Slatki snovi - Miha Mazzini.pdf

Miha Mazzini Slatki snovi

 Naslov izvornika:Miha izvornika:Miha Mazzin Mazzinii  Kralj ropotajočih ropot ajočih duhov

Svi likovi, mjesta i događaji potpuno su izmišljeni i svaka sličnost sa stvarnim osobama, mjestima mjestima i događajima slučajna je j e i nenam nenamjer jerna. na.

 Prsti mi klize kli ze po pločama i razmiču ih. i h. Malčice, samo djelić fotografije ili natpisa - dovoljno da ostali dio omota izvučem iz sjećanja. Brzo ga zamjenjuje nova slika, ponekad i djelić glazbe, riff gitare, vokalna raza. "Light all the fires..."   Natrag. Izvlačim Izvl ačim ploču i gledam gl edam je. Jako progutam slinu. Osvrnem se po trgovini. Police pune vinila, iza pulta balavica s čiroki frizurom lijepi kodove s cijenom na hrpu koje se netko upravo odrekao. “He is a king and he wants to go home...” Moja prva ploča.  Imao sam dvanaest, to znam. U tom se trenutku pitam kako je moguće da moje prvo sjećanje na život nije lice ili događaj, nego omot? Zar se ne sjećam ničega drugoga i zar je sve što sam pokupio u rvih dvanaest godina samo omot njemačke kompilacije T. Rexa? Silovit poticaj povuče mi ruku prema dolje - omot želi biti gurnut natrag, među ostale.  Zaboravi! Moram stisnuti zube, oduprijeti se i - još uvijek ne znam zašto - okrenuti ploču i ročitati naslov pjesme pjesme koja mi zvoni u glavi.  King of the t he Rambling Spires  Ali  Ali... ... Spires? Zar to ne znači duhovi? I Rambling? Je li moguće da sam cijelo cij elo vrijeme živio u zabludi? Svaku ploču koja mi je došla u ruke znao sam napamet; svaku  sam riječ rij eč provjeri provjerioo u rječniku, rječni ku, više puta. Kako sam mogao pogriješiti pogriješi ti čak dvije, još k  tomu slabo korištene i neuobičajene. Ugledam djeliće nepovezanih slika: elegantnu smrt u fraku, bez glave; pogaženog  anđela kojem se ispričavam; ispričavam; tijela tij ela iskrivljena iskrivlj ena u twistu; protezu koja se skriva u tamn t amnim im kutovima i čeka novu žrtvu; sasušenu ruku kako polako puže iz groba; na kraju kažiprst  krem boje na brzinomjeru i njegovo treperavo prolaženje preko broja trideset.  Zajeb. Sa svojih svoj ih četrdeset u samo jednom trenutku t renutku otkrivam otkri vam izgubljeno iz gubljeno desetljeće. desetl jeće. asno mi je: ako sam želio preživjeti, jednostavno sam se morao uspavati i gledati na  svijet  svij et kao da su svuda oko mene samo

Miha Mazzini

 Sla  Slatk tkii sn snovi  ovi  verzija: 4.89

sa slovenskog prevela Janja Pogačnik 

They fuck you up, your mum and dad. I hey may not mean to, but they do. I hey fill you with the faults they had And add some extra, just for you.  Philip  Phili p Larkin

Zajebavaju te mama i tata./ Ne namjerno, ali ipak./ Pune te svojim greškama/ i dodaju još j oš neke ekstra, ekstra, samo samo za tebe.

EGON Ovo sam ja, Egon. Imao Imao sam s am dvanaest godina i bio bi o najsretn najsr etnijijee dijete di jete na svijetu. svi jetu.

Ista rođendanska slika ponavljala se već četiri godine, iako dobrom promatraču, kao što je govorila mama, već na ovoj neće promaći najave strašnih sabotaža koje su mi kasnije unakazile tijelo i lice do te mjere da me se više nije isplatilo fotografirati.  Na moju moju nepom nepomućen ućenuu sreću legla je sam s amoo jedna sjena: sj ena: nisam im imao ao gramofon gramofon.. Od svih koje sam poznavao, mogla mi ga je kupiti samo Nona. Ali njoj su desetljeća molitvi toliko popravila sluh da je slušala pjevanje anđela na vlastite uši i nisu joj trebala mehanička pomagal pomagala. a.

NONA Godine 1910. Nona se nagnula kroz prozor i ugledala zgodnog muškarca u crnoj odjeći kojem su pomoćnici držali raširen ogroman list papira, a on je pogledao nekamo gore, prema nebu i onda u istom smjeru pokazao još i prstom. Moja je baka mogla mogla samo reći: “Ovaj će muškarac biti moj muž!” Tek je kasnije saznala da je vidjela talijanskog arhi-irkta koji je u selo došao zidati crkveni zvonik. U ta se vremena žena nije smjela sama obratiti budućem mužu. Noni je priskočilo u omoć nešto što je tada još nazivala slučajnošću. Stigao je cirkus i u nedjelju je bila prva redstava. Žongleri, gutači vatre i akrobati pokazivali su svoje vještine unutar malene arene, posule piljevinom i okružene ogradom od šarenog platna. Na velikim je stepenicama sjedilo čitavo općinstvo, sređeno, u najboljoj odjeći.  Nona  Nona nije mogla skinut skinutii oči sa svojeg svoje g izabranika koji je na suprotnoj suprotnoj strani razgovarao s pomoćnicima i izgledao kao da mu je predstava, koja putuje po rovincijalnim rovi ncijalnim mjes mjestašcima tašcima i seli s elim ma njemu tuđeg tuđeg imperi imperija, ja, dosadna. Upravitelj cirkusa najavio je glavnu točku večeri, nastup plemenitog ždrijepca koji će izabrati najljepšu djevojku u dvorani. Za vrijeme predstave u prijestolnici, ispred resvijetlog veličanstva osobno, cara Josipa, životinja je položila glavu na koljena same gospođe carice. cari ce. “A noćas, drage dame i gospodo... Noćas...” Zviznuo je bičem i konj je tri puta udario kopitom. “Noćas...”  Novi udarac. Lipi ipicanac canac je krenuo krenuo u kas i tijel tijelom om skoro s koro srušio ogradu. Brže i brže, čudno nagnute glave, kao da je njegovo veliko oko, unatoč žurbi, prodrlo i do lica sakrivenog u najdubljoj sjeni. Općinstvo je utihnulo i Nona je odmaknula pogled od arhitekta i prepustila se vrtnji životinjskoga tijela. Udarci bičem postajali su sve snažniji. Pršteća piljevina stvorila je maglicu koja se olako razvukla preko pozornice. Odjednom je bič utihnuo i ljudi su zadržali dah. Konj je očeo trčati polaganije, zaustavio se, uspeo na stražnje noge, zanjištao, onda izvio glavu među općinstvo, tamo do trećeg reda i položio je Noni u naručje. Kad se uspjela riješiti mokrog, tamnog oka vidjela je da svi gledaju u nju, uključujući i arhitekta.

Vjenčali su se ispod novopostavljenog zvonika i preselili u Italiju.  Njegovi rođaci rođac i nisu je j e volj voljeli eli,, rekla mi je. Upravo je prestala pres tala doji dojiti ti najstariju najstarij u kćer  kad je počeo Veliki rat. Kako je dolazila iz neprijateljske države, internirali su je u staru utvrdu koju su na brzinu preuredili za te namjene. Cijelu je noć proplakala, rekla je, i tako nije spavala kad je u njezinu ćeliju ušao prelijepi plavokosi mladić, odjeven po modi kakvu je do sada viđala samo u časopisima sa slikama engleskih ili pariških dandyja. Pogledavali su se i njegove su modre oči isijavale milinu koja je Nonu stresla kao šibu na vodi. Do tada je mislila da je mogu ganuti samo smeđe oči. Očekivala je da će se nasmiješiti. Nije; samo se nešto sitno pomaklo u kutovima usana. Htjela ga je pitati kako e ušao pokraj čuvara, ali joj je stavio prst na usta i dao joj znak da ga slijedi. Stražar je spavao; lica naslonjenog na kamen. Kad su izašli na čistinu došljak ju je oveo pokraj zaspalih vojnika kroz mala vrata uz zaključani glavni ulaz. Hodali su do zore, ne progovorivši nijednu riječ. Zaustavio se usred nasada topola. Nona je od umora klonula i zaspala. Probudila se kasno navečer i najprije nije znala gdje se uopće nalazi. Tek njegov ogled i vibriranje usana potvrdili su joj da ne sanja. Stvarno nije, rekla si je; sama je ostala blatnjava i prljava od puta, a on i dalje nedirnut u gizdavoj odjeći. Kako bilo, nije se mogla mogla odupirati. Šutke su putovali cijelu sljedeću noć i bubnjanje topova govorilo im je kamo su krenuli. Bljeskanje se prema jutru već toliko približilo, a grmljavina postala tako glasna da je Nona najprije pomislila da taj dan neće moći prespavati. A kad joj je pratitelj okazao sklonište među deblima, odmah je zatvorila oči. Treće noći prešli su preko fronte u uskoj uskoj dolini dol ini Soče iznad iznad koje su s u se dizale planine koje su oduzim oduzimale ale dah. Nona Nona nikad nije vidjela tu rijeku. Samo je čula o njoj, prije svega o njezinoj posebnoj zelenoj boji. Kad su zagazili u nju, čudila se kako je gusta i plitka. Kad je počela nova kanonada shvatila je da hodaju po lagano razrijeđenoj krvi i mješavini ljudskih i konjskih trupla. Raspadajući kadaveri povremeno bi eksplodirali i izbili u plinovitom gejziru. Poškropili su Nonu svojom trulom unutrašnjošću; njezina pratitelja nije dodirnula ni kap. Četvrtog jutra pratitelj ju je doveo do veo do ku kuće. će. Uhvatila Uhvatila je kvaku, kvaku, okrenula okrenula se, s e, htjela reći r eći  barem hvala, hvala, ali joj je opet ope t stavio prst prs t na na usta. Samo Samo što se tada nasmije nasmiješio. šio. Odgojili su je u vjeri da je muškarcu dopušteno biti samo radišan, dobar, brižan i još neke osobine koje jedine uvažavaju na selu - tada je shvatila da može biti i lijep; ili čak  relijep. Nije mogla zadržati pogled na njegovu osmijehu, okrenula se, jedva udahnula i oči su joj zasuzile. Na sekundu, možda dvije. Odmah je počela čeznuti za njim, za

osjećajem savršenstva, cjeline, spokoja koji je značila njegova prisutnost, osjetila je kako oj nedostaje i htjela je muškarca opet potražiti pogledom. Više ga nigdje nije bilo. Gledala je u zvonik, izmolila Očenaš za muža i ušla.  Nakon kraja rata granica granica je prolazila prol azila planinom iznad iznad Nonina rodnog sela. sela . Stanovnici Stanovnici su se posvetili švercu, zvanom kontrabant - Nona je preko planina nosila svu moguću robu, dok joj se s e iz i z ratnog ratnog zarobl zarobljeništva jeništva nije vratio muž i odveo odv eo je j e u Itali Italiju. ju. Rodila je još petero djece, zadnju moju mamu. U Italiji su na vlast došli fašisti. Pristaše odjeveni u crne košulje širili su ideju i po najzabitijim gostionicama i u jednoj od njih do smrti smrti prebil pr ebilii Nonina muž muža. a. S djeco d jecom m se vratil v ratilaa kući. kući. Sljedeći veliki rat Nona zapravo nije ni primijetila - preko brda je i dalje nosila sve moguće, oguće, prije pr ije svega sol i kruh - dok nije srela sr ela Sm Smrt. rt. Ovako je bilo, rekla je. Partizani, borci protiv njemačke okupacije, skrivali su se po  brdim  brdi ma i njezin najstar najstariji iji sin, stric Vink inko, o, priključio pri ključio im se.

 Nona  Nona je svakoga svakoga dana izmoli izmolila la za njega tri Zdravo-m dravo- marije ari je i ponekad, ponekad, za vrijeme vri jeme hodanja, koji Očenaš. Kontrabant su proganjale obje neprijateljske strane, zato je posao  bio još opasniji. opasniji . Naporno pješačenje, pješ ačenje, skrivanje, strah - svoju je djecu djec u mogla prehraniti samo samo tako da ih i h često ne viđa. Kad je jedne noći došla do velike seoske kuće, gdje su naručili tri paketa soli, unatoč kucanju nitko joj nije otvorio. U prozorima je vidjela svjetlo, stoka se u štali lijeno omicala i povremeno javljala. Doći kasnije ili neki drugi dan značilo bi dug put jer je seosko gospodarstvo stajalo na vrhu brijega, posve na osami. Iznova je pokucala, čak i uhvatila kvaku. Otvorila su se vrata. Gurnula |e glavu u prostoriju, pretjerano glasno viknula dobra večer, ali nije bilo odgovora. Namirisala je čudan smrad i jako ga uvukla u nos. Smrt. Trebala bi pobjeći, rekla si je kad je ušla. Tiho, jedva čujno opet je pitala ima li koga kod kuće. Tišina. Petrolejke su osvjetljavale prostoriju; na lijevoj strani zatvorena vrata, sprijeda rolaz u crnu kuhinju, prazno. Stepenice su vodile gore. Preko ruba predsoblja vidjeli su se gornji dijelovi trojih vrata. Gust se smrad lijepio za dah. Nona je polako stupila na rvu stepenicu, onda drugu, treću... TUP! Kapljice. TUP! TUP! TUP! Kapljice, jedna za drugom. Udarale su u čistu tišinu, teške, pune, nisu samo udarale o

od, zvučalo je kao da se komadaju. Pratila ih je pogledom prema gore i vidjela kako užu preko ruba. Sve brže i gušće. Prelijevaju se preko drveta kao val, padaju kao spljošten slap. Između mirisa baruta ugurao se i slatkast miris. Nona se unatraške makla što dalje. Počela su se otvarati srednja vrata. Na visokom stropu pojavio se pramen svjetlosti.  Nona  Nona se nije mogla mogla pomakn pomaknut utii i odmakn odmaknut utii pogled p ogled od vrata. v rata. Nešto se s e pomicalo, hodalo po redsoblju. Nešto... sjena? Nije zaškripala ni daska, nije odjeknuo ni korak. Nešto crno došlo je do ruba ograde i polako puzalo, na stepenice.  Nona  Nona je ug ugleda ledala la Smrt. Smrt. Bio je muškarac, vjerojatno, u lagano zaprašenom fraku s leptirkom i raspucanim lakiranim cipelama. Zaustavio se na vrhu stepenica, oklijevao, napravio prvi korak.  Nikakvog  Nikakvog zvuka. zvuka. Drugi Drugi korak. korak. Nona Nona se nije usudil usudilaa ni disati. disa ti. Sad je već znala znala da se nije revarila. Smrt stvarno nije imala glavu. Dok je prilazila bliže vidjela je da sigurno nema ni unutrašnjosti, barem je tako lagašno i nečujno hodala. Duge i koščate prste držala je široko raširene. Pokrivala ju je suha koža, mjestimice raspucala. Pergamentna, rekla je  Nona.  Nona. Činilo se s e kako kako je prašina praši na na na njezinoj odjeći zapravo sitn si tnii komadić komadić epiderm epide rmee koja se guli s ruku. Smrt je polako koračala prema njoj. Nona je molila. Samo da je ne čuje, neka joj se zaustavi zaustavi srce, s rce, barem na na toliko toli ko da Smrt Smrt prođe jer lupa preglasno. Kad su bili na istoj stepenici, Smrt se zaustavila. Nona je sad gledala točno u ravninu njezina vrata. Nije izgledalo da je ikada imala glavu - vrat je kao batrljak zakržljale ruke okrivala koža, suha i rupičasta. Stali su. Smrt se počela okretati prema Noni. Kao da me gledala, Nona bi se na tom dijelu riče uvijek stresla. Onda se Smrt opet okrenula i nastavila put u noć. Cijela obitelj ležala je u gornjoj, srednjoj sobi, ustrijeljena. Nona nikada nije saznala tko ih je ubio, okupatori ili partizani. Puno je razmišljala o tome što je vidjela i shvatila da joj je bilo dano vidjeti oba lica vječnosti, nebo i pakao. To je to: prašinom pokriveno ništa, turobnost sama ili, s druge strane, blještavi smiješak ljepote. Mora sama odlučiti. Izabrala je, kako mi je rekla, arhanđela Mihovila - jer njemu je, sigurno, pripadalo lice na tijelu koje ju je nijemo pratilo iz zarobljeništva. Kad bi imala još koje dijete, sigurno bi ga nazvala po njemu. Poslije je još samo molila. Ponekad je iz šume došao stric Vinko i donio hranu. Puno e riskirao, ne samo na putu - načelno je bilo upravo obratno, oni u dolini nosili su hranu u  brda i Vink inkoo bi nadređenima nadređenima teško objasnio objas nio da mora brinu bri nuti ti za mamu amu koja je postala vjerska luda. Druga su se djeca ionako već razasula po svijetu. Moju su mamu poslali na risilni rad u grad, udaljen nekoliko sati hoda - sastavljala je dijelove za messerschm esse rschmittove ittove avione.  Nona  Nona je za vrijem vrij emee jednog je dnog od noćnih posjeta posj eta moli molila la strica s trica Vink Vinkaa da joj j oj umjes umjesto to kruh kruhaa radije donese neku pobožnu knjigu koju će moći čitati između molitvi. Rat se bližio kraju i poraženi su se u očaju utvrdili u crkvama i odatle se branili. Stric Vinko je mogao nakon uspješnog juriša lako doći do pobožnih knjiga. Puno ih je teže  bilo  bil o donijeti u dolinu, dolinu, Noni. Zato Zato se morao utoli utoliko ko više razveseliti razvesel iti kad je j e jednom j ednom od vatre

spasio čak četiri knjige, sve prilično debele, koje su opisivale živote svetaca svakoga dana u godini.  Nije mogao druk dr ukčij čije: e: jednu je j e nagurao nagurao ispod ispo d odjeće odjeć e sprijeda, spri jeda, jednu straga, dvij dvijee sa strane i krenuo na put. U zadnjem ratnom siječnju Nijemci se nisu usudili daleko od utvrda. Možda Vinko zato nije dovoljno pazio. Neprijateljska patrola ugledala ga je na rubu litice, crnu točku koja je na mjesečini trčala preko sjajne bjeline. Počeli su pucati i metci su ga digli iz snijega, prevrnuli, još i još udarali u njega i zavrtjeli ga u provaliju. Cijelo je vrijeme ostao pri svijesti i nikad se još nije toliko bojao kao tada kad je u udubini, kamo je pao, slušao razgovore vojnika koji su odlučivali da li se spuštati za njim ili ne. Litica je zaleđena i previše bi riskirali. Radije su bacili ručne bombe koje su oskakivale prema dolje i eksplodirale na dnu sutjeske. Kad je sljedeće noći pokucao na vrata kuće, Nona je klonula pri pogledu na rostrijeljen vojnički kaput i sitnu prašinu koja je prštala iz rana, kakve se tako živo sjećala s kože Smrti. Vinko se morao polako svući i pustiti knjige da padnu, oljušte se s njega, prije no što je povjerovala da je nedirnut. Sve je metke zadržao papir i u njemu iskopao tunele tunele koji su ga učinili neupotrebljivim. neupotreblji vim. Neoštećena Neoštećena je j e ostala os tala sam s amoo knjiga knjiga koju je imao s desne strane, prva iz zbirke, sa svecima za sljedeća tri mjeseca.

Tako je Nona dobila svoje štivo koje nikada više nije prestala čitati, a stric je Vinko ostao njezino najdraže dijete. Također i moj najdraži stric. Rijetko se javljao, ali sam se utoliko više prilijepio uz njega. Bio je pravi uzor svjetskog čovjeka. Imao je tanke brkove, ispio bi brinjevac u ednom potezu, na ruci mu je sjajio ogroman zlatni prsten s ugrađenim crnim kamenom. Često bi zavrnuo rukav, lupnuo po zlatnom satu marke Darwil i namignuo mi. Kad su ga pustili iz vojske postao je vozač kamiona. Putovao je po cijeloj zemlji i, kako bi mi često šapnuo da ga Nona ne čuje, imao žensku u svakom gradu! Toliko ih ni Tito nema, dodao bi i namignuo. Slike našeg predsjednika visjele su u svakoj prostoriji i samo rijetko me nisu podsjetile na moga strica. Svaki put s ponosom - kako je veliku kuću sazidao i koliko kredita podigao! Ponekad mi je stvari koje sam napola razumio objašnjavao u detalje, a ja sam upijao svaku riječ i o njoj dugo razmišljao. Počeo sam rimjećivati rimjećiva ti i promjene promjene koje inače ne bih bi h - ogromne ogromne kučerine kučerine koje su nical nicalee posvuda posv uda i bile bil e namijenjene zajedničkom životu barem triju generacija; pune vlakove koji su vozili kupce reko granice; podjelu razreda na one koji nose uvoznu odjeću i one koji se odijevaju u domaćim trgovinama i na mene. Prije Prij e svega sv ega to kako kako gramofon gramofon imaju imaju već svi u školi.

ISKRAFON Bio sam osuđen na vječno čekanje da slučajno začujem omiljenu melodiju.

Zapravo i nisam imao omiljenih skladbi, što je s obzirom na okolnosti i bilo normalno. Nakon zadnjeg slušanja ploča kod frendova iz škole postalo mi je jasno da čovjek bez gramofona ne može imati ni svoje mišljenje, kamo li melodiju - neodlučan je, kenjkavi izgubljen. Zašto su me me Tone i Franc uopće poveli povel i sa s a sobom sob om,, ne znam znam.. Obojica Oboji ca su s u se natjecala za titulu najvećeg frajera u razredu, a moj glas sigurno nije bio odlučujući. Možda nisu našli nikoga drugoga ili još samo ja nisam vidio posve nov namještaj, bijele kuhinjske elemente, crvene stolce i lustere, sve od čiste plastike. Unatoč gradnji kuće još su si uvijek mogli priuštiti opremanje stana jer je Tonetov otac radio u Njemačkoj. Osim novca donosio je i najnovije ploče, čije mu je naslove sin nabrojao u pismu. Tonetova mama pokazala nam je kuhinju, nakon čega nas je otpratila u  Kinderzimmer,   kako je pisalo na vratima. Tone je bacio torbu u kut, sagnuo se nad gramofon, prekopao skoro dvadeset centimetara ploča, izvadio jednu, naglo se okrenuo i upitao: “Jeste vidjeli ovo?”

Zavrtjeli smo glavama. Franc možda čak i nekako s otporom. Tone nije ni očekivao drukčiji odgovor. Iskusnim pokretom, na kojem sam mu veoma zavidio, izvukao je ploču, skinuo s nje unutarnji omot i pokazao nam crnu površinu. “Vidite ovo?”

“Ploča k’o ploča”, rekao je Franc, “što gnjaviš?” “Pogledajte ovo”, domaćin je pokazao prstom. Nagnuli smo se. Na sredini ploče sjajio je posve siv krug, širok pola centimetra. Franc ga je skoro dodirnuo nosom. “Izgrebana od slušanja! Zašto to?” “Jer...” ponosno se napuhao Tone i stavio prst usred bjeline, “...ovdje se pjevač odrigne!” “A...”, odmahnuo je Franc. Tonetov je smiješak svjedočio kako još uvijek sve ide po planu. Zavrtio je ploču između između jagodica lij lijevog evog i desnog kažiprsta kažiprsta (kak ( kakoo sam sa m mu i na tome tome zavidio!) zavidi o!) i stavio je na silno visok štapić koji je virio iz gramofona. Već sam čuo o modelu na koji možeš staviti et ploča istovremeno i onda jedna za drugom padaju na podlogu i mijenjaju se, a ti ne moraš ustajati. Takve su gramofone imali oni čiji su roditelji radili u Njemačkoj, a svi drugi Iskrafone koji su zahtijevali više fizičkog truda. Stric Vinko je kod kamiona, novijih od njegovog, uvijek odmahnuo rukom i rekao - više tehnike, više mogućnosti da se nešto okvari. Ali, pet ploča odjednom... Tone je stavio gramofonsku iglu na početak izgrebenog dijela. Začulo se škripanje, onda jedva čujno čujno udaranje po gitari, netko netko jjee progovorio, pr ogovorio, a onda čudan, čudan, čudan zvuk zvuk.. “HA!” povikao je Tone. Franc je zavrtio glavom. glavom. “Tip je lupio gitarom o pojačalo!” Tone se široko iskezio i stavio iglu na početak. Otvorila su se vrata i gostoljubiva je mama donijela tanjur s keksima. Kako su se frendovi previše zadubili u slušanje, preuzeo sam ih ja. Marmelada je curila iz lincera; na brzinu sam ih prebrojao i podijelio na tri. Pojeo sam svoj dio, pomislio da ona dvojica neće primijetiti, ionako se već prepiru, pa sam svakome pojeo još jedan keks, pa još jedan i skupljao hrabrost da se zaustavim, kad e Franc udario Toneta. Crvenjeli su se i odmjeravali. Iskoristio sam prigodu i pojeo reostale reos tale kekse. kekse. Dok sam lizao šećer šeće r s porculana, po rculana, začuo sam meni meni upućeno upućeno pitanje: “No, im i mao sam s am pravo, zar ne?”  Najprije  Najpri je nisam bio posve sigu s iguran ran što Tone Tone uopće hoće. Ostali smo sami, sami, Franc je već otišao. “Naravno”, rekao r ekao sam, “naravno.” “naravno.”  Na put putuu kući kući razmišl razmišljao jao sam o nedostatku nedostatku gramofon gramofonaa kao strašnoj kazni. kazni. Kad bih ga imao, mogao bih posuđivati ploče i sam doći do vlastita mišljenja. Makar i pogrešnog, ali  bilo  bil o bi moje! A ovako... Ponekad Ponekad bih posudio ploču i kod kuće kuće je sakrio do trenutk trenutkaa kad ju e trebalo vratiti. Slušati je ionako nisam imao gdje, osim u rijetkim posjetima frendovima. Morao sam lagati kakva mi je bila i što sam sve čuo na ploči. Svaki četvrtak  išao sam u čitaonicu, drvetom obloženu i uvijek pretoplu sobu točno nasuprot glavnog ulaza u Željezaru. Uvijek sam najprije pročitao jedini glazbeni časopis koji je izlazio u Sloveniji. Napamet sam znao recenzije ploča i citirao ih nakon izmišljenih slušanja. Imao sam osjećaj da tonem sve dublje - sve sam već znao o glazbi i glazbenicima koje nikada nisam čuo. Kolega koji je htio provjeriti neki podatak radije bi pitao mene nego išao tražiti po novinama. Znao sam sve i o tehnologiji: da je glazba urezana na pločama u tankim tragovima koji vode od ruba prema središtu. Igla putuje po njoj i iščitava je. Da

ostoje dvije vrste ploča: velike koje zovu LP, s malom rupom na sredini koju moraš nataknuti na izbočinu nasred gramofona. Da ploču možeš okrenuti, čak i onako majstorski kao Tone - s jedne strane ima približno dvadeset minuta glazbe. Postoje i male ploče, na kojima je sa svake strane samo jedna pjesma i imaju veće rupe. Zovu se singl ili singlice. Onda to da velike ploče, čiji se omot može otvoriti, zovu albumima i postoje u dvostrukom ili čak trostrukom obliku. Skladbe se zovu komadi ili štikleci i dijele se na  brze, dakle nabijanje ili ruženje ruženje i polagane koje zovemo zovemo sent s entiš iš ililii stiskavac. Tajna mi mi nije  bilo  bil o ni pravilo pravi lo rasporeda raspo reda pjesam pjes amaa na ploči: ploči : brze-polagan brze-pola gane-br e-brze... ze... Sve, sve sam znao! znao! Kako na snimci grupe za vrijeme nastupa prepoznati bubnjara, to zna svako tele, ali razlikovati basista i gitarista znao sam među rijetkima u razredu - premda samo po slici (prvi ima na gitari četiri žice, drugi šest), po zvuku vjerojatno ne bih razlikovao pjevača od bubnjar bubnjara, a, toliko toli ko sam malo ploča p loča čuo. Glazba je vodila do cura. Dečki su kupovali ploče samo zato da se mogu praviti edni pred drugima i zvati cure na slušanje. Uvijek su morali pozvati barem dvije rijateljice, ako ne i cijelu grupu. I onda...  Nisam imao pojm poj ma. Dečki su s u pričali pri čali o pipanjim pipanji ma i lilizan zanjima, jima, iako i ako sam sa m imao imao osjećaj osje ćaj da je njihovo pričali je više teorija nego praksa, slično mome poznavanju glazbe. Jedino Maja nikad nije prihvatila poziv na slušanje. Uopće, uvijek se držala po strani. Nisam znao zašto -imala je gramofon! Ja sam bio samotnjak silom prilika, Iskrafon  bi me učinio učinio društvenim društvenim i om omilj iljenim enim.. Maja je im imala ala najtužn najtužnijijee oči koje sam ikada vidi vidioo i takve su ostajale i kad se smijala. Kao da njezino lice čine dvije polovice: donji je dio sudjelovao u brbljanju, smijanju i ljubavi, gornji je samovao. Sanjao sam o tome da joj se u mome društvu nasmiju i oči. Po visini je bila među višim curama u razredu, jedva malo niža od mene. Izdužene, dječačke građe i dugih nogu. Ponekad je nosila suknju, iako nikad nije pokazala koljeno. Najveći frajeri u razredu, koji bi se za vrijeme odmora došuljali do cure i onda im odostraga zgrabili dlanovima grudi, šlatali, ostavljali su je na miru. Rekli su da ima premale, pa se ne isplati truditi, iako nitko nije zanijekao da je jedna od najljepših cura u školi. Često bih se zagledao u nju, ponekad zabrinuto: je li bolesna?  Nikad nij nijee bila bil a na tjelesnom, tjelesnom, bila bil a je trajno tra jno oslobođena, oslobođ ena, a nitko nitko nij nijee znao znao uzrok. uzrok. Maja vjerojatno ne bi prihvatila moj poziv na slušanje, iako... Kako mogu znati ako ne pokušam? Ponekad bi me pogledala nekako... Ili bi pri okretanju glave zadržala pogled na mojoj zadnjoj klupi duže nego na drugima. Jesam li umišljao? Još nešto što nikada neću saznati.

GARSONIJERA “Ispričaj se”, strogo je rekla Nona i pogledala me preko ruba naočala. Okrenula se rema kredencu. Pratio sam je pogledom. “Oprostite, moli olim m vas!”  Nonino  Nonino je lice l ice ostalo o stalo napeto još neko vrijem vrije me dok se nije smekšal smekšaloo u osmij osmijeh. eh. “Je li l i bio bi o netko netko poznat?” poznat?” pitao sam s am je. “Ne, nikad ga nisam vidjela. Putuje još od Velikog rata i traži svoja crijeva. Objasnila sam mu da ga nisi namjerno nagazio. Već si se rodio takav, malo zaostao...”  Nona  Nona je polako, s naporom, naporom, ustala i otk otklizala lizala do ku kuhin hinjskoga jskoga stola. Na njega njega je stavila posudu s kuhanim neoguljenim krumpirom. Dodao sam tri metalna, već prilično natučena tanjura. U prvi stavio samo jedan krumpir, u srednji sol, u treći sve preostale krumpire.  Nona  Nona je polako oguli ogulila la svoj ručak i prije prij e svakog zalogaja namočil namočilaa ga u sol. s ol. To je  bila  bil a jedina jedi na hrana hrana koju sam i ja mogao jesti jes ti polako. Prije Prij e svega zato zato jer je nisam volio vo lio.. Premda, kad bih se potužio Nona bi mi sljedeći dan skuhala repu, što nije bila ne znam kakva zamjena. “Nisi ti kriv...”, dodala je. Pomil Pom ilovala ovala me po dlanu. “Siročić si, znaš.” znaš.” Od njezinih su ruku ostale još samo kosti, prekrivene toplom kožom, prilično revelikom i preopuštenom, a stisak me ugodno pomilovao. “Nimalo ti ne zavidim”, nastavila je, "imaš slabe oči, ne vidiš ni anđele ni duše. I uši; kad bi ih barem mogao čuti...” “Nona... ozbiljno... Hoćeš mi kupiti gramofon?” “Zašto ga ga trebaš?” trebaš ?” “I sama sama si rekla da nemam nemam dosta jake ja ke uši. uši. Treba mi sprava spra va da ih i ja j a počnem slušati.” “Slušat će tvoje tijelo, a ne uši. Tijelo nije važno, znaš. Odmah kad ga poslušaš ostaješ pohlepan i pobjegne ti bit. Želiš više hrane, različita jela, gramofon, pa...” “Nona, molim te. Molim te! Ići ću godinu dana u crkvu bez stripova!” “Egone, radije moli i ti ćeš...” “Nona, molim, molim! Dvije godine! Ti ne znaš kako je lijepo imati ploče! Staviš ih na gramofon, igla se...” “Igla?” Čvrsto sam stisnuo usne i za kaznu se ugrizao do krvi. Kraj mojih snova o gramofonu. Kako sam mogao izreći pogrešnu riječ; oduševljenje me zanijelo i potkopalo! Hoću li ikada biti sposoban ukrotiti svoju nestrpljivost?  Nona  Nona je stenjući stenjući ustala ustala i dala mi znak znak da je pratim. Na prijel pri jelazu azu iz i z sobe u ku kuhin hinju ju neko smo vrijeme pričekali da anđeo otprati tri izgubljene duše u lancima, onda smo zastali ispred i spred kredenca. Uvij Uvijek ek me me podsjeća pods jećaoo na grad s dvam dva ma stupovima. stupovima. Oba zaključana; lijevi je pripadao mami i nikada nisam vidio što je u njemu, desni Noni i otvarala ga je svaki put nakon nedjeljne mise kad sam čekao novac za pratnju - sitniš kojim sam kupovao

 zlat na serija. serij a. najnovij najnovijii strip iz zbirke sa žutim žutim koricama koja koja se zbog toga toga zvala zlatna  Nonin  Nonin dio kredenca ispunjavalo je toplo, s un unut utarnje arnje strane mucasto rublje - gaćice su imale duže nogavice od mojih hlača. “Porhand”, svaki je put nježno rekla Nona i pomilovala ga otvorenim dlanom. U kartonskoj kutiji bile su spremljene novčanice, položene između požutjelih pisama. Okrenuo sam se prema balkonu jer nisam htio vidjeti onu groznu sliku prilijepljenu s unutarnje strane vrata. Čuo sam je kako prekapa po rublju. Našla je crvenu, baršunastu kutiju, prilično ofucanu na rubovim rubovi ma. Nagn Na gnuli uli smo se nad nju. Polako, oprezno ju je otvorila, uvijek spremna da je brzo zatvori ako bi ono što je u njoj bilo spremljeno pokušalo pobjeći. U baršunu baršunu su čučale posađene pos ađene igle. “Pssst, vidiš ih?” Kimnuo Kimnuo sam sa m. “Prave se da spavaju. Onda samo na trenutak budeš neoprezan i zaskoče te. Probiju se kroz kožu, malo te zapeče, ali prije nego što si rukom na tom mjestu, već su unutra, možeš se još samo počešati. Spuznu kroz kožu i udu u žilu. Po njoj mogu svuda. Obično u ruke ili noge. Koliko sam već ljudi vidjela s posve skvrčenim udovima! Igle su bile krive! Rovare po tebi i ništa im ne možeš. Na kraju požele nekog drugog. Spuste se u srce ili glavu i ubiju te. To je jedini način da izađu. Zemlja na grobljima ih ispljune i pokupi ih neki nesretnik...” Oprezno je zatvorila poklopac i zaključala vrata. Sad je mogla glasnije progovoriti: “U moj stan nećeš donositi nikakve igle!” “Nona, ali ta je drukčija. Pričvršćena!” “Igla je igla! Svaka te prije ili kasnije ubije!” Posegnula je za Životom svetaca, sjela na krevet, otvorila ga i počela čitati. Više nije bilo smisla govoriti, ionako me ne bi čula. Otišao sam na drugu stranu bračnog kreveta i sjeo na pod, naslonio se leđima, otpetice zgrčenih nogu pritisnuo na staklena balkonska vrata. Gledao sam duguljaste, čudno čudno nagom nagomila ilane ne i posve sive zgrade zgrade i osjeća os jećaoo se usamlje usamljeno no i žalosno. S gramofon gramofonom om bi sve bil biloo druk dr ukčij čije. e. Iako, gdje bih ga uopće stavio u našoj prenatrpanoj garsonijeri? Nona je sušila kore abuka na kredencu; s lijeve strane je od poda do stropa bilo postavljeno zrcalo. Nagnuo sam se i pokušao provjeriti bi li ga se moglo ugurati ispod kreveta. Nije mi izgledao dovoljno visok, iako je bilo još nešto mjesta medu igračkama mojeg djetinjstva na kojima se već pošteno skupila prašina. Nešto kineskih autića od tankog metala, gumeni pas kojeg sam izgrizao izgrizao kad su mi mi rasl r aslii zubi i dugačka dugačka drvena palica, pal ica, bivša ručka ručka izg i zgubljenog ubljenog tric tricikla. ikla. Uglati rubovi i na trećini još ostatak plave boje. S druge strane kreveta namirisao sam  Noninu  Noninu noćnu noćnu posudu koju je upotrebl upotrebljava javala la noću. noću. Iako Iako do zahoda zahoda nije bil biloo daleko; dale ko; kuhinja je bila tako malena da je u nju stao samo stol, štednjak i niz ormarića. Desno se ulazilo u stan, lijevo u kupaonicu. Noćna je posuda više bila stvar navike. Nona se doista olako kretala, iako je svaki dan išla u šetnju kraj rijeke, a kad sam bio mlađi išao sam s njom. Zajedno smo brali biljke, stavljali ih sušiti na kredenc i zaboravili na njih. Njihov rah i miris širili su se cijelim stanom.

“ uješ?” pitala je Nona. Zan Zanio io sam se i uopće nisam nisam primijetio primijetio kad je prestala čitati. čitati. “Tako, moraš slušati”, dodala je. Iznad nas je zaklokolala voda. Netko je pjevao, u stanu pored lupali su poklopcima. “Čuješ “Čuješ sve te duhove? duhove? Koliko ih je - zaboravlje zaborav ljenih nih,, odbačenih odbač enih,, napuštenih napuštenih.. Umrli Umrlihh od vode, u kriku, kriku, u lancima lancima grijeha. grije ha. Nesretni blude svijetom svi jetom jer ih jedino jedi no ljubav može može dovesti u nebo. Kako nemaju više nikoga na zemlji ili su nevjernici, moram ja moliti za njih. Kolikima sam već pomogla!” Udvostručenom snagom uronila je u brzo mrmljanje molitve. Polako sam ustao, uredio kuhin kuhinjski jski stol i počeo poč eo pisati pi sati zadaću.

VINKO VINKO PLEŠE PLEŠE  Naš obiteljski obitelj ski fotoalbum uvij uvijek ek me podsjećao podsj ećao na boji b ojišnicu šnicu Veli Velikog kog rata, kako kako ga je je opisala Nona: Smrt je izjednačila lica, nekoliko tijela je nestalo, posvuda su ležali otrgnuti dijelovi tijela, prije svega ruke i noge. Moja najdraža fotografija fotografija skrivala skrival a se iza omota omota stražnjih stražnjih korica.

Posve se razlikovala od svih drugih. Kiptjela je od života i često sam se u nju zagledao i sanjario. Stric Vinko plesao je twist s partnericom koja bi mogla biti žena mojeg drugog strica, Janeza. Ni sa kim od rođaka nisam imao kontakte, jer su svi bili izdajnici, jedino je Vinko ponekad dolazio posjetiti Nonu, kako je izričito naglasio. Uvijek usput, kad je morao iz prijestolnice u Željezaru dovesti tovar. Kad me pomilovao o glavi, svom težinom težinom prstena, postalo mi je j e jasno ja sno da je došao posje p osjetiti titi i mene. mene. Počeo sam razmišljati o svojim tetama i stričevima i utvrdio da većinu uopće nikada nisam vidio, osim na brzinu, obično na pogrebima. Teta Julija je radila kao čistačica na željeznici i kad bih je sreo na cesti uzvratila mi je pozdrav, ali nekako kao da sam učinio nešto loše. Druga teta, Marija, jedina je živjela u Noninu rodnom selu i nije ni odlazila na ogrebe. Stric Lojze je i neprestano bolovao i radio je u trgovini na drugom kraju grada. Kako je već prešao u poslovice drugih ljudi, na njega nisam ni računao - iznenađujuće uno puta čuo sam izreku “škrt kao Lojze” ili “nemoj biti takva cicijaška guzica kao Lojze”. Nona je, kao i za svu svoju djecu, svakoga dana molila za njega i ponekad mahala glavom i rekla da će živjeti vječno jer neće htjeti od sebe dati dušu, škrtac. Vinko je pri svakom posjetu donosio novac za misu, Lojze je došao samo jednom i nije donio ništa. Čak je i Nonu molio za polovicu krumpira koji je ostao na tanjuru. Siv i mršav, usukan, s tankim brčićima i prstima koje je brzo stiskao u pesnicu, sjedio je na hoklici, leđima se oslanjao na zrcalo (“Takvo i ja imam kod kuće, da se ne moram ići fotografirati”) i kukao kako je nakon operacije njegov život pretvoren u pakao. Morali su mu odrezati pola mjehura, ali je, unatoč liječničkoj potvrdi i dugoj svađi, morao platiti punu cijenu javnog zahoda. I stric Janez je štedio, slično kao i svi ostali, za gradnju kuće. Imao je tri sina i izračunao da nema prave razlike u cijeni ako odmah izgradi poseban kat za svakoga od njih. Uzeo je sve moguće kredite i obitelji zabranio bilo kakav izdatak. Brižno je bdio nad njihovim trošenjem i več su nekoliko godina bili tako posvađani da se nisu ni

ozdravljali. A kuća je uspješno rasla i dosegla visinu nižih zgrada. Ostao mi je samo Vinko. Gledao sam fotografiju i zamišljao glazbu. A gdje je glazba, tamo je i gramofon. Takav će čovjek razumjeti moj problem i pomoći mi. Zamišljao sam ga na plesnjaku kako se divlje izvija i vrti, s curama svuda oko sebe. I to kakvim!  Najljepši  Najlj epšim m! Stric Vinko me primijetio i mahnuo da pridem bliže. “Hej, Egone, pleši!” poviče i svi zaplješću u ritmu. Kažem mu da ne znam. “Kako ne znaš?” začudi se.  Nemam  Nemam gramofon gramofon,, objasnim objas nim mu. “Kako nemaš gramofon, ja imam jednog u svakom gradu!” Žalosno vrtim glavom. Namigne mi i pomiluje me po kosi. Znam da će sve srediti. “Sad”, kaže, “pogledaj! Treniraj twist na suho, barem poslije nećeš gubiti vrijeme. Dovoljno si star!” Vinko potegne šal s ramena neke ljepotice, tako da je zavrti. Stavi ga na bokove i očne se trljati. “Ozn “Oznojio si s i se i malo se brišeš...” Pljune cigaretu na na pod. pod . “Ugasiš “Ugasiš čik...” Rub cipele počinje vrtjeti po opušku. “Na kraju šupkom pokupiš pokupiš kovanicu kovanicu od pet para par a i znaš znaš plesati!” ples ati!” Počinje se s e savijati savi jati unatrag unatrag i stražn stra žnjic jicom om hlača dodirne dodi rne pod, klizne klizne i zašum zašumi. Šk-e-šk-e-šk! Kao činela. Kao bubanj.

BIOLOGIJA Kao udarac im imenik enikaa o rub stola. “Egon Vittori Vittori!” !” “Egon Vittori Vittori!” !” “EGON VITTORI!” Trgnuo Trgnuo sam se i u čudu čudu pogledao pogledao učitelja biol b iologije. ogije. “Priznaj, spavao si!” “Ne... druž d ružee učitelju... učitelj u... ne...” ne...” “Ne laži!” Htio sam još nešto reći, re ći, ali me prekinu pr ekinuoo pokretom. pokretom. “Mir u razredu! Kako sam rekao, danas ćemo pod mikroskopom gledati strukturu mišićnih vlakana...”  Na sve sam se načine želio želi o vratiti na plesni pl esni podij stricu Vink inku, u, zato sam se uh uhvatio vatio uobičajenog načina. Usredotočio sam se na veliku sliku druga Tita koja je visjela iznad loče i polako počeo isključivati okolinu.

Učitelj je hodao gore-dolje prolazom između klupa i govorio nešto o mikroskopima i objektnim stakalcima. Tito s dignutom nogom... stric Vinko... gramofon... Nisam odmakao ako duboko, kad je opet grunulo pred mene. Sada tanjur i na njemu narezano sirovo meso. U strahu sam pogledao gore, ali učitelj je već otišao. Jednom od učenika iz prvog reda mikroskop je sum s umnjivo njivo zaškripao pod prstim prs timaa i otišao je j e sprije spr iječiti čiti nezgodu. nezgodu. Drug Tito... medvje medvjed... d... pečenje... banket... banket... “EGON VITTORI!” Tako sam se trgnuo da je tanjur zazveketao. Učitelj je piljio u mene. “Gdje je meso?” Pogledao sam porculan i lagano ga dodirnuo jastučićem lijevog kažiprsta, da zaustavim trešnju. “GDJE JE MESO?” MESO?” Tišina u razredu bila je potpuna. Svi su piljili u mene. “Pojeo sam ga.” ga.” “Molim?” Čuo sam usisavanje zraka iz prostorije - puno pluća trebalo je velike količine, što

 brže, da mogu mogu udariti u smije smijeh. h. “Bio sam s am glada gladan”, n”, dodao sam s am kao kao ispri i spriku ku.. Smijeh je svejedno stigao. Odjekivao je od zidova i poskakivala su objektna stakalca. Samo je dvoje ostalo ozbiljno. Učitelj, za kojeg sam imao osjećaj da ga je zaustavilo moje objašnjenje, i Maja. Kradomice sam je pogledao i nisam mogao izdržati njezine njezine žalosne oči. oči . Radije Radij e sam sa m se opet o pet posvetio drugu drugu Titu. Titu. U kabinetu biologije visjeli su samo veliki plakati oderanih životinja, sa strelicama koje su označavale njihove sastavne dijelove. U staklenoj vitrini uhvaćen se naslanjao kostur. Premjestili su ga iz razreda jer je medu zube stalno dobivao opuške, morao nositi sunčane naočale ili razne zafrkantske natpise. Drug je stao točno ispred njega i dočekao moj pogled. Počeo je predavati tek nakon zimskih ferija jer je prošli službeno otputovao. Sudeći po godinama, bio mu jo to prvi osao. Pustio je bradu da izgleda starije, ali su svijetle dlake napravile samo sjenu ispod vrata. Često je progovarao visokim glasom, zaustavljao se i ponavljao rečenicu uobičajeno nisko. Ispod otvorene plave kute virilo je sivo odijelo i bijela najlon košulja s dugačkom, šiljatom kragnom. “Jedva čekam da upoznam tvoju mamu”, kimnuo je napućenih usana, “možda ćeš oslije biti pričljiviji.” “Vidi se da ste novi.” “Molim?” “Svi drugi već poznaju moju mamu.” Sumnjičavo me pogledao. “A zašto?” Slegnuo sam ramenima. Kopkalo gaje. “Je li možda... društveno politička radnica?” Zavrtio sam glavom. Izdahnuo je s olakšanjem, zadržao dah. Pomislio sam da bi možda bilo dobro da sam slagao i svoju mamu smjestio barem među članove komunističke artije, ako ne negdje među profesionalne političare, iako to nije bilo istina. Za vrijeme laganja uvijek sam osjećao skoro fizičku bol, zato sam ga radije izbjegavao. Začudio sam se; zašto mu sve o njoj nisu rekli kolege u zbornici kad je od drugarice tajnice zahtijevao da mamu pozove u školu? Možda su namjerno šutjeli, žele krstiti novaka? Pogledao sam u resjek resj ek ptice iznad vitrine s kostima. kostima. Zatulila je sirena. Dugačak, razvučen zvuk koji je grad slušao tri puta na dan, svaki ut nakon kraja smjene u Željezari. “Uskoro će doći”, posve bespotrebno je rekao učitelj. Začuli smo zvuk koji je najviše podsjećao na grozomorno mrmljanje. Vrata Željezare su se otvorila i na tisuće ljudi slilo se na cestu. Promet je zastao, automobili i autobusi ostali su uhvaćen uhvaćenii u masi masi koja je brežulj brežuljkom kom krenula krenula gore, preko pr eko mosta mosta se prebacil preba cilaa u grad i koračala glavnom ulicom. Iz nje su se odvajali pojedinci, ulazili u zgrade i masa se olako osipala. Zvuk koji je proizvela na svom putu pokraj škole bio je jedinstven i neopisiv. Slušali smo korake i prigušene razgovore koji su nas okruživali i obojica istovrem istovre meno začuli začuli jedan j edan par visokih vi sokih peta koje koje su s u se izdvojile izdvoji le i ušle u praznu praznu zgradu. zgradu. Toptale su hodnikom, stepenicama na prvi kat. Opet hodnik, približavanje vratima.

Prazno Prazno odjekivanje od jekivanje koraka. koraka. Učitelj je nesvjesno popravio kragnu. Otvorila su se vrata, vr ata, bez kucanja, kucanja, bez da su koraci zastali na sekundu sekundu.. “Sine moj, moj, što š to su titi učinili?” učinili ?” Mama Mama me doslovce doslovc e pokupila sa s a stolca stol ca i zaštitnički zaštitnički sakrila s akrila rukam rukama. a. Učitelj se bijesno nakašljao. “Drugarice, ništa mu nismo učinili. Samo sam htio vidjeti majku koja dijete tako izgladnjuje izgladnjuje da mora pojesti poje sti materi materijal jal za mikroskopiranje!” mikroskopiranje!” Mama se jako polagano okrenula prema njemu. Mjerkali su se pogledima. Bila je za ola glave niža od njega, kockasta i nabijena, kao muškarac: koji se obukao u filmsku zvijezdu pedesetih, zajedno s plisiranom suknjom i sivim kišnim balonerom do koljena. Po imenu glumice uvijek sam znao kakvo je mamino trenutno raspoloženje. Danas je nastupala nastupala Lana Turner Turner i nije mi se spremalo ništa dobro. dobr o. Prije no što je progovorila, lagano je uzdigla bradu. “Što je pojeo?” Učitelj se približio za korak. “Meso, drugarice, pojeo je meso!” Mamine usne su se naglo trgnule u široki osmijeh koji je otkrio sve zube. “Pa meso meso je j e jestivo, j estivo, zar vi v i to ne znate?” znate?”  Njezina su se usta jednako brzo brzo zatvorila. “Druže, “Druže, vidim vi dim da ste početnik i malo malo zbunjeni. zbunjeni. Pokušajte Pokušajte se savlad s avladati ati i sabrati.” sabr ati.” Učitelju čitelj u su se očne jabučice jab učice složile sl ožile u iznenađenje. iznenađenje. “Molim “ Molim?” ?” Mama je kimnula, kao, s kakvim to idiotom ima posla i počela govoriti polako i vrlo razgovijetno, kao s posve malim djetetom: “Najprije ste rekli da je pojeo meso, onda da je pojeo i materijal. Što je sad točno? Odlučite se!” Učitelj se već v eć lagan l aganoo zbunio. zbunio. “Oboje, hoću reći... meso je materijal za mikrosko-piranje...” Mama Mama je duboko uzdahnula: uzdahnula: “Onda je sve u redu, ne? Meso je za jesti i ako je meso materijal i materijal je za esti! Možete Možete li se toliko tol iko sabrati sabr ati da me pokušate razum razumjeti?” “Razumijem vas! Pojeo ga je jer je bio gladan!” Mamino lice je u trenu uhvatila otpuna otpuna strava: “Moj sin? si n? Moj jedinac, jedi nac, sunce sunce mog života...” Uzela je dah, dugo ga držala i onda ga ispustila zgusnutog u samo jednoj riječi: “Gladan?” Učitelj je kimnuo.  Niz majčino lic licee potekla je usamlje usamljena na suz s uza. a. Polako, lagano vijug vi jugavo, avo, jer se majčina ajči na glava okrenula okrenula prema prozoru, tako tako da je vanjska svjetlost svje tlost zabljesnu zablje snula la u tekućin tekućini.i. Mama Mama je je ričekala dok se kapljica nije odnjihala na bradi i kapnula na prsa, prije no što je dodala mrtvačkim glasom: “Tako smo siromašni.”

GRAD Hodali smo praznom ulicom. Mama je podigla ljevicu, savila je u laktu i njome gurala prema tijelu moju desnicu. Kad sam bio mlađi morala me često upozoravati prije no što sam uhvatio korak, sad sam se već automatski uskladio. Gledala je preda se i gotovo got ovo šutjela. šutjela . Prte su s u udaral udaralee po asfaltu i povrem povr emeno eno je prosikt prosi ktala ala stisnutih stisnutih usana: usana: “Aha, zgrada!” Ili: “Raskrižje!” “Odvojak lijevo!” Prozivala je dijelove grada koji nisu bili ni po čemu posebni i viđali smo ih svakoga dana. Izlazili su na svjetlo dana samo kao nešto što je zapošljavalo glasnice i usne, naviknute na neprestano mljevenje; ustrajala je u stanju najbližem šutnji koliko je mogla. Zgurio sam se od straha; tišina kod nje nije obećavala ništa dobro. Načelno je sipanje riječi rijetko kad utihnulo, uvijek pretjerano glasno; nikad samo jednom slušatelju, makar  rolaznicima na rubu obzora. Kradomice sam je pogledavao sa strane i bezuspješno joj okušavao bilo što pročitati na licu. Glavna ulica polako se počela sužavati i od nje su se odcjepljivali i zadnji sporedni utovi do zgrada koje su nedavno postavili na rubu grada. Pratili su ih samo travnjaci, neki s plitkim jamama već označenim za gradnju. Njima je uvijek prolazilo nekoliko zaposlenih u Željezari i zamišljalo buduće stanove, kamo će se moći preseliti iz samačkih domova i sa sobom povesti obitelji koje su ih čekale po svim krajevima države. Skoro na svakom metru naletjeli smo na novi miris i glazbu. U zraku je, osim roljeća, lebdjela i mješavina jugoslavenskih kultura. Prijepodnevna smjena sjedila je za ručkom. Po opustjelom asfaltu mirisalo je po ćevapčićima i govedskoj juhi i zvučalo po mješavini sevdalinki, srpskog kola i slovenske polke. Uobičajeni zvuci; ne bih ih ni rimijetio da nisam bio svjestan kako iza mnogih ne stoji radio nego gramofon, izvor svih mojih problema!

