LISA APPIGNANESI - SNOVI O NEVINOSTI Za Johna koji to još uvijek čini za Tilmana Spenglera koji je pomogao Priroda je uvijek bezvrijedna, ali joj je u nekom trenutku dana vrijednost, kao dar a mi smo ti koji smo joj je dali i darovali. Samo smo mi stvorili svijet koji se tiče ljudi! Friedrich Nietzsche, Die Frhliche Wissenschaft 1887. Nije li to prekrasna, čista pomisao, svijet bez ljudi, samo beskrajna trava i zec koji se podigao na stražnje noge? D. H. Lawrence, Zaljubljene žene 1920. PROLOG 1985. Smrt je za žive uvijek nedovršen posao. Kao telefonski razgovor prekinut upola rečenice. Ili razilazak ljubavnika. Slijede srdžba i žudnja, grubi sloj frustracije i žalosti. Da i ne govorimo o labirintu maštarija. Kad je Helena Latimer shvatila da je podlegla tim pretjerivanjima, odmah se prekorila. Nije ni udovica ni siroče čak ni ostavljena ljubavnica. Naprotiv, bila je u odličnom položaju mlada žena u najboljim godinama koja ima dobre prijatelje i posao kojem je predana. A ipak, otkako je Max Bergmann nestao iz njezina života, počela je shvaćati zašto se Orfej odvažio proći kroz sjene sjećanja ne bi li spasio onu koju je izgubio. Bilo kakva aktivnost, činilo se, bila bi bolja od srdžbe i suza nemoći, onog vječitog zašto žalovanja. Njezino je stanje možda još pogoršavala činjenica što nije čak ni bila sigurna da je mrtav. Pismo napisano dobro joj poznatim rukopisom stiglo je toga jutra. Njegova nazočnost, tako ležerna usred računa i reklama, ispunila je Helenu nevjericom sablasnim osjećajem da joj je preko praga kročio mrtav čovjek. Upravo ju je pismo tako brzo otpravilo u ovaj grad u kojem nikad prije nije bila. Helena, draga, Bjelina je ovdje blistavilo koje vapi za sjenama. Brda su glatka i punašna poput perina, ali planine odaju svoje litice i pukotine... Tako je počinjalo. I tako se nastavljalo na tri stranice, prepuno opisa zadivljujućih planina i raskošnih šuma, bistrih, brzih potoka i ledena neba, nekog sela, kuće. Ali, to je bilo sve. Nikakvih činjenica, nikakve adrese, čak ni potpisa. Nikakva objašnjenja zašto je Max Bergmann prije dva mjeseca nestao bez traga, nikakve naznake o tome u kakvu je stanju ni što je moglo izazvati njegovu smrt. Zapravo, tek kad je Helena bolje pogledala nejasan žig na omotnici, shvatila je da je datiran nakon objave u novinama zbog koje ju je obuzeo očaj objave da se vjeruje kako je Max mrtav. Misli su joj letjele glavom poput cirkusih akrobata. Max je živ. Nadnevak dokazuje da je živ. Čovjek čiji ju je nestanak bacio u takvo očajanje da je bila prisiljena priznati samoj sebi kako je on najvažnija osoba u njezinu životu, živ je. Mora k njemu, mora ga pronaći. Napokon joj je pisao. Bez njega se osjećala tako izgubljeno. Ali, kamo krenuti? Pismo je zacijelo pisano nekakvim kdom, što znači da je Max u neprilici. Potrebna mu je. No dobro, ima barem žig i podroban opis krajolika. Naći će ga. Nije li upravo sposobnost odgonetanja zagonetnih naznaka glavna osobina novinaraistraživača? Barem je u tome dobra. I tako je podigla telefonsku slušalicu u kuhinji u svojoj kući u Kensingtonu i okrenula prvi u nizu brojeva koji su je doveli ovamo. Mnchen 8 km, pisalo je na znaku uz Autobahn, a svjetla grada već su plesala kroz maglovit mrak. Helena se zavalila u sjedalo taksija i gledala kroz prozor. Blijedi obrisi neke goleme zgrade s kupolom nazirali su se u daljini. Was ist das? upitala je vozača.
Garching. Pogon za nuklearne pokuse Max Planck Gesellschafta. Iskušavaju termonuklearnu fuziju. Helena je tu informaciju pohranila za kasniju uporabu. Prije polaska nazvala je sjedište Zelenih u Mnchenu ne bi li doznala planiraju li se kakve akcije i ima li razloga što se Max Bergmann našao u tom dijelu svijeta. Znala je da će na taj način teško nešto doznati. Ako se Max skriva, telefonski poziv nipošto neće biti dovoljan da dozna zašto, a još manje da ga pronađe. Pa ipak, mora ga naći. Ako joj je pisao, to znači da mu je potrebno da ga nađu. I to ona. Tijekom leta iz Londona po glavi su joj se rojile lude misli o tome kako ga drže zatvorenog u nekom vlažnom sobičku i pregledavaju pisma tako da može pisati samo krajnje nedužne poruke. Odavno je sumnjala da uz vođenje Farme Orion, uz pisanje i organiziranje ekoloških kampanja, Max Bergmann poduzima i tajne akcije u korist zelenih. Uvijek je znao svaku pojedinost o svim radikalnim pothvatima u Americi, bilo da se radilo o oslobađanju laboratorijskih životinja ili stajanju na vrhu krana koji se spremao početi graditi branu koja će skrenuti prirodni tok neke rijeke. A onda, prije otprilike godinu i pol, premda Max to nije izravno priznao, Helena se uvjerila da je imala pravo. Pitao ju je bi li, u sklopu svojih istraživanja otrovnih otpada, mogla za njega iskopati neki podatak povezan sa seljenjem neke tvornice. Učinila je to, a nekoliko tjedana poslije pročitala je u novinama o akciji na lokaciji na koju se tvornica trebala preseliti. Poslije toga joj je, u neredovitim intervalima, Max davao male zadatke koji je nikad nisu izravno upletali u akcije što su slijedile nikad ništa nije bilo eksplicitno jer bi to ugrozilo njezin položaj. Ali, Helena je znala o čemu je riječ i veselila se njihovoj prešutnoj uroti. Slutila je da se upravo zbog tih tajnih Maxovih pothvata njegov zamjenik na Farmi Orion samo diskretno raspitao kod policije kad je Max nestao. Ali, kad je tog poslijepodneva razgovarala s Jamesom Whitakerom i pročitala mu Maxovo pismo, on je bez tračka ironije rekao Izgleda da je naš velikan otišao na dulji samotni odmor. Ne bi on to učinio ne bez da vam kaže. Da, možda imate pravo. A opet... Gotovo je mogla čuti kako sliježe ramenima. No, javite mi o svemu što nađete. Naći ću njega. Helena je to rekla s više samopouzdanja nego što je osjećala. Da, ako to itko može, onda ste to vi. Zastao je. Znate, Helena, to mu je pismo mogao poslati netko drugi, nakon što... nakon... Njegove smrti završila je umjesto njega i brzo dodala Neću, ne mogu u to vjerovati. Ne, ne, naravno. James je zvučao nekako napeto, čudno. Ali, i ona se osjećala napeto, i napušteno osjećala se čudno otkako je Max nestao, kao da su joj se na čvrstom tlu pod nogama otvorile zjapeće pukotine. A kad je vidjela vijest da ga drže mrtvim, zaprijetile su da je progutaju. Morala je uložiti veliki napor da održi kakvutakvu ravnotežu. Taksist je neprekidno govorio, uživljavajući se u ulogu turističkog vodiča sad kad mu je dala povod. Njezin je njemački već prilično zahrđao, ali razumjela je što govori. Za to je, kao i za štošta drugo, mogla zahvaliti Emily. Emily s njezinim starinskim haljinama na kopčanje i puloverima koje je sama isplela Emily, ravnateljica škole toplih očiju i osmijeha punog razumijevanja. Emily koja ju je primila k sebi, posvojila je kad je bila nesretna dvanaestogodišnjakinja, spasila je od kaosa života s obitelji kod koje je dotad bila, koje se nije voljela ni sjetiti. Emily koja joj je dala sve naučila je govoriti strane jezike, dala joj naobrazbu, uvjerenje da je lijepa, kuću prepunu knjiga u Kensingtonu koji je bio predobar za nekoga poput Helene. I ljubav. Katkad joj se činilo da je sve što je radila, radila zbog ljubavi prema Emily. Ali, Emily više nije bilo, umrla je pet godina prije. Maxa Bergmanna srela je nedugo poslije Emilyne smrti, napisala njegov portret zbog kojeg je dobila posao u novinama. U stanovitom smislu Max je zamijenio Emily u ulozi stabilne, usmjeravajuće sile u njezinu životu. I zato je sve to bilo tako strašno. Bez Maxa osjećala se posve samom. Stigli su u središte grada. Elegantna pročelja blijedo su se ljeskala pod svjetlošću uličnih svjetiljki. Iako je bilo kasno, široke avenije bile su prepune ljudi. U labirintu užih ulica u koje su zatim skrenuli taksi se jedva probijao kroz gužvu.
Upravo kad je Helena zamijetila da mnogi nose maske, vozač je objavio Fasching. Karneval. Približavao im se Pierrot bijela lica, ruku pod ruku sa skrletnom Columbinom. Helena im je po ustima vidjela da pjevaju, ali od buke im nije čula glas. Trgnula se kad je netko pokucao na suprotni prozor. Okrenula se i ugledala iscerenu lubanju. Brzo se okrenula, prestrašena od te prikaze, kao da je ono nekakvo predskazanje. Vaš hotel je samo dvije ulice dalje. Vozač se okrenuo i pogledao je. Brže ćete stići pješice ako vam kovčeg nije odveć težak. Pokazao joj je šareni stup na suprotnoj strani prepunog trga. Da, dobro. Helena nije bila posve uvjerena je li tako najbolje, ali platila mu je, prebacila putnu torbu preko ramena i osjetila kako je nosi bučna svjetina. Nečija ruka zagrlila ju je i povukla u stranu, prema nekoj veži. Našla se u golemom, bučnom Bierkelleru. Nein rekla je Harlekinu koji ju je doveo. Moram na drugu stranu. Najprije jedno pićence. Kao da je nije čuo, a i dalje ju je držao. Otrgnula se, pri čemu joj je ispala torba. Netko se spotaknuo preko nje. Čuo se glasan smijeh, kao da je netko namjero izveo nekakav trik. Uhvatio ju je strah. A onda ju je netko tko je zaudarao na pivo poljubio u usta. Eine ssse Auslnderin. Lik se groteskno cerio, ružičasta lica pod vlasuljom seljanke s pletenicama. Ne razmišljajući, Helena ga je svom snagom pljusnula. Na djelić sekunde nastao je mučan tajac dok ju je muškarac prijeteći gledao. Dajte da vam pomognem. Visok lik u odori dvorske lude izronio je iz gomile, podignuo njezinu torbu i brzo je izveo kroz vrata. Kamo želite poći? Helena se iznenada osjetila posve bespomoćnom. Falkenturmstrasse. Hotel An der Oper promrmljala je i shvatila da gleda u lice lude, prave srednjovjekovne dvoske lude s kapom i zvončićima. Ako vas primim za ruku, nećete me ugristi? Odmahnula je glavom i posramljeno se, sa zahvalnošću, naslonila na krupnog muškarca. Poveo ju je kroz svjetinu, puštao da ih nosi i na kraju skrenuo u mirniju ulicu te otvorio vrata razmjerno tihog predvorja. Karneval je, znate, pogansko slavlje. Ne vrijedi mu se opirati. Blago se naklonio, zvončići na kapi su zazvonili i prije negoli mu se dospjela zahvaliti ili opravdati da je samo bila zatečena, nestao je kroz vrata i izgubio se u svjetini. Helena je na trenutak gledala za njim. Onda je slegnula ramenima i otišla do recepcije. Shvatila je da je neuobičajeno, jako umorna. Posljedice prošlih nekoliko mjeseci doista se osjećaju ako se više nije kadra ni probiti kroz bučnu gomilu. Njezina prijateljica Claire imala je pravo kad je rekla da je se Maxov nestanak neprimjereno jako dojmio. Problem je u tom pasivnom čekanju. To je najgore. Sutra će biti bolje, tješila se Helena. Napokon akcija. Ali, najprije u postelju. I nešto za jelo. Od jutra nije ništa jela. Zalogajčić u krevetu, dok je televizija uspavljuje, to bi bilo idealno. Postelja je bila prekrasno svježa i bijela. Helena se uz uzdah ispružila, a onda se prisilila da se pridigne i pojede malo salate, sira i crnoga kruha. Pijuckala je mirisno bijelo vino i gledala prizore na televiziji. Ali, nije se mogla usredotočiti na njih. Umjesto toga pred očima su joj se ponavljale rečenice iz Maxovog pisma, sad već naučene napamet, a uz njih tijek njihova odnosa. Dok je pokušavala odgonetnuti zagonetku pisma, počela je razumijevati odnos. Unatoč stanju koje ju je obuzelo poslije Maxova nestanka, Helena po naravi nije bila sklona samoanalizi. Štoviše, jedini trajniji odnos koji je imala s muškarcem upravo je zato propao. Nije osobito željela znati razloge ni vlastitih odluka i postupaka, ni tuđih. U svijetu je bilo odveć posla beskrajno preispitivanje vrludanja duha bilo je luksuz besposlenih, traćenje dragocjenog vremena i energije. Ili nešto odmah znaš ili ne znaš. U prvom slučaju djeluješ. U drugom također, iako se zbog trenutačne zbunjenosti moraš više napregnuti da se središ. Za Maxa je odmah znala, shvatila je da je poseban čim ga je čula kako govori na onom ekološkom kongresu u New Yorku prije toliko godina, kad je još bila mlada djevojka u potrazi za pozivom i poslom. Max je stajao na podiju, onako visok i krupan, plemenite sijedokose glave i oštrih crta lica. Njegove su oči ispod
bujne kose bile vatrene, njegove kretnje gipke kao u sportaša. Njegov glas kao da je dopirao iz dubokog bunara tihog razmišljanja. Sve to, u spoju s autoritativnošću njegovih riječi, nagnalo ju je da pomisli kako se našla u nazočnosti onoga rijetkog bića mudraca. Prizvao je sliku krhkog planeta izloženog razaranju grabežljivih pljačkaša, drevne, dragocjene Zemlje, neizmjerno bogate različitim vrstama živih bića. A sad se uništava, pretvara u prašnjavu pustinju. Na kraju govora, osjećala se kao da je doživjela otkrivenje ruke su joj se tresle a usta bila suha. Uspjela ga je nagovoriti na intervju, otputovala s njim na Farmu u brdima New Hampshirea i tamo razgovarala s njim. Kao da joj se jezik spetljao, bila je sramežljiva, ispunjena strahopoštovanjem, ali tijekom dva dana koje je ondje provela, Max joj je vratio samopouzdanje. Kao da se njegov žar, njegov apsolutni integritet, prelio u nju i dao joj snagu i svijest. Sam ju je proveo Farmom Orion. Nije to bila obična farma, nego uzgajalište vrsta koje izumiru, izbjegavaju se ili ubijaju u širenju poljoprivrednog biznisa koji se toliko oslanja na kemikalije. Raznolikost i čistoća, rekao je Max, ključne su riječi. Raznolikost se odnosila na biljke i sadnice koje su se uzgajale u staklenicima i na otvorenom, na rijetke stare vrste krava i ovaca. Čistoća pak na metode kojima se to činilo. I, kako je Helena postupno shvaćala, na način života koji je Max ondje poticao. Gotovo samostanski po jednostavnosti i disciplini. Uz ljude koji su radili na farmi, svakog bi ljeta tu bilo dvadesetak mladih ljudi koji su se okupljali u nekoj vrsti ekološkog kampa. Radili su u stajama i povrtnjacima, a Max ih je poučavao. Neki su se vraćali iz godine u godinu, prenosili zamisli dalje ili osnivali vlastite projekte. Upravo su oni, vjerovala je Helena, premda nije imala opipljivih dokaza, bili jezgra tajne ekološke vojske. Nije to bilo puko nagađanje srela je jednog od Maxovih učenika u Greenpeaceu, drugog u Sea Shepherdsima. Mladi su stanovali ili u zasebnim kolibama ili u velikoj glavnoj kući u kojoj su svi zajedno jeli. U cik zore išli su na gimnastiku navečer se slušala glazba ili su se pričale priče, oko logorske vatre kad su vremenske prilike to dopuštale. Tijekom tog prvog posjeta Max ju je u jednom trenutku pogledao svojim umirujućim pogledom i rekao Potrebni su mladi ljudi poput tebe, Helena. Mladi ljudi da spriječe apokalipsu koja nam se prikrada usred našeg obilja. Te su riječi otad poticale njezin rad, njezino pisanje o ekološkim temama, istraživanje zagađivača i pesticida, ispuštanja sumpora, količina kisele kiše i umiranja šuma u Europi izvoza umjetnog gnojiva u Treći svijet i drastičnog smanjenja kišnih šuma, ciklusa poplava i suša, raspada tradicionalnih zajednica. Nedavno je pisala o katastrofi u Bhopalu. Osvajala je nagrade i stekla ugled, kao i posao u Sunday Timesu, koji joj je davao mnogo slobode i redovnu kolumnu. Ali, Max je bio taj od kojeg je učila, koji ju je nadahnjivao. U osobnim sastancima, telefonskim razgovorima, pismima. Njezini su odlasci na Farmu postali redoviti kao hodočašća. Helena je uvijek odlazila onamo na barem dva tjedna početkom ljeta i ponovno zimi, da se oporavi od sve napornijeg života uspješne novinarke. Smatrala je Farmu svojim utočištem. Jedna je soba postala njezina, soba u potkrovlju, pod strehom kuće, malo odvojena od ostalih. Uglavnom je bila prepuštena sebi samoj, da odlazi u šetnje, pliva, skija ili čita, premda bi Max uvijek odvojio vrijeme da razgovara s njom. Upravo se tijekom njezina prvog duljeg ljetnog posjeta dogodio onaj neobični događaj što ga je sad smatrala obratom u njihovu odnosu. Plivala je u jezercu iza glavne kuće kad joj je pukao remen na satu. Zamijetila je to tek nakon nekoliko trenutaka i zaronila ne bi li ga pokušala naći. Bila je dobra plivačica i nije se osobito bojala dubine, ali pošto je izronila da udahne zrak i ponovno zaronila, odjednom je Max bio kraj nje. Silom ju je izvukao na obalu držeći je ispod brade kao da se zamalo utopila. Jesi li dobro? pitao je, a u očima mu se vidjelo nešto poput panike. I zabrinutosti. Zbog te zabrinutosti nije rekla da uopće nije bila u opasnosti. Samo je kimnula. Zadržala je dah i zato što ju je držao u naručju. Bio je to prvi put da ju je dotaknuo. S većinom muškaraca taj bi prvi dodir izazvao drugi. Navikla se na to, na činjenicu da slučajnost skladnih crta lica, dugih nogu i zlatne kose izaziva udvaranje muškaraca svih dobi. Ali, s Maxom toga nije bilo. Gotovo odmah ju je pustio i mislila je da mu je na tome zahvalna. Ali, i dalje ju je intenzivno promatrao dok se brisala, odijevala
i ponovno ga uvjeravala da je sve u redu. Od tog trenutka kao da se među njima stvorila opipljiva spona, koja se temeljila na nečemu drugome, a ne samo na njezinu divljenju prema njemu. Spona je bila to jača, mislila je Helena, jer uza svu bliskost među njima nije bilo mrlje putenosti. S Maxom nije bilo zapitkivanja, zadiranja u područja koja je bolje ne dirati, pitanja na koja nije bilo odgovora. Ostavljao ju je na miru. Tijekom mirnih zimskih mjeseci, Max je kuću pretvarao u utočište za pisce, koloniju koja je s vremenom dobivala na ugledu. I dalje je vladao samostanski mir, možda još i više, ali lica su bila starija, premda su također Maxa gledala s nekom vrstom obožavanja. Jednom kad je došla zimi, Helena se odvažila upitati ga zašto među tim licima nikada nema ženskih. To je bilo jedino što ju je na Farmi uznemirivalo. Ozbiljno ju je pogledao i razmislio, kao i uvijek, prije negoli je odgovorio, iako joj se učinilo da mu je taj put u očima vidjela iskricu. Znaš, Helena, ne poznajem mnogo žena. Ne osjećam se osobito ugodno s njima. Samotnjak sam po prirodi. A da ovdje ima žena, ugođaj bi bio... posve drukčiji. Ponekad i s tobom a ti si posebna, među nama postoji bliskost osjećam to, to odvraćaje pozornosti na licima mladića, razmetanje i pomanjkanje koncentracije. Slegnuo je ramenima. Uostalom, s obzirom na to koliko su žene važne u životu muškaraca, čini mi se da im je korisno malo samoće, udaljenosti od toga, u prirodi. To je prilika da istražuju nešto drugo u sebi, nešto dublje od spolnog izazova. Nije raspravljala s njim, prihvatila je odgovor, ponijela sa sobom osjećaj da je posebna, da su bliski. Kao ljubavna veza podignuta iznad uobičajenog svojom čistoćom. Nešto što im je oboma dragocjeno. I zbog toga je možda, pomislila je Helena tonući u san, pisao baš njoj, a ne svome zamjeniku Jamesu Whitakeru. Ili nije zbog toga? Ugasila je svjetlo. Bude li sreće, sutra će doznati dio odgovora. Probudile su je blijede sunčane zrake što su se probile između teških zavjesa. Na treutak nije bila sigurna gdje je. Kako su joj misli postajale bistrije, skočila je iz kreveta i brzo se odjenula. Nije još bilo ni sedam sati. Imala je cijeli dan pred sobom da istraži grad sa žiga na pismu i njegovu okolicu. Hotelska blagovaonica već je bila puna. Muškarci u tamnim odijelima s aktovkama koji su mirisali na losion poslije brijanja kao da nisu imali nikakve veze sa sinoćnjim karnevalskim ludovanjima. Izgledali su jednako uredno i imućno kao uredske zgrade pokraj kojih je prošla na putu iz zračne luke. Helena je prvu šalicu kave popila uz Sddeutsche Zeitung, a drugu uz mape koje je kupila onda je oboje stavila u stranu i iz torbe izvadila Maxovu zbirku eseja. Pogledala je posvetu koju joj je napisao Heleni, nepokolebljivoj ratnici, čistoj poput gorskog zraka. Porumenjela je i vratila se eseju što ga je bila počela ponovno čitati u zrakoplovu. Zvao se Povratak kući i bio jedan od Maxovih filozofskijih radova nije bila sigurna da ga posve razumije. Ali, jezik je bio gotovo pjesnički, jezik kopanja u tamnoj, glinastoj zemlji i hodanja po sjenovitim šumama, nalaženja skrivenih ljubica i livada prekrivenih tratinčicama, međupovezanosti svega i osjećaja da si u prirodi kod kuće. Prvi je put pročitala taj esej kad joj je Max u Norveškoj darovao knjigu, na ekološkoj konferenciji blizu Osla. Otišla je onamo samo zato da bi vidjela Maxa nakon dana provedenih u Bhopalu to joj je bilo potrebno. U nosu je još osjećala odvratan zadah zasljepljujućeg metilizocijanata koji je iscurio iz tvornice kemikalija. Progonio ju je turoban prizor ulica na kojima su ležali mrtvi i umirući, pod nebom crvenim od sprovodnih lomača. Jedino ju je Max mogao donekle utješiti, izvući je iz te katastrofe. I doista joj je pomogao. A onda je nestao. Helena se stresla i prisilila nastaviti čitati. Čitala ga je u Norveškoj jer je Norveška bila zemlja Maxova djetinjstva pa je mislila da će iz eseja doznati kako se osjeća sad kad se vratio nakon toliko godina. Sad joj je iznenada sinulo da neki prizori u njemu odgovaraju onima iz pisma. O tome će još razmisliti. Vrijeme je da krene. Mnchenske ulice sad su bile neprepoznatljive, nekim čudom čiste nakon noćnih ludovanja. Biciklisti su se mirno vozili zasebnim trakama, jednako sigurni kamo pripadaju kao i pješaci i blještavi automobili. Helena je prešla veličanstveni Marienplatz, na trenutak zastala pred Frauenkirche s dva tornja kako bi pročitala plaketu na kojoj je stajalo da tvrtka Messerschmidt, poznati proizvođač oružja, sada financira održavanje drevnih ukrašenih grobnica duž kamenih zidova crkve. Nasmiješila se pomislivši
kako je to primjereno. U uredu za iznajmljivanje automobila dočekalo ju je neugodno iznenađenje imali su samo BMWe. Mrzila je te goleme zagađivače okoliša. Ali, izabrala je diskretan tamnomodri model i, uzdišući, proučila mijenjač i upravljačku ploču. Na suvozačko sjedalo stavila je Maxovo pismo i mape koje je ponijela. Oduvijek je lako čitala mape crte, zavoji i oznake na papiru pred očima su joj se lako preoblikovali u trodimenzionalnu sliku ulica, cesta i okolnog krajolika. Nenavikla voziti desnom stranom, Helena je taj debeli glatki automobil polako vozila kroz jutarnju gužvu. Uputila se prema jugu. Kad je izišla iz predgrađa i našla se u prirodi, opustila se. S lijeve strane Autobahna bio je velik industrijski kompleks. Nasmiješila se kad je vidjela da je to Deutsche Aerospace, pokrovitelj grobova uz Frauenkirche. Je li Maxa možda zanimalo nešto u vezi s tom tvrtkom? Nedaleko od Sauerlacha skrenula je s Autobahna na mirniju cestu. Tu je bilo lijepo. Na livadama je još bilo mraza, kao i na borovima, koji su od toga izgledali poput bradate regimente. U daljini su se već vidjele planine sa snijegom pokrivenim vrhovima. Zaustavila se na odmorištu kako bi bolje pogledala okolicu. Nekoliko minuta je duboko udisala hladni jutarnji zrak, a onda ponovno krenula. Pokušavajući otkriti podudara li se nešto u krajoliku s opisima iz Maxova pisma, vozila je na jugoistok, preko pitomih bregova, pokraj pilana i seoskih imanja ukrašenih tradicionalnim figurama vedrih boja i pomnjivo izrađenim slikama. Nevjerojatno debele ovce pasle su na livadama između raspela uz cestu. Stigla je u Wolfratshausen dobrano prije podneva. Iznenada ju je obuzeo nemir. Došla je do prvog odredišta. Žig na pismu sad se pretvorio u lijep bavarski gradić s bijelim, žutim i zelenim kućama, crkvom s kupolom oblika lukovice i lijenom rječicom na kojoj su plivale patke i punašni labudovi. Sad valja obići hotele i pansione i pitati o Maxu Bergmannu. Premda se nadala, nije zapravo očekivala da će ga tu naći, ali morala mu je ući u trag. Krenula je od najbližeg hotela, samo nekoliko kuća od crkve. Krupna žena s debelim uvojcima smiješila joj se iza blještavog pulta. Ich suche einen Herrn Max Bergmann. Mislim da je odsjeo kod vas. Heleni je laknulo što joj je njemački išao sve bolje. Ponovno se sjetila Emily, koja ju je poticala da nauči taj jezik, ne zato što je Em imala baku Austrijanku, nego, kako je objasnila Kad budeš razumjela njemački, razumjet ćeš mnogo štošta o ovom našem stoljeću. Žena je podigla pogled s knjige gostiju i odmahnula glaovom. Nein, ich kenne ihn nicht. Nemamo nikoga toga imena. Govorila je u dijalektu pa je Helena nije odmah razumjela, ali nakon nekoliko trenutaka nastavila je Čudno. Dobila sam od njega pismo u kojem piše da je tu. Možda možete pogledati još jedanput, vidjeti je li rekao kamo će dalje. Žena ju je sad gledala skeptično. Ne sjećam se nikakvog Bergmanna... Okrenula je stranicu i prstom pratila imena. Ponovno je odmahnula glavom. Sigurni ste? On je visok. Izgleda kao da mu je šezdesetak godina, vrlo je zgodan, sjedokos, govori engleski. Možda se poslužio nekim drugim imenom... Žena je sad bila vrlo sumnjičava. Uvijek provjeravamo putovnice rekla je razdraženo i uz tresak zatvorila knjigu gostiju. Pa, hvala vam na pomoći. Helena se vedro nasmiješila, ali najradije bi se bila pljusnula. Morat će izmijeniti tehniku ispitivanja tako da ne izaziva sumnju. Naravno da provjeravaju dokumente. I dalje se smiješeći, pozdravila je ženu i krenula, usput pokupivši brošuru o gradiću. U njoj je našla imena još pet hotela i pansiona. Gradić nije bio velik. Pokušala je u jednom, pa u drugom, pa u trećem i proklinjala se što se u žurbi nije sjetila ponijeti Maxovu fotografiju. Kad je došla do posljednje adrese, već je gotovo izgubila svaku nadu. Tu za pultom nije bilo nikoga. Jedina sofa s cvjetastim uzorkom u predvorju doimala se trošno. Slegnuvši ramenima, Helena je pritisnula zvono na pultu i čekala. Napokon se pojavio neki mladić. Lice mu se naočigled razvedrilo kad ju je ugledao. Želite sobu, Frulein? Odmjerio ju je pogledom. Možda. Helena se nije libila poslužiti svakim dostupnim sredstvom, uključujući vlastiti šarm. Ali, najprije želim naći gospodina Maxa Bergmanna. Mislim da je odsjeo kod vas. Mladić više nije bio tako vedar. Brzo je pogledao knjigu gostiju i odmahnuo
glavom. On je stariji gospodin, sjedokos, govori engleski. Helena je počela govoriti tiše, kao da se povjerava. Zapravo, on mi je otac. Grlo joj se stisnulo kad je to rekla. Zašto je to rekla? Odbacila je zasad to pitanje i nastavila Bolestan je. Bojim se da je možda naveo lažno ime. Možda... Mladić se nasmijao. Mislite, možda je tu s nekim drugim. Značajno je pogledao Helenu i okrenuo knjigu gostiju prema njoj. Eh, ti starci. Neki od njih doista znaju živjeti! Helena je problijedila. Uopće nije to mislila reći. Ali, možda mladić ima pravo. To joj nije ni palo na um. Ne, Max ne bi nestao zbog neke žene. Pregledala je knjigu nastojeći pronaći potpis koji bi odgovarao Maxovu rukopisu, bez obzira na ime. Ali, nije našla nijedan za koji bi mogla biti sigurna. Ništa? Mladić se nonšalantno nagnuo prema njoj. Znam što ćemo, pitat ćemo Bertu u restoranu. Ona svakoga zapamti. Poveo ju je prema vratima i Helena se iznenada našla u povelikom, turobnom restoranu s oplatom od debele hrastovine i zelenim kockastim stolnjacima na stolovima. Bio je gotovo posve pun gostiju koji su objedovali s pretrpanih tanjura. Pozdravila ih je prsata srednjovječna žena grimiznocrvenih usta. Helena je ponovila opis. Žena se zamišljeno zagledala u daljinu. Da vidimo. Prilično mršav, duboko usađenih očiju koje kao da gledaju kroz tebe. Drži se vrlo uspravno. Bi li to mogao biti on? Helena je duboko udahnula i kimnula. Mogao bi. E pa, ako njega tražite, nije navraćao već tričetiri tjedna. Zapazila sam ga jer je uvijek bio tako tih. Izgubljen u mislima. Da. Očigledno je bila ponosna što se sjetila tih riječi, izgubljen u mislima. To je on rekla je Helena. Na trenutak nije znala bi li bila uzbuđena ili razočarana. Dakle, Max je tu viđen. Ali, po njegovom pismu već je znala da je morao biti tu, osim ako mu je netko drugi poslao pismo. Uzdahnula je, istrgnula komadić papira iz bilježnice, napisala na njega svoje ime i pružila ga ženi. Ako ga ponovno vidite, molim vas, recite mu neka mi ostavi poruku. Doći ću po nju. Možda sutra. Zastala je, pa dodala Uzgred, je li taj čovjek bio sam? O, da. Osjećajući čudno olakšanje, Helena je pogledala recepcionara. A soba? upitao je. Ne sada rekla je i nasmiješila se što je blistavije mogla. Kad se vratim. Oboma im je mahnula. Našavši se na ulici, na trenutak je zastala. Što sada? Pošta sigurno imaju službu poste restante i imenike. Zgrada s kosim krovom bila je na sljedećem uglu. Nekoliko je minuta čekala u repu, a onda ju je dočekao prazan pogled kad je upitala ima li pošte za Maxa Bergmanna. Glupa ideja, shvatila je, jednako glupa kao pretraživanje hotelskih knjiga gostiju. Ako je Max namjerno nestao, teško da je to učinio pod vlastitim imenom. Telefonski imenici pružali su bolje izglede, ali su je istodobno i više razdražili. Maxa je mogao zanimati cijeli niz tvornica tvornice gnojiva, pilane, elektrane... Odakle krenuti? Nemajući određen kriterij osim količine navedenih brojeva za pojedinu tvornicu, Helena je zapisala nekoliko brojeva. Zamišljeno je sjela u auto i krenula dalje na jug, nasumično birajući ceste koje bi je mogle odvesti do prizora koje je Max opisao. Po njegovu pismu stekla je dojam da je u nevolji. Ali, na kakvu je to nevolju mogao naići u jednom od tih prastarih bavarskih sela smještenih na vrhovima bregova ili u mirnim dolinama? Prošla je kroz pospani gradić, pokraj samostana s lukovičastim zvonicima, vidjela krševite vrhove kako se uzdižu u daljini. Rekla je onom čovjeku da joj je Max otac. Čudno. Helena je iznenada zadrhtala iako je u automobilu bilo toplo. Upalila je radio. Schubertova sonata, sjetna, uspavljujuća. Njezina američka prijateljica Claire prva joj je stavila bubu u uho. Nazvala je Claire pred odlazak iz Londona kako bi joj rekla da joj se Max javio, da odlazi, da će napokon iskoristiti onaj godišnji odmor koji joj urednik nudi još otkako se vratila s onog strašnog putovanja u Indiju. Zamolila je Claire da se i ovaj put brine za njezine mačke i biljke i pokupi joj poštu. Claire nije bilo drago što ide. Max joj nije bio osobito drag. Kad su se upoznali, nisu se slagali. A jučer je prekorila Helenu što trati godišnji odmor na uzaludnu potragu. Nisi ti odgovorna za Maxa, rekla je. Nije ti ni ljubavnik
ni otac. Ne. Helena nije imala oca. A ni majku, kad smo već kod toga. Bila je slobodna žena, žena bez roditelja. Tu je sliku sebe s vremenom zavoljela i držala je se još otkako joj je Emily pogledala ravno u oči i naglasila kakvu joj to prekrasnu slobodu omogućuje. Ali, sad joj se po glavi vrzmala pomisao da joj Max možda jest otac zašto bi je inače toliko privlačio? Zašto bi inače bila tako potresena, istodobno srdita i očajna, kad je nestao bez riječi? Zašto bi inače jurila po ovoj nepoznatoj zemlji? Max je njezin otac. Max, koji ju je izabrao. Odvrtila je u glavi razne priče, priče o izgubljenoj djeci, izgubljenim ili protjeranim ljudima. Naglo je skrenula na odmorište, okrenula se i uputila natrag. Opet dopušta da je mašta nosi. A magla koja se spustila na brda i koja je postajala sve gušća, tako da nije vidjela ništa osim stražnjih svjetala automobila ispred nje, nije joj nimalo pomagala. Kretala se kao u snu. Evo što treba učiniti vratiti se u Mnchen, otići u sjedište Zelenih, pregledati njihove dosjee, možda provjeriti imena tvornica koja je zapisala, stvoriti predodžbu o tome što je Maxa dovelo u ovaj dio svijeta. Onda se sutra može vratiti u Wolfratshausen i ponovno potražiti krajolik iz Maxova pisma. Magla i sve gušći mrak usporili su njezin povratak u grad pa je tek sutradan ujutro stigla u sjedište Zelenih. Kad je objasnila tko je, bili su joj spremni pomoći. Iako nisu znali ništa o tome je li Max Bergmann u tom području, Helena je doznala da se planiraju velike antinuklearne demonstracije. Doznala je i to da blizu Wolfratshausena postoji kemijska tvornica i pilana sumnjive ekološke politike. Znala je da nema velikih izgleda, ali ipak je nazvala obje tvrtke. U prvoj se čovjek iz Odjela odnosa s javnošću koji je govorio s američkim naglaskom pristao sastati s njom za dva dana, a u drugoj je pomoćnik direktora nevoljko pristao na sastanak istoga dana. Nemajući strpljenja pregledavati isječke iz novina, ponovno se oko podneva uputila u Wolfratshausen i svratila na ručak u gostionicu u kojoj je ona prsata žena vidjela muškarca sličnog Maxu. Znala je da je to glupo, ali se ipak nadala da će se Max iznenada pojaviti, stvoriti se na vratima, a ona će mu potrčati u zagrljaj. Orfej je barem znao gdje je Euridika kad ju je pošao tražiti. Čim se ta misao oblikovala, odgovorila je samoj sebi jednom rječju Mrtva. Brzo je ustala i osvrnula se kao da se boji da su drugi gosti pročitali njezine misli. Izluđivalo ju je što posljednjih tjedana kao da uopće nije imala vlast nad svojim mislima. Prekid s Andyjem nije izazvao ništa slično, samo blagi osjećaj uvrijeđenosti i odmah zatim olakšanje. Mchten Sie heute das Zimmer haben? Mladić koji joj je jučer pomogao iznenada se našao kraj nje. Helena se pokušala nasmiješiti. Možda poslije. Nisam sigurna. Možda ću se večeras morati vratiti u Mnchen. I odjurila je, ponovno u okolicu mjesta. Danas je bilo bistrije, a zrak tako svjež da su joj nosnice bridile. Udaljene planine jasno su se vidjele ispod snijegom pokrivenih vrhova nazirao se granit. Iskušavala je razne putove, uske i zavojite ceste negdje porubljene gustom šumom a negdje otvorenim poljima. Prošla je i kraj guste trske. Močvarno tlo. Zacijelo je blizu nekog jezera. Nije se vodila zemljovidom nego Maxovim pismom. Riječi su joj bile uklesane u mozak, mogla bi ih gotovo recitirati kao molitvu da zaustavi navale očaja koje su prijetile. Slijedila je uzbrdice i nizbrdice, vidjela jezero kako se ljeska u daljini, krševite planine. Čaroban krajolik. Iznenada je svom snagom zakočila i zamalo sletjela sa zaleđene ceste. Nešto je vidjela kutkom oka. Što je to bilo? Kuća, gaj kestena, vrh brijega. Ponovno je krenula i polako vozila dok nije našla mjesto na kojem se mogla okrenuti, pa se vratila. Da, ona velika kuća s dvije kupole koja se tek nazire između stabala, tlo oko nje baš kao u Maxovu pismu. Nije to samo umislila. Uzbuđena, Helena je skrenula na prilaz, zaustavila automobil malo dalje od kuće kako bi iskopala pismo i ponovno pročitala ulomak. Nije se prevarila. Bila je upravo onakva kakvom ju je opisao, s dva krila, širokim dvostrukim vratima, željeznom ogradom, a s jedne strane širilo se jezero. Dok joj je srce jako tuklo, Helena je podigla veliku mjedenu alku i pustila je da padne, jedanput, dvaput, i treći put. Čekala je. Vrata su se napokon otvorila. Provirilo je tamnooko lice.
Ja? Helena je namjestila svoj najdražesniji osmijeh. Vrata su se malo više otvorila pa je ugledala mladu ženu široka lica i kovrčave kose, zapravo mladu djevojku u širokoj haljini cvjetasta uzorka napola prekrivenoj zamrljanom pregačom. U ruci je držala metlu. Ich suche einen Herrn Max Bergmann. Helena se i dalje smiješila. Kenne ich nicht. Djevojka ju je tupo gledala i promrmljala nešto što Helena nije razumjela. Samoglasnici i suglasnici bili su čudno zbrkani. Helena je brzo donijela odluku te zakoračila preko praga. Možda netko drugi u kući zna. Niemand daheim. Djevojka je slegnula ramenima. Mogu li pričekati? Prevalila sam dug put. Djevojka se nesigurno osvrnula i na kraju otvorila vrata s lijeve strane širokog predvorja. Dok je išla prema vratima, Helena je na stoliću vidjela plavu kožnu futrolu za naočale. Nije mogla odvojiti pogled od nje. Toliko je nalikovala Maxovoj. Je li moguće? Bilo joj se naglo ubrzalo. Uzela ju je i samouvjerenim tonom rekla Mislim da ovo pripada gospodinu Bergmannu. Djevojka ju je ponovno onako tupo pogledala, a onda počela brzo i uzbuđeno govoriti, Heleni posve nerazumljivo. Nešto o naočalama na podu, u komadićima. Otela je Heleni futrolu iz ruke, otvorila je i pokazala joj naočale. Bile su vrlo slične Maxovim, ali je lijevo staklo bilo razbijeno. Helena je shvatila da djevojka zacijelo misli kako je ona optužuje. Ja ću mu ih pričuvati, dobro? Helena se nasmiješila i ponovno uzela futrolu. Objasnit ću mu. Djevojka se zauzvrat blago nasmiješila, pokazala joj neka uđe kroz otvorena vrata i radoznalo je odmjerila. Amerikanerin? Helena je kimnula. Ako djevojka želi da ona bude Amerikanka, rado će odigrati tu ulogu. Djevojka je zahihotala i ponudila joj kavu. Da, hvala rekla je na engleskom. Djevojka je otišla. Helena je duboko i zadovoljno uzdahnula. Na pravom je putu. Ako Max i nije ovdje, vlasnici kuće sigurno će je povesti do njega. Ponovno je otvorila futrolu i pogledala razbijeno staklo. Iznenada je zadrhtala. Takvo pucanje, nalik paukovoj mreži, moglo je biti jedino rezultat neke silovite kretnje, udarca. Je li netko ozlijedio Maxa, udario ga? Leži li zarobljen negdje u ovoj kući? Je li glupa i naivna što tako otvoreno postavlja pitanja? Hoće li djevojka sad otrčati po svoje gospodare? Pokušala se umiriti. Osvrnula se po sobi. Bila je prostrana, visokog stropa, a svi su zidovi bili prekriveni knjigama u kožnom uvezu, pomalo prašnjavim. U jednom kutu, ispod prozora, bio je veliki radni stol pretrpan papirima, omotnicama i knjigama, od kojih su neke bile otvorene a iz drugih su virili žuti papirići kao oznake. Prišla je stolu i počela čitati otvorene bilješke. Adepti Slobodnog duha vjerovali su u slobodnu ljubav. Kao što srne koriste travu, ribe vodu, ptice zrak, tako sveti muškarac koristi žene. Takvom intimnošću ona postaje čišća nego prije. Tu spolni čin ima transcendentnu vrijednost on je otajstvo. Za pristaše kulta Adama, obredna golotinja bila je potvrda nevinosti Adama i Eve prije Pada... Helenu je toliko iznenadilo to što je pročitala da joj je trebalo nekoliko trenutaka kako bi shvatila da je napisano na engleskom, i još nekoliko da čuje zveketanje posuđa. Podigla je pogled i vidjela kako je djevojka sumnjičavo promatra. Oh, hvala. Helena je prikrila zbunjenost i pošla za djevojkom do ulaštenog stola od mahagonija na drugoj strani sobe, na koji je spustila pladanj. Hvala ponovila je Helena. Sjela je za stol, ulila kavu u šalicu i napravila pravu predstavu smiještanja dok su je djevojčine oči pozorno gledale. Na kraju je iz torbe izvukla knjigu da zapečati dojam. Djevojka kao da se opustila. Opet je promrmljala nešto što Helena nije razumjela. Morat ću biti oprezna, pomislila je Helena. Ne smije dopustiti da je zateknu kako njuška i izbace prije nego što barem dobije priliku promotriti vlasnike
kuće. Morat će pripaziti. Ali, odlazak u zahod ne može izazvati sumnju, a dat će joj priliku da bolje promotri samu kuću. Bila je uvjerena da će osjetiti ako Maxa drže u nekoj od soba pokraj kojih će proći. Na žalost, povela ju je djevojka, i to ne na kat, nego u stražnji dio kuće. Helena je zastala kraj jednih otvorenih vrata i provirila unutra. Wie schn. Kako su dražesne ove stare njemačke kuće. Širom je otvorila vrata. Ali, unutra nije bilo ničega do potvrde njezinih riječi. Ja, ja promrmljala je djevojka a onda joj pokazala druga vrata. Čekala ju je kad je izišla i otpratila je natrag u knjižnicu. Helena joj se srdačno zahvalila, gledala je kako odlazi i za sobom zatvara vrata. Uzdahnula je i pogledala stolić. Mahagonij. Nije to odobravala. Sva ta drevna stabla u sve manjoj kišnoj šumi posječena kako bi uljepšavala bogataške kuće. Jer, ovo je bogataška kuća, unatoč blagom ozračju trošnosti i hladnoće. Propala je, nije više u vrhunskoj formi. Zašto ju je Max tako podrobno opisao? Nije vjerovala da je on tu. Ona djevojka se ne doima poput tamničara. Nema druge nego sjesti i pričekati da se vlasnici vrate. Pogled joj se zaustavio na svesku postavljenom na brončano postolje za čitanje nasred stola. Bio je neobično smješten, kao glavni ukras, umjesto cvijeća ili voća. Možda je to nekakva biblija, biblija kulta Adama sjetila se bilješki koje je pročitala. Bacila je pogled prema vratima, malo osluškivala. Ali, valjda nije opasno pogledati knjigu koja je tako izložena. Podigla je teški svezak i otvorila ga. Na unutrašnjoj strani korica netko je rukom napisao naslov Die Besessene Das Buch von Anna. Opsjednuta Annina knjiga. Slijedila je stranica za stranicom ispisanog rukopisa. Čudno, takav ručno pisan svezak uvezan u kožu. Helena ga je malo listala. Iznenada ju je zaskočilo ime Max. Možda je to to ključ Maxova nestanka, putokaz s pomoću kojega će ga naći. Stresla se od zabrinutosti, vratila na početak i počela čitati. Prva je stranica bila kratka, poput posvete Priča za tebe, sine moj. Priča o našim životima kako ih sad vidim. Ono što nisam mogla znati, zamislila sam. Ali, istina je. Ima tu više istine, bojim se, nego što ti želiš znati. Oprosti nam. Helena je čitala. PRVI DIO OPSJEDNUTA Annina knjiga JEDAN 1913. Djeca u toj kući uvijek su bila začeta kad je tu bio drugi muškarac. Sad kad je naučila malo više o životu, Anna se pitala je li došla na svijet u skladu s nekim univerzalnim načelom. Zamjenska muška nazočnost, po mogućnosti stvarna, možda zamišljena, presudna je za čin stvaranja. Za ženu što sanja, dakako. Ali, još više za muškarca. Ali, tih dana, prije nego što im je apsurdni sukob svjetskih vojska oduzeo nevinost, dok su još morale zadizati skute kad su htjele trčati zavojitim stubištem kuće, bila je sklonija govoriti nego misliti. Takvi su svi bili. Riječi su morale nadomjestiti tolike kretnje koje im nisu bile dopuštene. Tako velike riječi duša i duh, borba i transcendiranje, pravda i moral. Riječi koje su zamućivale i zbunjivale, no upravo su svojom težinom budile nadu da će ona neka praznina koju su svi osjećali ali je nisu znali točno opisati možda biti ispunjena. Samo je kuća bila tiha. A ipak, svojom ekcentričnom mješavinom svečane mrkosti i manirističke gracioznosti, kao da je samo ona posjedovala mudrost da ocjenjuje njihove postupke. Stajala je na rubu seoca koje je mirno počivalo u podnožju bavarskih Alpa. Sa stražnjih prozora vidjela se zrcalna mirnoća jezera, i još dalje, padine obrasle modrozelenim borovima. Još dalje bio je nepomični granit gorja. Tog ljeta 1913. godine, kad se zveket bitke čuo tek na vanjskim rubovima Austrougarskog carstva, Anna je radije pogled usmjeravala na srednju udaljenost. Nimalo je nisu zanimale nacionalističke borbe na južnom Balkanu ni činjenica da je austrijski parlament suspendiran na neodređeno vrijeme. Nije marila ni za to što pruska vojska iskušava snagu u državnim poslovima, pa čak ni za to što u
Britaniji marširaju sufražetkinje. Kod kuće, u Beču, dame u svilenim haljinama veselo su čavrljale pod gracioznim baroknim lukovima tisuća salona ili sanjarile slušajući najbolje orkestre na svijetu. A ovdje, u Seehafenu, još je bolje. Tu je mogla jahati ili besciljno lutati po velikom vrtu, zastajući da dotakne rosu na javorovoj kori. Mogla je gledati živahni ples sunovrata ili sporije njihanje vrba koje su se zrcalile na tamnomodrim dubinama jezera. Pritom bi pjevušila neki bečki valcer i kretala se u ritmu sa stablima sve dok je sve brže okretanje ne bi dovelo do ograde imanja. Onda bi, najprije se osvrnuvši, zadigla suknju iznad koljena i popela se prijeko te potrčala uz brijeg, sve do vrha, a onda se bez daha bacila licem prema dolje na travu prošaranu jaglacima i mirisnim zlaticama. Ruku sklopljenih ispod brade gledala bi kroz travu debele bijelosmeđe krave u dolini ili parobrod s crvenim prugama koji je polako plovio preko jezera ili bi se okrenula na leđa i zagledala u pamučaste oblake što su se blago pomicali po hektarima plavetnila, sve dok joj položaj sunca ne bi rekao kako je vrijeme da se vrati. Tako je barem bilo prva dva tjedna ovog ljetovanja. Ali, današnji je dan poseban, kako joj je njezina sestra Bettina stalno ponavljala. Danas će doći Bruno. Herr Bruno Adler. Dolazi da ga dobro promotre Bettina i njezino društvo. A ubrzo će ona, Anna von Leinsdorf, postati Frau Adler. Anna je izgovorila novo ime, po tko zna koji put posljednjih mjeseci. Svaki bi put zahihotala, pa bi brzo, da bi potisnula smijeh, zagrizla makovicu premazanu maslacem i popila gutljaj kave koje je Dora, mlada tamnokosa sobarica, neupadljivo unijela u njezinu sobu prije samo nekoliko trenutaka. Cijela dva tjedna, kad god nije imala pametnijeg posla, Bettina joj je neprestano tupila kako sad mora pokušati biti ozbiljnija. Kao da je brak korzet koji steže, pa će kretanje i smijeh uskoro biti stvar prošlosti. Ali Bruno, s onim toplim očima boje čokolade i ovješenim brkovima koji su joj škakljali čelo kad bi je poljubio, nije takav, mislila je Anna. Jedna od posljednjih stvari koje je njezin otac učinio prije smrti bio je blagoslov njezinih zaruka. Pozvao ju je u svoje prostorije u Hofburgu da joj priopći novost, što je bio pouzdan znak važnosti događaja. Bila je ondje samo jednom prije i Carska palača, s beskrajnim mnoštvom uniformiranih i ukrašenih gardista i posluge, nizom hodnika i gotovo praznih soba, veoma ju je zbunila. Posvuda je vladala siva hladnoća, a pod zastrašujućom visinom stropova čak je i njezina teta Hermine, koja ju je, dakako, pratila, izgledala sitno. Njezin se otac doimao prastaro, zgrbljeno pod težinom palače. Samo se u njegovu glasu, dok joj je, sjedeći za radnim stolom, priopćavao da je u njezino ime prihvatio prošnju gospodina Bruna Adlera, još osjećao onaj isti autoritet i odsječna čestitost koje je oduvijek povezivala s njim. Pomnjivo izabrane riječi, navođenje prednosti gospodina Adlera, koje su uglavnom bile novčane, kao da su katalog provijanta za neku daleku balkansku regimentu, proletjeli su preko Annine glave u vjetrovitu prostranost sobe. Mislila je samo o tome kako joj otac izgleda ozbiljno bolesno. A kad je završio govor, pogledao je ispod monokla i rekao Vjerujem da si zadovoljna, bez razmišljanja je kimnula glavom i izlanula Voljela bih da dođeš kući s nama. Ovo ti mjesto ne čini dobro. Teta joj je uputila strog pogled, ali očeve tanke usnice na trenutak su se razvukle u smiješak. Suhom, hladnom rukom stisnuo je njezinu. Pokušat ću. Ali, za sada sam potreban ovdje. Bile su to možda posljednje riječi koje je uputio njoj osobno. Umro je tri mjeseca poslije. Služeći caru, ponavljala je njezina teta svakome tko ju je htio slušati, ali je Anna i dalje vjerovala da su ga ubili propuh i težina palače. Sve carsko postalo joj je odvratno i stresla bi se već kad bi vidjela slova K K, posvuda prisutan amblem monarhije. Štoviše, nakon tog posjeta palači, čak je zavoljela pretrpani, pomalo orijentalno uređeni stan svoje tete, s japanskim vazama, mnoštvom paunova perja i perzijskim sagovima na zidovima. U tome je barem bilo nečega životnog, a kroz prozore se vidjela šuma. Osim toga, iako o njoj nikada nije mislila kao o svojoj, ta joj je kuća bila jedini dom posljednjih sedam godina. Otkako joj je umrla majka. Njezina majka, s onim tamnim očima i širokim osmijehom, čiji su portreti još krasili njezinu sobu. Kad je mislila na svoj prvi, pravi dom, uvijek se sjećala majčinog smijeha i osjećaja prostranosti. Nakon majčine smrti, Bettina je odlučila studirati u Zrichu. A budući da ništa nije moglo stati na put Bettininim odlukama, desetogodišnju Annu preselili su teti. Tako se njezin otac slobodno mogao
posvetiti služenju caru. Služba koja mu je donijela počasti, voljela je reći njezina teta, a onda bi šapatom dodala I gotovo ništa drugo. Tek kad joj je teta priznala da su njezinog oca samo blizina smrti i besparica nagnali da tako brzo prihvati prošnju gospodina Adlera, s obzirom na veliku razliku u položaju njihovih obitelji, počela je Anna na njega ozbiljnije obraćati pozornost. Prije toga bio je samo jedan od mnogih muškaraca odjevenih u odore ili tamna odijela koji su posjećivali njezinu tetu. Čak i pošto je Brunova prošnja prihvaćena, uz uvjet da se brak ne može sklopiti prije Annina osamnaestog rođendana, do kojeg je preostala još godina i pol, bila je odveć sramežljiva da ga pogleda u oči ili se upusti u dulji razgovor s njim. Ali, to što joj je rekla teta kao i ono što je izbrbljala njezina francuska guvernanta Elise, potaknulo je Anninu maštu. Nije ju impresioniralo Brunovo bogatstvo budući da nije upoznala neimaštinu, nije ju zanimalo obilje. Zaintrigiralo ju je to što je bio drukčiji. Bilo je jasno da nije u službi cara. I kao da nije imao podrijetla. Kakvo olakšanje, ne morati slušati beskrajnu litaniju o velikanima koji su paradirali kroz toliko stoljeća da su postali nalik trošnom špilu karata. Jednog je dana Anna usput upitala tetu Je li istina da je gospodin Adler Židov? Tante Hermine okrenula se prema njoj tako naglim pokretom da je crnom svilenom haljinom zamalo srušila jednu od svojih japanskih vaza. Tko ti je to rekao? upitala je suzivši oči. Pa, čula sam negdje rekla je Anna umiljato. Prije kraja tog tjedna, uplakana je Elise morala otići iz kuće. Ne zato što Bruno ne bi bio Židov. Jednostavno, u antisemitskim dijelovima bečkog visokog društva takva naklapanja nisu bila dopuštena. Dan poslije Elisina odlaska, Anna je dopustila da se objave njezine zaruke s gospodinom Brunom Adlerom. Elise joj je i sad nedostajala, nedostajao joj je njezin zvonki glas kako pjeva nestašne pjesme za glasovirom, njezino živahno brbljanje, njezine priče o muškim očima i divljenje Brunovim. Sad joj je ostala samo Miss Isabel s njezinim svescima gospođe Gaskell, osjećajnim izvedbama Lirskih balada i stalnim izvješćima o tome koja je militantna sufražetkinja zatvorena ili oslobođena. Anni je ona bila draga, ali čeznula je za Mademoiselle Elise i njezinom razigranošću. Osobito bi joj dobro došla sada, da čuje njezine dojmove o Bettini i njezinu mužu Klausu Eberhardtu te njihovoj čudnoj kući. Krilo u kojem je boravila Anna bilo je graciozno poput Mozartove sonate, same pastelne boje i iznenađujući ukrasi, osobito u zračnom ružičastom i plavom salonu s pozlaćenom kupolom i visokim prozorima što su gledali na jezero i vrt. A kad si prošao hodnikom u suprotnu stranu kuće, našao si se u drukčijem, tamnijem svijetu teških stolova od mahagonija i gotičkih kandelabra, drvenih oplata na zidovima i trošne kože. Tu su se, pod dvostrukom kupolom, police s knjigama dizale od poda do stropa, prekinute jedino vatrom u kaminu nad kojim je visjela stara uljana slika krajolika sličnog strmim vrhovima koji su se mogli vidjeti kroz prozor. Anna bi rado rekla Mademoiselle Elise Mislim da se Klausovi roditelji, koji su sagradili ovaj ljetnikovac, nisu mogli dogovoriti oko uređenja pa su kuću podijelili na dva dijela, jedan za Monsieura a drugi za Madame. I Mademoiselle bi se nestašno nasmijala i rekla nešto duhovito prije nego što bi svezala pojas na Anninoj bijeloj lanenoj haljini baš kako treba. Anna se borila s pojasom i pokušala vidjeti mašnu u zrcalu iznad oslikane škrinje. Onda je još jednom poravnala bijele čarape i smotala kosu što je urednije mogla te je pričvrstila dvjema sedefnim ukosnicama. Sitni uvojci i dalje su joj okruživali lice. Tu nije mogla ništa. Bettina ne bi bila zadovoljna, kao što nije bila zadovoljna ni sinoć kad je pregledala Annin ormar. Zar teta Hermine ne shvaća da više nisi dijete? prostenjala je. Zlobna stara krava. Kad stignemo u Mnchen, naručit ću ti novu odjeću. Što će gospodin Adler pomisliti njegova buduća nevjesta još se šepiri kao dvanaestogodišnjakinja! Na kraju je Bettina izabrala bijelu haljinu, a onda joj je održala predavanje o tome kako se danas mora ponašati, kao da je Anna doista još ono isto dijete kakvo je bila kad im je umrla majka i kad je osamnaestogodišnja Bettina, visoko podignute glave, u prugastom kostimu za putovanje, krenula put Zricha. Kao prvo, nemoj trčkarati na sve strane i zaprljati se u blatu i travi čula je Anna sestrin glas kako joj odzvanja u mislima dok je čeznutljivo gledala kroz prozor. A mogla je zamisliti i neizrečeni dio prodike Gospođa i gospodin Trbl, a
pogotovo Dora, imaju dovoljno posla i bez da se moraju brinuti za tvoj odjeću. Osim toga, znaš da smatram kako poslugu ne treba preopterećivati. I ne bih ni imala poslugu da ova kuća nije tako velika. I... i... Anna je zahihotala. Uvijek ista priča. Njezina sestra drži do ovoga ali ne drži do onoga. Primjerice, trenutačno ne drži da treba imati guvernantu, ali drži da treba steći naobrazbu, vjeruje u vrijednost knjiga i marljiv rad. Bettina je imala cijeli niz uvjerenja, a ona, Anna, nijedno. Osim ako se uvjerenjem ne može nazvati to što je trava tako zelena a nebo tako modro da je oboje mame i da bi, ako vrlo, vrlo tiho siđe niza stube i stisne knjigu koju joj je dala Bettina uz prsa kao molitvu možda mogla pobjeći van a da ni na koga ne naleti. Anna je zgrabila jabuku s pladnja i lakim korakom otrčala niza stube. Zadržavajući dah, izišla je kroz vrata i potrčala do male pošljunčane staze gdje ju je grmlje skrivalo od pogleda iz kuće. Danas će biti dobra. Neće silaziti sa staza. I neće se motati po stajama i onda zaudarati na konje, kako ju je Bettina jednom optužila. Glasno je zagrizla jabuku a onda pokušala žvakati tiše. Staza je vodila u Klausov gaj rododendrona. Tako ga je zvala jer joj je jednom na onaj svoj suzdržani način rekao da ga je sam posadio. S ljubavlju je gledao debelo, sjajno lišće i purpurne, ružičaste i bijele cvjetove te joj je, potaknut njezinim pitanjem, pričao o porijeklu biljaka, jer svaka se za nijansu razlikovala od drugih. Nikad prije nije čula Klausa da govori tako dugo i zaneseno. Pod njezinim iznenađenim pogledom lice mu je, iznad bujne, kovrčave brade jako porumenjelo. Iznenadno šuškanje iz kutka gaja omogućilo mu je da se okrene od nje. Slijedila je njegov pogled i ugledala mali, pogrbljeni, bodljikavi lik kako se neravnomjerno gega, a onda stišće u lopticu. Klaus je stavio prst na usta. Gledali su kako se mali stvor ponovno počeo nesigurno kretati. Klaus je tiho pohitao niz stazu, onako visok i nezgrapan. Za nekoliko trenutaka vratio se s kantom mlijeka, tanjurićem, grančicom i zavojima. Spretnim i nježnim pokretima kakve kod njega još nikad nije vidjela nalio je ježu mlijeka, strpljivo čekao da dođe piti, podigao ga svojim nezgrapnim rukama i brzo mu pričvrstio grančicu uz ozlijeđenu nogu. Anna je bila zadivljena. Između životinje i tog običnog, nespretnog, nervoznog čovjeka kao da je postojala savršena komunikacija. Otad je počela bolje shvaćati Klausa, pa i njoj dotad posve neshvatljivu vezu njezine sestre i njega. Anna je prošla kroz gaj ogledajući se ne bi li vidjela ježa, a onda je skrenula na stazu koja je vodila uz mali voćnjak prema jezeru i počela trčati. Na nekom strmom zavoju iznenada se spotaknula i jedva uspjela održati ravnotežu da ne padne. Nije tu bilo ni korijenja ni otpalih grana. Na putu joj se ispriječio par nogu u hlačama. Morali biste paziti kako hodate promrmljao je njihov vlasnik, jedva je i pogledavši. Sjedio je naslonjen na stablo, pogleda usmjerenog dolje dok je olovkom nešto crtao na bloku. Oprostite. To su progovorile godine navike. Ali, bila je ljutita. Na čarapi joj je ostala prljava mrlja. Vi biste trebali pripaziti kamo stavljate svoje velike noge rekla je gotovo nečujno. Čovjek je nije pogledao, kao da je nije čuo. Anna se namrštila i odmaknula. Pokvario joj je užitak. Tko je taj čovjek? Nije čula da je stigao itko od Bettininih brojnih gostiju. Došla je do ruba jezera kad je glas povikao za njom Vi ste sigurno Bettinina sestra Anna, ona koja se udaje. Izravnost opisa potaknuo ju je da se okrene. Približavao joj se lakim, sportaškim koracima, podižući trošni slamnati šešir u znak pozdrava. Ne biste trebali. Udati se. Ne biste trebali postati vlasništvo muškarca. I rob korumpiranog sustava. Anna ga je gledala s nevjericom. Mlado, vrlo zgodno, izbrijano lice na kojem su dominirale duboko usađene, bistre plave oči neobično širokih, vatrenih zjenica koje su se upiljile u nju. Tko ste vi? Johannes Bahr. Lako se naklonio. Anna je čekala, ali nije rekao ništa više. Johannes Bahr? upitala je i iznenada se nasmijala. I to vam daje pravo da me savjetujete o mom životu? U dvadesetom smo stoljeću. Bila je to istodobno neosobna izjava i optužba pojačana intimnošću njegova pogleda. Znam. Doista? Slegnuo je ramenima i ponovno dignuo trošni šešir pod kojim se vidjela
gusta kovrčava kestenjasta kosa. Činilo se da će otići, a onda je, kao usput, dodao Dobro se smijete, slobodno. Pitam se može li čovjek naslikati smijeh rekao je zamišljeno, kao da je već zaboravio da je ona tu. I prije negoli je Anna dospjela odgovoriti, otišao je, nestajući među grmljem. Osujećena, Anna je ponovno krenula duž staze uz jezero, pokraj kućice za čamce. Ako svi Bettinini gosti budu kao Johannes Bahr, pomislila je nezadovoljno, pokvarit će joj ovaj prekrasni vikend. Da, naravno, Bettinini prijatelji bit će poput nje, uvijek joj govoriti što da radi, što da osjeća, što da misli. Taj Bahr je barem mlad. U želji da popravi raspoloženje, Anna je promijenila smjer i potrčala, natrag do kuće i crvene bukve koju je obožavala. S jedne od njezinih debelih grana visjela je ljuljačka, Annina tajna radost. Zaštićena krošnjom, sjedila bi ili stajala na staroj dasci i letjela zrakom, sve više i više, sve dok joj kosa ne bi lepršala na vjetru a noge gotovo dodirivale lišće krošnje. Upravo kad je dosegnula tu vrtoglavu visinu, začula je trubu automobila i škripu kotača na šljunku. Kroz zelenilo je ugledala odsjaj sunca na mjedi. Skočila je s ljuljačke i pojurila prema prilazu kući. Stigla je upravo navrijeme da vidi kako vozač otvara blještava vrata divu u jednodijelnom mehaničarskom kombinezonu, s vozačkim naočalama. Bio je to Bruno. Tako se odijevao kad je želio sam voziti. Gledala je kako skida naočale i rukavice i naginje se da Bettini poljubi ruku. Gledala je njegove debele usnice pod brkovima dok je izgovarao Gospođo Eberhardt, drago mi je. Nadam se da nisam poranio. Ovaj novi mercedes jednostavno guta kilometre. Smijeh mu je bio dječački i uzbuđen, u neskladu s ozbiljnim licem. Ne, ne, neki su već stigli. Bettina se sva pretvorila u šarm. Ali, na žalost nemam pojma gdje je Anna. Moja sestra često voli nestati. Bacila je ruke u zrak glumeći očaj. Evo me. Anna im je prišla svojim lakim korakom i čula kako oboje istodobno izgovaraju njezino ime, Bettina prijekorno a Bruno s oduševljenjem. Pod Bettininim strogim pogledom jednom je rukom uzaludno pokušala zadjenuti rasute kovrče za češalj, a drugu je pružila Brunu da je poljubi. U tom je trenutku zamijetila da joj ruka baš nije čista pa ju je brzo nastojala prikriti riječima. Hoćete li me provozati? Anna! Gospodin Adler je upravo stigao i zacijelo se želi osvježiti i ispružiti noge prije objeda. Brunine su se oči smiješile. Poslije, draga moja. Gospođa Eberhardt ima pravo. Pogledao je jednu sestru, pa drugu. Obje su bile ljepotice, ali na posve različit način. Bettina, koju je sreo samo jednom, nakratko, u Beču, bila je, u uškrobljenoj bijeloj bluzi visoka ovratnika i modroj suknji oličenje kraljevskog dostojanstva. Visoka i vitka, gledala te bistrim sivim očima, glatke tamne glave uvijek pomalo upitno naherene. Imala je, pomislio je Bruno, blago razdražen osmijeh inteligentne žene koja, svjesna svoje ljepote, mora oprostiti jadnim, površnim muškarcima što uvijek i neizbježno to prvo primijete. Anna, njegova obožavana Anna, bila je nešto niža od sestre, malo oblija i zasad posve nesvjesna svoje privlačnosti. Njezino bi nježno, ovalno lice obasjali osjećaji osmijehom je dražesno zadirkivala, nosnice bi joj se raširile u bijesu jednako nekontrolirano kao što joj je zlatna kosa bježala iz svake frizure. A usred svega toga, pozorni mir onih žutosmeđih očiju, zlatnih kao u kakva šumskog stvorenja. Katkad bi se uplašio tih očiju. U dobi od četrdeset pet godina Bruno Adler se smatrao izvanredno sretnim čovjekom. Prevalio je dug put od sramežljivog i plačljivog petogodišnjaka koji je gledao kako mu djeda guraju s bečkog pločnika u navali antisemitizma, djeda koji je zatim bez riječi otresao šešir, primio unuka za ruku i stoički otišao dalje. Ta mu je uspomena iz djetinjstva bila neizbrisivo urezana u sjećanje. Sve je ostalo bilo izmaglica navika i ponavljanja obiteljske večere koje su se pretvarale u mučna ispitivanja njegova strogog oca tajni odlasci u malu sinagogu zagušljivu od mirisa natiskanih muških tijela i strah njegove majke dok je majka njega i njegovu sestru odvlačila u ono što je njegov otac smatrao svijetom praznovjerja. Ostalo je bilo u izmaglici, sve do njegova bijega u Ameriku kad mu je bilo osamnaest. Ondje je radio i učio i opet radio, a kad mu je bilo trideset stekao je svoje prvo bogatstvo, sad ponovno uloženo i povećano pedeset puta, u industrijske grane diljem Austrougarskog carstva. Samo je jedna velika nesreća bacala sjenu na njegov životni put njegova žena Elisabeth umrla je i sa sobom odnijela njihovo prvorođenče.
Ali, sve je to sada prošlost. Sada je tu Anna. Pogledao ju je i vidio kako je nestrpljiva dok on s Bettinom vodi uljudan razgovor o ekscentričnostima kuće, o ljepoti imanja. Nije bio siguran da će stari von Leinsdorf prihvatiti njegovu prošnju. Neke od tih starih obitelji držali su se noktima i zubima svoga osiromašenog plemstva. Ali, starac je pristao, uz uvjet čekanja dovoljno dugog da umre ne morajući sam biti nazočan toj sramoti. Bruno se nije zavaravao. Znao je da prošnja nije prihvaćena zbog njega nego zbog njegova novca, kojeg von Leinsdorfovi više nisu imali. Ali, on i jest svoje bogatstvo. Stvorio ga je svojom snagom, inteligencijom, voljom i znojem i ono je stvorilo njega. Ne bi bio isti Bruno Adler da nema novca, tvornica, blještavi automobil a sada i svoju Annu, svoju vlastitu von Leinsdorfovu. I kao što je sve to bilo sastavni dio njega, tako će biti i ona. Osim toga, volio ju je. Bilo je desetak mladih dama istog društvenog položaja čijim obiteljima njegovo bogatstvo ne bi bilo zgorega. Ali, bio je dovoljno iskren sa samim sobom da prizna kako bi ga pogodilo da ga je von Leinsdorf odbio. Znao je točno u kojem ju je trenutku počeo voljeti. Bilo je to u salonu njezine tete, u koji je povremeno zalazio jer je bilo korisno imati prijatelje među tim prašnjavim plemićima od kojih se sastojala najviša razina goleme austrijske birokracije. Anna se te večeri pojavila među njima poput zlatne zrake sunca. Opušteno je stajala pokraj glasovira i svojim zvonkim glasom otpjevala neku Schubertovu pjesmu. Još ju je mogao čuti. Nije imala ni osobito bogat ni osobito lijep glas Bruno, kojem je jedina veća strast od glazbe bio posao, dobro je to znao. Ali, bilo je tu neke čistoće, jasnoće koja ga je dirnula. A onda, upravo kad se melodija penjala vrhuncu, glas joj je napukao i malo je falšala. Umjesto da porumeni ili pokaže ikakav znak nelagode, Anna se samo nestašno nasmiješila, kao da je ta pogreška bila njezin hir, i pobjedonosno dovršila pjesmu. Od tog kratkog trenutka disonancije počeo ju je voljeti. I nije se prevario u njoj. Osjećao je da je, ma kakav bio pritisak obitelji, ona, onako slobodna duha, njegovu prošnju prihvatila i u sebi. Razmišljajući o tijeku njihovih zaruka, shvatio je da nju najviše diraju upravo oni trenuci kad on učini nešto neočekivano. Njezini povremeni ali redoviti zadivljeni pogledi pretvorili su njegovu pomalo radoznalu naklonost u pravo obožavanje. Sada, u onim rijetkim prilikama kad ne bi zaspao čim bi dotaknuo jastuk, mislio bi na nju i katkad zadrhtao od straha koji mu nije bio sasvim jasan. Boja tog straha nije se mnogo razlikovala od boje Anninih očiju. Te su oči, tijekom objeda, gledale oko stola sa sve većim, premda skrivenim uzbuđenjem. Okupili su se u sjenici. Bila su tu dvojica Klausovih kolega sa sveučilišta, ozbiljni bradati muškarci sa svojim ženama u ozbiljnim haljinama riđokosa glumica Camille Rang i njezin muž, dramski pisac Emil Nussdorfer dr. Petra Fluss, koju je Bettina Anni opisala kao svoju najbolju prijateljicu sićušna žena brzih, živahnih pokreta i iznenađujuće duboka glasa. Ona je dovela Johannesa Bahra, čija je nazočnost, kako je Anna shvatila, bila neočekivana. Usred općeg čavrljanja uspjela je doznati i da je slikar. Bettina je sjedila na čelu stola s lanenim stolnjakom pretrpanog hladnom ribom s umakom od vlasca, raznim hladnim narescima, svježim rotkvicama, vlažnim crnim kruhom, biranim kolačima i voćem i rashlađenim vinom. Nadam se da vam ne smeta što je ovo piknik. Rukom je pokazala ponuđenu hranu i osobito se toplo nasmiješila Bruni. Manje posla za poslugu. Osim toga, nama hrana ionako samo povod za razgovor. Naravno, naravno. Svi su se spremno složili, a Anna je kriomice pogledala Johannesa zamijetila je da se drži nadureno i pitala se zašto, kad su ih upoznavali, nije rekao da su se već sreli. Ali, kako će ubrzo shvatiti, to je bio tek prvi u nizu njegovih čudnih postupaka. Johannes Bahr? upitao je Bruno stavljajući grgeča na tanjur. Niste li vi sin jurista Karla Gustava Bahra? Sjajan čovjek. Izvanredan pravni um. Od Johannesa ni riječi. Samo je drsko žvakao rotkvicu. Dakle, nije vam u rodu? upitao je Bruno glasnije, nenavikao na neuljudnost. Sad su ih svi slušali. Nakon neugodno duge šutnje, Johannes je odgovorio Nisam u srodstvu sa zakonom. Nije moguće biti u srodstvu s neprijateljima života. Bruno se nasmijao. Dakle, ipak vam je on otac? Uzmite još malo umaka, gospodine Adler. Sluteći nevolju, Bettina ju je pokušala spriječiti. Moj muž sam uzgaja vlasac.
Bruno nije odustajao. Dajte, dajte, gospodine Bahr. Zakon nam nije neprijatelj. Kad bih ja ukrao jedno od vaših platana, ne biste li mu se obratili? Kad biste vi ukrali neko Johannesovo platno, on bi bio oduševljen što ste ga toliko željeli da ga ukradete ubacila se Petra. Onda ću to morati pokušati nasmijala se Bettina. Povedi i mene pridružila joj se Camille. Johannesove oči postale su toplije kad je pogledao Petru, Bettinu i zatim polako, redom, sve žene za stolom. Žene su shvatile, gospodine Adler. Danas jedino njih treba slušati. Da, da. Bruno se lagano naklonio u znak poštovanja prema ženama. Ali, inzistiram da nam je zakon potreban. On... Johannes mu je upao u riječ. Zakon je samo drugi naziv za moć. Korumpiranu moć korumpiranih staraca. Jedina moć u koju ja vjerujem je ova. Pružio je ruke pred sebe i polako ih okrenuo. Svi su gledali te neobično lijepe ruke dugih prstiju, izrazito bijele osim tamo gdje su boje ostavile trag. I u moć žena. Dramatično je prstom pokazao jednu po jednu i na kraju se zaustavio na Anni. Zastao joj je dah. Bruno je prikrio sve veću srdžbu. Vidim da se među nama zatekao revolucionar rekao je ironično i otpjevušio nekoliko taktova satirične pjesmice koja se često čula tužna priča o radikalnom nažigaču uličnih svjetiljki koji je bio vatreni revolucionar tako dugo dok su se svi prema njegovim svjetiljkama odnosili s dužnim poštovanjem. Vidio je da se i Klausu oteo smiješak. Vi, pretpostavljam, niste na strani revolucionara, gospodine Eberhardt? Jedina strana na kojoj Klaus stoji jedna je od strana staze kroz naš vrt, gospodine Adler brzo je odgovorila Bettina. Da, ali i to je ovih dana revolucionarna strana, draga. Klaus je obrisao usta ubrusom. To nam pokazuju Wandervgel. Život u prirodi kao alternativa našem sve pokvarenijem društvenom životu koji je na izdisaju. Bettina kao da mu je htjela proturječiti, a onda je odustala upravo kad se upleo Johannes, čije je lice odjedanput živnulo. Da, sviđa mi se vaša vrsta revolucionarnosti, gospodine Eberhardt. Dopustite da vam ispričam jednu priču o revoluciji. Govorio je tiho, zavodljivo intimno, privlačeći ih sve, čak i Bruna, i mameći u jedinstvo. To je istinita priča, kako mi kažu. Dakako, onoliko koliko ijedna priča može biti istinita. Dogodila se ne tako davno i ne tako daleko odavde pokazao je udaljene planine u nekoj zabačenoj dolini u južnom Tirolu ili možda u Dolomitima. Pogledao ih je redom, provjeravajući slušaju li ga, mameći ih. Znate kako su takva mjesta siromašna. Muškarci ostavljaju mala imanja suprugama, jakim, otpornim ženama krupnih ruku i zimskih očiju koje gledaju ravno kroz tebe. Da, muškarci odlaze, odlaze u Ameriku da nešto zarade. I tako, jednog je ljeta vratio jedan od tih seljaka. Nije ga bilo godinama. Pitao je za svoju kravu, za psa, za dijete. Nije pitao za novu djecu. Na kraju krajeva, prošle su godine. Camille je zahihotala. Bruno se nakašljao i dobacio pogled Anni. Ona je nepomično sjedila. Žena ga je primila u krevet. Još se sjećala mlječne glatkoće kože na njegovim leđima, ali malo čega drugog. Prošla je godina. Novac se potrošio. Opet je krenuo na put. U sljedeću dolinu Johannes je zastao gdje se vratio drugoj ženi. Pa trećoj, pa četvrtoj. Sve su ga primile u krevet. U svakoj je kući znao kako se zove krava, pas, žena. Sve ga i jesu i nisu prepoznale. Ali, ipak su ga željele. Posljednja rečenica bila je izgovorena gotovo šaptom. Johannesov pogled zadržao se na Bettini, a za stolom je vladao tajac. Baš lupetaš gluposti, Johannes rekla je Petra promuklim glasom. I to je ta vaša revolucija? upleo se Bruno. Revolucija propalice koji zavodi poštene žene? Naglo je odmaknuo stolac od stola. Anna ne bi trebala slušati takve bljezgarije. Dođite, draga, vrijeme je za vožnju koju sam vam obećao. Ne, pogrešno ste me shvatili, gospodine Adler zaustavio ih je Johannes. U mojoj su priči revolucionarke žene. Žene koje su slobodne, bez gospodara. Prihvaćaju muškarce kao što prihvaćaju promjene godišnjih doba. S takvim ženama ne može postojati zakon. Nema tiranskog zakona očeva, nema strašne težine umrtvljujućih propisa. Nema pruske državegospodara.
Anna se iznenada nasmijala. I, dakako, nema vlasništva. Vidjela je Bettinin zapanjeni pogled, osjetila kako se Bruno ukočio. Zašto li je to rekla? Uopće nije razumjela o čemu to Johannes naklapa. Samo ga je oponašala, podsjećala na ono što joj je rekao prije. Idemo, Bruno. Brzo se odmaknula od stola i potrčala. Bettina je zapanjeno gledala za sestrom. Što li je potaknulo taj Annin ispad? Gospodin Adler će se uzrujati, vjerojatno se već uzrujao zbog ponašanja Johannesa Bahra. A sviđao joj se Adler, dojmio je se taj krupni, tamnoputi, samopouzdani muškarac živih očiju koji će joj uskoro biti šogor. Prekorila se što nije prije prekinula Bahrovu priču. Kakva drskost! Priča posve neprimjerena u nazočnosti mlade djevojke. Ali, zarobile su je njegove riječi, njegovo hipnotičko zračenje. Da, hipnotičko. Johannesa Bahra nimalo nije dirao nemir koji je njegova pričica izazvala među njegovim slušateljima. Ništa ne može razbiti dosadu tih malih domjenaka navodno rafiniranih staleža kao malo nemira. Počeo je vjerovati da upravo zbog toga i pozivaju umjetnike za svoju trpezu. Premda se katkad pitao zašto prihvaća kad mu je mnogo draži nabijeni ugođaj njegova ateljea. Bio je muškarac koji je sa svojih dvadeset sedam godina imao tri strasti. Prva je bila strast prema slikanju, kojoj se predavao gotovo poput ovisnika. Druga je bila prezirna mržnja prema ocu, koji je, svojom uznositošću i pompoznošću, disciplinom i pomanjkanjem smisla za humor, za Johannesa bio utjelovljenje svega što ne valja u njemačkoj državi. U njegovim očima njegov je otac izvrtao prirodne nagone, sve osjećaje odmah pretvarao u bezlične edikte pompozne banalnosti bio je utjelovljenje propasti društva. Bio je usto i čovjek koji je svojom posvemašnjom neosjetljivošću dotukao njegovu majku tako da je umrla sa samo trideset tri godine, jadna, slomljena sjena ljudskog bića. Johannes, kojemu je tada bilo trinaest godina i kojega su učitelji već hvalili kao intelektualno čudo, nikad ocu nije oprostio majčinu smrt. Bio je dovoljno bistar da shvati kako upravo to hrani njegovu treću strast, ljubav prema ženama. Ta je ljubav bila neobično demokratska, jer Johannes je u svakoj ženi bio kadar naći nešto vrijedno ljubavi. Mogao je to biti oblik nosa, način na koji je rukavica navučena na ruku, glas. Moglo je to biti čak i nešto što su drugi smatrali ružnim pohlepan pokret vilice, bore prekrivene puderom. Kad bi Johannes žudio za nekom ženom, bio bi posve obuzet tom žudnjom. Žena bi to doživjela kao predanost, tako potpunu i snažnu da joj je bilo gotovo nemoguće odoljeti. Upravo ih je silina njegove pozornosti uvjeravala da se događa nešto čudesno, a ne samo obični pohotni susret. I doista, za Johannesa nikada nije bilo tako. Jedino kad je bio izgubljen u udvaranju mogao je ponoviti osjećaj koji je imao nakon više sati slikanja osjećaj da je dospio na novu, višu ravan. Samo se tada osjećao uzdignutim izvan domašaja dugih pipaka svakodnevnih briga koje kao da su pratile svaki njegov pokret i pokušavale ga odvući dolje, u ponor običnosti. Johannesova strast prema ženama našla je zgodno uporište u njegovu svjetonazoru svaka je žena, na kraju krajeva, utjelovljenje Žene, onog načela koje će ih sve spasiti od ubojitog svijeta očeva i njihovog bezdušnog, mehaničkog morala. Žene su se prema tom moralu odnosile slobodnije, opuštenije. Bile su bliže drevnoj mudrosti tijela, vlastitoj spolnosti, neracionalnosti strasti. A to je bila sila koja može poremetiti ubojti poredak poredak obitelji, vojske, države. Premda je Johannes sebe ponekad doživljavao kao muškarca koji pomaže pri oslobađanju te pobjedonosne prirodne seksualnosti žena u cilju općeg dobra, radije je sebe vidio kao nekoga koga su same žene izabrale za tu ulogu, kao Adonisa koji robuje Afroditi. Dok su se gosti pomalo razilazili, Bettina Eberhardt se zatekla kako zuri u Johannesa zamijetila je plahost koja je bila u suprotnosti s njegovom provalom žestine. Prisilila se da odvrati pogled. Nagnao ju je da zaboravi na svoju sestru. Da zaboravi sve druge. Morat će pitati Petru o njemu. Je li Johannes Bahr njezin ljubavnik, iznenada se zapitala. Porumenjela je, što joj se rijetko događalo. S nelagodom se opet sjetila Adlera i Anne i u mislima slegnula ramenima. Anna prije ili poslije mora biti izložena takvim stvarima. Biti tako privlačna i tako nevina za ženu je vrlo opasno. A njihova teta ju je, po svemu sudeći, uspjela odgojiti u posvemašnjem neznanju. Adler je ipak svjetski čovjek, očekivat će da njegova žena nešto zna. Znanje je za Bettinu bilo važnije od gotovo bilo čega drugog, osim možda darovitosti ili onoga što je ona voljela nazivati genijalnošću. Pripadala je
onom naraštaju žena koje su se prve borile za ravnopravan pristup idejama. Samo obrazovanje, opće obrazovanje, može osloboditi svijet okova predrasuda i praznovjerja. Tek kad žene budu obrazovane, epruveta čovječanstva dječja soba prestat će biti sobom užasa u kojoj demoni neznanja izopačuju podatni dječji um. Društvena pravda svanut će u blještavoj svjetlosti obrazovanog uma. Ako je to bila bit Bettininih uvjerenja, bila je takva djelomice zato što nju ništa nije tako uzbuđivalo kao slobodna, raskošna igra oštrog uma koji lako izlijeće iz augijske staje konvencionalnosti. Osobito mračan i truo kutak te staje u kojem je, po njezinu mišljenju, paučina posebno gusta, bio je onaj koji zauzimaju tijelo i spolnost. Čak se i ona a priznavala si je to jer je bila vrlo iskrena prema sebi još bojala zakoračiti onamo. Za nju je seks na neki način bio isprepleten s ropstvom. Zašto bi inače neke od najpametnijih žena koje je poznavala u Zrichu potraćile svoju darovitost u službi posve prosječnih muškaraca? Odlučila se udati jer je s vremenom shvatila da je život neudane žene paradoksalno još ograničeniji nego život udane žene. Izabrala je Klausa Eberhardta, koji nije bio ni najistaknutiji ni najprivlačniji među muškarcima koji su joj se u Zrichu udvarali, ali je bio jedini koji joj je pružao osjećaj neograničene slobode. A to je za nju bilo vrednije više od ičega drugog. Kad bi, onako krakat i pomalo nezgrapan, sjeo u naslonjač i pogledao je svojim blagim pogledom, osjetila bi da iz njega zrači neki pozorni mir koji je davao maha njezinom duhu, omogućavao mu da uzleti, davao joj snagu i sjaj. Zato je, iako su se ljudi čudili braku duhovite i zanosne Bettine von Leinsdorf i sramežljivog Klausa Eberhardta, Bettina imala tako jaku potrebu da ga brani i štiti. Ali sada, dok je gledala kako Bruno trči za njezinom sestrom kao da je ona rijedak i dragocjen leptir, kako je zaustavlja i namješta joj pramen kose iza uha, dok je slušala Annin bezbrižni smijeh, iznenada se osjetila razdraženom i ljutitom se na Klausa. A i na Johannesa i Petru, koji su još sjedili za stolom i površno razgovarali. Moram se prihvatiti posla. U Bettininu se glasu jasno osjetilo neodobravanje. Previše radiš, Bettina rekla je Petra. Nije li tako, Klaus? Reci joj ti. Potpuno će se iscrpiti tim organiziranjem dječjih vrtića, vođenjem ženskih organizacija, pisanjem... Bettina je najsretnija kad radi rekao je Klaus smiješeći se. Ako je čeka pisanje izvješća o radu dječjih vrtića u Mnchenu, sve drugo mora pričekati. Čak i plivanje? upitao je Johannes. Bettina vam nije sportski tip, gospodine Bahr. Je li to bio tračak ironije u njegovu glasu? Bettina se narogušila, ali se onda smirila. Morali biste pročitati njezino izvješće. Odlično je. I važno. Klaus je tipičnim pokretom pomilovao svoju lulu. Volio bih to. Izravan, procjenjujući pogled koji joj je Johannes uputio smatrao bi se u manje liberalnom društvu uvredljivim. Upravo je ta uvredljivost mučila Brunu dok je ukočeno sjedio na propisnoj udaljenosti od Anne na stražnjem sjedištu svoga auta. Radije bi sam sjedio za upravljačem i osjećao kako motor snažno reagira na njegove kretnje. Ovako je mogao samo ukočeno sjediti i pjeniti se. Anna ne bi smjela biti izložena društvu onog mladića. Ni slušati takve priče. Pa to je kao da je jednim udarcem presjekao sve one prekrasne čipke, nabore i ukrase zbog kojih su žene i udvaranje civilizirani i otkrio drhtavu bijelu životinju koja se skriva ispod njih. Bruno se namrštio. Ako Bettina odobrava tu vrstu umjetničke slobode, dobro. Ali, to nije za Bruna. I nije za Annu. U njegovoj kući takvo što neće biti dopušteno. Kad je on bio mlad, bilo je nezamislivo tako govoriti pred ženama. Ali, stvari su se promijenile. I Beč i Mnchen postali su nemirni gradovi u kojima je sve dopušteno, u kojima se šire kojekakve ideje. Nije se moglo reći da je Bruno staromodan dapače, smatrao se i drugi su ga smatrali naprednim. Ali, ima stvari... Pogledao je Annu. Onaj ispad kao da je uopće nije dodirnuo doimala se posve obuzetom kretanjem automobila i ljepotom krajolika oko njih. Možda je samo on, sa svojim iskustvom, shvatio puno značenje Johannesove pričice. Možda bi morao imati više povjerenja u Anninu urođenu taktičnost. Jer doista ju je imala. Unatoč tome, budući da će Anna ostatak ljeta
provesti s Eberhardtovima, morat će porazgovarati s Klausom. Bettina je nemirno listala stranice knjiga složenih na njezinom radnom stolu, a misli su joj se stalno vraćale na Johannesovu neobičnu priču, njegov glas, snovitu bistrinu njegovih očiju, one spretne bijele ruke koje kao da su stvarale vizije. Zamišljala je njihanje njegovih ramena dok se spušta niz brijeg, izraz njegova lica dok kuca na vrata jedne od onih planinskih kuća napola oslonjenih na stupove. Vidjela je ženu grubih ruku kako mu otvara vrata, kako se smješka tom neznancu, kako ga mirno prima kao svog muža. Skočila je sa stolca ne bi li pobjegla od tih misli. Nema svrhe pretvarati se da radi. Bit će bolje da se pridruži ostalima. Kad se našla usred malog guštika na vrhu brijega, iznenada je začula Johannesov glas. Kako je lijepo to cvijeće. Ali, ne zaboravite, to su spolovila prirode. Prekrasna. Kao žensko. Kao muško. Šokirana unatoč samoj sebi, Bettina je zastala i čekala. Da, ovdje na brijegu, među tim starim stablima i paprati, čovjek to gotovo može osjetiti. Upravo tu. U duši prirode. Osjetiti. Dodirnuti. Onjušiti. Zbunjena intenzitetom tog glasa, Bettina je prezrivo šmrknula. Osjećate li? Ono drevno doba prije nego što je bog poslušnosti i neposlušnosti posramio onaj prastari par. Doba kad su žene i muškarci hodali uzdignute glave i slijedili jedino ritam zemlje, svojih tijela, svojih strasti, neopterećeni strahom. A pogledajte nas sada, u okovima lažnih bogova, umrtvljene razornom koncepcijom vrline, osim ako ne uspijemo ponovno u sebi probuditi taj ritam i kroz njega oživjeti. Bettina je brzo prišla skupini. Klaus se naslonio na deblo, a ostali su sjedili. Johannes je pritisnuo Petrinu ruku na tlo. Kad je ugledala prijateljicu, Petra se odmaknula od njega. Zgodna propovijed jednog od tih vaših novih seksualnih teologa, ako se ne varam. Smatrate li se, dakle, vjernikom, gospodine Bahr? Kako napredno od vas da jednu teologiju zamijenite drugom. Riječi su joj bile prepune ironije. Na trenutak je vladala tišina, a onda ju je Johannes hladno pogledao. A vi se meni, draga gospođo Eberhardt, činite naprednijom u zamislima nego u drugim dijelovima... Zastao je. Petra se nasmijala. Bettina je i te kako načitana. Bettina je postrance pogledala prijateljicu, vidjela kako su Klaus i Johannes izmijenili neobičan pogled, a onda, dok se nije uspjela ni snaći, osjetila je kako ju je Johannes primio za ruku. Dopuštate? Blago ju je spustio na tlo i pritisnuo joj ruku na grubu zemlju. Zatvorite oči. Oslobodite um brbljavih majmunčića. Osjetite dodir. Jednostavno ga osjetite. No mnogo jače nego zemlju među prstima, Bettina je osjećala pritisak Johannesove ruke. Naglo se istrgnula i otresla haljinu. Ja nisam jedna od vaših seljanki, gospodine Bahr obratila mu se nadmeno. A što se tiče pitanja čime možemo oživjeti naša umorna carstva, čisto sumnjam da je to moć erotike. Bolje bi nam poslužilo malo više društvene pravde. Govorila je malo preglasno. Okrenula se na peti a suknja joj je zašuštala. Klaus? Ali, Petra je skočila na noge. Ja ću se prošetati s tobom. Odavno nismo imale priliku popričati. Ne ljuti se, Bettina molila ju je prijateljica dok su silazile stazom prema jezeru. Bettina je neko vrijeme šutjela kako bi stišala bijes. Onda je upitala Tko je taj Johannes Bahr kojeg si nam dovela? Vrlo je darovit. Vrlo je nepristojan. Samo na površini. Ma nemoj. Ne budi tako stroga, Bettina. Hodale su šutke pa zastale da gledaju kako sunce zalazi za jedan od granitnih vrhova. Je li on zamijenio Olafa? na kraju je tiho upitala Bettina. Petra je slegnula ramenima i nije htjela ništa reći. Bettina nije htjela navaljivati. Petra će joj sve ispričati kad bude spremna. Već cijelu godinu njezina se prijateljica pokušavala osloboditi višegodišnje strasti prema političaru koji je bio petnaestak godina stariji od nje.
Šarmantan, ozbiljan muškarac koji je stalno bio na rubu da ostavi ženu zbog Petre ali se nikako nije mogao odlučiti. A Petra, koja je godinama iz nade padala u očaj, posljednjih se mjeseci napokon udaljila od njega. Bettina je bila ponosna na nju. Ponosna na snagu volje koju je pokazala, ništa manju od one zahvaljujući kojoj je uspjela završiti medicinu unatoč svim zaprekama na koje su žene nailazile na takvom putu. Nasmiješila se prisjećajući se Petrine priče o diplomskom ispitu, kad je jedan od profesora odbio priznati da pred njim sjedi žena i uporno je oslovljavao s Herr Fluss. Bettina je osjetila ponos na sve članove svoga kruga, umjetnike, pisce i mislioce koji su zalazili u njezinu kuću, muškarce i žene koji znaju da se svijet mora promijeniti. Uživala je u osjećaju pustolovine koji ih je povezivao, opijenosti opasnim idejama tako opasnim da je njezin prijatelj Frank nedavno bio uhićen pod optužbom uvrede veličanstva zbog jedne od njegovih izravnijih balada. Ako takvi ljudi zalaze u njezin salon, to nije samo zbog njezine i Klausove velikodušnosti, ozračja koje dopušta i potiče otvorenu razmjenu misli. Bilo je to i zato što su u Bettini nalazili odličnu slušateljicu i strogu sutkinju, dražesnu ali kritičnu inteligenciju koja zna odvojiti pšenicu od kukolja. Ta stroga Bettina još nije donijela sud o Johannesu Bahru. Pričekat će, mislila je dok se šetala s Petrom, i stišati svoju sumnjičavost, barem dok ne vidi njegove slike. Dok se Bettinino raspoloženje njihalo između kritične strogosti i velikodušnog odobravanja, Annino je, kasnije iste večeri, fluktuiralo između radoznalosti i dosade i na kraju se zadržalo na potonjem. Odavno je prestala slušati beskrajnu rijeku riječi koja je preplavila ružičastoplavi salon, a kad je zamijetila da je Bruno te večeri svu pozornost posvetio nečemu drugom, tiho se iskrala iz kuće. Večer je bila blaga. Debeli mjesec lijeno je visio na nebu, obasjavajući vrtove. Anna je duboko udahnula i veselo krenula krivudavom stazom kroz rododendrone do jezera. Uživala je tog poslijepodneva u jurnjavi Brunovim automobilom. Osjećala se pobjedonosno kad ga je uspjela nagovoriti da obeća da će je naučiti voziti. Sutra. Počet će sutra. Ruke su joj uhvatile zamišljeni upravljač i potrčala je kako bi postigla efekt vjetra koji joj struji kroz kosu. Prekinuo ju je zvuk pljuskanja vode. I ne znajući zašto se skriva, stala je iza grma i pogledala jezero. Netko je plivao. Oštri, jasni zamašaji sjekli su vodu. Anna je promatrala sve dok plivač nije izišao na obalu. Mjesečina je obasjala vlažno golo tijelo, muško tijelo čvrstih mišića. Zatvorila je oči a onda ih opet brzo otvorila. Vidjela je kako se saginje, pruža, opet saginje i opet pruža brzim i gracioznim pokretima, a svaki kao da joj se uklesao u pamćenje. Tek je tad shvatila da je taj muškarac Johannes. Od te je spoznaje čudno zadrhtala. Kao da se skamenila. Nije se mogla pomaknuti. I imala je osjećaj, premda je to bilo posve nemoguće, da joj on uzvraća pogled. Zašto bi se inače iznenada nasmiješio osmijehom koji kao da je mogla dotaknuti da je samo pružila ruku? Sad se naginjao prema jezeru, pružajući ruku nekome koga dotad nije primijetila. Ženi, Petri, kojoj je vlažna košulja prianjala uz tijelo. Privukao ju je k sebi, zaštitio je svojim tijelom. Ljubili su se. Anna je imala jak osjećaj da se usporena predstava izvodi samo za njene oči. Oteo joj se smijeh, hladan, nezemaljski smijeh koji ju je otkočio. Ali, nije bila sigurna trči li prema njemu ili prema sigurnosti kuće. DVA Čekat ćemo ovdje. Miss Isabel je mahnula uredno složenim kišobranom, pokazujući i Anni i vrataru u modroj odori prema klupi na mnchenskom kolodvoru. Buka je prigušila njezine riječi pa se vidjela samo kretnja. Sve je brujalo od glasova, strke, zvuka motora i još jačeg zvuka tramvaja. Anna, koja je posljednja četiri tjedna provela na ladanju, osjećala se kao da ju je netko naglo probudio iz snovite vrućine dugog ljetnog sna. U tom snu miješala su se dva refrena, dva oproštaja. Brunov basso profundo kako mrmlja Samo još nekoliko mjeseci i Johannesov blagi bariton Siguran sam da ćemo se opet sresti. Poslije, nakon što je Bettina iznenada odlučila da se mora vratiti u Mnchen i odvukla Klausa sa sobom, bila je tamo samo vraćena Miss Isabel čije se čavrljanje jedva razlikovalo od glasanja cvrčaka i čavki. Ali, sada je sve oko nje bilo brzo i oštro, od lupkanja potpetica do povika konduktera. A eto i Klausa i Bettine. Poveli su ih kroz kolodvor do kočije i povezli preko prometnog Marienplatza, zaustavljajući se da se dive gotičkoj
razmetljivosti Gradske vijećnice i, budući da je zvono upravo označilo dva sata, lakiranim bakrenim figurama Glockenspiela kako izvode minijaturni turnir koji je označavao puni sat. Cijelim ju je putem Bettina zasipala pitanjima i opaskama o ulicama kroz koje su prolazili o južnjačkom stilu zgrada, obojenih pastelno žutom i oker bojom, o dražima Rezidencije, o elegantnim crkvama, o Prinzregentstrasse, o Engleskim vrtovima. Nešto na sredini između Berlina i Rima, ne kaže li se tako za Mnchen? oglasila se Miss Isabel držeći Baedeker u ruci. Brak između discipliniranog Prusa i ženstvene Talijanke. Iznenada je porumenjela. Ja mislim da je križanac Beča i Pariza. Bettinin je ton bio opor. U svakom slučaju, u sredini dodao je Klaus. Gotovo sam naučila voziti šapnula je Anna Klausu. Vrlo dobro. Poneka nova vještina ne bi ti škodila rekla je Bettina prije nego što je on dospio odgovoriti. A onda, uviđajući da to nije pošteno, nasmiješila se sestri ne bi li ublažila te riječi. Tijekom vremena koje su zajedno provele na ladanju, zamijetila je da se prema Anni počela odnositi poput podrugljive i kritične majke. Annina sanjalačka lijenost i sposobnost da traći vrijeme strahovito su je razdraživale. Bio je to jedan od razloga što je odlučila skratiti boravak na ladanju. Nije pošteno prema Anni, stalno si je ponavljala. Ako je Anna takva kakva je, za to su teta Hermine i ona jednako krive kao i sama Anna. Na kraju krajeva, prepustila je sestru brizi tete Hermine. Odlučila je nadoknaditi svoj propust do Annine udaje. Ali, čim je ponovno ugledala sestru, opet je postala razdražljiva. A u tom su je trenutku brinule i druge stvari. Bruno mi je stavio na raspolaganje automobil. Svaki vikend. I vozača koji me učio. Anna je zahihotala. Sjajno smo se zabavljali, zar ne, Miss Isabel? Izmijenile su urotnički osmijeh. I Miss Isabel je odlično napredovala, sve dok... Miss Isabel ju je strogo pogledala i završila rečenicu umjesto nje. Sve dok se nisam malo sudarila s kolima sa sijenom. Ništa ozbiljno. Vozite li vi, gospođo Eberhardt? Bettina je odmahnula glavom i pogledala kroz prozor kočije. Prolazili su pokraj kavane u kojoj je jednom vidjela Johannesa. Kriomice je promotrila stolove, a onda se okrenula. Sutra najprije idemo mojoj krojačici. A onda ćete, nadam se, pogledati Pinakoteku. Vi, naravno, volite slikarstvo, Miss Isabel? Naravno. Miss Isabel je potapšala Baedekera kao da je i samo to pitanje uvredljivo. I možemo otići u atelje gospodina Bahra uplela se Anna. Možda nas ti možeš povesti, Klaus, ako Bettina nema vremena. Ne znam je li... promrmljala je Bettina, ali se prekinula kad je Klaus rekao Svakako, svakako. Prešli su Isar i skrenuli u Bogenhausen, četvrt s gracioznim kućama boje bombona i velikim vrtovima. Evo nas. Klaus je skočio iz kočije i otvorio vrata kuće boje svijetlog jantara u koju su se on i Bettina uselili prije tri godine. Kako je lijepa divila se Miss Isabel. A vidi se i rijeka. Samo što nije počela plesati kroz prostorije u prizemlju. Tako raskošno, a ipak jednostavno. Savršeno. I toliko knjiga! S ljubavlju je gledala brojne sveske. Ako Bettina bude imala djecu prije mene, možda možete doći živjeti ovdje, Miss Isabel. Anna! povikale su obje žene uglas, Miss Isabel porumenjevši, a Bettina srdito. Što sam sad pogrešno rekla? Anna ih je obje zapanjeno pogledala. Tijekom posljednjeg mjeseca postala joj je draga ta vitka Engleskinja konjastog lica koja je, sad kad nije bila pod strogim okom tete Hermine, postala pomalo nestašna a znala je da se Miss Isabel, s obzirom na Anninu skoru udaju, brine zbog sljedećeg zaposlenja. Pa nisam ništa loše rekla, zar ne, Klaus? Klaus ju je blago potapšao po ramenu. Baš ništa, malena. To ti je dobra ideja. Ali, gledao je Bettinu, koja se brzo okrenula na drugu stranu. Klaus ih je, dva dana poslije, otpratio u Schwabing, u atelje Johannesa Bahra. Schwabing je za Mnchen bio ono što je Latinska četvrt bila za Pariz. U prvim desetljećima stoljeća, njegove su uske uličice vrvjele slikarima, piscima, revolucionarima stotina raznih uvjerenja. Odatle je skupina Blaue Reiter pred
svijet iznijela svoja živopisna, frenetična platna odatle je Simplicissimus izbacivao satiričke strelice na licemjerje suvremenog života. Iza debelih zavjesa Cafa Stephanie, neslužbenog stožera Schwabinga, živo se, uz partiju šaha ili bilijara, uz kavu ili Sekt, raspravljalo o tisućama načina da se slikama ili riječima napadne buržoaski poredak. Katkad bi se slike ili riječi prelile u život pa bi utopijske vizije postale stvarni eksperimenti. Anna, Miss Isabel i Klaus prošli su kroz bujne Engleske vrtove, prešli Leopoldstrasse i ušli u labirint uskih uličica. U jednoj od njih Klaus ih je poveo u vežu i zatim uz rasklimane stepenice. Na odmorištu drugoga kata dočekali su ih srditi glasovi, a onda se pojavio muškarac u tamnom odijelu koji je za sobom vukao punašnu ženu. Žena nije dospjela staviti šešir pa je perjem poškakljala Anninu ruku dok su prolazili pokraj nje. S vrha stubišta začuo se ironičan glas Vratite se kad budete bolje raspoloženi. Ovo je nešto drukčija vrsta turnira čula je Anna kako Klaus šapće. Kad su došli do potkrovlja, ugledali su Johannesa nagnutog preko ograde, široka osmijeha na licu. Ali, u očima mu se vidjela srdžba. Upravo ste vidjeli povlačenje nezadovoljnih mušterija. Poveo ih je u veliku, dobro osvijetljenu, neurednu prostoriju. Ispričavam se zbog Signora Fanfanija. Nije bio zadovoljan mojim viđenjem njegove voljene. Ne čudi me, ako je to to. Klaus je gledao sliku na stalku žena prostački namazanih usta i golih prsa pokrivenih jedino sjenom suncokreta koji je držala u ruci. Crte su bile snažne i jednostavne, gotovo dječje, pomislila je Anna. Boje su bile žarke. Sviđa mi se promrmljala je. Eto vidite. Žena s ukusom. Johannesov je glas zvučao pobjedonosno. Gospa od smijeha odobrava. Anna mu je pogledala u oči. Nije, dakle, zaboravio. Kad su se posljednji put vidjeli na selu, nije bila sigurna zna li on da je to bila ona. Iznenada više nije vidjela atelje, nego samo njegovo golo tijelo kako se savija i isteže obasjano mjesečinom. Odvratila je pogled, ali je tiho rekla Voljela bih da mene tako naslikaju. Anna, really! prekorila ju je Miss Isabel na engleskom. Možda bi bilo bolje da pričekaš dok ne postaneš gospođa Adler rekao je Klaus. Nekako se smjestio na klimavi stolac i zapalio lulu. Sigurna sam da bi Bruno volio imati moj portret. Ja nisam promrmljala je Miss Isabel. Johannes je uzeo neku krpu s poda i jednim je potezom prostro preko stola prepunog boja, tako da su brojne limene posudice zazvečale. Dosta mi je narudžbi. Neko ih vrijeme više neću raditi. Sve dok ponovno ne budem dovoljno očajan. Taj ispad kao da ga je oslobodio srdžbe, jer počeo je okretati platna koja su bila okrenuta prema zidu posvuda oko njih tako da su prostorijom bljesnule žarke boje. Vladala je tišina dok su ih gledali mitološke likove u šumama tamnim od kiše, isprepletene parove, pietu na kojoj je Marija izgledala kao cirkuska artistica, portrete, među kojima i jedan samoga Johannesa, izduženog vrata i agresivno izbočene brade druge portrete, uglavnom žen bujne kose i očiju koje su zurile izravno u gledatelja, katkad oprezno a katkad pobjednički, poput životinje sve izvedeno onim drskim bojama i jednostavnim linijama. Anna je osjetila da je stupila u opasan, neprepoznatljiv svijet. Polako je obilazila sobu i vidjela mnoštvo obojenih boca, razne sitnice natrpane u kutovima, suhe tikve, suho cvijeće, vješalicu za kapute sa šarenim baršunom i šifonom. Zatim je povirila u polumračnu drugu sobu. Tu je, usred nereda, vidjela razbacan krevet, sudoper prepun okrznutog posuđa, a na zidu ovješene skice, tek napola dorađene. Na nekima je prepoznala Petru na jednoj, bila je gotovo sigurna, Bettinu. Znači, slikate moju sestru. Njezin je glas čudno zazvučao u tišini. Klaus je skočio sa stolca. Johannes se nakašljao. Pokažite mi. Klaus je krenuo prema sobičku. Ne, ne. Johannes mu je stao na put. Još ne. Zasad je to samo skica. Ideja. Mislio sam je iskoristiti za studiju suvremene Atene. Rukom je Anni pokazao da se makne s vrata. Ono što je tamo, privatno je rekao je strogo.
Oprostite. Anna je ustuknula. Pogledi su im se susreli. Mlada gospođica von Leinsdorf, pomislio je Johannes, baš zna izazivati nevolje. Ne, nije zapravo to. Nešto drugo. Nešto u načinu kako ga gleda u oči, neustrašivo, bez srama. Nešto u onom njezinom drskom, neobjašnjivom smijehu koji kao da ne mari za društvene norme. Gledao je kako hoda po sobi lakog koraka, nesvjesno se njišući, prirodno graciozno. A i ta gusta kosa, neposlušna pod ne sasvim dobro namještenim šeširom. Da, to je to. Nevina je. To je u krugu u kojem se on kretao bilo tako rijetko da mu je tek sada sinulo. Nevina poganka. Bettina vam pozira? prekinuo je Klaus njegova razmišljanja. Ne, ne rekao je Johannes pokušavajući dobiti na vremenu. Ništa slično. Premda bih volio kad bi pozirala. Klaus se prestao mrštiti i prasnuo je u smijeh. Možda joj se ne bi svidio rezultat. Da, vjerojatno imate pravo. Kad su otišli, Johannes je samo na trenutak gledao za njima. Onda je, gotovo divljačkom kretnjom, stavio na stalak nedovršeno platno i počeo bijesno raditi na njemu. To mu je iz glave otjeralo sve misli i svaki osjećaj za vrijeme. Svijet se pretvorio u osobito žarku nijansu crvenog. A tu nijansu nikako nije mogao uloviti. Kad je Bettina kasno poslijepodne stigla u Johannesov atelje, primijetila je onaj pomalo čudan izraz na njegovu licu koji je sad već poznavala. Još je bio u svijetu platna. Da dođem drugi put? Sutra? Ne, ne, ostanite. Sad ću ja. Zahvalno ju je pogledao kad se smjestila na stolac na pristojnoj udaljenosti od njega i uzela neke stare novine. Ali, iz kutka oka promatrala je Johannesa, vidjela napete mišiće njegovih ramena, brze kretnje one bijele ruke na platnu, potpunu usredotočenost koju će domalo posvetiti njoj. To ju je fasciniralo više nego išta drugo, ta sposobnost da se izgubi u nazočnosti drugih. Davalo joj je osjećaj da se našla u blizini genija. Sjedila je vrlo mirno i samo se na trenutak prekorila što je tako rano otišla iz dječjeg vrtića. To joj nije bilo nalik. Ali, kako si je već priznala, ništa što je učinila u posljednjih mjesec dana nije joj bilo nalik. Nekoliko dana pošto se vratila sa sela napisala je Johannesu poruku i pozvala ga da navrati k njoj petkom, kad prima goste. Bilo je mirno doba godine u gradu nije bilo mnogo njezinih prijatelja i bilo bi zanimljivo baciti Johannesa, s njegovim promjenama raspoloženja od drskosti preko pasivnosti do nestrpljenja, među njih. Osim toga, uvjeravala se, Petra će doći i bit će joj drago kad ga vidi. Umjesto da pisamce pošalje poštom, odlučila ga je sama odnijeti. Zanimalo ju je kako živi zanimao ju je i njegov rad. A vrijeme leti. Srećom, bio je kod kuće i pozvao je da uđe na trenutak, okrenuo platna i dopustio joj da ih pogleda. Iako to nije rado priznavala, Bettina nije bila vizualan tip. Vidjela je snagu Johannesovih slika, ali ju je šokiralo ono što je doživjela kao njihovu sirovost. Zacijelo je njezino lice to odalo, jer on je brzo ponovno okrenuo platna prema zidu. Ali, zatim je, prostenjavši nešto, stavio osobito podroban prikaz dvaju isprepletenih tijela na stalak i počeo joj objašnjavati uporabu prostora, boje, aluzija na klasike, kao da je ona tvrdoglavo dijete koje ništa ne zna. Ne bi li mu pobjegla, Bettina se okrenula prema stolu i uzela primjerak Nietzscheove Also sprach Zarathustra, koji je tamo ležao. Rekla bih da odavde crpite nadahnuće rekla je osvetoljubivo. To je obično smeće. Najgora knjiga koju je napisao. Bučno su se svađali, oboje sve zažareniji. Sve dok je iznenada nije poljubio. Poljubio je snažno, u usta. Odveć snažno. Nije se opirala. Samo ga je pogledala s nevjericom, okrenula se na peti i otišla. Nije si dopuštala misliti o tome. Samo je rekla Toliko što se tiče gospodina Johannesa Bahra. Ali, suprotno njezinim očekivanjima, pojavio se sljedeće večeri u domu Eberhardtovih u Bogenhausenu čak je za tu priliku odjenuo košulju s krutim ovratnikom i svezao kravatu. Bettina je bila i zapanjena i nevjerojatno nervozna. Preglasno se smijala, gubila nit rečenica dok je govorila. Johannes je pak bio posve ugodan i uljudan. U večernjem odijelu čak je i njegovo lice
zadobilo plemićke crte. Kada je došlo vrijeme da ode, zadržao je njezinu ruku u svojoj samo trenutak predugo. Ili je barem ona tako mislila. I pozvao je nju i Klausa da ga posjete u ateljeu kad god žele. Bettina je sljedećeg dana potražila Petru. Nakon što je Petra obavila vizitu, otišle su na kavu i Bettina ju je vrlo oprezno pokušala ispipati. Johannes ju je intrigirao više nego ikad. Od Petre je doznala da je Bruno Adler imao pravo Johannes je bio sin čuvenog pravnika Karla Gustava Bahra i njihovi su odnosi bili vrlo napeti. Ali, nije doznala mnogo više od toga. Budući da je godinama bila izložena ogovaranju, Petra ga je izbjegavala što je više mogla. Tog je dana bila još suzdržanija nego inače. Izbjegavala je i sva pitanja o svojem odnosu s Johannesom. A onda, netom prije nego što su se rastale, nekako je žalosno uzdahnula i iznenada rekla Već sam malo prestara za Don Juane, zar ne? Bettina je to odmah protumačila kao komentar o Johannesu. Kad je ostala sama, ispunio ju je snažan osjećaj povrijeđenosti i strahovit bijes. Onaj poljubac. Tek usputna gesta jednog Don Juana. Odlučila je tog gada izbaciti iz glave. Ali, to nije išlo tako lako. Još iste večeri, Klaus je za večerom rekao Malo sam kopao po knjižari, i znaš što sam našao? Članak u Budućnosti iz 1909. koji je napisao naš novi prijatelj Johannes Bahr. Zanimljiv? Bettina je opekla jezik prevrućom juhom. Da, prilično, rekao bih. Tebi bi se više svidio. Klaus je slegnuo ramenima. O oslobođenju žena, iako se ne bavi tvojom omiljenom temom majkama. Mislim da je njemu više do toga da žene budu oslobođene kako bi mogle osloboditi muškarce. Zastao je i čudno se smiješio dok je čekao njezin odgovor, a kad ga nije bilo, nastavio je. Možda sutra odem pogledati njegove slike. Hoćeš sa mnom? Ne ovaj tjedan. Prezauzeta sam. Bettina je pazila da to izgovori ravnodušno. Sljedeća tri dana uspjela se udubiti u posao. Pritom joj je pomogla mala kriza. Jedna od majki nije na vrijeme došla po dijete i činilo se da ga je napustila. Trebalo je to nekako riješiti, pronaći majku. No kad je to prošlo, Bettina je, htjelane htjela, opet počela misliti na Johannesa. Johannes i njegov poljubac postali su joj tako važni zato što je to bio tek drugi takav poljubac u njezinu životu. Prvi joj je odavno prestao išta značiti, iako je joj je pomogao u pronalaženju smjera u životu i ideja. Dao joj ga je njezin profesor filozofije, čovjek kojemu je odlazila redovito, i to na vlastiti zahtjev, jednom tjedno kad joj je bilo šesnaest i sedamnaest godina. Sat filozofije bio joj je u tom razdoblju života najuzbudljiviji događaj. Obožavala je tog sredovječnog bradatog muškarca, uživala u njegovim učenim govorima u kojima se prema njoj odnosio kao da mu je ravna i poštovao njezinu intelektualnu radoznalost. Ostajala je bez daha od duhovnog napora koji je od nje očekivao dok su čitali Kanta, Hegela i Schopenhauera, pa čak i malo Nietzschea, što se smatralo opasnim. Prema toj borbi da shvati, sve se drugo u njezinu životu doimalo bezbojnim i frivolnim. Nalet tjelesne strasti koji se dogodio jednog ranog proljetnog poslijepodneva usred onoga što je Bettina smatrala užarenom intelektualnom spekulacijom, duboko ju je šokirao i potresao, a onda se pretvorio u mučninu koja joj je stisnula grlo i onemogućila joj da govori. Gadio joj se molećiv izraz u očima čovjeka kojeg je smatrala divom gadilo joj se njegovo uzbuđeno dahtanje, podrhtavanje vlažne ruke koju je položio na njezinu. Pobjegla je, ostala u krevetu cijeli tjedan, pa još jedan, i odbijala jesti. Nikad mu se više nije vratila. Nedugo potom umrla joj je majka. Majčina se smrt nekako pomiješala s njezinim trenutkom zasljepljujuće tjelesne strasti, sa sramotom njezinog profesora i njegovim nestankom iz njezina života. Odlučila je otići studirati u Zrich i sve to ostaviti iza sebe. U Zrichu se posve posvetila učenju. Imala je nezasitnu glad za učenjem i hranila ju je ne samo knjigama nego i prijateljima. Svojom je energijom i zračenjem privlačila i muškarce i žene. Među ženama našlo se nekoliko starijih i emancipiranih koje su je primile u svoj krug. Oblikovale su njezin način razmišljanja i stajališta. U njoj se stvorila napola oblikovana i magična zamisao da je djevičanstvo bit neovisnosti žena. Unutrašnji štit Ivane Orleanske. Kad nemaš neprilične i pretjerane odnose s muškarcem, duh ti može slobodno poletjeti u višu sferu u kojem obitavaju viši umovi. Nije da se Bettini muškarci nisu sviđali. Naprotiv, obožavala ih je kad su svojim vrlinama zasluživali njezino obožavanje. Mogla je satima sjediti uz noge
kakvog starog profesora i svojim mudrim pitanjima i empatijom pretvoriti one koji su bili samo daroviti u genije. Zbog toga je bila veoma tražena. Ako bi neki obožavatelj prekoračio granice pristojnosti, jedan bi njezin ledeni pogled bio dovoljan da ohladi svaku neželjenu strast. U malom zriškom svijetu stekla je ugled iznimno inteligentne žene, a taj ju je glas pratio i u Njemačku, gdje su ga još povećali njezini vješto sročeni članci. Kad je prije četiri godine prihvatila Klausovu prošnju, djelomice da bi udovoljila očevim upornim zahtjevima i navaljivanju njezine tete i drugih dobronamjernih prijatelja, dala mu je samo jedan uvjet. Zadržat će svoju slobodu neće spavati s njim. Niti će prihvatiti pokušaje da se to ostvari dok sama ne da znak da je spremna. A to se možda nikada neće dogoditi. Ništa mu ne može obećati. Ako to bude nužno, rekla je tonom koji je odavao blago gađenje, on svoje potrebe može zadovoljiti drugdje. Njih dvoje bit će družbenici, odani partneri u životnoj pustolovini. Sve je to dobro objasnila Klausu i rekla mu neka razmisli. Klaus, koji joj je bio odan više od dvije godine i prema njoj osjećao isto toliko strahopoštovanja koliko i zaljubljenosti, bio bi pristao na gotovo bilo kakve uvjete. O sebi je imao skromno mišljenje. Na sveučilištu mu je inovativan rad u području patologije donio ugled, ali on nije bio dovoljno nametljiv da ga iskoristi. Osim Bettine, jedina mu je strast bilo skupljanje. Oduševljavale su ga biljke, osobito cvijeće. Njihova preciznost, njihova beskrajna obnova njega su podsjećale na složene i zagonetne promjene koje bolest izaziva u ljudskom tkivu koje je proučavao pod mikroskopom. Na njihovu dugom bračnom putovanju, koje ih je odvelo na Daleki istok, ispunio je svoj blok podrobnim i prekrasnim crtežima tisuća vrsta koje prije nije vidio. Na ladanju je imao sobu punu knjiga s izvanredno podrobnim ilustracijama flore raznih zemalja. Njegov vrt i staklenik bili su prepuni živih primjeraka kojima se posvećivao s istom ljubavi kao i katalogiziranju. Što se tiče ostalog, Klaus je bio sretan što je dio Bettininog života. Bio je ponosan na njezina postignuća i rado joj je stavljao na raspolaganje svoje bogatstvo, bilo za njezine razne projekte ili jednostavno za uređivanje doma u kojem su se mogli okupljati njezini brojni prijatelji, koje je znao je to privlačio njezin žar. A glede one druge strane života, u početku je mislio da će se Bettina, kad jednom budu živjeli zajedno, predomisliti. Odvajao je jednu večer mjesečno kad joj se udvarao najsuptilnije što je znao. Razmaci između tih večeri s vremenom su se produžili. Počeo je misliti da joj više ne zna prići. To ga je rastuživalo jer bi bio volio imati djecu. Ali, s vremenom mu se njihov odnos počeo činiti normalnim, kao da svi bračni parovi žive tako i da drugi način i ne postoji. Bettina je mislila na Klausa dok je napeto čekala da Johannes završi s platnom. Nije mu rekla ni riječi o šest ili sedam dolazaka ovamo, samo je jednom usput i prilično prezirno spomenula da je otišla vidjeti Johannesove slike. Je li? Mislio sam možda kupiti jednu odgovorio je Klaus. Odnedavno je počeo kupovati slike mladih slikara, a Bettina se, znajući da on ima bolje oko nego ona, gotovo nikad nije upletala. Ovom je zgodom samo promrmljala Baš lijepo. Ali, situacija je postala nepodnošljiva. U vlastitim očima bila je osoba iznad laži. Ali, kako ispričati Klausu o onom prvom poljupcu, koji se u međuvremenu mnogo puta ponovio? Kako mu reći da se njezin zavjet djevičanstva poljuljao? A nekako mu mora reći. Kao što, kako joj se činilo, mora voljeti Johannesa. Johannes se napokon okrenuo prema njoj. Hvala vam što ste pričekali. Primio ju je za ruku i pomilovao je, uvlačeći prste tek malo ispod ruba njezinog uškrobljenog pamučnog rukava. Bettina je na trenutak sjedila mirno, upijajući intenzitet njegova pogleda, a onda je naglo istrgnula ruku. Pročitala sam vaš članak o ženama. Ustala je, okrenula mu leđa i poigravala se s kistovima na stolu. Ništa ne valja. Ništa. Likvidacija buržoaske obitelji! Ha! Užitak kao jedina vrednota! Kakve gluposti! Nasmijao se. Dakle, ne slažete se da su samopožrtvovanje i samozatajnost tek dio moralne korupcije patrijarhata? Samozatajnost je presudna, inače bismo imali anarhiju. Malo anarhije možda bi nam dobro došlo. Držao se skrušeno. Niste dovoljno razmišljali, Bettina. Što je ta vaša samozatajnost nego sebičnost s odgodom, u ime obećanog većeg dobra koje nikada ne dođe, a nas, dok čekamo, umrtvi? Tako da prestanemo znati žudjeti. Zastao je na trenutak. Progovorio je dubljim glasom.
Samo nas osjećaji, užitak i strast mogu spasiti. Naglo se okrenula prema njemu. Strast nije spas. Ne napola se složio, intenzivno je gledajući. Ne ako je prljava tajna otrgnuta iz tiranije braka. Premda, možda čak i tad... Glupost. Pogledajte malo oko sebe. Pogledajte sve te jadne napuštene žene koje donose svoju vanbračnu djecu u naše vrtiće. Johannesove su se oči zažarile. Bettinini su ga napadi uzbuđivali još više nego krivina njezina vrata sličnog stapki cvijeta. Za njega je to bio nov oblik uzbuđenja i brzo ga je preplavio. Ta ga je brzina iznenadila ona, onako učena, nije bila njegov tip žene. A ipak, srdžba s kojom su argumenti kojima se nije uvijek mogao usprotiviti izlazili iz njezinih nježnih usnica tako ga je uzbuđivala da ga više nitko drugi nije zanimao. Kao i uvijek, bio je rascijepljen između želje da je uzme u naručaj i osjeti onaj neobično animalni nemir njezina ponositog tijela i da produži uzbudljivost verbalnog sukoba. Oklijevao je. One su žrtve. Žrtve muškog poretka u kojem su žene prisiljene trampiti svoje tijelo i svoj užitak za sigurnost. Ali, za nas, koji udišemo drukčiji zrak, koji smo jači... Kakav drukčiji zrak? Počela je koračati po sobi. Opet besmislice. Ja udišem isti zrak. Ja... Čvrsto ju je zagrlio s leđa, zagnjurivši lice u njezinu kosu. Udahnite, Bettina. Osjetite ga šapnuo joj je u uho. Zrak slobode. Uzvišen. Čist. Uživat ćemo u njemu. Ponovno se roditi iz naše jadne bijedne svakodnevice. Moja nije bijedna. Nastavila mu se opirati, iako ju je blizina njegova tijela počela zbunjivati. Ne, možda nije. Glas mu je bio promukao. Zato ćete me spasiti. Okrenuo ju je. Pogledala je u te zimske plave oči, otprilike u razini s njezinima, osjetila snagu njegova poljupca, njegovih ruku tako jako da joj je vlastito tijelo, svojom drhtavom reakcijom, postalo stranac. Da, spasit ćete me mrmljao je. Preobraziti me. Potaknuti moj rad. Uljuljkao ju je njegov glas baš kao što su je poticali osjećaji koje je u njoj pobuđivao, jači svaki put kad bi ga vidjela. Spasiti ga, pomislila je mutno, i biti spašena. Te su je riječi dirnule, osobodile nešto u njoj, kao da se očistila od ostataka krivnje, kao da se životinjski čin može preobraziti u anđeosku misiju. Izgovori svoju želju, Bettina. Važno mi je da je izgovoriš. Osobito ti koja toliko živiš kroz riječi. Sad ju je držao tako čvrsto da je jedva disala. Reci mi. Reci mi, ne kao nekakva čedna mala djevica koja se boji svoje želje, nego kao slobodna žena, hrabro. Reci mi kada. Bettina se silovitom kretnjom oslobodila njegova zagrljaja. Skupivši sav ponos, hladno ga je pogledala. Ali ja i jesam čedna mala djevica, kako ste rekli. Johannes je zurio u nju polako shvaćajući. Ah, tako. Otišao je do prozora i zagledao se u vruće krovove susjednih kuća. Shvaćam. Žao mi je. Nisam znao promrmljao je nakon nekoliko trenutaka. Kako bi i znao? Govorila je o seksu tako otvoreno, tako znalački. Sjetio se svojeg prvog dojma o njoj kao o ženi koja je naprednija intelektualno nego tjelesno, svojeg poriva da je naslika kao Atenu. Kao da je otad zabasao na stranputicu. Prokletstvo, kakav sve ljudski jad skrivaju ti buržoaski brakovi. Ne samo kod generacije njegovih roditelja nego i kod njegove. Da, pod tim krovovima koje gleda odigravaju se nakaradna izopačenja intime. I ona su uzrok općeg društvenog nezadovoljstva. Imao je pravo. Samo seksualna revolucija, revolucija osobnih odnosa, može nešto promijeniti. Čak i za Bettinu. Trebao bi je uzeti tu, sada, i pokazati joj zemaljsku stvarnost onoga o čemu tako vješto teoretizira. Okrenuo se i pogledao je. Ne, odveć je ponosna, odveć istančana. Pobjegla bi. Ali, on ju je želio. Da, iznenada je shvatio, sada je želi još više, zbog izazova, zbog te njezine čudne čvrstine, želio je vidjeti kako će prihvatiti vlastitu strast, kako će je shvatiti. Primaknuo joj se. To ništa ne mijenja, Bettina rekao je tiho. Ne u mojim osjećajima. Svaki put je uvijek prvi put. I za mene. Kada budeš spremna. Uskoro. Stisnuo joj je ruku. Naglo ju je istrgnula. Osjećala se poniženo, prvi put joj se učinilo da je njezino izabrano djevičanstvo nedostatak, kao da je otkrila neko skriveno neznanje. Moram ići rekla je ledenim glasom. Uzela je aktovku koju je uvijek nosila, podigla je do prsa kao štit i otrčala niza stube.
Johannes se osjećao nesigurnije nego ikad prije sa ženom koju je želio. U želiji da istodobno zabavi i pouči sestru, Bettina ju je potkraj tjedna odlučila povesti sa sobom u vrtić. No pravi je razlog bio drugi. Ako s njom budu Anna i Miss Isabel, neće pasti u iskušenje da pri povratku navrati k Johannesu odlučila se ne vidjeti s njim dok ne sredi misli. Jedan od dva vrtića kojih je rad koordinirala i sponzorirala nalazio se u sjeverozapadnom dijelu Schwabinga. On se, kao i ostali vrtići, temeljio na dvije pretpostavke. Bettina je čvrsto vjerovala da će želja za obrazovanjem postati to veća što se prije potakne i tako stvoriti bolje ljude. Vjerovala je i da se siromašnim majkama mora pomoći i zbog njih i zbog njihove djece. Većina majki bile su de facto neudane, bilo zato što im muževi nikad nisu bili tu, bilo zato što ih nikad nisu ni imale. U svojim je člancima Bettina zagovarala neudane majke i tvrdila da su jednako moralne kao i njihove udane sestre, da su društvene predrasude prema njima licemjerne, dio cijelog zdanja dvostrukih mjerila koja štite muškarce a ponižavaju žene. Nešto je doista trulo u moralu grada u kojem se čak četrdeset posto djece rađa izvan braka a njihove majke žive u bijedi. S majkama kao i s njihovom djecom, Bettina je bila suosjećajna ali odlučna. Djeca su je zbog toga voljela majke pak, iako su bile zahvalne, nisu bile tako sigurne. Bettina se hvatala u koštac s onim što je smatrala neredom njihovih života tako što je uvodila strukturu koju one nisu bile sigurne da mogu provesti. Anna očigledno nije osobito željela pratiti Bettinu u vrtiće. Odnos među sestrama nije bio opušten. Već su se jednom posvađali kod krojačice gdje se Anna, misleći da napokon može dati oduška vlastitom ukusu, divila novoj orijentalnoj modi, širokim hlačama i bluzama od krepa prekrasnih žutih i narančastih nijansi, dok je Bettina inzistirala na praktičnim potrebama, strukiranom kostimu za putovanje koji će dugo trajati, večernjoj haljini boje vrijeska, gotovo bez ukrasa i tako dalje, sve dok Anna nije posve izgubila zanimanje i počela se užasavati brojnih odlazaka krojačici koji će za to biti potrebni. Njoj bi savršeno odgovaralo provoditi vrijeme do povratka u Beč lutajući po labirintu mnchenskih uličica s Miss Isabel ili promatrati grad iz tramvaja Klaus je spremno pristao povesti ih. Ili još bolje, sjediti u ateljeu Johannesa Bahra i promatrati magiju kojom se boja pretvara u slike, da njezina sestra to nije odmah zabranila. Ali, Bettina nije htjela odustati od plana da Anna ide s njom u vrtiće. I kad je taj dan napokon došao, Anna se ugodno iznenadila. Vrtić je bio oličen živim bojama. Na zidovima su bile velike slike likova iz bajki. Djeca umivenih lica nosila su modre kute. Dok su pokušavala pisati ili crtati, dok su se igrala s kockama, spontano su se smijala. Bilo je to posve drukčije od sivog i sumornog ugođaja koji je Anna očekivala. Kad ih je upoznala s dvjema odgojiteljicama, Bettina je otišla. Bio je dan kad je ona čitala sa starijom djecom i dok ju je Anna promatrala, primijetila je da Bettina uživa u tome. Začudilo ju je što je Bettina tako opuštena s djecom. Promatrala je sestru sa sve većim zanimanjem. Ono što je vidjela zadivilo ju je, a to nije bio čest slučaj. I možda joj se Bettina tad prvi put doista svidjela. Pomisao da je to prvi put zapanjila ju je. Ali, to nije bio pravi trenutak da razmišlja o tome jer iznenada je na drugoj strani sobe nastala gužva i jedna od odgojiteljica dotrčala je do Bettine i nešto joj došapnula. Bettina je mahnula Anni. Evo, preuzmi ti umjesto mene. Ovo je Eva i ona će ti čitati Crvenkapicu što bolje može. Eva, gospođica Anna će ti pomoći s teškim riječima. Bettina je pomilovala djevojčicu po glavi i žurno otišla. Sljedeći je Hans, Anna doviknula je preko ramena. Anna se usredotočila na svoju zadaću, ali je s druge strane sobe čula kako netko jauče Istina je, učinili su to i zatim plače. Bettina je strogo rekla Dođi sa mnom, Maria. Neću. Tući ćete me. Jesam li te ikada tukla? Iz kutka oka Anna je vidjela kako Bettina za sobom vuče malu djevojčicu svijetle kose. Tek je potkraj poslijepodneva doznala što se dogodilo. Majke su počele dolaziti po djecu, krupne, turobne žene umornih pogleda, brbljave mlade djevojke tek malo starije od nje, sa žustrim šeširima i manirama prodavačica. Odgojiteljice i
Bettina sve su ih uljudno pozdravile i raspitale se o njihovu zdravlju prije nego što bi im predale dijete i katkad izvijestile o napretku. No jednu su ženu mirno odvele u stranu i zamolili je da pričeka. Frau Eberhardt želi porazgovarati s vama. Anna se namjestila tako da diskretno čuje o čemu je riječ. Na drugoj strani sobe mala je Maria uplašeno stajala pokraj odgojiteljice. Gospođo Keller, Maria je danas izazvala zbrku počela je Bettina. Debela gospođa Keller dobacila je Mariji srdit pogled pa se djevojčica okrenula prema zidu. Opisala je djeci vrlo zorno i, moram priznati, s elementima nasilja, prizor koji je sinoć vidjela između vas i vašeg dečka. Vještica mala! Dobit će ona po turu, naučit ću je kako se treba ponašati i što će dobiti ako još bude lagala prijetila je žena. Ne, ne prekinula ju je Bettina. Ne tražim od vas da je tučete. Ono što tražim je da, ako malena nije sve samo izmislila Bettina se uspravila i duboko udahnula vi pripazite da ne vodite svoj spolni život pred njom. Ako morate... neodređeno je mahnula rukom otiđite u drugu sobu. Ne možemo dopustiti da se o takvim stvarima priča u vrtiću. S gađenjem je pogledala ženu. U drugu sobu? Na licu gospođe Keller pomiješali su se srdžba i prezir. Zar mislite da živimo u palači? Imamo samo tu jednu sobu. Iznenada je porumenjela, shvativši da je priznala. I Bettina je pocrvenjela. E pa, onda se suzdržite, gospođo Keller. Ne želite valjda još jedno dijete sami podizati? Žena kao da se uvukla u sebe. Obrazi su joj visjeli. Uz vidan napor uspravila je ramena. Ne, ne, nije tako. Fritz i ja ćemo se vjenčati. Čim uštedimo dovoljno za veći stan. Čim... Da, da, ali u međuvremenu rekla je Bettina odlučno ne želim da vas Maria gleda i o tome priča ostaloj djeci. Inače ću vas morati zamoliti da je više ne dovodite. Ne, ne. Žena je sad preklinjala, a onda ju je opet obuzela srdžba. Naučit ću ja nju, vidjet će ona... Zaprijetila je djevojčici šakom. Maria ništa nije kriva rekla je Bettina strogo. Ako naslutimo da ste je nepravedno kaznili... Pustila je da prijetnja visi u zraku i pozvala djevojčicu. Sad kući, Maria. I upamti što sam ti rekla. Djevojčica je uplašeno kimnula i primila majku za ruku. Ova ju je grubo zgrabila, ali se onda sjetila Bettine i pretjerano se srdačno nasmiješila. Siroto dijete. Miss Isabel je prekinula šutnju. Nastradat će kad dođe kući. Bettina je slegnula ramenima. Zašto? uplela se Anna. Što je to vidjela? Ma daj, Anna! Bettina ju je zgranuto pogledala i krenula van. Anna je primijetila da joj se sestra trese. Možda bih se i ja tresla, pomislila je, da sam čula što je mala Maria vidjela. Ali, nitko joj to nije htio reći. Kao da su se svi urotili da je drže u neznanju. Bettina se i dalje tresla dok su se kočijom vozili doma. Ne bi li je razvedrila, Anna je hvalila vrtić i rekla da bi rado ponovno došla. Stvarno? Bettina se zavalila u jastuke i zamislila. Možda bi se time mogla zabaviti dok si u Beču. Znam za slično mjesto koje tek počinje raditi. Mogu se raspitati. Anna je kimnula. Zatim je, pogledavši kroz prozor, iznenada viknula Gle, Caf Stephanie. Svratimo, Bettina! Još nikad nisam bila tu. Brunu se to ne bi svidjelo promrmljala je Bettina. Ma ne bi on imao ništa protiv. Kao što nema ni protiv vrtića. Anna se nasmiješila. Molim te, molim te, Bettina. I Miss Isabel bi to voljela. Bettina je uzdahnula kad je Miss Isabel skrušeno pogledala u stranu, ali rekla je kočijašu da skrene. Tri su žene prošle, nenametljivo, nadala se Bettina, pokraj bučne bilijarnice, pokraj šahista usredotočenih na igru, do stola u kutu. Nije dizala pogled i pobrinula se da ona i Anna sjednu leđima okrenute brojnim gostima pristojnoj djevojci Annine dobi doista nije pristajalo da bude viđena među šarolikim stalnim gostima Stephanie, ma što Anna mislila o tome. No čim su naručile, obratio im se poznati glas. Dopuštate? Ne čekajući odgovor, Johannes Bahr je privukao stolac i sjeo za njihov stol. Kakvo ugodno iznenađenje. Lijeno se zavalio u stolac. Otkud tri tako dražesne dame u ovom mračnom brlogu? Morala sam doći, makar samo jedanput rekla je Anna i nastavila brbljati. Vraćamo
se iz Bettininog vrtića. A da samo znate kako smo se provele! Prije nego što ju je Bettina uspjela zaustaviti, prepričala je sve glavne događaje poslijepodneva, uključujući i Bettinin sukob s gospođom Keller. Johannes se namrštio. Pogledao je Bettinu. Niste smjeli prekoriti dijete. Sad će misliti da je vidjela nešto pokvareno i rekla nešto ružno. To od vas ne bih očekivao. Bettina se narogušila zbog te javne kritike. A što vi znate o odgoju djece, gospodine Bahr? Gospođa Eberhardt imala je potpuno pravo uplela se Miss Isabel odano. Mogu vam reći, da je to bilo jedno od moje djece, ja bih... Johannes ju je prekinuo. Oči su mu gorjele. Djevojčica je vidjela nešto posve prirodno, bila je prirodno radoznala i prirodno uzbuđena. Čemu sve to izobličiti kažnjavanjem? Zar spolni odnosi muškaraca i žena nisu nešto prirodno? Ne radimo li to svi? Anna je zadržala dah. Molim vas, gospodine Bahr! uzviknula je Miss Isabel. Kad je napokon progovorila, Bettinin je glas bio hladan i odmjeren. Nisam prekorila djevojčicu zbog onoga što je vidjela, nego njezinu majku zato što joj je dopustila da to vidi. Unatoč tome, maloj se moralo reći da se o tako nečemu ne smije pričati javno. Uzrujala je drugu djecu i omela nastavu. Visoko podignute glave, okrenula se Anni i Miss Isabel. Bit će najbolje da pođemo. Uzrujala djecu? Omela nastavu? Johannes se ironično podsmjehnuo. Nije li to upravo ono što nam treba? Malo uzrujavanja, malo ometanja da razbiju okove licemjerja. Bettina je dostojanstveno ustala. Do viđenja, gospodine Bahr. Da, možda promrmljala je Anna dok je slijedila sestru. On joj je dobacio brz upitni pogled, a onda se okrenuo i stao Bettini na put. Niste me razumjeli. Moram vam objasniti. Počeo je govoriti tiše. Dođite sutra, Bettina. Važno je. Bettina je samo prošla kraj njega. Progovorila je tek u kočiji, a i tad je samo prezirno puhnula Umjetnici! Da priključila joj se Miss Isabel. Čovjek mora biti tolerantan prema njima. No, ispod vanjske smirenosti, Anna je primijetila da njezinoj sestri opet podrhtava ruka dok je poravnavala šešir. Kad je Johannes sljedećeg dana čuo kucanje na vratima, očekivao je da će vidjeti Bettinu. Međutim, pred njim je stajala mlađa sestra von Leinsdorf, rumenih obraza i divljeg izraza u očima. Najprije je pomislio da se zacijelo dogodilo nešto strašno, da mu Bettina šalje poruku. Ali, Anna mu nije rekla ništa slično. Hoćete li me pozvati da uđem? upitala je tiho pošto je objasnila da je nitko nije poslao. Posve ju je obuzelo uzbuđenje pustolovine. Iskrala se iz kuće kad su ostali mislili da se odmara i brzo hodala sivim, kišnim ulicama, ne misleći ni na što osim svoga odredišta. Johannes se odmaknuo i pustio je da prođe. Bacila je dug pogled na platno na kojem je radio, a onda se okrenula prema njemu. Htjela sam razgovarati s vama. Nasamo. Da? Da. Jer, vidite, ja ništa ne znam, a vi o svemu znate tako mnogo završila je pomalo neuvjerljivo. Johannes je osjećao sve veću nelagodu. O čemu to? Pa, o svemu. Anna je neodređeno mahnula rukom. Znate već, o onome o čemu smo jučer razgovarali. Odvratila je pogled, odjednom nesigurna, a onda, kao da je iznenada donijela odluku, ponovno ga je pogledala i izlanula Znate, vidjela sam vas one večeri kraj jezera, kad ste bili goli. Uporno ga je gledala svojim zlatnosmeđim očima. Znam promrmljao je, misleći kako bi mu bilo draže da to ne zna. Osjećao se neobično suzdržano s tom prekrasnom mladom ženom, a morao je priznati da je doista prekrasna ali ipak, bila je još djevojčurak. Obuzela ga je zla slutnja, ali ju je brzo odbacio. Molim vas, sjednite. Ponudio joj je stolac, nastojeći dobiti na vremenu. Primijetio je nesvjesnu zavodljivost njezinih kretnji. Što ona zapravo želi od njega? Nije mi bila namjera da me netko vidi rekao je sliježući ramenima. Anna se nasmijala onim svojim grlenim smijehom. Znam. Ali, sad mi morate reći.
Reći? Kimnula je. Da. Znate, ubrzo se udajem, postat ću nečije vlasništvo opet se nasmijala dok ga je citirala i... Onda će vam reći muž, zapravo pokazati. Bolje je pokazati. Glas mu je bio hladan. Kao da mu je Bettina stajala iza leđa. Anna se doimala razočarano. Vi, da, osobito vi, naučit ćete vrlo brzo. Mislim da će sada biti najbolje da odete. Johannes nije namjeravao zvučati tako okrutno. Njezina otvorenost ga je ganula. Ali, shvaćao je da njoj riječi ne bi bile dovoljne. A on u ovom trenutku nije bio spreman uzeti ono što je ona nesvjesno nudila. To ga je malo mučilo kao da je time porekao vlastita uvjerenja. Licemjer kao i svi ostali, samo u obrnutom smislu. Što ću to naučiti? promrmljala je. Pokušao je govoriti odmjereno. Naučit ćete o strasti rekao je tiho i ležerno. Dotaknuo joj je namršteno čelo i poravnao ga. Topla, svilenkasta put. Ako budete imali sreće. Iznenada se nasmiješio. Ako ne, možda se još sretnemo. A sada morate ići. U njezinim očima više nije bilo sjaja. Doimala se poput tužnog djeteta koje ne želi otići s mjesta na kojem je toplo. Hoćete li me naslikati? Onda se sjetio. Zbog toga je oklijevao, a ne zbog Bettine. Stresao se. Bilo je to davno. Bio je mlad, dvadesetgodišnjak koji je tek počeo slikati. Djevojka je htjela da je slika, sama se ponudila. Njihova je ljubav trajala točno onoliko koliko je trebalo da se slika dovrši, a onda su, kako je vjerovao, dogovorno prekinuli. Ali, nije bilo tako. Pisala je njegovom ocu, govorila o prekršenom obećanju, o djetetu koje je na putu, tražila novac. Njegov je otac intervenirao, okrivio ga i rugao se greškama mladosti, dao novac, preuzeo nadzor nad situacijom. To je bilo ono što Johannes nije mogao oprostiti kako je otac preuzeo nadzor, sve učinio običnim, sve pomeo pod sag. I kako je žena glumila nevinost, otrčala moćnijem muškarcu, sporazumjela se s njim. Nije bilo nikakvog djeteta. Postojala je samo ta žena koja je aktivirala njegova oca, prizvala ga u postojanje. Pogledao je Annu, vidio koliko je mlada. Ne, to mu se neće ponoviti. Za njega su samo iskusne žene. A to obično znači udane žene. Žene koje znaju cijenu okova znaju i vrijednost slobode. Njihovi su im očevi pri ruci, u liku muža. Drugi im ne trebaju. Hoćete li? ponovila je Anna. Zagledao se u te životinjske oči pod gustim trepavicama. Možda. Jednog dana. Primio ju je za ruku da je podigne sa stolca i pokaže joj kako je vrijeme da pođe. Stisak joj je bio iznenađujuće čvrst, a ruka ipak mekana. Je li se prevario u njoj? Nije imao vremena razmišljati o tome. Netko je opet kucao na vrata. Bio je siguran, kao što je katkad pouzdano znao da će se nešto dogoditi prije nego što se dogodi, da je to Bettina. Elegantno, inteligentno lice upitno ga je pogledalo, a onda pogledalo iza njega. Oteo joj se uzdah iznenađenja. Johannes se odmaknuo, a prvotnu zlu slutnju zamijenilo je oduševljenje zbog opasnosti tog trenutka. Uđite, gospođo Eberhardt. Izgovorio je njezino prezime osobito uljudno. Kako vidite, imam gošću. Tu si, znači. Bettina se obraćala samo Anni. Tu smo obje. Johannes se morao diviti hrabrosti mlađe sestre. Na Anninu licu nije bilo ni tračka krivice. Ako smijem pitati, što tu radiš sama? Nisam sama Anna se nasmiješila kao što vidiš. Prilazeći sestri, zamalo je poskočila od sreće zbog vlastite drskosti. Nadala sam se da će me Johannes htjeti slikati. Vjenčani dar za Brunu. Ne misliš li da je to sjajna zamisao? Johannes se nasmijao. Mala ima stila. To joj mora priznati. Rekao sam Anni da se to gospodinu Adleru možda ne bi svidjelo. Bettina ih je oboje promatrala. Ni meni se ne sviđa. Što ti pada na um, Anna? Djevojka je slegnula ramenima i sjela pokazujući prkos za koji Johannes nije bio posve siguran je li stvaran. Ali, ti mu poziraš, nije li tako?
Naravno da mu ne poziram. Osim toga, to nije isto. No, dobro. Anna je pružila onu svoju čvrstu ručicu. Onda moramo ići. Do viđenja, Johannes. Bettinin je pogled, dok mu je prilazila, bio pun prezira. Imao je jak osjećaj da ju je možda izgubio. A to nije želio. Ne. Odveć je dragocjena. Stisnuo je njezinu pruženu ruku. Znate, Anna ima razloga sumnjati da mi pozirate. Napravio sam jednu malu skicu. Možda biste je voljeli vidjeti. Rekao je to samo da bi je pokušao zadržati. Inače nikad nije pokazivao svoja platna dok nisu bila dovršena. Osjetio je kako se ukrutila od onog nemira koji je istodobno pokazivao njezino uzbuđenje. Ali, odbila ga je. Možda drugi put. Naklonio se, što nije običavao raditi. Onda možda kad se vratim. Nekoliko me dana neće biti. Imam otvorenje izložbe u Beču. Na Bettininu licu na trenutak se vidjela zbunjenost. Onda se svladala. Možda. Dođi, Anna. Kočija nas čeka. U Beču? Anna je zastala. Ah, svakako navratite k nama. I uputila mu je blistav osmijeh. Johannes je, gledajući za sestrama, poželio da se može nezamjetno uvući između njih i slušati razgovor koji će uslijediti. Nasmiješio se i iznenada ga je obuzela inače rijetka želja da piše. Pripovijetku o dvije žene. Ta ga je pomisao zabavljala. Ali, odbacio ju je kao hir. Umjesto toga, kao da ga je odjednom udarila struja, uzeo je blok za skice i grubim potezima izradio zamisao za sliku dvije žene koje lutaju u suprotnim smjerovima, izgubljene u šumi u kojoj su gola stabla tek počela pupati. Privremeno je posve zaboravio na njihova živa utjelovljenja. TRI Bruno Adler odavno je zamišljao upravo ovakav društveni trijumf. Rokoko dvorana s gracioznim lukovima, ispunjena zvukom violina, zrcala u zlatnim okvirima osvjetljena kristalnim svijećnjacima. Žene se vrte u oblaku svile, satena i tila, nasmiješenih lica okrenutih besprijekorno odjevenim muškarcima koji ih drže u naručju, ali kad on naiđe, žene gledaju njega i još se šire smiješe iskazujući mu poštovanje. Starice u teškom baršunu mašu lepezama u ritmu valcera i s odobravanjem kimaju dok on prolazi pokraj stolaca na kojima sjede. Krema bečkog društva, sami nakloni, šarm i uljudnost. A sve zbog njega. Za njega, jer se probio u njihovo svetište. Jer se oženio kćeri grofa von Leinsdorfa, Annom von Leinsdorf, od danas Annom Adler. Pogledao ju je kako pleše u naručju časnika u odori držeći povlaku čipkaste haljine boje vrhnja u rukavicom prekrivenoj ruci dok joj oči blistaju. Tako lijepa, poput porculanske figurice koju je izradio pravi umjetnik. Dlanovi su mu se ovlažili ali se odupro porivu da ih prekine i uzme je u naručje. Ima vremena, sad ima vremena. Njegova je. Nastavio je obilaziti golemu dvoranu, čavrljati s gostima, primati čestitke i provjeravati je li sve onako kako je zapovjedio od slugu u kićenim ogrtačima do diskretnih konobara, kristalih čaša, zdjela prepunih voća i pladnjeva maštovitih sitnih kolačića na dugom mramornom stolu. Ta se šetnja nije mnogo razlikovala od njegovih redovitih obilazaka svojih tvornica kao i svaki dobar general, Bruno je znao da je jednako važno paziti na sitnice kao i na opći plan. Ugledao je svoj odraz u jednom od brojnih zrcala, zamijetio blještavilo bijele košulje, osmijeh ispod gustih brkova. Izgledate kao sretan čovjek. Bettina ga je zaskočila. Nadam se ne i kao samozadovoljan. Bettina se nasmiješila. Nije to bio prvi put da ju je Bruno iznenadio svojom intuicijom. Ne, to nipošto rekla je oklijevajući. Nasmijao se. Pa, možda ipak malo. I samo na kratko. Ubrzo odlazite? Bruno je pogledao na uru. Za pola sata. Zavidim vam na Parizu. Katkad zavidim i samome sebi. Na svemu ovom. Mahnuo je rukom obuhvaćajući sve oko sebe. I na Anni. Pomnjivo je promatrao Bettinu. Unatoč pomnjivo začešljanoj kosi i elegantnoj haljini boje lavande, doimala se neraspoloženo, zabrinuto. Da. Napravila je mali moue u kojem je pročitao blagu odbojnost prema tolikoj raskoši, prema praznim uljdnostima staroga Carstva. Poželio joj je održati predavanje, reći Da sam rođen u svemu tome, i ja bih to prezirao, ali, vidite,
za mene to znači nešto drugo. Ali, zadržao je te misli za sebe. Umjesto toga, rekao je Kad se vratimo, možda biste malo došli k nama. Možda. Nasmiješila se pomalo neodređeno i onda ga pogledala svojim sivim očima. Znate, nisam vam to nikad prije rekla, ali vrlo mi je drago što ste mi vi šogor. Hvala vam. Bruno se zahvalno naklonio. Osjetio se blagoslovljenim. Rado uzvraćam kompliment. Bettina. Teta Hermine je hitala prema njima šuškajući haljinom od brokata. Moraš doći pozdraviti starog Stallenheima. Godinama te nije vidio. Upravo razgovara s Klausom. Ispričajte nas, gospodine Adler. Udostojila se okrenuti svoje napudrane obraze prema njemu. Ukrast ću vam Bettinu samo na trenutak. Bruno se naklonio. Tijekom proteklih mjeseci navikao se na odnos plemenite Hermine von Leinsdorf prema njemu laskanje koje jedva prikriva prezir. Bila je poput starog ratnog konja koji je protiv svoje volje morao naučiti nove cirkuske trikove. Zapravo je prilično uživao gledajući je kako ih izvodi. Bettina ga je posramljeno pogledala. Kako vidite, gospodine Adler, za mene je dolazak u Beč neprekidni niz obveza. I to ne onih koje volite. Ljubazno je to prihvatila. Onih koje ne volimo ni vi ni ja. Nasmijao se. Sviđala mu se i pomalo ga je zabrinjavala tjeskoba koju joj je vidio u očima. Ali, samo malo, jer tu je bila Anna, proletjela jer kraj njega na svojim lakim nožicama i ispunila svaku njegovu misao. Gledao ju je kao začaran njezinim pokretima. Suočen sa sjajem njezine mladosti, savršenstvom te zlaćane puti, pouzdanjem da je njegova, osjetio je nešto slično strahopoštovanju. Na trenutak se nije mogao pomaknuti. Onda se sabrao, sjetio putovanja i vremena te joj je prišao i oprezno stavio ruku na njezino rame. Tako velika ruka na tako sitnom ramenu. Gotovo je ustuknuo. Ali, ona ga je pogledala svojim nasmijanim očima. Je li vrijeme? Bruno je kimnuo, grla tako stisnuta da se nije usudio pokušati govoriti. Ah, krasno. Njezina ga je spremnost malo uznemirila. Zar nisi uživala u svadbi? Jesam, jesam. Iznenadilo ju je njegovo pitanje. Što se mene tiče, možemo se vječavati svake godine. Ali... ali sada... Znaš, nikad još nisam bila u Parizu. Govorila je brzo i zbunjeno. Bruno se nasmiješio. Nikad se nije sasvim naviknuo na njezinu živahnost, zaljubljenost u život, puteno uzbuđenje zbog svake promjene, svega novog. Duge godine probijanja i uspjeha to su gotovo uništile u njemu. Ali, sada će, s njom, ponovno oživjeti. I pokazat će joj toliko toga. Poučiti je. Da. Čvrsto ju je primio ispod ruke i pripremio se za dugo pozdravljanje s gostima. Orient Express se provlačio kroz tunele i hitao na zapad kroz doline i preko mostova. Anna je, odveć uzbuđena da bi spavala, upalila malu brončanu svjetiljku i gledala kako sjene plešu po odjeljku vlaka. Onda je obrisala paru s prozora i pokušala gledati van. No, vidjela je samo vlastiti odraz i uzdahnula, želeći da je dan. Bruno ju je ostavio prije sat vremena. Poljubio ju je u čelo, nježno pomilovao po kosi i šapnuo Sutra. Sutra ćemo krenuti u bračni život kako valja. Kad nam bude udobno. Pogledala je njegove tople oči i kimnula, osjećajući mješavinu olakšanja i razočaranja. O tome što će to predstavljati početak njihovog bračnog života imala je samo maglovitu predodžbu, samo je znala da će početi s poljupcem, kao u romanima koje joj su joj davale njezine guvernante, i završiti u krevetu. U njezinim je mislima krevet bio zaodjenut mrakom. Ona djevojčica u Bettininu vrtiću znala je više od nje, iako joj to znanje nije donijelo ništa dobro. Zamišljeno se poigravala čipkom na novoj spavaćici. Bilo joj je drago kad je napokon mogla svući vjenčanicu, ma koliko joj se sviđala. Bilo je čudno nositi haljinu njezine majke koju je jedva poznavala. Ali, teta Hermine je bila uporna, i nakon svih onih sužavanja i skraćivanja izgledala je prekrasno, što je potvrdio i Brunov pogled. Ipak, jedva je dočekala da se osloboditi njezine težine koja kao da ju je pritiskala kroz duge godine i omotala je kako bi je maskirala u to drukčije biće, udanu ženu. Šteta što nova češka sobarica, koju je Bruno svakako htio povesti, tako slabo govori njemački. Rado bi s nekim porazgovarala. Ali, nema veze. Kad se vrate u Beč, imat će Miss Isabel. Bruno je rekao da može ostati s njom, kao družbenica,
i pomagati joj da usavrši engleski. Anna je uzdahnula. Poslije boravka kod Bettine i Klausa, osjećala se kao potpuna neznalica. Ali, Bruno je za večerom pohvalio njezin francuski. To joj je bilo drago. Pogledala je zlatni vjenčani prsten na ruci, pokraj zaručničkog prstena s dijamantima, skinula oba da na trenutak razgiba prste, a onda ih brzo vratila na prste. Sviđalo joj se kad je Bruno bio zadovoljan njome. A sutra, sutra će biti u Parizu. Pariz je najprije doživjela kao tihi luksuz hotela Ritz, pa kao laganu šetnju elegantnim Place Vendmeom do Opere, koja ju je svojim oblinama najviše podsjećala na Beč. Pokraj stuba, napola skriven, neki se par ljubio. Bruno ju je brzo odveo dalje. Pod njegovim budnim okom razgledala je zlatarnice i čitala naslove u izlozima knjižara. Ali, više su je zanimali ljudi, žene brzog koraka s golemim šeširima, sitni muškarci koji su se također kretali mnogo žurnije nego kod kuće. Osim onih dvoje kraj stuba Opere. Dok su se vraćali u hotel, primijetila je kako im u susret polako dolazi neki par naočit crnooki muškarac u lijepom sivom kaputu s ovratnikom od astrahana koji čvrsto drži pod ruku nižu ženu šešira pomalo naherenog na plavokosoj glavi. Anna se nasmijala. Pogledaj, Bruno, kakav smo smiješan par. Ukočio se. Gle, tamo. Pokazala mu je zrcalo. Odjeća koju mi je Bettina izabrala uopće mi ne pristaje. Napravila je komičnu grimasu i opet se nasmijala. On se malo opustio, misleći kako vjerojatno ima pravo, iako je njemu izgledala zanosno, i začudio se njezinu pomanjkanju taštine. Za to ćemo se pobrinuti sutra rekao je, jedva čekajući da je obaspe darovima. Ali, najprije nam valja poći na večeru. Večera u slavnom restoranu Ritza bila je za Annu tako čudesna da je gotovo zaboravila sljedeći korak u bračnom životu. Do posljednjih nekoliko mjeseci živjela je tako zaštićenim životom, s tetom i njezinim ozbiljnim gostima, svojim glasovirom, svojim guvernantama. A sad se pred njom odigravao spektakl Ritza poput blještave opere. Žene su mirisale na parfeme, sve jednog boljeg od drugoga. Imale su sjajnu kosu, blještave dragulje, užarene oči na živahnim licima, a brbljanje su pratile dramatične kretnje ruku. A i ona je bila na toj pozornici. Na trenutak nije bila sigurna hoće li biti na visini, ali onda se zdušno bacila u nastup, uzvraćala muškarcima poglede dok je razgledala prostoriju, pijuckala vino, iskušavala svoj francuski koji je Bruno pohvalio. Uz kamenice s limunom, prepelice i prozračne crepes Roxelanes, Bruno joj je opisivao što će raditi sljedećih dana. Dok je nabrajao galerije i muzeje, govorio o povijesti grada i trenutačnom repertoaru Comdie Franaise, Anna je pomislila kako je još savjesnija u turizmu nego Miss Isabel. Na trenutak su joj misli odlutale, a pogled zaokružio prostorijom. Anna prekinuo ju je Bruno. Dosadan sam ti? Ne, ne prosvjedovala je. Samo sam pomislila kako turobno izgleda onaj sjedokosi čovjek onako sam usred sveg ovog veselja. Bruno je slijedio njezin pogled. Možda mu je umrla žena, možda ga je napustila, možda... Anna je nabrajala svoje zamisli. Bruno ju je čudno pogledao. Imaš vrlo plodnu maštu, draga, no u ovom si slučaju pogodila. Nije dospio do kraja objasniti jer im je onaj muškarac uto prišao, rukovao se s Brunom i naklonio Anni. Monsieur Adler, quelle surprise. Tko bi očekivao da ću vas ovdje sresti. A ovo je? Moja žena potvrdio je Bruno. Već gotovo četrdest osam sati. Ah, kako prekrasna žena. Mes flicitations. Dopuštate da vam se na kratko pridružim? Izvukao je stolac i mahnuo konobaru. Frdric, Frdric, une bouteille de votre meilleur champagne pour mes amis. Anna je uživala u pjenušcu koji joj je škakljao grlo, smiješila se komplimentima Monsieura Landryja i njegovu brbljanju, istodobno smiješnom i tužnom. Da, da, ljubav, brak, kako je to krasno, jer vidim da se vas dvoje volite. Morate uživati u tome, uživati dok možete. I ja sam jednom bio zaljubljen. Ali, onda... Monsieur Adler, možda ste čuli, žena me ostavila. Na licu mu se vidjela posvemašnja zbunjenost. Da, ostavila me. Zbog cirkuskog artista. Oteo mu se zvuk koji je bio negdje između smijeha i plača. Zamislite to! Na trenutak se zagledao u daljinu. Ali, ne smijem vam dodijavati svojom životnom tragedijom. Ne, ne. Sve
je još pred vama. Uputio je Anni očaravajući osmijeh. Ispričajte nas, molim vas, Monsieur Landry. Bruno je ustao. Putovanje, znate. Umorni smo. Umorni nakon samo četrdeset osam sati? Ah non. Šaljivo je namignuo Brunu. Mes flicitations, mes flicitations. Jadan čovjek promrmljala je Anna dok su išli prema dizalu. Da, da. Ali nema dostojanstva. Bruno je odmahnuo glavom. Ti Francuzi, kako samo pokazuju osjećaje... A tko je on? Vlasnik je čeličane u Alzasu. Nekoć je bio pravi gospodin. Na Brunovu se licu vidio prezir. A njegova žena? poticala ga je Anna. Slegnuo je ramenima. Bila je... Nije se smio oženiti nekim iz nižeg staleža. Ali, nemojmo više o tome. Otključao je vrata njihova apartmana i toplo je pogledao. Sad ćemo se baviti samo nama. Da promrmljala je Anna. Ali, dok je slijedila Brunu kroz salon s debelim sagom i raskošno tapeciranim sofom i naslonjačima, progonila ju je životna priča Monsieura Landryja. Jadnik ponovno je promrmljala dok joj je Bruno otvarao vrata spavaće sobe. Moja Anna mekog srca. Primaknuo je njezinu ruku svojim usnama i onda prošaptao Ubrzo ću ti se pridružiti. Ustuknula je, a onda se pribrala. Da, brzo rekla je uznemireno. Lucy, njezina nova češka sobarica, već ju je čekala. Raspustila joj je kosu, navukla joj bijelu spavaćicu, a onda ju je Anna otpustila. Kad se ispružila na bijele plahte i sklopila oči, shvatila je da je previše popila. Pred očima su joj se rojile slike, čudni prizori maskiranih žena kako plešu ispred Opere i okružuju onaj zagrljeni par svojim kamenim smijehom, cirkuske trupe kako odnosi tamni obelisk s Place Vendmea, Monsieura Landryja lica obojena bijelo kao u klauna s jednom jedinom suzom na obrazu. Prizori kojima je ispunjavala mrak koji je zamišljala poslije poljupca. Već si zaspala? Bruno je stajao nad njom, golem lik u tamnocrvenom kućnom ogrtaču. Sjeo je na rub kreveta, pomilovao njezinu kosu rasutu na jastuku. Izgledaš kao Berninijev anđeo promrmljao je a njegove oči boje čokolade bljesnule su pod svjetlošću svjetiljke. Gledala je kako joj se njegove usne približavaju, kako je ljubi u čelo. Nadam se da te neće jako boljeti, draga. Njegov joj je dah grijao uho. Umirilo ju je škakljanje njegovih brkova pa se nasmiješila kad se on okrenuo da ugasi svjetlo. Zamalo mu je zadržala ruku kako bi mu mogla i dalje gledati u oči, ali bila je odveć nesigurna. Ispružio se pokraj nje. Draga, slatka Anna šapnuo je, a ona je poput jeke ponovila Dragi Bruno. Učinilo joj se da je rekao Ne, ne govori ali nije bila sigurna. Njegovo je disanje u mraku postalo tako glasno dok joj je podizao spavaćicu uz noge i dodirivao golu kožu. Ruka koju joj je stavio na dojku bila je topla, velika. Bila bi ju voljela zadržati tamo, ali on ju je maknuo i onda se popeo na nju. Njegova ju je težina pritiskala a nešto joj se uvlačilo među noge, kao onaj vlak što je huktaoi zviždao dok su se vozili kroz tunele. Ali, vlak je sad skliznuo s tračnica, razdirao je, udarao u nekakav zid, gurao i gurao. Vrisnula je. Žao mi je, draga, tako mi je žao. Na trenutak je mirovao. Pokušala se ne pomicati ne bi li ublažila bol. Ali, opet je počeo gurati. I opet je čula njegovo hrapavo dahtanje. Pa to i njega boli, iznenada je pomislila. Zagrlila ga je, želeći utišati zvukove njegove boli, njihovu nedostojanstvenost. Zastenjao je i naglo udahnuo lica zaronjenog u njezino rame. Onda je ležao vrlo mirno, tako mirno da se uplašila kako mu se nešto dogodilo. Bruno, Bruno, jesi li dobro? I samoj joj je vlastiti glas zvučao čudno, previsoko. Pomaknuo se i svalio s nje. Dobro sam, mala Anna. Slatka Anna. Nježno ju je poljubio u čelo. Laku noć, draga. Sad se moraš odmoriti. Čula je njegove tihe korake, zatvaranje vrata. Zapanjeno je ležala. Otišao je. Zašto je otišao? Poželjela ga je dozvati. Između nogu je osjetila nešto ljepljivo i vlažno. Bilo joj je kao da ju je netko istukao, a u zraku se osjećao čudan miris. Upalila je noćnu svjetiljku, vidjela razbacanu postelju, trag krvi. Je li njezina? Njegova? Skočila je iz kreveta i
dotaknula se. Što joj se dogodilo? Što joj je učinio? U zamahu bijesa bacila je jastuk na pod. Da joj je barem netko rekao, da je netko samo porazgovarao s njom! Bettina, ili Miss Isabel. Majka bi joj sigurno rekla, da je živa. Objasnila bi joj što sve to znači. Iznenada je pomislila na Johannesa on joj je mogao objasniti, u to je bila uvjerena, ali odbio je. Ta vječita šutnja, vječito neznanje. Ni sad nije shvaćala što to treba znati. Osjećajući se beznadno, strgnula je zgužvanu spavaćicu i pogledala se u zrcalu. Poput Berninijeva anđela, tako je rekao. Zapravo se nikad prije nije pogledala golu bjeloputo tijelo, pune, oble grudi, napet trbuh, zlatni trokut između lijepo oblikovanih nogu. Dodirnula se dlanovima i zadrhtala. Gospođa Brune Adlera rekla je naglas svome odrazu. Obuzeo ju je divlji smijeh. To, dakle, znači biti gospođa Adler? Dok su joj niz obraze tekle suze, sagnula se i počela prati. Bruno je u svojoj sobi zadovoljno pušio cigaru, što je rijetko činio. Obavljeno je. Na trenutak je bio posumnjao hoće li moći kad ju je vidio kako leži onako mirna i čista. Poput anđela. I tako, tako lijepa. Njegova žena. Nije ju želio povrijediti ili okaljati. Ali, sad je obavljeno. I ako bude gasio svjetlo i mislio na druge stvari... Nehotice je napravio grimasu. Da, mogao bi to opet. I opet. Imat će djecu. Djecu koja će ostati živa. Jaka je, njegova mala Anna, nije kao njegova prva žena, jadna Elizabeth, koja je bila odveć krhka da podnese težinu muškog tijela, težinu djeteta. Stresao se i na trenutak mirno sjedio pušeći cigaru. Da, bit će sve u redu. U najboljem redu. Najvažnije je misliti na druge stvari. Druge stvari. Rumene usnice. Jezik koji ih oblizuje. Ruka prekrivena narukvicama. Bruno je osjetio žarenje u dnu kralježnice. Penis mu se počeo dizati. Namrštio se i bespomoćno čekao da ga prođe. Onda je prostenjao kao od očaja, brzo navukao odijelo, uzeo ogrtač i izišao iz hotela. Pred kućom Rose Mayreder u Beču Bettina je zaustavila fijaker. Jutro je dobro prošlo. Rosa je bila u vrhunskoj formi i užareno je govorila o svojem radu za Zajednicu austrijskih žena. Doista osoba vrijedna divljenja, pomislila je Bettina, a i dobra spisateljica. Na nju je jako utjecala. Još je pamtila kako ju je uzbudila njezina knjiga o ženama, ona kristalno jasna rečenica Znat će se što su žene tek kad im se više ne bude propisivalo što trebaju biti. Rosa nije pristala na ono što se propisivalo, a Bettina se nadala da nije ni ona naime, da žene jesu, pa stoga i moraju biti, slabog karaktera, drugorazredne, neobrazovane. Rosa je zorno pokazala kako je sve to samo dio igre spolne moći, muški ideal nametnut ženama. Da. A Bettina je odbila taj ideal upravo kao što je odbila i seks. Nastojeći izbjeći te misli, Bettina se zagledala u poznate popločane ulice, obli, tvrdi šešir i bujne zaliske fijakerista. Bilo je neobično ugodno ponovno se naći u Beču, zastajati na prometnim križanjima gdje su automobili bučno jurili ispred tandrkavih tramvaja. Gledati ono što dobro poznaješ. Ono što joj se učinilo neobičnim nakon dugog odsustva iz rodnog grada bila je velika raznolikost stanovništva uz Nijemce tu su sad bili Mađari, Slovenci, Hrvati, Česi, Rutenci, Talijani, Poljaci i drugi. Prolazeći bečkim ulicama bilo je kao proputovati tisuće kilometara i prelaziti jezične i kulturne granice. Ta joj se pomisao svidjela, kao i čudesni krug Ringstrasse, njezine dostojanstvene državne zgrade, parkovi, zvukovi vojnih orkestara koji su vježbali ili svirali u svojim paviljonima. Možda bi se sad, kad njezina obitelj više nema toliko utjecaja na nju, ona i Klaus mogli doseliti ovamo. Da pobjegne iskušenju. Ta se misao iznenada iskristalizirala, ali ona ju je brzo odbacila. Da, Beč je pravi kozmopolitski grad, prepun ideja, pisaca, filozofa, glazbenika, slikara, političkih sanjara i djelatnika svih boja. Doduše, loša strana je oslabljena monarhija sa svojim bezbrojnim ludostima kojih se njezin otac tako odano pridržavao. Ali, čak i to ima svoju draž. Nasmiješila se. Gdje je ono pročitala onaj šašavi popis austrijskih proturječnosti? Zemlja u kojoj se parlament tako slobodno koristi svojom slobodom da se najčešće ni ne sastaje, ikao je, prema zakonu o izvanrednom stanju, car mogao bez njega, što je upravo i činio. No čim je javnost počela aplaudirati apsolutizmu, car je odlučio da je ponovno vrijeme za parlamentarnu vlast. I tako se nastavljalo, na onaj svoj neponovljiv način.
Stigla je. Pred njom je bila pozlaćena kupola Secesijske galerije oslonjena o graciozne bijele kocke i svodove. I natpis na ulazu Svakom vremenu njegova umjetnost, svakoj umjetnosti njezina sloboda. Još se sjećala povike koju je zgrada izazvala pred toliko godina, velike borbe između različitih naraštaja umjetnika. A eno i Klausa, čeka je i gura primjerak satiričkog časopisa Karla Kraussa u džep i prilazi svojim mekim korakom da plati fijakeristu. Jesi li ugodno provela jutro? Pomogao joj je da siđe. Bettina je kimnula. Vrlo ugodno. Ja sam već obišao izložbu. Dobra je. A vidio sam i tri dobra platna našega novog prijatelja. Bettini se stisnulo grlo. Stvarno? Dođi i uvjeri se sama. Dok su prolazili kroz galeriju, Bettina se prisiljavala slušati kako Klaus oduševljeno govori o pojedinim slikama i kritizira druge. A sve bi uvijek završilo na njihovom novom prijatelju. Vidiš koliko su bolje i odvažnije od susjednih. Zamišljeno je gladio bradu. Polažem velike nade u našeg prijatelja. Štoviše, predložio sam mu mali plan. Bettina se pretvarala da pomno proučava slike. Na jednoj je bila žena ispružena poput egzotičnog cvijeta u raskošnoj haljini. Kroz nabore i ukrase naziro se blijedi obris gologa tijela. Bettini se činilo da joj je u želucu opruga. Poslije ću ti pričati o tom planu. Klaus se zagledao u nju. Zar ti se ne sviđaju njegove slike? Sviđaju mi se, sviđaju rekla je što je smirenije mogla. Ali, potezi su mu prilično grubi. Ne. Ne, upravo je o tome riječ. U tome je njegova genijalnost. Ima snažan osjećaj za prirodu, njezinu uzburkanost, njezinu mračnost. Kao najbolji njemački romantičari, ali prevedeno na jezik današnjice. Klaus se držao vrlo ozbiljno. Kad je bio takav, rijetko mu je proturječila pa ni sad nije ništa rekla, ali dok su kraj nje prolazila platna i kipovi, brinuo ju je taj njegov novi plan. Bettina je predložila da, za dobra stara vremena, pođu na objed u Demels. Odlučili su otići pješice, udišući svjež jesenji zrak, niz usku Augustinerstrasse, pokraj Hofburga pa na Kohlmarkt. Iz izloga kavane ukrašeni kolači mamili su pogled i Bettina se na trenutak upitala kakav je to narod koji voli vidjeti glavu svoga cara na tortama. Što li čovjek pomisli kad je počne sjeći? Još jedna bečka ludost. Njezina je majka obožavala Beč. Njezina lijepa, praznoglava majka. Kavane, glazba, opera, spektakli to joj je ispunjavalo život. I razmazila ih je, udovoljavala svakom prohtjevu, osobito male Anne koju uopće nije prekoravala. Da ti ispričam svoj plan? Klaus je prekinuo njezino razmišljanje. Hajde. Bettina je kopala po torbici tražeći rupčić i nije se ni trudila doimati osobito zainteresirano. Znaš da sam razmišljao o tome da dogradim još jedno krilo u Seehafenu, samo nekoliko soba za moju knjižnicu i zbirku. Bettina je kimnula. E pa, predložio sam Johannesu da ga projektira, da pođe i provede neko vrijeme tamo zapravo, koliko god želi. I nadgleda radove. Možda naslika nekoliko murala. A jedna od pomoćnih kućica može mu služiti kao atelje. Bettina ga je zapanjeno pogledala. Svim je silama tražila razlog da se usprotivi i napokon ga našla. Ali, zna li on išta o arhitekturi? Zna dovoljno. Klaus je slegnuo ramenima. I ima mnogo ideja. Ostalo će obaviti dobar zidar. Ne znam, Klaus. Ja... Bettina je osjetila da će izgovoriti nešto neopozivo. Klaus je ležerno pripalio lulu i onda je ispitivački pogledao u oči. On financijski prilično loše stoji. Strašno se posvađao s ocem. Nije mi sasvim jasno je li ga razbaštinio ili Johannes jednostavno ne želi od njega uzimati novac. Bilo kako bilo, slikarima život zna biti težak. A kada si sve to doznao? Bettina je bila sumnjičava. Ah, nedugo prije nego što smo otišli. Naletio sam na njega u Stephanieju. Nije bio u najboljem stanju. Isključili su mu struju. Gazda mu je prijetio da će ga izbaciti. Shvaćam. Bettina je odvratila pogled i ugledala svoj odraz u zrcalu, vidjela kako su joj oči zabrinute. Ja...
Zastao je. Vjerujem u njega, Bettina. Ima nešto osobito. Možda je čak genij. Znam promrmljala je. Osjećala se kao da je dovedena do ruba ponora, a Klaus je prisiljava da skoči. Ali, nisam sigurna. Johannes je tako... Nepredvidljiv? završio je umjesto nje. Na trenutak se poigravao svojim kolačem i nije ju gledao. Mislim da razumijem, Bettina, razumijem tvoj problem. Što on to razumije? Bettina se ukočila. Što mu je Johannes rekao? Odjednom se osjećala kao da je pijun u rukama dvojice muškaraca. To ju je razbjesnilo. Koji problem? rekla je ukočeno, jedva se suzdržavajući. Pa, znaš. Klaus je neodređeno mahnuo svojim dugim prstima, zastao, a onda se nasmiješio, odjednom uzbuđen. Pomislio sam da bismo oboje mogli sljedeći tjedan otići tamo. Porazgovarati s njim. Onda bih se ja morao vratiti. Počinju mi predavanja. Ali, ti bi mogla ostati, napisati svoju knjigu. Pobrinuti se da sve bude prema tvojem ukusu. Pogledao ju je u oči, ali ona nije mogla odgonetnuti što misli. Vidjet ću rekla je što je ležernije mogla. Sakrila se iza primjerka Neue Freie Presse koji je uzela sa stalka i počela se smijati. Čuj ovo, Klaus. Jedan od oglasa. Mladi poručnik želi sresti djevojku u blijedoružičastoj haljini i sivom šeširu koja je čekala pred Hotelom Sacher i bila na izvedbi Madame Butterfly s ocem i majkom... Ostatak njihova boravka u Beču Bettina je bila kao na iglama. Ni na što se nije mogla usredotočiti. Svi razgovori s novim i starim prijateljima kao da su se zbivali u prošlosti dok je na nju jurila budućnost i prijetila da je uništi. Na trenutke ju je obuzimala panika, kao da oprezno hoda uz rub strme padine a onda se poklizne na ledu i nema se za što uhvatiti. Za ženu koja je uvijek sve predviđala, promišljala i prevladavala taj je osjećaj bio užasan. Nije se vratila Johannesu od onog poslijepodneva kad je u njegovu ateljeu naletjela na Annu. Kako oholo od njega što je mislio da će doći. Na određeni način, Anna ju je svojom pukom nazočnošću spasila. Bettina je osjećala dubok sram, silnu želju da bude bilo gdje, samo ne tajno i prijetvorno tamo, u Johannesovu ateljeu. Ali, Anna ju nije mogla spasiti od razmišljanja o njemu. A onda je stiglo ono njegovo čudno pismo, više nalik dokumentu ili manifestu nego osobnom pismu. Niz mračnih razmišljanja koja su pozivala otvaranje pokretne vrpce u tvornici Henryja Forda u Americi s ratom na Balkanu govorio je o bezbojnom čovjekustroju, bez duše, plodu stoljeć racionalizma. Čovjeku koji je bio jednako zamjenjiv kao i stroj. Prizivao je neku iracionalnu životnu silu da sve to preokrene prije nego što bude prekasno. Preklinjao ju da shvati. Jer je ona može shvatiti. Jedna je od malobrojnih koji to mogu. Dok ga je čitala, pismo joj se činilo smislenim. Osjetila je preklinjanje i snagu uvjeravanja. Mogla bih otići k njemu, pomislila je. Možda mogu samo razgovarati. Njemu je potreban netko za razgovor. Ali, stalno je odgađala. A onda je došlo Annino vjenčanje. Fizička udaljenost od Johannesa pružila je Bettini osjećaj da ponovno vlada sobom. A sada Klaus sve to potkopava, pravi planove, prisiljava nju i Johannesa da budu zajedno. Što li je mislio? Što mu je Johannes rekao? Nije se mogla natjerati da pita, ali joj je razmišljanje o tome onemogućavalo svaku drugu misao. Stoga je, do kraja njihova boravka u Beču, Bettina bila neuobičajeno tiha. Tišina se nastavila i tijekom putovanja kući, u Mnchen. Zabila je nos u knjigu i pretvarala se da ne osjeća kako je Klaus promatra, proučava, pokušava blago ispitati. Trebali su poći u Seehafen već dva dana po dolasku u Mnchen. Hoće li i Johannes s nama? upitala je Bettina tog jutra. Morala je znati. Ne, ne. Zar ti nisam kazao? On je trebao otići još prije nekoliko dana. Htio je malo razgledati kuću i izraditi nekoliko skica prije nego što mi stignemo. Ah, tako promrmljala je Bettina. Dakle, kad smo razgovarali o tome, ti si me zapravo samo obavještavao. Odluku si donio sam. Klaus je slegnuo ramenima. Nisam mislio da ćeš imati nešto protiv. A planove tek treba razraditi. Nasmiješio joj se na onaj svoj umiljat način. Neću učiniti ništa s čim se ti ne budeš slagala. Pa to znaš. Suzdržala se i nije izgovorila protuargumente koji su joj bile na vrh jezika. Možda samo umišlja da Klaus zna više nego što zna. Na kraju krajeva, za njega je posve tipično da pruži potporu mladom slikaru. Uzvratila mu je osmijeh što je ljubaznije mogla. Da, znam.
