VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI
GAJ JULIJE CEZAR
MOJI RATOVI
VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI Izvršni urednik
BOŽIDAR PETRAČ
Uređivački odbor
IVA GRGIĆ, MLADEN MACHIEDO, SEAD MUHAMEDAGIĆ, DARKO NOVAKOVIĆ, JOSIP UŽAREVIĆ, VIKTOR ŽMEGAČ
Urednik
PETAR BUJAS
S latinskog preveo i napomene napisao
TON SMERDEL
Redaktura prijevoda ZVONIMIR MILANOVIĆ
Naslov izvornika: Gaius Julius Caesar Commentarii de bello gallico, Commentarii de bello civili, De bello alexandrino, De bello africo, De bello hispaniensi
© Naklada Jesenski i Turk d.o.o., Zagreb, 2010. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.
KAZALO ZAPISI O GALSKOM RATU ZAPISI O GRAĐANSKOM RATU ALEKSANDRIJSKI RAT AFRIČKI RAT HISPANSKI RAT TUMAČ POGOVOR BIBLIOGRAFIJA
ZAPISI O GALSKOM RATU PRVA KNJIGA 1. Cjelokupna je Galija podijeljena na tri dijela. Jedan naseljavaju Belgi, drugi Akvitanci, a treći oni što se na svome jeziku nazivaju Kelti, dok ih mi zovemo Gali. Svi se oni međusobno razlikuju jezikom, uredbama i zakonima. Rijeka Garumna dijeli Gale od Akvitanaca, a Matrona i Sekvana od Belga. Od svih njih najhrabriji su Belgi, jer su najudaljeniji od načina života i obrazovanosti rimske provincije. K njima trgovci rijetko dolaze, a i ne uvoze onu robu što bi mogla čovjeka uputiti na lagodan život. Oni su gotovo susjedi Germanima koji stanuju s onu stranu Rajne, pa s njima vode neprekidne ratove. Zbog toga i Helvljani svojim junaštvom nadmašuju ostale Gale, jer se dnevno u bojevima sukobljavaju s Germanima, bilo da ih odbijaju od svojih granica bilo da sami ratuju u njihovoj zemlji. Jedan dio njihove zemlje koji, kako je rečeno, nastavaju Gali, započinje kod rijeke Rodana, omeđuje ga rijeka Garumna, Ocean i zemlja Belga, dok se prema Sekvancima i Helvećanima dotiče i rijeka Rena, a onda se proteže prema sjeveru i istoku. Akvitanija se prostire od rijeke Garumne do Pireneja i do one strane Oceana koja zapljuskuje Hispaniju. Ona leži na sjeverozapadu. 2. Orgetoriks je među Helvećanima bio najugledniji i najbogatiji. Za vrijeme konzulovanja Marka Mesale i Marka Pizona1 iz želje za kraljevskom časti udružio se s plemstvom u tajni savez i nagovorio građane da svi do jednoga napuste zemlju. On im je objašnjavao da im je vrlo lako zavladati cjelokupnom Galijom, jer su od svih najhrabriji. U to ih je tim lakše uvjerio jer Helvećane sa svih strana okružuje zgodan prirodni položaj, i to tako što je s jedne strane veoma široka i duboka rijeka Rajna, a ona usto dijeli helvećansku zemlju od Germanije. S druge strane proteže se visoko gorje Jura koje se nalazi između zemlje Sekvanaca i Helvećana. Na kraju, s treće strane nalazi se Lemansko jezero i rijeka Rodan. Ta dijeli našu provinciju od same Helvecije. Zbog toga se oni nisu toliko širili, a nisu ni tako lako mogli povesti rat protiv susjeda. Sve su te okolnosti njih kao ratnike ozlovoljavale. Držali su da je njihova zemlja, koja se prostirala
u dužinu 240 000 a u širinu 180 000 koraka, prema mnoštvu stanovnika i njihovoj slavi koju su izborili junaštvom u ratovima za njih pretijesna. 3. Ovi su ih razlozi naveli, a Orgetoriksov ih ugled potaknuo, pa su odlučili pripremiti sve ono što je prema njihovu mišljenju bilo potrebno za seobu. Zaključili su da nabave i nakupuju što veći broj tegleće marve i kola, da posiju što više žita, kako ne bi oskudijevali na putu, a onda da sa susjednim državama sklope mir i prijateljstvo. Mislili su da bi im za ostvarenje toga plana bile dovoljne dvije godine. Odlukom su odredili da treće godine krenu na put. Za vođu su izabrali Orgetoriksa. On je osobno preuzeo poslanstvo u druge države. Putujući kroz te zemlje, nagovorio je Sekvanca Kastika, sina Katamantaledova koji je mnogo godina vladao sekvanskom zemljom i koga je Senat rimskoga naroda bio nazvao svojim prijateljem, da u svojoj državi preuzme kraljevsku vlast. Tu je nekad imao njegov otac. Na isti je način nagovorio Heduanca Dumnoriksa a brata Divicijakova. Dumnoriks je u to doba bio najugledniji u državi i omiljen u narodu, pa mu je zato rekao da to isto pokuša. Tad mu je dao svoju kćer za ženu. Ipak im je dokazao da je lako sprovesti tu namjeru, jer će on sam u svojoj državi zauzeti vlast, a onda da su u čitavoj Galiji najmoćniji Helvećani. Obećao im je da će im svojom moći i vojskom osigurati vlast. Nagovoreni ovakvim riječima zadali su vjeru jedan drugome i prisegnuli. Sad su bili ispunjeni nadom da će onda kad preuzmu vlast u svojoj zemlji, kao tri najmoćnija naroda, moći jednom zavladati cijelom Galijom. 4. Helvećani su za to doznali, a i plan im je bio dostavljen. Prema svome običaju primorali su Orgetoriksa da se brani u okovima. Poslije osude trebao je biti spaljen. Na dan određen za raspravu Orgetoriks je sa svih strana sakupio svoje podanike – oko 10 000 ljudi, doveo je još svoje štićenike i dužnike; tih je bio priličan broj. Oni su djelovali da se oslobodio, te se nije morao braniti. Kad su državne vlasti zbog toga njegova držanja bile ogorčene, mislile su svoje pravo braniti oružjem. Dok su poglavice skupljali po selima mnoštvo ljudi, Orgetoriks je umro. Sumnja se, a tako misle Helvećani, da je sam sebi zadao smrt. 5. Poslije njegove smrti Helvećani su ipak nastojali izvršiti ono što su bili odlučili, tj. da se isele iz svoje zemlje. Kad su držali da su za tu seobu
već spremni, zapalili su sve svoje gradove, njih dvanaest na broju, te oko četiri stotine sela i imanja na osamljenim mjestima, a onda sve zalihe žita osim onih koje su namjeravali ponijeti. To su učinili zbog toga da bi bili spremniji izvrgavati se opasnostima, kad ne bude više nade u povratak. Naredili su da svaki pojedinac ponese od kuće brašna za tri mjeseca. Nagovorili su svoje susjede Rauračane, Tulinžane i Latovičane da zbog istog cilja popale gradove i sela, te da onda krenu zajedno s njima. Pleme Boja, koje je stanovalo s one strane Rajne pa bilo prešlo u Norik, primili su u svoj krug kao saveznika. 6. Bila su samo dva puta kojima su mogli krenuti iz svoje zemlje. Jedan je vodio kroz zemlju Sekvanaca, uzak i naporan, jer je prolazio između gorja Jure i rijeke Rodana, a tim bi putom jedva po jedna kola mogla voziti; još je nad njim stršila visoka planina, pa je mala četa ljudi mogla zakrčiti prolaz. Drugi je put vodio kroz našu provinciju. Taj je bio lakši i bolji, jer duž granice nedavno pokorenih Helvećana i Alobrožana teče Rodan koji se može na nekoliko mjesta pregaziti. Genava je gotovo na granici, a taj je grad Alobrožana najbliži helvećanskoj zemlji. Od njega vodi most u helvećansku zemlju. Helvećani su mislili da će Alobrožane ili nagovoriti, jer su držali da nisu baš svim srcem odani rimskom narodu, ili na silu primorati da im dopuste prolaz kroz njihovu zemlju. Kad su sve pripremili za put, odredili su dan u koji će se svi sastati na obali Rodana. Taj je dan bio peti prije aprilskih kalenda [28. ožujka], u vrijeme konzulovanja Lucija Pizona i Aula Gabinija.2 7. Kad je Cezar bio obaviješten da Helvećani misle putovati našom provincijom, požurio se krenuti iz Rima.3 Što je brže mogao pohitao je u Onostranu Galiju i tako brzo stigao u Genavu. Od čitave je provincije tražio što više vojnika, jer je u Onostranoj Galiji bila samo jedna legija. Onda je zapovjedio da se poruši most koji se nalazio blizu Genave. Čim su Helvećani saznali za Cezarov dolazak, poslali su k njemu kao poslanike najuglednije građane. Poslanstvo su predvodili Namej i Veruklecije. Oni su morali Cezaru izjaviti da namjeravaju putovati rimskom provincijom bez ikakva nasilja, jer im ne preostaje nijedan drugi put. Još su poslanicima naglasili da izjave da to Helvećani mole, i da bi proputovali uz njegov pristanak. Budući da se Cezar sjećao kako su Helvećani sasjekli konzula Lucija
Kasija i njegovu vojsku razbili i onda nagnali pod jaram,4 pomislio je da to ne smije ni u kojem slučaju dopustiti. Znao je da se ljudi neprijateljski raspoloženi prema Rimu neće uzdržati od bezakonja i nasilja, ako im se za to pruži prilika, kad budu prolazili kroz provinciju. Ipak, da bi dobio na vremenu dok se sakupe vojnici koje je tražio od provincije, odgovorio je poslanicima da će o svemu neko vrijeme malo razmisliti. Uostalom, ako budu nešto htjeli, neka ponovo dođu uoči aprilskih ida [12. travnja]. 8. S pomoću vojnika one legije koja je bila uza nj i uz pripomoć vojnika koje su sakupili po provinciji izgradio je nasip dug 18 000 koraka a visok 16 stopa i usto jarak od Lemanskog jezera kojim otječe rijeka Rodan5 do gorja Jure koje dijeli zemlju Sekvanaca od Helvecije. Kad je završio taj posao, porazmjestio je straže, podigao utvrde, da bi ih lakše mogao odbiti, ako bi htjeli bez njegova pristanka prijeći. Kad je osvanuo dan koji je bio uglavio s poslanicima, a oni k njemu došli, rekao im je da prema običnom postupku rimskoga naroda ne može nikome dopustiti prolaz kroz provinciju. Ukoliko bi to pokušali silom, tad će ih silom suzbiti. Helvećani, lišeni svake nade u prolaz kroz provinciju, odlučili su povezati lađe i napraviti više splavi, te su jedni na leđima po danu, a češće preko noći, na splavima na prijelazima rodanskim, gdje je dubina rijeke bila najmanja, pokušali provaliti. Odbijeni zbog dobrih utvrda, onda navalom vojnika i strijelama, odustali su od te namjere. 9. Tako je preostao samo jedan put i to kroz zemlju Sekvanaca, ali zbog tjesnaca nisu mogli njime onda proći bez njihova pristanka. Budući da ih sami nisu mogli nagovoriti, poslali su poslanika Heduancu Dumnoriksu, ne bi li on nagovorio Sekvance. Dumnoriks je jako mnogo mogao učiniti najprije zbog njihova ugleda, a onda zbog svoje darežljivosti; bio je prijatelj Helvećanima, jer se oženio Orgetoriksovom kćeri. Budući da ga je zanijela čežnja za kraljevskom vlasti, počeo je pripremati prevrat, a onda je uznastojao što više država zadužiti svojom naklonošću. Zbog toga je preuzeo tu stvar i izmolio u Sekvanaca da dopuste Helvećanima da prođu kroz njihovu zemlju. Isposlovao je još da su jedni drugima predali taoce. Sekvanci su ih predali zato da ne bi Helvećane ometali na putu, a Helvećani da prođu bez nasilja i bezakonja.
10. Cezaru su javili da Helvećani namjeravaju putovati kroz zemlju Sekvanaca i Heduanaca u zemlju Santonaca, a ti se nisu nalazili daleko od države Tolozaćana. Ti su stanovali u našoj provinciji. Ako se događaji budu tako odvijali, onda će to biti velika opasnost za samu rimsku provinciju. Tad će ratoborni urođenici, a ogorčeni neprijatelji rimskoga naroda, biti susjedi na otvorenim predjelima koji su bili vrlo žitorodni. Zato je za zapovjednika utvrde koju je bio podigao postavio Tita Labijena. Sam je što je brže mogao otišao u Italiju, da tamo unovači dvije legije, a da tri što su zimovale oko Akvileje izvede iz zimovnika.6 Krenuo je najkraćim putom koji je preko Alpa vodio u Onostranu Galiju s tim legijama; bilo ih je svega pet. Na tom su putu Ceutronci, Grajoceli i Katurižani zauzeli uzvisine i pokušali Cezarovoj vojsci zakrčiti prolaz. Cezar ih je u više okršaja potisnuo, te je sedmoga dana od Ocela, pograničnoga grada u ovostranoj provinciji, stigao u zemlju Vokonaca. Odavle je poveo vojsku u zemlju Alobrožana, a iz alobrožanske je zemlje krenuo zatim u zemlju Seguzijavaca. Seguzijavci su prvi susjedi koji graniče s rimskom pokrajinom s one strane Rodana. 11. Helvećani su bili već proveli kroz klance i zemlju Sekvanaca svoje čete, pa su stigli u zemlju Heduanaca i počeli pustošiti njihova polja. Budući da Heduanci nisu mogli obraniti svoje ljude i posjede, poslali su k Cezaru poslanike i preko njih zamolili pomoć. Poslanici su rekli da su već stekli tolike zasluge za rimski narod, te da onda ne bi smjeli trpjeti nepravde naočigled naše vojske i usto da im se pustoše polja, djeca odvode u roblje a gradovi uništavaju. U isto su vrijeme Ambari, braća i prijatelji Heduanaca, obavijestili Cezara da su i njihova polja poharana i da s velikom mukom odbijaju neprijatelja od svojih gradova. Na isti su način Cezara zamolili Alobrožani koji su preko Rodana imali svoja sela i imanja. Oni su izjavili da nemaju više ništa do svoje gole rođene zemlje. Te su činjenice potaknule Cezara te je počeo pomišljati kako ne smije oklijevati, da ne bi Helvećani uništili svu imovinu saveznika i na kraju stigli u zemlju Santonaca. 12. Rijeka Arar teče uzduž heduanske i sekvanske granice u Rodan nevjerojatno slabim tokom, te se prostim okom ne može razabrati na koju stranu teče. Preko nje su prelazili Helvećani na splavima i povezanim čamcima. Kad je Cezar saznao od uhoda da su Helvećani već preveli tri
dijela svojih četa preko rijeke, dok je četvrti zaostao s one strane rijeke Arar, krenuo je oko treće noćne straže s trima legijama iz tabora i tako stigao do onih koji još nisu bili prešli rijeku. Na njih je nepripravne navalio i velik ih dio pobio. Ostali su počeli bježati i skrivati se po obližnjim šumama. To su bili pripadnici tigurinskog plemena. Sva je Helvecija podijeljena na četiri plemena. Tigurinsko je pleme bilo jedino koje je u nedavnoj prošlosti podiglo ustanak i ubilo konzula Lucija Kasija, a njegovu vojsku natjeralo pod jaram. Tako je ili slučajem ili voljom besmrtnih bogova onaj dio helvećanske države koji je zadao znatan poraz rimskoj državi i rimskom narodu najprije bio kažnjen. Na taj se način nije Cezar osvetio samo za nepravde nanesene državi nego i za svoje, jer su Tigurinci bili ubili djeda njegovu tastu Luciju Pizonu i to legata Lucija Pizona u onoj istoj bici u kojoj je poginuo i Kasije. 13. Poslije te bitke Cezar je naredio da se preko rijeke Arar sagradi most, da bi mogao sustići ostale helvećanske čete. Tako je preko novog mosta preveo svoju vojsku. Helvećani, uplašeni zbog njegova iznenadnog dolaska, jer su vidjeli da je Cezar prešao rijeku za jedan dan, a njima je bilo potrebno uz teške napore da je prijeđu upravo dvadeset dana, pošalju k njemu svoje poslanike koje je predvodio Divikon. On je bio zapovjednik u onome boju s Kasijem. On je s Cezarom ovako govorio: – Ako rimski narod sklopi mir s Helvećanima, oni će krenuti onamo kamo im Cezar bude odredio i tu će se nastaniti. Ako bi pak i dalje na njih udarao vojskom, onda neka se sjeti i nekadašnjeg poraza rimskoga naroda i helvećanskog junaštva. Okolnost što je iznenada napao jedno pleme, dok oni koji su prelazili rijeku nisu mogli svojima priteći u pomoć, neka ne ocjenjuje kao svoju osobitu osobnu hrabrost i neka ne prezire neprijatelja. Mi smo od svojih djedova tako naučili da se radije junački borimo nego da se uzdamo u prevaru i lukavstvo. Zato bi bilo dobro da Cezar ne tjera mak na konac, da ne bi kraj gdje su se ustavili Helvećani dobio ime i onda pronosio njihovu slavu zbog poraza rimskoga naroda. 14. Njima je Cezar ovako odgovorio: – Ja se ne moram predomišljati, jer pamtim ono što su Helvećani spomenuli. Žao mi je što se to dogodilo, najmanje krivnjom rimskoga naroda. Da je narod bio upućen u svoje nepravde, lako bi se mogao čuvati da ne učini druge, ali ga je u ovom slučaju prevarila činjenica što nije svoje
nepravde držao za prijestupe kojih bi se morao bojati; on nije htio uočiti uzroke zbog kojih bi se morao bojati. Pa sve kad bih htio zaboraviti staru sramotu, zar mogu prijeći preko novih uvreda, kad ste protiv moga dopuštenja pokušali prelaziti rimskom provincijom i što ste pustošili zemlju Heduanaca, Ambara i Alobrožana? Usto se svojom pobjedom bestidno dičite. Zapravo se čudite što je vaše nasilje tako dugo ostalo nekažnjeno. Doista, besmrtni bogovi ljudima, koje žele kazniti za njihova zločinstva, znaju podariti katkad veću sreću i duže vremena odlagati svoju kaznu, da bi ih onda to jače, kad se sreća okrene, zaboljelo u srcu. Premda je to tako, ja ću ipak s vama sklopiti mir, ako mi date taoca, koji će biti jamstvo da ćete učiniti ono što obećavate. Još morate nadoknaditi štetu Heduancima kao i njihovim saveznicima, a na isti način i Alobrožanima. Divikon je ovo odgovorio: – Helvećani su od svojih predaka naučili da taoce primaju, a ne da ih drugima daju! Rimski narod može to sam posvjedočiti. Kad je to izgovorio, udaljio se. 15. Sutradan su Helvećani otišli iz onoga kraja. To je isto učinio i Cezar. Naprijed je poslao cijelo konjaništvo koje je bio sakupio od Heduanaca i njihovih saveznika, ukupno 4000 ljudi, da bi vidio na koju će stranu krenuti neprijatelji. Budući da su se naši vojnici odveć hrabro približili posljednjoj neprijateljskoj koloni, započeli su s helvećanskim konjaništvom na nezgodnom mjestu borbu. U njoj je poginulo nekoliko naših konjanika. Tad su se Helvećani uzoholili, jer su s pet stotina konjanika rastjerali još veće mnoštvo konjanika, pa su počeli smjelije i češće zaostajati, dok je njihova stražnja kolona izazivala naše vojnike na borbu. Cezar je svojima savjetovao da se ne tuku. Bio je zasad zadovoljan što nije dopustio neprijatelju da plijeni, zatim da nabavlja krmu i da pustoši. Na taj su način putovali petnaest dana, a da između posljednje neprijateljske kolone i naše prednje udaljenost nije bila veća od 6000 koraka. 16. Cezar je za to vrijeme dnevno tražio od Heduanaca žito što su ga bili obećali u ime svoje države. Zbog studeni žito po njivama nije bilo zrelo, a ni krme nije bilo u obilju. Slabije je mogao upotrijebiti ono žito što
ga je bio dovezao rijekom Arar, jer su Helvećani bili skrenuli od te rijeke, 7 a od njih se nije htio udaljiti. Heduanci su iz dana u dan otezali s isporukom. Govorili su: – Ljudi kupe žito, dovoze ga. Tek što nije prispjelo! Kad je Cezar osjetio da ga zavaravaju, a da je blizu dan kad je morao vojnicima dijeliti žito, pozvao je njihove poglavice, među njima Divicijaka i Liska koji je bio na čelu najvažnijega njihova magistrata koji Heduanci nazivaju riječju vergrobet8, a taj se bira svake godine i ima vlast nad životom i smrću; s ogorčenjem im se potužio što ga u tako nezgodno vrijeme i u takvoj blizini neprijatelja ne pomažu, pogotovo što se žito nigdje ne može kupiti a ni na poljima uzeti. Izjavio je da je ogorčen stoga što je upravo na njihovu molbu započeo ovaj rat. 17. Vergrobet Lisk, potaknut Cezarovim govorom, otkrio je ono o čemu je prije šutio. Rekao je ovo: – Ima nekoliko onih čiji je ugled u narodu vrlo velik. Ti privatno više mogu učiniti nego sami poglavice. Oni buntovnim i opakim govorima odvraćaju narod da donosi žito koje duguje. To obrazlažu tako što vele da je bolje, kad nemaju prvenstvo u Galiji, da njima vladaju Gali negoli Rimljani. Oni još vele da ne sumnjaju kako će Rimljani, ako svladaju Helvećane, i Heduancima oteti slobodu kao i cijeloj ostaloj Galiji. Ti isti točno izvještavaju neprijatelje o našim namjerama kao i o svemu onome što se događa u okolici. Ja ih ne mogu obuzdati. Štoviše, ja sam se izvrgnuo velikoj pogibelji, što sam ovo kazao. Zato sam šutio dok sam mogao! 18. Cezar je osjetio da Liskove riječi ciljaju na Dumnoriksa, brata Divicijakova, ali jer nije htio da se o svemu tome govori u prisutnosti mnogih, ubrzo je zaključio sastanak, dok je vergobreta Liska zadržao. Tad ga je počeo pobliže ispitivati o onome što mu je rekao za vrijeme sastanka. Onda je Lisk počeo slobodnije i smjelije govoriti. Poslije se Cezar o svemu obavijestio kod drugih, pa se uvjerio da je istinito ono što je Lisk kazao. Glavna ličnost koja je djelovala na držanje Heduanaca bio je zaista Dumnoriks. Bio je to veoma smion čovjek, vrlo darežljiv i zbog toga omiljen u narodu, ali i željan prevrata. Već je više godina u svojim rukama imao za male novce sve zakupe za carine; on je i novac prigrabio od svih heduanskih dohodaka, jer se nitko, kad on nudi svoju svotu novaca, ne
usuđuje zbog njega ponuditi više. Na taj je način uvećao svoj imetak i stekao sredstva za podmićivanje. Uza se uvijek ima velik broj konjanika koje sam hrani i uzdržava. Njegov ugled nije velik samo u našem narodu nego je značajan i u susjednih naroda. Za volju te moći udao je svoju majku u zemlji Biturižana za najuglednijega i najmoćnijega poglavicu. Sam ima ženu iz Helvecije, a sestru po majci i svoje rođakinje poudavao je po drugim državama. Vrlo je sklon Helvećanima zbog toga srodstva, a mrzi Cezara i Rimljane i zbog sebe, jer mu je opala moć njihovim dolaskom, dok se bratu Divicijaku vratio stari ugled i čast. Ukoliko Rimljani pretrpe kakav poraz, utoliko će u njemu ojačati nada da će se s pomoću Helvećana dokopati kraljevske vlasti. Ako zavladaju Rimljani, on gubi ne samo tu spomenutu svoju nadu nego i sav ugled koji ima sad. Cezar je, ispitujući kako se odvijao posljednji konjanički okršaj koji su njegovi prije nekoliko dana na nesreću bili zametnuli, došao do zaključka da su prvi počeli bježati Dumnoriks i njegovi konjanici. On je bio zapovjednik konjaništva koje su Heduanci bili poslali u pomoć! Zbog toga njegova bijega zahvatila je panika i ostalo konjaništvo. 19. To je Cezar saznao, a tome su se pridružile i druge činjenice i sumnje, ali sasvim pouzdane. Dumnoriks je preveo Helvećane kroz heduansku zemlju, zatim se pobrinuo da su jedni drugima izručili taoce, a sve je to izvršio bez Cezarova dopuštenja, a i bez dopuštenja svoje države. Štoviše, nikoga o tome nije bio obavijestio. Onda ga i vergobret optužuje, prema tome ima dovoljno razloga da ga kazni sam ili da zahtijeva od države da ga ona sama kazni. Ali, svemu se tome protivila činjenica što je u njegova brata Divicijaka upoznao veliku privrženost prema rimskom narodu, odanost prema njemu, neobičnu vjernost, pravednost i umjerenost. Bojao se da će, ako kazni Dumnoriksa, rastužiti Divicijaka. Zato je prije konačne odluke naredio da mu pozovu Divicijaka. Kad je otpustio obične tumače, počeo je s njim razgovarati sam preko tumača Gaja Procila, koji je bio prvak u provinciji, a u nj se najviše pouzdavao. Tad je podsjetio Divicijaka o čemu se govorilo u njegovoj prisutnosti o Dumnoriksu, kad je bila galska skupština, te mu otkrije što je nasamu svaki o njegovu bratu govorio. Onda ga je stao moliti, ako bi smio a da ga ne uvrijedi ili sam kazniti Dumnoriksa, kad sve potanko ispita, ili ga predati državi pa da mu ona sudi.
20. Zagrlivši Cezara, Divicijak je u suzama preklinjao prijatelja da ne postupi preoštro s njegovim bratom. Ovo je tad rekao Cezaru: – Znam da je to istina i nitko se zbog toga ne ljuti više od mene. Moj je ugled u mojoj državi i u cijeloj Galiji velik, dok je Dumnoriksov zbog njegove mladosti neznatan, te se on uzdigao mojom pomoću. Ipak je tu moć i snagu upotrijebio ne zato da umanjuje sebi ugled nego i da ga upropasti. Ali mene vodi bratska ljubav a i obzir prema javnom mišljenju, jer, ako ga oštrije kazniš, to će svatko pomisliti, kad sam ti dobar prijatelj, da si sve učinio prema mojoj volji. Zbog toga će se dogoditi da će me prezreti svi Gali. Kad je to s više drugih riječi uplakan molio od Cezara, on ga je uhvatio za desnicu, utješio i zamolio da ga prestane preklinjati. Zatim ga je uvjerio da je on u njega u tolikoj milosti da će zbog njegove želje i molbe oprostiti nepravdu nanesenu državi i zaboraviti na svoje negodovanje. Onda je pozvao Dumnoriksa i Divicijaka, te mu rekao zašto ga prekorava, a usto je još iznio što je sam opazio i što država misli. Opomenuo ga je da se unaprijed čuva svakog djela koje bi moglo izazvati sumnju u njega. Otvoreno je zatim naglasio da mu zbog brata Divicijaka oprašta sve stare nepravde. Poslije je Dumnoriksa okružio svojim povjerljivim ljudima, da bi znao što radi i s kim razgovara. 21. Cezar je istoga dana od četa prethodnica saznao da su se neprijatelji zaustavili na podnožju brda udaljenog 8000 koraka od njegova tabora. Zato je poslao svoje vojnike da razvide kakvo je to brdo i kako bi se obilaznim putem mogao na nj popeti. Prethodnice su mu dojavile da je uspon lak. Onda je Cezar naredio legatu Titu Labijenu da o trećoj noćnoj straži s dvjema legijama i s onim vodičima koji su već prije bili istražili put krene na najviši vrhunac samoga brda. Labijenu je povjerio što namjerava. Sam se oko četvrte straže požurio protiv neprijatelja istim putom kojim su oni bili pošli, ali je ispred sebe poslao cijelo konjaništvo. Naprijed je s četom prethodnicom poslao Publija Konzidija koga su svi cijenili kao vješta stratega. On je prije služio u vojsci Lucija Sule, a zatim u vojsci Marka Krasa. 22. Labijen je u zoru bio već zaposjeo vrhunac brda, dok Cezar od
neprijateljskog tabora nije bio udaljen više od 1500 koraka. Poslije je doznao od zarobljenika da nitko nije znao ni za njegov ni za Labijenov dolazak. Tad je k Cezaru iznenada dojahao Konzidije i rekao mu da su neprijatelji zaposjeli brdo za koje je Cezar odredio da ga osvoji Labijen. Izjavio je da to zaključuje prema oružju i bojnim znakovima Gala. Onda je Cezar zamaknuo vojskom na obližnji brežuljak i tu postavio bojni red. Dotle je Labijen bio zauzeo brdo i čekao na naše vojnike, ali se nije upuštao u borbu. To je učinio zato što mu je Cezar zapovjedio da ne započinje bitku prije negoli primijeti njegove čete blizu neprijateljskog tabora. Razlog je bio taj što je Cezar htio da zajednički udare odjednom sa svih strana. Na kraju, kad je sunce zašlo, Cezar je doznao od uhoda da su njegovi vojnici zaposjeli brdo, a da su Helvećani krenuli dalje te da je Konzidije u panici javio da je vidio ono što uopće nije mogao vidjeti. Toga je dana Cezar kretao za neprijateljem u običnoj udaljenosti, a onda se zaustavio oko 3000 koraka od njihova tabora.9 23. Sutradan je Cezar pomislio kako je vrijeme da se pobrine za prehranu vojnika, jer su u svemu preostajala samo dva dana kad je trebalo vojsci dijeliti žito, a do najvećeg i najbogatijeg heduanskoga grada nije bilo više od 18 000 koraka. Zato je napustio Helvećane i pohitao u Bibrakt. O tome su neprijatelje obavijestili robovi, i to bjegunci Lucija Emilija, koji je bio dekurion galskih konjanika. Helvećani, bilo zato što su mislili da su Rimljani od straha uzmaknuli, a pogotovo zato što su dan prije bili zauzeli uzvisine a nisu stupili u borbu, a onda i zbog toga što su se nadali da će im presjeći put do hrane, izmijenili su svoju pređašnju namjeru, okrenuli se prema našim četama i počeli progoniti i uznemirivati naše posljednje kolone. 24. Kad je Cezar to opazio, zamaknuo je s pješačkim četama na obližnji brežuljak, dok je konjaništvo poslao naprijed da suzbija neprijateljsku navalu. Sam je posred brežuljka uredio trostruki bojni red od četiri stare legije. Onda je zapovjedio da se na vrhuncu svrstaju dvije legije koje je bio nedavno unovačio u Ovostranoj Galiji kao i sve pomoćne čete. Tako su čitavo brdo zauzeli vojnici. Još je zapovjedio da se čitava prtljaga snese na jedno mjesto, a da to mjesto zaposjednu oni borci koji su se nalazili u gornjem bojnom redu.