 Nadao sam se da mi mi neće u susret susret doći netko netko od grads gradskih kih ljubitelja ljubitelj a glazbe. Po izgledu izgledu sam ih sve poznavao, i one starije. Hipi Roman je čak stanovao na najvišem katu moje zgrade, zgrade, ali se nismo pozdravljali pozdravlj ali jer je na hodnik hodnikuu uvij uvijek ek gleda gledaoo kroz mene. mene. Rockerske ploče bile su rijetke i dragocjene. Šuljao sam se po rubovima razgovora

oznavatelja i puno znao, na žalost opet samo teoretski. Morat ću izbjegavati beogradska izdanja na pucketavom debelom vinilu, s omotom koji je izgledao kao da ga je netko tiskao četiri puta zaredom, ali je svaki put sliku pomaknuo za nekoliko milimetara. Deblje su ploče radili još samo u prijateljskoj Indiji. Na svakoj je pisalo DUM DUM INDIA i rekli su da ih izrađuju kažnjenici. Zamišljao sam snažne, mišićave ruke koje bi pokidale normalnu plastiku. Poznavatelji su cijenili jedino ploče sa zapada, najviše iz Njemačke, koje su donosili gastići. Najhrabriji su ih naručivali iz Engleske. Stavljali su novac u kuvertu i riskirali jer bi nestalo svako treće pismo. Savjeti su punili razgovore: nikad ne upotrebljavaj avionske kuverte jer ih obavezno pregledavaju. Mora biti samo jedna novčanica, uvijek daj stranom trgovcu napojnicu! Postojale su različite teorije o vrstama apira kojima je moguće posve prikriti sadržaj i od pregleda pod snažnom svjetlošću, a kuverta ne postaje predebela. Svatko je imao i svoje trikove o kojima je šutio. Uspješna kupnja značila je događaj ne samo važan za vlasnika, već za sve ljubitelje u gradu. Sretnik se odmah obuo, odjenuo u traper i otišao u šetnju glavnom ulicom. Kriomice sam često trenirao taj   pokret, da budem spreman kad dođem do gramofona: loču treba držati između dlana, čvrsto sa savinutim kažiprstom, tako da nema opasnosti od pada, a ploča je dobro vidljiva u cjelini. Trenirao sam s komadom kartona, precizno izrezanim po mjerama (31 centimetar, i to sam znao!). Najprije sam pomislio da sam rođeni talent jer mi se posrećilo već pri prvom pokušaju, onda sam utvrdio da na taj način držim mamu, dakle treniram cijeli život. Pravi zanesenjaci ponekad bi s jednom te istom pločom prošli grad i po deset puta. Vidio sam ih kako gaze snijeg, bore se s kišom i slanom - u takvim slučajevima ploču bi umotali u polivinil, a vlasnik nije nosio kišobran da ne prekrije omot. Zapravo se radilo o nekakvoj udici. Kolega znalac prišao bi i započeo razgovor, ploče su posuđivali i razmjenjivali, stjecali prijatelje... Zato i nije čudno što ih ja nisam imao. U nižim razredima osnovne škole razgovor sam mogao započeti pomoću sličica za skupljanje. Žvakaćim gumama ili čokoladama dodavali su sličice koje je trebalo zalijepiti u poseban album. Prodavali su ih na blagajnama samoposluživanja. Ako si skupio sve sličice, uvijek više od sto, dobio bi lijepu nagradu, obično paket žvakaćih ili čokolade.  Nisam poznavao poznavao nik nikoga oga kome kome se posrećil posre ćilo, o, ali nismo nismo odustajali; odustajali ; izmjenjiva izmjenjivali li smo smo ih, uspoređivali i o njima razgovarali. Najstariji album zvao se Životinjsko carstvo i u njega smo lijepili slike životinja. Kad smo skupa s Istočnim Nijemcima počeli snimati kaubojske filmove, u kojima su se Indijanci borili protiv kapitalista i pobjeđivali, počeli smo obožavati poglavicu Winetoua.

Tu sam, za razliku od Životinjskog carstva, mogao uživati i u slikama lijepih djevojaka, pravih kćeri Divljeg zapada.

Skupio sam skoro sve sličice, kad me prošla strast. Došlo je odjednom, doslovce reko noći. Ponekad bih prelistao albume, ali mi više nisu ništa značili. Vjerojatno sam ostao prestar za njih. Došlo je vrijeme stripova. Za nekoliko godina dolazilo je vrijeme loča. Primijetio sam da je svaki korak skuplji - za sljedeći sam trebao gramofon. Hitno; glazba je bila prvo sredstvo za uspostavljanje kontakata kojima si mogao nabaviti i cure. Sličice i stripovi nisu ih zanimali. Mama i ja nismo sreli nikoga. I ljubitelji glazbe, osim Hipi Romana, radili su u Željezari i sada jeli. Prošli smo pokraj izloga trgovine s elektromaterijalom. Prodavač je stajao na vratima i žvakao čačkalicu. Popravio je brkove i duboko, s dna tijela vukao sluz. Kroz dugme koje je nedostajalo na radnoj kuti provirivao mu je napet trbuh u kariranoj košulji i lagano podrhtavao kod grkljana. Koliko sam puta stajao pred izlogom i divio se Iskrafonu! Svaki put kad bih išao u školu i iz škole. I nedjeljom bih malo zaustavio Nonu i pravio se da vežem cipele, a zapravo ispod čela buljio u napravu od koje me dijelilo samo staklo. Dva zvučnika, zato natpis stereo! Mogao si ih upotrijebiti kao poklopac! Zamišljao sam dodir furnira u rukam rukamaa i ponekad ponekad doslovce dos lovce jedva zadržavao slinu sli nu koja mi mi je j e htjela iscuriti i scuriti iz i z usta. usta. Jednom sam pokušao zamoliti prodavača da isprobam Iskrafon, ali se očito izdaleka vidjelo vidj elo da nisam ozbil ozbiljan jan kupac. kupac. Nije Ni je pom p omoglo oglo što sam u desni džep stavio daščicu dašči cu koja koja je trebala napraviti obli oblinu nu sličnu sli čnu novčaniku novčaniku.. Ploče su bile spremljene ispod pulta i kad sam bojažljivo upitao mogu li ih ogledati, prodavač me prezirno odmjerio od poda do stropa. Tek je tamo vidio nešto zanim zanimlji ljivo vo i zastao. “Koju ploču?” “A... a... a... najprije bih ih pogledao...” “Za koliko imaš imaš novaca?” “Za... je... jednu j ednu?” ?” “Onda nemaš što birati. Jedna je jedna, reci koja, stavi novac na stol i dobit ćeš je!” Dok sam odlazio pitao sam se kako bi tekao razgovor kad bi moja skromnost kojom sam htio htio laž la ž učiniti učiniti što manjom manjom,, dopustila reći da im i mam novca za dvije ililii čak ča k tri tri ploče. ploče .

MESO “NAJSRETNIJE SI DIJETE NA SVIJETU”, jako je naglasila mama i sikćući dodala: “I to ti nije dosta!” dos ta!”  Njezin glas nije obećavao obećava o ništa dobro, čak i ako je un unut utar ar iste rečenice obično mijenjala glasnoću. Ono što mogu čuti i susjedi, naglasila je, a što je bilo namijenjeno samo meni, prošaputala bi. Kad bi se posve uzbudila, šapat bi se pretvorio u puhanje  bijesne  bij esne mačke. mačke. Stali smo u kuhinji. Nona je čitala Živote svetaca i nije nas primijetila, duše su  bučile tanjurima tanjurima i prale pr ale suđe. “Napravit “Napravi t ćeš od mene mene Madam X, X, izdajniće!”

Približila Pribl ižila mi se s e za korak. Njezin je dah udarao u mene. mene. “Što je s tobom? Kako možeš stalno biti nezadovoljan i nesretan i stalno ti nešto nedostaje?” Jako glasno. “SVE SAM ŽRTVOVALA ZA TEBE!” Tiho: “A ti me izdaješ tuđim ljudima!” Zagledala se u kupaonicu kupaonicu i stavila stavi la stražnju stražnju stranu dlana na na čelo. če lo. “U prvom razredu! Još onda! Pred liječnikom si se pravio neuhranjenim i slabokrvnim, samo zato da me dovedeš u neugodnu situaciju!” Kreveljeći se, imitirala je muški glas: “Da, drug dr ugari arice, ce, djecu d jecu treba hraniti, hraniti, zar to ne znate?” znate?” Opet sikt si ktanje: anje: “Zar ti Nona ne skuha svaki dan ručak? Je li tako? Reci!” Rekao sam, kako se pristoji, jako glasno: “DA, MAMA!” “Nakon klevetanja onog nesposobnog liječnika svaki dan imaš i večeru, ha? OMOGUĆILA SAM TI POTPUNI OBROK!” Okrenula se i iz ormarića iznad štednjaka izvukla jednu od mnogih žutih kutija.

“Pročitaj, što tu piše?” “INSTANT ŠPAGETI - POTPUNI POTPUNI OBROK.” “Tebi potpunost nije dovoljna, ha? Kako ćemo biti sretni, ako ne možeš biti zadovoljan ni potpunošću?” Otvorila je kutiju i istresla sadržaj na pult pored štednjaka. “Vidiš? Ništa ne nedostaje! Makaroni, umak u prahu, sir, nariban, da se ne trudiš, sve u svojoj vrećici. HIGIJENSKI - i što ti treba jesti neke njihove materijale?” Udarila me raznom ku kutijom. tijom. Nije bolj boljelo, elo, poskočio sam od iznenađenja. iznenađenja. “Gledaj me u oči kad s tobom razgovaram!” Poslušao sam. “Još dok sam te nosila pod srcem znala sam da nosim guju. Kako sam se mučila!  Namjer  Namjerno no si me me lupao tako da me me još danas bole bubrezi! b ubrezi!”” Stavila je dlan ispod desnog obraza i nježno prošaputala: “Ja znam da nikad nećeš biti kao Heintje, ali reci mi, jesam li te dala u sirotište?” “Ne, mama.” ama.” Lice joj je prštilo od osjećaja. “Kad sam vidjela kakav postaješ, dugo sam vremena mislila da su te možda zamijenili u rodilištu. Rekla sam si, u svoj svojoj plemenitosti, sad je kako je, čak i ako nisi moj, barem ću te pokušati odgojiti. Jesam li te ikad zatajila? Ružan i nesposoban,  blesav  bles av i nespretan nespr etan,, ni za što nisi nisi,, ali te se ne sramim sramim.. Znaš Znaš li l i uopće to cijeniti?” cij eniti?” “ZNAM, MAMA!” “Ne, o ne, ne znaš!” Pateći je j e kimnu kimnula la sama sama sebi. se bi. “HTIO BI MESA, SINE?” Iznenađeno sam pogledao. Opet me udarila kutijom. “Reci da, mama!” “DA, MAMA!” “DOBIT ĆEŠ GA, SINE MOJ, MAMICA TI ISPUNJAVA SVAKU ŽELJU!” Jurnula Jurnula je, na vratima vratima još jo š rekla: re kla: “Pričekaj tu!” i otišla.  Nisam znao znao smije smijem m li l i sjesti, sjes ti, zato zato radije radi je nisam riskirao r iskirao.. Samo Samo sam stajao. Nona Nona je završila završil a s čitanjem, čitanjem, kimnu kimnula la mi i bacila baci la se na molitvu. molitvu. Mamine sam korake odmah prepoznao, iako su mi se činili čudni. Posrćuci i praćeni muklim zvukom, kao da za sobom nešto vuče. Prvi kat, hodnik, drugi kat, naša vrata tik do stepenica. Ušla je vukući za sobom natrpanu platnenu vreću s koje je ispadala sasušena zemlja. Krumpir? Pa nekoliko praznih vreća još je u podrumu. Otvorila je šaku. Vreća je metalno zazveketala. “Sjedni!” naredila je. Rupčićem je obrisala znoj s čela i pričekala dok ne dođe do daha. “Što sve ja ne bih učinila za tebe! Egone, sine, promislila sam i utvrdila da sam ti učinila krivo. Ako si gladan, moraš jesti! Jer rasteš!” Čekao sam je za stolom. Iz torbice je izvadila ključić za konzerve i bacila ga preda me. Kliznuo je po ultrapasu, odbio se od zida, u kutu udario o radio i smirio se.

“Uzmi!” Uhvatio sam između palca i kažiprsta. Sagnula se i posegnula u vreću. Izvadila je Carnex konzervu šunke u vlastitom soku. S visine ju je spustila na stol. “DRAGI SINE, OTVORI!” Brzo sam se primio posla, iako mi nije najbolje išlo. Kradomice sam neprestano ogledavao mamu, vidio kako je bezvoljna nad mojom nespretnošću i zbog toga postao još nespretniji. Rijetko kad sam imao prilike otvarati konzerve i pokušao sam previše na silu. Ključić mi se skoro izgubio između prstiju, toliko je bio malen. Prije no što sam prepilio oklopac do polovice, metal mi je već trljao napuhnuti žulj. Prema kraju je išlo lakše jer  sam shvatio pravi pokret; žuljevi su svejedno popucali. Šunka je čarobno mirisala. Mogao sam je vidjeti kroz sloj želatine, roza, rimamljivo, svaka je nit mesa čekala dodir s mojim grlom. Brzo sam gutao slinu. Mama je šutjela. Površinu otvorene konzerve pregledao sam do detalja, ogrebotine su me me počele poče le žariti. žari ti. “Jeo bi?” pitala je. “DA, MAMA!” “EVO, SINE, PRIUŠTI SI!” Bacio sam se na konzervu, zario prste u mekanu materiju i izvadio meso. Progutao sam sve skupa, skupa, u nekoli nekoliko ko zalogaja zalogaja i poli p olizao zao komadiće komadiće želatine sa stola. s tola. Bong, Bong, pala je j e na stol nova konz konzerva. erva. Ponovili smo cijeli postupak i kad sam pojeo sadržaj, već me čekala nova. Bilo mi je teško u želucu. Znao sam da u njega više ne smijem staviti ni zalogaja jer  će mi biti zlo. Ali treća otvorena šunka čekala je mameći me. “JESI SIT, SINE?” “JESAM, MAMA!” “NE BI VIŠE JEO? AKO NEĆEŠ, RECI NE, NITKO TE NE SILI!” SILI!” Želudac mi je rekao ne, ali oči... Primamljivo meso, okus u ustima, mogućnost onavljanja svega s vega skupa... skupa... “HOĆEŠ ILI NEĆEŠ, SINE?” Kimnuo Kimnuo sam sa m. “Zna tebe tvoja mama. Reci da, mama!” “DA, MAMA!” “PRIUŠTI SI!”  Nova konzerva. konzerva. Otvorena, išarana išar ana crvenim tragovima. tragovima. U prstima mi je kljucalo. Ključić mi je skupa s krvlju neprestano bježao iz hrpe mesa, s koje sam otrgnuo i zadnje tragove kože. “KOLIKO “KOLIKO SI ŠUNKE POJEO, SINE MOJ?” “ČETIRI, MAMA!” “HOĆEŠ JOŠ?” Bilo mi je strašno zlo. Ali... takva se prigoda više neće ponoviti. Okus mesa... Grizenje, žvakanje... žvakanje... “DA, MAMA!”

Želatina mi se cijedila s brade. Roza komadići tkiva su se skupa s krvlju prilijepili za stol. “KOLIKO ŠUNKE, SINE?” “PET, MAMA!” MAMA!” “DA LI SI ODVAJAM OD USTA DA BI BIO NAJSRETNIJE DIJETE NA SVIJETU? A? Misliš da je plaća čistačice u Željezari velika, a? DA LI TI SVE OMOGUĆUJEM? Reci da, mama!” “DA, MAMA!” “ONDA ĆEŠ POJESTI JOŠ JEDNU, SINE! MAMA NEĆE DA IKADA BUDEŠ GLADAN!” “DA, MAMA!”

SVETO POMAZ POMAZANJE ANJE “Nakon ovog svetog pomazan pomazanja ja i tvog dobrostivog mil milosrđa osrđa...” ...” Otvorio sam oko i pogledao Nonu. Zar je već večer? Zaspao sam ili pao u nesvijest?  Nonini  Nonini koščati prsti na čelu su mi radili radi li znak znak križa. Klonuo Klonuo sam pokraj zahodske zahodske školjke, a kad sam zadnji put povraćao iz sebe sam iscijedio i komadiće žuči. Keramiku sam posve zamazao zamazao krvlju, a na podignutoj podignutoj drvenoj drve noj dasci ostao je j e otisak moje moje desnice. “... neka ti Gospodin pomogne milošću Svetog duha. Amen.” Opet križ. “Nona, ti mi možeš pomoći!” Jezik mi se činio ogromnim i jedva sam ga pokretao po isušenim ustima. “Pomažem ti. Dajem ti sveto pomazanje. Ako sada umreš, ideš odmah u nebo.” U sveto me ulje stavljala barem jednom mjesečno. Nisam se volio razboljeti jer su mi neprestano mrmljanje molitvi iznad mene i smrad zapaljenog kandila bili odvratni, kad  bih imao anginu anginu teškom teškom gut gutanju anju pridruž pridr užio io bi se još i dim koji koji mi je prodirao prodi rao u pluća. Kad sam prvi i posljednji put bio na moru, star sedam godina, u odmaralištu Željezare, morao sam samo stajati na stepenicama, s morem približno do koljena, jer bih inače izmaknuo dosegu posljednje pomasti. Među izgubljenim dušama bludi previše utopljenika da bi me  Nona  Nona mogla mogla prepustiti samome samome sebi. sebi . “Ne tako, nisam to to mislio. misli o. Prije Pri je si mi mogla pomoči!” Zavrtjela avrtjel a je glavom. glavom. “Pa, znaš da ja nisam s ovoga svijeta!” “Znam, ali ponekad...” Učinilo mi se kao da ju je uhvatio strah i naselio se u svaku boru. Učinio ih još dubljim i podijel podi jelio io lice l ice na osjenčanu mrežu. režu. “Oprosti”, “Oprosti” , rekla je, j e, “često “če sto se pitam pi tam nije li l i tada na meni meni ležao ink i nkubu ubus.” s.” Sjetio sam se nejasnih slika iz djetinjstva. Dviju žena koje se tuku s mržnjom i kad na koncu pobijedi mlađa, poražena se ograniči na svoju stranu bračnog kreveta i kredenca. Sjetio sam se i onoga čega nisam htio: da sam je tukao i ja, često, jer nisam znao drukčije razgovara razgovarati ti i jer sam bio bolji bol ji sin nego nego unuk unuk.. Pomilovao sam je po licu. “Nona, znam. Oprosti.” Crveni joj se trag protegnuo do vrha bora. Nije primijetila.  Nisam znao znao da li kima ili drht dr hti.i. Otišla je natrag čitati Živote svetaca. Dok sam za sobom pospremao, pogledao sam prema njoj. Zakrvavljenih obraza mrmljala je tekst, slijedila ga prstom po knjizi i usput kimala. Ispunio me val ljubavi, ali nisam je otišao zagrliti. Stvarno je bila s drugog svijeta; već tada. Slijedio je val strave: zar sam stvarno posve sam? sam? Vratio sam se u kupaonicu i ušao u kadu. Odvio sam jedini doista pričvršćeni vijak  mrežastog i od prašine mucastog poklopca ventilatora i posegnuo rukom u svoj kutić. Pronašao sam ga odavno i prešutio. Isprva sam zbog tajne imao jak osjećaj krivnje, a kad

e mama htjela čitati moje misli utvrdio sam da samo nagađa i to loše. Skrovište je ostalo nepročitano. Izvukao sam slikovnicu, namijenjenu maloj djeci. U knjižnici sam do trećeg razreda ionako pročitao cijeli dječji odjel i krenuo na odrasli. Čitao sam redom, po abecednom redu autora. Knjižničar je nosio kratko ošišanu bijelu bradu, pušio lulu i pokrivao se  beretkom na čijem čije m se kraju njihao njihao kratki cofić, nosili su ih u francusk francuskim im filmovim filmovima. a. Prem Pre ma vlastitoj izjavi bio je jedan od rijetkih intelektualaca u gradu, što mu je davalo pravo da na ostale gleda svisoka. Ponekad bih ga vidio kako šeće s prodavačicom ulaznica u kinu Odeon i uvijek su u rukama držali otvorene debele knjige i uspoređivali ih kao lovci na ovršnosti tiskara. Ulaz u knjižnicu za odrasle izborio sam time što sam upisao mamu, a novac uštedio od Noninih novaca za misu. Sumnjam da mi je knjižničar vjerovao, ali nije ništa rekao, no nije me ni gledao ništa manje manje prijezirno. pri jezirno.

svij etu   vraćao sam se s mješavinom očaranosti i strave. Slikovnici Pale sam na svijetu Pripovijedala je o dječačiću koji se ujutro probudi i utvrdi da je sam. Roditelji su nestali. Krene u grad i tu također nema nikoga. Može si priuštiti sve što poželi, od slatkiša do vožnje tramvajem, nikoga nema tko bi mu mogao naređivati, tko bi vikao; tišina, potpuna sloboda. Ipak, samoća postaje odvratna i strašna, breme. Konačno se probudi u maminom naručju; naručju; samo samo je j e sanjao. s anjao.

ODEON “Svoga sam oca prvi pr vi put vidio vidi o u kinu kinu”, ”, mogla mogla bi glasiti prva pr va rečenica. re čenica.  Nalivpero  Naliv pero se njihalo u zraku, zraku, onda sam ga ga odložio odl ožio i još j oš jednom j ednom provjeri provj erioo da istrgnut istrgnutii list nije ostavio tragove. Ponašao sam se nagonski i iz osvete, zato sam se loše osjećao. Za slovenski smo morali sastaviti jednostavan sastavak o jednom od svojih roditelja i sama mi je ruka napisala naslov “Moja mama”. Isto se tako automatski zaustavila, istrgnula apir u jednom potezu, a onda skupa sa svojom partnericom dugo micala sitne ostatke oko spajalice. Istrgnuti početak pokidao sam na komadiće i stavio na dno smeća. Nisam znao hoću li se doista usuditi napisati sastavak s naslovom “Moj otac”, zato sam ga najprije sastavljao u glavi. Znao sam da prva rečenica oko koje sam se vrtio nije posve istinita, ali  baš me bil biloo briga. bri ga. Sam sam s am skovao pravilo pravi lo po kojem sam prepozn prep oznavao avao dobru liliteratu teraturu: ru: rimijetio sam da mi neke knjige, filmovi, glazba, čak i slike, zamagljuju pogled, učine me odsutnim i nakon njih se s trudom opet saberem i shvatim gdje sam i tko sam. Neki, vrlo rijetki ljudski proizvodi imali su dakle isti učinak kao snovi. Oni sigurno nemaju ništa sa stvarnošću; a to znači znači da to ne treba ni literaturi. l iteraturi. Uopće sam dosta vremena trošio na buljenje u zid, negdje iznad radija, i razmišljanje o svim mogućim glupostima: kako da napravim veliki hit, ako pokupim komadiće iz drugih velikih hitova i slijepim ih. Ili da nižem samo refrene, jer oni su ti koje najbolje pamtimo od pjesama. pj esama. I slične gluposti. gluposti. Iako sam stvarno kao posve malo dijete u kinu sreo svoga oca, točno onakvog kao u obiteljskom albumu.

Mama me počela voditi sa sobom na predstave prije no što sam krenuo u prvi razred. Jedan od filmova strave i užasa koji smo gledali pripovijedao je o otrgnutoj ruci koja trči o travi, puže u kuće i davi ljude. Pogledavao sam mamu i nisam mogao vjerovati zašto ne repoznaje oca, iako me ruka drži skoro na svakoj slici. Postalo me strašno strah, ali tada ne filma, već toga da mama ne primijeti kako navijam za ud otrgnut u zapešću. Uopće, rizor kad se neka ženska pojavi na stepeništu, ugleda je i počne vikati, bio mi je jako drag. U albumu je ostalo još nekoliko slika na kojima sam vidio dio očeve noge, zapravo cipele, iako još nisu prikazivali film o stopalu-ubojici. Ponekad sam sanjario da se u maminu dijelu kredenca skriva pismo za mene u kojem će mi otac sve objasniti: sebe, mamu, amu, mene, mene, čitav svijet. svij et. Jednom ću ga ga se s e dočepati, do čepati, sastaviti sastavi ti komadiće komadiće i smiri smiriti ti glavu. Kino je bilo jedino mjesto gdje sam i ja sa svojim ograničenim osjetilima mogao

vidjeti slike iz Nonina svijeta. Ne znam je li ona uopće ikada bila u dvorani, ali kad sam ne znajući išao gledati film u kojem ću također sresti Smrt, predvorje kina Odeon dočekalo me posve prazno. Stepenicama sam se popeo do ulaza među nosećim stupovima i obično su već tu stajali prvi posjetitelji. Neki su uvijek gledali plakate u vitrinama lijevo i desno od ulaza, ispod natpisa DANAS i SUTRA. Te večeri nije bilo nikoga. U strahu sam gurnuo vrata i kad unutra ne bi gorjelo svjetlo, ne bih se usudio ući. Koraci su odjekivali po kamenom podu sastavljenom od sitnih komadića kamenčića, zaglađenih u različite nijanse sive. U visini mojih očiju na zidu je bila oštra granica, nacrtana bijelim. Ispod nje zelenkasta uljna boja, iznad nje bijela s nekakvim lisnatim uzorkom. Po njemu razmješ razmješten tenii plakat pl akatii današn da našnjeg jeg i nekoliko sljedeći slj edećihh filmova. filmova. Nasuprot vratima vratima stajao staja o je ulaz u dvoranu, desno bife, zapravo samo uzak šank i udubina iza njega, tada prekrivena drvenom roletom. Lijevo su sazidali kabinu s natpisom BLAGAJNA ugraviranim na ločici i obješenim s unutarnje strane stakla, pola metra ispred nje stajala je željezna ograda koja je kupcima trebala pomoći držati red.  Nije bil biloo nikoga. nikoga. Najprij Najpr ijee sam pomisl pomislio io da nema nema ni prodavači proda vačice ce karata i tek uplaš uplašeni eni korak naprijed pokazao mi je rub knjige koju je čitala, Tolstoj, Rat i mir, mir,  pokušao sam je čitati, ali mi je bila strašno dosadna pa sam odustao. Polako sam prišao. Žena je posve utonula. Bojao sam je se, kao što sam se bojao knjižničara. Često ga je posjećivala i sjedila za stolom pokraj njegova pulta, razgovarali su preko hrpa knjiga. Kopao sam po olicama i hvatao komadiće razgovora - u svemu, čak i u kakvoj sitnici, čučale su stvari s velikim početnim slovom: Ljepota, Smisao, Umjetnost. Stvari za koje sam točno znao da ih nikada neću shvatiti i osjećao sam se malenim pred riječima, a kamoli pred onim što su označavale. Da o tuđicama, prije svega raznim ekste-izmima, i ne govorim. Moje pravilo o kojem sam knjige uspoređivao s učincima snova uz učene riječi i razglabanja koja su trajala satima, činilo mi se prejednostavnim i gotovo vrijednim podsmijeha. Nakašljao sam se. Ružno me pogledala. Svoju krupnu figuru morala je svake večeri najprije nagurati u radnu kutu i skupa s njom se nagurati u kabinu, što ju je učinilo sličnom osvijetljenom truplu truplu u uspravno postavljenom postavlj enom lij lijesu. esu. “Dobra večer... e...” Već sam počeo mucati. Mama je zahtijevala uglađenost i pozdrav mi je silazio sam od sebe s jezika. A morao bih ga završiti riječju drug ili drugarica. Prodavačici karata htio sam automatski reći gospođo, što je moglo značiti silnu drskost, u određenim okolnostima čak i psovku. Bezvoljno me pogledala preko ruba korica. Izgledala je razočarano što me vidi, kao da je očekivala nekog drugog. Usne, debelo namazane crvenom šminkom, iskreveljile su se. “Sedam devet, molim.” U šestom redu je nedostajalo deveto sjedalo i zato je sjedenje iza njega bilo udobnije; to je postalo moje stalno mjesto. Stavio sam novac pred otvor kad je rogovorila: “Zabunio “Zabunio si se.” Zbog iznenađen iznenađenja ja više nisam pazio na oslovlj osl ovljavanje. avanje. “Nisam, gospođo!” Stresla je natapir natapiranom anom kosom, kosom, tako da su jastu ja stučići čići na obrazima obrazima poskočili: pos kočili:

“Danas je na rasporedu drukčiji švedski film.” “Znam, gospođo!”  Nekako  Nekako oduševljeno oduševlj eno je dodala: dodal a: “Nije samo za odrasle.” “Znam, “Znam, gospođo.” gospođo .” Sad me već gledala slično kao moja mama: sa sažaljenjem prema kretenu koji ništa ne razumije. Švedske, danske i njemačke filmove su često prikazivali. Zvali su se erotski filmovi i na vitrini je pisalo da su zabranjeni za mladež. Ne sjećam se da su mi ikad zabranili ulazak - jedino je kod tih prikazivanja prodavačica ostajala vani jer su bili ispod  njezina nivoa.  Naslovi su uvijek spominjali krevete, iako nikad nisam vidio nijedan: likovi su samo razgovarali, bez repa i glave, mijenjali mjesta bez reda i smisla; filmovi nisu dugo trajali i nisu imali plakate - naslove bi netko napisao rukom, na list papira istrgnut istrgnut iz bilježnice. bil ježnice. “Crno-bijeli je.” “Znam, gospođo. Pročitao sam vani.” Pokušala se sjetiti i dodatnih razloga koji bi me odvratili od gledanja. Trajalo je dugo. dugo. Odjednom Odj ednom su joj usne usne zadovoljno zadovol jno poskočile: poskočil e: “Umjetnički je.” Još je malo razmišl razmišljal jalaa prije pr ije no što je bezvoljno be zvoljno gurnu gurnula la kartu prema staklu. staklu. Naglo se zaustavila: “Da nisi samo došao spavati?” Zavrtio sam glavom. Mahala je glavom dok je brojila sitniš. Opet se uhvatila knjige, ja sam i dalje stajao ispred blagajne. Morao sam se dva puta nakašljati prije no što sam privukao njezinu ozornost. “Što sad hoćeš?” “Gospodo... nešto bih vas molio... Mogu li katkad dobiti koji plakat? Ako ga ionako ne trebate...” “NE!” Pogledao sam u pod i počeo se okretati. “Plakati su za one koji vole filmove! Vi balavci ih samo kidate i radite od njih smeće!” Maknu Maknuoo sam se posve do vrata vra ta i čekao. če kao. Više Više nitk nitkoo nije došao. d ošao. Prodavačica karata je točno deset minuta prije najavljenog vremena izašla iz kabine, otišla do drvenih vrata dvorane, otključala ih, otvorila i odmaknula prilično oguljenu crvenu baršunastu zavjesu. Stala je između dovrataka i savila ruku u laktu. Prišao sam, čvrsto uhvatio svoj dio ulaznice, tako da je njezino povlačenje nije otkinulo i ušao. Pozdravio me zagušljiv miris s laganim dodatkom plijesni. Kako sam ga volio još od rvog posjeta, posj eta, a ljubav l jubav se s godinama godinama samo stupnjevala. stupnjevala. Ugurao sam se u stolac i istegnuo noge. Redove su nagurali jedne na druge i drveni stolci su škripali pri svakom pokretu. Nitko drugi nije došao, iako me samoća nije smetala. Platno je prekrivala zavjesa, velika sestra one pored vrata, iznad nje je visjela slika sli ka druga druga Tita.

Strop je imao ispupčenja kao u kakvoj crkvi i po njemu su se vukle pukotine, remrežene paučinom. Do samog vrha, zbog preslabog svjetla, uopće nisam mogao vidjeti. Cvileća zavjesa krenula je po ležajevima i otkrila platno. Svjetla su se ugasila. Počeo je crno-bijeli švedski umjetnički film.  Nakon kraja prodavačica prodava čica karata je razgrnu razgrnula la izlaz i otvorila otvoril a mi vrata. Stu Stupio pio sam u noć i stresao s tresao se. Uopće ne znam znam od čega, hladno hladno sigu si gurno rno nije bilo. bi lo.  Nešto papirnat papir natoo me me udarilo udaril o pod rebro. re bro. “Na”, rekla je. U čudu čudu sam je pogledao. Uzeo Uzeo papir pa pir i rastvori r astvorioo ga. Gledao sam se s plakatom pl akatom upravo rikazanog filma.

“Zašto to?” “Išla sam te kontrolirati”, rekla je, “da li spavaš.” Usne su joj se nekako čudno smežurale. “Onda, kad smrt pili drvo”, objasnila je, “onda...” Kradomice sam je pogledavao. Pokazival Pokazivalaa je j e sve s ve znakove znakove koji su kod moje moje mame ame pretk pr etkazivali azivali eksploziju. “...nikad nisam vidjela čovjeka koji je tako... uronio.” Zavrtjela avrtjel a je glavom. glavom. Odjednom postaje ljuta. “Trebao “Treba o bi biti netko netko drugi, drugi, a ne ti! Bježi Bježi sad!” sa d!” Zamahnula je rukom i kako sam bio napet, odskočio sam. Ali nije doletio šamar, samo nekakav čudan, zbunjen pokret. Zalupila je vratima za sobom i zaključala ih. Otišao sam na na prednju pr ednju stranu stranu kina kina i pogledao. Na sljedeću slj edeću projekciju proj ekciju nitko nitko nije čekao.  Nakon tog togaa više nisam trebao reći koje sjedalo sjed alo želim. želim. Karta sedam devet pala bi red mene onog trenutka kad bih stavio novac na pult. Na izlasku sam svaki put pokupio lakat filma filma koji sam upravo upravo gledao.

to me strašno prestrašilo. Neko sam se vrijeme čak pokušao odviknuti od kina, ali nisam dugo izdržao. Zamišljao sam grozne namjere koje prodavačica karata ima sa mnom, iako se nisam sjetio ničega što bi mi mogla učiniti. Dugo je trajalo dok se nisam pomirio; najviše zato zato što ne sam sa mo da mi ništa nije nij e napravila, napravi la, nego nego sa mnom nije ni razg r azgovara ovarala. la. Ali bilo je dovoljno; dalo mi je misliti. Mama je neprestano naglašavala kako svi uvijek vrebaju i ako nisi dovoljno pažljiv zabiju ti nož u leđa, izdaju te, prevare i pokradu. Dobrota ne postoji; uvijek je samo obmana za prijevaru i krinka za zle namjere. Redovito sam dobivao filmske plakate, a zle namjere se nisu pokazale. Je li možda moguće da netko učini sitnu uslugu bez mračnih planova?  Nona  Nona i ja smo smo podijel podi jelili ili zid i gdje je j e izm i zmeđu eđu svetih slika sl ika ostalo ostal o mjesta nalijepio nalij epio sam lakate. Preostale sam spremao u veliku vrećicu ispod kreveta, kod nogu. Mama se slagala; i ona je voljela voljel a filmove, filmove, rekla je i dodala: “Iako više nisu kao nekad!” Više nije često odlazila u Odeon jer su filmovi postajali sve tvrdoglaviji i bilo ih je teško pratiti. Kino poduzeća su varala i podmetala vrlo stare filmove koje nije voljela. Tako sam mogao sam otići na obje projekcij pr ojekcije, e, a kad bi dodali i posli po slijepodnevnu jepodnevnu,, i na nju. nju. Zadnji film koji smo zajedno gledali zvao se Sodoma i Gomora.   Mama je sumnjičavo pogledavala plakat i pitala blagajnicu: “Je li film nov?” Gospoda je kimnula i čak tvrdila daje ovogodišnji. “Stvarno?” Još jedn j ednaa potvrda. Sjeli smo na sredinu prvog reda, kao i uvijek kad smo išli zajedno. Mama je već za vrijeme filmskih novosti nekoliko puta mrzovoljno trznula usnama. Jedva sam pratio događaje na platnu jer sam kutom očiju bio prikovan za nju. Dvorana je po starom običaju zviždala i psovala, šumila papirićima, letjeli su komentari i zadnji su se redovi natjecali u duhovitostima. Većina radnika iz samačkih domova, najredovitiji posjetitelji, nije imala televizore i vijesti su gledali prije filma. Novosti su bile stare nekoliko tjedana i rikazivale su otvaranja novih tvornica, pobjede socijalizma i slično. Uvijek bi se barem ednom pojavio pojavi o drug Tito i jedino jed ino bi tada dvorana posve posv e utihn utihnula. ula. Kad je film počeo, mam mamaa je bij bijesno esno udarila petom o pod. “Prevara!” siknula je.  Naglo je ustala ustala i odvukla odvukla me sa sobom, skoro otrgnula otrgnula zavjesu koju je iza zadnji zadnjihh zakasnjelih upravo zastirala prodavačica karata i tijelom je odgurala duboko u predvorje.  Nekoli  Nekoliko ko starih pij pijanaca anaca koji su redovito redovi to visjeli visj eli za šankom šankom okrenulo okrenulo se i grohotom grohotom nasmijalo. “JE LI TO NOVI FILM?” zagrmjela je mama. Blagajnica je prstom pokazala na godinu na plakatu. Prije no što je išta rekla, mamin e prst pao na lik s ruba plakata. “A TKO JE OVO?” Prodavačica je zbunjeno pogledavala. “Gospođo, ne znam sve glumce...” “DRUGARICE, VAŠA NEUPUĆENOST NEMA GRANICA! TO JE RIMSKI VOJNIK!”

Svi, skupa s pijancima i gostioničarem, zagledali su se u lik u kratkoj kožnatoj suknji, oklopu i kacigi. Mama je pobjedonosno tresla uzdignutom bradom i kažiprstom. “VI ĆETE MENI GOVORITI DA JE TO NOVI FILM!” Natapirana kosa blagajnice lesala je iznad čela koje se borajući se trudilo razumjeti. “DRUGARICE, DA STE UČILI U ŠKOLI, ZNALI BISTE KAD SU JOŠ RIMLJANI IZUMRLI I NE BISTE TREBALI SJEDITI TAMO!” Pokazala je kabinu. Svi smo pogledali tamo.  Jedan od pijanaca je skoro izgubio ravnotežu ravnotežu dok je pokušavao pokušavao pratiti brze izmjene izmjene središ sr edišta ta pozornosti. pozornosti. “TAKO! REKLA SAM IM SVOJE!” dodala je mama, naglo me potegnula za ruku pa smo smo otišli otišl i kući.

TJELESNI Od svih predmeta najviše sam uživao na tjelesnom. Učitelj je uvijek bio na sastancima, a prije no što bi otišao zadužio bi jednog dečka ili curu za red. Radili smo što smo htjeli, samo se nije smjelo čuti do zbornice. Ako se čulo, sljedećeg tjedna nije bilo sastanka. sastanka. Morali Moral i bismo trčati uzbrdo spotičući spotič ući se natrag; natrag; po bilo bi lo kakvom kakvom vremenu vremenu.. Cure iz razreda zato su radije stajale u grupi i brbljale, ispod ruke držale nekoliko lopti, više kao krinku. Osim onih koje su se ranije ispričale da su bolesne i morale su sjediti na klupi okraj zida. Dečki su igrali košarku, a ja sam se penjao. Mama mi je više puta rekla da nisam za sport i da se njime ne bavim, iako se nisam mogao oduprijeti konopcima u kutu dvorane. Na vrh sam se popeo teško, a miši mišići ći na rukam rukamaa poskak pos kakival ivalii su s u mi mi od o d napora. Kad sam konačno zgrabio metalni nosač, oblila me slatka uznemirenost. Oprezno, jer sam se strašno bojao visine, namjestio sam konopac između bedara. Polako sam se počeo spuštati. Konopac je bio ispleten ispl eten od mnogo mnogo tanji tanjihh konopaca konopaca u naboranu površinu. Klizanje nije teklo glatko, već napreskok. Toplina koja mi se počela širiti međunožjem dopuzala je leđima do gore, udarila mi u glavu i stisnula vrat; morao sam se boriti za zrak, ponekad čak hroptati i znalo se dogoditi da mi se oči okrenu na bijelu stranu. Prebrzo spuštanje namočilo mi je gaće i mrlja se vidjela i na hlačicama za tjelesni, zato bih se u tom slučaju skrivao do d o kraja sata. s ata. Radije Radij e sam se spuštao polako, pola ko, oprezno, oprezno, produž prod užavao avao užitak i pazio. Tada mi je skliznula ruka i morao sam još jače stisnuti bedra da se uhvatim. Osjećaj e postao presnažan i nisam mogao zadržati krik. Nadao sam se da ga zbog buke nitko neće rimijetiti, ali ispod konopca me čekao školski kolega, Tone, i gledao: “Što je s tobom? Gledao si previše Tarzana?” Osjećao sam vlagu koja se počela širiti po tkanini i morao sam se brzo maknuti. Istrgnuo sam mu košarkašku loptu iz ruku i rekao: “Pokušaj “Pokušaj,, ako se usudiš!” usudiš!” Toneta je moja hrabrost manje iznenadila od mene, iako je svejedno nepovjerljivo ogledao konopac koji se i dalje trzao. Potrčao sam s loptom prema suprotnom košu, što dalje od igrača i djevojaka. Odlična Odlična ideja: idej a: što š to ako ako je bacim u otvorena otvorena vrata svlačionice, svl ačionice, odem je tražiti i na brzinu se kriomice operem. Kako se učitelj obično nije vraćao do zvona, vjerojatno bih se mogao i presvući i pričekati odmor. Zaustavio sam se i pretvarao kako ciljam na koš, a zapravo sam se usredotočio na vrata. Spremio sam se za udarac, nagnuo se natrag, ispružio, kad se prostorijom razlomio glasan krik. Trznuo sam se i lopta e odletjela do prostorije sa starom opremom, odbila se, udarila još jednom, daske su klonule, klonule, lopta lop ta je pala u otvor i nestala u mraku mraku.. Potrčao sam za njom i za vrijeme trčanja se osvrnuo. Tone je u nesvijesti, široko raširenih ruku i nogu i s mrljom na hlačicama za tjelesni ležao ispod konopca a nekoliko ga je kolega iz razreda pokušavalo probuditi. Pogledao sam u dubinu. Težina udarca slomila je isušeno drvo koje je držalo bravu i krov je zijevao zij evao polom po lomlj ljen. en. Morao Morao sam s am po loptu lo ptu,, nisam imao imao izbora. Polako sam se spustio na hrpu jastuka koju sam vidio u polumraku i kliznuo na pod. Počeo sam više pipati nego gledati uokolo kad sam začuo čudne glasove. Nekakvo

uhanje ili cviljenje kroz koje je netko govorio. Okomita zraka svjetlosti označavala je vrata u susjednu prostoriju. Na prstima sam dopuzao do njih i oprezno ih otvorio. Maknuo sam se od zraka svjetlosti i ugledao loptu nekoliko koraka iza sebe. Vratio sam se, okupio je i oklijevao. Morao bih se vratiti. Prešao sam prag i našao se u hodniku koji su osvjetljavali prozori kroz koje sam mogao vidjeti rub asfalta i u daljini dimnjake Željezare. Zvuci su postali glasniji, ne i jasniji. Išao sam hodnikom, kroz skladište rekvizita raznih školskih proslava, pokraj ogromnih Titovih slika, velikog jugoslavenskog grba s upaljenim bakljama i natpisa izrezanih od bijelog stiropora i prilijepljenih na crveni baršun. Ženski enski plač, pl ač, prigu pr igušen, šen, jecav. jeca v. Muški Muški glas koji je nagovara. nagovara. Bliže. Više vrata; vr ata; prislonio pris lonio sam sa m uh uhoo na zadnja. zadnja. “Daj, što ti je danas?” danas?” Poznati glas. Polako sam pritisnuo kvaku. Osjećao sam svaki mišić, žilu, kost, sve do posljednjeg milimetra, kad se kvaka spustila i vrata su se uz udarac otvorila. Nadao sam se da se samo meni činilo glasno. Ali, već sam gledao u leda učitelja tjelesnog i uplakano lice Maje koja e sjedila na klupi ispred njega. “Ne, molim, ne...”, zaječala je. Učitelj je naglo naglo okren o krenuo uo glavu. glavu. Pogledali Pogledal i sm s mo se. U brzini je počeo nešto petljati ispred sebe, ali ga nisam čekao. Trčao sam hodnikom. “EGON VITTORI!!!” vikao je za mnom.

PRIJATELJSTVO Sjedio sam u garderobi na školskom hodniku i naslanjao se na obješene jakne. I zadnji zakasnjeli trčali su u razrede. Gledao sam dolje prema stepeništu i očekivao razbjesnjelo lice učitelja tjelesnog. Nije ga bilo. Čekanje je stupnjevalo tjeskobu i strah. Je li l i preda pr eda mnom čitav tjedan tj edan takvih trenutak  trenutakaa do sljedećeg slj edećeg tjelesnog tjel esnog?? Stepeništem je došla Maja. Nisam mogao maknuti pogled s njezina lica. Sjela je kraj mene i ostavila medu nama metar prostora. Gledali sm s mo preda se. Zazvonil azvoniloo je. j e. Iako sam gledao u najudaljenija vrata na dnu hodnika, svejedno sam jasno osjećao tijelo pored sebe. Ispunilo me tjeskobom i potrajalo je prije no što sam se sjetio da se vjerojatno radi o onome što u književnosti zovu čežnja. Hvatala me drukčije nego gramofon gramofon - je li onda želja nešto drugo? drugo? “Molim te, te, nemoj nemoj nik nikom omee reći!” r eći!” rekla r ekla je posve tiho. “Ali... “Ali.. . on... zašto ne?” ne?” “Zato jer ne. Molim te.” “Ne razumijem. Moraš...”, vrtio sam vrhom papuča po podu. Jedina vrsta koju smo mogli kupiti u domaćim trgovinama: crne, na vrhu stisnute široko protkanim elastičnim nitima. Zvali smo ih mrtvačke papuče. Maja je nosila drukčije, s cvjetovima, kožne, vjerojatno iz Italije. Slutio sam njezinu vrtnju glavom. Šutjeli smo, iako je dio mene gorio u groznici. Sad će doći netko od učitelja i izderati se na nas. Nisam mogao zamisliti da uđem u razred sa svim tim nejasnoćama i strahovima koji su se vrzmali po meni. “Plakala si...” ustrajavao sam. Kako sam je samo samo želio želi o zagrli zagrliti. ti. “Uvij “Uvijek ek plačem pla čem.” .” “Uvijek?”  Nisam je usudio usudio pogledati, pogleda ti, kamoli kamoli dotaknut dotaknuti.i. Šutnja. Morao sam saznati. “Ti sastanci? Uvijek su s tobom?” tobom?”  Njezino sam potvrđi potvrđivanje vanje jedva j edva slutio; samo samo lagan l aganii izdisaj i zdisaj u zagu zagušlj šljivoj ivoj buci koja se se čula iza brojnih vrata. “Moraš reći.” “Molim te, ne. Molim te. Molim te!” Šutnja. Dodao sam: “Nekome.” “Mami?” Misao mi se činila posve nemogućom - da bi se itko mogao ispovjediti mami? Premda, nisu sve mame iste.

“Da, mami”, našao sam u sebi slamku spasa. “Ne bi mi mi vjerovala.” vje rovala.” “Tati?”  Nisam mogao mogao zamisl zamisliti iti lic licaa njezinih njezinih roditelja. rodi telja. Uvij vijek ek sam ih i h viđao vi đao samo samo u prolazu; pr olazu; oca u autu kad bi ponekad pokupio Maju ispred škole, mamu na proslavama. Kako sam išao u društvu društvu svoje mame, mame, vrebanje vr ebanje bi mi popilo pop ilo svu pozornost. pozornost. “Tata je njegov njegov najbolji prijatelj.” Prestravio sam se. “Pa neka sazna kakva je svinja njegov najbolji prijatelj.” “Zna.” Okrenuo sam se prema njoj. Imala je vlažne oči. “Kako zna?” “Egone...”  Nježno  Nježno je obli o blikovala kovala riječi ri ječi.. Sav me me bijes bij es ostavio. ostavi o. “Dobri prijatelji prij atelji sve dijel di jele.” e.” Pogledao sam ispred sebe i prebrojao vrata razreda. Pet. Pet. Pet. Još jednom. Shvatio. Počeo gristi usne. “Molim te, nemoj nikome reći... Tata bi me ubio.” Nježan, sitan, tako strašno nemoćan glas. Pomiren sa sudbinom i pun brige. I za mene, učinilo mi se. Nešto sam htio reći, ali sam samo zacvilio. “Molim te.” “Neću.” “Sigurno?” “Sigurno.” “Časna pionirska?” “Časna pionirska.”  Ni obećanje obeća nje nij nijee promijenilo očajan oč ajan zvuk zvuk njezina njezina glas glasa. a. Koraci su odjeknuli odjeknuli po stepenicam s tepenicama. a. Ustali smo i otrčali u razred. Žurilo nam se, jurili smo, a u trenutku kad sam joj otvarao vrata pomilovala me po licu. Ili mi se to samo samo učinilo.

SLOVENSKI Obično sam Titove slike gledao zato da odlebdim u snove, sada sam se trudio ronaći rješenje. Ili sam samo sklanjao pogled od Majine kose, bijelog vrata i sitnih ramena koja su izgledala tako nemoćno, tamo ispred, u trećem redu.

Morao bih nekome reći, iako sam dao časnu pionirsku, najozbiljniju od svih zakletvi. Više nego da sam se zakleo na vlastitu mamu - da, pomislio sam i na nju. Zamislio što bi učinila i na koncu utvrdio da se pitam bi li me uopće čula. Često mi se činilo da ne čuje  baš dobro, odnosno odnosno da čuje samo samo određene određe ne riječi. rij eči. Njih vreba, a ja čitav svoj život okušavam shvatiti, bezuspješan u svojoj ograničenosti, koje su te koje izgledaju posve  bezopasno, ali u sebi kriju eksploziv. Pu Puno no sam vremena vremena potrošio potroši o na samooptu samooptuživanje živanje i traženje krivice koja mora biti u meni da tako razljutim mamu. Naučio sam šutjeti, time se  braniti od pogrešnih riječi. rije či. Ali ostali su pogrešni pokreti, pogledi po gledi i misli. isl i. Pokušao Pokušao sam se što manje pomicati, što rjeđe mijenjati položaje i nikada je ne gledati u oči, a istovremeno sa svom pozornošću kontrolirati njezine reakcije. I misli su mi se u maminu društvu nekako okamenile. Napeta pozornost činila ih je gustim, sirupastim i polako su mi klokotale kroz glavu. Kad bih joj rekao za učitelja tjelesnog i Maju - bilo bi to nešto nečuveno, posve neuobičajeno. Sjetio sam se Majina plača koji me doveo do podruma i rekao si, pokušat ću ali u krajnjoj nuždi. Da odem Majinoj mami? Ako ne bi vjerovala vlastitoj kćeri, kakve su moje šanse?  Na trenutak trenutak sam pomisl pomislio io na ravnatelja i rekao si, a što sam uopće vidi vidio? o? Vagali bi učiteljevu riječ protiv naših - živo sam začuo Majin glas; njegovu plahost i očaj. Sigurno se ne bi usudila potvrditi moje svjedočenje. Zašto učitelj tjelesnog nije došao za mnom? Hoće li me pričekati navečer, kad se vraćam iz kina? Hoće li se pretvarati da se nije ništa dogodilo? Kako će izgledati sljedeći sat tjelesnog? Tito je pisao, ja sam razmišljao i odjednom me netko udario u rebra. Skoro sam se skamenio od straha. U grču sam svejedno vidio kako pokraj mene sjedi koščati dugonja za kojeg sam znao da se zove Fric i ide u susjedni razred. Već je dva puta pao i slovio je za ednog od onih koje je dobro izbjegavati jer se voli tući. Pomislio sam, o ne, sjeo sam u pogrešnu učionicu! Osvrnuo sam se i utvrdio da su kolege iz razreda još uvijek na svojim mjestima. Učiteljica je na ploču prepisivala neku

 jesm  jes mu. Fric me gledao i kimao glavom. “Ti si odličan, odl ičan, a?” rekao rekao je. “Kako znaš? Otkud ti?” Drugarica je povikala preko ramena. “Tišina “Tiši na u razredu!” razredu!”  Nastavili  Nastavil i smo šapćući. “Imaš “Imaš naočale, smotan smotan si, grozno grozno odjeven, odj even, ni ne pušiš?” “Ne.” “Meni “Meni je odmah odmah sve jasno. j asno. Pogledam, Pogledam, vidim, vi dim, skužim skužim.. Slušaj, nešto trebamo trebamo rašči ra ščistiti, stiti, inače će biti batina.” Gledali smo pred sebe. Pjesma je pozivala djevojku na bosu šetnju. Vjerojatno zato što ju je napisao pjesnik partizan, koji se morao nositi sa strašnim nedostatkom, kako je isalo u udžbenicima. Svake su godine organizirali barem nekoliko proslava na koje su dolazili stari borci bor ci i pričali nam kako je bilo strašno. strašno. “Što?” upitao sam ga. “Gle, nisi pam pa metnij etnijii od mene, samo samo imaš bolje bol je pamćenje. pamćenje. Jasno?” Ja sno?” Kimnuo Kimnuo sam sa m. “Otkud “Otkud titi tu?” pitao sam s am ga kad kad je j e drugarica odreci od recitiral tiralaa pjesm pj esmuu do kraj kraja. a. “Jesi spavao, ili što? Doveo me ravnatelj, po kazni, još nisam bio samo u ovom razredu. Nek’ se jebu. j ebu. Jedan me me ocink oci nkao. ao. Da me ne bi i ti, toj frankenštajn frankenštajnovoj ovoj nevjesti...” “Ti gledaš filmove?” Ponosno je namignuo. Izgledalo je kao da mu je orlovski nos kljucao u bradu. Smeđa kosa koja mu mu je padala padal a preko pre ko ušij ušijuu masno masno se zasvjetlucala. zasvje tlucala. “Sve.” “Nisam te još nikad vidio?!” “Ej, štreberu, meni je sve jasno. Ti si sedam devet.” “Kako znaš?” “Gledam iz kabine. Moj stari je operater.” Šutjeli smo do zvona. Kad je ustao, još je dodao: “Smrdiš. Kad si se zadnji put rao?”

MADAME X “Opet se kupaš? Pa prošli si se tjedan!” začudila se Nona kad je došla isprazniti noćnu posudu u zahod. Napola sam virio iz vode, posve nasapunan i prekriven pjenom. “Rekli su mi u školi da smrdim.”  Nona  Nona je zavrtjela glavom i počela počel a isplahn isp lahnjijivati vati posudu ispod mlaza mlaza u um umivaoniku. ivaoniku. “Reci im: to je samo tijelo, a ono uopće nije važno.” Kimnuo sam. Polako se otklizala prema vratima, zaustavila se ispred njih i okrenula. Kod okretanja bi uvijek  stavila stavil a dlan dl an na na bok u smjer smjeruu okreta okreta i usput usput lagano prostenjala. Sumnjičavo me pogledala. “Reci Očenaš!” Poslušao sam je. Smirila se. “Još si ti! Čudno ti je nagnuta glava. Mislila sam... Zašto se nisi umio po desnom obrazu?” Promaklo joj je kako sam se jako zacrvenio. Iako nisam bio posve uvjeren da me Maja pomilovala, nisam htio riskirati i oprati njezin dodir. Nona je naravno pomislila da e u mene počeo ulaziti vrag i da mi glavu krive nezemaljske sile. Klizila je dalje, pokraj stola s otvorenim bilježnicama, prebacila noćnu posudu u ljevicu, stavila desnicu na bok i očela se okretati po sobi. Iznova je zastala i pogledala me. “Dolazi tvoja mama”, rekla je, “zašto tako rano?” Mama je radila u smjenama, jedan tjedan prijepodne, drugi poslijepodne. I kad su smjene bile prijepodnevne vraćala se tek  navečer. Nikad nije rekla kuda hoda, a ja sam na miru pisao zadaću i bio zadovoljan koliko sam mogao, mali osjećaj krivnje me uvijek grizao, iako nisam znao zašto. Sjetio sam se odgovora - zbog straha od tjelesnog promaknuo mi je današnji kino raspored. “O, ne! Ne!” povikao sam, iako prigušeno da se Nona ne bi opet za mene zabrinula. “Madame X!” Očajno sam mahao glavom i jedva zadržavao suze. Nona je duboko uzdahnula. “Molit ću za tebe!” rekla je i prebacila ruku. “Nona!” povikao sam za njom i zaustavio je usred pokreta, “Nona, zar ne bi mogla...  bar jednom j ednom...” ...” Zavrtjela je j e glavom još za vrijeme vri jeme okretanja. okretanja. “Nona, samo jednom... ići ću besplatno na misu... Nona!” “Ne mogu, stvarno ne mogu.” Kimnuo sam pomiren sa sudbinom. Dolazilo je jednom godišnje i činilo dio svijeta koji sam poznavao. Nije se moglo izbjeći, nije bilo pomoći. “Morat ću na Madame X”, rekao sam si naglas i zvuk vlastitog glasa natjerao mi je suze suze na lice. li ce. Uronio sam u vodu i isprao i sprao ih.  Nona  Nona je j e već ve ć molila za mene. mene. Nije prestala pres tala ni kad je došla došl a mama, mama, ni dok se uređivala uređival a ispred ispr ed ogledala. ogledal a. Još sam za za vrijeme vri jeme zaključavanja zaključavanja brave brav e čuo ravnomjer ravnomjerno no mrm mrmljljanje. anje. Kino je bilo skoro puno. Nikada nisam znao objasniti zašto je taj blesavi film, o  bogatašici koja pati, tako tako om omilj iljen en među radnicima. Već je prodavačic prodav ačicaa karata gledala u mene očima punim - nisam znao čega. Kad smo mama i ja ušli u dvoranu, postalo je tiho

kao pri Titovim pojavljivanjima na platnu. Sjeli smo na uobičajeno mjesto i projektorje zatutnjio. Zraka je osvijetlila platno i tada nije bilo nikakvih vijesti ili pretfilmova, odmah natpisi. Lana Lana Turner. Mama Mama je duboko udahnula. udahnula. Sjetio sam se Frica i izmolio Očenaš da ne bude u kabini. Pokušao sam pogledati rema izvoru svjetlosti, ali me mama oštro povukla i zavukao sam se natrag. Unaprijed sam znao svaku sličicu i svaku izgovorenu riječ. Lana Turner se stara i pijana vucarala po sudu, optužena za umorstvo. Mama je kimala sve snažnije. Uvukao sam glavu u ovratnik. “O, ZNAM! O, ZNAM! ZNAM KAKO BOLI KAD TE IZDA SIN!” rekla je mama. Dvoranu je ispunilo očekivanje. Odvjetnik Lane Turner okrenuo se prema nama. Mama Mama je j e iskoristila is koristila pozornost i unije unijela la mu se u lice. li ce. “TI! HALO! TI! KAKO SE TO PONAŠAŠ?!?” Očito je imao nešto ružno na savjesti jer je radije pogledao natrag prema poroti. “OOOO, NEĆEŠ MI POBJEĆI!” POBJEĆI!” Počeo se odmicati, hodao je po dvorani i nešto objašnjavao. Mama Mama se nije dala dal a zaustaviti. zaustaviti. Pratila ga je po stepenicam s tepenicamaa na pozornicu. pozornicu. Zaustavio se pred porotom. porotom. Iza njega, prilijepljena za leđa, stajala je mama. Stala je na prste da je ne može ne čuti. “ONA JE TVOJA TVOJA MAJKA!” MAJKA!” povikala je j e na sav glas. Ignorirao Ignorirao ju je.  Netko  Netko se javio j avio u dvorani. “On to ne zna!” Mama Mama se s e divlj di vljački ački okrenula. okrenula. “NARAVNO DA NE ZNA! A VI GA PODRŽAVATE! NETKO MU MORA REĆI, I TO SAD!” Okrenula se u skoku i usput uzela dah za divlji krik odvjetniku. “ONA JE TVOJA MAMA! JESI ČUO?” Tada se javio posve srpski glas: glas: “Ajde, beži bre, bre , skini nam se s filma!” filma!” Slovenski se isti tren pobunio: “Ne daj se, Vittorijeva, sredi ih!” Mama Mama se s e okrenula okrenula prema publici. publici . “O, NEĆU SIĆI DOK SVE NE BUDE U REDU! SRAMOTA! NEMA KOD VAS MILOSTI, MILOSTI, BRINETE SE SAMO ZA VLASTITE VLASTITE GUZICE!” GUZICE!” Brzi okret prema platnu. “JOŠ UVIJEK JE NEĆE PREPOZNATI! GNJIDA! STVARNO JE STARA I PIJANA, ALI JOŠ JE UVIJEK MAMA! ONA TE RODILA! SAD SI ODVJETNIK, I ŠTO MISLIŠ TKO SI? OBIČNO GOVNO!” “Dosta, iznesite je van!” van!” povikao povi kao je netko netko iza moji mojihh leđa. “Bacite je u kant kantu! u!”” složio s ložio se drugi. drugi. “JESTE LI I VAS DVOJICA ODVJETNICI DA MU DRŽITE STRANU?” pokazala e prem pr emaa sudnici.

