Ratovi i naoruzanje u Ilira

Ratovi i naoružanje u Ilira Ratovi između ilirksih plemena u prerimsko oba su bili vrlo česti. Ti sukobi su izbijali zbog zemlje pašnjaka, ruonosnih poručja, slanih izvora i r. Rimljani su vlešto iskorištavali talve sukobe. Pretpostavlja se a su Iliri u starije oba, moža o 4. st. p.n.e. imali vojne formacije koje se nisu razlikovale o makeonske falange. Slično kao i rimske kohorte bile su te jeinice sposobne za samostalne operacije, pa su zato imale mnoge prednosti na falangom. Takve ilirske taktičke  jeinice, sposobne za brze i iznenane iznenane akcije, ubrzo su se pokazale superiornijima superiornijima i o grčkih taktičkih  jedinica, pa su upravo u to doba iznijeli nekoliko nekoliko sjajnih pobjeda nad Grcima. Na moru su Iliri razvili koncepciju n apaa koja se također nije mnogo razlikovala o partizanskog

načina ratovanja. Koristedi se sjajnim mogudnostima za iznenane napae Iliri su razvili taktiku koja ih  je učinila gospoarima Jarana za ugi niz stoljeda. Međutim njihovi relativno mali mali broovi su u irektnim sukobima sa teškim grčkim i rimskim ratnim broovima reovito bili poraženi. ORUŽJE Antički pisci koji su etaljno opisali ratove protiv Ilira rijetko spominju oružje koji su Iliri upotrebljavali, vjerovatno jer se naoružanje ilirskih vojnika nije bitno razlikovalo o naoružanja njihovih neprijatelja. O pisanih izvora najznačajniji je o rim. pjesnika Enija (Quintus Ennius), koji u svom jelu "Annales" spominje ilirska oružja. Sika (Sica) je ientificirana kao zakrivljeni boež ili kratki mač, mač , koji u osnovi ogovara grčkom kraktom  jenosječnom maču nazvanu mahajra. Prema je mali zakrivljeni mač bio u mlađem željeznom obu poznat u Španjolskoj, Italiji, Maloj Aziji, Rimljani su smatrali su ga upravo Iliri i Tračani izmislili. U Rimu su kratki krivi mač smatrali tipično ilirskim oružjem . rugo oružje koje Enije pripisuje Ilirima sibyna (ili sigyna) je zapravo ugačko željezno koplje arheološki obilato okumentirano u svim ilirskim krajevima, posebno u nekropolama u Bosni. Od drugih ofenzivnih oružja Iliri poznaju bojni nož (ug 20 -30 cm), koji je mogao biti upotrebljen u

kudanstvu, ali i u ratne svrhe, zatim bojna sjekira, luk i strijela i mač. Mač su Iliri poznavali o najstarijih vremena. Mnoštvo različitih tipova pokazuje a su ih Iliri često uvozili iz susjenih krajeva, ali i a su ih u nekim krajevima sami proizvoili i razvijali r azvijali tipove karakteristične za pojeine krajeve u kojima su nastali.

Kao i rugo oružje, mačevi se najčešde nalaze u grobovima ratnika. Mač u gropu poginulog i li umrlog ratnika ne služi više pokojniku onako kao što je služio ok je bio živ, pa je vjerovatno s tim u vezi običaj a se mač prije nego što se stavi u grob lomi na komae, onosno savija se nekoliko puta, kao što to rae u mlađe željezno oba Kelti. tl o Kelti onose svoje ugačke željezne vosjekle mačeve, ali njihova U mlađe željezno oba na ilirsko tlo  je upotreba ograničena na poručja gje su živjeli Kelti. Obrambeno ilirsko oružje uključuje bogat inventar premeta. Tu su najprije štitovi. Oni se upotrebljavaju ved krajem brončanog oba ali o njima malo znamo sve o posljenjih stoljeda starijeg željeznog oba, kaa se štitovi više više ne prave samo o rva i kože ved obivaju u sreini sreini metalni okov (umbo). Štitovi što ih Iliri nose su najčešde okrugli, ali se ponegje u istočnoalpskom kulturnom krugu i u Japoda pojavljuje i ovalni tip.