Helvećani su pošli za Cezarom sa svim svojim kolima i onda sabrali prtljagu na jedno mjesto. Oni su zbijenim bojnim redom suzbili naše konjaništvo i u falangi se primakli našoj prvoj vrsti. 25. Cezar je najprije uklonio ispred očiju svojih vojnika svoga konja a onda sve ostale, da bi opasnost za sve bila jednaka, te da oduzme nadu u bijeg. Zatim je ohrabrio vojnike i započeo bitku. Vojnici su sa uzvisine bacili koplja i na taj način probili falangu. Kad su to izveli, navalili su isukanim mačevima. Gali su se našli u velikoj nezgodi, kad su im koplja naših vojnika jednim udarcem probila više štitova i onda ih sastavila. Budući da se željezo svinulo, nisu ga mogli iz štitova istrgnuti, a ni boriti se spretnije, kad im je lijeva ruka bila kao sapeta. Zato su mnogi vojnici poslije dugog trzanja više voljeli da bace štit iz ruke i da se onda tuku nezaštićena tijela. Kad su ih rane iscrple, počeli su uzmicati, a kako je brdo bilo udaljeno otprilike tisuću koraka, svi su se uputili prema njemu. Kad su se domogli brda, a usto i naši vojnici navalili za njima, oborili su se na naše borce odmah s puta Boji i Tulinžani. Njih otprilike 15 000 vojnika bili su posljednja neprijateljska četa i ujedno obrana zadnjim kolonama. Kad su udarili na naše s otvorena boka,10 počeli su ih opkoljavati. Čim su to opazili Helvećani koji su bili uzmakli na brdo, počeli su ponovo navaljivati i obnavljati bitku. Rimljani su zaokrenuli u zavoj, te su onda navalili s dviju strana i to tako da se prva i druga bojna vrsta opirala pobijeđenim i potisnutim Helvećanima, dok je treća suzbijala one koji su nadolazili. 26. Na ovakav se način vodila borba dugo i ogorčeno na objema stranama. Budući da neprijatelji nisu mogli duže odolijevati našoj navali, jedni su se, kao što su bili i počeli, povukli na brdo, dok su drugi krenuli prema svojoj prtljazi i svojim kolima. Ipak u čitavoj bici, premda su se od sedmog sata do navečer borili, nitko nije ugledao neprijatelja kako bježi. I u kasnu noć vodila se borba oko prtljage, jer su neprijatelji umjesto da izgrade nasip postavili kola i onda s višega mjesta sipali strijele na naše borce koji su nadolazili. Neki su između kotača i kola bacali koplja i sulice te na taj način ranjavali naše borce. Poslije dugog kreševa naši su zauzeli prtljagu i tabor. U njemu su zarobili Orgetoriksovu kćer i jednoga njegova sina. Nakon bitke preživjelo je oko 130 000 ljudi; oni su putovali bez prestanka cijele noći. Budući da
nisu ni za trenutak po noći prekidali svoje putovanje, četvrtoga dana prispjeli su u zemlju Lingonaca, dok su se naše čete zbog ranjenika i ukopa mrtvih zadržale tri dana, te zato nisu mogle poći za njima. Cezar je poslao Lingoncima pismenu poruku u kojoj im je preporučio da ne pomažu Helvećane ni žitom ni ičim drugim što im je potrebno. Ukoliko bi ih pomagali, držat će ih kao i Helvećane za neprijatelje. Poslije tri dana i sam je krenuo za njima sa svom svojom vojskom. 27. Velika je oskudica primorala Helvećane pa su poslali poslanike k Cezaru da pregovaraju o predaji. Cezara su sreli na maršu. Pali su preda nj ničice i plačući ga počeli moliti i preklinjati da s njima sklopi mir. On im je zapovjedio da čekaju na mjestu gdje se sada nalaze dok se ne vrati. Oni su se pokorili toj zapovijedi. Kad je Cezar stigao na spomenuto mjesto, zatražio je taoce, oružje i robove koji su bili k njima prebjegli. Dok su tražili robove i skupljali oružje, pala je noć, pa je oko 6000 ljudi iz onoga kotara koji se zvao Verbigenski umaknulo još navečer iz helvećanskog tabora i krenulo prema Rajni i germanskoj zemlji. Možda su to učinili zato što su se prepali da će biti kažnjeni kad predaju svoje oružje, a možda i zato što su se nadali da će se na taj način spasiti. Vjerovali su da u onom mnoštvu ljudi koje se predalo nitko neće zamijetiti njihov bijeg ili da će to same okolnosti prikriti. 28. Čim je Cezar za to saznao, naredio je onima koji su krenuli da ih vrate, ako se žele pred njima opravdati, i da ih natrag dovedu. Sve je njih Cezar kad su stigli držao kao neprijatelje, dok je ostale, kad je primio taoce i oružje, ubrojio u sebi pouzdane ljude. Zatim je Helvećanima, Tulinžanima i Latovičanima naredio da se vrate u svoje zemlje iz kojih su bili krenuli. Budući da su izgubili sve zalihe žita, a u svojim domovima nisu imali ništa čime bi utažili glad, zapovjedio je Alobrožanima da ih opskrbe hranom. Njima je samima naredio da gradove i sela što su ih zapalili ponovo sagrade. Sve je to naređivao u namjeri da onaj kraj odakle su krenuli Helvećani ne ostane pust, jer bi inače zbog njegove plodnosti mogli Germani koji stanuju s druge strane Rajne iz svoje zemlje prijeći u helvećansku zemlju, pa bi tako postali susjedi provinciji Galiji i Alobrožanima. Kad su ga Heduanci zamolili da dopusti Bojima da se nasele u njihovoj zemlji, jer su bili na glasu zbog svoje izvanredne hrabrosti, on je
na to pristao. Heduanci su im darovali zemlje, a poslije podijelili pravo i slobodu koje su i sami uživali. 29. U helvećanskom su taboru pronašli popise ispisane grčkim pismom, te ponijeli Cezaru. Na njima je poimence bilo izračunato koliki je broj onih što su mogli nositi oružje krenuo iz svojih domova, a onda isto tako koliko je krenulo žena, djece i staraca. Svega je bilo: Helvećana 263 000, Tulinžana 36 000, Latovičana 14 000, Rauračana 23 000 i Boja 23 000; među njima je bilo do 92 000 boraca. Svih je ukupno bilo do 368 000. Međutim, onih koji su se vratili svojim domovima bilo je svega 110 000 na broju. To se saznalo kad su ih na zapovijed Cezarovu prebrojili. 30. Kad se završio rat protiv Helvećana, gotovo iz cijele Galije nagrnuli su poslanici i to poglavice država da čestitaju Cezaru. Ovi su izjavili da u njegovoj pobjedi nad Helvećanima vide ne samo kaznu za stare uvrede što su Helvećani bili nanijeli rimskom narodu nego i prst sudbine, jer se dogodilo upravo ono što je od koristi za Galiju kao i za rimski narod. Još su rekli da su Helvećani, iako im je u domovini dobro bilo, ipak ostavili svoje domove, da bi zavojštili na cijelu Galiju u želji da njom zavladaju i da za sebe izaberu među tolikim brojem pokrajina i zemalja onakav kraj za svoja naselja koji bi za njih bio najzgodniji i najplodniji u cijeloj Galiji, dok bi im ostale države plaćale danak. Oni su ga zamolili ako bi mogli zakazati sabor cijele Galije u određeni dan i to učiniti uz njegov pristanak. Izjavili su još da ima nekih pitanja koja bi htjeli u zajedničkom dogovoru s njim riješiti. Kad im je Cezar to dopustio, odredili su dan za spomenuti sabor. Zatim su se prisegom zavjerili da ne bi netko štogod odao, osim onoga kome će to prema zajedničkoj odluci naložiti. 31. Kad su se razišli sa sabora, ponovo su isti poglavice došli k Cezaru i zamolili ga ako bi mogli nasamu s njim razgovarati o svome dobru kao i dobru cijeloga naroda. Kad su to isposlovali, svi su plačući pali ničice pred Cezara i u zboru govorili kako oni oko toga osobito nastoje da ne izađe u javnost ono što će mu reći, jer žele postići ono što im je na srcu. U slučaju kad bi svi saznali za njihove izjave, svjesni su da bi ih najgroznije kaznili. Onda je u njihovo ime Heduanac Divicijak rekao ovo:
– U Galiji postoje dvije stranke. Jednoj su na čelu Heduanci a drugoj Arvernjani. Budući da su se jedni i drugi niz godina ogorčeno borili za prvenstvo, Arvernjani i Sekvanci pozvali su Germane uz nagradu u novcu. Oko 15 000 Germana prešlo je rijeku Rajnu. I, kad su vidjeli da su galska polja plodna, a život bogatiji i ugodniji, onda ih je još više prešlo. Sad ih ima u Galiji oko 120 000. S njima su Heduanci i njihovi štićenici nekoliko puta vodili borbe, ali su ih Germani pobijedili u svakoj borbi. U tim su borbama izgubili cijelo svoje plemstvo, senatore i cjelokupno konjaništvo. Heduanci, satrveni tim bitkama i porazima, morali su, premda su se isticali junaštvom i bili gostinski prijatelji rimskog naroda, te stoga i najmoćniji u cijeloj Galiji, Sekvancima dati najodličnije svoje ljude kao taoce i k tomu prisegom obvezati samu državu da ih nikad neće natrag tražiti a ni utjecati se rimskom narodu za pomoć, dok budu pod njihovom vlašću i dominacijom. Ja sam jedini u državi heduanskoj koga nisu mogli nagovoriti da prisegne na spomenuti način i da dade svoju djecu za taoce. Zato sam morao pobjeći iz države i doći u Rim pred Senat zatražiti pomoć. Mene jedinoga nije obvezivala prisega i taoci. Ipak je veće zlo zadesilo pobjednike Sekvance negoli pobijeđene Heduance zbog toga što se germanski kralj Ariovist naselio u njihovoj zemlji i zauzeo trećinu sekvanske zemlje, a ta je u cijeloj Galiji najplodnija. Sad naređuje Sekvancima da se povuku i s one trećine, jer su prije nekoliko mjeseci k Ariovistu stigli Harudi, otprilike 24 000 duša. Zapovjedio je da se njima dade zemljište za njihova naselja. Tako će ih kroz malo godina sve skupa istjerati iz Galije, te će svi Germani prijeći preko Rajne. Svemu je tome uzrok što se ni germanska zemlja u pogledu svoje plodnosti ne može mjeriti s galskom, a onda ni način galskog života ne može se usporediti s germanskim. Otkad je Ariovist jednom u bici kod Magetobrige pobijedio galske čete, postao je obijestan i okrutan, počeo je tražiti djecu najuglednijh građana za taoce. Njih je isto tako kažnjavao svakovrsnim kaznama i mukama, ako mu ne bi ispunili neku želju čim bi to zaželio. On je neobrazovan, koleričan i nerazuman. Mi ne možemo duže podnositi njegovu vladu. Ukoliko nam ne pomogne Cezar i rimski narod, morat će svi Gali isto ono učiniti što su već uradili Helvećani, tj. napustiti svoje domove, tražiti drugi kraj za svoje kuće i to daleko od Germana te okušati sreću, pa dogodilo se što se mora dogoditi. Ako bi za to saznao Ariovist, on bi sve taoce koji se u njega nalaze kaznio najgroznijim kaznama. Ipak ga Cezar može svojim ugledom i ugledom svoje vojske ili novom pobjedom ili imenom naroda rimskoga zastrašiti da ne seli još veći broj Germana preko Rajne. Cezar može cijelu Galiju braniti od Ariovistova
nasilja. 32. Kad je Divicijak završio govor, svi su prisutni uz suze počeli naglas moliti Cezara za pomoć. Cezar je opazio da se jedini Sekvanci ne ponašaju onako kako su se drugi ponašali, nego da žalosni oborenih glava zure u zemlju. Budući da je bio radoznao, upitao je Sekvance. Oni nisu ništa odgovorili, već su šuteći ostali u istom raspoloženju. Budući da ih je više puta pitao za uzrok, a kako nije mogao od njih izmamiti nijednu riječ, ponovo je isti Divicijak rekao: – Udes je Sekvanaca to jadniji i teži od udesa drugih naroda u Galiji što se jedini oni ne smiju ni potajno potužiti ni moliti od nekoga pomoć protiv Ariovista; štoviše, oni i u njegovoj odsutnosti strepe od njegove okrutnosti na isti način kao da se upravo on glavom nalazi pred njima. Drugi mogu bježati, ali oni, jer su ga primili u svoju zemlju i jer se svi njihovi gradovi nalaze u njegovoj vlasti, moraju sve moguće muke trpjeti. 33. Kad je Cezar o tome bio obaviješten, osokolio je ostale Gale i obećao im da će se posebno za to pobrinuti. Cezar je rekao da se on osobito nada da će Ariovist zbog dobročinstva i njegova ugleda prestati s nasiljem. Kad je to rekao, raspustio je zbor. Cezara su na to poticali mnogi razlozi, pa je počeo razmišljati o tome na koji bi način štogod poduzeo, pogotovo kad je uvidio da Heduanci koje je Senat mnogo puta bio nazvao braćom i svojim rođacima čame u germanskom ropstvu i vlasti i kad je razmislio o tome kako se njihovi taoci nalaze u Ariovista i Sekvanaca, a to je sve uz toliku vlast rimskoga naroda najveća sramota za nj i rimsku državu. Osim toga, uočio je da je opasno za rimski narod što se Germani privikavaju prelaziti preko Rajne i što se sele u Galiju u tolikom mnoštvu. Zatim je zaključivao da se neće ti surovi i divlji ljudi moći suzdržati a da ne provale u rimsku provinciju, kad zauzmu cijelu Galiju, kao što su to već prije bili učinili Cimbri i Teutonci, a onda će iz provincije provaliti u Italiju, pogotovo kad Sekvance od naše provincije odvaja samo rijeka Rodan. Zato je potrebno što skorije sve to predusresti. Na kraju, sam se Ariovist toliko uzoholio i tako je postao obijestan da se to više ne može podnositi.
34. Zbog tih svih razloga Cezar je mislio da treba poslati Ariovistu poslanike, da oni od njega zahtijevaju da za dogovor izabere neko mjesto koje bi bilo u sredini među njima. Po njima je poručio da bi rado s njim razgovarao o državnim poslovima i o samim prilikama koje je potrebno upoznati, a važne su za obojicu. Ariovist je poslanstvu odgovorio ovako: – Kad bih ja Cezara trebao za nešto, sam bih došao k njemu. Osim toga, ne usuđujem se bez vojničke pratnje ići u one galske krajeve koje je Cezar zauzeo, a ni vojska se ne može bez velike prtljage s hranom i bez nekih neprilika sakupiti na jednom mjestu. Mene zaista čudi kakva posla ima Cezar ili rimski narod u mojoj Galiji koju sam u ratu svladao! 35. Kad su Cezaru priopćili taj odgovor, ponovo je poslao Ariovistu poslanika s ovom porukom. Budući da on njemu za onu njegovu pređašnju naklonost kao i rimskome narodu uzvraća ovakvom ljubavlju, premda je bio za njegova konzulovanja od Senata nazvan kraljem i prijateljem,11 a i pozvan se skanjuje doći na odgovor, te misli kako ne mora s Cezarom razgovarati o zajedničkim stvarima niti ga o tome obavijestiti, to sad Cezar od Ariovista zahtijeva ovo. Prije svega ne smije više preseljavati svoje podanike preko rijeke Rajne u Galiju. Zatim neka vrati taoce što su mu ih predali Heduanci, a Sekvancima neka dopusti da uz njegov pristanak sve one taoce koje sad imaju povrate Heduancima. Osim toga, da ne smije zavojštiti na njih i na njihove saveznike. Onda da ih na kraju ne izaziva svojim nasiljem. Ako tako bude radio, Cezar i rimski narod s njim će živjeti u ljubavi i prijateljstvu. U slučaju ako Cezar sve to ne postigne, osvetit će nepravde nanesene Heduancima. Poznato je da je Senat u vrijeme konzulovanja Marka Mesale i Marka Pizona bio zaključio da svaki onaj tko bude upravljao provincijom Galijom brani Heduance i ostale prijatelje rimskog naroda, dok to može činiti, ali bez ikakve štete za rimsku državu. 36. Na sve ovo odgovorio je Ariovist ovako: – Prema ratnom pravu pobjednici zapovijedaju pobijeđenima onako kako oni to žele. Na sličan je način rimski narod navikao zapovijedati pobijeđenima, ali ne prema tuđem pravu, nego prema svome raspoloženju. Budući da ja ne naređujem rimskom narodu na koji će način izvršavati
svoje pravo, to onda ni rimski narod ne treba mene ometati u mojim pravima. Heduanci plaćaju danak, jer su ratom htjeli riješiti naše međusobne razmirice, ali sam ih ja svladao. Cezar sa svoje strane čini veliku krivicu kad mi svojim dolaskom smanjuje dohotke. Ja neću Heduancima vratiti taoce. Ipak se neću bez traženja pravde za sebe s njima ni s njihovim saveznicima zaratiti ako ustraju pri onome što smo uglavili, te ako budu svake godine plaćali danak. Ako to ne budu izvršavali, onda će im od slabe koristi biti pobratimstvo s rimskim narodom. A kad Cezar poručuje da će osvetiti nepravde nanesene Heduancima, morao bi dobro zapamtiti da se nitko nije s Ariovistom u borbi ogledao a da nije poražen. Ukoliko želi, neka stupi u rat; tad će vidjeti što mogu učiniti Germani koji su uvijek bili jaki i hrabrošću i oružjem, a takvi se borci nisu četrnaest godina odmorili pod vlastitim krovom. 37. U isto vrijeme kad je Cezar primio spomenute poruke od Ariovista, došli su poslanici Heduanaca i Treveraca. Prvi su se poslanici potužili da im Harudi koji su nedavno bili prešli u Galiju pustoše polja; iako su Ariovistu predali taoce, ipak nisu mogli na taj način od njega otkupiti mir. Poslanici Treveraca javili su da se stotinu općina Sveba spustilo na obale Rajne, te da namjeravaju prijeći Rajnu. Njihovi su zapovjednici braća Nazua i Cimberije. Sve je to veoma uznemirilo Cezara, pa je zaključio da se mora požuriti, jer će se inače nova horda Sveba udružiti sa starim Ariovistovim četama, pa će ih onda biti teže suzbiti. Zbog toga je nakupovao žita i onda što je brže mogao ubrzanim je marševima krenuo protiv Ariovista. 38. Kad je prevalio put od tri dana, obavijestili su ga da je Ariovist sa svim četama krenuo da zauzme grad Vezoncij, taj najveći sekvanski grad, te da je odmakao iz svoje zemlje za tri dana hoda. Cezar je pomislio kako mora dobro paziti da se to ne dogodi. U Vezonciju je bilo u obilju svega što je trebalo za rat, a osim toga bio je zaštićen prirodnim položajem i ta je okolnost pružala dobru priliku da se sam rat zateže. Oko grada teče rijeka Dubis kao u nekom krugu, dok onaj prostor, a nema ga više od 600 stopa, gdje ne protječe rijeka zaprema vrlo visoko brdo, te obala rijeke na objema stranama doseže do podnožja samoga brda. Bedem podignut oko brda čini ga tvrđavom i spaja s gradom. Ovamo je Cezar krenuo žurnim maršem ne sustajući ni danju ni noću. Zatim je zaposjeo grad i u njemu postavio svoju
posadu. 39. Dok je Cezar boravio u blizini Vezoncija nekoliko dana da bi se opskrbio žitom i hranom, naši su se vojnici počeli propitkivati za Germane. Gali i trgovci pripovijedali su im da su Germani divovskog tijela, nevjerojatno hrabri i vješti oružju. Gali su priopćili da su se često s njima sukobili, ali tad nisu mogli izdržati njihov strašan izgled kao ni izraz njihova lica. Zbog toga je odjednom naše borce obuzeo toliki strah da je zavladala panika. Strah je obuzeo najprije vojničke tribune, prefekte, a onda ostale borce koji su s Cezarom došli kao prijatelji, ali nisu imali velikog iskustva u strategiji. Zato je svaki pojedini od ovih počeo navoditi jednu ili drugu izliku da bi krenuo na put i počeo moliti Cezara da bi mogao uz njegov pristanak otići kući. Neki su, da se ne bi na njih posumnjalo da su kukavice, postiđeni ostali, ali ipak nisu na svome licu mogli sakriti izraz straha, a ni suze prekriti. Ti bi se povukli u svoje šatore i tu kukali nad svojom sudbinom ili bi zajednički sa svojim plačidruzima žalili zbog opće propasti. U svakom uglu tabora počeli su ovakvi borci sastavljati i pečatiti oporuke. Njihove riječi kao i njihova panika zbunili su, štoviše, i one koji su imali veliko vojničko iskustvo, kao što su to bili obični vojnici, centurioni i konjanički časnici. Onaj koji je želio da se pokaže kao manja kukavica govorio bi da se ne boji neprijatelja, nego da ga je strah zbog klanca na putu i velikih šuma, koje se prostiru između naše vojske i Ariovistove. Neki su navodili da su zabrinuti zbog opskrbe žitom, jer ne znaju hoće li se ono moći dosta zgodno dovoziti. Čak su neki obavijestili Cezara da niti vojnici ne misle, kad on izda naredbu za pokret ili navalu, poslušati zapovijed, jer od straha ne misle krenuti naprijed. 40. Kad je Cezar o svemu razmislio, sazvao je vojno vijeće. U nj je pozvao centurione svih centurija, pa ih onda oštro prekorio ovim riječima. Najprije se čudi što oni drže da mogu pitati i suditi o tome kamo će ih on voditi i zašto ih vodi. Ariovist je za njegova konzulovanja osobito želio prijateljstvo rimskog naroda, pa zašto bi onda netko pomislio da će se on nerazborito pokazati kao nezahvalan čovjek? On je, nastavio je, uvjeren da Ariovist neće, kad se upozna s njegovim uvjetima i zahtjevima kao i kad shvati njihovu pravednost, odbiti ni njegovu ni rimskoga naroda milost. U slučaju ako se zarati bez razmišljanja kao obijestan i lud vojskovođa, onda
čega da se boje? Zašto da se ne pouzdavaju u svoju hrabrost ili njegovu opreznost? I u prošlosti je bila zaprijetila opasnost, kako to pamte naši djedovi, od toga istoga neprijatelja, kad je Gaj Marije porazio Cimbre i Teutonce.12 Njegova je vojska zaslužila opravdano istu slavu kao i njen vojskovođa. I nedavno u vrijeme ustanka robova13 u Italiji zaprijetio nam je taj narod, ali je u to doba ipak neprijatelj imao više ratnog iskustva i discipline, a sve je to od nas naučio. Koliko vrijedi ustrajnost, vidi se u činjenici što su se naši preci neko vrijeme bez razloga bojali i slabo naoružana neprijatelja, dok su ga poslije i dobro naoružana i kao pobjednika svladali. Na kraju, to su oni isti Germani s kojima su se Helvećani često ne samo u svojoj nego i u njihovoj zemlji borili, a ti Helvećani ipak nisu bili dorasli našoj vojsci. Ako nekoga smućuje nesretna bitka i bijeg Gala, taj će, ako bude htio razmišljati, uvidjeti da je Ariovist, kad je ostao mnogo mjeseci u taboru i po močvarama, a nije se usudio stupiti u otvorenu borbu, samo dugotrajnim ratom iscrpio Gale, pa onda, kad se više nisu nadali borbi i raštrkali se, iznenada na njih navalio te ih pobijedio više razboritošću i lukavošću negoli hrabrošću. I sam se Ariovist ne nada da će način koji je primijenio protiv barbara i neiskusnih vojnika biti zgodan da razbije našu vojsku. Oni koji svoj strah skrivaju tobože zbog žita i klanaca na putu zapravo su drski, jer, kako se čini, sumnjaju u dužnosti vrhovnog zapovjednika Cezara ili mu, štoviše, žele naređivati. Dalje je rekao da je to njegova briga, jer nas žitom opskrbljuju Sekvanci, Leuci i Lingonci, a osim toga već je žito na njivama sazrelo. O samom putu moći će uskoro sami prosuditi. S druge strane, što neki govore da se vojnici neće pokoriti njegovim zapovijedima, te da neće dalje krenuti, to njega nimalo ne zabrinjava. On zna da u onoga kome se vojnici nisu pokoravali ili nije bilo sreće, ako nije uspio u borbama, ili su mu dokazali lakomost, ako bi otkrili neko nedjelo. Ali, njegovo se poštenje zrcali u cijelom njegovu životu, a sreća u ratu s Helvećanima. Zato će on ono što bi bio za poslije odgodio požuriti i još noćas za vrijeme četvrte straže krenuti, da bi se uvjerio ima li u njih više stida i osjećaja dužnosti negoli straha. Ukoliko za njim i ne krene nitko, poći će s njim njegova Deseta legija, u koju uopće ne sumnja. Ona će mu biti tjelesna straža! Ta je legija bila prava Cezarova miljenica, a u nju se zbog njena junaštva i najviše pouzdavao.
41. Poslije ovakva Cezarova govora svi su se na neki načini izmijenili. Odjednom su se jako oduševili; sve je obuzela želja za borbom. Prva mu je Deseta legija preko vojničkih tribuna zahvalila što je o njoj lijepo govorio; vojnici te legije izjavili su da su spremni za rat. Zatim su se dogovorili vojnici ostalih legija sa svojim tribunima i centurionima,14 kako bi se opravdali pred Cezarom. Njihovi su izaslanici ovako pravdali stav legija, kad su izjavili da one, tj. legije, nisu nikada oklijevale ili se bojale, a nisu ni pomislile da je na njima da sude o vođenju rata, te da je to posao samoga vojskovođe. Cezar je prihvatio opravdanje legije. Onda je uz pomoć Divicijakovu, jer se u njega od svih Gala najviše pouzdavao, izabrao onaj put kojim bi mogao voditi vojsku više od 50 000 koraka unaokolo otvorenim predjelima. Zatim je, kako je izjavio, u vrijeme četvrte straže krenuo. Budući da nije prekidao put, sedmoga je dana javila prethodnica da je rimska vojska daleko od Ariovistove 24 000 koraka. 42. Kad je Ariovist saznao za Cezarov dolazak, poslao je k njemu svoje poslanike. Ovi su kazali: – U pitanju dogovora koji je Cezar tražio, sad ga ukoliko želi može sam ostvariti, jer je bliže došao. I sam mislim da to mogu bez straha za sebe učiniti! Cezar nije odbio ovu ponudu. Držao je da se Ariovist već pomalo opamećuje, kad na svoju ruku nudi ono što je prije, kad je to od njega tražio, bio uskratio. Cezar se čvrsto nadao da će se Ariovist, kad se upozna s njegovim uvjetima i zahtjevima, odreći svoje tvrdoglavosti zbog tolikih Cezarovih dobročinstava, a osobito onih rimskoga naroda. Peti dan od spomenutoga dana bio je zakazan dogovor. Kako su često i jedan i drugi slali poslanike, Ariovist je zahtijevao da Cezar ne dovodi na sastanak svoje pješaštvo. Rekao je da se boji da ga ne bi Cezar na prijevaru opkolio. Zato neka jedan i drugi dođu u pratnji konjaništva. Inače on ne misli doći. Budući da Cezar nije htio da se zbog bilo čega osujeti sastanak, a usto nije smio svoju osobnu sigurnost povjeriti galskom konjaništvu, odlučio je da je najbolje ako Galima oduzme konje i naredi da na njih uzjašu vojnici Desete legije, a u tu se legiju najviše uzdao. Tako je u svakom slučaju imao zaštitu i stražu od koje nije bilo odanije. Kad je to sproveo, netko je vrlo dosjetljivo rekao u krugu vojnika
Desete legije: – Cezar čini više nego što je obećao. Bio je obećao da će Deseta legija biti njegova tjelesna straža, a gle sad je on uvrštava među vitezove! 43. Na ravnici, na kojoj se uzdizao prilično velik zemljani brežuljak, a ta je bila jednako udaljena od Cezara i Ariovistova tabora, sastali su se na dogovor oba vojskovođe. U istoj su se razdaljini zaustavili Cezarovi i Ariovistovi konjanici. Ariovist je zatražio da razgovaraju na konju i da svaki još povede po deset vojnika. Kad su se sastali na spomenutom mjestu, Cezar je Ariovistu spomenuo u početku govora svoja i Senatova dobročinstva. Cezar je rekao: – Senat je tebe imenovao za kralja i nazvao prijateljem, a poslao ti je i bogate darove. Malo je onih koji su to doživjeli, jer se sve to dariva samo za osobite zasluge. Ti si sva ta odlikovanja dobio milošću Senata i mojim zalaganjem, jer drugoga pravoga razloga nije bilo. Poslije toga je Cezar počeo objašnjavati kako Rimljane povezuju i drevne i nove zakonite veze s Heduancima, te kako je toliko puta određene odluke sam Senat za njih donio; one su bile izraz osjećaja časti. Zatim je napomenuo kako su Heduanci imali prvenstvo u cijeloj Galiji i prije negoli su s nama sklopili prijateljske veze. Cezar je još dodao da je takav običaj naroda rimskoga da on nastoji da saveznici i prijatelji ne samo da ništa svoga ne gube nego da cvatu ugledom, čašću i dostojanstvom. Onda, tko bi mogao dopustiti da im se oduzme ono što su sa sobom donijeli u prijateljstvo rimskog naroda? Zatim je od Ariovista zatražio ono isto što je prije bio poručio poslanicima. To je bilo da Ariovist ne ratuje protiv Heduanaca i njihovih saveznika i da im povrati taoce. Na kraju, ukoliko ne može vratiti one Germane koji su se naselili u Galiji, da bi barem zabranio drugima prelaziti preko rijeke Rajne. 44. Ariovist je vrlo malo odgovorio na Cezarove zahtjeve, ali je zato posebno istaknuo svoje vrline. Rekao je: – Prešao sam preko Rajne ne od svoje volje, nego onda kad su me Gali za to zamolili. Nisam napustio svoj dom bez nade u velike nagrade. Ja sam u Galiji zauzeo onaj kraj koji su mi sami Gali darovali, a taoce su dragovoljno dali; danak ubirem prema ratnom pravu, jer ga pobjednici obično nameću pobijeđenima! Ja se nisam zaratio s Galima nego oni sa mnom. Zatim, sve su galske države ustale protiv mene, ali sam sve njihove čete porazio. Ukoliko žele ponovo stupiti
u borbu, ja sam spreman da je prihvatim. Ako žele da živimo u miru, onda nije pravo da mi uskrate danak koji su do sada isplaćivali. Prijateljstvo rimskoga naroda moralo bi meni biti na čast i zaštitu, a ne na štetu. Zbog toga sam ga i tražio. Ako Galima s pomoću rimskoga naroda oprostim danak, te ako im predam taoce, onda ću se isto tako rado odreći prijateljstva s rimskim narodom kao što sam ga i tražio. Što preseljavam veliko mnoštvo Germana u Galiju, to činim zbog svoje obrane, a ne zbog toga da bih ratovao s Galima. Kao dokaz mogu navesti to što sam došao u tu zemlju na poziv Gala; prema tome, ja nisam napadao, već sam se branio. Osim toga, ja sam došao u Galiju prije negoli vojska rimskoga naroda. Rimska vojska nije prije nikad prešla granice provincije Galije. Što ona tu radi? Zašto je stigla u te zemlje? Ova je Galija moja pokrajina kao što je ona vaša. Kao što ne treba dopustiti da ja napadam vašu provinciju, tako ste vi Rimljani nepravedni kad me ometate u mome pravu. A što ti, Cezare, kažeš da je rimski narod nazvao Heduance svojom braćom, nemoj misliti da sam ja tako neuk te da ne poznajem povijest a da ne bih znao da su Heduanci pomagali Rimljanima u vrijeme prošloga rata s Alobrožanima, kao i u onim borbama što su ih sa mnom i Sekvancima vodili. Ja moram posumnjati da se Cezar pretvara u svome prijateljstvu kad vojsku drži u Galiji, a drži je samo zato da bi mene uništio. Ukoliko ti, Cezare, ne povučeš svoje čete iz Galije, ja te neću držati za prijatelja, nego za neprijatelja. Ako te ubijem, znam da ću razveseliti mnoge ugledne prvake rimskoga naroda. Sve sam to od njih saznao preko svojih povjerljivih ljudi. Prema tome, ako ti nestaneš, ja ću u svih ovih steći zahvalnost i prijateljstvo. Ako, Cezare, napustiš Galiju, pa je meni predaš, ja ću ti zato platiti veliku cijenu, štoviše, vodit ću sve ratove a da se ti nećeš izvrgavati nikakvoj opasnosti ili ama koje zahtijeva sam rat! 45. Cezar je Ariovistu odgovorio u istom smislu, zašto ne može odustati od svojih planova. Ponajprije, kako je rekao, u tome ga priječi politika rimskoga naroda koji nikad nije napuštao svoje zaslužne saveznike, a osim toga Cezar je izjavio da Galija ne pripada više Ariovistu negoli rimskom narodu. Onda ga je podsjetio da je Kvint Fabije Maksim porazio u bitkama Arvernjane i Rutence,15 ali ih je rimski narod pomilovao, te njihove zemlje nije pretvorio u provincije a ni danak im nije nametnuo. Ukoliko se treba svaki put pozivati na povijest, onda je vlast rimskoga naroda u Galiji potpuno zakonita. Zatim, ako treba poštovati senatske odluke, Galija, premda je poražena, mora živjeti prema svojim
uredbama. 46. Dok su Ariovist i Cezar na ovaj način vodili pregovore, Cezarovi su vojnici javili da se Ariovistovi konjanici približavaju brežuljku i jašu prema našim konjanicima, a da osim toga bacaju strelice i kamenje na našu pratnju. Cezar je onda prekinuo razgovor, povukao se prema svojim vojnicima i zapovjedio im da Germanima uopće ne uzvraćaju strijelama. Iako je znao da će izabrane legije bez opasnosti moći voditi borbu s konjaništvom, ipak je držao da to ne smije učiniti, jer bi se poslije, kad bi razbio neprijatelje, reklo da ih je unatoč vjeri uništio za vrijeme dogovora. Poslije, kad su svi vojnici saznali kako se Ariovist drsko ponašao za vrijeme pregovora i kako je zahtijevao da treba sve Rimljane istjerati iz Galije, a osobito kako su njegovi konjanici navalili na naše i kako se zbog toga prekinulo pregovaranje, sve je vojnike obuzelo veliko oduševljenje za rat. 47. Zatim je drugoga dana Ariovist poslao Cezaru poslanike. Oni su ovo rekli: – Ariovist želi s Cezarom raspravljati o onome o čemu su nedavno govorili, ali svoje dogovore nisu završili. Zato neka Cezar odredi dan za dogovor, a ako to ne želi, onda neka nekoga od svojih pouzdanih ljudi k njemu pošalje. Cezar nije imao o čemu voditi razgovore, pogotovo što se Germani dan prije nisu mogli suzdržati da ne odapinju strijele na naše vojnike. Osim toga, Cezar je znao da je vrlo pogibeljno ako pošalje nekoga od svojih ljudi jer ga predaje u ralje divljih vukova. Zato je odlučio da je najbolje ako Ariovistu pošalje Gaja Valerija Procila, sina Gaja Valerija Kabura. Bio je to mlad čovjek, vrlo hrabar i obrazovan. Njegovu je ocu Gaj Valerije Flak16 bio darovao rimsko građansko pravo. Cezar ga je poslao zbog velikoga povjerenja koje je u njega imao kao i zbog njegova znanja galskog jezika koji je Ariovist iz dnevne prakse vrlo dobro poznavao. Osim toga, Germani nisu imali razloga da se loše ponašaju prema Procilu. Cezar je još odredio da s njim krene i Marko Mecije, a taj je bio Ariovistov milogost. Oboma je Cezar naložio da saslušaju Ariovista, a onda da mu to jave. Kad ih je Ariovist ugledao u svome taboru, pred svim je vojnicima glasno povikao: – Zašto ste došli k meni? Zar želite da me uhodite?