U Seehafenu je, kad su stigli, bilo neuobičajeno toplo za to doba godine. Kuća je bila okupana blagom jesenjom svjetlošću. Krošnje i grmlje bili su crvenkastih i zlatnih tonova, neki već i boje bronce, tamnocrveni i grimizni. Bettini nije promaklo Klausovo gotovo opipljivo zadovoljstvo što je tu. Čim se pozdravio s domaćicom, sagnuo se da pogleda kako uspijeva ovaj cvijet ili onaj grm, prstima dodirujući zemlju. Kad je bio takav, izazivao je u njoj neku vrstu strahopoštovanja. Nije znala kojim mu se to jezikom biljke obraćaju. Znate li gdje je gospodin Bahr? upitala je gospođu Trbl. Žena je slegnula ramenima i odmahnula glavom. Slabo ga viđamo rekla je pomalo s neodobravanjem osim za večerom. Treba li vam Dora? Ne, ne, snaći ćemo se sami. Ostajemo samo nekoliko dana. Pogledala je na uru. Ali, možete li nam prirediti objed, otprilike za pola sata? Našli su Johannesa pokraj kućice za čamce. Od dasaka je sklepao stol i sad je na paleti miješao boje, boje koje su odražavale grimizne i riđe tonove posvuda oko njih. Kao da se iznenadio kad ih je ugledao. Lice mu je bilo neobično ispijeno. Dobar dan, dobar dan. Brzo je krpom obrisao prste i pružio Klausu ruku. Zaboravio sam na vrijeme promrmljao je ispričavajući se, te se naklonio Bettini. Ona je odvratila pogled. Klaus se nasmijao. Ovdje to nije teško. Jeste li se udomaćili? O, da, da. Pokazao je kućicu za čamce. Tu sam se smjestio. Nadam se da vam ne smeta. Gospodin Trbl mi je pomogao prenijeti neke stvari, a mjesta ima dovoljno. Pošli su za njim unutra, vidjeli poljski krevet, stol prekriven papirima, stolac, namješteno netaknuto platno, stalak. Ali, valjda ćete ipak spavati u kući! Uskoro će ovdje biti prehladno pobunio se Klaus. Ne, ne skanjivao se Johannes. Ima ovdje mala peć. A svjetlo? Tu nema dovoljno svjetla. Reći ću Hansu neka vam napravi još jedan prozor. Ne, stvarno, nije potrebno. Nešto ozbiljno nije u redu, mislila je Bettina. Nikada Johannesa nije vidjela takvog, tako samozatajnog, gotovo servilnog. Ne može to potrajati. Nekako je uspjela progovoriti Možemo o tome porazgovarati uz objed. Ali, mislim da Klaus ima pravo. Ako ćete se duže zadržati, zimi ne možete biti ovdje. Ispod tamnih, gustih obrva ponoćno modre oči prvi su je put pogledale. Kako god gospođa Eberhardt želi. Samo što nije kvrcnuo petama, toliko je bio uljudan. Poželjela je viknuti Ne budite smiješni, Johannes. Umjesto toga, samo je porumenjela. A nacrti? Jeste li već uspjeli nešto izraditi? upitao je Klaus. Johannes je odjednom živnuo. Lice mu se razvedrilo, oči zablistale. Brzo je prišao stolu i uzeo nekoliko papira. Hoćemo li ih sada pogledati? U kući. Htio bih vam ih pokazati. Gotovo je jurio stazom, neprestano govoreći, mašući rukama, pričajući im kako je angažirao nekoliko prijatelja, arhitekata iz Mnchena, razgovarao s mjesnim zidarima. Čak je pribavio i grube procjene troškova. Kad su stigli do stražnjeg ulaza u kuću, počeo je opisivati novo krilo, sve u valovitim oblinama i lukovima u obliku potkovice, ali s netaknutim stablima kao stupovima tako bi ono vanjsko unio unutra, prevladao jaz između interijera i eksterijera, bio bi to prostor koji bi se igrao s bojama godišnjih doba, bio bi hram prirode. Bettina je prestala slušati rijeke riječi i samo je gledala Johannesa. Bilo je teško zamisliti da je taj čovjek, tako ponesen svojom vizijom, do maločas s njima razgovarao tako službeno. Njegovo ju je uzbuđenje milovalo, ovijalo se oko nje ponovno je bila pod njegovom moći. A vidjela je da je i Klaus. Johannesova čarolija vladala je njima tijekom objeda, tijekom predavanja o sadašnjem stanju u arhitekturi, dok su gledali črčkarije i nekoliko razrađenijih nacrta. Tek kad ih je napustio, rekavši da mora zapisati još neke stvari, Bettina je shvatila da izravno njoj nije uputio ni jednu jedinu rečenicu. Što misliš? upitao ju je Klaus. Zvuči sjajno odgovorila je, ali s oklijevanjem. I bit će. Ali, trebat će mu pomoć. U organizaciji. Klaus je očigledno želio utjecati na nju. Pa, imat će zidare. Bettina je slegnula ramenima ne želeći se obvezivati, ponovno se pitajući što li mu je Johannes rekao, zašto Klaus želi da ona ostane. Kasnije tog poslijepodneva smogla je hrabrosti da potraži Johannesa. Kako je vidjela kroz pritvorena vrata, sjedio je pognut nad stolićem na kojem je već
bila upaljena petrolejka. Kratko je pokucala i ušla. On je skočio na noge. Što mogu učiniti za vas, gospođo Eberhardt? Njegova hladna formalnost ispunila ju je nevjericom. Ponašao se kao najamni radnik koji je ljutit zato što mora raditi. Tražila je riječi i izlanula ono što ju je doista zanimalo brže negoli je namjeravala. Što ste rekli Klausu? Rekao Klausu? O nama. Glasno se nasmijao. Zar se ima što reći? Na licu joj se vidjela povrijeđenost. Ah, tako rekla je tiho nakon trenutka šutnje, a ona se okrenula tako da on ne vidi njezine suze i krenula van. Bettina doviknuo je za njom i spustio joj ruku na rame. Nisam mislio da se ima što reći. Sad mu je glas bio nježan, onako prisan i uvjerljiv kakvog ga je pamtila. Okrenula se i pogledala ga u oči. Više nisu bile daleke i hladne. Niste pisali, niste dali nikakav znak, niste došli slegnuo je ramenima promatrajući je. Mislio sam da je gotovo. Zamalo zbog toga nisam prihvatio Klausovu ponudu, ali bila je odveć primamljiva. U svakom slučaju, nikad mu ništa ne bih rekao. On želi da ostanem tu. S vama. Neko vrijeme. Zašto? Johannes ju je primio za ruku i sanjarski se nasmiješio. Možda razumije. Klaus je čovjek koji zna više nego što odaje. Razumije se i u umjetnost. Zato sam ovo želio raditi, doći ovamo. Unatoč tome što ne volim biti dužnik, kako ste možda primijetili. Lice mu je iznenada poprimilo dječački izgled. Teško mi pada biti zahvalan, prihvatiti Klausa i vas kao svoje dobročinitelje nasmijao se. Ali, ostat ćete, Bettina, zar ne? Okrenula mu je leđa. Ne znam. Moram razmisliti. Previše razmišljate promrmljao je. Imat ćete dovoljno vremena za razmišljanje nakon što malo odživite. A tad ćete imati i o čemu razmišljati. Zamalo je skočila na mamac, zamalo se počela svađati s njim o njegovom neobično uskom shvaćanju života, nadmenom izjednačavanju života i strasti. Ali, suzdržala se, znajući po podrhtavanju svojih usnica kako bi to završilo. Sada moram razmisliti rekla je što je odlučnije mogla, a onda je pobjegla. Gledajući za njom, Johannes je osjetio kako ono sivo beznađe koje ga je mučilo već tjednima, osjećaj da radi protiv volje, kao čudom nestaje. Nije ni znao da mu je postala toliko važna. Ali, sad se osjećao opijeno, živo, kao da se svijetu oko njega odjedanput vratilo blještavilo. Kasnije, za večerom, prepirali su se sa starim žarom, pri čemu je Klaus, začudo, bio na Johannesovoj strani. Johannes je bio na skupu Freideutsche Jugend na Hohe Meissner, planini južno od Cassela gdje su se njihovi razni ogranci, Wandervgel, sastali 13. listopada da proslave stogodišnjicu bitke za Leipzig. Bettina nije mogla vjerovati svojim ušima. Vi ste bili tamo? prezrivo je šmrknula. Ne mogu vjerovati! Da ste se vi iznenada pretvorili u parohijskog domoljuba! Ma daj, Bettina prekorio ju je Klaus. Vrlo dobro znaš da su Wandervgel ljubitelji prirode, a ne obični militantni domoljubi. O tome i jest riječ. Oči su joj se zažarile. Nemaju oni pojma što su zapravo. Njihovi vođe sad lupetaju o velikoj Njemačkoj u kojoj će imati više prirode da po njoj lutaju, a već u sljedećem trenutku pretvaraju se u pacifiste koje zanima folklor i koji pjevaju planinama. Nejasna naklapanja. Vi sebi ne dopuštate shvatiti, Bettina. Osjetiti promrmljao je Johannes. Oni, ti mladi ljudi, mi okrenuo se Klausu za podršku mi tražimo nešto novo, nešto autentično, otvorenost prema načinu života koji nije samo suhoparni intelektualizam ili beskrajna mehaničnost grada. Zurio je u nju kao da je odjednom postala utjelovljenjem svega toga. Beživotno ponavljanje u funkciji ispraznog napretka koji proizvodi samo još više strojeva. Potrebna nam je promjena kako bismo se preporodili u tijelu i duši i imaginaciji. Nema tu gotovih formula. Mi ne znamo što je s druge strane. Zato su nam zamisli nejasne. Ali, osjećaj je stvaran, jak i čist. Lupio je šakom o stol. Bettina je opet podrugljivo puhnula. Da, doista vrlo stvarni osjećaji. Vrlo stvaran antisemitizam. Mogu vam reći da sam nedavno vidjela jedan od časopisa koje izdaju Wandervgel i da je u meni izazvao vrlo stvarne osjećaje. Rukama je izvela kretnju kao da nešto cijepa. Židove optužuju za iskorištavanje njemačkog naroda, kvarenje njemačke kulture, zavođenje njemačkih djevica podrugljivo je pogledala Johannesa i brzo nastavila
za organiziranje trgovine bijelim robljem, upravljanjem svime, od tiska do robnih kuća i, nedvojbeno, umjetničkih galerija. Tolika je glupost nevjerojatna. A onda, uza sve to još i one gluposti o demonu pića i o vegetarijanstvu. Jedini osjećaj koji ti ljudi imaju jest okrivljavanje drugih za vlastite nedostatke. Cijela se priča nimalo ne razlikuje od države, samo je zaodjenuta u sandale, prljave šešire i pjesmice. Da, da, naravno da je ta strana čista glupost. Johannes je prezirno odmahnuo rukom, ali oči su mu se užarile od njezina napada. Ne znaju kako izraziti svoje nezadovoljstvo, pa neki izmišljaju te smiješne argumente. Oni samo još nisu otkrili svoga Nietzschea pjesnika koji će znati izraziti njihove osjećaje. Klaus je to rekao ozbiljno. Nietzsche je o običnom krdu imao svoje mišljenje, koliko se sjećam promrmljala je Bettina. Johannes se upiljio u nju svojim modrim očima. Kad su u prirodi, Bettina, s nebom iznad glave, zemljom pod nogama, kad im je tijelo izloženo prirodnim silama, ono što doživljavaju mnogo je istinitije od riječi, od bilo čega drugog. To ih uzdiže, oslobađa ih. Zastao je, pogledao Klausa i blažim tonom dodao Da ste to iskušali, shvatili biste. Da promrmljao je Klaus. Bettina se kratko nasmijala. Iskušala? Jesam li dobro čula, je li to rekao Johannes Bahr, zagovornik ženske slobode? Predlaže li mi da promijenim spol? Zacijelo znate da u Bavarskoj žene ne mogu biti članicama tih udruga? Dvojica su se muškaraca s nelagodom pogledala. Katolička Bavarska. Klaus je kao u očaju podigao ruke. To će se promijeniti. Sve će se ubrzo promijeniti. Mora dodao je Johannes odlučno. Bettina je skeptički podigla obrvu. Lutanje po brdima to neće promijeniti. A upravo mi je zato potreban odmor. Laku noć, gospodo. Gledali su je dok je odlazila. Moja je žena doista izvanredna rekao je Klaus tiho. Da odazvao se Johannes poput jeke. A kad se o nečemu raspravlja, gotovo uvijek ima pravo nasmijao se.. Johannes je zamijetio kako je Klaus čudno naglasio riječ gotovo. Nije odgovorio, ali je dopustio da mu Klaus nalije još vina. Katkad se pitam zašto se pokorila mojoj bračnoj ponudi. Teško mi je zamisliti gospođu Eberhardt kako se ičemu pokorava izlanuo je Johannes, a onda se brzo ispravio. Htio sam reći, mogu zamisliti jedino da aktivno prihvaća vašu prošnju. Pogledao je Klausa u oči i u njima vidio čudan sjaj. Ako dopuštate nasmijao se mogu zamisliti kako gospođa Eberhardt aktivno odobrava kakvoću vašeg poštovanja, koje je, kako i sam dobro znam, jednako izvanredno kao i njezina inteligencija. Blago se naklonivši, Klaus je ponovno napunio lulu. Ali, dok veoma uživam kupovati vaše slike, Johannes slike koje poštujem oduvijek sam nakašljao se svojoj ženi davao slobodu koja joj pripada. Johannes ga je iznenađeno pogledao, ali Klaus ga je gledao otvoreno i kao da je očekivao odgovor. Mogu samo reći da ste i po tome jednako izvanredni kao ona rekao je nakon trenutka šutnje. Zavladala je tišina. Johannesu je sinulo da mu Klaus prešutno govori neka uzme Bettinu. Čudno, pomislio je. Nije to zvučalo kao da je nudi na dar ili da daje dopuštenje. Johannes bi prezirao i jedno i drugo kao i onoga tko ih nudi. Bilo je to više kao da ga Klaus moli, da je to bratska molba. Klaus je jedan od rijetkih. Johannes je to oduvijek znao, shvatio je to od prvog trenutka kad je Klaus šutke sjeo pred njegove slike. A sada se činilo da je spona koja je tad začeta bez riječi zapečaćena. Da, spona među braćom. Sljedeće večeri, dok su poslije večeri pijuckali kavu, u daljini su vidjeli niz baklji kako osvjetljavaju noć. Pogledajte rekao je Johannes. Wandervgel. Valjda večeras imaju nekakav sastanak. Pođimo za njima. Johannes je već ustao. Vidjet ćete, Bettina, nije to onako kako vi mislite. Izravno iskustvo je posve drukčije. Njegov je pogled lutao po njoj pa se izazovno zaustavio na njezinim očima. Okrenula se Klausu, a on je neobično spremno kimnuo glavom. Onda dobro. Zvučala je plaho, ali dok su hitali u hladnu, tihu noć, onaj glasić
koji ju je mučio još od prvog susreta s Johannesom ponovno se javio. Što ako on ima pravo? Što ako ona propušta nešto doista važno? Zrak je ispunio opojan miris borova pomiješan s dimom. Na zavojitom puteljku pridružili su se mlađariji. Sjenovita igra visoko podignutih baklji osvjetljavala je krivine na putu i tu i tamo poneko sanjarsko lice. Zažarenih očiju ispod trošnih planinarskih šešira, pjevajući, kretali su se kao u transu kroz svježu zvijezdama obasjanu noć dok nisu došli do brijega na vrhu kojega je bila logorska vatra. Prizor pred njima kao da je bio pripremljen za neki drevni obred. Pjesma je prestala tako naglo kao da je netko odozgo dao znak, a u zraku se osjećalo napeto iščekivanje. Onda se kroz mrak začuo obestjelovljen glas koji se uklapao u začaranu prirodu koje su bili dio, u brze potoke, gustu šumu, iskonske planine, tlo, zemlju, njihovu majku, toliko čišću, veličanstveniju, življu od gradova s njihovim prljavim dimnjacima, industrijom što uništava dušu, ispraznom domišljatošću. Ovo je, ova božanska priroda koje je svaki djelić bio u skladu s njima, bio njihov dom, njihovo podrijetlo i sklonište, to je bila njihova prava Njemačka. Trebalo je samo otvoriti oči da bi se vidjelo što nudi, da bi se na tom primjeru gradila budućnost. Ne znajući kako je dospjela onamo, Bettina je osjetila Johannesovu ruku ovijenu oko svoje. Ostaci sumnje u taj duboki glas nestali su pod pritiskom te ruke. Odjednom ju je obuzeo pouzdan osjećaj, tako snažan, tako nov, da je posve prirodno što je ta ruka na njezinoj. Kući se vraćala kao u snu, između dvojice muškaraca. Malo su govorili, kao da bi riječi samo pokvarile ono što je svako od njih osjetilo. Kratko su si poželjeli laku noć, ali dok su se razilazili u vrtu, Johannes je šapnuo Možda ipak ne obično krdo, Bettina, nego izniman pojedinac, onaj koji se smije opasnosti, prezire lak komoditet, dovodi u pitanje ograničenja. Vi? U postelji je dugo ležala budna. Nije mogla zaspati. Na kraju je ustrala, otišla do prozora, gurnula u stranu teške zavjese i pogledala van. Noć je sad bila crna, ali imala je sablastan osjećaj da na obali jezera nazire upaljenu svjetiljku. Johannesovu svjetiljku. Čeka li je? Stresla se, obgrila i kad je to učinila, osjetila je kako se opet u njoj javlja ona čudna žudnja. Zar nikad neće upoznati ono što Johannes drži tako vrijednim? Uz prigušen krik, Bettina je iz ormara uzela ogrtač i pohitala niz hodnik. Zastala je pred Klausovim vratima, napola želeći da on izađe i zaustavi je, a onda je opet požurila, niza stube, van, u hladnu noć. Dok joj je spavaćica udarala o gole noge, trčala je sve dok nije došla do jezera. Tu se na trenutak zaustavila da povrati dah i osvrne se. Uhvatila ju je panika. Nije bilo nikakva svjetla. Samo joj se učinilo. On je nije čekao. Morat će se vratiti. U glavi joj je tutnjalo, a usta ispunjavao gorak okus razočaranja. Bila je glupa. Johannes je, promatrajući je, imao osjećaj da je silinom svoje želje stvorio njezin lik iz sjenovite igre svjetlosti zvijezda na grmlju. Nije očekivao da će doći. Tako mu je dugo izmicala bila je kao rana kroz koju otječe sva njegova snaga. Jednog rujanskog dana, nakon što tjednima nije bilo ni glasa od nje, lutao je mnchenskim ulicama nedaleko od njezinih vrtića, išao putem kojim bi ona išla preko mosta, čak je pozvonio na vratima njezine kuće nadajući se da će je naći. A kad se vraćao, iznenada se sjetio sebe kao malog dječaka, kako se otrgnuo dadilji iz ruke, potrčao za kočijom kojom je odlazila njegova majka, trčao za njom, dozivao je, plakao. Poslije, kad ga je dadilja našla i odvukla kući, otac ga je prekorio, rekao mu da dječaci ne plaču, za kaznu ga poslao u sobu. Tjednima mu nitko nije htio reći gdje mu je majka. Svaki je dan pretraživao kuću ne bi li je našao i skrivao se od oca kad je on bio kod kuće. A onda, kad mu se majka napokon vratila, uveden je novi red. Smio je s njom provesti samo pola sata prijepodne i još pola poslijepodne. Jer ga smekšava, rekao je njegov otac. Smekšava. Bettina, čekao sam, nadao se. Dotaknuo joj je obraz. Mekan. Tako mekan. Tako suprotan tvrdoći njezine volje, koja mu se odupirala. Ali, kad se sad okrenula prema njemu, pružila mu je svoje usnice, primaknula mu se. Napokon promrmljao joj je u kosu. Napokon. Bettina je osjetila kako se njegove ruke zavlače pod njezin ogrtač, kako se kreću oko njezina tijela, kako je drže čvrsto, čvršće nego što ju je itko ikada držao. U sigurnosti njegova zagrljaja, u sljepoći noći, njezino tijelo kao da je
zaživjelo vlastitim životom. Pritiskalo se o njega, izvijalo pod njegovim dodirom. Pružila je ruke i dotaknula tvrde rubove njegova lica, čvrsta, napeta ramena. Pustolovnost tih kretnji ju je ispunila počela je teško disati. Iznenada, on se malo odmaknuo i umirio je. Večeras si hrabra kao orao, Bettina. Njegove riječi šuškale su joj u uho. Osjetila je da je iznenađen, kao da ga je pomalo obuzelo strahopoštovanje. Ona je bila kadra jedino osjećati. Sve su drugo bile tek sjene. Dotaknula mu je ruku, provukla prste kroz njegove želeći da je poljubi, ponovno i ponovno, da osjeti te prste na svojim grudima. A onda je kroz nju zatitrao njegov glas, riječi napola zaboravljene pjesme. Gle kako sve pupa tako i mi, Jer nismo ništa do takvo blaženstvo. Što bijaše krv i mrak u životinji, naraste u nama u Dušu i poče zavijati, Ponovno zavijati kao Duša. A zavijaše za tobom. Rilke promrmljala je. Pjesma žen pjesniku. Osjetila je kako je kimnuo i zastao. Hoćeš li sad progovoriti, Bettina? Važno mi je, a i tebi, mislim, da to kažeš. Znala je točno na što misli. Grlo joj je bio suho, ali kad je progovorila, riječi su bile odlučne. Želim te, Johannes. Privukao ju je i poljubio, poljubio tako žarko da joj se činilo da će joj noge popustiti. Onda ju je podigao u naručje i odnio na malu čistinu na kojoj joj je prvi put pritisnuo ruku o tlo. Hram naše ljubavi prošaptao je. Pod čvornatim hrastom svukao je ogrtač i prostro ga kao pokrivač preko opalog lišća. Pucketalo je kad je kleknuo, pucketalo dok ju je privlačio k sebi. Kad se sljedećeg dana pokušavala sjetiti tog prizora, najjasnije se sjećala pucketanja lišća. Sve ostalo bilo je samo trag čudnih, neopisivih osjeta koje je probudio u njoj, neizrecive mješavine užitka i boli i onda užitka tako snažnog da ga nije mogla vratiti osim ponavljanjem cijelog čina. A to je svakako namjeravala. Svaki osjećaj prijestupa koji je možda imala sad je bio neraskidivo isprepleten s osjećajem neizbježne prirodnosti njezinih postupaka. Sjećala se samo još jedne pojedinosti. Njega kako mrmlja Krv, tvoja krv, na zemlji, kako i treba. Žene koje zavijaju, mislila je Bettina, zavijaju za tobom. ČETIRI 1914. Anna Adler stajala je na terasi kuće u Ulici Neuwaldegger, na periferiji Beča, i pitala se je li sretna. Bio je travanj, a stabla, u prvom pupanju, zelena poput jabuke. Zaostala jutarnja izmaglica davala je zraku svježinu. U vrtovima, koje će poslije možda obići, naći će šafrane u punom cvatu i prve sunovrate koji se otvaraju pod suncem. Ali, sad se vratila glasoviru. Uobičajila satima svirati, Mozarta, Schuberta, Wagnera, u posljednje vrijeme osobito potonjeg. Bruno joj je rekao da svira izvanredno. Ali, on se divio svemu što je radila ili pokušavala, čak i slikanju kojeg se prihvatila bez poduke. Svemu osim jednoga. Prošla je rukom preko sjajnog drva koncertnog glasovira. Izgledao je tako lijepo, tu pred velikim prozorom koji je gledao na šumu. Sve je u kući bilo lijepo. Toliko su truda uložili u uređivanje i biranje pokućstva. Bruno je izbor prepuštao njoj, dopuštao joj male pokuse s jednostavnošću, složio se da stavi samo jedan jednostavan kip koji je odvlačio pogled na drugu stranu sobe tako da je, sjedeći za glasovirom, mogla odmarati oči na njegovim blagim oblinama. Ali, sada je sve bilo uređeno, od vrha do dna kuće, od jedne strane vrta do druge, i njoj je vrijeme teklo odveć sporo. Odsvirala je akrod i prepustila se uvertiri Tristana i Izolde, gubeći se u njezinim valovima žudnje. Onda je, izgubivši strpljenje, skočila s klupice. Bruna neće biti sve do vikenda. Sve češće ga je jedino tada viđala. Znala je da ima problema u svojoj industrijskoj mreži, zahtjeva za nacionalizacijom i štrajkova, pa je stalno putovao. Jednom ga je pitala može li s njim, ali rekao je ne. Tu je riječ tako rijetko izgovarao u odgovor na neku njezinu želju da je zazvučala vrlo snažno. Ali, pitala ga je ponovno, i taj joj je put naveo razloge, rekao da se mora posve usredotočiti na posao kad putuje a kad bi s njim bila njegova dražesna Anna, to nikako ne bi bilo moguće, nije li tako? Znala je da je razlog onaj isti zbog kojega je inzistirao da će, kad kuća izvan Beča bude gotova, živjeti tamo, a ne u prostranom stanu u gradu u kojem su
isprva stanovali. Iako je voljela kuću, voljela je i biti u Beču, bliže ljudima, koncertima, kavanama. Možda večeras ostane u stanu, ode na koncert poslije posjeta liječniku. Da. Tako će učiniti. Iznenada je živnula. Katkad bi je, kad bi predugo boravila ovdje, obuzeo čudan osjećaj da je zarobljenica u dvorcu poput kakve princeze iz bajke. Sve je bilo krasno, onako kako je trebalo biti, i Miss Isabel je bila s njom i učitelj pjevanja je redovito dolazio, a vikendom i gosti. Unatoč tome, ponekad se osjećala kao ptica pjevica, podrezanih krila, nesposobna odlepršati iz krletke. Blesavo, pomislila je dok se šetala puteljkom između cvijetnih lijeha. Tako blesavo. Sagnula se da bolje pogleda male paučine koje su se caklile među zelenilom. Bruno je tako dobar prema njoj. Samo joj je jednu drugu stvar odbio. Odmah nakon medenog mjeseca, na Bettinin nagovor, pitala ga je smije li raditi u jednom od sestrinih vrtića. Bio je odlučan. Njegova žena neće raditi, pa ni u dobrotvorne svrhe. Dat će im novčanu potporu, svakako, ali ona tamo neće raditi. Osim toga, a dok je to govorio glas mu se ublažio, ubrzo će imati vlastitu djecu. Ali, upravo je u tome bio problem. Anna je zadigla svoje odveć teške suknje i počela trčati. Zaustavila se tek kad je ostala bez daha. Djece još nije bilo. Zato joj je Bruno naručio specijalista koji će doći danas poslijepodne. Pitala se hoće li znati razgovarati s tim čovjekom. Ali, što da mu kaže? Da ju je muž razmazio, da joj donosi previše darova, da ima ormare pune haljina, škrinje pune prstenja, bisera i ogrlica. Ipak, u tom jednom kutku njezina života, stvari, čini se, nisu onakve kakve bi trebale biti. Ili možda jesu? Kako bi ona to mogla znati? Sjetila se njihova medenog mjeseca, one prve noći, pa druge, kad ga je zagrlila, želeći ga dodirivati, zamolila da ostavi upaljenu svjetiljku kako bi ga mogla i gledati. Tad ga je valjda jedini put vidjela srditog. Otišao je i vratio se tek kad je već napola zaspala bez riječi se zabio u nju. Taj put je boljelo malo manje, ali tijekom narednih tjedana, dok se taj čudni obred ponavljao, osjećala se sve više kao da se guši i utapa. Katkad bi rekla da joj nije dobro samo da to izbjegne. Nije se ljutio. Možda je i njemu sve to bilo mrsko. I tako, premda joj je nedostajao dok je putovao, osobito njegov užareni pogled koji se nije odvajao od nje i razgovori koje su vodili, istodobno joj je laknulo što ne mora navečer s njim činiti te neugodne stvari. Pitala se je li i Bruno bio kod liječnika, ali se nije usudila pitati. Čudno kako je u braku postala strašljiva, pretvorila se u lažljivicu, počela potiskivati ono što bi inače rekla. Jesu li svi odrasli takvi? I njezina sestra? Razmislila je o ljudima koje je poznavala i zaključila da vjerojatno većinom jesu. Prije nekoliko tjedana, kad su imali goste na objedu, upoznala je suprugu nekog Bruninog znanca, tamnooku, vedru ženu. Anni se doimala sofisticirano i pomislila je da bi možda s njom mogla porazgovarati o tome. Gospođi Hofer moglo je biti dvadeset osam ili dvadeset devet, možda trideset bila je tek nešto starija od Bettine. Otišle su na drugu stranu sobe i čim su počele razgovarati, gospođa Hofer joj je rekla da odlazi profesoru Freudu. Da? Anna ju je pogledala pomalo zbunjeno. Iako je ime Freud čula dvatri puta, nije imala pojma zašto je gospođa Hofer to rekla tako značajno. A što on radi? Njezinu je sugovornicu malo iznenadilo njezino neznanje, ali onda je, s nestašnim sjajem u očima, rekla On vam omogućuje da vidite ono što ne znate o sebi. A vjerujte mi, draga moja, mnogo je toga što ne znamo, mnogo toga potiskujemo. Anna je Bruni spomenula gospođu Hofer, rekla mu da joj se svidjela i kao usput pitala o profesoru Freudu. Ha! prasnuo je Bruno. Šarlatan. Pretvara se da liječi, a samo prostači. To je kao da odeš prostitutki. Zastao je, shvativši što je rekao, te se malo nakašljao. Oprosti, draga. Nisam htio uvrijediti ni tebe ni gospođu Hofer. Taj se put Anna za promjenu nasmijala onim svojim starim bezbrižnim smijehom. Anna! Anna! dozivala ju je Miss Isabel s terase. Objed! Zakasnit ćemo. A zašto ne bismo objedovale u gradu? Anna joj je prišla smiješeći se nestašno kao nekoć. Ali, sve je već spremno. Gospođa Grber će... Govorit ću s gospođom Grber. I pozvat ću prijateljicu da nam se pridruži. Anna je otišla do telefona. Iako je vjerojatno prekasno. I bilo je. Katarina Hofer upravo se spremala izići, ali pozvala je Annu da
navrati k njoj u pet, na kasni čaj. A onda, ako želi, može s njom i njezinim mladim rođakom u operu. Imaju ložu. Savršeno. Sjedeći pokraj Miss Isabel u automobilu, Anna se osjećala kao da je ustala iz mrtvih. Sav njezin strah od susreta s liječnikom nestao je u valu uzbuđenja zbog izlaska s glamuroznom Katarinom Hofer. Sirota mala Anna, mislila je Miss Isabel. Bilo joj je drago ponovno je vidjeti nasmiješenu. Miss Isabel je imala vrlo određeno mišljenje o Anninu braku. Bila je, dakako, vrlo zahvalna svome poslodavcu, koji je bio velikodušan i častan čovjek. Ali, srdila se zbog okolnosti koje su njezinu blistavu, dobrodušnu Annu učinile tako bezvoljnom. Primijetila je kako Bruno često pogledava Annin trbuh. Kakva ludost, željeti okovati tako mlado stvorenje, jedva osamnaestogodišnjakinju, htjeti joj nabaciti jaram i pretvoriti u stroj za rađanje nasljednika. Miss Isabel je odmahnula svojom dotjeranom glavom. Čak i u njezinoj poodmakloj dobi, nakon što se naučila teškoj vrlini strpljivosti, takav bi način života bio posve neprivlačan. Ali, barem u ovom trenutku, Anna je bila sretna. Tako sretna da je pregled prošao za tren oka. Liječnik je bio drag, žustar starčić koji je kvocao poput kvočke dok joj je opipavao trbuh, bockao je hladnim instrumentima koje je zatim, i dalje kvočući, gurao u nju. Kad je završio a ona poravnala suknje, pogledao ju je i toplo joj se nasmiješio. No, u čemu je, dakle, problem, gospođo Adler? Anna je zahihotala od nelagode. Djeca. Ne dolaze. Hm. Pomilovao je svoju bradu i objavio presudu. Savršeni ste. Izvanredna mlada žena. Na trenutak je čistio naočale te ih vratio na vrh nosa. Možda vaš muž... zamišljeno ju je gledao, a onda kao da se predomislio. Vi i vaš muž redovito spavate zajedno? Kimnula je pa odmahnula glavom. Pa, ne bi se baš moglo reći da spavamo. Ne, ne, dakako, ne spavate nasmiješio se. Ali, pregled mi je već otkrio odgovor na to pitanje. Dakle? Anna ga je gledala sa strahom. Bacio je ruke u zrak. Dakle, prirodi treba dopustiti da ide svojim tokom. Zatvorio je svoju crnu torbu. Razgovarat ću s gospodinom Adlerom. Ako ga uspijem naći. Čini se da mu se uvijek nekamo žuri. Budući da dijelimo isto podrijetlo, neće mu smetati ako mu ja to kažem. Anna bi ga najradije bila zagrlila. Umjseto toga, sama ga je otpratila do vrata. Jako volim Brunu promrmljala je. Samo, u tome... Slegnula je ramenima. Potapšao ju je po ramenu. Za te stvari treba vremena, dijete drago. Ne brinite se. Ponekad upravo pretjerana zabrinutost stvara teškoće. Naklonio se. Slobodno me sami nazovite budem li vam kako mogao pomoći. Anna se osjećala kao da joj je s leđa spao težak teret. Veselo je razgledala onih nekoliko haljina koje je držala u bečkom stanu. Odlučila se za onu žarkocrvenu koju je Bruno smatrao malo prenapadnom. Onda je otpustila Miss Isabel, objasnivši da će prenoćiti u stanu. Karl, njihov vozač, može odvesti Miss Isabel natrag kući nakon što nju ostavi kod gospođe Hofer. Ako Bruno nazove, neka mu kaže kako je liječnik rekao da je s njom sve u redu i da je to otišla proslaviti. Dom gospođe Hofer, prekrasan htel particulier nedaleko od Augustinerkirche, bio je svijetao i moderan baš kao i ona sama. Pokućstvo je bilo oskudno i jednostavno, proizvod škole Wiener Werksttten ukrasa je bilo vrlo malo. Ali, zidovi su bili prepuni slika modernih slikara. Imala je nekoliko Klimtovih, koje su blještale poput očiju njezine domaćice. Dakle, prepoznali ste me nasmijala se Katarina. Kurt nije. On je slijep. Pati od berlinskog sljepila zadirkivala je rođaka, vitkog mladića guste, kovrčave kose. Ali, sad će od mene sve naučiti. Kurt se opušteno nasmijao, nimalo pogođen Katarininim tonom. Recite joj, gospođo Adler! Recite joj da joj nije nimalo nalik! Anna, molim vas. Zovite me Anna. Pa sad pogledala je sliku malo bolje da budem iskrena... Nije primijetila rekao je Kurt trijumfalno. Ali, sad vidim odgovorila je Anna kroza smijeh. A ja vidim da ću i vas morati podučavati. Katarinino gipko lice raširilo se u
grimasu tobožnjeg neodobravanja. Molim vas rekla je Anna tiho. Znam da sam neuka. Ni riječi više, malena. U takve nas stvari pokušavaju uvjeriti naši muževi. Toplo se nasmiješila, a onda počela koračati amotamo držeći se poput stroge učiteljice. Čuo si i sam, Kurt. Ovu mladu ženu, vjerojatno ništa stariju od tebe, natjerali su u uvjerenje da je neuka. Ti sebe ne smatraš neukim, zar ne? Čak ni kad ti to stavljam pod nos. Moraš paziti da nikad takvo što ne učiniš svojim prijateljicama. Ili, jednog dalekog dana, svojoj ženi. Inače... Ti ćeš prevaliti cijeli put do Berlina samo da bi me udarila po glavi valjkom za tijesto. Kurt je prasnuo u smijeh i srušio se na sofu. Nije on glup. Brzo uči. Katarina je namignula Anni. Evo, Marie, stavite pladanj ovamo mahnula je sluškinji koja je upravo donijela čaj i donesite nam malo vina i hladnih narezaka. Inače će moji mladi prijatelji umrijeti od gladi dok budu gledali Šišmiša. Anna je ponovno pogledala prekrasne slike na zidovima. Iznenada se odlučila. Poznajete li slučajno slike Johannesa Bahra? Katarinine rumene usne razvukle su se u čudan smješak. Niste vi nimalo neuki promrmljala je. Dođite, pokazat ću vam. Prijateljski joj je pružila ruku. Anna je osjetila dodir njezinih mekih prstiju, osjetila kako je vuku. Katarina je otvorila vrata neke prostorije. Pred Annom je bila radna soba, skromno namještena ali ipak prepoznatljivo ženska, s ružičastim naslonjačem iznad kojeg je na zidu bila Johannesova slika, upravo ona koju je vidjela kod njega na stalku kad ga je prvi put posjetila. Nedavno sam je kupila. Nisam još odlučila kamo ću je staviti. Snažna je, zar ne, tako snažna da se baš ne slaže dobro s mojim drugim slikama. Grozna žena. Ali, sviđaju mi se njezina usta. I taj cvijet, koji kao da raste iz nje. Katarina ju je zamišljeno pogledala. Dakle, poznajete Bahrova djela? Upoznala sam ga promucala je Anna. Druži se s mojom sestrom i njezinim mužem. U Mnchenu. Nije osobito ugodan čovjek, kako čujem. Ali, nitko od njih nije, ako ima imalo dara. Tako su puni sebe, tako nabusiti. Opet se nasmijala onim zvonkim smijehom. Valjda nemaju izbora. Svijet ih baš ne dočekuje raširenih ruku. Osim toga, mi to od njih očekujemo. Kako bismo inače znali da su daroviti! Njezine su se žive oči ironično caklile. Pomalo su slični Židovima. Ista dinamičnost. Anna se trgnula. Katarina se nasmijala. Ne gledajte me tako. Ja to slobodno mogu reći. I sama sam Židovka. Anna je pošla za njom natrag u primaću sobu. Osjećala se lako i živo kako već odavno nije. Mogla bi satima gledati i slušati Katarinu. Ali, domalo je bilo vrijeme da krenu u operu vrijeme, kako je rekla Katarina, da se pojave pred la toute Vienne, mašu lepezama i suzdržano trepću u svojoj otmjenoj loži. Nakoni se, rođače. Gleda te jedna slatka mala koju znam. Hajde, Anna, ovako, sad si udana žena. Anna je nakratko pomislila na Brunu koji je tako daleko. Poželjela je da i on dijeli njen užitak, da je češće vodi u operu. A onda, kad ju je preplavila glazba, posve je zaboravila na njega. Bruno Adler nije bio tako daleko kako je Anna mislila. Završio je posao u Brnu brže nego što je očekivao pa se odlučio odvesti natrag u Beč. Kad je stigao, obuzela ga je blaga tjeskoba trebalo je pročitati tolika izvješća, stranice prepune brojki, strane novine. Umjesto da ode kući, odlučio se za drugo odredište. Odredište koje je dobro poznavao. Ostavio je automobil blizu St. Stephansdoma i polako se šetao uskim popločanim ulicama koje su vodile uz katedralu. Lotte. Njoj neće smetati neočekivan posjet nikad joj nije zasmetao tijekom već gotovo osam godina. Nikad s njom nije zatekao nikoga, iako je znao da ima druge. Obično bi je nazvao ili poslao poruku, za svaki slučaj. Sad je s tim gotovo posve prestao. Ali, sama pomisao da je sad možda s njom netko drugi, da s njim radi one stvari, poticala mu je apetit pa je požurio. Koraci su mu odzvanjali uskom uličicom. Osam godina. Počelo je ubrzo nakon smrti njegove prve žene. Namrštio se. Ta grozna smrt koja mu je oduzela nju i njihovog sina. Mjesecima je očajavao. A onda, jedne večeri dok je besciljno lutao, kako je u to vrijeme običavao ne bi li ublažio žalost, našao se u blizini Pratera. Neka mu je mlada žena prišla pod svjetlošću petrolejke živahna lica, prćastog nosa, okruglih očiju, sve to pod razmetljivim šeširom s kojeg je stršilo jedno
jedino pero. Što mu je ono rekla onim svojim dubokim, promuklim glasom? Sjećao se gotovo svake riječi. Možeš me tući, možeš me jebati, straga, sprijeda i naglavačke. Pjevat ću ti, plesat ću ti, izvela je malu piruetu, ali, hladno mi je i gladna sam i počinje kiša, a meni treba mjesto gdje ću prenoćiti. Nemoj misliti da prosim! Gledala mu je ravno u oči. Nećeš baciti novac. Nije dotad često bio s prostitutkama. Katkad s ponekom prodavačicom, to da, ili sobaricom kao i svaki muškarac njegova staleža, ili s kakvom balerinom. Ali, ova je žena dodirnula nešto duboko u njemu. Nije bila lijepa upravo suprotno. No bila je tako mlada, tako jedra da se njezina životna snaga gotovo mogla opipati. Odveo ju je u hotel i održala je obećanje. Dapače, bila je i bolja nego što je rekla. Imala je smisla za humor, bila je vatrena i iskričava. Svojom drskošću, svojim bezobrazlucima kao da ga je opustila. Dva tjedna poslije unajmio je za nju stan. Bruno nije želio odveć znati o njoj, a nipošto nije htio da ona nešto zna o njemu. Upravo ga je ta anonimnost privlačila nikad joj nije rekao ni svoje pravo ime. Ali, postupno, tijekom godina, doznao je ponešto o njezinom užasnom djetinjstvu o vlažnom dvosobnom stanu u kojem je živjelo njih šestoro, o smrti starije sestre, o ocu koji ju je zlostavljao i u pijanstvu mrzio jer nije njegova miljenica, pokojna starija kći o premlaćenoj, rastresenoj, dobrodušnoj majci koja ju je pokušavala zaštititi i zarađivala ono malo novca što su imali. Znao je da ta priča nije osobito neobična, ali ga je od nje ipak boljelo srce pa joj je davao novac, velikodušne iznose koji su svakog mjeseca odlazili na bankovni račun koji je za nju otvorio, a i novac za njezinu obitelj, tako da prema njima može biti onoliko dobra koliko želi. Tijekom tih osam godina bilo je razdoblja kad je nije često viđao. Ali, u posljednje vrijeme, otkako je upoznao Annu, i osobito otkad se oženio, njegova se glad za Lottom i njezinim prostačenjem i drskošću utrostručila. Kao da je njegova želja za njom još jače buknula nakon što se našao u braku. Nije znao zašto, nije se više ni pitao, ali kad je bio s Annom, pekla ga je savjest. No znao je, i zbog toga se sramio, da bez mraka u kojem može zamišljati Lotte nikad s Annom ne bi imao erekciju. Kao da su upravo njezina čistoća i njezina nevinost za njega bile nepodnošljive, ispunjavale ga takvim strahom da je gubio muškost. Ali, sad je imao erekciju. Bruno se stresao, gurnuo ključ u bravu, popeo se na treći kat i pozvonio. Bila je tu, vidio joj je lice iza zasuna. Lotte je otvorila vrata i oblizala svoje rumene usnice. Raskomoti se. Evo mene odmah. Otišla je u spavaću sobu, ali je nakon samo nekoliko trenutaka povirila. Slobodno ga diraj, ti stara ludo rekla mu je drsko. Bruno se nasmiješio, svukao sako i natočio si čašu viskija iz lijepe karafe koju joj je on kupio. Onda se zavalio na sofu i osvrnuo, gledajući poznate predmete, šaroliki prostor koji je stvorila, sa zrcalima i perjem. Tek pošto je sve razgledao i otpio malo viskija dopustio si je spustiti ruku među noge, dodirnuti se. Oteo mu se isprekidan uzdah. Domalo se vratila, smeđe kose labavo pričvršćene na tjemenu, raskopčanog svilenog negližea. Ispružila je lijepo oblikovanu nogu kao u plesačice i spustila stopalo među njegove noge, dodirujući ga najprije nježno a onda sve čvršće. On je dahtao. Ah nasmijala se već si tako daleko da za mene i nema posla. Gotovo da nema. Posjeo ju je u krilo okrenutu leđima tako da može gledati njezine čvrste guzove, stavio ruke na golu kožu iznad čipkastih crnih podvezica i trljao i trljao dok se ona dizala i spuštala na njemu. Sad, Lotte, molim te, sad. Zakolutala je očima a onda mu polako, gumb po gumb, raskopčala hlače. Medvjed večeras riče promrmljala je i naglo usnama obuhvatila njegov nabrekli penis. Bruno je zakopao lice u njezinu kosu i udisao jaki parfem. Užitak koji je osjećao dok ga je obrađivala jezikom bio je neizreciv. Spustio je ruke niz njezina ramena tražeći njezine male, čvrste dojke, a onda se ponovno zavalio na sofu i prepustio pritisku koji se dizao s dna njegove kralježnice i rastao i rastao sve dok se nije rasprsnuo, a on prostenjao Lotte, Lotte, Lotte, Lotte. Sjela mu je na koljeno i privila se uz njega. Još sam najbolja u gradu, ha? Reci to, potvrdi mi. Najbolja promrmljao je. Ona ga je uvijek iznova mogla uzbuditi. Bila je beskrajno domišljata. Katkad se
pitao odakle joj toliki trikovi, sve te uzbudljive pričice. Sad ga je gledala nestašno, izazovno. Žeim plesati. S tobom. Povukla ga je za ruku, pažljivo mu zakopčala gumbe na hlačama i poravnala rasporak svojim vještim prstima. On se stresao. Ne još strogo ga je upozorila. Naučila sam nekoliko pjesmica, samo za tebe. Uzela je njegove ruke i položila ih na svoju stražnjicu. Zadovoljan? Polako je njihala bokovima čekajući njegovu reakciju, a onda ga je zagrlila oko vrata. Počela je pjevati svojim promuklim glasom, zapravo više govoriti nego pjevati, ali se neprestano trljala o njega. Smeđokosi Bertie uvijek je dobre volje obožava žene što mlađe, to bolje. Namignula mu je. Odmaknuo se korak od nje. Nije mu se svidjelo to što je čuo. A kod njih su mu najdraži baš najprostiji dijelovi i kada po njemu padaju njezini cjelovi. Izazivala ga je. Njezine tamne okrugle oči gledale su ga pomalo zlobno. Iznenada je shvatio što slijedi i nije to htio. Ne, ne večeras. Sva je nježnost nestala iz njega. Maknuo je njezine ruke s vrata. Bio je posve hladan. Smeđokosi Bertie koji je uvijek dobre volje čovjek je dobre duše za ženu će učiniti što nitko drugi neće osobito ako joj je tek osamnaest. Zapjevala je još glasnije Tako mlade i zelene izluđuju ga sasvim znaš ti dobro na što mislim. Bruno je posegnuo za svojim sakoom. Namjerno ga je podsjetila na Annu. Nije joj smio reći da se oženio. Jer, sad bi, kad bi je uhvatila zloba, na ovaj ili onaj način spominjala njegovu ženu. Namjerno. A znao je i zašto. Otkrio je to tek tijekom posljednjih nekoliko mjeseci. Voljela je izazvati bijes u njemu, voljela je da je udara. Uvrijeđen i isprovociran, učinio je to, jednom, pa još jednom i otkrio da se posve smekšala, zažarila od strasti. Maska tvrdoće je nestala. Ali, to nije bilo ono zbog čega je dolazio i mrzio je sebe zbog toga. Ovaj put neće. Ne idi. Povukla ga je natrag. Prestat ću. Časna riječ. Pogledao ju je u oči. Zašto to uopće želiš, Lotte? Znala je na što misli. Slegnula je svojim mršavim ramenima, na trenutak se doimala zbunjenom. Onda ga je drsko pogledala. Valjda me podsjeća na moga dragog taticu. Oh, Lotte. Zagrlio ju je. Gurnula je vitke prste pod njegove hlače, pritiskala, trljala. Ponovno se, i protiv svoje volje, stvrdnuo. Ovila mu je noge oko struka poput djeteta i pritiskala o njega. Vodi me u krevet, Bertie. Liznula mu je uho. Odnio ju je u susjednu sobu i nježno je položio na veliki krevet. Svuci se, Bertie. Ovo je posebna večer. Brzo mu je raskopčala košulju i hlače. Nije volio biti gol. Osjećao se neprirodno, nemoćno kad bi vidio taj apsurdni kurac koji strši ispred njega i traži olakšanje. Ali, dopustio joj je da ga svuče i dodiruje. Zaboravio si, je li? Zagledao se u nju, ne shvaćajući. Danas nam je godišnjica nasmijala se i zarila lice u njegov trbuh. Oprosti promrmljao je. Baš sam nepažljiv. Blesavi Bertie. Udarila ga je u gola prsa. Ali, još zgodan, i nakon toliko godina. Počela ga je ljubiti i grickati po cijelom tijelu dok nije zastenjao od užitka. Toliko ju je želio da ga je bilo sram. Jednu je nogu odmaknula u stranu i počela se dodirivati, trljati i trljati lice joj je bilo maska pohote. Onda je uzela njegov penis u ruke i počela pjevušiti, trljajući ga u ritmu dok su joj oči nestašno bljeskale. Smeđokosi Bertie... Pustila je da se sam sjeti ostatka riječi. Naglo se uspravio, reagirajući nehotice na njezin napad, zgrabio je za raspuštenu kosu i potezao dok joj se oči nisu ispunile suzama, dok se nije našla dolje, ispod njega. Da, da, Bertie šaptala je stavi mi ga. Danas je poseban dan.
Daj, daj. Divljački se zabio u nju, kažnjavajući je, brišući onu melodiju. Smeđokosi Bertie lud je za njima. Migoljila je pod njim, gurnula njegove usne na svoju bradavicu želeći da je ugrize. Zarila mu je nokte u leđa i onda spuštala prste dok nije našla ono mjesto između njegovih guzova kad je svršio usred njezinih krikova i pjesme, osjećao se posve iscrpljeno, oslobođeno svih briga, blaženo prazno. Ostavio ju je napola usnulu, tijela raskalašeno raširenog na postelji, ali njezino se lice sad doimalo neobično nevinim. Naglo je odvratio pogled. Mrzio je sebe. Sutra će joj poslati cvijeće, nekoliko tuceta ruža, položiti dodatni iznos na njezin račun. Na trenutak se zapitao kako će ona provesti dan, ali ne, to s njim nema nikakve veze. Osjećajući istodobno gađenje i žudnju, izbacio ju je iz misli. Kad je došao do stana u Alleegasseu, tiho je ušao i nalio si piće. Bio je posve budan. Radit će, pročitati jedno od izvješća iz tvornice Lemberg u Galiciji. Stanje je tamo bilo zabrinjavajuće. Bio je štrajk, ništa ozibljno, djelomice nacionalistički prosvjed. Ali, volio je da njegovi radnici budu zadovoljni. Još je trenutak mislio na Lotte, a onda, uzdišući, podigao aktovku. Dok je išao hodnikom prema radnoj sobi, iznenadio se kad je vidio svjetlo ispod jednih vrata. Vrata Annine sobe. Čudno. Zacijelo su ga zaboravile ugasiti poslije pregleda. Da, to je bilo danas. Trebao ju je nazvati. Preplavila ga je grižnja savjesti. Sirota mala Anna, izložena takvim stvarima. Otvorio je vrata. Ona je bila tu. Valjda je bila preumorna da se vrati kući. Gledao ju je na trenutak pod blagim svjetlom svjetiljke, sjajne kose rasute po jastuku, s onim nedužnim, zlatnim licem, ruke blago savinute preko pokrivača. Kako je lijepa. Na trenutak, dok ju je gledao tako posve nepomičnu, ubrzalo mu se bilo. Ali, onda se pomaknula, nešto promrmljala, kao da ju je nešto mučilo. Bilo mu se ponovno usporilo. Nježno joj je pomilovao kosu. Sirota mala Anna, sirota ženica koja je sve to morala pretrpjeti. Možda pomislio je iznenada možda on zapravo ne želi djecu. Stresao se misleći na svoju prvu ženu, na bol, na ono grozno sićušno modro stvorenje. Bruno se okrenuo, ne želeći je zaraziti tom slikom. Tiho se iskrao iz sobe. Anna je rano ustala. Ugodno se iznenadila zatekavši Bruna za doručkom kako čita novine. Nestašno ga je poljubila u kosu. Iznenađenje! Ja sam tu. Bruno joj se nasmiješio. Znam, sinoć sam te obišao. Upitno ju je pogledao. Išla sam u operu. Pogrešno je protumačila njegov pogled. Da se častim. Pozvala me gospođa Hofer. Veselo je brbljala, prepričavajući mu događaje. Morali bismo češće izlaziti, Bruno. On je to shvatio kao kritiku, pa je ukočeno odgovorio Svakako, draga. Ako ti to želiš. Kad bude vremena. Što me podsjeća, stiglo je još jedno pisamce od tvoje tete. Inzistira da dođemo u petak, osobito ti. Zašto ne? Anna je poziv isprva odbila, ali sad je spremno prihvatila. I ja... mi bismo dotad mogli ostati tu, zar ne? Tako mi je lijepo. Njezine smeđe oči blistale su kako već mjesecima nisu. Svakako, draga, kako god želiš. Oh, izvrsno. Pljesnula je rukama u naletu oduševljenja. Kako je nju lako usrećiti, pomislio je Bruno. Ipak, mora je pitati. Načeo je temu što je obzirnije mogao. Je li se jučer još što dogodilo? Pijuckao je slatkogorku kavu. Misliš, s liječnikom? Opet se nasmijala, posve neopterećena. Rekao je da sam savršena. Što i jesi. Bruno se požurio potvrditi. Posve savršena. Ali... Izvela je mali moue. Ali rekao je da će pokušati razgovarati s tobom, pokušati jer si ti čovjek kojem se uvijek žuri... Da. Bruno se tiho nasmijao. I odveć. To je zbog moje dobi, Anna. Toliko sam stariji od tebe. Pogledi su im se susreli. Pa da, pomislila je Anna, o tome nikad prije nije razmišljala. Nestrpljiv je zbog svojih godina. Baš je glupa što to nije sama shvatila. Pod tim bistrim pogledom, Bruno se stresao kao da mu je kralježnicu pomilovala ledena ruka. Možda doista više nema mnogo vremena. Skočio je na noge kako bi izbrisao takve misli. Morao je na posao. U ured. Namrštio se, pogledao na džepnu uru. Ne smijem dopustiti da me gospodin Gellner čeka. Do viđenja, draga moja. Anna ga je otpratila do vrata, gledala kako stavlja šešir i oblači ogrtač koji
mu je pridržavao batler. Vrlo si naočit, Bruno rekla je sramežljivo. Bio je već zaboravio na nju, ali sad mu se lice smekšalo. Zastao je. Možda nabavim karte za neki koncert večeras. To bi voljela, zar ne? Kimnula je. Odjeni onu svijetlozelenu haljinu koja mi je tako draga. Nasmiješio se i rukom u zraku opisao dekolte. Neka svi vide koliko je gospođa Adler savršena. Anna je dio prijepodneva provela ljenčareći, a onda, kako joj se vrijeme do večeri činilo beskrajno dugim, bez razmišljanja je podigla slušalicu i nazvala gospođu Hofer. Katarinu, ispravila se. Upitat će je koje bi izložbe trebala pogledati. Pođite radije sa mnom, ako želite. Katarinin je glas zvučao toplo. Htjela sam otići vidjeti što su smislili studenti Akademije. Da vidimo. Najprije imam profesora. Onda... recimo, oko dva. Doći ću po vas. Anna je veselo zazviždukala. Eto, u tome je stvar. Osamljena je. Treba joj prijateljica. Budući da nikad nije išla u školu, nije imala mnogo prijateljica, ni svoje dobi ni starije. Ali, dok je živjela kod tete, to joj nije toliko smetalo. Bila je posve zadovoljna s guvernantama i večernjim domjencima između kojih je mnogo sanjarila. No otkako se udala, sanjarenje joj više nije bilo dovoljno. Katarina će biti njezina prijateljica. Osjećala je to. Dvije su žene, dok su obilazile atelje Akademije, prilično omele studente koji su trebali raditi na mrtvoj prirodi. Katarina je, vrlo privlačna u pripijenoj ružičastoj haljini koja je isticala tamnu boju njezine kose i očiju, govorila tiho, ali bi mahala suncobranom kad je nešto željela naglasiti. Anna se kretala gipko i brzo odgovarala bila je jednako očarana svojom prijateljicom kao i svime što je vidjela oko sebe. Znala je da su tu samo zahvaljujući Katarininom poznanstvu s majstorom. Kad bih barem ja mogla raditi ovako nešto. Anna je stala iza jednog studenta i rukom pokazala platno. Uvjerena sam da biste to mogli. Katarina je napravila blagu grimasu. Ne, ne, ozbiljno mislim. Sad imaju i satove za žene. Možemo se raspitati. Bruno mi to nikad ne bi dopustio. Katarina ju je čudno pogledala. Draga moja, nema toga što muževi neće dopustiti, ako samo znamo kako zatražiti. Možda je kod vas tako promrmljala je Anna. Tako je sa svakom ženom nasmijala se Katarina. Čini mi se da bismo nas dvije morale malo porazgovarati. O muževima. I braku. Rekla je to vrlo ležerno, ali Anna se ipak osjećala kao da je bila nelojalna prema Bruni. Kad su se vratile u kočiju, pogledala je prijateljicu u oči. Nije stvar u tome da Bruno nije dobar prema meni. Naravno, naravno. Katarina ju je potapšala po ruci. On je vrlo drag čovjek. Šarmantan. Pametan. Da promrmljala je Anna. Stvar je samo u tome da svi brakovi prođu kroz teško početno razdoblje. Svi? ponovila je Anna poput jeke. Ne gledajte me tako iznenađeno nasmijala se Katarina. Pokažite mi deset sretnih novih brakova u cijelome Beču, i ja ću vam pokazati deset lažljivaca. Anna se doimala snuždeno. Ne izgledajte tako razočarano, draga moja. S vremenom se rubovi zaglade i sve bude bolje. Ponovno ju je primila za ruku, stisnula je i pogledala Annu u oči. Ali, još ćemo razgovarati o tome. Stigle su u Alleegasse. Dođite k meni nekog mirnog poslijepodneva. Recimo, u sljedeću srijedu? Vrlo rado. Anna je pogledala svoju novu prijateljicu. Već je jedva čekala taj susret. Salon tete Hermine bio je, kao i uvijek, jedanko natrpan paprati kao i ljudima. Kad su Anna i Bruno stigli, sjedila je u svojem Biedermeier naslonjaču, utegnuta u korzet prekriven metrima tamnog satena, i vodila glavnu riječ. Mahnula im je da priđu. Dakle, ipak ste došli. Dobro, baš dobro. Tu je netko tko te osobito želi upoznati. Lupnula je Annu lepezom po ramenu. Uspravi se, mala šapnula je, a onda uobičajeno glasno nastavila Stara prijateljica tvoje majke. Iz Engleske. Udala se za jednog od Beauchampovih. Teta Hermine dala je Bruni znak da joj pomogne ustati. S teškoćom je ustala, odbijajući njegovu ruku, oslanjajući se na štap, te ih povela na drugu stranu sobe.
Anna se pomalo iznenađeno pitala što bi rekla toj ženi. Upinjala se da se prisjeti majke, ali jedino čega se doista sjećala bio je njezin portret. On je u njezinu sjećanju zamijenio živi lik. Ma, nevjerojatno čula je kako neka visoka, uspravna žena mrmlja na engleskom. Stajala je leđima okrenuta prozoru i gledala je kao da vidi sablast. Lady Charlotte, ovo je Anna, Lisabethina mlađa kći. To mi niste ni trebali reći. Žena ju je poljubila u oba obraza. I njezin muž Bruno Adler dodala je teta Hermine kao usput. Čast mi je, lady Charlotte. Bruno se držao vrlo formalno. Ženi su se oči napunile suzama. Oprostite mi, ali ovo je kao da se vrijeme zaustavilo, kao da preda mnom stoji Lisabeth. Rupčićem je obrisala oči. Dajte, pričajte mi o sebi. Anna bi radije slušala priče o svojoj majci. A na kraju, nakon što ih je njezina teta ostavila, nakon što je gudački kvartet završio svoj program, i one su potekle. Sjedila je s lady Charlotte i Brunom u maloj skupini okrenutoj prema šumi. Otišla sam u Englesku nedugo pošto se Lisabeth udala za tvoga oca počela je lady Charlotte. Dopisivale smo se, dakako, ali to nije bilo isto. Prije toga oči su joj se opet zamaglile viđale smo se gotovo svaki dan. Bile smo prve susjede. Prekrasno je svirala glasovir, čak i tada. Ja sam pjevala. Maštale smo o tome kako ćemo pobjeći od kuće i postati umjetnice. Anna se nasmijala. Da, da, mislile smo to posve ozbiljno, preodijevale smo se u mladiće da vidimo bi li nam uspjelo, raspitale se koliko bi nas stajao put do Pariza. Lady Charlotte se nasmiješila. Šašavi hirovi dviju šiparica. Naravno, nikad ništa nismo doista učinile. Umjesto toga, Lisabeth se udala. Licem joj je prošla sjena. A onda je došla Bettina. Ja sam otišla u Englesku, ali to je druga priča. Annu je ganula tuga na njezinu licu. Molim vas, hoćete li nas posjetiti dok ste u Beču? Pokušat ću obećala je lady Charlotte i pribrala se. A vas dvoje morate doći k meni u Englesku. Ali, najprije idem u Mnchen. Svakako ću se javiti Bettini. Dok je odlazila, Anna je bila na rubu suza a da ni sama nije znala zašto. Tako je rijetko mislila na majku i njezin život. Sada je barem znala da je imala jednu pravu prijateljicu. A samo je o prijateljstvu i mislila dok napokon nije došla srijeda, a ona je pozvonila na Katarininim vratima. Katarina je sama otvorila vrata, odjevena u lepršavu žutu haljinu. Dala sam Marie slobodno poslijepodne kako bismo mogle stvarno biti nasamo. Ta je riječ iz njezinih usta zvučala intrigantno, a Anna je uz sramežljivost osjetila i uzbuđenje. Ovaj put ju je Katarina odvela ravno u svoju radnu sobu. Na stolu je bila zdjela puna blijedoružičastih ruža okružena glatkim keramičkim šalicama za kavu i biskvitima. Katarina im je nalila kavu, mahnula Anni da sjedne na naslonjač, pružila joj kavu i sjela joj sučelice. Oči su joj bile tople, pune iščekivanja. Hajde, moja tek udana mlada damo, sve mi ispričaj. Annu je obuzela nelagoda. Tražila je riječi, jezik joj se zapleo na kraju je samo slegnula ramenima. Katarina se zvonko nasmijala. Nije valjda baš tako strašno? Ne, ne promrmljala je Anna. Uopće nije. No, dakle? Katarina je zastala, stavila cigaretu u dug zlatni cigaretšpic, čekala. Možda će biti lakše ako ti ja najprije ispričam o svojem braku? Anna je kimnula. E pa, moj brak je dobar, tipičan brak, nitko ne može tvrditi suprotno. Oči su joj zablistale. Savršen društveni ugovor. Ja sam donijela kulturu, a Hansel novac. Ja upravljam kućom i brinem se za više životne sfere, za društvo i zabavu. A on plaća. Čovjek ništa bolje ne bi mogao poželjeti. On je sretan čovjek. Nikad o tome nisam tako razmišljala. Anna nije shvatila prijateljičinu ironiju. Osjećala se jadno. Nije znala što bi rekla. Katarina se nagnula prema njoj i primila je za ruke. Sve postaje jednostavnije, draga moja, ako brak prihvatiš kao ono što on i jest. A intimnije stvari? upitala je Anna tiho. Što je s njima? Ah, da, u tome je problem. Anna je ispružila svoje duge noge na naslonjač i udobnije se smjestila. Društveni ugovor ne može sve pokriti.
Anna je oklijevala. Nemate djece? Ne. Opet se okrenula prema njoj, pomalo pokajničkog izraza lica. Ali, na moju sreću, Hansel već ima dva sina. Obojica su prevalila dvadesetu. Sad se sasvim dobro slažemo. Sve to, dakako, znači da ja nisam pod pritiskom. Pogledala je Annu upitno, ali Anna nije reagirala. Umjesto toga, upitala je A ljubav? Katarina je prasnula u smijeh. To je, draga moja, vrlo široka tema. Nije da ne volim Hansela. Ali, da li vi... Anna je neodređeno mahnula rukom, ne znajući kako da načne temu. Da li imamo seksualne odnose? pomogla joj je Katarina. Anna je porumenjela. To je ono o čemu zapravo želiš razgovarati, zar ne? Sad je govorila tiho i blago. Anna je odvratila pogled i kimnula. Katarina je ustala i nekoliko trenutaka koračala amotamo. Anna je čula kako joj šuška haljina. A onda je osjetila ruku koja joj je nježno, umirujuće milovala kosu. Dakle, ipak je prilično loše? Osjetila je kako joj naviru suze. Suosjećajnost u tom tihom glasu, milovanje kose, miris diskretnog parfema, sve ih je to izazvalo. Pred očima je na trenutak vidjela nešto, neku sliku, ali odmah je nestala. Ja... ne znam kako bih to opisala. Osjećam se tako poniženo. Uvijek je mrak i čini mi se da se gušim i... Rukama je pokrila lice. Jadna Anna. Ruka joj je pomilovala vruću sljepoočnicu. Nema užitka. Na trenutak je vladala tišina. Onda je Katarina stala pred nju i podigla joj bradu, tako da ju je morala pogledati. Njezine su je tamne oči ispitivale i iskušavale. Progovorila je, kako se Anni činilo, tek nakon dugog vremena, a glas joj je bio pomalo promukao. Želiš li nešto naučiti o užitku, Anna? Anna je oklijevala pa kimnula, zavedena tim glasom, nesigurna u njegove namjere. Onda dođi. Katarina se drukčije nasmiješila, primila je za ruku i povela na kat. Ovo će ostati samo među nama. Ali, čini mi se, imam osjećaj, da ti mala lekcija iz užitka neće biti na odmet. Moja spavaća soba. Katarina je otvorila vrata. Uđi, razgledaj je, opusti se. Anna je vidjela krevet s prekrivačem boje koralja, golemo zrcalo u kojem se ogledao još jedan Klimt na kojem je središnji lik bio ukrašen poput kakvog obrednog pauna, naslonjač presvučen prugastim satenom. Sjela je na njega. Katarina je otišla do svojeg budoara i stavila malo parfema iza ušiju. Zatim je polako izvadila ukosnice iz guste, tamne kose i počela je ritmički četkati. Anna ju je promatrala kao opčinjena. Katarina je u zrcalu uhvatila njezin pogled i grleno se nasmijala. Prvi dio lekcije sastoji se u tome da shvatimo koliko smo lijepe, Anna. Podigla je Annu i postavila je pred zrcalo. Ti mi reci ako učinim išta što ti se ne sviđa promrmljala je. Polako i pomnjivo počela je otkopčavati brojne kukice i gumbe na Anninoj haljini. Zavladala je tišina puna iščekivanja koju su prekidali samo Annini isprekidani udisaji kad bi Katarinini prsti dotaknuli golu kožu. Haljina je pala na pod. Katarina se sanjarski nasmiješila i posvetila Anninom stezniku. Poravnavala je čipku i nehotice joj dodirnula dojku. Anna je zakoračila unatrag. Dosta? U Katarininim se tamnim očima vidio izazov. Anna nije odgovarala, čekala je, nesigurna, želeći ponovno osjetiti ono žarenje, ono dosad nepoznato uzbuđenje, a istodobno ga i ne želeći. Katarina ju je primila za ruke. Učini to sama. Gledaj šapnula je. Stala je kraj Anne i u zrcalu je gledajući u oči svukla haljinu jednim brzim pokretom. Ispod nje je imala samo svileni kombine pa je Anna mogla vidjeti obrise njezinih dugih nogu i punih grudi. Podigla je ruke do njih i polako ih, kružno, milovala. Leđa su joj se izvila a usnice raširile u osmijeh. Ne budi sramežljiva, mala Anna. Pomoći ću ti. Brzo je otkopčala Annin steznik i ovila ruke oko nje tako da su joj dlanovi došli na njezine grudi te ih je pritiskala i milovala. Anna je osjetila čudno stezanje između nogu. Bez razmišljanja prekrila je Katarinine ruke svojima i pritisnula ih još jače. Da, tako je dobro promrmljala je Katarina. Anna je u zrcalu vidjela da su joj
oči napola zatvorene a usnice se približavaju njezinom uhu. Šaptala je a njezin ju je vrući dah milovao i škakljao. Tako se pripremamo za svoje muževe. Tako je lako. Tako je lako uživati. Povela je Anninu ruku niže, do venerinog brijega i milovala ga istim sigurnim, kružnim pokretima. Anni se oduzeo dah. Dvije ruke, njezina i Katarinina, koje više nije mogla razlikovati, dodirivale su je i izazivale valove užitka, a po vratu su je ljubile usnice lake poput perja. A onda ju je ona ruka povela do svilenog kombinea, do druge pune dojke, čvrstog, zaobljenog trbuha. Anna se ošamućeno nagnula prema Katarini. Da, sad bismo mogle malo prileći. Katarina ju je povela prema krevetu. Ali, samo ćemo se odmarati. Ovo je dosta za prvi put. Anna je spustila glavu u Katarinino krilo. Osjećala je kako joj oni vitki prsti nježno miluju kosu, sljepoočnice, mislila je na široke travnjake, vlažne od jutarnje rose, udisala miris svježine. A onda se iznenada sjetila. Drugog krila, drugih ruku, ali istog milovanja i utjehe. Zaplakanog djeteta. Sebe same, u majčinu krilu. Plavokose glave kako se naginje prema njoj, zabrinuto, nježno. Jadna Annerl. Baš si gadno pala. Taj zločesti konj. Evo, zlato, evo. Oči su je opet zapekle od suza. Hoćeš li doći na sljedeću lekciju, Anna? Katarina ju je probudila iz sanjarenja. U njezinu se glasu osjećala neka nova napetost. Ako smijem. Smiješ rekla je tobože nadmeno, a onda se nasmijala. Profesoru neće biti drago. Zašto odlaziš k njemu? upitala je Anna. Katarina je ustala, navukla haljinu, podigla kosu, slegnula ramenima. Jer je zanimljiv. Mnogo učim od njega, premda mislim da on misli kako me liječi. Nestašno je pogledala Annu. To je kao mala partija šaha, ali se igra na moj račun. Liječi te od čega? Opet se nasmijala. Pa od ovoga. Teatralno je mahnula rukama. Od mojeg užitka. Dakako, sve to za moje dobro. Anna nije bila sigurna da shvaća i htjela je postaviti još neko pitanje, ali Katarina je već bila u punom dramatskom zamahu. Znaš što mi je rekao neki dan? Pravi biser. Savršeno. Rekao je, vjerojatno misleći na naše muževe Gdje muškarci vole glas joj je postao dublji rijetko žude, a gdje žude, nikada ne vole. Eto, sad imaš o čemu razmišljati do našeg sljedećeg susreta. Zagrlila ju je. Opet u srijedu? A žene? upitala je Anna, već napola stuba, ne želeći otići, zaintrigirana ovim razgovorom. Što kaže o ženama? Katarina je podigla obrvu. Pitat ću ga sutra. Ali, profesor žene ne poznaje baš tako dobro. Tijekom sljedećih tjedana, Anna se viđala sa svojom novom prijateljicom kad god je mogla. Odlazile su u galerije, u kazalište i katkad u Katarininu spavaću sobu koja je za Annu poprimila ozračje začarane spilje prepune užitaka. Naučila je biti odvažnija, osjećati uspone i padove Katarininog kao i svojeg užitka. Pri pomisli na to, kada nije bila u tom čarobnom prostoru, srce bi joj brže zatuklo. Ali, možda više nego išta drugo, voljela je ležati u Katarininu zagrljaju i slušati onaj živahni glas kako joj priča priče, kako joj otkriva svijet. Kad su jednom tako ležale, Katarina je opet oponašala profesorov glas i rekla kako žene uživaju u tajnama. Anna se zamislila. Katkad je mislila da bi voljela reći Bruni što je naučila, pokazati mu. Ali, od onog dana kad je bila kod liječnika on više nije dolazio u njezinu sobu, kao da je poslušao savjet da ne žuri. Katkad bi Anna bez razmišljanja, zato što je bila tako ispunjena Katarininim domišljatim rečenicama, ponavljala ono što je od nje čula. Ali, pritom bi redovito porumenjela i grlo bi joj se stisnulo pa bi počela glupo hihotati. Bruno kao da nije ništa zapažao. Bio je pažljiv prema njoj, tako pažljiv da joj se katkad činilo kako se prema njoj odnosi kao prema bolesniku koji se oporavlja. Nije joj smetalo. Život joj se u posljednje vrijeme toliko promijenio da su joj čak i snovi postali življi. A ujutro, kad se budila, uvijek je osjećala Katarinin opojni miris. A onda, jednog petka navečer potkraj lipnja, mjehur je iznenada prsnuo. Bruno i ona su večerali na terasi kad je on pročistio grlo na način koji je Anna sad već povezivala s objavom novosti koja se njoj možda neće svidjeti. Pomnjivo je složio ubrus. Anna, moramo o nečemu porazgovarati. Tvoja prijateljica...
Anna je odmah naslutila katastrofu. Žlica joj je ispala iz ruke i zazvečala na tanjuru. Oprosti. Da? Želim da se prestaneš viđati s gospođom Hofer. U njoj je nešto puklo. A zbog čega to? Glas joj je bio oštar, neprirodan. Zato. Moraš rekao je odlučno. Dakle, otkrivene smo, pomislila je. Kad su bile u onoj sobi, nikad nije osjećala da rade nešto pogrešno. Ali, pri pomisli da bi ih Bruno mogao vidjeti, stresla se. Znam da ste se zbližile. Ona je vrlo draga žena. Anna ga je pogledala, sad posve zbunjena. Ali, problem je u njezinom mužu nastavio je Bruno odmahujući glavom. Upetljao se u neke sumnjive poslove. S hrvatskim nacionalistima. Namrštio se. Ubrzo će o tome pisati novine. Pronevjerio je novac. Ali, to nije razlog da se ja prestanem viđati s Katarinom. Nije ona za to kriva. Upravo će joj sad prijatelji biti najpotrebniji. Brunovo je krupno lice odražavalo srdžbu kakvu nikad prije nije vidjela. Uspravio se do pune visine a oči su mu bljeskale. Ti si moja žena, Anna, i time moja predstavnica. Ni ti ni ja ne smijemo biti viđeni s Hoferovima. O tome više nema rasprave. Anna je naglo odgurnula stolac i potrčala u kuću. Prvi put otkako se udala, zaključala je vrata svoje sobe. Sljedećeg se jutra rano iskrala u prizemlje, nadajući se da Bruno još spava i da će moći mirno telefonirati. Kakva šteta što je subota i što će cijeli dan biti kod kuće! Na stolu za doručak, na njezinu mjestu, bilo je pismo. Brzo ga je otvorila. Od Katarine. Bilo je vrlo kratko. Možda si već čula za Hanselove probleme. Sutra odlazimo iz Beča, ne znam na kako dugo. Pisat ću ti kad budem mogla. Nedostajat ćeš mi. Anna je zadrhtala. Polako je vratila list u omotnicu. A onda je, iznenada odlučna, istrčala iz sobe. Karl će je odvesti. Ide odmah Katarini. U podnožju stuba gotovo se sudarila s Brunom. Stajao joj je na putu. Dobro jutro, Anna. Nadam se da ti se poslije spavanja vratio razum. Nije ga htjela pogledati u oči. Dobila si pismo? Anna je znala da želi da mu ga pokaže, ali ga je sakrila u nabore suknje. Od gospođe Hofer, je li? Kimnula je, nesposobno lagati na izravno pitanje. Lijepo. Moraš joj odmah odgovoriti, i u moje ime, i reći koliko nam je žao zbog njezine situacije, ali da mora shvatiti kako se ne možemo vidjeti s njom. Uhvatio ju je za ruku, sasvim blago, i poveo do pisaćeg stola u knjižnici. Pričekat ću, Anna. Navrle su joj suze. Nema svrhe. Sutra odlaze iz Beča. Okrenula se prema njemu i tvrdoglavo mu se suprotstavila. Želim je vidjeti. To nije moguće, draga moja, kako sam ti već objasnio. Promatrao ju je kao da je na njoj vidio nešto što nikad prije nije opazio. A onda je, blažim tonom, rekao Reći ću Karlu da odnese pismo čim ga napišeš. Eto. Je li ti sada lakše? Anna se osjećala kao da jedan dio nje zauvijek umire. PET Pucanj koji je ispaljen na austrijskog nadvojvodu u malom balkanskom gradiću Sarajevu i koji je označio početak rata kakav svijet dotad nije znao, označio je istodobno i kraj Bettinine veze s Johannesom. Kad je poslije razmišljala o tome, nije joj promakla ironija tog povezivanja datuma, trivijalnosti njezinog osobnog trenutka u usporedbi s povijesnim zbivanjima. Ali, tako se dogodilo. Na dan nadvojvodina ubojstva probudila se s osjećajem neodgodivosti kraja. I upravo dok je čitala novine, u mislima su joj se oblikovale rečenice koje će napisati Johannesu. Odluka da prekine stvarala se u njoj već nekoliko mjeseci. Počela je mrziti, ne samog Johannesa, nego način na koji mu je bila potrebna, tu mračnu, upornu, nezasitnu potrebu koja se u njihovim susretima očitovala na sad već ustaljene načine. Uvijek bi počelo prijateljskom raspravom o ovome ili onome. Onda bi neka njezina riječ u njemu izazvala provalu otrova njezine su riječi bile katalizator za razornu provalu nihilističkih ispada o nekoj osobi, ideji, stajalištu ili pokretu. Sadržaj je zapravo bio nebitan u odnosu na te razorne osjećaje pa bi se ona na
kraju osjećala iscrpljeno, kao da je ispijao samu njezinu srž. Tek bi tad vodio ljubav s njom, polako, s obožavanjem, sve strasnije, sve jače i jače dok joj se ne bi učinilo da to više ne može podnijeti. A na samom vrhuncu, prošaptao bi lica zaronjenog u njezinu kosu, glasom koji je neskriveno izražavao dubinu njegove potrebe Spasi me, Bettina, spasi me. Ne. Više to ne može podnositi. Od tog se neprestanog ponavljanja, od te potrebe osjećala istrošeno, iscrpljeno. Uz to ju je progonila pomisao da on puca, da mu ona nikako ne može pomoći, da mora pobjeći prije nego što se pukotina toliko raširi da će i nju progutati. Nije uvijek bilo tako. Ne, u početku, u onim prvim mjesecima otkrivanja, bilo je neizrecivo lijepo. Bettina je tad shvatila što je htio reći prije nego što su bili zajedno, kad je govorio o životu u čišćem ozračju, o izlasku iz uobičajenih granica identiteta u drukčije, dublje ja koje je istodobno dio svega. Osjećala se slobodno, moćno, otvoreno prema svojem probuđenom tijelu i prema cijelom svijetu. A i prema njemu, prema njegovoj sirovoj snazi, ljepoti njegovih udova, očiju, njihovoj slojevitosti i dubini, sličnoj moru, milovanju njegova glasa, njegovih ruku. I prema njegovim slikama, koje kao da je sad prvi put vidjela. Tih je prvih mjeseci bilo tako mnogo novih slika katkad joj se činilo da ih ima koliko i njihovih tjelesnih susreta. Svaki put kad bi se iz grada vratila u Seehafen, bilo ih je još, kao da je, dok je svijet postajao leden i bijel a sve oko njih pokrivao snijeg, on bjesomučno radio ne bi li mu vratio boju koju je izgubio. Rad na novom krilu morao se odgoditi zbog hladnoće. Kad je pao prvi snijeg, bili su postavljeni tek temelji. Bili su tako naivni da na to nisu ni pomišljali. Ili je možda Klaus pomišljao, ali je htio iskoristiti trenutak, htio pomoći Johannesu prije toliko mjeseci. I pomoći njoj. Jer, još je bila uvjerena da je on želio sve što se dogodilo. Bettina mu je, dakako, rekla. Odmah, nakon prve noći. Ušla je u staklenik gdje se on brinuo za svoje biljke i jednostavno rekla Spavala sam s Johannesom. Da? Na trenutak ju je pogledao. Nije mogla pročitati izraz njegova lica, nije to tada ni željela. Samo sam htjela da znaš rekla je, okrenula se i otišla. Ne bi podnijela da ju je nešto pitao, nije htjela pokvariti čaroliju u kojoj je lebdjela. Ostala je u Seehafenu cijeli taj prvi tjedan, a zatim je svaki tjedan dolazila na nekoliko dana. Imala je neodređen osjećaj da Klaus to odobrava. Nije s njom razgovarao o Johannesu, a ona nije činila ništa čime bi omela njihov prijateljski zajednički život, osim što je dan posjeta premjestila na srijedu. Štoviše, tih je prvih mjeseci radila bolje nego prije, napisala je desetak članaka, planirala otvaranje novog vrtića, govorila na sastancima žena. Osjećala se razgaljeno, a i vrhunac i izvor te razgaljenosti bilo je vrijeme koje je provodila s Johannesom. Klaus bi katkad otišao s njom u Seehafen. Prvi put je osjećala nelagodu, ali on se s Johannesom ponašao ležerno, kao dobronamjeran, čak obziran domaćin ili otac koji se ne upleće u osobni život svojih gostiju, svoje djece. Tijekom tih vikenda ponekad je čak bila ljubomorna na vrijeme koje je Johannes provodio s njim. Činilo se da uvijek imaju o čemu razgovarati Johannes je strastveno opisivao viziju nove umjetnosti, prethodnice novog svjetskog poretka u kojem će se u svakom pojedincu zapaliti iskra kreativnosti Klaus ga je slušao, postavljao pitanja, slagao se. U veljači, na godišnjicu njihova braka, iznenada je nazrela Klausova dublja razmišljanja o njoj. Bili su u operi i zatim na večeri. Kod kuće, dok su stajali pred vratima njezine sobe, primio ju je za ruku i zadržao. Bettina, sad kad si se toliko promijenila odvratio je pogled, odveć obziran da bi rekao nešto izravno bi li htjela... Napravio je neodređen pokret, pogledao je očima prepunim čežnje. Tako silno želim dijete promrmljao je. Iz suosjećanja, iz novog osjećaja slobode, zagrlila ga je i osjetila vlažne usne na svojima. Ali, želudac joj se okrenuo na dodir tog drugog, stranog muškog tijela. Odmaknula se, pokušavajući naći riječi koje nikako nisu dolazile. Ne mogu, Klaus. Doimao se tako tužno. Ne sada dodala je ne bi li mu olakšala. Ali, odana sam ti, odana odredbama našeg ugovora. Neću te ostaviti. Osim ako ti to ne želiš. Ne, ne protisnuo je prigušeno. Ne želim to. Tek kad je to izgovorila, prvi put je shvatila da doista nema želju ostaviti
Klausa i živjeti s Johannesom. U njemu je bilo nečega odveć divljeg, odveć nestabilnog. Klaus je bio njezin dom, njezin život u kakav je vjerovala, sa svim projektima i idealima. Riskirao je s njom i Johannesom, kockao se i možda izgubio. Ali, poštovala ga je zbog hrabrosti da riskira. Stvari su se počele mijenjati u ožujku ili travnju, nakon što je Johannes održao izložbu u Berlinu. Znala je da se vidio s ocem premda je odbijao govoriti o tome, samo se pjenio zbog ružnoće života u tom gradu, o glupim malograđanima s njihovim funkcionalnim aktovkama, njihovom službenošću, njihovim urama, njihovom sljepilu prema bijedi koja ih okružuje, i isto takvom sljepilu prema ljepoti. Bettina je znala i da su prikazi njegove izložbe bili grozni. Pročitala je samo dva jedan je govorio o prostačkim ispadima pijane mladeži, a drugi općenito o dekadenciji i opasnim elementima, o nepoštovanju prema estetskom poretku. Johannes ni o tome nije htio izravno govoriti. Ali, promjena u njemu bila je gotovo opipljiva. Dok se lišće probijalo iz pupova a cvijeće sve ovijalo mirisom, on kao da je izgubio svako zanimanje za svoj posao. Više je nije dočekivao s novim slikama. Provodio je vrijeme sa zidarima i bio uljudan prema njima, ali čim bi otišli, počeo bi kritizirati način na koji ostvaruju njegove nacrte, svakog dana mijenjati pojedinosti i odbacivati ih, tako da je građevina koja je nastajala bila mnogo jednostavnija od one koju je prvotno zamislio. A onda je i za to izgubio zanimanje. Počeo je provoditi vrijeme u Mnchenu, gdje je unajmio novi atelje. Počeo ju je nazivati kući i na posao, remetiti joj život svojim prohtjevima i željom da se viđaju u nemoguće vrijeme. A onda, čudna bjesomučnost kojom je vodio ljubav s njom. Plašila ju je poslije se osjećala uništeno, istrošeno. Ono što je počelo kao oslobođenje počelo je poprimati osobine razaranja. Pokušat će, pomislila je Bettina, dio toga reći u pismu. Ali, ne sve. Ne. Neke je stvari bolje ne reći. Jednostavno će mu reći da i dalje vjeruje u njega, ali da je njezin život u opasnosti. A to ne može dopustiti. O trudnoći koju je zamijetila tijekom prošlog mjeseca neće reći ni riječi. Johannes je sjedio u ateljeu i ponovno i ponovno čitao Bettinino pismo. Na stolu pred njim jedna je boca vina bila potpuno, a druga napola prazna. Nalio si je još jednu čašu i ispio je u mahu kao da ga muči pustinjska žeđ. Znači, odbacuje ga, i čak ne smatra da je zaslužio da mu to kaže u lice. Umjesto toga, poslala je pismo kakvo bi napisala trgovcu čiju robu više ne želi kupovati. Hvala vam, dragi gospodine, za vašu dosadašnju uslužnost. Na žalost u posljednje vrijeme vaša roba nije iste kakvoće kao prije. Stoga vam na žalost moram priopćiti itd. itd. Kakav barbarski postupak. Johannes je ustao i bacio stolac preko sobe. Poderao je jedno od platana naslonjenih o zid pa mu je srdito prišao, udario ga nogom i još više poderao. Onda se nasmijao. Da, sve je tamo, napisano njezinim urednim rukopisom, u svakoj rečenici u kojoj govori o dužnosti prema sebi, svojem radu, svojoj borbi za opstanak. Same frazetine u kojima više, opće dobro stavlja iznad posebne, blještave iskre pojedinačnog života. Vrlo slično onome što govori njegov otac. Čak je i njezin muž bolji, više razumije. Ponovno se glasno nasmijao. Da, istini za volju, Bettina mu se odupirala, od samog početka. Čak i kad mu je počela dopuštati da je svuče, da gleda ono lijepo, vitko tijelo, da ga istražuje svojim usnama, brzo bi se odjenula čim bi završio posljednji čin ljubavnog zagrljaja, ili čak prije. Naoružala bi se podsuknjama i idejama. Ništa od onoga što je govorio, a ona počela ponavljati, o snazi erotike, o spašavanju spolnog tijela, nije slomilo taj njezin otpor. Bilo je to neprirodno. Svaki se tjedan savjesno vraćala mužu, uvijek u dogovoreno vrijeme, nikad ne zaboravljajući svoje knjige i papire. Johannes se tešo spustio na jedini prašnjavi naslonjač u ateljeu. Ali, ako želi biti iskren prema sebi, upravo ga je taj otpor isprva uzbuđivao, on i svijest o njezinoj ljepoti i gracioznosti to bi se moglo prikazati samo kiparstvom. Nježnost i podatnost njezina tijela tako različita od njezina uma nikad ga nisu prestale iznenađivati i izazivati u njemu silovitu strast. Kad mu je prvi put došla, osjetio je rijedak užitak u njezinim sramežljivim dodirima, činilo mu se da će zajedno iznova naučiti što je svijet. I iz njega su kuljale ideje, gotovo kao žrtve koje je prinosio njezinim svakotjednim posjetima. A onda, poslije Berlina, sve se iznenada promijenilo. Na toj je izložbi prodao
sve slike, sve osim onih koji je darovao Klaus ne bi li mu uzvratio na velikodušnosti. Ipak, prikazi i uvrede su ga obeshrabrili. Zašto ne razumiju? Kako mogu biti tako slijepi? Slijepi kao njegov otac, koji se pojavio dan prije otvorenja. Johannes je protrljao oči, ne želeći se toga ni sjetiti. Nije ga odmah vidio. Bili su zaposleni, vješali slike i razgovarali. Onda je začuo onaj glas kao iz bačve, svi su ga čuli Tako ti, znači, provodiš vrijeme, slikajući odvratno smeće i šireći ga po zidovima. Zamolio je suradnike galerije da odu i suočio se s očevim širokim licem skrivenim uvijek uredno podrezanom bradom, s tvrdim a ipak vodnjikavim očima ispod čupavih obrva. Nisam te pozvao. Molim te, otiđi rekao je Johannes ledenom uljudnošću. Nisi me pozvao? Kao da meni treba poziv, kao da ga želim! Samo sam došao vidjeti na koji se način sad zlorabi moje ime. Sve je kao što sam i očekivao. Prljavština potpisana mojim imenom. Nema problema, promijenit ću ga. Johannesu se činilo da će se ugušiti od mržnje. Uzet ću majčino ime bijesno se otresao. Gledali su se u oči. Vidio je drhtaj očeva obraza, spuštanje glave od srama koji se uvijek javljao kad bi se spomenula Johannesova majka. Ne, ne, to nije potrebno. Otac se slomio pa se Johannesovo raspoloženje odmah popravilo. Sada idi. Molim te. A onda, onaj ton preklinjanja, ono lažljivo cmizdrenje. Ti bi mogao biti toliko više, Johannes. Nekoć si bio tako briljantan. Zaslužan sin. Bio bi izvrstan odvjetnik, uvažen građanin u ovoj našoj veličanstvenoj zemlji. Johannes se okrenuo i otišao, zgađen ponavljanjem iste stare priče. Ali, glas ga je slijedio. Čujem da si se spetljao s jednom od von Leinsdorfovih kćeri. Da nije udana, bila bi dobra prilika. A i ovako. Volio bih imati unuke. Johannes je stao kao ukopan. Obuzela ga je mučnina. Bettinino ime s tih suhih, lažljivih usnica. Odakle njegov otac zna za nju? Gotovo nikad se nisu pojavljivali u javnosti. Sigurno ga špijunira, kako je činio i prije, šalje svoje posilne, prati njegovo kretanje. Johannes se zbog toga osjećao kao da je u velikoj tamnici. Ili to, ili je Bettina progovorila. Otišao je iz galerije ne osvrćući se. Da se osvrnuo, činilo mu se, premlatio bi oca kako je nekoć tako često želio još otkako je, kao dijete, prvi put postao svjestan toga glasa koji je prekoravao, zapovijedao i ograničavao svaki korak njegovog života i života njegove majke, tako da je sve, od boje njegovih odijela do knjiga koje je čitao, bilo pod očevim strogim nadzorom. Da je barem to debelo, masno tijelo ispustilo posljednji dah. Da je barem ispruženo na mramornoj ploči onda bi Johannes napokon mogao početi slobodno disati. Te je večeri, i protiv volje, opisao jednom od svojih najstarijih prijatelja u Berlinu prvi dio susreta s ocem. Gert se nasmijao. Ljubomora. Stari je ljubomoran. Zna da ćeš ga zamijeniti, i u očima svijeta i u njegovim očima. Zato te želi zbrisati, oduzeti ti ime. Vrlo jednostavno. Ne misli više o tome. Ali, Johannesu je bilo teško zaboraviti, osobito ono u vezi s Bettinom. Kad se vratio u Seehafen i ponovno je vidio, imao je osjećaj da ga je na neki način izdala, da je sad u redovima njegova oca. Kad su razgovarali i svađali se, počeo je sve više iracionalno vjerovati da se ona slaže s općim mišljenjem o njegovu radu, da ga ne kritizira samo zato što se suzdržava. Vodio je ljubav s njom bjesomučno, kao da u njezinu tijelu traži potvrdu koju drukčije ne može naći. Što ju je više tražio, to mu je više izmicala, baš kao što mu je i slikanje počelo izmicati, pretvaralo se u uzaludan posao. Satima je besciljno lutao, osjećajući se uhođeno, ulovljeno. A kad bi mu došla, istresao bi se na nju. Opirala mu se, mogla je dati tako mnogo a nije htjela. Divljački bi vodio ljubav s njom, želeći posjedovati tajnu koju ona skriva, nesposoban ostvariti onu transcendenciju koja im je nekoć dolazila tako lako, misleći da je ono što skriva tajna samoga života. Zatim je počeo nešto što je prije rijetko činio tražiti žene na ulicama, nalaziti olakšanje s nekom od slikarica ili glumica iz Stephanieja. Zapravo nije tražio ženu, nego zaborav. A sad ga je Bettina odbacila. Nije joj potreban. Uz bljesak ironije koji dolazi s dna boce, vidio je cijeli svoj život kao niz
besmislenih laži, od kojih je posljednja bila da je moguće iskreno obožavati Ženu kao vrhunsku seksualnu i revolucionarnu silu i iz toga izići zdrav i čitav. Pa Bettina nije ništa bolja od njegove majke! Johannes je ošamućeno zurio u svoju praznu čašu pokušavajući dozvati misao koja mu je nejasno isplivala na površinu svijesti. Da, zapravo kao njegova majka. I ona ga je izdala, prepustila ocu, bila posve pasivna kad bi stari lajao na njega, pjenio se, tukao ga. Još je mogao čuti fijuk remena, osjetiti kako mu žari kožu dok mu se zubi zabijaju u usnicu ne bi li prigušio krik, sve dok u ustima ne bi osjetio okus krvi. Nakon tog prvog kažnjavanja nikad nije plakao pred ocem. Nikad to nije činio, ni nakon najokrutnijih batina kad mu je bilo osam godina, a otac mu je svezao ruke iza leđa, posjeo ga za mali radni stol i ostavio tako cijeli dan i cijelu noć, promatrajući ga, ne dopuštajući mu da zaspi, sve dok Johannes nije obećao da više nikad neće nacrtati golo tijelo. Ha! Tad je otkrio da nema nikakve svrhe govoriti istinu ako ti je korisnije lagati. Ali, nikada samome sebi. To ne. Ni u to se njegova majka nije upletala, samo ga je suosjećajno gledala. Iznenada je osjetio mržnju zbog njezine poslušnosti, njezinog pasivnog jada. Sad je shvatio da je o tome ipak lagao i samome sebi. Lagao da ga majka nije mogla spasiti od oca. Kao Bettina. Izdajnica. Nasilnošću koju nije ni znao da ima u sebi, Johannes je stisnuo čašu i razbio je među prstima. Krv je curila s palca u koji se zabio komadić stakla. Ni pet tjedana poslije, Johannes Bahr našao se među hordom mladića koji su se dobrovoljno prijavili da se bore za svoje zemlje. Nije ga na to potaknulo domoljublje. Johannes je samo želio i u tome nije bio sam vidjeti vlastitim očima razaranje koje će jednom zauvijek označiti smrt staroga svijeta i obrat koji će ona donijeti. Što god nikne iz vatre razaranja može biti samo bolje od dotadašnjeg poretka. Kad je navukao grubu odoru koja mu nije bila po mjeri i tako poprimio dobrodošlu anonimnost, osjetio je val uzbuđenja. Suočiti se sa smrću, riskirati junačku smrt bila je veća pustolovina od svih u koje se ikad upustio. I unatoč monotoniji prvih tjedana obuke u Mnchenu, drilu, stajanju na pozor i na mjestu voljno, beskrajnom marširanju guščjim korakom i drečanju iz javnog razglasa, osjećao je da se pročišćuje, da se počinje preobražavati. U tom se duhu, nedugo prije odlaska iz Mnchena, otišao oprostiti od Bettine i Klausa. Nije je vidio nakon dolaska onog njezina sudbonosnog pisma. Nije joj otpisao. Ali sada, kad je već mogao nanjušiti barut, lupio je alkom o vrata kuće u Bogenhausenu, možda posljednji put. Bettina je njegov nenadani dolazak doživjela kao svojevrsni šok. Prošlih se tjedana prisiljavala ne misliti na njega bilo je toliko drugih stvari o kojima je trebalo razmišljati. Svijetom je odjedanput zavladao metež, od danas na sutra, bez ikakve logike, poput jednog od onih naglih skokova u filmovima koje je gledala. A takve su se promjene događale i u njezinu tijelu. Tako se bilo lako pretvarati pred samom sobom da usred svega toga nije ni zamijetila Johannesovu šutnju. Ali sad, kad se našla pred njim, poželjela mu se baciti u naručje. Doimao se tako mršavo, snažno, posve samodostatno, a u očima mu je bio onaj distancirani pogled koji je uvijek povezivala s njegovom darovitošću. Željela je da se taj pogled usredotoči na nju, da je on pritisne uza se, da njegove ruke osjete život koji je rastao u njoj. Stresla se i prisilila ostati mirna, pustila je muškarce da razgovaraju samo ih napola slušajući muški razgovori o položajima, jedinicama i oružju. Klaus se doimao tužno proglasili su ga nesposobnim, prestarim za vojnu službu. Njoj je laknulo, ali brinula ju je njegova tjeskoba. Reći će mu za dijete, ubrzo, čim Johannes ode. Možda ga to razvedri. Iznenada je progovorila. I samoj je sebi zvučala čudno. Dakle, nema više pacifizma. Odlaziš u svijet strojeva i uzdignutih zastava, Johannes. Ta se promjena dogodila prilično brzo, nije li? Njezine su riječi zazvučale okrutnije nego što je namjeravala. Prvi ju je put pogledao u oči, mračno i ogorčeno. Nova strategija za novo doba, gospođo Eberhardt. Čovjek ne može predugo ostati na istom mjestu. Naklonio se kao da nikad nisu spavali zajedno, ležali jedno drugome u zagrljaju. Pa neka bude, pomislila je Bettina. Uspravila se. A onda je dodao Netko tko mi je blizak pomogao mi je vidjeti svjetlost. Ali, već je gledao na drugu stranu i ona nije mogla biti sigurna je li mislio na nju, je li to bio njegov posljednji napad. Odbila je prihvatiti krivicu.
Svjetlost je ovih dana pomalo mutna promrmljala je, dopuštajući mu da je primi za ruku, primjećujući da ju je jedva dotaknuo usnicama. Zatim se pozdravio s Klausom i otišao, ostavljajući je s osjećajem nedovršenih poslova, jadom koji se ogledao u cjelokupnom Klausovom držanju. Ne zastavši da razmisli, okrenula se Klausu. Trudna sam, Klaus rekla je što je smirenije mogla. Licem mu je proletio cijeli niz različitih osjećaja. Gledao ju je, oklijevao, počeo koračati po sobi, amotamo, amotamo, poput životinje u kavezu. Bettini je bilo sve neugodnije. Nije se pripremila za taj trenutak, odbijala je razmišljati o njemu. Nije bila spremna na bol, strah, zbunjenost koje je vidjela na Klausovu licu. Zašto o tome nije bolje razmislila? Na kraju, ne bi li prekinula nepodnošljivu tišinu, rekla je tiho To će biti tvoje dijete, Klaus, ako hoćeš. I moje. Ali, ako to ne želiš, otići ću. Snaći ću se sama. Klaus je stao kao ukopan. Zapanjeno ju je gledao. A Johannes? Mislio sam da ćeš htjeti biti s Johannesom. Ne, to je gotovo. Odvratila je pogled, gledala sporo kretanje rijeke kroz visoke prozore. Sasvim gotovo. Shvaćam dahnuo je. Njegovim se licem polako počeo širiti osmijeh, obuhvaćajući i oči. A Johannes? Nikad mu neću reći. Bettina se naglo okrenula da ga pogleda. Stisnula je šake. To je utoliko lakše što odlazi. Bettina, taj jadni čovjek. Ako je to njegovo dijete... To je moje dijete. Bila je odlučna. Ako ne želiš da nosi tvoje ime, ne želiš sudjelovati u njegovu odgoju, otići ću. Stavio joj je ruku na rame da je smiri, kao da se spremala otići već u sljedećem trenutku. Ne, Bettina, nije riječ o tome. Mislila sam da želiš dijete. U njezinim očima i glasu vidio je molbu, nešto što nikad prije nije doživio. I želim. Jako. Glas mu je bio topao. Stvar je samo u tome što Johannes... Slegnuo je ramenima. Johannesa očinstvo ne zanima, on ga prezire rekla je Bettina otrovno, shvaćajući tek sada, dok je to govorila, da ne može zamisliti Johannesa kao oca. Dijete će biti naše. Ako želiš dodala je oštro. Tvoje i moje. I nikada nikome neću reći. Možeš mi vjerovati. Uvijek ti vjerujem, Bettina. Uvijek. Nasmiješila se. Gestom posve netipičnom za nju, uzela je njegovu ruku i stavila je sebi ispod struka. Držala ju je tamo i odjednom se počela osjećati sigurno, ali i jednako zbunjeno kao on svime što se upravo dogodilo između njih. Ni Klaus ni Bettina nisu bili u svjetini koja se sljedećeg dana okupila na kolodvoru kako bi bodrili najnoviju skupinu dobrovoljaca, u kojoj je bio i Johannes, na putu na ratište. Stisnut između ostalih, s ukrasnim vijencem na odori, i on je mahao s prozora vlaka, slao poljupce ženama i djeci, pjevao. To pokazivanje domoljubnog žara dovelo ih je u stanje oduševljenja odjednom su svi bili junaci, iznad ovoga svijeta, nemilosrdni vojnici koji odskaču od običnih građana. I kad se vlak trgnuo i krenuo, Johannes se, možda prvi put u životu, osjećao povezanim sa skupinom koju je izabrao. Taj ga je osjećaj držao cijelim putom, kroz zaustavljanja i kretanja vlaka, kroz tjedne provedene u taboru za obuku u Pfalzu, gdje je neprestano kišilo. Zadržao se unatoč odvratnom zadahu stare kemijske tvornice u kojoj su bili smješteni, unatoč sve prljavijem sijenu i ljepljivim pokrivačima pod kojima su spavali, unatoč sve strožem, gotovo divljačkom drilu kojem su bili izloženi. Zbog dugogodišnjeg zanimanja za zdravo tijelo bio je u boljoj formi od ostalih, uz to se nije bojao ni časnika ni okolnosti, uvijek spreman suprotstaviti se svakoj nepravdi, pa je ubrzo privukao skupinu mlađih muškaraca, zapravo dječaka, koji su upijali svaku njegovu riječ i pokret. Hranio se njihovim divljenjem, a tijekom sljedećih tjedana sve se više osjećao i odgovornim za njih. Osobito mu je drag bio Hans, krupan plavokosi osamnaestogodišnjak, sin bavarskih seljaka. Usta su mu odavala senzibilnost koja nije bila u skladu s njegovom građom, a u modrim očima vidjela se tvrdoglava upornost kad god bi se od njih tražili sve veći napori. Kao i Johannes, uvijek je sve radio kao da je upravo ustao s mekane perine i pojeo obilan doručak, a ne ustajali kruh i grude masti koji su im bili glavna hrana. Kad bi, u rijetkim trenucima odmora, Johannes izvadio papir, olovke i boje koje je pomnjivo zapakirao u naprtnjaču i počeo crtati, Hans bi ga gledao s nekom
vrstom strahopoštovanja. Između njih se, u početku uglavnom bez riječi, stvorila jaka spona. Johannes je počeo računati na Hansovu blizinu, misliti o njemu kao o mlađem bratu kojeg nikada nije imao. Ono što je nosilo Johannesa kroz monotoniju tih tjedana u Pfalzu bila je izvjesnost da će ići u akciju, stići na bojišnicu. Ali, sredinom studenog počela ga je hvatati tjeskoba. Muškarci koji su došli poslije njega već su otišli na bojišnicu, a on je morao čekati i čekati više nije mogao podnijeti to čekanje. Kad je zapovjednik sljedeći put došao u tabor, prije nego što je dospio obići postrojbe, Johannes je prekršio propise, prišao mu, salutirao i rekao Sada sam ja na redu. Odmah. Danas. Časnik ga je upitno pogledao i okrenuo se stožernom naredniku. Vojnik Johannes Bahr, gospodine zapovjedniče. Ah, da. Svojim sitnim, bistrim očima kao da je odmjeravao Johannesa. Nakašljao se. Dobio sam poruku od vašeg oca, gospodina doktora profesora Karla Gustava Bahra. Opet se nakašljao. Reklo bi se da niste osobito stabilni. Johannes se jedva suzdržao da ne zamahne stisnutim šakama. Zurio je u časnika. Krajnjim je naporom govorio smireno. Ništa manje nego ostali, vjerujte mi, gospodine zapovjedniče. Samo me iskušajte. Zapovjednik se okrenuo stožernom naredniku. Razmijenili su nekoliko riječi koje Johannes nije mogao čuti. Onda ga je opet pogledao lukavo se smiješeći. Stožerni narednik mi kaže da je jedina neprikladna stvar koju je kod vas uočio činjenica da crtate. Da, gospodine zapovjedniče, to je moj poziv. Ovdje vam je jedini poziv da budete vojnik. Da se borite za Vaterland strogo mu je rekao zapovjednik. Crtanje me u tome nimalo ne ometa promucao je Johannes. A što se tiče borbe, još nisam imao priliku. Upravo zato i stojim pred vama. Gospodine zapovjedniče. Gospodine zapovjedniče. Johannes je zastao i pogledao zapovjednika u oči. On se opet nešto došaptavao sa stožernim narednikom. Johannes je čekao. Čak ga je i ovamo slijedio i proganjao! Najradije bi bio vikao, zabio bajunetu u neko tijelo, gledao ga kako se trza. U debelo dugonoso tijelo svoga oca. Dobro, vojniče Bahr, odlazite sutra ujutro. Zajedno s još četvoricom iz vaše skupine. Zapovjednik je govorio odsječno. Njegove lukave oči opet su odmjeravale Johannesa. Svoje ćete crteže odmah donijeti u stožer da ih pogledam. Otpust! Da, gospodine zapovjedniče. Hvala vam, gospodine zapovjedniče. Johannes je salutirao. Zahvalite mi se poslije rata, vojniče. Johannes je imao jak osjećaj da mu se taj čovjek bezglasno smije. Tek kad je vlak protutnjao kroz zamračeni Metz, Johannes je bio siguran da je stigao na bojišnicu. Nisu vidjeli ništa osim sjenovitih obrisa nagorjelih stabala. Ali, buka je bila strašna, gromovita, neprekidna. Anestezirala je um, onemogućavala razmišljanje, bila poput tjelesnog udarca. Vlak se zaustavio na nekoj pustopoljini. S teškim naprtnjačama na leđima, blatnjavih čizama, marširali su kroz vlažnu noć dok nisu došli do nečega što je nekoć bilo francusko selo. Ulice su bile pune rupa od granata. Oko njih su stajali kosturi kuć, crnih zidova, razbijenih prozora. Odveli su ih u crkvu. Njihove teške čizme čudno su odzvanjale na kamenom podu. Tu su prespavali, skutreni oko oltara. Madona izrešetana šrapnelom, bez nosa i ruku, slična kakvoj antičkog božici, bdjela je nad njima smiješeći se nadzemaljski mirno. Kad se kroz razbijenu rozetu pojavila zora, Johannes ju je na brzinu skicirao, s Hansom i ostalim pod nogama. Na trenutak je pomislio na Bettinu. A onda je počeo dan. Poslije će Johannes o njemu misliti i kao o prvom i kao o posljednjem danu svoga života. Iz baterije s kojom su bili smješteni mogli su vidjeti rijeku Moselle nabujalu od jesenjih kiša kako krivuda kroz krajolik. Nedaleko od njih bio je francuski rov po vedru danu vojnike bi mogli vidjeti golim okom. Ali, nije ga se najviše dojmilo ono što je mogao vidjeti, nego miris, miris vlastitog rova, odvratan zadah truljenja, trulih tijela, krvi, ustajalog znoja. Straha pomiješanog s mirisom sredstava za dezinfekciju, klorida i kreozota. Samo je zvižduk metaka, štektanje strojnica, vatra od koje je zemlja letjela na sve strane, mogla zbrisati taj miris koji se uvukao i u kruh koji su jeli.
Tog prvog dana u prljavom rovu Johannes se, u trenutku kad je paljba nakratko utihnula, malo opustio, samo da bi otkrio kako mu ruka počiva na ostacima trupla kojem su udove grizli debeli štakori. Okrenuo mu se želudac. Povraćao je. Vojnik pokraj njega se, vidjevši njegovo blijedo lice, sablasno nasmijao. Brzo ćeš se naviknuti na to. I prebrzo. Imao je pravo. Eksplozije bombi, šteket i buka bili su takvi da su čovjeka umrtvljavali u olovnu tupost. Johannes je počeo misliti kako je jedina razlika između njega i mrtvih to što se on morao češati. Odjednom je bio spreman učiniti sve samo da ne ostane predugo u toj otvorenoj raki. Potkraj četvrtog tjedna, prijavljivao se za sve akcije, ma kako bile opasne. Akcija bi zbrisala iz uma svako razmišljanje, bacila u zaborav štakore, puževe, žohare i uši koji su se hranili i živima i mrtvima. Djelovala je kao opojno sredstvo, proizvodila budni delirij koji je za Johannesa postao sinonimom za rat. Zapovjednik baterije primijetio je Johannesovo oštro oko, vidio je skice koje je crtao tijekom zatišja. Poslao ga je na izvidnicu smještenu u zaklonu blizu vrha brijega iznad njihovog rova. Dalekozora priljubljenog uz oči, Johannes je dojavljivao svaki pokret u protivničkom rovu ili u razrušenom francuskom gradiću iza njega. Trećeg je dana vidio skupinu francuskih vojnika kako se kroz gradić približavaju bojišnici. Udaljenost dvije tisuće tristo doviknuo je telefonistu, čuo kako ovaj ponavlja brojku, a onda su se, za samo nekoliko sekundi, začuli topovi. Oblak prašine zaklonio mu je vid. Kad se prašina spustila, vidio je kako vojnici bježe, vidio mrtve i ranjene na tlu, bez lica. Neprijatelje. Izravan pogodak viknuo je telefonist. Vojnici su pobjednosno vikali. Johannes je čuo i vlastiti glas u pobjedonosnom pokliču. Srce mu je jako tuklo, dlanovi su bili oznojeni i dok su ga drugovi udarali po leđima, osjetio je uzbuđenje lovca koji je našao lovinu. Osjećao se opijeno. Ali, to nije bilo dovoljno. Želio je više. Još bi mu se povremeno javile misli na dom, na Bettinu, na oca, na nepravde koje je pretrpio, na žive ljude koji su sad bili mrtva trupla. Morao je zbrisati te misli. Rekao je naredniku da govori francuski i prijavio se za izviđanje. Mogao je razumjeti, vidjeti, izvijestiti. Hans i još dvojica pošli su s njim. Iskrali su se usred noći preko ničije zemlje pa preko nedavno srušenog dijela bodljikave žice, priljubljujući se uz blato kad bi svjetlosne rakete osvijetlile sablasni krajolik. Jednom je, kad je bljesnula raketa, pokraj sebe vidio ruku samo ruku, s utetoviranim njemačkim orlom. Požurili su dalje, u zaklon šumarka, nečujno se provlačeći između spaljenih stabala, bajuneta na gotovs. Kad su se približili čistini, začuli su glasove. Zastali su i zadržali dah. Johannes je automatski razabirao riječi. Municija se seli. Kada? Muškarci su utihnuli. Osjećao je njihov oprez. Negdje je pukla grančica. Čuli su ih. Johannes je pojurio naprijed, Hans odmah za njim. Kraj njih je prozviždao jedan, pa još jedan metak. Dva muškarca. Tek sjene. Johannes je zabio bajunetu u prvoga, zaokrenuo je. Tijelo se opiralo pa popustilo. Pao je od napora, udova isprepletenih s udovima Francuza. Na djelić sekunde, u polumraku je nazreo obrise lica, raširene oči, kovrčavu kosu, nježne crte, poput ženskih. Stresao se od te spoznaje. Onda je skočio, izvukao bajunetu iz mrtvog tijela. Osjetila su mu bila budna gotovo do boli. Ispunila ga je prekrasna jasnoća, naelektrizirani mir ne tako različit od onoga što ga je osjećao poslije ljubavnog čina. Vidio je da Hans stoji iznad drugog ubijenog vojnika. Potapšao ga je po ramenu i povukao za sobom. Potrčali su, klizajući se po blatu, natrag u zakon šumarka. Kako su se tjedni pretvarali u mjesece, Johannes je postao poznat kao neustrašiv čovjek. Bacao je granate ubojitom preciznošću, približavao se neprijateljskoj crti što je više mogao. Dvaput je nakon napada, obliven znojem i krvlju, nosio ranjenike natrag u tabor. Promaknut je u vodnika, dobio ordenje, postao nekom vrstom lokalnog junaka. Bilo ih je mnogo poput njega muškaraca koji kao da nisu znali za opasnost, koji su prihvaćali opasne zadatke kao da idu po štrucu kruha. Smrt ih je privlačila kao njezin topli miris. Johannes ništa od toga nije razumio, nije ni propitkivao, nije razmišljao. Akcija je bila poput orlova leta visoko u planinama. Opojna a istodobno neobično mirna. U stankama između akcija igrao je karte s drugovima, katkad pisao u dnevnik ne naznačujući nadnevak. Vrijeme je prestalo postojati, osim rovovske rutine. I
crtao je, slikao male kaotične slike žarkih boja, silovite likove koji su odražavali razorene živote oko njega, eksplozije, granate, slomljena tijela. Čistio se od njih. Sve samo da pobjegne tom zadahu, sporom raspadanju i dosadnim satima provedenim u betonskim podzemnim skloništima niskim i zagušljivim poput groba. Poslije, kad mu je um opet proradio, Johannes je mislio da je slikao kako bi iz sebe protjerao sam rat. Od kuće nije imao gotovo nikakvih vijesti kratko pismo od Klausa s dobrim željama i Bettininim pozdravima pismo od prijatelja Gerta iz Berlina. Gledao ih je praznim pogledom pa zgužvao, okrećući se Hansu da razmijeni nekoliko riječi. Njih su dvojica malo govorila, ali su uvijek bili zajedno, visoki, spretni vodnik uvijek u sjeni krupnijeg mladića. Hans bi katkad, kad su bili u taboru, pjevušio pjesme bez riječi dok je Johannes crtao. U džepu, uz prsa, Hans je čuvao svoj šturi, grubi portret koji mu je Johannes nacrtao olovkom. Johannes je o njemu počeo misliti kao o onom jedinom što u Njemačkoj vrijedi spasiti, divljem šumskom cvijetu, skromnom, gotovo skrivenom bujnijim i agresivnijim biljkama, ali tako čistom po obliku, pojedinostima i boji da je bio neusporedivo vredniji od njih. Zajedno su iskoristili dopust od deset dana nedovoljno da pođu kući, kamo Johannes ionako nije želio ići. Otišli su u Ludwigshafen, lutali uz obaje Rajne, gledali bajkovite dvorce, jeli kruh i sir u poljima tako mirnim da im se činilo kako su se našli u nekom drugom svijetu. Mali rječni brodić polako ih je odvezao u Mainz, krivudajući uz graciozne zavoje rijeke. Od zadivljenosti koju je vidio u Hansovim očima Johannes se opustio, osjetio nadu kojoj nije znao ime, kao da je to dokaz da grubost i bučnost koje je uvijek držao tipičnim za odnose između dva muškarca nisu pravilo nego izopačenje. Uz Hansa je postao dobroćudan. Čak i kad su se vratili na bojišnicu, ta se dobroćudnost i blagost zadržala. Potkraj veljače, usred neočekivano jakog snijega, premješteni su dalje uz bojišnicu. Johannes nije znao zašto. Nitko od njih nije imao predodžbu o tome kako rat teče. U njihovom malom sektoru glavnu su ulogu igrali život i smrt. Dani su prolazili i jedino po čemu su se razlikovali bio je nestanak nekih vojnika, njihova zamjena drugima. Prestao je čitati novine. Vijesti u kojima se govorilo samo o pobjedama i grubo vrijeđalo neprijatelje nisu imale nikakve veze s njegovim iskustvom. Da bi stigli do novog položaja, morali su se kilometrima probijati kroz vezni rov. Onda su izišli na noćni zrak i hodali kroz šumu, spoticali se o panjeve, zaobilazili mlake vode koja je ispunjavala rupe od granata. Prozračne snježne pahuljice ostavljale su na zemlji sablasne bijele točke. Johannesa je očaravala filigranska istančanost te bjeline. Sagnuo se na mjestu gdje je bila gušća kako bi osjetio njezinu hladnoću i zagrabio šaku snijega. A onda je pred sobom čuo eksploziju i uzvike. Bacio se na tlo i povukao Hansa za sobom, dovikujući ostalima. Na glavu im je pala kiša zemlje, smeća, dio grane. Onda tišina. Malo se uspravio. Ispred njega je mina za sobom ostavila čizmu prekrivenu svježom krvi, s nogom još unutra. Stresao se i skočio. Toliko smrti mislio je da je imun. Ali, snježna čipka prekrivena tom krvi ispunila ga je užasom. Susreo je Hansov šokirani pogled i oteturao dalje dok mu se oblak očaja iznenada spustio na ramena poput zle slutnje. U novom rovu premješten je za strojnicu. Hans je bio odmah do njega i brinuo se za oružje, za streljivo. Nova je akcija rastjerala očaj. Trupla su ponovno postala bezlična, daleke mete u dječačkoj igri. Borba se činila jednako prirodnom kao izlazak i zalazak sunca. Na četiri panela nacrtao je podrobnu mapu neprijateljskog teritorija. Tako mu je bio stvarniji. A njegove je suborce uvijek iznova zabavljala. Nazvali su je mapom za idiote, ali poruga je bila blaga. Jedan po jedan, dolazili su k njemu tijekom zatišja i tražili da im izradi portret za djevojku ili majku. Katkad bi pristao. Godišnja doba su se izmjenjivala ljeto je pojačalo smrad, ali je bilo bolje od blatne zime i proljeća. Pozadinski rovovi postali su složeniji, pravi kunićnjaci od betona, a Johannesa bi časnici ponekad zamolili da na zidovima naslika repliku nekog snovitog krajolika. Svaki premještaj na novi položaj, svaki kratki dopust donosio je olakšanje, prekidao nakratko uvijek iste kretnje strojnice koje su mu se uvukle i u snove.
U rano proljeće 1916. godine, njihova je nova, proširena bojišnica bila još turobnija nego inače. Nije bilo brjegova, samo jalova ravna polja s bodljikavom žicom između njih i neprijatelja. Prve noći na novom položaju, Johannes, Hans i dvojica novopridošlica poslani su na osluškivanje između bodljikavih žica, na ničijoj zemlji. Krenuli su u mraku, dvojica po dvojica na različite strane, trčeći, puzeći, krivudajući dok su im granate zviždale iznad glave sklanjali su se u jednoj rupi pa u sljedećoj, sve bliže neprijateljskoj crti. Na kraju, kad su našli rupu tako blizu da su mogli vidjeti francuske puške, skočili su u nju i čekali. Eksplozije su se prorijedile, noć se stišala. Osluškivali su. A onda se začulo zavijanje, očajnički krik čiste boli koji im se zabio u dušu. Mladić pokraj Johannesa je drhtao. Stavio mu je ruku na rame da ga smiri. Ali, krik se ponovno začuo, gol, prodoran, kao da ih sve prekorava zbog svoje agonije, označavajući sate poput raštimanog crkvenog zvona. Sve je oko njih pretvorio u tišinu tako da je njegova bol bila nevjerojatno čujna, jedinstvena, individualna. U zoru Johannes to više nije mogao podnijeti. Taj je krik osuđivao sve njih, cijeli taj nesretni rat i sustav koji ga je izazvao. Ostavljajući mladića, Johannes je potrčao u smjeru ranjenika, lako slijedeći njegov trag u zloslutnoj tišini, do položaja nekoliko stotina metara bliže njihovom rovu. Kako je postajao glasniji, iznenada su počele padati granate upravo je njegovo kretanje prekinulo opću hipnozu koju je izazvao zavijajući glas. Johannes je trčao u cikcak liniji. Oblio ga je znoj. A onda ga je ugledao, ugledao čovjeka koji je visio na bodljikavoj žici kao na raspelu, pribijen za nju silinom eksplozije, sav krvav. Johannes je osjetio kako se u njemu diže uzvratni krik, kako mu se glas pretvara u nazupčani rub čiste boli. Hans, Hans, Hans. Lice njegova prijatelja bilo je blijeda maska, već zapravo maska smrti. Onda su mu kapci zatreptali i otvorio je oči. Užas koji su izražavale zario se u Johannesovu dušu. Hans, Hans mrmljao je, umirujući i prijatelja i sebe bit će sve u redu. Brzo je počeo rezati žicu, pokušavajući ga osloboditi dok su mu suze zamagljivale vid. Napokon je uspio prebaciti Hansa preko ramena. Posrćući i spotičući se, vukao ga je dok se iznad njihovih glava vodila bitka i granate letjele sa svih strana. A onda mu je pred očima bljesnulo nešto zasljepljujuće, slično vatrometu plave, žute, zelene i crvene boje. A onda ništa. Iz tog ništavila počeli su se, vrlo postupno, pojavljivati blijedi i neodređeni oblici, kao da sve gleda kroz mlječno staklo. Sablasni likovi su mu se približavali i potom se udaljavali u snovitu prazninu. Katkad su im se usne pomicale, ali nije mogao čuti što govore. Onda je mogao čuti zvukove, glasovi su govorili nerazumljive riječi, ali je ton bio umirujući. Jednom je pomislio da je možda u raju, mutnom, dalekom mjestu gdje likovi blago plutaju. Ali, onda je čuo i druge zvukove, koji nisu bili umirujući stenjanje, plač, poput djece u mraku, a ipak iz daljine. Nije ih mogao dodirnuti. Pokušao je, posezao je za njima, ali napor je bio odveć velik. Bio je vezan, pričvršen za glatku stijenu, ruke i noge raširene. Lice njegova oca nadvilo se nad njega, kažnjavajući ga, pljujući granate koje su eksplodirale u njemu, pekle ga i boljele, ostavljale zadah sprženog mesa. Onog dana kad je Johannes shvatio da njegovi udovi ne slušaju njegove zapovijedi, sve se ostalo odjednom izoštrilo. Bio je u bolnici. Uz zidove zelene poput bljuvotine bili su ležaji, na svakome u sive plahte zamotan lik koji stenje. On je bio jedan od njih. Jedna mu je noga bila u gipsu prsa i jednu ruku prekrivali su zavoji. Nije mogao pomaknuti glavu. Osjećao je neprekidno tutnjanje iza sljepoočnica kad bi zatvorio oči. Osjetio je njezin miris prije nego što ju je vidio, omamljujući miris paprati i zelenog sapuna. Žena. Bettina, pomislio je mutno. Koliko je vremena prošlo otkako je posljednji put osjetio blizinu žene, čuo tiho šuškanje suknje? Otvorio je oči. Dobro jutro, vodniče Bahr. Doista je dobro jutro. Danas smo bolje, nije li tako? Topao, vedar glas. Nije to bila Bettina, ne, ali osjetio je dodir prstiju na zglavku a kad je podigao pogled, ugledao je sive oči i širok osmijeh. Iskušao je svoj zapušteni glas Gdje sam? Vi jeste, to je prvo i najvažnije. Nasmijala se. Prekrasan, kristalan zvuk. I
pritom ste imali veliku sreću. Još nekoliko milimetara i geler bi vam bio probio glavnu arteriju pokazala je njegov vrat a moj biste glas čuli uz pratnju harfi. Pričekala je da mu njezine riječi sjednu, a onda brzo nastavila. A nalazite se u vojnoj bolnici u Strasburgu. A ono što ste zove se heroj, kao i svi moji dečki ovdje. Mahnula je rukom pokazujući ostale. Evo, za nekoliko trenutaka doći će liječnik pa ćemo se pobrinuti za vaš zavoj. A ako vas jako boli, dat ćemo vam još malo morfija da se možete odmoriti i oporaviti. Dobro? Samo zovite sestru Kanzel. Johannes se nasmiješio. Lice ga je zaboljelo od tog napora. Izgleda kao anđeo, pomislio je, u toj krutoj modroj haljini i smiješnoj kapi na plavoj kosi. Sklopio je oči. A onda mu se, uz probadajuću bol, sve vratilo u brzom nizu nepovezanih sličica, stvari koje u ono vrijeme nije ni zapazio, stvari kojih se nije želio sjećati. Rov kroz koji trče štakori, mrtvi što leže u udubinama gromoglasna buka, vriskovi i eksplozije njegova bajuneta kako probada tijelo koje se opire, gura i gura masa osakaćenih tijela kraj onog betonskog bunkera nalik hrpi raskomadanih lutaka, natrpanih jedne na druge u različitim odorama, ruku isprepletenih u parodiji ljubavi. I onaj vrisak... Ne, ne. Johannes je naglo otvorio oči. Liječnik, olakšanje nazočnosti nekoga živog. Johannes je ostao u vojnoj bolnici u Strasburgu otprilike tri mjeseca. Polovicu tog vremena nije bio siguran što je san, što sjećanje a što sadašnjost. Morif je umrtvljivao bol, ali je izazvao tako pojačanu cerebralnu aktivnost da je i od najmanjeg stimulansa stvarao jasne halucinacije. Običan dodir sestrinih prstiju bio je dovoljan da u njemu izazove osjećaj blaženstva nestanak čovjeka iz susjednog kreveta napadaj panike u kojem je vidio Hansa pribijenog za ogradu od bodljikave žice. Dani i noći slijevali su se jedni u druge u vremenu izvan vremena koje se nije toliko razlikovalo od onoga što je doživio na bojišnici. Onda su mu rane počele zacijeljivati, skinuli su mu gips i davali manje morfija. Hvatala ga je sve dublja tjeskoba. Na odjelu se razgovaralo jedino o kretanju postrojbi, o pobjedama i junaštvu, o porazima i kukavičluku neprijatelja. Čuo je za potapanje Lusitanije, o napade na Englesku Zeppelinima, o pobjedi Austrije u Lembergu. Ali, što su značile te pobjede? Dosad bi već svakome trebalo biti jasno, mislio je, da Njemačka nije ništa drugo nego napuhana hobotnica koja svim pipcima poseže za moći, u Europi i Africi, žrtvujući svoju mladost u toj slijepoj trci. Kao i sve druge države u tom ratu koji je trebao okončati sve ratove. A već traje više od dvije godine. Osjećao se posve šuplje i besciljno, ništa ga nije ispunjavalo osim mržnje prema vlastitom grozničavu tijelu, ošamućenosti koja bi ga još uvijek obuzimala dok je hodao, bijedi svoga nemoćnog tijela. Jednog sunčanog dana sestra mu je donijela njegovu naprtnjaču. U njoj je našao svoj dnevnik, boje, olovke, crteže kojih se nije sjećao. Gledao je prizore bjesomučnog uzbuđenja, okupljenih postrojbi, naoružanih muškaraca, bodljikave žice, raskomadanih i ranjenih tijela, krvavih. Snaga slika ispunila ga je nevjericom. Je li moguće da je on to nacrtao? Brzo ih je odložio. Onda je stavio komad papira na pladanj i bez razmišljanja, automatski počeo crtati muškarce na ležajima oko njega, njihova žućkasta, šokirana lica, njihov posrćući korak kao u slijepaca koje je izdala sila teža. Poderao je papir, pokrio oči i trljao ih i trljao. Pokušao je ponovno, ne gledajući jad oko sebe. Kad je vidio što je nacrtao, zgužvao je papir. Hans, razapet na žici, usta zaobljenih u kriku. Ne, neće više crtati. Sljedećeg poslijepodneva, kad mu je sestra Kanzel, želeći ga uposliti, donijela još papira, pogleda ga je gotovo s užasom i okrenuo lice prema zidu. Nekoliko dana poslije, lik kojeg se samo napola sjećao pojavio se pokraj njegova ležaja. Vodniče Bahr salutirao je čovjek. Johannes se zagledao u njegovo mršavo, asketsko lice, tanak orlovski nos, svijetlu kosu. Napokon ga je prepoznao. Poručniče Schrader. Johannes nije salutirao, iako nije imao ništa protiv tog čovjeka koji se prema njemu uvijek odnosio pravedno. Odlučio sam vas potražiti kad budem na dopustu. Palo mi je na pamet da vam možda nitko nije rekao što se dogodilo. Zastao je i pogledao Johannesu u oči. Hans. Vojnik Mller. Je li.. Čovjek je odmahnuo glavom. Umro je prije nego što je liječnik dospio do njega.
Nakon što su vas dovukli natrag u naš rov. Srušili ste se samo nekoliko koraka od njega. Na licu mu se vidjelo divljenje. Slomljena noga, da i ne govorim o šrapnelu. Neodređeno je mahnuo prema Johannesovom vratu, prsima, ruci. A vojnik Mller? ponovio je Johannes. Schraderovo se lice smrknulo. Kažu da su vas morali silom razdvojiti. Zbog žice, znate, i krvi. Odvratio je pogled. Izgovorio je vaše ime prije nego što je umro. Mislio sam da biste to željeli znati. Bili ste prijatelji, zar ne? Johannes je dršćući kimnuo. Ljudima je znatno laknulo što je zavijanje prestalo. Izjedalo ih je. Pao im je moral. Prekinuo se, shvaćajući da je prekoračio granicu onoga što časnik smije reći vojniku. Ipak, mislim da će vam biti drago što sam vam donio ovo. Schrader se malo osmijehnuo i izvukao pismo iz džepa. Dopust od dva mjeseca. Kad vas puste odavde. Nije loše, ha? Johannes je praznim pogledom zurio u komadić papira. Možda dotad sve bude gotovo. Johannes nije odgovorio. Poručnik se nelagodno promeškoljio. No, eto. Podigao je ruku u pozdrav spremajući se otići. A stvari vojnika Mllera? upitao je Johannes iznenada. Poslane su njegovim roditeljima. Možda biste ih željeli posjetiti. Nisu daleko od Mnchena. Johannes ga je pogledao. Nešto se događalo u njemu. Da, možda to učinim. Nabavit ću vam adresu. No, brzo se oporavite, vodniče Bahr. Johannes je kimnuo. U njemu se polako počeo oblikovati nekakav cilj. Na dan kad su ga pustili iz bolnice, Johannes se prvi put otkako je tu došao promotrio u zrcalu. Vidio je ispijeno, žuto lice, oči u kojima nije bilo živosti. Odora mu je bila nekoliko brojeva prevelika. Topli pogledi sestara nisu ga pripremili na to davali su mu osjećaj da je, uza sve unutrašnje patnje, još muškarac. U morfijskom transu čak je zamišljao da ga žele Johannesa, čovjeka koji je oduvijek vjerovao da tijelo treba održavati u savršenom stanju, zajedno s dušom. No zrcalo mu je sad pričalo drugu priču. Priču o slomljenom čovjeku, odveć jadnom da bi se mogao približiti ženi. Johannes se stresao. Bolje da ne misli na to, a ni na druge stvari. Pomislio je kako posljednjih godina i ne radi drugo nego izbjegava razmišljanje, najprije nakon fijaska s Bettinom, a onda tijekom beskrajnih mjeseci rata. Kad bi ga misli ipak zaskočile, ispunio bi ga očaj. Svi njegovi snovi, sve nade u promijenjeni svijet u kojem će ljudi živjeti slobodnije, biti u bližem dodiru sa svojim tijelom i porivima, manje ogrančeni licemjernim propisima i samodisciplinom, nestali su i odnijeli ga sa sobom, ostavljajući tek praznu ljušturu. A rat, za koji je mislio da će biti katalizator novoga, veliki događaj koji će rastrgnuti staru, na smrt osuđenu civilizaciju što je on do paklenog i preuveličanog nastavljanja status quoa, u kojem su se disciplinarne ustanove države i samodisciplina pokazali u pravom svjetlu kao pakleni ubilački strojevi. Ili se tako barem do sada pokazalo. Posljednjih je tjedana priželjkivao olakšanje koje mu je donosio morfij, ono plutajuće odstojanje između sebe i svijeta, sebe i sebe. Čak je jednom zamolio sestru da mu ga da, glumeći bol, ali ona ga je odlučno odbila. A gdje je sestra sada? Johannes se osvrnuo po odjelu, pozdravio se s ostalima. Rekli su mu da ona nije na dužnosti. To ga je rastužilo. Na brzinu je napisao pisamce i zahvalio joj se, a onda, s naprtnjačom preko ramena, polako izišao iz bolnice. Korak mu je bio nesiguran kad je stupio na pošljunčanu stazu. Tu je bilo previše zraka, previše neba. Zavrtjelo mu se u glavi, posrnuo je, a onda, srameći se svoje slabosti, nastavio hodati. Na mjestu gdje je staza izlazila na glavni put stajao je veliki automobil otvorenih vrata. Neka mu je žena mahnula. Slijepo ju je pogledao. Vodniče Bahr. Zar me ne prepoznajete? Glas kao da ga je probudio. Vidio je krupnu plavokosu ženu sivih očiju u urednom kostimu. Sestro? rekao je nesigurno. Da nasmijala se njegovoj zbunjenosti premda me, kad nisam u odori, možete zvati Hilda. Dođite, dođite potapšala je sjedalo do sebe čekali smo vas. Potreban vam
je dobar objed, ili barem ono što se ovih dana tako zove. Sjeo je kraj nje. Laknulo mu je što je opet u zatvorenom prostoru, što nije sam. Automobil je krenuo. Gledao je gradske ulice, čudne a ipak obične neoštećene zgrade, trgovine, ljude, žene. Da, zbog toga je bilo čudno toliko žena na ulicama, koje su brzo i odlučno nekamo išle. Sestra Hilda je pratila njegov pogled. Da rekla je skrušeno mnogo se toga promijenilo. Iznenada je uzela njegovu ruku i stavila je na svoju nogu tako da je osjećao svilenu čarapu ispod tanke suknje. Primakla mu se bliže. Johannes je sklopio oči i pustio da ga ispuni njezina toplina. Udisao je njezin miris, osjećao se omamljeno, čuo njezin smijeh kao iz velike daljine. Sve za liječenje vojnika Vaterlanda. Riječi su ga opekle, ali nije ništa rekao, nije htio prekinuti val topline koji ga je obavio. Stigli smo rekla je vedro i za njega prebrzo. Vidjet ćete koliko ćete se bolje osjećati nakon poštenog objeda. Da promrmljao je Johannes neodređeno. U restoranu je bilo previše ljudi, prebrzo su govorili grlenim glasovima. Pustio je da ona naruči za njega i gledao njezino vedro, smireno, bezvremeno lice. Zračila je zdravljem. Jeo je polako, ne uživajući u hrani, ali želeći joj ugoditi. Ona je veselo čavrljala, neopterećena njegovom šutnjom. Ali, bilo mu je drago kad je objed bio završen obuzela ga je nelagoda kad ga je ona upitala želi li stići na vlak u tri ili bi radije otišao sutra ujutro. Ima li hotel blizu kolodvora? upitao je. Odjedanput se osjećao slabo činilo mu se da sam ne bi mogao naći ni hotel ni vlak. Nasmiješila se. Ja ću se za sve pobrinuti, vodniče Bahr. Opet su se našli u automobilu najprije su prolazili između blokova stambenih zgrada, a onda su se našli u mirnom predgrađu punom stabala, pa pred kićenom željeznom kapijom, pa u aleji i na kraju pred velikom kućom. To je hotel? upitao je Johannes, uživajući u tišini, čudeći se što ona još uopće postoji. Neka vrsta hotela. Zagladila je suknju i povela ga prema ulazu. Ali, samo moja. Možete tu provesti i dan i noć. Bit će to promjena. Od svega onoga. Neodređeno je mahnula u daljinu. I u kući je vladala tišina. Teško pokućstvo i raskošni brokat kao da se stoljećima nisu mijenjali. Soba koju mu je pokazala gledala je na miran vrt u kojem je između dva mlada hrasta bila ovješena mreža za ležanje. Sestra Hilda je vidjela što gleda. Možda biste se voljeli malo odmoriti? Zahvalno je kimnuo i pošao za njom u vrt. Na sjenovitoj ležaljci prvi put u mnogo mjeseci sklapanje očiju nije ga vratilo u borbu. Umjesto toga, u nekom polubudnom stanju, vidio je ženske likove, među njima i sestru, kako se njišu u nekom starinskom plesu. Sjetio se vremena, sad tako davnog, kad je sanjao o ženama kao o snažnoj ljekovitoj sili, ikonama majčinstva, utjelovljenju milosti prirode. Mirno je drijemao. Ali te večeri, kad je došla u njegov krevet i ponudila mu svoje rumene usne i mirisnu kožu, nije osjetio ništa. Kao da je neka vatra u njemu utrnula, ugašena onim većim požarom. Nikakvim je kretnjama nije mogla probuditi. A svojim je upornim pokušajima samo budila one druge prizore, pa su se njezine rumene usne pretvorile u krvavi raspor, iz njezina oblog trbuha izlijevala su se crijeva sve dok je Johannes nije odgurnuo. Obuzeo ga je očaj pomiješan sa sramom. Dogodi se to katkad. Bila je ljubazna. Rat, šok... Kada je otišla, Johannes je prvi put plakao. Plakao je za Hansom, za onim mladim Francuzom kovrčave kose, za mrtvima, za samim sobom. Kad se probudio, činilo mu se da je došao iz velike daljine. Nije znao gdje je, očitavao je svoj identitet s plavih zavjesa na prozoru, s kićene svjetiljke. Gdje je? Tko je? Začudo, ta pitanja u njemu nisu izazvala paniku. Osjećao se smireno, tako smireno da se pitao nije li možda tijekom noći umro. U Mnchenu se zadržao samo onoliko koliko mu je trebalo da prijeđe u drugi vlak. Nikoga nije želio vidjeti, niti je želio da itko vidi njega. Prizor tolikih mladih ljudi sa štakama, zacakljenih očiju, bio je turoban. Kao u bolnici, samo bez stenjanja. Pobjegao je iz grada. Kad je stigao u Weilheim, već je pao mrak. Sjeo je na klupu na željezničkoj
postaji i malo razgovarao s drugim vojnicima, pa drijemao. Jutro je donijelo naslovnice o njemačkim pobjedama u Poljskoj, o povlačenju Rusa. Ljudi okupljeni oko kioska klicali su. Uskoro će sve biti gotovo. Čestitali su jedni drugima. Neki starac sa seljačkom kapom potapšao ga je po leđima. Johannes se uspio nekako nasmiješiti. Svim je srcem želio da može dijeliti njihov optimizam, ali jedino se želio maknuti odande, udaljiti se od rata što više može. Pitao je čovjeka zna li put do Rottenbacha. Pokušajte na tržnici odgovorio mu je. Netko od seljaka sigurno će ići na tu stranu. Žive boje na tržnici probudile su nešto u njemu. Razne nijanse zelene, zlatne, crvene, prigušene purpurne, voće, povrće, kante pune dalija. Privukle su mu vid, koji kao da je prvi put nakon mnogo mjeseci bio izoštren. Opipao je jabuku. Uzmite, uzmite. Pojedite je rekao mu je glas iza tezge. Podigao je pogled i vidio sićušnu sjedokosu ženu lica dobroćudnog kao u vrtnog patuljka. Johannes je u džepu potražio sitniš. Ne, ne. Odbila je novac. Mi imamo dovoljno. Pokušao se nasmiješiti, zahvaliti se, ali usnice su mu opet bile krute. Znate li ikoga tko danas ide za Rottenbach? upitao ju je. Pokazala je prstom Tri pulta niže. Tražite Otta. Idete posjetiti djevojku, je li? Nije joj proturječio. Pokazalo se da je Otto seljak krivih nogu i tvrdog lica. Da, mogu vas povesti. Ako mi pomognete s ukrcavanjem robe. Oko pola dva. Lukavim je očima sumnjičavo odmjeravao Johannesa. Valjda niste dezerter? Johannes je odmahnuo glavom. Ne. Na dopustu sam. Šteta. Čovjek ga je prepredeno pogledao. Dobro bi nam došao par ruku na imanju. Možete mi platiti? Johannes je posegnuo u džep. Poslije, poslije. Čovjek se oprezno osvrnuo. Vratite se u pola dva. Johannes je došao na vrijeme i pomogao natovariti kola iako ga je rame boljelo od težine gajbi. Sjedio je kraj Otta na gruboj drvenoj klupici i gledao kako se konji upinju. Otto je naizmjence čavrljao i bio zlovoljan. Žalio se što je tako rano morao otići iz grada, bez objeda, što je prije rata bilo nečuveno, ali sad su ostali samo on i njegova žena i imaju previše posla. Čak mu je i kći otišla raditi u tvornicu oružja. Mrštio se. Drukčije je za sinove. Oni su morali obaviti svoju dužnost. Sad su na ruskoj bojišnici. U glasu mu se osjećala mješavina ljutnje i ponosa. Johannes je malo govorio. Samo je odgovarao na izravna pitanja. Ali, polako je počeo stjecati dojam o tome što je rat donio čak i u predjele tako daleko od bojišnice, čak i u ova mirna brda gdje sunce sja vlažnim sjajem. Otto ga je ostavio na raskrižju. U odgovor na Johannesove zahvale i novac koji je izvukao iz džepa, dao mu je složene upute, skreni tamo, prijeđi ovo ili ono polje, pa opet cestom i tako će stići na odredište. Johannes je hodao. Dva kilometra, četiri, pet. Polako. Udaljenost nije bila važna, označavala su je samo svetišta kraj ceste s izrezbarenim, već trošnim spasiteljem koji je žalovao nad okolicom. Zaustavio se kraj jednoga, grubo isklesanog lika koji je ispao s lišajevima prekrivenog stalka i njihao se na vjetru. Krist okrenut naglavačke koji visi o stopalima prikovanim čavlima. Bio je u iskušenju da ga namjesti, ali nije. Johannes se gorko nasmiješio. Sadašnji položaj je mnogo primjereniji. Prolazio je kraj polja uzlelujanog kukuruza, pa pokraj pšenice. Sve je pritiskala teška omara. Trebalo mu je neko vrijeme da mu se uši naviknu na pijev pitca, zujanje pčela, šumorenje kukurza na povjetarcu sve je bilo tako različito od zvukova bojišnice. Zaboravio je. U suton je od neko dječaka koji je vodio mršave krave preko ceste doznao da je imanje Mllerovih odmah iza sljedećeg sela. Imate li praznih čahura? pitao ga je dječak uzbuđeno. Johannes je odmahnuo glavom. Šteta. A neku granatu? Hoćete mi pokazati granatu? Opet je odmahnuo glavom.Mutno se sjećao vlastita uzbuđenja kad je prvi put dobio oružje u ruke. Je li moguće da je to bilo prije samo dvije godine? Drugi su još žudjeli za tim uzbuđenjem. Pomilovao je dječaka po kosi. One ubijaju, znaš. Jesi li ikad vidio mrtvu životinju, raznesenu životinju?
Jesam. Dječak je uzbuđeno poskakivao s noge na nogu. Bam, bam, bam, Rus je gotov. Ako mu zamijeniš odoru, tvoj je Rus isti kao Nijemac promrmljao je Johannes. Dječak ga je čudno pogledao i polako se udaljio. Johannes je prebacio naprtnjaču na drugo rame i krenuo dalje. Opet ga je obuzela tjeskoba. Ako zagrebeš površinu, odstraniš tanki zaštitni lak i staviš ljude u skupinu, svi su ubojice. Iznenada se sjetio posljednjeg razgovora s Bettinom, njezine iznenađenosti što on odjedanput žudi za bitkom. Johannes se nasmijao, glasno i bolno. Htio je biti preobražen. I sad je to bio sad je još manje muškarac nego onda. Imanje Mllerovih bilo je na rubu duboke doline. Bilo je skromno. Johannes je u polumraku vidio sakupljeno sijeno iza prozora na katu, a iza kamene kuće drvenu staju. Domaćine nije vidio, ali na dva prozora bilo je mnoštvo geranija. Johannes se uspravio i pokucao na vrata. Otvorila ih je krupna žena naboranog lica i prosijede kose. Ali, trgnuo se kad je ugledao njezine modre oči. Bile su tako nalik Hansovim. Gospođa Mller? upitao je Johannes tiho, skinuvši kapu u znak poštovanja. Gledala ga je s neshvaćanjem. Odmaknula se od vrata. Gospođo Mller, ja sam prijatelj vašeg sina. Suze su joj navrle na oči. Vodnik Bahr? upitala je tiho, s nevjericom. Johannes je kimnuo. Sad su suze potekle niz njezine tvrde obraze. Izvadila je veliki muški rupčić da ih obriše i ispričala se. Oprostite. Molim vas, uđite. Karl! Karl! Požurila je kraj njega u dvorište, prema staji. Brzo dođi povikala je i nastavila govoriti nešto u dijalektu koji je Johannes jedva razumio. Sjeo je za masivni stol od hrastovine koji je zauzimao velik dio kuhinje. Odjednom ga je obuzeo umor. Tu je. I što sad? Ali, nije imao vremena razmišljati. Mršav, pogrbljen muškarac ušao je u kuhinju brišući ruke o hlače. Vodniče Bahr, vodniče Bahr. Počašćeni smo što ste nas posjetili. Na stolu se odmah stvorila rakija. Upalili su petrolejku. Hans nam je pisao o vama, rekao kako vam se divi. Gospođa Mller govorila je polako, kao da je svaka riječ čestica koju mora istrgnuti iz svoje nutrine. Otac Josef nam je pročitao pisma. Hans je vrlo lijepo pisao rekla je ponosno. Na obrazima su joj opet zasjale suze. Pogledajte, pogledajte što su nam poslali. Pošao je za njom. U mračnom kutku sobe je na zid bio pričvršćen njegov portret Hansa. Bio je prljav, papir se zgužvao, ali stavili su ga iznad drvene police s malom madonom i svijećom, pretvorivši to u svetište, svetište Hansu. Johannes se zagledao u portret. Stresao se. Bio je neobično živ krupni Hans s punim usnicama i čudno nježnim očima. Volio ga je. Svi su dugi trenutak šutke gledali sliku. Onda je gospodin Mller promrmljao Pričajte nam o njemu. Pričajte nam o bojišnici. Johannes je pričao. Počeo je polako, a onda se zagrijao i opisivao Hansove pothvate, njegovu hrabrost, njegovu neustrašivost. Stvorio je sliku bitke divova, ozračje junaštva što je istodobno bila i istina i iluzija. Shvaćao je da je iluzija nužna za utjehu, koju je i sam okusio dok je pripovijedao. Nije im htio opisati Hansovu smrt. Neke stvari nije trebalo izgovoriti. Samo im je rekao da je Hans poginuo onako kako se i borio. Za večeru su mu ponudili kupus, krumpir, kruh i pitu s višnjama. Spavat ćete u Hansovoj sobi rekao je gospodin Mller. Bila je to zapovijed, a ne pitanje, pa se Johannes našao u sobici u stražnjem dijelu kuće gdje su se sobe otvarale jedna u drugu. Uska slamarica škripala je dok se okretao na njoj. Pod svjetlošću svijeće vidio je bijelo okrečene zidove, drveno raspelo. Na rubu prozora bila je jedna jedina knjiga, trošni primjerak Goetheovih pjesama. Johannes je spavao bez snova. Ostao je s Mllerovima više od dva tjedna i ponašao se kao zamjena za sina. Bila je to za njega neka vrsta pokore. Nosio je Hansove hlače i košulju, naučio musti krave, kositi i slagati sijeno u stogove, kopati krumpir. Malo su govorili dok je starcu pomagao popraviti staju. Donosio je vodu iz bunara i radio niz drugih sitnih poslova. Između njih, svukao bi košulju i legao u polje osluškujući zvukove suhe zemlje, udišući opojni miris visoke trave. Malo se popunio, ojačao, potamnio od sunca. Ožiljci su mu zacjeljivali a korak postao čvršći. Miris toplog svježeg mlijeka, sijena i divljih trava opili su ga i prigušili zadah trupala. Ali, noću bi se opet javio u njegovim snovima.
Osakaćeni su likovi posezali za njim, tražili da im se pridruži. Među njima je najjači bio Hansov glas. Johannes se pitao hoće li ikad više moći sanjati o prirodnom životu, o simbiozi zemlje i neba, ljubavi i zajednice, o vječnoj sjetvi i žetvi bez sablasti, o životinjama i ljudima koji rade i odmaraju se. U nedjelju je pošao s Mllerovima u malu bijelu crkvu u selu i gledao krupne seljake sporih pokreta kako kleče i spuštaju glavu pod baroknim stropom tako kićenim da se činilo kako je upravo on pokazuje njihovu udaljenost od raja. Ipak, šutke je slušao umirujuću misu. Možda se tu može naći neka vrsta utjehe. Razgovarao je s ocem Josefom, mršavim visokim muškarcem čije je lice bilo zbrka dubokih bora neodredive starosti. A ipak, noću mu se vraćao onaj san. Kad je gospođa Mller počela govoriti kao da će on još biti kod njih ujesen, shvatio je da je vrijeme da ode. Jednog utorka ujutro, u odori u kojoj mu je bilo vruće, naprtnjače pune kruha, voća i kobasica koje mu je gospođa Mller natrpala, oprostio se od njih. Obećao je da će im pisati i vratiti se kad rat završi. Ali, dok se penjao uz brijeg i mahao im, pitao se hoće li rat ikad završiti. Čak i kad bi topovi s istoka i sa zapada utihnuli, kako je moguće ušutkati mrtve koje je nosio u sebi? ŠEST 1916. Ovako, gospođo Adler. Stari Trbl, domar Seehafena, čučuno je između redova zelenog lišća, razgrnuo zemlju i povukao. Vidite, savršeno. U ruci je držao dugu, debelu mrkvu i polako je okretao. Sad vi pokušajte. Anna je točno ponovila njegove kretnje i povukla. Dobro progunđao je, ne baš zadovoljan. Kad napunite kolica, pozovite me. Bit ću u voćnjaku. Anna je radila kao što je radila cijelog tog ljeta 1916. Jučer je brala bućice i vadila ciklu, prekjučer mahune, a drugi tjedan će krumpir i repu, i dakako, jabuke i trešnje i sočne rajčice iz staklenika. Nasmiješila se dok je vadila debelu mrkvu i otresala zemlju s nje. Vrt Seehafena bome se promijenio tijekom prošle godine. Nekoć prekrasni travnjaci sad su pretvoreni u redove povrća, a u bivšem cvijetnjaku sad su rasli grmovi bobica. Pred kuhinjskim vratima hodale su kokoši i neprestano kljucale. Bile su tu čak i dvije koze zavezane svaka za svoje stablo daleko od staje gdje su bili konji koje je toliko voljela. Sve je to potaknuo Klaus kad je vidio kakva je nestašica hrane vladala prošle zime i bojao se da će sljedeće biti još gore ako se rat i dalje bude vukao kao što se već tako dugo vukao. Tako su sad vrtovi Seehafena opskrbljivali hranom sve brojniju djecu u Bettininim vrtićima. Anna se protegnula i zadovoljno pogledala napola puna kolica. Kako bi Klaus rado sudjelovao u toj prvoj žetvi! Ali, i na njega je došao red i sad je bio na istočnoj bojišnici, u poljskoj bolnici. Tako su sve morali obaviti Anna i Trblovi. Njezina sestra, zaključila je Anna, doista ima dara za organizaciju. Njezina je ideja bila da Anna dođe ovamo ona je to dogovorila s Brunom, ona je potegnula svoje veze i organizirala isporuku dvaput tjedno iz Seehafena u Mnchen. Anna je katkad pomišljaja da bi rat, da ga je Bettina organizirala, već davno bio završen. A sve je to činila unatoč malom Maxu, ili možda baš zbog njega, Anna nije bila sigurna. Kad je za Božić posjetila Bettinu i Klausa, nedugo poslije Maxova rođenja, zapanjila ju je lakoća s kojom je Bettina rukovala tim malim naboranim zamotuljkom. Kad ga je Anna oprezno uzela, nesigurna kako da ga drži, Bettina se nasmijala Ne brini se, neće se slomiti. Snažan je on momčić, a da mu tek čuješ glas! Onda ju je čudno pogledala. Znaš, sjećam se kad si ti bila takva. Maleno stvorenje koje vječito plače. Tad mi je plač mnogo više smetao. Možda je zato Bettina tako opuštena, mislila je Anna sada, brišući čelo i namještajući slamnati šešir. Već je imala iskustva s malom djecom. Za razliku od nje. Maxova bespomoćnost ju je uplašila. Uplašile su je one mudre stare oči na malenu tijelu. Laknulo joj je kad ga je vratila u majčin zagrljaj. I Klaus je s divljenjem promatrao Bettinu, iako su se prepirali oko toga kad ona ponovno može preuzeti svoje dužnosti. Jer, naravno, čim je ustala iz postelje, Bettina je otišla na posao, katkad vodeći Maxa i dadilju sa sobom. Anna je podigla kolica i polako ih odvezla do spremišta. Nema smisla smetati
starom Trblu. Može ona to i sama, a toliko toga još treba obaviti prije mraka. Tako joj je bilo žao što se morala vratiti u Beč poslije tog posjeta. Za nju je grad izgubio sjaj. Možda zbog tolikih umornih muškaraca u odori ili tjeskobe koja je zavladala kad je postalo jasno da rat neće biti gotov do Božića. Možda i zato što joj je još nedostajala Katarina. Dobila je od nje nekoliko razglednica, najprije iz Praga, pa iz Lyona, Pariza i na kraju, ovog proljeća, iz Londona, napisanu na francuskom, u kojoj se žalila kako ih tamo mrze. Rat se upleo u sve odnose i pokvario ih. Do prvog tjedna u kolovozu, nekoliko dana nakon objave rata, otišla je Miss Isabel. Obje su plakale. Ali, Miss Isabel je odlučno tvrdila da će se opet vidjeti prije kraja godine. U međuvremenu, mora služiti svojoj domovini. Sad kad su muškarci na bojišnici, žene će biti tražene. Oči su joj zablistale. Možda može raditi u bolnici, ili čak voziti kola hitne pomoći. Na to su se obje nasmijale Miss Isabel još uvijek nije bila sasvim sigurna za upravljačem. Ali, njezina je odlučnost ohrabrila Annu pa je nagovarala Brunu i napokon ga uvjerila da joj je mnogo bolje raditi nego venuti u onoj golemoj kući izvan Beča, tako daleko od svega. Osim toga, pričalo se da će potrošnja benzina uskoro biti ograničena, pa kako će onda on moći dolaziti i odlaziti? I tako je Bruno pristao, obećao da će se raspitati i naći nešto primjereno i korisno. U slavljeničkom raspoloženju, Anna je priredila posebnu večeru pa su se kucnuli čašama s pjenušcem nazdravljajući kroza smijeh njezinu novom životu. A onda se sve promijenilo. Anna nije više željela ni misliti o tome. Bacila se na iskrcavanje mrkve u gajbe u spremnici. Našla je jednu napuklu i brzo je spremila u džep. Koze će joj se veseliti. Otrčala je do njih. Sad je mogla stvarno trčati još otkako je počela nositi stare hlače koje je našla u kući. Anna se nasmijala, osjećajući se kao ona stara, a ipak nova. Ideju joj je dala fotografija u novinama koja je prikazivala žene u tvornici streljiva, odjevene praktično u košulje, hlače i čizme. Zašto ne bi i ona tako? I tako je skratila i suzila hlače, pa je sad mogla trčati, jahati, savijati se i ležati na travi slobodno i neopterećeno, unatoč neodobravanju starog Trbla koje mu se vidjelo u pogledu. Koze su za tren oka pobrstile mrkvu a onda se svojim očima bez kapaka zagledale u nju, tražeći još. Poslije rekla im je. Jarac Pan onjušio joj je ruku a onda spustio glavu s rogovima na gotovs. U njega nikad nije bila sasvim sigurna. Nešto ju je na njegovu licu i bradi podsjećalo na onog Poljaka. Da, u tome je stvar. Anna je sjela kraj stabla, naslonila se i zagledala u njega. Stresla se. Ponovno joj se vratio onaj prizor, događaj koji je razbio čahuru sigurnosti u kojoj je dotad živjela, doveo rat bliže nego što su to mogli naslovi u novinama. Još bi zadrhtala pri pomisli na to. Vrijeme joj nije pomoglo, a ni njezin novi život u Seehafenu. Bila je večer. Anna je sjedila kraj kamina u salonu velike kuće izvan Beča. Pokušavala je plesti, u čemu nije bila osobito vješta, ali govorilo se da će vunene stvari dobro doći vojnicima na istočnoj bojišnici. Odjednom je čula kako se otvara francuski prozor iza nje. Vjetar, pomislila je i odlučila završiti red prije negoli ustane. Ali, oni su se već stvorili pred njom. Dva muškarca jedan, onaj mršavi sa špičastom bradom, uperio je pištolj u nju drugi, krupniji, četvrtastog pospanog lica, rukom joj je pokrio usta. Ne vičite zapovjedio je bradati. Samo nam recite koliko još ljudi ima u kući. Anna je zurila u njega ne shvaćajući. Drhtala je. Koliko ih je? Bocnuo ju je pištoljem. Podigla je dršćuću ruku i pokazala dva prsta. Adler? Odmahnula je glavom. Posluga? Kimnula je. Odlično. Usnice su mu se razvukle u tanak osmijeh. Zažarene su je oči odmjeravale. Ona nam neće biti problem. Mahnuo je prijatelju, koji je maknuo ruku s njezinih usta. Tko ste vi? promucala je Anna. Što želite? Odakle znate moga muža? Mi ćemo postavljati pitanja. Muškarac joj je mahnuo pištoljem pred licem. Ali, kad već pitate, gospođo Adler, mi smo prethodnica Lemberške domoljubne fronte.
Molim? Te joj riječi nisu ništa značile. Nikad nije čula za nas rekao je prijatelju i suho se nasmijao. Ali, čut ćete, i te kako. Kad vam se muž vraća kući? Anna je i dalje nepomično zurila. Usnice su joj bile suhe. Nisam sigurna. Ne znam. Sutra navečer. Ili prekosutra. Što želite? Nije joj odgovorio. Onda ćemo se morati lijepo raskomotiti i pričekati ga. Idemo sad dovesti poslugu ovamo. Neka nam usput donesu nešto za jelo. Pomislila je na drage Gruberove, na to kako će se prepasti. Uspravila se. Ali, oni spavaju. Pa neka, probudit će ih iznenađenje. Gurnuo ju je pištoljem da ustane i usmjerio je prema vratima. Drugi je muškarac tad prvi put progovorio. Na poljskom. Nije razumjela što je rekao, ali činilo joj se da nešto pita. Njih su se dvojica kratko prepirala, a onda je bradati rekao Ako zazvoni telefon, vi ćete se javiti. Ponašat ćete se prirodno. Bude li to vaš muž, svakako mu recite da vam jako nedostaje. A sad, idemo. Bruno večeras više neće nazvati, pomislila je Anna. Ali, ako i nazove, kako mu može išta reći? Ponovno se stresla. Što žele od njega? Tek kad su se, zajedno s Gruberovima, vratili u salon, Anna je primijetila koliko su mladi. Proždrljivo su jeli, svaki čas podižući pogled poput pasa lutalica kojima bi netko mogao ukrasti hranu. Kad su završili, bradati se prošetao sobom dodirujući predmete, razgledajući ih kao da ih namjerava kupiti. Pogledaj ovo, Stephane. Vidi kako to židovsko smeće živi, dok mi, dok naš narod gladuje. A gle ovo. To je takozvana umjetnost. Pokazao je jednostavni kip koji je Anna toliko voljela i kao da ga se spremao udariti pištoljem. Prestanite vrisula je. Prestanite. Odakle vam pravo? Ruka mu je zastala. Pravo? Pohitao je prema njoj pa se predomislio i udario pištoljem kip tako da se komadić odlomio. Vidjet ćete vi naše pravo. Podigao je ruku da ponovno udari. Anna je potrčala prema njemu, uhvatila ga za ruku, hrvala se s njim. Umiješao se onaj drugi, odvojio Annu od svoga prijatelja. Njih su dvojica razmijenila nekoliko riječi pa je bradati sjeo na stolac blizu vrata s pištoljem u krilu. Još jedan takav pokret pa ćete se susresti s ovim. Pokazao je pištolj. Anna je pokušala pogledom umiriti Gruberove. Uzela je pletivo ali nije mogla plesti, ruke su joj se odveć tresle. Što žele ti muškarci? Hoće li ih ubiti, ubiti Brunu? Igle su joj ispale iz ruku. Sjedili su tako cijelu noć, povremeno drijemajući, i cijelo sljedeće jutro. Odlazili su jedino u kuhinju, svi zajedno, kako bi nešto pojeli. Anna se brinula zbog gospodina Grubera. Već mu neko vrijeme nije bilo dobro, a sad je bio vrlo blijed. Obratila se Stephanu. Dopustite barem starcu da legne, protiv njega nemate ništa. Možete ih oboje zaključati u njihovu sobu s malo hrane. Oni neće ništa učiniti. Ponovno su se dogovarali na poljskom. Onda su svi otišli do sobe Gruberovih. A ako budemo morali... promrmljala je gospođa Gruber, molećivo gledajući Annu. Bradati je odjedanput postao velikodušan. Doći ćemo i provjeriti kako ste svakih nekoliko sati. Nitko ne može reći da Lemberška domoljubna fronta ima nešto protiv slugu. Čak ni židovskih slugu. Gospođa Gruber je odvratila pogled. Anna ga je silno poželjela udariti. Ali, samo je mirno otišla natrag u salon i sjedila, sjedila cijelo poslijepodne i večer. Njih su dvojica opet razgovarala, sad osjetno živčano. Svađali su se. Bradati je mahao pištoljem. A onda je začula automobil. Ukočila se. Jesu li ga i oni čuli? Kad bi samo nastavili razgovarati! Kad bi im ona nekako mogla odvući pozornost! Počela je vrištati, vikati na njih, govoriti im da su budale. Bradati joj je zabio pištolj u rebra i rukom joj pokrio usta. A onda je Bruno bio na vratima. Anna, što je to zaboga? Grotowski! Haller, što radite tu? Spusti taj pištolj, glupane. Bio je odlučan. Uputio se ravno prema njima. Anna je osjetila kako se pištolj odmiče od njezinih leđa, kao da čovjek koji ga je držao ne može ništa do poslušati zapovijed. Ali, onda ga je uperio u Brunu. Ni koraka više, pucat ću. Bruno je zastao i pogledao ga u oči. Što se to događa, Halleru? Što želite? Okrenuo se prema drugom muškarcu. A ti, Grotowski, od tebe sam više očekivao. Žalosno je odmahnuo svojom velikom glavom. Anna draga, idi sjedni tamo dok ja
porazgovaram s njima. Bez tih tvojih uglađenih židovskih sranja, Adleru. Bradati je opet mahao pištoljem. Lemberška domoljubna fronta želi tvornicu. Mi ćemo upravljati njome. Za dobro Poljske. Za dobro našeg naroda. A ne tako da ti tu sjediš i ubireš profit dok se mi znojimo. Bruno se uspravio. A misliš da će vam netko dati tvornicu ako me ubiješ? Možda galicijske vlasti. Ha! Glasno se nasmijao. A koliko vas je u toj novoj Lemberškoj domoljubnoj fronti? Reci mi, Grotowski. Ti nisi lažljivac. Deset, dvadeset, trideset? I za jedan dan ćete naučiti upravljati tvornicom i isplatiti radnike? Nakon što vas uhite zbog mojeg ubojstva? Sjećaš se našeg zajedničkog prijatelja, šefa policije Demowskog? Siguran sam da se on tebe sjeća. Bruno se iznenada prestao smijati. Ako želite o nečemu pregovarati, onda sputi taj vražji pištolj i reci mi što želite. Mirno, ako je moguće. Obećavam ti da neću nazvati policiju čim izađete iz kuće. Grotowski, reci mu. Ti si pametan čovjek. Ponovno su raspravljali na poljskom. I Bruno im se pridružio. Zatim je Grotowski uzeo Halleru pištolj i spustio ga na stol na drugoj strani sobe. Lijepo, gospodo, a sad dođite sa mnom. Bruno se osvrnuo i pogledao je. Brzo ću se vratiti, draga promrmljao je. Brzo. Koliko je to vremena? Anna je sjedila i zurila u prazno, brojeći sekunde dok se vrijeme nije pretvorilo u jaz između trenutka kad je Bruno izišao iz sobe i trenutka kad će se vratiti. Kad se napokon vratio, mogla ga je samo nijemo gledati. Sve je u redu, jadna moja Anna. Gotovo je, otišli su. Zagrlio ju je, potapšao je nježno po leđima i donio joj veliku čašu konjaka. Kako su dugo bili tu? Rekla mu je. Stisnuo je šake i lupio njima po stolu tako da su čaše poskočile. Prokleti bili. Prokleta bila sva ta ludost. Gruberovi iznenada se sjetila Anna. Potrčala je uz stepenice. Dvoje je staraca sjedilo uspravno u postelji. Gospođa Gruber je molila krunicu. Kad im je Anna rekla da je gotovo, samo je ponavljala hvala Bogu. Bruno im je donio hranu i piće. Kad su ponovno ostali sami, sjedeći jedno drugome sučelice za malim stolom za doručak u jutarnjoj sobi, Bruno joj je rekao da te ljude vrlo dobro poznaje, da je Haller odavno spletkario po tvornici. Grubo se nasmijao. Dao sam im tvornicu, rekao da mogu upravljati njome pokusno, na godinu dana. Oh. Anna je širom otvorila oči. Ono što im nisam rekao jest da su Rusi zauzeli Lemberg. Naše postrojbe se povlače. Bruno je odjednom naslonio laktove na stol i pokrio oči rukama. Anna mu je nježno stavila ruku na rame, a on ju je pokrio svojom. Neka pregovaraju s Rusima rekao je na kraju. Tek ju je te večeri uhvatio plač i nije prestajao do jutra, a i sljedećih dana bi je povremeno gušio. Znala je da se sve promijenilo koliko zbog zbivanja toliko i zbog tog plača. Dok se vraćala kopanju, pomislila je kako je još ispunjena divljenjem prema Bruninoj hrabrosti. Nikad ga nije vidjela takvog, nikad doživjela njegovu punu snagu, njegovo samopouzdanje, vještinu u manipuliranju ljudima. Ali, sve je to bilo u njegovim rukama autoritet kojim je uvijek sve mogao urediti onako kako je želio. Ipak, sljedećih je tjedana bio turoban i tjeskoban. Znala je da ima problema o kojima s njom ne može razgovarati, velikih teškoća koje je izazvao rat. Znala je, iako joj nije rekao, da ga muče i financijske brige. Zatvorili su veliku kuću. Smatrao je da sad tamo više nije sigurna. U tom ludilu svašta se moglo dogoditi. Preselili su se u stan u Beču, našli mali stan u blizini za Gruberove. Bruno je bio pun razumijevanja, zabrinut za nju. Ponašao se kao da je ona porculanska lutka. Više nije dolazilo u obzir da se ona zaposli. A iskreno govoreći, prvih tjedana nije to ni željela. Potresao ju je taj nasilni ispad u vlastitom domu. Kad bi izišla iz kuće, uvijek se oprezno osvrtala. Božićno putovanje u Mnchen bilo je pravi dar s neba. Kad se vratila, osjećala se slobodnije, manje ugroženo. Pozivi na domoljubne aktivnosti bili su sve glasniji i Anna je htjela nešto, bilo što, raditi. Tako je počela sudjelovati u dobrotvornim akcijama jedan dan u nekom sirotištu, drugi u prihvatilištu za žene. Ali, Bruno je i dalje bio zabrinut. Velik dio njegove imovine nalazio se u
područjima u kojima su postojali jaki nacionalistički pokreti. A svi su znali da mu je ona žena to nije bilo moguće prikriti. Unajmio joj je tjelohranitelja. I tako je to išlo više od godinu dana, a ta ih je godina zbližila, unatoč ili možda upravo zbog teškoća. Sljedećeg siječnja, kad je ispričala Bettini o Brunovim neizbježnim sve duljim izbivanjima, Bettina je smislila sjajan plan. Anna u proljeće mora u Seehafen. Tamo je nitko neće naći, a bit će od mnogo veće koristi nego u Beču. Bruno može dolaziti kad god poželi. I tako se našla tu. Nakrcala je još jedna kolica. Ovo je, katkad joj se činilo, kao u danima prije udaje. Mogla je manjeviše raditi što želi, a sad kad je završila posao u vrtu, najviše je željela malo otići u kućicu za čamce. Kad je tek stigla, otkrila je da je kućica puna boja, tinte, papira. Znala je da pripadaju Johannesu. Bettina joj je pričala o njegovu boravku u Seehafenu, o poludovršenom novom krilu. Johannesu, mislila je, neće smetati ako upotrijebi njegove stvari. I doista ih je mnogo upotrebljavala. Još je u Beču počela pomalo slikati. Katarina ju je uvijek poticala pa je crtanje i slikanje za nju postalo oblik nijeme komunikacije s odsutnom prijateljicom. U kućici za čamce imala je osjećaj da radi i pod Johannesovom zaštitom. Kad bi padala kiša, provodila bi tu sate i sate. Inače se iskradala kad je god mogla i crtala na otvorenom, najprije blizu jezera, a onda, kad se trebalo pozabaviti težim poslom miješanja boja, unutra. Anna nikad nije bila zadovoljna ničime što je nacrtala, ali uživala je u samom radu, koji je doživljavala kao pustolovinu. Nije imala pojma odakle dolaze likovi koje je crtala. Nisu joj bili nimalo nalik, mislila je, ti teški oblici kao na ikonama ozbiljna primitivna stvorenja s dubokim očima koja kao da su cijeli svijet nosila na ramenima, koja još nisu naučila plesati. Ali, ipak ih je i dalje slikala, misleći o svakome od njih kao o posebnom prijatelju. Nadahnuta lokalnom tradicijom slikanja izravno na staklu, odnedavna se i u tome počela iskušavati. Očaravalo ju je kako su se sunčeve zrake lomile kroz obojeno staklo. To će i danas raditi. Primila se posla. Smiješala je tamnocrvenu boju i polako povukla nekoliko poteza, sve vrijeme tiho pjevušeći. Kad joj je postalo vruće od napora, ustala je i pogledala kroz vrata, osluškivala. Posvemašnja tišina. Smiješeći se u sebi, uzela je veliki ručnik koji je ondje držala i otišla do malog travnatog humka koji je otkrila, skriven od kuće mirisnim grmovima procvjetalog gloga. U nekoliko brzih pokreta svukla se i spustila u osvježavajuću vodu. Onda je brzo otplivala prema sredini jezera pa se okrenula i lijeno plutala gledajući nebo i daleke planine. Pljuskanje vode po goloj koži ju je uspavljivalo i uvijek joj u misli vraćalo Katarinu. I dok je tako ležala, u stanju sličnom snu, prisjećala se nekih prizora s prijateljicom, ne znajući uzdiže li je jezero ili sjećanje. Kad joj je postalo hladno od vode koja je dotjecala iz planina, Anna se vratila na obalu. Polako se brisala, uživajući u povjetarcu, pa protresla kosu tako da je divlje plesala oko nje. Onda se počela odijevati. Ne, ne još. Zvuk tog glasa tako ju je iznenadio da se, poput šumske životinje koja je osjetila opasnost, sledila na mjestu. Ne još. Dopustite da vas gledam. Grane su zašuštale i pojavio se neki muškarac. Na trenutak ga nije prepoznala, zbog odore i mršavosti. A onda je promrmljala Johannes i brzo posegnula za košuljom. Zaustavio joj je ruku. Ne, Anna, molim vas. Dopustite da vas pogledam. U glasu mu se osjećalo preklinjanje. Prekrasni ste. Postali ste tako lijepi. Prstom joj je lagano dotaknuo kožu. Nevjerojatno lijepi prošaptao je, gotovo kao za sebe. Anna nije znala je li to zbog načina kako ju je, ne trepćući, gledao, ili zbog osjećaja koji je u njoj probudio svojim dodirom, ali na trenutak je bila kao uzeta, nije se mogla pomaknuti. Onda se stresla i, zaboravivši donje rublje, navukla hlače i košulju te se odmaknula od njega. Uhvatio ju je prije nego što je uspjela pobjeći kroz grmlje. Dopustite mi. Stisnuo ju je u zagrljaj, našao njezine usne. Opirala se samo na trenutak, a onda mu uzvratila poljubac, osjetila kako je cijelu prožima, osjetila toplinu njegova tijela. U tom se trenutku sjetila kako ga je jednom, tako davno, gledala skrivena u grmlju, vidjela njegovo tijelo na mjesečini. Otrgnula mu se iz naručja i pogledala ga uplašenim očima. Ona je potrčala kroz grmlje dok su joj hlače plesale oko nje. Cipele je zaboravila. Johannes je, gledajući za njom, duboko udahnuo. Kako je mogao biti tako slijep,
kako je prije nije zamijetio? Kad je maločas izišla iz jezera, izgledala je poput prikaze koja je iskočila iz najskrivenijeg kutka njegova uma, kao inkarnacija biti ljepote. Žena budućnosti, sva od zlata, sunca i smijeha, oslobođena sumornog prokletstva čednosti. One glatke obline, vlažne, sjajne, one grudi s ružičastim bradavicama, zmijolika kosa i pogled pun neutažene čežnje. Dok ju je promatrao, osjetio je nešto poput strahopoštovanja, a onda onaj osjećaj, gotovo bolan, u tijelu koje se budilo, ustajalo iz mrtvih. Johannes se ispružio na travi. Vlažnoj. Vlažnoj od nje. Prstima je dodirivao kapi koje su do maločas bile na njezinu tijelu. Opet onaj osjećaj među nogama, poput boli. Koliko je prošlo otkad je bio sa ženom. Kad su, na kratkim dopustima, njegovi drugovi pohotu trošili s iznurenim, iscrpljenim prostitutkama, Johannes ih je samo gledao, posve hladan. Žive su mu bile samo oči i prsti kojima je skicirao. Kad je ponovno gledao te skice, vidio je da su se njegovi prikazi parenja pretvorili u ples smrti, leševe isprepletene na plahtama koje su se pretvorile u grobove. Svoju je strast ispucavao u bitkama. Samo je ondje osjećao uzbuđenje, kolanje krvi, navalu zasljepljujuće ekstaze. A onda ga je smrt, taj strah koji ga je vukao dalje, ubila, ostavljajući samo strašilo s okusom pepela u ustima. A sada? Pogledao je kroz lišće pa se naglo okrenuo i provukao prste kroz travu, zaronio lice u nju. Sad je ta mlada žena iskoračila iz vode poput kakve poganske Venere i uzbudila ga. Nije bio siguran želi li biti uzbuđen. Došao je u Seehafen slijepo, bez razmišljanja jednostavno je danima pješačio, spavao u stajama, i jednog se dana našao na krivudavoj cesti koja je vodila do kuće. Kad ju je ugledao, pomislio je da nikome neće smetati bude li nekoliko noći proveo u kućici za čamce. Činilo se da je napuštena sve dok nije čuo pljuskanje vode. Johannes je skočio na noge. Da ostane? Ili da ode? Vratio se do kućice za čamce. Tu se prvi put sreo s Bettinom. Gdje li je ona sada? A Klaus? Činili su mu se tako daleki, jedva ih se i sjećao. U kućici im nije bilo ni traga. Ali, njegov uski ležaj još je bio tu, i mala peć. A na stolu, njegove boje i hrpe papira. Johannes je ponovno pogledao. Ne, to nisu bile njegove slike. Brzo je pregledao slike, vidio one na staklu. Anna. To ne može biti nitko drugi. Uzeo je jedan od kistova. Iznenada je točno znao što mu je činiti. Anna je gledala kroz prozor na stražnjoj strani novoga krila. Sunce je zalazilo, vatrena lopta između hladnih, oštrih planinskih vrhova. Rekla je gospođi Trbl da će večeras tu večerati, kao što je katkad činila, a ne s njima. Trebala joj je samoća. Naslonila se na golo deblo koje je služilo kao potporni stup i duboko udahnula. On je stvorio taj čudni prostor, podsjetila se. Postala joj je to omiljena soba, iako je bila nedovršena i gola, osim asortimana Klausovih lisnatih biljaka i malog željeznog stola u kutu. Gospođo Adler, gospođo Adler. Anna je iznenađeno poskočila. Pogledajte tko je došao, gospođo Adler. Nije li to krasno? Gospodin Bahr je na dopustu. Johannes se nasmiješio čuvši zadovoljstvo u glasu gospođe Trbl. Nevjerojatno kako odora ne neke ljude ostavlja dojam. Anna. Prišao joj je i poljubio joj ruku. U pogledu mu se nazirao nestašluk. Tako mi je drago što sam vas našao ovdje. Večerat ćete tu, s gospođom Adler, zar ne, gospodine Bahr? Večera samo što nije gotova. A onda se možete vratiti u kuhinju i ispričati nam novosti. Da, da potvrdio je Johannes uz smiješak. Sjeo je sučelice Anni. Doista se promijenila, pomislio je, vidjevši kako sramežljivo spušta kapke. Tako mi je drago, jako drago što ste tu promrmljao je. Njezine zlaćane oči zagledale su se u njegove neobično izravno. Znate, sad sam udana rekla mu je. Nasmijao se, najprije suzdržano a onda glasno, kako se odavno nije smijao. I ona mu se pridružila. Znam rekao je kad ga je prošao smijeh. Ali, ja nikad nisam osobito držao do privatnog vlasništva. Promatrala ga je. Ali, promijenili ste se na druge načine. Neizbježno. Na trenutak se doimao turobno, a onda je odmahnuo rukom, kao da želi rastjerati uspomene. Vi ćete me izliječiti. Kako? upitala je odmah.
Htio ju je primiti za ruku, osjetiti njezinu mekoću, ali ušla je gospođa Trbl s velikim pladnjem u rukama. Ovdje je sve tako svježe, morate jesti i jesti, gospodine Bahr. Čak i kruh sam danas ispekla. Prtljala je oko njega puneći mu tanjur vrućom mirisnom juhom, odrezala nekoliko debelih kriški kruha i čekala da ga kuša. Izvrstan je, doista izvrstan, gospođo Trbl pohvalio ju je. Nije kao na bojišnici, je li? Ne odgovorio je kruto. Nimalo. Biste li gospodinu Bahru donijeli bocu vina, gospođo Trbl? umiješala se Anna. Iz podruma. Gospodin Eberhardt bi to sigurno želio. Da, da, svakako. Žena je brzo otišla. Johannes je zahvalno pogledao Annu, ali ona je odvratila pogled. Na trenutak su sjedili u tišini, poigravajući se hranom. Napetost među njima je rasla. Anna je očajnički pokušavala ne misliti na osjećaje koje je u njoj probudio. Stalno je u misli dozivala Brunin lik, kao zaštitni zid, da se ispriječi između nje i Johannesa, ali čim je progovorio i čim mu je pogledala u oči, Bruno je nestao. Počeli ste slikati rekao je Johannes. Anna je osjetila kako joj se obrazima širi rumenilo. Da, tek toliko da mi prođe vrijeme. Slegnula je ramenima, odbacujući svaku implikaciju ozbiljnosti. Sviđa mi se ono što ste napravili. Svježe je i posebno. Stvarno? Preplavilo ju je zadovoljstvo. Ljubazno od vas da to kažete. Mogao bih vam pomoći, dati vam poneki savjet. Biste li stvarno to učinili? Na licu joj se očitavalo čisto oduševljenje. Johannes se zagledao u nju i kimnuo glavom. Upijao je njezino zadovoljstvo kao čovjek koji je, nakon što je umirao od žeđi, napokon našao oazu. Pomislio je da nikad prije nije na ženskom licu vidio takav izraz spontane radosti. Možemo početi sutra, ako želite. O, da dahnula je Anna. Možda bih ja mogao naslikati vas dok budemo radili. Jednom ste to željeli, sjećate se? Nasmijao se pomalo gorko. Ona je kimnula. Premda nisam siguran mogu li to više. Mislim, slikati. Okrenuo se i zagledao kroz prozor, u sjenovit mrak. Stabla kao da su se pretvarala u redove kostura, a grane u ruke koje se pružaju prema njemu uz krikove bola. Johannes, Johannes, jeste li dobro? Anna mu je spustila ruku na rame. Strašno ste problijedili rekla je tiho. Uhvatio se za njezinu ruku i čvrsto je stisnuo kao da će ga ona spasiti od kostura što se približavaju. To se ne zaboravlja rekla je odlučno. Naravno da još uvijek možete slikati. Zlaćane životinjske oči zagledale su se, ne trepćući, u njegove. Činilo se kao da dijeli njegovu bol. Vi. Možda ako budem gledao samo vas. Pomilovao joj je ruku i poljubio joj dlan. Breskve. Imala je okus zrelih bresaka toplih od sunca. Anna je polako povukla ruku. Možete me slikati, Johannes, ali mislim da me ne smijete dodirivati rekla je ozbiljno. Od toga zaboravljam tko sam, zaboravljam Brunu. Pokušat ću prošaptao je. Njoj nije bilo posve jasno je li mislio na slikanje ili na dodirivanje. Sljedećeg je dana Anna ustala u zoru. Nije mogla spavati i sad je htjela razbistriti glavu. Tiho se iskrala do staje i osedlala omiljenu mladu kobilu koja se zvala Fanny. Otkako je počela nositi hlače, više nije jahala postrance, ali dobro je razmislila o tome hoće li ih odjenuti i danas, kad je Johannes tu. No, pretegnula je želja za jahanjem. Anna je povela konja prema pošljunčanom putu, zajahala ga i onda krenula prema cesti koja je vodila s imanja. Kad je došla do šumovite staze preko puta, podbola je kobilu, uživajući u njezinoj snazi, u lepršanju vlastite kose na vjetru. Ali, nije mogla prestati misliti na Johannesa. Sinoć su se nakon večere malo prošetali zajedno, gotovo uopće ne govoreći ali, tako je intenzivno osjećala njegovu blizinu da joj se činilo kako njezina osjetila reagiraju na svaki njegov korak, svaku promjenu izraza lica čak je osjetila da se nasmiješio kad im je nad glavom zahučala sova. Pitala ga je o ratu, o tome na kojim je položajima bio, ali njegov je glas bio tako turoban a odgovori tako kratki da
nije navaljivala. Ali, rekao joj je da je njegov dopust pri kraju. Anna je zabila mamuze u kobiline slabine, tjerajući je da trči još brže. Kad su se Johannes i ona vratili do kuće, rekla mu je da mu je gospođa Trbl pripremila drugu spavaću sobu u lijevom krilu. Tako se naglo okrenuo prema njoj da je odskočila. Ako vas ne smijem dodirivati, Anna, bit će najbolje da spavam u kućici za čamce. Jednim je prstom polako pomilovao njezin obraz, a onda kimnuo i krenuo prema jezeru. Čudno, mislila je Anna jašući natrag prema kući, ali još osjeća njegov dodir. Zašto? Zašto je to tako? Da, istina je da joj se sviđa kako mu se nos širi pri dnu, sviđa joj se bistrina njegovih očiju s tamnim okvirom oko šarenice, sviđa joj se oblik njegove brade i njegov lagani hod. Ali, toliko joj se toga sviđa i kod Brune njegova stasitost, njegove oči boje čokolade. A ipak, njegov dodir... Anna je usporila kobilu kad su se približile kući. Ludo je razmišljati na taj način. Mora prestati s tim. U staji je bilo vrlo živo kad se vratila. Trbl je širio svježe sijeno i za promjenu nije bio zlovoljan. Nije li lijepo jutro, gospođo Adler? Uzeo joj je uzde iz ruku. Lijepo je što je jedan od naših mladića opet s nama, zar ne? Potapšao je konja po slabinama. Kad se okrenula, Anna je vidjela kako Johannes ulazi noseći veliku balu sijena. Pozdravila ga je, ali je ipak odvratila pogled. Što ako joj može čitati misli? Rano ste izjahali? upitao je. Zagladila je bluzu i kimnula. On se nasmiješio širokim osmijehom od kojeg joj je brže zatuklo srce. A sviđa mi se i vaše odijelo za jahanje. U ovome je lakše raditi promrmljala je Anna. Recite joj vi, gospodine Bahr upleo se stari Trbl. Nije u redu da mlada dama hoda naokolo tako odjevena. Ovih dana ništa nije kako bi trebalo biti, Trbl. Johannes joj je namignuo. A odjeća gospođe Anne zacijelo nam je najmanja briga. Da, da, naravno, ali... Dajte da vam pomognem s tim. Stao je s druge strane oznojene kobile i počeo je timariti, držeći ritam s Anninim pokretima. Radili su šutke. Miris sijena i toplina kobile miješali su se u Anninu nosu. Obuzelo ju je snovito raspoloženje, neka usporenost pa joj se činilo da tu stoji i timari kobilu s tim muškarcem od početka svijeta. Trblov ju je glas iznenadio. Odoh ja sad u voćnjak. Idete i vi? Ne zaboravite, gospođo Adler, kamionet dolazi danas poslijepodne. A još treba i iskopati krumpir. Pomoći ću vam ponudio se Johannes. Budući da je Johannes bio s njima, oko podneva su već dobrano poodmakli s poslom. Gospođa Trbl im je pripravila piknik u voćnjaku, a kad su se najeli, Johannes je ležerno predložio da Anna sad dođe u kućicu za čamce na sat slikanja. Vratit ćemo se na vrijeme za poslijepodnevnu smjenu uvjerio je Trbla. Nema potrebe. Starac je odmahnuo rukom. Zaslužila je odmor, a siguran sam da ste ga i vi zaslužili. Jeste li sigurni? oklijavala je Anna. Samo idite. Trbl je nakon piva bio velikodušan. I ja ću malo odrijemati. Kad su došli u kućicu za čamce, Johannes je izdvojio jednu od njezinih slika i stavio je na stalak. Nakrivio je glavu i promatrao je najprije iz jednog pa iz drugog položaja, pa iz trećeg. Tek se onda okrenuo prema njoj. Anna, ne smijete se uvrijediti ni zbog čega što ću reći. Želim vam samo reći nešto o kompoziciji. Uzeo je bijeli papir i pokrio dio njezine slike, a onda na njemu nacrtao trokut. Vidite kako se, kad ovo tu stavim, cijelo težište slike mijenja. Oko privlači suprotna strana. A pogledajte ovo. Preokrenuo je papir i slobodnom rukom nacrtao krug te njime pokrio drugi dio slike. Ponavljao je to nekoliko puta, s različitim oblicima. Promatrajući to što je isprva smatrala neshvatljivom igrarijom, Anna je postupno počela nazirati dinamičnu napetost između težine, proporcija i crta. Shvaćam iznenada je rekla uzbuđeno. Dakle, da sam joj skinula šešir i umjesto toga ovdje naslikala košaru brzo je pokazala na platno učinak bi bio mnogo bolji. I ugođaj drukčiji. Odmah ste shvatili kimnuo je Johannes. Brzo učite. Oči su mu poprimile sanjalački izraz. A sad ću vam pokazati nešto drugo. Počeo je brzo crtati. Šumu kroz čija se stabla probijala svjetlost i padala na mrak na dnu. Što vidite,
Anna? Rekla mu je. Pogledajte ponovno. Na dnu slike nešto je nacrtao. Tamo gdje je prije vidjela stabla, sad je vidjela srne čija su se tijela oblikovala iz kore stabala. Vidite? Kimnula je. To je ono što mi je najdraže kod crtanja i slikanja, kad upali. Povezanost stvari. Svijet međupovezanosti. Nasmiješio se pomalo gorko. Ali, sada ih rijetko vidim. Slegnuo je ramenima. No, idemo van malo skicirati. Anna je izišla za njim. Ovdje će biti sasvim dobro. Vidite one grmove, glog, visoko stablo iza njega. Da vidimo što ćete napraviti od toga. Anna je počela brzo skicirati, primjećujući tek nakon nekog vremena da je Johannes svoj blok bacio na tlo i da nemirno hoda amotamo. Vi ne želite crtati, Johannes? upitala je tiho. Uzvratio joj je pogled. Ne. Učinilo joj se da su mu usne zadrhtale. Ali, rekli ste da ćete slikati mene promrmljala je. Hoćete li plivati sa mnom, Anna? Šokirano ga je pogledala. Ne, ne, ne mogu. Molim vas, Anna, nitko neće znati. Protrljao je oči. Potrebno mi je da zaboravim, Anna. Ne mogu slikati dok ne zaboravim. Lice mu je izgledalo izmučeno. Jučer mi se učinilo da ste mi pomogli... Prekinuo se upola rečenice, slegnuo ramenima i bezvoljno se počeo udaljavati. Anna je osjetila kako joj se oči pune suzama dok ga je promatrala. Zadrhtala je unatoč toplini. Kao da je donijela odluku. Polako je otišla do zakrivenog travnatog humka, svukla hlače, počela raskopčavati košulju, predomislila se i skočila u vodu. Tek kad je već prilično otplivala, čula ga je iza sebe, a onda, prije nego što se dospjela okrenuti, iz dubine kraj nje pojavila se vitka ruka. Na licu mu je vidjela zanesen osmijeh. Hvala vam prošaptao je. Onda je opet zaronio, stvarajući niz malih valova oko nje, pa izronio malo dalje, mahnuo joj i opet nestao. Za nekoliko trenutaka opet je bio kraj nje. Hoćemo se utrkivati natrag? Kimnula je, spremno reagirajući na njegov djetinjasti izazov i radost na njegovu licu. Brzo je plivala, jednako brzo kao on, a tjelesni je napor zbrisao i zadnje tragove zabrinutosti sve dok bez daha nisu istodobno stigli do obale. Tek kad se popela do humka prije njega, palo joj je na um da bi on mogao biti gol kao i one noći kad ga je prvi put vidjela. Anna se bacila na tlo i stisnula oči. Jače od vlastitog daha čula je pljuskanje vode dok je izlazio na obalu, šuštanje trave dok je prilazio. A onda ništa osim glasanja skakavaca u visokoj travi, cvrkuta ptica, zujanja punašne pčele koja je slijetala na mak. Anna je ležala jedva se usuđujući disati, puštajući da je ispuni toplina zemlje i da joj sunce prži leđa. Obuzela ju je pospanost. A onda je osjetila prste na vratu kako joj nježno podižu kosu i dodir usnica. Prošle su je srsi. Prsti i usne, nježni poput Katarininih, mislila je pospano, sjetivši se tek kad je izvinula ramena u odgovor da Katarina nije tu. Molim vas, ne dodirujte me, Johannes, molim vas mrmljala je. Obećali ste. Ispustio je nekakav oštar zvuk, ne sasvim smijeh. Nekoć sam mislio da sam kadar biti nadčovjek promucao je. Sad više nisam uvijek siguran ni da sam čovjek. Anna je podigla glavu i pogledala ga. Sjedio je kraj nje, golih prsa, u hlačama, s blokom za skiciranje u krilu. Boja glasa mu se promijenila kad joj je pogledao u oči. Molim vas, okrenite se, Anna rekao je tiho. Vaše će me oči podsjetiti. Crtate me? upitala je. Počinjem. Sagnula se da vidi crtež, ali on ga je zakrio rukama. Ne, još ne. Anna se ponovno ispružila naslanjajući glavu na jednu ruku, gledajući ga ispod poluspuštenih kapaka. Ispod njegovog desnog ramena vidjela je zadebljanje, modrocrne točke. Trgnula se. Nije joj rekao da je bio ranjen. Što je, Anna? Primijetio je njezinu uznemirenost. Ništa. Sklopila je oči i čekala da čuje grebanje njegove olovke po papiru. Začulo se, ali se nakon trenutka prekinulo. Samo ovo, Anna, zbog kompozicije. Glas mu je bio blago ironičan i prije nego što
je shvatila što misli, otkopčao joj je nekoliko gumba na košulji i razgrnuo je tako da su njezine grudi bile napola otkrivene. Čula je njegov duboki uzdah, pa svoj. Uhvatio je njezinu isrpuženu ruku, pogledao je u oči. Njegov ju je pogled pekao. Nije se mogla ni pomaknuti. Molim vas, Anna ponovio je. Znam, ali pretvarajte se da ste netko drugi. Da se ne poznajemo. Da ste model koji sam unajmio. Nasmijao se. Da, model. Ta ju je pomisao zaintrigirala. Postati netko drugi. Da. Opet se ispružila, uživajući u toplini sunca na koži, osjećajući njegov dodir iako ga više nije bilo. Znate, Anna rekao je nakon nekoliko trenutaka u tijelu nema ničega sramotnog. Kako bi nešto tako lijepo moglo biti sramotno? Možda može biti malo sramežljivosti, ali ne sramote. Naglo je ustala. Ja se ne sramim rekla je odlučno. Čudno ju je pogledao. Možda imate pravo. Stvar je samo u tome što... znate, Bruno. To nije u redu. Počela se pokrivati košuljom. Zaustavio ju je. Vi niste Anna, sjećate se? nasmijao se. Ne, nisam Anna pristala je na igru. Nisam Anna. Ispružila se, istegnula uživajući u dodiru trave, šapatu povjetarca. Nije znala koliko je vremena prošlo, ali odjedanput više nije čula olovku. Jesam li sad opet Anna? upitala je i podigla se na lakat, vidjela da je on ispružen kraj nje. Da. Uperio je svoj užareni pogled u nju. Opet ste Anna. Lijeno se nasmiješio. Pogledala ga je. Lice mu je bilo opušteno, opet dječačko kakvo je bilo kad ga je prvi put vidjela, s dugim, elegantnim vratom, jakim mišićima na ramenima, dlakavim prsima, napetom kožom tamo gdje su mu hlače komotno sjedile oko struka. Iznenada je prošaptala Smijem li vas dodirnuti? Nije čekala odgovor. Spustila je ruku na njegovu toplu kožu i lagano je gladila. Johannes se nije bunio. Kao da su nad njim zalepetala krila, a krv mu je kolala tijelom vrelinom koje se više nije ni sjećao. Zaustavio joj je ruku. Anna rekao je napuklim glasom. Ako vi budete dodirivali mene, i ja ću vas. Pogledala ga je u tamne oči sa žutim točkicama. Samo ovaj put prošaptala je i spustila usnice na njegove. Zagrlio ju je, uživajući u poljupcu, vlažnom i mirisnom, opet s okusom bresaka dodirnuo je svilenu kožu na njezinim leđima, tako čvrstu a ipak mekanu, osjetio težinu njezina tijela na njegovu, oble grudi, tvrde u dodiru s njegovim prsima. Ona kao da je prela, poput velike mačke. Zastenjao je i izdignuo se prema njoj i protiv volje, osjećajući oblinu njezina brežuljka. Odmaknula se od njega, otvorenih usta, dašćući. Sada je dosta, Johannes. Nisam to smjela. Navukla je grube, bezoblične hlače. Više ne smijete dodirivati Annu nasmiješila se sanjarski ali, možete slikati svoj model. Sljedećih dana sve se odvijalo ustaljenim ritmom. Ustajali su rano, radili s Trblom do objeda, zajedno jeli i onda odlazili do kućice za čamce, plivali ili veslali do sredine jezera. Onda ju je Johannes slikao na travnatom humku. Radio je najprije olovkom, pa raznim tintama pa pastelnim bojama, upoznavajući obrise i obline njezina tijela, nagle, impulsivne promjene raspoloženja, igru izraza lica kad bi nadvila glavu nad cvijet gloga ili kad nije mogla nacrtati što je željela. Jer, često je i ona istodobno crtala, dobrim dijelom prihvaćajući njegove savjete, smijući se onim svojim slobodnim smijehom, posve usredotočena. Vi niste model, vi ste muza rekao joj je a ona se blistavo nasmiješila. Nije ju dodirivao, držao se svoje strane pogodbe, ali katkad bi je ovlaš dotaknuo dok bi joj odmicao bujnu kosu s lica ili vodio olovku koju je držala. Kasno poslijepodne, ako u vrtu nije bilo posla, katkad su jahali ili se šetali, istražujući okolicu. A navečer, poslije večere, vratili bi se u kućicu za čamce i Johannes bi je podučavao radu s uljem. Ili bi samo čavrljali. Kako su dani prolazili, Johannes je osjećao da se ratne uspomene povlače, da počinje zacjeljivati iznutra. O budućnosti nije htio razmišljati. Kao da je vrijeme stalo, u tom vrtu, u njihovu privatnom edenu. Osjećao je neku vrstu strahopoštovanja prema Anni. Ne strah, nego poštovanje prema njezinoj ljepoti koje kao da uopće nije bila svjesna, i još veće poštovanje prema onome što je nazivao njezinom prirodnošću, spontanošću. Kao da je nisu iskvarile društvene norme i svakodnevna licemjerja. Posjedovala je unutarnji integritet koji nije imao veze ni sa kakvim sustavnim načelima, pa je uvijek vjerovao da misli ono što govori.