Postoji mišljenje a štit okrugla oblika sa koncentričnim polukružnicama uz rubove ne mora biti makeonski, jer je motiv koncentričnog kruga poznat Makeoncima i Ilirima i prema tome ne mora nužno biti makeonskog porijetla. U prilog ovoj tezi govori saržaj prikazan na jenoj pozladenoj ukrasnoj pločici iz helenističkog oba što je otkrivena u Graištu nealeko o Pograeca u Albaniji. Na njoj vidimo borbu Ilira i Makedon aca, gje Iliri nose okrugle štitove kao i makeonski vojnici , a  jeina razlika među štitovima je broj ukrasa u obliku koncentričnih polukrugova na njima: ilirski imaju po 4, a makedonski po 5 takvih ukrasa.Iz tog prikaza je jasno da su i Iliri poznavali okrugli štit sličan makedonskom.

Sličan ilirskom ovalnom štitu u sjevernim krajevima bio je onaj što su ga u te krajeve onjeli Kelti. Osim željeznih okova ništa se rugo nije sačuvalo o keltskih štitova, no poznato je a su bila duguljasta oblika, da su bili napravljeno o rveta i a su u sreini imali željezni okov. Rijetka je pojava oklopa u naoružanju ilirskog vojnika. Pravi oklop napravljen o brončanog lima poznat je u prapovijesno oba jeino Ilirima u istočnoalpskom kulturnom krugu. osaa su ot krivena samo 3 primjerka: u Novom Mestu, Stični-Vrpolju i Št. Viu pri Stični. Svi potiču iz vremena prije 500. go. p.n.e. Suedi prema arheološkim nalazima velika vedina ilirskih ratnika nije nosila metalne oklope. Važniji članovi vojne aristokracije (poput one na Glasincu) nosili su najvjerovatnije samo prsluke o ebelog sukna ili kože opšivene brončanim tokama. U VII st. p.n.e. kao io naoružanja ilirskog ratnika pojavljuju se brončane potkoljenice (knemie). One se najprije javljaju u južnim krajevima i na Glasincu. Primjerci otkriveni u kneževskom grobu na Glasincu su zanimljivi zbog raskošne ornamentike, koja je izveena na vanjskoj strani izveena tehnikom iskucavanja i urezivanja. To su shematizirani prikazo brodova, krugovi i motiv triquertuma (trokrake svastike). Brončane potkoljenice sve o rimskog oba vrlo rijetko upotrebljava u tim krajevima, a nose ih samo najbogatiji ratnici.

U naoružanju bogatih ratnika ulazi, po prilici u isto oba ka i potkoljenice, također i brončani šljem. Zbog važnosti šljem se relativno često javlja u ilirskim grobovima. Još o VII st. p.n.e. brončani se šljemovi proizvoe u istočnoalpskom kulturnom krugu. Prvobitno se javlja šljem konična oblika, koji se tipološki naovezuje na one iz kulture pepeonih žara. Kasnije se na tom prostoru javlja šmarjetski tip šljema (nazvan po mjestu Šmarjeta ko Novog Mesta), vrlo rustične izrabe, sličan kalotastim kapama u Japoa. Kostur šljema bio je napravljen o šiblja i oblijepljen ilovačom. Na tako napravljenom šljemu pričvršdivale su se zakovicama brončane o krugle ploče. Na istom prostoru razvija se alje brončani šljem sa širokim oboom i sa va rebra na kaloti. Na obo sa zakovicama se pričvršdivao širok pojas o kože koji je štitio ratnikov vrat. Prema Grabovcu taj tip šljema bio je u upotrebi u VI st. p.n.e. Potkraj starijeg i početkom mlađe željeznog oba (V-IV st p.n.e.) pod izravnim uticajem etrurskoitalskog šljema pojavljuje se šljem tzv. negovskog tipa (nazvan po mjestu Negova u Slovenskim Goricama).

Šljemovi na Glasincu se pojavljuju u VI st. p.n.e. kao uvoz, a u to oba na poručju južno o Save pojavljuje se vrlo značajan šljem koji se može smatrati karakterističnim za Ilire. To je šljem sa vije paragnatie i s kvaratičnim otvorom sprijea, kalota je ojačana sa va plastična rebra, a na čelu je se nalazi zakovica što je služila za učvršdivanje perjanice. Prema jednoj tezi ovaj tip šljema potiče iz Grčke sa kasnijem ilirskim uzorm, prema drugoj da se javlja provin ijencija ovog šljema, a prema tredoj da se u Ilira pojavio kao orginalni ilirski proukt u VIII st p.n.e. i zaržao se o II st. p.n.e.

