IZRAELSKO ARAPSKI RATOVI SADRZAJ UVOD 7 PRVI PRVI IZRAE IZRAELSKO LSKOARA ARAPSKI PSKI RAT 1948.. 1948.... 15 Tok i ishod rata 19 Reagiranja u svijetu22 Unutrašnjii procesi u Izraelu 25 DRUGI IZRAELSKOARAPSKI RAT 1956... 29 Ratn Ratnii plan planov ovii i prip pripre reme me zara zaraće ćeni nihh stra strana na.. .. 34 Izvođenje Izvođenje operacija operacija 36 Upletanje OUN, SAD i SSSR u oružani sukob i prekid agresije 41 Povlačenje britanskih, francuskih i izraelskih trupa 44 Plavi šl šljemovi movi na Si Sinaju 47 Zaoštra travanje izraelsko koaarapskih kih odnosa... 48 TRECl TRECl IZRAELSKOARA IZRAELSKOARAPSKI PSKI RAT 1967... 1967... 53 Osvaj vajanje Si Sinaja, Sa Samarije i Go Golanske vi visoravni vni 59 Trijumf Izraelaca u zraku i na kopnu, k opnu, a zabrinutost na 67 Izgr Izgrad adnj njaa lin linijijee Bar BarLe Levv i gol golan ansk skog og bede bedema ma 71 Pripreme sukobljenih strana za novi rat 81 Odlazak sovjetskih vojnih instruktora te diplomatske i vojne igre 94 ČETVRTI IZRAELSKO ARAPSKI RAT 1973. 99 Stra Strate tegi gijs jsko ko izne iznena nađe đenj njee 10 1077 Forsi Forsira ranj njee Sue Suesko skogg kan kanal alaa i stvar stvaran anje je mostob mostobra rana na 11 1100 Vojni poraz Sirije na Golanu.. 115 Uspo Uspost stav avljljan anje je zračn zračnih ih mostov mostovaa 12 1222 Angažiranje iračkih, jordanskih i libijskih snaga i pokušaji Egipćana Odsijecanje Treće egipatske armije... Gubici zaraćenih strana i afirmacija raketnog oružja o ružja Sharon i Kissinger na otvorenoj sceni... Sadat u izraelskom parlamentu i sporazum u Camp Daviđu Poslije izraelskog povlačenja sa Sinaja • IZRAELSKA AGRESIJA NA LIBANON 1982. Moderna varijanta blickriga Blokada Bejruta i povlačenje Palestinaca Elektronski rat Gubici zaraćenih strana i. pouke Dugotrajna okupacija južnog Libanona Uspostavljanje tamponzone Tragedija i borba palestinskog naroda... ZAKLJUCCI I POUKE BIBLIOGRAFIJA Cionizam kao svjetski poliitički poikret Zidova za osni vanje i jačanje židovske države organiziran je 1897. godine, na Prvom kongresu, održanom u Baselu, na kome je usvojen program stvaranja židovske države u Palestini. Kako Turska, koja je upravljala Palestinom do kraja prvog svjetskog rata, nije bila spremna surađivatd s cionistima, organiiziranje i masovnije masov nije naseljavanje Zidova u Palestinu ostvaruje se dz među dva svjetska rata uz podršku britanske uprave. Mandatna vlast Velike Britanije u Palestini trajala je četvrt stoljeća 1922. — 1947.. Za to vrijeme tekao je inten zivan proces doseljavanja Zidova iz cijelog svijeta; najviše iz Evrope, a naročito iz Njemačke poslije dolaska Hitlera na vlast. Tio je izazvalo revolt arapskog stanovništva, koje se po čelo osjećati ugroženo rijekom izbjeglica. Potiskivanje Ara pa Britanci su ne samo tolerirali već i podržavali, što je do velo d oružanih sukoba Arapa i Zidova i do krvoprolića, u početku manjih 1929. i
1933., a zatim i do oružane pobune palestinskih Arapa protiv britanske vlasti. U takvim uvje tirna Britanci su nakon drastičnog obračuna s pobunjenicima bili priisiljeni ograničiti kvotu doseljavanja Zidova na 1.500 mjesečno izdajući o tome tom e i Bijelu knjigu u kojoj su obećali niz garancija Arapima u pogledu njihovih prava i imovdne. Međutdm, cionisti su tada istakli parolu: Zemlja bez naroda za narod bez zemlje. Takav stav cionista kojdm se ignorira već naseljeno arapsko stanovništvo u Palestini neminovno je vodio u još veću konfrontaciju Zidova i Arapa i bespoštednu oružanu borbu za prevlast na istom tlu. Uz prešutnu suglas nost Brdtanaca Zidovska agencija1 ndje poštovala odredbe Bijele knjige o kvoti useljavanja već je ilegalnim kana lima organizirala masovan dolazak sve do početka drugog svjetskog rata. tJ antifašističkoj mobildzaciji svih snaga za vrijeme drugog svjetskog rata nastaje kvalitativno nova situacija na tlu Palesfcine. Velik broj Zidova sa šireg prostora Bliskog istoka pod britanskom upravom uključujuoi i Palestinu javlja se dobrovoljno u oružane formacije čime ostvaruju ne samo preuzete obaveze u britaniskoj armiji već i svoje uže nacio nalne oiljeve. Time je opća antifašistička mobilizacdja prak tično derogirala sve odredbe Bijele knjige tako da je nase ljavanje Zidova iz zemalja koje su bile neposredno ugrožene fašističkom agresijom teklo bez ikakvih ograničenja. Nakon završetka drugog svjetskog rata preživjeli pri padnici židovskih zajednica u Evropi, kako oni koji su se borili u redoivima pokreta otpora, dlegalci i gerilci, tako i oni malobrojni koji su pod lažnim imenima preživjeli zato čeništvo u logorima smrti okuipljali su se u centrdma za ra seljene osobe. Na zgarištima razorenih domova većina ovih ljudi nije vidjela perspektivu opstanka u zemljama u kojima su do tada živjeli i odluoili su se za odlazak u Palestinu, vo đeni snažnom željom da tamo stvore svoju državu gdje ni kad neće postati manjina i gdje im nitko neće prijetiti is trebljenjem. U takvoj isituaoiji borbe palestdnskih Arapa i Zi dova postaju sve oštrije. Britanska uprava našla se praktično između dvije vatre. Arapi sve češće izvode atentate na bri tanske ličnosti, napadaju britanske ustanove pa i vojne ob jekte. S druge strane, Velika je Britanija, kako je poznato, izišla iz drugog svjetskog rata kao trećerazredna sila. Njena imperijalna vlast v last u Aziji i Africi rušila se kao kula k ula od ka rata i vlada u Londonu dmala je prečih brdga od mandatne uprave nad Palestinom. Naime, Englezi su sve više izraža vali želju da odgovornost za tok događaja prepuste ili Orga nizaciji ujedinjenih naroda ili novoj lokalnoj vlasti dli pak različitim nacionalnim vlastima židovskoj i arapskoj. S tak vim prijedlogom Velika Brdtanija 1947. izlazi pred Ujedi njene narode zahtijevajući da se tu riješi problem Palestine. Suština problema bila je u tome što Arapi nisu pristajali na podjelu Palestine, a Zidovi su kategorički odbaoili moguć nost stvaranja jedinstvene dvonacionalne države. U Generalnoj skupštini OUN i njenim organima ođ ve ljače do studenoga. 1947. 1 947. tekle su statutom utvrđene proce dure i žučna politička rasprava čiji plod je bio osnivanje So cijalne komisije za Palestinu, u koju ulazi Jugoslavija s još deset zemalja. Sirija, Libanon, Egipat, Saudijska Arabija i Jemen odbijaju suradnju s tom komisijom. Protiv suradnje bile su i ostale arapske zemlje, ali one tada još ndsu imale svoj suverenitet. Ni stavovi zemalja člandca Specijalne komi sije nisu bili jedinstveni. Za podjelu Palestine na dvdje ne zavisne države s objedinjenom ekonomijom bilo je sedam zemlja Kamada, Čehoslovačka, Gvatemala, Nizozemska, Pe ru, Švedska i Urugvaj, a za Palestinu kao federativnu drža vu s Jeruzalemom kao glavindm gradom tri zemlje Jugosla vija, Indija i Iran. Oba prijedloga iznesena su pred Generalnu skupštinu UN, gdje je 29. studenoga 1947. donesena Rezolu cija 181 o podjeli Palestine na dvije države. Za Rezoluciju je glasalo 30 država među kojdma SSSR sa svoja tri t ri glasa, SAD, Poljska, ČSSR, Francuska, Nizozemska i Belgija. Protiv Re zolucije glasalo je 17 zemalja indija, Grčka, Kuba d sve arapske zemlje koje su tada imale suverenitet. Od glasanja su se uzdržale Velika Britanija, Etiopija i Jugoslavija. Na opredjeljivanje izmedu arapskdh i židovskih zahtjeva znatan utjecaj imale su žrtve d stradanje Zidova u drugom svjetskom ratu, a kod Arapa se u toku rata javljala težnja i raspoloženje u prilog Njemačke i njenih saveznika. U antifa šističkim pokretima i partijama širam svijeta bilo je od ne malog značenja sudjelovanje židovskih aktivista koji ko ji su do prinijeli da se svjetsko javno mišljenje angažira u prilog stva ranja samostalne židovske države na bazi podjele Palestine. Istovremeno arapske zemlje svojim tadašnjim klasnim i po litičkim obilježjdma, odnosom prema Organizaciji ujedinjenih naroda i ekonomskoj vezanosti za dotadašnje imperijalne centre, nisu mogle dobiti prevagu za stavove za koje su se zalagale.
1933., a zatim i do oružane pobune palestinskih Arapa protiv britanske vlasti. U takvim uvje tirna Britanci su nakon drastičnog obračuna s pobunjenicima bili priisiljeni ograničiti kvotu doseljavanja Zidova na 1.500 mjesečno izdajući o tome tom e i Bijelu knjigu u kojoj su obećali niz garancija Arapima u pogledu njihovih prava i imovdne. Međutdm, cionisti su tada istakli parolu: Zemlja bez naroda za narod bez zemlje. Takav stav cionista kojdm se ignorira već naseljeno arapsko stanovništvo u Palestini neminovno je vodio u još veću konfrontaciju Zidova i Arapa i bespoštednu oružanu borbu za prevlast na istom tlu. Uz prešutnu suglas nost Brdtanaca Zidovska agencija1 ndje poštovala odredbe Bijele knjige o kvoti useljavanja već je ilegalnim kana lima organizirala masovan dolazak sve do početka drugog svjetskog rata. tJ antifašističkoj mobildzaciji svih snaga za vrijeme drugog svjetskog rata nastaje kvalitativno nova situacija na tlu Palesfcine. Velik broj Zidova sa šireg prostora Bliskog istoka pod britanskom upravom uključujuoi i Palestinu javlja se dobrovoljno u oružane formacije čime ostvaruju ne samo preuzete obaveze u britaniskoj armiji već i svoje uže nacio nalne oiljeve. Time je opća antifašistička mobilizacdja prak tično derogirala sve odredbe Bijele knjige tako da je nase ljavanje Zidova iz zemalja koje su bile neposredno ugrožene fašističkom agresijom teklo bez ikakvih ograničenja. Nakon završetka drugog svjetskog rata preživjeli pri padnici židovskih zajednica u Evropi, kako oni koji su se borili u redoivima pokreta otpora, dlegalci i gerilci, tako i oni malobrojni koji su pod lažnim imenima preživjeli zato čeništvo u logorima smrti okuipljali su se u centrdma za ra seljene osobe. Na zgarištima razorenih domova većina ovih ljudi nije vidjela perspektivu opstanka u zemljama u kojima su do tada živjeli i odluoili su se za odlazak u Palestinu, vo đeni snažnom željom da tamo stvore svoju državu gdje ni kad neće postati manjina i gdje im nitko neće prijetiti is trebljenjem. U takvoj isituaoiji borbe palestdnskih Arapa i Zi dova postaju sve oštrije. Britanska uprava našla se praktično između dvije vatre. Arapi sve češće izvode atentate na bri tanske ličnosti, napadaju britanske ustanove pa i vojne ob jekte. S druge strane, Velika je Britanija, kako je poznato, izišla iz drugog svjetskog rata kao trećerazredna sila. Njena imperijalna vlast v last u Aziji i Africi rušila se kao kula k ula od ka rata i vlada u Londonu dmala je prečih brdga od mandatne uprave nad Palestinom. Naime, Englezi su sve više izraža vali želju da odgovornost za tok događaja prepuste ili Orga nizaciji ujedinjenih naroda ili novoj lokalnoj vlasti dli pak različitim nacionalnim vlastima židovskoj i arapskoj. S tak vim prijedlogom Velika Brdtanija 1947. izlazi pred Ujedi njene narode zahtijevajući da se tu riješi problem Palestine. Suština problema bila je u tome što Arapi nisu pristajali na podjelu Palestine, a Zidovi su kategorički odbaoili moguć nost stvaranja jedinstvene dvonacionalne države. U Generalnoj skupštini OUN i njenim organima ođ ve ljače do studenoga. 1947. 1 947. tekle su statutom utvrđene proce dure i žučna politička rasprava čiji plod je bio osnivanje So cijalne komisije za Palestinu, u koju ulazi Jugoslavija s još deset zemalja. Sirija, Libanon, Egipat, Saudijska Arabija i Jemen odbijaju suradnju s tom komisijom. Protiv suradnje bile su i ostale arapske zemlje, ali one tada još ndsu imale svoj suverenitet. Ni stavovi zemalja člandca Specijalne komi sije nisu bili jedinstveni. Za podjelu Palestine na dvdje ne zavisne države s objedinjenom ekonomijom bilo je sedam zemlja Kamada, Čehoslovačka, Gvatemala, Nizozemska, Pe ru, Švedska i Urugvaj, a za Palestinu kao federativnu drža vu s Jeruzalemom kao glavindm gradom tri zemlje Jugosla vija, Indija i Iran. Oba prijedloga iznesena su pred Generalnu skupštinu UN, gdje je 29. studenoga 1947. donesena Rezolu cija 181 o podjeli Palestine na dvije države. Za Rezoluciju je glasalo 30 država među kojdma SSSR sa svoja tri t ri glasa, SAD, Poljska, ČSSR, Francuska, Nizozemska i Belgija. Protiv Re zolucije glasalo je 17 zemalja indija, Grčka, Kuba d sve arapske zemlje koje su tada imale suverenitet. Od glasanja su se uzdržale Velika Britanija, Etiopija i Jugoslavija. Na opredjeljivanje izmedu arapskdh i židovskih zahtjeva znatan utjecaj imale su žrtve d stradanje Zidova u drugom svjetskom ratu, a kod Arapa se u toku rata javljala težnja i raspoloženje u prilog Njemačke i njenih saveznika. U antifa šističkim pokretima i partijama širam svijeta bilo je od ne malog značenja sudjelovanje židovskih aktivista koji ko ji su do prinijeli da se svjetsko javno mišljenje angažira u prilog stva ranja samostalne židovske države na bazi podjele Palestine. Istovremeno arapske zemlje svojim tadašnjim klasnim i po litičkim obilježjdma, odnosom prema Organizaciji ujedinjenih naroda i ekonomskoj vezanosti za dotadašnje imperijalne centre, nisu mogle dobiti prevagu za stavove za koje su se zalagale.
Stav Jugoslavije bio je inspiriran načelnim pravnim d političkim razlozima. Zelja naše zemlje bila je da se nađe bo Ije rješenje, tj. da se Palestina konstituira kao federativna dr žava ž ava ravnopravnih naroda. Osim toga, Jugoslavija je ispoljila maksimalnu principijelnu i humanističku solidarnost sa ži dovskim narodom u otklanjanju istinskih nepravdi koje su ga surovo pogađale stoljećima. Na praktičnom planu to je značilo punu slobodu iseljavanja svih Zidova koji su to že ljeli s teritorija Jugoslavije kao i spremnost na raznovrsne oblike suradnje s novostvorenom državom. U momentu kad je OUN donijela odluku o palestinskom problemu, na teritoriju Palestine bilo je ukupno 1,935.000 sta novnika od kojih su 608.000 bili Zidovi. Teritorijalna podjela izvršena je tako da je Arapima pripalo 11.000, a Židovima 14.000 km2. Pri tome treba dmati na umu to da su Ujedinjeni narodi, usprkos ograničenjima koja proizlaze iz proturiječno prot uriječno sti ineteresa njenih članiea, tada imali veoma visok stupanj političkog utjecaja na zbivanja u svijetu. Stvaranje izraelsike države na bazd odluke OUN bio je izraz određenog političkog realiteta nastalog u drugom svjet skom ratu i neposredno poslije njega. Sasvim je druga stvar politika koju je počela i nastavila voditi izraelska država od svog stvaranja do danas. Ta politika je usvojoj osnovi eks panzionistička i agresivna i, kao takva, postala je jedan ođ glavnih uzroka izraelskoarapskih sukoba u četrdeset minu lih godina. Poslije odluke OUN o stvaranju izraelske države evolucija tog sukoba krenula je, ponajviše zbog takvog me đunarodnog ponašanja Izraela, smjerom suprotnim ciljevima i načelima Organizacije ujedinjendh naroda. Odluka OUN o stvaranju Izraela koliko ko liko god je bila razumljiva i ispravna nije značila i podršku agresivncm ponašnju Izraela i gaženju elementarnih prava palestinskih Arapa od strane ciondsta. To je u praksi dovelo do neprestane biskoistočne krize, koja sve vrijeme poslije drugog svjetskog rata opterećuje međunaro dne iodno.se prelazeći povremeno u otvorene ratne sukobe s prijetnjom da se oni prošire i izvan lokalnih okvira. Razvoj događaja uvjetovao je neminovne promjene u odnosdma Ju goslavije prema zemljama te regije kao što su i političke op cije drugih država, naročito velikih sila. imale krupne osci lacije uključujući i zaokrete. Takve implikacdje arapskoizraelskog sukoba na među narodne odnose posljedica su postojanja krupnih proturječ nosti interesa inzvanregdonalnih međunarođnih subjekata, pr venstveno velikih sila, na Bliskom istoku. Tu se ukrštaju, prije svega, globalni politički, strategijski i ekonomski ciljevi i interesi supersila, ali i specifični ciljevi i interesi regional nih država. Zbog svoje međunarodne pozicije, Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez vezani su s arapskoizra clslcim sukobom mnogo više nego ostale zemlje i utoliko su njihove obaveze u rješavanju tog sukoba veće. Ali, dvije su persile se tamo sučeljavaju i sa specifičnim unutrašnjim uz rocima tog sukoba i s faktorima bitnim za njegovo rješava nje. I Arapi i Izraelci imaju ne samo drugačije interese od supersila već raspolažu i određenim političkim utjecajem, vojnom silom i znatnom sposobnošću inicijative. Tdme lokal ni činiioci, na svoj način, mijenjaju prirodu i ograničavaju intenzitet djelovanja izvanregionalnih činilaca, pa i samdh supersila. To ionako složenu situaciju čini još složenijom, čime je posebno naglašena globalna dimenzija arapskoizra elskog sukoba, koji se, sa svojim specifičnim obilježjima i tešto predvidivim tokovima ka rješenju, stalno nameće kao faktor poticanja upotrebe sile. Arapskoizraelski sukob, koji koincidira sa stvaranjem izraelske države, jedan je od značajnih izvora opasnosti za neposrednu vojnu konfrontaoiju glavnih svjetskih sila, čiji se interesi ukrštaju u tom dijelu svijeta. Osim berlinske i kubanske krize, arapskoizraelski ratovi, ratov i, naročito treći li panj 1967. i četvrti listapad 1973., bili su događaji koji su doveli do najvećeg stupnja zaoštravanja odnosa među super 2 Dr. Vatroslav Vekević: Jedna interpretacija društvenih ko rena palestinskog pitanja, Institut za međunarodinu poiibikui pri vredu, Beograd, 1983, str. 139—146. Prvi izraelsko arapski rat 1948. Uzrod prvog kao i svih ostalih dzraelskih ratova koji su kasnije uslijedili leže u krajnjoj isključivosti i agresivnosti cionista s jedne strane i odbojnosti Arapa da prihvate real nost stvaranja i postojanja židovske države na tlu Palestine. Zaoštravanje suprotnosti bilo je naročito naglašeno u periodu između donošenja odluke u Organizaciji ujedinjenih naroda 29. 11. 1947. o stvaranju židovske države na tlu Palestine i povlačenja britanskih mandatnih snaga iz tog područja 14. 5. 1948.. Povečanju napetosti, zaoštravanju suprotnosti a na kraju i samom izbijanju prvog izraelskoarapskog rata uvelike je doprinijelo blagonaklono i zaštitničko ponašanje mandatnih vlasti prema židovskom stanovništvu i
drastični obračuni s Arapima koji su se suprotstavljali prožidovskoj politici Velike Britanije, odnosno njihovoj konkretnoj podršci cionistima da ostvare svoj plan iznesen u Balfourovoj dekla raciji 1917. godine o stvaranju židovske države. Naime, Bri tanci su još prije nego što su iznijeli problem Palestine pred OUN bez ičdje arbitraže izvršili prvu privremenu podjelu Pa lestine na dva dijela. Prvo je to uradila jedna kraljevska ko misija još na početku britanske mandatne vlasti nad Pale stinom poslije prvog svjetskog rata. Tada je jedna trećina teritorija dodijeljena Zidovima, a dvije dv ije trećine Arapdma. Me đutim, to nije bilo jedino prekrajanje ovog područja već po četak prakse da se razmjerno novim kvotama useljavanja Zidova širi prostor na kojem se naseljavaju, što je naročito U većini zemalja svijeta prihvaćeno je gledište da je u pe riodu od 1948. do sada vođeno ukupno pet arapskoizraelskih ra tova. Međutim, neke arapske zemlje smatraju da rat neprekidno arapskih zemalja bilo smo povremeno zatišje. došlo do dzražaja za vrijeme drugog svjetskog rata i neposre dno poslije njega. Stalno se širilo nasilje i upotreba oružja protiv prot iv Arapa, koji su se takvoj tak voj politici i praksi Velike Britanije pokušali suprotstavdti također silom atentatima, diverzijama, prepa dima na vojne baze i povremenim poibunama. Okolnosti za vrijeme drugog svjetskog rata i neposredno poslije njega na širem međunarodnom plamu i posebno na području Bliskog istoka i Palestine išle su u prilog širenju prostora za naselja vanje i legalno naoružavanje Židova kao i stvaranju njiho vih oružanih snaga još prije nego štoje formalno stvorena njihova država. Pcnred relativno velikog broja dobrovoljaca koji isu se borili u sastavu britanske armijei manjeg broja gerilaca, pripadnika pokreta otpora i partizanskih oružanih formacija u Jugoslaviji i drugdm zemljama širom Evrope gdje se oružjem u ruci vodila borba protiv fašističke nemani, Zi dovi su limali i jednu svoju kompletnu mehaniziranu brigadu koja se rame uz rame borila s britanskim snagama protiv Nijemaca na tlu Afrdke i Italije sve do kraja drugog svjet skog rata. Skoro isvi ti ratmici vraitili su se, odnosno došli su u Palestinu i sa značajniim ratnitm iskustvom pristupili stva ranju u početku poluvojnih, a kasnije a vojnih v ojnih formacija. Oružje je nabavljeno i legalno i ilegalno. Tako je da službe nog proglašenja izraelske države i početka prvog izraelskoarapskog rata poluvojna orgainizacija Zidova u Palestini pod nazdvom Haganah bila jačine 9.500 aktivnih d oko 30.000 re zervnih pripadnika. Osim toga, u sastavu židovskih oružanih formacija u to vrijeme bilo je oko 3.000 pripadnika udarnih četa pod naziram Palmach i približno isto toldko dobrovolja ca kojima je po selima i gradovima podijeljeno oružje. Ljud stvo se obučavak u britanskim bazama u Palestini, a ruko vodeći je sastav školovan u vojnim školama i na tečajevima u Engleskoj. Na taj načdn praktični koraci Velike Britanije kao mandatora nad Palestinom bili su usmjereni na to da ospasobe Zidove u Palestdni da se mogu silom supratstaviti Arapima ako dođe do oružanog sukoba nakon njihova po vlačenja. A takva mogućnost nije bila hipotetiona već stvar na, evidentna i neposredna. Nepomiirljivost Arapa sa stvara njem židovske države nije bila samo lokalna lok alna palestinska već opća svearapska. iNaročito visok stupanj netolerant nosti i negiranja odluke OtlN pokazala je Arapska liga. Stav zemalja članica Arapske lige prema odluci OUN bio je kategoričan: one su obznanile zajedndčku odluku da će si lom spriječiti stvaranje židovske države. I što se više pribli žavao dan povlačenja Engleza iz Palestime i proklamiranja države Izrael, to je sve vliše v liše rasla napetost. Susjedne arapske zemlje dovlačile su i koncentrirale svoje trupe prema granici onog dijela Palestine na kojem su još bile englesike mandat ne snage, odnosno prema granici buduće židovske države. Ta koncentracija trupa bila je popračena bučnim demonstra cijama, odnosno manifestacijama podrške širokih slojeva u arapskom sviijetu, a sredstva javnog informiranja u tim zem ljama još su više dolijevala ulje na vatru, ili bolje rečeno clovela političku atmosferu u zemljama Arapske lige do usi janja. U takvim uvjetima rat se jedino mogao izbjeći korek cijama ekstremnih političkih stavova ii zahtjeva obje strane uz posredovanje OUN. Ali odluke su već bile donesene i bilo je samo pitanje vremena kad će se i kako realizirati. Tok i ishod rata Neposredni povod za rat bio je akt o proglašenju izrael ske države 14. svibnja 1948. Dan kasnije Velika Britanija se povukla iz Palestine, a dotadašnje sporadične borbe, potak nute bumom arapsbom reakcijom na stvaranje izraelske dr žave, prerasle su 15. svibnja u rat, otpočet akcijom tadaš njih članica Arapske lige, koje su u OUN većinom glasova osuđene kao agresor uz sve konzekvenoije koje iz toga pro
Oružane snage Arapske lige angažirane u ratu brojale su oko 35.000 ljudi. Većinu tih snaga sačinjavale su elitne je dinice iz sastava Arapske legije, formirane i obučavane još u vrdjeme britanske kolonijalne vladavine. Izrael je tada dmao oko 45.000 ljudi pod oružjem, od kojih je bilo oko 25.000 Arapsku ligu 1948. godine sačinjavali su: iEgipat, Jordan, Si rija, Libanon, Irak, Jgmen i Saudijska Arabija. naoružanih članova poljoprivrednih zadruga Domovinska straža. Dakle, izraelske operativne snage brojale su oko 20.000 ljudi. Arapske zemlje počele su rat bez jasno defi niranog cilja i detaljno koordiniranog plana operacija. S te ritorija arapskih zemalja Sirije, Libanona, Jordana i Egipta koje graniče s Izraelam oružane snage tih zemalja krenule su u odlučan napad, koji se u početku odvijao dosta uspješno, ali su Izraelci kasnije stabilizrali obranu i prešli u protuofen zivu. U toku operacija Arapi su iskazali mnoge slabosti, a Izraelci žilavost u borbi i veću sposobnost manevra snagama i sredstvkna. Na graničnom frontu prema Izraelu Sirija je u početku angažirala oko 4.000 ljudi. Te su snage uspjele prodrijeti na izraelski teriitorij i zauzeti Mishmair Hayarden. Jordan je za prvi udar angažirao oko 8.000 ljudi. Te su snage do 18. svibnja ušle u stari dio Jeruzaiema i zauzele Latrun, Ramle i aerodrom Lod. Novi dio Jeruzalema je opkoljen i grad u cjeliini odsječen od Tel Aviva. Na prostoru između jordanskih i sirtijskih snaga djelovala je iračka brigada jačine oko 2.000 ljudi. Libanonske snage težile su da presijeku izbočinu na izraelskkn obrambenim položajima sjeverno od jezera Jan Kinereta, na tadašnjoj tromeđi Sirije, Libanona i Izraela. Egi patske snage činile su više od polovice ukupno angažiranih snaga zemalja članica Arapske lige i u početku su brojale oko 12.000 ljudi. One su preko pustinje Negev prodrle na sjeve roistok, zauzele Gazu d Beršabu i za nekoliko dana spojile se s jordanskim jedinicama južno od Tel Aviva. Na inicijativu OUN, zaraćene strane su pristupile pregovorima o primirju. Izrael je bio u nepovoljnijoj vojnoooperativnoj situaciji jer su se njegove oružane snage na kopnu našle u potpunom ili djelomičnom okruženju i presječene na tii dijela, od kojdh jedan dio oko Tel Aviva, drugi u okruženom Jeruzalemu i treći u južnom dijelu Palestine. Izrael je dsikoristio pregovore o primirju za intenzivan uvoz naoružanja d mobilizaciju svojih ratnih potencijala i pregrupiranje oružanih snaga. U toku lipnju 1948. njegove su oružane snage znatno narasle i njihova ukupna borbena moć je povećana do razmjera koji su lomogućavali prelazak u protuofenzivu, koju Izrael poduzima na centralnom frontu općim pravcem Tel Avdv jeruzalem. Kako je takva pomoć u naoružanju i municiji bila uskraćena Arapima, njihove snage nisu se mogle efikasno suprotstaviti. Za kratko vrijeme Izraelci su uspjeli zauzeti aerodrom Lod i Ramle, ukloniti blokadu Jeruzalema i razdvojiti egipatske i jordanske snage u tom rajonu. Našavši se u središnjem položaju, izraelskim snagama se pružila prilika da postupno djeluju protiv arap skih zemaljakoje se nisu mogle sporazumjeti oko podjele Palestine. Prvi udar glavnine izraelskih snaga u ofenzivi bio je usmjeren na jordanske i iračke jedinice, koje su se, trpeći velike gubitke, povlačile na istok, zajedno s masom izbjegli ca. U takvoj situaciji Jordan i Irak su izrazili spremnost da pregovaraju o primirju, na čemu su inzistirale UN. Sirijske i libanonske snage za vrijeme te izraelske ofenzive ostale su pasivne. Tako je kao ozbiljan protivnik Izraelu preostao još jedino Egipat, kojeg je morao vojnički porazibi da bi po stigao svoje ciljeve u tom ratu. U meduvremenu Egipat je po jačao svoje snage na frontu i po dubini čvrsto zaposjeo ko munikaciju Tel Aviv negev. Stabiliziiravši front na istočnom dijelu prema jordanskim, iračkim, sirijskim i libanonsikim snagama i pregrupiravši svo je snage, Izrael je 9. listopada 1948. prešao u odlučan napad na egipatske snage. Za deset dana žestokih borbi izraelske jedinice su uspjele odbaciti Egiipćane nešto na zapad, pribli žiti se Gazi i 21. listopada zauzeti Beršabu. Poslije toga došlo je do zastoja u započetoj operaciji na egipatskoizraelskom frontu. Naredna dva mjeseca i Egipat i Izrael su se intenzi vno pripremali za odlučujući pothvat. Izrael je 22. prosinca preuzeo ofenzivu, s ciljem da odsiječe Gazu. Obuhvatni ma nevar izveden je preko pustinje Negev, iz koje su egipatske snage potisnute i odbačene na zapad. Prodor na more izvršen je na području Rafe. U takvoj situaciji Egipat je, posredstvom OUN, prihvatio pregovore o primdrju, koje je potpisano 24. veljače 1949. na Rodosu. Poslije toga su u toku 1949. godine primirje potpisale i ostale članice Arapske lige Jordan, Si rija, Libanon, osim Iraka i Saudijske Arabije, koje to ni do danas nisu učinile. Reagiranja u svijetu
Poraz na bojnom polju arapske zemlje su doživjele kao tešku traumu povrijeđenog nacionalnog ponosa. One su, na ime, vjerovale da će u arapskom moru, tj. u masi arapskog stanovništva, jednostavno ugušiti to neželjeno novorođen če izraelsku državu. No, u praksi se pokazalo da takav ekstremizam ne sama što nije moguć već je višestruko štetan i ima niz negativnih reperkusija na vitalne interese susjed nih arapskih zemalja. Prije svega, one su u tom ratu izgu bile izvjesne teritorije Palestine koji su dotle bili pod njiho vom kontrolom. Ni Arapi u to vrijeme, kao ni cionisti, nisu prihvatili ideju o Palestini kao federativnoj državi. Susjedne arapske zemlje željele su jedinstveno da podijele Palestinu između sebe obrazlažući to sloganom: Svi Arapi su jedna nacija iz čega proizlazi da palestinski Arapi nemaju svoj en titet pa je prema tcane svejedno kojoj će se susjednoj državi koji dio pripojiti. Medutim, o podjeli tog kolača koji se zove Palestma Arapi se nisu mogli sporazumjeti. U tome i leži jedan od uzroka njiihova poraza u ratu koji su vodili bez jedinštvenog ratnog plana, teoordiniranih aktivnosti na boj nom polju suradnje, bez izvora snabdijevanja ratnim potre bama, prije svega naoružanjem i municijom, itd. Dok su trupe Arapske lige napredovale u ratu, židovsko stanovništvo se povlačilo zajedno s vojskom. Kad je nasitupio preokret u ratu, rijeke palestinskih Arapa potekle su u su sjedne arapske zemlje čime je stvoren novi međunarodni pro blem koji ni do danas nije riješen. U svakom narednom ratu taj broj se sve više povećavao i dostigao milijunske razmjere. Na međunarodnom planu Izrael je inzistirao da to stanovni štvo ima karakter ižbjeglica o kojima bi se kao raseljenim osobama brinule airapske zemlje i OUN. Međutim, ne samo da takav stav nisu prihvatile airapske države već ni šire me đunarodno javno mišljenje kao ni velika većina tadašnjih i sadašnjih zemalja članica OtlN. Tako je prvi izraelskoarap ski rat otvorio palestinsko pitanje kao nov problem koji je s vremenom postao, a i danas je, srž bliskoistočne krize. Izraelci kao pobjednici u ratu praktično su diktiirali uvje te priimirja svakoj od susjednih zemalja posebno. Tu i tamo napravili su neki manji teritorijalni ustupak ali granica je 22 uglavnom uspostavljena na linijd do koje su doprle izraelske trupe. Najveći teritorijalni ustupak napravljen je Egipćanima time što je oslobođeno blokade područje Gaze, koje je u ratu bilo odsječeno. Tako je kao rezultat ovog rata uspostavljena faktična granica izraelske države. Faktična grainica nije isto što i pravna granica; ova druga se mora zasniivati na mirov nom ugovoru zaraćenih strana koji obuhvaća niz pitanja među kojima prije svega definiranje granice. Arapske zemlje nisu bile spremne ni tada ni kasnije potpisati takav ugovor, što je Izraelu omogućilo da se terdtorijalno proširi sa 11.000 km2 na 20.678 km2 koliko mu je bila dodijeljeno odlukom OUN i koliko je osvojio u ratu. Svoj stav o proširenju Izrael je pred OUN, a i svjetskim javnim mišljenjem, pravdao ka tegoričkim stavom susjeda da ne potpišu mirovni ugovor. Tako su Arapi svojom iskljuoivošću u biti potpomogli politi ku cionista i posredno doprinijeli da se ostvari njihov san o velikom i močnom Izraelu. Već tada su se pokazali prvi znaci ograničene moći utjecaja OUN na tok i ishod rata. Pri je svega, OUN tada još nije imala međunarodne mirovne snage već se sve svoddlo na debatu u Vijeću sigurnosti i Ge neralnoj skupštini. Odmah na početku rata Izrael je uložio žalbu Vijeću sigurnosti, koje je hitno reagiralo odlukom o prekidu neprijateljstva i obustavljanju ratnih aperacija, što arapske zemlje nisu prihvatile ni pod prijetnjom da će anga žiranjem oružanih snaga neke od članica Vijeća sigurnosti, realiziraiti odluku OUN o stvaranju židovske države. U to vrijeme reainu mogućnost za takav pothvat imale su Velika Britanija, SAD i SSSR. Međutim, Englezi su jedva dočekali da se izvuku s tog prostora i nisu bili spremni da ponovo stavljaju ruke u vatru. Istovremeno odnosi između SAD i SSSR od nekadašnjeg savezništva u drugom svjetskom ratu pretvorili su se u rivalstvo i borbu za dominaciju u svijetu. Rezultat toga bio je hladni rat. U to vrijeme SAD okuplja oko sebe veći broj zapadnih zemalja i stvara sjevernoatlantski pakt, poznat kao NATO. Sest godina kasnije to isto uradit će i SSSR u svojoj zoni utjecaja, iako je praktične korake na tom planu poduzeo od mah nakon završetka rata. No, i pored toga većina zemalja članica OUN priznala je Izrael i sa njim uspostavila diplo matske odnose, a to praktično znači da je pitanje grandce s arapskim zemljama lostavljeno susjedima da ga riješe. Izrael su priznale i sve socijalističke zemlje i s njime uspostavile diplomatske i konzularne odnose. Što se tiče naše zemlje ona se odmah poslije rata našla pod snažndm pritiskom Zapada, ali svojim principijelnim stavom prema plemendtim težnjama židovskog naroda da stvori svoju državu nije kočila iseljava nje Židova iz Jugoslavije, iako su cdonisti
s pozicija proza padne antikomimističke orijentacije vodili žestoku kampanju protiv nas. Kasnije 1948, kad je proglašeno stvaranje izrael ske države i dok je bio u toku prvi izraelskoarapskd rat, naša zemlja bila je izložena Staljinovu pritisku i prijetnjama, ali je i tada ostala dosljedna svojim stavovima prvobitno iznese nim u OUN d u praktičnoj politdci prema Zidovima koji su željeli napustiti Jugoslaviju i odseliti u Izrael. Unutrašnji procesi u Izraelu Izašavši iz rata kao pobjednik Izrael je bio u mladala čkom zanosu samoljublja prožetog militantnim duhom. Vlast su prigrabile snage krajnje desnice, iako je službeno prokla miran višepartijski sistem. Cionisti su prvo prionuli na po sao da od zemlje naprave ratni logor, a prije svega da or ganiziraju modemu oružanu silu uvjereni da je jedino tako moguće opstati u arapskom okruženju i da je prema Arapi ma jedino efikasno voditi politiku s pozicija sile. Odmah nakon završetka rata i potpisanog primirja sa su sjednim arapskim zemljama, Izrael donosi zakon o vojnoj obavezi stanovndštva židovske nacionalnosti oba spola čime je arapsko stanovništvo isključeno iz službe u armiji kako bi im se spriječila mogućnost da legalno dođu do oružja. Kad rovski rok za starosjedioce bio je 2,5 godina, a za doseljenike 2 godine. Izrael je tada bio jedina zemlja u svdjetu u kojoj su i žene bile zakonski obavezne služiti vojsku i sudjelovati u oružanoj borbi. Sve djevojke od 18 do 26 godina regruti rane su na 2 godine, a žene bez djece, do 34 godine pozivane su na vježbe kao i muškarci. Zene stardjih godišta iznad 34 godine raspoređivane su u štabove, pozadinske jedinice, te ritordjalne orgatie i na druge, lakše dužnostd. •Oružane snage organizirane su u tri vida kopnena vojska, ratna mornaricai ratno zrakoplovstvo uz svestra nu i obilnu materijalnu i drugu pomoć SAD koje su pod utje cajem žiidovskog lobija na vladajuće krugove tu pomoć pru žale u obliku poklona, dotacija i kredita feoje je američki Kongres kasnije otpisivao. To je omogućilo da izraelska vojna moć raste ubrzanim tempom kao i da se zemlja značajno razviija na ekonomskom planu. Ono što Arapi nisu mogli ni željeli prihvatiti jest činjendca da je Izrael postao produžena ruka SAD na Bliskom istoku, gdje je nakon povlačenja En gleza i Francuza kaio dojučerašnjih kolonizatora nastao va kuum u koji je prvo preko Izraela, a kasnije i šire, uskočila jedna velika i moćna država SAD, s globalndm težnjama ka svjetskom gospodarstvu i statusom supersile nasuprot SSSR kao glavnom protivniku, s istim težnjama ali s drukčijih ide oloških pozicija. U obrambenom sistemu zemlje pored kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva Izrael je organdzirao i drugu kom ponentu oružane sile, pod nazivom Teritorijalna obrana. Te ritorijalne snage obuhvaćaju odraslo stanovništvo sela i po ljoprivredndh zadruga kibuca na granici u kojima vlada poluvojnički život. Osim obrade zemlje, što im je osnovno zanimanje, odraslo stanovništvo oba spola svakodnevno obav Ija i odgovarajuće vojničke dužnosti: patroliranje, stražarsku i csmatračku službu, utvrdivanje oko svojih naselja, obuku i sl. Formiraju prvu obrambrenu lindju organiziranu u vodnim i četnim otpornim točkama; više četa formdraju rajone, a ovi sektore. Komandiri vodova d četa su rezervni, a rajona i sek tora aktivni oficiri. Sektord su potčinjeni komandama oipera tivndh jedinica dislooiranim na tom teritoriju. Smatra se da su teritorijalne snage tada brojale oko 40.000 boraca. Obuci vojnika i starješina posvećena je naročita pažnja. Regruti najprije prolaze kroz centre za osnovnu vojnu obuku 3—5 mjeseci, a potom se šalju u jedinice, škole i centre radd specijalizacije. U centrima osnovne obuke istovremeno se se lekcioniraju regruti za oficirski i podoficirski kadar. Kandi daiti za oficire pohađaju bpću oficirsku školu 6 mjeseci, po slije čega se šalju u druge škole i na tečajeve radi usavr šavanja, a odatle se šalju u trupu. Za školovanje ofiicirskog kadra stvorene su škole raznih vrsta, a dio oficira poslan je i u zapadne zemlje. U sklopu obrambenog sistema zemlje stvorene su mnoge organizacije poluvojnog karaktera od kojih su najpoznatdje Nahal Noar Halutzi Lohem i Gadna Gedude noar. Prva je čisto vojnopoljoprivredna organizacija koja okuplja omladinu od 18 godina, a druga se zasniva na sistemu predvojniokeobu ke i obuhvaća omladinu iad 14 do 18 godina. Nahal je formi ran u bataljone. Prdje ulaska u Nahal omladinci i omladinke formiraju jezgru, tj. grupe od najmanje 60 članova za novi kibuc koji će stvoriti. Jezgre se uključuju u Nahal i izvode obuku 30 mjeseoi, s tim što posljednjih jedanaest mjeseci svi odlaze na granicu, prvenstveno u pustinjska područja, radi stvaranja novih poljoprivredndh kolektiva kibuca. Nakon toga članovi Nahala se izjašnjavaju da li će i dalje ostati na granici. Broj kibuca koje je formirao Nahal stalno je rastao. Clanovi Gadne obavezni su na redovnu obuku 2 sata tjedno ili jedan dan mjesečno, 10 dana godišnje u specijalnim logo rdma i najmanje 6
dana na marševima i vježbama; nose po sebne uniforme; organizirani su u bataljone, a za rukovodi oce imaju aktivne i rezervne ofioire. Cvrstom i centralizira nam organizacijom, Gadna priprema kadrove za Nahal i oru Na čelo oružanih snaga je prema ustavu zemlje postav ljen ipredsjedinik Republike. koji je istovremeno i vrhovni ko mandant. Za upravljanje svim oružanim snagama i vođenje obrambenđh poslova zemlje formirano je Ministarstvo obra ne u okviru kojeg je i Generalštab kao izvršni organ i ruko vodeće operativno tijelo u miru i ratu. Drugi izraelsko arapski rat 1956. Neposredni povod za drugi izraelskoarapski rat bila je nacionalizacija Sueskog kanala, a o uzrocima svdh pa i ovog izraelskog rata već je bilo riječi. Dodatni razlog za širenje izraelskoarapskih suprotnosti cionisti su vidjeli u jačanju Egiipta, naročito poslije dolaska na vlast Gamala Abdela Na sera. Kako je Egipat najveća arapska država sa središnjim geostrategijskim položajem u arapskom svijetu, oko njega su se počele okupljati i na njega oslanjati i druge arapske ze mlje koje su se borile za nezavisnost i oslobođenje od koloni jalnog statusa. Takva uloga Egipta bila je u direktnoj suprot nosti s politikom cionista. Istovremeno Velika Britanija i Francuska u svojim političkim nastojanjima da i dalje budu vojno i politički prisutne na Bliskom istoku, težile su da na vlast u Egiptu dođe takvo rukovodstvo koje će služiti njiho vim interesima i koje će zemlju uključiti u Bagdadski pakt. Ovaj pakt stvoren je ubrzo poslije NATO pakta s ciljem da bude brana protiv komunizma. Zbog toga što je bio supro tan interesima zemalja te regije, posebno arapskih, pakt se ubrzo raspao. Treba imati u vidu da je Velika Britanija još relativno dugo držala svoje trupe u Egiptu kontrolirajući naj važnije strategijske objekte Port Said, Suez, Ismadliju i Alek sandriju u kojima je imala gamizone i skladišta vojne opre me. Tek na osnovi Sporazuma od srpnja 1954. engleske trupe su 8. lipnja 1956. godine napustile Egipat. Ali, u garnizonima u zoni SueSkog kanala ostavile su naoružanje, muniiciju, vo zila i drugu opremu, pod motivacijom da im za evakuaciju treba duže vrijeme, a zapravo su ilegalno radile na obaranju Nasera, dovođenju proengleske garniture na vlast i ponovnom gospodstvu u toj zemlji. Budući da nisu uspjeli pokušaji obaranja Nasera i uklju čivanja Egipta u Bagdadski pakt, AngloAmerikanci su odbili zahtjev Egipčana đa im isporučuju naoružanje i opremu za oružane snage. Naser se tada obratio SSSRu, koji je u po četku prikrivao svoje aspiraoije za utjecaj u tom području, pa je nađeno rješenje da se oružje isporučuje preko Čeho slovačke, koja je službeno sklopila ugovor s Egiptom. Jačanje egipatskih oružandh snaga uz pomoć i utjecaj SSSRa ocije njeni su u Engleskoj, Francuskoj d Izraelu kao diretna pri jetnja njihovim interesima. Ameiikanci su tada, prije toga i poslije toga bili na strani Izraela u smislu njihove zaštite i jamstva opstanka židovske države na tlu Palestine. U odnosu na Englesku d Francusku SAD su tada vodile dvostruku po litiku: nastojale su da ih što vdše angažiraju u NATO paktu, a u njihovim kolonijama, koje su postepeno gubile, nastojale su da iiskoče u vakuum i da se nametnu kao poticajna sna ga za razvoj društva. tl suštini posrijedi je bio neokoloni jalizam zasnovan na formuli kombinirane primjene dolara i oružja, odnosno vladavini multinacionalnih kompanija na ekonomskom planu i vojnoj prisutnosti za slučaj da primjena sile bude neophodna. Kada je Egipat uz pomoć SSSRa vojnički ojačao tako da su njegove oružane snage narasle na oko 100.000 vojndka, 400 borbenih aviona, 500 tenkova i 40 manjih ratnih brodova uz značajan razvoj Nacdonalne garde kao teritorijalne kom ponente oružanih snaga, revolucionarno egipatsko rukovod stvo s Naserom na čelu težilo je da ostvard svoj suverenitet i nad Sueskim kanalom kao sastavnim dijelom svog teritordja i akvatorija i značajnim strategijskim i ekonomskdm objek Konvencijom od 7. ožujka 1949. Egipat je dobio pravo da u upravnom aparatu komipanije koja je upravljala Su eskim kanalom, pored 16 Francuza, 10 Engleza, jednog Ame rikanca d jednog Nizozemca poveća broj Egipćana sa 4 na 7 službenika i da ubire 7 taksa od ukupnog dohotka kom pandje od korištenja Sueskog kanala. Takav status Egipat nije mogao dugo toleriftati. Mlado, ambiciozno i progresivno ori jentirano egipatsko rukovodstvo s Naserom na čelu ndje se mirdlo sa činjenicom da akcionarsko društvo kolonijalnih sila, prije svega Francuske i Velike Britanije, ubire njenu taksu od plovidbe brodova eksploatirajući njihovo naoionalno bo gatstvo Uz to 90 tehničkog i drugog osoblja zaposlenog na Kanalu bili su Egipćani, koji su radili za minimalne plaće. Naser je znao da će to biti tvrd orah i da će Francuzi i En glezi težiti da očuvaju stečene pozioije utemeljene ugovorom
0 gradnji i korištenju Sueskog kanala iz 1854. godine. Na ime, tada su egipatski feudalci prodali pravo gradnje i kori štenja Sueskog kanala za narednih 99 godina od dana zavr šetka radova i početka plovidbe koja je počela 1869. Troškove gradnje financirala je međunarodna kompanija u kojoj su francuski bogataši imali 51.5 akcija, 45,5 engleski, a osta tak finanoijski moćnici iz drugih zemalja. Imajući u vidu či njenicu da je promet kroz Sueski kanal rastao u prosjeku 10 godišnje i da je samo u 1956. godđni kroz Kanal prošlo oko 20.000 brodova i da su svi oni platili relativno veliku taksu, ne računajući prihode od prometa robe i usluga, skla dištenja i drugo, nije teško zaključiti da je riječ o objektu od izvanrednog ekonomskog d strategijskog značenja. Za onog tko ga posjeduje može se reći da kontrolira jedno od troja vrata sredozemnog bazena Gibraltar, Bospor s Dardanelima 1 Sueski kanal. Međutim, izraelskoarapski ratovi su poka zali da je ovaj strategijski objekat osjetljiv na zarušavanje i da duže vrijeme može biti dzbačen iz upotrebe. Obje ove komponente ekonomsku i vojnostrategijsku Naser je imao u vidu kad se odlučdo da izvrši nacionalizaciju Sueskog kanala 13 godina prije isteka roka prava korištenja utvrđenog izme đu nekadašnjdh egipatskih vlasti i kolnizatora. Naser je bio svjestan i rizika ali je računao na svoje oružane snage i ne posrednu međunarodnu podršku u OUN. Zbog toga su pri preme za nacionalizaciju obavljene u strogoj tajnosti, a sam čin nacionalizacije preuzimanja Sueskog kanala izveden je na spektakularan način u srpnju 1956. Nekoliko mjeseci prd je toga Naser je izđvojio grupu oficira i nekoliko grupa ko mandosa i smjestio ih u nekadašnji britanski logor poligon u pustinji E1 Katadba. Tu su u strogoj izolaciji obučavani i uvježbavani za izvršenje zadatka koji im predstoji. Ni oni sami nisu znaii za kakav se pothvat pripremaju. Ni kad su dan uoči proglašenja nacionaldzacije prebačeni u Port Said, Ismailiju i Suez, još uviijek nisu znali kakav će zadatak dobiti. Tek kad je Naser na mitdngu u Aleksandriji usred govora izu stio šifriranu riječ starješinama jurišnih odreda, pristupili su oficiri sa zapečaćenim kovertama u kojima su bile naredbe što ih je potpisao vrhovni komandant Naser s detaljnim uputama kako da razoružaju britanske i francuske straže, a da ne dođe do oružane borbe, izoliraju njihove službenike, zapečate prostoriije, zaplijene brodove, skladišta i drugu op remu. Tek kad je sve to uspješno obavljeno, sredstva javnog infiormiranja objavila su odluku Egipta o nacionalizaoiji Su eskog kanala, što je lizazvalo burnu reakciju u Engleskoj i Francuskoj, koje su kategorički zahtijevale da se odluka o nacionalizaciji po,vuče bez obaira na što je Egipat pružio uvjeravanja da akt o naciomalizaciji podrazumijeva i naknadu materijalne štete kompanijii imajući u vidu da ugovor o ko rištenju još nije bio istekao. U takvoj situaciji Velika Britanija, Francuska i Izrael odlučuju se na trojnu agresiju. Svatko od njih imao je svo je razloge za toi ali im je oilj bio zajednički razbđti i uni štiti egipatske oružane snage, zaposjesti Sueski kanal i Si najski poluotok tako da poraz Egiipta na bojnom polju dovede do pada Nasera i do promjene unutrašnje i vanjske politike u toj zemlji pri tome bi svatko od agresora dobio svoj dio plijena. Englezi i Francuzi Sueski kanal, a Izraelci Sinaj. Osim toga, Francuska je optuživala Egipat za podršku oslobodilačkim snagama u ratu u Alžiru pa isu računali da će pobjedom nad Egiptom riješiti i taj problem. Ratni planovi i pripreme zaraćenih strana Englezi i Francuzi pordču tvrdnju Egipćana o zajedničkom ratnom planu Velike Britanije, Francuske i Izraela, ali ne poniču zajednički anglofrancuski plan vojne intervencije. To je u suštini isto, ali u međunarodnom javnom pravu ima drukčiju kvalifikaciju: rat je otvorena agresija, a vojna in tervencija njen maskirani oblik koji se zaklanja iza parava na zaštite viitaLnih linteresa zemlje ili zemalja koje vojno interveniraju, odnosno agresora. Osim toga, vojnom inter vencijom se svjetsko, javno mišljenje i žrtva agresije želi staviti pred svršen čin, jer bitno je obilježje vojne interven cije da se posao brzo završi, tj. da se u prvom udaru žrtva agresije baci na koljena, ako je moguće bez otpora ili s minimalnim otporom. Agresori na Egipat, Englezi i Francuzi, predvidjeli su angažiranje ekspedicijskog korpusa zajedmčkih snaga ja čine oko 20.000 Ijudi, 500 aviona, 200 ratndh, transportnih i desantnih brodova, 7 nosača aviona, 7 krstarica i 18 razarača. Izradi plana pristupilo se odmah nakon nacdonalizacije Su eskog kanala, a završen je do polovice kolovoza prvo u mje šovitom anglofrancuskom štabu u Parizu, a zatdm u britan skoj bazd u Nikoziji na Cipru, gdje je plan do detalja razrađen. Izrael je također razradio svoj ratnd plan, koji je predviđao defenzivna djelovanja prema Jordanu, Siriji i Libanonu, a ofenzivna prema Egiptu s ciljem da se razbiju i unište egi patske oružane snage i okupira Sinajski poluoitok, odnosno uključi u sastav Velikog Izraela. Za ofenzivna djelovanja prema Egiptu Izrael je
angažirao kopnene snage jačine me handziranog korpusa i skoro cjelokupno ratno zrakoplovstvo. Tok događaja na bojnom polju pokazao je da su anglofran cuski i izraelski ratnd planovi imali visok stupanj koordina cije čime je potvrđena egipatska teza o zajedničkom ratnom planu Engleske, Francuske i Izraela. Osnovna ideja ratnog plana agresora bdla je da se pret hodnim djelovanjem Izraela egipatske kopnene snage navu ku u borbu na Sinajskom poluotoku, a zatim brzim opsjeda njem zone Sueskog kanala od strane engleskog i francuskog ekspedicionog korpusa, odsijeku, okruže i unište. Egipatski ratni plan računao je na mogućnost trojne agresije ald je predviđao iskrcavanje AngloFrancuza u pod ručje Gaze i zajednička djelovanja na kopnu s izraelskim snagama, imajući težište djelovanja duž primorskog puta os novnim pravcem GazaPort Said. U skladu s takvom zamisli izvršeno je i grupiranje snaga. Prema Izraelu bdle su raspo ređene dvije divizije i jedna borbena grupa jačine nekoliko bataljona. Obje ove divizije bile su raspoređene u područje Gaze dok su bataljoni iz sastava borbene grupe brandli ostale pravce na Sinaju. Glavnina egipatskih snaga bila je raspore đena zapadno od Sueskog kanala. U cjelini, egipatski ratni plan bio je prožet idejom strategijskog dočeka agresora, obračuna s njihovdm snagama u zoni Sueskog kanala i pre laska u protuofenzivu. Međutim, niti je agresor djelovao onako kako su Egipćani zamišljali, niti su Englezi, Francuzi i Izraelci mogli do kraja ostvariti svoj ratni plan. S vojničko ga gledišta engleskofrancuskoizraelski ratni plan bio je ve oma smion, originalan i prožet novim idejama manevra kom binirane upotrebe kopnendh, zrakoplovnih i pomorskih snaga, zračnih i pomorskih desanata. Kao takav, značajno je isku stvo iz suvremenih lokalnih ratova vođenih poslije drugog svjetskog rata, jer je pokazao da agresor temeljito priiprema i lukavo izvodi svoj prvi udar po žrtvi agresije u težnji da taj udar bude jedini, munjevit, iznenadan i poražavajući za pro Izvođenje operacija Napad na Egipat prvo je počeo Izrael, 29. listopada 1956. u 17 sati po lokalnom vremenu, bez objave rata. Glavni udar Izraelci su nanijeli pravcem AkabaSuez, dakle na pravcu koji je Egipat ocjenjivao kao pomoćni i gdje je imao samo jedan pješadijski bataljon u obrani. To je tzv. Hodočasnički put na Sinaju. Prvo su Izraelci na tom pravcu kod Parkerova spomenika spustili zračni desant jačine jednog padobranskog bataljona koji je dobio zadatak da posjedne tjesnac i prijevoj Mitla ključni operativni objekt na tom pravcu. Istovreme no je s fronta prešla na tom pravcu u napad jedna izraelska motorizirana brigada. Kako je odnos snaga napadača i bra nioca na tom pravcu bio 5:1 u korist Izraelaca, njihove mo torizirane snage brzo su prodiraie i 30. listopada spojile se sa zračnim desantom kod Parkerova spomenika, a sutradan do 18 sati ovladale i tjesnacom Mitla. Time je Suez blokiran s dstočne strane, što je bio značajan početni uspjeh agresora. Istovremeno Izraelci su angažirali dio snaga pravcem Suez— —Šarm el Šeik s ciljem da otvore pomorske komunikacije Sueski i Akabski zaljev za britansku i francusku ratnu flotu koja je već plovdla kroz Crveno more prema Suezu. U tom pothvatu Izraelci su imali samo 40 mrtvih i 100 ranjenih. Drugi izraelski udar uslijedio je dan kasnije od prvog, u zahvatu Turskog puta, koji su Egipćani također ocjenjivald kao pomoćni pravac i na njemu imali relativno slabe snage koje su posjele i branile fortifikacijski đobro utvrđene objekte na frontu i po dubini. No, Izraelci su te objekte dijelom sna ga blokirali okruždli, s glavninom motorizirani dio obilazili i prodirali prema Ismailiji u težnji da što prije izbiju u sre dišnji dio Sueskog kanala. Jačina izraelskdh snaga na ovom pravcu bila je tri brigade od kojih dvije pješadijske i jedna motorizirana. Dok su izraelske snage prodirale duž Hodočas ničkog i Turskog puta, front u zoni Gaze je praktično mirovao jer su Izraelci izvođenjem zavaravajućih djelovanja i ne uspješnih pravljenja prolaza u minskim poljima uspjeli ve zati glavninu egipatskih snaga na Sinaju, a cilj im je bio đa ih okruže i unište. Egipćani su na prodore Izraelaca duž Hodočasničkog i Turskog puta reagirali prebaoivanjem svježih snaga preko Sueskog kanala. Ali. Izraelci su ih kod Sueza i Ismailije us pjeli zaustaviti, dok su duž primorskog puta budući da su tu imali glavninu snaga na Sinaju i da su tu privukli nova pojačanja pokušavali da bočnim napadima svojih oklopnih jedinica ugroze Izraelce na Turskom putu. Međutim, kad je 31. listopada počelo djelovati britansko i francusko ratno zra koplovstvo, čiji avioni su napali svih 12 egipatskih aerodro ma u isto vrijeme, trupe u pokretu u zoni Sueskog kanala, skladišta municije, saobraćajne čvorove i sve veće gradove u Egiptu Kairo, Aleksandriju, Port Said i dr., bilo je jasno i Egipćanima kakvu im zamku spremaju agresori na Sinaju. Naser je odmah naredio hitno povlačenje svih snaga na za padnu obalu Sueskog kanala. Bila je to borba za spasavanje onog što se
od egipatskih snaga na Sinaju spasiti može. Dio tih snaga uspio se probiti, ali su većinu zarobili ili uništili Izraelci uključujući i svu ratnu opremu koju su zaplijeniM na Sinaju. U momentu kad je Izrael počeo napad na Egipat duž Ho dočasničkog puta, Engleska i Francuska su preko sredstava javnog informiranja obećale da se neće miješati u sukob, ali su već sutradan uvečer uputile ultimatum Egiptu da nje gove trupe napuste zonu Sueskog kanala radi privremene okupacije Port Saida, Ismailije i Sueza, kako je tada u ul timatumu definirana i nagoviještena vojna intervencija En gleske i Francuske. Budući da je Egipat, naravno, odbio takav zahtjev, počelo je šestodnevno danonoćno bombardiranje svih značajnijih objekata na teritoriju Egiipta kao d borbe za pot punu prevlast u zračncm prostoru i na mioru. U podjeli ope rativnih zadatka francusko zrakoplovstvo angažirano je pre težno za podršku izraelskih trupa duž primorskog pravca i zaštitu izraelskog teritorija od eventualnog napada jordan ske i sirijske avijacije. Radi toga je francusko zrakoplovstvo, koje je sudjelovalo u ovom ratu već 30. listopada, prebaciva no na aerodrome u Izraelu, odakle je polijetalo na borbene zadatke i gdje su avioni popunjavani ubojnim sredstvima i gorivom. To najviše dokazuje da je zajednički ratni plan ne samo prethodno defindran već su ga d u detalje proveli odgovarajući štabovi Engleske, Francuske i Izraela. Britanci su svoje ratno zrakoplovstvo s nosača aviona i iz baza na Ci pru angažirali za napadanje obradu vojaiih i civilnih ci ljeva u dubini egipatskog teritorija zapadno od Sueskog ka nala. Na moru, u priobalnom pojasu sredozemnog dijela egipat skog teritorija, kao i kod Šarm el Šaika na ulazu u Sueski zaljev, vođene su žestoke borbe. Francuski ratni brodovi an gažirani su za neposrednu vatrenu podršku izraelskih trupa na primorskom pravcu u području Gaze d E1 Ariša kao i kod Šarm el Šeika, dok su britanski ratnd brodovi vodili borbu za slobodan operativni pristup Fort Saidu i Aleksandriji. U neravnopravnoj borbi na moru Egdpćani su sa svojim jednim razaračem, dvije koverte i 10—12 raketniih čamaca, koliko su tada irnali, pretrpjeli osjetne gubitke ne postigavši neki vi dan uspjeh. Ostvarivši potpunu prevlast u zraku i na moru Englezi i Francuzi su 5. studenoga u 7 sati počeli spuštanje zračnog desanta u rajonu Port Saida i Port Fuada. Za izvršenje tog zadatka, a radd zauzimanja ova dva grada i objekata oko njih, Englezi su angažirali jednu padobransku brdgadu, a Francuzi padobranski puk. Prvi val padobranaca jačine od po jedan zračnodesantnd bataljon bačen je istovremeno na aerodrom kod Port Saida i na otvoreni prostor južno od Port Fuada. Zatim su u još nekoliko valova prebačene cjelokupne anglofrancuske padobranske snage angažirane u toj opera cđji. Cilj engleskog desanta bio je zauzimanje Port Saida, a francuskog zauzimanje Port Fuada. Egipćani nisu računali s ovakvom varijantom djelovanja agresora pa su za obranu Port Saida angažirali relativno sla be snage, a za obranu Port Fuada skoro nikakve, ako. se izuz me osiguranje željezničkog i cestovnog mosta preko Sueza u toj zoni. Zato su Francuzi relativno brzo zauzeli te mostove i još istcg dana upali u Port Fuad. Egipćani su ih dovođenjem svježih snaga pokušali izbaciti iz grada i osloboditi mostove, ald nisu uspjeli. Britanci su u Port Saidu naišli na žestok ot por Egipćana, koji su u momentu napada imaJi u kružnoj obra ni grada oko 3.000 vojnika; od toga su polovica bile jedindce kopnene vojske, a druga polovica snage teritorijalne obrane Nacionalne garde. Samu luku pristanište Port Saida bra nila je jedna baterija samohodnih oruđa 100 mmm, a protu zračna obrana grada imala je samo četiri topa. Grad nije bio utvrđen u fortifikacijskom smislu jer Egipćani nisu računali da će doći do direktnog napada na grad, pogotovu ne iz zraka. Još manje su računali da će grad biti direktno napadnut s mora dskrcavanjem pomorskog desanta, a Englezi su upravo to učinild. Egipćani su tako rezonirali zato što je Port Said sagrađen na otoku koji je uskom prevlalcom povezan s kop nom i da kao takav nije pogodan za napad, to prije što su Britanci na širokom fromtu sredozemne egipatske obale imali znatno pogodnija mjesta za napad. Britanski zračni desant prvog dana uspio je zauzeti aerodrom, ali je bio prisiljen da ga brani od egipatskih protunapada. Sutradan Britanci su ponovo dskrcali desant u luci Port Said. Ova dva desanta nisu se uspjela spojiti i zauzeti grad tako da su se narednih dana vodile teške uldčne borbe. Francuzi su poslije zauzdmanja Port Fuada pojačali svoje snage i počeli nadirati duž Sueskog kanala prodrijevši do E1 Kantare kada je došlo do prekida U ovom kratkotrajnom ratu gubici sukobljenih strana bild su relativno veliki. Anglofrancuske snage imale su 200— —350 mrtvih i oko 400—600 ranjenih, te znatnu materijalnu štetu. Nadme, Egipćand su potopili sve britanske i francuske trgovačke brodove s tovarom u njima oko 50 brodova koji su se
u momentu izbijanja neprijateljstva našli u Sueskom kanalu, a pripadali su bivšoj kompaniji koja je upravljala Kanalom. Izraelci su Amali oko 350 mrtvdh i oko 700 ranjenih voj nika. Najveće gubitke imao je Egipat. Samo u Port Saddu Egipćani su imali oko 800 mrtvih vojnika i oko 3.500 civila. Na Sinaju je Egipat izgubLo oko 10.000 vojnika od kojih je većina zarobljena. Vojnu opremu koju su Egipćani izgubili na Sinaju kompenzirali su zauzimanjem britanskih sklađišta oružja i municdje, koju Englezi nisu evakuirali prilikom na puštanja gamizona u Port Saidu, Ismailiji i Suezu 8. lipnja 1956. Najteže gubitke pretrpjelo je egipatsko ratno zrakoplov stvo, koje je skoro u cjelini undšteno, a infrastruktura aero dromi i radarska postrojenja razoreni. U pomorskdm borba ma Egipćani su izgubili šest od ukupno 10 raketnih čamaca, jednu korvetu i jedan razarač, koji su Izraelci uspjeli zarobiti u momentu kada je prodro u njihovu luku Hadfu 31. listo pada s oiljem da napadne i uništi skladišta goriva iz kojih su se snabdijevale izraelske trupe. Upletanje OUN, SAD i SSSR u oružani sukob i prekid agresije Na prijedlog Jugoslavije u Vijeću sigurnosti hitno je sa zvano izvanredno zasjedanje Generalne skupštine OUN, koja 2. studenoga donosi odluku o prekidu vatre i neodgodivom povlačenju anglofrancuskih i izraelskih trupa s okupiranog egipatskog teritorija. Francuska i Velika Bratanija reagirale su na tu odluku providnom izjavom da je njdhov cilj da raz dvoje zaraćene strane. štoviše, Velika Britanija i Framcuska tražile su od Generalne skupštine d Vijeća sigurnosti da nji hove snage angažirane u zoni Sueskog kanala dobiju status snaga OUN s posredničkom misijom. Međutim, taj diplomat ski manevar onemogućen je jednoglasnom osudom i progla šavanjem Izraela, Francuske i Velike Britanije za agresore uz zahtjev da se pokore odluoi OtlN, kojoj su druge zemlje, među kojima i Jugoslavdja, ponudile svoje oružane formacije da pod zastavom OUN izvrše razdvajanje zaraćenih strana i da budu čuvari mira na vrućoj egipatskoizraelskoj grandci. Diplomatski potez koji je tada povukla Jugoslavija na međunarodnom planu bio je izraz njene principijelne vanjske politike da je sloboda vrhunska vrijednost svakog naroda i da nitko nema pravo da je ugrožava. Što se tiče SSRa on je u prvom izraelskoarapskom ratu iz Čehoslovačke preko Jugoslavije hitno isporučio Izraelu njemačko naoružanje i municiju zapLijenjenu u drugom svjet skom ratu. Izrael se u prvom ratu s Arapima, 1948. godine, našao u vrlo kritičnoj situaciji. Sve zapadne zemlje, uključu jući i SAD, odlučile su se na vojni embargo protiv Izraela u težnji da se rješenje nađe na diplomatskom plamu onako kako je odlučeno u OUN. U takvoj situaciji Ben Gurion, tadašnji premijer tek stvorene židovske države, poručuje svojim emi sarima širom Evrope: Saljite sve što puca.. I tada Izrael i SSSR skoro u posljednjem momentu pot pisuju spcrazum o isporuoi češkog oružja Izraelu. Bilo je pi tanje kako prenijeti te velike količine oružja iz srednje Ev rope na Bliski istok. Sva pristaništa Sredozemlja bila su blo kirana za brodove s oružjem. Nitko u Izraelu ii u Pragu nije imao odgovor na to pitanje. Odgovor daje Šajke Dan iz Ju goslavije. Situacija je osjetljiva. Sukob između Kominforma i Ju goslavije je počeo. I baš u takvom momentu dolazi Šajke Dan sa svojom fantastičnom molbom da Jugoslavija omogu ći prijevoz češkog oružja Izraelu. On razgovara s nadležnim ličnostima u Beogradu. Odgovor Beograda je pozitivan. Jedi ni uvjet: potpuna tajna. Tek danas, 39 godina poslije tih razgovora u Beogradu, skida se veo tajnosti. Isporuke oružja išle su Dunavom u Jugoslaviju. Na sanducima je bilo napisa no Rezervni dijelovi za traktore, a odredište je bila Etiopija. Iz šibenske luke, međutim, tovar je plovio u Haifu. Pošto su britanski vojni brodovi patrolirali Sredozemlje, sanduci sa češkim oružjem bili su pokriveni vrećama s krumpirom i lu Nora je bio prvi teretni brod koji je s oružjem isplovio iz šibenske luke za Izrael. Ali nije bio posljednji. Desetine Sajke Dan je tada bo tajni emisar izraelske vlade u Jugo slaviji. U siječnju 1987. objavio je u Jeruzalemu memoare pod na zivom Slijepi skok u kojima je jedan dio posvećen Jugoslaviji pod naslovom Jugoslavija moja ljubav. hiljada pušaka, hiljade mitraljeza, milijunske količine muni cije sve je to preko Jugoslavije stiglo u Izrael. Zatim su s jednog improviziranog aerodroma pored Titograda u Izrael polijetale desetine lovačkih avdona tipa messerschmidt koje su izraelski emisari kupovali u čehoslovačkoj. Jugoslavija je u to vrijeme bila zračni most za Izrael.