Katkad je mislio da više nego itko koga je prije upoznao ona ima dara za sam život. Dao bi sve na svijetu da vodi ljubav s njom, da upozna najdublje tajne njezina užitka, zagonetne pokrete koji je čine onim što jest. Ali, odveć ju je poštovao da bi forsirao. Osim toga, katkad bi tužno pomislio, nema joj što ponuditi. Kad bi mu pozirala a njegova bi želja za njom postala prevelika, otišao bi i trčao i trčao sve dok ga ne bi prošlo te joj se vratio poput prekorena školarca. Pitao se sluti li ona uopće što se događa u njemu. Iako je znao, ne samo po tome kako ga je onaj put dodirivala, nego i po stotinu drugih sitnih znakova, da mu je želja uzvraćena. To ga je poticalo na rad, omogućavalo da mu mašta i prsti istodobno rade energijom koju nije vjerovao da će ikad više iskusiti. U rane jutarnje sate u petak, dvanaest dana nakon što je došao, Johannesa su probudili zvuci grmljavine. Pogledao je kroz mali prozor kućice za čamce i vidio munje na mračnom nebu. Domalo će se spustiti pljusak i možda, bude li sreće, potrajati barem do sredine poslijepodneva, tako da ga Trbl neće trebati. Sjajnih očiju, brzo je u torbu natrpao boje i kistove i veliki smotani crtež koji je čekao da ga doradi. Onda je pohitao u kuću, ostavio stvari u novom krilu i potrčao u spremište, u kojem, znao je, vreće gipsa stoje još od prije rata. Morao je otići dva puta da dovuče materijal i ljestve u kuću, ali uspio je upravo prije nego što su počele padati prve kapi. Do zore je nanio prvi sloj gipsa na dio ispod jednog od lukova. Kad je Anna sišla na doručak, dio zida bio je prekriven crvenkastosmeđim crežom. Zapanjeno ga je pogledala. Što to radite? Johannes joj se nasmiješio s vrha ljestava. Jednom sam Klausu obećao fresku i napokon sam je spreman napraviti. Ne mogu stati moram raditi dok je gips mokar. Otišla je ali se gotovo odmah vratila noseći zdjelicu toplog mlijeka i pecivo. Doručak? Za trenutak. Spustila je pladanj na stol, sjela i gledala ga. Fascinirali su je njegovi brzi, strastveni potezi, sigurnost njegovih kretnji. Kad je sišao s ljestava da na brzinu doručkuje, upitao je Sviđa vam se? Jer, to ste vi. Vidjet ćete, samo još malo. Opet se popeo na ljestve. Promatrala ga je cijelo jutro, vidjela kako se u crvenom okeru oblikuje njezin lik ispružen na travi, okružen cvijećem, a kosa joj urasta u tlo. Zatim je Johannes prekrio dio slike još jednim premazom gipsa. A sada boje. Trebao bih barem ovaj dio završiti do večeras. Protrljao je ramena i razgibao vrat. Gotovo je jednako naporno kao kopanje. Nasmiješio joj se. Nadajmo se samo da se zbog vremena neće oljuštiti do sljedećeg tjedna. Počeo je nanositi boje, prvo zelenu, gotovo plavu pa žarko žutu, pa za put boju breskve, cvijeće crveno kao mak i sniježnobijeli glog u kasno poslijepodne. Nakon nekog vremena, oči su joj se napunile suzama, ni sama nije znala zašto. Brzo ću se vratiti rekla je tiho. Samo moram pregledati imanje. Kiša je prestala, ali je nebo i dalje bilo puno tamnih oblaka, a tlo joj je šljapkalo pod nogama. U izmaglici koju sebi nije mogla objasniti nahranila je koze, odnijela konjima svježeg sijena i onda se prošetala do jezera. Tamo je zgranuto stala. Suze koje je potiskivala sad su potekle. Grom je raspolovio stari hrast. Debela grana i dio debla pali su preko glogova grmlja nasred njihovog skrivenog humka. Sad je bio opustošen, izložen kao i blijedi godovi stabla. Dotaknula je koru i stresla se. Polako se vratila u kuću. To je znak, pomislila je. Bila je odveć bezbrižna, odveć sretna. Nije htjela ometati Johannesa, ali nije odoljela da mu ne kaže. Pogledao ju je s ljestava. Bit ću gotov za satdva, pa ćemo ga onda pogledati. Dobro. Glas joj je napukao. Anna, Anna brzo se spustio niz ljestve što je? Nikad je nije vidio tako očajnu. Pojurila je u njegovo naručje i plakala tako jako da se sva tresla od jecaja. On joj je milovao kosu, ljubio njezine suze i ponovno i ponovno je pitao Što se dogodilo, Anna? Reci mi. Ali, ostala je nijema. Čvrsto ju je držao i dok ju je držao, u njemu se probudila strast, tako žarko da mu se činilo da će ga ugušiti. Pogledao ju je u suzne oči. Ne znam hoću li moći još dugo izdržati ovako, Anna. Morat ću otići. Otišao je u kut sobe, okrenuo joj leđa i prekrio lice rukama. U tom su trenutku oboje začuli zvuk automobila kako trubi. Bruno promrmljala je Anna. Blijeda i slaba, otrčala je u svoju sobu. Dvadeset minuta poslije sišla je u lijepi pastelni salon. Oprala je lice,
odjenula muslinsku bluzu s visokim ovratnikom i široku suknju, uredila kosu. Pružila je ruke svome mužu. Oprosti što si me morao čekati, Bruno. Htjela sam se urediti za tebe. Imamo toliko posla da smo postali pomalo nemarni. Prekrasno izgledaš, Anna. Pravi odmor za umorne oči. Privukao ju je u zagrljaj i poljubio u kosu. Oslonila se na njegovo čvrsto tijelo. Bruno, pomislila je, bedem između mene i Johannesa. Podigla je lice prema njemu i bolje ga pogledala. Stvarno izgledaš umorno, Bruno. Nasmiješio se. Dugo sam vozio. Kiša je bila grozna. A cesta prepuna vojnika. Kao da ih je na dopustu jednako koliko i na bojišnici. Nasmijao se pomalo turobno. U jednom trenutku su mi četvorica bila u automobilu. Ne bi bilo u redu da ih nisam odvezao kamo su željeli ići. Anna je sjela kraj njega. I Johannes Bahr je na dopustu. Ranjen je na bojišnici. Spava u kućici za čamce. Izgovorila je to što je ležernije mogla, zadovoljna što se nije zaplela. Je li? Bruno se zavalio u sofu. Jadnik. Ipak, sretan je što je živ. U tim prvim bitkama poginulo je više Nijemaca nego što nam žele priznati. Turobno se zagledao u daljinu. Ali, nećemo kvariti ovih nekoliko dana zajedno razgovorima o ratu. Nasmiješio joj se. Kako si ti, malena moja? Čini mi se da si još ljepša nego prije. Anna se nasmijala. Zacijelo od rada. Odbrojavala je na prste Mrkve, repa, grah, cikla, krumpir, jabuke sve smo to obavili. Ali, Bruno, oh, kako sam grozna skočila je na noge nisam ti ni piće ponudila a ti si tako umoran. Rado bih popio čašicu rakije, draga. Pratio ju je pogledom. Da, umoran je, pomislio je, umoran do kostiju. Umoran od beskrajnih i vjerojatno uzaludnih pokušaja da spasi svoje preostale tvornice, umoran od razmetljivosti rata, šupljih domoljubnih slogana u tisku, umoran od mržnje. Dok je vani bijesnio rat, pojedini narodi unutar Habsburškog carstva bjesnili su jedni protiv drugih. Zemljom se širio val pangermanizma, s velikim govorima o nadmoći i čistoći. Gdje je tu mjesto njemu, Židovu? Nekoć je bio ponosan na svoj rodni grad, bez obzira na sve njegove probleme, smatrao ga je međunarodnom prijestolnicom s mješavinom naroda, lijenom tolerancijom, izvrsnim tiskom, obiljem umjetnosti i ideja. Ali sada, nakon dvije godine rata, sve se pretvorilo u mržnju i uskogrudnost. Popio je rakiju naiskap i slijepo se nasmiješio Anni. Da, sad je već gotovo odveć umoran za sve to. Prisilio se da se usredotoči na to lijepo lice. Možda bi je trebao zamoliti da se vrati s njim u Beč. Ona bi ga razvedrila. Ne, ne, pomislio je zatim, sjećajući se kako je te zime izgledala ispaćeno. Bilo bi to odveć sebično. Možda bi se htio osvježiti i odmoriti prije večere, Bruno. Gospođa Trbl leti po kuhinji poput poludjele kokoši, ne zna čega bi se prvo uhvatila da ti poželi dobrodošlicu. Morala bih joj pomoći. Da, tako bi možda bilo najbolje. Potapšao ju je po ruci i popio još jednu rakiju. Soba ti je spremna. Za to se pobrinula. Bruno se umorno popeo uza stube. Već je osjećao kako tone u san. Stol je bio postavljen u svečanoj blagovaonici. Gospođa Trbl je inzistirala na tome, htjela je najbolji svijećnjak i najbolji pribor za jelo. Za to je vrijeme stari Trbl otišao javiti Johannesu u kućici za čamce da imaju gosta i da će večera biti točno u osam. Anna ga nije zaustavila. Unatoč tome, Johannes je malo zakasnio. Odvratila je pogled, ne znajući kako da ga pozdravi. Ali, Bruno je bio vrlo srdačan. Pružio je svoju veliku ruku i toplo stisnuo Johannesovu. Zacijelo je olakšanje biti ovdje nakon bojišnice. Pomalo kao u raju. Johannes ga je čudno pogledao. Da, upravo tako složio se. Čujem od Anne da ste bili ranjeni. Žao mi je. Oh Johannes je slegnuo ramenima. Prošao sam bolje od većine. Pogledao je Annu. Drobila je kruh nad tanjurom spuštena pogleda. Savršena supruga. Činilo mu se da će mu srce puknuti. Ali, nije se mogao natjerati da mrzi Adlera. Nije znao je li se promijenio Bruno ili on ili je sve to posljedica otupljujućeg učinka rata, ali više nije prema njemu osjećao neprijateljstvo kao prije. Sad je govorio o istočnoj bojišnici i Austrijancima. Upravo sam došao iz Lemberga. Tamo je posvemašnji kaos. Jesam li ti rekao, draga? Anna je odmahnula glavom. Uzrujala se već na spomen toga grada.
Pa, kako znate, Austrijanci su ga ponovno zauzeli od Rusa. A moja je tvornica pretvorena u vojarnu. Čovjek bi očekivao da će htjeti nastaviti s proizvodnjom čelika. No, praktičnost nikad nije bila osobito visoko na popisu prioriteta moje domovine. Doduše, sve je razrušeno i ostale su samo žene i starci koji bi mogli raditi, a novac nikoga ne zanima. Samo hrana. Turobno je odmahnuo glavom i popio pola čaše vina. Ali, što sam ono htio reći? Da, vojarna. I kaos. Polovica vojnika ne razumije što govore časnici i obratno. Povjerljivo je stišao glas. Dok sam bio tamo, neki se poručnik ubio nakon što ga vojnici nisu poslušali. Jednostavno to više nije mogao podnijeti. Johannesu se svidjela Brunina govorljivost. Nije kao u njemačkoj vojsci, zar ne? Ne složio se Johannes. Mi se savršeno razumijemo. Pod uvjetom da se čujemo. Bruno se počeo smijati pa se prekinuo. Važno je još se moći našaliti, nije li tako? Oboje ih je upitno pogledao. Katkad, kad sam u društvu svojih znanaca, samo se ja nasmijem. I vidim da me srdito gledaju. Znam što želite reći. Johannes mu se pridružio u smijehu. Kucnuli su se i ispili vino. Bruno je zamišljeno žvakao meso koje je glumilo govedinu. Kako god rat završio, ne vjerujem da će Carstvo opstati. Možda je tako i najbolje. Kad jednu poreznu prijavu obrađuju dvadeset tri birokrata, onda nešto ozbiljno nije u redu, ne mislite li i vi tako? Johannes se nasmijao i kimnuo. I kad zemlja ima tri milijuna državnih službenika i mnogo više troši na birokraciju nego na vojsku, ne bi smjela u rat! Bruno je iskapio vino i svima dolio još. Ali, možda sam drzak. Ne daj Bože da ja solim pamet sposobnijima od sebe. Jednom ćemo im to morati reći. Johannesov se ton promijenio. Još ste revolucionar, jelte, Johannes? Smijem vas tako oslovljavati? Ako ovaj rat ikada završi, moglo bi se čak dogoditi da prijeđem na vašu stranu. Iznenada se doimao napeto. Ali, ne znam što bih mislio o revolucionarima. Imaju grozne manire. Je li vam Anna pričala o svojoj maloj pustolovini? Držala se kao prava junakinja. Pogledao je svoju ženu s poštovanjem i podigao čašu. Za Annu. Mahnuo je Johannesu da i on podigne čašu, što je ovaj i učinio, premda mu je ruka podrhtavala. Za Annu promrmljao je. Što se dogodilo? Nije vam pričala? Ne voli se sjećati vlastite hrabrosti. Anna je porumenjela. Ti si bio hrabar, ne ja. Ah, ali ja sam ih znao. Bruno je zatim sve ispričao Johannesu, koji je radoznalo gledao Annu. Dakako, dva mjeseca poslije obojica su unovačena i sad hrabro služe svome caru i koriste se svojim oružjem za bolju svrhu završio je Bruno priču upravo kad je gospođa Trbl ušla noseći veliku tortu od višanja. Ah, draga gospođo Trbl, pa vi ste i samu sebe nadmašili. Već mjesecima nisam tako dobro jeo hvalio ju je Bruno. Da, gospođo Trbl pridružila se i Anna. I morate nam se oboje pridružiti za desertom. Žena je pocrvenjela. Da, da, inzistiramo oglasili su se muškarci uglas. Dok su čavrljali, Johannes je pokušavao uhvatiti Annin pogled. Nije uspio. Odlučila je biti dobra supruga i izbjegavala ga je. To je, dakle, to, pomislio je. Sutra će otići. Osjećao se kao da još jedan dio njega umire. Šteta. Bio bi volio dovršiti onu fresku. S naporom je ustao. Moram se vratiti rekao je trudeći se da zvuči što uljudnije. Dopustite da vas malo otpratim, Johannes. Dobro bi mi došao svjež zrak. Anna, hoćeš li i ti s nama? Odmahnula je glavom. Ne, malo sam umorna. Oštro se nasmijala. Ovdje tako rano ustajemo. Sutra nećete progunđao je stari Trbl. Sutra nećete hodati naokolo u onim hlačama. Ne sad kad vam je muž tu. Anna je porumenjela. Ne, naravno da neću. Laku noć. Polako je izišla iz blagovaonice počela je trčati tek kad je došla do stuba. Bruno je ostavio Johannesa na pola puta do kućice za čamce, a onda se odšetao u suprotnom smjeru. Previše je popio i previše govorio. Nije baš bio dostojanstven. Ali, to mu se posljednjih mjeseci događalo sve češće. Udario je
nogom kamenčić na stazi. I njega hvata opće ludilo. Ipak, ova je večer bila posve ugodna. Uvijek mu je tako lijepo kad je sa svojom dragom Annom. A mladi Bahr nije ispao tako loš, možda katkad malo mrzovoljan, ali danas svi imaju dobrih razloga za mrzovolju. Bruno se nastavio šetati. Sad više nije bio nimalo pospan. Možda bi mogao otići k Anni. Ne, pričekat će malo, dok ona ne zaspi. Onda je se može do sita nagledati. Svaki put kad ju je vidio bila je sve ljepša. Možda... ali, ne. To doista nije potrebno. Više ga nije progonila želja za djetetom. Rat kao da je progutao budućnost zajedno s njegovom voljom. Da, tako nekako. Počela je padati laka kiša pa je Bruno požurio prema kući. Neko će vrijeme sjediti u knjižnici, naći neku Schnitzlerovu pripovijetku o kakvoj prodavačici ili nekog de Maupassanta koji će mu potaknuti maštu, odvratiti misli od rata. Ušao je u knjižnicu i razgledao police. Simmel, Weber, Blsche, niz prirodnjaka. Zar u toj kući nema lakog štiva? Napokon je našao svezak Balzaca na francuskom. Smjestio se u kožni naslonjač i počeo. Ali, riječi ga nisu privukle, a kad je sklopio oči, sve se zavrtjelo oko njega. Ustao je. Otići će u ono preveliko novo krilo koje Anna toliko voli i pogledati Klausovu zbirku rijetkih biljaka. Možda one bolje proživljavaju ovaj rat nego on. Bruno se tiho nasmijao. Otvorio je velika dvostruka vrata, potražio svjetiljku, spotaknuo se o nešto prije nego što ju je našao. Ljestve. Tu se nešto radi. Pogledao je posudice s bojama na podu. Možda onaj Bahr dovršava posao. Brunov je pogled odlutao uza zid. Freska. I ona nedovršena. Gledao je, a onda stisnuo šake. Anna. Bila je to Anna. Teško se spustio na najbliži stolac i s nevjericom zurio u sliku. Bila je gola, grudi razgoljenijih nego što ih je on ikada vidio, pokrivenih samo lelujavom travom. Sve se doimalo tako živim da mu se činilo kako bi se pomaknula kad bi je dotaknuo. Bruno je protrljao oči. Očigledno mu je pozirala. Gola. Preplavio ga je bijes. Skočio je sa stolca i primaknuo se. Ne, bilo je tu još i nešto više. To lice, zabačen vrat, rasuta kosa, poluzatvorene oči. Kao da je u ekstazi. Obuzela ga je bol, stisnula mu grlo. Zavrtjelo mu se u glavi. Taj izgled može značiti samo jedno. Vidio ga je na Lottinom licu. Ali, nikada, nikada na licu svoje žene. Njegova je žena spavala s Bahrom. Bruno je pričekao da mu ta pomisao sjedne, hodajući amotamo poput zvijeri u kavezu. Drolja. Iznenada je dograbio posudicu s bojom i bacio je svom snagom na sliku. Crvena boja rasula se preko Anninih grudi, nalik krvi. Gledao je kako se širi. Obična drolja, ponavljao je u sebi. A on je mislio da je tako čista, tako nevina, nikad je zapravo nije želio dodirnuti, nije ju želio zaprljati. Uz jauk koji kao da ga je raskolio, Bruno je požurio uza stube. Kako je mogla? Njegova Anna s drugim muškarcem. U glavi mu je bila zbrka kao da su se srušili temelji njegova života i da stupovi padaju posvuda oko njega. Jedva je disao, prašina ga je zasljepljivala. Vidio je samo onaj izraz ekstaze na njezinu licu. Njegova Anna, njegov anđeo, bila je drolja. Lupio je šakom po rukohvatu. Pokazat će on njoj, pokazat će joj kako se postupa s droljama. Otvorio je vrata njezine sobe. Mrak. Možda je upravo sada s njim, tamo vani, na travi. Naći će je, naći će ih oboje i raskomadati. Ne, ne. Prvo će razderati njezinu odjeću, sve ono frivolno donje rublje, spavaćice, sve čime se skrivala od njega. Drhtavom je rukom upalio svijeću na najbližem stolu. Ne, tu je, okreće se u krevetu, otvara oči. Bruno. Pružila je ruke prema njemu. Prava pravcata drolja. Svakoga će primiti. Svakoga. I dvojicu istodobno. Počeo je dahtati. Prišao joj je u nekoliko brzih koraka. Ošamario ju je i gledao kako joj se glava zanijela. Ali, nije ni pisnula. Da, znala je za što je kriva. Grešna bludnica. Strgnuo je plahte s kreveta i divljačkim joj pokretom rastrgnuo spavaćicu. Eto ih, tih grudi koje je onaj drugi naslikao, koje je milovao. Savršene. Gledao ih je očima toga drugog, vidio čvrsti trbuh, zlatnu put. Iznenada je osjetio da ima erekciju, tako čvrstu da su ga hlače grubo trljale. Bruno, što ti je? Opet taj glas, tako nježan, ali pokušavala se skriti od njegova pogleda zatežući spavaćicu oko sebe. Droljo! Riječ koja mu se neprekidno vrtjela po glavi napokon je izišla na usta. Ponavljao ju je i ponavljao dok je svlačio sako i hlače, dok je silom stavljao njezinu ruku na svoj izbočeni penis i pritiskao je svojom rukom. Od dodira njezinih prstiju, tako nježnih, zavrtjelo mu se u glavi. Ali, to nije bilo ono
što je želio, nije htio nikakvu lažnu nježnost. Zario je prste u njezina ramena i pritisnuo je dolje, na koljena. Uzmi ga stenjao je uzmi ga u usta. Podignula je glavu da ga pogleda, ali on nije htio pogledati u te lažljive oči. Uzmi ga. Ruka joj se stisnula oko njegovog penisa, a onda je osjetio kako se oko njega zatvaraju i njezine usne, tako vlažne, tako mekane. Zastenjao je. Da, znala je što treba činiti, drolja. Zatvorio je oči i zabio se u nju, čuo njezin jecaj, osjetio kako se usne povlače. Ne, još ne. Još ne. Odskočila je od njega, na krevet. Uhvatio joj je ruke i srušio, silom raširio noge. Kako je mekana, kako podatna. Prava drolja. Zabijao se i zabijao u nju, bolno, tako da je kažnjavanje i njega boljelo. Zgrabio je njezine grudi, grizao ih, jako, našao njezina usta i gurao jezik u njih. Lažljivica. Stavio joj je ruke oko vrata. Kako bi bilo lako slomiti ga. Ali, sad su njezine ruke bile ovijene oko njega, lupale ga po leđima, a u njoj je osjetio drhtaj kakav nikad prije nije. A onda je pritisak iz njegove kičme postajao sve jači i jači, obuzeo ga cijeloga i učinio bespomoćnim. Uz dahtaj se zabio u nju, gurao, gurao i stenjao Droljo, droljo. Lice joj je bilo obliveno suzama. Posrćući, utrnulih nogu, potražio je svoju odjeću. Nije ju htio pogledati, iako je, kao iz daljine, čuo kako doziva njegovo ime. Nekako je, unatoč snažnoj vrtoglavici, našao svoju sobu. Sjeo je na rub kreveta, pokrio lice rukama i bezglasno plakao. I Anna je plakala. Jecaji su je razdirali. Zašto, zašto joj je to učinio? Osjećala se poniženo. Posramljeno. Tijelo joj je bilo bolno, zaprljano. Znala je da je bio pijan. Nikad ga prije nije vidjela pijanog. Uvijek je bio tako pažljiv, tako obziran. Piće. Možda je stvar bila samo u tome, i u pritisku kojem je izložen. Ali, zašto ju je nazvao droljom? Zašto je nije htio pogledati u oči, zašto joj nije htio odgovoriti? Plakala je dok joj nije ponestalo suza. Onda je polako ustala i otišla se oprati. Noge su joj klecale. Ulila je vode u lavor. U malom zrcalu iznad umivaonika ugledala je svoj odraz. Oči su joj izgledale ranjeno, lice sablasno. Ali, bilo je nečega oko njezinih bolnih, razdvojenih usnica. Pomnije je pogledala svoje suzama obliveno lice i onda prepoznala o čemu je riječ. Freska. Zacijelo je vidio fresku. Nije smjela dopustiti Johannesu da je naslika. Ali, začudo, dok je gledala kako se slika oblikuje na zidu, nije mislila da je to ona nego samo nešto lijepo. Ali, Bruno bi, dakako, pomislio da... Anna se počela nekontrolirano tresti. U misli joj je doletio prizor iz Otella. Gledala je operu ne tako davno, vidjela kako Otello steže ruke oko Desdemonina vrata kao što je Bruno stegnuo nju. Još je osjećala pritisak njegovih prstiju. Ali, ona nije Desdemona. Još je živa. A nije ni nevina, ne u Bruninim očima. Pa je našao kaznu koja odgovara grijehu koji je mislio da je počinila. Poniženje tijela zbog tjelesnog grijeha. Kako je samo hladno, hladno kao u grobu. Navukla je deku. Johannes je rekao da u tijelu nema sramote, ali ona se sad osjećala posramljeno. Strašno, užasno posramljeno. Sutra neće moći Bruni pogledati u oči. Možda nikad više. Anna se stisnula na krevetu i bezglasno plakala. Utonula je u san, u niz prizora njezin lik kako lebdi na zavojitom zidu, ne, ne, ne, na travi, a na nju pada raskoljeno stablo. Ne, ne stablo nego Bruno, lica golemog među granama, čokoladnih očiju sada pretvorenih u kamen, u hladni granit. To joj se lice približavalo, morala se pomaknuti, pobjeći, jer će se inače i ona pretvoriti u kamen, ali nije mogla. Noge su joj bile kao od betona, strahom prikovane za tlo. Prestani, Bruno, to sam ja, vikala je, ali joj krik nije dopirao do usana koje su se već skamenile, a on je padao na nju, sve bliže. Bruno. Ali, ujutro Brune više nije bilo. Našla je pisamce koje joj je gurnuo ispod vrata. Nejasno, srdito, gorko pisamce. Zbogom, Anna, pisalo je. Budeš li se ikada morala vratiti u Beč, otkrit ćeš na svoje zadovoljstvo da me nema. Stresla se. To je bilo sve. To je bio kraj njezina braka. Pogledala je kroz prozor u vrt vlažan od kiše. On se sad vozi po toj kiši, zgrbljen nad upravljačem. Sve dalje od nje. Bruno, njezin bedem. Počela se smijati čudnim smijehom koji je odzvanjao po sobi. Iznenada, žestinom koju nije ni znala da posjeduje, strgnula je posteljinu s kreveta, bacila je na hrpu i otišla potražiti čistu te njome presvukla krevet. Onda se zavukla u njega i navukla pokrivač preko glave, misleći, premda je znala da je to djetinjasto, da će se, ako dovoljno dugo bude mirno ležala, ako bude spavala stotinu godina poput kakve princeze iz bajke, sve promijeniti. Nije znala koliko je vremena prošlo kad je začula kucanje na vratima. Osjećala
se kao od olova, kao drogirana. Gospođa Trbl, pomislila je i promrmljala Uđite. Ali, pred njom je stajao Johannes. Bio je u odori pa je odmah znala što joj je došao reći. Nisam vas nigdje mogao naći. Glas mu je bio hladan. A ni ikoga drugog. Zato sam došao gore. Da se oprostite. Kimnuo je. Anna se ponovno nasmijala onim čudnim smijehom. Dvojica u istom danu. Zavukla se pod pokrivač. Zbogom, Johannes promrmljala je i čula kako se vrata zatvaraju. Ponovno suze. Pustila je da teku. Kako to mislite, dvojica u istom danu? Još je bio tu. Progutala je suze. Bruno je otišao promucala je. Odmaknuo je pokrivač s njezina lica. Kamo je otišao? Anna je slegnula ramenima. Ostavio me. Zarila je lice u jastuk. Primio ju je za ruku i nježno je pomilovao. Zašto, Anna? upitao je nakon nekoliko trenutaka. Zbog freske? Ne znam. Pogledala ga je i zadrhtala. Privio ju je u zagrljaj. Tražio sam vas tamo i vidio je. Netko je bacio crvenu boju na nju. Jadna Anna. Za sve sam ja kriv. Privila se uz njegovu grubu jaknu, želeći osjetiti njegovu toplinu. I to vas je jako pogodilo, zar ne? Pogodilo me rekla je gledajući ga u oči, nesposobna lagati. Pisat ću mu. Uvjerljivo pismo. Možda to pomogne. Glas mu je bio hladan. Ustao je. Ne idite, Johannes. Molim vas, ne idite. Pružila je ruku prema njemu. Primio ju je. Ali, ako ostanem... Gledao ju je žarom koji kao da ju je probadao. Ostani rekla je tiho. Okrenuo se prema vratima i njoj je na trenutak zastalo srce. Ipak će otići. Onda je čula kako ključ škljoca u ključanici. Vratio se k njoj. Anna, moja Anna. Zario je lice u njezinu kosu i nježno je ljubio, polako se primičući njezinim usnama. Predala se toj nježnosti tijelo joj je brujalo od njegova dodira uzvraćala mu milovanje, poticala ga kao što je on poticao nju pomogla mu se svući, doticala, doticala, gledala njegove udove, vidjela, osjetila njegovu radost u svojem tijelu tako jako da joj se učinilo kako će se onesvijestiti od užitka. A onda, kad je ušao u nju, polako, tako polako, tako izazovno da joj se činilo kako se rastapa, prošaptala je Mislim da te volim, Johannes. Mislim da znam što to znači. Nasmiješio se oči su mu bile tako bistre da joj se činilo kao da gleda u najmodrije nebo. A onda je prekrio njezine usne svojima, zario se dublje u nju istražujući i trljajući dok nije kriknula. Voli me, Anna, voli me kao onog dana na travi šaptao joj je na uho dok ju je njegov topli dah škakljao. Preokrenuo ju je tako da je ona ležala na njemu. Poljubila ga je u prsa. Izvio se prema njoj, izvio se tako visoko da joj se učinilo kako se njezino tijelo otvara, pretače u njega kao i on u nju i nešto doziva njezino ime, njegovo ime, Johannes, Johannes, Anna, Anna. Poslije je ležala u njegovu naručju osjećajući njegovu vlažnost, gledajući u komadiće plavoga na nebu koje se razvedravalo. Mogao bih te voljeti zauvijek prošaptao je. Okrenula se prema njemu, pomilovala mu lice i prsa, ožiljak. Ali.. Ali imam samo deset dana nasmiješio se drhtavim usnama. Onda ćemo deset dana morati pretvoriti u vječnost. Ozbiljno ga je pogledala. Da, Anna moja. Morat ćemo učiniti upravo to. SEDAM Nitko nije došao pred Annu kad se tog poslijepodneva potkraj studenog 1916. godine vratila kući. Beč je pod olovnosivim nebom bio zavijen u žalost. Pred kućom se šetala samo sićušna mačkica i mijaukala. Slijedila ju je kroz vrata, sklupčala se između njezinih kovčega u dizalu i ušla pred njom u prazni stan. Dok se osvrtala, Anna je susprezala suze koje su joj tih dana ionako prečesto navirale na oči. Sablasne bijele plahte pokrivale su sofe i naslonjače. Nekoć ulašteno pokućstvo bilo je prekriveno prašinom. Palme su poprimile pustinjski žutu boju i pretvorile se u spomenik vlastitom prošlom životu. Anna je podigla mačkicu u naručje i rastreseno je milovala. Pa, nekako ćemo se morati snaći, nije li tako? promrmljala je.
Nije ni očekivala neku dobrodošlicu. Ali, nije znala da je Bruno posve zatvorio stan. Možda nije trebala ni odlaziti iz Seehafena, premda i nije imala mnogo izbora sad kad je došla zima i kad tamo više nije bilo posla. Ionako je predugo ostala. Bettina je, praktična kao i uvijek, rekla još prije više od mjesec dana, kad su magle sakrile planine i sve ostalo, da će ubrzo veliku kuću morati zatvoriti preko zime. Gorivo je sad odveć skupocjeno da bi se tratilo bez potrebe. Anna, doduše, nije ni koristila velike peći navečer bi se jednostavno zamotala u stare kapute. Gospođa Trbl ju je počela čudno pogledavati jednom ju je čak pitala želi li im se pridružiti u toploj kućici pokraj staja. Prošla su tri mjeseca, a Johannes se nije javljao. Ovaj put su joj suze ipak navrle. Možda je poginuo, a nitko se ne bi sjetio nju obavijestiti. Ali ne, o tome ne želi ni misliti. Upozorio ju je da joj neće pisati. One posljednje zajedničke večeri rekao je točno se sjećala njegovih riječi Neću se moći boriti ako budem mislio na tebe, Anna. Bojat ću se smrti. A strah priziva smrt. Vidio sam to. Najprije odu oni koji imaju što izgubiti. Anni se stisnulo grlo. Ona je na njega, dakako, mislila. Neprestano. Ne, zapravo nije mislila. To je pogrešna riječ. Osjećala ga je u valovima jezera koji su joj oplahivali tijelo, u šuškanju visoke trave, u vjetru koji joj je mrsio kosu. Prvih tjedana nakon što je otišao bio je posvuda u kući, u vrtu, u njoj tako da nije osjećala razdvojenost. A onda, s prvim hladoćama, on je odjednom nestao, tako da se osjećala kao polovica osobe, pokradena, slaba. Kao da se u njoj otvorila praznina, a ta je praznina bila njegova odsutnost. Ali, to je bio tajni prostor, a svojom se praktičnom stranom brinula zbog drugih stvari. Glavna od njih bio je Bruno. Anna je nježno spustila mačkicu na pod i počela raspremati, skidati plahte sa sofa, tražiti krpe za brisanje prašine. Kako malo zna o vođenju kućanstva! Neugodna nesposobnost na koju bi se Bettina nasmijala. Bettina. Anni je smetala njezina nazočnost kad je došla na samo nekoliko dana u Seehafen s malim Maxom. Htjela je Johannesa imati samo za sebe u tom kratkom vremenu koje su imali. Još se pitala je li Bettina zamijetila što je među njima. Ne, možda nije. Bila je tako zaokupljena izvlačenjem svake pojedinosti o ratu iz Johannesa da gotovo nije ni dospjela išta drugo zamijetiti. I više je doznala za tih nekoliko dana nego Anna za nekoliko tjedana. Johannes je opušteno govorio, kuštrajući malom Maxu kosu, spuštajući se na sve četiri da potraži igračke. Anna je zbog toga bila trunku ljubomorna, ali bi navečer, ležeći u njegovu naručju, zaboravila sve drugo. Gledala je kako mačkica gricka sir koji je donijela iz Seehafena. Morat će kupiti nešto hrane, a i to je problem. Imala je tako malo novca. Nije se usudila reći Bettini. Nije joj se usudila reći ni što se dogodilo s Brunom. Još odonda joj se nije javio. Pisala mu je, dakako, i javila da se vraća. Možda nije dobio pismo. Ovih dana je pošta tako nepouzdana. A onda, možda i nije u Beču. Nije znala je li mu Johannes pisao kako je namjeravao. I što bi mu rekao nakon svega što se dogodilo? Anna je ustala. Najprije mora nazvati tetu Hermine. A sutra će potražiti nekakav posao. Nesigurno je podigla slušalicu i odahnula kad je čula signal. Barem nije isključen. A glas njezine tete, kad se javila, bio je prijekoran i srdit kao i uvijek. Zašto te tako dugo nije bilo? Nije čekala odgovor. Sve sam starija, a danas je sve tako teško. Moraš me češće posjećivati. Ali, barem ćeš večeras doći. I neka svakako s tobom dođe i onaj tvoj muž. Tjednima pokušavam stupiti u vezu s njim, ostavljam mu poruke u uredu. U sedam. Nemoj zakasniti. Spustila je slušalicu prije nego što je Anna dospjela išta reći. Anna se nasmijala i pogledala telefon barem se nešto u njezinu svijetu nije nimalo promijenilo. Krenula je na vrijeme, tramvajem kako bi uštedjela, a onda pješice, unatoč kiši. Sve je izgledalo turobno. Ali, prisjetila se, Beč je u žalosti. Franjo Josip je umro i premda su mnogi priželjkivali da se to dogodilo i prije, grad je bio obavijen velom melankolije. Neke su kavane bile zatvorene. Ljudi su užurbano hodali ulicama ne gledajući se. U zraku se osjećao miris ustajalosti, sve većeg siromaštva koje se širilo od prosjaka i sve ih pomalo obuhvaćalo. I Anna je hodala brzo, gledajući u pločnik. Čak ni u tetinoj kući nije više sve bilo isto. Više nije bilo sluge koji je otvarao vrata. Došla je samo sobarica i pomogla joj svući ogrtač.
Ali, teta je i dalje kraljevski sjedila u svojem omiljenom naslonjaču. Anna, napokon. Pružila je obraz na poljubac. Da te pogledam. Hmm, malo si blijeda. Prinijela je cvikere očima i kritički promotrila nećakinju od glave do pete. I još uvijek bez djece. Anni se stisnulo grlo. Bilo joj je drago što je salon bio gotovo prazan. Teta je zamijetila njezin pogled. Večeras nas nema mnogo. Svi moji časnici imaju drugog posla nasmijala se glasno osim starog von Effinghena. On je umirovljen. Gotovo je posve gluh, valjda zato. Njezino napudrano lice razvuklo se u osmijeh. Zato mi treba Bruno. Gdje je taj tvoj muž? Nisam sigurna promrmljala je Anna. Što? Govori glasnije, djevojko. Nisam više mlada. Ah teta joj je pogledala iza leđa evo ga. Zašto mi to nisi odmah rekla? Anna je problijedila. Nije se usudila okrenuti. Vidjela je Bruna samo kao siluetu koja se sagnula da poljubi tetinu ruku, a onda se kruto okrenula prema njoj. Zdravo, Anna rekao je tiho. Nije mogla vjerovati koliko se promijenio. Kao da se pretvorio u vlastitu sablast. Kosa i brkovi bili su mu posve sijedi. Sjaj je nestao iz očiju, put mu je bila žućkasta i labavo visjela. Zdravo, Bruno prošaptala je susprežući suze. To mu je ona učinila, ona sa svojom bezobzirnom sebičnošću. Htjela ga je zagrliti, utješiti, ali on se već udaljio od nje, sje kraj tete i slušao je, gledajući drugamo. Kako će razgovarati s njim? On ne želi ništa imati s njom. Salon se počeo popunjavati. Anna se odmaknula. Mora se pridružiti ostalima, slušati što govore. Možda će netko znati za neki posao. Pozdravila se s nekoliko starih znanaca, pokušala uključiti u čavrljanje koje joj više nije išlo od ruke, slušala beskrajne priče o šezdeset osam godina slave Franje Josipa, turobna nagađanja o raspadu Carstva, o tome kako je Poljska stekla neovisnost, o pobunama u Berlinu zbog nestašice hrane. A onda se našao kraj nje, taj Brunin duh. Sad idem, Anna. Smijem li s tobom? Ako želiš. Gledao je kroz nju, u nešto na drugoj strani sobe. Hvala ti. Pozdravila se s tetom Herminom i obećala da će ponovno doći za koji dan, uzela ogrtač i sjela u auto kraj njega. A onda je, sa svakom ulicom kroz koju su prolazili, tišina bila sve teža i teža, dok ona to više nije mogla podnijeti. Bruno, hoćeš li kući sa mnom? Glas joj je pukao. To više nije moj dom rekao je otresito. Duboko je udahnula. Htjela bih... htjela bih razgovarati s tobom, Bruno. Nemamo mi jedno drugome što reći, Anna. Opet tišina i ona napetost. Nepodnošljivo. Anna je otvorila prozor. Onda je pročistio grlo. Bio bih dao pripremiti stan za tebe, ali tek sam danas primio tvoje pismo. Sutra ću nekoga poslati. Nema potrebe. Brinut ću se za tebe dok god budem mogao, Anna. U njegovu je glasu bilo nečega tako tjeskobnog da su joj navrle suze na oči. Ne moraš se brinuti za mene promrmljala je. Automobil je upravo skrenuo u njihovu ulicu. Bit ću korektan. Ti si mi i dalje žena. Formalno. Otvorio sam račun na tvoje ime. Molim te, dođi gore, Bruno. Molim te. Sad su joj suze tekle niz obraze. Bojim se... bojim se biti sama. Nije zapravo to htjela reći. To jest... htjela bih razgovarati s tobom. Zaustavili su se pred kućom. Pogledao je na sat. Gospođa Gruber je možda još budna. Mogao bih poslati fijaker po nju. Možemo razgovarati negdje uz večeru. Glas mu je bio tako hladan da se naježila. Znači, ne želiš u stan rekla je turobno. Ne, Anna, ne želim. Stavila je ruku na njegovo rame. On ju je otresao kao da ga je opekla, ali joj je prvi put pogledao u oči. Bol koju je u njima vidjela uplašila ju je gotovo i više od njegove hladnoće. Molim te, ne dodiruj me, Anna. Kako dobro znaš, s tim je svršeno među nama. Znam promrmljala je. Ali, Bruno, molim te, moram razgovarati s tobom, htjela bih da razumiješ. Nije onako kako misliš. Opet je izgovorila nešto što nije namjeravala.
Razumijem! protisnuo je. Razumijem ja i odveć dobro. Upalio je motor i naglo krenuo te skrenuo na križanju. Vozio je prebrzo. Sacher rekao je iznenada. Oni će imati stol za nas. Uveo ju je u blagovaonicu i ostavio je za stolom dok je otišao poslati poruku. Svijećnjaci, srebrnina, bijeli stolnjaci i svjetlost su je ošamutili. Pobjegla je u toalet, pokušala prikriti tragove suza puderom, pokušala duboko disati. Kad se vratila, čekao ju je, i dalje izbjegavajući njezin pogled. Molim te, pogledaj me, Bruno. Nisam se baš toliko promijenila. Ja jesam rekao je proučavajući jelovnik. Dopustila je da naruči i za nju i čekala, ne znajući više kako da počne. Primio sam pismo od onog čovjeka rekao je napokon. Gurkao je hranu po tanjuru. To nikad prije nije činio. I nisam mu ni riječ povjerovao. A što je napisao? jedva je progovorila. Gorko se nasmijao. Zar niste uskladili priče? Dobro, ja ću ti reći, Bruno. Evo kako je bilo. Oči su joj odjednom bljesnule od srdžbe. Prije nego što si mi učinio ono što si mi učinio one noći, kako god se to zvalo, između mene i Johannesa se ništa nije dogodilo. Ne, nemoj me tako gledati. Da, točno, vidio me je golu. Pa što onda? On je slikar. Naslikao je stotine žena. To ništa ne znači. Anna nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Samoj sebi priču nikad nije tako ispričala. Ali, bilo je istina. Da, dok je to govorila, počela je shvaćati da je upravo tako bilo. Moja žena promrmljao je Bruno. Da, tvoja žena. I jednostavno žena. Ja, Anna von Leinsdorf, Anna Adler. Žena koja ima tijelo. Kao i svaka druga žena. Zastala je i otpila malo vina. Kako nastaviti? Duboko je udahnula. I zatekla sam se tamo. A njemu je bilo potrebno da ponovno počne slikati. Da gleda nešto drugo, a ne samo mrtvace. Je li to doista tako, upitala se Anna. Odakle joj samo dolaze sve te riječi? Ali, sad ju je gledao. Gledao je u oči. Nastavila je. A onda, poslije one večeri, nakon što... Prekinula se, ne znajući kako dalje. Nakon te večeri potaknuo ju je. Nakon te večeri sve se promijenilo. U meni. Osjećala sam se prljavo, posramljeno. Iznenada se nasmijala. To si i htio, zar ne, Bruno, htio si me posramiti? Pocrvenio je pa je tako rumen bio sličniji onom Bruni kojega je pamtila. O tome se ne može razgovarati promucao je. Ne, možda se ne može. Ali, ja sad govorim. Otpila je još vina. I Johannes mi je pomogao da to prebrodim. On me pročistio. Zapanjeno ju je gledao. Pročistio? Kako te pročistio? Mislim da to ne želiš znati, Bruno. Ne bi shvatio. Iznenada je izgubila zamah. Ne, ne bi shvatio, to je znala. Ali, već je izgovorila. Sad je preostalo samo još jedno. A ni o tome mu nije mogla lagati. Koliko bi lakše bilo igdje osim u ovoj prostoriji, ili kad bi barem dopustio da ga dodirne. Nisi me zaštitio, Bruno. Uza svu tvoju mudrost, nisi me zaštitio. Vidjela je bol u njegovim očima. Ne, nisam pravedna. Nisam to trebala reći. Ono što sam učinila, željela sam više nego išta u životu. Osim što te nisam htjela povrijediti, Bruno. Ustao je od stola. Moram... moram te na trenutak ostaviti, Anna. Nespretno se udaljio, gotovo trčeći kroz blagovaonicu. Čekala je i čekala. Nije se vratio. Nije mu ono trebala reći. Jednostavno mu je trebala reći ono najvažnije onu posljednju stvar. Opet su joj potekle suze. Anna se skrila iza jelovnika. Ako se ne vrati, neće moći ni platiti. Čekala je. Nije dolazio. Rekla je konobaru da mora otići. Ima li gospodin Adler kod njih otvoren račun? Ima? Onda mu recite kad se vrati da je morala otići kući, da, zbog gosta. Ne, zbog domaćice. Anna je slijepo bauljala ulicama. Možda bi mu trebala pisati. Ali, tako je nespretna s riječima. Nije čak ni znala što točno želi reći dok to već ne bi rekla. I u pisanju ima nečega tako konačnog. Anna se spotaknula na neravnom pločniku. Naslonila se na zid da povrati ravotežu. Hladna i jaka kiša nemilosrdno je padala. Nije ni zamijetila koliko je pokisla. Krenula je dalje. Na križanju je kraj nje tako brzo projurio automobil da je morala skočiti natrag na pločnik. Anna! On joj se približavao. Naravno, njegov automobil. Nije primijetila. Možda ju je htio ubiti. Uspravila se.
Nisi me čekala. Mislila sam da si otišao. Ne, ne. Pozlilo mi je. Glas mu je bio hrapav. Oprosti. Pogledala ga je u lice, tako blijedo pod svjetlošću ulične svjetiljke. I te oči. Odvratila je pogled. Uđi u kola. Odvest ću te. Do kuće je bilo samo još nekoliko ulica i nisu govorili. Ali, kad se zaustavio, Anna je ponovno upitala Hoćeš li doći gore, Bruno? Molim te. Radije ne bih. Turobno je gledao u vlažno staklo automobila. Onda sutra uzdahnula je. Moram ti još nešto reći. Dobro, onda idemo sada. Da to okončamo. Zalupio je vrata. Pošli su gore dizalom, šutke, kao nezanci, gledajući ravno u željezne rešetke. Anna je čekala da on otvori vrata stana, a onda je shvatila da nema ključ. To ju je uzrujalo gotovo više nego sve ostalo. Potražila je svoj. Svjetlo u hodniku već je bilo upaljeno. Gospođa Gruber je došla. Polako im je prišla i sva im uzbuđena zaželjela dobrodošlicu. U stanu je našla crnu mačkicu. Eno je tamo. Oh, zaboravila sam. Mačkica je zagrebla šapama po Anninoj suknji pa ju je podigla i pomilovala. Slijedila me kući. Sigurno je gladna. Nisam joj imala što dati osim malo sira. Već sam joj ja nešto dala. Gospođa Gruber se nasmiješila. Danas ima toliko tih jadnih lutalica. Mislim da ova želi ostati promrmljala je Anna, noseći mačkicu sa sobom u salon. Svjetiljke su bile upaljene i sve je izgledalo manje strašno nego kad je tek stigla. Da vam skuham čaj? Mislim da imamo još malo. Da, hvala, gospođo Gruber. I hvala što ste tako brzo došli. Žena je sva blistala od ponosa. Da pripremim vašu sobu, gospodine Adler? Ne, ne, to neće biti potrebno. Bruno je slegnuo ramenima. Zadržat ću se samo trenutak. Ostavila ih je u sobi koju su tako dobro poznavali ali u kojoj su se sad osjećali tako nelagodno. Nisu govorili dok čaj nije bio poslužen. Anna je primijetila da Bruni drhti ruka dok podiže šalicu. Skupila je snagu, pričekala trenutak i onda se okrenula prema njemu. Morala mu je vidjeti lice. Stisnula je šake. Trudna sam, Bruno. Naglo je spustio šalicu a lice mu je bilo blijedo poput porculana. Da. Nisam ni mislila da će ti biti drago. U glasu joj nije bilo ironije. Nisam sigurna da je tvoje, ali moglo bi biti. Ozbiljno ga je gledala. Jednostavno ne mogu znati. Sad je odvratila pogled, podigla mačkicu i počela je milovati. Čekala je. Bruno se nije ni pomaknuo. Žao mi je što ti to moram reći pod ovim okolnostima. Ali, smatrala sam da moraš znati. Suze, opet suze. Nekoć bi bio želio znati. Iznenada to više nije mogla podnijeti, to njegovo kameno lice. Otrčala je iz sobe, čula za sobom zvuk razbijanja stakla. Anna! dozvao ju je. Stajao je pokraj kamina. Na nezapaljenom ugljenu bila je razbijena slika s vjenčanja. Što hoćeš od mene, Anna? Glas mu je bio ogorčen. Spustila se u naslonjač. Ne znam promrmljala je. Znam samo da sam ti morala reći, da moraš doznati. I to od mene. Odvratila je pogled. Još nikome drugom nisam rekla. A meni si rekla jer se bojiš da će on poginuti prosiktao je. Možda, Bruno odgovorila je bez okolišanja. Onda je ustala. Drhtala je, koljena su joj klecala. Ali, taj komentar te nije dostojan rekla je tiho. Otići ću sutra. Tako će biti najbolje. Krenula je prema vratima, bojeći se da će pasti ali držeći se uspravno. Anna. Uhvatio ju je za rame i prisilio da se okrene, a onda je odmah pustio. Provukao je drhtavu ruku kroz gustu kosu i raskuštrao je. Žao mi je. Nisam htio... nisam mislio da trebaš otići. Moraš ostati, naravno. Brinut ću se za tebe, brinut ću se za sve. Sutra ću ti poslati liječnika. Ali, sad moram otići. Moram. Preklinjao je, osjetila mu je to u glasu. Pokušala ga je primiti za ruku, ali on ju je povukao. Ne... Glas mu je napukao. Molim te, shvati me, Anna. Boli me biti ovdje. U ovom stanu mahnuo je rukom nisam bio mjesecima. I boli me vidjeti tebe. Kao da je te riječi otkidao iz
sebe. Možda će mi s vremenom biti bolje. Navukao je ogrtač. Gledala ga je. Činilo joj se da će joj pući srce. Jako mi je stalo do tebe, Bruno. Ne znam kako bih to pokazala. Bruno je oteturao niza stube oslanjajući se o zid. Kad je izašao iz zgrade, neko je vrijeme samo stajao i duboko disao, nesposoban pomaknuti se. Zašto se vratila? Gotovo mu je već bilo bolje, a sad ga je njezina nazočnost ponovno bacila u sve to. Mrzio ju je, i još kako, uvjerio se da se neće vratiti. Rijetko je dolazio u Beč, bojeći se da će je sresti, suočiti se s uspomenama na nju. Vani, u Galiciji ili Moravskoj, slobodnije je disao, iako je sve bilo grozno. Putovao je od ureda do ureda, od tvornice do tvornice, vidio sve najgore, žene kako rade, starce, sve veću bijedu, gladnu djecu, kaos. Ono što nije već izgubio, darovao je. Zašto ne? Sad više neće imati vlastite djece, a toliko je druge. Odbio je, unatoč tome što bi tako zaradio, pretvoriti svoje tvornice u tvorice oružja. Bilo mu je draže baciti svoje bogatstvo u vjetar ili ga patriotski uložiti u ratne obveznice, što je, kako mu se činilo, bilo zapravo isto. Tako se osjećao lakše, nije ga više pritiskao toliki teret. U Beču je odsjedao u Hotelu Sacher. Odgovala mu je anonimnost apartmana, to što ga nitko ništa nije pitao. Nije ju smio tamo odvesti. To je bilo glupo, ali zatekla ga je ponavljajući kako želi razgovarati s njim. A bila je tako blijeda, tako krhka, i sama jedva nešto više od djeteta. Djeteta koje ga je iznevjerilo ali koje je bilo ljubazno prema njemu, koje je govorilo tako iskreno, gledalo ga tako otvoreno onim zlatnosmeđim očima. Od te mu je ljubaznosti bilo još gore. Bože, kako ga je posramila. Bruno je zurio kroz prozor automobila, nesposoban prikupiti snagu da upali motor. Sram ga je mjesecima izjedao, rušio predodžbu koju je imao o sebi tako dugo da od nje ništa nije ostalo. Nije to bila samo sramota zbog toga što je ona dala prednost drugome muškarcu. Trudio se potisnuti ljubomoru koja ga je opet počela obuzimati, čak i sada. Za to je ionako djelomice bio sam kriv. Nije ju smio tako često ostavljati samu. Ne, postojala je mnogo veća sramota, ona izazvana njegovim ponašanjem. Na kraju krajeva, postoje načini na koje se postupa s nevjernim ženama. Civilizirani načini. A on se ponio poput životinje. Ne, poput ludog manijaka, zaostalog grubijana odgojenog u svinjcu. Napao ju je, udarao, silovao vlastitu ženu. A postojalo je i nešto još gore, ono što je mrzio priznati, što je i samom sebi priznao tek pošto se prizor bezbroj puta odigrao pred njegovim očima, uvijek jednakom snagom, dok mu se nije učinilo da će poludjeti uživao je u tome. Da, žudio je za njom dok ju je mrzio i udarao. Annu. Malu Annu. Ženu koju je obožavao. Otad nije bio s drugom ženom. Više samome sebi nije vjerovao, nije se poznavao. Bruno Adler, uvaženi gospodin, pošten, dostojanstven, civiliziran. Sram i grižnja savjesti su ga izjedali. I tako sad više nije bio ono što je nekoć bio. Svi su se njegovi ideali srušili, svi njegovi snovi. Toliko ju je volio, toliko obožavao, želio zaštititi, graditi život s njom. Čak i nakon što je rat sve nagrizao, ona je za njega još bila simbol čistoće i nade. Možda jedine nade. A onda je to uništio vlastitom ludošću i zvjerstvom. Što je ono rekla za večerom od čega se zamalo zadavio, od čega mu je toliko pozlilo da je morao pobjeći iz blagovaonice? Nisi me zaštitio. To je nedvojbeno točno. Napao ju je sam, poput primitivnog grubijana. A sada? Bruno je osjetio kako mu se želudac ponovno steže, osjetio onu vrtoglavicu koja bi ga povremeno uhvatila, od koje mu je um ostajao prazan. Suprotstavio joj se, upalio motor, odvezao se do hotela, prebrzo. Bol ga je zasljepljivala koliko i kiša. Legao je u krevet i turobno zurio u strop. Sad će se roditi dijete, dijete koje je nekoć toliko želio. Ne, ne to dijete nego stvorenje koje je začeto ili u njegovu ili u divljaštvu drugog muškarca. Bože, kako to boli, kao da netko u njemu polako okreće nož. Ali, pokušat će se ponijeti kako valja, vratiti barem trunku dostojanstva. Brinut će se za nju. Samo pod uvjetom da je ne mora prečesto vidjeti. Da ga njezine oči ne gledaju, ne podsjećaju na vlastitu krivicu i slomljeni ponos. Pod uvjetom da joj ne mora prići odveć blizu, da ne dođe u iskušenje da je zagrli. Bruno se jecajući okrenuo i zario lice u jastuk. Dijete je raslo u Anni. Svakog joj je jutra bilo mučno. Ali, sredinom dana bilo bi bolje, pa bi otišla raditi u sirotište u kojem je pomagala mladim
prijestupnicima naučiti čitati. Plaća je bila dovoljna tek da joj očuva ponos, ali to joj je bilo veoma važno i zarađene je šilinge spremala u kutiju, za crne dane. Bruno je održao obećanje. Otvorio je račun, plaćao stan i režije. Posjećivao ju je vrlo neredovito. Znala je da je mrzi, da je zapravo uopće ne želi vidjeti. Molila se da ga to prođe. Silno je željela da se zainteresira za dijete koje je nekoć toliko želio. I nedostajao joj je u stanu. Od Johannesa još nije bilo ni riječi, a idila Seehafena blijedila je sa svakim tjednom tako da je, premda je još sanjala o njemu, na svjetlosti dana počela misliti kako je sve to bio samo san rođen iz njezine žudnje. Uvjerila se da je dijete sigurno Brunovo, iako je znala da će biti sigurna tek kada ga vidi. Posljednjeg dana u siječnju, kad je već morala dati proširiti haljine jer joj je trbuh narastao, nazvala je Brunu. Rijetko se to usuđivala. Ali, ovo je bilo drukčije. U subotu mu je bio rođendan pa ga je htjela pozvati da svrati na piće ili možda večeru. Prošlo je nekoliko tjedana otkako su se vidjeli. Pristao je, premda pomalo ukočeno. Nakon što je pomogla gospođi Gruber u kuhinji, otpustila ju je i sama postavila stol najboljim porculanom i srebrninom koje je naslijedila od majke. Tako lijepo izgleda, mislila je, a i ona će se danas posebno potruditi, odjenut će modru haljinu koju joj je on izabrao a ona ju je dala podesiti malo rumenila na obraze, svježe oprana kosa. I dar. Nije bio velik, budući da ga je morala kupiti vlastitim novcem, ali trenutačno je bilo teško nabaviti cigare pa se nadala da će mu biti drago. Sjedili su jedno drugome sučelice u blagovaonici, za stolom obasjanim svijećama. Bili su pomalo napeti pa je Anna šutnje prekidala čavrljanjem o sirotištu i dječacima. Primijetila je da povremeno zagleda njezin trbuh. On raste rekla je jednom takvom zgodom. Bruno kao da je progutao knedlu. Zašto kažeš on? Slegnula je ramenima. Imam takav osjećaj. Odvratio je pogled, ali mu je u očima opet vidjela onu njoj nerazumljivu bol. Bruno, sjećaš li se kako smo u Parizu, na medenom mjesecu, sreli onog čovjeka kojeg je ostavila žena? Zašto to spominješ? otpovrnuo je srdito. Ne znam. Katkad mislim o tome rekla je zamišljeno. Ja... ja nisam pobjegla. Napravio je grimasu. Samo zato što nisi imala s kim. Zar bi ti bilo draže da jesam? upitala je tiho. Možda. Mačić, koji je u međuvremenu postao punašan, skočio joj je u krilo. Polako ga je milovala. Nemoj me mrziti, Bruno, molim te, nemoj. Pokušat ću ti se odužiti. Oči su joj se napunile suzama. On se lecnuo. Mačiću se sviđa beba rekla je malo poslije. Sad se rita. Evo, opipaj. Iznenada se našla kraj njega i podigla njegovu ruku prema trbuhu. Osjetio je toplinu i laganu kretnju unutra, kao da ga podsjeća na vlastitu smrtnost. Dijete koje će suditi o ruini u koju se pretvorio, koje će ga mrziti kao što je on mrzio svojeg autokratskog oca, kao što je prezirao sebe. Bruno je zajecao i zario lice u njezin trbuh, a onda brzo odskočio i odgurnuo stolac. Pritisnula se uz njega i zagrlila ga oko vrata, želeći naći utočište. Oh, Bruno, doista mi je stalo do tebe. Molim te, Anna. Odmaknuo se, brzo navukao ogrtač i zahvalio joj se na daru. Hoćeš li doći u sljedeću subotu? To mi toliko znači rekla je tiho. Pobjegao je. Ali, vratio se, privučen njoj i njezinom nabreklom trbuhu kao vlastitoj smrti. Čak joj je uspio kupiti cvijeće, dvije orhideje kao sjećanje na vrijeme koje se više nikad neće ponoviti, i čokoladne bombone. Poput tvojih očiju rekla je i zahvalno se nasmijala, motajući se oko njega, trudeći se da mu ugodi. Onda je nestala u kuhinji. On se izvalio u sofi. Kao supruga, pomislio je. Možda bi se mogao vratiti ovamo, njoj. Bio je tako umoran, uvijek tako umoran. Ustao je, razgledao sobu, otišao u svoju bivšu radnu sobu. Ništa nije bilo promijenjeno, ali drvo se sjajilo, isto tako i njegov kožni naslonjač i radni stol s utegom za papire i nizom antiknih figurica. Opipao ih je pa polako otišao u jutarnju sobu u kojoj su nekoć doručkovali. Pretvorila ju je u svoju sobu. Posvuda je vidio znakove košaru vune, utisnuće u naslonjaču presvučenom cvjetastom tkaninom. Sjeo je u njega. Na stoliću sa strane bila je hrpa papira.
Crteža. Pogledao ih je. Slike rata, trupala, osakaćenih, ranjenih, iskrivljenih. Počelo mu je tući u sljepoočnicama. Javne kuće, žene ovješenih dojki s časničkim kapama, muškarci na koljenima. I usred slika, pismo. Nije se mogao spriječiti da ga ne pročita. Od njega. Najdraža, trudim se ne misliti na tebe. Ako ti je potreban novac, pošalji ove slike Fischeru u Berlinu. On će ti pomoći. Sve to ionako s pravom pripada tebi. Obuzela ga je vrtoglavica i zamutila mu vid. Sklopio je oči i protrljao ih. Došla mu je slika Anne tako stvarna da mu se činilo kako bi je mogao dotaknuti. Anne koja je kažnjena. Anna ispružena na bijeloj postelji, pretučena, osakaćena, a uz nju mrtvo dijete. Poput njegove prve žene, Elisabeth. Skočio je i pokušao se osloboditi te vizije. Johannesove slike pale su na pod. Posrnuo je. Stajala je pred njim. Vidio si slike promucala je. Iz njega je dopro čudan, šupalj smijeh. Da, nasljedstvo za dijete. Zurila je u njega onim otvorenim tamnim očima. Johannes ne zna za dijete. Ne, ne, naravno. Bruno ju nije htio gledati, ali njezine su ga oči prikovale, bez tračka srama ili krivice. Samo su joj se zjenice malo proširile, od čega, ah da, od straha, kao one večeri kad ju je ponizio. Okrenuo joj je leđa i pokupio slike. Dobre su. Mogle bi ti nešto donijeti. Kad to ne bi bilo apsurdno, sam bih ih kupio. Opet onaj šuplji smijeh koji ni sam nije znao odakle dolazi. Pružio ih joj je. On će biti mnogo bolji otac nego ja, Anna rekao je napuklim glasom. Krenuo je prema vratima. Ona se ispriječila ispred njega, zagrlila ga, plačući mu zarila glavu u rame. Bruno, molim te. Držao ju je, udisao miris njezine kose, osjetio njezinu mekoću. Mogao bi umrijeti u njezinu zagrljaju. Zadrhtao je. A onda se dijete opet pomaknulo i on je opet vidio onu sliku, mrtvu ženu na ležaju i dijete kraj nje. Poput slike njegove vlastite smrtnosti. U glavi mu je bolno bubnjalo. Zbogom, draga promrmljao je. Oprosti mi. Na trenutak ju je gledao kao da želi urezati njezin lik u svoj mozak, a onda je pobjegao u vjetrovitu noć. Snijeg je prekrio pločnik i još je padao u debelim, vlažnim pahuljicama. Bruno je podigao vruće lice prema nebu i pustio da pada po njemu. Da, odvest će se u brda. Bjelina će otjerati te grozne slike, te demone protiv kojih se bori. Nije se usudio sklopiti oči iako je više od svega želio spavati, odmoriti se. Vozio je brzo, prebrzo, dok su ga razdirali suprotni osjećaji a srce mu tuklo. Kad je došao do brda, ruka mu je utrnula od napora koncentracije. Tu je zrak bio hladan, oštar i čist. Duboko je udahnuo, pri čemu su mu se nosnice napele od napora, i počeo hodati. Bjelina snijega osvjetljavala je noć. Pred njim, na vrhu brijega, prema nebu su se uzdizali visoki borovi slični vukovima. Čuo je kako vjetar zviždi između njih. Otići će tamo i odmoriti se. Kretao se sporo. Sa svakim teškim korakom kao da mu je s duše spadao teret pa se počeo osjećati sve lakšim, ispražnjenim. Kad je došao do prvih stabala, prsa mu je probola bol. Oštra, čista. Lice mu se iskrivilo. Nasmijao se onim čudnim, šupljim smijehom. Onda se naslonio na stablo. Zbogom, Anna, oprosti mi promrmljao je. Vjetar je progutao njegove riječi. Annu su obavijestili o Bruninoj smrti tek nakon dva dana. Neki sitan muškarac iz njegovog ureda došao je, s crnim povezom oko rukava. Brkovi su mu se klaunovski pomicali s usnama dok je govorio. Da, vjeruju da je bila riječ o kapi. Našli su ga neki dječak i njegov pas. Doga, dodao je, kao da je to važno. Anna se zapiljila u njega, a onda se srušila u naslonjač. Trebat će neko vrijeme da se poslovi raščiste, dakako, sve je tako složeno, još složenije zbog rata, objasnio joj je. Ali, Anna ga više nije slušala. Sjedila je u jutarnjoj sobi, tamo gdje je on zadnji put sjedio. Ni sama nije znala kako je dugo sjedila i zurila u prazno. Sjedila je kad joj je gospođa Gruber tutnula šalicu mlijeka u ruke i prisilila je da ga popije i odvela je u krevet, sjedila opet tamo dok je telefon odzvanjao glasom tete Hermine, drugih prijatelja, znanaca. Pojavili su se nekrolozi koji su govorili o Bruni kao o velikom čovjeku, hvalili njegove vrline, poduzetničke sposobnosti, velikodušnost. Dolazili su nepozvani posjetitelji a ona je i dalje nepomično sjedila, slušala ili ne slušala, zurila u prazno. Samo joj se jedna misao vrtjela po glavi ona ga je ubila. Anna je rekla Bettini kad je došla, prema uputama tete Hermine, da joj pomogne oko sprovoda. Bile su to prve riječi koje je izustila. Ja sam ga ubila. Bettina ju je čudno pogledala, prekinula sastavljanje popisa. Ne budi smiješna,
Anna. Samo si uzrujana. Umro je od kapi. Teta Hermine mi kaže da mu već neko vrijeme nije bilo dobro, da ga je hvatala vrtoglavica. Ja sam ga ubila ponovila je. Šašavice dahnula je Bettina, a onda oštrije dodala Danas se svi moramo suočavati sa smrću. Nisi sama. I imat ćeš njegovo dijete. Nisam sigurna da je njegovo rekla je Anna ravnodušno. Bettina je razrogačila oči. U sobi je zavladao tajac. Misliš... Johannes? upitala je tiho nakon nekoliko trenutaka. Anna ju je pogledala i polako kimnula. Onda je odvratila pogled i prvi put poslije Brunine smrti, potekle su joj suze. Ne znam. Zato je mrtav jecala je. Ja sam ga ubila. Glupost. Bettina je zvučala oštro. Nisam mu smjela reći da nisam sigurna zapomagala je Anna njišući se naprijednatrag, ruku ovijenih oko trbuha. Nisi smjela spavati s Johannesom rekla je Bettina otresito. Ne razumiješ, Bettina promrmljala je Anna. Volim ih obojicu. Misliš da ne razumijem? Sestra ju je oštro pogledala, a onda se uspravila. Pa, bit će ti najpametnije da iskoristiš situaciju. Ako Johannes preživi rat, bit ćeš slobodna za njega. Čudno se nasmijala. Ne budi tako bezosjećajna, Bettina. To nikad više ne može biti isto. Ništa nikad nije isto, draga moja. Bettina je pokušala biti obzirnija. Vrijeme ne stoji. A sad, osim ako misliš otići u svoju sobu i plakati u privatnosti, predlažem da mi pomogneš. Gospođa Gruber ne može sve obaviti sama, a za sutra imamo mnogo posla. Anna je pomagala, robotski slušajući Bettinine zapovijedi. Ali, posvuda po stanu vidjela je Bruna. U mislima su joj se neprestano vrtjele pojedinosti njihova posljednjeg susreta, pa onoga prije toga i prije toga slijedile su je u krevet, bjesnile u snovima, budile je, tako da joj je uvijek prva pomisao bila Ja sam ga ubila. Bettinina ju je nazočnost održala čvrstom tijekom sprovoda. Ali, kad je vidjela kao spuštaju lijes u hladnu zemlju, obuzela ju je luda želja da se baci za njim. Jadni, jadni Bruno, mislila je. Tako sam. Sad mu može praviti društvo. Zaustavila ju je sestrina ruka na ramenu. Čvrsto ju je zgrabila i spriječila da napravi onaj mali korak preko ruba. Kad je podigla pogled s rake, našla se oči u oči s nekom ženom. Pod šeširom koji je bio prevelik za njezin mršav ali dramatičan lik, lice joj je bilo izobličeno od boli i obliveno suzama. Na trenutak se Anni učinilo da gleda vlastiti odraz u zrcalu. Zurila je u nju. Tko je ta bolom shrvana dvojnica koja je nestala u gomili i nije joj izrazila sućut? One uplakane oči su je progonile. Ali, Bettina ju je povukla za sobom, pobrinula se da se rukuje sa svima s kojima je trebalo, da bude pribrana na karminama. A kad je sve bilo gotovo, ušuškala ju je u krevet. Ujutro moram natrag, to znaš. Anna je kimnula. Želiš li sa mnom? Odmahnula je glavom. Možda da odeš teti Hermini. Ne. Bit ćeš dobra? Nećeš počiniti kakvu ludost? Obećaj mi. Neću. Dobro. Bettina se nasmiješila. Možeš me nazvati ako ti što bude trebalo, a vratit ću se prije nego što rodiš. Upamti, Anna, imaš samo dvadeset jednu godinu i tvoj život tek počinje. Anna nije imala osjećaj da njezin život tek počinje. Provodila je dane sjedeći i prepuštajući se uspomenama koje nije mogla izbrisati. Sve su bile o Bruni. Posljednjih mjeseci kao da je istisnuo Johannesa, a njegova ga je smrt posve izbrisala. Gospođa Gruber dobila je gripu pa je Anna bila sama s mačkicom. Odbijala je svako drugo društvo. Nazvala je i javila sirotištu da više neće dolaziti. Zaboravila bi jesti i sjetila se hrane tek kad bi mijaukanje mačkice probilo maglu u kojoj je razmišljala o Bruninim posljednim riječima koje joj je uputio. Oprosti mi, Anna. Što je time mislio? Pitanje joj se vrtjelo po glavi i dok je bez ogrtača luala ulicama, kupovala hranu, mislila samo na Brunu i na mačkicu. Jednog je dana bila uvjerena da joj Bruno sjedi sučelice, u svojem nekoć
omiljenom naslonjaču. Bruno, reci mi što si time mislio. Pojurila je prema njemu i vidjela da je zaustio da odgovori, ali onda je opet nestao. Anna je jecala. Vrati se, Bruno, reci mi. Jecala je cijelu noć, nije se mogla zaustaviti, a ujutro se on opet pojavio, stavio joj ruku na rame i milovao je po kosi kao što je nekoć činila njezina majka. Njezina majka. Anna je prestala plakati. Oprezno je pružila ruku da dotakne njegove prste. A onda ništa, nestao je. Kao što je nestala i njezina majka. To se ponavljalo. Mislila je da će, bude li dovoljno plakala, bude li dovoljno oprezna, jednoga dana ostati, razgovarati s njom, oprostiti joj. Kad se gospođa Gruber nakon dva tjedna vratila u stan, našla je Annu u krevetu kako drhturi, sablasno blijeda lica, i mrmlja Brunovo ime. Odmah je pozvala liječnika, koji je mogao samo ustanoviti da je riječ o gripi i preporučiti tonik, hranu i odmor. Gospođa Gruber se brinula za nju, pokušavala je razvedriti. Brzo će proći, draga moja. Ubrzo ćete roditi. Anna kao da je nije čula. Plakala je iz dana u dan. Tek kad joj je starica jednog dana rekla da više nema novca za kućanstvo, da zapravo već nekoliko mjeseci sve kupuje od vlastitog novca, Anna se pribrala. Naravno, naravno. Nespretno je potražila nešto odjeće, zaboravila se počešljati, zaboravila ogrtač, šešir. Teškim je korakom hodala ulicama obasjanim blijedim suncem. Kesteni su procvali. Trebao si pričekati proljeće, Bruno, sve je bolje u proljeće promrmljala je. U banci su je čudno pogledali. Prišao joj je neki muškarac. Gospođo Adler? Kimnula je. Primite moju sućut. Anna je odvratila pogled. Hvala rekla je tiho. Žao mi je što na računu ima tako malo novca. Znate, imali smo upute da prenosimo samo određeni iznos mjesečno, a glavni je račun sad zamrznut dok se ne riješe poslovi vašeg pokojnog muža. To ne bi trebalo dugo trajati, premda je zbog rata sve usporeno. Ako želite predujam, da vam se nađe... Anna ga je gledala ne shvaćajući. Ne, ne. Onda se sjetila gospođe Gruber i predomislila. Pa, možda nešto malo. Sve je bilo tako složeno. Uzdahnula je, primila novac od blagajnika, pozdravila ih, ne primjećujući kako je prate pogledom. Izgubila se u ulicama, nije osjećala hladnoću, samo težinu svojih udova. Kad je napokon stigla kući, dala je sav novac gospođi Gruber i vratila se u krevet. Mačkica se sklupčala kraj nje. Znaš rekla joj je nikad ti nismo nadjenuli ime. Mislim da ćemo te zvati Bruno, budući da se on više ne vraća. Mačka je prela. Pomilovala ju je, šapnula Da, Bruno i osjećala se malo mirnije. Sljedećeg je dana poštom stigao paket i pismo. Najprije je otvorila pismo. Od Bettine. Draga Anna, Nadam se da se ne glupiraš nego jedeš kako treba i mnogo se odmaraš. Sjeti se, ponajprije, da žene općenito ne ubijaju muškarce. Mnogo je veća vjerojatnost da oni ubiju njih. Bruno je bio jak i uspješan muškarac, dovoljno star da ti bude otac. Nisi odgovorna za njegovu smrt, ma kako si se glupo ponijela. Sjeti se i da krivica nije koristan osjećaj. Čitaj malo Nietzschea, ali preskoči ono što govori o ženama. Kad smo mi u pitanju, vrlo je glup. Sad je najvažnije dijete. I tvoje zdravlje. čuvaj se. Voli te, Bettina Anna je dvaput pročitala pismo i nasmijala se prvi put nakon nekoliko mjeseci. Bettina je nepopravljiva. Ne može shvatiti kako se ona osjeća. Uopće ne shaća osjećaje. Ali, Anna se osjećala bolje. Više se pribojavala drugog pisma. Nosilo je službenu vojnu marku i paket je, kao i prvi koji je primila od Johannesa, došao do nje preko Seehafena. Dok je odvezivala konopac i sad se nadala da mu se ništa nije dogodilo, da je dobro. Ali, mučila ju je zla slutnja pomiješana sa slikom Brune kako tetura među Johannesovim rasutim slikama. Najdraža Anna, Opet sam, eto, postao heroj, premda ovaj put manji, jer je rana tek toliko
duboka da šepesam oslanjajući se o štaku poput kakvog starog Trojanca kojem rat traje predugo. Bude li sreće, brzo će me opet poslati na bojišnicu. Tamo barem bombe i topovi zaglušuju stenjanje ranjenika. Ipak, ima ovdje i nekih prednosti. Morfij mi pruža neku vrstu blaženstva naslikano cvijeće miriše življe od mojih uspomena na stvarno cvijeće. Ali, isto vrijedi i za naslikana trupla. Imam i društvo. Bio je tu jedan osobito zabavan mladi poručnik, donedavno. Tvrdio je da je slikar, kao i ja, premda mu se priloženo nije nimalo sviđalo. Uzbuđen čovječuljak s pogledom vizionara koji nas je satima gnjavio pričama o neizbježnoj apokalipsi. Katkad bi mi se učinio da je on moj dvojnik, premda je sadržaj njegovih popovanja srećom bio različit. Bio je opsjednut Židovima i neprestano je govorio o njima o tome kako su odvratni krvopije, prevaranti, vječita gljiva čovječanstva, kako podrivaju rat i okradaju veliku njemačku naciju. Zaboravio je spomenuti kako ta velika nacija proždire svoje mlade dosad neviđenom brzinom. Svi smo poludjeli, Anna, osim tebe, koja si svježa i čista i živa poput zelene vode našeg jezera, poput omamljujućeg mirisa bogate zemlje u ljetno poslijepodne. Samo mi sjećanje na tebe daje nadu. Kad bih samo mogao u sebe unijeti tvoj život, ponovno se roditi u njegovoj punini... Pazi na sebe. Nadam se da ti je Bruno oprostio. I opet ti, za slučaj potrebe, šaljem slike koje možeš prodati. Johannes U prvom, površnom čitanju pismo se doimalo prilično vedrim, ali kad ga je ponovno i ponovno čitala i pokušavala čuti Johannesov glas u njemu, Annu je obuzeo strah. Između redaka osjećao se cinizam koji kod njega nije pamtila. A nada koju je polagao u nju kao da se odnosila na neko drugo biće, ne na Annu koja je tu bezvoljno sjedila s paketom slika oslonjenim na trbuh. Kad je vidjela i slike, obuzela ju je još dublja tjeskoba. Nestala je bjesomučnost prijašnjih crteža koji su, onako grozničavi, neovisno o sadržaju, imali neku olujnu živost. Umjesto toga, sada se vidio gotovo klinički odmak, anamotska preciznost koja je ranjenike pretvarala u ružne, mrtve životinje a njihova tijela u hrpe mesa izložene na mesarskim stolovima. A onda je spomenuo i Brunu. Anna se stresla. To što je napisao bilo je odveć blizu onome što je i sama osjećala. Slijepo se zagledala u prazninu. Činilo joj se kao da je fizički prebacuju između ta dva muškarca a svaki drži zrcalo u kojem se odražava drukčija Anna koja nestaje. Između ta dva mutna lika više nije mogla naći sebe, kao da je već nestala. U pokušaju da se oslobodi depresije, otišla je u šetnju. Sjedila je u Burggartenu i gledala proljetne izdanke kako se probijaju iz tla. Kad bi ih dovoljno pozorno promatrala, pomislila je iznenada, vidjela bi kako rastu, nazrela djelovanje one sile koja ih tjera uvis. Iznenadila ju je proljetna oluja nakvasila joj je haljinu, ali Anna je i dalje sjedila sve dok nije pala noć. Sljedećeg je jutra počela kašljati, oštrim, prodornim kašljem koji joj je potresao cijelo tijelo. Kad je odmaknula rupčić od usta, vidjela je na njemu crvene mrlje. Gledala ih je ne shvaćajući. Na nešto su je podsjećale. Onda se sjetila. Nalikovale su na crvene mrlje na njezinim prsima nakon što je Bruno bacio boju na fresku. Johannes ih je pokušao prikriti, ali unatoč njegovu trudu, tragovi te krvavocrvene boje ostali su vidljivi. Anna se nasmiješila i sakrila rupčić. Kad joj je mačkica skočila u krilo i namjestila se na njezinu trbuhu, zamišljeno ga je pomilovala. Da, Bruno rekla je. Porođaj je počeo rano, nakon osobito žestokog napadaja kašlja. Gospođa Gruber je pozvala liječnika koji je odmah Annu poslao u kliniku u Wienerwaldu. O samom porođaju nije se sjećala ničega osim zbrke oko nje i vlastitih krikova, jednako snažnih kao i bol. A onda joj se u rukama našlo to malo stvorenje nabrana lica, zabrinuto, namršteno. Baš kao Bruno, govorila je sebi. Gledala ga je cijeli dan, slušala kako diše kraj nje noću. Baš kao Bruno, ponavljala je uvijek iznova, u polusnu, tijela iscrpljenog i krutog, odveć umornog da bi se okretalo. A kad se ujutro sunce probilo kroz rebrenice, probudila se uplašena. Mali je smotuljak zurio u nju, prosuđivao je, optuživao je. Nisam te htjela povrijediti, Bruno šapnula je u prazninu. Dijete je zaplakalo. Anna ga je bespomoćno gledala. Sad se još više bojala. Strah nije jenjao tijekom dana koje je provela u klinici a još se povećao kad su joj djetešce stavili u naručaj, na prsa. Imala je osjećaj kao da je to Bruno poteže, crpi ono malo energije što joj je ostalo. U strahu je odvratila pogled.
Onog dana kad se vratila u stan u Alleegasse, stigla je Bettina. Nisi smjela dopustiti da dođe tako rano prekorila ju je. Nisam mogla prije doći. Ali, nasmiješila se i poljubila je te podigla smotuljak. A kako se ti zoveš, mladiću? Još nema ime. Anna ju je molećivo gledala. No, dakle, koje ćeš izabrati? Bettina je držala dijete. Anna je slegnula ramenima. Bettina je gledala malo sestru pa malo dijete. Iscrpio si majčinu maštu tobože je prekoravala dijete pa se sad moramo potruditi i vidjeti što možemo smisliti. A da budeš Leo, po tvojem plemenitom djedu? Pogledala je Annu, koja nije odgovarala. Onda neka, barem zasad, bude Leo. Leo Adler. Leo Adler ponovila je i, okrenuvši lice zidu, promucala Sad imaš svoje dijete, Bruno, sina kojeg si oduvijek želio. OSAM 1918. 7. studenog 1918. Bettina Eberhardt stajala je usred beskrajne, uzbuđene gomile na Theresienwieseu u Mnchenu. Osjećala je val uzbuđenja dok su oko nje svi klicali. Podigla je ruke i pljeskala svjetini, ženama, starim i mladim, masama radnika iz tvornica Krupp, Rapp Motor i bavarske tvornice zrakoplova, vojnicima, seljacima, djeci, koji su se svi okupili na golemoj livadi ovog prekrasnog dana prekrasne jeseni koja će donijeti mir i novi poredak. I ona je klicala s njima. Klicala je njihovom vođi Kurtu Eisneru, tom sramežljivom, sitnom čovjeku koji je, s čupavom bradom i onim čvrstim pogledom više nalikovao profesoru nego političkom vođi. Klicala je slijepom seljaku Gandorferu koji je okupio ostale seljake uvjerivši ih da bi za njih najbolja bila Slobodna država Bavarska, republika u kojoj će se njihovi odbori izravno brinuti za njihove potrebe. Klicala je pjesnicima Tolleru i Mhsamu. Klicala je vlastitom mužu Klausu, koji se vratio s istočne bojišnice kao uvjereni pacifist i u člancima i na sastancima pozivao na svrgavanje kralja. Prošlih su se tjedana neprestano održavali sastanci, u dvoranama, pivnicama, kavanama i kućama. Na svima je govorila, zagovarajući ženska prava. Slušala je govore o reorganizaciji smještaja i raspodjele hrane užarene rasprave o ekonomiji i o pravdi. Ali, bilo je i sastanaka na kojima je pozorno slušala nespretne govore običnih muškaraca i žena koji su pričali o svojim iskustvima i iznosili svoje potrebe. Odjeci tih glasova, bezbrojni pamfleti i proklamacije stvorili su uzbuđenje kakvo nikad prije nije doživjela. Osjećalo se u zraku, posvuda. Bile su to žive iskre slobode od kojih se čovjeku vrtjelo u glavi nakon iscrpljujućih, olovnih, grobnih godina rata. A napetost je bila još veća sada, kad je svjetina stupala naprijed, prema Mnchenu, prema mirnoj revoluciji. Bettina je uzdignute glave stupala s njima. Više nije vidjela Klausa, ali to nije bilo važno. Sad su svi bili braća i sestre, jedinstveni u svojem cilju. Kao u potvrdu te misli, neka ju je ruka uhvatila za rame. Kad se okrenula, ugledala je vojničku odoru, umorno ali privlačno lice, kristalnoplave oči. Johannes, vratio si se. Njegove su se riječi izgubile u buci, ali neobično joj se nasmiješio i mahnuo dok se gubio u svjetini. Nije znala da se vratio u Mnchen. Morat će doznati gdje stanuje. Je li već vidio Annu? Ali, o tome je razmišljala samo na trenutak. Sada je imala važnijeg posla. Trebalo je stvoriti bavarsku socijalističku republiku, stati nakraj gladi i siromaštvu, uspostaviti decentralizirano društvo samoupravnih zajednica, odgovornu državu koja ih nikad više neće slijepo povesti u rat. Bettina je euforično stupala u budućnost, a kad je Eisner odjenuo odoru predsjednika, imala je osjećaj da je u nju već stigla. Kao i sve budućnosti, i ova se spotaknula o vlastitu sadašnjost. Na nizu foruma na kojima je sudjelovala sljedećih dana, Bettina je shvatila da su mnogi ljudi došli na položaje moći s kojom nisu znali što bi počeli. U beskrajnim raspravama u povjerenstvima nove neovisne Bavarske govorilo je isto toliko bezveznjaka koliko i razboritih govornika. Kad je iznijela svoj prijedlog o organizaciji skrbi za djecu povjerenstvu za obrazovanje, ondje izneseni stavovi prema ženama bili su prethistorijski. Žalila se na to Klausu kad bi se našli u sitne noćne sate.
Sloboda u početku uvijek nalikuje kaosu rekao je. Nije ga vidjela već nekoliko dana. Doimao se iscrpljeno, mršavije nego ikada. Ali, njegove su oči sjale jasnom svjetlošću, toliko različitom od beznađa koje je u njia vidjela kad se tek vratio s bojišnice. Da, vjerojatno imaš pravo. Kako je Max? Dobro. Nasmijala se. Danas me pitao hoće li predsjednik živjeti u palači sad kad kralja više nema. I može li ga ondje posjetiti. Za ovu ekipu neće biti palača nasmiješio se Klaus. Odveć su skupe za održavanje. Da ga pogledamo sada upitala je Bettina dok se kuha čaj? Vidjela je da Klaus to jedva čeka. Popeli su se uza stube do sinovljeve sobe i tiho pogledali usnulog dječaka. Klaus se sagnuo da ga poljubi. Guste su se trepavice na trenutak podigle, usne nasmiješile, a onda je mirno ponovno utonuo u san. Kao da raste iz sata u sat šapnuo je Klaus kad su zatvorili vrata dječje sobe. I meni se tako čini. Na majku je. Klaus ju je čudno pogledao. Što me podsjeća, naletio sam na Johannesa prije nekoliko dana. Bettina se žurno okrenula serviranju čaja. Je li? Ja sam ga vidjela na maršu. Samo u prolazu. Već je dugo tu? Klaus je slegnuo ramenima. Ne baš. Dijeli atelje s Ellom Kessler. Nagovorio sam ga da radi s nama. Izrađivat će plakate. Bettina je uznemireno miješala čaj. Je li se imalo promijenio? Na prvi pogled mi se doimao iscrpljeno. Klaus se zagledao u daljinu. Uhvatio ga je teški nihilizam. Što ovih dana nije rijetkost. Nasmiješio se na svoj novi, odlučni način. Ali, to ćemo brzo izliječiti. Plakatima? Bettina je bila sumnjičava. Na trenutak je šutio. Rekao sam mu, Bettina. Rekao mu? Kimnuo je. Za Maxa. Nisi valjda! povikala je s nevjericom. Tako dugo to uopće nisu spominjali da je pomislila kako je Klaus već i zaboravio. U ova vremena moramo biti pošteni. I što je Johannes rekao? pitala je tiho, uzrujanija nego što je bila tijekom svih tih tjedana uzbuđenja. Na trenutak je zurio u mene, pomalo čudno, možda u šoku. Onda me potapšao po ramenu i rekao da ne može zamisliti boljeg oca za malog od mene, ako ja to želim. Klaus se nacerio. Još je dodao da nikad nije vjerovao u privatno vlasništvo, a pogotovo ne sada. Odlično promrmljala je Bettina, ali bila je zabrinuta. Misliš li da će to razglasiti? Mislim da neće. Rekao mi je da se to tiče samo nas troje. Držao se drugarski. Klaus je pripalio cigaretu. Stanka se pretvorila u tišinu. Bettini je bilo sve nelagodnije. Klaus ju je tako čudno gledao. Okrenula je glavu. Napokon je rekao Jesi li sigurna da želiš nastaviti ovako, Bettina, da je ovako najbolje? O, da odgovorila je odlučno. Pomislila je na svojeg sina. Max je tako vezan za tebe, i tako pametan gledala je u svoje ruke ne videći ih to bi ga uzrujalo, zbunilo bi ga kad bismo mu rekli nešto drugo. A ti, Bettina? prekinuo ju je Klaus. Što je s tobom? U glasu mu je osjetila pomalo prijeteći ton, neku upornost koju dotad kod njega nije čula. Pogledala ga je u oči. U njima je vidjela srdžbu i još nešto, nešto nejasno. Iznenada joj je došla neočekivana pomisao. Ti promucala je, pa skupila hrabrost ti više ne želiš ovako. Kad je to izgovorila, nije to više bilo pitanje nego jasna spoznaja. Digla se od stola. Njegova nekoć ulaštena površina izgubila je sjaj. Nije to prije primijetila. Imaš li drugu? upitala je i odmah se pokajala što je rekla nešto tako nisko. Ali, nije se zaustavila, kao da joj vlastiti glas više ne pripada. Jer, ako želiš otići, svakako otiđi. Ovo su, na kraju krajeva, revolucionarna vremena. Okrenula mu je leđa. Uhvatio ju je za ruku. Nije tako, Bettina. Ne sasvim. Ne sasvim? Zagledala mu se u lice, vidjela neznanca kako se pojavljuje iza poznatih crta. U njegovu je držanju bilo nečega gotovo vojničkog, kao da mu je novi pacifizam dao novu tvrdoću. U tamnim očima iza malo opuštenih vjeđa bio je neobičan sjaj, a bore koje su mu se urezale oko punih usnica naglašavale su
senzibilnost koju je nekoć skrivala brada. Ne sasvim? ponovila je, ovaj put drhteći. Iznenada ju je poljubio, dugo i žarko. Bilo je to tako neočekivano da je ostala bez daha. Njezine ruke kao da su mu se same ovile oko vrata a usne uzvraćale poljubac. Stvarno su revolucionarna vremena promrmljala je i samo se malo odmaknula. Da rekao je i čvrsto je držeći za ruku poveo u spavaću sobu. Kad je sljedećeg jutra ustala, Klaus više nije bio kod kuće. Ali, gledajući udubljenje u jastuku od njegove glave, zagonetno se nasmiješila. Kako neobična vremena, pomislila je i priuštila si luksuz lijenog rastezanja. Spavati s vlastitim mužem. Ali, to nije bio trenutak da razmišlja o o čudnom osjećaju da je prekoračila granicu zabranjenog ni o razlikama između Klausa i Johannesa. Imala je bezbroj poslova, od kojih je prvi bio sat koji je uvijek provodila s Maxom. Suprotno očekivanjima, Bettina je bila maštovita majka. Kad je bila s Maxom, potpuno mu se predavala, igrala šašave igre, objašnjavala mu svemir, a njezina se neuništiva ozbiljnost ogledala samo u duljini tih objašnjenja tako da je dječak često govorio stvari koje još nije razumio. No kad bi vrijeme koje mu je namijenila prošlo, nije se dala nagovoriti molbama samo još jednu igru ili još nekoliko minuta jednostavno bi ga zagrlila i rekla više ne znači i bolje. Stoga je Max odrastao s izraženim, premda zagonetnim osjećajem prednosti ograničenja koji je prenosio na vanjski svijet, pa je bio silno iznenađen kad bi mu svijet na razboritost odgovarao nerazboritošću. Bio je vrlo dražestan i živahan dječak. A Bettina bi uvijek duboko i zadovoljno uzdahnula kad bi ga posljednji put zagrlila prije odlaska na posao. Tog ga je dana zagrlila osobito čvrsto i na trenutak se zapitala što bi Johannes mislio o njemu sad kad mu je Klaus rekao da je njegov sin. Ali, tih vrtoglavih poslijeratnih dana kada su teškoće svakodnevice hrana, gorivo i gripa bile jednako ozbiljne i brojne kao i ideje kojima su se trebale riješiti, Bettina nije imala mnogo vremena za razmišljanje o osobnom životu. Prošla su dva tjedna od potpisivanja mirovnog sporazuma jer se desnica koja je blebetala o Njemačkoj, pošto je dobila nož u leđa od socijalista, Židova i vlastite nove vlasti, već počela oglašavati prije nego što je vidjela Johannesa. A taj susret nije bio bogzna što. Klaus joj je rekao neka svrati na večer poezije u Schwabingu na povratku s posla. On će se pokušati ondje naći s njom. Bettina je bez teškoća našla skladište koje joj je opisao. Iznutra je bilo oblijepljeno plakatima i zastavama. Vladao je karnevalski ugođaj. Letjele su šarene vrpce, svirala je glazba. Sa stropnih greda visjele su lutke od balona, simboli bivše vladajuće elite. Na zidovima su bili grafiti i slike, glasniji od smijeha i glasova. Njemačka kultura je mrtva. Živjela njemačka kultura! Samo je novac besmrtan, pisalo je iznad slike hrpe trupala. Neki muškarac, lica izbijeljenog tako da je nalikovao na mrtvaca, stajao je na stolcu i okupljenima ponavljao DADADADA. U ime DADA, svi ste optuženi. Odbacite svoje nade. Odbacite svoje rajeve. Odbacite svoje idole, svoje junake, svoje umjetnike, svoju vjeru. Sve je to ništa. U ime DADA, objavljujem početak prve godine Ništavila. Luđački se smijao. Bettina se s gađenjem okrenula, naletjela na prijatelje ali od buke nije čula što govore, pošla dalje, vidjela nekoga kako izlijeva vodu na nešto što je izgledalo kao slika nekog njemačkog romantičara. A onda ju je zagrlila Petra, zaodjenuta u krzno. Smijala se. Nije li to prekrasno? povikala je, ali ju je odvukao neki čovjek u odori. Bettina je krenula prema suprotnoj strani prostorije, gdje su slike visjele u urednijim redovima i gdje je bilo tiše. Sviđaju ti se? obratio joj se iza leđa glas koji je prepoznala kao Johannesov. Brzo se okrenula, ali vidjela je samo visokog, elegantnog muškarca u svečanom odijelu i cilindru. Kad je okrenuo lice prema njoj, odskočila je. Tamo gdje je trebalo biti lice, bila je ružičasta svinjska njuška i sitne oči. Čovjek se nestašno nasmijao i skinuo krinku. Jesam li te prepao?
To su djetinjarije, Johannes prekorila ga je Bettina. Svečano joj se naklonio. Odmah ste shvatili, Madame. Agresivne djetinjaste besmislice kojima se pokazuje dugi nos vlastima. Naslonio se na zid i zauzeo pozu nonšalantnog dendija. Drago mi je što te vidim, Bettina. Gotovo mi je drago što sam živ. Nadao sam se da ćeš doći. Hoćemo li se malo u miru prošetati? Mislim da mi želiš nešto reći. Ponovno je stavio krinku na lice i nasmijao se. Odvratila je pogled i odbila ga primiti pod ruku. Zašto si se tako odjenuo, Johannes? Rekao sam ti. Uhvatio je korak s njom i naklanjao se ljudima kraj kojih su prolazili, trudeći se da svima bude jasno kako su zajedno. Vrlo je jednostavno. Čak i ti to možeš shvatiti. Muškarci u plemićkim odijelima su svinje. Zar ti nisi jedna od revolucionarki? Ali, time se svemu umanjuje vrijednost. Pretvara nas u ruglo. Govorila je zbog buke tako glasno da su je ljudi počeli slušati. I to je jedan od ciljeva. Dok ne prestanemo poštovati praznu formu autoriteta, neće biti promjene. Nikakve. Došli su do vrata. On ih je otvorio. Osim toga, ne čini li ti se da je to moje pravo lice? Prasac. Tako se vidi kakvi su muškarci iznutra. Opet se nasmijao. Skini je, Johannes. Duboko je udahnula svjež noćni zrak i pogledala ga u lice obasjano mjesečinom. Oči su mu bile jednako hladne kao noć. Iznenada je pomislila kako te oči, koje je nekoć voljela zbog načina na koji su strastveno gledale u neku zamišljenu budućnost, sada samo hladno promatraju čovječanstvo. Mislim da mi nešto želiš reći, Bettina? Zadrhtala je a onda se uspravila. Klaus ti je već rekao. Za Maxa. Ne izgledaj tako uplašeno, Bettina. Zario je prste u njezina ramena. Neću otići na sud i zahtijevati priznavanje očinstva, ako te to brine. Nikome neću ništa reći. Samo sam iznenađen što nikad nisi osjetila potrebu da mi sama kažeš. Potrebu? Bettina ga je gledala s nevjericom. Samo se sjeti što si govorio, Johannes. O slobodi žena. O tome kako se moraju naučiti služiti vlastitom snagom. O tome kako su muškarci tek slučajni prolaznici. Sluge velikog matrijarha. Kreštavo se nasmijala. Imaš pravo. Velika Bettina iznijela je na vidjelo još jednu unutrašnju nedosljednost. Doimao se povrijeđeno, pa je rekla blažim glasom Mislila sam da ne bi želio znati, Johannes. U ono doba očinstvo te nije zanimalo. Ili se barem meni tako činilo. I Johannes se blaže nasmiješio. Kao i uvijek, imate pravo, gospođo Eberhardt. Ne zanima me. Klaus je mnogo prikladniji za oca. A mali Max je, koliko ga se sjećam, drag dječak. Prstom joj je dodirnuo obraz. O tome neću više reći ni riječi. Nikada. Obećavam. I poštujem to što mi nisi rekla. Pogledala ga je u oči. Kako si ti, Johannes? Prije nego što je dospio odgovoriti, u ulicu se bučno dovezao policijski kombi i naglo zakočio pred njima. Johannes joj je nestašno namignuo. Iz džepa je iskopao monokl i namjestio ga na oko, istodobno se uspravljajući. S cilindrom na glavi bio je znatno viši od policajaca i izgledao kao oličenje aristokratske doličnosti. Neki problem, gospodo? obratio se dvojici muškaraca u odorama. Oni su se nesigurno pogledali. Prvi je pročistio grlo. Rekli su nam da se kuha nekakva nevolja. Mahnuo je prema vratima. Nevolja? Johannes je podignuo obrvu. Lice mu je poprimilo izraz arogantnog prezira. Gospodo, mislim da ste došli na pogrešno mjesto. Kontesa von Leinsdorf i ja upravo smo bili na izložbi i sve je bilo posve mirno, kako i dolikuje kulturnom događaju. Ali, uvjerite se sami. Odmaknuo se i mahnuo prema vratima. Policajci su se nelagodno premiještali s noge na nogu. Mojoj se ženi osobito svidjela mala madona, sjajno izrađena, u duhu prave bavarske umjetnosti. Svakako je pogledajte. Pa, ako ste sigurni, gospodine prvi policajac se vrpoljio i namiještao kapu. To jest, da nema nikakvih problema... Ama baš nikakvih. Ali, ona mala madona... Policajci su krenuli natrag. Zacijelo smo došli na pogrešnu adresu. Brzo su se popeli u kombi, jedva čekajući da odu. Johannes je s osmijehom gledao za njima. Eto vidiš. To ti je prekrasno njemačko poštovanje prema autoritetu na djelu. Misliš li da bi mi to prošlo da sam na sebi imao radničko odijelo? Kažem ti, Bettina, da bi se u ovoj zemlji išta
promijenilo, morali bismo od odsutnog Kaisera dobiti pismo kojim odobrava revoluciju. Njegov je šuplji smijeh odzvanjao praznom ulicom. Želim s tobom razgovarati o nečemu što nema veze s politikom rekla je Bettina. Možemo li nekamo otići? Možemo, možemo. Upitno ju je pogledao. Tu blizu je neki lokal. Pivo je užasno, ali mjesto je čisto. Opet se nasmijao onim demonskim smijehom. To je pravi razlog što je bavarski socijalizam dogurao ovako daleko. Pivo koje su nam nametnuli Prusi je odvratno. Nitko ga ne može piti. Prestani, Johannes. Postao si cinik. A ti si još zanosnija nego prije. To ne može biti zbog rata. Dakle, mora biti zbog malog Maxa. Bettina je progutala knedlu. Stigli su do gostionice. Bila je gotovo prazna, samo se nekoliko pijanih vojnika naslanjalo na šank. Našli su stol od hrastovine u slabo osvijetljenom separeu. Bettina mu je sjela sučelice, na tvrdu klupu, i gledala kako mu svijeća osvijetljava lice. Radi se o Anni. Je li ti se javila? Jesi li je vidio? Johannes je odmahnuo glavom, izbjegavajući njezin pogled. Dakle, pogodila si? upitao je tiho. Ili ti je rekla? Bettina je kimnula na potonje. Upitno ju je gledao, a onda je bacio ruke u zrak. Dvije sestre von Leinsdorf. Žene mog života. Nije to vic, Johannes. Ne, ne, naravno da nije. Zastao je i pripalio cigaretu. Kako je Anna? upitao je tiho. U očima mu se iznenada pojavio sanjarski izraz. Bettina je slegnula ramenima. Otišao bih je vidjeti, ali... Ona nije kao ti. Ne zna kako izići na kraj s mužem. Zabrinut sam za nju. Ti dakle ne znaš? Što ne znam? Namrštio se. Prvi mu je put na licu vidjela iscrpljenost, umor oko usana kad bi mirovao. Bruno je umro. Shvaćam. Oštro je udahnuo. Misliš da bih trebao otići k njoj? U Beč? Naslonio se na zid. Znaš, možda me mrzi. Čak ni tijekom onih nekoliko tjedana koje smo imali, prekrasnih tjedana, nisam znao što misli. Nije mnogo govorila. Ona je sva u osjećajima. Bettina je osjećala da gleda kroz nju, preko njezinog ramena, u prazninu. Nije bila sigurna želi li to slušati. Gledao sam je. I dodirivao. Tako je lijepa. A onda bih iznenada imao osjećaj da vidim kako se trava pokreće, svaka vlat za sebe. Drugi put bi bilo kao da gledam u jezero. Vidio bih sebe, ali pročišćenog, destiliranog, prozirnog. I onda bih potonuo. Stresao se. Kako je ona? Ima dijete. Malog dječaka. Ukočio se. Shvaćam. Ne, ništa ti ne shvaćaš. Bettinu je iznenada obuzela srdžba. Možda je tvoj. Na trenutak ju je zbunjeno gledao. To ti je ona rekla? Idi i vidi sam. Dovedi je ovamo. Ovdje ima posla. Za vas oboje. Johannes je prasnuo u smijeh, onaj stari, dječački smijeh. Neke se stvari, Bettina, ne mijenjaju unato ratovima i milijunima mrtvih. Ti si jedna od tih stvari. Blago ju je poljubio u obraz. Morat ćeš mi dati njezinu adresu. Pisao sam joj samo na Seehafen. A ni druge se stvari, izgleda, ne mijenjaju, Johannes. Bettina se nasmiješila pomirljivošću koju nije sasvim osjećala. Prvo što je Johannes zamijetio dok je išao prema adresi koju mu je Bettina dala bilo je to da je stara carska prijestolnica izgubila sjaj. Nestale su elegantne žene s razigranim pogledima i blagim, znalačkim osmijesiam. Umjesto njih moglo se vidjeti samo sivilo, napetost, stare naprtnjače i čuti razdraženi glasovi koji se cjenkaju. Osobito su ga se dojmile naprtnjače. Slično kao u Berlinu, pomislio je. Nitko nije siguran gdje će nabaviti sljedeći obrok, za što će se trampiti, pa je čovjek izlazio iz kuće spreman na sve. Svratio je na objed u gostionicu u koju je nekoć često zalazio, ali su mu rekli da na jelovniku neće biti ničega do, možda, navečer. Tako je popio čašu lošeg vina i slušao žalopojke čovjeka za susjednim stolom koji ga je na kraju moljakao za cigaretu. Johannes je lupnuo kićenom mjedenom alkom i čekao pred povelikom kućom. Vrata je
otvorila sluškinja u crnoj haljini, čudno ga odmjerila kad je pitao za Annu, brzo se udaljila, a onda se vratila i pozvala ga da uđe. Soba u koju ga je odvela odisala je mirisom prošlih vremena. Takav zagušljivi ukus ne bi nikad povezao s Brunom Adlerom, ali čovjek zapravo nikad ne zna kakvi su ljudi kad su kod kuće. Nije ni čudo da je umro, pomislio je Johannes nestašno. Ali, da Anna živi u ovome! Na trenutak je u mislima vidio humak u Seehafenu, Annu kako se rađa iz valova. Vizija je bila tako živa da mu se čiilo kako može osjetiti slatki miris zraka, pružiti ruku i dodirnuti taj raj. Prije nego što se sasvim povratio, zapovjedno mu se obratio neki glas. Gospodin Johannes Bahr? U tamno zamotan lik dovezao se pred njega u kolicima od mahagonija. Ponudila mu je staračku ruku. Hermine von Leinsdorf. Vi ste Annin prijatelj? Johannes je kimnuo. Starica je primaknula pozlaćene naočale očima i gledala ga kao da odlučuje što će učiniti. Drago mi je što se došli. Gotovo je nitko ne posjećuje, a odbija doći na moje domjenke. Tvrdoglava djevojka. Nepristojno je tako dugo žalovati, zar ne? Nije čekala da odgovori. I previše radi. Nije to dobro za njezino zdravlje. Čovjek bi očekivao da će onaj Adler bolje srediti svoje poslove. Dramatično je uzdahnula. Doduše, nitko nije mogao predvidjeti taj grozni rat. Ha? Recite nešto. Iznad naboranih obraza u njega su piljile blistave oči kao u čavke. Pitao sam gdje je Anna ponovio je Johannes glasnije. Ubrzo će se vratiti. Uvijek je točna. Ne zbog mene nego zbog onog njezinog derišta. Zamislite, da se Adler tako sruši netom prije rođenja djeteta. Vrlo neobzirno od njega. Pogledajte mene. Mnogo sam starija od njega. A nije da ga je netko ustrijelio. Prezirno je odmahnula glavom. Velika ura označila je puni sat odnekud iz sredine kuće. Samo što nije došla. Iz dubina satenske haljine Hermine je izvukla zlatnu uru i pogledala je. A čime se vi bavite, mladiću? Bio sam slikar rekao je Johannes ravnodušno. Prije rata. Slikar? Ponovno je prinijela naočale očima i zastala. Niste li možda vi naslikali one čudovišne slike koje je Anna povješala po svojoj sobi? Izgleda kao mrtvačnica. Vrlo neugodno. Više uopće ne ulazim tamo puhnula je. Johannes je slegnuo ramenima i iznenada se nasmijao. Pa, najbolje je biti iskren, mladiću. U mojoj dobi nema vremena za laži. Johannes. Tihi glas koji je začuo iza leđa trgnuo ga je. Okrenuo se i ugledao blijedu djevojku u sivom dnevnom kostimu. Stajala je posve mirno. Koža joj je bila prozirna, a oči, razrogačene od iznenađenja, prevelike za njezino lice. Anna? Bilo je to pitanje. Pojurila je prema njemu smiješeći se i bacila mu ruke oko vrata, privijajući se uz njega kao da se želi uvjeriti da je stvaran. Vi se, dakle, dobar prijatelj čuo je kako teta Hermine glasno uzvikuje. Anna se odmah odmaknula od njega. Najbolji. Mislila sam... mislila sam da je možda poginuo. Meni izgleda prilično živ progunđala je teta Hermine. Da. Anna ga je gledala. Obrazi su joj se zarumenjeli pa je sad više nalikovala ženi koje se sjećao. Da dahnula je ponovno, ne skidajući pogled s njegova lica. Vidim da biste voljeli biti sami. Teta Hermine bučno je pokrenula kolica. Molim te šapnula je Anna, ne skidajući oči s njega. Dva dana poslije bili su zajedno u vlaku za Mnchen. Johannes ni sam nije znao kako se to dogodilo. Kao da je, od trenutka kad ga je zagrlila, kad ga je odvela u svoju sobu i vodila ljubav s njim žestoko i bez riječi tako da je sve oko njih nestalo i ponovno su bili na travi pod vedrim nebom a povijest je nestala, bio začaran njezinom sigurnošću. Za nju je bilo neupitno da će poći s njim, da će i dijete s njima. Ništa ga nija pitala i ništa nije govorila, samo je stavila ruku u njegovu i rekla mu da je danas spremna za polazak. Johannes je gledao kako drži blijedo, pospano dijete. Bilo je neobično kako se brinula za njega ne gledajući ga, poput kakve madone čiji je pogled uperen nekamo iznad smrtnog obličja dječaka. A ipak, brinula se za dječaka vrlo praktično i djelotvorno, što inače kod nje nije zamijetio. Posve drukčije od pogleda kojim ga je opet gledala, tako dubokim, zlatnim i punim obećanja da se gubio u njemu, zaboravljao pitanja koja je htio postaviti o Bruni, o djetetu, o
prošlosti i budućnosti. Postojala je samo sadašnjost, ritmično kretanje vlaka, razbijanje kapi kiše o prozorsko staklo i toplina koja je izvirala iz nje, grijala ga, gutala ga kao sama zemlja. Vratio mi se. Anna je sanjarski gledala kroz prozor u tamnu, zimsku vodu Isara. Bettina joj je stavila šalicu u ruke. Doručkovale su zajedno u jutarnjoj sobi kuće u Bogenhausenu. Odlično, to znači da se možeš udati i da će Leo imati oca. Anna je naglo spustila šalicu i ustala. Nikad više nemoj tako nešto reći, Bettina. Leov je otac mrtav. Ponovno se okrenula prozoru. A što se tiče braka, znaš da Johannes ne vjeruje u njega. Nebitno je u što Johannes vjeruje ili ne vjeruje odlučno je odgovorila Bettina. Od čega ćete živjeti? Je li Brunova ostavština napokon sređena? Anna je slegnula ramenima. Ne znam je li išta ostalo. Rat, država... izgleda da su sve progutali. Ali, nije važno. Snaći ćemo se. Nije htjela dopustiti da joj sestra pomuti sreću. Snaći ćete se! Johannes nema ni prebijenog pfeniga, a slike se trenutačno mnogo manje traže nego krumpir. A tu je i pitanje smještaja. Trenutačno dijeli atelje s onom slikaricom, to znaš. Anna je potisnula uzdah. Mirno je sjedila i ponovno promrmljala Snaći ćemo se. Naći će on nešto drugo. Bettina je pogledala sestrin krhki lik i potisnula razdraženost. Anna je premršava. S onom bujnom zlatnom kosom i golemim očima doimala se eterično. Bettina ju je primila za ruku. Znaš da ćemo Klaus i ja rado sve podijeliti s tobom, Anna. Možeš ostati kod nas, a za Lea ćemo se brinuti kao i za Maxa. Ali, vremena su teška, za sve. Johannes bi trebao potražiti mjesto predavača na akademiji. Ili takvo što. Da se može brinuti za tebe. Da, da mrmljala je Anna, a onda pogledala Bettinu sanjarskom odlučnošću. Snaći ćemo se, Bettina. Ja ću se zaposliti. Sutra ću početi tražiti posao. A onda, u proljeće, mislila sam da bismo Johannes i ja mogli otići u Seehafen. Kao onda. Selo nam odgovara. Tamo će biti i krumpira i slika. Blistavo se nasmiješila a onda nasmijala onim starim, bezbrižnim smijehom za koji je sad zapravo bila odveć krhka. Tjedni su prolazili ispunjeni stvaranjem novoga poretka. Johannes je i bez Annina poticanja pronašao novi atelje. Nije to bio prostor prikladan za obitelj, ali nijedno od njih to zapravo i nije željelo. Anna je mogla doći onamo i ostati kad god je željela. I bez da joj je Johannes to rekao, smatrala je da Leo ne spada u taj prostor. Ni Johannes nije govorio o drugim ženama kojih je možda bilo. Ona nije pitala. Nije bilo potrebe. Kad je bila s njim u maloj sobici u stražnjem dijelu ateljea koju je ispunila vedrim bojama žutom prostirkom, suncokretom koji je sama izradila bili su tako uronjeni jedno u drugo da je ostali svijet prestao postojati. Igra njihovih tijela, svileni zagrljaji, duboki poljupci, oboje su ih tako bogato hranili da se Johannes više nije morao služiti sjećanjem kako bi prizvao zlatnu Veneru njihovih dana u Seehafenu on je pak postao još muževniji, njegove oči jasne i modre poput neba ili mora, pa su se žene okretale za njim dok je hodao ulicama Schwabinga. Doživljavao ju je kao drogu kojoj nije znao ime, ali koje mu nikada nije bilo dosta, ma koliko pretjerivali u svojim putenim susretima. Ako bi stigla nekoliko minuta kasnije nego obično, ako bi zakasnila s posla, žilama bi mu već kolala glad od koje bi postao nemiran i tjeskoban. Ili ako bi mu, preko jedinog telefona u zgradi, javila da zbog nekog razloga ne može biti s njim, osjetio bi zjapeću prazninu u sebi koju ništa drugo nije moglo ispuniti. Bilo je to posve iracionalno. U glavi je znao da će ubrzo doći. Nitko mu je nije otimao osim onog dječaka i svakodnevnih dužnosti, a ipak bi ga obuzela glad kao dijete kojem je odbijena sisa. Tih zimskih mjeseci radio je s jasnoćom i energijom netipičnima za njega. Oblikovao se golemi triptih, s Annom kao putenom madonom u sredini ispod i oko nje, pakao osakaćenih tijela i kostura koje je njezino blistavilo bacalo u sjenu i pročišćavalo. Ljudi će godinama govoriti da mu je to bila najbolja slika. Osim triptiha radio je i po narudžbi, plakate, transparente i ilustracije koji su bili grafički razglas novog režima. Katkad bi, u novom, prenaglašenom idiomu koji je otkrio za tu propagandu, otišao mnogo dalje od samog režima i zabavljao se. Jedan njegov plakat zahtijevao je uspostavu ministarstva za likvidaciju buržoazije, buržoaske obitelji i buržoaske seksualnosti u postskriptu napisanom
sitnim crvenim slovima zahtijevao je ukidanje tog istog ministarstva. Na drugom je naslikao golog muškarca i ženu isprepletene u zagrljaju, pokrivene samo plutajućim smokvinim listom na kojem je pisalo Užitak je jedini izvor vrijednosti. Na taj je plakat bio osobito ponosan, kao i na onaj na kojem je krupno golo dijete nasmiješeno gazilo divovskim koracima nad sićušnim likovima krutih muškaraca u frakovima, vojničkim i sudačkim odorama. Dijete je genij, pisalo je. Sloboda djeci! Samo dijete nije nalikovalo ni na Maxa ni na Lea. S djecom koja su mu bila najbliža Johannes se igrao kad bi bio raspoložen, ali je u toj igri uvijek bilo nečega neosobnog zapravo se bavio sobom, a ne djecom. Tako je barem mislila Bettina, zamjećujući da ga djeca unatoč tome vole. Za Božić su, na Annino navaljivanje, svi otišli u Seehafen. Kad su stigli, tlo je bilo prekriveno snijegom i djeca su uživala valjajući se po njemu, a muškarci su ih poticali na sve veće ludosti. Anna ih je, s blaženim osmijehom na licu, na trenutak promatrala s Bettinom, a onda je bez riječi otišla. Trenutak poslije projurila je pokraj njih na svojoj omiljenoj kobili. Kose raskuštrane od vjetra, smiješeći se od uha do uha, mahnula im je i odjahala, rušeći snijeg s grana koje su natkrivale stazu. Bettina je vidjela kako Johannes gleda za njom pogledom koji je bio mješavina divljenja i boli. Onda je i on otišao, ponavljajući njezine kretnje dok je prolazio kraj njih, podbadajući tamnog pastuha utabanom stazom. Navečer su svi sjedili pred vatrom i pekli kestenje. Klaus je pričao priče dok su mu dječaci sjedili na koljenima. Priče o svetom Nikoli koji dobroj djeci donosi lijepe darove, a zločestoj tamni ugljen i stari luk. Zacijelo je dramatičan način na koji je izgovorio riječ zločesta prepao malog Lea, jer taj je inače mirni dječak briznuo u plač i potrčao preko sobe svojoj majci. Pogleda uperenog u daljinu, Anna ga je privila uza se i tiho umirivala. Johannes je, primijetila je Bettina, odvratio pogled i ponovno pogledao Annu tek kad je Klaus opet namamio dječaka u svoje krilo. No nije imala vremena razmišljati o tome jer upravo ih je tad Max ozbiljnim glasom upitao Što je to zločest? Johannes se nasmijao. Hajde, Bettina, objasni mu. Bettina je zabacila ramena. Zločesto je kad udariš drugo dijete bez razloga. Oči malog Maxa su potamnjele. A ako postoji razlog? Sad su se oba muškarca nasmijala. Morat ćeš se predati, Bettina rekao joj je Johannes i priznati da je zločesto ono što mu roditelji kažu da jest. Bettina mu je dobacila oštar pogled. Ali, nisu mi rekli, striček Johannes. Na to se Johannes počeo glasno smijati, a Bettina se okrenula sinu i ozbiljno objasnila To je zato što ta riječ ima tako mnogo značenja, Max. Jedan je smisao da smo zli kad povređujemo druge ljude. Recimo, da si udario Lea jer ti je smetalo što je prekinuo tatinu priču, to bi bilo zločesto. Bravo, Bettina rekao je Johannes ironično. Dječak je gledao malo nju pa malo njega, očigledno zbunjen, a onda je uzdahnuo. Tata, ispričaj nam još neku priču. Može. Klaus se nasmiješio i poljubio dječaka u tamnu, kovrčavu kosu. Jesam li vam pričao o svojem posjetu Kraljevskoj palači? Dječak je odmahnuo glavom i gledao ga razrogačenih očiju. No, eto, bio sam tamo prošli tjedan s ministrom financija jer smo morali odlučiti što učiniti s kraljevskim zimskim vrtom. Palača je bila sablasna, gotovo posve napuštena. Samo sobe pune grčkih kipova koje su zurile u nas praznim očima, stotine kineskih zmajeva koji su bljuvali vatru s velikih vaza. Kad smo se popeli na vrh, vidjeli smo divovski vrt, golema stabla skrivala su stakleni krov, lopoče, orhideje, tako da nam se učinilo kako smo proputovali tisuće kilometara i stigli u neku amazonsku šumu, a sve za te kratke šetnje. Klaus je pogledao dječake u oči. A usred vrta bio je vodopad, jednako velik kao onaj koji sam ti pokazao prošlog ljeta, Max, koji nas je poprskao kristalnim kapljicama. I? potaknula ga je Anna. Pa, morali smo odlučiti o sudbini vrta. Ove zime nemamo dovoljno ugljena, a vrt guta dobar dio naših dragocjenih zaliha. I što ste odlučili? Anna ga je pogledala iskosa. Nije nam bilo lako, mogu vam reći. Vrt je tako lijep rekao je Klaus. Ali, ljudima je potreban ugljen. Ali, rekao si da je ugljen zločest upleo se Max.
Johannes i Bettina su se nasmijali. Pustili ste da umre rekla je Anna uzrujano. Naravno da su pustili da umre promrmljala je Bettina. Ljudski su životi važniji od biljaka. To je grozno. Annine su se oči napunile suzama. Klaus ju je suosjećajno pogledao. Da, jest. Bettina se uspjenila. Ne budi smiješna, Anna. Razmisli malo. Biljke ili ljudi. Razmišljanje ću prepustiti tebi, Bettina, kao i uvijek. Uvijek si bolje razmišljala nego ja prasnula je Anna. Bettina se uspravila i uzela Maxa u naručje. Ti o mislima govoriš kao da su izmet, Anna. Muškarci su izmijenili zabrinut pogled. Kratko im je kimnula i otišla iz sobe. Anna je zurila za njom, ne obraćajući pozornost na to što je mali Leo vuče za suknju. Otišla je, oklijevajući, tek kad je Klaus blago primijetio kako je možda vrijeme i da mali Leo pođe na počinak. Ubrzo se vratila, sjela pokraj Johannesa i slušala o čemu muškarci razgovaraju. Znate rekla je nakon nekog vremena ja to još uvijek ne mogu prihvatiti. Upitno su je pogledali. U tamnim joj se očima vidjela neka hladnoća. Mislim na zimski vrt. Ubijanje onih biljaka. Na kraju krajeva, i one su žive, kao što je živ i vrt u Seehafenu, kao onaj jež kojeg si jednom spasio, Klaus, kao konji. Svi smo dio istog života, ista živuća cjelina. Čak i mrtvi. Stresla se. Bio je to umjetni vrt, Anna. Ljudi su ga stvorili rekao je Johannes blago. Privila se uz njega ne mogavši pronaći riječi kojima bi izrazila što osjeća. Znam kako se osjećaš, Anna, ali to se moralo učiniti rekao je Klaus tiho. Što, još se razgovara o vrtu? Bettina se vratila. Johannes je kimnuo. Anna nam pokušava reći da naša revolucija ništa ne vrijedi ako ne poštuje prirodu. Ton mu je bio ironičan, ali je ipak pogledao Annu kako bi se uvjerio je li pogodio. Ona mu se zahvalno nasmiješila. Bettina je sjela šuškajući suknjama. Još malo pa će nam svima savjetovati neka pođemo kući i brinemo se za svoje vrtove. Candide dvadesetog stoljeća. Zar bi to bilo tako strašno? izazvala ju je Anna. Ne bi, ali mnogi od nas nemaju vrtove za koje bi se brinuli. I tek kad uvedemo malo više ravnopravnosti možemo početi razmišljati o vrtovima. Bettina je govorila sve zažarenije. Ne budi tako naivna, Anna. To izgleda kao da si ili glupa ili sebična. Anna je porumenjela, a Johannes se nasmijao. Znaš, Bettina, podsjećaš me na nešto što mi je u ratu rekao jedan poručnik. Simpatičan debeljko s madežom na nosu. Uvijek se zbog nečega pjenio, a jednog mi je dana rekao Kad ovaj rat završi, Bahr, preselit ću se u Brazil, ili još bolje, na Yukon. Znaš zašto? Zbog ovih naših europskih žena. Sve su one samo frustrirani vojnici. Želim se oženiti ženom, a ne duhovnim narednikom. Bettina se ukočila. A ja sam pritom vjerojatno duhovni narednik, a ne debeli poručnik. General, Bettina. Podigao je čašu u njezinu čast. Bettina joj je rekla sljedećeg dana. Ni sama nije znala koji su je demoni na to nagnali, ali uvjerila se da je, sad kad Johannes zna, bolje da joj kaže ona nego tko drugi. Bile su u kuhinji i pripravljale večeru. Bettina je dovršavala kućicu od medenjaka koju je obećala Maxu. Evo, što kažeš? Hoće li im se ovo svidjeti? Bettina je razgledala svoje djelo. Prekrasno je uzviknula je Anna i onda malo zlovoljno dodala Gdje si to naučila raditi? Od jedne od žena iz vrtića u Schwabingu. S nekoliko grožđica tu i tu izgledalo bi još bolje. Anna je brzo promijenila raspored voća. Čudno kako su joj, tijekom posljednjih tjedana u kojima je ojačala i postala sigurna u Johannesovu ljubav, sve više smetale sposobnosti i sigurnosti zbog kojih se prije toliko divila Bettini. Da, tako je bolje priznala je Bettina. Sjela je za stol od hrastovine i promatrala sestrine graciozne kretnje. Čak i za nekoga poput nje, tko nije držao do površinskih stvari, bilo je zapanjujuće kako se Anna u posljednje vrijeme proljepšala, postala gotovo ista kao ona idealizirana ikona koju je Johannes naslikao na freski. Čak i u otrcanim hlačama koje je danas odjenula. Nije ni
čudo da on ne može skinuti pogleda s nje. A ni ruke. Bettini je bilo nelagodno gledati ih kako se tako otvoreno dodiruju. Iz njih je izbijala gotovo opipljiva vrućina. Bettina je počistila rasuto brašno sa stola. Već neko vrijeme želim s tobom o nečemu porazgovarati, Anna, sad kad ste ti i Johannes u tako čvrstoj vezi. Anna se kriomice nasmiješila. Bettina je složila svoju bijelu pregaču, zastala i pogledala u sestrine blistave oči. Znaš, Anna, Johannes je Maxov biološki otac. Anna se teško spustila na stolac. Kao da ju je nešto nagrizalo iznutra. Posegnula je za vrčem s vodom, drhtavom rukom napunila čašu i onda je nepomično gledala. Um joj je zazirao od slika koje su prolijetale njime, slika Bettine u Johannesovu zagrljaju, o usnama koje nisu njezine. Iz daljine je jedva čula Bettinin glas. Naravno, on to ne zna. Nikad ne smije saznati. To bi ga zbunilo. Johannes ne zna? Anna je začula vlastiti napeti glas. Ne, ne, Max, dakako. Bettina ju je čudno pogledala. A Klaus? Klaus sve zna. I u svemu što je doista bitno i stvarno, on jest Maxov otac dodala je pobjedonosno. Smatrala sam da nije u redu, budući da više nisi dijete i da smo tako često zajedno, da ti jedina ne znaš. Da, naravno, nije u redu ponovila je Anna poput jeke. Ispričaj me. Izjurila je iz prostorije. Ti jedina ne znaš, odzvanjalo joj je u glavi. Ne razmišljajući, ogrnula je kaput i pohitala prema staji. Zajahala je svoju kobilu i odgalopirala niz stazu, ne uzvraćajući na mahanje muškaraca i djece koji su se sanjkali niz malu strminu. Uputila se preko ceste, u šumu. Snijeg je tu bio tako blistav da joj se činilo kako osvjetljava čak i najmračnije zakutke njezina uma, u koje nije rado zalazila. Kako je bila glupa. Trebala je znati za Bettinu i Johannesa, zapravo je i znala, sad kad u svjetlu nove spoznaje misli o svim onim događajima prije toliko godina, prije udaje za Bruna. Sjećala se onog ljeta u Seehafenu, dana u Mnchenu. Da, bila je glupača. Trebala je znati. Anna je podbola kobilu. Kako je brak čudna institucija, baš kao što joj je rekla Katarina. Bettina i Klaus, oboje tu s Johannesom. Zabola je mamuze kobili u slabine. Ne, ne smije razmišljati o tome. Bilo je tako davno. I ona i Bruno su bili čudni. Anna je zaustavila kobilu, skočila na tlo i bacila se na hrpu netaknutog snijega, osjetila kako je prožima njegova hladnoća, kako ublažava vrućicu koja ju je držala. Nije sad htjela razmišljati o Bruni. Ne aktivno, iako je negdje u sebi u tajnom dijelu koji je skrivala znala da je on uvijek tu, rasuta nazočnost koja je promatra, čuva, ponekad kroz oči vlastitog sina. U prvim danima dječakova života imala je gotovo magičan osjećaj da je Bruno utjelovljen u njemu. Da, i to je još bilo u njoj. Iako je sad bilo očigledno da Leo ima njezinu kosu i oči, iako su joj ljudi govorili da je njezina slika i prilika. Kad je Leo bio sretan, znala je da je Bruno sretan. Kad je bio neposlušan, znala je da je Bruno prekorijeva, da joj još nije oprostio, da joj nikada neće oprostiti. Zbog toga se bojala dječaka, kao da je morala oko njega hodati na prstima da ne bi izazvala gnjev njegova oca. Katkad ga je mrzila. Anna je polako otresla snijeg s odjeće. Mrzila je ovako razmišljati, mrzila Bettinu što ju je na to prisiljavala. Ponovno je zajahala kobilu i sad jahala sporije, želeći izbjeći misli, a istodobno se prisiljavajući da se suoči s njima. Da, a onda se pojavio Johannes, kao kakav blistavi lik koji se vratio iz mrtvih. Doista je mislila da je mrtav, uvjerila se da je morao poginuti, da je to dio Brunove osvete. Ali, Johannes je nekim čudom ostao živ. Njegov je povratak bio znak u njegovom mirisu i dodiru povjerovala je da joj je Bruno napokon oprostio. Bila je slobodna, smjela je živjeti. I kako je samo bio raskošan i radostan taj novi život, kao da su sve one sušne godine bile samo priprema za ovo cvjetanje. Bila je prepuna energije, osjećala se gotovo pretjerano zdravom, a sve to zbog Johannesove ljubavi koju je Bruno odobrio. Neće dopustiti da joj Bettinina priča iz prošlosti pokvari to čudo. Između nje i Johannesa je sigurno svršeno, inače Bettina ne bi ništa rekla. Ili bi? Anna je opet podbola kobilu, sve brže i brže po snijegom pokrivenoj stazi. Johannes i ona će se odseliti odavde, otići daleko od svih njih, početi novi život zajedno.
Neće se vraćati u ovu kuću iako je ona toliko voli. Oni su vjerojatno tu bili zajedno. I više ne vjeruje Bettini, odveć je pametna, mnogo pametnija od nje. A Johannes je njezin život, on joj je dao život. Ne može ga izgubiti. Anna mu je to rekla te večeri dok su ležali zagrljeni, opijeni okusom, mirisom i dodirom. Johannes, otiđimo zajedno. Na neko novo mjesto, daleko od svega ovoga. Utisnuo je usne u njezin vrat, ispod bujne kose. Kad sam s tobom, ja i jesam drugdje prošaptao je daleko, u nekoj tropskoj zemlji gdje se skrivaju tigrovi. Pomilovao joj je ruku i lijeno se nasmiješio. Priljubila se uz njega, pomilovala glatku kožu na njegovim slabinama, osjetila kako se diže. Ne, Johannes, htjela bih da stvarno odemo. Potražio je njezin pogled i pokušao ga pročitati u sjenovitom polumraku. Možda, Anna, kad prodam nekoliko slika. Protegnuo se i još je čvršće zagrlio. Nije spomenula ono što joj je Bettina rekla, nije htjela ni izgovoriti njezino ime od straha da će to baciti sjenu na njihovo zajedništvo. Sljedećih je tjedana Anna provodila sve manje i manje noći u Bogenhausenu. Svratila bi samo poslije posla, da vidi malog Lea i stavi ga na spavanje. Povremeno je razgledala stanove, tražeći neki u kojem bi mogli živjeti ona, Johannes i njezin sin, ali imala je tako malo vremena i još manje novca, a uvjeravala se i da će domalo otići iz zemlje. Osim toga, Johannesa kao da nije osobito zanimala promjena. Volio je živjeti tamo gdje radi. Tako se ništa nije promijenilo, osim što je Anna sve manje i manje viđala svoga sina. Klaus je to spomenuo Bettini jednoga jutra kad je dadilja odvela djecu. Bettina ga je pogledala s onim sada stalno prisutnim novim divljenjem i bez okolišanja rekla Anna i Johannes su odveć zabavljeni jedno drugim da bi imali mjesta za treću osobu. Ali, dijete, Bettina? Djeca i erotska ljubav ne pristaju u isti prostor ništa više nego sunce i mjesec na isto nebo. Mogu slijediti jedno drugo, ali istodobno... Odmahnula je glavom. Ljubav, ta vrsta ljubavi, vrlo je sebičan osjećaj. A mi, Bettina? Promatrao je njezin lijepi profil. Mi? Mi smo samo stari, uhodani par veselo se nasmijala. Ali, brzo se opet uozbiljila. Mislim da je Leu kod nas dobro. Tako je miran i ne pokazuje osjećaje da je teško procijeniti. Ali, mislim da je sretan. U svakom slučaju, nije nam nikakav problem, a Max mu je prilično sklon, stalno ga pokušava nasmijati. Ipak, mislim da bih trebao porazgovarati s Annom. Nemoj, Klaus. Stvari će se promijeniti same od sebe kad dođe vrijeme. Zaslužila je malo sreće. Posljednje su joj godine bile vrlo teške. Bettinin je glas zvučao neobično skrušeno. Stvari su se doista promijenile, i odveć brzo, i to ne na način koji bi Bettina ili Klaus bili predvidjeli. Ubrzo nakon njihovog razgovora, 21. veljače 1919 Kurt Eisner, socijalistički vođa Bavarske republike, čovjek s kojim su radili Klaus i Bettina, bio je ubijen. Zemlja je potonula u kaos. Radnički, seljački i vojnički odbori objavili su opći štrajk. Uslijedilo je opsadno stanje. Razne stranke, anarhističke, komunističke, socijaldemokratske, borile su se za vlast. U međuvremenu, dešnjačke skupine, od kojih je neke plaćao Berlin a neke su djelovale samostalno, počele su oživljavati uzbuđenja nedavnog rata terorizirajući Mnchen kao što su već terorizirali druge gradove. U svoje su trijumfe već mogli ubrojiti ubojstva spartakističkih vođa, Rose Luxemburg i Karla Liebknechta. Posvuda po Mnchenu držali su se govori i rasprave. I Bettina je sudjelovala u njima, i Klaus, čak i Johannes, jer njegovi prijatelji anarhisti i umjetnici sad su bili u usponu i na kratki, utopijski tjedan, u mješavini vizionarskih proklamacija i karnevala, preuzeli su vlast u gradu. Zidovi su bili oblijepljeni Johannesovim najradikalnijim plakatima. Pred zgradom u kojoj je bio njegov atelje stajao je golemi plakat koji je prikazivao golu ženu i muškarca kako, držeći se za ruke, izlaze iz zatvora, a ispod toga je pisalo Oslobodimo ljubav. Tjedan poslije, ljevičarske anarhiste zamijenili su nešto žešći Crveni. Pred nadirućim snagama Bijelih, kako su zvali postrojbe centralne vlasti, utemeljena je Crvena garda. Nad palačom Wittelsbach vila se crvena zastava. U gradu su izbijali sukobi, između ljevice i desnice, između ljevice i ljevice. Bettina se uplašila. Bila je za reformu, to da, čak i radikalnu reformu, ali ne za revoluciju, ne za nasilje. Klaus nije bio siguran može li se plima u čijem su
pokretanju i oni sudjelovali sada zaustaviti. Posvađali su se i on je otišao bez riječi. Usred kaosa ona je nekako uspjela naći automobil koji će nju, djecu i dadilju odvesti u Seehafen. Rekla je gospođi Trbl neka kaže da su to njezini unuci ako je tko bude pitao. Kad se sljedećeg dana pokušala vratiti u Mnchen, morala je voziti zaobilaznim putovima i na kraju se vraćati prema Seehafenu. Berlinske postrojbe su krenule prema Mnchenu i 1. svibnja, na dan kad su radnici trebali održati paradu, umjesto njih, ulicama je stupala vojska. Dva dana poslije napokon se uspjela vratiti u grad. Klausu nigdje nije bilo ni traga i od njezina ga odlaska nitko nije vidio. Strah je utapala u poslu. Stanje u vrtićima bilo je sve teže. Osim nestašica svih vrsta, majke su posljednjih tjedana sve češće molile da im djecu zadrže preko noći ili jednostavno ne bi došle po njih. Sad je sve bilo još gore odgojiteljice su bile iscrpljene, djeca nemirna. Ljudi su se bojali izići na ulicu. Bettina je nazivala kolege, tražila pomoć, našla nekog kabaretskog pjevača da zabavlja jednu skupinu, glumicu koja će prenoćiti kod druge dvije majke koje će biti s trećom. Kad se napokon uputila kući, ulice su bile mračne i puste. Nigdje nije bilo taksija. Bettina je krenula pješice. Potpetice su joj glasno odzvanjale u praznoj ulici. Kraj nje je pojurio neki vojni automobil tako brzo da se morala nasloniti na zid. U daljini je čula crkveno zvono koje je zvonilo na uzbunu. Ubrzala je korak. Kad je zašla za ugao, čula je tupe udarce, stenjanje, udaranje šaka o meso. Onda ih je ugledala, petoricu, dvojicu s radničkim kapama i trojicu u sivim odorama kako se bore, vidjela podignuti kundak, neravnopravnost borbe. Vrisnula je, tako jako da ju je zaboljelo grlo Zašto? Zašto to radite? Prestanite! Odmah prestanite! Zvuk njezina prodornog krika koji je odzvanjao uskom popločanom uličicom zaustavio ih je na djelić sekunde. Jedan je čovjek pobjegao. Otvorile su se rebrenice. Idite kući začuo se glas s gornjeg kata neke kuće. Crvena kurva! dobacio joj je jedan od vojnika. Kako se usuđujete! rekla je Bettina hladno, nesvjesna da je to uopće izgovorila. Drugi je vojnik naslonio mlohavo tijelo koje je držao uza zid. I on je prezirno pljunuo prema njoj. Onda su se njih trojica okrenula i otišla. Bettina je zurila u njih, zurila u nepokretno tijelo. Suze su joj navrle na oči. Negdje u sebi čula je glas koji se smijao i smijao. Budućnost je još jako daleko, draga gospođo. Jako, jako daleko. Zadrhtala je, misleći da će se onesvijestiti. Pred očima je ugledala sliku premlaćenog Klausa, Maxa kako plače. Onda se iznenada uspravila i odlučno pokucala na vrata, tražeći pomoć. DEVET 1919. Klaus Eberhardt se zaklonio iza debele zavjese i gledao ophodnju kako pobjednički stupa ulicom. Bilo je svršeno. Izgubili su. Šest mjeseci truda i snova, a Slobodne Bavarske Socijalističke Republike više nije bilo. Počelo je u studenom sad je bio svibanj Klaus je prstima odbrojio mjesece kao da će taj djetinji čin nekako razjasniti munjevita zbivanja. Bio je tek svibanj 1919. a neprijateljske Bijele postrojbe već su se slijevale u grad i razarale ono što je počelo kao nevin san. Lica bijelih vojnika, mislio je dok je gledao dolje, nimalo se ne razlikuju od lica crvenih. I pozdravljaju li ih to sada i kliču im oni isti ljudi koji su se prije samo nekoliko mjeseci okupili oko njegovog prijatelja Kurta Eisnera da pozdrave dolazak socijalizma? Socijalizam. Što je on do ime za niz očiglednih, neosporivih ljudskih potreba potreba za društvenom jednakošću, individualnom slobodom, dostojanstvom i mirom? Ali, ipak su ih osporavali. Riječi koje su nosile njihove snove napadali su sve žešće pa su s vremenom izgubile značenje i na kraju postale tek prazni zvukovi u borbi za moć. A onda su došle puške. Klaus se spustio u naslonjač i zario lice u ruke. Prije pet dana pucao je na nekog čovjeka. Netko mu je tutnuo pištolj u ruku i rekao mu neka brani revoluciju. I on je pucao, vidio kako čovjek pada, vidio krv, gotovo mogao nacrtati put metka kroz tkivo. Bio je to običan čovjek kao i on. Svih onih ratnih godina krpao je ranjenike i šivao im rane, nadajući se da će ih spasiti ali ih često gledajući kako umiru, i obećao je sebi da se takvo divljaštvo, takva bezočna ubojstva, više nikad ne smiju dopustiti. I sada, kad je navodno s
tim bilo svršeno, on, zarečeni pacifist, pretvorio se u ubojicu. U ime svojeg sna o miru. Suze su mu okvasile ruke. Zagledao se u svoje prste. Dugi, čvornati, poznati. Prsti koji su milovali kosu maloga Maxa. Prsti koji su ubili. Stresao se i osjetio vrtoglavicu. Popij nešto, Klaus začuo je glas iza sebe. Zbunjeno je pogledao ženu. Tko je ona? Zašto je on uopće tu? Popij, dobro će ti činiti. Uzeo je šalicu. Daphne, dakako. Došao je ovamo ne znajući kamo da pođe, iako je mjesecima nije vidio, još otkako joj je zbunjeno rekao da je među njima svršeno a ona se nasmiješila i rekla da to nije važno, svejedno su prijatelji, zar ne? Klaus je popio vruću tekućinu. Nije se usuđivao vratiti kući, Bettini. Ne samo zato što bi ga tamo našli. Čuo je da su počela uhićenja. Uhićenja izdajnika. Opekao se misleći o definiciji te riječi. Dobro? Hvala ti. Pokušao se nasmiješiti. Vijesti nisu dobre, Klaus. Spustila se u naslonjač sučelice njemu. Upravo sam bila u Stephanieju. Gotovo je prazan. Karl mi je rekao da kupe ljude i streljaju ih i na najmanji povod. Onda ću otići. Čim padne mrak. Ne želim te uvaliti u neprilike. Nema potrebe. Začulo se zvono i oboje su se ukočili. Daphne mu je nervozno pokazala spavaću sobu. Na prstima je otišao onamo i ne razmišljajući se skrio iza zavjese. Kroz nabore je čuo ženski glas. Je li tu gospodin Eberhardt? Rekli su mi da bi mogao biti. Bettina. Klaus je duboko udahnuo. U redu je, Daphne tiho je doviknuo. Pričekao je škljocaj brave, a onda iskoračio. Hvala Bogu promrmljala je Bettina. Na trenutak je zurila u njega kao da je vidjela sablast, a onda se okrenula prema Daphni. Hvala vam što se se brinuli za njega. Postrance je odmjerila drugu ženu a onda krenula prema Klausu. Dolje nas čeka automobil. Ideš? Doma? Kimnula je. Ne, to bi te izložilo opasnosti. Lice joj se zarumenjelo od srdžbe. To ćemo još vidjeti. Osim toga, izgledaš bolesno. Brzim pokretima koje je naučila na tečaju za bolničarke tijekom rata opipala mu je čelo i izmjerila bilo. Nikako nisi dobro, Klaus. Zabrinuto ga je pogledala, a onda, primivši ga pod ruku, izvela iz sobe, ponovno se zahvaljujući Daphni. Kolone postrojbi već su prošle. Na ulicama su bili samo leci koje su bacali zrakoplovi u niskom letu. Klaus je nabio šešir na čelo i nije pogledao tko ih vozi. Bit će sve u redu. Bettina je to rekla s većim samopouzdanjem nego što je osjećala. Gotovo se razboljela od brige još od one večeri kad je vidjela kako tuku one ljude, a Klaus joj se nije javljao. Još se više zabrinula sljedećeg dana kad je postalo očigledno da nasilje izbija svaki put kad grad udahne. Nazvala je sve znance kojih se mogla sjetiti, otišla potražiti Johannesa, ali je našla Annu samu u ateljeu, jednako zabrinutu kao i ona. A onda je jučer u novinama vidjela Klausovu fotografiju uz niz drugih koje su proglasili izdajnicima. Bijes zbog te travestije istine na trenutak je prigušio zabrinutost. I dok je smišljala plan, sastavljala popis ministara i profesora koje bi mogla nazvati kako bi sprala muževljevo ime od te nezaslužene ljage, nazvao ju je Johannes i naveo još tri mjesta na kojima bi Klaus mogao biti. Savjetovao joj je da neko vrijeme miruje. Pravda Bijelih bio je metak u čelo. Mirovanje nije bilo Bettinina jaka strana. Bila je uvjerena, ni sama nije znala zašto, da će Klaus biti u mnogo većoj opasnosti bez nje nego s njom. Posljednjih je mjeseci uobičajio šutke slušati što drugi govore i naizgled se slagati i onda kad su ga optuživali. Kao da ga je stalno pratila sumnja u vlastiti integritet, za koji je ona znala da je besprijekoran. Klaus je šutio dok su se vozili. Utonuo je u sjedalo i nije ju htio pogledati u oči. Tišina se nastavili i kad su došli kući. Držao se kao da je ne čuje. Samo je zurio u rijeku a ruke su mu drhtale dok je palio cigaretu za cigaretom. Bettina ga je smjestila u postelju i pitajući se samo na trenutak je li to
mudro, nazvala njihovog obiteljskog liječnika. Nije mu se izlazilo. Ubrzo će pasti mrak, na ulicama neće biti sigurno. Nagovorila ga je, rekla da će poslati automobil koji će ga i vratiti kući. Kad je starac pregledao Klausa, nervozno je čupkao bradu i postrance gledao Bettinu. Da, bolestan je, ima vrućicu, ali nisam posve siguran je li to gripa ili nije. Dajte mu ovo svakih nekoliko sati. Iz torbe je izvadio neke lijekove. Neka pije što više tekućine. Zastao je, čudno je pogledao i počešao se po glavi. Rekao mi je da je ubojica, da ga treba uhititi, dugo je pričao, ne baš razgovjetno... Bettina se ukočila. Um mu luta. To je od napora posljednjih mjeseci, posljednjih godina. Zagladila je suknju. Pa znate Klausa, ni mrava ne bi zgazio. Da promrmljao je starac zamišljeno zatvarajući torbu. Možda... pa, ako mu za nekoliko dana ne bude bolje, preporučit ću sanatorij. Bettina je poskočila. Da, da, doktore. Možete li mi to dati napismeno? Laknulo joj je kad je nažvrljao svoju preporuku. Presavila je papir i spremila ga u svoj radni stol. Kada je otišao, sjedila je kraj Klausa. Oči su mu bile zatvorene, ali usne su se neprestano pomicale. Mrmljao je nešto nerazumljivo i tek je poneka riječ bila razgovjetna. Bettina ga je gledala i razmišljala. Sve njihove nade u pravednu demokraciju potonule su pod valom nasilja. Znala je da posljednjih mjeseci, poslije Eisnerova ubojstva, pokušavaju sve raditi prebrzo, ti nepromišljeni muškarci s totalnim vizijama koji su htjeli da se sve odmah preokrene, a zapravo je bilo potrebno polako i uporno raditi na obrazovanju i reorganizaciji. Demokratske ideje, nove strukture, neophodna odgovornost svakog pojedinca sve se to ne može provesti za mjesec dana, odjedanput, zauvijek. Osobito u Njemačkoj u kojoj je moć države države koja je bila zrcalna slika pruske vojske s njezinom hijerarhijom oduvijek imala prednost pred svakim poimanjem prava pojedinaca. Doduše, ni u Rusiji nije bilo ništa bolje bilo je dovoljno pogledati kakav je kaos stvorio Lenjin. Ne. Raspravljala je o tome s Klausom kao što on, čini se, sada raspravlja sa samim sobom. I što će sad biti s njima? Potrebni su strpljenje i obuzdanost, jasno razmišljanje kako bi se dobro odvojilo od lošeg a umjesto toga, našli su se usred građanskog rata. Bettina je zadrijemala. Probudilo ju je zvono. Uznemireno je skočila. Uz zvono se čulo i lupanje po vratima. Zagladila je kosu. Blijeda svjetlost koja se probijala kroz rebrenice najavljivala je zoru. Polako je sišla niza stube. Čemu tolika buka? Naglo je otvorila vrata i ugledala dva policajca i vojnika. Potonji je držao pušku na gotovs. Klaus Eberhardt? oštro je rekao jedan od policajaca. Da, ovo je kuća profesora Eberhardta. Bettina se kraljevski uspravila, sjetivši se Johannesa u fraku. Nema potrebe za vikom i mahanjem puškom. Ja sam gospođa Eberhardt, Bettina von Leinsdorf. Govorila je polako, naglašavajući svaku riječ. Ovo je mirna četvrt. Što želite? Vojnik je spustio pušku, ali jedan od policajaca je viknuo Uhititi ga. Uhititi ga? Bettina je prezirno podigla obrvu. Muškarac se pokušao probiti kraj nje, ali ona se nije dala smesti. Ispriječila mu se na putu. Imate li nalog? Profesor Eberhardt je uvažen čovjek i nećemo pristati na nekakve revolucionarne gluposti. Muškarci su se upitno pogledali. Jedan od policajaca malo je kopao po džepu a onda izvukao zgužvani letak s nizom fotografija. Bettina ga je brzo pogledala. Zaboga, gospodo, pa to je čista propaganda. Glas joj je bio ispunjen prezirom. Nema službenog žiga. Čak ni potpisa. Zgužvala je letak i sumnjičavo ih pogledala. Ako ste doista došli u ime vrhovne sudske vlasti, ako ste doista došli uhititi moga muža, onda ćete se morati vratiti s odgovarajućim papirima. Počela je zatvarati vrata pred njihovim zapanjenim licima, dodajući još samo I svakako recite svojim nadređenima da je moj muž teško bolestan, ima gripu, i ne može se prenositi nikamo osim u bolnicu bez rizika za njegovo zdravlje i zdravlje onih oko njega. Bettina je svom snagom zalupila vrata. Čekala je dok nije čula da se koraci udaljavaju, a onda se srušila na najbliži stolac. Ali, nije bilo vremena za gubljenje. Brzo je potražila bilješku koju je napisao liječnik i nazvala kliniku koju je spomenuo. Bila je puna. Više nisu primali pacijente. Pokušala je drugu
koje se sjetila. Ni kod njih nije bilo slobodnih kreveta. Odjednom joj se činilo da je cijeli Mnchen u ludnici ili zatvoru. Pokušala je nazvati Petru. Laknulo joj je kad ju je dobila i objasnila joj što treba. Petra je imala prijatelje u maloj eksperimentalnoj klinici za živčane bolesti, odmah u predgrađu Mnchena. Navečer će pokušati smjestiti Klausa tamo. Odmah, Petra, molim te. Večeras bi moglo biti prekasno. Osjetila je kako Petra oklijeva, ali onda se složila. Dobro, čim budem mogla. Bettina je sjela i zamislila se. Možda bi bilo dobro Klausa nekako zakrinkati, za slučaj da zaustave auto. Sjetila se da negdje ima bijelu liječničku kutu. Brzo ga je otišla probuditi i objasnila mu samo najnužnije jer mu je pogled još bio mutan. Onda je našla bijelu kutu i nagovorila ga da je odjene, rekla mu da će u klinici biti prijavljen kao Klaus Niemayer iz Knigsdorfa. Došao je u Mnchen upravo zato što je čuo za tu kliniku. Natjerala ga je da nekoliko puta ponovi ime klinike, spakirala malu putnu torbu za njega i jednu za sebe. Petra je stigla upravo kad je birala Johannesov broj. Nije bilo odgovora. Morat će poslije otići tamo. Uspjeli su neometeno doći do klinike i na Petrino inzistiranje našli su mjesto za Klausa. Bettina je objasnila da možda nekoliko dana neće moći posjetiti gospodina Niemayera, ali da joj, budu li je trebali, mogu poslati poruku u Seehafen. Da, mislila je Bettina. Tako će biti najbolje. Otići će djeci i povesti Annu i Johannesa sa sobom. Ali, u Johannesovu ateljeu zatekla je samo uplakanu Annu. Nestao je rekla je. Nije mi htio reći kamo ide. Rekao je da je tako sigurnije. I ima pravo. Mi ćemo otići u Seehafen i čekati dok ovo ne prođe. Ne mogu otići odlučno je rekla Anna. Johannes me može zatrebati. Možda mi pošalje poruku. A Leo? Anna ju je hladno pogledala. Bit će mu dobro s tobom. Okrenula se i nastavila raditi na maloj uljanoj slici na stolu. Mislim da bi bilo pametnije kad bi pošla sa mnom navaljivala je Bettina. Anna je odmahnula glavom. Ne shvaćaš, Bettina. Johannes me treba. Potrebno mu je da budem tu. Jučer je dolazila policija. Srela sam ih na dnu stubišta. Odvodili su prijatelja koji se smjestio kod nas. Skrila je oči. Neću dopustiti da odvedu Johannesa. Bettina je slegnula ramenima. Kada ga nađeš, dođite oboje u Seehafen. Možete stanovati u kućici za čamce. Nikome neće pasti na pamet da vas tamo traži. Neko vrijeme nemoj odlaziti u Bogenhausen. Anna je kimnula i ponovno pogledala sestru. Je li Klaus dobro? Ne znam promrmljala je Bettina. Ali, mislim da je na sigurnom. Da barem ja mogu vjerovati kako je i Johannes na sigurnom. Anna se stresla. Iznenada se bacila sestri u naručje i rasplakala se. Ne bih mogla podnijeti još jedan gubitak, Bettina. Bettina ju je privila uza se a onda je nježno poljubila u kosu. Progurat ćemo mi ovo, Anna. Već smo toliko toga prošle. S Johannesom će biti sve u redu. On se uvijek zna izvući. Tamo gdje se Johannes nalazio u tom trenutku, riječi mu nisu mogle mnogo pomoći. S lisicama na rukama, između dva detektiva, sučelice časniku koji je držao pušku na gotovs, on i još dva zatvorenika vozila su se ulicama Mnchena. Iza njih su bili vojnici sa strojnicama u rukama koji su se šalili o tome kako je taj dan bio plodan u lovu na izdajice. Johannes se i protiv volje nasmijao. Eto nas, ratni heroji koji su za manje od godinu dana postali mirovni kriminalci. Ne čini li vam se to čudnim? Obratio se policajcu slijeva. Čovjek je slegnuo ramenima dok su vojnici iza njega podrugljivo dovikivali. Časnik je prijeteći podigao pušku. Zaveži, boljševičko smeće. Na zapovijed, gospodine poručniče. Johannes se tobože silno trudio vojnički ga pozdraviti s rukama u lisicama. Zašto ne pokušaš pobjeći? izazivao ga je glas iza leđa. Johannes se okrenuo i vidio kako vojnik pokazuje kako bi ga ubio strojnicom. Lijepo je vidjeti da nova vlast još više poštuje zakon nego ja promrmljao je tiho. Časnik ga je udario puškom po licu. Rekao sam ti da začepiš. Da, gospodine, svakako, gospodine. Johannes se zavalio na sjedalo.
Nekoliko minuta poslije grubo su ih izgurali iz vozila. Blještavo sunce odbijalo se o debele kamene zidove zatvora. Johannes je pokušao zaštititi oči i pročitao grafite na zidu. Crvene strijeljamo besplatno. Tvornica spartakističkih kobasica. U drukčijem raspoloženju bio bi se nasmijao sirovoj prijetnji tog desničarskog humora. Ali, iznenada ga je uhvatio strah, veći nego ikad u ratu. Ovdje je na djelu bila individualizirana brutalnost, slijepa mržnja zbog koje bi njegovo ubojstvo tim ljudima donijelo užitak u osveti. A nije želio umrijeti. Ne sada. Ne tu. Poslušno je hodao između policajaca, dopustio da ga pretresu, kao da jedna životinja šapama opipava drugu, nije ništa rekao kad su mu uzeli odjeću i ono malo osobnih stvari, bez riječi je s dvojicom čuvara otišao u ćeliju. Prošli su kroz turobno dvorište, pokraj zida izrešetanog mecima pod kojim su bili krvavi komadići nečega što je nalikovalo na osušeno ljudsko meso. Johannes se stresao. Odnekud je opet začuo podrugljive muške glasove Rasut ćemo ti mozak po tom zidu. Smijeh. Da, da, on je onaj slikar. Neka slika vlastitom krvlju. Laknulo mu je kad su se vrata ćelije zalupila za njim i kad je čuo navlačenje reze. Johannes se ogledao po sobičku, vidio uski ležaj s pljesnjivim pokrivačem, smrdljivu noćnu posudu. Svom se težinom naslonio na vrata i na trenutak sklopio oči. Ne, neće ga ubiti, rekao je sebi, ne osim ako to ne budu mogli prikazati kao nesretan slučaj. Nije dovoljno važan. Ne kao jadni, blagi stari Landauer ili onaj pedantni komesar Levin koji mu je bio tako antipatičan. Ali, govori se da ubijaju sve odreda. Nakon što je vidio one vojnike danas, i krv na zidu, to mu nije zvučalo neuvjerljivo. I toliki su njegovi prijatelji nestali. Imao je sreće što ga nisu pronašli kod kuće. Ali, možda su uzeli Annu, iz čiste zlobe. Annu. Johannes je obrisao čelo. Bilo je strašno zagušljivo. Anna. Zbog nje mu je sada bio stalo do vlastitog života. Ispružio se na uskom ležaju i zagledao u uski prorez koji je trebao biti prozor. Upravo ga je Anna već dvaput vratila u život, dala mu osjećaj povezanosti sa svijetom. Posljednjih je godina sve u njemu zamrlo, njegov je život bio niz zasebnih i beznačajnih fragmenata ispunjenih samo apsurdnim užasom. A onda je kroz nju, u njoj, osjetio neku životnu snagu osjetio je neki puls koji bije u svemu, neovisno o njegovoj zanemarivoj svijesti, puls koji je povezivao boje koje je stavljao na platno sa živim bićima, koji je davao oblinu prsima i visinu planinama. Kao da je utjelovila njegova mladenačka uvjerenja o iscjeljujućoj moći erotike. Kad je ležao u krevetu u njezinu zagrljaju, godine u kojima je besmisleno proliveno toliko krvi gotovo su se mogle zamisliti kao žrtva raskošnoj prirodi. Pa čak i sada, u tamnici, kad bi si predočio Annu, osjećao je taj puls što mu je davao nadu. No zaodjenuti tu nadu u riječi, što je katkad pokušaovao, činilo se gotovo nemogućim. Želi li zapravo reći da bi, kad bi muškarci samo mogli prihvatiti činjenicu da su tek jedan element u svemiru u kojem je sve organski povezano u beskrajnom plodnom krugu, još mogli nešto spasiti iz klaonice koju im je mentalno nametnuo stroj za iskorištavanje? Johannes se narugao samome sebi. Zamišljati panteističke fantazije u ovoj ćeliji koja je značila kraj njegovih nedavnih nada doista je bilo naivno. Ali, kad bi Annine ruke prošle njegovim tijelom, imao je snage za stotine utopija koje je gradio od bujne senzualnosti što mu ju je pružala. Johannes je skočio kad su se vrata ćelije otvorila. Dva su ga stražara izvela niz uski hodnik, niza stube i pokraj još jednog niza ćelija koje su imale rešetke. Netko je doviknuo njegovo ime. Podigao je pogled i vidio znanca iz Stephanieja, pa još jednog slikara, pa još jednog i još jednog prijatelja. Kao da se cijeli Schwabing našao iza rešetaka. Stražari su ga žurno odveli u sobu u kojoj su mu uzeli otiske prstiju. Onda su pred njega stavili neki broj i fotografirali ga. Ja sam slikar pobunio se Johannes a ne nekakav kriminalac. To ćemo još vidjeti odgovorio mu je policajac.
Što ćemo vidjeti? U sobu je živahnim korakom ušao neki muškarac. Bio je nizak, zažarena pogleda. Javni tužitelj, shvatio je Johannes. Odveli su ga u ured u kojem su mu pročitali optužnicu urota s izdajnicima u cilju rušenja Republike izazivanje javnog nereda revolucionarnim plakatima skrivanje izdajnika u svome domu. Popis se nastavljao u beskraj, a isto tako i pitanja. Johannes se počeo smijati izvrnutoj logici zbivanja. Prije osam mjeseci taj ga je isti čovjek mogao optužiti za iste zločine, ali onda bi govorio u ime monarhije, a ne republike. Sve je bilo onako kako je i predviđao u turobnijim raspoloženjima. U strukturi moći ništa se nije promijenilo osim imena. Proveo je noć vrteći se i bacakajući na ležaju. Tišinu bi tu i tamo prekinuo rafal iz puške ili nečiji jauk. Sljedećeg jutra, nakon što su mu donijeli zdjelicu kaše, došli su stražari i odveli ga u dvorište. Pitao ih je o pucnjavi. Slegnuli su ramenima ne gledajući mu u oči, ali jedan je, dok su se približavali izlaznim vratima, šapnuo Čuvaj se tamo, druže. Johannes ga je zapanjeno pogledao ali nije imao vremena ništa pitati već su ga gurnuli u zasljepljujuće blještavilo dvorišta. Bio je to onaj isti turobni četverokut kroz koji je jučer prošao. U udaljenom kutu vidio je skupinu vojnika. Uz krvavi zid bezvoljno su se šetala dva zatvorenika. Johannes ni sam nije znao što ga je nagnalo da im dovikne Dobro jutro, drugovi, baš je lijep dan. Možda je to bila samo želja da čuje vlastiti glas, da izazove običnu ljudsku reakciju. Jedan mu je uzvratio mahanjem. Johannes se nasmiješio, napravio znak pobjede i počeo brzo trčati. Vojnici su mu iz svoga kuta dobacivali poruge. To je ona svinja, slikar. Onaj koji slika prljave slike. Hoćeš li i nama slikati, govno crveno? U zatvoru nema slobodne ljubavi, je li? Gle, zna trčati. Naučimo ga kako da trči još brže. Johannes se približio iscerenim licima, na trenutak se pitao bi li se trebao okrenuti i vratiti ili skrenuti i prijeći dvorište, što bi značilo da bi prošao ispred njih. Ne, neće se vratiti. Ubrzao je korak i protrčao ispred vojnika. Trči prema kapiji. Pokušava pobjeći. Treba ga zaustaviti. Johannes se spotaknuo o čizmu koja mu se ispriječila na putu. Pao je i čuo kako mu je metak zazviždao pokraj uha. Čuli su se povici Stani! Stani! pa opet rafal nastala je pometnja u kojoj mu se glavom vrtjela samo jedna pomisao Ubit će me. Sada. Ovdje. Kao psa. Anna se zagledala u čovjeka tankih usnica na suprotnoj strani velikog drvenog radnog stola. Zašto ne mogu gospodinu Bahru? Muškarac je nestrpljivo ustao od stola i dodirnuo nos prstom žutim od duhana. Moj pomoćnik vam je već rekao, Frulein, da su posjete svake druge srijede. I to samo za roditelje i supruge. Ovo je zatvor, a ne sanatorij. Anna ga je gledala s jedva prikrivenom mržnjom. Trebalo joj je pet strašnih dana ispunjenih noćnim morama da dozna kako je Johannes uhićen, još dva da dozna u kojem je zatvoru, a onda su joj rekli da je premješten u zatvorsku bolnicu. I nisu joj dopuštali da ga posjeti, nisu joj čak htjeli reći ni u kakvom je stanju. Bila je sumnjičava. Toliko se govorilo o tome kako muškarce tajno strijeljaju, o nesretnim slučajevima. Zadrhatala je a onda duboko udahnula. Ja sam gospodinu Bahru gotovo žena. Njegova sam zaručnica rekla je hladno. Muškarac se zacerekao. Ti boljševici uvijek imaju cijeli niz zaručnica. Anna ga je bijesno pogledala. Premda moram priznati da ste vi izuzetno lijepi. Bilo kako bilo, zaručnice nemaju pravo na posjete. A sada, mlada damo, imam posla. Anna je zamalo briznula u plač. Onda se sjetila Bettine. Bettina nikad ne bi tek tako pristala da netko s njom ovako postupa. Poravnala je ramena i uspravila se što je više mogla te progovorila sestrinim tonom. Na ovo ću se požaliti vašem nadređenom, gospodine Brucker. Uvreda časti jedne von Leinsdorf nije mala stvar. A gospodin Bahr je ugledan slikar. Ma što vi osobno mislili, ima zaštitnike na visokim položajima.
Dok je odlazila, vidjela mu je na licu da se iznenadio. Zamalo se nasmijala. Bettinin stil ima i te kakvih prednosti. Okrenula se i još dodala Odlučite li u mojem slučaju napraviti iznimku, ovdje ćete me naći. Napisala je svoj broj na komadiću papira i potpisala se kao Anna von Leinsdorf. Očekujem da mi se javite rekla je Bettininim jasnim i nadmenim glasom. Ali, kad je izašla iz te vlažne, sive zgrade, trenutačno oduševljenje ju je prošlo i ponovno ju je pritiskala tjeskoba. Posljednjih tjedana opsjedao ju je osjećaj da joj je Johannes vraćen samo da bi joj opet bio oduzet, kao da mora biti kažnjena za pretjeranu sreću. Smiješno je tako razmišljati, prekorila se. Johannes bi se prvi nasmijao takvoj praznovjerici. To je zato što je toliko sama. Sama i tek napola osoba. Anna je zadrhtala unatoč vrućini. Tih dugih noći provedenih bez njega u njihovom krevetu osjećala se kao da je rascijepljena na dvoje, njezina koža ranjava površina s koje je strgnut Johannes. Trebao joj je savjet, morala je s nekim porazgovarati o tome što joj je činiti. Kako ga dugo mogu držati u zatvoru? Hoće li biti suđenja? Neće ponovno otići Bettini kao vječita mlađa sestra. Osim toga, uza sve dobre savjete, Bettina bi neizbježno zaključila da je njezino očajanje pretjerano. Kao kad su sinoć razgovarale telefonom. Anna je krenula dalje, prisiljavajući se da misli suvislo unatoč strahu. Bettina joj je predložila da ode u kliniku i posjeti Klausa. Klaus bi shvatio njezinu zabrinutost. I znao bi sve o primjerenim procedurama. Anna je našla taksi i zamolila vozača da je pričeka dok ode u atelje. Pronašla je adresu klinike, objasnila susjedi koliko je važno da je svatko tko je nazove ponovno potraži poslije pet ili ostavi poruku. Bezglasno se moleći, nadala se da će gospodin Brucker nešto poduzeti glede njezina zahtjeva da vidi Johannesa iako je znala da izgledi nisu veliki. Klinika je bila u predgrađu, na cesti za Bayreuth. Kad je nasmiješenu recepcionarku pitala za gospodina Klausa Niemayera, ubrzo joj je prišla punašna žena u bijelom koja se predstavila kao dr. Gerda Hilferding i koja ju je pozvala u šetnju vrtom tijekom koje joj je objasnila filozofiju klinike, naglasak na oslobađanju potisnutih sila u pojedincima, zakopanih srdžbi, skrivenih želja, kao načina reintegracije ličnosti pacijenta. Sve je to, shvatila je Anna, zapravo bio samo način da je pripremi za činjenicu da Klausa neće naći u onakvom stanju u kakvom ga je posljednji put vidjela. Dakako, još je u dubokoj krizi rekla je žena ležerno još opsjednut idejom da je ubojica. Ali, tijekom ove godine imali smo nekoliko takvih slučajeva. S vremenom ozdrave. Stvar je samo u tome da prihvatimo činjenicu kako smo u svojoj mašti, u infantilnom stanju, svi imali želju da ubijamo. Povijest nam je u novije vrijeme dala i odveć prilike da te maštarije provedemo u stvarnost. Neki od nas ne mogu podnijeti ostvarenje duboko potisnutih želja. Tiho je coknula jezikom. Evo, pričekajte tu. Pokazala joj je stol i stolce ispod male sjenice. Anna je čekala, brinući se za Klausa, brinući se i da će se posjet pokazati beskorisnim. Ali, kad se Klaus pojavio, doimao se iznenađujuće zdravim. Obrazi su mu bili rumeni, zagrljaj čvrst. Anna, tako mi je drago što te vidim. Jesu li ti ponudili kavu ili neko piće? Ponašao se kao zabrinuti domaćin, pitao ju je li vožnja bila preduga, je li joj vruće. Kad ga je upitala kako je, odmah je uzvratio pitanjem kako je ona, kako su Leo, Bettina i Max. Anna je zaključila da je pogrešno shvatila liječnicu i prešla je na stvar. Johannes je uhićen. Klaus je stavio prst na usta ušutkujući je. Ne znam što da radim. Ne dopuštaju mi ga vidjeti. Što možemo učiniti, Klaus? Dugi trenutak ju je čudno gledao. Tišina je bila sve dublja. Klaus podbola ga je Anna. Kao da se pribrao. Učiniti, da. Naći dobrog odvjetnika. Čekaj da razmislim. Heilbrona, Octaviusa Heilbrona. On će imati razumijevanja, a nije upleten. Pobrini se da bude pravo suđenje i to što prije. Inače... Slegnuo je ramenima. Inače ponovila je Anna i problijedila. Čuo sam da ljudi nestaju u tim zatvorima rekao je s neobičnim žarom. Da, nestaju. Iznenada je skočio i izveo neki čudan ples, kao da ga vode nevidljivi vojnici.
Poskakivao je, izvijao leđa i bacao ruke u zrak. Zatvor, zatvor, zatvor pjevušio je ritmički, očiju ispunjenih strahom. Onda se naglo zaustavio pred njom. Glas mu je ponovno postao povjerljiv. Tamo ja idem, Anna. Tamo bih trebao biti. Svi bismo trebali biti tamo. Unutra. Očekujući suđenje. Tko zna kakve smo sve zločine počinili, ha? Glava mu se trznula kao da je primijetio da ih netko špijunira. Počeo je govoriti tiše, tajanstvenije. I moraju se donijeti presude, Anna, i odmjeriti i odslužiti kazne. Ali, gdje ćemo naći suce? Stroge suce, pravedne suce koji razlikuju dobro i zlo. Ne obične propalice koje plaća vlast. Iznenada se glasno nasmijao. Ha, Anna? Licemjerne propalice kakvim Johannes smatra svog oca. Pljesnuo se po bedru. Kako se samo osvetio starom! Otišao u zatvor! Nasmijao se. Anna ga je zbunjeno gledala. Bilo bi savršeno kad bi stari morao suditi Johannesu. Smijao se još glasnije. Što želiš reći, Klaus? Anna bi ga najradije bila prodrmala. Prestani! Nije tu ništa smiješno. Johannes je u zatvoru. Možda ga ubiju. Stresla se. Moramo nešto poduzeti. Da, naći časnog suca. To ti je kao da tražiš iglu u plastu sijena promrmljao je Klaus kao za sebe ali, ako ga nađeš, svakako mi javi. Sam ću doći do ulaza u zatvor i priznati svoja zlodjela. Klaus, Klaus, pogledaj me viknula je. Stresao se kao da se iznenadio. O čemu si ono govorila, Anna? promrmljao je. Mali Max je dobro, je li? Anna je kimnula dok su joj se oči punile suzama. Moram se vratiti, Klaus. Postupaju li s ovdje dobro s tobom? O, da, i predobro rekao je rastreseno. Dat ćeš Bettini poljubac od gospodina Niemayera? Zagrlila ga je. Uskoro ćeš je i sam moći poljubiti. Čim sve ovo prođe. Potreban si nam u vrtu. Klaus se nasmiješio. Ah, da, u vrtu. Htio sam posaditi hrast za Maxa. Znaš, blizu jezera, gdje je munja raskolila ono staro stablo. Da, znam. Anna se nasmiješila sjećajući se. To bi bilo jako dobro. Vraćajući se kući, Anna je potonula u još dublju tjeskobu nego kad je dolazila. Ali, te večeri, nakon što je razgovarala s Bettinom i ponovno u glavi vrtjela pojedinosti uznemirujućeg susreta s Klausom, sinula joj je ideja. Ta joj je ideja ubrzala korak kad je sljedećeg dana krenula u odvjetničku kancelariju Octaviusa Heilbrona, dala joj samopouzdanje dok je razgovarala s njim, nagnala je da digne slušalicu i nazove gospodina Brucknera te mu kaže kako je uvjerena da je razmislio o njihovu sastanku i odlučio joj dopustiti da posjeti Johannesa što prije. Nagnala ju je i da spakira malu putnu torbu i ukrca se u vlak koji je u 19.07 polazio za Berlin s osjećajem da je praktična koliko bi to Bettina samo mogla poželjeti. Kad je sljedećeg jutra stigla u grad, isprva ju je pritisla njegova siva težina, turobna pročelja velikih zgrada, monumentalni kipovi. Ali, misleći samo na razlog dolaska, vješto se probijala kroz ulice i prijavila se u hotel Unter den Linden razvedrila su je stabla i kavane na otvorenom u aveniji pod njezinim prozorom. Odmah će nazvati. Octavius Heilbron joj je našao telefonski broj. Javio se odjsečan ženski glas. Da, rekla je Anni, to je rezidencija Geheimer Justizrata Karla Gustava Bahra, ali Justizrat Bahr trenutačno se ne može javiti. Ne, ne može zasada ni zakazati sastanak. Gospodinu doktoru Bahru nije dobro. Ali, vrlo je važno da ga vidim preklinjala je Anna. Recite mu da mu nosim hitnu poruku od sina. Sigurna sam da će je željeti čuti. Dala je ženi svoj broj. Neću se ni pomaknuti dok mi se ne javite dodala je. Anna je čekala, hodajući amotamo po maloj sobi. Nestrpljivo je gledala prometnu ulicu. Otac mora odgovoriti na molbu svoga sina, ponavljala je u sebi. Prošao je sat, pa još jedan. Očaj je počeo nagrizati nadu. Ispružila se na satenske plahte i sklopila oči, pokušavajući zapovjediti telefonu da zazvoni. Napokon ga je, kroz polusan, začula, pomiješanog sa zvukom zvona katedrale Sv. Hedwige koje je označavalo puni sat. Skočila je i podigla slušalicu. Frulein von Leinsdorf? Gospodin doktor Bahr primit će vas sutra u jedanaest. Molim vas, budite točni. Da, da, svakako, hvala. U glavi joj se počela vrtjeti šašava dječja pjesmica. Sretan dan, sretan dan, sve ptičice lete amo. Sretna noć, sretna noć, sve su zvijezde tako sjajne.
Sjetila je se jer ju je ponovno netko oslovio kao Frulein von Leinsdorf. Upotrijebila je to ime iz čiste prepredenosti. Ljudi su na njega drukčije reagirali. A u ovom slučaju, to je svakako bio dovoljan razlog. Nasmijala se. Iznenada se osjećala prepunom energije. Ispljuskala je lice hladnom vodom i pojurila niza stube. Iskoristit će boravak u Berlinu da malo razgleda grad. Ali, najprije mora nešto pojesti. Gladna je kao vuk. Proteklih je dana zaboravila jesti. Našla je kavanu blizu Schauspielhausa i sjela za stol na terasi koja je gledala na lijepi trg. U sredini, oko kipa Friedricha von Schillera okupila se mala skupina ljudi. Neki je visoki, bradati čovjek stajao na stubama i deklamirao. Bio je neobično odjeven, u iznošen prsluk i poderane kratke hlače, kao neki divlji stvor iz kakve romantičarske drame. Ali, s pastirskim štapom i tvrdim crtama lica, doimao se poput biblijskog proroka. Izgleda da se Graser vratio rekao je čovjek za susjednim stolom svome prijatelju. Čuo sam da su ga zatvorili jer nije htio u vojsku. Ali, izgleda da su ga pustili. Ili je možda sve vrijeme bio gore, na onoj svojoj planini. Planini istine nasmijao se drugi čovjek. Možda ima nečega u tome. Sve je bolje od ove rupe. I sami uzgajaju hranu. Ne možeš uzgajati kavu u Švicarskoj. Ti ovo zoveš kavom? prezirno je puhnuo drugi. Nema kazališta, nema kabarea. Čist i jednostavan život. Čist? Sa svim onim slikarima, plesačicama i ludim vegetarijancima? Njegov se prijatelj nacerio. Tja, valjda postoje različite vrste čistoće. Graser je u redu. Naš divlji čovjek. Bolji od raznih luđaka koji su se pojavili u posljednje vrijeme. Prošli tjedan je tu bio neki tip koji je proricao da ćemo svi propasti ako se ne budemo svaki dan bičevali brezovim šibama. Kao da već ionako nismo propali. Taj posao spašavanja svijeta zacijelo donosi novac. Svi su se dali na to. Hoćemo li malo poslušati Grasera? Sviđaju mi se neke njegove takozvane pjesme. Dvojica su muškaraca ustala. Anna, koja je sve vrijeme radoznalo prisluškivala, brzo je dovršila sendvič i pošla za njima. Čovjek kojeg su nazvali Graser govorio je tihim ali zvonkim glasom, nešto o planinama i čistom nebu i uspravnom, visokom drveću. Ali, Annu je očaralo njegovo držanje. Bio je posve opušten u onoj čudnoj odjeći, kao da svoju palaču nosi u sebi. I bio je lijep. Na licu mu je vidjela snagu i smirenost kakve nikad prije nije susrela. Gdje on zapravo živi? upitala je čovjeka koji je sjedio za susjednim stolom. U Asconi. Kad nije u gostinskoj sobi vašeg susjeda. Čovjek se opet nasmijao. Ti anarhisti nemaju osjećaj za privatno vlasništvo. Ascona promrmljala je Anna. Iznenada je osjetila da je Graser gleda pa se okrenula da mu uzvrati pogled. Jasan, modar pogled, poput jezera. Dođite i pridružite nam se, mlada ženo. Graser je mahnuo štapom prema njoj. Anna se nasmiješila i odvratila pogled. Geheimer Justizrat Karl Gustav Bahr pisalo je zlatnim slovima na ploči pokraj ograde od kovanog željeza koja se presijavala na jutarnjem suncu. Kroz guste nadvijene krošnje Anna je mogla tek nazrijeti kuću s tornjićima s veličanstvenim kamenim pročeljem. Na trenutak se zapitala je li to kuća u kojoj je Johannes odrastao, je li kao dijete trčao među tim pitomim brežuljcima i stablima kako bi lovio ribu u jezercu u daljini gdje su dva dječaka upravo bacala udice. Tko bi rekao da taj golemi grad sadrži ovakve mirne kutke? Ali, sad nije bio trenutak za sanjarenje. Već je kasnila. Pokazalo se da je Grunewald dalje od hotela nego što je očekivala. Kad je pritisnula zvono, začuo se glasan lavež a onda muški glas. Ubrzo se pokazao i sam muškarac. Frulein von Leinsdorf? upitao je. Anna je kimnula i vrata pokraj kapije su se otvorila. Slijedila je muškarca stazom do kuće, a ondje ju je dočekala žena srdita lica koja je odmah naglasila da kasni deset minuta te je bez daljnjeg okolišanja uvela u veliku, turobnu sobu. Pokazala je Anni stolac s tvrdim naslonom i otišla, čvrsto zatvarajući vrata. Anna se gotovo bojala osvrnuti. No onda se pribrala sjetivši se da potječe iz
obitelji koja je provela život u veličanstvenim državnim palačama. Nije se imala čega bojati od nekakvog pruskog Justizrata, ona koja je kao dijete lutala carskim Hofburgom. Nije bitno što je to i tad mrzila. Nikad se nije bojala. Karl Gustav Bahr iznenadio ju je ušavši kroz druga vrata, skrivena beskrajnim redovima u kožu uvezanih knjiga. Naglo je ustala. Iznenadilo ju je i to što je na sebi imao posve obično odijelo. Uvijek ga je zamišljala u sudačkoj odori. Vodnjikave oči škiljile su u nju ispod čupavih obrva. Sjednite, gospođice von Leinsdorf. Glas je bio dubok, zapovjedan, ali korak mu je bio neisguran, a odjeća je visjela na njemu kao da je nekoć pripadala mnogo krupnijem muškarcu. Dakle, rekao bih da je moj buntovni sin opet u neprilici pa je poslao ženu da govori u njegovo ime. U glasu mu se, uz otvoreni prezir, osjećala i ogorčenost. Ne, ne, gospodine Justizrat. Moja je zamisao da vas dođem zamoliti za pomoć kao što bih se obratila svome ocu da je još živ. Anna ga je gledala ravno u oči. Njezine su se napunile suzama. Sumnjičavo ju je pogledao. Zacijelo znate da moj sin i ja nismo bili u vezi još od prije rata. Stalno me je vrijeđao i izvrgavao ruglu obiteljsko ime. Ne, nikako. Takvo što od njega nikad nisam čula. Onda ga ne poznajete dugo. Od prije rata otpovrnula je. Prezirno je puhnuo. Mi smo prekinuli sve odnose još prije rata. Zar se mogu prekinuti sve veze s vlastitom krvi, vlastitim sinom? Molećivo ga je pogledala. Odjednom ju je obuzeo osjećaj da bi joj, kad bi ga dotaknula, kad bi uzela tu kvrgavu ruku prošaranu plavim venama u svoju, on vjerovao. Primaknula je stolac njegovu stolu. Ne, ne bih rekla. Nasmijao se hladnim, neprirodnim smijehom. Vi ste još djevojčurak. Kad budete došli u moje godine, naučit ćete da je, kad je u pitanju čast, kad se namjerno prkosi autoritetu, prekinuti sve veze s vlastitom djecom jednako moguće kao i bilo što drugo. Lupio je šakom po stolu i uspravio se. Neprestana neposlušnost moga sina, njegovo nepoštovanje prema očinskom autoritetu i njegov nemoral izravan su izazov poretku njemačke države. Ne osjećam prema njemu ništa više nego prema običnom kriminalcu. Štoviše, da se pojavi na mojem sudu, odredio bih mu najoštriju kaznu. Govorio je vrlo glasno, lice mu je porumenjelo. Anna je zadrhtala. Da, baš kao one dezertere koje sam osuđivao tijekom rata. Rukom je stisnuo stakleni držač za papir na stolu i Anna je na trenutak pomislila da će ga zdrobiti kao što je očigledno želio zdrobiti Johannesa. Ali, gospodine Justizrat, molim vas. Glas joj je prepukao. Činilo se da je razgovor završen. Johannes vas treba. Jedino mu vi možete pomoći. Duboko je udahnula. Moj je otac običavao reći da pravdu treba ublažiti milost, da je car Franjo Josip bio tako omiljen zato što je bio milostiv. Došla sam vam kao što bih došla svome ocu. Na trenutak je šutio i gledao ju odozgor. Učinilo mu se da je prošaptao katolici. Onda se namrštio i sjeo. I, u kakvoj je Johannes sad nevolji? Otvorila je usta, ali on joj nije dopustio da odgovori. Nastavio je govoriti dok mu je na obrazu podrhtavao tik. Čovjek bi očekivao da je u ratu naučio lekciju. Čujem da je tih godina bio u redu. O, da, imam ja svoje izvore informacija. Znam. Medalje, sve to. U studenom sam zamalo stupio u vezu s njim da mu čestitam, ali onda se spetljao s crvenima. Nedomoljubni kreten. Nezahvalnik. Kao da svjetina ikad može imati autoritet! Oteklim je jezikom oblizao usnice. A sad je, pretpostavljam, u zatvoru, kamo i pripada. Usne su se razvukle u zloban osmijeh. I vi biste htjeli da pomičem gore i doline kako bih ga izvukao. Tako je, zar ne? To sam unaprijed znao. Samozadovoljno se zavalio u naslonjač i gledao je tvrdim pogledom. Tako je, gospodine Justizrat. I nadam se da ćete to i učiniti. Moj otac svakako bi. Anna je mirno sjedila. Vaš otac svakako bi ponovio je. Ali, on je imao dobru kćer. Dvije dobre kćeri. Kad bi Johannes preživio Anna se stresla izgovarajući te riječi ja bih postala vaša kći. Pogledala je starčevu čvornatu ruku na stolu i prekrila je svojima. Ruka je bila hladna, poput zgužvanog papira. Dakle, obećao vam je brak? Jedna se obrva sumnjičavo podigla. Anni se stislo grlo. Mi smo već vjenčani, gospodine. Vjenčali smo se u siječnju. Vrlo tiho. Zar bih se inače usudila doći k vama? Skrušeno ga je pogledala. Na trenutak kao da joj nije vjerovao. Zagledao se u nju, a onda je polako spustio drugu ruku na njezinu. Von Leinsdorfova kao moja kći promrmljao je
gotovo za sebe. Onda mu je pogled postao lukav. I vi mislite da biste ga, kad bih izvukao Johannesa iz nevolja još ovaj posljednji put, uspjeli dovesti u red? Naveli ga da živi kao pristojan čovjek? Anna je povukla ruku i uspravila se. Johannes je slikar, gospodine Justizrat, vrlo dobar slikar. Čak i Prusi su nešto tolerantniji prema umjetnicima. Friedrih Veliki... Prekinuo ju je. I dat ćete mi unuke? Odmjeravao ju je, zadržavajući pogled osobito na njezinim bokovima. Anna je potisnula bijes. Pokušat ću rekla je tiho. I, kako rekoh, bit ću vam kći. Da, da, čovjek ne može više nego pokušati. Kratko se nasmiješio i onda opet uspravio. No dobro, i ja ću pokušati. Premda neće biti lako. Po načinu na koji je to rekao vidjela je da nimalo ne sumnja u svoj uspjeh. Kad je ustala kako bi se rukovala s njim, na trenutak ju je zaustavio. Vidjela je kako smišlja i kuje planove. Dakako, mome sinu nećete ništa reći o našem susretu. Želim da shvati kako sam to učinio za njega zbog čiste očinske dužnosti. Na kraju krajeva, u ovo vrijeme nereda, kad se moć raspršila u samom svojem središtu, mladim je ljudima bilo teško znati kako se ponašati. Ali, sad se ponovno uspostavlja red. Moramo se vratiti glavnom poslu jačanja Njemačke, udisanja novog života našoj naciji. Nasmijao se ponovno odmjeravajući njezine bokove. Do viđenja, gospođice von Leinsdorf, ili točnije, gospođo Bahr. Kad se ponovno vidimo, zvat ću vas Anna. Do viđenja, gospodine Justizrat. Hvala vam. Izlazeći iz kuće, Anna je otresla gađenje koje ju je ovilo poput kakvog smrada. Taj je čovjek doista odvratan, kako joj je Johannes i rekao prije toliko godina. Otad ga nikad više nije spomenuo. Ali, sad je najmanje važno kakav je Karl Gustav Bahr. Nije važno ni što je ona rekla. Važno je jedino to što će on pokrenuti sile koje će joj vratiti Johannesa. A na tome će mu uvijek biti zahvalna. Dok je stigla do hotela, Anna se uvjerila da će Johannes uskoro opet biti s njom. Raspoloženje joj se popravilo i povratak u Mnchen proletio joj je u trenutku. Nadala se da je zasad barem Bruckner odobrio njezin posjet Johannesu. Pojurila je s kolodvora u atelje. Ali, našla je jedino poruku od domaćice u Bogenhausenu. Poručila joj je da odmah dođe. Annu je obuzela panika. Je li se nešto dogodilo malom Leu? Već danima nije ni pomislila na njega. Ne. Stisnula je šake. Nije to. Bettina bi sama stupila u vezu s njom. Anna je brzo nazvala Bogenhausen, a kad joj se nitko nije javio, zatražila je vezu sa Seehafenom. Javila se gospođa Trbl i rekla joj da je Bettina u vrtu, s djecom. Da, da, sve je u redu. Želi li da je Bettina nazove? Ne, hvala, gospođo Trbl, samo ih pozdravite i poljubite mi djecu. Anna je spustila slušalicu i odahnula s olakšanjem, a onda je brzo spustila kovčeg i pohitala u Bogenhausen. Možda joj je domaćica tamo ostavila poruku. Možda je došlo nešto od Johannesa što zbog nekog razloga nije želio poslati u atelje. Pretpostavljajući da nikoga nema kod kuće, otvorila je vrata vlastitim ključem. Gospođo Anna, hvala Bogu što ste došli. Bila je to domaćica. Skidala je šešir pa je Anna shvatila da je i ona upravo stigla. Ovo je jučer stiglo za vas. Požurila je do stola u hodniku i podigla veliku zapečaćenu omotnicu. Donio ju je kurir i rekao da je moram dati vama osobno. Sad je to i učinila. Hvala promrmljala je Anna. Sumnjičavo je pogledala poveliki paket, vidjela službeni pečat ali ga nije prepoznala. Polako je otišla do Bettininog pisaćeg stola i pomnjivo presjekla pečat nožem za papir. Unutra je bio debeo snop papira. Anna je pogledala popratno pismo i srušila se na najbliži stolac. Brunova ostavština. Bruno. Bilo joj se ubrzalo, ni sama nije znala od kojeg osjećaja. Je li sve u redu, gospođo Anna? Problijedili ste. Domaćica ju je ljubazno gledala. Dobro sam, dobro promrmljala je Anna. Biste li mi mogli donijeti čašu vode? Brzo ju je popila a onda se prisilila da pročita dopis napisan pravničkim žargonom. Brunova složena ostavština napokon je sređena. Ne samo da joj nije ostavio samo dugove koji bi se pokrili prodajom imovine kako su joj odvjetnici u početku tvrdili, nego je prije rata velik dio svoje imovine pretvorio u američke dolare, obveznice i dionice. Po svemu sudeći, ona je sad bila razmjerno bogata žena. Na
priloženim stranicama bio je prikaz imovine nakon odbijanja poreza. Anna je samo trebala dati upute izvršiteljima što želi da učine s kapitalom itd. itd. Anna je pokrila lice rukama. Tresla se. Činilo joj se da je pritišće golem teret i guši je neizmjeran teret zahvalnosti koju nikad neće moći pokazati. To je previše, Bruno. I to i još Johannes. Ne mogu. Osjećala je kako joj se usnice pomiču uz ruke ovlažene suzama. Onda ju je probo strah, sve oštriji kako ga je bezglasno oblikovala u riječi. Johannes se neće vratiti. To je ono što joj Bruno poručuje. Anna se očajnički uhvatila za naslone za ruke. Ne. To je ludo. Fantazira. To nije Brunov glas nego samo glas njezina vlastitog straha. Bruno je velikodušan a ne osvetoljubiv. Kako je bio pametan kad je prije toliko godina dio imovine pretvorio u dolare. Uvijek je bio promišljen čovjek i brinuo se za budućnost, za svoje nasljednike. Anna je brzo ponovno prelistala papire. Da, evo ga, datum kad je Bruno dio imovine pretvorio u američku valutu. Samo mjesec dana poslije njihova vjenčanja. Mislio je na svoju djecu. Oči su joj se opet napunile suzama. Leo. Mora poći Leu. Pogledala je na uru. Bilo je prekasno da nazove Bruckera. U najboljem slučaju može vidjeti Johannesa sljedeći tjedan. A možda će dotad njegov otac... Anna se nije usudila dovršiti misao. Ako požuri, možda ulovi vlak za Seehafen. Da. Mora vidjeti Lea. Možda mogu zajedno otputovati u Beč. Johannes je otvorio oči i polako pridigao glavu. Zvukovi i mirisi kao iz noćne more, osakaćena tijela na bojišnici, napokon su počeli nestajati. Bol sad više nije bila tako strašna. Tek nekoliko površinskih rana. Ti smiješni gangsteri čak nisu znali ni pucati. A u bolnici mu je mnogo bolje nego u ćeliji. Mala časna sestra koja se brinula za njega bila je upravo eterično ljubazna, iako ga je stalno upozoravala da se moli i udvostručila vlastite molitve kad joj je on odgovorio da se nema kome moliti. Johannes se nasmiješio s tračkom gorčine. Osjećao se kao poslovična mačka s devet života. Koliko ih je dosad iskoristio? Sedam? Osam? Kako se broje životi? Možda bi bolje brojao kad bi tu imali malo morfija da mu ublaži bol i da potrebno odstojanje. Ali, nije ga bilo, kao ni mnogih drugih potrepština. Osvrnuo se po maloj sobi. Druga su dva kreveta bila prazna. Možda oni vojnicigangsteri ne promaše svaki put. Ili ne dotrče svaki put stražari i prekinu im jutarnju zabavu jer to ga je, koliko je uspio shvatiti, zapravo spasilo. Došla je poruka da ga ponovno odvedu u sobu za ispitivanje. Ne na groblje. Mala sestra Thomasina rekla mu je da je tu već devet dana. Ali, činilo mu se kao da je prošla cijela vječnost. Svijet je postao zamagljen, dalek, određen dolascima i odlascima sestre Thomasine. Sve je drugo bilo san u kojem su promicali šuplji likovi. Čak se i Anna pretvorila u sjenu, zlatni odsjaj u kosi, miris toplih bresaka. Sad je opet došla sestra Thomasina, savršenog djevojačkog ovalnog lica pod bijelom kapom. Stiglo je pismo za vas, gospodine Bahr. Sramežljivo se nasmiješila. Rekli su da vam ga donesem. Želite li da vam ga ja pročitam ili možete sami? Pročitajte mi ga vi, tako ću moći uživati u vašem glasu. Osim ako vam ne bude neugodno zbog sadržaja... Ni od čega meni ne može biti neugodno, gospodine Bahr. Porumenjela je. Onda čitajte. Vitkim je prstima otvorila pismo i onda ga pročitala jasnim glasom školarke. Johannes, Uredio sam da te prebace u Schleiermanovu kliniku gdje će se za tebe brinuti sam veliki čovjek. Optužnica protiv tebe je odbačena. Objasnio sam nadležnim vlastima da odavno patiš od duševnih poremećaja i da stoga nisi uvijek odgovoran za vlastite postupke. S obzirom na tvoje besprijekorno ponašanje u ratu, da i ne spominjem svoj položaj, javni se tužitelj složio da u ovom slučaju vrijeme provedeno u bolnici može zamijeniti neizbježnu presudu. Premjestit će te odmah pošto dobiješ ovo pismo. Nadam se da ćeš odmah po izlasku iz bolnice a koliko ćeš tamo boraviti ovisi samo o tvojem ponašanju doći k meni. Sad sam bolestan starac i godilo bi mi da vidim svoga sina. Kao i uvijek, Karl Gustav Bahr
Johannes samo što nije istrgnuo pismo iz ruku sestre Thomasine i ponovno ga je sam pročitao. Samo zbog njezine nazočnosti nije psovao. Radujem se što vam donosim tako dobru vijest. Nasmiješila mu se svojim dražesnim osmijehom. Moje su molitve uslišane. Prekrižila se i spustila pogled. Zahvalimo dragom Bogu. Volio bih malo biti sam, sestro rekao je Johannes čim je ponovno podigla pogled. Svakako. Razumijem. Gledao je kako graciozno ustaje i izlazi, a onda se zavalio na jastuke i stao razmišljati. Dobre vijesti, rekla je sestra Thomasina. Zašto onda osjeća da bi svaka presuda bila bolja od ovoga? Vlastiti ga je otac žigosao kao luđaka. Oduzeo mu odgovornost za vlastite postupke. Prisilio ga da se nakon toliko godina osjeća kao zločesti petogodišnjak. Johannes je počeo udarati šakama po jastuku ali ga je probola bol pa se opustio. Taj beskrajni ples prekinut će tek smrt njegova oca. Ili njegova. Devet života, pomislio je. Zacijelo mu ih više nije mnogo preostalo. A zasigurno posljednji neće provesti zatvoren tamo gdje ga pošalje otac. Toga je u njegovu životu već bilo previše. Anna je privila sitno Leovo tijelo uza se i bezglasno plakala. Nije smjela tako dugo biti razdvojena od njega. Kao da je nije prepoznavao, držao se na odstojanju, hladno u zlaćanim očima s dugim tamnim trepavicama zrcalila se posvemašnja samoobuzetost. Što bi Bruno rekao na to? Anna mu je raskuštrala gustu kosu i poljubila ga, ali dijete joj se opiralo. Pustila ga je. Pobjegao je kao životinja puštena iz zamke i odjurio Maxu. Već će se naviknuti rekla je Bettina, koja joj se tiho prikrala. Daj mu malo vremena. Mrze kad ih ostaviš. I to ti naplate kad se vratiš. Počela se smijati, ali se prekinula kad je vidjela Annino tužno lice. Stvarno, Anna, potrebno mu je samo malo vremena. Anna je kimnula i gledala dječake kako se igraju. Kad je Leo pogledao prema njoj, mahnula mu je. On je okrenuo leđa, bacio loptu u grmlje i pojurio za njom. Da im se nešto ne dogodi? Da pođem za njima? Ovaj se put Bettina od srca nasmijala. Stvarno, Anna! Najprije uopće ne obraćaš pozornost na dijete, a onda se gora od kvočke. Što ti je? Ne može to biti samo Johannesova odsutnost. Anna ju je iskosa pogledala. Ti sve tako pojednostavljuješ, Bettina, da se ja potpuno izgubim. Ne znam što mi je. Ali, imam ti nešto za reći. Okrenula se prema sestri i primila je za ruke. Sinoć je bilo prekasno. Bettina je radoznalo pogledala sestru. Da? Javili su mi se Brunini odvjetnici. Odjedanput imam mnogo novca. Anna je zastala. To što se spremala reći palo joj je na um tek sinoć, ali joj se i tada i sada činilo savršenim rješenjem. Želim ga dati tebi. Veći dio. Tebi i Klausu. Sve što se ne stavi na stranu za Lea. Ja ću uzeti samo onoliko koliko je Johannesu i meni potrebno da odemo odavde. Ako to bude moguće. Lice joj je poprimilo turoban izraz. Bettina je na trenutak šutjela. Onda je prasnula Ali, to je smiješno, Anna. Znam da Klaus i ja trenutačno nemamo mnogo, ali danas je tako sa svima. Zastala je. Anna, ti to činiš samo zbog grižnje savjesti. Nije li tako? Zbog sebe i Johannesa. U takvom stanju ne smiješ donositi odluke. Ne muči me savjest odlučno je odgovorila Anna i zatresla glavom. Nije to tako jednostavno. Stvar je samo u tome što mi je sve to vratilo Brunu. Osjećam kako me slijedi. Kao da, kao da... Stresla se i pogledala stablo koje je raskolila munja. Čovjek ne može imati sve. On je bio odveć dobar. Razgovarat ćemo o tome kad se Johannes vrati. Bettina joj je stisnula ruku. Ti si iscrpljena od tolikih briga. Sad mi pričaj o Klausu. Sljedećih su dana sestre razgovarale, polako, oprezno, zbližavajući se. Snovitost koju je uvijek povezivala sa Seehafenom počela je smirivati Annu, brisati nemire koji su je mučili posljednjih mjesec dana. Doznala je da je optužnica protiv Johannesa čudom odbačena, čula za nesreću i da se on brzo oporavlja te da će ga uskoro prebaciti u Schleiermanovu kliniku. Dok je ljenčarila na ljetnom suncu, mali je Leo postupno počeo nalijetati na nju, sudjelovati u igrama koje je smišljala za njega, igrao se skrivača pretvarao se da je ne vidi ili da ona ne može vidjeti njega i kad je stajala pred njim, a onda bi se bacio na nju i zagrlio je. Mama nije tu vikao bi dok mu je prilazila, pa oduševljeno vikao Eto je, eto je.
