodio prijatelja u glavu i usmrtio ga, počinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH (čl. 155. st. 4. u vezi s čl. 146. st. 1. i 4. KZH). Upozorenje djetetu od trinaest godina da ne dira pušku, nije dovoljna mjera da se spriječi nastanak opasne situacije. VSRH, IKž-244/92. od 27. 05. 1992. Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakkonsko obilježje «imovina većeg opsega» postoji kad vrijednost imovine prelazi 100.000,00 kn. U žalbi se neosnovano navodi da je optuženik pucao prema vratima gostionice kad su sve osobe u gostionici zauzele sigurne položaje, sagnuvši se ili lijeganjem na pod, pa nisu bile u opasnosti. Stoga bi u ponašanju optuženika možda bilo elemenata kaznenog djela oštećenja tuđe stvari, a ne kaznenog djela dovođenja u opasnost života ili imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 146. st. 1. KZRH (čl. 263. st. 1. KZ/97). Žalitelj zaboravlja da ovo kazneno djelo postoji već u onome času kad se izazove konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom. Posljedica djela je sama konkretna opasnost, ne traži se nikakva druga posljedica, kako žalitelj pogrešno misli, a u opisanoj situaciji konkretna opasnost je postojala, stvorio ju je optuženi s neizravnom namjerom, kao oblikom krivnje. (Kao u odluci VSRH, KŽ-956/94 od 15. svibnja 1995.) Ponašanje optuženika bilo je motivirano; on u obrani opisuje da je došao u poduzeće svoje djevojke koja više nije željela s njim «hodati». To ga je jako pogodilo pa je počeo pucati po zraku, potom je tjerao ljude iz pogona da nitko ne nastrada, a sam je izašao iz pogona tek kada je njegova bivša djevojka A. V. pristala s njim razgovarati. Tim je ponašanjem namjerno doveo u opasnost život ljudi i imovinu većeg opsega, a nastupila je šteta u iznosu od
278 137.210,00 kuna, čime su ostvarena sva subjektivna i objektivna obilježja ovoga kaznenog djela. (Kao u VSRH, Kž-916/95 od 23. svibnja 1995.) Optuženik je, naime, u kratkom vremenu od oko 25 minuta na dijelu Jadranske magistrale između Karlobaga i Senja u alkoholiziranom stanju zaustavljao više vozila. Kad se vozač specijalnog vozila HTP-a iz R. (djelo iz toč. I. izreke presude suda prvoga stupnja) i vozačica osobnog vozila (djelo iz toč. II. Izreke presude suda prvoga stupnja) nisu zaustavili, optuženik je u tri navrata pucao iz svoje automatske puške, odnosno pištolja – prvi put u zrak, zatim u karoseriju specijalnog vozila, a u međuvremenu i u smjeru osobnog vozila. Ovakvo ponašanje optuženika, kojim je on izazvao opasnost za život i tijelo vozača i osoba u tim vozilima, predstavlja po ocjeni ovog Vrhovnoga suda stvarnu i pravnu cjelinu, pa to ponašanje ispravnom primjenom Krivičnog zakona treba kvalificirati kao jedno produljeno krivično djelo iz čl. 146. stavak 1. KZRH. (Kao u odluci VSRH, Kž-638/92 od 18. veljače 1993.) Sud prvoga stupnja, činjenično stanje glede subjektivnog odnosa optuženika prema djelu pravilno je utvrdio, kada je našao da je optuženik ubacivanjem aktivirane ručne bombe u trgovinuhtio ugroziti tijelo i živote osobe i imovinu. Naime, postupao je s namjerom da ošteti objekte u trgovini i ugrozi suseljane koji su se u njoj nalazili, a naprotiv nije dokazano da bi on pristao da time i liši života osobe koje su se nalazile u tom prostoru, svoje susjede, otklonivši time s pravom optužbu za dva krivična djela ubojstva u pokušaju. (Kao u odluci VSRH, Kž-27/94 od 22. rujna 1994.) Činom ispaljivanja triju projektila u ulazna vrata stana obitelji M. (koja se u to vrijeme sklonila u kuhinju, da izbjegnu zalutali metak, jer su čuli da se u zgradi puca), nitko nije bio doveden u konkretnu opasnost za život ili tijelo. Budući da je konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi, koja mora biti izazvana općeopasnom radnjom, neophodan element krivičnog djela iz čl. 146. st. 1. KZRH, sama činjenica da je optuženik ispaljivanjem triju projektila u ulazna vrata stana poduzeo jednu općeopasnu radnju, nije dovoljna za kvalifikaciju njegovog postupanja po tom propisu, zbog čega je optuženik pravilno oslobođen optužbe za to krivično djelo. (Kao u odluci VSRH, Kž-234/94 od 16. lipnja 1994.) Pas pit bull terijer, odrastao mužjak, u šetnji na javnoj površini gdje se kreće mnogo ljudi, bez zaštitne brnjice i povodnika, predstavlja opasno sredstvo, kako se navodi u odluci koja slijedi: «Optuženik je proglašen krivim da je općeopasnim sredstvom izazvao opasnost za tijelo ljudi s neizravnom namjerom, tako što je izveo u šetnju svog psa, odraslog mužjaka pit bull terijera, a da ga nije držao na povodniku, pa je taj pas pojurio prema oštećenici koja je u svoje naručje primila svog psa pasmine škotski terijer, kako bi ga zaštitila od napada okrivljenikova psa, te je istom okrenula leđa. Nakon toga je pas okrivljenika skočio na oštećenicu i zagrizao je na desni gluteus, počeo je trzati glavom lijevo-desno, ne obazirući se na zapovijed okrivljenika da prestane, a prestao je napadati tek kad ga je okrivljenik odvojio od oštećenice udarajući ga po njuški. Tom prilikom oštećenica je zadobila lake tjelesne ozljede u obliku četiri rane – razderotine dužine 1-1,5 cm, uz okolne oguljotine kože u predjelu debelog mesa i desne natkoljenice. ( Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-149/99 od 30.ožujka 1999.) Okrivljenik je proglašen krivim zbog teškog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti općeopasnom radnjom iz čl. 155. st. 3. u vezi čl. 146. st. 4. KZRH, koja se sastoji u tome da je, kada je motor traktora radio, maknuo nogu s papučice kvačila, što je imalo za posljedicu pokretanje traktora, koji je zahvatio tijelo oštećenika dok je čučeći ispred zadnjeg kotača traktora popravljao dinamo, uslijed čega je oštećenik zadobio teške tjelesne ozljede. Krivično
279 djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjoom ili sredstvom iz čl. 146. KZRH čini osoba koja općeopasnom radnjom ugrozi tijelo ljudi, dakle individualno neodređenog kruga ljudi, ili individualno određenog većeg broja ljudi, ili individualno neodređene osobe. Ugoržavanje jedne određene osobe, ako je imalo za posljedicu njeno teško tjelesno povrjeđivanje, kao u konkretnom slučaju, sadrži elemente krivičnog djela protiv života i tijela ljudi – teške tjelesne povrede počinjene iz nehata. Županijski sud Bjelovar, Kž-402/96 od 29.8.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Kvalificirani element krivičnog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 3. KZH, tj. da je to djelo počinjeno na mjestu gdje se okuplja veći broj ljudi, prema pravilnom shvaćanju citirane zakonske odredbe izravno ovisi o stupnju koncentracije ljudi na nekom prostoru. Stoga se o mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi radi samo kada je ostvaren visok stupanj te koncentracije, tj. kada je na relativno malom prostoru okupljen iznimno velik broj ljudi, npr. Na nekom skupu, priredbi, proslavi i sl., pa čak i kada je veliki broj ljudi okupljen u nekom stanu. Prema tome, izazivanje požara u vlastitom stanu, što se nalazi unutar većeg stambenog objekta s više stanova, u kojima su se u tome trenutku nalazili samo njihovi stanari, predstavlja samo osnovno djelo iz čl. 153. st. 1. KZH. (VSH, Kž-195/83 od 7. rujna 1983., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84.) Vozač koji usmjeri vozilo na prometnog policajca koji ga pokušava zaustaviti svjetlećom pločicom čini u stjecaju kaznena djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom (čl. 146. st. 1. Krivičnog zakona RH) i sprečavanja službene osobe u obavljanju dužnosti (čl. 186. st. 1. Krivičnog zakona RH). Županijski sud u Varaždinu, Kž-82/1999 od 18.5.1999. (Općinski sud u Novom Marofu, K-4/98 od 15. 6. 1998) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2002. Očito je da divlje životinje izložene u zoološkom vrtu same po sebi predstavljaju opasnost za posjetitelja vrta, te da s tim u vezi nedovoljna zaštita posjetitelja od takove opasnosti predstavlja općeopasnu radnju u smislu čl. 268. KZ. Iz činjenice da ne postoje specijalni propisi o unutarnjem redu u zoološkim vrtovima, zaštiti od opasnih životinja i sl. ne može se izvlačiti zaključak da propusti u zaštiti posjetitelja ne bi bili predviđeni u zakonu kao k. d. Naime, Krivični zakonik u čl. 268. st. 2. KZ predviđa kao k. d. izazivanje opasnosti za život ljudi bilo kakvom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom, a kao takva radnja – ima se uzeti i nedovoljna zaštita posjetitelja zoološkog vrta od divljih životinja. Ovo stoga što se pod općeopasnom radnjom ili sredstvom razumiju svaka radnja (činjenje ili nečinjenje) i svako sredstvo, koji su prema životnom iskustvu podesni (prikladni) da izazovu konkretnu opasnost za životni integritet ljudi, tj. da postojeću, imanentnu opasnost povećaju do te mjere da je svakoga šasa moguće nastupanje zabranjene posljedice. VSH, I Kž-1578/72. od 27. veljače 1973.
280 Očito je da nema dokaza da su optuženici bili svjesni, odnosno bili dužni i mogli biti svjesni da u kupaonici može doći do trovanja plinom zato što bojler nije bio sojen s dimnjakom, pa je opravdano prvostupanjski sud našao da u njihovu ponašanju nema nehaja i da se smrt oštećenika ne može pripisati njihovu propustu. Ovo naročito ako se ima u vidu činjenica da je bojler montiralo stručno izvođačko poduzeće, da je dovršene radove pregledala stručna komisija, da među nedostacima nije naveden sporni bojler, te okolnost da optuženici nisu stručnjaci za plinske instalacije. VSH, I Kž-381/72. od 22. lipnja 1972.
113. UNIŠTENJE ILI OŠTEĆENJE JAVNIH NAPRAVA Članak 264. KZ Kazneno djelo uništenja ili oštećenja javnog uređaja, iz čl. 147. st. 2. i 1. KZRH, ne čini okrivljenik čijim je nehajem prilikom rušenja stabla, čije su grane bile u neposrednoj blizini električnog stupa, otkinut električni kabel s nosača, te uništen električni priključak na 13 obiteljskih kuća koje su ostale bez električne energije 20 sati. Takve radnje okrivljenika nisu prouzročile znatan poremešaj u redovnom životu građana. Takvim poremećajem mogu se smatrati samo tako izmijenjena stanja u kojima redovni život poremete neubičajene teškoće, npr. U slučaju kad zbog nedostatka električne energije prestane funkcionirati javni promet u gradu, kad jedno naselje u zimskim uvjetima ostane nekoliko dana bez grijanja, kad dugo ne rade pekarski ili mljekarski pogoni i veći broj građana ne može nabaviti kruh i mlijeko i sl. Nedostatak električne energije tijekom 20 sati, čak u jednom gradu, ne može znatno poremetiti život građana, jer je općepoznato da je u radzobljima manjka električne energije u cijeloj državi ili u jednom njezinom dijelu bilo redukcija isporuke električne energije, a redovni život građana je i te kako uredno funkcionirao, iako u otežanim uvjetima. (Županijski sud u Bjelovaru, Kž-210/97 od 12. lipnja 1997. Zbirka odluka VSRH br. 1/98.) Nisu ostvarena bitna obilježja djela uništenja ili oštećenja javnih uređaja iz čl. 147. st. 2. KZRH u radnjama optuženika koji su prilikom izvođenja građevinskih radova prokopa kanala, bez prethodne provjere i utvrđenja položaja i lokacije podzemnih telefonskih vodova, kod iskopa rovokopačem presjekli telekomunikacijski kabel koji je bio postavljen u zemlji na dubini od 60 cm, zbog čega su jedan dan izvan telefonskog prometa bila 203 telefonska priključka na području dvaju sela. Telefonske linije bile su u kvaru samo jedan dan, do sljedećeg dana kada je u prijepodnevnim satima kvar otklonjen; realno je moglo doći do poteškoća u redovnom životu građana, ali nikako ne i do znatnog poremećaja u redovnom životu građana. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-180/98. od 28. svibnja 1998.) U odlukama navedenima pod brojevima 1 i 2 primijenjen je čl. 147. KZRH po kojemu se za postojanje djela tražilo izazivanje znatnog poremećaja u životu građana, za razliku od čl. 264. KZ gdje je kriminalna zona proširena, pa je za postojanje djela dovoljno nastupanje bilo kakvog poremećaja u redovnom životu građana. Odluka pod brojem 2 donesena je 28. svibnja 1998. godine, u vrijeme važenja KZ/97, no kako novi zakon nije primijenjen, djelo je očito počinjeno prije njegova stupanja na snagu, pa je primijenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme ostvarenja djela, jer KZ/97 za počinitelja nije blaži.
281 114. OŠTEĆENJE ZAŠTITNIH NAPRAVA NA RADU Članak 265. KZ Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «imovina većeg opsega» postoji kad vrijednost imovine prelazi 100.000,00 kn. Prvostupanjskom presudom proglašena je krivom okrivljenica za počinjenje kaznenog djela iz čl. 155. st. 3. u svezi s čl. 149. st. 1. KZRH. Izrečena joj je uvjetna osuda te je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i rok kušnje od jedne godine. U psotupku je utvrđeno da je okrivljenica povrijedila odredbe čl. 57. Pravilnika o zaštiti na radu, jer je kao glavna sestra instrumentarka rasporedila spremačicu R. M. Na radni zadatak čišćenja zidnih svjetiljki koje se nalaze na visini od 350 cm od poda uz korištenje drvenih ljestava, iako je predmetni radni zadatak trebalo obaviti uz upotrebu skele. Tako je spremačica, popevši se na ljestve na visinu od tri metra, zbog klizanja i prevrtanja ljestava pala te zadobila tešku tjelesnu ozljedu. (Iz odluke Općinskoga suda u Zagrebu, potvrđene presudom Županijskoga suda u Zagrebu, Kž29/99 od 30. ožujka 1999.) Optuženi su bili dužni, nakon što su bili upozoreni od strane nadležnog inspektora rada da se u kamenolomu ne smije vaditi kamen potkopavanjem stijena jer može doći do nesreće i povrede radnika koji tamo rade, obustaviti rad u kamenolomu sve dok se ne pribave potrebna financijska sredstva da se prijeđe na vađenje kamena po sistemu etaža, što oni nisu učinili. U tome i jest njihova krivnja: dopustili su da se i dalje radi na nepropisan način, olako držeći da će biti dovoljno da radnicima skrenu pažnju na veću opreznost pri radu, te da će se na taj način moći spriječiti da dođe do nesreće. No unatoč tome do nesreće je došlo. (Kao u odluci VSH, Kž-647/71 od 13. ožujka 1971.) 115. OPASNO IZVOĐENJE GRAĐEVINSKIH RADOVA Članak 266. KZ Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na ojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «imovina većeg opsega» postoji kad vrijednost imovine prelazi 100.000,00 kn. Optuženi poslovođa gradilišta odgovorna je osoba pri rukovođenju gradnjom. Po odredbama Pravilnika o sigurnosti tog poduzeća bio je neposredno odgovoran za poduzimanje mjera zaštite pri radu. Posebno je bio zadužen da radnike raspoređuje na zadatke samo onda ako su radna mjesta osigurana u smislu odredaba Pravilnika, da radnike rasporedi na radna mjesta samo onda ako je provjerio poznaje li radnik propise o korištenju zaštitnih sredstava, da svakog radnika na primjeren način upozna s njegovim radnim mjestom i opasnostima na radnome mjestu, kao i da rukovodiocu radne jedinice radilišta prijavi svaki nedostatak, kvar ili drugu štetnu pojavu koja bi mogla ugroziti život ili zdravlje radnika. Iz tih odredaba Pravilnika proizlazi odgovornost optuženoga za poduzimanje mjera sigurnosti na radu, odnodnos njegova odgovornost ako zbog takvih propusta dođe do zabranjene posljedice iz čl. 270. Krivičnog zakona. Njegovo svojstvo odgovorne osobe pri rukovođenju gradnjom, odnosno osobe odgovorne za poduzimanje mjera zaštite na radu, pa prema tome, ni njegovu krivičnu odgovornost koja nastane zbog propuštanja tih mjera nikako ne isključuje činjenica što na gradilištu postoji i
282 odgovorni rukovodilac gradilišta i njegov zamjenik, kao ni njihova odgovornost za poduzimanje mjera zaštite pri radu, kako je to predviđeno Pravilnikom, jer je njihova odgovornost konkurentna, a nikako samo alternativna. Isto tako nije isključena odgovornost optuženog poslovođe gradilišta ni time što su rukovodilac gradilišta i njegov zamjenik u ovom slučaju bili upoznati da nisu poduzete odgovarajuće mjere zaštite (da su otvori na neostakljenim armaturama na stubištima bili neosigurani) i da su oni to tolerirali i čak odobravali takvo stanje. Ovo napose zbog toga što je optuženi kao poslovođa po Pravilniku bio obvezan obratiti se rukovodiocu gradilišta radi otklanjanja takvih propusta, odnosno u tu se svrhu obratiti čak i tehničkom direktoru, direktoru poduzeća i referentu zaštite na radu. (Kao u odluci VSH, Kž-408/71 od 31. ožujka 1971.) 116. TEŠKA KAZNENA DJELA PROTIV OPĆE SIGURNOSTI Članak 271. KZ Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «imovinska šteta velikih razmjera» odnosno «materijalna šteta velikih razmjera» postoji kad vrijednost imovinske štete, odnosno materijalne štete prelazi 300.000,00 kn. Kazneno djelo ubojstva u odnosu na kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom nije drugačije kazneno djelo nego drugo kazneno djelo, pa ako sud sam provodi prekvalifikacije, u svakom slučaju prekoračuje optužbu, kao što je ispravno riješio VSRH u odluci Kž-416/95 od 23. listopada 1997. «Optuženiku A. V. Stavljeno je na teret da je dana 23. studenoga 1994. godine oko 18 sati u O., Glavna ulica bb, nalazeći se od prije u svađi s oštećenima M. I F. P., od svoje kuće donio ručnu bombu, tzv. kašikaru, a kad je čuo glasove iz kuće oštećenika, u namjeri da ih liši života izvukao osigurač iz ručne bombe i aktivirao je, te je ubacio kroz otvoreni prozor sobe. U nastaloj eksploziji oštećena M. P. Zadobila je brojne eksplozivne ozljede koje su bile lake naravi, i eksplozivnu olzljedu lijevog mišića sa zaostalim stranim metalnim tijelom i otvorenim prijelomom krila lijeve crijevne kosti zdjelice, te eksplozivnu ozljedu gonjeg dijela potkoljenice desne noge, sa zaostalim stranim metalnim tijelom između goljenične i lisne kosti desne potkoljenice i otvoreni prijelom goljenične kosti, koje ozljede su bile teške, dok oštećeni F. P. Nije povrijeđen jer se u tome času nalazio u kuhinji, a što je sve optužnicom kvalificirano kao krivično djelo ubojstva u pokušaju dviju osoba, koje je ostvareno direktnim umišljajem, iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH. Izrekom presude optuženi je proglašen krivim da je u isto vrijeme i na istome mjestu, iako svjestan da time izaziva opasnost za oštećene M. I F. P. U alkoholiziranom stanju, nakon što je izvukao osigurač iz ručne bomber i aktivirao je, kroz otvoreni prozor ubacio u kuću oštećenih gdje je nastupila eksplozija, od koje je oštećena M. P. Zadobila lake i teške tjelesne ozljede, a njezin suprug F. Ostao je neozlijeđen. To je pobijana presuda kvalificirala kao teško djelo protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom i sredstvom iz čl. 155. st. 1. u svezi s čl. 146. st. 1. KZRH. Kao što je naprijed vidljivo, sud prvoga stupnja nije optuženika osudio za drugačije krivično djelo od onoga za koje je bio optužen, nego za potpuno drugo krivično djelo od onoga za koje je bio optužen, čime je povrijedio odredbe čl. 336. st. 1. ZKP. Objektivni identitet optužbe i presude ogleda se u tome što se presuda može odnositi samo na ono krivično djelo koje je obuhvaćeno optužbom, sud je vezan za činjenčni
283 opis djela izložen u podnesenoj optužnici i na glanvoj raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. To treba shvatiti tako da se presudom moraju obuhvatiti samo oni elementi krivičnog djela koji su obuhvaćeni optužbom, no ako se radi o elementima koji ne mijenjaju bit djela iz optužbe, mogu postojati i razlike.» Optuženica je kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom počinila s neizravnom namjerom a ne iz nehaja kada je, nakon prethodnog sukoba s dvjema osobama, iz torbice izvadila ručnu bombu «kašikaru, izvukla iz nje osigurač i bacila je ispred sebe, iako su se u njezinoj blizini, osim dvojice svjedoka s kojima se prethodno verbalno sukobila, nalazile brojne druge osobe. Pritom su zbog eksplozij bombe četiri osobe zadobile teške i lake tjelesne ozljede. (Kao u odluci VSRH, Kž-662/95 od 21. veljače 1995.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «imovinska šteta velikih razmjera», odnosno «materijalna šteta velikih razmjera» postoji kad vrijednost imovinske štete, odnosno materijalne štete prelazi 300.000,00 kn. Optuženik je nakon svađe zbog prometnog incidenta, udario šakom u staklo na zadnjim lijevim vratima automobila osobe koja je po njegovom mišljenju napravila prometni prekršaj. Od toga udarca staklo se razbilo i rasulo po semogodišnjem dječaku na stražnjem sjedalu, koji je tom prilikom zadobio reznu probojnu ranu lijeve očne jabučice s gubitkom očnog sadržaja i potpun gubitak vida lijevoga oka, a koja je povreda bila teške naravi. Time je optuženik počinio teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti. (Kao u odlluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-2238/91 od 19. studenoga 1991.) Izazvao je opasnost za život ljudi iz nehaja općeopasnim sredstvom okrivljenik koji je na stolu u dnevnom boravku kuće, gdje su se nalazile dvije maloljetne osobe od 16 i 17 godine, odložio pištolj u kojem je bilo 14 metaka. Jedan od maloljetnika, kad je okrivljenik napustio dnevni boravak, uzeo je pištolj, repetirao ga i ispalio streljivo u smjeru svoje sljepoočnice te zadobio tešku tjelesnu ozljedu. (Županijski sud u Bjelovaru, Kž-197/97 od 22. svibnja 1997., Zbirka odluka VSRH, br. 1/98.) Neprihvatljivo je stajalište da bi već samo držanje otkočenog pištolja s metkom u cijevi u pretincu putničkog automobila ugrožavalo osobe u blizini te da bi okrivljenik samim tim učinio krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 4. KZH. Nesporno je da pištolj nije opalio dok se nalazio u pretincu, nego u trenutku kada je ispao iz okrivljenikovog džepa kamo ga je neoprezno stavio okrivljenikov sin, nakon što je bez okrivljenikova znanja uzeo pištolj iz pretinca automobila. Tako je pištolj pao na asfalt dijelom u kojem se nalazi udarač, pa je pištolj opalio. Stoga nema uzročne veze između propusta okrivljenika koji je pištolj držao u pretincu i ozljede oštećenika. (Okružni sud u Bjelovaru, Kž-715/91 od 19. rujna 1991., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84.) Prvostupanjskom presudom proglašena je krivom okrivljenica za počinjenje kaznenog djela iz čl. 155. st. 3. u svezi s čl. 149. st. 2. KZRH. Izrečena joj je uvjetna osuda, te utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i rok kušnje od jedne godine. U postupku je utvrđeno da je okrivljenica povrijedila odredbe čl. 57. Pravilnika o zaštiti na radu, jer je kao glavna sestra instrumentarka rasporedila spremačicu R. M. Na radni zadatak čišćenja zidnih svjetiljki, koje se nalaze 350 cm od poda, uz korištenje drvenih ljestava, iako je taj radni zadatak trebalo obaviti uz upotrebu skele. Tako je spremačica, popevši se na ljestve na visinu od tri metra, uslijed klizanja i prevrtanja ljestava pala te zadobila tešku tjelesnu ozljedu. (Iz odluke Općinskog suda u Zagrebu, potvrđene presudom Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-29/99 od 30. ožujka 1999.)
284 Počinio je nehatno teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz čl. 155. st. 3. u vezi sa čl. 146. st. 4. KZRH okrivljenik koji je kao sudionik svatovske kolone u mjesecu kolovozu, u poslijepodnevnim satima, u naseljenom mjestu iz pištolja ispucao 6 metaka u zrak u pravcu polja, te je jedno zrno pogodilo oštećenicu koja se nalazila u polju udaljena 900 metara od mjesta odakle je okrivljenik pucao i nanio joj prostrijelnu ranu ispod desne ključne kosti s prodorom u desno prsište kkoja ozljeda je teške naravi. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelolvaru, Kž-441/97 od 30. listopada 1997.) Upravitelj gradilišta koji je propustio na betonski šaht dubok 1,80 metara ugraditi zaštitne rešetke, odgovoran je za smrt osobe kokja je pala kroz nezaštićen šaht i poginula, bez obzira na to što je komisija za tehničko primanje preuzela radove prije nesreće. Tim preuzimanjem nije prekinuta uzročna veza između okrivljenikova propusta i nastale posljedice. (Kao u odluci Kž-1089/90 od 4. travnja 1991.) Optuženik je u organiziranom lovu iz karabina ispalio jedan hitac u smjeru šikare u namjeri da ustrijeli divlju svinju, a da se pri tome nije sa sigurnošću uvjerio radi li se uistinu o divljoj svinji i pogodio je te ustrijelio lovca koji je bio u šikari. (Kao u odluci VSRH, Kr107/92 od 6. svibnja 1992.) Optuženik je kao pripadnik Hrvatske vojske ostavio u svom stanu, u nezaključanom ormaru, automatsku pušku s okvirom i mecima, iako je mogao znati da je ona dostupna njegovom trinaestgodišnjem sinu, koji ju je pokazao svom četrnaestogodišnjem prijatelju. Repetirao je pušku i ispalio metak koji je pogodio prijatelja u glavu i usmrtio ga. Time je optuženik ostvario teško djelo protiv opće sigurnosti. Upozorenje djetetu od trinaest godina da ne dira pušku nije dovoljna mjera da se spriječi opasna situacija. (Kao u odluci VSRH, Kž244/92 od 27. svibnja 1992.) Nesporno je utvrđeno da je optuženik ispalio samo jedan metak, od ukupno 30 koliko ih stane u okvir. U razlozima presude sud prvoga stupnja u skladu s utvrđenjem u izreci presude, utvrđuje da je optuženik, doduše, morao upravo pritiskom prsta aktivirati okidač, ali da je to učinio pri neopreznom posezanju za puškom, odnosno za hvatištem odložene puške za koju je znao da je otkočena. Utvrđeno je također da optuženik nije imao ni iskustva, niti je bio uvježban za rukovanje takvim oružjem. Stoga prvostupanjski sud i nalazi da je osnovni uzrok ovog tragičnog događaja to što optuženik nije zakočio pušku, a sve se događalo u napetoj atmosferi zbog dobivene obavijesti o mogućem napadu padobranaca i strke oko priprema vojnika za izlazak s otužjem. Prema tome, i unatoč najtežoj posljedici zbog vrlo niskog stupnja krivnje, nesvjesnog nehaja, i objektivnih okolnosti događaja, sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da je bilo mjesta izricanju uvjetne osude. (Kao u odluci VSRH, Kž584/92 od 10. prosinca 1992.) Sud je utvrdio da je na mjestu događaja, u dvorištu optuženika, postojala nepokrivena septička jama pristupačna i gostima gostionice i drugim osobama, pogotovo kad se poslije kiše napunila vodom koja se na površini zamrzla. Ta je jama objektivno predstavljala takvo neredovito stanje koje prema životnom iskustvu može izazvati konkretnu opasnost za život ljudi. Uzevši u obzir dimenziju jame te činjenicu da se nalazila u blizini autobusne stanice i gostionice okrivljenika, okrivljenik je morao i mogao biti svjestan mogućnosti da netko nastrada ako slučajno stane za zaleđenu površinu. A kako kod okrivljenika nije izostao samo dužan nego i bilo kakav oprez time što jamu nije osigurao niti vidljivo označio, to se smrt oštećenika može pripisati upravo tom propustu okrivljenika, dakle njegovu nehaju. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-881/83 od 11. listopada 1983.) Okrivljenik je, naime, kako to osnovano ističe prvostupanjski sud, postupio krajnje neoprezno uzimajući njemu nepoznati predmet, kao dio kasetne bombe, koji pri tome nije bio krhotina, već cjelovit mehanički sklop. Savjet je pritom zatražio od nestručnih osoba, koje u tom trenutku, s obzirom na za to područje nepoznato oružje, i nisu mogle znati, kao ni
285 okrivljeni, za obrojitost takve naprave. No, sam okrivljenik mogao je zaključiti da opasnost od takve vrste oružja prijeti, to više što se radilo o jednom cjelovitom dijelu. Također je mogao znati da on, s obzirom na tu okolnost, kao neupućena osoba ne smije takvim i sličnim napravama rukovati. Posebno je optuženikov postupak prešao granicu kriminalnog ponašanja u trenutku kada je taj dio kasetne bombe donio kući i tu ga pohranio, pokazujući ga i djetetu, pa je u tom trenutku kod njega izostao svaki oprez, a pri tome je znao da se radi o općepoznato opasnim sredstvima i nače ubojitom oružju u koje se ne razumije dovoljno ikli mu uopće nije poznato. S obzirom na ove okolnosti morao je i mogao biti svjestan nastupanja štetnih posljedica. Upravo iz tih razloga optuženikovo je ponašanje nesvjesno nehatno, pa se s obzirom na činjenicu da je takvo njegovo pon ašanje prouzročilo smrt jedne osobe, u njegovom činu stječu sva bitna obilježja bića krivičnog djela iz čl. 155. st. 4. u vezi s čl. 146. st. 1. i 4. KZRH. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1297/98 od 30. ožujka 1999.) Pod odgovornom osobom iz čl. 290. st. 1. Krivičnog zakona ima se smatrati osoba kojoj je povjereno i izvođenje gradnje pojedine zgrade. Kad je optuženi kao zidar i privatni obrtnik izvodio građevinske radove, pravilno je utvrđeno da on ima to svojstvo. Za pitanje krivične odgovornosti pravno je irelevantno tko je na gradilištu bio nadzorni organ, jer ta okolnost ne može dovesti u pitanje i krivičnu odgovornost optuženog kao izvođača građevinskih radova. Optuženi je postupio protivno propisu čl. 2. Općeg pravilnika o HTZ mjerama pri radu, čl. 5. st. 2. Pravilnika o HTZ mjerama u građevinarstvu i čl. 5. i 36. Pravilnika o zaštinim mjerama protiv opasnosti od električne struje u radnim prostorijama i radilištima, kad je dopustio da radnici rade na zgradi iznad koje je bio nisko postavljen električni vod visokog napona, a da nije pričekao da se taj vod prije početka radova isključi. Zato je odgovoran za smrtnu posljedicu koja je nastupila zbog tog propusta. (Kao u odluci VSH, Kž-1017/70 od 26. kolovoza 1970.) Optuženik koji je na svadbi ispalio hitac iz kubure ručne izrade, držeći je u visini grudi, i pritom pogodio u leđa i usmrtio jednu osobu, učinio je krivično djelo iz čl. 162. u vezi sa čl. 153. st. 4. KZH. Nije osnovano stajalište javnog tužitelja u žalbi da je optuženik ugrozio sigurnost oštećenika s umišljajem i stoga počinio krivično djelo iz čl. 162. st. 2. u vezi sa čl. 153. st. 1. KZH. Optuženikov osnovni propust bio je u tome što je punio i zatvarao kuburu kad je ona bila okrenuta prema prisutnim osobama, a kokot mu je «pobjegao», što upućuje na zaključak da je čineći općeopasnu radnju postupao nehatno. (Kao u odluci VSH, Kž-515/91 od 28. kolovoza 1991.) Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Optuženica je svjesno općeopasnim sredstvom (ručnom bombom) izazvala opasnost za život i tijelo većeg broja osoba, nakon prethodnoga verbalnog sukoba s dvjema osobama, iz torbice izvadila ručnu bombu «kašikarku», izvukla iz nje osigurač i bacila ispred sebe, iako su se u njezinoj blizini, osim dvojice svjedoka s kojima se prethodno verbalno sukobila, nalazile brojne druge osobe, pri čemu su zbog eksplozije bombe četiri osobe zadobile teške i lake tjelesne ozljede. Prema tome, optuženica je bila svjesna da su njenim aktiviranjem ručne bombe mogli biti ugroženi životi i tijelo brojnih osoba pa je, pristajući na to, bacila ručnu bombu, dakle da se k. d. iz čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 146. KZRH ostvari s neizravnom namjerom, a ne iz nehaja. Iz obrazloženja:
286 «Suština podnesene žalbe ogleda se u tvrdnji da optuženica kritične zgode nije postupala s neizravnom namjerom, već iz nehaja, a bez namjere, niti pristajanja da se slučajnim prolaznicima nanesu ozljede, pa kako prvostupanjski sud u pravcu stanja svijesti optuženice tempore criminis nije proveo psihijatrijsko vještačenje, to se činjenično stanje u tom dijelu nalazi pogrešno i nepotpuno utvrđenim. Međutim, suprotno tvrdnji žalbe prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom predmetu potpuno i pravilno utvrdio, pa je na temelju nađenih materijalnih tragova, te iskaza svjedoka, a djelomično i na temelju same obrane optuženice, osnovano zaključio da je optuženica kritične zgode – prilike općeopasnim sredstvom – bombom izazvala opasnost za život i tijelo ljudi, pri čemu su dvije osobe zadobile teške a dvije lake tjelesne ozljede, pa je time počinila k. d. iz čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 146. st. 1. KZRH. Pogrešno žaliteljica smatra da postojeći dokazi u spisu potvrđuju njezinu obranu prema kojoj ona nije vidjela niti je mogla vidjeti da se na mjestu eksplozije bombe nalaze osobe koje bi mogle stradati. Upravo suprotno iz iskaza ispitanih svjedoka nedvojbeno proizlazi da je u kritično vrijeme na predmetnom raskršću bilo dosta prolaznika i vozila, pa je tako i svjedok D. A. svojim povikom «bježite, bomba» pokušala upozoriti grupu prolazećih biciklista. Kada se pritom procjenjuje da je s obzirom na upaljenu javnu rasvjetu vidljivost bila veoma dobra, a što potvrđuje i optuženica u svojoj obrani, tada očigledno proizlazi da je ona bila svjesna da se u njezinoj blizini, osim dvojice svjedoka koji su je, isprovocirali da aktivira bombu, nalaze i brojne druge osobe čiji bi životi i tijela eksplozijom bili ugorženi, ali je pristajući na to ipak bacila ručnu bombu, čime je u odnosu na sam čin izazivanja opasnosti za druge evidentno postupala s neizravnom namjerom, a nikako iz nehaja. Nehaj optuženice, naravno, postoji u odnosu na nastanak konkretnih teških i lakih tjelesnih ozljeda koje su zadobili slučajni prolaznici. Pritom žaliteljica u žalbi, pobijajući od prvostupanjskoga suda utvrđeni njezin subjektivni odnos prema vlastitom odnosu, ne pravi odgovarajuću stručnu razliku između pristajanja na ugrožavanje nazočnih prolaznika i nehaj u odnosu na same nastupjele posljedice, zbog čega taj dio žalbe kojim se tvrdi da optuženica «nije željela nikoga ozlijediti, niti je pristala da stradaju nevini prolaznici», u stvari, sadrži isti zaključak kao i presuda prvostupanjskoga suda.» VSRH, I Kž-662/1995. od 21. veljače 1996. Kad počinitelj djela u noćno doba na kucanje na njegov prozor od strane nepoznate osobe koja se nije odazvala na njegove pozive pod dojmom da se radi o lopovu ili kakvoj drugoj sumnjivoj osobi, u svojoj uzbuđenosti nesmotreno reagira i opali hitac iz puške u pravcu odakle je čuo šuštanje u namjeri da tu osobu zaplaši, p atoj osobi takvim pucanjem zada tešku tjelesnu ozljedu, ne čini pokušaj k. d. ubojstva iz čl. 135. st. 1. u vezi s čl. 16. st. 1. KZ, već teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 273. st. 1. u vezi s čl. 268. st. 2. KZ. VSH, Kž-526/69. od 15. svibnja 1969. Optuženik koji je u organiziranom lovu ispalio iz karabina jedan hitac u smjeru šikare u namjeri da ustrijeli divlju svinju, a da se prije toga nije sa sigurnošću uvjerio radi li se o divljoj svinji i pogodio te usmrtio lovca koji se nalazio u šikari, počinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH. VSRH, III Kr-107/92. od 6. svibnja 1992.
287
Optuženik koji je kao pripadnik Hrvatske vojske ostavio u svom stanu u nezaključanom ormaru automatsku pušku s okvirom i mecima, iako je mogao znati da je ona dostupna njegovom trinaestogodišnjem sinu pa ju je sin pokazivao svome četrnaestogodišnjem prijatelju, repetiravši je i ispalivši metak koji je pogodio prijatelja u glavu i usmrtio ga, počino je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH. Upozorenje djetetu od trinaest godina da ne dira pušku, nije dovoljna mjera da se spriječi nastanak opasne situacije. VSRH, I Kž-244/92. od 27. svibnja 1992. Optuženik koji je, čisteći automatsku pušku u prostoriji u kojoj je bilo još pet vojnika i držeći je usmjerenu u smjeru jednoga od vojnika (oštećenika), ubacio metak u cijev kad je stavljao zatvarač te opalio i usmrtio oštećenika, nije počinio teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 3. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH, kako je to uzeo prvostupanjski sud, nego k. d. nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 38. KZH. Budući da je puščana cijev u trenutku opaljenja bila usmjerena samo prema oštećenikovu tijelu, a ni jedna druga osoba nije dovedena u konkretnu opasnost, ne može biti govora o izazivanju opasnosti za život ljudi pa se radi samo o k. d. iz čl. 38. KZH, jer je optuženik nepažljivim baratanjem automatskom puškom pri čišćenju iz nehaja prouzročio smrt jedne osobe. VSRH, I Kž-246/92. od 3. lipnja 1992. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 117. IZAZIVANJE PROMETNE NESREĆE Članak 272. KZ Kršenje odredbe članka 36. Zakona o osnovama sigurnosti prometa (sada članak 134. važećeg Zakona – «Narodne novine», broj 84/91 od 4. prosinca 1992) mora biti u uzročnoj vezi s ugrožavanjem prometa i dovođenjem u opasnost života i tijela ljudi da bi se radilo krivičnom djelu iz članka 156. stavak 1. KZRH. «Prema pravnom shvaćanju ovoga Vrhovnog suda smisao citiranoga prometnog propisa, kao uostalom i svih ostalih prometnih propisa, u tome je da maksimalno osigura sigurnost prometa. Prema tome zakon zabranjuje vozaču da na prednjem suvozačkom sjedalu vozi pijanu osobu prvenstveno stoga što takva osoba može vozača omesti u vožnji (primanjem za volan, i sl.), a što onda može ugroziti javni promet i dovesti u opasnost život ili tijelo ljudi, odnosno imovinu. To se, međutim, nije dogodilo. Nije optuženik zbog ponašanja oštećenika izgubio kontrolu nad upravljanjem vozilom, nije vozilom krenuo na suprotnu stranu kolnika, niti je on bilo kojom radnjom ugrozio javni promet u smislu čl. 156. st. 1. KZRH. Dogodilo se to da je pijani oštećenik otvorio prozorsko staklo, najprije pružao glavu kroz prozor,a zatim se kroz prozor u tijeku vožnje počeo izvlačiti iz vozila, izgubio je ravnotežu, pao i smrtno stradao. To se isto moglo dogoditi i da je optuženik sjedio na stražnjem sjedalu, doduše ne u ovom vozilu («peglica»), ali u gotovo svakom drugom vozilu. Očito je, prema tome, da je smisao i racio citirane odredbe Zakona o sigurnosti proemta u tome da se pijani suputnik u vozilu isključi kao mogući faktor ugrožavanja sigurnosti prometa. Eventualnu krivnju vozača za smrt suputnika u ovakvu slučaju moguće je procjenjivati samo kroz elemente nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH.