“Nisu, ja sam. Imate li nešto protiv odvjetnika?” začuo sam dubok muški glas. Mama Mama je j e pljun pl junula ula s pozornice. pozornice. “ZNALA SAM! FUJ!” Javi se netko koga nisam odmah prepoznao, iako sam imao osjećaj da bih morao. “Dolje “Dolj e advokat ad vokati! i! Meni nisu mogli mogli sredi s rediti ti ni odštetu od štetu za za ratn r atnee rane! r ane!”” Moj učitelj tehničkog. Srbin koji je kao oficir došao u grad, otišao u invalidsku mirovinu iro vinu i honorar honorarno no predavao u školi školi.. O njegovim smo smo ranam ra namaa često čes to slušali. slušali . “A PRVOBORAC SAM!” naglasio je. Začulo se iz zadnjeg zadnjeg reda: red a: “BRIGA NAS ZA RANE, HOĆEMO FILM!” “NEMOJTE TAKO, SMIRITE SE!” umiješao se treći s jakim bosanskim, silno zategnutim i pijevnim naglaskom. “LJUDI SMO, DOGOVORIT ĆEMO SE!” Zagorski mu je naglasak pokušao pomoći: “GOSPON IMA PRAF, NAJTE BITI TAKI!” Mama je sišla s pozornice i stala u red u kojem je stajao učitelj tehničkog. Slijedio sam je pogledom. “KAKVE SU TO RANE! NIŠTA PREMA DUŠEVNIM KOJE MORA TRPJETI JEDNA MAJKA!” Učitelj ju je ljutito pogledao. “ŠTA? VI MI NE VJERUJETE, A? SRAMOTA!” Jednim potezom je skinuo sako i bacio ga u mrak iza sebe. Raskopčao je košulju i odigao majicu. “U PIČKU MATERINU”, povikao je onaj kojem se sako omotao oko glave. “ŠTA SE TI SKIDAŠ? I TO PRED DAMOM, SVINJO!” prezirno se obrecnula mama, “DA SI MLAD UČIO, DANAS BI VEČERI PROVODIO ŽIVEĆI POŠTEN ŽIVOT!” Učitelj tehničkog nije više ništa čuo. Njegov se prst zabadao u mjesta gdje su svoje tragove ostavile ostavil e strašne s trašne partizan par tizanske ske bitke Drugog Drugog svjetskog rata. “EVO, SUTJESKA, NERETVA, KOZARA, IGMANSKI MARŠ, SEDAM SEKRETARA SKOJA! SVE, SVE NA BROJU! EVO, SVAKA ADVOKATSKA GUZICA IMA TAKVU RANU, ALI OD SJEDENJA! TU, TU!” Lupao je prstom pr stom po stražnjici, kao da je želi konačno konačno začepiti. Duboki muški glas uletio mu je u riječ. “ODMAH POVUCITE GUZICU ILI SE VIDIMO NA SUDU!” Mama je tresla bradom. “MUŠKARCI! TAKVI SU! MISLE SAMO NA GUZICE! ZNATE LI VI UOPĆE RAZGOVARATI O NEČEMU KULTURNOM, NE SAMO O DIJELOVIMA TIJELA?” U predzadnjem redu je ustala žena u minici od skaja i s dubokim dekolteom. “GOSPOĐA IMA PRAVO! STVARNO SU TAKVI!” Pokazala je muškarca s revelikom perikom koji je sjedio kraj nje i pokušavao je potegnuti natrag na stolac, tako da ga se jedva riješila. “ODVEO ME GLEDATI FILM, A SAD ME SAMO ŠLATA. KAD SAM MU REKLA DA SE MALO SMIRI JER BIH HTJELA GLEDATI FILM, REKAO JE DA ME  NEĆE VODI VODITI TI NA VEČERU EČERU.”

“TAKO JE! TAKO JE!” ustalo je još nekoliko žena. “TAKVI SU!” “DA, DA, DA!!! DA!!!”” vikala vi kala je mama ama i udarala se torbicom torb icom po bedrim bedr ima. a. Ustala je i žena u zaprljanom željezničarskom kombinezonu. Očito je kroz rupu u ogradi dopuzala u kino. Imala je jak brdski naglasak i kao sve stanovnice okolnih sela govorila je u muškom rodu: “DA! OBEĆAJU TI VEČERU, POSLIJE DAJU JEDAN KURAC!”  Netko  Netko se valja va ljaoo od smijeha: “I JEDNO I DRUGO! I JEDNO I DRUGO!” “SAMO BEZ VEČERE!” dodao je čupavi radnik. “USUĐUJEŠ SE NAVALJIVATI NA MENE JER SAM SAM I SLAB!” ogorčeno je ovikala brdanka i opalila mu ogroman šamar od kojeg je spuznuo sa stolca. Njegovi kolege priskočili priskočil i su s u mu mu u obranu i sukobil sukobilii se s e s na-padačic na-pad ačicom om.. “SRBI SU NAJGORI! NAJGORI!”” povikao po vikao je j e cvil cv ileći eći ženski ženski glas. “ŠTA, BRE? KO TO KAŽE?” zaurlalo ih je nekoliko. “DEČKI! DEČKI! DAJTE, BUDITE KULTURNI!” “HRVATI SU PIZDE!” “KAJ? KO JE TO REKAO?” “DOGOVORIT ĆEMO SE!” “U PIČKU MATERINU!” bjesnio je bradonja i iznad glave mahao sakoom učitelja tehničkog koji to nije primijetio jer se, napola razodjeven, davio s odvjetnikom. Onim iz dvorane, ne s platna. Prodavačica karata sjedila je na svojem stolčiću u kutu i skrivala licee u dlanove. Ponekad lic Ponekad bih bi h je u toj pozi uhvatio uhvatio i za vrijem vrij emee filmova strave i užasa. užasa. Preko glave mi je preletio naslon i udario u platno. Jedan se red pokidao i prštalo je iverje. Netko je vikao u pomoč, nekoliko ih je bježalo, većina se uhvatila u klupko i tukla. Podijelili su se po spolovima, žene su mahale torbicama a mama ih je vodila u napad. Muškarci su se više bavili nacionalnom tučnjavom, jedino je bosanski naglasak obećavao dogovor, dok nije glasno zaječao i utihnuo. Okrenu Okrenuoo sam sa m se naprijed. napri jed. Lana Turner Turner je mahala glavom i oči su joj bil bilee pune pune suza. Pomisl Pom islio io sam: sam: “Sram me...”, me...”, i odjednom odjed nom se zaustavio. zaustavio. “Ne smiješ tako misliti! Ne smiješ!” ponavljao sam si, ali ostao je osjećaj, iako se nisam usudio priznati. Sramio sam se mamina ponašanja i počela me moriti grozna krivnja. Često me mama optuživala da je se sramim i uvijek sam poricao. Ali ponekad... uz Madame Madame X... Nisam si mogao pomoći! pomoći! Sram Sr amuu i krivnji pridruž pri družio io se i očaj.

PAVI. NEVMAN Vračali smo se kući. Mamina je kuštrava kosa bila sva raščupana a gornji je dio kostima zijevao na više mjesta. Na najlonkama se razvukla duga pukotina a lijeva peta joj se izmicala, zato se naslanjala na mene više nego obično. Unatoč umoru, isijavala je zadovoljstvo. Možda Možda sam s am zbog zbog toga toga nedovoljno nedovolj no pazio i skrivio tragediju? Približavalo se osam sati i ulice su se več skoro posve ispraznile. Posao rijepodnevne, najbrojnije smjene počinjao je u šest i ritam grada se prilagodio. Najviše  bifea nadogradili su uz uz samoposl samoposluž uživanja ivanja - metalni šank, šank, kraj njega u pod prikovani barski bars ki stolci sa sjedalima od imitacije kože, po prostoriji još nekoliko kvadratnih stolova od eftinog furnira s metalnim nogama. Pokraj njih stolci, na vlas slični školskim. Otvarali su ih istovremeno s početkom smjene i uskoro su se stvarale grupe radnika koji bi naručili kavu, naslonili se ispred nje i gledali u isparavanja. Nisu pili, samo su čekali; ako se netko morao pomaknuti, činio je to u dugim, lijenim pokretima. Vec dobrih deset minuta rije sedam konobarice bi počele slagati čašice u duge redove i u njih točiti najjeftiniju rakiju, od imitacija ruma do encijana i travarica. Radnici su šutjeli i polako dizali pogled rema zidnom satu. Kad bi se kazaljka minuta uspravila i označila vrijeme legalnog očetka točenja alkohola, konobarice bi naglo stavile čaše uz šalice - nitko nije naručio, ali gospođe su poznavale navike pijenja bez mogućnosti zabune - i usporeni pokreti živnuli bi, ruke bi u lukovima prelile rakiju u zijevajuća usta, kroz njih bi kliznula i kava i gosti bi otrčali natrag kroz rupe u ogradi na radna mjesta. Konobarice bi se naslonile na ult i posvetile se lagodnom ostatku dana. Ti su se lokali većinom zatvarali istovremeno s trgovinam trgovinama, a, dakle u šest navečer, najkasnije najkasnije do deset des et kad je počinjala počinjal a noćna smjena. smjena. Osim velike menze, vlasništva Željezare, nije bilo druge gostionice s hranom; svi su jeli na oslu ili kod kuće. Mama je govorila više sama za sebe i u skladu s tim se prepirala: “Ne znam kako bi završilo da ih nisam savjetovala. Nije čudno što je u filmovima zadnjih godina sve više gluposti, kad su u dvorani svi tihi kao guzice. Nitko se ništa ne usudi reći. Stvarno ne znam kamo vodi takav kukavičluk! Ti još ideš u kino, reci, nema li u novim filmovima manje sretnih završetaka nego nekad, kad smo išli zajedno?” “Da, mama.” ama.” “No, vidiš. Sad poslušaj mudrost koju ti može podariti samo mater. Reći ću ti kako možeš razlikovati dobar od lošeg filma. U dobrom filmu majka pati zbog nezahvalnog sina, a na kraju uvijek zasviraju prelijepu španjolsku pjesmu. Jesi zapamtio? Hoćeš znati repoznati repoznati dobar d obar film?” film?” “Da, mama.” ama.” “Stvarno?” “Da, mama.” ama.” “Ponovi!” “Dobar film je onaj u kojem mama pati zbog nezahvalnog sina.” “I?-”

“Na kraju zasviraju prelijepu španjolsku pjesmu.” Kimnula je i na tren me još snažnije uhvatila. “Dobro, barem se trudiš!” “Da, mama.” ama.” “Iako... znaš, ponekad sam jako očajna. Ni za što nisi, kako si se takav mogao roditi? Što god budeš radio u životu, nikad me nećeš dostići i ni u čemu nećeš biti bolji od mene. Uvijek ću te prestići. Znam, mora ti biti grozno što si već mlad tako ograničen, ali što ja mogu...” Zacoktala je jezikom: “No, dobro, moj si, nisam te se odrekla.” “Hvala, mama.” Već su zatvorili i trgovinu s gramofonima. Rebrastu površinu zvučnika jedva sam nazirao na slabom svjetlu. Pokraj Iskrafona u izlogu je stajalo još nekoliko kućanskih aparata i veliki plakat za za perilicu peri licu rublja. Brdo s desne strane postalo je malo položenije i postupno je nestalo. Po njemu su namjestili klupice, većinom slomljene. Ljeti bi ih navečer zauzeli momci, s nogama na sjedalu sjed alu i stražnji stražnjicom com na na vrhu vr hu naslona i prom p romatrali atrali djevojke djevoj ke koje koje su se ruk r ukuu pod ruku ruku šetale u grupama, gore-dolje glavnom ulicom. Dobacivali su im, a djevojke su ih hihoćući se ignorirale. Medu nasm nasmij ijanim anim grupam grupamaa šetala š etala su ozbiljna lica l ica mjesnih ljubitelja lj ubitelja glazbe. glazbe. Kakve su su loče donijeli na ogled! U tom trenutku sjetio sam se učitelja tjelesnog i počeo panično provjeravati sjenovite udubine udubine kraj skretan s kretanja ja u sporedne ulice. Sk Skriva riva li se tamo čekajući čekajući me? “Da, glumci su stvarno kao ovce”, uzdahnula je mama, “samo Pavl Nevman je karakter i zna sve napraviti kako treba, bez da mu išta govorim.” Skriv Sk rivaa li se tamo, tamo, iza onog zida, zida, učitelj? “Njuman, “Njuman, Pol Njum Nj uman”, an”, jedva jedv a čujn č ujnoo ispra i spravio vio sam izgovor. izgovor. Ruka koja me držala se okamenila. Zagrizao sam usnu. Ispunio me očaj i istovremeno me učinio praznim; kao daje odnio sve od čega jesam, u zamjenu mi ostavio samo strah i ljutnju na sebe. Opet! Sam sam si kriv! Sam! Zašto sam morao izazivati! Ako vrebam učitelja i uspavljuje me već malo mirnije mamino govorenje, onda mi nema spasa, kriv sam. Šutke smo hodali dalje. Vratio sam se krajnje izoštrenom vrebanju, ali bilo je rekasno. Kad je progovorila, znao sam da će biti grozno - riječi su iz nje izlazile polako, edva čujno, škrto je vraćala dah za onaj moj lakomisleni izdisaj s ispravkom; zvučalo je kao daje stisnula stisnula pluća i s mukom mukom morala oral a istiskivati i stiskivati van va n zrak, zrak, nabijen i plosnat plos nat.. “Nosila sam te na ovim rukama. Onoj svojoj izdajničkoj sestri Juliji. Pravili su se ljubazni i uzeli me k sebi. Onda si počeo plakati. Plakao si i plakao. Imao si jedva tri mjeseca i već si znao kako mi možeš stvoriti problem. Sestrin muž je vikao dosta, idemo spavati, sutra je posao, a ja sam te nosila da utihneš. Ali nisi, nikad ne posve. Kad bi mi samo ruke zastale, opet bi se derao. Hodala sam s tobom gore-dolje po sobi. Cijelu noć, cijeli dan. Pa još jednu noć i još jedan dan. Hodala i hodala. Mutilo mi se, udarala sam glavom o zid da ne zaspi zaspim m, hodala i hodala. hodala . Ti si čekao da se s e zaustavim zaustavim da se opet počneš

derati. Na kraju tjedna sam puzala na koljenima, do krvi sam ih izderala. Za tebe! Nisi restajao! Cijelu nedjelju i novi tjedan! Kad sam pala u nesvijest, deranjem si me osvijestio. Uvijek si bio takav. Samo vrebaš priliku za novu izdaju! Svake godine sve gore! Kad si krenuo u školu, posve si se promijenio. Upao u loše društvo i počeo mi rigovarati. Odmah me izdao. Takav si, takav! Hoću li doista morati živjeti s takvim čovjekom dok ne zađe sunce mojih dana?”

MAMINA SMRT Mama Mama je j e umrla umrla jedva sat vrem vr emena ena kasnije kasnije..  Nonine  Nonine sam moli molitve tve mogao mogao naslutiti naslutiti još ispred ispr ed vrata, vr ata, iako i ako je već bil biloo vrij vr ijem emee kad se se spremala na spavanje. Prvi sam se put pitao je li nas možda čula kako dolazimo i pobjegla u razgovor s Bogom. Mama je zatvorila za sobom vrata i dva ih puta zaključala. Odložila je prilično ofucanu torbicu na pult. Šaputala je: “Opet... Opet mi prigovaraš!” “Ma ne, mama... ama...”” “Tiši “Ti šina! na! GLEDAJ GLEDAJ ME U OČI!” U strahu sam poslušao. “Teško “Teš ko ti je, j e, ha? JASNO KAD SI PODMUKLI PODMUKLICA!” CA!” Čekao sam. “Što se dogodilo šestoga rujna 1968. u pet poslijepodne, ha?” “Mama?” “Reci, ako znaš!” “Ne znam, mama.” “O KAKO SMO DRSKI! BULJIŠ U MENE, IZDAJNIČE!” Brzo sam s am sagnuo sagnuo glavu. gla vu. Stavila je dlan na pult i nepomično nepomično me me prom pr omatrala. atrala. “Jedina je tvoja sreća u tome što imaš loše sjećanje i ne sjećaš se svojih izdajstava. Kako moram trpjeti ja koja nisam zaboravila ni jedno. Sad u svoje spletke uplićeš i moga najdražeg najdr ažeg glumca!” glumca!” “Ali, mama... Pol Njuman, tako se izgovara. Svi tako kažu. I drugarica iz engleskog...” Zaustavila me je odlučnim udarcem o plastični vrh pulta. “Svi su ti važniji od mame? Drugarica iz engleskog? Ona te rodila? Nosila pod srcem? Patila za tebe? ZNAŠ I I KOLIKO BI ME DJECE HTJELO IMATI ZA MAMU? ZAUSTAVLJAJU ME NA CESTI I PLAČU JER NISU MOJI! JA, GLUPAČA, OSTAJEM UZ TEBE! NE ZNAŠ ME CIJENITI JER SI EGOIST! NAJVEĆI EGOIST KOJEG SAM IKADA SRELA!” Brzo je krenula krenula dalj da lje. e. Odskočio sam s am i vrhom vr hom bedra bolno zapeo za rub stola. Kleknula Kleknula je ispred ispr ed mene. mene. “Na koljenima koljenima te moli molim m - vidiš vi diš - reci, r eci, zar su ti svi drugi drugi važn va žniji iji od vlastite vl astite mam mame?” e?” “Ne, mama.” ama.” “Kako se onda izgovara izgovara?” ?” Znao sam što trebam reći da d a budem spašen. spaše n. Očaj u meni meni se iz i z straha i krivnje preli pr elioo u nešto, u čvrstu i oštru stijenu koja mi je zatvorila usta. Ponekad, prilikom piljenja u zid ili Titovu sliku, pitao sam se da li možda ludim. Raspadam se na dvije osobe, prvu koja zna što bi trebala govoriti i činiti da mama bude zadovoljna i drugu koja se tvrdoglavi za sebe, zahtijeva odgovor i čin s kojim će ona biti zadovoljna - zvao sam je moja crna polovica i

zamišljao da će se jedne noći pretvoriti u vukodlaka, kako se često dogadalo na platnu. “Pol Njuman.”  Nisam bio ja; zvijer u meni meni zlor zlorabil abilaa je moj glas. Mamino je lice drhtalo nekoliko centimetara ispred mojeg, njezine su me oči robijale, odjednom mi se objesila na ramena i prsti su mi se zakopali u meso. “Umirem...”, dahnula je i skamenila se. Njezina me težina još više savila, ruke su očele kliziti, odmicati se i pala je ničice. Lubanja je tresnula o linoleum. Stiskao sam se uz stol, s njegovim urezanim rubom klizio sam po podu i prilijepio se za njega. Grizao sam usne i obuzdavao plač, ne zadugo. Tekle su suze i nisam ih mogao zaustaviti.  Napunil  Napunilee su mi stakla naočala skoro do trećine, potopile svijet svij et u vodu. Stisnuo Stisnuo sam desnicu u šaku i uhvatio je lilijevi jevim m dlanom. dlanom. Udarao se po prsima. pr sima. Pale sam na svijetu. Cijela priča, odjednom, ali ne po redu nego svi dijelovi istovremeno. Igra se na cesti, gura se u slastičarnicu i budi u maminu naručju. Samo što ću se ja morati probuditi sam, sa svojom samoćom, krivnjom, neodlučnošću i strahom. STRAHOM! Sam. Tresao sam se od plača. Pao sam na pod i počeo pipati po ispruženoj desnici trupla. “Mama... “Mama... Mama... Mama...”” Pipao sam s am do ram ra mena i počeo poče o ga tresti. “Pavl Nevman! Pavl Nevman! PAVL NEVMAN! PAVL NEVMAN! MAMA!” “Psssst...”, opet se vratila u život i otvorila oči, “ne tako glasno. Kod kuće moraju vladati vlada ti harmonija harmonija i sreća, sreć a, susjedi susje di ne moraju ništa čuti. čuti. Znaš kakvi kakvi su, stalno prislušku pris luškuju.” ju.” Osmjehnula se i pomilovala me po licu. Mokre vrhove prstiju obrisala je u moj rukav. “Nešto si zaboravio”, zaboravio”, dodala je. j e. Kimnuo Kimnuo sam sa m. “PAVL NEVMAN, MAMA.” Polako je ustala i privukla me na prsa. “Eto vidiš, možeš biti i dobar, kad hoćeš.”

VRAG “Radio Luxemburg, 22:15 - prijenos koncerta grupe Slade”, najavili su u glazbenom magazinu. Cijelu sam večer proveo u čitaonici jer su Odeon zatvorili zbog renoviranja, tako je pisalo na vratima. Pročitao sam sve novine, uključujući i Komunist, glasilo komunističke partije. Kad sam upitao za njega, službenik nije mogao sakriti iznenađenje, ali se brzo sabrao i dao mi ga. Odustao sam već poslije prve stranice, ništa ne razumjevši. Političari su uvodili novi ezik koji je trebao odražavati posve poseban položaj Jugoslavije u svijetu, zvan nesvrstanost, te novost u socijalizmu poznatu kao samoupravljanje. U školi su nam neprestano objašnjavali što znači prvo i što znači drugo, ali nikada nisam posve shvatio. Još jedno područje gdje je do izražaja dolazila moja ograničenost. Primijetio sam da nas nesvrstanost povezuje s afričkim i latinoameričkim državama jer je Tito vrlo rado nosio  bijela  bij ela odij odijela ela i slam sla mnate nate šešire. šeši re. U filmskim filmskim su novostima novostima prikazivali kako kako ga u njim njimaa rimaju na Kubi, u Koreji, Nigeriji i Mozambiku. Ni na jednoj snimci nije zaboravio na zemlj zemljake; ake; uvijek uvij ek se okrenuo prem pre ma nama u dvorani dvora ni i mahnuo ahnuo nam. nam. Vratio rati o sam s am se glazbenom gla zbenom magazinu i uzdahnu uzdahnuoo od o d zavisti. zavi sti. Prvi je otkrio pogrešku Ljubljančanin MARKO TOMŠIĆ IZ OBIRSKE ULICE 9. Otkrio ju je još u četvrtak poslijepodne. Odmah je krenuo u ured propagandne službe Iskre na Titovoj cesti. Kako je ured bio zatvoren, ostao je stajati ispred vrata čitavu noć. U ranim jutarnjim satima  pridru  pridruži žillo mu se puno puno lovaca lovaca na nagradu nagradu,, tako da se Iskrini Iskrini služ služben beniici koji koji su ujut ujutro ro dol dolazil azili na posao posao skoro nisu mogli progurati kroz gužvu. Marko Tomšič je naravno dobio električni brijač. I u čemu je bila zagonetka? Među RTV rasporedom objavili smo slike dva različita električna brijača, iako smo iznad oba napisali da su Drown Iskra Sixstant. Uistinu je onaj drugi (bijeli) bio Brown Iskra Special koji košta 185,00 din, dok Brown Iskra Sixstant košca 299,50 dinara.

 Novine raspisuju rasp isuju nagradne nagradne igre! Marko Marko je morao cij cijelu elu noć stajati ispred ispr ed vrata i odmah je dobio brijaći aparat! Kako neki imaju sreće! Hoće li možda raspisati neku nagradnu igru s gramofonom? Nije mi se činilo vjerojatnim, tako bogate nagrade nitko si ne može priuštiti. Zatvorio sam oči i mislio na strica Vinka. Zamišljao sam ga u kamionu, za vrijeme vožnje. Iza njega, na polici, njiše se veliki paket koji... mmmmm... Meškoljio sam se na stolcu. Mogao bih si priuštiti smirenje; prijepodne sam za vrijeme odmora sreo učitelja tjelesnog, pogledao je kroz mene. Zapiljio sam se u Titovu sliku i počeo razmišljati.

Zašto sam stalno napet? Zašto se nikada ne mogu opustiti? Kraj mame moram paziti, to je normalno, ali grč u meni ostaje i kad sam sam. Recimo sad. U čitaonici, s umirovljenicima nad partijom šaha i napola zaspalim službenikom za stolom. Misli su mi polako krenule prema noćašnjem koncertu i počeo sam zamišljati kako  bih ga ga mogao mogao slušati.  Ne smij smijem em ustati, ustati, to bi bil biloo sumnjivo, sumnjivo, možda možda da uzm uzmem radio radi o iz kuhin kuhinje je i sakrijem sakrije m ga od poplun? Je li kabel dosta dugačak? Ako prislonim uši na zvučnik, sigurno ču čuti sve a da ne probudim mamu i Nonu. Slade, strašni divljaci! Pokušao sam zamisliti kakva bića moraju biti članovi grupe, sigurno nešto posebno, neljudsko. Stvorovi bez straha i dvojbi; slobodni, bez osjećaja strave. Nikad nisam ni jednog vidio izbliza; u gradu nisu organizirali koncerte, osim ovremenih veselica na kojima su u hlače od štavljene kože odjeveni ansambli svirali glazbu koja se zvala slovenska narodna i čiji je glavni član bio harmonikaš, a pjevačica je rojodlala refrene. Prije par godina stric Vinko me poveo sa sobom, stavio na drvenu ogradu i cijelo vrijeme nalijevao Cocktom, pićem koje su u socijalizmu izumili kao nadomjestak za kapitalističku Coca-Colu a imala je slatkast okus na šipak. Gledao sam ga kako razgovara s muškarcima - nikada nije prilazio on, uvijek je pustio da prilaze oni! Kada je otišao plesati izabrao je žensku s jako velikim grudima. Neko vrijeme nisam znao zašto, kasnije mi se rasvijetlilo. Plesali su polku i pri tom skakutavom plesu dojke su veselo udarale po podlakticama partnera. Pomislio sam na Maju koja nije bila prikladna za polku; a kako bi lijepo s njom bilo plesati stiskavac! Kad mi je stric Vinko donio novu Cocktu, još sav znojan od zadnjeg plesa, mogao sam samo gledati u njega kao u čudo; hoću li ikada biti sposoban naučiti sve njegove fore? Htio je nešto reći, ali mi se zagledao u oči i dugo me me procjenjiv pro cjenjivao, ao, dok nisam spustio pogled. Nasmijao se s e i pomilo pomilovao vao me po glavi. “Ne brinem se za tebe”, rekao je. Nisam znao što je time mislio jer nije mogao čitati misli koje su me spopadale. Dok smo se vraćali s veselice, osvrnuo se preko ramena na pozornicu i dodao: “Seljačine!” Doseljenici s juga imali su svoje koncerte koji su se isto tako zvali narodna glazba, odnosno muzika. Rokera kod nas nije bilo. Možda još zbog vremena na koja su učitelji često podsjećali: po gradu su sa škarama u rukama kružile posebne straže savjesnih građana i šišale one čija je kosa narasla preko uha. Još sam jednom pogledao fotografiju Sladovaca; sjajnim ogledalcima prekriven šešir   Noddyja Holdera Holde ra (1,2, 3, 4, 5, 6 žica), gitarist, i blj blještavo eštavo crveni sako Jim Ji mmyja Leja (1,2, ( 1,2, 3, 4 žice), basist. Bilo mi jasno da su iz nekog drugog svijeta koji s ovim oko mene nema ničeg zajedničkog. Pitao sam se koliko svjetova uopće postoji? Nonin je jedan, a sve mi se više činilo da ni moj i mamin nisu isti. Pred očima mi je stajala matematička skica resjeka resj eka masa, masa, kakvu kakvu smo smo crtali cr tali u školi.

Je li to odgovor? Je li ono crno na sredini zajednički svijet koji dijelimo? Mogu li se krugovi pomicati, jedan prekrije drugog ili se posve odmakne? Osjećao sam se strašno, strašno bez svoga svijeta i... “Zatvaramo!” zagraktao je službenik i skinuo karirani sako s vješalice. Otvorio je vrata, stavio ključ u bravu s vanjske strane, duboko u grlu nastrugao sluz i u luku je ispljunuo na cestu. Žalosno sam gledao natpis na kinu i nadao se da će ga uskoro opet otvoriti. Filmovi su... Nisam znao reći. Svoj svijet, odgovorio sam si i uplašio se da se opet rascjepljujem. Sagnuo sam glavu i gotovo otrčao kući.  Nisam se usudio usudio pomakn pomaknut utii radio, radi o, iako sam više viš e put putaa hodao izm i zmeđu eđu kuhin kuhinje je i sobe i okušao pogledom izmjeriti razdaljinu između utičnice na kuhinjskoj strani zida i svoga kreveta. Trebalo bi biti dovoljno.  Nona  Nona bi svake večeri, večer i, odmah poslije posl ije devet, obavila obavi la i zadnje zadnje molitve i legla. l egla. Mama Mama je radila u jutarnjoj smjeni i također je išla rano spavati. Kako sam nestrpljivo kradomice ratio njezin večernji obred, dok je kao slijepac opipavala prekidače na štednjaku, nisu li možda uključeni, a onda stavljanjem dlana na grijaće ploče provjeravala da ne dođe do ožara i na koncu još barem deset puta provjeravala jesu li vrata doista zaključana. Uzbuđenost me skoro raznosila i pospanost se nije ni približavala. U mraku sam osluškivao disanje i uskoro začuo drhturenje obješenih Noninih obraza u dahu i mamino lagano hrkanje. Kliznuo sam ispod popluna i oprezno nogama dodirnuo pod. Nisam htio prouzročiti ni šuma. Omiljene melodije neću čuti slučajno, već planirano! Čak ako i nemam gramofon! Ponegdje su još gorjela svjetla i mjesec je morao biti lijepo vidljiv jer nije bilo osve mračno. Bez problema sam dovukao kabel iza stola i prenio radio do ruba. U njega e bila uključena dvokraka antena i bojao sam se da ću je u žurbi prevrnuti. Premjestio sam je točno na sredinu kućišta i čvrsto je stisnuo, kao da sam htio njezino postolje od  bijele  bij ele plastike p lastike utisnut utisnutii u furnir. furnir. Dugo Dugo sam čekao čekao i osluškivao os luškivao disanje. disa nje. S nekoliko opreznih koraka dosegnuo sam krevet i stavio na njega radio. Dobro sam ocijenio ocij enio dužinu dužinu kabla! Stisnuo sam se uz zvučnik i pokrio preko glave. Potpuni mrak. Napipao sam dugme za ukljljučivanje. uk učivanje. Čekao. Čekao. Zatulila je radnička sirena. Deset. Kad se buka odlazećih radnika pretvorila u ojedinačne korake, od kojih su tri ušla i u naše stepenište, posve sam smanjio glasnoću i olako pritisnuo prekidač. Zasvijetlilo je pročelje s napisanim imenima gradova. Zavrtio sam dugme za traženje stanica do natpisa Luxemburg i potom za nijansu pojačao glasnoću. Začuo sam samo lagani šum. S uhom na zvučniku namjestio sam stanicu. Netko je govorio

i skoro s koro sam već pao u očaj kad sam začuo začuo Slade. Slad e. Kako su grunuli! Kakvo vikanje! Hripav, puknut glas koji je divljao kroz nabijačinu! Udaranje i ružiona, sve sam mogao čuti na vlastito desno uho! Pokušao sam zamisliti Iskrafon i zvučnik još i na lijevom uhu - to bi značilo konačno blaženstvo. Slade su se derali da dođemo slušati buku! Pa se opraštali od neke Džejn. I onda pričali svojoj mami da su potpuno poludjeli. Nakon svake stvari samo sam trunčicu pojačao glasnoću da bolje čujem. C’mon c’mon c’mon, poticao me pjevač. Daang, baaang udarala je gitara, bum  bumf  bumf bubnjevi bubnjevi.. Prelijepo! Preli jepo! Prelije Prel ijepo! po! Još malo glasnije... samo malkice. C’MON!! C’MON!!!! !!!! Stanica je sve više šumjela. Vjerojatno anteni nije činilo dobro što ju je prekrivao debeli oplun. Oprezno sam je uhvatio da ne izvučem kabel i lijevom je rukom gurnuo ispod okrivača. Namjestio sam je iznad glave i doista je zvuk odmah postao bolji. Kako sam se teško savladavao, prilično sam micao guzom, zato je plesala i antena; morao sam je neprestano popravljati. Još malčice glasnije. Još... C’MON C’MON!!! Šupljina se crveno zažarila. Pogledao sam u izvor svjetlosti, dolazio je s poda odigao sam previsoko guzu i poplun više nije dobro prianjao. Krvavo crveni preljev treperio je na linoleumu i skakao po okviru kreveta. A na sredini, veliki crni rogovi koji se tresu. C’MOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOON, derali su se Slade. Shvatio sam i usta su mi se počela širiti u osmijeh. U Željezari su otvorili visoku peć i na nekoliko minuta osvijetlili cijelu dolinu. Rogovi su bili sjena antene koju sam držao na brijegu brij egu od poplun popl una. a. “AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!! VRAG!!!!!!!!! VRAG!!!!!!!!!” glasom kakav još nisam čuo zaurlala je Nona. U jednom potezu gurnuo sam antenu ispod popluna, izvukao izvukao utikač utikač iz utičnice, utičnice, legao le gao tik kraj kraj radija radi ja i prim pri mirio iri o se. “VRAG!!!!! VRAG!!!!! BIO JE VRAG!!!!” grcala je Nona. Soba je polako tonula u mrak. “KAKAV VRAG?” probudila se mama. “DOŠAO JE! SOTONA! KAD ON DOĐE, DOĐE SE RAZMETATI S DUŠOM! UMRO JE VINKO! MOJ VINKO, MOJ VINKEC!!!!! VINKO, O VINKO!!!!!” “Prestani!!!!! Psssst!!!!! Kakav vrag, spavaj!”  Nona  Nona više nije zaspala. Čuo Čuo sam je kako kako hoda i kad se mama ama još jednom proderala, proder ala, sjela je i počela moliti. Po svjetlu i mirisu zaključio sam da je ispred Vinkove slike upalila svijeću i sad bdije kraj nje. Nisam se usudio ni pogledati, kamoli pomoliti glavu ispod popluna. Spopao me smijeh s kratkim prekidima, malo se smirio, onda još jače vratio i skupa sa mnom potonuo u snove u kojima sam se grohotom smijao do mile volje.

HEINTJE “Momak, je l' ti mama kod kuće?” pitali su policajci koji su stajali na hodniku. Probudili su me pola sata prije budilice. Nona je spavala naslonjena na zid, ispod Vinkove slike, a svijeća je već dogorjela. Mama je već otišla na posao, a ja sam razmišljao kad da probudim Nonu i kažem joj ono što je ionako znala. Pričekao sam dok se nije sama probudila. Nisam trebao ništa reći. Samo me ogledala očima koje koje je starost učinila mutnim utnim i bjelkastim bjel kastim i zaplakala. zapla kala. Otišao sam po mamu. “Koliko posla”, uzdahnula je kad sam joj rekao. Pričekao sam kod vratara da se resvuče, resv uče, onda smo smo otišli otišl i kući. kući.  Nona  Nona je jecala jeca la i moli olila. la. Ispod Vink inkove ove slike sli ke na kojoj je namigivao namigivao kroz otvoren rozor kamiona, gorjela je nova svijeća, uska i bijela, jedna od onih koje smo u svakom stanu čuvali u posebno određenim ladicama, da ih možemo bez problema pronaći i u mraku kad kad bi došlo do nenajav nenajavlje ljene ne redukcij redukcije. e. Mama je izvukla fotoalbum iz ladice na srednjem dijelu kredenca, sjela za kuhinjski stol, uzela u ruke moje nalivpero i prihvatila se posla. Kad bi koja od osoba na fotografijama umrla, mama bi pregledala sve snimke i svaku snimku mrtvog lica precrtala velikim veli kim X-om. X-om. Na početk poče tkuu albuma albuma su več svi s vi bili bi li posve sli s lični. čni. Kad bi joj se tko zamjerio, izrezala bi ga, a ako je za neke bračne parove utvrdila da više spadaju u neke druge veze, premontirala bi ih. Nisam htio buljiti u nju, iako sam nekoliko puta prošao sobom i nadao se da je zaboravila na fotografiju skrivenu ispod omota stražnjih korica. Nisam je ja stavio tamo; vjerojatno ju je pomaknula ona jer je mislila da nije dovoljno dostojna za album, a činilo joj se šteta baciti, kao što nije nikad ništa bacala. bacal a. Naš je stan sličio slič io na skladište s kladište svega s vega mogu mogućeg, ćeg, uglavnom uglavnom darovanog darova nog..

Završila je s poslom i spremila album. Brzo je pogledala prema Noni, stala pred zrcalo i odm od mjeril jer ilaa se. se . Ugledal Ugledalaa me u odrazu i kimnu kimnula. la. Prišla je kredencu, izvadila ključ iz torbice i otvorila svoj dio. Tijelom je sakrila sadržaj. Nešto je tražila. tražila. “DA!” povikala je j e tako da sam sa m odskočio. “DA, TO JE HRABROST! HRABROST!””  Nije se okrenula okrenula nego nego je mahnula ahnula iznad iznad glave fotografijo fotografijom m na kojoj sam mogao razabrati samo riblji rep i lice s desne strane. Moja mama? Tuče se s ribom? Često mi ju e pokazivala, uvijek na isti način, iako ia ko ne ne za vrijeme vri jeme svakog prekapanja prekapanja po ormaru. ormaru.

Smirila se. Zatvorila je vrata i okrenula se s crvenom ceduljom u rukama. Oprezno ju e pričvrstila ukosnicama uz gornji lijevi rub zrcala. “Dođi”, rekla je, “pokušat ću nadoknaditi ono što ti nije dala priroda!”

 Namjes  Namjestila tila me ispred ispr ed uzora uzora i prihvatila se posla posl a češljem. češl jem. Kosa mi se ku kuštrala štrala i kovrčala, zato ju je morala jako politi briljantinom da razdjeljak postane oštar kao oštrica i dubok kao kanal. Kad je završila, počela se odmicati, ne mičući pogled. Stisnula se osve do balkonskih vrata, otvorila ih, izašla van i čak izvila leđa natrag preko ograde.  Nakon dugog dugog pogledav pogledavanja anja presudila pres udila je: je : “Izdaleka si lijep skoro kao Heintje.”  Nakon frizure frizure dala mi je najbolju najbolj u odjeću: od jeću: bij bijelu elu najlonsku najlonsku košulju koju nije trebalo glačati, što je pisalo na ovratniku; hlače krem boje, sintetičke, ispeglane na crtu. Crveni rsluk i crnu leptirku, kakve su nosili u posebnom restoranu koji je također bio vlasništvo Željezare, a u njega su smjeli samo poslovni partneri i funkcionari u posjetu. Obukao sam i crni sako koji mi je, kao i sve drugo, bio premalen. Kad mi je mama išla kupovati odjeću, uvijek je kupila nekoliko brojeva veću, da duže traje. Sako sam dobio sa šest i krajevi su mi se zaplitali o bedra. Na krizmi su mi rukavi već bili prekratki, a mama je zadovoljno uzdahnula, kakva sretna slučajnost, jer se na fotografiji tako jasno vidio sat koji mi mi je j e darovao dar ovao stric s tric Vinko. Vinko. Obukla je bijelu suknju ispod koje je pri svakom koraku provirivao roza kombine. Preko bijele bije le bluze bluze ogrnula ogrnula je j e plavu pl avu vestu. vestu. “Idemo!” “Idemo!” rekla je. j e.  Najprije  Najpri je smo smo se s e zaustavil zaustavilii na pošti. Mama Mama je diktirala adresu adres u sestre Marije i sadržaj  brzojava: “Umro “Umro Vinko.” Vinko.” Djelatn Djela tnik ik je zabilježio zabilj ežio olovkom olo vkom i dosađujući do sađujući se, nekako nekako usput, usput, pitao: “Je li to sve?” Mama je u istom dahu zatulila i zaječala. “JE, A ŠTO BI JOŠ HTJELI? KOLIKO IH MORA UMRIJETI DA VI BUDETE ZADOVOLJNI?” Ljudi u redu su zastali i počeli nas promatrati. Službenik se zbunio i skoro počeo mucati: “Oprostite, “Opr ostite, drug dr ugari arice, ce, nisam tako tako misl mislio.” io.” Mama je ljutito mumljala. Muškarac s druge strane prozorčića žurio je što prije ispuniti obrazac. “Vittori? Kako se to piše? S dva t?”

Mama je dobila proračunat izgled. Obično joj se pojavljivao u dućanima, uz natpise POVOLJNO ili RASPRODAJA. “Kako zaračunavate? Po riječi ili slovu?” Službenik Službenik se polako pol ako vraćao vraća o preth pr ethodnom odnom dosađivanju dosađi vanju.. “Po riječi.” “TRI T”, odlučno je naručila mama. “Kako? Tri t? Sigurni Sigurni ste?” Divljački Divlj ački je udarila po pultu. pultu. Začulo Začulo se s e staklo u ležištu. “DA, ZAR NE ZNATE STRANE JEZIKE! IDITE UČITI, POSTOJE VEČERNJE ŠKOLE, PA NEĆETE MORATI OVDJE SJEDITI!”  Naglo se okrenula okrenula i uh uhvatila vatila me za nadlakticu. nadlakticu. “MOJ JE SIN SVAKE GODINE GODINE ODLIČAN!” Pričekala je dok rečeno nije leglo u uši koje su prisluškivale, sabrane u širokom olukrug olukrugu. u. Gledao sam u pod i crvenio. “SVAKE GODINE! MOJOM ZASLUGOM! NA SRCE SAM MU STAVILA MUDROST KOJU MU MOŽE REĆI SAMO MAMA: UČI, JER NE UČIŠ ZA MENE,  NEGO ZA ZA SEBE!” SEBE!”

T. REX “To će biti troškovi”, konstatirala je mama nakon povratka od pogrebnika, “idemo mojoj sestri. Nisi je nikada vidio, zato pazi! To je zmija! Zmija! Ali u teškim trenutcima velikodu veli kodušan šan čovjek čovj ek mora mora zaboraviti na prepirke. prepir ke. Idemo!” Idemo!” Odšetali smo smo do aut a utobusn obusnee postaje. postaj e. Nisam Nis am još obišao obiš ao puno puno gradova, ali a li u svakome svakome su e izgradili usred glavne ulice, ispred nje smjestili park i u njega postavili veliki spomenik Titu i borcima iz Drugog svjetskog rata. Upravo sam završio brzo trčanje do teta i stričeva jer je mama htjela uštedjeti na brzojavima, a kako nije razgovarala s rođacima, oruke oruke napisane na papirići papir ićim ma stavljao stavl jao sam na na vrata. vra ta. Vožnja do Nonina rodnog sela trajala je dobra dva sata. Cesta je vijugala između lanina i nisam nisa m micao pogleda s njih, iako me me hvatala lagan l aganaa slabost. sl abost. Zamišl Zamišljao jao sam svoju staru mamu, mlađu, mršava tijela, kako mi je opisala svoj prijašnji izgled, kako hoda reko prijelaza, puže kroz utore i šverca pune koševe paketa. Put se vukao i zavoji nikako nisu prestajali. prestajal i. Sjedil Sj edilii sm s mo u prvom redu, iza vozača, kojeg je mam mamaa nekoli nekoliko ko puta puta poslala posl ala natrag u autoškolu. Kad smo se nakon prvog dužeg stajanja vratili u autobus, naša mjesta bila su zauzeta dugačkim pločama, s otisnutim imenima mjesta, i modrim sakoom vozačeve uniforme. Preko suprotnog sjedala zalegao je kondukter i fućkao.  Na krajnjoj postaji pos taji opet op et me me dočekao spomenik spomenik palima. Prvi sam s am put shvatio stravičnu stravi čnu snagu Trećeg rajha: mogao se probiti kroz sve zavoje, pronaći ovo selo i čitavo ga okupirati! Pomislio sam na tisuće, desetine tisuća sličnih mjesta i svako je trebalo pronaći i okupirati - kakav posao! Nijemci, iako vječni negativci svih školskih tekstova i ugosla ug oslavensk venskih ih filmova, filmova, čak č ak su mi mi se s e malo i sažalili. sažalil i. Selo je pokazivalo strašne posljedice zidarske groznice, pravog natjecanja u dozidavanju i širenju malih seoskih kuća. Kuća tete Marije premoćno je pobjeđivala i svojom svojo m uređenošću do zadnjeg zadnjeg detalja, uključujući uključujući svjetlucave svj etlucave patuljke nasre nasredd livade. li vade. “Ovi im i maju novaca”, kroz zube zube je j e istisnu i stisnula la mama ama prij pr ijee no što je j e pozvonila. “Pazi kako kako se ponašaš!” još me upozori upozorila. la. Otvorila je crnokosa žena, kose dugačke do ramena, podvrnute na krajevima, u tamnoj haljini s bijelim cvjetastim uzorkom. Crvene oči i podbuhli obrazi svjedočili su o tome da je brzojav već stigao. “Ti?” širok šir okoo je raz r azrogačila rogačila oči.  Nije sli s ličil čilaa mojoj mojoj mami, ami, sve je na njoj bilo bil o zaobljenije zaobljenij e i mekše. mekše. “Da, ja. ZAR VLASTITU SESTRU NEĆEŠ PUSTITI U KUĆU U TAKO STRAŠNOM ČASU?” U dnevnoj sobi sve je bilo veliko: najprije sama prostorija, potom kožne fotelje i kauč, nizak stolić sa staklenom pločom na njemu; televizor u kutu bio je najveći koji sam ikada vidio. Sigurno su i čipkasti stolnjačić, koji ga je prekrivao, morali posebno naručiti. I model venecijanske gondole od pozlaćene plastike koji je na njemu stajao činio mi se velikim. Vjerojatno samo zbog svega ostalog; gondole su imali u svakom stanu i sve su ednako velike, zato... U tom je trenutku čamac zasvijetlio i polagani val svjetlosti

omaknuo se od pramca prema krmi. Tako nešto još nisam vidio - stvarno je bila nešto osebno! Zadržao Zadržao sam dah i promatrao predmete, predmete, od plavo-bi plavo -bijel jelog og kockastog kockastog vrča za pivo s natpisom Munchen do uokvirene diplome, napisane goticom, koju nisam znao dešifrirati. Već je i sjedanje u fotelje značilo poseban doživljaj, pravo putovanje u mekoću. Tako dakle žive bogataši! Sestre su šutjele i gledale se. Prolazila me strava od pomisli da mama takav pogled uperi u mene.  Naglo su se otvorila otvoril a vrata iza tetinih tetinih leda. leda . Kuštrava Kuštrava cura, prilično pril ično starija starij a od mene, sigurno već srednjoškolka, počela nas je promatrati. Bila je jako slična svojoj mami, samo samo bez be z trbuščić trbuščića. a. Šokiralo me što je mogla pogledati moju mamu u oči bez posljedica. Što bi joj se moglo dogoditi, nisam znao. Teta joj se nasmiješi asmiješila. la. “Idi radije u svoju sobu.” Pogledala je mene i dodala: “Hoćeš ići s njom?” “NE ODOBRAVAM!” siknula je mama. “Radije bi gledala kako sluša što razgovaramo?” Promatrale su se. Mama me gurnula u rebra. “Idi!” Sestričnina soba bila je veća od našeg stana i u njoj me čekalo puno poznatih lica. Bila su polijepljena po zidovima, prilično ih je potjecalo iz domaćeg glazbenog magazina, najviše iz jednog njemačk njemačkog og koji koji se zvao Bravo. Bra vo. I u toj je sobi stajao televizor televi zor,, normalnije normalnije veličine, veli čine, a ispod ispo d njega... gramofon gramofon!! Već sam klečao i gledao u njega. “Hoćeš pogledati pogledati ploče?” pitala pi tala je sestričn ses trična. a. “Da, rado.” Za vrijeme pretraživanja dodao sam: “Molim.” Ploče su spadale medu one o kojima su razgovarale cure, a dečki ih nisu imali: sve od Sweet, Bay City Roller-sa, Muda... Nema Slade. Dosta nekih za koje još nisam čuo i neki narodnjaci. Njihov je pjevač živio u našem gradu i često sam ga vidio kako u plavom radničkom kombinezonu boća na gradskom boćalištu. Prije no što sam dodirnuo ploču, izvukla mi ju je iz ruke. “To je od starog. Ne znam što tu radi.” Bacila ju je na krevet. Postalo joj je jako neugodno i lagano se zacrvenjela. Kad je vidjela da je promatram, stisnula je usne i zajedljivo rekla: “Ti si taj Egon iz obitelji luđaka.” Sagnuo sam glavu. Svejedno, vidio sam da me mjerka. “Tako si i odjeven”, utvrdila je. "Tvoja mama stvarno nije svoja? Ni baka?” Htio sam vratiti pozornost onom onomee što š to me me i dovelo dovel o na koljena. kolje na. “Je li gramofon stereo?” “Je, zar je to važno? Zar postoje i drukčiji? Tvoj nije?”

Pogledom sam slijedio kablove koji su se razdvajali na stražnjoj strani i vodili svaki do svog kraja zida, gdje su na posebnim poličicama stajali mali plastični zvučnici. Na kutiji je pisalo Grundig i imao je jednu od onih dugačkih palica za slaganje više ploča odjednom. “Je, je”, odgovorio sam s am.. “Iskrafon!” “Iskrafon!”  Namrštil  Namrštilaa se. “Što slušaš?” “Najviše Slade.” Savjesno sam se prisilio pris ilio podići glavu i pogledao pogledao sam je. Činilo Činilo se da joj j oj se ne sviđa. “Previše se deru”, osudila osudila ih je. “Da, ali meni je to super!” Zašutjeli smo. “A tvoj tata radi u Njemačkoj?” Njemačkoj?” “Da.” Opet šutnja. šutnja. Promatrali Promatrali smo smo se. s e. “A tvoj?” tvoj?” pitala je. j e. “Nezakonit “Nezakonit sam”, sam”, rekao r ekao sam. sam. Sjetio Sje tio sam sa m se kako mije mije bil biloo teško izreći tu riječ raznim raznim službenicima i učiteljima u nižim razredima. “Jesi ga ikad vidio?” Skoro sam joj rekao da sam vidio samo ruku i cipele, ali sam radije prešutio. “Ne, nikada.” Kimnula je. “Moj dolazi dol azi za prazn pra znike. ike. Ne naše, njemačke.” njemačke.” Opet šutnja. Čak se malo i nagnula prema naprijed da me bolje vidi. Nisam bio naviknut na žensku žensku pozornost i opet mi se glava počela počel a spušt sp uštati. ati. “Izgledaš čudno”, rekla je, “ali ne ludo. Zajebavaju te u školi?” Zavrtio sam glavom. “Nemogu “Nemoguće! će! Kod nas bi takve takve pojel po jeli.i. Tebe Te be nisu?” “Jesu ali...” Uhvatio me neobičan val straha. Je li moguće da ću doista početi pričati nešto o sebi, što još nikome nisam rekao? Ionako nikome još nisam rekao ni riječi. A sestrična živi dosta daleko i najvjerojatnije ju više nikad neću vidjeti. Završio sam: “... više ne.” Izazivalo je zanimanje u njezinim očima. Progutao Progutao sam slinu sli nu i počeo: “Do trećeg razreda u školu sam se samo išao tući. A onda sam išao u kino, pogledao neki natpis preko ceste i više ga nisam vidio. Morao sam početi nositi naočale. A moja mama... ama... no... postala po stala je malo glasna...” Kradomice sam pogledao prema zatvorenim vratima. “...kad bih ih razbio. I na socijalnom socij alnom,, gdje smo išli, išli , dali dal i su s u mi mi nove.” Uzdahnuo sam. “Prestao sam se tući. Postalo je grozno. Gnjavili su me, oni iz viših razreda... I još sam se jednom potukao i razbio naočale. Ali... nisam mogao drukčije. Cure iz razreda

hodale su ispred is pred mene i tipovi tipo vi iizz osmog osmog su ih počeli potezati potezati za kosu...” Prešutio sam da je među njima bila Maja i da je jedno od najljepših sjećanja onaj trenutak kad mi je, svom razbijenom, pomagala ustati. “Bacili su se na mene, zafrkavali me. Tješio sam se nečim što je jednom rekla moja mama...” Za vrijeme pričanja učinilo mi se čudnim i nemogućim da se jedan mamin savjet doista pokazao pokazao korisnim. korisnim. “...’Ako ljudi shvate što te dira, nikad više neće prestati.’ Nisam trzao, zafrkavanje se smirilo, ali nije prestajalo. A jednom... ušao sam u zahod i tri osmaša su pušila kraj rozora. Odmah sam znao da će biti problema, ali nisam htio izaći. Išao sam dalje. Prva kabina, tik kraj vrata, bila je pokvarena i zaključana još otkako sam u školi, morao sam u srednju. Prvi je povikao: ‘Vidi, vidi, Vittori, došao si ga otresti’, a drugi dodao: ‘Ako ga ronađe’, ništa posebno. Već sam počeo zatvarati vrata i pomislio da sam na sigurnom, kad sam začuo korake i već me najveći među njima zgrabio za vrat. ‘Šta je, ne pozdravljaš pozdravljaš,, a?’ Počeo me tresti i iz džepa mi je ispao strip.