Unatoč Bruninom očiglednom neodobravanju, Anna ga je vodila sa sobom na jahanje, prolazeći polako poznatim stazama s njim u naručju. Na još veće sestrino neodobravanje, katkad bi ga navečer povela sa sobom na počinak. Da nadoknadim propušteno objašnjavala bi kroz smijeh. Desetog dana nakon njezina dolaska zazvonio je telefon. Anna se slučajno zatekla kraj njega pa je podigla slušalicu i čula Johannesov glas. Napokon promrmljala je. Kada te mogu doći vidjeti? Bilo bi mi draže da ne dolaziš ovamo, Anna. Glas mu je zvučao čudno. Molim te. Još samo malo. Čim budem mogao, doći ću ja k tebi. Je li strašno? Čudno se nasmijao. Pa, recimo samo da nije bilo tako lijepo kao razdoblje prije ovoga. Jadni moj Johannes. Ostat ćeš u Seehafenu? Osim ako želiš da dođem k tebi. Ne, čekaj me tamo. A onda budi spremna za odlazak. Bilo kamo osim Njemačke. Volim te, Anna. Veza se prekinula prije nego što mu je uspjela uzvratiti istim riječima. Kad je razmislila o razgovoru, obuzeo ju je osjećaj hitnosti. Potražila je Bettinu. Moramo sutra u Beč rekla joj je neuobičajeno samopouzdano. Treba sve srediti. Mislim da Johannes želi napustiti Njemačku. S obzirom na to koliko se godinama žali na ovu zemlju, ne mogu reći da sam iznenađena odgovorila je Bettina suho. Ne šali se, Bettina. Dobro, neću. Svakako morate svi otići. Ako je nužno. Kritički se zagledalau Annu. Natjerat ćeš ga da radi, Anna, zar ne? Ono po čemu je Johannes poseban, ono najvažnije kod njega je njegov rad. Nije vrijeme za prodike, Bettina. Ne, možda imaš pravo. Ali, brinem se za njega i za tebe. Kad ne radi, uvijek je tako očajan, uvijek lovi nešto što ne postoji. A kad to shvati, silno je razočaran. Kao da ne shvaća kako je u svijetu izvan njegovih slika sve polovično, kako se napreduje tek malim koracima kao da ne shvaća da je raj uvijek negdje drugdje. Nije tako za sve nas promrmljala je Anna. Neki od nas su ga okusili upravo ovdje. To je nedvojbeno razlika između nas dviju rekla je Bettina. Da, jedna od njih. Anna se nasmiješila. DESET Kovrčice jutarnje magle polako su se dizale s jezera otkrivajući njegovu blještavu površinu. Za sat vremena, bude li sunce dovoljno jako, postepeno će rastopiti maglu s brda i planina svuda oko njih. Onda će sve biti kristalno jasno i palme s razigranim listovima, razgranate magnolije i sočni kaktusi, visoki cedrovi i čupave jele otkrit će se u punom sjaju. Anna nikad prije nije vidjela takvo obilje boje i oblika, kao da je taj mali kutak Ticina netko nevidljiv izdvojio za eksperimentalni vrt u kojem istodobno mogu uspijevati tropske i alpske biljke. Nije ni čudo što ga ljudi nazivaju rajem. Anna je zadovoljno uzdahnula. U tom je svjetlu prvi put vidjela selo, prije više od dva mjeseca, u kolovozu. Kolovozu 1919. godine. Tada je o tom razmišljala kao o razmeđi između stvarnog kraja rata i početka novog mira. Proveli su noć u nekom pansionu u Locarnu i onda se rano ujutro ukrcali na brodić koji će ih odvesti dalje niz Lago Maggiore. Iz magle se postupno pojavila Ascona grozd krovova od crvenog crijepa nad bijelim kućama sa zelenim rebrenicama, a iza njih graciozni stari zvonik San PietroPaola. Kako su se približavali malom pristaništu, ugledala je kuću na kamenoj litici malo dalje od sela. Njezina dva krila spajala je široka, zaobljena terasa sa stupovima, zastakljena na prvom katu, ali otvorena na drugom. Gledajući te stupove, Anna je imala osjećaj da joj netko uzvraća pogled. Okrenula se na drugu stranu, ali kuća joj je opet privukla pogled. Koža joj je čudno zabridila. Kao da je osoba koja ju gleda s terase ona sama. Čvrsto je zgrabila Johannesovu ruku i pokazala mu kuću. Ne bi li bilo prekrasno kad bismo mogli tamo živjeti? A sad su bili tu. Bili su tu već oko šest tjedana. I ona je stajala i gledala
jezero, gledala male ribarske brodice kako bacaju mreže u jezero, gledala kako brda izranjaju iz magle. Anna je još jedanput udahnula svjež jutarnji zrak i onda požurila niz stubište do bijele kuhinje. Budući da je prva ustala, danas će ona Johannesu donijeti kavu u krevet. Možda ga tako prođe neraspoloženje koje ga je držalo posljednjih dana. Mrzila je kad je bio tako mračan. Tijekom posljednjih mjeseci toliko mu se približila, svaki njezin živac i svaka stanica bili su mu tako izloženi da se, kad bi je pogledao onim hladnim, zimskim pogledom, osjećala kao da nema kamo pobjeći da se zaštiti, da umire i pretvara se u kamen. Tako je bilo kad se vratio u Seehafen nakon boravka u klinici. Još bi se stresla kad god se sjetila prvog susreta. Igrala se s Leom u jezeru, pokušavala ga naučiti da pluta, i onda se popela uz mali travnati humak s njim. Valjali su se u dugoj travi Leo je vriskao od užitka dok ga je bacala i hvatala u naručje. Tad je začula Johannesov glas. Pojurila je da ga zagrli, bacila mu ruke oko vrata. Ali, on je samo kruto stajao bezizražajna lica i jedva je poljubio u obraz. Leo se rasplakao pa ga je veselo podigla, pretvarajući se da nema ničega neobičnog u načinu na koji ju je Johannes pozdravio. Vidiš kako je narastao? rekla je ponosno. Da, pravi mali muškarac. Johannesov je glas bio hladan. Nije ju htio pogledati. I tako je bilo i sljedećih dana Johannes je bio mrk, nije ju htio gledati, nije htio spavati s njom, nije htio razgovarati o odlasku, nije htio ništa reći o zatvoru. Zatvarao se u kuću za čamce pod raznim izlikama Moram se ponovno naviknuti na svijet ili Ne dok je Bettina tu. Bila je povrijeđena, uzrujana, uplašena i dvostruko zabrinuta jer kad god je Johannes bio blizu, Leo bi se rasplakao. Johannes se nije potrudio sprijateljiti s dječačićem iako se spremno, premda pomalo rastreseno, igrao s Maxom, a nekoliko ga je puta zatekla kako ozbiljno razgovara s Bettinom. Osjećala je strah, isključenost i, da, ljubomoru nestala je sva njezina sigurnost u Johannesa i nova bliskost s Bettinom. Na kraju tjedna došao je Klaus. Panika je prošla vlada je napokon zabranila smaknuća zatvorenika bez suđenja i prestala su masovna uhićenja. Tek je brutalni i zabunom počinjen masakr dvadeset jednog mladića iz Kluba mladih katolika urazumio vlasti. Klaus je bio tih i plačljiv. Napeto bi skočio kad god bi netko ušao u sobu. Ali, činilo se da mu Maxova i Leova nazočnost mnogo pomaže. pa je cijele dane provodio s njima. Ne znajući što da radi sa sobom, Anna bi im se pridružila. Nekoliko puta ona i Klaus naišli su na Johannesa i Bettinu kako razgovaraju. Kad je vidjela Klausov pogled, isti kao i njezin, Anna je zaključila da nešto mora poduzeti. Kasno te večeri iskrala se u kućicu za čamce i sklupčala uz Johannesa na uskom ležaju. On je spavao ravnomjerno dišući, gol pod plahtom. Počela ga je milovati i malo ju je iznenadio osjećaj koji je taj dodir odmah izazvao u njoj, kao da je njezino tijelo čekalo u zasjedi a da ona to nije ni znala. Iznenadila ga je i njegova brza reakcija, njegova erekcija i ubrzani dah, kao da se dotad držao po strani samo snagom volje. Kad ga je poljubila i čula kako mrmlja njezino ime, osjetila je moć. A onda ju je privukao k sebi i volio je kako je nikad prije nije volio, kao što ju je uvijek volio, prisiljavajući njezina osjetila da pjevaju njegovo ime, da ga sluša kožom, gleda prstima. Kad su poslije ležali jedno uz drugo, vlažni jedno od drugoga, prošaptao je Nisam te vrijedan, Anna. Nisam vrijedan tvoje velikodušnosti. Ne budi glup, Johannes, to zatvor govori iz tebe odgovorila je nakon nekoliko trenutaka, ali njegove su je riječi pogodile. Tek nakon toga je shvatila da je namjeravao otići bez nje, da je nije htio upletati u svoj bijeg. Ali, mislila sam da me voliš, Johannes, da me želiš uza se. I volim te, dušo moja. Privio ju je uza se. Ali, ne znam kamo ću. Gdje ću završiti. Želim biti s tobom, Johannes. To nije važno. Reci mi zašto si se toliko promijenio. Nije joj odgovorio pa je nakon nekoliko trenutaka rekla Mislila sam da bismo mogli otići u Asconu. Čula sam kako neki govore o njoj. Ascona... Mhsamovo mjesto, kamo je otišla Fanny. Čudno ju je pogledao. Utočište za zločincesanjare iz Schwabinga, anarhistički Eden. To ti nije nalik, Anna. Ili
možda jest? rekao je zamišljeno. Sunce i štovanje prirode, to je to, nije li? Bi li doista voljela otići tamo, Anna? Čak i bez mene? Ne želim ništa raditi bez tebe, Johannes. Ama baš ništa. Suze su joj potekle niz obraze pa ih je on obrisao poljupcima i volio je sve dok nije izišlo sunce a ona zaboravila da je uopće bilo riječi o njihovu rastanku. Spona između njih sljedećih je dana bila tako iskričava da su im riječi gotovo postale suvišne, premda je ona željela znati zašto zapravo Johannes ima potrebu pobjeći. Slutila je da Bettina to već zna, ali joj se činilo da bi bilo ponižavajuće pitati. Johannes će joj objasniti kad bude htio, zaključila je. Osim toga, bilo je tako prekrasno opet biti s njim i voljeti ga da nije htjela riskirati povratak one hladnoće. Na obzorju se nazirao samo jedan oblak. Leo nije htio biti u Johannesovoj blizini. Kad god bi Johannes prišao Anni, dječak bi se rasplakao ili drveno stajao bezizražajna lica. To ju je boljelo i živo podsjećalo na dug prema Bruni. On bi želio da mu sin bude sretan ali, ničime nije mogla oraspoložiti Lea u Johannesovoj nazočnosti. A i Johannes bi se ukočio kad bi dječak bio u blizini. Palo joj je na pamet da bi bilo najbolje ostaviti dijete tu dok se ne srede u Asconi, dok se Johannes ne razvedri. Razgovarala je o tome s Bettinom. Istina je da djeca ne vole promjene rekla joj je sestra ali, nemoj predugo čekati, Anna, i zbog sebe i zbog njega. Rastanak je bio težak, ali kad su krenuli, sve je zaboravila uživajući u radosti što je s Johannesom, što je tako slobodan i neopterećen. Dani i tjedni projurili su u istraživanju. U Asconi je bilo toliko zanimljivosti, toliko ljudi kolonija naturista na Monte Veriti, koji su živjeli skromno i jednostavno, među njima i svecu slični Graser kojeg je vidjela u Berlinu plesači, slikari i pjesnici, ruski emigranti, a svi su željeli stvoriti boji, raskošniji život, uzorne zajednice, u tom sićušnom idilčnom kutku Europe između švicarskih i talijanskih Alpa, iako je više nalikovao južnoameričkoj divljini. Kuća koju je Anna od samog početka izdvojila kao njihovu pripadala je nekom talijanskom grofu koji je osiromašio u ratu. Kad su stupili u vezu s njim, bilo mu je više nego drago da im je iznajmi, isprva na godinu dana. I tako su se uselili, obrisali paučinu i okrečili zidove, stropove, nadsvođa, smijali se svojim prljavim licima i valjali u velikom krevetu sa slamaricom kad bi ih obuzela strast. Kupili su razne komade namještaja od seljaka iz okolice, dali očistiti stari bunar, kopali u vrtu dok ih ne bi oblio znoj. Gornji kat sa središnjom lođom namijenili su za atelje. Johannes je inzistirao da ga ravnopravno podijele, desnu sobu koja je gledala na brda i jezero njemu, lijevu s pogledom na selo i luku njoj. U svojem je ateljeu postavio uobičajeni uski ležaj, grubi stol s potrepštinama, češerima, suhim lišćem, kozjom lubanjom, posudicama i zdjelama. Osim po pogledu, atelje je po svemu ostalom nalikovao na sve njegove prijašnje ateljee. U njezinom nije bilo ničega osim stola i slikarskog stalka. Trebalo je još toliko toga obaviti prije nego što se bude mogla opustiti, a i onda nije bila sigurna je li to ono čime se želi baviti. Priređivala je dječju sobu za Lea, skupljala drvene igračke i spremala se zamoliti Johannesa da mu na zidovima naslika nekoliko životinja. Počeo je raditi prije desetak dana. Nije joj dopuštao ući u atelje, ali prvih je nekoliko dana i dalje bio vedar i još strastveniji nego prije, ljubeći je pod zvijezdama. Onda se ponovno javila hladnoća. Zaključavao se u atelje i nije se pojavljivao sve dok ona ne bi već zaspala. Kad ga je neki dan upitala kako mu ide posao, izderao se na nju Nikad me to više nemoj pitati. Nikad. Ostatak dana i noći nije ga vidjela. Jučer se ponašao pokajnički pozvao ju je u šetnju planinom. Blizu vrha, u sjenovitom gaju, naišli su na skupinu plesačica u tankoj odjeći nalik togama, tijela izvijenih u izražajne poze na poslijepodnevnom povjetarcu. Izgledale su kao nimfe koje se pokreću na zvuk Panove frule, likovi s nekog antičkog friza. Anna je osjetila kako se počela kretati u ritmu s njima, osjetila kako je miluje Johannesov pogled. Moje dijete prirode rekao joj je sinoć milujući je, ali u njegovu dodiru nije bilo žara. I bojala se da će sada, jutros, opet biti dalek i hladan, s onim ledom u pogledu koji kao da je zamrzavao svaki život u njoj. Složila je keramičke šalice, vrč s kavom, debele kriške kruha s maslacem na pladnju, uzela cvijet iz vaze na prozorskom okviru i stavila ga u sredinu. Onda se popela uza stube do spavaće sobe. Još je spavao, ispružen ispod plahte, golih prsa, jedne noge savijene u stranu.
Mogla je vidjeti blijede mrlje gdje su prije bile rane. Previše rana, pomislila je iznenada, a ipak se doimao tako vitkim, jakim, tijelo mu je bilo tako čvrsto čak i dok je ležao da je katkad zaboravljala što je sve prošao posljednjih godina. Povukla je prst po njegovu obrazu pleplanulom od sunca, vidjela kako se guste trepavice pomiču i otkrivaju njegove oči, gotovo odveć modre na jutarnjoj svjetlosti. Sneno ju je pogledao. Utroba joj se stisnula kao i obično kad bi ga pogledala bila je zarobljenica njegova dodira, željela ga je u sebi tjelesnim žarom koji nije bio nalik ničemu drugom što je ikad poznavala ili mogla zamisliti. Mala Anna promrmljao je i lagano je poljubio. Svježa poput zore. Njegovi su se prsti zavukli pod svileni ogrtač i dotaknuli joj leđa, pomilovali ih i spustili se na stražnjicu, pritišćući je prema sebi. Osjećala je njegovu tvrdoću. Zarila je lice u njegov vrat, tiho zastenjala, želeći ga, žudeći. Ne još, Anna. Nježno ju je podigao sa sebe i odvezao čvor na njezinu ogrtaču. Hoćeš li mi plesati kao što su plesale one žene jučer? Sanjao sam o tome. U njoj se nešto pobunilo, bila je zbunjena, ali on je već počeo pjevušiti neku tužnu pjesmicu koja joj je odnekud bila poznata. Okrenula mu je leđa, pogledala kroz visoki prozor koji je gledao na jezero. Još je bilo magle, ali sad su na površini vode plesale i zrake sunca. Trenutak je gledala van, nalazeći utjehu i nadahnuće u ljepoti. Onda se srušila na pod, zarila glavu u krilo i lagano izvila ruke iznad nje. Slušala je njegovu pjesmu i polako ustala, izvijajući se poput kovrča magle, uzdižući ruke, polako se okrećući prema njemu, istežući se tako da se ogrtač rastvorio i otkrio njezine grudi i trbuh. Glas mu je postao viši, ritam brži osjećala je kako je pali pogledom. Sramežljivo je skupila nabore dugog ogrtača oko sebe i prekrižila ruke pa su joj sad noge bile razgolićene. Sad dolazi vjetar, mislila je, koji će me otpuhati. Poletjela je u kut sobe ispruženih ruku, posežući za nebom, za suncem koje će je spaliti. A onda je on bio iza nje, njegove ruke oko nje, dlanovi na njezinim dojkama. Milovao ju je i zadržavao. Ipak se ispružila još dalje, napetog tijela, posežući za nebom, u plesu gotovo zaboravljajući na njega. Osjećala je kako se diže sve više i više, a onda je on bio pred njom, držao je, nosio je dok joj se njegov penis trljao između nogu tako da je, kad ju je spustio na rub postelje, već bila na njemu, držala ga čvrsto, još čvršće, njegov penis duboko u njoj, drhtav, vruć, gladan kao i njegove usne koje su je upijale, pržile sve dok nije posve nestala. Nema više Anne. Nema više magle, samo val za valom osjeta i slojevito plavo nebo njegovih očiju. Poslije su sjedili i pili hladnu kavu, držeći se za ruke i čudeći se tolikoj strasti, tako neočekivanoj nakon suše prethodnih dana. Anna se nejasno sjećala da ga je nešto htjela pitati. Što je ono bilo? Ah, da, Leo, dječja soba. Ali, nije bio trenutak. Nije željela razbiti ugođaj. Poslije. Pitat će ga poslije. Do tog poslije protekla su tri dana. Johannesa nije vidjela cijeli dan i cijelu noć. Ostao je zaključan u ateljeu. Nije bila sigurna je li čekao da ona iziđe i onda sišao jesti. Ali, kad bi ga zvala na ručak ili večeru, čula bi samo hladni i prigušeni glas koji bi odgovorio Ne, hvala. Vrijeme se tog jutra promijenilo. Vjetar je snažno udarao u prozore, odnekud iz planina čula se grmljavina, a onda je počeo prolom oblaka. Anna je sjedila za stolom u svojem ateljeu i slijepo listala knjigu koju je posudila iz male knjižnice u selu. Ali, uglavnom je gledala kišu, debele kapi kako padaju na jezero koje kao da se treslo pod njima i stabla koja bi se počela tresti od samoga vrha prema dolje. Vidjela je samotnog muškarca u vrećastom tamnom odijelu kako trči u pristaništu. Glava mu je bila pokrivena mokrim novinama. Na trenutak je pomislila da ide prema njoj. Njegov težak, čvrst korak, krut a ipak gibak, podsjećao ju je na nekoga. Bruno rekla je naglas i stresla se. Iznenada odlučna, Anna je ustala i otišla pokucati na Johannesova vrata. Dođi gledati oluju sa mnom doviknula mu je. Otvorio je vrata i brzo ih zatvorio za sobom kao da nešto skriva. Doimao se umorno, bio je neobrijan a pogled mu je bio mutan pod raskuštranom kosom. Vidim oluju i sa svojeg prozora promrmljao je. Molim te, Johannes. Slegnuo je ramenima. Prošli su kroz lođu dok su ih kvasili naleti kiše, a onda potrčali dolje na veliku ostakljenu terasu ispred sobe koju su pretvorili u svoj salon. Šutke su
nekoliko trenutaka gledali oluju, a onda je Anna upitala Da donesem objed ovamo? Pomoći ću ti. Kimnuo je. Napunili su pladanj kozjim sirom, rajčicama, salamom i kruhom. Johannes je otvorio bocu vina pa su sve to odnijeli gore. Sjeli su jedno drugome sučelice za stol i gledali van. Anna mu je dobacivala poglede. Ne gledaj me tako, Anna. Provukao je prste kroz raščupanu kosu. Ništa nisam skrivio. Znaš da moram raditi. Nikad prije nisi morao ovako raditi, potajno, neprekidno. Riječi su zazvučale mnogo više optužujuće nego što je namjeravala. Ne poznaješ me baš tako dugo, Anna rekao je hladno. Snagom volje suspregnula je suze. Imam teškoća koje ne mogu ni s kim podijeliti rekao je blažim glasom. Možda bi bilo bolje da nađem atelje negdje drugdje. Ne, nemoj. U njoj se otvorio jaz. Slegnuo je ramenima. Onda pokušaj biti malo strpljivija. To je primila šutke. Njoj su riječi ionako oduvijek bile tako nezgrapno sredstvo komuniciranja. Nakon nekoliko trenutaka, rekla je Johannes, sad bih htjela otići po Lea. Dovesti ga ovamo. Bettina mi kaže da je potišten. Bilo bi mu mnogo bolje da je s nama. Hoćeš li poći sa mnom? Zurio je u nju s nerazumijevanjem. Ne znam zašto mi želiš nametnuti očinstvo kad on čak nije ni moj promucao je. Nije, zar ne? Gledao ju je s neobičnom sumnjičavošću. Anna je zapanjeno zinula. Šokirano je gledala u njega, pa preko njegovog ramena, u daljinu, prema ulici, kao da je ugledala duha. Ne govori takve stvari, Johannes. Napravio je gestu bespomoćnosti i odgurnuo stolac od stola. Učini što moraš, Anna. Čula je kako su se vrata ateljea zalupila za njim, kako se ključ okrenuo u bravi. Tri beskrajna dana poslije, Johannes joj je mahao iz malog pristaništa. Dok ju je promatrao kako stoji na otvorenoj palubi u kostimu koji je prianjao uz njezino puno tijelo a kosa joj vijori na povjetarcu, pomislio je da je zacijelo lud što je tako pušta. Već je vidio kako je kapetan odmjerava, kako joj se udvorno naklanja dok joj donosi stolac. Na trenutak je ostao bez daha i poželio potrčati za njom, otići s njom. No onda je brodić krenuo pa joj je mogao samo poslati poljubac koji je odnio vjetar. Dok se vraćao kući, proganjao ga je osjećaj da se ona neće vratiti. Zašto bi se vratila? Ponašao se užasno. Ali, osjećao se kao u klopci, kao da više nije slobodan. Čvrsti prsti kućnog života počeli su ga stezati i gušiti. Uvijek se sve radilo u određeno vrijeme jelo, spavalo, budilo netko je uvijek bdio nad njegovim dolascima i odlascima i postavljao pitanja čak ako i nisu bila izgovorena. Kao da je opet bio kod kuće, zaključan u zatvor obitelji, a Anna je bila samo dobronamjernija, privlačnija verzija njegova oca koja je unatoč tome pratila njegova raspoloženja i postupke, nastojeći ih protumačiti. Uskoro bi navika nadomjestila svaki žar osim žara bijesa. Srdito je šutnuo kamenčić sa staze. U mjesecima koje su zajedno proveli u Mnchenu nije bilo tako. Možda zato što je prostor bio njegov, sklepani atelje a ne dom. Johannes je otvorio vrata kuće. Bio je to lijep prostor, dobrih proporcija, graciozan, s malim arhitektonskim iznenađenjima. I bio je pun njezinih tragova biljke u teglama još u cvatu, prekrasan stari perzijski sag koji je našla i ovjesila na zid na pola stubišta, komadići pločica živih boja koje je složila na stol u kutu. I njezin smijeh, koji sad više nije tako često čuo, onaj divlji, neobuzdani smijeh još je čuo kako odzvanja. Johannes je protrljao oči i okrenuo se. Bilo mu je potrebno da neko vrijeme bude vani. Pošao je uz kamenu stazu koja je vodila od stražnjeg ulaza u kuću pokraj stare seoske kapelice prema brdima. Domalo je opet mogao vidjeti jezero kako blista pod njim i u daljini brod koji ju je odnosio od njega. Ne, u Mnchenu je bilo drukčije. Ne samo zato što je atelje bio njegov, neto i zato što su svi bili obuzeti vrtoglavom euforijom zbacivanja starog poretka i uvođenjem novog. Ili, kako je on volio misliti o tome, zbacivanja starog oca i uvođenja svijeta braće, demokracije jednakih. U najžešćem raspoloženju znao je predlagati da to bude matrijarhat, drukčije načelo po kojem će se voditi horda.
Ali, bilo bi dovoljno i bratstvo jednakih. Samo što su se braća počela međusobno svađati pa su se očevi vratili u igru, disciplinirali ih, ubijali, zatvarali i vratili stari poredak po svemu osim po imenu. Nestao je samo simbolični lik kralja. Johannes se gorko nasmiješio. Vidjelo se to i po tome što je njegov otac još imao moć, što je još mogao potezati veze i time ga vezati, manipulirati njegovim životom. Stari je to i učinio kako bi ga izvukao iz zatvora u kojem bi, da je uspio preživjeti, barem imao dostojanstvo političkog zatvorenika i gurnuo u kazneni zavod mnogo gore vrste. Schleiermanova klinika bila je psihijatrijska bolnica stare škole, u kojoj si, kad bi ti jednom postavili dijagnozu, bio osuđen provesti ostatak života u duhovnom zatvoru. Ali, Schleierman je bio lukav. Johannesu je dijagnosticirao blagu paranoju i pustio ga da se slobodno šeće bolnicom pod uvjetom da se njemu javlja tri puta tjedno, a sestrama svaki dan. Tako da vam bude jasno kako nitko nije protiv vas i da su jedina ograničenja ona nužna za poštovanje sudskog naloga rekao je smiješeći se lupeški Johannesu ispod naočala koje su nesigurno stajale na vrhu njegova nosa. Johannes nije imao ništa protiv Schleiermanna. Duboko ga je pogodilo ono što je vidio u bolnici. Istodobno ga je fascinirala provalija u koju može pasti ljudska duša i bojao se da će se nekako zaraziti u tom novom svijetu patnje i nezaustavljivo potonuti u njega. Zato ga je na trenutke obuzimala želja da se zaleti na željeznu ogradu, čak i ako bi ostao proboden jednim od oštrih vrhova. Ipak, izdržao je vrijeme koje mu je propisano provodio je tjedne promatrajući žrtve shizofrenije praznih pogleda, raznih paraliza, deliričnog govora koji je njemu imao nekog izopačenog smisla dok ih je slušao. A onda su ga pustili, pod uvjetom da se dvaput mjesečno javlja u bolnicu tijekom sljedeće godine. U određenom smislu to je bila posljednja etapa u odiseji poniženja koju u je nametnuo otac, još jedna omča koja ga je sputavala i gušila. Zato je morao pobjeći. Ali, to je bio samo prvi razlog. Drugi mu se iskristalizirao u slučajnom susretu na ulicama Mnchena, nedugo nakon izlaska iz bolnice. Bilo je to blizu Marienplatza. Šetao se i pokušavao pomiriti s osjećajem da istodobno i jest i nije slobodan, osluškujući raspoloženje u gradu. Ugledavši malu skupinu muškaraca u vojnim odorama, potisnuo je poriv da se okrene i pođe na drugu stranu i umjesto toga je nastavio prema njima. Na kraju krajeva, nije zločinac. Kad im se približio, prepoznao je jednoga od vojnika čudnog malog poručnika kojeg se sjećao iz bolnice u kojoj je bio 1916. godine. Pozdravio ga je i čovjek se upustio u razgovor s njim. Doduše, razgovor i nije prava riječ za litaniju kojoj je bio izložen delirij fraza o kukavičkim izdajicaa u Weimaru koji su izdali naciju, ponizili veliki njemački narod potpisivanjem nesnosnog Versajskog sporazuma i razoružavanjem domovine. Weimarske izdajice, sve sami Židovi i Crveni, sa svojim prezira vrijednim, nenjemačkim idejama o demokraciji, morat će otići. Nijedan Nijemac neće moći uzdići glavu dok se ne vrati dostojanstvo nacije. I tako se nastavljalo, na Johannesovu nevjericu. Na djelić sekunde pomislio je kako je taj mrzovoljni, blijedi poručnik koji je ponosno nosio Željezni križ komična inkarnacija pruske uskogrudnosti i neupitnog domoljublja njegovog oca. Onda ga je obuzeo osjećaj da zapravo i nije izišao iz bolnice, da rat i dalje bjesni, da ih njegov napuhani šovinizam posvuda prati, da je njegovo ludilo zagadilo i sam zrak koji udišu. Pobjegao je da spasi život i došao ovamo. Johannes se približio vrhu brijega i okrenuo se da pogleda jezero, njegove zatone i drage koji su se sad jasno vidjeli na jutarnjoj svjetlosti. Ispružio se na tlu i gledao u krošnje. Kako objasniti dragoj, slatkoj, nevinoj Anni sklop razloga zbog kojih su morali pobjeći iz Njemačke i zašto sam bijeg nije bio dovoljan jer se neki snovi više ne mogu sanjati. Njegov je prvi poriv bio ispravan. Trebao je otići sam. U njemu nije više bilo one vrste nade koja je omogućavala vezu i nije je bio vrijedan. Prije pet godina, prije rata, prije ove posljednje godine pirovih pobjeda i zatvaranja, prije nego što je izgubio toliko svojih život, ona i ovo mjesto bili bi sve o čemu je sanjao čarolija neiskvarene prirode ekscentrična mješavina idealista, mistika, anarhista, umjetnika praktičnih filozofa koji su pokušavali živjeti svoj san seljaci i njihov jednostavan, neiskvaren način života. I Anna, prekrasna zvijerka koja je davala i davala, davala tako mnogo više nego što joj
je ikad mogao uzvratiti da je već osjećao kako njegov život curi kroz prazninu koju je ostavila svojom odsutnošću. Ali, znao je da je dijelom i želio tu odsutnost. Shvatio je to čim je ponovno počeo raditi. Gledao je kroz prozor ljepotu koja ga je okruživala i počeo slikati zatvorski zid poprskan ljudskim ostacima svaka je opeka nosila skriveni otisak mrtvog čovjeka. Poderao je sliku, ali sve sljedeće skice bile su hladne, kliničke analize luđaka, lica iz ludnice. I njih je poderao u strahu da će ih Anna vidjeti unatoč zaključanim vratima. Ali, što god pokušavao, rezultat je uvijek bio isti. Čak i slike Anne imale su istu hladnu ružnoću koja kao da se trajno naselila u njegovoj duši. I tako, kad bi izišao iz ateljea i mora je vidjeti, katkad se osjećao kao da nosi krinku, identitet koji nema nikakve veze s njim. Ili obratno, došao bi u atelje iz njezinog naručja i pokušao slikati ono što je bilo pred njim, ali bi kistom upravljao neki drugi Johannes. Više nije bio sposoban za ono što je prirodno. Samo bi ga zaprljao prljavštinom posljednjih godina. A onda, kad bi bio duboko usredotočen kako je uvijek bio kad je radio, ona bi ga pozvala na red svojim zvonkim glasom i on bi se osjećao kao da se raspada. I kao da je u klopci, uvijek u klopci. Bolje je da je otišla. Johannes je ustao i krenuo natrag. Oči su mu bile vlažne. Nije ni primijetio da je plakao. Možda će svratiti Graseru. Možda on na njega prenese dio mira koji je nosio u sebi, premda je Johannes sumnjao da je još kadar primiti takvo što. Raj je u njemu izazivao nemir, baš kao što su ga sve one ideje o savršenom svijetu nekoć ispunjavale crnom sumnjičavošću. A ipak, sve oko njega, tu u Asconi, nosili su ti isti ideali. Ascona europska prijestolnica prognanih sanjara izbačena točka radikalnog napretka gdje su vizije o slobodnoj ljubavi, o prirodnim i ravnopravnim zajednicama navlačile odoru svakodnevice. Tako se sad osjećao dvostruko izopćenim iz svijeta i iz svojih snova. Narugao se vlastitom samosažaljenju. U životu postoje dvije tragedije, sjetio se riječi nekog engleskog dosjetljivca. Prva je ne dobiti ono što želiš, a druga to dobiti. A on, Johannes Bahr, u svojih trideset pet godina života doživio je obje. Stigla si upravo na vrijeme. Bettina je zagrlila sestru. Imala je onaj uzbuđeni izraz lica koji je Anna uvijek povezivala s nekim novim projektom. A novi projekt je za Bettinu uvijek značio niz zadaća za sve oko nje. Na vrijeme za što? Na vrijeme da se nekoliko tjedana pomogneš brinuti za djecu nasmijala se Bettina. Selimo se. Mnchen Klausu ne čini dobro. A upravo smo primili vijest da je dobio mjesto u Berlinu. Počinje u siječnju rekla je pobjedonosno. A vrtići? Anna je bila zbunjena. Morat će se snaći bez mene. U Berlinu će biti mnogo posla. Osim toga, trudna sam. Potapšala se po trbuhu. Oh, Bettina! Anna ju je poljubila u oba obraza. I ovaj put Bettina ju je skrušeno pogledala i spustila pogled ovaj put je Klausovo. Doduše, njemu kao da nije osobito drago. Još uvijek je letargičan. Zamisli. Žene su dobile pravo glasa. Ja sam trudna. A Klaus je i dalje letargičan. U njezinu smijehu osjećao se trag gorčine. Ali, onda se opet uzbudila. Proći će ga kad dođemo u Berlin. Nadali smo se otići u ponedjeljak i potražiti kuću, a sad kad si ti tu, neću morati tražiti drugu dadilju. Spava li Leo? upitala je Anna. Na žalost da. Ali, idi ga pogledaj dok nam ja pripravim čaj. Onda mi možeš pričati o Asconi. Anna se popela na kat i tiho otvorila vrata Leove sobe. Mirno je spavao, ruku ispruženih iznad glave, anđeoskog lica. Sagnula se da mu pomiluje obraz, vidjela da se pomaknuo, napola se ponadala da će se probuditi, ali on se samo okrenuo i malo zahrkao. Ostavila ga je na miru. Ali, zadržat ćete Seehafen, zar ne? upitala je Bettinu kad se vratila noseći pladanj. Zapravo smo ga mislili prodati. Predaleko je od Berlina da bi nam bio od ikakve koristi. Nemoj ga prodati, Bettina, molim te povikala je Anna. Ili ga prodaj meni. Ne bih mogla podnijeti da dođe u ruke strancima. Upravo sam htjela reći da trenutačno nema smisla ništa prodavati. Novac ne
vrijedi papira na kojem je otisnut, osim američkog. Upravo ćemo se zato, zahvaljujući tebi, moći odseliti a da ništa ne prodajemo. Anna se zavalila u naslonjač i pogledala ponuđeni čaj. Stvar je samo u tome što mi Seehafen toliko znači. Tamo se osjećam kao doma. Više nego u Asconi? Anna je odvratila pogled. Za sada da, ali još je rano. Bettina je mudro kimnula. A kako je Johannes? Anna se na silu nasmiješila. Dobro. Samo dobro? Bettina je oponašala njezin ton i oštro je pogledala. Radi li? Anna je kimnula. E pa, to je najvažnije. Ispada se kod njega treba najviše bojati kad ne radi. Annu je, kao i uvijek, uzrujalo što njezina sestra kao da bolje poznaje Johannesa nego ona. Ipak, te su je riječi zainteresirale. Misliš? Bettina je kimnula i dolila im čaja. Znaš, nije htio doći sa mnom. Bettina ju je brzo pogledala i iznenađeno podigla obrve. Pa on ne može doći ovamo, Anna. Zar to nisi znala? Anna ju je zapanjeno gledala. Ne može? Prekršio je sudsku odredbu time što je otišao iz zemlje. Mogli bi ga uhititi. Katkad se stvarno pitam o čemu vas dvoje razgovarate. Ne budi grozna, Bettina. Annine su se oči napunile suzama. Bettina joj je stisnula ruku. Oprosti. Nakon nekoliko trenutaka dodala je blago Ne znam kad si to naučila toliko plakati, Anna. Kad si bila mala, nikad nisi plakala. Samo si trčkarala i valjala se i smijala. Zavidjela sam ti na hrabrosti. To je zbog tih tvojih muškaraca. Oni su te učinili odveć osjetljivom, ogolili osjećaje. Morat ćeš razviti malo deblju kožu. U šali je odmahnula glavom a onda pogledala sestru u oči. Pokušala sam te upozoriti da s Johannesom neće biti lako. Ali, naravno, on je Leov otac. Bruno je bio Leov otac odvratila je Anna sa žarom. To sad znaš, je li? A kako? Jednostavno znam, Bettina. Pusti me na miru. Obje su malo šutjele. Dakle, očekuješ od Johannesa da odgaja tuđe dijete. U tome doista ima ironije. Vjerojatno rekla je Anna s nelagodom. Ustalaje i počela nemirno koračati sobom. Da, ironije nastavila je Bettina. Znaš, uvijek sam mislila da postoje muškarci koji su vječiti dječaci. Sinovi. Ne znaju kako odrasti. Klaus i ja smo jednom razgovarali o tome. On misli da su mnogi umjetnici takvi. To ih pokreće. Sva ta buntovnička energija. Misliš, kao Johannes? Bettina je slegnula ramenima. Možda. I to ne odobravaš? Nije na meni da odobravam ili ne odobravam. Otkad se ti to ustručavaš suditi, Bettina? Nije se uvrijedila. Valjda se popravljam s godinama nasmijala se. Dok je sutradan ispraćala Klausa i Bettinu, Anna je pomislila kako je to vjerojatno točno. Bettini su teškoće dobro činile. Što se za nju baš ne bi moglo reći. Mali Leo joj je tog jutra okrenuo leđa, sav ukrućen, i odbio njezin dodir mrzovoljnog izraza lica. Uvjeravala se da će se to popraviti, ali ipak ju je zaboljelo. Bettina ima pravo treba joj deblja koža. Živahna, vrlo sposobna dadilja sad je pripremala dječake za šetnju. Hoćete li s nama? upitala ju je. Dođi, teta Anna oglasio se Max. Moći ćeš nas gledati kako se igramo s novim brodićima. Pogledaj. Baš su kao pravi. Dotrčao je do nje i ponosno joj pokazao drveni brodić. Tata nam ih je napravio i tako dobro plove na vjetru. Voljela bih. Anna mu se nasmiješila. Bio je opušteno, govorljivo dijete, uvijek spremno na nešto novo. Možda će i Leo za nekoliko godina biti takav. Ali, za sada još ne, pomislila je Anna žalosno dok je gledala kako trči i pokušava istrgnuti brodić iz Maxove ruke, udarajući ga i potežući. Fascinirao ju je njegov bijes. Ne budi šašav, Leo, pa imaš vlastiti brodić. Dadiljin je glas bio strog. Donijela mu je njegov brod, ali on ga je bacio i ponovno navalio na Maxov. Bolji brod, bolji brod vikao je. Evo, uzmi ga pružio mu ga je Max. Ne smeta mi. Ozbiljno je pogledao Annu. Tata
je rekao da su isti. Hvala ti, Max promrmljala je Anna. Pratila je djecu i svoju svakodnevicu prilagodila njihovoj. Ali, dani, a osobito večeri, prolazili su sve sporije. Johannes joj je silno nedostajao. Kao da je samo napola bila ovdje, kao da ni na što nije mogla potpuno reagirati. Zamišljala ga je samoga u kući kako korača amotamo ispunjen onom mračnom energijom koja ga je stalno pratila posljednjih tjedana, onom samoobuzetošću koja ju je isključivala jednako učinkovito kao zaključana vrata. I kako joj je postajao stvarniji od sadašnjosti u kojoj se sada nalazila, počela je misliti kako je sve pogrešno shvatila. Vrata nisu bila zaključana da bi ona ostala vani, nego da bi on ostao unutra. Samoobuzetost je bila ona ista usredotočenost s kojom je uvijek prilazio svojem radu, samo što ona sad nije bila njegov predmet pa mu je smetala. Kako je sebično od nje što je mislila da može uvijek biti u središtu, da će uvijek biti jednako važna. Od Bruna se nikad ne bi bila usudila zatražiti da zbog nje zaboravi na posao. Ta ju je nehotična usporedba ostavila bez daha. Odgurnula ju je i opet se usredotočila na Johannesa. Što joj je ono rekao jedne večeri kad se rastapala u njegovu naručju? Smij se, Anna, onako kako si se nekoć smijala. Nikad mi nije dovoljno tvoga smijeha. Uvijek sam želio pronaći način da naslikam taj smijeh. Imao je pravo. Posljednjih godina u njezinom smijehu kao da je uvijek bilo nekog očaja. Leo. Ta ljudska ostavština koju joj je Bruno ostavio bila je dio toga. Progonila ju je odgovornost. Pokušavala je zamisliti Lea u kući u Asconi, u vrtu, u vedroj dječjoj sobi. A onda ga je čula kako plače, vidjela Johannesov mračni polged, njihovu uzajamnu tvrdoglavost, osjetila se raspolovljenom, osjetila kako nijedan od njih ne želi njezinu polovičnu nazočnost. Bila je to zastrašujuća slika. Dani su prolazili. Leo se pomalo opuštao. Iz svojeg kutka kraj kamina Anna je gledala kako tvrdoglavom upornošću stavlja kocke jednu na drugu, sve više i više, dok ne bi vidio da će se srušiti pa bi ih sam udario i uz pobjedonosni osmijeh počeo iznova. Volio je i skupljati kamenčiće, svaki dan bi iz parka donio neki novi i slagao ih u različite uzorke. Ako bi mu ona ponudila kamenčić, kritički bi ga promotrio, katkad ga bacio, katkad zadržao. One koji bi zadržao uvijek bi slagao u zaseban red. Nije joj dopuštao sudjelovati u njegovoj igri. Uvijek bi joj Max prišao s pitanjima ili pozivom da se pridruži igri. Ali, znala je da je Leo vrlo svjestan njezine nazočnosti bilo je dovoljno da joj Max priđe pa da pojuri prema njoj lica napeta od osjećaja. Jednog poslijepodneva kada je pao u parku i rasplakao se, potrčala je da ga uzme u naručje. Pogledao ju je s nepovjerenjem i sav se ukočio. Hoću tetu Bettinu povikao je. Tetu Bettinu. Anna je pokušala potisnuti bol. Ali, te je večeri prvi put ostavila djecu samu s dadiljom. Otišla je u Schwabing, sjela u Stephanie i osvrtala se tražeći znance. Ugođaj je bio nekako mrtvački, kao da se i sam Schwabing umorio i skupljao snagu nakon pretjerivanja prošle godine. Pijuckala je svoj Sekt, porazgovarala se nekoliko poznatih lica i spremala se otići kad joj je prišao visok, krupan muškarac i zagrlio je. Blistava Anna, muza nad svim muzama. Je li onaj grozni slikar napokon odlučio dijeliti te s nama? Pijan si, Gert Anna mu se otela iz naručja. U tome se ništa nije promijenilo. Glasno se nasmijao i naručio joj još jedno piće. Gdje je ta propalica? Nema mu ni traga ni glasa otkako sam tu. A nije ostavio ni novu adresu. Nije valjda još uvijek u zatvoru? To bi mi ipak netko bio javio. Anna je odmahnula glavom. Odselili smo se. Pozorno ju je gledao svojim malim, blistavim očima. Dakle, još uvijek mi. I malo smo tajanstveni, je li? Samo malo. Anna se iznenada nasmiješila. Ne smiješi mi se tako jer će ti sve prijateljstvo biti uzaludno, ti mala zavodljiva Bečanko. Udario se u prsa glumeći raspamećenost. Anna se nasmijala. A kako je u Berlinu? Malo manje dosadno nego što je trenutačno ovdje, što i ne znači mnogo. Dođi, sjedni. Pa, i mogla bih.
Zar je moguće da sam čuo riječ ja? Anna je porumenjela. Jesi. Dobra je to riječ, baš dobra. Ali, svejedno prenesi poruku od mene onom svojem propalici. Reci mu da Seidermann traži nešto za svoju galeriju u Švicarskoj. Namignuo joj je. Malo novca nikad nije na odmet, je li, osobito u konvertibilnoj valuti? Hvala, Gert. Samo zapamti da si moj vječni dužnik, ti muzo svih muza. Vraćajući se kući, Anna je pomislila kako ju je razvedrila ta mala pustolovina. Morat će češće izlaziti, i zbog sebe i zbog Johannesa. Kad je došla u Bogenhausen, čekao ju je brzojav. Dođi u Berlin što prije možeš. Povedi sve sa sobom. Javi kad stižeš u Hotel Kempinski. Klaus. Anna je zurila u te riječi, nesigurna što znače. Dotad se nije spominjala mogućnost da djeca idu u Berlin. Ali, Klaus i Bettina zacijelo imaju dobar razlog. Anna se bacila na posao javila je dadilji, raspitala se za vozni red, spakirala. Zamijetila je da joj aktivnost dobro čini. I u tome je vidjela pouku. U iznenadnoj navali uzbuđenja, napisala je Johannesu kratko pisamce. Dotad mu nije pisala, nije znala kako staviti u riječi svoj osjećaj izgubljenosti bez njega, svoje nove uvide. Sad mu je pričala o promjeni plana i o tome da je Seidermann u Švicarskoj. Dodala je samo još Strašno mi nedostaješ, ali ne znam kad ću se vratiti i ništa više. Klaus se doimao napeto kad ih je dočekao pred noćnim vlakom na berlinskom kolodvoru. Zagrlio je djecu, pustio ih da odu naprijed s dadiljom i poveo Annu u stranu. Bettina je izgubila dijete rekao je napetim glasom. Mislio sam da bi ti mogla ravno k njoj u bolnicu. Lomio je ruke. Pomislio sam da bi joj bilo drago da smo svi tu kad dođe kući. Anni se učinilo da će se on rasplakati nasred kolodvora. Snažno je osjećala njegovu bol i potrebu za podrškom. Uhvatila ga je za ruku. Žao mi je, Klaus. Kako je ona? Naravno da ću odmah poći k njoj. Gdje ćeš ti biti? Bio je pomalo neodređen. U hotelu. Ne znam. Možda samo večeras. Postoji stan u koji se možemo privremeno preseliti. Jedina kuća koja se Bettini svidjela doista je preskupa. Govorio je zbrkano. Anna je osjetila da mu je mrsko odlučivati bez Bettine. Stan bi bio sasvim u redu. Zbog djece dodala je oprezno. Ni ona nije bila navikla odlučivati. Ali, kad je vidjela Klausovo lice, shvatila je da je to nužno. Da, stan. Što prije rekla je odlučno. Bettini će tako biti udobnije. A sigurno će se morati odmarati. Kimnuo je i pokušao se nasmiješiti. Zašto ne povedeš djecu u zoološki vrt, tako se neće imati vremena brinuti. Rekla je to i zbog njega i zbog njih. Od bolnice se sva naježila. Sjetila se druge bolnice, s istim praznim hodnicima u kojima potpetice sablasno udaraju a bolničarke se službeno smiješe. Tada se tako bojala, bila je tako sigurna da ju je Bruno došao odvesti, premda nije znala da li zbog ljubavi ili osvete. Pribrala se. Ne smije dopustiti da je obuzme osjećaj progonjenosti, ne smije se ponašati kao šašavi djevojčurak. Mogla je čuti Bettinin glas kako joj to govori. Sada je odrasla žena koja ima svoje odgovornosti. I, možda prvi put u njezinu životu, stvari su se obrnule i sad je ona bila potrebna Bettini. Annin je korak postao čvršći kad se približila odjelu. Bettinino je lice bilo gotovo jednako bijelo kao jastuk na kojem je počivalo. Anna ju je primila za ruku i stisnula. Kako se osjećaš? upitala je blago. Kao budala. Bettinine široke usnice ironično su se razvukle, a onda zadrhtale. Klausovom djetetu očigledno nije bilo suđeno promrmljala je. A tko se sad ponaša kao praznovjerna budala? rekla je Anna, slijedeći vlastit tok misli. Bettina je shvatila. Da, tko? Niz obraz joj je potekla jedna jedina suza. Anna ju je poljubila i šutke sjela kraj nje. Šesto čulo mi je govorilo da je to pogreška rekla je nakon nekoliko trenutaka. Zamišljeno se zagledala se u daljinu odbijajući susresti Annin pogled. Dogodilo se ljetos, u Seehafenu, kad smo svi bili tamo. Imala sam dojam da Klaus vodi ljubav sa mnom samo da izravna račun. S Johannesom. Jer, Max je ondje začet, kad
smo nas troje bili zajedno. Uzvratna utakmica, da se tako izrazim. Ali, Klaus je bio u takvom stanju da ga nisam mogla odbiti. Iznenada je uhvatila dah. Oprosti, Anna. Samo sam na glas razmišljala. Ne bih o tome smjela tebi govoriti. Čemu služe sestre? rekla je Anna skrušeno. Da. Bettina ju je čvršće stisnula za ruku. Znaš, to je od gubitka krvi. Osjećaš se kao da lebdiš. Neko su vrijeme šutjele, a onda se opet oglasila Bettina. Znaš, katkad imam čudan osjećaj da je Klaus bio zaljubljen u Johannesa i više nego ja. Zavela ga je njegova strast, njegova grubost, njegova darovitost, čak i njegove revolucionarne fantazije. A ni Johannesu nimalo nije smetalo što je Klaus bio tu. Bila sam samo figurica u njihovoj partiji šaha. Ti nikad nisi bila figurica ni u čijim rukama, Bettina odlučno je ustvrdila Anna. To iz tebe govori samo trenutačna slabost. Možda. Možda i ne. Bilo kako bilo, katkad se pitam isplati li se ženama sva ta priča sa seksom. Bettina! No, možda nam nije svima isto. Ali, za mene... Slegnula je ramenima. Liječnik kaže da više ne smijem imati djece, Anna rekla je a lice joj se odjednom doimalo krhko poput blijedog cvijeta. Navrle su joj suze. Tako mi je žao. Ne smijete zamarati gospođu Eberhardt. Iznenada se niotkud pojavila bolničarka metalnog glasa. Mora spavati. Ostani, Anna. Bettina ju je čvrsto držala za ruku. Ali, nema više brbljanja čvrsto je rekla bolničarka i pružila Bettini nekakvu tabletu i čašu vode. Bettina je zaspala. Anna je ostala kraj nje. Nikad nije vidjela sestru tako krhku, nikad je nije vidjela plakati. To ju je potreslo, kao i ono što joj je rekla. Dok je razmišljala o tome, Anna je odjednom počela nazirati plan akcije. Sljedećih je dana svako poslijepodne provodila s Bettinom. Tako je upoznala sestru bolje nego što ju je ikad poznavala. A doznala je mnogo i o Johannesu. Zbog promjene odnosa snaga između njih više se nije bojala postavljati Bettini pitanja o njemu, pa su joj sve one svakodnevne stvari na koje je sama bila slijepa postale jasnije. Dan prije nego što je Bettina trebala izići iz bolnice, Anna joj je rekla Je li ti Klaus rekao? Stan je spreman. Bettina je kimnula. Jedva čekam. Htjela bih ostati s vama do Božića ili Nove godine. Pomagati. To bi mi mnogo značilo. Liječnik kaže da se moram čuvati još nekoliko tjedana. Bettina je bila nemirna. A mi ćemo se za to pobrinuti premda se nadam da nam to neće uzeti sve vrijeme nasmijala se Anna. Onda je pomalo oprezno rekla Bettina, kad se sasvim oporaviš i smjestiš, mislila sam se vratiti u Asconu i.. i ostaviti Lea kod vas, ako ti ne smeta, ako ne tražim previše zabrzala je na kraju. Bettina ju je dugo gledala. Pitala sam se kad ćeš doći na tu temu. Tražim li previše? Misliš da griješim? Stvar je samo u tome što ne mogu živjeti bez Johannesa, a zasad ne mogu zamisliti da Johannes živi s njim i dalje je brzala. Ne, nije to pogrešno rekla je Bettina. Tako postupaju mnogi ljudi. Samo, ja ne mogu zamisliti da bih Maxa negdje ostavila ni na nekoliko dana. S druge strane nasmijala se ne sviđa mi se ni pomisao da ostanem bez malog Lea. Navikla sam se da je kod nas. A i Max. I Klaus. Iznenada se pomalo ogorčeno nasmijala. A izgubiti dvojicu odjednom doista bi mi bilo previše. Naravno, može ostati kod nas, koliko god želiš. Odjednom se blistavo nasmiješila. Hvala ti, Bettina. Anna ju je zagrlila. A ima još nešto. Znaš onu kuću u Grunewaldu koja ti se toliko dopala, onu veliku? Klaus mi je rekao da nije siguran, da je preskupa. Bettina se snuždila. To mi nije kazao. Ne, ali slušaj, Bettina, prekrasna je. Otišli smo je svi zajedno vidjeti. I Zastala je, ne znajući kako da to sroči, prisjećajući se kako je u Beču, kad su otišli izvršiteljima Brunove oporuke, Bettina odbila primiti išta više od sićušnog dijela novca, a i to tek na Annino uporno navaljivanje i mislila sam da bismo je mogli zajedno kupiti pa bi jedno krilo bilo moje kad sam tu. Molim te, Bettina.
E, to mi zvuči kao odlična ideja, Anna. Bettini se vratila boja u obraze. I ako združimo snage, možda bismo se uspjeli preseliti prije Božića. Da, novi grad, nova kuća, novo desetljeće. Dvadesete godine. Dosta mi je te neprestane tjeskobe, Anna. Svi smo utonuli u nju. Vrijeme je da prionemo poslu. Ovaj put bez junačenja. Rat, revolucija, to su muške gluposti. Zapravo nam treba postupan ali stalan napredak. Imam ideju... Već vidim da ti je bolje, Bettina nasmiješila se Anna prekinuvši je. A za Božić će mi biti još bolje rekla je Bettina odlučno. Gledajući je, Anna je u to bila uvjerena više nego u išta drugo na svijetu. JEDANAEST Zvona San PietraPaola odsvirala su note Ponoćne mise, a svaki je ton bio jasan i zvonak poput treperavih zvijezda na zimskom nebu iznad Ascone. I svaki je Johannesu bio nositelj očekivane poruke. Anna se neće vratiti. Neće se vratiti. Zario je lice u ruke ne bi li prigušio zvuk. Ali, to nije bilo dovoljno. Skočio je na noge i potrčao, što dalje od zvona, od kuće, od sela, sve dok mu otkucaji vlastita srca nisu isključili sve druge zvukove. Kad se zaustavio da vidi gdje je, shvatio je da su ga noge odvele na jedini sigurni put bijega. Smijući se samome sebi, polako je krenuo nizom uskih, neravnih staza. Usput je prolazio pokraj brojnih i raznorodnih komuna skupina drvenih koliba i većih zgrada u kojima su bile smještene sve moguće vrste idealista. Zakopčao je jaknu kad se približio vjetrovitom vrhu brijega. Bio je to drugi put da je osjetio tu uvjerenost kako se Anna neće vratiti. Prvi put je to bilo još prije toliko tjedana, kad je primio njezino pisamce. Čitajući ga, pomislio je kako ju je u posljednje vrijeme pogrešno procjenjivao. U šturim riječima, u pomanjkanju pokazivanja osjećaja vidio je ponovno onu Annu u koju se zaljubio tijekom rata, ono svježe, impulsivno stvorenje koje je slijedilo svoje porive ravno do njegovog naručja i tako ga potpuno obuzelo da je mislio kako je susreo putenu božicu iz svojih mladenačkih snova. Ta će Anna, bio je uvjeren, naći drugog muškarca jednako lako kako je našla njega. Vjerojatno ga je već i našla. Ta Anna nije bila nalik drugoj Anni, s kojom se počeo osjećati zarobljeno. Ta je druga Anna nastala kad je Bruno umro i kad se rodilo njezino dijete. Nije bila ništa manje putena, ali nešto je u njoj bilo ranjeno. Bila je emocionalno zahtjevna. Strast koju je budila u njemu i koju mu je davala bila je možda još i veća, ali njezine su ga emocionalne potrebe iscrpljivale. Tako je barem počeo misliti u dugom vremenu koje je poslije njezina odlaska proveo sam. Previše vremena u kojem je uvijek iznova razmišljao o njihovim životima i sponama koje su ih vezivale. O svojem, u kojem su jedine vrijednosti koje je mogao vidjeti bile nekoliko slika, ljubaznost bez riječi prema mrtvom prijatelju i nekoliko trenutaka strasti koji su brisali sve ostalo. I o Anninom, s onom neobičnom nevinošću, kao da je stara loza dekadentnih Bečana odjednom, posve slučajno, rodila prekrasno novo stablo bogate krošnje, ali osjetljivo na zimu. Njezin muž Bruno, koji se Johannesu činio gotovo komičnom inkarnacijom Austrougarske, čovjek koji je pompozno svoj kapital oženio njezinom kulturom. Ali, učinio je to energično i imao je dovoljno ukusa da voli Annu. Johannes se još sjećao njihova posljednjeg susreta, izgubljenosti i ošamućenosti u Bruninim očima, kao da je znao da se svijet koji se trudio graditi i širiti ruši iz temelja. Da, iako ga je to uvijek iznova iznenađivalo, Bruno mu se tada sviđao. Kao što je cijenio i Klausa i njegovo neizmjerno poštenje, njegovu znanstveničku ljubav prema pojedinostima, zapravo sličnu njegovoj, ali popraćenu sljepilom, nesposobnošću, nevoljkošću da shvati proturječnosti, da filozofiju stavi na njezino mjesto u katalog. A Bettina, druga zabludjela von Leinsdorfica, sa svojim visokim načelima, ozbiljnošću i duhovitošću, koja je za sve znala naći riječi, dok on još ne bi ni shvatio što je mislio. Da, svi su mu se sviđali, onako oštećeni poviješću koju su sami djelomice stvorili. Samo je sebe mrzio, sebe i mračna platna od kojih njegova mašta nikako nije odustajala. Ne, Anna sa svojim izvanrednim darom za život nema nikakvog razloga da mu se vrati. Dok je hodao dalje poznatim putem, sve više ga je ispunjavao očaj. Već je i prije tu tražio utjehu, onda kad je tek dobio njezino pisamce. Ali, u posljednjih mjesec dana nije dolazio u tu zemlju izopćenika. Nakon prvih nekoliko dolazaka, vratio se poslu i rekao sebi da je taj osjećaj da se Anna neće vratiti puka izmišljotina, da je ne treba zamjenjivati ni komunama ni
umjetnim cvjetovima iz staklenika koji su tamo uspijevali. Istina, prije odlaska bila je prilično neodređena, ali govorila je o tome kako bi njih dvoje i dijete mogli zajedno provesti Božić. Bit će strpljiv. Ali, Božić je došao i nije mu je donio. Umjesto nje, donio je uporne snovi o njoj i nesposobnost da radi. Johannes je ubrzao korak, osjetio kako ga je neka grana udarila po licu, čuo hukanje sove. Huknuo je u odgovor. Taj ga je zvuk malo oslobodio. Mračno se nasmiješio. U dači su vjerojatno svi hukali, pijani od vina i drugih opojnih sredstava, pijani od svojih anarhističkih snova, pijani od slobode koja je vladala u komunama u Asconi. Sad je kroz pomalo nahereni prozor vidio odsjaj vatre, čuo lavež mršavog starog psa kojeg su držali kako bi ih upozoravao na uljeze. Vrata su se otvorila prije nego što je dospio pokucati, a nizak bradat čovjek, gotovo dječak, u trošnoj košulji i hlačama, stao je pred njega. Johannes je doviknuo je na francuskom s izrazitim naglaskom da ga svi čuju i onda ga potapšao po ruci. Entrez, entrez, uđi, druže, lijepo je da si opet došao. Otjerao je psa. Johannes je iz prostorije slične staji začuo uzdahe olakšanja. Očekujete raciju? tiho je upitao mlađeg čovjeka. Zapravo i ne. Nacerio se. Ali, nikad se ne zna. Prošle je godine zriška policija izabrala dan poslije Božića da nas posjeti i odvede Andra. Zato se pribojavamo božićnog raspoloženja nasmijao se. Ali, ovaj smo mjesec bili dobra djeca. Samo jedno malo putovanje u Španjolsku i natrag. Ne govori ništa više prekinuo ga je Johannes. Bilo mu je draže ne znati točno što rade članovi Mariove skupine, kakve bombaške napade i slične pothvate spremaju za dobro njihove stvari. Nije po to dolazio. Posljednje što mu je trebalo bilo je da ga otpreme u Njemačku i vrate u očeve pandže. Evo, donio sam mali dar. Pružio je Mariju čuturicu rakije i osvrnuo se po velikoj, zadimljenoj prostoriji. Ta skupina mladih sanjara koji su odbacili nacionalnu državu i obiteljske veze bila je šarolika, mršavih lica i pohabane svijetle odjeće. Bili su poput olupina koje je kužno more kapitalističke civilizacije izbacilo na obalu tu, kod Ascone. Tu su se nadali čišćem moralu, sanjali o novom obliku zajednice, o dobrim društvenim odnosima, o neobuzdanom putenom životu u naručju Majke Prirode. Kao i on, pomislio je Johannes i bezglasno se nasmijao. Kad su se uvjerili da im je došao prijatelj, opustili su se i ispružili na prostirkama rasutim po podu oko vatre. Pušili su, pili, razgovarali. Jedan se par ljubio. Na suprotnoj strani prostorije neki su jedni drugima dodavali lulu. Johannes je pozdravio one koje je znao po imenu pa sjeo kraj Marija, uz vatru. Nakon nekoliko trenutaka, upitao je Janine nije tu? Tu je, tu je. Samo, uhvatilo ju je jedno od onih njezinih raspoloženja, pa je otišla u malu kolibu. Nemoguća je ovaj tjedan. Ne želi se družiti ni s kim osim sa Sophie. Uzeo je gitaru i počeo prebirati po žicama. Da sam na tvom mjestu, ostao bih ovdje. Bi li pušio? Johannes je kimnuo. Mario je mahnuo skupini u kutu. Vitak mladić velikih tamnih očiju donio im je kićenu lulu. Johannes je duboko povukao dim, naslonio se na zid i, slušajući Mariovu pjesmu, uvlačio i uvlačio. Tijelo mu je obuzela ona ugodna opuštenost. Lijeno se protegnuo i osjetio da počinje plutati. Oh, kako je žudio za tim osjećajem slobode. Zbog toga je došao. Sad više ništa nije bilo važno, ni Anna, ni ona prokleta slika koju nikako nije uspijevao dovršiti, ni pomanjkanje novca. Samo vatra, svaki plamen za sebe, s plavim vrškom, drva koja pucketaju tako da je točno čuo gdje se raspadaju, i njegove noge koje se pružaju i pružaju dok ne dosegnu suprotni kraj prostorije. I zvuk gitare u ušima, odzvanjanje žica tako jasno da je gotovo bilo bolno, i Mariov glas, sjetan i potišten, koji se dizao do bolne molitve i vodio ga sa sobom preko brda Castille te blago spustio u ravnicu gdje su ga tamnooke žene dodirivale vrhovima lepeza i pozivale dalje. Johannes je nesigurno ustao na noge i kimnuo Mariju. Pazi da ne izgoriš, prijatelju čuo je njegov glas kao iz daljine. Izgorim? Johannes se zamislio. Volio bi izgorjeti. Ali, kad je otvorio vrata, navalio je hladan zrak. Tako hladan da je osjetio kako njegova krv uzmiče i skriva se duboko u njemu, uplašena ledenim obrisom mladog mjeseca. Zaštitit će ga borovi. Doticali su zvijezdama posuto nebo svojim reckastim granama, lomili
hladnu mjesečinu i razbijali je na stotinu strana. Nije htio zakoračiti na to svjetlo. Hodao je oprezno. Ali, već je vidio kolibu i svijeću u jedinom prozoru. Povirio je unutra. Sitna je žena sjedila na rubu uskog kreveta. Ispružila se a njezino dugo, uglato tijelo napelo se poput luka. Bila je to Janine, crne kose rasute oko vučjih crta lica, golih, bijelih ramena iznad čvrsto stisnute plahte. Johannes je pokucao na prozor, vidio kako se trgnula, stresla, vidio izobličeno lice druge žene. Qui estce? pitala je svojim dubokim, napuklim glasom. Johannes čuo je vlastiti odgovor kao iz velike daljine. Johannes ponovila je, a onda su se vrata odškrinula. Povukla ga je unutra i bacila mu ruke oko vrata tako da joj je plahta spala. Osjetio je kako se njezine tvrde bradavice probijaju kroz njegovu jaknu, kako gladna usta traže njegova, kako mu nosnice ispunjava njezin ustajali miris. Janine! Drugi je glas bio strog, pun zgražanja. Osjetio je kako je netko prošao kraj njega u maloj prostoriji. Non, reste. Janine se naglo odvojila od njega. Uhvatila je drugu ženu za zapešće. Onda je svoje golo tijelo pritisnula uz zatvorena vrata. Ostani rekla je. Bila je to zapovijed. Johannes mi je prijatelj kao i ti. Okrenula se prema njemu. Nije li tako, Johannes? Vitkim ga je prstima pomilovala po obrazu, a crvenim jezikom oblizala usnice. Svuci kaput. Ovdje je toplo. Kao da nije svjesna svoje golotinje, uzela je njegovu jaknu, uredno je stavila na naslon stolca, potapšala je, potapšala malu peć. Veoma toplo. Johannes je gledao njezine duge, čvrste noge, crni trokut između njih. Brzim mu je prstima otkopčavala košulju i svlačila je s ramena. Da, bilo je toplo. A njezini prsti svježi i suhi, poput šuškanja lišća, poput onog crnog trokuta. Želio ga je dodirnuti. Dodirnuo ga je, vidjeći samo spore kretnje vlastite ruke na toj spaljenoj travi. Prestani, Janine. Zaustavi ga prosiktala je druga žena. Johannes je na trenutak gledao u zabrinute smeđe oči na špičastom, mladenačkom licu. Onda je odvratila pogled, a Janine se grleno nasmijala. Ne. Ne, dođi. Muškarci su bogovi, Sophie. Mogu se dići vlastitom voljom. Johannes je osjetio dvije ruke na ramenima jedna je bila vlažna i kretala se oklijevajući druga, suha i čvrsta, vodila je prvu preko njegovih prsa, sve niže i niže. Kako mu je tijelo postalo veliko! Svi su živci primali podražaje, ali glasovi su dopirali iz daljine. Mora je ponovno dodirnuti, dodirnuti onu suhu travu na malom brežuljku i glatku ravninu njezina trbuha. Ovo je kao u mojem snu, Sophie. Vidiš, kao u onom snu. Sanjam prošlost i budućnost. Poljubila je drugu ženu u usta, ali ruke su i dalje držale na njemu. Da ti ispričam svoj san, Johannes? Lezi. Gurnula ga je prema uskom krevetu. Lezi pa ću ti ispričati. Ponovno se nasmijala. Osjećao je kako taj smijeh dopire iz dubine njezina tijela dok je vodila njegovu ruku prema svojim malim, špičastim grudima. Nagnula se nad njega, tamna poput goleme ptice, prošla usnama preko njegovih golih prsa dok ga je njezina kosa kupala kao perje i udarala kad je zamahnula glavom kako bi se izdigla nad njim na krevetu. Vidio je kako nožnim prstima trlja bedra druge žene. Bilo je to davno, u nekom prošlom životu. Mislim u Engleskoj. Živjela sam u maloj kući na kraju sela, gdje je šuma postajala gušća. Počela je govoriti tiše i zagonetnije. Bila sam vještica nasmijala se. Vještica. Dugim je noktom zagrebla Johannesova prsa tako da se naglo napeo i uhvatio je za ruku. Pogledala je svoj prst. Mala kap krvi. Nasmiješila se i gurnula mu ga u usta. Ljudi su me kradom posjećivali kako bih im pripravljala napitke. Napitke za plodnost, napitke za pobačaje. Prešla je rukom preko njegovih prepona, trljala ih i trljala. A dolazili su i muškarci, mnogi muškarci opet se nasmijala smijehom koji je zvučao poput ptičjeg krika da na njima izvodim obrede, neobične erotske obrede. Pogledala ga je užarenim pogledom, a onda ga je zajahala, stisnuvši njegove noge među svoje. Polako mu je počela otkopčavati remen, gumbe njezini su dugi nokti bili oprezni ali i okrutni, milovali su i grebali. Osjetio je kako njegov penis, njegov a ipak ne njegov, sve više raste, postaje prevelik za njega, težak, žudan. Uhvatila ga je rukom. Čuo je kako je druga žena dahnula, ili je to možda bio njegov dah. Gurnuo je prste u njezinu dugu kosu i privukao je bliže, njezine su usne dodirnule njegove, ali ona se izvila i povukla ga sa sobom. Bio joj je okrenut licem a njegov teški penis bio je među njima, tako težak u njezinoj
ruci, poput žezla koje pulsira. Pritisnula je čvrste dojke uz njega i šapnula mu u uho Morali su me jahati kao pastuha. Njezine duge noge odjednom su se ovile oko njega pa se počela trljati o njegov penis, okružujući ga, polako, čvrstim mišićima. Gurnuo se prema njoj i ona je pala na krevet i povukla ga za sobom. Da, jaši me kao pastuha mrmljala je nosi me kao val, kao laki oblak. Johannes ju je jahao i nosio njezino je tijelo bilo napeto pod njim, a onda opušteno, vlažno, tako vlažno, val za valom, a onda bestjelesno, kao da je nestala pod njim i ponovno se pojavila u drugom obliku, kao dvojnica sitna ovalnog lica oštra mirisa, sad iznad njega, pored crnokose vještice. A onda je u naručju imao samo zrak dok mu je penis i dalje bio pretežak, izložen. Iz daljine je čuo njezin zvonki smijeh, a onda kreštavi glas A kad su im udovi bili nabrekli i kad su to vidjele sve moje crne mačke, tek tad bih primila njihov ljubavni sok, destilirala ga iz njihovih prepona. Sad ju je vidio, tako visoku, kako ljubi onu drugu ženu, trlja se o nju. A onda mu se primaknula, još bliže, okrznuvši kosom njegov ud. Uzela ga je u ruke i dodirnula jezikom, stavila u topla usta, lizala, sisala, izvlačeći sok iz njega tako da se izvio, zabijao u ta usta, te ruke, stenjući se razlio u nju i potpuno potrošio i nestao. S pobjedničkim osmijehom na licu trljala se njegovom spermom. Ljubavni sok promrmljala je dvostruko jak. Za moje napitke. Njihova je moć u mojim rukama. Oči su joj zlobno zasvjetlucale dok ga je gledala. Nije bio siguran je li na trenutak zaspao, ali odjednom ju je vidio zgrčenu u kutu sobe. Dolaze šaptala je plačljivo. Dolaze. Pomozite mi, pomozite mi, Sophie, Johannes, dolaze me spaliti. Stresla se, skočila, pokazala prstom kroz mali prozor. Pogledajte, eno vatre. Ugasite je. Sophie, brzo. Ugasi je suzama. Brzo, trči. Gurnula je ženu kroz vrata i brzo ih zakračunala. Pomozi mi, Johannes, pomozi mi, očisti me, molim te, molim te, uništi je, uništi vješticu, oslobodi me. Bit ću dobra. Sad je klečala kraj kreveta savinute glave, ruku uzdignutih u molitvi, poput djevojčice. Nježno ju je pomilovao po kosi. Sve je u redu, Janine. Nitko te neće spaliti. Sve je u redu. Moraš mi pomoći, Johannes. Pogledala ga je uplašenim očima. Ona je ovdje. Spustila je njegovu ruku među svoje noge. Tu, u meni. Vještica. Otjeraj je, brzo, brzo. Ne, čekaj. Polila je sebe i njega vodom te ga počela lizati, najprije grubo pa nježnije, po cijelom tijelu, po stopalima, nogama, uzbuđujući ga, gurajući u sebe, moleći dok je ležala pod njim Sad, Johannes, brzo, istjeraj je. Glas joj se dizao u ritmu s kukovima. Eto, eto, još brže je otjeraj, pročisti me, Johannes, uzmi je, da, da, tu, našao si je, uništi je, oslobodi me. Opet je plakala i dok se nogama pritiskala o njegova leđa i dok je on drtheći svršio u nju, počela je vikati Čista, čista, čista, Janine je čista. Ona je blistavih očiju ležala kraj njega. Sramežljivo mu se nasmiješila. Hvala ti, Johannes. Sad možeš ići. Sklupčala se i okrenula zidu. Sad sam izvan opasnosti. U sivu zoru Johannes je nesigurnim korakom silazio niz brijeg. Bio bi se volio još zadržati u toj opasnoj zemlji u koju su ga poveli Janine i opijum. Halucinantna pospanost, ma koliko to zvučalo paradoksalno, omogućavala mu je da vidi više, da vidi jasno, neometeno sjenama posla, Anne. Anna. Iznenada se osjetio prljavim pa je potrčao prema jezeru, zagledan u njegovu zrcalnu vodu. Muškarci su kao bogovi, rekla je Janine. Johannes se nasmijao i skrio lice od prolaznika. Nekoć je i on vjerovao da oslobođeni nagoni i seks muškarce čine bogolikima. Ali, sad mu se suprotno činilo jednako vjerojatnim. Muškarci su tek obični vojnici s penisom koji im je narednik. Kad bi narednik zapovjedio, skakali bi! Trčali bi kamo god bi im on pokazao. Rep koji maše psom. A ako im ostane malo vremena, možda naslikaju sliku ili napišu pjesmu. Napravio je grimasu. Što li se dogodilo s njegovom vjerom u seksualno spasenje? Ona mu je mnogo bolje služila. Donijela mu je Annu. Ali, to je pokvario. Hitao je dalje puteljkom visoko iznad jezera. Da, slavno muško načelo, izlazeće sunce apolonskog sjaja i poretka što je ono zapravo do, kako bi rekla Bettina, uzurpator moći i povlastica koji svoju ubojitu pohotu zaodijeva u osmijeh racionalnosti? Čak i sad, premda više nije vjerovao u svetost, Johannes je vjerovao da bi ih žene mogle spasiti, čak i
izmučena Janine sa svojim napadajima. Ako je spas uopće moguć. Odjednom mu se žurilo, ruka ga je svrbjela od želje da se dohvati kista. Imao je ideju za niz slika, veličanstvenu ideju. Dok je ulazio u tihu kuću, zastao je samo na trenutak kako bi osjetio njezinu praznoću. A onda se žurno oprao hladnom vodom, odjenuo čistu odjeću i popeo se u atelje. Sljedećih dana nitko ga nije viđao. Na Novu godinu, na dan kojim je počelo treće desetljeće stoljeća, Anna je stigla u Asconu. Berlin je bio prekriven snijegom, mračan, vjetrovit grad. Ali, ovdje je, unatoč zimskoj kiši, zrak bio blag. Kao da su joj brjegovi, grozdovi kuća i vegetacija poželjeli dobrodošlicu. Anna je zamolila vozača da njezine kovčege i pakete ostavi pred vratima kuće. Onda je duboko udahnula, otvorila rezu i ušla. Osjećala se istodobno napeto, uzbuđeno i sramežljivo i nije znala koji je od tih osjećaja jači. Zdravo rekla je praznom hodniku. Vratila sam se doviknula je praznom stubištu. U kući je vladala tišina od koje se stresla. Što ako Johannes nije tu? Što ako je otišao? Nije mu pisala ni javila da dolazi. Potrčala je uz stepenice. Johannes! Johannes! U glasu joj se osjećao očaj. Čula je kako se otvaraju vrata ateljea pa je zastala na stubama. Dolazio je prema njoj preko lođe mokre od kiše, iznurena lica, očiju plavljih nego što se sjećala, gledajući je s nevjericom. Anna glas mu je bio promukao. Anna, moja Anna. Podigao ju je s tla i zagrlio, ljubio, ljubio tako žarko da je ostala bez daha. Daj da te vidim promrmljao je. Malo ju je odgurnuo, naherio glavu i pomnjivo je promatrao. Pocrvenjela je od onoga što mu je pročitala iz pogleda. Oh, Johannes, toliko si mi silno nedostajao. Stisla se uz njega i provukla prste kroz njegovu raščupanu kosu. Osjećala je kako se stapa s njim na način koji je zaboravila, ali njezino tijelo nije. Više nije znala zašto je uopće otišla od njega. A Leo? upitao je tiho. Zasad će ostati kod Bettine. Odvratila je pogled. Oči su mu bljesnule. Znači, možemo... Podignuo ju je i ne čekajući njezin odgovor odnio niza stube u spavaću sobu. Doimala se netaknuto, kao da od njezina odlaska nitko nije ulazio u nju. Čak i jastuci i perina bili su razmješteni onako kako ih je ostavila. Volim te, Johannes promrmljala je dok su joj se oči punile suzama. Stvarno, Anna? Posjeo ju je na krevet. Unatoč svemu? Lice mu je odjedanput potamnjelo. Sa svime. Povukla ga je k sebi, gladna njega, vitke napetosti njegovih udova, blagog mirisa lanenog ulja na njegovim bijelim rukama, njegova vjetrom išibana lica, svilenkaste glatkoće njegovih slabina, svega na njemu, svega što je valjalo ponovno naučiti, kao u golemom vrtu koji je u njezinu pamćenju zarastao u penjačice i grane skrivajući one čarobne šarene cvjetove ispod, ljubice i jaglace, lokvanje, skrivene zakutke i procjepe prepune života. Dok ju je volio i dok mu je ona tako strastveno uzvraćala, Johannes se opet osjećao kao mladić koji je otkrio tek nekoliko tajni ženskog bića. Osjećao je i da je dobio drugu priliku. Čvrsto se uhvatio za nju. U krevetu koji je ponovno postao njihovim svijetom upijali su novo desetljeće, gledali kako se zimsko sunce diže na blijedom nebu, jeli ono malo hrane što je Johannes imao u kući i puštali na volju gladi jednoga za drugim. Onda su se šetali, istražujući nove staze uz jezero, zaustavljajući se u seoskim kućama da kupe jaja, luk, šunku, bocu domaćeg vina te su sve to odnijeli doma i ostavili na kuhinjskom stolu kako bi se gledali u oči, ponovno dodirivali, milovali. Strast ih je obuzela prije nego što su stigli do zračne spavaće sobe pa su vodili ljubav na stubama, na odmorištu, ispunjavajući kuću svojom strašću. Tako je bilo prvi tjedan, pa sljedeći i sljedeći, sve dok Anna nije izgubila osjećaj za vrijeme. Kad bi se Johannes povukao u svoj atelje, ona bi se povukla u svoj i sanjarski uzimala u ruke kistove koji su predugo ležali netaknuti, ili bi sjela za glasovir i ispunila kuću melodijama. No dok se blaga zima jedva osjetno pretapala u rano proljeće, pogled joj je sve češće lutao kroz prozor. Jednog je dana ustala s vragolastim pogledom u tamnim očima. Poljubila je Johannesa u obraz i otrčala dolje skuhati kavu, a onda je otvorila teška stražnja vrata i zamišljeno se zagledala van. Prošle jeseni nije bilo vremena da nešto poduzme. Osim ondje gdje su kopali
blizu kuće, tlo je i dalje uglavnom bilo prekriveno gustim grmljem s tek ponekom prekrivenom lijehom, ispucanim ostacima staza i nekoliko stabala. Anna je otišla po svoje čizme i rukavice te izišla. Zadizala je grane da vidi što je ispod. Naišla je na hrpu kamenja, ostatak pokušaja da se sagradi zid i napušteno gnijezdo puno pljesnjivog lišća. Gurkala je zemlju čizmom, osjetila njezinu vlagu. Sanjarski se osvrtala. Tako ju je zatekao Johannes. Prehladit ćeš se, Anna prekorio ju je, ali se smiješio. Tako je neobično izgledala, u maglovito jutro, u spavaćici i teškim čizmama, blijedozlatne kose raščupane od spavanja kao mala mjesečarka, ali zatečena ne u noćnoj mori nego u zamamnom snu. Potrčala je prema njemu. A što ako su cvijeće i biljke moje boje, a nebo i zemlja moje platno, Johannes? upitala je ne okolišajući. Nasmijao se. Ništa veće? Uhvatila ga je za rame i zagledala se u nebo kao da ima viziju. Misliš li da je prerano? Moram kopati, trebat će mi pomoć. Možda neki dječak iz sela. Ponio ga je njezin žar. Čim su doručkovali, odjurila je i vratila se tek nakon nekoliko sati, ruku punih knjiga o hortikulturi i među njima Pretskazivanje nevinosti Williama Blakea. Doimala se odsutnom. Odnijela je knjige u svoj atelje i ostavila ga da se čudi njezinoj pomalo nespretnoj tajnovitoti. Već sljedećeg dana promijenio se ritam njihovog života. Umjesto da se lijepi uz njega, kako je činila prije odlaska, umjesto da ga što duže zadržava uza se svakog jutra, rano bi ustala i s Rinaldom, tamnookim mladićem kovrčave kose kojeg je našla u selu, otišla u vrt i bacila se na prvi od beskrajnog niza poslova koje bi svaki dan obavljala. Johannes ih je promatrao s prozora ateljea ili s lođe i često prekidao rad kako bi ih skicirao, a onda i slikao zlaćanu Annu i tamnokosog dječaka koji ju je slijedio poput sjene. Osim kad je padala kiša i kad bi se ona povukla u svoj atelje iz kojeg bi izišla umorna ali vedra i dopuštala mu da je uzme u naručje. Katkad bi, nakon što bi vodili ljubav, čitala svojim zvonkim glasom iz Blakeove knjige koja kao da ju je osobito dirala. Biti u strasti može ti dobro činiti ali ne ako je strast u tebi. Dani su se pretvorili u tjedne. Prostor iza i sa strana kuće bio je raščišćen, ostala su samo stabla. A onda, sredinom ožujka, Anna je objavila da odlazi na tjedan dana, možda malo dulje, u mjesto na jezeru Como, pa u Milano, jer je čula za nekog tamošnjeg botaničara i rasadnik. Johannes joj se čudio. Ni jednom nije pitala može li doći u njegov atelje i vidjeti što radi. Kao da je donijela neku prešutnu odluku. Nije čak vidio ni znakove da čeka da je pozove. Od toga mu je laknulo iako ga je pomalo zbunjivalo, čak i uznemiravalo, jer nije znao bi li joj se svidjelo ono što bi vidjela. Kad se vratila u kamionetu pretrpanom biljaka i paketa, bila je u ekstazi. Samo čekaj, Johannes, da vidiš kako je lijepo. Usnice su joj podrhtavale. Ništa ne može biti ljepše od tebe promrmljao je. Pogledala ga je u oči. Stvarno to misliš, Johannes? prošaptala je. Pogledao ju je. Imala je novu svijetlozelenu haljinu koja je labavo padala s ramena i samo naznačavala njezine bujne obline. Zlatne ruke bile su gole i isticale bijeli vrat, aureolu kose i velike tamne oči, grčki nos nad izvijenim usnicama koje su sad, dok ga je gledala, bile malo otvorene. Polako je kimnuo. Kad se vratiš nakon nekog odlaska, Anna, i kad te vidim, nije mi jasno kako sam te mogao pustiti da odeš. Oči su joj bljesnule. Potrčala je u njegovo naručje i pustila da je ljubi ne obraćajući pozornost na poglede koje im je dobacivao čovjek što je iskrcavao stvari koje je kupila. Te večeri, nakon što su vodili ljubav, kad je bio tako ispunjen njezinim dodirom i mirisom da mu se činilo kako je sve ostalo na svijetu nestalo, iznenada je osjetio da ga čudno gleda. Što, Anna? Zvijezde što su virile kroz veliki francuski prozor bacale su sjene na njezino lice. Znam da se nećeš oženiti sa mnom, Johannes rekla je tankim, neobičnim glasom. Ne vjeruješ u brak. Ali, voljela bih da mi samo jedanput kažeš da li me voliš. Htjela bih znati. Pokušao je pročitati njezin pogled, ali nije mogao. Mi smo u braku, Anna, po svemu što je doista važno promrmljao je. Polako joj je pomilovao kuk i bedro, stavio ruku na njezin brežuljak, osjetio kako se njezino tijelo izvija prema
njemu, kako se u njemu opet budi želja. A katkad mislim da, što god činio, tebe volim mnogo više nego vlastiti život. Glas mu je bio promukao. Mislio sam da su među nama riječi izlišne. Oh, Johannes. Plakala je. Njezine suze vlažile su mu lice dok ga je ljubila, dok ga je pokrivala svojim uzdrhtalim tijelom, prelijevala se u njega tako velikodušno da se, unatoč strasti, osjetio gotovo neravnopravnim. Što ti je, Anna? upitao je poslije. Drukčija si. Nešto se dogodilo. Slegnula je ramenima i nije odgovorila. Umjesto toga je otrčala dolje i donijela vino koje je kupila na putu. Smijala se i zadirkivala ga, odjevena u svileni kućni ogrtač koji prije nije vidio, crveni s bijelim cvjetovima, u kojem je izgledala poput gejše. Odjednom je pomislio kako je bio glup, kako ipak jest postojao drugi muškarac s kojim se našla u Milanu, da ju je zaprosio. Ogrtač je i mirisao drukčije. Postao je napet, zabrinut, čekao je da progovori. Sklupčala se kraj njega, ponudila mu vino, pijuckala svoje. A onda je došlo. U Milanu sam srela nekoga iz prošlosti. Sasvim slučajno. Nasmijala se onim divljim smijehom koji kao da je dolazio s nekog drugog mjesta. Nije znao da je postojao netko iz prošlosti. Ah rekao je tiho. Da, u arkadama kod Duoma. Otišla sam u kupovinu, pomislila sam da sam ti dosadila u vrtlarskim ritama. Nije zanijekao, što je vjerojatno očekivala. Netko iz prošlosti. Glas joj je zvučao sanjarski. Tko je on, Anna? izlanuo je usprkos samom sebi. Na trenutak se doimala zbunjeno, a onda se opet nasmijala. Nije on nego ona. Katarina Hofer, stara prijateljica iz Beča. Johannes joj na trenutak nije vjerovao. Ona mi je ovo dala. Sviđa ti se? Zavrtjela se pred njim držeći svijeću u ruci. Tako mi se svidio. A ona ga je upravo bila kupila. Johannes se malo opustio. I ona te pitala jesi li se ponovno udala? Anna je kimnula i nasmiješila se. Pozvala sam je da nas posjeti kad se bude vraćala kući. Nadam se da će doći. A je li ona udana? Muž joj je umro prošle godine. Nasmijala se, a onda se pokušala ispraviti. Bio je star. Kaže da je sad vesela udovica. Tako. I, je li? Mislim, vesela? Katarina je uvijek vesela. Anna se ponovno zavalila na jastuk. Na trenutak je šutjela. A onda, kao da govori zvijezdama Znaš, Johannes, prije tebe, jedino je Katarina u meni budila osjećaje. Nije bio siguran što misli. Budila osjećaje? ponovio je. Da, znaš već zahihotala je, spustila ruku niz njegova prsa, dotaknula ga, igrala se njime, poljubila ga. Zaustavio je njezine prste. Shvaćam dahnuo je. Doista? zadirkivala ga je. Anna koju ne poznaje. To ga je uzbudilo gotovo do boli. Ušao je u nju prebrzo, gotovo nasilno. A ona se i dalje smijala. Prizor Anne s drugom ženom pogodio ga je poput otkrivenja. Tijekom te duge, besane noći počeo ga je opsjedati. Pred očima su mu se izmjenjivale slike, svaka bolnija a istodobno fascinantnija od prethodne. Ne drugi muškarac nego žena. Žena. Slike su ga istodobno privlačile i izazivale u njemu osjećaj koji mu je bio nov, ali koji je u sljedećih nekoliko dana prepoznao kao ljubomoru. Ljubomora, osjećaj koji je oduvijek prezirao, znak uskogrudnosti i privatnog vlasništva, prljav i nizak. Ljubomora utoliko jača jer mu je sinulo da bi s muškarcem barem znao pokrete svojeg suparnika, dok je sa ženom bio na nepoznatom terenu, nesposoban oponašati ili povećati užitak. Želja da prevlada tu ljubomoru postala mu je opsesija jednako jaka kao i ljubomora sama. Promatrao je Annu, sada tajno, s prozora, dok je uređivala nove gredice, pritiskala, kopala i sijala sve vrijeme pjevušeći. Nije znao na što misli. Njezina ga je nazočnost naizmjence izazivala i mučila, ali je iz dana u dan bila sve snažnija. Ubrzo nakon njezina povratka, jednog ju je jutra odlučio pozvati u atelje. Bi li željela vidjeti što radim, Anna? rekao je nonšalantno za doručkom na terasi. Smijem? upitala je iznenađeno. Nisam htjela pitati.
Možda ti se neće svidjeti ono što ćeš vidjeti. Glas mu je zvučao oporo. Nasmijala se. Tih se dana često smijala. Riskirat ću. Seiderman je dolazio u prosincu. Odnio ih je prilično sa sobom. Rekao mi je da zna neki muzej koji bi mogao biti zainteresiran. Mislim da ti to nisam spomenuo. Poslao mi je ček dok te nije bilo. Iznenada je bio napet, blebetao je kao da je ona novi kupac kojem će pokazati svoje slike. Sjajno, Johannes. Stisnula mu je ruku. Jedva čekam da ih vidim. Kad je ušla u atelje, Anna se iznenada osjetila kao uljez. Ozračje u prostoriji bilo je nabijeno baš kao police koje je Johannes napravio za svoja platna. Bilo je gusto, mračno, tajnovito, unatoč proljetnom suncu koje je ulazilo kroz prozor. Stvar je bila u auri velikih slika koje je postavio na suprotni zid. One su gutale svjetlost. Nije znala što je zapravo očekivala, možda hladnu, kliničku distanciranost slika kakve je radio potkraj rata, s osakaćenim tijelima i likovima nalik marionetama, premda se nadala toplini novijih slika na kojima je bila ona, prekrasnog triptiha blistavih boja. Ali, ovo je bilo nešto posve drugo. Niz tamnih, noćnih djela u gustom ulju, s divljom, gušećom vegetacijom. Nesvjesno je zadrhtala. Bilo je to kao da je ušla u pakao iz kojeg nema izlaza. Nazvao sam ih Inferno rekao je Johannes kao da joj je pročitao misli. Odvratila je oči od njegovog upitnog pogleda i sjela na stolac koji joj je prinio. Sad kad je bila u odgovarajućem položaju i kad je jasnije vidjela pojedinosti, shvatila je da su to prizori iz šume, svaki osvijetljen nekom spektralnom lomačom sastavljenom od ljudskih ostataka. Na prvoj slici plesala je neka žena, visoka i vitka, uglata poput stabala, izobličena lica, grabežljiva pogleda. Bila je okružena drugim ženama koje su također divlje plesale i držale se jedna za drugu, kao u nekom srednjovjekovnom plesu smrti. Ista se tema ponavljala na drugoj slici. Ovaj put je vidjela da su sve te žene zapravo ista žena u različitim položajima. Tu je lomača gorjela još jarkije, a u njoj su bile ruševine svijeta, topovi, puške, raznesene zgrade. Na posljednoj slici sama je žena bila iznad plamena, užarena do bjelila, a gledala su je samo stabla, visoka i vitka. Na trenutak je pomislila da je ona ta žena. Kosa joj je imala zlatni odsjaj. Odvratila je pogled. Željela je pitati Tko je ta žena? Umjesto toga oči su joj se napunile suzama i promrmljala je Odveć su bolne, Johannes, odveć bolne. Posegnula je za njegovom rukom. Izraz na njegovu licu govorio joj je da je pala na nekom važnom ispitu. Možda će ti se ove više svidjeti. Glas mu je bio vrlo ironičan. Poveo ju je na drugu stranu sobe i počeo izvlačiti platna s police. Anna ih je pogledala i počela lakše disati. Osjećala se kao da je napustila mračnu noć duše i stigla na pogansko dnevno svjetlo, svijet prepun boje a ipak smireno klasičan po kompoziciji, uvijek sa stablom u sredini i dva lika pokraj njega, jedan zlatan a drugi taman. Ona i mladić. Na platnima je postojala samo jedna disonantna nota, ali možda joj se to samo činilo lice skriveno u zelenilu koje promatra glavne likove. Paradiso rekao je Johannes. Ali, nije sasvim završen. Možda ga nije moguće dovršiti. Nasmijao se i ona mu se pridružila, ne želeći se suočiti s onim što joj se učinilo da mu čuje u glasu. Bili su u posljednje vrijeme tako sretni. Lakim tonom je rekla Katkad mi se čini da nisam dovoljno jaka za tvoje vizije, Johannes. Zar je za njih potrebna snaga, Anna? Napeto ju je gledao u oči. Mnogo više snage nego za vrt. Razigrano ga je poljubila i šapnula Hvala ti što si me pozvao. Dva tjedna poslije, kad su se grimizne pelargonije već počele izlijevati iz urni koje je Anna postavila na terasu, lođu i staze u vrtu a ružičaste anđeoske trubice se njihale nad nježnijim cvjetovima, stigla je Katarina. Dok je Johannes gledao kako se dvije žene grle, promatrao glatku tamnokosu glavu nad raščupanom plavokosom, osjećao je da mu ljubomora izjeda žile. Ali, nije bio spreman za Katarinin živahni šarm. Johannes Bahr. Primila ga je za ruku i toplo je stisnula objema rukama. Čast mi je. Je li vam Anna rekla da vam se divim još od prije rata, da imam jednu vašu sliku i imala bih ih još mnogo da je život to dopustio? Ne, vidim po vašem licu da je zaboravila. Zvonko se nasmijala. Johannes se naklonio.
Baš sam šašava rekla je Anna. Doista sam zaboravila. Uz Johannesa uvijek sve zaboravim. Vidim i zašto. Uputila mu je brz, procjenjujući pogled a onda, dok su joj oči blistale, obratila se Anni kao da on više nije tu. Upozorila sam te na umjetnike, nisam li, Anna? Katarinina upozorenja uvijek zvuče kao pozivi objasnila je Anna razigrano Johannesu, a onda se okrenula prijateljici. Ali, moramo ti pokazati kuću i tvoju sobu. Već sam shvatila da ste odlučili živjeti u raju. Katarina je mahnula rukom pokazujući okolinu. Ali, možda ćemo vam se učiniti pomalo dosadnima. Johannes je uzeo njezin kovčeg, primijetio moderan kroj njezine haljine, niske bisera, satenski pojas oko kukova, noge u svilenim čarapama dok se penjala uza stube. Dosadnima? Katarina ga je pogledala ispod tamnih trepavica dok joj je otvarao vrata gostinske sobe. Kako mi može biti dosadno kad sam ponovno pronašla svoju dragu Annu i kad sam u društvu jednoga od velikih slikara svoje generacije? ukorila ga je, ovijajući ruku oko Anninog struka. On te još ne poznaje nasmijala se Anna sretno. Katarini nikad nije dosadno, Johannes. Vidjet ćeš. Mislim da to već vidim promrmljao je, kruto se naklonio i rekao Ostavit ću vas da na miru popričate. Ne predugo, Johannes. Anna kao da ga je zadirkivala. I ako smijem, rado bih vidjela vaše radove. Naravno. Johannes je otišao, rastrgan između želje da ih ostavi same i želje da ostane makar samo da bi vidio što će raditi. U njemu je kuhala ljubomora. Iznenada je zamislio kako sudjeluje u njihovom užitku. Naslutio je da će se ljubomore osloboditi samo ako je najprije raspiri do ruba eksplozije. Anna je jedva bila svjesna njegovog nemira. Uzbuđenje zbog Katarininog dolaska zbrisalo je sve ostalo. Bojala sam se da možda nećeš doći rekla joj je kad su ostale same. I propustiti priliku da te ponovno vidim? I da vidim slavnog Johannesa Bahra? Katarinin smijeh je zazvonio sobom. Unatoč godinama koje su prošle, katkad si još uvijek šašava guska, Anna. Polako su se šetale stazom uz jezero dok se Katarina uvijek iznova divila prirodi. Ovo je pravi raj, Anna. Mjesto gdje se može dobro živjeti. Katarina je ispružila ruke i izvela malu piruetu. Mnogi su to pokušali. Anna se nasmiješila i pokazala joj malu čistinu. Oooh zahihotala je Katarina. Nudistička enklava. Ali, ne smijemo špijunirati. Uhvatila je Annu pod ruku. Nastavile su se šetati, sretne što su zajedno. Na vrhu brijega malo su zastale da dođu do daha. A što misliš o Johannesu? Anna je sramežljivo upitala ono što je željela pitati otkako su krenule. Prijateljica ju je gledala ispod širokog oboda šešira. Mislim ono što sam pomislila čim sam te ugledala u Milanu. Da te dobro voli. Anna je porumenjela zbog načina na koji je to bilo izrečeno. I da ti više nisu potrebne male lekcije iz ljubavi nastavila je Katarina ležerno premda ti ne bi škodio povremeni tečaj zdravog razuma. Anna se nasmiješila. Mislim da tu imaš pravo, i nadam se da ćeš se pobrinuti za to. Opet je uhvatila prijateljicu pod ruku. A ti? U Milanu si mi rekla tako malo o sebi. Kad sam se vratila, shvatila sam da sam neprekidno blebetala o sebi. Katarina se nasmijala i potapšala prijateljicu po ruci. To ti je bilo potrebno. Zastala je i udahnula. Ja sam, Anna, u čudnom položaju da me privlači muškarac koji se želi oženiti sa mnom. Možeš li to vjerovati? Nikada nasmijala se Anna. Morat ćeš napisati novu verziju svojeg pravilnika za mlade djevojke. Tko je on? upitala je, a onda dodala pomalo sramežljivo Hoćeš li? Gledala je Katarinu opet misleći kako se malo promijenila, kako je lijepa. Možda. Katarina joj je vragolasto namignula. Ali, prije nego što ti počnem pričati tu dugu priču, otiđimo u onu kavanicu u selu o kojoj si mi pričala. Nisam divokoza, a bilo bi lijepo pretvarati se da smo opet u Beču. Moje uspomene na nekadašnji sjaj sve su toplije iz godine u godinu. I uvijek ispustim naš neslavni odlazak dodala je, gotovo kao za sebe. Sjedile su na proljetnom suncu na terasi kavane, pijuckale jaku gorku kavu i gledale jezero. Anna je ponosno predstavljala Katarinu svim znancima koji su
naišli. Dakle rekla je Anna napokon. Dakle, zove se Adam Mackenzie i Škot je i upoznala sam ga onako kako šašave mlade djevojke navodno upoznaju svoje spasitelje u bečkim romanima. Da ne povjeruješ. Bila je uzbuna zbog zeppelina i prestrašila sam se i nisam znala kamo bih pošla, a onda se pojavio taj krupni čovjek, kao niotkuda, i uzeo me za ruku i odveo na sigurno. Da, upravo se tako dogodilo. Nasmijala se vidjevši zapanjenost na Anninu licu. A onda, kad je jadni Hansel umro, moj junak, gospodin Mackenzie, rekao mi je da je godinama zaljubljen u mene i uredno me zaprosio. Katarina se nestašno nasmiješila. I? I ja sam mu rekla neka malo pričeka moj odgovor. Barem do poslije ovog putovanja, tako da imam vremena razmisliti. Vrlo si oštra prema svojim muškarcima, Katarina. Misliš? Pa, vrlo je bogat, tri godine mlađi od mene i zaljubljen u mene. Dakle, nikako ne mogu biti sigurna da tu postoji čvrsta osnova za brak. Pomisli, Anna njezine su tamne oči ironično bljeskale što bi rekao profesor? Rekao bi da si bezosjećajno čudovište. Takvim se riječima on nije služio. Anna ju je upitno pogledala. Ne znam što bi on rekao promrmljala je nakon nekoliko trenutaka ali, ja bih rekla da se bojiš. Bojiš se razočaranja. Katarina ju je postrance pogledala. Polako je pripalila cigaretu, povukla dim i zagledala se u daljinu. To je, Anna, možda najoštroumnija stvar koju si mi ikad rekla. Zastala je i zagledala se u Annino lice. A to vjerojatno znaš zato što tebe ama baš nikad nije strah. To, dakle, misliš o Johannesu rekla je Anna tiho. Da je opasan čovjek? Da, možda. Primila je Annu za ruku i polako je pomilovala. I zbog njega zaboravljaš svoje dijete. Anninim licem prošla je sjena. Ali, i ti si uvijek bila strastvena osoba. Rekla je to nekako sjetno. Onda se stresla i nasmiješila, rugajući se sama sebi. Ali, provela sam s njim samo pet minuta, Anna, a ti bi htjela potpunu analizu ukorila ju je. O Johannesu Bahru zasad znam samo to da je vrlo privlačan, vrlo darovit i da će dotrčati za tobom ako se ubrzo ne vratimo. Sad se Anna nasmijala, ali smijeh je brzo zamijenio izraz posvemašnje zapanjenosti, jer ugledala je, na drugoj strani ulice, Johannesa kako im prilazi. Katarina joj je nestašno namignula. Dani Katarininog posjeta brzo su prolazili. Činilo se da joj je Johannes postao jednako sklon kao i Anna. Rijetko se odvajao od nje, osobito nakon što je Katarina oduševljeno gledala njegove slike i rekla kako bi, da ima novca, odmah kupila dvijetri, ako ne i četiri. Na Annino iznenađenje, čak su joj se svidjele one iz ciklusa Inferno. Kad bi samo imala novca da naruči svoj portret, kukala je. Johannes ju je pozvao da mu svejedno jednog jutra pozira dao joj je skicu Anninog portreta ugljenom koju je izradio u Mnchenu. Na dnu je napisao Katarini, koja je također voli, od čega je Anna porumenjela. Već ga mjesecima nije vidjela tako dosjetljivog i posve očaravajućeg. Pomislila je kako žive odveć izolirano, kako su njemu ljudi potrebniji nego njoj. Predložila mu je da prirede domjenak večer prije Katarininog odlaska. Bilo je toplo, a vrt je počeo poprimati izgled o kojem je sanjala. Johannes je odmah pristao i rekao joj neka sve prepusti njemu. Vidjela je kako juri iz kuće s nekoliko slika pod rukom. Tek je poslije shvatila da je njima gostioničaru platio usluge i pridobio mjesnog harmonikaša da im svira. Navečer kao da su došli svi ljudi koje je poznavala u Asconi, pa i neki koje nije slikari, pjesnici, pisci, plesači i prirodoslovci koji su govorili raznim jezicima i prigušivali blage zvukove harmonike. Luči su osvjetljavale vrt, terase i lođu, bacajući neobične sjene na lica poznatih i nepoznatih. Pladnjevi su bili prepuni hrane. Točilo se vino. Neka je žena zaplesala dižući se s tla poput nekog od Anninih cvjetova i vrteći se među gostima. Katarina je, u pripijenoj srebrnoj haljini, blještala poput božice Mjeseca koja sve osvjetljava. Kad su svi već bili razgaljeni i parovi pomalo posrtali u plesu, bacila je ruke oko Anne. Ovo je prekrasno. Osjećam se kao da sam opet djevojčica. Nježno ju je poljubila
u usta. A ti izgledaš zanosno. Dotaknula je nabore Annine haljine boje jantara na mjestu gdje su se dramatično skupljali iznad lijevog ramena i gledala je, gladeći je prstima po goloj koži, polako njišući kukovima u ritmu glazbe. Anna ju je slijedila. Mislim da sam odlučila prihvatiti prošnju veličanstvenog gospodina Mackenzieja nasmiješila se sanjarski. Zbog Johannesovog sjajnog primjera? zadirkivala ju je Anna. Možda nasmijala se. I tvojeg. Opet ju je nježno zagrlila. Anna je preko ramena ugledala Johannesa kako ih gleda tamnim, opasnim pogledom. Plesao je s visokom, vitkom ženom crne kose. Dobacila mu je poljubac i mahnula mu da im priđe. Nije se nasmiješio, ali trenutak poslije došao je pod ruku s onom ženom. Kad ju je pogledala, Anna se stresla i gotovo je zaboravila što je htjela reći. Katarina promucala je. Katarina se udaje. Treba joj nazdraviti. Vidjela je kako Johannes podiže njezinu prijateljicu u zagrljaj i ljubi je, vidjela je kako se Katarina zapanjila i kako je tamnokosa žena zadrhtala, sve to u trenu prije nego što se Johannesova ruka našla na njezinim ramenima dok je drugom pozivao gostioničara i viknuo ostalima da utihnu te podignuo čašu Katarini u čast. Katarinine su oči blistale od suza. I ona je podigla čašu u znak zahvalnosti svojoj staroj prijateljici Anni i njezinom novom prijatelju Johannesu, njihovom domaćinu. Začuo se pljesak i glazba, a onda, na Johannesov znak, počeo je vatromet. Katarina je sljedećeg dana otišla. Anna, koja ju je otpratila sve do Locarna, vratila se u kuću koja se doimala praznom nakon sinoćnjeg slavlja. Posljednji su gosti valjda otišli u zoru. Ona i Katarina povukle su se u Katarininu sobu oko tri, kad je zabava još bila u punom zamahu, i razgovarale. U nekom ih je trenutku svladao san i ona se probudila odjevena, u prijateljičinu zagrljaju. Johannes je spavao kad su krenule. Možda još spava. Nastojeći odagnati tugu, Anna se popela na kat da se presvuče u vrtlarsku odjeću. Tiho je otvorila vrata spavaće sobe, ali Johannesa nigdje nije bilo. Možda je u ateljeu. Neće mu smetati. Među njima je sve bilo tako dobro otkako je donijela odluku da se neće nametati i smetati mu. Premda bi sad voljela biti s njim. Nekako je posljednjih dana Katarininog posjeta imala osjećaj da je izgubila dodir s njim iako je provodio s njima mnogo vremena. Ipak, bilo joj je drago što se toliko svidio Katarini. Kako je poslijepodne postajalo sve toplije, vrt je ispunjavao pjev cvrčaka. Vrt nije bio u najboljem izdanju. Kamenčići sa staza bili su razbacani po gredicama i travnjaku. Niske grane bile su slomljene, cvjetovi i novi izdanci zgaženi. Uz mali uzdah koji je, znala je, djelomice bio posljedica umora, Anna se dala na posao, napola se nadajući da će je Johannes vidjeti iz ateljea i doći joj pomoći. Htjela ga je pitati o onoj tamnokosoj ženi s kojim ga je vidjela, onoj sa slika, premda nije bila sigurna kako i što bi pitala. Nešto je zašuštalo iza nje. Okrenula se i ugledala upravo osobu o kojoj je razmišljala kako se pojavljuje iz zelenila. Žena je nosila malu košaricu. Iz nje su virile ljekovite trave, zelene na pozadini njezine bijele haljine. Anna je ustuknula. Nadam se da vas nisam uplašila obratila joj se žena na francuskom. Johannes je rekao da smijem ubrati što želim nasmiješila se rastreseno i pružila joj ruku. Zovem se Janine. Anna je zurila u njezine tamne, duboko usađene oči, pa u uglatu ruku sa skrletnim noktima i nije je prihvatila, a onda se ispričala za grubost pokazujući kako su njezine ruke prljave. Ja sam Anna promrmljala je. Živite u blizini? Janine je neodređeno mahnula prema planini. Shvaćam. Anna se okrenula mjestu na kojem je raila. Osjećala je ženin pogled na sebi. Mogu li vam pomoći? upitala je nakon nekoliko trenutaka. Anna je slegnula ramenima. Ako želite. Želim. Janine je uzela male grablje i nagnula se nad gredicu. Dok ju je gledala, Anna je poželjela da nije bila pristojna, da žena ode, ali nije znala kako bi joj to rekla. Kako se Johannes usuđuje dopustiti toj neznanki da se slobodno šeće kućom? Ali, njemu ona nije neznanka, ne. U njoj se probudila srdžba.
No dok su radile jedna uz drugu, raščišćavale i poravnavale, počela je jenjavati. Janine je znala s biljkama, radila je brzo i nježno, usredotočeno, neprestano pjevušeći. Kad je u jednom trenutku uhvatila Annin pogled, zagonetno se nasmiješila. Razgovaram s njima, znate. Razumiju me. Da odgovorila je Anna slabašnim glasom. Obrisala je znoj s čela. Sad je bila ljuta samo na Johannesa. Gdje je? Pogledala je prema kući, prema lođi na kojoj je katkad skicirao. Je li ono njegova sjena? Janine ju je gledala svojim tamnim očima. Izgledate umorno. Zašto se ne bismo malo odmorile? Ne čekajući odgovor, sjela je ispod rascvjetane trešnje i potapšala tlo u znak poziva. Tako je vruće. Hirovito se nasmiješila, a onda je jednim pokretom svukla haljinu preko glave. Osim gaćica ispod nije imala ništa. Nadam se da vam ne smeta? Trljala je vlagu s dugog tijela, s malih, uspravnih dojki. Onda se lijeno protegnula poput pospane pantere. Ah, sad je već bolje. Trebai biste mi se pridružiti. Pogledala je Annu ispod dugih trepavica. Zacijelo je iz jedne od nudističkih kolonija, pomislila je Anna. Da, mogla je zamisliti kako ih Johannes posjećuje i zagleda žene. Iznenadnom odlučnošću svukla je haljinu i ispružila se na tlu. Blag povjetarac škakljao joj je kožu. Od topline tla postala je pospana. Sklopila je oči. Iznenada je osjetila dodir nepoznate ruke, svjež, dugih prstiju, kako pleše po njezinu tijelu, kruži oko bradavica. Razbudila se i podigla pogled. Ugledala je nad sobom lice oštrih crta i gustu crnu kosu. Si belle mrmljala je žena. Ne, ne pomičite se. Lijepo je, non? Ženin crni pogled kao da ju je začarao. A onda je, iza Janineine crnokose glave, kao siluetu, vidjela raščupanu kosu, oči tako intenzivna pogleda da joj se učinio stranim. Johannes dahnula je. Spustio se kraj nje na koljena i prstima slijedio trag Janineine ruke. Dražesna je, zar ne, Anna, gotovo tako dražesna kao Katarina. Glas mu je bio napet. Dodirni je. Podigao je njezinu ruku prema ženinim grudima pa je poveo do glatkog kuka. Mekana, svilena. Janine je tiho zastenjala i još joj se više primaknula. Što to radiš, Johannes? Anna se odmaknula od njega, od žene koja je sad počela njega milovati, otkapčati mu košulju. Nije joj odgovorio, kao da je nije ni čuo, kao da je u nekakvom transu. Ali, ponovno ju je privukao. Poljubi je, Anna, voliš je ljubiti. Prstima joj je dodirnuo usnicu. Stresla se. Da mrmljao je poljubi je. Anna je pogledala Janine u oči, na trenutak se pitajući razumije li njemački. To što radiš nije prirodno, Johannes, to što govoriš siktala je na njega. Nije prirodno, Anna? Rugao joj se. Sve što radimo je prirodno. Mi smo, na kraju krajeva, samo životinje. Nasmijao se i povukao je za kosu kako bi je pogledao u oči. Nije li ono što ti i Katarina radite iza zatvorenih vrata prirodno? Johannes! Iznenada je s užasavanjem shvatila. Ostala je bez daha. Brzo je skočila na noge. Laissela Janine se privinula uz njega. Elle na pas envie. Mais moi... Dugim ga je prstima dotaknula između nogu. Ljubio ju je. Anna se teško oslonila na stablo. Koljena su joj klecala. Valjali su se po tlu dok ju je ljubio, već je ionako učinio mnogo više od ljubljenja, pustio je Janine u njezin prostor, naslikao ju je. Nagovorio ju je da priđe Anni. Iz osvete zbog Katarine. I ne samo to. Tek je sad zamijetila blok za skiciranje i olovke razbacane po tlu nedaleko od njih. Promatrao ih je. A sad će, zbog njezinog otpora, i ne samo zbog njezinog otpora, voditi ljubav s Janine, tu, njoj pred očima. Namjerno njoj pred očima, da je izaziva. U njezinom vrtu. Da, vidjela je njegovu erekciju, vidjela je kako se Janine migolji, kako ovija duge noge oko njega. Ne, to ne može dopustiti. To ne. A ako želi gledati, neka gleda. Zna i ona manipulirati. Anna se nasmijala svojim divljim smijehom. Što joj je ono Katarina pokazivala, što joj je govorila? Sagnula se i pomilovala Janineinu raščupanu kosu, polako je pomilovala po leđima otresajući travu s njih. Žena je podigla glavu i iznenađeno pogledala Annu. Nous sommes belles, nous les femmes promrmljala je Anna, polako prelazeći prstom po Janineinom uglatom licu i dugom vratu. Mi žene smo lijepe ponovila je. Nježno je obujmila Janineine grudi, vidjela kako su joj oči bljesnule. Blago joj je
okrznula usnice. Janine se odmaknula iz Johannesova zagrljaja. Da, lijepe smo. Ponavljala je Annine pokrete držeći je za ruku. Anna je zadrhtala. Bile su na koljenima, okrenute jedna drugoj. Iza Janineinih leđa osjećala je Johannesov pogled, bila svjesna bijelog stopala i dalje pritisnutog uz njegove prepone. Privukla je ženu bliže. Hoćeš li doći sa mnom? prošaptala je, milujući je. U Janineinom je osmijehu bilo nečega mladenački nestašnog, unatoč njezinim tamnim i oštrim crtama. Žene su mi uvijek draže nasmijala se. Osobito danju. Premda katkad, noću, Johannes... Prestala je govoriti kad ju je Anna uspravila na noge. Dođi. Primila je Janine pod ruku i odvela je od Johannesa. Otišle su prema rubu vrta, gdje su stara stabla pružala dobar zaklon. Kasnije te večeri, pošto je pomnjivo zaključala vrata da on ne bi ušao i još za svaki slučaj naslonila stolac o njih, Anna je ležala i razmišljala o svemu što se dogodilo tog dana. Tek se maglovito sjećala slijeda zbivanja nakon što su ostavile Johannesa. Sjećala se kako se ispružila na tlu, sklopila oči i zamišljala da je Katarina još s njom, Katarina u Beču, tako nježna i dosjetljiva u dodirima. Ali, Janine je bila drukčija u njoj je bila neka frenetičnost, žestina koja ju je razdirala i prisiljavala na neku vrstu uzbuđene svijesti. A onda, u nekom trenutku, vidjela je kako Johannes stoji nad njima očiju crnih od bijesa, kako dodiruje Janine koja se izvija poput mačke pod njegovom rukom. Anna se tad uplašila da će njih dvoje dovršiti ono što su prije započeli. Ali, nekako se ubacila između njih pa je ušao u nju, u Annu, ni sama nije znala da li zbog njezinog trika ili po vlastitom izboru. U nju se drhteći istresao, govoreći joj kako je voli. Ali, bila je ljuta na njega, prikrila je strah kad je vidjela kako Janine pjevušeći odlazi, a sad se opet prepustila bijesu. Bacila je njegov jastuk na pod i sklupčala se na svojem dijelu kreveta. Sanjala je široko otvorenih očiju. Sanjala je da je netko siše, da joj pije krv poput onih pijavica o kojima je jednom čitala, ne, koje je vidjela, crne i blistave, pripijene uz majčino tijelo. Ujutro je čula kako kuca na vrata i tihim je glasom moli da ga pusti unutra. Ležala je vrlo mirno. Nije ga željela vidjeti, željela je samo vrištati. Poslije je ponovno pokucao, nešto tiho rekao, a onda se čulo šuškanje ispod vrata. Komad papira. Dugo ga je gledala prije nego što ga je podigla. Slika. Mali dječak koji plače, obraza prepunih suza ispod tužnih očiju, neuredne košulje nad kratkim hlačama. Jedna mu je dokoljenica pala oko gležnja. Gledala je sliku, fascinirana debelim naborima srozane dokoljenke. Onda je pustila da padne na pod. Pala je na lice. Na poleđini je pisala jedna riječ Oprosti. Vratila se u krevet. Leo, mislila je. Mora k Leu, iako slika nije prikazivala Lea. Još je nekoliko puta tog dana, pa i noći, kucao i tiho govorio. Probudio ju je i sljedećeg jutra i opet joj gurnuo nešto ispod vrata. Omotnicu. Otvorila ju je i ugledala nepoznat, nesiguran rukopis. Pročitala je pismo tri puta prije nego što je njegovo značenje počelo prodirati kroz njezinu srdžbu. Draga Anna, rekla si neka ti se tako obraćam, pa koristim priliku. Rekla si i da ćeš mi biti kao kći. Do sad se u to nisam imao prilike uvjeriti, ali se nadam da će te ovo pismo potaknuti na to prvi i zasigurno posljednji put. Na samrti sam. Liječnici mi kažu da su mi ostala otprilike tri tjedna, najviše četiri. Volio bih vidjeti svojeg rasipnog sina i tebe posljednji put. Kako bih našao mir. Reci Johannesu da mu u Njemačkoj ne prijeti nikakva opasnost. Računam na tebe. Tvoj otac, Karl Gustav Bahr Anna se zagledala kroz prozor u blistavo jezero. Neki je brodić upravo isplovljavao iz luke i ostavljao za sobom trag na vodi. Odjednom se sva pretvorila u žurbu i odlučnost. Brzo se oprala, očetkala kosu i pričvrstila je ukosnicama, našla jednu od haljina koje je kupila u Milanu, limunžutu sa svijetlozelenim prugama. Boje su joj se sviđale pa ih je nekoliko trenutaka gledala. Onda je brzo navukla odgovarajuće čarape, cipele s visokom potpeticom i spakirala malu putnu torbu. Na kraju je na glavu stavila mekan
slamnati šešir. Pogledala se u zrcalu. Bila je spremna. Odgurnula je stolac s vrata, čula kako su čudno zazvečala i otvorila ih. Pred njima je zatekla Johannesa kako čuči s obijačem u ruci. Zurio je u nju bezizražajna lica. Mislio sam... mislio sam da ti nije dobro. Ni sam ne znam što sam mislio. Ispustio je obijač i zagrlio je. Dirnula ju je bol koju mu je vidjela u očima, ali držala se ukočeno. Oprosti mi, Anna mrmljao je. Oprosti mi. Ne znam što mi je bilo. Gledajući je, Johannesa je pogodila spoznaja kako se izgubio u vlastitoj ljubomori, kako se izgubio u pokušajima da je svlada, završio pretjerivanjem i izgubio i nju. Ne govoreći ništa, odmaknula se od njega. Kamo ideš? rekao je i uhvatio je za ruku. Okrenula se. Idem posjetiti tvojeg oca. Umire. Trebao bi i ti doći. Jezik kao da joj je odebljao u ustima. Moga oca? Zgranuo se. Kimnula je. Zašto? Zato što me zamolio. Ono pismo... Osvrnuo se po sobi tražeći ga. Pružila mu ga je i gledala kako mu lice izobličuju neprijateljstvo i sumnjičavost. Kad si ga upoznala, Anna, kada? Bio je pogođen njezinom izdajom. Dok si bio u zatvoru. Glas joj je bio miran. Rekla sam mu da smo vjenčani. Iznenada se nasmijala. Obećala sam mu da ću postupati s njim kao što bi postupala kći. Dala sam mu riječ. A nikad ne gazim svoju riječ. Krenula je prema vratima. Ne idi, Anna. Čvršće ju je stisnuo. To je ludost. On je nepomirljivi manipulator i diktator. Uništit će te. Vikao je. Ludost? Stajala je mirno i zurila u njega. Manipulator? Diktator? Pa, na to sam sad već imuna, nije li tako? Dovoljno dugo živim s tobom. Kako to misliš, Anna? Obuzeo ga je užas. Otrgnula mu se iz ruku. Samo pomisli na tu malu epizodu s Janine, Johannese. Razmisli o tome. Sumnjam da bi tvoj otac to bolje izveo. Počela je vikati pa se pokušala smiriti. Bilo kako bilo, idem. Obećala sam. Pojurio je pred nju, zaustavio je na dnu stubišta. Osjećala je kako je njegov pogled probada. Anna ga je pogledala. Trebao bi i ti poći, Johannes rekla je blago. Sigurno te je pozvao. Više puta. Na neki ti je način to posljednja šansa. Vrijeme je da pokopaš oca, odbaciš njegove osobine. Hoćeš reći da sam mu sličan, je li to to, Anna? Slegnula je ramenima. Na površini nisi. Ni po idejama. Ali... Ma, ne znam. Znam samo da brod uskoro polazi. Stajala je vrlo mirno. Mogao bi i ti stići na njega promrmljala je. Sa mnom. Onda ga je zaobišla, brzo zatvorila vrata za sobom i samo se jedanput osvrnula da pogleda kuću i vrt koji je bio kao poludovršena slika na pozadini neba. Brodski motor već je počeo presti kad ga je ugledala, visokog muškarca u svijetlom odijelu, raščupanekose, s malim kovčegom pod rukom. Sjeo je kraj nje i primio je za ruku. Nije ju gledao u oči. Hoćeš li se udati za mene, Anna? promrmljao je. Smijeh joj je počeo potresati tijelo i na kraju je pokuljao iz njezina grla. Razmislit ću o tome, Johannes. Koliko mi vremena daješ za razmišljanje? Koliko ti god treba. Pogledao ju je u oči. Stisnula mu je ruku. Mislila sam da smo već u braku. Kad su stigli u Seehafen, bila je već sredina ljeta. Anna se nadala da će prije otići iz Berlina odmah nakon skromnog vjenčanja koje je uslijedilo brzo nakon pogreba Karla Gustava Bahra. Ali, u Berlinu su imali toliko posla, toliko je ljudi htjelo vidjeti Johannesa da su se zadržali. Johannes se prema ocu ponašao besprijekorno, premda pomalo ukočeno, kao da je unaprijed smislio rečenice i nije želio odstupiti od njih. Prema njoj je bio tako nježan, tako pažljiv da se katkad pitala nije li samo sanjala onu epizodu s Janine. Čak se trudio biti ljubazan prema njenom sinu, premda njegovi pokušaji zasad nisu nimalo ublažili Leovu sumnjičavost i antipatiju. Uzrujana zbog toga, Anna si je ponavljala da će sve biti bolje kad dođu u idilični Seehafen. Tamo će
biti obitelj. Sretna obitelj. Ona je došla prva, s Leom, dok je Johannes svratio u Darmstadt gdje su ga pozvali da izloži svoje radove. S dječakom je bilo lakše kad je bila sama s njim. Mirno se igrao na travnjaku ili trčao po poljima dok ga je ona gledala. Anna je uživala u njegovoj ljepoti, čvrstoći njegovih udova, oblini obraza, jasnoći tajnog zlaćanog pogleda. Ali, nije ga mogla pročitati kad bi ga zagrlila, nije znala hoće li je odgurnuti ili se opustiti u njezinu naručju. Nije ga mogla privoljeti ni da razgovara s njom osim u odgovor na izravna pitanja. Bio je tih i zatvoren. Uskoro, mislila je. To je samo pitanje vremena. A imala je na što biti ponosna bio je vješt u rješavanju zagonetki, dobro je, premda neobično, crtao. Čak je počeo i čitati. Anna je znala da je sve to Bettinino djelo. Djelo njegove druge majke. Počela je o svojoj sestri tako misliti iako bi se pri tom lagano stresla. Tog je poslijepodneva ležao ispružen na tlu kraj nje na malom humku koji je nekoć bio njezino i Johannesovo tajno sastajalište. Prutom je grebao zemlju i izazivao bubu koja bi se popela preko pruta a onda ga opet ugledala pred sobom. Anna se nasmiješila i zagrlila ga. Uskoro ćemo u vodu, Leo. Dječak ju je pogledao. Plivati. Iznenada je izledao tvrdoglavo. Hoću plivati. Pokazao je prema jezeru. U dubokom. Hoćeš. Raskuštrala mu je kosu. Uskoro. Naučit ćeš. Tijekom proteklog tjedna stvorili su svojevrsni obiteljski ritual plivanja. Johannes bi se igrao s dječakom u plićaku uz obalu dok bi Anna plivala, a onda bi on otplivao dok bi se ona igrala s Leom ili ga pokušavala naučiti. Jučer se dječak pobunio, želeći slijediti Johannesa u dubinu. Ona ga je kroza smijeh pozvala da se vrati, pustila ga da na trenutak potone i onda ga podigla u naručje. Plivati sada. Sada. Leo je skočio i potrčao prema vodi. Dakle, spreman si? Johannes se pojavio iza gloga i podigao dječaka u zrak. Više nego spreman. Anna se nasmiješila i pogedala ga u oči. Bilo je nevjerojatno kako je djelovao na nju kad bi ga vidjela na tom mjestu, na tom začaranom mjestu na kojem ga je prvi put špijunirala. Ovila je ruku oko njegovog struka. Bilo joj je potrebno da ga dodirne. Blago ju je poljubio. Pomislila je, kako je često pomišljala posljednjih dana, da bi mogli ostati tu, sve troje. Trebali bi ostati sad kad je Johannes dobio oprost. Već je mogla zamisliti kućicu za čamce proširenu u pravi atelje svijetlu dječju sobu za Lea u lijevom krilu kuće, pokraj sobe za dadilju. Nije još o tome razgovarala s Johannesom, ali mogla bi večeras. Plivati ponavljao je Leo vukući je za ruku. Odmah plivati rekao je još odlučnije. Odmah, odmah, odmah nasmijala se Anna. Idemo. Johannes je skočio u vodu s djetetom u naručju. Posjeo ga je u plićak i počeo ga razigrano prskati. Anna ih je slijedila malo sporije, uživajući u hladnoći jezera. Kreni mahnula je Johanesu i uhvatila Lea straga. Gledaj, Leo, Johannes pliva. Sad ti udaraj nožicama. Udaraj, udaraj. Dječak je počeo bjesomučno udarati dok ga je ona držala za ruke, podižući ga do visine svojih ramena pa natrag. Počeo je vriskati Plivati. Plivati duboko. Tamo. Istrgnuo je jednu ruku i pokazao prema Johannesu. Tamo, tamo. Uhvatila ga je tik prije točke od koje se dno naglo spuštalo. Tamo je preduboko. Pokazala mu je, zaranjajući glavu ispod vode a njega držeći iznad. Nije obraćao pozornost. Otimao joj se. Tamo, tamo! Johannes se vratio. Ja ću ga povesti, Anna. Bit će sve u redu. On je hrabar dječak, zar ne, Leo? Ti samo udaraj nogama i drži se za moju ruku. Važi? Leo je kimnuo pa ga je Johannes uhvatio oko leđa i krenuo. Anna ih je gledala štiteći oči od sunca. Kao da ih je blještavilo progutalo i ostavilo samo siluete. Zadrhtala je i pošla za njima, neprestano gledajući sinovljevu zlatnu glavicu. Već su bili petnaestak metara od obale kad je čula kako Johannes kaže Dobro, Leo, sad ću te malo pustiti, a ti udaraj. Plivat ćeš. Ne povikala je Anna. Ali, bilo je prekasno. Johannes ga je pustio. Dječak je tonuo, glava mu je bila ispod vode, nestao je. Johannes! ponovnoje viknula, upravo kad je uhvatio Lea koji je pljuvao vodu.
To je bilo vrlo dobro, Leo. Hoćemo li ponovno pokušati? Njezin je sin odlučno kimnuo. Ne, Johannes! Potegnula ga je za ruku. Nasmijao se. On želi naučiti, Anna. Pustio je dječaka da se bori nekoliko sekundi, a onda ga je opet oslobodio. Dijete je bjesomučno udaralo po vodi ali je opet potonulo. Johannes, prestani! vrisnula je. Izvrsno, Leo. Nije obraćao pozornost na nju nego je otplivao dalje s dječakom ispod ruke. Nakon nekoliko trenutaka upitao je Još? Leo je kimnuo. Anna je vidjela odlučnost na Leovu licu, strah u očima. Prestani, Johannes, dosta je. Doplivala je do njih i pokušala oteti dječaka iz Johannesovih ruku. Ne! Leo je zamahnuo nogom prema njoj. On želi plivati, Anna rekao je Johannes tvrdim glasom. Pustila ih je i promatrala iz daljine. Kako su razdoblja pljuskanja po vodi i potonuća postajala sve dulja, uhvatila ju je panika i više to nije mogla podnijeti. Bacila se prema njima. A sada je dosta, Johannes. Poludio si. On je još mali. Vriskala je. Zgrabila je Lea iz Johannesova naručja, vidjela suze u njegovim očima, istodobno i bijes u Johannesovu pogledu. Brzo je otplivao na obalu, izišao iz vode i otišao odlučnim korakom. U tom trenutku, dok se Leo otimao i čupao joj kosu, bila je uvjerena da će Johannes spakirati torbu i otići, a ona će ostati s tim bijesnim, tvrdoglavim djetetom lica izobličena od mržnje. Unatoč tome, čvrsto ga je držala i odvukla na obalu. Kad su stigli do tamo, Leo je već jako plakao. Čim je osjetio čvrsto tlo pod nogama, opet je odlučno povikao Plivati. Hoću plivati. Ti ne znaš plivati rekla je Anna oštro. Ne znaš. Drhtavim ga je rukama zamotala u ručnik, odnijela do kuće i naglo spustila na krilo gospođe Trbl te pojurila za Johannesom. Leo je zurio za njom, nepomičan, razrogačenih očiju. Zurio je i kad je više nije mogao vidjeti. Da bi vidio prostor u kojem je bila. Napokon je rekao gospođi Trbl Otišla je. Otišla je zato što ne znam plivati. Još je dugo bio uvjeren u to. DVANAEST 1925. Automobili su trubili niz cijeli Kurfrstendamm a njihova blještava svjetla osvjetljavala faunu i floru koja je uspijevala u berlinskoj noći. Vitke, dugonoge žene u odjeći žarkih boja, nalik egzotičnim pticama, odmjeravale su mlade muškarce u komotnim odijelima koji su afektirali američku ležernost. Svodnici štakorskih očiju i prostitutke svih zamislivih spolova koketirali su s punašnom gospodom u frakovima i elegantno odjevenim matronama. Vrpce s draguljima blistale su na blijedim čelima, dugi, sjajni grozdovi visjeli su s ušiju, pernate boe letjele kroz zrak. Kroz otvorena vrata barova, restorana i klubova zavijale su trube, udarali mehanički klaviri a orkestri svirali boogie. Kad je veliki motocikl protutnjao kraj taksija u kojem je sjedila Bettina, sjetila se fraze koju je nedavno vidjela u nekom engleskom časopisu zahuktane dvadesete. Da, bio je to prikladan naziv za ovo vrijeme. U srži njihove epohe ležala je opčinjenost brzinom i zvukom. Brzinom dovoljno velikom da se prekine s prošlošću i pobjegne u novu vremensku zonu. Zvukom dovoljno glasnim da zagluši šaputanja prošlosti i ružnije vidove sadašnjosti, krikove i stenjanja koji su dopirali iz siromašnih dijelova grada. Bettina je uzdahnula, čvršće navukla bundu i gledala kroz prozor. Ali, nema razloga za uzdisanje, rekla je sebi. Tijekom prošlih pet godina, prvih pet toga zahuktanog desetljeća, sumorni, mračni pruski Berlin pretvorio se u grad bučnih slavljenika koji sudjeluju u neprekidnom karnevalu. Iako im je najvažniji bio užitak, njihovo je uzbuđenje zarazilo i sam zrak koji su udisali i stvorio novu slobodu, novu otvorenost. Prožimale su i površne razgovore i intelektualne rasprave. Osjećala je to i u sebi, u duljini noge koju je mogla pokazati i pri tom šokirati samo sebe samu, u riječima kojim se mogla poslužiti. Užas ratnih godina, strašne nevolje razdoblja inflacije bili su napokon iza njih. Napast cenzure, i vanjske i samonametnute, napokon je nestajala. Umjeto njih niknula je vesela nova weimarska demokracija u kojoj je sve bilo moguće.
Upravo je to rekla na ženskom sastanku na kojem je bila tog poslijepodneva. Istina, ima još mnogo posla. Dovoljno je otići u radničke četvrti i u to se uvjeriti. Ali, sad je barem bilo nekih izgleda da reforme počnu djelovati. Pozvala je okupljene žene da dobro iskoriste slobodu kratkih sukanja, da biraju više žena u Reichstag kako bi zakoni koji se tiču njih i njihove djece bili usvojeni, kako bi se poboljšao školski sustav i dobile jednake plaće za isti posao. Glasno su joj pljeskale i neki je glas iz pozadine pozvao da se ona kandidira, pitao tko bi mogao biti bolji od Bettine Eberhardt koja je u tolikim odborima i koja uređuje časopis. Djelomice je bila tako dobro raspoložena i zbog tog trenutka. Bettina si je to priznala a onda se odmah prekorila zbog taštine. Ali, to je bio samo dio razloga. Bettina se ponovno tajanstveno nasmiješila. Samo je Klaus ostao nedodirnut uzbuđenjem koje ih je okruživalo. Okrenula se od spektakla blještavog Kudamma i pogledala ga. Lice mu je bilo posve mirno, samo su po njemu skakale sjene s ulice. Ovih ga dana ništa, čini se, nije uzbuđivalo. Nakon sloma živaca postajao je sve zatvoreniji i rijetko je izlazio iz kuće osim kad je odlazio u laboratorij. Kroz brojne skupove u njihovoj kući sjedio je nijemo i naizgled zadovoljno. Postao je starac prije vremena. Dotaknula mu je ruku. Tako mi je drago što si večeras odlučio doći. Slegnuo je ramenima. Pa, ne ostvara se svaki dan retrospektiva Johannesovih djela u čuvenoj Galeriji Flechtheim. I zbog njega, zbog starih vremena... Njegovo mršavo, naborano lice odjednom je osvijetlio osmijeh. A ja sam mislila da si izašao kako bi proslavio veliku novu 1925. godinu. I moju novu frizuru nasmijala se Bettina, dodirujući kratke vlasi na potiljku i glatke vlasi sa strane. Glava joj je odjednom bila tako laka. Pristaje ti. Sad izgledaš isto kao Max. Siguran si? Dopustila sam da me Maedi nagovori. Rekla mi je da je to najnovija moda. Bettina se pokajnički nasmiješila. Sad se osjećam kao prerastao školarac koji hoda naokolo s majčinim naušnicama. Mahnula je glavom tako da su naušnice zazvečale. Doista ti pristaje. Taksi je usporio kad su se približili crkvi Gedchtniskirche. Kao i uvijek, oko njezinih stuba bila je okupljena mala skupina ljudi odjevenih u najneobičniju mješavinu odjeće. Danas je muškarac izbrijane glave, u orijentalnoj halji držao govor. Malo dalje neskladno je svirao orkestar Vojske spasa. Bettina se nasmijala. Evo, nastaje najnoviji izam. Još jedan znak naših zahuktalih vremena. Posvuda se nudi spas. I s desnice i s ljevice, od Boga i novog junačkog proizvođača, nacije i internacionale, umjetnosti i prirode, čak i žena. Nasmijala se. To me podsjeća na Werfelovog Zrcalnog čovjeka. Citirala sam ga danas na predavanju. Euharisti i tomisti Ali dakako i marksisti Teozofi i komunisti Provincijski crkveni mistici Aktivisti, budisti Nadmoćni istočnjački taoisti Spas od ovih kaljužnih vremena U artističkom primarnom blatu Pomodno se miješaju u isti veliki lonac Barikade i riječi, bog i fokstrot. Klaus se nije nasmijao. Nismo li i mi nekoć bili takvi? Nismo li i mi htjeli spasiti svijet? Bettina nije htjela prihvatiti njegovu žalosnu ozbiljnost. I još smo takvi odgovorila je. Premda sad mislimo samo na djelomičan spas. Onaj spori, stalni i pomalo demodiran, koji nije sav napuhan od vlastita instantpouzdanja. A i to samo kad ne pokazujemo težinu svojih godina. Na trenutak, dok ga je gledala, osjetila je tu težinu i opet uzdahnula. Pala joj je na um čudna misao. Hoće li doživjeti vrijeme kad će moći vidjeti koji je izam povijest podržala? Povijest, uvijek tako puna iznenađenja, koja je ono što je ona doživjela kao doba velikog procvata pretvorila u nešto što sad svi smatraju padom i zadnjim izdisajem Austrijskog carstva. Povijest, koja će, ovisno o sljedećem komadiću mozaika, od ovoga desetljeća napraviti epohu konkurentskih ludila ili plodan laboratorij budućnosti. Mora na tome više inzistirati u svojem
sljedećem članku, zahtijevati jasnoću. Ali, automobil je već skretao u ulicu koja je prolazila uz kanal Landwehr i zaustavljao se pred Galerijom Flechtheim. Nije bio trenutak za ozbiljnost. Vidjeći nasmijanu, glamuroznu svjetinu kako čeka pred ulazom, Bettina je izravnala ramena i namjestila svoj zasluženo slavni profil. Thomas bi mogao biti tu, pomislila je, uzbuđena poput šiparice. Ako se ti uspiješ probiti kroz gomilu do neke slike, onda si jači muškarac od mene. Josef Winterstein, socijaldemokratski član parlamenta zagrlio ju je uz smiješak. Uvijek sam i bila veći muškarac od tebe, Josefe nasmijala se Bettina i krenula kroz svjetinu. Moramo naći Johannesa. Tu je negdje. Gotovo mi je otkinuo glavu kad sam ga pitao zašto i dalje slika tako depresivne slike kad su stvari očigledno krenule na bolje. Tako ti i treba kad postavljaš neumjetnička pitanja. Bettina je primila Klausa pod ruku i nasmiješena krenula kroz vrata. Unutra su se stotine glasova miješale s dimom iz bezbrojnih cigareta i vrtjele oko glava pod turbanima, ukrašenih dijamantima, kratko podšišanim i namazanim pomadom. Bettina i Klaus su svukli ogrtače i odgovorili na niz pozdrava i zagrljaja. Svi su bili tu skupo odjeveni poslovni ljudi i umjetniciproleteri u ritama, kabaretske plesačice u skrletnim i srebrnim haljinama, političari s dvostrukim podbratkom, kritičari s naočalama, notorni satiristi, proslavljeni pisci. Došao ih je pozdraviti i sam Alfred Flechtheim. S vječnom tankom cigarom među usnama, stisnuo je Klausovu ruku i ponovno mu se zahvalio na posudbi dviju ranih Johannesovih slika. Naš velikan je tamo, prijeko. Pokazao im je kut prostorije. Dok su se probijali kroz gužvu, Bettina je ugledala vitku ženu u dugoj, sjajnoj haljini kako stoji malo sa strane. Odmah ju je prepoznala po svijetloj aureoli kose koja je sad bila podšišana tako da je otkrivala glatka gola ramena. Anna. Njezina sestra. Uvijek lijepa, uvijek prepoznatljiva. Činilo se da jedino ona u cijeloj galeriji gleda slike. Nisam te ovdje očekivala. Bettina ju je toplo poljubila u oba obraza. A ja nisam očekivala da ću doći. Lice joj je bilo vrlo blijedo, premda je to još više naglašavalo njegove crte i dirljivu ranjivost njezinih očiju. Ali, Johannes me nazvao i inzistirao. Stigla sam danas poslijepodne i smjestila se u hotel. Za slučaj... Molećivo je pogledala Bettinu. Ne moraš objašnjavati. Bettina ju je zagrlila, a onda promatrala dok ju je Klaus grlio. Kako je život čudan. Nikad neće shvatiti kako dvoje ljudi koji se tako strastveno vole mogu doživjeti tako posvemašnji neuspjeh u zajedničkom življenju. Anna i Johannes kao da nisu dugo mogli ni zajedno ni odvojeno. Bettina više i nije vodila računa o njihovim dolascima i odlascima, o burnosti njihove veze. Doduše, prije dvije godine, nakon katastrofalnih pokušaja obiteljskog života s Leom, rekla je Anni da prestane izlagati dijete napetosti njihova života i neka ga radije ostavi u Berlinu, kod nje u Berlinu koji Johannes nije podnosio. Iako je, čini se, zamrzio i Asconu. Nije mogao podnijeti njezinu nestvarnost. Bettina je slegnula ramenima. Znala je da je prošle godine, negdje između Ascone, Mnchena, Seehafena i Berlina, koji su označavali granice Anninog nestalnog života, imala vezu s drugim muškarcem. Anna joj je to povjerila, rekla joj očajničkim glasom da ju je Johannes na to natjerao, možda čak i organizirao. Bettina nije zapitkivala. Zapravo nije željela znati. Počela je misliti kako strast nije koristan osjećaj kad postaneš stariji ako je ne možeš držati na njezinu mjestu kao tajni užitak koji čuvaš za samu sebe, posebno čašćenje u posebnim trenucima, a ne veliko dlakavo čudovište koje gazi sve pred sobom. Nasmiješila se. Tako je njoj s Thomasom, već cijelu godinu. Thomas Sachs, s kojim je prvi put naučila što znači biti mlad. I to u zahuktalim dvadesetima. Bettina je zagladila svoju kratku kosu. Trebala bi ispričati Anni za Thomasa. Doduše, to joj ne bi pomoglo. Njezin je problem u tome što joj je muž istodobno i ljubavnik. Johannes jednostavno nije bio stvoren za muža. Bettina je posljednjih godina rijetko viđala Johannesa, premda joj je povremeno pisao. U rijetkim prilikama kada bi došao u Berlin, uvijek bi otišli u neki miran restoran i vodili zanimljiv i civiliziran razgovor. Čitala je o njemu, dakako, vidjela hvalospjeve kritičara. Njegova su djela bila posljednji krik
mode. Bettina je gledala dijelove slika koje je mogla vidjeti u toj gužvi. Naučila je intelektualno cijeniti Johannesove radove, ali i dalje je osjećala neku vrstu nelagode dok bi ih gledala. No njegove je rane radove doista voljela. Osobito je voljela skice Anne i nje iz 1919 kad su bili svi zajedno u Seehafenu. Serija se zvala Sestre. Vidjela je jednu od slika koje su se temeljile na njima. Prednja soba u Seehafenu, ona uspravno sjedi za malim stolićem i čita, a Anna se sklupčala poput pospane mačke na sofi dok njezine životinjske oči sablasno gledaju u promatrača slike. Te oči, zatamnjene ugljenom prema najnovijoj modi, sad su slijedile njezin pogled i zaustavile se na platnu. Tad je sve bilo bolje, zar ne? rekla je tiho. Besmislica, Anna presjekla ju je Bettina. Sada je sve mnogo bolje. Samo se osvrni. Sjeti se kaosa poslije rata, straha, bijede. Naravno, imaš pravo promrmljala je Anna. Samo sam mislila... Prekinuo ju je krupan bradati muškarac koji ju je podigao u naručje i zvonko se nasmijao. Mislio sam da ću te ovdje naći, Anna, ali nadao sam se da ćeš na sebi imati jednu od onih zgodnih haljinica koje otkrivaju noge, kakve su žene u grozna stara vremena nosile samo ispod odjeće, a ne u ovoj elegantnoj toaleti. Gert Hoffman lascivno joj je namignuo. Žao mi je što sam te razočarala, Gert rekla je Anna ironično ali mislim da ćeš vidjeti kako je roba lijepo izložena posvuda osim ovdje. Pokazala je zidove. Gert je prezirno puhnuo. Johannesovi zeleni prsti ne mogu dočarati ljepotu originala, uvjeren sam. Bettina je pročistila grlo. Ne znam poznaješ li moju sestru, Bettinu Eberhardt, Gerte, i mojeg šogora Klausa Eberhardta. Gospodin Hoffman i ja odavno se znamo promrmljao je Klaus rukujući se s Gertom. Gert se okrenuo prema Bettini i naklonio, odmjeravajući je. Vrlo mi je drago, gospođo Eberhardt, premda mislim da sam vas već sreo, na nekim Johannesovim platnima. Johannesova slava nas ovih dana sve pretječe. Što to govorite o meni iza mojih leđa? Johannes se iznenada našao uz njih, raščupane kose, ali s besprijekornom bijelom košuljom, kravatom i crnim odijelom. Kao i uvijek, Bettinu je istodbno odbijala i privlačila izravnost tog modrog pogleda, električno polje koje kao da je širio oko sebe. Ništa što ti ne bih rekla i u lice, kao što dobro znaš, Johannes. Bettina se nasmiješila dok ju je ljubio u obraz. Premda je mnogo zabavnije govoriti ti to iza leđa, ti stara propalice rekao je Gert. Ali, čestitam. Uspjeli su za ovu izložbu skupiti nekoliko ne tako loših tvojih slika. Gertove oči su svjetlucale. Da, čestitamo, Johannes oglasio se Klaus. Johannes mu je toplo stisnuo ruku. Onda se zaustavio i pogledao Annu. Na trenutak je zavladao tajac. Bettina je vidjela kako se Anna primiče Gertu kao da traži zaštitu. A onda ju je Johannes obujmio svojim rukama i poljubio intimno i duboko, ne mareći za ostale. Bettina se stresla i odvratila pogled. Imala je osjećaj kao da viri u tuđu spavaću sobu. Tako mi je drago što si došla, Anna čula je kako Johannes mrmlja. Bettina je pogledala Klausa. Na licu mu se ogledala čudna dječačka melankolija. Primila ga je za ruku. Dosta, vas dvoje. Ako nastavite, svi ćemo se početi pariti. Gertov se glas čuo u cijeloj prostoriji. Bettina je porumenjela, čula kako se Anna i Johannes smiju, okrenula se i vidjela da se drže za ruke. Možda je to samo umislila, ali Anna joj je izgledala preobraženo. Nestalo je bljedila. Oči su joj blistale, a kretala se tako graciozno da je privlačila sve poglede. Bettina je odmahnula glavom. Kad bi se samo sva ta moć koju je Johannes očigledno imao i dijelio široke ruke mogla upotrijebiti za nešto korisno. Poslije, kad se gužva malo prorijedila, oni su se iskrali. Johannes je imao ulaznice za godišnji novinarski bal u Zoološkom vrtu. Klaus se izvukao na umor i očinkse dužnosti obećao je pomoći Maxu i Leu oko domaće zadaće. Pretvorio sam se u kućnog čovjeka rekao je Johannesu.
Da mogu, i ja bih odgovorio je Johannes tako ozbiljno da se Bettina iznenadila. Ali, prepustit ćeš nam Bettinu, zar ne? Naravno rekao je Klaus tonom koji ju je podsjetio na stara vremena. Samo mi je poslije vratite. Večeras izgleda odveć zanosno za pristojnu gospođu. Sasvim sam se sposobna i sama vratiti. Bettina se naglo uspravila. Ti si sposobna za sve, Bettina, i svi mi to dobro znamo. Klaus se nasmiješio, a onda, dok je navlačio ogrtač i stavljao šešir, opet se počeo doimati rastreseno. Trebao bi ga češće posjećivati, Johannes, dok si tu promrmljala je Bettina dok su pokušavali zaustaviti taksi. Mislim da mu dobro činiš. Nema više nikoga iz starih mnchenskih dana. Hoću obećao je Johannes, a onda, prije nego što je dospjela išta više reći, već je držao Annu u naručju i gladno je ljubio. Prostrani paviljon bio je pun ljudi. Svi koji su nešto značili u Berlinu tu su se okupili glumice i dramatičari, blijede balerine, filmaši iz studija UFA, diplomati i pisci, znanstveni i akademici, industrijalci. Masa piskarala i pisaca tračrubrika sutradan će izvijestiti o tome tko je što nosio, tko je s kim razgovarao i tko je plesao najnoviji ples uz svirku najnovijeg orkestra. Govorkalo se da tu nastaju i raspadaju se političke i ljubavne veze, sklapaju se poslovi, stječe se i gubi ugled, barem do izlaska sljedeće kolumne. Anna, koja se njihala u jazz ritmu u Johannesovu naručju, za to nimalo nije marila. Osjećala se živom prvi put nakon više mjeseci, kao da joj je s ramena spao golem teret pa se mogla uspraviti, slobodno kretati i gledati ravno pred sebe. Ne bi se moglo reći da je patila od posljednjeg susreta s Johannesom. Ne kao prije. Ovaj put je nastavila živjeti normalno. Mnogi novi doseljenici u Asconu čuli su za njezinu vještinu i gotovo da nije prošao tjedan a da je netko nije zamolio da mu uredi vrt. A i putovala je otišla je u Beč srediti poslove tete Hermine, u Pariz, u Škotsku u posjet Katarini koja je napokon bila trudna. Ali, svakog joj se dana napor ustajanja iz kreveta činio gotovo nepodnošljivim. A i kašalj ju je opet počeo mučiti. Onda joj je Johannes pisao, nazivao je, molio je da dođe na otvorenje, govorio kako je to i njezin trijumf, a ne samo njegov. Znala je da je njezin prvotni otpor lažan, znala da unatoč svemu, ma kako se bojala, nije kadra ne doći nakon što je čula njegov blagi, uvjerljivi glas. I sada je tu, ispunjena nadom dok se smijala u njegovu zagrljaju baš kao da je još školarka koja se nevino upušta u prvu strast. Hoćemo li po piće? Johannes joj je pomilovao leđa i povukao je na rub plesnog podija. A ne, to ti neće proći. Sad je na meni red da plešem sa zanosnom Annom. Gert se odjednom stvorio kraj njih i kroza smijeh je odvukao od Johannesa te započeo složeni niz skokova uz najnoviji ritam. Plesao je lako i precizno unatoč težini, sve vrijeme oponašajući melodramatske grimase zaljubljenog filmskog junaka. Anna je hihoćući slijedila gibanje njegovih kukova. Vidjela je kako se oko njih oslobađa prostor dok su se ljudi odmicali da ih promatraju, čula pljesak kad je Gert izveo osobito složen pokret a onda uzvratila na isti način. Iznenada ju je Johannes zgrabio za ruku i odvukao. Pogled mu je bio crn. Dosta je, Gert promrmljao je. Gert je napravio grimasu i pustio da mu ruka padne oko Anninih ramena dok ih je slijedio. Ne daj da te uplaši svojim mrštenjem, Anna. Malo ljubomore će pojačati njegovu strast. Nije li tako, stari moj? Pusti, Gert. Johannes je bio nabusit. Doista mislim da mi nije potrebna pomoć kad je riječ o anatomiji Johannesovih strasti. Anna se nasmijala svojim starim, slobodnim smijehom i primila Johannesa pod ruku. Imali smo nešto malo vremena da se upoznamo, zar ne, Johannes. On se kratko i oštro nasmijao. To svakako. Glas mu se promijenio. Ali, kad te vidim ovako, nakon nekog vremena, Anna, uvijek se osjećam kao da nam je prvi put. A to je tako rekla je ona Gertu zato što Johannes ima vrlo ekonomično pamćenje. Rekla je to razigrano, smiješeći se. Stvarno? Johannes se iznenadio. Da, stvarno, dragi. Ali, nekih se stvari sjećam. Pomilovao ju je po unutrašnjoj strani nadlaktice gledajući joj lice.
Nekih stvari složila se Anna, nadajući se da ne osjeća pulsiranje koje je probudio u njoj. Kojih to stvari? Prišla im je privlačna žena kratke kose koje se Anna odnekud mutno sjećala, mašući dugim pozlaćenim cigaršpicom. Malo otvorenim sjajnim usnicama poljubila je najprije Annu pa Johannesa. Anna mi kaže da imam ekonomično pamćenje, Renate. S tim se slažem zahihotala je Renate. Usvojeno zaključio je Gert. Anna ih je pustila da se šale dok su se probijali kroz gomilu. Ali, bila je to istina. Voljela bi da i ona ima takvo pamćenje. Ali, ona se svega sjećala. Sjećala se kako se, nakon nade u život u troje u Seehafeu, sve pokvarilo. U panici, ostavila je Lea zbog Johannesa, uplašena da će ga izgubiti upravo u trenutu kad joj je toliko popustio, među ostalim i sklapanjem braka. Vratili su se u Asconu kako bi on dovršio najnoviju seriju slika. Zatim je, u napadaju grižnje savjesti, odjurila po Lea. Pokušat će ponovno. Ali, koliko su god pokušavali, nije uspijevalo. Nakon nekog vremena Johannes se povukao u onu svoju tvdoglavu hladnoću. Prestao je raditi i postepeno je ispunio kuću ljudima anarhistima, narkomanima tako da uskoro nije bilo mjesta na kojem ona i Leo ne bi naletjeli na zagrljena tijela praznih pogleda. Katkad je i Johannes bio među njima. Pobjegla je sa sinom i zaklela se da se nikad neće vratiti. A ipak, kad ju je Johannes preklinjao da dođe živjeti s njim u Mnchenu, ostavila je Lea i otišla, barem do Seehafena. Činilo se kao da će se ponoviti savršenstvo njihovih prvih zajedničkih dana. Johannes je radio i radio, desetke platana, svako snažnije od prethodnog. Čak ju je poticao da provodi tjedne s Leom. Ali, nakon kakvih šest mjeseci, kad se počela osjećati sigurnom u njihovu novom životu, sve se opet raspalo. Johannes je otišao i nije se pojavljivao tričetiri tjedna. Znala je da postoje druge žene. To se više nije činilo tako bitnim. Ono što nije mogla podnijeti bila je njegova potreba da pokuša zaprljati i slomiti i njezin život. I tako, kad se vratio s dva muškarca čiju joj je nadarenost počeo hvaliti, ona je pobjegla, sluteći ponavljanje epizode s Janine. U proljeće je s Leom krenula u Asconu, odlučna da tamo stvori novi život za sebe i svoga sina. Ali, dječak je bio nesretan s njom, tugovao je za Berlinom koji je bio njegov dom, za Klausom, za Bettinom. Kad se jednog dana Johannes bez upozorenja pojavio tamo a dječak postao još teži, povela ga je u Berlin namjeravajući ostati tamo s njim. Ali, Johannes ju je preklinjao da dođe u Seehafen, ponavljao koliko mu je potrebna. I usprkos svemu što joj je govorio razum, ona mu se vratila. Uslijedili su mjeseci blaženstva i ona se opet uljuljkala u vjeru da će to potrajati zauvijek. A onda, kada ono, prije otprilike godinu i pol, Johannes ju je pitao za dopuštenje da dovede mladića koji je htio biti njegov naučnik. Sve se doimalo tako nevinim da je pristala. I u početku je doista bilo nevino. Ali, s vremenom je primijetila da Johannes smišlja situacije u kojima će se ona i Kurt naći nasamo. Na kraju joj je otvoreno rekao kako misli da bi za nju bilo dobro da vodi ljubav s drugim muškaracem, osobito budući da je on više ne želi. U početku je plakala i opirala se. A onda, djelomice zato što joj se Kurt sviđao, djelomice zato što je htjela suočiti Johannesa s boli njegove vlastite gluopsti, djelomice zbog neke vrste umora, spavala je s Kurtom, uselila ga u svoju spavaću sobu i izbacila Johannesa. Mogla je vidjeti kako ga, nakon prvotnog trijumfa, opsijeda ljubomora, ali nije više htjela spavati s njim, pogotovo ne utroje. Onda ju je jedne noći Johannes svladao, uzeo je silom, u vrtu. Zgrozila se i odlučno mu rekla da ode. I otišao je. Otad ga nije vidjela. Veza s Kurtom brzo se raspala. Sad kad je više nije potpirivala Johannesova skrivena želja, pretvorila se u nešto beživotno, poput djeteta koje je pobacila brzo nakon toga. Johannesovog djeteta. U to je bila jednako uvjerena kao što je bila uvjerena da je Leo Brunov. A ipak, sada, u Johannesovu naručju, iako se kristalno jasno sjećala svakog trenutka boli, ta je bol bila bez težine, tek lepetaje ptičjih krila u usporedbi s njegovom nazočnošću. Čudila se samoj sebi, pitala se hoće li ikad razum početi upravljati njezinim postupcima. Čudila se neizbježnosti kojom ga je opet doživljavala kao dar koji je važniji od svega ostalog. Anna, Johannes neki ju je glas probudio iz razmišljanja morate upoznati moga prijatelja, Thomasa Sachsa.
Anna je podigla pogled i ugledala blistavu Bettinu s elegantnim mladim čovjekom. Imao je jedno od onih fino cizeliranih lica koja govore o otmjenu podrijetlu. Ali, Anninu pozornost privukle su njegove oči. Bljeskale su ironijom i procjenjivale ono što gledaju inteligentnom izravnošću, ali u tome nije bilo nimalo nadmenosti, tako da se, čim su se rukovali, ona osjetila viđeno, shvaćeno i prihvaćeno. Thomas je upravo postao urednik u Reinhart Sachs Verlagu i pokušava ma nagovoriti da napišem knjigu rekla je Bettina razgaljeno. Nova žena. Thomas Sachs je dramatično pružio ruke prema Bettini. Tko to može bolje od gospođe Eberhard, koja je njezino utjelovljenje. I to već odavno promrmljao je Johannes. Bettina ga je postrance pogledala i onda se oštro nasmijala. Johannes bi mi predložio naslov Nova starija žena. A on bi odmah zatim napisao svoju autobiografiju pod naslovom Starija nova umjetnost. Touch, gospodine Sachs nasmijao se Johannes. To nije bilo lijepo od mene. Ali, Bettina i ja dugo se poznajemo. Nisam vas namjeravao uvrijediti, gospodine Bahr. Thomasove oči su dobroćudno svjetlucale. Mislio sam to posve ozbiljno. Iznenadile su me reference na Drera, Cranacha i druge stare majstore u vašim djelima, osobito onim iz asconskog ciklusa. Johannes je pogledao mladića s novim zanimanjem. Imate dobro oko, gospodine Sachs. Ni upola tako dobro kao vaše. Sachs se naklonio, ali je istodobno šaljivo gledao Annu, tako da je bilo jasno kako se njegov kompliment odnosi na nju. Gert, koji je negdje pronašao bocu pjenušca i sad im punio čaše, prasnuo je u smijeh. Johannes Bahr će ostati zabilježen u povijesti po ljepoti svojih modela jednako koliko po onome na što su ga nadahnule. Anna je osjetila kako se Johannes ukrutio od bijesa i čvršće je stisnuo, ali progovorio je smirenim tonom. A među njima je Anna daleko najvažnija. Ali, kad bi tu povijest pisala nova žena Bettinine su oči bljesnule ratničkim sjajem morala bi upitati na što si ti nadahnuo svoje modele, Johannes. A to bi bilo teško odrediti, zar ne, Bettina, a kamoli prosuditi? Johannesov je glas bio pomalo leden. Prije rata ti i ja bismo to možda nazvali slobodom, ali sad kad je ona tako lako dostupna na tržištu i kad su neki od nas postali jednako odgovorni kao naši roditelji pogledao ju je zajedljivo morat ćemo jednostavno posegnuti za katekizmom smrtnih grijeha. Da počnemo s pohotom? Bettina se nakostriješila. Anna je uhvatila Thomasov pogled i odmaknula se od Johannesa. Ne znam. Nasmiješila se Bettini. Kao jedna razmjerno nova žena drugoj, mogla bih toj povjesničarki reći da je Johannes mene nadahnuo da učinim nešto. Možda unatoč samome sebi. Vidjela je kako ju je Johannes zgranuto pogledao, kao da se sprema za najgore, i kako se Bettina ukočila. Mogla im je pročitati misli. Očekivali su priznanje o intimnom životu. Anna se nasmijala. Nisu pogriješili. Mogla im je reći da je Johannes u njoj probudio strast, donio joj svijest o daru vlastitog tijela. Nedvojbeno će umrijeti od toga, ali barem je to imala, a to nije malo. No nije sad na to mislila. Anna ih je redom ironično pogledala. Johannes me naveo da slikam, znate, poticao me, najprije u ulju a onda u nečemu mnogo jednostavnijem cvijeću i grmlju, penjačicama i kamenju, najstarijim elementima. Johannes ju je primio za ruku i stisnuo. A ja mogu posvjedočiti da su Annini vrtovi jednako raskošni kao i njezina velikodušnost. Onda mora da su doista vrlo lijepi promrmljala je Bettina. Vrt nove Eve... Moj popis je večeras sve dulji i dulji. Thomas Sachs se nestašno nasmiješio Anni. Zatim se naklonio i okrenuo Bettini Hoćemo li plesati? Ona je vedro kimnula, pa ju je odveo. Dok ih je promatrala, Anna je zapazila da ga Bettina gleda pogledom koji je obično upućivala sjedokosim profesorima. Mislim da Thomas Sachs uči Bettinu kako biti mlada nova žena šapnula je Johannesu. Slijedio je njezin pogled i nasmijao se. Bettina me nikad ne prestaje iznenađivati. No, osjećam li to trunku ljubomore prema tvojoj neukrotivoj starijoj sestri? Možda. Anna se skrušeno nasmiješila.
Morat ću se, dakle, ponašati kao mladić. Povukao ju je na plesni podij, stavio ruke na njezine kukove, privukao je i počeo se njihati. Volim te, Anna. Više nego ikoga na svijetu. Pogledao joj je u oči. To znaš, zar ne? Unatoč svemu. Poljubio ju je. I unatoč svemu, ona je znala da je to istina. Znala je također da za Johannesa ljubav nema mnogo veze s običnom, svakodnevnom srećom. Ali, na trenutak, dok se rastapala u njegovu naručju, to joj je bilo jednako nevažno kao i pomisao da bi već sutra mogla umrijeti. Leo Adler stajao je pred teškim tapeciranim vratima koja su vodila u prednji salon kuće u Grunewaldu. Oklijevao je. Čuo je ženske glasove, jedan oštar i jasan, siguran u ono što govori, a drugi nejasan i tih. Gurnuo je ruke u džepove. Glatki je kamen bio tamo njegova ga je tvrdoća smirivala. Za tren oka mogao bi ga staviti u praćku koju je držao u drugom džepu, naciljati i lansirati projektil. Fijuuu, tras! Kao mladi američki ratnik u romanu Karla Maya koji je čitao. Onda bi glasovi utihnuli. Nastala bi tišina. Volio je tišinu. Kad je sjedio kraj prozora i gledao van, imala je vlastite zvukove smijeh pataka dok su slijetale na jezero, šuškanje vjeverica dok su se ganjale po granama hrasta. Ali, ne zimi. Zimi se čulo samo pucketanje leda i lomljenje grančica. I katkad poneka nemirna ptica. A ti su ih ženski glasovi odveć lako prigušivali. U toj kući uvijek ima toliko ženskih glasova. Prigušivali su i njegove snove, o tome kako će postati brat po krvi Oku sokolovom ili Chingachgooku u djevičanskoj šumi, ili časnik, vojnik u pruskoj gardi, spreman na bezbrojne pustolovine i neizmjerno hrabar. Leo je posegnuo za kvakom, prtljao oko nje a onda se sagnuo i pogledao kroz ključanicu. Bile su tu, Bettina i Anna. Anna i Bettina. Stricu Klausu ne bi bilo drago da ih pogodi praćkom. Nije volio ozlijeđivanje i ubijanje. A Leo je volio strica Klausa, volio ga najviše od svih. Mnogo više od onog groznog čovjeka za kojeg se udala njegova majka, koji mu nije otac. Iako je Klaus katkad bio odveć blag i nije shvaćao stvari. Primjerice, nije shvaćao Lea kad bi se razbijesnio, razbijesnio tako jako da mu se sve zamutilo pred očima pa je morao vrištati ili pobjeći u šumu. Naljutio se prije samo nekoliko minuta, kad mu je stara Martha rekla da mora prestati čitati i sići u prizemlje. Ali, ne toliko da ne bi mogao otvoriti vrata i naciljati praćkom ravno u majčina prsa. Majke. Bettina mu je nedavno rekla Imaš sreće, Leo. To je kao da imaš dvije majke. Svoju pravu majku i mene. Jesi li ti onda moja kriva majka? upitao ju je i ona se nasmijala, rekla Ne, ja sam tvoja prava teta pa je nastavila objašnjavati, s previše riječi kao i uvijek, tako da je prestao slušati i samo poželio da uopće nema majku. Ni onu koja previše govori ni onu koja previše dodiruje. Ali, onda je spomenula Corinne, pa ju je počeo ponovno slušati. Ima sreće, govorila je Bettina, jer ima dvije majke, dok Corrine nema nijednu, a nema ni oca. Zato će ostati kod njih i oni će biti njezina obitelj. Leo nije želio biti ničija obitelj, osobito ne Corinneina. Uazila je u njegovu sobu bez kucanja, svojim je prljavim prstima dodirivala njegovo kamenje, njegovu zbirku metaka, ptičje perje koje je pomnjivo složio u oblik indijanske perjanice i smijala mu se. Imala je ružna kvrgava koljena i rasle su joj grudi i svi su prema njoj bili tako ljubazni, osobito Max, čak i kad je govorila gluposti, a to je činila svaki put kad je otvorila usta. Kad poraste, uskoro, pobjeći će u Ameriku i živjeti sam u šumi, bez obitelji, kao Hijavata ili Winnetou. Tamo će biti mirno, tako mirno da će čuti kako zmije gmižu kroz visoku travu. Leo. Vrata su se naglo otvorila i Leo se sudario s Bettinom. Tu si. Baš sam krenula po tebe. Pogledala ga je na trenutak s neodobravanjem, a onda se nasmiješila. Opet si sanjario. Dođi i poljubi majku. Povela ga je kroz sobu. Leo je gledao u pod. Zlatno drvo. Ulašteno. Tvrdo, tako da je čuo kako odzvanjaju njegovi koraci. A onda mekši sag s uzorcima kojima nikada nije uspijevao naći ni početak ni kraj. Ako se usredotoči na uzorke, možda nekako podnese onu vlažnu ruku na svojoj kosi i vratu. Ali, ona mu je podigla bradu. Bože, kako si opet narastao. Stisnula ga je uza se pa je osjetio onaj jaki, truli miris koji ga je gušio. Oteo joj se i onda vidio one njene oči, tužne oči koje kao da uvijek nešto traže od njega, oči kao u tužnog šteneta. Kad bi je samo smio udariti i otjerati, prisiliti da prestane od njega tražiti nešto što
joj on ne može dati. Došla sam na samo nekoliko dana, Leo, pa sam mislila da bismo danas mogli zajedno izići, na kolače ili sladoled, i popričati. Nisam gladan rekao je Leo zlovoljno. Leo ukorila ga je Bettina. Ne, ne, pusti ga. Majčin je glas bio saharinski sladak. Možda onda u šetnju oko jezera. Vani je lijepo. Htio sam dovršiti knjigu. Idi po kaput, Leo, i nemoj da sam više čula takvu drskost. Bettina je bila odlučna. Leo je brzo izišao iz sobe. Mrzi me čuo je kako Anna jeca dok je zatvarao vrata. Ma ne, samo je sramežljiv. Svi su oni takvi u toj dobi. Nije mu još ni osam godina, a dugo te nije vidio. Leo je opipao svoju praćku. Vani je bilo vedro. Sunce je bacalo sjene na tanak sloj snijega koji je škriputao dok su hodali. Vidio je njih dvoje na tlu, kao goleme mršave divove. Ako ode samo malo ispred nje, bit će jednako visok kao ona. I viši. Nasmiješio se. Stavila mu je ruku na rame, ali jedva ju je osjećao kroz debeli kaput. Ovaj put nije bilo tako grozno. Nije se pretapao u nju, nije nestajao. Kaput mu je bio debeo, koža tvrda. Bilo je u redu. Kako je u školi? upitala je. Dobro. Samo dobro? U daljini je hladno blistalo jezero. Stresao je njezinu ruku i potrčao prema njemu. Potrčala je za njim, zaustavila ga, nasmijala se. Sad već stvarno brzo trčiš. Bettina mi kaže da si se učlanio u organizaciju za mlade. Sviđa ti se to? Kimnuo je. U proljeće idemo na logorovanje rekao je. To zvuči odlično. Gle, eno strica Klausa. Pokazao je prstom. Wolfi je s njim. Nisi još upoznala Wolfija. Max ga je doveo kući. Imao je ozlijeđenu šapu, ali sad mu je bolje. Odjurio je. Anna ga je promatrala. Bio je tako lijep, s gustom plavom kosom, velikim bademastim očima sa žutim točkicama, istim kao njezine. Od toga ju je zaboljelo srce. Išla je za njim, vidjela kako je zaronio lice u pseće krzno. Činilo se da je sretan, pomislila je, samo kad ona nije tu. Anna, tako mi je drago što te vidim nasmiješio joj se Klaus. Ovo je Wolfi. Na Klausovu zapovijed, pas joj je pružio čupavu zlatnu šapu. Zapovijeđeno mi je da čekam ovdje još točno jednu minutu Klaus je pogledao na sat a onda Wolfi i ja idemo tražiti Maxa i Corrine. Hoćeš s nama? Da odgovorio je Leo umjesto nje. Mogu li ga ja voditi za uzicu? Klaus je kimnuo gledajući na sat. Pet, četiri, tri, dva, jedan. Idemo! Nađi Maxa rekao je Leo Wolfiju. Pas je onjušio tlo i onda, na dječakovo oduševljenje, pojurio uz strminu. To nam je najnovija igra. Klaus se nasmiješio. Jedan od njih se izgubi u šumi, a Wolfi ga mora naći i spasiti od smrzavanja. To je bila Leova ideja. Čitao je o Divljem zapadu. Nije li to pomalo opasno? pitala je Anna zabrinuto. Mislim da nije. Uvijek odu dvoje, a za deset minuta nemogu otići predaleko. Veselo se nasmijao. Nije to pravi Divlji zapad, Anna, čak je manje divlje nego u Seehafenu. Vjerojatno imaš pravo. Doimala se sumnjičavo. U daljini, na vrhu brijega, šuma je bila tamna i turobna. Navukla je ogrtač čvršće oko sebe. Brzo su slijedili Lea i psa. Dječak bi povremeno ispustio indijanski krik i zaplesao neki čudan ples, a onda bi opet pustio da ga pas vodi. Sustigli su ga na rubu šume. Wolfi je marljivo njušio tlo. Odjednom je zalajao i pojurio, vukući presretnog dječaka za sobom. Našao ih je, našao ih je! vikao je Leo posrćući između stabala, preskačući slomljene grane. Ali, pas se iznenada zaustavio. Naćulio je uši, onjušio zrak i onda opet tlo. Činilo se da je zbunjen. Sad je sporije krenuo u gustu šumu, tamnu unatoč sunčevim zrakama. Iznenada je ponovno počeo lajati i glasno režati. Leo je viknuo Našli smo te, Max. Iziđi. Maaax!
Ali, nije bilo odgovora. Wolfi je uzbuđeno zalajao i potrčao prema guštiku božikovine. Kopao je šapom po tlu. Suho je lišće letjelo na sve strane, s njim i zemlja pomiješana sa snijegom. Anna je vidjela iznenađenost na Leovu licu. Potrčala je ispred Klausa, a onda se naglo zaustavila. Ondje je, napola izložena na tlu, ležala žena kose pomiješane sa zemljom i lišćem, lica smrznutog u izraz bolnog iznenađenja, crvenih usnica, odveć crvenih na pozadini blijedog lica. Anna je vrisnula. Zakopala je lice u ruke, čula korake, glasove. Tu smo, tu smo. Niste nas našli. Što se dogodilo, Wolfi? Pogledajte što je našao. Oh. Mrtva je. Ubijena. Leov glas. Kao u snu. Anna, Anna. Klausov je glas bio oštar. Maknuo joj je ruke s očiju. Povedi djecu kući. Nazovi policiju. Ja ću ovdje pričekati. Ugledala je Maxa i tamnokosu, krhku djevojčicu, očiju raširenih u čudu. A Leo je i dalje zurio u onu ženu. Na usnama mu se vidio mali oduševljeni osmijeh. Stresla se. Dođite, svi. Čula je da joj je glas kreštav. Idemo rekla je odlučnije. Ja ću ostati s tobom, striče Klaus. Leo je i dalje zurio. Ne, pođi s Annom, brzo. Leo. Anna mu je pružila ruku. Opirao se. Hajde, Leo. Brzo, moramo po policijiu. Max je to izgovorio važno i povukao Lea za ruku. Morat će ti postavljati pitanja. Hajde, Corrine. Brzo. Leo je dobacio čežnjiv pogled mrtvoj ženi. Izgleda tako mirno, pomislio je. Tiho i lijepo. Lijepo i tiho. Dopustio je da ga bratić odvede. Bettina je dala djeci po šalicu vrućeg kakaa i kolače, a onda je sebi i Anni nalila čaja. Nazvale su policiju i čekale da se Klaus vrati. U kaminu je pucketala vatra. Wolfi i ja smo je našli ponavljao je Leo važno po četvrti put. Znam, mili promrmljala je Bettina. Kakav je to morao biti šok. Corrine, lica gotovo jednako blijedog kao u mrtve žene, upitala je Mislite da je ubijena? Naravno da jest. Leov je glas zvučao pobjedonosno. To ne možeš znati, Leo. Ne možeš biti siguran rekao je Max tiho. Njegovo bistro, inteligentno lice doimalo se zabrinuto dok je gledao svoga bratića. Max ima pravo rekla je Bettina, ali ne oštro. Izgledala je kao da je ubijena uporno je tvrdio Leo. Izgledala je kao pokvarena žena. Anna ga je pogledala u oči. Onako uzrujanoj, činilo joj se da osuđuje nju. Ni to ne možeš znati, Leo promrmljala je. Naravno da ne možeš. Bettina je ovaj put bila odlučna. Isto je tako mogla pasti, slomiti nogu i umrijeti od hladnoće. Čuli su kako se otvatraju vrata pa je Bettina poskočila. E pa, ja mislim da je bila pokvarena i da je ubijena ponovio je Leo tvrdoglavo, premda tiše. Ovaj put je gledao Corinne. Kao ona žena u novinama. Prestani zastrašivati Corinne ukorio ga je Leo. Anna je pomislila kako se Max, iako mu je samo deset godina, ponaša kao da je stariji od Bettinine najnovije štićenice, stariji od svih njih. Djevojčica se rasplakala. Anna ju je zagrlila i potapšala po ramenu. Sjetila se kako joj je Bettina ispričala da je Corinneina majka umrla prije samo nekoliko mjeseci. Bettina je inače redovito obilazila stambenu zgradu u kojoj je živjela, pa ju je spasila da je ne pošalju u sirotište. Ne brini se, Corinne, Bettina sigurno ima pravo rekla je djevojčici. Bettina se vratila s Klausom. Što ti misliš, striče Klaus? opet se javio Leo. Ti si već vidio mrtvace. Je li ubijena? Nisam je pregledao. Klaus ih je sve pogledao suznim očima. To nije moj posao. Policija ju je odvezla. Hoće li nas doći ispitivati? upitao je Max. Možda. Ali, mislim da sam im već rekao sve što znamo. Leo se doimao razočaranim.