Korintski šljem iz Arareve gomile na Glasincu, etrurski šljem iz graine Čungar ko Cazina, etrurski šljem iz Vrankamena ko Krupe su naljepši primjerci šljemova strane p rovinijencije na ilirskom tlu. O VI. st. p.n.e. pa sve o rimske okupacije Iliri nisu prestali uvoziti šljemove iz Grčke i Italije.

RATNI BRODOVI

Primorski Iliri su bili vrlo vješti pomorci i vrlo vješti graitelji broova. Iliri su poznavali nekoliko vrsta brodova.

Najviše znamo o ratnom brou što su ga graili Liburni, po kojima je taj bro obio naziv liburna, odnosno liburnica navics. To su bili lagani brzi brodovi velikih manevarskih sposobnosti, idealni za

gusarske akcije protiv glomaznih grčkih i italskih trgovačkih broova. Rimljani su brzo uočili prenost ovog broda, te poslije pobjede Oktavijana nad flotom Antonija i Kleopatre u bici kod Akcija 31. god.

p.n.e., uključili u sastav svoje ratne mornarice. O izgleu liburne u sastavu rimske flote zna se mnogo, međutim kako je taj bro izgleao u prerimsko oba samo se nagađa. Otkridem jenog broa 1966. i drugog 1982 u uvali kraj Zatona pokraj Nina ustanovljeno je da su pravljeni tehnikom šivanja, koji su spominjali rimski pisci: leksikograf Marko Verije Flak ( u jelu "O značenju riječi") i gramatičar Seksto Pompej Fest. Otkriveni broovi su ugački o 8 o 9 m i imali su jean, onosno 2 jarbola. Radiokarbonskom analzimo rvo se može atirati u III i II st. p.n.e. a na osnovu nalaza a su potopljeni 200 o 300 goina kasnije u rimsko oba. Zasaa su to jeini arheološki ostaci ilirskih broova. Najstariji prikazi broova se mogu pronadi ugravirani na brončanim knemiama na lokalitetu Ilijak na Glasincu. Ugravirani broovi imaju pulenu na pramcu u obliku životinje (konja) koja posjeda na pulene brodova ucrtanih na kamenoj steli iz Novilare kod Pesara u Italiji. Ta stela prikazuje bitku

između 2 broa: jean koji očito pripaa omadim stanovnicima i rugi koji pripaa njihovim neprijateljima - Ilirima.

Najvedi broj prikaza ilirskih prova imamo na novcima Skore i Lissosa, plemena aorsa i ilirskog kralja Gencija, plemena Labeata. Novac se može atirati u III i II st p.n.e.

DUHOVNI ŽIVOT

Iliri žive u vrlo različitim ruštveno-političkim prilikama, žive u različitim klimatskim ponebljima, u blizini različitih susjenih kultura koje različito utiču na umjetnost, religiju, jezik i ruge strane uhovnog života. Ilirska kultura je izrasla na vrlo različitim kulturnim osnovama, koje su umnogome uvjetovale razvitak ilirske kulture u pojedinim krajevima. Iliri nisu nikada imali jednu jedinstvenu, u duhovnom pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, kulturu koja bi imala toliko njoj svojstvenih elemenata a bi kao cjelina bila raspoznatljiva među rugim onovremenskim kulturama.

Nemogudnost a se na tako velikom prostoru stvori jena čvrsta panilirska politička organizacija umnogome je umanjila priliku a se u ilirskih plemena stvori osjedaj pripanosti jednom natplemenskom nacionalnom bidu. RELIGIJA

Sve do rimske okupacije najbrojniji su oni ostaci koji se odnose na religioznu simboliku.

Velik broj privjesaka sa simboličkim značenjem pruža bogatu građu za proučavanje malo poznatog duhovnog svijeta prapovijesnih Ilira. Upravo nam ti sitni privjesci i grafički prikazi pojeinih simbola na glinenim ili metalnim premetima otkrivaju vrlo zanimljive pojeinosti iz uhovnog života u pojeinim ilirskom poručjima kao i porijetlo pojeinih skupina simbola. Sistematiziranjem simbola koji su osa ientificirani na ilirskom tlu ošlo se o spoznaje a je pri

formiranju religioznog svijeta Ilira sujelovalo nekoliko važnih kulturno-etničkih kompleksa. Značajan  je kult Velike Majke, odnosno kult plodnosti, koji je olučujude sujelovao pri formiranju uhovnog života Ilira. Manje važni religiozni simboli što su stigli na Zapani Balkan iz kretsko -mikenskog kulturnog kruga tijekom brončanog oba su konsekrativni rogovi, vostruka sjekira -labrys, posmrtne maske i dr. U krajevima koji nisu potpali pod potpun utjecaj romanizacije tradicionalna ilirska religija i ilirski