Kad su htjeli odgovoriti, nije im dopustio, već je odredio da ih okuju u okove. 48. Istoga je dana Ariovist dalje krenuo i utaborio se pod brdom, na 6000 koraka od Cezarova tabora. Sutradan je poveo svoje čete pokraj Cezarova tabora i utaborio se 2000 koraka dalje od njega s namjerom da Cezaru onemogući dovoz žita, koje mu je pristizalo iz zemlje Sekvanaca i Heduanaca. Od toga je dana Cezar pet dana redom izvodio vojsku ispred tabora, da bi Ariovistu pružio priliku da zametne borbu. Ariovist je sve te dane pješačke čete zadržavao u taboru, ali se svakog dana znao pobiti u konjaničkom okršaju. To je bila takva vrsta bitke u kojoj su Germani bili vrlo dobro izvježbani. Bilo je 6000 konjanika, a isto toliko pješaka koji su bili vrlo snalažljivi u pokretu i vrlo hrabri. Njih su konjanici, svaki po jednoga, odabirali u cijeloj vojsci kao svoju zaštitu. S njima su odlazili u borbu. U borbi bi konjanici k njima uzmicali, a oni bi, kad bi nastala ogorčena borba, navalili. Kad bi netko bio teže ranjen ili pao s konja, pješaci bi ga okružili. Ako je bilo potrebno nekamo dalje poći ili brže uzmaknuti, pješaci su bili tako brzi, jer su bili izvježbani, da su uhvativši se za konjsku grivu trčali usporedo s njim. 49. Kad je Cezar vidio da se Ariovist ne miče iz svoga tabora, izabrao je zgodno mjesto, da mu Germani ne bi više sprečavali dovoz hrane, i to otprilike 600 koraka dalje od onoga mjesta gdje su se Germani bili spustili, pa je tamo stigao u trostrukom bojnom redu. Zatim je prvoj i drugoj vrsti zapovjedio da ostane pod oružjem, a dotle da treća gradi tabor. To je mjesto, kao što sam spomenuo, bilo 600 koraka udaljeno od neprijatelja. Ovamo je Ariovist poslao oko 16 000 pješaka s čitavim konjaništvom da bi te čete zastrašivale naše vojnike i da im ne bi dopustile graditi utvrde. Uza sve to, Cezar je zapovjedio da dvije bojne vrste odbijaju neprijatelja, dok treća ne dovrši svoj posao. Kad je tabor bio podignut, Cezar je u njemu ostavio dvije legije i nešto pomoćnih četa, dok je ostale četiri legije poveo natrag u veliki tabor. 50. Sutradan je Cezar prema svojim strateškim navikama izveo
vojsku iz oba tabora. Kad je malo odmaknuo od velikoga tabora, uredio je bojni red i ponovo pružio neprijatelju priliku za borbu. Budući da je i sad opazio da neprijatelji ne izlaze iz svoga tabora, vratio je svoje čete oko podneva u tabor. Tek je tad Ariovist poslao jedan dio svojih četa da zauzme manji tabor. I jedni i drugi ogorčeno su se borili sve do sumraka. Kad je zašlo sunce, povratio je Ariovist svoje čete u tabor. S jedne i druge strane poginulo je i bilo ranjeno mnogo vojnika. Kad je Cezar ispitivao zarobljenike zašto se Ariovist ne želi odlučiti za odlučan sukob, saznao je da je tome uzrok što je u Germana običaj da im žene vračanjem i ždrijebom odlučuju je li korisno zametnuti bitku ili nije. One uvijek govore da Germanima nije suđeno pobijediti ako stupe u borbu prije negoli se pojavi mladi mjesec. 51. Drugoga je dana Cezar ostavio u jednom i drugom taboru posadu takve jačine koliko mu se činilo da je za obranu dovoljno. Sve je pomoćne čete razmjestio ispred malog tabora naočigled neprijatelju. Te je upotrijebio samo za tabor, jer je po broju legionara bio slabiji prema broju neprijateljskih vojnika. Zapovjedio je da se svrsta trostruki bojni red i onda se primaknuo sve do neprijateljskog tabora. Sad su Germani bili primorani da izvedu sve svoje čete iz tabora. Razmjestili su ih u jednakom razmaku po plemenima: Harude, Markomane, Tribočane, Vangionce, Nemećane, Seduzijce i Svebe. Zatim su sav svoj bojni red zatvorili putničkim i teretnim kolima, da nitko ne pomisli na bijeg. Na ovo su mjesto smjestili svoje žene. Te su ih na polasku u boj raskriljenih ruku molile da ih ne predaju Rimljanima u ropstvo. 52. Cezar je pojedinim legijama odredio za zapovjednike legate i kvestore, da bi ih svaka imala za svjedoke svoga junaštva. Sam je poveo borbu na desnom krilu, jer je opazio da je ta strana u neprijateljske vojske najslabija. Naši su vojnici na dani znak žestoko navalili na neprijatelje, dok su neprijatelji iznenada istrčali velikom brzinom, tako da naši vojnici nisu imali vremena izbaciti svoja koplja. Tad su odbacili koplja i borili se iz blizine mačevima. Ipak su Germani prema svojim pravilima strategije u navali ubrzo oblikovali falangu i dočekali udarce mačeva. Bilo je i takvih naših vojnika koji su uskočili u falangu te rukama trgali štitove i odozgo zadavali
neprijateljima rane. Dok je lijevo krilo neprijateljske vojske bilo razbijeno, dotle je desno svojom premoću pritješnjavalo naš bojni red. Kad je to uočio mladi Publije Kras, a nije bio u stisci kao oni koji su se nalazili u bojnom redu, kako je zapovijedao konjaništvom, poslao je našima u nevolji treću bojnu vrstu u pomoć. 53. Na taj se način postigla ravnoteža u borbi, pa su neprijatelji počeli bježati. Nisu prestali bježati dok nisu stigli do rijeke Rajne. Tad je samo malen broj njih skočio u rijeku i nastojao se spasiti plivajući na drugu obalu. Neki su se namjerili na čamce, ukrcali se i tako izbjegli smrti. Među takvima je bio i Ariovist. On se dokopao lađe koja je bila privezana na obali i na njoj pobjegao. Sve su druge Germane sustigli naši konjanici i posmicali ih. Ariovist je imao dvije žene. Jedna je bila rodom Svebica koju je odveo sa sobom od kuće, druga Noričanka, sestra kralja Vokciona, kojom se oženio u Galiji. Nju mu je bio poslao njen brat. Obje su zaglavile na spomenutom bijegu. Ariovist je imao dvije kćeri. Jedna je poginula, dok su drugu zarobili naši vojnici. Kad je konjaništvom progonio neprijatelje, Cezar je susreo Gaja Valerija Procila, dok su ga germanski stražari na bijegu vukli okovana trostrukim okovima. Taj je susret uvelike razveselio Cezara kao i sama pobjeda, jer je doživio da se njegov pouzdanik i milogost, a usto najpoštovaniji čovjek u Galiji, spasio iz vučjih ralja i ponovo živ k njemu došao. Sudbina nije Cezaru ništa umanjila veselje, jer je Procil bio živ. Onda je Procil pripovijedao da su za njegovu glavu triput u njegovoj prisutnosti Germani bacali ždrijeb, bi li ga odmah spalili ili bi ga sačuvali za drugo vrijeme. Slučajno su sreća i sudbina bili Procilovi prijatelji. Poslije su vojnici doveli i Procilova pratioca Marka Mecija, kad su ga pronašli u Ariovistovu taboru. 54. Kad se raširila vijest o ovoj pobjedi preko rijeke Rajne, počeli su se Svebi koji su bili došli na obale rijeke Rajne vraćati svojim domovima. Njih su, kad ih je zahvatila panika, počeli progoniti Ubijci, a ti su stanovali uz obale Rajne. Mnogo je Sveba poginulo u spomenutoj panici. Tako je Cezar kroz jedno ljeto završio dva veoma velika rata. Zatim
je nešto ranije negoli je to tražilo godišnje doba odveo vojsku u zemlju Sekvanaca da tamo prezimi u zimovnicima. Kao zapovjednika zimovnika postavio je Tita Labijena, dok je sam krenuo u Ovostranu Galiju17 da obavlja sudske poslove.
DRUGA KNJIGA 1. Dok se Cezar, kao što smo prije spomenuli, nalazio u Ovostranoj Galiji, često je dobivao obavještenja da se svi Belgi – a to je prema onome što je prije rečeno jedna trećina cijele Galije – spremaju na ustanak protiv rimskoga naroda i da međusobno jedni drugima predaju taoce. Uzrok njihove zavjere bio je sljedeći. Oni se u prvom redu boje da će onda kad Cezar pokori cijelu Galiju naša vojska upasti u njihovu zemlju. Zatim, jer ih na to potiču neki Gali, a onda i oni koje je vrijeđalo što rimska vojska zimuje i smješta se u Galiji. Kao što nisu trpjeli da u Galiji budu Germani, tako su i ovo teško podnosili. Bunili su ih oni koji su u svojoj nestalnoj prirodi nosili lakoumnu težnju da se organizira nova vlast. Bilo je i onih koji su ih bunili zbog toga što su bili bogati, pa su imali sredstava da posvuda imaju svoje ljude koji bi upravljali pojedinim zemljama. Takvi su sve to mogli vrlo teško postići pod našom vlašću. 2. Porukama i pismima ovakve vrste Cezar je bio ponukan da unovači u Ovostranoj Galiji dvije nove legije.18 Početkom je ljeta poslao legata Kvinta Pedija da ih odvede u unutrašnju Galiju. Sam je stigao k vojsci, čim se ona mogla obilno opskrbiti krmom. Senoncima i ostalim Galima koji su bili susjedi Belga zapovjedio je da uznastoje doznati što se događa u zemlji Belga, pa da ga onda obavijeste. Svi su isto javili da Belgi sakupljaju vojsku na jednom mjestu. Poslije toga Cezar je držao da nema odgađanja nego da mora krenuti. Kad se opskrbio žitom, krenuo je i otprilike kroz petnaest dana stigao do zemlje Belga. 3. Kad je u te krajeve stigao iznenada i brže nego je itko mogao pomisliti, poslali su Remljani, koji su među plemenima Belga bili najbliži Galiji, poslanike k Cezaru i to Ikcija i Andebroga, prvake u državi, da ti izjave kako oni sebe i sve svoje predaju na milost i nemilost rimskoga naroda. Još su kazali kako se oni nisu urotili protiv rimskoga naroda, nego da su spremni predati taoce, izvršavati sve zapovijedi, a u gradove primiti Rimljane te ih pomoći žitom i svim onim ostalim što je potrebno. Dalje su izjavili kako su svi Belgi pod oružjem, a da su se Germani, koji stanuju s ove strane Rajne, s njima sjedinili, no da su ti ipak toliko ogorčeni jer ni Svesionjane, svoju braću i rođake koji žive prema istim zakonima i istom
pravu i imaju s njima jednu vladu i jednu vlast, nisu mogli nagovoriti da se ne slože s ovima. 4. Kad ih je Cezar ispitivao koje su to države i koliko imaju vojnika pod oružjem i što mogu učiniti te njihove čete, otkrio je sljedeće: većina Belga potječe iz Germanije, a kako su u davna vremena bili prešli Rajnu zbog plodnosti kraja, naselili su se u onim predjelima gdje stanuju Gali. Zatim su otjerali Gale. Oni jedini nisu u vrijeme naših pređa dopustili Cimbrima i Teutoncima da prodru u njihovu zemlju, premda su bili opustošili čitavu Galiju. Zbog toga su silno ponosni na svoju vojsku, hvale se, jer se sjećaju nekadašnje slave. Što se tiče broja njihovih vojnika, poslanici su rekli da su dobro obaviješteni, jer su to mogli saznati, kad su udruženi srodstvom i rodbinskim vezama, od onih koji su na zajedničkoj skupštini govorili koliki će tko broj vojnika dati. Najjači su među njima Belovačani i to junaštvom i ugledom kao i brojem vojnika. Oni mogu na oružje pozvati i do 100 000 vojnika. Od toga su broja obećali 60 000, i to izabranih boraca, ali su u tom ratu tražili za sebe zapovjedništvo. Svesionjani su njihovi susjedi; oni posjeduju najprostranija i najplodnija polja. Već za naših dana imali su kralja Divicijaka, a taj je bio najmoćniji u cijeloj Galiji. Njegova se vlast protezala u velikom dijelu tih krajeva i osobito u Britaniji. Sad im je kralj Galba. Njemu su zbog njegove pravednosti i razboritosti za čitav rat povjerili vrhovno zapovjedništvo. Imaju dvanaest gradova i obećavaju 50 000 vojnika. Isto toliko žele dati Nervljani; ti su među njima najsuroviji a stanuju u vrlo udaljenim krajevima. Dalje su Atrebaćani obećali 15 000, Ambljani 10 000, Morinjani 25 000, Menapljani 7000, Kalećani 10 000, Veliokašani i Viromanduanci isto toliki broj, a Atuatučani 19 000 vojnika. S druge strane Kondružani, Eburonci, Cerožani i Pemani, koji se jednim imenom nazivaju Germani, mogu ponuditi vojsku od 40 000 boraca. 5. Kad je Cezar osokolio Remljane i ugodnim ih riječima otpratio, zapovjedio je da se čitav njihov senat kod njega sakupi i da djecu prvaka dovedu kao taoce. Remljani su sve do određenoga dana izvršili. Onda je osobno Heduanca Divicijaka opomenuo i uputio kako je za državu i za opći spas od velike koristi ako se rastave neprijateljske čete, jer se onda neće morati odjednom boriti s tolikim mnoštvom ratnika. A to se može ostvariti ako Heduanci upadnu svojim četama u zemlju Belovačana i
otpočnu pustošiti njihovu zemlju. Kad mu je to naredio, rekao mu je da se može udaljiti. Kad je Cezar opazio da sve čete Belovačana marširaju protiv njegove vojske, a još kad je preko uhoda koje je bio naprijed poslao preko samih Remljana saznao da te čete nisu daleko, odmah je žurno preveo vojsku preko rijeke Aksone koja je na granici Belovačana i tu se onda utaborio. Taj je prirodni položaj zaštićivao jednu stranu tabora obalama rijeke i činio njegovo zaleđe sigurno od neprijatelja, pa su Remljani i druge države mogli bez ikakve zapreke Cezaru dovoziti hranu. Na toj je rijeci bio most. Tu je smjestio posadu vojnika, dok je na drugoj strani iste rijeke ostavio Kvinta Titurija Sabina sa šest kohorti. Zatim je zapovjedio da se utvrdi tabor nasipom u visini od dvanaest stopa i još jarkom od osamnaest stopa. 6. Od ovoga se Cezarova tabora nalazio Bibrakt, grad Remljana, udaljen otprilike 8000 koraka. Belgi su već na maršu počeli velikim snagama na taj grad jurišati. Toga se dana teškom mukom obranio. Gali i Belgi jurišaju na ovaj način. Najprije mnoštvo vojnika opkoli sam grad, a čim započnu sa svih strana na grad bacati kamenje, te s bedema uklone sve braniče, onda načine kornjaču, primaknu se gradskim vratima i započnu potkopavati zid. To se i sada dogodilo. Budući da je veliko mnoštvo vojnika izbacilo kamenje i strijele na bedem, nitko od branitelja nije mogao ustrajati u obrani na bedemu. Noć je dokrajčila juriš. Tad je Ikcije iz naroda Remljana, veoma ugledan među svojim zemljacima, a tad zapovjednik u spomenutom gradu i još prije jedan od poslanika koji su zbog pregovaranja o miru došli k Cezaru, ponovo njemu poslao glasnike koji su kazali: – Ako nam Cezar ne pošalje pomoć, mi nećemo moći duže odolijevati navali neprijatelja! 7. Cezar je odmah poslije ponoći poslao gradu pomoć i to konjanike Numiđane, strijelce Krećane i praćkare s Baleara. Odredio je da im vodiči budu oni isti koje je Ikcije bio poslao da traže pomoć. Kad su stigle ove pomoćne čete, Remljani su se u gradu s većim pouzdanjem, nadom i hrabrošću počeli boriti, dok su neprijatelji, zahvaćeni panikom, odustali od opsjedanja. Neprijatelji su se samo malo zadržali pod bedemima Bibrakta,
opustošili polja Remljana, zapalili sva sela i kuće u njima do kojih su mogli stići, a onda su sa svim četama odmarširali prema Cezarovu taboru i zatim se utaborili daleko od njegova tabora otprilike 8000 koraka. Taj se tabor pružao više od 8000 koraka u širinu, kako se to moglo procijeniti prema dimu i vatri. 8. Cezar je zaključio da se u početku ne upušta u borbu i to zbog dvaju razloga. Jedan je bio što su neprijatelji bili brojem vojnika nadmoćniji, dok je drugi bio što je znao da su kao vojnici vrlo hrabri. No ipak je manjim konjičkim okršajima pokušavao dnevno iskušati koliko je neprijatelj hrabar, a s druge strane kolika je odvažnost njegovih vlastitih vojnika. Onda je zaključio da su im naši borci dorasli u borbi. Pred taborom je bilo mjesto po prirodi zgodno i prikladno da se svrsta bojni red, jer se onaj brežuljak, gdje se nalazio tabor, ponešto izdizao nad ravnicu, a naprijed se toliko pružao u širinu koliko je prostora mogao zapremiti bojni red. Bočne strane brežuljka bile su s obje strane, tj. s lijeve i desne, strme, dok se s prednje strane malo pomalo spuštao i lagano prelazio u ravnicu. Na jednoj i drugoj strani brežuljka Cezar je naredio da se iskopa jarak otprilike dug četiri stotine koraka, a onda da se na kraju jarka podignu branici i tu porazmjeste hitala, da ne bi neprijatelji, jer su bili brojčano jači, opkolili njegovu vojsku s bočne strane. Kad je završio te radove, ostavio je dvije legije što ih je bio unovačio u taboru da se, ako bude potrebno, dovedu kao pomoćne čete. Ostale je legije, njih šest na broju, svrstao pred taborom u bojni red. I neprijatelji su svoje čete izveli iz tabora i svrstali ih. 9. Između naše i neprijateljske vojske pružala se velika močvara. Neprijatelji su motrili hoće li je naši vojnici prijeći, dok su naši vojnici u potpunoj spremnosti na oružju pazili da ne bi na njih nezaštićene udarili neprijatelji, ako im se stanu približavati. Za to je vrijeme u sredini i jedne i druge vojske konjaništvo vodilo borbu. Budući da ni jedni ni drugi nisu počeli prelaziti preko močvare, Cezar je vratio svoje vojnike u tabor. Ipak je naše konjanike u bici koju su vodili pratila ratna sreća. Neprijatelji su odmah s onoga mjesta krenuli prema rijeci Aksonu, a ta se nalazila iza našega tabora. Tu su našli prijelaze. Zatim su htjeli prevesti dio svojih četa s namjerom da zauzmu utvrdu kojom je zapovijedao Kvint Titurije, pa da je poslije zauzeća
poruše, ako im to ikako pođe za rukom. Ukoliko im se to ne posreći, onda su namjeravali pustošiti polja Remljana koja su u ratu bila od velike koristi, a istodobno i sprečavati dovoz Cezarovoj vojsci. 10. Titurije je obavijestio Cezara o toj namjeri neprijatelja. Zato je preveo preko mosta cijelo konjaništvo, lake čete Numiđana, praćkare i strijelce. Istom je tada krenuo protiv neprijatelja. Na spomenutom se mjestu vodila ogorčena borba. Naši su napali u vodi nezaštićene neprijatelje i pobili velik broj neprijateljskih boraca. Ostale su neprijatelje koji su smiono pokušavali prijeći preko leševa rastjerali mnoštvom strijela. Konjaništvo je opkolilo i poubijalo prve neprijatelje koji su uspjeli prijeći. Kad su neprijatelji shvatili kako ih je iznevjerila nada da će zauzeti grad i prijeći rijeku, a još kad su uočili da naši borci ne izlaze na teren nepovoljan za borbu, te zato što im je počelo nedostajati žita, sazvali su vojno vijeće i na njemu odlučili kako bi bilo najbolje da se svi vrate u svoju zemlju, a onda da sa svih strana dođu braniti one kojima će Rimljani u zemlju najprije provaliti. Tvrdili su da je bolje boriti se u svojoj nego u tuđoj zemlji i koristiti se domaćom zalihom hrane. Na tu ih je pomisao navela okolnost što su saznali da Divicijak s Heduancima dolazi prema granici Belovačana. Njih nije nitko mogao nagovoriti da duže budu ravnodušni i da svojima ne priteknu u pomoć. 11. Kad su u vijeću uredili ta pitanja, onda su o drugoj noćnoj straži uz zaglušnu viku i buku provalili iz tabora bez ikakva reda i bez određenih zapovjednika. Budući da je svatko nastojao da bude prvi na putu i jer se žurio kući, to je njihov polazak više bio nalik na bijeg. O svemu tome Cezara su obavijestile uhode. Ali, jer se bojao zasjeda i jer još nije mogao zaključiti zašto odlaze, zadržao je pješačke jedinice i konjaništvo u taboru. Rano u zoru, kad su prethodnice potvrdile spomenute vijesti, poslao je svoju konjicu naprijed da bi zaustavljala posljednje čete. Konjaništvu je postavio za zapovjednika legate Kvinta Pedlja i Lucija Aurunkuleja Kotu, dok je legatu Titu Labijenu zapovijedio da stupa s trima legijama za njima. Svi su oni navalili na posljednje neprijateljske čete, progonili ih tisuće i tisuće koraka i posjekli veliko mnoštvo ljudi na bijegu. Dok se
posljednja četa zaustavila i odolijevala nasrtajima naših vojnika, sve su prednje čete, jer se činilo da im ne prijeti nikakva opasnost, a nitko ih nije vodio i s njima zapovijedao, tražile spas u bijegu čim su začule viku i njihovi se redovi poremetili. Na taj su način naši vojnici poubijali veliko mnoštvo neprijatelja. Ubijali su koliko su mogli sve do sunčeva zalaska. U suton su prestali s klanjem i onda se povratili u tabor, kako im je bilo zapovjeđeno. 12. Sutradan je Cezar poveo vojsku u zemlju Svesionjana i to prije negoli su se neprijatelji snašli u svojoj panici. Ovi su bili susjedi Remljana. Tako je prevalio velik put do grada Novioduna. Budući da je bio obaviješten da u njemu nema branitelja, odmah je, dok se još nalazio na maršu, pokušao jurišom zauzeti grad, ali ga ipak nije mogao zauzeti, unatoč malom broju branitelja, zbog širokog jarka pred njim i visokog bedema. Zato se utaborio pa počeo prema gradu primicati bojne kolibe i pripremati sve ono što je bilo potrebno za opsadu. Kroz to se vrijeme u grad zgrnuo sav narod Svesionjana koji se nalazio u bijegu. Cezar je naredio da se što brže primaknu gradu bojne kolibe, da se nasip naspe i tornjevi postave. Ovi značajni opsadni radovi koje Gali nikad do sada nisu vidjeli a ni za njih čuli, a onda i brzina kojom su Rimljani sve to obavili, ponukali su ih da pošalju poslanike k Cezaru zbog predaje. Uspjeli su jer su Remljani molili Cezara da ih pomiluje. 13. Budući da je Cezar dobio kao taoce prvake u državi i dva sina samoga kralja Galbe, a usto su mu predali i sve oružje u gradu, primio je Svesionjane kao podanike i onda poveo vojsku u zemlju Belovačana. Oni su se bili sa svojom imovinom sklonili u grad Bratuspancij. Kad se Cezar primakao gradu na udaljenost od oko 5000 koraka, izašli su iz grada stariji i počeli prema Cezaru pružati ruke i tužno zapomagati, pokazujući na taj način da mu se predaju na milost i nemilost te da se ne misle oružjem boriti s rimskim narodom. Na isti su način, kad se približio gradu i ondje počeo graditi tabor, s bedema žene s djecom, prema svome običaju, raskriljenih ruku počeli moliti Rimljane za mir. 14. U ime njihovo govorio je Divicijak. On je poslije odlaska Belga
bio raspustio heduanske čete i vratio se k Cezaru. Divicijak je ovo kazao: – Belovačani su uvijek bili pod okriljem i u vjernom prijateljstvu s heduanskom državom. Njih su u rat natjerale njihove poglavice, pa su se oni odmetnuli od Heduanaca i započeli borbu s rimskim narodom. Te su poglavice tvrdile da je Cezar Heduance učinio robovima i da trpe svakojake poruge i sramotu. Oni su poslije takvih odluka pobjegli u Britaniju, jer su uvidjeli u kakvu su nesreću uvalili svoju državu. Za mir i milost mole ne samo Belovačani nego i Heduanci, pa neka prema njima postupa blago i milosrdno. Ako tako učini, uvećat će Heduancima ugled kod svih Belga. Usto njihova je snaga i pomoć često održala Heduance ako je zaprijetio kakav rat. 15. Cezar je odgovorio da će ih iz poštovanja prema Divicijaku i Heduancima uzeti pod svoje okrilje i poštedjeti. Budući da je ta država bila vrlo ugledna i među Belgima se isticala brojem stanovnika, Cezar je zatražio da mu predaju šest stotina talaca. Kad su predali taoce i iznijeli oružje iz grada, krenuo je u zemlju Ambljana. Ti su se odmah predali sa svom svojom imovinom. Njihova je zemlja graničila sa zemljom Nervljana. Kad se Cezar propitivao za karakter i običaje Nervljana, ovo je saznao. U njihove krajeve nikako ne smiju zalaziti trgovci. Nije dopušteno uvoziti drugu robu koja bi bila prilika za raskošan život. Drže da sve to mlitavi duh i umrtvljuje junaštvo. Kao narod su surovi i neobrazovani. Oni još tvrde da neće poslati k Cezaru poslanike a ni prihvatiti bilo kakve uvjete za mir. 16. Cezar je tri dana putovao njihovom zemljom i doznao od zarobljenika da od njegova tabora do rijeke Sabisa nema više od 10 000 koraka. Svi su se Nervljani spustili s one strane rijeke i tu zajedno sa svojim susjedima Atrebaćanima i Viromanduancima, koje su nagovorili da s njima pokušaju sreću u ratu, očekuju dolazak rimske vojske. Cezar je još saznao da oni očekuju čete Atuatučana, a te se već nalaze na putu. Sve su svoje žene kao i one koji zbog godina nisu sposobni za rat sklonili na ona mjesta kamo zbog močvara nije moguće da prodre rimska vojska. 17. Kad je Cezar za to doznao, poslao je najprije četu prethodnicu i centurione da izaberu prikladno mjesto za tabor. Budući da je više podanika Belga i drugih Gala putovalo zajedno s Cezarom, neki su među
njima, tako se poslije saznalo od zarobljenika, uočivši kroz nekoliko dana raspored naše vojske na putu, preko noći otišli k Nervljanima i njima prenijeli da se između pojedinih rimskih legija nalazi veliko mnoštvo prtljage,19 te da nije teško, kad prva legija uđe u tabor, a dok druge budu daleko, napasti tu legiju tako teško naoružanu. Ako je budu potjerali i ako zaplijene prtljagu, tad neće ni ostali ustati protiv njih. Tom je prijedlogu pogodovala okolnost što su Nervljani – kako nisu nikad imali dovoljan broj konjaništva kao ni sada, a ukoliko su kao vojnici vrijedili, isticali su se kao pješaci – bili sasjekli mlado drveće kako bi lakše spriječili napredovanje konjaništva svojih susjeda ako bi ti upali u njihovu zemlju zbog plijena. Nervljani su mlado drveće svinuli i ugurali ga među gusto granje što je bilo naširoko izraslo, a onda još natrpali kupinovo grmlje i trnje. Na taj su način postigli da je ograda bila branik sličan nekom zidu. Ovamo se nije moglo prodrijeti; štoviše, ni ljudski pogled nije mogao vidjeti kroz takvu branu. Budući da je sve to ometalo našu vojsku na putu, Nervljani su mislili da se ne smije zanemariti spomenuti savjet o napadu na legije. 18. Ovako je izgledala priroda mjesta što su ga naši vojnici odabrali za tabor: prema rijeci Sabisu koju smo prije spomenuli pružao se postupnom nizbrdicom brežuljak. Nasuprot njemu, na drugoj strani s obale rijeke, uzdizao se sličan brežuljak, a taj je bio oko dvjesta koraka odozdo nepošumljen, dok je odozgo bio šumovit pa se teško moglo okom tu stranu točno pregledati. U tim su se šumarcima krili neprijatelji. Na čistini ispred rijeke zapažale su se samo poneke konjaničke straže. Rijeka je bila duboka oko tri stope. 19. Cezar je poslao konjaništvo naprijed, a onda je krenuo za njim sa svim četama, ali je red vojske na maršu bio drugačiji negoli su to Belgi javili Nervljanima. Cezar je, kao što je inače običavao kad se približavao neprijateljima, vodio šest legija naprijed, ali bez prtljage, dok je iza legija porazmjestio prtljagu koja je pripadala cjelokupnoj vojsci. Dvije su nedavno unovačene legije bile posljednje kolone cijele vojske, a istodobno i njena zaštita. Naši su konjanici zajedno s praćkarima i strijelcima prešli rijeku te započeli borbu s neprijateljskim konjaništvom. Ono je više puta uzmicalo u šumu k svojim borcima, a onda ponovo iz šumaraka na naše navaljivalo, ali se naši borci nisu usuđivali poći za njima u potjeru dok su uzmicali; jedino su ih tjerali dok su se nalazili na čistini. Za to je vrijeme
šest legija – one koje su prve došle – otpočelo graditi tabor na prostoru što su ga mjernici bili izmjerili. Kad su oni neprijatelji koji su se prvi bili povukli i skrili po šumarcima opazili prvu prtljagu naše vojske, a to je bio njihov dogovor da zametnu borbu, poletjeli su onako kako su se prije bili svrstali naprijed i iznenada navalili sa svim četama na naše konjaništvo. Naši su ih borci kao od šale potjerali i porazili, dok su oni onda odjurili nevjerojatnom brzinom prema rijeci. Gotovo smo u isti mah vidjeli kako se neprijateljski borci nalaze kod šume, u rijeci i nama na dohvatu. Istom su brzinom dotrčali uz brdo prema našemu taboru kao i do onih koji su ga gradili. 20. Cezar je morao za tren o svemu odlučiti. Istaknuo je zastavu, a to je bio znak kad su legionarski vojnici trebali skočiti i prigrabiti oružje, a onda je dao znak trubom. Morao je u isto doba brzo povratiti vojnike s rada kao i one koji su bili pošli tražiti građu za nasip. Zatim je morao smjesta postaviti bojni red, osokoliti vojnike te konačno dati znak za navalu. Ipak, kratko vrijeme nije mnogo toga dopuštalo, a neprijatelj je bio na domaku. U takvoj neprilici od pomoći je Cezaru bilo dvoje. Njegovo znanje strategije i hrabrost njegovih vojnika. Oni su u prošlim bitkama bili naučili što treba u takvim trenucima smjesta učiniti. Zato su znali biti svjesni discipline, štoviše, sami sebi zapovijedati onako isto kao da ih netko drugi iskusniji vodi. Osim toga, Cezar je bio dobro učinio kad je zabranio legatima da se udaljuju od posla i svojih legija dok se ne podigne tabor. Eto, zbog toga vojnici nisu kad su se neprijatelji nalazili u blizini čekali na zapovijed, nego su sami od sebe činili ono što im se činilo kao najbolje. 21. Cezar je ipak zapovjedio samo ono što je mislio da je prijeko potrebno, a onda je u brzini kako je dospio počeo sokoliti vojnike. Tako je stigao i do Desete legije.20 Te je vojnike ohrabrio s malo riječi. Rekao im je neka se sjete svoga pređašnjeg junaštva i neka se ne uplaše od neprijatelja nego neka hrabro suzbijaju njihovu navalu. Budući da su neprijatelji bili samo toliko udaljeni da se moglo na njih izbaciti koplje, dao je znak da se borba započne. Kad je pohrlio na drugu stranu vojske, našao ih je kako se već tuku. Nije imao mnogo vremena, a usto su neprijatelji bili tako raspoloženi za borbu da naši vojnici nisu imali vremena ni da namjeste bojne znakove; štoviše, nisu imali vremena da navuku kacige na glavu ni da skinu navlake