I neko vrijeme nema više šetnje po šumi. Zašto? upitao je Leo. Ogradili su je zbog istrage. Anna se stresla. Ubrzo odlazi, a Leo će njezin posjet pamtiti po mrtvoj ženi. Znam što ćemo. Pokušala se vedro nasmiješiti, ali joj baš nije uspjelo. Moramo zaboraviti tu neugodnost. Zašto vas ne bih odvela u kino? Imam automobil. I čini mi se da sam vidjela reklamu za novi film Charlieja Chaplina. To bi bilo odlično, teta Anna, zar ne, Corinne, Leo? rekao je Max. Obožavam Charlieja. Leo ju je sumnjičavo pogledao. Hoćeš li mi dopustiti da se igram na vozačkom mjestu i da trubim? Anna se nakesila. Da, Leo, u povratku. I hoće li biti mnogo mrtvaca u filmu? Nadam se da neće. Anna se trudila da ne zadrhti dok ga je gledala. Smrt nije osobito lijepa. Naš učitelj kaže da je smrt prekrasna, da je prekrasno poginuti za ono u što vjeruješ. Ali je morao biti živ da to kaže. Pokušavajući napraviti razigranu grimasu, Anna je Leu navukla kapu preko očiju. Tvoja majka je potpuno u pravu. Bettina je sad zvučala strogo. U ovoj kući neće biti takvih besmislica, Leo. Već sam ti rekla. To je najveći problem ove zemlje. Razdraženo je mahnula glavom. Učitelji vam pune glavu romantičnim bljezgarijama. Umrijeti zbog nečega u što vjeruješ nije nimalo lijepo. Upamti to, Leo. I reci svojem učitelju da sam ti to rekla. U prošlom su ratu milijuni ljudi poginuli zbog nekakve napuhane ideje i u tome nije bilo ničega lijepog. Razumiješ li me? Samo su izgubili život. Leo ju je tvrdoglavo gledao. Gospodin Reichler im nije tako govorio, a on mu se sviđao, vjerovao je njegovim pričama o ratu. On je, na kraju krajeva, bio u ratu, bio je ranjen, dobio je medalju. Bettina nije. Razumiješ li me? ponovila je Bettina. Pusti ga, Bettina, on je još dijete promrmljala je Anna. Djeca moraju naučiti jasno misliti bila je uporna Bettina. Dakle, Leo? Oštro ga je gledala. Max i Corinne su se premiještali s noge na nogu. Ako me ne razumiješ, reci mi što misliš pa možemo raspravljati o tome. Leo je gledao svoje cipele. A onda, kao da je iznenada shvatio, podigao je zlatnu glavu i pristojno rekao Razumijem, teta Bettina. Prije nego što je Bettina uspjela progovoriti, uplela se Anna. Moramo požuriti ako želimo stići na vrijeme u kino. Izvela je djecu iz kuće i brzo ih utrpala u automobil. Leo je sjedio kraj nje i smiješio se. Zapravo je tako lako, pomislio je. Bilo je dovoljno da laže. Da im nikad ne kaže što zapravo misli. Mora samo lagati i smiješiti se. Onda će oni zašutjeti. To je oduvijek znao. Ne smije zaboraviti. Kasnije te večeri, dok je Anna ležala uz Johannesa na velikom hotelskom krevetu, razmišljala je o događajima toga dana. Počela je pričati Johannesu o tome, ali onda su vodili ljubav i to ju je prekinulo. Kako je dobro opet biti s njim, dodirivati ga i čuti njegov glas. To je možda bila pomalo zaboravila, koliko voli razgovarati s njim, vidjeti kako njegova inteligencija osvjetljava dnevne događaje. Ali, misliš li da je Bettina imala pravo kad je bila tako oštra prema Leu? upitala ga je sada. Prstom je pratio liniju njezine dojke kao da je iznova otkriva i istodobno pamti. Ne znam promrmljao je. Njezin je način da o svemu raspravlja. I ne griješi u tome. Ako dječaka šopaju glupostima, netko mu mora pokazati pametniji pristup. Ali, on je još tako mali. I to je učinila baš danas, kad je našao onu mrtvu ženu. Anna se stresla pa ju je Johannes zagrlio i privukao sebi. Mislim da djeca nisu baš tako krhka. I zanima ih smrt zanima ih odakle stvari potječu, kamo idu. Njegov je otac, na kraju krajeva... Prekinuo se. Možda je bolje otvoreno razgovarati, makar i u svađi, nego sve držati u sebi. Zagledao se u prozor zakriven teškim, tamnim zavjesama. Sjećam se da sam ja razmišljao o smrti kad sam bio mali napravio je grimasu i okrenuo se prema njoj a sigurno si i ti, kad ti je umrla majka. Anna je to ostavila za kasnije razmišljanje. Na trenutak je šutjela. Znaš, ta žena u šumi me podsjetila na nekoga. Upravo mi je sad sinulo. Stresla se. Ali,
to ne može biti ona. Podsjetila me zbog usta, zbog blijedog, napaćenog lica. Da. Turobno se zagledala u prozor. Tko? upitao je Johannes blago. Nisam ti nikad pričala o njoj. Pogledala ga je u oči. Zapravo je i ne poznajem, ali prvi sam je put vidjela na Bruninom sprovodu. Plakala je. Kao i ja. Da? Johannes se doimao iznenađeno. Anna se sjetila da mu nikad nije govorila o Bruninoj smrti, o sprovodu, o bilo čemu povezanom s time. Čudno da to sad može, nakon toliko vremena. Da. Nisam je poznavala i činilo mi se čudnim, premda inače nisam mnogo zapažala, što ta neznanka toliko plače, a nije mi ni prišla. A onda kad je ono bilo? Prije dvije godine, možda više. Dobila sam pismo u Seehafenu, od žene koja mi je napisala da je bila Brunina prijateljica i da je sad u neimaštini i ne zna kome se obratiti. Bih li joj pomogla? Ne znam zašto, ali kad sam pročitala pismo, odmah sam pomislila na neznanku sa sprovoda. Shvaćam promrmljao je Bruno. Ljubavnica. Kako znaš? nasmijala se Anna oštro. Nisam se jučer rodio, draga moja. Pomilovao joj je ruku. I? Da, bila je to, premda mi to nikad nije izričito rekla. Našle smo se u Beču. Dala sam joj novac, trebala sam joj dati i više, iako nije tražila. Ona žena, danas... Anna je zarila lice u ruke. Mislim da je možda imala dijete promucala je i obrisala suzu s obraza. Svidjela mi se. Držala se dostojanstveno iako je bila u teškoj situaciji. Da mi je barem Bruno rekao za nju. Možda bi stvari među nama bile lakše. Što, sad odjednom odobravaš ljubavnice? upitao je Johannes ironično. Pogledala ga je. Na licu joj se vidio oprez. S Brunom nije bilo isto, Johannes. Ne mogu ti to objasniti. Ja... Zadrhtala je počela plakati. Mi nismo, nismo... Pomilovao ju je po kosi. Znam, Anna. Mislim da znam. Prekrio ju je svojim tijelom i ona se izvila prema njemu, tražeći potvrdu njegove puti. Uvijek te tako jako želim, Johannes promrmljala je. Tako jako. A ipak si me kadra napustiti? Prstom joj je milovao lice, pratio njegove čiste crte. Ne zato što te ne želim. Usnice su joj zadrhtale. Nježno ju je poljubio i pogledao u oči. Muškaraci su zvijeri, Anna, pokvarene zvijeri koje posežu za anđeoskim visinama. Katkad najviše štete nanesu baš tim posezanjem. Pomilovala ga je, tek napola svjesna njegovih riječi, ali one kao da su ugasile njegovu strast. Mislim da si malo prestrog rekla je nakon nekoliko trenutaka. Možda. Maknuo se s nje, uzeo cigaretu. Na licu mu je bila sjena. Umoran sam. Sve te čestitke od ljudi koji su donedavno pljuvali po meni. Teško je biti čak i umjereno uljudan, što Flechtheim očekuje od mene. Anna se nasmijala. Prednosti slave. Znaš, danas su mi ponudili mjesto u Dresdenu. Dobro mjesto. I? Odbio sam, dakako. Nisam stvoren za studente. Oprezno ju je pogledao. Odlučila se nasmiješiti. Sudeći po tome kako si se ponio prema posljednjem, mislim da imaš pravo. Začuđeno ju je pogledao. Dakle, oprostila si mi? Razmišljam o tome rekla je ironično i primila ga za ruku. Ispričaj me na trenutak, Anna. Skočio je s kreveta. Promatrala ga je, njegov visoki lik, i dalje vitak unatoč godinama vidjela je kako nešto traži po ormaru, uzima mali paket iz džepa ogrtača, odlazi u kupaonicu. Nakon nekoliko trenutaka vratio se i zavukao u krevet kraj nje. Uzimaš nekakav lijek? upitala je blago. Moglo bi se tako reći. A onda, vidjevši kako se zabrinula, nasmijao se. Dođi ovamo, Anna, dođi bliže. Rukama je prelazio preko njezinog tijela. Dopusti mi da te volim onako kako zaslužuješ, draga. Kad je zora provirila iza rubova zavjesa, on ju je još ljubio. Anna je pomislila kako on očigledno misli da ona mnogo zaslužuje. I od toga se osjećala vrlo sretnom. U podne sljedećeg dana krenuli su iz Berilna za Mnchen u Johannesovom novom mercedesu. Kao i uvijek, i unatoč trenutačnom uzbuđenju u gradu, Johannesu je bilo drago
što odlazi iz mjesta koje nosi neizbrisive tragove njegova djetinjstva. Jedva je čekao da iziđu iz najudaljenijeg predgrađa. Stavio je nogu na papučicu, pustio da automobil poskoči kao velika mačka i pojuri. Iz kuta oka vidio je da je to i Annu uzbudilo. Na trenutak je ponovno izgledala kao onaj impulsivni djevojčurak koji je tako davno upoznao. Da, i to je djelila s njim užitak u brzini. On je obožavao osjećaj slobode i razgaljenosti, brze promjene zbog kojih je svijet izgledao kao kaleidoskop ploha, kutova i boja. Osjećaj da si zatvoren u željeznoj zvijeri koja prede i skače na najmanji dodir, a ipak si u stalnoj opasnosti, osjetila budnih na najmanju kvrgu ili krivinu na cesti i nazočnost drugih. Bilo je to kao lekcija iz smrtnosti, užitak pomiješan s rizikom, kockanje sa sudbinom, obilje osjeta stalno na rubu vlastita uništenja. Brzina je slatki, spokojni okus samoga života, ali doživljen u blizini smrti. Dosad se nije s njom tako vozio, s daljinom otvorenom pred njima naizgled do vječnosti. Kako ima sreće. Nije očekivao da će mu se vratiti, ne nakon prošlog puta. A ipak se vratila, premda pomalo sa strahom. Ali, i on se bojao. Imao je osjećaj da je pobijedio unatoč lošim izgledima. Kocka. Kao kad sad prestiže auto pred sobom, nesiguran što je pred njim. Kad bi samo ovaj put uspio spriječiti onaj osjećaj izblijedjelosti koji bi ga obuzeo kad bi zajedno proveli dulje vrijeme, onu snažnu, gotovo demonsku potrebu da stvara iznova, da osjeti nešto novo i da je pritom kazni i uništi. Anna je odbijala njegove ljubavne igre, čak mu je prkosila kad je bila riječ o njegovu ocu. Uvijek je bila svoja, potpuno, raskošno, raskrinkavajući njegove prohtjeve i manipulacije. Zato ju je morao kažnjavati. Ali, upravo se zato uvijek i vraćao, uvijek je ponovno želio. Njezina strast je bila njezina strast i ona ju je velikodušno darivala. Nije skrivala bol, nije lagala o tome. Bila je cjelovita. Jaka. Jača od njega. Slobodnija. I žedno bi je pio, ali pritom i popio. Johannes je toga bio svjestan. Kad su bili razdvojeni, to ga je progonilo njezin duh, njezina odsutna nazočnost nagrizali su ga, iz osvete, uzimajući malo, pa više i tako sve dok više ne bi ništa ostalo i dok je ne bio morao ponovno piti. Najprije polako pa sve brže i brže dok se ne bi zasitio. Tada bi uvijek iznova nastajale nedaće. Kad bi se zasitio, više nije bio on. To njegovo ja uvijek je bilo gladno, uvijek je žudjelo. Poput mačke lutalice u mračnim uličicama. Zato nije mogao ostati s njom u onom raju koji je stvorila za njih u Asconi njezinom utjelovljenju dobrog, prirodnog života. Osjećao se ulovljeno, kao debeli čovjek zarobljen u zelenom i zlatnom kavezu, nestvarno. Svijet je u Asconu dopirao samo kao daleki šapat, i premda više nije osjećao žarku želju da ga mijenja, i dalje mu je bilo potrebno da bude uronjen u njegovu ružnoću, prljavštinu, korumpiranost. To je bila valuta stvarnosti. To je pokretalo njegov rad. To i glad za drukčijim, novim, ekstremnim. Žudnja, katkad i nasumična. To ga je držalo. Ali, sad je želio samo nju. Naglo je zakočio, odgovorio na pitanje u njezinim očima dugim poljupcem, zamalo vodio ljubav s njom tamo, na zemljanom odmorištu uz cestu. Ali ne, bit će uzbudljivije čekati i hraniti apetit brzinom. Ponovno je upalio motor, osjetio kako je živnuo, stavio ruku na njezinu nogu, ispod kaputa, ispod mekane haljine. Toplo, čvrsto meso. Privukao ju je bliže, osjetio njezine prste na bedru. Možda se ovaj put to neće dogoditi. Možda će ovaj put naći onu finu ravnotežu artista na žici, uvijek na rubu pada ali nikad sasvim. Da, to bi bilo idealno. Kao i ova vožnja, prebrza, na rubu provalije. Ako se samo bude mogao svladati. Katkad tijekom prošle godine, kad bi uzeo previše droge najprije zato što se bol vraćala, a onda jednostavno zato što mu je zasljepljujuća jasnoća ili gusta magla koju je izazivala bila draža od monotone svakodnevice imao je osjećaj da je cijela zemlja na rubu provalije. Osobito ga je progonila jedna vizija. Počeo ju je slikati kako bi je odagnao. Golema svjetina upravo je izmilila iz smrdljive provalije, centimetar po centimetar, prljavih nogu oslonjenih na glave onih ispod, krvavih prstiju prljavih od zemlje. A sad su jedva održavali ravnotežu na blijedoj, uskoj traci ceste. Dođe li do ikakvog nemira, ikakvog gubitka kontrole, past će u zjapeću provaliju na drugoj strani. Taj drugi kanjon nije nalikovao svojem uzburkanom susjedu. Primamljivao je tvrdim, ledenim sjajem, odzvanjao mu čistom visokom čežnjom uvertire Parsifala, ali znao je da bi ih njegove dubine nepopravljivo razbile.
Mogu li ja malo voziti? Čuo je Annin tihi glas kao iz velike daljine. Da, da, naravno. Usporio je, stao na prvom odmorištu i gledao kako se smiješta na vozačko sjedalo, samopouzdano kreće i vozi brzim i sigurnim pokretima od kojih se zarumenjela. Da, Anna bi se bez teškoća kretala uskom trakom. Njoj može vjerovati. Osim ako bi je tko drugi gurnuo, ledeni je kanjon nimalo ne bi privlačio. Johannes je napola sklopio oči i zagledao se preda se. Osjećao se sigurnim, kao da je automobil čahura stvorena od njihovih tijela, topla i zaštitnička. Zaboravio je tu laku, smirujuću toplinu. Klima je prošle godine dovodila na rub očajanja. Živci su mu bili slabi. Vjerojatno ga je zato progonio glas onog ludog malog poručnika. Kad je Anna bila uz njega, glas nije bio tako prijeteći nego tek komedija na dalekoj pozornici. Bilo je to netom pošto se vratio u Mnchen u veljači 1924. godine. Njegov prijatelj, novinar koji je pisao za Times pitao ga je želi li poći na suđenje putschistima u staroj vojnoj školi u Blutenbrugstrasse. Njihov veliki junak, Ludendorff osobno, bio je optužen. To je obećavalo spektakl. Johannes je pošao s njim kao što bi pošao na pivo. I tamo je, među deset zatvorenika, vidio starog znanca iz vojne bolnice, malog poručnika žute puti s napasnim glasom. Sam puč mu je promaknuo, nije bio tu, nije znao da je taj isti Adolf Hitler bio jedan od vođa. A sad je bio tu i držao beskrajne govorancije, udvarao se podjednako sudu, promatračima i predstavnicima svjetskog tiska, izvrtao riječi tako da se istina pretvarala u laž, a laž u istinu. Sva je pozornost bila usmjerena na njega dok se proglašavao revolucionarom protiv revolucije, razaračem marksizma nijekao je da može postojati veleizdaja protiv veleizdajnika i 1918. isticao svoju sudbinu rođenog diktatora. Pozivao se na vječni sud povijesti, a ne na jato glupih sudaca, koji će presuditi tim hrabrim ljudima i njemu, koji su željeli samo dobro svome narodu i Vaterlandu, koji se žele samo boriti i poginuti. Johannes je imao viziju snažnu poput halucinacije. Na optuženičkoj klupi sjedilo je novo izdanje njegova oca, ponovno rođenog, demokratiziranog, populariziranog u ozbilnog klauna koji svoj govor izgovara demagoškim žarom. To su zacijelo vidjeli i suci jer su pučieste osudili na najblažu kaznu, dok su njegove prijatelje prije nekoliko godina tretirali kao podivljale zločince. Johannes. Annin blagi glas rastjerao je histrionski nastup malog poručnika u njegovoj glavi. Zaustavila je automobil pred starinskom seoskom gostionicom. Mislila sam kako bi bilo dobro da se odmorimo. Izgledaš umorno. I jesam umoran, Anna. Primio ju je za ruku i ozbiljno je pogledao, kao da ne može sasvim povjerovati da je doista tu. Što god se dogodilo, Anna, molim te upamti da je sada i ovdje Johannes Bahr neizmjerno zahvalan za tvoju nazočnost. Na trenutak ga je čudno gledala, a onda mu je raskuštrala kosu. Nisam te namjeravala ostaviti, Johannes, barem zasad. Odveć sam gladna. Nasmijala se svojim starim raskalašnim smijehom. To ga je razvedrilo, ušutkalo onaj drugi glas, dalo mu nadu. U njih, ako ni u što drugo. TRINAEST 1931. Kad je Leu Adleru bilo četrnaest godina, njegove su sanjarije bile prepune blještavih slika junačkog samožrtvovanja. Bio je u gustoj šumi kroz koju je tekao planinski potok. Jutarnja magla dizala se s vode dok je tlo pod njihovim nogama još bilo prekriveno tankim slojem mraza. Prevalili su oko osam kilometara i prešli rijeku preko rasklimanog mosta koji je odavno ostao iza njih. Naprtnjače su im bile teške na leđima, ali ramena su im bila ravna a glave visoko podignute kao u drevnih vitezova koji hrabro kroče u bitku. Ravno pred njim bio je Gerhardt, njihov vođa, sir Gerhardt, viši od ostalih, uspravnijih ramena, svijetloplave kose blistave na suncu, čvršćeg glasa koji je skladno pjevao njihovu pjesmu. Leo je stupao i pjevao, usklađujući glas s vođinim. Naprijed, naprijed, naprijed, Mladost za opasnost ne zna Naša je zastava veća od smrti... Za Gerhardta bi sve učinio, spremno bi ga slijedio bilo kamo, umro bi za njega kad bi to zatražio, makar samo zato da ga na trenutak pogleda kao sinoć, kad su
svi sjedili oko logorske vatre i slušali priču o teutonskim vitezovima koji čuvaju čistoću svoje domovine od neprijatelja s istoka. Leo je pobjedonosnim tonom otpjevao refren. Gerhardt se iznenada okrenuo i zapovjedio im da stanu. Zastava. Gdje je njihova zastava s orlom i mačem? Zaboravili su je u taboru. Netko će morati po nju. Ima li dobrovoljaca? Leo je odmah iskoračio. Ali, neće se vratiti istim putom, kroz šumu i preko mosta. Ne, to bi predugo trajalo. Umjesto toga, bacit će se u ledenu rijeku i pretrčati ostatak puta. Čas posla! Brzo je zbacio debeli pulover, košulju i hlače,ostajući samo u gaćicama. Osjetio je poglede drugih dječaka, Gerhardta. Baš je dobro što su mu mišići očvrsnuli od svakodnevne gimnastike i hladnih kupki. Bacio se u ledenu vodu. Ledena hladnoća kao da ga je ugrizla, udarila, ostavila ga bez daha. Ali, otplivao je na drugu stranu uzdignute glave, popeo se uz strmu obalu, trčao usprkos borovim iglicama i češerima na tlu i granama koje su ga udarale po tijelu. Zastava. Podigao ju je u zrak dok se probijao natrag kroz uzburkanu, ledenu vodu i ponosno je pružio njihovom vođi. Dječaci su glasno uzviknuli u znak odobravanja. Dobro si to obavio, Adlere. Gerhardt je to izgovorio lakonski, gotovo otresito. Ali, njegove su oči obasjale Lea toplinom od koje je zaboravio na hladnoću. I dok je Gerhardt bijelim rupčićem brisao posjekotine na Leovim prsima, Leo se osjećao kao da je pronašao sveti Gral. Činilo mu se da u pozadini čuje čeznutljive zvukove Parsifala. Grubo ih je prekinuo nekakav zveket. Leo, otključaj vrata. Brzo. Stara Martha. Leo se uspravio, skočio s kreveta, obrisao čelo vlažno od uzbudljivog sna. Što sad hoće od njega? Uvijek ga prekidaju, gnjave, te dosadne žene sa svojim svakodnevnim glupostima. U malom zrcalu uhvatio je odraz svoga lica. Zastao je i pogledao se. Gerhardt mu je rekao da ga podsjeća na onu gravuru Parsifala iz knjige koju su naizmjence čitali. Leo, gospođa Eberhardt samo što nije došla. Marthin je glas bio strog. Jesi li spremio sobu? Zaboravio je. Danas useljavaju nekog dječaka u njegovu sobu, još jedno slinavo kopile poput ostalih kojima su posljednjih mjeseci napunili kuću tako da više nije bilo mjesta za disanje. Leo je otključao vrata i pustio Marthu. Zgranuto se osvrnula. Ništa nisi učinio, Leo. Znaš da si trebao raščistiti onaj dio. Pokazala je prema prozoru gdje su bili složeni svi njegovi trofeji, prema stolu s njegovim alatom za rezbarenje, njegovim životinjama i glavama. Odmah ću. Leo je nevoljko počeo premještati figurice. Prenesimo jednostavno cijeli stol. Kurt već stiže s krevetom. Tek što je to rekla, Kurt se već pojavio gurajući ležaj na sklapanje u sobu. Pomozi nam, Kurt. Leo ništa nije obavio. Prijekorno je pogledala dječaka. Zaboravio sam promrmljao je Leo. Zaboravio? A nesretni dječak je već dolje. Nesretni dječak ovo, nesretna djevojčica ono... Jedino su još o tome govorili. Sve je počelo s onom groznom Corinne, a ove je godine naraslo do mamutskih, odvratnih razmjera. Moramo pomoći koliko god možemo rekla je teta Bettina, uvijek dodajući, kao da su riječi čarobne i sve objašnjavaju Depresija je. Kriza. Čak ni za njegovu majku više nije bilo mjesta u kući kad bi došla u posjet. To mu, istina, nimalo nije smetalo. Ali, ta ružna, prljava, slinava kopilad s kašljem i vodnjikavim očima sve će ih progutati. Bio je siguran da među njima ima i Židova i Poljaka. Osjećao je njihov zadah. Teta Bettina imala je tu glupu sentimentalnu ideju da svi imaju jednako pravo na sreću. Njegov profesor povijesti to je nazvao mekanim humanističkim poimanjem napretka. Ali, sada je 1931. godina i ako želimo da se uspostavi božansi Reich njemačke kulture, mora se imati hrabrosti za očaj. Moramo biti tvrdi i jaki, a ne mekani. Ali, što se uopće može očekivati od žena? To i jest problem s ovom kućom. U njoj nema pravih muškaraca. Jedino je njegova soba bila ostala netaknuta, a sad je i ona zaprljana. Zatekao se kako se žali majci kad je posljednji put došla. Sad ju je mogao podnijeti. Ona se barem nije smijala i proturječila mu kad je govorio o tome što voli u školi i omladinskoj grupi, kao Bettina. Ali, pogriješio je što joj se požalio. Ponudila je da ga odvede sa sobom. To nije želio. Nije htio napustiti školu, nastavnike, grupu. Ponajmanje je želio živjeti s njom i podnositi one neprestane zagrljaje i sočne poljupce.
A sad je izgubio i svoju sobu. Teti Bettini ništa nije smetalo. Uvela bi one brbljave žene u odijelima koje su ga pipkale svojim lakiranim noktima u svoju radnu sobu i zatvorila vrata. Od svih tih lijepih riječi i dobročinstava postala je slijepa na ono što se zapravo događa. Jednom joj je pokušao reći, reći da je Corinne odvratna životinja, da je ostavila krvavu krpu pod njegovim krevetom, da je jedne noći došla u njegovu sobu i pokušala mu pokazati svoje odvratno tijelo. Ali, Bettina je samo rekla Jadna Corinne. Moraš imati razumijevanja... Isto je bilo i kad je pokušao objasniti da ona Inge s mršavim nogama krade iz kuhinje ili da je istukla Irenu. Teta Bettina je samo rekla Jadna Inge, moraš imati razumijevanja... Taj put je tu bio i Thomas Sachs. Za njega Leo nije bio siguran. Doimao se manje odvratnim od ostalih Bettininih prijatelja. Stajao je uspravno i izgledao kao vojnik, pohvalio je njegove figurice. Thomas Sachs ga je poveo u stranu i rekao da razumije kako se osjeća sad kad je izgubio svu privatnost. Predložio mu je da nauči djecu osnovama snalaženja u šumi ili rezbarenju, da im bude vođa. A Bettina se uplela i rekla da bi se trebao ugledati u Maxa. Max. Leo je mrzio Maxa gotovo jednako kao i cmizdravu dječurliju. Max, koji uvijek dovodi kući pse i mačke lutalice s ozlijeđenim šapama i smrdljivim krznom, koji ih upravo takve voli. Max, koji je odvratnoj siročadi rekao da je sve u kući njihovo, koji im je dopuštao da ga gaze, pomagao im s čitanjem i računanjem. I svađao se s njim, Leom, potajno ga ismijavao, svojim beskrajnim rezoniranjem rušio sve u što je Leo vjerovao. Gerhardt je razum nazivao kurvom. Da. Baš kao Bettina. Kao onaj put kad je donio kući nagrađeni sastavak o Siegfriedu i sagi o Nibelunzima, a oni su mu oboje rekli neka zaboravi sve te gluposti i umjesto toga dođe pomagati u kuhinji za siromašne. Kao da u životu nema važnijih stvari od juhe, kao da juha može objasniti život. Čak ga ni stric Klaus više nije branio. Bio je odveć star i blesav. Prije nekoliko tjedana imao je strašnu noćnu moru koja ga je stalno progonila. Počelo je sasvim dobro. Bio je sam u kući. Bettina, Klaus, Max i ostali su otišli, napustili ga. Zauvijek. Bio je sretan, miran, vladao je sobom, mačevao se sa svojom sjenom. A onda je neki glas povikao On je sad siroče. Kao i mi, oglasio se drugi pobjedonosno. Onda je nastala velika buka, vikali su Sredimo ga i pojavili su se svi sirotani, oštrih prljavih noktiju i grebali ga, razdirali mu kožu. Ma koliko se otimao i mahao rukama, i dalje su navaljivali tako da je ubrzo krvario iz svake pore. Htio je zvati u pomoć, pozvati Gerhardta, ali odveć se sramio i soba se pomalo počela puniti njegovom krvlju. Leo. Bettinin oštri glas prizvao ga je u stvarnost. Leo, nisi se pripremio. Pogledala ga je neutješnim pogledom. A onda je uz onaj osmijeh, koji je govorio da je u mislima već negdje drugdje, rekla Ovo je mali Leo, tvoj imenjak. Ima šest godina i dijelit će tvoju sobu. Samo na neko vrijeme, dok mu se mama ne oporavi i ne vrati iz sanatorija. Sad mu pokaži kamo da stavi svoje stvari. Uvela je dječaka u sobu. Dječak je pogledao Lea velikim, tužnim očima stišćući krpenog psa uz prsa. Leo je uzeo trošni kovčeg koji mu je Bettina dodala i stavio ga na poljski krevet. Dobro, sad ćemo vas ostaviti da se smjestite. Leo, dovedi malenog na ručak za pola sata. I budi dobar. Strogo ga je pogledala, raskuštrala dječačiću kosu i otišla. Leo je zurio u dječaka koji se nije pomaknuo otkako je ušao u sobu. Sjedni rekao je odsječno, pokazao mu krevet i gledao kako se dječak pokorava. Dobro, to je prvo pravilo. Moraš odmah učiniti sve što ti kažem. Ovdje vlada disciplina. Jasno? Dječačić je kimnuo. Oči su mu se napunile suzama. I nema plakanja. Dječaci ne plaču. Jasno? Šmrcnuo je i ponovno kimnuo. Dobro. Zatim, ne možeš se zvati Leo. To bi nas zbunjivalo. Kako se prezivaš? Dječak ga je zbunjeno gledao. Znaš već, kako ti je očevo ime? Nemam oca promrmljao je, a oči su mu se opet napunile suzama. Leo ga je pogledao. Ni to nije razlog za plakanje. Mnogo je dječaka bez oca. Očevi poginu u ratu. Umjesto njih, za nas se brine Vaterland. A mi se moramo boriti za Vaterland. Jasno?
Dječak je kimnuo i čvršće stisnuo svoga psića na prsa. Dakle, kako se još zoveš? Walter. Dobro, onda ćeš ovdje biti Walter. Ova strana sobe je moja, Waltere. Leo je povukao zamišljenu crtu blizu poljskog kreveta. Tu ne smiješ ništa dirati bez mojeg dopuštenja. Počeo je brzo ali metodično slagati stvari koje je prenio na svoju stranu sobe figurice, zbirku biljaka. Pokušavao se pretvarati da dječak nije tu. Ali, nije se mogao osloboditi njegove nazočnosti čak ni kad mu je bio okrenut leđima. I čuo je kako šmrca. Ne plači zapovjedio je oštro, ne okrećući se. Ili ću ti biti prisiljen dati razlog za plakanje. Spremi svoje stvari. Čuo je škljocanje brave na kovčegu, kretanje, potisnut jecaj. Užas. Nikad neće moći raditi jutarnju gimnastiku s tim idiotom u sobi. Propast će sva disciplina kojoj se podvrgnuo. Kako će raditi, sanjati? Hvala Bogu što za dva tjedna odlazi na logorovanje gdje će ponovno vidjeti Gerhardta. I osloboditi se kaosa ove kuće. Leo se spotaknuo o naprtnjaču koju je Kurt stavio u sredinu sobe. Opsovao je ispod glasa a onda ga pogledao. Naravno, to je to. To će učiniti. Dođi, Waltere. Podigao je naprtnjaču na rame. Pomoći ćeš mi postaviti šator. Ja ću večeras spavati pod zvijezdama. Lijepo je pod zvijezdama. Tiho. Samotno. I tebi će se sviđati kad porasteš. Mali ga je dječak poslušno slijedio. Bettina se osvrnula oko stola i zahvalno nasmiješila Maxu. Barem je on danas s njom i trudi se održati razgovor. Nedjeljom su se izmijenjivali jedno ili dvoje iz onoga što je počela nazivati jezgrom obitelji sjedilo bi s malenima u kuhinji, a ostali i starija djeca jeli su u blagovaonici. Sad ih je bilo dvadeset, ne računajući Marthu i Kurta i dnevnu poslugu. I njezine najupornije prijateljice, Marie i Tina, koje su se naizmjence brinule za najmanju djecu i poučavale ih. One su danas bile s Klausom, za kuhinjskim stolom. Katkad joj se činilo da su njezini nekadašnji mnchenski dječji vrtići preuzeli njezin život i da stalno živi u njima. A danas nije imala snage za napor koji je bio nužan. Ali, što čovjek može nego pomagati u ova grozna vremena? Bettina se odupirala nadirućoj tjeskobi. U posljednje vrijeme joj je stalno prijetila, pa je teško disala i nije mogla jasno razmišljati. Nije bila stvar samo u strašnoj bijedi koju je gospodarska situacija nametnula tijekom posljednjih dviju godina u siromašnim naseljima koje je tako često posjećivala. Nije bilo ni to što više ni na što nije imala odgovor osim da pokuša pomoći vlastitim ograničenim sredstvima. Na posljednjim izborima, 1930. godine, i nacisti i komunisti dobili su mnogo više glasova nego prije, i stoga parlament koji gotovo uopće nije mogao funkcionirati. Jučer ujutro vlastitim je očima vidjela ono što su za nju dotad bile samo glasine o sve većoj nasilnosti onih odvratnih smeđekošuljaša. Upravo je izišla sa sastanka u Kreuzbergu kad je vidjela kako petorica mladića u odorama izvlače nekog čovjeka iz trgovine i mlate ga. Uopće se nisu obazirali na njezine povike, samo se jedan okrenuo i ispljunuo Ein ferfluchter Jude. Dopustila je da je odvede neki prolaznik. Oni jačaju Njemačku rekao joj je. Nije bila sigurna je li u njegovu glasu bilo imalo ironije. Brutalnost je bila zastrašujući tjelesni kontrapunkt rastućoj mržnji koju je izazivao nacistički tisak svojom potragom za žrtvenim jarcima i praznom domoljubnom retorikom. Srela je onog ljigavog malog Goebbelsa na nekom skupu i prekorila ga zbog toga. On ju je samo posprdno pogledao i rekao da to nije tema za ženu poput nje. Bettina je promiješala rijetku juhu u tanjuru. Tko bi rekao da će njihova borba za pravednu demokraciju dovesti do ovoga? Ne bi imala ništa protiv malo cenzure da stiša te zlobne glasove. Ne, ne smije tako misliti. Bettina je vrućim prstima dotaknula svoju hladnu ogrlicu. Ipak, kad bi pročitala da je uloga žene biološko produženje neiskvarene arijske rase, da je pokret za ženska prava simptom dekadencije i, kao i demokracija i parlamentarizam, izmišljotina sifilitičnog židovskog intelekta, poželjela bi da postoji nešto poput liberalne cenzure. Obično je te gluposti mogla doživjeti kao blebetanje nepismenih užarenih glava, ništa važnije od govora luđaka iz parka. Ali, danas ju je obuzeo predosjećaj zla.
Čelo joj se oznojilo. Jesi li dobro, Mutti? Max, koji je uvijek znao osjetiti njezina raspoloženja, nalijevao joj je vode. Malo si blijeda. Sve je u redu, dušo, hvala ti. Samo mi je malo vruće. Pokušala se nasmiješiti. Zato što je tako pretrpano. Nema zraka oglasio se Leo. Bettina je pogledala njegovo lijepo nenasmiješeno lice. Trudila se da se ne namršti. Onda bi mogao otvoriti prozor, Leo rekla je mirno. I ti i mali Leo možete otići od stola čim se najedete ako vam je ovdje tijesno. Walter, a ne Leo. Odlučili smo da će se zvati Walter. Jedva je uspijela potisnuti razdraženost. Ali, ne smije istresati srdžbu na Leu. Gledala je kako prelazi sobu, gledala njegovu dugonogu gracioznost, držanje kao da obavlja nešto važno, i zamalo se nasmiješila. Ponašao se bolje nego što se nadala, čak je novog dječaka poveo u vrt. A mogla je shvatiti njegovu nevoljkost da dijeli svoju sobu. Smetalo joj je njegovo općenito pomanjkanje velikodušnosti, njegovo nadmeno držanje prema svoj toj nesretnoj djeci. Ipak, u školi mu je dobro išlo, stalno su ga hvalili. Bettina je slegnula ramenima. Ne, zapravo ju je uzrujalo ono što joj je sinoć rekao Klaus. Bila je istodobno bijesna i bespomoćna i zato ju je obuzela tjeskoba. Klaus je razmišljao o tome da da otkaz na Institutu, doveli su ga do točke kad je smatrao da mu ne preostaje ništa do dati otkaz ako ne želi svoje istraživanje usmjeriti prema nečemu što je za njega bila anatema. To je osjećala kao tjelesni udarac. To što su inteligentni muškarci, muškarci koje je poštovala, željeli izopačiti znanost, potragu za čistim znanjem i okrenuti je prema izobličenim ciljevima. Kao da je taj čin potkopao cijelo njezino biće, sve njezine nade. Zbog činjenice da na sveučilištima ima gotovo dvostruko više nacista nego u ostalom stanovništvu posramljeno je spuštala glavu. Klaus je već nekoliko godina istraživao patologiju mozga. Sad je u laboratorij došao novi direktor istraživanja. Stigao je po političkoj liniji i vršio je pritisak na Klausa da se počne baviti razlikama između židovskih i arijskih mozgova kako bi se otkrili biološki korijeni degeneracije i nasljednih psihopatskih simptoma. Ta ju je izopačenost potresla. Rasistički higijeničari pobjeđuju. Bettina je bučno ogurnula stolac od stola. Corrine, molim te, pomozi Marthi oko malenih. Moram se prošetati. Corinne ju je zlovoljno pogledala. Ali, htjela sam razgovarati s vama. Moći ćeš pričekati jedan sat, zar ne? Tad će mi biti bistrije u glavi. Djevojčica je kimnula. Bettina ju je na trenutak pogledala. Pretpostavljala je o čemu Corinne želi razgovarati, činilo joj se da je primijetila bujanje grudi i širenje struka. Ali, nije ništa poduzela. Što joj također nije bilo nalik. Da ti se pridružim, mama? Max ju je zabrinuto gledao. Bettina je kimnula. Šutke su se udaljili od kuće i otišli u park gdje su šafrani počeli pokazivati svoje debeljuškaste glave. Osjećala je kako Max nestrpljivo čeka da ona progovori. Tvoj je otac pod pritiskom rekla je napokon i brzo mu objasnila. Ti gadovi promrmljao je Max kad je završila. Glupi fašistički gadovi. Kako Klaus to podnosi? Zabrinuto ju je gledao. Već su godinama o Klausu razgovarali kao o naivcu za kojeg se treba posebno brinuti. Razmjerno dobro promrmljala je Bettina. Ako dođe do toga, morat ćemo još malo zategnuti kaiš. Mora im se suprotstaviti. Jednostavno mora. Pomoći ćemo mu. Pisat ćemo članke, pokrenuti peticiju odlučno je rekao Max. Idi porazgovaraj s njim. To će ga ohrabriti. Dobro. Poravnao je ramena i nasmiješio joj se. Gledala ga je dok se brzo udaljavao, kao i uvijek oduševljena što je taj mladić namrštena čela i duboko usađenih sivih očiju, koji je sad viši od nje, s kojim o svemu može razgovarati i uvijek očekivati inteligentan, promišljen odgovor, njezin sin. Barem na tome može biti zahvalna, pomislila je Bettina dok su joj se oči iznenada punile suzama. A to nije malo. Klaus Eberhardt je sigurnim pokretima nacrtao anatomski prikaz pčele za dječje bilježnice iz biologije prugasto, dlakavo tijelo, i samo gotovo oblika košnice, složene oči, tanke noge sa zaobljenim dlakavim košaricama za pelud, dugi jezik
za skupljanje nektara, tanka krila. Dok je crtao, napola je slušao sinovljev glas koji je strastveno govorio o strategijama borbe protiv nastavničkog vijeća, sveučilišta, nacističkih ideologa. Najjasnije od svega čuo je njegov ton, užareni ton koji ga je podsjećao, koji je od njega tražio stvari za koje više nije imao snage, za koje zapravo nikad nije ni imao snage. Klaus se udaljio od politike poslije mnchenske bune, morao je to, poput rekonvalescenta čiji je korak siguran u bolnici, ali to prestaje biti čim izađe iz zadanih granica. Nije bila riječ o tome da ne vidi. Vidio je preko ograde, vidio je vrlo jasno. Ali, i samo ga je viđenje ispunjavalo užasom, a skok preko granice trajno bi ga oslijepio, prisilio da puzi na sve četiri, svjestan samo teškoće prelaženja terena i ničega drugog. Bettina je shvaćala. Shvaćala je njegov strah od vatre, od strasti. Nikada nisu bili bliži njihovi dugi noćni razgovori u kojima su pretresali, analizirali i uređivali svijet bili su, osjećao je, njoj jednako važni kao i njemu. A posljednjih se godina zainteresirala i za njegov rad. Ali, sada se ograda sve više sužavala, a njezine bodlje prodirale u zaštićeni prostor njegova laboratorija. Ubrzo će prodrijeti i u njegov dom. Već je počelo. Sin je od njega tražio da se upusti u borbu, da se bori za ono u što vjeruje, za integritet svoga posla. Klaus se usredotočio na Maxove užarene riječi, čekao da zastane, a onda se pomalo tužno okrenuo sinu. Dat ću sve od sebe, Max. Nikad nisam bio junak. Nikada to neću ni biti. Max ga je na trenutak ozbiljno gledao. Samo sam htio da shvatiš kako nisi sam. Ima nas mnogo koji smo uz tebe. Klaus se zagledao u to ozbiljno mlado lice. Hvala ti, Max. Stavio je ruku na Maxovo rame. Dobro je to znati. Mnogo ti hvala. Ako je Bettina sljedećih tjedana imala razloga biti zahvalna zbog Maxove senzibilnosti, imala je jednako toliko razloga biti zahvalna Thomasu Sachsu. Došao je te nedjelje poslijepodne, kao što je već godinama redovito dolazio na kavu i razgovor. Iako više nisu spavali zajedno. Iako je sad imao ženu i vlastito dijete. Rekla mu je novost čim su otišli u njezinu radnu sobu. Na trenutak nije ništa govorio, samo je pripalio cigaretu i hodao amotamo. A ti se bojiš da će on puknuti, je li, Bettina? Napokon se okrenuo prema njoj. Da, i to promrmljala je. Sjeo je u naslonjač i prekrižio noge. Znaš, prošli tjedan sam kopao po antikvarijatu i naišao na knjigu iz botanike koju je Klaus napisao. Vrlo je dobra. I lijepa. Što misliš, bi li Klaus došao raditi kod mene, tek toliko da mu to malo odvuče pozornost? U biblioteci popularne znanosti. Zamišljeno ga je pogledala. Brzo je dodao Nije izašlo ništa zanimljivo još od Blschea. A treba nam nešto malo bolje od tih prokletih besmislica o opstanku najsposobnijih. Svaka studija koju pogledam u posljednje vrijeme kao da po svaku cijenu želi dokazati kako samo bešćutni i okrutni mogu naći svoje mjesto pod suncem. Sad imamo nacističke biljke. A i životinje. Turobno se nasmijao. Ti to ozbiljno misliš, Thomas? Mislim, za Klausa? Nisam li uvijek ozbiljan, Bettina? Da, naravno nasmiješila se. Hoćeš li porazgovarati s njim? Kimnuo je i zagledao se kroz prozor. Vidim da je naš Leo odlučio logorovati u vrtu. Bome, podigao je i te kakav šator. Bettina je slijedila njegov pogled. Ne voli dijeliti svoju sobu. Pa se u znak prosvjeda odlučio izložiti prirodi. Napravila je grimasu. Neće mu naškoditi. Ne, vjerojatno neće. Ništa više nego bljezgarije kojima ga pune u školi. Thomas se nasmijao. On je romantičar, je li? Viteški kodeksi i velika teutonska osvajanja. Ti misliš da ga još uvijek ne razumijem rekla je osjećajući da je zadirkuje a zapravo jednostavno ne odobravam. On je još dječak, Bettina. Adolescentima su potrebni veliki ciljevi. Tako se osjećaju manje nezgrapno. A ti se toga sjećaš dok se ja ne sjećam? Možda. Nasmijao se. Ne znam. Nije mu se suprotstavila. Uznemiruje me. Max nikad nije bio takav.
Max je očigledno tvoj sin. Što je prekrasno. Ali, ne podcjenjuj Lea. Nadaren je. I prerast će to što nazivaš bljezgarijama. Tomas se nakesio. Bettina je zamišljeno zagledala kroz prozor. Vidjela je kako Leo podiže šaku zemlje, pokazuje je dječaku kojeg je odlučio zvati Walter i pušta da mu sipi kroz prste. Iznenada se trgnula, sjetivši se. Nadam se da imaš pravo, Thomas promrmljala je i pogledala ga u oči. Izgleda da se pretvaram u zabrinutu staricu. U prekrasnu zabrinutu staricu ponovno ju je zadirkivao. I jednu od mojih uspješnijih spisateljica. Samo zato što sam čitavih dvadeset minuta provela u našem vječito promjenljivom Reichstagu. Uvijek si bila brza, Bettina nasmijao se. Ali, nema veze, bilo je to sjajnih dvadeset minuta. Hoćeš li sad porazgovarati s Klausom? Kimnuo je. Hvala ti, Thomas. Naklonio se i nasmiješio. Uvijek mi je drago kad mogu pomoći. Bettina ga je na trenutak promatrala, misleći kako je sretna što ima to prijateljstvo i kako on možda ima pravo što nije tako zabrinut kao ona. Na posljetku, on je mlađi, bolje osjeća duh vremena. A bilo je to vrijeme za mladost. Okrenula se i opet pogledala kroz prozor. Max se igrao s dvojicom dječačića. Dva Lea nestala su u šatoru. Uzdahnula je. Mora pisati Anni, ispričati joj novosti. Ona i njezina sestra opet su postale dobre prijateljice. Povremeno bi ih obuzela ta bliskost. Nikad nije točno znala zašto. A sad je bilo jedno od tih razdoblja. Bettina je uzela penkalu. Thomas kaže da sam zabrinuta starica, počela je, i ima pravo. Brinem se zbog stanja u državi, zbog Klausa, zbog Lea... Kad se Anna vratila u Mnchen i našla sestrino pismo, Bettina se više nije uzrujavala zbog Lea. Bio je na uskrsnom logorovanju, udobno smješten pod zvijezdama. Bio je tu već četiri dana, ne samo s dječacima iz vlastite grupe nego i iz tri druge. Svima je bilo između četrnaest i šesnaest godina. A Gerhardt je bio zamjenik glavnog zapovjednika. Gerhardt ga se sjetio Leo je drhtao od straha da možda neće i pozdravio ga uobičajenim salutiranjem i kvrcanjem petama te dodao Drago mi je što si opet s nama, Adlere. Leo je porumenio od zadovoljstva i ostatak dana veselo kopao zahode i zabijao kolce. Uz hodanje i šetnje, poduku iz snalaženja u šumi, satova povijesti i pjevanja, njegova je mala skupina zajedno sa skupinom starijih dječaka ovaj put dodijeljena mjesnom poljodjelcu. Pomagali su mu orati i pripremati tlo, učili osnove poljodjelstva, osjetili čaroliju polaganja sjemena u vlažnu zemlju. Sretan što je daleko od sve kaotičnijeg obiteljskog života, Leo je uživao u strogoj disciplini, u društvu vršnjaka, u osjećaju svrhovitosti koji je ispunjavao svaku njihovu aktivnost. Gerhardt je išao s njima na imanje, a Leo se u njegovoj nazočnosti osjećao dvostruko življe njegova sanjarenja prepustila su mjesto stvarnosti. Tu mu je bio pravi dom, među mladićima i muškarcima koji se suprotstavljaju izazovima prirodnih sila. Jučer je bio prolom oblaka i nakon što su obavili svakodnevne poslove, promijenili su plan i otišli u brvnaru na sat drvodjelstva. Leo je u šumi našao debelu hrastovu granu koju je ponio upravo za takvu prigodu. Počeo je rezbariti. Kao i uvijek, ruke su mu se kretale same od sebe sve dok drvo nije poprimilo oblik koji je zatim mogao istančanije obraditi. Dok je radio, bio je posve udubljen u posao i nije zamjećivao što se događa oko njega. Tako nije imao pojma koliko je vremena prošlo dok nije postao svjestan da ga netko promatra. Podigao je pogled i vidio Gerhardta. Porumenio je. Ne, ne, ne daj da te ometem. Samo nastavi promrmljao je stariji dječak. Dobro je. Vrlo dobro. Čak počinjem nazirati sličnost. Leo je pogledao svoju rezbariju pa ponovno Gerhardta i još jače porumenio. Nije bio ni svjestan da se iz drveta pojavilo Gerhardtovo lice, ali jest. Visoke jabučice, oblik vilice, čak i mali ožiljak od mačevanja nije moglo biti nikakve zabune. Nož mu je ispao iz ruke. Samo nastavi, Adlere rekao je Gerhardt oštrije i otišao. Leo je pomislio da se naljutio. Ali, upravo jutros, nakon doručka, Gerhardt ga je pitao bi li sutra želio biti njegov pomoćnik i poći s njim u obližnje mjesto
na tržnicu, po zalihe. Išli bi, dakako, džipom. Leo je bio tako uzbuđen da je uspio samo kimnuti glavom. A otad nije mogao misliti ni na što drugo, čak se nije mogao ni usredotočiti na priču koju im je pričao vojnik dok su sjedili okupljeni oko logorske vatre. Obično je uživao u tom sjedenju u malim skupinama oko tri vatre. Gledao bi zvijezde dok bi nečiji glas prizivao davna junačka djela. Ali Oberleutnant Steinecker bio je star gotovo koliko i Klaus pa su Leove misli odlutale čim je počeo kompliciranu priču o pothvatima svoje skupine Freikorps na Baltiku u vrijeme boljševičkog ustanka. Leu su bile draže priče o Landsknechtu ili one o Wlsungu i Siegfriedu. Ali, pokušavao se prisiliti da sluša. Nešto o tome kako su preoteli veliki dvorac Kreuzberg od crvenih. Bilo mu se lakše usredotočiti kad bi zamišljao Gerhardta kao vođu Freikorpsa i sebe kao jednog od vojnika. Steinecker više nije govorio monotono nego živo i uzbuđeno. Noću smo okružili dvorac. Kradom. Crveni nas nisu vidjeli. Bili su zauzeti kurvanjem sa svojim vojnikušama i oponašanjem visokog društva. Vidjeli smo ih kroz osvijetljene prozore kako se ljube, plešu, kako se ostaci njihove muškosti rasipaju u bludu. Steinecker je glasno pljunuo i s gađenjem nastavio. I tako, kad smo u cik zore krenuli u napad, bilo je nevjerojatno lako. Nekoliko dobro naciljanih granata, provala kroz prednja i stražnja vrata. Ulovili smo ih spuštenih hlača. Izboli smo ih i zadavili discipliniranim divljaštvom. Žene su podivljale. Uzele su muškarcima puške i pucale na nas. Nasmijao se. Ali žene Crvenih ne mogu se mjeriti s Freikorpsom. Do podneva je bilo tako mirno da smo čuli kako pjevaju ptice. Te su komunističke svinje neopisivo zaprljale jedan od naših najplemenitijih dvoraca. Sve su pokrali. Venecijanska zrcala bila su pokrivena izmetom, knjige korištene za paljenje vatre. Oltar u kapelici bio je nagrđen prostim natpisima, drevno raspelo puno rupa od metaka. I što je još gore, u glavnoj spavaćoj sobi našli smo grofičino tijelo, silovano i krvavo. Ponovno je pljunuo. Svinje. Uzvratili smo im istom mjerom, to mi možete vjerovati. Nijedan krevet u kući nismo ostavili bez tijela crvene drolje u nježnom zagrljaju smrti. Leo je iznenada osjetio da će mu pozliti. Duboko je udahnuo, pogledao zvijezde, nastojao ne slušati taj glas, čuo kako ih ponovno potiče da budu čisti i jaki, da izbjegavaju komunističke svinje, da se oblikuju u željezni cvijet arijevske veličine. Dotaknuo je kamen koji je uvijek nosio u džepu. Gladak. Tvrd. Umirujući. Da. Sljedećeg se jutra, nakon brzog doručka, postavio pred Gerhardtov šator. Košulja, kratke hlače i pulover bili su mu čisti. Pomno je svezao rubac oko vrata. Spreman, Adlere? upitao ga je Gerhardt otresito. Leo je kimnuo i pošao za njim. Krenuli su u blatnjavom džipu niz zemljanu cestu između visokih stabala. Kad su ostavili šumu za sobom, nebo je bilo visoko i bistro, osim nekoliko pahuljastih bijelih oblaka. Leo je kruto sjedio na sjedištu, gledajući naprijed, usuđujući se tek tu i tamo baciti pogled na Gerhardtove elegantne bijele ruke stisnute oko upravljača. Ali, kad su ubrzali i ostavili logor za sobom, Gerhardt je počeo razgovarati s njim, postavljati mu pitanja o njemu, najprije onim odsječnim, službenim glasom koji je tako dobro poznavao, a onda ležernije, gotovo kao da su prijatelji. Pričao je Leu kako studira za inženjera i kako mu je prava ljubav zapravo filozofija. Govorili su o omiljenoj glazbi i knjigama. U jednom trenutku, Gerhardt je rekao Primijetio sam da sinoć, dok je Oberleutnant Steinecker govorio, nisi bio baš sretan. Ja... ovaj... mucao je Leo. Ti starci se baš ne znaju izražavati završio je Gerhardt umjesto njega. Za naš su naraštaj odveć sirovi. Ali, znaju se boriti, a to je najvažnije. Presudno. Ako želimo Njemačkoj vratiti nekadašnju slavu. Da promrmljao je Leo. Možda bi sutra mogao sudjelovati u vježbama pucanja. To inače obično rade samo šesnaestogodišnjaci, ali u tvojem bismo slučaju mogli napraviti iznimku. Doimaš se dovoljno visoko i snažno. Leo je osjetio kako ga Gerhardt odmjerava i procjenjuje. Neprilično je porumenio. Okrenuo se prema otvorenom krajoliku. To bih jako volio rekao je što
je mogao smirenije dok mu je srce divlje tuklo. Drevne kuće i crkva sa zvonikom stajali su oko prepune tržnice u gradiću, tako da su se stanovnici doimali poput likova s kakve srednjovjekovne slike. Na sredini trga bila je fontana i iznad nje naslikani svetac s dva vjedra preko ramena. Vodeno božanstvo, pomislio je Leo, razgledajući rezbarije. Misliš li da bi to i ti znao napraviti? upitao ga je Gerhardt prateći njegov pogled. Možda rekao je Leo sramežljivo. Ali, najprije ćeš završiti moju glavu, zar ne? Možeš mi je dati kao rođendanski dar. Stvarno? Smijem? Leo ga je pogledao u oči. Naravno. Gerhardt je iznenada postao osoran. Idemo. Na posao. Leo ga je nijemo slijedio dok su obilazili štandove a vreće im postajale sve teže od hrane. Ubrzo su morali do džipa, koji su ostavili na rubu gradića, po nove vreće. Za jednim štandom im se nasmiješila prsata mlada žena kovrčave kose. Niste odavde, zar ne? Ali, doći ćete večeras na naš ples. Izazovno je zanjihala bokovima. Održat će se u Velikoj dvorani. Gerhardt se brzo udaljio. Žene rekao je prezirno ispod glasa. Samo misle na ples i... Namrštio se i odvratio pogled. Idemo nešto pojesti, pa natrag. Kad su izišli iz mračne gostionice, trg se preobrazio. Nestali su svi tragovi tržnice, a umjesto nje je pred zdepastom gradskom vijećnicom stajala samo platforma. Zatim, dok je zvono gradskog zvonika odzvanjalo dva sata, iz četiri ulice koje su vodile na trg začuli su bubnjeve. Za nekoliko minuta sve je bilo prepuno crvenih zastava sa svastikama i živopisnim simbolima Nacističke stranke. Muškarci su, isturene brade, besprijekorne odjeće, stupali po šest u redu susrećući se s drugom skupinom na sredini trga koreografskom točnošću kao da sudjeluju u kakvom dobro uvježbanom srednjovjekovnom igrokazu. Leo je sve to promatrao s divljenjem. Pridružio se pokliču mase kad se govornik popeo na platformu vidio je kako Gerhardt podiže ruku u pozdravu pa je i on podigao svoju i slušao riječi o časti, Vaterlandu, snazi, čistoći, sramoti, komunistima, Židovima, korupciji. Upravo kad se drugi govornik spremao popeti na podij, Gerhardt ga je potapšao po ramenu. Ako sad ne krenemo, nećemo se uspjeti vratiti. Ne zaboravi pozdraviti svakoga na koga naiđeš, jer bi nas inače netko mogao odlučiti uvjeravati. Kad su se našli u džipu, Gerhardt ga je upitao Znači, ušao si u stranku? Leo je odmahnuo glavom. To mu nikada nije palo na um. Stranke i politika bili su nešto o čemu su teta Bettina i Max neprestano razgovarali. Njega su zanimale dublje stvari. Ja ću uskoro ući. Oni su najbolje što imamo. Stranka mladih, stranka za budućnost. Malo su sirovi, ali ako im se pridruže ljudi poput nas, to ćemo riješiti. A na pravom su putu. Razumiju staru Njemačku i posebne duhovne potrebe našeg naroda, našu spremnost da se žrtvujemo za njemačke ideale. Za našu junačku sudbinu. Da promrmljao je Leo. Pogledao je Gerhardtov profil. Činilo mu se kao da čuje vlastite nejasne misli napokon sročene u rečenice. I ne boje se primijeniti silu. Razumiju autoritet i moć vodstva. Gerhardt je ubrzao tako da je džip poskočio. Nema tu sentimentalnih besmislica o spašavanju slabih. U gustoj šumi prežive samo najjači izdanci i dopru do svjetlosti, nije li tako? Što veliš, Leo? To je jedini način da se stvori jaka nacija. I naš Bund je takav. Najvažnije su odanost, poslušnost i snaga. Leo je kimnuo. Osjetio je kako mu srce tuče. Uvijek će biti odan Gerhardtu, jak za njega, s njim. Dobro promrmljao je Gerhardt. Iznenada je zapjevao dubokim i zvonkim glasom. Leo je prepoznao junačke stihove Siegfrieda Siegfrieda koji u ruci drži dragocjeni Notung Notung! Notung! Maču moje žudnje! Opet si čvrsto u tokama. Prelomljen nadvoje Opet si čitav. Nikad te više neće slomiti udarac. Slomio si se Kad je moj otac bio osuđen na smrt
Njegov te živi sin Ponovno iskovao Za mene se sad smiješ i blistaš I tvoja je oštrica živa. Sad su prolazili kroz neki zaselak i Gerhardt je usporio. Pogledaj. Uzbuđeno mu je pokazao vrh brijega i zaustavio džip na odmorištu. Leo je očarano gledao. Približavala im se skupina muškaraca, možda mladića, koji su nosili osobu čudna izgleda odjevenu od glave do pete u johino i lješnjakovo lišće i vodene cvjetove. Glava mu je bila posve pokrivena špičastom kapom na vrhu koje su bile peonije. Ruke su mu pridržavala dva mladića, a u svakoj je nosio isukani mač. Kad su se približili, Leo je opazio da svi nose isukane mačeve i na trenutak se uplašio. Izgledali su tako bizarno. To je sigurno obred Pfingstena šapnuo je Gerhardt sa strahopoštovanjem. Duhovi, ali drevni. Poganski. Čitao sam o tome. Idemo za njima. Naši će shvatiti ako zakasnimo zbog ovoga. Iskočio je iz džipa, a Leo za njim. Slijedili su čudnu procesiju do seoskih kuća. Mladići su se zaustavljali kod svake i lupali na vrata, tražeći darove. Umjesto toga, s prozora su čovjeka odjevenog u lišće zalijevali vodom. Što je bio mokriji, to su mladići glasnije klicali, a dok su došli do kraja sela, bio je posve mokar. Onda su ga odnijeli do potoka koji je tekao kroz polja iza kuća i zaustavili se na mostiću. Dok su gazili u potok, kao da se okupilo cijelo selo. Kad je čovjek odjeven u lišće bio u vodi do struka, jedan od mladića stao je na most, podigao mač i pretvarao se da će mu odsjeći glavu. Klicanje je postalo još užarenije. Leo je osjetio Gerhardtovu ruku na ramenu. Sad su ga ubili, ubili su duh starog stabla, umirućeg boga, kako bi napravili mjesta za novo šapnuo mu je u uho. Leo ga je pogledao i vidio uzbuđenje na tom strogom, aristokratskom licu, vidio kako mu se šire nosnice. Ruka mu je još bila na njegovu ramenu. A mi smo to novo rekao je Leo, zagledan u daljinu. Nije bio siguran je li osjetio ili samo umislio da ga je Gerhardt stisnuo za rame. Bilo kako bilo, osjetio je da se u njemu skuplja sok kao da je i on mlado božanstvo iz stabla. Te je noći sanjao divlje snove. Bio je u gustoj šumi, hrabri junak, neustrašivi Siegfried koji traži pokvarenog bogazmaja kojeg će uništiti. Ptice su mu govorile svojim pijevom, odavale mu gdje je zla horda. U ruci je držao svoj vjerni mač, svoj Notung. Onda su se stabla pretvorila u vitezove koji su držali krvavo crvene zastave sa svastikama. Hrabrili su ga i klicali. Naprijed. Ako ne ubije zmaja, nikad neće moći osloboditi svoga prijatelja, svojeg ranjenog vođu zarobljenog u kamenom zidu u strmoj stijeni okruženoj vatrom. Ali, nije se bojao. Stupao je dalje i onda ga je ugledao na drugoj strani rijeke, odvratni stvor s krljuštavim repom i golemim raljama. A iza njega je bila gora okružena vatrom. Kad bi uspio namamiti zmaja da skoči u dubinu, voda bi ugasila plamen. Izazvao ga je, podigao mač, više, još više i skočio u dubinu, a za njim i zmaj. Uzviknuo je ime svoga vođe Gerhardt, Gerhardt, i bjesomučno počeo udarati i bosti. Stvor se divlje trzao. Iz njega je tekla crna krv. Iz daljine je čuo kako ga Gerhardt doziva, čistim i slatkim glasom, poput zova roga. Ali, odjednom se više nije mogao pomaknuti. I iz njega je tekla krv, ljepljiva i gusta, i držala ga u vodi. Utapao se. A muškarci su se smijali, stabla su se smijala. Leo se naglo probudio. Petorica dječaka iz njegovo šatora hihotala su i radoznalo ga gledala. Adlere, mora da si imao gadnu noćnu moru. Sve si nas probudio. Žao mi je promrmljao je Leo. Vidi, vidi, popišao se u vreću za spavanje povikao je sitni dječak koji mu se jedini u skupini nikad nije sviđao. Zlobno se smiješio. Leo je zgranuto spustio pogled na vreću. Bila je istina. Vidjela se mrlja. Silno se posramio. A što možeš i očekivati od židovskog smeća? Svi oni mokre u krevet. Što si rekao? Leo je stisnuo šake. Čuo si me, židovsko smeće. Adler je židovsko prezime, nije li tako? izazivao ga je dječak. U jednom pokretu Leo je skočio iz kreveta i udario dječaka šakom u lice. Vidio je kako se iznenadio i odmah ga još jedanput udario. Dječak je pao na leđa i udario glavom o kolac šatora. Iz nosa mu je potekla krv. Leo ga je i dalje
udarao. Osjećao se pritom dobro, tako dobro, mogao bi ga zadaviti, ali ostali su ga zgrabili i odvukli. Poslat će te kući, Adlere. Znaš da to nije dopušteno. Baš me briga rekao je Leo. Ali, pustio je dječaka i borio se da potisne suze koje su mu počele navirati. Pomno je složio vlažnu vreću za spavanje i metodički zapakirao ono malo svojih stvari u torbu. Nije dopuštao da mu pogled padne na dječaka koji je ležao u kutu. Ni na bilo koga drugog. Tek što je završio, a Junger, vođa njihove skupine, ušao je u šator. Zurio je u Lea. S tobom ću se pozabaviti poslije promrmljao je te požurio pomoći ozlijeđenom dječaku i poslati ga u ambulantu. Leo nije morao dugo čekati. Junger se ubrzo vratio. Što je to bilo, Adlere? Želim objašnjenje. I to dobro, inače ideš kući. Znaš pravila. Udario sam ga rekao je Leo. Zašto? Leo je slegnuo ramenima i šutio. Nije se mogao prisiliti da prepriča što se dogodilo. Junger ga je probadao pogledom. To će ti biti minus u dosjeu, Adlere. Leo je i dalje šutio. Osjećao je kako dječaci zure u njega. Primijetio je nekoliko mrava na tlu. Došlo mu je da ih zgazi, ali se suzdržao. Adlere, budeš li i dalje šutio, morat ću te poslati kući. Morao sam ga udariti promrmljao je Leo i opet zašutio. Minuta se pretvorila u vječnost. Na kraju je Junger rekao Sad je dosta, Adlere. Hoćeš li da te premjestim na kuhinjske poslove dok roditelji ne dođu po tebe ili ćeš sam kući? Sam ću. Imaš novca za kartu? Kimnuo je. Bernfeld i Schmitt će te ispratiti na stanicu. Kad se vratim u Berlin, imat ćeš za mene spremno objašnjenje. Jasno? Leo je opet kimnuo. Sad je jedva čekao da ode. Užasavao se pomisli da će naletjeti na Gerhardta ako ne ode dovoljno brzo. Ali, uspjeli su otići iz logora bez ikakvih teškoća. Barem ga je u tome poslužila sreća. U vlaku za Berlin sjedio je i slijepo zurio kroz prozor. Više nikad neće vidjeti Gerhardta. Neće vidjeti nikoga od njih. Na trenutak mu se učinilo da osjeća zadah onečišćene vreće za spavanje. Bacit će je, spaliti. Ali, sad su mu obrazli gorjeli od srama. Ono malo kopile. Bio bi ga volio udarati dok mu cijelo tijelo ne bi postalo mlohavo, dok mu ne bi izbio i posljednji dah. Kako ga se usudio nazvati židovskim smećem? Nikad neće pričati o tome, nikada reći za što je bio optužen. Jungeru neće ništa reći. Sve je to odveć ponižavajuće. I ostali će dječaci, ako su pametni, šutjeti. Ali, što ako kažu? Što ako Adler doista jest židovsko prezime? Naglo se uspravio. Ta mu pomisao nikad prije nije pala na um. Leo o ocu nije znao ništa osim da je umro prije njegova rođenja i da je bio Austrijanac. Uvijek je o sebi mislio kao o pripadniku austrijskog plemstva, von Leinsdorfu poput majke i tete. Bettina mu je pričala o von Leinsdorfovima. Bio je ponosan na njih, na njihovu bliskost s carem. U obitelji je bilo i generala. Kad je bio manji, sanjario je o tome. Ali njegov otac? Što ako doista jest židovsko smeće? Njegovoj bi majci bilo nalik da ga optereti nečim takvim. Prljavom krvi. Kad je stigaou Berlin, Leo je bio posve zbunjen. Uza sve ostalo, morat će svima objasniti zašto se vratio. Ne očekuju ga još cijeli tjedan. Trebao bi pobjeći od kuće. Ali, kamo poći? Majci koja će postavljati beskrajna pitanja, koja će ga sažalijevati, pokušati ga zagrliti? Ne. Bolje u Berlin nego to. Kad je stigao do kuće, već je pao mrak. Maleni će, hvala Bogu, već spavati. Pogledao je na uru devet sati. Bude li sreće, svi će biti vani osim Klausa i stare Marthe. S njima može izići na kraj. Uspravio je ramena i okrenuo ključ u bravi. Tišina. Leo se tiho uspeo uza stube. Na prvom odmorištu vidio je svjetlo ispod vrata Bettinine radne sobe. Da se odšulja dalje ili da se suoči s njom? Ne, nije on kukavica. Odmah će otići k njoj. Zastao je pred vratima prije nego što je pokucao i, po staroj navici koje se sad
sramio, na trenutak osluškivao. Bettina je, kao i uvijek, nešto govorila. A glas koji joj je odgovarao mogao je biti jedino Klausov. Podigao je ruku da pokuca, a onda je, čuvši svoje ime, opet spustio. Da. Što se tiče Lea. Thomas me neki dan na nešto podsjetio. Zaboravila sam ti reći. Rekao je da su njegovi mali kipovi doista dobri i pogledala sam kroz prozor i iznenada mi je sinulo. Johannes. Nalikuje na Johannesa. Znam da je Anna oduvijek tvrdila kako je Bruno njegov otac, ali u ono doba, za vrijeme rata, nije bila baš tako sigurna. A sad se vidi koliko je darovit. Samo sam mislila... Još malo pa ćeš početi tvrditi da je Max... Nije čuo što je još Klaus mrmljao, samo Bettinin odgovor Ne budi blesav. Na trenutak su šutjeli. Leo je posve zbunjen zurio u vrata. Želi li Bettina reći da je Johannes njegov pravi otac? A može misliti jedino na Johannesa Bahra, majčinog muža. Ali... Leo se tiho udaljio. Bahra se jedva sjećao, godinama ga nije vidio, samo se mutno sjećao da ga se kao mali bojao. Sad više nije zalazio u kuću. Ali, ako mu je Johannes otac, onda Adler nije. A Bahr, koliko on zna, nije židovsko prezime. Prije nekoliko tjedana njegov je nastavnik citirao nešto što je rekao uvaženi jurist po imenu Bahr. I majka mu je pričala da je Johannes bio u ratu, da je dobio medalje. Da, to je to. U mislima mu se počeo oblikovati plan dok se penjao prema sobi. Otići će u Mnchen, suočiti se s Bahrom. Pitat će ga. Krenut će u cik zore. Nitko neće znati da je otišao. Neće znati ni da je uopće dolazio. Leo je otvorio vrata svoje sobe i ugledao malo lišce iznad pokrivača osvijetljeno noćnom svjetiljkom. Zaboravio je na Waltera. Stavio je prst na usta i tiho zatvorio vrata. Psst, nitko ne smije znati da sam dolazio prošaptao je. I ti to nikome ne smiješ reći, jasno? Dječak ga je gledao uplašenim pogledom. Samo ću malo odspavati, presvući se i odmah ujutro otići. Razumiješ? Dječak je kimnuo. Obećaj. Obećajem. Dobro, to će biti naša tajna. Evo, dat ću ti jedan od svojih najljepših kamena da zapečatimo dogovor. Uzeo je kamen sa svoga stola i pružio ga dječaku. Čaroban je. Donijet će ti sreću ako održiš obećanje. Nikad se više nećeš morati bojati. Nije li tako? Dječak je s nepovjerenjem promatrao kamen. Onda se iznenada nasmiješio i brzo ga stavio pod jastuk. Dobro prošaptao je. Odlično. Leo je otvorio vrata ormara što je tiše mogao. Bacio je u njega naprtnjaču i svukao se. Onda je kopao po radnom stolu. Tražio je adresu. Negdje je morao imati pismo od majke. Još joj nije odgovorio, pa ga nije ni bacio. Sjećao se da je žig bio iz Mnchena, a ne iz Seehafena kao obično. Da, evo ga. Leo ga je gurnuo u džep jakne, izvadio sav novac iz štedne kutijice te i njega strpao u džep. Onda je legao. Laku noć, lijepo spavaj rekao je dječačiću koji nije skidao pogled s njega. I ne zaboravi našu tajnu. Leo je otišao sljedećeg dana u cik zore, prije nego što se itko u kući probudio. Opet se osjećao kao junak u pohodu. Napokon, i Siegfried je morao otkriti tko mu je otac. Misli su mu lutale tijekom tog naizgled beskrajnog putovanja. Zaboravio je koliko je Mnchen daleko i koliko će mu trebati da stigne. A kada je napokon stigao, bilo je vrlo kasno i on je bio preumoran da bi se i s kim suočavao. Osvrtao se po kolodvoru i pokušavao srediti misli. Omladinski hostel. To je pravo rješenje. Oni mu neće postavljati pitanja. Našao je policajca koji ga je odveo do ureda za informacije. Na kraju je, iscrpljen, pošto se nekoliko puta izgubio u labirintu ulica, našao hostel u uličici popločanoj kamenjem. Ujutro se probudio s osjećajem izgubljenosti. Nije se mogao sjetiti gdje je, a kada se napokon sjetio, pomislio je da je zacijelo poludio. Što će reći Johannesu Bahru? I hoće li mu on znati odgovoriti? Hoće li znati je li mu on otac, a ako zna, ne bi li mu to već odavno bio rekao? Možda je njegova majka to tajila. Leove su se misli vrtložile od raznih mogućnosti i prijevara. Pokrio je glavu jastukom. Zar njoj očinstvo ništa ne znači? Ne, ona je samo glupa žena, nema ni za što poštovanja. Baš kao i Bettina. Njih su dvije iste unatoč površinskim
razlikama. Nemaju poštovanja, nimalo im nije stalo do muškaraca, samo ih žele gaziti. Kao one divlje crvene žene o kojima je pričao stari Steinecker. Dovoljno je pogledati Klausa, vidjeti što mu je Bettina učinila, kako ga je zgazila. Iz daljine je čuo jutarnja zvona. Obrazi su mu gorjeli. Polako se izvukao iz kreveta i otišao umiti hladnom vodom. Mora se sabrati. Kad je već prešao toliki put, neće sad odustati. Sjetio se onoga groznog dječaka koji mu je rekao da je Adler židovsko prezime. Poravnao je ramena. Ne, neće se bojati. Mora nešto pojesti. To mu je sad najpotrebnije. Nije pojeo pošten obrok još od jučer, kad je otišao iz logora. Kad nešto pojede, bit će mu bolje. Pogledao je svoje lice u zrcalu u kupaonici, vidio čiste crte, četvrtastu bradu, gustu zlatnoplavu kosu. Gerhardt mu je rekao da izgleda kao Parsifal. To mora upamtiti, čak i ako nikad više ne vidi Gerhardta. A ne može ga vidjeti ako ne spere ljagu sa svojeg imena. Duboko je udahnuo i potisnuo strah. Dječaci ne plaču. Ne plaču. Pronašao je kavanu, gladno progutao dva peciva i popio dvije šalice mlijeka. Ponestajalo mu je novca. Morat će pripaziti, ali toliko je želio još jedno pecivo. Naručio ga je. Napokon, uvijek može zamoliti Johannesa Bahra da mu da malo novca bude li potrebno, bez obzira je li mu otac ili nije. Ta ga je pomisao umirila. Dok je našao adresu sa zgužvane omotnice bilo je već gotovo podne. Palo mu je na um da možda nikoga neće biti kod kuće. To mu je dalo dodatnu hrabrost. Dugim je korakom prošao kroz malo dvorište i onda se, slijedeći upute starca koji se sunčao na rasklimanom stolcu, popeo do vrha zgrade, preskačući stube dvije po dvije. Vrata stana bila su odškrinuta. Oklijevao je, ipak pokucao, a kad nije bilo odgovora, ušao. Našao se u dugom, mračnom hodniku s mnoštvom zatvorenih vrata. Na kraju su jedna bila otvorena a prostorija blještavo osvijetljena. Leo je polako krenuo prema svjetlosti. Kad se približio, na trenutak ga je zaslijepila. Vidio je samo goleme iscerene likove koji kao da su ga htjeli zaskočiti sa zidova. Onda je s druge strane sobe čuo kreštav smijeh. Mislim da imamo gosta, Johannes. Na podiju je stajala posve gola žena ovješenih dojki i pune stražnjice. Jedan od tvojih lijepih dječaka nasmijala se druga žena. Sjedila je na starom naslonjaču raširenih nogu tako da je Leo jasno vidio njezino spolovilo tamo gdje se zeleni til haljine razdvajao. Odvratio je pogled. Uz noge joj je bio golem pas, mastif, otvorene gubice. Pozovi ga da uđe začuo je treći glas. Umorna sam. Dobro bi mi došao lijep mladić. Podigao je pogled s psa i ugledao muškarca i ženu kako leže goli na zgužvanim plahtama na velikom stolu. Ne, ne muškarca i ženu nego dvije žene isprepletenih udova i kose. Uđi, ljepotane pozvala ga je žena iz naslonjača lascivno razvlačeći usne. Tiho viknuo je muški glas oštro. Negdje je zaplakalo dijete. A eto i onog derišta. Poduzmi nešto, Veronica. Jedna je žena skočila sa stola i krenula prema Leu kao da nije odjevena samo u osmijeh te podigla sivi smotuljak sa sofe i prinijela ga prsima. Muškarac koji je stajao u sredini sobe naglo je bacio kist koji je držao na pod. Okrenuo se i zagledao u Lea mutnim pogledom. Što ti tu radiš? povikao je. Leo je stajao kao začaran. No? Jesu li te poslali da poziraš? Što je? Jesi li nijem? Muškarac mu je prijeteći počeo prilaziti. Leo se okrenuo i počeo trčati niz dugi, sivi hodnik. Čuo je kako se smiju za njim. Otjerao si ga, ti čudovište. Vidi što si sad učinio. I to tako lijepog dječaka. A onda muškarčev glas koji je vikao za njim Čekaj malo, čekaj malo. Potrčao je za njim. Leo se sjurio niza stube. Da ti možda nisi Leo? čuo je kako muškarac dovikuje kad je stigao u dvorište. Ali, nastavio je trčati i trčao dok se nije posve iscrpio. A onda je još malo potrčao, kao da mu o tome ovisi život. Ne, mislio je grozničavo, nema tu nikakvog oca. Samo prljavo, pijano čudovište, mrlja na čistom, bijelom tijelu Vaterlanda. Izgubio se u labirintu uličica, nekako doteturao do kolodvora i sjeo u prvi vlak prema sjeveru. Morao je pobjeći
iz tog grada. Kad je vlak krenuo s kolosijeka uz veliki oblak dima, Leo je sklopio oči. Taj će prizor izbrisati iz sjećanja, odagnati ga, raskomadati. Bože, kako se osjećao prljavo i zablaćeno. Najradije bi skočio u hladan gorski potok da se očisti. Kako se njegova majka mogla udati za to čudovište? Odjednom mu se podigao želudac. Pojurio je u zahod i povraćao. Činilo mu se da će povratiti cijelu utrobu. Držao se za zid jurećeg vlaka dok to više nije mogao podnijeti. Onda se poput ranjene životinje odvukao natrag na svoje sjedalo, sklupčao u kutu i zatvorio oči. Ni sam nije znao kako se vratio u Berlin. Sjećao se da je dvaput presijedao i sjedio na mračnim, praznim peronima, jednom morao otjerati starog pijanca trulog zadaha. Sad je bio tako umoran, tako potpuno iscrpljen da ga nije bilo briga tko će ga vidjeti. Ni za što ga nije bilo briga. Bettina je zacijelo čula njegove korake jer je otvorila vrata svoje radne sobe dok se on penjao uza stube. Leo, otkud ti ovdje? Zurila je u njega a onda mu brzo prišla zabrinuta izraza lica. Opipala mu je čelo. Bolestan si, Leo. Imaš vrućicu. Trebali su nas nazvati. Netko bi došao po tebe. Stavila mu je ruku na rame i povela ga u njegovu sobu. Ti grozni vođe omladinskih pokreta. Spremni su te ubiti svojom smiješnom opsjednutošću snagom mrmljala je napola za sebe. Leo je bio odveć umoran da bi joj odgovorio. Pustio je da ga vodi, da ga ušuška u krevet, da ga liječnik pregleda. Pojeo je juhu koju je donijela Martha i ležao ne misleći ni na što, zureći u hrast u vrtu. Pet je dana tako ležao, ne govoreći ništa, zureći u prazno, drijemajući. Katkad bi mali Walter sjedio kraj njega. Jedne se noći čak sklupčao kraj njega. Leo mu je dopustio. Kakve to ima veze? Je li išta uopće više važno? Nema više za što živjeti. Nije se htio pojaviti u školi, nije htio sresti svoje prijatelje. Ovako će umrijeti. Tiho. U krevetu. Tješit će ga samo stari hrast. I mali Walter. Vratio mu je kamen, tutnuo mu ga u ruku i prošaptao Čarolija. Šestog je dana Bettina došla u njegovu sobu i dala mu dva pisma prije nego što mu je izmjerila temperaturu. Oporavljaš se objavila je. Hoćeš li mi reći što se dogodilo? Leo je zurio kroz prozor. Vidio je krajičkom oka kako je slegnula ramenima. Pa, ako se odlučiš, bit ću tu. Opipao je omotnice i nasumice otvorio jednu. Njegova majka. Zamalo ga je zgužvao, ali je Johannesovo ime pobudilo njegovu radoznalost. Johannes mi kaže da si možda dolazio u atelje. Nije siguran. Ali, ako si to bio ti, želi da znaš kako bi bilo bolje da si se najavio. Onda bi te prikladnije dočekao. I ako to jesi bio ti ta osoba koja je izgledala kao mlađa verzija mene s kratkom kosom vrlo mu je žao što te uplašio. Rekla sam mu da to nije vjerojatno, i zato što bi mi ti bio rekao i zato što se ničega ne bojiš. Nije li tako? Uskoro ću doći u Berlin. Leo je poderao pismo na stotinu komadića i bacio ih u koš prije nego što je otvorio drugo. Srce mu je bolno poskočilo. Gerhardt. Nikad mu prije nije pisao, ali na dnu je bio njegov potpis ispisan crnom tintom. Leo, napokon sam uspio izvući priču o tvojem naglom odlasku od tvojih prijatelja. Imao si pravo što si upotrijebio šake. Čast se mora čuvati po svaku cijenu. A katkad je sila jedini način da se urazume manje vrijedni predstavnici Vaterlanda. Osobito mala lažljiva kopilad. Ostavio si moj portret. Donijet ću ga sa sobom u Berlin. Možda bi ga volio dovršiti. Ako je tako, posjeti me u mojem stanu. Onda ću ti moći pokazati i knjigu s pričom o Pfingstenu. Ovo mi je bilo posljednje uskrsno logorovanje u Jugendbundu. Drago mi je što sam dio tih dana mogao provesti s tobom. Nadam se da ćemo se ponovno vidjeti. Tvoj, Gerhardt Leo je slavodobitno skočio iz kreveta. Protegnuo se i brzo deset puta sagnuo do poda. Otac mu nije potreban. Dovoljan mu je Vaterland. Nisu potrebne ni majke. Dovoljna je Majka priroda. Hrast, gusta šuma, tlo u koje je tako pomnjivo zasadio sadnice. Potrebna su mu samo braća. Braća po duhu, kao Gerhardt. Izvadio je list papira iz radnog stola i pomnjivo počeo pisati odgovor. ČETRNAEST 1934.
Johannes se naglo zaustavio na vrhu stubišta koje su vodile u njegov atelje i zapanjeno gledao.Na vratima je bila grimizna svastika, tek naslikana. Boja se još cijedila poput krvi. Dakle, napokon se dogodilo. Neizbježno. Na trenutak ga je obuzelo oduševljenje. Znao je da će prije ili poslije doći. Već gotovo osamnaest mjeseci svakodnevno ih je očekivao, tako da je već i iščekivanje postalo monotono. Osim toga, u kostima je to iščekivanje osjećao još dulje, još otkako ga je Leo posjetio, kad je vidio šokirani pogled Annina sina na sebi možda čak i od vremena kad ga je otac dao staviti u ludnicu. Protiv čega se i bunio posljednjih godina, na što je upozoravao nego upravo na to brutalno upletanje dugih pipaka vlasti u svaki, pa i najosobniji aspekt života pojedinca? I sad se mogao okrenuti i pobjeći, još malo bježati. Ali, vrata su ga privlačila poput sirene. Zastao je na pragu i osluškivao. Tišina. Možda su već otišli. Baš bi bilo šteta odgoditi neizbježni trenutak. Otvorio je vrata. Rasap. Dugi hodnik do njegova ateljea bio je prekriven poderanom odjećom i knjigama istrgnutim iz korica, krhotina stakla, punjenja madraca, starih fotorafija, razbijenog posuđa. Prolazio je kao da prolazi kroz ruinu vlastita života. Pokupio je Anninu fotografiju, ostatke bilježnice. Posvuda se osjećao zadah mokraće i znoja uzbuđenih muških tijela. U samom je ateljeu bilo još gore. Naslonio se na zid dok mu se želudac dizao u grlo. Slike i crteži bili su istrgnuti s polica, likovi zamrljani razlivenom bojom, rasječeni, poderani, raskomadani. To nije bio čin slučajnog vandalizma nego pokolj. Umorstvo. I silovanje, osobito silovanje. Najviše su pretrpjele žene, žene koje je volio, grlio, slušao. Njihova su gola tijela sad ležala probodena, izudarana, obezglavljena, onečišćena izmetom. Gotovo je mogao zamisliti vandale kako to čine, osjetiti njihov zadah, kolektivno seksualno ludilo, sitne savjesti rastopljene u ime nečega većega, čišćeg, nečega njemačkog. Nečega što se svodilo na Hitlerovo ime. Njegov je potpis bio u svim epitetima što su ih ispisali po zidovima i platnima. Smeće. Degenerik. Svinja. Izdajnik. Ljubitelj Židova. I to. Njegov portret njegovog zastupnika nosio je riječi Entarteter Jude. Degenerirani Židov kao da su mu izvadili utrobu. A i njemu bi rado bili izvadili utrobu da se zatekao tu kad su došli. Ili bi ga odveli u jedan od svojih logora, što se svodilo na isto. Iznenada ga je potresao smijeh, glasan, šuplji smijeh koji je sablasno odjekivao sobom. Prošle su tek dvije godine otkako je mali poručnik došao na vlast, a već se ugradio u spremne umove ljudi, u njihove najosobnije misli. Što su oni veliki skupovi do goleme, doista goleme političke erekcije? I toliko je lakše da ti misli sređuje netko izvana, da ih zamijene optimistični slogani, dok se svom snagom baviš državnim poslovima. Pomagale su i predstave i vatre, dakako. One velike lomače pročišćenja, veće od logorskih vatri Hitlerjugenda na koje si nailazio na svakom koraku u prirodi, ali zapaljene u istom duhu. Najprije Reichstag, za koji su optužili Crvene, dakako, ali, zar je uopće potrebno imati mjesto na kojem će se izgovarati sve te nečiste misli? A onda još i one lijepe srednjovjekovne lomače, u gradovima i mjestima diljem zemlje, na kojima su spaljivali desetke odvratnih, nečistih knjiga što su ih napisali degenerici i Židovi. Za kojima će nedvojbeno ubrzo uslijediti i njihovi autori, što će biti popraćeno još većim slavljem. Mali je poručnik, sada Fhrer, uvijek pratio Johannesa poput noćne more koje se nije mogao osloboditi, a sada su upravo prizori iz tih mora bili preuzeti, ispražnjeni od značenja i preobličeni u zastrašujuću namjenu. Svi njegovi prijatelji umjetnici protjerani su s nastavničkih mjesta, a njihove slike izbačene iz muzeja. Mnogi su otišli iz zemlje, ili planirali otići. Drugi pisci, politički novinari nestali su u paklu Columbiahausa ili Oranienburga. On nije imao mjesto s kojeg bi ga mogli izbaciti, pa su ga umjesto toga ovako posjetili. I pritom uzeli neke slike, kako je vidio, uz to što su si priuštili užitak razaranja u ime pročišćenja rase. Jer, neki se oblici degeneriranosti mogu prodati u inozemstvo kako bi se napunili državni džepovi. Nečiste nakladničke kuće mogu se progutati zbog dobiti, kao i imovina onih drugih degenerika, Židova. O da, bio je i te kako svjestan ciničnih trikova koji su se izvodili u ime
arijskog pročišćenja, pročitao je odvratni traktat maloga poručnika još 1925. godine, kad je prvi put objavljen. Tamo je sve lijepo pisalo. Samo što Johannes nije ni sanjao da tako brzo može doći do ovoga. Čista arijska krv. Velika nordijska rasa. Ponovno se nasmijao. Pa, osim ako je njegova majka lagala njegovu ocu, nema čišćeg Arijevca od njega. A njegova su djela ipak proglašena nečistim, degeneriranim, neprirodnim. Pa će domalo neizbježno biti prirodno izabran iz prirodnog tijeka prirode od strane nekoliko prirodnih arijevskih supernasilnika. Prekrasno, kako se priroda može iskoristiti, kako se na nju mogu pozivati kako bi opravdali svaku vrstu gluposti. I on je, dakako, nosio taj grijeh, prije toliko godina, kada se još nadao boljem društvu. Zato ga je uvijek pratio taj osjećaj da je mali poručnik samo izobličena jeka njega samoga, gotovo bi se moglo reći, bolji sin njegova oca. O da, i on se pozivao na prirodu divlju, slobodnu, bogatu i putenu u njegovu slučaju kako bi pokazao nezadovoljstvo luđačkom košuljom kulture u kojoj je živio i želju za slobodom. Sada je znao mnogo više, znao je da je kod čovjeka jedino prirodno rođenje i smrt. Sve ostalo između te dvije točke bilo je njegovo vlastito djelo. Johannes je sjedio na rubu stolca i gledao tragove razaranja oko sebe, napokon shvaćajući što to znači, shvaćajući da nikad više neće kročiti u tu prostoriju u kojoj je, posljednjih deset godina, radio kao slikar. Razbijao stare oblike, pokušavao u okvir udahnuti novi život. I Hitler je bio umjetnik koji je prešao granice okvira. U tome je bila odvratna, tragična ironija. Prešao je čak i ono staro pravilo o životu u kontroliranom intenzitetu umjetnosti što je samo po sebi bilo dovoljno opasno, kao što je i on sam dobro znao. Cijela je Njemačka bila platno na kojem je Hitler oblikovao svoju viziju, odvratnu, ali ipak viziju. I kao i svemoćni umjetnik, dao se na to da nadzire svaku pojedinost na svojem golemom platnu, svaki efekt, svaki lik, stvarajući goleme, orkestrirane prizore, ukrase, stvarao mišićave junake i sentimentalizirane seljake, brutalno izbacivao sve što se nije slagalo s njegovim snom a sve kako bi stvorio sveobuhvatno umjetničko djelo. Spajati moć, sposobnost da vladaš životima, s nepodjeljivom, monomanijačkom vizijom umjetnika značilo je, pomislio je Johannes stresavši se, stvarati pakao. Što se njega tiče, mislio je dok je nogom udarao krhotine po podu, više nema ni viziju ni moć da upotrijebi kist. Stao je pred napuklim zrcalom iznad kojeg je bila naškrabana riječ degenerik i pogledao se. Namršteno lice, umor, crvene oči. Da, riječ je možda bila točna, ali ne na onaj način kako su oni to mislili. Posljednjih ga je godina na rad poticala mržnja, želja da im natrlja nos u govnima u koja se pretvorila Njemačka. I djela su mu bila loša, prazna, suprotna njegovu duhu, sterilno recikliranje starih oblika kojima je život davao jedino njegov otrov. Više nije imao nade. Staza na kraju koje je nekoć vidio barem naznaku obzorja odavno je nestala. A sada je tu gruba stvarnost razaranja oko njega. To je signal koji je čekao. Sve je napokon bilo svršeno posljednji od njegovih devet života primicao se kraju. Začudo, od toga mu je laknulo. Odjednom se osjećao lako, bezbrižno i smireno, kao da mu je s ramena spao teret godina. Napokon je bio slobodan. Nacerio se i iz smeća iskopao kist i boju. Brzim i vještim pokretima nacrtao je na velikom staklu karikaturu, golemi lik Hitlera koji lebdi na nebu, čuči i vrši veliku nuždu, a ispod njega mnoštvo, ruku ispruženih i kapa podignutih da prime njegov dar izmeta. Iznad Hitlera napisao je arijska čistoća, a ispod svjetine novi čovjek. A onda, uklapajući riječ degenerik u svoj potpis, napisao je na latinskom Posljednje djelo Johannesa Bahra, slikara degenerika, 23. prosinca 1934.. Johannes je krenuo iz sobe s osmijehom na licu. Na pola puta do vrata okrenuo se. Posve je zaboravio zašto je došao ovamo. Ima li ičega što može spasiti i ponijeti u Berlin? Crteži sa stola bili su razbacani, poderani, izgaženi čizmama. Našao je jedan razmjerno neošteće i smotao ga pod ruku. Posljednje što Klausu i Bettini treba u njihovu domu je još jedno djelo degenerika, čak i kao božićni dar. Ali, došao je zbog Anne, a nije htio da mu postavlja pitanja, da dozna za ovo. Potrčao je niza stube. Snijeg je prestao padati. Stari domar je raščišćavao
stazu u dvorištu. Došli su maloprije, gospodine Bahr. Šestorica. U uniformama. Primijetio sam, Hans. Nisam ih mogao zaustaviti. Žao mi je, gospodine Bahr. Neću se vraćati, Hans. Uzmi što god želiš. Premda nisu mnogo ostavili. Rekao sam im da ste otišli. Možda u Beč. Hans se bezubo nasmiješio. Hvala, Hans. Evo pružio mu je nekoliko novčanica kupi si kakvo piće za Božić. Moramo piti za Fhrera, zar ne? namignuo je nestašno budući da on ne pije. Čuvaj se. I pripazi na svoju staru, Hans. Podigao je šešir, mahnuo i pohitao popločanom ulicom, brzo zašavši za ugao kad je vidi kako prema njemu stupa skupina mladića u odorama. Takvih je mladića sad bilo posvuda, drskih u anonimnosti odore, odvažnih u brutalnosti koju su odobravali odozgor. Uskoro će rat, iako se to službeno nijekalo. Zašto inače tolike odore? Policijska služba bila je samo prvi dio razloga. Njegov bi otac taj dio odobravao. Samo, sada su mladi nadzirali stare. Novi muškarci i nove žene koji su radili za novu Njemačku. Snaga kroz radost. Tvrdoća, brzina. Željezni mladići s čeličnim srcem. Krv i tlo. Slogani su mu prolazili kroz misli u ritmu njihovih čizama. Da, nacisti su lukavo osvojili mlade svojim obećanjima, davanjem smisla i poučavanjem slijepe poslušnosti. Što je ono Nietzsche napisao o mladićima? Kad se potrudio, mogao se sjetiti gotovo doslovce Kad se uzme u obzir koliko je energiji mladića potrebno da eksplodira, ne iznenađuje što se odlučuju za ovu ili onu stvar bez suptilnosti i izbirljivosti. Njih privlači žar koji okružuje neki viši cilj prizor zapaljenog fitilja, a ne samog cilja. Suptilni zavodnici stoga poznaju umijeće podizanja očekivanja eksplozije, pritom ne dajući nikakvo objašnjenje svoga cilja takve bačve baruta ne pridobivaju razlozi. Ali, oni su i od filzofa napravili travestiju. No to više nije bio njegov problem. Ništa više nije njegov problem, podsjetio se. Osim posljednji put pogledati te ulice s gracioznim pastelnim kućama i vrtovima. Ulice koje je unatoč tome volio. I provesti posljednjih nekoliko dana s Annom. Johannes je pogledao na uru. Mora požuriti, inače će zakasniti. Anna će se brinuti. Kolodvor je bio prepun dima i pare. Ali, vidio ju je kako hoda amotamo peronom, blistave kose pod novim malim šeširićem, sjajnih očiju. Srce mu je poskočilo kao da je već gleda u sjećanju, prvi put koji je i posljednji. Požurio je k njoj. Oprosti što kasnim, draga. Uzeo joj je iz ruku kovčege i šarene pakete te joj pomogao da se popne. Već sam pomislila da nećeš doći. Evo me, kao što sam i obećao. Unatoč činjenici da idemo u Berlin nasmiješio se pokajnički. Znao je da je mislila da će on možda u posljednjem trenutku odustati. Gotovo nikad nije išao s njom u Berlin. Ali, ovaj je put bilo drukčije. Bettina ih je oboje odlučno pozvala. Osim toga, sada je i želio ići. Želio je obići adrese svoje turobne mladosti. Imali su vlastiti odjeljak u vlaku i čim su zatvorili vrata za sobom, on se okrenuo da je poljubi, polako i dugo. Pogledom mu je pretraživala lice. Što se dogodilo, Johannes? Nasmijao se. Zar te ne smijem ni poljubiti, Anna? Čudno ga je pogledala. Jesam li te ikad odbila? Pa, možda jedanput ili dvaput, koliko se sjećam. Ali, danas izgledaš tako zanosno s tim šeširićem. Udaljio se korak od nje i gledao je, a zatim joj pomogao svući ogrtač. I u toj novoj haljini. Opipao je meku zelenu vunu koja joj je prianjala uz bokove, dotaknuo kopču. Sve u čast tvoga sina, dakako. Ne zbog mene zadirkivao ju je. Porumenjela je. Ne budi blesav, Johannes. Ne smeta mi. Sjeo je kraj nje, vrlo blizu, i udisao miris njezine kose. Premda bi mu svašta moglo pasti na pamet bude li mu majka izgledala više kao sestra. On nije takav, Johannes. Ovaj mu je put uzvratila osmijeh. Utoliko gore za njega. Raskuštrao joj je kosu. Sjećaš li se kako je bilo u toj dobi, kad ti se probude svi sokovi? Anna se nasmijala. Leo je ozbiljan mladić, nije kao ti. Ili kao ja. Pa, ne znam baš. Znaš one logore Hitlerjugenda, poput onoga u kojem je bio prošlog ljeta. Čujem da imaju sestrinske logore. A broj trudnoća u njima nije
posve zanemariv. Tiho je zapjevao U poljima i na vrištini Gubim snagu kroz radost. Čujem da je to ženska verzija velikog gesla. Ali, Vaterlandu su potrebna djeca. Djeca za Hitlera. Vidio je kako se namrštila. Obećao joj je da na ovom putovanju neće ni zucnuti o politici. Znao je kako je zabrinuta za Lea, kako se uvjerila da će on prerasti ono što je nazivala njegovim hitlerovskim besmislicama ako se samo ne budu prepirali s njim. On je znao da ona griješi. Sudeći prema jednom od posljednjih susreta s dječakom za kojeg je bio uvjeren da je bio Leo, premda nitko to nije htio potvrditi. Zagrlio ju je i privukao k sebi. Ali, nećemo o tome. Više nećemo spominjati našeg velikana. Časna riječ. Ponovno je počeo padati snijeg dok su odmicali prema Berlinu. Velike okrugle pahuljice osvjtljavale su ranovečernje nebo i uspavljivale ih. Johannes je pomilovao Anninu ruku. Okrenula se i pogledala ga. Čudno se ponašaš, Johannes rekla je zamišljeno. Je li se nešto dogodilo? Oduvijek ga je čitala kao otvorenu knjigu. Odmahnuo je glavom. Samo uživam u putovanju. Uživam što sam s tobom. Nisi ništa uzeo? tiho je upitala. Znaš da nisam, Anna. Već gotovo dvije godine. Da, istina je, pomislila je Anna. To je znala. Nije uzimao drogu od onog posljednjeg liječenja, kad je po vlastitoj odluci otišao u klinku samo nekoliko dana nakon što je dječak za kojeg je on držao da je bio Leo došao u atelje. Čudno kako ga se taj događaj dojmio, kao mjesečara koji se iznenada probudio. Ipak, povremeno je još strahovala da će popustiti kad nije s njom. Te se navike nije mogla osloboditi, kao da je bila veći ovisnik od njega. Znam promrmljala je. Iznenada se nasmiješila i prihvatila njegovo dobro raspoloženje koketno ga je poljubila, grickala mu uho, prošaptala Priredila sam ti iznenađenje. Rezervirala sam nam mjesto u vagonrestoranu. Dok nam ne namjeste ležaj. Johannes je zastenjao. A ja sam mislio da možemo odmah u krevet. Rukama joj je obujmio lice. Sjećaš li se, Anna, nekoć nikada nismo jeli. Prije. Poravnala mu je kravatu i povukla da ustane. U stara vremena, gospodine Bahr, ja sam vječito umirala od gladi ali me bilo sram priznati. Eto što sve čovjek dozna kad ostari promrmljao je Johannes. Vagonrestoran bio je osvijetljen blagom svjetlošću brončanih svjetiljki. Sjeli su jedno drugome sučelice, hihotali poput djece dok su pili vino. Johannes je portretirao svakoga tko bi se pojavio, a Anna bi dodala još pojedinosti. Bio je tu ozbiljan čovjek u odijelu s neobično debelim naočalama koji je držao jelovnik što je dalje mogao od sebe i s gađenjem ga promatrao. Johannes mu je odmah dao nadimak likovni kritičar Reicha. Bile su tu i dvije punašne žene debelih listova u djevojačkim bluzama, ozbiljnih lica bez trunke šminke, koje je Anna proglasila Fhrerovim rajnskim djevama. Vrle rajnske djeve ispravio ju je Johannes koje će uskoro upravljati državnom farmom za uzgoj mišićavih mladića s malo mozga. Anna se nasmijala, a onda je zastala. Nećemo tako kad dođemo u Berlin, Johannes. Obećajem. Žalosno ju je pogledao. U Berlinu ne. Opet se nasmijao. Gle, evo tajnog agenta iz Sovjetskog Saveza. Anna je ugledala visokog muškarca tamne brade s okruglim naočalama koji je neprestano pogledavao amotamo. Poslali su ga da uvjeri njemačku komunističku partiju kako su nacisti zapravo na njihovoj strani. Sad se ne opirite, a poslije ćete moći preuzeti vlast. Johannes prekorila ga je. Ali, doima se tako zabrinuto da mu nitko ne vjeruje. Podigao je čašu u njezinu čast. Zašto si iz dana u dan sve ljepša, Anna? Zacijelo je razlog u tome što nikad ne nosiš naočale. Za što bih nedvojbeno morala biti zahvalna. Pozvao je konobara i platio račun. Odmah ću staviti naočale, Anna zaprijetio je u šali dok su se vraćali u odjeljak i temeljito istražiti kakve su tragove na tebi ostavile godine. Samo izvoli zahihotala je. Ali, kad su ušli u odjeljak u kojem su ležaji bili uredno priređeni, zaključao
je vrata za sobom i uzeo je u naručje. Anna, Anna mrmljao je, ljubeći je tako duboko da ju je ponovno obuzela stara obamrlost. Njegove su ruke prebirale po njezinim leđima i vratu, budeći u njoj glazbu, note Mozartovih sonata koje je u posljednje vrijeme počela ponovno svirati, neprestano, jer su njihove nevine note prigušivale disonanciju vremena u kojem su živjeli. Pogledala mu je u oči i vidjela njegovu strast. Polako mu je odvezala kravatu, raskopčala košulju. Promatrao ju je i upijao svaki pokret, kao da ih želi usjeći u pamćenje. Prešla mu je prstima preko usnica. I, gdje su ti naočale? zadirkivala ga je. Odmahnuo je glavom pa mu je kestenjasta kosa prošarana sjedinama pala na čelo tako da se doimao poput onog mladog grubijana kojeg je upoznala prije toliko godina na stazi kod Seehafena. Ne trebaju mi, Anna. Ponono ju je privukao, raskopčao haljinu, brzo je gurnuo s njezinih ramena tako da je pala u hrpu oko njezinih nogu. Milovao joj je gola ramena, svilu potkošulje, prelazio rukama po njezinu tijelu, našao golu kožu iznad čarapa, trljao je. Stisla se uz njega teško dišući. Tako dugo nisu bili zajedno. Uvijek joj je bilo predugo kad bi joj došao ovako, s jasnom i izravnom strašću, neovisno o tome je li trajalo dan, tjedan ili godinu. Ali, ovaj put je doista bilo predugo. Mjesecima je bio potišten pa nisu vodili ljubav kako valja. No sada nije bilo tako. Sada ne. Podigla je usnice prema njemu. Pogledaj rekao je iznenada. Okrenuo ju je prema prozoru. Vidjela je njihov magloviti odraz u staklu, poput likova koji im prilaze visok muškarac snažnog mršavog lica, nešto niža, zgodna žena crvenih usnica i raščupane kose kao da im prilaze iz pospanog sela zametenog u snijegu u kojem se vitki crkveni toranj izdiže prema nožćnom nebu, osvijetljen treperavim svjetlom kuća oko sebe. Kao da smo vlastiti duhovi. Blijedi. Lijepi. Dolazimo iz ljepote promrmljao je i pomilovao joj grudi, dodirnuo kosu usnama. Okrenula se prema njemu željna njegovih usta i vidjela mu suze u očima. Oh, Johannes. Poljubila ga je, ljubila ga sve dok nije osjetila da se pretapa u njega, sigurna da bi, kad bi se sad okrenuli, vidjeli samo jedno tijelo koje im prilazi iz sela. Ona je njega povukla na uski ležaj, želeći da je ispuni, ali polako, postupno, tako da je vrijeme stalo dok su se kretali jedno uz drugo a kloparanje i zviždukanje vlaka gušilo je njihove uzdahe dok su se vozili kroz noć. Nije znala kada ga je, usred te noći ljubavi, upitala Je li to zbog Maxa, Johannes? Zbog njega nisi htio odlaziti sa mnom u Berlin? Nikad te se prije to nisam usudila pitati. Možda. Glas mu je zvučao daleko. Premda je to bio samo jedan od bezbroj razloga. Muči li te što nikad nisi imao pravi odnos sa svojim sinom? Riječi su pokuljale iz nje. Porumenjela je i bila zahvalna što je u odjeljku mračno. Iznenada se nasmijao, duboko i grleno, te se naslonio na lakat i pogledao je u lice. Ne, Anna. Kakve tebi sve misli ne padaju na pamet. Znaš da ne držim do biološkog vlasništva, očinske krvi. Za to nisam dovoljno dobar Nijemac. Ne, ne, premda me povremeno zanimalo kakav će Max ispasti. Ne, više sam bio zabrinut zbog Klausa. Uvijek mi se činilo da ne bi trebao imati konkurenciju u očinstvu. Toliko je to želio. I tako mu je dobro išlo. Opet se nasmijao. Znaš da sam odveć sebičan da bih bio dobar otac. Neizbježno bih se pretvorio u repliku vlastitog oca, što mi je, kako si mi i sama više puta rekla, ionako prilično uspiejvalo. Ne volim se toga ni sjetiti. Ipak je to grad časnog Justizrata. Privila se uz njega. Ne budi blesav, Johannes. Nisi tako sebičan. Više ne. Nisam toliko sebičan. Više ne oponašao ju je. Ali sam ipak sasvim dovoljno sebičan. Odvratio je pogled od nje i kao da se izgubio u mislima. Onda je opet progovorio. Ono što ti nikad nisam rekao, Anna, što se nikad nisam usudio priznati, čak ni samome sebi zamišljeno ju je prstom pomilovao po vratu jest da se bojim male djece. Zato sam bio tako grozan s Leom prije toliko godina. Mala djeca, koju sam smatrao uzorom ljudskih strasti, zapravo su sebična čudovišta. U njima sam vidio sebe. Vidio sam sebe i u Leu. To nisam mogao podnijeti. A imao sam i osjećaj odbačenoti. Majka bi trebala voljeti samo mene. Najradije bih bio vrištao. Nasmijala se. Znam. Stvarno? rekao je zamišljeno. Bilo je to mnogo gore nego zamišljati te s drugim muškarcem. Ali ne i s drugom ženom?
Razmislio je. Ne znam. Možda i to. Na trenutak su šutjeli. Mislim da je Bettina željela da obraćaš više pozornosti na Maxa rekla je na posljetku. Da je Bettina to željela, bila bi mi rekla. Nikad nije imala teškoća reći što misli. Strogo joj sudiš, Johannes. Misliš? Oduvijek mi se činilo da Bettina misli kako sva djeca pripadaju njoj jer ih ona može odgojiti bolje nego itko drugi. A tko zna, možda ima pravo. Anna se nasmijala s nelagodom. Mislim da mi zapravo želiš reći, Anna, da bi ti voljela da sam poklanjao više pozornosti Leu. Malo se trgnula, a onda prihvatila. Možda. Uzdahnuo je, pomilovao je po kosi i zagladio je. I trebao sam, dakako. To mi je sada žao. Doista. Ali... Slegnuo je ramenima. Posljednje sam godine bio na teret svima, a ponajviše samome sebi. Nisam sasvim siguran u ime čega. Nekoliko slika. I... Prekinuo se. Potaknula ga je I? Uzeo je cigaretu, dodao i njoj jednu, zapalio ih, povukao dim. I, ne znam. Kad je Leo porastao i postao manje čudovište od mene, kad sam mogao s njim razmijeniti nekoliko riječi, nekako je bilo prekasno. Ti si ga uvijek tako štitila i ljubomorno čuvala. I možda mi je, zato što si oduvijek inzistirala da je on Brunin sin i da nema nikakve veze sa mnom, bilo lakše pretvarati se da on ne postoji. Ne znam. Protegnuo se i uperio pogled u gornji ležaj. I u tome sam te iznevjerio, kao i u tolikim drugim stvarima. Žao mi je, Anna. Privinula se još bliže uz njega. I ja sam tebe iznevjerila promrmljala je. To ne. Nikada. Bilo joj je drago što je to rekao. Ali, oči su joj se ipak napunile suzama. Zašto je prije toliko godina bila tako isključiva, tako uvjerena da je Leo Brunin sin? Nije imala dokaza, samo ju je mučila savjest. Bruno je želio sina. Bruno, koji je bio tako dobar prema njoj a kojem je to uzvratila smrću. Stresla se. Što ti je, Anna? Ne plači, dušo. Život je takav. A mi smo imali lijepih trenutaka. Poljubio je njezine suze, oči, grudi. Trebali bismo češće putovati zajedno, Johannes promrmljala je. Zagledao se u njezine oči kao da gleda u veliku daljinu, kimnuo, a onda se, uz uzdah koji kao da se sastojao od jednakih dijelova tuge i užitka, ponovno utisnuo u nju tako da je zaboravila sve osim nježne težine njegova tijela i vrenja u svome. Bettina je gledala visoko božićno drvce koje je dominiralo dnevnim boravkom. Martha i ona s ljubavlju su ga okitile prije samo dva dana, odmotavale srebrne zvončiće i mozaične kuglice, rasporedile svijeće. A sada su sve plamtjele osvjetljavajući umivena lica najmanje djece, Thomasovog starijeg sina i troje malenih koji su još bili kod nje, darove naslagane pod drvcem, Klausa, Johannesa, Annu, Thomasa i njegovu ženu Gretel te njihovu bebu koja joj je mirno spavala u krilu. Vatra je ugodno pucketala u kaminu, a kroz veliki prozor vidjela su se stabla čije su grane bile ukrašene snijegom. Johannes je upravo započeo pjesmu, a pridružili su mu se i ostali muškarci, smiješeći se i zadirkujući. Što ćemo kupiti malome Michaelu za ovo mrzlo božićno slavlje Lopticuskočicu? Ili benkicu? Ili lampicu pokraj kolijevke... Tucholskyjeva božićna pjesma napisana za Božić 1919. godine. Dragi satirist Tucholsky, sad prognan i ušutkan. Bettina je promatrala djecu koja su slušala razrogačenih očiju, ne shvaćajući. Da mu dam noćnu posudu s kotačima? Ili mu ponudim moratorij? Okruglu kasicuprasicu? Ili možda krematorij za lutke. Novo inteligentno lice za naciju? To bi mu razbilo frustraciju. Muškarci su veselo pjevali dok su im se glasovi podizali u crescendo.
O, dragi rođaci, ujaci i tete, Djate mu nešto ni sam ne znam što. Vi ste brzi i pametni, Ovjesite mu nešto na božićno drvce. Samo mu nemojte dati reakciju To mu neće dati satisfakciju. Petnaest je godina prošlo otkako je napisana ta pjesma, a unatoč svim njihovim naporima, stvari su se samo još pogoršale. I to znatno. Bettina je pokušala otresti turobnost i usredotočiti se na prizor. Bio je idiličan, gotovo poput ilustracije za slikovnicu. Stolci u stilu Bauhaus, jasnog i funkcionalnog oblika, lijevani stol s keramičkom zdjelom, sada punom voća i oraha, blistava konzola radija iz kojeg će se domalo začuti Beethovenova Oda radosti, topli miris čokolade, začina i klada u vatri. I njezini najbliži i najdraži okupljeni u toj elegantnoj sobi visokog stropa, u kojoj su iskrile zamisli i odvijao se život već više od desetljeća. Johannes je izgledao privlačno, bistrih očiju, gotovo isti kao onaj mladić kojeg je nekoć nakratko voljela, ali s mirnim pouzdanjem koje ju je iznenadilo. Klaus, pomalo krutih zglobova, ali i dalje s dječačkim izrazom na licu kao i uvijek, bio je neobično raspoložen, društven kao nekoć, razvedren Johannesovom nazočnosti kao i obično. Thomas, jednako elegantan i brz u kretnjama kao i u duhu, zračio je blagom ironijom kao i uvijek, a Anna je bila obavijena onim karakterističnim blještavilom koje je uvijek značilo da su ona i Johannes ponovno zaljubljeni. Čak je i brbljava Gretel večeras bila smirena i tiha. Bettina je zagladila široku suknju svoje ticijanski crvene haljine, a onda je dala Marthi znak da posluži kuhano vino. Sve je bilo savršeno a istodobno ništa nije bilo kako treba. Kao prvo, dječaci nisu bili tu. Dopustila si je misliti o onome što je sve dotad izbjegavala. Nisu bili tu, a trebali su doći još prije nekoliko sati. A ona nije imala pojma gdje su. Što samo po sebi nije bilo neobično. Max je, na kraju krajeva, rijetko bio tu, osim vikendom. Upravo je navršio dvadesetu, morala se podsjetiti, i više nije dijete. Ali, ipak se brinula, jer grad je postao tako neprijateljski, bojišnica suprostavljenih strana, mjesto zločinačkog rata. Tijekom prošle godine Max je triput došao kući pokušavajući sakriti ožiljke i zavoje. Unajmio je sobu u Weddingu. Nazvati to sobom zapravo je bio eufemizam. Stresla se pomislivši na svinjac u potkrovlju jedne od onih vlažnih, pretrpanih zgrada gdje su bolesti vrebale isto koliko i sukobi kriminalaca, gdje se u zraku stalno osjećao zadah kanalizacije i ustajalog kupusa. Znala je o čemu govori. Provela je ondje dovoljno vremena, čak je, protivno njegovoj želji, posjetila Maxovu sobu. A ako je već soba bila grozna, razlog zbog koje ju je unajmio bio je još gori. Da, bio je student filozofije na sveučilištu, ali zapravo je radio u tvornici i u ilegali za komuniste. Znala je to godinama, iako joj nije rekao. Ne samo po onome što bi rekao u razgovoru, nego i po publikacijama koje je našla u njegovoj sobi kod kuće sve, od Arbeiter Illustrierte Zeitunga preko Die Linkskurve do niza Muenzenbergovih časopisa. Tada mu nije prigovorila. Na posljetku, bila im je prilično sklona, iako ju je od početka desetljeća sve više srdilo to što su komunisti odbili podržati socijaldemokrate u parlamentu. Ipak, bolje da je na ljevici nego na desnici. Ali, otkako su Goeringovi siledžije napale sjedište komunista, KPD je proglašen ilegalnim a sve ljevičarske publikacije zabranjene. Max je slijepo dovodio u opasnost vlastiti život... Bettina je nehotice zajecala. Što ti je? Anna se odmah našla kraj nje. Ništa, ništa. Bettina se pokušala nasmiješiti. To je od vina. Dramatično se nakašljala. Otišlo je pogrešnim putem. Anna ju je čudno pogledala. Misliš li da će se Leo uskoro vratiti? Vjerojatno na vrijeme za večeru. Bettina je to nastojala izgovoriti što samopouzdanije. Leo čak nije htio pričekati da vidi majku prije nego što je jutros izišao. Bettina je pogledala na sat. Trebali bismo malenima sada dati darove i poslati ih na počinak. Anna je pogledala malu skupinu ispred drvca. Nikad nisam vidjela Johannesa tako udubljenog u igru rekla je zamišljeno. Napokon je postao punoljetan rekla je Bettina ispod glasa. Ne budi zločesta, Bettina prekorila ju je Anna. Oprosti. Loše sam volje.
Dečki? upitala je Anna tiho. Da, i oni. U daljini su čuli otvaranje ulaznih vrata, glas koji ih pozdravlja. Max! Bettina je skočila na noge. Anna je gledala kako njezina sestra lakim korakom prelazi sobu, kako grli Maxa tako jako da su mu darovi gotovo poispadali iz ruku. Oprostite što kasnim. Na sebi je imao radničku kapu i debelu modru jaknu. Da se presvučem ili vam odgovaram ovakav? Nacerio se majci. Odgovaraš nam takav, Max, barem zasad. Dođi i pozdravi ostale. Skinuo je kapu i zagrlio Annu. Sretan Božić, teta Anna. Lijepo je što si došla. Sretan Božić, Max. Kao i uvijek, Annu je zagrijao njegov izravni pogled i otvoreno lice. Gledala je kako grli Klausa, rukuje se s Thomasom i Gretel pa s Johannesom. Je li to samo umislila ili ga Johannes čudno gleda? Dok ih je tako promatrala zajedno, iznenada je zamijetila sličnost. Je li u obliku glave? U držanju? Vide li to svi? Pogledala je Bettinu, pitajući se o čemu razmišlja. Ali, nije vidjela ništa osim očiglednog olakšanja. Drago mi je što si nam opet došao, tetak Johannes. Dugo te nije bilo. I previše dugo. Još si bio klinac kad smo se zadnji put vidjeli. A sada... Johannes je podigao ruku da pokaže kako su jednako visoki. Sada si muškarac. Koji žudi da postane nova vrsta muškarca, je li, Max? Thomas ga je toplo zagrlio i stavio Maxovu kapu sebi na glavu. Junački radnik u pravednom i ravnopravnom društvu. Na trenutak Anna nije bila sigurna hoće li toplina i šaljivost Thomasova tona pokriti ironiju njegovih riječi. Ali, Max se nije naljutio. Za to još svi moramo rasti, zar ne, Thomas? Osobito s obzirom na veliki uspjeh one druge vrste novog čovjeka superdomoljuba čula je Anna kako je prošaptao Klaus. Klaus rekla je Bettina oštro. Dogovorili smo se. Za Božić nema politike. Omaklo mi se. Klaus je podigao jednog od dječačića na rame, a drugoga uzeo za ruku. Vrijeme je za počinak, maleni. Pokupite svoje darove. Djeca su uz ciku i poviku počela otvarati darove, a onda su, pospano prosvjedujući, dopustili da ih Bettina i Klaus odvedu na kat. Gretel je pošla za njima. Odmah ću doći i ispričati vam priču doviknuo im je Max. Uzeo je čašu kuhanog vina s pladnja, žedno pio, te se okrenuo Johannesu. Kako je u Mnchenu? Nekima loše, a nekima, pretpostavljam, dobro. Max se nasmijao. Polapola, je li? Kao na izborima. Još ima nade. To je bilo prije dvije godine, Max. Mislim da su se otad brojke malo promijenile ubacio se Thomas. Problem s tvojima je što nikad ne misle izvan okvira gradova, što zaboravljaju velike poljoprivredne krajeve u kojima žive veliki njemački seljaci kojima je naš Fhrer obećao nebo i zemlju. Maxovim je licem proletjela sjena, ali prikrio ju je smijehom. A ako tvoji sve vide tako jasno, Thomas, onda mi, molim te, objasni zašto smo se našli u ovoj situaciji? Tu si mi doskočio, Max nakesio se Thomas osim ako ne želiš objašnjenje od dva sata, na što bi Bettina zacijelo prigovorila. Prigovorila na što? začuo se glas s druge strane sobe. Svi su se okrenuli. Leo je ušao tiho poput mačke. Ili špijuna, pomislila je Anna nehotice. Svi su na trenutak šutke zurili u njega, u njegovu lijepu, zlatnu glavu, vojničko držanje, oči koje kao da su gledale kroz njih. Kao da ga je okruživalo opipljivo električno polje. Anna je potrčala prema njemu. Leo! Pružila je ruke da ga zagrli. Ali, on je ispružio ruku i zaustavio je prije nego što ga je uspjela dodirnuti. Zdravo, majko. Kruto joj je stisnuo ruku i ispustio je. Pozdravio je Maxa i Thomasa. Onda mu se pogled susreo s Johannesovim. Anna je gotovo mogla čuti pucketanje elektriciteta. Kao kroz omaglicu, vidjela je kako Johannes prilazi, kako mrmlja Već se dugo nismo vidjeli, Leo. Vidjela kako mu Leo kruto okreće leđa. Kako si, Leo? rekla je da prikrije njegovu nepristojnost. Vrlo dobro, majko. Nadam se da si ugodno putovala. Jesam, hvala. Glupavo je pocrvenjela, djelomice zbog njegove ukočene uljudnosti a djelomice zbog sjećanja na putovanje. Hoćeš li nešto popiti? upitala je da
prikrije zbunjenost. Da, hvala, ako ima soka. Znaš, ne pijem alkohol. Naravno promucala je. Nespretno mu je nalila čašu soka ne znajući što da kaže. Čula je kako se iza njenih leđa Max obraća Johannesu. Čujem da su maknuli tvoje slike iz Dresdenske galerije. I ne samo odande. Johannes se preglasno nasmijao. Svinje! Ti za njih nisi dovoljno Nijemac, Johannes komentirao je Thomas. Tome ću nazdraviti. Johannes je podigao čašu. Leo je iznenada odmarširao do Johannesovog platna koje je visilo iznad kamina. Polako i promišljeno je pljunuo na njega. Leo. Odmah se ispričaj Johannesu. Klaus je stajao na vratima užarenog pogleda, glasa odlučnijeg nego što ga je Anna ikad čula. Odmah. Dječak se odjedanput doimao mlado i zbunjeno. Nema veze, Klaus. Johannes je pokušao sve okrenuti na šalu. Doživljavao sam ja i oštrije kritike. Leo! Klaus nije skidao pogleda s mladića. Žao mi je napokon je promucao, ali riječi je uputio Klausu, ne Johannesu. Anna je otišla do naslonjača u kojem je sjedio Johannes, stavila mu ruku na rame. On ju je prekrio svojom. Djeca čekaju priču, Max. Klaus je mahnuo sinu. I ja ću gore rekao je Leo. Moram se oprati. Samo idi. Anna je gledala za njim. Izgledao je skrušeno i izgubljeno unatoč uspravnom držanju. U njegovom je apsolutizmu bilo neke ranjivosti. Iznenada se sjetila Johannesa kao mladića. Progutala je knedlu. I opet je osjetila kako je rastrgana između njih, jednako snažno kao kad je Leo još bio malo dijete. A i sad mu je tek sedamnaest. Blago je slegnula ramenima, izvukla ruku iz Johannesove i pošla za Leom. Bettina je sjedila na čelu stola na kojem su blistali srebro, kristal i svijećnjaci. Uz kraljevski osmijeh svima je na tanjur stavljala nareske guske, crveni kupus i njoke. Meni bez guske, teta Bettina, sjećaš se. Da, da, naravno. Prekinula se u kretnji. Leo je iznenada odlučio postati vegetarijancem, kao i njegov Fhrer. Prvo puške, pa maslac. Novo čistunstvo. Zavalila se u stolac i razdraženo raširila kruti bijeli ubrus. Gdje si danas bio, Leo? upitala je. U kinu. S Gerhardtom. Bilo je prekrasno. Gledali smo Blaue Licht Leni Riefenstahl. Jesi li ga gledala? Gretel i ja smo ga gledali. Thomas je odmjeravao dječaka. Pričaj nam, Leo blago ga je potaknula Anna. Pa, događa se u selu visoko u Dolomitima. Prekrasno je. Zagledao se u daljinu, gledajući u nešto što oni nisu mogli vidjeti. Na vrhu planine iznad sela, za punog mjeseca, javlja se čudesna plava svjetlost. Sablasna, čarobna. Privlači sve mlade iako doći do nje znači pasti u provaliju i poginuti. Opet nedopečene vizionarske bljezgarije promrmljala je Bettina ispod glasa. Dopusti dječaku da dovrši, Bettina. Pokušava nam nešto opisati prekorio ju je Johannes. Okrenula se prema njemu kao da je napokon našla metu za svu nakupljenu razrdraženost. Da, Johannes, to ti je uvijek dobro išlo. Vizije kojima ćeš se sačuvati od stvarnosti. On se dobroćudno nasmijao, odbijajući prihvatiti mamac. Moraš se složiti da je nekakva vizija, ma koliko bila nedopečena, nužna za moj poziv. Ali, želim čuti o tom filmu. Okrenuo se Leu. Da, pričaj mu o prekrasnim seljacima, Leo. Bettina se nije mogla suzdržati. Kladim se da su imali plemenita lica na kojima su se vidjeli tragovi patnje. Osobito žene. Sva ta stoljeća rađanja djece i očuvanja čistog biološkog naslijeđa plemena. Što bi se drugo moglo očekivati? Gotovo je vikala. Film zapravo uopće nije bio o tome. Leo je pomnjivo obrisao usta. Kad te već toliko zanimaju činjenice, teta Bettina, bio je o slikaru koji sve uništi, i čudesnu svjetlost i junakinju. Johannes se glasno nasmijao. Zvuči kao sjajan film. Leo je ne trepćući zurio u njega. A onda, kao da Johannes ništa nije ni rekao,
opet se okrenuo Bettini. A evo ti još jedne činjenice. Znaš li da je pod novom vlašću broj nezaposlenih drastično pao? Nije teško stvoriti nova radna mjesta ako polovicu stanovništva pretvoriš u policajce. Bettina je srdito zabola vilicu u komadić mesa. Koji će ubrzo postati vojnici, ma što mirovni sporazumi dopuštali ili ne dopuštali promrmljao je Thomas. Nije teško povećati broj zaposlenih ako prisiliš znanstvenike, sveučilišne profesore, nakladnike i mnoge druge da emigriraju. Klaus je prezirno gledao Lea. Ako ne žele prihvatiti njemačke ideje, i trebaju otići. Leo mu je ne trepćući uzvratio pogled. Klaus je udraio šakom po stolu. Njemačke ideje! Opet ista priča. Na njegovim blijedim obrazima pojavile su se dvije crvene mrlje. Žila mu je iskočila na čelu. Njemačka voda ima drukčije vrelište nego druga. Arijska krv drukčije prolazi kroz arijske vene i mozgove. Prava fizika je djelo njemačke duše. Zbogom Einsteinu, zbogom... Einstein je Židov. I kao i svi Židovi, htio je uništiti arijski duh, isisati životnu snagu iz velike njemačke nacije. Za stolom je zavladao tajac, tako dubok da je Anna mogla čuti otkucaje vlastitog srca. Napokon je napuklim glasom rekla Tvoj otac je bio Židov, Leo. I ti si napola Židov. To sigurno znaš. Zurio je kroz nju kamena lica. Što zacijelo ruši sve rasne teorije, Leo. Max se pokušao nasmijati. Kako mi je spomenula jedna prijateljica, ti si pravi uzor Arijevca. Leo je uz škripu odgurnuo stolac od stola. Anna je na trenutak pomislila da će podignuti ruku u nacistički pozdrav. Umjesto toga, polako se udaljio od njih visoko podignute glave. Učinilo joj se da je ispod glasa promrmljao Izdajnici. Nitko se nije ni pomaknuo. Onda je Bettina naglo ustala. Anna. Moramo razgovarati. Ispričajte nas. Martha, unesite kolače. Ponijet ću malo Leu. Sigurno se ne osjeća najbolje promrmljao je Max. Učini kako želiš, Max. Bettina se naglo okrenula i drhtavim korakom pošla uza stube u radnu sobu. Anna ju je polako slijedila, zatvorivši vrata za njima. Ne mogu to više podnijeti, Anna. Bettina se teško naslonila na stol. Članci na prstima bili su joj bijeli. Nikad nisam vjerovala da ću to morati reći. Uzela je teški brončani držač za papir i čvrsto ga stisnula. Ali, najradije bih mu ovo bacila u glavu i iščupala onu prekrasnu kosu pramen po pramen. Oči su joj se napunile suzama. Mislila sam da će to prerasti. Da će se probuditi. Da je to samo normalna pobuna protiv nas. Adolescentska bljezgarija, ekstatično grupiranje u kozmičke širine, ideali o zajednici i vođi koje im usađuju u Jugendbundu. Ali sada bacila je ruke u zrak sad je u Hitlerjugendu. I sve im vjeruje, vjeruje da je nadčovjek koji hoda u ritmu s njemačkom dušom. I sve ono odurno rasističko smeće. Nikad to nije rekao tako izravno kao večeras. Nikad se nije usudio pokazati antisemitizam. Ali, on u to vjeruje. To je očigledno. Netko tko je odrastao u mojoj kući. Moj nećak! Gurnula je cigaretu u cigaršpic tako naglo da ju je slomila. Pokušala je s drugom. I bojim ga se, Anna. Pogledala je sestru u oči. Da, još otkako se ljetos vratio s logorovanja, iz onog logora za indoktrinaciju, gori od svake vojne škole. Bojim se da će nam nešto učiniti. Ni sama ne znam što. Nemirno je koračala po sobi. Žao mi je, Bettina promrmljala je Anna. Pokušat ću ga povesti sa sobom. Pokušat ću... Nije stvar u tome, Anna. Znam da si ga i prošle godine pokušala nagovoriti da pođe s tobom. Ali, njemu nije stalo ni do koga od nas. Zanima ga samo njegova grupa, njegovi prijatelji, njegov Vaterland. Glasno je ispuhala nos u rupčić. Osim toga, to je samo dio razloga što sam pozvala i tebe i Johannesa da dođete ovaj tjedan. Nadala sam se da ćemo ozbiljne razgovore moći ostaviti do poslije Božića, ali sad više nema smisla čekati. Na trenutak je zastala i opet pogledala Annu u oči. Klaus i ja smo odlučili otići. Idemo u Ameriku i odvest ćemo Maxa odavde prije nego što bude prekasno. Bili bismo sve pokrenuli i prije, ali Max se opirao. A sad se bojim i za njega, bojim se da će ga uhititi ili ubiti. Ponovno je obrisala oči. Još uvijek ga moram uvjeravati. Ali, to ću nekako uspjeti. Sjela je. Odjednom se doimala iscrpljeno. Mahnula je i Anni da sjedne. Mislim da biste trebali poći i ti i Johannes. Njemu sigurno nije lako. I Thomas misli
otići. A Leo? tiho je upitala Anna. Bettina je slegnula ramenima. Možeš ga pokušati uvjeriti. Ja nemam izgleda. Ali, Anna zastala je i zapalila još jednu cigaretu mislim da nema mnogo nade. Ustala je, otvorila ladicu i izvukla omotnicu. Bojim se da smo ga izgubili. Ovo je stiglo prije dva tjedna. To je drugo pitanje na obiteljskom dnevnom redu. Pružila je Anni omotnicu. Anna je na trenutak zurila u nju, ne želeći znati sadržaj. Onda je sa strahom pogledala službeni pečat, pročitala otipkanu stranicu. Leo je izabran da pohađa specijalni Nacionalni institut, pisalo je. Velika čast. Zbog osobitih preporuka koje je dobio, može doći već u siječnju. Anna je pogledala sestru. Je li to baš tako strašno? upitala je. Bettina je u očaju bacila ruke u zrak. Gdje ti živiš posljednje dvije godine, Anna? To je jedna od elitnih nacističkih ustanova. Ponuda nije samo ponuda, nego zapovijed. Pa čak i da uspijemo smisliti nekakav medicinski razlog ili nešto slično i da odbijemo, misliš li da bi Leo pristao? On je oduševljen, u ekstazi. Neka onda ide tiho je rekla Anna. Bettina ju je zgranuto pogledala. Anna. Protresla ju je za ramena. Anna. Otvori oči. Ne samo što će tvog sina pretvoriti u još goru militarističku, nacističku marionetu nego što već jesti što će se dogoditi kad tajna policija bolje prekopa rasno podrijetlo? Znam, znam, nama nikad ništa nije značilo što je Bruno Židov. Nikad nismo govorili o tome, toliko da čak mislim da Leo i nije znao dok mu večeras nisi rekla. Ali, ako doznaju... Možda ipak pretjeruješ, Bettina. Pa nije valjda tako strašno? Na Bettininu se licu vidjela posvemašnja zapanjenost. Nije tako strašno? Nije tako strašno? Moja prijateljica Petra osijedila je za dva tjedna zbog onoga što su učinili njezinoj obitelji. Hoćeš pojedinosti? Glas joj je bio sve kreštaviji. Što misliš, čime smo se ja i Klaus bavili osim pomaganjem Židovima da odu iz zemlje? I onim malim jadnicima. Zajecala je, a onda se svladala uz vidljiv napor i mirnije rekla Porazgovaraj s Johannesom, vidi što će ti on reći. Hoću promrmljala je Anna. Ali, ti zapravo želiš reći da nema drugog rješenja nego otići. I nekako odvući Lea s nama. Da, Anna. Bettina se opet ushodala. Vrijeme je za odlazak. Za oproštaj od svih njihovih svastika, salutiranja i divljanja. Za prekid s njihovim arijskim majčinstvom, arijskom znanošću i arijskom filozofijom. Dosta je! Jesi li znala da im se Heidegger priklonio? Heidegger! Glas joj je napukao. Trijum male ruralne idile, male, čiste, zelene i zle površine koju nastanjuje samo arijska duša. Ta duša koju su smislili plavooki sanjari. Napućila je usnice kao da će pljunuti. Mrze gradove. Gradovi su tvorevina međunarodne židovske i kapitalističke urote. Glasno se nasmijala. Zašto? Zato što su gradovi internacionalistički, a ne mali i zli i čisti i zeleni i ne mogu se uklopiti u njihov san o volkisch njemačkoj naciji. I znaš, Anna, te žene, to ne mogu podnijeti. Obožavaju Hitlera iako im je oduzeo pravo glasa. Oči su joj se opet napunile suzama. Odlazim, Anna. Ta se bitka više ne može dobiti. Postala je kao podivljala bolest. Anna je bez riječi zurila u sestru. Onda je uz nekontrolirani jecaj skočila na noge i potrčala joj u zagrljaj. PETNAEST Smeđa se magla kovitlala uskim ulicama iza Kudamma, okruživala žute svjetiljke i vrata jeftinih birtija. Blijeda su lica izranjala kao da dolaze niotkuda. Kao štakori koji noću izlaze iz kanalizacije, mislio je Leo. Ustuknuo je kad mu se neka jeftina drolja nacerila, rastvorila kaput i pokazala golu dojku. Nije smio dolaziti ovamo, nije trebao pratiti Maxa u te odvratne ulice gdje je živjela izopačena gradska gamad. Trudio se gledati ravno preda se, ne vidjeti debelu drolju kako maše cigarom i poziva ih u mračni bar trudio se ne gledati podvezicu koju je transvestit s plavom vlasuljom lascivno pokazivao. Večeras ne, Hans čuo je kako se Max smije i oslovljava tu spodobu po imenu. S gađenjem je pogledao bratića. Ne, nije smio poći s njim. Ali, osjećao je da ga kuća guši, da su mu svi ovili ruke oko vrata i kad je Max rekao da se ide naći s prijateljem u kabareu i pitao Lea želi li s njima, bio mu je to kao dar s neba. Sad je samo želio nekako pretvoriti te smrdljive ulice pune noćnih kreatura u borovu šumu nad kojom se vide daleke zvijezde, u kojoj bi čuo samo šuškanje životinja, zov sove, žubor bistrog potoka.
Skrenuli su za ugao i Max je razmijenio nekoliko riječi s vratarom u ponešto iznošenoj odori. Pozvao ih je kroz vrata s kojih se ljuštila boja. Uši mu je ispunio zvuk saksofona. Oskudno odjevena garderobijerka uzela im je ogrtače i uz drzak osmijeh pokazala druga vrata. Zadah stotina cigareta i buka glasova otupjeli su mu sva osjetila. Jedva je vidio kroz zadimljeni polumrak. Na trenutak ga je uhvatila panika, osjećaj gušenja. Prostorija kao da se počela smanjivati. Kad se sabrao, shvatio je da su u pretrpanoj ali velikoj prostoriji, okruženi malo povišenim alkovenima. Iza stolova prepunih čaša i boca bila je mala pozornica, plesni podij, orkestar. Šačica šarolikih parova plesala je njišući bokove. Sve u redu? Maxov glas je na trenutak nadjačao buku. Leo je kimnuo i držao se hrabro. Na kraju krajeva, sve je bolje od obitelji koja ga davi i svađa se s njim. Još samo dva tjedna i oslobit će ih se, otići zauvijek. Nasmiješio se Maxu, pošao za njim do crvenog i srebrnog bara na drugoj strani prostorije, sjeo na tapecirani stolac, vidio kako ga barmen zalizane kose čudno gleda kad je naručio sok. Laknulo mu je kad mu je Max odvukao pozornost. U redu je, Frank. Moj mlađi brat večeras je prvi put izišao. Na to se malo nakostriješio, ali zahvalno je pio sok dok je Max čavrljao s barmenom. Bilo je plemenito od Maxa što je došao u njegovu sobu nakon što su ga ostali pokušali poniziti. Možda i nije prekasno za Maxa, iako se obično ne slažu. Ipak je on mlad, može shvatiti važnu ulogu koju će mladost odigrati u jačanju Njemačke. Nije kao oni starci s njihovim dosadnim pesimizmom. Objasnio je Maxu da nije istina ono što mu je Anna rekla, da mu je otac bio Židov. Bettina to može potvrditi, potvrditi da je njegov otac Johannes Bahr. Ali, njegova je majka znala da je oduvijek mrzio Bahra baš koliko i on njega pa joj je bilo lakše tvrditi da je on Adlerov. Osim toga, njegova majka nije htjela da se zna kako se on rodio prije nego što se udala za tog dekadentnog čovjeka. Ali, ništa od toga više nije važno. Starci su imali svoju priliku. Što se njega tiče, da bi izbjegao eventualne buduće nesporazume, tražit će da mu prezime promijene u von Leinsdorf. Razgovarat će o tome s Gerhardtom. Grupa i partija će to već nekako riješiti. Max ga je i dalje gledao onim blago sažaljivim pogledom razumijevanja koji nije podnosio. Mrzio je pomisao da ga sažalijeva. Zato mu je rekao i dobru vijest o Institutu. Tad ga je Max upitao želi li izići s njim. Misli su mu prekinule glasne fanfare. Prostorija se stišala. Neka je žena izišla na pozornicu i počela se kretati kao u ekstazi, dižući noge u zrak. Leo je porumenio. Kad je podigla prekrižene ruke, vidio je da na grudima nema ništa osim tetovaže, dolje samo tangu. Iz gledališta su se čuli povici i zvižduci. Debelim muškarcima sjale su se oči. Mljackali su. Leu je pozlilo, okrenuo se prema baru i odvratio pogled od zrcala, koje mu je unatoč tome privlačilo pogled. Što ako ga netko od njegovih prijatelja vidi ovdje, Gerhardt ili netko od mnogih članova partije s kojima se nedavno upoznao? Pogrbio se i zagledao u pod. Glazba je napokon prestala. Čuo se glasan aplauz, a onda glas s pozornice. Pogledao je u zrcalo i vidio nekog muškarca na pozornici. Odahnuo je od olakšanja i okrenuo se. Muškarac je bio nizak i sitan, gotovo krhak, špičastih crta lica. Pričao je priču. Leo je slušao. Jutros se nisam osobito dobro osjećao. Znate kako je, nakon tolikih neprospavanih noći. Tako sam odlučio malo izići na zrak. Odmah pred vratima sreo sam svoga susjeda Otta i njegovog psa Spitzija. Prekrasan pas, sami gipki mišići i iščetkano krzno. Osim lica. U licu... u licu je počeo nalikovati na Otta. Napravio je grimasu posvemašnje izgubljenosti. Publika se nasmijala. I tako sam pošao za njima, zašto ne, najprije niz Friedrichstrasse pa niz Unter den Linden. A onda, upravo kod Brandenburških vrata, najplemenitijeg mjesta u Berlinu, Spitzi je odlučio obaviti svoj posao. A bio je to popriličan posao, mogu vam reći. I tek što je Spitzi završio, došao je drugi pas i slijedio njegov primjer, pa još jedan i još jedan. Bila je to prava epidemija. Zabrinuo sam se. Čovječuljak je trčkarao amotamo pozornicom frenetičnog izraza lica. Na kraju to više nisam mogao podnijeti, toliki izmet pred našim najplemenitijim mjestom. I ne znam što mi je bilo, inače sam prilično sramežljiv, ali okrenuo
sam se okupljenoj svjetini i progovorio. Dame i gospodo, rekao sam, dame i gospodo, shvaćate li vi da ćemo uskoro biti dovde u govnima? Kvrcnuo je petama i naglo podigao ruku iznad glave. Publika je prasnula u smijeh. Leo je tek nakon nekoliko trenutaka shvatio da izvođač oponaša partijski pozdrav. Max se okrenuo prema njemu smiješeći se Dobar je, zar ne? Leo nije morao odgovoriti jer se iz gledališta sad začuo glas koji je privukao opću pozornost. Vrijeđaš Fhrera! Kako se usuđuješ, ti prljavi Židove? Zavladala je tišina puna iščekivanja. U zraku je rasla napetost. Mali zabavljač polako se okrenuo u smjeru iz kojeg je došao glas i žalosno odmahnuo glavom. Bojim se da ste se prevarili, gospodine. Ja samo izgledam tako inteligentno. Iz publike su se čuli uzvici i pljesak. Onda je orkestar zasvirao veselu melodiju i zagušio ostale zvukove. Sitna žena ružičastih obraza u odori učenika Etona pjavila se na pozornici. Dočekali su je burnim aplauzom. Zapjevala je drskim djevojačkim glasom. Nestašno se kretala i pjevala u dijalektu. Hermann mu je ime! Kako taj zna stiskati i ljubiti! Znam mnoge muškarce od akcije Ali nijedan nije tako brz Da, on je gospodar I zove se Hermann. Hermann mu je ime! Čak me je prošle jeseni Poveo na bal. Kako se samo zna vrtjeti i savijati Goredolje s djevojkom Katkad me dotakne koljenima Moj Hermann. Medalje lijevo, medalje desno A trbuh mu je sve veći A u Pruskoj je Gauleiter Hermann, Heil moj Hermann. Tek kad je čuo posljednju kiticu, Leo je shvatio da su staru pjesmu prilagodili tako da se odnosi na Goeringa, premijera Pruske, jednog od Fhrerovih najbližih suradnika. A publika je pjevala. Iznenada ga je obuzeo osjećaj da ga je Max doveo ovamo upravo zato da bi ga posramio, da bi napravio budalu od njega, da bi ga zaprljao u očima partije. I ako ga itko vidi i ocinka, Max će biti kriv. Max i njegovi prijatelji komunisti. Leu se zavrtjelo u glavi. Ali, Max ga je tapšao po ramenu, ljubazno se smiješio, pozivao ga na plesni podij. Orkestar je svirao neku živahnu melodiju. Nađimo djevojke. Anita je rekla da će biti tu. Leo je odmahnuo glavom. Mislim da ću ja otići. Ne budi sramežljiv, Leo. Evo, dovest ću nekoliko prijatelja. Namignuo je barmenu i nestao u gomili. Još jedan sok? Barmen ga je sumnjičavo odmjeravao. Leo je ustao, nesposoban odlučiti da li da ode ili da pričeka Maxa. Kad je pomislio na maglu koja se vuče ulicama, na dugu šetnju do kuće, na obitelj koja ga čeka, iznenada ga je obuzeo umor. Teško se naslonio na pult i kimnuo barmenu. Sad se čula samo glazba. Popio je sok. Imao je pomalo čudan okus, ali osvježio ga je. Na trenutak je sklopio oči i slušao ritam glazbe. Još jednu čašu? Leo je opet kimnuo. Muškarac se nasmiješio, nježnim pokretom zalizao kosu i namignuo mu. Ovo je Greta, Leo. I Anita. Max se iznenada našao pokraj njega. Jako im se pleše. Šaljivo je zanjihao bokovima i zagrlio Anitu. Nisi mi rekao da je tako zgodan. Žena po imenu Greta pogledala je Lea nasmijanim tamnim očima. Leo je brzo ispio čašu. Idemo, druže. Primila ga je pod ruku. Na plesnom podiju glazba je bila vrtoglavo glasna. Leo je imao osjećaj da ga pritišću stotine znojnih tijela. Gretine pune grudi dodirivale su mu jaknu.
Osjećao je njezin dah na svojoj bradi. Držao se uspravno i pokušavao održati udaljenost između njih, ali ih je svjetina pritiskala jedno uz drugo. Odveć blizu. Osjetio je kako mu se počinje vrtjeti u glavi, kako su mu dlanovi vlažni. Odgurnuo ju je, promucao ispriku i zateturao kroz gužvu. Činilo mu se da iza sebe čuje Maxov smijeh. Zahod. Zatvorio je vrata i naslonio se na hladne pločice. Olakšanje koje donosi tišina. Dva vitka muškarca u gizdavim odijelima nešto su mrmljala kraj pisoara. Iznenađeno su ga pogledali. Jedan se lascivno iscerio. Onda su se povukli, prolazeći pokraj njega s podrugljivim osmijesima na usnama. Na podu kraj pisoara Leo je osjetio kako mu nešto pucekta pod nogom. Pogledao je dolje i vidio slomljenu iglu. Zar i to? Obuzeo ga je nemoćni bijes pa je udario šakom o pločice. Komunisti, Židovi, ovisnici, sve dekadentno smeće koje partija mora uništiti. A on je usred njih. Kad je izišao, vidio je kako ga Max poziva za pretrpani stol. Odlučno je odmahnuo glavom. Popit će još jedan sok da se smiri, a onda će otići. S nelagodom se probijao prema baru. Činilo mu se da su svi pogledi upereni u njega. Njegov stolac zauzeo je neki debeli čovjek ogromnog trbuha, žute puti, s nekoliko podbradaka. Leo je pronašao drugi i naručio. Ako se posve usredotoči na hladnu tekućinu u grlu, gotovo je mogao zamisliti da je negdje drugdje. Sklopio je oči. Bio je na otvorenom, po njemu je pljuštala kiša i pročišćavala ga, udarala o vrh planine, o njegov šator. Kiša će progutati prljave gradske ulice, svu odvratnu dvonožnu gamad, prekriti zagađene krovove. Podigao je lice prema nebu i otvorio usta. Svježe. Čisto. Tapkanje po njegovu ramenu pretvorilo se u potezanje prije negoli ga je zamijetio. Barmen mu je pokazao telefon koji je stavio pred njega. Leo ga je zbunjeno gledao. S nekog od stolova iscerio se. Leo se osvrnuo. Dotad nije primijetio da su na stolovima telefoni. Max, sigurno je Max, odveć lijen da se probije do bara. Leo je podigao slušalicu. Zdravo, ljepotane. Jedva je čuo duboki glas koji je preo u slušalicu. Sviđaju mi se tvoja ramena. A i tvoja čvrsta mala guza. Nasmijala se. Leo je s nevjericom stiskao slušalicu. Je li to Max, šali li se s njim? Ti učini nešto za mene govorio je glas razvučeno a ja bih mogla nešto učiniti za tebe. Kakve sve stvari! U tvojim ustima, među onim anđeoskim bijelim zubićima. Ili u vražjem otvoru. Samo dođi van. Leo je tresnuo slušalicom. Bio je posve zbunjen. Slijepo je izjurio iz prostorije zaletavajući se u ljude. Zaustavila ga je ona drska garderobijerka. Kopao je po džepu da nađe broj. Spotaknuo se na stubama. Napokon se našao vani. Srce mu je jako tuklo. Zastao je da uhvati dah, osvrnuo se lijevo i desno, nesiguran kamo da pođe. Napravio je nekoliko koraka udesno. Iznenada ga je netko potapšao po ramenu a ruka se zavukla pod njegovu. Okrenuo se i ugledao visoku, zgodnu plavušu umotanu u bundu. Zdravo, ljepotane. Nasmiješila se i obliznula usnice. Da, to sam ja. Sviđa ti se to što vidiš? Pokušao je otresti njezinu ruku, ali držala ga je iznenađujuće snažno i išla u korak s njim. Mislim da će ti se svidjeti. Glas joj je bio dubok. Zakoračila je pred njega i okrenula se prema njemu. Ogrtač joj se rastvorio i otkrio srebrni haljetak, duge noge u crnim čarapama. Da, uvjerena sam da hoće promrmljala je. Uzela je njegovu ruku i stavila je sebi među noge stišćući ga rukom u rukavici, trljajući se o njega. Čvrsto, punašno tijelo. Napinjalo se i napinjalo. Vruće. Leo se stresao, krv mu je pokuljala u uši i pomutila misli. Nije žena. Nije žena, nego muškarac. Muškarac. Čak ne ni muškarac. Jedno od onih stvorenja. Kakav užas. Zgrabio je stvorenje za ramena, gurnuo ga uza zid, snažno ga protresao, čuo udarac kosti o opeku, krik, udrao ga koljenom među noge i počeo udarati i udarati. Stvorenje je palo na tlo a on se bacio na nju, na njega i nastavio udarati. Perverznjak, smeće, svinja, Židov, komunist riječi su dolazile u ritmu udaraca. Osjetio je kako krv iz nosa stvorenja teče na njegovu šaku. Pogledao ga je u oči. Žensko lice, suze. Nastavio ga je udarati. Ali, to nije žena. Ne. Udarao je i udarao. Dobro se osjećao. Tako dobro. Čistio je naciju od prljavštine.
Prestani, Leo, prestani. Čuo je Maxov glas kao iz daljine. To je bio Maxov prijatelj. Max je kriv. Udarao je u ona srebrnasta prsa kao da nikad neće prestati. Ruke su ga odvlačile od tijela. Max, vratar i još neki. Mahao je šakama prema njima. Sve sami perverznjaci, kao i ono stvorenje pod njegovim nogama. Crveni ološ. Udario je Maxa u vilicu, vidio kako se iznenadio i ponovno ga udario. I to je bilo ugodno. Udarac koji je tad došao, aperkat, iznenadio ga je. Pao je na leđa i iz kutka oka vidio kako Max podiže ono stvorenje vratar, koji ga je napola odvukao do vrata, vidio je sažaljiv pogled koji mu je Max uputio. Njemu. Leu. Vidio je prezir na licima njegovih prijatelja s radničkim kapama i žena, Grete i Anite. Leo je skočio na noge i otresao prašinu s kaputa. Ponosno je uspravio ramena, pljunuo Maxu pred noge i otišao. Na uglu se okrenuo. Sredit ću te zbog ovoga. I tebe i sve tvoje komunističke izopačene prijatelje. Platit ćete mi ovo povikao je divlje, a onda podigao ovratnik i krenuo, ne znajući kamo. Tjedan poslije, Anna je bezvoljno sjedila i gledala kroz prozor Bettininog prostranog salona. Padao je snijeg, krupne vlažne pahuljice sa sivog neba pokrivale su tlo čvrstim pokrivačem. Sedam dana, a Leo još nije došao kući. U snijegu je zamišljala samotni lik kako joj prilazi stazom, uzdignute glave, pogleda uperena ravno preda se. Zadržala je dah i pokušavala snagom volje prisiliti zvono da zazvoni. Ali, nije bilo nikoga. Anna je koračala sobom, stavila novu cjepanicu u vatru, gledala kako plamičci poskakuju. Onda je nemirnom kretnjom sjela za glasovir. Prsti su joj sami zasvirali čeznutljivu, tužnu melodiju. Iznenada je shvatila što svira i udarila disonantan akord. Svirala je Kindertotenlieder. Nije on mrtav, Anna. Johannes joj se tiho prikrao. Vjeruj mi. Ili vjeruj Maxu, ako ti je tako lakše. Anna je naslonila glavu na njegova prsa. Max im je na Božić posramljeno ispričao kako je odveo Lea u kabare da ga razvedri, kako je došlo do prepirke, kako je Leo otišao. Max ih je uvjeravao da nije bio ozlijeđen. Isprva je sve to prikazivao kao beznačajnu dječačku čarku. Ali, kad Lea nije bilo dva, pa tri i četiri dana, pošao je u potragu za njim i obećao da će ga on i njegovi prijatelji pronaći. Anna je htjela zvati policiju, ali su je Bettina, Klaus i Johannes odgovorili, rekli da bi bila anatema dovesti nekoga da se petlja u njihove stvari. Osim toga, to bi u Leov besprijekorni dosje moglo unijeti minus. Savjetovali su joj da sve prepusti Maxu. Ona i Max su poslije toga još razgovarali, nasamo, tako da je sad vjerovala da zna cijelu priču. Od toga se samo još više uzrujala. Nije imala pojma da je Leo bio u dvojbi glede toga tko mu je otac i da je nekako došao do zaključka kako je to Johannes. Gotovo je mogla osjetiti miris njegove zbunjenosti, onu ekplozivnu mladalačku mješavinu uznemirenosti, pravedničke indignacije, narušenog ponosa i poniženja koja može izazvati osvetoljubivost ili pak očaj. Poticala je Maxa da posjeti onih nekoliko Leovih prijatelja za koje je znao, da javi sjedištu njegove omladinske grupe, da se diskretno raspita, ostavi poruke. Ništa od toga još nije donijelo rezultata. Zamišljala je sve gore i gore stvari koje su se mogle dogoditi Leu iako se pokušala obuzdati zdravim razumom. A ovakvo pasivno čekanje bilo je poput spore smrti. Rekla si da ćemo se jutros prošetati. Johannes joj je nježno pomilovao kosu. Da, naravno. Pošla je za njim u predvorje, obula čizme, navukla ogrtač, stavila kapu, šal i rukavice, beskrajni zimski pribor. Nasmiješio joj se i lako je poljubio u usta. Spremna? Kimnula je. Zapuhnuo ih je hladni zrak i potjerao krv u obraze. Probijali su se kroz snijeg isprepletenih ruku, a onda ubrzali korak kad su došli do ceste. Bila je gotovo prazna, parkirani automobili bili su prekriveni bijelim pokrivačem, pred njima je hodao samotni pas i ostavljao sablasne tragove u netaknutom snijegu. Izlazili su tako svaki dan, šetali, vozili se autobusom ili tramvajem, istraživali svaki put novi dio grada, gotovo kao turisti. Za nju je to bio način da zaboravi čekanje. Za Johannesa, osjećala je, bilo je to putovanje ponovnog otkrića, skiciranje mape njegovih uspomena. Bio je neobično nježan prema njoj, pažljiv, gotovo kao da je bolesnica. Ali, istodobno je bio i odsutan duhom. Svako je od njih bilo uronjeno u vlastite misli.
Je li ti prehladno? Okrenuo se i pogledao je, stresao joj snijeg s kape. Nasmijala mu se. Obrve i kosa bili su mu prekriveni snijegom. Izgledaš kao snjegović. Onda se neću otopiti sve do proljeća. Pridružio joj se u smijehu. Mnogo su se smijali zajedno, unatoč svemu, unatoč činjenici da bi se njoj poslije svakog smijeha u grlu stvorila gruda po imenu Leo. Unatoč tome što su svaki put nailazili na ophodnju uniformiranih mladića koji su se arogantno razmetali svojom vlašću u gradu. Uvijek im je zagledala lica, napola u strahu a napola u nadi da će među njima naći Leovo. I svaka šetnja kao da ih je dovodila u dodir s ubojstvom sučelice kući u kojoj je Johannes odrastao, mjesto gdje je ubijen ministar vansjkih poslova Rathenau kanal Landswehr, gdje su okončali Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg Ulica Ksliner, gdje je u pobuni izgubilo život devetnaest nevinih ljudi. I tako se nastavljalo. Anna je iznenada stala u mjestu. Približili su se onoj šumi gdje je prije toliko godina Leo naišao na mrtvu ženu. Danas mi se ne ide predaleko. Za svaki slučaj. Bespomoćno je pogledala Johannesa. Ipak je danas Nova godina, i možda će Leo... Naravno. Johannes ju je obgrlio oko ramena, privukao i poljubio u obraz. Jadna Anna promrmljao je. Muke majčinstva. Ne rugaj mi se, Johannes promrmljala je dok su joj se oči punile suzama. Mraz ju je grizao. Nisam se rugao. Odveo ju je s glavne ceste na stazu koja će ih povesti kraj jezera i do kuće. Nikad ti se ne bih rugao. Nekoliko su minuta šutke hodali te se zaustavili na vrhu strmine kako bi pogledali snijegom prekrivena stabla i tragove koje je ostavio vjetar. Znaš da smo namjeravali sutra otići, Anna. Stisnuo joj je ruku. Ti očigledno nisi spremna za odlazak. U tonu mu se osjećalo blago pitanje. Ne mogu, Johannes. Odvratila je pogled. Moram ga čekati. Ali, ti moraš poći. Razumijem. Iznenadila ju je vlastita odlučnost. Ali, željela je da Johannes ode. Bilo joj je odveć teško pretvarati se da je kadra misliti na išta osim Lea. Johannes se čudno nasmijao. Zagrlila ga je da ublaži odlučnost svojih riječi. Stvar je samo u tome što trenutačno nisam osobito dobro društvo. Želiš li da ostanem s tobom? Anna je odmahnula glavom i pokušala se nasmiješiti, ali je umjesto toga napravila grimasu. Okrenula mu je leđa i polako krenula niz strminu. Nije joj bilo drago da je gleda u majčinskoj brizi, dodatno otežanoj njegovom nazočnošću. Navikla se sama izlaziti na kraj s Leom. Iz daljine se čuo sretan smijeh djeteta koje se sanjkalo. Vidjela je kako je palo, kako ga je neka žena podigla u naručje i veselo bacila u zrak. Ne plači, Anna. Johannes ju je sustigao. Nije ni primijetila da plače. Otići ću sutra. Znam da će ti biti lakše s Leom ako me nema. Nije mi baš sklon nasmijao se. Zamalo mu je tad rekla, zamalo je to izgovorila. On misli da si mu ti otac, ali ugrizla se za usnicu i umjesto toga promrmljala Ni ovako ga neće biti lako nagovoriti da se vrati sa mnom u Mnchen, kako mi Bettina savjetuje. Pošli su dalje, prošli pokraj žene i nasmijanog dječaka. Ali, misliš li da će se vratiti? Johannes je kimnuo. Nakon nekoliko trenutaka, dodao je Znaš, Anna, Leo je već gotovo muškarac. Ako se ne vrati, ili ako ne pristane na tvoj prijedlog, to nije kraj svijeta. Njegovog svijeta. Ovo je doba za mladiće dodao je smrknuto. Njegove su je riječi osupnule, ali je šutjela. Bilo bi besmisleno pokušavati objasniti Johannesu da je Leo još dijete, ponosno tvrdoglavo kao i uvijek, svojeglavi dječak. Umjesto toga, rekla je, trudeći se da zvuči uvjerljivo A kad ga dovučem u Seehafen, moramo sve pokrenuti da se pridružimo Klausu i Bettini u inozemstvu. Obujmio joj je ruku objema svojima i zagledao se u daljinu. Korak po korak, Anna. Korak po korak. Zbog nečega u njegovu glasu zastala je i pogledala ga. Njegove su oči, pod sjenom gustih trepavica, izgledale čudno i daleko, neobično smireno. I nije znala što ga je nagnalo da je uzme u naručje i poljubi, baš u tom trenutku, usred bjeline. Ali, njegove su je usne uljuljkale i samo na trenutak osjetila je
dodir leptirovih krila, miris tople trave i divljeg bilja. Jasno je pred sobom vidjela travnati humak u Seehafenu gdje su prije toliko godina prvi put vodili ljubav. Onda ga je prekrila bjelina. Oh, Johannes promrmljala je i uhvatila ga za ruku. Kad su se vratili, pred kućom je bilo parkirano mnogo automobila i u iznenadnoj gužvi, Anna je na trenutak pomislila da se Leo vratio. Pojurila je kroz vrata, a onda ugledala Bettinu i Klausa kako pozdravljaju goste. Zaboravila je da je to dan kad Bettina prima. Kada je upitno pogledala sestru, zauzvrat je dobila samo usiljeni osmijeh i kreštavo Vas dvoje, dođite da vas upoznam sa svima. Na ulaštenom stolu u blagovaonici bili su poslagani razni hladni naresci. Ljudi su stajali u malim skupinama, s čašama u ruci. Žamor bi katkad prekinuo nečiji smijeh, prividna vedrina koja nije uspijevala prikriti opće ozračje napetosti. U svakoj skupini kojoj bi prišla razgovaralo se samo o sljedećem Hitlerovu potezu, o tome tko je otišao iz zemlje i tko se sprema otići. Ili još gore, o tome tko se posljednji ubio. Nije morao otići čak u Pariz da to učini živčano je hihotala neka punašna žena. Valjda nije mogao podnijeti pisanje na francuskom. A za koga da piše na njemačkom? Slikarima je lakše. Nemaju problem s jezikom. Anna je primila Johannesa za ruku. Da, imaju samo financijski problem. Krenuli su prema sljedećoj skupini. Ćelav čovjek čeličniosivih očiju upravo je govorio I jeste li čuli? Bavarski ministar školstva dao je novu definiciju inteligencije. Pomnjivo je obrisao naočale i pročistio grlo. Prema tom velikanu, inteligencija obuhvaća logiku, kalkulaciju, špekulaciju, banke, burzu, kamate, dividende, kapitalizam, karijerizam, profiterstvo, lihvarstvo, marksizam, boljševizam, varanje i krađu. Tako svi možemo biti antiintelektualni koliko god želimo i instinktivno prigrliti svoju arijsku sudbinu. Čuo se neveseli smijeh. Čujem da je Schleicher prisegnuo odanost i postao profesor rekla je neka visoka, sjedokosa žena. Sve za karijeru progunđao je ćelavi muškarac. Trijumf idiota rekao je netko drugi. Ne, ne, oni su zapravo vjernici, idealisti. Njemački raj ostvaren u Trećem Reichu. Ovaj put je Johannes nju poveo prema malom krugu u kojem je glavnu riječ vodio Thomas Sachs. Anna ga je poljubila u obraz. Ima li novosti? prošaptao je. Anna je odmahnula glavom i odvratila pogled. Krupan muškarac u jakni koja kao da je nekoć pripadala nekome mnogo krupnijem govorio je Rosenthalovi imaju teškoća dobiti vizu. Nije to nikakav problem ako možeš masno platiti i našoj časnoj državi ostaviti svu svoju imovinu zajedljivo je rekao Thomas. Johannes se nakesio. Bilo bi im jednostavnije da provedu opću konfiskaciju i onda ljudima daju papire. To Židovima i rade, ali im ne daju papire rekla je tamnoputa žena dok su joj oči bljeskale. Pa nije valjda tako strašno, Hannah? Bit će i mnogo gore. Klaus se pridružio njihovoj skupini. Svi su ga šutke gledali kao da je progovorila neka Kasandra koju nisu željeli čuti. Bettina je potapšala Klausa po ramenu s upitnim izrazom lica. On je kimnuo. Pročistila je grlo. Prijatelji rekla je glasno. Prijatelji. Soba je utihnula, a svi su se pogledi okrenuli njoj. Bettina se nasmiješila i zagladila suknju. Već se pretvorilo u tradiciju da vas na Novu godinu pozdravimo u ovoj kući. I svake smo godine nazdravljali sljedećoj. Bojim se da će ove godine biti potrebno mnogo više od pića i dobronamjernosti da zagladimo stvari. Čulo se kako se svi s nelagodom premještaju s noge na nogu i došaptavaju. Anna je s iščekivanjem promatrala sestrin ponosni profil i vidjela kako joj je zadrhtala usnica. Svi znate što Klaus i ja mislimo da više nema mnogo smisla ostati u Njemačkoj.
Demokracija za koju smo se toliko borili kratko je potrajala. Treći je Reich odveć čist da bi trpio neslaganje. Sad možemo samo nastojati što više učiniti za one koji su u lošijem položaju od nas i nekako izbjeći da pomažemo napretku ovog odvratnog režima. Preko prijateljica u raznim američkim i britanskim ženskim udrugama i preko Klausovih kolega, uspjeli smo osigurati dovoljno poziva za one koji vide da se bliži dan kada će morati otići iz Njemačke. Klaus i ja tu mrežu kontakata želimo podijeliti s vama ali samo s onima koji smatraju da mogu i trebaju znati za nju. Kao da je fiksirala svakoga pojedinačno, procjenjujući i izazivajući. Možete se poslužiti njome kad mi više ne budemo tu. I svojim džepovima, kad to bude potrebno. Zastala je. A sada podižemo čaše u skromnoj nadi da ćemo, ako ništa drugo, barem ostati prijatelji. Svi su šutke podigli čaše. Onda je sobu postupno opet ispunio žamor. Anna je čula kako dvije žene koje su stajale pokraj nje tiho govore Bettina je hrabra što je sve to rekla pred svima, čak i starim Griesmeyerom. Pametna je ona. Pozvala se na njihovu savjest. Vidi Reinharda i Lulu. Već su na vratima. I čvrsto drže novčarke. Žene su se nasmijale. Anna se okrenula i vidjela kako se Johannes čvrsto rukuje s Klausom, kako grli Bettinu. Ti si oduvijek bila najjača među nama, Bettina. Najjasnije si vidjela čula ga je kako govori. U Bettininim su očima iznenada zablistale suze. Znači, doći ćeš, Johannes? Anna nije čula što je odgovorio. Klaus ju je primio za ruku i poticao je da ispije piće. Bio je tako zabrinut za nju posljednjih dana, tako pažljiv. Njegovo dugo lice zadrhtalo bi svaki put kad bi susreo njezin pogled, kao da misli da ju je iznevjerio zbog Lea. Podigla je čašu. Za tebe, Klaus, i sve što si učinio. I ono što nisam nasmijao se samokritički. Činimo što možemo rekla je tiho. Što me podsjeća, premda nije ni vrijeme ni mjesto. Trebate li novca, Klaus? Još mi je malo ostalo. Ako... Prekinuo ju je. Već si bila više nego velikodušna, Anna. Posljednjih pet otišli su sa svojim malim kovčezima u sigurnost zahvaljujući tebi. Zagledao se u daljinu kao da tamo vidi petoro djece koja mu mašu. Bettina nije mislila na tebe. Osim toga, Johannes danas sigurno ništa ne zarađuje. Sad je vrijeme da se brineš za svoje. Stisnuo joj je ruku. Da, pomislila je Anna gledajući kroz prozor u sumrak. Mora se brinuti za svoje. Ali, jednoga od njezinih nigdje nije bilo. Kad je poslije mislila o danima koji su označili početak te godine, Anni se uvijek činilo da su prošli nevjerojatno brzo, da su se događaji odvijali kobnom vrtoglavošću koja nije ostavljala vremena za razmišljanje. Ali, dok su trajali, činilo se da su beskrajno spori jutra su se pretapala u poslijepodneva a poslijepodneva u večeri i besane noći. Samo su otkucaji sata označavali čekanje. Osobito nakon što je Johannes otišao. Otišao je kako je i planirao, dan poslije novogodišnjeg domjenka, 2. siječnja 1935. Poljubio ju je na rastanku, dugo je držao u zagrljaju i onda otišao niz snjiegom pokrivenu stazu, okrećući se samo jedanput da joj mahne. Gledajući ga s onim mekanim šeširom navučenim na čelo, očima koje su bile jedina topla točka u ledenom krajoliku, usnama izvijenim u osmijeh tako nježan da se nije mogla sjetiti kad ga je posljednji put vidjela takvog, Anna je gotovo viknula za njim, gotovo potrčala da ga zagrli. Ali, nije. Jednostavno se vratila na stolac kraj prozora i čekala, svjesna jedino zvona na vratima, zvonjave telefona. A nikad nisu zvonili za nju. Onda je jednog poslijepodneva, nije bila sigurna kojeg, Bettina ušla uz tresak vrata, bacila torbe i prodoro joj doviknula. Anna je potrčala k njoj, a Klaus odmah za njom. Nema ga rekla je Bettina gledajući je ravno u oči, kao da je ona za to kriva. Na trenutak Anna nije imala pojma na koga misli. Onda joj je sinulo. Maxa? Da, Maxa vriskala je Bettina. Upravo sam bila u njegovoj sobi i nema ga. Nije dolazio cijeli tjedan. Odmarširala je u dnevni boravak i bacila knjigu sa stolca silovitom kretnjom. Cijeli tjedan. Naglo se ponovno okrenula prema njima. Suze
su joj tekle niz lice. Nije ni nazvao, ni ostavio poruku. Počela je udarati Annu, pa Klausa, stisnutim šakama, nemoćno. Znala sam da smo trebali prije otići, znala sam. Srušila se na stolac i pokrila lice rukama. Klaus je bespomoćno pogledao Annu. Stavio je ruke na Bettinina ramena. Jesi li razgovarala s njegovim priajteljima, s Anitom? upitao je nakon nekoliko trenutaka. Odmahnula je glavom. Pa, onda... Možda je kod nekoga od njih. Nalio je Bettini čašu konjaka i pridržavao je dok je nevoljko pila. Onda je mahnuo Anni i krenuo prema telefonu. Sigurna sam da je kod nekoga od prijatelja. Sad je Anna morala govoriti s većim uvjerenjem nego što ga je osjećala. Max je vrlo odgovoran. Ne bi počinio nikakvu glupost. Bettina ju je gledala kamenim pogledom. Upravo se zato toliko i bojim, glupačo. Nikad ne prođe tako dugo a da se on ne javi. Skočila je na noge i ushodala se po sobi. Anni su navrle suze na oči. Oprosti rekla je Bettina. Jednostavno ne znam gdje mi je glava... Znam rekla je Anna. Bettina se zaustavila pred njom. Pa naravno da znaš, naravno. Kratko je zagrlila sestru. Predugo smo čekali, Anna. Trebala sam sa svima biti odlučnija. Sva ta moja liberalnost, puštanje da nađu vlastiti put, da razrade vlastite zamisli. Vremena su odveć opasna za to. I... Jesi li imala izbora? prekinula ju je Anna. Sad su muškarci, kako mi je nedavno naglasio Johannes. Mogla sam ih prisiliti. Klaus je to htio. Htio je da odemo još prošle godine. Mislila sam... ne znam ni sama što sam mislila. Da mogu biti od koristi. I tako sam bila od koristi svima osim svojima. Kreštavo se nasmijala. I zato što sam se bojala. Jer se bojim. Strana zemlja. Nikoga ne poznajem, bit ću nemoćna. Ispustila je čašu tako da je pala na pod i razbila se na tisuće komadića. I onda Leo, a sada i Max. Pokrila je lice. Nisam nikoga uspio dobiti. Nisu ni čule da se Klaus vratio. Idem do tvornice. Smjena uskoro prestaje. Pogledao je na sat. Pa u onaj bar, onaj mali u Weddingu gdje se Max uvijek sastaje s prijateljima. Netko sigurno nešto zna. Čuvaj se, Klaus. Bettina mu je brzo prišla kao da ga želi zaustaviti. Nemoj postavljati pitanja pogrešnim ljudima. Nikad ne znaš. Nikad... Ne brini se za mene. Nezgrapno ju je poljubio u obraz. Samo se pokušaj smiriti. Donijet ću ti juhe promrmljala je Anna. Ali, kad se vratila s pladnjem, Bettine nigdje nije bilo. Anna je pojurila u njezinu radnu sobu, ali ni tamo nije bila. Onda je čula nešto iz spavaće sobe. Pokucala je na vrata. Bettina? Otvorila je vrata i ugledala sestru kako trpa odjeću u kovčeg, a kraj njega još jedan prazan. Odlazimo istog trenutka kad dođe. Pa makar i njega morala zapakirati u kovčeg. Bettina se kreštavo nasmijala. Pjevušila je bez sluha dok je trpala haljinu za haljinom, pulover za puloverom, pa silom zatvorila kovčeg i nastavila sa sljedećim. Prvim vlakom, ma kamo išao, koliko god bilo sati. Anna je na trenutak zurila u nju, a onda je slegnula ramenima i počela joj pomagati. Klaus te večeri nije doznao ništa osim da Maxa nitko nije vidio najmanje pet dana. Bettina kao da nije ni čula što joj govori. Nastavila je slagati i uređivati, puniti kovčege i škrinje. Radila je gotovo cijelu noć. Nakon samo nekoliko sati sna, ustala je i nastavila. Bila je poput zarobljene ptice koja lupa glavom o prozor i ne želi prihvatiti činjenicu da je tu. Kad sve zapakira, Max će se vratiti i prozor će se otvoriti. A ako se ne vrati, pomislila je Anna, priželjkujući da joj to uopće nije palo na pamet, past će iscrpljena na tlo. Telefonski poziv došao je tek nakon dva dana. Za Klausa. Oko podneva. Znala je to jer se sunce napokon pojavilo visoko na nebu bez oblaka. Neki doktor Hildebrandt, bivši Klausov student. Anna je digla slušalicu i ponovila njegovo ime dok ju je pružala Klausu, a onda otišla Bettini koja je pakirala knjige u kutije. Klaus je došao nekoliko trenutaka poslije i promrmljao nešto o tome da mora izići. Tek kad je već navukao ogrtač, Bettina je podigla glavu kao iz transa i pohitala k njemu. To je u vezi s Maxom, zar ne? Lice joj je bilo prozirno poput starog porculana. Nisam siguran izbjegavao je Klaus odgovor.
Idem s tobom. Brzo je navukla kaput i strpala kosu pod zimsku kapu. I ja oglasila se Anna, ne htijući ostati sama. Klaus je slegnuo ramenima. Ne znam hoće li vas pustiti. Bettina je gledala ravno pred sebe, kao da ga nije čula. Bolnica je bila na drugoj obali rijeke Spree, iza Brandenburških vrata. Stare zgrade od opeke bile su tihe kao samostan. Mir je valjda trebao odagnati pomisao na bol koja se unutra trpi. Medicinska sestra s uškrobljenom kapom pokazala im je zgradu na drugoj strani kompleksa. Tamo je Klaus pitao za doktora Hildebrandta. Rekli su mu neka pričeka. Prošlo je deset minuta prije nego što se pojavio mršav muškarac lica skrivenog iza debelih naočala. Srdačno se rukovao s Klausom, a Bettini i Anni samo se kratko naklonio. Onda je odveo Klausa u stranu i poveo ga do stubišta. I mi bismo s vama, doktore Hildebrandt doviknula mu je Bettina. Za trenutak, gospođo Eberhardt odgovorio je kratko. Bettina se pjenila i koračala amotamo. Ali, njih su se dvojica brzo vratila. Klaus je bio sablasno blijed. Primio je Bettinu pod ruku. Max je doživio nesreću promrmljao je. Da, gospođo Eberhardt. Nesreću preduhitrio je dr. Hildebrandt njezina pitanja. Drago mi je što vam mogu reći da se oporavlja. Pozvao ih je rukom da priđu. Ledena staza blistala je na suncu, odveć jako poslije mraka zgrade. Bettina se u žurbi poskliznula i uhvatila za Klausa. Na licu joj se vidjela panika. Na ulazu u odjel, Hildebrandt se opet okrenuo prema njima. Sad mu je glas bio blaži. Nemojte se uzrujati zbog onoga što ćete vidjeti. Ne želimo ga uznemiravati. I danas možete ostati samo nekoliko minuta. Kimnuo je Klausu i otvorio im vrata. Hodali su jedno po jedno niz dugu, usku sobu punu ležaja. Anna je pokušavala zadržati pogled na prozorima, gledati obrise stabala i sunce. Nije htjela vidjeti uplašena lica slabašnih muškaraca, ali nametali su joj se i za svako je pomišljala da je Leo. Ne. Odbacivala je tu pomisao. Na kraju se Hildebrandt zaustavio pred vratima koja su vodila iz glavnog odjela. Propustio ih je ispred sebe. Osim očiju, zgrbljeni lik na krevetu mogao je biti bilo tko. Natečeno lice puno ožiljaka, napukle usnice, glava i udovi u zavojima. Bettina je naglo udahnula. Bojim se da sam imao mali nesporazum. Bio je to Maxov ton, iako je glas bio promukao. Neuspješno se pokušavao nasmiješiti. Doktor kaže da ću se brzo oporaviti, ali mislim da mi je karijera junaka zauvijek završena. Žao mi je. Ne smiješ se naprezati, Max promrmljao je Klaus. Sretni smo, tako sretni što smo te našli. Bettina je privukla stolac krevetu i pokušala ga uhvatiti za previjenu ruku. Vidjela je da je ustuknuo. Siroče moje. Siroče moje. Maxov je pogled zatitrao, a onda je pogledao Annu. Kao da je na trenutak razmišljao, a onda je rekao Imam poruku od Lea, teta Anna. Nisam ti je imao prilike prenijeti. Anni je poskočilo srce. Kaže da neko vrijeme neće dolaziti. Da se ne brineš. S mukom se pomaknuo na ležaju. Klaus je oštrim pogledom spriječio Annu da išta pita. Hvala ti, Max promucala je. Doktor Hildebrandt je pročistio grlo. Sad će biti najbolje da ostavimo Maxa da se odmori. Potreban mu je odmor naglasio je, gledajući neodlučnu Bettinu. Vratit ću se sutra, dragi. Donijet ću čokoladu. I knjige. Čitat ću ti. I... Bettina. Klaus ju je uzeo za ruku i kratko se okrenuo sinu. U dobrim si rukama, Max. Odmaraj se. Tek kad su stigli kući, kad su pozdravili malene i poslali ih Marthi, nakon što je Anna skuhala kavu ošamućenoj i neobično tihoj Bettini, Klaus im je rekao što mu je povjerio doktor Hildebrandt. Max je u bolnici već četiri dana. Donijeli su ga u nesvijesti, promrzlog, pretučenog i s opeklinama. Lecnuo se i drhtavom rukom zapalio lulu. Kao da je htio reći još nešto, a onda se predomislio. Izgleda da su ga našli u nekakvoj straćari u predgrađu. Bez odjeće. Tako nitko nije znao tko je, sve do jučer, kad se osvijestio. Bettina je naglo uvukla dah. Ti gadovi. Bili su to oni gadovi. Znala sam da će doći do toga. Stiskala je rupčić u ruci. Hildebrandt je prepoznao ime, zbrojio dva i dva i nazvao me. Na trenutak je šutio. Ali, nemoj pred njim napadati naciste, Bettina. On je jedan od njih. Samo
mislim da je još uvijek najprije liječnik. Bettina je naglo ustala. Kada će moći iz bolnice, Klaus? Klaus je slegnuo ramenima. Tjedan ili dva. Ne znam točno kakve su ozljede. Dobro. Nemamo mnogo vremena. Moramo sve pripremiti. Otići ćemo najprije u Švicarsku. Maxu ćemo reći da je to prisilni odmor. Ili možda u Englesku, to bi mu bilo draže. Opet se ushodala po sobi. Dobila sam pismo od lady Charlotte, sjećaš se, Anna, mamine prijateljice. Možemo odsjesti kod nje, a onda produžiti za Ameriku. Sve što želimo zadržati stavit ćemo u skladište, a onda, kad ti javim adresu, Anna, možeš nam poslati stvari i pridružiti nam se. Glas joj je zvučao samopouzdanije. A Leo? promrmljala je Anna. Oh, dotad će se Leo već pojaviti. Ti se samo pobrini za papire. Hoćeš li pitati Maxa, kad mu bude bolje, što je točno Leo rekao, što... Naravno, Anna prekinula ju je Bettina. A sad, na posao. Sutra želim provesti dan s Maxom. Anna je uputila Klausu molećiv pogled, ali on se rastreseno zagledao u svoje ruke. Te noći san nikako da dođe. Anna je uzalud pokušavala čitati. Pogled su joj umjesto toga privlačili predmeti u sobi koja je povremeno bila njezina toliko godina graciozna mala svjetiljka u obliku cvijeta, neboplave zavjese, komoda od orahovine, elegantni pisaći stol s mnogo malih ladica. Max je rekao da je Leo na sigurnom. Zašto je onda i dalje tako zabrinuta, zašto je Maxove riječi nisu umirile? Kad bi samo znala gdje je, kad bi mogla do njega. Pogled joj je opet pao na pisaći stol. Iznenada se sjetila pisma o Leovoj novoj školi i ustala da ga potraži. Za dva dana trebao bi biti tamo. Da, uvjeravala se, upravo će to učiniti, otići onamo ne javivši im se. Uzela je list papira i penkalu i pomnjivo birajući riječi napisala kako se nada da je sretno stigao, da mu se tamo sviđa te ga zamolila da joj što prije piše. Dodala je da mu je na račun stavila nešto novca, ako mu zatreba. To je već trebala učiniti, prekorijevala se. Ali, učinit će sutra. I čekati odgovor. Možda već stigne kad Max iziđe iz bolnice, kad se kuća bude zatvarala. Kad se sutradan vratila iz banke, našla je brzojav na stoliću u hodniku. Otvorila ga je drhtavim rukama i pomolila se ne bi li otjerala sliku Lea u nekom bolničkom krevetu. Na papiru je bilo samo sedam riječi Dođite hitno u Seehafen stop gospođa Trbl Anna je zurila u njih. Ponovila ih je nekoliko puta. Što to znači? Mora da je Leo došao u Seehafen. Ali, zašto joj onda Johannes nije poslao brzojav ili je nazvao? Sigurno je otišao u Mnchen. Ali, Leo je napokon nađen. Kod kuće je, u Seehafenu. Anna se naglo bacila na posao. Stići će na noćni vlak ako požuri. Našla je Klausa u njegovoj radnoj sobi, ispričala mu novosti, zagrlila ga i požurila se spakirati. Bettina je još bila u bolnici, ali možda se vrati šrije nego što Anna ode. Bettinin ju je glas iznenadio upravo kad je zatvarala kovčeg. Možda se više nikad nećemo naći u ovoj kući, Anna. Anna se brzo okrenula i ugledala je naslonjenu na dovratak, kako je promatra. Oči su joj bile pune suza. Ali, dječaci su nam dobro, Bettina. To je najvažnije. Da promrmljala je Bettina. Podigla je Annin kovčeg. Ali, nekoć bismo to smatrale posve normalnim i očekivale bismo mnogo više. Anna je slegnula ramenima i stisnula joj ruku. Pisat ćeš mi. Iz iznozemstva kimnula je Bettina. Onda se uspravila, usiljeno nasmiješila i rekla Doći ćeš, Anna, zar ne? Bit će tamo novih stabala, nove trave u kojima ćeš moći stvoriti svoj raj. Anna se blago stresla. Mislim da smo dosta gradili raj. Ne misliš li i ti tako, Bettina? Meni bi bilo dovoljno rajski i da se samo svi ponovno okupimo. ŠESNAEST Da je Anna slutila što je čeka na odredištu, zacijelo bi se mnogo manje žurila. No i sama činjenica da ima odredište, nakon naizgled beskrajnog čekanja u strahu, dala je krila ne samo njezinim nogama nego i njezinim mislima. U Mnchenu je na brzinu nakupovala čokoladu, ušećereno voće, kolačiće i torte slastice koje su trebale oraspoložiti mladića kojeg je zamišljala istodobno gladnim i zlovoljnim.