‘Vau, ‘Vau, Čelična Čeli čna pandža!’ pandža!’ rekao re kao je, ‘čuo sam da imaš dobru zbirku, zbirku, a?’ Stvarno je imam, znaš.” Za vrijeme pričanja pogled mi je ponovo skliznuo na pod. Pogledao sam sestričnu ravno u oči i začuđeno zastao. Nešto posebno bilo je u njezinu pogledu, nešto... nisam mogao ustanoviti. “Imaš “Imaš i ti kakve kakve stripove?” stri pove?” pitao sam s am je, premda sam dobro znao da ih cure ne čitaju. Zavrtjela je glavom. Počeo sam objašnjavati. “Čelična pandža je drug koji stavi kažiprst i srednjak u utičnicu i postane nevidljiv. Zato...” “A?” prekinula me. I meni se tog trena objašnjenje tajne akcijskog junaka učinilo malo čudnim. Odmah me bocnula: “Daj, pričaj dalje! O sebi, a ne o tom..."  Shvatio sam zašto me njezin pogled iznenadio. Jer je gledao u mene, ne kroz mene, kao pogledi mojih kolega iz razreda, osim Maje, ili po meni, kao pogled moje mame; i jer  e između njezina prijašnjeg i sadašnjeg pogleda bila velika razlika. Između se dogodilo samo samo moje moje pričanje prič anje - je li l i moguće moguće da cure padaju pad aju i na riječi ri ječi?? Ne sam s amoo na karakter, karakter, kako kako je uvijek tvrdila moja mama, jer ona pravi karakter još nije pronašla u životu. Ionako ga ja nemam, dodala bi.

“Tip je pokupio pokupio strip i još me me malo malo tresao... izvukao izvukao me me van i pokazao pokazao eli eličnu čnu Pandžu Pandžu onoj onoj dvojici. dvoji ci. ‘Usrao ‘Usrao se’, se’ , rekao je. ‘Unutra?’ pitao je onaj koji je sjedio na prozorskoj klupici. Iskezili su se, onda je onaj s klupice još rekao: ‘Znaš ‘Znaš što, š to, takvog takvog posranca nije teško preplašiti!’ preplaš iti!’ Onaj iza mene još me više stresao. Malo sam se nadao da će se potući između sebe er mu je odbrusio da se ne pravi frajer. ‘Ne bojim se ja cijele njegove jebene familije. Sad idem tamo da mu pokupim sve stripove ako treba!’ ‘No’, rekla su oba pušača. Udario dari o me me o vrata. vr ata. ‘Hoćeš dati? Sam? Svi znamo da si dobar dečkić.’ ‘Hoću’, rekao r ekao sam.” Zastao sam sa m i opet ope t morao morao podići pogled. “Znaš, ja nisam baš hrabar”, rekao sam, ni sam ne znam zašto. Začuđeno me pogledala. “Bila su trojica, stariji? Pa što misliš? Otkud ti to s hrabrošću?” Pogledao sam s am prema prema vratim vr atimaa i zašutio. zašutio. “Što je bilo poslije?” “Otišli smo meni doma.” Sjetio sam se hodanja glavnom ulicom. Bio sam svjestan kako sam zapravo tada s nasilnikom hodao slično kao s mamom: držao me za podlakticu i vukao k sebi. Gledao sam u pod i nadao se da nećemo sresti koga poznatog. Štoviše, rubom pogleda neprestano sam vrebao na njega. Zašto mi se slika otkrila tek sad kad sam pričao o njoj? Je li stvarno razlika između misli koje se oblikuju u glavi i u njoj i ostaju i onih koje su izrečene ili zapisane? Je li moguće da zadnje rađaju nove, dublje i jasnije? Uopće, što mi je danas? Otkud Otkud mi mi čudni čudni pogledi na sebe i svoje svoj e ponašanje, kao da se s e prom pr omatram atram malo malo izvana, malo malo sa strane s trane i malo drukčijim očima? očima? “Daj, no...” “Da, oprosti. Živimo u maloj garsonijeri, znaš. Mama je tada bila na poslu, Nona je uvijek kod kuće. Sjedila je na krevetu i molila. Osmaš je najprije pogledao po stanu i rekao da je smetlište. Stripovi su mi spremljeni ispod stola, u kutiji, i nisam mu baš htio dati sve, jer... tako sam ih dugo skupljao, a tu su i rijetki primjerci! Stvarno. Strašno stari, čak i deset godina ili više. Počeo sam tražiti i nadao se da će proći, iako uvijek znam da neće. Da se dogodi do kraja.” Brzo sam je pogledao. Zadnje rečenice učinile su mi se čudnim i pretjeranim. Previše mojim, sigurno ih ne može razumjeti. Kimnula je. “Znam.” U čudu sam je pogledao. Nije izgledalo da laže. Zar je moguće razgovorom dijeliti misli? isl i? Zar je j e mogu moguće će razg r azgovarati ovarati već cijel ci jelih ih pet minu minula la i ostati os tati mira miran, n, bez vikanja, vikanja, izdaje i sabotaže? “Birao sam novije i duple. Previše sam birkao i udario me odostraga, po tjemenu.

Onda sam začuo Nonu: ‘Dobro ste napravili’, rekla je i nisam mogao vjerovati, ‘zgazio vas je?’ Znaš, Nona... kako da objasnim... može razgovarati s dušama umrlih i vidi ih. Ja ne mogu, zato poneku zgazim i moram se ispričati. No, Nona je mislila da je osmaš duša...” Sestrična mi se posve približila. Nije bilo neugodno. “I? I?” “Mahnula je duši... hoću reći tipu, da priđe bliže. Iskezio se i otišao. Nona ga je zvala da se sagne, da će mu nešto reći na uho. I rekla je. Poslije toga su me prestali zajebavati, samo me me izbjegavaju.” i zbjegavaju.” “Što mu mu je rekla?” r ekla?” “Ne znam. Ali postao je posve blijed. Uopće nisam znao da koža može tako obijeljeti. Pobjegao je u sprintu. I ostavio mi sve stripove.” “Uuuuuu”, uzdahnula je sestrična. Pokušao sam se sjetiti nečega što bih joj mogao reći da zadržim njezin interes. Dugo me gledala. “Hej, Nonu nisi pitao?” “Jesam, ali ona razgovara s tolikim dušama da nije znala na koju mislim.” Šutjeli Šu tjeli smo. smo. Postalo mi je neugodno. Nisam htio opet buljiti u pod, zato sam se okrenuo prema televizoru. “Pogledajmo što ima na programu”, već je ustala i pritisnula dugme. Zašumjelo je. “Bez veze”, namrštila se, “dali su mi ovaj kad je stari donio u boji iz Njemačke.”  Nisam mogao mogao sakriti čuđenje. čuđenje. “Prave boje?” “Da, nisi nisi to još vidio?” Zavrtio sam glavom. Televizor ispred nas bio je posve običan: crno-bijeli, s bojama prislonjenim uz lohu. “Ove ti se ne sviđaju?” dodirnuo sam plavu. “Ne, glupo je. Mama ih je upotrebljavala.” Slagao sam se. Dosta kolega iz razreda je ispred ekrana imalo staklenu ploču, gore obojenu plavom i dolje zelenom, za travu i nebo kad su ih prikazivali. Nikad nisam rimijetio da su se nacrtane boje posve poklopile s crno-bijelom podlogom, osim u kaubojs kaubojskim kim filmovima filmovima gdje gdje je nebo bilo čudesno plavo, a pustinja zelena. Televizor je završavao zagrijavanje i začuli smo glazbu od koje smo se pogledali. Slika se oblikovala u dječaka pjevača, Heintjea. “Arrrrrrrrrrrrghhhhhhhhhhh!” sestrična je oponašala zvuk povraćanja i nakon trenutka zbunjen zbunjenosti osti radosno r adosno sam joj se pridruž prid ružio. io.  Navalili  Navali li smo smo na dugm dugmad i prebacil prebac ilii na drugi program pr ogram.. Prikazivao je samo samo test-sliku test-sli ku.. Time smo iscrpli sve mogućnosti. “Kako je meni meni taj tip grozan!” grozan!” rekla je. j e. “Nije ti lijep?”  Nasmija  Nasmijala la se. s e. “Lijep? On? Lijep je samo penzionerkama!” “Mislio sam...”

“Ne pričaj gluposti!” prekinula me usred rečenice. Zamislio sam se. Zar je moguće da Heintje nije ideal ljepote baš svim ženama?  ženama? Slutio sam da bi misao za sobom mogla potegnuti mnogo posljedica o kojima bih morao u miru razmisliti, buljeći u kuhinjski zid ili Titovu sliku. U tom me trenutku zaokupljala druga ideja. “Hej, možemo okrenuti staklo?” “Naravno. Zar vi nemate nemate televizor?” televi zor?” “Imamo, samo je nešto pokvaren... već ga dugo nisam gledao.”  Nije prim pri mije ijetila tila moju laž l až jer je r se zamisl zamislila ila.. Brzo smo smo stavili stavil i staklo i prebacil prebac ilii na prvi rogram. Heintje je i dalje pjevao. Samo sada zelen u licu i plav u nogama. Počeli smo se smijati i grohotom poticali jedan drugoga na još jače urlanje. Prečuli smo otvaranje vrata. “ODMAH PRESTANITE!” Mama mi je uputila jedan od najubitačnijih pogleda. Gledao sam u pod. Brzo mi je očela popravljati kragnu i rukave košulje. “BUDITE DOSTOJNI!” “MAAAAAAMAAAAA!” pozvao ju je Heintje refrenom svog najvećeg hita. Lice oj se odmah odmah razvedrilo razvedri lo i osmjehn osmjehnula ula mu mu se. “O, Heintje! Kako si lijep!”  Nagnula  Nagnula se. “Posve je zelen u licu. JADNIČKU JE LOŠE! VAS STE DVOJE KRIVI! POGLEDAJTE ŠTO STE UČINILI SVOJIM PONAŠANJEM!!!!!” Pogledali smo se. Sestrična je jedva zadržavala smijeh. Šokirano sam utvrdio da hvata i mene, unatoč strahu i krivnji. “JOŠ MALO MORAM PORAZGOVARATI S ONOM... TAMO”, pokazala je prema vratima, htjela još nešto reći, iako me samo pogledala i izašla. Sestrična i ja smo se pogledali. Rekla je: “Ona stvarno nije svoja.” Osjećao sam se neugodno kad netko govori o mojoj mami, a ja se ne postavim u obranu, ali s druge strane... Heintje doista nije bio ljepotan ako ga pogledaš kroz zeleno staklo. Sestrična je ugasila televizor. “A što, tvoja je stara s tara luda l uda za za tim ljigavcem?” ljigavcem?” “Da.” Dugo me promatrala, čak zakoračila korak u stranu. “Čekaj malo, malo, htjel htjelaa ti je napraviti njegovu njegovu frizuru?” frizuru?”  Najradij  Najra dijee bih propao u tepih. tepih. “Da.”  Nasmija  Nasmijala la se. s e. Osjećao Osje ćao sam sa m vrućinu u obrazima. obrazima. “Hej, ne sekiraj se. Stvarno si takav da bi te čovjek tukao, napravljen si... ne znam kako bih rekla, smotan si, ali svejedno... Kako da to kažem? Ima nešto u tebi. Nemam ojma što, ali...” Oboje smo cupkali u neprilici. Brzo se okrenula okrenula i počela počel a tražiti po pločam ploča ma. Izvukla Izvukla je LP i pruž pr užililaa mi mi je. j e.

“Na, uzmi pa slušaj doma!”

“Za mene? Za mene? Hvala! Hvala!’’ Moja Moja prva ploča. pl oča. Da sam razmišljao i da me oduševljenje držalo malo manje, ne bih to nikad učinio: oljubio olj ubio sam je u obraz. Zakik Zakikotala otala se. se . Odmah sam se počeo skidati. Sako, prsluk, košulju. Neprestano sam u strahu ogledavao prema ulazu. ulazu. Sestrična se samo čudila. “Što radiš?” “Moram sakriti sakriti ploču. Ako je mama mama vidi...” vi di...” “Aha”, rekla je i priskočila mi u pomoč. Stavio sam je na trbuh; nije bilo dobro. Konačno smo je smjestili iznad košulje, na leđnoj strani, i preko nje mi je pomogla obući rsluk rsl uk i sako. sa ko. “Kako “Kako je? Ne vidi se?” Stajala je iza mene i razgledavala me. “U redu je”, konačno je presudila. Dvojeći sam popipao po ramenima. Ploča me s obje strane napinjala i učinila širokim kao ormar. Mama će me držati s desne strane. Moram je gurnuti više na drugu stranu. Pokušao sam. Ići će. Nadam se. Sestrična je ogledala moje uplašeno lice i drhtave ruke i opet se počela kikotati. Skoro sam joj se ridružio, kad su se otvorila vrata. “DOSTA JE BILO! IDEMO!”

OFARBANA PLAVUŠA Dok smo čekali autobus mama je objašnjavala o Errolu Flynu i tome kakav je karakter bio, kako je krao bogatima i davao siromašnima. Zaključio sam da će teta platiti ogreb. Zadovoljstvo ju je omekšalo i za vrijeme vožnje je zadrijemala. Nisam htio onoviti grešku s Pavlom Nevmanom, zato sam ostao na oprezu. Probudila se samo ednom, zagledala u auto ispred nas i lupnula me sumnjičavih i još ne posve probuđenih očiju: “Već čitav sat vozi ispred nas. To mi je sumnjivo!” Na sreću, na sljedećem je raskrižju skrenuo skrenuo i mogla je j e ponovo zaspati. Posve se razbudila tek kad smo hodali prema kući. Žderale su me strašne dvojbe; može li znoj koji mi se cijedi kožom proći kroz najlon i namočiti omot? Hoće li se ploča iskriviti? Hoće li je mama primijetiti? Primijetio sam da joj, dok hodamo, nešto ne odgovara, ali je nisam pogledao jer se nisam smio ponašati neuobičajeno. Nadao sam se da je muči samo sjećanje na davnu izdaju. Prošli smo kraj spomenika palim borcima. Mišićava i napola gola tijela napinjala su se u lancima. Prošaputala je, na sreću nije još siktala: “Da li te spolno zlostavljala? Reci istinu!” “Nije, mama.” “Ne vjerujem. Je li ti se smijala? Sigurno jest. Žene se smiju samo muškarcima koje žele spolno napastovati. Mislila sam da ćeš biti siguran jer nije plavuša. Možda se farba, da lakše lovi. Neke padaju čak i tako nisko da muškarcima daju darove samo da se svuku. Sramota! Boj se žena, kažem ti! S druge strane, ne znam što bi ta kurva vidjela na tebi. Istina je, neke više vole pametne muškarce. Prevarila se, nek’ joj bude! Kako bi znala da ne nosiš naočale zbog toga što si pametan, nego zato što si kratkovidan, ha?” Ljevicom sam počeo milimetar po milimetar dodirivati leđa da popravim ploču. Još nekoliko zgrada i bit ćemo doma. Molim te, Bože, da me ne otkrije!  Nadao sam se da Nona Nona barem malo moli i za mene, iako još nisam duša. Ja sam ropisane riječi izgovarao još samo kad sam Nonu pratio na misu, ali nisam bio prisutan mislima. Nisam se mogao sjetiti kad me točno uhvatilo olakšanje - a prošlo je već godina - da Bog nije dio moga svijeta. Barem ne ovakav Bog kojeg se stalno moram bojati i moli oliti ti ga. Sigurno Sigurno postoji, postoji , ali al i može može pričekati. pr ičekati. Svu sam svoju pozornost posvećivao posveći vao mami mami i nisam je imao za bilo koga drugoga. Grješne misli, zbog kojih bi mi Nona sigurno strašno zamjerila. Uskoro sam Nonu počeo na misu pratiti poslovno - svaki put i podršku plaćala mi je nekoli nekoliko ko dinara. “Na sreću nemaš široka ramena”, tik ispred zgrade zaključila je mama. “Za takvima ženske posve polude i više se ne mogu obuzdati.”

VINKOV DAR  Parkiralište ispred gostionice bilo je prava Jugoslavija u malom. Izraz su na roslavama i u novinama uvijek upotrebljavali za one krajeve čije je srce bila velika tvornica, okružena zgradama za radnike, pripadnike svih naroda države, koji su skupa živjeli u bratstvu i jedinstvu. Skoro je svaki automobil imao drukčiji početak registarskog  broja;  broj a; ne samo samo slovensk slove nskih, ih, nego gradova iz cijel ci jelee Jugosla Jugoslavij vije. e. Dosta kratica uopće nisam mogao odgonetnuti. Pogled na stari mercedes s njemačkom M-registracijom pobudio mi je nadu da će na karminama biti i sestrična. Što mi je odmah stvorilo strah; što ako me pita kakvi su T. Rexi? Umjesto na gramofonu stajali su na skrivenome mjestu, postavljeni uspravno, kako treba, da se ploče ne krive i oštete. Mama i ja smo svaki s jedne strane podupirali Nonu i ponekad bismo se zaustavili za rimanje sućuti. Nona je cijelo vrijeme pogreba stiskala rupčić na oči, a mama se repuštala napadu suza samo prilikom rukovanja. Obišli smo gostionicu i ušli u veliki vrt. Stolovi su bili spojeni i okružili su ih crvenim plastičnim stolci stolcim ma na metalnim metalnim nogam nogama. a. Prednji Pre dnji dio di o terase teras e počistil poč istilii su s u u podij za les, a u kutu je konobar namještao gramofon s velikim zvučnikom, onakvim kakav na slikam sli kamaa bendova kraj sebe s ebe im i maju gitaristi. Mama je otišla primati sučut i njezino se grcanje rijetko stišavalo. Nona i ja smo sjedili za stolom i kad sam se najeo pohanih kokošjih bataka s pladnja, prepustio sam se romatranju ožalošćenih. Uglavnom žene; na prvi pogled jako slične. Ne samo zbog crnine i duge svijetle kose, prije svega zbog pokreta i kretnji. Misao da u svakom gradu živi lavuša točno određenog izgleda koju je stric Vinko uspio pronaći, ispunila me ponosom; kako sposoban čovjek! Bio, dodao sam nakon uzdaha i prvi put shvatio da je s njime otišao i moj gramofon. Došao je j e konobar konobar i pitao pi tao Nonu zar ništa neće jesti. Prije Prij e no što ga je mogla mogla zamij zamijeniti eniti za dušu i reći mu nešto strašno, da ne ostanemo bez posluživanja uskočio sam i naručio krumpir. Vratio se s velikim pladnjem pomfrita i hrpicu sam stavio na tanjur, dodao sol i ovukao Nonu za rukav. Polako je odložila rupčić, pogledala me podbuhlocrvenim očima i kimnula. Uzimala je pomfrit za pomfritom, svakog namočila u sol i dugo žvakala. Pritisak u želucu je popustio i u njega sam mogao spremiti još nekoliko bataka. Približila mi se starija plavuša, ista kao i sve druge, samo s malo većim borama i dubljim crtama crtama lica l ica i mjerkala me: “Egon, zar ne? Ja sam Karmen, Vinkova žena. Kupio je za tebe veliki poklon, dođi sa mnom!” Pratio sam je i nadao se da me mama ne vidi. Utješio me njezin smijeh. Kao i uvijek  nije se samo smijala, nego eksplodirala u glasne zvukove prema kojima su se okretale sve glave. Udovica me vodila do stolića s uokvirenom Vinkovom slikom. Onom koju je na zidu imala Nona - s namigujućim pogledom kroz prozor kamiona. Preko donjeg lijevog ugla  bila  bil a je stavljena stavlj ena crna vrpca. vrpca . Obuzdavao Obuzdavao sam uzbuđen uzbuđenje je koliko sam mogao. Nije mi išlo išl o dobro jer sam se sav tresao i žvakao usnu. Tada sam na rubu stola ugledao velik paket,

naslonjen na zid i umotan u papir, sa sitnim slovima imena trgovine s tehničkom robom. Karmen Karmen me me pogledala pogledal a i nasmije nasmiješil šilaa mi mi se. “Prošlog tjedna imao je čudne snove. Najprije normalne, slatke, rekao je. Plesali ste i rekao si mu da u životu imaš samo jednu želju. Probudio se sav potresen. Odmah je otišao u trgovinu i kupio ovo!” Gledao sam u paket. “Otvori, no!” rekla je. Morao sam smiriti drhtanje da se mogu prihvatiti ljepljive trake. Polako sam je skidao, a onda više nisam izdržao i potegnuo sam papir s paketa u jednom potezu. Rastvorio kartonsku kutiju i vidio da je ispisana ćirilicom. Strašna sumnja zadržala mije dah. Brzo sam otvorio poklopac. Dugo gledao ruski fotoaparat Smena i pribor za razvijanje. “No?” rekla je Karmen i nagnula se da mi vidi lice. “Mislite “Misli te da su s u bile smetn smetnje je na nebeskim nebeskim linijama?” linijama?” iznenadio iznenadio sam s am je. “Zar nisi to želio?” “Jesam. Naravno. Hvala!” Brzo sam se okrenuo i htio paket odnijeti Noni. Presrela me mama koja je razgovarala s koščatim muškarcem u izgužvanom crnom odijelu, čiji su brkovi sakrivali veći dio donjeg dijela lica. “Egone, što to imaš?” “Stric Vink inko... o... mi je dao... fotoapar fotoaparat...” at...” “Ostavio ti je? Kako kad su rekli da nema ni...” Zastala je usred rečenice. Sumnjičavo je pogledala Vinkovu udovicu koja je razgovarala s tetom Marijom. “Oporuka, ha?” rekla je više za sebe, duboko zamišljena. Trgnula ju je sumnja i zagledala mi se u oči: “KAD MORAŠ NAPISATI OPORUKU, PRIJE SMRTI ILI POSLIJE NJE?” Otvorio sam usta. Zijevao. Nisam imao pojma što me pita. Grčevito je razm r azmišlj išljala. ala. Točno se vidjelo vidj elo kad je pronašla odgovor: odgovor: “PRIJE SMRTI, NARAVNO!” Klepnula me po ušima i okrenula se natrag sugovorniku: “NEMOJTE ZAMJERITI, MALO JE OGRANIČEN! ČOVJEK GA NEŠTO PITA, A ON SAMO ZIJEVA. TAKAV SE RODIO.” Brkonja Brkonja je podigao gornju čeljust i piskajući zagrohotao. zagrohotao. Znao sam što će reći. reć i. “IMAŠ ZABAVNU MAMU, DEČKO!” Uvijek kažu isto. Pružio je ruku prema mojoj glavi, ali se nisam trebao ni odmaknuti. Mama je spasila svoj trud uložen u stvaranje savršenog razdjeljka i pravovremeno ga uhvatila za zapešće. Unatoč tome, nekoliko je puta okrenuo dlan, kao da želi zašarafiti žarulju. Mama je otvorila torbicu i izvadila hrpu plastičnih vrećica. “NA, POBRINI SE ZA HRANU!” HRANU!” rekla re kla je j e i mahnula ahnula mi da odem. Put sam nastavio strašno ljut na sebe. Zašto nikad ne znam odgovoriti na njezina itanja, postavljena uvijek u društvu, pa osramotim sebe i nju, kako je više puta naglasila.

Dobro, događaje točno određenog dana u točno određeno vrijeme nisam znao zbog lošeg amćenja. amćenja. Ali, zašto nisam znao znao odgovoriti ni na najjednostavnije stvari? stvari ? Kad bi me netko netko drugi pitao kad moraš napisati oporuku, odmah bih odgovorio. Iako... čudna misao: zar se nije radil r adiloo o pitanju koje koje mi je j e mogla mogla postaviti samo mam mama? a? Rijetko mi je povjeravala skupljanje hrane sa stolova jer nisam znao dobro iskoristiti rostor u vrećicama. Potrudio sam se najbolje što sam mogao, napunio ih mesom, zavezao i složio s ložio na prazan stolac kraj None None i gu gurnu rnuoo ih pod stol s tol da se s e ne vide. Sjedio sam i zagledao se u kutiju. Fotoaparat - zašto? Jednu sam godinu u školi išao na fotogrupu i barem ću znati upotrebljavati dar, ali još mi uvijek nije jasno zašto sam ga dobio. Dijelili smo snove, ali s greškom? Možda ću se usuditi slikati Maju? Zavrtio sam glavom, nikad. “Ništa ne razumijem, Nona”, uzdahnuo sam i pogledao je. Obrisala je prste u stolnjak. Temeljito, kao da je htjela doći svakoj bori do dna. “Znaš, “Znaš, svij s vijet et je nerazumlj nerazumljiv. iv. Samo Bog sve vidi vi di i sve zna.” Konobar kojeg su zadužili za gramofon počeo je obavljati svoj posao. Glazba je ispunila prostoriju, polagana, slatkasta, morska. Mješavina grčkih i talijanskih napjeva, sportaši bi rekli grčko-ri grčko-rim mski stil, stil , a u glazbenim glazbenim magazinim agazinimaa zvali su je dalmatinski dalmatinski melos melos i nije mi mi pasala. pasal a.  Nona  Nona je opet posegnula posegnula za rupčić rupčićem em.. “Ne vidim vi dim ga ga u čistiliš čis tilištu tu”, ”, rekla r ekla je. je . “Na nebu ne ne može može biti bi ti već zbog svih tih...” Širokom kretnjom kretnjom obuhvat obuhvatililaa je j e sve sv e uvrijeđene uvrij eđene plavuše. pla vuše. “Što znači znači da je j e u paklu.” Zaječala je. Nešto u zvuku njezina plača, iako sam ga zadnja tri dana neprestano slušao, skoro s koro mi mi je j e pokidalo pokidal o srce. src e. Ili sam se žalostio zbog gramof gramofona? ona? “Znaš što to znači?”  Nisam znao. znao. “Nikad ga više neću vidjeti. Nikad više, kažu ljudi, a misle do smrti. A dok smo živi imamo barem mogućnost ispraviti greške. Život nije ništa prema vječnosti. Ja ga doista neću vidjeti nikad više.” Prvi parovi zavrtjeli su se na podiju. Atmosfera je postajala sve veselija. Glasan grohot grohot moje moje mame ame odjekivao od jekivao je vrtom. vrtom. Brkonja je izgleda izgledaoo zadovoljno. zadovol jno. Stavio sam dlan na Nonino rame i čekao. Desnom sam rukom za to vrijeme pojeo još nekoliko bataka. Kad se malo smirila, dugo je gledala kroz prolaznike, kroz drveće i, izgledalo je, kroz zid. “Ne razumijem. Stvarno ne... Nadala sam se... Jedan anđeo mi je rekao, prije puno godina, da će se Vinko preobratiti prije smrti.” “Možda jest, Nona. Policajci koji su došli rekli su da su ga našli tek ujutro. Sigurno est. Već je na nebu i zato ga ne vidiš.” Sum Su mnjivo, ali a li s nadom, nadom, pogledala pogledal a me. “Ne znam, takav grješnik...” Svejedno se uh uhvatila vatila nove hrpice pom p omfrita frita koju sam pripremio. Opet sam se zamislio. Čuo sam da je stric Vinko skrenuo s ceste i s kamionom završio u jarku. Ukliješten je visio s glavom prema dolje, dok iz potoka nije ušlo toliko

vode da se ugušio. Je li moguće da je Bog nedokučiv zato što ne razumijemo njegov smisao za humor? (Otvorio sam kutiju i uzeo u ruke fotoaparat. Sve je tako izgledalo.) “Hej, bok!” začuo sam tik kraj uha i ugledao nasmijano sestričnino lice. Najprije me obuzeo sram - nisu bili krivi T. Rexi, nego osjećaj da sam prije dva dana s njom previse razgovarao i sad sve zna o meni; zbog toga me može prezirati. Nije tako izgledalo. “Jesi dobio fotoaparat? Hoćeš me slikati?” “Da, naravno. Samo da stavim film.” Gledala mi mi je prste. “Ti to znaš.” znaš.” Ponosno sam se napuhao: “To mi je, kako da kažem, strast!” Tom su riječju rij ečju u novinam novinamaa uvijek uvije k opisivali opisi vali fotografira fotografiranje. nje. “Evo, sad mogu.” “Gdje ćemo?” Divlji mamin krik nadglasao je glazbu. “Čini mi mi se da tu nij nijee dobro dobr o svjetlo”, svj etlo”, rekao r ekao sam, sam, “idem “i demoo ga potražiti?” “Može. Meni je ovo ionako bez veze!” Krenuli smo prema drugom kraju vrta, do sporednih vrata koja su očito vodila na put do šume i brda. “Kamo ideš?” priskočio je muškarac, malen i niska čela i zgrabio sestričnu za nadlakticu.  Nešto je prom pr omucala. ucala. “Idemo, moramo u Dojčland”, grubo je naredio uopće me ne pogledavši. Povukao ju e za sobom. Samo me jednom pogledala preko ramena i namignula mi. Vratio sam se  Noni  Noni i naslonio se na nju nju.. Zagrlila agrlil a me, drugom drugom smo smo rukom rukom oboje uzim uzimali ali hranu: hranu: ona omfrite, om frite, ja j a batak ba take. e. Drugog sam dana napravio prvu fotografiju. Pričekao sam Nonu u slobodnom trenutku između čitanja Svetaca i molitvi i zbog svjetlosti je premjestio na drugu stranu kreveta, prema balkonskim vratima. Morao sam dodati malo akcije, zato sam zamijenio lakat na zidu. Nona mi je u međuvremenu pobjegla moliti, pa sam je napola vukao, napola moljakao da se vrati. Kako je bilo presvijetlo, dovukao sam ormarić iz kuhinje i vrh ogradio radijem. Odjednom je izgledalo predosadno, pa sam dodao i sat. Nonu je tjeralo pišati, poslije čega se po staroj navici opet prebacila na pogrešnu stranu kreveta i morao sam je ponovo postavljati na predviđeno mjesto. Kad sam je konačno slikao, čekalo me pospremanje i na koncu sam sav preznojen utvrdio da fotografiranje nije za  strast ,  rekao sam si. Premda, kad bi netko drugi namještao modele, mene. To nije moja  strast, rebacivao rebac ivao namješ namještaj, taj, brinu br inuoo o svjetlos s vjetlosti, ti, onda... no, možda. možda.

KREMŠNITE Maja je ispred mene stavila paketić umotan u bijeli papir. Tresao sam se i izgledalo e da više nikad neću prestati. Njezine su mi oči izgledale još tamnije od žalosti nego obično. “Je li bilo strašno?” pitala je. Bojao sam se progovoriti jer nisam bio siguran da će me glas slušati. Kad sam ujutro ugledao učitelja tjelesnog, znao sam daje svanuo dan obračuna. Već na ulasku nije pozdravio uobičajeno, šapćući, nego se proderao: “ZA DOMOV DO MOVINU INU... ...”” Odgovorili smo mu svi zajedno i završili uobičajeni školski pozdrav: “...S “... S TITOM NAPRIJED!!!” A on odmah: “EGON VITTORI!” Izašao Izašao sam iz vrste. “Egon će me danas pratiti na važan sastanak, ti i ti odgovarate za red, ostali VOLJNO!” Otišli smo. Pokraj djevojaka koje su se razvrstavale za brbljanje, dečki koji su se rebrojavali za košarku. Toneta koji je oduševljeno vukao Franca prema konopcu i Maje koja je gledala za mnom. Kroz glavni ulaz skrenuli smo na hodnik, onda desno, stepenicama dolje i završili u onoj  prostoriji. “Sjedni!” Poslušao sam s am ga. Bio sam sa m svjestan svje stan da sjedam sj edam na na Majino Maji no mjesto. mjesto. Kroz podrumski prozor prodirala je samo slabašna svjetlost. U nadi sam pogledao rema njoj, možda nas netko vidi, i primijetio da je vjerojatno namjerno prozor premazan  blatom na koje koje se s e uhvatila uhvatila prašina praš ina i oko nje nje splel s plelaa paučina. Stara, polomljena oprema zakrivala je zidove, hrpa raspucanih kožnih strunjača gural gu ralaa me u leda, iznad iznad glave su visjele visj ele drvene kružne kružne ručke. ručke. Učitelj tjelesnog kretao se bez žurbe, od zatvorenih vrata do prozora i natrag; nije me ni pogledao. Saginjao sam glavu. Prostrijelilo me; zar uopće postoji čovjek kraj kojega ne bi trebalo biti na oprezu? Točno sam znao gdje se svakog trenutka nalazi učitelj. Štoviše: nije mi promaknuo ni najmanji pokret tijela, više žilavog nego mišićavog, prsti požutjeli od duhana, tanak  vjenčani prsten prs ten bez kam kamena, ena, izražajan nos kao da je j e davno dav no slomlj slomljen en i izravnan i zravnan,, brkovi br kovi čija čij a e smeđa vukla na žućkastosivu. Naglašene crte lica i duboko upale oči, bore na licu, koža sasušena od obavezne cigarete. Upravo je zapalio novu, prošlu je još gužvao vrhom apuča za tjelovježbu. Šutnuo ju je u kut. Pogledom sam pratio spljošteni opušak; sletio je na veliku gomilu.. Učitelj tjelesnog se počešao po glavi i milimetar kratke čekinje roizvele roi zvele su zvuk zvuk sličan slič an četki. četki.  Napućio je usne i brkovi su stajali stajal i skoro vodoravno. vod oravno. “Mmmmmm. Vittori, Egon, ha?”

Tišina. Približio mi se. Stisnuo sam glavu među ramena. Osjetio njegovu prisutnost, njegov dah, smrdio je na zapaljeno, a riječi su donijele još i okus trulog. “Nos, ha?” Skoro Sk oro sam s am osjetio osje tio bušenje njegova pogleda. “Guraš ga kamo ne treba, ha?” Uspravio se. Udahnuo sam jer sam tek sad postao svjestan da nisam htio udisati njegovu blizinu. Opet se sagnuo. “Naočale, ha?” Opet odmicanje. “Da bolje vidiš, vidi š, ha?” Vratio se putovanju preko prostorije. “Radoznao si?” Šutnja. “Viriš?” Možda Možda je j e na zidu sat? Kad će zvoniti? zvoniti? Nisam se usudio usudio pogledati. “Pratio bi djevojke, onda kad žele biti same, ha?” U skoku skoku se postavio p ostavio ispred ispr ed mene. mene. Zabio sam s am se leđim leđi ma u strunjače strunjače.. “Dobro, dobro”, mirno je dodao i vratio se natrag. Onda je počeo hodati oko mene u olukrug olukrugu. u. “Misliš “Misli š da ću te tući?” tući?”  Njegov dah na meni. Nosnice tik iznad iznad mog ramena. ramena. Osjećao Osjeća o sam vrtoglavicu koja me oblizn obl iznula ula i nestao u nju. nju. Neću plakati, rekao re kao sam si. Neće vidj vidjeti eti moje suze. Držao sam se odluke odluke i koncentrirao koncentrirao se na nju. nju. Neću plakat pl akati! i! Nikad! “Bojiš se. Mirišem!” Odmak. “Ne boj se. Ti tučeš tučeš životinje u zoološkom? zoološkom? Ne?” Opet posve blizu bl izu.. “Zanim “Zanimaš aš me koliko i zmije zmije ili gu gusje sjenice nice ili il i koje drugo drugo niže biće.”  Njuškao  Njuškao me po tjemenu tjemenu,, lagan la ganoo svinu svi nuoo koljena i nosnice nosnice su isisaval isis avalee zrak iznad iznad moga moga čela. “Proučavat ću te. Svakog tjedna, do kraja godine ćemo se ovdje nalaziti i malo  brbljati.  brbl jati. Onda Onda dolaze dol aze praznici praznici,, nakon nakon nji njihh nova nova školska godina. Opet ćemo ćemo se sretati. Opet i opet. ope t. Na kraju ćeš mi mi reći r eći sve, čak č ak i ono što ne znaš znaš sam o sebi.” sebi .” Uspravio se i pogledao na sat. “Kako su kratki školski sati, ha? Četrdeset i pet minuta stvarno nije ništa. Ostalo je oš samo pola. Počnimo!” I jesmo. Htio sam reći Maji, ali sam se zaustavio. Osjećao sam se osramoćeno, radije sam šutio, tresao se i duboko disao. Odmor je završavao. Znao sam da nešto moram učiniti jer  sljedećeg ponedjeljka nikako nisam namjeravao na novi sastanak s učiteljem tjelesnog. Pogledao sam Maju: “Više ne idem”, rekao sam i stresao se u valu koji mi se iz leda raširio prema udovima.

Rastvorila je omot. U mene su gledali krovići četiriju kremšnita; posute zdrobljenim šećerom zavodljivo su me me mam mamile ile.. Maja je j e stavila stavil a plastičnu pl astičnu žlič žličicu icu preko njih i rekla: “Ako ideš ti, onda ja ne moram.”

HIPI ROMAN Prije pisanja zadaće dugo sam buljio u zid. Kad je peckanje suza postalo presnažno, osebno sam ustrajno piljio u malenu mrlju dok napad nije prestao. Umjesto gramofona imao sam fotoaparat; kremšnite su se topile u ustima, a... Mama bi ponekad donijela višak  slatkiša iz menze. Majine su kremšnite bile posve drukčije, milovale su jezik i grlo. Sigurno ih je kupila u gradskoj slastičarnici, kamo me dok sam bio dijete nakon mise vodila Nona, a kasnije sam zbog nedostatka novca rijetko tamo zalazio. Albanski rodavači razvlačili su i umekšavali svako l   u riječima i kad sam im jednom na slovenskom napisao imena iznad slastica, zaradio sam baklavu. Osjećao sam se kao da sam ih prevario; nagradili su me kao da sam za njih obavio pravi posao, a samo sam isao. Odjednom sam jasno uvidio vlastitu nemoć i počele su se cijediti suze. Odbijao sam ih objema rukama, zatirao ih i udarao se dok nisu prestale. Učitelj tjelesnog je odrastao, čak moj drug učitelj, kako se mogu s njime boriti? Nikako! Ja sam samo slabašan Titov ionir, nisam čak ni omladinac, kako da mu se onda oduprem? Prošlog tjedna, usred svih riprema za pogreb strica Vinka, pokušao sam uhvatiti pravi trenutak za razgovor s mamom, pa sam za kaznu ostao bez večere od špageta. Pripremala se za posao, kad sam očeo: “Mama, nešto bih ti rekao, ako mogu, molim. U školi...” “U ŠKOLI? ŠKOLA JE LEGLO ZLA!!! PRIJE NEGO SI POŠAO U PRVI RAZRED BAREM SI SE TRUDIO BITI UZORAN SIN, A ONDA SI POSVE PODIVLJAO!!! ODMAH SAM ZNALA DA SI UPAO U LOŠE DRUŠTVO! HUŠKALO TE PROTIV MENE, PRIZNAJ! ŠTO SAM MOGLA, ŠKOLA JE OBAVEZNA! NAPRAVILI SU JE TAKO DA TE MOGU POSVE ODBITI OD MAJKE. A TI USPUT JOŠ UŽIVAŠ, PRIZNAJ! TAKAV SI, IZDAJNIK! ZA KAZNU DANAS NEMA VEČERE!!!” “DA, MAMA!” Kimnu Kimnula la je. Opet započela bujicu: “O, znam što misliš! Znam! Sramiš me se, prezireš me! Doista nisam inženjer u tvornici jer nisam mogla u srednju školu jer su se protiv mene urotili još na početku i izbacili me iz osnovne, ali ovo ću ti reći: IMAM NEŠTO ŠTO NITKO OD NJIH NEMA! A VRJEDNIJE JE OD SVIH ŠKOLA ZAJEDNO! MORALNU INTELIGENCIJU!” “DA, MAMA.” Okrenula se i počela se zagrtati kaputom. Na vratima se okrenula na trenutak: “SINE, VOLI ME!” “DA, MAMA!” “NE VOLIM ULIZIVANJE, ŽELIM PRAVU LJUBAVI” “DA, MAMA!” Zamisl amislila ila se, stu s tupil pilaa natrag i zatvori zatvorila la vrata. v rata. Govorila Govori la je j e iznenađujuće iznenađujuće nježn nježno: o: “Žalim te jer nisi sposoban za prave emocije. Nisi sposoban ljubiti ni osjećati. Nikad nećeš znati što je ljubav. Egoist si. EGOIST! Ne znaš se davati kao ja, ne znaš brinuti za druge, ništa. Vidjet ćeš kako ću ti nedostajati kad umrem! Znaš li uopće što je ljubav? Da znaš, napravio bi tri koraka prije no što mi čestitaš,

ne dva ili četiri. Pružio bi ruku do kraja, a ne samo malo. Zašto ti je svejedno? Jer ne znaš što je bit ljubavi! Ne znaš da je ljubav ono što se vidi!” Žalosno alos no je uzdahnu uzdahnula la i otišla o tišla,, ne pogledavši me. Odmah sam se vratio zadaći. Počela me hvatati krivnja, gušiti me i razmjerno s njom stiskao sam kemijsku. Između kažiprsta i srednjaka već mi se davno nakupila stvrdnuta koža, slična onoj na tabanima. Nisam mogao pisati. Razmišljao sam o Maji i pitao se je li ono što osjećam doista ljubav? A ona, da li joj se barem sviđam ili mi kupuje kremšnite samo zato što umjesto nje idem kod učitelja tjelesnog? Iako... donijela mi je i tri šarena leptira različite veličine. Otisnuti su bili na tankoj plastici i najprije sam mislio da se radi o naljepnicama. Svaki sam ih dan barem jednom uzeo iz skrovišta, stavio na dlan i zamišljao da će poletjeti. K njoj. Ostajali su nepomični i osjećao sam da još nemam dovoljno dovolj no hrabr hrabrosti osti da d a ih i h pokrenem pokrenem.. Molio sam anđele anđele oko sebe da ne umrem umrem dok u sebi ne nađem dovoljno snage. I nek’ naprave čudo, jedno jedino koje trebam u životu - neka njezina ljubav preživi i najveću moguću zapreku: mene, moj strah i moj put do... Ti ne možeš, nisi je vrijedan, prošaputao mi je glas i da, dolazio je s lijeve strane; dakle vrag, kako kako ga je j e prepozn pr epoznavala avala Nona. Nona. Iz usta usta sam sa m izvadio izvadio kemijs kemijsku ku;; često bih je za vrijem vrij emee razm r azmišl išljanja janja nesvjesno zagrizao. Zažmirio sam i obnavljao sjećanje na Majino lice. Više mi se nije rasplinjavalo, što me isprva plašilo, sad sam ga mogao prizvati bilo kada, do zadnjeg detalja. Nekakve tamne  jegice, posute po vratu, bijel bi jelii trag žvakaće koji bi joj se ponekad ponekad skupio skupio na rubu usana. Prvi sam put postao svjestan da je uvijek vidim nekako drukčije od bilo kojeg drugog čovjeka do sada; kao da ju osvjetljava nježna svjetlost ili, točnije, kao da sjaji iz unutrašnjosti. Pitao sam se vide li je i drugi tako? Jesu li krive samo moje oči? Odjednom mi se učinilo da Maja stoji kraj mene; nisam je samo jasno vidio nego i osjetio. Okruživale su je ledene opeke koje su skoro posve zagušile njezinu prirodnu svjetlost i toplinu. Nisam mogao vjerovati - sama se zazidavala. Njezine su ruke drhtavo osegnule za mutnim kvadrima i samo su me oči potresno zvale u pomoć. Kad ih je rekrio zid, učinio ih ubijenim i bezizražajnim, srce mi se zaustavilo u grču i trebalo je dugo dok se opet polako, bolno pokrenulo. Gledao sam u sjenu - sve što je ostalo od Maje; zašto je to učinila? Nije bilo potrebe za pokopom i učinila mi se neuvjerljivom u svome činu. Strah? Inat? Osveta? Ili samo srž nemilosrdnosti koja je graničila s krutošću i morala biti u njoj da joj pomogne kroz patnju? Možda nesposobnost da stvarno suosjeća sa mnom? Hoće li onaj dio Maje koji ljubi ikada imati hrabrosti izaći na svjetlo dana, otresti se oklopa, osloboditi se? Toliko sam stvari osjetio istovremeno, ali znao sam da ne razum razumij ijem em baš ništa i da ću o njim nji ma razg r azglabati labati još dugo, dugo, a neću biti ništa bliže bli že objašnjen objaš njenju. ju. Jer, osjetio sam stvari srca koje nemaju ništa zajedničko s razumom. Jako se osvećuju kad im razum učini nešto nasilu. Imao sam osjećaj kao da sam se otvarao i iz mene je planula želja za... Znao sam da je nikome neću povjeriti dok bude postojala i najmanja mogućnost da se ostvari. Nesavladiv osjećaj počeo me puniti suzama i tada ih nisam mogao zadržati. Plakao sam i plakao: uplašio se da više nikad neću muci prestati. Ne samo plakati; riješiti se osjećaja koji me punio - ako bude dalje rastao, raspuknut ću se, rasćetvorit će me i... Hoće li uopće išta ostati od Egona, s razdjeljkom namazanim briljantinom, propisanim okretima, naučenim rečenicama? I - nije li l i to sve sv e što jesam? j esam? Ako Ako dopustim eksploziju, hoću li uopće još postojati?

Lijevom sam rukom brisao naočale, desnom sklanjao bilježnice pred kapima koje su rominjale po stolu, a nekoliko ih je dosegnulo čak i zid. Je li moguće da je plač znak  ljubavi? Zašto onda moja mama, koja o ljubavi sve zna, nikada ne plače kao ja sada? Zašto svaka njezina suza puzi polako i u odabranom trenutku? Polako sam počeo dublje disati. Isprva nisam bio svjestan da osluškujem korake po stepeništu. Nisam očekivao mamu, a očito sam nakon svakog otvaranja vrata provjeravao zvukove koraka. Misao: mogao bih T. Rexe slušati negdje drugdje? Slika: Hipi Roman. Susjed s četvrtog kata, star preko dvadeset, kojeg je moja mama često navodila kao loš rimjer. Duga kosa, brada, šarene indijske košulje ili tunike do poda, obuven u sandale i zimi, samo s debelim čarapama. Oko vrata privjesak s naopako okrenutim debelim znakom mercedesa i s prstenom na svakom prstu. Mama mi je najstrože naredila da ga se moram kloniti. U jesen sam prvi put riskirao i onda često išao na vrh zgrade gdje stanari suše rublje - osim os im nas, nas, jer j er bi nas pokrali - i slušao glasnu muz muziku iku koja koja je dopirala dopir ala kroz prozor prozor njegova stana. Bojao sam se obraćati strancima, pogotovo čovjeku o kojem sam čuo toliko lošeg, ali... imao sam ploču, a on gramofon. Udario sam u poklopac skrovišta, pokupio T. Rexe i stavio ih na koljena ispod stola. Pomislio, mama je na poslu, i prislonio ploču uza zid. Gledao gitarista kako se raskrečio. Pokušao oponašati sviranje gitare, odgurnuo stolac, počeo se savijati unatrag. DA-DADAM-DA-RADARADAM! Jadničak, oslovila me Nona kad me čvrsto uhvatila za čelo i stisnula mi prsa. Zaboravio sam da je Prokopije za razliku od drugih svetaca umro brzo, zato je čitanje završila prije nego obično. Smirio sam se i prepustio se njezi. Skuhala mi je čaj od gloga, rotiv epileptičnog napada; imao je grozan okus. Nisam se branio, da se Nona što prije osveti molitvi. Dok sam bio posve mali, živote svetaca je čitala naglas i to su dugo bile edine priče koje sam znao. Sve su završavale nesretno i filmovi su za mene bili pravo iznenađenje sa svojim zaključcima i blagošću. Nije bilo filma strave i užasa koji bi se mogao usporediti s Jonom iz Perzije, mojim najdražim svecem, kojem su odrezali noge i ruke, a trup mučili u preši. Jesam li se pogrešno sjećao ili me Nona za vrijeme čitanja najstrašnijih dijelova doista neprestano pogledavala i uživala u mojoj stravi? Je li zbog toga slične opise ubacivala u priče iz vlastita života, od konjskih kadavera do smrti na stepenicama? Jedan od najljepših pogleda moga života je Prežihovina... Prepisivao sam iz knjige u  bilježnicu  bil ježnicu,, odsutno odsutno i s dugim pauzam pauzama. a. Oslušk Osl uškivao ivao sam svaku škripu ulaznih ulaznih vrata i ako a ko su koraci krenuli dalje od drugog kata, izjurio bih na hodnik. Najprije sam prestrašio gospođu s trećeg kata, službenicu u banci za koju je mama rekla da SE NOSI JER MISLI DA JE NE ZNAM ŠTO AKO SJEDI U UREDU. Sljedeća je prošla drugarica koja je radila u Željezari, ali je već neko vrijeme bila na bolovanju zbog kralježnice, a onda žena koja se upravo probudila nakon noćne smjene i vraćala iz trgovine s kruhom i mlijekom. Već prilično bez nade, kasno poslijepodne, otvorio sam vrata i vidio cvjetasta leda koja su se polako udaljavala. Pogledao sam lijevo, desno, prišao korak naprijed, natrag, rekao si - saberi se, saberi! I nakašljao se: “Minuticu... druže... Oprostite!”  Nije me čuo. Već je stavio prvu nogu nogu na stepenište. “Imate “Imate možda... gospodine... druže... Roman!” Plačan, moj glas postaje plačan, pomislio sam! Očajnički sam ga

okušao okušao promijeniti, ali al i sam s am bio svjestan svj estan da ionak i onakoo ne znam znam što bih bi h rekao. Zaustavio se i pokušao me razabrati u polumraku. Na svakom katu graditelji su redvidjeli samo jednu žarulju i kad bi pregorjela, dugo je nitko ne bi zamijenio. Stepenište se savijalo oko praznine, na vrhu pokrivene mutnim staklenim pločama, rotkanim sitnim žičanim kvadratima. Golubovi su krov pretvorili u zahod i pobrinuli se za nježnu sivkastu svjetlost. “A?" rekao je. Približio Pribl ižio sam s am se za nekoliko nekoliko koraka. “Oprostite, imam jednu ploču... gramofon mi se pokvario... mislio sam... ako bih je mogao kod vas poslušati?” pos lušati?” Hipi Roman se zagledao u omot. Držao sam ga iznad prozora, da ga bolje vidi. “Komercijala”, rekao je i odmahnuo rukom, “to me ne zanima.” Krenuo Krenuo jjee stepenicama. Gledao sam za za njim i opet me hvatao hvatao očaj. oč aj. “Druže, ŠTO ONDA? ŠTO?” izašlo je iz mene. Vjerojatno ga je zaustavila glasnoća. Odmjerio me, opet kimnuo i dodao: “Pentangli.” “A?” “Pođi sa mnom!” nom!” Pratio sam ga po stepenicama. Jedino su njegova vrata bila ispisana i iscrtana živim  bojama. Prikazival Prikazivalaa su nekak nekakav av luk koji koji se rascvj ra scvjetao etao u oko. oko. “Čekaj!” rekao je, je , otključao i zatvori zatvorioo za sobom. Poslušao sam s am ga. ga. Čuo Čuo sam s am korake, korake, nešto je zatut zatutnjilo, njilo, glasno je opsovao. opsovao . Otvorila su se vrata, samo toliko da kroz njih proviri glavu i ruku koja mi je ponudila lastičnu vrećicu.

“Vidiš”, rekao je, “ovo je trgovina gdje imaju dobru muziku. A ni tu nemaju Pentangle. Kažu da se ne isplati. Jasno, jer Pentangli nisu komercijala. Oni su alter. Njih treba slušati, a ne ono sranje za paljenje tinejdžerica!” Zatvorio je vrata i ostavio me s vrećicom u ruci. Izašao sam na terasu i podrobno je pogledao. Gorizia, dakle Italija inozemstvo, kapitalizam? Nekoliko sam puta u mislima ponovio njegove riječi i trudio se ronaći značenje. Postoji grupa koja se zove Pentangle i toliko je nekomercijalna da se nikom nik omee ne isplati is plati prodavati prodav ati ih. i h. Zvuči Zvuči logičn lo gično. o. Ali, Ali , gdje da ih onda ja ku kupim, pim, čak i da im imam am novaca? T. Rexe sam stavio u vrećicu, i jedno i drugo u skrovište i otišao natrag piljiti u zid. Je li moguće da dolaze vremena kad sve što se dogodi vodi samo novim problemima? Na učitelja tjelesnog radije uopće nisam mislio - grozna je bila i pomisao da nemam ploču

koju bih mogao slušati na susjedovu gramofonu, a imam ploču kojom bih mogao paliti tinejdžerice, ali nemam gramofon. Osjećao sam se strašno malim i nemoćnim. Ponovo sam počeo žaliti samoga sebe. Kriomice sam izmolio jedan Očenaš, ali nije mi bilo lakše.

MUŠKI KUTAK  “Na, zapali”, Fric mije ponudio cigaretu. Na kutiji je sjena radnika mahala iznad nakovnja. Svakog me dana pokušavao nagovoriti na pušenje i čudio se zašto ne pristajem. Stvarno sam mu mogao nabrojati sve manje razloga. Sjedili smo iza škole, u uskom rolazu koji je zgradu odvajao od brijega kojim je bila zahvaćena.  Nije prestaj p restajao. ao. “Vidi ga, ne budali, u američkim filmovima svi puše!” “Ne znam znam je li pametn pametno, o, sjedimo sj edimo ispod zbornice.” zbornice.” Pogledali smo prema gore i Fric se iskezio: “Cccccc... Nisi ništa naučio iz filmova! Upravo nas ovdje nikad neće pronaći! U zahodu zahodu su stalne stalne racij rac ije, e, ovdje ovdj e već osam godina godina nije bilo bi lo nikoga!” nikoga!” “Ti si stari s tari pušač?” pušač?” Ponosno je promeškoljio ramenima. “A, jebi ga. Hoćeš?” Oklijevajući sam uzeo cigaretu, zapalio je i već nakon prvog udisaja počeo jako kašljati. Kad sam se smirio, samo sam ispuhivao oblačiće i pazio da mi dim ne uđe u dušnik.  Ni sam nisam znao znao zašto sm s mo svaki odmor odmor sjedili sjed ili na tim davno da vno odloženim od loženim daskama daskama koje je već počela hvatati trulež i žvakali u školi dobivene komade kruha namazane aštetom, marmeladom ili mašću. Meni je užinu plaćalo socijalno, Fricu roditelji. Možda e zato uvijek dolazio po nju, čak i u one dane kad je markirao nastavu. Promatrao Promatrao me preko vrha cigarete i očito ga je nešto žuljalo. žuljalo. “Daj, reci kako ti je to uspjelo?” “Što?” Iskezio Iskezio se. se . “Pa, Maja, ne? Najljepša pičkica u razredu peca te na kremšnite! Zar misliš da nisam rimijetio? Izgledaš drveno, a u stvari si jedan pičkolovac, to mi nikad neće biti jasno. Hajde, reci!” “Ne znam.” Udario me u rame. “Reci, ne budi budi pizda! pi zda!”” “Stvarno ne znam, daj.” Okrenu Okrenuoo se prema napri naprijed. jed. “U redu, u redu!” “Fric, ne budi uvrijeđen!” “Nisam.” “Ma, jesi.” “Nisam. Razumijem da mi ne možeš vjerovati jer se ne poznajemo dugo. Najprije ću ti ja otk otkriti riti svoju tajnu.” tajnu.” Zvonilo je. Ustao sam.

“Idemo unutra.” Pošao je za mnom. S olakšanjem sam bacio napola izgorjelu cigaretu u odvod. Ušli smo smo kroz stražnja stražnja vrata i popeli popel i se stepenicama. stepenicama. Skrenuo sam prema razredu, Fric me uhvatio i potegnuo u suprotnom smjeru. “Što je s tobom?” pokušao sam ga se otresti. “Zvonilo je, moramo u razred!”  Nije prestaj p restajao. ao. “Kakav si ti seronja, ser onja, to nije istina! i stina! Daj, jednom jed nom u životu životu duboko duboko udahn udahnii i reci: reci : akcija! a kcija! Jedan školski sat više ili manje, koliko ih još ima!” Osvrtao sam se naokolo, prisluškivao iza vrata zbornice i osluškivao korake učitelja i brzo ih pratio. Skrenuli smo u zahod. Fric se sagnuo i provjerio jesu li sve kabine doista prazne, onda je iz stražnjeg džepa hlača izvukao snop ključeva, izvadio jedan i stavio ga u bravu pokvarene kabine. Otključao je, gurnuo vrata i širokom me kretnjom pozvao da uđem. Stajao sam između dovrataka i najprije razrogačio oči, a onda i usta. Trajalo je dok  sam postao sposoban bilo što reći. Kabina je bila oblijepljena filmskim plakatima i slikama, uključujući sve danske, švedske i njemačke filmove koji u kinu uopće nisu imali lakata. Posvuda polugole žene u zavodljivim pozama. U kutu je stajala visoko složena hrpa časopisa. Prišao sam i pretražio. Start, Čik, Eva i Adam; sve što mije mama strogo zabranila.