Dakle, SSSR je 1947—1948. bio glavni zaštitnik i prota gonist mlade židovske države, dok su SAD Izraelu pružale samo ekonomsku, uglavnom financijsku pomoć. U to vrijeme SAD su težile da se politički i vojno uvuku u arapske zemlje, prije svega u Egipat, d da novim metodama neokolonijalizma istisnu Veliku Britaniju i Francusku s tog područja. No, do gađaji su nametnuli drukčiji tok stvani. Ponajprije Izraelu je nakon pobjede mad Arapima u prvom izraelskoarapskom ratu bila nužna ogromna ekonomska pomoć, koju SSSR nije nije mogao pružiti pa se Izrael postepeno preko židovskog lobbyja sve više okreće prema SAD. To izaziva sumnjičavost susjednih arapskih zemalja, najviše Egipta, koji se zbog po treba naoružavanja svojih oružanih snaga, ostavši bez izvora sa Zapada, okreće prema SSSRu. Tako je došlo do zamjene partnera između SAD i SSSR na Bliskom istoku, što će kas nije biti česta praksa u nadmetanju i borbi za utjecaj super sila u ovom i drugim područjdma svijeta. S druge strane, i SAD i SSSR težile su da istisnu Veliku Britaniju i Francusku ne samo dz arapskih zemalja već i iz svih njdhovih kolonija u nastojahju da izvrše globalnu podjelu sfera utjecaja između sebe. Koriistile su pri tome ideološka, ekonomska, diplomat ska i druga sredstva, a u krajnjem i oružanu silu s tim da se dzbjfigne međusobna konfrontacija i N rat, jer je SSSR u to vrijeme već imao atomsku i hidrogensku bombu kao i balističke rakete interkontinentalnog dometa tako da je mo gao ugroziti i teritorij SAD. Kad se sve to ima na umu, ndje teško zaključdti zbog čega su se i SAD i SSSR našle na istoj političkoj poziciji u ocjeni drugog izraelskoarapskog rata, odnosno trojne agre sije Velike Britamje, Francuske i Izraela na Egipat i zbog čega su obje supersile bile jednodušne u stavu kako u Gene ralnoj skupštini OUN tako i u Vijeću sigurnosti da se agre sori moraju neodgodivo povući i da u to područje treba hitno poslati međunarodne mirovne snage iz sastava neutralnih izvanblokovskih zemalja. Ostavši bez podrške SAD i ostalih članica NATO Velika Britandja i Francuska nisu imale drugog izbora osim da se povuku; ali do konačne odluke o povlačenju došlo je tek po slije dramatičnog upozorenja SSSRa vladama Velike Brita nije i Francuske od 5. studenoga 1956. da će upotrijebiti silu i privesti kraju rat u Egiptu kako je tada službeno formuli rano sovjetsko upozorenje. Naravno, ni jednoj od zaraćenih strana, a niti SAD nije bilo u interesu da se na tlu Egipta nađu sovjetske trupe, koje bi pod barjakom OUN težile prije svega da ostvare političke oiljeve SSSRa. Izrael je tek tada shvatio da su ga Velika Britanija i Francuska uvukle u veliku avanturu. Naime, Izrael je vjerovao da Francuska, a pogotovo Velika Britanija neće ući u rat bez suglasnosti i po drške SAD. Bila je to velika zabluda o kojoj je kasnije u Iz raelu vođena žestoka unutrašnja debata u vladi, parlamentu, diplomatskoj i posebno obavještajnoj službi. Trojna agresi ja naišla je na opću osudu u svijetu, ne samo zbog napada na Egipat već i zbog opasnosti da se ratni sukob proširi i na ostale arapske zemlje, pogotovu ako dođe do toga da se an gažira SSSR na strani Egipta, što bi neminovno dovelo da se i SAD vojno angažiraju na suprotnoj strani. Takav tok do gađaja mogao je čovječanstvo odvesti u treći svjetski, uz to nuklearni rat. Pred takvom dilemom Velika Britanija, Fran cuska i Izrael 7. studenoga, svaka za sebe, objavljuju da pri hvaćaju apel OUN o prekidu rata i da su spremne povući svoje snage. Bila je to istovremeno velika afirmacija OUN, u kojoj su zemlje tek oslobođene od klasičnog kolonijalizma vidjele svog zaštitnika. Povlačenje britanskih, francuskih i izraelskih trupa Povlačenje britanskih, francuskih i izraelskih trupa po čelo je nekoliko dana nakon prekida vatre i trajalo je oko U to vrijeme još nije osnovan pokret nesvrstanosti pa su sve zemlje izvan vojnih blokova nosile naziv neutralne. osam dana. Primirje, prekid vatre i povlačenje oružanih for macija agresora sa tla Egipta nadgledala je Komisija OUN koja je došla u zonu Sueskog kanala poslije prekida vatre. Odmah zatim počele su pristizati li međimarodne mirovne snage. Britanci i Francuzi su jednostavn ukrcali svoje trupe u brodove u Port Saidu i Port Fuadu i otplovili. Izraelci su se također ubrzanim tempom povlačili preko Sinaja istim pravoima kojima su i došli do Sueskog kanala. Između njih i egipatskih snaga preko Siriaja nastupali su plavi šljemovi kako su tada popularno nazvane međunarodne mirovne sna ge. Izraelci su, naravno, prilikom povlačenja odvukli, odnos no odnijeli svu ratnu opremu koju su u ratu zaplijenili, a En glezi i Francuzi nisu ni imali nekog znatnijeg, ratnog plijena. Reperkusije povlačenja britanskih, francuskih i izraelskih trupa i pouke koje su iz rata izvučene višeznačne su i sloje vite ne samo u zemljama koje su sudjelovale u oružanom su kobu već i šire u ■
svijetu. Najgorču pilulu progutala je Engle ska: ona je shvatila da su se supersile spremne nagoditi na bilo čiji račun uključujući i njen. Najteže joj je palo to što je takav potez uslijedio od glavnog saveznika i predvodnika u NATO, odnosno od SAD. To je bacilo tešku sjenku na bri tanskoameričke odnose, najtežu poslije drugog svjetskog rata. I tek će M. Thatcher, željezna lady, uspjeti ostvariti nekadašnju prisnost iz drugog svjetskog rata između dvije zemlje osiguravši podršku SAD u malvinskom ratu. U Veli koj Britaniji došlo je tada do pada vlade. Nekadašnji Chur chillov ministar vanjskih poslova, Anthony Eden istak nuta i u svijetu diplomacije eminentna figura bio je pri siljen pođnijeti ostavku na. dužnost predsjednika. U britan skom Gornjem i Donjem domu povedena je žuona debata o tome kako je vlada mogla povesti zemlju u rat bez podrške SAD. Dakle, jedan iskusan ministar vanjskih poslova poka zao se kao loš premijer i pao je na prvom ispitu. Francuzi nisu bili tako tašti kao Englezi. Oni su s dosta realizma primili ovaj poraz, koji je u odnosu na onaj u Vijet namu kod Dien Bien Phua 1954. imao znatno manje poslje dica po njihove imperijalne težnje ii ambicije. Francuzi su najviše štete od vojne avanture u Egiptu imali na ekonom skom planu. Prije svega bio je privremeno zatvoren Sueski kanal, kroz koji se Francuska snabdijevala naftom s Bliskog istoka, jer iz Alžira nije mogla pođmirivati svoje potrebe pošto je tamo bio u toku oslofoodiiački rat. To je ono što je Francuzima najteže palo, jer su bili svjesmi da su svojim sudjelovanjem u trojnoj agresiji još više ojačali koheziju arapskih zemalja i njihovo okupljanje oko Egipta u pružanju znatne pomoći alžirskom oslobodilačkom pokretu koji je po veo oružanu borbu za nacionalno oslobođenje od francuske Izraelci su se osjetdli prevarenim od Velike Britanije i Francuske koji su ih gurnuli u rat u kojem ništa nisu do bili, a na političkom planu su mnogo izgubili. Od tada Izrael se još čvršće vezuje za SAD ne samo ekonomski već priije svega politički i vojno. Egipat je na bojnom polju pretrpio neuspjeh ali je poli tički i ekonomski prosperirao. Za relativno kratko vrijeme očišćen je Sueski kanal i prihodi od njega počeli su se slije vati u nacionalnu blaganju. Ekoncmski interes i politički re alizam natjerao je Englesku i Francusku da priznaju nacio nalizaciju Sueskog kanala i pregovorima izravnaju račune s Naserovom vladom kako bi njihovi brodovi mogli nesme tano ploviti kroz tu pomorsku komunikaciju. No, za izraelske brodove važila je zabrana plovidbe kroz Sueski kanal sve do kempdejvidskih sporazuma izmedu Sadata ii Begina. Na voj nom i ekonomskom planu Egipat se poslije trojne agresije još više i neposrednije oslanja na pomoć SSSRa i drugih so cijalističkih zemalja. SSSR ulaže znatna materijalna sredstva u razvoj egipatske privrede, opskrbljuje Egipat modernim oružjem, daje instruktore, obučava kadrove u svojim školama itd. S druge strane. Egipat teži sačuvati svoju samostalnost, pri čemu Naser zazire od unutrašnjih lijevo orijentiranih sna ga u zemlji zbog čega hapsi i proganja komuniste smatrajući ih sovjetskom agenturom. To komplicira odnose između SSSRa i Egipta ali ni jedna strana nije mogla, niti je željela ići na radikalan raskid. Naprotiv, SSSR i dalje učvršćuje svo ju prisutnost u Egiptu i Siriji kao i u nekim drugiim arap skim zemljama na antiimperijalističkoj osnovi, pomažući im da se naoružaju i vojnički ojačaju za borbu protiv agresivnog ponašanja Izraela. Sto se tiče supersila one su u ovom ratu jasno pokazale tko je na čijoj strani, odnosno tko je i tko će u buduće biti čiji protagonist. Time su, istisnuvši Veliku Britaniju i Fran cusku, supersile jedna drugoj otvoreno najavile rivalstvo d za zone i sfere utjecaja na vrućem tlu Bliskog istoka. Plavi šljemovi na Sinaju Nakon povlačenja izraelskih snaga na zahtjev OUN us postavljena je demarkaciona linija između Izraela d Egipta. Ona se protezala duž faktičke granice između ove dvije ze mlje ustanovljene u prvom izraelskoarapskom ratu, 1948. go dine. Demarkaciona linija obuhvaćala je pojas širok 10 kmpo 5 km sa svake strane izraelskcegipatske granice od Sredozemnog mora do Arapskog zaljeva. U tom pojasu Me đunarodne mirovne snage, među kojima i jugoslavenski mo toriizirani odred, imale su svoje osmatračnice. Patroliralo se i danju i noću s ciljem da se nadgleđa primirje d fizički raz dvoje izraelske i egipatske oružane snage. Jugoslavenskom motoriziranom odredu na Sinaju povje ren je dio granice u području Gaze, odnosno na primorskom operativnom pravcu koji za obje sukobljene strane dma ve liko značenje. Ostale sektore granice zaposjeli su također mo torizirani odredi iz sastava latinskoameričkih zemalja i In dije. Štab mirovnih snaga nalazio se u ElArišu.
Bilo je to veliko priznanje izvanblokovskoj politici Ju goslavije i njenom ugledu u svijetu ali istovremeno i krupna obaveza koju su ispunjavale naše oružane snage. Za sektor grandce feojd nam je povjerert na čuvanje u studenome 1956. goddne, formiran je odred opremljen oklopnim automobili ma M8, izviđačkim vozilima skautkar, džipovima i drugim terenskim vozilima s odgovarajućim brojem radiostanica i drugom opremom. Odred je imao 565 vojnika, 109 podoficira, 71 oficira, 2 vojna službenika i 8 građanskih osoba; ukupno 755 pripadnika naših oružanih snaga ne računajući oficire na dužnostima u štabu mirovnih snaga OUN na Sinaju. Ljud stvo se smjenjivalo svakih 6 mjeseci, i to je trajalo 11 godi na, sve do trećeg arapskoizraelskog rata, 1967. godine. Troš kove izdržavanja svih mirovnih snaga na Sinaju, uključujući i naš odred, podmirivala je OUN. Međunarodne mirovine snage na Sinaju nisu mogle osi gurati trajan mir na Bliskom istoku ali su svojom fizičkom prisutnošću sprečavale granične incidente između Izraela i Egipta. To nije bio slučaj na izraelskojordanskoj, izraelskosirijskoj i izraelskolibanonskoj granici, gdje su granični in cidenti u to vrijeme bili svakodnevna pojava, a tamo nije bilo međunarodnih mirovnih snaga. Još prije drugog svjetskog rata Društvo naroda težilo je da stvori međunarodne mirovne snage s ciljem da se ako tre ba i silom spriječi rasplamsavanje ratnog požara. Poslije drugog svjetskog rata ta ideja je ugrađena u OtlN prilikom njenog konstituiranja. Strahote đrugog svjetskog rata pobudile su u svijetu nadu da će OUN raspolagati respektivnim oružanim snagama i da će se sile pobjednice razoružati. Na žalost, po slije drugog svjetskog rata uloga sile u međunarodnim odno sima stalno je rasla, a uloga OUN sve je više potiskivana. Posljedica toga bila je: simbolična uloga i moć Međunarodnih mirovnih snaga ne samo na Sinaju već i na drugim mjesti ma gdje su kasnije upućivane Cipar, Lisabon i dr.. Zaoštravanje izraelskoarapskih odnosa Otvoreni sukob interesa supersila na području Sredozem lja i posebno Bliskog istoka, koji se vidno očitovao na svjet skoj političkoj sceni poslije drugog izraelskoarapskog rata, 1956. godine, direktno je poticao Zidove i Araipe na primjenu sile u međusobnim odnosima. Stoga se za tadašnju političku atmosferu na Bliskom istoku s pravom može primijeniti Nje goševa misao: Kome snaga leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom. U konkretnom slučaju na Bliskom istoku, su persile i njihovi lokalni štićenici vjerovali su jedino u topuz silu iz čega je proiziišlo groznčavo naoružavanje s jedne strane Izraela uz pomoć SAD i s druge strane Egipta i Sirije od strane SSSRa. Ove dvije zemlje stvorile su čak neku vrstu konfederacije pod nazivom Ujedinjena Arapska Repub lika Egipat i Sirija. Međutim, ta imija se kasnije raspala zbog lokalnih suprotnosti koje nikad nisu javno isticane, a koje je Izrael odlčno poznavao i vješto koristio. Naime, prije dolaska Turaka na to područje, teritorij si rijske države činili su pored sadašnjeg još Palestina, Liba non, Jordan i Irak, zbog čega sirijsko rukovodstvo i danda nas vuče prikrivene ali dosta providne poteze u težnji da po novo objedini sve te teritorije u jednu jedinstvenu državu ili bar da ih stavi pod svoju kontrolu. Tako se u vezi s Palesti nom, pa i šire, u tom području odvijao proces političkih doga đaja koji je produbio jaz unutrašnjih suprotnosti i nesloge među Arapima. Poslije odlaska francuskih kolonijalnih vlasti Damask je bio poprište čestih državnih udara i borbi za vlast, dok na kraju vlast nije prešla u ruke Partije arapskog prepo roda BAAS, koja je drži i danas i kojoj pripada i predsjed nik Asad. Prilikom osnivanja ta partija imala je svoje ogran ke u Siriji i Iraku. Njezin je cilj bio okupljanje susjednih Arapa kao što je bio i Naserov pokret oko Egipta. Između ta dva pokreta razvilo se suparništvo ali i suradnja kad je u pitanju zajednička borba protiv cionista. U početku se vje rovalo da će dolazak partdje BAAS na vlast u Siriji i Iraku omogućiti ujeddnjenje te dvije zemlje, ali umjesto toga s vre menom se razvila netrepljivost pa čak i otvoreno neprijatelj stvo, koje i danas traje. S druge strane, suprotnosti između Jordana i Sirije tako đer vuku korijene iz vremena Velike Sirije kao predstavnice arapskog svijeta sa sjedištem u Damasku. Istovremeno je stvaranje Libanona kao zasebne države od samog počeka u Damasku tretirano kao umjetna francuska tvorevina poslije prvog svjetskog rata. Naime, tada su engleska i francuska vlada sporazumno podijelile ovo područje na današnju Siriju, Libanon, Transjordaniju Jordan i Palestinu. Sastavni dio Trasjordanije je Samarija, koja na zapadu graniči s Palesti pom, a na istoku s rijekom Jordan, koju su Sykes i Picot po nalogu svojih vlada iz Londona i Pariza dodijelili Jordanu. Iz ove historijske činjenice proizišli su i potezi Jordana na ddplomatskom planu u najnovije vrijeme o stvaranju samo stalne arapske đržave na području Samarije i Palestine pod pokroviteljstvoim i u nekoj vrsti konfederacije s Jordanom. Za
ovakvu inicijativu Jordana bila je jedno vrijeme zainte resirana i Reaganova administracija, a njome se bavila i kon ferenoija šefova arapskih zemalja u Fesu u Maroku pet dana nakon što je Reagan pređložio nov pristup problemu Palesti ne. No, kako su to bile samo diplomatske igre bez ikakvog izgleda na realizaciju Jordan je odustao od dalje akcije na tom planu ali ne i od svojdh pretenzija da vrati ne samo Sa mariju pod isvoj suverenitet ve6 i Palestinu u cjelini. Budući da su takve težnje u Jordanu bile evidentne od njegova stva ranja kao zasebne države, to je u Damasku izazvalo ne samo sumnju već i vdsok stupanj netrpeljivosti uključujući i po vremena neprijateljstva. Ta zategnutost još je je više poten cirana dolaskom na vlast u Jordanu kralja Huseina, člana kraljevske porodice Hašimida, odnosno posljednjeg izdanka stare vladalačke loze iz Meke. Njegov rođak Fejsal, posljed nji kralj Iraka, ubijen je 1958. godine za vrijeme državnog udara u taj zemlji. Kad se sve ovo ima na umu, nije teško zaključiti gdje su korijeni arapske nemoći da organizirano i jedinstveno nastu pe prema Izraelu kako na političkom tako i na vojnom planu. Zbog toga se nakon drugog izraelskoarapskog rata svaka od ovih zemalja za sebe pripremila za rat s Izraelom dajući sarno verbalne izjave o arapskom jedinstvu i ne ističući svoje pretenzije na Palestinu. Oni su naime tada smatrali da će nakon uništenja Izraela i protjerivanja Zidova svaka dobiti svoj dio koji će biti rezultat bratske diobe. No, događaji su se razvijali drukčije. Pod okriljem SAD naglo je jačala vojna i ekonomska moć Izraela. SAD su tada samo definirale svoju politiku na Bliskom istoku koja se ogledala u sldjedećim principima: 1 glavni uvjet egzistencije i prosperiteta Izraela jest nje govo vojno i ekonomsko jačanje uz svestranu pomoć i podr šku SAD; 2 obaveza SAD je da sačuvaju državu Izrael da se ne uguši u arapskom moru i to uz primjenu svih sred stava, uključujući i silu, s tim da se izbjegne direktna kon frontacija sa SSSRom; 3 obuzdati izraelske apetite za eks panzionizmo.m ali mu oinuogućiti postepeno teritorijalno šire nje do razumnih granica: 4 razgraničiti što su stavovi SAD, a što Izraela na međunarodnom planu, ne poistovjeći vati ih i u svemu tražiti zajednički interes. I SSSR se rukovodiio svojim pdncipima, koji nisu ipoznati široj javnosti, ali se iz razvoja događaja mogu definirati u slijedećem: 1 pružiti značajnu vojnu pomoć Egiptu i Siriji kao i drugim arapskim zemljama koje to žele, protiv američkog neokolonijalizma i Izraela kao eksponenta američke politike na Bliskom istoku; 2 preko vojne, političke i ekonomske po moći ostvariti takav utjecaj u arapskim zemljama da one bu du brana američkom imperijalizmu u tom dijelu svijeta; 3 utjecati na društveni razvoj u arapskom svijetu dovođenjem na vlast lijevo orijentiranih snaga, a prije svega komunista, tamo gdje god je to moguće. Ovakav pristup supersila Bliskom Istoku imao je za po sljedicu znatno vojno jačanje Izraela s jedne i arapskih zema lja s druge strane. Jordan se u nabavi naoružanja i dalje os lanjao na Veliku Britaniju, koja je nasuprot SAD od samog početka bila za patuljastu izraelsku državu na tlu Palesti ne, a ne za veliki Izrael boji raste i jača pod pokrovitelj stvom SAD na račun araipskih susjeda. Francuzi su tada bili ogorčeni na Amerikance zbog njihova stava prema trojnoj agresiji i preuzimanja njihovih bivših kolonija pa su izišli iz vojne organizacije NATO i otkazali gostoprimstvo štabu NATO u Parizu, koji je zatim preseljen u Bruxeles. Iz tih i drugih razloga Francuzi su se u vrijeme De Gaullea počeli samostalnije ponašati na međunarodnoj političkoj sceni. Je dna od reperkusija tog ponašanja jest težnja za ponovnim utjecajem nad Libanonom čije oružane snage u to vrijeme na oružavaju i ipripremaju potičući ih da zajedno s ostalim arap skim zemljama spriječe širenje Izraela. Tako su svi vanjski i lokalni akteri na bliskoistočnoj sceni u periodu od 1956. do 1967. godine doprinijeli narastanju napetosti između Izraela i susjednih arapskih zemalja i stvorili uvjete da nasilje posta ne predominantan oblik ponašanja. Treći arapsko izraelski rat 1966. Nakon povlačenja sa Sinaja 1956. godine Izraelu je veo ma teško palo što je morao napustiti Gazu i Sarm el Seik smatrajući da su to dva objekta od vitalnog znače nja za sigurnost njegovih zapadnih granica. Međutim, kako su na granici prema Egiptu bili plavi šljemovi OUN primirje je bilo na taj način zajamčeno bar što se tiče gra ničnih incidenata, pa su prijetnje Izraela da će ta mjesta si lom prisvojiti morale sačekati treći izraelskoarapski rat. Istovremeno na granici prema Jordanu i Siriji granični inci denti bili su svakodnevna pojava pa se iz svakog takvog in cidenta u posljednjoj godini pred rat očekivalo da će Izrael pokušati silom izvršiti ispravljanje granice prema ovim susjedima, što
je u to vrijeme bila njegova opsesija. Izraelski apetiti narastali su razmjerno uvećavanju njegove moći. Za 10 godina, od 1956. do zaključno 1966, Izrael je obučio i na oružao svoje cjelokupno za borbu sposobno židovsko stanov ništvo i stvorio operativnu visokomobilnu kopnenu vojsku jačine 257.000 ljudi satava: 9 oklopnih, tri mehanizirane, 18 pješadijskih i jedna zračnodesantna brigada i 800 tenkova, ratno zrakoplovstvo sa 8000 ljudi, 273 borbena aviona i 67 helikoptera, dva razarača, četiri podmornice, 12 torpednih čamaca i jednom fregatom. S druge strane arapske zemlje uložile su vidne napore da potisnu u drugi plan svoje nesuglasice i da se bolje orga niziraju. Stvorena je zajednička arapska vojna komanda, čla nice Arapske lige počele su jedinstvenije nastupati na medunarodnoj sceni i dato je veće značenje Palestinskom oslobodilačkom pokretu. Na vojnom planu Egipat, Sirija i Jordan uspjeli su stvoriti respektivne oružane snage; od toga je Izrael najviše zazirao pa je težio da što prije dođe do ob računa na bojnom polju kako te snage ne bi i dalje rasle i jačale. Egipat je na Sinaju iniao kopnenu armiju jačine 110.000 ljudi organiziranu u dvije oklopne i 5 pješadijskih di vizija s ukupno 1200 tenkova i rezervu u zoni Sueskog ka nala zapadna strana jačine dvije samostalne mehanizirane brigade ukupne jačdne 20.000 ljudd. Ratno zrakoplovstvo Egip ta brojalo je oko 20.000 ljudi, 474 borbena aviona, 14 helikop tera i 25 projektilskih jedinica protuzračne obrane sa po. 6 Iansirnih rampi. Ratnu mornaricu Egipta sačdnjavalo je 11.000 ljudi, 8 razarača, tri fregate, 12 podmornica i 45 torpednih i raketnih čamaca. Sirija je pod zajedničku komandu izdvojila oko 50°o svojih snaga i njihov kopneni dio koncentrirala na Golanskoj visoravni. Te snage brojile su oko 50.000 ljudi a sačinjavalo ih je 5 pješadijskih, dvije oklopne i dvije mehanizirane divi zije sa 400 tenkova. U ratnom zrakoplovstvu Sirija je imala oko 9000 ljudi, 142 borbena aviona i 5 helikoptera, a u ratnoj mornarici oko 1500 ljudi, četiri raketna čamca, dva minoči stača i 6 pratećih obalnih brodova. Jordan je u kopnenoj vojsci dmao oko 55.000 ljudi organi ziraniih u tri oklopne i 6 pješadijskih brigada s ukupno 250 tenkova. Većina tih snaga bila je koncentrirana u Samariji zapadno od rijeke Jordan i Mrtvog mora. U sastavu tih snaga na prostoru Samarije bila je i jedna iračka brigada. U ratnom zrakoplovstvu Jordan je imao 2000 ljudi sa 28 borbe nih aviona i 4 helikoptera. Arapi su, kao što se vidi, bili nadmoćniji u ljudstvu, ten kovima, borbenim avionima, razaračima, podmornicama i ra ketnim čamcima. Jednom riječju, bili su brojno jači na kopnu, moru i u zraku. Što se tiče kvalitete naoružanja i jedna i druga strana imale su moderno oružje koje su dobile od svo jih snabdjevača. Pri tome valja naglasiti da su Arapi imali više aviona MIG21 koji je u to vrijeme bio najmoderniji sovjetski avion na svjetskom tržištu oružja, nego što su Izra elci irnali ukupno aviona. Isto tako Arapi su imali znatan broj kvalitetnijih tenkova T55 s topom 100 mm dok je ukupni fond tenkova Izraelaca bio manji i slabije kvalitete. Najbolji tenk u izraelskim oružanim snagama bio je američki patom II s topom 90 mm. Izraelci su imali točne podatke o kvaliteti arapskog naoružanja i zalihama municije i to je bilo ono što ih je još više iritiralo i poticalo na obračun jer su smatrali da vrijeme radi za Arape. Najznačajnija prednost Izraelaca bila je u kvaliteti i obučenosti ljudstva, a to je dstovremeno bila Ahilova peta arapske neefikaisnosti na bojnom polju. Izraelci su sasvim do bro procijenili da Arapi nisu mogli za to, relativno kratko, vrijeme ovladati moderndm naoružanjem i obučiti oficire, na ročifco u višim komandama, za vođenje modernih operacija, pa im je i to bio jedan od glavnih razloga da što prije stvore na petost koja će dovesti do rata. I s teritorijalnog stanovišta Iz raelci su se osjetili ugroženim. Njihov glavni grad u to vrije me Tel Aviv bio je udaljen samo 15 km od granice prema Jordanu. Teritonij Izraela obuhvaćao je tada uzak pojas zem Ijišta od libanonske granice do Akabsog zaljeva. S vojnog stanovišta naročito je bio nepovoljan njegov izdužen oblik s naglašeno dugačkim granicama prema Egiptu i Jordanu. Otu da i strepnja da bi Arapi mogli svojim snagama, naročito oklopnim i mehaniziranim jedinicama, ispresjecati njihov te ritorij kao što sti to učinili u izraelskoarapskom ratu 1948. godine. Izraelci su se pribojavali da bi ih Arapi, ako im uspije ispresijecati teritorij, mogli okružiti po dubini i uništiti prije nego što stignu dovoljno jake američke snage da ih debloki raju i oslobode. Ovakvu tezu cionisti su maksimalno koristili i na medunarodnom planu i za indoktrinaciju stanovništva pod parolom biti ili biti. Oni nisu ni u prvi propagandni plan stavljali pitanje životnog prostora i težnju ka proši renju, većsu isticali potrebu korekcije granice, koja se mogla tumačiti i u mikro sitnim popravcima i u makro razmjerima krupnije izmjene već prema tome kome je parola bila nami jenjena. Izraelci su službeno izbjegavali da u svojoj propa gandi i na
međunarodnom planu upotrijebe termin životni prostor, koji direktno asocira na Hitlerov borben poklič nje mačkom narodu uoči drugog svjetskog rata. Izraelski ratni plan bio je zasnovan na ideji preventiv nog napada i u sebi je sadržavao sve komponente ofenziv nog i ito izrazito brzog djelovanja od samog početka rata, koji bi poslije nanošenja prvog udara omogućdo tučenje protiv nika po dijelovima i na taj način izvojevanje pobjede i po stizanje ciljeva rata. Izraelci su u svoj ratmi plan ugradili i procjenu, koja se pokazala kao točna, da SSSR neće direktno vojno interveni rati riskkaijući time sukob sa SAD i širenje rata. Treba imati na umu da je već 1966. godine SSSR imao Petu eskadru u Sredozemnom moru nasuprot američkoj šestoj floti i da je time rizik uvlačenja supersila u ovaj rat bio na samom rubu. To je još više prisiljavalo Izrael da posao na bojnom polju obavi što prije i stavi SSSR i poražene arapske zemlje pred svršen čin. No, to je trebalo izvesti smišljeno ali lukavo, a po načdnu djelovanja iznenadno za Arape. U tom kontekstu tre ba gledati i izjavu izraelskog načelnika generalštaba datu 10. svibnja 1967. da će napasti Siriju i Jordan zato što izazivaju provokacije na njdhovoj granici. Cilj je ove izjave bio da se ispita reakcija Egipta, koji je kao odgovor iskoristio blokadu izraelske luke Elat u Akabskom zaljevu. Za takav zadatak Egipat je izdvojio trećinu svojih pomorskih snaga, a istovre meno je počeo koncentrirati trupe na Sinaju. Organizaciji ujedinjenih naroda Egipat podnoisi zahtjev da se plavi šlje movi povuku iz granične zone, što je generalni sekretar pri hvatio bez debate u Vijeću sigurnosti, Naš odred na Sinaju povučen je u kasarne u Gazi. Naser je takav zahtjev obrazlo žio potrebom da Egipat pritekne u pomoć Jordanu i Siriji, jer je Izrael već dao službenu izjavu da će ih napasti i počeo tajnu mobilizaciju svih raspoloživih snaga. Bio je to veliki mamac uračunat u ratni plan Izraela da Egipat navuku na takav potez kakav je učinio Naser, tj. da oslobodi granicu od Međunarodnih mirovnih snaga, jer njima nije bilo ni na kraj pameti da prvo napadnu Jordan d Siriju pa da im u leđa udare moćne egipatske snage. Naprotiv, Izrael je tim potezom i stvorio situaciju u kojoj će se prvo obraču nati s glavnim protivnikom Egiptom, a Jordan d Sdrija sa svojim malobrojnim snagama donako nisu bili vek problem. Zajednički ratni plan Egipta, Jordana i Sinije bio je za snovan na ideji strategijskog dočeka, tj. obrambenim djelo vanjima na početku rata amortizirati prvi izraelskiudar, na ndjeti mu znatne gubitke i nakom toga preći u protuofenzivu. Takav plan potpuno je odgovarao Izraelu, koje je na defen zivnoj ideji Arapa razvio svoj ofenzivni strategijski koncept i omogućio sebi da maksimalno ispolji strategijsko iznenađe nje, razvije imicijativu i ostvari manevar snagama isredstvima po unutrašnjim pravcima tukući protivnika selektivno i sva kog posebno. Osvajanje Sinaja, Samarije i Golanske visoravni S obziirom na svoja obilježja, ovaj rat izveden je po uzoru na blickrig liz drugog svjetskog rata. Nekd smatraju da je njegov ishod odlučen prvog dana, tj. 5. lipnja 1967. kad je počeo izraelski napad. Napad je izveden s motivacijom da se preduhitri eventualni napad Egipta, Sirije i Jordana, za koji je Izrael tvrdio da su ga te zemlje pripremale. U stvari, to je bio samo izgovor za unaprijed pripremljenu i dobno smi šljenu agresiju, za koju se čekao samo povoljan trenutak i zgodan povod koji bi mogao poslužiti kao izgovor. To se jasno vidi i po naoinu na koji je izveden napad i po njegovim posljedicama. Suština preventivnog napada u ratnoj vještini svodi se na to da se neprijatelj preduhitri u vreme nu izvođenja operacija u momentu kada grupira snage i for miira borbeni poredak za napad. To u ovom ratu nije bio slučaj, iako su Egipćani zahtijevali povlačenje snaga UN iz demilitarizirane zone kad je postalo jasno da Izrael priprema napad. Ta mjera bila je obrambenog karaktera, sračunata na to da se pravovremeno zaposjednu istureni položaji na granici i spriječi iznenadan napad Izraela, koristeći se prisutnošću snaga UN kao maskom. Osim toga, pravi smisao napada ot kriva i cilj kome je Izrael stremio i koji je ostvario. Cilj preventivnog napada, uopće uzev, može biti različit: od ometanja neprijateljskog napada preko odgađanja ili ote žavanja do sprečavanja djelovanja ili potpunog razbijanja neprijateljskih oružanih snaga. Izrael je u ovom ratu postavio upravo taj najviši cilj koji jedan prevenbivni napad u strate gijskdm razmjerima može imati sa stanovišta izvođenja ope racija. Početni udar, koji je trajao oko tri sata, bio je veoma silovit, lizvanredno sinhroniziran i, po svojim rezultatima, po Šnajder Ferdinand, -RaEmigljania o munjevitom ratu, Re vue Litteraire Suisse, Lausanne No 81967.