U vlaku se oslobodila straha glede Leova zdravlja. Nije joj bolnica poslala brzojav, ponavljala si je, neprestano imajući pred očima Maxov primjer. Leo će sigurno biti umoran i nekomunikativniji nego ikad, ali ipak je na sigurnom i unutar njezina dohvata. Odvrtila je u glavi stotinu različitih razgovora kojima će osigurati da ostane s njom. Nije ni pokušala stupiti u vezu s Johannesom u ateljeu. To može pričekati dok ne vidi Lea. Sada je najvažniji Leo. Johannes će shvatiti, zapravo već shvaća. Natovarena paketima, uzela je taksi da je preveze do cilja. Kao i uvijek, pogled na dvije zaobljene kupole kuće sa zavoja na cesti izazvao je malu navalu radosti. Tijekom godina, upravo je Seehafen postao njezin pravi dom, njezino utočište. Krajolik, snijegom prekrivno grmlje, stabla s gotički cizeliranim granama, selo smješteno iznad jezera i vrhovi iznad njega sve ju je to primamljivalo. A danas joj se bilo ubrzalo i kad je okrenula teški ključ u brončanoj bravi. Halo, vratila sam se povikala je Anna. Mahnula je taksistu da ostavi njezine pakete na ulaštenom stolu u predvorju i ponovno povikala Halo! Prastara žuta mačka došla se protrljati o njezine noge. Odustno ju je pomilovala. Ah, gospođo Anna. Gospođa Trbl gegala se prema njoj iz kuhinje. Noge su joj jedva nosile težinu tijela. Gospođo Anna, došli ste. Staričino naborano lice doimalo se posve zbunjenjim. Oči su joj bile crvene. Anna je stala kao ukopana. Što je, gospođo Trbl? Niste me očekivali? Žena je kimnula, zajecala i onda je zagrlila. Oh, gospođo Anna. Anna se ukočila. Što se dogodilo, gospođo Trbl? ponovila je. Žena ju je na trenutak gledala. Ne, ne, ne skidajte kaput. Pričekajte, otići ću ja po svoj. Anna nije znala što da misli. Gospodin Trbl. Leo. Što se dogodilo? Recite mi, gospođo Trbl rekla je čim se žena vratila. Morate progovoriti. Gospođa Trbl je ispuhala nos, primila Annu za ruku i povela je prema vratima. Samo još trenutak, gospođo Anna, pa ćete sve znati. Hodale su po ugaženom snijegu stazom prema jezeru. Gospođa Trbl se teško oslanjala na nju. Previše je nogu prošlo ovuda, iznenada je pomislila Anna. Je li Leo došao s prijateljima? Je li bila racija? Srce joj je zastalo... Gospođo... Tiho, dijete. Iz grma je iznenada skočio zec i pretrčao im preko puta. Anna je skočila natrag i gledala ga kako nestaje u snijegu. Kamo je to gospođa Trbl vodi? Došli su do kućice za čamce kojom se Johannes nekoć služio kao ateljeom. Sve se doimalo mirno i uredno. Osim tanke crte dima koja je izlazila iz dimnjaka. Ali, eto gospodina Trbla kako šepa prema njima. Mahnula mu je. A onda ju je vidjela. Dugu, blijedu kutiju postavljenu na škripavi stari stol. Lijes. Anna se otrgnula gospođi Trbl i potrčala, kližući se i spotičući. Odjednom je znala, znala s istom sigurnošću kao da joj je netko sve napisao krvlju. Crvenom krvlju na bijelom snijegu. Vrisnula je. Njezin je vrisak odzvanjao tihim krajolikom, slijepo se odbijao kroz stabla. Johannes! Johannes! Čula je šuštanje ptičjih krila. Johannes! ponovno je povikala. Gospođa Trbl ju je sustigla. Strašna, strašna nesreća, gospođo Anna. Zacijelo je pao u jezero kroz tanak led. Nismo znali. Nismo znali... Starica je sad jecala. Riječi su joj bile prigušene. Našli su ga prekjučer preuzeo je riječ gospodin Trbl. Donijeli su ga ovamo. Turobno je odmahnuo glavom. Poslali smo vam brzojav. Mislili smo da je najbolje držati ga tu, na hladnom, za slučaj da... Dajte da ga vidim. Njezin glas kao da je dolazio iz daljine. Gospođa Trbl triput se brzo prekrižila. Nije lijep prizor, gospođo Anna promrmljao je starac. Dajte da ga vidim! Vrisnula je. Pokušala se pribrati. Molim vas, gospodine Trbl. Podigao je poklopac lijesa. Anna je pogledala unutra i vidjela liik koji je bio Johannes a istodobno nije. Natečeno muško lice prekriveno mrljama, modro. Ali, s njegovim gustim trepavicama, njegovom kosom, prkosnom, živom. Još živom. Zajecala je i svojim
licem pokrila njegovo. Nije znala. Nije ni slutila. Jedva je i pomišljala na njega, mislila je samo na Lea. Ponovno je zajecala. Ljubila ga je, ljubila hladne usnice pokušavajući im silom udahnuti život, milovala mu kosu, pokušala prinjeti tešku, nepomičnu glavu svojim prsima. Johannes zapomagala je. Pustite ga, drago dijete. Gospođa Trbl pokušala ju je odvući od lijesa. Ostavite me s njim. Anna se grubo otrgnula. Ostavite me samu s njim. Idite. Molim vas dodala je mekše. Starci su se pogledali i onda nestali u kući. Gospodin Trbl joj je nakon nekoliko trenutaka donio stolac. Anna je sjela i gledala Johannesa. Ono što je nekoć bio Johannes. Njegovu grotesknu masku naslikanu rukom lošeg slikara. Prekrila je njegovu ruku svojom. Hladna, ispucala, kruta. Sjedila je tako i držala je dok i njezina nije bila ledena kao njegova. Sve dok hladnoća njezina tijela nije ispraznila misli i dok siva poslijepodnevna svjetlost nije prepustila mjesto mraku. Gospođo Anna, sad morate ući. Morate. Gospodin Trbl samo što je nije podigao sa stolca. Zatvorio je poklopac lijesa. Tako strašno. Takva strašna nesreća govorila je gospođa Trbl dok su išli prema kući. A bio je i tako mlad. Šuti, ženo. Zar ne vidiš da ona želi tišinu? Odveli su je u pastelnu dnevnu sobu i posjeli je na mekan prugasti naslonjač kraj vatra koju je gospodin Trbl raspirio, donijeli joj juhu. Mačka joj se sklupčala na krilu. Anna je bila mutno svjesna svega toga, svjesna da je već prije tako sjedila, otupljenih osjetila, kao da je već umrla, dok je hladnoća tekla kroz nju poput polarnog potoka koji ništa ne može zagrijati. Sjedila je tako za Brunom, Brunom kojeg je izdala i ostavila zbog Johannesovog žara. A sada je Johannes ostavio nju. Ne, ne, ispravila se. I njega je izdala, ostavila ga je zbog Lea. Sina za oca. Sina za dva oca. Prepustila je Johannesa samome sebi. Da umre. Da je bila tu, s njim, gdje joj je bilo mjesto, on nikad ne bi otišao sam u šetnju. Da ga proguta led. Anna je zadrhtala i pogledala na policu iznad kamina. Njezina majka. Sama je ondje ovjesila sliku. Njezina majka s blistavim očima, žutim poput plamena vatre. Samo slika, više ne ni sjećanje. A Leu ona neće biti ni to. Nikad neće tako pogledati njezinu sliku koju je naslikao Johannes. Ta ju je pomisao lecnula. Nije znala da razmišlja o vlastitoj smrti. Ne, ne, ne smije misliti o tome. Ne može to učiniti Leu. Smrt njezine majke ostavila joj je tako golem, tako nepopravljiv osjećaj gubitka da se na neki način odrekla sebe kako bi ga ispunila. Ljubavlju. Ali, više nema ljubavi. Tu je samo Johannesovo jadno, hladno tijelo, koje je izdala. Misli su joj posrtale kao ranjena stvorenja koja kruže po mračnom labirintu i tope se zbog neodstatka svjelosti. Zapalila sam vatru u vašoj sobi, gospođo Anna. Morali biste na počinak. San pomaže. Gospođa Trbl ju je poticala da ustane. Hvala promrmljala je Anna. Nije ni primijetila koliko je sati. Servirala sam vam čokoladne bombone i torte. Možda... Anna ju je pogledala praznim pogledom. Soba. Njihova soba kad su tu bili zajedno. A posljednjih su godina mnogo bili zajedno. Anna je opet zajecala i bacila se na krevet, opipala mekani pokrivač. Više neće biti snova o ponovnom susretu nakon najnovijeg razdora. Posljednji put. Zagladila je posteljinu. Da je na njima barem još otisak njegova tijela kao onih dana kad bi ustao prije nje i ostavio joj svoj miris, miris njihovih noći. Ali, sve je bilo uškrobljeno, netaknuto. Anna je zagnjurila lice u jastuk. Nešto joj je zapucketalo ispod ruke. Papir. Misao se polako oblikovala u njenoj glavi. Izvukla je omotnicu. Njezino ime ispisano Johannesovom rukom. Dok ju je otvarala, u ušima joj je odzvanjalo vlastito bilo. Najdraža moja Anna, Molim te, oprosti mi. Rastužuje me pomisao da će moj sebični čin tebi ponovno nanijeti bol. Već sam ti je dovoljno nanio. Ali, da sam sebičniji nego što već jesam, bio bih te zamolio da me pratiš na ovom posljednjem putovanju u jedinu drugu zemlju koja mi preostaje. Zatražio bih da mi daš ruku i uđeš sa mnom u vodu, kao što smo nekada činili. Mladi ljubavnici. U savršenom skladu. Ali, više nisam mlad. Ti imaš svojeg sina, a ja sam starac umoran od bolesti
ovoga svijeta. Moja su djela mrtva, a onda su, uz tebe, bila moj život. Mrtvi su i svi ostaci snova koji su još živjeli u meni. Beživotnu ljušturu samo još treba pokopati. Molim te, shvati me, Anna. Ne mogu više sudjelovati u onome u što se pretvorila ova zemlja. A ovo mi je jedini preostali oblik prosvjeda, najmanje njemački čin koji mogu izvesti umrijeti ne za svoju domovinu, ne zbog neke metafizičke i ah! tako njemačke boli, nego zbog čiste sebičnosti, jer je dosta. U nekom trenutku čovjek mora reći dosta. Oprosti mi. I sjeti se, kako sam ti već pokušavao objasniti, da sam te volio mnogo više od ovog bijednog života. Ne idi u atelje gledati moje ostatke. Naši prijatelji u odorama već su to zavidno dohro obavili. Otiđi iz ove proklete zemlje. Povedi Lea. Potrebno mu je da ode prije nego što bude prekasno. I Anna sretan sam. Grozno, sebično sretan. Bez suza. Smij se za mene. Johannes Anna je gledala pismo, a onda ga, u naglom napadu bijesa, zgužvala i bacila preko sobe. Nije bio nesretni slučaj, nije bio prst sudbine, nego namjeran odlazak. Besraman oproštaj. Poželjela je vriskati, vikati Ti kopile, kako se usuđuješ, kako se usuđuješ! Otvorila je prozor. Mrak. Mlađak na nebu. Jedna jedina zvijezda. Navala hladnoće. Htio je da se smije, je li? Kao da ju je obuzeo demon, Anna je izjurila iz sobe, niza stube, u noć. Trčala je, spoticala se, padala putem do kućice za čamce. Ti gade vrisnula je i udarila lijes. Čuješ li me, gade? Kako si se usudio? Kako si se usudio ostaviti me? Lupala je, vikala i jecala dok nije promukla, šaka vrućih od boli. A onda je iznenada prestala. Tišina se činila neizmjernom. U njoj je osjećala kako je obasjava mjesec, nju, glupu ženu koja viće na mrtvo čovjeka u kutiji. Iz nje je provalio smijeh, odveć glasan, divlji, bolan. Vjetar ga je preuzeo i preoblikovao u jecaj te ga prenio preko jezera na okolna brda. A da i ona pođe za njim? Anna se zagledala u blještavu, ledenu površinu jezera. Samo nekoliko korak, mali skok, šetnja prema sredini, ako treba, skok i onda zagrljaj vode. Pridružit će se Johannesu. Kao začarana, slijedila je vlastiti lik, vidjela ga usred srebrnih voda. A onda ga više nije vidjela. Umjesto toga, kao da se iz daljine pojavio drugi lik koji joj je prilazio brzim korakom, a onda zbunjeno zastao i osvrtao se. Johannes, pomislila je. Vitak, mlad Johannes, kose gotovo bijele na mjesečini. Ali ne, nije Johannes. Leo. Usnice su joj se pomaknule, zadrhtale. Protrljala je oči. Ništa. Okrenula se ponovno lijesu. Imaš svog sina, rekao joj je Johannes. Uz jecaj, Anna se polako vratila u kuću. Sljedećeg ju je jutra kucanje na vratima probudilo iz nemirnog sna. Došao je svećenik, gospođo Anna. Gospođa Trbl nervozno je brisala ruke o pregaču. Zbog sprovoda. Već je jedanaest sati. Anna je skočila iz kreveta. Bila je posve odjevena. Blijedoplava vunena haljina bila joj je zgužvana. Zagladila ju je, dotaknula kosu. Ne, gospođo Trbl, recite mu neka ode. Gospođa Trbl čudno ju je pogledala. Ali... Zahvalite mu se i recite mu neka ode. Johannes ne bi želio svećenika ni crkveno groblje. Anna joj je okrenula leđa da razvuče zavjese. Nebo je bilo visoko, modro, sunčano. Bilo je tako bistro da je vidjela nanose snijega na dalekim vrhovima, gotovo dodirnuti plavozelene borove. Kroz filigranske javorove grane vidjela je crijepove kućice za čamce na suncu. Anna je duboko i drhtavo udahnula. Onda joj je pogled skrenuo lijevo duž jezera i stao. Da, pomislila je, da, Johannes, tamo. Gospođo Anna, mislim da ne bi bilo u redu... Žena je još bila tu. Anna se naglo okrenula. Čuli ste me, gospođo Trbl. I zamolite gospodina Trbla da pozove nekoliko snažnih muškaraca. Što prije može. Molim vas, učinite kako sam rekla. Anna ju je odlučno gledala. Starica se žalosno udaljila. Anna je pogledala kroz prozor. Mislima su joj prolijetale slike nje i Johannesa u vrtu, kako se, kao mlada djevojka, spotaknula o njegovu nogu dok je ležao i crtao pod stablom,kako su zajedno slikali, jahali, ležali na suncu i onda
poslije, svađe, oluje, bol, rastanci i ponovni sastanci. I plivanje. Uvijek plivanje, voda na njihovim tijelima. Stresla se. Pismo, kamo je stavila pismo? Potražila ga je pod jastukom. Na papiru su se još vidjeli tragovi njezina bijesa. Poravnala ga je, ponovno pročitala, čula njegov glas. Nije bila sigurna koliko je vremena prošlo dok nije ponovno začula kucanje. Došli su, gospođo Anna. Četvorica. Kako ste i tražili progunđala je gospođa Trbl. Hvala, hvala. Anna se nasmiješila da je utješi. Evo me za nekoliko minuta. Dajte im nešto za piće. Pogledala se u zrcalu. Blijeda ali mirna, čudno mirna. Brzo je navukla hlače i toplu košulju a onda prkosno otrčala u Johannesovu sobu, prekopala njegove ladice, našla pulover od mekane vune boje hrđe. Udahnula je njegov miris. Da, to će odlično poslužiti. Iz kuhinje su se čuli glasovi. Četiri muškarca i gospodin Trbl sjedili su za dugim stolom od hrastovine i pili nešto vruće. Anna je rukom dozvala gospodina Trbla i odvela ga u kut sobe. Nešto mu je šapnula. Napravio je grimasu. To nije moguće, gospođo Anna. Uza sve ostalo, tlo je odveć tvrdo. Uspjet ćemo rekla je strogo. Nekako ćemo uspjeti. Ipak su tu četiri muškarca. Njegovo suprotstavljanje ispunilo ju je turobnom odlučnošću. Zapalite vatru u kućici za čamce. Skuhat ćemo vodu, ako moramo. Čak i ako nam bude trebalo nekoliko dana odlučno ga je gledala čak i ako budem sama morala kopati. Ali, što će biti sa sprovodom, s gospodinom Eberhardtom i vašom sestrom? Anna je na trenutak osjetila grižnju savjesti. Nije mislila na druge. Ali, nije imalo smisla javljati im, još ih više uznemiriti. A i Max je još u bolnici. Ovo je posljednja vijest koja im sada treba. Uostalom, Johannes je njezin. Johannesu bi tako bilo draže. Ne, ne, gospodine Trbl. Oni sad ionako ne bi mogli doći. Danas. Najbolje je danas ili sutra, ako baš mora. Kako želite, gospođo Anna progunđao je. Onda se vidimo dolje. Kimnula je muškarcima za stolom i prepustila Trblu da ih organizira. Johannesov blijedi lijes izgledao je neobično nevino na podnevnom suncu duga, nelakirana škrinja pogodna za seosku kuću, jednostavan mladenkin miraz. Polako je podigla poklopac i zadrhtala. Zbogom, Johannes. Oči su joj počivale na voštanom licu. Brzim je pokretom skinula zlatni lančić koji jo je jednom dao. U medaljonu je bila razigrana minijatura na kojoj je Johannes nju prikazao kao Botticellijevu Veneru. Stavila ga je pod njegovu jaknu, uz srce. Nasmiješila se zamišljajući kako bi se on tome narugao. Ali, bit će ti drago kad vidiš što sam smislila, Johannes. Naše mjesto promrmljala je. Naglo je zatvorila lijes kad je začula korake na snijegu. Muškarci su donijeli lopate i niz lonaca i kanta. Njihova ozbiljnost nimalo nije ublažila komičnost njihove procesije. Anna je zamalo zahihotala. Ovuda, gospodo. Ostavite lonce tu. Vratit ću se i naložiti vatru, bude li trebalo. Povela ih je krivudavom stazom uz jezero, kroz grmlje, do humka, tajnog mjesta njihove ljubavi. Sad nije bilo visoke trave ni mirisa ljetnog ljekovitog bilja. Ali, snijeg tu nije bio debeo. Sunce je grijalo to mjesto, voljelo ga. Ovdje, gospodo pokazala je Anna. Upravo tu. Čudno su je gledali. Ima tu mjesta za nekoliko tijela. Samo počnite. Uporno je zurila u njih i čekala dok nisu počeli razgrtati snijeg, a onda se vratila Johannesu. Spustili su lijes upravo u trenutku kad je sunce odlučilo utonuti iza dalekih vrhova ostavljajući za sobom ružičaste pruge. Anni su potekle suze, guste, neželjene. Podigla je lice prema zalasku sunca i počela pjevati pjesmu iz Schubertove Winterreise. Glas joj je prepukao, a onda ipak ojačao. Ach, und fllt das Blatt zu Boden Fllt mit ihm die Hoffnung ab, Fall ich selber mit zu Boden Wein, wein auf meiner Hoffnung Grab. I kad list padne na tlo S njim pada i nada I ja padam na tlo Plači, plači na grobu moje nade.
Muškarci su skinuli šešire. Gospođa Trbl je zajecala. Ali, Anna je pjevala dalje, glas joj se uzdizao poput zrake čiste melankolije u hladnom zraku, sad podsjećajući na Schubertovog verglaša. Da, mislila je dok je pjevala, prikladan portret umjetnika za Johannesa bez nade. Drben hinterm Dorfe steht ein Leiermann, und mit starren Fingern dreht er, was er kann. Barfuss auf dem Eise wankt er hin und her, Und sein kleiner Teller bleibt ihm immer leer. Keiner mag ihn hren, keiner sieht ihn an, Und die Hunde knurren um den alten Mann. Und er lsst es gehen alles, wie es will, Dreht, und seine Leier steht ihm nimmer still. Tamo iza sela stoji verglaš I krutim prstima vrti što može, Bos na ledu, šepesa amo tamo, A njegov tanjurić uvijek ostaje prazan. Nitko ga ne želi čuti, nitko pogledati A psi reže oko toga starca I on pušta da sve ide kako mu na volju, Svira i njegov vergl nikada ne šuti. Dok je Anna pjevala posjednje stihove, gotovo kao za sebe, muškarci, sad pomalo uplašeni, počeli su bacati zamrznute komade zemlje na lijes. Wunderlicher Alter, soll ich mit dir gehn? Willst zu meinen Lidern deine Leier drehn? Čudesni starče, da pođem s tobom? Hoćeo li svirati vergl uz moje pjesme? Kasno te večeri Anna je skupila hrabrost i nazvala Bettinu da joj kaže kako Leo nije tu. Ne, ne, poslali su brzojav samo zbog napukle cijevi. Glupo, da. Ali, Johannes nije bio tu. Da, da, s njim je sve u redu. Nije se mogla prisiliti da joj kaže. Bettina bi došla, otjerala je odavde, preuzela njezin život u svoje ruke. Osim toga, Bettina ima prečeg posla. Anna je po zvuku njezina glasa vidjela koliko ga ima, pod kakvim je pritiskom. Ali, da, Max se oporavlja, ubrzo odlaze. Je li rekao još što o Leu? upitala je napokon. Nešto je zapucketalo na liniji, što je samo djelomice objašnjavalo Bettininu stanku. Samo da pretpostavlja da će otići u onu svoju školu. Piši mu tamo, piši direktoru. Opet je oklijevala. I ja ću se ovdje još diskretno raspitati. Anna je gotovo mogla vidjeti kako Bettina sliježe ramenima. Ali, ne brini se, Anna. Tek je prošlo nekoliko tjedana. A Leo, sudeći po svemu, ima prijatelje na visokim položajima nastavila je. Brini se zbog Johannesa. Ne puštaj ga predugo samog. Anna je prekinula vezu. Ostavila ga je predugo. Nepovratno predugo. Dani su prolazili bez osobitog reda. Satima bi jahala, tjerajući kobilu preko snijegom zametenih staza, ili se šetala, nikada ne znajući kamo će otići, lutajući neodređeno kroz poznati krajolik. Nije se mogla usredotočiti ni na što osim uspomena. I samooptuživanja. U kuću nisu stizale novine. A radio je izbjegavala, bojeći se da će slučajno naletjeti na onaj histerični glas koji im je zatrovao život. Ali, bila je savjesna. Ponovno je pisala Leu u školu. Kad ni nakon tjedan dana nije bilo odgovora, pisala je ravnatelju, dobro promišljeno pismo u kojem je rekla kako se nada da se njezin sin uspješno prilagođava. Napisala je i kratko pismo jedinom Leovom prijatelju kojeg je poznavala, Gerhardtu Braunu, i poslala ga na tehnički fakultet jer je to bila jedina adresa koju je imala. Pomišljala je na to da ode na policiju, ali je odlučila pričekati barem dok Bettina ne ode. Bojala se i da se ne pročuje za Johannesa. Bilo bi pitanja, možda bi došli i novinari. Ne, bolje je jednostavno pričekati. Ponekad, dok bi kopala po uspomenama, Anna bi zaboravila zašto je u toj kući, sama. Da bi se sjetila, morala bi izroniti iz dubina prošlosti. Onda bi je bol probola poput noža, zavrtjelo bi joj se u glavi tako da se morala nasloniti na zid ili pasti u naslonjač ili, ako je jahala, priljubiti uz konjska leđa. Svakog jutra i u sumrak odlazila je na humak gdje je počivao Johannes. Nije bila sigurna govori li mu na glas, ali često bi čula njegov glas kako izgovara rečenice tako karakteristične za njega da je bila sigurna kako barem on govori na glas.
Bio je dobar, onaj Johannes posljednjih dana u Berlinu, strpljiv, blag, bez žestine koja je označila tako velik dio njihova zajedničkog života. Johannes, shvaćala je sada, koji je prevazišao nadu i želju, pa čak i očaj. I život. Kad je izgovorila te riječi, ponovno ju je probola bol i našla se na tlu kako šakama udara njegov ledeni grob. I dok ju je žalovanje nosilo u dubine, katkad mračne a katkad blještave poput zlata, čekanje je bilo druga krajnost, čeličnosivi oblak koji je lebdio nad njom, izvan domašaja. Uvijek je bio tu, bacao sjenu na njezine kretnje, nevidljiv ali prisutan, teški teret koji svjetlost nije mogla rastjerati sve dok se njezin sin ne vrati. Između ta dva pola nije bilo života koji bi mogla nazvati svojim. Jednog dana kad je padala ledena kiša pa se mokra vratila s jahanja, tumaranje kućom dovelo ju je do vrata Johannesove sobe. Nije tu ulazila od onog trenutka prije njegova sprovoda kad se umotala u njegov pulover. Još ga je nosila. Sad je gurnula vrata i ušla, ni sama ne znajući što ju je na to nagnalo. U sobi ništa nije bilo taknuto. Zabranila je gospođi Trbl da ulazi. Hrpa knjiga na stolu od mahagonija u suprotnom kutu, penkala sa zlatnim vrškom, pritiskivač za papire koji mu je darovala, na kojem bi se vidjelo jesenje lišće kad bi ga protresao sve je bilo na svojem mjestu, prekriveno tankim slojem prašine. Uski krevet s tamnoplavim pokrivačem bio je gladak kao da je upravo popravljen. Samo je ladica koju je ona izvukla i tako ostavila bila u neskladu. Nikad nije često zalazila u tu sobu. Bio je to Johannesov privatni prostor i kad je sad prešla preko praga osjetila je čudan strah. Što ako susretne drukčijeg Johannesa, nekog kojeg nikad nije upoznala? Jer, dok je prilazila njegovom pisaćem stolu, znala je da će učiniti nešto što nije nikad prije. Između dva kožna dršača za knjige u obliku vučjih glava stajao je niz crno uvezanih dnevnika. Nikada, ni u najgorim trenucima s Johannesom, nije pomišljala da ih otvori. Sad je drhtavom rukom izvukla jedan i nasumice ga otvorila. Stranica bez nadnevka ispunjena olovkom ispisanim riječima, gotovo neodgonetljivim rukopisom. Rat. Anna je čitala. Učinilo joj se da čuje zvukove, eksplozije mina, topove. Čitala je sve do sumraka, a onda je nastavila još malo čitati, dok joj se nije zamutilo pred očima a glava pala na stol. Ono što je pročitala stopilo se s njezinim snovima i kad se probudila, nije bila sigurna je li to ona ili Johannes. Zavukla se u njegov krevet dok joj je rat i dalje odzvanjao u ušima. Čitanje joj je počelo ispunjavati dane i noći. Tako joj je bilo lakše čekati Lea. Krenula je od početka i odlučila dozirati čitanje kako ne bi prebrzo došla do kraja. Johannes kojeg je samo napla shvaćala pojavio se s gusto ispisanih stranica, Johannes koji je prezirao oca, Johannes ispunjen bijesom i socijalnim nadama, Johannes s Bettinom i drugim ženama, Johannes koji se zaključavao u atelje, očajavao i živio na opasnoj granici života, koji je volio, kojem je bilo stalo. Ti razni Johannesi, poznati i nepoznati, pratili su je u šetnji, govorili joj dok se prisiljavala jesti, spavali kraj nje. Katkad ga je mrzila, mrzila njegove monstruozne ekscese, neumiljivo očajanje. Onda bi naišla na stranicu na kojoj je govorio o teškoći s nekom slikom ili opisivao šafrane u proljeće pa bi se poželjela rastopiti u njegovu naručju. Kad bi naišla na rečencie o njoj, ne bi mogla prestati plakati. Hvalio ju je kao revolucionarku, samopouzdano biće, pogansku senzualisticu koja ništa ne zna o licemjernom moralu svoga doba. Tako je bilo u početku. Poslije bi naizmjence bio nježan i bijesan, govorio o njezinoj bezgraničnoj velikodušnosti, prigovarao što se odnosi kao majka prema muškarcu, a ne prema djetetu. Anna je pročitala dnevnike tri puta od početka do kraja, a neke ulomke ponovno i ponovno dok ih nije naučila napamet, čak i citate iz Nietzschea. Tijekom trećeg čitanja iznenada ju je ispunio osjećaj da je Johannes u smrti kao i u životu pripadao ne samo njoj nego cijelom svijetu, možda ne sadašnjem svijetu, ali svijetu koji će možda jednog dana opet postojati. Njezina je veza s njim uvijek bila tako intimna, tako strastvena ona je imala tako malo osjećaja za javnost da je to nekako zaboravila ili barem gurnula u stranu. I on je negdje u dnevnicima to napisao o njoj, da Anna ima dar jednostavno postojati, postojati tako intenzivno da nema potrebe ništa postići, ništa činiti. To je pripisivao njezinoj čaroliji, smatrao to jednim od razloga zbog kojih ju je volio. Ali, Anna je sad to smatrala nedostatkom. Nevjerojatnom glupošću. Da je imala više sluha za javni život, bolje bi shvatila što se Johannesu događalo
posljednjih godina i kakve je implikacije nacistički režim imao za njega. Možda bi bila uspjela spriječiti njegovo samoubojstvo. Zbog toga se napokon odlučila otići iz Seehafena u Mnchen. Johannes joj je napisao neka se ne trudi ići u njegov atelje, ali sada je znala da to mora. Prizor koji je opisao u dnevnik bio je užasan. Ipak, nešto je moralo ostati od njegovih djela, nešto što se dade spasiti. Krenula je jednog tmurnog dana kad su se nebo i zemlja spajali u istu nijansu sivoga. Ali, ulice grada doimale su se prometnijim i bogatijim nego ikad prije. Samo su znakovi na izlozima, Židovima ulaz zabranjen, podsjećali na stvarnost. Kao prijašnji znakovi o psima, samo veći. Anna se stresla, krenula dalje i onda zastala da promotri lica brojnih muškaraca u odorama. Bilo je to zbog pomisli koja joj je pala na pamet taj tjedan, nakon što je primila pismo u kojem je stajalo da se Leo Adler nije pojavio u Institutu. Pismo je bilo pisano sumnjičavim tonom, puno uvijenih prijetnji, kao da je ona osobno bila odgovorna što Leo nije došao. Brzo je odgovorila da se zacijelo radi o nesporazumu i sve prikazala kao sitnicu. Tad joj je palo na pamet da je Leo, ako nije otišao u školu, možda lagao o svojoj dobi i otišao u jednu od brojnih grana Hitlerove policije. Zato je sad zagledala mlada lica. Bila su tako bezlična i bezizražajna ispod kapa, a ipak tako arogantna, kao da nema ničega prirodnijeg nego kvrckati petama i marširati gradom u naoružanim skupinama koje su poput dijelova istog stroja što ih pokreće udaljeni izvor. Parkirala je automobil ugao dalje od ateljea i nesigurnim korakom prešla dvorište do domarovih vrata. Gospođo Bahr. Stari Hans je povirio iza pritvorenih vrata i nekoliko joj puta pogledao preko ramena prije nego što ju je pozvao unutra. Tako mi je drago što ste došli. No izraz njegova lica govorio je nešto drugo. Već sam se zabrinuo... Nije dovršio rečenicu. Tu sam, Hans. Anna ga je tonom pokušala umiriti. Soba je bila zagušljiva i pretrpana. Starac je otišao do stola i izvukao hrpu omotnica te joj ih pružio. Dao sam počistiti stan koliko je bilo moguće. Žalosno ju je pogledao. Baš su napravili svinjac. Hvala, Hans. Anna je posegnula u torbicu. Sigurno vas je koštalo. Vrlo ste ljubazni, gospođo Bahr, vrlo ljubazni. Na trenutak je zurio u nju, a onda je spustio glas. Gospodin Bahr mi je rekao neka zadržim sve što se uspije izvući. Ali, bilo bi mi draže da vi to odnesete. Oprezno je pogledao kroz prozorčić kao da se boji da netko špijunira. Znate... Naravno, Hans. Došla sam autom. Izvrsno, izvrsno. Potegnuo se za uho i prišao joj bliže. Sve je dolje pokazao je prema podrumu zamotano u stare plahte. Pozvat ću susjeda Gntera da nam pomogne. Hoćete li me ovdje pričekati? Najprije idem na trenutak gore. Anna se trudila da zvuči mirno. Starčeve su se oči suzile. Ja ne bih na vašem mjestu, gospođo Bahr. Vaš muž nije tražio da oličim stan, a zidovi... Želim ih vidjeti promrmljala je Anna. Uzmicao je govoreći sve tiše. Ne znam je li vam gospodin Bahr spomenuo, gore stanuje jedna žena, gospođa Feldman. Anna se ukočila. Bila je uvjerena da je Johannes s tim prestao posljednjih godina. Ali, eto. Druga žena. Kao Bruno, pomislila je iznenada, kao ona žena, Lotte, na njegovom sprovodu, koja se pojavila tek poslije njegove smrti. Stari Hans je nervozno brbljao. Došla je s pismom od gospodina Bahra. Samo na nekoliko dana, napisao je. Ali, ona je još tu. Nemam je srca zamoliti da ode. Slegnuo je ramenima. Ali, ako vi ne želite da bude tu... Anna je prošla kraj njega i polako se popela gore. Lecnulo ju je kad je ugledala svastiku na vratima, iako ju je Johannesov dnevnik pripremio na to. Krakovi kukastog križa počeli su joj se vrtjeti pred očima poput onih golemih strojeva koji uništavaju sve pred sobom. Pokucala je na vrata. Nije bilo odgovora. Pošto je ponovno pokucala i pričekala, Anna je okrenula ključ u bravi i tiho krenula niz hodnik. Opscene škrabotine na zidovima pratile su je na svakom koraku. Zaustavila se pred vratima velikog ateljea i pogledala oko sebe. Bez Johannesovih djela doimao se sablasno praznim. Na dugom su stolu bile uredno složene bočice s prahom, prazne staklenke i kistovi. Dok je on tu radio, nikad nije bio takav red. Podigla je jedan kist, opipala ga pa ga spustila natrag. Ne, neće ga uzeti. Sve će ostaviti tako kako
jest. Važna su bila samo djela. Ali, gdje je ta gospođa Feldman? Anna se stresla. Možda se može iskrasti bez da je susretne. Ne. Željela ju je vidjeti. Željela je to jednako žarko kao što je željela pročitati Johannesove dnevnike. Uz nju, njegova posljednja žena. Možda zna nešto više o posljednjim danima. Bilo je ludo što ju je ljubomora još mogla ovako probadati. Ljubomora zbog mrtvog čovjeka, pomiješana s bijesom. Anna je čvrsto pokucala na vrata spavaće sobe i onda ih otvorila. Taman lik sjedio je kraj prozora. Gospođo Feldman? upitala je Anna odlučno. Žena se okrenula. Rijetka sijeda kosa oko naboranog, uplašenog lica. Gospođo Feldman rekla je Anna mekše, gledajući staračko lice koje nije moglo pripadati ljubavnici. Ja sam Anna Bahr. Na ženinom se licu vidjelo olakšanje. Gospođo Bahr. Skočila je na noge i rukovala se s Annom. Tako sam vam zahvalna, zahvalna gospodinu Bahru. Nadam se da nisam predugo ostala. Jednostavno nemam kamo otići. Oči su joj se napunile suzama. Izraz na Anninu licu sve joj je rekao. Gospodin Bahr vam nije ništa kazao? Namrštila se. Kakav šok za vas što ste me ovdje zatekli. Ali, naravno, on vas ne bi želio opterećivati takvim stvarima. Pričajte mi rekla je Anna tiho. Žena ju je odmjerila i onda kao da je donijela odluku. Gestapo je odveo moga sina, mog Heinzla, u jedan od logora. Pogledala je kroz prozor turobnog izraza lica kao da vidi što mu rade. Uzeli su nam i kuću. Pogledala je Annu. Gospodin Bahr, vaš muž, bio je jedini nežidov kojem sam se mogla obratiti. Znate da je Heinzl bio njegov prijatelj, pisao je o njemu, kupio nekoliko njegovih slika. Nemirno je provukla ruku kroz kosu. Ne znam kad će se vratiti. Oteo joj se tihi jecaj. Onda se svladala i promrmljala Molim vas, recite gospodinu Bahru da se nadam da mu ne smeta ako ostanem još malo. Dok nešto ne doznam. Utonula je natrag u naslonjač. Na licu joj se nije vidio ni tračak nade. Naravno, ostanite koliko god želite. Impusivnom kretnjom Anna je iznenada posegnula za rukom gospođe Feldman i stisnula je. Još jedna žena poput nje koja sjedi kraj porzora i čeka sina. Imate li dovoljno novca? Hrane? upitala je, primjetivši kako je žena mršava. Gospođa Feldman se zbunjeno okrenula. Platila sam jednom čovjeku velik iznos da mi nešto javi. Da... Slegnula je ramenima. Ne treba mi mnogo. Ne pormucala je Anna. Ali, pobrinut ću se da vam Hans donese nešto zaliha. Da ne morate u kupovinu. Odjednom se osjećala posramljeno. Hvala vam, draga moja. Žena ju je zahvalno pogledala. I molim vas, zahvalite se gospodinu Bahru u moje ime. Bio je tako ljubazan. Nisam znala kamo bih se okrenula. Johannes je umro, gospođo Feldman. Anna nije znala zašto je sad to odlučila reći, prvi put na glas. I to potpunoj neznanki. Ali, bilo je izgovoreno, i kao da je odala neku tajnu, porumenjela je i istodobno zaplakala. Oh, sirotice moja. Žena ju je odmah zagrlila. Tako mi je žao. Ali, kako? Tako naglo? Pa, vidjela sam ga prije samo... Prekinula se kao da je iznenada shvatila. Strašna vremena pomrmljala je. Tako strašna vremena. Anna je obrisala oči i kimnula. Ako vam bilo što bude potrebno, gospođo Feldman... Napisala je broj u Seehafenu na komadić papira. Sad moram poći. Dolje me čekaju. Hjela sam uzeti Johannesove radove. Starica je kimnula. Čuvjate se, draga moja. Njezine vodnjikave, staračke oči na trenutak su je proučavale. I recite svojoj djeci kako je dobar čovjek bio gospodin Bahr. Velik čovjek. Ne dajte nacistima da vas slome prošaptala je na kraju. Umotana u sive plahte, Johannesova platna stajala su poput raskomadanih duhova kraj ulaza u dvorište. Nije ih bilo mnogo. Njegovo pismo ju je upozorilo na to. Ali, ipak nešto. Pustila je muškarce da ih strpaju u automobil i stavila plahte na prednje sjedalo. Usred utovara u ulicu je ušla skupina u odorama. Anna je osjetila graške znoja na čelu. Prvi put otkako su nacist došli na vlast osjetila je okus straha. Držala se vrlo uspravno. Vidjela je paniku u Hansovim očima. Ali, muškarci se nisu zanimali za njih. Prošli su pokraj automobila i zalupali na neka vrata. Vidjela je kako se malo otvaraju, vidjela kako oni provaljuju unutra, čula glasove, vrisak. Ispunio ju je vrući bijes. Poželjela je navaliti na njih i udariti ih, učiniti bilo što da prekine brutalnost tog upada. Pođite sad, gospođo Bahr, dok su još zauzeti. Hans ju je potezao za rukav. Brzo,
brzo. Anna se na trenutak nije mogla pomaknuti. A onda, kad je vidjela Hansovo uplašeno lice, prisilila se. Brzo mu se zahvalila i udaljila iz ulice. Kad je došla do izlaza iz grada, shvatila je da se nikad više ne želi vratiti. Dosta je, rekao je Johannes. I Bettina je, sjetila se, rekla isto. Sada, dok joj je lice slabašne stare gospođe Feldman plesalo pred očima i miješalo se s bezizražajnim licima mladićau odorama, stresla se s užasom i napokon shvatila što su htjeli reći. A ipak, Leo je vjerojatno među tim mladićima. Njezin sin. Krvnik. Nekako mu mora predočiti odvratnost onoga u što se upleo, natjerati ga da progleda. Sljedećeg dana, s osjećajem da prolazi još jednu fazu dugog rituala, Anna je potražila gumene plahte, onakve kavima seljaci katkad štite sijeno od kiše. Kad ih je nabavila, provela je sljedeći tjedan skupljajući Johannesova platna i, katkad uz nevoljku pomoć gospodina Trbla, noseći ih u podrum. Zidovi su zurili u nju novom prazninom. Staklenik, koji mu je služio kao drugi atelje, pretvorio se u praznu ljusku. Jedino je freska na kojoj ju je naslikao prije toliko godina svjedočila da je nekoć bio tu. Dok je pokrivala platna plahtama u mračnom podrumu, likovi kao da su skakali na nju, stenjali, odbijali da ih se guši. Za budućnost rekla je na glas kao da je mogu čuti budućnost. Riječi su prazno odzvanjale o zidove. Kad je to obavila, preostala joj je još jedna zadaća. Htjela je postaviti nadgrobni spomenik na Johannesov grob, nešto što bi govorilo o njemu, što bi mu se svidjelo, ali kad je obišla mjesne klesare, nije našla ništa odgovarajuće. Bila je svjesna da pretjeruje, kao da je to pitanje opterećeno osjećajima s kojima se ne želi suočiti. A onda, jednog dana kad je vodila kobilu uz strm puteljak koji je vodio uz potok, ugledala ga je. Tamo je iz vode stršao taman, neravan kamen, ne odveć visok, sličan nebrušenom obelisku. Savršeno. Ali, kako ga izvaditi iz potoka? Trebat će joj pomoć dva muškarca s pijucima, možda tri, i nešto čime će ga odvući do kuće. Nije se mogla smiriti dok to ne obavi. Vrijeme je bilo loše. Bljuzgavica pa snijeg spriječili su je nekoliko sljedećih dana, a i gospodin Trbl je tvrdio da je to što je naumila neizvedivo. Anna je čekala, nesposobna misliti na išta drugo, razmišljajući o mogućim natpisima, sanjajući o njima u bizarnoj seriji asocijacija o Johannesu, o njegovu ocu, o njezinom sinu, o Njemačkoj. Poslovično ein Volk der Dichter und Denker narod pjesnika i mislilaca pretvorilo se u Richter und Henker sudaca i krvnika, tako da se Johannes, umjetnik i mislilac, pojavio istodobno kao sin i otac suca i krvnika. Pismo je stiglo dok se bavila pitanjem kamena jedan kruti list s nepoznatom adresom pošiljatelja. Poštovana gospođo Bahr, Moram vam, na žalost, reći da Lea nisam vidio već nekoliko tjedana. I ja sam se zabrinuo zbog toga. Ako vam se javi prije nego meni, molim vas, zamolite da mi piše. Moram mu priopćiti nešto veoma važno. Uz najbolje njemačke pozdrave, Heil Hitler, Gerhardt Braun Annino je pismo očigledno prilično dugo putovalo do Gerhardta Brauna. Njegov ju je odgovor zapanjio. Govorio jo je o Leu o kojem ništa nije znala, o mladiću koji ima važnih poslova za koje ona ne zna. O mladiću koji bez razmišljanja može reći Heil Hitler. Iznenada se sjetila ulomka o Leu u Johannesovom dnevniku. Izbjegavala je misliti o njemu, samo ga letimice čitala. Ali, sad se svega sjetila. Johannesov šok kad je vidio onaj osuđujući pogled u ateljeu. Oči koje kao da su u sebi nosile sve optužbe nove Njemačke koja traži čistoću, koja je slijepo netolerantna i ubilački sumnjičava prema svemu što odstupa od simplicističkog ideala plavooke snage kao da su ljudi tek biljke koje će se uzgajati kako bi se proizvela najjača vrsta, a slabije, one s egzotičnim cvjetovima, zgazile. I što, razmišljao je Johannes, da je imao sina? Bi li ga i on sudio tom eugeničkom krvničkom tupošću? Što da je taj mladić s ubojitim pogledom doista njegov sin, ma što Anna mislila o tome? Što bi značilo da ima dva sina koje su mu obojicu uzeli, uz njegov pasivni pristanak. Kain i Abel. Ne, završio je, takvo razmišljanje vodi jedino u ludilo. Sjedila je u stakleniku dok je razmišljala o tome i iznenada se opet rasplakala.
Danima su joj oči bile suhe jer je bila obuzeta nadgrobnim kamenom. Zato su sad suze još jače potekle. Pogledala je fresku. Kroz suze ju je vidjela onako blještavu kakva je bila onoga dana kad ju je Johannes naslikao. Eva u svom vrtu dan prije pada. A pad je došao tako brzo. Zadrhtala je kad se sjetila Brune kako stoji pred njom bijesnog Brune koji ulijeće u njezinu sobu Brune koji misli samo na Johannesa, samo na njezinu izdaju. Prizor Leova začeća tako ga je zbog nekog razloga vidjela. Začeća u kojem je Johannes potpuno sudjelovao, iako nije bio fizički nazočan. A što ako je bilo obratno, ako je Leo začet sljedećih dana, ako je Bruno bio treći u sjeni a Johannes otac? Kao što je zacijelo bilo s Bettinom i Maxom. Anni se zavrtjelo u glavi. Možda je Johannesu ukrala sina, izdala ga. A onda se Leo pokušavao uvjeriti da mu je Johannes otac, htijući zauvijek i po svaku cijenu odagnati Židova, Brunu. Anna se počela kreštavo smijati. Muška glupost. Kakve veze ima taj kratki tjelesni trenutak u kontekstu povijesti, koja se sastoji od toliko dana, toliko drugih činjenica? A ipak, znala je da Leo misli kako mu sam život ovisi o tome. Sjetila se njegova lica na Božić, kad mu je rekla Ali tvoj je otac bio Židov. Da, misli da mu o tome ovisi život. I vjerojatno zbog toga nije ni otišao u onu školu. U kako ludim vremenima žive. Eugenska svijest, kako ju je nazvao Johannes, čistoća krvi uzdignuta do religije. Morat će objasniti Leu kad se vrati koliko je to ludo, koliko nevažno. Kada se vrati. Mora se vratiti. Bila je tako strašljiva zbog grižnje savjesti, ali sada će to nadoknaditi. Zaspala je. Legla je na sofu u stakleniku i pustila da je obuzme san. U njemu se vrijeme kretalo natraške pa se vratila u ono ljeto tijekom rata kad se Johannes kao nekim čudom pojavio na travnatom humku. Kad se probudila, kroz velike prozore staklenika dopirala je blaga svjetlost. U daljini se čuo cvrkut ptice. Otvorila je široka vrata. U zraku se osjećao dašak proljeća. Gotovo je mogla osjetiti blago previranje u zemlji. Praznovjernom sigurnošću rođenom iz kaosa njezinih snova, bila je uvjerena da će on sada doći. Sad kad se zemlja meškolji. Leo će dati neki znak. Doći će, kao što je došao i Johannes. Naglo. Da je iznenadi. Ali, da bi bila iznenađena, mora prestati iščekivati. Ubrzo će trebati obrađivati tlo, ali to je bila aktivnost koja joj je misli odstavljala slobodne da čeka i zamišlja katastrofe. Morat će se okrenuti nečemu drugom. Anna je kleknula i dotaknula tlo. Bilo je vlažno, blatnjavo ali mekano. Danas napokon mogu pokušati izvaditi kamen iz rijeke. Onda će sama napisati natpis, pomnjivo uklesati svako slovo, ljubavni spomenik Johannesu, kako bi označila njegovo mjesto, njihovo mjesto. A onda? Nije htjela više razmišljati. Potrčala je da potraži gospodina Trbla. Uspjeli su podići kamen i odvući ga kući, premda ne bez teškoća. Anna je počela vježbati klesanje, ispisujući jednostavan natpis za koji se na kraju odlučila JOHANNES BAHR, UMJETNIK SANJAR 1888.1935. raznim pismima na raznom kamenju. Posao je bio teži nego što je očekivala. Kamen se različito lomio, ovisno o tipu. Kad je napokon zaključila da je dovoljno vješta da počne, stiglo je pismo od Bettine, dugo pismo a ne jedna od onih kratkih bilježaka koje joj je slala s mjesta na kojima su se zaustavljali. Anna ga je žedno čitala, ali ju je pritom zapanjio osjećaj daljine koja ih dijeli. Ocean neizgovorenih stvari. Napokon su stali, objavila je Bettina, najdalje što su mogli od Njemačke u Kaliforniji. Klaus je prvi otišao onamo. Zaljubio se u krajoli, vegetaciju, uvjerio ih da je tamo bolje nego u New Yorku, iako mu je ona sama bila sklonija. Nije važno. Stigli su. I složili su se da više ne žele svoje stare stvari. Anna može prodati sve ono staro pokućstvo koje miriše na Njemačku i upotrijebiti novac za svoj, Johannesov i Leov odlazak. I ako ostane dovoljno, za dvije židovske djevojčice Bettina je napisala njihove adrese. Eventualne obračune napravit će kad svi zajedno budu u Americi. Ne može reći da će im biti lako u Americi, ali zemlja je puna čuda. I gotovo uopće nema muškaraca u odorama. Što je veliki plus. Uvjerena je da će se Johannesu i Anni tamo veoma svidjeti, zato moraju požuriti i doći što prije. Sigurni su da se Leo već vratio i da ga je Anna uvjerila kako moraju otići. Ona mu je ostavila pismo u kući u Berlinu i nada se da je i ono pridonijelo. A ako se kojim slučajem još nije pojavio, predlaže Anni da se i dalje kloni policije, jer bi svako službeno zanimanje za njihove poslove moglo otežati odlazak,
osobito za Johannesa. Teško da su mu vlasti sklone, osobito nakon najnovijeg napada na umjetnost. Klaus iz Njemačke želi samo svoje knjige o biljkama i cvijeću. Ostale su u Seehafenu. Ako se tamo raspored nije znatnije promijenio, Anna će ih naći na desnom zidu knjižnice, oko sredine police. Što se tiče ostalog, samo čekaju njihov brzojav kojim javljaju kada dolaze. Anna se zagledala kroz prozor i potisnula jecaj. Johannes nikada neće stići u Ameriku. Johannesa uopće nema, ostao je samo duh koji luta njezinim sjećanjima i snovima. Što se tiče nje, sve ovisi o Leu. Bez njega je i ona tek duh kojem preostaje samo prošlost. To što je Bettina spomenula policiju u vezi s Johannesom podsjetilo ju je da sada više nema pravog razloga za izbjegavanje vlasti. Da, tako će biti najbolje. Otići u Berlin, srediti Bettinine poslove, pobrinuti se za djevojčice koje je spomenula a onda obavijestiti berlinsku policiju. Može to učiniti na najblaži način objasniti da je došlo do obiteljske svađe, ne pridavati joj veliku težinu, ali ipak pokazati majčinsku zabrinutost. Kad je jednom donijela odluku, Anna se prisilila da je provede u djelu. Najprije knjižnica. Klausove knjige. Poslat će ih iz Mnchena. Nije joj trebalo dugo da ih nađe pet velikih svezaka bez naslova u debeloj smeđoj koži, na svakoj stranici pomnjivi crteži. Klausovi crteži, iznenada je shvatila. Kako čudno da je nitko nikad nije upozorio na njih. Sad ih je polako razgledala, očarana njihovom ljepotom, finim crtama i uvojcima tučaka i prašnika, filigranskim laticama, cvjetovima koje je poznavala i onima koje nikad nije vidjela. Na neki čudan način te su je stranice krem boje podsjetile na Johannesove dnevnike. Iz njih je zračio intenzitet, ozračje privatnih misli. Uzdahnula je kad je skinula i posljednji svezak s police i stavila ga uz ostale na stol. Ali, tu nije bilo crteža. Kako čudno, pomislila je Anna, otvoriti uvezanu knjigu i ne naći ništa osim praznih stranica čija praznina kao da te poziva da nešto napišeš. Onda je na vrhu prve stranice ugledala nešto riječi napisane tankom olovkom i onda, naizgled, obrisane. Upalila je svjetiljku. Bio je nadnevak, 1913. godine, i nekoliko riječi Muško i žensko postoje u biljnom svijetu. No pokazuju li ikada osjećaj spolnog vlasništva? Bettina... Ostalo je bilo nečitko, ma koliko primicala stranicu svjetiljci. Razmišljajući o tim riječima, Anna je zatvorila svezak. Neodlučno ga je najprije stavila uz ostale, a onda ga je odmaknula u stranu. Što će Klausu prazna knjiga? Ne, bolje da ostane tu, upravo tu. Stavila ju je na sredinu stola i još jedanput pogledala prije nego što je otišla iz knjižnice. Putovanje u Mnchen i zatim u Berlin prošlo je kao u izmaglici. Izgubila je vještinu uspostavljanja razgovora, snalaženja u najjednostavnijim situacijama. Previše je vremena provela sama sa svojim duhovima. Sve joj se činilo bizarnim i dalekim pa joj je i vlastiti glas zvučao preglasno kad bi nešto upitala konduktera ili poslovođu skladišta ili bankovnog činovnika. Kuća u Grunewaldu, u kojoj se nadala naći neki trag Lea, bila je prazna grobnica ispunjena samo bezglasnim šapatom. Policijska uprava, kojoj se trećeg dana napokon usudila prići, doimala se zastrašujuće, kao hram nekom monstruoznom božanstvu. U njoj je prebivala njoj strana horda. Kamo god se okrenula, stalno je čula pozdrave. Heil Hitler. Kad je napokon našla pravog službenika, činilo joj se kao da je na maskeradi, da izvodi loše napisan igrokaz u kojem je njezin slušatelj smatra ili vrlo sumnjivom ili ludom. Imala je dojam da onih nekoliko redaka koje je zapisao neće dovesti ni do kakve akcije i da će njezin prosvjed izazvati samo sablasnu komediju. Kako čovjek može reći da je negdje izgubio sina? Izgubio prije nekoliko mjeseci i tek sada to prijavljuje? Kakav je to primjer uzoritog njemačkog majčinstva? Nakon muke na policiji Anna se nasumice šetala ulicama i skrivala pogled od prolaznika. Osjećala se čudno poniženom i posve samom. Kad bi sad nestala, nitko kome bi do toga bilo stalo to ne bi doznao još mjesecima. Ne, ne smije tako razmišljati. Da je barem Katarina još živa, da ima s kim razgovarati, kome otići, ali ona je umrla pri porodu prije toliko godina. Anna je za to doznala tek nekoliko tjedana poslije. Ostavila je sina, sina bez majke. A evo nje, majke bez sina. Ugledala ga je kad je podigla pogled s pločnika. Upravo tamo, na drugoj strani
ulice, uspravljenih ramena i vrata ispod plavokosog potiljka, ukočenih pokreta. Potrčala je prijeko ne mareći za promet, jedva čujući kočenje automobila i povike. Njezin povik bio je mnogo glasniji. Leo! Leo! Potrčala je za njim, uhvatila ga za ruku. Leo, napokon! Zbunjeno je gledala nepoznato lice koje se okrenulo prema njoj, neprijateljsko lice stisnutih očiju. Muškarac je grubo stresao njezinu ruku. Žao mi je. Oprostite promrmljala je Anna. Mislila sam... Držite svoje misli i svoje ruke za sebe rekao je odsječno i otišao. Drhtala je. Neočekivani uzelt nade bio je razbijen kao da je netko čekićem razbio kristalni pehar. Te je večeri otišla iz Berlina. Opsjedala ju je pomisao da više ne zna prepoznati vlastitog sina. Ne poznaje ga, čak ni toliko da ga razlikuje od neznanca. A iz toga je proizlazilo da ni on ne poznaje nju, ne zna ništa o njoj. A ipak, na životu ju je održavala samo nada da će se on vratiti, da će ga nekako spasiti od svega onoga što je on želio. Kad se sljedećeg dana vratila u Seehafen i napokon počela klesati Johannesov nadgrobni natpis, te su je misli i dalje zaokupljale. Klečala je pred kamenom koji su postavili u kućicu za čamce i odjednom mu se počela obraćati. Reci mi što da radim, Johannes, reci mi. Ali, nije bilo odgovora. Čulo se samo struganje čelika po kamenu pa se nasmijala vlastitoj očajničkoj molbi. Te je večeri, tražeći svijet izvan labirinta vlastitih misli, ponovno ušla u knjižnicu, prostoriju koja joj se oduvijek činila odveć strogom i zastrašujućom. Nasumice je s police izvukla neki roman i sjela za stol. Klausov u kožu uvezan svezak još je bio tamo. Opipala je uvez i onda ga otvorila da bi još jedanput pogledala one izbrisane retke. Ni sad ih nije mogla odgonetnuti. Najbolje se vidio datum. 1913. Da, kako se dobro sjećala tog ljeta. Gotovo je mogla dotaknuti onu uškrobljenu bijelu haljinu koju je nosila. Odjednom, kuća kao da se ispunila glasovima. Bettina, njezini prijatelji, nezgrapni i bradati Klaus, Bruno onako krupan u vozačkoj odori, Miss Isabel s malo izbuljenim očima, Johannes, tako zavodljiv s onim mekanim glasom. Anna je gledala praznu stranicu koja kao da ju je pozivala. Stresla se, uzela penkalu i ponovno ispisala godinu. 1913. Pitala je Johannesa što da radi i dobila odgovor. Priča za Lea, priča koja će joj skratiti čekanje, priča koju mu nikad ne bi mogla ispričati da sjedi pred njom. Ali, priča koju će moći pročitati, tako da shvati barem nešto o njezinom životu, Johannesovom, Bettininom. I o svom. Kroz glavu su joj jurili prizori iz prošlosti. Oklijevala je samo trenutak, a onda su iz pera potekle riječi koje su ih opisivale. Tako ju je zatekla zora. Njezini su dani sad imali nov oblik. Ujutro bi nakon snovitog jahanja, i dalje sanjareći, radila na Johannesovom nadgrobnom spomeniku. Radila je polako, kao da ne želi da poslu dođe kraj. Onda, nakon šetnje i ručka, sjela bi za stol i nalazila riječi kojima će opisati svoj san o prošlosti. Kad bi je ramena i prsti zaboljeli od pisanja, izašla bi u vrt. Proljeće je stiglo i šafrani su pomolili debeljuškaste purpurne i bijele glave iz trave. Trebalo je prevrtati zemlju, saditi cvijeće. Dani su bili sve duži. Oko Johannesova groba zasadila je mak i nezaboravak, ljubice i jaglace, ciklame koje će procvasti tek najesen, nekoliko ruža penjačica da pretvori humak u sjenicu. Katkad bi se, dok bi radila, zaustavila i osvrnula, kao da osjeća ili se nada nazočnosti koja bi se svaki čas mogla materijalizirati. Navečer se uvijek vraćala onim bijelim stranicama, ispunjavajući ih svojim sitnim rukopisom. Knjižnica je poprimila prijateljsko ozračje, kao Aladinova špilja puna blaga. Trebala je samo napisati magične riječi i tajne bi joj se otvorile, zapažanja kojih nije bila ni svjesna, stvari preuzete iz Johannesova dnevnika, davni razgovori s Bettinom. Ono što nije pouzdano znala, zamislila bi, a te bi slike poprimile vlastitu stvarnost dok se trudila razumjeti Bettinu, Bruna, Lea, čak i Klausa, koji je uvijek bio tako tih. Te su stranice, shvatila je dok je pisala, njezina ostavština. Ostavit će je Leu, kući, budućnosti. Budućnosti u kojoj, kako joj je postajalo sve jasnije, za nju nema mjesta. Bio je to i način da prkosi vremenu. Dok je živjela u prošlosti mogla se oduprijeti tako praznoj sadašnjosti. Kad je prešla polovicu debelog sveska, shvatila je da se sve više približava toj praznoj sadašnjosti. Da zapravo juri prema njoj, jer su njihovi životi bili
odveć bolni da se dugo zadržava na njima. Tada je pakt koji je sklopila sa sobom ali o kojem je odbijala razmišljati izbio na površinu. Nema više mnogo vremena, Leo. Dođi što prije rekla je na glas. Kad je to rekla ovoj kući, koja kao da je čuvala sve njihove tajne, zavrtjelo joj se u glavi. Osjetila se neobično slobodnom. Sljedećeg dana nije pisala. Predugo je odgađala polaganje Johannesova nadgrobnog kamena, praznovjerno se nadajući da će Leo stići na vrijeme. Ali, sad je osjećala da je došlo vrijeme, možda zato što je nebo bilo tako bistro, možda zato što su oblaci lebdjeli osobito lijeno kako to već čine početkom ljeta. Možda zato što je došla do onog mjesta u pripovijesti kada ju je Johannesov očaj osobito pogađao. Anna je okupila muškarce da ponesu kamen na humak. Ostala je ondje dugo nakon što su otišli, dodirujući njegovu hladnu površinu, tako tamnu među šarenilom cvijeća. Sloj zlatne boje u isklesanim slovima blještao je na svjetlosti kao Johannesove oči kad je bio srdit. Nasmiješila se toj misli i zagledala se u zelenkastu vodu jezera. Ubrzo će biti dovoljno toplo za plivanje. Uzdahnula je i ispružila se na suncem zagrijanu travu pokraj groba. Uskoro, ljubavi moja prošaptala je čim trava postane visoka a makovi grimizno procvatu. Naše vrijeme. Uskoro. DRUGI DIO SEDAMNAEST. 1985. Jedna jedina stolna svjetiljka rasvjetljavala je veliku pravokutnu sobu. Pod njom je sjedila žena koja je zaklonila prekriženim rukama svoju blijedozlatnu glavu. Bila je poput djeteta koje je nedužno zaspalo, nevoljko ali duboko. S vrata sobe konsternirano ju je promatrao visok krupan muškarac. Hitrim je tihim koracima došao do nje. Nakon trenutka oklijevanja, podigao ju je u naručje i ponio prema trošnoj kožnoj sofi. Pustite me. Najednom je u strahu otvorila oči. Pustite me ponovila je glasnije, otimajući se. Mlatarajući dugim nogama po zraku, spretno ga je ritnula. Neuljudno ju je ispustio na sofu. Što to radite? Bijesno ga je gledala i čistila rukave svog džempera kao da su mu ruke bile prljave. Nasmijao se gunđajući. To bih ja vas trebao pitati, ne mislite li? Ponovio je s drukčijim naglaskom. Što to vi radite ovdje? Helena Latimer se osvrnula naokolo i bila toliko pristojna da se doima barem malo nesabranom. Ja... Mislim da sam čitajući zaspala. To sam i sam shvatio. Oči su mu bile vesele. Anninu knjigu. Helena je pokazala prema stolu. Sve sam pročitala, ako je to sve. Zanimljivo. Veoma. I uznemirujuće. Siguran sam da bi vam Anna bila zahvalna na recenziji. Ali to nije odgovor na moje pitanje. Hoćete reći da je još živa!? Zapanjeno ga je pogledala. Rado bih je upoznala. Nije živa. No... Nestrpljivo je tapkao nogama. Mislim da mi dugujete objašnjenje. Obično noću kad se vratim ne nalazim neznanca sklupčanog u biblioteci. Jeste li provalili? Naravno da nisam. Helena je poskočila sa sofe i hodala goredolje. Pogled joj je pao na etui s naočalama na kojima su bila razbijena stakla. Mora se sabrati, oprezno nastaviti. Došla je ovamo poslom, možda opasnim poslomu potrazi za Maxom Bergmannom. Što je ono sanjala? Max je zove s mračnog, vlažnog mjesta. Odagnala je prizor iz misli, okrenula se prema isljedniku. Unutra me pustila mlada žena, rekla mi je da pričekam. Ovdje. Razumijem. Ugodno se nasmijao. Dugo čekanje. Elsa je katkad zaboravna. Dobro govorite engleski. Helena ga je najednom zaprepašteno pogledala. Ne samo da joj je sinulo kako razgovaraju na engleskom, nego i da je to čudno u zabačenom kraju Bavarske. Još je bila zbunjena zbog nedavnog sna. Ali barem on više nije izgledao opasno, usprkos tome što je bilo tako krupan i što ga je svjetlo čudno obasjavalo. Visok muškarac raščupane kestenjaste kose i velikih kestenjastih očiju, blagih očiju. Neobrijane jamice u obrazima. Pokretan nos. Zar ne bih trebao govoriti engleski? Mnogo sam vježbao. Smijao joj se. Slušajte, mislim da još napola spavam. Mogu li doći ujutro? Mislim, da razgovaramo o poslu. Ne ako mi kanite prodati dvostruka stakla. Ili ugradnu kuhinju... Ne, ništa ne prodajem.
U tom slučaju možete provesti ovdje i ostatak noći. Pokazao je prema prozoru. Helena je pogledala van. S čelično sivog neba padale su guste pahulje snijega. Prekrile su tlo. Bacila je pogled na sat dva. Nije imala pojma da je tako kasno. U blizini nema otvorenih hotela u ovo doba noći, čak i ako neki uspijete naći. Nagnuo se. A ovdje ima nekoliko slobodnih soba. To je vrlo ljubazno od vas mrmljala je, vidljivo oklijevajući. Ali... Ima li tu još koga? Niječno je odmahnuo glavom i uputio se prema njoj. Ustuknula je. Uvjeravam vas da nisam silovatelj. Nisam... pobunila se, premda se stari seksualni strah gubio pred nekim većim. Ni ubojica. Glasno se nasmijao, a zvuk je neobično odjekivao praznom kućom. Ne, naravno da ne, nisam mislila... No, ako ćete radije prkositi vremenu, Murnau nije tako daleko. Ne, ne. Voljela bih ostati. Helena je popravila svoj džemper i hlače te mu se veselo nasmiješila. Hvala vam, to je vrlo ljubazno od vas. Imate li prtljagu? Da vam je donesem? Ne, ne treba. Ja ću je uzeti. Kako vam drago. Ali ne zaboravite svoje naočale za čitanje. Dodao joj je plavi etui koji je ostavila na stolu. Helena je žmirnula, pomno ga pogledala. Nisu moje. Tu sam ih našla. Čudno. Slijedio ju je kroz vrata, gledao dok je uzela kaput. Pitam se tko ih je ostavio. Pretpostavljam netko tko je bio u posjetu. Teško je zatomila ljutnju. Zašto se ja nisam toga sjetio? Podrugljivo ju je pogledao. Toliko je bila zaokupljena nastojanjem da prozre njegovo lice, da se pri slabom svjetlu poskliznula čim je stupila na prvu kamenu stubu. Uhvatio ju je. Na trenutak se svom težinom oslonila ga njega, pa se odmakla od intimnosti tog dodira. Trebali ste obuti moje čizme prigušeno je promrmljao. Zašto mi ne biste dali svoje ključeve? Gledao ju je s očitim nestrpljenjem. Helena je posegnula u džep, dala mu ih, gledala dok je hodao prema autu. Pitala se je li lagao za Maxove naočale. Ne, možda nije. Ali onda mora biti još netko u kući, netko tko je vidio Maxa. Tko? Vrtjela je u glavi, prepunoj treperavih snova, svih onih likova iz knjige, životi kojih su povezani s tom kućom. Mora biti ta kuća. A dječak zvan Max koji ju je poticao na čitanje? Je li to bio njezin Max? Nije bilo uvjerljivo. Njezin Max nije bio Nijemac. Ipak, u svom je pismu tako točno opisao položaj zemlje ispred nje... Helena je zamahnula kosom kao da će joj ta gesta razjasniti misli. Duboko je udisala hladan, vlažan zrak. Bilo je lijepo vani, guste pahulje padale su s noćnoplavog neba, stabla su svjetlucala u bijelim ogrtačima. I tako tiho. To je prekinuo prigušeni zvuk zatvaranja vrata na njenom autu. Muškarac se vratio za časak. Hvala vam. Uzela je od njega svoju torbu. Ništa smijao se. Da vam donesem šalicu kave? Odmahnula je glavom. Onda čaja, biljnog, pretpostavljam, za vas. Kamilica. Kako ste znali? Nasmijao se. Prepredenost tog smijeha bila je uvredljiva. Ali šutke ga je slijedila pokraj širokog stubišta, kroz niz vrata, do niske pretrpane sobe s dugim ulaštenim stolom. Čudno, kao da je već bila ovdje. Annina knjiga. Na neki je način bila. Živite li ovdje sami? pitala je. Katkad. Bio je suzdržan dok je stavljao kotlić na stari štednjak, zagrijao je čajnik, poslužio limenku keksa s uvježbanom gestom. Vi ste Amerikanac najednom je rekla Helena. I to. Pogledao ju je podrugljivo. Ispričavam se. Još spavam. Samo sam pomislila. Od te sam knjige nepromišljena. Previše sam čitala. Sva ta bolna povijest. Protrljala je oči, sjela za stol, usredotočila se na zdjelu s uglačanim crvenim jabukama. Smijem li? upitala je, zagrizavši prije nego što je imao prilike odgovoriti. Zaboravila sam i jesti zbog knjige. Još jedna odlična recenzija za jadnu staru Annu. Izvolite, poslužite se. Stavio je komad sira na stol, odrezao nekoliko kriški kruha. Nadam se da cijenite moj naslov.
Opsjednuti? Kimnuo je. Da, svima im pristaje zamislila se, pogledala prema njemu. Kažete, vaš naslov? Onda joj je sinulo. Ti ljudi u knjizi, to je vaša obitelj? Nemojte biti tako zapanjeni. Nisam duh. Možete me dotaknuti ako želite. Nije se obazirala na to, pošutila je časak. Zašto jadna Anna? Tako se samo kaže. Okrenuo je stolac, stražnju stranu naprijed, zajahao ga, bacao pogled prema njoj dok si je točio vino. Sad kad smo se donekle sprijateljili, reći ćete mi što radite ovdje. Helena ga je pogledala. Bio je, što bi rekla njezina prijateljica Claire, apetitlih. Čula ju je kako to izgovara, vidjela je kako mu se plaho približava, kuca se s čašama, i vrsno imitirajući Mae West, kotrljajući očima i bokovima, kaže Haj, frajeru. Na odmoru sam napokon je rekla. Jasno. I smatrali ste da je ovo neki zabačeni hotel, pa ste mislili kako možete samo ući i prenoćiti. Smijala se. Može li to pričekati do jutra? Dobro. O čemu ćemo razgovarati sada dok se gostite hotelskom hranom? A da mi kažete tko ste? No, a zašto se ja nisam toga sjetio? Brzo je ustao i tobože zauzeo stav mirno. Adam Peters, trideset četiri godine, povremeno antropolog. Sto osamdeset šest centimetara, oči nimalo plave. Je li to dovoljno za početak? Helena se nacerila i kimnula. A što radite ovdje? Radim. Kao antropolog? Bila je sumnjičava. Mi smo nomadska vrsta. Sad je na vama red. Otklonio je pitanje koje je već bilo na njezinim usnama. Helena Latimer, dvadeset osam godina zastala je, pitajući se da li da kaže, odlučila izvrdati spisateljica, sto šezdeset osam centimetara. Oči nedvojbeno plave, um nedvojbeno smeten. Drago mi je. Ispružio je ruku. Prihvatila ju je pomalo sramežljivo. Drago mi je što ćete prenoćiti ovdje. Premda će, ako se zaboravimo, uskoro biti jutro. Da vidim koja soba? Gestikulirao je pa se smijuljio. Mislim da bi treba biti pospremljena. I ne brinite, imate ključanicu na vratima. Bilo je već jedanaest sati kad se Helena probudila. Zbog tako kasnog buđenja i nepoznatog okružja, uštinula se da se uvjeri je li se uistinu probudila. Gledala je maloj sobi u kojoj je bila. Djevojačka soba, soba za služinčad, mislila je, sjetivši se kako je to isto pomislila i sinoć. Soba sa svijetložutim zastorima privezanim bijelim konopcem, treperavi uzorak na tapetama i uzak krevet s volanima. Pogled kroz prozor oduzimao je dah. Pomislila je, soba mlade Anne. Ponovno su je proganjale stranice koje je jučer pročitala, poput prošlog života na pozadini kojeg se odvijao njezin. Uvukla je ponovno pod topli pokrivač. Morala je promisliti o Maxu Bergmannu, ne o onim duhovima iz drugog vremena s njihovim neumjerenim strastima i izopačenim povijestima. Max joj je, poput pametnog Ivice, ostavio svjetlucajuće oblutke u mračnoj šumi. Samo ih mora naći i otkrit će joj se staza koja vodi kući. Za sada je otkrila samo prvi. Posve je sigurno da je on bio u ovoj kući. Ali je li sreo Adama Petersa koji se pretvarao da ne prepoznaje etui za naočale? To što je ovaj bio Amerikanac dodatno je otežavalo stvar, značilo je da mora biti opreznija. Adam Peters sigurno zna za Maxa Bergmanna, za priču o farmi Orion, aktivizam za zaštitu okoliša. I što? Ako je Max odlučio da se neće otkriti, odlučio da joj u pismu neće reći imena ljudi i mjesta, to samo znači da je postojala neka opasnost. Ne smije si dopustiti da olako povjeruje Adamu Petersu, ma kako bio šarmantan mogao bi biti bilo tko. Mogao bi biti agent CIAe. Misao ju je zgromila poput otkrovenja. Ne, opet pušta mašti maha. Mora ostati pribrana, mora saznati što zna taj Adam Peters prije nego krene dalje. Provjerit će kod Zelenih u Mnchenu, vidjeti imaju li nešto o njemu, o ovoj kući. Možda je uz kuću bila neka farma za koju se Max zanimao, neka polja za uzgoj novih vrsta. Pa su ga uhvatili u špijuniranju. Ne, to ne ide jedno s drugim. To joj ne bi tajio.
Helena je protrljala oči, počela se polako odijevati. Ponovno je prošle noći sanjala Maxa. Tumarala je ulicama Mnchena, svi su ljudi bili uplašeni, odjeveni u uniforme, kao u Anninoj knjizi. Potom se Mnchen pretopio u Bhopal ulice bola pod crvenim nebom, a ona je posrtala od patnje. Bila je posve mala djevojčica, a s druge strane razbuktale lomače vidjela je Maxa. Viknula je prema njemu. I dotrčao je. Stavio ju je u krilo i pričao joj tim svojim osobitim glasom. Pričao joj je kao otac, sve dok jecaji u njoj i oko nje nisu nestali. Ali nije se mogla sjetiti njegovih riječi, nego samo da ga je rukama obujmila oko vrata i plakala. Helena je otjerala predodžbu. Stigavši na mjesto što ga je Max opisao, misli su joj postale još kaotičnije, snovi živopisniji, a ponašala se kao mjesečar. Katastrofa u Bhopalu potresla ju je više nego što bi to profesionalno priznala. I povrh svega Maxov nestanak, ta tajnovita poruka o prorečenoj smrti, sve je to poljuljalo njezino samoobuzdavanje. Nije ni čudo što ju je urednik nagovarao da uzme odmor premda je osjećala kako nije vrijeme za dokolicu. Znala je da će svoj mir ponovno steći tek kad nađe Maxa. Još otkako je Emily umrla, Max je bio njezino središte, os oko koje se sve okretalo. Bio joj je mentor, idealni čitatelj, vodič. Bez njega, kao da izgubila tlo pod nogama. Ne možeš hodati po vodi, a nekmoli trčati, a bila je tome sklona. Mora ga naći. I to brzo, koliko za svoje dobro, toliko i za njegovo. Jutrošnja joj je zadaća da otkrije zašto je Max opisao tu kuću, kad je bio ovdje i gdje je sada. A dok ne sazna je li Adam Peters neutralna strana, treba joj alibi. Dok je navukla čisti pulover, iskrala se u kupaonicu i oprala, vratila u sobu i nanijela ruž na usne i počešljala se, smislila je alibi. Pošla je potražiti domaćina. No Adama Petersa nije bilo nigdje, ni u kuhinji ni u biblioteci. Bila je u iskušenju da otvori neka od brojnih vrata vrata što ih je Anna otvarala, Johannes prolazio kroz njih, kao i vrata koja je možda vode k Maxu. No suspregnula se. Ne bi bilo dobro da je ulove kako njuška. Namjesto toga, izašla je van. Zimsko je sunce visilo poput blijedog štita na nebu s uskomešanim oblacima. U daljini su se iz stjenovitih vrhova prekrivenih snijegom izdizale visoke sjenovite jele. Bilo je u tome prikrivene ljepote pa zašto je onda drhturila od bojazni? Uputila se prilazom, pa skrenula na stazu nad kojom su visili rododendroni. Uvirala je u drugu, koja ju je odvela do stare velike bukve. Na jednoj je grani visila dječja ljuljačka. Na staroj je dasci bilo malo snijega. Ali, konopac je bio nov. Ponovno je imala onaj čudan osjećaj kako je već bila ovdje. Sjela je na ljuljačku. Dok se ljuljala, hladan joj je zrak draškao nosnice. U daljini je čula brujanje motora, zatvaranje vrata. Još se malo ljuljala, a potom se, nevoljko, vratila prema kući. Pitala se treba li pokucati, pa odlučila da neće. Vrata nisu bila zaključana. Ima li koga? tiho je zazvala. Nije bilo odgovora pa se uputila prema kuhinji. Prije nego što je stigla, naglo su se otvorila vrata i Adam se pojavio iz nečega što je sličilo podrumu. Dobro jutro. Dobrodušno joj je domahnuo. Na njegovom su debelom zelenom puloveru bile poprilične rupe. Kotlovnica opet radi. Ima vruće kave i spremit ću lagani kasni doručak. Dobro zvuči. Slijedila ga je u kuhinju. Na kraju stola bila je vrećica s potrepštinama iz dućana. Ponudio joj je da sjedne, primio se posla, zviždeći refrene i neprepoznatljive melodije. Kajgana, svježa kobasica... Hvala, ali bez kobasice. Ne jedem meso. Adam se okrenuo prema njoj, podigao obrvu s podrugljivim iznenađenjem. Ah? Za vaše dobro ili za dobro svijeta? Mislim za dobro svijeta. Ah te jadne male svinje koje cvile. Nabode jednu od kobasica i okrene je sa zlobnim smijehom, prije nego što ju je spustio u tavu. Što još činite za svijet? Sve što mogu. Helena je uspravila leđa, spremna na izazov. Pogledao ju je, promijenio osmjeh, pa je podrugivanje nestalo. Ispričavam se. Cinizam. Stara navika. I profesionalna. Stavio je ispred nje tanjur s mnogo tosta i jaja.
Helena se sjetila riječi što ih je kradomice sinoć pročitala u fasciklu na stolu u biblioteci. Ne misleći, izdlanula ih je. Kao što se jelen služi travom, riba vodom, ptica zrakom, tako se svetac služi ženom. Valjda i mesom i zemljom, zalihama energije i svime ostalim. Prezirno ga je gledala. Silovatelj prirode. Sveta dužnost. Suštinski muška. Doista, Adamov kult. Smijuljio se. Dakle, jučer ste i pomalo njuškali? Samo malo. Govorila je ne bi li zaustavila naviruće crvenilo. Knjiga je bila otvorena. Bojim se da sam nepopravljivi čitatelj. Zamijetio sam. Usput, ovo ste ostavili u biblioteci. Stavio je do njezina tanjura Maxovu knjigu eseja. Baš sam budalasta mrmljala je Helena. Potajice je promatrala njegovo lice, ali ništa nije odavalo. Samo je rekao Čini mi se da vas zanima zaštita okoliša. Onda je zastao, promatrajući je. Je li to tako strašno, taj kult slobodnog duha koji me doveo u ovaj predio? Pomalo srednjovjekovni panteizam. Ekološka piramida s Bogom i pobožnim čovjekom na vrhu, namjesto modernijega kruga što ga nedvojbeno vi zagovarate. Nedvojbeno. Helena se ugrizla za usnicu. Ne smije ga sad izazivati, previše odati, premda ju je obuzimala želja da napadne njegova apsurdna stajališta. Namjesto toga, jela je svoja jaja. Slasno promrmljala je. No nije joj dao mira. Pretpostavljam, gospođice vegetarijanko Latimer, da bi vam se mnogo više svidjelo da muškarca izbacimo iz jednadžbe. Možda da ostanu samo žene, jeleni, ribe i ptice. I da, naravno, trava, voda i divan svjež zrak. Glas ju je bockao. Ili možda, budući da žene ipak ne mogu same, mogli bismo se riješiti svih ljudi sve iz zbrisati! i ostaviti samo samu prirodu, kao što bi nedvojbeno željeli mnogi od vas apokaliptičnih ekofrikova i zaštitinika drveća. Opasno je mahao viljuškom naokolo. Budući da mi, naravno, nismo dio prirode, mi jadni ljudski rod. Nenadano se nasmijao. Slasno ponovno je promrmljala Helena. Činilo se da je Adam nije čuo. Bio mi je jedan takav ovdje neki dan. Helena nije mogla odoljeti. Jadni ljudski rod ili ekofrik? tiho je upitala. Gledao ju je cerekajući se. Ovaj drugi. Pomislila je da bi mogao čuti iznenadno lupanje njenog srca. Tom okorjelo okrutnom čovjeku Max bi mogao izgledati kao ekofrik. Mora smireno nastaviti, da ne trepne okom. A da? rekla je što je mirnije mogla, pretvarajući se da je ne zanima. Da, s veseljem bi me dio po dio, počevši od onih najdelikatnijih, dala za ručak dragim malim praščićima. Ona? Moja bivša studentica. Razumijem. Helena je nastojala ne pokazati svoje razočaranje. Vi predajete? Činilo se kao je najednom izgubio zanimanje za razgovor. Katkad promrmljao je, ustao da im natoči još kave, ponudio je cigaretom. Odmahnula je s gađenjem. Ah, da, naravno da ne, kako sam mogao zaboraviti. Ali će vam smetati ako ja ne zapalim. Nema vrline bez iskušenja smijuljio se zlurado i zapalio. Najradije bi ga bila odalamila. Dakle, gospođice Latimer, gospođica, zar ne? Sad kad smo obavili doručak, hoćete li mi reći kojim ste poslom ovdje. Helena je imala spreman odgovor. Brzo ga je izverglala. Pišem putopis o ovom dijelu zemlje. Prijatelj s kojim sam se trebala naći u Mnchenu ali zbog nečega nije došao, rekao mi je za ovo mjesto, da je slikar Johannes Bahr nekoć živio ovdje. Objašnjenje kao da ga nije zainteresiralo. Putopis za Harpers and Queen dodala je, kao da je to neka razlika. Trebao bih biti impresioniran? Ugasio je cigaretu, dometnuo Užasno je to živjeti u muzeju. Ali, Bahr... Znam, reći ćete mi da je to moja dužnost prema umjetnosti, prema svijetu. A i mjesni vlasnici pansiona će me voljeti. Zlobno je iskrivio usne. Ali želite doista da svi ti razuzdani turisti onečiste te nevine zelene livade? Uporno ga je gledala. Dobro, dobro, došli ste izdaleka. Što želite vidjeti?
Sve promrmljala je Helena. Ono.. Prekinuo ju je glasno zvono. Telefon ovdje zvuči kao uzbuna za požar progunđao je i nestao kroz vrata. Helena se opustila. Još ništa nije saznala, ali je barem uspio njezin izgovor. Uskoro će uslijediti i ostatak. Može ga ležerno pitati je li čitao Maxovu knjigu. Za početak. Kad se vratio, izgledao je rastreseno. Moram izaći. Žao mi je. Ah. Rastužila se. Nisam ni znao da sam tako šarmantan smijao se, gledajući je u oči. Nastao je trenutak šutnje, u kojem je Helena odjednom osjetila da je dodirnuta, pomilovana. Kako došlo, tako prošlo. Iznenada on je bio u žurbi. Slobodno razgledajte uokolo. Slika ima posvuda, osim na mom stolu nakratko ju je prekorio. Grob je kod jezera. Nemojte iskapati tjelesa. I možete se vratiti, ako budete željeli nešto više vidjeti. Šarmantno i široko joj se nasmijao. No kako se okrenuo da pođe, čula je kako mrmlja sebi u bradu. Treće njuškalo u nekoliko tjedana. U što se to mjesto pretvara! Bila je u bolnom iskušenju da potrči za njim, pita za ostale. Max je, bila je sigurna, bio ovdje. Što mu je rekao? Morat će se vratiti. Inače će biti odveć upadljivo. I pospremit će. Nije pristojno biti loš gost. Helena je na brzinu oprala posuđe i očistila stol. Na redu je bio brz obilazak kuće. Max je nije opisao iznutra, ali za svaki ju je slučaj željela vidjeti. Našla je staklenik u kojem se drveće uzdizalo poput stupova, uživljavala se u slike Johannesa Bahra koje su tu visjele, osjetila ih Anninim očima. Također je željela pitati Adama Petersa o Anni, ali to joj je sad bila druga briga. Usprkos tomu, pogledala je salon, tako bremenit prošlošću. Sobu je trebalo oličiti, ali još je čuvala svoju dražest, dašak rokokoa u obrisima ruža, nježno plavo i bijelo, i nekoliko Bahrovih platana. Zastala je pred jednim za koje je bila sigurna da prikazuje dvije sestre i osjetila kako je prolaze trnci. Opet duhovi. Helena se šunjala, odlunjala u podrum samo da smiri jučerašnje strahove. Tamo su bili stalci s izborom vina, mnoštvo prašnog pokućstva, starinska kotlovnica. Ali ni traga od Maxa ili bilo kakve tučnjave. U svakom slučaju razgovor s Adamom Petersom već je djelovao na te maštarije. Popela se na prvi kat, otvarala vrata, klonila se sobe s razbacanom posteljom koja je vjerojatno bila Adamova. Nespokojan spavač, mislila je, iritantan čovjek. Ali nije prekoračila prag. Niti se popela stubama u potkrovlje. Nije htjela dati maha svojim sumnjama. Potom je, pospremivši svoju sobu, stavila torbu u auto i uputila se prema jezeru. U Maxovom se pismu spominjao nadgrobni kamen, kućica za čamce. Zašto? Što je u njima bilo znakovito? Helena se zagledala duž jezera, nadajući se da će spaziti obris kakvog tvorničkog dimnjaka koji zagađuje zrak, ili jezero, ali nije bilo ničeg osim planina, drveća, crkvenog zvonika, i skupine kuća na drugoj strani. Morat će slijediti drugi trag. Max je morao odsjesti negdje u blizini da bi mogao tako podrobno opisati područje. I vratit će se u Seehafen. Adam Peters neće pobjeći. Na stranu njegova pogrešna stajališta, ali bio je odveć srdačan da bi bio nekakav agent. Dva sela dalje, Heleni se posrećilo. U maloj krčmi s kosim krovom, smještenoj izvan ceste, dočekala ju je jedra vlasnica rumenih obraza, sva sretna što može s nekim brbljati. Ovuda je prošao moj prijatelj počela je Helena nakon uobičajena uvoda o mjestu, idiličnom pogledu, ugodnosti krčme. Stariji muškarac, visok, sjedokos. Herr Hillman ispali žena. Drag čovjek, tako blagoglagoljiv. I nimalo naporan. Pohvalio je moju kuhinju. Rekao da ga podsjeća na mladost brbljala je. Ostao je gotovo dva tjedna. Svaki je dan išao šetati, kao da je mladić. Imao je mali problem. Jadni je čovjek izgubio putovnicu. Kada je otišao? upitala je Helena sve uzbuđenija. Ulovila je pravi trag. Max je samo upotrijebio engleski Hill umjesto njemačkog Berg.. Da se sjetim. Prije desetak dana. Helenine su nade malo splasnule. Je li rekao kamo se uputio? Žena se zamislila na trenutak. Nisam sigurna, Frulein. Nije rekao da će ići u planine. Ali otišao je u velikoj žurbi. Čak je zaboravio pisma. Ali ja sam ih poslala ponosno je dodala. Heleni je srce zatuklo. Jedno od njih moglo je biti za mene. Preglasno se nasmijala. Za London. Sjećate li se je li jedno bilo za London?
Žena ju je poprijeko pogledala. Da... Mislim da je. Ali ja ne zabadam nos u tuđa posla, znate žurno je dodala. Ma, naravno da ne. A druga? Možete li se sjetiti na koga su bila naslovljena? Tako bih brže pronašla Herr Hillmana. Žena je slegnula ramenima. Bilo je samo jedno. Ali se ne sjećam. Helena nije bila sigurna laže li ili ne. No, ako se sjetite, recite mi požurivala je ženu, ali bez inzistiranja. U međuvremenu, željela bih ostati dan ili dva, ako imate sobu. Žena je iznenada zasjala. Možete uzeti sobu Herr Hillmana. Ta je najljepša, najbolji pogled. Ove noći imam samo jednog gosta. Mladića. Amerikanca. Ah? Helena je umirila navalu sumnje. Trebala bih telefon da se javim na posao. Žena ju je gledala povrijeđena ponosa. Imate ga u sobi, Frulein. Posve novi sustav. Soba je bila oskudna i uredna poput redovničke ćelije, s pogledom na jezero. Od njega se, mislila je Helena, može skrenuti prema kući. Ponovno je proučila Maxovo pismo. Da, to je bilo to, skupina hrastova, dvostruko uleknuće dolina. No ma koliko pomnjivo zagledala, nije se razjašnjavalo zašto bi Max bilo koji od tih detalja smatrao važnim. Ipak, svidjela bi mu se soba. Helena je nestrpljivo uzdahnula na rubu očaja. Možda je sve vrijeme slijedila krivi trag i James Whitaker je imao pravo. Možda Max uopće nije bio u nevolji, nego je bio tu da uživa u pogledu, da pobjegne, da se odmori. I nije želio da ga nađu. Čak ni ona. Reci mi, Max. Obratila se pismu. Prije si uvijek sa mnom razgovarao kad sam te trebala. Reci mi. No pismo nije odgovaralo, kao ni brežuljci, kao ni, pomisli iznenada, otac kojeg nikad nije upoznala. Sine joj da se ponaša kao Anna kad je prizivala nestaloga sina, preklinjala mrtvog Johannesa da razgovara s njom. Helena odagna glupu misao. Poželi raditi ne bi li ovladala sobom. Pisanje uvijek oslobađa, uspostavlja red u kaosu. Sa sobom je donijela pun fascikl bilješki, za tekst o pesticidima što ih već neko vrijeme istražuje. Nazvala je ured, razgovarala s redaktorom stranice za zaštitu okoliša, provjerila poštu i telefonske poruke, pa popričala s Carlom Sykesom, svojim urednikom. Da, bilo bi doista dobro kad bi mogla završiti članak. No pričekat će je i tjedan dana. Pa ipak je na odmoru. Kakav odmor, mislila je Helena. Uzela je fascikl, gomilu bilješki dugog istraživanja, zajedno s nacrtom članka. Napisavši tekst, Helena se osjećala bolje. Spustila se noć. Zaslužila je piće i da još malo popriča sa svojom blagoglagoljivom domaćicom, koju možda potakne da se sjeti nečega konkretnog. U prizemlju je krčma poprimila posve drukčije ozračje. Bar s mrkim gredama brujao je glasovima. Muškarci četvrtastih lica, ogrubjelih od vremena, sjedili su za dugim hrastovim stolovima krcatim srebrnim vrčevima s pivom i perecima. Dok je Helena prilazila baru, na trenutak je nastala tišina. Na svojim je leđima osjećala oči, znatiželjne, sumnjičave. Bila je u iskušenju da se okrene i izgrdi ih. Zar nikad prije niste vidjeli žensko? Ali se suzdržala, zatražila od šankera čašu vina i sendvič, te pogledala u plavokosog mladića kraj sebe. Zdravo, Frau Bauer mi je rekla da je stigla neka strankinja smješkao se. Malo vansezonskog turizma? Zanimljivo, mislila je Helena, dok je kimala. Čim joj se mladić obratio, u prostoriju se vratila graja. Bila je sigurna, pripitomljena muškom nazočnošću. Kako je to sve smiješno. S Maxom se njezin spol nikada nije postavljao kao pitanje, a to je bilo još nešto zbog čega ga je tako cijenila. Lijepo mjesto reče mladić. Ja sam Bob Rawthorne. Helena Latimer. Iz Engleske ste? Kimnula je. Oko pola godine živim u Mnchenu. Radim u farmaceutskoj industriji. Helena naćuli uši i ponudi mu svoj novi identitet. Pišem putopis o ovom dijelu zemlje. Da? Ima lijepih mjesta za šetnju. Mogao bih vam sutra pokazati. Mogu se iznajmiti alpske kućiće kao s razglednica. Kanim to i sam učiniti. Toga se nije sjetila, prekori sebe. Naravno, ako je Max iz bilo kojeg razloga želio biti nevidljiv, kućica je mnogo bolje rješenje od hotela. Počela je živahno razgovarati sa svojim novim prijateljem. Nikad ne znaš tko ti može pokazati trag. Sljedećih je dana Helena ustrajavala u tome tvrdoglavošću naučenom u
istraživačkom novinarstvu. Odvezla je dublje u Alpe, posjetila samostane s raskošnim baroknim kapelama, ispitivala vlasnike hotela i trgovce nekretninama. U Oberammergauu kućicu je iznajmio muškarac Maxova opisa, ali kad je Helena došla u malu brvnaru, nije bilo nikoga. Zavirila je kroz prozore, ništa nije otkrila. Ostavila je poruku navevši krčmu u kojoj je odsjela. Potom je sjela u mjesnu tavernu promatrajući ljude kako ulaze i izlaze, uzaludno se nadajući da će Max ući kroz vrata i da će začuti njegov utješan glas. Iz Oberammergaua je poslala razglednicu Claire, napisavši kako je našla Maxov trag i da se unatoč svemu odmara. Ali ništa od toga bila je umorna, preumorna. U petak je, na preporuku mnchenskih Zelenih, otišla na zakazane sastanke u dvije tvrtke. Nemilosrdno je ispreskakala glasnogovornika kemijske industrije o toksičnom otpadu i njegovu odlaganju. Iritiralo ju je njegovo uglađeno držanje, ali nije mogla naći zamjerke onome što je rekao niti je trepnuo kad je spomenula ime Maxa Bergmanna, zapravo Herr Hillmana. Ni za jednoga nije čuo. S druge strane pak, bio je voljan da joj pomoćnik pokaže tvornicu. Sunday Times su bile novine koje je poštovao. Direktor crvenih obraza u drvnoj industriji nije bio tako slatkorječiv i ugodan, ali brzo je zaključila da ono što skriva, što god to bilo, nema nikakve veze s Maxom. Helena se vratila u Mnchen, otišla ponovno u sjedište Zelenih, prekapala po dosjeima i novinskim izrescima, raspitala se o Adamu Petersu, bez nekih rezultata. Kao zadnju šansu, nazvala je Maxovog zamjenika, Jamesa Whitakera, u New Hampshire, da vidi ima li on nekih novosti. Nije imao, ali joj je rekao kako bi ta bavarska karika mogla nešto značiti. Osim žene iz Berlina koja se javno suprotstavila Maxu na konferenciji u Oslu, bio je tamo i delegat iz Murnaua, pa je Max nakon razgovora s njima bio zabrinut, ali James nije mogao dokučiti zašto. Je li slučajno njegovo ime bilo Adam Peters? pitala je Helena suspregnuvši dah. Pričekaj. Imam negdje popis delegata. Tu je, Gerhardt Stieler. Dao joj je i adresu. Stieler je sljedećega dana, kad ga je posjetila, bio pretjerano srčan, ali nimalo koristan. Sjedio je češkajući tanak ožiljak na obrazu i pričao joj kako je Max predivan, vrlo cijenjen. Klonula duha Helena se vratila u malu krčmu u kojoj je Max odsjeo. Možda se Max pojavi ovdje ako dovoljno dugo ostane. Punašna je Frau Bauer bila vidljivo zadovoljna što je vidi. Kao da nagrađuje njezin povratak, sljedećeg joj je jutra za doručkom rekla Znate, mislim da sam se sjetila kamo je išlo drugo pismo što sam poslala za Herr Hillmana. Nešto kao Sudhafen ili... Seehafen navede je Helena. Da, to bi moglo biti to. Helena bi je najradije bila zagrlila. Nije išla presvući traperice koje je imala na sebi, samo je navukla svijetlu jaknu i otrčala u auto. Sve je vrijeme znala. Instinkt joj je govorio da ta kuća i Adam Peters drže ključeve koje je trebala da otkrije Maxovo boravište. Petnaest minuta poslije, skrenula je na prilaz što je vodio do kuće, glasno je pokucala na vrata. Ponovno je tu stajala mlada žena koja joj je otvorila i prošli put. Helena je zapamtila njezino ime. Guten Tag, Elsa. Je li gospodin Peters tu? Elsa ju je poprijeko pogledala. Helena se pitala je li ju Adam Peters prekorio što je pustila stanu osobu, ali prije nego što išta stigla reći, iza djevojke se pojavio Adam Peters. Bio je u tamnom, ležernom odijelu što ga je činilo formalnijim nego što ga se sjećala. Gospođice Latimer, baš mi je drago što vas ponovno vidim. Uveo ju je unutra. Premda se bojim samo na kratko. Žurim k nekim prijateljima u Mnchen. Vaš putopis dobro napreduje? Bilo je čudno stajati pred njim. Bili su stranci, a ipak vezala ih je intimnost kuće u kojoj su bili, zajednički doručak. Helena pročisti grlo. Moram vam postaviti još nekoliko pitanja. Poveo ju je prema kuhinji. Sada nema vremena, stvarno. Bacio je pogled na sat. Ali dođite na brzu kavu i upoznajte moje prijatelje. Kad je Helena ušla, ustala su dva muškarca, niski, mišićavi, kao ugljen crnih očiju i vrane kose. Adam Peters im se obratio na jeziku koji nije razumjela. Muškarci su mudro
kimnuli, nasmiješili joj se. Roman Barriga i Moses Palcuzu su iz Amazone. U Ženevi zastupaju Savez indijanskih naroda, pa budući da su doletjeli iz daleka, pozvao sam ih ovamo, da održe neke govore, susretnu novinare. Tema su prašume i pravo na zemlju. Helena ga je zapanjeno pogledala. Bilo je pomalo teško uklopiti te informacije u ciničnu predodžbu što ju je stvorila o Adamu Petersu. Kanila mu je ispaliti niz pitanja, ali se pribrala još je igrala ulogu blago luckaste spisateljice putopisa. Proklela je sebe zbog profesionalne prilike koju propušta, izrekla, čak i prema njenom sudu, nekoliko ispraznih fraza i naposljetku upitala Adama Hoće li dugo ostati? Još jedan intervju i onda, bojim se, u zračnu luku. Zapravo, moramo ići. Onaj koji se zvao Barriga rekao je nešto što je nasmijalo Adama. Roman kaže da biste trebali doći i napisati članak o njihovom kraju svijeta. Prije nego što zbog promjena postane neprepoznatljiv. Rado. Od topline svoga glasa Helena postane svjesna kako je to prvi put da je u nazočnosti Adama Petersa nešto rekla svim srcem. Pocrveni od te misli. Srdačno se nasmijala dvojici muškaraca da to prikrije. Adam ju je čudno promatrao. No, vratite se u ponedjeljak i odgovorit ću na vaša pitanja i reći vam kako da dođete do Romana i Mosesa. Ako još budete u susjedstvu. Da, da. Može u ponedjeljak. Rukovala se s dvojicom muškaraca, pa dok je s vrata mahala Adamu Petersu, poželjela da može biti u toj maloj skupini potom se, kao u nekom namjernom samoproturječju, pitala ima li dolazak te dvojice kakve veze s Maxom. Odjednom osjeti da plače. Bio je to neobičan osjećaj tako dugo nije plakala. Ništa nije mogla na brzinu obaviti. A činilo se kako se sve postaje nepojmljivo zbrkano. Gdje je sad ona Helena Latimer poznata po hladnokrvnoj tvrdoglavosti i brzopoteznosti? Ponedjeljak nikako da stigne, a kad je došao, pomnjivo se odjenula za sastanak s Adamom Petersom. Ovaj je put neće uloviti na spavanju lijepo svijetlosivo odijelo, svilena bluza, čarape, ratna oprema poslovne žene. Pogledala se u zrcalo. Kao i prije, pomisli kako je ženina bit zapravo u zakrinkavanju. Uostalom, sebe je smatrala tim drugim stvorenjem, ženom, samo kad bi je tako drugi promatrali ili kad bi se takvom sama vidjela. A danas će biti sofisticirana verzija, par exellence. Još točka na i cakleći crveni ruž, crne kopče kojima je podigla kosu, ležeran i mekan svileni ogrtač koji je kupila na Clairein nagovor, četvrtasta crna kožna aktovka. Ženska ratna oprema za zastrašivanje običnog mužjaka kakav je bio Adam Peters. Bio je vedar, hladan dan i na niskim se brežuljcima počeo topiti snijeg, otkrivajući busene vlažne zelene trave. Kad je skrenula na prilaz kući, u daljini je čula zveckanje zvončića na vratovima krava. Adam Peters je sam otvorio vrata. Na trenutak ju je zbunjeno pogledao. Kosa mu je bila raščupana, kao da ju je neprestano raščupavao rukama. To ga je činilo pomalo podlim, što je još bilo naglašenije blagim zviždukom kojim ju je pozdravio. No, no. Danas smo se odjenuli za posao, ne? Jeste li sigurni da ste na pravom mjestu? Koliko se sjećam, vi ste me pozvali da se vratim. Bogme jesam. To ste bili vi, zar ne? Smijao joj se. No, onda uđite. Danas ipak u kuhinju. Skidao ju je očima, pa milo spustio pogled na aktovku. Možda u dnevnu sobu. Otvorio je vrata, pa odmahnuo glavom. Ne, zaboravite. Počeo sam bojati zidove i ne bih želio biti odgovoran da se tom ogrtaču dogodi kakva šteta. Mogli bi me tužiti za više nego što imam. Ne može ni u biblioteku. Mogli bi opet početi čitati moje stvari, dok vam budem služio čaj. Znam, morat će biti u stakleniku. Tamo ćete moći gledati Johannesa Bahra u punom sjaju. To se zove govor promrmlja Helena dok mu je stavljala ogrtač u ruke. Je li? Previše brbljam. Mnogo sam prevodio ovih dana. Razoružavajuće joj se nasmijao. Slijedila ga je kroz lijevo krilo kuće u staklenik. Hoćete li i danas čaj, gospođice Latimer? Ili nešto jače? Lijepo bih molila čaj. Lijepi ste danas. Valjda zbog odijela. Ne, nikako. Zbog aktovke. Namignuo joj je. Šećera?
Odmahnula je glavom, gledala ravno u njega. Smiješan čovjek, mislila je. Gledala je kroz staklo u stražnju prostranu sobu. Tamo se dugodlaka mačka šuljala kroz grm, crvendać se u potpunoj tišini spustio na granu kao da kani bliže namamiti mačku. Helena ih je za trenutak promatrala, a onda se polako prošetala prostorijom. Zastala je pred muralom o kojem je čitala. Anna je uistinu bila iznimno lijepa žena. Ti meko zaobljeni udovi, ta glava zabačena s osviještenom gracioznošću, taj vedar izraz kao da se predaje, kao da se prepušta elementima. Od tog se zapažanja Helena osjećala neugodno. Da, sad sve to možete zamisliti, zar ne? Adam Peters je razvlačio riječi iza nje. Repove ljudi koji čekaju priliku da zure. Svako super, strahobajno i nestašno, kako bi gromorili muškarci, a žene moj bi petogodišnjak mogao bolje i malo je debela, zar ne. Helena se okrene licem prema njemu. Pa ne pišem ja vodič za Disneyland. Cerekao se stavljajući pladanj na stol od kovanog željeza. Upravo me i zanima što vi to zapravo pišete. Nosio je novine i sad joj je prijeteći mahao njima. Upravo sam pročitao prilično dug vaš tekst, o nečemu što se naziva Odvratnih dvanaest. Mali vodič kroz DDT, razne herbicide i druga kemijska čuda neprirodnog svijeta. Helena je gledala u njegove ruke. Nije joj palo na pamet da bi on ovdje mogao čitati engleske novine. Dakle? Dakle, na odmoru sam vedro ga je pogledala radim malo u fušu da otplatim put. Jeste li sigurni da mi iza leđa ne uzimate uzorke tla ili testirate jezero? Bi li to bilo tako strašno? Promatrao ju je minutu, prišao joj prijeteće blizu. Zapravo i ne. Zatim ju je najednom, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, zagrlio i čvrsto poljubio u usta. Helena je na časak bila tako zatečena da je zaboravila oduprijeti se. Kad mu se izmakla, bila je srdita i na sebe, zato što joj je promaknulo da će se to dogoditi. Bijesno ga je gledala. To vam stvarno nije trebalo. Možda i nije. Ali bilo je prilično dobro. Samo prilično. I dužni ste mi. Za lažno predstavljanje... Osim toga, upozorio sam vas klizio je prstima po njenom obrazu ne mogu odoljeti ženi s aktovkom. Onda je bolje da je se riješim progunđala je, spremajući aktovku pod stolac. Može čaja? Ponovno joj se smijao. Ako se budete ponašali kako to priliči ispijanju čaja. Savršen domaćin. Pompozno joj je dodao šalicu. A sad, što mogu učiniti za vas, gospođice Latimer? Glas mu je bio služben, čime je izbrisao sve drugo što bi se moglo zbiti. Ponajprije, možete mi reći tko je to još, osim mene, njuškao ovuda, kao što ste to nedvosmisleno rekli udari Helena izravno s oštrinom u glasu, da je prođe nelagoda od ukradena poljupca. Ne bih htjela da me netko pretekne u otkriću. No, to se zacijelo ne događa prečesto. U svakom slučaju, koliko znam nije bio ni jedan novinar. Svrnuo je pogled s nje i zagledao se kroz vrata. Samo stariji muškarac, tamo. Baš tamo pokazao je. Helena tiho sjedne. Tamo sam ga ulovio. Rekao mi je da je obožavatelj Johannesa Bahra. Očigledno se Bahrovi obožavatelji vole pojavljivati na neuobičajene načine. Helena prijeđe preko toga. Pročisti grlo. I? Tko je bio? Adam slegne ramenima. Neki muškarac koji je imao mnogo vremena i nije mario za traćenje tuđeg. Kanila je inzistirati, kad je istodobno shvatila strelicu njegove primjedbe te da pokazuje odveć znatiželje o nekome tko joj očigledno nije potencijalni protivnik. Bučno je odložila svoju šalicu. Dobro, shvatila sam poantu, molim vas za najkraći obilazak s vodičem. Adam joj je pokazao kuću, govorio o slikama, održao sažeto predavanje o njemačkoj umjetnosti dvadesetog stoljeća. Odličan ste vodič rekla mu je. Da, budućnosti mi je zacrtana nakon što vi napišete svoj sjajni tekst. Novi posao. Baš kao što bi poželio direktor banke rekao je s natruhom gorčine. Direktor banke doista se ne treba brinuti. Pretpostavljam da je sve ovo vaše. Poprijeko ju je pogledao. Mislite, mogao bih to skupo prodati i biti bogat čovjek. Dosad nikad o tome nisam razmišljao. Bio je to ukor i Helena zašuti. Hodali su stazom što je vodila do groba
Johannesa Bahra. Kad su stigli do okomite crne ploče, Adam ravnodušno, ali preglasno reče A ovo je mjesto gdje su pokopani. Oni? Helena ga konsternirano pogleda. Oči su mu bile tamne, srdite. Žao mi je. Ne volite ovamo dolaziti. Ne, ne, nije to. Glas mu se smekšao. Samo je takva šteta. Oni? ponovno upita Helena. Naravno, vi ne znate. Anna je ovdje uz njega. Shvaćam. Helena potone u misli. Htjela ga je još puno toga pitati, ali joj je to zabranjivao izraz njegova lica. Nešto u tom izrazu nagna je da poželi dodirnuti ga. Učini to, nagonski, nježno. Upitno je podigao obrvu, nasmiješio se. Dosta vam je? Kimnula je. Kad su se već približavali kući, Helena iznenada odluči. Slušajte, nisam bila baš posve iskrena prema vama. Ma nemojte reći? Pusti da se smiri. Da. No, dajte mi onda ispričajte neku drugu priču. Evo priče. Nisam lažljivica. To samo zbog izvanrednih okolnosti. Nastavite. No, kao prvo, ne pišem putopis. Sva sreća, jer nijednom niste pogledali krajolik ili me pitali za ime one goleme litice tamo, ni o ribama u jezeru, ni... Dobro, sad je dosta. No? No, tražim nekoga. Nekoga tko je nestao. Muškarca koji se zove Max Bergmann. Znate li ga? Znači li vam išta to ime? Možda se predstavio i kao Hillman. Prišli su kući sa stražnje strane. Kroz prozore staklenika vidjela je stol od kovanog željeza, čajnik, mjesto na kojem joj je ukrao poljubac. Ponovno pomisli kako bi možda bilo pogrešno vjerovati Adamu. Ali sad nije imala izbora. Pozorno ju je promatrao. Na sve to kratak odgovor je ne. Helena osorno prođe pokraj njega. Tko je taj čovjek? Vaš ljubavnik? Okrene se prema njemu dvije ružičaste mrlje na njezinim obrazima odavale su srdžbu. Zašto žena ne bi mogla tražiti muškarca, propitivati se o njemu, a da joj se odmah ne imputira kako joj je ljubavnik? Ispričavam se. Imate pravo. Povremeno sam sličan tim stvorenjima koja vi ne volite jesti. Doimao se uistinu posramljenim. No onda je zagunđao Dakle, nije vam ljubavnik? Helena uzrujano zatapka nogama. Ne, Max Bergmann mi nije ljubavnik. Dobro, drago mi je. Zasjale su vam oči kad ste izgovorili njegovo ime, pa sam pomislio. Da može nešto baciti na njega, pomisli Helena, bacila bi. Samo malo. Bergmann, nije li to onaj ekolog čiju ste knjigu imali sa sobom? Propovjednik prirodnih katastrofa, apokaliptični kramar. Tipično za vas da ga tako nazovete. Mir, mir, nemojte me krivo shvatiti. Zanimaju me apokalipse. Krilati jahači, zmije koje se uvijaju, goropadne zvijeri koje se vuku, kužne zaraze, vjetrovi, poplave, oganj, led. Vruće ili hladno, mokro ili suho svaka vrst posjetitelja s ovog ili onog svijeta, drevnog ili suvremenog cerio se. Moglo bi se čak reći da sam stručnjak za to. Što se nedvojbeno slaže s vašom milom ćudi. Nedvojbeno. Časak su se međusobno gledali. Dakle, zašto ste ovdje? I to ponovno? Nije mu odmah odgovorila. Otvorio je bocu vina, dodao joj čašu. Mirovna ponuda. I molim istinu. Helena duboko uzdahne i ispriča mu o Maxovom nestanku, o zabrinutosti da je možda mrtav ispriča mu o pismu koje je dobila i opisima, od kojih se jedan odnosio na ovu kuću. Začudo, Adam se doimao uistinu zaintrigiranim. A jeste li bili u mjesnoj policiji? Helena odmahne glavom. Ne mogu to učiniti. Zašto ne, zaboga? Najednom on tiho zazviždi. Kužim. Mislite da se možda bavi prljavim poslovima. Ili čistim, s vašeg stajališta iscerio se, ugađajući svoj
glas dok mu je pogled išao na njezino lice. No, želio bih vam pomoći, ali ne vidim kako bih mogao. Taj muškarac koji je bio ovdje, za kojeg ste rekli da je njuškao... Taj stariji muškarac, mislite? Kimnula je. Hoćete reći kako Bergmann nije romantičan mladi princ. No, no... Helena se namršti. Kako je izgledao? Da vidimo, lice izjedeno vremenom, bijela kosa, visok, mislim prilično zaokupljen sobom, ako nije njuškalo. To bi mogao biti on, zapravo sam gotovo sigurna u to mrmljala je Helena. Možete li se sjetiti što je točno rekao? Adam Peters slegne ramenima. Ništa više od onoga što sam već rekao. Obično ne razgovaram s njuškalima, osim ako slučajno nemaju izvanredne duge noge, zlatnu kosu i predivno plave oči osmjehnuo se, pa samo usnama oblikovao oprosti pa zbrzao Malo smo pričali o Johannesu Bahru. Pitao me sviđa li mi se njegovo djelo. Stvarno originalno. I imao je echt berlinski naglasak. Uvijek mi je drago čuti ga. Tako je drukčiji, toliko brži od onoga kako se ovdje govori. Helena je bila zaintrigirana. Nisam znala da je Max znao njemački promrmljala je. No, možda to nije bilo vaš Max. Mislim da je bio blago je rekla. Je li imao naočale? One. Naravno uzdahnuo je. Vratio se. Ili barem pretpostavljam da jest. To mi niste rekli. Još nisam imao prilike. Sad vam kažem. I? I ja nisam bio tu. Elsa mi je rekla. Rekla je da se predstavio kao moj prijatelj. Pitao bi li mogao malo razgledati. Sviđao joj se, pa ga je pustila unutra. Taj vaš Max, ako je to on, očito zna sa ženama. A što joj je rekao? Bojim se da nisam bio toliko radoznao da pitam. Helena poskoči. Je li ona sada tu? Odmahnuo je glavom. Nema je do srijede. Srijede! Helena je bila očajna. Mogu li je danas vidjeti? Nije mogla podnijeti pomisao da više čeka. Možete. Premda, ako vas vide u toj odjeći, možda vam neće otvoriti vrata. Razigrano ju je odmjerio. Ići ću s vama, ali izjeda me osjećaj prijetećeg roka predaje teksta. Ne bih vas više željela iskorištavati promrmljala je Helena, gledajući ga u oči. Ali.. ali bila bih vam zahvalna. No to je stvarno pravi poticaj za muškarca smijuljio se Adam. Hodite. Nije daleko. Ako vi budete vozili, a meni dali da držim tu vašu aktovku. Mirno ću sjediti i pokazati vam put. Što bi žena više mogla tražiti! prozbori Helena, ne posve sigurna ne bi li joj bolje bilo da pokuša sama. OSAMNAEST Nakon što su skrenuli na četvrti, visok, strm i vrlo uzak seoski put, Helena Latimer pomisli kako uopće nije zahvalna muškarcu koji je sjedio do nje. Ne samo što ju je Adam Peters ravnodušno vodio kroz iznenadnu kišu nošenu vjetrom, nego nije ni trepnuo kad je ubrzavala na osobito opasnim zavojima. Malo je muškaraca koji bez komentara dopuštaju da ih žena vozi. Povrh svega, taj neuhvatljivi muškarac kao da je njezinu potragu primio k srcu. Još mu je pričala o Maxu, posredno rekavši koliko joj je značio. Pričala mu je i o svom poslu o tome kako je bila u Bhopalu. A on je ostatak vožnje navodio moguće akcije zelenih u neposrednoj blizini i odmah potom ih odbacivao. Bio je to miran dio svijeta, male tradicionalne farme, šume, turizam, nekoliko suvremenih tvornica, ništa, zaključio je, što bi opravdavalo tajnu akciju, osim ako Max Begmann nije gajio osobito neprijateljstvo spram svinjogojilišta i mljekarskih farmi. Naravno da nije Helena ga je znatiželjno pogledala. Da vas ne znam otprije, rekla bih da danas zvučite kao ekolog. Više kao neki daljnji rođak smijuljio se, pa se vratio svojoj temi. No na sjeveru Bavarske, blizu istočne granice, možda je drukčije. A u okolici Mnchena je centar za atomska istraživanja. Ali vi ste rekli da vas je ovamo dovelo pismo. Možda slijedite pogrešan trag možda postoji drugo mjesto koje u opisu
zvuči isto kao Seehafen. Ne. Helena je bila odlučna. Posve je sigurno da je Max Bergmann bio negdje ovdje. To mi je potvrdilo nekoliko ljudi. Što nas vraća na Elsu. Adam se uspravi u sjedištu. Sljedeća desno i stigli smo. Usput, čula sam da vam je napisao pismo. Meni? Ne, koliko znam. U svakom ga slučaju nikad nisam dobio. No, nekome u Seehafenu. Živi li još netko tamo? Tu smo. Pokazao je malu nisku betonsku kuću. Iza kuće bila je ruševna šupa. Parkirajte uz rub. Trčali su kroz jaku kišu, čuli kokodakanje kokoši, bijesno lajanje psa. Prema njima je grabio veliki crni lovački pas, keseći zube. Adam je pokucao. Kroz žućkastu mrežastu zavjesu provirio je par očiju. Adam Peters je zazvao je. Došao sam s prijateljicom. Vrata su se polako otvorila. Elsa je na sebi imala pregaču u kojoj ju je Helena i prvi put vidjela. Ali drukčije je izgledala, oči su joj bile drukčije. Doimala se uplašenom. Elsa, možemo li ući? Samo na trenutak. Vidi, donio sam bocu. Adam je poput čarobnjaka izvuče iz jakne. Niska, tamna, pretrpana prostorija teško je vonjala, zadahom odveć stiješnjenih tjelesa, vječnim kupusom i stalnim siromaštvom. Helenu je to na nešto podsjetilo. Sjela je na rub stolca, osjeća je kako je hvata omaglica sa svakim udahom ustajala zraka. Ispred nje na stolu je bila zdjela u kojoj su na masnoj površini plivali komadići mesa. Adam se obratio Elsi. Moja prijateljica traži muškarca za kojeg si mi rekla da nas je posjetio kad mene nije bilo. Elsa, možeš li se sjetiti što je rekao? Zdvojno ga je pogledala, mrmljajući nešto na teškom dijalektu koji Helena nije mogla proniknuti. Najednom se začulo otvaranje vrata. U sobu je nasrnuo nizak, četvrtast muškarac debelih ruku i sitnih zločestih očiju. Polako je otkopčavao pojas na hlačama. Elsa, što on hoće? Gnjavi li te? progunđao je. Helena je zapazila da djevojka drhti, odmahuje glavom. Iz sobe iza njih začuo se glasan plač, tresak, pa dječja dreka. Neprestano je treštao radio ili televizija. Dobar dan, Herr Kiener reče Adam uljudno. Taj se čas iz sjenovitog kuta sobe pojavio još jedan lik, velik muškarac, ne, baš i ne muškarac, nego prevelik dječak niska čela i nijemog nasilnog izraza na četvrtastom licu. Privukao je stolac bliže k Heleni, tako blizu da je mogla osjetiti njegov kiselkast vonj. Buljio je u nju. Helena je pomakla svoj stolac. Primaknuo je svoj bliže, budalasto joj se smiješeći. Ona se ponovno odmaknula, pokušavajući se usredotočiti na ono što je Elsa govorila na tom nerazumljivom jeziku. Ali prevelik se dječak još jednom primakao bliže. Najednom je primijetila da ruke drži u džepovima. Potajice se nadraživao, pritišćući svoju nogu uz njezinu, dok je izbočina u hlačama postajala sve veća. Heleni se digao želudac, u glavi joj se zamutilo. Gušila se, soba se sklapala pod njom. Odgurnula je stolac od stola. Ispričajte me promrmljala je i pohitala prema vratima. Nisu se dala otvoriti. Bila je u panici, drmala ih je, drmala i vukla dok nisu popustila. Istrčala je na kišu, poskliznula se na blatu i gotovo pala. Kad je stigla do auta, jecala je, jezovito je jecala. Nagnula je glavu na volan. Sve je bilo tu. Još uvijek je sve u njoj, usprkos tome što je toliko godina prošlo, usprkos Emily, usprkos Maxu, usprkos životu koji je za sebe stvorila. Vidjela je nisku, vlažnu sobu, crne točke što su ih muhe ostavile na masnim starim tapetama s pomodnim uzorkom ruža u nizu, vidjela je tri stiješnjena kreveta, osjetila kako je obuzima stara noćna gadost. Čim se svjetla ugase, čim se disanje u krevetu do njezina ustali, eto njega na njoj, njegova joj ruka pokrije usta, taj njegov jedak težak zadah, što podsjeća na stare tenisice nagomilane u vlažnoj svlačionici, otima joj dah, otima joj sve pa i želju za životom. Svake noći od njegova četrnaestog rođendana, njihov debeli sin jedinac, sa svojim pohlepnim izbuljenim očima, čekinjama koje su se probijale kroz njegovu žućkastu kožu, penje se na nju, prijeteći Ako išta kažeš, ako prozboriš i riječ, reći ću da si ti kriva, reći ću kako se svlačiš preda mnom, kako vrtiš bokovima
kao kurva, pa što momak može učiniti, i možeš biti sigurna kome će vjerovati, meni, svome dragom jedinom sinu, ili tebi, kopiletu, koje je ovdje samo zbog mjesečne naknade? I Helena nije nikome rekla, znala je da je on u pravu, borila se protiv njegove grozne težine, ritala se i grebala, da bi se zatekla s tim tankim mlazom ljepljive sperme na bedrima, koju je sljedećega dana ribala sa sebe, oribala bi i kožu da je mogla. Otkrila je kako ga njezino ritanje i grebanje još više uzbuđuje, nagoni ga da je mlati, udara. A nije željela probuditi malu Sandy nježnog lica i ustrašenih očiju siročeta. Pa je naučila, prestala se otimati. Nije bilo teško iako joj se svaki put povraćalo. Samo ga je trebala uhvatiti rukom za testise i sperma bi štrcnula iz njega. A onda mu to više nije bilo dovoljno. Jedne je noći pokušao tu stvar staviti u nju. Nekako joj je uspjelo da sklizne ispod njega, stropoštala se niza stube, zaključala se u ledeni salon. Katkad su je puštali u salon. Da pobjegne od larme. Bože, kako je mrzila tu larmu žestoke svađe, psovanje, treštavi radio, televizijske igre. Ispočetka su je puštali u salon kada bi došla poruka od ravnateljice škole o tome kako je bistra te da joj treba mir za rad. Katkad bi zaboravili na nju pa bi ostajala tu cijele noći, zaključavši vrata. No Billy je to pokvario. Podsjetio bi ih da je tamo. U salonu. U salonu su primili socijalnu radnicu koja je došla u nenajavljen posjet. Mama, kako ju je morala zvati, joj je za socijalnu radnicu puderom prekrila modrice, navukla na nju sivu haljinu koja se stršeći nabirala na prsima. Potom bi namjestila svoj najslađi osmijeh i rekla kako Helena dobro napreduje, kako su sjajni izvještaji iz škole. Jednom je Helena rekla socijalnoj radnici, tamo, pred mamom Htjela bih se vratiti u dom. Ali mama je utrčala sa svojim lažnim bolnim izrazom i rekla Ne budi smiješna, Helena. Tako si sretna ovdje. Svi te volimo. I socijalna je radnica uzela svoju aktovku i potapšala je. Dobro je, dobro, Helena. Nikad joj nisu dopustili da bude nasamo s njom. Nakon što je jedne noći Billy uspio prodrijeti u nju, a tatine su oči prečesto paluckale po njoj, Helena se počela poslije nastave skrivati u školi. U garderobi, iza tuševa. Omršavjela je tako da mogla vidjeti svoje kosti kako strše pod čudnim kutovima dok se gledala u požutjelom zrcalu. Gotovo je dva tjedna, osim vikendom, uspijevala umaknuti čistačicama i ostati neotkrivena. Desetog se dana zamalo sudarila s gospođicom Latimer. Još si tu, Helena? Žena ju je gledala blagim očima. Zar ne želiš otići kući? Helena je zaplakala. Dođi, draga moja. Dat ću ti čaj i uštipke pa ćeš mi sve ispričati. Nije joj sve ispričala, u tom malom kafiću na glavnoj ulici s bijelim mrežastim zastorima. Nije joj to moglo prijeći preko usta, ali gospođica Latimer je nekako shvatila, izvukla je iz nje nešto što joj je omogućilo da shvati. Bi li željela poći sa mnom kući preko vikenda? pitala je. Sigurno bi se to moglo dogovoriti. Helena ju je razrogačeno gledala i brzo kimnula. Bila je uzbuđena glede kuće, njezine ljepote. Ali čak ni tamo nije mogla spavati. Stalno su joj se vraćale noćne more kako je Billy guši, kako joj začepi usta. Vraćale su se čak i nakon što ju je gospođica Latimer usvojila, postala joj mama. A onda su postupno prestale. Nestale. Sve do danas. Helena je drhtala. Helena, što vam je? Za trenutak nije znala čiji je to glas. Hajde, pomaknite se. Ja ću nas odvesti odavde. Adam Peters ju je nježno maknuo s vozačkog sjedišta. Nije ga pogledala, sklupčala se uz vrata. Pokrenuo je auto, pa dodao gas, svako toliko bacajući pogled na nju. Pitao se što joj se dogodilo. Svilenkasta joj je kosa bila raščupana preko odsutna lica, skrivajući sve osim vrška nosa. Još prije samo sat vremena, bila je drska i ponosita, posve obuzeta, čak smiona, a sad se tresla, poput djeteta čija je bol neizreciva. Ipak još ponosita. I lijepa, tako lijepa da mu je bilo teško svrnuti pogleda s nje, u strahu da će mu promaći i jedan jedni detalj te brze izmjene njezina izraza lica. Podsjećala ga je na vjetrovit proljetni dan kad pahuljasti oblaci šaraju nebom, stvarajući živahne sjene na poljima, da bi nenadano iz njih pljusnula kiša. Pa bi se potom istom brzinom vratila vedrina, kristalna, čista, gotovo bolna za gledanje.
Budalasto, prekorio se Adam. Budalasto, raznježiti se nad slučajnom prolaznicom. Budalasto, dopustiti da sada nestane postignuta staloženost. Bilo je isto tako budalasto kao i kad ju je upoznao. Ona se toga nije sjećala, nije ga prepoznala bez krinke. Ali, i tada je uočio koliko je lijepa, nedužnost tog profila i promjene od sigurnosti preko zbunjenosti do gnjeva. Dobro se nosila s gnjevom. Ispunjavao ju je, hranio litanije njezinih uvjerenja, davao im tu gorljivost pouzdanja koju on nikada nije imao. I to ga je ljutilo, to stajalište kako je samo jedan određeni moralni pristup onaj pravi. No čini se kako su danas svi bili samouvjereni osim njega. Ponovno ju je pogledao. Sad se pribrala, gledala je naprijed, pitajući se, zamišljao si je on, kakvu da mu priču servira. Bilo mu je svejedno. Ako će je to zadržati neko vrijeme ovdje, odgoditi njegovu nametnutu osamljenost. Kienersi nisu neka osobito dojmljiva obitelj. Adam je pročisto grlo. Žao mi je ako su vas uzrujali. Nije odmah odgovorila, a on je pokušavao rekonstruirati prizor. Je li pobjegla kad su začuli dječji plač? Pokušao je drugim načinom. Razmišljao sam da za Elsu u dvorištu napravim malu kuću. Da joj dam priliku da se makne od tamo. Bila bi to dobro. Najednom je bila suosjećajna. Jako dobro. Dogovoreno nasmijao se. A prije nego što se latim čekića i metle, možemo li stati i prizalogajiti? Nedaleko je prilično ugodan hotelski restoran. Izgledate kao da bi vam dobro došlo.Može. Krajičkom oka vidio je da drhti. A onda je rekla, Ispričavam se. Ispričavam se što sam tako istrčala. Slegnuo je ramenima. Tja, događa se. Hoćete li mi pričati o tome? Ne bih promrmljala je. Nakon časka je dodala To me mjesto na nešto podsjetilo. Vlaga, prljavština. Morala sam izaći. Glas joj je podrhtavao. No, zato će ovo biti promjena. Okrenuo je auto prema prilazu gotičke građevine koja se doimala kao da je ispala s crtaće ploče Ludwiga Bavarskog. Kiša je ponovno nemilo bubnjala, lijevajući iz zatamnjenog neba. Hoćemo li pretrčati? Lagano ju je obujmio rukom, pa malo čvršće kad se nije odmakla. Jurnuli su prema zaklonu. Hrana je bolja od arhitekture šapnuo joj je dok su im uzimali kapute. Lice joj je još bilo suzno, oči prevelike. Ispričajte me na trenutak. Čekao ju je u baru pokraj urešenog drvenog kamina, gledao plamen kako se uzdiže, pa se okrenu da je gleda dok dolazi prostorijom. Duge su joj se noge graciozno kretale u pristaloj suknji, ruž je ponovno bio savršen ispod osjenčanih kapaka, kosa još raskuštrana od kiše. Bilo je u njoj smionosti i čestitosti. Uočio je to kad je pričala o svom poslu. No bilo je isto tako još nešto, nešto što on nije mogao opisati. Što to? Neka vrsta opreza, poput one oprezne umirenosti šumskih stvorenja osjetljivih na svaki zvuk. U svakom slučaju, on je bio taj koji je morao biti na oprezu. Je li teško biti lijepa žena? pitao ju je kad su sjeli. Nasmijala se na to, prvi put u posljednjih nekoliko sati. Možda je i lakše. Ne znam. Čovjek tu nema izbora. Pitajte me ponovno za deset godina i reći ću vam kako je to kad muškarci više ne obraćaju pozornost na vas niti vam dosađuju svojim nametanjem. Ah, tako je loše? upitno je podigao obrvu. Tako loše smijala se, ali je ponovno i drhturila, oluja se skupljala u očima. Pogledala je kroz prozor uz stol. Ispod njih je bila mala dolina, potočić i iza njega, izgubljene u oblacima, planine. Nenadano se okrenula prema njemu, kao da je sve drugo bilo nevažno. Recite mi što je Elsa rekla o Maxu. Pričekao je dok je konobar natočio crno vino, zagrijao čašu u rukama. Ne znam je li to bilo vrijedno te nedaće, ali eto. Usput, Elsa je pronašla naočale, slučajno je stala na njih. U stakleniku. Očigledno je muškarac, zovimo ga Max budući da vam je to po volji, bio iznimno uljudan, pitao ju je ponešto o Johannesu Bahru, na što ona, nepotrebno je i reći, nije znala odgovoriti. Također ju je pitao o njegovoj ženi, obitelji, isto tako sa slabim uspjehom. Potom je otišao u staklenik i sjeo. Sjedio je i piljio u mural s Annom. A to zna zato što je, kad mu je donijela čaj, samo piljio u njega. A kad je poslije provirila, još je bio tamo, i samo piljio. Mislite li da je vaš Max možda samo pohotni starac? Obuzela ju je takva strava da se lecnula i nehotice rukom srušila čašu. Crno se vino razlilo bijelim stolnjakom, bliješteći pljusnulo.
Oprostite promrmlja Adam, skupljajući mrlju svojim ubrusom. Odmaknula je svoj stolac, činilo se kao će ustati i odletjeti. Doimala se pogođenom. Helena, molim vas, žao mi je. Samo sam se našalio. Neslano. Uhvati ju je za ruku da je zadrži. Prsti su joj bili ledeni. Tada mu je sinulo, zamijetio je ali kao da to tada nije vidio, kako je Elsin brat sve bliže Heleni primicao stolac, poskakivanje iznošene sintetičke odjeće. Je li vas onaj neotesanac od Elsina brata uvrijedio? nježno je upitao. Gledala je u mrlju na stolu, gotovo neprimjetno je kimnula. Držao joj je ruku u svojoj, osjećajući se poput slijepca u velikim nezgrapnim čizmama koji prodaje ljuske od jajeta. Sad je sve u redu. Podigla je pogled prema njemu s pomalo namještenim smiješkom, povukla ruku. Ispričajte mi do kraja. Ali bez šala. Max mi mnogo znači. Počinjem to shvaćati. Naručili su tjesteninu sa šparogama za nju, odrezak za njega. Promatrali su konobara dok im je prostirao novi stolnjak. I potom je očigledno vaš Max pitao Elsu za mene Adam se nasmijao žmirkajući očima. Što je tu tome tako smiješno? Zašto bi, za boga miloga, on htio znati nešto o meni? Pa recite mi. Ne znam ništa o vama. Kad je ponovno sjela, Helena je shvatila koliko je to istinito. Promatrala je njegovo lice, ironiju kojom je zračio, pune usne koje se izvijaju. Po svoj prilici znate mnogo više nego Elsa smijuljio se. Da vidimo, zašto bi vaš Max htio znati nešto o meni? Možda je pročitao moje knjige, putopise iz srca Amazone, pa je mislio kako nisam dovoljno brinuo o ekologiji te odlučio suočiti se s autorom. Ili... Nema više šala, sjećate se. Da, naravno. No, koliko se Elsa sjeća, htio je znati tko sam, koliko dugo živim u Seehafenu. Najednom se uozbiljio i zastao. Možda je htio kupiti kuću, pretvoriti je u neku od svojih oglednih farmi. Anni bi se to svidjelo. Ili oči su mu ponovno sijevale ili je možda htio stvoriti još jedan svoj muški kamp, zajednicu dječaka u prirodi, koji udaraju u bubnjeve svoje duše, paramistično bratstvo. To Nijemcima dobro ide. Helena ga je zapanjeno pogledala. Na rubu nove sumnjičavosti. Dakle, o Maxu znate puno više nego što se dalo naslutiti. Namignuo joj je tim svojim kestenjastim očima. Sjećanje je uvijek u rascjepkano. Poput poderanih papirića u velikoj kanti za smeće, što čekaju da ih netko otkrije i iščeprka. Upravo sam se sjetio svega toga o Maxu Bergmannu. Jedan od mojih studenata prošle je godine napisao diplomski rad o muškim inicijacijskim ritualima. Mislim da je to izvor. No ništa od toga ne objašnjava zašto je Max odlučio nestati. Uzeti drugo ime. Napisati mi to čudno pismo. Helena je gledala kroz prozor. Kiša je stala. Nebom koje je tamnilo prelazila je traka sivoplave svjetlosti. Granje na drveću bilo je prepuno svjetlucajućih kapljica. Najednom iz sjene hrastova debla istupio muškarac. Iznad raščupane kose bilo mu je svjetlo što se uzdizalo u nebo. Pružao je ruke prema njoj. Max prošapta Helena. Otrčala je od stola, pronašla stražnja vrata koja su vodila u dvorište hotela, trčala stazom. Primit će je u svoje naručje, zagrlit će je, milovat će je po kosi, kao da je djevojčica. Kao što je radio u snovima. Ponovno je pronašla Maxa, tako blisko, tako utješno. Viknula je njegovo ime, Max, Max, ja sam. Nije bilo odgovora. Nitko se nije skrivao iza hrasta. Možda je to pogrešno stablo. Piljila je u njega. Zbog nečega joj je to mjesto bilo blisko. Vlažan miris usahlog lišća. Kao da je već bila tu. Ali nije bila. Zatvorila je oči, pa potrčala duž padine, od jednog do drugog stabla, kružeći oko njih. Max ponovno je zazvala, nježnije. Helena. Okrenula se na zvuk svog imena, sudarila se s nekim drugim likom. Razboljet ćete se, gospođice Latimer. Adam je stajao kraj nje. Ustuknula je od njega. Bila sam sigurna da sam ga vidjela. Sumnjičavo ju je pogledao. A potom se na udaljenosti šuljao za likom koji je hodao obronkom. Potrčao je za njim, vratio se nakon nekoliko minuta, gotovo nasilno požurujući čovjeka uz sebe. Helena je piljila u visoka, ostarjela muškarca u burberryju, i posramljeno
vrtjela glavom. Žao mi je. Oprostite. Zamijenila sam vas s nekim. Okrenula se i protrljala oči. Wahnsinnig! promrmljao je muškarac. Adam ju je letimice zagrlio. Dođite, popit ćemo kavu i pojesti štrudlu. Ovdje je dobra. Onda ćemo provjeriti popis gostiju u hotelu. Malo ćemo se igrati detektiva. Dobro? Kimnula je. Daj se saberi, Helena, zapovjedila je sebi. Danas je ponašaš poput luđakinje. Wahnsinnig, uistinu. Štrudla je bila dobra baš kako je Adam obećao, hrustava i kiselkasta. Uz štrudlu je popila drugu čašu vina. Od toga joj se odvezao jezik. Znate, mislim da mi se počinje priviđati. Moram se vratiti svojim mačkama. Samo vašim mačkama? I nekim biljkama koje sa mnom razgovaraju. Premda ne tako mnogo kao moji prijatelji. Mislim da bih vas želio bolje upoznati, gospođice Helena Latimer. Usprkos tome što stalno izmišljate. Gledao ju je s onim svojim blago podrugljivim izrazom. Iskreveljila mu se. Kad ne izmišljam, nema se što ni doznati. No, počnimo s najjednostavnijim. Iz engleske obitelji? Nemam pojma. Pogledao ju je konsternirano. Ne, stvarno. Ja sam vam prava mala Sirota Annie. Nemam oca, nemam majke barem ne one kojima bih znala imena ili se potrudila da ih pronađem. Slobodna žena nasmijala se, citirajući Em. A djetinjstvo? Nisam ga imala podrugljivo mu je uzvratila. Sve je te odgovore već odavno imala pripremljene, upotrebljavala ih je u brojnim situacijama. Namrgodio se. Hoćete reći kako ga se ne želite sjećati. Pa i to. Ali zapravo, ne sjećam se bogzna čega. Domovi, nekoliko hraniteljskih obitelji. Nije se upuštala u priču o tome. I onda mi se posrećilo. Muškarac ubacio se on. Vi to zovete srećom? Helena se ponovno nasmijala, pustila ga da joj natoči još vina. Ne, žena. Predivna žena. Usvojila me. Dala mi svoje ime, svoje znanje. Dom. Zagledala se u daljinu. Umrla je. Žao mi je. Na trenutak je zavladala tišina. Sad je vama red. Helena ga pogleda. Sva ona pitanja na koja Elsa nije umjela odgovoriti. Na primjer, što radite u Njemačkoj? Imam slobodnu studijsku godinu. Završavam knjigu. Zajedljivo se nasmijao. Ili je barem pišem. A zašto ovdje? Moji sljedbenici Slobodnog duha, sjećate ih se? Mnogo ih je bilo u okolici. I karneval. To se uklapa jedno u drugo. Nije baš antropologija i nije baš ni nešto drugo. Malo je čudno piljio u nju, pa se za trenutak okrenuo prema prozoru. A i zanima me Njemačka, ne samo zato što je se moja obitelj odrekla. Zastao je da se prisjeti. To je zemlja pretjerivanja i krajnje dosade. Europa u jednom, preopterećena strašnom poviješću i potiskivanjem te povijesti. Ima gotovo homogeno stanovništvo, a ipak se još boji onečišćenja izvana. Je li to dovoljno za početak? Jest. Znatiželjno ga je pogledala, pokušavajući pojmiti to što je rekao. Volite proturječnosti. Nasmijao se. Čak mi ne smetaju ni ambivalentnosti. Helena je, misleći kako se to odnosi na nju, na trenutak očekivala da će joj uputiti lagani aperkat. Pa je uzvratila udarac. Ja volim kad su stvari jasne tako da na temelju njih možeš djelovati. Zamijetio sam. A kuća? Recimo da mi je došla. Od ljudi iz Annine knjige. Vaše obitelji. Kimnuo je. Za razliku od vas, imam veliku obitelj, doduše uglavnom mrtvu. A imali ste i djetinjstvo. I to. Čak ga se i sjećam smiješio se. Gdje je to bilo? U sunčanoj Kaliforniji. Otac, odvjetnik, majka samo majka. Prilično dobra. Ponekad je radila ilustracije.
Konobar se, prikriveno nestrpljivo, motao oko njihova stola. Helena je bacila pogled na sat. Bilo je uistinu kasno, gotovo pet. Trebali bismo poći. Posegnula je za svojom torbom, pa izvadila novčarku. Adam joj je zaustavio ruku Ja častim. Sa zadovoljstvom. Gledao ju je čudnom upornošću. Helena je svrnula pogled i ustala. Na trenutak se prostorija okrenula. Previše je popila, i kao da je previše toga proživjela u posljednjih nekoliko sati. Oslonila se o stol. Bolje bi bilo da vi vozite pomalo mrzovoljno je rekla. A popis hotelskih gostiju? Naravno. Baš sam budalasta. Pustila je Adama da se raspita, promatrala ga je kako smireno pita je li se već prijavio Herr Bergmann ili njegov američki brat, pa vidjela kako je recepcionar odmahnuo glavom. Nije se bogzna čemu ni nadala, pomisli Helena. U autu se okrene prema njoj. Kamo, gospođice Latimer? Koja je sljedeća postaja u potrazi za velikim Maxom? Ne znam. Bila je preumorna da bi uzvratila na njegovu ironičnost, premda ju je to razljutilo. Samo se vi odvezite svojoj kući, a ja ću se već snaći. Helena je zatvorila oči nakon što je časak suznih očiju zurila u sve gušći mrak. Svega joj je danas bilo previše, posjet bijednoj kući, to sjećanje koje ju je preplavilo, ulovilo je u svoje pandže, pa su svi stari ožiljci ponovno prokrvarili. Pa potom ta budalasto priviđenje, zamišljanje da se Max pojavljuje iza drveta, pruža ruke prema njoj. Prizor joj se ponovno odvrtio pred spuštenim kapcima i najednom je vidjela sebe kako trči bila je to ona i istodobno nije bila mršava mala djevojčica u ružnoj plavoj haljinici. I taj muškarac, taj visoki muškarac s raščupanom kosom koji se pojavljuje iza stabala, i zove, Hej, hej, tu sam, ljuljajući je u svojim rukama, grleći je. Helena naglo otvori oči. Odakle potječe taj prizor? Je li to sanjala ili se sjećala? Tko je bio taj muškarac ako je ona sama bila ta trapava mala djevojčica? I onda su joj se misli povezale. Ponovno je zatvorila oči, čvrsto ih protrljala. Je li Claire imala pravo? Je li u Maxu vidjela oca? Ili je Max bio njezin otac? Čvrsto je stisnula pesnice. Sve joj je opet uzmicalo. Pokušala je zamisliti gdje se zbio taj prizor, ako se zbio. Možda u samostanu za siročad zna da je bila u nekom u pokrajini Hampshire, prije nego su ga zatvorili i nju premjestili u London, potom nakratko k Willoxovima i naposljetku k Mooreovima. Em je o svemu tome razgovarala s njom. Djevojčica se igrala skrivača. S muškarcem. Možda s ocem. Ocem, kojem je žena umrla ili ga ostavila ili je on nju ostavio. Ocem, koji je se odrekao samo zato da bi je nakon svih tih godina ponovno priznao, rekao joj da je osobita, pisao joj kad su u zaborav pale sve napetosti i namjere. Max, njezin otac. Helena stavi na kušnju tu zamisao. Bila je slatka i zamamna. Ali, je li bila imalo istinita? Postojao je jednostavan način da provjeri sve te maštarije, prije nego što izmaknu kontroli i dovedu je do ludila. Max je bio čovjek s prošlošću, premda se ona nikada nije trudila da je sazna. Moglo se provjeriti. Otputovati u SAD, malo prekapati po onome što je već saznao netko koga nije bilo briga da otkrije nešto što je njoj bilo nedostupno. A bilo bi dobro da to žurno učini, prije nego što je preplave sve te predodžbe. Em je imala puno pravo da je odgaja u duhu neovisnosti, da joj kaže kako je najbolje ostaviti na miru pokopane povijesti obitelji. Čim im dopustiš, osjećaji i prošlost te posve obuzmu. Ali, sad kad su se pokrenuli, može ih zaustaviti hladnim, jasnim činjenicama jasnim poput osobina klordana ili parakvata. Helena je odvrtjela u mislima posljednji susret s Maxom u svjetlu sadašnjih umišljaja. Konferencija se održala u velikom hotelu u blizini Osla. Bio je to uzbudljiv skup, s predstavnicima sa svih strana svijeta. Max je govorio snažno, sve glasnije kad je izravno ustvrdio da biosfera više ne može apsorbirati posljedice čovjekova onečišćenja. Globalni okoliš, istiaknuo je, danas se mijenja više nego što se mijenjao ikada poslije mezozoika, prije šezdeset pet milijuna godina. Katastrofa u Bhopalu je upozorenje. Otrovni otpad, globalno zagrijavanje, suše, osiromašnje tla, znači da će se stanovnici juga koji ne umru morati preseliti na sjever. U sljedećih četrdeset godina svjetsko će se stanovništvo povećati više nego u prošlih
nekoloiko stotina tisućljeća. Previše ljudi znači previše onečišćenja, previše uništavanja prirode i kraj raznolikosti vrsta te zemljinog sustava održavanja života. Moramo početi u prvom redu misliti na zemlju! Kad je, nakon aplauza, došla na red rasprava, javila se neka Njemica kraljevskog držanja. Nije li poziv gospodina Bergmanna Zemlja na prvom mjestu luksuz koji si mogu priuštiti samo sjevernjaci? Njezine mu sestre na jugu neće biti zahvalne. Ne poziva li svojim uzvišenim etičkim principima o biljkama i životinjama i divljini zapravo na ozelenjavanje sjevera? A ozelenjavanje sjevera naprosto je recept za izvoz krize okoliša u treći svijet. Ima li gospodin Bergmann, kad govori o eksploziji stanovništva na jugu, na umu da samo Sjedinjene Američke Države troše trideset tri posto zemljinog rudnog i energetskog bogatstva, iako imaju samo pet posto svjetskog stanovništva? Max nije dospio odgovoriti. Ali, poslije, u baru, žena se našla njoj i Maxu iza leđa. Helena je čula kako je rekla nekoj ženi u prekrasnom sariju Odveć me podsjeća na sablasnu povijest moje zemlje. Lako se njemu brinuti zbog vaše eksplozije stanovništva. On je svoje 2,2 bijele djece već napravio. Max se okrenuo i pogledao ženu. Helena ga je tad prvi put vidjela da se mršti. Upravo se zato okrenula i uljudno rekla Mislim da biste ipak najprije trebali provjeriti činjenice. Kako se sad toga jasno sjećala. Max ju je zagrlio i izveo iz prostorije. Maknimo se od te naporne žene, Helena promrmljao je i udahnimo malo zraka. Ne podnosim njezin glas. Onda se nasmijao. Možda misli da si mi ti kći. Spavate? začula je Helena šapat. Shvatila je da se automobil zaustavio. Brzo se uspravila. Ne stresla se samo sanjarim. O nečemu lijepom? Ni o čemu posebnom. Osvrnula se. Pala je noć, crna, bez zvijezda. Samo je iz kuće pred njima dopiralo svjetlo. Bit će najbolje da se vratim. Hvala vam na pomoći. Čujte, mislim da ne bi bilo dobro da sad vozite. Niste u kondiciji. Možete ovdje prenoćiti. Glas mu je bio blag, ali smetalo joj je nešto u njegovom tonu, kao i posjednički dodir njegove ruke na njezinoj kosi. Prestanite se odnositi prema meni kao prema djetetu ili nekakvoj bespomoćnoj ženi. Rekla je prvo što joj je palo na pamet, istresla na njemu svoju frustraciju. Zar sam to činio? Nasmijao se onako ironično. Morat ću u školu za pristojno ponašanje. I to posebnu. Neku kojom upravlja nova žena. Ali, učinite kako želite. Iskočio je iz automobila i onda se nagnuo na prozor. Onda do viđenja. Mogao bih reći da je bilo lijepo poznavati vas. Ali, možda biste se i na to uvrijedili. Ma, dajte, ne budite takvo pompozno muško! Adam Peters samo je kimnuo glavom i otišao. Helena se premjestila za upravljač, upalila motor i svjetla, gledala kako on otključava vrata. Pokrenula je automobil, nagazila na gas a onda naglo zakočila kad se pred njom našlo neko grmlje. Zurila je u njega s nerazumijevanjem, shvaćajući da doista nije u stanju voziti. Sjedila je tako nekoliko trenutaka u mraku ošamućena, a onda je s naporom izišla iz automobila. Pravo joj budi ako joj sad ne bude htio otvoriti vrata. Bila je nepodnošljivo nepristojna. Koračala je amotamo po prilazu kući i razgovarala sa sobom onako kako bi razgovarala s nekom prijateljicom. Ne mogu vjerovati. Toliko si se bojala pokucati da si umjesto toga razbila auto. Sredi se, ženska glavo. Što ti je? Duboko udahnuviši, Helena je napokon prišla vratima. Adamu je trebalo neko vrijeme da otvori, a kad je to učinio, doimao se kao da je već gotovo zaboravio tko je ona. Predomislili ste se, dakle? rekao je na kraju. Kimnula je. No dobro, znate gdje su soba i kuhinja. Ako nešto želite, uzmite sami. Helena je jedva čujno promrmljala hvala i potrčala uza stube. Nije vidjela kako bijesno gleda za njom. Adam Peters se zavalio u trošni kožni naslonjač i na trenutak gledao u uobičajeni nered na stolu. Čudno, nije očekivao da će biti takva. Zaslijepila ga je, očito, njezina ljepota. Ali, eto, bila je još jedan primjerak onoga što je
nazvao ženompredstavnicom. Pojedinka koja zastupa cijeli rod, prikazuje se kao žrtva i stoga ima puno pravo odnositi se prema svakom muškarcu kao prema tlačitelju, neprijatelju. Bože, kako mrzi to pobjedonosno izigravanje žrtve. To ga izluđuje. Što hoće te žene? Kad se jednom identificiraju kao žrtve, mogu se ponašati kako god žele, biti nepristojne i neizmjerno sebične. Jer im svijet nešto duguje. Ni za što nisu same odgovorne. E pa, dosta mu je toga, dosta nametanja grižnje savjesti zbog grijeha cijeloga muškog roda. I previše. A najgore u svemu je da je ta uloga pobjedonosne žrtve zarazna. Činilo se da su se svi pretvorili u nekakve žrtve koje status žrtve nose s ponosom, kao uniformu. Simplicistički slogan na majica odnosio je svaki idnetitet, svaku osobnu povijest. Ja sam žrtva. Odnosite se prema meni kako valja. Dopuštajte da vas udaram po glavi. Žene. Crnci, homoseksualci, etničke skupine, a još malo pa će tako i muškarci, nacije, djeca, psi, mače, tuljani. Svi vole žrtve, svi to žele biti, govoriti u njihovo ime i držati se pravednički. Nije da ne postoje pravi zločini, stravične grozote, neravnopravnost, duboka patnja protiv kojih se treba boriti. Toga je bio i odveć svjestan. Ali, izluđivalo ga je potpuno gubljenje osobe u javnom kolektivnom identitetu kad cjelina proguta sve svoje raznolike djelove te ih izjednači i standardizira u ime svemoguće žrtve. I ta njihova kreposnost i moralizam! Zapalio je cigaretu, duboko uvukao dim i onda se nasmijao samome sebi. Bijesni a čak nema ni publiku! U tu se vrstu ludila odavno nije upuštao. Na to ga je natjerala ta žena, ta Helena Latimer koju više nije trebao ni pustiti u kuću nakon prve laži. Uskogrudna feministička puritanka koja traga za guruom kojeg je nekako izgubila. Fanatik koji je slučajno lijep. Baš je glup. Samo budale dopuštaju da ih tako brzo obuzme nada. Adam je odagnao njezin lik i okrenuo se hrpi fotokopiranih stranica te ih počeo čitati. Gotovo je završio poglavlje o herezi Slobodnog duha i zlatnog miljenija koji su zamišljali mističnog, anarhističkog raja u kojem su država i hijerarhija prepustile mjesto nekoj vrsti poganske komune. Neobično ga je podsjećalo na Johannesa Bahra. Johannes Bahr njegov djed, ako je za vjerovati Anninoj knjizi i nekim naznakama u Bahrovu dnevniku. Oboje je pročitao nekoliko puta i nije im imao razloga ne vjerovati. Ali, nikada se nije usudio izravno o tome pitati baku Bettinu, a još manje svoga oca. Nijedno se od njih nikada nije vratilo u Njemačku, a nije ni Klaus premda u to nije mogao biti siguran, jer je Klaus umro kad je Adam još bio beba. Odbacili su to mjesto, izbacili ga iz sebe kao da je bolest koje se treba osloboditi i nikad više ne misliti na nju. Ipak, Bettina nikada nije prodala kuću. Imao je dvadeset jednu godinu kad mu je rekla za nju na onaj svoj izravni, nesentimentalni način, svojim pretjerano preciznim engleskim, odsječnim rečenicama. Posjedujem seosku kuću u Njemačkoj, Adame. Sada je vjerojatno već u vrlo lošem stanju. Darujem ti je za rođendan. Možeš je prodati, koristiti, raditi što god želiš. Odlučiš li je zadržati, plaćat ću porez za nju dok ga ti ne budeš kadar preuzeti ili dok ne umrem, što god bude prvo. Zapanjeno ju je gledao. Bio mu je to prvi glas o nekakvoj kući u Njemačkoj. Nije se mogao sjetiti što joj je rekao, vjerojatno opa ili ti bokca i zatim zbunjeno hvala. Želio je postaviti stotine pitanja, no prije negoli je dospio otvoriti usta, ona je nastavila, smiješeći se svojim karakterističnim ironičnim smiješkom. Znam da to za dvadesetjednogodišnjaka baš nije osobito uzbudljiv dar. Uzbudljiv dio dara je to što ću ti platiti put u Europu ovoga ljeta pod uvjetom da posjetiš kuću i odneseš cvijeće na grob moje sestre. I grob njezinog beskorisnog, premda genijalnog muža. To već bolje zvuči, zar ne? Na to je vjerojatno zaplesao od radosti. U svakom slučaju, sjećao se, sagnuo se i poljubio je u suhi obraz. Već je bila niža od njega, iako je i dalje u njegovim očima bila vrlo visoka i uspravna, kao da je drži korzet iz prošloga stoljeća. Malo je se i bojao, iako mu je bila vrlo draga. Uvijek ga je tako pozorno slušala, navodila ga da kaže i stvari za koje još nije bio ni svjestan da ih je pomislio, a ona bi ih razjasnila malim pomakom preciznog instrumenta njezinog uma.
Bettina Eberhardt jedna od najneobičnijih osoba koje su valovi povijesti ikad isprali na kalifornijsku obalu. Uz tanjur onih kremastih bečkih kolača koje je i dalje rado jela, upitao ju je Ali, zar mama i tata ne žele tu kuću? Tvoj otac? Ha! On misli da sam stara čudakinja zato što sam je tako dugo zadržala, premda je zadovoljan sobom što je tako tolerantan prema onome što smatra mojom tajnom sentimentalnošću. Ne, Max nikad nije želio imati veze sa svim tim. Još od rata pretvorio se u dvjestopostotnog Amerikanca. Čak je odbacio i obiteljsko prezime, kako znaš. Max Peters, kratko i jasno. Eberhardtima ni traga ni glasa. Sva sreća što mu nisam nadjenula ime Max Wolfgang ili Max Sigismund. Da jesam, morao bi upotrijebiti maštu. A što se tiče tvoje majke, kada se ona usprotivila tvome ocu, o bilo čemu? Da je itko od Adamovih kolega sa sveučilišta čuo kako Bettina govori o njegovu ocu, bio bi zapanjen. Jer u ono je doba Max Peters bio njihov idol, odvjetnik za građanska prava koji je branio mladiće koji su se opirali vojačenju i zagovornike slobodnog govora, crne aktiviste i hispanoameričke najamne radnike bio je čovjek koji je govorio na demonstracijama protiv rata u Vijetnamu na koje su dolazili Adam i njegovi prijatelji. Ali, Adam je dobro znao da je Bettina iznimno ponosna na njegovog oca, na njegovu vojničku prošlost, na odvjetničku praksu, na sve. Njegova je majka bila druga priča. Starica joj nikad nije oprostila što je potraćila svoj um i naobrazbu kako bi ostala kod kuće i odgajala njega i sestru. Upitao je tada Bettinu, budući da se za promjenu doimala spremnom govoriti o prošlosti, ali ipak oprezno Je li tvoja sestra umrla u ratu? Misliš, kao dobra nacistica? nasmijala se ironično. Ne, Anna je odlučila ne čekati rat. U svojoj je mudrosti odlučila slijediti stope svoga muža. A onda je Bettina ispod glasa promrmljala na njemačkom Nikad ih nisam smjela pustiti iz vida. Adam ju je čuo i razumio. Bettina i njegov otac oduvijek su međusobno razgovarali na njemačkom i on je ponešto naučio, možda više po zvuku i ritmu nego po točnom značenju. Poslije, nakon prvog posjeta kući, počeo ga je učiti. I tako je tog vrtoglavog ljeta 1972. godine otputovao u Europu, najprije u Englesku pa Francusku i Italiju i na kraju u Austriju i Njemačku. Bio je ondje nakon pothvata skupine BaaderMeinhof, ali prizori oružanih sukoba koje su mu opisivali studenti s kojima je razgovarao u Mnchenu i Frankfurtu činili su mu se milijunima godina udaljenima od onoga što ga je čekalo u Seehafenu. Divlji, zapušteni vrtovi, tiha kuća kad ju je prvi put vidio, imali su za njega ozračje uništene ljetne palače, propalog ostatka izumrle grane neke kraljevske obitelji. Mirisala je na vrijeme izvan vremena. I on se zaljubio u njezinu gracioznost i romantičnost cijele priče, kao i u pitome bregove i doline, raskošno zelenilo i bistro plavetnilo nijanse posve drukčije od onih koje je dotad poznavao. Bettina je zacijelo nekoga angažirala da malo počisti jer kuća iznutra nije bila u tako lošem stanju kako je očekivao prema zapuštenom vrtu. Poslije je doznao da su tu za vrijeme rata živjeli neki nacistički glavešine, a poslije rođaci sad već pokojnih Trblovih, sve do sredine šezdesetih godina. Ostao je nekoliko tjedana i upoznao okolicu, lutao sobama, našao odjeću koja bi se dobro prodala na nekom hipijevskom sajmu. I očistio je Annin i Johannesov grob, donio cvijeće u Bettinino ime. No tek je sljedećeg ljeta, kad se vratio s dva prijatelja, našao skladište Johannesovih slika u podrumu. Bile su u iznimno dobrom stanju pa su ih on i njegovi prijatelji oprašili i ovjesili po cijeloj kući. Tog je ljeta našao i Johannesov dnevnik i Anninu knjigu. Nije još dovoljno znao njemački i uspio je shvatiti što je otkrio tek kad je glasno izgovarao neke riječi. Donio je Anninu knjigu Bettini. Uzela ju je pomalo zlovoljno i vratila je nakon nekoliko dana. Držala se kraljevski. Vrati je u kuću zapovjedila mu je. Tamo pripada. Jednog će dana doći povjesničari, pogledati je i ništa neće shvatiti. Ali, u njoj je ono najbolje u mojoj sestri. Najbolji i najgori dio naših života. Zastala je, pa dodala blažim glasom Nisam ni znala da je toliko toga shvaćala. Moja mala Anna. Potaknut rukopisima i kućom, Adam je te godine, u sklopu postdiplomskog na antropologiji, učio njemački. A onda je dvaput pročitao Anninu knjigu od korica do korica. Htio je o tome razgovarati s Bettinom, provjeriti je li sve istina, ali ona mu je uvijek izmicala, a on nije znao kako joj izravno pristupiti. Zatim je otišao u Amazonu.
Kad se vratio, bila je na samrti. U kući je neprestano bila medicinska sestra. Druge večeri, kad je zamjenio oca uz njezino uzglavlje, u škrto uređenoj spavaćoj sobi u kojoj je bio samo nekoliko puta, iznenada je otvorila svoje bistre sive oči i pogledala ga. Oči su se doimale golemima na okopnjelom licu. Počela je govoriti vrlo brzo i tiho na njemačkom. Nagnuo se bliže. Nikad nisam vjerovala u eugeniku, Adame. Krvno srodstvo, rasu, Volk, nacionalni ili obiteljski karakter. Sve su to nacističke bljezgarije. Politika podrijetla i biti je politika katastrofe. Život je onakav kakvim ga napravimo. Tvoj otac to zna. I ti to znaš. Onda je sklopila oči i prošaptala Dobar si ti dečko. Sljedećeg je dana umrla. Razmišljao je o Bettininim riječima, brzom njemačkom, starinskim izrazima. Zaključio je da su, uza svu mudrost, istodobno i upozorenje. Bettina ne želi da on pokaže Anninu knjigu njegovom ocu, da rasplamsava stare vatre, pita Maxa o Johannesu i Klausu, o tom za nu nevažnom pitanju očinstva. Ima li Bettina pravo u tome? Nije mogao prosuditi, iako nije mogao zamisliti da bi se njegov otac uzrujao zbog tog prastarog pitanja. I tako je cijelu priču ostavio na miru. Ponovno se budila samo kad bi dolazio u ovu kuću. A ipak, osjećao se ugodno u Seehafenu, začahuren u povijest koja je hranila njegovu maštu isto koliko i vrijeme provedeno u tropskim predjelima bila je puna energije koje kod kuće, u Americi, više nije bilo. A tijekom posljednjih mjeseci koje je tu proveo, te prve zime u kući, osobito je snažno osjetio Johannesovu nazočnost, njegove suprotstavljene krajnosti. Možda zato što se naizgled sve poklapalo s njegovim istraživanjima. Adam je radio, sad posve usredotočen. Tek kad je ugasio svjetlo i krenuo uza stube, sjetio se da nije sam u kući. Tu je i ona naporna žena, iako sad više nije bio razdražen osjećao je samo sjetu, gotovo osjećaj gubitka nečega što je moglo biti. Morao je proći pokraj njezinih vrata da bi došao do svoje sobe, i kad se našao pred njima, zastao je. Čuo je jasne, premda prigušene jecaje. Bilo je to kao da dijete neutješno plače u noći. Oklijevao je, a onda tiho pokucao. Jecaji su prestali. Ponovno je pokucao. Mogu li vam što donijeti? upitao je. Kakvo piće? Malo konjaka? Vrlo ste ljubazni. Glas joj je drhtao. Ali, ne, hvala. Hvala lijepa. Zvučala je tako beznadno da je na trenutak poželio otvoriti vrata i izvući je iz kreveta. Ali, samo bi ga prekorila. Dobro, ali ako se predomislite, ima ga u mojoj sobi, na kraju lijevo. Tamo je upaljena i vatra. Iznenada mu je sinulo da nije donijela torbu, da joj možda trebaju neke stvari. U kupaonici desno imate čist kućni ogrtač i četkicu za zube. Laku noć. Laku noć. Bacio je cjepanicu u vatru, stavio Mozartov Koncert za gudače u gmolu u kasetofon i zagledao se u plamen. Zapravo je bolje tako. Posljednjih se mjeseci pretvorio u neku vrstu pustinjaka. Tako je bolje radio. A i volio je sanjariti u toj prostranoj sobi, njegovom brlogu, jednioj prostoriji, osim knjižnice i male spavaće sobe, koju je renovirao. Bila mu je istodobno spavaća i dnevna soba, s dva tamnoplava naslonjača koji kao da su pozivali da sjedneš i meditiraš pred vatrom. Sad je tako i učinio, ali je brzo odbacio smjer kojim su mu krenule misli i uzeo krimić koji je povremeno čitao. Nije pročitao više od nekoliko stranica kad je čuo sramežljivo Smijem li ući? Izvolite. Okrenuo se i vidio je kako stoji kraj vrata. Bila je umotana u njegov stari bordo kućni ogrtač. Virila su joj samo stopala i ona plavokosa glava. Doimala se neobično krhkom, nimalo sličnom ženi koja mu je hrabro pokucala na vrata prije samo nekoliko sati. Zaključia sam da bi mi ipak dobro došlo ono piće. Pokušala je izvesti mali moue, ali usnice su joj podrhtavale. Obično nisam ovakva, znate. Nemam se običaj slomiti i plakati. Nestrpljivo je odmahnula glavom a kosa joj je zaplesala oko lica. Niti imam običaj uzvraćati ljubaznost grubošću. Zurila je u vatru. Nije ništa rekao, samo ju je gledao. Nije se mogao spriječiti da je gleda. Vjerujete mi? Nasmiješio se. Vjerujem vam. Nemam namjeru tražiti preporuke. Pružio joj je čašu i pritom okrznuo njezine prste. Lijepo, premda bi preporuke bile izvrsne. Helena se neveselo nasmijala.
Htio ju je uhvatiti za ruku, dodirnuti je, uvjeriti je da se ne mora pravdati. Pogriješio je što ju je potcijenjivao. Nećete sjesti? Pokazao joj je naslonjač. Sklupčala se u njemu i podvukla noge pod ogrtač. Baš lijepo promrmljala je. Ali, plakali ste. Jesam. Glas joj je prepukao. Pričajte. Znam dobro slušati. Nas antropologe tome uče. Ali, meni ne leži ispovijedanje. Čekao je. Plamen je bacao sjene na njezino lice. Smijem li vas dodirnuti? upitao je. Biste li voljeli da vas dodirujem? To katkad pomogne. Naglo ga je pogledala. Zjenice su joj bile goleme, baršunaste. Ne znam promrmljala je. Nikad to ne znam. Istina je, pomisli Helena, premda to nikad prije nije tako sročila. Nikad nije znala želi li da je se dodiruje, zapravo je mislila da uopće ne voli da je dodiruju. Nije to bio razlog što je odlazila u krevet s muškarcima. Možda je to činila samo zato što joj se činilo da povremeno moraš. Ali, bilo je i drugih, složenijih razloga imali su veze s pomaganjem ili ugađanjem ili olakšavanjem radnih odnosa. Zbog toga je nije pekla savjest i sviđalo joj se pomaganje, ugađanje ili olakšavanje, premda je sad to radila samo vrlo rijetko. Nije bilo potrebno. Draže su joj bile druge metode. A u krevetu joj je bilo draže da ona dodiruje, ona inicira, da je kontrola u njezinim rukama. I nad samom sobom. Adam Peters je zurio u nju zamišljenim pogledom. Katkad je lakše. Mislim, razgovarati. Poslije. Da? Ustao je. Čula je kako korača iza nje. Smučila mu se, i to s pravom. Bit će najbolje da ode. Danas nikome nije ni od kakve koristi, ponajmanje sebi samoj. Ali, prije negoli se uspjela izvući iz naslonjača, osjetila je njegovu ruku na glavi kako joj raskuštrava kosu pa je nježno gladi i podiže s ramena dok mu prsti nisu dodirnuli njezin vrat. Nježno. Zadrhtala je i okrenula se prema njemu. Pratio je crtu njezinog obraza, obrve, nosa, usnica. Imao je krupne, široke prste, ali nježne i inteligentne tako da je gotovo mogla očitavati svoje obrise s njihovih vršaka. A njegove oči... Odvratila je pogled, nešto se u njoj bojalo, unatoč nježnosti. Volio bih te bolje upoznati, Helena. Ni sam ne znam zašto, jer... Prekinuo se, podignuo je do svojih usnica, poljubio. Nije bilo kao tog jutra, kao onaj tvrdi ukradeni poljubac. S tim bi se znala nositi. Ali, ovo nježno istraživanje, želja da zna, da otkrije, njegove ruke na njezinim leđima, dodiri, dodiri, zaglađivanje... Molim te. Odvratila je lice. Pustio ju je. U njegovim kestenjastim očima bljesnulo je nešto žuto, srdžba. Ali, kad je progovorio, glas mu je bio blag. Voli da je se dodiruje i ne voli da je se dodiruje. To je u redu. Ja sam stručnjak za proturječnosti. Sjećaš se, sklon sam im. Helena se pokušala nasmiješiti ali joj nije baš uspjelo. Večeras sam pomalo uzdrmana. Samo večeras? Osobito večeras. Otišao je do kreveta, sjeo na rub i potapšao mjesto pokraj sebe. Dođi. Krevet je velik i udoban, a ti si umorna. Ovdje je i toplije. Neću te dirati. Već sam veliki dečko, znaš. Naučio sam sve o samosvladavanju. Koje rijetko moraš primjenjivati pokušala se Helena našaliti kako bi olakšala napetost u sebi, u prostoriji. A zašto to? Jer pretpostavljam da ti se spremno bacaju pod noge. Mislim, žene. Nasmijao se. Naravno. Ali ne uvijek one prave. Mislim da se isto događa i tebi. Moglo bi se reći. Od toga joj je laknulo. Sad su bili ravnopravniji. Sjela je na golemi krevet prekriženih nogu i naslonila se na uzglavlje. Ovo je vrlo lijepa soba. A usred nje je vrlo dražesna osoba. Ali, to si, naravno, već mnogo puta čula. Tu i tamo. Teško je biti originalan s lijepim ženama. Pijuckao je konjak i promatrao je. Što je, Helena? Što se dogodilo? Nije se više šalio.
Mislim da je Max Bergmann možda moj otac. Izlanula je to bez razmišljanja. Zazviždao je. Kojega si našla samo da bi ga izgubila. Ili izgubila samo da bi ga našla? Ne znam. Ne rugaj mi se. Uzeo je njezinu ruku i nježno je poljubio. Ne rugam ti se. Riječi mi nekad same izlete. Nije znala zašto, ali na to su joj navrle suze. Možda zato što ju je gledao tako zaštitnički. Ti sad izgledaš kao dobar otac promrmljala je, pokušavajući se opet šaliti. Nije odgovorio. I što namjeravaš poduzeti. Potražiti ga, naći ga, provjeriti neke podatke. Rekla je to nekom očajničkom odlučnošću. Čudno je, pomisli Adam, kako su ispunili svoje prostore te večeri ispunili paralelnim pitanjima. Tema očinstva, snažnija, pomišljao je katkad, kao teoretska tema nego kao svakodnevno iskustvo. Izgubljeni otac je važniji od postojećeg. Ne, ne smije misliti na to. Mora misliti o njoj. Bilo je strašno kako se sad zavodljivo protegnula. Otežala mu je razmišljanje. A želio je znati. Što ju je navelo na taj zaključak? Ili je tako mislila od početka ali je to skrivala od njega? Ne, pretpostavljao je da je to imalo neke veze s posjetom Elsi. Tad su počeli problemi. Helena, smijem li te opet poljubiti? Smiješ me opet poljubiti. Bilo joj je lakše sad kad je ono o Maxu glasno izgovorila. Hoćeš li mi uzvratiti? Pokušat ću. Ne, nemoj pokušavati. Ugasio je noćnu svjetiljku. Ne! Glas joj je zvučao panično. Ne, moram imati svjetlost. Za ljubljenje ili za spavanje? upitao je tiho. Više ono prvo nego ono drugo promrmljala je. Vjeruj mi, Helena, vjeruj mi prošaptao je uz njezin obraz. Ne želim te sada gledati, želim te samo osjećati. Ruke su mu lutale njezinim tijelom i blago trljale frotirski ogrtač uz golu kožu, zatim su našli i samu kožu, oprezno, nježno. Osjetila je njegovu erekciju uz sebe, pokušala umiriti paniku. Iznenada se odvojio od nje. Ne vrijedi promrljao je. Bolje da se naspavamo. Evo, zavuci se pod pokrivač. Neću te dirati. Čula je kako je ustao. Nije htjela da ode. Molim te, ne idi, Adame. Samo me zagrli. Vratio se. Svukao se. Dodirnula je kućni ogrtač sličan onome na njoj. Privila se uz njega. Hvala promrmljala je. Ležao je vrlo mirno. Tijelo drugog ljudskog bića. Tu, u sadašnjosti. Zaštita. Od čega? Trenutačne provale prošlosti? Zašto mu je tako brzo počela vjerovati? Prije nego što je na to pitanje uspjela odgovoriti, Helena je zaspala. Probudila se ili pomislila da se probudila prije nego što je otvorila oči. Snovi su se i dalje vrtjeli. Mlada, nasmiješena Em i visok, zgodan muškarac uz nju. Muškarac se okrenuo. Bio je to Max, u to je bila sigurna. Zašto su zajedno? Em i Max, majka i otac, samo za nju, dostojanstveni i otmjeni, nimalo nalik odvratnim Mooreovima, onom drugom roditeljskom paru. Glupo je dopuštati snovima da ispunjavaju njezine skrivene želje. Ali, onda je vidjela nešto drugo, ne san nego sjećanje Maxa i sebe kako se šeću šumom u Norveškoj, tijekom konferencije. Pričala mu je o Bhopalu, o tome kako je bilo stravično, ali i o tome kako se uprava nije pobrinula za sigurnosne mjere. Nisu dovoljno rekli osoblju o opasnim tvarima s kojima rade. Max je slušao, rekao joj nešto više o Union Carbideu, matičnoj tvrtki, rekao joj da bi trebala posjetiti njihov pogon u West Virginiji. Onda je usred svega toga rekao Čuo sam maloprije kako govoriš njemački, Helena. Nisam znao da ga znaš. Odgovorila je kroza smijeh Ja sam žena sa skrivenim talentima. Em me je naučila. Em? Emily Latimer, majka koja me posvojila. Bila je ravnateljica škole i izvrsna nastavnica. Ah. Umišlja li sada da se doimao konsternirano, da se mrštio? Ili je doista bilo tako? Je li pobudila neko njegovo sjećanje?
Helena je naglo otvorila oči. Hvata se za zrak, za komadiće sjećanja bez sadržaja, jednako neuhvatljive kao sjene na zidu. Ali, gdje je? Brzo se uspravila. U sobi Adama Petersa. Eno i njega, na drugoj strani kreveta. Ležao je ispružen na pokrivaču. Ona je kriva za to, sjetila se. Na noćnom ormariću dogorjevala je svijeća. I to je bilo za nju. Ljubazan čovjek, neobično pažljiv. Gledala ga je raščupana tamna kosa, guste trepavice, ruka savijena ispod glave neznanac koji nije navaljivao iako mu je bila dužnik. Zacijelo mu je hladno, pomislila je iznenada. Uzela je jednu od dvije deke pod kojima je ležala i blago ga pokrila, podešavajući je oko njegovih ramena. Pomaknuo se pod njom. Brzo se odmaknula kao da ju je ulovio u nečemu sramotnom. Zdravo promrmljao je. Pomislila sam da ti je možda hladno promucala je. Pogledao ju je u oči svojim toplim smeđim pogledom, upitno. I jest. Pružio je ruku prema njoj. Prihvatila ju je oklijevajući. Povukao ju je k sebi. Drago mi je što te vidim rekao je. Gledao ju je kao da je prikaza. To jesi ti? Ja sam nasmijala se. Primaknuo je njeziiu ruku svojim usnama. Dodir mu je bio lagan poput perca. Naslonila je glavu na njegova prsa, osjetila njegove prste u svojoj kosi. Dodirnula je njegov vrat, onaj ogoljeni dio gdje mu je kućni ogrtač bio rastvoren. Bio je gladak i topao. A onda gusta kosa. Čula je kako je uzdahnuo. Kad ga je ponovno pogleda, na licu mu je vidjela onu glad koju je prepoznala s lica drugih muškaraca. Znala je kako je utažiti, kako ispuniti to očekivanje. A on je to zaslužio. Bio je tako strpljiv, tako ljubazan nije se imala čega bojati. Malo se nasmiješila, uklonila zapreku pokrivača i ogrtača. Bio je lijep, širokih ramena, čvrstog trbuha, blijedog u kontrastu s tamnim gaćicama, a onda one duge, neobično elegantne noge. Zajahala ga je, dodirnula usnama njegovo grlo, pomilovala mu prsa. Adam ju je fascinirao osjećao i gledao. Kao da je njegovo tijelo predmet čudnog rituala u kojem je on samo promatrač. Intuicija mu je govorila da bi, kad bi se odveć naglo pomaknuo ili malo prejako uhvatio tu svećenicu, ona pobjegla. Ili ga dokrajčila. Da, to je. Pala mu je na pamet bizarna pomisao. Dokrajčila bi ga poput kakve vješte prostitutke u nekoj zabačenoj brazilskoj javnoj kući. Zasad ga je još svirala kao nov instrument koji još nije sasvim upoznala, ali čim ga upozna, vješto će ga obraditi, možda mu čak navući prezervativ i onda ga dokrajčiti, dati mu njegov jeftin užitak, dovršiti ritual. I slatko se nasmiješiti i odvratiti pogled prije nego što odjuri da se opere. Unatoč tome izvio se prema njoj tijelo mu je ponio užitak u njoj, u njezinim dugim, osjetljivim prstima, svilenoj kosi koja je udarala o njega, dugim glatkim nogama koje su ga obujmile. Stavio je dlanove na njezine male čvrste grudi, gledao njezin osmijeh i širom otvorene oči. Zatvara li ih kad je ljubi, upitao se i poljubio je. Tako lijepo. Zatreptala je i spustila ruke među njegove noge. Da joj dopusti? Želi li je doista sada zaustaviti. Zaustaviti to prekrasno trljanje, taj šapat u uhu, to stručno navlačenje plastike na njegov penis, pa zatim dodir prstiju, najprije blag pa čvršći, tako da je zastenjao? Privukao ju je k sebi kako bi mogao gledati u te otvorene plave oči. Tako daleke. Nekako djevičanske. Prava Dijana. Bila je negdje u vlastitom svijetu. Postoji li on tamo? Uz užitak sad je osjećao i srdžbu. Helena šapnuo je i prevrnuo je tako da je sad ona bila ispod njega polako se kretao u njoj držeći joj ruke, ljubeći je, trljajući se o nju. Helena promrmljao je ponovno i zagledao joj se u oči. Onda se otkotrljao u stranu. Što je? upitala je blago. Nije odgovorio. Ustao je i otišao na drugu stranu sobe. Promatrala ga je. Gledala je kako nalijeva konjak, pripaljuje cigaretu. Ne želi me, pomislila je. To ju je rastužilo. Pokrila se, zgranuto što je toliko pogriješila. Ne sviđam ti se? promrmljala je dok joj je pružao čašu. Sviđaš mi se odgovorio je odsječno. Ali, to zbog nekog razloga nije dovoljno. Oči su mu bile crne. Osjećala je kako on u sebi potiskuje bijes. Žao mi je slegnula je ramenima i stisnula se na svojoj strani kreveta. A onda je razdraženo ustala i potražila svoje cipele. Sjedni. Želim razgovarati s tobom. Vidio je kako se stresla.
Molim te rekao je blaže. Vidio je strah na njezinom licu kad se okrenula i na trenutak je pomislio da je sve pogrešno procijenio. Molim te ponovio je i pružio joj ruku. Kruto je sjela na rub kreveta. Postoji li netko kod kuće s kim si vezana? Neki muškarac koji ti osobito nedostaje... Naglo se okrenula prema njemu. Kakvo ti to mišljenje imaš o meni? Ili moža neka žena? Ne, to ne. Zašto pitaš? Voliš li seks, Helena? Na to se glasno nasmijala. Misliš, volim li ga s tobom? Možda samo to i mislim. Otišao je do prozora i zagledao se u mrak. Istini za volju, draži mi je rad. Borba protiv onečišćenja, borba za planet, sprečavanje samonametnute apokalipse. To je doista malo važnije, ne bi li rekao, nego malo samoudovoljavanja? Rugala mu se. Naglo se okrenuo. Pokreti su mu odjednom bili siloviti. Znaš što ja mislim? Mislim da ću, čujem li još jedanput riječ onečišćenje izgovorenu tim tonom, zgrabiti osobu koja je izgovori i natrljati njemu ili njoj lice u blatu, dobrom zemaljskom blatu, ili još bolje, u govnima, tom prekrasno čistom i prirodnom ljudskom ili životinjskom izmetu koji je veselo plutao po vodi u dobra stara zelena vremena, a na nekima i sada, i širio prekrasne prirodne bolesti kao što su tifus ili kolera. A znaš zašto? Ne, ne gledaj me tako prezirno. Znaš li zašto? Odmahnula je glavom jedanput, naglo. Jer zamisao o onečišćenju pretpostavlja da postoji nešto što se zove čistoća. I nije li prekrasan taj mentalitet čistoće? Čistoća vode, čistoća okoliša, čistoća zraka, čistoća prirode, a raširimo pojam još malo na druge očigledne implikacije, čistoću krvi, čistoću rase, čistoću nacije, čistoću spola. Klanjajmo se čistoći! A da bi čistoća ostala čista, doista se moramo osloboditi svih tih dosadnih prljavština, otrova, toksina, kiselina, Židova, crnaca, stranaca. I, dakako, muškaraca, krajnjih onečišćevača spola i prirode. Oslobodimo ih se. Neka svijet bude čist. Neka Helena bude čista. Spriječimo apokalipsu. Bulazniš. Sad je koračala po sobi, jednako bijesna kao on. Da, bulaznim. A ti se možeš vratiti u London i reći svojim čistim prijateljima kako si upoznala prljavca koji bulazni i koji se poigrao tvojim tijelom i osjećajima. Ne, ne, što to govorim? Upravo je obratno. Ja sam taj koji im treba reći došla je mala zelena feministica i pogirala se mojim osjećajima i tijelom i ostala posve čista, netaknuta. Kao što to navodno čine sve one muške svinje. Zaustavila se pred njim. Oči su joj bijesno bljeskale i na trenutak je pomislio da će ga udariti kao što je udarila onog čovjeka u taverni. Ali, nije samo je prosiktala Mislim da govoriš o nekome drugom. Duboko je udahnuo, ušutkan mogućnošću da je to točno. Gledao ju je ogrtač čvrsto zavezan oko struka, rumeni obrazi, ponosno lice, tek izdajnički drhtaj usnica. Misliš, Helena? Ponovno ju je poljubio, dugo i jako, ne mareći za njezino otimanje, htijući dobiti od nje nešto što nije mehanično, kontrolirano, daleko, pa makar to bio i samo njezin bijes. Helena se osjećala kao da se guši, utapa. Povukla ga je za kosu, udarala ga po prsima, ali njegove su joj ruke i dalje stiskale leđa, kosu, privijale je uz njega, odveć blizu. Nije micao usnice s njezinih. A onda je uz paniku u sebi osjetila neku vatru koja ju je obuzela, nadjačala njezinu samokontrolu, nagnala je da prianja uz njega dok ga je i dalje udarala da ga ljubi na način koji joj je bio nepoznat, tako da je ostala bez daha kad ju je pustio, i posve zbunjena. Odmaknuo se od nje i zurio u nju onim svojim tamnim, mekanim očima. Zakoračila je prema njemu, želeći ponovno njegovu blizinu, iznenada spremna riskirati, riskirati nestajanje koje je istodobno sloboda. A onda nije bila sasvim sigurna što se dogodilo, nije sigurna vodi li on ljubav s njom ili ona s njim, čiji su pokreti čiji, čiji dah ili poljupci ili prsti ili usne ili udovi. Znala je samo da je nakon dugog vremena i za tili čas začula odjek njegovih i svojih uzvika u tišini, isprepletene kao njihove noge i vlaga njihovih tijela. Onda ju je gledao s nečim sličnim divljenju na licu. Vidi, vidi promrmljao je.
Ne šali se. Molim te, ne pretvaraj to u šalu. Osjetila je kako su joj navrle suze. Nisam to činio. Ne bih, nikada. Pomilovao ju je po vlažnoj kosi, dodirnuo joj dojku. Mila. I opet je u njoj poskočio taj plamen koji nije poznavala pa se okrenula licem koje je bilo ozareno ljepotom. Jesam li to? Kimnuo je i ponovno je volio, ovaj put s mješavinom strasti i zahvalnosti kojima se već odavno prestao ponovno nadati. Poslije, prije no što su zaspali, rekla mu je Ovo nisam planirala. Život je ono što ti se dogodi dok planiraš nešto drugo nasmijao se pomalo samoironično. Pogledao ju je u oči. Ostat ćeš, zar ne? Molim te. Jednako je vjerojatno da se tvoj Max pojavi ovdje kao i bilo gdje drugdje. Mmm promrmljala je uz njega, na trenutak zaboravivši što ju je zapravo dovelo ovamo. Helena se prva probudila. Tanka zraka svjetlosti probila se kroz rebrenice i obasjala čovjeka koji je ležao uz nju. Duboko je spavao, kose raščupane na jastku, ruke ispružene preko nje u posjedničkoj pozi. Negdje duboko u sebi osjetila je nepoznat drhtaj. Zbunjivao ju je. Namrštila se i osjetila iskušenje da ga probudi milovanjem. Ne, najprije će se oprati, prirediti doručak, donijeti pladanj u sobu. Iznenaditi ga. Tiho je kliznula iz kreveta, umotala se u debeli kućni ogrtač, čvrsto ga zategnula oko sebe i otapkala u kupaonicu. Kako graciozna soba, s velikim kaminom, tamnoplavim stolcima, prostranim francuskim prozorima, krevetom u nadsvođenom alkovenu. Krevet ponovno ga je sramežljivo pogledala, a onda pošla dalje. Na policama u kutu bila je sva njegova glazbena oprema, kasete, ploče. Zastala je da ih pogleda, da upozna njegov ukus. Tako ga je malo poznavala. Na gornjoj polici bilo je nekoliko uokvirenih fotografija. Velika crnobijela nekog starog para, žene ovalnog lica koje je nekoć zacijelo bilo lijepo. Oči su gledale promatrača s neupitnim autoritetom koji je sadržavao i ironiju pokraj nje je bio muškarac sa šeširom, uredne brade i dalekog pogleda. Bettina i Klaus, pomislila je Helena iznenada. To mora da su oni. Pregledala je ostale fotografije, nadajući se da će vidjeti Annu i Johannesa Bahra. Bio je tu još jedan par, ali žena je bila tamnokosa. Amerikanka, pomislila je, sudeći prema palmi u pozadini. Adamovi roditelji, možda. Tražila je sličnost ali nije našla ništa osobito. Pokraj toga bio je portret u boji mlade žene tamne kose i očiju, smirenog izraza lica. Je li to neka Adamova prijateljica, bivša ljubavnica? Ta joj je pomisao začudo smetala. Morat će ga pitati. Onda je ugledala fotografiju koja je stajala iza ostalih. Tri osobe. Helena se teško oslonila na zid. Bio je to Adam, vrlo privlačan u svijetlom odijelu, a kraj njega žena duge crvene kose. Zagrlio ju je oko ramena, a među njima je stajalo malo dijete kose jednako crvene kao u žene, rupice na bradi i oblika očiju očigledno Adamovih. Helena je zurila u sliku kao začarana, vidjela uz nju još jednu, na kojoj je bila sama mala crvenokosa djevojčica dražesnog izraza lica. Adamovo dijete. Imao je ženu i dijete. Činilo joj se da će povratiti. Dobro jutro. Njegov je glas dopro do nje s druge strane sobe, blag, gotovo kao milovanje. jutro. Nije ga pogledala. Tvoja obitelj? upitala je usprkos sebi samoj, pokazujući fotografije. Mmm... Lijepo izgledaju. Jezik kao da joj je odebljao. Vrlo lijepo. Zastala je, dajući mu priliku da objasni. Ali, on se samo nasmijao. Sve obitelji izvana izgledaju lijepo. Čekala je. Dođi ovamo, Helena. Ne, žurim. Imam sastanak. Već kasnim. Ne, ne, nemoj ustajati. Izjurila je iz sobe brišući ga iz vidokruga, bojeći se da će, bude li ga pogledala, početi vikati, bulazniti, bacati stvari na njega. Navukla je prljave čarape koje je nosila jučer. Nije se potrudila ni uvući bluzu pod suknju. Strčala se niza stube. Nije ni čudo što je napadao čistoću. On je uopće nije imao, lagao joj je, naveo
je na pogrešne zaključke, izazivao je i zastrašivao, prisilio je da mu vjeruje. Da osjeća. Najgora vrsta zavodnika. Prezirala ga je. Sad je najvažnije otići odavde dok joj je još preostala makar i trunka dostojanstva. I natjerao ju je da zaboravi Maxa. Maxa, koji joj je pisao, koji ju je zvao u pomoć, koji je negdje u nevolji. Helena je trenutak sjedila u autu i gledala kuću i vrt. U daljini je vidjela brezu, jutarnju svjetlost nad jezerom. Uz njega je pokopano ono dvoje ljudi. Stresla se. Bila je to noćna mora. Cijelo to mjesto sa svojom tišinom bilo je poput noćne more, vuklo ju je, preokretalo, izobličavalo vrijeme, bacalo prošlost u sadašnjost, bacalo sjenu na budućnost. Zbog tog je mjesta sa svim tim duhovima jučer pomislila da joj je Max otac. Uhvatila se za njega, a onda za onog čovjeka. Tvar od koje nastaju snovi. Helena je pokrenula auto, nagazila na gas i odjurila niz prilaz. Nije zastala da pogleda lice koje ju je gledalo iza zavjesa. DEVETNAEST Livade i valoviti brežuljci oko farme Orion još su bili pod snijegom. Pod jasnom i oštrom plavom svjetlošću New Hampshirea činilo se kao da je nepravilno postavljena kuća od šindre s dvostrukim zabatima van vremena. Udaljeni hambari i staklenici bili su čudnovato tihi kao da ih je nestanak Maxa Bergmanna lišio aktivnog života. No visoka kolna vrata nalik vratima tvrđave automatski su se otvorila pred Heleninim autom, a kad je Helena isključila motor čula je lavež pasa. Ubrzo su se pojavila dva zlaćana škotska ovčara, a za njima i kršan muškarac u crvenoj kariranoj jakni. Helena. Drago mi je što vas vidim. Zdravo, Sam. Je li sve u redu? Koliko to okolnosti dopuštaju. Pogleda je kao da je želi nešto pitati, a zatim se predomisli. James vas očekuje. Odveo ju je do sporednog ulaza, niz uski hodnik, pored niza prostorija na čijim je vratima jasno bila navedena njihova namjena, pored Maxovog ureda. Bilo je čudno proći pored njega. Tamo je prošli put susrela Maxa, čiji ju topli glas obgrlio. No sada je nad svim vladala pomalo jezovita tišina. Čudno kako je ono, što je prije doživljavala kao mir i red, sada odisalo gotovo vojničkim neprijateljstvom. No James Whitaker je prekine u tom razmišljanju. Bio je on vitak, suzdržljiv mladić, kratko podšišane kose boje pijeska i uskog lica koje je izgledalo bešćutno sve dok ne bi skinuo naočale i pogledao vas svojim plavim očima. Nešto ju je u toj bešćutnosti podsjećalo na Andyja Newmana, čovjeka s kojim je nekoć živjela. James je sjedio pred računalom. Na stolu pored njega ležala je gomila uvezenih spisa i isprintani materijal. Kada je Helena ušla, hitro ustane kao da mu nudi spas. Po prvi put joj je palo na pamet da su svi poslovi oko Farme, sve Maxove poslovne spekulacije sada na njegovim leđima. Tako mi je drago što si došla! Pruži joj ruku. No mora da si iscrpljena. Jesi li za kavu, čaj? Uskoro će i ručak. Čaj bi mi dobro došao. Dao je znak Samu, koji tiho zatvori vrata vrata za sobom. Onda, što si pronašla? Sve mi ispričaj. Ne bogzna što. Izvadi Maxovo pismo koje je prije fotokopirala. Željela bih da ovo prvo temeljito pročitaš i vidiš je li ti to išta znači. Pogledom preleti preko pisma. Maxov stil. Prepoznao bih ga bilo gdje. Što se ostalog tiče Pomalo beznadno odmahne glavom. No u telefonskom si mi razgovoru rekla da si pronašla trag. Trag možda, ali ne i njega. Posve je sigurno da je bio u Bavarskoj, pojma nemam gdje je sada. No barem znamo da jest živ. Naglasila je posljednju rečenicu kao da se nada da će je, izgovorivši je, pretvoriti u stvarnost. James joj uputi turoban pogled. Ne znam koliko ću još dugo moći bez njega. Obavljam, naravno, sve rutinske poslove, sređujem rasporede i račune, ali ostalo, finacije, duh Slegnuvši ramenima je sve rekao. Nazvao sam sve. Čak i one za koje nisam trebao znati nasmiješi se, otkrivajući iza uskog, bešćutnog lica vragolostag dječaka, koji brzo nestane. Ti si jedina koja je od njega nešto dobila. Helena otkloni iznenadnu sumnju koju je pročitala na njegovom licu. Ne znam
zašto. Bila je to samo polovična laž. Sve otkad je otišla iz sjenovite Bavarske osjećaj da bi Max Bergmann mogao biti njen otac nadvladavao je zdravi razum. Unatoč tomu potreba da ga pronađe bila je jaka kao uvijek, a sad se pojavila i potreba da sazna više o njemu, samo da opovrgne uznemiravajuće slutnje koje su je salijetale. Prije no što je nastavila, pričekala je da Sam odloži dvije šalice čaja. Mislim da je postojalo još jedno pismo. Jesi li doista pregledao sve njegove spise, James? Provjerio sve veze za koje ni ti ni ja nismo znali? James slegne ramenima. Mislim da jesam. Svi su poslovni spisi ovdje ili u pokrajnoj prostoriji. Max je uvijek zaključavao svoj ured, i u njemu nisam bio. Znaš, on je vrlo zatvoren čovjek. Bilo kako bilo, ostavio sam to za kasnije, a kada si mi rekla da si primila pismo u potpunosti sam to smetnuo s uma. Pogleda je pomalo mrzovoljno. U svakom slučaju ondje nije ništa čuvao. Ured je bio prazan i uredan poput ćelije, u njemu je držao samo predavanje ili knjigu na kojoj je u tom trenutno radio, a koje je pretipkavao Sam. Pregledao sam posljedne tekstove i nisam ništa našao. Siguran si? Helena ga je pozorno promatrala. Pročitaj ih sama. Otvori ladicu i gurne prema njoj svežanj papira. Ovdje je sve što je napisao prije našeg odlaska u Norvešku, neposredno pred Božić. Ja ipak mislim da bismo trebali ući u njegov ured promrmlja Helena. Imam, naime, neki osjećaj, slutnju, da njegov nestanak nema možda nikakve veze s onim što mi znamo o njemu. Posrijedi je nešto drugo. Odakle je Max? Pitanje je uputila Jamesu, ali je zvučalo kao da ga postavlja samoj sebi. Iz Švedske. Mislila sam da je iz Norveške. Putovnica kaže da je iz Švedske. Jasno. Prihvatila je odgovor. Ti onda ne misliš da je nestao zbog... pomno je ispitala njegovo lice prije no što je nastavila financijskih razloga? Ovo imanje nije bankrotiralo? Još nije. Novčani prilozi će nas još neko vrijeme držati na životu. Max je znao s novcem, iako nikome nije padalo na pamet da ga promatra ili ispituje. No ovo će se imanje bez njega prije ili kasnije raspasti. Tužno ju je pogledao. Mislim da bismo trebali poći u njegov ured. Dobro. Oklijevao je. Slažem se dok god je to samo tvoja odluka. Moja odluka. Ja ću preuzeti svu ljutnju i kritiku. Samo se nadam da ću je imati od koga preuzeti. Ipak, dakle, misliš da je možda mrtav. Ne, ne mislim odvrati odlučno. Iako se u Njemačkoj nisam obratila policiji. Pretpostavljam da još uvijek ne želiš da počnu njuškati uokolo? James je skinuo naočale i polako ih brisao krajem svog pulovera. Čudno, pomisli Helena, kako je bez njih drugačiji. Prilično zgodan, ali i čudnovato gol. Na sastanku, na kojem se Max nije pojavio, posavjetovao sam se s članovima uprave. Tada sam uostalom i shvatio da nešto nije u redu. Max nikada prije nije propustio nijedan sastanak. Drži do svojih obveza. U svakom slučaju, raspravljali smo o tome. Složili smo se da bi prerano uključivanje policije dovelo do publiciteta koji bi naškodio pokretu, bez obzira na stvarnu priču. Novac će presušiti. Znaš to jednako dobro kao ja. Do sada su se u tisku pojavile tek dvije obavijesti, jedna ovdje, jedna u Engleskoj. Zastao je. Max se klonio policije, a razlozi su ti, pretpostavljam, poznati. Značajno ju je pogledao. Zbog neposrednog djelovanja? Rekla je to blago. James se trgne, nehotično bacivši pogled iza sebe, te odsječeno kimne. Ne bih smio to znati reče izvještačeno. Ni ja odvrati ona istim tonom, uz smiješak. Zurili su jedno u drugo poput djetinjastih zavjerenika. Trebali bismo, u svakom slučaju, ući u njegov ured. Nakon ručka reče on jer će ručak svaki čas. Njegov sat se oglasio trenutak kasnije. Znaš li kad je Max došao u Sjedinjene Države? nemarno je, ustajući, upitala Helena. Pedesetih, možda nešto ranije. Nikad ne govori o svojim ranim godinama. Bilo je to, pretpostavljam, odviše davno. Da promrmlja Helena. No mislim da bi morali otkriti više toga. Hoćeš li me upoznati? Mislim na njegove najstarije prijatelje. Ne poznajem zapravo nikoga iz
tih vremena. Sastavit ću ti popis. Iako sam sa svima razgovarao. Pogleda je pomalo mrzovoljno. Nećeš ih previše gnjaviti, zar ne? Ne želim da nam itko uskrati podršku dok je još trebamo. U blagovaonici visokih stropova bila su postavljena dva duga stola, a za njima je sjedila šarolika lepeza muškaraca u vunenim majama i jaknama od tvida. Nije se razlikovala od blagovaonice nekog manje značajnog fakulteta u Cambridgeu, pomisli Helena. Nesvjesno pogleda prema Maxovom mjestu, no ono je bilo prazno. Prostorija bez njega nije imala središta. Muškarci su, uistinu, izgledali potišteno, jadnije no inače. I zurili su u nju s neskrivenim zanimanjem. Ili je ona to možda samo umišljala. James je sjeo na mjesto pored Maxovog i dao joj znak da sjedne pored njega. Potom je ustao i izmolio molitvu koju je Maks smislio i običavao zvučno izgovarati. Za hranu i piće koje je pred nama, mi, djeca Prirode, zahvaljujemo Prirodi, čije bogatstvo svakog dana radom povećavamo i čuvamo. Hrana je bila vegetarijanska. Helena je jela brzo, ne misleći. Bez Maxa se ovdje više nego ikad osjećala poput nametljivice. A duh mjesta je konačno nestao. Muškarac pored nje bio je pretjerano opčinjen njenim preponama i kakogod ona prekrižila noge ili pomakla stolac njegov je pogled bio prikovan na istom mjestu. Dotle su se dva muškarca nasuprot nje prepirala njihove su uvrede letjele poput iskri te se uskoro činilo kao da je cijeli stol preplavljen beznačajnim razmiricama. Vidimo se za pola sata došapne Helena Jamesu i pokuša se neopaženo izvući iz prostorije. Pored stražnjih vrata nalazila se polica sa snježnim cipelama. Navukla je jedan par preko svojih čizama i držeći noge u križ izašla u poslijepodne. Vrijeme se nije promijenilo. Zrak je krijepio i osvježavao poput hladnog jutarnjeg tuša. Duboko je disala. Uputila se prema nevelikoj gustoj šumici na vrhu livade po kojoj je voljela tumarati. Pred dvije zime dovela je ovamo Andy Newmanna. Sada joj se činilo kao da ga je dovela zato da dobije Maxov blagoslov, koji, zacijelo, nije bio ni blizu toga da joj ga da. Max je bio uljudan, no uspješno je zanemarivao Andyevu nazočnost, govorio je kao i uvijek ali se nije obraćao svom gostu. Da im je odnos bio drugačiji, mislila bi da je ljubomoran. No možda je to bio način na koji se očitovala očinska ljubomora? To nije nikako mogla znati. Bilo je čudno to što se Andyja jedva i sjećala. Nije uspijevala spojiti crte njegova lica. A ipak je desetak mjeseci koliko su bili zajedno bili više nego sretna što je uz nju. To što je živjela s muškarcem rješavalo je neke probleme. Sjetivši se iznenada da je isto pročitala u Aninoj Knjizi o Bettini nasmiješila se prema drveću. Možda se stvari, usprkos njihovoj prividnoj slučajnosti i slobodi, i nisu tako temeljito izmijenile. U vezu s Andyem je uletjela preko noći, ni ne razmišljajući. On je bio visoki mršavi muškarac uske konjske glave, kojem su bile drage vunene maje sa škotskim uzorkom. Pripremao je za BBC film o okolišu te je došao k njoj s nekim pitanjima. Počeli su razgovarati, pa se razgovor otegnuo, postajući sve strastveniji kako su oni pronalazili sve veći broj zajedničkih interesa. Pitao ju je bi li željela raditi na projektu kao savjetnik, što je ona radosno prihvatila. A zatim se razgovor nekako protegao na večer te je jedne noći on jednostavno ostao. Nije to bila osobito značajna noć, no seks prema njenom iskustvu, s druge strane, i nije odgovarao onome što je, u knjigama ili pričama nekog od njezinih prijatelja, navodno bio. Helena se iznenada zacrveni sjetivši se noći s Adamom Petersom. Trebao joj je zavodnik da joj dokaže da nije bila u pravu. Sa žestinom otkloni tu uspomenu, ubrza korak, prisili se da pogleda stabla. No sjećanje joj je umjesto toga dozvalo one neugodne prizore iz djetinjstva koji su je preplavili u Njemačkoj. Uzela je malo snijega, načinila grudu i snažno je bacila u daljinu. Nije željela misliti o svemu tome, ne sada, iako je znala da ondje postoje veze s kojima će se jednog dana možda morati suočiti. To je bio problem sa zurenjem u pupak. Kad jednom započneš ne možeš prestati. Nedugo nakon posjete Maxu čija je pojava tako uzbudila Andyja da je nekoliko puta u brzom slijedu morao skinuti naočale da bi obrisao paru s njih Andy ju je iz čista mira ostavio. Neprimjetno kao što se i pojavio.
