RAZVOJ METALNOG I PAPIRNATOG NOVCA (Seminarski rad)
1. UVOD Novac je specifična roba koju je razvitak robne proizvodnje i razmjene izdvojio iz ostalog robnog svijeta da monopolski vrši ulogu općeg ekvivalenta. Na taj način novac predstavlja prometnu vrijednost koja je apstraktan izraz cjelokupnog bogatstva društvene zajednice, a ujedno služi i kao univerzalno sredstvo za meĎusobno usporeĎivanje i razmjenjivanje svih proizvoda ljudskog rada. Moderni financijski sustav sa današnjim novčanicama, čekovima, platnim karticama nije nastao preko noći. On se razvijao stoljećima. Nastanak novca i njegov razvoj je direktno uvjetovan potrebama razmjene. Teškoće u razmjeni su dovele do otkrića novca, čijom pojavom se te teškoće uspjevaju prevazići. Dakle, u periodu razvoja ljudskog društva, kada se trampom osiguravala razmjena jedne robe za drugu, ulogu novca vršili su razni predmeti. Kasnije, sa razvojem robno-novčanih odnosa u razmjeni se upotrebljavao metalni novac, koji je u početku postepeno a kasnije potpuno potisnuo robni, odnosno naturalni novac. Novac je svojevrsna roba za koju se može kupiti svaka druga roba. Novcem se rasporeĎuju i razmjenjuju svi proizvodi ljudskog rada. Uobičajna definicija novca kaže da je novac obračunska jedinica, spremnik vrijednosti te sredstvo razmjene, iako većina autora drži da su prva dva svojstva nebitna te da slijede iz posljednjeg.
1
2. DEFINICIJA NOVCA Na teorijskom nivou ne postoji suglasnost u definiranju novca. Postoje različiti pristupi definiranju novca u okviru ekonomske teorije. Po standardnoj definiciji novac je sve ono što služi kao sredstvo razmjene, čuvar vrijednosti (ili imovine) i jedinica obračuna, odnosno novac je roba koja ima svoju upotrebnu vrijednost i vrijednost kao i svaka druga roba, ali za razliku od ostalih roba novac je općepriznato ili općeprihvatljivo sredstvo razmjene koje se koristi pri plaćanju roba i usluga. 3.
FUNKCIJA NOVCA
Novac se definira kao roba koja ima svoju upotrebnu vrijednost i ima mogućnost da u robnom prometu obavlja nekoliko funkcija: Funkcija novca kao sredstva razmjene je jedna od najvažnijih i najstarijih funkcija novca, na temelju koje se i odreĎuje definicija novca kao općeprihvaćenog sredstva razmjene ili sredstva plaćanja. UvoĎenjem novca kao sredstva razmjene, u robnom prometu, dolazi do razdvajanja prodaje od kupovine, tako da se u robnom prometu razlikuje dvije faze: -faza prodaje (u kojoj se vrši razmjena robe za novac) i faza kupovine (u kojoj se za primljeni novac vrši kupovina druge robe). Funkcija novca kao mjere vrijednosti, novac svojom manjom ili većom količinom upotrebne vrijednost izražava vrijednost bilo koje vrste robe. Ova funkcija novca je da sve robe preko novca postaju kvalitativno jednake i kvantitativno uporedive, ogleda se u činjenici da se veličina vrijednosti robe izražava pomoću novca i pomoću novca robe se kvantitativno porede. Veličina vrijednosti robe izražena u novcu, većoj ili manjoj količini novca, predstavlja cijenu robe, odnosno, količina novca koju je potrebno dati kao protivvrijednost, da bi se neka roba kupila, naziva se cijenom robe. Cijena je novčani izraz veličine vrijednosti robe. Svaka država utvrĎuje svoju vlastitu obračunsku (novčanu) jedinicu u kojoj se izražavaju cijene svih drugih roba ili usluga na domaćem tržištu. Funkcija novca kao sredstva plaćanja, novac ne mora da bude stvarno prisutan u momentu prodaje robe već se prihvaća kao imaginarna vrijednost (pretpostavljeni novac), a stvaran novac se pojavljuje tek kad pristigne rok za plaćanje robe. Funkcija novca kao sredstva plaćanja ili sredstva odloženog plaćanja pojavljuje se kao rezultat kreditnih odnosa i ista je vezana za kredit, odnosno kreditne transakcije. Pojava novca, razvoj robne proizvodnje i sam robni promet, uvjetovali su postepeno odvajanje čina kupovine od čina plaćanja. Odvajanje čina kupovine od čina plaćanja sastoji se u tome da kupac dobija robu, a da plaćanje iste vrši 2