sa štitova. Kamo god je koji vojnik slučajno došao i koje je bojne znakove prve uočio, tamo bi ušao u bojni red a da nije tražio svoje drugove, da na taj način ne gubi dragocjeno vrijeme za boj. 22. Vojska je bila više razvrstana onako kako je to tražila sama priroda položaja, zatim obronak i okolnost borbe, a ne prema pravilima strategije. Budući da su se te legije, udaljene jedna od druge, tj. jedna ovdje a druga ondje, opirale neprijateljima, dok su bile veoma česte ograde posred terena gdje se vodila borba, kao što smo prije kazali, one su ometale pregled zbivanja u borbi, a usto je bilo otežano da se u borbu uvedu pomoćne čete; ni Cezar se nije mogao pobrinuti za ono što je inače bilo najpotrebnije, jer jedan čovjek u takvom položaju nije uopće mogao izdavati zapovijedi. Zato je naše borce u takvim okolnostima pratila promjenljiva bojna sreća. 23. Kad su vojnici Devete i Desete legije stali u bojni red na lijevom krilu,21 izbacili su svoja koplja, napali su na Atrebaćane izmorene od trčanja i iscrpljene od umora, a i izranjene od mnogih rana, te su ih uskoro s uzvisine otjerali na obale rijeke. A kad su se Atrebaćani osmjelili da prijeđu rijeku, naši su borci na njih navalili mačem u ruci te ih velik dio u toj prilici posmicali. Onda su naši vojnici i sami prešli rijeku, ali kako su bili izašli na nezgodno mjesto, ponovo su im se neprijatelji suprotstavili, ali su ih oni, kad su iznova zametnuli boj, natjerali u bijeg. Na sličan su način na drugoj strani dvije legije udaljene jedna od druge, i to Jedanaesta i Osma, s višega položaja navalile na Viromanduance na koje su naišle, te tako otpočele borbu na samoj obali rijeke. Budući da je cijeli tabor s prednje i s lijeve strane ostao nezaštićen, a Dvanaesta se legija bila svrstala i do nje u nevelikom razmaku Sedma, odmah su ovamo strčale čete Nervljana koje je vodio Boduognat; to je bio vrhovni zapovjednik. Neke su neprijateljske čete počele s boka opkoljavati legije, dok su druge prodirale na uzvisinu na kojoj se nalazio naš tabor. 24. U isto je vrijeme naše konjanike i lako naoružane pješake – koji su se sreli te zato zajednički vodili borbu, kao što sam prije kazao, pa ih je u prvom sukobu razbio neprijatelj – Cezar opazio kako dolaze, jer su se
upravo vraćali u susret neprijateljima. Ovi su počeli bježati na drugu stranu. Ipak, vozači koji su opazili, nalazeći se kod stražnjih vrata tabora i na vrhu brežuljka, kako naši pobjednički prelaze rijeku, počeli su plijeniti. Kad su zatim ponovo opazili da su neprijatelji u našemu taboru, počeli su bezglavo bježati. Isto su tako bučali i vikali oni vojnici što su dolazili s prtljagom. Jedni su jurili u jednom a drugi u drugom smjeru. Ta je zbrka i panika potakla konjanike Treveraca, na glasu dobre konjanike među Galima zbog izvanredne hrabrosti, da su došli, jer ih je sam njihov narod bio poslao Cezaru u pomoć, ali su krenuli u svoju zemlju kad su opazili da se sve više neprijatelja kupi u našem taboru i da su same legije u velikoj pogibelji jer su opkoljene. Osim toga, zapazili su da praćkari, numidski vojnici, vozači i konjanici bježe na sve strane. Treverci su javili svojim zemljacima da su rimske čete razbijene i svladane, a da su im neprijatelji zarobili prtljagu i zauzeli tabor. 25. Kad je Cezar podigao moral Desete legije, prešao je na desno krilo. Tad je opazio da stradaju njegovi vojnici; bojne su znakove bili sakupili na jedno mjesto, dok su se borci Dvanaeste legije od panike stisli i sami sebi postali zapreka u boju. U četvrtoj su kohorti neprijatelji sasjekli sve centurione, orlonošu su ubili, a bojni znak oteli. U ostalim su kohortama svi centurioni pali ili bili ranjeni. Među njima nalazio se junak, prvi centurion Publije Sekstije Bakul, iznemogao od mnogih i teških rana. Više nije mogao stajati. Ostali su iscrpljeni bili smalaksali, dok su neki borci iz posljednje vrste zbog iznemoglosti napuštali borbu i povlačili se izvan dosega strijela. Dotle su s prednje strane hrabro i neustrašivo nadolazili neprijatelji i navaljivali s oba boka. Čim je Cezar opazio da je u škripcu, a i da nema ni otkuda pomoći koju bi mu netko mogao poslati, uzeo je štit, jer je ovamo bio došao bez njega, od nekoga vojnika u zadnjem redu, onda je stupio u prvu vrstu, te po imenu počeo zvati centurione, sokoliti vojnike i zapovijedati da navale i da razmaknu manipule kako bi se lakše borili mačevima. Cezarov iznenadni dolazak ohrabrio je vojnike, vratila im se nada u hrabrost. Budući da je svaki pojedini vojnik htio i u toj najvećoj pogibelji da se junački drži ispred svoga zapovjednika, uskoro su zaustavili navalu neprijatelja. 26. Videći da i Sedma legija koja se blizu nalazila strada na isti
način, Cezar je upozorio vojničke tribune da se legije postupno udruže, a onda poslije okreta5 da složno udare na neprijatelja. Na taj su način jedni drugima bili u pomoći, a jer se nisu bojali da će ih s leđa opkoliti neprijateljske čete, počeli su se srčanije boriti i braniti. Međutim, vojnici od one dvije legije koje su kao posljednje na putu bile zaštita prtljage odjednom su došli trčećim korakom kad su ih obavijestili o bici. Te su ugledali neprijatelji na vrhuncu brežuljka. I Tit Labijen kad je bio osvojio neprijateljski tabor i s uzvisina opazio što se događa u našem taboru poslao je Desetu legiju našim borcima u pomoć. Kad su oni prema bijegu vozača i konjanika opazili kako se i u kakvoj opasnosti nalazi tabor a i same legije pa i vrhovni zapovjednik, poletjeli su u pomoć što su brže mogli. 27. Njihovim je dolaskom nastala tolika promjena u borbi da su se naši vojnici, koji su ležali na zemlji iscrpljeni od rana, oduprli o štit i ponovo se počeli boriti. Sad su vozači vidjeli da su neprijatelji u panici, pa su i bez oružja na njih navalili, dok su se konjanici, da bi hrabrošću oprali sa sebe sramotu zbog pređašnjeg bijega, borili na svim stranama, ne bi li na taj način pokazali da su bolji od pješaka. Ipak, neprijatelji su, premda su se vrlo malo nadali u spas, pokazali da su junaci. Kad su pali njihovi vojnici u prvim redovima, onda su se najbliži, stupivši na njihove leševe, ponovo borili. Kad su i ovi pali i trupla se na trupla gomilala, tad su i oni što su još bili živi s humaka na naše vojnike odapinjali strijele, lovili koplja što su ih bacali naši borci i vraćali ih natrag. Prema ovakvom načinu borbe lako se može shvatiti zašto su se takvi junaci osmjelili prijeći onako široku rijeku, zatim se popeti na vrlo visoku obalu i doći na vrlo nezgodno mjesto za samu borbu. Ono što je bilo teško i čak preteško olakšala im je njihova uzorita hrabrost. 28. Kad se ova bitka završila, gotovo je zatrto bilo pleme i ime hrabrih Nervljana. Onda su starci, koji su se prije borbe, kao što smo spomenuli, bili smjestili zajedno s djecom i ženama u kraj prepun bara i močvara, prema općoj želji poslali k Cezaru poslanike, kad su ih izvijestili o porazu i kad su zaključili da su pobjednici tako moćni da nitko ne može obraniti pobijeđene.
Čim su se predali, pred Cezarom su izjavili da se nalaze u velikoj bijedi, jer je u životu od šest stotina senatora ostalo samo troje, a od 60 000 vojnika sada ih ima samo pet stotina. Da bi pokazao kako zna biti milosrdan prema nevoljnima, Cezar ih je sve pomilovao i brinući se za njih zapovjedio da nadalje ostanu u svojoj zemlji i u svojim gradovima. Njihovim je susjedima naredio da se okane svakog nasilja i nepravde. 29. Dok su Atuatučani, koje smo maloprije spomenuli, dolazili u pomoć Nervljanma sa svim svojim četama, saznali su za ishod bitke, pa su se još na putu vratili u svoj kraj. Onda su napustili sve svoje gradove i utvrde, dok su svu svoju imovinu prenijeli u jedan od prirode dobro utvrđen grad. Ispod grada na svim stranama spuštale su se strme hridi i visoke klisure. Tek je s jedne strane ostao pristup od jedva dvije stotine stopa u širinu, ali se postupno dizao uzbrdo. To su mjesto utvrdili dvostrukim i jako visokim bedemom. Na bedem su postavili kamenje velike težine i još zašiljene grede. Sami Atuatučani potječu od Cimbra i Teutonaca, a ti su u ono doba, kad su provalili u našu Provinciju i u samu Italiju, napustili svoju prtljagu, jer je nisu mogli sobom voziti i nositi s one strane Rajne, i tad su još ostavili oko 6000 svojih vojnika da je čuvaju i brane. Budući da spomenuti vojnici godine i godine nisu živjeli mirnim životom, jer su ih napadala druga plemena ili bi se morali braniti, sklopili su mir, pa su uz pristanak svih njih odabrali ovo mjesto za svoju novu domovinu. 30. Kad su stigli naši vojnici, oni su često provaljivali iz grada i u manjim se okršajima borili s našim borcima. Ali, kad su bili opasani unaokolo nasipom dugim 15 000 koraka i redom gustih utvrda, tad su se zadržavali u svome gradu. Kad je Cezar naredio da se primaknu bojne kolibe, a nasip bio nasut, i kad su vidjeli da se u daljini podiže bojni toranj, ponajprije su sve to ismijavali i rugali se našim vojnicima što u daljini podižu tako visok toranj. Među sobom su govorili: – Kakve su snage, ruke i odvažnost tih ljudi mala rasta koji misle pomaknuti tako težak toranj? (Gali su s prezirom promatrali naše vojnike, jer su bili krupnijeg rasta.) Ipak, kad su opazili da se spomenuti toranj doista miče i pomalo primiče bedemu, prestrašio ih je taj novi i neobični prizor, pa su odmah poslali k Cezaru poslanike da mole za mir. Ovi su izaslanici ovako pred Cezarom izjavili: – Mislimo da Rimljani zaista ratuju s pomoću bogova,
kad mogu tako visoke naprave tolikom brzinom pomicati. Zato sebe i sve svoje predajemo, Cezare, u tvoje ruke. Jedino molimo najponiznije, jer smo od drugih čuli za tvoje milosrđe i blagost, da narediš da treba Atuatučane poštedjeti, ali da im ne oduzimaš oružje. To molimo zato što su im neprijatelji gotovo svi susjedni narodi, pa im zavide zbog njihova junaštva. Zato se ne mogu nipošto obraniti ako ne zadrže oružje. Ako u tome ne uspiju, onda je bolje da ih snađu sve nesreće sa strane rimskoga naroda nego da ih oni kojima sad vladaju muče do smrti. 31. Cezar im je odgovorio da će ih radije pomilovati, jer mu je takva narav, ali ne zbog njihovih zasluga. Izjavio je da je njegov uvjet da se predaju prije negoli bojna sprava "ovan" započne potkopavati bedem. Ipak, što se tiče oružja, o tome ne želi pregovarati. Oružje će mu izručiti. U drugom slučaju zadesit će ih sudbina Nervljana. Pristaje da njihovim susjedima zapovjedi da podanicima rimskoga naroda ne nanose nikakve nepravde. Kad su izaslanici javili poruku svojim poglavicama, oni su rekli da će učiniti ono što Cezar od njih traži. Zatim su pobacali oružje s bedema u jarak koji se nalazio pred gradom, tako da je velika gomila toga oružja dopirala do ruba samog bedema i nasipa. Tako su, kako se poslije otkrilo, trećinu svoga oružja posakrivali u gradu. Onda su otvorili gradska vrata i taj dan bili mirni. 32. Podvečer je Cezar zapovjedio da se zatvore gradska vrata, a da vojnici izađu iz grada, da ne bi preko noći počinili kakvo nasilje nad građanima. Budući da su poraženi pomislili da će naši zapovjednici poslije njihove predaje napustiti sve straže ili na straži barem biti nehajniji, zgrabili su prema već unaprijed utvrđenom planu oružje, kao što se poslije saznalo, koje su bili zadržali i posakrivali, zatim su načinili štitove od kore i pletena pruća, a onda su ih na brzu ruku, jer je tako to tražila prilika, presvukli kožom. Oko treće noćne straže provalili su iznenada na onom mjestu gdje im se činilo da će se najlakše popeti na naše opkope. Cezar je već prije bio zapovjedio da se u slučaju opasnosti dade znak vatrom, pa su naši vojnici priskočili iz obližnjih utvrda. Neprijatelji su se ogorčeno borili kao što se bore oni koji u svome junaštvu vide jedini spas, dok ih protivnik na za njih nepovoljnom mjestu obasipa strijelama sa svojih tornjeva i s nasipa. Sva je njihova nada bila u njihovoj hrabrosti.
Od mača je poginulo oko 4000 neprijatelja, dok su ostale naši borci satjerali u grad. Sutradan, kad više nitko nije pružao otpor, naši su vojnici razvalili gradska vrata i onda ušli u grad. Cezar je sve što je zaplijenio u tom gradu rasprodao. Kupci su obavijestili Cezara da je u roblje prodano 53 000 ljudi. 33. U isto je vrijeme Cezar saznao od Publija Krasa, koga je bio poslao protiv Veneta, Venelaca, Ozizmljana, Koriozolićana, Esuvljana, Aulerčana i Redonaca, a sve su to plemena koja su nastavala primorje uz Ocean, da su se sve te države podvrgle pod vlast i gospodstvo rimskoga naroda. 34. Kad se poslije ovih događaja umirila sva Galija, vijesti o spomenutom ratu tako su djelovale na ostale barbare da su oni koji su nastavali preko Rajne poslali k Cezaru poslanike preko kojih su obećali da će mu predati taoce i izvršiti sve njegove zapovijedi. Ovim je poslanstvima Cezar naredio, jer se žurio u Ilirik i u Italiju, da k njemu dođu početkom drugoga ljeta. Sam je odveo vojnike u zimovnik u zemlju Karnućana, Anda i Turonaca, a to su bile države nadomak onih krajeva gdje se vodi rat. Zatim je otputovao u Italiju. Prema Cezarovu pismenom izvještaju, za ta je njegova djela i uspjeh u Rimu određeno da se slavi zahvalnica kroz petnaest dana,22 a to nitko dotada nije bio doživio.
TREĆA KNJIGA 1. Kad je Cezar polazio u Italiju, poslao je Servija Galbu s Dvanaestom legijom i jednim dijelom konjaništva u zemlje Nantuaćana, Veragrâ i Sedunaca, koje se prostiru od države Alobrožana, Lemanskog jezera i rijeke Rodana do alpskih uzvisina. Razlog ovoga Cezarova postupka bio je u tome što je htio osigurati put preko Alpa kojim su trgovci obično prolazili, ali uz velike opasnosti i visoke carine. Dopustio je Galbi da u ovim krajevima smjesti legiju u zimovnik, ako to bude držao za potrebno. Čim je Galba poslije nekoliko sretnih okršaja zauzeo više utvrda, odasvud su mu poslali poslanike i predali taoce, pa je onda sklopio mir s plemenima s kojima se bio sukobio. Onda je odredio da se dvije kohorte smjeste u zemlju Nantuaćana,23 dok je sam s ostalim kohortama spomenute legije prezimio u selu plemena Veragra koje se zvalo Oktodur. To selo, koje leži u dolini, a blizu njega prostire se mala ravnica, odasvud zatvaraju visoke planine. Budući da ga rijeka dijeli nadvoje, jedan je dio toga sela prepustio Galima, dok je drugi, ispražnjeni, dodijelio svojim kohortama. Ovo je mjesto poslije utvrdio nasipom i jarkom. 2. Pošto je više dana proveo u zimovniku i pošto je zapovjedio da se u nj dovozi žito, iznenada je bio obaviješten od čete uhodnice da su Gali iz onoga dijela okruga što im ga je bio prepustio svi noću otišli i da je još veliko mnoštvo Seduanaca i Veragrâ zaposjelo planine koje su se uzdizale nad okrugom. Da su Gali odlučili napustiti dio svoga sela, obnoviti rat i uništiti legiju, dogodilo se zbog nekoliko razloga. Najprije zato što su omalovažavali legiju u kojoj je bio malen broj boraca, jer je bila nepotpuna zbog odvojenih kohorti, dok je veći broj vojnika bio otišao u potragu za hranom. Još je jedan razlog. Mislili su da će borci s planina navaliti u dolinu i odapinjati strijele te da zbog nezgodnog položaja neće biti u mogućnosti da im se odupru. Bili su ogorčeni što su im Rimljani odveli djecu kao taoce, a usto su bili uvjereni da naši namjeravaju zauzeti alpske vrhunce, i to ne samo zbog putova nego i zato da ih zauvijek osvoje, pa da i ove krajeve udruže sa svojom Provincijom.
3. Budući da je Galba u tom smjeru bio obaviješten, odmah je sazvao vojno vijeće i upitao članove vijeća za njihovo mišljenje. Sve je to učinio jer još nije bila gotova gradnja zimovnika kao ni utvrda, a osim toga nije se bio u dovoljnoj mjeri pobrinuo za žito i drugu hranu, jer je držao da se nimalo ne mora plašiti od rata otkad su mu neprijatelji bili predali taoce i svoju zemlju pod njegovu vlast. Ipak, nitko nije očekivao veliku pogibelj koja je iznenada nastala kad su vidjeli da su neprijateljske oružane snage zauzele gotovo sve uzvisine, te da ne može stizati pomoć a ni dolaziti hrana, jer su putovi zakrčeni. Neki su u vijeću, sumnjajući u svoj spas, zastupali mišljenje da se napusti prtljaga pa da provale istim putem kojim su stigli. Mislili su da je to jedini spas. Većina je pak odlučila da se taj prijedlog primi u krajnjoj nevolji, a dotle da pričekaju i da vide kako će se sve to svršiti, ali da se najprije moraju pobrinuti za obranu tabora. 4. Međutim, u tako kratko vrijeme naši vojnici nisu imali kad ostvariti ono što su bili zaključili. Zato su neprijatelji iznenada sletjeli na dani znak i počeli na nasip bacati kamenje i koplja. Naši su se borci počeli hrabro braniti. Ni jednu strijelu s uzvisine nisu odapeli uzalud. Radili su to tako da su onda kad bi vidjeli da se neki dio tabora nalazi u pogibelji upravo pritrčali u pomoć. Ipak su naši bili slabiji zbog toga što su iscrpljene neprijateljske vojnike nadomještali odmorni i čili borci. Naši vojnici nisu mogli tako postupati jer ih je bilo malo. Iznemogli tad nisu mogli napustiti poprište borbe, štoviše, ni ranjenik nije mogao napustiti ono borbeno mjesto gdje se nalazio. Nikome nije bilo moguće taktički uzmaknuti. 5. Budući da se borba vodila više od pet sati, te je našim borcima ponestalo ne samo snage nego i strijela, dok su protivnici ogorčeno navaljivali, a naši vojnici bili potpuno iscrpljeni, neprijatelj je počeo kidati nasip i puniti jarke, i kad je gotovo sve bilo u rasulu, dotrčao je Galbi centurion prve centurije i to Publije Sekstije Bakul, za koga smo spomenuli da je u borbi s Nervljanima bio teško ranjen, a s njim i vojnički tribun Gaj Voluzen, veoma hrabar i razborit ratnik. Oni su Galbi kazali da je jedini spas za sve ako provale i pokušaju to krajnje sredstvo. Zbog toga je Galba sazvao sve centurione i odmah zatim brzo obavijestio vojnike da načas prekinu borbu i samo dočekaju izmetnute
strijele, a onda da se malo odmore od napora, a da poslije na dani znak svi provale iz tabora i svu nadu u spas povjere vlastitoj hrabrosti. 6. Vojnici su izvršili ono što im je bilo naređeno. Budući da su iznenada provalili iz tabora, nisu dopustili da se neprijatelji snađu i da osjete što se zbiva, a još manje da se okupe. Kad se ratna sreća okrenula u našu korist, naši su sa svih strana počeli opkoljavati one koji su se uvelike nadali da će zauzeti naš tabor. U toj su provali naši borci poubijali oko 30 000 vojnika. Zna se da je toliki broj barbara stigao do našeg tabora. Prema tome, poubijali su više od trećine. Ostale su natjerali u paničan bijeg. Nisu im dopustili da se zaustave na uzvisinama. Na taj su način raspršili sve neprijateljske čete, oteli im oružje, pa se zatim vratili u svoj tabor i u svoje utvrde. Budući da Galba nije htio više puta iskušavati ratnu sreću, jer je znao zašto je stigao u zimovnik i jer se namjerio na druge neprilike, sutradan poslije opisane bitke zapalio je sve kuće u onom selu, jer ga je na to najviše ponukala oskudica u hrani. Zatim se počeo vraćati u Provinciju. Budući da ga nijedno neprijateljsko pleme nije priječilo ni zaustavljalo na putu, doveo je legiju bez gubitaka u zemlju Nantuaćana, a odatle u kraj Alobrožana. Tu je prezimio sa svojom legijom. 7. Poslije tih događaja Cezar je, prosuđujući prilike, zaključio da se Galija umirila. Zato se početkom zime zaputio u Ilirik, jer je htio otići u te zemlje i upoznati njihove narode. Tad je iznenada buknuo rat u Galiji. Evo uzroka tome ratu. Mladi Publije Kras zimovao je sa Sedmom legijom u zemlji Andâ, a ta je bila vrlo blizu Oceana. Budući da je u onom kraju bila vrlo velika nestašica žita, Kras je poslao više prefekata i vojnih tribuna po žito u susjedne države. Među njima bio je Tit Terazidije koji je krenuo u zemlju Esuvljana, a Marko Trebije Gal u kraj Koriozolićana, dok je Tit Silije bio poslan u zemlju Veneta. 8. Ugled države Venetâ u onim krajevima uzduž cijeloga primorja na Oceanu bio je najznačajniji, jer su imali veliku mornaricu, a na svojim su brodovima znali ploviti i u Britaniju. Osim toga, znanjem i vještinom u pomorstvu sve druge natkriljuju, te im gotovo svi brodovi koji plove njihovim morem plaćaju carinu, jer lađe zbog uzburkanog mora ne mogu
ostati na pučini, dok luka kojima vladaju Veneti ima zaista malo. Oni su prvi zadržali Silija i Velanija, jer su mislili da će im ovi vratiti taoce što su ih predali Krasu. Njihovim su ugledom bile zavedene druge susjedne države – a to je bio pravi primjer kako Gali na brzu ruku i bezglavo stvaraju svoje odluke – pa su zadržale Trebija i Terazidija. Onda su njihove poglavice međusobno izmijenile poslanike koji su u njihovo ime izjavili da će sve raditi prema zajedničkoj odluci i da neće sustati, pa morali dijeliti dobro ili zlo. Venete su poticale poglavice drugih država da ustraju u svojoj borbi za slobodu koju su od svojih djedova naslijedili, te neka se radije za nju do smrti bore nego da padnu u rimsko ropstvo. Gotovo su sva plemena u primorju uz Ocean pristala uz prijedlog Venetâ. Zatim su poslali zajedničko poslanstvo Krasu sa zahtijevom da im vrati taoce ako želi da mu oni vrate njegove vojnike. 9. Kad je Cezar to saznao od Krasa, a sam je bio vrlo udaljen od njega, zapovjedio je da se u međuvremenu gradi ratno brodovlje na rijeci Ligeru koja se izlijeva u Ocean, a onda da se za brodovlje pripreme domaći veslači i na brodove ukrcaju mornari i kormilari. Sve se to brzo posvršavalo. Sam je Cezar, kad mu je dopustilo godišnje doba, žurno krenuo k svojoj vojsci. Kad su Veneti kao i druge države bili obaviješteni o Cezarovu dolasku, te ujedno uvidjeli kakvu su nesmotrenost učinili što su poslanike koji su u svih naroda nepovredivi i čiji je položaj bio gotovo svet zadržali, bacili u tamnicu i okovali, predosjećajući veliku opasnost počeli su se spremati za rat i brinuti se za sve ono što se odnosi na mornaricu. To su sve radili s velikom nadom pouzdavajući se u prirodni položaj svoje zemlje. Veneti su znali da su putovi na kopnu ispresijecani baruštinama, zatim da je sama plovidba bila za naše vojnike teška, jer nisu poznavali kraj i jer ima malo luka. Osim toga su se nadali da se naši vojnici neće moći dulje zadržati u njihovim krajevima jer im nedostaje žita. Uostalom, ako i ne uspiju u svojoj namjeri, tako su držali, ipak će zbog svoje snažne mornarice prkositi Rimljanima koji nisu imali mornaricu, a onda i nisu bili upućeni u prirodu primorskog kraja, gdje su bile mnoge pličine, a nisu ni znali za luke i otoke, pa kako bi onda mogli voditi uspješno neki rat? Razumije se da je plovidba po zatvorenom moru24 potpuno drugačija od one na neizmjernom i sasvim otvorenom Oceanu. I Veneti kao i njihovi saveznici tako su zaključili, pa su utvrdili svoje gradove, dovezli s polja
žito, opremili brodove što su bolje mogli, osobito u svojoj zemlji Veneta, jer su znali da će Cezar najprije u toj zemlji ratovati. Za saveznike u tom ratu primili su Ozizmljane, Leksovljane, Namnećane, Ambibarijce, Morinjane, Dijablićane i Menapljane, dok su iz Britanije zatražili pomoćne čete, jer se ta zemlja nalazila nasuprot njihovim krajevima. 10. Ovo što smo maloprije naveli predstavljalo je poteškoću u ratovanju, ali je ipak mnogo toga poticalo Cezara da stupi u taj rat. Najprije nepravde tih naroda što su zadržali rimske vitezove, zatim što su se pobunili poslije predaje, kad su već bili predali taoce, i na kraju zavjera tolikih država, a pogotovo razlog da bi i drugi u Galiji pomislili da to isto mogu učiniti ako Cezar ove ne bi kaznio. Zatim, Cezar je bio upućen da svi Gali spremaju prevrat, i da se lako spremaju za nj kao i za rat, a kako svi ljudi po svojoj prirodi čeznu za slobodom i mrze ropstvo, zaključio je da, prije negoli se više država udruži, podijeli vojsku i da je porazmjesti. 11. Zato je poslao Tita Labijena s konjaništvom u zemlju Treveraca, a ti su bili najbliži rijeci Rajni. Osim toga, njemu je naredio da s vojskom krene i u zemlju Remljana i Belga i da ih zadrži u pokornosti, kao i da suzbije Germane koje su Belgi, kako se govorkalo, pozvali u pomoć, ako pokušaju na silu lađama prijeći rijeku Rajnu. Onda je Publiju Krasu zapovjedio da krene s dvanaest legionarskih kohorti i s brojnim konjaništvom u Akvitaniju, da ne bi plemena iz tog dijela Galije poslala pomoć u Galiju i da se ne bi udružili toliki narodi i tolika plemena. Legata Kvinta Titurija Sabina uputio je s trima legijama u zemlju Venelaca, Koriozolićana i Leksovljana, u namjeri da po svaku cijenu uznastoji njihove čete odvojiti. Za zapovjednika rimskog i galskog brodovlja imenovao je mladoga Decima Bruta. Galske su lađe stigle iz zemlje Piktonaca i Santonaca kao i iz drugih pokorenih krajeva. Osim toga naredio je Brutu da što prije otplovi u zemlju Venetâ, dok je sam pohitao u taj kraj sa svojim pješačkim četama. 12. Evo kako izgledaju po svom prirodnom položaju spomenuti primorski gradovi. Sagrađeni su na rtovima ili na glavicama, pa je težak
pristup k njima po kopnu kad naiđe plima, a to se događa dva puta za svaka dvadeset i četiri sata, a nije lak ni na lađama, jer se one nasuču na pličine za vrijeme oseke. Na taj je način opsjedanje gradova bilo otežano jednim i drugim razlogom. Štoviše, i onda kad bismo ih svladali svojom tehnikom opsjedanja i našim bojnim spravama, te ako bi more potisnuli našim nasipom koji bi dostigao vrh bedema tih gradova i ako bi u tom trenu neprijatelji počeli očajavati zbog svoga spasa – oni bi tad doveli veliko mnoštvo lađa, a zaista su ih imali velik broj, pa bi na njih ukrcali svu svoju imovinu i onda uzmaknuli u svoje obližnje gradove. Tu bi se ponovo uz iste zgodne prilike nastavili boriti. Ova im je strategija uvelike pomagala usred ljeta, jer su naše lađe ustavljale oluje i za nas je bilo vrlo teško ploviti po uzburkanom i otvorenom Oceanu, kad je plima jaka, a luke gotovo nikakve. 13. Lađe su ovako gradili i opremali. Dno je njihovih lađa nešto ravnije nego u naših, da bi lakše svladale pličine i oseku. Pramac je vrlo visok, a tako je i krma građena, da bi odoljela visokim valovima i olujama. Sva je lađa građena od hrastovine, da bi mogla odoljeti bilo kakvoj prirodnoj snazi i strahoti. Priječnice su na palubi od balvana debelih jednu stopu, a pričvršćene su palac debelim čavlima. Sidra su na lađama vezana željeznim lancima umjesto užem: za jedra im služe sirove i tanko strojene kože; možda zato što nisu imali dovoljno lana ili ga nisu znali priređivati, a možda i zato – a to je svakako istinitije – što su držali da platno ne bi moglo odoljeti onako jakim oceanskim olujama i silnim udarcima vjetra; na kraju, da bi se lađe tolike nosivosti mogle dosta lako kretati. U sukobu s takvim lađama naše ih je brodovlje natkrililo jedino brzinom i veslanjem, dok je sve ostalo na njima prema prirodi toga kraja i prema žestini oluja bilo zgodnije i prikladnije. Nisu im naši brodovi mogli naškoditi svojim kljunovima, jer su njihove lađe bile čvrsto građene, a onda i pramac im je bio visok. Zbog istoga razloga naši ih mornari nisu mogli zahvatiti posebnim kukama. Usto su se i onda kad bi vjetar počeo bjesnjeti predavale njegovoj žestini, lakše su podnosile nevrijeme i sigurnije se zaustavljale na pličinama; nisu se bojale hridina ni litica kad bi ih napustila plima. Sve su te okolnosti bile opasne za naše brodove. 14. Cezar je zauzeo više gradova, ali kad je vidio da se uzalud toliko muči dok zauzima koji grad i dok pokušava neprijatelje spriječiti u bijegu,
te da im ni u kakvom pogledu ne može znatnije naškoditi, odlučio je pričekati svoju mornaricu. Kad je brodovlje prispjelo i kad su ga neprijatelji ugledali, krenulo je oko dvije stotine i dvadeset neprijateljskih lađa spremnih za borbu i opremljenih u svakom pogledu iz luke i svrstalo se protiv našega brodovlja. Štoviše, ni zapovjednik Brut pa ni vojni tribuni kao ni centurioni zapravo nisu znali što bi radili ni kako bi započeli borbu. Svi su naši zapovjednici znali da se neprijateljskim lađama ne može naškoditi kljunom u navali. Onda, premda su na lađama bili podigli tornjeve, ipak su ih krme protivničkih lađa nadvisivale, pa naši vojnici s nižega mjesta nisu mogli spretno odapinjati strijele, dok su Gali mogli strijele iskoristiti koliko je najviše moguće. Naši su priredili vrlo korisno oružje. Bili su to oštri srpovi nasađeni i pričvršćeni na motke; bili su slični onim srpovima što su ih upotrebljavali kad su se kidali neprijateljski bedemi. Naši su njima kidali užeta koja su vezivala jedra uz jarbole tako da bi ih najprije srpovima zahvatili a onda pritegnuli te potjeravši veslima brod naprijed uspijevali u svome pothvatu. Budući da je sva nada galskih lađa bila u jedrima i u posebnoj opremi, kad je odjednom toga nestalo, iščezla je svaka korist od takvih lađa. Daljnji se tok borbe osnivao na hrabrosti, a njom su se naši vojnici toliko isticali te nadjačali neprijatelje, to više što se borba vodila pred samim Cezarom i naočigled cijele vojske, pa nijedno junačko djelo nije ostalo nezapaženo, jer je sve uzvisine uz more i glavice bila ispunila vojska, a odatle je pucao vidik na pučinu. 15. Kad su naši vojnici upotrijebivši srpove raskidali križake koji su povezivali užetima jedra uz jarbole, pa kad su dvije-tri lađe opkolile jednu, naši su borci iz petnih žila nastojali prijeći na neprijateljsku lađu. Kad su to barbari uočili, a dotle im je bilo dosta lađa oteto, nastojali su, kako nije bilo drugog izlaza, potražiti spas u bijegu. Kad su već bili okrenuli lađe na onu stranu prema kojoj je puhao vjetar, odjednom se vjetar utišao, nastala je tolika tišina i mir na moru da se brodovi nisu mogli pokrenuti s mjesta. Za naše je to bila sjajna prilika da obave svoj naum. Oni su sustigli lađe, zarobili ih jednu po jednu; malo je neprijateljskih lađa od onolikog broja stiglo do kraja jer se bila spustila noć. Bitka se vodila od četvrtoga sata gotovo do sunčeva zalaza.