Nije to bila svađa jer oni se nisu svađali. Jedne noći, nakon njihovog kratkog ljubavnog čina, on se samo okrenuo prema njoj i rekao Znaš, zbog tebe se osjećam majušnim. Dosta mi je tvojih usluga. Njegov aristokratski nos je nakratko zadrhtao. I to je bilo to. Helena nije smatrala da mu čini ikakve usluge. Zatim je s osjećajem ljutnje i povrijeđenosti pomislila kako bi mnogo ljudi stajalo u redu za njene usluge. I da ako se osjeća majušnim možda takav i je. No zapravo nije razumjela što je time mislio reći. S osjećajem klonulosti shvati da sada možda i razumije. Ako ništa drugo, susret s Adamom Petersom omogućio joj je da to nasluti. Helena je otišla iz Njemačke istog dana kada je pobjegla od Adama Petersa. Činilo se da u Bavarskoj još jedino može sjediti i čekati da se Max pojavi. A riječ čekati nije postojala u njezinom rječniku. Ukazala joj se jedna druga strategija, ona koja će je odvesti daleko od Adama Petersa. Otići će u Ameriku. Već je neko vrijeme planirala otići s namjerom da se pozabavi slučajem Union Carbide. A putem će pokušati porazgovarati s nekim Maxovim prijateljima, pronjuškati po Farmi Orion. Bila je sigurna da će, kad dođe tamo, otkriti neke razloge Maxovog nestanka, koji će je onda, poput elemenata zapleta, odvesti do Maxa. Nadala se također da će tako prestati umišljati kako je Max njen otac, što ju je počelo progoniti. U Londonu se zaustavila tek koliko je trebala da se pobrine za mačke i biljke, pregleda poštu, pozdravi Claire i ode do ureda kako bi pokupila spise o Bhopalu. Njen urednik Carl joj je predložio da bi, kad je već u Sjedinjenim Državama, trebala otići do Los Angelesa. Policija Los Angelesa je upravo utemeljila odjel za borbu protiv onečišćenja. Bio bi to dobar materijal za članak. Slutila je da Carl misli kako bi to bila i dobra prilika za odmor. Dvadeset pet funti za vaše misli. Prene je glas iz nje. Helena se okrene i ugleda četrdesetogodišnjeg muškarca na skijama, koji se, proklizavajući, zaustavi tik do nje. Imao je crnu kovrčavu kosu i nasmiješene naborane smeđe oči na ugodnom, privlačnom licu. Na glavi je imao naherenu kapu s pomponom. Samo malo, koliko je zapravo dvadeset pet funti? Nasmiješi se protiv volje. Puno više nego što vrijede moje misli. Stvarno? Radoznalo je pogleda. Mislio sam da možda mislite kako su oni dolje gomila govnara. Dosta bih platio da mogu to jasno i glasno čuti. Iznenada, vikne prema drveću Ušljiva gomila pokvarenih lažova i varalica. Eto, bolje se osjećam. Smijem li se prošetati s vama? Mislim zapravo, skijati s vama. Helena slegne ramenima. Molim vas. On podigne ruke kao da moli, lupkajući pri tom štapovima. Vidio sam vas dolje. Rekao sam samome sebi kako je pravo olakšanje napasati oči na lijepoj ženi. Pa čak i na lijepoj Engleskinji koja se pravi da je dječak. Pogleda njene vrećaste traperice i oštro kimne. Muškarcima se ne bi smjelo dozvoliti da budu sami. Znate, to nije dobro za njihove duše veselo se nasmija. Zašto ste onda došli? To se i sam već deset dana pitam. Ona zakikota. Imao je svu satiričnost njujorškog komičara. Što je s odgovorom? Još ga nisam pronašao iako sam ga posvuda tražio. Za sve je kriv onaj Max Bergmann, tip koji vodi ovo mjesto. Iako primjećujem da se on uspijeva držati podalje od njega. Uvjerio me je da bi ovo godilo mojoj duši ili nekom drugom nevidljivom dijelu mene. Rekao mi je da ću pronaći sebe. Da budem iskren, sada bih radije sebe izgubio. Pogleda je s otvorenom požudom. Vi ste pisac? To mi moj agent stalno govori. Znači, niste pisac. Nasmiješi se. Pisac sam. Ali sam bolji kao zabušant. Rafael Santucci. Pruži joj ruku. Helena Latimer reče, prihvaćajući je. A jeste li donijeli svoj pisaći stroj? Da. Donio sam svoj pisaći stroj. Donio sam svoj papir. Imam sve što mi je treba. Moju dušu. Prirodu. Mir i tišinu. Samo jedna stvar nije u redu. Što to? Sve. Ona se nasmija. Znakovima joj pokaže prema srušenom deblu, odgrne malo snijega s njega te se nakloni da je propusti. A što vi radite ovdje?
U prolazu sam odgovori Helena neobavezno. Na putu od mjesta A prema mjestu B. Ja volim ovo mjesto. Volite ovo mjesto? Kimnula je. Znači da ste ili ludi ili vam ne dozvoljavaju da se priključite muškim grupama. Jeste li ikad iz potaje promatrali jednu od onih grupa koja se okuplja oko onog svećenika ili terepauta ili što li je već? Helena odmahne. Naravno da niste. Skine kapu i počne je vrtjeti na prstu. Pogleda je zamišljeno. Pa, reći ću vam nešto. Ovdje sam nešto naučio. Naučio? Ona iznenada postane znatiželjna. Prije sam mislio kako se samo žene znaju žaliti. No sada znam da su i u tome muškarci bolji. Njegovo se lice odjednom nabora od smijeha. Da bi znali što znači žaliti se, morali bi čuti muškarce. Počne nabrajati na prste. Moj kurac je prevelik moj kurac je premalen. Ne može mi se dignuti. Ona ne pušta da mi padne. Moj otac me nije volio. Moja majka me nije voljela. Ne, odviše me voljela. Previše zarađujem da bi imao vremena imati dušu. Imam preveliku dušu da bi imao vremena zarađivati. Moja se djevojka natječe sa mnom. Moja djevojka me ponižava. Ne osjećam ništa za vrijeme seksa. Kad mi se seksa ne mogu se seksati. Zaustavi se i pogleda je. Je li dovoljno? Zapanjena sam. Dobro. Ostajete li dugo? Vjerojatno samo do sutra. Još bolje. Hoćete li me odvesti odavde? Bilo kamo. Ispričat ću vam još priča. Helena se nasmije. Nikad nisam srela Amerikanca bez auta. Izgledao je smeteno. Izbacili su me ovdje. Ja sam tako htio. Mislio sam da u suprotnom neću ostati, da ću pobjeći i krenuti u potragu za bocom viskija, o vinu, ženama i pjesmi da i ne govorim. No sada svakako želite otići? Ja moram otići, lijepa damo pogleda je ozbiljno ili ću pretući nekog samozadovoljnog kurvinog sina. A ja nisam snažan čovjek. Stigli su do kuće. Helena je primijetila da je unatoč lakrdijama skijao profesionalnom lakoćom. Pišete li komedije? upita ga. Ja? Dobaci joj sarkastičan pogled. Ja sam najozbiljniji američki pisac. Zbog toga ni ne pišem prečesto. Njegove oči se stisnu i on joj odmahne. Čekat ću vas, nemojte misliti da možete nestati bez mene. Helena se vratila u Jamesov ured s osmijehom na licu, no on je iščezao čim je ugledala Jamesa. Bio je vidljivo nervozan. Moja odgovornost, sjećaš se? hrabrila ga je. Dodao joj je teški svežanj ključeva. Tvoji su. Mora biti jedan od ovih. Helena je isprobala ključeve i približivši se kraju počne je obuzimati očaj. Činilo se da nijedan ne odgovara. James slegne ramenima. To je sve što imam. Max očigledno ne želi da mu itko ulazi u ured. Jesu li ovo čistačevi ključevi? On odmahne glavom. Moji. Čistač mora imati neke ključeve. Helena nije popuštala. Nije mi drago pitati. James, ovo je ozbiljno. Nećemo ništa ukrasti. Samo reci da te je Max zamolio da nešto napraviš, ali ti je zaboravio dati pravi spis. Reci bilo što reče ona bodreći ga. Otišao je s posramljenim izrazom na licu, a vratio se sa smješkom. Nisam nikoga našao pa sam ih posudio. Odlično. Odoljela je porivu da ga potapše po leđima. Napokon su otvorili vrata ureda. Stajali su tamo koji trenutak kao da se Max mogao iznenada materijalizirati za svojim stolom. No prostorija je bila prazna. Stari borovi stol bio je sjajan od voska kojim su ga premazivali. Knjige su bile uredno poredane na policama, baš onako kako ih se Helena sjećala. Prvo je pretražila police, kao da su one mogle pružiti trag koji joj je nedostajao djela Nitzschea, Junga, Heideggera, Rousseaua, Whitmanova i Frostova poezija, dva sveska Goethea, kojih se nije sjećala, kao i mnoštvo novijih stručnih knjiga o obrađivanju i očuvanju tla, kao i standardni tekstovi o ekologiji koji su
nalikovali njenima Na brzinu prelista Goethea, knjige o morfologiji biljnog i životinjskog života, geologiji i meterologiji. Na trenutak joj je pozornost privukao ton koji ju je podsjetio na Maxove tekstove, no nije našla nikakvu smjernicu, nikakve bilješke na marginama. Zatim je, dok ju je James nervozno promatrao, počela pretraživati stol. Nije bila sigurna čemu se nadala. Da će pronaći možda stare putovnice, hrpu ljubavnih pisama. No osim papira, nekoliko praznih bilježnica i paketa spajalica prve ladice nisu ništa odale. Rekao sam ti promrmlja James. Helena ne odgovori nego nastavi tražiti. Pred očima joj se na trenutak pojavi slika pretrpanog stola Adama Petersa. Tamo ne bi manjkalo tragova. Odagna tu misao i otvori posljednju ladicu. U njoj je bila knjiga. Još jedno Jungovo djelo, no na njemačkom. Čudno. Možda je Max radio na nečemu iz djela baš prije nego je nestao. U knjizi se nalazio presavijeni list papira te pismo o koje je bila prikačena neka brošura. Prvo je bacila pogled na list papira. Maxov rukopis. Pročitala je. Vođa mora moći biti sam i imati hrabrosti ići svojim putem. No ako ne poznaje samog sebe, kako će voditi druge? Svaki pokret svojim unutarnjim razvojem dostiže vrhunac u svom vođi, koji cijelim svojim bićem utjelovljuje smisao i svrhu širokog pokreta. A ispod toga je, ovaj put na engleskom i podrctano crnom tintom, stajalo Naglasiti važnost vodstva akcijskim skupinama. Bilješka koji je Max napravio za sebe, pomisli Helena, ne znajući radi li se o citatu ili ne. Zatim pročita pismo i glasno uzvikne. To je to, to je to James. Došlo joj je da ga zagrli. Pogledaj, poziv da govori u Berlinu. Od Zelenih. S mogućnošću da izabere datum. Nije mi nikada rekao o tome promrmlja James. Možda nije odlučio što da napravi. Ili im je sam pisao. Znao je njemački. Pogledaj, datum na pismu je 1. prosinca. Jedan od mogućih datuma s pozivnice je već prošao, no ostali nisu. Smjesta ih nazovimo. Helena je likovala. James pogleda na sat. Prekasno je. Svi su već otišli. Morat ćemo sačekati do sutra. Dobro, to je prva stvar koju ćemo sutra učiniti. Helena je izučavala brošuru. Bila je tiskana na grubom recikliranom papiru. Slike su bile u zemljanim tonovima. Jesu li odgovarale ičemu što je vidjela u Bavarskoj? Teško je bilo reći. Stabla i planine, mladi ljudi s transparentima. Morat će pustiti da se slike slegnu u njoj. Telefonski poziv u Berlin potvrdi da, prema rasporedu, Max u Berlinu treba govoriti u travnju. Helena osjeti kako joj veliki teret pada sa srca. Uskoro će se sve razjasniti zašto je Max odlučio nestati, zašto joj je napisao ono neobično pismo. A možda i otkud njoj one čudnovate ideje o njemu. Poljubila je zarumenjenog Jamesu u obraz i plešući izašla iz sobe. Ako ne prije, vidimo se u travnju u Berlinu. Pretpostavljam. James je izgledao mučaljivo. To još uvijek nema smisla. Zašto mi nije rekao? Možda nešto otkrijem od ljudi s tvog popisa. Javit ću ti. Učini to. I Helena... Da? Hvala. Euforija je nestala dok se s Rafaelom Santuccijem vozila prema Bostonu. Shvatila je da je James u pravu. Nije imalo smisla. A ona je organizatora zaboravila pitati kad je zadnji put čuo Maxa. Ako je to bilo prije njegovog nestanka onda ni to što je imao predavanje zakazano za točno određeni datum nije moralo ništa značiti. Helena odbaci prijeteći oblak. To i nije bilo tako teško s obzirom da ju je zabavljao Rafael Santucci. Za vrijeme čitavog putovanja on nije prestao brbljati, odveo je Helenu u, kako reče, kratki obilazak svog života s vodičem i kratkim pogledom na njegovu kanalizaciju i spomenike. Molio ju je da i ona napravi isto, no ona to izbjegne upitavši ga umjesto toga poznaje li Bradforda Summersa i Charlesa Raymonda, koji su bili među Maxovim najbližim bostonskim prijateljima. I te kako, lijepa damo. Kao naknadu za vašu besprijekornu vožnju mogu vas večeras i upoznati s Bradom. On organizira zabavu povodom izdavanja svoje knjige. Rafael zavjerenički spusti glas. On si to može priuštiti. To mu je prva.
I povest ćete me? I ne samo to. Povest ću vas i pomoći vam da odete. Tako da možete večerati sa mnom. To bi bilo lijepo nasmiješi se Helena. Budući da sve poznajete, jeste li ikad možda susreli nekog Adama Petersa? Nije znala što ju je nagnalo da to pita. Adam Peters? Mislite na antropologa, koji piše bolje no što bi čovjek očekivao od nekoga s gomilom inicijala iza imena? Mislim da je to taj. Mislim da vam u to slučaju ne mogu pomoći. Iako bi možda prijatelj prijateljeva prijatelja mogao... Nije to tako važno. Pričajte mi prvo o Bradfordu Summersu. Pripremio ju je. Ispričao joj je kako ga je Vanity Fair nedavno prozvao Zelenim snom i kraljem biološke raznolikosti kako je uložio milijune u eksperimentalni megastaklenik u pustinji ispričao joj o njegovom prvom knjiškom poduhvatu, Divlje i čisto o njegovim poslovnim interesima, njegova tri braka, njegovim ljubavnicama. Tako ju je dobro pripremio da je, dok se upoznavala s Bradfordom Summersom, osjetila nelagodu koja se uvijek nadvija nad susret s nekim o kome smo čuli mnogo tračeva. U kući se na svakom koraku razmetalo bogatstvom. Ono se pokazivalo dizajnerskim oznakama na lažnim unutarnjim stupovima, filmski opremljenim barom s rijekom šampanjca, blijedim gipsanim bistama koje su iskakale između prašumskog raslinja u prostranom stakleniku u kojem se, dobrim dijelom, odvijala zabava. Sve je to na neki način bio šok nakon strogosti Farme Orion, te se u svojoj jakni i hlačama Helena osjećala vrlo neprikladno odjevenom. Sa svojim preplanulim licem, kovrčavom kosom i košuljom, koja nije bila zakopčana do vrha sam Bradford Summers je izgledao, pomisli Helena, poput ponešto ostarjelog padobranca koji je zaboravio obrijati bradu. Oslanjajući se jednom nogom o pod sjedio je na rubu stola na kojem su bile posloženi primjerci njegove knjige. Rafael ju je progurao kroz gomilu koja se vrtjela oko njega. Drago mi je što te vidim, Raf. Summers položi svoju veliku ruku na Rafaelovo rame. Što misliš? Nije li ovo mjesto, koje je moja žena iznajmila dok nam se kuća preuređuje, nešto posebno?! Pokaže oko sebe, a potom šaljivo namigne. Rafael predstavi Helenu kazavši kako bi, ako je slobodan koju minutu, željala s njim porazgovarati o Bergmannu. Pokušat ću zahihoće Summers. Njegov se usredotočeni, ali prazni pogled zaustavi na Heleni što je navede na pomisao da vrši provjeru njene baze podataka. Samo malo. Helena Latimer, nisam li vas jednom susreo s Maxom? Da, da, bilo je to u zimu 1982. Bio sam u prolazu sjećam se da sam ga pitao jeste li mu vi unuka ili vam se mogu nabacivati. Nepotrebno je reći da me je odbio po oba pitanja. Vi me naravno ne poznajete. Nisam tada imao bradu. Postao sam prirodan. Pristaje vam. Njegove se oči stisnu, a Helena mu uputi topli osmijeh ne bi li otupila oštrinu svojih riječi. Dakle... Evo, uzmite primjerak moje knjige. Napisat ću vam posvetu. Svaki je Maxov prijatelj, kao što kaže ona izreka. Dosta ga citiram. Iako sam ja više pravi tip američke divljine više su mi uzor vukovi i medvjedi nego sveci. Savio je prste u panđe i zagrebao zrak ispred nje. Helena nije znala treba li se nasmijati. Umjesto toga ga upita Jeste li dugo poznavali Maxa? Oduvijek. U svakom slučaju od šezdeset treće. Obitelj moje prve žene je živjela blizu farme Orion. On ju je baš tada kupio, uvjerio neke ljude da je to dobar potez. Max je uvijek znao uvjeriti ljude čak i onda kada njegove ideje nisu bile tako moderne kao danas. I sam sam dao prilog. Iako sva zasluga pripada njemu. Radio je kao demon u tim ranim danima. Pogleda je pronicljivo. Pokušavate otkriti gdje je, zar ne? Helena kimne. A prije farme? Koliko znam, radio je u ministarstvu šumarstva. Skrene razgovor u drugom smjeru. Znate što mi kazuje moj osjećaj? Rekao sam to i onom njegovom Jamesu. Kad se jednom vratio u Skandinaviju Maks je otišao u šume svog djetinjstva. Uvijek je na poseban način gledao stabla, kao da su žene. Često sam želio da sam i sam takav. Rafael se nasmija. Nastavi raditi na tome. To i radim. A on je vjerovatno još tamo. Jednostavno je zaboravio brojati dane i
obavijestiti nas. Pojavit će se on. Helena proguta knedlu. Je li ikad bio oženjen? Max! Ne otkad ga ja poznajem. Iako je vrag bio zgodan. Moja prva žena je o tome razvijala teorije. Smatrala je kako je on u svojim mladim danima prošao jednu od onih razornih romantičnih veza koja ga je zauvijek odvratila od žena. Nije baš da smo ikad o tome razgovarali. Max nije tip čovjeka kojeg možete pitati o tim stvarima. Preuzvišen. No to je ono što svi volimo na njemu, zar ne? Brad! Krupna žena bujne crvene kose obgrli Summersa. Čestitam. Helena se povuče, otvori knjigu koju joj je dao Summers i pogledom prijeđe po sadržaju. Divlje i čisto. Iz nekog razloga slika Adama Petersa izroni pred njenim očima, Adam koji grmi protiv čistoće. Pokvarenjak. Poguban muškarac koji se uvlači u njen život, njeno tijelo, njenu maštu. Hoćemo li si prokrčiti put odavde ili se još malo želite družiti s dobrima i velikima? šapne joj Rafael. Hajdemo. Sljedećeg dana Helena se prisili da se umjesto na Maxa Bergmanna usredotoči na Union Carbide. Rekla je sama sebi kako bi on želio da to napravi. Dionice UCCa su strašno pale nakon nesreće u Bhopalu, te su se izvršni direktori nemirno vrpoljili i svakog tjedna mijenjali ljude u odjelu za odnose s javnošću, onako kao je rasla izvjesnost da će doći do zahtjeva za naknadu štete. Korporacija je u početku zauzela stav humanosti i samilosti. Željeli su izgledati brižni. Ustrajno su isticali kako su sigurnosni standardi u njihovom postrojenju u Indiji jednaki onima u postrojenju u West Virginiji. Povukli su čak i smiješan potez poslavši tamo Majku Terezu da blagoslovi siročad i ranjene. Helena ju je vidjela, primijetila da malo njih zna tko je ona, da hindusima i muslimanima čudotvorne medaljice koje je predavala nisu ništa značile. No bio je to dobar materijal za kamere. Potom su vješto promijenili stav. UCC je sada tvrdila kako oni nisu većinski nego tek djelomični vlasnici tvornice u Bhopalu, kako je sigurnosna oprema bila drugačija, ukratko kako je za nesreću odgovorna indijska tvrtka. Helena je iz prve ruke htjela vidjeti kakva je sigurnosna i skladišna oprema u postrojenju pri Institutu i otkriti koliko je članova indijske ekipe uistinu ondje prošlo obuku. Provela je tri dana u Institutu znajući da je vuku za nos. Kolikogod stupanj sigurnosti bio veći imala je užasan osjećaj da se pukotina može pojaviti i ovdje jednako kao i u Bhopalu u sustavu je postojalo tako mnogo varijabli i tako mnogo rupa. Isto je tako bilo jasno da dolazi do rutinskih izbacivanja toksičnih kemikalija. Cijela dolina Kanawha je bila njima zatrovana. Bilo je nužno da vlada donese propise za velike korporacije koje su neminovno profit stavljale na prvo mjesto skup strogih mjera kojima bi se pod nadzor stavili opasni zagađivači zraka, podmukli plinovi. Znala je da na tome rade lobbiji. Zašto ju je onda Institut ispunjao osjećajem apokaliptične sjete, a ne ljutnjom koja ju je punila energijom i poticala da radi na nečemu, što bi pred samo par mjeseci, osjećala kao svoj zadatak? Činilo joj se kao da opet hoda ulicama Bhopala. Kao da je ponovo uronjena u očaj koji ju je paralizirao kada je prvi put pročitala obavijest o smrt Maxa Bergmanna. Njen urednik je bio u pravu. Ako već ne može odmah dobiti Maxa, treba joj odmor, koji će ubrzati vrijeme do njihovog susreta u Berlinu. A njena je zabrinutost rasla. Zapjenjeno plavetnilo Tihog oceana plesalo je i uzdizalo se ispred kuće u beskrajnom prostranstvu. Na blijedim plažama sa strane galebovi su pokazivali svoje zaobljene trbuhe i uzlijetali. Usamljeni mršavi plivač iskušavao je vodu. Sjedeći na beskrajno bijeloj sofi u dnevnoj sobi u kojoj se zlaćani pod protezao do točke nestajanja Helena je razmišljala o tome kako se iznenada našla usred nečijeg sna o Los Angelesu. Sviđala joj se kuća s njenim namještajem jasnih linija i čistim geometrijskim omjerima, isto koliko i topla kalifornijska svjetlost koja je raspršila njenu sjetu. Jedan članak u časopisu Mother Jones natjerao ju je da dođe ovamo. Časopis je pokupila u Bostonu, no otvorila ga je tek u avionu. Udarni članak se bavio jednim sudskim procesom u Sjevernoj Kaliforniji. Nekoliko je ekoloških aktivista postavilo zabranu na lovno područje. U razgovoru s autorom citirali su Maxa Bergmanna o neophodnosti zaštite prirodnih staništa. Njihov odvjetnik, koji je bio u mirovini ali je prihvatio njihov slučaj, zvao se Max Peters. Članak je navodio njegovu kratku biografiju. Helena je bila sigurna da je to Adamov otac.
Logikom slučajnosti, a kao da pruža nepobitan dokaz, u istom se broju nalazio i članak Adama Petersa. Helena je zurila u njega, ne želeći ga vidjeti. Imala je strašan osjećaj da je progoni muškarac kojeg je ona željela zaboraviti. Još jedna verzija apokalipse, poručivao je naslov i ona pročita članak protiv svoje volje. Čitanje je neobično nalikovalo razgovoru s njim, finije izbrušenom razgovoru u prozi. Dok ju je zrakoplov nosio preko kontinenta, razmišljala je o slučajnoj povezanosti imena. Intuicija joj je uvijek bila od velike pomoći u njenom novinarskom poslu. Sada je intuitivno bila sigurna da između imena postoji veza, koju nije uspijevala dokučiti. Maxovo ju je pismo odvelo Adamu, a sada se Maxovo ime pojavilo u članku o Adamovom ocu. Ako joj je Adam lagao o svojoj ženi, odnosno zaboravio je spomenuti, ispravi se Helena, možda je isto tako lagao i o svemu ostalom. On je znao nešto o Maxu. Čak ako i nije možda je namjera Maxovog pisma bila da je odvede Adamovom ocu. Da barem nije spavala s Adamom, mogla bi uzeti telefon i jednostavno ga pitati je li njegov otac nedavno bio u Seehafenu. Nije to mogla napraviti. U takvim slučajevima najbolji su brzi, oštri i jasni prekidi, premda nije imala nikakvo neposredno iskustvo u sličnim pitanjima. Tako je umjesto toga došla posjetiti njegovog oca koristeći se intervjuom kao izgovorom. U novom korištenju zakona za ekološke ciljeve bilo je potencijala za priču. To ju je utješilo. Helena poravna lanenu suknju i jaknu krem boje kojima se jučer počastila u raskošnom dućanu, odmah iza ugla novinske knjižnice u kojoj je tražila novinske isječke o Maxu Petersu. Toplo vrijeme ju je zateklo nespremnom, kao i humor pročelnika odjela za borbu protiv zagađenja kojeg je posjetila nešto kasnije istog dana. Gospođice Latimer? S vrata joj se obraćala punašna domaćica blagih crta lica koja ju je pustila unutra. Gospodin Peters će vas sada primiti. Hvala vam. Helena požuri za njom kroz nadsvođeni prolaz, uz nekoliko stuba. Žena pokuca te joj otvori vrata. Našla se u jednoj drugoj prostranoj sobi čije su zidove pokrivali, čini se, pravni tekstovi, ali koja je također imala pogled od kojeg se čovjek nije mogao odvojiti. Ispred velike staklene površine stajao je ulašteni radni stol, na kojem su bili uredno porazmješteni srebrni stalci za papir. Gospođice Latimer. Pojavi se mršavi, preplanuli muškarac čije je lice bilo naborano poput lica starorimskog senatora. Pruži ruku Heleni, nestrpljivo joj pokaza stolac, a potom je na trenutak pomno promotri. Helena promrmlja nešto o pogledu. Da, pogled je divan, gospođice Latimer, no ja sam zaposlen i nažalost star čovjek. Ostalo mi je malo vremena, pogotovo za žestinu publiciteta. Primio sam vas samo zato što ste telefonski svoj slučaj uvjerljivo prikazali. A došli ste izdaleka, iako bi, ako smijem reći, prethodno pismo bilo primjerenije. Iznenadni osmijeh koji mu obasja lice ublaži prijekor. Bio je to vrlo dražestan osmijeh i bez dokaza o bilo kakvoj drugoj sličnosti Helena odmah pomisli na Adama. Neću vam oduzeti previše vremena, gospodine Peters započne Helena, a potom žurno objasni kako bi željela napisati članak o njemu kao dio serije članaka o zakonu i okolišu. Njegova nedavna obrana skupine ekoratnika, njegovo korištenje sudbenog naloga u svrhu spriječavanja ulaska lovaca na dio zemlje na kojem su domaće vrste bile u opasnosti od istrebljenja poslužit će kao primjer britanskim odvjetnicima. Gospođice Latimer, ja nisam ni borac za očuvanje okoliša, ni junak. Zaustavi svoj čvrsti pogled na njoj. Ti mladi ljudi koje sam branio ponijeli su se, ako tako mogu reći, kao pomalo budalasti junaci. A morate znati još se jednom zanosno nasmija da sam taj slučaj prihvatio kao uslugu svojem sinu, koji je prijatelj tog mladog čovjeka. Oni nemaju novca te sam radio za premiju. Spriječio je njenu moguću intervenciju. Ni to nije junačko djelo, a ni posebno milosrđe. U svoje sam vrijeme zaradio više nego zaslužujem. Helena duboku uzdahnu. Nije li vaš sin, Adam Peters, borac za očuvanje okoliša? Nije mu bilo sumnjivo što mu je znala ime, samo je zahihotao. Moga sina je teško okarakterizirati, iako je dobar prijatelj. Poznato je da se zauzimao za Yanomano indijance i njihova prava na zemlju u ugroženoj amazonskoj prašumi. No ovdje se ne radi ni o mojoj obitelji niti mojoj osobnosti, gospođice Latimer opet joj uputi ozbiljan pogled vi želite aktualnosti, slučaj. Helena prisli samu sebe da se usredotoči. Pogledala je pitanja koja je
pripremila i počela s njima. U jednom trenutku za vrijeme razgovora opet joj se nasmiješio i rekao, Vi biste, gospođice Latimer, bili dobra odvjetnica. Nasmijala se i uzvratila kompliment A prema onome što sam pročitala, vi ste veliki odvjetnik. Zahvali joj se lagano se naklonivši. Nastavili su razgovor, a onda, kao da je upravo pogledao na nevidljivi sat, ustane. Jedan od sporednih razloga zbog kojeg sam se prihvatio ovog slučaja je i taj što sam zainteresiran za ograničenje odviše popustljivih zakona o oružju u ovoj zemlji. Napominjem to jer dolazite iz zemlje koja je mnogo svijesnija te vam to ne bi možda odmah bilo jasno. Molim vas da to jasno navedete u svom članku. Formalno joj se nasmije. Mislim da sada imate dovoljno materijala. Hvala vam. Dok je ubacivala bilježnicu u torbu Helena počne čavrljati u manje ozbiljnom tonu. Odlazite li ponekad u Britaniju? Bio sam ondje dvaput i to jako davno. Prije no šte ste se rodili. Ali vi ste Europljanin? Nijemac? On se nasmija. Ne više. Europa je jako daleko. Šireći ruke pokaže prema Tihom oceanu. A dosta mi je i te povijesti. Čini se međutim da je mog sina opčinila lagano se nakrevelji. Ne odobravate to? usudi se zapitati Helena. Ne, ne, gospođice Latimer, nije mi bila namjera vrijeđati Europu. To je jednostavno osobna stvar. Imate li unuke? upita ona. Činilo se kao da mu je laknulo što mijenja temu. Dvoje krasnih unuka. Pokaza joj rukom prema stolu na kojem ugleda dvije uokvirene fotografije. Otiđe da ih pogleda. S jedne od njih gledala je u nju mala djevojčica vatreno crvene kose ona ista mala djevojčica. Helenina se usta osuše. Bio je to opipljiv dokaz. Je li i to razlog zbog kojeg je došla? Dražesna djeca promrmlja ona. On se nasmije. Bakama i djedovima još dražesnija. Helena svrne pogled na radni stol kako bi izbjegla taj prodorni pogled. Na jednom od onih srebrnih stalaka za papire ugleda rukom pisano pismo. Kako neobično, pomisli, no debele, teške krivulje slova nalikovale su rukopisu Maxa Bergmanna. Rukopis je bio njegov. Uzgred, gospodine Peters reče, trudeći se da neprimjetno pročita pismo, u čemu nije uspjela jer je krenuo prema njoj je li vam poznat filozof zelenih Max Bergmann? Ne bih rekao. Helena zastane na trenutak. U članku o vašem sudskom sporu njegovo je ime bilo spomenuto zajedno s vašim. Pogleda je ravnodušno Mislim da bi vas mogao zanimati. Ni to nije komentirao, već joj jednostavno pruži ruku. Bilo mi je ugodnije no što sam očekivao, gospođice Latimer. Hvala vam. Helena prihvati njegovu ruku i stisne je, možda odviše srdačno, kako bi prikrila ono što je zapravo bilo preočito njuškanje. DVADESET Žene, reče Adam Peters samom sebi, nastavljajući dijalog koji mu se od prošlog tjedna opsesivno vrtio u glavi, više ne zanima ljubav. Ostale su bez strasti. Žele biti slične muškarcima i tom se cilju približavaju velikom brzinom. Problem je u tome što su kao uzor odabrale najgoru vrstu muškaraca, one koji pogode, povrijede i pobjegnu glavom bez obzira. Glupost, javi se njegov drugi glas. Razlog zbog kojeg žene ne zanima ljubav su sami muškarci. I to s pravom. Oni su ili nasilni divljaci koji udaraju ono što im najbliže ili su oholi divljaci koji ne primijećuju ono što im je najbliže. A ti, moj dragi muškarče stariš i postaješ ženomrzac najgore vrste. Onaj što cvili u potaji. Nekoliko neugodnih epizoda i gotovo, kriv je cijeli spol. Ne, riječ je o lokalnoj pojavi. Navedi imena. Ma daj! Snažnim pokretom ruke Adam Peters strese gustu bijelu boju s valjka na zid. Gledao je kako se stvaraju gusti potočići i kako se lijeno slijevaju. Potom, gunđajući, ispravi štetu i jednakomjerno razmaže boju po zidu. Gore, dolje, gore, dolje. Posao je bio pri kraju.
Hladni vjetrić šibao je terasu i otvorena vrata salona u Seehafenu. Potišteno pogleda van i očajnički poželi vidjeti Helenu Latimer. Onda bi mogao vikati na nju, a ne na zid, boju, samog sebe. Što ju je navelo da ode na onakav način, bez ijedne riječi? Zaspali su isprepletenih udova, zaklopili oči milujući se. Okladio bi se bio životom da će mu se nasmiješiti kad se probude. Njen ga je miris, i sada kao i onda, obavijao poput najslađeg sna. I kao i svi slatki snovi nestala je kad je otvorio oči. Ali zašto? Adam nabaci još jedan sloj boje na zid, prekrije obrise okvira za slike, stare znakove nalik duhovima drugih života. Postavio si je to pitanje barem tisuću puta u posljednjih osam dana. Cijelo to vrijeme nije bio nizašto, nesposoban da se usredotoči, da mirno sjedi, da spava. Bacio se na fizički posao što je njegovim mislima dalo previše slobode. Strast je bila obostrana, u to je bio siguran. Nije li ta strast dakle zasluživala barem pozdrav? Je li on bio beznadno nesposoban za komunikaciju? Ili je sve bila samo prijevara, maskerada? Ne, mogao se zakleti da se nije radilo o tome s istom sigurnošću s kojom se mogao zakleti da stoji u ovoj sobi, negdje u Njemačkoj i drži valjak s kojeg kapa boja. Adam ga odloži, ode do prozora i zagleda se. Pogled mu danas nije donosio olakšanje. Niski oblak zakrivao je planine. Jezero se jedva nazrijevalo. Je li razlog bio nešto što je rekao? Znao je da je rekao previše toga. Ismijavao ju je, izrugivao joj se. No nije ismijavao nju koliko njenu odluku da se za nešto zalaže i bori, kao da je ta borba mogla obuhvatiti nju cijelu. Riječi izgovorene u ljutnji, s namjerom da izazovu. Upućene nekom drugom, pomislio je čim ih je izgovorio. Jer došla je k njemu nakon toga, tako se krasno i potpuno s njim sjedinila. Još uvijek je mogao vidjeti kako ga te tamno plave, širom otvorene, oči s čuđenjem gledaju na vrhuncu njene strasti. Opsovavši, Adam Peters baci na pod kutiju cigareta koju je izvadio iz džepa. Možda joj je trebao reći da je voli, da se na prvi pogled zaljubio u nju. I ne bi lagao. A opet, žene više nisu željele slušati o ljubavi. Vjerovatno ni muškarci. Bila je to ružna riječ, mnogo gora od nekih svojih prostih srodnica. Možda ni on nije više mogao razumijeti žene, možda im nije bio zanimljiv. Glupo samo sažaljivanje glasno je ukorio samog sebe, bacivši se u naslonjač prekriven tkaninom. Uskoro ćeš postati i dežurna žrtva izrugivao se samom sebi, buljeći u prazni kamin. Njegov je ljubavni život započeo dosta dobro nekon nekoliko prvih, neminovno nespretnih uvertira koje su nalikovale ugađanju orkestra. Prva se dogodila upravo tu, zbog čega mu je vjerovatno ovo mjesto i bilo drago. Dogodila se onog ljeta kad je pročitao Aninu knjigu. Možda ga je ta njegova romantična prateta i nadahnula. Olgu je upoznao u Mnchenu i pozvao je da se pridruži njemu i njegovim prijateljima u Seehafenu. I ona je došla, bucmasta mlada žena njegovih godina, blagog, lijenog pogleda, a vatrenog jezika. Neprekidno su razgovarali o Marxu i Freudu, Vijetnamu i Americi, klikama u Crvenoj armiji i alternativnim društvima. Znala je mnogo više od njega, nevinašca iz Californije. O ljubavi također. Podučavala ga je cijelo ljeto, ovdje, pod stablima. Bilo je to gradivo koje je vrijedilo naučiti. Još uvijek mu je povremeno pisala, a i on njoj. Nedavno ju je i vidio. Dijelili su zavjernečki smijeh nekadašnjih ljubavnika, poigravali su se sa starim plamenom ali ga nisu oživljavali. Onda je volio žene. Volio ih je zapravo i dalje usprkos tome što je posljednjih godina sve krenulo po zlu, a što je on nazivao štucajima. Bilo je mnnogo žena nakon Olge, prijateljica i ljubavnica. S mnogima od njih se mogao sretno oženiti. No činilo se da žene to ne žele ništa više nego on. Nije bilo vrijeme za ženidbe. Zaljubljivali su se i odljubljivali. Bili su u žurbi, htjeli su još. Uživali su u slobodama koje je donijela sloboda. Bilo je naravno i boli no činilo se da je malo njih potonulo u njoj. Možda su samo bili mladi i bešćutni. Kako je desetljeće prolazilo stvari su se naravo mijenjale, u početku neprimjetno, a potom punom snagom. Proveo je oko osamnaest mjeseci u Brazilu s Yanomano indijancima, a kad se vratio na Berkley, sveučilište kojem je tada pripadao, zatekao je na odsjeku novu ženu.
Samanthu Grey je prvi put vidio na sastanku odsjeka. Pozornost mu je privukao jasni glas koji je tako logično i koncizno uvjeravao kao i griva crvene kose, zelene oči, izazovno odijelo na njenom pristalom tijelu. Uvijek su mu se sviđale odlučne žene koje su izražavale svoje mišljenje i koje su voljele raspravljati što je nesumnjivo bila Bettinina ostavština a u Amazoni nije bilo nikoga s kim je mogao raspravljati. Stoga je bio oduševljen kad mu je nakon sastanka prišla i pozvala ga na ručak, ističući kako moraju o mnogo čemu razgovarati. Još se sjećao kako se podšišao, otišao kupiti novu košulju i hlače, kako se točno u dvanaest i trideset pojavio na vratima njenog ureda. Otišli su u mali japanski restoran u blizini sveučilišta, sjeli za jedan od vanjskih stolova pored fontane. Razgovarali su gotovo dva sata o poslu rodbinskim sustavima, mitovima, robnoj ekonomiji. Spominjali su imena, izmijenjivali biografije i bibliografije. Sve se činilo neobično uzbudljivim kao susret s davno zaboravljenim plemenom. Tek je kasnije shvatio da se zanimala samo za žene kod Yanomana. Imao je u tom razdoblju mnogo posla. Morao je pisati, organizirati nastavu, odlaziti na druga sveučilišta i održavati već prije dogovorena predavanja, posjećivati roditelje. Tako je, osim nakratko i u prolazu, nije vidio nekoliko tjedana, kada ga je pozvala k sebi na večeru. Otišao je s veseljem, očaran preciznošću male pozivnice koju mu je poslala. Večera je bila formalnija nego što je očekivao, skup kolega i nepoznatih, oko pomno postavljenog stola sa svijećnjakom. Sve je nadgledala s hladnokrvnošću uvježbane domaćice, iako je čuo kako je jednom zarežala na malu Meksikanku sobaricu, glasom od kojeg se naježio. Morao je tada znati. No to je uvijek ono što si čovjek naknadno govori, priznao je Adam, buljeći još uvijek u prazni kamin. To su priče koje uvijek završavaju različito od onih koje se prožive. U to je vrijeme bio prilično ponesen njenim navikama ona, s Istoka, mislio je, usred ove opuštene, bučne gomile ljudi iz Kalifornije ili onih koji su stekli njihove lijene navike. Kada ga je pozvala da ostane nakon što su svi otišli, učinio je to s veseljem. Otići s njom u krevet zvučalo je vrlo uzbudljivo. Iako je zapravo ona pozvala njega, činilo se kao da mora pretrpjeti i prebroditi mnoštvo iskušenja, kao da postoji knjiga pravila koju mora savladati prije nego ga pusti u konačnu utrku. Savršeno napućivši svoje lijepe usne u jednom trenuktku mu je rekla Ako ne započnem ja, to je silovanje, zato što sam ja slabija. Nisam primijetio nasmijao se, pretpostavljajući da se radi o šali. A kada mu je, objahavši ga i prekrivši ga grivom svoje kose rekla Ne volim penetraciju, osim ponekad, kad sam ja gore jednostavno je poljupcima pokrio njene riječi. I tako su, prilično ugodno, uživajući u ozbiljnosti svojih profesionalnih rasprava, nastavili nekoliko mjeseci. Nisu bili u ljubavnoj vezi, ali su bili ljubavnici, iako im se za to nikad nije nametnula prosta riječ. On se preko ljeta vratio u Brazil kako bi prikupio završni materijal za svoju knjigu. Nije mnogo mislio na nju. Pretpostavljao je da je sve gotovo, da je to bila prolazna stvar. Rekla mu je kad se vratio, početkom rujna. Pozvala ga je k sebi na ručak. S njenog je prozora mogao vidjeti prostranstvo zaljeva, luk mosta Golden Gatea sanjivo je zurio u njega kada mu je rekla Trudna sam. Dijete je tvoje. Isprva joj je poželio prigovoriti Mislio sam da uzimaš pilulu, nisi nikad rekla Ali, nije. Znao je da nema razloga za takvu pretpostavku. Zatomio je tu misao i umjesto toga, gledajući te zelene oči, rekao Hoćemo li se vjenčati ili... Nije mu dozvolila da završi rečenicu, samo ga je poljubila i ponosno izjavila, kao da je prošao na još jednom testu Znala sam da ćeš ispravno postupiti. Čudno kako je ona uvijek znala što je ispravno, kao da joj je u glavi bio urezan moralni vodič iz kojeg je čitala u svakoj prilici. Iznajmili su kuću na brežuljku s pogledom na grad, održali svadbu, s koje su mu, kao jedina uspomena, ostale majčine suze, počeli zajednički život. Cjepidlačila je oko trudnoće baš kao i oko sastanaka osoblja i večera. Sve se odvijalo prema pravilima. Mogao je razumjeti to što nije htjela da je dodiruju zbog straha za dijete, no nije mogao podnijeti način na koji bi se smjestila pored njega svaki put kad bi počeo raditi i žalila se kako se ne može usredotočiti. Slušaj, da mogu, nosio bih dijete umjesto tebe rekao joj je, zaista to i misleći ali ne mogu, pa me, molim te, pusti da nas uzdržavam. Nikada mu to nije oprostila. Ponavljala je njegove riječi njihovim prijateljima
kao da je to vrhunac muške zlobe. Počeo je ograničavati posao na radno vrijeme i uživao u njemu kao nikad prije. Obožavao je svoju knjigu, privodeći je ubrzano kraju. No zapanjivao ga je i rast djeteta. Htio je da ga pusti da ga dodiruje. Nije mu dopustila da bude nazočan porodu, dajući prednost svojim prijateljicama. Pa ipak, čim je ugledao to smežurano lišce jasnog, postojanog pogleda, svladao ga je osjećaj čuda. I zahvalnosti. Iznenadila ga je jačina tog osjećaja. Držao je u svojim rukama sićušni zamotuljak. Osjećaj je bio sličan zaljubljenosti. Hvala ti. Poljubio je Samanthu, koja je odvratila lice. Hvala ti. Prekrasna je. Poput svoje majke. Ne misliš to. Prekrasna je odlučno je ponavljao. Osjećaj ljepote male Janey, strahopoštovanje što je uopće tu, nikad ga nije u potpunosti napustilo, čak ni u svjetlu sve većeg Samanthinog neprijateljstva, niti njenih neprekidnim porugama. Postajao je novi pravilnik, raspored koji je određivao tko kada obavlja kupovinu. Sastavljala ga je Samantha, smatrajući da je to njeno prirodno pravo. Bio bi rado sudjelovao i više nego što mi je bilo dopušteno. Prije no što se pojavila Janey mislio je da je opis ponašanja očeva s Trobriand otoka velikog antropologa Malinowskog zapravo idealizacija jedan od onih malih prijevara uobičajenih među antropolozima. Kako bi naglasili nedostatke u vlastitoj kulturi, oslikavali su druge u ružičastim tonovima. Tako je Malinowski, koji je sam bio proizvod stroge patrijarhalne Europe, u kojoj je podjela rada djecu odlučno dodijeljivala majkama iako su bili očevo vlasništvo evocirao idilični otok Trobriand društvo u kojem se porijeklo određivalo po majci, u kojem su se očevi brinuli o djeci urođenom nježnošću, hranili ih, presvlačili, satima nosili, gledali na njih s ponosom i ljubavlju, neprekidno o njima govorili i ukazivali na njihove vrline i postignuća. Zbog toga su u odrasloj dobi djeca imala obvezu prema očevima, iako su ti očevi imali malo utjecaja i moći u nasljednoj liniji. S Janey je Adam imao osjećaj da bi se mogao ponašati kao otac s otoka Trobriand da mu je Samantha to dozvolila. Dovodila ga je do ludila njena točnost, činjenica da nikad ništa nije bilo spontano ni prepušteno vlastitom ritmu. Tako je točno u četiri, bez obzira je li bio usred igre, hranjenja ili, puno rjeđe, pisanja odlomka njegova smjena prestajala. K tome, kolikogod se trudio bio je ili nedovoljno prilagodljiv ili preprilagodljiv. Nakon nekoliko mjeseci je shvatio da Samantha osjeća gnjev zbog djeteta, kojeg je teškom mukom obuzdavala. Nije mogla oprostiti Janey što postoji niti njemu što mu je to drago i što uživa u tome. Znao je da prvo nije neuobičajeno, te je čekao da prođe. Nadao se da će se i srdžba prema njemu smanjiti. U svibnju, kada je Janey bilo pet mjeseci, a Samantha već puna tri radila, njegova žena mu objavi da je prihvatila posao na Sveučilištu Tufts, izvan Bostona. Učinila je to bez prethodne obavijesti. Ovaj put je dao maha svom bijesu. A što ću ja? vikao je. Možes poći sa mnom i biti kod kuće. Ili možeš ostati ovdje. Janey naravno ide sa mnom. Samozadovoljno ga je pogledala. Bio je to trenutak kada ju je počeo mrziti. Znao je da pripada generaciji koja je iskušavala nešto novo. Uloge su se preokretale, a on je bio odbačen poput staromodne supruge. Bi li toliko mario da je imao osjećaj kako se odbacivanje više temelji na ljubavi, a manje na osveti? Nije to znao. U svakom slučaju otišao je s njom jer se nije mogao rastati od Janey i jer nije znao što drugo da napravi. Nije imao pravila koja je mogao primijeniti u ovoj situaciji. Dogovorio je dopust, neka predavanja koja će održati na Istočnoj obali. Godinu dana je pisao članke, ulazio sve više i više u novi projekt i čuvao Janey, osim pet popodnevnih sati kada ju je čuvala jedna djevojka. Začudo, uživao je u tome. Janey mu je davala snage, žubor njenog smijeha, njeni prvi koraci, tepanje koje još nije postalo govor a i pozitivni osvrti na njegovu prvu knjigu, obećanje mjesta na Pricetonu. Imao je i nekoliko novih prijatelja. Njegov mu je najstariji prijatelj, kojeg je ovdje susreo, rekao da postaje žrtva ženskog pokreta. Adam se nije tako osjećao. Bio je previše zaljubljen u svoju kćer i previše ljut na svoju ženu. Ljutnja se
ponovo pojavila nakon što je objavljena njegova knjiga. Samantha je od Nove godine organizirala u kući redovite sastanke svojih prijateljica. Mislio je da mu to ne smeta, no ponekad su ga iritirali glasovi, koji su se podizali tužeći se. Ton je uvijek bio isti. Kada bi se slučajno sudario s nekom od tih žena gledale su kroz njega onako kako su viktorijanci vjerovatno gledali kroz svoje sluge. Jesu li žene osjećale da trpe od te nevidljivosti? Njegova majka? Bettina? Nju nikako nije mogao zamisliti kao nevidljivu. No to je možda zaista bilo tako, a on je bio izabran da plati za povijesne zločine. Onda je jednog dana čuo Samanthin glas kako se ruga njegovom radu, žaleći se kako je njegovo beznačajno djelo nju spriječilo da završi svoje. Tvrdila je da je ukrao njene ideje. I to ga je razbjesnilo. Nisu više spavali u istoj sobi, rijetko su sjedili za istim stolom. No te ju je noći potražio, čvrsto stišćući šake kako je ne bi udario. Nije mi drago čuti da sam svoj rad ukrao od tebe. U tome nema ni trunke istine što ti dobro znaš. Ma nemoj? Ti si ukrao moj život. Zabezeknuto ju je pogledao. Ukrao tvoj život? Imam tvoje dijete, uhvaćena sam u zamku. U zamku? Mogao je samo glupo ponavljati njene riječi. Da, to je tvoje djelo. Nisi ti uhvaćena u zamku. Možeš otići kad god hoćeš. Ne mogu ostaviti svoje dijete. Pred koji tren je bila moje dijete. Moja je. Ja sam je nosila. Nisam ja odgovoran za biologiju, Samantha prosiktao je. Nisam smjela dozvoliti da me zavedeš. Nikad te ni nisam zaveo. Tko me pozvao da izađemo, tko me pozvao kući? Tko me je natjerao na ženidbu u suvremenoj verziji braka pod prisilom? Ti si u potpunosti uhvaćena u mrežu svoje jadne i bezvrijedne ideologije i od toga si poludjela. Reci mi mogu li ja išta napraviti, a da to bude dobro? Pogledala ga je ne razumijevajući. Ne, ništa odgovorio je umjesto nje zato što sam tvoj dužnik. Samom činjenicom što sam muškarac. Nije li tako? Tada je već vikao. To je biološki određeno. Točno! vikala je i ona. Dobro. Budući da ništa ne mogu napraviti kako treba počet ću se u skladu s tim i ponašati. Sljedećeg tjedna ušetat ću se među tvoje žrtve i objaviti da ne smiju više nogom zakoračiti u ovu kuću sve dok ja plaćam svoj dio stanarine. To će ti dati stvarni materijal za kukanje. Da se nisu usudio zaprijetila mu je. Nastavio je izbacivati svoj otrov. Ne mogu shvatiti kako se relativno privlačne, navodno inteligentne žene, mogu ponašati tako idiotski. Vaše kćeri će vas mrziti, a o sinovima da i ne govorimo. Tad je vrisnula Želim razvod. Dobro, zatraži ga. Nađi si ljubavnicu. Neku od onih mladih glupačica koje te vlažnih očiju gledaju na predavanjima. Mislio sam da poštuješ žene. Ja uzimam Janey. Ne uzimaš. Nije se više mogao sjetiti točnih riječi, no obrazac svađe, koji se tako mnogo puta ponovio, bio je vječno urezan u njegovom sjećanju. Te su strašne svađe pune mržnje trajale danima, mjesecima. Sve do ljeta, kada mu je Samantha prišla samozadovoljno se smiješeći i objavila da ju je njena prijateljica Sarah pozvala da s njom pođe u Francusku. Željela je otići. On je mogao zadržati Janey preko ljeta. Kad se vratila bila je sretnija, malo popustljivija, baš kao i Adam. Vjerovao je da je u lezbijskoj vezi, ali nije za to mario. Njegov odlazak na Princeton se približavao bilo bi mu drago da je mogao uzeti Janey sa sobom. To nije dolazilo u obzir, Samantha se nije dala pokolebati. No mogao ju je posjećivati vikendima. To je i radio. Malo bi se Janeyino lice ozarilo kada bi došao, no zatim bi, tužnog pogleda, počela svakih par sati zapitkivati kada će morati otići. Ludio je od toga. Obuzimao ga je osjećaj krivice i tuga koju nikako nije mogao
ublažiti. Sve se okončalo prije tri godine. U tom je razdoblju bilo drugih žena, iako ne mnogo postao je oprezan. No ipak je imao dovoljno intelektualnog samopoštovanja da iz pojedinačnog slučaja ne izvede opće zaključke i ne pripiše svim ženama ono što je doživio od jedne. Također je, nakon prve faze ljutnje, priznao samom sebi da je od samog početka brak bio pogreška i s njegove strane. Odviše je lako prihvaćao stvari i doživljavao svoje postojanje kao egzotičnu predstavu koja valja vidjeti, iskusiti, a potom iskomentirati prije no što krene na drugu. Kao da je život bio rijeka obilja bez kraja i konca koja je čovjeka nosila od jedne do druge raskošne mogućnosti. Bio je lutalica po prirodi Janey je to prekinula, probudila u njemu želju da se skrasi, preispita. Ove godine je napokon prestao mrziti Samanthu. Bio je u stanju razgovarati s njom s određenom dozom uljudnosti, cijeniti njene sposobnosti. Gotovo je zaboravio bol, osjećao da ima razloga za nadu. No to možda i nije bilo tako. Adam je zurio u prazni kamin u praznoj kući i zakopao glavu u ruke. Nije li mnogo toga što je rekao Heleni Latimer, što je osjećao, potjecalo od Samanthe? Od njegovog straha da se stvari ne ponove ondje gdje je to najmanje želio? Ne od nje, žene koja mu je pokazala tako mnogo ranjivosti, tako mnogo plemenite strasti i odvažnosti, žene koja je voljela potpuno drugačije od Samanthe. Možda je to bio razlog zbog kojeg je pobjegla. Budala jednom, budala uvijek. Polako je ustao i s naporom počeo nabacivati boju na zid. Morao ju je opet vidjeti, milom ili silom. Ponovo je dovesti ovamo. O kako je to želio! Objasniti. Znao je da je otišla iz malog pansiona. Nije imao pojma je li otišla iz Njemačke. Pisao joj je na adresu novina za koje je radila u Londonu, ali nije dobio nikakav odgovor. Osim toga, vjerovao je da još uvijek traži tog čovjeka, Maxa Bergmanna. To je bilo to. Adam je držao četku i buljio u nju kao da je u njoj odgovr. Morat će joj pronaći Maxa Bergmanna. Na neki način. Nije jednostavno naći osobu koja možda ne želi biti pronađena. No Adam Peters se odlučno prihvatio posla. Bilo kakva aktivnost je bila bolja od ovog pasivnog mjesečarenja i beskrajnog samoispitivanja. Tijekom svojih boravaka u Seehafenu upoznao je mnogo ljudi u okolici sada ih je jednog po jednog obilazio, ćaskao s njima, ispitivao ih, sakupljao informacije. Provjerio je popis umrlih poslužio se svim mogućim sredstvima kako bi dobio opise preminulih. Slijedio je pogrešne smjernice. U dvadesetak kilometara udaljenom gradu dogodilo se ubojstvo. Adam je učinio ono što se Helena nije usudila. Razgovarao je o tome s lokalnim policajcem, no saznao je da je žrtva mladić. U razgovoru je saznao i za ostale zločine koji su se dogodili u okolici, a čiji su počinitelji bili uhićeni. Posjetio je lokalne bolnice tragajući za žrtvama nesreća, onima pri svijesti i onima bez nje. Budući da nikada nije vidio Maxa Bergmanna naručio je iz jedne Mnchenske knjižare njegove knjige u nadi da će u nekoj od njih pronaći njegovu fotografiju. Zatim je ponovo obišao bolnice. Po lokalnim dućanima i novinama davao je oglase različitog sadržaja, Helena Latimer bi željela stupiti u vezu s gospodinom Hillmanom iz New Hampshirea, pišite molim ili Moli se stariji gospodin koji se zanima za slikara Johannesa Bahra da se javi... Na ovaj posljednji su stigla dva pisma na koja je pristojno odgovorio. No nakon tri tjedna imao je još samo jednu malu nadu. U bolnici u Murnau je ležao čovjek koji bi možda mogao biti Max Bergamnn. Dovela ga je policija. Nije imao nikakav dokument. Bio je star i zbunjen i nesuvislo je govorio. Rekao je da se zove Otto Stroheim no nitko to nije mogao potvrditi. I to je bilo nešto. Adam Peters se uputio u London, spakirao bilješke za predavanje koje je trebao održati na London School of Economics i fotografiju Otta Stroheima. Ekrani su treperili na nizovima radnih stolova u jarko osvijetljenom, pretrpanom novinskom uredu. Telefoni su neprestance zvonili, slušalice su visjele s ramena dok su prsti bubnjali po stolovima. Glasovi su se podizali i spuštali. Muškarci i žene su napetog izraza lica zurili u računala ili u prazno. Po stolovima su bile porazbacane papirnate šalice s ostacima ustajale kave.
Opet on. Lynn, pomoćnica u Odjelu za ekologiju pogleda Helenu. Bila je to mlada žena svježeg lica i svijetle kose, koja je nedavno diplomirala i neprekidno brbljala. Peti put u dva dana. Što da kažem ovaj put? Isto. Ili mu reci da sam otišla u Timbuktu. Žena joj se nakrevelji, a zatim pritisne tipku na svom telefonu. Na sastanku je. Imate li kakvu poruku? Zvučala je djelotvorno. Načrčka nešto u blok. Hoću! Hvala! Kriveći lice preda poruku Heleni. Ako večeras ne odeš na to predavanje, prvoklasna si pokvarenjakinja. Čovjek se zaljubio. Čovjek je štetočina! Meni zvuči simpatično. I izvanredno strpljiv s obzirom na isprike. Nasmiješila se. O čemu se zapravo radi? O onome što je na mom monitoru, a što ja ne privodim kraju. Dobro, ali postavit ću ti bombu pod stolicu. Eksplodirat će u sedam. Budeš li još tu, papa. Nisu mu dala moju kućnu adresu? Helena je sumnjičavo pogleda. Zar ja da prekršim zlatno pravilo? Nažalost ne smijemo davati... Razdražena Helena je pogodi zgužvanim papirićem, a potom se nasmije. Samo tako nastavi i dobit ćeš za rođendan nešto posebno. Lynn je značajno pogleda. Slatkog mladog ljubavnika. Kada bi se dame malo usredotočile na nešto Zeleno, možda bi do sljedećeg tjedna uspio dovršiti ovu stranicu. Carl Sykes, njihov urednik, dobaci im pogled preko stola, ublažavajući svoje riječi smješkom. A trebam i tvoj članak, Helena. Helena se usredotoči na ekran i brzo utipka jedan odlomak, a potom, provjeravajući bilješke, još jedan, pa još jedan. Kavu? upita je Lynn. Čaj molim promrmlja Helena. Kad je Lynn otišla, Helena pogleda pozivnicu koja ju je čekala na stolu kad se vratila iz Californije. Odsjek za antropologiju, London School of Economics. Gost predavač Adam Peters Princeton, a zatim naslov Hibridni životi. Na pozivnici je bila prikačena poruka. Molim te dođi. I pridruži nam se poslije na večeri. Molim te. Na trenutak je razmišljala o nama i pitala se uključuje li ta množina njegovu ženu. Ne, ne bi bio tako bešćutan. Ženu je bez sumnje ostavio kod kuće, što muškarci često rade. Kući na Princetonu. Bilo je tu i njegovo pismo, poslano nešto ranije. Izvukla ga je iz koverte i crvenjela čitajući ga. Bila je to mješavina ljubavnog blebetanja koje je slabo prikrivalo ljutnju što ga je ostavila. Dobro mu stoji. Lagao joj je, i to dvostruko. I o Maxovom pismu. Svuda bi mogla prepoznati Maxov rukopis, a vidjela ga je na radnom stolu Adamovog oca. On je bio lažljivac koji je želio da ona bude druga žena. Ona nikad nije bila druga žena. Nije bilo pošteno ni prema prvoj ni prema drugoj. Žene su trebale biti solidarne. Kada članak o njegovom ocu bude isprintan, poslat će ga Adamu i priložiti pisamce u kojem ću mu hladnokrvno reći kako joj je bilo drago saznati da ima dijete i kako je bila ljuta našavši pismo. Helena se pokuša usredotočiti na članak. Iako je bilo pravo zadovoljstvo vratiti se, biti toplo pozdravljen, okružen poznatim licima, provoditi večeri u društvu, morala je nadoknaditi mnogo toga. No priča s Adamom joj nije davala mira. Možda bi trebala otići na predavanje, reći mu sve to u lice. Na koncu, nije se trebala ničega sramiti. On je taj koji bi se trebao stidjeti. A i nije je mogao silovati usred gomile ljudi. Nije bila u pravu. Nije je silovao. Bila je silovana u djetinjstvu. Morala je to raščistiti. Potpuno. Adam Peters ju je zaveo uz njen aktivni pristanak. Problem je bio u tome što ju je zaveo, a ona to nije prepoznala kao seks. Čaj. Lynn spusti šalicu pored nje. Hvala. Odgovori Helena odsutno. Uzela je telefon i nazvala Claire. Bi li večeras otišla na predavanje? Na LSE? Mislim da ne mogu. Claire je oklijevala. To bi trebao biti Nickov i moj tjedni izlazak. Onaj na kojeg si nas ti nagovorila, sjećaš se? Kako bi doveli naš brak do novih vrhunaca? Sami, bez djece, samo svijeće i pikantne uspomene između nas. U drugu ruku možda bi ti i predavanje između nas bili poticajna promjena. Claire se nasmije svojim poznatim ironičnim načinom i nastavi. U koliko sati? Sedam i trideset. New Theatre. Možda malo zakasnimo, no doći ćemo, Uhvati mjesta.
Dobra si ti cura. Lynn joj se smješkala. Ne bih mogla podnijeti još jedan dan primajući poruke. Ponosim se tobom. Ispitivački je promatrala Helenu izrazom studenta koji je osvojio nagradu. Znaš, otac mi je rekao, a on je psihijatar, da je u kući muški ego vrlo krhak. U javnosti je, međutim, uvijek spremni pregaziti. Helenino se lice ozari. Možda bih onda trebala izaći s tvojim ocem. Kada je Helena stigla, predavaonica je već bila polupuna. Bila je to koso postavljena prostorija koja je mogla poslužiti za jedan od Chacotovih histeričnih napadaja. Kakva usporedba, prekori se Helena. Ogledala se oko sebe tražeći mjesta s kojih bi mogla biti nevidljiva, pronašla tri takva pored prozora sa strane, nedaleko od jednog izlaza. Dvorana, lica koja su okruživala, a koja su istodobno bila i željna znanja i puna dosade, ploča s kredama, veliki sat iznad vrata, sve ju je to podsjetilo na njen boravak u Cambridgeu. Uživala je u studiju jezika kao i u svom fakultetskom životu beskonačnim nevoljama i mukama doma punog studenata koji su živjeli u petoj brzini. Pri kraju druge godine postupno je shvatila da je njen unutarnji život bio miran kutak u usporedbi s dramatičnim događanjima oko nje. Ona je bila bila ta koju su zvali u trenucima krize, ona je bila rame za plakanje, pregovarač, mirotvorac, ponekad čak i nasilnik. Poput Em. I uživala je u tome, uzbuđenje je bilo vani, mir unutra. Dok je zurila u prazni stol na podiju, na kojem je mogao stajati Charcot, palo joj je napamet da ju je vjerovatno na to pripremilo burno rano djetinjstvo kojeg se nije rado sjećala. Život je uvijek bio na vanjskoj strani. Bilo je bolje i sigurnije držati ga na udaljenosti, dok je ona pospremala, osiguravala i čistila. Oklop je trebalo nositi radi vanjskih bitaka, kako bi ona mogla ostati nedirnuta. Nered i zbrka nisu smjeli unutra. Helena, zar ne? Tako te dugo nisam vidjela. Sa sjedala dijagonalno ispod njenog gledala ju je starica smežuranih obraza. Bože kako si lijepa. I glamurozna. Gospođo Fenton. Drago mi je što vas vidim. Gospođa Fenton je bila stara Emilyna prijatreljica, pa je Helenu ispunjavao osjećaj krivinje pri pomisli da je nije posjetila već dvije godine. Mislila sam da ste se preselili u Sussex. Pa sam se ponovo doselila u London nasmija se ćudljivo starica. Postalo mi je dosadno. Nedostajao mi je stari prljavi London. Na selu ije bilo predavanja. Ni mladih ljudi. Samo cvijeće. A zime su, znaš, jako duge. Pa sam se doselila natrag, u stan blizu onoga u kojem sam prije stanovala, zapravo odmah iza ugla. Moraš jednom doći. Svakako. Znaš, ovdje smo Emily i ja neposredno pred rat studirale. Zavjerenički je spustila glas. Bila je ludo zaljubljena u jednog mladog predavača. Dolazile smo ovamo, baš u ovu predavaonicu i slušale ga. A onda je poginuo u ratu. Nikad ga nije preboljela. Tužno je kimnula. Helena je zurila u nju. To što je čula uništilo je jednu od njenih njemačkih fantazija. Emily i Max, majka i otac. Kakva je ona bila idiotkinja, osamljeno dijete u potrazi za obitelji. Pa ipak... Helena, tu si. Nick Foster, Clairein muž, živahno joj je mahao s dna stepenica. Preskakivao je dvije po dvije, skidajući pri tome svoj dugi grimizni šal. Nasmijala se njegovoj visokoj, dramatičnoj pojavi, glatko počešljane crne kose i gusarskih očiju te mu uzvratila zagrljaj. Bog, zanosna. Ti si osvježenje za oči umorne od televizije. Tek kad je sjeo Helena primijeti Adama Petersa koji je upravo ušao u prostoriju, prateći malu, živahnu ženu okruglog, lutkastog lica. Došao sam ravno iz ureda. Mora da su Claire zadržala djeca. Što znači da ću pune dvije divne minute provesti nasamo s tobom. U gomili, na predavanju koje tek što nije počelo. Dođavola. Opet sam pobijeđen veselo je zahihotao. Helena nije prihvatila staru šalu. Uvlačila se u kaput kako bi se smanjila i promatrala Adama Petersa. Zaboravila je koliko je zgodan. Odijelo je to i naglašavalo debelo odijelo od tvida, s uzorkom od riblje kosti, koje je uredno padalo s njegovih širokih ramena, svijetlo plava košulja i kravata s nečim žutim što je isticalo boju njegovih očiju. No nije se radilo samo o odijelu. Njeno lice se razblaži i ona utone dublje u kaput.
Eno Claire. Nick ustane kako bi opet mahnuo. Ako je Adam još nije vidio, bilo bi pravo čudo da je nije ugledao sada, pomisli Helena. No nasmija se Claire, maloj, živahnoj i jednako dramatičnoj poput njenog supruga. Uvijek je bilo zadovoljstvo vidjeti je, iako je, onu večer kad se Helena vratila iz Californije, Claire bila stroga i neumoljivo je kritizirala zato što se iscrpljuje zbog Maxa Bergmanna. Žena je predstavljala Adama i hvaleći nabrajala knjige i publikacije za koje Helena nije znala. On je u međuvremenu pogledom prelazio po prostoriji procijenjujući publiku. Ili možda tražeći nju, pomisli Helana iznenada. Osjeti neodoljivu želju da pobjegne. Njegove se oči zaustave na njoj, a usne mu se iskrive u osmijeh koji iščezne trenutak kasnije. Došetao se do podija i pogledom obuhvatio sve nazočne prije no što je počeo. Zavladala je tišina. Mi Zapadnjaci skoni smo našu željenu budućnost smještati u zlatnu prošlost. Naši rajevi, trenuci esencijalne čistoće i autentičnosti su uvijek izgubljeni. I uvijek se nekako moraju iskupiti. Kao da prema budućnosti možemo ići jedino gledajući unatrag prema zamišljenoj prošlosti. Za kršćane je to zlatno doba Adamov i Evin vrt prije no što je onaj vražji uljez ušao u njega i izazvao Pad za neke feministe i seksualne reformatore to je matrijarhalno društvo prije no što su očevi prigrabili vlast za Zelene pogansko ili srednjovjekovna priroda oko gradova prije zala industrijalizacije za Naciste doba velikih nordijskih junaka, koje je uglazbio Wagner. Začu se prigušeni smijeh. Adam nastavi. Za liberane kapitaliste vrijeme prije no što je socijalna država ograničila svemoguću slobodu. Za izvorne Amerikance, vrijeme prije no što je razbojnički bijeli čovjek stigao na njihove obale. A za Engleze, pretpostavljam, vrijeme prije no što je Carstvo uzvratilo udarac i dovelo kolonizirane narode u ovu zelenu i ugodnu zemlju. Iz publike se začu smijeh i nelagodno komešanje nogu. Za antropologe zlatno doba odviše često predstavljaju primitivni narodi koje tako pomnjivo izučavamo. Oni su naši vlastiti snovi o nevinosti te kada i u ovom vrtu naiđemo na zmiju radije bi zanemarili. Raj mora ostati čist, izvorni predio. Danas bih htio, koristeći se nizom etnografskih primjera, istražiti što bi se dogodilo kada bi se oslobodili te strašne simetrije gubitka i otkupljenja, grijeha i spasa s njenim posredniim pojmom apokalipse. I ne zaboravite da je danas diskurs apokalipse podjednako religijski i znanstveni ekolozi koriste statistiku da bi evocirali pokojni veliki planet zemlju, dok predsjednici govore o Armagedonu i Božjem gnjevu. Meni se čini da u današnjem svijetu postoji malo temelja za esencijalistički i moralizatorski jezik izgubljene ili buduće čistoće. Sve naše kulture, od kulture Yanomano indijanaca u Amazoni do one u Sjedinjenim državama ili Afganistanu su hibridne, heterogene, izmiješane, različite, nečiste bilo zbog kretanja ljudi, globalnih medija ili čvršće valute. Helena je slušala toliko usredotočena da ju je iznenadilo kad je Adam pogledao na svoj sat i primijetio da je prošao jedan sat. Sada se smiješio svojim ironičnim načinom. Moja mi je baka jednom rekla da ne može podnijeti život pod težinom tog dvostrukog tereta, grijeha naših očeva, čistoće naših majki. Želim izumiti sadašnjost, rekla mi je, prošlost je zastarjeli izum. Publika zaplješće. Žena pokraj Adama sjala je zadovoljstvom dok se ustajala da mu zahvali i pozove slušatelje da postave pitanja. Nick se javi istog trenutka. Helena poželi nestati videći da Adam prvo gleda nju, onda Nicka, onda opet nju. No odgovorio je na pitanje uljudno i potpuno te sačekao sljedeće. Helena ustane što je mogla tiše i šapne Claire Moram otići u WC. Srest ćemo se vani. Ostanimo i popričajmo s njim. Umilno pogleda Helenu. Izgleda i zvuči definitivno zanimljivo. Vidjet ću hoću li moći ponovno ući izvlačila se Helena, nasmiješivši se gospođi Fenton koja se okrenula prema njima. Nazvat ću vas promrmljala je. Potom pobjegne ne gledajući Adama. Kada se dokopala sigurnosti ženskog Wca teško je disala kao da je trčala da se spasi. Imala je osjećaj kad da je Adamovo predavanje bilo upućeno posebice njoj kao da je odlučio srušiti same potpornje njena života, baciti zasljepljujuće razorno svjetlost na čovjeka kojeg je
najviše cijenila na svijetu Maxa, kojeg je jednom nazvao trgovcem apokalipsom, prorokom katastrofe. Morali smo otići i popričati s njim izjavila je Claire kada su se sakupili. Mislila sam da ga poznaješ. Susrela sam ga jednom ili dvaput Helena odgovori nezainteresirano. Onda ga moraš opet sresti. Ne slušaj je. Želi samo da se našoj slatkoj trojki priključi još jedan tip. I to jedan koji je na spisku najpoželjnijih lovina svake američke intelektualke. Nick zagrli svoju ženu. Nisam to znala promrmlja Helena. Zato sam ja tu. Ovije ruke oko njenih ramena. Rezervirao sam stol kod Joea Allena. Živahna šetnja da nam potakne apetit, moje dame. Rekla sam ti da nisam dama gunđala je Claire, a zatim se nasmija. Slijedimo vas, Sir Galahede. Restoran je iza svog, gotovo neprimjetnog pročelja, bio uvijek prepun glasova i smijeha. Za dugim, pretrpanim šankom muškarci u odijelima i mutnog pogleda i žene sjajne kose, kuckali su se čašama i trljali nogama. Nerazmetljivi crveni kockasti stolovi stenjali su pod teretom drvenih zdjela za salatu i tanjura prepunih tradicionalne američke hrane. Odveli su ih do stola u drugoj, širokoj prostoriji. Helena napokon okrene leđa razdraganoj gomili. Umorna? upita je Claire. Moram toliko toga nadoknaditi. A još uvijek si vjerovatno umorna od leta. Ta jurnjava oko svijeta ne može ti činiti dobro. Iako meni bi zakikota. Jadna stara potlačena supruga. Nick je veselo pogladi po glavi. Jesam li ti rekao da je sljedećeg vikenda vodim u Pariz? Zato jer sam zaprijetila da ću otići sama. Helena ih pusti da se zadirkuju. Nije se mogla usredotočiti. Odlazak na predavanje je bio izrazita pogreška. Ugledala ga je kada su se spremali otići, tamo, na drugom kraju prostorije, za stolom sa šestoro drugih ljudi. Žena koja ga je predstavila držala je ruku na njegovoj. I Claire ga je ugledala. Eno onoga Adama Petersa. Da otiđemo do njega i kažemo mu kako smo uživali u njegovom predavanju? Nema smisla, zauzeti su razgovorom. No Nick je već bio na drugom kraju prostorije, rukovao se s Adamom, pozdravljao, čini se, nekog poznanika, i gestikulirajući ih pozivao da mu se pridruže. Nitko ne može tvrditi kako mi je muž nesposoban promrmlja Claire. Pretpostavljam da ovako uspijeva napraviti sve one programe. Adam je stajao kada su došle do stola i zurio u Helenu ozbiljnim i tužnim pogledom. Molim vas ispričajte me promrmlja ostalima. Uhvati je za nadlakticu i odgura do šanka. Osjećala je na leđima Clairein pogled. Makni ruke s mene prosiktala je. On olabavi stisak. Danima te pokušavam dobiti potraži njen pogled, zapravo, tjednima. Nije željela susresti njegov pogled. Daj da ti naručim piće. Ona odmahne glavom. No on, nekim čudom, pronađe jednu jedinu praznu barsku stolicu na samom kraju šanka koju nije mogla odbiti a da ne napravi scenu. Dobro, čašu vina reče. Rekla je samoj sebi da se neće bojati. A i nije bilo razloga za to, osim onog dodira njenog lakta. Izvukla je ruku. On si je nalijevao viski i zurio u nju. Postoji muškarac, zar ne? Lagala si mi. Ja lagala tebi? Nije mogla vjerovati. Zatim se sjeti Nicka i njegovog demonstrativnog poljupca i zagrljaja u predavaonici. Nasmija se. Čini se da je laganje u modi. Jesi li zato pobjegla, Helena? Pogledaj me. Adam joj podigne bradu, pomno joj ispitujući lice. Upoznala sam tvog oca reče što je mirnije mogla. Upoznala si mog oca? Sad je na njemu bio red da gleda u nevjerici. Ona kimne. On se naglo nasmija. Kako? Zašto? Je li ti se svidio? Na licu mu je bio tupi
izraz. Intervjuirala sam ga. I svidio mi se. Na neki način. Pričao mi je o svojim unucima. Zaustavi se iščekujući. Da, jako ih voli. Na trenutak pogleda u daljinu. Čekala je da nešto kaže. Sada će joj morati reći. No rekao je samo Znaš, želim s tobom razgovarati, vidjeti te. Možemo li nekamo otići? U moj hotel? Helena ustukne. Ne mislim tako. Bilo kamo. Negdje gdje je mirno. Imam nešto što ti moram pokazati. Možeš mi to pokazati i ovdje. On slegne ramenima. Želio bih razgovarati s tobom, Helena. Uhvati je za ruku. Držala se mirno. Da, razgovarat će s njom, reći joj kako njegova žena nije važna. Nagovoriti je na bilo što. Iznenada se naljuti i izvuče ruku. Sve ti ono dakle nije značilo ništa? Još jedna mala seksualna avantura u dalekoj zemlji. Ljutito ju je gledao. Ne budi grub. I svetije od tebe su izazivale grubost dobaci joj prezrivo. Potom se okrene i ode. Drhteći, Helena se osloni o šank, otpije gutljaj vina. Morala se pribrati prije no što se vrati Claire i Nicku. No trenutak kasnije on se vrati. Otvori torbu za spise i gurne joj pod nos jednu fotografiju. Pogledaj, je li ovo tvoj Max Bergmann? Helena je buljila u fotografiju na kojoj je bio starac zbunjenog pogleda. Polako odmahne. Ne, to nije on. Pogleda Adama. To nije imalo smisla. Pred nekoliko minuta mogla se zakleti da on poznaje Maxa ono predavanje, ono pismo na radnom stolu njegova oca. Pročisti grlo. Je li ovo čovjek koji je došao u kuću? Ne, ali je to jedino što sam našao nakon što sam tri tjedna obilazio okolicu. Oh. Ona proguta knedlu u grlu. Ali, ja sam ga pronašla. Trebala sam ti to javiti. Nisam mislila. Ne, nisi mislila. Nije mogla podnijeti prezir na njegovom licu. I ti si meni o tome lagao prosikta ona iznenada. Dobio si pismo od Maxa. Vidjela sam ga na stolu tvog oca. Opet si njuškala, zar ne? Ona se zacrveni. To ne mijenja činjenicu da je bilo tamo. Još jedno piće? Gospođo? Gospodine? Barmen im se ljupko nasmija. Viski molim Adam kimne, a Helena niječno odmahne glavom. Zašutjeli su na trenutak. Onda, gdje si našla oca, tvog Maxa? reče on naposlijetku. Helena rukom prođe kroz kosu, pogleda u ogledalo na šanku, ugleda u njemu Adamovo lice. Okrene se prema njemu. Nisam ga baš našla, znam samo gdje će biti 20. travnja promrmlja. Shvaćam. Trebao bih valjda reći da mi je drago zbog tebe. Hvala. Pogledi im se susretoše. To je onda sve. To je sve ponovi ona. On iskapi viski. Hoćemo li se vratiti? Ona kimne. Upravo se spustila s barske stolice kada se on naglo zaustavi. Samo malo, upravo sam se nečeg sjetio. Postojalo je pismo. Proslijedio sam ga ocu. Pismo napisano staromodnim rukpisom naslovljeno na ime Eberhardt. Pretpostavio sam da netko u susjedstvu misli da su stari još živi te sam ga poslao. Nisi ga otvorio? Nije mi palo na pamet. Polako su hodali natrag do stola. Helena iznenada osjeti kako je obavija snažni val tuge. Žao mi je što ovo ne može uspjeti promrmlja, a zatim nabaci osmijeh i kimne Claire i Nicku. Hoćemo li? Oni ustanu i pozdrave se. Prije no što je Adam sjeo Helena reče Uzgred, čini mi se da se niste propisno upoznali. Moja prijatelica Claire Stanton, njen suprug Nick Foster. Hvala ti na pomoći Adame. Gledao je za njoj dok mu se na licu čitala posvemašnja zbunjenost. DVADESET JEDAN
Premda je svojim predavanjem Adam Peters pokazao kako ljudi, gledajući prema prošlosti, u budućnost ulaze pukim slučajem, Helena je sljedećih tjedana izbrisala svaki pojam o budućnosti. Prekapala je po močvari vlastite prošlosti. To joj je samo djelomice bila namjera. Kada je jednom počela kopati, izložila se krhotinama neugodnih uspomena iz djetinjstva koje su joj pojavljivale pred očima bez obzira koliko se trudila da se usredotoči na posao. Radila je poput demona, ostajala dugo u uredu, prepirala se na sastancima uredništva, pronalazila priče, redala riječi na ekranu. Znala je da tako pokušava izbrisati i Adama, prekrivajući riječima i aktivnošću nazočnost koja je izranjala u predvorju njene imaginacije. Pa ipak su se cijeli dijelovi njihovog razgovora iznenada pojavljivali pred njom, ironične fraze koje su počele zamijenjivati Maxov glas, glas koji joj je podizao duh i pokazivao put u budućnost. Da bi stvari bile gore, dobila je poruke i od jednog i od drugog. Adamova je stigla prva kao odgovor na članak o njegovom ocu koji mu je poslala. Bila je to mala formalna poruka zahvalio joj je na tekstu i rekao koliko je u njemu uživao. A potom je slijedio onaj post scriptum, Mislio sam da se zaljubljujem u tebe. Još te uvijek ne mogu izbaciti iz misli. Ili tijela. Zaista čudovatno s obzirom na okolnosti. No tu smo gdje smo. Shvatila je da joj nitko nije govorio o ljubavi sve otkad joj je jedan obožavatelj na fakultetu slao arke ne baš sjajne poezije. Odnijela je pismo kući. Dva dana poslije, stigle su razglednice od Maxa. Tri su bile u koverti, s koje je žig u potpunosti nestao. Zurila je u slike. Ledene planine pod kristalno čitim nebom. Grosse Hundstod, pisalo je na poleđini dviju od njih. Na trećoj je bilo mirno jezero među brežuljcima, odviše mirno, možda rezervoar. U daljini se vidjela neka zgrada. SylvensteinSpeicher, stajalo je na poleđini. Na razglednicima nije bilo poruka, samo Maxovo ime. Izjava koja nije bila izjava. Nazvala je Jamesa da ga pita je li i on nešto čuo, a James je, pak, nazvao prijatelje s popisa. Ona je jedina dobila razglednice. Ponovo se suoči s osjećajem vlastite posebnosti, a ideja, da joj je Max otac, ponovo oživi jednakom snakom kao i za vrijeme njenog boravka u Njemačkoj. Što to znači imati oca? Nije bila baš sigurna. Jedina osoba koju je poznavala u toj ulozi bio je Tom Moore. Bila je podučena da ga zove tata, no nikada ga nije smatrala ocem. On je bio netko koga se bojala i klonila. Bio je nepredvidiv nisi mogao znati hoće li iz njega provaliti udarci ili riječi, iako je udaraca možda bilo manje riječi. Nisu doduše bili namijenjeni njoj. Nije se sjećala da ju je ikad udrio. No unatoč tome, živjela je u strahu. Hodala je oko njega na prstima, nastojeći se pričiniti nevidljivom, osjećajući žestinu u njemu čak i kad ju je držao na udaljenosti. A kako je odrastala, ta je prijetnja dobila i dodatnu dimenziju. Kakav otac, takav sin običavala je ponavljati gospođa Moore, bilo ponosno ili ljutito a te su riječi za Helenu poprimile prizvuk nepodnošljive prijetnje posebice nakon što ju je Billy počeo seksualno tiranizirati. To je bilo njeno jedino neposredno iskustvo s očevima. Bilo je naravno i onih posrednih. Dok je bila u srednjoj školi upoznala je očeve prijateljica, ljubazne ljude odsutnog pogleda, prema kojima su se njihove kćeri ponašale s neusiljenim poštovanjem, zadirkivale ih i umiljavale im se. Najviše ju je očaravalo ovo posljednje. Pobuđivalo je nešto što nikada prije nije osjetila, nešto što je istovremeno bilo i znak povjerenja i njegove suprotnosti obraćanje nekome koga trebalo ublažiti, umiriti, zadovoljiti. Razmišljajući sada o tome, shvatila je da je to zadirkivanje i umiljavanje bilo nešto što je prelazilo na odnose njenih prijateljicama s muškarcima. Ona je sama rijetko bila za to sposobna za to radosno supostojanje kontradikcija, osjećaja povjerenja, ali i istovremenog prepoznavanja opasnosti u osobi kojoj se vjeruje. Ćutila je da je ta opasnost bila na neki način povezana sa seksualnim uzbuđenjem kao i s moći. Ona je odbila i povjerenje i opasnost. Ili ih držala podalje, u odijeljenim paketima vezanim bezbrojnim sigurnosnim čvorovima, iako ih je prigodice ukrašavala vrpcama tako da izgleda kao da se mogu lako otvoriti. No sve ju je to opet dovodilo Adamu, a ne Maxu. A morala je misliti na Maxa. Kada se doselila k Emily, svijet je počimao i završavao sa ženama. U školi je, naravno, tu i tamo bilo muških posjetitelja i nastavnika fizike. No zanemare li se oni, jedini muškarci su bili one uzvišene osobnosti koje su nastanjivale police biblioteke, Dickensi, Tolstoji i Trollopi, čija su se imena odvažno
isticala na hrbtima knjiga. Bio je tu i Virgilije. Za doručkom su se, metrički samopouzdano, njegovi stihovi recitirali na latinskom čiji su tvrdi zvukovi bili u dalekoj vezi s Emilynim njemačkim izgovorom. Emily je, istina, ponekad pričala o svom ocu. Uvijek je o njemu pričala ili navodila njegove riječi glasom u kojem se miješalo poštovanje i zahvalnost. Sličnim je glasom citirala i Vergilija, te se u Heleninoj glavi slika njenog oca stopila sa strogim licem drevnog pjesnika koji je slijepo gledao s naslovnice Eneide. Možda je, upoznavši Maxa nedugo nakon Emilyne smrti, na njega prenijela ono što je zadržala od te slike. Strahopoštovanje koje je osjećala prema njemu nije bilo različito od onoga, kojeg je Emily osjećala prema svom pokojnom ocu. Helena shvati da je citirala Maxa skoro isto onako kako je Emily citirala, ne samo svog oca, nego i stare majstore iz svoje knjižnice. Primljena slika koja se otjelovila u Maxovoj osobi. Helena se pitala bi li trebala skoro odletjeti u Njemačku kako bi ga pronašla, no zaključila je da bi to bila uzaludna potjera. Bolje je čekati zakazani termin u Berlinu. Kao što joj je Bradford Summers rekao u Bostonu, Max je možda jednostavno odlučio neko vrijeme biti sam. U međuvremenu je energično odlučila popuniti zemljovid svojih uspomena iz djetinjstva. Sada sam velika djevojka rekla je sama sebi. Mogu to podnijeti. No unatoč tome započela je ondje gdje je bilo najlakše s gospođom Fenton, bliskom Emilynom prijateljicom. Gospođa Fenton se preselila u ugodan stan na prvom katu, u blizini muzeja Soane, upravo iza LSE. Dnevna soba, u koju je žustra starica uvela Helenu, bila je ispunjena zbirkom uspomena jednog života. Fotografije djece, koja su odavno napustila obiteljsko gnijezdo, i mnoštva unuka nadmetale su se sa slikama Aldermaston povorki, starim kazališnim programima i trofejima s putovanja lutkama s Jave, garniturom oslikanih babuški, različitim lakiranim kutijama. Morala sam se riješiti mnogih stvari kada sam se zadnji put selila pokajnički se smješkala gospođa Fenton prateći Helenin pogled kako klizi po sobi. Gurala je stolić za posluživanje natovaren Wedgewood porculanom i tustim kolačem od đumbira. No tijekom života čovjek nakupi toliko toga. Emily se mnogo uspješnije od mene rješavala starih stvari. Šećera, draga? Helena kimne. Tako mi je drago što si došla. Znam koliko imaš posla. Prilično me zadivljuju sve me te divne stvari kojima se vi, mladi ljudi, danas bavite. U moje vrijeme nikad nismo razmišljali o zdravlju planeta. O da, čitam tvoje članke. Pogleda Helenu sjajnih očiju. Emily bi bila tako ponosna na tebe. Helena nešto skromno promrmlja, a potom doda, Željela sam s vama razgovarati o Emily, gospođo Fenton. Na trenutak se zaustavi. Znate li što ju je uopće navelo da me usvoji? Starica se nasmiješi. To je, draga moja, i vrlo lako i vrlo teško pitanje. Pogleda kroz prozor kao da je tamo mogla ugledati svoju prijateljicu. Emily je, znaš, oduvijek željela nešto svoje, nešto što ne bi imalo veze sa školom. Nakon što je umro Rafi Lever, njena velika i jedina ljubav, tu i tamo bi se pojavio neki muškarac. Helena je napeto slušala, ne usuđujući se pomaknuti. No zapravo je nisu zanimali. Željela je dijete. Poznaješ Emily, bila je tako racionalna najracionalnija osoba koju sam poznavala uvjerila je sebe da bi, čak i kad bi postojao muškarac, bilo prerizično imati vlastito dijete. Posvojiti dijete je bilo podjednako rizično. Nisi nikada mogao znati hoće li ti se sviđati kad odrastu. Nije baš voljela svoju majku, budalastu, hihotavu ženu. Njezin otac je bio druga priča idealizirala ga je, tvrdila da ju je naučio svemu što je znala, no umro je kad je bila adolescentica. U svakom slučaju, kada si se pojavila ti njeni su se najskrovitiji snovi ostvarili. Bila si tako krhka i mala. Gospođa Fenton ju pogleda kao da je nemoguće spojiti ono što je vidjela pred sobom sa slikom iz njenog sjećanja. Ali i strastvena. I očigledno inteligentna. Emily mi je pričala o tebi mnogo prije no što si stigla u kuću. Mislila je da si divna i smatrala da će učiniti dobro samo ako te uzme. Ti si bila ispunjenje njenih snova. Želiš li još čaja, draga? Još torte? Da, molim. Helena kimne. Pitala sam se pročisti si grlo je li Emily išta saznala o meni, mojim roditeljima, što mi možda nije željela reći? Starica ju je pomno promotrila, a zatim vratila odbjegli uvojak sijede kose iza
uha. Ne bih rekla. Emily je vjerovala u poštenje. Da je imala nešto za reći bila bi to i učinila. U pravo vrijeme. Zašto? Jesi li nešto otkrila? Helena slegne ramenima, a potom se odluči izjasniti. S vremena na vrijeme se zanesem mišlju kako je ona možda moja prava majka. Gospođa Fenton je nalijevala čaj. Pronicavo je pogleda preko šalice. Sve je moguće, draga moja, iako mislim da bih to bila znala. Da vidimo, kada si rođena? 1957. podsjeti je Helena. 1957. razmišljala je gospođa Fenton. Činilo se, pomisli iznenada Helena, kao da pokušava odrediti što bi bilo najbolje, ohrabriti je u njenim razmišljanjima ili je odgovoriti od njih. 1957. Tada smo bile u Australiji. Brzo odmahne glavom. Ne vjerujem. To ne bi ličilo na nju. Čak i da je uspjela sakriti tako značajan događaj od mene, bila bi, bez obzira na okolnosti, sigurno ostala s tobom. Bila je hrabra žena. Ne, draga moja. Napravila je stanku, uhvatila Helenin pogled i zadržala ga. Znaš, bilo joj je milije što si se pojavila potpuno oblikovana, kao Atena iz Zeusove glave, nego da si iskočila iz njene utrobe. To je bio njen stil. Sigurno je, međutim, da te smatrala ništa manje svojom nego da te je i uistinu rodila. Helena se nasmiješi. Nije to bilo umirenje koje je tražila. Nije sumnjala u Emilynu ljubav. A Emily i nije prihvaćala nikakve dokaze o nasljeđivanju. Iako je voljela misliti kako sliči svojoj baki. Baki? Gospođa Fenton kimne. Srela sam je jednom ili dvaput, vjerovatno u tridesetima. Visoka dostojanstvena žena. Na neki način slična Em. Premda, rekla bih, ekscentričnija. Ili možda samo Bečanka. Znaš kakvi su bili ti Bečani. Zahihota pokrivši rukom usta poput nestašne djevojke. Ali pričaj mi o sebi. Ne razmišljaš valjda stalno o svojim precima? Ne nasmija se Helena. Samo malo. Ali mi se iznenada učinilo da bi trebala znati. Počne skupljati svoje stvari. Čudan je svijet uzdahne gospođa Fenton. Oni koji imaju obitelj veliki dio svog vremena troše priželjkujući da su negdje drugdje. A oni koji je nemaju priželjkujući da su tu. No ti ćeš me opet posjetiti, zar ne? Nasmiješi se dok je Helena ustajala. I obavijesti me ako nešto saznaš. Pogleda je lagano se namrštivši. Šteta što su sestre sv. Marije odaslane u sve dijelove svijeta. Znam da je Emily jednom pokušala saznati nešto više o tvojim roditeljima. Mučila ju je ta mogućnost. Iako je ona sama vrlo vješto prekinula odnose s vlastitom majkom, ubrzo nakon očeve, ili možda, bakine smrti. Mislim da je razlog bio Rafi Lever. Znaš, bio je Židov šapćući doda. A sve je to bilo tako davno. Helena se nagne da je poljubi. Doći ću uskoro opet. Joj, skoro sam zaboravila. Mislila sam da bi vam se moglo svidjeti. Izvadi iz torbe pozivnicu koju je dobila za predavanje u Conway Hallu. Hvala ti draga moja. Ako bude onako dobro kao ono, na kojem sam te srela, beskrajno ću uživati. Kako je ono pametan mlad čovjek. Dok se biciklom polako vraćala kući kroz ranovečernju kišicu, Helena je pokušavala posložiti ono što joj je rekla gospođa Fenton. Emily, njeni roditelji, njena baka Bečanka. Ukazala joj se iznenada slika dugog lanca generacija koje se svijaju jedna nad drugom poput uličnih svjetiljki čije se svjetlo odražava u njihovim treperavim i razlomljenim lokvama. Svaku generaciju progone duhovi prethodne protiv koje se borila. Svaka je, na neki način, proživljavala ranije snove ili strahove s neočekivanim obratima. Helena se ubacila u lanac u koji baš nije spadala, noseći u sebi tu energičnu ženu sa svim njenim pobunama i bijegovima potpunije nego bilo kakve roditelje koje nije upoznala. Odbacila je ideju da ju je Emily, preko svoje bečke bake, dovela natrag Adamu, prije nego Maxu Bergmannu. Usprkos tome, sada, kad je započela, željela je dublje proniknuti u svoje djetinjstvo. Nedjelja je osvanula okupana blagom svjetlošću ranog proljeća. Čim je otvorila prozorske kapke Helena je znala da će danas krenuti na put. Potjerala je mačke, odjurila u biblioteku i otvorila ladicu po kojoj je u posljednje vrijeme često prekapala. Sve je bilo tu, napisano urednim Emilynim rukopisom, neuljepšane osnove njene putanje. A na vrhu popisa je bila važna adresa. Ne razmišljajući, Helena nazove Claire, reče joj kuda ide i upita je bi li joj mogla posuditi auto.
Jesi li sigurna da želiš to sama obaviti? upita Claire pomalo zlovoljno. Da. Već nešto poslije devet, Helena se kretala preko Temze, pa preko Barnes Commona prema autocesti za Hamshire. Promet nije bio gust pa joj je vrijeme brzo prolazilo u Claireonom malom Citroenu, koji je bio relativno nov, iako je pod nogama sve pucketalo od ostataka čipsa i raznih omotnica od čokolade. Kada su se predgrađa pretvorila u blage brežuljke njeno se raspoloženje popravi. Tu i tamo su joj se u vidnom polju pojavljivale skupine bademovog drveća u raskošnom cvatu. Šiblje je bilo blijede svijetlo zelene boje, na vršcima listova mesnati pupovi. U blizini Winchestera skrenula je s glavne ceste na gradsku obilaznicu i zaustavi se na odmorištu uz cestu. Na planu je pronašla put do Farley Chamberfayne. Nije bio daleko. Bit će tamo za pola sata selo koje je prešlo svoje granice i postalo poseljačeno predgrađe. Kako je izgledalo pred dvadesetpet godina? Nije se sjećala. Nije više ni bila sigurna da će prepoznati posjed na kojem se nalazio Dom za djecu sestara Sv. Marije, no imala je osjećaj da bi bilo čudno zaustaviti se pored benzinske crpke ili puba i pitati. Prošla je kroz usku glavnu ulicu, pokraj male pošumljene kosine i upravo, kada je htjela provjeriti svoje kretanje, ugleda početak dugog zida od cigle. Slijedila je njegovo krivudanje do ulaza. Tu se nalazio natpis FARLEY ŠKOLA ZA DJEVOJKE. Srce joj počne brže udarati dok je skretala na kolni prilaz. Što je bilo logičnije nego da sirotište, samostan postane djevojačka škola? Prošla je pored igrališta skupina djevojaka u smeđim sportskim dresovima je igrala hokej na travi. Podigle su pogled dok je polako prolazila pored njih. Put je sada oivičivala stara živica od tisovine, tamna i gusta, toliko gusta da se iznenadila kada joj se pred očima pojavila kuća. Bila je to viktorijanska, ni po čemu lijepa, zgrada, poprilično nezgrapna i čvrsta, koja je, u svom središnjem dijelu s tornjićima, naginjala gotičkoj pretjeranosti. Ničega se nije sjećala, ni širokih stepenica koje su vodile prema glavnim vratima, niti teškog drva koje je lagano zaškripalo kad ih je gurnula. Ulazni prostor je bio čudnovato prazan. No na vratima sa strane je stajao natpis Zajednička prostorija. Duboko uzdahnuvši Helena pokuca. Ostane bez odgovora, no iznenada je glas iza nje zapita Mogu li vam pomoći? Okrenu se i ugleda strogu prosijedu ženu u kariranoj suknji i tvinsetu. Danas, znate, nije dan posjeta. Ne, naravno promrmlja Helena, podsjećajući se kako je toliko dugo živjela s ravnateljicom škole da zaista nije bilo potrebe da je prožme taj osjećaj čistog užasa. Zapravo sam imala na umu potpuno drugačiju vrstu posjete. Pokuša se nasmiješiti, pokuša obuzdati drhtanje glasa dok je na brzinu objašnjavala kako je bila ovdje, u domu, kao dijete, te je zapravo željela razgovarati s nekim tko je dugo tu, točnije dvadesetpet godina. Žena ju je ispitivački promatrala, a Helena osjeti olakšanje sjetivši se kako je u zadnji tren odlučila odjenuti praktične tamno plave hlače i vunenu jaknu koja je uz njih pristajala, a ne traperice. Možete onda i ovdje pričekati. Žena otvori vrata Zajedničke prostorije. Svi su u kapeli, no možda će vam gospođa Fisk, naša profesorica glazbe, moći pomoći. Ona je odavde. Na Helenine zahvale odvrati kimnuvši. Pod budnim pogledom Helena se smjesti u stolac pored prozora, no tek kad je žena zatvorila za sobom vrata usudi se pogledati van. Njoj nasuprot nalazilo se pravokutno dvorište, koje je bilo u sjeni zgrada koje su ga okruživale. U jednom je uglu bila kapela. U središtu prostrane tratine stajala je fontana. Zurila je u nju, nadajući se da će je se sjetiti. No opet ništa. Možda je došla na pogrešno mjesto. Djevojke su sada u velikim broju nadirale iz kapele smeđe djevojke u smeđim haljinama i smeđim jaknama, među njima tu i tamo poneka žena. Helena je čekala. Napokon se vrata otvore i sićušna sjedokosa žena pomoli glavu. Gospođa Fisk? upita Helena. Jeste li vi mlada žena koja želi znati što je bilo sa sestrama? Helena kimne. Licem ružičastih obraza i smežuranih plavih očiju razlije se anđeoski osmijeh.
Kako vam mogu pomoći, gospođice Latimer. Helena Latimer. Helena duboko uzdahne. Iako samo kao dijete, prije dvadeset pet godina bila Helena Stevens. Zanima me postoji li ovdje još itko tko bi se mogao sjećati tog vremena. I možda mogao znati kako sam dospjela ovamo i tko bi mogli biti moji roditelji. O bože, o bože. Gospođa Fisk tužno odmahne glavom. Nije li sve to bilo u vašem kartonu? Ne promrmlja Helena. Pretpostavljam da se u to vrijeme kartoni nisu brižljivo popunjavali. Žena joj se vragolasto nasmiješi, a potom se smjesti u naslonjač. U svakom slučaju, ime nam ne govori mnogo. Vjerujem da mnogi ljudi daju lažna imena. Jeste li tada radili ovdje? upita Helena. Na neki način. Sestra Richard mi je dozvolila da sviram orgulje u kapeli. Znate, živjela sam u selu. I to su bile jedine orgulje. Onda sam počela držati satove glazbe s djecom. Uglavnom pjevanja. Moja djeca su bila na školovanju te mi je, grubo rečeno, bilo malo dosadno. Sestra Richard je bila vrlo ljubazna. Stroga, ali ljubazna. Postale smo dobre prijateljice. Bilo mi je tako žao kad je odlazila. Jedno vrijeme smo se dopisivale, a onda... Podigla je ruke dramatičnom gestom. Moja adoptivna majka mi je rekla da sam možda jednostavno bila ostavljena, pred kućnim vratima, ili U kapeli. Žena je iznenada čudnovato pogleda. Negdje u to vrijeme u kapeli je bila ostavljena jedna beba. Nekoliko godina prije no što je mjesto zatvoreno. Djevojčica. To ste mogli biti vi. Ljupko se nasmija, a Helenu obuzme iznenada osjećaj da možda sve to izmišlja radi nje. No sada je nezaustavljivo pričala dalje. Ne mogu se sjetiti imena koje su izabrali za djevojčicu. Sve su se sestre uzbudile oko nje. Doživjele su to kao blagoslov. Bilo je to za Božić. Slatka mala djevojčica s čuperkom zlaćane kose. Nekoliko mjeseci prije toga imale su jedan smrtni slučaj, jedan se veliki dječak utopio u jezeru. Strašno. Tako je ovo bio blagoslov čak je i sestra Richard bila prilično zaluđena djetetom. Bila je tako tiha, nikad nije plakala. A došla je u krasnoj košari. Žena se vragolasto nagne prema Heleni. I sve su sestre imale fantastične predodžbe o tome otkuda se pojavila, je li bila dijete siromašne, odbijene djevojke koja gine od ljubavi ili velike dame uhvaćene u zamku zabranjene strasti. Heleni se iznenada pred očima ukaže jato opatica u dugim haljama i složenim pokrivalima za glavu zaokupljenih njenim romatičnim porijeklom. Sve se činilo malo pretjeranim. Ja sam bila najsklonija ideji gospođa Fisk se više nije mogla zaustaviti da je jadno malo stvorenje dijete mlade žene iz sela, Hetty Musgrave. Ona je nekoliko godina prije otišla u Ameriku, ohola i puna sebe, no vratila se baš nekako u to vrijeme, vrlo blijeda. Ni s kim nije razgovarala. Ostala je samo nekoliko tjedana, a zatim je nestala. Je li ikad itko posjetio to nahoče? prekine je Helena. O tome vam ne znam ništa. Nisam cijelo vrijeme bila tu. Jesu li ovamo ikad dolazili muškaarci? Helena shvati apsurdnost pitanja čim ga je izgovorila. O, da. Nije to bilo takvo mjesto. Iako su odaje sestara bile izdvojene. Gospođa Fisk pokaže preko dvorišta. Bilo je vrlo živahno i zapravo prilično veselo. Bilo je oko stotinu djece. Možda više. Iako ne baš male. Ponovo je izučavala Helenu. Kad bi vas samo mogla vidjeti sestra Richard. Sigurna sam da bi vas prepoznala. Ponovo je svojim svijetloplavim očima zurila u Helenu. Da barem mogu reći da vas se sjećam. Ali vas se ne sjećam. Nikad nisam bila dobra s bebama. Nasmija se sama sebi. A svi ostali iz tog vremena su nestali. Pa eto, što se može. Čini se da ste se vi dobro snašli. Helena se uljudno nasmija. Mislite li da smijem malo prošetati? Slobodno, draga moja. Učionice su u onom smjeru. Sobe djevojaka su preko, iako mislim da se gospođi Prendergast ne bi svidjelo da vas tamo nađe. A kapela, vrt? Ne vidim u tome ničeg lošeg. Pokazat ću vam put. Starica žustro ustane. Znate, sve ove godine koliko sam povezana s ovim mjestom samo je još dvoje ljudi došlo da o njemu popriča. Promislite li o tome, to je stvarno čudno. A nije to
bilo loše sirotište. Sestre su bile jako dobre prema djeci. Doduše, puno se molilo. No što se ostalog tiče... Hvala vam što ste našli vremena za mene. Helena pruži gospođi Fisk ruku, dok joj je pokazivala vrata u dvorište. Imat ću o čemu razmišljati. Kad bi barem tako i bilo, mislila je Helena krečući se prema kapeli. Ništa nije zvučalo potpuno točno. Niti je njoj zvučalo imalo poznato. Čim je gospođa Fisk spomenula tu Hetty Musgrave kao vjerovatnu majku nahočeta, što je navodno i bila, znala je da joj uopće nije stalo da joj uđe u trag, a zapravo ni ikom drugom. Čitala je o siročadi i usvojenoj djeci koja su opsesivno tragala za biološkim roditeljima, ponekad, iako ne uvijek, s užasnim ishodom. Kada je zamišljala sebe nasuprot te Hetty Musgrave ili bilo koje druge tobožje majke u njoj se miješao osjećaj nelagode i nezainteresiranosti. Nije to bila majka koju je željela. Imala je to u Emily i nije osjećala nikakvu želju da je s nekim zamjeni. A osim što je željela odrediti ono što je osjećala prema Maxu, nije je zapravo posebno zanimao ni neki drugi otac, gospodin A ili ili C. Nije je zapravo zanimala ni priča o njenom porijeklu, bilo da se radilo o romansi, tragediji ili jednostavno jeftinoj svjetovnoj priči. Ona je, zapravo, tragala za izvorom svoje halucinacije koja ju je odvela u Njemačku, osjećaja da je Max njezin otac. Ili je zavaravala samu sebe bojeći se onoga što je mogla naći? Helena je zurila u fontanu u sredini dvorišta. Mišićavi Neptun okružen nimfama, kojeg je oblikovala neka, ne posebice, vješta ruka. Nije to bila baš prikladna skupina likova za samostan ili djevojačku školu. Brzo je nastavila hodati, gurnula teška vrata kapele. Ovdje je vladala čudnovata tišina. Osim zraka razlomljene sunčane svjetlosti koje su padale kroz obojano staklo visokih prozora sve je bilo u maraku. Na oltaru nije bilo mnogo toga drveni Krist, bijelo vezeno platno. Oslikana Bogorodica koja se nalazila sa strane izgledala je neumjesno. Strop je bio nadsvođen i skladan, a na galeriji ugleda orgulje na kojima je, navodno, svirala gospođa Fisk. Sjela je na neukrašenu klupu i zamislila košaru, u njoj bebu, zamislila je muškarca koji zuri u nju, a zatim bježi u kapelu zatim ulazi jedna opatica i pronalazi dijete. Ništa. Prizor se odvio pred njom poput jednog od onih melodramatičnih nijemih filmova, ne izmamljujući nikakav osjećaj osim humora pomiješanog s nekom vrstom arhivskog uživanja. Nije s tim imala nikakve veze. Helena polako ustane, izađe kroz vrata u vrt iza kapele. Ovdje je bilo ljepše. Stara murva je svijala svoje kvrgave grane nad malobrojnom skupinom šafrana. Nešto dalje, teren se spuštao, a vidjela se i skupina niskog drveća. Hodala je do vrha brežuljka, a spustila se stazom, preko još uvijek vlažne zemlje. Žmarci su je prošli kada je došla do prvog hrasta. Bilo je nešto u tom mjestu, nagib zemlje, gotska razgranatost grana koje su se širile i uzdizale. Spopadne je iznenada vrtoglavica, zavrti joj pred očima. Nasloni se na stablo, spusti se polako na zemlju i pogleda nebo kroz lepezu tamnog hrasta. I tada je, s izvjesnošću kakvu nikada prije nije osjetila, prožme taj osjećaj. Bila je ovdje. Baš na ovom mjestu ruke su joj bile na ovoj bodljikavoj zemlji, na ovim kratkim i gustim grudama trave. I taj miris vlažan, pomalo sladak. Udahnula ga je. U daljini, uz brežuljak, vidjela je krov i najviši kat škole. Izgledala je masivno, čvrsto. Preveliko. A sa susjednog stabla dopirio je dašak nečega nalik mješavini uzbuđenja, opasnosti i zadovoljstva. Kao da se trebala pojaviti neka osoba i očekivana i neočekivana. Osjećala je to tako snažno da je bila sigurna kako će se otjeloviti. Tada se sjeti te slike dijete koje se između stabala igra skrivača veliki muškarac s grivom kose. Taj se prizor odigrao ovdje, upravo na ovom mjestu. Je li muškarac koji ju je uhvatio u zagrljaj bio Max? Nije mogla to dokazati sve dok ga ne vidi. Polako je nastavila obilazak vrta, no nikakve je druge uspomene nisu obuzele. Osim tog jednog jedinog mjesta, činilo se kao da ovdje nikada nije ni bila. Tog četvrtka navečer Helena je rano otišla iz ureda. Znala je da će se, ne otiđe li, zadubiti u posao i opet odgoditi trenutak za koji se čeličila. Priznala je da se boji. Dlanovi su joj se znojili dok je prekapala po torbi tražeći pokaz za podzemnu željeznicu. Činilo se kao da se putovanje vlakom, za vrijeme najživljeg prometa, u moru umornih lica, beskonačno oduljilo, kao da London više nema granica. Kada su došli do njene stanice bila je pomalo iznenađena, ali su je noge ipak automatski
odnijele do pokretnih stepenica, pa iza ugla. Autobusna stanica je još uvijek bila ondje. Ništa se nije promijenilo. Ne, to nije bila istina. Na mjestu iza ugla, na kojem je davno eksplodirala bomba, i na kojem su Billy i njegovi prijatelji jednom jurili za njom kroz kupinjak i prašnjave naprstke, sada se nalazio moderni supermarket, znak osamdesetih. No stare općinske zgrade iza njega još su bile tamo bile su, ako ništa, trošnije, njihove čađave smeđe cigle isprekidane vječnim mrežastim zavjesama. Helena iskoči iz autobusa, prođe pored stambenih zgrada, skrene u ulicu s bijednim kućama u nizu, zatim u drugu. Prošlog tjedna je, za svaki slučaj, potražila u telefonskom imeniku obje obitelji kod kojih je bila kao dijete. Nazvala je sve R.Willoxijeve, no bez ikakava uspjeha. Mooreovi su, međutim, bili na istoj adresi, iako nisu imali telefon dok je ona bila s njima. Nije ga iskoristila ni sada. Činilo joj se da bi je možda odbili primiti kad bi se najavila. Kad je došla do njihove ulice smračilo se. No unatoč tome mogla je vidjeti promjene, znakove prodiranja srednje klase u prugasta vrata od borovine s mjedenim alkama, urednim prednjim vrtovima. Zaustavila se prije no što je gurnula vrtna vrata na broju trideset devet. Forzicija je još uvijek bila ondje, no sada je bila golema i razgranata, njene vanjske grane bile su prepune zlaćanih cvijetova. Sjećala se sebe u primaćoj sobi. Stajala je pored prozora, zurila van kroz mrežaste zavjese u eksploziju zlata, kao da je grm može podići i odnijeti, progutati je. Mora da joj je bilo šest, sedam godina. Helena je na trenutak imala stvaran osjećaj svoje ondašnje nesreće nespretno usamljeno dijete, uljez kojeg nitko nije naročito želio, bačeno u skučeni strani svijet glasnih, neprijateljskih glasova. Sjećala se kako je satima zurila u bubamaru koja je na neki način došla do praznog kamina i stalno iznova pjevušila u mislima, Bubamaro, bubamaro, Poleti kući svojoj Tvoja kuća gori Tvoja djeca će izgorjeti. Osjećala je kako su je plamenovi počeli obavijati, dobrodošli plamenovi. A zatim mamin glas, ljutit, prodoran Barabara te nešto pitala, Elen. Odgovori joj. Potom gunđanje i jadikovanje Pogriješili smo. Rekla sam arryju, da je to bila pogreška. Ona je luda opatica. Samo sjedi i bulji u prazno. Zamisli, nikad ne plače. Samo sjedi. Kao tikva. U školi je bilo bolje. Tamo su je ostavili na miru. A jednom tjedno su odlazili u lokalnu dječju knjižnicu. Nije se mogla sjetiti kako je učila čitati, sjećala se samo radosti koju je osjećala dok je okretala stranice prepune sjajnih slika, a zatim priča. Smjeli su ponijeti dvije knjige. No mami se nije sviđalo da čita. Lijena nevaljalka napala bi je i istrgla joj knjigu. No to je vjerovatno bilo kasnije. Helena se ispravi i pozvoni. Pas srdito zalaja. Čuo se niz prigušenih uzvika, a zatim se vrata otvore. Pred njom je stajala mlada žena. Kruna sitno nakovrdžane crvene kose, jarke usne, bezosjećajno, lijepo lice. Bila je trudna, a duga plava maja prijanjala joj je uz trbuh. Ruku je samouvjereno držala na boku. Da? drsko pogleda Helenu. Oprostite, mora da sam na pogrešnom mjestu. Tražila sam gospođu Moore. Našli ste je. Oči mlade žene se sumnjičavo stisnuše. Jeste li vi iz općine ili tako nečega? Helena odmahne glavom. Iz pozadine se čula televizija, drugi glasovi. Gospođa Moore koju tražim je starija promrmlja. Iza žene se pojavi malo dijete i povuče je za maju. Ona ge podigne, ne pomakavši se. Njih dvoje su bili čvrsta prepreka ulazu. Što želite? Ja sam..... nekad ovdje živjela. Davno. Zovem se Helena. Helena Stevens. Žena je buljila u nju, premjestila dijete na drugi bok, a potom viknula ne okrenuvši se Mama, traži vas neka gospođica Helena Stevens. Gospođica je bilo izgovoreno podrugljivim tonom. Helena začuje kako netko vuče noge. Na vratima se pojavi ispijena žena s nakovrčanom žutom kosom i pomno je pogleda. Vidi, vidi, njezino gospodstvo glavom i bradom. Usne joj se iskrive u mali
lukavi osmijeh. Došla vidjeti svoj stari dom, je i tako? Dobar dan, gospođo Moore. Ne znajući što da učini Helena pruži ruku. Nitko je ne primijeti. Pričala sam ti o njoj, Sarah. To je ona štićenica koja je našla bolju kuću. Puno nam je nevolja zadala. U pogledu je bilo onaj stari neprijateljski sjaj no Sarah je sada gledala Helenu s otvorenom znatiželjom. Oćete je pozvat unutra? Mogla bi. Tata će je rado pogledat. Uvijek je govorio da će bit dobra mačka. Nešto sam vam donijela. Helena izvuče iz torbe bocu vina, shvativši čim ju je izvadila da bi pakiranje od šest takvih bilo prikladnije. No gospođa Moore je uzme, kimnuvši. Što je bilo s tobom i onoms tvojom bogatom ravnateljicom? Gospođa Moore je bila gruba. Mi ti nismo bili dovoljno dobri. Novinarka sam promrmlja Helena. Novinarka? Sarah promijeni ton. Je li to zabavno? Helena kimne i nasmiješi se. Nalazile su se u prostoriji u kojoj je nekad bila primaća soba, no sobom je sada dominirao televizor i velika sjedaća garnitura od tri dijela. Na podu se igralo crno dijete s vatrogasnim kolima. Sarah spusti dijete koje je nosila na pod pored njega. Ovo je Sethe, mali od naših susjeda, a ovo je moj Billy. Ona preuzme inicijativu. Tata, isključite telku, imamo gosta. Pogledajte je, jel je se sjećate? Blijedi muškarac gustih obrva pogleda je iz fotelje. Crte njegova lica nisu pokazivale ni najmanje interesa. To je vaša Helena vikne Sarah, a Heleni šapne Malo je nagluh. Njegove oči zasvjetlucaju na trenutak. Progunđa nešto nalik pozdravu, a onda sjedne natrag u fotelju, očiju prikovanih za televiziju. Gledajući ga, Helena iznenada shvati da je zastrašujuća neman iz njenih uspomena nemoćni, iznureni muškarac koji je ostario prije vremena. Nije mogla zamisliti kako podiže ruku da nekoga udari, pa čak ni kako podiže glas. Lijepo je ovdje reče ona, u nedostatku nečega boljeg. Ton gospođe Moore se promijenio u skladu s tonom njene snahe. E, puno se toga promijenilo, sa Sarom i malim, a i Billy dobro zarađuje. Glas joj se nadme od ponosa. Mi ćemo uskoro naći vlastiti stan ubaci Sarah uvrijeđeno. Čim se rodi sljedeće. Pogladi opušteno svoj trbuh. Imate li vi koje? Helena odmahne glavom. Odgađaš to za kasnije, je l? Gospođa Moore ju je gledala. Tebi je dvadeset osam, devet? Helena kimne. Nemoj pretjerivati. To sam ja napravila, pa ih, osim Billyja, nisam mogla više imati. Zbog toga sam i uzimala sve vas. Što li se dogodilo sa Sandy? Helena je mislila na uplašenu djevojčicu koju su Mooreovi uzeli nekoliko godina poslije nje. Uvijek ju je nastojala zaštiti od drugih. S vrtoglavom se jasnoćom iznenada sjeti kako bi se zaključavale u kupaonici kada bi gospođa Moore bila vani, a Billy jurio za njima. Pričala joj je i priče da prestane plakati. Jednom su satima ostale u dućanu pretvarajući se da biraju stripove, dok gospodin Moore nije došao i odvukao ih kući. Helena se sjećala kako mu je pokušavala objasniti da se Sandy boji Billyjeve grubosti. Bilo joj je oko osam godina, a Sandy četiri. A onda ju je Helena napustila, otišla s Emily. Iznenada je probode osjećaj grižnje savjesti. Ta je bila pokvarena. Bila je gora i od tebe. Ti si bila prilično dobra do one godine kad si dobila.... Gospođa Moore podigne ruke do grudi. Ali Sandy, ona je potpuno podivljala. Pobjegla je kad joj je bilo petnaest. Otada je nisam vidjela. Beverly je bila bolja. Jel se nje sjećaš? Naravno da ne. Došla je nakon što si ti otišla. Sada je odrasla, radi. No redovito nas obilazi. Dobra djevojka, jel tako tata? Gospodin Moore progunđa, očiju i dalje prikovanih o televiziju. Potom se naglo okrene. Helen je bila najbolja. Najljepša. I pametna. Uvijek sam ti to govorio. Dama. Pogleda je na trenutak, a zatim vrati pogled na ekran. Tata je uvijek imao smisla za lijepe. Sarah joj značajno migne, stavi još igračaka pred djecu koja su se počela svađati oko crvenog auta. Helena joj se nasmije, sviđala joj se.
Gospođo Moore, htjela sam vas pitati, Je li me ikad itko dolazio vidjeti ili pitati za mene nakon što sam došla k vama? Možda neki muškarac iz starih dana? Gospođa Moore pripali cigaretu i lukavo je pogleda. Tražiš svoje izgubljene roditelje, jelda? Kao ona djevojka s televizije? Zavali se u stolicu i duboko uvuče dim. Ne nitko reče samozadovoljno. Mi smo ti bili jedina obitelj. Ta gospođa Latimer, i ta nas je ispitivala o tome. Zar ti nije rekla? Susjedovo dijete počne plakati i Sarah ga podigne da ga utješi. Sigurno žele čaj reče i baci se na posao. Bolje onda da krenem. Helena ustane. Hvala što ste me primili. Pruži ruku gospođi Moore koja se ovog puta udostoji primiti je. Potom isto napravi s gospodinom Mooreom, koji ju je tupo gledao prije no što je odgovorio s očitom neugodom. Onda bok progunđa. Helena ga je gledala na trenutak,a zatim se nasmija. Bok. Na tren joj se učini da je nakrivio usnu. Zar ne želiš vidjeti Billyja? Doći će brzo ako ne ostane i na drugom pivu. Ne, ne, bolje da odem reče Helena, uviđajući da je kukavica. Još jednom hvala. Hvala na vinu Sarah joj migne kad su došle do vrata. To će biti za mene drsko se nasmija i mahne joj. Helena je brzo koračala prema autobusnoj stanici. Tresla se. Obična obitelj, prekoravala se. Ona je bila ta koja se nija uklapala. Gospođa Moore je skoro izrekla svoj standardni govor pravila si se otmjenom, mislila da si bolja od nas, zar ne? Mogla je čuti kako je grdi čula je to pred mnogo godina dok je ribala kuhinjski pod, a gospođa Moore se nadvijala nad njom. No gospodin Moore ju je danas branio. To je bilo neobično. Nije se mogla sjetiti da se to ikada ranije dogodilo. No, što je ona znala? Bila je tek dijete koje su poslali iz jedne druge obitelji, obitelji koja je nije više željela kad su dobili svoje četvrto dijete. To je saznala Emily. Da, bila je uplašeno, usamljeno dijete koje je svijet vidjelo na svoj vlastiti izobličeni način. Nije zapravo ni bila toliko preplašena. Branila je Sandy. Billy je bio demon. Billy koji je bio majčin idol, Billy koji nije mogao ništa pogrešno napraviti. A užas njegovog zlostavljanja je duboko prodirao. Preduboko. Zbog toga je svojevoljno sve izbrisala. Helena požuri. Ulici su sada bile mračne, svjetiljke su osvjetljavale samo svoj mali krug. Iznenada pod svjetlom jedne od njih ugleda muškarca tustog crvenog muškarca koje je teturao prema njoj. Bio je to Billy, isti kao i uvijek, osim što je bio veći. Ne trenutak se njihovi pogledi sretnu i ona ugleda kako se te vlažne mesnate usne pripremaju za zvižduk, ugleda te praseće oči. Prošao je pored nje. Helena se da u trk. Trčala je do autobusne stanice. Znojila se kao da je jedva izbjegla strašnu opasnost. S olakšanjem uskoči u autobus, a s još većim olakšanjem osjeti kako je odnosi sobom. Stajala je gledajući kroz prozor, čvrsto stežući naslon sjedala do sebe. Kako je simpatična Sarah mogla biti s tim čovjekom, nositi njegovu djecu? Sama joj pomisao izazove gnušanje. Hoćete li sjesti, draga? Jako ste blijedi. Starica sa šeširom ju je promatrala. Ne, hvala vam. Dobro sam. Vrlo ljubazno od vas. Helena se teškom mukom nasmiješi. Evo, sjednite na moje mjesto. Izlazim na slijedećoj stanici. Muškarac do nje polako ustane. Helena zahvali šapćući, ugura se na sjedalo. Svraćala je pozornost na sebe. Ovi autobusi stvarno krivudaju starica joj se dražesno osmjehne, a potom zahihoće. Kadgod ponudim svoje mjesto, i muškarci se onda dosjete. Helena se nasmiješi. Je li vam bolje? Ona kimne. Doviđenja. Ovo je sada moja stanica. Prelazili su most Vauxhall, široku Temzu koju ju je razdvajala od sjenki njenog djetinjstva. Helena se opusti u sjedištu, no ruke su joj još uvijek bile čvrsto stisnute. Bilo je smiješno to što ju je nakon toliko godina susret s Billyem toliko uznemirio. Naposlijetku, pripremila se za njega. A ipak je pobjegla shvatila je da bi joj bilo teško rukovati se s njim da je bio kući kad je došla. Mnogo teže
nego s ostalima. No ona se simpatična, živahna žena ipak udala za njega i činila se prilično sretnom. Možda ga je zbog bespomoćnosti djetinjstva doživljavala kao čudovište. Helena sjedne i pokuša shvatiti. S jedne strane, Billy je bio tek nespretni adolescent koji je iskorištavao situaciju u kojoj je pronalazio seksualno oterećenje? Loše je bilo to što je ona bila tamo da mu ga da, djevojčica u krevetu pored njegovog koja mu nije bila ni sestra. Gospođa Moore nije smjela dozvoliti da budu u istoj sobi. No druge nije bilo. Helena se utješi. Nikad ne bi pobjegla da nije bilo Billyja. Nikad ne bi bila našla Emily. Trebala bi Billyju poslati zahvalnicu. Helena se nasmiješi pri toj pomisli. Osjeti se bolje samim tim što se nasmijala. Stigli su na Victoria Station. Iskočila je iz autobusa i krenula prema podzemnoj željeznci. Bila je sada zadovoljna sama sa sobom. Učinila je to, posjetila je taj dio svoje prošlosti. Mogla je pokopati duhove. No što se Maxa tiče nije bila ništa pametnija. Bilo je smiješno kako je mijenjala mišljenje ideja da je Max njen otac činila joj se na trenutke potpunom fantazijom, a na trenutke neupitnom stvarnošću. Sada je znala da želi da on bude njen otac, taj divni sveti čovjek čiji je viziju svijeta dijelila. Sjetila se kako je negdje pročitala da djeca čiji su očevi bili nasilni i zlostavljali ih često te iste očeve brane. Ako su željela užas stvarnog oca zadržali podalje od sebe morala su, činilo se, potpuno ga blokirati i konstruirati idealnu figuru u koju su u potpunosti vjerovali. Je li to što je napravila bilo premještanje? Je li izbrisala sve muškarce iz svog djetinjstva kako bi ih zamijenila Maxom? Odviše zurenja u pupak, gospođice Latimer, prekorila je samu sebe i progurala se do vrata podzemne. Skoro je propustila svoju stanicu. Još nekoliko tjedana i sve će biti jasno. Nije bilo potrebe da se i dalje trudi i kopa po vlastitoj prošlosti, bilo onoj koju je nosila u sebi ili onoj čiji su fosili bili razbacani oko nje, na cesti koja, čini se, nikud nije vodila. Sljedećeg je dana Helena rano došla u ured. Već tjednima nije tako čvrsto spavala. Kao da je posjeta Mooreovima označila prekretnicu. Toliko se mučila, a sad kad je to i obavila, činilo joj se kao da je s leđa pao veliki teret. Mogla se ponovo posvetiti poslu i uvjeriti se kako onaj tjedan, kada je planirala biti s Maxom u Berlinu, nema nikakvih obveza. Bilo je tek nešto poslije deset. Bila je usred telefonskog intervjua s direktorom nove farme vjetrenjača, kad je Lynn stavila pred nju komad papira. Helena na brzinu pročita poruku. Adam Peters iz Njemačke. Mora hitno razgovarati s tobom. Da mu kažem da sačeka ili nazove kasnije? Neka nazove kasnije načrčka Helena. Nakon petnaestak minuta suoči se s Lynn. Što želi? Tko? Lynn je tupo pogleda. Adam Peters. Ah, on. Lynn pregleda papire na svom stolu. Ovo je broj. Moraš ga nazvati što prije. Stvarno je zvučalo hitno. Nakrevelji se Heleni. Riječ je o tvom Maxu Bergmannu. Helena čujno udahne. Istog trenutka uze telefon i utipka broj. Ovaj put je pronašao put do tvog starca, zar ne? smijuljila se Lynn. Tiho Helena je mrko pogleda. Adamov ju je glas prepao. Bio je formalan, gotovo ukočen. Važno je da odmah dođeš. Je li tražio mene? Samo dođi. U dvanaest i dvadeset imaš avion s Heathrowa. Drugi u četiri. Dočekat ću te u Mnchenu ako hoćeš. Nema potrebe. Kamo onda? Ovamo. U Seehafen. Želi li sada govoriti sa mnom? Slušaj, ne mogu ti ništa reći. Ovo nije neka smicalica, zar ne? Ne budi glupa. Samo dođi. Prekinuo je vezu. Helena je gledala u mrtvu slušalicu. Srce joj je udaralo. Povrh svega, opet je bila nepodnošljivo nepristojna. Pogleda na sat, a zatim u Lynn.
Rezerviraj mi kartu za Mnchen, avion polijeće u dvanaest i dvadeset. A onda nazovi Adama Petersa i reci mu da ću uhvatiti taj avion. Jawohl, mein Frulein. Lynn joj salutira i šaljivo joj se nasmiješi. Jesi li dobila priču o Bergmannu? Možda. Helena je bila neodređena. Porazgovarala je nakratko s Carlom, potom užurbano predala Lynn spisak onoga što treba napraviti u njenom odsustvu, uključujući i to da nazove Claire u vezi mačaka. No mislima je jurila u budućnost i već bila u Seehafenu i bujici zastrašujućih mogućnosti koje su je tamo očekivale. DVADESET DVA Adam Peters je po stoti put prelazio po svježe oličenoj sobi. Kuća je konačno bila uređena. Bijele plahte su nestale sa sofa i stolica. Slike Johannesa Bahra visjele su redoslijedom o kojem je Adam dugo razmišljao. U stakleniku su bile postavljene pločice i slamnate stolice. Predvorje i prostrana blagovaonica za svečane prigode su blistale, a kuhinjski zidovi su se bijelili baš kao i malobrojne sobe na katu. Sve je to napravljeno otkako je zadnji put bila tu. Prije gotovo dva mjeseca. Bilo je mudro unajmiti dekoratera, jer bi se posao, u suprotnom, beskonačno oduljio. No zakopati se u heidelberški arhiv nakon povratka iz Londona bilo je manje mudro. Tada je možda i postojala neka slabašna mogućnost da ovo spriječi. No u kući je sjećanje na nju još uvijek bilo presnažno. Kao da su u njoj zajedno proveli tjedne. I on je želio pobjeći. Naročito sada, kada zna da ne postoji nitko drugi. Ona, jednostavo, nije htjela njega. Pošteno, rekao je samom sebi, no svejedno nije znao bi li je proklinjao kao hladnu kučku ili se prepustio stanju potpunog nerazumijevanja. To je bilo najgore. Mislio je, uvjeravajući se kako u tim pitanjima i nije baš bio neiskusan, kako se među njima zbilo nešto izvanredno, kako to nije bio samo seks, jednonoćna avantura, nego cijela lepeza seksualnih osjećaja koje su djelomice bile obuhvaćene rječju ljubav. Napisao joj je tu riječ, no odgovor je bio potpuna tišina. Tlo pod njegovim nogama se počelo ljuljati poput vode. Kada čovjek ne može više vjerovati svojim osjećajima, svijet postaje brod koji tone, rekao je to svom odrazu u ogledalu, pokušavajući biti duhovit. Čovjek se mora spasiti. No njegovo mu je lice odvraćalo pogled s potpunim nerazumijevanjem. I tako je otišao u Heidelberg, tražeći spas u tom svijetu pljesnivih papira i inkvizicijskih dokumenata. I prilično je u tom uspio. No onda se morao vratiti svemu ovome, tom laganom osjećaju nagrizajućeg samoprijekora, iako za njega nije postojao nijedan opravdani razlog. Adam izađe kroz francuski prozor. Ružičasto sunce se upravo počelo spuštati iza udaljenih bijelih vrhunaca. No u vrtu ispred njega osjećalo se rano proljeće. Sve je bilo živahno, u pokretu. Osjećao je to u zemlji pod nogama, u cvrkutu ptica, u treperavom zelenilu drveća i grmlja. Lijeha jaglaca, koju je zasadio prije nekoliko dana, bila je ljubičasta i žuta, a u šumi, po kojoj je tog jutra šetao, pronašao je skupine visibaba. Rado bi i sada šetao šumom no ona će uskoro biti tu. Zapravo, već je kasnila. Možda je let kasnio. Trebalo je vremena za iznajmiti auto. Kako je tvdoglava, nije mu dozvolila da dođe po nju. I što će joj reći? Nalijevao si je viski kada je začuo kako se zaustavlja auto. Bio je već na vratima kad je pozvonila. Nije se mogao sjetiti svojeg pomno pripremljenog govora tako je bila lijepa. Zaboravio je kakav dojam ostavlja sam njen izgled luk njezinih obraza, pune usne, tamne, plavo sive oči ispod kose, zlatne poput žita, koja je sada bila duža. Koža joj je, uz svijetli kostim krem boje i žutosmeđe bluze, izgledala još nježnija, čišća. I taj izraz u njenim očima, izraz preplašene čežnje. Oćutio je njenu napetost vidio kako su joj prsti pobijelili stiskajući torbu. Skoro ispruži ruku kako bi je ublažio. No ona počne brzo govoriti i trenutak prođe. Došla sam što sam prije mogla. Avion je kasnio. Uđi. Gdje je Max? Prošla je pored njega. Nije ovdje. Uvede je u salon, uzme kaput, koji joj je bio prebačen preko ramena, pokaže joj naslonjač. Ali rekao si Pozvao sam te da dođeš.
Ljutito ga pogleda. Gdje je? Jesi li za piće? Bijelo vino? Gdje je on? Tvrdoglavo je ponavljala. Sjedni, Helena odvrati osorno. Pogleda ga sijevajući očima. Ako je ovo neki trik... Za koga ti mene držiš? bijesno joj odvrati, a potom se obuzda. A sada, molim te, sjedni. Ona sjedne na rub stolca zagasito ružičaste boje. Ako imaš, ja bi čašu bijelog vina. Glas joj je bio napet. Ima hladnog u frižideru. Trenutak. Raskomoti se reče to tiho i nasmiješi se. Kada se vratio s poslužavnikom, stajala je na kraju sobe i promatrala jedno Johannesovo platno. Čuvši ga, brzo se okrene. Lijepo je ovdje. Radio si. Dekorateri promrmlja. Pruži joj čašu. Hvala. A sada mi, molim te, reci Adame. Ludim od brige. Glas joj je sada bio tih i blag. Gledao ju je kako sjeda, kako prebacuje nogu preko noge. Duboko uzdahne. Helena, mrtav je. Nije postojao lijep način da to kaže. Čaša joj ispadne iz ruke, otkotrlja se na tepih. Lice joj je bilo blijedo, gotovo prozirno. Stavi joj ruku na rame. Nije se micala, no osjećao je kako joj, pod odjećom, srce snažno tuče. Naposlijetku, ona promrmlja Mrtav, mrtav? To ne. Bila je blizu plača. Stresavši njegovu ruku skoči. Kako znaš? Okrene se prema njemu, naglo i žestoko. Kako znaš da je mrtav? Ti ga čak ni ne poznaješ. Ne, zato si ti tu. To je razlog zbog kojeg sam te nazvao. Netko ga mora identificirati. Ugleda iznenadnu nadu na njenom licu i brzo je uništi. Ali znam da je to on. Po slici iz njegove knjige. Brzo, gotovo kirurški, iznese pojedinosti. Pronađen je muškarac koji se utopio u jezeru. Vjerovatno se, kaže policija, radi o samoubojstvu, mada je to mogao biti i nesretan slučaj. Svi u okolici znaju da sam tražio jednog starog čovjeka. Ovo je malo mjesto. Zato su me pozvali, a ja sam pozvao tebe, kako bi obavila, takozvanu, potvrdnu identifikaciju. Slegne ramenima. Mislio sam da bi željela znati. I nitko mi drugi nije pao na pamet. Žao mi je. Zurila je u njega ne shvačajući. Znači, to nije sigurno? Ne, nije sto deset posto sigurno popusti on. Nije je mogao razuvjeriti, ona se željela nadati. Helena se sruši natrag u naslonjač. Žar je nestao. Izgledala je jadno, poput potpuno napuštene djevojčice. Želio ju je zagrliti, utješiti, no predmijevao je da bi se odmakla od njega. Želiš li sada onu čašu vina? blago je upita. Gledala ga je kao da se ne može sjetiti tko je on. Vina? ponovi mehanički, a potom fokusira pogled. Hoćemo li otići i odmah pogledati tu osobu? Naglo ustane. Adam pogleda na sat. Možda je prekasno. No ako želiš, možemo pokušati. Ona kimne. Hoćemo li ići mojim autom? Ona ponovo kimne. Vozili su se u tišini dok je oko njih padala noć, a snopovi svjetla se probijeli kroz cestu na nasipu. Kada si to saznao? upita ga ona u jednom trenutku. Jučer popodne. Ali nemam broj tvog telefona. Na trenutak osjeti kako ga gleda. A kada se to dogodilo? Vjerovatno na Uskrs. Odmah nakon mog povratka. Bio si negdje? On kimne. Otišao si posjetiti svoju obitelj? Glas joj je imao čudan prizvuk. Ne, u otišao sam u Heidelberg. Istraživao sam za svoju knjigu. Možeš li ga stvarno prepoznati prema slici? Možda ne.
Policijska postaja u Murnauu izgledala je pospano kao da se zločini događaju samo u uredovno vrijeme. No dežurni policajac je pronašao nekoga da ih otprati u mrtvačnicu. Njihovi koraci tupo su odjekivali po kamenim stepenicama, a ključ u zaključanim vratima odviše je glasno zazveketao. Unutra je bilo hladno. Jedna od fluorescentnih svjetiljki zatreperila bi s vremena na vrijeme kao da se bori za život. Ispuštala je reski zvuk. Adam vidje kako se Helena stresla, vidje i policajca kako je zabrinuto pogledava. Neće se onesvijestiti, je li? prišapne on Adamu. On ne izgleda lijepo. Kad je čovjek povukao numerirani pretinac Adam joj položi ruku na rame. Tijelo je pokrivala teška providna plastika. Helena se protiv svoje volje nasloni na Adama. Cijelo njeno biće bilo je usredotočeno na taj plastični pokrov, kojeg je njihov pratilac polako povlačio sa snježno bijele glave, blijedog, neobično glatkog, lica nalik plastičnom, osim što je bilo posuto plavim i žutim mrljama. To je bio Max i nije bio Max. Zakoraknula je prema naprijed želeći ga dodirnuti, protresti ga i probuditi, udahnuti ponovo izraz u to beživotno lice. Lagano dodirne njegov obraz. Bio je poput voska. Njen prst ostavi otisak. U njoj se zakovitla roj vrtoglavih, proturječnih misli i osjećaja. Kako je mogla dopustiti da umre kad joj je pisao, zvao je? Možda njen otac. Sada neće nikada saznati. Morala ga je nekako pronaći, spriječiti. Nije ustrajala zbog Adama, pobjegla je zbog Adama. Samoubojstvo? Ne. Netko je to napravio, gurnuo ga. Netko tko je bio protiv njega. Direktor neke korporacije kojeg je zanimao samo profit. Neka nuklearna klika. Trebala ga je pronaći, pomoći mu. Zašto se tijelo nije micalo? Ni Emilyno se tijelo nije micalo ali ona se oprostila od nje. Na njenom licu se čitao spokoj. Ne ovdje. Ne na Maxu. Helena isputi jedan jedini ljutiti krik, pomalo jecaj, koji se odbije o zidove te ukopane prostorije. Potom tišina. Više je osjećala nego vidjela policajca koji ju je gledao s iščekivanjem. Ovo je Max Bergmann prošapta. On brzo navuče plastično pokrivalo. Obrazac ćete potpisati gore? Helena kimne. Kasnije je kroz izmaglicu osjetila kako je Adam odvodi u bučni, pregrijani bar, stavlja joj čašu u ruku. Rakija joj je spržila grlo. Nije ga mogla pogledati u oči. Podigao se vjetar. Dok su vozili natrag oblaci su jurili nebom. Mjesec koji je izranjao sjao je poput neonskog svjetla. Drveće i brežuljci bili bi na trenutak osvijetljeni, a potom bi tonuli u mrak. U jednom trenutku joj se učini da im maše neko dijete, koje je nezaštićeno stajalo ispred jedne male kuće. A onda su došli u Seehafen. Helena nije mogla smoći dovoljno snage da izađe iz auta. Prisilila se da stavi jednu nogu ispred druge, a zatim se našla na stolici dok je Adam lebdio oko nje. Stavio je pred nju tanjur s kajganom. Odgurnula ga je. Čula je njegov glas kao da dolazi iz velike daljine. Bio je star, Helena. Pusti ga da umre. Što ti o tome znaš? otrese se na njega. On slegne ramenima. Ništa. Ja ne znam ništa. Način na koji je to rekao je zaustavi. Oprosti promrmlja. Uzrujana sam. Napokon ga pogleda. Znam. Bi li željela biti sama, leći? Ona kimne. Napravio joj je čaj, našao njenu torbu, odnio sve to i nju do male sobe limun žute boje. Budeš li išta trebala, viči. Bit ću s druge strane predsoblja. Njegov se pogled zaustavi trenutak na njoj, a onda ostane sama. Sljedeće čega je bila svjesna je bilo da leži u krevetu, glave zakopane u jastuk. Bio je mokar. Činilo se kao da joj je lice isprugano. Plakala je. Zašto je plakala? Pred očima joj se pojavi slika plastike, tijelo u plastici s blijedim plastičnim licem. Max. Helena sjedne, zaljulja se. Soba je bila mračna. Nije se mogla sjetiti kako se
razodjenula, kako je ušla u krevet, ugasila svjetlo. Nije se mogla sjetiti ničega, osim Maxovog mrtvog tijela. Dohvati svjetiljku pored kreveta, ugleda na stolu nedirnuti lončić čaja. Pogleda na sat. Bila su tri sata. A ona je bila budna. I sama. Tako sama, bez polova u svom svemiru. Bez Emily. A sada i bez Maxa. Zauvijek. Bilo je to upravo ono čega se užasavala pred samo par mjeseci kada je u novinama pročitala obavijest o Maxu Bergmannu. Strahuje se da je mrtav. Sada je to i bio. Gotovo kao da ga je postavila na krivo mjesto i time ga prepustila njegovoj sudbini. No Max ne bi počinio samoubojstvo. Max kojeg je poznavala je odviše poštovao šivot. Vidjela ga je kako se sagiba i nježno odvaja svoje sičućne sadnice pazeći da ih ne zagrebe ili ošteti. Ne, on ne bi svojevoljno oduzeo život. Dakle, nesretan slučaj? Adam je rekao da je postojao čamac. No ni to nije imalo mnogo smisla. Max je bio spretan, a u najgorem slučaju, znao je plivati. Jednom ju je pokušao spasiti. I često su zajedno plivali u onom malom jezeru, koje je bilo tamno od vlastitog biljnog života. Max bi, odlučno poput mladića, zaplivao preko jezera. Ne, ne, to nije bilo nesretni slučaj. Helena se iznenada prestraši. Činilo se, kao da iz zidova prodiru neskladni glasovi kako bi je grdili. Njena greška, vrištali su. Nije temeljito istraživala, nije kopala dovoljno duboko, nije tražila pravu pomoć, dozvolila je da joj vlastite glupe fantazije o Maxu kao ocu zamute vid. Sakrila se pod jorgan. No glasovi su već bili ondje kao i voštani leš, omotan plastikom. Ugušit će je. Helena poskoči. Adam. Otići će Adamu. Živoj osobi. Bilo kojoj živoj osobi. Lagano pokuca na njegova vrata, no odgovori joj tišina. Ona ih gurne i otvori. Sve je bilo mračno, no prozorski kapci su bili otvoreni te su zvijede bacale slabašno svjetlo u sobu. Mogla je razabrati krevet, obris njegovog ispruženog tijela pod bijelim plahtama. Tapkajući dođe do njega. Padne joj napamet da je možda ljut na nju. Ukloni tu misao. Bio je živ, topao. Što je drugo bilo važno? Pogleda ga na trenutak. Njegovo lice, poluzakopano pod njegovom rukom, bilo je okrenuto prema njoj kao i zadnji put. Je li pogrešno postupala? Pusti da misao iščezne, a onda se tiho uvuče pod plahte. Bilo je toplo. To je željela. A mogla je čuti i njegovo disanje koje ju je umirivalo. Zaklon. Dodirne njegovu ruku. I ona je bila topla. Pomakla se pod njenim prstima. Nije bila voštana, ni plastična. Bila je živa. Okrene se s namjerom da zaspe, priljubljujući se još više uz njega. On se pomakne. Njegova je ruka obgrli. Osjeti se sigurnom, zaštićenom. Potom začuje prigušeni zvuk. Helena? Glas mu je bio promukao od sna. Bilo me je strah. Ušuljala sam se. Nadam se da ti ne smeta brzo promrmlja. Jadna moja draga. Pomiluje je po glavi, privijajući je čvršće u zagrljaj. Nešto se u njoj pokrene, ptice zalepršaju u njenoj utrobi. Kao i zadnji put. Neka bol. Bila je vrlo mirna. Poravnavao joj je spavaćicu lagano prelazeći rukama preko njenih grudi i nogu. Spavaj sada promrmlja. Osjeti kako se ukrutio, kako mu je koža topla, čvrsta. Nije željela spavati. Željela je njega. Nikad prije nije nikoga željela. Samo njega. Shvatila je to. Poput objave odjekne to u njenim mislima. Još jedan put neće mnogo promijeniti stvar. Ne u ovoj kući daleko od svega. Posljednji put, poput bdijenja. Zadrhće. Je li ti hladno? On posegne za još jednim pokrivačem koji se nalazio na dnu kreveta. Ona mu zaustavi ruku, prinese je usnama. On se nagne preko nje, lice mu je bilo tamno, upitno. Ona mu prstima prođe kroz raščupanu kosu, približi njegovo lice svojim usnama. Poljubac je ponese. Činilo se kao da je podiže, odnosi u vremenu, te su tjedni koji su ih razdvajali bili izbrisani kao i sve što se među njima dogodilo. Postojao je samo ovaj trenutak koji se protezao u beskraj preko krajolika njihovih tijela. Jedino čega je u njemu bila svjesna bilo je lupanje njenog srca u ušima, zvuk samog života. I njegovog mirisa i dodira u svakom kutku njenog tijela, čišćenje, nalik bujici, koja je jurila kroz odjeljke njenog bića, kupeći sobom mreže straha i suhu travu starih parenja. U jednom joj se trenutku učini da mrmlja Rekao sam ti da sam zaljubljen u tebe. Nije znala je li mu išta na to odvratila no kad se ujutro probudila i vidjela da
je sunce već visoko i da da ulazi kroz prozor, da stabla svjetlucaju na svjetlu, imala je osjećaj kao da je netko drugi ili kao da je ušla u novi radosni svijet. Osjećaj nije potrajao. Prvo se zacrvenjela kada je ugledala uneređenu posteljinu. Adam je već ustao. Vjerovatno sprema doručak, pomisli i nasmije se. Prstima prijeđe preko plahti gdje je ležao, i ponovo osjeti čudnovato drhtanje u utrobi. Legne ponovo da promisli o njemu, a potom skoči. Nije bilo u redu da je on uvijek služi. Otići će i pomoći će mu. U svakom slučaju, željela mu je biti blizu. Dok je navlačila spavaćicu, poravnavajući je preko svog, čuvstvima ponovo otvorenog, tijela sjetila se onoga što je zaboravila. Max je bio mrtav. Kako je uspjela smetnuti s uma tu užasnu činjenicu? A ona je ovdje... Helena se strese. Brzo napravi krevet. Idući prema vratima pogleda i na najvišoj polici ugleda niz fotografija. Još je bio ondje. Portret nasmiješene obitelji. Osjeti iznenadan poriv da je razbije o pod. No podsjeti samu sebe, dok je stajala pod tušem, da je noćašnja eskapada bila njeno djelo. Na brzinu navuče traperice i džemper, ugura noge bez čarapa u čizme i s još mokrom kosom se spusti niz stepenice. Kao što je očekivala, Adam je bio u kuhinji. Bacao je palačinke poput stručnjaka. Propisan američki doručak za posebne dane nasmiješi joj se. Njegove su oči bile tople, prošarane zlatom. Okrene se prema štednjaku, hitne palačinku na tanjur, na kojem je već bila hrpa palačinki i spusti ga na stol. Bit će dovoljno za početak. Raširenih je ruku krenuo prema njoj. Helena je teškom mukom ostala trenutak mirna u njegovom zagrljaju, a zatim se odmakla. On je znatiželjno pogleda dok je nalijevao kavu. Pokretom ruke joj pokaže kamo da sjedne. Žao mi je ako sam te sinoć iskoristila reče ona. Glasnice su joj bile napete, prenapete. On ju je pomno promatrao. Ne osjećam se iskorištenim, ako te to muči reče napokon. Ljubav se katkad dogodi i u predkapitalističkom registru. Nije znala o čemu govori te ga ukočeno pogleda. Nazovimo to primitivnom razmjenom. Glas mu dobije oštrar prizvuk kad ona ne odgovori. Ja imam nešto što ti želiš. Ti imaš nešto što ja želim. Možda u apsolutnim terminima to i nije isto no budući da apsolutna valuta ne postoji možemo se zadovoljiti i ovom razmjenom. Dobro? No svejedno, hvala ti što si to spomenula. Dakle, što te uistinu muči? On naslaže palačinke na njihove tanjure, prelije ih sirupom, pogleda je, a zatim počne jesti. Nadam se da ćeš jesti plodove mojeg truda. Ona kimne. Jela je. Izvrsno uljudno promrmlja. Što je Helena? Bijesno ga pogleda. Max je mrtav. Nisam zaboravio. Namjeno je žvakao, otpio malo kave. Slušaj, zvučat će grubo, no vječna ljudska reakcija na smrt je seks. Knjige su pune toga, a siguran sam da bi bez mnogo truda mogao pronaći i relevantne statističke podatke. Čini li te to sretnijom? Ona ga mrko pogleda. Ti se oduševljavaš prirodnim. Ovo je priroda koja nastoji očuvati vrstu. Prestani me, dakle, mrko gledati. On joj promrsi vlažnu kosu. Lijepo izgledaš. Helena proguta knedlu. Molim te, ne diraj me. Zašto? zastane on. Nija mogla odgovoriti. Zato što ti se sviđa? Ona kimne. Dobro da to potvrđuješ jer sam počeo misliti kako sam prošlu noć proveo s nekim drugim. Iznenada je bio pokraj nje, podigao je sa stolice, ljubeći je, ljubeći je. Borila se protiv njega, udarajući ga po prsima. Adame, nije noć. Odmakla se od njega. Možda će me se noćas moći iskoristiti. A možda i neće. Nikad ne računaj s tim progunđa, no dok je to govorio, nasmijao se, gledajući je tako otvoreno i toplo da se ona s naporom sjeti situacije.
Čeka me mnogo posla promrmlja Helena kad je ponovo sjeo. Nazvat ću Jamesa na Farmu. Ja ću naravno platiti. Adam nešto progunđa. A zatim se dogovoriti za osmrtnice, sprovod. Mnogo će ljudi željeti doći. Ne znam kako da ovdje organiziram sprovod. U Engleskoj... Ili bi možda trebao otići u Sjedinjene Države, kamo pripada. On je prekine. Hej, korak po korak. U ponedjeljak je istraga. Tupo ga pogleda. Istraga? Čista formalnost. Ali ne znaju kako je umro. Samoubojstvo.... To ne znaju. Upravo zato. To će pokušati utvrditi. Gledaj. Iznenada ustane i počne petljati oko kave i posuđa, govoreći pri tome. Znam da je moj savjet vjerovatno zadnja stvar koju želiš, ali ti ga, evo, dajem besplatno. Mislim da ni ti niti itko drugi ne bi ovdje smio organizirati veliki sprovod. Što manje ljudi dođe to bolje. Ti ne želiš da novinari počnu zabadati nos i koješta izvlačiti na površinu. Ako je odlučio umrijeti to je njegova stvar. Samoubojstvo neće pomoći vašoj stvari. Ovdje ga samo, dakle, zakopaj ili kremiraj pa odnesi pepeo u Sjedinjene Države. Održi komemoracije tamo i u Engleskoj, i svugdje drugdje gdje ljudi misle da je to prikladno. Helena ga pogleda, otvoreno zaprepaštena. Zašto si tako siguran da je Max počinio samoubojstvo? On slegne ramenima. Nije bio taj tip. Ne liči na njega. Wittgenstein je jednom rekao, Smrt nije dio života. Baš me briga što je Wittgenstein ili bilo tko drugi rekao. Poznavala sam Maxa. Helena. Pokuša je uhvatiti za ruku, no ona ga izbjegne. Znam da ti je teško. No samo nekoliko milja odavde jedan je dječak, za par maraka, dao Maxu svoj čamac na nekoliko sati. Dječak se vratio u dogovreno vrijeme. Ne i Max. Dječak je vidio i svoj čamac kako prazan pluta na sredini jezera. Na kraju je to rekao svojim roditeljina, čini mi se sljedećeg dana, a oni su rekli policiji. Neko vrijeme poslije toga i Max i čamac su isplivali ili su doneseni na kopno. To je mogao biti nesretan slučaj. Da, mogao je. Možda bi to trebala reći novinarima. Naglasi to. Inače će osvanuti naslovi tipa Zeleni vizionar u napadu očaja oduzeo sebi život. No možda to želiš. U svakom slučaju, drži njuškala podalje odavde. Netko ga je možda gurnuo. S nevjericom je zurio u nju. Ne misliš to ozbiljno! Mislim. Tvrdoglavo namjesti lice. Max je radio mnogo toga što se nije sviđalo moćnim ljudima. Kako hoćeš. Počeo je prati suđe i zviždati. Tebe uopće nije briga, zar ne? Čovjek je mrtav, a tebe nije briga. Važan čovjek. Čovjek koji je možda mogao biti moj otac. Bila bi to saznala u samo nekoliko dana. Glas joj se podiže, zatim pukne i pređe u jecaj. Zakopa glavu u ruke. Izbaci to iz glave, Helena. Max Bergmann nije bio tvoj otac. Tu priču pričaš sama sebi zato što ti se sviđa. Adamov je glas bio blag ali uporan. To je razbjesni. Ti sve znaš, je li? Napadne ga. Gubiš vrijeme s tvojim prašnjavim knjigama i misliš da sve znaš. Uz bučnu škripu odmakne stolicu od stola. Moje mi prašnjave knjige govore da se cijelo zdanje Bergmannovih ideja tih ideja kojima si ti navodno tako oduševljena temelji na duševnom sranju. Ne, sranje je prelijepa riječ. Jesi li ga stvarno pročitala? Jesi li? Da razbjesni se ona. A ti bi možda trebao iskidati svoje knjige koje se raspadaju i za promjenu pogledati svijet. Max je radio. On... Nadvlada je jecaj te istrči iz sobe. Čula je kako iza nje mrmlja Oprosti. Nisam to smio reći. Helena je došla sve do kolnog prilaza, gdje se okrenula brišući suze. Proviri kroz kućna vrata. Nisam mislila ono o tvojim knjigama. Samo sam izvan sebe. Prošetat ću, da razbistrim misli. Mirno je pogleda. Ako je sve ovo previše za tebe ja ću se pobrinuti oko sprovoda. Ona slegne ramenima. Poslije ćemo o tome. Prvo moram telefonirati u Ameriku. Pogleda na sat. Za sat vremena. Jezero je bilo mirno poput ogledala. Okruženo šarenim livadama i planinama koje
su izgledale kao sa razglednice, izgledalo je kao mjesto stvoreno za nedjeljni ribolov između trski koje su se njihale. A ipak su u Heleninoj glavi bučali glasovi. To se ovdje dogodilo. Upravo se u ovom jezeru Max utopio, njegovo se tijelo napuhalo i postalo blijedo poput voska. Njegovom voljom? Nije znala. Ispod skupine udaljenih vrba, u žutom odsjaju sunačane svjetlosti ugleda neke ljude koji su ribali. Možda je među njima bio i dječak koji je Maxu posudio svoj čamac. Mora otići do njih i porazgovarati s njim. I s policijom. No mučilo ju je nešto drugo. Nešto u svezi Adama, nešto što je nadilazilo neznatnost svađe koju je izazvala. Nije smjela spavati s njim. Zašto je bio tako neprijateljski nastrojen prema Maxu? Sama razlika u mišljenju nije mogla izazvati takvo neprijateljstvo. I zašto su njega tako zabrinjavati novinari? Zvao ih je njuškalima. Zašto je bio tako uvjeren da si je Max oduzeo život? Zašto ju je htio u to uvjeriti? I ta dodatna sigurnost da Max nije njen otac. Toliko je ustrajavao na tome. Adam je nešto znao. Već je dugo u to sumnjala. S tim se suočavala na svakom uglu. Razmišljala je o tome dok je hodajući uz obalu, prolazila pored kućice za čamce i iskopane zemlje s novom lijehom jaglaca. Nešto joj je izmicalo. Pogleda gore kroz stabla koja su pupala i nešto joj sine. Adam je radio s Yanomano indijancima u Amazoni, branio je pravo na njihovu zemlju. To je istakao i njegov otac. I Max je bio u Amazoni, pisao o prašumi i o tome kako godišnje nestaje oko dvadeset miliona hektara zemlje. Jesu li se njih dvoje sreli, posvađali oko nečega? U početku se Adam pretvarao kao da nikad nije ni čuo za Maxa, a onda je iznenada izgledalo kao da znao mnogo toga. Imala je osjećaj da je i njegovo predavanje impliciralo Maxa. Njene su misli jurile. Kad je stigla do bukve, koja se svijala u obliku luka došla je do zaključka da je Adam na neki način bio umiješan u Maxovu smrt. Zašto bi inače u pismu koje joj je napisao Max tolikoo isticao njegovu kuću? Zašto bi inače Maxovo tijelo završilo s Adamom? Strese se. No što je bila veza? Našla je Adama u knjižnici. Bio je sakriven iza radnog stola koji je rastao pod sve većim brojem papira. Mogu li se sada poslužiti telefonom? On kimne. Je li umišljala ili ju je čudnovato promatrao? Jedan je ovdje, a drugi u mojoj spavaćoj sobi. Izaberi. Osjeti kako joj, proiv njene volje, vrućina nadire u lice. Ovdje? Iskopao je telefon i donio ga na stol za kojim je sjedila te prve noći. Pretpostavljam da želiš biti sama? Bilo bi mi draže. promrmlja Helena. Brzo okrene broj. Trebalo je neko vrijeme da razbudi Jamesa, no napokon začuje njegov ponešto omamljen glas na drugom kraju. Oprosti što zovem ovako rano, James, ali imam vrlo loše vijesti. Pričekala je dajući mu vremena da se pripremi, a zatim mu rekla. Rekla mu je i da dođe, ako je moguće, za istragu. Upitala ga je za savjet u svezi sprovoda, ponavljajući djelomice ono što je rekao Adam. James je zazviždao. Morat ću o svemu razmisliti. Mogu vjerovatno naći avion za večeras, najkasnije sutra. Zato bi trebao srediti stvari. Obavijesti odvjetnike. Pretpostavljam da negdje postoji oporuka. Bog zna što će biti s imanjem. Gdje si ti? Dala mu je broj i rekla da će doći po njega u Mnchen. Nazvat ću te u dvanaest i po po mom vremenu. Hoćeš li biti tamo? Nastojat ću. Uzgred, James okrenula se prema prozoru i spustila glas. Ako možeš, ako budeš imao vremena, provjeri profesora Adama Petersa za mene, hoćeš li? Sa Princetona. Helena, teško da je trenutak za Pokušaj. Spustila je slušalicu. Na trenutak je odsutna duha prstima prelazila preko Annine knjige. Potom pogleda Adamov radni stol koji je bio toliko pretpan papirima da ih je bilo i na podu. Kad bi ih samo mogla pregledati. No nije baš bio pravi trenutak. Umjesto toga, posegne u svoju torbu, pronađe novčanicu od dvadeset funti i položi je na jedan otvoreni časopis. Ime Maxa Bergmanna iskoči pred nju poput uvrede. Bio je to upravo onaj članak o kojem je razmišljala. O prašumi. Činilo se da je hvata tupost. Polako je otišla
do hodnika. Tek kad je došla do vrata svoje sobe viknula je Gotova sam. Presvukla se na brzinu, sileći se da ne misli sve dok ne izađe iz kuće. Kostim joj je bio prezgužvan da bi ga obukla. U Londonu, dok ju je čekao taksi, a slijedeći nenadanu pobudu, spakirala je svoju crnu haljinu. Kao da je nešto slutila, mislila je sada. Navuče je na sebe. Krasno će joj poslužiti za policiju, iako joj se, kad se pogledala u ogledalo, učinilo da je haljina elegantnija no što je se sjećala. Začešlja kosu i dobro promislivši stegne je u punđu. Ostali su samo uvojci na njenom čelu. Na dnu stepenica nabasala je na Adama. Nosio je lončić kave u knjižnicu. Hoćeš li malo? Oči mu zasjaje dok ju je odmjeravao. Ne, izlazim. Nekud posebno? Idem na policiju. Bi li željela društvo? Mislila sam da radiš. I jesam. Rokovi oprosti, kalendar zove. No ako želiš... Pomnjivo ju je promatrao. Zapravo bih radije išla sama. Hoće li ti biti dobro? Naravno da hoće. Bila je osorna. Preosorna, shvatila je kada mu je vidjela lice. Pretjerano je reagirala, dozvoljavajući sumnjama da je ponesu. A on je iznenada izgledao tako ranjivo. Adame, je li da je istina da devedeset posto samoubojica ostavlja pisma? upita ga blaže. On slegne ramenima. Moje prašnjave knjige nisu mi dale te statističke podatke. Ispričala sam se za to. Jesi. Pogleda je, a potom skrene pogled. Da, čini se da većina samoubojica ostavlja neku vrstu poruke reče kratko. A Max nije? Ne znam. Možda je još nisu pronašli. Ja ću je naći ako postoji reče ona slavodobitno. Projuri pored njega. Vratit ću se u pola sedam. Očekujem poziv iz Amerike. Vaš će vas butler, gospođice Latimer, sigurno čekati. Pažljivo vozi. Nije ga poslušala. Njegova ju je posljednja primjedba razbjesnila. Pomisli na trenutak kako je njegova opća dvoličnost razlog zbog kojeg je sumnjičava prema njemu. I činjenica da ju je razjarivao. No izbacila je to iz glave. Znao je nešto. Nešto što joj nije govorio. I ako ga je to povezivalo s Maxovom smrću ona će to otkriti. Pritisla je papučicu gasa i vozila prebrzo, ulazeći riskantno u zavoje. Shvatila je da ako dozvoli mislima da se kreću u tom transu nalik snu, koji je obično pratio vožnju, da će stalno pred očima imati plastično pokrivalo preko Maxovog tijela. I suze će joj zamagliti pogled. Bilo je stoga bolje ostati budna, ljuta. Na policijskoj postaji je sve trajalo predugo, pretjerana uljudnost prikrivala je pretjeranu nedjelotvornost. Odgovorni policajac nije bio ondje i nitko drugi joj ništa nije mogao reći. Čekala je, neugodno svjesna činjenice da je nedaleko od nje ležao Max u plastičnoj mrtvačkom pokrovu. Kada je policajac sredovječni muškarac tvrda lica konačno stigao, činilo se da je bio voljan ponuditi malo toga osim izraza sućuti. Ona ga je podvrgla oštrom ispitivanju, rekla mu da mu je u rodu i da želi vidjeti papire vezane uz slučaj, za što je on rekao da je nemoguće. Iziritirana, upotrijebila je svoju novinarsku iskaznicu, ostavila kod njega dojam o Maxovoj važnosti te joj on konačno ispriča tijek kako su se stvari odvijale. Bilo je to nešto više od onog što joj je ispričao Adam, no barem je bila sigurna da policija nema oproštajno pismo. Dobila je također ime i adresu dječaka koji je Maxu iznajmio svoj čamac. A gdje je Max Bergmann odsjeo u to vrijeme? Nadam se da ste pretražili to mjesto. Čovjek je postao razdražljiv. Ne samo da smo ga pretražili nego smo ga morali i pronaći. Mogu vam reći da nije bilo lako. Planinska kuća koju su iznajmili Schlussovi, osam milja od jezera. No nije bilo auta, i to nas je zbunilo. On je na kraju krajeva bio starac. Ne bi bio hodao. I što ste pronašli u kući? Čovjek je sumnjičavo pogleda. Sve je u torbi. Predat ćemo je nakon istrage.
Helena mu uputi svoj najslađi osmijeh. Hvala vam. Veliko je olakšanje znati da se sa svim ispravno postupa. Čovjek se, znate, brine. Osjećala je njegov pogled dok je izlazila iz ureda. Dan je blijedio. Helena prokune činjenicu što se kasno ustala, uzdrži se da krivnju ne prebaci na Adama. Sada ne bi imala dosta vremena da se odveze i potraži kuću malog dječaka ili trgovca nekretninama. To će morati sačekati do sutra. Bogati gradić je izgledao pospano. Na glavnoj ulici bilo je samo nekoliko šetača pokraj kamene fontane s njenom mladolikom Bogorodicom. Nešto dalje nalazilo se ograđeno područje okružne bolnice, vidljivo obilježene i mali hotel zajedno sa heraldičkim oznakama na njegovim tornjićima. Ponesena iznenadnim porivom Helena pomisli kako bi tu mogla prenoćiti. U dogovoreno vrijeme mogla bi nazvati Jamesa i početi rano ujutro obavljati sve ono što ju je čekalo. Tako bi izbjegla Adama. Kako ju je uspijevao dovesti u iskušenje da pogazi sva svoja načela? A i više od toga. Unatoč svim njenim sumnjama. Helena stiša iznenadnu bol. Ne, morat će se suočiti s njim. A željela mu je postaviti još neka pitanja, pretražiti knjižnicu, čak i njegovu spavaću sobu ukaže li joj se prilika. Odvezla se natrag u Seehafen. Sve veći mrak i neprekinuta struja vikendaškog prometa su je usporili. Uspjela je nekako promašiti skretanje te je trebala pronaći pravi put. Već je bilo šest i trideset kad je stigla te je jurnula uz stepenice, uvjerena da čuje zvonjavu telefona. Žestoko povuče zvono. Baš na vrijeme gospođice Latimer. Adam joj otvori vrata. Lijeni osmijeh titrao mu je na usnama. Traži vas gospodin James Whitaaker. Glavni upravitelj Maxa Bergmanna. Nakloni se ceremonijalno. Helena projuri pored njega. Oprosti James. Izgubila sam se na povratku. Kada stižeš? U nedjelju u devet. To mi daje još jedan dan da ovdje sredim stvari. Nazvao sam članove odbora. Nisam uspio naći Brada i još dvoje njih, no uspio sam pronaći Jeromea i Charlie. Oni misle da bi sprovod trebao biti u Njemačkoj. Tako je jednostavnije. Komemoracija u New Yorku, ili možda Bostonu. Pepeo ovdje ako je izvedivo. Pripremam izjavu za tisak. Složili smo se da ne spominjemo samoubojstvo, budući da nije sigurno. Samo tragično preminuo na odmoru nešto slično. Oboje će pokušati doći na pogreb čim ti obznaniš vrijeme. Uzgred, ti ih pomalo zbunjuješ. I ja samu sebe promrmlja Helena. Razgovarao sam s odvjetničkim uredom. Postoji oporuka. Max je, kao što znamo, bio vrlo korektan. No trebat će vremena da se sve to razmrsi. Pitat ćeš ih ima li u oporuci nešto o svemu ovome? Pismo ili tako nešto Helena reče slijedeći nenadani poriv. Isuse Helena, imam posla za sljedeća tri tjedna, da i ne govorim o dvadeset četiri sata. Čuvši to gotovo izostavi svoje zadnje pitanje no nešto je potakne. I provjerit ćeš Adama Petersa? Mogla ga je vidjeti kako lupa šakom o stol. O čemu se radi, Helena? Loviš li ubojicu ili nešto drugo? Ona problijedi ali ne podigne glas. Ne dramatiziraj James. Samo učini to. Kad se pojavila Adam je koračao između predsoblja i dnevne sobe. Na trenutak pomisli da je možda prisluškivao. Nisam želio da njuškaš kao što ti je obično radiš nasmija se tako da mu zaigra jamica na obrazu. Helena mu uzvrati osmijeh. Izravnost je bila neodoljiva. To mi trenutno nije bila namjera. Dobro, zato što sam novce koje si mi ljubazno ostavila iskoristio i kupio vrlo dobar šampanjac. A losos treba skuhati. Pomislio sam da mi mogli pokušati provesti prijateljsku večer. Bez svađa, nesuglasica, bez neželjenih ironija, bez... Seksa dovrši ona umjesto njega, zacrvenjevši se. Ugleda iskru u njegovom oku, a zatim kako je obuzdava. Izvede malu piruetu. Što? U mom najboljem odijelu? Helena se nasmije primijetivši da se presvukao i da je odjeven u ležerno laneno odijelo neke žutosmeđe boje i plavu košulju. Bojim se da sam ja odjevena u jedinu haljinu koju sam donijela. Šaljivim je izrazom odmjeri od glave do pete. Odlična je. Mislim da te ne bi
uspio izvući iz nje čak i kad bih pokušao. Ups, oprosti. Pruži joj ruku i odvede je u dnevnu sobu. Svjetlo lampe bacalo je lagani odsjaj po sobi. Treperilo je preko jarko i zagasito ružičastog, tamno crvene i otvoreno crvene i pepeljasto plave boje stolica i prostirki. Na trenutak joj pred očima bljesne prizor njenog dolaska, pomisao na Maxa, proliveno vino. Otjera je i umjesto toga, dok joj je pružao čašu, reče Vidjela sam policajca koji vodi Maxov slučaj. Je li? Jesi li saznala nešto što nisi znala? Sjedne u naslonjač s druge strane kamina. Helena ga je pažljivo promatrala. Ne, samo da nije ostavio nikakvu oproštajnu poruku. I o kući u kojoj je stanovao. Sutra ću tamo otići. Pijuckao je svoj šampanjac. Nisam još imao priliku da ti to kažem, ali Bergmann je bio ovdje dok sam bio odsutan. Helena se ukoči, pomakne do ruba stolice. Zašto? On na trenutak spusti pogled na tepih, a potom posegne u džep za cigaretom. Nije baš jasno. Ovdje su bili dekorateri. Očito su ga uveli u biblioteku. Jedinu prostoriju u kojoj se boja osušila. Ondje ga je pronašla Elsa. Upali cigaretu i otpuhne kolut dima u zrak. Pregledavao je Bahrova platna. Sva platna su ovdje bila složena na hrpi. Pretpostavljam da nije namjeravao odšetati s jednim od njih. Helena se na to lecne. Ne bi to učinio. Naravno da ne bi. Je li ti ikada spominjao Bahra? Helena odmahne glavom. U svakom slučaju, čini se da joj je rekao kako bi želio baciti posljednji pogled prije odlaska. Tako ga je ostavila ondje. Je li to sve? Helena je pokušavala ne ispitivati ga odviše očito. To je sve. Kao što znaš, Elsa nije najsusretljiviji sugovornik. Da si to bila ti.... Brzo promijeni temu. Znaš, čitao sam tvoje članke. Dobri su. Dobro napisani. Pretpostavljam da iza njih stoji i temeljiti rad. Trebala bi se okušati u knjizi. I ja sam uživala u tvom predavanju. Nisam to rekao pokroviteljski, Helena. U tim se očima boje lješnjaka pojavi iskra ljutnje. No zaboravio sam da nemaš visoko mišljenje o prašnjavim knjigama. To je glupost. Onda samo o mojim prašnjavim knjigama nasmije se, no bez zlobe. Ni to nije istina. Nisam ih još pročitala. Pošteno. Napuni joj čašu. Hoćeš li mi praviti društvo dok pripremam večeru? Čak ću ti i pomoći. Ona ustane i krene za njim. Bilo bi valjda i vrijeme. Možeš čavrljati sa mnom. Neće dugo trajati. Činilo se da je u kuhinji sve spremno. Na stolu se nalazio tanjur hladnih šparoga, salata s listovima različitih boja, zdjelica holandskog umaka. Upalio je plin ispod tave s mladim krumpirima i spustio losos u posudu za ribu. Evo. Okrenuo se prema njoj. Znao si da ću ostati. Pogleda ga optužujućim pogledom. Nisam. Nadao sam se, a to nije isto. I pomislio da ću, ako lijepa gospođica Latimer opet izbjegne opet moju malenkost, prihvatiti mladu ženu iz obližnjeg sela. Helena osjeti kako joj je srce preskočilo otkucaj. Poravna suknju. Znaš, nije još prekasno. Ako su njene čari... Ne budi blesava prekine je. Zafrkavao sam te. Znaš li ti što je to zafrkavanje? Možda ne. Suze se iznenada pojave u očima. Okrene se od njega. Mislio sam da bismo mogli jesti u stakleniku. Posebna večer. Stol je postavljen. Hodala je ispred njega, odviše svjesna njegove nazočnosti iza sebe. Osjećala je kako opet postaje zbunjena. Bila je tako sigurna to popodne, tako sigurna da je nešto sumnjivo u vezi s njim, da je na neki način suučesnik u Maxovoj smrti. A sad..... Čujno je uzdahnula kad je pogledala u staklenik. Svjetlost lampe preplavljivala je vrt. Činilo se kao da se soba produljuje i prelazi ravno u njega, s dva stabla koji su poput stupova označavali lažnu točku ulaza. I oni su bili osvjetljeni negdje pri dnu, kao i mural koji je prikazivala Anu. Stol sa srebrnim svjećnjakom bio je postavljen s one strane stupova te se činilo da je vani, iako je bio unutra. Tako je lijepo reče ona tiho.
Drago mi je da ti se sviđa. Ti si mi prvi gost od preuzimanja kuće. Položio je šparoge na stol, otvorio bocu bijelog vina. Podigao je čašu. Hoćemo li nazdraviti Maxu? tiho upita. Ona kimne. Glas joj zadrhta dok je mrmljala Za Maxa. Oči joj se ispune suzama. On se okrene prema prozoru. Za Maxa ponovi. Tada mu je prenijela što su James i ostali rekli i kako se to poklapalo s njegovim prijedlozima. To mi je drago. Popodne sam bio slobodan pa sam telefonirao. Mislio sam da nećeš imati vremena. A sutra je subota. Nadam se da ti ne smeta. U Mnchenu postoji krematorij u kojem bi se u srijedu mogao obaviti ukop. Ti se možeš dogovoriti za sadržaj. Provizorno sam rezervirao taj termin. Ako istraga bude jednostavna možemo potvrditi. Lijepo od tebe nasmija se pokušavajući izbrisati suze. Trenutak kasnije upita. Zašto sve ovo radiš Adame? Pomno mu je izučavala lice. Nasmija se pomalo nervozno. Zato što sam čovjek dobra srca. Ili možda nisi primijetila? Nije odgovorila. Ili možda zato što mi se sviđaš. Pokuša uhvatiti njen pogled. Živim i molim da jednog dana odlučiš kako ti se sviđam, a ne da se ljutiš na činjenicu što ti je drago voditi ljubav sa mnom.... Zaustavio se kad je ugledao njeno lice. Ti si budala, Adame. Odvrati pogled od njega. I to. Rado ću i to posvjedočiti. To ne znaš, možda se ne sjećaš, no jedne noći za vrijeme Faschinga, hodala si Mnchenom s koferom u ruci, kada je dama, ili je to možda bio muškarac s plavim uvojcima.... Luda. Zurila je zaprepašteno u njega. Ti? On kimne. Zahvalna sam ti. Napravi stanku. Za sve. Na usluzi nasmija se on. A sada, ako se ne požurim ta će se hrana osušiti i postati nalik gumi. Izjuri iz sobe. Nemoj nestati. Kada se vratio stajala je i zurila u veliku složenu lutkinu kuću u udaljenom kutu sobe koju je uspjela previdjeti. Od tvoje kćeri? upitala je kao da istovaruje poslužavnik. On kimne. Mora da ti nedostaje. Da. Pogleda u daljinu. Helena je čekala ne dišući. Sada će nešto reći. Morao je nešto reći. Ali nije, samo je zgodno posložio hranu na njihove tanjure. Reci mi, na čemu radiš ovih dana? Ispričala mu je o farmi vjetrenjača, pokušajima da smisli i progura novu energetsku politiku, kampanji protiv nuklearne elektrane u Cumbriji, u koju je uloženo previše javnog novca. Dok ju je on obasipao pitanjima, osjeti kako je obuzima oduševljenje prema onome čime se bavila. A kada ću o tome čitati? Za nekoliko tjedana. Iznenada zadahće. Zaboravila sam nazvati ured. Niti da im izdiktiraš osmrtnicu? Ona zatrese glavom u očaju. Ni na to nisam pomislila. Moram li to baš ja? Ti si za to najbolja. Na koncu konca, dobro si ga poznavala, divila mu se. A zahvala uvijek pomaže. U pravu si, naravno. Sutra ću obavijestiti novine. I napisati je. James mi može pomoći sa svim podacima koje nemam kada dođe. A kada dolazi? U nedjelju ujutro. Sutra ću prespavati u Mnchenu. Tako da ne zakasnim na avion doda neuvjeljivo. Pažljivo ju je promatrao. To je, znači, to. Ne želiš dakle ostati ovdje? Sa mnom? Helena izbjegne njegov pogled. Ne bih mogla promrmlja i nasmiješi se. Hvala ti na ukusnoj i prekrasnoj večeri. Ja ću oprati suđe. Adam slegne ramenima. Zajedno su odnijeli posuđe u kuhinju. Helena zavrne rukave. Ostavi. Čekat će do jutra. Zvučao je zlovoljno. Dobro. Okrene se prema njemu. Adame, zašto si tako siguran da Max nije bio moj otac? On odvrati pogled, premjesti neke tanjure na stolu. Ne znam. Možda instinkt. No
vjeruj što želiš. Onda laku noć, još jednom hvala. Podigne se na prste da ga lagano poljubi u obraz, osjeti ono lepršanje u sebi. No on je ne zaustavi. U maloj žutoj sobi nije mogla spavati. Nije mogla zaustaviti misli. Prevrtala se po krevetu i pokušavala sastaviti Maxovu osmrtnicu, no riječi su se brkale i plesale besmisleni ples oko slike njegovog mrtvog tijela. A još uvijek je bilo toliko toga što nije znala. Zašto je nestao na prvom mjestu? Zašto je pisao samo njoj? Zašto joj je šesto čulo govorilo da je Adam koji joj se, morala je to priznati, jako sviđao unatoč njegovoj dvoličnosti nešto znao i da se ponašao sumnjivo? Zašto joj se stalno vraćala slika Maxa kojeg netko gura s čamca? Zašto? Zašto? Zašto? A ispod svega toga to lepršanje, ta bol, poput dvostrukog basa uključenog negdje u njoj, koja se pojavila kada je čula kako Adam prolazi pored njene sobe, kada joj se pred očima pojavila slika njega u krevetu. Zaključi da to mora biti ono što ljudi zovu željom. Činilo joj se da se satima prevrtala kada je odlučila ustati. Morala je nešto napraviti. Čvrsto je zavezala kućnu haljinu boje vina koju je pronašla u kupaonici i bacila pogled u presoblje. Sve je bilo mračno. Ispod vrata Adamove sobe nije prodiralo svjetlo. Pažljivo se odšuljala niz stepenice, otvorila vrata biblioteke, upalila svjetlo. Ako je nađe, uvijek može reći da je došla potražiti neku knjigu. Pogledala je gomilu papira na stolu, plašeći se da ne poremeti njihov red iako se činilo da ne postoji. Pomnjivo je pregledala papir u njegovom pisaćem stroju. Njegov rukopis. Pored njega snopovi bilješki. Žurno je čitala no tu nije bilo ničeg što bi je moglo zanimati. Na udaljenijem kraju nalazile su se dva stalka za pisma, napola skrivena pod drugim bilješkama. Podigla ih je kako bi bacila pogled ispod njih. I tada ga je ugledala. Maxov rukopis, jedan jedini papir, koju je napola skrivala poruka napisana drugim rukopisom. Dok joj je srce udaralo, brzo prijeđe pogledom po pisamcu. Dragi moj Adame, Odgovorio sam na pismo, koje ti prilažem, budući da si mi ga ljubazno proslijedio. Pošiljalac očigledno drži da je tvoja nazočnost u trezoru sumnjiva. Nije bilo povratne adrese, osim imena konačišta. Ako ga možeš pronaći, pošalji pismo. Ako ne.... Helena začuje zvuk koraka na vratima. Odskoči od stola i u hipu podigne telefonsku slušalicu. Činio se golemim dok je stajao u okviru vrata. Njegove oči preletjele su sobom i zaustavile se na njoj. Opet njuškaš. Ne govori gluposti. Nastojala je zvučati hladnokrvno. Samo sam telefonirala. U ovo doba noći? reče s nevjericom. Ima ljudi kojima to ne smeta. Kome to? Stajao je ravno ispred nje. Mogla je vidjeti kako su se mišići na njegovom vratu napeli. Helena neodređeno odmahne. Ljubavnicima reče on. Ako ti tako kažeš. Rekla si da ne postoji ljubavnik. Ona slegne ramenima, a iz usta joj izletje Nema jednog ljubavnika, no uvijek su tu jedan ili dvojica. Tebi je dakle, dok si pod mojim krovom, draži seks preko telefona nego u zbilji? Njegov je pogled bio divlji. Ne budi smiješan. Smiješan? Ti me činiš smiješnim! Molim te Adame. Uhvati je za ruku. Ako imaš jednog ili dva ljubavnika možeš ih imati i tri. To je lako. Povuče je prema sebi, poljubi je toliko snažno da joj se očini kako joj gnječi usne dok mu se opirala. Čitavom svojom visinom osjećala je njegovu napetost, njegov miris i usprkos samoj sebi to se žuborenje opet javi u njoj, podigne je,
preplavi je. Njena se usta otvore njegovim, njene ruke pronađu put do njegovih leđa, milujući ga. Nije više znala je li je on pripija uz sebe ili se ona priljubljuje zu njega. On zastenje, podigne je tako da ga je obavila nogama. Gledao ju je s nekom vrstom mržnje u očima. Koji će dakle ljubavnik biti večeras, gospođice Latimer, onaj koji to radi na stolu, na podu, na sofi? Možda uz prašnjave police? Ne ponižavaj me, Adame. Njen glas pukne. Njihala se prema njemu. Meni se čini da sam ja jedini koji je ovdje ponižen. Baci je bez ikakve ceremonije na sofu. Osjećala se bijedno. Molim te Adame prošapta, pružajući ruku prema njemu. Molim te. On je pogleda. Na licu mu se iznenada pokaže umor. Potom padne na koljena, obavije ruke oko nje. Ona mu je nježno prstima prolazila kroz kosu, preko njegovih prsiju, odvezala njegov haljetak. On ju je ljubio, milovao joj lice, vrat, grudi. Ona se izvila prema njemu. Reci da me želiš, Helena. Reci to šaptao joj je u uho. Ruka mu je bila na njenom brežuljku, trljao ga je, pritiskao. Želim te. Iznenda je zaplakala, suze su joj se slijevale niz lice. Želim te više nego što sam ikad ikoga u svom životu željela. Ovila je svoje prste oko njega. Glatka napeta koža. Osjeti struju njegova daha u uhu. I mrziš se zbog toga. Pomakne glavu unazad i pogleda je u oči. I mrzim se zbog toga jecala je. Ali ne mrzim tebe. Da te barem mrzim. Zakopa lice u njegove grudi. Molim te nemoj. Iznenada ju je nježno gladio po glavi, podižući, povlačeći je na sebe te su se oboje našli na podu, hvatajući se jedan drugoga, njišući se, prikovanih očiju i tijela. Valovi su je potresli gotovo odmah, prvo jecajući, a potom jakim uzbibanim krikovima. Odnio ju je uz stepenice, smjestio u krevet poput djeteta. Na trenutak ju je gledao. Ništa ne razumijem, Već sam ti to rekao. Kad me više ne budeš željela mrziti možda ćeš mi to moći objasniti. Nježno je poljubi. No daj si vremena. Nemoj pobjeći. DVADESET TRI No, Helena nije morala bježati. Jednostavno je otišla. S lakoćom. Probudila se slomljena, ponižena, mrzeći sebe, mrzeći Adama, želeći da Max bude tu, živ, jak, nevin, da ukaže na nešto veće, važnije od tog uzdrhtala, neodlučnog bića u koje se pretvorila. Adam ju je u trenutku mogao pretvoriti u treperavi žele. Biće bez kralježnice. Bilo je bolje prije, kad ništa nije osjećala. Tada je bila neranjiva, ponosna i jasno je osjećala što je dobro. Kako ga je mogla voljeti, s Maxovom pismima između njih, takoreći na dohvat ruke jasnim znakom da je lagao o Maxu, kao što je lagao o svemu ostalome? Izdao ih je. I nju. Čeznula je za razgovorom s Claire, s bilo kime tko bi joj dao drukčiju sliku nje same. Kad je prvi put krenula u potragu za Maxom, Claire ju je smijući se nazvala Ivanom Orleanskom. Trebala bi je sad vidjeti. Helena se spustila stubama, odlučno držeći svoj mali kovčeg u ruci. Bacit će ga na njega, mislila je, ako joj pristupi. Iz dnevne su se sobe čuli glasovi. Adamov i još nečiji. Zavirivši iza vrata, uzdahnula je s olakšanjem. Stajao je sa zgodnim strancem s notesom u ruci. Nadam se da vam ne smetam umekšala je glas ali ja odlazim. Uđi Adam se okrenu prema njoj da upoznaš Andrewa Wrighta iz Londona. Tu je i kava, na stolu. Krenuo je prema prozoru, ali ona je osjećala kako je pomnjivo promatra, zagledajući kovčeg. Helena Latimer, Andrew Wright. Helena se rukovala s čovjekom. Imao je nekako kičasto svezanu kravatu na tamnoj košulji, tobože nemarno. Mislim da smo se već upoznali rastezao je južnjački. London je stvarno veliko selo nasmijala se Helena. Ako ga i nije upoznala, znala je njegove dvojnike. Adam joj je dodao šalicu kave. Andrew radi reportažu o izložbi njemačke umjetnosti u Kraljevskoj akademiji. A ja sam glupo zaboravio da će jutros doći pogledati Johannesove slike. Namrštio se prema njoj i protrljao neobrijane obraze. Izbjegavala je njegov pogled i usmjerila se na Andrewa. Ah, a kad je otvorenje?