naknadno u ugovorenom roku. Ovakva vrsta prodaje naziva se prodaja robe na kredit ili na odloženo plaćanje. U momentu prodaje novac nije fizički prisutan i ne obavlja funkciju sredstva razmjene, već se u novcu izražava vrijednost prodane robe, što znači da obavlja funciju mjere vrijednosti. Novac funkciju sredstava plaćanja, odnosno sredstava odloženog plaćanja, obavlja kada dospije rok za plaćanje robe. Svjetski novac je takoĎe funkcija novca koja je značajna u meĎunarodnoj razmjeni i najčešće se upotrebljava kao sredstvo plaćanja razlike izmeĎu uvoza i izvoza. Funkcija novca kao blaga ili bogatstva naziva se još i funkcija novca kao zaliha vrijednosti proizilazi iz svojstava novca da se novac kao simbol bogatstva i moći može da pretvori u svakom trenutku u bilo koja drugu robu, kao i iz nastojanja pojedinaca da svoje zalihe vrijednosti čuvaju u novcu. Novac dobiven od prodaje robe ili vršenja usluga može se iskoristiti za nabavku druge robe ili čuvati kao zaliha za kasniju nabavku robe ili izmirenja obaveza, odnosno plaćanje dugova u budućnosti. Ova funkcija novca je pretpostavka razvoja kreditnih odnosa. Pojavom slobodnih novčanih sredstava kao rezultat prodaje robe ili usluge, njihovo držanje u obliku zaliha na računima kod banaka, omogućili su da se na temelju njih daju krediti drugim osobama. Novac prestaje da vrši funkciju blaga ili zaliha vrijednosti u momentu ulaganja slobodnih novčanih sredstava u druge alternativne oblike novca. 4. RAZVOJ NOVCA Novac se javlja već na prelazu od prvobitne zajednice ka robovlasničkom društvu. U prvobitnoj zajednici postojala je neka razmjena, ali u tom razdoblju ona nije bila ni potrebna, jer je proizvodnja bila mala i samo za zadovoljenje osobnih potreba i u to vrijeme se javlja naturalni ili robni novac. Kroz povijest, novac kao opći ekvivalent razmjene pomoću koga se izražava vrijednost svih drugih roba, pojavljuje se u različitim oblicima i to u obliku: metalnog, papirnog i depozitnog novca. a) Naturalni (robni) novac Razvojem trampe razvile su se robe veće upotrebne vrijednosti koje predstavljaju naturalni ili robni novac. Takav novac (razne robe kao što su platno, koža itd) odgovara prilikama u kojima je nastao. Pri naturalnoj razmjeni (zamjena jedne robe za drugu robu) javljale su se poteškoće jer sve teže je bilo pronaći osobu koja je s jedne strane imala proizvod koji se potražuje, a s druge strane da ta osoba traži baš ono što se nudi te dolazi do stvaranja 3
velikog broja odnosa meĎu samim proizvodima koji su se razmjenjivali i teško je bilo odrediti vrijednost robe. Dogodilo se da se jedna robu više tražila, ali ne zbog potrebe za njom nego zbog činjenice da se lakše mogla zamijeniti ta roba za onu robu koju zapravo želimo. Znači da se tražila roba visoke prometne vrijednosti i tako je zapravo došlo do jedne robe koja se izdvojila i postala opći ekvivalent. Opći ekvivalent je ˝predstavnik˝ za sve robe i za to opće sredstvo razmjene moglo se kupiti tj. dobiti sva druga roba. U uvjetima razvoja robne proizvodnje, trampa kao oblik razmjene, koja podrazumjeva razmjenu robe za robu, postala je ograničavajući faktor prometa proizvoda, jer je bilo teško uporeĎivati upotrebnu vrijednost velikog broja različitih roba. Istovremeno, veliki broj proizvoda različite vrijednosti i upotrebne vrijednosti, proširenje tržišta uvjetovalo je potrebu za utvrĎivanjem robe koja će biti univerzalni ekvivalent razmjene na svim teritorijama, koja će izražavati vrijednost svih drugih vrsta roba i koja će olakšati i ubrzati komunikaciju izmeĎu učesnika razmjene. U takvim uvjetima kao sredstvo razmjene javlja se novac, za koji se razmjenjuju sve robe i u kome sve robe izražavaju svoju vrijednost. U početku se opći ekvivalent pojavljuje kao različita roba ovisno o kraju gdje se koristio (školjke, platno, komadi kože itd.). Kasnije, ulogu novca preuzimaju metali koji su za to osobito pogodni po svojoj prirodi pa je tako nastao metalni novac. Osobitu potrebu za novcem izazvala je pojava privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i razvitak društvene podjele rada, koji dovodi do toga da se pojedini proizvoĎači zauvijek opredjeljuju za proizvodnju jednog ili nekolicine proizvoda, stoga su upućeni da na tržište neprekidno iznose svoje proizvode i da istim putem pribavljaju sve ono što im je potrebno za obnavljanje proizvodnje i za životno izdržavanja. b) Metalni (kovani) novac Novac koji je iskovan od metala naziva se metalni novac. Metalni novac se javlja u 7. stoljeću p.n.e u grčkim gradovima bile su to srebrene drahme. Prve kovanice izraĎivane su ručno i tehnika izrade vrlo se malo mijenjala sve do 16. stoljeća, kada nastaju prvi strojevi za kovanje novca. Kovač novca imao je nakovanj s kalupom (licem i naličjem novčića), u kalup se stavljala okrugla pločica plemenitog metala i kovač bi čekićem udario po kalupu koji bi ostavio otisak na novčiću. Prvi metal od kojeg se izraĎivao novac bio je željezo (Sparta), a zatim bakar (Rim i Kina). Prednost su u prvom redu pokazivali plemeniti metali (zlato i srebro), a preuzimajući definitivno ulogu općeg ekvivalenta, postali su specifična novčana roba. Na različitim područjima, ulogu novca kao sredstva razmjene, obavljale su različite robe (koža, zlato, bakar, dijamanti, srebro, žito i sl.) sve do 19. stoljeća, kad ulogu novca i općeg 4