Fric je ušao i za sobom zatvorio vrata, prekrivena sličicama; same gole grudi, kamo god je pogled sezao. Konačno sam promucao: “Fric, “Fric , da, kako, kako, kako...” kako...” “Znaš, kad sam skužio da svaki muškarac mora imati svoj kutak, promijenio sam  bravu, stavio gore natpis i to je j e sve.” Ponosno se zavrtio oko svoje osi. “Ponekad, kad se želim odmoriti od učenja, biti sam, dodem ovamo malo drkati... i tako...”  Nešto mije zašum zašumjel jeloo ispod lakta. Pog Pogleda ledaoo sam i tek tada primijetio debeo snop vrpci s rupicam rupica ma sa strane koji je bio pričvršć prič vršćen en samo samo o mesarsku ku kuku ku.. “Što je to?” Fric je vrpce pomilovao rukom: “Seks.” “Seks?” Gledao sam ga u nevjerici.

“Kako to misl misliš? iš?”” “Pogledaj!”  Naslijepo  Nasli jepo je izvukao izvukao vrpcu iz hrpe i podigao je visoko između između moga lilica ca i svjetla. svje tla. Uhvatio hvatio sam s am je i stao prom pr omatrati. atrati. “Ovo je film, Fric!” “Da, a što si mislio! isl io! Izvuci Izvuci ga!” ga!” Brzo sam ga provukao kroz prste.  Nisam mogao mogao vjerovati. vjerov ati. Ponovio sam jednom, jednom, dvaput, opet. Ruke su mi klonule. Pogledao sam frenda u lice. “Fric, što je to?! Pa Ornella Muti se nikad nije svukla! Ni u jednom filmu! Nitko je oš nije vidio golu!” Gledao me nekako sa sažaljenjem. “U kinu Odeon zaista ne”, dodao je suho. Panično Panično sam s am zgrabio zgrabio drugu drugu vrpcu i zavrtio je. j e. Počela Poče la me hvatati panika. “Fric, pa to je Marylin! Pleše i diže joj se suknja? To još nisam vidio!” “Eh...”, raširio je Fric ruke, “Čuj. Starom donose role još jutarnjim autobusom, zato nakon škole imam vremena i malo ih pogledam. Ako negdje ima seksa, recimo gole ženske ili nešto za za drkan dr kanje, je, odrežem.” odrežem.” “Odrežeš?” “Da.” Pokazao je vrpce. “Tu je sav seks iz filmova kojeg je uopće bilo.” Polako sam počeo shvaćati: “Hoćeš reći da zato u filmovima filmovima nem nemaa seksa se ksa jer ti sav uzm uzmeš sebi?” s ebi?” “Da.” Strašna ideja. Morao sam pitati: “Imaš tu i kojeg Tarzana?” Fric je podigao ruku nekako kao da me htio uhvatiti za čelo i uvjeriti se da nemam temperaturu. “Kako, iz Tarzana? Svatko zna da tamo nema seksa. Samo se penju po konopcima, koga to zanima?” Sve me me više viš e hvatao bijes bije s i više se nisam mogao mogao suzdržati: suzdržati: “Kako da znam, ha? Ti imaš sav seks, ja ništa! Tako važnu stvar si samo izrezao! To nije u redu! Film je javna stvar, film je za svakoga! O, sad tek znam, sa skoro trinaest! Svijet je pun seksa koji samo ja ne vidim! Sve što znam naučio sam iz filmova. I zato... Ti si kriv!” Fric se odmaknuo za korak i čudio se. “Pa što ti je? j e? Ima Ima li Tito vlastitu vla stitu dvoranu?” dvoranu?” “Da, tako kažu!” “I gleda što hoće?” “Da, vjerojatno.” “Egone, jebi ga, ti, ja i Tito smo na takvom položaju da možemo gledati što hoćemo!” Uvrijeđeno sam se odmaknuo od vrpci. “Nije u redu, znaš. znaš. Stvarno nije nije.” .” “Tko ti je rekao da je svijet pravedan, ha? Ja imam pristup seksu i zato sam stvorio zalihu, a ti nisi. Sigurno imaš nešto drugo.”

“Da, što?”  Nije se s e mogao mogao sjetiti. Postajao sam žalos žalostan tan:: “Koliko “Koli ko ću filmova filmova morati pogledati još j oš jednom j ednom?? Što ako mi mi se s e više viš e neće sviđati?” svi đati?” Odjednom sam se sjetio scene od prošle zime koja je tek sad dobila smisao. Mama je od poslovođe dobila svežanj pruća za grijanje i čekao sam je kod vratara na kraju oslijepodnevne smjene i pomogao joj ga ponijeti. Pahulje su padale u gustim, ogromnim komadima i pokrivale sivilo pročelja. Glavna je ulica opustjela i samo je nekoliko rijetkih tragova automobila prolazilo njome. Koraci radnika tapkali su snijeg u kašu, a kako sam htio gaziti bjelinu, hodao sam brže, tako da me mama jedva pratila. Kino su već zatvorili, ispred ulaznih vrata čudno je pocupkivao sitan lik u antilop jakni s resicama i naizmjenično lupao i bubnjao u drvo: “Lopovi! Lopovi! Rektor u krevetu! Danski erotski film! Jebo ja takvu erotiku! Ni edne sise nisam vidio! Ni jedne! Platim kartu i film traje petnaest minuta! Lopovi! Sad znam zašto Odeon! Ti mu daš pare, a - ode on! Lopovi! Lopovi! Čut ćete vi još za mene, ne zvao zvao se s e ja j a Ibro Hadžipuzić!” Hadžipuzić!”

SISICE “Znaš da imaš veće sisice od Maje?” Lice učitelja tjelesnog oštro me gledalo, tik iznad mene. Gledao sam u pod, nisam se htio suočiti sa žarom njegovih očiju. Svakog su mi se tjedna činile sve usađenije u jamice i sve sjajnije; ali ne svijetlo, nekako stakleno, kao led. “Njezine su posve tvrde. Tvoje su meke jer se ne krečeš, samo zabušavaš jer ne znaš da zdrav duh stanuje u zdravom tijelu i obrnuto - kakav je tvoj duh, a?”  Nisam mogao izbjeći pogled na bradavice brada vice prsa. Doista su uvijek stajale stajal e mekano ekano ispupčene, što se moglo sakriti ispod odjeće, a na tjelesnom sam naviknuo neprestano držati ruke otraga i tako ih napeti i zagladiti. Učitelj se odmaknuo. “Nisam mislio da ćeš tako dugo izdržati. Vi degeni nemate cirkus u familiji? Pogledaj svoju mater kakav skandal napravi gdje god se pojavi. Ni u kinu se ne zna onašati, krava! Kad bih ja što rekao, zatvorili bi me! Ne, nas koji smo iz starih obitelji, komunisti ne vole! Sve su nam pokrali! Moramo šutjeti zbog njih! Crvena banda! Ti, ti si njihov! Idealan si, prosjak i prostak! Takve vole!” Osjetio sam vihor ruke koja je uzimala zamah za šamar. Zažmirio sam. Nije pao. “Ne, ne i NE. Neću se ponižavati i tući gnjide tvoje vrste. Samo ćemo razgovarati. Da. Da.” Okrenuo mije leđa i nadao sam se da će početi hodati. Svaki njegov korak značio mi e trenutak predaha. Pojavio se iznad mene i zgrabio me za bradavicu. Palac gore, ostali prsti dolje. “Te sisice si sice...”, ...”, dahnuo dahnuo je, je , onda me me naglo naglo podigao. po digao. Obasule su me zvijezde i razbucale mi se pred očima. Nisam prestajao ponavljati obećanje da neću plakati, neću plakati, plakati, neću... od boli bol i su suze suze počele poče le sam s amee teći. “TIHO!!! TIHO!!! Ovdje vi proleteri nemate što govoriti! Jedino u ovoj prostoriji nema nema Titove slike, sli ke, jedino tu ja govorim, govorim, a ne vi, prostaci!” prostaci !” Stiskao sam zube, grcao, izlila mi se sluz iz nosa i pomiješala sa suzama. Žmirio sam i gledao eksploziju iskri koje su mi mi prštale pr štale u lubanju. lubanju. Učitelj tjelesnog počeo je okretati zapešća. Njegove su me oči uhvatile i više nisu uštale. Žarile su u mene, kroz sve bljeskove i strijele, progorijevale me i žderale. “Ti si niža rasa! Podčovjek! Svakog dana vas je sve više, samo izlazite iz rupa! O, neće tako ići u nedogled! Neću uvijek šutjeti! Kad dođe pravi trenutak, ustat ću i reći vam svoje! Naglas! Da svi čujete! Vidjet ćete da ta vaša revolucija nije bila ništa prema onome što ću vam ja spremiti, s premiti, prostaci!” prostaci !” Probudio sam sa m se na podu. pod u. “Pogledaj se kakav si”, vrtio je glavom učitelj. Hlače za tjelesni bile su posve promočene i po izlizanom parketu širila se lokvica. Stisnuo Stisnuo sam kolj koljena ena na prsa i prikrio p rikrio sramotu. sramotu. “Popišao se od straha”, nije mogao vjerovati učitelj tjelesnog. Pogledao je na sat. Htio nešto redi, ali je već zvonilo. “Pospremi za sobom prije no što odeš u razred. Vidimo se sljedeći tjedan.

VOLJNO!”

APARAT “Tko ti je to učinio?” pitala pi tala je j e Nona. Naglo Naglo sam s am se pokrio ručnikom ručnikom preko prsa. prsa .  Nakon tjelesnog pričekao pr ičekao sam u skladištu, s kladištu, dok kolege iz i z razreda r azreda nisu ušli u razred ra zred i tek se tada presvukao. Kašnjenje sam opravdao time da mi je bilo loše. Tada, za romjenu, drugarica iz slovenskog nije ništa rekla kad me pogledala. Čak je predložila da odem kući kući.. Mokre gaćice i hlače za vježbanje pokupio sam iz skrovišta iza škole i preko glavne ulice švercao ih na dnu torbe. Tek sam kod kuće odahnuo i najprije se istuširao. Kad me  Nona  Nona pozvala da dođem jesti krum krumpir, pokazao pokazao sam joj se samo u gaćicama. gaćicama. Unatoč natoč boli boli,, osve sam zaboravio na velike modrice koje su mi se pojavile oko bradavica. Mislio sam da će prestati, ali bila bil a je uporna. uporna. “Reci, tko tko ti je j e to učinio?”  Nešto sam nerazgovij nerazgovijetn etnoo promum promumlja ljao. o. “Jesu bili Rimljani?” “Jesu.” Ponovno se naslonila i kimnula. “Što nam rade ti Rimlj Rimljani! ani! Svaki Svaki dan d an čitam... čitam... Kad će to prestati?!?” pr estati?!?” Stavila mi je j e ruk r ukuu na na podlakt podl akticu icu i pomilo pomilovala vala me. “Izdrži! Teško je postati svetac, ali slatko. Patnja je dokaz prave ljubavi. Bog nam daje patnju zato da znamo cijeniti veliku ljubav, inače bi bilo prelagano. Kad bude trebalo, Bog če ti več pomoči. Moraš i ti pomoči pomoči njemu.” njemu.” “Nona...” “Prestani s Onanovim grijehom!” Počeo sam nij nijekati, ekati, ali me pokretom po kretom dlana zaustavila. “Ako mladi mladičč tvojih tvoji h godina godina nosi naočale, naočale , to samo znači znači da griješi grij eši sam sa sobom.” Predao sam se i kimnuo. “Neću više, Nona.” “Dobar”, pohvalila me i nakon pauze dodala: “Radije više vježbaj. To pomaže rotiv ku kušnji.” šnji.” “Hoću, Nona.” Pospremio sam tanjure, oprao ih i otišao gledati u zid. U nama najbližem talijanskom gradu nem nemaju aju Pentangle Pentangle - a što š to je sa zemlj zemljom om obilja, obilja , Njemačkom Njemačkom?? Sjetio Sj etio sam s am se sestrične ses trične i tek tog trenutka shvatio da uopće ne znam njezino ime. Mama bi poludjela kad bi saznala da kriomice razgovaram s njezinim rođacima. Nekoliko očeva mojih kolega iz razreda radilo je u Njemačkoj, dvije kolegice iz razreda čak su živjele kod bake i djeda jer su u  Njemačku  Njemačku otišla oba roditelja. rodi telja. Trgovanje Trgovanje donesenom robom odvijalo odvij alo se za vrijem vrij emee odmora nakon svakog praznika, premda su potomci gastarbajtera svoja posredovanja rikazivali kao veliku milost i korisnike neprestano na nju podsjećali; možda je postojao i neki neki drugi put p ut?? Prijepodnevna smjena upravo je ručala i kroz proljetno otvorene prozore dopirala je glazba. Došao sam do balkona i brzo zbrisao van. Nona se strašno bojala prehlade, zato

nismo nikada zračili. Slušao sam harmoniku koja je zvonila iz susjednog stana i razmišljao o čovjeku kojeg sam skoro svakog dana viđao na gradskom bočalištu. Čak sam ročitao u novinama da je njegov ansambl imao na njemačkoj turneji više posjetitelja nego Rolling Stonesi i slikali su se ispred zida zlatnih ploča. U onom svom plavom radničkom kombinezonu činio mi se posve običnim čovjekom, strašno dalekim od Stonesa, kamoli blještavih Sladea. Ipak, Ipak, ako je j e stvarno s tvarno glazbenik... glazbenik... onda će razum razumjeti što znači znači ploča. ploča . Odlučio sam i otišao na boćalište. Umirovljenici su u bifeu pili gemišt i objasnili mi da glazbenik dolazi kasnije, oko četiri. Nisam mogao čekati. Znao sam približno gdje stanuje i otpješačio na drugi kraj grada, već na brdo koje se dizalo iznad Željezare i koje su upravo napučivali ogromnim kućama. Imao sam sreće. Ugledao sam ga na dvorištu edine do kraja izgrađene kuće u ulici kako kopa po fićeku u kojem se vozio na boćanje.

Oprezno Oprezno sam sa m prišao. priš ao. “Dobar dan.” Okrenuo se, pogledao me i nastavio s poslom. Izvijačem je šarafio po unutarnjoj strani otvorenih vrata. “Što je, dečko?” “Znate...” Govor sam trenirao cijelim putem, ali nije se vidjelo. “... ploča. Hoću reći. Znate... a... “ Prestao je raditi i pogledao me. Nasmiješio se. “No, reci!” Bio je malen i trbušast, s okruglim nosom i zaobljenim obrazima. “Trebao bih jednu ploču iz Njemačke”, rekao sam bez svih uljepšavanja koje sam ranije dodao. “Ploču?” “Da.” “A koju?” “Pentangle.” “To neću zapamtiti. zapamtiti. Hoćeš mi zapisati?” Je li to značilo pristanak? “Da, naravno! Rado!” “Možeš tu primiti?” rekao je. Uhvatio sam unutarnju oplatu i odmaknuo je od metala. Vidio sam da popravlja mehanizam za otvaranje prozora. Pokušao sam zavrtjeti ručicu. Ostala je nepomična, skupa sa staklom. “Jedan moj prijatelj”, nije skidao pogled s izvijača, “kupio je posve novog fićeka i

kad je htio spustiti prozor, ništa. Ručica se vrtjela kao navijena, a staklo ni za milimetar. Onda Onda je j e pogledao ovamo ovamo i znaš znaš što š to je našao umjesto umjesto tog toga?” a?” Pokazao je j e na mehanizam mehanizam.. Nisam Ni sam znao. znao. “Samo ceduljicu. Pisalo je: NEMA APARATA JER JE LOŠA PLATA.”  Na autu je bilo bi lo pričvršće prič vršćeno no službeno službeno im i me, Zastava 750, 7 50, i već sam i ja j a o proizvodim proi zvodimaa tvornice Crvena zastava znao ispričati desetak dogodovština. Kad su Amerikanci došli na Mjesec, pročitao sam da će proizvesti i raketu kojom će Jugoslavija osvojiti svemir. Kasnije je j e sve utihn utihnulo. ulo. Vjer Vjerojatno ojatno plaće nisu bile baš ba š dobre dobr e ni u aeronautičkom aeronautičkom odjelu. odjel u. Vijak se iskopao i odletio u visokom luku. Brzo sam se sagnuo i licem klizio iznad oda dok ga nisa nisam m pronašao. “Hvala!” Uzeo ga je, još j oš me jednom pogledao i rekao: “U redu. Imaš novac?” “Eeeee... “Eeeee. .. ne sa sobom. Donij Donijet et ću ga.” ga.” Pokazao Pokazao je j e na stup pri ulasku na prilaz. pril az. “Najkasnije za četiri dana. U pet ujutro idem na turneju. Na sreću kratku, tjedan dana. Ako me budeš čekao tamo, s ceduljom i novcem, donijet ću ti.” “Hvala! O, hvala!” “Neka ti ne prijeđe u naviku!” još je rekao za mnom kad sam već trčao prema kući. Je li moguće da sam učinio prve korake prema slušanju T. Rexa? Što me nije dovelo ni korak bliže gramofonu. Za četiri dana, rekao je. Koliko Pentangli uopće koštaju i to još u Njemačkoj? Nisam imao pojma ni novca. Sjetio sam se da mi se bliži rođendan i smračilo mi se pred očima. Dar; još jedna briga više!

ZUBI Tri dana kasnije još uvijek nisam imao novca. Pokušao sam prodati stripove, ali su ih svi samo mijenjali. Još je gore bilo s ostacima sličica jer su moje zbirke već posve zastarjele. Pregledao sam cijeli stan i nisam našao ništa što bih mogao prodati. Prijedlog za predujam od None mi je propao. “Neću još dugo dugo iići ći na misu misu jer je r ću ć u uskoro uskoro umrij umrijeti”, eti”, i nastavila je namakat namakatii krum krumpire pir e u sol. Istresao sam ljuske u smeće kad sam iza sebe začuo nekakvo krkljanje i davljenje. Okrenuo sam se u pravi čas da vidim kako Nona pada sa stolca na koljena. Hroptala je, a glava joj je padala prema prema dolje. “NONA, ŠTO JE? OPET VRAG?” Divljački sam je udario po leđima. Ponekad bi joj komadić krumpira zapeo u grlu, ali nikad još tako strašno kao sada. Nije pomoglo. Sve sam jače udarao, već su me pekli dlanovi, kad mi je dala znak rukom da je u redu. Svejedno je ostala na sve četiri i hvatala dah. “Nona?” Pričekao sam da joj se disanje barem malo smiri. “Što je bilo?” Imala Imala je strašno s trašno čudan glas, jedva je dva sam sa m razum razumio rij r iječi. eči. “Zubi. “Zubi. Pojela Pojel a sam sa m ih.” “Molim?” Podigla je glavu i otvorila usta. Proteza je nestala. Pomogao sam joj sjesti za stol, spustio se na sve četiri i pretražio kuhinju. Nona je moli olila la sam s amoo za stolom za za jelo, je lo, iako i ako je ručak već završio. završi o. Nisam Nisa m našao zube. zube. Sjeo sam na svoj stolac i čekao. Završila je krunicu i ustala. Pomogao sam joj do kredenca. Možda sam bio previše potresen od događaja i nisam dovoljno brzo skrenuo pogled kad je otvorila vrata. Zagledao sam se u onu gnjusnu sliku s unutarnje strane. Odmah ogledao kroz prozor, iako je već bilo prekasno. Već sam se sjetio posjeta Maminoj rijateljici, gospođi Heleni, koja je stanovala u susjednoj zgradi. Jedino mi se u tim osjetima činilo da mama radi ono u čemu je tvrdila da je jako spretna; u zauzdavanju same sebe. Njezina poznanstva i prijateljstva nisu trajala duže od kojeg sata jer je bila dobar psiholog i odmah bi raskrinkala sugovornike i glasno objelodanila njihove namjere. S gospođom Helenom poznanstvo je trajalo već skoro dvadeset godina i očito se iza njega nije skrivala urota. Gospođa je morala biti dobro desetljeće starija od moje mame i isto toliko stariji je od mene bio njezin sin. Visok, s dugačkim udovima koji su mrtvo padali kraj tijela. Nije se mogao kretati i Helena ga je prenosila na rukama od kreveta do invalidskih kolica. Nikad nisam čuo da govori, a njegove su oči buljile u smjeru u kojem mu je težina okrenula glavu. Ponekad je mumljao i njegova mama je po zvuku repoznavala sve moguće, uvijek druge zahtjeve: od hrane, preko pića do mijenjanja ogromnih pelena. Mama me najradije dovela u posjet ujutro ili navečer, u vrijeme

skidanja ili oblačenja, mazanja otisaka od ležanja, hranjenja. Gospođa Helena je naglo omicala koščato tijelo i svaki put uzdahnula od truda. Odmorila se s njim u naručju, uhvatila uh vatila dah, dok je mrtva ruka ruka pala pal a prem pr emaa tlu, noge noge udarile udari le u parket, a onda ustala i skoro ga zavitlala u krevet. Ostao je onako kako je pao. Popravila gaje u nočni položaj i pokrila dekom. dekom. Nedugo Nedugo potom mam mamaa i ja smo smo se oprostili oprostil i i otišli. otišli . Dok smo prolazili dvorištem, mama je ganuto šaputala: “Kakva mama! Jesi vidio! I kakav SIN!” Oštro me me pogledala: pogledal a: “POSLUŠAN! DOBAR! SAVRŠEN! UGLEDAJ SE NA NJEGA! ZAŠTO TI NE MOŽEŠ BITI TAKAV? KAKO TO DA MORAŠ STALNO NEŠTO ROVARITI PO SVOM? STALNO NEŠTO SPLETKARITI? SUPROTSTAVLJATI MI SE? PONIŽAVATI ME? SRAMOTITI? O, KAKO BIH JA VOLJELA IMATI TAKVOG SINA!” Pogled mi je ponovo pobjegao prema slici koja me podsjećala na par u susjednoj zgradi. Znao sam da predstavlja nešto posve drugo, ali je za mene predstavljala sliku savršenog savrš enog djeteta i sretne majke. majke. Uvijek sam se stresao stre sao kad god bih je vidi v idio. o.

 Nona  Nona je pretražila novčanik novčanik i izbrojil izbroj ilaa mi mi pril pr ilično ično novčanica. novčanica. “Za misu zadušnicu. Prije ili kasnije će se zubi u meni probuditi i pregristi me, pa ću umrij um rijeti. eti. Onda ćeš će š ovim ov im novcem novcem platiti misu. Obećavaš?” Obeća vaš?” “Da, Nona.” Zaključala je j e kredenc. Otišao sam prema skrovištu s punim dlanovima novca, medu dovratcima pogledao u strop, zastao i rekao: “Hvala.”  Nisam mogao mogao vjerovati vjer ovati - samo tako dobio sam posudbu pos udbu.. Prije Prij e no što š to zubi zubi napadnu, napadnu, lako ću vratiti iznos za Pentangle i rođendanski poklon. Prebrojao sam novac - bilo ga je skoro za trećinu gramofona. Osjećaj sreće nije me ostavio ni nakon ponovnog neuspješnog traženja traženja proteze. Još sam uvijek pogledavao po kutovima, kad sam začuo mamine korake, ponovo opterećene. Ovaj je put donijela vreću trske kojom smo zimi ložili u glinenoj peći ostavljenoj u prolazu između kuhinje i sobe. Proljeće je već pupalo i večeri su bile rilično tople. Trsku bi joj ponekad dao stolar iz željezarske radionice i slagali smo je u odrum. Mama je dašćući ušla u stan i bacila vreću na pod.  Naredila  Naredi la mi je da je sprem spre mim im.. Svakom je j e stanu u podrumu podrumu pripadal pri padalaa mala izba s drvenim rešetkama. Naša je bila posve ispunjena vrećama s ogrjevom i nisam je se usudio otvoriti. Neko sam se vrijeme motao oko brave, a onda se vratio u stan. Mama mi je

uputila uputila pogled pun razočaranja i pomire pomirenja nja sa sudbinom. sudbinom. Pisao sam zadaću, ona se naslonila na kuhinjski pult i gledala nekamo u kupaonicu. Kradomice sam je pogledavao. Ponekad bi potonula u duboku žalost i tumarala raščupana o stanu, skoro se kao lopta zaletavala i odbijala od zidova. Obično bi ju probudilo sjećanje na moje davne zločine ili bi se divljački uhvatila pospremanja. Prije par godina e jednog od mojih zadnjih kolega iz razreda koji je došao u posjet, potjerala silovitim  brisanjem  bris anjem poda na koji je upravo stupio stupio i dezinfici dezinficiranjem ranjem svih predmeta koje koje je j e dotaknuo. dotaknuo. Ustala je i ponašao sam se kao kornjača - stisnuo sam glavu među ramena. Nije me rimijetila. Očito se odlučila na odlazak jer se počela presvlačiti. Svaki put kad je zakoračila u sobu morala je ispred ogledala preskočiti vreću i odjednom je prosiktala. Strah me zgrabio za grkljan. Potrgala je najlonke. Samo je puhala amo-tamo, a ja sam se sakrio u zadaću. “SINE!” “DA, MAMA?” MAMA?” “OVO NE VODI NIKAMO! STAN MORA BITI SREĐEN! NALOŽI!” “Sad?” Otrla je čelo dlanom. “Da, a kad? Koliko još najlonki treba pokidati do sljedeće zime?” Otvorio sam s am peć, kleknuo kleknuo ispred ispre d nje, uzeo uzeo nekoliko listova novina, zapal zapalio io ih i h i počeo na njih stavljati trske iz vreće. Kad se vatra razgorjela morao sam najprije skinuti vestu i uskoro sam ostao samo u potkošulji. Mama Mama je j e i dalje dalj e hodala am a mo-tamo, o-tamo, samo se jednom je dnom zaustavil zaustavilaa i objasnila objas nila mi: “LJUDIMA MORAŠ BITI ZAHVALAN ZA DOBROTU! AKO DAJU, UZMEŠ I NE PITAŠ!” Slagao sam trske i utvrdio da će trajati dugo. Kino je opet radilo i morat ću požuriti da napišem cijelu zadaću prije prve projekcije.  Nona  Nona je moli olila la još više mum umlja ljajući jući nego nego obično. Mama Mama nije prim pri mijijetila etila da nema nema zube.  Na čelu mi mi se pojavila pojavi la prva pr va kapljica kaplji ca znoja. znoja. Otvarao sam zaklopac, bacao na vatru hrpu trske, zatvorio i prišao stolu. Izračunao sam redak ili dva kad sam već morao natrag k peći i ponoviti postupak. Tako smo mama i a hodali amo-tam amo-tamoo i ni jednom se nismo dodirnu dodir nuli li jer smo smo oboje oboj e navikli na mali mali stan. Dok se nije zaustavila i rekla: “Tako dalje dalj e ne ide. Egone, Egone, možeš možeš li uopće pisati pisa ti zadaću?”  Nisam znao znao što reći. Otvorenih očiju očij u pokušao pokušao sam odgonetn odgonetnut utii odgovor. “Reci ne, sine!” “NE, MAMA!” “Znala sam! MAMA UVIJEK ZNA ŠTO SIN ŽELI!” Obukla je kaput i otišla. Posvetio sam se loženju. Vratila se s još dva para muških koraka. Radnici su u stan unosili velik stup cjepanica i stavljali ga kraj peći. Kad su otišli, mama mij mijee zadovol zad ovoljno jno namignula: namignula: “Jesi vidio, ha? TKO JE SPOSOBAN, NE POZNAJE PREPREKE!”  Nabavljanje  Nabavlj anje ogrjeva bio je j e veliki vel iki podvig podvi g i svaki je čovjek čovje k čuvao čuvao barem bar em par fora koje nikome nije izdao. Obuzeo me ponos: mama ode i nabavi cjepanice za samo jedan sat -

nevjerojatno postignuće! Možda koncem svibnja nema toliko drugih interesenata? “HVALA, MAMA!” Opet sam počeo stavljati stavlj ati trske na vatru. Mama je s visine sjela na krevet, tako da se Nona zanjihala i skrila lice u dlanove: “PA ZAŠTO? ZAŠTO? ŠTO SAM SKRIVILA DA IMAM BLESAVOG SINA?” Pokazala me samome sebi: “POGLEDAJ GA! OPET ZIJEVA! OPET NIŠTA NE RAZUMIJE!” Sabrao sam se barem toliko da zatvorim usta. Plakalo mi se, odjednom sam počeo onavljati istu rečenicu koja mi je pomagala za vrijeme satova tjelesnog: neću plakati! Više neće vidjeti vidj eti moje suze! suze! “VIDI, SINE! TVOJA MAMICA SE ŽRTVUJE ZA TEBE! NISI MOGAO PISATI ZADAĆU JER SI LOŽIO TRSKE, JE LI TAKO? ZATO SAM OTIŠLA I KUPILA DEBELA DRVA, RAZUMIJEŠ?”  Nisam, doista nisam. nisam. Vidj Vidjela ela mi je na licu. li cu. Skoro Skoro je j e sricala sri cala:: “O-JOJ! DEBELA DRVA ZATO ŠTO GORE DUŽE, JE LI TAKO? MOĆI ĆEŠ LIJEPO PISATI ZADAĆU, SAMO ĆEŠ SVAKO TOLIKO NALOŽITI PEĆ! RAZUMIJEŠ SAD?” “DA, MAMA!” “NO, KONAĆNO? NALOŽI SVE OVO, STAN MORA BITI UREĐEN!!!” Sredila se i otišla. Ja sam u potkošulji i gaćama pisao zadaću, povremeno bih u peć nagurao šaku trske i nešto cjepanica. Kino sam već otpisao. Nisam znao što da napravim s  Nonom  Nonom.. Uronjenoj Uronjenoj u moli molitve, tve, znoj znoj joj j oj se cij c ijedio edio po obrazim obr azimaa i kad su se isprep i sprepleteni leteni prsti prs ti spustili iz božjeg smjer smjera, a, iz i z rukava rukava joj j oj je kapao na suknju suknju..

TURNEJA U pet ujutro stajao sam na ulazu u dvorište glazbenikove kuće i čekao. Desnicu sam čak i u žurbi neprestano držao u džepu jer sam se bojao ispustiti novac i ceduljicu sa samo ednom napisanom riječi: Pentangli. Mami sam rekao da danas imam nastavu jako rano. Odmah kad sam spomenuo školu, izlila je na nju svoju uobičajenu bujicu i više ništa nije pitala. Iako sam skoro cijelu noč dodavao na vatru, još uvijek mi se nije posrećilo sve naložiti. Nestalo je pospanosti; rožimalo me je uzbuđenje i očekivanje. Gledao sam prema kući. Spuštene rolete, nema znakova života. Što ako su već otišli? Opet sam u mislima prebrojao dane. Ne, nisam se zabunio.  Novac mi se samo gomil gomilao. ao. Dodatnu Dodatnu novčanicu novčanicu zaradio sam jučer navečer jer je  Nona  Nona pomisl pomislil ilaa da je j e prva nedjelja nedjelj a u mjes mjesecu, ecu, vrijem vrij emee za kupan kupanje. je. Uvijek sam prije pri je morao dobro naložiti i ovog me puta jako pohvalila i stisnula mi nagradu u dlan; prvi je put nije zeblo. Za vrijeme stavljanja pojačanih drva nisam imao dosta vremena samo za zadaću, nego i za gledanje u mrlje na zidu. Sve sam više shvaćao da Nona i ja imamo svatko svoga Boga koji se ponaša prema nama neshvatljivim pravilima. Još sam jednom promislio svaku maminu odluku i nisam našao grešku. Da, u redu je uzeti trske, ako ti ih ponude. Doista nema smisla da se do zime valjaju po stanu. Zadaću je teško pisati ako si neprestano kraj peći. Svaki je korak bio posve pravilan, ali mi se sve zajedno činilo nelogičnim. Nešto slično nisam vidio u filmovima, ni u literaturi. Tamo sve počinje i završava s nekom namjerom i ako nešto nije razumljivo, objasni se na kraju. Ja sam dan za danom čeznuo za razumijevanjem mamina ponašanja, ali mu nisam došao ništa bliže. Još sam uvijek u čudu zijevao i ljutio se na sebe i krivio se za vlastitu glupost. Nona je kod Boga očito prestala. Još je samo molila i prepustila mu se. Moja je mama bila drukčija: što sam se više odmicao, sve je više dolazila za mnom. Što sam manje pokreta činio, sve veću pozornost pridavala je sitnim pomacima. Što sam više šutio, glasnije je izricala svoje misli misli.. Pitao sam se odlučuju li i drugi isto tako? U pravilnim koracima koji se pokazuju kao osve pogrešna cjelina? Sjetio sam se bračnog para koji je kupio svatko svojeg fićeka i time potaknuo mnogo ogovaranja. Zvali su ih buržujima i partijski funkcionari nisu bili zadovoljni. Oprostili su im samo zato što su radili kao trgovački putnici za Željezaru. Digli su svatko svoj kredit, pa su na fićeke morali jako paziti. Ispred zgrade je bila samo edna garaža, za drugi auto su je morali unajmiti prilično daleko. Zbog udaljenosti je taj auto većinu vremena počivao sigurno zaključan. Zimi nisu upotrebljavali vozila jer su ceste bile pune soli i posutog pijeska koji bi ih uništio. Morali su se voziti autobusom, kao i prije. Opet nisam našao grešku. A što s kućama koje su nastajale na padinama iznad mene i upravo su ih počele oblizivati prve zrake? Doista je jeftinije odmah zidati ogromnu, nego kasnije po malo i... Uzdahnuo sam. Mama ima pravo. Čudan sam i stalno nezadovoljan, sa mnom nešto nije u redu ako se svemu čudim i ništa mi nije jasno.

Učinilo je bzzzzzzzzz... Brzo sam popravio poprav io kragnu kragnu i očistio očis tio bijele bij ele tragove koje koje mi je j e na hlačama hlačama ostavio ostavi o stup, kad sam se razmišl razmišljaj jajući ući na njega njega naslonio. Polako su se podizala vrata garaže. Sama! Ukočio Ukočio sam se. Iz mraka su se pomaljale široke gume, iznad njih svjetlucava maska i mercedesova zvijezda. Poklopac motora, sjajno crn lak, zatamnjena stakla. Auto je upalio i polagano krenuo. Bez puckanja u auspuhu. Doklizao je do mene i zaustavio se. Zaboravio sam disati. Kad su zimi u planinama organizirali svjetsko prvenstvo u skijaškim skokovima, cijelo smo prijepodne sa zastavicama u rukama, crvenim maramama oko vrata i plavim plavi m partizanskim partizanskim kapica kapicam ma, stajali staj ali na pločniku i sm s mrzavali se. Odjednom Odj ednom bi edan od učitelja povikao “IDE" i mahali bismo kao ludi. Na trenutak smo vidjeli dugu crnu limuzinu kako je projurila pokraj nas. Takvu kakva je sad stajala ispred mene. Tito. Jedva sam progutao slinu. Znao sam da nije moguće, ali... Bzzzzz, spustilo se stražnje staklo. Samo! Glazbenik mi je kimnuo. Nisam mogao progovoriti. Izgledao je posve drukčije. U crnom elegantnom odijelu, s kravatom, ali i izraz... Ne znam opisati; s muškarcem koji svaki dan da n boća s penzionerima, penzionerima, nije im i mao nikakve nikakve veze. v eze. Rekao je: “Produžili su mi turneju na cijelo ljeto. Hoće li to biti prekasno?” “Da... da...” “Žao mi je", dodao je i bzzzzzzzzz prozor se počeo zatvarati. Sam! Zaustavilo ga je još samo pitanje: “Nije ti zima samo u košulji u tako hladno jutro?” Auto Auto je polako pol ako ubrzao ubrzao i nestao u daljini. dalj ini. Izašlo Izašlo je sunce. sunce. Uhvatio sam se za srce. Za svaki slučaj, da ne iskoči. Imao sam osjećaj kao da sam upravo doživio nešto tako važno što nikad neću zaboraviti. Istina je da nisam znao što bi to  bilo.  bil o. Samo Samo mi mi je j e postalo jasno kakvi kakvi su obični pizdek pi zdekii ti Stonesi. Raširio sam šaku i pustio da se novac prospe po džepu. Mahao sam za autom kojeg se već davno nije moglo vidjeti. Pješačio sam prema kući i mozak mi je skoro poskakivao. Mama je uvijek tvrdila da ljudi žive dvostruki život. Prave se ljubazni i obični, a zapravo spletkare protiv nje. Moj e doživljaj značio posve drukčiji primjer dvostrukog života. Fićo i plavi radnički kombinezon, aparat koji nema zbog loše plaće, to je jedan život, onaj obavezni jer ga je ropisala država jednakih. Crna limuzina i elegantno odijelo, bzzzzz vrata i prozori, drugi namij namijenjen enjen inozem inozemstvu. stvu. I dalje sam ostao zbunjen zbunjen,, ali al i do kuće kuće sam s am shvatio shvatio još j oš dvij d vijee stvari: stvar i: i glazbene zvijezde su od krvi i mesa, barem ponekad, kad im država dopusti; i da je turneja počinjala u pet ujutro jer je tada grad još spavao. A do granice je bilo jedva pola sata vožnje.

GOLI U SEDLU “Može “Može besplatno bes platno gledati gledati sve film fil move, a neće?” “Da”, potvrdio je Fric i nastavili smo put prema kinu. "Stari samo stavi role i dode ih promijeniti, za vrijeme vri jeme filma filma sjedi sj edi u bifeu preko puta.” puta.” “Zbog stolaca stolaca?” ?” pitao sam. sam. Bife u kinu imao imao je j e sam s amoo stajaća s tajaća mjesta. jes ta. “Da, i zato zato da razliku r azlikuje je lažn l ažnuu paniku paniku od prave.” pra ve.” Morao mi je j e dodatno objasniti. objas niti. “Publika stalno nešto gnjavi i tuži se. Moj stari voli mir i svi mu idu na živce. Ne voli ni filmove, to mu je samo posao. Ako sjedi u bifeu, čuje samo zbilja glasnu buku, recimo kad se potrga vrpca i tako.” Popeli smo se kružnim stepenicama koje sam uvijek gledao dok sam čekao početak  rojekcije i nikad se nisam usudio stupiti na njih. Projekcijska soba bila je mala i jedva smo se nagurali između divovskih metalnih naprava koje su izgledale kao mješavina topa i kamere. Ponosno sam primijetio da ih izrađuje isto poduzeće kao i moj budući gramofon.  Na zidu nije bilo bil o filmskih filmskih plakata, samo samo jedan jed an autom automobil obilski. ski. Fric mi je pokazao stol koji se zove montažni jer na njemu možeš izrezati seks i spojiti ostatak filma. Vidio sam kolutove na koje se namataju filmske vrpce - stisnuli smo se između projektora i pogledali kroz otvor. Išle su filmske novosti i u dvorani je vladala otpuna tišina. Na platnu je drug Tito otvarao novu tvornicu.

Dok sam se gurao natrag, bokom sam zahvatio kutu bačenu preko stola koja je pala na od. Pokupio sam je unatoč Fricovu smirujućem odbacivanju isprika i primijetio da se netko uhvatio šivanja i na sredini prestao. Na kraju potrgane niti sigurno je ranije visjela igla. Pokušao sam je pronaći, iako sam u sumraku jedva vidio gdje stajem, a kamoli sadržaj pukotina na isušenom i pocrnjelom brodskom podu. “Fric, hoće li tvoj otac biti ljut? Igla...” “Ma daj, ne seri! Ima ih još! Zašto se sekiraš zbog svake sitnice? Život je velik, ebeš njegove sitne sastavne dijelove! Sad će biti neki motoristi. Hoćemo gledati?” “Da, hoćemo. Ali ja bih radije u dvoranu. Meni gledanje kroz mali prozorčić nije ono pravo.” “Idem s tobom. Da i ja j a jednom j ednom vidi vidim m film kao kao vi, vi , obični obi čni ljudi.” lj udi.” Otrčali smo u dvoranu i pognuti se dovukli do sedam-devet i sedam-osam. Film je očinjao i tipovi, po izgledu slični susjedu Romanu, vozili su motore, mahali rukama i ogledavali og ledavali se. Pojavio se s e naslov Easy Rider, Rider, ispod njega njega prijevod prij evod Goli u sedlu. Sad sam

 barem shvatio zašto su jug jugosla oslavensk venskii prijevodi prij evodi filmskih filmskih naslova rado sadržavali sadržaval i udarnij udarnijee riječi koje su aludirale na seks. Vjerojatno ih je zbog toga došlo gledati više ljudi. Osim u kinu Odeon, gorko sam pomislio i nehotice bijesno pogledao profil kraj sebe. Izgledao e... skamenjen. Nagnuo sam se bliže i s olakšanjem shvatio da još uvijek diše, iako jedva rimjetno. Zgrabio me za ruku. “To je to! TO! Idemo van! Sada znam što bih volio raditi u životu!” Istrčali smo van, praćeni podbadanjima uz nekoliko zvižduka. Fric se naslonio na vitrinu i hladio si čelo. “O! O!” uzdisao je i stavio na staklo oba dlana. “Fric? Što nije u redu?” “Sve je u redu! Eto, sad je sve skupa dobilo smisao!” Pogledao me sjajnim sj ajnim očima. očima. “Gnjave te cijelu školu da moraš znati za što jesi i što ćeš raditi? Da? Kad svi znamo da ćemo raditi u Željezari! Ali meni je palo na pamet... prije... vjerojatno zato što sam rvi put gledao film izbliza i jer je tako velik, divovski. Veći od mene! Pa me udarilo! Ali sad znam! ZNAM!” “Što?” “Znam što hoću!”  Ništa nisam razum razumio. Opet. “Molim te, te, reci!” re ci!” “Evo, vidiš da ne znam skrivati tajnu od prijatelja? Slušaj: hoćeš se voziti motorom?” “Gdje ćeš ga nabaviti?” Fric se lukavo iskezio i s visine pljunuo pored zida. “Nema problema. Pođi sa mnom!” Otišli smo na stražnju stranu zgrade i potrajalo je prije no što su nam se oči privikle na mrak. “Ovdje. Pogledaj!” Fric je pokazao na sjenu kraj zida. Još sam s am malo morao pričekati pri čekati i naprezati se prije prij e no što sam vidio što š to mi mi pokaz po kazuje. uje.

 Nisam mogao mogao sakriti razočaranje: razočara nje: “To je moped, a ne motor!” Fric je poskočio od uzbuđenja i odmah se bio spreman svađati: “Pa što? PA ŠTO? Zar smo u Americi?” “Nismo.”

“No? Ti koji sve znaš, koliko je puta Amerika veća od Jugoslavije?” “Deset puta. Približn Pribl ižno.” o.” “No, a koliko je put putaa onaj motor motor u filmu bolj boljii od o d ovoga? Deset Dese t puta?” puta?” Morao sam se složiti. Fric je pobjednički stavio točku na i: “Ono što je za Amerikance motor, za nas je moped!” Stavio je ruku na zamašćen i prljav, prilično izlizan metal prastare svijetloplave  boje: “Hoću ga. Hoću ga, sad!” “A zašto...” “Jer je zaključan”, zaključan”, mrtvačkim mrtvačkim je glasom dodao Fric. Kimnuo sam i već se počeo okretati prema izlazu kad me zgrabio za kaput i naglo okrenuo. Gorio je od oduševljenja: “Egone, “Egone, sam sa mo ću ti ovo reći: reći : Bez mopeda mopeda - nema nema slobode!” sl obode!” “Ali...” “Ništa ali! Još ćemo se danas voziti! Idemo natrag gledati film, da nešto naučimo, a za vrijeme sljedeće predstave ćemo i nas dvojica osjetiti vjetar u kosi!” Za vrijeme projekcije nisam se mogao sabrati. Strašno me brinula iznenadna Fricova opsjednutost i obećanje vožnje sada još zaključanim mopedom koja je mogla značiti samo edno. Fric nije ništa primijetio. Nepomično je buljio u platno i onda kad su likovi samo sjedili i razgovarali, razgovarali, a motore se nije nije vidjelo. vi djelo. Prvi smo se progurali iz kina i odmah skrenuli prema stražnjoj strani. Pokušao sam ga odvratiti: “Ej... što ako ne ne bism bis mo...” “Ne lupetaj! Stari treba motor tek nakon projekciji;, da odveze role na zadnji autobus. autobus. Do tada ćemo ćemo ga vratiti...” vr atiti...”  Nad mopedom je j e morao još nekoli nekoliko ko put p utaa duboko duboko udahnu udahnuti ti prije prij e no što š to smo smo spojili spoj ili glave. “Ti ćeš stražariti”, rekao je. “Sad ću ti objasniti kako se kreće neprijatelj.” “Tko?” “Stari, magarče! Tako kažu u svim filmovima, mogao si već naučiti! Pođi sa mnom!” Otišli smo do ugla i pogledali prema bifeu. Kroz izlog smo vidjeli samo tri prazna stola i konobari konobaricu cu koja koja se naslonila naslonil a na šank i lakirala l akirala nokte. nokte. “Slušaj dobro”, prošaputao je Fric. “Stari pripremi prvu rolu, pokrene projektor i ode u bife. Zapamti formulu: jedna rola su dva piva. Stari uvijek naruči dva puta više piva nego što ima rola. Kužiš?” Jesam. “Onda čeka i polagano pije. Onako, ravnomjerno. Kad popije zadnji gutljaj iz prve  boce, rola je na polovici. polovi ci. Kad završi drugu drugu bocu, zna zna da im imaa još j oš par p ar minu inuta ta do kraja role. r ole. Ustane, ode i zamijeni je. Još se nikad nije zabunio, nikad zajebao. On je super  kinooperater! Još dok je vrtio U vrtlogu, oba dijela zajedno, imao je na kraju toliko snage da je došao ugasiti projektor.” Ponosno me pogledao. “Sad pazi! Gledat ćeš, će š, i kad stari dođe do đe i sjedne, sje dne, dat ćeš mi znak znak i krećem u akciju!”

“ to ćeš učinit činiti?” i?” Iz džepa je izvukao nešto sitno i morao sam napregnuti oči prije no što sam shvatio da se radi o ukosnici. “Ti to znaš?” znaš?” “Gledao sam u filmovima. Staviš je u bravu i nešto drmaš, pa se otvori. Hajde, spremi se!”  Namjes  Namjestio tio sam se iza ugla ugla i čekao. Nisam se osjećao osj ećao dobro. d obro. Zamišl amišljao jao sam policajce policaj ce koji nas odvode odvo de i zatvaraj zatvaraju. u. Onda Onda dolazi dol azi moja moja mama... ama... Već me me oblio obl io znoj. znoj. Lagano agano pogrbljen pogrblj en lik u dugoj dugoj plavoj p lavoj,, radničk ra dničkoj oj ku kuti ti prelazio pre lazio je j e cestu ce stu.. “Fric! Tvoj stari!” s tari!” Otvorio je vrata bifea, pustio u noć meksički napjev i vidio sam ga kako je sjeo za stol i nešto rekao konobarici. Puhnula je u nokte i krenula za šank. Provirio Provir io sam s am Fricu. Doista je j e u bravu lanca ugurao ugurao ukosnicu ukosnicu i drmao je. Konobarica je na stol stavila metalni pladanj iz kojega je virilo šest boca. Fricov otac je posegao za njima i izvadio van čašu i polagano počeo srkati. “Fric! Nešto nije u redu, ne pije pivo, pije nešto drugo. Rakiju ili što već!” Kolega je već hroptao od drmanja. “Bez panike! panike! Zabora Zaboravio vio sam reći, to je pelink peli nkovac. ovac. Filmske Filmske novosti, znaš!” Završile su vijesti i počeo je film. Otac je ispijao samo iz boce. Fric je masno sovao. “Ne ide?” “Slomila mi se, kučka!” “Što sad?” Iz džepa je izvadio drugu ukosnicu i pokazao mi je. “Ne brini. Ja sam profesionalac!” Vratio se prijašnjem poslu. “Kako je?” pitao p itao me. me. “Film lijepo ide”, utješio sam ga.  Na sredini sred ini prve role r ole nešto teško doletjelo doletjel o mi mi je j e u leđa i zvonko zvonko palo na pod. Brava. Fric se iskez i skezio io od uh uhaa do uha. “Billy, “Bill y, idemo!” idemo!” “Idemo, Wyatt!” Wyatt!” odgovori od govorioo sam s am mu mu imenom imenom motori motorista sta iz film fil ma. Moped se eksplozivno upalio i zavio nas u oblak dima. Odvezli smo se uzbrdo, da nas ne vidi Fricov tata. Motor je urlao, smrdjelo je na benzin i polako smo se kretali sporednom cestom. “STRPI SE!” zaurlao je Fric. “VIDJET ĆEŠ KAKO ŠIBA NIZBRDO!” Odvezao je na glavnu cestu i doista smo polako povećali brzinu. Nagnuo sam mu se reko ramena i pogledao. Mjerač brzine išao je prema brojci dvadeset. “TO IDE TRIDESET!!!!! VIDJET ĆEŠ!!!! IDEMO NA NAJVEĆE BRDO!!!” Skrenuo je na odvojak koji se naglo spuštao, prelazio najuži dio tvornice i uspinjao se na suprotno brdo, između kuća koje su gradili s druge strane doline. Unutar Željezare teret su prevozili vlakom i kad smo jurnuli po brdu, divljački smo se njihali preko tračnica, tako daje cviljenje amortizera skoro nadglasalo motor. S druge smo strane ričekali jer se spustila rampa, a onda se vratili. Opet ponovili vožnju.

“JESI VIDIO, TRIDESET, HA?”  Nisam. Opet smo smo se postavili postavil i na vrh brda, pričekali prič ekali dizanje rampe i odgurnu odgurnuli li se nogama. Bijeli, plastični mjerač brzine stvarno je skoro dostigao trideset, prije no što je skakanje skakanje po tračnicama protreslo protresl o vid u drmajuće drmajuće slike. sl ike. “FRIC, MORAMO VRATITI VRATITI MOPED!!!!! MOPED !!!!!””  Najprije  Najpri je nije htio htio čuti, čuti, ali kad sam zaprijetio zapri jetio da se više neću voziti s njim njim,, odvezli smo se natrag. Sav preznojen od uzbuđenja pogledao sam iza ugla. Išli su zadnji komadići filma. Fric je pokupio lanac, podigao ga do visine očiju i zastao: “Ne mogu!” “Što?” “Ne mogu. Moped je moj.” “Nije tvoj. Od tvog je oca!” “Njegov je, ali pripada meni. Stvoreni smo jedan za drugoga. Cijeli sam život čekao da mi se to dogodi i sad se neću zajebati!” “Obećao si da ćeš ga vratiti!” “Znam, ali to je jače od mene! Ako smo stvoreni da budemo zajedno, zašto bismo bili odvojeni? odvoje ni? I čeznuli čeznuli jedan jeda n za za drug dr ugim im?? Ha?” Pogledao sam sa m moped. Iz ispušne cijevi cij evi vio se tanak pramen. pramen. “Nije to ništa. Nisam tip tip koji bi nešto samo sanjario! sanjari o! Našao sam sa m smisa smisaoo svog života i to je to! Pomogni mi!” Zgrabio je moped i počeo ga gurati prema cesti. Izlazna vrata su se otvorila i prvi osjetitelji su izašli. Iz kina se čula glazba odjavne špice. “Natrag! “Natra g! NATRAG!” NATRAG!” Tada smo pokušali na drugu stranu i nakon nekoliko metara ugledali Fricova oca koji e napuštao bife. Skamenili smo se. Nije nas vidio. Konobarica je pogledala na sat i ugasila svjetlo.  Neodlučno smo smo stajali stajal i i pogledavali pogledaval i se. se . “Fric, “Fric , molim te...” te...” “NE!” “Ej...” “NE!” Glazba je utihnula. Čuli smo razgovore ljudi koji su odlazili i škripanje teške zavjese koja je milila preko platna. Fric je gledao u prljava vrata koja nitko nije koristio pa su se skoro izjednačila sa sivilom zida. “Što je to?” pitao sam sa m ga. “Prvi put vidim. Očito drvarnica iza scene.” Po džepovima je tražio ukosnicu i nije ju pronašao. Počeo je divljački tresti kvaku. Istrgnuo ju je i nakon što je još nekoliko puta udario u drvo, vrata su se otvorila. Gurnuli smo moped u mrak, bacili za njim lanac i prikrili tragove provale kako smo najbolje mogli. Otrli smo dlanove i pokušali se srediti. “Moped je moj! Samo ću ga ja još voziti!” pljunuo je Fric, a ja još nikad nisam čuo

čvršće obećanje.

GLAZBENI ODGOJ  Na glazbenom glazbenom odgoju želio sam dobro razmisl razmisliti iti o sadašnjem sadaš njem stanju put putaa do gramofon gramofona. a. Zagledao sam s am se u Titovu sliku sli ku i najprije najprij e se s e usredotočio usredo točio na Pentangle. Pentangle.

U talijanskim trgovinama ih ne žele jer im se ne isplati. Dakle, radi se o grupi koju znamo samo mi, glazbeni stručnjaci, diskofili, ne i mase, i za njih zato i nema interesa. Kako bi bilo da odem u Goricu i potražim ih? Svake su subote prema Italiji vozili puni vlakovi, grad se skoro pa iselio u kupovinu. U ponedjeljak u školi su se uspoređivale zvonaste traperice, majice, pernice, bojice i tisuće predmeta sjajnog izgleda kojih nije moglo biti u našim trgovinama. Nikad još nisam prešao granicu - pasoš sam imao od rošlog ljeta, kad je Nona odlučila ići na hodočašće na Svetu goru, ali su posjeti ripremljenim misama i molitve svecima trajali tako dugo da su počele jesenje kiše i  Nona  Nona je put p utovanje ovanje prebacil pre bacilaa na sljedeću slje deću godinu godinu,, ako bude bude živa. Možda bih mogao moliti Frica da ide sa mnom? U razredu su brbljali i posvuda su letjeli papirići. Kolege iz razreda savijali su cijevi od listova papira i od zaslinjenih komadića radili kuglice koje su puhali po učionici. Ako odem sam preko granice... i posjet ponavljam svakog tjedna, u trgovini će me zapamtiti, ali Pentangli i dalje neće biti dovoljno komercijalni. “Egon Vittori! Pred ploču!” Ustao sam i otišao. Istini Istini za volju, vol ju, i meni meni je već bilo bi lo dosta do sta buke. buke. Drugarica je pocrvenjela u licu više od kostima i potpeticama lakiranih cipela  bijesno  bij esno udarala u parket. I nju sam često viđao u kn knjijižn žnici ici,, iako ne s kn knjigom jigom nego nego u razgovoru razgovoru s knji knjižn žničar ičarom om,, ali nik nikada ada kad je tamo tamo bila bi la prodavači pr odavačica ca karata. Na neki su način način  bile  bil e slične: sli čne: obje sređene, sređe ne, našmink našminkane, ane, natapir natapirane ane kose i obje jake, sa sličnim sli čnim fondom fondom riječi, samo što je učiteljica glazbenog rado davala pokoju napomenu iz notnog zapisa, recimo dolce ili con brio. “Egone, zapjevaj Šivala je djevojčica zvijezdu."  zvij ezdu."   Nakašljao sam s am se. Nastala Nastal a je skoro potpuna potpuna tiši tišina. na. Otpjevao sam žalosnu pjesmu o mladoj partizanki koja upravo šije partizanski simbol. Znao Znao sam s am samo samo prve pr ve dvije dvi je strofe. “Sjedni!” rekla je drugarica i krenuo sam natrag u klupu.