16. Ovom se bitkom završio rat s Venetima i plemenima u čitavom primorju uz Ocean. Kao što su na kopnu sakupili svu mladost pa i starije po godinama koji su uživali neki ugled i važili kao pametni, tako su u primorju sakupili sve lađe koje su imali. Kad su njih izgubili, preživjeli nisu znali ni kamo bi uzmaknuli ni kako bi branili svoje gradove. Zato su sebe i sve svoje predali Cezaru. Cezar je odlučio da ih što strože kazni, da bi svi barbari ubuduće bolje poštovali nepovredivo pravo poslanika. Zato je zapovjedio da se smakne čitav njihov sabor, dok je ostale prodao u roblje. 17. Dok se to događalo u zemlji Venetâ, stigao je Kvint Titurije Sabin s onim četama koje je dobio od Cezara u krajeve Venelaca. Njihov je poglavica bio Viridoviks, a on je ujedno bio i vrhovni zapovjednik nad svim onim državama koje su se bile odmetnule. Među njima je bio sakupio vojsku i tako organizirao jake snage. U nekoliko dana pripadnici plemena Eburovičana i Leksovljana pobili su članove svoga senata jer ovi nisu htjeli pristati na rat. Onda su zatvorili vrata svojih gradova i udružili se s Viridoviksom. Osim toga ovamo je nagrnulo veliko mnoštvo propalica i razbojnika odasvud iz svih krajeva Galije. Nada u plijen i želja za ratom primamila ih i odvukla od poljskih radova i svakidašnjeg posla. Sabin se nalazio u svome dobro utvrđenom taboru, dok se Viridoviks utaborio nedaleko od njega, na otprilike 2000 koraka. Taj je svakoga dana svrstavao svoje čete za borbu i očito pružao Sabinu prilike da se ogleda u okršaju, ali on se nije odazivao, pa su ga prezirali i neprijatelji kao i naši vojnici; ovi su ga posljednji počeli čak javno napadati. Tako je Sabin pred neprijateljima bio plašljivac; oni su, štoviše, dolazili do ograda nasipa našega tabora. Ipak, Sabinovo je držanje bilo takvo jer se kao legat, kako je držao, nije smio upustiti u borbu s tako premoćnim neprijateljem kad je odsutan onaj koji ima vrhovno zapovjedništvo; zašto da se upušta u borbu na nezgodnom terenu; to bi on, što je i mislio, učinio tek onda ako bi mu se pružila neka zgodna prilika za sukob. 18. Kad je Sabin bio uvjeren da je strah zavladao među njegovim vojnicima, izabrao je nekog snalažljiva i lukava čovjeka među onim Galima koji su služili kao pomoćni vojnici. Zatim ga je poslao, nagovorivši ga obećanjima i darovima, da prijeđe na stranu neprijatelja, pa da im
priopći što njegov zapovjednik želi. Kad je taj Gal kao prebjeg stigao k neprijateljima, počeo im je opisivati kako se Rimljani jako boje svojih protivnika, a ujedno ih je obavijestio u kakav su škripac i Veneti bili natjerali samoga Cezara. Tad im je povjerljivo kazao da će najkasnije noćas njegov zapovjednik Sabin potajno izvesti sve svoje čete iz tabora, da bi se pridružio Cezaru i da bi mu pružio pomoć! Kad su saslušali njegovo priopćenje, svi su uz zaglušnu viku zahtijevali da ne valja gubiti vrijeme niti propustiti zgodnu priliku, jer je sad vrijeme da se navali na rimski tabor. Više je razloga Gale potaklo na takvu odluku. Ponajprije oklijevanje zapovjednika Sabina da se upusti u otvorenu borbu, zatim uvjerljiv prebjegov izvještaj, pa oskudica hrane, jer su se protivnici slabo za to brinuli, te nada u venetsku pobjedu i na kraju što su ljudi takvi da radije vjeruju u ono što u svome srcu priželjkuju. Zaneseni ovakvim zaključivanjem, nisu dopustili Viridoviksu kao ni drugim poglavicama da napuste skupštinu prije nego što im je bilo dopušteno da zgrabe oružje i da navale na rimski tabor. Kad su im to napokon dopustili, neprijatelji su, radosni kao da je pobjeda sigurna, nabrali suharaka i pruća kojim su htjeli zatrpati rimske jarke, a onda su pojurili na tabor. 19. Mjesto gdje je bio rimski tabor bilo je povisoko; od dna se oko tisuću koraka postupno dizalo i prelazilo u uzbrdicu. Ovamo su neprijatelji dotrčali u brzom trku, da bi Rimljanima ostalo što manje vremena za okupljanje i naoružavanje. Tako su stigli kao bez duše. Tad je Sabin osokolio svoje vojnike i, da bi im ispunio želju, dao im znak za borbu. Zapovjedio je da iznenada provale kroz dvoja vrata tabora na neprijatelje koji su stenjali pod teretom oružja i prtljage. Prikladno mjesto, neznanje protivnika i njihova iscrpljenost, a onda hrabrost naših boraca učinili su da nisu odoljeli ni prvoj navali naših vojnika, nego su odmah počeli bježati. Naši krepki i čili vojnici gonili su neprijatelje, sustigli ih i velik broj njih posjekli. Za ostalim su neprijateljskim vojnicima odjahali konjanici u potjeru; malo su ih poštedjeli, a to su bili samo oni kojima je pošlo za rukom da sretno pobjegnu. Na taj je način u isto vrijeme Sabin doznao za Cezarovu pomorsku bitku, a Cezar za Sabinovu pobjedu. Zato su se sve države predale Kvintu
Tituriju. To se dogodilo zbog toga što, premda su Gali kadri brzo i oduševljeno prihvatiti se borbe i rata, isto im je tako duh neotporan kad treba trpjeti različite nevolje poraza. 20. Gotovo u isto doba stigao je Publije Kras u Akvitaniju, a tu zemlju, kao što smo rekli, zbog njene veličine i napučenosti možemo držati za jednu trećinu Galije. Budući da je znao da mora ratovati u ovim krajevima u kojima su urođenici prije nekoliko godina porazili vojsku legata Lucija Valerija Prekonina i njega samoga usmrtili, a iz te je bitke prokonzul Lucije Malije25 bio pobjegao kad je izgubio svu prtljagu, počeo je Kras razmišljati o svim potrebnim mjerama opreza. Zato se pobrinuo za žito, a onda je prikupio pomoćne čete i konjaništvo. Usto je mnoge moćne ratnike iz Toloze, Karkazona i Narbona, gradova koji se nalaze u susjedstvu provincije Galije, pojedince pozvao iz ovih krajeva, pa je umarširao u zemlju Socijaćana. Kad su ovi saznali za njegov dolazak, sakupili su velik broj svojih četa i konjaničkih odreda, a to je bila glavna snaga njihove vojske, pa su napali našu vojsku na maršu. Naši borci porazili su njihovo konjaništvo i počeli ih goniti. Onda se pojavilo njihovo pješaštvo koje su u kotlini ostavili u zasjedi. Tako su napali naše raspršene borce i ponovo obnovili bitku. 21. Dugo i dugo vodila se ogorčena borba, jer su Socijaćani, uzdajući se u svoje negdašnje pobjede, mislili da od njihove hrabrosti ovisi spas cijele Akvitanije. Naši su borci sa svoje strane željeli da se opazi što mogu učiniti borci i bez zapovjednika, bez ostalih legija, premda im je zapovjednik mlad. Na kraju, iscrpljeni od rana, neprijatelji su počeli bježati. Krasovi su vojnici potukli velik broj neprijateljskih boraca. Zatim je Kras naredio da se smjesta započne s opsjedanjem samoga grada Socijaćana. Budući da su se Socijaćani junački odupirali, Kras je zapovjedio da se primaknu bojne kolibe i tornjeve. Neprijatelji su pokušavali provaliti iz grada, a kad im to nije uspjelo, počeli su kopati lagume blizu našega nasipa i naših bojnih koliba. U tom su Akvitanci bili vrlo vješti, jer u njihovoj zemlji ima mnogo rudokopa i kamenoloma. Kad su opazili da su naši vojnici njihovu namjeru uočili, poslali su poslanike i zamolili neka bi ih primio kao svoje podanike.
Kad im je Kras uslišao molbu, predali su prema njegovoj zapovijedi sve oružje. 22. Dok su naši borci bili zauzeti ovim događajem, dotle je s druge strane Adijatuan pokušao kao vrhovni zapovjednik provaliti sa šest stotina najodanijih boraca koje su nazivali soldurijima. Zadatak je ovih izabranih boraca bio u tome što su morali sve u životu dijeliti s onima s kojima su bili pobratimi. Ukoliko bi ih zadesila neka nevolja od neke više sile, morali su to zajednički pretrpjeti ili sebi zadati smrt. I do naših vremena nije se našao nijedan takav borac koji bi izbjegao smrt ako bi poginuo onaj koji je bio njegov pobratim; takvi su to bili vojnici s kojima je Adijatuan provalio. Ipak, kad je na utvrdama nastala vika i vojnici potrčali na oružje, počela je ogorčena bitka, ali su naši borci satjerali Adijatuanove u grad. Na kraju je Adijatuanu uspjelo da u Krasa izmoli da se preda kao što su se predali i vojnici koje smo maloprije spomenuli, i uz iste uvjete. 23. Kad je Kras primio oružje i taoce, krenuo je u zemlju Vokaćana i Taruzaćana. Među barbarima nastala je panika jer su vidjeli da je za malo dana, otkad je neprijatelj došao, pao grad koji je bio dobro utvrđen po prirodnom položaju i izgrađenim utvrdama. Zbog toga su počeli na sve strane slati poslanike, stvarati zavjere, jedni drugima predavati taoce i organizirati vojsku. Poslali su poslanike i u one države koje su u Ovostranoj Galiji bile najbliže Akvitaniji. Odatle su pozvali u pomoć i pomoćne čete. Kad su i te stigle, počeli su se uz veliko sudjelovanje samoga naroda i uz veliko mnoštvo boraca pripremati za rat. Za poglavice i zapovjednike izabrali su one koji su mnogo godina služili vojsku s Kvintom Sertorijem. Za njih su mislili da su u vojničkim pitanjima vrlo vješti. Oni su prema strategiji rimskoga naroda započeli zauzimati gradove, onda ih utvrđivati, graditi tabore i našim vojnicima onemogućavati dovoz hrane. Kad je Kras uočio da bi se njegove čete mogle rascjepkati zbog malog broja vojnika, a da se neprijatelj širi, da zaposjeda putove, ali da još uvijek ima dosta posada u njegovu taboru kao i da se broj neprijatelja sve više umnožava iz dana u dan, zaključio je da više ne može oklijevati, već da mora stupiti u borbu.
24. Kad je svoju namjeru iznio pred ratno vijeće i kad je vidio da se svi s njim slažu, odredio je da sutradan bude bitka. Rano u zoru izveo je vojsku, svrstao je u dvije vrste tako da je pomoćne čete smjestio u sredinu bojnoga reda. Onda je čekao da vidi što će neprijatelji učiniti. Iako su neprijatelji držali da će se zbog drevne svoje slave i malog broja naših vojnika boriti bez opasnosti, ipak su mislili da je sigurnije ako zauzmu ceste, spriječe dovoz hrane, te bez gubitaka pobijede. Ukoliko Rimljani zbog oskudice u hrani počnu uzmicati, držali su da će ih – to im je bila glavna namjera – napasti na maršu nepripravne i opterećene prtljagom. Takav su plan odobrili poglavice. Zato se nisu micali iz tabora, premda su Rimljani bili svrstali svoje čete. Kad je Kras to uočio, a naši se borci time što su se neprijatelji ustezali i pričinjali plašljivima još više osmjelili za borbu, svi su zahtijevali da se više ne čeka s navalom na tabor. Onda je osokolio svoje vojnike i prema želji svojih boraca krenuo na tabor. 25. Dok su jedni borci ovdje zasipavali jarke, drugi su odapeli velik broj strijela, počeli tjerati s nasipa i utvrda braniče. Vojnici koji su pripadali pomoćnim četama, a u te se Kras nije osobito pouzdavao, cijelo vrijeme su dodavali kamenje i strijele i donosili do nasipa busenje, te se moglo pomisliti da se zaista bore. Dotle su se neprijatelji ustrajno i neustrašivo dalje borili, pa njihove strijele, odapete s uzvisina, nisu uzalud dolijetale. Krasu su javili konjanici što su bili obišli neprijateljski tabor da on oko stražnjih vrata nije osobito jako utvrđen i da mu se može lako prići. 26. Kras je uputio konjaničke zapovjednike da svojim odredima obećaju velike nagrade i druge darove i ujedno im je otkrio kakva je njegova namjera. Zapovjednici su po zapovijedi izveli one kohorte koje su bile ostale u taboru za njegovu obranu, a kako nisu sudjelovale u borbi, bile su čile, pa su ih poveli obilaznim putem, da ih ne bi opazili neprijatelji iz svoga tabora. Svi su sada mislili samo na borbu i pogled im je bio upravljen prema spomenutom taboru. Tako su brzo stigli do utvrda o kojima smo prije govorili. Kad su ih srušili, ušli su u neprijateljski tabor prije negoli su
protivnici zapravo mogli vidjeti što se događa. Kad se s ove strane začula vika, naši su borci iz petnih žila nastojali da se svim snagama još hrabrije bore, jer se to obično onda događa kad vojnička srca prožme nada u pobjedu. Neprijatelji su bili sa svih strana opkoljeni, te su počeli u panici i očaju skakati preko utvrda i u bijegu spasavati glavu. Za njima je pojurilo po poljima naše konjaništvo. Od 50 000 vojnika koji su se bili okupili iz Akvitanije i Kantabrije, ostala je na životu jedva četvrtina. Ti su se kasno u noć vratili u tabor. 27. Kad se saznalo za tu bitku, veći se dio Akvitanije predao Krasu; poslali su i taoce. Među njima su bili pripadnici naroda Tarbelaca, Bigerionaca, Ptijanijaca, Vokaćana, Taruzaćana, Eleuzaćana, Gatâ, Auščana, Garumnjana, Sibuzaćana i Kokozaćana. Tako nije postupio malen broj najudaljenijih naroda26 jer je zima bila na domaku, pa su se pouzdavali da će ih godišnje doba sačuvati od rimske provale. 28. Gotovo je u isto doba Cezar, premda je ljeto bilo na izmaku, a cijelu je Galiju bio pokorio osim zemlje Morinjana i Menapljana, koji su još uvijek držali vojsku spremnu za borbu i nisu bili poslali poslanike da traže mir, mislio da će rat brzo završiti; zato je u smjeru tih zemalja poveo vojsku. Ali su ti narodi drugačije ratovali od ostalih Gala. Budući da su znali da su i kudikamo snažniji narodi koji su se s Cezarom borili doživjeli poraz i onda potpali pod njegovu vlast, i budući da su posjedovali nepregledne šume i močvare, odlučili su da im one budu sigurno sklonište. Tamo su prenijeli sve svoje pokretno imanje. Kad je Cezar s vojskom stigao do spomenutih šuma i započeo graditi tabor, nije u to vrijeme mogao vidjeti ni jednoga neprijateljskog vojnika. Ipak, kad su se naši borci zbog prirode posla raštrkali ovamo i onamo, odjednom su neprijatelji istrčali iz šuma i na njih navalili. Ovi su odmah prihvatili oružje, odbili ih, potjerali natrag u njihove šume, dok su mnoge poubijali. Palo je i nekoliko naših vojnika, jer su u potjeri bili otišli i suviše daleko u neprohodne predjele. 29. Od toga je dana Cezar zapovjedio da se danomice siječe šuma, još je zapovjedio da vojnici sve posječeno drveće snesu ispred
neprijateljskih rovova; osim toga, vojnici su nagomilali mnoga debla umjesto da izgrade nasip, da ih ne bi nenaoružane i nepripravne iznenadile neprijateljske navale, posebno s boka. Zatim je Cezar u malo dana posjekao velike šumske prostore, ali kad su naši vojnici zarobili skriveno blago i prtljagu neprijatelja koja je bila iza njihovih četa, a oni počeli uzmicati u gušće šume, tad je nastalo takvo nevrijeme da su vojnici bili primorani da napuste svoj posao. Štoviše, zbog jakih kiša nisu mogli dalje izdržati pod šatorima. Zato je Cezar zapovjedio da vojnici opustoše sva neprijateljska polja i da zapale sela i kuće. Poslije toga odveo je vojsku iz te zemlje i smjestio je u zimovnik u zemlji Aulerčana i Leksovljana, kao i po nekim drugim zemljama koje su se nedavno bile zaratile.
ČETVRTA KNJIGA 1. Naredne zime, a to je bila godina za vrijeme konzulovanja Gneja Pompeja i Marka Krasa, prešli su germanski narodi Uzipećani i Tenkteri u velikom mnoštvu preko rijeke Rajne nedaleko od mora u koje se ulijeva ta rijeka. Uzrok je prijelaza bio što su ih Svebi više godina uznemirivali, zatim ih ratom plašili, a dotle nisu mogli obrađivati svoja polja. Pleme Sveba najratobornije je i najbrojnije germansko pleme. Pripovijeda se da imaju oko sto općina, te svake godine izvedu oko tisuću naoružanih boraca preko svojih granica zbog ratnih pohoda. Ostali ostaju u svojim domovima, pa prehranjuju sebe i ratnike. Na taj način ne zanemaruju obrađivanje njiva, a ni ratnu vještinu, i uvijek su spremni za borbu. Ipak, nema u njih privatnog vlasništva, štoviše, nije dopušteno boraviti više od godine dana na jednom istom mjestu. Uglavnom se hrane mlijekom i mesom, a manje žitom. Dobri su lovci, a kako često love, to im služi kao vježba za jačanje tijela, pa su uzrastom pravi divovi. Prema tome, način prehrane i svakidašnje vježbanje u lovu kao i slobodan život, na što se privikavaju već od djetinjstva, jer nisu podvrgnuti nikakvoj stezi ili sustavnom radu, čini da su postali samosvjesni, pa izvršavaju samo ono što im se dopada. Toliko su otporni prema zimi zbog načina svoga života da i u najstudenijim krajevima na sebi nose umjesto odijela samo komadić krzna, a jer je taj kratak, prekriva im vrlo mali dio tijela. Osim toga, kupaju se u svojim rijekama. 2. U njihove krajeve trgovci smiju samo zato dolaziti da bi Svebi mogli prodati ono što su prigodom svojih ratnih pohoda zarobili ili zaplijenili. Ne dopuštaju da se bilo kakva roba uvozi. Germani čak ne vole ni konje iz stranih zemalja, a kojima se posebno raduju Gali, pa ih kupuju za skupe novce. Vole samo domaću pasminu, koja je niska rasta i neugledna; ipak, jer ih dnevno uvježbavaju, osposobe ih i za najveće napore. Svebi u konjaničkim okršajima često skaču sa svojih konja, pa se bore kao pješaci. Svoje su konje priučili da ih čekaju ondje gdje ih ostave, da bi mogli, kad se u borbi nađu u nevolji, ponovo uzjahati i brzo uzmaknuti. Drže da je najsramotnije i vrlo nedostojno za dobra borca ako upotrebljava sedlo. Zato hrabro navaljuju i na bilo koje mnoštvo konjanika ako jašu na sedlanim konjima. Ne dopuštaju da se vino uvozi u njihovu
zemlju jer drže da ono slabi tjelesne snage, a napori se ne mogu podnositi ako je čovjek oslabio i ako se raznježi. 3. Drže da je najveća slava za njihovu državu ako je opustošeno što više predjela oko njenih granica, jer se na taj način očito dokazuje kako mnoge države ne mogu odoljeti njihovoj vojničkoj udarnoj snazi. Zato vele da su zemlje od granice države Sveba puste oko 100 000 koraka. Na drugoj su strani Ubijci čija je država bila velika i po germanskom shvaćanju u svakom pogledu napredna. Od svojih suplemenika oni su doista najuglađeniji, jer im granice dodiruju rijeku Rajnu, a k njima zalaze trgovci. Zbog susjedstva s Galima poprimili su mnoge njihove običaje. Premda ih Svebi u mnogim ratovima nisu mogli svladati i s njihove grude potisnuti zbog veličine i snage njihove države, ipak su im nametnuli danak i učinili da im je značaj i ugled u germanskom svijetu postao neznatniji i slabiji. 4. Isti je slučaj s Uzipećanima i Tenkterima koje smo maloprije spomenuli. Više su se godina suprotstavljali prodoru i sili Sveba, ali su ih ovi ipak istjerali iz njihove vlastite zemlje, pa su se morali poput nomada skitati po raznim krajevima Germanije, da bi najzad stigli na obale rijeke Rajne. U tom su kraju stanovali Menapljani i imali svoja polja na jednoj i drugoj obali rijeke, zatim kuće i sela. Menapljani, prestrašeni provalom tako moćna plemena, iselili su se iz svojih naselja koja su imali s one strane Rajne te započeli i drugim Germanima sprečavati prijelaz. Ovi su sve moguće pokušali, ali kako se zbog nedostatka lađa nisu mogli suprotstaviti a ni potajno prijeći rijeku zbog menapljanskih straža, pretvarali su se kao da žele otići u svoj kraj. Onda su se poslije tri dana hoda vratili; njihovo je konjaništvo taj put prevalilo za jednu noć! Zatim su iznenada napali Menapljane, kad oni nisu to ni slutili, a još se manje nadali. Čim su, naime, saznali od svojih uhoda za odlazak Germana, Menapljani su se odmah bez oklijevanja preselili u svoja sela. Neprijatelji su ih poubijali a lađe im zarobili; zatim su prešli rijeku prije nego što su to saznali oni Menapljani koji su stanovali s ove strane Rajne. Onda su zauzeli sve menapljanske kuće i cijelu se zimu hranili njihovim zalihama. 5. Cezara su o tome obavijestili. Osim toga, bojao se zbog kolebljivosti, jer su Gali na brzinu stvarali odluke a usto su bili skloni prevratu, te je zaključio da se u njih uopće ne smije pouzdavati.