ekvivalenta razmjene preuzima zlato, kao rezultat dugogodišnje razmjene i posebnih karakteristika. Način plaćanja robnim i simboličkim novcem nije bio spretan i ljudi nisu bili sigurni da su za svoju robu uvijek dobili pravu protuvrijednost. Zato su zaključili da novcem može postati samo ona roba koja će trajno predstavljati sveopću protuvrijednost za svaku drugu robu. Za tu su svrhu poslužili metali, kovine, jer imaju mnoge prednosti: mogu se sjeći u komade jednake veličine, mogu se pretopiti u predmete praktične uporabe, manje se kvare od drugih proizvoda i zauzimaju manje mjesta. Zato je razumljivo da se upotrebom metala javlja i novac kovan od različitih vrsta navedenog, ali su s vremenom plemeniti metali zlato i srebro preuzeli ulogu novca. Oni su u prirodi vrlo rijetki, a za njihovo dobivanje moralo se uložiti mnogo rada, zato su i veoma skupi. Za male količine tih kovina moglo se dobiti mnogo potrebne robe. U prvo su se vrijeme zlato i srebro vagali jer se roba prodavala za odreĎenu količinu zlata ili srebra. MeĎutim, nije uvijek bilo zgodno vagati novac, zato se zlato i srebro unaprijed rezalo u komade odreĎene težine, kao jamstvo da je težina točno odreĎena i da je komad novca od zlata i srebra odgovarajuće čistoće, to jest da u njemu nema više primjesa drugih (jeftinijih) metala, utiskivali su se u svaki komad posebni znaci. Obično je taj znak prikazivao vladarov lik, jer su vladari prvi počeli kovati svoj novac, zatim srednjovjekovni gradovi i konačno država. Kovani novac imao je različite oblike: mogao je biti okrugao, četvrtast, u obliku kotača,sidra, mača ili neke životinje itd. Danas je metalni novac svuda u svijetu okrugla oblika. Danas je zlatan i srebrni novac rijedak, najčešći je sitan kovani novac od nikla, bakra, aluminija, aluminijske bronce i drugih legura metala. Prvotno su to bili komadi metala koji su se upotrebljavali u robnom prometu kao sredstvo plaćanja. Pri svakoj pojedinačnoj razmjeni provjeravala se njihova kvaliteta, težina i finoća. To se nazivao penzatorijski sistem mjerenja vrijednosti novca. Penzatorijski sistem nije bio toliko dobar i pouzdan, a izazivao je i poteškoće u procesu razmjene, kako bi se one prevladale, pojedini trgovci stavljaju na komade metala koji kolaju u prometu svoje žigove kao potvrdu da ti metali imaju svojstva koja im se pripisuju, a kasnije to čini država koja pušta u promet kovani novac utvrĎenog oblika i sadržaja. Pravo na kovanje novca imali su isključivo vladari, pored vladara kovanjem su se bavili gradovi, feudalna gospoda, biskupi i pojedini plemići. Pobjedom apsolutizma, cjelokupna vlast i isključivo pravo na kovanje novca prelazi u ruke kralja. Od toga doba počinju se sustavno donositi propisi za jedinstveno kovanje i izdavanje novca i pravo povlačenja novca iz opticaja imaju samo vladari (renovatio monetarum). Metali koji se koriste za izradu su željezo, bakar, srebro i zlato. Općenito, karakteristike kovanog novca kao općeg ekvivalenta jesu: trajnost, djeljivost,
5
homogenost, identičnost i rijetkost. Kovani novac čiju masu, oblik, naziv i kvalitet odreĎuje država naziva se moneta. S pojavom monete dolazi do numeratorskog načina plaćanja. Metalni novac može biti vezan za jednu, dvije ili više vrsta metala. Ako je vezan za jedan metal onda je to monometalizam, a kada se vezuje za dva ili više metala onda je riječ o bimetalizmu. Najčešće se novac kovao od zlata i srebra, a normalno imali su i različite vrijednosti što je omogućilo da se pri prometu istih, pojave i špekulacije. Ako pitamo zašto su se u svojstvu novca pojavili plemeniti metali, možemo reći zbog nekih njihovih osobina, a na prvom mjestu je kvalitet tj. identični sastavi. Plemeniti metali, a samim tim i novac iskovan od njih, teško se da se može falsificirati. Veoma lako se prepoznaje po boji, težini, zvuku i slično. Znatno otežavanje funkcioniranja kupoprodajnih transakcija nametnulo je potrebu za kovanim novcem. Takvo rješenje postaje opće važeće sredstvo razmjene i time država preuzima na sebe "izdavanje" kovanog (metalnog) novca. To znači da su oblik, težina i kvalitet metalnog novca ne samo odreĎivani, već i garantirani od strane države. U pogledu kovanja metalnog novca, država svojim zakonskim propisima odreĎuje vrstu i količinu metala koju treba da sadrži jedna novčana jedinica, tj. koliko se novčanih jedinica