Krajem svibnja. No htio sam to bolje pogledati. Ne poznajem ih. Pravo otkriće. Pogledajte. Lagano joj je stavio ruku na rame i vodio je prema platnu, zaneseno gestikulirajući. Ti potezi kistom... Adam ih je gledao, vidio neusiljenu bliskost, način na koji je blago usred toga stisnula svoju torbu. Ona odlazi. Neće se vratiti. Sada je to osjećao s izvjesnošću. Našao ju je samo da bi je ponovno izgubio. Obuzeo ga je zao duh i ponizio ju je. Ponizio ju je kad je bila najranjivija, natjerao ju je da vidi stvari, bolne stvari. Razbjesnio se, izgubio je kontrolu, odvažnost. Poput nekog glupog, bešćutnog a ipak čeznutljivog adolescenta. A u početku ju je želio štititi. Naravno da je imala ljubavnike. I trebala je. Nije on bio jedini muškarac na svijetu. No on je tada bio bijesan, i tako obuzet strašću da se nije mogao svladati pa ju je požurivao i pokušao iz nje iznuditi istinu. Kao da se u ljubavi čovjek može uhvatiti za neku čistu istinu. Što je ono Freud rekao? Istina može biti svrha znanosti, ali ljubav je svrha života i ima svoju logiku. Od samoga mu je početka bila privlačna zbog te divlje neobuzdanosti, samosvojnosti koja nije imala nikakve veze s istinom. Od početka mu je lagala, s lakoćom, očigledne laži koje nisu zadirale u dubinu. Ali, dubina je postojala, ranjiva, pristupačna za razliku od mnogih ljudi koje je poznavao a on ju je zgazio. Baš kao... kao muškarac. Namrgodio se na samoga sebe. Možda žene imaju pravo. Gledao je kako se sada smiješi, izvlači iz Andrewovih ruku. Ona odlazi. Izgubio je. Nije znao kako popraviti taj gubitak. Pa onda, zbogom, Adame. Gledala ga je preko ramena. Hvala ti na pomoći. Ne, nemoj me pratiti. Sama ću izaći. Mahnula im je obojici. Helena je za trenutak posve mirno sjedila prije nego što je upalila motor. Srce joj je prebrzo kucalo. Duboko je uzdahnula. Pobjegla je. Sad se mogla usmjeriti na ono što treba učiniti. Saznat će istinu o Maxovoj smrti, pa čak i ako neće biti kadra iznijeti na vidjelo cijelu istinu njegova života. Adam Peters je u tome neće spriječiti. Pogledala je u kartu, utvrdila put i odvezla se, s brzinom su joj se smirivale misli. Adam joj je prešutio da je Max ponovno bio u kući. Ti su je njegovi posjeti, čini se uvijek kad Adama ne bi bilo, uznemirivali. Zašto? Što je tražio? Nije znala da ga je ikada prije zanimala umjetnost. Možda je to imalo nekakve veze s Adamovim ocem. Dok je stigla na odredište, njezino ju je promišljanje dovelo do zaključka o potrebi da se kuća temeljito pretraži. Ako to neće moći sama izvesti, onda će morati policija. James i ona će im to sutra reći. Heleni je uzelo vremena da uvjeri autoritativnu sjedokosu ženu iza pulta agencije Schluss kako ima puno pravo i obiteljsku odgovornost da posjeti kućicu u kojoj je Max proveo svoje zadnje dane. Naposljetku joj je žena dala ključ i na karti pokazala smjer. Ključ nam morate vratiti najkasnije do dva. Sad nemam nikoga koga bih poslala s vama, pa mi dakle morate ostaviti neki osobni dokument. Ja? Helena je pretražila torbicu i odlučila se za svoju iskaznicu od British Librarya. Žena je sumnjičavo pogledala iskaznicu. Bit će bolje da mi date putovnicu ili vozačku dozvolu. Helena je tresnula putovnicom po pultu. No, to je dobro. Njene su se tanke usne prvi put razvukle u krut osmijeh. Sad imam neko jamstvo. Onda do dva, Frulein. Helena se okrenula da pođe, ali ju je zazvala. I Frulein Latimer žena je listala putovnicu o tome nećete nikome govoriti. Nije dobro za naš posao da nam se jedna od naših najboljih kućica povezuje sa smrću. Nikome ni riječi promrmljala je Helena. Kućica je bila zabačena, postavljena visoko na pola puta strme kosine. Uokolo nje visoke su jele zaklanjale sunce. Iza nje ocrtavale su se oštre planine, granitne, pokrivene snijegom. Helena je hodala, čizme su pucketale preko saga od bodljikavih češera. Ovdje je bilo hladnije, mračno. Privila je kaput uza se. Iz daljine je mogla čuti huk potoka preko stijena. Bliže, uzbuđeno žvrgoljenje ptica. Otvorila je vrata s iznenadnim osjećajem strepnje.
Soba je bila četvrtasta, krajnje funkcionalna goli drveni pod, dva stolca, stol, mala peć, i uz nju malo parafinsko kuhalo. Ljestve su vodile na potkrovlje. Popela se uz njih i vidjela dva ležaja i komodu s ladicama, ništa više. Izletnička brvnara, mislila je, opremljena samo najnužnijim. Pogledala je na prozor kroz crvenkastu koru drveća. Na obzoru je svjetlucalo hladno kruto svjetlo. Tek je nakon nekoliko trenutaka shvatila da je to jezero. Drhtala je. Mogla je osjetiti Maxa, kako tu stoji, baš na tom mjestu gledajući van na hladnu, blistavu površinu, zagledan kroz drveće u svjetlo. Brzo je otvorila ladice komode jednu za drugom, znajući da ništa neće naći. Provjerila je i ispod kreveta, a onda se spustila ljestvama i sjela za grub ogoljen stol. Mogla je zamisliti Maxa ovdje, dan za danom, samog, zadubljenog u misli, kako piše. Ili je možda nadišao pisanje, nadišao želju za priopćavanjem, u oskudnom zajedništvu sa samom prirodom. A onda je prešao sve te kilometre da bi potonuo u njoj. Piljila je van u drveće, želeći da ono može govoriti. Iznenada je skočila. Pisanje! Sigurno bi policajac koji je bio su službi mogao nešto reći o rukopisu koji je ovdje pronađen, kojeg je mogao pročitati da vidi sadrži li neki trag. Ali na engleskom? Odjednom ju je ispunilo uzbuđenje. Gledala je u vrata brvnare s jakim osjećajem kako doslovno slijedi Maxove stope, popela se dio puta uz brdo, proklizujući na vlažnom tlu između drveća. Potom se vratila načinivši puni krug oko brvnare, prije nego što se vratila u auto. S ceste se, osim ako nisi znao da je tamo, lako moglo promašiti brvnaru, njeno se tamno drvo gubilo u okolnim stablima. Pomislila je kako je brvnara jednako dobro služila kao mjesto za meditaciju kao i za savršeno skrivanje. Ta ju je misao uznemirila. Skrivanje od čega? Dok je pregledavala kartu, shvatila je kako nije daleko od mjesta iz kojeg joj je Max poslao razglednicu SylvensteinSpeicher. Projurila je duž dionice puta, stala u malom zaseoku raspitati se za mjesto, a brbljavi joj je konobar rekao kako je Sylvenstein golemi rezervoar, tehnološko čudo. Ceste i naselja zamijenilo je osamdeset milijuna kubičnih metara vode. Pogledao ju je s ponosom. Što je to, k vragu, značilo Maxu, čudila se Helena? Kakav bi se podatak mogao izvući iz tog posjeta. Trebalo bi istražiti, kopajući po dosjeima. To će pričekati. Vratila je istim putem, krenula u agenciju vratiti ključ od brvnare, prije nego što će poći tražiti dječaka koji je Maxu iznajmio svoj čamac. Kuća je bila na onoj strani ceste koja je graničila s jezerom. Kao što je trebala znati, dječak o kojem je riječ, bio je u školi. Njegova je majka, pomalo obrambeno, ponovila priču koju je Helena već znala, samo je dodala prijekornim glasom kako im je sin trebao prije reći o nestanku čamca. Naravno, bojao se. Jadno dijete Helena se sažalila. Žena ju je otpratila preko ceste i dolje zavojitom stazom što je vodila do jezera. Čamac je bio tamo, vezan debelim konopom za panj. Mogu li se izvesti u njemu? Helena je nagonski pitala ženu. Žena ju je pogledala sa strahom u očima. Mislim da to ne bi bilo dobro promrmljala je okrenuvši se. Ne, ne, naravno. Helena je nije pokušala uvjeriti. Ženin je strah bio odveć očigledan. Helena je željela ostati tamo sama, ali je propustila svoju priliku. Žena se nervozno vrzmala oko nje. Usprkos tomu, zastala je da promotri središte jezera. Nije bilo vjetra i voda je bila staklasta, modra mirnoća. Sa strane, iza zavoja, iznenada je zapazila jasne obrise tla u Seehafenu a iza drveća, napola skriven, kupolasti krov kuće. Zašto ponovno kuća? To je bilo zastrašujuće. Hvala vam što ste mi dopustili da pogledam. Okrenula se prema ženi, koja je vidljivo odahnula kad ju je vidjela ponovno u njenu autu. Policijska postaja u Murnau nije je usrećila, ma koliko da je jako navaljivala. Policajca Weissa nije bilo. Rekli su joj da dođe na istragu. Odvezla se u Mnchen i odsjela u istom hotelu u kojem je bila prije dva mjeseca, pa prošetala pokraj dostojanstvenih zgrada Residenza, pokraj svijetlog, otmjenog sveučilišta, kroz malo šetalište engleskih vrtova pa potom gore u živahne uske ulice Schwabinga. Zbog nečega je mislila na Johannesa i Annu i Bettinu, a zatim na Adama. Rekao joj je kako ju je vidio ovdje prve noći kad je došla ovamo. Te karnevalske
noći. Glupi Adam. Što joj je potom rekao? Sada se nije mogla sjetiti. Bila je previše uzrujana. Ali vodio ju je. A sada ju je odveo s pravoga puta. Bezvrijedne misli, prekorila je samu sebe. Stala je ispred knjižare, nagonski ušla i upitala imaju li nešto o konstrukciji SylvensteinSpeicher rezervoara, pa su joj dali debelu ulaštenu knjigu. Platila je i uputila se natrag istim putem prema Marienplatzu i trgovačkom centru. Od nekud je odjekivala glazba. Okupila se gomila. U njenom je središtu stajalo mladić zamršene kose s djevojačkim licem i čistim zvonkim tenorom. Pjevao je uz pomoć vrpce Cavaradossijevu zadnju ariju iz Tosce, Emilynu najdražu. Stala je da posluša, osjećajući kako je oči peku od suza. Svani per sempre il sogno mio damore Zauvijek je nestao taj san o ljubavi Iščeznuo je taj sat I očajan ja umirem A nikada prije nisam toliko volio život? Glazba ju je pratila preko trga. Sklonila se u Stuberl da pobjegne toj čeznutljivosti, sjela za dugačak uzak stol, naručila sendvič i čašu vina. Na omotu jelovnika bio je tanahan krakat lik, svinut poput upitnika. Komičar, Karl Valentin. Profinjeni klaun. Njegove su izreke ispunjavale jelovnik. Die Zukunft war frher auch besser. Prije je i budućnost bila bolja. Helena se nasmijala, misleći na Adamovo predavanje. Adam. S iznenadnom je odlučnošću uzela blok iz torbe i počela raditi tri popisa samoubojstvo nesreća drugo. Sljedećeg je dana taj popis pokazala Jamesu Whitakeru. Njegov je avion samo malo kasnio. Imao je vremena da odrijema i istušira se, a potom su zajedno objedovali u Hofgarten Cafu. Kroz prozor je mogla vidjeti svijetlooker fasadu kolosalne Theatinerkirche u kojoj su pokopani kraljevi Wittelsbach. Helena se stresla. Posvuda je nalazila smrt. No? Okrenula se prema Jamesu. Vratio joj je popis. Jesi li poludjela, Helena? Znam da si odlična u istraživačkom novinarstvu, ali ovaj si put skrenula. Glas mu je bio prigušen. Poderi to. Baci. Kradomice je pogledala preko njegova ramena i potom okrenula prema njemu svoje patničko lice. Oči su joj iza naočala bile obrubljene crvenim kao u zeca. Ne umišljaš valjda stvarno da je Max bio ubijen? Pomnjivo je obrisao usta kao da otklanja neku nepristojnost. Moguće je. Helena je unijela u svoj glas više sigurnosti nego što je osjećala. U tihoj kićenosti te prostorije, utemeljenost njene sumnje činila se nedostatnom, neumjesnom. No, izbaci to iz svoje glave. Ako policija nije posumnjala, ako nema dokaza, onda to nije. A možeš li zamisliti što bi skandal o ubojstvu učinio za naš ugled, za donacije? Otkad smo na strani policije? Helena je gunđala. Nije stvar u tome. Ako ijedna naša sumnja dospije u javnost, propali smo. Vrlo dobro znaš da se ubojstvo odražava na žrtvi. Novinari će imati materijala. A ti nemaš nijedan dokaz. Samo dvojbe. Tu kuću o kojoj ti je Max pisao, dio pisma. Nekoliko slika koje ti je poslao. Rezervoar. Tog muškarca s kojim stalno gnjaviš da slijedi tvoje kretanje ovdje. I Maxovo. Ali to je samo slučajnost. Ništa od toga se ne računa. Ništa. Jesi li ga provjerio? Nazvao sam. Iako sam znao da je besmisleno. I? I ništa. Tu sam, zar ne, a ne pred svojim kompjutorom. Helena je gurnula hranu na veliki bijeli poslužavnik. Dakle, unatoč svemu što sam rekla, ti misliš da je Maxova smrt bila nesretan slučaj? Više mi se sviđa tako misliti. Jerome i Charlie više vole tako misliti. Prizvao je uzvišene likove koji su bili kulisa cijeloga njihova razgovora. Zbog Helenina mrka pogleda, još je jednom sve pretresao, kao za dijete. Čuj, Max je očigledno želio biti sam, daleko od svih nas. Poput redovnika kojem treba osamljenost. Zato je otišao. To se sve slaže s njegovim karakterom. U tome nema ničeg sumnjivog. Tako nisi govorio u siječnju. To su bili prvi dani a od tada nije bilo nikakvih dojava od aktivista, nikakvih glasina. A mnogo sam razmišljao o tome, ponovno sam ga čitao. Meni to ima
smisla. Mnogo više smisla od onoga što ti sugeriraš. Sad ćeš mi reći kako ga je pratio Stasi ili CIA, da je zastrašujući Max Bergmann htio dići u zrak neko nuklearno postrojenje ili napraviti rupu u nekom nasipu. Pocrvenio je shvativši da je povisio glas, brzo progutao mineralnu vodu, pribrao se. Jasno mi je da je teško pojmiti smrt nekoga koga smo voljeli i divili mu se, možda ga čak obožavali, ali nema smisla upadati u paranoidne fantazije, Helena. Ozbiljno je susreo njezin pogled. Znači, sad mi još kažeš da se zavaravam. Ne. Samo da imaš bujnu maštu. Moja je vrlo prozaična. Max se spotaknuo, i nekako ispao iz čamca. Uokolo nije bilo nikoga da ga dozove. Ili je možda odlučio poći plivati a voda je bila prehladna da bi to mogao podnijeti. Znaš da je to običavao raditi, ići zaroniti u rano proljeće, kad bi se jezero tek otopilo. Ritualno očišćenje, običavao sam misliti. Sa svom tom odjećom na sebi? jetko je upala Helena. Ne, možda ne. James je izgledao malo glupavo. Iznenada se nagnuo prema njoj i lice mu je poprimilo drukčiji izraz, izraz koji ulijeva strahopoštovanje što je bilo čudno na njegovu sitnu liku. Duboko u svom srcu, Helena, doista mislim da je to bilo samoubojstvo. Velika gesta. Povlačenje, ta osamljena koliba o kojoj si mi pričala, Max je stigao do kraja svojih spoznaja i odlučio je stopiti se s prirodom prije nego što više ne bude prirode s kojom bi se mogao stopiti. No naši financijeri to ne žele. To je prevelika krajnost, nastranost. Mislim da je moj posao da održim Farmu živom, da održim Maxov posao. Po cijenu istine. Kimnuo je, ponovno obrisao svoje naočale. Dakle nakon svega što sam ti rekla, ti nećeš zatražiti od policije da pretraže kuću. Nestrpljivo je gestikulirao. Pa pričekat ćemo istragu, nije li tako? Mala sudnica bila je nedavno uređena, više je sličila konferencijskoj dvorani nego mjestu pravde, s crveno obloženim sjedalima i čvrstim žutosmeđim namještajem. Div od javnog tužitelja predsjedao je okretnom učinkovitošću. Helena je s naporom pratila popis preciznih pitanja i stručnih odgovora. Podsjetila je samu sebe kako to nije toliko problem njemačkoga nego pravnog jezika uopće. Na drugoj strani prostorije, među nagomilanim ljudima za koje je odjednom pomislila da bi mogli biti novinari, opazila je ukočenu ženu iz Schluss agencije i uplašenu dječakovu majku. Među policajcima sjedio je policajac Weiss koji je njen pogled odbijao jednakom usrdnošću s kojom je ona odbijala Adamov. Došao je malo poslije njih. Na neki ga način nije očekivala ovdje. Nije bilo razloga da dođe, osim ako slutnja što ju je gajila i koju je James ismijao, nije bila utemeljena. Helena je odlučno zurila ispred sebe, klonivši se da ga prepozna, iako je očigledno bila svjesna njegove nazočnosti. Svjedočenje policajca Weissa bilo je ponavljanje onoga što je već znala, no saznala je da su ispitivani i drugi ljudi u susjedstvu, te da nitko osim Maxa nije bio na jezeru. Na Helenino iznenađenje, sljedeće je ime bilo Adama Petersa, ali ga je izrekao činovnik. Dakle, zato je ovdje. Pozorno je slušala, gledajući hoće li to živahno lice dati ikakav znak. Međutim, Adam je bio jezgrovit, odgovarajući na pitanja kratko i točno, objašnjavajući kako je pokojnik tri puta došao u njegovu kuću da pogleda djela Johannesa Bahra kako je mogao sumnjati da bi pokojnik mogao biti Bergmann zbog osobe iz Londona koja ga je došla potražiti kako je stupio u vezu s tom osobom kad je čuo za smrt. Dakle, ona je sada bila veza u Londonu. Helena se nasmijala na taj naziv, pritom gotovo propustivši svoje ime. S mukom je prišla podiju, potvrdila da je novinarka, čula kako je pitaju je li čovjek koji se u agenciji Schluss predstavio kao Max Hillman prema njezinim spoznajama bio Max Bergmann. Kimnula je, zamolili su je da to kaže, rekla je da. Je li joj poznato zašto je Herr Bergmann upotrijebio lažno ime? Helena je slegnula ramenima, mumljajući nešto kao da je Max želio biti sam, kako nije želio da ga uznemiravaju poznanici ili novinari. Ili je možda pobjegao pred neprijateljima. Bio je veoma poznata osoba u zelenom pokretu u Americi. Tužitelj ju je mrko pogledao. Na kakve to neprijatelje misli? Helena je osjetila da se James mršti na nju, premda je on samo mogao nagađati o njezinim riječima. Oklijevala je. To je samo intuicija promrmljala je. Na tužiteljevu se licu vidio prezir. Hvala vam, Frulein Latimer.
Mislila je da će joj pokazati kako može otići s podija, ali on je nastavio. Je li Herr Begmann patio od depresije? Je li bio ikakve naznake da bi si mogao oduzeti život? Helena je niječno odmahnula glavom na oba pitanja. Je li on prema njezinu znanju u skoro vrijeme patio od povremenih nesvjestica, trenutaka nesvijesti? Mislim da ne. Ne znam. Previše je toga, mislila je, što nije znala. To bi bilo sve, Frulein Latimer. Kad se vraćala na svoje mjesto, malo posramljena, srela je Adamove oči. Bile su tople, odveć bliske. Ramena su joj se ukrutila i vidjela je kako se njegove usne izvijaju u onaj ironičan osmijeh. Smijao joj se, smijeh pobjede, odjednom je pomislila, dok ju je ponovno obuzela sumnja i nešto poput gnjeva. Žurno je kliznula na svoje mjesto. Najdulje je trajalo ispitivanje patologa. Zamršeni stručni pojmovi, službeni ton glasa, Max je bio posve potisnut u stranu. Istraga je bila o stanju pluća, fibrozi vezivnog tkiva. Usred toga svega, Helena je čula riječi srčani udar. Što u čovjeka Herr Bergmanovih godina, čije je vezivno tkivo bilo fibrozno, može biti uzrokovano šokom od ledene vode? pitao je tužitelj. Svakako. Presuda joj je, premda je došla nešto poslije i nakon što se povuklo i odbacilo pitanje o samoubojstvu, od tog trenutka bila jasna Max je umro nesretnim slučajem. Imala je samo trenutak da to prenese Jamesu, kad je usred sveopće graje raspuštanja suda, ponovno čula svoje ime. Činovnik joj je dao komad papira. Mogla je otići i uzeti osobne stvari Herr Bergmana i dati upute kamo da se prenese tijelo. Tijelo. Odjednom je prostor pred njom potonuo u tamu i na njegovu je mjestu Helena vidjela Maxovo voštano lice u mrtvačnici, krut, hladan plastični ovoj. Vonj kemikalija ušao joj je u nozdrve, poput žestokog zadaha formalaldehida što je izlazio iz plastične ovojnice žućkastih štakora koje su morali secirati u školi. Billy ju je jednom naganjao s mrtvim štakorom kroz staro bombardirano mjesto. Držao je štakora za rep i mahao joj njime pred licem dok su se njegovi prijatelji rugali gledajući to. Mora da je tada bila mala jer nije mogla baš brzo trčati i plakala je kad ju je stjerao u škripac. Osjećala je neravan zid za leđima, okus suza i tada je vrisnula i dignula suknju kad je stvor poletio prema njoj. Helena. Je li ti dobro? Na njezinu je ramenu bila čvrsta ruka. Prostorija je poprimila svoje obrise. Adam ju je gledao. Da, da. Dobro sam. Otresla je njegovu ruku, vidjela je Jamesa kako izranja iz gomile ljudi. Prišla mu je. James, ovo je Adam Peters. James Whitaker. Muškarci su se rukovali, odmjerili jedan drugog. Sada moramo poći i pokupiti Maxove stvari. Dati im upute o... Zaustavila se. Pogrebu Adam je završio umjesto nje. Trebali bismo poći. Ovdje imam sve podatke. Izvadio je mali notes iz džepa na prsima. U ovom je smjeru policijska postaja. James je znatiželjno gledao a Helena se prisilila na smirenost. To je bio trenutak na koji je čekala. Bit će nešto u Maxovim stvarima, nešto što je promaklo policiji. Bila je sigurna u to. Policijska postaja, udaljena samo blok, bila je užurbanija nego što je se sjećala. Neusiljeno su uzeli njezin komad papira i dali joj plastičnu vrećicu zajedno sa staromodnim smeđim kožnim kovčegom koji bi ona bilo gdje prepoznala kao Maxov. Posegnula je za kovčegom, pustila Jamsu da uzme vrećicu, vidjela je Adama kako mu nešto šapće u uho. Idemo nešto pojesti. James joj je najavio pred vratima. Tvoj mi Adam Peters kaže kako je iza ugla restoran. Helena ga je jedva čula. Želim ovo odmah pregledati. Žmirkala je na podnevnom svjetlu, nakratko pogledala unaokolo da bi se pribrala i potom žurno otišla u smjeru suda. Čekaj me gunđao je James. Nije mi jasno zašto to moramo učiniti sada. Nije mu odgovorila, umjesto toga pojurila je prema parkiralištu. Na stražnjem sjedištu auta slomila je bravu kovčega. Odjeća je bila uredno složena košulje, sokne, dva pulovera, jakna, par dvaju tamnoplavih hlača, isto meko sivo odijelo koje je Max nosio u Norveškoj. Gotovo da ju je bilo strah dotaknuti ga, morala se primorati da prekopa ispod. No ničeg drugog nije bilo,
nije bilo notesa, ni komada papira. James je iz kovčega uzeo odijelo i hlače i pretražio džepove. Dio nje je želio zaustaviti njegove ruke osjećala je to kao sprdačinu. Ništa promrmljao je. Helena je ponovno pomnjivo složila odjeću. Osjetila je kako je obuzima očajanje koje je dotad obuzdavala. Nije bilo notesa, nikakve poruke. Ničega. Samo nespoznata tišina smrti. A torba? Nestrpljivo je pokazala Jamesu. Držao ju je naopako i gotovo letimice pažljivo istresao sadržaj na sjedište. Bilo je tu zgužvane odjeće koju je Max nosio, ručna ura, vodootporna. Helena ju je pogledala. Stala je u dvanaest i pet. Točno u podne promrljao je James. Tresla se, uzela je Maxovo debelo crno nalivpero, s patronom. Primorala se da se usredotoči na to. Patrona je bila gotovo prazna. To je moglo značiti da je nešto napisao. Pisma, bilješke. Ali gdje je to? Gotovo bijesno Helena je pogledala jedinu knjigu, svezak Hlderlinovih pjesama, protresla je da vidi što bi moglo ispasti iz stranica. Ništa. James je još jednom provjeravao džepove. To mora da je imao sa sobom. Mahao je zrakom sa smeđim novčanikom. Plastika je netaknuta, ali novac je prilično oštećen. Čudno je to što nigdje ne mogu naći njegovu putovnicu. Davno ju je izgubio. Rekla mi je vlasnica prenoćišta. James ju je začuđeno pogledao. Nije dalje objašnjavala. Ono što ja ne razumijem jest zašto ovdje nema nikakvih papira, notesa, čak ni dnevnika. To sam mu ja čuvao, sjećaš se? Daj, idemo odavde. James je ponovno sve nagurao u vrećicu. Ježim se od tih stvari. Mislim da bismo ih trebali baciti u najbližu kantu za smeće ili ih ostaviti u ubožnici. James! Helena je bila užasnuta. No dobro. Ti se pobrini za njih. Ali Maxa nisu zanimale stvari. Iskočio je iz auta. Nemoj biti tako licemjeran mrmljala je Helena za njim. Ostala je sjediti još trenutak i dodirivala je odjeću u kovčegu. Prikazao joj se Maxov lik, koji se prikrada između drveća oko osamljene kolibe drugi koji vesla prema središtu jezera, njegovo lice s uobičajenim strogim izrazom. Helena je zatvorila kovčeg. Možda nije bila u pravu a James je bio. Možda je Max jednostavno želio nestati u prirodi ne ostavivši traga iza sebe, pa čak ni podsjetnik od nekoliko riječi na papiru. Ili je možda notes ponio sa sobom pa sada leži negdje na dnu jezera. Ili je netko, netko tko ga je gurnuo, već prisvojio njegov notes. Misli su joj se ponovno kovitlale s prijetećom srdžbom. Ideš li? James je otvorio vrata auta s njene strane i nestrpljivo je tapkao. Prazno je buljila u njega a potom slegla ramenima i polako izašla. Dobro, svega ćemo se riješiti. Ipak bih željela zadržati njegovo nalivpero. Možda knjigu. Hodali su šutke. Zatim, kad se pred njima ponovno ukazala policijska postala, James je rekao novim tihim glasom Počinjem shvaćati da je to tebi drukčije. Viđao sam Maxa svakoga dana pa mislim da sam ga odžalovao prvih mjeseci nakon što je nestao. Tako mi se sve ovo sada čini kao neki antiklimaks. A meni je pisao i nastavila sam ga viđati u Berlinu. Glas ju je izdavao i kašljala je da to prikrije. Moram ih nazvati. Kamo me vodiš, James? Taj bi restoran morao biti negdje ovdje. Helena je pokazala. To je. Prostorija je bila mračna, natrpana hrastovim stolovima i toplinom gustih juha. Helena je imala samo toliko vremena da pojmi veličinu i obrise prostorije prije nego što je straga za stolom vidjela Adama kako im maše. Nisi mi rekao da ćemo ovdje sresti njega oštro je rekla Jamesu. Dogovor o pogrebu, ili si već zaboravila? Čudno ju je pogledao. Čovjek bi pomislio kako bi ti bilo drago da vidim tvoga prvoosumnjičenog gunđao je. Helena je umirila svoj instinktivan strah. Neka ti ispriča o Maxovim posjetima njegovoj kući. No bilo joj je teško susresti se s Adamovim očima a kad joj je uzeo ogrtač i okrznuo se o nju, razbjesnila se na rumenilo koje joj je prekrilo obraze. Bila je dvostruko ljutita, kad je, nakon što je konobar na stol stavio velik vrč vina, Adam rekao Jamesu Nadam se kako nemate ništa protiv da ja sredim te stvari
oko pogreba. Helena je bila pomalo shrvana događajima i činilo mi se da je to najmanje što mogu učiniti kako bi podnijela loše vijesti. Što si time htio reći da sam bila shrvana događajima? obrecnula se na njega. Njegove su se oči zaustavile na njoj i ona se najednom sjetila kako je puzajući došla u njegovu postelju, kako ju je držao, kako... Odgurnula je svoj stolac od stola. Ispričajte me. Nisam ništa loše mislio, Helena. Bilo bi čudno s obzirom na okolnosti da... Helena nije, jureći u toalet, čula ostatak njegove rečenice. Buljila je u sebe u malom zrcalu, ne mogavši prepoznati izmučeno razrogačeno lice koje ju je gledalo. Kreveljeći se ispljuskala je lice hladnom vodom, nanijela svijetli ruž za usne. Naravno da je bila shrvana doživjela je šok. No sad je bila posve sposobna prosuđivati. Žustro je očešljala kosu. I mislila je kako si nijedan muškarac, k tome još oženjen, ne bi dao toliko vremena i truda kao što si je dao Adam, a sve to samo za neuhvatljivu naklonost žene koja mu oklijeva uzvratiti. A svaka žena koja misli suprotno, zatvara oči pred činjenicama i ugušit će se u nastalom trokutu. To ju je učvrstilo u uvjerenju kako ima još nešto iza Adamovih postupaka. No kako će to otkriti? Kada bi policija povela istragu, ustanovili bi gdje je Adam bio u ponoć tog sudbonosnog dana otkrili bi njegove veze ne samo s Princetonom ali ona nije ni to učinila. Isto bi tako tragali za motivom. No na tome su padali svi njeni instinkti. Nije mogla smisliti ni razlog zbog kojeg bi Adam želio da Max umre premda ih je mogla smisliti nekoliko zašto je ona željela da Adam umre, Helena se mrko nasmijala svom odrazu. Kad se vratila, muškarci su ozbiljno razgovarali. Adam joj se osmjehnuo, pa suspregnuo osmjeh kad mu nije uzvratila. Bolje? James je gledao u nju s nadmoćnom sigurnošću koju je mogao izvući samo iz Adamove nazočnosti. Nisam znala da sam jadna mrmljala je Helena. No jeste li vi muškarci sve dogovorili dok je jadna slaba žena pudrala svoj nos? Sve nascerio se Adam. Premda smo mislili kako bi bilo prikladno da pričekamo tebe prije nego što raspravimo detalje oko pogrebnog obreda. Nismo željeli poremetiti pravednu podjelu rada. Da, osjećajni rad ostavite ženama. Odmah si shvatila. Međutim, ne bismo željeli da bude odveć emocionalan. Jamesu je promakla njezina ironija. Max je bio suzdržan tip čovjeka. Mislio sam pitati Charlesa hoće li nešto reći. Htio je doći. Zapravo, trebam ga nazvati za oko sat vremena. Možemo se vratiti k meni ako želite. I od tamo možete obaviti sve telefonske pozive. To bi bilo dobro. Helena se iskreveljila, pa potom odjednom postala svjesna da je bubnula prvu misao koja joj je pala na pamet. Zašto tebe, Adame, zanima Max Bergmann? Konobar je izabrao taj trenutak da pred njih stavi zdjele s juhom koja se pušila. Nije vidjela Adamovo lice, ali je čula kako mrmlja Pa rekao sam ti. I mislio sam kako je tvoja čuvena intuicija to posve razjasnila. Bijesno ga je pogledala, svjesna kako je namjerno upotrijebio riječi koje su joj pobjegle tijekom sudskog saslušavanja, ali posve sigurno nesvjestan na što je navodi njezina intuicija. Pogreb je bio u kićenoj baroknoj zgradi na periferiji Mnchena. Iz Sjedinjenih je Država doletio samo Charles Raymond. Helena ga nije prije upoznala pa ju je iznenadila njegova mladost i srdačnost, jer je zamišljala drukčijeg muškarca Maxovih godina. On je vodio obred. Govorio je o Maxovoj dugoj predanosti prirodi, njegovu radu u šumama, započetom u Švedskoj, nastavljenom u Americi, o njegovu novom domu njegovu utemeljenju Orion farme. Evocirao je Maxovu potpunu predanost ciljevima zelenih, njegov isposnički život, kao da je riječ gotovo o političkoj strasti. Njegov je govor bio isprepleten površnim znanjem njemačkoga namijenjenim okupljenima, broj kojih ju je iznenadio. Za to su zaslužne osmrtnice koje je Adam sastavio za Jamesa i objavio ih u dvjema dnevnim novinama, kao i pozivi u sjedište Stranke zelenih. Mreža je proradila, pa su njezini članovi sada sjedili ovdje, sjedinjeni zajedničkim interesom i zajedničkim poštovanjem prema čovjeku koji je bio lučonoša njihova pokreta. Sa svoje klupe na uzdignutom dijelu, Helena je gledala njihova lica, njoj
neprepoznatljiva osim jednoga. Adam. Čak se i držanjem razlikovao od drugih. U njemu nije bilo nimalo poštovanja. Usprkos udaljenosti među njima, mogla je zamijetiti taj hladan, procjenjivački pogled. Nije ga bilo briga za Maxa. Zašto se gnjavio s dolaskom? James ga je pozvao, naravno, onoga dana kad su se svi zajedno vratili u kuću. No kurtoazan poziv nije bio obveza, a ona ga posve sigurno nije ponovila poziv. Tog je poslijepodneva Helena stajala uz Jamesa, daleko od Adama, pretvarajući se kao da ga nema, kao da te prostorije nisu unajmljene za nju sa znakovitošću kako dio nje odbija zaboraviti. Dok je James obavljao svoje telefonske razgovore, ona je pregledala knjige u biblioteci, nije se usudila baciti oko na papire raširene po stolu ili nešto drugo, da je James ne bi ukorio. Tada je pronašla odlomak koji je sada čitala. Knjiga je iskrsnula pred njom, jednaki svezak koji su našli u vreći među Maxovim stvarima. Zbirka Hlderlinovih pjesama u nekom starom izdanju. Pročitala ju je i odjednom shvatila zašto je Max imao taj svezak uza se ta duboka čežnja za zlatnom prirodom, zauvijek izgubljenom. Helena je čitala. O prirodo, u ljepoti tvoje svjetlosti kraljevsko se voće s ljubavlju razvija bez napora, bez ograničenja poput žetve u Arkadiji Mrtvo je sad ono što me hranilo i odgajalo Mrtav je sad mladenčaki svijet Ona dojka što nekoć ispunjavaše nebo Mrtva i jadna poput strništa Oh, proljeće još pjeva moje brige Kao nekoć, u utješnoj pjesmi, Ali je budućnost mog života već stigla Proljeće mog srca prestalo cvasti. Dok se vraćala prema svojoj klupi, pogled joj je pao na lijes. Izbjegavala ga je. Tamo je ležao Max miran, nesaslušan, mrtav, živeći samo u njezinim uspomenama. A samo ga je nekolicina ovdje poznavala, sad ga nikad neće upoznati kao što ona nikad neće znati, nikad neće moći riješiti tajnu njegova porijekla. Otac pronađen samo da bi bio izgubljen. To joj je rekao Adam. Usprkos volji, suze su navrle na Helenino lice. Nakon ovoga isto tako više nikada neće vidjeti Adama. Max ga je doveo u njezin život i on će ga ostaviti s Maxom, ma kakve da je sumnje ona gajila. Ili osjećaj krivice. Kroz oči mutne od suza Helena je gledala Gerhardta Stielera koji je ustao, jedinog Nijemca među svima njima brojnima koji je poznavao Maxa, ma koliko kratko, i kojeg su pozvali da sudjeluje. Uzdizao je Maxa kao uistinu osobito biće, rođenog vođu. Potom je pročitao ulomak iz jedne od Maxovih knjiga. Bilo je čudno slušati te rečenice na njemačkom. Njihova je zvučnost bila nekako drukčija, na neki način suglasna s onim što je i sama čitala. James je bio posljednji. Bio je suzdržan, govorio o Farmi, najvećem konkretnom postignuću Maxa Bergmanna, njegovu pionirskom radu na očuvanju ugroženih biljnih vrsta, izrazio je nadu da će njegov projekt nastaviti živjeti u Americi i bez njega, što će biti najveća počast koja mu se može odati. Gledajući Jamesa, Helena se pitala bi li ikada prihvatila Maxovu karizmatičnu ličnost, ustvrdila da ne bi, pa se narugala sama sebi za uskogrudnost, postavši svjesna kako traži Adamovo lice i tada, posramljena, pogledala ponovno u lijes. Visoki, jasni zvuci tužaljke odnekuda su ispunili prostoriju. Maxov se lijes počeo polako spuštati po rampi i odjednom se raspršila pozadina prostorije i namjesto zida pred njenim se očima pojavio vrt, meki blistav prizor drevnog drveća i patinastog svjetla. U trenutku koji oduzima dah, Helena je pomislila da joj se priviđa raj. Potom je shvatila da je zid niz od kliznih vrata, koja su se sada otvorila prema van, kamo je nestao Maxov lijes. Ljudi su u redovima napuštali sjedišta, skupljajući se pred vratima, slijevajući se u dvorište. Utišani su se glasovi pojačali u graju. Helena je, hodajući sa skupinom s podija, šapnula Jamesu Izgubit ću se. Vidimo se u hotelu. Uspjela je neprimijećeno doći do ograde od kovanog željeza kad ju je neki glas zaustavio. Ti i odavde bježiš?
Pogledala je u Adamovo lice. Moglo bi se tako reći. A ja sam mislio kako su to tvoji ljudi. Prepriječio joj je put, sprečavajući je da ode. Mislio sam kako želiš proširiti svoje poštovanje spram velikog čovjeka, tvog velikog vođe. Rastezao je riječi, izvrtao ih u suprotan smisao. Nemoj biti tako prezriv oštro mu je otpovrnula. Ne znam zašto si uopće došao. Antropološki interes, valjda. Bilo je gorčine u njegovu smijehu. Fasciniran sam fenomenom vođa i sljedbenika. Što je to u nekome kao što je tvoj Bergmann da može okupljati ljude u skupinu, smanjiti njihovu kritičnu inteligenciju, pretvoriti ih u licemjerne polumudrace ili one koji ponavljaju slogane... Prestani prosiktala je Helena. Dobro. Podigao je ruke kao da ona drži pištolj uperen u njega i najednom se razoružavajuće nasmijao. Imaš pravo, nije ovo trenutak za žučljivost. Sviđa mi se pjesma koju si pročitala, premda mi se baš i ne sviđaju neke druge Hlderlinove osobine, na primjer rodoljubna čežnja za Vaterlandom. Znaš li da je pobolijevao od nečega što bi se moglo nazvati shizofrenijom. Nije ga slušala. Pusti me da prođem, Adame. Tamne su je oči pomno gledale, istražujući je. Mogu li s tobom? Helena je odmahnula glavom. Moram neko vrijeme biti sama. Dakle, je li ovo zbogom? Mislim da jest. Ispružila je ruku. Zbogom, Adame. Mogla bi dodati, bilo mi je drago što sam te upoznala. Mogla bih. Susrela je njegov pogled a onda se hitro okrenula prije nego što bi on mogao vidjeti suze koje su joj navrle na oči. Stara je stolna svjetiljka, s okruglim bakrenim postoljem, bacala krug svjetla na dugačak stol od borovine u kuhinji kuće u Kensingtonu. Stol je bio postavljen za dvoje s veselim prugastim podmetačima, poput kruške žutim tanjurima i pozamašnim okruglim čašama. No hrane nije bilo. Namjesto toga, bilo je prostrto mnoštvo fotografija. Helena je sjedila i buljila u njih. Tog je jutra, baš kad se spremala poći na posao, stigao paket od policije iz Murnaua. Nespretnim je prstima i nepodnošljivim uzbuđenjem razderala špagu. Tu je bila karika koja nedostaje skrivena priča za koju je predobro znala da su je previdjeli. Unutra je, zamotana u čvrstu plastiku, bila staromodna Leica. Maxov fotoaparat. Znala je čim ju je spazila, premda to nije bilo ono što je očekivala. Bilo je tu i popratno pismo policajca Weissa, u kojem joj kaže da je Frau Dieter, dječakova majka, to našla u njegovoj sobi dan nakon istrage. To mu je dao Herr Bergmann a Frau Dieter je smatrala svojom dužnošću da to vrati policiji, koja je pak držala kako to treba dobiti Helena koja je uzela i druge stvari Herr Bergmanna. Žustro je pregledavala fotoaparat u njemu je bio film, gotovo na kraju. Dala ga je razviti i sad su slike ispred nje bile raširene po stolu, složene redom kojim su snimljene. Helena ih je pomnjivo pregledavala stotinu puta, pokušavajući razriješiti priču koju su mogle ispripovijedati. Na prve dvije fotografije na filmu bila je mala snježna čistina okružena drvećem. Tlo je bilo ravno. Tim slikama nije mogla pridati nikakvu važnost, nije se mogla sjetiti da je vidjela to mjesto, niti je mogla zaključiti da možda nešto nije u redu s tim drvećem. Potom je slijedilo nekoliko fotografija poznatog joj Bavarskog krajolika, snimke kakve bi za uspomenu načinio bio koji turist valovita brda i idilične livade, goletne planine sa zastrašujućim vrhovima. Za njima su slijedile fotografije umjetnog jezera, razglednicu kojega joj je bio poslao. Već je i pročitala knjigu o gradnji brane. Bila je podignuta u sprezi prirode i tehnologije. Naravno, u knjizi nije bilo ničeg o tome što bi navodilo na pomisao da je nasip možda umnogome poremetio ekoravnotežu u pokrajini. No je li? Je li to zanimalo Maxa? Je li to objašnjavalo zašto je otišao u taj kraj? Pisat će sjedištu Zelenih u Mnchenu ne bi li nešto više saznala. To je barem bilo nešto od čega se moglo krenuti, premda je osjećala da se lovi za slamku dok joj je trebala debela grana. Zatim je bio niz snimaka kuće i posjeda u Seehafenu i jezera, među kojima je bio i snimak Anninog murala Johannesa Bahra. Zbog fotografija se osjećala pomalo nelagodno, iznova su ojačavale njezinu sumnju i istodobno joj oživljavale Adamov lik u mislima. Na kraju je bila skupina fotografija koja je mogla biti snimljena iz ili uokolo
Maxova posljednjeg boravišta, osamljene kolibe u brdima krupan snimak tla prepunog borovih češera mnoštvo visokog drveća na pozadini plavog neba. Od ponovnog je pregledavanja fotografija postala malodušna. Ili je na njima bilo previše toga što bi ona ne može shvatiti ili nije bilo ništa više od onoga što su već svi znali. Možda bi se, poput Jamesa, mogla pomiriti s mišlju kako je Max nastradao nesretnim slučajem. Zvono na vratima tek je nakon nekoliko ponavljanja prekinulo Heleninu usredotočenost. Zdravo, mila Claire ju je zagrlila a onda se odmaknula da je promotri. Sirotica moja. Loše si, ha? Helena iskrivi lice. Ma, da. Baš mi je žao, znaš. Premda mi se nije osobito sviđao. Strašno je to potrošiti toliko vremena samo da otkriješ da je mrtav. Stisnula je Heleninu ruku. Imam nešto prokopala je po svojoj torbi i izvukla dvije boce vina čime možeš utopiti tugu. Helena je otvorila bocu i napunila im čaše. Claire je podigla svoju. Za Maxa. Pile su, zavaljene u prostranoj sofi nasred sobe. Želim čuti cijelu priču. Sve od početka. A ja želim pričati, Claire. Nešto me muči u cijeloj toj stvari. Nešto tu smrdi. Claire je podvukla noge pod sebe. Onda polako, od početka. Cijelo su mi popodne djeca bila za vratom i nisam osobito orna. Helena se nasmijala. Lijepo je vidjeti te, Claire. Treba mi injekcija zdravog razuma. Smušena sam. Claire joj je mahnula. Od početka. Dobro, ali nisam sigurna gdje je početak. No za mene je negdje oko kuće. Skočila je i uzela neke snimke raširene po stolu. To je to. To je jedno od prvih mjesta na koje sam slijedila Maxa, još u veljači. Ove je fotografije on snimio. Claire je gledala u fotografije pa ponovno s očekivanjem pogledala u Helenu. No, muškarac koji me ovaj put pozvao u Njemačku, muškarac koji mi je rekao da je Max mrtav, živi u toj kući. Helena je hodala goredolje, pričala Claire kako je Adam, premda je tvrdio kako je sreo Maxa samo jednom, bio neobično zainteresiran za slučaj, kako u kući ima pismo od njega o kojem joj je lagao. Pričala joj je kako je Max nekoliko puta bio tamo bez pravog razloga. Pričala joj je o znakovitim okolnostima Maxove smrti, o zaključku istrage u koji nije vjerovala, o nedostatku bilo kakvih bilješki iako je bila sigurna da je Max pisao. Postajala je glasnija kako je uzimala zamah i lice joj se smekšalo dok je naglasila kako joj se čini da ju je Adam pratio od samoga početka. I Maxa. Kako je osjećala da je on na neki način upleten u Maxovu smrt. A i bilo je nešto u kući. Cijela je ta stvar tajnovita završila je Helena. Ali ja nemam ništa od čega bih krenula, osim slutnje. I nikoga da mu se obratim. To me polako izluđuje. Njezine i Claire oči su se susrele. Misliš li da ludim? Claire ju je trenutak promatrala, pa ustala. Idemo jesti. To mi pomaže da mislim. O Bože, a sva je hrana sigurno zagorjela. Helena je otrčala u kuhinju. Samo malo pougljenjena. Stavila je posudu s lazanjama na stol, dodala salatu. Dakle? Sjela je pogledala Claire. Dakle, iskustvo mi govori da u tvojim slutnjama obično ima nečega. No, drago mi je to čuti premda se javnog tužitelja nisu osobito dojmile. Ali... Ali što? Claire se naglašeno posvetila hrani i silno hvalila vrline zagorenih lazanja. Ali što? ponovila je Helena. Ali ja isto tako slutim da ti jednostavno ne želiš priznati da je Max mrtav i da u detektivski posao zakrinkavaš svoju bol, bijes i razočaranje u njegovu smrt. Caire je prebrzo govorila. I to je vrsta žalovanja. Razumijem. Na trenutak su pošutjele. Tko je uopće taj čovjek? naposljetku je rekla Claire. Taj u kući. Adam Peters promrmljala je Helena. Sjećaš se, bile smo na njegovom predavanju. Taj čovjek! Misliš onaj antropolog! Claire je konsternirana piljila u nju. Helena Latimer, ako te taj čovjek slijedio, kao što si to naglasila, to je stoga
što ga zanimaš. Pa način na koji te gledao u restoranu... Da itko mene tako gleda, već bih bila na pola puta do spavaće sobe. Helena je naglo ispraznila svoju čašu. Spavala si s njim. Claire je buljila u nju. Oženjen je. Bili su i drugi prije njega. Nije to dobro. Što? To što je oženjen? Ne, to što sam spavala s njim, šašavice. Nisam pitala je li to dobro ili nije. Pitala sam te jesi li spavala s njim. Ili si to željela. Claire je navaljivala. Helena Latimer, jedini put kad sam te čula da tako strastveno pričaš o muškarcu, bio je dobavljač DDTija ili neke druge štetne supstance. Osim Maxa, to je sve. A pretpostavljam da s njim nisi spavala. Naravno da ne. No onda, što je s tim Adamom Petersom? Helena je porumenjela. Da, bila sam s njim u krevetu. Nisam znala da je oženjen. Ja... Pst! Claire joj je stavila prst na usta. Neću ti suditi s visokomoralnih stajališta niti te vući po blatu. Baš ti hvala promrmljala je Helena. Dobro ti to i samoj ide, i bez moje pomoći. No idemo ponovno mirno razmotriti cijelu tu stvar. To što sam ja možda spavala s Adamom nema nikakve veze s Maxovim slučajem prekinula ju je Helena osim ako me on namjerno nije pokušao zavarati. Bilo je dobro, zar ne? Claire! Dobro, ohladi. Sad mislim. Nalila si je još vina u čašu, potom ustala da pogleda fotografije na drugom kraju stola. Pretpostavljam da ti ne bi bila ni upola tako nepopustljiva prema toj antropologovoj umiješanosti u Maxovu smrt da ga već nisi osudila za dvoličnost rekla je nakon nekog vremena. Zar ne? Možda grintala je Helena ali činjenica je da je on bio umiješan u svakom slučaju. Čak i kad sam sletjela u Mnchen... Claire joj je upala. A možda si sumnjičava prema njemu zato da umiriš svoju savjest da ga ponovno vidiš, unatoč tomu što se ženica vratila kući. To je krajnja glupost oštro je uzvratila Helena. U redu, u redu, samo sam nagađala. Claire se poslužila salatom. No u svakom slučaju, čini mi se budeš li hladno mislila o okolnostima Maxove smrti, moraš svog Adama zamisliti kao neki neutralan lik, kao nekog časnog gospodina srednjih godina, ili kao iscrpljenog činovnika, kako čini sve ono što on jest ili nije učinio. Pa tek onda prosuđivati o povezanosti. Naposljetku, ne možeš čovjeka optužiti za ubojstvo samo zato što je prekršio bračni zavjet. Nisam ga optužila za umorstvo prosvjedovala je Helena. Nego samo za malo neodređene neseksualne prijevare, uz onu seksualnu? Daj se uozbilji, Claire. Ozbiljna sam. A sad ću biti i okrutna. Dobro, sve u svemu vjerujem tvojim slutnjama. No u ovom slučaju nisam tako sigurna. Ponajprije, cijela je stvar odveć deterministička. Počela si misliti da bi ti Max mogao biti otac. Zbog toga ti je njegova smrt još neprihvatljivija nego da je to smrt starca koji ti je bio prijatelj, pa čak i jako dobar prijatelj. Drugo, čovjek na kojega sumnjaš ti je ljubavnik. No, svi smo mi skloni sumnjičiti ljubavnike. Naposljetku, nemaš ništa od čega bi krenula, osim odsutnosti. Odsutnosti objašnjenja, bilješki, svega. A skloni smo na vratna nos odsutnost ispunjavati izmišljotinama. Helena je ustala, počela je pospremati posuđe sa stola. Claire ju je čvrsto primila za ruku. Uza sve to, ako ti Maxov duh ne bude davao mira, morati otići na mjesto svojih sumnji i igrati se Mate Hari. Najednom se nasmiješila. A čini se da ti to neće biti odveć teško. To je nemoguće. Heleni je glas prepukao. Claire ju je pomnjivo glededala. Kao što kažu tamo u našoj domovini Americi, nagrabusila si, stara moja. Nikad te ovakvu nisam vidjela. Dođi stisnula je Helenino rame idemo to još jednom protresti od početka. Nisam dovoljno pozorno slušala. A ti si stručnjakinja u skrivanju same sebe. DVADESET ČETIRI
U prašnjavu ružičastom žaru ranoga jutra, Manhattan je izranjao iz spleta ulica poput neke silne mnogokljovaste nemani s tisuću svjetlucavih očiju. Golema naduta pohlepna neman, koja je lišila zemlju njenih dobara, neman poput onih od svoje vrste Tokija, Sao Paola, Londona dani kojih su odbrojani, mislila je Helena. Pa ipak, vidjevši ga ovakva, iz daljine noću, grad je nikada nije iznevjerio svojom magijom. Ulijevao je strahopoštovanje, bio je lijep na način na koji je lijepa velika vatra, usprkos pustošenju što ga je ostavljao za sobom. Otkad je Jamesu obećala da će prisustvovati komemoraciji za Maxa Bergmanna, prvi je put Helena bila zadovoljna što je to učinila. Posljednjih je mjesec dana provela u nekoj vrsti zone sumraka, maglovitom svijetu neodređenih oblika, koji nikada nije posve iščezavao tijekom noćnoga sna ili pod svijetlom jasnoćom dana. Bilo je to nešto poput stanja čekanja, premda nije mogla posve pojmiti na što čeka, osim da se maglovitost rasprši. Naravno, radila je, barem to, žustrije nego obično. No bilo je to više kao očajničko držanje za nešto što nije bilo izgubljeno, nego zadovoljstvo što ispunjava energijom. Nije se vratila u Njemačku. Clairene analize njezinih sumnji učinile su svoje, pa tako više nije vjerovala vlastitim motivima. Premda ju je Claire odnedavna preklinjala požurujući je da se suoči s Adamom Petersom, da učini nešto, bio što, Helena je sve više uviđala kako je to posve nemoguće. Od Adama, naravno, nije bilo ni riječi. Nije to mogla ni očekivati. Nekrolozi su se pojavili u dvjema britanskim novinama i u mnogim američkim. Njihova zajednička težina, njihova jednoglasna objava kako je Max Bergmann tragično preminuo u nesreći na čamcu, stvorili su zid prave istine, pa se činilo nemogućim srušiti ga. K tome, njezino istraživanje mjesta što ih je Max fotografirao nije rezultiralo nikakvim jasnim zaključcima. Fotografije su isto tako mogle biti samo snimci s odmora. Taksi je zaokružio oko Columbus Circlea i zaustavio se ispred tende Hotela Mayflower. Helena je gurnula svoj račun kroz prorez u prljavoj pregradi od pleksiglasa koja je štitila vozača od nje i čekala da se vrata otključaju. U Londonu ta unutarnja pregrada označava privatnost ovdje, utamničenje. Pa ipak, živost i užurbanost ulice, izrazit asortiman lica, stilova i hoda, bio je poput električnog udara i činilo se za trenutak da se raspršila ta stalna unutarnja maglovitost. Helena je podigla svoju torbu preko ramena i otišla do recepcije. James joj je rezervirao sobu. Po svemu sudeći nekoliko je ljudi koji nisu živjeli u New Yorku odsjelo tamo. Tako je jednom prigodom učinila i ona, ali sada je bila sretna vidjevši kako ovaj put njezina soba na desetom katu ima pogled na Central Park. Zagledala se za trenutak kroz prozor u tamne krošnje drveća i dražesno prostranstvo južnog Central Parka. Istuširat će se, provrludati ovuda, nešto pojesti i ušuškati se u razumno vrijeme kako zbog jetlaga ne bi bila posve budna u tri ujutro. Kad se vratila u hotel i upravo se kroz restoran zaputila u svoju sobu, čula je poznati glas. Helena Latimer, moj anđeo spasitelj, mislio sam da si to ti. Muškarac tamne kovrčave kose i nasmijanih smeđih očiju pohitao je od stola i žestoko je zagrlio. Ali nisam bio siguran. Nikada te nisam vidio odjevenu kao ženu. Samo kad sam u New Yorku. Nemoj da ti to udari u glavu nabacila je Helena. Naletjeti na Rafaela, čovjeka koji ju je zabavljao cijelim putem od farme Orion do Bostona, bilo je kao uletjeti u toplu pjenušavu kupku nakon mjesec dana hladnog tuširanja. Ne trebaš brinuti da će mi udariti u glavu smijuckao se Rafael. A sada sjedi. Baš sam htio naručiti i mogu te počastiti s stotinu i prvom najboljom večerom u New Yorku. I bocom dobra vina. To je najmanje što mogu učiniti za svog anđela spasitelja. Zvuči jako dobro nasmijala mu se. Nemoj me tako gledati, gospo, ili neću moći jamčiti za tvoju čednost. A mislim da smo oboje ovdje po nekom uzvišenom poslu. Pričali su o Maxu, jeli prženi kozji sir i lista u umaku od limuna, pili izvrsno vino Montracher. Vino je učinilo svoje i Helena se zatekla kako Rafaelu priča o tome da je još nije napustila zamisao kako Maxova smrt nije bio nesretan slučaj. Pozorno ju je slušao, njegovo je živahno lice odražavalo njezine strahove. Kad je završila, pošutio je dugi časak.
Naposljetku je rekao No, to ima sva obilježja dobrog krimića. A riječ je o stvarnosti, koja je vrlo nesretan žanr. Čak i ako je Maxa iz čamca gurnula duga ruka nekih velikih igrača, godinama nećeš ništa dokazati. Ako ikada. Nije da mu niječem pomalo avanturistički duh. Bio je čudnovat starac. Proučavao je njeno lice. Što god bilo, Helena, ti ne smiješ noćima bdjeti zbog toga. On je puno toga postigao, naš stari prijatelj, i ti moraš krenuti od neke točke. Dobro? Dobro Helena je potvrdila. No poslije se osjećala čudno što se povjerila strancu. Dobar si sugovornik, znaš nasmijala mu se. Rafael je žmirnuo. Trudim se. No budući da si bila toliko ljubazna da to spomeneš, što kažeš na to da se na daljnji razgovor povučemo u udobnost mog apartmana. O da, apartmana. Otmjeno joj se naklonio. Neki su klipani kupili prava za film prema mojoj posljednjoj knjizi pa sam tjedan dana bogat čovjek. Duhovito joj je namignuo. Imam velik televizor poslat ćemo gremline da nam donesu drugu bocu vina. A i moram ti reći da najbolje masiram leđa s ove strane Pete avenije, a da ne spomenem kako sam uistinu jako drag momak. Oklijevala je pa nenadano pomislila, zašto ne? Zašto ne bi? Sviđao joj se Rafael, sviđala joj se njegova živost, duhovito lice, otkačenost. Taj bi muškarac mogao obrisati sjećanje na drugoga koje ju je progonilo. Gotovo da si me uvjerio rekla je naglas. Samo gotovo? Pa dobro, uvijek sam se volio kockati skrušeno se nasmiješio. Apartman nije bio ni najbolji ni najgori, ali bio je prostran a televizor je bio divovski kao što je Rafael i rekao. Pored posude u kojoj se hladilo vino, na stolu je ležao pozamašan rukopis. Tvoj? pitala je Helena. Moj posljednji. Upravo ga iščitavam prije nego što ga isporučim najvažnijem čovjeku u mom životu. Tko je to? Moj agent, tko drugi? No, no, nema zavirivanja. No ako budeš dobra, pročitat ću ti dio. Helena je sjela na kožnu sofu i prekrižila ruke izigravajući ozbiljnost. Zadovoljan? Bilo bi bolje da prekrižiš i noge. Inspiracija. Natočio joj je čašu vina, pročistio grlo hinjenom zlosutnošću i počeo čitati suhim ujednačenim glasom. Nitko nije živio u gradu Shoobinu, u Missouriju. Ne više. Ne od kada je Ebenezer... Helena je slušala, smijala se, pa je počela hihotati kako je priča tekla, ispunjena okrutnim satiričnim portretima i zamasima jetke mašte. Nakon nekoliko stranica, prestao je. Sviđa ti se? Kimnula je. Jako. Dobro zablistao je zato što je to trenutak u kojem se prema pričama koje su meni rekli kad sam bio puki početnik od dama očekuje da mi padnu pred noge, promrmljaju genije, i podignu ruke u visinu moje falusne moći. Nisam od vrste koja pada na koljena. Ne? Gledao ju je s pretjeranim očekivanjem samo da joj komično namigne. Možemo li ipak dobiti malen poljubac. Ispružio je ruku prema njoj i privukao je k sebi. Oči su im bile u istoj razini i on je pozorno gledao u njezine dok si je odmicala kosu s lica. Ti si krasna žena, dragi moj anđele spasitelju. Poljubio ju je lagano, kušajući njene usne, grickajući ih, kao da bi šaljiv razgovor sada mogao krenuti drugim smjerom. Potom ju je pustio, nasmiješio se, ponovno im napunio čaše. Znam dobar recept za jetlag. Trebaš samo izuti cipele i stati ravno ispred mene. Obećao sam ti masažu, zar ne? Počeo joj je masirati ramena, isprva nježno pa zatim čvršće, njegovo mišićavo tijelo uz njezino, palcima je pritiskao točke napetosti. Imaš ugodne ruke mrmljala je Helena. A kao što kažu u vampirskim filmovima, ti imaš slastan vrat. Poljubio ju je u zatiljak, obavio ruke oko njezin grudi, milovao ih. Bilo je ugodno, mislila je Helena kao iz daleka. Kao kad si dijete pa te miluju visoke trave na sunčanoj livadi. Okrenula se prema njemu. Njegova su usta sada potražila njezina, njegov je jezik istraživao, odveć žustro, dok se snažno priljubio uz nju, trljajući se. Sjena je prekrila sunce. Helena je bila hladna, nisu je prolazili srsi. Sjena je poprimila oblik. Lice, oči poput lješnjaka, usne ironično izvijene. Ne. Otjerala ju je, čvrsto se primila za muškarca ispred sebe, kroz nejasnost
blizine vidjela njegovu kovrčavu kosu, liniju obrve. Sada joj je otkopčavao haljinu, posežući za golom kožom, navodeći je prema ležaju. Napeto lagano tijelo prekrilo je njezino. Sjena se ukazala još većom, počela joj se gorko smijati, pa se okrenula. Helena je osjetila knedlu u grlu. Ne. Otrgla se Rafaelu. Ne, molim te. Ne mogu to učiniti. Glas joj se slomio u jecanje. Hej, gospo. To nije u pravilima igre. Znam. Sad je već plakala. Žao mi je. A što ću ja sa svojom punom erekcijom? gunđao je. Ups, no taj je časak prošao. Najednom joj se nasmiješio, raskuštrao joj kosu. Hoćeš li mi pričati o tome? Možda ću to negdje moći upotrijebiti. Helena se pokušala nasmiješiti kroza suze. Ne znam mrmljala je. Nije stvar u tebi, nego u meni. No, to je dovoljno jedinstveno za početak. Znam da nije stvar u meni. Ja sam vunderkind seksualne senzitivnosti. Nisi to čitala u novinama o meni? Dakle, što je na stvari? Lice mu je najednom postalo ozbiljno, kao da je uistinu htio znati. Helena je slegnula ramenima. Nedavno sam negdje pročitala kako svaki seksualni čin, ma koliko bio nov, za sobom povlači sve druge. E pa, taj je vlak danas u odjelu za prtljagu ponio sve pogrešno. To mi se sviđa. Uzeo joj je ruku i nježno je stisnuo. Premda te nisam procijenio kao ženu slomljena srca. Samo malo slomljenog iskreveljila se Helena. Zamišljeno ju je gledao, kao da je nije čuo i kao da govori sam sebi. Pretpostavljam da sam se procijenio kao ženu koja je rano osvijestila seksualnost i rano je precrtala. Sva ta seksualnost na površini, a onda se ohladiš. Katkad se dogodi zbog seksa u obitelji. Okrenuo se prema njoj. To je verzija bez psihologiziranja. Ako pak to želiš, košta sto dolara za pedeset minuta a kauč je ovdje nasmiješio se. Mislim da je bolje da odem rekla je Helena u nelagodi. Nisam rekao da to i trebaš. Prijatelji? pitala je Helena, shvaćajući kako joj je to važno. Naravno. Kako bih bilo što drugo mogao reći tim velikim baršunastim očima? Ali pazi s kim ćeš opet probati. Ovo je zločest grad. Stisnuo joj je ruku. Vidjet ćemo se sutra. Kad je stigla u svoju sobu, Helena je ponovno plakala. Tako je žestoko šutnula cipele da su poletjele preko sobe. Bilo je to smiješno. Njeno je ponašanje bilo smiješno. Više čak nije mogla spavati s muškarcem koji joj se sviđao. Sve zbog tog licemjera koji vlada njome. A posljednjih je prokletih godinu dana plakala više nego u prethodnih deset sve zajedno. Bila je poput nekog broda bez kormila, suze su se prelijevale preko nje kao olujni valovi, noseći je amotamo. Bijesno je otkopčala haljinu i kad ju je htjela skinuti, zapazila je da na telefonu bljeska crveni signal. Telefonska sekretarica, poruka iza lampice. Pritisnula je tipku i čula snimljeni glas koji joj govori kako je dolje čeka omotnica. Htjela je ponovno obuti cipele, ali se sjetila nečeg boljeg i namjesto toga nazvala portira zamolivši da joj donesu pismo u sobu. Nekoliko minuta poslije, netko je pokucao na vrata. Portir, gospođo. Dao joj je debeli omot od čvrstog smeđeg papira. Helena je zbunjeno buljila, a onda prepoznala rukopis Jamesa Whitakera. Otvorila je. Unutra je bio svežanj otipkanih listova i na brzinu nažvrljano pismo. Draga Helena, Nadao sam se da ću ti ovo osobno uručiti, ali te nije bilo. Usrdno te molim na koljenima. Molim te, molim te, hoćeš li sutra nešto reći ili pročitati na misi zadušnici? U posljednji smo trenutak ustanovili kako nema ni jedne jedine žene među okupljenim poklonicima. Tipično, znam, i sramotno kasno, ali to ti samo dokazuje kako si ti u Maxovom društvu bila jedinstven lik. Već sam si uzeo tu slobodu da stavim tvoje ime u program. Molim te nemoj mi uzeti za zlo to kašnjenje. Da ti iskreno kažem, stvari su već dovoljno kaotične. Okupljanje je u deset i tričetvrt u St. John the Divine na križanu ulica Amsterdam i 112. Prilažem izbor iz mogućeg materijala, koji se mogu a i ne moraju pokazati
korisnima. Nazovi me prije ponoći na 212 427 6310. Ili u jutro prije devet i trideset. Do tada, Uvijek tvoj, James PS U zbrci sam ti ovo zaboravio poslati. O tvojem prvoosumnjičenom. Mislim da ćeš se sada složiti kako tu nema ničega. Helena je dva puta pročitala pismo s osjećajima koji su se stišavali. Još i to povrh svega ostaloga. Prelijetala je očima preko stranica s fotokopiranim pjesmama mnoge od Walta Whitmana dijelovi Thoreauova Waldena. Naposljetku se suočila s dva lista papira što su u zaglavlju imala ime Adama Stephena Petersa. Opirući se da ih pročita, stavila ih je na noćni ormarić i spremila se za krevet. Tek kad se udobno smjestila pod hladnim plahtama, ponovno ih je uzela, njezina je radoznalost pobijedila razum, a zadnja stvar koja joj je trebala, sad kada je prošao trenutak za njezin detektivski posao, bila je da se udubljuje u Adamovu životnu priču. Odlomak na vrhu sličio je uvodom sažetku iz knjiga tipa Tko je tko. R. Los Angeles, 1952. Otac Max Peters r. Eberhardt, odvjetnik. Majka Eva Levi Peters. Školovanje antroplologija na UCLA dip. 1973 Stanford doktorat 1978. Istraživački rad Amazona u Brazilu s Yanomamo Indijancima. Sveučilišna karijera Berkley, Princeton izvanredni prof.. Oženio Samanthu Gray, 1979. Razveden 1982. Jedno dijete Janey Augusta. Slijede potom izvadci, sažeci i objavljeni radovi te kratke bilješke o radu sa Zelenima ničeg očevidnog za ili protiv na zaštiti prašuma u radu s Yanomama koji tamo žive. Helena je s nerazumijevanjem gledala u slova razveden a onda se počela smijati. Bio je to smijeh sličan plaču. Odjekivao je kroz nju poput jakih naleta hladnog vjetra koji se ponavljaju te raznose i najčvršće lišće, otkrivajući ogoljeno krhko tlo. Bože, kakva je budala. Njen arhetipski licemjer bio je izmišljotina njezinih predrasuda. Ne Adam, nego namjesto njega, takva vrsta. Vrsta koja ju je spriječila da osjeća ono što je počela osjećati, barikada protiv emocija, protiv rizika, pojavljene potrebe. Unutar te barikade mogla je biti jaka, neovisna, žena bez prtljage. Sruši barikadu, i ona puca pod bilo čime što naiđe, grančicama, kamenjem i oblucima od još predrasuda, načela, sumnji, dvoumica stvorila je demona, čak i ubojicu, sve samo zato da otjera od sebe osjećaj koji je prijetio čvrstom oklopu stvorenom oko njezina bića. No bilo je i drugih strana njezina bića koje su mirno funkcionirale, dobro uhodane, u potpunosti neovisna Helena Latimer. Promatrala je te strane, čak je posljednjih mjeseci bila primorana suočiti se s njima. Nije ih mogla dobro kontrolirati pa bi je zaskočile iz mraka mala izgubljena djevojčica koja traži oca ustrašeno zlostavljano dijete u sukobu sa seksualnošću koju je moglo prihvatiti samo kad bi je obuzdavalo, kontroliralo. Čeznutljiva žena koju je Adam nekako pronašao, probudio iz uspavanosti njezina osjetila. Protrnula od straha, Helena je ugasila svjetlo. U mislima je odmotavala vezu s Adamom, vidjela kako je svaku stvar krivo tumačila, kako se ružno ponašala, glupo. Počela mu je u mislima sastavljati pismo. Ali nije bilo pravih riječi. Pogrešno sam te shvatila mogla bi reći mislila sam da si oženjen, da sam ti ja kratak predah. Bila sam odveć engleski kruta ili odveć glupa da pitam. Najednom su riječi bile istrošene, ne baš uvjerljive, a negdje u dubini podrazumijevale su kako će njemu biti stalo, kako će je htjeti ponovno vidjeti a bilo joj je posve jasno da bi, ako bi zamijenili uloge, ona prezirala čovjeka koji je jednom bio tako umišljen i tako nezahvalan. Helena je zaspala. Sanjala je. Bila je u čamcu na vesla na jezeru. Voda je imala bistru jasnoću tirkiza. Mogla je vidjeti obalu, ovješene vrbe sa slapovima lišća. Na obali je bio lik visok muškarac razbarušene kose. Mahnuo joj je. Prepoznala ga je po kretnji. Adam. Posegnula je za veslima, ali su nestala, a podigao se vjetar i valjao čamac amotamo, noseći je u drugom smjeru. Nalet vjetra se pojačavao, stvarao vrtloge. Bilo joj je hladno. Bila je promrzla i mokra. Ruka ju je vukla dolje. Utapala se. Dolje je bio Max. Vidjela je njegovo lice. Naduto, sablasno. Užasno. Helena se najednom probudila. Bila je sva oznojena. Kroz uglove zastrtih prozora vidjela je mutno sivo svjetlo. Odjednom joj se ukazao prizor, negdje iz njezina potisnuta djetinjstva. Bilo joj je sedam ili osam. Zbog nečega su je ranije
poslali iz škole kući. Kuća je bila tiha, doimala se praznom i ona se uspela stubištem do svoje sobe da se preodjene. Iz kupaonice je netko zazvao. Tata. To sam ja uzvratila je. Zapovjedio joj je da dođe. Ležao je u kadi, kosa mu se sjajila od vode, na lice i prsa prijanjale su kapljice. Nikad ga prije nije vidjela golog, nikad prije nije vidjela tu ružičastu cakleću stvar što je stršala iz sredine njegova tijela iznad razine vode, nikada nije vidjela taj čudan izraz njegova lica. Uđi. Vrijeme je da se okupaš rekao joj je i dok je oklijevala, zarežao je samo Odmah! Brzo se skinula, vidjevši krajičkom oka kako je rukom obujmio onu palicu. Dok je u mlakoj vodi pokušala naći mjesto na kojem im se tijela ne bi dodirivala, povukao ju je na sebe tako da joj je palica bila između nogu, svijetloružičasta, pulsirajuća, poput svinjske njuške što rovari po valovu, kad su bili u zoološkom vrtu. Privukla je noge zajedno da joj zaklone pogled na to, pa je čula tatu kako jauče kao da ga je ozlijedila. Potom se smirio. Okrenula se da ga pogleda. Oči su mu bile poluzatvorene, pospane. Na bedrima joj je bilo nešto ljepljivo i pjena se pojavila na površini vode. Tata joj je dodao odjeću da se zaogrne, iskočio iz kade. Nikome ni riječi o ovome, jesi me čula? Ni riječi, ili... U skoku joj je gurnuo glavu pod vodu i držao je sve dok nije bila sigurna da se utaplja. Više nego išta drugo, uplašilo ju je upravo utapljanje. Sve do sada, ostalo ionako nije razumjela. Helena je pogledala u digitalni sat na noćnom ormariću pet i četrdeset osam. Polako je ustala da tušem otjera proteklu noć. Čudno je to što joj se sad javilo to sjećanje. Koliko se mogla prisjetiti, ništa slično nije se više dogodilo između nje i njezina brižna oca. Odmotavajući sjećanje, shvatila je kako se osigurala da nikada više ne bude sama s njim u kući. U svakom slučaju, obično je bio na poslu. No nikad je ponovno nije zgrabio, barem koliko se mogla sjetiti, premda je bilo svađa s modricama između njega i mame a on je dovoljno često dijelio šamare Billyju. U šest i petnaest Helena je sjedila za malim stolom i pokušavala odlučiti treba li sastaviti nešto za Maxovu komemoraciju ili pročitati neki od odlomaka što ih je James odabrao. Bila je prilično zatečena spoznajom da se je dobila ulogu simbolične zastupnice ženskog roda. Možda je to i bila za Maxa, simbolična žena u redovničkom kružoku što ga je stvorio. Već ju je i prije zapanjila ta neobičnost, taj nedostatak žena, pa ipak ništa nije zaključila, samo ju je veselila njezina posebnost. Nikada prije nije pomislila da je Max možda bio homoseksualac, ali je tu pomisao sad ipak odbacila. On je ostavljao dojam kao da je tako daleko od tih stvari tijela, da se ta sumnja nije mogla pojaviti s ikakvom vjerodostojnošću. Naposljetku, on je bio čudan. Ali je li u prošlosti bilo nekoga? Usprkos svijesti, njezino je priželjkivano sanjarenje uzelo maha. Max i njegova majka, ma tko to bio. A poslije majke, nitko. Kajanje. I iskupljenje kroz asketizam. Najednom se sjeti Adamova predavanja, njegova napada na jezik gubitka i iskupljenja, grijeha i spasenja. No Maxu je pripadao takvom jeziku. Helena je počela pisati. Upoznala sam Maxa Bergmana na konferenciji o zaštiti okoliša. Plijenilo me to što je bio od rijetke vrste biće posve predano onome za što se zalagao, uistinu je bio utjelovljenje svojih ciljeva. Promatrao je planetu kao živi organizam, golemu zemlju što ćuti, na kojoj smo mi, ljudi, samo jedan dio, pa ako i važan. Naša je zadaća da budemo njezini upravitelji, premda se previše često ponašamo kao pljačkaši. Tako nas je Max šibao toljagom čistunca, no pretpostavljam da je sebe jednako kažnjavao. Tijekom godina u njemu je počela gledati nešto kao ideal oca, nešto svetačko... Helena je pisala više od sata, nastojeći uhvatiti bit svog iskustva i sukoba s Maxom. Zatim je sve prekrižila, ponovno sročila koncept, uspjevši čak u njega ubaciti jedan kraći ulomak Walta Whitmana. Veličanstvena granitna i kamena unutrašnjost crkve St. John the Divine odjekivala je žalobnim akordima Bachova Adagia u cduru. Lađa je bila prepuna neznanaca, muškaraca u besprijekornim odijelima, svježih i mladenačkih lica, nemarno elegantnih žena, sa šeširima obodi kojih su im skrivali oči. Među tim mnoštvom u prednjoj bočnoj lađi, Helena je prepoznala nekoliko uglednika. Bila
je zahvalna što je James uz nju, njegovoj utješnoj bliskosti. Kako se skup odvijao, a odavanja počasti pratila glazba pa novi govori, Helena je nekako čudno osjećala da su joj oteli Maxa, da je postao bezobličan usred tolikog javnog poštovanja. Njezin se govor, uspoređen s drugima, doimao odveć osobnim, odveć intimnim za taj uzvišen skup. No ona je ustrajala, glas joj je postao čvršći kao da su riječi što ih je napisala prizivale Maxovu nazočnost za nju a to ju je za uzvrat učinilo hrabrom, samopouzdanom. Riječi su nestale, kao i on, razasule se u velikim nezavršenim bočnim oltarima katedrale. Helena je mirno gledala u veliku lađu, pa shvativši da se trese, primorala se da se drhtavih nogu vrati na sjedište. U poletu glazbe što je uslijedila, osjetila se krajnje osamljeno, poput malog djeteta napuštena na golemom kolodvoru djeteta koje nije sigurno kamo krenuti, uplašena. Osjećaj je trajao samo trenutak. Obred je završio pa ju je James, a onda i Rafael, odvukao u kovitlac zbivanja. No osjećaj je ostavio traga, slijedio ju je na putu u London, u kuću s njenim mačkama, osvijestio joj kako sada mora ispočetka sagraditi vlastiti život, kamen po kamen. Namjesto da ode ravno u redakciju, radila je u vrtu. Odisao je spletom svibanjskih boja. Svijetli grimiz mnoštva tulipana, narcisi slatkastog mirisa, koji su se nadmetali s purpurnim azalejama i kasno procvjetalom trešnjom. Helena je plijevila i obrezivala i uređivala, želeći otjerati misli, sve dok rad nije poprimio svoj ritam. Sredinom popodneva odvezla se biciklom do Kensington parka i trčala sve dok nije osjetila da će se stropoštati. Potom se posvetila kući, usisavala i prala, čistila stolove i radni prostor od papira, računa i omotnica, bacajući ih i sređivajući. Red se mora stvoriti. Novi red. S grčem u ramenima, uzela je nekadašnji plavi fascikl, napisala na njemu ime Maxa Bergmanna, i stavila u njega sva njegova pisma, kronološkim redom, završivši s nekrolozima i naposljetku s programom mise zadušnice zajedno s njezinim govorom. Tek kad je sve to napravila, pošla je u krevet. Sljedećeg jutra, na putu za posao, stala je u svom omiljenom butiku u ulici Kensington Church, pronašla je haljinu blistavo čeličnoplave boje s odgovarajućom jaknom, blago ojačanih ramena. Smjesta si ju je darovala, zadovoljna što vidi da je gleda drukčija Helena, pa makar i iz zrcala. Kad je stigla u redakciju, njezin je stol bio zatrpan poštom i časopisima. No na uglu je stajala staklena vaza s bijelim tulipanima. Do nje je bila boca šampanjca, oko koje je bila svezana vrpca. Lynn i Carl su je istodobno zagrlili. Mislili smo da te treba malo raspoložiti. Carl je izgledao smeteno. Barem malo oglasila se Lynn. Ali nemoj da ti to udari u glavu Carl se nakašljao. Sastanak redakcije je čim pogledaš svoju poštu. Razumijem progunđala je Helena. Imam li pet ili deset minuta? Petnaest. Helena je brzo počela otvarati poštu uobičajena poplava obavijesti za novinare, pozivi na preskonferencije i televizijska snimanja osobna poruka od direktora Prijatelja Zemlje s prilogom od nekoliko stranica o ozonskim rupama. Na dnu snopa bio je omot koji je izgledao kao da je u njemu knjiga. Nije bilo poštanskih marki. Adamov rukopis, iznenada je Helena pomislila. Srce joj je glasno lupalo. Nespretnim ga je prstima otvorila. Unutra je bio fascikl i pismo. Nije bilo naslovljeno na nju, nije bilo potpisano i činilo se kao da je bilo načrčkano u žurbi. Budući da više nije riječ o logici ljubavi, mogla bi prevladati istina. Nadao sam se da ću ti ovo predati osobno, jer sam ovdje zbog otvorenja izložbe njemačke umjetnosti. No rekli su mi da si na putu. Vjerujem da to nije eufemizam. Što god bilo, jednom kad to budeš pročitala, mislim da ćeš razumjeti zašto ti to nisam želio dati prije ili uopće ne dati. Nekima su teži grijesi očeva nego drugima. Original ovog priloženog stigao je dan prije nego što sam saznao za smrt Maxa Bergmanna. Bilo je adresirano Max, Seehafen. To je dnevnik Maxa Bergmanna. U slučaju da me želiš potražiti, znaš gdje sam. Petnaest minuta, Helena. Carlov je glas prekinuo posljednji redak poruke. Odložila ju je. Bljesak zle slutnje spriječio ju je da otvori korice fascikla.
To je učinila tek kasno uvečer. Bio je to dug naporan dan, odveć naporan, a sad je sjela na sofu, podvukla noge pod sebe, kraj nje stoji čaša mlijeka, Adamova joj je pošiljka na krilu. Ponovno je pročitala pismo, zastavši nakon prve rečenice. Grlo joj se steglo. Ne, više nije bila riječ o ljubavi. Kako bi i moglo biti nakon što se ona onako ponašala? Brzo je otvorila fascikl, bila je zapanjena našavši tekst na njemačkom namjesto na engleskom, što je očekivala. Zapisi su samo katkad bili datirani. Helena je čitala, dok ju je obuzimalo čuđenje i užas. Bila je to, shvatila je, karika koja je nedostajala i koju je ona tražila. DVADESET PET Berlin siječanj 1985. Tu sam. Samo pola grada, ali i pola od pola je puno previše. Poput te polovice mene samog. Već tako dugo znam i ne znam kako se neznati stapa sa znati. Isti sam čovjek a postao sam drugi čovjek koji je zaboravio istovjetnost. A i nije zaboravio. I dok sam ovdje u tom ozračju koje mi je i blisko i strano kao snolikosti Nje, njemački mi navire na usne sam od sebe. Zašto sam tu? Ona me poslala. Ta žena. Onakojutrebaslušati. Tako smo potajice nazivali Bettinu. Njemica u Oslu me podsjetila na nju. Imala je njezinu zastrašujuću, neumoljivu sigurnost. Glaskoji semoraposlušati. Tada sam se počeo vraćati, besciljna težina dugo zakopanih prizora. Previranje zemlje. Kao da je oslonac mog života bio vulkan koji se nedavno probudio. Moj život. Je li bio moj? Ili izmišljotina u snovima onih mladih koji su nestali iza vrata tog grada? Berlin siječanj Danas je u šumi blizu kuće bio dječak. Mršavi plavi mladac sa smeđom kapom. U rukama je imao luk i strijelu. Slijedio sam ga s udaljenosti. Kao da slijedim samoga sebe. Šuma se smanjila. Grad ju je jeo, drvo po drvo, gladna bezobzirna neman koja nema neprijatelja. Dječak me doveo do mjesta na kojem smo našli tijelo. Ružna žena na smrt izrezana. Tog sam dana bio sretan ona je bila prestravljena. Vidio sam da je prestravljena, kao da ju je vlastita smrt suočila s tim da je tijelo kurva. Moja je majka bila kurva koja ništa nije poštovala. Znala je samo kako zavoditi i kako se smijati. Berlin siječanj Jesam li ja napisao te riječi? Ne. Bio je to on. Osjećam ga u sebi kako se pjeni od mržnje i žestokog ogorčenja. Pa ipak bio je dobar. Kad je bio u skupini, bio je dobar. Berlin siječanj Škola je još tu, njezina solidna masa unatoč bombardiranju. Možda su je obnovili. Pogledao sam u njezine prozore i vidio sebe kako gledam van. Sanjam. Sanjam vani, vjetar je prohujao drvećem. Sretan sam. Uskoro ću biti sa skupinom. Skupina je tijelo sastavljeno od svih nas. Nije važno ako se imena promijene. Spojit ćemo se jedni u druge. Ničim nismo ograničeni. Naše se ruke prepleću poput grana jednog jedinog drveta a promatrat ćemo zvijezde. Mi smo zvijezde. Mi smo nebo. Mi smo zemlja. Ničim nismo ograničeni. Živio sam za skupinu. Moje se biće stopilo s njom. Stopilo se s vođom koji je bio svi mi, ali bolji. Poput oca kojeg nikad nisam imao. Majka me otela od oca. Ona ga je ubila. Čuo sam je kad je to jednom rekla. Smijala se jednim od svojih sitnih smjehova kad je to rekla. Ali možda on nije bio moj otac. Zato se smijala. U skupini nema krivnje, nema pojedinačnih sitničavih strahova. Ona nas pročišćava, čini nas jakima, smionima, neustrašivima. Skupina ne mari za njihove razloge. Bez skupine prepušten sam njihovoj milosti. Berlin siječanj Onakojusemoraslušati nikad mi ne dopušta da sanjam. Riječi i razlozi izlijevaju se iz nje. Njezina su usta poput kljuna koji beskonačno kljucka, protresajući zemlju, razdirući sve njeno meso, uništavajući. Berlin siječanj Dječak u školi se cerekao i nazvao Fhrera Onimkogasemoraslušati. Istukli smo ga, ostavili, nos mu je krvario, u tamnom drvoredu. Bili smo očišćeni, ponosni. Smijeh je, rekao je jednom Gerhardt, dopušten samo nekima, ne mnogima.
Berlin siječanj Zašto sam u tom prašnjavom hotelu koji gleda na ječeći slijepi drvored? Tanak ožiljak na muškarčevoj bradi, drugi Gerhardt. Pukotina otvorena u bezdan. I te rečenice Vođa mora moći biti sam i mora imati hrabrosti da ide svojim putem. Ali ako ne zna sebe, kako će druge voditi? Svaki trenutak organski dostiže vrhunac u vođi, koji u cijelom svom biću utjelovljuje smisao i svrhu narodnog pokreta. Prema tome ja sam vođa. Ali znam li ja sebe? Učim. Berlin siječanj Danas se u parku klizalo jato djevojčica, njihov hihot uskomešao je zrak, opterećujući tišinu snijega. Tog se ljeta naša skupina pridružila skupini djevojčica. Više nismo bili jedno, ali začudo, svaki od nas bio je različit sa svojim oklopom. Jednu od njih i mene poslali su da skupimo drvo za vatru. Neprestano je brbljala i cerekala se. Kad smo stigli do obale rijeke, uhvatila me za ramena i drsko mi se obratila Može pusa?. Gurnula je svoje debele usne na moje prije nego što sam mogao pobjeći. Potom je potrčala. Da nije otrčala mogao bih je udariti, kao što sam poželio udariti svoju majku svaki put kad bi me stisnula u svoj zagrljaj. Žene se ne može voditi. One su ogrezle u svoje tajne, nemire, poticaje. I govore kad nemaju što reći. Tog je ljeta jedan od dječaka naveo običaj Amahaggersa da ubiju staru ženu u plemenu kao primjer mlađima. Muškarci bez žena su slobodni, rekao je. Berlin siječanj Ja sam mrzovoljan star čovjek. Mrzim tihi život u sebi. Nisam shvatio da si još daje maha. Vraća ga ovaj grad mog djetinjstva. Berlin siječanj Spotaknuo sam se na čistini na rubu grada. To je čekalo na mene. Još je omeđeno drvećem, usamljeni hrast dominirao je središtem. Grad ga još nije pojeo. Na njegovoj su ivici stavili stol za piknik. Sada znam zašto sam tu. Zaskočilo me sjećanje. Tako žestoko da sam mogao namirisati uzbuđenje i strah. Dvojako me svladalo. Morao sam leći u snijeg da bih povratio dah. Pa ipak, gotovo je uspjelo doći. Morao sam ga zgrabiti za grlo i prisiliti. Nekoć sam imao brata. Točnije rečeno bratića, ali zapravo brata. Nosim njegovo ime Max. Ne znam što me nagnalo da ga uzmem. Duhovno i tjelesno on je bio inkarnacija Onekojusemoraslušati. Njezina tvorevina. U njemu nije bilo njegova oca. Otac je bio dobar prema meni. Bio je slabić. Bilo je to nekoliko noći nakon što me Max poveo u tu spilju, močvaru od prljavih riječi, prljavih misli, demokraciju prljavih tijela. Htio me prekriti tom prljavštinom, povući me u zagađenu jamu u kojoj je živio. S gnušanjem sam ga odbio. Njemačka će postati takva grozna jama, za korist nekolicine. Mogu li još tako razmišljati? Povijest zna staviti laž preko iskustva. Gerhardt je okupio druge, najbliže i najdraže, sve u svemu nas četvoricu. Trebali smo osvetiti moju čast. Očistiti narod od prljavštine. On moj bratić, moj brat već im je bio znan, kao što su bili i razni članovi njegove zloćudne ćelije. Komunist, narodni izdajica, svinja, vjernik jednakosti i slobode. Izrod. Sada riječi zvuče šuplje. U to su vrijeme bile zasićene strastvenom vizijom. Čekali smo ga da se pojavi iz ruku svojih suzavjerenika. Uska je ulica bila prazna, tamna. Bacili smo mu plahtu preko glave i odvukli u auto što je čekao. Kad se opirao, tukli smo ga. Nije se dugo opirao. Gerhardt je vozio, njegov se profil svjetlucao na mjesečini. Zviždao je nešto iz Siegfrieda. Nismo razgovarali. Znali smo svoje uloge. Bili smo u junačkom pohodu. Nakon hoda kroz mračnu šumu, pojavila se bijela čistina, blistajuća, nedirnuta snijega. Tada smo se zamaskirali crnim maskama. Svukli smo Maxa, ostavili smo ga samo u košulji i gaćama, svezali smo ga za deblo nekog drveta. Uže je bilo čvrsto stegnuto oko njegova struka. Upalili smo dvije baklje, uspravno ih postavili na tlo. Suđenje je trebalo početi. Gerhardt je započeo saslušanje, glas mu je bio jak usred tišine zvijezda. Je li vjerovao u jednakost ili krv? Je li Fhrer jednak židovskom smeću? Je li prodavao ponosnu njemačku naciju slavenskim hordama?
Max je odbio odgovarati. Za svako bismo ga odbijanje udarili i uboli, svaki redom, šakama, čizmama. Udarci su odjekivali kroz noćni zrak poput pada ptice pogođene puškom. Kad se moj prvi udarac spustio na njegove prepone i osjetio sam kako mu tijelo popušta, obuzelo me mahnito uzbuđenje. Ovaj ti je za Bettinu, mislio sam, i sa svakim sam sljedećim udarcem ili šutiranjem osvećivao svoja dnevna ponižavanja u toj kući u kojoj je sve bilo meko i sladunjavo, osim paljbe njihovih objašnjenja. Max je počeo zapomagati, Nacističke svinje, nacističke svinje, neprestano, poput napjeva. Krv je liptala iz njega. Bespomoćno je mahao rukama. Uzvici su nas podjarivali. Prestali smo čekati na Gerhardtova pitanja. Jednostavno smo nasumice udarali i šutirali, sve dok nas Gerhardt nije zaustavio. U tišini koju je remetila samo naša zadihanost, uzeo je baklju i mahao njome preko Maxova tijela, prinio je posve blizu njegova lica. Priznaj svoje zločine. Pokaj se za svoje grijehe rekao je tihim glasom. Max nije ništa rekao. Gerrhardt mu je spalio košulju, prinio mu baklju bliže licu. Jedna jedina riječ prolomila se u tišini, odjekujući kroz drveće u vrtoglavom krugu. Moje ime. Leeeoooo. Max je gledao ravno u mene. Oči su mu bile mračne, optužujuće. Potom mu je glava klonula na prsa kao da se slomila, tijelo mu se omlitavilo. Ne znam zašto, ali digao mi se želudac. Povraćao sam. Trčao sam, trčao sam za odjekom svoga imena, trčao sam od čistine, trčao i trčao sve dok više nisam mogao trčati a onda sam nastavio trčati. Bježao sam od spoznaje. Ubio sam svog brata. Riječi su plamtjele. Svako je drvo bilo njegovo spaljeno tijelo. Trčao sam sve dok više nije bilo drveća i tijela. Trčao sam sve dok nije ostala samo tupa praznina. Berlin siječanj Bilo mi je sedamnaest godina i ubio sam svog brata. Je li ubojicama dopušteno govoriti? Danima nisam pisao. Um mi je prazan. Prazan kao što je i tada bio. Ovdje ću umrijeti. Bavarska siječanj Snijeg je prekrio tlo. Dvije linije narušavaju njegovo neodredivo prostiranje. S njihove strane tragovi su ptičjeg napredovanja. Ništa više. SLIKA Snijeg je prekrio znakove. Gusto pada. Bavarska veljača Crkveni zvonik je vinski crven. Kako je na njegovu vrhu slabašan križ s bijelim pokrovom odolijevao vjetru? Zanosi me svojim zapusima. Krećem se krajolikom poput utvare. Hodam. Hodam bez osjećaja za vrijeme preko svijeta bjeline. Hodam kao hodočasnik u potrazi za obiljem, što je moje biće. Bavarska veljača Našao sam farmu. Iskrsnula je ispred mene iza zavoja staze s druge strane borovima posuta brežuljka. Niska daskama obložena kuća s crvenim crijepom na krovu. Do nje nakošen štagalj. To i jest i nije farma, kao što ja jesam i nisam ono što sam tada bio. Na kući su u zeleno svježe obojani kapci. Pročelje blista, svaka daska na svom mjestu. Trošna struktura koje se sjećam, uređena je i kad sam kradomice progledao kroz prozor, vidio sam obnovljenu unutrašnjost. S vremenom je obogatila svoj život. Poput mene. Ali stara je struktura još tu. Kad sam pokucao, nitko nije otvorio. Ali netko ne pozdravio iz štaglja, mlada žena u trapericama i puloveru. Štagalj je sada radionica. Tu je sušara i redovi lonaca, crvenosmeđih i tamnoplavih, katkad prekrivenih naslikanim cvijećem. Tamo gdje su nekad ležale krave, izdižu se police. Žena misli da sam kupac. Ona i njezin muž, kaže mi, ovamo su se doselili iz Berlina i počeli s obrtom. Spomenuo sam kako sam prije mnogo godina poznavao mjesto, pa je mi je ponudila da mi ga pokaže, da me povede na obilazak promjena. Više sam volio biti sam. Običavao sam spavati u štaglju. Spavao sam u mnogima i prije, svi su isti. Sijeno je vratilo toplinu mom tijelu. Postojalo je samo to sijeno i ta bodljikava toplina. I obilan smradan vonj krava. Katkad su mukale. Žena je ponudila i više od šalice mlijeka, jajeta, šnite kruha, u zamjenu za
novčiće ili dnevnu nadnicu. Sin joj je bio u vojsci, kći ju je napustila i otišla u grad, muž joj je umro. Trebala joj je pomoć. Bio sam jeftin. Imala je krave, nekoliko svinja i kokoši. Trebalo je popraviti ograde i zamijeniti crepove. Kad se snijeg otopio, trebalo je obraditi zemlju. Radili smo jedno uz drugo. Malo je govorila, bila više mučaljiva nego njezine životinje, tiha kao zemlja koju smo kopali i isto tako vječna, lice joj je bila hrpa crvenih pukotina. Radio sam i ni o čemu nisam razmišljao. Preselio sam se iz štaglja u malu sobu u kući. Tu je bilo hladnije. Ne mogu se sjetiti njezina imena. Možda ga nikad nisam ni znao. Nedjeljom smo išli u crkvu s tanahnim zvonikom. Gledao sam u tlo, iskradao se van prije druge pastve, klonio se sela, bježao na brežuljke. Hodao. Za jedne od tih šetnji došao sam poprijeko do kuće. To me zapanjilo. Nisam imao pojma da sam joj tako blizu. Kuća u kojoj sam začet. Ona mi je rekla. Moja majka. Jednoć sam imao majku. Bavarska veljača Sad kad sam je našao, kuća me privlačila poput magneta. Vraćao sam se tamo svake nedjelje, šuljao se uokolo da me ne vide. Do tada je snijeg već nestao i zemlja je šljapkala pod mojim nogama. Jednoga sam je dana vidio uz vodu, tanušan lik, bila je niža nego što sam se sjećao. Kopala je, sadila cvijeće u pravilnom pravokutniku. Na trenutak sam imao sablastan osjećaj kako je taj pravokutnik grob. Okrenula se i činilo se kao da gleda ravno u mene. Dah mi je zastao. Bila mi je dovoljno blizu da joj vidim boju očiju smeđastožute. Duboke i mirne, poput životinjskih. Poput mojih. Bavarska veljača Jedne noći, kad smo već zajedno jeli, nakon tihog večernjeg obroka od guste juhe i kruha, moja je seljanka ustala kad i ja i posegnula za mojom rukom. Dodir joj je bio suh, zrnat poput mrvica zemlje u vruć ljetni dan. Povela me u svoju sobu. Bila je mračno, spilja sa sjenovitim izbojcima iznad strehe. Svijetlila je samo lojanica koju je nosila. Stavila ju je na prozorsku dasku, odvezala pregaču, potom pustila da joj debela suknja sklizne na pod pa je iskoračila iz svojih klompi. Želio sam uteći, ali kao da me nešto prikovalo za mjesto. Podigla je tešku perinu na postelji, pa me pogledala. Prvi sam put zapazio da su joj oči vodenasto plave. Pozvala me k sebi, a kad se nisam pomaknuo, smijala se tako da sam mogao vidjeti rupe između zuba. Prišla mi je, hitro mi otkopčala hlače, povukla me prema postelji, ravno na sebe i na taj škripeći madrac. Što se tiče njezinih ruku, mogla je biti dio madraca. Rukama je učinila nešto mojim guzovima, mom penisu, tako da se uzdigao i našao sam je u njoj, njezina kovrčaste, čupave dlake o kožu mojih prepona. Vonjala je na luk. Ničeg se drugog ne sjećam, osim da sam mislio kako umirem i bio zahvalan za smrt. Nikada prije nisam bio sa ženom. Ali vidio sam ih na djelu, vidio sam svoju majku i onog muškarca koji nije bio moj otac. To mi se tih tjedana vraćalo kao što mi se sada vraća. Majka je bila na njemu, svijala se, njezina je plava griva prekrivala njegova prsa. On je stenjao, zapomagao. Bože, mislio sam, ona ga ubija. Otvorio je oči i pogledao me skamenjeno poput kipa. Htio sam se smijati. No sljedećeg je dana još bio tu. Kopulacija je malo ubojstvo što ga žene izvode na muškarcima. Uzmu te i izrigaju kao i djecu. Želio sam umrijeti, stopiti se konačno i potpuno s elementima od kojih je ona bila načinjena. Išao sam joj svaki put kad bi mi dala znak, ali konačna smrt nije dolazila. Velika su ubojstva ostavljena muškarcima. Bavarska veljača U Americi sam postao otac a da se nisam latio žene. Reinkarnirao sam se u svojim sinovima, umnožio sam se u momcima koji su mi dolazili, čisti, jaki, uma željnog da se ispuni. Naša je jedina majka bila majka zemlja. Učio sam ih kako da gospodare njome, kako da poštuju njezina bogatstva. Podigao sam naraštaj. Bili su dio mene, ja njihov vođa, učitelj, otac, i dio njih, dio mojih sljedbenika, mojih sinova. Žene su bile nebitne, nepotrebne. Nije li to prikladan san za Zelenog Fausta? Pucam od smijeha.
Imao sam i Helenu, spašenu iz vode. Čistu poput leda. Gotovo momak. Znala je slušati, biti tiha, uza svu svoju ljepotu. Činilo mi se da bih se mogao umnožiti u ženama. Krajnje junačko djelo. Bavarska veljača Danas sam se usudio suočiti s kućom s dvojnim kupolama. Seehafen. Majčina kuća. Osim staza, zemljište je bilo zaraslo. Želio sam ga pokositi, preštihati, vratiti u red. No netko živi u kući. Vidio sam to kroz prozore. Vidio sam i slike. Te grozne slike koje se sprdaju s čovjekom i prirodom, koje je namaljao njezin muž. Muškarac me ulovio dok sam gledao u prozore. Bio je posve ljubazan. Rekao sam mu da sam poklonik djela Johannesa Bahra. Proveo me uokolo. Bavarska veljača Danima nisam mogao pisati. Kada sam danas bacio oko na bilješke, nisam se mogao sjetiti čina bilježenja. Stranice s detaljima da drže nazočnost smrti na distanci. Točni opisi kuće, zemljišta, zato da bi se izbjegla tema. Sve na engleskom. Obuzela me iznenadna želja da te stranice pošaljem Heleni. Učinio sam to. Čudno je to kako mi se ona čini jasnijom od svih onih drugih iz mog potonjeg života. Možda zato što kružim oko žene, koja joj je tako slična i toliko različita od nje. Moja majka. Danas se moram suočiti s njom. Jabuke na granama već su se počele smeđiti poput oraha kad je moja seljanka kratko objavila da joj se sin vraća. Bilo mi je drago. Oni sastanci pod perinom već su mi se počeli gaditi. Sve je teže bilo postići malu smrt. Njezin me vonj danima proždirao, čak i kad sam poslije uronio u riječnu ledenu vodu. Nije mi baš bilo jasno kamo idem. No nije se činilo važnim. Sve je bilo u putovanju. Dala mi je velik okrugli hljeb i povelik komad sira umotan u krpu. Rekla je Grss Gott, Max Još se ne sjećam da sam joj ikada rekao svoje ime. Možda ga je pročitala na mojim usnama jedne noći dok sam umirao. Našao sam se u Seehafenu. Vjerojatno sam se htio oprostiti s kućom. Bilo je rano jutro. Sunce se baš dizalo iznad vrhova. Sve je mirovalo, osim što su ptice žvrgoljile. Skriven drvećem, prešao sam preko zemljišta i došao do mjesta na kojem sam vidio svoju majku kako kopa. Iz zemlje je stršao crni kamen. Na njemu sam vidio njegovo ime, urezano zlatnim Johannes Bahr. Dakle, bio je mrtav. Još se sjećam radosti koja se usjekla kroz mene, kao da se dogodio čin božanske osvete. Kamen je označavao mjesto na kojem je skončala izopačenost. Tada sam čuo pucketanje grančice, lagane korake. Čučnuo sam iza grmlja. Na sebi je imala neku vrstu bijele košulje. Kosa joj se sjajila na suncu poput zlatnog ogrtača. Nisam joj mogao vidjeti oči, ali profil joj je bio nedužan kao da je nikada nije dotaknulo ništa od onoga što je učinila. Nagnula se prema kamenu, podragala ga. Čuo sam je da mrmlja, Zbogom za sada, Johannes. Uskoro ću opet biti s tobom.Okrenula se prema jezeru i promatrala ga. Bila je samo nekoliko metara udaljena od mene a njezin je glas dopro do mene, odrješit, bez trepeta. Zbogom, Leo, mali moj. Oprosti mi. Mogao sam jurnuti prema njoj, uzeti je za ruku. Mogao sam čak zgrabiti njezinu košulju kad se uputila u vodu. Mogao sam se baciti za njom nakon što je zaplivala, dostići je dok se uništavala, ili čak i nakon što je potonula i stvorio se mali vir s pjenom od mjehurića. Mogao sam je vući za sobom, držeći je rukom za bradu, kao što su nas učili. Ali ništa nisam učinio. Jednostavno sam stajao tamo i gledao, kao da sam pustio debelo duboko korijenje. Mislim da sam je jednom zazvao Mutti barem su se moje usne oblikovale u taj zvuk. Potom sam bio slobodan. Pobjegao sam. Bavarska ožujak Učili su nas da budemo čvrsti, nemilosrdni u svojoj dužnosti prema naciji. Ja sam bio čvrst. Ja sam bio nemilosrdan. Ja sam bio nitko. Neka felerična iskopina iz kamenih planina. Bio sam muškarac. Junak s kamenim pogledom. Moja tama nije imala srca. Bio sam ubojica, dvostruki. Austrija ožujak Ne znam kamo bježim. Mogu se sjetiti planinskih staza i hladnih noći i spilje. Nikad nisam imao oca, samo duhove s kojima sam se hvatao u koštac. Sad nisam imao ni majku. Kao i Parsifalu, umrla je kad sam otišao. Slobodan sam da se
ponovno rodim. Kada je počelo ponovno rađanje? Je li već počelo? Ponovno rađanje iz pepela i vode iz dvostruke smrti. Dospio sam u Austriju. Ne sjećam se granice ni graničnog prijelaza. No bio sam tu, ponovno na farmi, farma za farmom. I onda negdje duž puta, zacijelo sam nabavio dokumente. Sjećam se mlaca, mojih godina, možda neznatno starijeg. Dijelili smo štagalj. Putovao je naokolo. Bio je iz Švedske. Dao mi je svoje ime, adresu, rekao mi da ga dođem posjetiti. Imao je kosu boje pijeska koja mu je padala preko morskomodrih očiju. Možda mi je tada sinula ta ideja. Bilo je lako lagati. To čak više i nije bila laž. Izgubio sam dokumente. Zatražio sam nove. Nitko nije provjeravao ono što sam rekao. Uvijek sam gledao ravno u njih, osobito kad sam prelazio granice. Vjerojatno sam ih prešao mnogo jer sljedeća stvar koju jasno vidim su dugi dani na Sjeveru. Nikad nisam otišao posjetiti mlaca koji mi je dao svoju adresu. Radio sam na farmama, postupno učeći djeliće jezika. Njegova je čudna glazba djelovala na mene. No tišina me liječila, tišina tih praznih prostora. U tome sam bio samo par ruku. Kad je pao snijeg, našao sam posao kod šumara, čovjeka mršava lica i čeličnih očiju. Razumjeli smo se. Riječi smo rabili samo kad je bilo nužno. On me naučio svemu što znam. Postao mi je ocem. Naučio sam osjećati zemlju na nov način, čuti njen mrmor, čuvati njena bogatstva, družiti se s njenom neizmjernošću. Počeo sam shvaćati zagonetnu mrežu koja je spajala zemlju i zvijezde i živa bića. Jednoga mi je dana rekao da me više nema čemu podučiti. Moram otići na sveučilište, studirati geologiju, šumarstvo. Mogao sam se vraćati za praznike. Poslušao sam ga, kao što sam i inače slušao sve što je rekao ili pokazao. Kad sam se vratio za svoje četvrto ljeto, on je umirao. Odbio je liječenje, bolnice. Sve, rekao mi je, ima svoj vijek. Bio sam s njim kad je umro. Tada sam plakao za njim kako nikada nisam plakao za drugima. Ostavio mi je Bibliju, pušku, skije, džip i svoje ime. Bergmann. Prvo i zadnje ponio sam sa sobom u Ameriku. Živio sam u njegovu liku, strogo, jednostavno, ganut junaštvom. Poslao sam svoje anđele pročišćenja da spase planet od razornih ljudi poput onih koji su meni zadali bol. Tada sam se jedni put osvrnuo. Bavarska ožujak Što to znači biti muškarac? Nemam jednoznačan odgovor. Možda sam prestar za odgovore. On je bio muškarac. Taj koji me odabrao za svoga sina. Znao je biti sam, kako se udomaćiti u svijetu, kako biti strog kad je to priroda zahtijevala, kako mrijeti kad je došao kraj. I Hitler nas je učio kako da budemo muškarci. Muškarci združeni sa skupinom koja mu je omogućavala da prevlada ograničenja svoga malog bića. Muškarci u potrazi za idealom, čvrst, usmjeren, sposoban za okrutnost. Krotki ne baštine zemlju, a nekmoli naciju. Premda možda baštine raj. No bio je to prevelik ideal, opsjednut uništavanjem. Nije poštovao finu ravnotežu što je zahtijeva priroda, čak i u svojoj nasilnosti. Pa ipak razumijem da nas ta potreba ispunjava potreba da služimo, potreba za pročišćenjem, potreba za značenjem neograničena oskudnim zadatostima naših dnevnih života. Kako ih pišem, tako mi se riječi raspršuju pred očima. Laži, poput paučinastih velova mog života, koji skrivaju ono s čim se nisam sposoban suočiti. Ubojica zadužen samo za svoju tričavu osvetu. Bavarska ožujak Još sam tu. Mjesto me uvlači poput vira, središte kojega magično zrači. Kroz moj maleni prozor mogu vidjeti nagnute krošnje borova, a u daljini ljeskanje jezera u kojem sam dopustio da ona umre. Što to znači biti žena? Još od mog odvratnog djetinjstva, tako sam malo vremena proveo u njihovoj nazočnosti, da stvarno ne znam. A onda su bile vlažni nosovi, ruke koje su gušile poput navoštena perja, žestoki izdajnički mirisi. Bio sam u oblacima od pjesama i priča, izbjegavao sam ih. Priče su opjevale njihovu neizrecivu nevinost ili izdajničku seksualnu privlačnost. Bio sam sretan što i ja pjevam, premda iskustvo nije bilo moje. Je li bitan smisao ozakonjena nasilja nekih muškaraca nad ženama u osjećaju kako se njihovo vlastito ubojstvo, njihova vlastita smrt nalazi u ženinoj seksualnoj
moći? Dakle, namjera je sljedeća njihova ili moja smrt. Prilazio sam ženama samo kad sam htio umrijeti. Sva je moja nasilnost u prošlosti, sahranjena s tim prvim životom. Oduvijek sam više volio istovjetnost, hegemoničnost. Razlika je ono što me odvaja od biljnih i životinjskih sfera. U tome obožavam raznolikost. Je li to ono što me obilježilo kao stvorenje vremena i prostora što sam iza sebe ostavio poput iznošene krabulje? Bavarska ožujak U selu u kojem se snabdjevam, stara je brbljava žena vlasniku trgovine spomenula kuću Eberhardtovih. Bilo je to drugi put da sam čuo to ime. Slabo se prisjećam da sam ga napisao. Jesam li poslao pismo Bettini? Jasnija mi je prošlost nego sadašnjost, osim mirisa borova. Uzdajem se da će nas Bettina sve nadživjeti. Uvijek je bila najjača. Ja sam se trebao roditi kao žena. Poput te djevojke, Helene. Obranila me od te današnje inkarnacije glasakojisemoraslušati. Hoću li je ponovno vidjeti? Mislim da ne. Poslao sam joj neke slike da me se sjeća. Bavarska ožujak Sanjao sam apokalipsu. Golemoj poplavi koja čisti zemlju od njenih parazita, ostavljajući za sobom samo vrhunce, najviše borove. Hodam. Čitam Hlderlina. Promatram jezero. Čekam na kraj. Još ću jednom posjetiti kuću. Poziva me poput spilje krcate drevnim tajnama. Bavarska travanj Bio sam ponovno u kući. Posjet me sve do sada ostavio bez riječi. S mojih su očiju pali svi velovi. Spalila ih je njezina vatra. Annina vatra. Majčina vatra. Vatra ljubavi. Pokazala mi je da sam ja taj brbljavi majmun, ustrašena zvijer, puka parodija od čovjeka. Ništa više. Nisam junak ponovno rođen iz Maxova pepela, vođa koji se bori za obnovu Zelenog svijeta, pokvareni svetac koji se zavjetovao mračnoj strani duše i životu iskupljenja. Da, da čak i da sam možda imao poniznosti da ih ne zapišem, svi su ti likovi igrali prije mene. No sada znam. Manje sam od ništa arogantan paradirajući mladac koji se šepiri svojim vremenom na kičastoj pozornici, žonglirajući istrošenim likovima čak i kada se i on i one razmrve u djetinjastost. Čitam majčine riječi. Njezinu knjigu. Ona me razumjela bolje nego što ja razumijem samoga sebe. Razumjela je moje nagonsko gađenje spram žena. Moju ustrašenost. Moje žudnje. Pa ipak me voljela. Oprostila mi. Max nije bio ubijen. Čak je i taj moj čin bio šarada. Pa ipak im nikad nije rekao za toj moj čin. Njegova je šutnja bila veća optužba od bilo čega drugog. Max nije bio ubijen. Ja nisam Max, Ja sam nitko. Onaj tko laže mora znati istinu. Ja je ne znam. Ja je nisam znao. Vrijeme je za kraj. Dječak će biti moj lađar. Vode će me zagrliti. Dolazim. Majko, napokon dolazim. DVADESET ŠEST. Grimizne azaleje rastu s obje strane ceste. Iza su bili rodenderoni u buketu boja, ružičastoj i purpurnoj i skrletnoj što su počivale na blještavo zelenima, kao da zime nije ni bilo. Krajolik je postao vrt. Kroz gusto se lišće nije vidjelo jezero, bilo je prije sjećanje nego postojeći predio. Možda nije trebala doći. Prošla su dva mjeseca otkako je posljednji put bila tu. Dva duga mjeseca tijekom kojih se njezin svijet preobrazio. Možda ga je prekasno napustila. Helena je oklijevala prije nego što je polako okrenula auto na prilaz Seehafena. Naravno, pisala je Adamu, zahvalila mu što joj je poslao dnevnik Maxa Bergmanna, dodala je kako bi jednoga dana željela o tome popričati s njim. Sve ostalo, bilo je neizrečeno. Nije mu rekla kako je zbog užasa otkrivenog u dnevniku osjetila da su potkopani temelji na kojima je izgradila svoj život u nekoliko proteklih godina. Isto mu tako nije rekla kako je baš to što je Adam imao dnevnik naposljetku umirilo sve njezine sumnje u njegovo ponašanje. Niti mu je rekla kako ju je rastužio to što među njima više ne vlada logika ljubavi. Zapravo je bila samo formalno uljudna. Pa ipak malen je dio nje očekivao odgovor koji nikad nije došao. Veći je dio imao preća posla. Kako pojmiti činjenicu da Max nije bio Max? Kako
je čovjek kojem se najviše divila bio fašist koji je počinio ubojstvo, čovjek čija je svetost bila izmišljotina? Kako je to posljedice imalo na pohod koji je učinila i koji ju je rastrojio? Je li njegova ličnost okaljala sve u što je vjerovala, sva ona načela za koja je mislila da su im zajednička? A što je s njezinim razmetljivim instiktima? Bilo je to gotovo kao da je bila zavedena i izdana. A Max je bio zavodnik, ne Adam, kojem je tako nepromišljeno dodijelila tu ulogu. Smislila je izliku za priču, pa tako provela nekoliko dana u Greenham Commonu. Danonoćni protest žena ispred baze s krstarećim raketama činilo se pogodnim mjestom za samopropitivanje. Pogodno mjesto i da se otarasi srama srama vezanog uz njezine asocijacije za Maxa. Dok je goredolje marširala sa svojim natpisom ispred žičane ograde i buljila ravno u oči čuvara, pitala se je li postala žrtvom apokaliptične vizije koja se pretvorila u mahnitost i u svemu vidjela katastrofu od pušenja cigareta do industrijskog zagađenja od ubijanja tuljana do interkontinentalnog oružja. Je li želja da se kontrolira loše bila jednostavno želja za kontrolom? Država u koju je jednoć Max vjerovao, borila se za čistoću i prirodu, kao i ona. Adam joj je o tome održao predavanje. Bila je to jedna od stvari koja ju je sprečavala da prije dođe u Seehafen prezir koji on vjerojatno osjeća prema njoj, prema njezinom umišljenom divljenju, njezinoj skorašnjoj opsesiji čovjekom koji je bio posvemašnji prevarant. Helena je ušla na prilaz. Kesteni su cvjetali, neprepoznatljivo pokrivajući puteljak bogatom sjenom. Od njih je kuća bila gotovo tamna i na trenutak ju je obuzeo strah da tamo neće biti nikog, da je to sablastan raj koji su napustili glavni igrači, od kojih nije ostalo ništa osim groba. Trebala je pismeno najaviti svoj dolazak. Nije. Pomalo se bojala da je on ne bi htio vidjeti. Nakon kratkog boravka u Greenham Commom vratila se za kaznu u London, ali barem još sigurna u taj osobit razlog. Ipak nije izašla iz depresije. Prvi put u životu bilo joj je teško staviti rečenice na papir. Rečenice su joj se raspadale pred očima iskakale su joj riječi suprotna značenja. Bila je u iskušenju da zatraži odmor, ali nije se usudila uzrujavala ju je pomisao da neće imati ured u koji dolazi na posao. Usred svega toga nazvao ju je nepoznati čovjek iz New Yorka. Bio je izdavač. Htio je promovirati novi ekočasopis. Čitao je njezine tekstove, slušao je na Maxovoj misi zadušnici. I njemu je nije preporučio samo Max nego i njegov prijatelj Rafael Santucci. Doći će u London i želi s njom razgovarati o časopisu. Nakon njihova drugog sastanka, nakon što su cijele dvije večeri razgovarali o tržištu, formatu i sadržaju, ponudio joj je ne samo posao nego mjesto urednika, mogućnost, kako je rekao, da osmisli posve nov i radikalan časopis. To je bilo kao se otvorio prozor u zagušljivoj sobi pretrpanoj teškim pokućstvom i prostrujao svjež zrak. No soba je još bila u neredu. Helena je molila da još malo razmisli. Dok je razmišljala, shvatila je kako mora vidjeti Adama, bez obzira na njegove osjećaje prema njoj. On je bio jedini s kojim je mogla razgovarati o Maxu. Časopis se, sad joj je to sinulo, tiče njega koliko i nje. Naposljetku, to je njegova obiteljska povijest. I još je željela ponovno pročitati Anninu knjigu da bi mogla pojmiti stvarnu Maxovu ili bi trebala reći Leovu priču. Nije bilo drugog auta na prilazu, pa kad je zalupila vrata svojega, Helenu je odjednom obuzela malodušnost. Stvarno je trebala pisati ili skupiti hrabrost i okrenuti telefon. Onda je iz daljine začula jasan zvuk smijeha. Ubrzo je za njim stigao lik male djevojčice u trapericama i majici koja se poletno pojavila iz grmlja. Zastala je kad je ugledala Helenu. Njezina je gusta plamena kosa bila očevidna. Zdravo. Helena je pokušala suspregnuti drhtanje svog glasa. Za djetetom će uskoro doći i majka. No sagnula se prema djevojčici i pružila ruku. Ja sam Helena. Ja sam prijateljica tvog oca. Dijete je oklijevajući dodirnulo njezinu ruku svojom prljavom. Ja sam Janey rekla je ozbiljno, dodavši s provalom uzbuđenja Upravo smo našli ježa. Dođi ga vidjeti. Povukla je Helenu za sobom, pa onda sjetivši se, stavila prst na usta i šapatom rekla Moramo biti tihe. Da ga ne uplašimo. Dobro promrmljala je Helena.
Slijedila je dijete duž staze što je vodila u usred nasada rododenderona. Poluzaklonjen sjajnim lišćem tamo je stajao muškarac u svijetlim hlačama i plavoj košulji. Kad su prišle, okrenuo se. Svagdje bi prepoznala to grubo senatorsko lice. S očiglednim je iznenađenjem pogledao Helenu, pa potom Janey pokazao prema gustišu. Mala se izvalila potrbuške i poput zmije puzala po tlu. Spava ubrzo je glasno objavila, pa onda brzo ponovila riječ šaptom. Neće dugo Max Peters je namignuo Heleni. Provirila je kroz grmlje i vidjela mali bodljikavi lik, skutren u loptu nepostojanja. Kad bismo mu donijeli zdjelicu mlijeka, nekoliko puževa ili gusjenica, možda bismo ga mogli probuditi Helena je tiho rekla Janey. Dobro dijete je poskočilo. Donijet ću mlijeko. Ti idi po puževe. S gađenjem je namrštila lice i otrčala. Otpao vam je poslijepodnevni posao smijao se Max Peters, a onda pružio ruku. Oprostite. Nisam vas pozdravio. Helena se nasmijala. Vjerojatno se ne sjećate, ali već smo se sreli, gospodine Peters. Sjećam se, sad kad ste to spomenuli. Gospođica Latimer, zar ne? Helena, molim vas. Nadam se da niste sav taj put prevalili da biste me intervjuirali, Helena? Podrugljivo ju je pogledao. Helena je pocrvenjela. Ne, ne, nadala sam se zateći vašeg sina. Dakle, vas ste se dvoje upoznali? Crvenilo nije nestalo. No nije odgovorila na pitanje. Je li on ovdje? Ne. Max Peters ju je proučavao. Ah, ja... Ali bit će uskoro. Mogu li pričekati? Ne znam kako biste se od toa mogli izvući.. Pokazao je niz stazu prema Janey koja se nakrcala. U jednoj je ruci balansirala s kartonom do mlijeka a u drugoj kantom. Sve sam donijela ponosno je rekla i kantu za gusjenice. Dok su u cvjetnim gredicama tražili puževe, Janey je najednom poskočila i jurnula. Tata, tata, nisam te čula. Našli smo ježa. Helena se okrenula i vidjela Adama kao podiže djevojčicu, bacajući je u zrak, stišćući uz sebe. Uspravila se, osjećajući se nelagodno poput uljeza u intimnom prizoru, otresla svoju haljinu. Nije baš haljina za skupljanje puževa. Adam je piljio u nju. Zdravo, Adame. Ali puno smo ih skupili, tata. Janey se izmigoljila iz očevih ruku. Vidi! Gurnula je kantu prema njemu. Dakle, stvarno. Gledao je samo malu. Sad ćemo ježu napraviti gnijezdo od lišća i grančica. Onda ga možemo svaki dan posjećivati. A što ako on već ima gnijezdo? Janey ga je zbunjeno pogledala, a potom Helenu. Naše će biti bolje, zar ne? Nadam se promrmljala je. Daj dođi. Mala je vukla Helenu za ruku. Ispod rododendrona je, tata. Već smo mu ostavili malo mlijeka. Ja ću ti pomoći da napraviš gnijezdo, Janey. Pridružio im se Max Peters. Pretpostavljam da je Helena ovamo došla vidjeti Adama, a ne igrati se s ježevima. Mala je sumnjičavo gledala Helenu pa oca. Ali rekla je da će... Janey. strogo će Max Peters. Naravno, prvi su na redu ježevi umiješao se Adam. Nije pogledao Helenu dok je uzimao kćer za ruku. Bit će brzo gotovo. A i gospođica Latimer je uvijek vjerovala kako je priroda prva. Pošao je naprijed s Janey. Bojim se da je moj sin bonton ostavio u gradu. Max Peters je hodao uz Helenu. Ovdje smo samo tjedan dana i on je posvetio maloj. Strašno mu nedostaje. Možda bi bilo bolje da ste došli nakon što nju spremi na spavanje. Da. Helena je jedva progutala. Jeste li u Njemačkoj zbog svojih novina?
Ne. Helena ohrabri samu sebe. Željela sam s Adamom razgovarati o Maxu Bergmannu. Da je mogao, ubio bi je pogledom. Velika nesreća, sve to. Iz njegova ravnodušna tona nije mogla razabrati je li mu Adam pokazao dnevnik ili nije. Prvi joj je put sinulo da bi to Maxa Petersa uznemirilo više nego ikog drugog. Zapravo, pa i naslovljen je na njega. Kakva je kratkovidna budala postala. Došli su do šumarka. Adam i Janey čučali su kod mjesta na kojem je bio jež. Adam je čačkao po zemlji s grančicom. To se tako radi? zapita je mala. Helena je stala. Odličan početak. Dok su bile skupljale puževe, podrobno je maloj objasnila kako se radi dobro gnijezdo. Vidim da ste se dok me nije bilo brzo sprijateljile. Adam je podigao pogled od tla i najednom joj se tako toplo nasmiješio da joj je boja navrla u obraze. Helena za sve o ježevima ozbiljno je izjavila Janey. Pa i nisam začuđen. Sad malo suhog lišća i malo suhe trave, ako se može naći. Pabirčili su uokolo lišće i skupili samo pregršt. Nisam trebao tako dobro očistiti gunđao je Adam. Možemo uzeti s hrpe na kompost iza staja. Znaš što ćemo, Janey predloži Max Peters ti i ja možemo otići prijeko k gospođi Berti. Reći ćemo da smo došli pogledati konje. A tamo ima bala sijena. Znakovito je pogledao svoga sina. Konji! Janey je bila oduševljena. Uzela je djedu za ruku bez daljnjeg okolišanja, samo je sjetila pozdraviti oca Vidimo se poslije. Moja kći voli konje. Adam je smeteno gledao za njima. Vidim. Među njima je zavladala tišina, takva da se mogla opipati. Cvrkutanje ptica postalo je neproporcionalno glasno. Kad se Helena usudila pogledati ga, izgledao je drukčije, sjećala ga se kršnog, nekako opasnog, a sada je bio sumoran, mršaviji u tim svijetlim trapericama. Na preplanulu su mu licu oči bile neobično hladne. Napokon se pokrenuo pa su smeteno pošli prema kući, još uvijek bez riječi. Dnevna je soba bez slika Johannesa Bahra bila čudno prazna, usprkos toplini ružičastih naslonjača i prostirki, nježno je svjetlo dopiralo kroz prozore. Adam joj nije ponudio da sjedne, samo je piljio u pod. Željela sam te vidjeti, Adame. Znam da sam se loše ponijela, podlo. Ali želim razgovarati napokon je ispalila Helena. Malo si s previše vremena uzela. Helena je progutala knedlu. Nemoj mi još više otežavati, Adame. Okrenuo se. Ne izgledaš kao ti je jako teško. Odmjeravao ju je očima. Helena je izgladila tkaninu svoje čelično plave boje koju je kupila nakon povratka iz New Yorka, pa se potom spustila na sam rub naslonjača. Izgled vara nježno je rekla. Barem ja to znam. Mene je izgled zavarao. Ponovno je zavladala tišina. Nakratko je hodao goredolje, a sjeo nasuprot njoj. Dobro, gdje ćemo početi? Mogla je vidjeti ljutnju u njegovim očima. Ničim ponukana, dodirnula mu je ruku i ponajprije rekla, naglo, ne bi li razriješila taj prvotni nesporazum. Mislila sam da si oženjen. Bio sam. Izraz lica nije mu se promijenio. Nije me shvatio, mislila je Helena, zgrožena. Ili mu možda više nije stalo do toga što ona misli, što osjeća. Odjednom je pobjesnila. Znaš da sam u tim stvarima principijelna. Nastojim da ne varam svoje sestre. Adamov je pogled bio prazan. Mislila sam da lažeš. Da me obmanjuješ. Počela je blebetati. Vidjela sam tu sliku s vas troje. Janey i njom, pa sam mislila... Ah, kao da je važno što sam ja mislila? Poskočila je, okrenula se od njega. Glupe su joj suze navirale na oči. Piljila je kroz prozor, nastojeći ih suspregnuti. Nije smjela doći. Helena, mogu li te poljubiti? Iznenada je iza nje bio njegov nježan glas. Kimnula je, pa ipak nemoćna da se suoči s njim. Usne su mu bile na njezinoj kosi. Obujmio ju je i okrenuo prema sebi, poljubio ju je, isprva ovlaš kao da nisu prije kušali jedno drugo, a potom pomnije, dublje, pa kad ju je naposljetku pustio, nije se sjećala ni zašto je došla ni zašto je ikada otišla. Gledala je u njegove oči. Smijali su se, šalili.
Kod tebe mi se sviđa to što živiš prema svojim principima. Nisi oženjen? piljila je u njega, odjednom ponovno u strahu. Nisam već tri godine, a neslužbeno i duže. Pa na što onda misliš? Kada si počela misliti da sam oženjen, Helena? Otezao je riječi. Pocrvenjela je. Nakon one prve noći. Ja... Sljedeći sam put bila bespomoćna. Ja... ti... zamuckivala je. Nasmijao joj se. Bio je to nježan osmijeh. Raskuštrao joj je kosu. Baš mi se to sviđa u tvojoj principijelnosti. Daje šansu životu. Barem ponekad. Nemoj mi se smijati, Adame. Nisam baš sigurna u svoje principe. Ponovno ju je poljubio. Bila je u sedmom nebu. Kakva sam glupača bila mrmljala je u njegove usne. Bio sam i ja glupan. Da nisi otišla, nikad te ne bih uspio zadržati ovdje, razgovarati s tobom milovao joj je lice a i da on nije otišao. Max? Kimnuo je. Kad si došla, nakon što je umro, htio sam te zaštiti. Nisam mogao podnijeti pomisao na tvoja nadanja o ocu raskrinkanom u Maxovom dnevniku. Mislio sam da ćeš me mrziti što sam dvostruki glasnik loših vijesti. A povrh toga i nećak nacista. No već si me mrzila. Odmaknuo se od nje. Nisam. Helena je odlučno odmahnula glavom, želeći ponovno njegovu toplinu. Samo sam bila sumnjičava, nisam ti vjerovala, zato što... Mahala je rukama u nedostatku riječi. Mislila sam znaš, da si nekako povezan s njegovom smrću. Znao si, ali ne ono što sam ja mislila. Gledao je van kroz prozor. Sunce se polagano počelo spuštati iza planinskih vrhova. Jesam li izgledala kao me treba štiti? pitala je Helena, ne baš sigurna sviđa li joj se kako to zvuči. Jesi. Meni. Tada. Slegnuo je ramenima, pa se okrenu prema njoj. Kad si saznala? Mislim, za moj razvod. Neposredno prije nego što je stigao dnevnik. Bila sam u New Yorku. Zamolila sam Jamesa da te provjeri rekla je posramljeno. I sve si to vrijeme čekala? Više od mjesec dana? Bilo je zaprepaštenja u njegovu glasu, i još nečega. Ogorčenja. Ja... Mislila sam da ti više nije stalo nakon... nakon što sam se onako ponijela. Moja glupost. Bespomoćno je gestikulirala. A i morala sam srediti stvari. O Maxu. O tome što je to značilo. I sad je sve sređeno? Najednom su mu se oči zacrnjele. Posegnuo je za cigaretom. Odmahnula je glavom. Zato sam i došla. Zbog Maxa? Zbog Lea, trebao bih reći. Ponovno zbog njega. Čak i sada kad znaš. Ne samo zbog toga. Ne samo zbog toga ponovio je njezine riječi. Zakoračila je prema njemu, oči su im se srele, na njezine su navirale suze. Je li ti stalo, Adame? Okrenuo se od nje, naslijepo otišao do bara, i bez razmišljanja im natočio viski. Toliko dugo ju je želio i toliko dugo samoga sebe odgovarao od nje, da nije bio spreman da njime ponovno ovlada ni žudnja ni bol. Poljupci, strast, štogod čime se činilo da se njeno tijelo, njeni osjećaji odaju, značilo joj je tako malo da je bila spremna odbaciti ih bez da ga čak izravno upita o njegovoj ženi i braku. Kao da su to što su zajedno iskusili samo naplavine što ih struja izbacila, a ne samo more života. A sada je bilo dovoljno da ona samo ušeće u sobu pa da on bude uhvaćen u zamku romantičarske retorike. Ne, ovaj joj put mora odoljeti sve dok ne bude bio prikolko siguran. A tempiranje je bilo tako loše. Upravo je stigla Janey, zapleten je u mrežu s njom. I njegov otac. I sve te sjene iz prošlosti s kojima se valja suočiti, propitati ih. Dodao je viski Heleni, voljno namjestivši neutralan izraz. S vremena na vrijeme imala je taj varavi ranjivi izgled. Odveć ga se dobro sjećao. Ali svaki bi put na kraju on bio taj koga je trebalo zaštiti. Sunce se uzveralo iza udaljenih vrhova, ostavljajući uzbibane ružičaste i blijedožute šare poput veličanstvenog sjećanja. Hoćeš li ostati? pitao je. Ako smijem, ako to nije problem. Vidljivo je oklijevao.
Mjesta ima. Samo... Čulo se kucanje na vratima. Samo? Helena ga je poticala. Ušla je Elsa. Imala je kratku ukusnu frizuru i u očigledno novoj cvjetastoj haljinici izgledala je uistinu lijepo. Sramežljivo se nasmiješila Adamu, iznenađeno je pogledala Helenu a ona ipak s prepoznavanjem. Hoćete li s malom rano večerati, Herr Peters, ili.. Rano, molim te, Elsa. Sjećaš se Frulein Latimer? Djevojka je kimnula. Četiri tanjura. Adam je pogledao Helenu. Ostat ćeš? upitao je bez ushita, gotovo grubo. Helena je progutala. Ne, ne. Ne želim smetati. Naći ću hotel. Imam auto glumila je vedrinu. Jesi li sigurna? Ugrizla se za usnu, kimnula. Onda tri, Elsa. U stakleniku. Djevojka je za sobom zatvorila vrata. Elsa stanuje u kolibi. Čini se da je mnogo sretnija. I vedrija. Očigledno. Helena se okrenula. Najednom je posumnjala kako za to moralo biti više razloga od onih koje je upravo vidjela. Helena. Dodirnuo joj je ruku. Nije da ja ne želim da ostaneš. Samo... To ne bi bilo zgodno. Znam. Trebala sam te obavijestiti. Bila je vedra. Možemo razgovarati... Sutra završila je namjesto njega. Začula se galama u hodniku i najednom je u sobu utrčala Janey. Bila sam na konju. Jahala sam konja, tata. Skočila mu je u naručje. Stvarno jest. Max Peters bio je iza nje. I skupili smo dovoljno sijena za vojsku ježeva. Šaljivo je pogledao u Helenu. Pričaj nam o tome, Janey. Adam je bio usredotočen samo na kćer. Pomaknuo je gustu plamenocrvenu kosu s njena lica, obrisao mrljicu. To znači imati oca, pomislila je Helena. Dakle, najprije... Dakle, najprije se idi okupati, mlada gospođice, i pusti oca da se besprijekorno uredi za večeru. Moram razgovarati s odraslima. Max Peters je namignuo Heleni. Dobar prijedlog. Adam ju je pljesnuo po stražnjici i poslao je. Za danas si dosta izgnjavila djedicu. I on se popeo na konja. Njegov je bio crn i velik kao brdo, s debelim repom. Moj... Max Peter si je natočio piće i zavalio se u naslonjač. Ona je dražesno dijete, ali ima malo previše energije za čovjeka mojih godina. U to ne vjerujem prigovorila je Helena. Za tjedan će dana iscrpsti i Adama i morat ćemo joj potražiti suigrače njezine dobi. Uvijek je tako. Ne može je se nauživati u dva tjedna, a onda se to smiri i ide svojim uobičajenim tokom. Slično ljubavnoj aferi promrmljala je Helena prije nego što se uspjela zaustaviti. I jest i nije slično Max Peters ju je lukavo promatrao premda, moram reći, nisam stekao dojam da ste cinik, gospođice Latimer. Helena, molim vas. Helena, naravno. Gucnuo je svoje piće. To je jedna od posljedica razdvojenog života, mislim nastavio je kao da ona ništa nije rekla. Pa ipak, draže mi je što je Adam muškarac koji brine o svom djetetu. Moja kći, s druge strane, sve u svemu pokazuje zavidnu nebrigu nabacio je. Dakle, možemo zaključiti kako briga za dijete nije ni spolno uvjetovana niti pitanje genetike, kao što nije ni posljedica ranog formiranja ili deformiranja u obitelji, premda je ovo posljednje pomalo nemjerljivo. Pročistio je grlo i Helena je stekla jasan dojam kako joj je pokušavao nešto reći. Čini se da je Janey dražesno dijete pomalo budalasto je rekla. Doista jest. Zastao je, progledao kroz prozor na trenutak pa onda ravno u nju kao da bi je mogao uhvatiti neopreznu. Helena je progutala. Okolnosti nas povezuju. A jesu li to bile iste okolnosti zbog kojih ste me intervjuirali? Dijelom. Helena se ustručavala, nesigurna što on sluti. Osjećala se kao je ispituju. Premda ne stvarno. Nisam imala pojma da je Max Bergmann...
Ne, dakako. Popio je gutljaj viskija, pa onda naglo okrenuo prema njoj to svoje grubo senatorsko lice. Morate znati da mi nije drago što vam je moj sin poslao dnevnik. To je obiteljska stvar i kao većina obiteljskih stvari jako privatna. Helena je pocrvenila od sukrivnje. Ne mislite valjda da ću objaviti tu priču? Nadam se da nećete pomnjivo ju je gledao ali ja vas ne poznajem dobro a novinari katkad misle da im je dužnost... Mislite da prokažem Maxa Bergmanna kao nacistu. Prevaranta, lažova, obmanjivača? Imate krivo. Bio je gotovo krajnje, mislila je, ljutit. Max Bergamn nije bio prevarant, osim te sitne stvari oko promjene imena. Godinama sam čitao njegove knjige i one su izravno napredovanje od onoga u što je vjerovao u mladosti. Zapravo bih ga okarakterizirao kao Petra Pana. Svi ti napori da ponovno stvori dječačke ljetne kampove, te idile u kojima su sami dječaci zajedno, nevini u prirodi, i preobrati ih u američki način života, u tako drukčiju zemlju. Tja, to je farsa. On nije čitao Marxa, ili bi to shvatio. Sjećate se Marxove misli o ponavljaju povijesti? Prvi se put veliki događaji mogu činiti kao tragedije. Drugi put mogu biti samo farse. Činilo se kao da se prepire sam sa sobom. Helena je gledala u njega otvorenih usta. Kad sam vas u Kaliforniji pitala poznajete li Maxa Bargmanna.. Dopustite mi moju malu prijevaru. Tada sam smatrao kako je bolje ne upuštati se u filozofske rasprave. Šarmantno joj se nasmiješio. Da, godinama sam poznavao Maxa Bergmanna. Znali ste da je... Moj bratić? Da. Moja ga je majka prepoznala. Vidjela je njegovu fotografiju u novinama. Mislim da je to bilo tamo negdje šezdesetih. Otišla je slušati njegovo predavanje, vratila se i sva uzbuđena objavila kako je sigurna da je otkrila Lea. Pitala me što po tom pitanju želim učiniti. Ništa nisam želio učiniti. Kao što ni sada ništa ne želim učiniti. Helena je počela koračati amotamo, ruke je čvrsto prekrižila na leđima, zato da odoli naglom malodušnom iskušenju da izgrize nokte. Ne razumijem. Pokušao vas je ubiti. Tja. Adolescentska obijest. Dopuštam, osobito gadna. Bilo je to doba nasilja. Ali Leo nije bio zao, samo zaluđen, kivan, glava mu je bila u oblacima, više je bio žrtva propagande tog doba nego neki od onih besmislenih junaka. Dokaz je to da sam ja ovdje. Nije on posve bio za to nasilje koje je štovao. U velikoj je gesti raširio ruke. Niti bi ga u Nrnberškom procesu imali za što osuditi. Jeste li ga ikada provjerili? mrmljala je Helena. Kimnuo je. Majka je bila uporna. Mislila je da pretjerujem s velikodušnosti. Ili da jednostavno pokušavam potisnuti pohranjenu mržnju. Bog zna, svi smo takvi. Dakle, ja sam naposljetku ustanovio da je Leo stigao u Švedsku 1936. Nije bilo osobito teško. Probali smo s permutacijama imena. Koristio je Leinsdorf rekao je Max Peters. Uvijek je naginjao aristokratskoj strani obitelji. I nikad ga niste otišli vidjeti? Pokajnički se nasmijao. Nikad nisam bio dovoljno velikodušan ili hrabar za to. Premda sam jednom pratio majku na predavanje. Uobičajena visokoparna šablona, retorika propovijedi. Mogu li vam dodati još jedno piće? Helena je kimnula Dok su razgovarali, smračilo se pa je upalio stolnu lampu prije ne što joj je dodao čašu. Još ne razumijem kako možete biti tako smireni u vezi svega toga. Mahniti sedamdesetogodišnjak bio bi uistinu smiješan lik, moja draga. Strastvenost je za mlade. Po toj bih logici ja trebala razotkriti vašeg bratića. Touch, gospođice Latimer. No ja se nadam da ćete i vi u tome biti umjereni. Ozbiljno ju je pogledao. Rezultat toga bio da bi moja obitelj dospjela pod lupu javnosti. Svi bismo zbog toga patili, osobno, mislim. I vi mislite kako Max Bergmann nije učinio ništa loše? Zakonski, pod imenom Bergmann? Ništa. Ili ništa više nego neki drugi samozvani guru. Gledao ju je postrance, pa onda slegnuo ramenima. Ja uistinu vjerujem u vladavinu zakona, gospođice Latimer, u slobodu govora. Premda ne i u osvetu ili neuhvatljivu logiku moralnosti. Isto sam tako došao do uvjerenja kako to posebno poglavlje u europskoj povijesti najbolje zakopano, barem na individualnoj razini. Inače, opet bismo jedni druge hvatali za grkljan ispravljajući povijesne nepravde, upuštajući se u krvave svađe. Zato bih ja bio spreman napasti ideale
Maxa Bergmanna pa ipak ne prokazati Lea Adlera kao nacističkog mlaca. Naravno, vi se uopće ne morate složiti sa mnom nasmijao se. Čini da se moj sin sada slaže. Moja majka posve sigurno nije, premda samo neko kratko vrijeme. U čemu se nije slagala s vama? Adam je upravo ušao u sobu držeći u naručju svježe opranu Janey u pidžami. Namrštio se na oca i sumnjičavo pogledao Helenu. Ah, ništa važno. Je li vrijeme za večeru? Vrijeme je da pođem. Helena je ustala. Nećete nam se pridružiti? pitao je Max Peters. Ne, hvala, vrlo ljubazno od vas. Helena mu se vedro nasmijala. Moram naći hotel. Ali... Rezervirao sam ti sobu umiješao se Adam u Waldheimu, sjećaš se, jednom smo tamo jeli? Udaljen je samo nekoliko minuta. Najprije desno, pa onda tri kilometra ravno i tu je slijeva. Max Peteres gledao je jedno pa drugo i odmahivao glavom u očiglednom neodobravanju. Htjela sam da mi Helena ispripovijeda drugu priču o ježevima najednom je ispalila Janey. Sutra. Helena se nasmiješila djetetu. Obećavaš? Kimnula je. A tada ćemo nastaviti i naš razgovor. Max Peters se rukovao s njom. Ipak, zašto ne biste ostali ovdje, ja... Do viđenja. Svima im je mahnula. Izašla a da nije susrela Adamove oči. Pod treperavim zvijezdama blage ljetne noći, hotel joj se nije doimao kao gotička čudovišnost kakve sjećala iz kišne veljače, nego više kao neka scena iz Hollywooda. Soba je bila prostrana. Nije ju zagušivao čak ni kraljevski krevet na četiri stupa i divovska tapiserija sa svojom srednjovjekovnom damom i stiliziranim stablom jabuke. Helena je pogledala kroz prozor, vidjela malu terasu pa otvorila vrata da pusti noćni zrak unutra. Izašla je. Ispod nje, baš ponad malog potoka, bilo na ono mjesto na kojem je halucinirala Maxa, sanjala oca. Podsmjehnula se sama sebi. Adam je toga dana bio drag. Odveć drag. Sada više nema ni strpljivosti ni interesa za nju. Ne može ga okrivljavati, jedva da išta drugo i očekivala. Bilo je u tome neke pravde. Bila je odveć zauzeta bauljanjem kroz carstvo sjena da bi prepoznala ono što joj je bilo nadohvat ruke. Odmahnula je glavom i otišla pod tuš, pa se preodjenula u ljetnu večernju crnu haljinu s trakicama na leđima, koju je spakirala samo nebesa znaju s kojim fantazijama na umu. Stavila je blijedo sjenilo na kapke i svijetli ruž na usne, iščetkala kosu do sjaja, pa se zaogrnula šalom preko ramena. Uvijek moraš izgledati najbolje što možeš odjednom je čula Emilyn glas i pjevuši neku melodiju u sebi. To je odlično da te podigne. Osobito Mozart. Tako je govorila moja baka. Helena se sama sebi blijedo nasmijala. Bilo bi joj puno bolje da je zadržala u sebi jasan Emin glas nego što je podlegla Maxovim zavodljivijim tonovima. Blagovaonica je bila krcata muškarci u urednim odijelima sjede nasuprot nakićenih žena sa svjetlucavim frizurama, vesela društvanca srdačnih glasova. Bila je sretna što ju je poslužitelj pitao želi li sama večerati. Pokraj prozora ju je čekao maleni stol. Na sredini je bila jedna ruža u tankoj staklenoj vazi. Srebrnina je blistala. Možda je naposljetku ipak bila dobra ideja da dođe ovamo namjesto da se uhvati u zamku Adamovog odbijanja. Pa ipak ju je poljubio. Ulašteni jelovnik skliznuo joj je iz prstiju. Kad je pao, susrela je muškarčev pogled. Sjedio je sam nekoliko stolova dalje dijagonalno od nje. Upornost s kojoj ju je gledao nagnala ju je da pomisli kako ga poznaje, ali mršavo uglađeno lice, kao ugljen crne oči, meka crna kosa bili su joj posve nepoznati. Helena je ponovno proučavala jelovnik, naručila je salatu od špinata, poširanog lososa i čašu vina, pa gledala kroz prozor sjene drveća, odraze svjetlosti svijeća. Ubrzo se konobar vratio noseći srebrnu posudu s ledom. Iz nje je izvadio pola boce Dom Perignona. Baš je htjela prigovoriti kad joj je pokazao na muškarca meke kose na suprotnoj strani, izvukao je čep i natočio šampanjac u kristalnu čašu. Neznanac je podigao svoju čašu prema njoj. Helena mu se nasmiješila najhladnije što je mogla a u sebi se nacerila. Muškarac s nekog drugog svijeta, inače se ne bi usudio.
Piljio je u nju cijelo vrijeme dok je jela predjelo a kad je nehotice srela njegov pogled, blago je nasmiješio i kimnuo kao da nastavlja razgovor s njom. Kad je konobar odnio tanjur, najednom je bio pokraj nje, formalno se naklonivši. Mislio sam, budući da smo oboje sami, kako ćete mi pružiti zadovoljstvo dopustivši mi da sjednem s vama rekao je jakim njemačkim naglaskom. Kao da je cijelu večer slagao tu rečenicu u sebi. Helena se nasmijala, nije mogla odrediti naglasak, zaintrigirao ju je. Pokazala je prema praznom stolcu. Odakle ste? pitala je. Iz Buenos Airesa, Argentina. Izgovorio je to sa slovom namjesto g. Ja sam iz Londona. Dakle, mi smo neprijatelji nacerila se. Ta što su Malvini između muškarca i žene! reče on uz grandioznu gestu. Iznenada se iza Argentinca pojavio velik lik u svijetlokrem odijelu. Adame izlane Helena. On je bio namrgođen. Žao mi je. Moj prijatelj... Nisam očekivala... mrmljala je Helena. Argentinac je ustao. Ne, sve je u redu. Naklonio se. Hvala vam na šampanjcu viknula je Helena za njim. Pogled joj se susreo s Adamovim, pa je pokazala na prazan stolac. Jesi li sigurna da sam ti ja draži? Kimnula je. Brz posao progunđao je. Ja sam brza dama. Ili možda nisi zamijetio? Prvi je put primijetila nijansu bola iza skrivenih svijetlosmeđih očiju. Pozvao je konobara, pogledao etiketu na šampanjcu i naručio drugu bocu, veliku. Pa tko je to bio? Okrenuo se prema njoj. Nemam pojma smijala se. Samo muškarac kojeg je zabljesnula moja izvanredna inteligencija. Ne čudi me. Najednom se nasmijao, oči su postale tople, jamice su mu plesale na obrazima. Dotaknuo je njezino golo rame. Zaustavila mu je ruku. Vidi, Helena. Bio sam grub. Čak si je i moj otac dao truda da mi to jasno da na znanje, tako da se osjećam kao smotani petnaestogodišnjak. Ali... slegnuo je ramenima, zastao. Teško mi je kad je Janey ovdje. Pa i nikad mi nije jasno na čemu sam s tobom. Odbacila si me bez zadnje pomasti. Napokon sam se uspio pribrati nakon što sam mjesecima bio ofucani medvjed, prisilio sam se na čovječnost da bih Janey mogao pružiti potrebnu ljubav i pozornost, i onda opet ti padneš ni od kuda. A ja sam ponovno u opasnosti da se pretvorim u ofucanog medvjeda. Samoironično se nasmijao, hitrim je gutljajem iskapio čašu šampanjca, gledao je u nju. Nevolja je, gospođice Latimer, što od vas dobivam zbunjujuće znakove. Ja sam zbunjujuća žena promrmljala je, igrala se s hranom na tanjuru. Jednom si mi rekao da te ne smeta ambivalencija. Živahno ga je pogledala. Neko kratko vrijeme. Ne zauvijek. Baš i nije bilo zauvijek. Osim toga, mislila sam da si oženjen. Mogla si pitati. Nismo se baš napričali tijekom naše kratke veze. Nije samo to... brak. K tome... posegnula je za njegovom rukom k tome, ne znam se nositi s tim stvarima. U sebi. Možeš li to razumjeti? Kojim stvarima? progunđao je, ali ruka mu je bila nježna na njezinoj. Rastreseno je gestikulirala. Ne znam. Osjećaji. Seksualni osjećaji. Ja... Kanila je reći nešto o svom djetinjstvu, a onda se predomislila. Samo sam to uvidjela u tih nekoliko tjedana od kada sam te posljednji put vidjela. Ja... S koliko si muškaraca spavala od našeg posljednjeg susreta? odjednom je zapitao. Ni s jednim. Oči su joj gorjele. S jednim sam pokušala. Nije išlo. Nisam mogla. Zašto ne? pitao je grubo, isljednički. Ti si se pojavio. U mojoj glavi, zato. Iz njega se prolomio kratak oštar smijeh, kao da je povrijeđen. Lijepo je znati da misliš na mene u pravom trenutku. U krivom trenutku. Iskapila je svoju čašu, i pružila je za još. Što je taj rekao? Kad ste stali, mislim pitao je dok joj je točio. Helena ga je za trenutak tiho promatrala, usne su joj bez njezine volje počele podrhtavati. Ponudio mi je psihoterapiju na kauču. Bio je drag. Rekao je nešto o ranom osvještavanju i ranom blokiranju. Rekao je da sam od onih dama u obiteljima kojih je bilo seksa. U svakoj obitelji ima seksa. Od ove ili one vrste. Seks nije samo osobna stvar. Glas mu je bio tvrd. Što misliš gdje smo ga naučili?
Valjda je u mojoj bio loš. Pa sam ga loše naučila. Suze su joj navrle na oči. Otrčala je od stola. Helena. Bio je iza nje, obujmio ju je rukama. Žao mi je. Ali moram znati. Znati o tebi. Molim te, nemoj plakati. Nadoknadit ću ti. Istući ću ih. Ja ću... molim te. Stigli su do predvorja i on ju je okrenuo pa nježno poljubio, tako nježno. No ruke koje su je držale bile su čvrste. Sad, molim te, hoćemo li se vratiti i dokrajčiti šampanjac? Ili ćemo prošetati? Gledao ju je u oči. Bile su tople. Jako mi je stalo do tebe. To moraš znati šaptao je. Kad bi barem bilo tako jednostavno. Oboje. Prasnula je u smijeh. Šampanjac i šetnja. Dakle, ponijet ćemo šampanjac u šetnju. Ali dođi sa mnom da ga uzmem ili bi mogla nestati dok se vratim. Neću nestati. Samo ću napudrati nos kako se to nekoć i očekivalo od žena. A onda ćeš mi pričati? Kimnula je. I ti meni? Neće mi biti teško osmjehnuo se. Šetali su. Vođeni punim mjesecom, vrludali su iza sjenovitih stabala dok nisu našli mali stol od kovanog željeza u sjenici, pa su tu sjeli da popiju šampanjac. Helena je cijelo vrijeme pričala. Najprije smeteno, bez posebnog reda, pričala mu je o sjećanjima koja su joj isplivala, ovdje, dok je s njim bila u Njemačkoj, nepristojna, sramotna sjećanja iz njezinih ranih godina, o Billyu i kako je utekla, o zamršenom naviranju osjećaja i naporu da ih kontrolira, i kako se činilo da se sve urotilo ne bi li je primoralo da izgubi tu kontrolu njega, i njega, možda ponajprije njega, premda ne samo njega. Kako se zakačila za Maxa kao što se netko zakači za fetiš ili poredak, načelo koje štiti, da, oca. Kako joj je trebao, osobito nakon iskustva iz Indije. Ali nije bilo samo to. Kako je htjela saznati, dati očinstvu stvarno utemeljenje, istražiti svoju zakopanu prošlost, potražiti, pronjuškati. Tama joj je pomogla da priča. Nenadano se sve činilo jasnim i dok je pričala sinulo joj je prvi put da je zaljubljena u njega, da zbog te ljubavi može pričati i on je slušati. On je nije prekidao, samo ju je držao nježno zagrljenu, poticao je kad bi zapela. Kad je izgledalo da je završila, promrmljao je Jadna Helena. Ne, ne jadna prigovorila je. I jadna ispravio se ali uglavnom hrabra. Vrludali su blagim obronkom prema potočiću. No još uvijek ne razumijem časak poslije je nježno rekao zašto Max? Nije mogao suzdržati prezir u svom glasu kad je izdlanuo njegovo ime. I ja sam o tome razmišljala. Bilo je gotovo jednako teško kao i ostatak. Pokušala ga je pogledati u oči, ali skrivao ih je mrak. Uzela ga je za ruku, držala je. Mislim da se nisam zaljubila samo u Maxove velike ideje. Nikad nisam uistinu shvatila njegove uglavnom filozofske tekstove, premda sam se trudila. Bilo je to ozračje, ta apokaliptička strava, prema kojoj si ti tako ciničan. To je podiglo moje vlastite strahove na višu razinu, uopćilo ih, smjestilo svakodnevnu histeriju u nešto veće. Nešto što dijeliš s drugima. Ne mogu to baš dobro objasniti. I dok pokušavam, osjećam tu zavodljivost. I opasnosti. Usnama joj je milovao kosu, privio je bliže. Ona je to shvatila kao slaganje, pa je zbrzala Pa ipak još uvijek stojim iza Maxove kampanje za zaštitu okoliša, bez obzira zbog kojeg se razloga on zakačio za to. Svaka budala ima svoje veselje. Čekala je na njegov poticaj. Naravno mrmljao je. Ali samo ako pri tome ne pričaš o nevinosti. To ima učinak bumeranga u društvu. No, nastavi. Oklijevala je, duboko uzdahnula. Ali to je samo... Mislim da je ono što me ponajprije privuklo kod Maxa bila njegova svetačka aureola, ničeg tjelesnog nije bilo u njemu, asketizam. Osjećao se čistim. I siguran u tu čistoću. Siguran u sve. To me držalo uz njega. Zastala je. Poput boga. Adam je ispustio njenu ruku, stao joj sučelice. Ne posve, premda mislim da pomalo, iz tvoje povoljne pozicije. Pokušala je ponovno. Jednostavnije od toga. On je bio jedan od rijetkih muškaraca koje sam upoznala a koji me nekad nije gledao kao ženu. Zato što je više želio da budeš momak.
Složila se s tim, uskladila je svoj korak s njegovim. Možda. Ali za mene nije bilo tako. Jednostavno nije bilo ničeg seksualnog. Tome se divim. S njim sam se osjećala spokojno. Čudno potpuna. Stali su na rubu potočića. On je piljio u vodu, lice mu bilo nečitljivo. Naposljetku je rekao Mislim da i ja to mogu razumjeti. No tu nema mjesta za mene, Helena. Ja nisam svetac. Čak ne mogu naći u sebi ni jednu jedinu aspiraciju koja bi težila tome. Pomalo se mrko nasmijao. I mislim da nisam neki dobar vrli novi čovjek. Nisam ovladao vanjskom formom svetačke plahosti. Vjerojatno nikad ni neću. Podigao je oblutak, bacio ga u potok, počeo je hodati od nje. Adame. Sustigla ga je. Adame, ja sam ovdje. S tobom. I? I možda sam prevladala strahove nasmijala se, osjećajući se nelagodno zbog njegove nenadane hladnoće. Claire mi je prije nekoliko mjeseci rekla da sam ih malo preuveličavala. Claire? Moja najbolja prijateljica. Nakratko si je sreo u Londonu. One večeri kad je bilo predavanje. Nije bila dobra večer. Ne. Ali ona je mislila da si divan. Još uvijek to misli. Lijepo je znati da negdje imam obožavatelja. Zna li? Mislim, da si otišla u krevet sa mnom? Pretpostavlja. Nije ju gledao. Uzeo je još jedan kamenčić, pa ga bacio da poskakuje po površini vode. Hoćeš li me ponovno pitati? promrmljala je. Čak i ako nisam svetac? Zato što nisi svetac. Nisam siguran ni želim li biti grešnik. Sudeći prema našoj prošlosti, to će te nagnati da ponovno odeš u potragu za drugim svecem. Dakle više me ne želiš rekla je Helena potišteno. Predugo sam čekala. Bila je potresena od očaja. Privila je šal čvršće uz sebe. Toga sam se i bojala. Pokušala je zadržati jecaj koji se uzdizao iz grla. Žao mi je. Maknula se od njega, koračajući pažljivo noga ispred noge. Helena, nemoj otići. Dozvao ju je promuklim glasom. U trenutku se našao pokraj nje, zagrlio je, poljubio, mazio. Naravno da te želim, nikada nikoga nisam tako jako želio. Zar to ne osjećaš? Uzeo joj je ruku i stavio je pod svoju jaknu, tako da mu srce tuče u njezinim prstima. I ovdje. Priljubio se preponama uz nju, da bi osjetila kako mu penis strši, trljao se uz nju, milovao je, istodobno žestoko i nježno. Zastao joj je dah od uzbuđenja koje se počelo prenositi i na nju. A da nisi tako visokoumna dama koja vjeruje u svece i grešnike, dokazao bih ti to upravo ovdje. Smijao joj se, pomalo podrugljivo. Učinili bismo ono poslovično da se zemlja zatrese pod nama, kao što je u knjigama. Ali... Baš tu? smijala se, ispružila se na obronak, povukla ga na sebe. Da, baš tu. Čudno ju je gledao. Prelazila mu rukom po licu, vratu, ramenima. Kako se njegova zdjelica micala, tako se ona savila da uhvati ritam, stenjao je u njenu zamršenu kosu. Najednom se umirio. U toj je tišini mogla čuti zvuk vlastita daha, sablastan huk udaljene sove. Nagnuo se nad nju, istraživao joj oči, njegova se tamna glava ljeskala na mjesečini. Ali, Helena, mene je strah. Nikad me nije bilo strah. Osim sada s tobom. Bojim se uzmaka. To boli, znaš, kad se probudim i vidim da me mrziš, da nenadano prezireš. Iskušaj me ponovno, Adame mrmljala je. Molim te. Podigla je usne prema njemu. Kroz zvukove poljupca, mislila je da čuje drugi zvuk, ljutit glas, korake previše blizu. Kažem ti da je tu negdje. Moje najbolje briljantne naušnice. Adam joj je stavio prst na usta, nasmijao se, pomilovao je po kosi. Potom ih je osvijetlio snop baterije. Brzo su sjeli. Dakle, stvaarno! Krupna ih je žena mrko pogledala, okrenula se na peti. Slijedio ju je hotelski zaposlenik u smeđoj jakni. Helena se počela cerekati. Kakvo vam je ovo mjesto? čula je kako žena glasno kaže, a muškarac je rekao
Lijepa je noć. Zemlja se pokazala malo tvrdoglavom. Adam se smijuljio. Mislim da bi bilo bolje da si me pozvala u četvrt s manje prirode. Hoćeš li svršiti sa mnom, Adame? Ne vjerujem da bi to uspjelo i kad bih pokušao smijao se, pomalo čeznutljivo. A ja ne vjerujem da bih ti dopustila. Gledali su se u oči. A ona ih je svladala žudnja. Ukorak su žurili prema hotelu, tijela su im se usklađivala, zahvali za prazno dizalo u kojem su se mogli ljubiti i dodirivati, još zahvalniji vratima njezine sobe koja su se zatvorila za njima, tako da se mogla prisloniti uz njih a on se mogao zabiti u nju, žudno, bez okolišanja, divlje kao što ga je željela. U prazninu u njoj za koju nikad nije znala da vreba. Svršila je nenadano, da je njegov prasak blizu, da se soba okretala s bubnjanjem u njezinim ušima, da vrata popuštaju. Kad je došla do daha, rekla je Soba se pomaknula. Smijala se njegovim očima. I to je sve? smijao se, dragajući joj obraz. Mislim da mi možemo i bolje od toga. Odnio ju je na krevet pa su vodili ljubav nježnije, suptilnije, tako da se osjećala kao da je na istraživačkom putovanju u kojem su njihova tijela nepoznata zemlja zemlja puna dalekih vidika i novog neba sa zvijezdama i raskošne vegetacije, uz more koje ju svojim valovima i lagano i silovito zapljuskuje. U jednom trenutku, nemoćna da se suspregne, pitala ga je, oklijevajući pomalo nad snagom riječi što ih je on dvaput, doduše, napisao njoj, služeći se eufemizmom. Jesam li ti draga, Adame? Kako to misliš? zagunđao je blago, pa joj je vragolasto uzeo ruku i stavio je na penis da može pod svojim prstima osjetiti kako raste. Nisam na to mislila. Pogledala ga je kroz splet svoje kose na njegovim prsima. Mislim, nakon što sam se tako glupo ponašala. Stvarno nisam stidljiva, ali teško mi je shvatiti što si vidio u meni. Nije odmah odgovorio, pa se malo omaknula od njega, sjela da bi mogla pomnije promatrati izraz njegova lica. To je zato što ti samu sebe na vidiš zezao ju je, otklonivši njezinu ozbiljnost. Namrštila se. Daj, nemoj se buniti. Stavio joj je prst na usne, počeo se smijuljiti. Samo zamisli poprilično privlačnu mladu ženu koju u jednom trenutku vidiš kako razmetljivo ošamari muškarca, a potom je otkriješ sklupčanu u snu, nevinu kao janje, u svom vlastitom domu. A čak joj ni ime ne znaš. I onda povrh svega, saznaš da je stvarno Snjeguljica, koju su otrovali zli očusi, zla polubraća u ovoj priči nisu majke i koja čeka, samo čeka, da je princ probudi. Dakle, što valja učiniti? A što ako se ne probudi baš odmah? Helena se smijala. To je zbog toga što je princ još uvijek pomalo žaba pa treba vremena. Ali probudila se. Sad ju je ozbiljno pogledao, stavio njezinu ruku na svoje usne. Samo to nije htjela reći ili pokazati. A to je zato što je nije otrovala maćeha, nego zločesti očuh, koji je eto istoga spola kao i princ. Dakle, sve je malo zamršenije. Gledala ga je zamišljeno i onda naglo pitala. Kakva je tvoja majka, Adame? Moja majka? Zastao je, skrenuo pogled van kroz prozor gdje je tama počela treperiti. Umrla je. Odmah nakon što se Janey rodila. To ju je jako razveselilo. Okrenuo se prema njoj. Bila je dobra žena, zapravo predobra za nas i malo ju je tlačila moja moćna baka koji nikad nije shvatila zašto se u potpunosti željela posvetiti obitelji. To je stvarno bilo jednostavno. Svi su njezini nestali u logorima. Bili su češki Židovi. Tridesetih su je godina poslali u Ameriku, samu, a bila je dijete. Siroče, poput mene promrmljala je Helena. Složio se. Moj je otac shvaćao, branio ju je, obožavao ju je. Možda dijelom zato da joj nadoknadi za nevolje. Helena ga je gledala. Jesi li zato tako bijesan na Maxa, mislim Lea? Ustao je kao da je nije čuo, brzo se odijevao, zastao samo da je pomiluje po obrazu. Sad moram ići, Helena. Janey... Neodređeno je odmahnuo. Poslije možemo razgovarati o Leu. Da idem s tobom? Ne, nemoj. Odmori se. Dođi na ručak. Kasni ručak, ako želiš. Adame, samo do sutra imam...
Za trenutak ju je pogledao s vidljivim nerazumijevanjem, pa joj je onda u velikoj hitnji utisnuo poljubac i otišao. Ostavši sama u sobi Helena se osjećala odbačenom, kao da ju je napustio zbog bivše supruge. Poslije, kad je došla u kuću, Elsa joj je rekla da je obitelj dolje na jezeru. Obitelj, mislila je Helena, osjećajući se još jednom kao uljez. No morala ga je vidjeti, trebala ga je usprkos svom ponosu i obnovljenim strahovima. Prošla je pored bukve bakrene boje i stare ljuljačke na njoj, spustila se pošljunčanom stazom usred raskoši cvjetnih gredica. Iz daljine je čula veselu dječju viku. Max Peters, s panama šeširom, sjedio je u ligeštulu blizu kućice za čamce. Ustao je kad je prišla. Helena, baš mi je drago što vas vidim. Pomalo me iscrpilo čitanje. Pogledala je svezak u njegovim rukama. Annina knjiga rekla je. Pronicavo ju je pogledao. Dakle i vi ste je čitali? Helena je kimnula. Mahnuo je rukama i malodušno i konsternirano. I vi znate više o povijesti moje obitelji, o istinitoj priči mojih predaka namrgodio se nego što sam ja znao do jučer? Helene je osjetila kako joj se obrazi rumene. Niste znali? Odmahnuo je glavom. Mudro je dijete koje poznaje svog oca. Čini se da sam ja imao dvojicu, ako je vjerovati Anni podbadao je. Rastvorio je drugi stolac za nju, i kretnjom je pozvao da mu se pridruži. A ja nisam imala ni jednog tužno se nasmijala. Da, Adam mi je rekao, rekao mi je kako ste mislili da bi to možda mogao biti Leo. Ponovno ju je pronicavo pogledao. Naravno, ja nemam konkretnih dokaza, ali imam dvojbe oko Leovih roditeljskih rezultata. Znatno više nego što ih imam o njemu kao bratu. Doista zamišljam zbog ovoga zavitlao je debelim sveskom da mi je bio brat. Kain i Abel. Ta mi moja obitelj mora na još štošta odgovoriti. Knjiga vas je razljutila mrmljala je Helena. Gledao je pokraj nje, prema kući. Da, vjerujem da jest. Ili sam barem ljutit na majku, i malo na Johannesa, i Klausa zato što mi je nisu dali. Smiješno, mislim da mi je teže oprostiti majci zbog dvoličnosti, nego Leu. Samoironično se nasmijao. Sad ćete mi reći da je to posve ljudski. Ne bih prosuđivala. Ne, naravno da ne. Ipak, ja vas tu gnjavim sa svom tom davnom prošlošću, a vi imate preča posla. Ispitivački ju je gledao tim jasnim sivim očima. Nemam li pravo? Djedice, djedice vrištav uzbuđeni glas prekinuo je njihov razgovor. Dođi me vidjeti, plivam. Dođi. Nije odmah ustao. Držim da je moj sin možda pomalo tvrdokoran i moderan u tim stvarima, draga moja imao je on svoju poprilično tešku epizodu pri usponu na vrhunce najnovijeg oblika muževnosti no ako ste još uvijek u potrazi za ocem, bit će mi drago da vam pomognem. Smijuljio se. Helena je vidljivo pocrvenila, oklijevala. Nikoga boljeg ne bih mogla zamisliti. Max Peters se ponovno nasmijao. Djeeediiiceee. Idem lagano joj je rukom dotaknuo rame idemo vidjeti što je to jutros postigla moja unuka uz pomoć svog zaljubljenog oca. Prošli su kroz usjek među grmljem, pored groba. Adam je do struka bio u vodi, jednom rukom držeći za trbuh Janey koja je mlatarala. Djedice, Helena viknula im je gledajte! Adam je podigao ruku, zakoraknuo unatrag i Janey mu se mlatarajući i prskajući s vriskom ponovno vratila u ruke. Helena je promatrala njegov brončan kršan lik, osjetila onaj drhtaj u sebi, pa se namjerno zagledala u Janey. Na trenutak joj se, u djetetovu mahanju, pojavi lik Maxa Bergmanna, koji je uskrsnuo baš tu, u tom jezeru. Potom je, kad je ulovila Adamov pogled na sebi, misao nestala. Dođi. Mahnuo joj je. Nisam ponijela kupaći kostim. A ionako je vrijeme za ručak pomalo je gunđao Max Peters. Jako sam gladna složila se Janey.
Adam je gledao Helenu preko ramena svoje kćeri. Činilo se da je postala još ljepša u tih nekoliko sati od kada je nije vidio. Jednostavna bijela haljina, zlatna kosa, taj zamišljen izraz lica. Tijekom jutra imao je stari strah da neće doći. Danak prošlosti. Usprkos svemu što je rekla, usprkos uvjerljivosti njezine samoanalize. A k tome, tako ju je naprasno ostavio, osjećao se rastrgano, najednom u panici. U panici da će pospana Janey uskočiti u njegov krevet, kao što čini svakog jutra, a njega neće biti, tražit će ga po kući, mislit će da ju je napustio. I dvostruko u panici da bi ih, ako bi Helena pošla s njim, mala mogla zateći zajedno u postelji. A obećao je sebi da Janey nikada neće izložiti tome, čestom mijenjanu seksualnih partnera, kao što su učinili neki njegovi prijatelji, ne sve dok ne bude bio siguran u stalnost, neku vrstu postojanosti. Zato je napustio Helenu, otjera je da ne ostane u kući. Možda i s pravom ako se na to gleda hladne glave, budući da je rekla kako sutra odlazi. Ali nije bilo fer. Bila je tako iskrena prema njemu. Tako otvorena, napokon, unatoč bolnim riječima. I nije bilo fer zato što ju je i sada želio uzeti u naručje. Ipak, tada je morao otići, osjećao je da mora riskirati. Spusti me, tata. Mala je poskočila prema Heleni, pomalo sramežljivo posegnula za njezinom rukom. Jež je došao rekla je uzbuđeno. Nismo ga vidjeli. Ali puževi su nestali a sijeno je čudno. Otići ćemo i pogledati. Kad se osušiš. Poslije ručka. Helenin je glas bio nježan. Bok, Helena. Adam joj pomrsi kosu, prigne se da je pomalo nespretno poljubi u obraz. Oči su im se susrele. Je li to u njima vidjela strah? Izazov? Kad bi je barem mogao uzeti u naručje i zapravo je poljubiti. Dodirnuo joj je rame, pa zadržao ruku, nadajući se kako to ostali neće primijetiti. Dođi, obuci se djed je zazvao Janey i trči, brzo kao vjetar, sve dok se ne osušiš. Je li si umišljao mig koji mu je dao otac? Uopće nije spavao. Bio je premoren od razmišljanja. Nije važno. Letimično se posušio, navukao traperice preko kupaćih gaćica. Gledala ga je. Bili su sami. Teško mi je, Helena. Žao mi je. Draga. Omotao je ruke oko nje, pronašao njezine usne, meke, koje su se neznatno opirale. Čvrsto ju je držao. Bojao sam se da nećeš doći. Tu sam. Glas joj je zvučao otegnuto. Tako mi je drago. Ponovno ju je poljubio, htio je voditi ljubav s njom, tu u vrtu, u podnevnoj svjetlosti. Rekao joj je. Nasmijala se, taj divan sočan smijeh, noćni smijeh na punoj svjetlosti dana. Polako su hodali prema kući. Kad su prišli, Adam je zastao na trenutak. Znaš, moj je otac prilično uzrujan. Moramo biti ljubazni s njim. Ponajprije, uopće nije htio ponovno doći ovamo, ali sam ga nagovorio. Rekao sam mu da je dovoljno star. Da su se stvari promijenile. Da mora dovesti Janey. I onda je prošle noći čitao Anninu knjigu. Možda sam je trebao sakriti. No stvarno nisam mogao jer sam mu pokazao Leov dnevnik slegnuo je ramenima. Samo da te upozorim. U slučaju da počne gristi. Rekao mi je da bio spreman oprostiti Maxu, mislim Leu. Ali ne i tvojoj baki. Razgovarao je s tobom? Zapanjen sam. Stisnuo ju je bliže. Mislim da je to zato što je imao više vremena da prihvati Lea. Nije samo to. Helena se zamislila. Očinstvo je osjetljiva tema. Ako ništa drugo, barem sam to naučila posljednjih mjeseci. Kanio ju je pitati razumije li onda njega i Janey, ali stigli su do sjenice u kojoj je bio prostrt stol s hladnim jelima i salatama. A njegov ih je otac gledao neodgonetljiva izraza lica. Djedica je rekao da mogu početi, jer ste vi tako spori mrmljala je Janey s ustima punim sendviča. Adam je pomiluje po kosi i osmjehne se. Djedica, kako sam sad poznat, malo je loše volje. Uzeo je preveliku dozu neprobavljive povijesti gunđao je Max Peters, ali oči su mu bile zaigrane. Kakva neprobavljiva povijest, djedice? Janey ga je znatiželjno gledala. To je ono na što ćeš se osvrtati kad postaneš starija, kao da to nikad nisi proživjela, kao da nikad prije nisi ovdje sjedila. I, kako će te učiti u školi, kao da to nikad nitko nije proživio. Max je natočio bijelo vino u Heleninu i Adamovu čašu.
Mala se namrštila, bila je zbunjena. Nakon nekoliko trenutaka, pitala je, Jesi li ti prije sjedio ovdje, djedice? Bojim se da jesam smijuljio se. Kad sam bio čak manji od tebe. Možda sam čak i začet ovdje. Namignuo joj je. Teško mi te zamisliti manjeg od mene. I meni. Svi su prasnuli u smijeh. Mogu li se sada ići igrati? Gotova sam. Pogledala je prema Adamu. Kad je kimnuo, jurnula je sa stolca i otrčala s raširenim rukama kao avion. Pjevala je. Zemlji straha nema naša zelena vojska nikada ne drijema. Adam je znakovito pogledao Helenu. Čini se, njezina omiljena televizijska emisija. Vjerojatno i našeg Lea gunđao je Max Peters. Bio bi jako sretan da je zeleni vojnik, pa da jurca naokolo u pelerini ili što to već današnji junaci nose namjesto vojničkog šinjela. Ali jučer ste ga branili? reče Helena, baš kad je Adam ispalio Drago mi je što si napokon malo daješ oduška. Max Peters ih je oboje promatrao. Bijes prema mrtvom nije neka korisna emocija. Treba nam hladna glava, uvijek nam je trebala. Glas mu je bio tvrd. Potom se nakašljao, nasmijao se opušteno. Bojim se da se osjećam ulovljenim u zamku Annine priče. Nikako ne vjerujem u sve. No s druge strane zastao je i gledao pored njih prema planinama vraća mi se, to osobito ozračje, to strastveno prihvaćanje ideja, naše upadanje u blato dok smo pokušavali svijet uobličiti prema našim idealima. Ali to i jest problem izazivao ga je Adam. Još je uvijek. Ne možeš ograničiti stvarnost zato da bi se uklapala u tvoju vrstu apsoluta. To je radio Max, mislim tvoj Leo. Riješi se svoje prljavštine, i eto ti savršenog svijeta, savršene države. Svi odgovori. Priroda je pozvana kao svjedok i krvnik. Znam, ali tako smo živjeli, negdje između zakvačeni za čistoću ideala i svakodnevno gomilanje prljavštine. Johannes i Klaus, čak i Bettina, kad su bili mladi, Leo, ja. Svi mi. Anna ne obzirno je prigovorila Helena. Ne, možda Anna ne. Max Peters je pogledao Helenu kao se najednom sjetio njezine nazočnosti. Mislim da je nikad nisam dovoljno poštovao. Pa ipak trebaju nam ideali. Helena je gledala u Adama kao da se sada razgovor odvija između njih. Svijet je sve samo ne savršeno mjesto. Ideali, da, ali ne polupečeni apsoluti nametnuti drugima, divljanje jednoumlja, nostalgija za izmišljenom savršenošću. Bio je ozbiljan i ona je pocrvenjela. No on se već okrenuo prema svom ocu. Moraš razlikovati Johannes se samo pobunio protiv svog oca. San mu se raspao pred njegovim očima. On ga nije, kao Leo i njegove kohorte, pokušao ikome nametnuti. Osim Anni uključila se Helena. Max Peters se nacerio. U tome i jest kvaka. Sitnica oko naših seksualnih odnosa. Muškarci oblikuju žene prema svojim idealima. I žene muškarce rekao je Adam sarkastično. Možda i to. Max je promatrao jedno pa drugo. No Helena se usmjerila na Adama. Nećeš mi valjda reći da su muškarci i žene jednaki u Ne jednaki. Različiti. Ali ravnopravni. I u tome. Max Peters se glasno nasmijao. Teško da ćete vas dvoje to ovdje riješiti. Nestanite! Helena mu se nasmijala, nije se pomaknula. Vaš mi sin pokušava reći kako muškarci i žene imaju jednaku moć u oblikovanju stvari. To ne bi bilo realistično. Mislim da vam pokušava reći, draga moja, kako i premda da je završio svoju knjigu, nesiguran ima li dovoljno moći. Možda moći nad vama. To uopće nije ono što sam htio reći. Adamove su oči plamtjele. Htio sam reći da žene, budući da odgajaju djecu, imaju isto toliko utjecaja na to kako doživljavamo i osjećamo svijet, doživljavamo i osjećamo seksualne uloge, kao i muškarci. Što mislite zašto je Leo bio tako užasnut ženama? Bettina... Bettina je bila moja majka mrmljao je Max Peters i uvijek sam više volio žene... Ali imao si oca koji zbog odsutnosti nije postao čaroban.
Zato ti ne ispuštaš Janey iz vida izdlanula je Helena. Adam joj je uputio konsternirani pogled. A ti se diviš starom nacistu koji se zamaskirao u sveca bijesno joj je uzvratio. Nestanite. Max Peters je ovaj put bio stroži. Ostavite starca na miru. Nevoljko su ustali laknulo im je kad se Janey iznenada pojavila i odvukla ih da se igraju. To neće ići, mislila je Helena u sebi malo poslije. Nije točno znala čemu se počela nadati te duge noći što su je zajedno proveli, ali što god to bilo, to neće ići. Adam se ponovno zabavljao učeći Janey plivati, pa s obzirom na to koliko joj je pozornosti posvećivao Helena je isto tako mogla biti u Londonu. Niti će joj oprostiti povezanost s Maxom. Helena je rukom zaklonila oči od sunca i promatrala jezero, laganu maglicu što je obavijala planinske vrhunce. Zamislila je sebe kako se vraća u London, otvara vrata svoje kuće, hrani mačke, sjedi za pisaćim strojem. Drhtala je. Sad ću je pozdraviti, Helena. Vraćam se u Mnchen. Iz sanjarenja ju je prenuo glas Maxa Petersa. Pribrala se, prihvatila ispruženu ruku. Vjerujem da ćemo se vidjeti kad se sutra vratim. Mislim da ne mrmljala je Helena. Do tada ću otići. Ah? No, onda do sljedećeg puta. Držao je njezinu ruku. Nije čula kad su Adam i Janey došli iza nje. Dobro se zabavi s dr. Simmelom, tata. Bok, djedice. Janey, hajde otprati djedicu do auta. Adam je omotao ručnik oko male. Zabrzaj, hajde. Okrenuo se prema Heleni. Mrgodio se, oči su mu bile tamne, naslućivao se tračak ljutnje. Pa nećeš valjda stvarno sutra otići, Helena? Nećemo imati dovoljno vremena. Noćas moram ostati ovdje s Janey. Izbjegavala je njegovo lice. Očekuju da se pojavim na poslu, Adame. A mi? Slegnula je. Sumnjam da imaš prostora za mene. Život ti je sada ispunjen. Pokazala je prema udaljenim likovima Janey i njegova oca. Doista tako misliš? Stisnuo joj je ruku, ispustio je kad se trgnula. Dobro, razumijem. Okrenuo se od nje. Adame! Pozvala ga je. Ja... Potresao ju je izraz bola na njegovu licu. Mogao si me pozvati da se vratim. Došla bih. Ili bi ti mogao doći u London. To bi mi bilo drago, bilo bi mi drago da vidiš gdje živim, kakva sam kad nisam ovdje. Ne poznajemo se neuvjerljivo je završila. Ne poznajemo se? Primirio se i sad joj se cerio. No, ako se sada ne poznajemo, mislim da se nikada ni nećemo. Možeš isto tako iz ovih stopa otići. Dugim je koracima grabio stazom. Potrčala je za njim, suze su joj navirale na oči. Adame, ne želim otići. Dodirnula mu je ruku. Samo nisam sigurna da me želiš ovdje. Ja... Osjećam se kao uljez. Ti imaš svoju obitelj a ja... To je isto kao kad sam bila mala. Gledala ga je u lice, vidjela da se smekšava. Smiješno. Zagrlio ju je, držao je uza se, držao ju je i kad je Janey dotrčala do njih. Hoćemo li pozvati Helenu da noćas ostane ovdje? nasmijao se svojoj kćeri. Oh, da odmah je rekla mala, a onda je pomalo sumnjičavo gledala jedno pa drugo. Ali samo ako mi ispriča priču. naglo se obratila ocu. Ako želiš i dvije smijala se Helena. Jednu odmah. O Ježurki ježu. Janey se hihotala. Hajmo. Poslije, dok je Adam ušuškavo Janey, Helena je sjedila u biblioteci i počela ponovno čitati Anninu knjigu. Adamova obitelj, mislila je, s nizom likova koji su ušli u njezin život i zaposjeli je, čak i onda kad ona toga nije bila svjesna. Toliko se udubila u čitanje da nije čula kad je on ušao, prikrao joj se, stavio ruku na rame. I prvi sam te put ovako našao ovdje promrmljao je. Osim što si spavala. Ispružio je ruku prema njoj i privukao je u zagrljaj. I od tada te ovako želim držati. Sad ne spavam. Ne. I to mi je draže. Poljubio ju je, polako, s užitkom, brišući iz njezinih misli likove Anne, Bettine i Johannesa i njihove zamršene strasti, tako da je bila svjesna samo njega.
No ubrzo mu se izvukla, prije nego što je potpuno svladaju osjećaji. Još je bilo mnogo toga za pričati, još nije bila sigurna. Pomalo nervozno se nasmijala. Bile su krasne, tvoja Bettina, Anna. Tako hrabre. Šarao je očima po njoj. Pomalo me podsjećaš na obje. Imaš Bettininu oštroumnost i Anninu žestinu, premda ne mogu odlučiti što prevladava. Mora da je to osjetio i tvoj Max smijao se, opušten što su sami. Kao što je bio kad je prvi put došla ovamo. Pa sam zato pravi mamac za Johannesa. Rekla je prvo što joj je palo na pamet. Što ti ne odobravaš. Zavalio se na sofu, ozbiljno ju je pogledao. Ali kojem bih vjerojatno podlegla smijala se Helena, sigurna barem u to. Srećom pa je njegov unuk stigao na vrijeme. Oklijevala je. Jesam li podlegla, Adame? A zar nisi? Glas mu je bio blag, laskav, ali pogled zabrinut. Izbjegla je njegov pogled, pokazala prema njegovom od nedavno praznom radnom stolu. Što ćeš sad raditi kad si završio knjigu? Moram se vratiti na Princeton u rujnu. Naglo je ustao, počeo hodati goredolje. Mogao bih izvrdati još jedan slobodan semestar. Dobiti nešto na Londonskom ekonomskom fakultetu. Ali Janey... To je predugo. Činilo se kao da govori sam sebi i onda se najednom okrenuo prema njoj, stisnuo joj ruku. Helena, zašto ti je smetalo kad si mislila da sam oženjen? Pogledala ga je s nerazumijevanjem. Rekla sam ti. Jednostavno se ne petljam u takve stvari. Činilo se kao da se pod svija pod njegovim koracima. Mislio sam, imaš li ti planova za moju budućnost? Planova? Jauknuo je. Nisam to dobro rekao. Vidi, jednostavno je. Poljubio ju je tako žustro i strastveno da je ostala bez daha. Želio bih smo zajedno, Helena, kao sada. Uvijek. Ali ne znam kako to postići. Dijeli nas dvije tisuće milja oceana. A tu je i moje dijete. Ti čak ne želiš ostati još nekoliko dana, uzeti odmor... Jesi li me pitao? Da ostaneš? Mislio sam... Odmahnula je glavom. Da, kako to postići. Na usnama joj je bio osmjeh. Dotaknula mu je obraz, slijedila liniju lica, jamicu, dok ju je prelio val radosti. No, pitaj me? Kako, draga moja? prošaputao je. Ponudili su mi posao u New Yorku. Mislila sam Zavrtio ju je po sobi, nije joj dopustio da završi, ljubio ju je i ljubio, pa šapnuo Pričekaj. Za tren se vratio. Naklonio joj se formalno, uzeo je za ruku kao da će zaplesati neki otmjen valcer. Poveo je uza stube prema svojoj sobi i na pragu je podigao u naručje. Sva sreća pa si u bijelom prošaptao je. Očigledno dio tajanstvenog plana smijala se Helena. Soba je bila točno onakva kako je se sjećala, osim što je na niskom stoliću ispred kamina bila vaza s cvijećem, posuda sa šampanjcem i dvije visoke čaše. Dok je on vadio čep, hodala je po sobi, sjećanje koje je tu iskusila premotavalo se u njoj. Zastala je pred nizom slika, promatra ih. Adam je bio uz nju, slijedeći njezin pogled. Oklijevao je a onda s očitim naporom skinuo sliku na kojoj je bila njegova bivša žena. Helena, moraš shvatiti. Držim je tu zbog Janey. Sjećaš se, zbog onog osjetljivog očinstva? Što bi mislila o svom ocu koji posve niječe njezinu majku? Nikad je ne gledam. Ali to je činjenica. Činjenica mog života. Kao i onaj rukopis koji si dolje čitala. Slegnuo je ramenima, pošao staviti sliku u ladicu. Zaustavila ga je, vratila fotografiju na policu, vragoljasto se nasmiješila, napućila usta. Ako ja tebi oprostim što se ponašaš kao otac, ti ćeš meni oprostiti moje snove o Maxu. Naposljetku, on nas je spojio, doveo mene ovamo. Smijao se. Sada bih ti sve oprostio. Osim da odeš iz ove sobe. Podigao je čašu prema njoj. Da. Helena je gledala kroz prozor, mislila da je vidjela sjaj mesečine na Anninom i Johannesovom grobu. Max me doveo u ovu kuću. U kojoj se, čini se, djeca začinju samo kad je prisutan još jedan muškarac. Ne želim nijednog muškarca ovdje, Helena, čak ni kao duha šalio se. Došla sam u potrazi za ocem. A našla si ljubavnika čija ih je povijest prepuna. A i njihovih grijeha, rekli bi neki. Hoće li ti to biti dovoljno?
Dobro sanjarski mu se nasmiješila. Premda moram reći da mi je njih dvojicu teško spojiti u jednoga. Otac, ljubavnik, što je činiti pravom muškarcu? Pravi muškarac mogao bi pozvati pravu ženu smijala mu se. No zašto to meni nije sinulo? Povukao ju je za sovom, spustio je na postelju, gledao je u oči. Želiš li dijete, Helena? Da malo izravnamo stvari? U očima mu je bila ona stara ironija. I još nešto. Da. S tobom. Jednom. Janey će biti ljubomorna smijuljio se. Možda neće samo ona nasmiješila mu se Helena. Ti novi predani očevi. To nije prirodno Odmahivala je glavom s podrugljivom okrutnošću, tako da ga je zasula svojom kosom. Ništa nije prirodno, Helena, osim onog što mi učinimo od toga. Složit ću se s time, profesore Peters mrmljala je osjetivši kako se on miče ispod nje barem za noćas.