288 VSH, I Kž-86/93. od 17.3.1994. Ispravno je stajalište suda prvog stupnja u pobijanoj presudi da pojava biciklista, koji se kreće bankinom položenom uzduž kolnika kojim se odvija promet motornih vozila, sama po sebi, ne predstavlja onakvu prepreku kakva je predviđena u već citiranoj odredbi čl. 45. st. 1. ZOOSPC-a, i to pod uvjetom da biciklist u vožnji ničim (npr. kretnjom, znakom ili nečim sličnim) ne manifestira namjeru bitnog skretanja sa smjera vožnje, odnosno u konkretnom slučaju, prelaska sa bankine na kolnik. Kada je, naime, okrivljenik, kao što sam tvrdi u svojoj obrani na listu 91/II spisa, biciklista ugledao prvi put na udaljenosti od nekih 150 metara, a da se ovaj za vrijeme približavanja okrivljenikova automobila kretao po bankini stalno na isti način, onda nije bilo razloga da okrivljenik na samu njegovu pojavu reagira kao na moguću opasnost u nastavku svoje vožnje, kad mu već ništa nije ukazivalo na namjeru promjene pravca kretanja bicikla. Županijski sud Zagreb, Kž-1970/92. od 15.12.1992. Neprihvatljivo je stajalište suda prvog stupnja da je okrivljenik, time što se kretao manjom brzinom od propisane za naseljena mjesta, pokazao naročitu pažnju (naime, odredbom koja dozvoljava samo maksimalno dozvoljenu brzinu kretanja u naseljenim mjestima, ne mogu se derogirati izričite obaveze iz čl. 32. st. 1. ZOOSPC-a o smanjenoj brzini kretanja, pa i onoj minimalnoj «tako da ne ugrožava…»). Isto tako, potrebno je upozoriti da se obveze vozača iz spomenute zakonske odredbe ne odnose samo na one osobe koje se (propisno ili nepropisno) kreću ispred zaustavljenog vozila, već i na one koje izlaze i iza njega. Županijski sud Zagreb, Kž-1902/90. od 25.9.1990. Sud prvog stupnja utvrđuje da je okrivljena upravljala osobnim automobilom brzinom koja je bila primjerena dometu kratkih svjetala i da je pješaka kao opasnost, koji je prelazio cestu s desne na lijevu stranu, uočila na vrijeme i odmah reagirala izbjegavajući nalet kretanjem na lijevu stranu ceste. Stajalište suda da je okrivljena odgovorna za prometnu nezgodu i da je iz nehata ugrozila javni promet, jer nije adekvatno reagirala – nalet bi izbjegla da je zadržala pravac kretanja ili da je intenzivno kočila, nije prihvatljivo. Ako je okrivljena kao vozač samo pogrešno reagirala izbjegavajući nalet na pješaka, tada nema mjesta krivičnoj odgovornosti ni za nehat, jer je izbjegavanje naleta na pješaka jedna refleksna reakcija vozača. Odlučno je da li je okrivljena kao vozač postupila primjereno svojim mogućnostima, pri čemu se mora polaziti od toga da vozač ne može odgovarati za nastupanje štetne posljedice ukoliko iznenađen pokretom pješaka u kritičnom momentu nije našao najbolji način da izbjegne nesreću jer svaki vozač ne može s apsolutnom sigurnošću upravljati automobilom nezavisno od svojih subjektivnih mogućnosti. Županijski sud Bjelovar, Kž-382/95. od 5.10.1995. Sud prihvaća mišljenje prometnog vještaka da bi okrivljenik izbjegao nalet da je poduzeo samo radnju kočenja ili da se nastavio kretati istom brzinom ne mijenjajući pravac kretanja. Odlučivši se skretati udesno, a zatim kočiti, okrivljenik se našao na točki sudara istovremeno kada i oštećenik, koji je prelazio cestu s lijeve na desnu stranu. Izbor načina izbjegavanja opasnosti, čak i kada je neadekvatan i neprilagođen prometnoj situaciji, ne može se staviti u teret vozaču. Radi se o instinktivnim radnjama, poduzetima u situaciji kada vozač nije u stanju procjenjivati njihov krajnji rezultat, niti uspoređivati učinke nekih drugih radnji s
289 izabranom. Krive procjene vozača u tom trenutku, ako je dotadašnja njegova vožnja bila propisana, ne mogu mu se pripisati u krivnju. Županijski sud Bjelovar, Kž-506/95. od 26.10.1995. Kad pješak prelazi cestu na mjestu gdje postoji obilježen pješački prijelaz, tako da se kreće 30 cm izvan ucrtanih bijelih linija, tada takvo prelaženje jest prelaženje ceste na obilježenom pješačkom prijelazu jer taj pojam ne obuhvaća samo dio površine na kojemu su izvučene bijele crte, nego i zonu u njihovoj blizini. Postoji stoga obveza vozača da smanjenjem brzine kretanja, pa i zaustavljanjem vozila, propusti pješake koji su stupili ili stupaju u zonu koja se smatra pješačkim prijelazom, pa kršenje te obveze znači nepropisnu vožnju u smislu čl. 163. st. 1. i 3. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-193/92. od 23.4.1992. PSP-53. Člankom 45. stavkom 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama propisana je dužnost vozača da brzinu kretanja prilagodi vidljivosti i drugim prometnim uvjetima kako bi mogao zaustaviti vozilo pred zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti na cesti. Takvom zaprekom ne može se smatrati oborena krošnja orahova stabla koja je zauzimala cijelu širinu ceste u naseljenom mjestu u mjesecu prosincu oko 16,30 sati. Takvu prepreku na cesti u tim uvjetima vozač nije dužan predvidjeti Okružni sud u Bjelovaru, Kž-288/92. od 11.6.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997.
Ne može se usvojiti stajalište suda prvog stupnja da je optuženik, ulazeći osobnim vozilom sa sporedne ceste na glavnu, usprkos znaku «stop», zbog čega je došlo do sudara s vozilom koje je optuženiku dolazilo s lijeve strane glavnom cestom, postupao s umišljajem u odnosu na osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa zato što dobro poznaje cestu i zna da tamo postoji navedeni znak. Ako je točna optuženikova obrana da je potcijenio brzinu vozila koje mu je dolazilo s lijeve strane pa je pogrešno ocijenio da će se prije njegova nailaska uključiti u promet na glavnoj cesti, u pitanju je nehat i stoga samo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 3. KZH (čl. 161. st. 4. u vezi s čl. 156. st. 3. KZH). VSRH, IKž-596/91. od 20. 02. 1991. Optuženik je prvostepenom presudom oglašen krivim da je zbog alkoholiziranog stanja, pri dobroj vidljivosti, vozeći brzinom od 60-70 km/s, naletio na kamion u blagom lijevom zavoju, a tom prilikom je poginuo njegov suvozač pa je time počinio krivično djelo iz čl. 168. st. 2. KZH (čl. 161. KZH). Prvostepeni sud, međutim, prihvaća optuženikovu obranu da je neposredno prije nezgode htio obrisati prednje staklo, pa kako je vozilo imalo tek dva dana te ga nije dobro poznavao, nije mogao odmah pronaći prekidač za vodu, što je dovelo do toga da na trenutak nije obraćao pažnju na cestu ispred sebe. Pritom prvostepeni sud utvrđuje da se optuženik ponašao neoprezno i da je u stvari takva neoprezna vožnja dovela do nezgode što je u suprotnosti s tvrdnjom da je do nezgode došlo zbog alkoholiziranosti optuženika. Stoga je valjalo ukinuti prvostepenu presudu. Pa će prvostepeni sud na ponovnom suđenju utvrditi je li optuženik pristao na ugrožavanje javnog prometa ili se radi samo o njegovom nehatu.
290
VSRH, IKž-246/91. od 26. 09. 1991. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da optuženik koji je u naseljenom mjestu pri ograničenju brzine na 40 km/h vozio brzinom od 70 km/h i pretjecao drugo vozilo, usprkos punoj liniji te naletio na ženu staru 75 godina koja je neoprezno krenula preko ceste i usmrtio je, nije počinio osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa s umišljajem, nego iz nehata pa je počinio samo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH. Optuženikova vožnja je doduše nepropisna, ali ne i bezobzirna, kako to smatra javni tužitelj. Ne može se tvrditi da je optuženik obijesno ili grubo kršio prometne propise, očigledno ugrožavajući tuđe živote. Pretjecanje preko pune linije u trenutku kada u susret nije nailazilo nikakvo vozilo, ne može se u konkretnom slučaju označiti kao očigledno ugrožavanje tuđih života. VSRH, IKž-661/91. od 31. 03. 1992.
Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «imovinska šteta velikih razmjera», odnosno «materijalna šteta velikih razmjera» postoji kad vrijednost imovinske štete, odnosno materijalne štete prelazi 300.000,00 kn. Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je povrijeđen Krivični zakon. Sud prvoga stupnja s pravom je utvrdio da je optuženik temeljno krivično djelo ugrožavanja javnoga prometa iz čl. 156. st. 1. KZRH počinio s eventualnim umišljajem, jer je upravljao motornim vozilom pod utjecajem alkohola (s koncentracijom od najmanje 0,74 g/kg apsolutnog alkohola u krvi). U takvom se stanju upustio u pretjecanje vozila neposredno prije ulaska u zavoj, te je prešao punu središnju crtu. Tijekom pretjecanja upravljao je vozilom s premalom razlikom u brzini u odnosu na vozilo koje je pretjecao, iz čega proizlazi da je alkohol na optuženika djelovao tako da je precijenio svoje vozačke sposobnosti, a kako je bio svjestan visokog rizika takve vožnje, pristao je na ugrožavanje koje je iz takve vožnje proizašlo. (Kao u odluci VSRH, Kž-756/94 od 8. svibnja 1997.) Krivično je odgovoran kandidat za vožnju, i to kao suizvršitelj teškoga krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 1. KZH u vezi sa čl. 164. st. 1. KZH, kada su utvrđene sljedeće činjenice. Kandidat je bio svjestan da nje obavio praktičnu vježbu upravljanja motornim vozilom u javnom prometu, dakle bio je svjestan činjenice da još nije potpuno osposobljen za vozača jer nema potrebno iskustvo za samostalnu i sigurnu vožnju. Istodobno je bio svjestan i toga da mu instruktor, zbog stanja u kojem se nalazio, neće moći pružiti adekvatnu i potrebnu pomoć u vožnji. Unatoč tome, zajedno sa svojim instruktorom opio se do te mjere da očito (uzevši u obzir način na koji se nezgoda dogodila) nije bio sposoban postupati prema uputama instruktora, pa je ugrožen javni promet sa svim krivičnopravnim posljedicama. Također, optuženik je bio upoznat s prometnim propisima o zabrani vožnje pod utjecajem alkohola, a toga je svakako bio svjestan i s obzirom na svoju životnu dob i zvanje dizaličara. (VSH, Kž-298/82 od 5. svibnja 1983., Naša zakonitost,, Pregled sudske prakse, br. 23/84.)
291 Kada optuženik noću, u gradu, znajući da se približava križanju na kojem je promet uređen svjetlosnim prometnim znakovima, uđe u križanje brzinom većom od 85 km/h i izazove prometnu nesreću u kojoj pogine jedna osoba, izvršio je teško djelo protiv sigurnosti javnoga prometa iz čl. 158. st. 2. u svezi sa čl. 163. st. 1. KZH. On je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa počinio s umišljajem jer je bio svjestan visokog rizika takve vožnje i pristao je na ugrožavanje koje proizlazi iz takve vožnje. (Kao u odluci VSRH, Kž157/92 od 8. srpnja 1992.) Nije isključena protupravnost u radnji prometnog policajca koji je u osobnom automobilu s uređajem za mjerenje brzine «Travimo», slijedio drugo vozilo ne držeći pri tom, sukladno čl. 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, sigurnosni razmak, uslijed čega je, kada je vozilo ispred njega iznenada prikočilo, udario u to vozilo, pri čemu je jedna osoba zadobila lake tjelesne ozljede. Uređaj «Travimo» policijske vlasti su dužne upotrebljavati u skladu s odredbom toč. 10. st. 2. Naputka o načinu uporabe uređaja za mjerenje brzine kretanja vozila, koji je izdao MUP RH na temelju ovlaštenja iz čl. 107. st. 2. Zakona o unutarnjim poslovima, kojim je izričito određeno da je vozač dužan upravljati vozilom poštujući sva pravila prometa. To što se, s obzirom na uvjete na cesti, vozilo koje se nalazilo u prekršaju nije moglo sa sigurnosnog razmaka uspješno snimiti, ne isključuje odgovornost okrivljenika za posljedicu do koje je došlo zbog nepropisnog postupanja u vožnji. Županijski sud Bjelovar, Kž-98/96 od 11.4.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Optuženik je, što nije sporno, doduše vozio brzinom od 96 km/h iako se radilo o naseljenom mjestu i bio je pod utjecajem alkohola (1,05 g/kg). Međutim, granična brzina za zavoj gdje se godila prometna nezgoda je 127 km/h. Dakle, optuženik je brzinom od 96 km/h mogao bez ikakvih teškoća savladati zavoj. Prema tome, očito je da alkoholiziranost i brzina nisu u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom, kako to neosnovano ističe javni tužilac. Optuženik je, međutim, vozeći brzinom od 96 km/h mijenjao kasetu u kasetofonu umjesto da prati situaciiju na kolniku. Zbog toga je i prešao vozilo na lijevi prometni trak, no u takvom njegovom ponašanju zasigurno nema bezobzirnosti niti bi se moglo zaključiti kako je ugrozio promet s eventualnim umišljajem. (Kao u odluci VSH, Kž-1015/88 od 22. ožujka 1998.) Povreda dužne pažnje u odnosu na jednog sudionika u prometu nije krivično-pravno uzročna za povređivanje drugog sudionika, ako prema njemu nema povrede dužne pažnje. Stoga nema uzročnosti u krivinopravnom smislu kada je vozač u naseljenom mjestu, vozeći brzinom od 50 km/h nastavio voziti nesmanjenom brzinom, iako je na lijevoj strani ceste opazio dijete koje se spremalo prijeći cestu. U trenutku kad je to dijete počelo pretrčavati cestu započeo je kočiti, ali je naletio i teško povrijedio drugo dijete koje je istrčalo na cestu iz putnog jarka s desne strane ceste, a koje vozač objektivno do tada nje mogao vidjeti. Povreda dužne pažnje u odnosu na dijete s lijeve strane ceste irelevantna je za ozljeđivanje djeteta koje je izašlo iz desnog putnog jarka. U odnosu na to dijete nije postojala nikakva povreda dužne pažnje, jer je brzina bila u granicama dopuštene za naseljeno mjesto, a optuženik to dijete nije mogao vidjeti prije nego je ono istrčalo na cestu. (Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1066/90 od 21. veljače 1991., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 51/92.)
292 Upravo okolnost koju okrivljenik ističe u svojoj obrani, da su mu vozila s njegove lijeve strane zaklanjala vidik, nalagala je okrivljeniku povećan oprez pri približavanju pješačkom prijelazu, jer je mogao predvidjeti nailazak pješaka, a kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Prema tome okrivljenik, ne samo da je trebao voziti smanjenom brzinom kad se približavao pješačkom prijelazu, nego je u trenutku smanjene preglednosti bio dužan zaustaviti svoje vozilo jer je mogao očekivati prelazak pješaka. Stoga je njegova vožnja kritične zgode bila iz nehaja nepropisna, a što je u izravnoj uzročnoj vezi s nastalom posljedicom, naletom na oštećenicu koja je tom priliokm zadobila tešku tjelesnu ozljedu, pa se u njegovom ponašanju stječu sva bitna obilježja bića kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 2. KZ. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-83/99 od 30. travnja 1999.) Iz žalbe državnog odvjetnika proizlazi da je prvostupanjski sud, kada je nesporno utvrdio da se nalet na oštećenika dogodio na pješačkom prijelazu, trebao okrivljenika proglasiti krivim. Međutim, iz cijelog dokaznog materijala nedvojbeno proizlazi da se okrivljenik počeo polako kretati s mjesta ispred pješačkog prijelaza, gdje je bio zaustavljen, a da je oštećenik bio 3,5 m duboko u pješačkom prostoru, odnosno izvan početka kolnika. Nadalje u takvoj prometnoj situaciji ispravno je prvostupanjski sud zaključio da okrivljenik nije povrijedio odredbu čl. 108. st. 1. ZOSPC-a, što mu se optužnim aktom stavlja na teret. Navedena odredba nalaže vozačima dužnost da svojim vozilima upravljaju tako da mogu zaustaviti vozilo da bi propustili pješake koji su već stupili na pješački prijelaz. Iz toga bi proizlazilo da pješak za vozača počinje predstavljati opasnost kad se nalazi na kolniku, tj. na pješačkom prijelazu, a u konkretnoj situaciji tako se nešto nije dogodilo, jer se pješak u tom trenutku nalazio 3,5 m izvan početka kolnika. Prema tome, u tom trenutku oštećenik kao pješak nije predstavljao opasnost za okrivljenika kao vozača. Sve te pravno relevantne činjenice prvostupanjski sud je detaljno obrazložio, što prihvaća i sud drugoga stupnja. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-421/99 od 19. svibnja 1999.) Suprotno navodima u žalbi prvostupanjski sud pravilno je utvrdio činjenično stanje. Tako je utvrdio da se prometna nezgoda dogodila na autocesti zagrebačke obilaznice, gdje je dopuštena brzina kretanja vozila i do 130 km/h. Međutim, prema odredbi čl. 26. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama vozač mora brzinu kretanja vozila prilagoditi stanju i uvjetima kakvi su u određenoj situaciji na kolniku. Da je kritične zgode situacija na kolniku bila takva da okrivljenik nije smio upravljati vozilom, a prema vlastitoj izjavio vozio je 80 km/h, proizlazi i iz njegove obrane i iz iskaza svjedoka N. B. Naime, svjedok N. B. Izjavio je da je padala jaka kiša i da su brisači na automobilu jedva radili. Perma tome, brzina kretanja vozila okrivljenika nije bila prilagođena uvjetima na kolniku. Optuženik je postupio protivno odredbi čl. 26. st. 1. ZOSPC-a, te ga je prvostupanjski sud ispravno proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 272. st. 1. i 2. KZ. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-219/99 od 4. svibnja 1999.) Odredba kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. st. 3. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 161. st. 2. KZRH. «Budući da je u međuvremenu donesen i stupio na snagu Kazneni zakon (NN br. 110/97) koji je za optuženika u odnosu na kazneno djelo blaži, sud je povodm žalbe optuženika preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, kao što je navedeno u izreci ove presude, a na temelju čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona.» (Iz odluke VSRH, Kž-468/95 od 25. veljače 1998.)
293 »Protivno shvaćanju žalitelja, pravilan je zaključak suda prvoga sutpnja da se osnovno djelo uzrokovanja javnoga prometa u ovom slučaju ima pripisati umišljaju optuženika koji je, vozeći brzinom od 94 km/h u naseljenom mjestu, pretjecao drugo vozilo u situaciji kada mu je ususret, na maloj udaljenosti, dolazila kolona vozila, pa pretjecati objektivno nije mogao bez opasnosti za druge sudionike prometa. Naime, nema sumnje da optuženik takvim bezobzirnim ponašanjem kao vozač manifestira svijest da svojom višestrukom nepropisnom vožnjom tako ugrožava javni promet i dovodi u opasnost život ljudi te da pristaje i na takvo ugrožavanje, kao posljedicu svoje vožnje, a samo se daljnje posljedice proizašle iz prometne nezgode imaju pripisati njegovu nehaju.» (Iz odluke VSRH, Kž-485/94 od 29. kolovoza 1995.) Optuženik je kritične zgode upravljajući automobilom i vozeći se kroz naseljeno mjesto nedopuštenom brzinom od 115 km/h, bio svjestan da takvom vožnjom ugrožava javni promet i dovodi u opasnost život ili tijelo ljudi i pristao je na nastupanje takve opasnosti. Usto je, vozeći brzinom gotovo dvostruko većom od dopuštene kroz naseljeno mjesto za vrijeme pojačanog prometa usred dana i u ljetno doba, s troje putnika u vozilu, od kojih dvoje maloljetne djece, pokazao bezobzirnost i agresivnost prema drugim sudionicima u prometu, a ta činjenica eksplicitno upućuje na zaključak da je postupao s umišljajem. (Kao u odluci VSRH, Kž-187/93 od 10. svibnja 1995.) U situacijama kada je uzrok prometne nesreće jak umor koji izaziva san vozača za vrijeme vožnje, sudovi su presuđivali da je kazneno djelo ostvareno s neizravnom namjerom, kako se npr. navodi u odluci koja slijedi: «Nije u pravu žalitelj kad smatra da krivično djelo nije počinjeno s eventualnim umišljajem. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra dr. R. D. Proizlazi da je optuženik ušao u stanje iscrpljujućeg psihičkog umora zbog dugog boravka za upravljačem vozila. Zbog toga su oslabile njegove psihičke funkcije. Pojavile su se smetnje pažnje, smetnje koncentracije, pospanost, osjećaj monotonije, redukcija upamćivanja, vožnja po tipu automatizma bez razmišljanja, te tjelesne manifestacije poput napetosti u glavi, bol u vratnoj kralježnici, vrtoglavica, osjećaj pri zaustavljanju da cesta ide prema vozaču, a što se sve pojačava u ranim jutarnjim satima (nezgoda se dogodila 21. studenoga 1995.) kad se inače spava najčvršćim snom. Na temelju svega toga i uz činjenicu da je optuženik vozio oko 40 m po lijevoj strani ceste, vještak zaključuje da se nalazio u tzv. mikro-snu, kada je njegov subjektivni osjećaj jak umor, ali ne i potreba za spavanjem. Opravdano sud prvoga stupnja zaključuje da je kod optuženika postojala svijest o jakom umoru (optuženik to poriče, no to ipak proizlazi iz dijela njegove obrane kada navodi da nisu imali novca da bi prespavali u hotelu, u automobilu je bilo hladno, tako da su neprestano vozili), zbog kojeg je bio nesposoban sigurno upravljati vozilom. Postojala je svijest da zbog umora može zadrijemati i izgubiti vlast nad upravljačem i tako ugroziti sigurnost prometa, i pristati na to ugrožavanje, što se i dogodilo, a što je sve i istaknuto u pobijanoj presudi. Jasno, krajnja posljedica, smrt oštećenika, nije obuhvaćena umišljajem i ona se ima pripisati nehaju optuženika.» (Iz odluke VSRH, Kž-148/96 od 15. siječnja 1996.) Optuženik nije počinio iz nehata kazneno djelo iz članka 161. stavak 4. u svezi sa čl. 156. st. 3. KZRH, nego se radi o ugrožavanju sigurnosti javnoga prometa s eventualnim umišljajem, kako se navodi u odluci VSRH, Kž-223/94 od 6. travnja 1995., u kojoj stoji: «Optuženik vozi brzinom dvostruko većom od maksimalno dopuštene. Ta brzina, zapravo brzina od 118 km/h
294 kojom vozi kroz naseljeno mjesto krajnje je ekscesna i agresivna, a stoga i iznimno opasna. Pa kad netko, kao optuženik, vozi upravo tom brzinom, bez obzira na inače povoljne uvjete za promet, jer je i brzina od 60 km/h propisana kao gornja granica samo za optimalne uvjete, onda doista grubo krši prometne propise. Pritom, bez obzira na tek malo veću količinu alkohola u krvi u vrijeme događaja (0,88 g/kg) od one zakonom dopuštene (0,50 g/kg), vozačke sposobnosti optuženika bile su nešto umanjene, a što je očito utjecalo nanjegovu nekritičnost u odnosu na brzinu kojom se kretao, a za koju se može reći da je i bezobzirna. Da je optuženik vozio dopuštenom brzinom, pa čak i da ju je prekoračio i kretao se brzinom od 73 km/h, ova teška prometna nezgoda u kojoj je jedno dijete izgubilo život ne bi se dogodila, bez obzira na nepropisno kretanje dječaka biciklom – kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka.» »Što se tiče nekontroliranog istupa pješaka na kolnik, treba istaknuti da je pješak G. D. Prelazio kolnik tek otprilike 3 metra ispred pješačkog prijelaza, pa je on za optuženika bio u svakom slučaju prepreka koju je bio dužan predvidjeti, a to pogotovo i stoga što optuženik od 1962. godine stanuje u Z. I vrlo mu je dobro poznato da se na tom križanju nalaze obilježeni pješački prijelazi, koji su uz to frekventni s obzirom na objekte u blizini – željezničku postaju, autobusno stajalište i dvije tvornice. Stoga se ni ovo žalbeno osporavanje ne može usvojiti.» Optuženik je prilazeći preglednom raskrižju uočio da je za njegov smjer kretanja upaljeno crveno svjetlo i da oštećenik svojim automobilom, sijekući njegov smjer kretanja, skreće ulijevo. Oštećenik je nastavio vožnju brzinom od 73 km/h, ne zaustavljajući se na znak crvenog svjetla. Sudionik u proometu koji postupa bezobzirno, obijesno i bahato u kršenju prometnih propisa (kao optuženik u ovom slučaju), računajući na iznuđeno ponašanje drugih ili na slučaj, postupa u odnosu na zabranjenu posljedicu – ugrožavanje sigurnosti u javnom prometu – s eventualnim umišljajem jer pristaje na takvo ugrožavanje. (Kao u odluci VSH, Kž-1115/85 od 5. studenoga 1986.) Učinio je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnoga prometa s umišljajem i time teško djelo protiv sigurnosti javnoga prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH optuženik koji je u sumrak u naseljenome mjestu upravljao osobnim automobilom, brzinom od 99 km/h iako je uočio prometne znakove «ograničenja brzine do 40 km/h» i «djeca na putu», te naletio na osmogodišnjeg dječaka koji je pretrčavao cestu s lijeve na desnu stranu i usmrtio ga. Pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je optuženik, vozeći brzinom koja je bila dvostruko veća od dopuštene s obzirom na osobna svojstva (star 33 godine i profesionalni vozač), bio svjestan da ugrožava javni promet i na takvo je ugrožavanje i pristao. (Kao u odluci VSRH, Kž-223/90 od 12. veljače 1992.) Učinio je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnoga prometa s umišljajem i stoga teško djelo protiv sigurnosti javnoga prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH optuženik koji je upravljao motornim vozilom na nizbrdici nagiba 3-4% vozeći brzinom od 85 km/h, iako je postojalo ogrničenje brzine na 50 km/h. To je vozilo imalo neispravan uređaj za upravljanje i zaustavljanje, a za te je nedostatke optuženik znao i prije, pa je usmrtio vozača motorkultivatora koji je sa sporedne izašao na glavnu cestu. (Kao u odluci VSRH, Kž-658/91 od 5. ožujka 1992.)
295 Učinio je krivično djelo iz čl. 168. st. 2. u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH optuženik koji je bez vozačke dozvole upravljao neispravnim i neregistriranim automobilom vozeći u gradu brzinom od 86 km/h te počeo pretjecati kolonu od najmanje četiri vozila. A onda, kad je naišlo vozilo iz suprotnog smjera, optuženik je izgubio kontrolu, udario u biciklista na lijevoj strani ceste i usmrtio ga. Višestruka povreda propisa i očito riskantna vožnja upućuju na optuženikovu bezobzirnost. On je prihvatio blisku pogibelj i pristao na njeno nastupanje, a time i na osnovnu posljedicu dovođenja u opasnost života ljudi pa je, prema tome, osnovno krivično djelo počinjeno s umišljajem. (Kao u odluci VSRH, Kž-461/91 od 4. rujna 1991.) Teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnoga prometa iz čl. 161. st. 4. KZRH blaže je za počinitelja od odredbe kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. st. 4. KZ (NN br. 110/97). Teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnoga prometa iz čl. 161. st. 4. u vdezi sa čl. 156. st. 1. i 3. KZRH počinjeno prije stupanja na snagu Kaznenog zakona (NN br. 110/97) tj. prije 1. siječnja 1998. godine, u pravilu će se označiti po istom zakonskom propisu. Naime, kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 4. KZ, prema visini zaprijećene kazne, nije blaže. Prilikom izricanja kazne za to kazneno djelo sudovi će voditi računa da se počinitelju tog djela ne izrekne kazna zatvora u trajanju duljem od pet godina, koliko je posebnim maksimumom zaprijećeno za kazneno djelo iz čl. 272. st. 4. KZ. Prilikom procjene blažeg zakona, s obzirom na visinu zaprijećene kazne, treba voditi računa o okolnostima svakoga konkretnog slučaja uzimajući pritom u obzir sve činjenice i okolnosti koje počinitelja kaznenog djela mogu staviti u povoljniji položaj. Budući da za kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. KZRH nije propisan posebni minimum kazne, to znači da vrijedi opći zakonski minimum od 15 dana zatvora, dok je za kazneno djelo iz čl. 272. st. 4. KZ zaprijećen posebni minimum kazne u trajanju od šest mjeseci zatvora, i to bez obzira na činjenicu što je po novom zakonu blaži posebni maksimum od pet godina zatvora, stari je zakon blaži s obzirom na to da su sve odredbe o izricanju vrste kazne i m ogućnosti ublažavanja kazne vezane upravo za visinu najmanje zaprijećene kazne. Tako je za kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. KZRH moguće izreći minimalnu kaznu zatvora u trajanju od 15 dana, a bez postojanja posebnim olakotnih okolnosti, dok je za kazneno djelo iz čl. 272. st. 4. KZ, samo uz postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti, moguće izreći kaznu do 30 dana zatvora. Nadalje, za kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. KZRH moguće je počinitelju izreći novčanu kaznu uz primjenu odredaba o ublažvanju, dok počinitelju kaznenog djela iz čl. 272. st. 4. KZ novčanu kaznu uopće nije moguće izreći. Što se tiče ostalih kaznenih sankcija (uvjetne osude i sudske opomene), oba kaznena djela su izjednačena. U odnosu, pak, na posebni maksimum propisane kazne zatvora u trajanju od osam godina za kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. KZRH i kazne zatvora u trajanju od pet godina za kazneno djelo iz čl. 272. st. 4. KZ, stari i novi zakon ne propisuju posebne odredbe koje bi utjecale na izbor vrste i visine kazne. Iz izloženoga proizlazi da u situaciji kad ne postoje neke druge konkretne okolnosti za koje novi zakon veže nastup određenih povoljnijih posljedica za počinitelja, npr. nastup apsolutne zastare kaznenog gonjenja ili psoebnu osnovu oslobođenja od kazne i sl. tada je blaži stari zakon u odredbi čl. 161. st. 4. KZRH, jer pruža veću mogućnost blažega kažnjavanja počinitelja. A činjenica što je u novom zakonu zapriječen blaži posebni maksimum kazne, cijenit će se počinitelju tako što mu se u konkretnom slučaju za kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. KZRH de facto neće izreći kazna zatvora u trajanju duljem od pet godina.
296 (Pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici 9. veljače 1999.) «Suprotno takvim tvrdnjama žalitelja, sud prvoga stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, jer iz nalaza i mišljenja (a prvenstveno iz zaključka) vještaka sudske medicine dr. D. Z. nedvojbeno proizlazi da je uzrok smrti oštećenika J.Ž. razdor aorte, čega je posljedica iskrvarenje i smrt oštećenika. Isto tako, vještak je decidirano iskazao da uzimajući u obzir sve povrede koje je oštećenik zadobio, u slučaju da je oštećenik odmah prevezen u bolnicu, spašavanjem života oštećenika, u našim uvjetima bilo minimalno.' Takav zaključak vještaka (koji je sud prvog stupnja s razlogom prihvatio) upućuje na dovoljan stupanj neposrednosti u uzročno-posljedičnoj vezi, jer se za uzročnost u kaznenom pravu traži redovna objektivna veza između uzroka i posljedice, a ne neka izvanredna situacija koja u konkretnom slučaju nije bila ostvariva. To što vještak govori o 'minimalnim' šansama oštećenika J.R. da preživi, samo je odraz njegova teoretskog iskustva, a ne objektivnog ukazivanja na mogućnost da se to u stvarnosti i dogodi.» ( Iz odluke VSRH, Kž-529/93 od 17. studenoga 1993.) Razlozi pobijane presude u cijelosti se temelje na činjeničnim utvrđivanjima, oni su potpuno jasni, pa sud prvoga stupnja opravdano zaključuje, a prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka i obrane samog optuženika, da se prije prometne nezgode optuženik kretao brzinom od 100 km/h, da je upalio duga svjetla, nakon toga kratka i da je nastavio vožnju nesmanjenom brzinom. Zahvatio je bicikl koji se kretao neosvjetljen 2,2 m lijevo od desnog ruba kolnika. U ovoj prometnoj situaciji nalet bi bio izbjegnut da je optuženik vozio brzinom od 72 km/h ili manje. Sve to pokazuje da optuženik brzinu kretanja vozila nije prilagodio noćnim uvjetima vožnje i dometu kratkih svjetala, pa unatoč kočenju i skretanju udesno nalet na biciklistima nije mogao izbjeći. (Kao u odluci VSRH, Kž-460/94 od 6. srpnja 1995.) U odnosu na oblik krivnje optuženika prvostepeni sud je pravilno zaključio da je optuženik ovo krivično djelo počinjeno iz nehata. Naime, ležeće tijelo, u tamnoj odjeći, u noćnim uvjetima vožnje, predstavlja posve određeni faktor iznenađenja. Položaj oštećenika u navedenim uvjetima omogućuje krivi zaključak nakon uočavanja , s tim da su mogućnosti uočavanja već i same po sebi otežane, to više kad se uzme u obzir slabije osvjetljenje objektivno određeno iznenađenje za svakog vozača, a otežava i pravodobno uočavanje svakome vozaču, pa tako i optuženiku, iako je bio pripit. Spomenuti elementi ove prometne nesreće pokazuju, dakle, da se radi o vanjskim objektivnim faktorima, koji nedvojbeno na isti način negatino utječu na subjektivne momente svakog vozača motornog vozila. Prvostepeni sud je, analizirajući ponašanje optuženika u konkretim prometnim uvjetima, pravilno zaključio da između njegove pripitosti (u krvi 1,34 g/kg, u mokraći 1,69 g/kg apsolutnog alkohola) i prometne nesreće nema uzročne veze. (Kao u odluci VSH, Kž-1135/83 od 9. listopada 1984.) «Načelo pouzdanja» u javnom prometu ima posebno značenje u gradovima gdje se pridaje posebno značenje brzom odvijanju prometa i gdje građani već posjeduju odgovarajuću prometnu kulturu.
297
VSH, I Kž-354/73. od 12. travnja 1973. Kršenje odredbe čl. 36. Zakona o osnovama sigurnosti prometa (sada čl. 134. važećeg Zakona – «Narodne novine», broj 84/91. od 4. prosinca 1992) mora biti u uzročnoj vezi s ugrožavanjem prometa i dovođenjem u opasnost života ili tijela ljudi, da bi se radilo o k. d. iz čl. 156. st. 1. KZRH. Iz obrazloženja: Traktor koji na stražnjoj strani nema pozicijska svjetla i koji na poteznici ima obješenu, ničim označenu i osvijetljenu, metalnu košaru napunjenu traovm, nije uobičajena prepreka koju su vozači dužni očekivati na cesti, već se takva prepreka ne može u dometu kratkih svjetala uočiti na uobičajenoj udaljenosti od 30 metara, jer je podignuta od zemlje i kasniej ulazi u svjetlosni snop vozila koje je sustiže, te se nalet na nju ne može izbjeći brzinom koja je prilagođena za vožnju pod kratkim putnim svjetlima. Pravilno je sud zaključio da nema uzročne veze između nepropisnosti u vožnji okrivljenika (vozio je pod utjecajem alkohola od 1,87 promille apsolutnog alkohola u krvi i brzinom od 65 km/h( i posljedice do koje je došlo. Ako prosječno trijezan vozač, koji se kreće brzinom koja je prilagođena dometu kratkih putnih svjetala ne bi mogao izbjeći nalet na traktor, i ne bi bio odgovoran za posljedicu do koje je došlo, onda se takva posljedica ne može staviti na teret ni okrivljeniku, iako je bio alkoholiziran i vozio brzinom od 65 km/h. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-190/1995. od 20. travnja 1995. Postojanje konkretne opasnosti a ne naknadno isključivo po intenzitetu sudara te kvaliteti i težini nastalih osljedica, pa konkretna opasnost po život može biti evidentna, premda su posljedice neznatne, štoviše i izostale. Zbog toga kraj utvrđenog činjeničnog stanja u pravcu postojanja k. d. ugrožavanja javnog prometa iz čl. 271. st. 1. i 3. KZ, nije bilo mjesta oslobađajućoj presudi, jer da zbog slabe jačine sudara, neznatnosti tjelesne ozljede i visine štete nije bio doveden u opasnost život oštećenika kao ni imovina većeg opsega, a nije bilo osnova ni zaključku da bi zbog nedostajanja bitnog elementa odnosnog k. d., naime konkretne opasnosti, bio počinjen samo prekršaj. Okružni sud u Zagrebu, Kž-476/72. od 7. rujna 1972. Na načelo povjerenja u prometu – kao svojevrsnom obliku stvarne zablude – ne može se uspješno pozivati onaj sudionik prometa koji se i sam neispravno ponaša. Okružni sud u Sisku, Kž-48/85. od 18. travnja 9185. Ugrozili su sigurnost javnog prometa i stoga počinili k. d. ugrožavanja javnog prometa, kako vozač koji je počeo skretanjem u lijevo, prema parkiralištu, ne provjeravajući neposredno prije skretanja je li može izvršiti tu radnju, tako i vozač drugog motornog vozila koji je u tom trenutku pretjecao prethodnog vozača ne obračajući pažnju na njegove namjere, a posebno na okolnost da je ovaj dao znak «žmigavcem» da skreće u lijev, zbog čega je došlo do sudara
298 njihovih vozila. Vozača koji je otpočeo skretanje u lijevo ne može opravdati to što je dao znak skretanja jer je usprkos tome bio dužan provjeriti je li smije skrenuti. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-400/89. od 8. prosinca 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Presuda predstavlja pravilnu ocjenu jedne dosta česte prometne situacije kokja je, međutim, u sudskoj praksi predmet kontroverzi. U opisanoj situaciji oba vozača krše odredbe čl. 38. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama jer poduzimaju određene radnje u prometu a da se prethodno nisu uvjerili je li ih mogu izvršiti bez opasnosti za druge sudionike u prometu. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Prvostupanjski sud proglašava krivim okrivljenika da je upravljajući noću pod oborenim svjetlima automobilom u naseljenom mjestu, mimoilazeći se s vozilima, propustio obratiti dužnu pažnju na cestovni prostor ispred automobila, zbog čega je kasno uočio da na cesti leži čovjek, naletio na njega i nanio mu teške ozljede, počinivši time k. d. protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 3. KZRH. Oštećenika koji je u maskirnoj vojnoj odori, u teško pijanom stanju ležao duž ceste nogama okrenut u smjeru nailaska vozila okrivljenika, po mišljenju prometnog vještaka, okrivljenik je mogao primijetiti tek uz posebnu pažnju, dok se takva zapreka uz prosječnu pažnju ne može na vrijeme uočiti. Drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu izrazivši stajalište da se pred vozača može postaviti samo zahtjev dužne pažnje kojem udovoljava prosječni vozač. Standar prosječne pažnje određuju konkretni prometni uvjeti, drugim riječima on se određuje prema tome kako bi u konkretnoj prometnoj situaciji i u danim uvjetima postupio najveći broj vozača čije su vozačke sposobnosti adekvatne vozaču koji je počinitelj k. d. protiv sigurnosti javnog prometa. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-315/1997. od 3. srpnja 1997. Vozač koji upravlja motornim vozilom nedopuštenom brzinom za naseljeno mjesto, koji se dakle ponaša nepropisno, dužan je intenzivno kočiti da bi otklonio opasnost stvorenu nepropisnim skretanjem ulijevo drugog vozila, što bi kod dopuštene brzine kretanja uspio. Samo vozača koji vozi propisno, ispričava nepropisno postupanje drugog sudionika u prometu, no i tada je vozač dužan poduzeti sve objektivno moguće radnje za izbjegavanje opasnosti stvorene nepropisnim postupanjem drugog sudionika u prometu, ako takvu nepropisnost pravodobno uoči. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-355/1997. od 18. rujna 1997. Pogrešno je shvaćanje da vozač motornog vozila pri pretjecanju drugoga motornog vozila noću ne smije uključiti duga svjetla jer da bi time smetao vozaču ispred sebe. Kada bi, naime, bilo tako, onda noću nikad ne bi bilo dopušteno pretjecanje, jer vozač koji noću pretječe nema druge mogućnosti da se uvjeri je li pretjecati moguće bez opasnosti za druge sudionike u prometu, ako povremeno ne uključi duga svjetla. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-882/79. od 15. siječnja 1980.