ražavajući za protivnika. Alii Izrael se nije zadovoljio samo razbijanjem oružamih snaga već je težio da osvoji što veći dio tuđeg teritorija, koji i dandanas dobram dijelom drži pod svojom okupaoijom. Da bi napad bdo tako efikasan kao što je bio u ovom ratu, potrebno je dobro organizirano obavještavanje i najveći stu panj pripravnosti. Osim toga, u jednoj maloj zemlji kao što je Izrael samo brza mobilizacija i držanje u tajnosti drugih priprema omogućavaju izvođenje brzih iznenadnih akcija, što je u ovom ratu bilo maksimalno osigurano. Najzad, da bi se počeo i tako uspješno izveo početni udar, potrebno je imati precizne informacije ne samo o nepnijateljskim snagama već i o namjerama ostaliih zemalja koje bi mogle intervenirati u sukobu. Rezultati rata pokazali su da je Izrael iapunio sve te uv jete. Naročito je dobro poznavao raspored protivničkih snaga i njdhov stupanj pripravnosti, što je bilo od presudnog zna čenja za djelovanje avijaoije na određene objekte. Na poli tičkom planu, Izrael je točno prodijenio da SSSR neće anga žirati svoje oružane snage na strani arapskih zemalja, jer je htio izbjeći rizik direktne vojne konfrontacije sa SAD. S ne ke druge strane direktna opasnost mu nije prijetila. Uživajući punu podršku SAD, Izrael se ndje osvrtao na svjetsko javno mišljenje, koje se uvijek, po pravilu, nalazi na strani žrtve agresije. Zahtjev Egipta da se snage OtJN uklone s demarka cione linije samo je olakšao Izraelu izvođenje snažnog počet nog udara. Sve to govori da je taj napad unaprdjed bio pla niran i dobro organizdran, a teza o preventivnom napadu sra čunata je za to da se opravda agresija, i ako ne da se spriječi, ono bar da se ublaži osuda agresije od strane svjetskog javnog mnijenja. Taj izraelski napad na Egipat, Jordan i Siriju ušao je u histordju ratne vještdne, uz ostalo kao rat konvencionalnog tipa, u kojem je avijacija imala najvažniju ulogu. On se i raz likuje od rata 1956. godine upravo po tome što avijaoija nije više imala samo ulogu podrške kopnenim snagama. Ovaj put njen osnovni zadatak, koji je potpuno d efikasno izvršila, bio je borba za prevlast u zraku. Napad iz zraka karakterizirao se masovnim uništavanjem aerodroma d avijacije na zemlji imaprijed dobro organiziranim i neprekidndm akoijama. U stvari, najveći ddo protivničke avijacije bio je uništen na ze mlji prije nego što je počeo prodor dzraelskđh oklopnih i me haniziranih snaga. Neoštećeni avdoni bili su paralizirani zbog uništenih aerodroma, ili su bfili usmjeravani u drugom prav cu primjenom raznih oblika elektronskih djelovanja, od ome tanja komandiranja i ubacivanja lažnih podataka u egipatsku inrežu kontrole letenja do ulaženja u mreže komandiranja i izdavanja pogrešnih zadataka vještom montažom sniimaka govora egipatskih rukovodilaca, tako da su piloti u zraku do vođeni u zabludu, vjerujući da primaju naredbe svojih starje Posade azraelskih aviona, budući da su bile u punoj pri pravnosti, uzlijetale su za 30 sekundi i, poslije sasvim niskog leta, za 10 do 20 miinuta stizale su na predviđene objekte, pri je nego što je na njima dana uzbuna. Već prvog dana rata arapska avijacija je izgubila oko 440 aviona, što je pogoršalo njeno stanje jer je ostatkom aviona dmala da se bori s nepri jateljem koji je postao i brojno nadmoćniji. Undštenjem protivničke avijaoije omogućeno je brzo na stupanje izraelskim oklopnim i mehaniziranim jedinicama, uz podršku zrakoplovstva. One su u nezadrživom naletu prodi rale preko Sinaja. Imajući u vidu početnu brojnu nadmoćnost Arapa, Izrael je težio iznenađenju i mimjevitom prodoru da bi tako, za kra tko vrijeme, svladao protivnika. Jedino je brz poraz protiv nika mogao jamčiti konačan uspjeh napadača, s obzirom na potencijal Izraela. Međutim, ta mala zemlja, sa oko 2,500.000 stanovnika u to vrijeme, uspjela je ne samo brzo mobilizirati 257.000 vojnika već i angažirati žene i omladinu za vozače motornih vozila radi opskrbe jedinica municijom, gorivom i hranom, dok su heldkopteri upotrebljavani za snabdijevanje isturenih ddjelova. Zbog toga ovaj rat, na izraelskoj strand, karakterizira i direktno sudjelovanje na frontu civilnih pri vrednih organdzacija, koje su osiguravale opskrbu i evakua Iznenadnim napadom Izrael je otklonio dvije bitne pred nosti Arapa njdhovu broju nadmoćnost i povoljan početni raspored. Izrael, okružen arapskim zemljama, nalazio se na terdtordju koji, na nekim mjestima, nije prelazio ni 15 km ši rine od granice na istočnom do granice na zapadnom dijelu Odnos snaga zaraćenih zemalja, promatran u svjetlu kvantitativnih pokazatelja naoružanja kojim su raspolagale oružane snage, bio je veoma povoljan za Arape. Njihova nad moćnost u avionima bila je 2,4:1, a u tenkovima 2,3:1. Odnos u žavoj sili, s obzirom na broj Ijudi pod oružjem na početku rata, bio je povoljniji za Izrael. Međutim, mobilizacijski po tenoijali arapskih zemalja bili su neusporedivo
veći, dok je takav stupanj angažiranja ljudstva za Izrael značio njegovo skoro maksLmalno naprezanje. Treći airapskoizraelski trat počeo je 5. lipnja 1967. u 7,45 sati, iznenadnim napađom izraelske avijacije na 10 egipatskih aerodroma istovremeno. Izraelski avioni letjeli su nisko preko Sredozemnog mora, a ne preko Sinaja. To je umnogome iz nenadilo Egipćane. Za prva tri sata Izraelci su izveli tri zračna napada na 19 egipatskih aerodnoma, na kojima su uništili oko U toku prvog dana rata izraelsko zrakoplovstvo ostvarilo je maksimalno naprezanje i napalo 23 egipatska, sirijska i jordanska aerodroma, uništivši skoro svu njdhovu borbenu avijaciju. Na taj način Izraelci su osigurali apsolutnu prevlast u zraiku i težište svojih napada iz zraka prenijeli na podršku kopnenoj vojsci a ratnoj mornarici, Operacije na kopnu itrajale su svega šest dana, a otpor egipatskih snaga slomljen je u prva četiri dana. Na sinajskom frontu prvog dana rata izraelske tri oklop ne i jedna mehanizirana brigada poduzele su napad u pravcu Han Juniisa. Svladavši otpor egiipatske 7. pješadijske divazije, te brigade su zauzele Rafah i Gazu, a đo 24 sata i E1 Ariš. Druga grupa brigada dvije oklopne i jedna mehanizirana probila se do raskrsnice Bir Lafah. Treća grupa tri pješadij ske i jedna oklopna brigada potisnula je dijelove egipatske 2. pješadijske divizije i okružila do mraka 5. lipnja, Abu Evejdžilu i zauzela E1 Kuntilu. Drugog dana rata izraelske oklopne snage produžile su prodor duž primorskog puta, prema Sueskom kanalu i krajem Ovaj pravac vodi kroz pustinju, pa su ga Egipćani smatrali nepogodnim i nisu ga ni branill. 62 dana izbile na 30 km od Kanala. Tog dana Izraeloi su odbili više egipatskih protunapada. Padom Abu Evejdžile, Gabel Li buija i prethodnog dana E1 Ariiša, probijen je utvrđeni pojas egipatske obrane na Sinaju. Time je bio otvoren put za dalji prodor lizraelskih snaga na zapad, prema Ismailiji i Sueskom kanalu. Izraelske pomorske snage izvršile su noću od 5. na 6. lipnja prepad na egipatsku luku Port Said, ali su bile odbi jene vatrom egipatske obalne artiljerije. Iste noći izraelski diverzanti postavili su mine na nekoliko egipatskih ratnih brodova u aleksandrijskoj luci. Trećeg dana rata, 7. lipnja 1967, egipatske snage na cije lom sinajskom frontu povlačile su se prema Kanalu. Napa dane iz zraka i sa zemlje, s razbijenim sistemom komandira nja, povlačeći se, napuštale su teško naoružanje, vozila i ostalu ratnu opremu. Izraelska grupa brigada na primorskom putu, noću od 6. na 7. lipnja izbila je na Sueski kanal, kod E1 Kantare, zauzela Bir Gifgafu i odbila dijelove egipatske 4. oklopne divizije koji su od Ismailije poduzeli protunapad. Druga grupa brigada, djelujući zajedno sa zračnim desantom, zauzela je tjesnac Mitla. Treća grupa brigada izbila je kod E1 Nala i napala egipatske snage, koje su se u povlačenju nastojale izvući kroz tjesnac Mitla. Padom Bir Gifgafe i tje snaca Mitla preostale egipatske snage na Sinaju 3—4 divi zije bile su lišene jedine komunikacije za povlačenje prema Sueskom kanalu. Na krajnjem jugu Sinaja snage Egipta i Ku vajta, jačine oko. jedne brigade, povukle su se s položaja kod Sharm el Sheika, koji su Izraelci dva sata kasnije zauzeli pomorskozračnim desantom, i otvorili sebi ulaz u Akapski Četvrtog dana rata, pošto su odbile nekoliko relativno slabih egipatskih protunapada na frontu između tjesnaca Mi tla i Sueskog kanala, izraelske snage su do mraka izbile na Kanal, od E1 Kantare do Sueza. Na jordanskom frontu borbe su počele 5. Bpnja, nepo sredno iposlije izraelske agresije na Egipat jordanskom obja vom rata Izraelu. Najprije je obostrano otvorena artiljerijska vatra duž oijelog fronta. Oko 10 sati izraelsko zrakoplovstvo je inapalo jordanske aerodrome, a jordansko je oko 12 sati i 40 minuta bombardiralo Tel Aviv. Izraelske snage uz podršku avijacije prešle su oko podne u napad prema gradu Dženina i, uprkos žestokom otporu, zauzele ga narednog dana. Izraelci su stari dio Jeruzalema zauzeli 7. lipnja. Istog dana zauzeli su i gradove Nablus i Arihu a izbili na obalu rijeke Jordana. Na sirijskom frontu prva tri dana rata nije bilo većih akcija kopnene vojske, što, je odgovaralo Izraelu, koji je teži šte djelovanja svojih snaga usmjerio na sinajski front. Među tim, izraelsko zrakoplovstvo je ii na tom frontu bilo veoma aktivno. Već 5. lipnja uništilo je četiri sirijska aerodroma i na njima 50°o sirijskog zrakoplovstva, a 8. lipnja su kopne ne snage počele masovno napadati sirdjske položaje. Izraelske kopnene snage prešle su u napad na sirijskom frontu tek kad je riješen
ishod na sinajiskom i jordanskom frontu. U noći od 8. na 9. lipnja tri izraelske kolone uklinile su se u sirijske položaje. Već narednog dana probijena je obrana i zauzeto najveće sirdjsko utvrđenje E1 Tafar, čime je put za dalji pro dor prema istoku bio otvoren. Na svom krajnjem đesnom krilu Izraelci su 10. lipnja uz upotrebu helikopterskih desa nata, probili sirijski front, istočnio od Tiberijskog jezera, i zauzeli grad Kunedtru. Dalje na jugu, također uz pomoć he likopterskog desanta, zauzeli su Bontonin i tako ovladali či tavom Golanskom visoravni. Fosredstvom OUN, 10. lipnja u 18 sati i 30 mimuta prekinuta je vatra na sirijskom frontui za raćene strane su stale na dosegnutim linijama. Nijedna zaraćena strana nije objavila službene podatke o svojim gubioima. Prema nekim podacima, arapske zemlje su imale oko 30.000 poganulih i nestalih vojnih lica. U prva tri dana rata Egipat je azgubio 336, Jordan 29, Sirija 60, a Irak 25 aviona raznih tipova, a sve arapske zemlje zajedno oko 1.000 tenkova i 70 posto cjeloikupnog naoružanja i opreme u vrijednosti od oko jedne milijarde dolara. Prema izraelskim podacima, oružane snage Izraela imale su 679 poginulih, 2.563 ranjena i 16 zarobljenih vojnih lica, a izgubile su 61 tenk i 19 tltjecaj OUN i svjetskog javnog mnijenja na tok i ishod rata ostao je u moralnoj sferi. I ovaj put svjetska organiza cija je pokazala naz slabosti u očuvanju mira u svijetu. Prije svega, opravdano je kritizirana odluka generalnog sekretara o povlačenju snaga OUN, koja je dondjeta na osnovi zahtjeva Egipta. Utjecaj Vijeća sigurnosti također nije bio adekvatan nastaloj situaciji, jer su se u tom forumu sukobljavali šnte resi velikih sala. Rezoluciju Vijeća sigurnosti o prekddu vatre Izrael je prihvatio tek kada su njegove snage izbile na Sueski kanal i rijeku Jordan i kada su ovladale Golanskom visorav ni. Zahtjev svjetskog javnog mniijenja, pnije svega nesvrsta nih zemalja, za povlačenje s okupiranih arapskih teritorija Izrael je ignorirao i njegove oružane snage su poduzele utvr đivanje položaja ina dostignutim linijama, 1 na zapadnom i na istočnom frontu. Posljediice izraelske agresije nisu ostale samo u lokalnim okvirima. Osim političkih, agresdja je imala i ođređene po sljedice od međunarodnog ekonomskog značenja. Zatvaranjem Sueskog kanala, kroz koji se odvija veći dio pomorskog sao braćaja između Atlantskog oceana, Sredozemnog mora i In dijsbog oceana, znatno je porasla cijena pomoirskog priije voza robe, naročito nafte, s Bliskog istoka u zapadnoevropske i druge zemlje moralo se ploviti oko afričkog kontinenta. Trijumf Izraelaca u zraku i na kopnu, a zabrinutost na moru Snaga izraelskog 2!rakoplovstva nije bila u aviionima već u pilotima koji su s vojničkog gledišta briljantno obavili svoj dio posla. To je u pravom smislu bio trijumf Izraelaca u zrač nom prostoru, što je dalo povoda nekim vojnim teoretičardma da izvuku iz arhiva Duhetovu doktrinu koja je izmedu prvog i drugog svjetskog rata zagovarala nezavisno i moćno zrako plovstvo i odbacivala kategordčki da kopnena vojska i ratna mornarica imaju svoju avdjaciju. Ova doktrina polazila je od apsolutne prevlasti u zračnom prostoru da bi se osigurala bor bena djelovanja na kopnu i moru, što je Izrael u ovom ratu i postigao. Treba naglasiti da su Izraelci odbacild one postulate Duhetove doktrine koji su bili prevladani, a prdmijenili one koje su smatrali aktualnim. No, problem nije bio doktrdnarne već praktične prirode. Nisu Arapi poraženi zato što nisu imali odgovarajuću doktrinu već zbog toga što je njihov ljudski faktor bio slabije kvalitete od dzraelskog. Radi ilustracije navest ćemo samo dva primjera: 1 obučenost pilota i 2 stupanj naprezanja. Izraelski piloti imali su trostruko više sati letenja u po četnoj obuci i isto tako trenažndh sati za održavanje kondi oije. Zatim, imali su znatno veći broj bojnih gađanja uboj nim sredstvdma na razne ciljeve na kopnu, moru i zraku. Oni su posebno uvježbavali tehniku i taktiku napada na aerodro me iz brdšućeg leta, Čime su izbjegli vatru arapske protuzračne obrane. Naime Arapi su tada imali samo rakete koje su mogle gađati avione na velikim visinama, a na srednjim i malim visi nama oslanjali su se na klasične protuavionske topove i pro tuavionske mitraljeze koji su neefikasni za moderne avione s nadzvučnim brzinama i koji uz to još napadaju u brišućem Ietu. Što se tiče stupnja naprezanja Arapi su bili na razini do stignuća iz drugog svjetskog rata kad su piloti obavljali 2—3 polijetanja dnevno. S onom zrakoplovnom tehnikom iz tog vremena to je bio maksimum. Međutim, vremena su se pro mijenila i na ratnu scenu su došla moderndja borbena sred stva, koji su pružala veće mogućnosti ako su ljudi bili sprem ni i obučeni da ih iskoriste. Suština problema je u tome da su Izraelci u ovom ratu uspjeli ostvardti 5—6 polijetanja dnevno po jednom pilotu, a Arapi nisu mogli ostvariti ni normu iz drugog svjetskog rata.
Iz ove dvije činjenice može se izvući zaključak da je broj ni odnos snaga, u čemu su Arapi dmali prednost, varljiva ka tegorija i da je realnije polaziti od toga što odredene snage u datim uvjetima mogu učiniti, odnosno kolike su njihove borbene mogućnosti. S tog stanovišta Arapi su imali brojnu nadmoć u avdonima 2,4:1 ali su borbene mogućnosti izraelskog zrakoplovstva, zahvaljujući ljudskom faktoru, bile oko šest puta veće. Sličan odnos bio je u kopnenoj vojsci, naročito u oklopnim i mehaniziranim jedinicama. Arapi su imali povo ljan ođnos 2,3:1 u tenkovima ali su izraelske tenkovske po sade bile znatno bolje obučene i uvježbane uigrane zbog če ga su borbene mogućnosti njihovih oklopnih i mehaniziranih jedinica bile znatno veće. Osim toga, Izraelci u svom strategij skom, operativnom i taktičkom konceptu nisu išli na princip tenk protiv tenka već raketama protiv tenkova, a tenkovi ma protiv pješadije. To im je donijelo ogromnu prednost na bojnom polju. Kako su oni to vješto radili neka pokaže i ovaj primjer. Slučaj se odigrao istočno od Gaze na samom početku To je pravac kojd u zahvatu vodi iz Beersheba u Izraelu prema Gazi i E1 Arišu na egipatskoj strani. Na tom pravcu u rajonu Beersheba za napad se pripremala jedna izraelska ok lopna brigada, a položaj za obranu na graničnom frontu na tom pravcu zaposjeo je jedan egipatski tenkovski bataljon, Tenkovi su ukupani do kupole. Po dubini su bile raspoređene druge egipatske snage. Ispred položaja minsko polje i golo pustinjsko zemljište. U praskozorje prvog dana rata bez ob jave polijetali su prvi izraelski avioni i izvršili poznati ma nevar u niskom letu preko mora da bi izbjegld egipatskim osmatračkim radarima i dznenada napali i uništili egipatske avione još na pistama, prije nego što se uspiju vdnuti u zrak. Ndšta manje iznenađenje ndsu doživjeli ni egipatski tenkisti iz tenkovskog bataljona na obrambenom položaju kod Gaze. Oni su budno osmaitrali predteren i vjerojatno su zapazili gru pe izraelskih vojnika na oko 2 km kako vuku neke kutije i pužu po pijesku približavajući im se. Pretpostavljali su da bi to mogli biti inženjerci pioniri koji žele napraviti prolaze u minskim poljima i spremno su ih čekali da dođu do tog tere na koji je bio oko 500 metara isprednjih. No, kad sute grupe izraelskih vojnika izronile iz pijeska na nekdh 1.300—1.500 metara od vatrendh položaja tenkova, desilo se nešto što egi patski tenkisti nisu očekivali: iz tih kutija poldjetale su strijele, protuoklopne rakete tipa kobra i vidžilent, koje su pogađale egipatske tenkove direktno u kupolu. Tako je uni šten na svom obrambenom položaju dobro ukopan i mdnama zaštićen cio egipatski tenkovski bataljon, a da prethodno nije ni metka opalio! Put za izraelsku oklopnu brigadu bio je otvo ren. Prolaz u egipatskom početnom rasporedu je napravljen i kroz nj je u marševskoj koloni protutnjala brigada, koja je zatim iznenadila egdpatske snage po dubini i brzo se našla pred Gazom i u samom gradu. Kada su, poslije rata, egipatski tenkisti analizirali svoje i izraelske postupke, uvidjeli su da je njihovo nepoznavanje mogućnosti i modaliteta upotrebe protuoklopnih raketa bio osnovni uzrok njibova taktičkog neuspjeha kod Gaze. Narav no, uzroci egipatskog poraza bili su strategijske prdrode, ali treba uvažavati činjenicu da taktika povratno djeluje na stra tegiju, bilo pozitivno ili negativno, i da se preko taktike malo pomalo realizaraju operativni i strategijski ciljevi, planovi i zamisli. Egipćand su, kao i druge arapske zetmlje, imali protuoklop ne rakete ali su ih rasporedili u obrani po dubini drugi eše lon ili rezerva, gdje su na položaju čekali dzraelske tenkove da iim prepriječe put. No, izraelski raketašii nisu čekali da im arapski tenkovi dođu na nišan, već su tragali za njima, našli ih na položaju, napali i uništili. Ovaj detalj dosta reljef no iluistrira ofenzivni duh kojim je bila prožeta dzraelska ar mija u to vrijeme, za razliku od arapskih snaga, koje su sma trale da protivnika budući da je obrana jači vid djelovanja prema Clausewitzu prvo treba slomiti dzvođenjem obra ne, a zatim preći u napad. Na moru je bila druga situacdja: Egipćani ne samo da su bili brojno nadmoćniji već i vještijd. Veliko iznenađenje i enigma za Izraelce bili su raketni čamoi sovjetskog porije kla fcoji su napali i potopili izraelski razarač Eilat, što je privuklo. veliku pažnju zapadnih analiitičara. To je prvi put u historiji ratova na moru da je upotrijeb ljeno raketno oružje s klasdčnim eksplozdvom. Preciznost i efikasnost bili su poražavajući. Razarač Eilat je bio u punoj borbenoj pripravnosti, a rakete su dolijetale iz neba i poslije dva udara razarač je ne stao. Ond koji su preživjeli nisu znali da ispričaju šta se tog trenutka dešavalo s njima. To je bio svojevrstan eksperiment na poligonu Sredozemnog mora, plaćen ljudskim životima, da bi se provjerila postavljena teza o preciznosti pogađanja, silini udara, i moći razaranja jednog relativno malog raketnog oružja s klasičnim punjenjem.
Taj događaj u vrijeme izraelske agresije protumačen je kao promjena u ravnoteži na moru, jer ni američka ni ostale flote zapadnih zemalja u to vrijeme nisu imale raketu brod To je bilo prvi put da u sudaru zaraćenih flota mala rdba jede veliku nibu. Izgradnja linije BarLev i golanskog bedema U lipanjskom ratu 1967. godine Izrael se toliko proširio da je praktično ostvario san cionista. No, pred njim se posta vilo pitanje kako očuvati tako velik prostor j istovremeno osd gurati izgradnju zemlje uživajufei plodove pobjede iz rata. I za jedno i za drugo bili su neophodni ljudi, a elitni dio naoije bio je u oružandm snagama angažiran do maksimuma. Zato se Izrael opredijelio za izgradnju utvrđendh linija prema Egiptu i Siriji paput Maginotove linije. To je bio jedini način da se masa Ijudii iz oružanih snaga vrati u privredu, a sigurnost zemlje od iznenadnog napada zasnuje na fortifikacijski utvr đenim linijama prema Egiptu i Siriji uz mdndmalno posjeda nje Ijudstvom koje treba da brani to utvrđenje dok se ne iz vrši mobildzacija. Što se tiče Jordana on je u lipanjskom ratu tako temeljito poražen da i ndje vdše predstaivljao neku veću opasnost. Osim toga, granica prema Jordanu je ispravljena i od strane Izraela definirana na rijeci Jordan, koja je sama po sebi sa svojim dubokim koritom dovoljno jaka prirodna prepreka da je Izraeloi mogu braniti relativno maldm snagama. Nova situacija stvorena u lipanjskom ratu omogućavala je Izraelu znatno povoljniji strategijski položaj u kojem su postojala dva kopnena vojdšta sinajsko, prema Egiptu i go lansko, prema Siriji. Egipatskoizraelski front nakon trećeg arapskoizraelskog rata uspostavljen je na Sueskom kanalu od Port Saida do Sueza na dužini od oko 160 km. U širem smdslu, kada se uzme u obzir lokacija aerodroma na jednoj i na drugoj strani fron ta, raspored elemenata sistema protuzračne obrane teritorija i borbenog poretka operativnih rezervi, pozadinska infra struktura u funkciji fronta, raspored komandnih mjesta i drugi parametri, sinajsko vojdšte je obuhvaćalo na izraelskoj strani cijeli Sinajski poluotok i dio zapadne Palestine, a na egipatskom deltu Nila i prdobalni pojas Sueskog zaljeva. U užem smislu, prema kriteriju težišta grupiranja snaga i pro stornog okvira u kojem su očekivali vođenje borbe na kopnu, sinajsko vojište zahvaćalo je sjeverozapadni dio Sinajskog po luotoka na izraelskoj i istočni dio delte Nila sjeverno od linije Kairo suez na egipatskoj srtani, na dubini od 40—50 kra s jedne i druge strane Sueskog kanala. Sinajski poluotok je kompaktna geostrategijska cjelina s koje se može kontrolirati ne samo Sueski kanal već i Akapski i Sueski zaljev, čime se osigurava pomorska veza poluotoka s Crvenim morem. S obzirom na raspored snaga zaraćenih strana na Sinaju, tok i ishod operaoija na kopnu u lipanjskom ratu Sinajski poluotok se u operativnom pogledu može podijeliti na sjeverni i južni dio. Južni dio Sinajskog poluotoka geografskd zahvaća prostor omeđen obalom Sueskog i Akapskog zaljeva i sa sjevera li nijom između gradova Suez i Akaba. To je, u cjelini, planin skopustinjsko zemljište bez komunikacija. Sjeverni dio Sinaj skog poluotoka je dijelom brdovito, ravničarsko, bezvodno i pjeskovito zemljište. Na njemu živi najveći dio stanovnika ovog poluotoka. Glavni grad je E1 Araš, koji je do izraelske okupacije 1967. godine bio politički centar Sinaja. Zemljdšte na Sinaju u cjelini je bezvodno. Goddšnje ovdje padne 200— —250 mm vodenog taloga, koji porozno tlo upije gotovo istog trena. Dani su topli d žarki, noći prohladne. Dnevna tempera tura kreće se 20—40° C. Sjeverozapadna obala Sinajskog poluotoka južno i jugo istočno od Sueza je plitka, muljevita, podvodna i močvarna zbog čega je nepristupačna za dzvođenje većih i značajnih borbenih djelovanja. Zemljište na Sinajskom poluotoku po red Sueskog kanala postepeno se uzdiže od zapada prema istoku, d na dubini 20—30 km prelazi u gredu nadmorske visine 400—700 m. Ta greda dominira sjevemim dijelom Si najskog poluotaka i s operativnostrategijskog stanovišta to je veoma jak prirodni položaj kao oslonac za različite vidove borbenih djelovanja kako napadačkih tako i obrambenih. Na egipatskoj strani, zapadno od Sueskog kanala, pretež no je ravničarsko, pjeskovito i otkriveno zemljište. Područje jugozapadno od Port Saida je močvarno i neprdstupačno za djelovanja većih snaga kopnene vojske. U zaleđu nalazi se delta Nila s mnogobrojnim kanaldma za navodnjavanje kulti viranom vegetacijom. Sa stanovišta upotrebe i djelovanja kopnene vojske, za raćene strane su ovdje imale na raspolaganju tri operativna pravca, koje uvjetno možemo nazvati: primorski, centralni i Primorski operatavni pravac zahvaća pojas zemljišta uz Sređozemno more, od delte Nila do Gaze. Os pravca čine ce sta i željeznička pruga od Mansura u delti Nila na egipatskoj strani preko E1 Kantare i
E1 Ariša do Gaze naizraelskoj strand. Dužina pravca iznosi oko 350 km zračne linije. Pravac je, u cjelini gledano, pogodan za upotrebu i djelovanje svih rodova vojske s tim što ga močvarni predjeli između Port Saida i E1 Kantare sa stanovišta prohodnosti znatno sužavaju. Centralni operativni pravac presijeca Sueski kanal kod Ismailije i proteže se od At Tall al Kabira na egipatskoj stra ni do E1 Ariša na izraelskoj.Os ovog pravca čini put At Tall al Kabir ismailija e1 Arija. Najvažniji objekt na ovom pravcu je tjesnac i prijevoj E1 Tassa, oko 25 km istočno od Ismailije, na operativnostrategdjskoj gredi vojišta. Pravac je dug oko 300 km zračne linije. Pojas zemljišta sjeverno i južno od komunikacije koja čind os pravca na svojoj južnoj strani graniči se i dijelom uključuje u sebe, u centralnom di jelu Sinaja, komplekse brdovitog i planinskog zemljišta teško prolaznog za pješadiju, a neprohodnog za oklopne i mehanizi rane jeddnice. Južni operativni pravac proteže se od Heliopoldsa preko Sueza na egipatskoj strani i centralnog dijela Sinajskog po luotoka od sjevernog dijela Akapskog zaljeva na izraelskoj strani. Os pravca čine cesta i željeznička pruga od Heliiopolisa do Sueza, odnosno put od Sueza preko središnjeg dijela Si naja do Akabe. Najvažndji operativni objekti na ovom pravcu jesu grad Suez na egipatskoj i prijevoj tjesnac Mitla na 25 km istočno od Sueza na izraelskoj strani. Sam tjesnac dug je oko 23 km. Na ovom pravcu brdskoplaninski predjeli u središnjem dijelu Sinaja teško su prohodni za pješadiju i ne prohodni za oklopne i mehanizirane jediniceosimna terenima oko čvorišta Bir If Tamadan, E1 Tamad i E1 Kuntila. Među tim, zemljište ispred tjesnaca Mitla i iza njega kao i u ds točnom dijelu Sinaja u cjelini je prohodno za sve rodove kop nene vojske. Pravac je dug oko 400 km zračne linije. Između operativnih pravaca i na jednoj i na drugoj stra ni vojišta sagrađen je veći broj rokadnih putova kojd su pru žali zaraćenim stranama mogućnost manevra snagama po fnontu i njihovo pregrupiranje s jednog na drugi operativni pravac. Vojište su zaraćene strane uređivale u skladu sa svojim strategijskim ciljevima d operativnim planovima za vođenje oružane borbe. Osnovni strategijskooperativni cilj Izraela bio je da uz maksimalno uređenje zemljišta i mdnimalno ne prekidno angažiranje žive sile održi čvrst front na Sueskom kanalu i pripremi infrastrukturu putove, aerodrome, raketne baze i pomorske luke na Sinajskom poluotoku za brzo i efi kasno reagiranje snagama dz dubine u slučaju poduzimanja ofenzivndh akcija od strane egipatskih oružanih snaga. Egipat je uređenju vojišta pristupio s osnovnom idejom da priprema i izvodi ofenzive preko Sueskog kanala, što je u prvi plan isticalo dogradnju postojeće mreže putova u zoni bliže Sues kom kanalu i dzgradnju vatrendh položaja i skloništa za sve vrste oruđa i opreme, naročito protuavionskih raketa d radara. Obje zaraćene strane težište na uređenju zemljišta imale su na Sueskom kanalu i u bližoj zoni oko njega. Izrael je istočnu obalu nasip Kanala pretvorio u prednjd kraj obrane sagradivši na dubini prvog položaja sistem utvrđenja pod na zivom linija BarLev. Svaki kilometar ove linije fronta sta jao je Izrael koliko i oprema tenkovi za jednu tenkovsku Na prednjem kraju obrane kao i u dubini prvog polo žaja sistem utvrđenja bazirao se na otpornim točkama vodo va u okvdru četnih obrambenih rajona koji su bili međusobno povezani i čvorove obrane u sklopu bataljonskih obrambenih rajona. Na taj način bio je uređen i posjednut prvi obrambeni položaj na oijeloj dužini fronta na Sueskom kanalu. Upravo taj položaj sačinjavao je liniju BarLev koja je zahvaćala dubinu od 5 km. U prvd nasip na Kanalu Izraelci su ugradili sistem cijevi i rezervoara za ispuštanje zapaljive tekućine u vodu, kako bi se za slučaj da Egipćani pokušaju forsiranje ove vodene prepreke Kanal mogao pretvoriti u buktinju. Drugd obrambeni položaj bio je u fortifikacijskom smislu znatno slabije uređen od prvog i nalazio se na dubini 10—15 km od prednjeg kraja. Ovaj položaj u početnom rasporedu snaga posjedale su brigadne rezerve onih brigada koje su držale front na Sueskom kanalu. Osnovna svrha uređenja dru gog obrambenog položaja bila je da posluži kao oslonac za protunapad i prihvat snaga s prvog položaja. Kako Izraelci nisu računali s mogućnošću povlačenja s linije BarLev, uređenje drugog položaja za prihvat snaga bilo je podređeno potrebama dzvođenja protunapada zbog čega nije ni bio sa građen sistem prepreka. Pogotovo nije bio razvijen sistem pro tuoklopnih prepreka. Treći obrambeni položaj bio je uređen kao oslonac za operativne rezerve na strategijskooperativnoj gredi d uklju čivao je u sebe tjesnace Mitla, Giddi, ElTassa i druge objekte preko kojih su vodili značajndji pravci s prvog i drugog po ložaja kao i iz dubine Sinajskog poluotoka prema frontu na
Sueskom kanalu. Na taj način je ukupna dubina uređenog di jela obrane na vojištu iznosila oko 35 km. U sistemu položaja i iza njih Izraelci su sagradili mrežu kvalitetnih i rokadnih putova u odnosu na liniju fronta kako bi osigurali brz manevar snaga. Iza trećeg obrambenog položaja na odgovarajućoj dubini vojdšta bili su sagrađeni moderni aerodromi. Neki od njih u planinskim predjelima srednjeg i južnog Sinaja bili su pod U egipatskom pristupu uređivanja vojišta izuzetno velika pažnja poklanjana je rješavanju problema protuzračne obra ne PZO i svladavanju Sueskog kanala u toku forsiranja. U tom konceptu posebnu pažnju zaslužuje sistem izgradnje vat renih položaja i skloništa za protuavionske rakete PAR i ra dare kao i vatrenih položaja oruđa za neposredno gađanje u sklopu prvog i jedinog nasipa neposredno na obali Sueskog kanala, i drugo, izrada prilaznih putova. Raspored vatrenih položaja za PAR i skloništa za radare bdo je prilagođen zamisli stvaranja neprobojnog kišobrana u sistemu PZO vojišta, dok je raspored vatreniih položaja i skloništa u nasipu na Sueskom kanalu bio prilagoden raspo redu izraelskih otpornih točaka na suprotnoj strani Sueskog kanala. Egipćani su pri tome težili da gradnjom ovih vatrendh položaja omoguće gađanje ne samo toparnica i puškarnica na bunkerima i drugim utvrđenjima u izraelskim otpornim toč kama već i prilaznih putova i međuprostora između izraelskih otpornih točaka po dubini, odakle su očekivali protunapade izraelskdh snaga. Obje zaraćene strane su u periodu od šest godina između trećeg i četvrtog rata 1967—1973 podizale razinu nasipa u težnji da nadvise protivnika, odnosno da dominiraju nad prednjim krajem suprotne strane. Ali, Izraelci su gradnjom bunkera i otpornih točaka bili prisiljeni da stanu s podiza njem razdne nasipa. Napravili su tri takva nasipa po dubini linije BarLev. Egipćani budući da nisu gradili sistem bun kera i prepreka, produžili su s podizanjem razine nasipa i uglavnom sagradili jedan nasip neposredno uz obalu. Nasip na egipatskoj strani nadvisivao je izraelske otporne točke na suprotnoj obali oko 3—4 metra. To je bila višestruka pred nost za Egipćane ne samo sa stanovišta osmatranja i zakla njanja od vatre oruđa koja djeluju neposrednim gađanjem već i za cjelokupnu organizaoiju vatrenog sistema na pred njem kraju. Golansko vojište dobilo je naziv po visoravni Golan, po znatoj i kao Golanski visovi, koji se nalaze na graničnom pod ručju između Izraela i Sirije. Linija fronta na Golanskoj vi soravni između Izraela i Sirije protezala se od jugodstočnih padina planine Hermon blizu tromeđe Libanona, Sirije d Iz raela do Fika blizu jordanske granice na oko 20 km istočno od Galilejskog jezera, u dužini od oko 95 km mjereno po prednjem kraju u obliku luka isturenog prema sirijskoj strani. Sirina jronta zračnom linijom od planine Hermon do Fika iznosila je oko 65 km. Po dubini vojišta na dzraelskoj strani širina fronta još više se sužava i u visini Galilejskog jezera bila je svega oko 45 km. Taktička dubina vojišta na izraelskoj strani kretala se oko 30 do 40 km od linije fronta i zahvaćala je protor do linije KirijatŠermonaKfarTiberija, a operativ na dubina oko 100 km zahvaćajući prostor do linije KfarBia likNazaretAfula, gdje su bile raspoređene oeprativne rezer ve namijenjene ovom vojižtu. Na sirijskoj strani vojište se prostiralo do linije DamaskEl SavaraEl KabraEl Suveida na dubini u prosjeku od 90 do 100 km. Granica između Izraela i Libanona s jedne, i granica iz među Izraela i Jordana s druge strane vojišta, znatno suža va manevarski prostor za angažiranje snaga kopnene vojske zaraćenih strana. Istovremeno, ove granice čine otkrivene bo kove izraelskog dijela vojdšta, izuzetno osjetljive zbog mo gućnosti natkriljavanja i odsijecanja pod pretpostavkom da se razviju napadi iz Jordana i Libanoina usmjereni prema Na zaretu i Haifi. S druge strane ako se borbena djelovanja od vijaju samo u zahvatu izraelskosirijskog graničnog fronta, Iz rael ima mogučnost da u slučaju povlačenja svojih snaga skra ti liniju fronta približno na pola, oslanjajući se na planinu Hermon na sjeveru i Galilejsko jezero na jugu, što još više sužava manevarsfei prostor sirijskim snagama i olakšava Iz raelu izvođenje obrane. Sirijski dio vojišta znatno je povoljniji za manevar snaga kopnene vojske jer se vojišna prostorija širi u obliku lepeze od linije fronta prema dubini. Osim toga, linija dodira je bila isturena na sirijskoj strani i to je pružalo mogućnost obu hvata oba boka izraelskih snaga na frontu. Zemljište na Golanskoj visoravni je kamenito i golo ne pošumljeno. Nadmorska visana je oko 1.000 metara. Visora van karakterizira velik broj manjih uzvišenja od 20 do 300 metara relativne visine razmještenih u šahmat polo žaju. Pojedini predjeli na visoravni prekriveni su razbacanim kamenjem
razne veličine i oblika i težine od 50 do više sto tina kilograma. Od planine Hermon prema Galilejskom jeze ru zemljište se postepeno spušta prema jugu d jugoistoku či neći plato. Galilejsko jezero leži u udolini dz koje se prema sjeveru d sjeveroiistoku zemljište naglo uzdiže do zaravnđ odakle počinje Golanska visoravan. Središnji dio visoravnd nalazi se u široj zoni izvora rijeke Jordan koja je svojim to kom stvorila duboko d usječeno korito između planinslcih predjela kojii se strmo uzdižu s obje strane korita rijeke. Time je manevarski prostor za snage kopnene vojske još više su žen. Od Kuneitre prema Damasku, odnosno preko sirijskog dijela vojdšta, zemljište blago pada prema sirijskom glavnom gradu. Na dužini od oko 60 km vasinska razlika je svega oko 300 metara. Izrazito dominantan ipoložaj na vojištu zauzima planina Hermon i kosa u zahvatu puta DamaskKuneitraKfar. Sjeverni dio visoravni čini broj uzvišenja raspoređenih. usporedo s limjom fronta na obroncima planinskog Džabel Šejla 2.814 m. Uzvišenja d kameniti predjeli u srednjem i južnom dijelu visoravni d planinski predjeli na sjeveru jaki su prirodni položajd za obranu i kanaliziraju upotrebu i djelovanje oklop nih i mehandziranih jedinica. U cjelini, zemljište na izraelskoj strani vojišta dominira nad sirijskim, što Izraelcima pruža povoljnije uvjete za djelovanje, naročito za obranu. Kad se izuzme jordanslci i libanonski granični front prema Izraelu, tada se na golanskom vojištu formiranom prema Idniji dodira sukobljenih snaga između Sirije i Izraela nakon trećeg arap skoizraelskog rata ističu ova dva operativna pravca: Prvi i najvažniji operativni pravac, koji uvjetno možemo nazvati sjeverni operativni pravac, proteže se kroz srednji dio Golanske visoravni i na azraelskoj strani vodi na more u zaljev sjeverno od Hadfe, a na sirijskoj vodi direktno ka glav nom gradu države. Os pravca čini put DamaskEl KuneitraKfarAkre, a dug je oko 150 km. Ovaj pravac ima strategij sko značenje i za Izrael i za Siriju. Kapacdtet pravca za an gažiranje snaga, posebno oklopnih i mehaniziranih u zahvatu fronta, malen je zbog ograničene prohodnosti plandnskog ze mljišta. Najvažniji objektd na ovom pravcu jesu oni kojd se nalaze na njegovim krajevima: Damask ii zaljev kod Haife. Međutim, oni su za snage i jedne i druge strane bili nedostiž ni kao cilj djelovanja. Stoga su u prvi plan izbdli oni opera tivni objekti koji su se našli u zahvatu fronta. Najvažniji me đu njdma bild su Kuneitra, Kafi Nafah i dominantnd visovi na južndm obroncima Hermona. Oko ovih operativnih objekata bilo je težište angažiranja snaga i jedne i druge zaraćene Drugi pravac nalazi se južno od prvog i zahvaća pojas zemljišta u širini Galilejskog jezera i južno od njega od jor danske granice prema Izraelu i Siriji. Pravac se proteže od linije Nazairet—Afula—Beit San na izraelskoj, do linije Ma dže—Ezra—Dera na sirijskoj strand. Na ovom su pravcu Galilejsko jezero d planinsko zem mljište u njegovoj neposrednoj blizini prepreka za oklopne i mehanizirane jedinice. Zbog toga os pravca čini put Ezra— —Fafid—Samah—Afula. Dužina pravca zračnom linijom dz nosi oiko 100 km. On je manjeg značenja od sjevernog ope rativnog pravca ali su dogadaji u toku borbenih akcija po kazali da su mu obje zaraćene strane poklondle veoma veliku pažnju. Glavni operativni objekt na ovom pravcu u zahvatu fronta jesu gradovi Samah i Fil, koji su svojdm položajem kao čvorište putova na južnoj i dstočnoj strani Galilejskog jezera ključne točke za razvijanje borbenih akcija i u jednom i u drugom pravcu od linija dodira snaga na frontu. Golan karakterizira velik broj brežuljaka u obliku uzvi šenja humki, kojima je đisprepletena visoravan, što pruža izuzetno povoljne mogućnosti za obranu. To je Izraelu olak šalo napore oko uređenja vojišta. U zahvatu fronta Izrael je vojište uredio za pozicionu obranu dajući mu popularan naziv golanski bedem. Odpred njeg kraja obrane po dubini Izraelci su sagraddli tri do četiri položaja, svaki dubine od dva do četiri kilometra. Osnovu uređenja položaja činile su otporne točke vodova i četa koje su u okviru bataljona bile povezane u čvor obrane. Otporne točke uređivane su tako da se u svakoj od njih nalazi naj manje po jedan od tri bunkera odjeljenja. Bunkeri su među sobno povezani sistemom rovova i saobraćajnica, a ispod njih ild u njihovoj blizdni sagrađena su skloništa. Otporne točke su uređivane za kružnu obranu i postavljene na uzvišenjima, ko sama i drugim dominantnim mjestima. Iz otpornih točaka bila je osigurana višekatna vatra.
Na prednjem kraju podignut je neprekidan nasip na cije loj dužini fronta čija je osnovna namjena bila da posluži kao protuoklopna prepreka ali i kao prvi protuoklopni položaj, jer su u nasipu bili sagrađeni fortifikacijski objektd za grupe vojnika i odjeljenja kao i vatreni položaji za betrzajne protu oklopne topove, ručne protuoklopne bacače i protuoklopne vođene projektile. Na taj način je samom prednjem kraju bila stvorena neka vrsta zdda uređenog tako da može poslužiti za višestruku namjenu od osmatranja i gađanja ciljeva na zemlji do zaprečavanja protiv pješadije i oklopnih jedinica. Ovaj zid je činio jedinstvenu prepreku i u isto vrijeme polo žaj za obranu ukupne dubine 30 m. Prvi dio zida činilo je neprekidno mješovito protupješadijsko i protutenkovsko min sko polje dugo 90 km i široko 6 m. Zatim, nasdp iiste dužine, vdsok 4,5 i širok 6 m, meki pojas zemljišta, asfaltni put, ži čana prepreka i na kraju opet mješovito protupješadijsko i protutenkovsko minsko polje. Sistem protuoklopnih prepreka rtije bio razvijen po cijeloj dužini uređene zone obrane, već je težište protuoklopnog za prečavanja bilo na prednjem kraju. Odlikovalo se kombini ranjem fortifikacijskih i minskoeksplozivnih prepreka. Me đuprostori su zaprečavani najčešće minskdm poljima različite dubine. Na važnijim pravcima dubina miniskog polja dznosila je do 600 pa i više metara. Obrambene položaje Izraelci nisu zaprečavali po dubini, kako bi se olakšao manevar vlastitih snaga za čije angažira nje su bili izradili veći broj putova po frontu i po dubini vo jišta. Osim toga, na manju dubinu zaprečavanja odlučili su se i zato što su vjerovali da je zid na prednjem kraju i kao prepreka i kao položaj nesavladiv. Sirijci su, pak, sa svoje strane, težište uređivanja vojišta u zahvatu fronta usmjerili na uređivanje polaznih položaja za napad, a zaprečavanje na prednjem kraju bilo je mini malno. Pripreme sukobljenih strana za novi rat U periodu od 1967. do 1973. godine arapske zemlje u cje lini, a posebno Egipat i Sirija s jedne strane i Izrael s druge strane, osposobile su u sklopu op6ih priprema za rat respek tivne oružane snage. Izrael je, polazeći od nadmoćnosti svoje oružanesile, izra žene u prethodnim ratovdma, poslije 1967. godine u priprema ma za novi rat naročito značenje pridavao osiguranju pre vlaisti u zračnom proistoru i sposobnosti svojih oklopnih i me haniziranih jedinica da u sprezi s avijacajom izvode brze i koncentrične udare protiv bilo kojeg od svojih arapskih su sjeda i svnh zajedno ako bi ga pokušali ugroziti. Graniične frontove na Sinaju i Golanu nastojao je utvrditi i pretvoriti u neprobojne obrambene bastione i time spriječiti opasnost od napada dva najmoćnija susjeda egipta i Sirije. To su bili osnovni istrategijski pravCi izgradnje dzraelskdh oružanih snaga u pripremi za rat, inspirirani težnjom da rat, ako do njega dođe, bude što kraći i da se vodi po modelu blic kriga, kako bi se arapske oružane snage što prije porazile i prisilile na primirje i time otklonila opasnost od vođenja dugotrajnog i iscrpljujućeg rata. Bitan sadržaj prethodnih priprema čine, svakako, napori, koji su na objema stranama ulagani da se izgrade i moder nđziraju oružane snage uvođenjem u naoružanje najsuvreme nijih borbenih sistema konvcncionalnog oružja u okviru svih vidova i rodova vojske. Kao rezultat te faze priprema, u ko joj su na objema stranama ulagani napoii nerazmjerno veći od mogućnosti svake pojedinačno uzete države, izgrađene su. uz pomoć i podrSku vanjskfih faktora SAD i SSSR, moderno opremljene oružane snage d na jednoj i na drugoj strani. Egipat i Sirija pripremali su svoje oružane snage prije svega za ofenzivne akcije ali su istovremeno izgrađlvale ta kav sistem protuzračne obrane koji sigurno može paralizirati udarnu moć izraelskog zrakoplovstva. Tako su zaraćene stra ne imale dva sasvim različita koncepta pniprema oružanih snaga za rat. Izrael je utvrđivao granične frontove u težnji da paralizira brojčanu nadmoćnost egipatske i sirijske kop nene vojske, a Egipat i Sđrija, poučeni iskustvima iz prethod nih ratova, nastojali su razbiti spregu izraelskog ratnog zrakoplovstva i oklopnih jedinica izgradnjom snažnog siste ma protuzračne obrane i stvaranjem kiSobrana iznad snaga u zahvatu fronta. Obje zaraćene strane nastojale su da svoje oružane snage opreme sa Sto viSe najsuvremenijeg oružja, posebno avdona, tenkova i raketa, održavajućđ na taj način ravnopravan kvali tatSvan odnos u vrsti i asortimanu vrhunskog naoružanja. Pred početak četvrtog arapsko4zraelskog rata egipalske oružane snage brojale su oko 700.000 ljudđ. Od toga je u kop nenoj vojscii bilo oko 600.000, ratnom zrakoplovstvu i protu zračnoj obrani 60.0001 u ratnoj mornarici oko 40.000 ljudi.
Osnovnu udarnu snagu egipatske kopnene vojske sači njavalo je 10—12 divlzija i 6 samostalnih brigada organizi ranfih u trt armije. Glavninu ovih snaga sačinjavale su pje šadijske jedinice različitog stupnja pripremljenosta od kojih je polovica bila na razini vrhunske uvježbanosti za nanošenje početnog udara. Egipatske kopnene snage imale su na poče tku rata oko 2.150 tenkova i oko 1.000 oklopmh transportera. • Egipćani su protuzračnu obranu imali kao posoban vld oru žanih snaga, odvojenu od ratnog zrakoplovstva. Ratno zrakoplovstvo bilo je skoro u cjelini namijenjeno podršci i zaštiti kopnene vojske i imalo je oko 700 aviona i 200 helikoptera. Snage protuzračne obrane, kako u trupnim jedinicama tako i za obranu teritorija, bile su organizirane u cjelovđt si stem. Pored snaga i sredstava u trupnim jedinicama, od naj nižih taktdčkih jedinica do divlizije, na razini armije, bila je po jedna divizija protuzračne obrane koja je osiguravala od ređeni dio teritorija i zonu armije u cjelinii. Egipatska ratna mornarica brojila je oko 1.400 ljudi i imala 13 podmornica, 5 razarača, četiri fregate, 20 raketnih ča maca, jedan patrolni brod, 6 stražarskih brodova, 12 patrolnih čamaca, 12 manjih pomoćnoh brodova, 8 minopolagača i 37 drugih srednjih i manjih plovnih jedinica. Glavnina snaga nalazila se u Sredozemnom moru, a crvenomorsku flotu sači njavale su pomoćne snage. Sirdjske oružane snage brojale su uočd rata oko 132.000 ljudd. Od toga je u kopnenoj vojsci bdlo oko 120.000, ratnom zrakoplovstvu d ratnoj mornarici 2.000 ljudi. Kopnenu vojsku sačinjavala je jedna armiija sastava če tird pješadijske i jedna oklopna divizija, samostalna mehani zirana brigada, jedna zračno desantna brigada d dva samostal na artiljerijsika puka za podršku. Oklopne i mehanizirane jedinice imale su oko 1.200 ten •kova i 200—500 oklopnih transportera raspoređenih u tenkov ske bataljone u sastavu pješadijskdh brigada i mehanizdranoj brigadi, tenkovskim brigadama u pješadijskim divdzijama i u oklopnoj diviziji. Pored sirijskah snaga, na golanskam vojištu u prdprem nom periodu računalo se d sa snagama drugdh arapskiih zema lja. Međutim, ove snage su pritekle u pomoć tek u toku rata i ndsu u pripremnom periiodu dovedene na front i angažirane po unaprijed razradenom operaoijskom planu. Ratno zrakoplovstvo Sirije imalo je 250—260 borbenih aviona razne namjene i 60—70 heldkoptera. Protuzračna ob rana u cjelini je bila dobro organizirana, a naročito na razini Irak — 1 oklopna divizija, Jordan — 1 oklopna i 1 mehani zirana, Maroko — 1 pješadijska brigada i Sauđijska Arabija — 1 odred kombiniranog sastava. taktičkih jedlinica. Nju su sačdnjavale tri mješovite brigade raketnih jedinica, 5 samostalnih raketnih diviziona, 3—4 puka srednjokalibarske protuavionske artiljerije i 25—28 diviziona lake protuavionske artiljerije koji su se nalazili u brigada ma i divdzijama. Sirijska ratna mornarica brojala je oko 2.000 ljudi i imala je u svom sastavu 6—8 raketnih čamaca, 15 torpednih čamaca, dva minopolagača i tri patrolna broda. Glavnina izraelskih oružanih snaga formirala se na oglas mobilizacije, a mirnodopski sastav bio je minimalan. U okvi ru posadnih jedinica na liniji BarLev i na golanskim viso vima kao i u operativnim rezervama u dubini Izrael je imao do početka rata u kopnenoj vojsci oko 35.00 ljudi raspoređe nih u 7—10 raznorodnih brigada pješadijske, oklopne, meha nizirane, u ratnom zrakoplovstvu oko 20.000 i u ratnoj mor narici oko 3.500 ljuđi. Polazeći od toga da je Izrael u prethodnim pripremama osigurao sebi brz prijelaz s mirtmodopskog na ratno stanje i da od relatdvno malog broja ljudi pod oružjem u miru razvije snažnu ratnu arrniju, uvećanu pet puta, pri razmatranju pri premnog perdoda opravdano je tretirati cjelokupne izraelske oružane snage koje je razvio na oglais mobilizacije, a ne samo one koje su bile aktivirane u miru. Oklopne i mehanizirane jedindce bile su osnovna udarna snaga izraelske vojske, a pješadijske, zračnodesantne i terito rijalne jedinice osiguravale su držanje određendh položaja u obrani. Pred početak rata izraelsko ratno zrakoplovstvo imalo je 635 borbenih avdona i 100 helikoptera. U prethodnim ratovi ma dzraelsko zrafeoplovstvo suvereno je vladalo ratištem i za hvaljujući svojoj nadmoći nad arapskdm, praktično je parali ziralo arapske snage kopnene vojske. Zbog toga je ono steklo status i ugled najvažnijeg vida oružane sile koji ima predo minantnu ulogu u izraelskom modelu munjevitog rata. U prilog tome govori i činjenica da je brojno stanje mirnodop ske kopnene vojske bilo svega 35.000 dok je ratno zrakoplov stvo dmalo u svom sastavu 20.000 Ijudi.