može iskovati iz odreĎene težinske jedinice, recimo zlata, što se naziva kovnička stopa. TakoĎe, država utvrĎuje oblik novčane jedinice, apoene u kojima će se kovati novac, kao i finoću koja se izražava u promilima ili karatima. Prije nego se novac stavi u opticaj obavezno se svaki komad novca podvrgava kontroli kvaliteta i izrade. Ukoliko se utvrdi za odreĎeni komad novčane jedinice da ne odgovara odreĎenim propisima, pretapa se. Pri kovanju novca ne može se postići apsolutna točnost u pogledu finoće i težine. Zato se dozvoljava odreĎeno odstupanje koje se naziva remedijum ili tolerancija, koja je veoma mala. Tijekom srednjeg stoljeća kovao se novac od plemenitih metala. Kako je ova vrsta novca imala realnu vrijednost, vlada nije imala potrebe da garantira njegovu vrijednost, a količina novca se regulirala putem tržišta preko ponude i potražnje za zlatom i srebrom. Nedostaci metalnog novca su u tome što njegova proizvodnja zahtijeva iskopavanje oskudnih resursa iz zemlje a i granice njegove raspoloživosti su ograničene. Vremenom, kako se robna proizvodnja širila i razvijala, zlato je prestalo da obavlja funkciju općeg sredstva razmjene. To se dogodilo krajem 19. a postalo je normalna pojava u 20. stoljeću kad je došlo do potpune prevage papirnog novca. Danas se nigdje u svijetu ne nalaze u opticaju zlatnici kao prije 150 godina niti se robe plaćaju zlatom. Svuda u svijetu razmjena se danas obavlja pomoću papirnog novca. Zlato se kao opći ekvivalent razmjene u obliku kovanog novca koristio sve do kraja 19. stoljeća, kad se zbog
6
oskudnih prirodnih resursa i ograničene količine zlata umjesto kovanog novca pojavljuje papirnati novac. c)
Papirni novac Papirni novac je u početku imao potpuno pokriće u zlatu, meĎutim, od I svjetskog rata,
a posebno poslije Velike ekonomske krize iz 1929. godine, mnoge države napuštaju koncept pokrića papirnog novca u zlatu, tako da danas u svjetskoj trgovini, ni u jednoj zemlji ne postoji konvertibilnost novca u zlatu. Danas se kao novac javljaju novčani znaci, koji su zakonskim propisima proglašeni kao zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj zemlji, u smislu, da ih svaka osoba mora da primi i da sa njima može da izvršava svoje obveze. Država kao glavni regulator novca u zemlji, proglašava papirni novac zakonskim sredstvom plaćanja, propisujući mu oblik, veličinu, boju, apoene i dr., na temelju čega se papirni novac jedne zemlje razlikuju od papirnog novca druge zemlje. Papirni novac je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja u svakoj zemlji, te se prima u neograničenim količinama. Papirni novac ima dugu i zanimljivu povijest, u Kini se javlja oko 1000-te godine, a u Europi tek u 17. stoljeću, kada su ljudi metalni novac ostavljali bankama na čuvanje. Banke su im izdavale potvrde na osnovu kojih su mogli podići svoj novac. Te potvrde su se zvale banknote. Banknote su pismene potvrde koje su banke izdavale i kojima su potvrĎivale količinu zlata koju su primili na čuvanje. Banknote, koje su svoje pokriće imale u zlatu, lako su se u banci pretvarale u zlato. Banknota nije potvrda o položenom novcu već obveznica banke da donositelju na njegov zahtjev isplati odreĎeni iznos u zakonskom novcu. Vlasnik banknote ima pravo na onaj iznos koji je na njoj otiskan. Izdavanje banknota započinje u 17. stoljeću, te se tada od izdavatelja zahtijevalo da za svaku izdanu banknotu ima zlatnu polugu. Na zahtjev stranaka, banknote su se zamjenjivale za zlatni novac. Nekada su londonski zlatari dolazili do tog novca tako što su stanovnici stavljali svoje vrijednosti u njihove trezore. Vlasnici zlatnika nisu uvijek dolazili po njih, pa se dio zlatnika koristio za davanje kredita. Bankar je trebao procijeniti koliko mora imati zlatnika u banci i za koliko može davati kredite. Preduvjeti za uspješno funkcioniranje tog sustava su: - povjerenje u novčani sustav (ako bi svi vlasnici došli u banku i tražili svoj novac natrag, došlo bi do bankrota zlatara) - zbog pretjerivanja bankara (koji onda nisu mogli isplatiti svoje vjerovnike) došlo je do nastanka središnje banke od strane države u ulozi zaštite vjerovnika (time možemo reći da je banknota vrijednosni papir što ga na propisan način izdaje banka koja je za to ovlaštena, a 7