299 Optuženik koji je s koncentracijom alkohola od 0,91 promila u krvi upravljao osobnim automobilom brzinom od 70 km/h izvan naseljenog mjesta, ne uzevši dovoljno odstojanje iza kamiona, a onda, dok je tražio prekidač za vodu, jer nije dovoljno poznavao vozilo kojim je upravljao, naletio na kamion pa je poginuo suputnik na prednjem sjedištu, izvršio je osnovno k. d. ugrožavanja javnog prometa iz nehaja te ga je stoga valjalo proglasiti krivim zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZH. Optuženik je postupao neoprezno jer je tražio prekidač u trenutku kad je kamion ispred njega usporavao na usponu, pa nema uzročne veze između utjecaja alkohola i te prometne nesreće. VSRH, I Kž-179/92. od 4. lipnja 1992. Optuženik koji je danju u gradu u kojem postoji opće ograničenje brzine na 50 km/h, vozeći brzinom od 65 km/h, naletio na pješaka koji je prelazio cestu na obilježenom pješačkom prijelazu, počinio je osnovno k. d. ugrožavanja javnog prometa iz nehaja, a ne s namjerom, kako to smatra državni odvjetnik pa ga je valjalo proglasiti krivim zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 3. KZH. Da bi se radilo o bezobzirnom postupanju vozača i grubom kršenju prometnih propisa, a time i namjernom postupanju, potrebno je da postoji znatno odstupanje od standarda sigurnosti sadržanih u prometnim propisima, a to se optuženiku u ovom slučaju ne može predbaciti jer je on dopuštenu brzinu prekoračio samo za 15 km/h. VSRH, I Kž-395/91. od 19. rujna 1991. Iako biciklist znakom ruke nije upozorio druge sudionike u prometu da namjerava poduzeti radnju skretanja ulijevo, činjenica je da je tu radnju započeo, i to onog trenutka kada je, doduše u blagom luku, počeo skretati prema sredini ceste. Ugibanjem ulijevo biciklist je postao opasnost za okrivljenika kao vozača osobnog automobila, jer je okrivljenik mogao i bio dužan očekivati da će biciklist nastaviti skretanje prema sredini ceste, pa je tok okolnosti bio dužan u smislu čl. 26. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prilagoditi brzinu. Županijski sud u Bjelovaru,k Kž-477/1995. od 19. listopada 1995. Vozilom s prvenstvom prolaza prema odredbi čl. 123. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama smatra se policijsko vozilo koje daje zvučne i svjetlosne znakove, pri čemu je nevažno uporabljuju li se ti znakovi opravdano ili neopravdano. Kako se okrivljenik kretao specijalnim vozilom marke «BOV TAM», vlasništvo MUP-a RH, na kojemu su bili uključeni zvučni u svjetlosni signali, sama okolnost da su ti signali bili uključeni davala je tom vozilu pravo prednosti prolaza u odnosu na vozila s kojim se trebao mimoići. U čl. 123. Zakona o sigurnosti prometa na cestama navedeno je koje se odredbe toga zakona ne primjenjuju na vozila s pravom prednosti prolaza, a među njima nije navedena i odredba čl. 26. toga Zakona. Međutim, kako je u odredbi čl. 126. toga Zakona određeno da su svi vozači dužni propustiti takvo vozilo, pa i po potrebi potpuno se zaustaviti da bi ono moglo proći, valja zaključiti da je vozač vozila unutarnjih poslova, kada se kreće s uključenim zvučnim i svjetlosnim signalom, dužan brzinu kretanja prilagoditi samo osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama i stanju svog vozila, ali ne i drugim uvjetima koji se odnose na vozila koja mu dolaze ususret, gustoći prometa, jer su ga sva vozila, dakle i ona koja mu dolaze ususret i ona koja se kreću ispred njega, dužna propustiti. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-360/1995. od 13. srpnja 1995.
300
Prvostupanjski sud utvrđuje da je okrivljenica upravaljala osobnim automobilom brzinom koja je bila primjerena dometu kratkih svjetala i da je pješaka kao opasnost, koji je prelazio cestu s desne na lijevu stranu, uočila na vrijeme i odmah reagirala izbjegavajući nalet kretanjem na lijevu stranu ceste. Stajalište suda da je okrivljenica odgovorna za prometnu nesreću i da je iz nehaja ugrozila javni promet, jer nije adekvatno reagirala – nalet bi izbjegla da je zadržala pravac kretanja ili da je intenzivno kočila, nije prihvatljivo. Ako je okrivljenica kao vozač samo pogrešno reagirala izbjegavajući nalet na pješaka, tada nema mjesta krivnji ni za nehaj, jer je izbjegavanje naleta na pješaka jedna refleksna reakcija vozača. Odlučno je, je li okrivljenica kako vozač postupila primjereno svojim mogućnostima, pri čemu se mora polaziti od toga da vozač ne može odgovarati za nastupanje štetne posljedice ukoliko iznenađen pokretom pješaka u kritičnom momentu nije našao najbolji način da izbjegne nesreću, jer svaki vozač ne može s apsolutnom sigurnošću upravljati automobilom nezavisno od svojih subjektivnih mogućnosti. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-382/1995. od 5. listopada 1995. Radi se o namjernom a ne o nehajnom obliku krivnje kod tzv. proometnih delikata kad je optuženik i unatoč tome što je, prilazeći preglednom raskršću uočio da je za njegov smjer kretanja upaljeno crveno svjetlo i da oštećenik svojim automobilom, sjekući njegov smjer kretanja, skreće u lijevo – nastavio vožnju brzinom od 73 km/sat, ne zaustavljajući se na znak crvenog svjetla. Iz obrazloženja: «U pravu je državni odvjetnik kad ističe da je prvostupanjski sud povrijedo kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za k. d. iz čl. 165. st. 5. KZH u vezi s čl. 163. st. 3. KZH, umjesto za k. d. iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH. Naime, zbog miješanja dviju posljedica kod k. d. ugrožavanja javnog prometa, razgraničenju između svjesnog nehaja i neizravne namjere mora se prići, za razliku od prvostupanjskog suda, na drugačiji način nego li kod drugih k. d. Kod k. d. ugrožavanja javnog prometa javljaju se dvije posljedice. Prva bi bila samo ugrožavanje i druga, dalja, nastupanje ozljede (smrt, tjelesna ozljeda ili imovinska šteta). U odnosu na tu drugu posljedicu kod počinitelja postoji nehaj zbog pomanjkanja voljnog elementa. Prema tome, da bi se ostvarilo biće k. d. ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 1. KZH, apstrahirajući nastupanje lake tjelesne ozljede ili imovinske štete preko 150.000 dinara kao objektivnog uvjeta kažnjivosti, u osnovi, dovoljno je dovođenje u opasnost života ljudi ili imovine spomenutog opsega, s tim da je za postojanje namjere na strani počinitelja potrebno da on predvidi mogućnost nastupanja opasne situacije i da pristaje na tu mogućnost. Stoga je logičan zaključak državnog odvjetnika da je optuženik, postupajući na utvrđeni način, tako pristao na nastupanje konkretnog ugrožavanja života osoba u automobilu oštećenika kao zabranjenu posljedicu njegove zaista bezobzirne i obijesne vožnje. Sudionik u prometu koji nastupa bezobzirno, obijesno i grubo u kršenju prometnih propisa (kao optuženik u ovom slučaju), računajući na iznuđeno ponašanje drugih ili na slučaj, postupa u odnosu na zabranjenu posljedicu – ugrožavanje sigurnosti u javnom prometu s neizravnom namjerom, jer pristaje na takvo ugrožavanje.
301 Stoga se u postupanju optuženika i stječu sva bitna obilježja k. d. iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH.» VSH, I Kž-1115/85. od 5. studenoga 1986. Počinitelju teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH ne može se staviti u krivnju smrt oštećenika kao teža posljedica ako je oštećenik nakon prometne nesreće podvrgnut pogrešnom kirurškom zahvatu (trepanacija na lijevoj umjesto na desoj strani glave), a do smrti ne bi došlo da je zahvat pravilno izveden. VSRH, I Kž-302/86. od 18. ožujka 1987. Počinio je k. d. iz čl. 161. st. 2. u vezi s čl. 156. st. 1. KZRH s neizravnom namjerom optuženik upravljajući automobilom ulicom u pravcu centra grada protivno odredbi čl. 46. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, brzinom od 115 km/sat koja je skoro dvostruko veća od dopuštene brzine kroz naseljeno mjesto, za vrijeme pojačane frekvencije usred dana, s troje putnika u vozilu od kojih je dvoje maloljetne djece, tako da zbog prevelike brzine kretanja vozila nije uspio kočenjem izbjeći nalet na osobno vozilo koje je dolazilo iz suprotnog smjera obavljajući radnju skretanja ulijevo, kojom prilikom je više osoba zadobilo lake odnosno teške tjelesne ozljede, dok je jedna osoba izgubila život. Dakle, optuženik je bio svjestan da kršenjem prometnih propisa ugrožava javni promet i da je to konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi, pa je pristao na nastupanje takve opasnosti kao posljedice ovoga k. d. VSRH, I Kž-187/1993. od 10. svibnja 1995. Oštećenica je u prometnoj nesreći zadobila niz teških ozljeda koje su imale za posljedicu unutarnja krvarenja i traumatski šok, a što je dovelo do njene naknadne smrti. Nedovoljnom brigom oko saniranja zdravstvenog stanja oštećenice od strane medicinskog osoblja ne prekida se uzročna veza između radnje optuženika i smrti oštećenice. Ta okolnost može biti od značenja samo za odluku o kaznenoj sankciji. U žalbi se ne navode nikakve okolnosti iz kojih bi se vidjelo da je djelovanjem trećih osoba, a u ovom slučaju liječnika, prekinuta uzročna veza. VSH, I Kž-475/88. od 28. lipnja 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Stajalište VSH u ovom slučaju treba svakako odobriti. O prekidu uzročne veze možemo govoriti kada prvi uzrok prestaje djelovati samo zato što neki događaj posve neovisno od njega otvara novi kauzalni niz, npr. netko ubije iz pištolja žrtvu ozlijeđenu u promoetnoj nesreći. Puka pasivnost (nečinjenje) medicinskog osoblja ne može uopće otvoriti novi kauzalni niz pa, prema tome, ni prekinuti uzročnu vezu koja je u tijeku. Međutim, iz posljednje rečenice u sentenci dade se zaključiti da bi stvari drukčije stajale da je liječnik izveo neki pogrešni zahvat, dakle, u slučaju njegova činjenja. To je sukladno sa shvaćanjem toga suda zauzetim u nekim drugim odlukama, npr. u odluci I Kž-772/87. od 18. svibnja 1998., u kojoj je uzeto da postoji prekid uzročne veze kada je kirurg osobi ozlijeđenoj u prometnoj nesreći izveo trepanaciju lubanje na lijevoj umjesto na desnoj strani. U tom dijelu stajalište VSH je pogrešno. Posljedica se ima uračunati prvom uzročniku neovisno od greške treće osobe ili same žrtve ako ona predstavlja realizaciju one opasnosti koja je stvorena njegovom radnjom. Osoba koja je prouzročila prometnu nesreću u kojoj je žrtva teško
302 ozlijeđena ne može se pozivati na greške liječnika koji je pokušao otkloniti opasnost koju je ona stvorila. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Optuženik koji je na magistralnoj cesti upravljao osobnim automobilom brzinom od 100 km/h, iako je pravodobnim prometnim znakom upozoren da je brzina ograničena na 50 km/h i da nailazi na dvostruki zavoj s više uzastopnih zavoja te da se kreće kroz naseljeno mjesto, pa stoga izgubio kontrolu i sletio s ceste, pri čemu je njegov suputnik izgubio život, počinio je teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH. Pored ekscesa brzine kao prevalentnog uzroka te prometne nesreće, pri ocjeni optuženikove krivnje valjalo je imati u vidu i da je on neposredno prije mjesta nesreće pretekao drugo vozilo marke «BMW» koje se kretalo brzinom od 100 km/h te da je poznavao karakteristike ceste i da je znao za ograničenje brzine. Sve te okolnosti opravdavaju zaključak da je optuženik postupio bezobzirno, grubo kršeći prometne propise i time bio svjestan da ugrožava javni promet i na to pristao pa je osnovno k. d. ugrožavanja javnog prometa počinio s namjerom. VSRH, I Kž-592/91. od 31. ožujka 1992. Kad optuženik noću u gradu znajući da se približava križanju na kojem je promet uređen svjetlosnim prometnim znakovima, uđe u križanje brzinom od 85 km/h i izazove sudar u kojem pogine jedna osoba, počinio je teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH. On je osnovno k. d. ugrožavanjem javnog prometa počinio s namjerom jer je bio svjestan visokog rizika takve vožnje i pristao je na ugrožavanje koje proizlazi iz takve vožnje. VSRH, I Kž-157/92. od 8. srpnja 1992. Optuženik nije počinio iz nehaja k. d. iz čl. 161. st. 4. u vezi s čl. 156. st. 3. KZRH, olako držeći da neće doći do ugrožavanja sigurnosti javnog prometa, već s neizravnom namjerom k. d. iz čl. 161. st. 2. u vezi s čl. 156. st. 1. KZRH kad je utvrđeno da je upravljao osobnim automobilom brzinom od 118 km/sat, tj. dvostruko većom od dopuštene kroz naseljeno mjesto, pa uslijed te nedopuštene i neprilagođene brzine, a usto i nešto smanjenih vozačkih sposobnosti zbog alkoholiziranosti (0,88 promille alkohola u krvi), unatoč poduzetom kočenju nije usio zaustaviti osobni automobil prije mjesta naleta na biciklista (dijete) koji je nepropisno s biciklističke staze započeo prelaziti kolnik s desne na lijevu stranu, što ne bi učinio ne samo da se kretao dopuštenom brzinom od 60 km/sat, nego i većom od te, tj. brzinom od 73 km/sat. Iz obrazloženja: «Optuženik vozi brzinom dvostruko većom od maksimalno dopuštene brzine. Ta brzina, zapravo brzina od 118 km/sat kroz naseljeno mjesto je krajnje ekscesna i agresivna, a stoga i izuzetno opasna, pa kada netko, kao optuženik, vozi upravo tom brzinom, bez obzira na inače povoljne uvjete za promet, jer je i brzina od 60 km/sat propisana kao gornja granica samo za optimalne uvjete, onda doista grubo krši promoetne propise. Kod toga, bez obzira na tek nešto veću količinu alkohola u krvi u vrijeme događaja (0,88 promille) od one zakonom dopuštene (0,5 promille), vozačke sposobnosti optuženika su bile nešto umanjene, a što je očito utjecalo
303 na njegovu nekritičnost u odnosu na brzinu kojom se kretao, a za koju se može reći da je bezobzirna. Da se je optuženik kretao u granicama dopuštene brzine, pa čak da je i premašio tu dopuštenu brzinu i kretao se brzinom od 73 km/sat, do ove teške prometne nesreće u kojoj je jedno dijete izgubilo život ne bi došlo, bez obzira na nepropisno kretanje dječaka biciklim – kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka.» VSRH, I Kž-223/1994. od 6. travnja 1995. Osnovno djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 156. st. 1. KZRH ima se pripisati namjeri optuženiku koji se, upravljajući osobnim vozilom od 94 km/sat, u naseljenom mjestu, upustio u pretjecanje drugog vozila ispred sebe u situaciji kad mu u susret na maloj udaljenosti, dolazi teretno vozilo, tako da pretjecanje objektivno nije moguće izvršiti, bez opasnosti za druge sudionike u prometu, naglo skrenuo udesno ispred vozila koje je pretjecao tako da je uslijed brzine kretanja došlo do destabilizacije njegovog vozila, gubitka kontrole nad upravljačem i prelaska na lijevu stranu kolovoza gdje je došlo do sudara vozila. Optuženik je, dakle, manifestirao svijest da svojom nepropisnom vožnjom tako ugrožava javni promet da je doveo u opasnost život ljudi, te da je pristao i na takvo ugrožavanje, kao posljedicu svoje vožnje, a daljnja posljedica, smrt jedne osobe, ima se pripisati nehaju optuženika. VSRH, I Kž-485/1994. od 29. kolovoza 1995. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
118. NEPRUŽANJE POMOĆI OSOBI KOJA JE TEŠKO TJELESNO OZLIJEĐENA U PROMETNOJ NESREĆI Članak 273. KZ Optuženik je učinio krivično djelo nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi kad je svojim osobnim automobilom pregazio pješaka, a onda nastavio vožnju ne zaustavljajući se, bez obzira na to što je on istom presudom oslobođen optužbe da bi učinio krivično djelo iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 164. st. 1. KZH jer nije dokazano da je njegova vožnja bila nepropisna. VSH, I Kž-300/91. od 29.1.1992. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. Strah da bi ga nazočni građani mogli izvrgnuti neprijatnostima ne isključuje obvezu vozača motornog vozila ili drugoga prijevoznog sredstva da stane i da pruži pomoć osobi čiju je ozljedu prouzročio tim prijevoznim sredstvom. VSH, I Kž-2343/77. od 7. ožujka 1979. Ostvarena su sva bitna obilježja k. d. nepružanja pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nesreći iz čl. 165. st. 1. KZH kad se počinitelj udaljio s mjesta događaja iako je bio svjestan da je vozilom zahvatio dvojicu pješaka tako da su oni očito zadobili tjelesne ozljede. Pri tome je neodlučno to što je na mjestu događaja bilo i drugih osoba koje su mogle pa i pružile pomoć ozlijeđenima.
304 VSH, I Kž-704/82. od 8. rujna 1982. Optuženik koji je u pripitom stanju (1,10 promila alkohola u krvi) i bez vozačkog ispita dopustio oštećeniku u pijanom stanju (1,98 promila alkohola) da se vozi na njegovom neregistriranom traktoru na poluzi hidraulika, zbog čega je oštećenik pao i zadobio ozljede od kojih je umro, nije osnovno k. d. ugrožavanja javnog prometa počinio s namjerom, nego iz nehaja pa stoga nije počinio k. d. iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, nego k. d. iz čl. 168. st. 5. u vezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZH. Njegova alkoholiziranost i činjenica da je upravljao neregistriranim traktorom bez vozačke dozvole nisu u uzročnoj vezi s prometnom nesrećom. Oštećenik je mogao pasti s traktora i zadobiti smrtonosne ozljede i da je optuženik bio trijezan i da je imao vozačku dozvolu. VSRH, I Kž-525/91. od 16. listopada 1991. Odredba kaznenog djela nepružanja pomoći osobo koja je teško tjelesno ozlijeđena u prometnoj nesreći iz članka 273. st. 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 158. st. 1. KZRH. (Kao u odluci VSRH, Kž-195/95) Strah da bi ga prisutni građani mogli izložiti neugodnostima ne isključuje obvezu vozača motornog vozila ili drugog prijevozog sredstva da stane i pomogne osobi čiju je povrredu prouzročio tim prometnim sredstvom. (Kao u odluci VSH, Kž-2343/77 od 7. ožujka 1979). Radi se o jednom krivičnom djeku nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi, jer radnja tog krivičnog djela znači da je pružanje pomoći propustio vozač koji je prouzročio prometnu nezgodu, kako onda kada se radi o povrijeđivanju samo jedne osobe, tako i kada je povrijeđen veći broj osoba. Riječ je, naime, o povredi principa solidarnosti bez obzira na broj povrijeđenih osoba, a ne o povredi pojedinačnih samostalnih obveza iz nekoga garantnog odnosa prema svakoj od povrijeđenih osoba. (Kao u odluci VSRH, Kž-703/82 od 1. siječnja 1983.) Da nije ostavareno ovo kazneno djelo, sud je zaključio u sljedećim odlukama: a)Kada iz mišljenja liječnika vještaka proizlazi da je oštećeni umro u teoretski mogućoj jedinoj šesnaestini prve minute nakon zadobivanja povrede, onda se u konkretnom slučaju objektivno može smatrati da je nastupila trenutna smrt, te da nije bilo povrijeđene osobe kojoj treba pružiti pomoć. Zato u konkretnom slučaju nedostaje objektivni element krivičnog djela nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nesreći. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-3366/81 od 23. veljače 1981.) b)Naime, te svjedokinja je određeno iskazala da je prisutnima na mjestu događaja rekla da nije povrijeđena. Isto je rekla i liječnici hitne pomoći koja ju je izričito pitala da li je povrijeđena. O tome nije govorila čak ni u istrazi. Stoga se nikako ne može od optuženika očekivati da pruži pomoć osobi koja tvrdi da nije povrijeđena, niti su njezine povrede bile vidljive, a u svemu se ponašala kao potpuno zdrava osoba. Zato optuženiku nije moguće staviti na teret učin ovoga krivičnog djela, kako to traži javni tužilac. (Kao u odluci VSRH, KŽ-191/89 od 24. siječnja 1990. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Pogrešno je stajalište suda da u slučaju kada povrijeđenoj osobi priskoče u pomoć drugi ne postoji obveza osobe koja ju je vozilom povrijedila da pruži pomoć. Krivično djelo
305 nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi iz čl. 158. st. 1. KZRH čini vozač koji je vozilom naletio na drugu osobu i bio svjestan da joj je zadao ozljede, pa i pored toga ozljeđenom nije pružio pomoć, pri čemu je irelevantno da li je na mjestu događaja bilo drugih osoba i da li su one pružile pomoć ozljeđenom. Županijski sud Bjelovar, Kž-532/96 od 7.11.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Oštećenik je pao u jarak licem u vodu, te se tako ugušio, jer zbog zadobivenih ozljeda nije bio u mogućnosti da si sam pomogne. Prema tome je uzrok smrti oštećenika bilo neukazivanje pomoći od optuženika, čime su ostvareni svi elementi k. d. nepružanja pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nesreći iz čl. 271a. st. 2. KZ, bez obzira na to je li bi oštećenik inače, da mu je optuženik pružio pomoć i odvezao ga u bolnicu, ostao živ ili predvidivo podlegao zadobivenim teškim ozljedama i da mu je pružena liječnička pomoć. VSH, I Kž-502/74. od 27. svibnja 1975. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 119. KRIVOTVORENJE NOVCA Članak 274. Fotokopiju dviju dinarskih novčanica od 5.000 HRD na običnom fotokopirnom papiru i običnim fotokopirnim aparatom nije lažan novac u smislu čl. 148. st. 1. OKZRH. Iz obrazloženja: «Da bi se, naime, radilo o lažnom novcu kao predmetu ovoga teškoga k. d. novac treba biti napravljen tako da se na prvi pogled ne može lako zapaziti da nije pravi novac, tj. on treba toliko sličiti pravoj novčanici da se od nje bitno ne razlikuje (tzv. imitacio vera). Pri tome je sasvim neodlučno to što svjedok – konobarica u lokalu, u kojem je optuženik pokušao s jednom takvom novčanicom platiti račun, nije odmah uočila o čemu se radi. To je, očito, bilo zato što nije na to obratila pažnju. No za svaku prosječnu osobu očito je o čemu se radi. To pogotovo što se radi o fotokopiji u crno-bijeloj tehnici dok je dinarska novčanica od 5.000 HRD u boji. U stručnoj ekspertizi Narodne banke Hrvatske zaključno je rečeno da obje «krivotvorine» spadaju u kategoriju izrazito lođe urađenih krivotvorenih novčanica s karakteristikama koje se lako uočavaju. Pravni zaključak vještaka, tj. da se te novčanice pošto su dospjele u optjecaj moraju uvrstiti u krivotvorene, svakako ne veže sud, jer zadaća je vještaka da pomogne sudu u utvrđivanju odlučnih činjenica, a nikako u rješavanju pravnih pitanja, pa je takav stav vještaka irelevantan. Prema tome, radi se o nepodobnom pokušaju krivotvorenja novca, jer takve fotokopije novčanica (kakve se, između ostaloga, uporabljuju i za aranžiranje izloga) nije ni moguće staviti u optjecaj. U načelu bi se moglo raditi o k. d. prevare iz čl. 137. odnosno u ovom slučaju sitne prevare izčl. 138. KZRH uz utvrđenje postojanja prevarne namjere.» VSRH, I Kž-739/1993. od 3. veljače 1994.
306 Bitan element djela iz čl. 148. st. 1. OKZRH, treća alternativa, je stavljanje lažnog novca u optjecaj, pa eventualna takva namjera počinitelja sama po sebi nije pravno relevantna. Iz obrazloženja: «Suprotno žalbenim argumentima državnog odvjetnika, u svemu su prihvatljivi razlozi pobijane presude kojima se obrazlaže da nema sigurnih dokaza glede dviju lažnih dolarskih novčanica, koje su pronađene u automobilu optuženika, osim stupnja sumnje koja prvenstveno proizlazi iz činjenice da je tom optuženiku dokazano drugo k. d. stavljanja u optjecaj lažnog novca. Optuženik poriče da bi kupujući te dvije dolarske novčanice znao da su one krivotvorene. Kada, naime, nije riječ o lažnom novcu u smislu čl. 148. st. 1. OKZRH, koga je počinitelj napravio sam, niti se radi o preinačenom pravom novcu, potrebno je dokazati stavljanje lažnog novca u optjecaj.» VSRH, I Kž-614/1993. od 9. lipnja 1994. Za opstojnost kaznenog djela krivotvorenja novca iz čl. 148. OKZRH odlučno je samo to da se radi o novcu koji nije izvan optjecaja, a sasvim je irelevantno o kojoj je valuti riječ. Iz obrazloženja: «U glavi XVII. OKZRH normirana su kaznena djela protiv gospodarstva i jedinstva hrvatskoga tržišta, dakle, zaštitni objekt te grupe k. d. predstavlja gospodarstvo i jedinstvo hrvatskoga tržišta, a unutar te glave nalazi se kao samostalno k. d. i k. d. krivotvorenja novca iz čl. 148. OKZRH. Novac, naime, kao sredstvo plaćanja ima izuzetan značaj za gospodarstvo svake zemlje pa i za Republiku Hrvatsku, te stoga ovo djelo ima posebnu kazneno-pravnu zaštitu u zakonu, a pritom uopće nije odlučno o čijem se novcu radi, bitno je da se radi o novcu koji je u optjecaju u Republici Hrvatskoj ili nekoj drugoj državi, čemu je u ovom konkretnom slučaju udovoljeno jer je notorno da je USA dolar, novac u optjecaju. Nema nikakve sumnje u to da kolanje krivotvorenog novca u jednoj zemlji šteti gospodarstvu i tržištu te zemlje.» VSRH, I Kž-701/1993. od 13. listopada 1993. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nv. Br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Fotokopija dviju dinarskih novčanica od 5.000 HRD na običnom fotokopirnom papiru i običnim fotokopirnim aparatom n ije lažan novac u smislu članka 148. stavak 1. OKZRH. VSRH, IKž-739/93. od 03. 02. 1994. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Kazneno djelo iz čl. 274. st. 1. KZ blaže je za počinitelja od kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. OKZRH, no ta činjenica ne mora uvijek značiti da će i izrečena kazna biti blaža, kako se navodi u odluci I. Kž-191/98 od 2. rujna 1998., u kojoj stoji da je državni odvjetnik u pravu kad tvrdi da je za predmetno djelo izrečena preblaga kazna. Radi se doista o teškom djelu kojim se povrjeđuju imovinski interesi subjekata u novčanom prometu, kojim se povrjeđuje neposredni interes zajednice za sigurnost novčanog prometa. Pribavljanje i uporaba lažnoga novca od strane optuženika, s obzirom na njegov opseg, štetila je sigurnosti tog prometa.
307 Takva djela koja narušavaju sigurnost i pouzdanje u novčani promet, iziskuju strože kažnjavanje. Pa iako se radi o djelu za koje je po čl. 274. st. 1. KZ/97 sada propisana blaža kazna od kazne koja je bila zaprijećena u čl. 148. KZRH, sud drugoga stupnja izrekao je optuženiku strožu kaznu, jer smatra da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine primjerena društvenoj opasnosti djela i da će ta kazna ostvariti svoju svrhu, bez obzira na to što je optuženik do sada neosuđivan i otac dvoje mldb. djece, kako se to navodi u njegovoj žalbi zbog odluke o kazni. Da se ne radi o krivotvorenju novčanih bonova nego novca, zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Kž-168/94 od 12. listopada 1994. U toj odluci se navodi da se nikako nemože prihvatiti prigovor optuženika kad u žalbi navodi da se radi o novčanim bonovima, tj. prijelaznom sredstvu plaćanja, i da zato krivotvorenje tih bonova – tolara nije isto što i krivotvorenje drugih valuta, pa da tu okolnost valja smatrati olakotnom. Za opstojnost krivičnog djela krivotvorenja novca odlučno je samo to da se radi o novcu koji nije izvan optjecaja, pa se tako u odluci Vrhovnoga suda Kž-701/93 od 13. listopada 1993. navodi: «Novac, naime, kao sredstvo plaćanja ima iznimno značenje za gospodarstvo svake zemlje, pa i za Republicku Hrvatsku, te stoga ovo djelo ima posebnu krivičnopravnu zaštitu u Zakonu. Pri tome uopće nije odlučno o kojem se novcu radi, bitno je da se radi o novcu koji je u opticaju u Republici Hrvatskoj ili nekoj drugoj državi, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno jer je notorno da je USD u opticaju. Nema nikakve sumnje u to da kolanje krivotvorenog novca u jednoj zemlji šteti gospodarstvu i tržištu te zemlje.» Da bi se, naime, radilo o lažnom novcu kao predmetu ovog teškog krivičnog djela, novac trea biti napravljen tako da se na prvi pogled ne može lako zapaziti da nije pravi novac, tj. on treba toliko sličiti pravoj novčanici da se od nje bitno ne razlikuje (tzv. imitatio vera). Pri tome je sasvim neodlučno to što svjedokinja – konobarica u gostionici, u kojoj je optuženik pokušao jednom takvom n ovčanicom platiti račun, nije odmah uočila o čemu se radi. To je očito bilo zato što nije na to obratila pažnju. No, za svaku prosječnu osobu očito je o čemu je riječ. To pogotovo kad se radi o fotokopiji u crno-bijeloj tehnici dok je dinarska novčanica od 5.000 HRD-a u boji. Prema tome, radi se o nepodobnom pokušaju krivotvorenja novca, jer takve fotopije novčanica (kakve se, između ostalog, upotrebljavaju i za aranžiranje izloga) nije ni moguće staviti u opticaj. U načelu bi se moglo raditi o krivičnom djelu prijevare ili sitne prijevare uz utvrđivanje postojanja prijevarne namjere. (Kao u odluci VSRH, Kž-739/93 od 3. veljače 1994.) Ne postoji stjecaj između kaznenog djela prijevare i krivotvorenja novca već se radi o obliku prividnog stjecaja – konsumpcija uslijed inkluzije. Optuženicima je stavljeno na teret da su lažnim novčanicama na sajmovima kupovali stoku i time počinili u stjecaju kazneno djelo prijevare iz čl. 137. KZRH i krivotvorenja novca iz čl. 148. OKZRH. Ne može postojati idealni stjecaj ova dva kaznena djela, već se radi o tome da je jednom radnjom ostvareno zakonsko biće dvaju kaznenih djela koja su u takvom međusobnom odnosu da se samo jedno od ostvarenih zakonskih bića može primijeniti, a drugo je isključeno, zato što je značajnije djelo – stavljanje u opticaj krivotvorenog novca – potisnulo zakonsko biće kaznenog djela prijevare, koje je u konkretnom slučaju inkludirano u težem djelu iz čl. 148. st. 1. OKZRH i koje je omogućilo i olakšalo da se izvede to kazneno djelo. Nije sporno ni u pravnoj teoriji, a ni u sudskoj praksi, a to odgovara i samom pojmu prividnog stjecaja, da kazneno djelo prijevare u pravilu slijedi glavno djelo i služi kao način njegove realizacije. (Kao u odlluci VSRH, Kž-71/96 od 6. svibnja 1999.) Suprotno žalbenim argumentima državnog odvjetnika, u svemu su prihvatljivi razlozi pobijane presude kojima se obrazlaže danema sigurnih dokaza glede dvijiu lažnih dolarskih novčanica, kje su pronađene u automobilu optuženika. Postoji stupanj sumnje koja
308 prvenstveno proizlazi iz činjenice da je tom optuženiku dokazano drugo krivično djelo stavljanja u opticaj lažnog novca. Optuženik poriče da bi kupujući te dvije dolarske novčanice znao da su one krivotvorene. Kada, naime, nije riječ o lažnom novcu u smislu čl. 148. st. 1. OKZRH, koji je počinitelj napravio sam, niti se radi o preinačenom pravom novcu, potrebno je dokazati stavljanje lažnog novca u opticaj. (Kao u odluci VSRH, Kž-614/93 od 9. lipnja 1994.) Radi se o počinjenju kaznenog djela krivotvorenja novca, a ne o pomaganju, kako je istaknuto u odluci VSRH, Kž-667/93 od 9. rujna 1993., u kojoj se navodi: «Žalitelj zapravo polazi od drugačije činjenične osnove od one kako ju je utvrdio sud prvoga stupnja (i koja osnova se žalbom ne pobija). Naime, opt. N. Optuženiku G. nije davao samo savjete ili upute o tome tko bi mogao prihvatiti da plasira krivotvoreni novac, nego je on takvog suizvršitelja i našao u osobi opt. T. Organizirao je da se sastanu i preuzimiao je taj lažni novac od optuženika G., koji ga je pribavio, brojio i predavao opt. T., i to ne samo prvotne uzorke, nego i ukupnu planiranu količinu. A prema iskazu opt. T., on je trebao sudjelovati i u podjeli dobiti. Znači, poduzeo je nesporno tipične radnje na izvršenju krivičnog djela (kao jedan od suizvršitelja po načelu podjele uloga), a nikako radnje na pomaganju da drugi počini krivično djelo.» Plati li počinitelj kupljenu robu lažnim novcem čini samo kazneno djelo krivotvorenja novca (iz čl. 148. st. 1. OKZRH), a ne i kazneno djelo prijevare (iz čl. 137. st. 2. KZRH). VSRH, I Kž-71/96-3 od 6. 5.1999. (Županijski sud u Bjelovaru, K-75/95) Za opstojnost krivičnoga djela krivotvorenja novca iz članka 148. OKZRH odlučno je samo to da se radi o novcu koji nije izvan optjecaja, a sasvim je irelevantno o kojoj je valuti riječ. «U glavi XVII. OKZRH normirana su krivična djela protiv gospodarstva i jedinstva hrvatskog tržišta, dakle zaštitni objekt te grupe krivičnih djela predstavlja gospodarstvo i jedinstvo hrvatskog tržišta, a unutar te glave nalazi se kao samostalno krivično djelo i krivično djelo krivotvorenja novca iz članka 148. OKZRH. Novac, naime, kao sredstvo plaćanja ima izuzetan značaj za gospodarstvo svake zemlje, pa i za Republiku Hrvatsku, te stoga ovo djelo ima posebnu krivičnopravnu zaštitu u zakonu, a pritom uopće nije odlučno o čijem se novcu radi, bitno je da se radi o novcu koji je u optjecaju u Republici Hrvatskoj ili nekoj drugoj državi, čemu je u ovom konkretnom slučaju udovoljeno jer je notorno da je USA $ u optjecaju. Nema nikakve sumnje u to da kolanje krivotvorenog novca u jednoj zemlji šteti gospodarstvu i tržištu te zemlje.» VSH, I Kž-701/93. od 13.10.1993. Sitan element djela iz članka 148. stavak 1. OKZRH, treća varijanta, jest stavljanje lažnog novca u optjecaj, pa eventualna takva namjera počinitelja sama po sebi nije pravno relevantna. «Suprotno žalbenim argumentima državnog odvjetnika, u svemu su prihvatljivi razlozi pobijane presude kojima se obrazlaže da nema sigurnih dokaza glede dviju lažnih dolarskih novčanica, koje su pronađene u automobilu optuženika, osim stupnja sumnje koji prvenstveno proizlazi iz činjenice da je tom optuženiku dokazano drugo krivično djelo stavljanja u optjecaj lažnog novca.