Razred više nije bio bi o samo tih, tih, posve je zanijemio, kao da su ga ga zatrpale ton tonee zemlj zemlje. e. “Tako!” rekla je drugarica. “I ako ne bude mir, Egon će opet pred ploču i nešto  jevati!”  jeva ti!”  Nitko  Nitko se do zvona nije nije usudio usudio ni pomaknu pomaknuti ti i mogao mogao sam u miru miru razmišl razmišljati. jati. Što ako... pogledao sam po razredu... svi, ali baš svi iz razreda odu u trgovinu i traže Pentangle? Do kraja sata napisao sam paketić ceduljica s imenom trgovine i imenom grupe, odmah poslije zvona krenuo u obilazak. Skoro je trećina razreda išla u Goricu već te subote i svi su obećali da će pitati za ploču. Možda su se još uvijek bojali moga pjevanja?  Nekoli  Nekoliko ko ih se čak sjetilo sje tilo zgrade, zgrade, valjda valj da je ionako usput. usput. Jedino se nisam usudio pristupiti Maji pa sam skupljao hrabrost. Kad smo se selili u drugi drugi razred, r azred, hodao sam tik do nje nje i kolegice iz razreda s kojom je razgovarala i u misl mislim imaa vježbao kako ću joj se obratiti. Prošao je neki osmaš i usput povikao Maji: “Hej, ideš sa mnom slušati ploče?” “Ne”, odvratila mu je i onda, kad smo ga ostavili iza sebe, dodala prilično glasno, tako da sam i ja čuo: “S njim stvarno ne. S nekim drugim, možda.”  Na brzinu i usput usput ošinula ošinula me pogledom. pogledom. Izdale su me me noge, noge, morao morao sam se nasloniti na zid i neko vrijeme duboko disati. Shvatio sam da je vrijeme za ozbiljnu akciju. Za vrijeme satova pisao sam nove ceduljice koje sam tijekom odmora dijelio po cijeloj školi. Tek nakon nastave Fric i ja smo sjeli na svoje stalno mjesto. Dim sam već ponekad okušavao uvući u sebe, iako mi se želudac još uvijek borio i još mi se uvijek vrtjelo. “Što radiš radi š s tim ceduljicam cedulji cama?” a?” pitao pi tao me. me. “Trebam “Treba m jednu ploču”, bio sam s am škrt na na riječi ri ječim ma. Gledao Gled ao me me i zaklj zaključio: učio: “Nije fer. Stalno imam osjećaj da imaš neke tajne planove koje mi nećeš povjeriti. Za Maju?” Kimnuo Kimnuo sam sa m. “Da, također. Hoćeš ići sa mnom mnom u Italij Italiju?” u?” “Kad?” “Još ne znam znam.. Možda sljedeće slj edeće subote.” “Može. “Može. Hoćeš si konačno konačno kupiti kupiti traperice?” traperi ce?” “Nemam novaca za njih. Kupit ću tu ploču.” “Ne razumijem se u muziku, ali traperice trebaš. Zašto ne odeš u Crveni križ i kažeš da si siromašan pa će ti ih dati?” “To ne bih nikad učinio. Moja mama stalno govori kako smo siromašni i onda donosi doma potpunu starudiju.” “Jeste doista posve bez novaca?” “Da, jesmo, tako mi se čini. Opet, ne posve. Kad vidi napis rasprodaja ili povoljno, kupi, iako to uopće ne trebamo.” “A što je s gramofonom?” “Ništa.” “Kako ništa?” Pokušao Pokušao sam s am oponašati Fricov Fri cov način pljuvan plj uvanja. ja. Nije mi išlo i šlo od ruke. “Ne mogu ni do ploče... Stric Vinko je umro, Nona ne da, drugih nemam.” “Ma, malo previše kukaš, znaš? Napravi plan, imaš bolje pamćenje od mene, već će

nešto biti. ekaj, čekaj, zar nemaš nemaš uskoro uskoro rođendan?” “Da.” “Hoće li biti poklona?” Već sam otvorio usta da mu objasnim, ali nisam mogao. Zvučalo bi jako glupo. Samo sam odmahnuo rukom. “A regres?” bio je uporan. Duboko sam se zamislio. Doista se bližilo ljeto i vrijeme kad su radnici dobivali dodatnu plaću plać u kojom kojom bi si trebali priušt pri uštiti iti odm od mor. Želj Željezara ezara im i m je davala daval a bonove za kupnju kupnju u dućanima, i onima s elektromaterijalom. “To bi možda išlo... išl o... Moram razm razmisliti...” isl iti...” Fric je postao zadovoljan. “Eto, zato postoje prijatelji. Jesam se dobro sjetio, ha?” “Da, moja će mama...” Oštro me prekinuo: “Stop!” “Što nije u redu?” red u?” “Ideš mi na živce s tim moja mama, moja mama. Zašto ne govoriš kao svi normalni ljudi? Reci moja stara, daj!” “Fric, to nije važno!” “Je, je. Reci!” “Moja... stara.” “Super. Daj, još jednom!” jednom!” “Moja stara.” “Dobro, ha? Što si htio reći?” “Da, moja moja ma... stara će... ć e... Sad sam s am zaboravio!” Nasmijali Nasmijal i sm s mo se. Pogledao sam ga ga i odlučio. “Fric, otkrit ću ti tajnu. Idemo u dvoranu za tjelesni.” Široko se nasmijao i pratio me. Pred vratima smo osluhnuli. Ništa se nije čulo. Ušli smo smo unut unutra ra i Fric Fr ic se meškoljio od očekivanja. oč ekivanja. Doveo sam s am ga ga do četiri konopca konopca za puzanje. puzanje.  Nagnuo  Nagnuo je glavu unat unatrag rag i pogledao prem pr emaa vrhu. “To je tajna?” Zvučao je razočarano. “Moramo se popeti gore.” “Ni govora. Osam godina me pokušavaju na to prisiliti, ali nisu uspjeli. Da se ja trudim i znojim znoji m! Nikad!” “Fric, molim te!” “A odozdo se ne vide tajne?” “Ne, moramo do vrha.” Počeo sam se penjati. Prijatelj je bezvoljno odbacio torbu i pratio me. Stenjao je, več je nekoliko puta skoro odustao, cijelo je vrijeme psovao i samo smo uz moje obilno oticanje došli do nosača. Fric je posve crven hvatao dah. “Zajebavaš se sa mnom”, optužio me. “Ne, stvarno ne. Pogledaj, ovako ov ako se namjesti.” namjesti.” Pokazao sam mu kako da bedrima uhvati konopac. “Sad se s e pomalo spuštaj, po p o nekoli nekoliko ko centim centimetara.” etara.”

Poslušao Poslušao je. j e. “Osjećaš nešto?” “Ništa. Što Što bi trebalo biti?” “Onda ti konopac konopac nije dobro dobr o poravnan pora vnan.. Pogledaj, ovako.” Opet smo se malo spustili. Fric je lagano uzdahnuo. “Sad, dok do k se budemo budemo spuštali, spuštali , stisni stis ni bedra. Sn Snažn ažno! o! Stisni, pusti, stisni, pusti!” Pokušali smo i tada mu se istrgnuo dubok uzdah. “Osjećaš?” “Da”, priznao p riznao je i zvučao zvučao čudno čudno odsut ods utno. no. “Morat ćeš trenirati, ali u tome i jest fora. Stiskanje, popuštanje. Bedra, konopac, pa tamo između, no... Polako se spuštaj.” Gledao sam ga kako klizi prema dolje i nakon snažnog hroptanja znao sam da je savladao savl adao vještinu vj eštinu.. Spustio se uz snažan snažan krik i izvalio izvali o na pod. Posvetio sam se svom sv omee spust s pustu. u. Fric je samo ležao. Po unutarnjoj strani nogavica mu se iz smjera međunožja širila mrlja. Dugo sam čekao prije no što je došao k sebi. Popeo se na noge i posrtao prema konopcu. konopcu. Uhvat Uhvatio io ga je j e i gledao, kao da ga vidi prvi put put.. “Tko bi mislio”, ispalio je. “Ovo je bio najbolji seks mog života! Već sam sa svime! Sa svime, Egone!” Ganuto se zagledao u mene. “Hej, s Talijank Talij ankam amaa - Ornella Muti Muti je stvarno najbolja, najbolj a, pa sa svim s vim onim onim Dankin Dankinjama, jama, Šveđankama i Njemicama! S našim žrtvama okupatora! Sa svima! Ali ovako nešto, da me super seks čeka u dvorani za tjelesni! To nije moguće! Koliko sam Tarzana gledao, a nisam skužio u čemu je njihov čar! Zašto tip izgleda tako zadovoljno, sam s konopcem usred džung džungle le!” !” Mahao je glavom i par puta udario čelom u konopac. “Reci mi da li sanjam?” sanjam?” upitao me. Vrtio je j e glavom i mrštio mrštio se. “Ako se to sazna, kraj je današnje civilizacije! Žene mogu mirno izumrijeti, nitko ih više neće ni primirisati!” Uhvatio hvatio se za glavu i obrisao obri sao znoj znoj s čela. če la. Pok Pokazao azao je na kozlić kozlić s ručkam ručkama. a. “Idemo i na ovo?” “A zašto?” začudio sam se. “Pa, mislio sam da i s njime imaš svoju foru? Kako da znam kad godinama markiram tjelesni!” “Nemam, ja se samo penjem. Dođi, idemo!” Pokupio sam torbu i dao mu njegovu. Uhvatio ju je samo toliko da je opet baci na od. Usmjer smjerio io je pogled prem p remaa konopcima. konopcima. “Samo ti idi. Ja imam još posla”, rekao je.

SVJETLO Kino je imalo slobodan dan. Frica nije bilo nigdje, zato sam večer proveo u čitaonici i najprije najpr ije pročitao proči tao novi broj glazbenog glazbenog magazina. agazina. “Ne plači, mama, ako jednoga dana odem od tebe.Taj je dan još daleko. Radije pomisli na godine koje ćemo još proživjeti skupa. Ne misli na onaj dan jer sam još uvijek s tobom i ruže će još dugo cvjetati  pred tvo tvojjim vrati vratim ma. Ne plači plači i ako te te budem budem morao morao napu napusti stititi,, sudb sudbiina će nas prij prije ili ili kasni kasnijje opet spoj spojititi.. I kad budem velik živjet ću samo za tebe, nećeš više morati brinuti. Sazidat ću ti dvorac u kojem ćemo živjeti posve sami i svaki ću ti dan govoriti koliko te volim. Mati brine za svoje dijete Čitav život, bdije tolike noći, a dijete tako često zaboravi na nju...”

 Nije čudno čudno što š to je mama ama toliko oduševljena oduševlj ena Heintjeom, Heintjeom, iako i ako ne razumije razumije njemački. njemački. Ja Ja sam samo gledao njegovu sliku i najradije bih na nju pljunuo. Na svijetu ima toliko dobre glazbe, nekomercijalne, zašto mi se ispod nogu stalno plete takav gnus koji se osim toga sviđa samo penzionerkama? Upalim televizor kod sestrične - on, otvorim magazin - on; kad bih morao sve misli posvetiti tome kako da dobijem gramofon, zbuni me i oneraspoloži. oneraspol oži. Zatvori Zatvorioo sam kori korice ce i otišao do pulta pogledati izlož i zložene ene novitete. novitete. Heint Hei ntje je mi nije izlazio iz glave. Počeo me hvatati osjećaj da sam nešto propustio. Zakoračio sam natrag natrag do stola, s tola, opet op et prelistao prel istao magazin, agazin, još jednom pogledao Heint Hei ntjea, jea, ponovo ustao... Postao sam svjestan pogleda četiriju umirovljenika koji su sjedili svaki za svojim stolom. Pocrvenio sam i sjeo. Heintje... Ponovo sam pročitao prijevod teksta. Mama... Divljački sam istrgnuo papir iz bilježnice i prepisao tekst. Ustao sam i potrčao kroz vrata. Nije Nij e me me više vi še bilo bi lo briga br iga što svi gledaju za mnom mnom.. Kod kuće sam otišao samo u skrovište po nešto Nonina novca, zatim u trgovinu s elektromaterijalom. Kupio sam najsnažniju žarulju koju su imali - 250 W pisalo je na kutiji. Prodavač ju je isprobao na utičnici ispod pulta i već htio komentirati, ali se redomislio. Nije se činilo da to stvarno hoće. U kuhinji sam stavio žarulju. Barem se nisam trebao baviti lusterom jer se mutna  bijela  bij ela ku kugla gla odavno razbila, razbila , a mama ama još nije ku kupil pilaa novu, novu, iako je često govorila o njoj. Kad sam pritisnuo prekidač, prostorija je bila osvijetljena do zadnjeg kutka. I Nona je očela žmirkati za vrijeme molitve. Ugasio sam svjetlo i čekao. Na stolu je bio ripremljen rip remljen papir i kad mi je zapelo učenje teksta napam napamet, et, pogledao sam s am u njega. njega. Kad se javila večernja sirena, više nisam znao ponoviti ni dvije riječi pravim redom. Otrčao sam u ku kupaonicu paonicu i stavio glavu pod ledenu vodu. vodu. Obrisao Obris ao se i trudio disati di sati polako pol ako i duboko. Mamini koraci na stepenicama. Prišao Priš ao sam sa m prekidaču, okrenuo okrenuo se prema vratima vratima i čekao. Ušla je.

“ to to...” Upalio sam svjetlo. Prostorija je zasjala. Mama je pokrila oči dlanovima. “MAMA, NE PLAČI...", počeo sam i dva puta odrecitirao čitav tekst bez zaustavljanja, bez grešaka i ne pogledavši u papir. “I KAD BUDEM VELIK, ŽIVJET ĆU SAMO ZA TEBE, NEĆEŠ MORATI VIŠE BRINUTI. SAZIDAT ĆU TI DVORAC U KOJEM ĆEMO ŽIVJETI POSVE SAMI I SVAKOG TI DANA PRIČATI KOLIKO TE VOLIM.” Kad sam završi završio, o, mam mamaa je jecala jeca la u rupčić. “PRERIJETKO SE SJETIŠ! PRERIJETKO, SINE MOJ! TAKO SAM SRETNA! I KAKO SI LIJEPO NAGLAS REKAO!” Privinula me na prsa i čvrsto stisnula. Onda je otišla u zahod, a ja sam brzo zamijenio žarulju. Kad se vratila, dugo me gledala i na koncu kimnula: “EGONE, PONEKAD MI PROBUDIŠ NADU DA ĆE JOŠ NEŠTO BITI OD TEBE! ZNAM DA ĆEŠ USKORO OPET SVE UNIŠTITI, ALI PRIJE... JESI VIDIO KAKO JE BILO LIJEPO? OSVIJETLIO SI MI ŽIVOT! ZNAŠ KAD HOČEŠ, SAMO SE PRERIJETKO TRUDIŠ!” “JOŠ ĆU SE, MAMA!” Opet me me zagrlila. zagrlil a. “LIJEPO JE BILO, LIJEPO! TRUDI SE I DALJE! I JA ĆU SI. ZA TEBE! UVIJEK!” “DA, MAMA!” “SVE JE IZGLEDAL IZGLEDALO O LJEPŠE! I PROSTORIJA!” rekla je. je . “DA, MAMA, NEDOSTAJALA JE JOŠ J OŠ SAMO GONDOLA...” GONDOLA...” Slagala Slagala se. s e. “DOISTA, PITAT ĆU...” “MAMA, SMIJEM IĆI U ITALIJU?” “Što ćeš tamo?” Počeo sam pocupkivati i petljati. “PRIBLIŽAVA SE ROĐENDAN... PA SAM MISLIO... IZNENAĐENJE...” “A, STVARNO BI BILO LIJEPO VIDJETI TAMO NA RADIJU... DOBRO, AKO JE IZNENAĐENJE, IDI! A KAD?” “Sljedeće subote.” subote.” Kasnije se s e mom šoping šopi ng izletu vratila još jednom. jednom. Kad je j e izn i znenada enada rekla: “TREBAMO JE STVARNO! IMAMO TALIJANSKO PREZIME, ZAŠTO NE BISMO IMALI I NJIHOVE BRODOVE?”

POŠTANSKA KOČIJA Za vrijeme odmora prepisivao sam školsko gradivo iz Fricove bilježnice jer su mu ruke mrtvo visjele kraj tijela. Nije se mogao ni pomaknuti od boli. Samo je gledao preda se i povremeno tiho zakukao. Za vrijeme nastave i čvrsto sam dremnuo jer sam noč uglavnom probdio. Najprije sam pričekao da mama i Nona zaspu, a onda sam dopuzao do mamina uzglavlja i šapnuo joj: “Gramofon... Heintje... gramofon... Heintje... I kad budem velik živjet ču samo za tebe, nećeš više morali brinuti. Gramofon... Heintje... Sazidat ću ti dvorac u kojem ćemo živjeti posve sami... Gramofon... kupi... kupi... Heintje... i svaki ću ti dan govoriti koliko te volim. Gramofon... Heintje... gramofon... kupi... kupi... Heintje...” Zaspao sam koji sat kasnije i ponavljao recitaciju svaki put kad sam se probudio. Prvi put u životu imao sam plani prvi sam put o nečemu odlučivao. Uznemirenost me samo nosila amo-tamo. Za vrijeme velikog odmora Fricu sam zapalio cigaretu. I pušio je nekako odsutno. “Ideš sa mnom u Italiju?” “Da... da...” “Sljedeće subote?” subote?” “Da... da...”  Nisam znao znao da li me uopće uopće čuje, odnosn od nosnoo razumije razumije..  Nakon nastave Fric je samo samo skrenuo skrenuo u dvoranu dv oranu za tjelesni tjeles ni i zastao ispod ispo d konopaca. konopaca. Dugo je gledao u njih i kad sam mu se usudio pogledati u oči, vidio sam da se u kutovima skupljaju suze. Dlanom sam mu stisnuo rame. “Fric, što je?” Uzdahnuo zdahnuo je, je , ne maknuvši aknuvši pogleda. pogled a. “Nije li to nešto najgore”, rekao je, “što se može dogoditi muškarcu? Da hoće, a ne može? Kad strašno, strašno želiš, ali te tijelo ne sluša i ništa od tebe?” Vidio sam kako pati. Pokušao sam ga utješiti. “Ideš liječniku?” “Ni govora! Nitko Nitko ne smije saznati! saznati! To je j e sam s amoo moja stvar!” stvar !” Boljelo Boljel o me me srce sr ce jer j er sam s am vidi vidioo kako kako mu mu je strašno. Morao sam s am ga utješi utješiti: ti: “Hej, sutra ili prekosutra te ruke neće više boljeti, pa ćeš opet moći! Musklfiber nije zauvijek!” “Da jest, ubio bih se!” rekao je odlučno. Svejedno je pustio da ga izvučem iz dvorane. Dogovorili smo se da se nađemo navečer u kinu. Na programu je neki vestern s naslovom Poštanska Poštanska kočija. kočija .  Nona  Nona je za vrije vr ijem me glodanja krum krumpira pir a desnima desnima više put putaa zamišl zamišljeno jeno pogledavala pogledaval a po stanu. “Što je?” pitao sam je. “Ne znam znam što je to. Ne znam znam.” .”

Izgledala Izgledala je j e jako ja ko žalos žalosno. no. “Kad sam bila mlada, u mojem je gradu živio dječak, imao je šest godina, koji je ednom digao ruku na mamu. Odmah je pao mrtav. Pokopali su ga. Sljedećeg je dana iz groba izvirila njegova ruka. Ona koja je udarila mamu. Zakopali su je. I opet je izašla van. I dalje. Kad su nakon godinu dana otvorili grob, vidjeli su da su od tijela ostale samo olomljene kosti i posušena ruka.” ruka.” “Je li došla u posjet njegova ruka?” “Nisam je vidjela, čula sam je. Noću.” Udubio sam se u gulj guljenje enje i nisam se usudio podići podi ći pogled.  Nastavila  Nastavil a je. “I dalje bježi po svijetu svij etu,, sirota sir ota dušica.” dušica.” “Još si uvjerena da je to ta duša?” “Naravno. Tko bi mogao o majci pričati takve stvari, osim šestogodišnje duše koja već skoro stoljeće bludi svijetom, zarobljena u sasušenoj ruci, a za sobom vuče zdrobljene kosti?” Duboko sam se zamislio i doista se nisam mogao ili nikoga drugog tko bi odgovarao opisu. Noćas ću morati recitirati tiše. U kinu smo Fric i ja sjeli na svoja stalna mjesta, "Znaš li”, konačno je progovorio za nijansu pribranije, "da se sad bojim gledati filmove iz dvorane. Pitao sam se nisu li me možda motoristi motoristi tako tako pogodili pogodil i jer j er sam prvi put vidio vidi o veliki vel iki film, a ne samo malu malu sliku sl iku.” .” “Idemo radije gore?” “Ma ne. Danas su kauboji, možda ćemo za vrijeme druge projekcije već krasti konje!”  Nasmija  Nasmijali li smo smo se. “Jesu te prošli motori?” “Pih, nikad! Motori ostaju zauvijek!” Ugasila su se svjetla i počela se micati zavjesa. Kad se posve rastvorila, na desnom se kutu kutu platna ukaz ukazao ao parkirani pa rkirani moped, ispred ispr ed njega lanac la nac koji koji je ležao na podu. “O!” bilo je sve što smo mogli reci. Dvorana se valjala od smijeha i utihnula kao odsječena samo kad se za vrijeme novosti pojavio Tito, koji se svojim brodom Galeb i na njega prislonjenim mopedom spremao na put u neku daleku državu, i nastavila s grohotom pri sljedećoj novosti. Štosovi, napomene i smijeh nisu utihnuli ni onda kad se moped našao usred najdramatičnijeg prizora. Indijanci su napali poštansku kočiju, preskakivali s konja na konja, konja, s konja na kočiju, s kočije kočij e na moped, moped, s mopeda na konja konja i tako dalje. dalj e.

GORIZIA Vlak se zaustavio, tračnice su vodile dalje u neosvijetljeni tunel. Pratili smo ih, ipali do zida koji ih je na drugom kraju proždirao i po uskim se stepenicama popeli na ovršinu. Desno smo ugledali crvenkaste krovove stare Gorice koja je nakon Drugog svjetskog rata pripala Talijanima i sad se zvala Gorizia, a lijevo betonske zgrade grada koji se također također zvao Gorica, a komun komunisti isti su ga ga izgradili izgradil i posve pos ve novog, iz principa. Fric i ja smo išli zajedno. Njegova dobra volja i moje uznemireno očekivanje tvorili su zabavnu mješavinu koja je neprestano pucala u smijehu, podbadanju i grohotu nad sitnicama. Fric je u zadnjem tjednu uspio pronaći odnos, ili bolje rečeno ravnotežu, između mogućnosti tijela i želja. Kratka majica koju je nosio vrućeg kasnoproljetnog dana, na rukama je otkrivala prve mišiće. I ja sam sako zavezao oko struka, a na najlonskoj košulji otkopčao tri dugmeta.  Negdje u dubini dubini lagano sam se bojao boja o tuđine, tuđine, ali a li tješili tješil i su me me radosna r adosna lica l ica suputn suputnika ika i osjećaj sigurnosti u i masi. Ionako sam se uvijek svega bojao. Sjetio sam se groznog iskustva tete Julije koja je otputovala u inozemstvo odmah poslije rata, kad su granice bile oš posve zatvorene, a tenkovi na položajima. Radila je kao čistačica i ušla u pogrešan vlak. Prije nego je primijetila zabunu, vlak je krenuo i zaustavio se tek u Njemačkoj. Izašla je u neprijateljskoj zemlji, u plavoj haljini, s maramom koja joj je držala kosu iznad čela, s metlom u jednoj ruci i punom metalnom kantom vode u drugoj. Zatvorili su je i saslušavali, je li špijunka, a ona je samo željela natrag jer je znala da joj neće priznati rekovremeno. Pustili su je nakon tri dana i ukrcali je u vlak. Nakon povratka saslušavala u je i naša tajna policija i malo je nedostajalo da joj ne sude zbog disidentstva. Kad sam rvi put čuo tu priču, pogledao sam u rječnik i utvrdio da riječ označava one koji su redodređeni za propast. Vlak su napunile i kolege iz razreda i dosta njih tvrdilo mi je da su doista išli u trgovinu i tražili Pentangle. Trgovac je navodno obećao dostavu još danas. Zbog moje nestrpljivosti Fric i ja smo uskoro poveli kolonu. Sve skupa podsjećalo je na jedan od legendarnih partizanskih pohoda o kojem smo učili u školi, samo što nije bilo snijega i mraza. Većina je nosila poderane sandale koje su se raspadale za vrijeme hodanja, noge su virile u hlačama koje je ostavio pradjed, cure su nosile mamine suknje, znojili smo se u najlonskim košuljama i bluzama. Cesta je prolazila o oznakama za granicu i priče o minskom polju kružile su i medu nama, iako se trava nedirnuto zelenjela. Kad smo se osvrnuli prema unutrašnjosti svoje države, na padinama velike planine vidjeli smo od kamenja sastavljen ogroman natpis NAŠ TITO. Propješačili smo do graničnog prijelaza i sporedna se cesta spojila s glavnom, punom automobila koji su već čekali u redu. Pažljivo sam gledao u njih jer je navodno u kupnju u Italiju išla i Maja, autom, s roditeljima, jer se otac bojao da ne upadne u loše društvo. Policajci i carinici samo su kimali automobilistima i samo su rijetki morali otvoriti prtljažnik. Pješaci su morali stati u red koji je vijugao kroz duguljastu carinsku zgradu i skoro svakoga su prepipali. Mene posebno, iako sam prije zakopčao košulju i obukao sako i okušao srediti frizuru; vjerojatno upravo zbog toga i zato što sam bio među najbolje

odjevenima. Stavio sam ruke u svaki džep i prebrajao novac. U inozemstvo smo mogli nositi malo novca i zapljene su uzrokovale glasne napade plača. Na talijanskoj strani su nam samo mahali da krenemo naprijed i komentirali nas sa zingari,  zingari , zingari. zingari . Do grada je vodio dugačak drvored i tu su već počinjale prve trgovine: banane, kava, margarin i imitacije škotskog viskija. Fric i ja smo odmah otrčali u trgovinu Old Swan, maleni polu-podrum s pločama složenim u drvene police. Toliko ih u životu nisam vidio na hrpi hrpi;; točnije točnije,, nisam ni ni znao da ih i h toliko postoji. Prišao sam do pulta i debeljuškastom prodavaču s malim, okruglim naočalama, svjetlucavom svje tlucavom bradom i kosom, kosom, izrek i zrekao ao čarobno im i me: “Pentangli.” Zamišl amišljao jao sam sve moguće oguće reakcije reakcij e nijekanja, nijekanja, a doživio najljepšu najlje pšu mogu moguću. ću. Muškarac Muškarac se nasmiješio - kao ne možeš me iznenaditi, i posegnuo u jednu od kartonskih kutija iza leda. Izvukao je ploču i dao mi je. Primijetio sam daje dvostruka i gotovo se onesvijestio ri pogledu na cijenu. Koliko nula! Trgovac je na mucavom slovenskom rekao iznos i u dinarima i puklo puklo mi je srce. s rce.  Nisam imao imao dovoljno dovol jno novca. novca. Fric je hladnokrvno pratio trgovanje i automatski posegnuo u sadržaj svoga novčanika. “Zar nisi došao doš ao po traperice?” traperi ce?” mogao sam ga samo samo slabašno sl abašno upitati. “Jebeš to, vidim da ti je ploča hitna. Kupi!”  Nisam se htio htio braniti, ujedno sam skoro drhtao od ganu ganutosti. tosti. S pločom ploč om pod pazuhom pazuhom stajao sam na na cesti ce sti i samo samo se zahvalj zahvaljivao ivao Fricu. “Što čemo sad?” pitao je. “Vlak ide tek u dva, a nas dvojica smo već švorc?” “Da, stara me poslala po onu gondolu... ne znam što da učinim.” “Nema frke, imamo je mi doma. Maznut ću je.” Pokušao sam ga uvjeriti, ali nije restajao. Tvrdio mi je da ionako tata neće primijetiti kad je ukras nestao iz stana. Hodali smo gradom i Fric je za svaki slučaj pitao za cijenu traperica i utvrdio da mu nije ostalo ni za jednu nogavicu. Na kraju je u jednoj trgovini kupio crne kratke hlače od umjetne svile, s bijelim trakama od umjetne kože sa strane. Gledao ih je pred ogledalom i  bio je sličan sli čan kosturu kosturu sa srednjim srednji m dij dijelom elom um umotan otanim im u neprozirni celofan, ali sam šutio. šutio. Izjavio je da će hlače ljeti biti super za vožnju motorom. Radije ga nisam podsjećao da je moped od prve predstave Poštanske kočije nadalje zaključan dvjema bravama i spremljen u predvorje kina. Fric je častio pecivom i uzdisali smo nad njegovom bjelinom i hrskanjem s kojim se kora podavala zubima. Za zadnje dinare kupio je banane za tatu i dok smo čekali pojeli smo svaki jednu. Topile su se u ustima! Nije čudno što nitko ne može odoljeti tom voću šteta što ne rastu u socijalizmu. Preostalo vrijeme brzo nam je prošlo u njuškanju i razgledavanju trgovina - bili smo svjesni da kod nas sve zgrade mirišu slično jer očito upotrebljavaju isto sredstvo za čiščenje; mama ga je zvala Lizol. Pogled na police špeceraja osljepljivao je raznobojnošću i proizvodima za koje uopće nismo znali čemu služe. Suputnici iz vlaka ponašali su se prema ustaljenoj proceduri. Najprije su skrenuli u zahode ili kabine za probavanje i izvlačili novac iz skrovitih kutaka. Onda bi kupili cipele, majice i traperice, a svoje stare krpe bacili u smeće. Polako se formirala kolona za

ovratak, odjevena po posljednjoj modi, u kojoj je svatko držao u rukama samo malenu vrećicu s bananama; glavnim dokazom da si doista išao u inozemstvo.  Na granici su nas opet pregledali pr egledali,, mene mene posebno strogo. Vjerojatn Vjeroja tnoo zato zato što sam s am bio najlošije odjeven i jedini nisam nosio banane. Fric je obukao kratke hlače umjesto odbačenih gaća i nije pobuđivao p obuđivao sum s umnju nju.. Vožnja vlakom protjecala je u uspoređivanju odjeće i hvalisanju time koliko novca carinici nisu vidjeli. Medu razgovore se miješalo naizmjenično udaranje prozora kroz koje su letjele kore banana. Fric i ja smo pojeli sadržaj njegove vrećice već do druge stanice. Mama je radila prijepodne, zato sam se bojao da ne bude kod kuće. Molio sam Frica da mi donese ploču i posudi je za slušanje. Izjavio je da tako blesav plan nije čuo, ali nisam se uzbuđivao. Mama je za određene stvari bila čudno slijepa; nestanak Nonine roteze još uvijek nije primijetila. “A gondola?” pitao je. Samo sam zakukao. “Imam dovoljno novca da ti vratim ono što si mi posudio i mogao bih kupiti i gondolu. Ali kad? Moram naći još jedan razlog da otputujem u Goricu! Znaš i sam da ne mogu nikoga moliti da mi je donese jer to kupuju samo roditelji!” “Daj, ne seri! Ako moj stari bude doma, zapričat ćeš se s njim, a ja ću skinuti gondolu gondolu i stvar s tvar je obavljena!” obavl jena!” Pogledao Pogledao sam ga ga vrlo vrl o sumnjičavo. sumnjičavo.  Njegov je otac doista doi sta bio kod kuće. kuće. Stanovali su u dugačkoj drvenoj baraci koja se stražnjim dijelom naslanjala na ogradu Željezare. Zgradu su podijelili na više stanova i svaki je ispred ulaza imao makadamske ploče, iza vrt koji je samo kod Frica bio zarastao u korov. Na pločama je stajao auto kakav još nisam vidio, a ispod njega su virile noge u smeđim hlačama, crnim sintetičkim čarapama i plastičnim natikačama.

Auto je podsjećao na uspravljeno jaje i kad smo mu se približili, da mogu pročitati marku, nisam mogao zadržati uzvik: “Uuuuuuu, BMW!” “Tako”, šapnuo šapnuo je Fric, “zadržavaj ga!” Već je preskočio stepenice i nestao kroz vrata. Fricov otac se domigoljio po kartonu oloženom ispod podnožja karoserije. Imao je isti nos kao sin i bio isto tako koščat, samo malo crvenkastiji u licu i izboraniji. “Tko si ti?” pozdravio me.

“Oprostite... Fricov kolega... nešto je otišao potražili... čekam ga. Ovakav auto još nisam vidio!” Ustao je i ponosno se ljevicom naslonio na reflektor. Auto je zaječao i savio se. Drugom Drugom rukom rukom se podbočio podboči o i pogledao plavi p lavi metal posebno p osebno pozorno. “B-M-W”, naglasio je posebno svako slovo. “Da, vidio sam!” Uhvatio je kvaku i otvorio cijeli prednji dio. Pokazao je dva malena stolca i lupnuo o volanu vol anu.. “Pogledaj brojač!” naglasio je nekako usput i više sam za sebe. Približio sam se. Brzinomjer doista nisam mogao ne vidjeti. Svojom ogromnošću zauzim zauzimao ao je središnje sredi šnje mjes mjesto to i zadnji se broj zaustavio zaustavio na 220. “Ooooooooo!!!” “Ooooooooo!!!” pobjeglo pobj eglo mi mi je. j e. Zadovoljno se nasmiješio i zapalio cigaretu. “Druže”, rekao sam, “kakav auto!” “No, no”, skromno se branio, “samo je BMW.” S punim pravom je mogao isijavati ponos jer su se svi drugi vozili fićekima ili istočnim is točnim autima. autima. “Smijem sjesti?” zamolio sam ga. Kimnuo Kimnuo je. j e. Sjeo sam, zatvorio je za mnom vrata i kad sam mrdao guzovima dok sam vrtio volan, auto se pomicao s jednog na drugi kotač. Brojčanik mi je zaklonio pola pogleda i nisam mogao maknuti oči s brojki. Kad sam izašao, Frica i dalje dalj e nije bilo. “Oprostite, smije smijem m nešto pitati?” “Daj.” “Zašto na brojaču piše bar?” Otfrknuo je cigaretu među korov i još pljunuo na nju, točno onako kao Fric. Ružno me ogledao, htio još nešto reci, a onda se savlad s avladao, ao, zašutio zašutio i na koncu koncu mirno objasnio: obj asnio: “Samo mi je takvog netko mogao prošvercati iz Željezare. Skinuo s nekog kotla ili tako nešto. Jako se vidi?” “Ne, uopće. Ne bih inače nikad ni primijetio, ni sam ne znam što mi je bilo. Možda možete otvoriti i obrisati?” “Stvarno ću morati, da. Ali najprije motor...” “Niste ga dobili zajedno?” “Ne, ovako ov ako ga sastavljam sastavlj am,, amaterski. amaterski. Nisam imao imao novaca.” Prišao Priš ao je j e i vrhom cipele cipe le udario udari o gum gumu. “Voli “Volioo bih bi h se jednom j ednom voziti, prije pri je nego nego crkn cr knem em!” !” rekao je. je . Fric je ušao i vrlo sumnjivo zazviždao. Odjenuo je zimsku bundu koju je napinjao nekakav nekakav paket. p aket. “Što imaš tamo?” odmah ga je pitao otac. “Ništa.” Otac je brzo ustao, uhvatio ga za lakat, baš kad je Fric htio potrčati. Rastvorio mu je  bundu  bundu i izvukao izvukao duguljastu duguljastu kartonsku kartonsku ku kutiju. tiju. Fric je skinuo skinuo odjeću odjeć u i ljljut utito ito se bacio baci o na klupicu pored vrata.

Otac je počeo kidati ljepljivu traku i podigao poklopac. Plastična pozlata gondole zasvijetlila je na suncu. “Zašto to?” Fric je cupkao, onda pokazao prema meni. “On treba... prijatelj mi je... ima rođendan...” Otac me pogledao. Kimnuo sam. Izvukao je gondolu i držao je na rastvorenom dlanu. Ekonomski model, bez svjetala. “Žena ju je kupila, prije no što je umrla. Zbog tumora.” Rekao je to tako čudno da nisam znao je li tumor kriv za prvo ili drugo. “On to želi?” još je jednom sumnjajući pitao Frica. “Da.” Pogleda u mene. mene. “Da.” Zamislio se. “Ovako ćemo se dogovoriti...”, počeo je. Kad smo pola sata kasnije preznojeni hodali prema mojoj zgradi, ispod sakoa skrivao sam gondolu, a Fric je nestručno držao ploču ispod pazuha. Još smo uvijek teško disali i povremeno bi kapljica znoja kliznula po leđima. Morali smo gurati BMW ne samo dovoznom i cestom do baraka, već je Fricov tata poželio vožnju do glavne ulice, što je značilo guranje preko jedne veće i dviju manjih uzbrdica. Na sreću, ljudi su navikli na autom automobil obilee koji su s u slabo palil pa lili,i, tako da skoro uopće nismo sami sami gural guralii auto.

TEHNIČKI ODGOJ  Nona  Nona je često tvrdila tvrdil a da se na sve možeš naviknut naviknuti.i. Na učitelja tjelesnog tjeles nog nisam se mogao. Već sredinom tjedna budio sam se u jedva zadržan krik, obično preznojen, u noći s nedjelje na ponedjeljak ležao sam budan i bojao se. Najprije učitelja tjelesnog, onda straha samoga. Buljio sam u strop i tresao se, crijeva su mi se burkala, usne pulsirale kao da sisaj si sajuu zrak. zrak. Barem sam imao više vrem vr emena ena za za recitir re citiranje anje Heintjea. Ujutro sam tresući se otišao u školu i drhtanje se intenziviralo do tjelesnog. Kad me učitelj pozvao na sastanak, prekrio me nekakav neosoban - kao da se događa drugome, i leden, kao da su se zamrznuli osjećaji - mir neizbježnoga i išao sam s njim. Onda sam oguglao i čekao da prođe. Govorio je i govorio, hodao oko mene, ponekad izgubio kontrolu i dizao me za sisice ili kosu uz uho koju je nazivao slatkicom. Maja me čekala s kremšnitama. Već mi je dugo bilo jasno da bih u skladište išao i  bez njih, ali al i joj to nisam rekao jer sam volio vol io slatk sla tko. o. Ponedjeljcima Ponedjelj cima bih b ih se opustio tek za vrijeme velikog odmora - čitav tjedan do sljedećeg puta činilo se kao vječnost i odjednom e sve postalo nestvarno.  Nisam si mogao objasniti objas niti zašto uživam uživam u dvadese d vadesetom tominu inutn tnim im razg r azgovori ovorim ma s Fricom Frico m između pušenja i tračanja o svemu i svačemu. Strašno su mi nedostajali kad je prijatelja skoro cijeli tjedan opsjedao brzi seks te je cijeli veliki odmor provodio u dvorani za tjelesni. Na sreću, prošlo ga je i užicima se u miru posvećivao poslije škole. O većini mu stvari nisam mogao pričati: ni o Maji i njezinoj tajni, ni o učitelju tjelesnog - Fric me ednom pitao zašto se toliko nalazim s njim i samo sam nešto mumljao. Sam je predložio i rihvatio odgovor od govor,, da me kao nagovara nagovara za ulazak ulazak u partiju? Nije primijetio nelogičnost nelogičnost jer  smo bili premladi. U partiju si se upisivao onda kad si dobio stalni posao jer bez članstva nisi mogao mogao napredovati. napre dovati. “Zašto si lud za filmovima?” pitao me. “Ne znam objasniti. Zato što se među njima osječam kao doma. Iako uvijek mogu reći, nije istina, samo glume, a doma ne mogu. Uopće kod filmova strave i užasa...” Zašutio sam jer sam bio svjestan kamo me vode misli Zar se ne ponašam kao nekakav naivan lik iz filmova strave i užasa koji ne vjeruje da neman postoji i da će doći? Uopće ne pitam kamo kamo moja mam mamaa ide i de i što radi, radi , a kad dođe i udari, uvijek uvij ek sam šokira šokiran. n. Ne smije smiješš tako misliti, naredio sam si i izbjegao Fricov pogled. Nastavio sam: “O kinu Odeon mislim na neki način kao o domu, kao da je moje, znaš? Nešto kamo mogu ići uvijek. Jer me čeka.” Sjetio sam s am se ratn r atnog og filma filma koji koji sam vidio prij pr ijee nekoli nekoliko ko dana dana i nasmij nasmijao ao se. se . “Što je?” probudila mu se radoznalost. Pomislio sam da li da uopće kažem, ali sam počeo pričati. Cijeli me dosadašnji život učio da je najbolje šutjeti. Ali Fric nije moja mama, ponavljao sam. S njim sam rado i bez straha razgovarao. Radost pričanja ležala je u tome što kod njega nije uzrokovalo nikakvu dramu, nikakvo vikanje, nikakvu tragediju. Ništa sudbonosno, samo brbljanje. “Ovo će biti glupo, ali ima dva prizora kod kojih se posve raznježim. Postane mi toplo ovdje...”

Uhvatio hvatio sam se za srce. sr ce. Fric je kimao. “Da, znam. Kad Danci pokazuju lezbijke...” “Fric!” “Da?” “Ne to. Pa znaš znaš da ja takvo što nisam imao imao prili pr ilike ke vidjeti.” vidjeti. ” “Nemoj “Nemoj opet počinjati!” poči njati!” “Neću. Pusti me da ispričam do kraja. Ništa me ne pitaj, jer ne znam objasniti. Prvi e prizor ponekad na kraju filma, kad se pokaže da je sve skupa napisao i pričao jedan od unaka koji je za vrijeme filma još bio mali. Onda je narastao i postao slavni pisac i rekao sve što je bilo bil o i kako kako je bilo. bil o. To.” “A drug dr ugi?” i?” “Taj je još čudniji, jesi primijetio, kad u ratnim filmovima pucaju u avionima, uvijek  e usput prizor kad se avion zapali? Najprije vidimo neprijateljeve mitraljeze, onda rupe koje se stvaraju u našem avionu, onda stup dima kako se vuče iz repa. Kopilot je okrenut rema natrag, gleda dim, onda se okrene naprijed, čudno stvarno. Svečano pogleda pilota i kaže mu: ‘Pogodili su nas!’, nekako posebnim glasom. Čini mi se kao da je rekao nešto zbog čega je tamo. Kao da je ispunio svoje poslanje i toga je svjestan!” “Ne kužim?” “Rekao sam da ni ja.” Ušutjel šutjelii sm s mo i zapalili zapalil i novu cigaretu. Čudno Čudno se namrštio namrštio i ponovo p onovo sam se sjetio fotoaparata koji sam s am nosio u torbi, za svaki slučaj, ako jednom skupim hrabrosti da slikam Maju. “Da te slikam sl ikam?” ?” “Ne, već sam ti rekao da hoću sliku s mopedom ili ništa! Bez njega nema smisla!” Puhnuo je dim i skoro napravio maleni krug. “Aha”, popratio ga je, “savladat ću to prije ili kasnije.” Pustio sam ga da trenira. Kad ga je prošlo zanimanje, vratio se prošloj temi. “Ja najviše volim komedije. Uopće burleske!” rekao je. “Ma, ne znam. Ponekad se smijem tamo gdje se nitko drugi ne smije i obratno.” Frknuo je opušak i pogledao me. “Madame X je najbolja od svih.” To nije burleska”, ispravio sam ga.  Nasmija  Nasmijaoo se od uh uhaa do uha. uha. “Film nije, ali tvoja stara je!” Pogledao sam u pod i nadao se da neću pocrvenjeti. pocrve njeti. “Gledaš?” “Naravno. Obavezno. Zašto misliš da se trudim s gumicom?” “Kakvom “Ka kvom gum gumicom?” ic om?” “Egone, ti si strašno naivan. Jesi se ikad pitao zašto kino Odeon ima čudan raspored? Vrte neke umjetničke crno bijele filmove, starije od zemlje. Madame X ponavljuju, na rimjer, već deset godina?” Sad mi se stvarno učinilo čudnim. Gledao sam u njega. Osjetio sam da mi se ribližava važno otkriće.

“Reci, Fric!” “Vidi, ovako stoje stvari. Stari piše narudžbenicu i njemu se jebe. Ne voli filmove i točka. Pogleda u novine što vrte drugdje i prepiše. Ionako mu često pošalju nešto posve drugo.” Sjetio sam se film fil mova s titlovim titlov imaa na makedonsk makedonskom om ili ćirili ćir ilici ci i kim kimnu nuo. o. “E, i onda preko narudžbenice prođe naša prepametna gospođa blagajnica i ponekad nešto obriše i dopiše umjetničko sranje koje gledate samo ti i ona. Znaš li uopće da filmove ne vrtimo ako nema barem sedam gledatelja?” Znao sam. Štoviše, ponekad sam preostaloj petorici pomagao po cesti pronaći sedmog, da možemo ući u dvoranu. Nikad mi se nije učinilo čudnim da pravilo ne vrijedi za umje umjetničke tničke film fil move. “Ako može ona, zašto ne bih i ja? Tako barem dobijemo nešto seksa u gradu. Samo ednom godišnje, više ne, jer stari luduje za obnavljanjem, naručim Madame X. Malo šale mora biti!” Trajalo je dok sam shvatio. I tad sam sa životinjskim krikom skočio na njega, srušio ga na na pod i pobjesnjel pob jesnjeloo smo se potukli. potukli. Sljedeći je sat bio tehnički odgoj.

 Na radnom stolu stajale su moje moje slomljene s lomljene naočal naočale. e. Učitelj ih je samo pogledao i nije htio ni čuti za stručne upute pri popravljanju. “Ajde, raditi! Moramo da pilimo i šarafimo! Ove mi očari odnesi optičaru. Mi radimo po školskom programu.” Čovjek čije sam sve ratne rane vidio na Madame X nije mi htio pomoći. U redu. “Druže učitelju, što da kažem svojoj mami kad bude htjela znati gdje je u programu navedeno lomljenje naočala?” Zastao je j e i progutao progutao slinu sl inu.. “Mama? Dobro, dobro, sad ću ja to. Makni se!” Sagnuo se nad naočale i prihvatio osla. Fric i ja smo se odmakli da ima mira i dovoljno prostora. “Još ne razgovaraš sa mnom?” pitao me. Šutio sam s am.. “Daj, ne budi budi takav. takav. Ništa Ni šta loše lo še nisam htio!” htio!” Ignorirao sam ga. “Dobro, obećavam obećava m, nikad više Madame Madame X!” “Časna?” “Časna pionirska! pionirs ka!””

“Ti si već omladinac, ne laži!” “Dobro, časna Titova!” Rukovali smo se. “Misliš da će on znati popraviti naočale?” “I hoće”, nasmiješio sam se, “znaš da sam danas prvi put upotrijebio mamu kao rijetnju?”

NAPAD PODIVLJALIH ZUBA Upravo sam zaspao nakon recitacije, kad je Nona zavikala. Pogledao sam preko stranice i vidio je kako maše rukama. Dotrčao sam i upalio svjetlo. Mama je žmirkala u mene u najlonskoj spavaćici roza boje.  Nona  Nona se držala dr žala za trbuh trbuh i oči su joj se širil ši rilee od strave. stra ve. “ZUBI! HOĆE VAN! ZUBI! ZUBI!” “TIŠINA!!!” povikala je mama. “Što lupetaš, zubi nisu tako nisko?!” “Pojela ih je”, pokušao sam objasniti. “PSSST!” stišala me mama, Nonu nije mogla. “HOĆE VAN! HOĆE VAN!” “Pokaži!” mama joj je pokušala raširiti ruke; nije uspjela dok nisam pomogao. Na golemom dijelu trbuha koji je virio između majice i gaćica brzo je rasla crna kvrga i tresla se kao želatina. Već sam trčao jedinom susjedu koji je imao telefon, kod njega su se mogli obaviti samo hitni pozivi. Radio je na održavanju u Željezari, liječnika ili funkcionara nije bilo u našoj zgradi. Kad sam se vratio, Nona je čekala ogrnuta u haljinu, a mama odjevena, sa zamotuljkom kave među dlanovima. Svako je domaćinstvo za slične slučajeve čuvalo kavu u zrnu zrnu il ilii banan ba nanee jer j er nisi mogao liječniku lij ečniku bez malenog malenog dara. Za teške operacije operac ije odgovarala e bočica viskija i, kako sam vidio, talijanski su se trgovci prilagodili jer je prvi red dućana uz granicu prodavao samo te nužne zdravstvene potrepštine. Kad smo začuli začuli hitn hitnu, u, Noni Noni sm s mo jjoš oš jednom j ednom raširil raši rilii ruke ruke i stavili stavil i joj j oj u njih njih zamotu zamotuljljak  ak  s kavom koji je stisnula na kvrgu. U zadnjem trenutku se sjetila Života svetaca i uzela ih sa sobom. Djelatnici hitne su je stavili na nosila i odvezli smo se u bolnicu. Mama je cijelim utem jecala i tulila: “NONA!!! NONICA!!! MOJA LJUBLJENA!!!”  Nona  Nona je moli olila, la, pril pr ilično ično glasno. U čekaonici za hitne slučajeve Nonu su ostavili ležati na visokim kolicima arkiranim usred prostorije, a mama i ja smo sjeli na klupu. Čekalo je još osmero drugih, drugu kraj mene je na glavi zijevala raspuklina iz koje je curila krv, a na dnu se vidjelo nešto bijelo, vjerojatno kost. U rukama je držao banane. Južno voće je donio i stariji par  nama nasuprot, a svi su ostali na koljenima držali kavu. Sjetio sam se Paleta, samog na svijetu. Siroti su nesretnici koji nemaju nikoga da ih u bolesti ili nesreći opremi darovima za liječnike. Knjiga na mojim koljenima dobila je prilično začuđenih i čak samilosnih pogleda; kao, otkad to liječnike zanima čitanje? Shvatio sam razliku između stvarnog života i filma; u njima na nezgodnim odjelima žure, trče i smiruju paniku, u stvarnosti sve teče polako. Mama je zaplela u razgovor s uknutom glavom i saznali smo da čeka već tri sata. Ponekad bi malo klonuo u nesvijest ili zaspao, ne znam, zato mu je vjerojatno brže prošlo. Šutjeli smo i jedino je Nona neprestano naglas ponavljala Očenaš, krunicu i

Zdravomariju što je čudno zvučalo usred javne prostorije. Nije bilo zabranjeno moliti, ali e istina da se molitva čula samo u crkvi. Nakon polnoćke na izlazu je uvijek stajao auto s natpisom Milicija, a u njemu ispod upaljenog svjetla dva milicajca, da dobro vidimo kako nas promatraju i nešto zapisuju.

Spremio sam se na dugo čekanje i počeo gledati Titovu sliku kad se otvorila ordinacija i Nonina kolica su uvezli unutra. Najprije sam se začudio, a onda mi se učinilo, da je j e to vjeroj vj erojatn atnoo zbog Noninih Noninih moli molitvi. tvi. Mama je klonula na kirurgovim rukama, s glasnim kricima o ljubljenoj Nonici i imali smo toliko posla s njom da uopće nisam primijetio kad su Nonu odvezli na odjel. Tek kad e s hodnika hodnika povikala: povi kala: “EGON, MAŠA! EGON!” EGON!”  potrčao sam s am za njom njom i potvrdio joj j oj obećanje. obe ćanje. Mama i ja smo pričekali na hodniku. Glava joj je uskoro klonula na moje rame, a mene je mučila grižnja savjesti. Ako Nona umre, imam li uopće dovoljno novca za misu zadušnicu? Molio sam za njezino ozdravljenje i onda se žderao zbog toga - želim li da reživi iz financij financijskih skih razloga? razloga? Zbog ostalih koji su čekali nisam se usudio nastaviti s uvjeravanjem mame i samo sam nekoli nekoliko ko puta usput šapnuo: “Heintje... gramofon... kupi...” Do jutra se čekaonica ispraznila. Ostalo nas je samo i četvero, svi bez banana i kave što je značilo da smo več obavili posjet liječniku. Kirurg nas je vidio kad je odlazio s posla. Sagnuo je glavu i ubrzao korak, ali ga je mama ama prim pri mijetila. ij etila. “I HOĆE LI ŽIVJETI? HOĆE LI? MOJA DRAGA NONICA?” “O, vi ste još tu? Hode, hoće, iako, drugarice, tako čudnu upalu slijepog crijeva nisam još vidi vidio. o. Pođite k njoj, sm s mijijete, ete, samo pođite! Drugi Drugi kat, kat, soba pet.” Ispred sobe nas je presrela medicinska sestra i mama se porječkala s njom, a ja sam šmugnuo kroz vrata I sjeo na Nonin krevet. U prostoriji je bilo još pet kreveta, odijeljenih u dva reda, i na svima su drijemale starije žene. Pomil Pom ilovao ovao sam sa m je po p o uveloj, čudno čudno toploj koži. koži. Otvorila je oči i trajalo je neko vrijeme dok me prepoznala. “Jesu ih našli?” šapnula je i riječi su joj tako zapinjale u isušenim ustima da ih je ezik jedva izbacivao. i zbacivao. Naturio sam sa m čašu vode i držao je za kratak kratak gut gutlja ljaj.j. “Koga?” “Zube.” “Ne, nisu.”

I uhvatila me za zapešća. “Pobjegli su?” “Nema ih.” U strahu je uzdahnula. “O...Vjerojatno su se sakrili ispod stola i pobjegli kad su doktori i sestre otišli na kavicu. Traže ih?” Morao bih slagati, ali me napala nekakva odrvenjelost hijoj sam htio što prije objeći. Rekao sam joj istinu: “Ne vjerujem vj erujem.” .” “O-joj. “O-joj . Bog zna zna koli koliko ko ih još mogu mogu napasti! napasti! Hoću li ih stvarno ja im imati ati na savjesti?” savj esti?” Pogledala je kroz prozor na dimnjake u daljini. S hodnika se čula mamina dreka. Danas bi bila barem liječnik, da se nisu urotili u školi. Žene u sobi su se budile i pospano ogledavale ogledaval e prem pr emaa izvoru i zvoru buke. buke. Polako sam joj stavio Živote svetaca u naručje. Zahvalno mi se osmjehnula. Zapravo ih nije trebala. Prije par godina sam joj za vrijeme čitanja, vjerojatno iz nestašluka, brzo otegnuo knjigu iz ruku. Nije primijetila. Prst je i dalje klizio po nevidljivim redovima, usne usne su mrm mrmlj ljale ale tekst, tekst, oči pratile pratil e slova. sl ova. “Ne trebaš platiti misu, novac možeš možeš zadržati", zadržati", rekla r ekla je. Poskočio sam sa m od veselj ves elja! a! Poljubio sam s am joj ruku. ruku. Čudno me pogledala. “Znaš “Znaš li l i da mi se činiš stvarno s tvarno radosnim što što sam ostala živa?”

SABOTAŽE  Na rođendan rođ endan sam prilično pril ično prašnjavu pra šnjavu gondolu gondolu pokušao pokušao pretvoriti pretvor iti u dostojan dos tojan dar, prije pri je no što mama dođe s posla. Nona je još uvijek ležala u bolnici, iako od drugog dana sama, u posebnoj sobi, sa zavjesama i plastičnim cvijećem u vazi. Vjerojatno zbog neprestanih moli olitvi tvi kojima je posveći p osvećivala vala svaki budan trenut trenutak. ak. Već sam se nekoliko dana pitao zašto je svijet drukčiji. Ne puno, ali za nijansu je ostao ljubazniji. Na putu iz škole shvatio sam: raspao se na dva dijela! Na onaj koji si mogu priuštiti novcem za nesuđenu misu i onaj drugi. Prije je, naime, cijeli bio nedostupan, a sad mi je došlo mnogo stvari: mogao sam nabaviti kremšnite, novine, i čak i koju ploču, žarulju... Stajao sam pred trgovinama sa sitnom robom i osjećao se kraljevski.  Nisam ništa ku kupio pio jer sam više želio zadržati zadržati osjećaj osje ćaj mogućnosti ogućnosti ku kupnje, pnje, nego nego ku kuplj pljene ene redmete. Gondola je konačno zasjala i kad je budem upotrijebio kao dar, moj će izlet u Italiju red mamom biti opravdan. Iako... Sitna misao koju sam neko vrijeme morao loviti po glavi, prije no što sam je shvatio. Očito su noćne recitacije utjecale i na mene. Obukao sam sako i potrčao u trgovinu s elektromaterijalom. Prodavač je žvakao čačkalicu.  Novac sam stavio na stol, točno točno u paru, i rekao: “Heintje. Mama.” Jednim pokretom dao je ploču i odnio novac. Posvetio se pregledavanju komadića nabodenog na drveni vrh.  Nabrao sam još nekoli nekoliko ko cvjetova, koji su rasli rasl i ispod brončanih nogu nogu um umirućih irućih heroja, kod kuće izvukao s dna kuhinjskog ormarića ostatak celofana. Heintjea sam zataknuo zataknuo u gondol gondoluu i sve skupa zamotao. zamotao. Kad je mama došla s posla, dočekao sam je s recitacijom i darom. Pazio sam na svaki pokret jer ju je moj rođendan uvijek činio još osjetljivijom. Tri koraka naprijed, stop. Lagani naklon. U lijevoj ruci dar koji treba držati ispod, kao pladanj. Desna ruka do kraja ispružena i spremna za rukovanje. Jasan i razgovijetan glas: “DRAGA MAMA, PRIMI OD SRCA OVAJ DAR KAO MALU NAGRADU ZA SVE ŠTO SI MORALA TRPJETI KAD SI ME RODILA!” Mama uzima dar i rukuje se sa mnom. Odmak tri koraka natrag. Posrećilo mi se izvesti ritual bez greške i zadržati mamu dobre volje. Bila je vrlo sitničava glede procedura koje je zamislila: kod ponašanja, pozdravljanja, sve do šetnje. Htjela je većinu našeg vremena provesti po unaprijed pripremljenim kalupima jer nisam  bio dovoljno dovolj no pam pa metan da sam od sebe znam znam reagirati rea girati na odgovarajući način. Sa školskih sam joj izleta uvijek slao razglednicu i kad bi ju poštar dostavio, preda mnom bi je izvukla iz sandučića i uvijek pronašla barem jednu katastrofalnu pogrešku. Na koncu bih

razglednicu napisao olovkom još kod kuće, pod njezinim nadzorom, i na izletu samo repisao tintom i poslao. Mama je odmotala dar i najprije pogledala gondolu: "O, KAKVO UGODNO IZNENAĐENJE!” Onda je u ruku uzela ploču i dugo gledala u nju. "HEINTJE! O, HEINTJE!” Trgnula se i dodala: “Zašto si mi kupio ploču? Pa nemamo gramofon?” “Oh, posve sam zaboravio. OPROSTI, MAMA! Kako bi bilo lijepo da po cijele dane slušamo Heintjea!” Pomilovala me po kosi. “VIDIŠ KAKO IMAŠ KRATKU PAMET, JADNIČAK! NO, VOLIM TE BEZ OBZIRA! SAD SE PRESVUĆI, IDEMO NA SLIKANJE!”  Nadao sam se s e da ćemo ćemo ove godine godine preskočiti pres kočiti obavezno fotografira fotografiranje nje za obiteljski obitelj ski album jer su prošla četiri nesretno završila zbog strašnih sabotaža. Pomiren sa sudbinom podnio sam uređivanje ispred ogledala, ispod Heintjeove slike, dok nisam ostao i odjeven onako kako sam ove godine jednom već bio - na Vinkovu ogrebu. Uredila je i sebe, opet stala pred svoj dio kredenca i dugo pretraživala po unutrašnjosti. Zatvorila je vrata, i okrenula se i dala mi nešto što je izgledalo kao strip. Prolistao sam i utvrdio da se radi o kaubojskom romanu bez sličica na već prilično ožutjelom papiru.