Egipat i Sirija uz pomoć SSSRa uložile su velike napore da obuče ljudstvo u rukovanju suvremenim naoružanjem i opremom koje su dobivale od SSSRa kao i u komandiranju jedinicama, naročito na taktičkom ndvou. Poslije odlaska sov jetskih vojnlih instmktora iz Egipta i odluke Egipta i Sirije da pristupe neposrednim pripremama za rat s Izraelom, obu ka oružanih snaga usmjerena je na realizaciju početnog ope racijskog plana. U tom cilju Egipat je u dubini svog teritorija na poligonima za obuku izradio. nasipe na kanalima i utvrđe nja slična ili dstovjetna izraelskim na Sueskom kanalu, gdje je uvježbavao taktičke postupke jedinica rodova u svladava nju ove značajne prepreke. Isto to učanila je i Sirija sagra divši na svojim poligonima elemente tzv. golanskog bede ma. Na tim poligonima jedinice rodova i vidova uvježba vane su u svladavanju tog bedema, a zatim su upućivane na front. Izrael je od SAD postepeno primao vrhunska borbena sredstva u takvim vremenskim intervalima da je u dinamici primanja bio oko 5—6 godina ispred Egipta i Sirije, koji su takva borbena sredstva i opremu dobivali od SSSRa. To im je, pored povoljnije kadrovske baze, omogućilo da ljudstvo bolje ovlada upotrebom ovih sredstava. Glavninu izraelske kopnene vojske oinile su snage koje se razvijaju na oglas mobilizacije. Otuda je obuka rezervnog sastava imala izuzet no značenje. Izraelci su je izvodili po općinama u kojima su formirane odgovarajuće jedinice, a to znači neposredno u je dinicama koje se formiraju na oglas mobilizacije. Nasuprot tome, Egipat i Sirija imali su do početka rata razvijene svoje oružane snage i odgovarajuće popunjene pre ma formaciji. Rezerve obučenog sastava bile su izrazito raz Iičite. U tom pogledu prednost Izraela bila je višestruka. To jerezultat ne samo razlika u kvaliteti demografske osnove već i različitosti sistema obuke. Izmedu Egipta i Sirije s jedne i Izraela s druge strane postoji veoma velika razlika u broju stamovnika i njihovoj obrazovnoj strukturi kao bazi na kojoj se grade izvjesni či nioci od bitnog utjecaja na strategijska rješenja vezana za pripremanje i upotrebu oružanih snaga zaraćenih država. Odnios u broju stanovnika kretao se u razmjerima 14:1 u ko rist Egipta i Sirije ne raounajući ostale arapske zemlje. Egipat je 1973. godine imao oko 35 milijuna stanovnika, Sirija oko 6,5 milijuna, a Izrael oko 3 milijuna. Takva demografska baza arapskdh zemalja objektivaio im je omogućavala da i u oružanim snagama zadrže isti ili pri bližan brojni odnos u živoj sili, pod uvjetom da su postotak mobilizaeije stanovništva, njegovo naoružavanje i opremanje kao oružane sile održani u istom razmjeru. Međutim, to nije bio slučaj. U stvari, Egipat i Sirija su počeli vojne operacije oružanim snagama koje su pripremale između dva rata od 1967. i 1973. bez apće mobilizacije, odniosno uz minimalnu dodatnu popunu nakon početka rata. Na drugoj strani Izrael se zbog malog broja stanovnika pripremao da uđe u rat s relativno malim brojem Ijudi u svo jim oružanim snagama koje su mogle odmah stupiti u ak ciju, pa je mobilizacijom rapidno povećavao brojno stanje, tako da se ono već drugog dana mobilizacije moglo udvostru čitd, a peti dan bilo je oko 9 puta veće nego prvog dana rata. Kad se stavi u odnos brojno stanje oružanih snaga Egipta i Sirije na jednoj i Izraela na drugoj strani, i to posebno prije početka i posebno u toku rata, proizlazi da je postotak mobi lizacije na arapskoj strani bio znatno niži od Izraelskog. Prema tome, Arapi nisu iskoristili kvantdtativne prednosti svoje demografske baze. Kvalitativne prednosti su, međutim, bile sasvim izvjesno na strani Izraela i on ih je maksimalno dskoristio kao i u ranijim ratovima. Cinjenica da 85flo izrael ske kopnene vojske čine OMJ, sa stanovišta brzine mobiliza cije i spremnosti OMJ za trenutno angažiranje poslije formi ranja, govori u prilog postojanja čvrste demografske baze iz koje su te jedinice stvarane. Riječ je, prije svega, o većem broju obučenih rezervnih posada za tenkove, što je od fun damentalnog značenja ne samo za početnu razinu oklopnomehaniziranih snaga već i za održavanje potrebne razine u toku rata popunom gubitaka, što je preduvjet neprekidnosti angažiranja i intenziteta borbenih djelovanja OMJ. Dok su Izraelci imali po tri obučene rezervne posade na svaki raspo Postotak mobilizacije u Egiptu i Siriji izncvsio je oko 2. U jednom klasičnom ratu, kakav je za većinu zaraćenih zemalja bio prvi i drugi svjetski rat, postotak mobilizacije iznosio je 10—14. Pred početak rata Izrael je imao oko 35.000 ljuda pod oružjem. U prva dva dana mobilizacije njegove OS r.arasle su na 83.000 ljudi, a poslije 5 dana na oko 300.000. Postotak mobilizacije iznosio je
loživi tenk, Egipćani i Sirijci su imali po jednu ili samo pola posadepo jednom raspoloživom tenku. Sličan je slučaj i u ratnom zrakoplovstvu: Izraelci su na svaki raspoloživi avion imali po tri rezervne posade, a Egipćani i Sirijci po jednu polovinu posade. Ovakav odnos u broju obučenih rezervnih posada za bor bene avione i tenkove, koji je bio skoro 6:1 u korist Izraela, proistekao je iz povoljnije obraziovne i kvalifikacijske struk ture izraelskog stanovništva u odnosu na arapsko. To je ra zumljivo, buđući da Izrael u pogledu privrednog i industrij skog razvoja spada u razvijenije zemlje u svijetu dok su arapske zemlje nedovoljno razvijene. Obuka Ijudstva za oružane snage, posebno kopnenu voj sku, bila je kod Izraelaca i njihovih protivnika bitno raz ličita. Služenje vojnog roka u izraelskoj armiji trajalo je u to vrijeme 36 mjeseci. a u Egiptu i Siriji 24 mjeseca. Inten zivna obuka pojedinaca, odjeljenja i posade, voda i čete u kopnenoj vojsci trajala je u Izraelu 18 mjeseci, odnosno polo vinu vremena predviđenog za služenje vojnog roka. Kod Egipćana intanzivna obuka na ovoj razini trajala je 6, a kod Siirijaca 8 mjeseci, što je samo četvrtina do jedna trećina vre mena služenja vojnog roka, koji je ionako u Egiptu i Siriji bio kraći u odnosu na Izrael za godinu dana. Težište u obuci i na jednoj i na drugoj straini bilo je na uvježbavanju nižih taktičkih jedinica voda, čete i bataljona. Za obuku viših taktičkih jedinica primjenjivane su združene taktičke vježbe. Obuka komandi izvodila se po metodi grupnih zanimanja i komandnoštabnih vježbi. Prilikom uvježbavanja nižih taktičkih jedinica, Izraelci su primjenjivali skoro drastične mjere koje su bile usmjerene na stjecanje kondicije za oružanu borbu. Pored ostalog, prak ticirali su neprekidne vježbe koje su često trajale dva dana i jednu noć, za koje vrijeme je, nakon svakih 6 sati, davan U školskoj godini 197374. Izrael je imao oko 2 studenata od ukupnog broja stanovnika i 3.500 USA bruto nacionalni do hodak po glavi stanovnika, Egipat oko 0,7 studenata od ukup nog broja stanovnika i 240 brnto nataonalnog dohoflka po stanov niku, a Sirija oko 0,8 studenata od ukupnog broja stanovnika i oko 300 bruto nacionalnog dohotka po stanovniku podaci pre ma The Europe Book 1976. prekid vježbe od 16 do 60 minuta. Samo za vrijeme tih pauza bio je dozvoljen izlazak iz tenkova i OT radi odmora. Sve jedinice od voda do brigade najviše pažnje poklanjale su brzini prestrojavanja iz marševskog u evolucioni i iz evoluci onog u borbeni poredak. Egipat i Sirija su u pripremama za rat koordinirali svo je napore ali •nisu imali zajediničku komandu. Obje zemlje težile su da stvore što povoljniji početni odnos snaga u svoju korist, kako bi mogle oružanom borbom vratiti barem dio izgubljenih teritordja u trečem arapskoizraelskom ratu, bu dući da je Izrael odbio sprovesti rezoluciju OUN o povlačenju s okupiranih arapskih teritorija. To stanovište implicira za ključak o ograničenom cilju rata, što se uostalom u praksi i potvrdilo Takav ograničeni cilj rata odredio je opseg i karakter cjelokupnih prethodnih i neposrednih priprema Egipta i Si rije za oružanu borbu. Prethodne pripreme trajale su do stu denoga 1972. godine kada su Egipat i Sirija donijeli odluku da se pristupi neposrednim pripremama. U skladu s ciljem rata bio je i ratni plan koji je predviđao istovremeni, koordi nirani napad egipatskih i sirijskih oružanih snaga. One bi zahvaljujući brojinoj nadmoćnosti, već izvršenoj koncentraciji i strategijskom razvoju kao i iznenađenju trebale, takoreći, u jednom snažnom naletu, tj. početnom udaru ovladati Golan skom visoravni na sirijskodzraelskom graničnom frontu i is točnom obalom Sueskog kanala do prijevoja Mitla—Giddi— —E1 Tassa na egipatskoizraelskom frontu. Dalje od toga za jednieki ratni plan Egipta i Sirije nije ni ušao. Egipatski početni operacijski plan bio je detaljno razra đen za forsiranje Sueskog kanala, tj. za početni udar, dok je za izbijanje snaga na strategijskooperativnu gredu Mitla— —Giddi na Sinaju plan definiran samo orijentirno i dosta uopćeno. Događaji su pokazali da je onaj dio početnog ope racijskog plana koji se odnosio na početni udar bio realan dok je drugi dio plana bio nerealan. Da su Egipćani bili pla Ograničeni cilj rata najbolje ilustrira izjava tadašnjeg egi patskog predsjednika Sadata: Dovoljno je osvojiti 10 centimetara zemljišta istočno od Sueskog kanala A. Beaufre, La quatričme querre JzraeloArabe, Forces, Armćes franeaises br. 18, siječanjveljača 1974, str. 8. nirali izbijanje na strategijskooperativnu gredu Mitla— —Giddi, potvrđuje niz činjenica, između ostalih i pokušaj ovladavanja tjesnacima Mitla i Giddi s helikopterskim desan tima spuštenim na te objekte u momentu nanošenja početnog udara forsiranje Sueskog kanala. Sirijski početni operacij ski plan bio je identičan egipatskom. Detaljno je razrađen za ovladavanje izraelskim bedemom na prednjem kraju
obrane, a orijentirno za ovladavanje prvim porazom izraelske obrane na Golanu. No, osnovni nedostatak egipatskog i sirijskog ope racijskog plana nije u tome što nije detaljno predviđao an gažiranje snaga, već u realnosti tih planova i prije svega u procjeni reagiranja Izraela, brzine narastanja njegovih borbe nih efektiva, brzine dovođenja i koncentracije snaga, brzine manevra snagama s jednog fronta na drugi i sposoibnosti da postupno tuče protivnika na dva različita i prostorno odvo jena fronta prvo Siriju, a zatim Egipat. Cilj Izraela bio je da zadrži Sinaj i Golan u svojim ru kama u cjelini. Tim ciljevima podređene su cjelokupne pri preme za oružanu borbu u novom ratu. Izraelski ratni plan temeljio se na činjenici da oružanu borbu mora voditi na dva fronta. S obzirom na tu okolnost, ratnim planom je bilo pred viđeno prenošenje težišta oružane borbe s jednog fronta na drugi. Zibog toga je u početnom operacijskom planu bilo pred viđeno prvo izvojevanje odlučujućeg rješenja na Golanu, a zatim na Sinaju. Pri tome je prvi zadaitak izraelskih oružanih snaga bio da se zaustavi sirijski napad i glavninom slomi ofenzivna moć sirijskih oružanih snaga na kopnu, zatim pre uzme ofenzdva na Golanu i odbace sirijske snage, uz istovre meno vođenje aktivne obrane na Sinaju s ciljem da se Egip ćanima nanesu što veći gubici i spriječi ovladavanje ključnim položajima i operativnim objektima na njima. Poslije toga, operacijskim planom je bilo predvideno da se u što kraćem roku pregrupiraju snage s golanskog na sinajsko vojište itako stviori snažna grupacija za odlučujuće rješenje u borbi s egi patskim snagama. Egipćani su poslije završetka rata, pravdajući poraz na boj nom polju, pokušali dokazati njihov početni operacijski plan nije ni predviđao ovladavanje prijevojima Mitla i Giddi već samo for siranje Sueskog kanala, ali da ih je uspjeh forsiranja na to mo Uspjeh izraelskog početnog operacijskog plana zavisio je od brzine realizacije plana mobilizacije, a koncept mobiliza cije bazirao se na pravovremenom upozorenju, preventivnim udarima avdjacije i sigurnoj obrani linije BarLev na Sina ju i utvrđenog pojasa obrane na Golanu. Međutim, niti je upozorenje bilo pravovremeno, zbog čega je mobilizacija za kasnila i produžena, niti je avijacija mogla izvršiti preven tivni udar zbog veoma visoke efikasnosti protuzračne obrane protivnika, niti su pak utvrđene linije na Sueskom kanalu i Golanskoj visoravni izdržale početni egipatskosirijski udar. Postojale su tri varijante toga plana koje su u izraelskoj vr hovnoj komandi razmatrane 1970. godine. Prvorn varijantom plana predviđala se uporna obrana Golanske visoravni, dok bi na Sinaju Egipćane trebalo pu stiti da pređu Sueski kanal, iziđu ispod kišobrana protu zračne obrane u zoni Kanala, a onda ih u otvorenoj borbi na Sinaju udarom u bokove razbiti ili odbaciti preko Kanala. Ideja je očito proistekla iz iskustava stečenih u borbama na otvorenom prostoru izvan utvrđenja na Sinaju 1956. i 1967. godine. Ovu varijsntu plana predlagao je Moshe Dayan, ta dašnjiministar obrane, i po njemu je nazvana Plan Dajan. Drugom varijantom predviđala se uporna obrana na oba fronta, bazirana na sistemu utvrđenja i posadnim snagama uz mihimalne taktičke, operativne i strategijske rezerve u dubini koje treba da osiguraju uspješnu mobilizaciju, a zatim odbacivanje arapskih snaga na polazne položaje uz eventu alno angažiranje snaga OUN na liniji prekida vatre. Ovaj plan poznat je kao Plan BarLev, po kome su položaji na Sues kom kanalu dobili naziv utvrđene linije. Treća varijanta bila je za razliku od prve dvije ofenziv na. Ona je predviđala poduzimanje ofenzive preko Sueskog kanala, odnosno sirijske linije fronta na Golanu, prije svega radi neutraliziranja raketnog sistema protuzračne obrane pro tivnika i stvaranja slobodnih zračnih zona za angažiranje avi jacije. W. Weisel: Neke lekcije iz četvrtog rata na Bliskom isto ku, Allegmeine Schweizerische Militar Zeitschrift, br. 174. Obje zaraćene strane imale su snažne motdve za oružanu borbu na kojima su razvijale moralnopolitičku svijest pri padnika svojih oružanih snaga i stanovništva u cjelini dugi niz godina. U Egiptu i Siriji intenzitet tih priprema još je izraženiji u periodu neposrednih priprema za izvođenje ope Motivacija Izraelaca za oružanu borbu bazirala se na oionističkoj ideologiji borbe Zidova protiv Arapa za biološki opstanak na obećanoj zemlji judeji, odnosno Palestini. Uspjesi koje su Izraelci imali u prethodnim ratovima omogu ćili su da se kod njih razvije osjećaj vojničke superiornosti i samopouzdanja, utoliko više što su se oslanjali na SAD, koje su Izraelu pružale bezrezervnu pomoć i podršku i čiji je on politički instrument u tom dijelu svijeta. Uz to, povoljan unu trašnji razvoj u zemlji i relativno visok životni standard ži dovskog dijela stanovništva bez oštrijeg ispoljavanja klasnih i
socijalnih suprotnosti među njima u to vrijeme omogućili su izgradnju dosta visokog stupnja homogenosti nacije u cje lini, uključujući i sve pripadnike oružanih snaga u stavu prema Arapima. Na tim osnovama sistemski je u školama i preko svih sredstava informiranja kao i u svim institucijama društva od porodice do države kao cjeline razvijan osjećaj nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje prema Arapima. Ako se ovo me dodaju uspješno riješeni osnovni proiblemi pripreme oru žanih snaga za oružanu borbu snabdijevanje oružjem iz SAD, mobdlizacijski sistem, sistem obuke, razina obučenosti vojnika i starješina i visok stupanj uzajamnog povjerenja među nji ma, stvoreni su svi bitni preduvjeti za izgradnju visokog borbenog morala. U oružanim snagama on je izgrađivan in tenzivno i kontinuirano, prije svega odgojnim utjecajem star ješina svih stupnjeva, svakodnevnom obukom i životom voj nika, uključujući i religiozne obrede pod utjecajem i uz od govarajuću aktivnost svećenika. Motivi Arapa, posebno Egipćana i Sirijaca, za oružanu borbu zasnivali su se na oslobodilačkoj misiji njihovih oru žanih snaga, odnosno težnji i želji da se vrate arapski terito riji izgubljeni u prethodnim ratovima, oslobodi porobljeno arapsko stanovništvo koje se nalazilo pod izraelskom okupa cijom i vrate na matičnu zemlju Palestinci prognani od Izra elaca ili izbjegli u toku prethodrtih borbi. Međutim, oslobodi lački karakter rata nije sam po sebi osiguravao dovoljno čvrstu osnovu za izgradnju adekvatnog borbenog morala koji bi nađvisivao borbeni moral protivnika li se održavao na is tom nivou. Nizak borbeni moral Arapa bio je jedan od os novnih uzroka poraza njihovih oružanih snaga u prethodnim ratovima. Korijeni takviog morala brojni su i raznovrsni. Oni leže, prije svega, u niskoj političkoj svijesti širih slojeva sta novništva, nezadovoljstvu socijalnim statusom brojnog siro mašnog sloja, klasnim razlikama između velđkog dijela star ješina s jedne strane i vojnika s druge, lošem odnosu starješina prema vojnicima, slaboj obučenosti, niskoj rukovo dilačkoj sposobnosti starješina i dr. Osim toga, porazi na boj nom polju doprinijeli su da se kođ Arapa razvije osjećaj voj ničke inferiornosti prema Izraelcima. Zbog toga su Egipćani i Sirijci nastojali u pripremama za oružanu borbu u predsto jećem ratu otkloniti dio uzroka niskog morala svojih vojnika i starješina iz prethodnih ratova i organiziranim političkopropagandnim aktivnostima i motivirati ih što više za borbu. Dominantan činilac u motiviranju Arapa za borbu bio je pro blem oslobađanja okupiranih teritorija. Ovaj činilac bio je osnovni sadržaj vanjske politike Egipta i Sirije koji su dobili punu međunarodnu podršku šireg međunarodnog mnijenja, posebno nesvrstanih i socijalističkih zemalja. U Egiptu i Siriji vođena je političkopropagandna kampanja preko sredstava javnog informiranja i političkih skupova. Idejnopolitička osnova ovog rada bio je arapski nacionalizam. Težilo se raz vijanju patriotske svijesti i osjećaja nacionalne časti motivi rane, prije svega, oslobodilačkim karakterom rata. U sirijskim oružanim snagama uvedeni su i posebni or gani za političkopropagandnu djelatnost od voda do mini starstva obrane čiji rad je usmjeravala partija BASS. U egi patskim oružanim snagama poboljšan je socijalni sastav star ješinskog kadra, a poboljšani su i unutrašnji odnosi između starješina i vojnika. Obuka vojnika i starješina podignuta je na višu razinu. Naoružavanje egipatskih i sirijskih oruža nih snaga modernim borbenim sredstvima i osjećaje superior nosti izražene u višestrukoj brojnoj nadmoćnosti nad Izrael cima, doprinijeli su da se vrati samopouzdanje i razvije uvje renje u sposobnost za uspješnu oružanu borbu s Izraelcima i pobjedu na bojnom polju. Odlazak sovjetskih vojnih instruktora te diplomske i vojne igre Odlazak sovjetslcih vojnih instruktora iz Egipta usko je vezan za smjenu na vrhu egipatske države. Gamal Abdel Na ser došao je na vlast 1952. godSne državnim udarom koji je izvela tajna vojna organizacija Slobodni oficiri na čijem je čelu do tada bio. Nakon obaranja monarhijepostao je pred sjednik vlade i predsjednik Revolucionarnog vijeća 1954— —1956. Nakon trojne agresije na Egipat 1956, Naser je podnio ostavku na funkcije koje je obavljao osjećajući se osobno kri vim za početak, tok i ishod rata. Međutim, Egipćani su ma sovno izišM na ulice u svim gradovima širom zemlje i plebis citom se izjasnili za Nasera zahtijevajući od njega da se vrati na čelo nacije i da je ne ostavlja bez vođe onda kad joj je najteže. Naseru je takva podrška bila veoma značajna, po gotovo što je u međuvremenu proglašena republika, a on nje nim prvim predsjednikom. Bez tako snažne ličnosti u Egiptu prijetila je opasnost da sc vlasti ponovo dočepaju monarhisti ili krajnja desnica. Naser je, kao što je već rečeno, zazirao od Sovjeta, bojeći se da će u Egipat na vlast dovesti svoje ljude, ali je bio prisiljen da se u pogledu vojne i ekonomske pomoći orijentira na njih. Njegovi politički uzori bili su Tito i Nehru zbog čega nije slučajno da su upravo oni bili inicija tori za
stvaranje pokreta nesvrstanih u svijetu. Naser je bio vatreni borac za nezavisan i nesvrstan Egipat, izvan utjecaja blokova. Međutim, iznenada je umro od srčanog udara 1970. godine, a na vlast je ex ofioio došao dotadašnji potpredsjed nik Anvar el Sadat. Izraelskoj obavještajnoj službi nije bilo nepoznato da je Sadat još kao član ilegalne organizacije Slobodni oficiii iz ražavao velike simpatije za fašizam, što je u njemu ukorije njeno još za vrijeme drugog svjetskog rata kad je priželjki vao pobjedu Nijemaca nad Englezima u Egiptu u nadi da će tako doći do istrebljenja Zidova u Palestini. Sadat je u tom pravcu i djelovao dajući kao suradnik njemačke obavještajne službe doprinos u granicama ilegalnog djelovanja protiv bri tanskih vlasti u Egiptu i njihovih oružanih snaga. Kao takav Sadat je u mladosti, pa i kasnije, bio žestoki antikomunist koji je na dužnosti potpredsjednika, pod vlašću Nasera, ne milosrdno progonio lcomuniste. Sve ovo bilo je poznato i So vjetima, koji su se nakon Naserove smrti našli zatečeni nisu mogli utjecati na to tko će doći na čelo egipatske države. Sadat je, naravno, produžio Naserovu politiku u odnosu prema SSSRu ali se istovremeno i bojao da Sovjeti u egipat skim oružanim snagama ne stvore ilegalnu grupu koja bi ga mogla zbaciti s vlasti na način koji je u arapskim zemljama do tada bio uobičajen, tj. državnim udarom pučista. Zbog toga je, čim se učvrstio na vlasti, početkom 1972. godine, ot kazao gostoprimstvo sovjetskim instruktorima pod motivaci jom da su egipatske oružane snage dovoljno osposobljene u rukovanju modernom borbenom tehnikom i da Egipćani mogu sami rukovoditi složenim operacijama ako dođe do rata. So vjetski Savez nije imao drugog izbora osim da povuče svoje instruktore jer je isuviše mnogo investirao u Egipat da bi zbog jednog Sadatova poteza, koji za sovjetsku obavještajnu službu i politički vrh nije bio iznenađenje, pravio veći poli tički zaokret. No, sjenka na odnose SSSRa i Egipta tim je potezom bačena i to će u krugovima izraelske obavještajne službe i političkog vrha biiti protumačeno da Sadat neće imati podršku Sovjeta i da zbog toga Izraelu prijeti manja opas nost od rata, odnosno da Arapi u takvoj situaciji neće Izrael napasti. Bila je to slaba procjena inače mudrih i oštroumnih Zidova koja će ih ubrzo dovesti u situaciju da budu iznena đeni. Vrijeme neposrednih priprema za novi rat između Arapa i Izraelaca, promatrano s historijskoga gledišta i sadašnje di stance, zlatno je doba detanta u odnosima supersila. Ame rikanci su povukli svoje oružane snage iz Vijetnama, uvid jevši da poslije višegodišnjeg rata i svega onog što su učinili ne mogu postići pobjedu na bojnom polju. U Evropi se, nakon Brandtove istočne politike i njenog pimog uspjeha, razvila živa aktivnost na pripremi konferencije o evropskoj sigurno sti i suradnji KESS. Istovremeno, američka obavještajna služba pipala je puls kineskog rukovodstva koje je tajnim putem poručivalo Amerikancima da bi korak po korak, prvo tajno, a zatim i javno, mogli uspostaviti kontakte i normali zirati odnose, što je u SSSRu protumačeno kao igra Ameri kanaca na kinesku kartu. Međutim, vrijeme je pokazalo da Kinezi vode svoju autentičnu politiku koja nije ni proameri čka niti antisovjetska. Pored toga, supersile su na bilateralnom planu potpisale ugovor o raketnom naoružavanju, poznat pod nazivom SALT 2. Sve to otopilo je klimu u međunarodnim odnosima i uni jelo zračak nade da se sporovi među državama mogu rješa vati mirnim putem, bez rata. Amenikanci su čak proklami rali strategiju dolara umjesto sile. Bilo je to jedno vrijeme i njihovo stvamo uvjerenje utemeljeno na činjenici da su ekonomski najmoćnija zemlja na svijetu i da će preko do larske ekspanzije ostvariti neokolonijalizam i zagospodariti svijettan. Sovjetski Savez, naravno, nije mogao parirati SAD na ekonomskom planu u svjetskim razmjerima ali je, što se tiče oružja, bio ravnopravan partner. A oružje je i te kako bilo na visokoj cijeni jer se nakon povlačenja oružanih snaga SAD iz Vijetnama težište konfrontacije supersila s tla Azije po maklo na Bliski istok i Afriku, gdje je klasični kolonijali zam posijao sjeme razdora u vidu neriješenih granica pa su lokalni ratovi medudržavnog tipa kao i oslobodilački ratovi pojeđinih zemalja izbijali vrlo često. U takvoj situaciji bilo je očito da se supersile bore na tuđem terenu koja će od njih ostvariti veći utjecaj i dominaciju pod uvjetom da se direktno vojno ne sukobe. Dakle, i detant i lokalni ratovi stekli su zajedno pravo gradanstva kao bitno obilježje vremena. Bilo je to i vrijeme kad SSSR već imao snažnu flotu na svim morima i oceanima, a naročito u Sredozemnom moru. Za Amerikance je to bio veliki izazov. No, takav smjer razvoja nisu mogli spriječiti ali su zato suparničke flote budno pra tile jedna drugu. Pri tome su incidenti bili vrlo česti. Izvo deći vježbe američki piloti su sa svojih nosača aviona probi jali zvučni zid i u brišućem letu iznad
sovjetskih ratnih brodova, a razarači i krstarice prilazili su vrlo blizu i plovili usporedo sa istovrsnim sovjetskim brodovima. S brodova su zatim preko snažnih zvučnika upućivane prijetnje Sovjetima, koji opet, kad god im se pružila prilika, nisu ostajali dužni Amerikancima, naročito kad je njihova flota prolazila u bli zini sovjetskih teritorijalnih vođa. Nešto slično ali na drukčiji način dešavalo se i u zračnom prostoru. Uvidjevši da rat živaca u međunarodnim vodama i u zračnom prostoru ne vodi ničemu, obje strane su sjele za pre govarački stol i 1972. godine potpisalesporazum kojimsu obja vile svijetu, da će ubuduće poštovati norme medunarodnog po morskog prava o slobodnoj plovidbi izvan teritorijalnih voda kao i korištenju zračnog prostora iznad tih voda. Kako su tada obje supersile već bile duboko zakoračile u svemir, svaka od njih preko satelita obavještajne namjene osmatrala je praktično svaku stopu kugle zemaljske. Njiho vom budnom oku nije smjelo ništa promaknuti, naročito se to nije smjelo dogoditi na Bliskom istoku. Pa ipak, dogodilo se. Nisu pogriješili sateliti, ali su pogriješili ljudi. Naime, sa teliti su registrirali da Egipćani i Sirijci dovode i odvode tru pe s fronta i da ih premještaju s jednog sektora na drugi. Međutim, to su normalne i redovne aktivnosti, koje su u hi storiji ratovodstva poznate kod zatišja na frontu, da se je dinice smjenjuju i rotiraju i po frontu i po dubini, jer je sta janje u rovovima i bunkerima na istom mjestu u prvoj bor benoj liniji psihički neizdrživo više od tri dana i tri noći. Otu da su egipatske i sirijske aktivnosti u toku neposrednih pri prema cijelu posljednju godinu pred rat do posljednjeg dana i do nekoliko sati pred sam početak rata upravo tako ocjenji vali ne samo Izraelci već i SAD i SSSR. Četvrti izraelsko arapski rat 1973. Iscrpivši sve diplomatske mogućnosti da prisile Izrael na povlačenje s okupiranih teritorija, Egipat i Sirija odlučili su na na oružanu borbu, odnosno rat. U sklaidu s tim izvršene su neposredne pripreme koje su trajale od studenoga 1972. do 6. listopada 1973. Izrael neposredne pripreme nije obavio pravovremeno, jer je postojalo uvjerenje da Egipat i Sirija samo prijete napadom, ali da napada neće biti. Tek 6. listopada u 10 sati data je uzbuna za borbene jedinice, u 11 sati naređena je dje lomična mofoilizacija, a nešto kasnije i potpuna. Znači, svega četiri sata neposredno pred opći napad, Izrael se odlučio da poduzme djelomičnu mobilizaciju, ali i tada više kao mjeru predostrožnosti nego kao reakciju na povećanu opasnost od napada koji neposredno predstoji. Iz kompleksa aktivnosti koje su sačinjavale neposredne pripreme za oružanu borbu, posebnu pažnju zaslužuje grupi ranje snaga zaraćenih zemalja i strategijsko iznenađenje od strane Egipta i Sirije. Pri tome treba imati u vidu da je i gru piranje snaga bilo u funkciji iznenađenja. Zaraćene strane su prilikom grupiranja snaga polazile od svojih početnih operacijskih planova. Pri tome egipatske i si rijske snage angažirane za napad nisu prethodno dovođene iz dubine, bar ne težišno, već je grupiranje ostvareno uglav I pored velikog broja indikatora o tome da se Egipat i Si rija neposredino pripremaju za napad, izraedska obavještajna služba Mosad čvrsto je stajala na stanovištu da do napada neće doći. Zbog nerealniih procjena, potcjenjivanja bortoendh mogućnosti egipatskih i sirijskih oružanih snaga i nebudnosti u vrhovima iz raelskog vojnog rukovodstva provedena je poslije rata istraga. Golda Meir, predsjednica vlade, i Moshe Dayan kao ministar ob rane podnijeli su ostavke. nom pregrupiranjem iz obrambenog u napadni operativni po redak, što nije sasvim promaklo izraelskom taktičkom i ope rativnom izviđanju, ali tome Izrael nije pridavao odgovara juće znaćenje. Pored pregrupiranja po frontu i djelomičnog dovođenja snaga iz dubine, Egipat i Sirija su izvršili djelo mično prebaziranje avijacije na aerodrome bliže liniji fronta. Raketne jedinice protuzračne obrane kao i većina ostalih sna ga i sredstava PZO nisu pomaknute sa svojih položaja. Egipćani su grupirali snage kopnene vojske po frontu na tri operativna pravca, a po dubini u dva strategijska eše lona, bez strategijske rezerve. U prvom strategijskom ešelonu nalazili su se Druga i Treća armija, koje su bile u dodiru s neprijateljem na Sueskom kanalu. Druga armija imala je front napada od Port Saida do zaključno s Ismailijom, odnos no do Gorkih jezera. Front napada Treće armije obuhvaćao je zonu južno od Gorkih jezera do zaključno sa Suezom. Zona Gorkih jezera od oko 40 km fronta, sačinjavala je međupro stor između Druge i Treće armije koji je bio pokriven rela tivno slabim snagama čija je osnovna namjena bila da osigu raju osmatranje zone za koju su Egipćani
procijenili kao ne podesnu za izvođenje operacija snagama kopnene vojske obiju zaraćenih strana. Težište u grupiranju snaga Druge armije bilo je usmejreno na centralni operacijski pravac gdje je bila raspoređena i glavnina snaga i sredstava, dok su pomoćne snage Armije bile na primorskom operativnom pravcu. Treća armija, koja je imala samo jedan operativni pravac u svojoj zoni napada, težište grupiranja snaga imala je u užem dijelu tog pravca nanoseći frontalan udar prema prijevoju Mitla na Sinaju. Drugi ešelon Druge armije sačinjavali su jedna oklopna divizija i jedna oklopna brigada. Ne centralni operativni pra vac ibila je usmjerena oklopna divizija, a na primorski oklopna brigada. Drugi ešelon Treće armije sačinjavala je jedna oklo pna divizija. Imajući u vidu veličinu međuprostora između Druge i Treće armije u zoni Gorkih jezera kao i pojas močvarnog ze mljišta na prostoru između Port Saida i E1 Kantare, početno grupiranje prvog ešelona armija u dodiru bilo je toliko zgus nuto da i nije bilo jasno izraženog težišta. Zbog toga je teži šte bilo izraženo preko snaga raspoređenih u đrugom ešelonu svake armije pojedinačno. Prva armija sačinjavala je drugi strategijski ešelon egi patskih snaga. To su bile jedinice nepotpunog formacijskog sastava i nisu predstavljale značajniju respektivnu snagu u rukama egipatske vrhovne komande. Usmjerenost egipatskih snaga na određene operativne pravce prema prijevojima Mitla, Giddi, E1 Tassa i tjesnacu Kamfija primorski tjesnac bila je jako izražena u početnom rasporedu, ali je nakon forsiranja kanala došlo do razvlačenja snaga po frontu pri čemu se izgubilo težište ostvareno u po četnom grupiranju. Grupiranje glavnih egipatskih snaga kopnene vojske bit no je utjecalo na raspored i grupiranje snaga i sredstava protuzračne obrane. Na onim pravcima na kojima je bilo teži šte grupiranja kopnene vojske bilo je i težište grupiranja snaga i sredstava PZO uz napomenu da u prvoj liniji PZO nije bilo netučenog prostora u zoni Gorkih jezera, gdje je bio međuprostor između Druge i Treće armije. Od linije Suez kairo cio prostor u zoni između Sueskog kanala i Nila do Port Saida i ušća Nila predstavljao je jedinstven, cjelovit si stem PZO izgrađen kao statičan model. I upravo ta statičnost modela njegovo je glavno obilježje. Na tom relativno malom prostoru raspoređeno je 50—60 diviziona protuavionskih ra keta različitih tipova SAM 2, SAM 6 i SAM 7 i 40—50 ba terija lake protuavionske artiljerije različitog kalibra 23,37 i 57 mm. Ove snage i sredstva raspoređeni su u tri linije. Prva linija položaja nalazila se na 15—30 km, a treća na 30— —35 km od Sueskog kanala. Težište rasporeda snaga i sred stava PZO po dubini bilo je u zahvatu puta Ismailija—Kairo. Raspored snaga i sredstava PZO u trupnim jedinicama uskla đen je s rasporedom protuavionskih raketa. Tako je dobiven integralni sistem PZO s usklađenom višekatnom vatrom. Ovakvo rješenje upotpunjeno je integralnim sistemom VOJIN koji je osiguravao osmatranje i otkrivanje ciljeva u zraku po moću radara na malim visinama i daljinama 40—80 km, a na U pješadijskim ddvizijama nalazio se divizion lake protu ivionske artiiljerije 3—6 batenija, a u pješadiijskiiri bataljoniima sastavu posadnih snaga Protivoklopni rov Helikopterski desont srednjim i velikim visinama na 200—300 km udaljenosti. Na taj način na cijelom prostoru od Sueskog kanala do Nila stvo rena je kišobran koji je prekrivao i pojas širine 15—20 km na istočnoj strani Sueskog kanala. Sirijske snage bile su grupirane u jedraom strategijskom ešelonu bez strategijske rezerve. Glavnina snaga bila je us mjerena prema sjevernom dijelu fronta, koji je pretežno br dovit i s kanaliziranim pravcima dok su pomoćne snage an gažirane na južnom dijelu fronta, gdje je zemljište prohodnije i pruža veće mogućnosti za manevar. U odnosu na raspored izraelskih snaga, ovakvim grupiranjem glavne sirijske snage bile su usmjerene prema glavnim izraelskim, a pomoćne pre ma izraelskim pomoćnim. Time je frontalni napad kao oblik manevra bio grupiranjem predodređen. Obuhvat i obilazak kao oblici manevra pri takvom grupiranju nisu bili mogući u operativnim razmjerima. Grupiranje po dubini također je bilo višemanje linijsko. U prvoj liniji nalazile su se jurišne grupe za pravljenje pro laza u protuoklopnim preprekama. tJ prvom ešelonu pješadij skih divizija prve linije grupirani su pješadijski i tenkovski bataljoni iz sastava pješadijskih brigada koje su sačinjavale prvi ešelon tih divizija.
U drugom ešelonu pješadijskih divizija prve linije grupi rane su tenkovske brigade sa zadatkom da prošire uspjeh prvog ešelona. Rezervu cijele operativne grupacije sačinja vala je oklopna divizija koja je bila usmjerena za uvođenje u borbu na pravcu glavnog udara. Snage i sredstva PZO grupirani su u skladu s rasporedom snaga kopnene vojske, po modelu koji je primijenio i Egipat. Na frontu od libanonske do jordanske granice, po dubini do zaključno s Damaskom, stvorenje jedinstven integralni sistem PZO s težištem na prvoj liniji PZO u zahvatu fronta na Go lanskoj visoravni, a po dubini u zahvatu puta prema Dama Izraelci su grupirali snage suglasno ideji strategijskog do čeka na kojoj se bazirao početni operacijski plan. Trećina iz raelskih snaga bala je raspoređena na položajima za obranu na Sinaju i Golanu, a ostalo se nalazilo u taktičkim i opera tivnim rezervama. Strategijsku rezervu sačinjavale su snage koje su se razvijale na oglas mobilizacije. Ako se ima na umu činjenica da su upravo snage na oglas mobilizacije činile glav ninu izraelske kopnene vojske, pada u oči velik nesrazmjer iz među ofenzivne i defenzivne komponente u strategijskom ras poredu. Odnos između snaga angažiranih u obrani u sastavu posadnih snaga na utvrđenim položajima linijama i onih u rezervi taktičkoj, operativnoj i strategijskoj bio je približ no 1:8 u korist rezervi. Ovakvim početnim grupiranjem Izra elci su omogućili sebi veću slobodu akcije, tj. slobodu mane vra, mogućnost izvodenja aktivne obrane i nanošenje protu Strategijsko iznenađenje Znajući da Izrael svoju vojnu moć zasniva prije svega na visokoj borbenoj gotovosti i efikasnosti avijacije i oklop nomehaniziranih jedinica i imajući na umu da glavninu svo jih snaga razvija na oglas mobilizacije, Egipćani i Sirijci su ocijenili da uspjeh njihove ofenzive bitno zavisi od iznenad nog nanošenja silovitog početnog udara. Iz te činjenice za njih je proistekao imperativ da svoju PZO u cjelini dovedu na takvu razinu da bude sposobna paralizirati izraelsko zra koplovstvo, što je trebalo da bude prvi element strategijskog dznenađenja. Drugi zahtjev u tom smislu bio je da se napad izvede tako iznenadno i brzo da se glavni ciljevi rata ostvare prije nego što Izrael mobilizira i angažira sve svoje poten cijale kopnene vojske, naročito oklopnih i mehaniziranih je dinica. Naravno, takav munjevit početni udar podrazumije vao je visoku tehničku opremljenost i potpunu uvježbanost jedinica za svladavanje Sueskog kanala i utvrđenja na liniji BarLev i Golanskoj visoravni. Ostvarenje ovog drugog za htjeva trebalo je da bude ujedno i drugi bitan element stra tegijskog iznenadenja. Drugim riječima, Izraelce je trebalo iznenaditi prvenstveno efikasnošću arapskih oružanih snaga, što oni nisu očekivali. Nastojanjem da se postigne strategijsko iznenađenje bile su određene cjelokupne neposredne pripre Prije mobilizacije Izrael je na Sinaju imao samo tri, a po slije mobilizaoije 12 oklopnih i mehaniziranih brigada. rae egipatskih i sirijskih oružanih snaga za ofenzivu. Poznato je da je Izrael imao veoma razvijenu obavještajnoizviđačku službu, koja je surađivala s obavještajnim službama SAD i da je koristila raznovrsne izvore za prikupljanje podataka, uključujući i informacije koje su pružali američki um jetni sateliti. Pored toga, na sinajskom i golanskom frontu postojao je neposredan dodir oružanih snaga zaraćenih zema Ija i osmatranjem je registrirana svaka promjena u grupira nju snaga na frontu, izgradnji objekata i drugo, što u uvjeti ma potpuno otkrivenog zemljišta nije bilo teško ostvariti. Imajući sve to na umu, napori Egipta i Sirije da postignu iznenađenje morali su biti izuzetno veliki. Tu se nije radilo samo o izboru momenta za napad već prije svega o nizu mjera koje su provedene u prethodnim, a naročito neposrednim pri premama. Da bi se ostvario prvi zahtjev, tj. da bi se paraliziralo iz raelsko zrakoplovstvo, u Egiptu i Siriji poduzeto je niz mjera. Prije svega, stvorena je snažna i veoma efikasna PZO na oba vojišta s težištem u zahvatu fronta. Osim toga, ratno zrako plovstvo Egipta i Sirije razmješteno je na više aerodroma koji su sagradeni između dva rata. Na tim aerodromima sagrađena su skloništa za avione i organizirana snažna PZO. U sve to uklapale su se i vremenske računice koje su pokazivale da je Izraelu trebalo oko 12 sati da pripremi svoje zrakoplovne snage i izvrši snažniji udar iz zraka, a isto toliko vremena trebaloje Egipćanima da jurišni val forsira Sueski kanal. Zbog toga je i napad počeo u neuobičajeno vrijeme u 14 sati, jer prema proračunima do pada mraka Izraelci nisu mo gli izvesti znatniji protuudar svojim zrakoplovstvom, a noć koja poslije toga slijedi nije pružala povoljne uvjete za ak ciju ratnog zrakoplovstva. Time su Arapi stvorili sebi moguć nost da prvi nanesu po dva snažna udara iz zraka, dok Izrael nije bio u mogućnosti da istovremeno uzvrati. Na propagadnopsihološkom i
diplomatskom planu poduzeto je niz mjera za obmanu Izraela. Sve te i niz drugih mjera višestruko su se isplatile. Najveći uspjeh Arapa bio je u tome što su u početku paralizirali izraelsko ratno zrakoplovstvo. Svi pokušajiIzraela da u prva dva do tri dana prodre svojom avijacijom preko linije fronta nisu urodili plodom i pored visokih gubitaka koje su imali. Ovi gubici upravo sami za sebe govore u kojoj mjeri su Izraelci nastojali zagospodariti zračnim prostorom Egipta i Sirije, plaćajući to visokom cijenom, sve dok nisu uvidjeli da je to ne samo neracionalno već i potpuno nemogu će postići. U pripremama za brza i iznenadna djelovanja na sinaj skom vojištu naročita je pažnja posvećena problemu svlada vanja Kanala. Smatralo se da je prvih šest do 12 sati presudno za učvršćenje mostobrana. Očekivalo se da će Izrael od ukupno tri oklopne brigade koje je imao na Sinaju odmah reagirati dvjema kako bi spriječio stvaranje mostobrana. Zbog toga je egipatska pješadija iz sastava jurišnih grupa i prvog vala predviđenog za forsiranje bila naoružana lakim protuoklop nim naoružanjem, obučena za blisku protuoklopnu borbu i psihološki pripremljena za direktan okršaj s izraelskim ten kistima. Upravo uspješnim rješavanjem tog problema trebalo je razbiti mit o neranjivosti izraelskih oklopnih i mehanizira nih jedinica, mit koji je stvoren na osnovi uspjeha iz prethod nih ratova u kojima su izraelske oklopne i mehanizirane jedi nice olako pobjeđivale, bolje reći terorizirale arapsku pješadi ju. Događaji su pokazali da je za Izrael to bilo treće iznena đenje na strategijskom planu. Dvije izraelske oklopne briga de koje su nakon forsiranja Sueskog kanala izvršile protu udar smjelo su se uklinile na širokom frontu u raspored egi patske pješadije očekujući, vjerojatno, da će je razbiti i od baciti u Kanal, ali se desilo Obrnuto: obje brigade praktično su se istopile u sudaru s egipatskim pješadijskim jedinicama koje su uz to bile efikasno podržavane tenkovima i protu oklopnim raketama raspoređenim na nasipu Kanala. Vremenski aspekt iznenađenja bio je sračunat na to da se ostvare strategijski ciljevi operacije za veoma kratko vrijeme, tj. dok izraelske oklopnomehanizirane snage ne budu mobili zirane. No, ovaj cilj nije postignut. Usprkos svemu, izraelska mobilizacija je protekla bez znatnijih poremećaja. Za 48 mo bilizirano je više od polovice oklopnih i mehaniziranih jedi nica koje su sukcesivno upućivane na front. Potpuna mobili zacija zemlje završena je za 4—5 dana. Za to vrijeme ni Egi nat ni Sirija nisu dostigli planirane ciljeve operacija na Sinaju Cijela 170. izraelska oklopna brigada je uništena, a njen komandant zarobljen i istog dana pokazan javnosti preko kair ske TV. i Golanu. Egipatske snage su nakon uspješnog forsiranja Su eskog kanala djelovale neočekivano sporo i uglavnom su se orijentirale na učvršćenje uspjeha postignutog za prva 24 sata. Umjesto brzog razvoja poduzete ofenzive do ostvarenja ciljeva postavljenih operacijskim planom, Egipćani su prera no prešli u strategijsku defenzivu, što je pružilo mogućnost Izraelu da mobilizira sve potencijale, slomi sirijsku ofenzivu na Golanu i pregrupira glavne snage na sinajsko vojište. Forsiranje Sueskog kanala i stvaranje mostobrana Napad egipatskih i sirijskih oružanih snaga na graničnim frontovima uspostavljenim u ratu 1967. godine počeo je isto vremeno 6. listopada 1973. u 14 sati. Napadu je prethodila artiljerijska i avijacijska priprema koja je kod Egipćana tra jala 50, a kod Sirijaca 35 minuta. Artiljerijsku pripremu i po dršku napada na Sueskom kanalu vršilo je oko 2.000 artilje rijskih oruđa i oko 200 tenkova. Tenkovi su s nasipa Kanala neposredno gađali ciljeve na prednjem kraju d u bližoj dubi ni izraelske obrane. Na Sueskom kanalu napad.je izveden na širokom frontu od Port Saida do Sueza ali je težište forsiranja bilo na tri odsjeka fronta: lu zahvatu puta kod E1 Kantare, 2 sjever no od Ismailije i 3 između Gorkih jezera i Sueza. U prvom valu za forsiranje Sueskog kanala, u gumenim čamcima i am fibijskim vozilima nalazilo se oko 10.000 egipatskih pješaka od kojih je velika većina pored automatskog oružja imala i ručne protuoklopne bacače za blisku borbu s izraelskim ten kovima i oklopnim transporterima čiji su protunapadi očeki vani odmah nakon osvajanja nasipa na suprotnoj obali. Ovaj val je bio toliko snažan da su već u prvom naletu osvojene otporne točke na prednjem kraju linije BarLev. Početni uspjeh postignut je zahvaljujući, prije svega, dobroj pripremi i organizaciji forsiranja, a zatim veličini i snazi početnog udara. 110
Egipatski ikomandosi ljudi žabe uspjeli su noću uoči napada cementirati otvore na cijevima za ispuštanje zapalji ve tekućine iz nasipa s izraelske strane. Time je bilo onemo gućeno da se na površini vode u Sueskom kanalu stvori buk tinja koja bi omela forsiranje. Egipatski sistem PZO u zoni Sueskog kanala vrlo je efikasno štitio snage od napada izraelske avijacije. Protu oklopne rakete i tenkovi su s nasipa na zapadnoj obali Sues kog kanala uspješno pokrivali onostranu obalu na dubini od 3.000 metara i sprečavali izraelskim tenkovima i oklopnim transporterima, koji su vršili protunapade iz dubine, da uđu u tu zonu. Egipatska avijacija izvršila je više napada na iz raelske artiljerijske položaje. Napadi iz zraka počeli su 26 minuta nakon početka forsiranja i odvijali su se veoma in tenzivno. Pokušalo se na prijevoje Mitla, Giddi i E1 Tassa spustiti helikopterske desante radi sprečavanja izraelskih operativnih rezerva da iz dubine posjednu ove dominantne položaje. Međutim, većina je helikoptera oborena u letu, a ostali su uništeni nakon spuštanja. Egipatske su pješadijske jedinice do pada mraka 6. li stopada uspostavile četiri mostobrana iz kojih su uspješno razvijale akcije u dubinu. U toku noći osvojen je u cjelini prvi položaj na liniji BarLev i pješadija je podišla dru gom položaju. Jedino što su Izraelci mogli efikasno suprot staviti Egipćaniima u toj faziborbebila je artiljerija, naročito ona kalibra 175 mm koja je maiksimalno angažirana za tu čenje prijelaza na Sueskom kanalu. Otporne točke na liniji BarLev na koje se mnogo računalo, padale su jedna za drugom pod sinhroniziranim udarima jurišnih grupa podr žanih tenkovima s nasipa na Kanalu. Egipatska pješadija umješno je obilazila izraelske bunkere i prodirala u dubinu s ciljem da odsiječe otporne točke i čvorove obrane na pr vom položaju i spriječi izraelske oklopne i mehanizirane je dinice, koje su se nalazile u rezervi posadnih snaga na pr vom i drugom položaju, da izvrše pnotunapade i vrate iz guibljene otpome točke. Nakon uspješnog prijelaza prvog vala, Egipćani su od mah pristupili izradi mjesta prijelaza. Najprije je trebalo napraviti usjeke u nasipima na jednoj i drugoj strani Ka nala, a zatim uspostaviti skelska mjesta prijelaza ili položiti pontonske mostove. Za rušenje pješčanog nasipa upotrijeb ljene su vodene crpke visokog pritiska. U toku prva dva da na Egipćani su položili 10 pontonskih mostova i uspostavili oko 50 skelskih mjeta prijelaza za teške terete tenkove, oklopne tranportere i dr.. Već 7. listopada ujutro na istočnoj obali Sueskog kanala Egipćani su imali oko 150 tenkova i oklopnih transportera i 15.000—20.000 ljudi, a do 9. listopada na istočnoj obali bilo je oko 26.000 ljudi i oko 1.200 tenkova. Te snage angažirane su za povezivanje mostobrana u jednu cjelinu. Time je od Port Saida do Sueza dobiven kontinuirani front na istočnoj strani Sueskog kanala udaljen 3—5 km od obale, ali je u zoni Gorkih jezera postojao neposjednut i slabo osiguran me đuprostor između 2. i 3. egipatske armije širok oko 40 km. Vrijeme od 7. do 10. listopada Egipćani su upotrijebili za približavanje drugih ešelona 2. i 3. armije mjestima prije laza i za prebacivanje tenkova, oklopnih transportera, arti ljerije i oruđa trupe PZO na istočnu obalu Sueskog kanala. Na drugoj strani, prve mobolizirane izraelske jedinice su 8. listopadft pojačale obrambene položaje svojih relativno sla bih snaga na Sinaju, a već sutradan Izraelci su s dvije oklo pne brigade iz operativne rezerve sinajskog fronta izveli pro tunapad na širokom frontu. Ali, umjesto da postignu spek takularnu pobjedu s dvije oklopne brigade protiv glavnih snaga egipatske armije, Izraelci su pretrpjeli 80 gubitaka. Tada su shvatili da protuudar relativno malim snagama na širokom frontu ne može dati željene rezultate i da se na ta kav način ne mogu odbaciti egipatske snage preko Sueskog kanala. U toku 10. listopada Egipćani su nastojali poboljšati svo je položaje. Tu i tamo dovršili su ovladavanje drugim polo žajem linije BarLev i u cjelini pomakli liniju fronta na istok, tako da su prednji dijelovi u dodiru s neprijateljem Pošto su egipatski tenkovi, samohodna protuoklopna oruđa i protuoklopne rakete s nasipa Kanala mogli uspješno gađati na dubini do 3 km, to su izraelske oklopne brigade bile i pod vatrom tih oruđa. Stoga je riječ o sudaru dvije izraelske brigade sa 70— —100 tisuća egipatskih vojnika i s oko 800 tenkova zbog čega suizgorjele u jednom dahu. bili na udaljenosti u prosjeku 8—10 km od Sueskog kanala. Napad se odvijao sporo iako su Irzaelci tada, naročito poslije gubitka oklopnih brigada, imali višestruko manje šest do sedam puta snaga na sinajskom frontu od Egipćana. Prosje čan dnevni tempo nastupanja Egipćana bio je 1,5—2 lcm. Ukupna dubina egipatskog prodora na Sinaju iznosila je 12— —16 km u prosjeku.