309 Optuženik poriče da bi kupujući te dvije dolarske novčanice znao da su one krivotvorene. Kada, naime, nije riječ o lažnom novcu u smislu čl. 148. st. 1. OKZRH, koji je počinitelj napravio sam, niti se radi o preinačenom pravom novcu, potrebno je dokazati stavljanje lažnog novca u optjecaj.» VSH, I Kž-614/93. od 9.6.1994. – Željko Horvatić, Novo hrvatsko Kazneno pravo, «Organizator» Zagreb, 1997. 120. POGODOVANJE VJEROVNIKA Članak 281. KZ Prvostupanjskom presudom optuženik je proglašen krivim zbog djela oštećenja vjedrovnika iz čl. 101. st. 3. i 2. KZRH. On je, naime, kao direktor privatnog poduzeća, za koje je znao da nije sposobno plaćati, iako je sudskim rješenjem određena zabrana raspolaganja stvarima na kojima je bilo zasnovano založno pravo banke, prodao drugom poduzeću vozilo hladnjaču, oštetivši time banku za iznos veći od 6.000,00 kuna. Ovakav činjenični opis po novom Kaznenom zakonu predstavlja kazneno djelo pogodovanja vjerovnika iz čl. 281. KZ koje je za optuženika blaže od djela iz čl. 101. KZRH. (Kao u odluci VSRH, Kž-217/95 od 18. ožujka 1998.) 121. UTAJA POREZA I DRUGIH DAVANJA Članak 286. KZ Skupljanje starih krpa kao jedan oblik prometa robom reguliran je propisima i dopušten. Kako prihod od takve djelatnosti predstavlja zakonito stjecanje dohotka, ono podliježe oporezivanju, a izbjegavanje potpunog ili djelomičnog plaćanja takve porezne obveze pod okolnostima predviđenima u čl. 119. KZH krivično je djelo utaje poreza i doprinosa opisano u tom propisu KZH. (Kao u odlulci VSH, Kž-947/78 od 16. svibnja 1979.) Za utajivanje porezne obveze netko može krivično odgovarati samo uz uvjete propisane u specijalnom krivičnom djelu utaje poreza i doprinosa iz čl. 119. KZH, dakle, samo kad je u pitanju dopuštena djelatnost. Samo tada se, naime, može zahtijevati od nekoga da poreznom organu predočuje istinite podatke o poreznoj osnovici. Inače, takvo inzistiranje rezultiralo bi obvezom da sudionik ili korisnik neke nedopuštene djelatnosti podnošenjem istinitih podataka, samim tim, mora prijaviti da sudjeluje u nekoj nedopuštenoj djelatnosti, kao što je npr. ilegalni uvoz osobnog automobila, a to pravno nije prihvatljivo. (Kao u odluci VSRH, Kž-363/83 od 7. prosinca 1983.) Kod produljenoga krivičnog djela utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, što treba obuhvatiti kontinuirano utajivanje poreza i doprinosa tijekom više uzastopnih godina, utaja poreza u svakoj od tih godina mora, sama za sebe, sadržajno obuhvatiti sva bitna obilježja toga krivičnog djela, pa uz ostalo i uvjet da je izbjegavana obveza plaćanja poreza u svakoj godini veća od deset tisuća dinara. (Kao u odluci VSH, Kž-2067/77 od 2. kolovoza 1978.) Obmanjivanje poreznog organa, radi potpunog ili djelomičnog izbjegavanja plaćanja poreznih obveza, nije krivično djelo prijevare, nego specijalno krivično djelo utaje poreza ili doprinosa
310 iz čl. 119. KZH, ali uz sljedeći uvjet da se radi o izbjegavanju porezne obveze u odnosu na neki zakonito stečeni prihod. Inače bi se, naime, u takvom slučaju inzistiralo na obaveznom samoprijavljivanju za neko prethodno učinjeno djelo ili pekršaj. (Kao u odluci VSRH, Kž147/82 od 18. svibnja 1983.) 122. NEDOZVOLJENA TRGOVINA ZLATOM Članak 290. KZ Kad Zakon propisuje obavezno oduzimanje predmeta od počinitelja nekoga krivičnog djela, npr. u slučaju krivičnog djela trgovine zlatnim novcem, stranom valutom ili devizama prema čl. 167. st. 3. KZ SFRJ, nije moguće umjesto oduzimanja takvih predmeta koji kod počinitelja nisu pronađeni, obavezati ga da plati dinarsku protuvrijednost predmeta, kao da je u pitanju oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, budući da se radi o dvije potpuno različite krivičnopravne mjere. (Okružni sud u Puli, KŽ-22/84 od 6. travnja 1984., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84.) 123. NESAVJESNO GOSPODARSKO POSLOVANJE Članak 291. KZ Po čl. 213. KZ za nastali manjak u robi u jednom odjelu robne kuće, osim poslovođe odjela kome je ta roba bila neposredno povjerena, može odgovarati i osoba koja je pozvana da odredi organizaciju i način poslovanja i da vrši kontrolu nad ispravnošću i urednošću poslovanja, te da uklanja i ispravlja propuste koje u tom pogledu čine poslovođe pojedinih odjela, a to je upravitelj robne kuće, ako je potpuno propustio i zapustio vršenje svoje dužnosti. VSH, I Kž-1799/74. od 20. ožujka 1975. Za k. d. iz čl. 213. KZ glede subjektivne strane u odnosu na radnju izvršenja djela potrebna je namjera počinitelja (izravna ili neizravna), a u odnosu na posljedicu dovoljan je nehaj. Radnja izvršenja djela sastoji se u očiglednom nesavjesnom postupanju. Prema tome nije dovoljno svako nemarno postupanje, već to postupanje mora biti po intenzitetu i značenju do te mjere nesavjesno, da je nesavjesnost očigledna. Takvo očigledno nesavjesno ostupanje može se ogledati u svjesnom kršenju propisa, odluka rukovodećih tijela upravljanja, itd. sve do svjesnog kršenja i nepisanih pravila ponašanja i reda u poduzeću, pogonu, odjelu ili na radnom mjestu. Okružni sud u Rijeci, Kž-256/75. od 6. listopada 1975. Za postojanje k. d. nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz čl. 103. KZH uz ostale bitne elemente predviđene tim propisom, potrebno je i da počinitelj ima svojstvo odgovorne osobe. Iz obrazloženja: «Suprotno žalbenom stajalištu, u konkretnom slučaju ne radi se o k. d. nesavjesnog čuvanja društvene imovine iz čl. 139. KZH već naprotiv o k. d. nesavjesnog gospodarskog poslovanja
311 iz čl. 103. KZH, kako je to pravilno pravno označio prvostupanjski sud. Suštinska razlika između ta dva k. d. je upravo u tome što se glede očigledno nesavjesnog postupanja ili staranja o društvenoj imovini u smislu čl. 103. KZH traži svojstvo odgovorne osobe za razliku od k. d. nesavjesnog čuvanja društvene imovine povjerene na čuvanje, neovisno, dakle, o tome ima li počinitelj svojstvo odgovorne osobe ili ne.» VSH, I Kž-105/84. od 15. siječnja 1987. Kazneno djelo nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz čl. 103. KZH ostvareno je već jednokratnim postupanjem što u sebi sadrži sva obilježja toga k. d. Iz obrazloženja: «Svakako da, u pravilu, očigledno nesavjesno postupanje u poslovanju ili u pogledu staranja o društvenoj imovini podrazumijeva više počiniteljevih radnji. Međutim, i jednokratno takvo postupanje, ako ima takvo objektivno značenje da predstavlja očigledno nesavjesno postupanje, sadrži sva bitna obilježja toga k. d. U konkretnom slučaju, za vrijeme izvanredne inventure u njegovoj prodavaonici, uslijed čega nije imao vremena položiti na blagajnu posljednje iznose utrška, optuženik je novac predočio inventurnoj komisiji koja mu je taj iznos priznala uz uvjet da ga istoga dana uplati na blagajni poduzeća. Međutim, umjesto da tako postupi, optuženik je taj iznos ostavio u svom nezaključanom automobilu tijekom čitavog poslijepodneva, tako da je taj novac iz njegova automobila ukraden. Takvo postupanje, iako je jednokratno, ima sva obilježja očigledno nesavjesnog staranja o društvneoj imovini.» VSH, I Kž-105/84. od 15. siječnja 1987. Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja za pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska šteta» postoji kad vrijednost prouzročene imovinske štete prelazi 30.000,00 kn. Treba, međutim, napomenuti da s obzirom na sadržaj inkriminacije pod toč. 1. optužnice oštećenoga kao tužitelja, djelo koje je okrivljenicima stavljeno na teret ne sadrži bitna obilježja toga krivičnog djela. Naime, posljedica krivičnog djela iz čl. 103. KZH, pretpostavlja nastupanje imovinske štete, a ne i izmakle dobiti, odnosno gubitka pretpostavljenog prihoda. Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.), Kazneni odjel vrhovnoga suda na sjednici održanoj 19. siječnja 2001. godine donio je dopunu pravnog shvaćanja od 24. studenoga 1997. godine (br. Su-726-IV/97) da zakonsko obilježje «imovinska šteta velikih razmjera» postoji kad vrijednost imovinske štete prelazi 300.000,00 kn. Ovo pravno shvaćanje primjenivat će se od 29. prosinca 2000. godine. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. Dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001.
312 124. PRIJEVARA U GOSPODARSKOM POSLOVANJU Članak 293. KZ-a Koje su bitne razlike između kaznenog djela priejvare iz čl. 224. KZ i prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. KZ. Kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. KZ kvalificirani je oblik prijevare iz čl. 224., jer sadržaji ovog djela zapravo spadaju u članak prijevare iz čl. 224. KZ. Međutim, za ovo djelo su propisane strože kazne nego za običnu i kvalificiranu prijevaru iz čl. 224. KZ. Mišljenje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2.10.2000.g. Točna je tvrdnja državnog odvjetnika Republike Hrvatske da činjenični opis predmetnog djela ispunjava obilježja i jedne i druge kaznenopravne norme (kazneno djelo prijevare iz čl. 224. i kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. Kaznenoga zakona). Optuženik je, međutim, kazneno djelo počinio 9. rujna 1993. godine, tj. prije stupanja na snagu novoga Kaznenoga zakona. Kako je kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. Kaznenoga zakona potpuno novo kazneno djelo (uvršteno u katalog inkriminacija upravo na prijedlog Državnog odvjetništva Republike Hrvatske učestalih pojavnih oblika ove posebne vrste prijevare u gospodarskom poslovanju – kako navodi prof. Željko Horvatić u svojoj knjizi Novo hrvatsko kazneno pravo, kao obrazloženje uz čl. 293. Kaznenoga zakona, na str. 532.), sud prvoga stupnja optuženika nije mogao proglasiti krivim za to kazneno djelo (prijevaru u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. KZ) jer nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu mogu primijeniti druge kaznenopravne sankcije za djelo koje, prije nego je bilo počinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom određeno kao kazneno djelo i za koje zakonom nije bilo propisano kojom se vrstom i mjerom kazne počinitelj može kazniti (čl. 2. st. 2. Kaznenog zakona – na koje se drugostupanjski sud pravilno poziva), a pogotovo kad to djelo u pogledu zaprijećene kazne nije za optuženika blaže, već upravo suprotno, propisana kazna za kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 4. je od šest mjeseci do pet godina, a za kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. zaprijećena kazna je od jedne do osam godina zatvora. Nadalje, državni odvjetnik pogrešno se poziva na postgojanje pravnoga kontinuiteta između kaznenog djela prijevare i kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju. Kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju u stvari je jedan posebni kvalificirani oblik prijevare no on kao takav u vrijeme počinjenja kaznenog djela (9. rujna 1993. godine) nije postojao, pa možemo govoriti samo o pravnom kontinuitetu između kaznenog djela prijevare iz čl. 173., odnosno 142. KZRH i kaznenog djela prijevare iz čl. 224. novoga Kaznenoga zakona. (Kao u odluci VSRH, Kžz-13/99 od 15. rujna 1999.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska korist» postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 125. SKLAPANJE ŠTETNOG UGOVORA
313 Članak 294. KZ Da bi se ostvarilo biće krivičnog djela zaključenja štetnog ugovora, potrebno je da predstavnik poduzeća koje se bavi gospodarskom djelatnošću namjerno (izravna namjera) zaklkjuči ugovor za koji zna da je štetan i time nanese štetu poduzeću. Iz provedenog dokaza proizlazi da nije nastupila šteta zaključenjem ugovora, što potvrđuju nalazi vještaka za knjigovodstvo, a prihvaća i žalitelj, te nema nikakve svrhe prijedlog žalitelja da se utvrđuju još neki eventualni modaliteti pri sklapanju ugovora, kad bi eventualno poduzeće nešto bolje financijski prošlo nego u konkretnom slučaju. Naime, ako bi se eventualno i utvrdilo da bi u nekim drugiim varijantama ugovornih klauzula bila veća dobit za poduzeće (štete po financijskom vještaku nema), to ne bi predstavljalo bitan element ovog krivičnog djela, jer bi izostala izravna namjera (direktni umišljaj) za nanošenje štete. Stoga je žalbu državnog odvjetnika valjalo odbiti kao neosnovanu. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž904/98 od 5. siječnja 1999.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. Dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 126. IZDAVANJE I NEOVLAŠTENO PRIBAVLJANJE POSLOVNE TAJNE Članak 295. KZ Krivično djelo izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne iz čl. 108. st. 2. KZRH ne čini okrivljenik koji je kao operativni tehnolog strojne obrade u radnoj organizaciji upoznao privatnog obrtnika s tehnologijom proizvodnje električne prigušnice, i u tu svrhu mu izradio montažni stol i alat potreban za montažu prigušnica. Naime, podaci koje je okrivljenik iznio privatnom obrtniku nisu čuvani na način kako je predviđeno statutom radne organizacije za poslovnu tajnu kojom se smatraju rezultati istraživačkgo i konstruktivnog rada. Okrivljenik je izradio stol za proizvodnju prigušnica i alat na temelju vlastitog znanja i vlastitih rješenja do kojih je došao sam kao stručnjak, a pri izradi se nije koristio istraživačkim radom svoje radne organizacije. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-328/91 od 18. svibnja 1991.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, nakon donošenja Zakona o izmjenama ik dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.), Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 19. siječnja 2001. godine donio je dopunu pravnog shvaćanja od 24. studenoga 1997. godine (br. Su-726-IV/97) da zakonsko obilježje «prouzročena šteta velikih razmjera» postoji kad vrijednost prouzročene štete prelazi 300.000,00 kn. Ovo pravno shvaćanje primjenjivat će se od 29. prosinca 2000. godine. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Ne čini k. d. izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne iz čl. 108. st. 2. KZH okrivljenik koji je operativni tehnolog strojne obrade u poduzeću upoznao privatnog obrtnika s tehnologijom proizvodnje električne prigušnice i u tu svrhu mu izradio montažni stol i potreban alat za montažu prigušnica jer podaci s kojima je okrivljenik upoznao privatnog obrtnika nisu čuvani na način kako je predviđeno propisima poduzeća za poslovnu tajnu za koju se smatraju rezultati istraživačkog i konstruktivnog rada. Okrivljenik je izradio stol za proizvodnju prigušnica i alat na temelju vlastitog znanja i vlastitih rješenja do kojih je došao kao stručnjak, a pri izradi se nije koristio istraživačkim radom svojega poduzeća.
314 Okružni sud u Bjelovaru, Kž-328/91. od 29. svibnja 1991. – 2. sio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 127. NEDOZVOLJENA TRGOVINA Članak 297. KZ Predmet kaznenog djela nedozvoljene trgovine iz čl. 297. KZ mogu biti samo predmeti ili roba čiji je promet zabranjen ili ograničen. Neovlašteno kupovanje, prodaja ili razmjena svih drugih predmeta ili robe nije kazneno djelo nedozvoljene trgovine. Zato ovo kazneno djelo ne čine okrivljenici koji su se bavili otkupom stoke da bi preprodavali i zaradili na razlici cijene, jer promet stokom nije ni zabranjen ni ograničen. (Županijski sud u Bjelovaru, Kv-11/98 od 15. sijiečnja 1998., Zbirka sudskih odluka VSRH br. 1/98.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 128. IZBJEGAVANJE CARINSKOG NADZORA Članak 298. Mjera carinskog nadzora u smislu čl. 298. st. 1. KZ izbjegava se kako sakrivanjem robe, tako i njezinim neprijavljivanjem za carinjenje, navodi se u odluci VSRH, Kž-79/98 od 24. studenoga 1998., u kojoj stoji kako treba istaknuti da je u odredbi čl. 325. Carinskog zakona (NN br. 53 A/901 do 60/98) rečeno: «Putnik mora pri prijelazu carinske crte prijaviti i na zahtjev carinskog radnika pokazati sve stvari koje nosi sa sobom», a odredbom čl. 327. istog zakona je rečeno: «Stvari koje putnik ne prijavi do časa kad ga carinski radnik pozove da pokaće svoju osobnu prtljagu i robu smatraju se neprijavljenim». Pravilnim tumačenjem gore istaknute odredbe Carinskog zakona mora se zaključiti da mjere carinskog nadzora (zakonsko obilježje kaznenog djela iz čl. 298. st. 1. KZ) izbjegava svaki onaj putnik koji pri prelasku carinske crte ne prijavi carinskom djelatniku robu koju ima za carinjenje, neovisno o tome prelazi li carinsku crtu na legalno označenom prijelazu, skriva li ili ne skriva robu, te da li ga je carinski djelatnik prethodno pitao ili ne ima li robu za carinjenje i je li pregledao robu. 2.Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.), Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 19. siječnja 2001. godine donio je dopunu pravnog shvaćanja od 24. studenoga 1997. godine (br. Su-726-IV/97) da zakonsko obilježje «stvar velike vrijednosti» postoji kad vrijednost prisvojene stvari prelazi 30.000,00 kn. Ovo pravno shvaćanje primjenjivat će se od 29. prosinca 2000. godine. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Nakon ukidanja kaznenog djela iz čl. 334. st. 1. i 2. Carinskog zakona ne može se njegove počinitelje osuditi za to kazneno djelo, ali ni za kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. i 2. Kaznenog zakna jer između tih kaznenih djela ne postoji pravni kontinuitet. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-235/01-3 od 8.11.2001. (Općinski sud u Virovitici, K-41/01) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2001.
315
129. NEPRIJAVLJIVANJE PRIPREMANJA KAZNENOG DJELA Članak 299. KZ Za kvalificirano k. d. neprijavljivanja pripremanja k. d. iz čl. 279. st. 2. KZ, to jest, ako se ne prijavi pripremanje k. d. za koje se po zakonu može izreći smrtna kazna, ne traži se – za razliku od k. d. iz st. 1. istog članka KZ, koje se čini kad se zna da se priprema počinjenje k. d. za koje se po zakonu može izreći pet godina strogog zatvora ili teža kazna, pa se u vremenu kad je još bilo moguće spriječiti njegovo počinjenje to ne prijavi – da to djelo bude i pokušano ili počinjeno. To slijedi ne samo iz opisa ovih dvaju k. d., koji su međusobno različiti i takvi da nipošto ne slijedi da bi k. d. iz st. 2. bilo samo kvalificirani oblik onog iz st. 1. već i iz njihovog smisla, tj. da je neprijavljivanje iz stavka 2. tako društveno opasno u vezi s neprijavljivanjem društveno najopasnijih, najtežih k. d. za koja je zakonodavac predvidio čak i kapitalnu, smrtnu kaznu (inače iznimnu kaznu u KZ za takva k. d., kako je u ovom slučaju i k. d. organiziranja i prebacivanja na teritorij Jugoslavije oružanih grupa, pojedinaca i materijala iz čl. 111. st. 2. KZ), da je dovoljno da se ono samo pripremalo, pa da je nastupila obveza prijavljivanja, bez obzira da li će ono biti makar i pokušano, zbog čega od te dužnosti prijavljivanja nije oslobođen, kao što je to po stavku 3. predviđeno za djelo iz st. 1. (bračni drug, rođak po krvi u pravnoj liniji, itd.). VSH, I Kž-1602/75. od 2. rujna 1975. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 130. POMOĆ POČINITELJU NAKON POČINJENJA KAZNENOG DJELA Članak 301. KZ Maloljetnik je ostvario sve bitne subjektivne i objektivne elemente kaznenog djela pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela. Kada je saznao za ubojstvo dviju osoba, s još dvojicom otišao je u šumu F. Gdje su iskopali jamu, položili žrtve, zagrnuli ih, te prekrili kamenjem i granjem. Nakon toga je uz automobil oštećenika zapalio oštećenikove dokumente, dio dokumenata je bacio, a za uslugu je primio oko 1.800 DEM. Automobil oštećenika odvezli su u I., a putem su zajednički pobacali dvije torbe i kovčeg sa stvarima oštećenika. (VSRH, Kž.475/95 od 21. prosinca 1995.) U ponašanju optuženika V.B. sud nije našao elemente kaznenog djela pomoći počinitelju nakon ostvarenja kaznenog djela. Optuženik je uistinu pištolj iz kojega je maoljetnik ispalio šest hitaca u oštećenika bacio pod ormar, no optuženik je isto tako tu činjenicu kazao djelatnicima policije, ali ne odmah, nego do završetka uviđaja. Pa kad se uzme u obzir da je optuženik bio u teškom psihičkom stanju uslijed događaja koji se odvijao pred njegovim očima, onda se ovakav njegov postupak može ocijeniti kao impulzivna radnja (radnja «kratkoga spoja» koja nastaje bez punog djelovanja ličnosti počinitelja), a ne može se smatrati da bi okrivljenik bio motiviran težnjom unaprjeđenja interesa počinitelja (kaznenog djela ubojstva) da ovaj ne bude otkriven. U istoj odluci (VSRH, Kž-835/96 od 13. studenoga 1997.) sud je opravdano naveo da se kazneno djelo pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela može ostvariti samo činjenjem. Te radnje znače izravnu neposrednu pomoć počinitelju da ne bude otkriven,
316 odnosno da se ne provede izrečena sankcija, pa propust dvojice optuženika da o nečemu izvijeste djelatnike policije ne predstavlja ovo kazneno djelo. Jednako Zlatarić, Krivični zakon u praktičnoj primjeni, II. svezak, str. 528, koji citira odluku V.s. NRH Kž-1389/55 u kojoj stoji da se ovo kazneno djelo može ostvariti samo aktivnom djelatnošću, a ne i propuštanjem. Ovo kazneno djelo može se počiniti samo s izravnom namjerom, kako se navodi u odluci VSRH, Kž-351/84 od 25. srpnja 1984., u kojo stoji: «Naime, krivično djelo pomoći počinitelju poslije izvršenja krivičnog djela umišljajno je krivično djelo i u odnosu na radnju izvršenja potreban je direktni umišljaj. To znači da kod počinitelja djela mora postojati znanje i svijest da pomaže počinitelju krivičnog djela i da to čini da ovaj ne bude otkriven.» U nastavku žalbe optuženik navodi da u kkonkretnom slučaju, a da bi se radilo o kaznenom djelu pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela, počinitelj mora imati svijest da je za djelo koje je prethodno počinjeno zaprijećena kazna. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 131. LAŽNO PRIJAVLJIVANJE KAZNENOG DJELA Članak 302. KZ Sadržana su sva bitna obilježja krivičnog djela lažnog prijavljivanja iz čl. 185. st. 1. KZH (prva alternativa), kada je utvrđeno da je počinitelj podnio organima unutarnjih poslova krivičnu prijavu protiv određene osobe zbog krađe automobila, iako je znao da ona to djelo nije počinila. Naime, za razliku od alternative istog krivičnog djela, prema kojoj je to djelo učinjeno samo ako počinitelj podmetanjem tragova ili na drugi, tome odgovarajući način izazove pokretanje krivičnog postupka protiv određene osobe, za ovu alternativu sasvim je neodlučno što krivični postupak protiv prijavljene osobe nije pokrenut. (Okružni sud u Puli, Kž-91/83 od 31. ožujka 1983., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 25/85.) Ostvareni su elementi kaznenog djela lažnog prijavljivanja iz čl. 302. KZ kada je optuženica u predstavci na rad suca općinskog suda upućenoj pedsjedniku županijskog suda, predsjedniku VSRH i ministru pravosuđa, neistinito navela da je taj sudac za izradu pismenog otpravka presude zahtijevao 5.000 DEM, dakle neistinito tvrdila da je sudac počinio kazneno djelo primanja mita. Za ostvarenje objektivnog učina tog kaznenog djela nije potrebno da bude podnesena strogo formalna kaznena prijava; bitan je sadržaj predstavke u kojoj se nesumnjivo tvrdi da je sudac počinitelj kaznenog djela koje se goni po službenoj dužnosti, jer tijela kojima je predstavka upućena s njom moraju postupiti u skladu s odredbom čl. 173. st. 1. ZKP, a toga je bila svjesna i optuženica, dakle znala je da prijavljuje navedenog suca općinskog suda. (Kao u odluci VSRH, Kž-532/96 od 1. listopada 1999.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 132. DAVANJE LAŽNOG ISKAZA Članak 303.
317 Krivično djelo davanja lažnog iskaza moguće je učiniti isključivo u odnosu na iskaz dan pred sudom, u prekršajnom, upravnom i discipllinskom postupku, ali ne i u situaciji kada organ unutarnjih poslova traži obavještenja od građana. VSRH, Kž-31/94. od 14. 09. 1994. Bilten 19/94. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Nije ostvarila elemente krivičnog djela davanja lažnog iskaza okrivljena, koja je u ostavinskom postupku izjavila da je kćerka ostavitelja, iako je znala da je pravomoćnom presudom druga osoba utvrđena njenim ocem, pa je i u ostavinskom postupku iza utvrđenog oca zahtjevala i dobila nužni dio, ako se na njenom lažnom iskazu ne temelji odluka u ostavinskom postupku. U ostavinskom rješenje izričito je navedeno da je srodstvo s ostaviteljem utvrđeno na temelju izvoda iz matice knjige rođenih. Županijski sud Bjelovar, Kž-657/95 od 11.1.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Za zaključak da je netko kao svjedok u k. p. dao lažana iskaz i time ostvario obilježja k. d. davanja lažnog iskaza iz čl. 186. st. 1. KZH nije dovoljno samo utvrditi da je on u onome postupku o istome događaju dao dva međusobno različita iskaza u takvoj mjeri da jedan iskaz isključuje drugi, već je neophodno utvrditi koji je od tih iskaza suprotan onom ešto se stvarno događalo, kao i je li on, dajući kao svjedok takav objektivno neistinit iskaz, bio subjektivno svjestan toga da govori neistinu i upravo to htio ili barem da je na to pristao. Okružni suda u Karlovcu, Kž-44/78. od 3. ožujka 1978. Kazneno djelo davanja lažnoga iskaza može se počiniti s izravnom ili neizravnom namjerom. Okružni sud u Zagrebu u odluci Kž-3276/81 od 16. ožujka 1982. navodi da se za postojanje kaznenog djela davanja lažnog iskaza i ne treba tim iskazom nekom naštetiti, nego je dovoljno da kod počinitelja postoji svijest da ono što iskazuje ne odgovara stvarnom tijeku događaja o kojem svjedoči, i da je on stvarno htio dati takav iskaz ili da dopušta mogućnost da je njegov iskaz objektivno neistinit, a ipak pristaje da ga da kao istinit. Nema kaznene odgovornosti za kazneno djelo davanja lažnog iskaza ako stranka u tijeku parnice prizna tužbeni zahtjev (u smislu odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku) jer se to ne može izjednačiti s iakzom stranke u smislu citiranog zakona. (Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSRH od 16. svibnja 1986.) Nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela davanja lažnoga iskaza u slučaju kada je optuženik, kao stranka u upravnom postupku, samo pedočio isprave s neistinitim sadržaje, na temelju kojih je u tom postupku donijeta odluka. (VSH, Kž-1002/87 od 10. ožujka 1988., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse br. 38/88.) Na temelju čl. 60. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.) stavak 2. članka 303. KZ izmijenjen je na način da okrivljenik, kao stranka u postupku, više ne može snositi posljedice za davanje lažnog iskaza. Nije ostvarila elemente krivičnog djela davanja lažnog iskaza okrivljena – koja je u ostavinskom postupku izjavila da je kći ostavitelja, iako je znala da je pravomoćnom presudom druga osoba utvrđena njezinim ocem, pa je i u ostavinskom postupku iza utvrđenog oca zahtijevala i dobila nužni dio – ako se na njezinom lažnom iskazu ne temelji odluka u
318 ostavinskom postupku. U ostavinskom rješenju izričito je navedeno da je srodstvo s ostaviteljem utvrđeno na temelju izvoda iz matice knjige rođenih. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-657/95 od 11. siječnja 1996.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Nisu ostvarena bitna obilježja k. d. davanja lažnog iskaza iz čl. 186. st. 2. KZH u slučaju kad je optuženik, kao stranka u upravnom postupku, samo predočio isprave s neistinitim sadržajem, na temelju kojih je u tom postupku donesena odluka. Iz obrazloženja: «Optuženika se tereti da je svojstvo osiguranika iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ostvario na temelju spomenute potvrde i izvršene uplate doprinosa, a ne na temelju lažnog iskaza datog u svojstvu stranke u upravnom postupku, što je bitno obilježje k. d. iz čl. 186. st. KZH. Prema tome, iako je prvostupanjski sud u zakonskom opisu naveo elemente k. d. iz čl. 186. st. 2. KZH, oni nisu sadržani i u činjeničnom opisu pa optuženik prema činjeničnom opisu nije ostvario bitna obilježja tog djela.» VSH, I Kž-1002/87. od 10. ožujka 1988. O lažnom iskazu se radi kad je on objektivno lažan, odnosi se isključivo na činjenice, popraćen je adekvatnom namjerom i da je upravo na tom iskazu zasnovana odluka. Okružni sud u Sisku, Kž-160/85. od 26. rujna 1985. Priznanje tužbenog zahtjeva u parnici u smislu čl. 331. ZPP («Službeni list SFRJ», br. 4/77) ne može se izjednačiti s iakzom stranke u smislu citiranog zakona. Stoga, u takvom slučaju ne može doći do kaznene odgovornosti stranke za k. d. davanja lažnog iskaza iz čl. 186. KZH. Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSH od 16. svibnja 1986. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 133. SPRJEČAVANJE DOKAZIVANJA Članak 304. Za postojanje ovoga kaznenog djela dovoljno je da neka osoba, u namjeri da spriječi ili oteža dokazivanje, sakrije, uništi, ošteti tuđu ispravu ili predmet koji služi dokazivanju. Stoga kazneno djelo također čini ona osoba koja, da bi spriječila ili otežala dokazivanje kaznenog djela protiv sigurnosti prometa (izazivanje prometne nesreće), uništi tahografsku foliju. Naime, pod pojmom «isprava» ima se smatrati i iz tahografa izvađena folija koja označava brzinu kretanja motornog vozila pod uvjetom da se radi o tuđoj stvari. (Kao u odluci Okružnoga suda u Požegi, Kž-414/89.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Počinio je k. d. sprječavanja dokazivanja u stjecaju s teškim djelom ugrožavanja javnog prometa iz čl. 168. st. 4. KZH vozač kamiona koji je nakon prometne nesreće, koju je sam
319 skrivio, iz tahografa izvadio tahografsku foliju, kako se ne bi mogla utvrditi brzina kretanja njegovog vozila Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-440/89. od 23. listopada 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Nema nikakve sumnje da skrivanje tahografske folije nakon prometne nesreće predstavlja k. d. sprječavanje dokazivanja iz čl. 187. st. 1. KZH. Isto tako je pravilno uzet stjecaj s k. d. ugrožavanja javnog prometa jer nema nijednog osnova za konzumpciju (u pitanju su k. d. s posve različitim zaštitnim objektima). «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 134. NADRIPISARSTVO Članak 310. KZ Za ostvarenje krivičnog djela nadripisarstva nije dovoljno da netko bez ovlaštenja i uz nagradu jednokratno pruži strankama pomoć, već je to djelo ostvareno tek ako učinilac u više navrata i kroz duže vremensko razdoblje bez ovlaštenja pruža strankama pravnu pomoć i za to dobiva od njih nagrade ili ako se, makar i nakon jednokratne, pod navedenim okolnostima pružene pravne pomoći, iz utvrđenih činjenica može zaključiti kako postoji spremnost učinioca da nastavi takvu neovlaštenu djelatnost, da se, dakle, trajno bavi nadripisarstvom. (Kao u odluci VSH, Kž-1218/72 od 28. rujna 1972.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 135. KRIVOTVORENJE ISPRAVE Članak 311. KZ Brojevi motora šasije na motornom vozilu imaju značenje privatne a ne javne isprave u smislu čl. 206. KZH. Iz obrazloženja: «Kazneni zakon kako OKZRH tako i KZRH ne određuje pojam javne isprave pa treba poći od pojma javne isprave kako je on određen Zakonom o parničnom postupku (čl. 230.) odnosno Zakonom o općemupravnom postupku (čl. 164.), prema kojim se odredbama javnom ispravom smatra samo ona pismena isprava (tj. isprava u užem smislu) koju je u propisanom obliku izdala samoupravna organizacija ili zajednica u vršenju javne ovlasti, koja joj je povjerena zakonom ili odlukom općinske skupštine zasnovane na zakonu. Prema tim odredbama, osnovni je uvjet da bi se moglo govoriti o javnoj ispravi, da se radi o pismenoj ispravi, a zatim je potrebno da su ispunjeni i daljnji konstitutivni elementi, tj. svojstvo izdavatelja (državno tijelo, samoupravna organizacija ili zajednica), zatim da ispravu
320 izdaje izdavatelj (državno tijelo) u okvirima svoje nadležnosti, odnosno (samoupravna organizacija ili zajednica) u poslovima koje vrši na osnovi javne ovlasti, te da je takva isprava izdana u propisanom obliku. Sva ta tri elementa moraju biti ispunjena kumulativno. Prvi uvjet da bi se neka isprava mogla tretirati javnom ispravom prema pozitivnim pravnim propisima jest da se radi o pismenoj ispravi. Za pismenu je ispravu, također, potrebno da su ispunjena tri konstitutivna elementa, tj. izjava (izdavatelja isprave, pravne relevantne činjenice i naznaka izdavatelja isprave, tj. potpis izdavatelja isprave). Prema stajalištu ovoga Vrhovnog suda, navedeni brojevi koje je utisnuo radnik tijekom proizvodnog procesa ne sadrže navedena tri konstitutivna elementa potrebna za pismenu izjavu.» VSH, Kzz-6/1983. od 14. veljače 1986. Počinitelj koji napravi lažnu ispravu u smislu čl. 306. st. 1. KZ i ovu uporabi u određenu svrhu za kokju je isprava napravljena – čini jedno k. d. iz čl. 306. st. 1. tog zakona, ali ako počinitelj nastavi da uporabljuje takvu ispravu i u druge svrhe i u odnosu na druge osobe bez vremenskog kontinuiteta, onda on svakom novom uporabom isprave vrši novo k. d. iz čl. 306. st. 1. KZ. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski je sud pravilno našao da nije nastupila zastarjelost progona za k. d., zapravo kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim. Točno je da u konkretnom slučaju nema realnog stjecaja, kako to optuženik ističe, između pravljenja lažne isprave i njene uporabe u slučaju k. d. iz čl. 306. KZ, ako obje radnje počini ista osoba, budući da se tu radi o odnosu supsidijariteta između te dvije djelatnosti odnosno između te dvije radnje počinjenja ovog k. d. Međutim, ovaj moment nema ovdje utjecaja na pitanje je li nastupila zastara kaznenog progona u ovom konkretnom slučaju. Naime, optuženik je 1954. napravio lažnu diplomu o svršenoj Srednjoj tehničkoj školi u z., pa ju je sve do studenoga 1959. i dalje rabio u više navrata radi zasnivanja novih radnih odnosa s pojedinim poduzećima i narodnim odborima, kao i radi upisa u spisak ovlaštenih projektanata zagrađevinsko projektiranje i stjecanje odgovornog rukovoditelja građevinskih objekata. Kod takvog stanja stvari, iako bi se stalo na stajalište da se tu radi o samo jednom k. d., tj. o pravljenju lažne isprave, uslijed čega dalja uporaba te isprave zbog odnosa supsidijariteta ne bi predstavljao nova k. d. odnosno njihov stjecaj, iapk ne bi bila u ovom slučaju nastupila zastara kaznenog progona. Naime, u ovakvom slučaju optuženik bi i dalje svakom novom uporabom krivotvorene isprave nastavljao da vrši radnju počinjenja djela, pa se stoga, bez obzira na to što bi se sve te kasniej uporabe takve isprave zajedno s njenim pravljenjem koje im je prethodilo smatralo kao jedno k. d., imalo ipak uzeti da je radnja počinjenja ponavljana sve do zadnje uporabe. Zbog toga, u smislu čl. 14. KZ, ima se smatrati da je optuženik do tada vršio djelo, uslijed čega tek od tada počinje teći rok zastare, tj. od studenoga 1959. koji prema tome, s obzirom na to da se radi ok. D. za koje kazneni progon po čl. 80. st. 1. t. 4. KZ zastarjeva za pet godina, nije još istekao. Takvo stajalište usvaja u osnovi prvostupanjski sud samo što on uzima pogrešno da se radi o trajnom k. d., dok se u stvari radi samo o višekratnom ponavljanju radnje počinjenja. Međutim, ovaj sud smatra da bi u ovakvom slučaju bilo pravilnije drugo stajalište. Naime, postavka da ne može biti realnog stjecaja između pravljenja lažne isprave i njene uporabe, ako se te dvije radnje seknu u osobi istog počinitelja, ne može važiti apsolutno tako da bi se to odnosilo na sve ponovljene uporabe takve isprave koje ta osoba počini pa i u
321 duljim vremenskim razmacima, pod raznim uvjetima i prilikama i prema raznim osobama. Naprotiv, da bi se uzeo da nema stjecaja između pravljenja isprave i njene uporabe, treba postojati izvjestan kontinuitet između pravljenja isprave i njene uporabe. To će postojati u slučaju kad počinitelj, nakon što napravi ispravu, ovu uporabi u određenu svrhu za koju ju je napravio i u izvjesnom vremenskom kontinuitetu. Ako, naprotiv, počinitelj nastavi uporabljivati takvu ispravu na temelju nove riješenosti i to u druge svrhe i u odnosu na druge osobe i bez takvog vremenskog kontinuiteta, onda on svakom takvom uporabom isprave vrši novo k. d. uporabe lažne isprave i ta nova djela stoje u realnom stjecaju, ukoliko se u pojedinom slučaju ne uzme, ako zato postoje potrebni uvjeti, da se tu radi o jednom produljenom k. d. Takav slučaj je i ovdje kod optuženika koji je krivotvorenu ispravu (diplomu) uporabljivao više godina u odnosu na razne osobe i u razne svrhe, a bez potrebnog vremenskog kontinuiteta između pravljenja i uporabe isprave. Prema izloženom stajalištu, dakle, svakom daljnjom uporabom isprave optuženik je vršio novo k. d., uslijed čega je po čl. 81. st. 4. KZ počinjenjem svakog novog djela prekidan tijek zastare kaznenog progona za prethodno djelo, pa uslijed toga nije mogla nastupiti i zastara kaznenog progona za cijelu tu kriminalnu djelatnost koju je optuženik vršio. S obzirom na izložena stajališta, prvostupanjski sud je pravilno postupio kad je našao da u ovom slučaju nije nastupila zastara kaznenog progona i da je optuženika proglasio krivim za djelatnost za koju se optužuje. Stoga ne stoji prigovor optuženika da je ovdje nastupila zastara kaznenog progona. Iz tih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.» VSNRH, Kž-2108/62. od 4. listopada 1962. Pravljenjem i uporabom tzv. prave isprave, s neistinitim sadržaje, ne čini se k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. KZH. Iz obrazloženja: «Optuženika se ne tereti da bi prepravio sadržaj u predmetnoj potvrdi strane kompanije ili da potpis na toj potvrdi ne bi potjecao od osobe koja je na njoj označena kao izdavatelj pa kako je za pojam prave isprave irelevantno pitanje istinitosti njezina sadržaja, tako da isprava s neistinitim sadržajem ima svojstvo prave isprave ako ju je potpisao izdavatelj, evidentno je da činjenični opis zbog kojeg je optuženik proglašen krivim, ne sadrži bitna obilježja k. d. iz čl. 212. st. 1. KZH. Drugo je pitanje što je pravljenje i uporaba prave isprave s neistinitim sadržajem u nekim slučajevima predviđena ili kao samostalno k. d. ili pak ulazi u sastav bića nekoga drugog k. d.» VSH, I Kž-1002/87. od 10. ožujka 1988. Registarske tablice premještene s automobila za koji su izdane na drugi automobil su lažne javne isprave jer su odvojene od predmeta za koji su vezane voljom izdatnika te su vezane uz drugi predmet, čime se izdatniku pripisuje izjava koju on nije dao. Stoga učinitelj koji na opisani način premjesti registarske tablice ili upotrebljava automobil s takvim tablicama čini krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. VSRH, IV Kž-94/91. od 19. 02. 1992. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998.