“TO TI JE OSTAVIO OTAC PRIJE NO ŠTO SAM GA OTJERALA! MOLIO ME ZA SAMO JEDNU USLUGU, DA TI GA DAM NA ČITANJE KAD BUDEŠ DOSTA VELIK. DANAS IMAŠ TRINAEST GODINA I MOŽEŠ NAVEČER ČITATI. A SAD NA SLIKANJE!” Koračali smo ulicom.

Fotograf je samo lagano uzdahnuo kad nas je ugledao. Po obrazima su mu pucale tamnocrvene žilice i izdaleka je smrdio po pelinkovcu. Vlasište su mu prekrivale sitne  bijele  bij ele točkice točkice koje bi se pri naglom naglom pokretu rasule po ovratniku sakoa i pridruž pri družile ile se debelom sloju kolegica. Nije trebao ponovo objašnjavati gdje stoji ogledalo. Mama je znala. Odvela me pred njega i još mi jednom uredila stazicu na kosi. Iz torbice je izvadila slatkasto smrdeči briljantin i zabetonirala i zadnje neposlušne dlake. Sa zidova su gledale fotografije; s lijeve strane svadbene, s desne vojničke, prije svega prisega i prvi izlazak u grad. Između njih nekoliko beba u naručju ponosnih mamica i velika fotografija banana u kristalnoj zdjeli. Pogled mi je zastao na južnom voču i okušao sam pročitati natpis na diplomi koja je visjela iznad njih. “TAKO!” rekla je mama i brzo sam joj posvetio svu pozornost. Podigla je kažiprst i mrko me pogledala: “SAD PAZI!” Odvela me pred zavjesu, smjestila, pomicala ruke, glavu, ramena, povremeno me savila u vrlo neudobnu pozu, otišla nekoliko koraka natrag, razmišljala, vračala se i modelirala me dalje. Fotograf se naslonio kraj prozora i gledao pramenove dima iznad grada. Crnu krpu  bacio je preko pr eko ogrom ogromnog nog aparata apara ta postavljenog postavlj enog na tronošcu. tronošcu. “MOŽE!” “MOŽE!” rekla r ekla mu je mama i fotograf fotogra f se sagnuo sagnuo i potegnuo potegnuo si s i tkaninu tkaninu na na glavu. gla vu. Mama je stajala iza njega i promatrala me. “Obnjadčasjaj “Obnjadčasjajsdas”, sdas”, rekao je. “A?” poskočila pos kočila je j e mam mama. a. Otkrio je glavu i objasnio: “Obrve nisu u liniji. Da ne bih poslije ja bio kriv.” Mama se nagnula i gledala prema meni. Zagunđala je, koraknula točno u mene, ispružila palac i njime mi pribila lijevu obrvu tako snažno u čelo da sam posrnuo i skoro srušio zavjesu. Ispravila me i izbliza se usredotočila na obrve. "Pazi što radiš!” puhnula je. Maknula se na prijašnju poziciju. Fotograf se ponovo pokrio. Čekali smo. Opet je zamumljao. “OBRVE SU U REDU! GLEDAM IH!” udarila je mama petom o pod. Tkanina Tkanina je pala natrag, natrag, na fotoaparat. “Desni obraz”, rekao je. Mama me zgrabila za njega i čvrsto stisnula. Kad je i rastvorila šaku, pričekala je dok se nije uvjerila da mi obraz više ne titra. Muškarac je opet sakrio glavu. Tada sam i ja osjetio kako mi lijevi kut usne naglo vuče prema gore, tako da mi se trese cijelo lice, i prije no što sam čuo: “Usna nije u liniji.” Mama mi je nataknula palac u oba kuta usana i izvukla ih. Kad ih je pustila čulo se flop i usta usta su ostala ostal a nepomična. nepomična. “Drugarice”, rekao je fotograf, “ja imam puno drugog posla.” Prišao je vratima i malo ih otvorio. “Troje čeka”, dodao je, “jedan je za rođendan. S tortom!” Mama je još samo puhala i siktala. “ODMAH ĆU SVE SREDITI!”

Gledala je nekako kroz mene - zapravo se radilo o pogledu koji nije gledao mene nego moje sastavne dijelove. Vidio sam je kako je oblikovala njihova imena za vrijeme inventure: “Usne... “Usne... u redu... obrve... obrve ... u redu... razdjelja ra zdjeljak...” k...” Rutinsk Rutinskii se s e odmaknu odmaknula la i povikala: p ovikala: “SLIKAJTE! SAD!” U glas glas joj se umij umiješao ešao prizvu pri zvukk panike. panike. “Može “Može samo do boka?” pitao je. “KAKO DO BOKA? VI MISLITE DA SMO SIROMASI? DA NEMAMO NOVACA ZA CIJELU SLIKU ILI ŠTO? ONDA ĆE U ALBUMU POD STARE DANE IZGLEDATI KAO DA NISAM IMALA CIJELOG SINA! SRAMOTA!” “Drugarice, ne trebate vikati na mene. Što ja mogu kad mu koljeno skače!” Udarila me torbicom po koljenu, posrnuo sam i jedva uhvatio ravnotežu. “A TAKO? O, SJEĆAM SE, S TIM SI KOLJENOM PRIJE ČETIRI GODINE POČEO SVOJE GNJUSNE SABOTAŽE! SAVIO SI GA, SAM OD SEBE! TEK SAM NA SLICI PRIMIJETILA DA RADIŠ NEŠTO PO SVOM! OD TADA SE STALNO MIČEŠ SAMO DA ME IZDAŠ I PONIZIŠ!” “Već ih je četvero”, s vrata je izvještavao fotograf. "Torta se topi!” “BRIGA ME! KAKAV STE VI FOTOGRAF AKO VAM LJUDI NA FOTOGRAFIJAMA SKAČU GORE-DOLJE! SRAMOTA!” “Znate što, drugarice, to nije moja stvar. Doma se dogovorite i ne DOLAZITE OVAMO VIKATI SVAKE GODINE!” Osjetio sam novi novi val trzanja trzanja u obrazima obrazima i pomicanje pomicanje usana. usana. Na sreću sreć u je mama mama uronila u razgovor i više me nije gledala. “A TAKO? ŠTO JE  OVO?”  OVO?” Šakom je udarila po diplomi. Na njoj se sada moglo razabrati ime i prezime, a najvećim slovima: 1. MJESTO U KATEGORIJI MRTVA PRIRODA. MAJSTORSKI  NAZIV  NAZIV.. Staklo je zazvonilo, ali izdržalo. “MAMITE TIME STRANKE, DA STE MAJSTOR MRTVE PRIRODE, A ONDA SE NA NJIH DERETE?" urlala je mama. “LAŽLJIVAC! PREVARANT! LOPOV! IDEMO!!!” Kad sam krenuo, tijelo mi se odmah umirilo i na putu kući sam već posve uobičajeno gledao u asfalt i sa strahom vrebao mamino uzdisanje i mrmljanje. “I tebe sam, izdajniće, nosila na rukama kad su te boljele uši! Dane i noći, neprestano! O, da sam znala! znala! Nisi se s e htio prestati derati!” d erati!”  Ni sam s am ne ne znam što mi mi je bil bilo. o. Da sam razmišl razmišljao, jao, ne bih se usudio. usudio. Pitanje je doista dois ta došlo iz mojih usta, a imao sam osjećaj da se u njima i rodilo; nije izviralo iz dubine i nije imalo im alo misli isl i kao podlogu. Pitao sam: “Što se dogodilo dogodil o nakon nakon dva tjedna? Zašto sam prestao pres tao plakati?” Iznenadilo je i mamu. Zaustavila me, namijenila mi jedan od onih svojih kakva-si budala pogleda koji nije nij e mogao mogao prikriti izn i znenađenost enađenost i odgovorila: odgovori la: “Samo ti možeš pitati takvu glupost! Odvela sam te liječniku, naravno. Dali su ti lijekove i za dva dana si bio u redu.”

Kad smo prošli spomenik, vratila se oživljavanju uspomena, a dio mene je razmišl razmišljao jao o tome tome što sam sa m zapravo čuo. Nije mi ništa bilo bi lo jasno. j asno.

POL NJUUUUUMAN Fric je došao u školu posve blijed. Ionako je zakasnio na prvi sat, no ni na drugima nije izdržao baš dugo. Prije no što je učitelj ušao u razred, pobjegao je i rekao da me čeka za vrijeme velikog odmora na našemu mjestu. Dotrčao sam još dok je odzvanjala zvonjava. “Što je?” “Egone, ovo je pizdarija. Stari je jučer došao s posla, parkirao moped ispred vrata i dugo ga gledao. Onda je rekao: ‘Bilo je dobro prošli put’ - mislio je na naše guranje po gradu i dodao: ‘Bilo bi vrijeme da se počnem voziti autom.’ Opa, pomislio sam, konačno će kompletirati onu svoju krntiju, a meni ostaviti motor. Još sam ga i potpirivao, da, kako e zimi zimi doista doi sta jebeno jeb eno na na mopedu, mopedu, po kiši i vjetru... A on...”  Naslonio je j e čelo čel o na zgrčen zgrčenaa koljena. “Što je bilo?” “On... razumiješ... odjednom kaže... prebacit ću motor iz mopeda u auto. Onda mi je oš objašnjavao da je u tim automobilima ionako slabiji motor, a ja sam počeo objašnjavati da moped već i sam sebe jedva vuče, pa smo se posvađali. Zajeb, do konca tjedna moram nešto smisliti!” Šutjeli smo i pušili. Iz torbe torbe sam izvadio roman koji koji mi je j e ostavio os tavio otac. Ponudio Ponudio sam ga ga Fricu. Fri cu. “Hej, hoćeš ga čitati?” Fric gaje prelistao i vratio mi ga natrag. “Znaš “Znaš da d a se ne volim mučiti. mučiti. Previše Previ še teksta, to nije za mene. mene. Je li zanim zanimlji ljiv?” v?” “Je, o revolverašu koji dojaše u grad, obračuna se s razbojnicima, učiteljica se zaljubi u njega, a on joj na kraju kaže da je rođen za usamljenog kauboja i odlazi prema sunčanom zapadu.” “Uh, pa to dobro zvuči! Daj!” Pokupio Pokupio je sveščić svešč ić i ugurao ugurao ga u torbu. torbu. “Pročitaj ga jako pažljivo", dodao sam. “Zašto?” Otvorio sam usta. Htio reći da je priča o kojoj sam govorio takoreći vremensko ismo moga oca kojeg se ne sjećam i čekalo me cijelo desetljeće. Kad sam ga jučer  navečer konačno pročitao, počele su mi curiti suze jer nešto tako glupo nisam već dugo čitao. Očito opet nešto što nisam mogao razumjeti. Kako da to objasnim svom jedinom rijatelju, a da mi se i on ne smije? Fricu je dosadilo čekati i sam je ponudio odgovor: “Misliš jer nije tvoj? Da ću ga zapackati?” “Da, to, da”, složio sam se. “Ne brini”, br ini”, obećao obe ćao je, "vratit ću ti ga netaknu netaknutog tog.” .” “Ne treba.” “Kako? Rekao si da nije tvoj?” “Nije, ali al i ne trebam ga vratiti. Šalji dalje.”

Začuđeno ačuđeno me pogledao i slegnuo slegnuo ram r amenim enima. a. Zapalili Zapali li smo smo cigarete ci garete i šutjeli. Razmišljao sam o čovjeku koji voli kaubojske usporedbe i koji me, kako je rekla mama, htio za sebe, ali me ona istrgnula iz njegovih ruku jer sam pripadao samo njoj. Fric je nastavio učiti kako se rade kolutovi od dima. Nije mu baš išlo najbolje. Razočarano je uzdahnuo: “Jebemti, kad bih znao raditi kolutove kao Pol Nevman u onom filmu o kockarima.” “Njuman. Pol Njuman”, ispravio sam ga. “Dosadan si. Je li to važno?” Moj uvijek pomalo prisutan osjećaj krivnje opet je ojačao kad sam se sjetio zadnje mamine smrti. Zašutio sam. Uza sve probleme koje sam imao, izgovaranje prezimena nekog glumca doista nije bilo važno. Fric je potegnuo dim i kad ga je ispuhnuo, usput je rekao: “Nevman “Nevman ili Njuman, Njuman, sve je to...” “O!” trznuo se, tako da sam ga uplašeno pogledao. Po zraku je plutao prekrasan kolutić. Fric je brzo br zo povukao povukao dugačak dugačak dim i ispustio ga uz riječ: rij eč: “Neeeeeeeeeevman.” Pramenovi Pramenovi su se razvukli razvukli na sve strane. s trane. Sljedeće uvlačenje iz cigarete namijenio je izgovoru: “Njuuuuuuman.” Savršen Savrše n kolut kolut odlijepio odlij epio mu se od usta. Gledali Gledal i sm s mo u njega njega dok nij nijee odletio. odl etio. Fric je j e šokirano zijevao: zijevao: “O jebem j ebemti, ti, o jebem jebe mti!” Ponovio je pokušaj pokušaj.. Isti rezu re zultat. ltat. Lagano me udario po leđima i u čudu me pogledao: “Imao “Imao si pravo! Pravil Pra vilan an je izgovor doista dois ta važan! važan! O jebemti!” jebemti!” Stavili smo cigarete u usta, istovremeno potegnuli i puhnuli: “Njuuuuuuman!” Kolutići Kolutići su se njihali nad naši našim m zadovoljnim licim lici ma.

ZELEN BOR  B OR  Fric me pozvao na pretpremijeru danskog filma. Stiskali smo glave i gledali u vrpcu koju smo često davali jedan drugome jer bi nas od držanja prema svjetlu počele boljeti ruke. Fric bi povremeno prekinuo predstavu, uzeo škare i odrezao komadić za svoju zbirku. zbirku. Pitao sam ga ga je j e li l i se s e sjetio s jetio rješenja rje šenja za moped a on me me sam sa mo tužno tužno pogledao. Za vrijeme lijepljenja počeo sam cupkati po operaterskoj kabini i ispod pulta ugledao kutije s filmovima. Kredom je pisalo U GORI... Izvukao sam omot k sebi i ročitao roči tao kraj natpisa natpisa:: ...RASTE ZEL ZELEN EN BOR. “Što je to?” pitao sam. “Ah, Dan mladosti. U kinu moramo vrtjeti nešto partizansko. Nisam još ništa ogledao, možda su negdje negdje kakve kakve sise. s ise. Pon Ponekad ekad okupatori okupatori dobro siluju sil uju.” .”  Nadao sam sa m se da ćemo ćemo i ove godine za službeni službeni rođendan r ođendan druga druga Tita Tita ići ić i u planine; na na utu ću opet moći hodati za Majom, na vrhu će nas čekati gulaš. “Mogu “Mogu ga ga ja j a pogledati?” po gledati?” “Možeš.” Otvorio sam kutiju i stavio rolu na stol. Oprezno sam je odlijepio i počeo regledavati. Dugo nije bilo ništa. “Fric, dođi vidjeti! Tu je seks!” Odložio je svoju vrpcu i virnuo mi preko ramena. “Lijepe sise.” “Da, dobro izgledaju, da”, složio sam se. “Dobro meso”, potvrdio je i vratio se danskom filmu. Naglo sam zastao i pogledao ga. Tu bi moral moralaa biti bi ti neka neka veza koju nisam razum razumio. Fric je zaključio zaključio da sam s am se zamisl zamislio io iz osve drugih drugih razloga: “Uzmi traku. Film dođe i ode. Više ga nikad nećeš vidjeti!” Počeo sam se braniti. Dao mi je škare: “Reži, ne budi curica!” “Što ako netko netko primijeti?” p rimijeti?” “Neće nitko primijetiti. Nitko to neće ni gledati. To je obavezan film. Moramo ga vrtjeti za praznike, praznike, razu r azum mije iješ?” š?” “Ne znam, ali...” “Ma daj, to danas svi rade. Reži!” Izrezao sam gole prizore, Fric je preuzeo vrpce i otišao ih slijepiti. Da bude rofesionalno, rekao je. Svoj sam prvi film odnio odnio u kućn kućnoo skrovište. skrovi šte.

SUSJED S ČETVRTOG KATA Duboko sam udahnuo, raščupao si kosu i pozvonio. Iz unutrašnjosti je dopiralo soliranje na električnoj gitari, zato me nije iznenadilo što Hipi Roman nije došao otvoriti. Pričekao Priče kao sam kraj kraj pjesm pjes me i saznao saznao koliko dugo dugo gitaristi mogu svirati svir ati bez prekida. pr ekida. Kad je glazba utihnula, odlučno sam pozvonio čak tri puta zaredom. Nema odaziva. Opet sam pritisnuo zvono. Začuo sam korake koji su se ubrzo zaustavili, zato sam ponovo upotrij upotrijebio ebio prst. Pentangle Pentangle sam držao pred sobom kao kao štit i osjećao osje ćao sam s am se snažno; snažno; ispunio ispunio sam zadaću koja je izgledala nemoguća. Otvorila su se vrata. Hipi Roman je provirio, iza njega je dolebdjela maglica čudna mirisa. iri sa. U rukam rukamaa je j e držao cigaretu ci garetu koju je sam smotao, smotao, ali vrlo vrl o površno površ no i iskrivlj is krivljeno. eno. “Druže, ovo su Pentangli!” podigao sam ploču.

Zjenice su mu lagano plutale amo i tamo, kao zlatne ribice u školskom akvariju. Počeo me obuzim obuzimati ati grozan osjećaj da sam s am nevidl nevidljiv jiv.. “Rekli ste... s te... Pentangli...” Pentangli...” Kako sam mrzio očaj koji mi mi je j e počeo poče o prodira prod irati ti u glas! glas! “Nisu komercijala... alter...” Zašutio sam. Roman je i dalje visio na dovratku i gledao u mene ne trepćući i ne uočavajući me. Ploča mi je j e klonula. klonula. “Romane, “Romane, moli olim m...”  Nikakve  Nikakve promjene. promjene. Je li moguće oguće da je sav trud bio uzaludan? uzaludan? Ne samo samo moj, čak i Fricovo odricanje od traperica i Nonino sporo oporavljanje koje se zakompliciralo u upalu pluća... sve uzalud? uzalud? “Druže, molim vas... zašto me ne prepoznajete?” Prebacio sam ploču u ljevicu i spustio je na bok. Nije više bila važna. Podigao sam desnicu, kao u školi. “Znate, ja sam Egon, onaj Egon, vaš susjed. Egon s drugog kata.” Kažiprstom i srednjakom oblikovao sam broj dva, da objasnim odakle dolazim, kad e susjedovo susjedov o lice li ce pokazalo znakove znakove života. I on je podigao ruku, ruku, ispruž is pružio io prste pr ste u slovo V i rekao: r ekao: “Peace, brother! Oprosti što nisam odmah znao da si naš. Samo uđi, samo uđi!” Gurnuo me u stan i zatvorio za mnom vrata. Sobu su ispunjavali šareni predmeti i odjeća nabacana u kartonske kutije. Posvuda su

stajali lonci sa sobnim biljkama, ali ni jedna nije cvjetala. Veći dio prostorije zauzimao je nizak nizak krevet; krevet; gramofon gramofon je Roman Roman stavio na pod, a od parket par ketaa se nije puno vidjelo vidje lo jer su ga rekrivale ploče. Oprezno sam ih zaobilazio dok sam hodao, pod Romanovim su petama pucketale, katkad bi čak i pukle. Izvalio se na krevet i pokazao mi da mu se pridružim na drugoj olovici. olovi ci. Dao mi mi je j e cigaretu ci garetu i iz i z ljubaznosti ljubaznosti sam s am potegn potegnuo, uo, iako ga nisam nisam htio htio oštetiti jer je očito bio, bi o, kako kako bi rekli u školi, socijal soci jalno no ugrož ugrožen. en. Strop je izlij izlijepio epio komadima komadima kaširanog papira u kakvim kakvimaa smo u trgovini trgovini kupoval kupovalii jaja. j aja. Odmah sam znao da sam došao na pravo mjesto. Samo najveći glazbeni znalci znaju tom odličnom izolacijom poboljšati zvuk u prostoriji. Popušili smo cigaretu. U ustima je ostavljala čudan okus. Vrtjelo mi se i stalno mi se smija smijalo. lo. Jedva J edva sam obuzdavao obuzdavao smijeh jer se u posjetu posj etu nisam nisam htio htio ponašati nepristojno. nepri stojno. Roman je naslijepo zamahnuo rukom prema desnoj strani i zapaljenim vrhom cigarete ipao po podu dok je nije nije ugasio. Raširio Raširi o je dlan i opsovao: “Šit, ne volim singlice! Uništavaju mi parket!” Podigao sam se i pogledao. Doista je ugasio na maloj ploči koja je na sredini imala veću rupu i zbog toga nije zapalio samo lastiku nego i drvo ispod nje. Pogledao sam po razbacanim pločama i utvrdio da ih upotrebljava umjesto pepeljare. Skoro sve imale su posve izbrazdane naljepnice, često bi mu opušak prožderao i koju skladbu. “Oprostite”, nisam mogao izdržati, “nije šteta ploča? Zadnje pjesme više uopće ne možete slušati?” Hipi Roman Roman je pogledao oko sebe. “Jesi “Jes i haj?” rekao je. je . Nisam ga ga razu ra zum mio. “Koliko “Koli ko me me im i ma? Zašto mi mi govoriš govori š vi?” vi ?” “Oprostite... hoću reći, oprosti...” “Dobro, dobro. Svaki bend na početak stavi najbolje što ima. Je li tako? Odeš u trgovinu i poslušaš od početka, ne od kraja. Što se više zadubljuješ u ploču, sve više je smeća i škarta. To se zove psihologija.” Počeo mi je motati motati novu cigaretu. cigaretu. Napravio je filtar fil tar od dna kutije kutije šibi š ibica. ca. “Hoćemo slušati Pentangle?” pitao sam. “Sori, nemam ih.” “Ja sam s am ih donio. Rekao Rekao si da slušam sl ušamoo nešto progresivno...” “Balavče”, rekao je, “ti si još malo zbunjen. Progresiva je muzika koja ima orgulje Hamm Hammond, a drugo, što isto tako nije komerci komercijal jala, a, je j e alternat al ternativa.” iva.” Ustao je i posrtao do gramofona. Kleknuo je ispred njega, izvukao s poda singlicu i ustio je. Zagrmjeli su bubnjevi i iza njih zategnut i zavijajući zvuk. “Hamm “Hammond!” ond!” rekao r ekao je. “No, što je to?” “Progresiva”, “Progresi va”, ponosno sam rekao. rekao. Bacio je ploču s gramofona, tako da je proletjela po sobi. “Točno”, pohvalio me. Vratio se na krevet. krevet. “Stavi Pentangle”, rekao je, naslinio papir i prilijepio ga. Otišao sam do gramofona i dodirnuo ga. Prvi put u životu! Sve sam znao, zato sam se ponašao odlučno, ali ne ishitreno. Otpuhnuo sam pepeo cigarete s tanjura, stavio na njega prvu ploču, pogledao je li na strani označenoj slovom

A, onda odmaknuo omot posve do zida, za svaki slučaj. Pomaknuo sam iglu iznad uvodne raznine raznine na obodu i polako pol ako je pustio.  Nekakav  Nekakav čudan glas, onda podivljal podivl jaloo plj pljeskan eskanje je i - kako kako su ti Pentang Pentangli li cij cijepali epali!! Kakvo divljanje pjevača! Kakva brzina... “Stavi na trideset i tri”, muziku je prekinuo Roman. “A?” “Trideset i tri!”  Nisam imao imao pojm poj ma o čemu čemu govori govori.. Onda sam ugledao ugledao nekakav nekakav prekidač pr ekidač ispod i spod kojega e pisalo 33-45-78 i iz srednjeg ga položaja prebacio na prvi. Glas je postao normalan,  brzina se smanjila. smanjila. Pentang Pentangli li su odjednom zvučali zvučali ljubaznije ljubaznije.. Sav crven cr ven od sram sr amaa otišao otiš ao sam s am dijeliti dijeli ti cigaretu ci garetu s Romanom Romanom.. “Šit, i ja se često zajebem. Nemam pojma zašto moraju singlice raditi na 45 okretaja, LP-je na 33. Samo kompliciraju!” Utonuo sam u jednu od svojih beskorisnih sanjarija. Što bi se dogodilo da osnujem svoju grupu i sviramo stalno na 45 okretaja? Brže i još brže od brzoga? Možda čak na 78, to bih morao jednom probati! “Šit”, progovorio je Hipi Roman kad smo popušili. “Već dugo nisam bio nigdje, a ovdje je sam s amii šit! š it! Ponekad Ponekad čujem tvoju staru kako kako se dere. der e. Malo je j e sjebana?” sj ebana?” Zacrvenio acrve nio sam se. “Šit, i moj stari je bio. Nije čudo što je stara pobjegla. Kako me gnjavio kad sam rvi put došao iz Amsterdama. Prisilio me da idem raditi u Željezaru i svi su se zabadali u mene. Najviše jedan tupavi poslovođa koji me jednom našao nasamo i rekao da bi se i on upisao u hipije i gdje se to može napraviti? Jer je čuo da imamo slobodan seks i seksualnu revoluciju. Rekao sam mu da donese fotografiju, kao za osobnu, i tristo maraka. Moj je stari bio šef gradskog lovačkog društva i ukrao sam mu praznu člansku iskaznicu. Stavio sam fotku voditelja smjene i njegove podatke. Na početku sam napisao da je voditelj smjene ovlašten za slobodan seks i seksualnu revoluciju. Kako je slinio od veselja! Onda sam mu još objasnio kako da upotrebljava rubrike ULOV, DAN i TEŽINA. Usput sam mu dao onaj školski štambilj s jelenom i rekao da time naglasi kapitalne ulove, recimo lavuše. Na koricama sam otipkao ime našeg grada i broj 0001, onako kako je imala Titova partijska knjižica. Tip je postao blažen. Upozorio sam ga da ne dosađuje neprosvijećenima. Da njegova iskaznica vrijedi samo kod onih koji su također članovi. Zamisli, skužio je da je broj 0001 u gradu i da mora nešto napraviti. U jednom tjednu su kod mene došla četiri njegova prijatelja i htjeli su se učlaniti u hipije. Povećao sam tarifu na četiristo maraka i dok nije bilo starog u lovačkom društvu, napravio nove iskaznice. Šit, kako je krenuo biznis, to je nevjerojatno. Nemam pojma što su radili jer nisam upisao ni jednu žensku. Sami starci, trbušasti i ćelavi, htjeli su punomoć za slobodan seks i seksualnu revoluciju. Polako mi se više nije dalo tipkati i za učlanjivanje sam ovlastio voditelja smjene, a ja sam ubirao postotak. Više nisam trebao ići na posao, prisutnost mi e ionak i onakoo on žigosao, a im imao ao sam s am novaca novaca za putovanja putovanja po svijetu svij etu koli koliko ko sam htio. htio. Sve sam vidio, od Indije do Woodstocka. Vraćao sam se kući samo po lovu. Voditelju smjene sam rekao da se naš hipi pokret uspješno širi po svijetu. I sam je vidio po novinama cure iz Woodstocka Woodstocka i Isla kako se valja va ljaju ju po blatu bl atu!! Jednom se vratim v ratim s puta puta i okruže okruže me me petorica petori ca s najnižim brojevima. Zašto im ne dovedem neke hipi cure iz inozemstva? Kod nas se neće

upisivati, a sigurno bi kad bi znale kako je sad moderna slobodna ljubav na zapadu. Hitno moram srediti međunarodnu razmjenu, nešto slično radnim akcijama. I neka budu plavuše! Dosađivali su i dosađivali. Jedva sam obrisao znoj s čela jer doista više nisam znao što smuljati. Nekako sam ih se riješio i dođem kući, a stari skače od bijesa! Kamo nestaju iskaznice? Našao je moju svilenu maramu u lovačkom društvu, što sam tamo radio? Zašto e voditelj smjene tako tajanstven, i svi njegovi prijatelji? Što se događa? Počeo sam spavati u nekakvom ambaru. Jedva što sam ujutro pomolio nos u grad, već su me lovili i gnjavili. Počela me hvatati panika. I odjednom - kraj! Svi su nestali. Puf, preko noći! Voditelj smjene, njegovi prijatelji, moj stari, nikog više nije bilo. Polako sam saznao da je olicija gurnula svoj nos, infiltrirala svog čovjeka i uhapsila ih. Tajno društvo, to je teška izdarija. U životu se nisam tako jako bojao. Prođe tjedan, dva. Nitko me nije izdao. Skužio sam da i neće! Jer kao prvo: za mene su znali samo najstariji članovi, a oni nisu smjeli reći jer sam ja puno putovao i kao bio njihova veza s inozemstvom. Na suđenju su svi dobili po ne znam koliko godina jer su bili domaća tajna grupa. Kad bi se pokazalo da su vođeni iz inozemstva inozemstva ili i li čak dio međunarodne međunarodne urote, urote, dobili dob ili bi dva d va puta toliko, možda možda bi nekoga i ubili. Mog su starog odveli jer su iskaznice bile njegove, i pisaći stroj također.  Najprije  Najpri je nije ništa znao, znao, nakon nakon dva dana je sve prizn pri znao, ao, čak i idejno idej no vodstvo. Nakon Nakon roglašenja presude pres ude ležao sam u stanu stanu i utvrdio kako mi mi je j e lije l ijepo. po. Nitko me me više vi še ne gnjavi gnjavi.. Shvatio sam da nema boljeg uređenja od socijalizma! Posvuda sam tražio slobodu, a našao sam je kod kuće! Reci, da li se igdje na svijetu može dogoditi da ti država u jednoj noći makn maknee sve gn gnjavatore javatore s ram ra mena, ha? ha? Da te oslobodi os lobodi,, doslovce?” dosl ovce?” Imao je pravo. Htio sam kimnuti, ali mi se već od pokušaja snažno zavrtjelo u glavi i radije radi je nisam ni pokušao pokušao taj pokret. “Nemaš Titovu sliku”, primijetio sam, “to je tek druga soba u kojoj je nema.” Odmah sam požalio što sam to rekao - nikad se više nisam htio sjetiti skladišta opreme za tjelesni i učitelja, osobito ne ovog trena. “To ti misliš!” Roman je neko vrijeme tražio ispod kreveta, a onda izvukao izgužvanu fotografiju. Dugo sam je gledao. Očito je seks bio osvuda oko mene, samo su neki došli prvi i prisvojili ga. Više nisam mogao skrivati čuđenje prema svome susjedu - njegove ploče, fotografije, stan; i kako je dobro znao savladati oca.

Roman Roman je očito oči to bio pam pa metan čovjek kojeg kojeg slikovn sli kovnica ica o Paletu Pale tu nik nikad ad nije uplašila. uplašil a. “Romane...”, “Romane...”, počeo p očeo sam. “A?”  Ni sam nisa nisam m znao znao što želim pitati.

“ it”, rekao rekao sam i brzo ponovio. ponovio. Uživao Uživao sam u odsječnosti odsječnosti te riječi. “Stvarno”, “Stvarno”, složio složio se, “sve je šit, zar ne ne daje sve sit?” “Ne znam znam,, no... nije sve... sve ... Kino je super. Film Fil m stvarno nije šit.” ši t.” “Film je glavni šit. Uopće ne utječe na kozmičku savjest. Ništa ne može promijeniti. Film je maya.” Ustao sam, kao da sam se probudio iz more. “Što? Kako Maja?” “Ne maja” maja”,, ispravi is pravioo me, me, “maya”, “maya”, i grleno potegnu potegnuoo srednji sr ednji glas. Dodao: “Iluzija, hinduski. Ako nađem ploču, pustit ću ti pjesmu od Incredible String Banda koja pjeva pjev a o tome. tome. Iako ne ne znam znam gdje je. Možda Možda sam sa m je već ve ć previš pr evišee progorio.” progori o.” “Maja znači iluzija?” “Da.” Počeo sam mahati glavom. “Nije istin i stina. a. Nije istina.” istina.” “Što je s tobom, brader?” “Onda, nikad ne ideš u kino?” “Ne trebam, smotam si jednu i gledam svoj film. Inače, sad nije vrijeme za kino, sad e vrijeme za mijenjanje svijeta. Kino je opijum za narod. O, Bog me malo sjebao pa sam se rodio u ovoj vukojebini gdje ne mogu mijenjati svijet. Pogledaj Jerryja Rubina, o, da sam kao on! On će promijeniti svijet! O njemu će se još govoriti, kad nas dvojica budemo davno zaboravljeni. “Film nije opijum za narod!” “Jesi tvrdoglav, budalo.” “Nije i nije!” “Budalo, “Budalo, koliko ti hipija poznaješ poznaješ osim mene?” mene?” “S iskaznicom?” “Ne. Ovakvih, nas pravih!” pr avih!” “Nijednog.” Kimnuo Kimnuo je. j e. “Točno. Ne samo što sam hipi, nego imam i učenika.” “Koga?” “Tebe. Zato što sam tvoj duhovni vođa, osjećam se odgovornim za tebe i ići ću u kino da ti dokažem da nemaš pravo. Film ne može ništa promijeniti!” “Kad idem id emo?” o?” “Može “Može i danas, ako hoćeš.” Fric je u čast mog rođendana naručio tjedan filmova strave i užasa i danas su rikazivali Kuću voštanih lutaka. “Da”, složio sl ožio sam se, “idem “ide mo!” Došli smo prilično kasno i blagajnica je, kao i uvijek, čuvala za mene kartu. Sjedala do mene bila su zauzeta, kao i skoro cijela dvorana. Pročulo se da je film 3D i da će svaki gledatelj za istu cijenu dobiti naočale od kartona s obojenim stakalcima od tanke folije. Već su u predvorju svi stavili naočale i spoticali se jedni preko drugih. Frica nije bilo. Odlučio je j e šetati še tati po svježem s vježem zraku zraku dok ne smisl smislii rješ r ješenje enje za moped. moped.  Na sreću, sreć u, ostalo je slobodno slob odno sjedalo sje dalo u prvom redu ispred ispr ed mene, pokraj rupe kamo kamo

sam protezao noge. Kupio sam kartu za Romana i ušli smo u dvoranu. Hipi se samo smješkao i ponekad bi mu klonula glava. Bojao sam se da će zaspati, a naša rasprava ostati nedorečena. I za vrijem vrij emee film fil mskih novosti novosti nitk nitkoo nije skinuo skinuo naočale, naočal e, a kad je počeo film dvoranom se proširila vika. Ruke su se istezale prema nama, htjele nas zgrabiti i instinktivno smo saginjali glave. U zadnjem dijelu je kuća ludog kipara počela gorjeti. Vosak se cijedio s lutaka i otkrivao raspadnuta trupla ispod njih. Padala su na nas i mogli smo samo vrištati.  Na desnoj strani počela počel a je rasti tamna tamna mrlja rlj a i širil šir ilaa se preko platna. Sve sam se više omicao na lijevu stranu i kraj dočekao skoro klečeći u otvoru prednjeg reda. Posjetitelji Posjetitel ji su odlazili s glasnim smije smijehom hom i štosovima š tosovima koji kojim ma su htjel htjelii prikriti pr ikriti koliko koli ko su potreseni. Pomogao Pomogao sam s am Rom Romanu anu do prve ulične svjetilj svj etiljke, ke, da se s e čelom če lom naslo nasloni ni na nju i dođe do daha. “Šit”, rekao r ekao je, “šit, ovo o vo udara! U, jebemti! jebemti! U, šit!”  Nježno  Nježno sam mu mu skinu skinuoo 3D naočale, naočale , presavi pre savioo ih i stavio mu ih u džep jakne jakne od trapera tra pera koju je pri odlasku ogrnuo preko tunike. Čekao sam i nisam znao što da mu kažem. Još je j e neko neko vrijeme vri jeme teško teško disao, dis ao, prije pr ije no što smo smo krenuli krenuli prema zgradi. zgradi. “Ovo je bio bad trip”, presudio je i nisam znao što time misli. Otpratio sam ga do vrata. Pokušao sam se sjetiti ima li gdje u sobi zrcalo, ali  bezuspje  bezuspješno. šno. Vjerojatn Vjeroj atnoo u zahodu... zahodu... Zamišl Zamišljao jao sam kako kako će ga tek lupiti l upiti kad shvati da d a mu se kosa od strave na sitno ukuštravila u nekakve čudne, slijepljene volančiće kakve još nikad nisam vidio i da je ona crna mrlja koja se za vrijeme filma sve više bahatila preda mnom, njegova frizura koja je stršila u zrak. Pozvao me na još jedan dim, ali sam odbio. Uzeo sam samo Pentangle.

OSCAR  “Zajebala me Raquel Welch”, Fric je pao na stolac s visine, “sad će biti pizdarija.” Odmor je tek počinjao. Prvi sat nije bilo Frica, što si je često priuštio jer, rekao je, ionako će cijeli život morati rano ustajati za Željezaru; zašto bi počeo još u školi? “Što se dogodilo?” “Malo sam pušio na našem mjestu i razmišljao da li da uopće odem u školu kad je tako tako llije ijepp dan. Kučka Kučka je j e im i mala slobodan slobo dan sat! Majku Majku joj!” “Tko?” “Ona iz slovenskog.” “Vidjela te?” “Ma, da.” “Pa rekao si...” “Ma gle, nikad ne bi pogledala kroz prozor! Nikada! Nema ona pameti! Umiješala se Raquel Welch i...” “Fric, ništa ne kužim. Znaš da se onda čudno osjećam. Reci mi sve, po redu.” “OK. Evo, pušio sam i počeo raditi kolutove. ‘Njuu-uuuuman’, govorio sam i nastajali su tako mali, krasni. Gledao sam ih kako lete, bilo mi je lijepo, zaboravio sam na moped, na sve. Odjednom sam se sjetio, hej, ako su takvi koluti od Newmana, kakvi su od drugih glumaca? Najprije sam rekao ‘Istvuuuuuud’ i jedva je što izašlo. No, svejedno  bolje  bolj e nego nego ‘Veeeej ‘Veeeejn’, n’, od njega njega nije bil biloo ništa. Pokušao Pokušao sam s ‘Rakel Uuu uuuu uuuu uuuu uuelč’ elč’ i ... nećeš vjerovati!” Rukama je napravio velik krug po zraku. “Kolut od metar, stvarno! Toliko dima uopće nisam imao u plućima, toliko ga nema u cijeloj cigareti koliko ga je napravila RaquelWelch; na njoj je sve ogromno i kolut je rastao i rastao! Ludo, trebao si to vidjeti! Nisam mogao zatvoriti usta! Nosilo ga je gore, gore, ravno u nebo. Nije se smanjivao ili gubio oblik. Nevjerojatno! Odletio je pokraj zbornice i kučka ga je morala vidjeti. Gurnula je glavu i ugledala me. Kako je tulila, to nije istina!” “I što ćeš sad?” “Što mogu, kurac je gleda. Nek’ se izlaje, ja ne trebam tu školu.” Zazvonilo je i više nismo razgovarali, iako je trajalo nekako dugo prije no što je ušla učiteljica slovenskog. Uvijek je dolazila nenašminkana, s kosom zavezanom u rep; njezina e kći išla u prvi razred, a muža još nitko nije vidio. Najbolje sate ispunila bi dugačkim monolozima uhvativši se doista najmanjeg dijela pjesme, recimo usklika ‘Ah’ ili ‘Oh’ i u nedogled raspravljala o svemu što je pjesnik time htio reći. O patnji, odricanju, krivnji,  boli i tako dalje. Za njezinih njezinih sati mogao mogao sam na miru miru pilji pil jiti ti u Titovu sliku sli ku i razm ra zmišl išljati. jati. Udarila je imenikom o stol prije nego što je utihnuo odjek našeg gromkog"... S TITOM NAPRIJED!” “Sjednite! A ti, Fric, ostani stajati! Previše si već prosjedio u ovoj školi. Po zakonu dužni smo te školovati osam godina i ni minute duže. Razgovarala sam s ravnateljem. Tvoje vrijeme, dragi Fric, upravo je isteklo. Vjerojatno si naučio barem to gdje su

vrata. Doviđenja!” Fric je pokupio torbu, potapšao me po ramenu i polako krenuo prema vratima. Gledao sam za njim. Drugarica ga je očito već zaboravila. “Djeco, sad je vrijeme za zaključivanje ocjena. Pitat ću, a vi se samo javljajte.  Najprije  Najpri je oni koji bi htjel htjelii odli odličan. čan. Pitanja iz svjetsk svje tskee kn književnosti. jiževnosti. Sjećate se bajki koje smo čitali? Tko zna nabrojiti barem jedno djelo Oscara Wildea?” Morao bih podići ruku i riješiti se tog predmeta za ovu godinu, ali nisam imao volje. Javile su se cure iz prvih klupa. I Fric. Stajao je pred vratima i visoko podignuo desnicu. Zgroženo sam ga pogledao. Sigurno sprema neku glupost. Trebao bih posredovati, spasiti ga, ali nisam znao o čemu se radi. Tako je ozbiljno naborao čelo, samosvjestan i zadovoljan zadovolja n samim samim sobom. sobom. Pobjednički Pobj ednički se osmjehivao. osmjehivao. Drugarica ga je ignorirala i pokazala prema prvoj ruci. “Znam ja”, javio se Fric. Pogledala ga je s oklijevanjem. “Tvoje je školovanje gotovo. Praviš se lud?” “Ne, sam sa mo bih bi h htio htio odgovoriti.” odgovori ti.” “Gledam te osam godina u ovoj školi, Fric, osam godina. Ni jednom nisi ništa znao. Slušaj dobro! Ako odgovoriš točno, zaboravit ću tvoj današnji disciplinski prekršaj i zaključit zaključit ću ti pozitivnu. pozitivnu. Ako Ako planiraš pl aniraš neku neku podlost, idu i du ravnatelju i tvoji roditelji rodi telji.. Znaš Znaš ili i li ne znaš?” “Znam. “Znam. Mogu Mogu reći? reć i?”” “Daj! Barem jedno djelo Oscara Wildea!” Fric je zasjao i odlučno odgovorio: “Born to be Wild!” Tako sam jako sagnuo glavu da sam čelom udario u klupu. Drugarica je urlala od  bijesa.  bij esa. Za vrijeme odmora otišao sam u njegovu kabinu na zahodu. Sjedio je na školjci i gledao u strop. “Što ti je to trebalo?” “Jebiga, jednom u životu sam mislio da nešto znam. Jednom! Da sam u životu sreo nešto o čemu smo učili u školi. Pomislio sam, konačno. A onda...” “Što ćeš sad?” “Opraštam se od kabine.” kabine.” “Želiš biti sam?” Zavrtio je glavom. Posegnuo rukom u džep i izvadio ključ. Bacio mi ga je u visokom luku. “Evo, sve je to sada tvoje!” tvoje!” “Neću!” “Ma, uzmi!” “Ne. Nije moje. To si ti napravio i zauvijek je tvoje. Tvoje ženske, tvoji filmovi, tvoji magazini...” Bacio sam mu natrag ključ. Kimnuo je i spremio ga. Polako ustao i usput rekao:

“Onda će završiti onako kako završavaju u filmovima.” “Fric?” pitao sam sa strahom. Iz džepa je izvadio upaljač. “U vatri”, uzdahnuo je i kresnuo plamen. “Daj, ne luduj!” Prije no što sam ga mogao zgrabiti za ruku, približio je plamen filmskim vrpcama koje su planule u trenutku. Divljački smo istrčali iz kabine, iz zahoda, po stepenicama i van iz škole.

FRIC Iznenadila me zvonjava na vratima. Nisam nikoga očekivao. Otvorio sam i preda mnom je stajao Fric. Odjeven samo u one kratke hlače iz Italije i s ogromnom kacigom na glavi. Isprane svijetloplave boje, sa širokom bijelom crtom po sredini. Bila je oblika olovice ljuske jajeta; pokrivala je i gornji dio ušiju, a donji zavezala trakom kojom ju je ričvrstio na glavu. Zijevao je na sva usta. “Fric? Dobio si moped?” “Kako znaš?” znaš?” šokirano je pogledao. “Pogađam... Stvarno?” “DA! DA! DA!” Uhvatili smo se za ramena i skakali po hodniku. Istrčali smo van i ispred zgrade je stajao moped. “Idemo se voziti?” povikao je Fric. “Najprije reci što se dogodilo? dogodilo? Kakav si plan smisli smislio?” o?” “Ničeg se nisam sjetio. Jučer navečer je stari htio odvesti role na autobus i uhvatila ga je reuma. Zgrčilo mu je prste. Trčao je po operaterskoj sobi i vikao od boli. Odveo sam ga liječniku, a stari mi je dao ključeve lanaca da se pobrinem o rolama. Moped je moj! Siguran je! Stari više neće moći moći sastavljati sastavl jati svoju kramu! kramu!”” Borio sam s am se sa s a strašnim straš nim osjećaje osje ćajem m krivnje. Uplašeno sam pitao: “Zgrči “Zgrčili li su mu mu se prsti?” prs ti?” “Da, zašto se sekiraš?” “Ništa, ništa.” “Idemo se voziti! ŠTO JOŠ ČEKAŠ?” “Samo da uzm uzmem fotoaparat.” fotoapar at.” “TO! Danas Danas pada pa da slikan sl ikanje!” je!” Otrčao sam u stan i pokupio Smenu. Pogledao prema Noninu zaključanom dijelu kredenca i pomislio na sve igle koje vrebaju iza vrata. Sjetio se igle koju sam bezuspješno tražio ispod projektora i stalno se morao boriti protiv osjećaja koji me morio. Zaželio sam da Nona što prije dođe iz bolnice. Sjeo sam na moped i uhvatio Frica oko struka. Krenuli smo glasno i polako. Urlali smo Born to be Wild i bučili po glavnoj ulici. Svi su nas gledali i prvi mi je put bilo svejedno. svej edno. Radio sam s am ono ono što sam s am htio. htio. Konačno! Konačno! Krasan osjećaj! osjeć aj! “BORN TO BE WILD!!!!! BORN TO BE WILD!!!!” derali smo se neprestano jer je refren bio jedini j edini dio di o teksta koji koji smo smo znali znali.. “VRIJEME JE ZA TRIDESET!!!” povikao je Fric i krenuo prema najstrmijem  brijegu  brij egu.. Bučno Bučno sm s mo stigli s tigli na vrh vr h uzbrdice, uzbrdice, rampa rampa se upravo podizala, podi zala, i usmjer usmjerili ili se prema dolje. Uspeo sam se na papučice i gledao brojač. Nije dostigao trideset. “Kurac”, na drugoj je strani rekao Fric, “trideset MORA PASTI DANAS! Prije ne idem kući! Idemo!” “Hej, slikat ću te kako voziš sam! OK?” “OK, Billy! Bill y!””

Okrenuo se i dok se penjao polako prema vrhu, pripremio sam fotoaparat. Namjestio sam metre na beskonačno, glede svjetlosti i zaslona nisam trebao puno pogađati; na nebu nije bilo ni oblačka. Fric se popeo na vrh, sišao s mopeda i okrenuo ga. Najprije je na mjestu neko vrijeme divljački navijao ručicu gasa. Bučilo je i grmjelo, pucalo i pušilo se. Krenuo je olako a ja sam pripremio fotoaparat. Iako dostiže trideset, imao sam dosta vremena za cijelu seriju fotografija. Pogledao sam kroz tražilo i odlučio još malo pričekati. Fricovo je lice, zbog udaljenosti, bilo jedva vidljivo i čudno. Nešto... Napinjao sam oči. Posve zaboravio fotografirati, iako je već prošao sredinu brijega. Njegove su se usne omatale oko preostalog dijela lica. Radile su grimase, povlačile se unatrag, lepršale, trzale, otkrivale zube i desni u cijelosti, ni na trenutak se nisu zaustavile. Nisam mogao maknuti ogled. Odjednom sam se sjetio gdje sam vidio slične pokrete: u godinama kad su se Amerikanci i Rusi natjecali tko će prije doći na Mjesec, u Novostima smo neprestano gledali snimke izbliza astronauta na uzlijetanju. Strašne su im sile na sličan način iskrivljavale lice, kao što se sada događalo Fricu. Brzina mopeda sigurno nije bila kriva; e li moguće da se moj frend posve uživio u vožnju? Brzo sam približio objektiv oku i htio ga slikati. Crna pjega pružala se preko prizora i pokvarila ga. Opet sam odmaknuo Smenu i vidio da se spušta rampa. Najprije sam se uplašio pa smirio time da ima dovoljno vremena za kočenje ili skretanje. Sigurno; ali nije okušao ni jedno ni drugo. Uopće nije gledao preda se, nego je promatrao mjerač brzine. Potrčao sam po brdu. Derao se, vikao, mahao! Zbog buke nije me mogao čuti. Već sam vidio lokomotivu s vagonima punim koksa. Strojovođa je primijetio opasnost i počeo trubiti. Fric se nagnuo naprijed, da smanji zračni otpor, skoro legao na moped i još uvijek  nije podizao glavu. Vlak mi mi ga je prekrio. Trčao sam s am,, plakao pla kao i vikao Fricovo Fri covo im i me. Zadnji vagon je prošao, pokraj mene se provezao moped. Sam. Kad je udario u brdo, očeo je posrtati, zanijelo ga je i prevrnuo se na hrpu šljunka. Dostigao sam rampu. Gledao po tračnicama. Nigdje krvi ni rastrganog mesa, čega sam se tako tako bojao. boj ao. Pogledao sam na drugu stranu. Moja prva misao: Fric i dalje vozi motor. Savijenih leđa, široko rastvorenih ruku. Sjedeći, s naprijed izbačenim šiljatim koljenima. U zraku! Lebdi! S crveno-bijel crveno-bi jelom om vodoravnom vodorav nom crtom preko lica. li ca. Očito je j e tik pred pr ed vratn vr atnicama icama pogledao na cestu i zubima zubima udario udari o ravno r avno u rampu. rampu. Ostao visjeti visj eti na njoj, zagrizavši u nju, nju, obuhvatio obuhvatio je j e čeljustim čel justima. a. Lagano se njihao naprijed-natrag. Šakama je i dalje navijao gas. Zvuk vlaka se izgubio. Na trenutak se čulo samo tiho škripanje. Ostaci Fricovih zuba koji se trljaju za vrijeme njihanja.

Umiješal ij ešaloo se glasnije cvilj cv iljenje enje mehan mehanizm izmaa koji je počeo dizati ram ra mpu. Sagnut sam potrčao prijeko i rukama obuhvatio prijatelja, ne usuđujući ga se dodirnuti. Imao je otvorene oči, izokrenute bjeloočnice. Po bradi mu se cijedila krv i komadići zuba. Rampa se dugo nije mogla odgurnuti, a kad se konačno uputila prema gore, i Fric je olako počeo kliziti po njoj. Iz usta mu je škripalo sto puta gore nego nokti po školskoj loči. Zgrabio sam ga objema rukama i potegnuo. Pao mi je u naručje. Pokušao sam se sjetiti barem neke sitnice iz obavezne školske nastave iz prve omoči, ali neuspješno. Na koncu sam ga nagnuo naprijed i udarao po leđima da ispljune zube i krv pa je počeo stenjati. Ostavio sam ga ležati uz rub ceste, na boku, i otrčao po moped. Udarao sam petama po anlaseru dok nije krenuo, onda se odvezao preko tračnica. Fric je pokušao ustati. Pomagao sam mu na noge i stavio ga na sjedalo. Uhvatio se za mene i krenuli smo. Okretao sam ručicu gasa, nisam znao prebacivati mijenjač. Ionako se nije bitno primjećivalo u brzini. Pomogao Pom ogao sam Fricu koji koji je posrtao da uđe u čekaonicu hitne hitne pomoči pomoči i zaprepastio zaprep astio se. Bila je prepuna, više nego autobusni gradski promet na kraju smjene. Stajali su i sjedili edan kraj drugoga i svatko je u rukama držao kavu, banane, margarin, a neki su svoje darove sakrili u neprozirne vrećice. Samo smo nas dvojica došli bez dara - hoće li nas uopće prim pri miti? Fric je zapomagao i plakao. “Boli, Egone, Egone, boli”, boli ”, nekako nekako je promrmlj promrmljao ao da sam ga ga jedva j edva razum razumio. I meni meni se plakalo. Osjećao sam se posve nemoćno, golo. Sam, bez kave ili banana usred zdravstva - to e krivnja! Fric je još samo mumljao. Jesu li možda oni koji su i dalje sjedili kad je hitna dovezla Nonu, čekali od jutra? Hoću li ostaviti svoga prijatelja da trpi do noći? Spopao me strašan bijes. Prošaputao sam mu u uho: “Fric, jebem mu sunce, Fric, ne brini! I ja sam u životu nešto naučio! Iako sam tako  bedast!” Odvukao Odvukao sam s am ga na na sredinu sr edinu mase mase i počeo po čeo na sav sa v glas vikati: “OOOOJOOOOOJ!!! ZDRAVO MARIJO, MILOSTI PUNA, MOLI ZA NAS!!!!!”  Nisam završio ni drug dr ugoo ponavljanje p onavljanje kad me me potražila medicinsk edic inskaa sestra i odvela odvel a nas u ordinaciju.