Naredna dva dana 11. i 12. listopada Egipćani sU uglav nom bili u obrani na dostignutoj liniji. Izraelci su u među vremenu na Sinaju popunili gubitke u dvije pješadijske, dvi je oklopne i dvije mehanizirane brigade, koje su izvodile obrambene akcije na ovom frontu, i pojačali iipornost obra ne uvođenjem glavnine raspoloživih protuoklopnih raketnih jedinica s protuoklopnim raketama tipa TOW kao helikopter skih protuoklopnih jedinica naoružanih raketama istog tipa. Istovremeno. su Izraelci na sinajsko vojište grupirali za pro tuudar sedam oklopnih i oklopnomehaniziranih brigada koje su prethodno bile. angažirane dijelom na Golanu. a dijelom su se nalazile u strategijskoj rezervi posli je provedene mobilizacije. Time se opći odnos snaga na sinajskom vojištu bitno popravio u korist Izraela, a i na ra tištu u cjelini, budući da je Izrael već bio izvojevao pobjedu na Golanu. No, brojni odnos snaga promatran. u cjelini, bio je još uvijek povoljniji za Egipćane ali je grupiranje njihovih snaga bilo bitno različito od izraelskog. Šestog dana rata egipatske oružane snage na istočnoj obali Kanala imale su skoro u cjelini Drugu i Treću armiju s oko 1.500 tenkova. Te snage su bile razvučene na frontu širokom 160 km i raspo ređene linijslci gotovo ravnomjerno. Ako se izuzme zona Gorkih jezera, široka oko 40 km, gdje je bio neznatan broj egipatskih snaga, onda je gustina tenkova po kilometru fronta bila oko 12,5, što zhači praktično više nego jedna ten kovskačetana kilometar fronta. S druge strane, Izraelcisu u dodiru imali dvije oklopne i dvije mehanizirane brigade sa oko 350 tenkova, tako da su ostvarili gustinu u prosjeku oko 2,5 tenka na kilometar fronta. Međutim, Izraelci u ii opera tivnoj rezervi imali 7 brigada sa oko 550 tenkova, koje su bile namijenjene za nanošenje protuudara. Vojni poraz Sirije na Golanu Avijacijska i artiljerijska vatrena priprema napada si rijskih snaga na golanskom vojištu počela je istovremeno kada i na sinajskom. U artiljerijskoj pripremi sudjelovala su sva artiljerijska oruđa, minobacači i višecjevni bacači raketa na cijelom frontu. Vatra je bila koncentrirana na otporne točke prve linije. Pod njenom zaštitom približavale su se prednjem kraju izraelske obrane grupe za pravljenje prola za u protuoklopnim preprekama. Osnovu tih grupa činili su tenkovi. čistači mina i tenkovi nosači mostova. Prolazi u min skimpoljima i premošćivanje umjetnog kanala, pravljeni su samo na osnovnim pravcima napada. Na tim pravcima Sirij ci su pravili prolaze u minskim poljima široke 100 metara i u tom pojasu postavili jedan pored drugog četiri mosta na kanalu za prijelaz jurišnih trupa i prvog ešelona, sastavlje nog pretežno od tenkova, oklopnih transportera i samohodne artiljerije. Napad jurišnih grupa podržavali su samohodna artilje rija neposrednim gađanjem, protuoklopne rakete i jedanbroj tenkova s isturenih vatrenih položaja na liniji dodira. Po slije toga uslijedio je masovan juriš tenkova i pješaddje na oklopnim transporterima kroz prolaze napravljene u min skim poljima. Prednji kraj izraelske obrane osvojen je skoro u cjelini u Rrvom naletu i bez većih teškoća. Napad se od vijao brzo. Artiljerija je prenijela vatru u dubinu, a avija cija je djelovanjem u grupama neprekidno podržavala na pad. Na obronke planine Hermon spušten je helikopterski desant iz sastava 7. pješadijske divizije, koji je uspio ovla dati veoma snažnim otpornim točkama na Džabel Šeiku. Marokanska brigada uspjela se probiti s fronta i spojiti s desantom. Arapsko zauzimanje i čvrsto posjedanje ovog ob jekta narušilo je sistem za navođenje avijacije i upravlja nje protuzračnom obranom Izraelaca na ovom odsjeku fron ta, jer je Džabel Šeik bio vrlo značajna točka u izraelskom sistemu PZO na Golanskoj visoravni. U cjelini, napad se odvijao uspješno. Do pada mraka 7. listopada Sirijci su ovladali gotovo svim otpornim točkama prve linije na cijelom frontu izuzev pred frontom 7. pješa dijske divizije, koja nije uspjela ovladati protuoklopnim preprekama ispred prednjeg kraja izralske obrane na većem dijelu svoje zone napada. Težište sirijskog napada bilo je u zoni napada 9. pješa dijske divizije duž puta Damask kuneitra ali je najveći uspjeh postignut na pomoćnom pravcu, u zoni napada 5. pje šadijske divizije, koja je u cjelini ovladala prvim obrambe nim položajem izraelskih snaga na dubini od tri kilometra i podišla drugom obrambenom položaju koji je bio na pet kilo metara od prednjeg kraja. Pripremajući se za odlučan otpor na drugom obrambe nom položaju, Izraelci su noću između 7. i 8. listopada na težište obrane, u širi rajon Kfara sjeverno od Galilejskog jezera, privukli dvije oklopne i jednu mehaniziranu brigadu, a na pomoćnom pravcu, jugozapadno od Galilejskog jezera, jednu pješadijsku i jednu mehaniziranu brigadu, 8—10 arti ljerijskih diviziona za podršku i nekoliko
mješovitih protu oklopnih diviziona koji su posjeli pravovremeno pripremlje ne vatrene položaje. Na taj način Izraelci su već prvog dana rata imali na Golanu devet brigada od kojih su četiri bile angažirane u borbi, a pet u rezervi tri na glavnom i dvi je na pomoćnom pravcu. Od ukupno devet brigada, dvije su bile pješadijske, četiri mehanizirane i tri oklopne. Popodne 7. listopada Izraelci su maksimalno angažirali lovačkobombardersku avijaciju po grupama za napad na si rijske jedinice koje su prolazile kroz protuoklopne prepreke i razvijale se za borbu. Međutim, sirijska protuzračna obrana bila je toliko snažna i efikasna da izraelska avijacija nije mogla spriječiti uvođenje narednih ešelona sirijskih jedinica Osmog listopada na Golanskoj visoravni vodile su se od lučujuće borbe. Za Izraelce je bilo presudno da održe drugi obrambeni položaj bar na težištu obrane i da na njemu slo me napad sirijskih snaga, a zatim, uvodenjem svježih snaga iz rezerve, da predu u protuofenzivu. Sirijci su težili frontal nom potiskivanju izraelskih snaga angažiranjem tenkovskih brigada iz sastava drugog borbenog ešelona 7, 9. i 5. pješa dijske divizije i uvođenjem u borbu oklopne divizije iz ope rativne rezerve upravo na težištu izraelske obrane. U toku 8. listopada izraelske snage su primjenjujući upornu obranu, nastojale po svaku cijenu zadržati u svojim rukama Kuneitru, Ajsije i Madžel Šamo kao oslanac cjelo kupne obrane, dok su na krilima primjenjivale bitno druk čije postupke. Na lijevom krilu svoje obrane Izraelci su po kušali protunapadima vratiti uporište Džabel Šeik ali nisu uspjeli. Na desnom krilu, zbog prodora sirijske 5. pješadijske divizije, prijetila je opasnost da dođe do cijepanja izraelske obrane sjeverno od Galilejskog jezera na prostoru između E1 Mahdžara i E1 Dura. Zbog toga, na tom odsjeku fronta Izra elci su energično reagirali angažiranjem operativne rezerve. Sirijci su, naime, pokušali preorijentirati dio snaga svoje 10. oklopne divizije na ovaj pravac nakon neuspjeha kod Kune itra. Međutim, Izraelci su reagirali brže. Oni su iz rajona Kfara prema E1 Duru usmjerili dvije oklopne brigade i uveli ih u borbu tako da spriječe prodor sirijskih snaga pravcem E1 Husnija e1 Dura i Ajsije kafr Nafah. Mehanizirane brigade iz ove grupacije razmještene u rajonu Kfat, koja je činila glavninu operativne rezerve, poslana je u rajon sjever no od Ajsije. Takvim početnim usmjeravanjem operativne rezerve za predstojeće angažiranje u borbi, na južnom boku sirijske 10. oklopne divizije našle su se dvije izraelske oklop ne i jedna mehanizirana brigada. Grupacija iz rajona Nazareta, gdje su bile pomoćne sna ge izraelske operativne rezerve, angažirana je razdvojeno. Pješadijska brigada upućena je preko Tiberija u E1 Madžar sjeverno od Galilejskog jezera sa zadatkom da spriječi prodor snaga 5. sirijske pješadijske divizije u taj rajon, a mehanizi ana brigada usmjerena je na pravac Afuka—Samah—Fik s ciljem da zatvori taj pravac. Odmah nakon upućivanja ope rativne rezerve na front, izraelska vrhovna komanda poslala je u rajon Kfat kao novu operativnu rezervu četiri brigade od kojih su dvije bile mehanizirane, jedna oklopna i jedna pješadijska. U toku 9. i 10. listopada sirijske snage su zaustavljene na cijelom frontu. Borbe su bile veoma žestoke, a gubici obostrano veliki kod Izraelaca u avionima i tenkovima, a kod Sirijaca u tenkovima. Sirijci su od početka ofenzive 6. listopada do kraja prve etape operacija, 10. listopada, izgu bili oko 800 tenkova, a Izraelci oko 200. tlvođenje u borbu sirijske operativne rezerve, s namjerom da se produži ofen ziva i poduzme druga etapa napadne operacije, nije dalo že Ijene rezultate. Naišavši na snažnu obranu na linijiuvođenja Ahmedija, Kuneitra, Ajsije, ona je pretrpjela potpun neus pjeh. Gubitak tri četvrtine od ukupnog broja raspoloživih tenkova Sirija nije mogla nadoknaditi u kratkom roku. Sto ga je došlo do potpunog zastoja ofenzive, u situaciji kad su sve raspoložive operativne rezerve već bile utrošene. Tako se u drugoj etapi operacije umjesto napada moralo preći u obranu. Materijalna pomoć koja je pristizala zračnim mosto vima iz SSSRa služila je kao osnova za popunu gubitaka i za formiranje novih jedinica. Pomoć Siriji poslale su i neke arapske zemlje. Iračani su poslali oklopnu diviziju, koja je upućena u rajon Dejr Hatija, zapadno od Damaska. Jordan ska oklopna brigada, locirana na početku rata u rajon Dera, stavljena je na raspolaganje sirijskoj vrhovnoj komandi i hit no prebačena u rajon Sasa. Saudijska Arabija stavila je na raspolaganje jedan tenkovski odred, koji je upućen u isti rajon gdje i jordanska oklopna brigada. Sudan je ponudio je dnu oklopnomehaniziranu brigadu ali zbog daljine ona nije mogla stići u pravo vrijeme. U takvoj nepovoljnoj operativnostrategijskoj situaciji u kojoj su se našle sirijske oružane snage na Golanskoj viso ravni Izrael se odlučio na protuofenzivu. To je bila izuzetno povoljna prilika za Izrael,
ne samo zbog povoljne situacije za njega na golanskom vojištu već i zbog razvoja situacije na Sinaju, gdje su egipatske snage, uglavnom, bile pasivne, učvršćivale postignuti uspjeh. Procijenivši da će se egipatska ofenziva produžavati sporo, ako do nje uopće i dođe, i da du bina obrane na sinajskom bojištu omogućava Izraelu duže zadržavanje protivnika vođenjem elastične obrane i odgađa njem odlučujućeg rješenja, Izrael je glavninu svojih snaga koncentrirao na golansko vojište. Pored četiri posadne briga de koje su držale front na Golanu do početka sirijske ofen zive 6. listopada, Izrael je za protuudar angažirao još devet svježih brigada i to pet iz operativne i četiri iz strategijske Opći odnos snaga na golanskom vojištu u momentu kad se Izrael odlučio na protuudar bio je približno 1:1. Međutim, prednost Izraela bila je u tome što je od ukupno 13 brigada imao 9 svježih, a Sirija od ukupno 16 brigada nije imala ni jednu koja nije bila, ranije angažirana u borbi. Osim toga, ove jedinice su imale osjetne gubitke, neke od njih i više od 50. Druga krupna slabost sirijskih oružanih snaga proiz lazila je iz izuzetno nepovoljnog operativnog rasporeda sna ga. Na južnom krilu fronta od Ajsije do Fika bila je razvu čena samo jedna pješadijska divizija s već angažiranim re zervama. Plitak raspored sirijskih snaga bez taktičkih i ope rativnih rezervi na cijelom frontu širokom 50—60 km, kakav se formirao 10. listopada, na liniji dodira, bio je vjerojatno najslabija točka sirijskog operativnog položaja. I pored velikih gubitaka, sirijske oklopne i mehanizira ne jedinice su pred početak izraelske protuofenzive imale oko 400 tenkova, a Izrael je na golanskom vojištu imao. 500— 550 tenkova. Suštinska prednost Izraela, dakle, nije bila u broju tenkova već u načinu grupiranja oklopnomehanizira nih jedinica za protuudar, čime je bila ostvarena relativna Za izvršenje protuudara Izrael je izabrao dvostruki obu hvat kao oblik manevra kako na sjevernom tako i na južnom dijelu fronta. Za obuhvat sirijskih snaga na sjevernom dije lu fronta formirane su dvije grupacije. Prva, jačine dvije oklopne i jedna mehanizirana brigada, prikupljena je u ra jonu Kafr Nafah, Ajsija, E1 Dura, sa zadatkom da probije plitki sirijski napadni borbeni poredak u širem rajonu Ajsije, obuhvati sirijske snage oko Kuneitre i Ahmedije, a žatim, prodirući pravcem Ajsija sasa, da ih u zajedničkoj akciji s drugom grupacijom koja nastupa sjevemo od Ahmedije prema Sasi okruži i uništi. Drugu grupaciju na sjevernom dijelu fronta sačinjavale su četiri brigade od kojih su dvije bile mehanizirane, jedng oklopna i jedna pješadijska. Ona je imala zadatak da raz bije sirijske snage na odsjekU fronta kod Masađije sjeverno od Ahmedije do Janiasa i da prodre do Sase, gdje je trebala da se spoji s grupacijom koja je prodirala južno od Kimeitre prema Sasi. Takvim manevrom ove dvije grupacije trebale su formirati kliješta koja su kod Sase trebala presjeći od stupnicu 10. oklopnoj i 7. pješadijskoj sirijskoj diviziji, čije snage bi se kod Kuneitre i Ahmedije našle u okruženju na relativno malom prostoru koji se može prostreljivati vatrom iz tenkovskih topova neposrednim gadanjem. Pravci protuudara i jedne i druge izraelske grupacije vodili su preko rajona gdje su se nalazile sirijske pomoćne snage, tako da je na pravcima proboja stvoren odnos u živoj sili od 3:1, a u tenkovima 4:1, u korist izraelskih snaga. Na južnom dijelu fronta dvostruki obuhvat bio je us mjeren prema Rafidu. Sa sjeverne strane Galilejskog jezera od E1 Dura prema E1 Husnije do Rafida, djelovala je jedna oklopna brigada, a s južne strane, općim pravcem Sama— —Fik—Hisfin—Rafid, jedna mehanizirana brigada. Između ove dvije brigade koje su formirale kliješta i bile nosilac na pada usmjcrenog na odsijecanje i uništenje glavnine sirijske 5. pješadijske divizije, napadala je na širokom frontu jedna izraelska pješadijska brigada sa zadatkom vezivanja dijela snaga 5. sirijske pješadijske divizije. Tako su protiv sirijske 5. pješadijske divizije angažirane tri svježe izraelske brigade od kojih dvije za koncentričan udar na bokove njenog raz vučenog i plitkog borbenog poretka. Osim toga, preko des nog krila borbenog poretka ove divizije i na njenom spoju sa 9. pješadijskom divizijom bio je usmjeren glavni udar iz raelske južne grupacije na sjevernom dijelu fronta koja je težila okruženju sirijske oklopne divizije, prodirući pravcem Ajsija sasa. Izraelski protuudar na golanskom vojištu izveden je od 10. do 14. listopada 1973. godine. Prethodila mu je snažna artiljerijska i avijacijska priprema. Napad je počeo ujutro 11. listepada na sva četiri pravca istovremeno. Cilj je bio da se brzim prodorom oklopnomehaniziranih jedinica formi raju dvoja kliješta jedna na sjevernom, a druga na juž nom dijelu fronta, i u što kraćem roku razbiju sirijske sna ge, zatvore kliješta kod Sase i Rafida i, ako bude
moguće, uništi glavnina okruženih snaga, a ostaci da se odbace pre ma Damasku na sjevernom, odnosno istočno od Rafida na južnom dijelu fronta. Da bi izbjegli okruženje i uništenje glavnine svojih snaga, Sirijci su bili prisiljeni ubrzano izvlačiti svoje snage iz borbe i poduzimati povlačenje ne samo na ugroženim pravcima već i na onim dijelovima fronta gdje njihove snage nisu bile neposredno napadnute. Za prihvat snaga u povla čenju na pravcu Kuneitra—Damask angažirani su u širem rajonu Sase iračka oklopna divizija, jordanska oklopna bri gada i saudijski tenkovski odred. Ubrzanim povlačenjem sirijske snage su izbjegle okru ženje, pa su izraelske jedinice, pored ostalog, i zbog toga napredovale vrlo brzo i uz relativno male gubitke. One su za tri dana ne samo vratile izgubljene dijelove teritorija već su prodrle i do Sasa osvojivši na pravcu Ahmedija da mask značajan plato dubok 15—20 km i širok 20—30 km. Na južnom dijelu fronta izraelski prodor je zaustavljen kod Ra fida na liniji fronta koji je bio uspostavljen do 7. listopada. Veliki gubici koje su Sirijci imali u tenkovima i raz vučen linijski raspored snaga doveli su do toga da se na udaru izraelskih oklopnomehaniziranih snaga našla pre težno sirijska pješadija bez dovoljno protuoklopnog naoru žanja. Iscrpljene u prethodnim borbama i podvrgnute silovi tom udaru izraelskih oklopnomehaniziranih jedinica, podr žanih snažnom artiljerijskom vatrom i avijacijom, sirijske snage su popustile u obrani i ubrzano se povlačile. Jedino je 5. pješadijska divizija uspješno vodila borbu zadržavajući obranu, izgubivši za tri dana nešto manje prostora od onog što je tri prethodna dana bila oslobodila. Već 13. listopada Izrael je smanjio pritisak na golan skom vojištu i počeo s djelomičnim izvlačenjem oklopnome haniziranih snaga i njihovim slanjem na sinajsko vojište. U vremenu od 14. do 22. listopada na golanskom vojištu došlo je do stabilizacije fronta na liniji Sasa—Kafr—Hesedž—Rafid — Hisfin—Fik. Sirijci su sredili svoje snage nakon povla čenja, djelomično popunili jedinice i iz strategijske rezerve doveli na front brigadu pomorske pješadije. Oni su bili pla nirali da u tih nekoliko dana popune i reorganiziraju svoje snage i ponovo pređu u ofenzivu ali je u međuvremenu došlo do prodora izraelskih šnaga kod Gorkih jezera i odsijecanja Treće egipatske armije. Uspostavljanje zračnih mostova Amerikanci ističu da za listopadski rat 1973. godine iz među Izraela i arapskih zemalja nisu imali pripremljen plan snabdijevanja Izraela zračnim putem, iako su taj vid trans porta primjenjivali u ratu u Vijetnamu. Time donekle prav daju zakašnjenje od tri dana u odnosu na početak funkcio niranja sovjetskih zračnih mostova za snabdijevanje Egipta i Sirije. Međutim, od momenta izdavanja naređenja načelnika Združenog generalštaba oružanih snaga SAD 13. listopada 1973. do polijetanja prvog transportnog aviona tipa C5 s ratnim materijalom 14. listopada 1973, s teritorija SAD za Izrael prošlo je svega 18 sati, što govori o brzini priprema za izvođenje opsežnih i složenih prevoženja putem u tadaš njim uvjetima. Radi usporedbe treba istaći da je prvi brod natovaren ratnim materijalom na atlantskoj obali SAD najranije stigao u Izrael za 19 dana, a cio četvrti arapskoizraelski rat nije trajao toliko. Američki zračni most od matičnog teritorija do Izraela funkcionirao je 33 dana, dok su ostali zračni mostovi s nji hovih baza u Sredozemlju do Izraela egzistirali samo za vri jeme oružanih borbi zaraćenih strana. Za to vrijeme preba čeno je u Izrael 22.000 tona ratnog materijala, dok je Sovjet ski Savez za 28 dana, koliko su funkcionirali njegovi zračni mostovi, prebacio oko 15.000 tona. Ključnu ulogu u početnoj, za Izrael kritičnoj, fazi op skrbe, kada je trebalo sanirati gubitke u tenkovima i borbe nim avionima i dopremiti na vojišta protuoklopne rakete, odigrali su transportni avioni tipa C5. Oni su ostvarili oko 25°o od ukupnog broja letova i pre vezli oko 50Vo cjelokupnog materijala. Tim avionima preba čeni su tenkovi M48 i M60, borbeni avioni trup i krila tip A4E i F4, helikopteri CH53, artiljerijsko oruđe 155 mm i 175 mm i protuoklopne rakete TOW Fantomi F4 se mogu puniti gorivom u zraku, a A4E ne mogu. Iz baza u SAD do Izraela jedna grupa F4 prelijetala je za 11 sati. Za to vrijeme su četiri puta punjeni gorivom u zraku. U sovjetskim zračnim mostovima korišteni su avioni tipa AN12 i AN22 za prenošenje raznovrsnog materijala, prven stveno tenkova i municije. Američki zračni mostovi iz baza u Sredozemlju do Iz raela bili su kraći od sovjetskih koji su uspostavljeni s teri torija SSSRa i zemalja članica Varšavskog ugovora do Egip ta i Sirije. Zahvaljujući
tome američka intervencija za sani ranje gubitaka u kritičnom ratnom materijalu i kritičnim danima na početku rata u Izraelu bila je pravovremena. I ova činjenica, pored ostalog, pokazuje i ističe u prvi plan značenje posjedovanja zrakoplovnih baza u Sredozemlju za koje se supersile tako uporno bore, jer time u kriznoj situ aciji postižu određene operativne prednosti. Amerikanci ističu da bi im, kad ne bi postojaje otprije pripremljene zrakoplovne baze na Azorskim otocima, u Ma roku, Spanjolskoj, Italiji i Grčkoj, trebalo oko 100 dana da prebace istu količinu ratnog materijala u Izrael što su posti gli za 33 dana, jer bi zračni transport morali realizirati isključivo najsuvremenijim avionima tipa C5. Međutim, u datoj situaciji oni su koristili sve raspoložive tipove trans portnih aviona C141, C130, pa čak i civilne tranportne avione izraelskog i dijelom američkog zrakoplovstva. Jedna grupa pilota najamnika dobrovoljaca letjela je direktno iz SAD na borbenim avionima tipa A4E koji su prelijetali Atlantik i Sredozemlje tako što su usput slijetali u američke zračne baze ili na njihove nosače aviona, gdje su uzimali gorivo. S obzirom na to da su vojni potencijali supersila uda ljeni od Sredozemlja više hiljada kilometara, u ovom ratu svijet je prvi put u historiji suočen s njihovim nastojanjem za posjedovanjem što većeg broja zračnih koridora za pre let, aerodroma, luka i dijelova teritorija akvatorija i zrač nog prostora sredozemnih zemalja kao i ostalih koje zauzi maju geografski povoljan položaj u široj zoni oko Sredoze mlja. To je istovremeno jedan od mogućih izvora pritisaka i ugrožavanja nezavisnosti ovih zemalja pa i SFRJ. U lokalnim ratovima odnosi medu supersilama, bili su različiti. Tako su, na primjer, u četvrtom arapskoizrael skom ratu supersile poduzele potrebne mjere da ne dođe do incidenta medu njima na kritičnim točkama ukrštanja zrač nih mostova. U tom cilju Amerikanci su na 10 točaka u Sre dozemlju rasporedili svoje ratne brodove s kojih su navo đeni avioni. Sovjeti su svoju V eskadru grupirali uglavnom u istočnom dijelu Sredozemlja, oko Cipra. Ona je imala isto vjetan zadatak kao i američka flota u odnosu na uspostav ljene zračne mostove. Koliko su supersile nastojale izbjeći incidente pokazuje i slijedeći podatak. Dva sovjetska zračna mosta bila su us postavljena kroz zračni prostor iznad Turske, od kojih jedan za Siriju, a drugi za Egipat. Naravno, uz suglasnost turske vlade i prešutnu toleranciju SAD, čime je blokovska pripad nost Turske u datoj situaciji stavljena u drugi plan. Jedan od tih zračnih mostova, kao i onaj koji je bio uspostavljen preko jugoslavenskog zračnog prostora, ukrštali su se s ame ričkim zračnim mostovima, u zoni istočno i zapadno od Krete. Amerikanci su u početku kontrolirali zračni promet u svo jim zračnim mostovima, u zoni gdje su se uskrštali sa so vjetskim, koristeći postojeće baze u rajonu Atene. Među tim, kako se ta točka pokazala nedovoljno pouzdanom, ubrzo je kontrola prebačena na Kretu upravo zbog toga da bi se u zoni ukrštanja sa sovjetskim zračnim mostovima izbjegao bilo kakav incident. Ovaj detalj pokazuje da se supersile, u težnji da izbjegnu direktnu konfrontaciju, mogu ne samo prešutno sporazumjeti nego i detaljno organizirati operacije slične onima u zoni gdje se odvija lokalni rat. Obujam i složenost uspostavljanja i funkcioniranja zrač nih mostova u četvrtom arapskoizraeLskom ratu može ilu strirati i ovaj podatak. Američki zračni most uspostavljen s teritorija SAD do Izraela bio je dug oko 11.000 km, a sovjet ski iz Bjelorusije do Egipta uprosjeku oko 4.000 km. Ame rikanci su zbog daljine leta morali sletjeti nekim tipovima transportnih aviona na Azorske otoke i u Spanjolskoj, a neke tipove aviona C5 pimili su gorivom u zraku i na marš ruti. Prelet od Azorskih otoka do Izraela bio je planiran tako da se izbjegne zračni prostor koji je u blizini arapskih zemalja u Sredozemlju, zbog čega je maršuta leta bila znatno duža. Brodovi američke šeste flote imali su, pored ostalog, i za Sovjeti su imali i zračne mostove uspostavljene iz baza ze malja Varšavskog ugovora Bugarska kao i iz Zakavkazja. datak da osiguravaju zračne mostove u zoni Sredozemlja, bilo avionima koji su polijetali s nosača aviona ili prihvaća njem aviona i pilota u slučajevima prisilnog slijetanja ili kvara oštećenja. U blizini zračnog prostora iznad izraelskih teritorijalnih voda o sigurnosti prihvatu brinula je izrael ska avijacija. To isto morala je osigurati i sovjetska strana preko svoje Pete eskadre i aerodroma u Egiptu i Siriji. Angažiranje iraćkih, jordansklh i libijskih snaga i pokužaji Egipćana Tri dana od 13. do 16. listopada, vremenski gledano, znače prekretnicu u četvrtom arapskoizraelskom ratu. Tih dana Egipćani su pokuSali nastaviti ofenzivu kojoj je cilj bio ovladavanje
strategijskom gredom na Sinaju i zauzimanje prijevoja Mitla i Giddi. Jordan je ušao u rat poslavši 40. oklopnu brigadu na sirijski front koji se počeo stabilizirati nakon poraza na Golanskoj visoravni. Iračani su također poslali Sirijcima u pomoć jednu oklopnomehaniziranu divi ziju, a Libija jedan odred. Izrael je imao municije još samo za četiri dana rata, što je hitno nalagalo da SAD ubrzaju i pojačaju isporuke preko tek uspostavljenih zračnih mostova za opskrbu. Sovjetski Savez je već bio uspostavio zračne mostove za snabdijevanje egipatskih i sirijskih oružanih snaga. Sve to upozoravalo je ne samo na to da će se rat na staviti već i na mogućnost da se proširi. Trinaestog listopada Egipćani su se konačno odlučili da poduzmu drugu etapu operacije napada na Sinaju. Tog dana popodne tenkovi su posjedali polazne položaje za napad, a artiljerija je zauzimala vatrene položaje. Sutradan u zoru egipatske snage su, uz djelomičnu artiljerijsku i avionsku pripremu, prešle u opći napad. Težište je bilo izraženo na mostobranu istočno od Ismailije, ali ofenziva u cjelini nije bila zamišljena niti vođena s ciljem proboja izraelskog fron ta, odsijecanja dijela snaga, njihova uništenja ili razbijanja već, prije svega, radi potiskivanja i zbacivanja izraelskih snaga sa širokog pojasa onog dijela zemljišta koje predstav Ija dominantan plato na 20—30 km istočno od Sueskog ka nala. U suštini težilo se frontalnom potiskivanju protivnika na dubini od oko 10 —15 km. Nosilac napada bile su oklopne jedinice koje su u svojstvu prednjih odreda trebale samo stalno da se probiju kroz izraelski raspored, da ovladaju dominantnim položajima na platou i da svojim prodorom iz vuku pješadiju, inženjeriju, artiljeriju i ostale snage na za uzete položaje čime bi se učvrstio postignuti uspjeh. Prema takvoj zamisli napada, egipatske oklopne jedinice su angažirane na 10—12 međusobno odvojenih pravaca, ma njeviše samostalno, bez čvrstog i neposrednog zajedničkog djelovanja s pješadijom, artiljerijom i avijacijom. Osnovnu snagu u napadu činili su sami tenkovi praćeni manjim bro jem oklopnih transportera. Na svakom od tih pravaca na pada angažirane su snaje jačine približno tenkovske brigade, koje su bile ešelonirane po bataljonima. Ešeloni su bili zgus nuti tako da su bataljoni jedan za drugim napdali u valo vima težeći da se probiju u dubinu i ovladaju određenim po ložajima. Počinjući napad u zoru, Egipćani su po pješčanim uva lama na polaznim položajima bili pod okriljem mraka. Na suprotnoj strani u osvit zore ocrtavale su se na horizontu siluete kupola izraelskih tenkova na vatrenim položajima u obrani. Egipćani su računali s tom prednošću kao činiocem i na nekim pravcima uspjeli su prodrijeti u dubinu izraelske obrane, a na nekima napad je bio zaustavljen ispred prednjeg kraja. Taktika frontalnog potiskivanja protivničkih snaga, koja je računala s uspješnim prodorima samostalnih tenkovskih prednjih odreda na odvojenim pravcima, dovela je zapravo do rascjepkanosti egipatskih oklopnih jedinica na širokom frontu. Zasnivanje napada na prednjim odredima ima re zona u specifičnim uvjetama koji su izraženi uglavnom u ova dva slučaja: prvo kad bi prethodno bili izvršeni nu klearni udari pa se prednjim odredima sastavljenim od ok U ime Alaha, milostivog i samilosnog, javio je RadioKai ro u nedjelju 14. listopada u 6 sati, jutros naše oružane snage otpočele su razvijati ofenzivu na istok prema planu... Naše oklop ne jedinice uspješno napreduju na liniji konfrontacije. lopnih jedinica savlađuju breše stvorene nuklearnim udari ma, i drugo kad se nakon proboja obrane združenim sna gama i sredstvima u razrijedeni operativni prostor šalju oklopne jedinice radi sprečavanja protivnika da konsolidira obranu ili za spajanje sa zračnim helikopterskim desantom u dubini na pravcu proboja. Zamisao da se tenkovske jedi nice same infiltriraju, odnosno da prodru u dubinu obrane i da izvuku ostale snage kopnene vojske pokazala se nere alnom i nesvrsishodnom. Ovakvom načinu upotrebe egipatskih oklopnih jedinica u napadu Izraelci su suprotstavili združene sastave koji su djelovali po metodi pokretne obrane i iz zasjede. Na onim pravcima gdje nisu uspjeli zaustaviti napad egipatskih ten kova ispred prednjeg kraja svoje obrane, Izraelci su se iz vlačili iz borbe i dovodili egipatske tenkove pod udar pro tuoklopnih raketa s narednog obrambenog položaja ili iz helikoptera. Istovremeno, izraelske oklopnomehanizirane je dinice vršile su manevar na jedan od predviđenih i priprem ljenih položaja radi akcije u bok egipatskih snaga prije svega bočnom vatrom iz zasjede s mjesta. Nakon toga slijedio je protunapad na rastrojene egipatske snage. Upotrebom skoro čistih tenkovskih jedinica u napadu, tj. samih tenkova s malo oklopnih transportera, na odvoje nim pravcima bez odgovarajuće artiljerijske i zračne podr ške i pratnje pješadije, a uz to još po danu na golom i pot puno otkrivenom zemljištu bez primjene dima, imalo je za posljedicu
velike gubitke u tenkovima. Mjestimično potiski vanje protivnika i zauzimanje dijela zemljišta nije bila niti je mogla biti kompenzacija za tolike gubitke. Egipatski ne uspjeh bio je očit već 14. listopada, iako su borbe trajale do 16. listopada. Izraelski ministar obrane posjetio je 14. li stopada popodne front na Sinaju i dao dvije izjave za jav nost. Zanimljiva su za naše razmatranje dva stava iz tih iz java. Prvo, to je ocjena da je kriza za Izraelce na sinajskom vojištu prošla, i drugo, da se pred izraelsko komandiranje postavlja zadatak da nađe rješenje kako da se nanese poraz egipatskim oružanim snagama, a ne kako da se one odbace nazad na Kanal i vrati izgubljeni dio zemljišta, što se kao eho uspjeha na Golanu prenijelo na izraelsku i svjetsku jav nost i što se od izraelskih oružanih snaga u euforiji uspjeha 128 What Did That? na Golanu sada očekivalo i na Sinaju. Iz spomenute izjave Moshe Dayana može se zaključiti da je izraelska vrhovna komanda smatrala frontalno potiskivanje Egipćana sa Sinaja ne samo nerealnim već i neracionalnim rješenjem. S druge strane, Egipćani su također već prvog dana u popodnevnim satima nagovijestili svijetu neuspjeh druge etape svoje operacije napada. Glas Arapa, koji je davao emisije preko RadioKaira, u emisiji u 18 sati 14. listopada objavio je s izuzetnom otvorenošću da je u toku dana na sinajskom vojištu izgubljeno na stotine egipatskih tenkova. U okviru komunikeja egipatske vrhovne komande br. 38 za 14. listopada 1973, gubici na sinajskom frontu nisu spomi njani ali nije ni opovrgnuta vijest data preko emisije Glasa Arapa. Kasnija analiza događaja pokazala je da su gubici u tenkovima bili zaista vrlo veliki. Izraelci tvrde da su samo tog dana uništili 250 egipatskih tenkova, od čega 145 na pri lazima prijevojima Mitla i Giddi. Odsijecanje Treće egipatske armije Noću između 15. i 16. listopada Izraelci su, koristeći se nedovoljno posjednutim i slabo kontroliranim meduprosto rom između 2. i 3. egipatske armije, uspjeli jednom mješo vitom borbenom grupom sastava sedam tenkova tipa PT76, osam oklopnih transportera tipa BTR60 i 13—15 čamaca prijeći preko velikog Gorkog jezera u njegovu sjevernom dijelu i iskrcati se na zapadnu obalu kod Serapeuma, zauzeti aerodrom u Derevsoaru, neutralizirati raketne i artiljerijske divizione PZO u zoni mostobrana i razbiti relativno slabe arapske snage iz Kuvajta i Palestine koje su na tom odsjeku fronta držale položaje. Akciju ove izraelske borbene grupe Egipćani su u po četku ocijenili kao diverziju taktičkog značenja. Međutim, Izvještaj prislušne službe BBCa 14. listopada 1973. u 17,05 po Greenwichu. Tenkove PT76 i oklopne transportere BRT60 Izraelci su zaplijenili od Egipćana u ratu 1967. godine. 129 to je bila vješto izvedena infiltracija jedne male ali jake tak tičke grupe koja je na prepad stvorila relativno velik. mo stobran. U toku iste noći Izraelci uvode u borbu tri oklopne brigade u međuprostoru između 2. i 3. egipatske armije. Dvi je brigade su usmjerile udar na desni bok Druge, a jedna na lijevi bok Treće egipatske armije. Angažiranje tih brigada imalo je za svrhu stvaranje slobodnog operativnog prostora na Sinaju preko kojeg će se uspostaviti fizička veza sa sna gama na stvorenom mostobranu na zapadnoj obali Sueskog kanala i na taj način formirati breša u egipatskom raspo redu kroz koju će se uvesti snažna operativna grupacija oklopnomehaniziranih jedinica za prodor u egipatsku ope rativnu dubinu. Ova grupacija postepeno je dovođena iz du bine, dijelom i s golanskog vojišta, i koncentrirana u širem rajonu Bir Hasana, Bir If Tamadana i Bir Gafgafa. Ideja za prodor izraelskih oklopnomehaniziranih snaga preko Sueskog kanala nije nastala u novostvorenoj situaciji. Kao što je već rečeno, ona je u pripremama za rat razma trana u izraelskom generalštabu pod uvjetnim nazivom Plan generala Sharona i odbačena kao neracionalna. Me đutim, događaji su pokazali da je plan BarLev, zasnovan na utvrđenoj obrani, u svojoj osnovi bio defektan. Raspola gati takvim oružanim snagama u kojima kopnenu vojsku gotovo u cijelosti čine oklopne i mehanizirane jedinice, a voditi pozicionu obranu zasnovanu na utvrđenjima tipaBarLev, bilo je paradoksalno. Takva obrana i uopće obram bena djelovanja za Izraelce su mogla biti prihvatljiva samo privremeno dok ne provedu mobilizaciju i grupiraju svoje oklopnomehanizirane snage. Stoga je
protuudar izraelskih oklopnomehaniziranih snaga na sinajskom vojištu bilo real no očekivati, utoliko više i brže ukoliko je na golanskom vojištu Izrael već izvojevao rješenje u svoju korist. Ono što Egipćani nisu očekivali i u čemu su ih Izraelci iznenadili jest pravac glavnog udara izraelskih snaga i na čin izvršenja proboja. U prethodnim ratovima izraelske oklo pnomehanizirane jedinice djelovale su, uglavnom, duž ko munikacija i to na glavnim pravcima. Imajući to u vidu, Egipćani su zonu oko Velikog gorkog jezera smatrali prirod nom preprekom za oklopnomehanizirane jedinice, što ona djelomično jest, pa su taj prostor odredili kao spoj između svoje 2. i 3. armije. Upravo zbog toga je bio slabo branjen i nedovoljno kontroliran, a iza njega, po dubini, nije bilo znatnijih snaga u svojstvu operativnih ili strategijskih re Postojanje međuprostora između 2. i 3. egipatske armije ili najblaže rečeno razrijeđenog prostora u smislu gustine posjedanja snagama i sredstvima po frontu i dubini nije mo glo promaći Izraelcima. Za. proteklih osam dana rata od 7. do 15. listopada akcije egipatske 2. i 3. armije su se ispoljile i konture fronta su se jasno ocrtavale. Međuprostor također. Ako ovome dodamo i činjenicu da su pored Izraelaca i Ame rikanci permanentno pretraživali čitavo ratište svojim sred stvima izviđanaja, uključujući i ona iz svemira kao što susateliti, onda se dosta pouzdano može zaključiti da su Egip ćani neodgovarajućom procjenom zone Gorkih jezera, sa sta novišta upotrebe i djelovanja oklopnomehaniziranih snaga, objektivno pružili realanu šansu Izraelcima da upravo u toj zoni izaberu pravac glavnog udara. Izraelske oklopne brigade upotrijebljene za stvaranje breše izvele su bočni napad na unutrašnja krila egipatske 2. i 3. armije. Napad je izveden iz pokreta. Brigade su noću između 15. i 16. listopada, krećući se odvojeno po bataljoni ma, dijelom u evolucionom, a dijelom u maraševskom pore tku, uz odgovarajuće mjere borbenog osiguranja i lažne ak cije na drugim odsjecima fronta, ušle u nezaposjednuti me đuprostor između 2. i 3. egipatske armije općim pravcem Bir Hasan serapeuam. Pravac kretanja je vodio direktno na mostobran koji su stvorile infiltrirane amfibijske snage iz među prijevoja Mitla i Gidda kroz uvale pješčanih dina izvan putova. Kad su prednji dijelovi tih oklopnih brigada izbili na istočnu obalu Velikog gorkog jezera, Izraelci su prešli u opći napad ne samo u zoni gdje su namjeravali ostvariti pro boj već na čitavom frontu. Koristeći se postignutim iznenađenjem, izraelske. oklop ne brigade nastojale su da 16. listopada odbace krilne dije love 2. egipatske armije na sjever do puta Ismailija bir Gafgafa, odnosno 3. egipatske armije do puta Bir If Tama dan veliko gorko jezero, što im je i pošlo za rukom. Time je bila stvorena breša široka oko 10 kilometara, što je kao operativni prostor za uvođenje oklopnih snaga iz dubine na osvojeni mostobran i dalje razvijanje uspjeha bilo sasvim dovoljno. Na azraelski napad na bokove 2. i 3. armije Egipćani su reagirali angažiranjem svojih snaga, prije svega oklopnih jedinica i avijacije. Treća egipatska armija je 16. listopada prije podne izvela protunapad angažirajući svoju tenkovsku brigadu. U tom protunapadu nisu uspjeli vratiti izgubljene položaje, ali su zaustavili napad izraelske oklopne brigade. Druga egipatska armija angažirala je dvije tenkovske bri gade u protunapadu s namjerom da presiječe izraelsku kop nenu vezu s mostobranom. Međutim, pretrpjevši osjetne gu bitke, obje te tenkovske brigade bile su prisiljene povući se na sjever do puta Ismailija bir Gafgafa. tJ toku 16. i 17. listopada Izraelci su bili vrlo aktivni na cijelom frontu na Sinaju. Smisao aktivnosti na svim pravci ma bio je u tome da se vežu egipatske snage sa čela i da im se spriječi manevar po frontu, kako bi se olakšao položaj izraelskih snaga u zoni mostobrana, gdje je bilo težište izra elskih akcija. Uništenjem dva kompletna raketna diviziona protuzračne obrane i tri artiljerijska diviziona protuavion skih oruđa, radarskih i drugih uređaja u sistemu egipatske protuzračne obrane, stvoren je zračni koridor upravo u zoni mostobrana. To je omogućilo angažiranje izraelske avijacije u podršci svojim oklopnomehaniziranim snagama u zoni mostobrana zapadno od Kanala na prostoru između Malog i Velikog gorkog jezera i dijela Sueskog kanala koji povezuje Malo i Veliko gorko jezero južno od Ismailije. Izraelska avi jacija je, koristeći se tim koridorom, bila naročito aktivna u akciji protiv egipatskih jedinica, prije svega oklopnih, koje su iz više pravaca podilazile mostobranu i na krilima 2. i 3. egipatske armije. Tada je izraelska avijacija pored raketnih zrna, kasetnih i običnih avionskih bombi upotrijebila prvi put i protuoklopne rakete tipa maveric koje su pred po četak rata ispitivane u Izraelu radi uvođenja u naoružanje.
Neki analitičari na Zapadu smatrali su tada da su ove ra kete odigrale presudnu ulogu u sprečavanju egipatskih oklopnih jedinica da blokiraju izraelski mostobran i presijeku brešu. Me đutim, ovakva oc.jena preuveličala je mjesto, ulogu i doprinos tog borbenog sredstva, posebno kad se ima u vidu veoma ograničen broj tih raketa koje je Izrael upotrijebio u borbi. U toku 16. listopada Izraelci su prebacili na mostobran više grupa komandosa jačine oko jednog do dva bataljona, artiljerijske osmatrače i bataljon pješadije na oklopnim transporterima. Istovremeno su pristupili izradi mosta pre ko Sueskog kanala na rubu Velikog gorkog jezera prema Ismailiji. Komandosi zajedno s tenkovima PT76 i oklopnim transporterima BTR60 napadali su, prije svega, egipatske objekte protuzračne obrane u široj zoni mostobrana, a izra elska dalekometna artiljerija kalibra 175 mm gađala je ra dare i druge uredaje za upravljanje protuavionskim raketa Pješadija je na užem dijelu mostobrana osiguravala polaga nje pontonskog mosta i prihvaćala dijelove jedinica koje su prebacivane skelom nedaleko od pontonskog mosta na rubu Gorkih jezera. Preko tog mosta noću između 16. i 17. listo pada Izraelci su prebacili jednu oklopnu brigadu koja je iz pokreta razvila napadačke akcije u tri pravca: jednim bata ljonom na sjever prema Ismailiji, drugim na zapad u zahva tu puta prema E1 Kebiru i trećim prema jugu u pravcu Su eza. iNjihov cilj je ibio da se tog dana proširi osnovica mostobrana i stvori dovoljno prostran mostobran za uvođe nje jedne veće grupacije oklopnomehaniziranih jedinica prema Suezu radi odsijecanja egipatske 3. armije. Odmah iza oklopne brigade, u toku 17. listopada, preko mosta na zapadnu obalu Kanala u rajon mostobrana prebačena je i izraelska zračnodesantna brigada koja je na polukružnoj os novici mostobrana, širokog oko 30 i dubokog oko 20 km, za jedno s oklopnom brigadom, bataljonom rendžera, motopje šadijskim bataljonom i drugim snagama, formirala čvrst front koji je štitila izraelska avijacija i podržavala snažna artiljerijska grupa formirana od topova kalibra 175 mm s vatrenih položaja na istočnoj obali Velikog gorkog jezera. U toku 18. i 19. listopada Egipćani su ulagali maksimal ne napore u pokušajima da likvidiraju mostobran. Prethod na dva dana njihovi glavni napori bili su usmjereni na odsijecanje izraelskih snaga na mostobranu djelovanjem snaga 2. i 3. armije na istočnoj obali Velikog i Malog gorkog jezera. Uspješan ishod ovih egipatskih napora doveo bi u pi tanje cijelu izraelsku operaciju, a uništenje njihovih snaga na mostobranu bilo bi samo pitanje vremena. Međutim, bu dući da takvo egipatsko angažiranje nije dalo očekivane re zultate, glavna pažnja je prenesena na sam mostobran, čije značenje je sve više raslo. U toku ta dva dana razvile su se u rajoiiu mostobrana najžešće borbe u četvrtom arapskoiz raelskom ratu. I za Izraelce i za Egipćane ishod borbi na mostobranu značio je prekretnicu ne samo u toj operaciji već i za rat u cjelini. Budući da su u tom momentu i jedna i dru ga zaraćena strana bile svjesne značenja ishoda tih borbi, rješenje je tražila i nametala i jedna i druga strana, težeći pobjedi u što kraćem roku, bez obzira na žrtve. Egipćani su angažirali sve raspoložive snage i sredstva uključujući i rakete zemljazemlja. Većina egipatske avija cije koja je u prethodnim operacijama bila manjeviše po šteđena, sada je bačena u borbu za mostobran, kako protiv izraelske avijacije tako i protiv ciljeva na zemlji. Egipćani su tada upotrijebili čak i helikoptere u borbi protiv izrael skih tenkova i oklopnih transportera. Međutim, oni nisu imali protuoklopne rakete na helikopterima kao Izraelci, već su pokušali da sijanjem većeg broja malih avionsfcih bombi iz avionskih kaseta, improvizirano postavljenih u helikop tere, zaustave prodiranje izraelskih oklopnomehaniziranih jedinica. Bacali su i svježnjeve običnih ručnih bombi iz he Istovremeno su sa svih strana u pravcu motobrana upu ćivane u protunapad sve raspoložive rezerve i na brzinu formirane nove oklopnomehanizirane jedinice, naoružane i opremljene tenkovima, oklopnim transporterima i drugim materijalom pristiglim iz pomoći. Glavni udar egipatskih snaga u napadu na mostobran bio je usmjeren općim prav cem Ismailija izraelski pontonski most na Kanalu. To zna či, općim pravcem sjever—jug, a pomoćnim iz pravca zapada direktno na izraelski most na Kanalu. U tim pro tunapadima Egipćani su postigli samo djelomične uspjehe. Nanijeli su dosta gubitaka izraelskim oklopnomehaniziranim jedinicama i potisli ih s dijela mostobrana na pravcu Isma ilija—Serapeum, ali nisu uspjeli spriječiti prodor Izraelaca Na dramatičnost situacije upućuje i činjenica da su arap ske tenkovske posade na aerodromima u Egiptu očekivale iskrca vanje već bortoeno spremnih tenkova dopremljenih iz SSSRa i po punjenih svim potrebama uključujući i municiju i odmah kretale prema mostobranu stupajući u borbu u času pristizanja.