Značajka je Gala da putnike namjernike vole zaustavljati i zapitkivati, ako tko od tih slučajnih namjernika što zna ili je štogod saznao. Tako i trgovce obično okruži znatiželjan narod kad stignu u gradove, pa ih čak primoravaju da im kažu iz kojega su kraja stigli i što su na svome putovanju čuli i saznali. A Gali prema onome što su čuli, bilo to točno ili pusto naklapanje, obično znaju stvarati značajne odluke čak i o najzamašnijim stvarima, zbog čega često gorko ispaštaju svoju lakovjernost, jer većina Gala postupa onako kako im se to pričinja u njihovoj mašti. 6. Budući da je Cezar znao za tu galsku značajku, krenuo je prije nego što je inače običavao k svojoj vojsci, da ga ne bi iznenadio strašniji rat.27 Kad je stigao u ove krajeve, vidio je da se dogodilo upravo ono što je naslućivao. Već su neke države poslale poslanstva Germanima i tako ih pozvale da krenu s obala rijeke Rajne, uz obećanje da će im one pripremiti što god zatraže. Nadajući se u uspjeh, počeli su se Germani zalijetati u razne krajeve, pa su čak dospjeli u zemlju Eburonaca i Kondružana; ta su plemena bila štićenici Treveraca. Kad je Cezar sazvao galske poglavice, držao je da im ne smije odati ono što je znao, nego ih je tobože tješio i sokolio. Onda je od njih tražio odrede konjaništva i otvoreno kazao da namjerava ratovati s Germanima. 7. Kad se Cezar opskrbio žitom i okupio konjanike, otišao je u one krajeve za koje je čuo da se u njima nalaze Germani. Budući da je od njih bio udaljen samo nekoliko dana hoda, stigli su njihovi poslanici. Oni su otprilike ovo izjavili: – Germani prvi ne započinju rat s narodom rimskim, ali se ne ustručavamo oružjem braniti ako nas netko izazove, jer je germanski običaj, naslijeđen od predaka, da se onome tko na njih udari odupru, a ne da ga mole. Ipak, mi smo došli iz svoga kraja, istjerani iz vlastitih kuća. Ukoliko Rimljani žele prijateljstvo i odanost, Germani bi im mogli biti korisni prijatelji. Zato bi bilo potrebno da im poklone zemlju ili da dopuste da zadrže onu koju su već oružjem osvojili. Nama su jedino autoritet Svebi, a njima ni besmrtni bogovi ne mogu biti ravni, jer nema toga naroda na svijetu koji oni ne bi mogli pokoriti. 8. Cezar je odgovorio poslanicima ono što mu se tad učinilo najzgodnijim. Svoj je govor završio ovako: – Ja ne mogu biti vaš prijatelj ako i dalje ostanete u Galiji. Nije pravedno da tuđu zemlju prisvoje oni koji
nisu vrijedni da brane svoju. Osim toga, nema pustih i nenaseljenih krajeva u Galiji, a da bih ih mogao bez kršenja tuđih prava predati tolikom mnoštvu vašega plemena. Ukoliko ipak želite, vi se možete naseliti u zemlji Ubijaca, jer su se nedavno njihovi poslanici potužili na nasilja Sveba te zamolili pomoć. Ja ću uostalom Ubijcima to zapovjediti! 9. Poslanici su Cezaru izjavili da će sve to javiti svojima, a da će onda, nakon tri dana, kad o svemu razmisle, ponovo doći. Usto su zamolili da ne dolazi bliže k njima sa svojom vojskom. Cezar je rekao da im tu molbu ne može uslišiti. To je, rekao je, zbog toga što je već bio saznao da su prije nekoliko dana odaslali velik dio svoga konjaništva da plijeni i da dobavlja žito, i to u zemlju Ambivarićana preko rijeke Mose. Oni čekaju te konjanike, slutio je Cezar, te stoga i otežu s odgovorom. 10. Moza izvire iz planine Vozega koja se nalazi u zemlji Lingonaca, a onda uvire u rukavac Rajne što se naziva Vakal, te tako stvara otok batavski i izlijeva se 80 000 koraka niže u Ocean. Rijeka Rajna izvire u zemlji Leponta koji nastavaju Alpe, protječe brzim tokom kroz tolike zemlje kao što je zemlja Nantuaćana, Helvećana, Sekvanaca, Mediomatričana, Tribočana i Treveraca. Što je bliže Oceanu, razlijeva se u više rukava, stvara mnoge otoke na kojima stanuju neuljuđeni i barbarski narodi, među kojima ima i onih za koje se misli da žive hraneći se ribama i ptičjim jajima. Zatim Rajna na mnoga ušća utječe u Ocean. 11. Kad je Cezar bio udaljen od neprijatelja ne više od 12 000 koraka, opet su k njemu stigli poslanici, kako su bili obećali. Presreli su ga na maršu i počeli preklinjati da ne nastavlja put prema njima. Budući da to nisu izmolili, počeli su moliti da bi poslao svoje vojnike za onim konjanicima koji su bili pošli pred vojskom i da ih odvrate od boja. Za sebe su molili da im dopusti Ubijcima poslati poslanike. Tad su izjavili da će prihvatiti onaj prijedlog koji je Cezar iznio ako im Ubijci, tj. njihove poglavice, pod prisegom obećaju. Da bi to mogli obaviti, zamolili su rok od tri dana. Cezar je dobro znao da i ovaj novi njihov prijedlog govori o tome kako namjeravaju dobiti tri dana za odlaganje, da bi se vratili njihovi
konjanici koji su se nalazili u tuđim krajevima. Ipak im je Cezar rekao da će toga dana poći naprijed samo 4000 koraka, jer se mora opskrbiti vodom. Predložio im je da sutradan dođu u što većem broju, da bi mogao odlučiti o njihovim zahtjevima. Kroz to je vrijeme svoje ljude poslao zapovjednicima koji su bili krenuli naprijed s čitavim konjaništvom da im narede da ne izazivaju neprijatelje na borbu. Ukoliko ih neprijatelji izazovu, neka se svladaju dok on sam s vojskom ne stigne bliže. 12. Kad su neprijatelji opazili naše konjanike kojih je bilo 5000, dok su neprijatelji imali nešto više od osam stotina, jer se još nisu bili povratili oni koji su preko rijeke Mose otišli po žito, odmah su navalili na naše, omeli im redove, jer se naši nisu nadali tome iznenadnom zlu, kad su upravo maloprije njihovi poslanici bili otišli od Cezara i za taj dan tražili primirje. Ipak, kad su se naši konjanici ponovo sredili i pribrali, neprijateljski su konjanici prema svojoj navici poskakali s konja, proboli su naše konje kad su se podvukli ispod njih i na taj način oborili mnoge rimske konjanike. Ostale su natjerali u bijeg i onda ih prestrašene tjerali dalje. Naši nisu u paničnom strahu prestali bježati dok nisu stigli naočigled svoje vojske. U toj su bici pala sedamdeset i četiri naša konjanika. Među palima nalazio se vrlo hrabar vojnik Akvitanac Pizon iz vrlo ugledne porodice. Njegov je djed nekad bio kralj u svojoj državi, dok ga je naš Senat nazvao prijateljem rimskog naroda. Pizonu je brat, kad su ga neprijatelji rastavili od naših konjanika, pokušao priteći u pomoć, da bi ga izbavio iz smrtne pogibelji, ali kako su i njega neprijatelji zbacili s ranjena konja, branio se junački dokle god je mogao. Napokon je opkoljen i izranjen mnogim ranama pao, a čim je to izdaleka opazio njegov brat koji se bio udaljio s poprišta borbe, odmah je podbo konja, zaletio se među neprijatelje i sam zaglavio. 13. Poslije ove bitke Cezar je zaključio da ne mora više ni saslušati poslanike. Zatim da ne mora prihvatiti njihove ponude, jer su lukavstvom i prevarom tražili mir, a onda se prvi zaratili. Da čeka dok se povećaju neprijateljske čete i vrati njihovo konjaništvo, mislio je Cezar, to bi bila najveća ludost. Budući da mu je bila poznata galska nepostojanost, opazio
je da su neprijatelji već tom jednom bitkom stekli priličan ugled. Zato je odlučio da ne smije ni časa oklijevati, da im ne smije dati ni malo vremena da bi stvorili nove odluke i planove. Kad je Cezar o svemu promislio i svoje namjere saopćio legatima i kvestoru, dogodila se zgodna okolnost koja je odlučila da se borba ne odgađa ni za jedan dan. Sutradan su u Cezarov tabor u velikom broju došli Germani, ali u duši s jednakom nevjerom i lukavstvom. Sa sobom su doveli sve prvake i starije ljude da se, tako se govorilo, opravdaju pred Cezarom što su dan prije i mimo onoga što se uglavilo i što su u njega molili zaratili – a da sada, ako budu mogli, na prevaru isposluju i primirje. Cezar se obradovao što su mu dopali šaka, pa naredi da ih zadrže. Sam je izveo sve čete iz tabora i onda zapovjedio konjaništvu da jaše iza vojske, jer je držao da je još prestravljeno zbog jučerašnje bitke. 14. Cezar je svrstao vojsku u trostruki bojni red, prevalio put od 8000 koraka i stigao do neprijateljskoga tabora prije nego što su to neprijatelji mogli zamijetiti. Budući da su se zbog svega toga, a osobito zbog našega iznenadnog dolaska kao i zbog dugog izbivanja svojih ljudi, osobito prestrašili i jer nisu imali vremena da održe bojno vijeće, pa čak ni da pograbe oružje, obuzela ih je panika, te su bili neodlučni da li da povedu vojsku na Rimljane ili da se brane, ili, štoviše, da u bijegu traže spas. Dok su buka i strka odavale njihov strah, naši su vojnici provalili u njihov tabor, ogorčeni zbog jučerašnje njihove nevjere. Oni vojnici među neprijateljima koji su u tom trenutku mogli pograbiti oružje nešto su se opirali našim borcima i prihvatili borbu između kola i prtljage. Preostalo je mnoštvo žena i djece, jer su uvijek sa svima svojima polazili od domova i tako prelazili rijeku Rajnu, a to je počelo bježati na sve strane. Za njima je Cezar poslao konjaništvo da ih progoni. 15. Kad su Germani iza svojih leđa čuli viku i vidjeli da pogibaju njihovi najbliži, bacili su oružje, ostavili bojne znakove i nagrnuli u bijeg iz svoga tabora. Kad su stigli do mjesta gdje se Moza ulijeva u Rajnu, počeli su gubiti nadu u spas. Budući da ih je poginulo veliko mnoštvo, ostali su se očajni bacali u rijeku i tu su od panike, iscrpljenosti i jakih virova zaglavili. Naši su se borci, usprkos strahu od tolikoga rata, jer je neprijatelja
bilo 430 000, svi do jednoga sretno vratili u svoj tabor; vrlo je malo bilo ranjenika. Tada je Cezar dopustio onim Germanima koje je bio zadržao u taboru da mogu otići svojim domovima. Ali su oni, u strahu da će im se Gali osvetiti jer su im bili opustošili polja i da će ih mučiti, izjavili da žele ostati kod Cezara. Cezar im je to odobrio. 16. Čim je Cezar završio rat s Germanima, odlučio je prijeći rijeku Rajnu. To je učinio zbog mnogo razloga. Glavni je bio taj što je uočio da se Germani vrlo lako odlučuju da provale u Galiju. Zato je želio da oni budu u strahu i za vlastitu sigurnost kad budu uvidjeli da vojska naroda rimskoga može i smije prelaziti rijeku Rajnu. Usto je onaj dio konjaničkih odreda Uzipećana i Tenktera, o kome sam prije govorio da je zbog nabave žita bio prešao rijeku Mozu i da nije sudjelovao u opisanoj bici, poslije bijega svojih ljudi bio uzmaknuo preko Rajne u zemlju Sugambrâ i s njima se povezao. Kad je Cezar k njima poslao svoje poslanike da traže predaju onih koji su se s njim i s Galijom zaratili, Sugambri su odgovorili: – Svi vele da je Rajna granica vlasti rimskoga naroda. Zar Cezar misli da nije opravdano što Germani protiv njegove volje prelaze Rajnu i ulaze u Galiju? Onda zašto misli da može išta pripadati njegovoj vlasti i moći s one strane Rajne? Ubi, koji su jedini od germanskih plemena stanovali s one strane Rajne, poslali su k Cezaru poslanike, sklopili s njim prijateljstvo i predali taoce. Tad su zamolili da im priskoči u pomoć, jer ih Svebi nemilosrdno muče. Ukoliko mu to ne bi dopustili državni poslovi, onda da barem preveze vojsku preko Rajne. To će im biti, kako su govorili, jedina pomoć i nada u mir za budućnost. Još su dodali da to čine jer su tolika slava i glas o njegovoj vojsci doprli i do najudaljenijih germanskih plemena poslije Ariovistova poraza, a osobito poslije ove posljednje bitke. Nas može, naglašavali su, spasiti i braniti jedino slava i prijateljstvo rimskoga naroda. Osim toga su mu obećali priličan broj lađa za prijevoz vojnika. 17. Zbog ovih je razloga koje sam iznio Cezar namjeravao prijeći Rajnu. Ali da vojsku prevozi lađama, to je po njegovu mišljenju bilo dosta nesigurno, a usto kao da ne priliči ni njemu ni narodu rimskom. Zbog toga, premda je mislio da je teško, gotovo nemoguće graditi most preko Rajne28 zbog njene širine, zatim brzine vode i dubine, ipak je zaključio da samo na
taj način prevede svoju vojsku. Most je podigao na ovaj način. Spajao je dva balvana debela stopu i po, a ti su odozdo bili zašiljeni i prema dubini rijeke izmjereni. Bili su udaljeni jedan od drugoga dvije stope. Kad bi ih strojevima spustio u rijeku, onda bi ih zabio batom, ali ne okomito kao stupove, nego koso poput krova, da polegnu niz vodu. Onda bi nasuprot ovima postavio dva balvana, spojena na isti način, ali niže u razmaku od četrdeset stopa. Oni su bili okrenuti prema jakoj struji rijeke. Balvane su odozgo rastavljale umetnute prečnice široke dvije stope, toliko je iznosila spona balvana; one su s obje strane imale na kraju po dvije spojnice. Budući da su balvani na taj način bili rastavljeni, bolje razmaknuti i na protivnu stranu učvršćeni, gradnja je bila tako čvrsta, a i cijelo djelo tako podešeno, da se jedno uz drugo to tješnje sljubljivalo što je bila jača sila vode. To se onda gredama koje su postavili po dužini vezalo i još motkama i pleterom pokrivalo. Osim toga stupovi su na donjoj strani rijeke bili ukoso pozabijani, da bi podmetnuti kao "ovan" s cijelom građom još bili povezani te tako lomili riječnu struju. Drugi su se stupovi nalazili pred mostom u nevelikoj daljini da bi, ako neprijatelji budu pustili panjeve ili lađe da razvale most, branili i spriječili a i umanjili udarac sličnih predmeta, pa da ako udare ništa ne naškode samome mostu. 18. Poslije deset dana otkako se počela dovoziti građa dovršili su graditelji svoj posao, te je vojska mogla prijeći preko mosta. Cezar je na jednoj i drugoj strani mosta postavio jake posade, a onda je krenuo u zemlju Sugambra. Za to su vrijeme k njemu došli poslanici iz više država. Budući da su molili za mir i prijateljstvo, Cezar je svima prijazno odgovorio i naredio im da mu predaju taoce. Sugambri su se dotle, dok je Cezar gradio most po nagovoru Uzipećana i Tenktera koji su se kod njih nalazili, počeli spremati za bijeg. Zatim su krenuli iz svoje zemlje, sve svoje sa sobom ponijeli pa se onda zavukli u zabit i šume. 19. Cezar je za vrijeme kratkog boravka u njihovoj zemlji popalio sva njihova sela i kuće; zatim je naredio da se požanje njihovo žito. Onda se vratio u zemlju Ubijaca. Dok je s Ubijcima pregovarao o svojoj pomoći, ako ih Svebi počnu mučiti, od njih je saznao sljedeće. Kad su Svebi preko svojih uhoda saznali da Cezar počinje graditi
most, održali su prema svome običaju skupštinu i na sve strane razaslali poruke da se narod seli iz gradova. Zatim neka sve žene i djecu i sve svoje sklone u šumu, a onda neka se svi koji su sposobni nositi oružje sakupe na jednom mjestu. U tu su svrhu odabrali gotovo središte onih krajeva koje naseljavaju Svebi. Na tom su mjestu odlučili sačekati rimsku vojsku i tu zametnuti bitku. Kad je Cezar to saznao, a izvršio sve ono za što je bio odlučio prevesti vojsku preko Rajne, tj. da bi u strah natjerao Germane, Sugambrima se osvetio, a Ubijce oslobodio stradanja, vratio se u Galiju i porušio most, pošto je bio proveo svega osamdeset dana s one strane Rajne, jer je držao da je dovoljno učinio za slavu i korist. 20. Budući da je još bilo preostalo malo ljeta, u tim krajevima počinje rano zima jer je sva Galija okrenuta prema sjeveru, ipak je Cezar nastojao prijeći u Britaniju, jer je znao da gotovo u svim galskim ratovima Galima odanle pristiže sva pomoć. Osim toga, držao je, ako i ne bude prilike za ratovanje, opet će mu biti od velike koristi ako prijeđe na taj otok, te ako sazna kakav je to narod i ako upozna mjesta i luke. Obavijesti nije mogao dobiti od Gala, jer je gotovo sve ono što je on htio upoznati njima bilo nepoznato. Nitko od Gala osim trgovaca nije dolazio u Britaniju. A oni i ne poznaju ništa drugo osim primorske obale i predjela koji su najbliži Galiji. Zbog toga je Cezar k sebi pozvao sve trgovce iz svih krajeva, ali ipak od njih nije mogao saznati ni kakav je to otok, ni koliko je velik, ni kakvi narodi na njemu stanuju, ni koliko je njihovo brojčano stanje. Na kraju, trgovci nisu mogli reći koje su luke prikladne za veći broj lađa. 21. Budući da je Cezar držao da je Gaj Voluzen upravo stvoren da bi razvidio kako stoje stvari u Britaniji, poslao ga je s jednim ratnim brodom prije negoli bi sam išta pokušao poduzeti. Naredio mu je da sve razvidi, a kad se za sve bude propitao, onda neka se što prije vrati. Sam je krenuo sa svojim legijama u zemlju Morinjana, jer je odatle bio najbliži prijelaz u Britaniju. Zatim je zapovjedio da se upravo tu sakupe brodovi sa svih susjednih strana kao i da tamo doplovi brodovlje koje je prošloga ljeta bio izgradio za rat s Venetima. Kad su i drugi saznali za njegovu namjeru, a trgovci sve to
dojavili Britancima, došli su iz više krajeva k njemu poslanici s otoka obećavajući da će mu predati taoce i rado se pokoriti vlasti rimskoga naroda. Kad ih je Cezar saslušao i srdačno im obećao ono što traže, ipak ih je opomenuo da ustraju u svojoj odluci, a onda ih je otpustio njihovim domovima. S njima je poslao Komija. Njega je Cezar bio postavio za kralja, pošto je svladao Atrebaćane, jer je osobito cijenio njegovu razboritost i hrabrost, a usto je držao da mu je vjeran. Njemu je Cezar naredio da obiđe sve države koje bude mogao, a onda da ih potakne da se predaju pod okrilje rimskoga naroda. Još mu je zapovjedio da im javi kako će i on uskoro tamo doći. Voluzen je sve, koliko je mogao, razvidio. On uopće nije silazio s lađe, nije se usuđivao zaći među barbare. Zato se petog dana vratio k Cezaru i izvijestio ga o onome što je mogao saznati. 22. Dok je Cezar boravio u tom kraju da bi prikupio lađe, stigli su iz velikog dijela zemlje Morinjana poslanici da bi se opravdali što su se onako ponašali u pređašnje vrijeme, kad nisu poznavali kao barbari običaje rimskoga naroda i s njim se zaratili. Usto su obećali da će sve ono što im on bude naredio rado izvršiti. Cezar je mislio da mu ova njihova ponuda dolazi u pravo vrijeme. Nije htio da mu iza leđa budu neprijatelji. K tome, nije mogao voditi rat zbog godišnjeg doba, a pogotovo je mislio da tako neznatne stvari nisu preče od Britanije. Zbog toga je od Morinjana zatražio velik broj talaca. Kad su ih oni doveli, primio je narod pod svoje okrilje. Onda kad je prikupio i dobio oko osamdeset lađa, a držao da je taj brodski prostor dovoljan za prijevoz dviju legija, podijelio je ostale ratne brodove koje je imao kvestoru, legatima i zapovjednicima pomoćnih četa. Osim toga, preostajalo je još 18 teretnih lađa koje je oluja zaustavljala, pa nisu mogle u istu luku uploviti; njih je podijelio konjaničkim odredima. Ostalu je vojsku povjerio zapovjednicima legatima Kvintu Tituriju Sabinu i Luciju Aurunkuleju Koti, da je odvedu u zemlju Menapljana kao i u one kotareve Morinjana, odakle mu nisu bili došli poslanici na poklon. Zapovjedio je legatu Publiju Sulpiciju Rafu da zaposjedne luku s onolikom posadom za koju misli da je dovoljna za obranu. 23. Kad je Cezar odredio i iskoristio zgodno vrijeme za plovidbu,
isplovio je oko treće noćne straže, dok je konjanicima zapovjedio da odjašu u udaljeniju luku, pa da se ukrcaju, a onda da plove za njegovim lađama.29 Budući da su oni nešto sporije organizirali sve ono što je Cezar bio zapovjedio, sam je oko četvrtog sata po danu pristao s prvim brodovima na britansku obalu.30 Odmah je opazio da su se uzduž obala smjestile neprijateljske naoružane čete. Priroda je tih krajeva bila takva da su se strme klisure spuštale do mora, pa su neprijatelji mogli s uzvisina lako na rimske vojnike odapinjati svoje strijele. Cezar je zaključio da to mjesto nije nimalo prikladno za iskrcavanje. Zato je usidren čekao dok ne doplove druge lađe sve do devetog sata. Međutim, za to je vrijeme sazvao legate i vojničke tribune pa im rekao što je bio saznao od Voluzena, a onda izrazio svoje buduće namjere. Osim toga, opomenuo ih je da smjesta učine sve ono što im bude naredio, i to prema vojničkim propisima, osobito u prilikama na moru koje čine da su pothvati i kretanje trupa nestalni. Kad je bilo završeno vijeće, otpustio je svoje više časnike, a onda je, kad mu se bio pružio povoljan vjetar i kad je saznao da je struja također povoljna, naredio da se digne sidro. Udaljio se od onoga mjesta oko 7000 koraka i onda se zaustavio s brodovima uz otvorenu i ravnu obalu. 31 24. Ali kad su barbari uočili namjeru Rimljana, poslali su najprije konjaništvo i vojnike na bojnim kolima. Takvu su vrstu kola najviše upotrebljavali u bitkama. Poslije su i sami krenuli za kolima s ostalim četama, pa nisu našima dopustili da se iskrcaju. Sad je iskrsla velika neprilika, jer su naši brodovi zbog svoje veličine mogli stajati samo na otvorenom moru. Usto su borci morali pod velikim i teškim teretom oružja ponajprije s brodova skakati na nepoznatim mjestima i u valovima ostajati, boriti se s neprijateljima, dok su s druge strane protivnici ili s kopna ili samo malo zagazivši u vodu, dok su im ostali dijelovi tijela bili slobodni a mjesto borbe dobro poznato, mogli smjelo odapinjati strijele te nagoniti na naše vojnike svoje za takvu borbu priučene konje. Naše je obuzela panika, jer nisu bili navikli na taj način borbe. Nisu bili onako oduševljeni i spremni kao što su znali biti za vrijeme borbe na kopnu. 25. Čim je to Cezar opazio, zapovjedio je da se ratni brodovi kojih je oblik za barbare bio neobičniji, a kretanje za potrebe prikladnije, malo odmaknu od teretnih lađa, pa da se veslima dotjeraju i postave neprijatelju
uz njegov otvoren bok. Još je zapovjedio da se tek tada mecima iz praćaka, hitalima i strelicama suzbiju i otjeraju s toga mjesta. Ova je zapovijed našim vojnicima bila vrlo korisna, jer su oblik 32 lađa kao i samo veslanje te neobična vrsta hitala potpuno smeli barbare,tako da su se zaustavili i pomalo uzmaknuli. Dok su se naši borci sustezali u borbi zbog dubine mora, onaj koji je nosio "orla" Desete legije zazvao je bogove da bi budući pothvat legiji bio sretan. Uskliknuo je: – Vojnici, skočite u borbu, ako ne želite predati "orla" neprijatelju. Ja ću sa svoje strane zacijelo ispuniti svoju dužnost prema državi i zapovjedniku! Kad je to uskliknuo, skočio je s broda u more i onda navalio s "orlom" na neprijatelja. Sad su se i drugi vojnici ohrabrili, a da ne bi bili kukavice, počeli su i sami skakati s brodova. Kad su drugi vojnici s najbližih brodova opazili ove, nagrnuli su za njima i primakli se neprijateljima. 26. Na jednoj i drugoj strani vodila se ogorčena borba. Naši borci nisu zadržali red svojih bojnih vrsta, a nisu se mogli postojano kretati za bojnim znakovima, te su se vojnici s raznih brodova znali namjeriti na bilo koje bojne znakove, pa bi se njima i pridružili. Neprijatelji su poznavali sve pličine, te bi odmah, čim bi kojega vojnika s obale ugledali kako sam silazi s broda, podboli konje i navalili na iscrpljena borca. Tako je veći broj neprijatelja napadao nekolicinu naših vojnika. Drugi su neprijatelji s otvorena boka odapinjali strijele na sve naše borce. Kad je Cezar to opazio, zapovjedio je da se na čamce i na lađe uhodnice koje su pripadale ratnim brodovima ukrcaju vojnici. Osim toga, slao je pomoć onima koji su se nalazili u nevolji. Kad su rimski borci napokon stupili na kopno te kad su im se i drugi naši borci pridružili, nasrnuli su na neprijatelje i nagnali ih u bijeg. Ipak ih nisu mogli daleko goniti, jer se konjanici nisu mogli držati svoga smjera i stići na otok. Jedino je to nedostajalo dosadašnjoj Cezarovoj sreći. 27. Kad su se neprijatelji snašli poslije bijega, odmah su poslali poslanike k Cezaru da mole u njega mir i da mu obećaju da će dati taoce i učiniti sve ono što on bude naredio. S tim je poslanicima stigao i Atrebaćanin Komije o kome smo prije spomenuli da ga je Cezar poslao kao vrst izvidnice u Britaniju. Njega su
Britanci, kad se iskrcao iz lađe i počeo kao Cezarov izaslanik iznositi njegove naloge, zgrabili i u okove okovali. Tek su ga poslije bitke oslobodili. Moleći za mir, poslanici su svu krivnju prebacili na puk. Zamolili su da bi im oprostio ovaj nerazuman postupak. Cezar im je sa svoje strane predbacio što su, iako su k njemu na kopno poslali poslanike i zatražili mir, bez ikakva razloga zaratili. Ipak je izjavio da im oprašta nerazboritost, ali je zatražio da mu predaju taoce. Britanci su odmah predali jedan dio talaca, a za ostali su broj rekli da će ih predati čim stignu i to za nekoliko dana, jer ti žive u udaljenijim krajevima. U to su vrijeme poglavice naredile da se preostali narod vrati u svoj zavičaj. Dotle su iz svih krajeva Britanije dolazili poglavice da bi sami sebe i svoje podanike preporučili Cezaru. 28. Kad je Cezar na taj način osigurao mir, četvrtoga je dana od onoga kad je stigao u Britaniju odjedrilo iz gornje luke uz tihi vjetar onih osamnaest lađa koje smo prije spomenuli, a na njima su bili ukrcani konjanici. Dok su se te lađe primicale Britaniji i naši ih borci već bili ugledali iz svoga tabora, odjednom je nastala tako velika oluja da nijedna nije mogla ploviti u određenom smjeru. Jedne je vjetar odnio natrag u onom smjeru odakle su bile došle, dok je druge bacio na donji dio otoka izlažući ih velikim pogiblima. Taj je dio otoka bio više prema zapadu. Ipak su spustili sidra,33 ali su valovi počeli zapljuskivati lađe i unositi vodu, pa su ponovo morali dignuti sidro, otploviti na otvoreno more i ploviti prema kopnu. 29. Te je noći bio uštap;34 tako se to dogodilo. A tad je plima najjača na Oceanu. No naši zapovjednici nisu za to znali. Na taj je način s jedne strane plima preplavila ratne brodove na kojima je Cezar preveo vojsku, a onda ih izvukao na kopno. S druge strane, spomenute je teretne brodove progonila oluja kad su se usidrili. Naši nikako nisu mogli vršiti svoje dužnosti i svojim drugovima stići u pomoć. Tad je nastradalo više lađa, dok su druge izgubile užad, sidra i drugu opremu, te više nisu bile sposobne za borbu. Moralo se dogoditi da je zbog svega nastala velika pometnja i panika među našim borcima. Znali su da nemaju drugih lađa na kojima bi se mogli natrag vratiti, a ni pri ruci nisu imali ništa čime bi popravili one koje su
bile oštećene. Budući da su se svi zapovjednici u tome složili da će zimovati u Galiji, nisu se bili opskrbili žitom za ovu zimu. 30. Kad su o tome bili obaviješteni britanski prvaci koji su došli k Cezaru poslije one bitke, dogovorili su se za buduće svoje akcije. Budući da su vidjeli da Rimljani nemaju konjanika, a niti lađa ni žita, a usto su prema obliku maloga rimskoga tabora koji je bio skromniji negoli inače shvatili da Cezar nema mnogo vojnika, zaključili su da je najbolje ako dignu ustanak i našim vojnicima ne dopuste nabavu žita i ostale hrane. Tako bi mogli rat zategnuti do u samu zimu. Ako ih pobijede i spriječe im povratak, tako su se nadali, nitko poslije neće više provaliti u Britaniju. Zbog toga su se ponovo međusobno zavjerili i jedan po jedan gotovo neopazice počeli napuštati Cezarov tabor. S druge strane krišom su sav narod odvodili s njiva. 31. Iako Cezar još nije bio saznao za namjere Britanaca, ipak je zbog nezgode svojih lađa, a i zbog toga što su Britanci propustili da predaju taoce, naslućivao da će se dogoditi ono što se poslije doista dogodilo. Zato se za svaki slučaj počeo osiguravati. Naredio je da se svakoga dana dovozi žito s njiva u tabor, dok je za popravak oštećenih lađa upotrijebio drvenu građu i mjed s onih koje su bile neupotrebljive. Osim toga, zapovjedio je da se s kopna dovede ono što je bilo potrebno. Zbog toga što su vojnici vrlo marljivo sve njegove zapovijedi za popravak lađa izvršili, mogao je na njima ploviti dovoljno udobno, premda je bio izgubio dvanaest lađa. 32. Dok se to događalo, Sedmu legiju bili su poslali po žito. Još nitko dotada nije sumnjao da će biti rata, jer su neki iz plemena ostali na poljima, dok su neki drugi dolazili čak do tabora. Jednog su dana straže, koje su bile pred vratima tabora, javile Cezaru da se na onoj strani kamo je krenula Sedma legija vide oblaci prašine, ali da se čini kako to nije od vjetra. 35 Cezar je naslutio da su barbari došli na neku drugu zamisao, pa je stoga zapovjedio da kohorte koje su bile na straži s njim krenu u onom smjeru odakle se vidjela prašina. Od ostalih kohorti trebalo je da dvije ostanu na straži, dok su se druge morale naoružati te zajedno s njim krenuti. One su se odmah naoružale i brzo ga sustigle. Kad je Cezar sa svojim kohortama bio malo odmaknuo, opazio je da
neprijatelji navaljuju na naše borce te da oni jedva odolijevaju navali. Legija je zbila svoje redove jer su na nju sa svih strana odapinjali strijele. Budući da je inače na svim drugim njivama žito bilo požnjeveno, neprijatelji su naslutili da će naši borci doći na onu stranu gdje je još bilo klasja. Zato su se noću posakrivali po šumama. Kad su se legionari bili razišli po njivama da žanju žito, odloživši prije toga oružje, neprijatelji su iznenada navalili, ubili nekoliko vojnika, dok su ostale vojnike zastrašili jer nisu bili u svojim borbenim redovima, i opkolili ih svojim konjaništvom i bojnim kolima. 33. Neprijatelji su se ovako borili na bojnim kolima. Najprije se na kolima voze na sve strane, da bi samim rzanjem konja i bukom kotača na kolima izazvali paniku. Onda, kad bi zašli među konjanike, poskakali bi s kola i borili se pješice. Dotle bi vozači kola malo pomalo odlazili iz boja i na taj način smještali kola, da borci, ako ih potisnu protivnici svojim mnoštvom, mogu vrlo lako uzmaknuti. Ovom taktikom oni pokazuju da su za vrijeme bitke i dobri konjanici i postojani pješaci. Svakidašnjim vježbanjem i trudom postižu toliko da znaju na strmu ili prestrmu mjestu zaustaviti konje i začas ih obuzdati i okrenuti u drugom smjeru. Osim toga, uvježbani su da znaju pretrčati preko rude kola, stati na jaram i na taj se način brzo vratiti u borbu. 34. Cezar je našim borcima, koji su bili smeteni zbog ovako neobične borbe, upravo u dobar čas stigao u pomoć jer su neprijatelji kad je on stigao, zaustavili navalu, a dotle su se naši vojnici pribrali. Budući da je držao kako je nezgodno vrijeme da zametne bitku i da napadne protivnike, zaustavio se na zaštićenom mjestu i onda je ubrzo poveo svoje legije u tabor. Dok su se tako odvijali događaji, a svi naši bili zaokupljeni, razbježao se preostali narod koji se nalazio po njivama. Budući da su sljedećih dana bješnjele oluje, naši su borci ostali u taboru, a ni neprijatelji nisu mogli stupiti u akciju. Za to su vrijeme barbari na sve strane razaslali poslanike i objavili da je broj naših vojnika neznatan. Preko poslanika su svojim sunarodnjacima predočili kako im se upravo sada pruža prilika da se domognu plijena i da se za vječna vremena oslobode ako budu istjerali Rimljane iz njihova tabora.