322 Odredba kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 206. st. 1. KZRH. (Županijski sud u Bjelovaru, KŽ-416/97 od 12. veljače 1998., Zbirka sudskih odluka VSRH br. 1/98) Postoji realni stjecaj kaznenog djela krivotvorenja privatne isprave, počinjenog «prekucavanjem» brojeva motora i šasije automobila, odnosno utisnućem lažnim brojeva, i kaznenog djela krivotvorenja javne isprave, počinjenog neovlaštenog izmjenom originalnih tablica jednog vozila talicama drugog vozila. (Kao u odluci VSRH, III. Kr-457/83 od 13. lipnja 1984.) Čini ovo kazneno djelo optuženik koji krivotvori izlaznice iz poduzeća jer se i one imaju smatrati ispravom. Isprava je svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz činjenice koja iima vrijednost za pravne odnose. U konkretnom slučaju izdatnice je ispostavio optuženik kao odgovorna osoba, s neistinim sadržajem, ovjerivši ih svojim potpisom i pečatom poduzeća, a sve da bi se iz kruga poduzeća iznijela različita roba i onda prodala drugom optuženiku. (Kao u odluci VSRH, Kž.1145/86 od 16. studenoga 1988.) Ne čini ovo kazneno djelo optuženik koji sačini pravu privatnu ispravu s neistinitim sadržajem, kako je to istaknuto u odluci VSRH, Kž-131/89 od 25. srpnja 1990. godine. U toj odluci stoji da sastavljanje i potpisivanje pismenih izjava, u kojima dvojica optuženika navode da su predali trećem na popravak svaki po jednu motornu pilu određene oznake, a što nije bila istina, predstavlja izdavanje isprave s neistinitim sadržajem, a ne lažne isprave, jer je lažna isprava u smislu ovog propisa samo ona koja ne potječe od izdatnika. Preinačio je pravu ispravu i tako preinačenu ispravu upotrijebio kao pravu. Zimr jr počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave onaj počinitelj koji je na fotokkopiji bankovnog izvoda pisaćim strojem prepravio datum i visinu uplate, a zatim tako prepravljeni izvod predočio u Diners clubu kao dokaz o izvršenoj uplati. (Kao u presudi VSRH, Kž-241/91 od 29. svibnja 1991.) Uništenje obične isprave nije kazneno djelo, kako je navedeno u presudi VSRH, Kž-131/89 od 25. srpnja 1989., u kojoj stoji da je optuženik na automobilu, koji je uvezao iz inozemstva, mehaničkim putem otkloniko originalni broj šasije. A kako broj šasije predstavlja običnu, a ne javnu ispravu, proizlazi da je optuženik uništio običnu ispravu, a uništenje obične isprave nije kazneno djelo. Registracijske tablice premještene s automobila za koji su izdane na drugi automobil lažne su javne isprave jer su odvojene od predmeta za koji su vezane voljom izdatnika te su vezane za drugi predmet, čime se izdatniku pripisuje izjava koju nije dao. Zato počinitelj koji na opisani način premjesti registracijske tablice ili upotrebljava automobil s takvim tablicama, čini kazneno djelo krivotvorenja javne isprave. (Kao u odluci VSRH, IV.Kž-94/91 od 19. veljače 1992.) Da se ne radi o javnim ispravama, sud je zaključio u više svojih odluka, pa se tako navodi: a) Rješenje o zabrani na mjesečni dohodak koje poduzeće izdaje zbog podignutog kredita za kupnju robe nije javna isprava. (Kao u VSRH, Kž-1485/71 od 14. listopada 1971.) b) Skladišne primke koje optuženik krivotvori nisu javne isprave. (Kao u odluci VSRH, Kž1546/71 od 28. listopada 1971.) c) Nema svojstvo javne isprave urbanistički projekt koji je odlukom izvršnog vijeća općine postao sastavnim dijelom odluke o donošenju urbanističkog rješenja stambenog naselja, koji je dakle time postao normativni akt te koji od toga časa uživa onu pravnu zaštitu kakva je predviđena za svaki drugi normativni akt. (Kao u rješenju VSRH, IV. Kž-76/83 od 10. kolovoza 1983.)
323 d) Putni radni list nije javna isprava jer ga ispostavlja svaki pojedinac ili tvrtka koja se bavi prijevozničkom djelatnošću, a služi isključivo za kontrolu zakonitosti obavljanja te djelatnosti, npr. kontrolu vremena provedenog na putu, broja p rijeđenih kilometara, obračuna troškova goriva i sl. (Kao u odluci Županijskoga suda u Koprivnici, Kž-79/97 od 8. srpnja 1997.) e) Broj šasije automobila nije javna isprava, kako se navodi u odluci VSRH, Kzz-30/96 od 30. siječnja 1997., u kojoj stoji da su osuđenici u garaži os. V.J. na osobnom automobilu marke «Fiat uno» zadarske registracije jednostavno skinuli broj šasije s prednjeg dijela vozila «Fiat uno» i spojili ga na prednji dio vozila koje je os. U. D. Kupio od treće osobe. Time su (prema stajalištu Vrhovnoga suda) preinačili pravu ispravu u namjeri da je upotrijebe kao ispravnu u pravnom prometu, zbog čega su oni krivotvorili privatnu ispravu, jer izmijenjeni broj šasije nema tri konstitutivna elementa potrebna za javnu ispravu. Tuđi ček koji je počinitelj potpisao svojim imenom i potom ga realizirao, prava je isprava, tj. isprava koja potječe od osobe koja je na njoj označena kao izdavalac. Takva isprava, istinita, ima neistinit sadržaj jer se u njoj implicitno tvrdi da ček, a time i novčano pokriće, pripadaju potpisniku. No, to nije odlučno za kazneno djelo krivotvorenja isprave. (Kao u odluci Okružnoga suda u Požegi, Kž-69/90 od 11. travnja 1990.) Prometna je dozvola nedvojbeno javna isprava, dok je registracijska pločica znak dokazivanja, tj. znak koji na osnovi zakona ili dogovora sadrži neku izjavu kao dokaz u pravnom prometu. Kad je takva isprava spojena s predmetom na koji se odnosi njezin sadržaj tako da s njom čini jedinstven dokaz, što za posljedicu ima istu dokaznu vrijednost kao i sam sadržaj izjave u ispravi, upravo s obzirom na činjenicu neodvojivosti prometne dozvole i registracijske pločice, te registracijske pločice i određenog vozila, radi se o javnoj ispravi. Stoga počinitelj koji premješta registracijsku pločicu s jednog vozila na drugo preinačuje pravu javnu ispravu, a korištenjem tog vozila istu upotrebljava kao pravu. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-678/92.) Za postojanje kaznenog djela krivotvorenja javne isprave nije dovoljno da netko napravi lažnu javnu ispravu ili da preinači pravu javnuj ispravu, nego je potrebno da to učini u namjeri da takvu ispravu upotrijebi kao pravu, pa ta namjera mora biti obuhvaćena činjeničnim i pravnim opisom djela. (Kao u odluci Kž-686/80 od 9. srpnja 1980.) Bankovna štedna knjižica i listići navedeni u izreci prvostupanjske presude, suprotno stajalištu žalitelja, predstavljaju javne isprave. Naime, njih je izdala banka (ovlaštena organizacija), obje te isprave izdane su u propisanom obliku i u granicama nadležnosti organizacije koja ih je izdala. (Kao u odluci VSH, Kž-203/87 od 10. studenoga 1988.) Punomoć u koju je okrivljenik dopisao tekst predstavlja javnu ispravu jer je navedena punomoć bila ovjerena od nadležnog organa. Prema tome, radi se o javnoj ispravi koja je sastavljena u propisanom obliku, koju je ovjerio za to nadležni organ u obavljanju svoje službene dužnosti i u sklopu svoje nadležnosti koja mu je povjerena zakonom i zasnovano na zakonu. Prema tome, ne radi se o privatnoj ispravi kao što se pokušava u žalbi obrazložiti, već o javnoj ispravi kao što je sasvim ispravno sud prvoga stupnja obrazložio u svojoj presudi. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1072/96 od 5. studenoga 1996.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Stavljanjem registarske tablice s drugoga, oštećenog vozila, na ukradeno vozilo, umjesto originalnih tablica, ostvarena su bitna obilježja k. d. krivotvorenja i ujedno uporabe javne isprave iz čl. 212. st. 2. KZH.
324
VSH, III-Kr-457/83. od 13. lipnja 1984. Oznake serijskih brojeva na šasiji i motoru osobnog automobila, za razliku od registarskih tablica automobila, ne predstavljaju javnu nego običnu (privatnu) ispravu. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-476/89. od 7. prosinca 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Stajalište zauzeto u citiranoj odluci je ispravno. Ono je sukladno sa shvaćanjem naše sudske prakse. Registarska tablica automobila je javna isprava jer ju je izdalo nadležno tijelo u granicama svoje zakoknske nadležnosti, dok je broj na šasiji i motoru automobila obična isprava jer ga je utisnulo poduzeće tijekom proizvodnje automobila. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Počinitelj koji prilikom prelaska jugoslavensko-austrijske granice predoči ovlaštenom službeniku carine putnu ispravu koja glavi na tuđe ime, uporabio je preinačenu javnu ispravu kao pravu i počinio k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. Takva isprava je za počinitelja lažna jer ne predstavlja važeću putnu ispravu za njega. VSH, I Kž-814/86. od 25. veljače 1986. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Stajalište odgovara našem pravnom osjećaju, no kada se detaljnije raščlanjuje, nastaju teškoće. Lažna isprava u smislu čl. 212. st. 1. i 2. KZH je isprava koja ne potječe od osobe koja je na njoj označena kao izdavatelj. U konkretnom slučaju uporabljena je putovnica koju je izdalo nadležno tijelo i na kojoj nitko nije izvršio nikakvu fizičku preinaku. Nije li takva isprava ipak prava i ne ostaje li to ona bez obzira na to tko se njome koristi? Stvar se još više komplicira kada naše kazneno zakonodavstvo usporedimo s KZ SR Njemačke. Taj Zakonik u paragrafu 267. također inkriminira pravljenje, preinačenje i uporabu lažne isprave, ali u 281. predviđa posebno djelo koje naziva «zlouporabom osobnih isprava», a koje čini onaj «tko u svrhu obmane u pravnom prometu uporabljuje osobnu ispravu koja je izdana za nekog drugog ili tko u svrhu obmane u pravnom prometu osobnu ispravu prepusti drugome za koga ona nije izdana». Za to djelo predviđena je i blaža kazna nego za osnovno k. d. krivotvorenja isprave. Očito KZ SR Njemačke smatra da se zlouporaba osobnih isprava ne može podvesti pod k. d. krivotvorenja isprava. Ako bismo usvojili to shvaćanje, onda bi u nas podvođenje zlouporabe osobne isprave pod k. d. krivotvorenja isprave bila zapravo nedopustiva analogija. Stajalište VSH ipak treba usvojiti. Pojam lažne isprave se mora ekstenzivno interpretirati, pri čemu su odlučne potrebe pravnog prometa. Ovdje nam može biti od pomoći slučaj kad počinitelj premješta registarske tablice s jednog automobila na drugi. U takvoj situaciji VSH u odluci III Kr-457/83. od 13. lipnja 1984. (Pregled sudske prakse», br. 25, str. 140) s pravom uzima da postoji krivotvorenje isprave. Registarska tablica je tzv. sastavljena isprava (zusammengesetzte Urkunde) jer je tako spojena s predmetom na koji se odnosi (automobilom) da s njim učini jedinstveni dokaz. Skidanjem registarskih tablica s automobila na koji se one odnose prema volji izdavatelja i stavljanjem na drugi automobil mijenja se volja izdavatelja isprave čime isprava postaje lažna.
325 Tko rabi tuđu putovnicu, čini isto što i počinitelj koji premješta registarske rtablice s jednog automobila na drugi. Istina, putovnica i osoba na koju se ona odnosi n isu spojene fizički kao registarska tablica i automobil, ali je među njima uspostavljena veza koja se pravno ni po čemu ne razlikuje od veze između registarske tablice i automobila, a to i jest odlučno. Pravno značenje radnje u oba slučaja je isto jer počinitelj neovlašteno mijenja izjavu sadržanu u ispravi, tako da se ispravom više ne dokazuje činjenica koju je htio dokazati izdavatelj, nego neka druga. Takva promjena smjera dokazivanja isprave jest preinačenje isprave. Navedenena interpretacija je doduše vrlo ekstenzivna, ali još uvijek ne prelazi u analogiju. S te točke gledanja onda se i odredba paragrafa 281. KZ SR Njemačke ukazuje kao suvišna; pogotovo je teško opravdati blažu kaznu za to djelo u odnosu na osnovno k. d. krivotvorenja isprave jer među njima nema razlike u težini. «Odvjetnik» (Zagreb), br. 5-6/88. Optuženik koji je ukrao ček druge osobe, potpisao ga svojim imenom i predao s dva vlastita čeka na inkaso u poštanskoj štedionici, nakon čega mu je službenica isplatila iznose navedene u sva tri čeka, počinio je glede iznosa podignutog na temelju kradenog čeka k. d. prijevare iz čl. 142. st. 1. KZH, ali ne i k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 2. KZH, kako je to pogrešno uzeo prvostupanjski sud. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-69/90.. od 11. travnja 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Da se u navedenom slučaju radi o prijevari izvan svake je sumnje. Sporno, je međutim, je li počinjeno k k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. Na to pitanje drugostupanjski sud s pravom odgovara negativno. Lažna je ona isprava koja ne potječe od osobe koja je na njoj označena kao izdavatelj. Lažnom ispravom uvijek se podmeće nekoj drugoj osobi izjava koju ona nije dala. O tome ne može biti govora u ovom slučaju jer je optuženik na tuđem čeku potpisao sebe. Time je dobivena prava isprava, tj. isprava koja potječe od osobe koja je na njoj označena kao izdavatelj. Istina, takva isprava ima neistinit sadržaj jer se u njoj implicitno tvrdi da ček, a time i novčano pokriće, pripada potpisniku, ali je to neodlučno za k. d. krivotvorenja isprave. U pitanju je prava isprava s neistinitim sadržajem ili tzv. pismena laž čije pravljenje se kažnjava samo pod uvjetima iz čl. 214. KZH (ovjeravanje neistinitog sadržaja), čl. 215. KZH (izdavanje i uporaba neistinite liječničke i veterinarske svjedodžbe) i čl. 227. KZH (krivotvorenje službene isprave). «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 2/90. Registarske tablice premještene s automobila za koji su izdane na drugi automobil su lažne javne isprave jer su odvojene od predmeta za koji su vezane voljom izdatnika te su vezane uz drugi predmet, čime se izdatniku pripisuje izjava koju on nije dao. Stoga počinitelj koji na opisani način premjesti registarske tablice ili rabi automobil s takvim tablicama čini k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. VSRH, IV Kž-94/91. od 19. veljače 1992. Kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 2. KZRH, nabavkom lažne javne isprave radi uporabe, čini okrivljenik koji je, iako nije državljanin Republike Hrvatske, kupio od nepoznate osobe putovnicu Republike Hrvatske na ime druge osobe i takvu putovnicu koristio za prelazak preko državne granice.
326 Županijski sud u Bjelovaru, Kž-790/1994. od 2. veljače 1995. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Tko premjesti registarske pločice na vozilo za koje nisu izdane čini kazneno djelo krivotvorenja javne isprave (sada čl. 311. st. 2. KZ). Počinitelj koji izreče broj šasije s jednog vozila u namjeri da ga navari na drugo kojim još ne raspolaže ostao je u stadiju pripremnih radnji. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-247/99-5 od 31.5.1999. (Općinski sud u Bjelovaru, K-180/96) Izradom i korištenjem duplikata registarske pločice koja ima isti sadržaj kao i originalna pločica ostvaruju se obilježja kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ, ali je takvo djelo beznačajno pa nije kazneno djelo. Županijski sud u Zadru, Kž-205/00 od 10.1.2001. (Općinski sud u Zadru, K-195/00) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2001. 136. KRIVOTVORENJE SLUŽBENE ISPRAVE Članak 312. KZ Otpremnica skladišta poduzeća smatra se službenom ispravom, jer ona služi kao dokaz koji skladištar i preuzimač robe svojeručno potpisuje o količinama i vrijednosti robe koja se preuzima. Pri tom nema utjecaja okolnost što služba računovodstva poduzeća vrši kontrolu otpremnica i prema rezultatu te kontrole utvrđuje konačno stvarno zaduženje robom prodavača. VSH, Kž-2819/64. Listonoša koji u dostavnu knjigu za preporučene pošiljke neistinito unese da je preporučenu pošiljku predao naslovniku i naslovnika neovlašteno potpiše pa tako u poslovnoj knjizi prikaže kao da je naslovnik potpisao primitak pošiljke, koju zatim preda trećoj, po naslovniku neovlaštenoj osobi za primitak takve preporuke, ne čini k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 1. KZH već k. d. krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH. Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSH od 15. veljače 1990. S obzirom na zakonsku definiciju isprave iz čl. 99. st. 7. KZ (čl. 3. KZH), prema kojoj se pod ispravom razumije svaki onaj predmet koji je podesan ili određen da služi kao dokaz takve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose, pod službenom ispravom ima se smatrati svaki onaj predmet koji ima takav značaj u okvirima određene službe. Nema sumnje da baš u tom smislu značaj službene isprave imaju za skladištara skladišne kartice u kojima on evidentira ulaz i izlaz robe iz skladišta. VSH, Kž-1879/76. od 21. prosinca 1976.
327 Kazneno djelo pronevjere iz čl. 322. KZ dovršeno je samim protupravnim prisvajanjem novca ili drugih pokretnih stvari, te ovo k. d. kao samostalno postoji bez obzira na način počinjenja djela. Ako je počinitelj, međutim, u vezi s pronevjerom učinio još neke radnje koje sadrže obilježja nekog drugog k. d., tada on odgovara i za to drugo k. d., bez obzira je li je ono počinjeno činjenjem ili nečinjenjem. Zbog toga je neosnovano stajalište prvostpanjskog suda da propuštanjem unošenja u službenu knjigu važnog podatka, kao što je upis stvarne uplate od strane stranke, a koju je uplaćenu svotu optuženik pronevjerio, optuženik ne čini još i djelo krivotvorenja službene isprave. Naime, u ovom je slučaju djelo počinjeno nečinjenjem odnosno propuštanjem. VSH, Kž-2779/63. Kemijske olovke i pisaći stroj ne samo da predstavljaju pogodno sredstvo za falsificiranje, nego su i najčešće sredstvo kojim se takvo k. d. vrši. Okolnost da optuženik neke od preinaka izvršenih tim sredstvima nije obavio dovoljno vješto, ne može biti ocijenjena kao neprikladan pokušaj u smislu čl. 17. KZ (čl. 20. KZ), a napose ne zbog utvrđene okolnosti da je falsifikat uporabljen. VSH, Kž-1565/71. od 10. veljače 1972. Da bi uništenjem službene isprave bilo ostvareno k. d. iz čl. 319. st. 2. KZ (čl. 227. KZH) nije potrebno da je uništena isprava sadržavala istinite podatke. Kopije paragon blokova predstavljaju predmete koji su prikladni da služe kao dokaz o plaćenoj kupovnini za robu prodanu u prodavaonici, te nisu privatne isprave nego isprave određenog značaja u poslovanju prodavaonice i imaju karakter službenih isprava. VSH, Kž-2422/63. od 22. studenoga 1963. Pod službenom ispravom u smislu čl. 319. st. 1. KZ razumije se svaka isprava koja je određena ili prikladna da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za službene odnose, bez obzira na to je li njeno izdavanje određeno kakvim pravnim propisom ili postojećom praksom, odnosno sporazumom između samih službenika jedne ustanove, poduzeća itd. VSH, Kž-2587/61. Bitan element k. d. krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. KZH, ra razliku od k. d. krivotvorenja isprave iz čl. 212. KZH, upravo je unošenje neistinitog sadržaja u pravu ispravu. Pogrešno smatra optuženica da nije počinila k. d. krivotvorenja službene isprave kad je na spornim isplatnicama potpisala sebe kao blagajnicu. Naime, u konkretnom slučaju bitno je da je ona kao službena osoba u blagajnički dnevnik unijela neistinite podatke o osobama koje su s bankovnih računa podigle određene novčane iznose, iako je to, ustvari, učinila sama optuženica. Nije, dakle, odlučan potpis na uplatnici, već istinitost sadržaja koji se potpisom potvrđuje, a čiju fingiranost optuženica niti ne osporava. Prema tome, za biće k. d. iz čl. 227. st. 1. KZH značajna je istinitost sadržaja prave poslovne isprave, dok je neovlašteno stavljanje tuđeg potpisa na ispravu odlučno za biće k. d. iz čl. 212. st. 1. KZH i to neovisno o istinitosti samog sadržaja takve isprave.
328
VSH, Kž-260/85. od 15. listopada 1985. Za pravilnu ocjenu toga jesu li optuženici unijeli u službenu ispravu neistinite podatke i time počinili k. d. iz čl. 319. st. 1. KZ treba poći od sadržaja odredbe čl. 99. st. 7. KZ prema kojoj je isprava u smislu Krivičnog zakonika svaki predmet koji je podesan ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose. Iz toga proizlazi da nije svaki podatak naveden u ispravi podesan da služi kao dokaz kakve činjenice, već samo onaj podatak kojima vrijednost za pravne odnose, dakle o pravnim činjenicama koje su prikladne da prouzroče postanak, prestanak ili promjenu nekog prava odnosno pravnog odnosa. Stoga unošenje u službenu ispravu podataka koji nemaju takav značaj, makar oni i ne bili istiniti, ne predstavlja k. d. falsifikata i uništenja službene isprave, knjige ili spisa iz čl. 319. st. 1. KZ. VSH, I Kž-1031/74. od 21. ožujka 1975. Ostvarena su sva bitna obilježja k. d. krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 2. KZH kad je utvrđeno da je optuženica radi prikrivanja prisvajanja sakrila ispostavljenu istinitu dokumentaciju. VSH, I Kž-72/83. od 11. siječnja 1984. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator, Zagreb 1998. Veterinarski inspektor koji u svjedodžbu o zdravstvenom stanju stoke unese neistinit podatak da je u nadležnom zavodu utvrđeno da stoka ne boluje od određenih zaraznih bolesti čini kazneno djelo krivotvorenja službene isprave i u slučaju ako stoka zaista nije bolovala od zaraznih bolesti. VSRH, I Kž-217/1995-3 od 18.3.1998. (Županijski sud u Bjelovaru, K-62/94) Poštar koji u dostavnu knjigu za preporučene pošiljke neistinito upiše da je preporučenu pošilju predao naslovniku i naslovnika neovlašteno potpiše, pa tako u poslovnoj knjizi prikaže kao da je naslovnik potpisao primitak pošiljke, koju zatim preda trećoj osobi, po naslovniku neovlaštenoj osobi za primitakk takve preporuke, čini kazneno djelo krivotvorenja službene isprave, a ne kazneno djelo krivotvorenja isprave. (Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSRH od 15. veljače 1990.) Izdatnica za robu predstavlja službenu ispravu kako je naveo VSRH u svojoj odluci Kž1145/86 od 16. studenoga 1988., u kojoj stoji da izdatnice neistinitog sadržaja koje je ispostavio optuženik kao skladištar i odgovorna osoba u sklopu svojih dužnosti i ovlaštenja, ovjerivši ih svojim potpisom i pečatom oštećenog poduzeća, a sve radi nesmetanog iznošenja prisvojene robe iz kruga poduzeća, predstavljaju poslovne isprave. Stoga je djelo optuženika s pravom označeno kao kazneno djelo krivotvorenja službene isprave. Sudovi su u više odluka zauzimali stavove o tome što se ne smatra službenom, odnosno poslovnom ispravom, pa se tako navodi: a) Listić koji se popunjava pri podizanju ušteđevine u banci nije službena isprava u smislu kaznenog djela krivotvorenja službene isprave. (VSRH, Kž-619/85 od 7. studenoga 1987.) b) Blagajnički obračun dnevnog utrška, koji je blagajnik napisao na komadu papira u vezi sa specifikacijom novčanica, samo je pomoćna evidencija, a ne i poslovna isprava. (VSRH, Kž1192/86 od 26. veljače 1987.)
329 Mjesečni izvještaj je poslovna isprava čije je vođenje određeno pravilima službe i u kojoj se evidentiraju svi pojedinačni dokumenti o zaduženju i razduženju i njihov zbroj, te zatim, prvoga radnoga dana sljedećeg mjeseca dostavljaju službi nadležnoj za usklađenje. Pa kada optuženik u taj mjesečni izvještaj nije unio važne podatke koji se odnose na pravno odlučne činjenice, odnosno unio je u njega neistinite podatke te isprave uništio, takvim svojim ponašanjem ostvario je obilježja kaznenog djela krivotvorenja službene. (Kao u odluci VSRH, Kž-429/88 od 16. svibnja 1990.) Primka predstavlja poslovnu ispravu, pa optuženik koji je u primke unio neistinite podatke i tako neistinite poslovne isprave upotrijebio kao prave, dostavivši ih u knjigovodstvo na obračun i zaduženje, počinio je kazneno djelo krivotvorenja službene isprave. (Kao u odluci VSRH, Kž-935/88 od 8. studenoga 1989.) Time što je optuženica u račun umjesto određenih cijena upisala veće cijene, ona je kao odgovorna osoba, upraviteljica ljekarne, unijela u službenu ispravu – račun – neistinite podatke. Takvim je radnjama ostvarila obilježja kaznenog djela krivotvorenja sužbene isprave. (Odluka VSRH, Kž-383/85 od 23. prosinca 1987.) Sastavljanje službene isprave koristeći sadržaj koji nije u skladu sa zakonom ne predstavlja radnju počinjenja kaznenog djela krivotvorenja službene isprave. O krivotvorenju službene isprave radit će se kad se u ispravu unesu neistiniti, odnosno lažni podaci. (Kao u odluci VSRH, Kž-1066/87 od 18. travnja 1989.) Što se sve ima smatrati službenom ispravom navedeno je u odlukama: a) S obzirom na zakonsku definiciju isprave, službenom ispravom ima se smatrati svaki onaj predmet koji ima sadržaj isprave u sklopu određene službe. Nema sumnje da baš u tom smislu značenje službene isprave ima za skladištara skladišna kartica u koju on evidentira ulaz i izlaz robe iz skladišta (VSRH, Kž-1879/76 od 21. prosinca 1976.) b) Otpremnica skladišta privrednog poduzeća smatra se službenom ispravom jer ona služi kao dokaz koji skladištar i preuzimiač robe svojeručno potpisuju o količinama i vrijednosti robe koja se preuzima. Pri tome nema utjecaja okolnost što služba računovodstva poduzeća kontrolira otpremnice i prema rezultatu te kontrole utvrđuje konačno stvarno zaduženje robom proizvođača. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-2819/64.) c) Samo sačinjenje neistinitog bankovnog naloga za prijenos sredstava s jednog na drugi račun, dovršeno je kazneno djelo kritvorenja službene isprave. (VSRH, Kž-224/92 od 20. listopada 1992. d) Kopije paragon-blokova predstavljaju predmete koji su prikladni da služe kao dokaz o plaćenoj kupovnoj cijeni za robu prodanu u prodavaonici, te nisu privatne isprave nego isprave određenog značaja u poslovanju prodavaonice i imaju karakter službenih isprava. (Kao u odluci VSH, Kž-2422/63 od 22. studenoga 1963.) Kazneno djelo krivotvorenja službene isprave može počiniti samo službena ili odgovorna osoba, pa je pravomoćnom presudom povrijeđen krivični zakon. Naime, u pogledu krivičnog djela primijenjen je krivični zakon koji se ne može primijeniti na osuđenika (radio u poduzeću kao kurir, ložač i čistač) s obzirom na to da on prema pravilnom tumačenju odredbe čl. 3. st. 4. KZH nema svojstvo službene ili odgovorne osobe. (Kao u odlulci VSRH, III.Kr-106/92 od 30. travnja 1994.) Ostvarena su sva bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja službene isprave kad je utvrđeno kako je optuženica, da bi prikrila prisvajanje, sakrila ispostavljenu istinitu dokumentaciju. (Kao u odluci VSRH, Kž-72/83 od 11. siječnja 1984.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001.
330
137. POSEBNI SLUČAJEVI KRIVOTVORENJA ISPRAVE Članak 313. Okrivljenik koji je na svom nalazu i mišljenju otisnuo pečat u kojem stoji da je sudski vještak, iako je znao da je brisan iz popisa sudskih vještaka, nije počinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 1. u vezi s čl. 213. t. 4. KZH (čl. 206. st. 1. u vezi s čl. 207. st. 4. KZH). Takva isprava, doduše, sadrži jedan neistinit navod, ali je ona unatoč tome prava isprava jer pripada osobi koja je na njoj označena kao izdavatelj. Lažno stavljanje položaja ili čina uz potpis bitno utječe na dokaznu snagu isprave, samo ako dovodi do zablude o iidentitetu izdavatelja, što ovdje nije tako. Svaka druga interpretacija odredbe čl. 213. st. 4. KZH značila bi da ona obuhvaća intelektualni faksifikat, tj. da se odnosi na izdavanje isprave s neistinitim sadržajem, a takve rfaksifikate obuhvatio je zakonodavac samo u članovima 214, 215 i 227. KZH (čl. 208., 209., 221. KZH). Naprotiv, odredba čl. 213. KZH interpretativno je pravilo za odredbu čl. 212. KZH, pa se stoga, kao i odredba čl. 212. KZH, odnosi samo na materijalne faksifikate, tj. za izdavanje isprava koje ne pripadaju osobi koja je na njima navedena kao izdavatelj. VSRH, Kzz-8/92. od 28. 04. 1992. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Okrivljenik koji je na svoj nalaz i mišljenje otisnuo pečat s oznakom da je sudski vještak, iako je znao da je brisan iz popisa sudskih vještaka, nije počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave. Takva isprava, doduše jedan neistinit navod, ali je ona unatoč tome prava isprava jer potječe od osobe koja je na njoj označena kao izdavatelj. Lažno stavljanje položaja ili čina uz potpis bitno utječe na dokaznu snagu isprave samo ako dovodi u zabludu o identitetu izdavatelja, što ovdje nije tako. Svaka druga interpretacija odredbe čl. 213. st. 4. KZH značila bi da obuhvaća intelektualni falsifikat, tj. da se odnosi na izdavanje isprave s neistinitim sadržaje, a takve falsifikate obuhvatio je zakonodavac samo u člancima 214., 215. i 227. KZH. Naprotiv, odredbe članka 213. KZH interpretativno su pravilo za odredbe članka 212. KZH, pa se stoga kao i odredbe članka 212. KZH odnose samo na materijalni falsifikat, tj. na izdavanje isprave koja ne potječe od osobe koja je na njima navedena kao izdavatelj. (Kao u odluci VSRH, Kzz-8/92 od 28. travnja 1992.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 138. OVJEROVLJAVANJE NEISTINITOG SADRŽAJA Članak 315. KZ Ostvarena su sva bitna obilježja k. d. ovjerovljenja neistinitog sadržaja iz čl. 214. st. 1. KZH kad je počinitelj doveo u zabludu tijielo nadležno za registraciju vozila tako što je prethodno neovlašteno zamijenio originalne tablice automobila i krivotvorio brojeve šasije i motora, te na temelju toga ishodio registraciju ukradenoga vozila. VSH, III-Kr-457/83. od 13. lipnja 1984.
331 Počinio je k. d. ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 214. st. 1. KZH optuženik koji je referentu SUP-a lažno predočio da je izgubio vozačku dozvolu u namjeri da se u duplikat unese zabrana upravljanja motornim vozilom «B» kategorije, a da se on služi originalnom dozvolom u koju nije unesena zabrana, nakon čega mu je izdat duplikat vozačke dozvole. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-447/89. od 18. listopada 1989. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: I ovo stajalište valja odobriti. Počinitelj je doveo u zabludu nadležno tijelo koje je zbog toga izdalo javnu ispravu s neistinitim sadržajem. Da bi pak neka isprava bila neistinita, potrebno je da izjava sadržana u njoj u nekom bitnom elementu ne odgovara činjenicama. U konkretnom slučaju neistinitost je duplikata u tome što se njime neistinito tvrdi da je original izgubljen. Doduše, to u duplikatu nije izrijekom rečeno, ali je implicirano u naznaci «duplikat» pa čak u slučaju kada te nanake nema i u samom činu izdavanja duplikata. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Ne čini k. d. ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 208. st. 1. KZH ona osoba koja, da bi spriječila da joj se u vozačku dozvolu unese zabilješka o izrečenoj sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom, nadležnom ministarstvu unutarnjih poslova lažno prikaže da je vozačku dozvolu izgubila, zatim ishodi duplikat vozačke dozvole s takvom zabilješkom, a onda se koristi originalnom vozačkom dozvolom. K. d. ovjeravanja neistinitog sadržaja čini, naime, samo ona osoba koja je dovela u zabludu nadležno tijelo da joj ono u javnoj ispravi, zapisniku, ili knjizi ovjeri štogod neistinito, što ima služiti kao dokaz u pravnom prometu. U konkretnom slučaju nadležno tijelo Ministarstva unutarnjih poslova nije u javnoj ispravi ovjerio neistiniti sadržaj već je javnu ispravu (vozačku dozvolu) izdao na temelju provedenog upravnog postupka u kojem je bio dužan provesti dokaze radi utvrđenja činjenice da je vozačka dozvola izgubljena. Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSH od 15. veljače 1990. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Ostvarena su sva bitna obilježja kaznenog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja kada je počinitelj doveo u zabludu organe nadležne za registraciju motornog vozila tako što je prethodno neovlašteno zamijenio originalne tablice automobila i krivotvorio brojeve motora i šasije, te na temelju toga ishodio regisraciju ukradenog vozila. (Kao u odluci VSRH, III. Kr457/83 od 13. lipnja 1984.) Ne čini kazneno djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja osoba koja (da bi prikrila da joj se u vozačku dozvolu unese zabilješka o izrečenoj sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom) nadležnom tijelu lažno prikaže da je vozačku dozvolu izgubila, zatim ishodi duplikat vozačke dozvole s takvom zabilješkom, a onda se koristi originalnom vozačkom dozvolom. Kazneno djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja čini samo ona osoba koja je dovela u zabludu nadležni organ da on u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri što neistinito, što ima služiti kao dokaz u pravnom prometu. U konkretnom slučaju nadležni organ nije u javnoj ispravi ovjerio neistinit sadržaj nego je javnu ispravu, vozačku dozvolu,
332 izdao na temelju provedenog upravnog postupka u kojem je bio dužan provesti dokaze radi utvrđenja činjenice da je vozačka dozvola izgubljena. (Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela VSRH od 15. veljače 1990.) Ne čini kazneno djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja okrivljenik koji je (u namjeri da odjavi svoj automobil) u policijskoj stanici dao neistinitu pismenu izjavu da je automobil raskomadan i prodan za dijelove, a da su registracijske pločice uništene, na temelju čega je ovlašteni referent brisao automobil iz evidencije motornih vozila. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kv-151/91 od 15. svibnja 1991.) «Pravi smisao inkriminacije iz st. 2. čl. 208. KZRH jest u tome da se osigura kažnjavanje osobe koja je upotrijebila službenu, a neistinitu ispravu koju je ta osoba umišljajno napravila. Nema djela iz st. 1. toga članka ako je optuženik policijskoj upravi, zatraživši uvjerenje o prebivalištu, neistinito naveo, predočivši svoju raniju osobnu iskaznicu, da prebiva u Republici Hrvatskoj, a nadležni organ Policijske uprave splitko-dalmatinske izdao je to uvjerenje na temelju čl. 171. Zakona o općem upravnom postupku prema podacima iz kompjutorske evidencije u smislu odredbe čl. 11. Zakona o prebivalištu i boravištu građana. Policijska uprava splitsko-dalmatinska je uvjerenje o prebivalištu, koje je izdala optuženiku, temeljila na provedenom upravnom postupku i ocjeni izvedenih dokaza. Radi se o odluci donesenoj u upravnom postupku na osnovi službene evidencije, a to nije ovjeravanje. Nema ovjeravanja jer policijska uprava nije prenijela neposredno u uvjerenje o prebivalištu, kao istinite, podatke primljene od optuženika, nego je na osnovi tih podataka donijela odluku poslije provedenog postupka. Da bi se počinilo djelo iz st. 2. čl. 208. KZRH, potrebno je da isprava bude ovjerena na način iz st. 1. istog članka, a to u konkretnom slučaju nije učinjeno, jer neistinit sadržaj nije ovjeren dovođenjem u zabludu policijske uprave. U konkretnom slučaju nadležni organi zdao je ispravu, uvjerenje o prebivalištu, na temelju provedenog upravnog postupka u kojem je bio dužan provesti dokaze radi utvrđenja činjenice prebiva li optuženik na teritoriju Republike Hrvatske ili ne.» (Iz odluke VSRH, Kzz-9/97 od 13. svibnja 1998.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 139. IZDAVANJE I UPORABA NEISTINITE LIJEČNIČKE ILI VETERINARSKE SVJEDODŽBE Članak 316. KZ Kod kaznenog djela izdavanja neistinite liječničke svjedodžbe nije odlučno je li izdavatelj postupio u granicama svojih ovlaštenja, kako je odlučeno u presudi Okružnog suda u Zagrebu, Kž-3677/83 od 6. ožujka 1984., u kojoj stoji: «Okrivljenoj se inkriminira krivično djelo izdavanja neistinite liječničke svjedodžbe, dakle da je svjesno potvrdila izvjesne lažne činjenice koje su sadržaj odnosne svjedodžbe. To krivično djelo predstavlja vrstu tzv. intelektualnog falsifikata, što znači da je objektivni element toga djela prava liječnička svjedodžba, to jest ona koja potječe od onoga koji je na njoj označen kao izdatnik, ali s neistinitim sadržajem. Stoga je za utvrđenje postoji li krivično djelo koje se inkriminira okrivljenoj u konkretnom slučaju odlučno, osim neistinitog sadržaja svjedodžbe, samo to je li okrivljena potpisala svjesno, to jest s direktnim ili eventualnim umišljajem da potvrđuje lažne činjenice koje su sadržaj svjedodžbe. A nije odlučno je li okrivljena postupila u granicama svojih ovlaštenja, pa u tome i nije bilo potrebno provoditi dokaze.»
333 Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Sud prvoga stupnja je iskazima preslušanih svjedoka opravdano poklonio vjeru, te uzima utvrđenim da je okrivljenik spriječio djelatnika policije D. P. da ga legitimira i privede u policijsku postaju, tako da ga je odgurnuo od sebe i pobjegao s mjesta događaja. Pri tome je okrivljenik bio svjestan da svojim nasilnim postupanjem spriječio službenu osobu u obavljanju službene radnje, koju je ova poduzela u sklopu svojih ovlaštenja. Na opisani način ostvario je sva obilježja kaznenog djela iz čl. 317. st. 1. i 3. Kaznenog zakona. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-25/98 od 20. listopada 1998.) U ovoj odluci suvišan je dodatak da je okrivljenik pobjegao s mjesta događaja, jer samo bježanje ne znači uporabu sile niti je to prijetnja kojom bi se službena osoba spriječila u obavljanju službene dužnosti, kao što se ispravno navodi u primjeru pod brojem 2 (Kž776/96). Što se tiče sile upotrijebljene da se službena osoba spriječi u obavljanju službene radnje, VSRH u svojoj odluci (Kž-776/96 od 20. veljače 1997.) zauzeo je stav da je sud prvoga stupnja potpuno utemeljeno zaključio da optuženik Z. R. nije upotrijebio silu da bi službenu osobu spriječio u obavljanju službene radnje, već se samo nije pokorio naredbi službene osobe da se zaustavi, nakon čega su dvojica policajaca krenuli u potjeru za optuženikom. Optuženik je osobe ovlaštene da obavljaju službenu radnju čuvanaj povjerenih im osoba lišenih slobode, uperenim pištoljem spriječio u obavljanju te dužnosti. U slučaju da mu je daljnja namjera i bila počiniti suicid, on je objektivno i subjektivno ostsvario obilježja ovog kaznenog djela, jer dužnost je tih osoba također da obilaskom prostorija stvarno čuvaju povjerene osobe, pa i sprječavaju osobe lišene slobode da ugroze vlastiti život. (Kao u odluci VSRH, Kž-1060/86 od 3. veljače 1988.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 140. NAPAD NA SLUŽBENU OSOBU Članak 318. KZ Za postojanje k. d. napada na službenu osobu pri obavljanju poslova sigurnosti iz čl. 194. KZH dovoljno je da postoji napad ili prijetnja napadom na službenu osobu, dok se ne traži da se tim napadom ili prijetnjom sprečava počinjenje službene radnje. Po tome se djelo razlikuje od k. d. sprečavanja službene osobe u obavljanju službene radnje iz čl. 193. KZH. Prema tome, pogrešno je stajalište prvostupanjskoga suda da je u slučaju fizičkog napada i nanošenja lake tjelesne ozljede pripadniku policije k. d. iz čl. 194. st. 2. KZH isključeno samo zato što je taj pripadnik već izvršio službenu radnju (provjeru isprava). Okružni sud u Zagrebu, Kž-3033/90. od 22. siječnja 1991. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998 SPRJEČAVANJE SLUŽBENE OSOBE U OBAVLJANJU DUŽNOSTI Čl.317 KZ Vozač koji usmjeri vozilo na prometnog policajca koji ga pokušava zaustaviti svjetlećom pločicom čini u stjecaju kaznena djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom (čl. 146. st. 1. Krivičnog zakona RH) i sprečavanja službene osobe u obavljanju dužnosti (čl. 186. st. 1. Krivičnog zakona RH).