religiozni simboli žive uporeo sa simbolima i religijama što su ih onjele rimske legije i oseljenici iz rugih ijelova Carstva. U unutrašnjosti ze mlje, iako su vremenom prihvatili mnoge religiozne simbole okupatora, Iliri su čuvali svoje, pa de ilirski simboli ooljeti vremenu i naživjeti u vjerovanjima kasnijih naroda na Balkanu pa i samo Rimsko Carstvo. Glavni objekt kulta Ilira u prapovijesno d oba je bilo Sunce. Privjesci u obliku koncentričnih krugova,

isti motiv isklesan na knemiama, na metalnim kopčama, kamenim spomenicima i r. govore o raširenosti tog kulta. Sunčeva lađa nosi Sunčev isk po nebeskom svou, zmija kao simbol plonosti i čuvar kudnog ognjišta je povezana sa solarnim kultom, jelen kao žrtvena životinja simbol je Sunca, konj koji vuče kolica posjeda na konje koje vuku Faetontova kola po nebeskom svou , barske ptice itd. Najizrazitije je kult Sunca bio razvijen u sjevernim ilirs kim zemljama ok u južnim krajevima dominira kult zmije.

Zmija je na Balkanu vrlo stara kultna životinja koja se pojavljuje ved u neolitu ali joj je značenje poraslo sa Ilirima na ovom prostoru. Kao totem ilirskog roa ima sreišnju ulogu u mitološkom i religijskom sustavu južnih Ilira. Zmija se pojavljuje kao čuvarica ognjišta, kao simbol plonosti, htoničko božanstvo, apotropejska životinja, totem, emon voa it.

Mnoge premete za koje se vjerovalo a onese sredu i štite vlasnika o opasnosti, bolesti i zla, vješali su Iliri kao amulete oko vrata. O ilirskim božanstvima saznajemo sa spomenika iz rimskog vremena. Iliri su kao i mnogi rugi naroi koji su ošli u sastav Rimskog Carstva ientficirali svoja narona božanstva s pojeinim božanstvima iz rimskog panteona prilagođujudi svoju staru religiju novonastaloj situaciji. Pojeina imena ilirskih božanstava se na rimskim spomenicima pojavljuju samo u oređenim krajevima a ne na cijelom ilirskom teritoriju. TOTEMIZAM

O totemizmu Ilira se može govoriti samo gotovo samo na osnovi imena pojedinih plemena, gradova i ljui koja se mogu etimološki izvesti iz imena životinja ili biljaka. Na osnovu toga se može zaključiti koja su plemena uživala posebnu zaštitu životinja ili biljaka. Samo ime Ilir vezano je za totemsku životinju - zmiju. Enhelejci se dovede u vezi sa jeguljama, Taulanci sa lastavicama, Dalmati sa ovcama, Dardanci sa

kruškom. LIKOVNA UMJETNOST

Ilirska umjetnost u prvim stoljedima starijeg željeznog oba razvija alje geometrijski stil. Koncentrični krugovi, kombinacija trokuta, rombova, izlomljenih linija su najčešdi motivi što se pojavljuju na metalnim i rjeđe keramičkim premetima. U VII i VI st p.n.e. stara geometrijska umjetnost gubi svoj primat iako nede prestati imati važnu ulogu sve do rimske okupacije pa čak i kasnije o srenjeg vijeka. Snažna uhovna i politička ekspanzija Grka u VI st pne se preklapa sa promjenama unutar ilirskog ruštva (stvarenje jake omade plemenske aristokracije) pa se pojavljuju niz novih fenomena unutar ilirskog ruštva, a samim time i na polju likovne umjetnosti. Jena o najznačajnijih posljeica tog oira je pojava toreutske, onosno situlske umjetnosti u sjevernim ilirskim krajevima od 600 god. pne do 4 st pne.

Na brončanim situlama, pojasnim kopčama su prikazani scene iz svakonevnog života (pretpostavka: ne iz sreine ilirskog ruštva - teza putujudih majstora) Likovni prikazi na petnaestak kamenih spomenika (urnama) - omada interpretacija situlske umjetnosti i kult pokojnika.