35. Premda je Cezar naslućivao da će se dogoditi isto što i pređašnjih dana, a to znači da će neprijatelji ako budu razbijeni vješto uzmaknuti zahvaljujući svojoj brzini, ipak je postavio legije u bojni red pred taborom jer je bio namakao oko trideset konjanika. Te je sobom preveo Atrebaćanin Komije o kome sam maloprije govorio. Kad se zametnula bitka, neprijatelji nisu bili kadri da odole našim borcima, već su počeli bježati. Naši su ih tako dugo progonili dok su im snage dopuštale. Pobili su mnogo neprijateljskih vojnika, popalili su mnoštvo zgrada, a onda su se vratili u tabor. 36. Istoga su dana stigli k Cezaru poslanici koje su neprijatelji bili poslali zbog pregovora za mir. Od njih je Cezar zatražio dvostruko više talaca negoli prvi put. Zapovjedio im je da taoce dovedu na kopno. Budući da se približavalo vrijeme kad su dan i noć jednako dugi, a lađe bile slabe, držao je da se na plovidbi ne smije izvrgnuti olujama. Onda je sam, kad je uočio zgodno vrijeme, isplovio s lađama nešto poslije ponoći. Sve su lađe stigle neoštećene na kopno. Samo dvije teretne lađe nisu mogle uploviti u iste luke kao što su to mogle ostale, jer su ih morske struje zanijele nešto južnije. 37. Kad se oko tri stotine vojnika iskrcalo i marširalo u tabor, Morinjani, koje je Cezar bio ostavio prije svoga odlaska u Britanju kao vjerne podanike, odjednom su se predomislili i zaslijepljeni nadom u plijen opkolili su naše borce iako ih nije bilo mnogo i naredili im da polože oružje ako žele spasiti glavu. Kad su naši oblikovali krug i počeli se braniti, domalo se zbog vike sakupilo još 6000 boraca. Kad su to javili Cezaru, on je iz tabora poslao u pomoć svojim borcima čitavo konjaništvo. Međutim, naši su vojnici odoljeli navali neprijatelja i junački se borili više od četiri sata. Iako su bili ranjeni mnogi naši vojnici, ipak su pobili mnogo neprijatelja. Kad je stiglo konjaništvo što ga je Cezar bio poslao u pomoć i kad su ga ugledali neprijatelji, odmah su bacili oružje i počeli panično bježati. 38. Sutradan je Cezar poslao Tita Labijena s onim legijama što ih je bio doveo iz Britanije protiv plemena Morinjana koje se bilo pobunilo. Budući da se Morinjani zbog presahlih močvara nisu imali kamo zakloniti
kao lanjske godine kad im je to bilo zaklonište i utočište – Labijen ih je gotovo sve zarobio. Legati Kvint Titurije Sabin i Lucije Kota koji su bili odveli svoje legije u zemlju Menapljana poharali su, doduše, sva njihova polja, pa onda požnjeli žito i domove im popalili, ali su se ipak povratili k Cezaru, jer su se svi Menapljani bili povukli u svoje guste šume. Cezar je zatim odredio da sve legije zimuju u Belgiji. U ovaj su kraj poslije toga samo dvije države iz Britanije poslale obećane taoce, dok su ostale propustile to učiniti. Senat je za ove podvige, o kojima ga je Cezar pismeno obavijestio, odredio u Rimu slavu zahvalnicu od dvadeset dana.
PETA KNJIGA 1. U vrijeme konzulovanja Lucija Domicija i Apija Klaudija36 Cezar je na polasku iz zimovnika u Italiju, kamo je obično svake godine išao, zapovjedio legatima, koje je bio odredio kao zapovjednike legijama, da u toku zime izgrade što više lađa, a da oštećene i stare poprave. Odredio je veličinu i oblik tih lađa. Da bi lađe mogli što brže tovariti i izvući ih na suho, zapovjedio je da se grade nešto niže od onih koje obično upotrebljavamo na našem moru. To je učinio i zbog toga što je opazio da poradi čestih promjena plime i oseke ondje ne nastaju tako veliki valovi. S druge strane, odredio je da teretne lađe zbog množine tereta i tegleće marve budu nešto šire od onih što ih inače upotrebljavamo na drugim morima. Još je zapovjedio da sve budu tip brzih lađa, a tome mnogo pomaže uskoća svakog pojedinog broda. Sve ono što je bilo potrebno za opremu lađa zapovjedio je da se dopremi iz Hispanije. Kad je obavio sudske poslove u Ovostranoj Galiji, krenuo je u Ilirik,37 jer je bio doznao da Pirusti provalama pustoše najbliže krajeve rimske provincije. Kad je stigao u te krajeve, zatražio je od gradova da mu sakupe vojnike i to na određenom mjestu. Kad se o tome saznalo, Pirusti su poslali poslanike k Cezaru da bi mu javili kako se nijedna provala zbog kojih ih optužuju nije dogodila prema zaključku narodnih vlasti. Još su im naredili da izjave kako su oni spremni za sve nepravde dati zadovoljštinu. Kad je Cezar saslušao njihove izjave, zatražio je da mu predaju taoce i usto zapovjedio da se svi oni dovedu do određenoga dana. Ako ne budu tako postupili, u tom će slučaju s vojskom ući u njihovu zemlju. Kad su predstavnici Pirustâ doveli taoce u određeni dan, kako je Cezar zapovjedio, imenovao je gradovima suce da procijene nanesenu štetu i odrede nadoknadu. 2. Poslije toga Cezar je održao sudske rasprave i onda se vratio u Ovostranu Galiju, a odatle zatim krenuo u mjesta gdje se nalazila njegova vojska. Kad je stigao u zimovnike, saznao je da je izvanrednim trudom vojnika, premda su u svemu oskudijevali, opremljeno čak šest stotina lađa, građenih onako kako je Cezar bio odredio, a o tome smo maloprije govorili, te dvadeset šest ratnih lađa, te da će ih nakon nekih manjih radova graditelji uskoro moći porinuti u more. Kad je pohvalio vojnike i nadzorne graditelje, rekao im je što namjerava. Zatim je zapovjedio da se sve lađe
okupe u luci Itij,38 jer je provjerio da je prijelaz iz te luke u Britaniju najzgodniji; ona je udaljena od britanskoga kopna otprilike 30 000 koraka. Zato je ostavio onoliko vojnika koliko mu se činilo da je dovoljno. 39 Sam je krenuo s četiri legije u zemlju Treveraca, jer oni nisu dolazili na skupštine, a nisu se ni Cezarovim zapovijedima pokoravali.40 Oni su bunili i Germane koji su stanovali s one strane Rajne. 3. Treverci su u cijeloj Galiji imali najbolje konjaništvo i po broju i po spremnosti. Imali su brojne pješačke čete, a graniče, kao što smo prije spomenuli, rijekom Rajnom. U toj su se državi dvojica otimali o vlast. Bili su to Indutiomar i Cingetoriks. Jedan je od njih, čim se doznalo za Cezarov dolazak i broj njegovih legija, došao k Cezaru i uvjerio ga da će se on i svi njegovi podanici njemu pokoravati i da neće iznevjeriti prijateljstvo naroda rimskoga. Usto je odao što se sve događa u zemlji Treveraca. No, Indutiomar je počeo sakupljati konjaništvo i pješačke čete. Kad je one koji nisu mogli sudjelovati u borbi zbog godina dobro sklonio u Arduensku šumu, a ta se većim dijelom pruža posred zemlje Remljana, počeo se pripremati za rat. Budući da su neki prvaci iz te države, potaknuti prijateljskim vezama s Cingetoriksom i prestrašeni dolaskom naše vojske, došli k Cezaru i počeli pojedinačno moliti za sebe, jer nikako nisu mogli pomoći državi, Indutiomar je, bojeći se da će ga svi napustiti, poslao k Cezaru poslanike koji su u njegovo ime izjavili kako on nije zbog toga htio od svojih poći i doći k njemu, da bi na taj način cijelu državu držao u pokornosti i da ne bi puk kad odu svi plemići učinio nešto nerazumno. Još su rekli da Indutiomar drži kako je cijela vlast u njegovoj ruci te da će on, ako Cezar dopusti, doći k njemu u njegov tabor i pod njegovo okrilje predati svoju i državnu sudbinu. 4. Cezar, premda je naslućivao zašto tako govore poslanici, a ujedno je znao što ga odvraća od vlastitih namjera i zamisli, ipak je, da ne bi bio prisiljen boraviti u zemlji Treveraca kad je sve bilo spremljeno za rat u Britaniji, zapovjedio Indutiomaru da k njemu dođe s dvjesta talaca. Kad su pred Cezara doveli taoce, a među njima se nalazio Indutiomarov sin i svi njegovi bliži rođaci koje je Cezar bio poimenično pozvao, utješio je Indutiomara i osokolio ga u namjeri da bude pokoran. Uza sve to Cezar je pozvao k sebi i druge prvake iz zemlje Treveraca
te ih je sve, jednoga po jednoga, pridobio za Cingetoriksa. To je učinio zbog toga što je bio uvjeren kako on to zaslužuje, a osim toga je mislio da će tako u njegovoj zemlji još uvećati ugled čovjeka čiju je odanost uvelike cijenio. Sve je to ožalostilo Indutiomara kad je opazio da se njegov ugled krnji, a kako je i prije bio naš neprijatelj, još više ga je ogorčila ta uvreda. 5. Kad je Cezar uredio ta politička pitanja u zemlji Treveraca, krenuo je s legijama i stigao u luku Itij. Tu je saznao da je šezdeset lađa koje su bile sagrađene u zemlji Meldâ zbog velike oluje usporilo plovidbu i moralo se vratiti jer nisu mogle održati smjer plovidbe u one krajeve odakle su isplovile. Ostale su lađe bile spremne za plovidbu i čekale Cezara. U istoj je luci Cezar prikupio konjaništvo iz cijele Galije. Ukupno je bilo 4000 konjanika. Tu su se našle i poglavice iz svih država. Od svih ovih odlučio je ostaviti u Galiji samo nekolicinu u čiju se odanost uvjerio, a ostale je mislio povesti kao taoce, jer se pribojavao da ne bi za vrijeme njegove odsutnosti buknula buna u Galiji. 6. Među drugim poglavicama tu se nalazio i Heduanac Dumnoriks. O njemu smo nedavno pisali. Upravo je njega Cezar htio sa sobom povesti, jer je bio uvjeren da je on buntovan, zatim da je željan vlasti i častohlepan, ali i ugledan među Galima. Osim toga, Dumnoriks je jednom u skupštini bio rekao da mu Cezar nudi kraljevsku vlast u državi. Ova je izjava povrijedila Heduance, ali se nisu usudili zbog toga poslati k Cezaru poslanike i zbog toga mu prigovoriti ili ga umoliti da to ne učini. Sve je to Cezar saznao od svojih gostinskih prijatelja. Dumnoriks je na sve načine nastojao da ga Cezar ostavi u Galiji. Kao razloge navodio je da nije naviknut ploviti i da se boji mora, a zatim da ga u tome priječi i njegovo vjersko uvjerenje. Budući da je vidio da mu to Cezar uporno odbija, izgubivši svaku nadu da će u tome uspjeti, započeo je buniti galske poglavice i zastrašivati ih. Pozivao ih je nasamo i pojedinačno opominjao da ne prelaze u Britaniju. Govorio im je da Cezar ne odvodi bez razloga gotovo cijelo galsko plemstvo. Uvjeravao ih je da je Cezarova namjera prevesti u Britaniju sve poglavice koje se ne usuđuje pogubiti u Galiji, te da će ih tamo pogubiti. Zatim se pred drugima počeo zaklinjati i vjeru od njih tražiti uz prisegu da će učiniti sve ono što je korisno za Galiju prema zajedničkom planu.
7. Kad je Cezar to saznao, namjeravao je zastrašiti i obuzdati Dumnoriksa koliko bude više mogao, jer je osobito cijenio Heduance i njihovu državu, da njemu i državi ne nanese neku nezgodu, posebno kad je uočio da Dumnoriksova smjelost ide i suviše daleko. Zbog toga je Cezar dok je boravio u luci Itiju, jer mu sjeverozapadni vjetar nije dopuštao otploviti, a taj često puše u tim krajevima, nastojao na svaki način obuzdavati Dumnoriksa, jer je za to vrijeme saznao za sve njegove planove. Kad je napokon vrijeme bilo povoljno, zapovjedio je da se ukrcaju pješaci i konjanici na pripremljene lađe. I onda dok su svi bili zabavljeni pripremom za odlazak, počeo je Dumnoriks bez Cezarova znanja odlaziti kući s heduanskim konjanicima. Kad je sve to bilo javljeno Cezaru, odustao je od prijelaza s brodovima i prekinuo sve pripreme, pa je u potjeru za Dumnoriksom poslao velik dio konjaništva i ujedno naredio da ga dovedu. Ukoliko se bude odupirao, Cezar je zapovjedio da ga ubiju. Cezar je zaključivao da čovjek koji je pogazio njegove zapovijedi u njegovoj prisutnosti neće ni u njegovu odsustvu postupiti kao razuman čovjek. Kad su konjanici izrazili ono što je Cezar želio, Dumnoriks se počeo odupirati, oružjem braniti, svoje poticati na borbu i sokoliti da ustraju u položenoj prisezi. Osobito je glasno i jasno izjavljivao da je on slobodan i sin slobodne države. Konjanici su ga, a tako im je Cezar zapovjedio, opkolili i u borbi smaknuli. Heduanski su se konjanici svi do jednoga vratili u Cezarov tabor. 8. Poslije toga Cezar je ostavio Tita Labijena s trima legijama i dvjema tisućama konjanika da brani luke i da se brine oko prehrane. Osim toga, Labijen je morao nadzirati što se radi u Galiji, a onda prema prilikama i odluke donositi. Cezar je s pet legija i s istim brojem konjanika koliko ih je bio ostavio na kopnu o zalazu sunca krenuo prema Britaniji, ukrcavši već prije spomenute legije i konjaništvo na lađe. Kad je već bio poodmakao, puhao je blagi jugozapadnjak a onda oko ponoći prestao, tako da se u plovidbi nije držao nekoga određenoga smjera, nego je prepustio da ga dalje nose struje.41 Kad se razdanilo, vidio je da se Britanija nalazi nalijevo. Sad kad se struja bila promijenila, zaplovio je niz nju, naredivši da veslači iz petnih
žila nastoje da se lađe domognu druge strane otoka gdje se nalazilo, a to je prošle godine opazio, najbolje pristanište. U ovom manevriranju vojnici su se toliko istakli da su zaslužili svaku pohvalu, jer su veslajući naporno i bez prestanka dostizali brzinu ratnih brodova. Oko podneva brodovlje je pristalo uz obalu Britanije. Neprijatelja nije bilo na vidiku. Kad je poslije Cezar zarobio neke neprijatelje, saznao je da su se na otoku doduše okupile jake čete, ali, jer su se prepale velikog broja lađa, udaljile su se s obale i sakrile se po brdima. Zajedno s lanjskim lađama koje su neki niži zapovjednici za svoju potrebu popravili, u jedan mah pojavilo se pred britanskom obalom preko osam stotina Cezarovih lađa. 9. Zatim je Cezar iskrcao svoje čete i nastojao izabrati prikladno mjesto za tabor. Čim je od zarobljenika saznao gdje su se utaborile neprijateljske čete, ostavio je deset kohorti i tri stotine konjanika na morskoj obali da bi zaštićivali lađe, a onda se o trećoj noćnoj straži požurio navaliti na neprijatelja. Nimalo se nije bojao za lađe, jer ih je bio ostavio usidrene uz nisku i otvorenu obalu. Posadu je i lađe predao Kvintu Atriju. Sam je noću prevalio na maršu oko 12 000 koraka i tek onda zapazio neprijateljske čete. Neprijatelji su s konjaništvom i bojnim kolima doprli do obale rijeke. Onda su započeli s uzvisina zaustavljati naše borce i zametati boj. Kad ih je potjeralo naše konjaništvo, povukli su se u šume pa zaposjeli mjesto koje je priroda i ljudska ruka bila osobito vješto utvrdila. Oni su upravo to mjesto već prije bili uredili za domaći rat, jer su svi ulazi bili zakrčeni gustim i posječenim drvećem. Oni su na sve strane počeli odapinjati strijele na naše vojnike, te im nisu dopuštali pristup u utvrde. Ipak su vojnici Sedme legije načinili kornjaču, snijeli su dosta zemlje prema utvrdama, zauzeli utvrđeno mjesto i uz neznatne gubitke istjerali su neprijatelja iz šume. Cezar je zabranio da naši idu dalje u potjeru za neprijateljima na bijegu, ponajprije jer nije poznavao okolinu, a onda, kako je dan bio odmakao, htio je svakako sagraditi tabor. 10. Sutradan ujutro Cezar je poslao pješake i konjanike podijeljene u tri vrste da progone one koji su se još nalazili u bijegu. Kad su bili prevalili
jedan dio puta i samo posljednje kolone bile na vidiku, poslao je Kvint Atrije k Cezaru konjanike, da mu jave kako je prošle noći odjednom nastala velika oluja koja je uništila gotovo sve lađe i bacila ih na obalu. Ni sidra ni užad nisu izdržali, a ni kormilari se nisu mogli oduprijeti žestokoj navali oluje. Tako su lađe zbog nevremena pretrpjele veliku štetu. 11. Čim je to Cezar saznao, zapovjedio je da se legije i konjaništvo pozovu natrag i da se pri uzmicanju brane. Sam se vratio k lađama. Sve ono što je bio doznao prema porukama i prema onome o čemu su ga bili obavijestili u pismima sad je ugledao svojim očima. Izgubio je otprilike četrdeset lađa; za ostale je naslućivao da će se teško moći popraviti. Zbog toga je u legijama izabrao zanatlije i naredio im da i druge s kopna pozovu. Labijenu je pismeno naredio da s ostalim legijama koje je imao pod svojim zapovjedništvom sagradi što više lađa. Uza sve to Cezar je držao da je najprikladnije, premda je to bio vrlo težak i mučan posao, ako sve lađe izvuče na kopno a onda ih jednim nasipom sjedini sa svojim taborom. Da bi sve to obavio, Cezaru je bilo potrebno oko deset dana. Vojnici nisu ni noću prekidali posao. Kad su vojnici izvukli lađe na suho i kad su na izvrstan način obavili ono što im je bilo zapovjeđeno, a drugi dobro utvrdili tabor, Cezar je krenuo onamo odakle je bio došao. Stigavši tamo, već su na to mjesto bile nagrnule britanske čete. Vrhovni im je zapovjednik prema općem raspoloženju bio Kasivelaun. Njegovu je zemlju od primorskih krajeva i država dijelila rijeka Tamez; bila je udaljena od mora oko 80 000 koraka. On je u pređašnje doba neprestano ratovao s ostalim državama, ali je naš dolazak primorao i sklonio Britance da mu predaju vrhovno zapovjedništvo u cijelom ratu. 12. Po unutrašnjim dijelovima otoka stanovali su, kako to pripovijeda usmena predaja, samo starosjedioci. U primorskim su krajevima stanovali oni koji su zbog plijena i rata onamo došli iz Belgije; svi se oni nazivaju imenima onih država iz kojih su potekli a onda onamo došli.42 Poslije ratova ondje su ostali i počeli obrađivati svoja polja. Veliko je mnoštvo naroda. Kuće što ih grade, gotovo jednu do druge, potpuno su slične onima u Galiji, a i stoke ima u velikom broju. Upotrebljavaju zlatan novac ili mjesto novca željezne šipke određene težine. U središtu otoka ima kositra, a po primorju željeza, ali malo, dok
mjed uvoze. Šuma ima kao u Galiji; u njima raste drvo raznih vrsta, osim bukve i jele. Drže da nije pravo jesti zeca, kokoš i gusku, ali ipak hrane te životinje zbog zabave i veselja. Podneblje je blaže negoli u Galiji, jer studen nije tako jaka. 13. Cijeli je otok Britanije sličan trokutu kome je jedna strana okrenuta prema Galiji. Na tom kraju jedan je kut okrenut prema istoku, a taj se nalazi blizu Kancija, gdje pristaju gotovo sve lađe iz Galije, dok je drugi kut okrenut prema jugu. Ta se strana otoka pruža oko 500 000 koraka daleko. Druga je strana okrenuta prema Hispaniji i prema zapadu. Tu se nalazi Hibernija; ona je za pola manja, kako se misli, od Britanije, ali je prijelaz do Britanije jednako širok kao i onaj od Galije. Na pola puta je otok što se zove Mona. Misli se da tamo ima više otoka; na tim otocima, kako pišu neki geografi, noć zimi traje bez prekida trideset dana. Iako smo se za to propitivali, ništa nismo saznali. Jedino smo prema stalnoj mjeri na klepsidri vidjeli da su noći kraće negoli na kopnu. Kako neki misle, dužina te strane iznosi 700 000 koraka. Treća je strana okrenuta prema sjeveru. Pred njom se ne nalazi nijedna zemlja, dok se njen kut pruža najviše onamo prema Germaniji. Drži se da zaprema dužinu od 800 000 koraka. Na taj način cijeli otok ima unaokolo 2 000 000 koraka. 14. Najuglađeniji su od svih Britanaca oni koji stanuju u Kanciju, a sav je taj kraj u primorju. U svome se načinu života ne razlikuju mnogo od Gala. Većina stanovnika koji stanuju u unutrašnjosti otoka ne siju žito, nego se hrane samo mlijekom i mesom, a odijevaju se u kožna odijela. Svi se Britanci mažu saćem koje licu daje modru boju, pa zato izrazom lica u ratu izazivaju strah. Nose dugu kosu, dok briju dlaku na cijelom tijelu osim na glavi i gornjoj usni. Po deset ili dvanaest njih, osobito braća s braćom pa očevi sa sinovima, imaju zajedničke žene; ako se iz tih veza rodi neko dijete, onda drže da je dijete onoga kome su djevojku najprije doveli. 15. Neprijateljski konjanici i borci na kolima žestoko su se sukobili s našim konjanicima za vrijeme njihova puta, ali uza sve to naši su vojnici bili nadmoćniji, te ih otjerali u šume i na brežuljke. Pri tome su pobili
mnogo neprijateljskih vojnika. Budući da su ih naši ogorčeno progonili, izgubili su nekoliko svojih drugova. Ipak su neprijatelji, zato sto su naši bili manje pažljivi, a nisu ni slutili jer su bili zauzeti gradnjom tabora, odjednom provalili iz šuma, nasrnuli na one koje su našli pred taborom na straži i s njima stupili u ogorčenu borbu. A kad je Cezar poslao dvije kohorte i to prve od dvije legije u pomoć, pa se one razvrstale u vrlo malom razmaku jedna od druge, neprijatelji su veoma smjelo navalili; dok su se naši vojnici zbog neobična načina navale silno prestrašili. Uzmakli su bez gubitka. Onoga je dana poginuo Kvint Laberije Dur. No, kad je stiglo još više kohorti, neprijatelji su bili poraženi. 16. Zapazilo se u tom cijelom načinu bitke, jer se borba vodila pred očima svih vojnika, da naši nisu bili sposobni zbog svoga teškog naoružanja boriti se s neprijateljem koji je bio drugačije naoružan. Nisu ga mogli progoniti kad je uzmicao, a nisu se usuđivali udaljiti od svojih bojnih znakova. Naši su se konjanici borili uz velike opasnosti, jer neprijatelji upravo hotimice uzmiču, a onda kad naše primame da se udalje od legije, poskaču sa svojih kola da bi se borili kao pješaci u nejednakom boju. Sukob našeg konjaništva s neprijateljskim pokazao je da se naše jednako izvrgava opasnosti u bijegu kao i kad tjera neprijatelja. Osim toga, neprijatelji se nisu znali boriti u skupinama, nego u rijetkim i u velikim razmacima, a usto su imali porazmještene straže. K tome, znali su jedni druge po redu zamjenjivati, jer su krepki i odmorni nadomještavali iscrpljene. 17. Sutradan su se neprijatelji po brežuljcima daleko od našega tabora počeli ovdje ili ondje pojavljivati, te na mirniji način nego dan prije mamiti u borbu naše konjanike. Ipak oko podne, kad je Cezar bio poslao po krmu tri legije i cijelo konjaništvo pod zapovjedništvom Gaja Trebonija, neprijatelji su odjednom navalili sa svih strana na dobavljače krme, kad su bili odmakli od bojnih znakova i samih legija. Naši su borci odlučno udarili na neprijatelje, natjerali ih u bijeg, a nisu ih prestali progoniti dok god konjanici, uzdajući se u pomoć, jer su vidjeli iza sebe legije, nisu nastavili neprijatelja prisiljavati da se u paničnom strahu povuče. Tako su pobili velik broj neprijatelja. Nisu im dopustili ni omogućili da se prestroje, a još manje da se zaustave i poskaču sa svojih kola. Sve su se pomoćne čete poslije ovoga bijega razišle, pa se
neprijatelji nikad više nisu sa svim svojim četama sukobili s našim borcima. 18. Cezar shvativši njihovu namjeru43 odvede vojsku na obale rijeke Tameza u zemlju Kasivelaunovu. Tu rijeku putnici mogu teškom mukom samo na jednom mjestu pregaziti. Kad je Cezar stigao u taj kraj, opazio je da na drugoj obali rijeke stoje razvrstane jake čete neprijatelja. Riječna je obala bila učvršćena oštrim kopljem zabodenim u zemlju, a takvo je isto koplje bilo zabijeno u vodi, ali nije se vidjelo jer ga je skrivala mutna rijeka. Sve je to Cezar saznao od zarobljenika i prebjega. Zato je poslao konjaništvo naprijed i zapovjedio legijama da ga brzo slijede. Vojnici su preko vode išli tako brzo i neodoljivo, pritom im je iz vode virila samo glava, te neprijatelji nisu mogli odoljeti njihovoj navali, ni legija ni konjanika, već su napustili obalu i počeli bježati. 19. Kasivelaun je, kao što smo maloprije spomenuli, potpuno zapao u očaj, te se okanio svake nade na uspješnu borbu. Raspustio je veće jedinice, a zadržao 4000 boraca na kolima i stao vrebati kojim će putem krenuti Cezar. Svoju je taktiku ovako izvodio. Pomalo bi zamicao s puta, krio se po mjestima koja su bila nepristupačna i šumovita, a iz onih krajeva za koje je znao da ćemo ih morati proći tjerao blago i ljude s polja u šume. Ukoliko bi naše konjaništvo odrješitije nastupilo i provalilo na njive da ih plijeni i hara, on bi to dopustio, ali je po svim stazama i šumskim putovima postavljao borce na kolima; tad bi se znao pobiti s našim konjanicima; često ih je dovodio u veliku opasnost. Na taj ih je način ipak zastrašivao da se ne izlažu suviše velikoj pogibelji. Ništa drugo nije preostajalo nego da Cezar zabrani konjanicima da se udaljavaju suviše daleko od legija, a da se pustošenjem polja i paljenjem kuća samo onoliko nanosi neprijatelju štete koliko to može dopustiti otpornost konjanika i samih legija. 20. Međutim su Trinovanćani poslali k Cezaru poslanike. Oni su bili stanovnici najjače države u onim krajevima odakle je bio i mlađi Mandubracije koji se Cezaru bio predao pod zaštitu i k njemu došao na kopno u Galiju. Njegov je otac kraljevao u toj državi. Kad ga je Kasivelaun ubio, sam je Mandubracije jedva spasio glavu.