glasi na donositelja i zamjenjiv je za gotov novac ili sam služi kao zakonsko sredstvo plaćanja; razvila se funkcija novca kao platežnog sredstva i predstavlja jednu vrstu kreditnog novca) Važno je napomenuti da su banknote samo surogati novca te se nisu morali primati kao kovani novac. Imale su konvertibilnost za zlato i dok je tako smatraju se surogatima, no potrebe platnog prometa je bilo sve veće i veće, a zlata sve manje pa pada zamjenjivost banknota za zlato i dolazi do današnjeg oblika papirnog novca. Postepeno su ljudi počeli plaćati robu tim potvrdama umjesto metalnim novcem. Papir je mnogo praktičniji i lakši od kovina ili roba koje su nezgodne za pohranu i prijenos pa je tako nastao papirni novac. Papirni novac je u prvo vrijeme predstavljao zlato ili srebro kao sredstva za plaćanje jer je u njima imao podlogu, odnosno vlade su mogle izdavati u opticaj samo onoliko papirnog novca koliko su po obećanom tečaju za njega imale pokriće u zlatu. Od 1971 godine kad je predsjednik SAD-a Richard Nixon ukinuo Zlatni standard, moderni svjetski novac je izgubio materijalnu podlogu, a narodne banke su tako dobile teorijsku mogućnost njegovog izdavanja u neograničenim količinama. Ni papirni novac nije uvijek sredstvo izravnoga plaćanja, često banka prenosi novac jednoga korisnika na drugog žiro-računom ili vrijednosnim papirima, čekom, doznakom, bonom i dr., tako se novac samo knjigovodstveno obračunava kao sredstvo plaćanja. Ako stjecanjem bilo kakvih okolnosti, narodna banka obustavi konvertibilnost svojih novčanica (banknota) u zlato ili srebro, ali se one i dalje zadrže u opticaju kao zakonsko prometno sredstvo i sredstvo plaćanja, onda takve novčanice poprimaju sva obilježja papirnog novca. Banknote su općenito pretvorene u papirnati novac s prisilnim tečajem, te služe kao zakonsko sredstvo plaćanja. Papirni novac zajedno s certifikatima i banknotama čini krug tzv. novčanica. Ali, dok su ostale novčanice lako zamjenjive (konvertibilne) u punovrijedan novac, papirni novac ima prisilan tečaj i ne može se zamjenjivati Certifikati su potvrde o položenom iznosu u valutnom novcu (valutnom metalu), koji se vraća imatelju potvrde na njegov zahtjev, tj. to su potvrde o pravom depozitu (depozitum regulare). Prvi su pojavni oblik novčanog surogata, a cirkuliraju u prometu umjesto deponiranog valutnog novca znači nemaju novčani učinak na ponudu novca (jer je količina novca u opticaju ostala ista). Certifikati, doznačnice, mjenice i slični instrumenti, samo su zamjenjivali punovrijedan novac i njihova se vrijednost uvijek zasnivala na mogućnosti i sigurnosti njihove potpune zamjenjivosti u novac. Pod tim uvjetom oni su se pokazali čak i pogodniji za plaćanje, jer su lakše i pogodniji za rukovanje, a smanjen je i rizik od kraĎe ili
8
gubitka za razliku pri rukovanju gotovim novcem. Karakteristike plaćanja s certifikatima je da se kod njegovog izdavatelja (banke) mogao zamijeniti za količinu zlata koja iz njega proizlazi, pa se plaćanje vršilo zlatnim novcem i certifikatom se moglo plaćati tako da ga vlasnik koristi za plaćanje vjerovniku pa on sam odluči hoće li ga zamijeniti za zlato ili dalje s njim trgovati. Iskustvo je bankarima ubrzo pokazalo da imatelji bankarskih certifikata, potvrda i sl. rijetko povlače deponirani novac odnosno ne u potpunosti. Tako je pravi depozit postao nepravi depozit (depozitum iregulare). Praksa je pokazala da su bankari mogli izdati i dva do tri puta više doznaka ili uputnica nego što su imali raspoloživog novca. Činjenica je da je ovim transakcijama povećan opticaj novčanih instrumenata i zahvaljujući tome ublažena je oskudica novca za kojim su potrebe bile sve veće. Novčanica je papirna cedulja sa otisnutom novčanom vrijednosti čija vrijednost je odreĎena vrijednošću one količine zlata koja proizlazi iz njene nominalne vrijednosti. Taj oblik novčanice je zamjenjiv ili konvertibilan za zlatni ili drugi kovani novac pune vrijednosti. Papirni novac nema vlastite vrijednosti, već on predstavlja vrijednost odreĎene količine zlata, pa zato i može obavljati sve funkcije novca. Te novčanice možemo zvati i notalni novac kao najsavršeniji oblik znaka vrijednosti, kojeg u svojem razvoju na površinu izbacuje robni promet. Proistekao je iz funkcije novca kao prometnog sredstva, te u odnosu prema robnim vrijednostima predstavlja one iste količine zlata u kojima su robne vrijednosti idealno izražene. Papirni novac izdaje narodna banka svake pojedine zemlje. Kretanje papirnog novca podvrgava se jedino zakonima samog novčanog opticaja, koji zahtjeva da se izdavanje papirnog novca ograniči na onu količinu istovjetnu količini zlata koja bi morala biti u prometu. No, što se više raskida veza izmeĎu papirnog novca i zlatnog pokrića, to je veća mogućnost poremećaja u robno-novčanim odnosima, pa se uslijed kolebanja robnog