Umjetnički proizvoi Japoa su brončani stilizirani antropomorfni privjesci iz nekprola, razne aplikacije u obliku konjske glave i zmije na fibulama i pektoralima, aplikacije u ljudskom obliku itd.

Po utjecajem grčko-etrurskog svijeta i Venata u Istri su se razvili najmonumentalniji spomenici na ilirskom tlu: kameni kipovi gotovo naravne veličine što prikazuju omada božanstava. Najzanimljivija  je figura gole žene sa jetetom u naručju - kip plodnosti. U nefigurativnoj umjetnosti javlja se skupina glinenih ljuskih i životinjskih figurica pronađenih u unutrašnjosti. Njihova prisutnost na mnogim lokalitetima (najviše na Ripču ko Bihada) se tumači kao posljeni ostatak neoneolitske ioloplastike koja je u Pounavlju i na Balkanu imala svoje sreište.

S rimskom okupacijom ilirska umjetnost oživljava uboki preobražaj. ok kasnije zbog slabljenja

sreišnje rimske vlasti i grčko rimske kulture ovelo je o sve vede ilirizacije rimske kulture i stvaranje kontaminirane rimsko-ilirske umjetnosti. Iliri su u to doba klesali likove na nadgrobnim stelama i votivnim spomenicima.

Navale barbara i nove političke prilike ovele su o prekia aljnjeg razvoja ilirske umjetnosti. POKOPAVANJE MRTVACA, POGREBNI OBIČAJI, KULT POKOJNIKA Kod Ilira postoji velika raznolikost ritusa pokopavanja, ne samo između raznih regija ved i unutar pojedinih regija, pa i unutar jedne nekropole.

Najčešdi način pokovanja mrtvaca u vedine ilirskih plemena je pokopavanje po humkom (gromila , tumulus). Humak se obično izao na jenim grobom, ali vremenom pokraj sreišnjeg groba su se pokapali i rugi pokojnici, obično pripanici njegovog roa. Što je pokojnik imao vedi ruštveni položaj tijekom života to mu je humak bio vedi. Tumulusi velikih dimenzija bili su podignuti samo naj značajnijim članovima plemena, pa zbog toga i zbog bogatstva priloga u njima su nazvani "kneževskim". Najpoznaitiji kneževski tumuli: na Glasincu, u Stični ko Ljubljane, ko Trebeništa, u Novom Mestu. U kraškim krajevima humci su pretežito napravljeni o sitnog kamenja pomiješanog sa zemljom. Tamo gdje nije bilo kamenja nabacivala se samo zemlja.

Na ilirksom tlu susredemo niz rugih vrsta grobova, čak se u istim nekropolama miješaju različiti načini pokapanja. U sojeničkom naselju onja olina nalazimo istovremeno 3 vrste grobova: - u samom naselju ispo ponica kuda pokopavali su mrtvace u rvenim sanucima, pokopavanje ispo kuda je imalo ublje značenje, mrtvi član roa (najviđeniji članovi roa) je ostajao u kudi i štittio ukudane - ostali mrtvaci s u se pokopavali izvan naselja, u nekropoli, tako što su polagani izravno na zemlju i pokrivani zemljom - ili su spaljivani a njihov pepeo stavljan u urne

Vrlo lijepo izrađena okrugla ognjišta o pečene zemlje sa vanjske strane ukrašeni meanrima i svastikama je D. Truhelka povezao sa kultom lara - roonačelnika i zaštitnika kude i obitelji na ilirskom tlu u rimsko doba.

U primorskom pojasu ugo se zaržao običaj pokopavanja mrtvaca u skrvčenom položaju. Ritus spaljivanja se u mnogim krajevima javio uporedo sa ritusom pokopavanja. Za starije doba se

može redi a u sjevernim krajevima preteže incineracija, a u južnim inhumacija . Stari način spaljivanja mrtvaca i polaganje izravno u grob nagorjelih kostiju i pepela, a ne u urne sčuvao se u ilirksim kra jevima sve do 3 st. U rimsko oba na teritoriju Liburna razvija se karakterističan nagrobni spomenik valjkasta oblika s koničnim završetkom na gornjem ijelu. Vjeruje se a ovaj oblik reproucira prastari oblik kamene ilirske kude. Istaknute članove svoje zajenice Iliri su štovali kao heroje. Heroizirani pokojnik je uživao posebno poštovanje Ilira. U slučaju opasnosti on de posreovati i za njih se zauzimati ko besmrtnih bogova na rugome svijetu. Zato su im uz oređene rituale prinosili žrtve. Također u kultu heroiziranih pokojnika su se podizali kenotafi, tj grobovi bez pokojnika, koji su se

izali u čast onih koji su poginuli u tuđini. U te grobove stavljali su bogat inventar oružja i rugih predmeta.