na jug prema Suezu. Time je otklonjena opasnost od odsi jecanja Ismailije, ali glavni cilj likvidacija mostobrana nije ostvaren unatoč maksimalnom naprezanju i vrlo. yiso kim obostranim gubicima, naročito u tenkovima, a kod Egipćana i u avionima. To je istovremeno bio i prijelomni moment u toj operaciji i na jednoj i na drugoj strani. Druga etapa ove operacije odvijala se još tri do četiri dana 20—23. listopada. U tom vremenu Egipćani su tražili rješenje na diplomatskom planu, preko Ujedinjenih naroda, uz nastojanje da se na bojnom polju do krajnjih mogućnosti lokalizira izraelski prodor. Izraelci su, pak, nastojali završiti operaciju potpunim odsijecanjem Treće egipatske armije čime bi osigurali povoljniju poziciju za pregovore o uvjetima pri mirja. Tim ciljem bilo je u osnovi određeno i ponašanje Iz raela na diplomatskom planu. Naime, oni su isprva ignorirali rezoluciju Ujedinjenih naroda, zatim su 22. listopada prihvatili obustavu vatre, a već istog dana prekršili su dato obećanje i produžili borbe dok nisu postigli cilj operacije. Poslije obrane mostobrana izraelske snage su 20. listo pada prešle u napad i već istog dana proširile ga u pravcu zapada, naročito na jugoistočnom pravcu duž zapadne obale Velikog gorkog jezera, gdje su usmjerili težište svojih ak cija. Prema Suezu postepeno su uveli pet brigada: tri oklo pne i dvije mehanizirane. A upravo na tom pravcu egipatske snage su bile najslabije. Tako je i ovaj put pravac glavnog udara u ovoj operaciji bio usmjeren preko slabo branjenih egipatskih rajona. U toku 22. listopada do 18,55 sati, kada je Izrael for malno prihvatio prekid vatre, njegova grupacija oklopnih i mehaniziranih jedinica, prodirući iz rajona mostobrana na jug, već je bila ovladala visom Sahnja u visini južnog ruba Velikog gorkog jezera. To je bio prodor oko 30—40 kilometara pri čemu je ostvaren prosječan tempo nastupanja 10—15 km na dan. Ovu grupaciju činile su tri brigade dvije u prvom i jedna u drugom ešelonu. Za osiguranje desnog boka ove grupacije upotrijebljena je jedna oklopna brigada, koja je po grupa Izraelci su samo u borbama na mostobranima izgubili oko 3C0 •.enkova, a Egipćani oko 500. ma posjedala položaje i odbijala egipatske protunapade. Da bi se smanjio egipatski pritisak na desni bok grupacije koja je prodirala prema Suezu, Izraelci su jednu oklopnu brigadu upotrijebili za napad u zahvatu puta koji iz mostobrana, od nosno iz Serapeuma vodi na zapad. Ta brigada odigrala je dvostruku ulogu. Prvo, za sebe je vezala egipatske snage na tom pravcu, i drugo, uslijed njenog prodara na zapad Egip ćani nisu mogli pravovremeno prebaciti dio snaga kraćim rokadnim pravcima na jug prema Suezu iz rajiona Isma ilije, gdje su im bile glavne snage dok su izvodile napad na mostobran. Tako se u zoni akcija našla izraelska grupacija jačine četiri brigade, koja je širila mostobran prema Suezu, a s egipatske strane jedna nepotpuna tenkovska brigada ko ja je pripadala 4. oklopnoj diviziji. To je bila suviše slaba snaga da se suprotstavi grupaciji izraelskih oklopnomehani ziranih jedinica. Način djelovanja koji su Izraelci primijenili prodirući iz mostobrana prema Suezu nije nov u ratnoj vještini. U protuofenzivi na Golanu izraelska grupacija oklopnomeha niziranih snaga formirala je kliješta sa ciljem da okruži sirijske snage. U forsiranju Gorkih jezera primijenjena je metoda klina, kojim su razdvojene 2. i 3. egipatska ar mija. Taj klin na vrhu, poslije formiranja mostobrana, sa činjavale su dvije oklopne i jedna mehanizirana brigada koje su prodirale prema Suezu gdje su bile vrlo slabe egipatske snage. Istovremeno je jedna oklopna brigada posjedala polo žaje na desnom boku te grupacije i osiguravala njihovo ne smetano djelovanje. Druga oklopna brigada iz mostobrana, prodorom na zapad, činila je nastavak bočne strane tog oklopnog klina. Koliko su Izraelci bili uporni da započetu operaciju do vedu do kraja i potpuno odsijeku egipatsku Treću armiju govori i činjenica da su i poslije službeno prihvaćenog i ob javljenog prekida vatare produžili akciju jednom mehanizi ranom brigadom preko brdskoplaninskih predjela prema Suezu, primjenjujući ubacivanje pješadijskih grupa bez oklopnih transportera radi izvođenja napada iz pozadine. Pokrećući tako sistematski svoje snage dalje na jug, prema Suezu, Izraelci uvode svježu oklopnu brigadu koja presijeca put Kairo—Suez, izbija dijelom snaga na obale Crvenog mora i time blokira grad Suez. Sve to rezultiralo je potpu nim odsijecanjem egipatske Treće armije i iznuđivanjem primirja pod vrlo nepovoljnim uvjetima u pogledu opera tivnostrategijskog rasporeda i odnosa snaga. U cjelini uzev, za izraelski manevar u ovoj operaciji može se reći, iako je bio znatno manjih razmjera, da kao model podsjeća po mnogo čemu na onaj što su ga Nijemci u napadu na Fran cusku primijenili prilikom prodora preko Ardena i Meuse u svibnju 1940. godine. Gubici zaraćenih strana i afirmacija raketnog oružja
tJ našim razmatranjima posebnu pažnju zaslužuju gu bici u avionima i tenkovima; time se ne želi negirati znače nje i svih drugih gubitaka koje su imale zaraćene strane. Izrael je ušao u rat s oko 410 aviona borbene namjene, a izgubio je u toku rata 360—400 aviona. To je gotovo cje lokupno ratno zrakoplovstvo kojim je Izrael raspolagao na početku rata ili gubitak u prosjeku 18—24 aviona dnevno. Međutim, SAD su sukcesivno u toku rata nadoknadivale gu bitke Izraelu u avionima i pilotima, tako da je i on po broju aviona i po kvaliteti izašao iz njega jači nego što je u rat ušao. Izrael je priznao da je izgubio oko polovicu od raspo loživog broja aviona s kojima je ušao u rat, dok neki za padni izvori minimiziraju te gubitke i svodedh na 14 od ukup nog broja na početku rata. Arapski izvori tvrde da su oborili 500—600 izraelskih aviona od čega polovicu Sirijci, a polo vicu Egipćani. Za sebe arapski izvori tvrde da su izgubili: Egipat 162, a Sirija 165 aviona, što je oko 50 od ukupnog broja borbenih aviona na početku rata. Ne ulazeći u to čiji su podaci bliži stvarnom stanju, či njenica je da su gubici bili izuzetno veliki na obje strane, naročito izraelski. Otuda je za ocjenu efikasnosti pojedinih vrsta oružja u sistemu protuzračne obrane značajno kakva je struktura tih gubitaka. Arapski izvori tvrde da su 30°o Ilija Nikezić: PVO u lokalnim ratovima, VIZ, Beograd 1970. str. 294. izraelskih aviona oborili u zračnim borbama, 60 raketama zemljazrak, 10 lakom protuavionskom artiljerijom i pro tuavionskim mitraljezima. Izraelski izvori priznaju da su oko 90 aviona izgubili od protuavionskih raketa i auto matskih topova tipa šiljka, a samo 10 u zračnim borba ma. Kad se usporede ova dva izvora, može se zaključiti da su protuavionske rakete u ovom ratu pokazale tako visok stupanj efikasnosti da su neki vojni teoretičari u vrlo tam nim bojama ocrtavali budućnost avijacije. To su, naravno, btili samo prvi utisci koji su frapirali svjetsku javnost, a posebno Izrael, koji je iz tog gorkog iskustva izvukao odgo varajuće pouke. Pred početak listopadskog rata 1973. godine Izrael je imao oko 1.700 tenkova i približno 3.000 oklopnih transpor tera, Egipat oko 2.150 tenkova i 2.000 oklopnih transportera, a Sirija 1.200 tenkova i oko 1.100 oklopnih transoprtera. Ako tome dodamo tenkove i oklopne transportere iz sastavaoru žanih snaga onih arapskih zemalja koje su neposredno su djelovale u ratu, onda se na aktivnom dijelu sinajskog fron ta, u zoni Sueskog kanala, na dužini 140—160 km, i na go lanskom frontu, na dužini 40—50 km, gdje su se odvijale operacije, našlo blizu 6.000 tenkova, što je približno jednako ukupnom broju tenkova koje imaju zemlje NATO na cen tralnom evropskom vojištu. Koncentracija tako goleme oklo pne borbene tehnike na relativno malom prostoru morala je imati kao posljedicu to da oružana borba dobije pečat bitke materijala. Po broju angažiranih tenkova, četvrti arapaskoizraelski rat može se uspoređivati s kurskom bitkom iz drugog svjet skog rata, u kojoj su Nijemci na odsjeku proboja, računa jući sve ešelone po dubini, grupirali i do 100 tenkova na kilometar fronta. Generalpotpukovnik S. Lofgren: Raketa protiv tenkova i aviona, materijal s međunarodnog simpozija o listopadskom ratu, Kairo 1975, str. 12. General N. M. Zamjetin s grupom oficira: Bitka pod Kur skom, VIZ, Beograd 1947. Samo Izrael i Sirija, dvije relativno male zemlje, imale su više tenkova nego što ih je imala Njemačka kad je počela drugi svjetski rat. Sirijci su u četvrtom arapskoizraelskom ratu učinili ne što slično. Oni su na pravcu Sasa ahmedija kuneitra, koji kanalizira upotrebu oklopnih jedinica, grupirali, u pro sjeku, 66 tenkova na kilometar fronta i sve ih angažirali u prvom borbenom ešelonu. To je, kao što je već konstatirano, dovelo do takve zasićenosti tenkovima na bojištu da je ote žan manevar, a protivniku time pružena veća mogućnost da lakše izvojuje pobjedu nad sirijskim oklopnim i mehanizira nim jedinicama, koje su bile odlučno krenule u napad, što je bitno utjecalo na visinu gubitaka. Da li je posrijedi ograničen cilj operacija, koje su prvo bitno sebi postavili Egipćani pa su, poslije briljantnog ovla davanja linijom BarLev, smatrala da je bolje ostati pod zračnim kišobranom raketa PZO ne rizikujući izlaženje na otvoren prostor Sinaja, gdje bi njihove snage mogle doći pod snažan udaar izraelske avijacije i njihovih oklopnih i mehaniziranih jedinica, od kojih su u prethodnim ratovima pretrpjeli velike gubitke, ili su tu bili prevladali neki drugi razlozi pitanje je koje je izazvalo najviše polemika i raz ličitih tumačenja u svijetu. Međutim, historijska činjeni ca je da su Egipćani, umjesto permanentnog razvijanja ofen zive na Sinaju oklopnim i mehaniziranim jedinicama, uz po dršku ostalih rodova i vidova, zadržali oko 1.200 tenkova i joŠ toliko oklopnih transportera, kao i obje kompletne ar mije ukupne jačine oko 100.000 ljudi, u pasivnoj ulozi dok se na Golanu vodila
odlučujuća bitka. Oni su tek poslije operativne pauze od tri dana pokušali prednjim odredima, relativno male snage, sastavljenim gotovo isključivo od ten kova, s malo pješadije i uz slabu podršku avijacije i artilje rije, na osnovnim operativnotaktičkim pravcima zauzeti važne objekte, kao što su prijelazi i tjesnaci Mitla, Giddi i Kafmija i tada, naišavši na već konsolidiranu obranu, pretr pjeli su velike gubitke u tenkovima. Prema nekim procjena ma, gubici u tim borbama čine, u stvari, 70 ukupnih egi patskih gubitaka u tenkovima. P. Antoni: Cetvrti arapskoizraelski rat, talijanski časopis Rivista Aeronautica, komplet za 1973. Ograničen cilj operacija ističu Egipćani kao glavni argu Izraelci su, pak, opijeni lakim pobjedama nad Arapi ma u prethodnim ratovima, poslije pada linije BarLev, doživjeli drugo veliko iznenađenje na Sinaju. To je bio gu bitak dvije tenkovske brigade od po 100 i više tenkova koje su angažirane na širokom frontu, počesno i samostalno. Je dna od njih, 190. oklopna brigada, uletjela je u raspored egipatske pješadije na mostobranu računajući da će se pro tivnik raspršiti kao mjehur od sapunice. Kompletna brigada je tom prilikom bila unifitena, a njen komandant, pukovnik Asaf Jauri, zarobljen. Njegova pojava pred kamerama ka irske televizije lišila je izraelsko vojno i političko rukovod stvo iluzija o lakim i jeftinim pobjedama nad Arapima na bonjom polju. Veliki gubici u tenkovima i oklopnim transporterima koje su Izraelci imali na Golanu i na mostobranu kod Gor kih jezera uzrokovani su, pored ostalog, visokim intenzite tom borbi i obujmom angažiranja oklopnomehaniziranih je dinica na objema stranama, kao i žestinom borbi u operaci jama u kojima su zaraćene strane u ukupnom angažiranju tih jedinica tražile odlučujuće rješenje. Cijena kojom su Egipat, Sirija i Izrael platili tu žestinu borbi i strategijskooperativni koncept da upravo oklopnim i mehaniziranim snagama postignu odlučujuće rješenje na bojnom polju bila je, bar što se tiče oklopnih i mehanizira nih jedinica, veoma visoka. Zaraćene strane izgubile su oko 2.700—2,800 tenkova ili oko 46 od ukupno raspoloživog Poslije četvrtog arapskoizraelskog rata, o strukturi gu bitaka u njemu u nas je bila stvorena takva predodžba pre ma kojoj je od ukupnog broja izraelskih tenkova polovina uništena protuoklopnim raketama sa zemlje i s helikoptera, protuoklopnim topovima i ručnim bacačima, 30°o tenkov skim topovima i 20 ostalim sredstvima artiljerija za po dršku, avioni, avionskim i raketnim zrnima, protuoklopne mine. Međutim, nakon potpunijeg proučavanja pogodaka na uništenim tenkovima obiju zaraćenih strana, ta predodžba se bitno promijenila u prilog većoj efikasnosti tenkovskih Newsweek, 22. listopada 1973. topova. Prema izraelskim izVorima, oko polovice svih uni štenih tenkova obiju zaraćenih strana uništeno je tenkov skim topovima, a polovica svim ostalim protuoklopnim sredstvima, prvenstveno protuoklopnim raketama. Takva struktura gubitaka izgleda vjerojatna i zbog toga što su glavninu protuoklopnih oruđa na bojištu ipak činili tenkovi lcoji su, uz to, bili i najviše angažirani u borbama. Ne ulazeći u to čiji su podaci o strukturi gubitaka vjero dostojniji, može se dosta pouzdano tvrditi da nijedan posto jeći sistem oružja nije negiran, ali su se, ipak, protuoklopne rakete, i one portabl i one na vozilima i helikopterima, najviše afirmirale kao snažno i perspektivno protuoklopno oružje. Sharon i Kissinger na otvorenoj sceni Za vrijeme četvrtog izraelskoarapskog rata Sharon je bio komandant izraelskih kopnenih snaga na Sinaju. Nala zeći se na toj dužnosti još prije početka rata zalagao se za ofenzivan strategijski koncept u slučaju rata s Arapima, što Moshe Dayan, kao ministar obrane, i Golda Meir, kao pre mijerka, nisu prihvatili. Međutim, kad je došlo do odlučuju ćeg trenutka i kad je trebalo učiniti prekretnicu u ratu, i Moshe Dayan i Golda Meir došli su na Sharonovo komandno mjesto na Sinaju da iz neposredne blizine prate rizičan pot hvat u koji nisu vjerovali, ali za koji nisu imali alternative. U očima nacije nakon uspješnog prodora do Sueza Sha ron je viđen kao heroj, darovit vojskovođa i spasilac domo vine. Međutim, kad se cio pothvat analizira s vojničkoga gledišta, dolazi se do zaključka da je njegov uspjeh zasno van na kardinalnoj greški Egipćana, koji su zonu Gorkih jezera smatrali preprekom za oklopne i mehanizirane jedi nice i branili je slabim snagama. Američki sateliti dali su Sharonu potpimu sliku vojišta i praktično mu pokazali pra vac kojim treba nanijeti glavni udar. To je bilo prvi put u historiji ratovodstva da jedno tehničko sredstvo iz svemira bude u neposrednoj funkciji odlučivanja u vođenju opera rija na razini komandanta korpusa, u kakvoj ulozi je bio Sharon. U ovom slučaju radi pouke vrijedi napraviti jednu historijsku usporedbu. Kad su Napoleona suvremenici pitali u čemu je tajna njegovih uspjeha, on je ne bez osnove, od govorio da ona leži u
činjenici da je on uvijek prije bitke znao što neprijatelj ima u svom borbenom rasporedu iza onih brežuljaka koje nije mogao da osmotri sa svog ko mandnog mjesta. U konkretnom slučaju, to je znao i Sha ron, koji je imao detaljne podatke o rasporedu egipatskih snaga dobivene preko snimaka američkih satelita direktno na komandno mjesto. Što se tiče Kissingera, američkog ministra vanjskih po slova u to vrijeme, on je također zajedno sa Sharonom odi grao spektakularnu ulogu. Naime, u momentu kad je Sha ron držao nož pod grlom egipatskoj Trećoj armiji, on je smjelo doletio avionom u Kairo, naravno uz prethodni do govor s izraelskom vladom. Veliki diplomat, kakav je bio Kissinger, zaigrao je krupnu igru i dva puta dnevno letio specijalnim avionom između Kaira i Tel Aviva posredujući između zaraćenih strana da se sklopi primirje. No, svijet će kasnije saznati da je postigao i više od toga. Znajući za Sa datovu odbojnost prema Sovjetima, Kissinger mu je ponudio da promijeni partnera, tj. da raskine sa Sovjetima i okrene se Amerikancima, koji će upotrijebiti svoj utjecaj da im Iz rael vrati okupirane teritorije uz obilatu materijalnu, teh ničku i drugu pomoć SAD kako bi se Egipat oporavio od rata, I Sadat je pristao. Ali, problem je bio kako izvesti tako krupan politički zaokret u uvjetima kada je domaća egi patska i arapska javnost bila ogorčena na Izrael i SAD i spremna na produženje rata uz cijenu da se SSSR direktno umiješa u spor, čega su se Amerikanci pribojavali i sve svoje snage u Sredozemlju i Evropi stavili u stanje priprav nosti. SSSR također. Svijet je bio na rubu direktnog sukoba dvije supersile u toj regiji, što bi praktično značilo početak trećeg svjetskog rata. No, razum je ipak prevladao i stvari su potekle onim tokom kaako su se Kisisnger i Sadat tajno dogovorili. Za početak realizacije tog dogovora nakon potpisivanja primirja egipatske i izraelske trupe vraćene su na polazne Egipatska Treća armija bez vode za piće mogla je preživjeti u sinajskoj putinji još samo 7 dana od momenta kad su Sharonove trupe izbile u Suez i odsjekle je od pozadine. položaje. Izraelci su se povukli na istočne obale Sueskog ka nala, Egipćani na zapadne, a među njima snage OUN. Po slije toga vođena je propagandna bitka koja je postepeno je njavala. A onda je Sadat napravio drugi spektakularni potez kojim je otkrio karte s kojima je počeo igru s Kissingerom, odnosno SAD. To je bio njegov odlazak u izraelski parla ment, i ponuda za separatni mir. U međuvremenu sve arap ske zemljene znajući prave Sadatove namjere, povele su petrolejski rat. Energetska kriza u svijetu počela se osjećati već poslije trećeg izraelskoarapskog rata ali je ona naročito zaoštrena potkraj 1971. godine kada su cijene nafte naglo porasle. Ka ko arapske zemlje posjeduju najveće svjetske rezerve nafte, one su nakon četvrtog izraelskoarapskog rata zaprijetile in dustrijski razvijenim zemljama Zapadne Evrope i SAD da će ograničiti, a i ukinuti izvoz nafte ako te zemlje ne iz vrše pritisak na Izrael da se povuče s okupiranih teritorija. U početku je izgledalo da će ta arapska prijetnja imati snaž ne reperkusije na industrijski razvijene zemlje Zapadne Ev rope i Japan. One su gotovo sve svoje potrebe u nafti pod mirivale iz bliskoistočnog bazena, a u momentu arapske pri jetnje embargom nisu imale znatnije rezerve koje bi im omogućile da spriječe kolaps svoje industrije i motorizacije dok se se preorijentiraju na druge izvore opskrbe Iran, Ni gerija, Indonezija, Venezuela i Meksiko. U pitanju je bila i kompletna ratna tehnika NATO u Ervopi koja bi bez nafte praktično bila neupotrebljiva. Sjedinjene Američke Države osjetile su se također ugrožene jer su oko lOVo svojih potre ba u nafti podmirivale iz arapskih zemalja, prije svega Sau dijske Arabije kao glavnog i najvećeg proizvođača nafte na Bliskom istoku. Međutim, mnogo veći problem za SAD bio je energetska egzistencija ratne mašinerije NATO u Zapad noj Evropi zbog čega je došlo do snažne političke reakcije i pritiska na arapske zemlje izvoznice nafte. Sjedinjene Ame ričke Države direktno su zaprijetile Saudijskoj Arabiji i Ku vajtu da će vojno intervenirati i zaposjesti petrolejska polja i inštalacije ako previše ograniče izvoz svoje nafte u Zapa dnu Evropu i SAD. Bio je čak razraden i vojni scenarij za takav pothvat i formirane posebne snage za brze interven cije. SAD su u tome tražile i sudjelovanje članica NATO, koje šu to odbile i okrenule se popravljanju svojih odnosa s arapskim zemljama tražeći od Izraela da se pokori odluka ma OUN i povuče svoje trupe s okupiranih arapskih teri torija. Tako je oštrica američke prijetnje ublažena, a zavis nost arapskih zemalja izvoznica nafte od uvoza tehnologije i robe široke potrošnje iz Zapadne Evrope i SAD prisilila ih je da i one same korigiraju svoje ponašanje. Posljedica petrolejskog rata bio je novi vrtoglavi skok cijena nafte, koji je djelovao kao bumerang na zemlje izvoznice nafte jer je Zapad odmah podigao cijene svoje robe i usluga na svjet skom tržištu.
Tako su praktično ceh platile sve zemlje u razvoju, čime je još više povećan jaz između Sjevera i Juga, odnosno između industrijski razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Ni arapske zemlje nisu u petrolejskom ratu bile među sobom složne i jedinstvene, što je upućivalo na zaključak da do stvarnog, makar i privremenog, potpunog embarga neće doći. Sto se tiče SSSRa i zemalja članica Varšavskog ugo vora one se nisu osjećale pogođene petrolejskim ratom. Narpotiv, SSSR je povećao izvoz svoje nafte i plina u Zapa dnu Evropu, naročito u Francusku. Jugoslavija i niz drugih nesvrstanih zemalja koje uvoze naftu bile su direktno pogo đene na ekonomskom planu iako to nije bila želja i namjera arapskih zemalja. Petrolejski rat je pokazao ranjivost Zapadne Evrope i NATOa što je prisililo SAD da intenziviraju mirovni pro ces između Egipta i Izraela i da održe svoj tradicionalno snažan utjecaj u Saudijskoj Arabaji i Jordanu i, ako je mo guće, prošire ga i na druge arapske zemlje potiskujući po stepeno SSSR iz te regije. Sadat u izraelskom parlamentu i sporazum u Camp Davidu Sjedinjene Američke Države izvukle su iz petrolejskog rata veoma važan zaključak da je za njihov politički utjecaj u tom trenutku na Bliskom istoku najvažnije uskladiti inte rese Izraela i Egipta sa svojim interesom kako bi preko Iz raela i dalje vršili pritisak na progresivne arapske zemlje i Palestinski oslobodilački pokret PLO, a svojim utjecajem u Saudijskoj Arabiji i Egiptu osigurale povezanost petrolejskih i strategijskih pozicija. Ova američka nastojanja još više su dobila na značenju gubitkom utjecaja u Iranu 1979. godine, kad je izvedena islamska revolucija i na čelo države došao antiamerički orijentirani imam Homeini. Sve je to, kaio i drugi činioci, utjecalo da tadašnji američki predsjednik Carter razvije politiku Camp Davida i da za nju veže svoju vanjskopolitičku afirmaciju, da osob nim posredovanjem i jamčenjem ekonomske i vojne pomoći objema zemljama dovede Izrael i Egipat do sporazuma o osnovama za mir na Bliskom istoku i do zaključenja preli minarnog mirovnog ugovora 26. ožujka 1979. u Washing tonu. Ugovor je zatim ratificiran i on, kako se najčešće ističe, predstavlja završetak procesa započetog posjetom pred sjednika Sadata Jeruzalemu, studenoga 1977. koji je kao i ovaj ugovor od jednih ocijenjen kao historijski, a od PLO i skoro svih arapskih zemalja pripadnica tzv. fronta odbijanja kao neprihvatljiv i izdajnički čin. Ovaj separatni ugovor o miru okončava ratno stanje, proklamira priznavanje međusobnog suvereniteta, teritori jalnog integriteta i političke nezavisnosti Egipta i Izraela; uzdržavanje od prijetnje ili primjene sile na bilo koji način; uzdržavanje od organiziranja, poticanja, pobunjivanja, po maganja ili sudjelovanja u akcijama ili prijetnjama ratom, neprijateljstvom, subverzijom subv erzijom ili nasiljem nad drugom stra nom. Njime se kao međusobna granica utvrđuje priznata međunarodna granica izmedu Egipta i nekadašnjeg teritorija Palestine pod mandatom.. što nema utjecaja na pitanje statusa pojasa oko Gaze. Izraelski brodovi dobili su pravo slobodne plovidbe kroz Sueski kanal i dio Sueskog zaljeva, kao i Sredozemno more na osnovi Carigradske konvencije iz 1888. godine, bez diskriminacijea Tirenski tjesnac i Akap ski zaljev smatraju se međunarodnim m eđunarodnim prometnicama otvore nim za slobodnu plovidbu i prelijetanje za sve zemlje. U vojnom aneksu ugovora predviden je način povlačenja izra elskih snaga na Sinaju i određivanje konačnih ko načnih granica, vojni režim u zračnom prostoru, režim na moru i druga pitanja. Između ostalog, Egipat se obvezao da na Sinaju neće držati kopnene snage jače od jedne divizije niti postavljati raketne sisteme i bazirati vojne avione. Protokolom o odnosima pred viđena je suradnja u raznim područjima medusobnih odnosa. Što se tiče prava palestinskog naroda na samoopredjelje nje i nezavisnost, u ugovoru nema ni riječi, iako je to srž bliskoistočne krize. Samo je u razmijenjenim pismima Sa data i Begina rečeno da će dvije zemlje pristupiti primjeni odredaba u vezi sa Zapadnom obalom i pojasom Gaze, da će o tome početi razgovore mjesec dana poslije potpisivanja ugovora o miru i da delegacije Egipta i Jordana mogu obu hvatiti Palestince sa Zapadne obale i pojasa Gaze ili druge Palestince. Cilj ovih pregovora treba da bude uspostavlja nje autonomne vlasti na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze, što znači da pregovori o tome zavise od dobre volje Izraela i da neće biti vođeni o ostvarivanju prava palestinskog na roda na samoopredjeljenje, uključujući pravo na nacionalnu državu, već samo o autonomiji. Sudjelovanje PLO kao legi timnog predstavnika palestinskog naroda nije predviđeno, što znači pokušaj da se PLO likvidira kao politiokd faktor bliskoistočne krize. Izrael nije obavezan da napusti naselja na Zapadnoj obali Jordana već samo da pregovara o pitanji ma vezanim za budući status
Cisjordanije. Sadat je učinio znatne ustupke Izraelu u ovom pitanju ne samo u odnosu na stavove prije uspostavljanja kontakta s Beginom već i u odnosu na stavove iz perioda početnih pregovora u Camp Davidu. Ovim separatnim ugovorom ne osigurava se ni po vratak Izraela na granice prije lipanjskog rata 1967. godine, jer se pitanje Golana ne spominje, što potvrđuju Beginove izjave da se Izrael nikad neće povući na te granice. Ugovorom se Izrael oslobodio glavnog protivnika egipta i normalizirao s rijim odnose, SAD su njime umanjile mogućnost proširivanja sukoba i konfrontacije s drugom su persilom, a Egipat je vratio Sinaj i osigurao, kao i Izrael, američku ekonomsku i vojnu pomoć. Ugovor je naišao na brojne prigovore i oštre kritike. Zapadnoevropske zemlje ističu da je on parcijalno rješenje problema, da je nedovoljno određen u glavnom palestin skom pitanju, da nije vođeno računa o ekonomskim intere sima ovih zemalja u arapskom svijetu, ali su ga ipak podr žale. Socijalističke zemlje su verbalno oštro osudile sepa ratni ugovor, a SSSR je pružio punu podršku napadima na predsjednika Sadata, sankcijama koje front odbijanja po duzima protiv Egipta i osudama Izraela. Većina nesvrstanih zemalja kritički je raspoložena pre ma ugovoru, ali ima i drugačijih reagiranja. Jugoslavija i većina drugih država smatra da je palestinsko pitanje su ština bliskoistočne krize, da je zato neophodno cjelovito i pravedno rješenje sukoba koje podrazumijeva povlačenje Izraela sa svih okupiranih teritorija u ratu 1967. godine i ostvarivanje legitimnih prava palestinskog naroda, uključu jući i pravo na formiranje nezavisne države i priznanje PLO kao jedinog predstavnika palestinskog naroda, što proizlazi iz svih sv ih odluka nesvrstanih zemalja i rezolucija OUN. Izrael na to ne pristanje, jer i poslije sporazuma s Egiptom stalno ponavlja tri svoja stava tri svoja nikad: da je protiv stvaranja palestinske države, da je protiv vraćanja v raćanja okupira nih teritorija i da je protiv vraćanja Jeruzalema. Poslije izraelskog povlačenja sa Sinaja Implikacije arapskoizraelskog sukoba na medunarodne odnose o dnose posljedica su postojanja krupnih proturječnih inte rea izvanregionalnih međunarodnih objekata, prvenstveno velikih v elikih sila na Bliskom istoku. Tu se ukrštaju, prije svega, globalni politički, strategijski i ekonomski ciljevi i interesi supersila, ali i specifični ciljevi i interesi regionalnih država. Zbog svoje medunarodne pozicije, Sjedinjene Američke Dr žave i Sovjetski Savez su s arapskoizraelskim sukobom ve zani mnogo bliskije nego ostale zemlje i utoliko su njihove odgovornosti u rješavanju tog konflikta veće. Ali, dvije su persile se tamo sučeljavanju i sa specifičnim unutrašnjim uzrocima tog sukoba i s faktorima bitnim za njegovo rje šavanje. I Arapi i Izraelci imaju ne samo drugačije interese od supersila već raspolažu i određenim političkim utjecaji ma, vojnom silom i znatnom sposobnošću inicijative. Time lokalni činioci, na svoj način, mijenjaju prirodu i ograni čavaju intenzitet djelovanja izvanregionalnih izv anregionalnih činilaca, pa i samih supersila. To ionako složenu situaciju čini još složeni jom, čime je posebno naglašena globalna dimenzija arapsko izraelskog sukoba, koji se, sa svojim specifičnim obilježjima i teško predvidivim tokovima ka rješavanju, stalno nameće kao faktor poticanja upotrebe sile. Osnovno obilježje sadašnje vojnostrategijske slike Bli skog istoka jest mozaik ispunjen oružanim sukobima, diplo matskom aktivnošću i drugim naporima sukobljenih strana. To je stanje ni rata ni mira koje je direktan proizvod od nosa snaga, prije svega na vojnostrategijskom planu. Potpisivanje mirovnog ugovora između Egipta i Izraela 26. ožujka 1979. i normalizacija njihovih međudržavnih od nosa značili su sankcioniranje sporazuma iz Camp Davida. Inzistiranje SAD, Izraela i Egipta na primjeni kempdejvid skog koncepta i na odnose Izraela s njegovim istočnim i sje vernim susjedima zajedno s faktorima kao što su islam ska revolucija u Iranu, sovjetska intervencija u Afganistanu i iračkoiranski rat, stvorili su kvalitativno novu vojnostra tegijsku situaciju na Bliskom i Srednjem istoku i znatno više nego ranije potencirali međuzavisnost vojnostrategijske situacije u jednoj i drugoj regiji kao i njihov međusobni utjecaj. Ugovor o miru s Egiptom pruža Izraelu znatne vojno političke prednosti koje mu uvećavaju izglede za učvršćenje dominacije nad okupiranim arapskim teritorijima Cisjor danija, područje Gaze, Golanska visoravan, prigranično pod ručje južnog Libanona, Jeruzalem i dr.. Obaveze koje je Egipat preuzeo ugovorom, odnos snaga, američke garancije i direktna prisutnost oružanih snaga SAD na Sinaju u formi osmatračkih stanica predstavljaju za Izrael činioce sigurnosti njegovih zapadnih granica. Spora zumom je ograničena prisutnost egipatskih oružanih snaga na Sinaju u pojasu od 50 km od međunarodne granice Egipta i Izraela na najviše jednu pješadijsku diviziju, a aerodrome na Sinaju Egipat može koristiti samo za civilni promet. Ovakva ograničenja
sprečavaju Egiptu mogućnost grupiranja snaga za obranu Sinaja u slučaju obnove nepri jateljstva. To je značajna strategijska prednost za Izrael, ali ne i najvažnija. Suština je izraelskog izraelskog strategijskog položaja u odnosu na Egipat u povoljnom odnosu snaga, što je evi dentno i iz kvantitativnih i iz kvalitativnih pokazatelja. Prema podacima The Military Balance 198586 izda nje The International Institute for Strategic Studies Egipat ima rafcnu armiju od oko 460.000 Ijudi, a Izrael oko 600.000 ljudi, ne računajući rezervu koja se u Egiptu procjenjuje na oko 300.000, a u Izraelu na 328.000 u svim sv im vidovima, rodo vima i službama oružanih snaga. Kad se zna da Egipat ima 47,2 milijuna stanovnika, a Izrael svega 4,2 milijuna, onda je na prvi pogled paradoksalno da je Izrael sposoban da iz jedanaest puta manjeg ljudskog pokazatelja stvori brojno jaču ratnu armiju, i to u vrlo kratkom mobilizacijskom roku od svega nekoliko dana. Ako dmamo na umu i kvalitativne prednosti ljudskog faktora na strani Izraela, kao što su or ganizranost i obučenost oružanih snaga, onda se povoljni brojni odnos u ljudstvu još i uvećava, čak i multiplicira u korist Izraela. Na planu materijalnotehničke opremljenosti oružanih snaga odnos je još izrazitije naglašen u korist Izraela, što se naročito eksponira u kvaliteti borbenih sredstava. Tako, na primjer, prema podacima iz istog izvora Egipat ima 1.750 linijskih borbenih tenkova, a Izrael 4.000. tlz to egipatski tenkovi pripadaju prvoj i drugoj tehnološkoj generaciji u razvoju te vrste oružja u svijetu poslije drugog svjetskog rata, bez ikakvih naknadnih poboljšanja, dok su Izraelci na svim svojim tenkovima ujednačili naoružanje ugradivši su vremene topove i opremu za gadanje kojom je efikasnost starijih tipova tenkova podignuta na razinu suvremenih. Osim toga, Izrael i sam proizvodi tenkove i druga oklopna borbena vozila vrhunske kvalitete, a Egipat je orijentiran na uvoz. Većina naoružanja i oprema u oružanim snagama Egipta, nabavljena iz SSSRa, sada je u skladištima, a pro ces novog naoružavanja nabavom iz SAD, koje je sada u toku, ide vrlo sporo. Tako je, na primjer, od 1.750 tenkova svega 160 američke proizvodnje tipa M60A3. U zrakoplovnoj borbenoj tehnici prednosti Izraela su još veće, ne toliko u kvantiteti koliko u kvaliteti borbenih sredstava. Po broju aviona Egipat ne zaostaje mnogo za Iz raelom, jer je u ratu 1973. uspio sačuvati svoje zrakoplov stvo, ali je disparitet u kvaliteti imponzantan. Od ukupno 504 borbena aviona koja ima Egipat, svi su klase MIG17 sovjetske proizvodnje. Izrael ima 555 borbenih aviona od kojih 130 skyhawk, F16A i 8 F168. Imajući u vidu vr hunsku kvalitetu aviona F16, koje Egipat nema, ovih 75 let jelica ima veće borbene mogućnosti nego svi egipatski bor beni avioni zajedno, naročito kad se ima na umu borba za prevlast u zraku, gdje kvaliteta borbenih sredstava ima znatno veći utjecaj na ishod oružanih sukoba nego na kopnu. Jedino u pomorskim snagama Egipat ima izvjesnu kvan titativnu i kvalitativnu prednost, koja je bitno umanjena iz raelskom prevlašću u zračnom prostoru zbog koje ni u jed nom od dosadašnjih arapskoizraelskih ratova egipatska mornarica nije mogla znatnije sudjelovati u borbama i utje cati na tok i ishod oružanog sukoba u cjelini. Istočni i sjeverni susjedi Izraela Jordan, Sirija i Liba non svi zajedno imaju manje vojne efektive od te zemlje. Uz to su razjedinjeni u političkom pristupu ne samo prema Izraelu već i prema palestinskom pitanju koje je suština problema kako arapskoizraelskih odnosa, tako i odnosa arapskih zemalja u susjedstvu Izraela među sobom pa i šire u arapskom svijetu. Pošto je Egipat mirovnim ugovorom sa Izraelom i ostvari vanjem procesa posebnih političkih, ekonomskih i vojnih odnosa sa SAD u dobroj mjeri strategijski neutralan, malo je vjerojatno da bi mogao ugroziti Izrael. Otuda, djelomično, i tako čvrst odnos Izraela s pozicija sile prema Siriji, Jorda nu i Libanonu i krajnje isključiv stav u negiranju prava Pa lestinaca na bilo kakvu k akvu samostalnost koja bi imala obilježje državnosti na prostoru Cisjordanije. U takvoj konstelaciji političkih odnosa u regiji Sirija se trudi da u odnosu na Izrael zauzme onu strategijsku ulogu koju je ranije imao Egipat. Sirija vojno ne može ugroziti Izrael, ali je sa stanovišta obrane od njegovih agresivnih pothvata njena moć respektivna utoliko više što se čvrsto oslanja na izdašnu sovjetsku vojnu pomoć. Bilateralni ugovor SSSRa i Sirije o uzajamnoj pomoći i suradnji ima također specifičnu vojnostrategijsku težinu na Bliskom istoku. Izrael i SAD taj ugovor nekad potcjenjuju ali ono što je bitno oni ga respektiraju i ne usuđuju se na vojnu akciju kojom bi testirali SSSR.
Oružane snage Libanona, pod kontrolom vlade u Bej rutu, minijaturne su i broje samo oko 19.000 ljudi. Zbog toga, kao i zbog dugogodišnjeg građanskog rata u zemlji, one nisu imale niti imaju znatniji utjecaj na strategijski položaj Izraela. Iračkoiranski rat ojačao je vojnostrategijski položaj Iz raela, a znatno oslabio mogućnost Arapa da se objedinjeno suprotstave izraelskoj ekspanzionističkoj politici. Taj rat ve zao je sve vojne efektive pribrežnih arapskih zemalja u po dručju Golfa. U konfrontaciji s Iranom, one objektivno štite i Izrael od objedinjenih islamskih snaga u slučaju da Iran pobijedi. Međutim, dosadašnji tok iračkoiranskog rata po kazuje da će njegov najvjerojatniji ishod biti bez pobjednika i pobijeđenih, što se poklapa i s interesima supersila u toj regiji svijeta. Proturječnosti u arapskom svijetu i povezanost konzer vativnih snaga s multinacionalnim kompanijama u kapitali stičkim zemljama, kao i neki drugi vanjski utjecaji i inte resi, objektivno se podudaraju sa strategijom cionista i im perijalista koji na toj osnovi grade čvrstu spregu na vojnom, političkom i ekonomskom planu. U matici i na čelu takvih pothvata i tokova su SAD, koje razvijanjem posebnih odno sa s Egiptom i Saudijskom Arabijom nastoje proširiti svoj utjecaj na ostale arapske zemlje te regije uz istovremeno za dovoljenje cionističkih ambicija Izraela. Kako je palestinsko pitanje srž i uzrok decenijima duge bliskoistočne krize, nje govo pravedno rješenje u direktnoj je suprotnosti s takvim nastojanjima zbog čega ni glavni stavovi SAD izraženi u Pax Americana nisu do sada dali željene rezultate. Sovjetski Savez se poslije gorkih iskustava s Egiptom i nekim drugim arapskim zemljama orijentirao na politiku koja mu osigurava stvaranje dugoročnijih vojnostrategijskih i drugih pozicija na Bliskom istoku. Na njega se zbog svojih ciljeva, interesa i potreba čvrsto oslanjaju Sirija i PLO bez kojih nije moguće cjelovito rješenje bliskoistočne krize po receptu iz Camp Davida. Zbog toga je Bliski istok ponovo na tapetu razgovora supersila. Amerikanci teže da privole Siriju i Libanon na direktne mirovne pregovore s Izraelom kao što je to učinio Egipat i kao što je pokušao Jordan, čime se indirektno Sovjetima nudi mogućnost normalizacije od nosa s Izraelom. Zapadnoevropske zemlje, polazeći od svojih interesa, a prije svega Francuska, SR Njemačka i Italija, sve se više angažiraju u pravcu cjelovitog rješenja priznajući Palestin cima pravo na samoopredjeljenje, ali pri tome ne uspijevaju bitnije utjecati na izmjenu pozicije i politike SAD na Bli skom istoku. Jugoslavensko opredjeljenje za miroljubivo rješenje bli skoistočne krize na osnovi povlačenja Izraela sa svih okupi ranih arapskih teritorija, proizlazi iz temeljnih priricipa nje ne nesvrstane politike i naše želje da se to veliko žarište krize ugasi i spriječi ponovno izhijanje lokalnog rata u toj regiji s opasnim posljedicama još većeg miješanja u njega supersila i širenja ratnog požara. Izraelska agresija na Libanon 1982. Građanski rat u Libanonu izraz je dubokih političkih, socijalnih i ekonomskih proturječnosti koje nisu pravovre meno rješavane u postkolonijalnom razvoju zemlje i koje je koliko rat duže traje sve teže riješiti. Ovo to prije što su se unutrašnej proturječnosti ispreplele s interesima i pretenzi jama regionalnih aktera bliskoistočne krize kao i težnjama starih i novih imperijalnih sila da ponovo uspostave svoje gospodstvo na tom prostoru i posebno angažiranje supersila u Sredozemlju. Otuda su se na tome malom prostoru vidno i dramatično izrazile gotovo sve najvažnije proturječnosti u razvoju suvremenog svijeta. Zbog toga građanski rat u Libanonu nije ni mogao os tati u internim okvirima niti brzo dovesti do raspleta oruža nog sukoba i uspostavljanja uspo stavljanja trajnog mira, već se nastavlja s još dubljim i širim imutrašnjim podjelama. Iz godine u go dinu množe se različite međusobno sukobljene oružane for macije preko kojih brojne političke partije, grupe, vjerske sekte i utjecajni pojedinci pokušavaju ostvariti onakvo rje šenje koje bi zadovoljilo njihove političke ambicije, a isto vremeno i interese vanjskih činilaca koji u velikoj mjeri finaciraju, usmjeravaju i kontroliraju toko ve i procese ovog za libanonsko društvo tragičnog rata. Za mlade generacije u Libanonu stasale u posljednjih po sljednjih 12 godina, otkako građnski rat traje, oružana borba postala je način života u ovoj prelijepoj zemlji nekad spretnih trgo vaca i bankara kao i vrijednih neimara na poljima i planta žama, u tvornicama i lukama. Od države relativnog blago stanja bar što se tiče vladajućeg buržujskog sloja i finan cijskog centra Bliskog istoka poput Švicarske u
Evropi stvo ren je poligon na kome su u početku na Zelenoj liniji u Bejrutu isrpobavane automatske puške M16 i kalašnikov, a poslije u eskalaciji rata u zemlji, naročito u južnom Liba nonu, zaraćene strane upotrebljavale su sve vrste suvreme nog oružja osim nuklearnog. Kada je 13. travnja 1975. oružanim okršajima na ulica ma glavnoga grada između Palestinaca Jasera Arafata i krš ćanskih falangista Pierra Gamayela počeo građanski rat u Libanonu, nitko tada nije pretpostavljao da će njegova dva naestogodišnja bilanca biti: više od 150.000 poginulih i tri puta više ranjenih, četiri invazije, masovni pokolji koje je historija zabilježila kao genocid, više od 300 obustava va tre, na desetine prekršenih primirja, razorena privreda i in flacijom devalvirana valuta koja je od svoje prvobitne vri jednosti spala na 10 posto, jedna trećina stanovništva bez krova nad glavom, šarenilo unutrašnje političke scene čiji akteri već odavno ne poštuju dogovore i sporazume, a još manje zakone i odluke službenih vrhovnih organa državne vlasti te ukrštavanje koplja oružanih snaga dva moćna su sjeda izraela i Sirije, iza kojih stoje još moćniji zaštitnici, na jednoj strani SAD, a na drugoj SSSR. Na privrednom planu prevladava crna burza i pri vatna inicijativa. Svaka od navedenih vojski na prostoru kojim gospodari uvodi porez i druge dadžbine. U obalnom pojasu ona vojska koja kontrolira odredenu luku preko koje teče uvoz i izvoz robe naplaćuje za sebe takse i carine po svojim propisima. Spretni biznismeni u blizmi Bejruta grade čak i privatne luke za izvoz i uvoz robe. U takvim uvjetima ratom rastrgane zemlje oružje je najtraženija i najkonjuk turnija roba, koja se prodaje i preprodaje i po 6 do 7 puta većim cijenama od službeno đeklariranih u katalozima zema lja proizvodača oružja. Osim toga, arapskoizraelski ratovi doveli su na tlo Libanona oko 400.000 palestinskih izbjeglica iz čijih redova su vremenom nastale relativno brojne i do bro opremljene samostalne oružane snage. Njihova aktiv nost poslužila je Izraelu kao povod za povremene upade u Libanon radi obračuna s Palestincima i bombardiranja iz zračnog prostora njihovih logora, a 6. lipnja 1982. uslijedila je invazija južnog Libanona i blokada Bejruta sve dok oru žane formacije PLO, pod rukovodstvom Jasera Arafata, nisu napustile grad. SCOUT bez posade kojima Izraelci pronalaze ciljeve na neprijatelj OUN koje su na prigraničnoj prostoriji Libanona prema Iz raelu fizički razdvajale palestinske oružane formacije i iz laeske oružane snage na kopnu. Tako je razvoj događaja uvjetovao da se za sedam godina koliko je trajala izraelska priprema za agresiju, na tlu Libanona iskristalizira raspored snaga koji je tu zemlju podrivanu unutrašnjim proturječno stima još više isparcelirao na zone zaposjednute vojnim for macijama različitih pripadnosti. Neposredno na granici prema Izraelu bile su nacionalne formacije oružanih snaga Libanona, s desničarskom politič kom orijentacijom, koje su otvoreno surađivale s Izraelom i pomagale su u pripremi i izvođenju agresije. Na dubini od oko 20—30 km od libanonskoizraelske gra nice bio je prednji kraj obrane palestinskih oružanih forma cija s utvrđenom zonom, koja se pretežno oslanjala na rijeku Litani i lučki grad Tir na primorskom pravcu i na brdsko planinsko zemljište južnih obronaka planine Libanon na ko munikacijama koje izvode u dolinu rijeke Bekaa i povezuju je s primorjem. Obrana Palestinaca bila je organizirana na principu čvorova i uporišta s betonskim utvrđenjima i minama, žiča nim i drugim preprekama. Statičnost palestinske obrane bila je njeno glavno obi Iježje. U prilog tome govori i činjenica da su Palestinci go tovo sve tenkove, od oko 90 koliko su imali, upotrijebili is ključivo kao nepokretne vatrene točke, ugradivši ih u be tonske bunkere. Time su im oduzeli svaku mogućnost ma nevra, koji se morao osigurati i pri takvom načinu upotrebe u obrani u drugom svjetskom ratu oprobanom i efikasnom. Svaki tenk mora imati po jedan osnovni i nekoliko rezervnih vatrenih položaja, kao i prikriven raspored u obrani i odgo varajuće zaklanjanje do momenta stupanja u borbu. Za ak cije iz zasjede, protunapade i bočne udare, kao i za druge oblike manevra, zemljište je pružalo povoljne uvjete jer je Ova mala arapsika zemlja s oko 3 miiijuna stanovnika, od ugled u svijetu i često je nazivana Svicarskom Bliskog istoka; mi
pokriveno odgovarajućom vegetacijom. Međutim, spome nute oblike manevra branioci nisu primijenili. Najvjerojat nije da njihovom primjenom Palestinci ne bi bili u stanju sami zaustaviti invaziju na Libanon i slomiti napadnu moć izraelskih oružanih snaga, ali bi takvim načinom djelovanja gubici agresora bili veći. Palestinci su se opredijelili za upornu obranu zone koju su posjeli i fortifikacijski ojačali. Za takvu taktiku Palesti naca karakterističan je primjer borbe za utvrđenje Bofor. Branioci utvrdenja uporno su odolijevali napadaču od samog početka agresije do izbijanja njegovih snaga u dolinu Bekaa i u zonu Bejruta. To utvrđenje branilo je oko 200 Palestina ca. Kad su Izraelci poslije vdšednevnih borbi, u kojima su koristili i helikopterske desante, ovladali tom tvrđavom, ži vih je bilo još samo 30—40 boraca, uglavnom ranjenika, a svi ostali izginuli su u danonoćnim borbama s nadmoćnijim protivnikom. Takva upornost i požrtvovnost Palestinaca mo že se razumjeti i pravdati činjenicom da su u zoni obrane i iza nje bili njihovi izbjeglički logori u kojima su se nalazile žene, djeca, i iznemogli starci nesposobni za borbu. Tu, na pragu svoje domovine, svi skupa živjeli su u nadi da će upor nom obranom uspjeti spniječiti prodor agresora i održati u svojim rukama tlo ni kojem borave i s kojeg se bore za po vratak u svoju zemlju. Sirijske snage su posjele naredni pojas obrane u južnom Libanonu, uglavnom u dolini Bekaa, i organizirale protuzrač nu obranu teritorija u cjelini, čime su, pored obrane liba nonskog zračnog prostora, istovremeno stvorile koridor za zaštitu od prodora izraelske avijacije u sirijski zračni pro stor. Protuzračna obrana teritorija bila je organizirana po znatim raketama KUB SAM6 sovjetskog porijekla, koje su u četvrtom arapskoizraelskom ratu, upravo u rukama si rijskih oružanih snaga, pokazale vrlo visok stupanj efikas nosti. Njihovo instaliranje na tlu Libanona bilo je praćeno burnim i žučnim reagiranjem Izraela, stalnim isticanjem za htjeva da se rakete povuku u Siriju i tako oslobodi zračni prostor za djelovanje njihove avijacije koja je sve češće na padala palestinske logore u južnom Libanonu. Ti izraelski napadi obrazlagani su kao odmazda za oružane akcije Palesti naca na tlu njihove postojbine i drugdje, kvalificirajući te akcije kao terorizam. Drugu komponentu sirijske protuzrač ne obrane libanonskog prostora sačinjavale su sirijske zrako plovne snage bazirane uglavnom na aerodromu u Siriji. Organizaciju obrane sirijskih snaga u Libanonu, tako đer, karakterizira statičnost, slična onoj koju su primijenili Palestinci. Velika pažnja poklanjana je zaklanjanju snaga i sredstava u fortifikacijske objekte. Međutim, to se pokazalo nedovoljnim. Takvi objekti su razoreni snažnom vatrom, a sredstva uništena oruđima preciznog djelovanja s relativno velike daljine. To pokazuje da su Izraelci prethodnim siste matskim i dugotrajnim izviđanjem indentificirali na zemlji štu sve važnije objekte, kao što su, naprimjer, stanice za vo đenje rakete KUB, stanice VOJIN za navođenjelovačke avi jacije i druga sredstva, i temeljito se pripremali kako da ih neutraliziraju. Čestim promjenama položaja i manevrom snaga i sredstvima u obrani pozicija branioca se mogla olak šati, ali te mjere nisu došle do punog izražaja. Pretežno sta tična djelovanja branioca učinila su obranu inertnom, nasu prot visoko dinamičnom djelovanju napadača. Time je po novo potvrđeno staro pravilo da manevru u napadu treba parirati odgovarajućim manevrom u obrani. To u konkret nim uvjetima djeluje kao iskustvo više da se suvremena ob rana mora težišno zasnivati na dinamičkima ne na statič kim elementima. Nacionalne snage Libanona držale su pod svojom kon trolom manji dio teritorija sjeverno od Bejruta, uključujući i dio grada koji je podijeljen zelenom linijom pretežno na stanjen kršćanima. Na prostoru koji su posjele i kontrolirale palestinske i sirijske snage nalazile su se i lokalne libanon ske oružane formacije, uglavnom milicijskog tipa. One su bile različito politički obojene od onih koje su bile spremne da se suprotstave izraelskoj agresiji i koje su na tom planu surađivale s palestinskim i sirijskim oružanim snagama na tlu Libanona, do onih koje su se u momentu napada Izraela otvoreno stavile na njegovu stranu, odigravši u toku pripre rae agresije i njenog izvođenja neslavnu ulogu pete ko Libanon, kao suverena država, nije imao svoj autentični koncept obrane zemlje niti odgovarajuće snage, organizaciju i planove za suprotstavljanje agresiji. Otuda se za ovaj lo kalni rat ne može reći da je izraelskolibanonski u smislu oružanog ukoba dvije suverene države, već izraelskoarapski u širem smislu, odnosno izraelskopalestinski u užem smislu. Ovo je bitno obilježje rata koje se pokazalo u njegovoj pri premi i vođenju. Nepostojanje jedinstvenog plana obrane i različiti ciljevi palestinskih, sirijskih i libanonskih oružanih formacija u Libanonu nisu išli u prilog stvaranju dovolj.no jedinstvene i koherentne obrane s jedinstvenim rukovođe njem i komandiranjem. Nasuprot tome, izraelski ciljevi
ak cija, planovi, organizacija, snage, rukovođenje i komandira nje i drugi bitni strategijskooperativni elementi za otpoči njanje i vođenje rata bili su visoko usklađeni i harmonični s mnogim prednostima koje iz toga proizlaze. Razmjeri agresije na Libanon procjenjivani su različito. Jedni su smatrali da je cilj Izraela odbacivanje palestinskih snaga nešto dalje, na sjever od onog pojasa koji su zaposjele. Drugi su mislili da će, pored iznijetog, izraelski cilj biti ne utraliziranje prvog pojasa raketnog sistema protuzračne ob rane Sirijaca djelovanjem snaga kopnene vojske, što bi za htijevalo dublji zahvat libanonskog prostora na jugu zemlje. ali ne i prodor u dolinu Bekaa i direktnu konfrontaciju sa sirijskim snagama u njoj. U trećoj varijanti cilj Izraela se procjenjivao na takve razmjere agresije koji će dovesti do radikalnog obračuna s palestinskim oružanim formacijama u Libanonu, likvidiranja palestinskih logora iz kojih se pot hranjuje oružana borba na tom prostoru, izbacivanja sirij skih snaga iz Libanona i stvaranja uvjeta za diktiranje mi rovnog ugovora Siriji, kao i stvaranje raspoloženja za izmjenu unutrašnjih političkih procesa u Libanonu koji bi, u krajnjem, tu zemlju doveli u izraelsku sferu utjecaja. cionistov, -Zarubežnoe voannoe obozrenie, 8. kolovoza 1382, str. 7—11 u ciljeve agresije uključena je i potpuna likvidacija palestin skog pokreta otpora i konačno uništenje ideje o ostvarenju neza visne palestinske države. Događaji su pokazali da je Izrael pripremao i izveo agresiju na Libanon u namjeri da ostvari radikalnu promje nu situacije u toj zemlji u svoju korist, ali je postavljene ci ljeve ostvario samo djelomično. Prije svega, palestinske oru žane formacije i PLO kao pokret nisu uništeni, unatoč snaž nim udarima koje su pretrpjeli. Sirijski sistem protuzračne obrane u južnom Libanonu neutraliziran je i snage kopnene vojske prisljene su na povlačenje iz južnog dijela doline Be kaa, ali ne i iz sjevernog Libanona. Što se tiče otvaranja unutrašnjeg političkog procesa, čiji kurs bi se mijenjao i us mjeravao prema interesima Izraela, novi premijer Libanona je već na startu, zahtjevom da izraelske snage prije sirijskih napuste teritorij Libanona, pokazao da Izrael ni u toj do meni ne može računati s ostvarenjem svojih krajnjih ciljeva ugradenih u razmjere i domete izvedene agresije. Neposredne pripreme za agresiju bile su popraćene pri jetnjama palestinskim i sirijskim snagama u Libanonu, upa dima izraelskih kaznenih ekspedicija u prigranični prostor Libanona radi napada na palestinske logore, izviđačkom ak tivnošću iz zraka s letjelicama bez pilota radi elektronskog izviđanja frekventnih karakteristika protuavionskih raketa KUB i mjesta njihova razmještaja, pozivanjem rezervista na vježbu u oklopnim i mehaniziranim jedinicama u sjever noj izraelskoj provinciji, povećanom vježbovnom aktivnošću tih jedinica i jedinica ratnog zrakoplovstva te druge pripre mne radnje koje su bile pouzdan indikator pripremanog na pada širokih razmjera. Na sistematičnost priprema upućuju i druge činjenice. Izrael je iz četvrtog rata s Arapima 1973. godine, izvukao odgovarajuće pouke i poduzeo mjere na pla nu obuke, organiziranja i opremanja svojih oružanih snaga kako bi otklonio slabosti koje je tom ratu pokazao. Prije svega, radilo se o novoj elektronskoj opremi i ubojnim sred stvima za ratno zrakoplovstvo, poboljšanjima bespilotnih letjelica i ujednačavanju tenkovskog naoružanja koje Izrael ima počev od relativno zastarjelih engleskih centuriona, preko američkih M60A1 i sovjetskih T55 i T62, zaplije njenih od Arapa u prethodnim ratovima, do supermodernih tipova MERKAVA, izraelske konstrukcije i proizvodnje. Haketni sistemi KUB i tenkovi T72 poslije četvrtog arapskoizraelskog rata temeljito su proučeni. Na poligoni ma su ta sredstva razmještena približno ill gotovo istovjetno kao što su ih Sirijci rasporedili u Libanonu, Na njima je uvježbavan napad raznim borbenim sredstvima, a prije sve ga lovačkobombarderskom avijacijom u brišućem letu, ra ketiranje s distfmce krajnjeg dometa rakete uz njeno vođe nje ili samonavođenje na clj, zasipanje položaja tenkova ili kolona u pokretun kasetnim avionskim bombama kumula tivnog djelovanja i dr. Zabilježen je rekordan broj polijeta nja aviona, što je za uvježbavanje pilota bilo posebno zna čajno. Tenkovske posade su i po tri dana, gotovo neprekidno, provodile u tenkovima onih jedinica koje su na vježbama pripremane za napad, kako bi se Ijudstvo što više prilagodiki naprezanju visokog stupnja. Čestim upadima u Libanon obu ka ljudstva je dopunjavana, planovi usavršavani, a svjetsko javno mnijenje pripremar.o za rasplamsavanje žarišta iz ko jeg su već duže vremena sijevale varnice kao rezultat lokal nog arapskoizraelskog konflikta i nadmetanja velikih sila u Sredozemlju. Obavještajnosigumosna priprema napada bila je također temeljita. Zbog višestrukog iznenadenja koje je Izrael doži vio u ratu 1973 zbog čega je malo nedostajalo đa bude vojnički poražen obavljena je poslije rata čak i istraga u najvišem izraelskom vojnom i državnom rukovodstvu. Igno riranje
protivnika, kao u prethodnim ratovima, više se nije smjelo ponoviti, To je bio csnovni moto obavještajnosigur nosne i cjeloktipne pripreme invazije na Libanon. Takavstav i opredjeljenje u sedmogodišiijim naporima Izraela da pri premi napad na Libanon rezultirao je svestranim oblicima prikupljanja i obrade podataka na svim razinama za. strate gijske i operativne a naroČito detaljno za taktičke potrebe. I pored toga, Izrael nije do u tančine predvidio ponažanje protivnika. Dokaz za to je otpor u tvrđavi Bofor i činjenica da uza sve napore nisu uspjeli uništiti rukovodstvo Palestin ske oslobodilačke organizacije i njenog lidera Jasera Ara fata, koji je zajedtio sa svojim borcima izdržao blokadu Bej ruta. Moderna varijanta blickriga Rekonstrukcijom dogačtaja može se zaključiti da je agre sija Izraela na Libanon planirana kao jedna napadna ope racija izvedena u dvije etape. tT prvoj ctapi, u trajanju od oko tri dana 6—lipnja 1982. angažirane su snage svih vi dova i rodova, ukupne jafeine oko 25.000 Ijudi. Te snage sa činjavale su prvi ešelon korpusa, čiji je osnovni zadatak bio proboj utvrdene zone koju su branili Palestinci i stvara nje uvjeta za brzi prodor prema Bejrutu i u dolinu Bekaa. Za drugu etapu operacije, u borbu je uveden drugi ešelon, nešto jaei od prvog, tako da je u vrijeme najžešćih borbi u Libanonu na prilazima Bejrutu i u dolini Bekaa bilo an gažirano oko 60.00 izraelskih vojnika iz KOV, RZ i RM iz sastava specijalnih snaga. Za okupaciju teritorija i držanje razvučenog fronta, prema sirijskim snagama od Bejruta do sirijske granice i dolinom Bekaa do fronta na Golanskoj vi soravni, Izraelci su bili prisljeni dovesti nova pojačanja tako da je, prema nekim procjenama, nakon završetka druge elape operacije u Libanonu bilo oko 100,000 izraelskih voj nika. Osnovni zadatak snaga drugog ešelona bio je odbaciva nje sirijskih snaga iz doline Bekaa u južnom Libanonu i za uzimanje položaja i drugih objekata koji omogućavaju okru ženje južnog Bejruta. Druga etapa operacije trajala je 5—fi dana 9—15. lipnja 1972. Blokada Bejruta zasebna je opera cija koja je, uz povremene prekide vatre, trajala 90 dana. Ukupna jačina palestinskih oružanih formacija angaži ranih u borbama u južnom Libanonu uključujući i Bejrut, procjenjuje se na oko 8.000 boraca, a prema drugim izvo rima i na 15.000—25.000 boraca. Sirijci su angažirali u pro sjeku oko 20 posto svojih vojnih efektiva, što u sjevernom što u južnom dijelu Libanona. U početnom sudaru s Izrael cima u dolini Bekaa oni su angažirali snage ekvivalenta dvije divizije, ne računajući snage ratnog zrakoplovstva i E. Aleksandrov, ibid str. 7—11. A. H. Cordesman Armed Forces Journal, 12. kolovoza 1982, str. 29—30. Ostcrreichisehe Militarische Zeitschrift, 5, 1982, str. 375— —385. protuzračne obrane. Zatim su, radi pojačanja i formiranja fronta od Bejruta do Golana, Sirijci angažirali još 1—2 di vizije kopnene vojske. Brojni odnos snaga zaraćenih strana bio je 1:1, što je, polazeći od klasičnog operativnog kriterija, pružalo šansu braniocu da odbije i slomi napad agresora. No, brojni odnos snaga bitno se razlikovao od odnosa borbene moći i efikas nosti zaraćenih strana u čemu je agresor imao znatne pred nosti. Uoči početka, rata Izrael i Sirija imali su približno po 450 borbenih aviona i 3.700 tenkova Izrael, odnosno 3.500 Si rija različitih tipova, počev od najsuvremenijih So manje suvremenih, ali u određenim uvjetima efikasnih, ako se upo trijebe na odgovarajući način. U borbama su zaraćene stra ne angažirale po 80—100 aviona i oko 800 tenkova Izrael, odnosno 700 Sirija i Palestinci. Borbene akcije zaraćenih strana odvijale su se na dva osnovna pravca primorskom i dolinom Bekaa i na jednom pomoćnom pravcu djelovanja, koji je imao karakter vez nog pravca između osnovnih. Za Izraelce oba osnovna prav ca imala su podjednaku važnost, dok je za Palestince bio značajniji primorski pravac, a za Sirijce dolinom Bekaa. Iz značenja pravca proizašlo je i grupiranje snaga, kako za po četne akcije tako i za akcije u toku cijele operacije. U pr vom ešelonu Izraelci su na primorskom pravcu angažirali je dnu oklopnu, a u drugom jednu mehaniziranu brigadu. Pri bližno iste snage bile su usmjerene prema dolini Bekaa na desnom krilu operativnog rasporeda, a na srednjem pomoć nom pravcu djelovala je jedna mehanizirana brigada. Primorski pravac, od granice do Bejruta, ima dubinu od oko 100 km zračne linije, a od prednjeg kraja utvrđene zome palestinske obrane do Bejruta oko 70 km. Na tom prav cu od značajnijih objekata nalaze se Tir, Sidon, Et Damur i Bejrut i oko njih nalazili su se palestinski izbjeglički logori koje su Izraelci nemilosrdno zasipali vatrom iz zraka, s mora i s kopna. Da bi se spriječilo povlačenje palestinskih snaga i civilnog stanovništva prema Bejrutu i u Bejrut, kao i radi zajedničkog djelovanja s
oklopnim i mehaniziranim jedini cama OMJ, koje su napadale u zahvatu puta, Izraelci su iskrcali pomorske desante kod Tira, Sidona i južno od Bejru ta kod Damura. 168 Na primorskom pravcu samo je jedan uzak pojas, oko puta za Bejrut pored mora, širine 1,5—2 km, ravničast i do bro prohodan za oklopnomehanizirane jedinice. S planine Li banon, koja razdvaja primorski pravac kod doline Bekaa, ze mljište se prema moru relativno blago spušta, tako da for mira kose pogodne za pružanje uzastopnog otpora i bočne protunapade s boka planine Libanon prema moru. Kose su ispresijecane planinskim potocima i rijekama s dubokim ko ritima i urvinama, među kojima je najveća i najznačajnija rijeka Litani. One su bile važan oslonac branilaca, naročito u utvrđenoj zoni, gdje je bilo ostvareno obilno zaprečavanje. Za napadačeve oklopnomehanizirane jedinice to su bile ve like prepreke, koje su Izraelci preskakali korištenjem zrač nih desanata na najkritičnijim točkama. Time su stvarani povoljni uvjeti oklopnomehaniziranim jedinicama agresora za pristup tim preprekama i njihovo brzo svladavanje naj modernijim tehničkim sredstvima. Na pojedine mostove Iz raelci su bacali iz zraka udarne grupe koje su ih zauzele i držale do dolaska njihovih snaga, u čemu su im pomagale oružane formacije krajnje desnice u Libanonu. Pravac dolinom Bekaa je nešto kraći od pomorskog, ali je napadaču za svladavanje bio znatno teži, ne samo zato što se na njemu nije moglo iskazati djelovanje s mora već, pri je svega, zbog toga što su ga branile relativno jake sirijske snage i što je zemljište od izraelskolibanonske granice do ulaza u dolinu Bekaa brdovito i za oklopnomehanizirane je dinice teže prohodno. Sama dolina Bekaa obuhvaća nizinski pojas širine 8—12 km, a ostalo su brda i planine koji se i s istočne i sa zapadne strane doline strmo puštaju od vrha planine Libanon u Libanonu i Antilibanon na granici Sirije i Libanona. Iznad doline Bekaa vođene su najznačajnije bor be u zraku između sirijske i izraelske avijacije. Riječ je o prostoru koji nije veći od Luksemburga; i na tako malom prostoru intenzitet borbe u drugoj etapi operacije 9. lipnja dostigao je vrhunac kad je s izraelske strane sudjelovalo oko 100, a sa sirijske oko 70 aviona. Izraelske oklopnomehanizirane jedinice imale su pro blema na tom pravcu u svladavanju brdskoplaninskog ze ljišta, utoliko više što su poslije izbijanja u dobro prohodnu dolinu Bekaa glavni pravac djelovanja oklopnomehanizira nih jedinica usmjerili preko pobrđa planine Libanon, kako bi izbjegli frontalan sukob sa sirijskim jedinicama, koje su bile organizirale duboko ešeloniranu obranu u ravnici Be kaa. Time su Izraelci ostvarili bočno natkriljavanje, odnosno dubok obuhvat desnog boka sirijskih snaga raspoređenih u ravnici, čime su ih prisilili na povlačenje, a zatim su im udarima s boka nanosili gubitke. Stvorena je zapravo situ acija u kojoj su sirijski tenkovi tipa T72 u povlačenju mo rali izložiti bok Izraelcima koji su ih na taj način znatno lakše uništavali nego da su ih frontalno napali. Otuda i tako visoki gubici tenkova T72, koji imaju snažniji top i jaču višeslojnu prednju ploču u odnosu na izraelske tenkove. Iz raelci su računali s tom činjenioom koju su uspješno ugra dili u bočni manevar što su ga izveli. Osvajajući istočne padine planine Antilibanon, Izraelci su prisilili Sirijce da se preko prijelaza na planini Antiliba non povuku putem za Damask na svoj teritorij, što se tako đer uklapalo u ciljeve izraelske agresije na Libanon. Prili kom povlačenja sirijske snage su bile izložene napadima iz zraka, gdje su Izraelci već bili ostvarili prevlast. Osim toga, pravce povlačenja sirijskih oklopnomehaniziranih jedinica u dolini Bekaa Izraelci su zasuli artiljerijskim protuoklopnim minama za prostorno naprečavanje. Riječ je o američkim haubicama kalibra 155 mm i kasetnim minama tipa M718 M741 RAAM za prostorno zaprečavanje njihovom upotre bom Izraelci su postigli iznenađenje jer je protivnik prvi put doživio primjenu tih sredstava. Projektil RAAM, ispaljen iz haubice 155 mm, ima 9 mina koje se simetrično rasija vaju. Za minsko polje od 400 m2 potrebna su 24 projektila 216 mina. Mine su magnetne, tempiranog djelovanja, na je dan ili više sati, odnosno dana i kumulativnog punjenja, do voljne snage za probijanje poda tenka ili oštećenja gusjeni ce. Kakve su efekte Izraelci ostvarili tim minama nije po znato, ali je sigurno da su znatno otežali djelovanje sirijskih oklopnih i mehaniziranih jedinica. Centralni pravac vodi od izraelskolibanonske granice preko isbočnih padina planine Libanon do puta Bejrut damask. Os pravca može se označiti gradovima: Kfar na RAAM remotely Activateđ Antitank Mine samoaktivi rajuće protutenkovske mine.