334
141. ODUZIMANJE ILI UNIŠTENJE SLUŽBENOG PEČATA ILI SLUŽBENOG SPISA Članak 324. KZ Pismo privatne osobe koje je zaprimljeno u spis Centra za socijalni rad, u predmetu odlučivanja o povjeravanju na čuvanje, odgoj i uzdržavanje maloljetne djece, postaje sastavni dio spisa tijela koje vrši javna ovlaštenja. Okrivljenik koji je poderao to pismeo kada mu je dano na uvid čini k. d. iz čl. 194. st. 1. KZRH, jer je uništio ispravu koja se nalazi kod organizacije koja vrši javna ovlaštenja. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-67/1995. od 6. travnja 1995. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Policija je ovlaštena stavljati službeni pečat, kako je navedeno u odluci Župan ijskoga suda u Zagrebu, Kž-533/94 od 3. svibnja 1994. godine. U odluci stoji kako se ne može prihvatiti tvrdnja okrivljenika da policija nije ovlaštena stavljati pečat radi osiguranja prostorija. Naime, policija je državno tijelo, a iz izvješća Policijske stanice «M.» proizlazi da je stan zapečaćen nakon što je utvrđeno da je jedna osoba iselila iz tog stana, a u stanu je ostavila namještaj i veće stvari. Pošto je utvrđeno da stan koriste druge nepozoznate osobe, policija je stavila pečat radi osiguranja tog stana. Pismo privatne osobe koje je zaprimljeno u spis Centra za socijalni rad, u predmetu odlučivanja o povjeravanju na čuvanje, odgoj i uzdržavanje maloljetne djece, postaje sastavni dio spisa tijela koje vrši javna ovlaštenja. Okrivljenik koji je poderao to pismo kada mu je dano na uvid čini krivično djelo iz članka 194. stavak 1. KZRH, jer je uništio ispravu koja se nalazi kod organizacije koja vrši javna ovlaštenja. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-67/95 od 6. travnja 1995.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 142. LAŽNO PREDSTAVLJANJE Članak 328. KZ Za počinjenje kaznenog djela lažnog predstavljanja nije nužno da se počinitelj izričito predstavi kao službena osoba, kako je naveo Okružni sud u Zagrebu u odlulci Kž-1682/86 od 17. lipnja 1986. godine. U toj odlulci stoji da sama činjenica što se okrivljenik nije osobno predstvio kao službena osoba nije odlučna za postojanje kaznenog djela lažnog predstavljanja. Naime, to se kazneno djelo može počiniti tzv. posrednim predstavljanjem, tj. da se učinitelj izričito ne predstavi kao službena osoba, nego svojim ponašanjem na odgovarajući način ostavlja dojam da nastupa u funkciji službene osobe. Kazneno djelo iznude i lažnog predstavljanja počinila su obojica optuženika, uz pribavljanje veće protupravne imovinske koristi. To je utvrđeno prvenstvneo na temelju iskaza oštećenoga kao svjedoka N. H. (koji je na siguran i uvjerljiv način opisao tijek zbivanja i ponašanje optuženika prema njemu na parkiralištu Općinskoga suda u K. Kao i sve okolnosti pod kojima je predao novac optuženicima), a zatim i na osnovi iskaza svjedoka J.T. te uvida u spisu priležeću pisanu dokumentaciju, a posebno u zapisnik o prepoznavanju osoba. Prema tom zapisniku proizlazi da je oštećenik s p otpunom sigurnošću i bez dvoumljenja prepoznao obojicu okrivljenika kao osobe koje su mu na parkiralištu Općinskog suda u K. Prijetile
335 oružjem i tražile da im preda novac, jer će u protivnom poubijati članove njegove obitelji i njega. Pri tome su se predstavili kao pripadnici Tajne službe sigurnosti iz Zagreba, pa je oštećenik u strahu pristao predati im 500.000,00 DEM. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-795/98 od 5. siječnja 1999.) 143. SAMOVLAST Članak 329. KZ Okrivljenik je proglašen krivim jer je počinio krivično djelo samovlasti iz čl. 199. st. 1. KZRH s time što je navoženjem poljoprivrednih strojeva onemogućio ulaz privatnom tužitelju traktorom u njegovo dvorište. Takve radnje okrivljenika ne predstavljaju krivično djelo samovlasti, čiji je bitni element samovlasno pribavljanje nekog svog prava ili prava za koje počinitelj smatra da mu pripada. Okrivljeniku se i ne inkriminira da je samovlasno pribavljao neko svoje pravo, već se tvrdi da je onemogućavao privatnog tužitelja u ostvarivanju nekih njegovih prava, što u suštini predstavlja smetanje posjeda. Županijski sud Bjelovar, Kž-74/95. od 02. 03. 1995. Izbor 2/96. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Kazneno djelo samovlasti ne postoji kada počinitelj nema namjeru samovlasno pribavljati svoje pravo, nego mu je namjera samovlasno suzbijati ometanje od strane drugoga u ostvarenju svoga prava, kako je ispravno odlučio Okružni sud u Zagrebu (Kž-722/82 od 15. lipnja 1982.). U odluci stoji: «Izričito odbijanje predaje ključeva od podruma, te nepokoravanje privremenoj mjeri suda, privatnom se tužbom inkriminira okrivljenoj. Okrivljena nije imala umišljaj da samovlasno pribavi svoje pravo, nego da otkloni smetanje u vršenju, dakle u posjedu toga prava, jer u sporu s privatnom tužiteljicom bilo je sporno tko je od njih u posjedu stvari ili prava toga podruma. Kako je okrivljena počinila smetanje suposjeda podruma, nije kod nje postojao umišljaj na samovlasno pribavljanje tog prava, nego samo umišljaj da se samovlasno spriječi smetanje od privatne tužiteljice u ostvarenju svog prava, a takav umišljaj nije dovoljan za krivično djelo samovlasti.» Nepostupanje po privremenoj mjeri, odnosno radnje koje idu suprotno takvoj mjeri, znači vršenje određenog neprava, koje međutim podliježe stanovitim drugim sankcijama, odnosno odgovarajućim mjerama. Ali tiime se ne ostvaruju Zakonom predviđena obiljažja kaznenog djela samovlasti. Ovo stoga što samovlast znači pribavljanje nekog svog prava ili prava za koje se smatra da mu pripada. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-1128/82 od 20. travnja 1982.) Ostvarena su sva bitna obilježja kaznenog djela samovlasti kada je okrivljenica isključivši dovod električne energije privatnom tužiterlju nastojala na taj način prisiliti privatnog tužitelja, nakon raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, da napusti dio stana koji je koristio na temelju toga ugovora. Težište ovog propisa jest na zabrani poduzimianja bilo kakve radnje kojom se bilo posredno bilo neposredno, ali uvijek izvan pravno predviđenog puta, ide za tim da se pribavi neko, inače priznato, postojeće ili pretpostavljeno pravo (Kao u odluci VSRH, Kzz-27/81 od 9. prosinca 1981.) Ne radi se o kaznenom djelu krađe nego o kaznenom djelu samovlasti. Utvrđeno je, naime, da okrivljenik nije postupio u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist kada je u robnoj kući najprije pokušao zamijeniti nedugo prije toga kupljene cipele, koje nisu
336 kvalitetne, za druge. Budući da mu prodavačica to nije htjela učiniti, uzeo je novi par cipela i ostavio par čiju je kvalitetu osporavao i otišao iz robne kuće. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-515/91 od 6. lipnja 1991.) Okrivljenik koji je nastavio gradnju započete stambene zgrade protivno izdanoj privremenoj mjeri zabrane nastavka gradnje, čini k rivično djelo iz čl. 205. KZH, te nije neophodno da se nakon izdane privremene mjere pokrene još i izvršni postupak. (Okružni sud u Šibeniku, Kž-58/89, Pregled krivičnih sudskih odluka br. 1/90.) Krivično djelo samovlašća ostvaruje i onaj tko izvan propisanog postupka nadležnih organa, svakako i u slučaju kad je nadležni organ izdao privremenu mjeru kojom se drugoj osobi daje pravo prolaza i prijevoza preko njegove nekretnine, samovoljno zabranjuje toj osobi ostvarenje toga prava određenog takvom privremenom mjerom. (Okružni sud u Zadru, Kž-143/89, Pregledc krivičnih sudskih odluka br. 1/90.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Oduzimanjem tuđih spisa u namjeri da među njima potraži oporuku svoga oca, na koju ima pravo, i potom spise da vrati držatelju, okrivljenik nije počinio k. d. protiv imovine iz čl. 256. KZ. Provaljivanjem u tuđi stan, nasilnim otvaranjem ormara i oduzimanjem svežnja isprava u izloženoj namjeri, okrivljenik je počinio k. d. narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 154. st. 1. u stjecaju s k. d. samovlasti iz čl. 297. KZ. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud našao je utvrđenim da je optuženik provalio kroz prozor u stan svog strica u namjeri da se domogne oporuke svoga pok. oca, za koju je vjerovao da ju je stric sakrio, pa da je u stanu nožem nasilno otvorio pregradu od ormara iz koje je izvaido i iznio svežanj isprava koje su bile stričevo vlasništvo, a u uvjerenju da se među njima nalazi i poruka njegovog oca. Prvu radnju, nasilno prodiranje u stričev stan, prvostupanjski sud kvalificirao je kao k. d. iz čl. 154. st. 1. KZ, a drugu radnju, oduzimanje isprava, sud je kvalificirao kao k. d. iz čl. 256. st. 1. KZ. Ovakva pravna kvalifikacija pravilna je samo glede k. d. iz čl. 154. st. 1. KZ. Međutim, kod one druge radnje namjera optuženika prema utvrđenom činjeničnom stanju nije bio upravljen na to da protupravno oduzme odnosno prisvoji stričeve, dakle tuđe, isprave, što je bitno obilježje k. d. iz čl. 256. KZ, već da se domogne oporuke svog pok. oca, na koju je imao pravo i za koju je bio uvjeren da se nalazi među tim ispravama (koje je poslije počinjenog djela vratio svom stricu). Prema tome je optuženik takvom svojom radnjom išao za tim, da samovlasno pribavi neko svoje pravo odnosno pravo za koje je smatrao da mu pripada, pa se ta njegova radnja imala pravno kvalificirati kao k. d. iz čl. 297. KZ. S obzirom na to, valjalo je pri pravilnoj primjeni zakona djelo za koje je optuženik proglašen krivim kvalificirati kao stjecaj k. d. iz čl. 154. st. 1. KZ i k. d. iz čl. 297. KZ i u tom pravcu preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci u pravnoj oznaci djela. Utoliko je osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona. Međutim, nije osnovan prigovor žalbe, da bi to djelo trebalo kvalificirati samo kao k. d. iz čl. 297. KZ. Istina je da je djelo optuženika u osnovi bilo motivirano namjerom da se domogne oporuke svog oca i da na taj način samovlasno pribavi to svoje pravo, ali je on da bi ostvario tu namjeru nasilno prodro u stan svog oca i tiime ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja
337 još jednog posebnog k. d., onog iz čl. 154. st. 1. KZ, te ono kao takvo ne ulazi nužno u sklop k. d. iz čl. 297. KZ, niti je ono pak ovim potonjim apsorbirano odnosno konzumirano. Stoga se tu radi o stvarnom stjecaju tih dvaju k. d., kako je to već naprijed naglašeno.» VSNRH, Kž-869/56. od 20. travnja 1956.
Za ostvarenje k. d., samovlasti nije potrebna uporabi sile ili prijetnje. Okružni sud u Osijeku, Kž-462/72. od 25. kolovoza 1972.
Ne čini k. d. samovlasti iz čl. 199. st. 1. KZRH okrivljenik koji, znajući da je putem izvršnog organa suda izvršeno pripojenje vodovodne cijevi kućanstva privatnog tužitelja na seoski vodovod, otkopa šaht na mjestu gdje je pripojenje izvršeno i presiječe vodovodnu cijev koja vodi u domaćinstvo privatnog tužitelja. Po svom sadržaju radnje okrivljenika predstavljaju klasičan oblik smetanja posjeda, jer se njima onemogućava privatnom tužitelju da izvršava pravo korištenja vode, pri čemu okrivljenik za sebene prihvaća bilo kakvo pravo. Prvostupanjski sud, doduše govori o pravu onemogućivanja privatnog tužitelja u korištenju vode, ali to ne predstavlja pravo u smislu čl. 199. st. 1. KZRH koje može biti predmetom samovlasnog pribavljanja. Samovlasno se mogu pribavljati prava koja su utvrđena u stvarnom, obligacijskom, nasljednom itd. pravu. Ni u jednom propisu nije utvrđeno pravo onemogućivanja izvršenje nekog prava za koje prvostupanjski sud smatra da ga je okrivljenik sebi pribavio. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-166/1995. od 23. ožujka 1995. Optuženik je uložio veći iznos novca u adaptaciju prostorije u kojoj je oštećeno poduzeće otvorilo gostionicu u kojoj je on bio poslovđa. Međutim, ni poduzeće ni vlasnik kuće u kojoj se nalazila prostorija, nisu optuženiku htjeli naknaditi te troškove, iako su od te adaptacije imali trajne koristi, te se optuženik sam namirio uziimanjem novca od dnevnih utržaka. Time je optuženik samo samovlasno pribavljao neko svoje pravo ili pravo za koje je smatrao da mu pripada, čime je počinio k. d. samovlasti iz čl. 297. st. 1. KZ, a ne k. d. pronevjere iz čl. 322. KZ. VSH, I Kž-1095/74. od 8. svibnja 1975. – 2. dio Kazneni zakon (Nar.nov.br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. 144. NASILNIČKO PONAŠANJE Članak 331. KZ Okrivljenik je u banci, revoltiran time što mu službenici nisu htjeli isplatiti 1.000 DM, nego samo 500 DM, rekao službenici da je «kučka i đubre» i da će je istući, a njenog pretpostavljenog uhvatio rukama za ovratnik kaputa, tražeći od njega da mu odmah isplati 1.000 DM ili će mu razbiti nos, a prostorije banke je napustio tek kada su nazočni službenici pozvali policiju (osuđivan je više puta između ostalog i zbog nasilničkog ponašanja). Time je počinio k. d. nasilničkog ponašanja iz čl. 198. st. 1. KZH.
338
Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž-203/89. od 4. siječnja 1990. Komentar dr. sc. Petra Novoselca: Ova se odluka odnosi na teorijski sporno k. d. nasilničkog ponašanja. Elementi tog k. d. dati su dosta neprecizno pa ga je teško usuglasiti s načelom zakonitosti – nullum crimen sine lege certa (to je stanje prije izvršene kaznene reforme 1997 – primjedba: I.K.). Osim toga, ono previše ističe počiniteljevu ličnost pa utoliko znači napuštanje k. prava zasnovanog na djelu u korist kaznenog prava zasnovanog na počiniteljevoj ličnosti (koje moderna teorija odbacuje). To su razlozi zašto se u novije vrijeme traži njegovo izostavljanje iz KZH (Bačić). De lege lata ne preostaje nam drugo nego da barem težimo njegovoj restriktivnoj interpretaciji. «Bilten Okružnog suda u Slavonskoj Požegi», br. 1/90. Iz utvrđenja suda da je optuženik, nalazeći se u pritvoru s još dvojicom pritvorenika, nakon kraće prepirke s jednim od njih ovoga izudarao po glavi, zadavši mu lakši potres mozga te nakon kraće prepirke s jednim od njih ovoga izudarao po glavi, zadavši mu lakši potres mozga te više krvnih podljeva, kao i posjekotinu lijevog očnog kapka, koje su sve ozljede bile lake naravi, a bio je više puta osuđivan zbog raznih k. d. s elementima nasilja pa i istovrsnog djela, još ne proizlaze sva bitna obilježja k. d. nasilničkog ponašanja iz čl. 192. st. 3. u svezi sa st. 1. KZRH. Iz obrazloženja: «Prije svega, okolnost da se djelo dogodilo u zatvoru između pritvorenika u istoj «ćeliji» otvara pitanje je li na taj način uopće moglo doći do ugrožavanja spokojstva građana u smislu odredbe čl. 192. st. 1. KZRH, a iz razloga pobijane presude na str. 23. drugi odlomak, nije jasno smatra li sud da je optuženik na utvrđeni način doista ugrozio spokkojstvo građana ili se misli na ostale zatvorenike. Međutim, prema stajalištu ovoga suda nisu ostvarena ni sva druga bitna obilježja toga k. d., i iz izreke u kojoj se spominje kraća prepirka između opt. A. D. i Č.Z., a pogotovo s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, očito proizlazida je opt. A. D. izudarao opt. Č. Z., ne zbog golog iživljavanja nad njim, već zbog toga što ga je smatrao izdajicom, vezano za k. d. koje su optzžnicom državnog odvjetnika stavljena na teret drugoj dvojici optuženika. Po svojoj pravnoj naravi djelo nasilničkog ponašanja je nemotivirano ponašanje koje se upravo iscrpljuje u iživljavanju počinitelja s obzirom na okolnost djela, ili prije utvrđenu sklonost počinitelja za takvim ponašanjem. Nije sporno da se u toj prostoriji pored pritvorenika Č. Z. Nalazio i Š. V. prema kome optuženik nije pokazao svoje nezadovoljstvo, niti je ovog pritvorenika na bilo koji način maltretirao, što također potvrđuje da je on imao poseban razloga da izudara upravo Č. Z. Stoga u ovom slučaju nije ni od kakva značenja to što je optuženik jednom suđen i zbog k. d. nasilničkog ponašanja, a inače je više puta osuđivan zbog imovinskih delikata. Sve okolnosti počinjenog djela ne ukazuju da bi se radilo o postojanju svojstveno agresivnim ličnostima, odnosno socijalno i psihološki neprilagođenim ličnostima koje fizički maltretiraju svoju sredinu, jer su prema svojem socio-psihološkom profilu «nasilnici» odnosno «siledžije». Nije se, dakle, radilo o napadu optuženika na opt. Č. Z. Radi samog napada, već o obračunu između dvojice pritvorenika iz sasvim konkretnih razloga.» VSRH, I Kž-614/1993. od 9. lipnja 1994. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
339
Utvrđeno je da je optuženik u gostionici, ničim izazvan, prišao stolu za kojim je sjedilo pet osoba i nakon verbalne prepirke, izvadio, repetirao i u te osobe uperio pištolj, te uz pogrdne riječi «marš van» svu petoricu istjerao iz lokala. Potom je jednu od tih osoba uhvatio rukom i snažno udario pištoljem u potiljak, nanijevši joj ozljedu lake naravi, što predstavlja drsko ponašanje na javnome mjestu. Takvim radnjama, međutim, druga osoba nije dovedena u ponižavajući položaj, jer se o tome može govoriti samo kada je dostojanstvo drugoga povrijeđeno takvim ponašanjem počinitelja, koje po svom opsegu i intenzitetu višekratno nadilazi ono koje se iinače pojavljuje u sličnim situacijama. U utvrđenim radnjama okrivljenika zato nisu ostvarena sva potrebna objektivna obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. KZ. (Kao u odlulci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-329/98 od 3. prosinca 1998. Izbor odluka VSRH br. 1/99.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2000 145. DOGOVOR ZA POČINJENJE KAZNENOG DJELA Članak 332. KZ »Iz obrane optuženika nedvojbeno proizlazi da su oni postigli dogovor za počinjenje krivičnih djela pod toč. 1., 2. i 4. Čak su pošli nešto dalje od samog verbalnog dogovaranja, izviđali su mjesto budućih počinjenja krivičnih djela, te uvježbavali pojedine faze izvršenja. Optuženici se brane da nisu imali stvarne namjere da krivična djela počine, što im sud nije mogao povjerovati, a što s druge strane za ovo krivično djelo i nije od odlučnog značenja jer ono ima supsidijarni karakter, i to baš zato što se primjenjuje kad krivično djelo nije ni pokušano ni dovršeno. Da je dovršeno ili pokušano, dogovor za izvršenje gubi svako pravno značenje. Iz toga proizlazi da je zakonodavac ovim krivičnim djelom kriminalizirao nesamostalne pripremne radnje, a u slučaju više faze izvršenja, kažnjive pripremne radnje bi time bile konzumirane.» (Iz odluke Okružnoga suda u Zagrebu, K-195/90. od 29. ožujka 1991.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001.
146. UDRUŽIVANJE ZA POČINJENJE KAZNENOG DJELA Članak 333. KZ Ako su okrivljenici kojima se stavlja na teret k. d. udruživanja za počinjenje k. d. iz čl. 201. KZRH u svojoj kriminalnoj djelatnosti otišli dalje i ušli u stadij pokušaja ili dovršili k.d. iznude iz čl. 140. KZRH, kkoje je bilo obuhvaćeno planom grupe, tada k. d. kiz čl. 201. KZRH gubi svoju samostalnog i okrivljenici mogu kazneno odgovarati za jedno ili više k. d. iznude iz čl. 140. KZRH za čije su se počinjenje kao grupa udružili. Takvo stajalište opravdava i okolnost da je Zakonom o izmjenama i dopunama KZRH («Narodne novine», broj 28/96 od 12. travnja 1996.) izmjenom čl. 140. st. 2. KZRH proširena kriminalna zona i na udruženje organizirano radi k. d. iznude, pa po odnosu supsidijariteta u slučaju takvog udruživanja radi činjenja k. d. iznude, ne može postojati stjecaj k. d. iz čl. 201. i čl. 140. st. 2.
340 KZRH. Radi se samo o prividnom stjecaju, te počinitelji mogu odgovarati samo za k. d. koje je iz zajedničkog plana proisteklo kao pokušano ili dovršeno. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-327/1997. od 9. rujna 1997. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Ako su okrivljenici, kojima se stavlja na teret krivično djelo udruživanja za izvršenje krivičnih djela iz čl. 201. KZRH, u svojoj kriminalnoj djelantosti otišli dalje i ušli u stadij pokušaja ili dovršili krivično djelo iznude iz čl. 140. KZRH, kkoje je bilo obuhvaćeno planom grupe, tada krivično djelo iz čl. 201. KZRH gubi svoju samostalnost i okrivljenici mogu krivično odgovarati za jedno ili više krivičnih djela iznude iz čl. 140. KZRH za čije su se počinjenje kao grupa udružili. Takvo stajalište opravdava i okolnost da je Zakonom o izmjenama i dopunama KZRH (NN br. 28/96 od 12. travnja 1996.) izmjenom čl. 140. st. 2. KZRH kriminalna zona proširena i na udruženje organizirano radi činjenja krivičnog djela iznude, pa po odnosu supsidijiariteta u slučaju takvog udruživanja radi činjenja krivičnog djela iznude nemože postojati stjecaj krivičnog djela iz čl. 201. i čl. 140. st. 2. KZRH. Radi se samo o prividnom stjecaju, te počinitelji mogu odgovarati samo za krivično djelo koje je iz zajedničkog plana proisteklo kao pokušano ili dovršeno. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-327/97 od 9. rujna 1997.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001.
147. NEDOZVOLJENO DRŽANJE ORUŽJA I EKSPLOZIVNIH TVARI Članak 335. KZ Odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju od 2. 2. 2001. prema kojoj se protiv osoba koje predaju oružje u roku od godine dana neće voditi kazneni postupak ima se kao blaža za počinitelja primijeniti retroaktivno i u slučaju kada je policija oduzela oružje počinitelju 11. 11. 1999., tj. u vrijeme kada ta odredba još nije bila na snazi, a odredba prethodnog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju od 5. 3. 1999. kojom je propisano da se oružje mora vratiti do 1. 6. 1999. više nije bila na snazi. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-81/03 od 15.3.2001. (Općinski sud u Bjelovaru, K-12/00) Automat marke «Staer» s četiri prazna okvira za municiju koji potječe iz II. Svjetskog rata ne predstavlja sredstvo naoružanja ili vojne opreme. Radi se prema čl. 4. st. 1. t. 3. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja («Narodne novine», br. 54/74) o trofejnom oružju za čije držanje po čl. 13. navedenog zakona treba odobrenje koje izdaje općinsko tijelo. Budući da se za trofejno oružje može dobiti odobrenje, ne čini k. d. nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 209. st. 1. KZH osoba koja takvo oružje drži ili prodaje bez odobrenja, već to predstavlja samo prekršaj iz čl. 37. st. 1. t. 7. citiranog Zakona. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-682/91. od 12. rujna 1991.
341 Neovlašteno držanje pištolja «berretta» kalibra 7,65 mm nije kazneno djelo, jer se takav pištolj može nabaviti uz dozvolu, pa to nije oružje čije nabavljanje ili prodaja građanima nije dozvoljena. (Kao u odluci VSRH, Kž-949/79 od 17. svibnja 1980.) Automat «Stär» s četiri prazna okvira za municiju, koji potječu iz Drugoga svjetskog rata, trofejno je oružje za čije držanje treba odobrenje koje izdaje nadležni organ i koje se može dobiti. Stoga osoba koja takvo oružje drži ili prodaje bez odobrenja ne čini kazneno djelo, nego je to samo prekršaj. (Kao u odlulci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-682/91 od 12. rujna 1991.) »Od optuženika J.K. oružje je oduzeto 10. listopada 1992. godine, pa državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da zato što optuženik nije dobrovoljno predao oružje, nije postupio po čl. 71. st. 1. Zakona o oružju, pa nije bilo osnove za primjenu odredbe st. 2. istoga članka, a u vezi s time i čl. 3. st. 2. OKZRH. Ovakvo tumačenje čl. 79. st. 1. i 2. Zakona o oružju nije prihvatljivo. Točno je da optuženik nije oružje predao, već mu je ono oduzeto 10. studenoga 1992. godine. Zakon o oružju (NN br. 69/92) stupio je na snagu 30. listopada 1992. godine, no do toga datuma, tj. do 30. listopada 1992. godine, protiv optuženika nije pravomoćno okončan krivični postupak. Okružni sud u Rijeci svoju presudu (Kž-244/93) donio je 22. prosinca 1993. godine, te je postupio ispravno; na temelju čl. 84. Zakona o oružju primijenio je taj zakon, jer je navedenim člankom regulirano da će se postupci započeti prije stupanja na snagu toga zakona dovršiti po tome zakonu. Kako je od pokretanja krivičnog postupka protiv optuženika pa do donošenja pravomoćne presude Zakon nekoliko puta mijenjan, notorno je da je za njega najpovoljniji onaj zakon koji ga ekskulpira krivične odgovornosti, pa je Okružni sud u Rijeci taj zakon i primijenio i opravdano donio oslobađajuću presudu.» (Iz odluke VSRH, Kzz-13/94 od 7. prosinca 1995.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, ,III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Neovlaštena nabava 107 patrona za lovačku pušku, 126 metaka za pištolj i 130 petardi znači nabavljanje veće količine municije i eksplozivnih tvari u smislu čl. 209. st. 2. KZH. Petarde se smatraju eksplozivnom tvari prema odredbi čl. 3. Zakona o prometu eksplozivnih tvari («Službeni list SFRJ», br. 30/85), koji je preuzet na temelju čl. 1. st. 1. t. 5. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti unutarnjih poslova koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi («Narodne novine», br. 53/91). Okružni sud u Bjelovaru, Kž-886/91. od 27. prosinca 1991. Neovlašteno nabavljanje i držanje pet pištolja marke «Scorpion» i «TT», s 30 okvira za streljivo, dvije automatske puške s dva okvira za streljivo, jedne snajperske puške, te 660 komada streljiva za pištolj i automatsku pušku, znači nabavljanje i držanje veće količine vatrenog oružja i municije u smislu čl. 203. st. 2. KZRH. Iz obrazloženja: «Optuženik tvrdi da se u konkretnom slučaju ne radi o većoj količini vatrenog oružja i municije. U pitanju je doista, kad se radi o ovoj inkriminaciji, preventivno kriminalnopolitička mjera, međutim, za količinu oduzetog oružja i municije od optuženika, nikako se ne bi moglo reći da ne predstavlja veću količinu oružja i municije u smislu čl. 203. t. 2. KZRH. Radilo se o tri pištolja marke «Scorpion», 20 okvira za streljivo, 2 pištolja marke «TT», 10 okvira za streljivo, 2 automatske puške «Kalašnjikov», 20 okvira za streljivo, 150 komada
342 streljiva kalibra 7,9 mm, 280 komada streljiva kalibra 7,62 mm i 230 komada streljiva kalibra 7,65 mm, te jednoj snajperskoj pušci. Tvrdnje žalitelja kako veća količina oružja i municije znači količine koje se mogu mjeriti kontejnerima, transporterima i tonama i da bi tek držanje takvih količina predstavljalo kvalificirani vid k. d. iz čl. 203. st. 2. KZRH, neosnovane su. Naime, intencija zakonodavca, budući da se ovdje radi o općeopasnim radnjama koje mogu služiti kao priprema počinjenju različitih k. d., svakako je bila da veće količine oružja, koje po svojoj namjeni nisu za uporabu od strane građana, nikako nisu količine koje se navode u žalbi optuženika, već je dovoljno da ta količina oružja u većoj mjeri nego što je to iz st. 1. čl. 203. KZRH predstavlja naprije navedenu općeopasnu radnju.» VSRH, I Kž-535/1993. od 21. veljače 1995. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Kada je utvrđeno da je optuženik od dvije osobe kupio 33 pištolja i revolvera, te neutvrđen broj pištoljske municije, neovlašteno je nabavljao veću količinu vatrenog oružja, te ostvario kazneno djelo za koje je osuđen. (Kao u odluci VSRH, Kž-155/91 od 19. llipnja 1991.) Neovlaštena nabavi 107 patrona za lovačku pušku, 126 metaka za pištolj i 130 petardi znači nabavljanje veće količine municije i eksplozivnih tvari. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-886/91 od 27. prosinca 1991.) »Optuženik tvrdi da se u koknkretnom slučaju ne radi o većoj količini vatrenog oružja ili municije. No, za količinu oduzetog oružja i municije od optuženika, nikako se ne bi moglo reći da to nije veća količina oružja i municije u smislu čl. 203. st. 2. KZRH. Radilo se o 3 pištolja marke «scorpion», 20 okvira za streljivo, 2 pištolja marke «TT», 10 okvira za streljivo, 2 automatske puške «kalašnjikov», 20 okvira za stsreljivo, 150 komada streljiva kalibra 7,9 mm, 280 komada streljiva kalibra 7,62 mm i 230 komada streljiva 7,65 mm, te o jednoj snajperskoj puški. Tvrdn je žalitelja kako veća količina oružja i municije znači količine koje se mogu mjeriti kontejnerima, transporterima i tonama i da bi tek držanje takvih količina predstavljalo kvalificirani oblik krivičnog djela iz čl. 203. st. 2. KZRH nisu osnovane.» (Iz odlulke VSRH, Kž-535/93 od 21. veljače 1995.) Kazneno djelo neovlaštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH može biti ostvareno i samo jednokratnom prodajom veće količine vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih tvari. Ovo djelo ostvareno je već i time što je osuđenik neovlašteno nabavio veću količinu vatrenog oružja u cilju preprodaje, a prodaja se smatra dovršenom već onog trenutka kada su se sudionici složili o predmetu i cijeni. (Kao u odluci VSRH, III.Kr-376/97 od 10. ožujka 1997.) Četiri lovačke puške i 75 komada streljiva za pištolje predstavljaju veću količinu vatrenog oružja, municije i eksplozivnih tvari u smislu čl. 203. st. 2. KZRH. «Sud prvoga stupnja proglasio je krivim okrivljenog M.V. zbog toga što je nabavio 4 lovačke puške i 75 komada streljiva za pištolje. Nije u pravu okrivljenik kad u svojoj žalbi tvrdi da se radi o oružju i streljivu za čije se nabavljanje i držanje može dobiti dozvola i da su okrivljenik i svjedoci od kojih je to nabavio, kao pričuvni djelatnici policije, takve dozvole imali, te da se prema tome i ne može raditi o navedenome krivičnom djelu. Optuženje i presuda pozivaju se na čl. 203. st. 2. KZRH prema kojemu je irelevantno ima li okrivljenik dozvolu za nabavljanje i držanje oružja ili je nema; bitno je kolika je količina nabavljenog, prodanog ii razmijenjenog oružja i dr. Kako 4 lovačke puške i 75 komada streljiva za pištolje nedvojbeno predstavljaju veću količinu u smislu citiranoga zakonskoga članka, žalba je odbijena kao neosnovana.» (Kao u odluci Županijskoga suda u Puli, Kž-164/95 od 5. prosinca 1995.) Prema čl. 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju (NN br. 108/95 od 28. prosinca 1995.) građani koji nisu postupili sukladno odredbi čl. 79. Zakona o oružju (NN br. 59/92 od 22. listopada 1992.( i predali oružje čija je nabavka, držanje i nošenje zabranjeno,
343 dužni su ga predati nadležnom tijelu u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu toga zakona, pa je stoga rok za dobrovoljnu predaju oružja isticao 5. siječnja 1997. godine. Kako je prema činjeničnom opisu krivičnih djela oružje kod okrivljenika pronađeno i oduzeto 22. svibnja 1996. godine, dakle u okviru naprijed navedenoga zakonskog roka za dobrovoljnu predaju oružja, tako bez obzira na činjenicu što okrivljenici nisu poduzeli konkretne radnje u cilju povrata i predaje tog oružja ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje krivičnog postupka protiv njih, budući da citirana odredba Zakona o oružju suspendira protupravnost njihovog djelovanja sve od isteka roka za dobrovoljnu predaju oružja. (Kao u odluci VSRH, Iv.Kž-3/97 od 11. veljače 1997.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Neovlašteno držanje veće količine vatrenog oružja u smislu čl. 203. st. 2. KZRH postoji ako je okrivljenik držao četiri automatska oružja – dvije automatske puške, jedan puškomitraljez i jedan mitraljez. Županijski sud Bjelovar, Kž-290/96 od 1.8.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Imajući u vidu da je optuženik u razdoblju od rujna 1991. do 24. travnja 1995. godine držao u svojoj kući u Virovitici veće kkoličine oružja, streljiva i eksplozivnih tvari, zapravo ručnoobrambenih bombi, koje je nabavio kupnjom i na druge načine kao učesnik domovinskog rata sve od njegovog početka do ožujka 1994. godine, sasvim je očito da je on ove predmete, obzirom na mjesto u kome je živitio (Virovitica) i blizinu neprijateljskih uporišta, nabavio i držao zbog same ratne situacije, agresije protiv Republike Hrvatske. On nabavlja naoružanje upravo u svezi sa ratom, jer su se i mnogi drugi građani naoružavali. To je općepoznato, pa je zbog toga i uslijedio poziv nadležnih organavlasti građanima da predaju oružje, bez posljedica za sebe. Stoga prema optuženiku kao počinitelju krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH treba primijeniti Zakon o općem oprostu o optužbu odbiti. VSRH, Kž-285/96 od 14.11.1996. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 148. ZLOUPORABA POLOŽAJA I OVLASTI Članak 337. KZ Neovlaštenom nadogradnjom stambene zgrade može biti ostvarena imovinska korist izvršitelja nadogradnje, jer su troškovi nadobradnje redovito manji od onih koji inače nastaju kad se sredstva investiraju za podizanje novog stambenog objekta. Kad je okrivljenik svjesno u ispravu o davanju suglasnosti za nadogradnju unio neistinite podatke i bio svjestan da određena osoba tom nadogradnjom pribavlja protupravnu imovinsku korist, onda ostvaruje elemente k. d. iz čl. 314a. KZ i k. d. iz čl. 319. st. 3. KZ (čl. 222. st. 3. i čl. 227. KZH). Međutim i kad imovinska korist za drugoga ne bi bila protupravno pribavljena, ipak se takvom radnjom može ostvariti k. d. iz čl. 314. KZ (čl. 222. st. 1. KZH), jer okrivljenik kao službenik službe općinske skupštine, u najmanju ruku, zlouporabom svog službenog položaja i ovlasti svojom protupravnom djelatnošću drugome pribavlja neimovinsku korist, odnosno stambenoj zgradi ili stanarima te zgrade uzrokuje štetu.
344
VSH, Kž-2578/64. od 15. prosinca 1964. Kad službenik autoprometnog poduzeća, koje je na garažiranje primilo automobil turista, neovlašteno radi osobnog provoda uporabi takav automobil, ostvaruje tim imovinsku korist i k. d. iz čl. 314. KZ. Ako je ponašanje takvog službenika, koji je predao automobil na upravljanje drugoj osobi neovlašteno, jedan od uzroka nastupjele posljedice, postoji kaznenopravna relevantna uzročna veza, a kroz to, uz druge propisane elemente – i kaznena odgovornost počinjenja. VSH, Kž-2878/65. Ako odgovorni radnik u banci novac sa štednih knjižica ulagača prenese na nove knjižice koje glase na donositelja, ili na lozinku, a koje je on za sebe otvorio, on je na taj način stvorio sebi mogućnost raspolaganja tim štednjim ulozima i time si pribavio protupravnu imovinsku korist. To znači, da za dovršene djelo prisvajanja nije potrebno i da je on podigao gotov novac. VSH, Kž-2/80. od 27. svibnja 1980. Da bi se krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. 215. KZRH moglo kvalificirati po njegovom stavku 3. odnosno stavku 4. ili 5. protupravna imovinska korist mora biti pribavljena, jer je tek time krivično djelo u njegovom kvalifikatornom obliku dovršeno. Kada takva korist još nije pribavljena ne radi se o pokušaju krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. 215. st. 3., 4. i 5. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, već o krivičnom djelu iz čl. 215. st. 1. KZRH, kao osnovnom. VSRH, IV Kž-6/94. od 22. 02. 1994. Bilten 19/94. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Isključen je stjecaj između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti (iz stavka 1.) i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. KZ, kako je navedeno u odlulci Okružnoga suda u Zagrebu broj Kž-3303/83 od 28. veljače 1984. U odluci stoji da se u konkretnom slučaju okrivljeniku inkriminiraju dva tzv. službenička kaznena djela, zlouporaba položaja i ovlasti i krivotvorenje službene isprave, kod kojih je objekt pravne zaštite upravo interes društva. Stoga je izvan svake sumnje da okrivljenik kao predsjednik mjesne zajednice spada u kategoriju osoba koje mogu počiniti ta kaznena djela. Međutim, kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti ima karakter opseg kaznenog djela, koje kao opće u odnosu u odnosu na posebna djela ima supsidijarni karakter. To znači da će to djelo postojati samo ako ne postoji neko drugo kazneno djelo protiv službene dužnosti koje u sebi sadrži elemente ovog općeg kaznenog djela. Stoga, zbog odnosa specijaliteta, isključen je stjecaj između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Ne radi se o k. d. zlouporabe položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 215. st. 3. u vezi sa st. 1. istoga članka, već o drskoj krađi iz čl. 126. st. 1. t. 2. KZRH kad su optuženici, doduše iskoristili svoja ovlaštenja pripadnika policije radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, te oštećenicima koji su se nedopušteno bavili preprodajom strane valute oduzeli dinarska
345 sredstva i stranu valutu, jer će se o tome k. d. raditi samo ukoliko ne postoje obilježja nekog drugoga k. d. koje je u ovom slučaju prema zaprijećenoj kazni još i teže. Iz obrazloženja: «Nije prihvatljivo pravno stajalište izneseno u žalbi optuženika da su optuženici zlouporabili svoj službeni položaj i ovlaštenje da bi došlo do protupravne imovinske koristi i tako počinili k. d. iz čl. 215. st. 1. i 3. KZRH. Ovo k. d. optuženici bi počinili da su oštećenicima uzeli novac u obavljanju službe, npr. za vrijeme racije, pretrage stana, obavljanja očevida ili drugih radnji koje su obavljali u svom redovitom radu. Optuženici su, međutim, hinili obavljanje službe da bi došli u kontakt s oštećenicima, s već unaprijed stvorenom namjerom da dođu do protupravne imovinske koristi, a to je sasvim nešto drugo imajući pritom u vidu i supsidijarni karakter k. d. zlouporabe položaja ili ovlaštenja iz čl. 215. st. 1. i 3. KZRH (o njemu će se raditi ukoliko ne postoji obilježje nekog drugog k. d.).» VSRH, I Kž-965/1992. od 4. studenoga 1993. Imovinska korist stečena za kreditora na temelju ugovaranja i plaćanja kamata uz tzv. konformni obračun kamata i valutnu klauzulu ne može se samo zbog toga smatrati protupravnom imovinskom koristi u smislu propisa čl. 222. KZRH, jer takav način ugovaranja nije prema pravnom poretku Republike Hrvatske zabranjen. Iz obrazloženja: «Ugovaranje odnosno plaćanje kamata uz tzv. konformni obračun, kao i ugovaranje odnosno otplata kredita uz tzv. valutnu klauzulu u pravnom poretku Republike Hrvatske nije zabranjeno, već naprotiv dopušteno, pa se krediti ugovoreni pod tim uvjetima samo zbog toga ne mogu smatrati protupravnima, a slijedom toga ne može se ni korist koja je iz njih stečena za kreditora smatrati protupravnom, i to zbog toga jer je tzv. konformna kamata samo jedan od mogućih i dopuštenih načina obračuna kamata na kredite koje je i sama Privredna banka Zagreb koristila u svojim plasmanima kratkoročnih sredstava sve do 1. travnja 1992. Valutna pak klauzula kao jedna od zaštitnih klauzula kojom se štiti realna vrijednost novca u pravnom poretku Republike Hrvatske počev od 1990. nije zabranjena ni jednim propisom. Naprotiv, ona je dio zakonske regulative. Samo kao primjer navodi se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Narodne novine» broj 69/92. od 22. listopada 1992.), prema kojem se vrijednost etalonskog objekta indeksira u ovisnosti o promjeni vrijednosti HRD prema DEM; a neisplaćeni obroci prema istom odnosu revaloriziraju se svakog mjeseca. S obzirom na izneseno, korist koju je kreditor, poduzeće «F.» odnosno njegov vlasnik, okrivljenik F. nesporno stekao plasiranjem svojih slobodnih novčanih sredstava u fondu ne može se smatrati protupravnom imovinskom kkoristi u onom smislu i u sadržaju u kojem je ta korist propisana kao konstitutivni, odnosno kvalifikatorni element k. d. zlouporabe službenog položaja i ovlaštenja iz čl. 222. st. 3. KZRH, odnosno čl. 222. st. 5. KZRH, a kako to ispravno ističe i okr. F. u svojoj žalbi, pa je i to daljnji razlog zbog čega ne može biti mjesta sumnji da su okrivljenici P. O. i J., zaključivši u svojstvima odgdovornih osoba inkriminirane kredite, pribavili imovinsku korist okrivljeniku F., a ovaj im u tome pomagao.» VSRH, IV Kž-77/1993. od 25. studenoga 1993.