prometa prometni kanali neujednačeno pune papirnim novcem i nestaju svake mjere. Specifičnost papirnog novca sastoji se u tome da on, koji sam po sebi ima zanemarivu vrijednost, od države dobija znatno veću, reprezentativnu vrijednost sa kojom učestvuje u razmjeni. Kao i kovani novac i papirni novac, država proglašava zakonskim sredstvom plaćanja, propisujući mu oblik, veličinu, boju, apoene i sl. na temelju čega se papirni novac jedne zemlje razlikuje od papirnog novca druge zemlje. Kovani novac i papirni novac zajedno predstavljaju gotov novac. Papirni novac nastaje onda kada metalni novac, tj.banknota, kojoj je u toku vremena potpuno ukinuta mogućnost konverzije u zlato, prestaje biti surogat zlatnog novca, dobija prisilni tečaj
9
i pretvara se u pravi papirni novac. Papirni novac ili papirna valuta je valuta kod koje je iz prometa istisnut metalni (zlatni) novac. Samim tim, kao zakonsko sredstvo plaćanja ustanovljen je papirnati novac. Ukidanjem mogućnosti konverzije u zlato, banknota prestaje biti obveznica, jer više ne postoji ni obaveze banke u smislu obavezne konverzije. Novčanica tada postaje zakonsko sredstvo plaćanja, jer je svako mora primiti u podmirivanju svojih, obaveza, a nema pravo da traži, na temelju nje odreĎen iznos zlata ili valutnog novca. Svako ih prima po njihovoj nominalnoj vrijednosti, iako se iza nje ne nalazi više pravi novac zlato. Geneza postanka i razvoja papirnog novca ukazuje, da je papirni novac nastao umjesto metalnog, radi lakšeg prometa, tj. uz pretpostavku da se svakodnevno može pretvoriti u odreĎenu količinu plemenitog metala. Uz odreĎene uvjete i okolnosti (stabilnost privrede,dovoljna ponuda roba), kao i uz postojanje odreĎene zalihe zlata (zlatnih rezervi) za meĎunarodna plaćanja, papirni novac se pokazao kao prikladniji za novčane funkcije, ukoliko je po stalnom tečaju konvertibilan u zlato, odnosno robe. Papirni novac sam po sebi nema gotovo nikakve vrijednosti. Njegova vrijednost je posredna, i to samo tolika, koliko taj novac predstavlja zlata i druge robe, kao utjelovljenje društveno potrebnog rada za njihovo dobijanje. Papirni novac se razvio iz potreba prometa i kroz stalne napore usmjerene u pravcu olakšanja prometa. Novčani sustav papirnog novca pokazuje da je to definitivan novac koji obavlja funkciju prometa i plaćanja. To je papir utvrĎene forme i nominale, bez svoje unutarnje vrijednosti, osloboĎen bilo kakvog metalnog pokrića, a danas i bilo kakve veze sa zlatom.Vrijednost novčanice u odnosu na zlato nije se mogla znatnije podići iznad vrijednosti njome predstavljene količine zlata, jer bi zlato počelo da istupa umjesto novčanice, a ta zakonitost kod papirnog novca otpada, odnosno nestaje. Ona se može smanjivati, i to prema tome koliko se manje drugih roba, uključivši i zlato, za nju može dobiti na tržištu. Ukoliko se više roba dobije za taj novac, utoliko mu je vrijednost veća. Vrijednost papirnog novca uvijek zavisi od pokrića robama i masom roba koje mu stoje nasuprot, a ne zlatom koje reprezentira. Danas, pored papirnog novca narodne banke mogu imati i razne oblike državnih vrijednosnih papira, obveznica, bonova i dr., koji cirkuliraju u prometu i koji se moraju primiti u odreĎenom obliku u procesu cirkulacije. Zbog toga i odreĎivanje potrebne količine novca u opticaju prema potrebama privrednog razvoja, danas je postalo jedan od najsloženijih zadataka ekonomske i monetarno-kreditne politike. To su sigurno, razlozi što se sve više postavlja pitanje šta se sve smatra danas novcem. Prelazak na čisto papirno važenje podrazumijevalo je postojanje jakog garanta, a to je mogla biti samo država. Ona je zbog toga zabranila bankama da same emitiraju novac i to pravo dodijelila samo jednoj banci. Ta banka je pod direktnom kontrolom države i naziva se narodna ili centralna banka, i samo ona može
10
kreirati količinu novca koji će biti u opticaju na teritoriji neke države. Na taj način država je za sebe vezala ekskluzivno pravo da upravlja izdavanjem papirnog novca i da garantira njegovu vrijednost. Papirni novac unutar nacionalnih granica svake zemlje u potpunosti je zamijenio raniji punovrijedni zlatni novac, posebno u trgovini na malo, ali se tu njegova moć i završava. Izvan granica zemlje on prestaje da funkcionira kao zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja, jer njegovu ulogu u meĎunarodnom prometu i plaćanjima preuzima punovrijedni robni novac, zlato i drugi oblici meĎunarodnih sredstava plaćanja. d)
Depozitni novac