batije bamdoun. Taj pravac omogućava povezivanje ak cija snaga na primorskom pravcu i u dolini Bekaa. Prijevoje na planini Libanon Izraelci su sukcesivno zauzimali zračnim desantima i ubačenim dijelovima, kako bi spriječili protiv niku prebacivanje snaga, a sebi omogućili manevar. Najznačajniji pravac za prebacivanje snaga iz doline Bekaa na primorski pravac i obratno jest put Zahla bej rut. Na tom putu Izraelci su u drugoj etapi operacije uda rima iz zraka desetkovali i spriječili dovođenje jedine sirij ske oklopne brigade koja je marširala danju u uvjetima izraelske prevlasti u zraku i već rastrojenog sistema protu zračne obrane u južnom Libanonu. U težnji da pojačaju ob ranu Bejruta Sirijci su, prije akcije izraelske avijacije, tim putem privukli drugu oklopnu brigadu bliže Bejrutu. Među tim, ona se kod Bamdouna našla pod bočnim udarom izrael skih oklopnomehaniziranih jedinica koje su, na čelu oklop nog krilnog klina, prodirale primorskim pravcem da bi, pre sijecanjem tog puta, upravo kod Bamdouna, počele formi rati kliješta za okruženje palestinskih snaga u Bejrutu. Ta sirijska oklopna brigada također je imala osjetne gubitke, naročito u tenkovima. Tempo napada izraelskih snaga bio je različit u pojedi nim etapama operacije. Na primorskom pravcu u prigranič nom pojasu on je bio oko 35—40 km na dan. Međutim, riječ je o graničnom pojasu gdje su bili uglavnom libanonski gra ničari i iza snaga OUN, a palestinska uporišta nalazila su se iza tog pojasa. Za vrijeme probijanja utvrđene zone pale stinske obrane tempo napada agresorovih oklopnomehanizi ranih jedinica bio je 20—25 km dnevno, a nakon toga na primorskom pravcu Izraelci su putem za Bejrut za jedan dan prodrli oko 50 km. Prodiranje tih jedinica planinskim putovima na istočnim i zapadnim padinama Libanona, kako na primorskom pravcu tako i u dolini Bekaa, išlo je nešto sporije. Za devet dana koliko je trajala operacija, izraelske snage ovladale su svim glavnijim točkama na prostoru du bokom oko 100 km i širokom oko 60 km, uključujući okruže nje Bejruta i prijelaz u obranu na širokom frontu od Bejruta do Golana. Prosječan tempo napada u prvoj etapi operacije Izraelci su ovu operaciju pripremili i izveli pod nazivom Mir za Galileju. bio je 35—40 km na dan, a u drugoj etapi iznosio je oko 15—20 km dnevno. S obzirom na karakteristike zemljišta i druge činioce, tempo napada je bio vrlo visok. Načini djelovanja agresora i branioca bitno se razlikuju. Za agresora je karakteristično da je vodio smišljenu, maksi malno koordiniranu i detaljno isplaniranu napadnu opera ciju. Nasuprot tome, branilac nije imao u cjelini jedinstvena i u detaljima isplanirana borbena djelovanja koja bi se mo gla svesti u okvire obrambene operacije. Čak ni sistem pro tuzračne obrane teritorija branioca nije bio jedinstven, a snage kopnene vojske sirijske, palestinske i njima naklo njene libanonske oružane formacije djelovale su pod zaseb nim rukovodstvom i prostorno razdvojene po položajima i po pravcima. Otuda su na strani Izraela maksimalno došle do izražaja prednosti koje proizlaze iz centraliziranog rukovo đenja, a koje su se postepeno pozitivno odrazile na zajedničko djelovanje vidova i rodova u izvođenju operacije. Napad je izveden u obliku istovremenog udara s kopna, mora i iz zraka. Za prvi udar Izraelci su angažirali oko 90 aviona koji su istovremeno djelovali na teritoriju južnog Li banona, primjenjujući različite akcije, oko 300 tenkova, veći broj helikoptera i odgovarajuće pomorske snage i sredstva. Izviđačka aktivnost i borba za prevlast u zraku vođeni su i ranije ali odlučujuće angažiranje zrakoplovnih snaga bilo je sinhronizirano s kopnenom i pomorskom komponentom udara. Karakteristično je da su zračni i pomorski desanti is krcavani sukcesivno i suglasno nastupanju oklopnomehani ziranih jedinica, na taktičkoj dubini i u manjim sastavima, s mora ne većim od bataljona, a iz zraka jačine do čete. Veći broj desantiranja na više mjesta snagama manjeg sastava omogućio je Izraelcima da lakše rastroje branioca, blokiraju pokrete njegovih snaga, vežu ih i omoguće brzi prodor oklopnih i mehaniziranih jedinica, što je borbu učinilo dina mičnijom, ubrzalo unutrašnje tehnološke procese borbi, bo jeva i operacije kao cjeline. To je rezultiralo relativno viso kim tempom napada na pretežno brdskoplaninskom zemlji štu koje se tradicionalno ismatra barijerom za oklopne i mehanizirane jedinice. U invaziji na Libanon Izrael je angažirao dio snaga iz svih vidova i rodova svoje oružane sile na kopnu, moru i u zraku, a branilac je ograničio svoje akcije na obranu terito rija i zračnog prostora raspoloživim snagama i sređstvima, ne upuštajući se u borbe na moru da bi spriječio iskrcava nje agresorovih pomorskih desanata i blokadu Bejruta s mo
Oklopne i mehanizirane jedinice imale su ulogu nosioca borbenih akcijamanevra i udara na strani napadača ipred stavljale su okosnicu obrane na strani branioca. Bilo je ka rakteristično za arapskoizraelske ratove da se na relativno malom prostoru sukobljavaju krupne oklopne i mehanizira ne snage, što je i ovom prilikom došlo do izražaja. U prvoj etapi operacije, s obje strane angažirano je približno po 300 tenkova i još toliko oklopnih transportera i borbenih vozila pješadije, a u drugoj etapi operacije taj broj je udvostručen. S obzirom na veličinu prostora na kojem su vodena borbe na djelovanja i karakteristike zemljišta, broj i veličina ok lopnomehaniziranih jedinica i stupanj angažiranja na obje strane, zasićenost prostora približava se gornjoj granicimak simuma. Za razliku od četvrtog arapskoizraelskog rata 1973. godine, u ovom ratu borbene akcije na kopnu izvođene su i danju i noću, pri čemu su akcije noću u uvjetima brdsko planinskog zemljišta izuzetno složene, naročito za napadača. Istovremeno, ova činjenica, uzeta sama za sebe, upućuje na visok stupanj obučenosti i uvježbanosti ljudstva napadača u oklopnim i mehaniziranim jedinicama. Akcije udarne grupacije oklopnih i mehaniziranih jedi nica napadača i oklopnih snaga branioca odvijale su se, uglavnom, po pravcima. Na primorskom pravcu, na čelu na padačeva oklopnog klina, djelovala je ojačana oklopna brigada koja je usmjerila svoje akcije prema Tiru. Njen je osnovni zadatak bio da, u suradnji s pomorskim desantom koji je istovremeno s otpočinjanjem napada brigade iskr can sjeverno od Tira, odsiječe taj grad i spriječi povlačenje Palestinaca na sjever od logora u mjestu i oko njega. Zatim je oklopna brigada, u suradnji s helikopterskim desantom, trebala forsirati rijeku Litani i stvoriti uvjete za uvođenje svježih snaga i djelovanje prema Sidonu. Na centralnom pravcu djelovala je ojačana mehanizira na brigada koja je usmjeravala akcije prema gradu Naratie, u središnjem dijelu južnog Libanona. I na tom pravcu, za svladavanje rijeke Litani, upotrijebljen je helikopterski de sant koji je svojim djelovanjem Olakšao prodor mehanizira ne brigade i forsiranje rijeke. Na istočnom pravcu na čelu prvog ešelona angažirana je jedna oklopna brigada koja je djelovala u zahvatu puta pre ma gradu Mardžali, odakle je usmjerila svoje akcije u dolinu Bekaa. Za ovladavanje dominantnim točkama na zemljištu sjeveroistočno od Mardžala i otvaranje puta oklopnim i me haniziranim jedinicama prema dolini Bekaa Izraelci su, ta kođer, upotrijebili helikopterski desant. Na svakom od navedenih pravaca izraelske oklopnome hanizirane jedinice u sastavu snaga prvog ešelona nastojale su što brže prodrijeti u dubinu, ne upuštajući se u borbu sa snagama koje su bile odbačene od tih pravaca niti da savla đuju uporišta i žarišta otpora palestinskih snaga. Njihov os novni cilj bio je da probiju palestinske položaje u utvrđenoj zoni i da izbiju u relativno slobodan operativni prostor na primorskom pravcu, odnosno da ugroze sirijske snage u do lini Bekaa. Dio snaga drugog ešelona angažiran je za svla davanje otpora Palestinaca u izoliranim žarištima otpora oko logora njihovih izbjeglica i u pojasu utvrđene zone kroz ko ju su već bile prodrle oklopne i mehanizirane jedinice iz sastava prvog ešelona. Glavnina snaga drugog ešelona uve dena je na primorskom pravcu poslije forsiranja rijeke Na tali i za prodor u dolinu Bekaa poslije ovladavanja raskrsni com putova sjeveroistočno od grada Mardžali na istočnom pravcu. Izraelske oklopnomehanizirane jedinice na primor skom pravcu naišle su na snažan otpor Palestinaca kod luč kog grada Sidona i južno od Bejruta. Da bi se što brže i efikasnije slomio otpor palestinskih snaga na tom pravcu, Izraelci su kod Sidona i južno od Bejruta iskrcali pomorski desant, a za ovladavanje dominantnim točkama istočno od Sidona, i helikopterski desant. Budući da su na istočnim i zapadnim padinama planine Libanon pred sobom imali slabije snage, izraelske oklopno mehanizirane jedinice su upravo tim pravcima prodrle u za vršnom dijelu operacije. Osnovni cilj tog prodora bio je pre sijecanje komunikacija Bejrut damask i obuhvat sirij skih snaga u dolini Bekaa, odnosno palestinskih i sirijskih snaga u širem zaleđu Bejruta. Takvim djelovanjem Izraelci su ostvarili dvostruki manevar natkriljavanja protivničkih snaga, čija glavnina je bila raspoređena u zahvatu komuni kacije dolinom Bekaa i uz more na primorskom pravcu. Osim toga, protivniku je takvim manevrom oduzeta moguć nost da privlačenjem snaga iz dubine, i onima koje su tu nabačene ili se nalaze raspoređene, vrši protunapade u bo kove njegovih snaga, oslanjajući se na istočne, odnosno za padne padine izraelskih oklopnomehanteiranih jedinica u odnosu na dobro prohodan ali uzan primorski pojas i ravni ce u dolteti Bekaa. No, napadač je za branioca bio iznenađu juće efikasan i na takvom zemljištu. Izraelci su helikopteri ma ubacivali udarne grupe i posjedali kritične
točke i ras krsnice planinskih putova kojima su, zatim, relativno brzo prodirale njegove oklopne jedinice. Oklopne snage branioca nisu uspjele snagama napadača suprotstaviti odgovarajući protumanevar kojim bi se prodor izraelskih ejdinica bar zaustavio. Prije svega, oklopne snage branioca bile su raspoređene na odvojena uporišta koja je trebalo odsudno braniti, a Izraelci su takva uporišta zaobi lazili, a zatim blokirali i uništavali vatrom. Pokazalo se, me đutim, da je branilac previše računao na otpornost i izdrž ljivost utvrđene zone na rijeci Natali i oko gradova Nabtije i Mardžali. On je snage grupirao po dubini, uglavnom duž puta Tir bejrut, da bi se zaštitio od iskrcavanja s mora odnosno u zahvatu puta u ravnici doline Bekaa ako izrael ske oklopnomehanizirane jedinice tamo prodru. Tako je centralni dio južnog Libanona koji obuhvaća planinu Li banon i njegove istočne i zapadne padine posjednut slabi jim snagama, a upravo su tuda izraelske oklopnomehanizi rane jedinice neočekivano brzo prodirale. Da bi parirali tom prodoru, pokrenute su svježe sirijske oklopne snage iz šireg rajona grada Balbeka u sjevernom Libanonu. One su trebale odbaciti izraelske snage od komunikacije Bejrut damask i zadržati kontrolu nad tom komunikacijom i Berjutom. Međutim, Izraelci su bili brži i efikasniji, a sirijske snage su zakasnile da pravovremeno posjednu tu liniju obrane i stvo re uvjete za protuudar. Tako su se sirijske oklopne snage, kako u dolini Bekaa tako i na komunikaciji Bejrut bom doun zahla balbek, našle u nepovoljnom operativnom položaju. Jedna veća sirijska oklopna jedinica zatečena je na dnevnom maršu putem Balbek zahla i snažno napad nutn iz zraka te je pretrpjela velike gubitke. Sirijci su ra čunali da će sigurno marširati, polazeći od pretpostavke da će, osloncem na raketni sistem protuzračne obrane, imati prevlast u zračnom prostoru, ali bilo je obrnuto. Izraelska avijacija je već bila rastrojila sirijski sistem protuzračne obrane u Libanonu i ostvarila prevlast u zračnom prostoru. Agresor je imao punu prevlast na moru tako da su se akcije branioca svodile, uglavnom, na obalnu obranu. Izra elska ratna mornarica imala jeuinvaziji na Litoanon tri os novna zadatka: 1 iskrcavanje pomorskih desanata; 2 va trenu podršku s mora akcijama na kopnu i 3 blokadu gradova Tir, Sidon, Damur i Bejrut. U prvoj etapi operacije sukcesivno su iskrcana dva po morska desanta taktičkih razmjera. Prvi desant iskrcan je kod Tira, a drugi kod Sidona, sa zadatkom da se spriječi povlačenje Palestinaca, kako vojnih formacija tako i civila, primorskim pravcem za Bejrut i ubrza prodor oklopnih i mehaniziranih jedinica s fronta. Po izboru mjesta i vremena iskrcavanja pomorskih i zračnih helikopterskih desanata i usmjeravanju djelovanja oklopnih i mehaniziranih snaga može se zaključiti da su Izraelci težili, a u dobroj mjeri i ostvarili, sinhroniziran udar sve tri komponente oružane sile, uz postepeno razbijanje konzistentnosti braniočeva sistema obrane korak po korak, ali ubrzanim tempom. Uloga ratne mornarice na primorskom pravcu pri tome je bila izuzetno značajna. Mornarica je, pored neposredne vatrene podrške pomorskim desantima, vatrom neutralizirala i one artiljerij ske i raketne vatrene položaje kao i radarska postrojenja koji su joj bili dostupni duž obale i šire u zahvatu primor skog pravca. U drugoj etapi operacije 10. lipnja iskrcan je još jedan pomorski desant kod Damura, s osnovnim zadatkom da oja ča oklopne i mehanizirane jedinice koje su tamo već bile prodrle i ubrza zajednički prodor prema međunarodnom aerodnomu južno od Bejruta. Blokada Tira, Sidona i Damura s mora trajala je dok iskrcane snage, zajedno sa specijalnim snagama, nisu čvršće zaposjele te gradove i logore palestinskih izbjeglica. Nakon toga, te iste mornaričke snage angažirane su za blokadu Bej ruta. Valja zapaziti da Izraelci nisu s mora iskrcavali snage na obalu u samom Bejrutu, već su blokadu vršili isključivo patroliranjem na moru, zatvaranjem luke bez polaganja mi na i vatrenim udarima po objektima u gradu. Blokada Bejruta i povlačenje Palestinaca Blokada zapadnog Bejruta, razgraničenog od istočnog zelenom linijom, u kome su se nalazile palestinske i sirijske oružane formacije, palestinski izbjeglički logori poznati jav nosti pod nazivom Sabra i Chatila i libanonsko stanovništvo izvršena je s kopna, mora i iz zraka. Blokadu s kopna Izra elci su vršili s južne strane grada i duž avenije koju ozna čava zelena linija. Istočni dio grada držale su pod svojom kontrolom milicijske snage falange. Osim toga. Izraelci su kontrolirali dovod vode, struje i namirnica i drugih vitalnih izvora koje su povremeno presijecali, da bi time demonstri rali
totalitet blokade i kombinacijom surovih napada iz zra ka i s mora, kao i psihološkim pritiskom iznudili povlačenje oružanih palestinskih i sirijskih snaga, kad već nisu mogli ostvariti njihovu kapitualciju predaju. Svladavanje obrane grada Izraelce bi odvelo u borbe za svaku zgradu pojedinač no i u njoj posebno za svaki kat, tavan, podrum i sklonište. To bi neminovno imalo za posljedicu velike gubitke u ljud stvu, što su Izraelci nastojali izbjeći. Obranu Bejruta sačinjavali su uglavnom pješadijski di jelovi s lakim naoružanjem za protuoklopnu borbu i protu zračnu obranu, ukupne jačine 8.000—10.000 boraca, od čega 5.000—6.000 Palestinaca, a ostalo su bile sirijske oružane formacije i domaća milicija naklonjena Palestincima. Dio grada, podijeljenog glavnom avenijom zelenom linijom i duž nje, organizran je za kružnu obranu u nekoliko poja sova s barikadama i drugim protuoklopnim preprekama na ulicama grada. Skoro sve zgrade od tvrđeg materijala pre Zapadni Bejrut ima 400—500.000 stanovnika. Podaci prema Osterreichische Militarisćhe Zeitschrift br. 5 rujan—listopad 1982. 178 tvorene su u otporne točke, a podzemni dijelovi zgrada u skloništa od napada iz zraka. Na krovovima viših zgrada po stavljena su raspoloživa protuavionska oruđa. Naročito su dobro utvrđeni i gusto posjednuti dijelovi grada na prilazi ma logorima Sabra i Chatila. Komandno mjesto oružanih formacija branilaca, na kojem se nalazilo i političko ruko vodstvo PLO, često je mijenjano tako da ga Izraelci i pored svih nastojanja nisu otkrili u realnom vremenu i uništili napadima iz zraka. Izraelci su, ne bez razloga, u prvi red snaga za održa vanje nepcsrednog dodira sa snagama branioca u okruženju s kopna angažirali tenkove i borbena vozila pješadije. Raz log je činjenica što su oklopna borbena vozila štitila ljud stvo od vatre snajperista i drugog lakog pješadijskog naoru žanja, naročito automatskog. Osim toga, najnoviji tipovi tenkova i borbena vozila pješadije hermetizirani su tako da se protiv njih nisu mogla efikasno koristiti zapaljiva sred stva. Te činjenice upućuju na zaključak da treba korigirati tradicionalno shvaćanje, zasnovano na starim tehničkim rje šenjima tenkova i iskustvima iz drugcg svjetskog rata o sla bostima tenkova i njihovoj ograničenoj upotrebi u naselje nim mjestima. Iskustva iz borbi za Bejrut samo su potvrda više u lancu suvremenih lokalnih ratova i vojnih interven cija u kojima agresor sve više koristi tenkove i borbena vo zila pješadije za borbu u naseljenom mjestu i kontrolu naj važnijih točaika i objekata u njemu i oko njega i održavanje reda, odnosno okupacijskog sistema. Ocjenjuje se da je za blokadu Bejruta bilo angažirano oko 540 oklopnih borbe nih vozila, pretežno tenkova. Osim toga, Bejrut je potpuno blokiran i s mora. Blokada glavnog libanonskog grada trajala je 90 dana. Za to vrijeme Izraelci su uporno inzistirali na povlačenju palestinskih i sirijskih oružanih formacija iz grada. Izrael ski uvjet za primiirje bio je da Sirijoi iziđu iz grada s cje lokupnim naoružanjem i povuku se preko demarkacione li nije linija dodira njihovih i sirijskih oružanih snaga u Libanonu, a Palestinci da se evakuiraju brodovima noseći sa sobom lako naoružanje automatske puške. Izraelci su ta da izričito zahtijevali: Neka idu iz Bejruta i ponesu svoje kalašnikove automatske puške sovjetske proizvodnje, a mi ćemo deblokirati Bejrut i povući se na 30 km južno od gra da. Palestinci i Sirijci su to u početku kategorički odbijali ali su poslije upada izraelskih tenkova i komandosa u logore Sabra i Chatila i pokolja koji su tamo izvršili kao i snažnog bombardiranja grada iz zraka, s kopna i mora i prekida struje, vode i opskrbe, napokon pristali i posredstvom OUN i uz kontrolu mirovnih snaga napustili grad. Palestinci su brodovima evakuirani u više arapskih zemalja, a rukovod stvo PLO s Jaserom Arafatom na čelu smjestilo se u Tunis. Sirijske trupe napustile su grad cestom Bejrut—Damask, praćene prezrivim pogledima Izraelaca koji su pod svojom kontrolom držali dio te komunikacije istočno od Bejruta. Nakon toga Izraelci su deblokirali grad i povukli se na pri mirjem definiranu demarkacionu liniju. Iza njih ostale su stravične scene genocida u logorima Sabra i Chatila, što je u svjetskom javnom mnijenju izazvalo šok, pogotovu što su ta zlodjela više dana prikazivale sve svjetske televizijske mreže. Izrael se u takvoj situaciji, osim toga što je osuđena njegova agresija, našao i na udaru svjetskog javnog mišlje nja i OUN zbog genocida nad bespomoćnim stanovništvom. Da bi opravdali taj postupak, Izraelci su pod pritiskom Amerikanaca smjenili s dužnosti ministra obrane A. Sharo na, koji je osobno naredio genocid, a arapski izvori tvrde da je čak i neposredno pratio kako se njegovo naređenje pro Elektronski rat
U domeni elektronskih i protuelektronskih djelovanja osnovni uspjeh Izraelaca ogleda se u tome što su upornim i sistematskim radom uz nabavu odgovarajuće opreme i njeno inoviranje u zemlji poslije četvrtog rata s Arapima postigli mogućnost razbijanja sintetizatora koji mijenjaju frekven ciju na stalnom valu radara PAR tipa KUB koje su Sirijci imali u Libanonu. Taj uspjeh zasnovan je na dva bitna sa znanja koja su gotovo podjednako važna: prvo, razmještaj PAR KUB na teritoriju Libanona; i drugo, snimanje frek ventnih karakteristika rada PAR KUB. Do protuavionskih raketa tipa KUB Izraelci su vjero jatno došli iz ratnog plijena 1973, ili na drugi način, a frek ventne karakteristike bespilotnim letjelicama. i upadima LBA u libanonski zračni prostor. Taj postupak, uz odgova rajuća snimanja iz zraka, omogućio je Izraelcima da preciz no utvrde lokaciju svakog radara, vatrene položaje i frekvent ne karakteristike PAR tipa KUB na teritoriju južnog Liba Za taktiku napada iz zraka na PAR KUB za Izraelce je bio značajan još jedan element: naime položaji raketa KUB i šini prostor oko njih nisu bili prekriveni PAR većeg dometa i visokoautomatiziranim PA oruđima malog do meta da bi se ostvario za avione neprobojni baraž na svim visinama leta. Protuzračna obrana branioca na ma lim visinama uglavnom se zasnivala na ručnim protuavion skim raketama koje su strijelci stigli ispaliti na avione u odletu tek kada su izbacili ubojna sredstva. Leteći na malim visinama brišućim letom i napadajući relativno brzo va trene položaje protuavionskih raketa KUB dzraelski avioni su s ubojnim sredstvima izbacivali i specijalne balone s top linskim zračenjem, koji su odigrali ulogu mamca za bojne glave sirijskih ručnih PAR tipa strijela—2M. Osim toga, avioni su u odletu ispaljivali trasirna zrna, koja su također služila kao mamac. Da su posluge ručnih PAR mogle pravo vremeno uočiti avione, dok su još u doietu, i ispaliti rakete prije nego napadač otpusti ubojna sredstva na ciljeve na ze mlji i maimce za IC bojne glave ručnih PAR, rezultati dvo boja bili bi za branioce svakako povoljniji. Ako sistem protuelektronskih djelovanja sukobljenih strana promatramo u širem. kontekstu upotrebe raspoloživih sredstava, onda su, pored iznijetog, značajne tehničke pred nosti Izraelaca bile u tome što su imali i vješto upotrijebili sistem AWACS i bespilotne letjelice. Medutim, branilac je, i pored tehničke inferiornosti, u domeni radielektronskih djelovanja mogao poduzeti niz protuelektronskih akcija aktivnih i pasivnih mjera, čime bi kompenzirao tehničke prednosti napadača i učinio borbu ravnopravnijom, a u is hodu efikasnijom u svoju korist. U četvrtom arapskoizraelskom ratu izraelsko zrako plovstvo imalo je tako velike gubitke ođ arapske protuzrač ne obrane zasnovane na sistemu PAR tipa KUB, NEVA i VOLHOV da su obje zaraćene strane izvukle odgovara juće pouke. Pripremajući invaziju Libanona Izraelci su ima li pred sobom snažnu protuzračnu obranu teritorija, zasno vanu na sirijskim raketama tipa KUB, strijeli 2M i PA to povima koje je trebalo neutralizirati da bi u sukobu sa sirij skom avijacijom izborila prevlast u zraku. Taj pothvat je zahtijevao detaljno izučavanje protivnika radi iznalaženja slabih točaka u njegovu sistemu protuzračne obrane na ko jima je zasnovan koncept napada i materijalizirano njegovo izvođenje upotrebom novih ubojnih sredstava, odgovarajuće elektronske opreme i bespilotnih letjelica. Prije svega, trebalo je stvoriti takvu situaciju u zraku da se branilac prisili da otkrije frekventne karakteristike stanica za vođenje raketa KUB i radarskih stanica za navo đenje lovačke avijacije u realnom vremenu. To, praktič no, znači izazvati protivnika da otvori vatru lansira rakete na snage za zavaravanje, dok udarne grupe lovačkobombar derske avijacije izvode napad na te iste snage i sredstva protuzračne obrane iz drugih pravaca. Ulogu snaga za zava ravanje, odnosno lažnih ciljeva na strani Izraela, imale su bespilotne letjelice tipa ryan firebec, koje su se u zraku ponašale slično udarnim grupama u pogledu grupiranja, ma nevra i drugih aktivnosti. Da bi bio što uvjerljiviji za brani oca, napadač je s lažnog pravca djelovanja iz zraka primje njivao aktivne i pasivne smetnje u domeni elektronskih i protuelektronskih djelovanja. Prema nekim informacijama, u kojima je bilo dosta propagande, bespilotne letjelice imale su čak i uređaje za ispaljivanje raketa zrakzemlja, i pret postavlja se da su djelovale, što je ne samo izazvalo već i prisililo Sirijce da na njih lansiraju protuavionske rakete. Za to vrijeme udarne grupe aviona iz drugog pravca doleta približavale su se zoni rasporeda PAR i lansirale protura darske rakete tipa shirke koje se, koristeći radarski snop stanice za navođenje PAR, same navode direktno na radar.
Realno vrijeme označava period u kojem se vode borbene akcije. Prije i poslije toga cilj objekt napada može promijeniti vatreni položaj, pa je točna lokacija cilja i frekventne karakteris tike u momentu gađanja jedan od bitnih preduvjeta za uspjeh. Jedan broj izraelskih aviona u sastavu udarnih grupa bio je naoružan raketama tipa maverick, Iaserski vođenim bom bama, klasičnim avionskim bombama i običnim raketnim zrnima. Ta sredstva korištena su za napad na vatrene po ložaje PAR, LPAA i ručnih PAR u sistemu protuzračne ob U sukobu sirijskih PAR i izraelske avijacije osnovno pi tanje je da li se može pravovremeno razlikovati akcija bespilotnih letjelica od udarnih grupa LBA? Odgovor je po tvrdan. S odgovarajućom opremom, dobro obučenim Ijud stvom i dobrom organizacijom protuzračne obrane to se mo že ostvariti. Zašto je to u konkretnom slučaju izostalo teško je precizno odgovoriti, ali jedan od uzroka vjerojatno je u shvaćanju da sistem rada primijenjen u ratu 1973. koji se po kazao efikasanne treba bitno mijenjati. Što se tiče uspjeha izraelske avijacije u sukobu sa sirij skom, izvjesne tehničke prednosti Izraelaca bile su nesum njive. Prije svega riječ je o efikasnom dometu raketa zrakzrak koje su upotrebljavali Izraelci i Sirijci. Ovi prvi koristili su poboljšanu verziju raketa tipa AIM9 dometa 18 km, dok su Sirijci, navodno. imali samo rakete AA8 i AA2 dometa do 10 km. Koristeći tu prednost Izraelci su onemogućili da dođe do manevarskih zračnih borbi u kojima bi manevarske sposobnosti sirijskih aviona došle do izraža ja, već su s respektivne i za sebe sigurne daljine lansirali rakete zrakzrak i obarali sirijske avione prije nego što su im se oni približili. Druga bitna tehnička prednost izrael skog ratnog zrakoplovstva bila je u oblasti VOJIN i koman diranja. Izraelci su, zapravo, instalirali osmatračke radare u četiri aviona tipa E2C radi praćenja sirijskih lovaca od mo menta polijetanja uz korištenje jednog aviona F15 u koji su ugradili opremu AWACS. Tako su ostvarili komandno mje sto u zraku za upravljanje akcijama aviona F15 i F16 u borbi protiv sirijskih lovaca, kojima se komandiralo sa ze mlje. Tehnička prednost je u tome što su Izraelci mogli pra titi svaki sirdjski avion od momenta polijetanja s aerodroma, a Sirijci su mogli pratiti izraelske avione tek kad uđu u zonu djelovanja. Tako su Izraelci riješili kritičan problem pravovreme nog i s respektivne distance odbijanja masovnog napada si rijske avijacije koja bi takvim djelovanjem mogla iznuditi pojačanu borbu u zraku, gdje bi u bliskoj borbi njihova pred nost još više došla do izražaja. Dakle, Sirijci su imali opre mu za centralizirano vođenje aviona sa zemlje, a Izraelci za selektivno navođenje aviona iz zraka u realnom vremenu. Mogućnosti opreme za centralizirano navođenje sa zemlje su takve da dovode avione u zonu ciljeva, a zatim piloti sami biraju ciljeve i bore se u zraku. Ta oprema ima i mogućno sti pojedinačnog navođenja na cilj, slično sistemu AWACS, ali na drugom principu. Međutim, radioometanjem taj si stem je bio blokiran. S druge strane, mogućnosti opreme za selektivno navo đenje iz zraka daju točne podatke o daljini, visini i kursnom kutu leta svakog protivničkog aviona pojedinačno, uz isto vremeno prenošenje tih elemenata pilotima F15 i F16 u toku leta, kako bi mogli pravovremeno i s odgovarajuće da ljine gađati protivničke aviione. Sirijci nisu mogli taj sistem znatnije ometati, a još manje ga blokirati radioometanjem. Izraelci su svoje komandfto mjesto isturili iznad mora, bočno u odnosu na pravac protezanja libanonskog teritorija, a sistem AWACS omogućavao im je kontrolu zračnog pro stora u zoni promjera oko 450 km. Pri takvim tehničkim mogućnostima nije im bilo teško ostvariti kontrolu tako ma log zračnog prostora, jer su borbe u zraku uglavnom, vođe ne iznad doline Bekaa i dijelom u sirijskom zračnom pro Gubici zaraćenih strana i pouke Gubici zaraćenih strana različito se ocjenjuju. Iz onoga što je objavljeno i iz toka događaja može se zaključiti da su Sirijci imali velike gubitke u avionima, raketama KUB i tenkovima, dok su Izraelci imali znatne gubitke u komand nbm kadru u oklopnomehaniziranim jedinicama koji je na svim stupnjevima komandiranja od voda do brigade predvo dio svoje jedinice i time se neposredno izlagao vatri suprot ne strane. Od ukupno 19 sirijskih baterija PAR tipa KtJB, koliko se procjenjuje da je bilo u južnom Libanonu, većinU su Izraelci uništili, a ostale su prisiljene da se povuku. Na strani Palestinaca najviše gubitaka je bilo među ci vilnim stanovništvom. Prema izraelskim izvorima Sirjici i Palestinci su izgubili oko 300 tenkova, a Sirijci 80—100 avi ona, dok su Izraelci navodno izgubili samo dva aviona. Pre ma izjavi tadašnjeg predsejdnika libanonske vlade Š. Vara na, do kraja lipnja 1982. među civilnim stanovništvom bilo je oko 15.000 poginulih i oko 50.000 ranjenih.
Prema tvrdnji palestinske novinske agencije WAFA, agresor je u Libanonu upotrebljavao nervnoparalitičke bojne otrove, najTalm iklo ster bombe specijalno namijenjene uništavanju ljudstva iz van zaklona i u slabijim skloništima. Na prigraničnoj pro storiji poginula su i dva pripadnika snaga OUN koje je Izrael samo 30 minuta prije početka napada obavijestio da ulazi trupama u Libanon. Pored iznesenog i ova činjenica govori u prilog konstataciji da je agresija izvedena na svi rep i krajnje bezobziran način.. Razaranja na zemljištu i u gradovima, naročito u Bej rutu, bila su ogromna. Prema izjavi izraelskog ministra fi nancija jedan dan rata u Libanonu stajao je Izrael oko 100 milijuna dolara. Jedno polijetanje avina lovca F15, bez ubojnih sredstava koja su utrošena, stajalo je 15.400 dolara, sat plovidbe patrolnog broda 1.800 dolara, a motosat tenka 500 dolara. Cijena jedne tenkovske topovske granate iznosi la je 400 dolara, a jedne granate oruđa kalibra 175 mm 1.100 dolara. Iz malog rata izvlače se i male pouke, rezon je su persile, koja prema svom globalnom strategijskom kon ceptu može voditi veći broj malih ratova kakav je bio ovaj u Libanonu, a da sama bitnije i ne osjeti njegove posljedice. Prema izjavi ministra obrane A. Sharona, Izrael je u prvoj sedmici rata imao ukupno 1.500 mrtvih i ranjenih vojnika i star ješina. Zarubežnone voennoe obozrenie, 8. kolovoza 1982. Ukupni troškovi napadne operacije Izraela u južnom Liba nonu, bez troškova blokade Bejruta i izdržavanja okupacionih tru pa, procjenjuju se na oko 2,5 milijardi dolara. Međutim, za malu zemlju je i mali rat veoma velik jer je zahvaća cijelim njenim bićem i ostavlja neizbrisive tragove. Otuda proistječu i bitne razlike u vrednovanju iskustava i pouka iz suvremenih lokalnih ratova kad su u pitanju mala ili srednja zemlja i supersila ili vojni blok, jer svatko gleda događaje iz svog kuta i izvlači zaključke koji su za njega od određenog značenja. Visoka efikasnost izraelskih oružanih snaga u sukobu s palestinskim i sirijskim u južnom Libanonu bila je praćena u dnevnoj štampi nekih zemalja na Zapadu bučnom propa gandom o prednosti tehnologije NATO zemalja nad tehno logijom zemalja Varšavskog ugovora u području vrhunskog naoružanja avioni, rakete, tenkovi i sredstva VOJIN. Sto ga su se u stručnim vojnim časopisima pojavile anaiize iz kojih slijede pouke o propagandnim zabludama koje se za snivaju na nedovoljnom poznavanju suštine stvari i opas nostima koje iz toga proizlaze ako se jedan takav, u osnovi pogrešan, zaključak generalizira i prenese na evropske i globalne razmjere. Izrael je, bez sumnje, imao izvjesne teh ničke prednosti AWACS, bespilotne letjelice i dr., ali one nisu bile takve i tolike da određuju bit visoke izraelske efi kasnosti na bojnom polju. Naprotiv, suštinski uzroci izrael skog uspjeha jesu u njegovoj visokoj vojnoj organiziranosti, obučenosti ljudstva, pripremljenosti za rat, taktici djelova nja i slabostima protivnika. Sedam je godina Izrael pripremao napad na jednu malu zemlju, koju su branili Palestinci i Sirijci jer nije imala do voljno svojih snaga ni da zatvori granicu, a kamoli da se odupre agresoru. Posljednju godinu pred agresiju uvježba vana je do tančina taktika napada na svaki pojedini objekt. Pri time, išlo se do detalja kako na svakom pravcu djelova nja zauzeti pojedini most i značajniji propust, prijevoj ili us jek na putu. Izvukavši odgovarajuće pouke iz rata 1973. godine, Iz rael je znatno poboljšao organizaciju svojih oružanih snaga za izvođenje kombiniranih operacija i veću pažnju poklonio zajedničkom djelovanju vidova i rodova. Rezultat toga je visok stupanj koordiniranosti i efikasnosti djelovanja samo stalnih oklopnih jedinica, helikopterskih i zračnih desanata, Armeđ Forces Journal, 119 12. kolovoza 1982. specijalnih snaga i komandosa i manjih pomorskih desanata, uz cjelovitu i svestranu podršku i zaštitu iz zraka. Posebnu pažnju zaslužuje činjenica da je primijenjen koncept većeg broja manjih desanata, u sprezi s djelovanjem oklopnome haniziranih jedinica, a ne jedan veći desant na većoj dubi ni operativnih razmjera. Tako su, u kumulaciji efekata, tak tički desanti u zbroju dali operativne rezultate, što je više struko značajno za suvremenu taktiku usklađivanja površin skog i vertikalnog manevra na bojištu. Pripremajući se za agresiju na Libanon, Izraelci su voj nu tehnologiju podredili vojnoj organizaciji i stavili je u njenu funkciju, a ne obratno. Negdje se misli da je viša voj na tehnologija bila taj činilac koji ih čini efikasnijim. Na protiv, u prethodnom ratu, 1973. godine, pokazalo se da Iz raelci nemaju odgovarajuće unaprijed organizirane i izvjež bane komande korpusa i posebne komande za planiranje
i upravljanje napadima iz zraka za jednu određenu operaciju, već se to obavljalo u vrhovnoj komandi, a štabovi korpusa improvizirani su u toku borbenih akcija. Odlučivši se za agresiju na Libanon, Izrael je formirao komandu ekspedi cionog korpusa, izdvojene komande ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice, a zatim i u skladu s tom organizacijom nabavio kvalitetnu opremu koja je omogućavala odgovara juću komandnu funkciju. Formiranje izdvojenog komandnog mjesta u zraku, uz pomoć sistema AWACS za upravljanje akcijama angažirane avijacije u zoni južnog Libanona, to najbolje potvrđuje. tl području tehnologije značajno je da Izraelci nisu išli na nova borbena sredstva po svaku cijenu. Tamo gdje je to bilo nužno, kao što je sistem AVACS, oni su tu opremu nabavili ali su, na primjer, u oklopnomehanizi ranim jedinicama pored najsuvremenijih imali i znatno više starijih tipova tenkova koje su sami bitno poboljšali. Izrael je vjerojatno jedina zemlja u svijetu čije oklopnomehanizi rane snage imaju najviše tipova raznih tenkova koji su pro izvedeni na Zapadu ili na Istoku. Međutim, oni su na svim tim tenkovima ujednačili naoružanje i municiju, ugradivši na njih topove kalibra 105, kao i drugu opremu, učinivši ih sposobnim za funkciju za koju su namijenjeni. Napadne akcije noću u taktici djelovanja izraelskih sna ga kopnene vojske došle su do punog izražaja, što u ratu 1973. godine nije bio slučaj. To pokazuje da je ljudstvo za takve uvjete bilo odgovarajuće obučeno i da je zemljište de U protuoklopnoj borbi napadača značajnu ulogu odigra la je avijacija koja je nanijela osjetne gubitke oklopnome haniziranim jedinicama branioca. Novost je u tom ratištu upotreba haubica kalibra 155 mm za prostorno protuoklop no zaprečavanje. To oruđe isprobano je u Vijetnamu u za vršnom periodu rata, ali ga je u usavršenoj verziji Izrael u Libanonu prvi put primijenio, što je kod suprotne strane imalo za posljedicu određen stupanj taktičkog iznenađenja. Svaki rat na Bliskom istoku bio jena neki način, verifika tor određenog stupnja razvoja vojne misli i prakse u toj re giji, ali i sa znatnim imtenzitetom utjecaja iskustava i pouka iz tih ratova na šira područja svijeta, uključujući i ona ko jih glavni akteri krize, naoružavanjem strana u sukobu i na drugi. način, direktno i indirektno utječu na tokove i is hod oružanih sukoba. U tom kontekstu, svaki od ratova na Bliskom istoku imao je po jednu dominantnu karakteristiku. Tako je treći arapskoizraelki rat, 1967. godine, u prvi plan istakao zrakoplovstvo. U četvrtom arapskoizraelskom ratu, 1973. godine, dominirale su rakete, a u ovom u Libanonu elektronska djelovanja. Međutim, zajedničko obilježje svih ratova na Bliskom istoku, uključujući i agresiju na Libanon, ogleda se u masovnoj upotrebi oklopnomehaniziranih jedi nica za rješavajući ishod, kako napadnih tako i obrambenih operacija pojedinačno. Pri tome se, za razliku od ranijih ra tova, napadna operacija izraelskih oružanih snaga na Liba non odlikuje visokim stupnjem koordiniranosti upotrebesna ga i zajedničkog djelovanja vidova i rodova u korist oklopnomehaniziranih jedinica kao nosioca udara, manevra i visokog tempa nastupanja. Dugotrajna okupacija južnog Libanona Vojnostrategijska situacija u Libanonu i oko njega pu nih je 12 godina ne samo varničava već povremeno i eksplo zivna s obilježjima teško pređvidivog ponašanja njenih glav nih činilaca, prije svega vanjskih. Zbog toga je realno oče kivati da će i dalji tok događaja zavisiti prije svega od njih, odnosno od njihova odnosa, koji se na tlu Libanona, znatno promijenio u korist Sirije. Njene oružane snage čvrsto su za gospodarile sjevernim Libanonom odakle se bar za sada i u dogledno vrijeme najvjerojatnije neće povući. Čvrst stav Si rije da odlučno brani stečene pozicije u Libanonu, naročito u sjevernom dijelu, pokazao se prilikom izraelske blokade Bejruta i američkog pokušaja da uskoče u vakuum zapad nog dijela grada i da odatle zajedno s Francuzima i drugim zapadnim saveznicima pokušaju obnoviti nekadašnji Liba non po svom modelu i uzoru. No, uništenje američke baze u Bejrutu i gubitak više od jedne čete elitnih snaga za brze intervencije od samo jed nog jedinog vješto izvedenog diverzantskog napada prisilili su Amerikance da još jednom razmisle o svom neposrednom vojnom angažiranju. Naime, i pored maksimalno poduzetih mjera osiguranja i izgradnje betonskih šahmat zidova, kao i drugih prepreka na prilazima američkim objektima u Berjutu, skoro istovjetan diverzantski napad uspješno je iz veden i na zgradu njihove ambasade. Nešto slično u ma njim razmejrima, dogodilo se i francuskom kontingentu oru žanih snaga u Bejrutu, Američka reakcija na te događaje bila je vrlo bučna i praćena gotovo ultimativnim zahtjevima Siriji da povuče svoje snage iz sjevernog Libanona, optužu jući ih kao inspiratore i organizatore diverzantskih napada. Nije izostalo ni međublokovsko varničenje. Sovjetski Savez je
okvalificiran ne samo kao saveznik Sirije koju podržava već i optužen za međunarodni terorizam. No, ubrzo se sle gla propagandna prašina i zagovornici američkog vojnog ulaska u Libanon ustuknuli su uvidjevši da je besmisleno propisivati oslobodilačkim pokretima širom svijeta na koji će se način boriti za slobodu svoje zemlje. Stišala se i ka nonada artiljerijskih salvi s brodova američke Šeste flote po sirijskim položajima sjeverno i sjeverozapadno od Bejruta. Prekinuti su i napadi iz zraka s nosača aviona na te iste položaje kao i izraelske borbene akcije duž demarkacione linije, kao i njihovi udari iz zraka po logorima Palestinaca u sjevernom Libanonu. Na usidrene brodove na otvorenom moru nedaleko od Bejruta ukrcali su se preostali američki marinci iz baza: u Bejrutu. To isto učinili su i Francuzi, a za njima i simbolični kontingent talijanskih vojnika, koje nitko nije ni napadao jer je njihova uloga ionako bila deko rativna i imala je za cilj da prikrije stvarne američke na Iz narednih događaja Amerikanci su, i ne samo oni, iz vukli značajnu pouku da je nepovratno prošlo vrijeme kad su se, više od tri decenija nakon definitivnog povlačenja Francuske s tog prostora, jednostavno iskrcali američki ma rinci na položaje duž libanonske obale, zaveli red u tuđoj zemlji i otišli s uvjerenjem da su popunili vakuum u tom dijelu Bliskog istoka. S druge strane demarkacione linije u Libanonu Izraelci su izvukli svoje snage iz dodira sa sirijskim, oslobodili put Bejrut—Damask i ušančili se na rijeci Avali uvjetujući svo je dalje povlačenje sirijskim vojnim dezangažiranjem u sje vernom Libanonu zanemarujući činjenicu da su Sirijci ušli u Libanon drugim povodom i na bitno drugačiji način nego oni. Naime, sirijske snage ušle u Libanon po odluci Arapske lige i uz suglasnost libanonske vlade upravo da zaštite ovu malu arapsku zemlju od izraelskih nasrtaja na njenu slobodu i nezavisnost. Otuda sirijske snage u Liba nonu imaju službeni međunarodni status zaštitnika libanon skih, i još šire, arapskih interesa u toj regiji, a izraelske, za svijet uopće, posebno arapski, ulogu okupatora. Okupacija je organizirana tako da su relativno male iz raelske snage razvučene, razrijedene i prostorno razdvojene na male grupe, patrole i postaje, pa su počele trpjeti velike gubitke od politički šarolikih ali prema okupatoru jedinstve nih snaga općenarodnog oslobodilačkog pokreta koji se ne očekivano za Izraelce razvio na tlu južnog Libanona. Za ne pune tri godine okupacije Izrael je pretrpio oko 50 posto više gubitaka od tih snaga nego što ih je imao prilikom su koba sa Sirijcima i Palestincima na tom prostoru u toku in vazije 1982. godine. Druga bitna odrednica izraelske vojne okupacije južnog Libanona ogledala se u troškovima okupacije. Prema navo, dima u časopisu Time prosječni izdaci za 31 mjesec inva Time, br. 4, 28. siječnja 1985 str. 20. zije na Libanon i provođenje okupacije iznosili su oko.600.000 dolara dnevno. Dakako, te izdatke dotirale su SAD, koje su od uspostavljanja izraelske okupacije u južnom Libanonu dovele Izraelu 2,6 milijardi dolara godišnje bespovratne po moći. U studenom 1984. godine proizraelski lobby u SAD pokrenuo je zahtjev da Kongres izglasa još po 1,5 milijardi dolara kao jednokratnu dodatnu bespovratnu pomoć Izraelu u toku 1985. i 1986, godine ne povezujući to sa situacijom u Libanonu. Uspostavljanje tamponzone Budući da nastojanja SAD i Izraela nisu dovela do po vlačenja sirijskih oružanih snaga iz sjevemog Libanona i budući da je Izraelu prijetila direktna opasnost da svojom dugotrajnom prisutnošću u južnom Libanonu dođe u situaci ju da se suprotstavlja dobro organiziranim i fanatiziranim snagama Amala kao i drugih oružanih formacija koje su sve zajedno počele prelaziti od gerilskog i diverzantskog na par tizanski oblik oružane borbe, to je izraelsko rukovodstvo počelo postepeno pripremati svjetsko i domaće javno mni jenje na već sazrelu i donesenu odluku, uz konzultacije sa SAD, o povlačenju svojih trupa iz Libanona. Kada se Shimon Peres, tadašnji izraelski premijer, obja vio takvu odluku, ona je naišla na podršku devet desetina izraelskog javnog mnijenja da se njihovi vojnici vrate kući iz Libanona. Iz toga je proizašla i odluka vlade o povlače nju korak po korak koje je provedeno u tri etape. Prva se sastojala iz napuštanja garnizona i posjednutih objekata duž primorskog pravca zaključno s primorskim gradićem Tirom. Druga je obuhvaćala izraelsko povlačenje iz doline Bekaa, a treća iz prigraničnog pojasa. Ova posljednja bila je veoma spora i oko nje se izraelski vrh dvoumio da li je, kako i u kojoj mjeri provesti. Jastrebovi u vladi i parla mentu zalagali su se za formiranje tamponzone uz prisut nost izraelskih trupa, snaga južne libanonske armije i je dinica plavih šljemova OUN u čemu su i uspjeli. Takva zona, ali bez stalne prisutnosti izraelskih snaga, bila je us
postavljena u periodu 1978—1982. godine na libanonskom prostoru širine 15—20 km od izraelske granice i u dužini oko 100 km kontinuirano od Levantskog mora do Golana. Šta više, jastrebovi su se zalagali da se u pnocesu povlačenja u ovoj zoni naseli isključivo kršćansko stanovništvo, a pro tjera muslimansko u sjevernije predjele od naznačene linije. Događaji nakon izraelskog povlačenja iz Tira pokazali su da su činjeni izvjesni praktični koraci u tom pravcu, što se vidi iz činjenice da su se iz nekih okolnih sela oko Tira krš ćani povukli u tamponzonu i stavili pod otkrilje i zaštitu izraelskih snaga i ekstremne kršćanske desnice. U gradovima i selima duž primorja koje su Izraelci do tada napustili, uključujući i zapadni Bejrut, oružane snage pod rukovodstvom libanonske vlade nisu uspjele uspostaviti vlast, a posljedica je toga bila razvoj situacije sličan onoj u dolini Bekaa nakon izraelskog povlačenja. Borbeni šijiti koji su u lipnju 1982. godine doživjeli izraelsku invaziju na južni Libanon kao neku vrstu oslobođenja od Palestinaca i doma ćih sunita sačinjavali su većinu relativno dobro organizira nih snaga u zaejdničkoj oslobodilačkoj borbi protiv okupa tora ali i s naglašenim pretenzijama da uzmu vlast u svoje ruke nakon odlaska Izraelaca, što je dovelo do toga da se građanski rat u južnom Libanonu, uključujući i Bejrut, na stavi i pored nastojanja Sirije da preko njegovih političkih vođa ostvari jedinstvo. Ako unutrašnje političke snage u Libanonu same ne nađu izlaz iz bratoubilačkog rata, ne treba isključiti moguć nost da će sirijske trupe ponovo ući u južni Libanon kao što su u veljači 1987. ušle u zapadni Bejrut. Takvo ponašanje Sirije Izrael bi sigumo ocijenio kao ugrožavanje sigurnosti njegovih sjevernih granica. No, i pored takve ocjene, Izrael bi se znatno teže nego 1982. godine odlučio na ponovnu voj nu invaziju jer bi ona mogla prerasti u rat sa Sirijom, koja više nije ono što je bila već je vojnićki znatno ojačala, a u Libanonu već sada ima glavne vojne i političke adute u svo jim rukama. U cjelini gledano, sadašnja vojnopolitička situacija u Libanonu, stvorena dvanaestogodišnjim građanskim ratom i izraelskom invazijom, takva je da je ta mala zemlja na strategijskoj raskrsnici Levanta u suštini velika pozornica na kojoj se odigrao tek prvi čin tragedije njenih naroda na kon kojeg ni najpažljivijim promatračima nije moguće sa gledati kakav će biti epilog. Međutim, dosadašnji tok gra đanskog rata, bez obzira ne to kakav će biti njegov ishod, za druge je male i višenacionalne države. poučan primjer kako se zbog neadekvatnog i nepravovremenog rješenja nacional nog problema unutrašnjeg društvenog razvoja može otići na trnovit put građanskog rata koji, kako nas uči historija, po pravilu navlači na zemlju arbitražu vanjskih činilaca u nji hovu interesu od čega naročitu korist imaju pohlepni su sjedi. U svim izraelskoarapskim ratovima od 1948. do 1982. godine Sirija je bila i ostala nepokolebljiva u svom opre djeljenju da se jedino silom može odgovoriti na silu, odnos no da jediino oružanom borbom arapske zemlje mogu vratiti izgubljene teritorije koje je Izrael osvojio. Otuda je poslje dica mirovnog ugovora između Egipta i Izraela ta da go tovo sve arapske zemlje počinju upirati pogled u Siriju, koja je, svojim čvrstim oslanjanjem na SSSR i njegovu pomoć, znatno ojačala. Osim toga, Sirija i SSSR imaju bilateralni ugovor o vojnoj suradnji koji, pored ostalog, predviđa mo gućnost direktnog sovjetskog vojnog angažiranja ako bi Si rija bila ugrožena. Tu činjenicu veoma respektiraju i Izrael i SAD. Sirija, naravno, nije sposobna da sama ozbiljnije ugrozi Izrael i da ga vojnički porazi, ali je svojom prisutnošću u sjevernom Libanonu i arbitražom zavađenih političkih gru pa i njihovih oružanih formacija u južnom Libanonu prak tično stvorila uvjete da u dogledno vrijeme zagospodari po litičkom situacijom u cijelom Libanonu.Za Izrael bi to zna čilo novih 100 km fronta prema sirijskim snagama, za koje je Golanska visoravan bila i ostala veoma mali i uvijekfront za angažiranje svih svojih vojnih potencijala. Iz te činjenice proizlazi i zaziranje Izraela od mogućeg dolaska sirijskih trupa u južni Libanon. U sadašnjoj situaciji Siriji više odgovara da političkim sredstvima riješi probleme gradanskog rata u južnom Liba nonu u svoju.korist bez direktnog vojnog miješanja, koje može izazvati Izrael da pored tamponzone osvoji i neki dio teritorija svog sjevernog susjeda i time silom oružja pokuša iznuditi diobu Libanona, što mu do sada nije polazilo za ru Na mirovni ugovor Egipta i Izraela Sirija gleda kao na neprirodan akt koji je suprotan općem arapskom interesu, dakle i vitalnim interesima Egipta, utoliko prije što tim ugo vorom Egiptu nisu vraćeni područje Gaze i neki drugi dije lOvi teritorija koji su bili pod jurisdikcijom Egipta do1967. godine. Gledajući na dužu stazu, Sirija računa s rastućim nezadovoljstvom u nižim slojevima egipatskog društva pro tiv specijalnih odnosa SAD i Egipta. Ako se takvo nezado voljstvo proširi u