Postojalo je i vjerovanje o zmiji kao čuvarici groba (prikazi zmije na kamenim urnama iz Jezerina i Ripča ko Bihada). Prikazi zmija na ulazu u kudu ih - čuvarice kude - kudarice. GLAZBA

Za jean isntrument siring (syrinx) se može prilično sigurno tvriti a je opdepoznat na cijelom ilirskom teritoriju. prikaz tog višecijevnog instrumenta pojavljuje se na situli iz Vača, 5st. pne. Na rimskim spomenicima siringa je reovit atribut božanstva šuma i pašnjaka Silvana, onosno njegovog ilirskog pandana Vidasusa. Siringa je na tim prikazima sastavljena od 5,6 ili 7 cijevi različite užine. Iliri su poznavali još jean uhački instrument (sa reljefa iz Zaostroga) - tip ilirske frule. Pjevanje epskih pjesama uz gusle ima svoje duboke korijene u pjevanju ilirskih rapsoda o herojskim djelima predaka. PLESOVI

Na urni iz Ripča je urezan crtež koji prikazuje povorku o 5 žena koje se rže za ruke. To je najstariji prikaz jenog plesa i to pogrebnog na ilirskom tlu. Brojni rugi prikazi plesača na prapovijesnim i rimskim spoemicima posvjeočuju važnost plesa u živ otu Ilira. Jean ples koji je posve sačuvao sve elemente prapovijesnog plesa pleše se i anas u sjeveroistočnoj Albaniji. To je ratnički ples s mačevima koji se izvoi u jenostavnom ritmu koraka i zveckanja oružja bez glazbene pratnje. PISMENOST

Postoje 3 natpisa za koje se vjeruju a svjeoče o naporima pojeinca a se služe pismom.

Prvi natpis nalazi se na barbarskom novcu iz II st pne koji je pronađen u Pounavlju, a najviše u selu Ribnjačka ko Bjelovara. Rai se o legeni napisanoj slovima sjeverno etrurskog alfabeta koji se sastoji samo o jene riječi - imena lokalnog vladara Sosthensa. Na lokalitetu Po ko Bugojna je pornađena keramička posua iz 6 st pne., oko čijeg gornjeg ruba se nalaze ucrtani neki znakovi. B. Čovid je viio u tim znakovima slova pisana grčkim alfabetom pretklasičnog oba. ok Šalabašid nije sigurna uopšte a je to natpis, a ako jest sigurna je da nije napisan na ilirskom jeziku.

U rijetke ilirske epigrafičke spomenike koje bismo mogli označiti kao početke ilirske pismenost i uvrstio je . Renič-Miočevid natpis iz Grabeštice ko Šibenika. Ovaj usamljeni, i ne baš uspješan, pokušaj prilagođavanja latinske abecee omadim potrebama, pisan je na latinskom a ne na ilirskom  jeziku. JEZIK

Vrlo malo se zna o jeziku Ilira. Do dana s se nije sačuvao ni jean tekst u jelima antičkih pisaca ili na

kamenim spomenicima. Zabilježeno je samo par riječi kao ilirske. Sabaium (sabaia) je riječ koju su Iliri koristil a označe pide o ječma. Najviše o jeziku se može saznati iz osobnih imena , imena plemena i geografskih naziva. Neka ilrska imena sačuvala su se u albasnkom jeziku i to omoguduje otkrivanje značenje tih imena. Pojeina imena, onosno skupine imena, pojavljuju se samo u oređenim prostorima i a treba

računati ne samo sa jenom jeinstvenom ilirskom antroponimijom ved sa nekoliko njih koje se međusobno razlikuju. Filolog R. Katičid je ustanovio a postoje bar 4 jasno efinisana imenska poručja: jugoistočno, almatsko-panonsko, sjevernojaransko i noričko, a a unutar njih postoj e i niz potporučja. Ovo ostavlja pitanje jesu li Iliri govorili jenim jeinstvenim jezikom ili nizom različith  jezika?

Ilirski jezik nije izumro u vrijeme ugotrajne rimske vlaavine i a se sačuvao u izmijenjenom obliku u anašnjem albanskom jeziku.