Depozitni (bankarski, kreditni, žiralni) novac se u literaturi definira kao potraživanje od depozitne (poslovne) banke,odnosno, novac koji se nalazi na računima ili na čuvanju kod poslovnih banaka i koji se brzo može pretvoriti u gotov novac (kovanice ili papirnati novac). Čuvanje novca u poslovnim bankama, na jednoj strani i težnja za razvojem proizvodnje i robnog prometa na drugoj strani, uvjetovali su da banke na bazi depozita jednih odobravaju kredite drugima uz obavezu zajmoprimca da odobreni iznos kredita vrati u odreĎenom vremenskom periodu i uz odreĎenu kamatu. U okviru depozitnog novca razlikujemo različite odlike od različitih oblika depozita i štednje, mjenica,čekova i sl., do elektronskih kartica, elektronskog novca kao rezultata inovacija izvršenih u oblasti tehnologije platnog prometa. 5. OBILJEŽJA SUVREMENOG NOVCA Novac u suvremenom svijetu preuzima ulogu ključnog činitelja stabilnosti, razvoja i efikasnog regulatora privredne aktivnosti, U sadašnje vrijeme vlada potpuna dominacija papirnog i depozitnog novca. Sadašnji novac raskida vrijednost vezanu za zlato. Suvremeni novac je izraĎen od gotovo bezvrijednog papira, ali uspješno obavlja funkciju koja mu je namjenjena. Država je isključivi izdavatelj novca koja emitira količine koje odgovaraju potrebama ekonomskih procesa s tim da se ona usklaĎuje s veličinom vrijednosti bruto proizvoda, ciljevima ekonomske politike i drugim okolnostima. U razdoblju pretvaranja papirnatog novca za zlato smatralo se da je uvjet očuvanja njegove vrijednosti osigurati potpunu pokrivenost depozitom u zlatu. U današnje vrijeme može se koristiti i veća vrijednost od vrijednost deponiranih u zlatu jer svi vlasnici bankota neće istodobno zahtjevati pretvaranje u zlato. U sadasnje vrijeme banke su pretvorene u kreditore jer izdaju dodatne količine bankota iznad deponirane vrijednosti zlata na taj način banka služi i kako tehnički servis i naplaćuje kamate za pozajmjljeni novac. Bankote su dijelom pokrivene zlatom, a 11
dijelom vrijednosnim papirima i takav sustav će funkcionirati čak i u slučaju nepostojanja depozita u zlatu ukoliko se u emisiji bankota ne prekoračuje optimum. Suvremeni papirni novac obilježava samo 10-20% ukupne mase novca u opticaju, a ostali dio čine bezgotovinska plaćanja. Papirnim novcem koristi se stanovništvo, a depozitnim novcem pravne osobe. Čak se i stanovništo koristi plaćanjem čekovina, karticama, internetom i sl., pa sve to smanjuje udio u gotovinskom plaćanju. Dominacija depozitnog novca obilježava monetarni sustav današnjeg svijeta. Suvremenu monetarnu politiku monopolizira narodna banka koja je u državnom vlasništvu i ona kontrolira politiku poslovnih banaka i obim plasmana kreditnog novca. Narodna banka indirektno utječe na kreditni potencijal poslovnih banaka, jer im odreĎuje veličinu obveznih rezervi. Poslovnim bankama kao pokriće za odobrene kredite služe papirni novac, vrijednosnice i depoziti komitenata. Narodna banka vodi politiku prema poslovnim bankama kojom nastoji ostvariti odreĎene ciljeve i prioritete; maksimalni ekonomski rast, porast zaposlenosti, stabilnost cijena itd. U skladu s prioritetima donose se konkretne mjere monetarne politike izmeĎu ostalog: politiku kamatne stope, odreĎivanje uvjeta kreditiranja, odreĎivanje obveznih rezervi poslovnih banaka, manipulacija obveznicama, vrijednosnicama itd. 6. OPTIMALIZACIJA NOVČANE MASE Količina novca u opticaju je od važnosti zbog očuvanja njegove vrijednosti, normalnog odvijanja privrednih aktivnosti i ostvarivanja ciljeva razvojne politike. Odvijanje privrednih aktivnosti osigurava cirkuliranje novca, odnosno privredni poremećaj može izazvati nedovoljna ili prevelika količina novca. Država svojim monetarnim mjerama odreĎuje novčanu masu pri čemu nastoji optimalizirati novčanu masu. Novac cirkulira u funkciji sredstva razmjene i tako omogućuje tržišne transakcije robnih proizvoĎača. Potrebu za novcem povećava rast vrijednosti privrednih rezultata, tako je brzina kruženja novca jednako značajna kao i njegova količina u opticaju. Ukoliko se novac brže kreće postiće se isti efekat kao da je ukupna novčana masa veća. Tri činitelja su ta koja su poželjna u ravnoteži u procesu razmjene i to: vrijednost bruto domaćeg proizvoda, emitirana masa novca i brzina novčanog opticaja. Narodna banka prati brzinu kretanja novca i po potrebi intervenira, ako je nedostajuća količina novca ona se namiri tako što se poveća emitirana masa ili ubrza kruženje novca. U stvarnosti je mnogo složenije odrediti potrebnu količinu novca tako je neophodno uzeti u obzir u uticaj niza raznih činitelja.