346 Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna šteta» postoji kad vrijednost prouzročene štete prelazi 30.000,00 kn. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Kod isplaćivanja provizije trgovačkim putnicima od strane nekog poduzeća, kad se ta provizija određuje prema sklopljenim poslovima s mušterijama, nije bitno tko je formalno zaključio ugovor s mušterijama, već je odlučno čijom je zaslugom došlo do zaključnice, pa ako je do toga došlo zaslugom i radom trgovačkog putnika njemu pripada i provizija, bez obzira na to što on nije neposredno zaključio ugovor. Zato izdavanje naloga od strane komercijalnog direktora da se trgovačkim putnicima i u takvim slučajevima isplati odgovarajuća provizija ne znači da je on time zlouporabom ovlasti pribavio drugome protupravnu imovinsku korist u smislu čl. 314a. KZ. VSH, Kž-2526/65. Oštećivanje potrošača u trgovini prodajom robe po cijenama višim od onih kojima je trgovina zadužena ne predstavlja k. d. prevare od strane prodavača odnosno poslovođe, već k. d. zlouporabe položaja ili ovlasti iz čl. 222. st. 3. KZ Hrvatske. Naime, svako takvo pojedinačno postupanje, a napose čitav niz takvih radnji kao cjelovita djelatnost, sračunata između ostaloga na to da većina potrošača neće uopće primijetiti da su oštećeni, odnosno ako i primijete, da zbog malih iznosa oštećenja najčešće neće reagirati, ne iscrpljuje se samo u dovođenju potrošača u zabludu glede stvarnoga iznosa utroška, nego se očituje istodobno i u takvoj prodaji povjerene robe koja je u suprotnosti s pravima i obvezama prodavača odnosno poslovođe što proizlaze iz njihova položaja u trgovačkoj djelatnosti. VSH, I Kž-1204/78. od 25. travnja 1979. Ako odgovorni radnik u banci novac sa štednih knjižica ulagača prenese na nove knjižice koje glase na donositelja ili na lozinku, akoje je on za sebe otvorio, on je na taj način stvorio sebi mogućnost raspolaganja tim štednim ulozima i time si pribavio protupravnu imovinsku korist. To znači da dovršeno djelo prisvajanja nije potrebno i da je on podigao gotov novac. (Kao u odluci VSRH, Kž-680/79 od 10. siječnja 1980.) Kazneno djelo iz stavka 3. ovoga članka počinjeno je ako ne postoje obilježja nekog drugog kaznenog djela. Kazneno djelo krivotvorenja službene isprave u ovom slučaju je tzv. prateći delikt. Preko njega počinitelj ostvaruje i koristoljlubiv napad, ali djelo samo po sebi ne sadrži element koristoljublja, odnosno pribavljanja protupravne imovinske koristi, jer djelo može biti počinjeno i iz nekoristoljubivih pobucda. Iz navedenih razloga, budući da kazneno djelo krikvotvorenja službene isprave ne sadrži element pribavljanja protupravne imovinske koristi, ono u sebi ne konzumira kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu broj Kž-1233/84 od 22. listopada 1985.) Ne radi se o kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti nego o kaznenom djelu primanja mita kada iz činjeničnog opisa djela proizlazi da je optuženik kao odgovorna osoba, pošto je zaključio poslove sa stranom tvrtkom, primio za sebe proviziju od vlasnika tvrtke. Dakle, proizlazi da je primio dar da unutar svojih ovlasti obavi radnju koju bi i bez toga morao obaviti. To predstavlja činjenični supstrat tzv. nepravog pasivnog podmićivanja kao posebnog kaznenog djela protiv službene dužnosti – primanja mita, pa se ovaj slučaj, po pravilnoj
347 primjeni zakona, treba i kvalificirati po tom posebnom propisu. (Kao u odluci VSRH, Kž358/87 od 11. travnja 1989. Kazneno djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlasti je supsidijarne prirode, tj. postoji samo onda ako ne postoje obilježja nekog drugog kaznenog djela. U konkretnom slučaju nedvojbeno postoje obilježja kaznenog djela prijevare u službi, jer je optuženica kao odgovorna osoba u obavljanju službe, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, podnošenjem lažnih obračuna dovela u zabludu ovlaštenu osobu i tako je navela da počini nezakonitu radnju. (Kao u odluci VSRH, Kž-268/92 od 28. rujna 1992.) Učinio je u stjecaju krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH i krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlasti iz čl. 222. st. 3. KZH optuženik koji je kao vozač poduzeća za prijevoz robe i putnika ukrao svojim kolegama 69 bariranih čekova. Zatim je na temelju dogovora s prodavačima na benzinskim crpkama ulijevao u vozilo manje količine goriva nego je bilo navedeno na računima koje je plaćao tim čekovima. Ostvarenu razliku između cijene stvarno plaćenoga goriva i cijene navedene na računima podijelio je s prodavačima na benzinskikm crpkama. (Kao u odluci VSRH, Kž-531/89 od 10. travnja 1991.) »Prema tome, obična zamjena robe za robu čija vrijednost je gotovo jednaka, ne predstavlja činjenicu koja upućuje na namjeru optuženika da su takvom zamjenom željeli pribaviti imovinsku korist. Pravilno zaključuje prvostepeni sud, da bi se ovdje moglo raditi o privrednom prijestupu, a ne o krivičnom djelu.» (Iz odluke VSH, Kž-1118/87 od 24. svibnja 1989.) U žalbi se navodi da iz cjelokupnog dokaznog postupka ne proizlazi utvrđena zlouporaba službenog položaja, jer se za takvo djelo mora utvrditi granica ovlaštenja službene osobe. Suprotno takvim navodima prvostupanjski je sud na 4. stranici svoje presude obrazložio kako je iz svih navedenih dokaza utvrđeno da je okrivljenik u kritično vrijeme radio u policijskoj upravi na mjestu samostalnog upravnog referenta Odsjeka za poslove stranaca. Stoga je, kao što je prvostupanjski sud naveo, kao službena osoba, a prema vlastitoj obrani, imao izravne ovlasti da osobno potpisuje nalog za podizanje domovnica, te ispisuje naloga za upis u hrvatsko državljanstvo. Prema tome, radnja zlouporabe službenog položaja u dokaznom je postupku nesporno utvrđena. Netočno se navodi u žalbi kako nije utvrđeno da bi okrivljenik na protupavan način pribavio imovinsku korist. Naime, u izreci presude okrivljenik je proglašen krivim da je ostvario nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 2.160,00 kuna. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-1516/98 od 2. veljače 1999.)
Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.) – dopunom stavka 4. upotpunjena je inkriminacija kvalificiranog oblika djela koja sada obuhvaća i prouzročenje štete velikih razmjera. Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakkonsko obilježje «znatna imovinska korist» postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. »Ugovaranje, odnosno plaćanje kamata uz tzv. konformni obračun, kao i ugovaranje, odnosno otplata kredita uz tzv. valutnu klauzulu u pravnom poretku Republike Hrvatske nije zabranjeno, nego naprotiv dopušteno. Stoga se krediti ugovoreni pod tim uvjetima samo zbog toga ne mogu smatrati protupravnim, a slijedom toga ne može se ni korist koja je iz njih stečena za kreditora smatrati protupravnom. Naime, tzv. konformna kamata samo je jedan od
348 mogućih i dopuštenih načina obračuna kam ata na kredite, koje je i sama banka koristila u svojim plasmanima kratkoročnih sredstava sve do 1. travnja 1992.g. Valutna pak klauzula kao jedna od klauzula kojima se štiti realna vrijednost novca u pravnom poretku Republike Hrvatske, počevši od 1990.g., nije zabranjena nijednim propisom. Naprotiv, ona je dio zakonske regulative. Samo kao primjer navodi se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN br. 69/92 od 22. listopada 1992.)., prema kojem se vrijednost etalonskog objekta indeksira ovisno o promjeni vrijednosti HRD prema DEM, a neisplaćeni obroci prema istom odnosu revaloriziraju se svakog mjeseca. S obzirom na izneseno, korist koju ke kreditor, poduzeće «F.» odnosno njegov vlasnik, okrivljenik F., nesporno stekao plasiranjem svojih slobodnih novčanih sredstava, u fondu se ne može smatrati protupravnom imovinskom koristi u onom smislu i u sadrćaju u kojem je ta korist propisana kao konstitutivni, odnosno kvalificirani element krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz čl. 222. stavak 3. KZRH, odnosno članka 222. stavak 5. KZRH, a kako to ispravno ističe i okr. F. U svojoj žalbi. Stoga je to i daljnji razlog zbog čega ne može biti da su okrivljenici P., O. I J., zaključivši u svojstvu odgovornih osoba inkriminirane kredite, pribaviti protupravnu imovinsku korist okrivljeniku F., a ovaj im je u tome pomogao.» /Iz odluke VSRH, IV. Kž-77/93 od 25. studenoga 1993.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, nakon donošenja zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.(, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 19. siječnja 2001. godine donio je dopunu pravnog shvaćanja od 24. studenoga 1997. godine (br. Su-726-IV/97) da zakonsko obilježja «šteta velikih razmjera» postoji kad vrijednost prouzročene štete prelazi 300.000,00 kn. Ovo pravno shvaćanje primjenjivat će se od 29. prosinca 2000. godine. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III. dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Optuženik je od kandidata za vozačke ispite naplatio na ime pristojbi više novca nego što je smio i taj novac držao u svojoj kancelariji. Pravilan je zaključak suda da time optuženik nije tek pokušao počinjenje k. d. iz čl. 314a. st. 2. KZ, nego da ga je dovršio, jer je ne samo zlorabio svoj službeni položaj odnosno ovlast već je ispoljio svoju namjeru pribavljanja protupravne imovinske koristi potrebnu za ostvarenje tog k. d., te takvu korist i ostvario izdavanjem navedene sume od ostalog službenog novca i pohranjivanjem u svojoj kancelariji. To što ga još nije odnio svojoj kući ili na drugo mjesto odnosno što ga još nije i potrošio u svoje svrhe posve je neodlučno za odgovor na postavljeno pravno pitanje. VSH, I Kž-1380/73. od 14. ožujka 1974. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Odgovorna osoba koja prisvoji imovinu trgovačkog društva koja joj je povjerena na upravljanje čini kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ i kada je sama član društva s određenim poslovnim udjelom jer imovina društva nije njezina imovina. II. Otvaranje stečaja nad bankom s kojom su bila poslovno vezana društva s ograničenom odgovornošću na čiju je štetu počinjeno kazneno djelo jest otegotna okolnost za optuženika. VSRH, I Kž-1001/02-5 od 30.5.2003. (Županijski sud u Zagrebu, K-156/01) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2003.
349
149. NESAVJESTAN RAD U SLUŽBI Članak 339. KZ Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska šteta» postoji kad vrijednost prouzročene imovinske štete prelazi 30.000,00 kn. Ne radi se o kaznenom djelu nesavjesnog rada u službi kada sudski vještak ne obavi vještačenje na vrijeme, pa nastupi zastara kaznenog progona, kako je to navedeno u zahtjevu za zaštitu z akonitosti VSRH, br. Kzz-47/84 od 16. siječnja 1985., u kojem stoji da vještačenje i vještaka određuje organ koji vodi kazneni postupak. Vještak je dužan odazvati se pozivu te dati svoj nalaz i mišljenje, koja obveza je podvrgnutza i sankcijama. U svakom slučaju, bez obzira na opravdanost ili neopravdanost vještakova odugovlačenja s davanjem nalaza i mišljenja, sud uvijek ima mogućnost razriješiti jednog i odrediti drugog vještaka, nper. U slučaju da određeni vještak odbije uopće vještačiti. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije čak niti pokušao vještaka novčanom kaznom prisiliti da vještači, a što je mogao, budući da vještak ni na četiri poziva suda nije reagirao. Isto tako sud prvoga stupnja nije ni oduzeo predmet tom vještaku i dao ga drugom vještaku, tako da je do zastare kaznenog postupka zapravo došlo zbog propusta suda, jer se nije koristio zakonskim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Ne radi se o očitoj nesavjesnosti u obavljanju službe kada službeni,k pošte, na čiji rad inače nije bilo drugih negativnih primjedaba, primivši od jednog radnika dva naloga za upis plaće kao štednoga uloga, koje je izdalo njegovo poduzeće, nije uočio da su iznosi na njima krivotvoreni. Također je propustio kontrolirati koliko zapravo iznosi njegova plaća kao vlasnika štedne knjižice, pa je omogućio tome radniku da podigne više novca od iznosa svoje plaće. (Kao u odlulci VSRH, Kzz-18/82 od 24. studenoga 1982.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 150. PROTUZAKONITO POSREDOVANJE Članak 343. KZ Kazneno djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 324. st. 1. KZ (čl. 233. KZH) može počiniti i potčinjeni službenik posredujući kod svojeg nadređenoga. VSH, Kž-1547/54. Za k. d. protuzakonitog posredovanja iz čl. 324. st. 1. KZ (čl. 233. KZH) ne traži se da osoba koja primi nagradu ili drugu korist da posreduje stvarno i izvrši neku radnju posredovanja. Prema tome, ne treba pobliže biti niti određena osoba kod koje treba da se posreduje. To posve jasno i pouzdano proizlazi iz gramatičkog i logičkog tumačenja propisa iz čl. 324. st. 1. KZ, a pogotovo kad se taj propis usporedi s propisima čl. 324. st. 2. i 3. KZ, iz kojih, opet, određeno i jasno proizlazi da se za dovršena k. d. iz tih propisa traži da je izvršeno posredovanje kod treće osobe. Prema tome, za k. d. iz čl. 324. st. 1. KZ uzima se da je
350 izvršeno kad je subjekt toga djela primio nagradu ili korist da posreduje korištenjem svog službenog ili društvenog položaja i utjecaja da se učini ili ne učini neka službena radnja. Dakle, radnja se ovog k. d. ne sastoji u izvršenom posredovanju, već u primanju nagrade ili koristi, a svrha je tog primanja da se posreduje. VSH, Kž-468/74. od 18. rujna 1974. Kazneno djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 233. st. 1. KZH dovršeno je već samim primanjem nagrade radi protuzakonitog posredovanja, dakle sasvim neovisno o tome je li počinitelj ili nije postupao s namjerom da iskorištavanjem svog položaja posreduje da se obavi ili ne obavi neka službena ili druga radnja. Radnja protuzakonitog posredovanja predstavlja, naime, kvalificirani oblik osnovnog k. d. iz čl. 233. st. 1. KZH, tj. k. d. iz čl. 233. st. 2. KZH, a ako je za takvo posredovanje primljena nagrada ili kakava druga korist, predleži daljnji kvalificirani oblik osnovnog djela tj. k. d. iz čl. 233. st. 3. KZH. VSH, Kž-140/85. od 24. rujna 1985. Krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 233. st. 1. KZH dovršeno je već samim primanjem nagrade za protuzakonito posredovanje, dakle sasvim neovisno o tome je li učinitelj postupao ili n ije postupao i s namjerom da iskorištavanjem svog položaja posreduje da se obavi ili ne obavi neka službena ili druga radnja. «Radnja protuzakonitog posredovanja predstavlja, naime, kvalificirani oblik osnovnog krivičnog djela iz čl. 233. st. 1. KZH, tj. krivično djelo iz čl. 233. st. 2. KZH, a ako je za takvo posredovanje primljena nagrada ili pribavljena kakva druga korist, predlaže se daljnji kvalificirani oblik osnovnog djela, tj. krivično djelo iz čl. 233. st. 3. KZH.» (Iz odlulke VSH, IV.Kž-140/85 od 24. rujna 1985.) Za krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 234. st. 1. Krivičnog zakonika ne traži se da osoba, koja za posredovanje primi nagradu ili drugu korist, stvarno i izvrši neku radnju posredovanja. Prema tome, ne treba niti biti pobliže određena osoba kod koje treba posredovati. To posve jasno i pouzdano proizlazi iz gramatičkog i logičkog tumačenja propisa čl. 324. st. 1. Krivičnog zakonika, a pogotovo kad se taj propis usporedi s propisima čl. 324. st. 2. i 3. Krivičnog zakonika, iz kojih opet određeno i jasno proizlazi da se za dovršena krivična djela iz tih propisas traži da je izvršeno posredovanje kod treće osobe. Prema tome, za krivično djelo iz čl. 324. st. 1. Krivičnog zakonika uzima se da je izvršeno kad je subjekt toga djela primio nagradu ili korist da posreduje korištenjem svoga službenog ili društvenog položaja i utjecaja da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja. Dakle, radnja tog krivičnog djela ne sastoji se u izvršenom posredovanju, nego u primanju nagrade ili koristi, a svrha tog primanja je da se posreduje. (Kao u odluci VSH, I. Kž-468/74 od 17. rujna 1974.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 151. PRIJEVARA U SLUŽBI Članak 344. KZ
351 U k. d. prevare u službi iz čl. 318a. KZ traći se, pored ostallih elemenata, još i element podnošenja lažnih obračuna da bi se na taj način dovelo u zabludu poduzeće radi izvršenja nezakonite isplate. Kad su lažni obračuni načinjeni upravo u tu svrhu i konkretno u tu svrhu uporabljeni, onda se tim falsifikatom pored k. d. iz čl. 318a. KZ ne ostvaruje još i k. d. iz čl. 319. st. 2. (krivotvorenje službene isprave – čl. 227. KZH). VSH, Kž-819/64. Podnošenje od optuženika kao odgovorne osobe svojem poduzeću putnih računa za izvršena službena putovanja u kojima je naveo veći broj dana od stvarno provedenih na putu na kojoj je osnovi naplatio veći iznos od onoga koji je imao pravo naplatiti, sadrži sva bitna obilježja k. d. pevare u službi iz čl. 318a. st. 1. KZ (čl. 331. KZH). VSH, Kž-1663/75. od 3. lipnja 1976. Za ostvarenje pomaganja u k. d. prevare u službi (čl. 231. KZH) nije potrebno da pomagatelj bude u radnom odnosu u istom poduzeću k ao i počinitelj tog k. d. Pomagatelj, kao sudionik, u navedenom k. d. obvezan je na plaćanje imovinsko-pravnog zahtjeva za naknadom štete kao i neposredni počinitelj k. d. VSH, Kž-324/68. od 20. lipnja 1968. Kad se počinitelj k. d. prevare u službi iz čl. 318a. KZ u počinjenju tog djela posluži i falsifikatom, onda on time ne čini još i zasebno k. d. falsifikata, već samo jedno k. d. iz čl. 318a. KZ. Iz obrazloženja: «Vrhovni sud je našao da je pravno shvaćanje zauzeto po prvostupanjskom sudu na zakonu osnovano i sukladno s propisom čl. 318a. st. 1. i 3. KZ. U tome je propisu, naime, naročito predviđeno, da će se kao k. d. prevare u službi smatrati ona djelatnost službene osobe odnosno odgovorne osobe u poduzeću koja, u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, podnošenjem lažnih obračuna ili na drugi način dovede u zabludu državno tijelo ili ustanovu da izvrši nezakonitu isplatu. Iz ovoga nesumnjivo proizlazi zaključak da se to podnošenje lažnih obračuna ili drugih falsificiranih isprava u odnosu na to k. d. nema smatrati posebnim k. d. falsifikata iz čl. 319. st. 1. KZ, već jednim od bitnih elemenata k. d. iz čl. 318a. KZ.» VSH, Kž-918/63. od 11. travnja 1963. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.ispr.), Informator Zagreb 1998. Kazneno djelo prijevare u službi uključuje krivotvorenje službene isprave, pa između ta dva djela nema stjecaja (VSRH, Kž-268/92 od 28. rujna 1992.). Jednako tako u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-896/87 stoji da sam čin prepravljanja zaključnice i predočenje te zaključnice u poduzeću jest radnja počinjenja kaznenog djela prijevare u službi, pa ne može biti samostalno kazneno djelo. Optuženik je u svojstvu akvizitera RO «A.» temeljem ugovora o prodaji knjiga putem zaključnica, a u namjeri da si pribavi protupravnu imovinsku korist, ispostavio lažne
352 zaključnice o tobožnjoj prodaji knjiga. Ispunjavajući, naime, obrasce zaključnica izmišljenim imenima kupaca on je doveo u zabludu ovlaštenu osobu tog poduzeća da ga razduži za protuvrijednost preuzetih knjiga. Time je počinio kazneno djelo prijevare u službi, a ne kazneno djelo pronevjere. (Kao u odluci VSRH, Kž-495/84 od 12. lipnja 1985.) Na temelju čl. 68. Zakona o izmjenama ik dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.) uveden je novi stavak 2. članka 344., kojim su riješene one situacije kada je počinitelj prijevarom u službi pribavio malu imovinsku korist, a postupao je s ciljem da ostvari upravo toliku korist. Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.), Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 19. siječnnja 2001. godine donio je dopunu pravnog shvaćanja od 24. studenoga 1997. godine (br. Su-726-IV/97) da zakonsko obilježje «mala imovinska korist» postoji ako vrijednost pribavljene imovinske koristi ne prelazi 1.000,00 kn. Ovo pravno shvaćanje primjenjivat će se od 29. prosinca 2000. godine. Na temelju čl. 68. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00 od 22. prosinca 2000.) st. 3. čl. 344. (ranije st. 2.) izmijenjen je na taj način da je povećan i posebni minimum i posebni maksimum zaprijećene kazne. Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «znatna imovinska korist» postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 152. PRONEVJERA Članak 345. KZ Podnošenje od optuženika kao odgovorne osobe svojem poduzeću putnih računa za izvršena službena putovanja u kojima je naveo veći broj dana od stvarno provedenih na putu na kojoj je osnovi naplatio veći iznos od onoga koji je imao pravo naplatiti, sadrži sva bitna obilježja k. d. prevare u službi iz čl. 318a. st. 1. KZ (čl. 331. KZH). VSH, Kž-1663/75. od 3. lipnja 1976. Za ostvarenje pomaganja u k. d. prevare u službi (čl. 231. KZH) nije potrebno da pomagatelj bude u radnom odnosu u istom poduzeću kao i počinitelj tog k. d. Pomagatelj, kao sudionik, u navedenom k. d. obvezan je na plaćanje imovinskopravnog zahtjeva za naknadom štete kao i neposredni počinitelj k. d. VSH, Kž-324/68. od 20. lipnja 1968.
353 Kad se počinitelj k. d. prevare u službi iz čl. 318a. KZ u počinjenju tog djela posluži i falsifikatom, onda on time ne čini još i zasebno k. d. falsifikata, već samo jedno k. d. iz čl. 318a. KZ. Iz obrazloženja: «Vrhovni sud je našao da je pravno shvaćanje zauzeto po prvostupanjskom sudu na zakonu osnovano i sukladno s propisom čl. 318a. st. 1. i 3. KZ. U tome je propisu, naime, naročito predviđeno, da će se kao k. d. prevare u službi smatrati ona djelatnost službene osobe odnosno odgovorne osobe u poduzeću koja, u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, podnošenjem lažnih obračuna ili na drugi način dovede u zabludu državno tijelo ili ustanovu da izvrši nezakonitu isplatu. Iz ovoga nesumnjivo proizlazi zaključak da se to podnošenje lažnih obračuna ili drugih falsificiranih isprava u odnosu na to k. d.nema smatrati posebnim k. d. falsifikata iz čl. 319. st. 1. KZ, već jednim od bitnih elemenata k. d. iz čl. 318a. KZ.» VSH, Kž-918/68. od 11. travnja 1963. Čini krivično djelo pronevjere iz čl. 223. KZRH, a ne utaje iz čl. 129. KZRH, optuženik koji je, kao privatni ugostitelj, temeljem ugovora o poslovno tehničkoj suradnji na eksploataciji automata za igru na novac zaključenom sa Lutrijom Hrvatske, u svom ugostiteljskom objektu imao postavljena dva elektronska aparata za igre na sreću «Jednoruki Đek», prisvojio novac od prodaje žetona. Optuženik u okviru svojih ovlaštenja iz ugovora raspolaže novcem od prodaje žetona, te mu je taj novac povjeren u radu, pri čemu nije odlučno što optuženik nije u radnom odnosu u Lutriji Hrvatske, već rad obavlja temeljem zaključnog ugovora. Položaj optuženika identičan je položaju ovlaštenog prodavača srećka lutrije, jer se za obojicu treba reći da im je novac povjeren u službi. VSRH, Kž-559/95 od 7.11.1995. – Bilten Županijskog suda u Bjelovaru br. 21 Novac koji neka osoba šalje poštom u zatvorenom pismu, smatra se pošiljkom koja je povjerena pošti na otpremu. Ako službenik pošte, kome je povjereno da takvu pošiljku otpremi, pismo otvori i novac prisvoji, čini time k. d. pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) u stjecaju s k. d. povrede tajnosti pisama ili drugih pošiljaka iz čl. 156. st. 3. KZ. VSH, Kž-1796/58. Za pojam osobena radu koja može biti počinitelj k. d. iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) potrebno je samo da ta osoba stvarno obavlja neki rad u nekoj pravnoj osobi i za nju, a bez obzira na svoj položaj u procesu rada, kao i bez obzira je li to čini kao radnik u redovitom radnom odnosu ili rad obavlja povremeno ili privremeno. Prodavač tiska može biti subjektom k. d. iz čl. 322. KZ bez obzira što za poslovođu poslovnice oštećenog novinskog poduzeća nije bio postavljen aktom u formalnom smislu (ugovorom ili rješenjem), već je bio samo prodavač tiska. VSH, Kž-473/69. od 23. svibnja 1969.
354 Kod počinitelja k. d. iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) ne traži se svojstvo službene osobe, već je to k. d. ostvareno time što počinitelj protupravno prisvaja novac i ostale pokretne stvari koje su mu povjerene na radu u radnoj organizaciji. Zbog toga, ovo djelo može počiniti i pomoćnik skladišta, ako mu je povjerena sva roba u skladištu i ako je on prisvaja u svoju korist ili u korist drugih osoba. VSH, Kž-1329/76. od 20. siječnja 1977. VSH, Kž-1691/76. od 8. veljače 1977. Kad je odnos tovljača svinja s poduzećem zasnovan na ugovoru o kooperaciji, onda se takav tovljač ne smatra kao osoba na radu u poduzeću ni stvarno, a niti pravno. Njegov odnos s poduzećem zasnovan je samo na ugovoru o kooperaciji iz čega slijede njegova prava i obveze. Njihovi odnosi zasnovani su na imovinsko-pravnim odnosima specijalnog karaktera, koji se sastoje u suradnji i postizavanju zajedničkog interesa. I samo tovljenje svinja povjerenih kooperantu jedan je vid takve suradnje, iz koje, kao niti iz ostalih odnosa zasnovanih na kooperaciji ne proizlazi da su kooperanti u radnom odnosu i uopće na radu u toj organizaciji. Kad je optuženik primio od poduzeća u tov veću količinu svinja i zatim ih neovlašteno prodao, te primljeni iznos prisvojio, takva djelatnost ne sadrži elemente k. d. pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), nego su ostvareni elementi k. d. utaje iz čl. 254. st. 1. odnosno st. 3. KZ (čl. 134. KZH). VSH, Kž-144/71. od 21. travnja 1971. Optuženik je kao skladištar trgovinske radne organizacije izdvojio iz ostalih količina alkoholnih pića u skladištu, veći broj boca uvoznog pića «Gin», te ih u zajednici s drugim optuženikom iz skladišta odvezao i pohranio u kuću njegovog brata. Time je to piće bilo prisvojeno i k. d. pronevjere dovršeno, a pravno je neodlučno što prisvojeno piše još nije unovčeno. VSH, Kž-1879/76. od 21. prosinca 1976. Kod pitanja je li neko djelo sadrži obilježja k. d. pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) ili k. d. posluge iz čl. 323. KZ (čl. 232. KZH) od bitne je važnosti da se pouzdano utvrdi s kojom je namjerom počinitelj postupao kada je prisvojio stvari koje su mu povjerene. O postojanju k. d. pronevjere može se zaključiti samo u slučaju kada se na osnovi svih utvrđenih činjenica može uzeti kao dokazano da počinitelj nije imao namjeru vratiti u dogledno vrijeme prisvojeni iznos odnosno druge predmete, pri čemu će od posebnog značaja biti i pitanje je li su za počinitelja objektivno postojali realni izgledi da će prisvojeni novac, odnosno stvari, moći vratiti u dogledno vrijeme. VSH, Kž-243/66. od 24. ožujka 1966. Kad počinitelj k. d. rabi novac, koji mu je u službi povjeren, radi igranja na sportskoj prognozi, pa odluku o vraćanju novca učini ovisnom o sreći, ako i kad uspije u toj igri, ne čini time k. d. posluge iz čl. 323. KZ (čl. 232. KZH), nego k. d. pronevjere. VSH, Kž-511/66.
355 Optuženom akviziteru izdavačkog poduzeća, koji se povjerenim knjigama radi prodaje u ime i za račun tog poduzeća poslužio kao sredstvom za ostvarenje k. d. pronevjere, ne može se u vezi s tim otuđenjem knjiga priznati knjige koje okrivljenik nije opravdao bilo njihovim vraćanjem ili, pak, urednim pologom utrška. VSH, Kž-1442/75. od 11. siječnja 1977. Kad je optuženik, zaposlen kao pipničar u poduzeću OJP «Ugostiteljstvo», prisvojio ukupni utržak u određenom vremenskom razdoblju, on je pronevjerio novac na štetu navedenog poduzeća, neovisno o tome što je poduzeće na osnovi posebnog ugovora s privatnom osobom bilo u obvezi da toj osobi isplati dio novca. Iz obrazloženja: «Što se tiče pitanja je li optuženik u cjelini oštetio poduzeće DP «Bednja» iz Ludbrega, OJP «Ugostiteljstvo», kojem je prvostupanjski sud i dosudio imovinskopravni zahtjev u ukupnom iznosu štete, ili se radi o šteti koja je nastala dijelom za DP «Bednja» a dijelom za privatnog vlasnika, odnosno privatno poduzeće «Rupert rupp games», prema ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda pravilno je pobijanom presudom optuženik proglašen krivim za pronevjeru ukupnog iznosa štete. To što je poduzeće sklopilo ugovor s vlasnikom privatne tvrtke, čije je poker-aparate unajmilo i smjestilo u svoju gostionicu u Selniku s tim da 60% dobitka na tim aparatima pripada privatnom vlasniku, a 40% poduzeću, bez utjecaja je na pravnu ocjenu djela u ovom konkretnom slučaju. Optuženik je zaposlen u DP «Bednja» te je u navedenoj gostionici radio kao pipničar. Nije sporno da je on bio dužan sav utržak šanka, kao i sav prihod od korištenja poker-aparata redovito polagati poslovođi K.I. i nije imao nikakav odnos ni obvezu prema privatnom vlasniku. Optuženik je sam u svojoj obrani rekao da ne zna koliki iznos dobitka pripada privatnom vlasniku. On je smatrao da se dobitak dijeli 50% : 50%. Optuženik je oštetio svoje poduzeće kkoje je ugovorom bilo obvezno prema privatnom vlasniku. Prema tome, on je pronevjerio novac svojeg poduzeća u cjelokupnom iznosu štete pa se svakako radi o k. d. pronevjere, a ne kako se to ističe u podnesenoj žalbi, o pronevjeri na štetu poduzeća i blažem k. d. utaje na štetu privatnog vlasnika.» VSRH, I Kž-1035/1992. od 9. prosinca 1993. Kad je optuženik kao kooperant s poljoprivrednom zadrugom sklopio ugovor o zajedničkoj proizvodnji svinja, kojim se obvezao da će preuzetih 64 komada svinja od zadruge utoviti do težine od 100 kg, i predati ih zadruzi prema obračunu, što međutim nije učinio, već je bez znanja i odobrenja zadruge prisvojio za sebe 3 komada svinja, počinio je k. d. pronevjere iz čl. 223. st. 1. OKZRH, a ne k. d. utaje iz čl. 129. st. 1. u vezi sa st. 3. KZRH, jer je optuženik obavljao posao tovljača svinja za zadrugu, pa se on može tretirati kao osoba na radu uopće u poljoprivrednoj zadruzi. Iz obrazloženja: «Neprihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o k. d. utaje. Naime, okrivljenom su povjereni odojci poljoprivredne zadruge , on je obavljao posao tovljača svinja za zadrugu, jer to jasno proizlazi iz klauzula navedenog ugovora. Prema tome – okrivljenik se jedino i pravilno može tretirati kao osoba na radu uopće u poljoprivrednoj zadruzi, bez obzirana to radi li se moguće o privremenom poslu. Svinje su mu povjerene jedino u vezi s obavljanjem njegova rada. K. d. pronevjere vezano je za određenu poziciju na radu odnosno na navedene
356 pokretne stvari – konkretno odojke, i to takvu poziciju da okrivljenik ima određeni stupanj samostalnosti u postupanju s njima, da s njima manipulira, rukuje itd., taj stupanj samostalnosti ima okrivljenik prema ugovoru. Uvijek se radi o pronevjeri kad se radi o postupanju sa stvarima u obavljanju radne dužnosti.» VSRH, IV Kž-10/1996. od 5. rujna 1996. Kurir u poduzeću kojemu je povjereno da nosi n ovac iz blagajne u SDK ne može se smatrati odgovornom osobom jer on ne obavlja poslove navedene u čl. 3. st. 4. KZH. Stoga kurir koji zadrži povjereni mu novac, a nakon toga, radi prikrivanja tog djela, uništi primljene opće uplatnice i listiće specifikacije novca, čini krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH (za koje se ne traži svojstvo odgovorne osobe), (čl. 223. KZH) ali ne i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH (čl. 221. KZH). VSRH, III.Kr-106/92. od 30. 04. 1992. Kod prisvajanja strane valute (deviza) mjerodavna je stvarna vrijednost u vrijeme počinjenja djela, pa je neodlučno ako je nakon toga, zbog inflacije i denominacije, umanjena protuvrijednost u domaćoj valuti dobivena preračunavanjem po tečaju na dan počinjenja kaznenog djela. (Kao u odluci VSRH, Kž-1032/93 od 16. studenoga 1994.) Osobi kojoj je na temelju ugovora o djelu zaključenog s trgovačkom radnom organizacijoom predana određena količina konfekcijske robe radi prodaje u putujućoj prodavaonici maloprodaje, povjerena je ta roba na radu u smislu kaznenog djel apronevjere. (Kao u odluci VSRH, Kž-680/79 od 18. siječnja 1980.) Za postojanje kaznenog djela pronevjere potrebno je da se protupravno prisvajaju pokretne stvari koje su učinitelju povjerene u službi ili uopće na radu. Povjerena imovina je u prvome redu ona imovina kojom je učinitelj posebno zadužen, zatim ona koja je primljena od trećih osoba u obavljanju službe ili uopće na radu, kao i ona koja je nastala u obavljanju službe ili rada. Optuženik je prema vlastitom priznanju prisvojio srećke koje su mu bile povjerene kao prodavaču Lutrije Hrvatske, a kako srećke imaju osobine vrijednosnog papira, optuženik je nesumnjivo stekao imovinsku korist u vrijednosti srećaka. A kako je prisvajanje provodio tijekom tri mjeseca, ne može biti govora o tome da se on htio samo poslužiti srećkama. (Kao u odluci VSRH, Kž-992/87 od 22. ožujka 1989.) Svojstvo počinitelja kaznenog djela pronevjere ima svaka osoba kojoj je na radu povjeren novac. Prema tome, to svojstvo ima i sobarica koja je ujedno bila zadužena primiti novac od šankera, voditi dnevnik, a osim toga imala je dužnost kontrolirati je li primljeni novac u skladu s naplatom usluga pruženih gostima i trebala je novac predati na blagajni poduzeća. (Kao u odluci VSRH, Kž-12691/76 od 8. veljače 1977.) Radi se o kaznenom djelu pronevjere, a ne posluge kad je utvrđeno da namjera vraćanja novca nije postojala, kako je zaključio VSRH u svojoj odlulci Kž-946/70 od 13. lisotpada 1970. godine. U odluci stoji da su u radnjama optuženika sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela pronevjere. Naime, utvrđeno je da je optuženik kao naplatni radnik poreza tijekom više godina naplaćene iznose poreza zadržavao sebi, a nije ih uplaćivao na blagajni općine ili vraćao strankama. Iz toga slijedi da kod njega nije postojala namjera vraćanja, a to je odlučno na razgraničenje kaznenog djela pronevjere od posluge. Čak da je kod optuženika u samom početku prisvajanja takva namjera i postojala, očito je da je on odmah prvih mjeseci i prvih godina postao svjestan nemogućnosti vraćanja novca, a ipak ga je nastavio prisvajati. Od trenutka kada je postao svjestan nemogućnosti vraćanja, nema nikakve dvojbe da je njegova namjera bila usmjerena na prisvajanje, a ne na poslugu.