uvjetima sve veće ekonomske krize u Egiptu, neusklađene s eksplozijom porasta stanovništva, Si rija računa na moguće političke promjene u Egiptu i dola zak na vlast takv.ih snaga koje će poništiti ugovor o miru s Izraelom i vratiti Egipat u maticu općearapskih tokova i procesa kad je posrijedi odnos prema Izraelu. Ovo nisu samo prazne želje Sirije već ona u tom pravcu na. arapskom, me diteranskom i svjetskom planu i djeluje. Imajući u vidu cio mozaik složenih međunarodnih odnosa i utjecaj vanjskih či nilaca, prije svega supersila, teško je predvidjeti da li će se sirijska očekivanja i želje u dogledno vrijeme bar i djelomi čno ostvariti. Iskustva poslije drugog svjetskog rata govore da kad su u pitanju arapske zemlje, obrati i zaokreti na političkoj sceni nisu rijetka pojava. Naprotiv. Tragedija i borba palestinskog naroda Stvaranjem države Izrael 1948. godine arapski živalj palestinci najvećim je dijelom protjeran iz zemlje, a oni koji su ostali obespravljeni su i navedeni na razinu roblja koje nema nikakva građanska prava osim da obavlja naj teže i najprljavije fizičke poslove pod oružanom kontrolom Nakon prvog izraelskoarapskog rata Izrael je posjedo vao 78°o teritor:ja Palestine. Jordan je zaposjeo Cisjorda niju zapadnu obalu rijeke Jordana, koja obuhvaća 20,5°o Palestine, a Egipat područje Gaze sa l,5Vo teritorija. Oko ta dašnje granice Izraela bili su načičkani palestinski logori prepuni izbjeglica čiji život je bio vrlo težak. Bez neophod nih uvjeta za život, u logorima su harale zarazne bolesti, a smrstnost djece bila je najveća u svijetu. U takvoj situaciji OUN su se angažirale da humanitarnim mjerama pomognu palestinskim izbjeglicama ističući istovremeno i zahtjev za njihov povratak u zemlju, što je Izrael kategorički odbio. U toku 1949. OtJN formiraju posebnu agenciju za pomoć i za pošljavanje palestinskih izbjeglica koja je djelovala do 1967. godine, tj. do trećeg izraelskoarapskog rata, koji je pokre nuo na put bez povratka milijunske mase ne samo palestin skih izbjeglica već i drugih Arapa s okupiranih teritorija. Ako pri tome imamo na umu samo Palestince, sadašnja situ acija se procjenjuje tako da na okupiranim dijelovima pod kontrolom Izraela živi oko 1.100.000 Arapa, u Jordanu oko 900.000 Palestinaca, Libanonu oko 500.000, Siriji 160.000, Kuvajtu 150.000, Egiptu 40.000, Iraku 20.000, Emiratima 15.000, Saudijskoj Arabiji 20.000, Libiji 10.000, Tunisu 3.000, SR Njemačkoj 15.000, SAD 7.000, Latinskoj Americi 5.000; sve skupa to je oko 3,000.000 Palestinaca i drugih Arapa s okupiranih teritorija. Tradicionalni feudalni posjednički slojevi Palestinaca iz gubili su nastankom Izraela i vlast i utjecaj na palestinske narodne mase. Kako nisu organizirali borbu protiv židov skih organizacija, feudalni slojevi su prebacivali odgovor nost na arapske vlade. U novim uvjetima, oni se opet javlja ju kao rukovodeća snaga koja ističe potrebu borbe, ali se praktično više angažira na povezivanju s odgovarajućim snagama susjednih arapskih zemalja i borbi za sudjelovanje u lokalnoj vlasti. Palestinske narodne mase počinju uviđati da feudalne snage arapskih zemalja ne mogu biti prava sna ga podrške i organiziranja borbe za socijalni i politički pre Političku borbu prvi su započeli Palestkici koji su ostali u Izraelu odbijanjem suradnje sa Židovima, demonstra cijama, peticijama protiv židovskih vlasti. To je utjecalo na Palestince izvan Izraela, na oblike borbe koja je u početku zavisila od odnosa lokalnih vlasti i koja se svodila na po jedinačne ilegalne akcije i stvaranje manjih grupa koje su se angažirale na okupljanju porodica i njihovu opskrbljiva nju. Na organiziranje i rasplamsavanje borbe palestinskog naroda utjecale su političke promjene u arapskim zemljama, i to, prvenstveno, obaranje monarhije u Egiptu 1952. godine i razvoj Naserova pokreta; brojni drugi vojni udari koje su vršili pripadnici feudalne klase u drugim arapskim zemlja ma, a koji nisu donosili nikakve promjene u životu narod nih masa; aktivnost partije BAAS Partija arapskog socijali stičkog preporoda u borbi protiv posjedničkih klasa, kolo nijalizma i imperijalizma, za oslobođenje arapskih naroda, ideološke, političke i ekonomske promjene, i naglašavanje potrebe oživljavanja palestinskog problema da bi arapski narod ostvario svoja nacionalna prava. Egipat je počeo organizirati i obučavaiti Palestince u Gazi, da formiraju borbene grupe koje upadaju na teritorij Izraela i vrše diverzije, a zatim poslije trojne agresije na Egipat 1956. godine na teritorije Zapadne obale. Alžirska narodnooslobodilačka borba, iračka revolucija 1958. godine, narodni ustanak u Libiji 1959. godine, dolazak BAAS pir tije na vlast u Siriji i Iraku, stvaranje UAR Unije Egipta i Sirije, suradnja progresivnih arapskih zemalja sa socijali stičkim zemljama i iznošenje palestinskog pitanja na konfe renciji nesvrstanih zemalja i zasjedanja UN, znatno su utje cali na organiziranje palestinskog naroda i početak njegove
Poslije arapske katastrofe u ratu 1967. godine bilo je jasno da u dogledno vrijeme ne može biti ni govora o us pješnoj zajedničkoj arapskoj ofenzivi koja bi prisilila Izrael da ostvari arapsku Palestinu pod ma čijim suverenitetom. U toj teškoj situaciji jeddno je bilo moguće mobiliziranje masa izbjeglica po logorima raštrkanim na Bliskom istoku i stva ranje palestinskih oružanih snaga za vodenje gerilskog rata. Naser je u Kairu našao za to pogodnu osobu i stvorio orga nizaciju. To je bio student tehnike Jaser Aralat, koji je vo dio jednu revolucionarnu palestinsku studentsku organiza ciju. On se prihvatio da pod pokroviteljstVom Egipta i uz njegovu financijsku pomoć stvori ono što je sada poznato kao A1 Fatah, glavna organizacija PLO. Fatah se združio s manjim ekstremističkim i djelomično terorističkim organiza cijama, s malobrojnim sljedbenicima u Palestini i među iz bjeglicama i tako jenastao PLO. Program mu jebio likvi dacija Izraela i stvaranje jedinstvene države u Palestini s arapskom većimom i židovskom manjinom. To je bio početak nove orijentacije među Arapima. Na ime, još u jesen 1967. na sjednici Vijeća sigurnosti, Rezolu cija 242 nije predviđala uspostavu države Palestine, ni u arapskom nacrtu teksta rezolucije. Prema tome, taj novi kurs stvorio je sasvim novu situaciju i izmijenio zahtjeve Arapa od vraćanja izbjeglica na legitimna prava Palestina ca. Time je riješeno pitanje ciljeva u pogledu budućnosti Palestine s arapskog stanovišta. Osim toga, ta formula je omogućila da se u krajnjoj nuždi prihvati i podjela Palestine. Organizirana oružana borba protiv Izraela počela je pocl rukovodstvom PLO 1965, godine u obliku gerilskih akcija malih grupa iz Sirije, Gaze i Cisjordanije. Tada nastaje ge rilska organizacija A1 Saika Grom, Palestinski oslobodi lački front i druge. Narednih godina gerilske akcije se pro širuju na sve oblasti Izraela. U razdoblju 1965—1969. godine palestinski komandosi izveli su više od 6.000 akcija, od ko jih tri četvrtine na području doline rijeke Jordana, na Go lanu, u Gazi i na teritoriju Izraela galileji i pustinji Ne gev. Izraelski gubici u tom periodu bili sublizu 1.400 vojnika, a PLO je izgubila oko 1.000 boraca. Kasnija borba odnosila je sve brojnije žrtve. Poslije lipanjskog rata 1967. godine palestinska oslobo dilačka organizacija koncentrirala je svoje oružane forma cije na jordanskorizraeiskoj granici, jer su Sinaj, Golan i Gaza bili okupirani, a ta granica je povoljna za gerilsko dje lovanje. Palestđnsko stanovništvo u Jordanu pružalo je znat nu pomoć tim organizacijama, koje su 1968. godime ostvarile velike pobjede u direktnom sukobu s izraelskim trupama kod sela Karama. Velika koncentracija palestinskih organizacija i pale stinskog naroda na području Jordana dovela je do dominant ne pozicije PLO, koja je od Jordana tražila pravo pune slo bode djelovanja. Zbog brojnosti Palestinaca, njihove organi ziranosti i borbe, jordanske vlasti počele su se plašiti za svoj sistem, jer je PLO kontrolirala sve izbjegličke palestinske logore i organizirala s tog područja borbu protiv Izraela. Dok su jordanske jedinice u početku pomagale čak i oružane ak cije PLO, kasnije je sve češće dolazilo do sukoba i iz unu trašnjih razloga opasnosti od revolucioniranja jordanskih masa i predominantosti palestinskog življa u Jordanu izbog vanjskih činilaca aktivnosti SAD Rodgersov plan i ak tivnosti OUN mirovne misije Gunnara Jarringa. Naime, bu dući da se inzistiralo na povlačenju Izraela s okupiranih te ritorija, Jordan je želio Cisjordaniju zadržati za sebe, a zbog brojnosti i snage PLO to ne bi mogao ostvariti. Zato dolazi do poduzimanja oštrih mjera protiv Palestinaca, provocira nja sukoba i crnog rujna 1970. godine, kada jordanska ar mija direktno napada palestinske logore i palestinske jedi nice, koje su uz podršku iz Sirije i Iraka odbile te nalete Jordanaaca. Da se borba s jordanskom armijom ne bi nastavila, PLO je uz pomoć drugih arapskih vlada postigla privremeno ublažavanje sukoba. Ali, do njega je ponovo došlo naredne godine. Palestinske jedinice i komandosi su protjerani, a prema palestinskom stanovništvu poduzimane su vrlo oštre mjere. Jordan je bio spreman na suradnju s Palestincima samo pod uvjetom da pokret bude jordanski po porijeklu, ciljevima i lojalnosti. On je formirao zasebnu gerilsku or ganizaciju pcd nazivom Nacionalna jordanska unija. Ru kovodstvo i znatan dio snaga PLO prešao je u sjeverni Li banon, u Bejrut i na jug Libanona. Kralj Husein objavljuje 1972. godine prijedlog o formiranju Ujedinjenog arapskog kraljevstva neke vrste federacije Jordana i Cisjordanije radi rješavanja palestinskog pitanja, što je bio i jordan ski i imperijalistički i cionistički interes i pokušaj prevlada vanja palestinskog problema. Tako se palestinski narod u toku 1969. i 1970. godine najvećim dijelom našao u Libanonu, kamo je poslije doga đaja u Jordanu prešlo i rukovodstvo PLO. Ta situacija do vela je do unutrašnjih libanonskih previranja između progre sivnih snaga koje su podržavale palestinski pokret i njegovu aktivnost protiv Izraela i kršćanske desnice koja se osjećala sve
ugroženijom, jer je prisutnost Palestinaca promijenila odnos snaga na njenu štetu. Brojniost Palestinaca i njihovih organizacija tada ih je u Libanonu bilo više od 300.000, ne samo na jugu zemlje već i na sjeveru i u Bejrutu, dovela je do otvorenih napada jedinica libanonskih konzervativnih snaga na palestinske komandase, koje su poticali i Izraelci svojim upadima na libanonski teritorij i obračunima s Pale stincima. Ti sukobi su krajem 1969. godine poprimili široke razmjere, pa je na dntervenciju predsjednika Nasera i ne kih drugih arapskih zemalja i Arapske lige došlo do tzv. Ka irskog sporazuma između Arafata i komandanta libanonske armije, kojim su prekinuta neprijateljstva. Sporazum iz Kaira značio je velik uspjeh za palestinski pokret i libanonske progresivne snage, jer je, na određen način, legaliziran boravak i aktivnost palestinskog pokreta, a na jugu Libanona, od obale Sredozemlja do granice sa Si rijom duž izraelske granice, nastala je tzv. zemlja fa taha, posebno na libanonskosirijskoizraelskoj tromeđi, u kojoj Palestinci imaju slobodu kretanja, a i izvjesnu autono miju djelovanja PLO. Naime, PLO ima pravo na održavanje reda u palestinskim logorima, a palestinski komandosi mo gućnost slobode kretanja. Tako je potvrđen suverenitet li banonske vlasti na cijelom teritoriju Libanona. Libanonska kršćanska desnica nikada nije prihvatila Kairski sporazum, iako su ga njeni predstavnici u vladi prešutno odobrili. Taj sporazum je potvrđen na dva kasnija arapska sastanka na vrhu, u Rabatu i Rijadu. Tek u Libanonu palestinski pokret je postao homogena snaga, jedinstven izraz težnji palestinskog naroda, bez ob zira na sve razlike unutar njega. Zapadni Bejrut postao je politička prijestolnica PLO, odakle je razvijena živa diplo matska aktivnost prema arapskim zemljama i na meduna rodnom planu. Prisutnost palestinskih oružanih snaga i ru kovodstva, političkih, društvenih i informativnih organizaci ja, međusobno povezanih, stvorila je prvi put potpuno novu palestinsku, ali i libanonsku situaciju, koje su postale uza jamno zavisne. PLO je dobivala sve veću pomoć iz arapskih petrolejskih centara, a političkosocijalni i vjerski nemiri u Libanonu postaju sve izraženiji, što PLO dovodi u situaciju da ne može biti distamciran od njih, bez obzira na to što po kušava. Jer, klasno, političko i vjersko suprotstavljanje liba nonskih slojeva društva povezano je s njihovim istupanjima za ili protiv prisutnosti i aktivnosti PLO u Libanonu, po sebno zbog sve češćih i žešćih izrelskih napada koji dovode u pitanje integritet zemlje. Izrael i odredene snage u Libanonu vide u prisutnosti PLO podršku revolucionarnim snagama, jer su muslimanske mase u toj zemlji zbog prisutnosti Palestinaca postale mno go značajnije političke snage naspram pretežno kršćanske buržoazije. PLO je smanjivala svoju aktivnost pod pritis kom libanonske vlade, ali se sve više učvršćivala na jugu, u logorima Palestinaca, što je najzad dovelo do žestokih suko ba, prvo palestinskih i izraelskih jedinica, a zatim poslije upada izraelskih komandosa u Bejrut u svibnuj 1973. godine i ubojstva nekoliko palestinskih voda te dizanja magazina u zrak, kojom prilikom libanonska armija nije intervenirala libanonske armije i Palestinaca. Ovi sukobi pretvorili su se u pravi rat u kome su Palestinci pružali jak otpor. Sirija je zatvorila granicu i poduzela mjere blokade radi upozorenja Libanonu. Izrael je sukob u Libanonu koristio za političku međunarodnu propagandu: ako Palestinci ne mogu naći za jednički jezik s Arapima iz Jordana i Libanona, isticali su, onda nije moguće očekivati da se to postigne sa Zidovima, a tvrdili su i da palestinski pokret nije oslobodilački već te roristički. Libanonskopalestinski sukob je, pod utjecajem stanja i priprema koje su prethodile listopadskom ratu 1973. godi ne, brzo okončan sporazumom Libanona i PLO, koji je zna čio pojačanu političku poziciju PLO. U listopadskom ratu Libanon je podrškom Siriji reformirao svoju proarapsku po litiku, a zatim je unaprijeđena suradnja sa PLO i data po drška njegovu priznanju na arapskom sastanku na vrhu u Rabatu i u OUN. Međutim, kako prisutnost Palestinaca u Libanonu bitno utječe na promjenu klasnih, političkih i vjer skih odnosa snaga, ponovo je došlo do građanskog rata u toku 1975. i naredne godine, kome su, kao i ranije, pretho dili žestoki sukobi Izraelaca i Palestinaca na jugu Libanona i zahtjevi određenih libanonskih snaga za promjenom statu sa Palestinaca. PLO nije prihvatio egipatskoizraelski ugovor o miru i autonomiji Gaze i Zapadne obale, jer smatra da je auto nomija usmjerena na izraelsku politiku legaliziranja oku pacije pod drugim imenom. Na prigovore da bi palestdnska minidržava bila ekonomski neodrživa, PLO odgovara da po stoje mnoge nezavisne države s manje stanovništva i eko nomskih potencijala nego što bi bila palestinska u dva dva područja. Prihvaćanje minidržave znači za mnoge Palestin ce napuštanje sna o povratku u svoje domove, iako se kao dugoročni cilj ne napušta stav da je to etapa u borbi za os lobođenje cjelokupnog palestinskog tla. Zainteresiranosti Pa lestinaca koji žive u mnogim arapskim zemljama za
pale stinsku državu doprinosi i činjenica odbijanja većine arap skih država da Palestincima priznaju državljanstvo. Sukobi u Libanonu i opći razvoj odnosa na Bliskom is toku pojačali su orijentaciju PLO da, pored borbe, prihvati i pregovore kao moguće rješenje, ali na osnovama koje omo gućavaju stvaranje palestinske države, bez obzira na to što o tome PLO javno ne govori. Pri tome, još uvijek ima dile ma i razlika između palestinskih političkih organizacija oku pljenih u PLO, koje dovode i do oštrih sukobljavanja i na puštanja organa PLO. Te razlike su odraz različitih ideološ kih i političkih orijentacija, ali i različitih utjecaja arapskih zemalja i drugih vanjskih faktora. A1 Fatah je najmasovnija i najutjecajnija palestinska or ganizacija, koja okuplja više od polovice svih snaga PLO, a predvodi je Jaser Arafat. U njegovu sastavu postoje razno vrsne ideološke snage, od marksističkih grupa do desnih eks tremista i grupa bliskih Muslimaskoj braći. Njih objedi njuje odanost borbi za oslobođenje Palestine, zbog čega je A1 Fatah veoma popularan u palestinskom narodu. Većinsko, umjereno krilo A1 Fataha prihvaća, pored oružane borbe, i pregovore radi stvaranja nacionalne palestinske države na svakom dijelu oslobođenog teritorija. Ideološku osnovu Al Fataha predstavlja Naserova koncepcija suradnje različitih klasa umjesto klasne borbe. Ranija koncepcija oslobođenja Palestine stvaranjem unije susjednih arapskih zemalja za mijenjena je st avom da će tek stvaranje palestinske države omogućiti uvjete za jedinstvo, za koje je potrebno i osloba đanje ođ imperijalizma i reakcionarnih snaga u arapskim ze mljama, ođnosno stvaranje u svakoj zemlji narođnih frori tova pod rukovdstvom revolucionarnih snaga koje bi povele politiiku međusobnog objedinjavanja. A1 Saika Grom označava avangardu narodnooslobo dilačkog rata, nastalu pod utjecajem sirijske BAAS partije socijalistička partija arapskog preporoda 1967. godine, čija idejnopolitička opredjeljenja dijeli. Ona ima značajnu ulogu u PLO zbog blizine i utjecaja Sirije. Slična shvaćanja, ali slabiju ulogu i snagu, ima Arapski socijalistički pokret, koji je pod utjecajem iračke BAAS par tije. Razlike između ovog pokreta i A1 Saike proiziaze iz tra dicionalnih razlika izmedu sirijskih i iračkih basista, odnos no izraženijeg nacionalizma iračkog krila BAAS. Nacionalni front za oslobođenje Palestime, osnovan 1967. godine, okuplja više gerilskih organizacija na okupiranim teritorijima: Nacionalni arapski pokret, Front za oslobođe nje, organizaciju Junaci pobjede i dr. Sve te organizacije su dobro organizirane i utjecajne u masama. Inzistiraju na oružanoj borbi za oslobođenje, uz oslanjanje na radnike, se ljake, a protiv cionizma, imperijalizma i arapske reakcije. Ove organizacije su odraz komunističkih strujanja koja ih približavaju marksističkolenjiniističkoj partiji. One znat no utječu na A1 Fatah, a uključuju u svoj sastav i KP Jorda na. Narodni front za oslobođenje Palestime i Demokratski front Palestine vuku korijene iz Arapskog nacionalnog po kreta, izjašnjavaju se za marksizam, za povezivanje borbe za oslobođenje s antifeudalnom, antiimperijalističkom i socijal nom revolucijom, za ideološki rad s masama, koji je dao zna čajne rezultate i utjecao na A1 Fatah i napuštanje militari stičkih shvaćanja oslobodilačke borbe. Oba fronta smatraju se radikalnim organizacijama, a najznačajnija je razlika me đu njima rivalstvo njihovih vođa. Oni su najradikalniji pred stavnici PLO u aktivnosti Fronta odbijanja kempdejvidskih sporazuma i ugovora, koji se zalažu za suprotstavljanje Egi ptu i Jordanu, za prelazak iz stanja prijateljstva u stanje saveza sa SSSRom i za pretvaranje Fronta odbijanja u voj nopolitički savez. PLO obuhvaća sve palestinske političke, vojne i društ vene organizaeije, ali ne priznaje terorističke grupe, iako neke od njih održavaju veze s pojedinim ličnostima ili orga nizacijama iz PLO, dok je neke pod firmom palestinskih terorističkih organizacija osnovao Izrael radi kompromi tiranja PLO i nalaženja izgovora za napade na palestinske logore i baze PLO. PLO ima Nacionalno vijeće parlament kao najviši organ koji utvrđuje politiku, planove i programe organizacije. Obuhvaća predstavnike većine palestinskih or ganizacija koje su predstavljene razmjerno svojoj snazi. Bro ji više od 190 članova, koji se biraju na tri godine. Za pro vođenje njegovih odluka i rukovođenje u periodima između zasjedanja Nacionalnog vijeća postoji Centralno vijeće, koje broji 55 članova i koje se često sastaje. Operativno tijelo čini Izvršni komitet sa 15 članova, koji izvršava odluke dva ju vijeća, vodi politiku i rukovodi vojnim operacijama, pred stavlja PLO na arapskom i međunarodnom planu, organizi ra rad PLO i poduzima druge mjere radi ostvarivanja zadataka organizacije. Nakon poraza u južnom Libancnu i povlačenja iz za padnog Bejruta sjedište Nacionalnog vijeća premješteno je u Tunis.
Pored svih razlika koje postoje između pojedinih orga nizacija u sastavu PLO, ona je izrasla u samostalan faktor bliskoistočne krize, ali ne u mjeri koja bi je činila nezavis nom od drugih arapskih faktora koji joj pružaju materijal nu i političku pomoć, jer PLO ne može dovesti ove zemlje i snage u situaciju u kojoj bi one više vodile računa o intere sima palestinskog naroda nego o svojim, bez obzira na nji hov karakter. Politiku SAD i Izraela PLO ocjenjuje kao nastavljanje istrebljivanja palestinskog naroda, nametanja solucija koje njima odgovoraju. Osnovni problem koji se sada postavlja pred PLO jest teškoća da se arapske zemlje približe njenim shvaćanjima, a da to ne dovede do njegova daljeg razjedi njavanja. Neposredni su ciljevi PLO: koncentriranje na ak cije unutar okupiranih teritorija, na jačanje naoionalnog jedinstva Palestinaca, na uspostavljanje palestinske države na nacionalnom tlu, na svakom dijelu zemlje koji oslobode ili s kojeg se povuku izraelske snage. U tom pravcu usmje rene su sve akcije Palestinaca na vojnom, političkom i diplo matskom planu. Odnos Jugoslavije prema palestinskom pitanju proizlazi iz temeljnih principa i ciljeva naše politike, koji se, prven stveno, sastoje u povezivanju miroljubivih rješenja problema na Bliskom istoku s pravom palestinskog naroda na nacio nalnu, nezavisnu i suverenu državu, u potrebi podrške su verenim pravima i legitimnim težnjama arapskih nesvrsta nih zemalja, kao i potrebi suzbijanja izraelskog agresivnog ponašanja i imperijalističkih interesa. Jednom riječju, iz ne ophodnosti prevladavanja sukoba koji su povezani sa sigur nošću na Sredozemlju, odnosno koji pojačavaju konfronta cije i ugrožavaju nezavisnost zemalja ovog i okolnih podru čja. Zaključci i pouke Svakog promatrača i sudionika događaja na Bliskom is toku zanima: da li je moguć novi rat između Izraelaca i Ara pa? Odgovor na to pitanje ne zavisi samo od trenutne situa cije i sadašnjeg odnosa snaga koji upućuju na zaključak da cružani sukob većih razmjera nije na vidiku, iako Izrael go tovo svakodnevno bombardira južni Libanon i upada svojim trupama u tu građanskim ratom rastrganu zemlju. Međutim, kad se gleda na dužu stazu, treba imati u vidu ne samo do maće aktere na bliskoistočnoj sceni već i politiku i ponaša nje supersila u tom području i šire na Sredozemlju. U tom kontekstu može se promatrati i iračkoiranski rat koji traje već sedmu godinu. Iscrpljujući karakter tog rata olakšava izraelsku konfrontaciju s Arapima iz čega i proizlaze tajne aktivnosti Izraela na opskrbi Irana oružjem bez obzira na to što se režim imama Homeinija javno deklarira protiv Izraela prijeteći mu da će protiv njega povesti sveti rat čim zbaci s vlasti režim Sadama Huseima u Iraku i uništiti izraelsku državu. O umiješanosti Izraela u opskrbi Irana oružjem svjedoči i afera Irangate, koja je samo malo odškrimula zavjesu velike zakulisne igre u trgovini oružjem tajnim ka nalima. Prema tome, iza svega onog što se dešava na Bli skom istoku konce iz scene vuku supersile ali ni domaći ak teri nisu obične marionete već i oni imaju snage i sposobnosti za samostalnu aktivnost koja često nije u suglasnosti s inte resima i ciljevima supersila. Kad se ovi i drugi elementi bli skoistočne krize uzmu u obzir, onda nije teško zaključiti za što ta kriza traje već 40 godina i zbog čega će trajati još relativno dugo. Bliskoistočna kriza izraz je proturječnog razvoja u ko jem su se težnje za nacionalnom emancipacijom nesvrstana politika sukobile i ispreplele s interesima supersila za uklju čivanje ovog područja u njihove globalne vojnostrategijske i političke sfere. Interesi supersila ponekad koincidiraju s trenutačnim političkim težnjama pojedinih arapskih zemalja. SSSR je za neke od ovih zemalja oslonac, bez obzira na to što su različiti motivi angažiranja, prije svega u funkciji nje gove globalne strategije. S druge strane, jednostrano osla njanje nekih arapskih zemalja na SAD u ovom momentu objektivno slabi i njihovu opću i nesvrstanu poziciju u os tvarivanju vlastitih nacionalnih interesa. Događaji do četvrtog arapskoizraelskog rata i poslije njega pokazali su da SSSR ne može riješiti krizu. S druge strane, postepeno se pokazuje da su i mogućnosti djelovanja SAD u pravcu rješavanja krize znatno manje nego što se na prvi pogled činilo, jer ne uključuju sudjelovanje svih fakto ra u pravcu trajnog i cjelovitog rješenja. To upućuje na neophodnost šireg okvira za rješavanje krize i samim time i čini ženevsku konferenciju sve aktualnijom i neophodnijom. Nesvrstane zemlje ponudile su cjelovitu koncepciju rje šavnja bliskoistočne krize aktivnošću na širem planu u tJN, ali još nisu u stanju materijalizirati tu koncepciju. One su prisiljene podržati taktičke stavove arapskih zemalja koji če sto djeluju divergentno. Razjedinjenost arapskih zemalja, a naročito
pojedine političke, diplomatske i vojne akcije Egip ta, još više kompliciraju bliskoistočnu krizu i otežavaju cje lovito rješenje. U odnosima supersila SAD i SSSR, poslije četvrtog arapskoizraelskog rata, na Bliskom istoku došlo je do pro mjena, na štetu SSSRa, u kvantiteti političkog, vojnog i ekonomskog utjecaja. To se izražava, prije svega, u slablje nju utjecaja SSSRa u Egiptu i sužavanju prostora za aktiv niju ulogu SSSRa u traženju rješenja bliskoistočne krize. SAD imaju više inicijative, a sovjetska politika je uglavnom prisljena na ponavljanje već poznatih stavova. Ipak, snaga je sovjetske pozicije u sposobnosti blokiranja eventualnih rješenja koja bi išla mimo SSSRa. Situacija u pojedinim zemljama Irak, Sirija, Libija, Alžir i utjecaj PLO omogu ćuju SSSRu značajnu političku, ekonomsku i vojnu sna bdijevanje oružjem prisutnost u tim zemljama. SSSR ulaže znatne napore da očuva, učvrsti i proširi te pozicije. Pozicije SAD su pod stalnim pritiskom izraelskoarap skih suprotnosti, političldh kretanja u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Grčkoj. Unutar NATOpakta stvara se situacija koja ga čini sve manje podobnim instrumentom za ostvarivanje političke i vojne strategije SAD u sredozem nom prostoru. Otuda zabrinutost i miješanje SAD u unutra šnje poslove ovih NATOzemalja, ali i tendencije prilagođa vanja i fleksibilnijeg ponašanja. S obzirom na to da krize u Sredozemlju automatski ula ze u kontekst direktnih odnosa i konfrontacije supersila, one nastoje da pokažu izvjesnu uzdržanost od direktnog is korištavanja mogučnosti koje nove krize pružaju. Prema to me, iako je nadmetanje supersila bilo prividno ograničeno detantomili točnije strahom od uvlačenja u širi međunaro dni sukob, ono se, u suštini, nastavlja ali u izmijenjenom obliku, ne manje opasnom s gledišta nezavisnosti zemalja Sredozemlja i mira u tome dijelu svijeta i šire. U Sredozemlju je veoma izražena vojna prisutnost i nad metanje supersila i oko njih grupiranih zemalja NATO i Varšavskog ugovora. Trećinu svojih vojnih snaga namije njenih za evropsko ratište oba vojna bloka stalno drže na južnoevropskom vojištu. SSSR je prisutan svojom Sredozem nom flotom kao ravnopravan partner američkoj šestoj floti. Obje te flote zbog svojih visokih borbenih mogućnosti i spo sobnosti brze intervencije u bilo kojem dijelu Sredozemlja izrazito su sredstvo pritiska i potencijalne vojne prijetnje. Vojni balans supersila izražen preko flotnih sastava ima ten denciju mijenjanja tog odnosa dovođenjem novih snaga i suvremenijih sredstava uključujući i nuklearnu komponen tu, kao i nastojanjem i jedne i druge strane da osigura svoj utjecaj i vojnu prisutnost u izvanblokovskim zemljama. Gubitak vojnog utjecaja u Egiptu ima za SSSR i politi čke i vojne posljedice sa stanovišta općeg strategijskog ba lansa i vojnog odnosa snaga supersila. Stoga SSSR teži po voljnijoj vojnoj i političkoj poziciji u Sredozemlju, odnosno nadoknađivanju izgubljenih točaka oslonca i baza za svoje vojnopomorske snage. Za SAR je istočno Sredozemlje važna karika strategij skog lanca, jer povezuje vojne pozicije NATOpakta u Me diteranu s pozicijama u Perzijskom zaljevu i Indijskom oce anu, dok sa stanovišta SSSRa komuniciranje kroz Sueski kanal ima izuzetno značenje obzirom na politiku SSSRa u Aziji i Africi, posebno sa stanovišta konfrontacije sa SAD u Indijskom oceanu. Nesvrstane zemlje Sredozemlja orijentirane su na osigu ranje svoje nezavisnosti, tj. na politiku nesvrstavanja bez obzira na momentalno odstupanje pojedinih država od ne svrstanog ponašanja. U ovom trenutku nesvrstane zemlje, međutiim, ne djeluju kao jedinstvena akciona snaga unutar regije, nego političkom težinom svoje pripadnosti svjetskom pokretu nesvrstavanja. Na slabljenje unutrašnje ikohezije i akcionog jedinstva nesvrstanih zemalja u regiji djeluju: izražavanje liderskih i radikalističkih tendencija; miješanje u unutrašnje stvari: niska razina konkretne bilateralne suradnje između nesvr stanih zemalja; teritorijalni sporovi; ideološke razlike i raz like u društvenopolitičkoj i ekonomskoj orijentaciji, te niz problema specifičnih za pojedine zemlje. Svi ti unutrašnji i vanjski problemi arapskih nesvrstanih zemalja regije pre lamaju se kroz odnos prema rješavanju bliskoistočne krize i drugih kriznih žarišta u Sredozemlju. Vanjski je pritisak na nesvrstane zemlje regije u pora stu, naročito od strane SAD s obzirom na nastojanje te zem lje da oteža postizanje većeg stupnja međusobne solidarno sti i unutrašnje konsolidacije nesvrstanih zemalja, jer je ne svrstana politika, u sužtini, najozbiljnija prepreka imperija lističkoj i neokolonijalističkoj politici u tom području. SSSR podržava politiku nesvrstavanja u onoj mjeri u kojoj odgo vara interesima njegove globalne političke strategije, što je takoder negativan element opće političke situacije u Sredo zemlju. Prisutnost supersila, posebno vojna, stalni je faktor
pritiska na nesvrstane zemlje regije, bez obzira na koju se od supersila momentalno neka od nesvrstanih zemalja osla nja. Sporovi, sukobi i razlike unutar pojedinih nesvrstanih zemalja u regiji ostvaruju prostor za miješanje supersila i blokova. Supersile objektivno potiču tu diferencijaciju. Sve to stvara situaciju u kojoj mir nije siguran, a mo gućnosti izbijanja novih sukoba većih ili manjih razmjera stalno su prisutne. U takvoj situaciji i njenom mogućemraz voju leži opasnost po mir. Što se tiče pouka na vojnostrategijskom planu valja is taći da su izraelskoarapski ratovi pružili znatan doprinos razvoju vojne rnisli i prakse na planu međudržavnih ratova za razliku od oslobodilačkih kakav je bio naš NOR 1941— 1945, kineski NOR, vijetnamski, alžirski, angolski, kubanski, nikaragvanski i drugi. Prije svega treba istaći da su izrael skoarapski ratovi služili ne samo kao poligon za ispitivanje efikasnosti suvremenog naoružanja i opreme, već i za probu strategijskih koncepata, modaliteta vodenja operacija na ko pnu, moru i zrakuelektronsku i protuelektronsku borbu kao i taktičke postupke kad su u pitanju pojedimi vidovi i ro dovi oružanih snaga, odnosno njihova združena djelovanja na taktičkoj i operativnoj razini. Budući da su to veoma bo gata i značajna iskustva, iznijet ćemo samo neke najvažnije pouke relevantne za naš koncept općenarodnog obrambenog rata koji bismo vodili ako nam ga agresor nametne. Strategijski koncepti oružane borbe sukobljenih strana u izraelskoarapskim ratovima imali su dva bitna obilježja težnju napadača da ostvari brza rješenja tj. da ciljeve oružane borbe realizira u što kraćem vremenu i branioca da mu se na odgovarajući način efikasno suprotstavi. Koncept munjevitog rata, koji su tako uspješno demonstrirali Izra elci, historijski nije nov, ali je u suvremenim uvjetima znat no evoluirao u načinu primjene, razmjerno mogućnosti iz raelske oružane sile kojoj su moderna borbena sredstva i or ganizacija pružili šansu za brže izvođenje borbenih akcija nego što je to bio slučaj u drugom svjetskom ratu. Opća ka rakteristika tog koncepta ocrtava se u nastojanju napadača da se odlučujuće rješenje na bojnom polju postigne nanoše njem prvog udara, što upućuje na izvanredno značenje po četnog perioda rata za njegov tok i ishod u cjelini. činjeni ce iz izraelskoarapskih ratova pokazuju da je u onim slu čajevima u kojima je branilac bio sposoban amortizirati prvi udar Izrael u četvrtom arapskoizraelskom ratu napadač bio prisljen da odustane od svojih prvobitnih ciljeva i obrat no, tamo gdje branilac nije bio spreman da amortizira prvi udar, napadač je ciljeve oružane borbe praktično realizirao jednim početnim, prvim udarom. Takav je, na primjer, slu čaj s trećim arapskoizraelskim ratom, 1967. godine, u kome je Izrael jednim strategijskim udarom kombiniranih snaga ratnog zrakoplovstva i oklopnomehaniziranih ejdinica za tri dana vojno porazio protivnike i za sedam dana okončao oru žanu borbu u svoju korist ostvarivši tako postavljene cilje Ova iskustva nude nam značajne pouke za naš strategij ski koncept oružane borbe u ONORu u kojem moramo raču nati sa činjenioom da bi potencijalni agresor težio munjevi tom ratu takvog modaliteta u kojemu bi prvi udar bio i od lučujući u njegovu korist. Otuda izuzetno veliko značenje za nas ima spremnost naših oružanih snaga i društva u cjelini za uspješnu amortizaciju prvog udara u početnom periodu rata i prisiljavanju napadača da odustane od svojih prvobit nih ciljeva. Konkretne analize izraelskoarapskih ratova pokazuju da je bilo slučajeva u kojima je i prethodne i neposredne pripreme napadača bilo moguće na vrijeme otkriti preko njegovih aktivnosti na međunarodnom planu, obavještajne i subverzivne djelatnosti, političkih i ekonomskih pritisaka, kao i grupiranjem snaga pod izgovorom izvođenja maneva ra i vježbi, a u suštini za otpočinjanje borbenih akcija slu čaj izraelske agresije na Libanon. Isto tako bilo je slučajeva da su pripreme trajale dugo, ali su se odvijale tako ih pro tivnik i pored svega što je poduzimao nije mogao na vraje me otkriti slučaj iznenadnog napada Egipta i Sirije u četvr tom arapskoizraelskom ratu, 1973. Ovi i drugi slučajevi iz lokalnih ratova pokazuju da se metode za postizanje strate gijskog iznenađenja stalno usavršavaju i unapređuju i da ih je u suvremenim uvjetima sve teže spriječiti jer se kombi niraju metode specijalnog rata i mirnodopske aktivnosti vje žbe i manevri oružanih snaga u pripremama za otpočinjanje agresije. Strategijskih iznenađenja u izraelskoarapskim ratovima bilo je znatno više u toku rata nego na početku. Kao pri mjer takvog iznenađenja može poslužiti prodor Izraelaca preko Gorkih jezera u četvrtom arapskoizraelskom ratu 1973. godine, kao i visoka efikasnost egipatskosirijskog si stema protuzračne obrane zbog čega su Izraelci pretrpjeli ve like gubitke u ratnom zrakoplovstvu. Neki smatraju da je strategijsko iznenadenje stvar pro šlosti i da ga u suvremenim uvjetkna obaviještenosti nije
moguće ostvariti. Takve tvrdnje uglavnom su rezultat dok trinarstva sadržanog u stavu da nijedna moderno organizi rana država ne smije dozvoliti da bude strategijski iznena đena. Međutim, ratna praksa pokazuje da je strategijskih iz nenađenja bilo i da će ih biti i buduće. U protivnom, ovaj najstariji princip ratne vještine mogli bismo izbaciti iz voj ne nauke i prakse kao zastario i prevladan. A to, naravno, nitko nije učinio niti će učiniti. Otuda je realnije govoriti o stupnju iznenađenja i u kojoj mjeri potpuno, djelomično i o njegovu modusu. Modus način iznenađenja može biti vremenski, prostor ni, u jačini i sastavu angažiranih snaga, u vrsti upotrijeblje nju borbenih sredstava i u načinu modalitetu djelovanja borbenom postupku. Svako od ovih iznenađenja može se iz raziti i primijeniti nezavisno jedno od drugog, u kombinaciji više njih ili kumulativno svi zajedno. Naravno da će se postići najbolji rezultati ako se u jednom događaju steknu svi ovi modusi, što je inače rijedak slučaj. Teorija prvog udara kao rješavajućeg u konceptu munjevitog rata ima svoje zagovornike i u potencijalnom sukobu supersiia pri čemu se kalkulira i s upotrebom nukle arnog oružja. Za sada su to samo nadmetanja i prijetnje iza kojih stoje permanentno spremne krupne snage za njihovu realizaciju. Praksa izraelskoarapskih ratova dala je i na ovom planu poticaj supersilama i vojnim blokovima da još više razrade modalitete prvog udara u svojim strategijskim konceptima uz značajnu pouku da onaj tko prvi nanese udar može dobiti bumerang. Takva je uostalom osnovna pouka oba svjetska rata prvog i drugog. Činjenice iz izraelskoarapskih ratova pokazuju da su svakom njihovu ratu prethodile dugotrajne i svestrane pri preme. U zavisnosti od unutrašnjih i međunarodnih uvjeta te pripreme su u svakom konkretnom slučaju bile različite po obujmu, trajnju, sadržaju, stupnju tajnosti i metodama iz vođenja. Opće je obilježje svih slučajeva da su prethodne pripreme bile dugotrajnea neposredne za otpočinjanje rata kratkotrajne. U svakom izraelskoarapskom ratu na njegov tok i is hod ispoljavalo je svoj utjecaj i međunarodno javno mnije nje. Skoro po pravilu ono je bilo na strani žrtve agresije, što je djelovalo kao ograničenje za ponašanje agresora i kao fak tor odvraćanja u stupnju upletanja supersila koje su u pu noj mjeri bile prisutne u svakom tom ratu. Da bi svjetsko javno mnijenje stavio pred svršen čin, napadač je u svakom izraelskoarapskom ratu pojedinačno napad otpočinjao bez objave rata, što je već od drugog svjetskog rata postala praksa svih zaraćenih država. Time se doprinosi ne samo strategijskom iznenađenju, već se pred međunarodnom javno šću nastoji optužiti suprotna strana, a pred svijetom i vlasti tom javnošću opravdati otpočinjanje rata. U svim izraelskoarapskim ratovima primijenjen je iz razito frontalni oblik oružane borbe, i to obostrano. U oslo bodilačkim ratovima u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, os oslobodilačke snage primjenjivale su pretežno ili isključivo Angola partizanski oblik oružane borbe. Frontalni oblik oružane borbe u izraelskoarapskim ra tovima potvrdio je strategijska, operativna i taktička isku stva iz drugog svjetskog rata i unio neke nove elemente vezane za povećane mogućnosti suvremenog naoružanja i opreme. Prije svega, povećani su vatrena moć, udarna spo sobnost i pokretljivost svih vidova i rodova oružanih snaga klasičnog tipa organizacije. Rezultat toga je velika ubojna i rušilačka moć i visok intenzitet bojeva, borbi i operacija čije vrijeme trajanja je u odnosu na drugi svjetski rat skraćeno tri i više puta. Osim toga, operacije su dobile na zamahu i zahvatu, a raketnim naoružanjem i avijacijom moguće je staviti pod udar znatno više ciljeva i na većoj dubini nego što je to bilo u drugom svjetskom ratu. Intervidovski pristup oblikovanju i vodenju operacija postao je neizbježan i jedino moguć. Pokazalo se, naime, da bez snažne podrške iz zraka gotovo da nije mo guće voditi uspješne operacije na kopnu i na moru u fron talnom obliku oružane borbe, što ne znači da to nije moguće i u partizanskom i kombiniranom obliku koje predviđa naš koncept ONORa. Brojni sistemi suvremenog naoružanja upotrijebljenog u izraelskoarapskim ratovima i sredstva veze u sistemu ru kovođenja i komandiranja temelje se na elektronici. Sva ova sredstva zahtijevaju povoljne uvjete da bi optimalno funk cionirala. U nekim ratnim slučajevima takvi uvjeti su bili osigurani, a u nekim je došlo do uspješnog ometanja i do umanjivanja njihove efikasnosti. Iz izraelskoarapskih ratova poznati su primjeri uspješnog ometanja radara, sistema uprav Ijanja vatrom SUV, senzora na protuavionskim raketama, razbijanja radiomreža komandiranja i zajedničkog djelova nja, ulaženja u protivnikove radiomreže i direktno koman diranje protivničkim snagama i drugi. U
agresiji na Liba hon, Izraelci su demonstrirali visok stupanj uspješnih elek tronskih i protuelektronskih djelovanja. Cinjenice iz izraelskoarapskih ratova u području elek tronskih i protuelektronskih djelovanja više nego i u jednom drugom pokazuju da su se vremena bitno promijenila. Su ština promjena je u podacima o neprijatelju. Da je to tako, pokazuje ovaj primjer. Poslije četvrtog izraelskoarapskog rata 1973. godine, Izraelci su generala Sharona slavili kao nacionalnog heroja zbog onog poznatog prodora preko Gor kih jezera koji je doveo do preokreta u ratu. Međutim, ma nje je poznato da su front nadgledali američki sateliti koji su egzaktno utvrdili da je taj dio fronta na međuprostoru Druge i Treće egipaitske armije posjednut slabim snagama. Sateliti su praktično izraelskoj vrhovnoj komandi pokazali gdje fcreba nanijeti glavni udar i Sharon je tu situaciju bri ljantno iskoristio. To praktično znači da se danas uloga trupnih komandanata znatno modificira zahvaljujući stupnju tehničkotehnološkog razvoja i mogućnostima izviđačkih teh ničkih sredstava. Kakve su mogućnosti tih sredstava poka zuje i ovaj primjer. Bivši predsjednik SAD carter u svojim memoarima, povodom priprema akcije za spasavanje talaca iz američke ambasade u Teheranu, kaže: Da bih se pripremio za mo guću vojnu akciju, naložio sam da se pomoću umjetnog sa telita načine snimci na osnovi kojih bismo mogli utvrditilo kacije iranskih zračnih i drugih oružanih snaga. Zahvalju jući snimcima ambasade iokoline, načinjenim pomoću um jetnog satelita, mi smo bili kadri da ažurno pratimo sve de talje u promjenama aktivnosti i sastavu terorističke straže. Da to nije propagandna tvrdnja, pokazuju i podaci iz stručne literature koji dokumentirano potvrđuju da se iz sa telita može napraviti snimak s visine 150 km na kojem se razaznaje čovjek u hodu kako čita novine. Ako sc ima na umu da oko naSeg planeta sada kruži ne koliko hiljađa umjetnih satelita od kojih su 70o za čisto voj ne potrebe, onda nije teško zaključiti kakve kolosalne izvi đačke prednosti imaju oni koji mogu koristiti takve podatke. Izraelska agresija na Libanon 1982. godine bila je sva prožeta elektronskim i protuelektronskim djelovanjima. Na ime, Izraelci su demonstrirali svoje mogućnosti u toj oblasti, što ne znači da je taj oružani sukob riješila elektronika već opet, u krajnjem, ljudi. Ipak, izvjesne tehničke prednosti Iz raelaca u tom području imale su udjela. Ekonomski aspekti izraelskoarapskih ratova pokazuju porast cijene koštanja rata, zbog čega napadač koji rat ot počinje, a i branilac, teže kratkotrajnom ratu. U tim ratovi ma ekonomski razlozi, a prije svega nedostatak naoružanja i municije, znatno su ograničavali borbena djelovanja, pored ostalog, prisiljavali zaraćene strane na primirje. Iz svih izra elskoarapskih ratova kao i drugih lokalnih ratova, s eko nomskog stanovišta pokazalo se kao zakonitost da kad se rat iz bilo kojih razloga oduži, stupa na scenu ekonomsko iscrp ljivanje. Otuda su izraelskoarapski ratovi bili vrlo kratki, što je diktirao Izrael kao nosilac blickriga i pobjednik na bojnom polju u svim dosadašnjim ratovima s Arapima od 1948. do 1982. godine. Gubici zaraćenih strana u borbenim srestvima i ljud stvu koje njima rukuje bili su relativno veliki, naročito u četvrtom izraelskoarapskom ratu, 1973. godine, što govori o povećanoj uništavajućoj snazi vatre novih, modernih vrsta i tipova naoružanja i municije. Posljedica toga je sve veći broj nepovratnih od povratnih gubitaka. Drugim riječi ma, u suvremenim lokalnim ratovima frontalnog tipa raz mjerno se više gine nego što je to bio slučaj u operacijama u drugom svjetskom ratu. Osim toga, raste broj teških in valida i psihički traumatiziranih u odnosu na lakše ranjeni ke dok je puška bila glavno oružje kopnene vojske, a danas su to tenkovi, rakete, klaster bombe, aerosol i druga oružja preciznog i prostornog djelovanja. Posebno veliki gubici bili su među arapskim civilnim stanovništvom. Izraelci su naročito svirepo i beskrupulozno uništavali Palestince čije logore sa ženama, starcima i dje com ne samo da su zasipali avionskim bombama već su i upadali u njih tenkovima i komandosima i vršili pokolje koji su u međunarodnoj javnosti osuđeni kao genocid. Ironija vremena u kojem živimo je u tome da se tako ponašaju Zidovi, koji su i sami iskusili genocid u drugom svjetskom ratu. No, što da se radi? Nauka ni do danas još nije uspjela objasniti zašto se ljudi, iako razumna bića, me đusobno ubijaju i vode ratove. Možda je to dokaz da čovjek u svom