12
7. ZAKLJUČAK Sagledavajući povijesni razvoj ljudskog društva, dolazi se do saznanja da su se mnoge razne robe koristile kao sredstvo razmjene. Dakle, u periodu razvoja ljudskog društva, kada se trampom osiguravala razmjena jedne robe za drugu, ulogu novca vršili su razni predmeti. Prije nastanka novca, postojala je trampa tj. razmjena. Ljudi su mijenjali svoje viškove za ono što im je bilo potrebno, poljoprivrednici su mijenjali žito za meso i krzno, stočari su mijenjali svoje proizvode za žito, povrće i slično itd. U opticaju su postojali različiti oblici novca. Metalni novac odnosno kovanice su komadi metala koji imaju točno utvrĎen kvalitet, oblik i težinu i koji je u pojedinim razdobljima predstavljao stvarnu vrijednost, kada je metalni novac bio od zlata i srebra. Papirni novac za razliku od metalnog nema stvarnu vrijednost jer ne zavisi od zlata već od cijena dobara koja se mogu za njega dobiti. Kao kreditni novac koriste se mjenice (kao pismena garancija da će kupac platiti robu u predviĎenom roku) i gotovinski ček (nalog banci za isplatu odreĎene sume novca) jer su vremenom povjeritelji ili prodavci shvatili da ih mogu koristiti u plaćanju svojih dugova. Ukupna količina novca u opticaju ima veliki značaj u funkcioniranju neke privrede. Iako se danas još uvijek koristi metalni i papirni novac, on je značajno promjenio izgled, danas možemo govoriti o plastičnom novcu (kartice), internet novcu itd. Novac u ime cijele države izraĎuje narodna banka. Novac se "kuje" pomoću kalupa od osobito tvrdog čelika, u kojima je izdubljen oblik jedne i druge strane (lica i naličja) novca. IzmeĎu kalupa stave se komadići metala koji pod jakim pritiskom poprimaju oblik novca. Taj rad izvode posebni strojevi. Rub novca obično je nazubljen. danas je to ukras, ali nekada je to bila mjera da ne bi nitko ostrugao rub zlatnog novca i tako mu smanjio vrijednost. Za kovani novac i novčanice upotrebljava se izraz moneta, koji dolazi od toga da je kraj hrama rimske božice Junone Monete bila kovnica novca. Novčanice se tiskaju u posebnoj tiskari. Za njih se upotrebljava osobit papir, a imaju i zamršene šare da ih je što teže krivotvoriti. Države imaju različite novčane jedinice ili valute. Novac zemlje koja mnogo proizvodi i u inozemstvu se više traži i vrijednost joj (devizni tečaj) raste. Nasuprot tome novac zemlje koja mnogo uvozi, a malo izvozi, malo će se i tražiti i vrijednost će mu padati. Ljudi koji putuju u inozemstvo najčešće svoj novac mijenjaju za novac zemlje u koju putuju. To čine u mjenjačnici. Najjače su valute na svijetu britanska funta, američki dolar, euro i švicarski franak.
13
8. LITERATURA
Jašarević, F., Jašarević, Z. (2010), POLITIČKA EKONOMIJA, Sarajevo, Interlinea Internet izvori:
http://sh.wikipedia.org/wiki/Novac (10.05.2012. 17:45)
http://www.scribd.com/doc/53011712/5/Metalni-kovani-novac (17.05.2012. 18:40)
14
SADRŽAJ 1. UVOD .......………………………………………......……...………....................…........1 2. DEFINICIJA NOVCA.........……………………….........…........…...…….....…….........2 3. FUNKCIJA NOVCA………………………………………………………….………….2 4. RAZVOJ NOVCA .............……….…………….....….……....…..…...............................3 a) Naturalni (robni) novac……………...……..….............. ….........................………….....3 b) Metalni (kovani) novac……………………..…….……........................…...................….4 c) Papirnati novac………………………………………….......................................….........7 d) Depozitni novac………………………………......………..……....................................11 5. OBILJEŽJA SUVREMENOG NOVCA .……………….…….......................................11 6. OPTIMALIZACIJA NOVČANE MASE……………………………………….……....12 7. ZAKLJUČAK ...............………………………..……..........….……...….......................13 8. LITERATURA ............……………………………….......….…….….......................…14
15
16