357 Kada je optuženik kao voditelj automata u klubu Lutrije Hrvatske koristio žetone za izgru, a koji su mu povjereni na radu, isto je kao i da je prisvojio gotov novac. Stoga se ne može govoriti o tome da je za Lutriju Hrvatske nastupila šteta u obliku izmakle dobiti, nego je u pitanju stvarna šteta. (Kao u odluci VSRH, Kž-400/91 od 22. srpnja 1991.) Optuženome su povjereni odojci poljoprivredne zadruge. On je, naime, obavljao posao tovljača svinja za tu zadrugu, što jasno proizlazi iz klauzule navedenog ugovora. Prema tome, okrivljenik se jedino i pravilno može tretirati kao osoba na radu uopće u poljoprivrednoj zadruzi, bez obzira na to obavlja li moguće privremeni posao. Svinje su mu povjerene jedino u svezi s obavljanjem njegova rada. Krivično djelo pronevjere vezano je za određenu poziciju na radu, odnosno za navedene pokretne stvari – konkretno odojke. A pozicija je takva da okrivljenik ima određeni stupanj samostalnosti u postupanju s njima, da njima manipulira, rukuje itd. Taj stupanj samostalnosti okrivljeni ima prema ugovoru. Uvijek je riječ o pronevjeri kad se radi o postupanju sa stvarima u obavljanju radne dužnosti. (Kao u odluci VSRH, IV. Kž-10/96 od 5. rujna 1996.) Da bi se ostvarilo kazneno djelo pronevjere, potrebno je pouzdano utvrditi protupravnost prisvajanja stvari koje su počinitelju povjerene na radu radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, pa stoga samo za sebe, nerazduživanje stvarima s kojima je netko zadužen na radu, odnosno propuštanje povrata zaduženih stvari iz bilo kojeg drugog razloga, ako ne postoji izravna namjera protupravnog prisvajanja, ne čini obilježja kaznenog djela pronevjere. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-2253/98 od 7. lipnja 1999.) Ako se netko u dogovoru sa svojim susjedima i drugim građanima iz iste ulice dobrovoljno prihvati prikupljanja novca za izgradnju vodovoda u toj ulici, onda njemu tako prikupljeni novac nije povjeren u službi ili uopće na radu u državnom organu, organizaciji udruženog rada, samoupravnoj i drugoj organizaciji i zajednici ili u nekoj drugoj društvenoj pravnoj osobi. Zato takva osoba, zadržavajući i trošeći za sebe tako prikupljeni novac, ne čini krivično djelo pronevjere iz čl. 229. KZH nego krivično djelo utaje iz čl. 134. KZH, i to ne na štetu privatne imovine nego društvene imovine, jer časom predaje novca za navedenu svrhu optuženiku taj je novac izašao iz privatno-vlasničke sfere i postao dio društvene imovine sa strogo određenom namjerom. (Kao u odluci VSH, I. Kž-1995/77 od 23. studenoga 1978.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 14. siječnja 1998. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «ako je vrijednost pronevjerene stvari mala» ili ako se radi o «maloj svoti novca» ili «maloj vrijednosti vrijednosnih papira» postoji ako vrijednost pronevjerene stvari ili prisvojenog novca ili prisvojenog vrijednosnog papira ne prelazi 1.000,00 kn. Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «stvar velike vrijednosti, odnosno vrijednosni papir velike vrijednosti» postoji kad vrijednost prisvojene stvari, odnosno iznos vrijednosnog papira prelazi 30.000,00 kn. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Počinio je k. d. pronevjere iz čl. 229. st. 3. KZH optuženik koji je kao voditelj automata u klubu koristio velike količine žetona za igre, čime je oštetio Lutriju Hrvatske za 660470 HRD. Žetoni su znak za određenu novčanu vrijednost i kad je optuženik koristio žetone koji su mu povjereni na radu, isto je kao i da je prisvojio gotov novac. Stoga ovdje ne može biti govora o
358 tome da je za Lutriju Hrvatske nastupila šteta u obliku izmakle dobiti, nego je u pitanju stvarna šteta. VSRH, I Kž-400/91. od 22. srpnja 1991. Ne radi se o k. d. pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH kad vozač poduzeća kojemu nije dat nalog da prevozi beton preuzme u drugom poduzeću beton za račun svog poduzeća, a zatim ga prisvoji, jer mu te stvari nisu povjerene na radu. On je, prikazujući da uzima beton za svoje poduzeće, doveo u zabludu radnika koji izdaje robu, zbog čega je taj radnik izdao robu na teret i štetu poduzeća u kojem je zaposlen vozač pa se na strani vozača radi o k. d. prevare. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-820/91. od 21. studenoga 1991. 153. NEOVLAŠTENA UPORABA Članak 346. KZ Kod kaznenog djela neovlaštene uporabe nije odlučno je li za poduzeće čija je stvar uporabljena nastupila neka šteta, kako je to navedeno u odluci VSRH, Kž-103/90 od 19. rujna 1990., u kojoj stoji: «Krivično djelo posluge čini ona osoba koja se posluži pokretnim stvarima koje su joj povjerene na radu u organizaciji udruženog rada. A osoba koja je, ali izvan tog odnosa, potakne na tu djelatnost, čini to krivično djelo u poticanju. Za takvu pravnu ocjenu djelatnosti uopće nije odlučno, a niti su to obilježja ovog krivičnog djela, je li pri tome za radnu organizaciju čija je stvar nastupila šteta i bi li počinitelj, odnosno njegov poticatelj, mogao doći do stvari na drugi način. Blagajnik kućnog savjeta koji se neovlašteno poslužio novcem skupljenim od stanara učinio je krivično djelo posluge iz čl. 232. KZH, jer mu je novac bio povjeren na radu u društvneoj pravnoj osobi (VSRH, Kž-957/89 od 26. lipnja 1991., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 49/91.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 154. PRIMANJE MITA Članak 347. KZ Kazneno djelo primanja mita je dovršeno samim primanjem obećanja mita, bez obzira na to je li je ili ne naknadno i učinjena službena radnja koju službena ili odgovorna osoba ne bi smjela obaviti, kao i je li s tim u vezi poklon uopće i primljen. VSH, Kž-595/75. od 10. rujna 1975. Postoji stjecaj k. d. primanja mita iz čl. 325. KZ s k. d. zlouporabe službenog položaja iz čl. 314. KZ (234. i čl. 222. KZH) ukoliko radnja, koju je službenik izvršio u vezi s primljenim mitom ima obilježje potonjeg k. d. (konkretno je ključar istražnog odjela primio mito da bi protivno odredbama Pravilnika o kućnom redu potajno nosio pisma ukućanima pritvorenika i obrnuto – čl. 325. st. 1. KZ), pa je ovakvo prenašanje pošte izvrši i ostvario obilježja k. d. iz čl. 314. st. 1. KZ.
359
VSH, Kž-2272/55. Kad počinitelj k. d. primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ neizvršenjem službenog posla koji bi morao izvršiti, osobama od kojih je primio mito pribavi protupravnu imovinsku korist (nisu platili dužnu carinu), čini time pored k. d. iz čl. 325. st. 1. još i k. d. zlouporabe službenog položaja iz koristoljublja iz čl. 314a. st. 2. istog zakona. Iz obrazloženja: «Prvostupanjski sud je djela zbog kojih je optuženika proglasio krivim pravno označio kao jedno produljeno k. d. primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ. Opravdano državni odvjetnik navodi u žalbi da je ova djela trebalo pravno označiti i po čl. 314a. st. 2. KZ. Optuženik je, naime primio mito, pa je time počinio k. d. iz čl. 325. st. 1. KZ. Međutim, on je pored toga i drugima pribavio protupravnu imovinsku korist (drugi nisu platili dužnu carinu i ostala davanja koja su bila znatno veća od poklona), i to na taj način što je zlorabio svoj položaj. Ukupna svota za carinu koju su trebale platiti osobe od kojih je primio mito iznosi 21.408,57 n. D., pa taj iznos predstavlja protupravnu imovinsku korist za navedene osobe. Iz ovoga se vidi da su se u ponašanjuoptuženika stekli i elementi k. d. iz čl. 314a. st. 2. KZ. Iz navedenih razloga, ovaj je sud uvažio žalbu državnog odvjetnika, pa je preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela zbog kojih je optuženik B. proglašen krivim, te je ta djela pravno označio po čl. 325. st. 1. KZ u realnom stjecaju s k. d. iz čl. 314a. st. 2. KZ. Ovaj sud nije prihvatio stajalište državnog odvjetnika da treba primijeniti čl. 255. st. 1. KZ (pljačka), jer, kako je izloženo, protupravna imovinska korist ne prelazi iznos od 30.000.-n.d.» VSH, Kž-454/69. od 2. lipnja 1969. Primanje «kakve druge koristi», kao element k. d. primanja mita, osim primanja poklona, predstavlja i svako protupravno pogodovanje službene ili odgovorne osobe kad ona nešto kupuje za sebe, ako je to učinjeno radi toga da ta službena ili odgovorna osoba u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala izvršiti. Prvostupanjskom presudom okružnog suda, optuženik je proglašen krivim za k. d. primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ počinjeno na način da je on, kao komercijalni direktor jednog poduzeća, kupovinu razne nekurentne robe ili robe koja nije bila proizvedena i za koju je bilo očito da nikad i neće biti proizvedena od drugog poduzeća uvjetovao time, da mu to poduzeće od nekog trećeg nabavi određeni osobni automobil iz uvoza uz manji iznos gotovinskog pologa, te dulji rok i manje obročne iznose otplate preostalog dijela cijene automobila, što je navedeno poduzeće i učinilo nakon što je optuženik potpisao ugovor o kupoprodaji navedene nekurentne, odnosno fiktivne robe. Protiv te presude optuženik je podnio žalbu u kojoj je između ostalog istakao prigovor povrede kaznenog zakona, obrazlažući ga time da je u odnosu na pribavljanje osobnog automobila u pitanju pravno valjana kupoprodaja u okviru koje je on svoju obvezu plaćanja kao kupac ispunio, makar i s izvjesnim zakašnjenjem, te da prema tome ne može biti govora o nekom k. d., već eventualno samo o «građansko-pravnoj odgovornosti». Vrhovni sud Hrvatske, nije uvažio optuženikovu žalbu, smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon kad je uzeo da inkriminirano djelo sadrži sva bitna obilježja k. d. primanja mita. Iz obrazloženja:
360
«Bez obzira što se u ovom slučaju ne radi o primanju osobnog automobila na dar, nema nikakve dvojbe, a to se žalbom i ne dovodi u pitanje, da je u vezi s uvjetima uz koje je auto nabavljen riječ o pogodovanoj nabavci automobila, pa prema tome da je ipak riječ o stjecanju kakve koristi u vezi sa službenom djelatnošću optuženika. Pri tome, nije prihvatljiva ona dalja žalbena tvrdnja optuženika da se kod svih tih poslova, u kojima je on sudjelova, radilo o pravno valjanim poslovima. Naime, prvostupanjskisud je pravilno utvrdio da je dio kupljene robe osim one nekurentne, predstavljao «nepostojeću robu», tj. robu koja nije bila proizvedena i za čiju proizvodnju očito nisu postojale nikakve mogućnosti, tako da ona nije mogla uopće biti predmet bilo kakvog valjanog posla, pa niti kupoprodaje. Svaki pravni posao, koji se temelji na takvoj činidbi koju uopće nije moguće ispuniti, predstavlja stoga ništav, pravno nevaljan, posao. Ako je, prema tome, optuženik u vezi s takvim poslom primio neku korist, a to se u stvari žalbom ne dovodi u pitanje, onda su u takvom postupanju optuženika ostvarena sva bitna obilježja k. d. primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ za koje je proglašen krivim. VSH, Kž-969/80. od 17. prosinca 1980. Kazneno djelo je svršeno samim zahtijevanjem, odnosno primanjem poklona ili u trenutku kada je primljeno obećanje poklona ili kakve koristi. Znači, postojanje k. d. nije uvjetovano da je službena radnja zbog koje se zahtijeva ili prima poklon, odnosno obećanje poklona ili kakve druge koristi, zaista izvršena, odnosno neizvršena. Iz obrazloženja: «Za postojanje k. d. primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ nije odlučno, je li počinitelj učinio službenu radnju, kkoju ne bi smio izvršiti, već je dovoljno da je učinio ma koju od radnji predviđenih u tom propisu, naime da je kao službena osoba zahtijevao ili primio poklon ili kakvu drugu korist ili da je primio obećanje poklona ili kakve druge koristi da u krugu svog službenog ovlaštenja izvrši službenu radnju, koju ne bi smio izvršiti, ili da ne izvrši službenu radnju koju bi morao izvršiti. U konkretnom slučaju, optužnik je primio novac od svjedoka u cilju da ga kod odmjeravanja poreza favorizira, dakle da u krugu svoje službene ovlasti učini neku službenu radnju, koju ne bi smio učiniti, a upravo te radnje su dovoljne za pojam svršenog k. d. primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ, pri čemu nije odlučno, je li je optuženik i izvršio koju službenu radnju za koju je primio poklon, a koju ne bi smio učiniti.» VSH, Kž-1475/59. od 20. kolovoza 1959. Samim tim što je optuženik tražio poklon da u krugu svoje službene ovlasti ne izvrši službenu radnju koju bi morao izvršiti, k. d. iz čl. 325. st. 1. KZ je dovršeno, te nije odlučno je li je on taj poklon i primio. VSH, I Kž-750/73. od 25. prosinca 1973. Primanje «kakve druge koristi» kao element k. d. primanja mita, osim primanja dara, predstavlja i svako protupravno pogodovanje službene ili odgovorne osobe kad ona neštokupuje za sebe, ako je to učinjeno radi toga da ta službena ili odgovorna osoba u granicama svojega ovlaštenja obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala izvršiti.
361 VSH, Kž-969/80. od 17. prosinca 1980. Policijski službenik koji primi mito da ne kazni počinitelja prometnog prekršaja te pritom ne upiše prekršaj u izvješće na poleđini radnog naloga počinio je u stjecaju kaznena djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. KZ i krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. KZ. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-37/01 od 22.2.2001. (Općinski sud u Čazmi, K-5/00 od 25. 10. 2000) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/2002. Radit će se o jednom produljenom kaznenom djelu primanja mita kad je utvrđeno da u svim slučajevima postoji istovrsna djelatnost, isti oblik krivnje, iskorištavanje istog odnosa, jedinstvo prostora i jedinstvo povrijeđenog pravnoga dobra. A kako su djela počinjena u razdoblju od četiri do šest mjeseci, postoji i vremenski kontinuitet, pa okolnost da je novac tražen od raznih osoba nije zbog prirode toga kaznenog djela u koknkretnom slučaju relevantno. (Kao u odluci VSRH, Kr-222/86 od 8. lipnja 1986.) Kada je optuženik u sklopu svojih ovlasti u radnoj organizaciji gdje je zaposlen, učinio one radnje koje je bio dužan učiniti i za to primio novac, u konkretnom slučaju od drugog optuženika kako privatne osobe, počinio je kazneno djelo primanja mita iz stavka 3. (Kao u odluci VSRH, Kž-425/86 od 24. rujna 1986.) Onaj tko poklon osobe koja daje mito nosi službenoj osobi koja prima mito i pri tome zna o čemu se radi, ima se smatrati pomagačem u počinjenju kaznenog djela primanja mita, jer je omogućio njegovo ostvarenje. (Kao u odluci VSH, Kž-774/54.) Ne radi se o produljenom kaznenom djelu primanja mita, nego o realnom stjecaju, kako se navodi u odluci koja slijedi: «U izvršenju djela pod toč. 2.-5. optuženik Z. M. nastupao je kao zamjenik okružnog javnog tužitelja, dakle kao službena osoba. Primio je novčane iznose, pobliže opisane u tim točkama, kako bi pogodovao ili pomogao pojedinim okribljenicima u krivičnom postupku koji je vođen protiv njih. To pomaganje ili pogodovanje svakako ulazi u zakonski opis djela da se «u granicama svog ovlaštenja obavi službena radnja koja se ne bi smjela obaviti» i dovoljno je da je optuženik Z. M. Iskazao spremnost za takvo protuzakonito postupanje, a nije nužno da je ono doista i poduzeto. Tu je spremnost optuženik Z. M. Iskazao primanjem novčanih iznosa u opisanim okolnostima, dok su optuženici, F. M. Posredujući u davanju novca optuženiku Z. M., te M. R. i M. M. Dajući novac optuženiku Z. M. Kao zamjeniku okružnog javnog tužitelja da protivno svojim ovlaštenjima djeluje u korist okrivljenika, M. R. i M. M., ostvarili sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 235. st. 1. KZH. Pritom djela pod točkama 2.-5. sa stajališta običnog života i logičnog rezoniranja ne predstavljaju kontinuiranu djelatnost u smislu jedinstvene prirodne cjeline, ne samo zbog vremenskog diskontinuiteta nego i zbog različitih okrivljenika u čiju se korist primao novac. Djelima pod točkama 6.-9. optuženik Z. M. Ostvario je protupravnu imovinsku korist iskorištavanjem svog položaja zamjenika okružnog javnog tužitelja. Samo kao diplomirani pravnik optuženi Z. M. Ne bi mogao obavljati uvid u krivične predmete, konzultirati prometnog vještaka te se kod predsjednika Općinskog suda na K. Zanimati za predmet protiv K. D. Jer osim tužilačkog za takvo postupanje nije imao drugo ovlaštenje. Djela pod točkama 6.-9. također ne predstavljaju kkontinuiranu djelatnost u smislu prirodne jedinstvene cjeline zbog vremenskog i prostornog diskontinuiteta i različitih okrivljenika za koje su poduzimane pravne radnje.» (Kao u odlulci VSH, Kž-141/90 od 17. srpnja 1990.) Ako je pogodovna kkupnja automobila učinjena nekoj službenoj ili odgovornoj osobi radi toga da bi ona u granicama svoga ovlaštenja obavila neku radnju koju ne bi smjela obaviti,npr.
362 da od nekoga kao predstavnik određene trgovinske organizacije kupi nekurentnu ili fiktivnu robu, tada je počinjeno krivično djelo primanja mita iz čl. 234. st. 1. KZH. Pri tome se, naime, mora uzeti da i bilo kakvo neuobičajeno pogodovanje te osobe pri kupnji automobila (izvan uvjeta uz koje se inače prodaju motorna vozila na kredit) predstavlja «drugu korist» koju imaju u vidu odredba čl. 234. st. 1. KZH, tj. da takvu korist ne predstavlja isključivo primanje ili obećanje nečega na dar. (Kao u odlluci VSH, Kž-969/80 od 17. prosinca 1980.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Optuženica je prisvojila ovlaštenja izvan svoje stvarne nadležnosti, što pravno predstavlja prekoračenje granica tih ovlaštenja, zbog čega se ne radi o kaznenom djelu primanja mita iz čl. 347. KZ, kod kojeg se uvijek traži postupanje u granicama ovlaštenja službene ili odgovorne osobe, već o kaznenom djelu zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru (Kž-398/01-3) – Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/2001. Prvostupanjski sud je povrijedio kazneni zakon u korist optuženika kad je proglasio okrivljenika krivim zbog k. d. iz čl. 325. st. 3. KZ, a propustio da mu u smislu čl. 325. st. 5. KZ izreče i obveznu sigurnosnu mjeru oduziimanja imovinske koristi ostvarene primanjem mita. VSH, Kž-917/70. od 20. kolovoza 1970. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 155. DAVANJE MITA Članak 348. KZ Prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, kad je našao da su u tom djelu, pored obilježja k. d. iz čl. 314. st. 1. KZ, sadržana i obilježja k. d. iz čl. 314. st. 1. KZ (zlouporaba službenog položaja ili ovlasti), sadržana i obilježja k. d. iz čl. 326. st. KZ (davanje mita). Pri takvoj pravnoj ocjeni, nije od značaja je li počinitelj učinio poklon neposredno ili preko druge osobe, kojom se u tu svrhu poslužio, kao ni to je li njemu osoba kojoj je poklon dan poimence poznata. Bitno je da je on pobliže odredio službenu radnju koju traži da takve osobe učine u krugu svoje službene ovlasti, te da je nekoj odnosno nekim od osoba iz tog kruga poklon u tu svrhu i učinjen, a ti uvjeti su u ovom slučaju nesumnjivo bili ispunjeni. Isto tako nije od značaja je li takav počinitelj djela zna koliki je iznos u takvom slučaju predan pojedinoj od tih osoba. VSH, Kž-2704/59. od 17. ožujka 1960. Postoje k. d. iz čl. 326. st. 1. KZ u realnom stjecaju kad su ona počinjena pod posve različitim okolnostima u odnosu na dvije različite službene osobe koje su obavljale različite funkcije u različitim tijelima odnosno udrugama, a predmet djela su bila ishođenja sasvim različitih službenih radnji. Stoga je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da bi se u radnjama optuženika radilo o produljenom k. d. iz čl. 326. st. 1. KZ (čl. 235. KZH).
363 VSH, Kž-404/64. od 2. travnja 1964. Davanje poklona službenoj osobi nakon izvršene službene radnje ne predstavlja k. d. davanja mita iz čl. 326. KZ ako to davanje nije prethodno ugovoreno ili obećano u vezi s izvršenjem te službene radnje. VSH, Kž-431/66. od 20. listopada 1966. Kada su poklon davale druge osobe posredstvom optuženika, onda je optuženik posredovao pri podmićivanju službene osobe. Neodlučna je činjenica što je optuženik dio poklona zadržao za sebe. Biće k. d. davanja mita iz čl. 326. st. 1. KZ ostvareno je i bez toga, a činjenica da je optuženik posredovao za nagradu predstavlja otegotnu okolnost. VSH, Kž-454/69. od 2. srpnja 1969. Kazneno djelo protupravnog prisvajanja stvari prilikom obavljanja pretrage ili provođenja izvršenja iz čl. 230. KZH je poseban slučaj krađe, tj. njega čini službena osoba koja prilikom pretrage prisvoji stvar za čije oduzimanje nije ovlaštena. Prema tome, ako su 1988. godine tadašnji milicionari RSUP-a Hrvatske prisvojili deset satova što su ih pronašli skrivene u pregledu vlaka na koji su bili ovlašteni, nisu počinili to djelo, nego pronevjeru iz čl. 229. st. 1. KZH. Okružni sud u Zagrebu, Kž-75/92. od 18. veljače 1992. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Način na koji je optuženik ponudio policajcu da ljetuje u njegovu ugostiteljskom objektu na otoku K. (izmijenili su pri tome čak i svoje adrese) pa i upućivanje poziva da se posjet ostvari, uz činjenicu da službeno izvješće o prometnoj nezgodi nije ni sačinjeno nego je sve ostalo na cilješci u policajčevu rukovniku, dovoljna su podloga za pravilan zaključak suda da je optuženik počinio kazneno djelo davanja mita. Pri tome nije ni od kakva značenja što je policajac mislio o takvoj optuženikovoj ponudi, kad je očito da je ta ponuda vezana uz prometnu nezgodu i da je uslijedila upravo na osnovi nje, sa zahtjevom za naknadu štete na koju optuženik nije imao pravo. (Kao u odluci VSRH, Kž-1170/84 od 19. lipnja 1985.) Davanje poklona službenoj osobi nakon izvršenja službene radnje ne predstavlja kazneno djelo davanja mita iz čl. 326. KZ, ako to davanje nije prethodno ugovoreno ili obećano u vezi s izvršenjem te službene radnje. (Kao u odluci VSH, Kž-431/66 od 20. listopada 1966.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 156. PROTUPRAVNO PRISVAJANJE STVARI PRIGODOM PREGLEDA PRETRAGE ILI IZVRŠENJA Član 349. KZ Za postojanje k. d. protupravnog prisvajanja stvari prilikom obavljanja pretrage ili provođenja izvršenja iz čl. 321. KZ (čl. 230. KZH). Pretpostavlja se da službena osoba prilikom pretrage stana, prostorija ili osoba neovlašteno takvoj osobi oduzme pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist.
364 Kad je optuženi policajac bio ovlašten da oštećeniku prilikomnjegove pretrage oduzme pištolj koji je kod njega nađen, zbog toga što oštećenik nije imao dozvole za nošenje oružja, te kad nije oduzeti pištolj predao u svojoj postaji radi vođenja postupka protiv oštećenika zbog neovlaštenog nošenja oružja, već je pištolj zadržao za sebe, onda takvim djelovanjem nije ostvario elemente k. d. iz čl. 321. KZ, već k. d. pronevjere iz čl. 322. st. 1. KZ (čl. 229. KZH), jer je protupravno prisvojio stvar koja mu je bila povjerena u službi da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist. VSH, Kž-865/70. od 21. svibnja 1970. Krivično djelo protupravnog prisvajanja stvari prilikom izvršenja pretrage ili provođenja izvršenja iz čl. 230. KZH (čl. 224. KZH) jest poseban slučaj krađe, tj. njega čini službena osoba koja prilikom pretrage prisvoji stvar za čije oduzimanje nije ovlaštena. Prema tome, ako su 1988. godine tadašnji milicionari RSUP-a Hrvatske prisvojili deset satova što su ih pronašli skrivene u pregledu vlaka na koji su bili ovlašteni, nisu počinili to djelo, nego pronevjeru iz čl. 229. st. 1. KZH. Okružni sud u Zagrebu, Kž-75/92. od 18. 02. 1992. – Komentar Kaznenog zakona, prof.dr.sc. Berislav Pavišić, mr.sc. Petar Veić, Zagreb, 1998. Kazneno djelo protupravnog prisvajanja stvari pri pregledu, pretrazi ili izvršenju poseban je slučaj krađe, tj. njega ostvaruje službena osoba koja pri pretrazi prisvoji stvar za čije oduzimanje nije ovlaštena. Prema tome, ako su 1988. godine tadašnji milicionari prisvojili deset satova što su ih pronašli skrivene pri pregledu vlaka za koji su bili ovlašteni, nisu počinili kazneno djelo pronevjere, nego kazneno djelo protupravnog prisvajanja stvari pri pregledu, pretrazi ili izvršenju. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-75/92 od 18. veljače 1992.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 157. PROTUZAKONITA NAPLATA I ISPLATA Članak 350. KZ Ne može se raditi samo o protuzakonitoj naplati iz čl. 318. KZ (čl. 226. KZH), ako je počinitelj prilikomnaplate pristojbe za vozačke ispite od kandidata naplaćivao više od utvrđene tarife i to upravo s namjerom da razliku između propisane i stvarno naplaćene pristojbe zadrži za sebe, već se u tom slučaju radi o pribavljanju protupravne imovinske koristi zlouporabom službenog položaja iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH). VSH, Kž-1380/73. od 14. ožujka 1974. Kazneno djelo protuzakonite naplate i isplate iz čl. 318. KZ postoji, iako je osoba od koje se ima naplatiti odnosno kojoj se ima isplatiti, pristala da joj se isplati manje. VSH, Kž-1684/54. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998.
365 158. NAPAD NA VOJNU OSOBU U OBAVLJANJU SLUŽBENE DUŽNOSTI Članak 357. KZ Optuženik koji je bez ikakva povoda došao pred mjesnu zajednicu, gdje se nalazio stražar domobranskih jedinica, a zatim počeo prijetiti da će ga ubiti i pri tome je zamahnuo nožem te stražaru nanio posjekotinu četvrtog prsta desne ruke, učinio je krivično djelo protiv oružanih snaga Republike Hrvatske napadom na vojnu osobu u obavljanju službe iz čl. 206. st. 1. i 2. u vezi s čl. 226. st. 1. KZJ. Neodlučan je navod žalitelja da je on napao stražara «bez ikakva povoda», a ne u vezi s obavljanjem službe jer se za to djelo ne traži neki poseban motiv (specijalni umišljaj), nego je dovoljno da počinitelj napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti vojnu osobu koja obavlja vojnu službu i pri tome joj nanese laku tjelesnu povredu. (Kao u odluci VSRH, Kž-293/92 od 28. svibnja 1992.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Optuženik koji je bez ikakva povoda došao pred mjesnu zajednicu gdje se nalazio stražar domobranskih postrojbi, a zatim mu počeo prijetiti da će ga ubiti i pri tome zamahnuo nožem te stražaru nanio posjedkotinu četvrtog prsta desne ruke, počinio je k. d. protiv oružanih snaga Republike Hrvatske napadom na vojnu osobu u obavljanju službe iz čl. 206. st. 1. i 2. u vezi s čl. 226. st. 1. KZJ. Neodlučan je navod žaliteljev da je on napao stražara «bez ikakva povoda», a ne u vezi s obavljanjem službe jer se za to djelo ne traži neki poseban motiv (specijalna namjera), nego je dovoljno da počinitelj napadne ili ozbiljno zaprijeti da će napasti vojnu osobu koja obavlja vojnu službu i pri tome joj nanese laku tjelesnu ozljedu. VSRH, I Kž-293/92. od 28. svibnja 1992. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998 159. ZLOSTAVLJANJE PODREĐENOG I MLAĐEG Članak 359. KZ O kaznenom djelu iz članka 208. st. 2. KZ SFRJ (zlostavljanje podčinjenog ili mlađeg) radit će se i onda kad se sve osobe ne zlostavljaju istovremeno nego u kratkom vremenskom razmaku sukcesivno, jedna za drugom, s jedinstvenim umišljajem i s istom svrhom. (Zbirka sudskih odlulka, br. 10, 1.-II. 1985.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 160. POVREDA STRAŽARSKE, OPHODNE ILI DRUGE SLIČNE SLUŽBE Članak 360. KZ Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da je optuženik ostvario dva kaznena djela, a ne jedno, u stjecaju, i to kazneno djelo teške krađe iz čl. 126. st. 1. KZRH i kazneno djelo povrede stražarske službe iz čl. 161. st. 1. OKZRH kada je napustio stražarsku službu i sličnim ključem otvorio prostoriju financijske službe te iz platnih vrećica, u kojima je bio raspoređen
366 novac za plaće, uzeo i za sebe zadržao iznos od 971,00 kune. (Kao u odlulci VSRH, Kž486/96 od 21. travnja 1998.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «imovinska šteta velikih razmjera», odnosno «materijalna šteta velikih razmjera» postoji kad vrkijednost imovinske štete, odnosno materijalne štete prelazi 300.000,00 kn. Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 161. NEODAZIVANJE POZIVU I IZBJEGAVANJE VOJNE SLUŽBE Članak 364. »Uvidom u podneseni zahtjev vojnog tužitelja za provođenje istrage utvrđeno je da se osumnjičenik tereti da je tijekom mjeseca travnja 1996. godine, usprkos preuzetom vojnom pozivu, napustio Republiku Hrvatsku u namjeri da time izbjegne služenje vojnoga roka. Općepoznato je da su ratne akcije vezane za agresiju srbočetničkih paravojnih jedinica na Republiku Hrvatsku uglavnom dovršene nekoliko mjeseci nakon vojno-redarstvene akcije «Olluja», kokja je započela u kolovozu 1995. godine. Osumnjičenik se tereti da je u mjesecu travnju 1996. godine napustio područje Republike Hrvatske da bi izbjegao redoviti novački rok koji je bio u obvezi odslužiti neovisno o tada već dovršenoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku. U konkretnom slučaju doista nema uporišta zaključak da bi kriminalno postupanje osumnjičenika bilo u ikakvoj neposrednoj svezi s ratnim događajima na tlu ove države, a time nema ni uvjeta da se primijene odredbe o oprostu.» (Iz odluke VSRH, Kž838/96 od 25. veljače 1998.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, AnaGaračić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Kad je utvrđeno da je okrivljenik u travnju 1996., dakle nakon završene vojno-redarstvene akcije «Oluja», napustio teritorij Republike u namjeri da izbjegne služenje redovitog novačkog roka kojeg je bio u obvezi odslužiti neovisno o tada već dovršenoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku, to doista nema uporišta da bi kriminalno ponašanje okrivljenika bilo u neposrednoj vezi s ratnim događajima na tlu Republike Hrvatske, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti da se na djelatnost okrivljenika primijeni Zakon o oprostu. VSRH, I Kž-838/1996. od 25. veljače 1998. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. 162. SAMOVOLJNO UDALJENJE I BIJEG IZ VOJNE POSTROJBE ILI SLUŽBE Članak 367. Ovdje se radi o tzv. krivičnom djelu stanja, a ne o trajnom krivičnom djelu koje po svom zakonskom opisu obuhvaća stvaranje jednog protupravnog stanja (bijeg iz vojske), jednog stanja koje može i dulje trajati, ali je to trajanje krivičnopravno irelevantno. Ovo djelo dovršeno je u formalnom i materijalnom smislu stvaranjem tog protupravnog stanja; dovršeno je poduzimanjem radnje kojom je takvo stanje stvoreno; dovršeno je bezi obzira na to što to
367 stanje još traje. Stvaraje i trajanje protupravnog stanja nije ovdje okolnost koja posebno čini bit ovog djela, kao što je to slučaj kod trajnih krivičnih djela. (Izbor odlluka VSRH, br. 1/95, Kž-1135/93 od 18. siječnja 1994.) »Pri tome je neodlučno što se u izreci navodi i da se optuženik ni do danas nije vratio u jedinicu, čime se na izvjestan način sugerira da radnja izvršenja traje do danas, tj. do donošenja presude suda prvoga stupnja. Iz samoga zakonskog teksta članka 169. stavak 3. OKZRH proizlazi da je djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim dovršeno istekom 30 dana od dana napuštanja službe. Prema tome, ne radi se o tzv. trajnom krivičnom djelu, tj. o takvom krivičnom djelu kod kojeg stvaranje i održavanje protupravnog stanja ulazi u zakonsko biće djela, nego o krivičnom djelu stanja, tj. o takvom krivičnom djelu kod kojeg je doduše stvoreno protupravno stanje, ali je krivično djelo dovršeno samim nastankom tog stanja.» (Iz odlulke VSRH, Kž-797/93 od 22. prosinca 1993.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. Kod kaznenog djela samovoljnog udaljenja i bijega iz oružanih snaga iz čl. 169. st. 3. OKZRH potpuno su neodlučni navodi izreke da se optuženik «ni do danas» nije vratio u postrojbu, jer se ne radi o trajnom kaznenom djelu, već o k. d. stanja, dovršenom istekom roka od 30 dana od dana samovoljnog udaljenja, odnosno bijega iz postrojbe. Iz obrazloženja: «Optuženik je optužen i nepravomoćnom presudom proglašen krivim zbog toga što je kao vojna osoba samovoljno napustio svoju postrojbu i službu i nije se vratio na dužnost u roku od 30 dana (čl. 169. st. 3. OKZRH). Radi se o k. d. koje je dovršeno istekom 30 dana od dana kada počinitelj napusti službu. Kako je pak optuženiku stavljeno na teret da je službu napustio 7. kolovoza 1992., proizlazi da je djelo dovršeno istekom 7. rujna 1992. Pri tome je neodlučno što se u izreci navodi i da se optuženik ni do danas nije vratio u postsrojbu, čime se na izvjestan način sugerira da radnja počinjenja traje do danas, tj. do donošenja presude prvostupanjskoga suda. Iz samog zakonskog teksta čl. 169. st. 3. OKZRH proizlazi da je djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim dovršeno istekom 30 dana od dana napuštanja službe. Prema tome, ne radi se o tzv. trajnom k. d., tj. takvom k. d. kod kojeg održavanje protupravnog stanja sstvorenog radnjom ovisi od počiniteljeve volje, tako da se ono u neku rubu stalno obnavlja, nego o k. d. stanja, tj. takvom k. d. kod kojega je doduše stvoreno protupravno stanje, ali je k. d. dovršeno samim nastankom tog stanja.» VSRH, I Kž-797/1993. od 22. prosinca 1993.
163. KRAĐA ORUŽJA ILI DIJELA BOJNOG SREDSTVA Članak 373. KZ Nije prihvatljivo pravno stajalište državnog vojnog odvjetnika da se u konkretnom slučaju provlačenje optuženika kroz željezne rešetke na zaključanim vratima ne može pravno podvesti pod pojam provaljivanja u smislu čl. 175. st. 1. OKZRH. Suprotno tome, prema pravnom stajalištu ovog Vrhovnog suda «provaljivanje» je poujmovno upravo svladavanje prepreka u prodiranju za zatvoreni tuđi prostor protiv volje vlasnika,
368 odnosno posjednika. Provlačenje kroz rešetke na zatvorenim vratima svakako predstavlja takvo svladavanje prepreka u prodiranju u zatvoreni tuđi prostor. Prema tome, konkretan način izvršenja krađe oružja i dijelova bojnog sredstva prvostupanjski sud pravilno je podveo pod provaljivanje u zatvorene prostore u smislu čl. 175. stavak 2. OKZRH. (Kao u odluci VSRH, Kž-439/92 od 10. prosinca 1992.) 164. ODGOVORNOST ZA KAZNENO DJELO POČINJENO PO ZAPOVJEDI NADREĐENOG Članak 388. KZ Nalog pretpostavljenog ne isključuje protupravnost optuženika kad je nalog bio upravljen na počinjenje ratnog zločina ili kakvoga drugoga teškoga k. d., ili ako je optuženik znao da izvršenje naloga predstavlja k. d. VSRH, I Kž-494/1996. od 27. studenoga 1996. – 2. dio Kazneni zakon (Nar. nov. br. 110/97 i 27/98.-ispr.), Informator Zagreb 1998. Naredba pretpostavljenog ne isključuje protupravnost optuženika kada je naredba bila upravljena na izvršenje ratnoga zločina ili kakvog drugog teškog krivičnog djela, ili ako je optuženik znao da izvršenje naredbe predstavlja krivično djelo. (Kao u odluci VSRH, Kž496/96 od 27. studenoga 1996.) Nije prihvatljivo stajalište optuženika da su prilikom podmetanja mine u vodovodni uređaj postupali po naredbi opt. Š. koji je pak provodio zapovijedi iz K., a što bi isključivalo postojanje kaznenog djela i njihove kaznene odgovornosti. Naime, to bi bilo protivno općem pravnom principu usvojenom u međunarodnom kaznenom pravu, a koji je našao svoju potvrdu i u čl. 190. OKZRH prema kojem je krivičnopravno odgovoran počinitelj ako postupa po naredbi pretpostavljenoga kada je ta naredba bila pravljena na počinjenje ratnoga zločina ili kakvog drugog teškog kaznenog djela ili ako je bilo očito da izvršenje n aredbe predstavlja kazneno djelo. (Kao u odluci VSRH, Kž-211/98 od 1. travnja 1999.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001. 165. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Članak 390. KZ U predmetima u kojima još nije započelo ili je u tijeku izvršenje pravomoćne sudske odluke o izricanju sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 58. st. 1. OKZRH prema neubrojivom počinitelju kaznenog djela, izvanraspravno vijeće kaznenoga suda koji je sudio u prvom stupnju, donijet će na temelju čl. 390. Kaznenoga zakona posebno rješenje o usklađenju te sudske odluke s odredbama Kaznenoga zakona, tako što će se pravomoćno izrečena sigurnosna mjera iz čl. 58. st. 1. OKZRH obustaviti od izvršenja. Na temelju čl. 44. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama okrivljenik se neće pustiti na slobodu, nego će se privremeno zadržati u psihijatrijoj ustanovi najdulje deset dana.
369 Nakon pravomoćnosti rješenja o usklađivanju sigurnosne mjere iz čl. 58. OKZRH (čl. 390. KZ) predmet će se dostaviti nadležnom županijskom sudu radi pokretanja postupka za prisilni smještaj, u skladu s odredbom čl. 45. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Kazneni sud po istjecanju roka od deset dana može posebnim rješenjem odrediti prisilno zadržavanje neubrojive osobe po čl. 44. st. 2. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama najdulje osam dana od pravomoćnosti rješenja donesenog u skladu s odredbom čl. 44. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. (Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske 3. srpnja 1998.) »Povodom žalbe opt. G. K., po službenoj dužnosti, na temelju čl. 390. u svezi čl. 76. st. 2. i čl. 75. st. 3. Kaznenoga zakona usklađuje se sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti s odredbama toga zakona i izriče da ova sigurnosna mjera može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.» (Iz odluke VSRH, Kž-440/97 od 8. srpnja 1998.) Kazneni zakon u sudskoj praksi, Ana Garačić, III.dio, Naklada Zadro, Zagreb, 2001.