SKRI SKRINJA NJA S BLAGOM BLAGOM Pričao sam Hipi Romanu o Fricovoj nesreči i utvrdio da je sve izrečeno drugima uvijek samo priča; ona nas spašava doživljaja prave boli i ostavlja nam samo sažaljenje. Pojačao sam škripanje komadića zuba po metalu, preuveličao istjecanje krvi i prešutio na koji smo način došli preko reda. Frica sam otpratio kući i kako mu nije bilo oca, pričekao dok se smirio i legao. Oko usta izgledao je kao Frankenstein, sašiven i polijepljen. Roman Roman je mogao komentira komentiratiti samo s amo povrem povr emenim: enim: “U, šit!” Smotao Sm otao je cigaretu i počeli počel i sm s mo pušiti. Slušali smo T. Rexe i tri sam puta ustao i vratio Kralja bučnih duhova na početak. Prešutio sam da sam ranije preveo svaku riječ na omotu, naučio ih napamet, zapisao na apir istrgnut iz bilježnice i ugurao ga u ploču. Uopće nisam spomenuo čudan događaj koji nisam mogao objasniti: zbog topla vremena i Nonine odsutnosti mogao sam široko rastvoriti balkonska vrata, gurnuti kroz njih noge i prevoditi naslonjen na krevet. Ni sam ne znam znam zašto sam pogledao pogledao ispod ispo d stranice i izvukao izvukao ručku ručku bivšeg tricikla. tric ikla. Zavitlao sam je kao mač i povikao da MI JE SVEGA DOSTA! Kako sam prognao sve bučne duhove iz duše! Kad je prošla i druga strana, našao je Incredible String Band i zavrtio ih. Ležali smo i slušali njihovo mijaukasto razvlačenje riječi meeeeeeeeya, meeeeeeya. Ni približno nije zvučalo lijepo kao Maja koju sam ja poznavao. Sjetio sam se ponedjeljka i prošla me volja za glazbom. Samo još dva do kraja škole. Još samo dva. A gramofon? Približavao se regres, a ja nisam imao nikakav pravi plan. Mama je Heintjea zataknula za ogledalo i iako nisam prestao s noćnim recitacijama, nisam uočio napredak. Tjedan je prošao mirno - ujutro sam otišao u školu, dok je mama još spavala, došao kući kad je već bila na poslu i ležao budan zatvorenih očiju, kad se vratila. “Meeee... Meeee... Meeee... Meeee... Meeeemmm Meeeemmm”, udarili udaril i su s u Incredibl Incredibli.i. “A, šit!” rekao je Hipi Roman, posegnuo u džep i ponudio mi kovanicu od dvadeset ara. Gledao sam s nerazumijevanjem. “Oh”, uzdahnuo je i ustao. “Dođi, da te poučim o audiofilstvu!” Kleknuli smo uz gramofon. Pjevač je meeeekao dalje. Roman je iz džepa izvadio čitavu šaku kovanica, od najmanjih do najvećih. Okrenuo se i pokazao mi stražnju stranu traperica. “Vidi!” rekao je. “Što?” “Vidiš desni džep?” “Da?” “Kakav je?” “Izlizan.” “Točno. “Točno. A lijevi?” lij evi?”

“Isto, ali manje.” “Točno.” Zadovoljno mi se opet približio. “Bit će od tebe još pravi ljubitelj glazbe”, pohvalio me. Vidi idioo jjee da ne razum razumij ijem em,, zato se uhvatio uhvatio objašnjavanja: objaš njavanja: “Vidi, igla se zatakne i onda vuče po istom mjestu, ovako. Zamisli njezin put kao kanal, a iglu kao brod. Plove po kanalu, na sredini stoji stijena ili ledeni brijeg. Boing, udara brod u prepreku i ne može dalje. Zalijeće se i zalijeće. Ne ide. Moraš mu pomoći! Otežaš je da može probiti prepreku i voziti dalje. Vidiš!” Uzeo je kovanicu koju sam stiskao u dlanu i spretno je stavio na glavu gramofona. “... eeya, Meeeeeeya”, krenuli su Incredibli. “Evo vidiš!” Skam Sk amenio enio sam se od oduševljenja. od uševljenja. Skinu Sk inuoo je kovanicu, kovanicu, ništa se nije osjetilo osje tilo u glazbi, i dao da o mi mi je. j e. “Probaj!” Jesam; i prstima nabio glavu tako da je šarala amo-tamo. Nakon nekoliko pokušaja  barem sam pribli pri bližn žnoo uspio. “Malo ćeš trenirati i bit će dobro”, optimistično je najavio Roman. “Ne razumijem zašto si mi pokazivao hlače?” “Nisu sve prepreke jednako teške. Pravi ljubitelj glazbe zna već po puckanju kako tešku kovanicu mora upotrijebiti. Uvijek nosi sa sobom sve moguće veličine, što mu se vidi na džepovima. Po tome se pravi asovi razlikuju od blefera!” Počeo je uzimati ploče s poda i podizati ih. “Ova je za pedeset para, ovoj ne treba kovanica, kod ove je dosta pet para, ova...” Zamisl amislio io se s e i sumnjičavo sumnjičavo pogledavao p ogledavao pril pr ilično ično izgrebenu izgrebenu površinu. “Krajnje rješenje je gumica i na njoj pedeset para, ali ne znam, no... Je li ti sad asno?” “Da.” Išli smo pušiti. Nisam se usudio priznati da su to sigurno one droge o kojima je onekad govorila mama; pa nisu mi učinile ništa loše. Uvijek bi mi prije ili kasnije ozlilo, ali do tog sam se trenutka trenutka mogao mogao bez povoda zadovoljno smješkati. Roman je prekinuo šutnju. “Prošli pu putt nisi nisi ništa rekao o svojoj staroj? Je li l i sjeban sj ebana?” a?” “Ne znam reći.” “Kako bi je opisao, jednom riječju?” “Ne znam.” “Pokušaj!” Zamislio sam se. Sjetio sam se samo Nonina izraza koji se ionako nije odnosio na moju mamu. “Nije s ovog svijeta.” svijeta.” “Kako to misl misliš? iš?”” “Uopće je ne razumijem... mislim, razumijem je... ali... sve što radi mi je nekako čudno... onda ja mislim da sam ja čudan.” “Ti si u redu!” duboko je uvukao dim. “Tvoja stara nije. Sjetim se svog starog. Samo

e hodao po stanu i dosađivao. Kako je spremljeno, kako je uređeno i slično. Jednom mu se nije svidjelo kako je stara držala zdjelu za juhu kad ju je nosila na stol i poslao ju je natrag u kuhinju. Barem deset puta. Jedanaesti smo je čekali i čekali, na koncu me poslao vidjeti gdje je. Našao sam zdjelu, staru nisam. Nije se više pojavila. Ima tvoja stara kakvog fakera?”  Najprije  Najpri je sam s am morao izraz i zraz spojiti s mojom mam mamom om,, onda se zamisl zamislio. io. “Ne znam... sa svakim se čovjekom odmah posvađa. Sumnjam.” “Možda “Možda se s e posvađa pos vađa zato zato što ga nema? nema? Znaš Znaš li l i ti uopće nešto o njoj?” Zavrtio sam glavom. “Znaš da u posljednje vrijeme prvi put razmišljam o njoj. Prije sam se samo bojao i uzim uzimao ao je j e kao nešto prirod pr irodno...” no...” “Kako prirodno?” “Kao katastrofu... što ja znam, potres ili poplavu.” Nisam se usudio reći da sam za vrijeme razgovora s Fricom o njoj već mislio kao o nemani iz filmova strave i užasa. Pljucnuo sam komadić duhana s jezika i nastavio: “U biti neobjašnjivo. Stalno mi mi priča pr iča nekakve nekakve priče prič e i sve su s u čudne.” čudne.” Sjetio sam se nošenja na rukama kad su me boljele uši. Često sam razmišljao o njoj, iako je ni sad nisam znao odgonetnuti. “Njezini savjeti i mudrosti... Doista, kao da je s drugog svijeta.” “Spaced out out,, ha? Da ne jede kakve gljive?” gljive? ” “Samo pohane bukovače kad ih dobije od nekog suradnika.” Roman se skoro zagušio od smijeha. “Duhovit si”, pohvalio me kad je došao k sebi. Ustrajao je: “Drugi svijet i to. Misliš da živi kakav tajni život?” “Ne, ne znam to objasniti. Ne drugi svijet. Samo druga pravila vrijede za nju: što je logično, što je zbunjeno, što je pametno, što glupo...” “Sad si zakomplicirao.” “Kako da kažem? Čini mi se kao da se događa na filmu. Tamo pokažu samo ono što e zanimljivo, a ni kod nje nema mirnih trenutaka. Ode po kruh u trgovinu i doživi rijevare, urote i izdaje, barem to, ako ne i nešto gore. Na početku je uvijek žrtva, na kraju obijedi. obij edi. Nikad ne sumnja, sumnja, uvijek im i ma pravo. pr avo. Ne razum razumije ijem m, eto.“ Ispljunuo je i zadnje ostatke papira s usana. Incredibli su došli do kraja i otišao sam ih zamijeniti nekim Fairport Convention. Oni su čak imali i omot. Članovi grupe nacrtani na igraćim kartama. Gitarist je bio super, za razliku od ostalih polako je nabadao žice i svaku pošteno zategnuo prije nego je ispusti. “Jesi je ik i kad pokušao pokušao slijediti?” sli jediti?”  Nemogu  Nemoguća ća misao misao;; veselio veseli o sam se kad kad je nisam vidi vidioo i još j oš da se s e guram guram za za njom? njom? “Ne.” “Kakvi tajni dnevnici, ku kutci?” tci?” “Dnevnik ne...” Sjetio sam se s mukom i u infinitivima napisanih ceduljica koje mi je ponekad ostavljala. Skriveni kutci? Pred očima mi je stajala unutrašnjost naše garsonijere. “Stvarno ima jedan jeda n kredenc, kredenc, stalno zatvoren.” “To!” stisnuo je Roman ruku u pesnicu. “To je to!”

“Misliš?” “Naravno. Čovjek ne može svoju unutrašnjost čuvati samo tu...” Udario dari o se po trbuhu, trbuhu, onda onda i po prsim prs ima. a. “...mora imati još nešto gdje sprema materijalna sjećanja, kako ih ja zovem. Znaš, isma, fotografij fotografije, e, dnevnike... ah da, njih nema, nema, rekao r ekao si.” si .” “Otvorit ću ga”, ga”, izjavio i zjavio sam s am.. “Ormar?” “Da, kredenc. Sad!” Roman je istegnuo prste u slovo V. “Sretno, brader!” Ustao sam pun odlučnosti. Nije me prošla ni na stepenicama, ni u garsonijeri. U kupaonici sam uzeo ukosnicu iz mamine zalihe, zaključao ulazna vrata, zatvorio balkonska i time se rije r iješio šio vanjske buke, buke, da se mogu mogu usredo usredotočiti točiti na oslušk osl uškivanje ivanje koraka. koraka. Gurnuo sam ukosnicu u bravu i počeo drmati. Iznen Iznenađujuće ađujuće brzo je škljocnulo škljocnulo i vrata su zijevnula. zijevnula. Morao sam savladati prvi napad straha. Dugo sam osluškivao šumove, ali nisam čuo visoke pete. Oprezno sam povećao otvor. Šarke su lagano zacviljele. Gornje i donje police su pune odjeće. Na brzinu i vrlo oprezno sam je prepipao i nisam našao ništa posebno. Poravnao sam svaki ispeglani rub i usredotočio se na drugu olicu oli cu odozgo, odozgo, za kraj ostavio ostavi o pretinac pre tinac posve na dnu. dnu. Lijevu stranu su do vrha napunila uvezana godišta filmskih časopisa iz pedesetih godina, zamotanih u šuškavi cvjetasti papir. Iz njih su virili izresci iz novina, dosta lica Paula Newmana i dosta neznanaca koji su se nudili filmašima u oglasima kakve sad više nisam nalazio u novi novinam nama. a. Brzo sam ih prelistao, ali nisam našao mamu. Gledala me samo sa slike koja je dijelila policu, uokvirene u lažnu pozlatu. Najprije sam pomislio da ju vidim slikanu mlađu, s nekom drugom obitelji o kojoj ništa ne znam i bocnulo me oko srca, a onda sam shvatio da su njezin muž i sin izrezani iz novina. Paul Newman iz nekog vesterna, barem sudeći po odjeći, Heintje iz Sirote s čudesnim glasom, filma koji sam na žalost morao gledati više puta zaredom. Stajali su na cvjetnoj livadi i pozornije gledanje pokazalo je da e mama svaki cvjetić posebno izrezala i nalijepila.

U roza kutijama, oblijepljenim crvenim srcima, najprije sam naletio na paket fotografija koje je mama platila, ali nisu bile dosta dobre za uvrštavanje u obiteljski album. Slijedio je zamotuljak maminih morskih slika iz mladih godina. Na svima je nosila vrlo mušku odjeću, sličnu mornarskoj uniformi. Zadnju sam pronašao fotografiju s ribom.

Dugo sam je gledao. Išao do prozora i držao je na dnevnoj svjetlosti. Spremio je i opet izvadio, pogledao još jednom, za oproštaj. Činilo mi se kao da nešto završava, a nisam znao što. Za sobom je ostavilo veliku prazninu. Slijedile su mamine fotografije s neuspješnih pokušaja slikanja za rođendane; mama u društvu suradnica, kad čudno otvara usta - znao sam taj izraz, vjerojatno se upravo spremala na grohot. Sitan komadić sam skoro previdio. Pogledao sam ga i srce mi je očelo snažnije udarati. Najprije sam pomislio da se radi o prizoru iz filma, ali u pozadini e vijorila jugoslavenska zastava. Muškarac je nosio šešir i stajao od nekoga odrezan. Sjetio sam se romana o revolverašu. Otac?

Gurnuo sam sliku na njezino mjesto. Kako bilo, trebao sam ga prije, ne sad, rekao sam si i čudio se otkud mi hrabrost. Rezultat pregleda cijele police bio je čisto razočaranje. Nikakvih činjenica o mojoj mami, osim starih filmova. O njima mi je i sama često pričala, sve sam znao napamet i nisam trebao po rukama premetati slike Lane Turner  u ulozi Madame X. Htio sam početi još jednom, ali sam odustao. Kleknuo sam i otvorio ladicu. Ukočio se. Bila je puna opušaka cigareta. Na svaki je mama napisala malo slovo, obično uzduž kraja filtra. Grozno je smrdjelo na kiselo. Počeo sam uzimati čik za čikom i trudio se odgonetnuti slova. Često bi mi se osrećilo, ali očito se radilo o imenima i brojevima. Tek kad sam naletio na svoje ime, skužio sam. Sa šest sam našao na stepenicama ispred doma za samce još zapaljenu olovicu. Stavio sam je u usta i potegnuo. Grozan kašalj dozvao je moju mamu koja me istukla po guzi.  Na opušak je napisala moje im ime, e, svoju svoj u starost i arhivirala arhivir ala ga. Kao mnogo nogo prije pri je i mnogo nogo kasnije. kasnije . U glavi sam ugledao prizore iz filmova u kojima ljubavnici puše u krevetu. Možda je cigareta skrivala moga oca, ali očito kriterij spremanja nije bila spolnost nego prisutnost.  Našao sam s am nekoliko nekoliko dugačkih dugačkih koje koje je pušio stric s tric Vink inkoo i iz zapisanih godina godina utvrdio da su su ostali iza njega nakon nakon posjeta. Otresao sam prste, gurnuo natrag ladicu i zatvorio vrata. Pomislio sam da je došlo do strašne zabune i zbog nje nisam ništa saznao; htio sam početi pretraživati ponovo, ali sam se savladao. Drmao sam bravu dok nije škljocnula, vratio ukosnicu i snažno si nasapunao ruke.

HRABROST

SISE Kišne kapi puzale su po staklu balkonskih vrata. Marš će sigurno otpasti i u školi ćemo proslavom počastiti rođendan maršala Tita. Mama je još spavala i tiho sam otišao. Zborno mjesto bilo je u dvorani za tjelesni. Ispod koša su postavili pozornicu, prekrili je crvenim baršunom i na nju zakvačili od stiropora izrezan profil druga Tita, pokraj natpis koji je govorio o tome da je omladina naša budućnost. Pozornicu su s obje strane ukrasili buketom zastava, uključujući i slovensku, jugoslavensku i crvenu zastavu sa srpom i čekićem i natpisom PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE. Učenici su se podijelili po grupama za brbljanje. Maja me primijetila i mahnula mi. Ogledavao sam se da vidim Frica i sjetio se da ga više neću viđati u školi. Ispred konopaca čekao je dugačak red momaka iz viših razreda i kad sam rošao, trajalo je prije nego što sam shvatio da mi svi kimaju i nekako me pozdravljaju s oštovanjem. oštovanjem. Neki su me me čak ča k i potapšali potapšal i po p o leđima. le đima.  Na pozorn p ozornicu icu je j e stao ravnatelj u sivom siv om odijelu odijel u s crtama, crtama, ku kucnu cnuoo po p o mikrofonu, ikrofonu, nešto govorio, opet kucnuo, odmaknuo se od piskutavog zvuka i konačno smo ga začuli: “Učenice i učenici, otpada marš povodom rođendana našeg dragog maršala! Sad je na redu kraći kulturni program, nakon njega malo iznenađenje. Gledanje filmske predstave u kinu Odeon!” Kad sam nakon duge pauze pokušao udahnuti, zrak mi je izazvao dugačko i otegnuto kukanje koje se uvuklo u mene. Nije rekao koji će film biti na rasporedu. Stisnuo sam se u kutt i molio da ne bude ku bude onaj koji sam izrezao. izrezao. Zborić na pozornici pozornici je pjevao p jevao,, sitn si tnaa djevojka dj evojka sjajne crne kose recitirala je pjesmu o pjesniku koji bi htio majci napisati pismo i još ednom umrijeti za revoluciju. Zavidio sam mu - kako su neki odlučni čak i pod prijetnjom smrti? smrti? A ja nesiguran nesiguran i tresem se od straha! U koloni dva po dva krenuli smo prema kinu. U predvorju sam se istrgnuo grupi i otrčao u projekcijsku sobu. Fricov otac je upravo zatvarao poklopac projektora. Ljutito me pogledao. “Oprostite... “Oprostite... je li Fric dobro?” “Da. Sutra će ustati.” “Oprostite... koji ćemo ćemo film gleda gledati?” ti?” “Nemam pojma. Nešto što su nam poslali za praznik. Briga me. Ne volim filmove na razan želudac.” Okrenu Okrenuoo mi mi je j e leđa. le đa. Otišao sam. sam. Nada je j e skoro nestala. Pomislio sam da ću morati stajati, kad sam opazio mahanje. Maja je za mene rezervirala sjedalo!  Nagurao  Nagurao sam se pored nje i zahvali zahvalioo joj. j oj. Samo Samo se nasmije nasmiješil šila. a. Pogledao sam straga. Učitelji su se pomiješali među učenike da bi pazili na red i disciplinu. Sjetio sam se prvog razreda, kad je troje učenika za vrijeme proslave išlo piškiti iza spomenika palim borcima i vidjela ih je učiteljica. Dobili su ukor, roditelji su morali doći u školu i ukorili su ih po partijskoj liniji. Kako će tek kazniti čovjeka koji je oskvrnuo artizanski film?

Osjećao sam Majinu prisutnost i znao da se prilika više neće ponoviti. Kino, mrak, naše ruke na naslonima, između njih jedva centimetar. Samo pomaknem prst i dodirnem njezinu kožu. Pomilujem je. Možda bih se mogao malo premjestiti, nagnuti se i pokušati uhvatiti njezin miris? Potajice sam pokušao uvući u sebe što više zraka kroz nos. Mirisalo je na vlagu, netko je ispred nas jučer jeo grah, s lijeve strane sam ipak naslutio dahtaje nježnosti. Maja. Htio sam se stisnuti k njoj i smiriti se, ali nisam se usudio. Kako da joj objasnim o filmu i tome da sam unatoč zaljubljenosti u nju odrezao sise nepoznate žene? Svjetla su se ugasila, učitelji su povikali TIŠINA!, zavjesa se makla i film je počeo. U GORI RASTE ZELEN BOR, pisalo je. Zatvorio sam oči i pokušao se tješiti barem Majinom blizinom. Među pritvorenim vjeđama virio sam kad će osvanuti strašan trenutak razotkrivanja. Film je tekao, dvorana e šumjel šumjela, a, učitelji učitelj i su s u siktali siktali PSSSSS PSSSSSSSSST! SSSST! Prizor je prošao samo s laganim zamahom koji se meni činio strašno primjetnim, ali nitko drugi se nije ni trznuo. Nasmiješio sam se. Spašen sam! Mogu se posvetiti Maji!  Netko  Netko u prvom redu je ustao. ustao. Njegova su se leđa crno oslikavala osli kavala u donjoj trećini latna. Visoko je podigao ruku. Učitelj tjelesnog! “OVDJE, OVDJE BI MORALE BITI SISE!!!!” zaurlao je. Dvorana je u trenutku osve utihnula. Film nitko nije gledao. Učitelj tjelesnog se okrenuo i njegove su oči žarile kao dva mala projektora. Imao sam osjećaj da me traže, nalaze i prožimaju žarom. Počeo sam se tresti, sav. Od glave do pete, u grčevitim, kratkim drhtajima. Zagrizao sam usnu. Opet smo bili sami, kao i ponedjeljcima u skladištu. Nije bilo nikoga drugoga, samo ja i njegov dah. Sad, sad če mu se ruke istegnuti preko redova i za bradavice će me potegnuti na pozornicu, raskrinkati i kazniti. “OVAJ SAM FILM GLEDAO, MORAO SAM GA GLEDATI, I ZNAM!!! OVDJE,  NA OVOM OVOM MJESTU MJESTU MORAL MORALE E BI BITI BITI SISE!! SISE!!!! !!”” Pokazao je na platno. “I GDJE SU?” Pa u dvoranu. “PITAM VAS, GDJE SU SISE?” Potpuna tišina. I zvuci filma otplutali su u pozadinu. Učitelj tjelesnog je gledao točno u mene i stisnuo sam bedra da se ne popišam u hlače. Trešnji se pridružilo i cvokotanje zuba. Obje ruke je podigao u zrak. Postao je sličan kipu taoca kojega ni strijeljanje ne može preplašiti. “ODREZALI SU IH!!!! DA, ODREZALI!!!” Grlom mi se već penjalo tiho jecanje. “ODREZALI SU IH KOMUNISTI!!!” zaurlao je glasnije nego što bi pomislio da je moguće. Nije mu ponestalo ni snage ni glasa: “SVAKE GODINE SU KOMUNISTI SVE PARANOIČNIJI! SAD VEĆ IZ SVOJIH FILMOVA, ZA SVOJE PRAZNIKE, IZREZUJU PRIZORE KOJE SU JOŠ JUČER  DOZVOLILI! DOLJE CENZURA!!! DOLJE CRVENA BANDA!!! DOLJE PROLETERI, HOHŠTAPLERI I SIROMASI!!! DOLJE!!!” DOLJE!!!”

Osvjetljaval Osvjetlj avalaa ga je plavkasta p lavkasta svjetlost, svj etlost, visoko vis oko uzdig uzdignu nutog tog u pravičnom bij bijesu. esu. “SAD, ODMAH, ŽELIM OVDJE, NA OVOM MJESTU VIDJETI SISE KOJE JE ODREZALA KOMUNISTIČKA CENZURA! JE LI JASNO!?! JE LI VAM JASNO!?! SISE NATRAG!!!” Majin se dlan spustio na moj i u trenutku me umirila. Sve je nestalo odjednom: trešnja, jecanje, strah.

GRAMOFON Mama je dobila regres i otišli smo u trgovinu s elektromaterijalom kupiti luster za kuhinju. Uzeo sam sa sobom školsku torbu, što joj se nije činilo čudnim. U nju sam ugurao vrpce koje sam izrezao od hamera i na njima pomoću ravnala potegnuo precizna slova u natpisima POVOLJNO, IZUZETNO POVOLJNO I RASPRODAJA. Radio sam cijeli učerašnji dan. Na sreću, imao sam dosta vremena jer su nas pustili kući odmah nakon što su učitelja tjelesnog ispratili na zasluženi odmor u krugu svojih prijatelja i obitelji, gdje će moći skupiti snage nakon napornog posla, kako je to rekao ravnatelj. Probudio sam se već u šest, unatoč tome što sam udvostručio noćne recitacije i unatoč suboti kad smo i mama i ja bili slobodni. Ustao sam, uzeo Heintjeovu ploču s ogledala i pustio da me mama vidi kako sam je prislonio na prsa kad se probudila. “Što ti tako rano?” pitala je. “Mama, “Mama, ja j a više vi še ne mogu mogu spavati. Tako Ta ko bih volio slušati Heint Hei ntjea!” jea!” “SIROČIĆU, DOĐI, ZAGRLIT ĆU TE!” Kad smo prolazili pored izloga,pokušao sam je lagano usmjeriti prema staklu, ali mi okret nije uspio. “O, mama, ama, vid vidii gramofon! gramofon!””  Nije ga opazila. Ušli smo. smo. Trgovinu su napunili napunili ku kupci, pci, svi s bonovima bonovima regresa u rukama. Jedino mirno i nepomično tijelo pripadalo je prodavaču. Mama me dovela do ogromnog lustera s kojeg su u koncentričnim krugovima visjele lastične kapljice, lagano posrebrene s gornje strane. “Mama... tamo je gramofon...”, pokušao sam ponovo. “To ne trebamo. Trebamo lijepi luster za kuhinju”, pokopala mi je skoro sve nade. Iskrao sam se do Iskrafona i posegnuo u torbu za natpisima, kad sam primijetio da je olica prazna. Dotrčao sam do prodavača. “Druže... tamo na polici... nemate više Iskrafona?” “Ne.” Počeo sam s am se okretati, kad sam se sjetio sje tio izloga. “U izlogu još ima?” “Da.” “Zašto ste rekli da ih više nema?” nema?” “Jer si pitao p itao za policu! poli cu! Kako Kako da ti odgovorim, odgovorim, ako ne znaš znaš pitati?”  Na licu l icu mu se vidjel vi djeloo kako kako pati jer je izložen nervozi nervozi ku kupaca. paca. Jedan muškarac muškarac mu je htio postaviti pitanje, ali ga je brzo odbio jer sve piše tamo, pokazao je u neodređenom smjeru. Nitko se nije uzbuđivao ni čudio. Svaka trgovina imala je sličnog trgovca, a ja sam ovoga ovoga viđao vi đao češće če šće zbog svojih svoji h glazbenih glazbenih želj želja. a. Za svaki slučaj izašao sam iz trgovine i provjerio jesam li dobro vidio. Jesam. Previdio Previ dio sam samo samo papiri pa pirić, ć, stavljen s tavljen na gramofon gramofon.. Pisalo Pis alo je REZERV REZERVIR IRANO. ANO. “Druže, imate još koji Iskrafon?” “Ne.”

Razmislio sam o svome pitanju i nisam se sjetio kako bih ga drukčije postavio da dobijem potvrdan odgovor. Maknuo sam se u kut i čekao. Osjećao sam se mekanim i suvišnim. Samo bih se izvalio ispod nogu prolaznika i pustio da me zgaze. Postao sam svjestan prolaska vremena u prazno - to je ono što dolazi i isto je kao ono što je već bilo.  Nisam više htio htio sudjelovati: sudjelova ti: luster, odlazak ku kući, ći, razmišl razmišljanje janje o gramofon gramofonu, u, nastavak  ednog te istog života...  Naslonio sam se i skoro razbio sjajnu sja jnu crvenu kutiju kutiju s poli police. ce. Jednu od mnogih; nogih; svih svi h mogućih boja, žarkih, glatkih i kad ne bih bio toliko uronjen u žaljenje samog sebe, morao  bih ih primije primijetiti titi još odavno. Ispod njih je pisalo: ZADNJI MODNI KRIK! PRIJENOSNI GRAMOFONI! UVOZ IZ ITALI ITALIJE! JE! STEREO! “Druže, “ Druže, druže, pa vi imate gramofone!” gramofone!” “Imamo.” “A zašto...” “Jer si pitao p itao za Iskrafone. Iskrafone. Kako...” Kako...” Već sam trčao natrag do police i ukrasio je svojim natpisima. Za svaki sam slučaj uzeo u ruke gramofon, dobro ga pogledao i pročitao upute. Preskakao sam cijele riječi, onekad i rečenice, htio sam se samo uvjeriti da se nisam zabunio. Sprava, naime, nije ni odsjećala na neki od gramofona koje sam vidio u životu, u stvarnosti ili na slikama. Unutar plastičnog kućišta skrivao se mehanizam i ploču si gurnuo u pukotinu, glava se spustila na nju, igla ju je čitala, iz dva ugrađena zvučnika koje se dalo naslutiti kroz rupice, dolazila dolazil a je j e glazba. Ludo! Ludo! Gramofon Gramofon sa sakrivenom sakrive nom iglom bio je prikladan pri kladan za za Nonu! Nonu! Štoviše: prijenosni model otvarao je posve nove mogućnosti. Neće trebati Maju voditi k  meni, sve troje ćemo moći zajedno ići u šetnju. Euforija me odnijela mami koja je luster već vrtjela po rukama toliko da je plastika muk uklo lo zveckala. zveckala . “MAMA! TALIJANSKI GRAMOFONI! IZUZETNO POVOLJNO! MAMA! HEINTJE! RASPRODAJA!” “Psssst! Ne tako glasno!” Brzo je pogledala okolo i nasmiješila se radoznalcima koji su buljili u nas. Šaputao sam: “Mama, dođi vidjeti!” “Dobro, idem.” Dovukli smo se do police. “Što? “Što? To je povoljno? I rasprodaja?” šokirala ju j u je cijena. “Je! Je! Stvarno! Nevjerojatna prigoda!” Istegnu Istegnutim tim me dlanom dl anom odlučno presjekla, presj ekla, kao da mi je j e umila umila riječi rij eči s lica. l ica. “Dosta! Nemamo novaca za oboje, zato ćemo kupiti luster. Nek’ ti nešto bude konačno jasno, dosta si star: nije zadaća majke da kupi sinu gramofon. To mu može bilo tko kupiti. Majka mora sinu dati ono što se ne može kupiti u trgovini: životnu mudrost. Od njega mora napraviti uzorno dijete koje će se za nju brinuti pod stare dane. Ako ne uspije, o njoj moraju brinuti drugi. Takva žena nije ništa postigla u životu. Tako. I sad dosta o gramofonu!” Okrenu Okrenula la se s e i otišla prema lusteru. lusteru. Pratio sam s am je tik za petama. petama. Nesvjesno Nesvj esno sam počeo govoriti sve sv e glasnije.

“Mama! Onaj luster je prevelik za našu kuhinju! Morat ćemo se saginjati ispod njega! RUŽAN RUŽAN JE! J E! ODVRATAN!” Zaustavila se i suočila sa mnom mnom.. “Bliješti kao pravo staklo, ako ga gledaš izdaleka!” “NAŠA JE GARSONIJERA PREMALENA! NIKAD NEĆE ZABLISTATI! RUŽAN JE! RUŽAN!” Kupci su zastali i svi do jednog se okrenuli prema nama. Bliži su se odmaknuli, oni u kutovima progurali naprijed. Našli smo se na sredini arene, okruženi gustim zidom znatiželjnika. znatiželjnika. I prodavač proda vač je istegnuo istegnuo glavu glavu i čekao. Mama Mama je j e pogledala pogleda la u vrhove cipela ci pela i u kratkim kratkim razmacima razmacima siktala: “Pssst!!! Psssst! Pssss t!”” “NEĆU ŠUTJETI! NEĆU!” Skočila je na mene i prekrila mi usta. Odmaknuo sam se. Osvrnula se, pokušala se nasmij nasmiješiti ešiti i naglo se pogledom po gledom opet zabila u pod. “PAŠE MI GOVORITI. I GOVORIT ĆU! OVAKO, KAKO SE TI UVIJEK DEREŠ! DA SE SRAMIM! DA BIH NAJRADIJE PROPAO U ZEMLJU! REĆI ĆU DA SAM BIO POTHRANJEN OD ONOG NONINOG KRUMPIRA I INSTANT ŠPAGETA! O TOME DA SMO TAKOOOO SIROMAŠNI, A AKO HOĆEŠ MOŽEŠ U TRENUTKU KUPITI CIJELU VREĆU ŠUNKE DA MI JE CIJELI TJEDAN POSLIJE ZLO. REĆI ĆU O NONI I O TOME KAKO SI JE PRETU...” PRETU...” “STOP!” povikala je s visoko podignutom rukom. “MOJ ĆE SIN OPET BITI ODLIČAN”, rekla je. “MORAM GA NAGRADITI! HAJDE, SINE, IZABERI SI GRAMOFON!” Prvi smo smo put prolazili prol azili glavnom glavnom ulic ulicom om,, ne dodirujući dodi rujući se. Objema Objema ruk r ukam amaa stiskao s tiskao sam na prsa kutiju s talijanskim gramofonom, a mama je držala u papir zamotanu mutnu bijelu kuglu najmanje veličine. Prve korake sam napravio kao i obično, oborena pogleda, onda sam se namjerno izravnao i podigao glavu, čak je i lagano okrenuo prema drugoj strani ceste, da mamu ni slučajno ne bih opazio kraj sebe. Zalupila je vrata stana iza nas i povikala: “VIŠE NISI MOJ  SIN!  SIN! ODRIČEM TE SE!” Otrčao sam u kupaonicu, odvio poklopac i izvukao T. Rexe. Vratio se u kuhinju gdje me mama i dalje čekala sa šakama uprtim o bokove. Ignorirao sam je. “VIŠE NISI MOJ SIN! SAM SI NA SVIJETU! ČUJEŠ LI?” Izvukao sam gramofon iz kutije, uključio kabel i htio u njega staviti ploču. Shvatio da Talijani očito slušaju samo singlice jer je gramofon imao premala usta. Zbunio se, zastao, primijetio pobjednički sjaj u maminim očima; nisam mogao razmišljati od njezina deranja, trebao sam predah, tišinu. Heintje! Skočio sam do ogledala, pokupio loču i gurnuo je u napravu. “MAAAAAAAAMA!!!!” zaderao se čudesni dječak. Navio sam ga do kraja. Mama e vrištala, ali ja je nisam čuo. U istom trenutku počeo sam cijeniti tišinu i utvrdio da mi ona znači odsutnost mame. Ona je sa sobom uvijek donosila buku i nisam se mogao sjetiti ni trenutka predaha; uvijek je govorila i govorila, ponavljala jedno te isto u nedogled. Sad, usred bubnjanja Heintjea, shvatio sam da jako glasna glazba i tišina znače jedno te

isto: odsutnost odsutnost roditelj rod itelja. a. Samoću. Samoću. Zgrabio sam gramofon i otišao. Kabel se istrgnuo iz utičnice i Heintje je polako zamro u sve dublji bas, dok se škripeći nije posve zaustavio. Otrčao sam po stepenicama, glavnom ulicom i utrčao kroz vrata podružnice Crvenoga križa.

MAMA  Na ku kuhin hinjskom jskom pultu je na hrpice složila složil a moje gaće, maji ajice, ce, rezervne košulj košuljee i čarape. “SAM SI NA SVIJETU!” počela je mama, prije no što sam i posve ušao kroz vrata, otom je izbacila čeljust: “Kakav... kakav si?” “Onakav kakav bih bi h mora moraoo biti b iti VEĆ ODAVNO!” ODAVNO!” U Crvenom križu dali su mi traperice, majicu i tenisice. Moju staru odjeću nisu htjeli uzeti, uzeti, zato sam je bacio bac io u koš kraj ceste. Počela se vrtjeti od zida do zida i nije prestajala šaputati svojim najjadnijim glasom: “Gdje je moj sin? U pomoć! Ukrali su mi sina! Bila je invazija, pa su ga zamijenili! Gdje je j e moj Egon? Egon? Moj ljubljeni l jubljeni Egon?” “PRESTANI S TIM TEATROM!” Zaustavila se i očvrsnula: “SLOMIO SI MAJČINO MAJ ČINO SRCE! UMIREM!” UMIREM!” Oči su joj se okrenule na bjeloočnice i pala je s visine na pod. Trenutak strave i krivnje, iako sam se na njega spremao cijelim putem. Došao je jer  sam znao da hoće i jer nisam mogao drukčije. Toliko godina se pokretao i uvijek me vraćao natrag, sada je najviše što je učinio bio trenutak tjeskobne ravnoteže nakon kojeg se morao maknuti. Naravno, nije nestao i možda nikada ni neće; vraćao se u kratkim, naglim napadima; očajnim jer sam si dokazao da ga mogu pobijediti. Otišao sam sa m pisati pisa ti zadaću. Mama je mrtva ležala na podu. Kad sam krenuo u bolnicu posjetiti Nonu, za svaki slučaj uzeo sam gramofon sa sobom, ako mama ustane od mrtvih i zaželi ga oštetiti; popodne sam proveo kod Romana. Ležeći smo pušili i gledali u strop. Činio mi se nekako čudnim, možda zato što prvi ut nije bio okružen glazbom? Tišina je prostoriju učinila neugodnom. Naše puhanje je odjekivalo previše glasno i krevet bi zaškripao pri svakom pokretu. “Šit!” rekao je konačno. “Ne mogu više izdržati. Idem nekamo.” “Kamo?” “Ma, recimo u Indiju! Svugdje je bolje nego tu!” Popušili smo do kraja, ispljunuo je ostatke papira i ustao. Iz prilično načetog ormara izvukao je putnu torbu s natpisom JAT, nacrtanim zrakoplovom i natpisom koji je objašnjavao: Jugoslavenski Aerotransport i krenuo prema vratima. Iznenađeno sam ogledao za njim. njim. Otvorio ih i h je, pogledao me i rekao: re kao: “Evo, ploče su tvoje, čuvaj mi stan, ključ je u vratima, biljke ne trebaš zalijevati, kad se osuše, popuši ih. Baj, brader!”  Namign  Namignuo uo mi mi je j e i otišao. otiš ao. Bio sam sa m previše previ še šokiran šo kiran da mu mu odgovori odgovorim m. Dugo sam samo ležao i nisam mogao vjerovati. Zar je s ugodnim iznenađenjima slično sli čno kao kao i s lošima? l ošima? Rado se kreću u grupam grupamaa i uh uhvate vate te istovremen i stovremeno? o? Brzo sam napravio inventuru: pedeset i pet velikih i sto dvadeset i dvije male ploče! I dvanaest omota!

Zakasnio sam u kino, ali mi prvi put nije bilo žao. Nekako mi više nije nužno trebalo. Mamino Mamino truplo je i dalj d aljee ležalo l ežalo na istom is tom mjestu. Istuširao sam se, s gramofonom stavljenim na spuštenu dasku školjke i otišao spavati. Odjednom sam se probudio, stao na pod i htio krenuti prema maminom dijelu kreveta recitirati Heintjea, ali sam se sjetio da to više ne trebam raditi, ne sad nego više nikad. Legao sam natrag i odmah zaspao. Ujutro sam krenu krenuoo u školu i razm r azmišl išljao jao da li l i da d a odem ode m u Želj Željezaru ezaru reći što se dogodilo mami. Nisam otišao; kao prvo bilo bi teško objasniti, a kao drugo to je bila njezina stvar. Rečenicu sam mnogo puta ponovio, tako mi je prirasla srcu.  Nakon škole škole skuhao skuhao sam sa m si instant instant špaget špa gete, e, na koje sam u Noninoj Noninoj odsutnosti odsutnosti prešao preša o dva puta dnevno i sjeo pisati zadaću. Iako je kraj školske godine posve blizu, neki su nas učitelji njima zasipali i barem dvoje će sigurno nešto zadati i zadnji dan. Zamaknuo sam u zid i nisam opazio kad je mama ustala od mrtvih. Trgnula me nekakva lepršava, gusta tišina. Brzo sam je pogledao. Podigla je glavu i oslonila se na lakat. Gledala me.  Najprije  Najpri je je nisam prepoznao - bil bilaa je ista, mama, ama, samo samo je njezino njezino lic licee izgleda izgledalo lo osve drukčije. Stare crte, udubine, sastavni dijelovi. Samo nekako drukčije razmješteni u spoj koji me ganuo. Lice malog, preplašenog djeteta koje promatra neprijateljski svijet oko sebe i ne razumije ga. Ne može shvatiti, ma koliko se trudilo. Samo čeka novi udarac. Tijelo mi je htjelo ustati, skočiti k njoj, zagrliti je i utješiti. Progovorila Progovorila je: j e: “Uopće nisi tako ružan!” rekla je s posve zabezeknutim čuđenjem. Prije no što sam shvatio, trgnula se. Uhvatila ju je strava od izrečenoga i lice se očelo trzati, njegovi su se dijelovi pomicali i zatvarali. Sastavili su mamu kakvu sam oznavao. Polako je ustala i još se dugo spoticala pri hodu. Znao sam da se nešto romijenilo. Naizgled ne, ali bila je kao Lazar kad je ustao od mrtvih; isti, ali unutra drukčiji. Možda mi se samo činilo i promijenila se samo njezina snaga nada mnom. * ** O trenutku njezina buđenja često sam razmišljao i trebale su godine da shvatim.  Ležala je mrtva skoro dvadeset i četiri četi ri sata i kad je otvorila otvori la oči bio sam prva osoba koju je ugledala. Nije me vidjela očima odraslog, kakav je postala, nego djeteta kakvo je nekad bila. Pogledala me nedužnim pogledom; još ga nisu zamaglile njezine redodžbe i nije čudno što ju je iznenadio moj izgled. Iako, kad bi si priznala da mi je ogrešno prigovarala ružnoču, izgrađen svijet počeo bi joj se rušiti, dominu po dominu. S previše truda i predugo ga je gradila da bi mogla dopustiti njegovo rušenje.  Zamišljao sam je, najmlađu od šestero djece, na skrbi starijoj stari joj braći i sestrama, kojima je naravno na teret i odguruju je. Na selu je najmlađe dijete rođeno samo zato da se brine o roditeljima kad ostare; nema pravo ni na što drugo. Onda škola u kojoj se ne iskazuje i rugaju joj se i prvom je prilikom izbacuju. Neprijateljstvo okoline kojem  svojim  svoji m razumom nije mogla do dna. Na sreću, otkriva otkri va uređen svijet svij et gdje gdj e su dobri uvijek  uvi jek  nagrađeni, a loši kažnjeni. Ne u nebesima i Bogu kao Nona, nego u lokalnom kinu. Melodrame pedesetih, majke koje pate, plemenite žene; bez unutarnjih sumnji, usred 

neprijateljske okoline - koliko sitnih primjera koji svi vode, ako ih se držiš, sretnome kraju? Koji neće doći; prijateljice spletkare, susjede kuju veleizdaju, muškarci se neće onašati kao junaci u filmovima i jedan za drugim pokazuju se kao negativci.  Jednom kod prijatelj prijat eljice ice vidi vi di njezina njez ina tetraplegi t etraplegičnog čnog sina i shvati da bi i ona voljela volj ela imati dijete. Kako je lijepo imati djecu u filmovima! Lana Turner ga nahrani, zanjiše, nasmije mu se i odloži ga. Beba joj vrati osmijeh i već slatko spava. Lana Turner tako ide po zabavama i majka je.  Jasno, u mojem životu život u nije ni je smjelo biti oca, ne takvog koji bi me htio hti o za sebe, kako e rekla. A mama se našla u krutom filmu, s pogrešnim djetetom. Plakalo je i plakalo, ona se pokušavala držati uzora, sitnih uloga koje je htjela ponoviti. Ali tada nisu djelovale. Vjerujem da me četrnaest dana u nesvjestici nunala, puzala i padala u nesvijest. Jer kad bi me odnijela liječniku, to bi značilo da se film i život razlikuju. Da mora napustiti ulogu koja je obećavala sretan kraj, ulogu majke paćenice.  Problemi  Problemi su se s e samo intenziviral intenzi virali.i. Njezino dijete dijet e nije ni je htjelo htjel o ležati l ežati kako ga staviš stavi š i nije kao lutka gledalo preda se. Nastupa uloga izdane majke koje se odrekao vlastiti  sin. Izdaja se pojačava, poj ačava, posebno kad počne škola. Mama je već na kraju prvog razreda rimijetila rimijetil a da mi više ne može pomagati pomagati oko zadaća. Izljevi bijesa, urote!  Još strašnije, strašni je, mijenjaju mijenj aju se i filmovi. fi lmovi. Ma kako se trudili, trudi li, sve je manje sretnih  završetaka. Zato prestaje prestaj e odlazit odl azitii u kino ki no i odluči se natjecati nat jecati sa sinom. si nom. U svemu će biti bolja od njega: ljepša, pametnija, sposobnija... Utakmica koja neprestano traje, iz  glasnog prizora pri zora u sljedeći s ljedeći.. Kako strašni st rašni moraju biti trenutci bez uloge; postoji li uopće ako miruje? Stravu može nadvladati samo ponavljanjem već odigranih prizora iz kojih e izašla kao pobjednica. Sigurno joj neće biti teško ponovo pobijediti! Sastavlja arhiv izdajstava - svaki put poseže u povijest i iskopa jedan sudbonosni datum. Njezin život  ostaje melodrama bez mirnog trenutka; vihor slijedi za vihorom, sve je do kraja retjerano i uvećano. Gledao sam je kako se rukama pomaže na putu do kupaonice i u trenutku osjetio koliko mi je svojega dala i kako ću se teško riješiti tog dara. Možda nikada, ali što manje ću ga prenositi dalje, svojoj djeci, obećao sam si i osjetio olakšanje koje me ispunilo. Da, ne trebam više ponavljati njezin život jer imam svoj, kakav god bio. Nisam  samo sporedni sporedni glumac u njezinu njezi nu filmu, fil mu, nego glavni u vlastit vlast itome. ome. Njezine drame nisu moje, zato mi ne treba stvarati osjećaj krivnje. Mirne savjesti mogu se prepustiti tome da mi još samo idu na živce. * ** Kad se vratila iz kupaonice, stojećki sam spremao bilježnice u torbu. Pogledao sam e u oči i odmaknula je pogled. Na tren sam se uplašio - nešto se činilo posve drukčijim, čak pogrešnim. “Visina”, šapnuo sam ne znajući zašto. Zagrnula je kaput i otišla. I dalje sam stajao i razmišljao o brojkama. Utvrdio da moram biti barem dvadeset centimetara viši od svoje mame. Zašto sam je onda do današnjeg dana gledao iz donjeg kuta, kao da sam još uvijek  malo dijete?

BILLY I WYATT “Jesi za jednu vožnju?” pitao je Fric koji mi je opet pozvonio na vrata u kacigi i kratkim hlačama. Oko usta je još uvijek imao zalijepljene flastere, a iz kože su virili crni konci. Trajalo je dok sam bez problema mogao razumjeti njegovo krezubo govorenje. Zgrabio sam gramofon i rekao: “Mislio “Misli o sam sa m konačno konačno ići Maji... možda bismo zajedno slušali neku neku ploču... i tako...” tako...” “Odvest ću te!” zasjao je Fric. “Mislim “Misli m, sam...” sam...” “Ne budali! budali ! Samo Samo ću te dostaviti, dostavi ti, pa idem. Kao vrpce. vrpce . Idemo!” Idemo!”  Nagural  Naguralii smo smo se na moped. Bijelim Bijel im plastičnim plas tičnim pojasom pojas om pričvrstio pri čvrstio sam gramofon gramofon,, gurnuo ga na leda i napipao ploču koja je napola virila iz njega. Kupio sam baterije jer je  Nona  Nona za vrijem vrij emee jučerašnjeg jučeraš njeg posjeta posj eta još jednom j ednom potvrdila potvrdil a da joj j oj ne trebam vratiti novac. “Fric”, zaustavio sam prijatelja koji je upravo htio nagaziti gas. “A?” “Čuj koju sam singlicu našao medu Romanovim pločama!” Okrenuo se preko ramena i čekao. Gurnuo sam ploču u gramofon. Zašumjelo je, onda e počela rezati gitara. Fric se iskezio. Nije bio ugodan pogled. “TO!” povikao je i namrštio se od bola jer je u oduševljenju do kraja zategnuo šavove. “Get your motor runnin", zazvonili su Steppen-wolfi. Pričekali smo refren i onda se derali zajedno: “BORN TO BE WIIIIIIIIIIIIIILD!!!” Onda se Fric ponovo pripremio i počeo odbrojavati do paljenja. Pridružio sam mu se. S puno većim zanosom nego Amerikanci kad su u svemir pratili svoje rakete, nas smo dvojica odbrojavali polazak Tomos mopeda.

10 Slovenija je postala samostalna država puna starijih ljudi, koji žive u ogromnim kućama, i njihovih potomaka koji su se s njima posvađali, pa se moraju stiskati u malim  stanovima i čekati čekat i da im roditelj rodit eljii umru.

9 Trgovina Old Swan u Gorici, Italija, propala je početkom osamdesetih. Vjerovnici  su se zaprepastili zaprepasti li nad punim paketima jedne te t e iste ist e ploče.

8  Noni je zla duša gurnula pod poplun Heintjeovu Heintje ovu ploču i kad je nakon povratka iz bolnice sjela na svoje staro mjesto, zdrobila ju je. j e.  Istovremeno  Ist ovremeno je Heintje Heintj e počeo mutirati i time t ime je završena njegova nj egova karijera. karijer a.

7  Prodavač iz elektrotrgovine elekt rotrgovine napredovao je j e do državnog službenika. “Oprostite, kako ste rekli? Da? Pasoš? Rekli ste: da li tu izdajemo pasoše. I  ravilno sam vam rekao da ne. Što piše gore, ha? Putovnice! Ako ne znate pitati, kako da vam odgovorim?”

6 Učitelj tjelesnog dobio je odštetu zbog patnje pod komunističkim režimom. Rado se druži s mlađim generacijama i priča im o kušnjama koje je morao proći.

5  Hipi Roman je greškom stao na pogrešnu stranu ceste cest e i završio na Jamajci. Poslao Posl ao mi je razglednicu o tome kako su ljubazni domaćini i s kakvim su oduševljenjem rihvatili njegovu frizuru i duhan. Nisam mu previše vjerovao, ali kad sam kasnije u ednoj trgovini izvukao ploču Boba Marleya, ozbiljno sam se zamislio.

4  Fric je u kinu zamijenio zamijeni o oca. Odlazak svakog filma fil ma čuo je cijeli cij eli grad. Sve smo manje bili zajedno. Kad je nekoliko godina kasnije mopedom krenuo na ut oko svijeta, dao sam mu novac i molio ga da mi donese neku ploču, više ne znam koju. Fric je došao do Trsta jer je cesta stalno išla nizbrdo, tamo je moped konačno crknuo. Nije ga htio ostaviti strancima, zato ga je pješice gurao do kuće. Većinu moga novca potrošio je na pivo, a kako nije mogao razočarati starog prijatelja, kupio mi je  singlicu  singli cu za koju je iz prve riječi ri ječi imena grupe mislio da će me zanimati. zani mati.

Uskoro je odselio iz grada. Nikad ga više nisam vidio.

3  Na kraju vožnje koja je slijedil sli jedilaa nakon odbrojavanja, odbrojavanja, naravno, nisam se usudio k  Maji. Fric i ja smo se radije prvi put zajedno totalno napili i činili smo se jedan drugome strašnim frajerima.  Zadnji dan nastave čuo sam Maju kako nekako preglasno kaže prijatelji prijat eljici ci da za erije ide rođacima na more, u petak, sama, autobusom u 7.15. Došao sam, naravno, cijeli sat ranije. Skrivao sam se iza kioska i vidio kako je predala putnu torbu, tik pred  vratima se zaustavila i osvrtala, tako da ju je kondukter morao upozoriti i tek kad je autobus krenuo, ugledala me. Pratili smo se pogledom dok je odsjaji stakla nisu sakrili, a autobus nestao na kraju ulice. Ne često, ali očito do smrti, u besanim noćima sjetit ću  se njezina njezi na pogleda. Dugo godina pitao pit ao sam se zašto se nisam usudio pristupiti prist upiti i odgovarao si da je bila prelijepa za mene, a ja takvo tele. Sad mi je jasno da sam samo  slušao mamin savjet: savjet : bojao sam se žena. Tijekom ljeta nisam je vidio, iako sam svake večeri prolazio kraj njezine zgrade. a jesen Majin je stolac ostao prazan. Odselili su u glavni grad. Čuo sam da je u trećem razredu srednje škole počinila samoubojstvo. Nitko nije znao zašto.

2

 Nona je umrla i pokazalo se s e da kamenoresci kamenoresci zaračunavaju po slovu. sl ovu. Kako je j e cijel ci jelii  život proživjela u društvu anđela i duša, ponekad se pitam je li uopće spoznala spoznal a razli r azliku ku između života i smrti. Je li uopće osjetila da je usput nestalo nešto nevažno, njezino tijelo?  Nadam se da ju je arhanđeo Mihovil Mihovi l uzeo u naručje, u mršavom tijel ti jeluu mladenke koja ga je opet osvojila, osvojil a, sigurno je pokrio krilima, krili ma, mekano mekano zanjihao zanjihao i u sjaju prelijepog  osmijeha i zaljubljenih plavih očiju tako dugo šaputao na uho, dok nije shvatila - ako  svu ljubav daš Bogu i ne ostaviš je nimalo za ljude oko sebe, niti za sebe, ako se odrekneš spoznaje o sebi i zadovoljiš najlakšim izlazima, ako ne znaš razumjeti i raštati, osjećati sebe i druge, nebesa nisu ništa nebeskija, a zemlja postaje neprimjereno paklenija.

1 Moja je mama mama postala poznata spisateljica. Unatoč teškoj bolesti, svojim svoji m pisanjem oš uvijek razveseljava brojne čitatelje.

PALJENJE! Moped je upalio iz prvog pokušaja. Što upalio, eksplodirao! Grunulo je, strašno ispuhalo, bučilo, kao da smo se našli usred željezničarske kovačnice, a za nekoliko sekundi sekundi počeli počel i smo se polako pol ako pomicati. pomicati. Steppenwolfi nisu imali nimalo šanse. I ja sam morao usne pritisnuti posve uz Fricove uši i derati se kao lud, prije no što me čuo. “ŠTO JE TO?” “POBOLJŠANJE!” vikao je. “SKINUO SAM AUSPUH! NIŠTA NIJE TAKO DOBRO, DA SE NE BI MOGLO POBOLJŠATI!” Odvezli smo se na glavnu cestu. Pješaci su zastali i otvorenih usta gledali za nama, automobili su se odmicali. Držao sam Frica oko trbuha i grohotom se smijao, tako da su mi tekle suze. “DANAS ĆE BITI TRIDESETICA, GARANTIRAM!” Fric se okrenuo prema meni za vrijeme urlikanja. Pritom je odvezao na suprotnu stranu ceste i uzrokovao prilično trubljenja. Morao bih se uplašiti, ali nisam. Samo sam se još više smijao. Imao sam osjećaj da su sva moja osjetila iskorištena do granica svojih mogućnosti. Kao da sam svih godina godina spavao spav ao i tek se sad konačno konačno probudio. Možda neće trajati duže duže od nekoli nekoliko ko trenut trenutaka, aka, ali kakvih! kakvih! I ako ako se dogodilo ovaj put put,, možda možda se ponovi još koji. Osvrnuo sam se. Iza sebe smo ostavljali dugačku traku dima. Čudno ozbiljno okrenuo sam se u smjeru vožnje. Svečano sam pogledao Frica i posebnim mu glasom, kao da sam konačno rekao nešto zbog čega sam uopće bio ovdje i time sam ispunio svoje poslanstvo, rekao: “POGODILI SU NAS!” “A?" odgovorio odgovorio je Fric. Potapšao sam ga po ramenu, kao, nije ni važno. Čovjek s gramofonom ne boji se  budućnosti.  budućnosti. 19. travnja 2000. - 11. lipnja 2001.

Alji i Lani  Nešto ekstra, samo za vas

BILJEŠKA O PI P ISCU Miha Mazzini jedan je od najproduktivnijih i najpoznatijih slovenskih pisaca srednje generacije. Od svojeg romana prvijenca Drobtinice  iz 1986. za koji je dobio Prešernovu nagradu 1986. godine, do sada je objavio osamnaest knjiga i napisao čitav niz scenarija. krona i Telesni čuvaj.   Njegov Među romanima izdvajaju se Zbiralec imen, Satanova krona najuspješniji roman je roman Slatki snovi   do sada objavljen u Sjedinjenim Američkim Državama, Češkoj i Poljskoj. Istoimeni film, snimljen po Mazzinijevom scenariju 2001. najnagrađivaniji je slovenski film na međunarodnim filmskim festivalima. Osim scenarističkim i spisateljskim radom Miha Mazzini bavi se predavanjem na filmskoj akademiji, pisanjem priručnika za računala, popularnom kulturom...

UPUTE ZA UPOTREBU OVE KNJIGE King je ples potekao iz SAD-a i preko Novog Zelanda Zelanda stigao u Europu. Izrađenog ritma, ležernog tempa, jednostavnih pokreta kao u džerku, King je lak i ugodan ples. Uostalom, evo uputstva za plesanje Kinga. Savijenih laktova, s rukama uz tijelo, njišite se s jedne noge na drugu izvodeći okrete naprijed naprije d i natrag, natrag, kao da koračate u mjes mjestu tu.. Podignite ruke iznad glave i plješćite dlanovima, zatim krenite rukama s desna nalijevo nalijev o i obratno i ponovo po novo zauzm zauzmite ite početn poč etnii stav. s tav.  Njišite  Njiš ite se s desna nalijevo nalijev o i s lij lijeva eva nadesno blago bl ago savij sa vijenih enih koljena, ispruž ispr užite ite ruke ruke horizontalno ispred očiju, pa ih vratite uz tijelo izvodeći male, brze krugove i počnite od očetka. A ako vam se upute upute ne sviđaju, sviđ aju, plešite pleš ite King na na vaš način jer važno je plesati. pl esati.