Spomenuti su poslanici obećali da će mu predati državu i izvršiti sve zapovijedi. Zamolili su ga da brani Mandubracija od Kasivelaunova nasilja. Još su tražili da im uputi toga mladog Mandubracija, da bi im bio kralj i zapovjednik njihove vojske. Cezar je od njih zatražio četrdeset talaca i žita za vojsku. Onda im je poslao Mandubracija. Trinovanćani su brzo izvršili ono što im je Cezar zapovjedio. Poslali su sve taoce i žito. 21. Cezar je zaštitio Trinovanćane te ih obranio od svakoga vojničkog nasilja. Zatim su Cenimagnjani, Segonćani, Ankalićani, Bibročani i Kasi poslali poslanstva koja su u njihovo ime izrazila želju da se predaju Cezaru. Od njih je saznao da se Kasivelaunov grad ne nalazi daleko, ali da ga brane šume i močvare. Tu je on sakupio velik broj četa i tegleće marve. Britanci nazivaju gradom ono mjesto koje je utvrđeno neprohodnom šumom, nasipom i jamama. Tu se sklanjaju kad na njih navale neprijatelji. Zato je Cezar krenuo sa svojom vojskom prema tome kraju. Otkrio je kraj koji su priroda i ljudske ruke veoma dobro utvrdile, ali je ipak odlučio na nj jurišati s dvije strane. Njegovu su navalu neprijatelji ponešto zadržali, ali nisu odoljeli navali naših boraca, nego su na drugoj strani izletjeli iz svoga grada. Cezar je tu zarobio velik broj tegleće marve. Mnogi su neprijateljski vojnici na bijegu bili opkoljeni i onda ubijeni. 22. Dok se tako završila borba u ovom kraju, Kasivelaun je poslao u Kancij, za koji smo spomenuli da se nalazi blizu mora, poslanike da narede kraljevima da sakupe sve i da iznenada napadnu jurišem naš pomorski tabor. Kraljevi kojima je poslao poruke zvali su se Cingetoriks, Karvilije, Taksimagul i Segovaks, a vladali su u onim krajevima. Kad su se ovi približili taboru, naši su borci provalili i u okršaju su mnoge pobili. Zarobili su uglednog vojskovođu Lugotoriksa, a onda su se bez gubitka vratili u tabor. Čim je Kasivelaun saznao za kraj te bitke, poslao je preko Atrebaćanina Komija poslanika k Cezaru zbog predaje. Što je mogao učiniti, kad je pretrpio tolike poraze, a zemlja mu bila opustošena; ipak, najviše ga je na taj korak prisililo odmetništvo nekih država. Budući da je Cezar namjeravao zbog iznenadnih buna u Galiji prezimiti na kontinentu, a ljeto se bližilo kraju, i on je nekako naslućivao
da i to vrijeme može izgubiti nizašto, zatražio je taoce i onda odredio koliki će danak Britanija od godine u godinu plaćati rimskome narodu. Usto je strogo naredio Kasivelaunu da se ne usudi učiniti nešto nažao Mandubraciju i Trinovanćanima. 23. Kad je Cezar primio taoce, odveo je svoje čete na morsku obalu i tu našao sve lađe popravljene.44 Onda je naredio da ih otisnu u more. Budući da je bio zarobio mnogo neprijateljskih vojnika a neke su lađe bile propale zbog oluje, odlučio je da se vojska preveze u dva maha. Sve su njegove zapovijedi vojnici izvršili tako da se od onako velikog broja lađa ni lani ni ove godine nije izgubila nijedna lađa koja je prevozila vojsku. Ipak, od onih koje su se poslije prvog prijevoza vojnika k njemu prazne vraćale, vrlo malo ih je doplovilo do određenog mjesta, dok je sve druge zanijela struja. Budući da ih je Cezar neko vrijeme uzalud očekivao, ukrcao je na lađe više vojnika jer se bojao da mu ne bi godišnje doba omelo plovidbu, jer je uskoro morao biti ekvinocij. Kad se more potpuno utišalo, Cezar je oko treće noćne straže naredio da lađe isplove. Stigao je na drugu obalu u zoru, a sve su lađe čitave doplovile. 24. Kad su mornari izvukli lađe na suho, Cezar je održao skupštinu u galskom gradu Samarobrivi. Budući da je te godine u Galiji zbog suše žito slabije rodilo, morao je na drugačiji način razmjestiti svoju vojsku u zimovnike i legije podijeliti po raznim državama. Gaju Fabiju zapovjedio je da jednu legiju povede u zemlju Morinjana, Kvintu Ciceronu naredio je da drugu odvede u zemlju Nervljana, dok je Lucije Roscije treću poveo u zemlju Esuvljana. Četvrtoj je zapovjedio da zimuje pod zapovjedništvom Tita Labijena u zemlji Remljana, a na granici Treveraca. Tri je legije smjestio kod Belovačana postavivši im za zapovjednika kvestora Marka Krasa te legate Lucija Planka i Gaja Trebonija. Jednu je legiju koju je nedavno bio unovačio s one strane Pada s pet kohorti poslao u zemlju Eburonaca. Taj narod većim dijelom stanuje između Mose i Rajne. Njime su vladali Ambioriks i Katuvolk. Za zapovjednike spomenutih četa postavio je legate Kvinta Titurija Sabina i Lucija Aurunkuleja Kotu. Kad je na ovaj način razmjestio i podijelio legije, nadao se da će se lakše opskrbiti žitom. Zimovnici legija, osim one jedne legije, ipak nisu bili mnogo udaljeni jedan od drugoga, najviše 100 000 koraka. Udaljenom je legijom
zapovijedao Lucije, a tu je on odveo u najmirniji i najpokorniji kraj. Zatim je Cezar odlučio ostati u Galiji dok ne sazna da su sve legije smještene a zimovnici utvrđeni. 25. U zemlji Karnućana vladao je Tazgecije, rođen u uglednoj porodici, čiji su preci u davnini vladali tom zemljom. Njemu je Cezar zbog hrabrosti i odanosti vratio kraljevsku čast njegovih predaka, jer se u svim ratnim pothvatima obilno koristio njegovim znanjem i trudom. Tazgecija su u trećoj godini njegova vladanja ubili neprijatelji, dok su ih na to poticali i mnogi iz građanskog staleža. Sve je to bilo javljeno Cezaru. Bojeći se da se ne bi njihovim poticajem država odmetnula od naroda rimskoga, jer ih je više bilo umiješano u ubojstvo Tazgecija, on zapovjedi Luciju Planku da što brže sa svojom legijom krene iz Belgije u zemlju Karnućana i da tamo prezimi. Zatim mu je još naredio da pohvata one koji su ubili svoga kralja i da ih k njemu pod stražom uputi. Upravo u to vrijeme obavijestili su ga svi legati kao i kvestor da su legije koje im je povjerio doveli u zimovnike i njih utvrdili. 26. Petnaest dana nakon što su naši borci stigli u svoje zimovnike Ambioriks i Katuvolk podigli su svoja plemena na ustanak i nagovorili ih da se odmetnu od rimskog naroda i Cezara. Kad su izašli na granicu svoga kraljevstva pred Sabina i Kotu, pošto su dopremili u zimovnik žito, potaknuti izvještajima iz zemlje Treveraca i njihovim vođom Indutiomarom, pobunili su svoje zemljake te se iznenada oborili na vojnike koji su išli u nabavu drva, a onda s jačim odredima započeli jurišati na tabor. Naši su pak vojnici brzo pograbili oružje, popeli se na nasip, dok su konjanici iz Hispanije izletjeli na jednu stranu tabora i u konjaničkom okršaju nadvladali neprijatelje. Zbog toga su neprijatelji bili očajni, te su se odmah povukli i prestali jurišati. Onda su počeli prema svojim običajima glasno dozivati naše vojnike da prenesu svojim zapovjednicima da netko dođe k njima na dogovor. Dovikivali su da bi oni rado nešto govorili o zajedničkim pitanjima, jer se tako, kako se oni nadaju, mogu izgladiti sve razmirice. 27. K njima je Cezar zbog dogovora poslao rimskoga viteza Gaja
Arpineja, koji je bio prijatelj Kvinta Titurija, te još Kvinta Junija iz Hispanije; taj je i prije odlazio u ime Cezara pregovarati s Ambioriksom. Pred tim je izaslanicima ovako progovorio Ambioriks: – Priznajem da me je Cezar svojim dobročinstvima veoma zadužio. Njegovim sam se nastojanjem oslobodio svih poreza koje sam obično morao slati svojim susjedima Atuatučanima. Cezar mi je povratio sina jedinca kao i sinovca koje sam morao predati Atuatučanima kao taoce. Oni su prema njima postupali kao prema zarobljenicima i još su ih držali okovane u lancima. Juriš na tabor nije se dogodio po mojoj zapovijedi a ni prema mome raspoloženju. Na to su me primorali poglavice u državnoj upravi, a nad vladom i upravom puk ima isto toliko vlasti koliko i one nad pukom. Osim toga kao uzrok rata može se navesti i to što država nije mogla nikako izbjeći iznenadnu urotu Gala. Sve to može dokazati i moja moć, jer nisam tako ograničen državnik pa da ne bih uočio da mi je nemoguće vlastitim snagama uništiti rimski narod. Ipak, Gali su stvorili jedinstven plan, a taj se sastoji u ovome. Zaključili su da upravo danas navale na sve Cezarove zimovnike, da ne bi pojedine legije mogle jedna drugoj priteći u pomoć. Mi kao Gali nismo mogli Galima odbiti njihove zahtjeve tako lako, pogotovo kad se činilo da se za sve jednako kani izvojštiti sloboda. Budući da sam im udovoljio onoliko koliko to zahtijeva ljubav prema domovini, sad se moram sjetiti svih onih dobročinstava koje mi je učinio Cezar. Ja opominjem i zaklinjem Titurija da mi ukaže gostoprimstvo, pa da se pobrine za svoj spas i spas svojih vojnika, jer je jaka četa Germana najamnika već prešla Rajnu. Ona će za dva dana biti ovdje. Na vama je da izvedete svoje vojnike iz zimovnika, a da to ne opaze susjedi, pa da ih odvedete Ciceronu ili Labijenu od kojih je jedan od vas daleko otprilike 50 000 koraka a drugi nešto više. Ja vam obećavam i svojom prisegom potvrđujem da će im prolaz kroz moju zemlju biti siguran. Dok to radim, ja se brinem za svoju državu, jer ću se na taj način riješiti zimovnika i ujedno ću uzvratiti Cezaru za sve njegove usluge. Kad je Ambioriks izrekao ovaj govor, udaljio se i krenuo u svoj tabor. 28. Arpinej i Junije obavijestili su legate o onome što su čuli iz Ambioriksovih usta. Sve ih je smeo taj iznenadni događaj. U sebi su mislili da, premda su to riječi neprijatelja, ipak o njima treba voditi računa. Pogotovo ih je iznenadila činjenica da bi se neugledna i slaba država
Eburonaca, što se jedva moglo i pomisliti, od svoje volje usudila voditi rat s rimskim narodom. Zato su cijelu stvar iznijeli pred ratno vijeće. Za vrijeme rasprave među zapovjednicima je iskrsla velika svađa. Lucije Aurunkulej i mnogi vojnički tribuni i centurioni prvoga reda držali su da ništa ne valja poduzeti na brzu ruku, a još manje odlaziti bez Cezarova znanja iz zimovnika. Svoje su mišljenje obrazlagali time što su govorili da se u dobro utvrđenom zimovniku mogu suzbiti koliko mu drago jake čete, pa bile i germanske. Za njih je glavni dokaz što su već odbili prvu neprijateljsku navalu i što su ih čak porazili. Sad imamo, govorili su, dovoljno hrane, a usto će nam stići pomoć iz najbližih zimovnika kao i od samoga Cezara. Kao posljednji i najjasniji dokaz iznosili su da nema ničega sramotnijega a ni lakoumnijeg nego stvarati odluke prema savjetu neprijatelja u tako ozbiljnoj situaciji! 29. Nasuprot ovim razlaganjima Titurije je glasno isticao da će im biti prekasno ako se neprijatelji sjedine s Germanima i ako nagrnu veće čete ili ako najveći zimovnik pogodi velika nesreća. Mi nemamo vremena za vijećanje, govorio je Titurije. Izrazio je mišljenje da je Cezar vjerojatno krenuo u Italiju, jer inače ne bi neki Karnućani bili ubili svoga kralja Tazgecija, a ni Eburonci ne bi, da je on ovdje, nas toliko prezirali da bi navalili na tabor. Titurije je još rekao da se ne obazire na savjet neprijatelja, nego na same događaje. Objašnjavao je svoje mišljenje ovako: – Na dohvatu je Rajna, a Germani su još uvijek ogorčeni zbog Ariovistove smrti kao i zbog naših pobjeda. U Galiji sve vrije, jer je doživjela toliko sramote i jer je podvrgnuta pod vlast rimskoga naroda, dok joj je drevna slava potpuno potamnjela. Ipak, tko bi mogao povjerovati da je Ambioriks bez nekog uvjerljiva razloga stvorio upravo onakav plan? Njegov prijedlog u svakom pogledu pruža sigurnost. Ukoliko nema neke opasnosti, mi ćemo stići bez ikakve pogibelji do najbliže legije, a ako se sad ujedinjuje cijela Galija i Germanija, onda je jedini spas brzina. Ne znam kakvim će svršetkom uroditi savjeti Kote i onih koji se ne slažu s onim što je iznio Ambioriks. Ukoliko zasad i ne postoji opasnost, ipak se moramo bojati gladi ako bi se opsjedanje zimovnika oteglo. 30. Kad se o svemu na razne načine raspravljalo i kad su se centurioni prvoga reda žestoko prepirali s Kotom, zaviknuo je Sabin tako jakim glasom da su to mogli čuti vrlo mnogi vojnici:
– Neka vam se dogodi ono što želite! Ne spadam u red onih među vama koji najviše strepi pred smrću. Oni će, tj. vojnici, znati. Ako ih snađe kakva zla kob, ti ćeš jedini odgovarati pred njima, jer kad bi ti dopustio, oni bi već prekosutra otišli u najbliži zimovnik i zajedno s drugima podnosili ratnu sudbinu, a ne bi odvojeni od ostalih pogibali ni od mača ni od gladi! 31. Tad su članovi vijeća potreseni slutnjom i neizvjesnošću ustali, zgrabili jednoga i drugoga za desnicu te ih počeli preklinjati da svojom tvrdoglavošću i neslogom ne strovale i sve druge u propast. Njihovi su prijatelji govorili da je lako ako se svi slažu i ako samo jedno odobravaju, a naprotiv, ako budu nesložni, tad će zacijelo propasti. Na kraju je Kota popustio, te su svi prihvatili Sabinov prijedlog. Objavili su vojnicima da će u zoru krenuti. Te su noći svi bili budni jer je svaki vojnik gledao što bi od oružja i oruđa mogao sa sobom ponijeti, a što ostaviti u zimovniku. Budući da se raspravljanje bilo oteglo do ponoći, krenuli su u osvit u dugoj koloni iz tabora s vrlo velikom prtljagom,45 kao da ih nije na to nagovorio neprijatelj, već najbolji prijatelj. 32. Ali, budući da su neprijatelji zbog buke po noći uočili da će rimski vojnici krenuti, a na to ih je još upozorila budnost samih vojnika, postavili su nedaleko u šumi 2000 koraka udaljenu zasjedu na prikladnom i zaštićenom mjestu i tu su očekivali dolazak Rimljana. Zatim, kad se većina naše vojske spustila u neku kotlinu, odjednom su se pojavili sa svih strana neprijatelji iz zasjede i to na jednom i drugom kraju doline i počeli napadati naše posljednje kolone, dok prednjima nisu dopustili da se uspinju; tako su zametnuli bitku na mjestu koje je za naše borce bilo vrlo nezgodno. 33. Istom je tada Titurije, koji se baš ni za što nije bio pobrinuo, počeo trčati ovamo i onamo, te razmještati kohorte i to tako bezglavo da su svi zaključili da je zapao u pravi panični strah. To se obično događa svima onima koji tek onda stvaraju plan kad je događaj u toku. Ipak, Kota je o svemu vodio računa i naslućivao da bi se to moglo dogoditi, pa zbog toga i nije bio za odlazak iz zimovnika; taj se za sve pobrinuo. On je zaista obavljao svoju dužnost kao pravi zapovjednik; pozivao je vojnike u borbu, sokolio ih, a za vrijeme neprijateljske navale borio se kao i svaki drugi
vojnik. Ali kako je kolona vojske bila vrlo duga, pa sami nisu mogli sve odrede obići niti su se mogli pobrinuti za sve ono što je trebalo učiniti, zapovjedili su na kraju da se svim vojnicima objavi da napuste prtljagu i da se formiraju u krug. Iako se ne smije ovoj naredbi prigovarati upravo u ovakvom slučaju, ipak je ona bila neumjesna. Ona je otela svaku nadu našim vojnicima, a neprijatelje učinila borbenijima, jer se činilo da je postupak naših zapovjednika proizašao iz krajnjeg straha i očaja. Osim toga, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Vojnici su se razbježali na sve strane napuštajući bojne znakove i odlazili do prtljage uzimajući ono što je kome bilo najdraže. Pritom su se žurili da to zgrabe; na svim je stranama nastala vika i jauk. 34. Barbari su znali što žele. Njihovi su zapovjednici objavili da se nitko ne miče iz svoga reda. Vojnicima je rečeno da njima pripada plijen i da se za njih čuva sve ono što Rimljani budu napustili. Još su im zapovjednici poručili da sve ovisi o pobjedi. I naši su se vojnici jednako kao i neprijatelji hrabro i ogorčeno borili. Iako ih je vođa bio napustio kao i ratna sreća, ipak su sve nade polagali samo u svoju hrabrost. Zato je palo mnogo neprijatelja upravo na onoj strani na kojoj su naši navaljivali. Kad je Ambioriks to opazio, zapovjedio je da se izdaleka odapinju strijele, a da njegovi borci ne prilaze bliže neprijatelju. Još im je naredio da uzmiču odanle kamo Rimljani budu navalili, jer im ne mogu svojim lakim oružjem naškoditi i jer su naviknuti na takvu borbu u kojoj će poslije uzmaka ponovo progoniti neprijatelje, kad se ovi budu vraćali svojim legionarskim bojnim znakovima. 35. Neprijatelji su se veoma strogo pridržavali zapovijedi svoga zapovjednika. Kad god bi koja rimska kohorta izašla iz kruga i počela navaljivati, oni bi veoma brzo pobjegli. Ali tad je ta strana ostajala nezaštićena i s otvorena boka bila izvrgnuta napadu strijelaca. Zatim, kad bi se počeli vraćati na ono mjesto s kojega su krenuli, napali bi ih oni koji su se onamo povlačili, a zatim oni koji su bili najbliže. Ukoliko su ustrajali na jednom mjestu, nisu mogli u borbi pokazati svoje junaštvo, a nisu se mogli ukloniti napadima strijela jer su imali zbijene redove. Premda su mnogi od njih bili ranjeni i premda su trpjeli u svakom pogledu ratne nedaće, ipak su se odupirali. Već je dobar dio dana bio minuo, jer se borba vodila od zore do osmog sata, ali oni nisu ništa učinili što bi bilo nečasno za njih. U toj je borbi neprijateljsko koplje probilo oba stegna vrlo hrabrom
i uglednom Titu Balvenciju koji je prošle godine vodio prvu centuriju. Pao je u borbi i Kvint Lukanije koji je bio istoga čina kao Balvencije, kad je pristizao u pomoć ranjenomu sinu. Legata Lucija Kotu ranio je hitac iz praćke usred lica dok je sokolio redom sve kohorte i bojne redove. 36. Sve je to uzbudilo i ogorčilo Kvinta Titurija, pa je onda kad je izdaleka opazio Ambioriksa kako sokoli svoje vojnike poslao svoga tumača Gneja Pompeja da bi ga zamolio da poštedi njega i njegove vojnike. Ambioriks, umoljen, ovako je odgovorio preko tumača: – Ukoliko Titurije želi sa mnom razgovarati, ja ću ga rado saslušati. Nadam se da će mi poći za rukom da u svoga naroda isposlujem sve ono što je moguće za spas vojnika, dok se Tituriju – dajem mu svoju riječ – neće ništa zla dogoditi. Sabin se posavjetovao s ranjenim Kotom čini li se njemu prikladnim napustiti borbu i zajednički se dogovoriti s Ambioriksom. Izjavio je da se on nada kako će u Ambioriksa moći isposlovati spas za sebe i svoje vojnike. Kota je odgovorio da mu nije ni na kraj pameti sastati se s naoružanim neprijateljem. I ostao je kod svoje odluke. 37. Sabin je zapovjedio svojim vojničkim tribunima i centurionima prvoga reda koji su se tada nalazili u njegovoj blizini da krenu zajedno s njim. Kad se približio Ambioriksu, pozvan da skine oružje, pokorio se zapovijedi i svojima je naložio da to isto učine. Za vrijeme dok su međusobno razgovarali, Ambioriks je namjerno odugovlačio razgovor, a dotle su njegovi vojnici postupno opkolili Sabina i iznenada ga smaknuli. Tad su neprijatelji prema svom ratnom običaju počeli klicati: – Pobjeda! Pobjeda! – Onda su još jače počeli urlikati, a zatim su navalili na naše vojnike i potpuno ih smeli. U tom je metežu poginuo Lucije Kota s većinom vojnika. Ostali su uzmaknuli u tabor iz kojega su bili izašli. Tad je i orlonoša Lucije Petrozidije bacio svoga orla preko nasipa kad ga je opkolilo veliko mnoštvo neprijatelja, dok je sam pao u junačkom boju ispred tabora. Oni koji su se nalazili u taboru teškom su mukom do noći odolijevali navali neprijatelja. Preko noći, izgubivši sasvim nadu u spas, svi su do jednoga izvršili samoubojstvo. Samo je nekolicina vojnika izmakla iz borbe, pa je nepoznatim putovima kroz šume stigla k legatu Titu Labijenu u zimovnik i obavijestila ga o nesretnom događaju. 38. Ambioriksa je ova pobjeda uzoholila, pa je odmah sa svojim
konjaništvom krenuo u zemlju Atuatučana koji su bili susjedi njegova kraljevstva. Nije prestao marširati ni po danu ni po noći, dok je pješačkim četama naredio da ga slijede. Kad je Atuatučanima ispripovjedio što je učinio i kako je pobijedio, oduševio ih je za ustanak. Onda je otišao drugoga dana u zemlju Nervljana i opomenuo ih da ne odustanu od borbe te da ne propuste priliku da se zauvijek oslobode i da se osvete Rimljanima za sve one nepravde koje su od njih prepatili. Navodio im je da su ubijena dva legata, a da je velik dio rimske vojske propao. Još ih je uvjeravao da nije teško napasti legiju koja zimuje pod zapovjedništvom Cicerona i onda je svu sasjeći. Obećao im je da će im pri tom pothvatu biti od pomoći. Ovim je riječima vrlo lako oduševio Nervljane. 39. Zato su oni odmah razaslali poslanike Ceutroncima, Grudijcima, Levačanima, Pleumokšanima i Gejdumnjanima, jer su svi oni bili pod njihovom vlašću, s naredbom da sakupe što više vojske te da onda iznenada domarširaju do Ciceronova tabora,46 dok još nije obaviješten o Titurijevoj smrti. Ali i njemu se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Konjanici koji su se iznenada pojavili ulovili su nekolicinu vojnika koji su se bili razišli po šumama da nabave drva i građu za utvrde. Kad su ih pohvatali, počeli su Eburonci, Nervljani, Atuatučani i svi njihovi saveznici i štićenici s jakim odredima navaljivati na legiju. Tad su naši borci vrlo brzo skočili na oružje i popeli se na nasip. Održali su se jedva onoga dana, jer su neprijatelji svu svoju nadu polagali u brzinu. Budući da su već jednom pobijedili, tvrdo su vjerovali da će neprestano pobjeđivati. 40. Ciceron je odmah poslao Cezaru pismo, dok je vojnicima obećao veliku nagradu ako mu ga predaju. Budući da su svi putovi bili zaposjednuti, neprijatelji su uhvatili izaslanike. Noću su od građe što su je bili dovezli za utvrde nevjerojatnom brzinom podigli najmanje sto i dvadeset tornjeva i ujedno dovršili ono što im se činilo da još treba dovršiti. Sutradan su neprijatelji okupili još više četa, pa su počeli jurišati na tabor i puniti jarak. Naši su se odupirali isto onako kao i prvoga dana. Ista se taktika primjenjivala i ponavljala iz dana u dan. Naši nisu ni načas noću prekidali posao; štoviše, ni ranjenima ni bolesnima nisu dopuštali da se odmaraju. Sve ono što je trebalo za drugi dan dovršavali bi noću. Tako su pripremili mnogo nagorjelih kolaca, pa zatim svu silu zidnih kopalja,
dok su u tornjevima zabili podove, a od pruća ispleli krunu i ogradu. Sam Ciceron, premda je bio slaba zdravlja, nije se odmarao ni po noći, te su sami vojnici dolazili k njemu i molili ga da se čuva i da pazi na svoje zdravlje. 41. Tad su vođe i poglavice Nervljana, koji su se osmjelili stupiti pred Cicerona na razgovor i to zbog prijateljskih veza, rekli da bi živo željeli s njim razgovarati. Kad im je Ciceron dopustio, kazali su mu što je Ambioriks razgovarao s Titurijem. Izjavili su da je buknuo ustanak u cijeloj Galiji i da su Germani prešli preko Rajne. Još su rekli da Cezarov zimovnik kao i druge zimovnike opsjedaju neprijateljske čete. Spomenuli su mu i Sabinovu smrt i upozorili na Ambioriksa zbog potvrde u istinitost svojih riječi. Varaju se oni koji se nadaju u pomoć ljudi koji se sami ne pouzdavaju u svoju snagu. Ipak su rekli da su oni skloni Ciceronu i rimskom narodu te da ni zbog čega drugoga ne prigovaraju osim što se njihov zimovnik nalazi u njihovoj zemlji. Odrješito su rekli da ne žele da se ta navika ukorijeni u njihovoj zemlji: – Što se tiče nas, vi možete otići iz zimovnika i uputiti se u bilo koji kraj prema svojoj želji a da ne budete u strahu pred nekim nasiljem. Ciceron im je ovako odgovorio: – Rimski narod ne običava prihvaćati uvjete koje mu nameće naoružani neprijatelj. Ako želite položiti oružje, vi me izaberite za pomagača, a ja ću vas odvesti k Cezaru kad vi pošaljete poslanike. Nadam se da će im on zbog svoje pravednosti udovoljiti u svemu što od njega budu tražili. 42. Kad je Nervljane nada u uspjeh iznevjerila, počeli su opasivati zimovnik jarkom visokim devet a širokim petnaest stopa. Taj su način opsjedanja naučili prijašnjih godina dok su s nama bili u prijateljskim vezama, a isto tako od onih koje su zarobili, a prije su pripadali našim četama. Ipak, nedostajalo im je željezno oruđe koje je za takvu vrst posla bilo prikladno, te su teškom mukom morali busenje sjeći mačem, a onda rukama i u kabanicama prenositi zemlju.47 Nije prošlo ni tri sata otkako su započeli raditi, a već su završili utvrdu u dužini od tri koraka; prema tome se moglo zaključiti koliko ih je mnoštvo moralo biti. Zatim su iz dana u dan počeli pripremati građu i graditi tornjeve prema visini nasipa, onda "srpove" i bojne krovove. I tu su vrstu građenja naučili kao naši zarobljenici.
43. Sedmoga dana opsade nastao je žestok vjetar. Tad su neprijatelji počeli praćkama bacati ražareno zrnje od meke gline kao i goruće strijele48 na daščare koje su bile pokrivene na galski način. Te su se brzo upalile, a silan vjetar odmah raznio plamen po cijelom taboru. Onda su neprijatelji započeli uz silnu viku, kao da su već sigurni u pobjedu, primicati tornjeve i bojne krovove i ljestvama se penjati na nasip. Ipak, vojnici su bili toliko hrabri i toliko svjesni da nijedan od njih nije napuštao nasip; štoviše, nitko se gotovo nije na ovo obazirao, nego su se ogorčenije borili ukoliko ih je više plamen sa svih strana opkoljavao i neprijatelji na njih odapinjali veći broj strijela, a usto su opazili da im je sva prtljaga izgorjela. Taj je dan bio najteži za naše borce. Ipak se on tako završio da je pao velik broj neprijatelja, da su mnogi bili ranjeni, jer su se protivnički borci bili u skupinama nagruvali pod samim nasipom, a onda zbog toga nisu mogli propustiti one prve u bojnom redu ako je trebalo uzmaknuti. Kad je silina vatre malo popustila a primaknuti toranj na jednom mjestu počeo dodirivati nasip, uzmaknuli su centurioni treće kohorte s onog mjesta na kome su stajali; onda su za sobom povukli i druge, pa su počeli pokretima ruku i riječima pozivati neprijatelje da uđu ako imaju smjelosti. Tad su sa svih strana nabacali na njih kamenje i toranj zapalili. 44. U toj su se legiji nalazili vrlo hrabri junaci centurioni Tit Pulion i Lucije Voren; jedan i drugi bili su skori kandidati za veće počasti. Ipak su se često međusobno prepirali tko je od njih bolji junak i kroz dugi niz godina natjecali se za prve počasti. Tad je u vrijeme najogorčenije borbe kod utvrda rekao Pulion: – Što oklijevaš, Vorene? Zar još čekaš drugu zgodu da bi pokazao svoje junaštvo? Ovaj će dan presuditi naše razmirice! – Kad je to rekao, izašao je iz opkopa i nasrnuo na neprijatelje i to upravo u one njihove redove koji su bili najgušći. Ali ni Voren nije ostao iza nasipa, nego je pošao za Pulionom jer se bojao da će ostali vojnici misliti da se nije usudio i sam učiniti ono što je učinio Pulion. On je iz velike daljine bacio koplje na neprijatelja, te je probio jednog borca što je izletio iz mnoštva. Toga su teško ranjena i uskoro mrtva neprijatelji zaštitili štitovima, a onda su svi do jednoga sasuli strijele na Puliona; tako mu nisu dopustili da uzmakne. Probili su strijelama Pulionov štit, a njihova se sulica zabola u remen. Na taj mu je način sulica odmaknula korice i kad je htio isukati mač, nije mogao micati
desnom rukom. Onda su na njega bez zaštite i obrane napali neprijatelji. Tad mu je priskočio u pomoć takmac Voren. Pomogao mu je u nevolji. Kad su to vidjeli neprijatelji, odmakli su se od Puliona, jer su držali da ga je strijela ubila. Voren je izbliza sjekao mačem; jednog je neprijateljskog vojnika ubio, a onda su ostali uzmakli. Ipak, dok je s ogorčenjem napadao, izmaknula mu se noga i pao je u jamu. Sad su i njega opkolili neprijatelji, ali je Pulion priskočio u pomoć. Poslije su se obojica, kad su posmicali mnoge neprijateljske vojnike, uz veliko oduševljenje svojih drugova vratili u opkope. Na taj se način sreća u natjecanju i borbi poigrala s obojicom, pa je osobni neprijatelj bio svom osobnom neprijatelju od pomoći. Sad se nije moglo prosuditi koga treba držati za boljega junaka. 45. Ukoliko je jurišanje neprijatelja iz dana u dan bivalo sve strašnije – pogotovo kad je velik broj vojnika bio iscrpljen zbog rana, te se broj braniča smanjio – utoliko su češće zapovjednici slali pisma i glasnike Cezaru. Neke su neprijatelji zarobili i posmicali pred očima naših vojnika. U taboru je bio jedan plemić iz naroda Nervljana po imenu Vertik. Taj je odmah u početku opsjedanja zimovnika bio prebjegao k Ciceronu i pokazao najveću odanost. On je nagovorio jednoga roba, obećavajući mu slobodu i velike nagrade, da odnese pismo Cezaru. Rob je pismo omotao oko koplja i onda krenuo. Budući da je bio Gal, prešao je, a da nitko nije u njega sumnjao, među druge Gale i onda stigao k Cezaru. Od njega je Cezar doznao za pogibelj koja prijeti Ciceronu i njegovoj legiji. 46. Kad je Cezar primio pismo oko jedanaestog sata po danu, odmah je uputio glasnika kvestoru Marku Krasu koji se nalazio u zemlji Belovačana; njegov je zimovnik bio udaljen od Cezarova oko 35 000 koraka. Zapovjedi da legija oko ponoći krene i da domaršira k njemu. Kad je Kras primio poruku, odmah je krenuo na put. Drugoga je glasnika Cezar poslao Gaju Fabiju. Preko njega mu je zapovjedio da svoju legiju povede u zemlju Atrebaćana; tim je putem Cezar morao uskoro proći. Zatim je pisao Labijenu da sa svojom legijom stigne u zemlju Nervljana, ako mu je to moguće učiniti za dobro države. Ostali dio vojske, koji se nešto dalje nalazio, kako je mislio, nije htio više čekati. Iz najbližih zimovnika prikupio je oko četiri stotine konjanika.
47. Oko treće noćne straže Cezar je saznao od četa prethodnica49 da je Kras stigao i onoga dana prevalio 20 000 koraka. Krasu je povjerio zapovjedništvo u gradu Samarobrivi i ujedno mu dodijelio legiju, jer je u tom gradu bio ostavio svu prtljagu, taoce iz država, državna pisma i sve žito što ga je prije bio dopremio za zimu. Ni Fabije se nije dugo zadržao na putu, jer mu je tako bilo zapovjeđeno, pa je na maršu susreo Cezara. Labijen je bio saznao za propast Sabinovu i uništenje kohort i, kako su na nj bile navalile sve čete Nervljana, pobojavao se da ga ne bi onda kad krene na put napali neprijatelji, a on im ne bi mogao odoljeti, te bi oni s pravom držali da bježi, jer ih je zanijela slava zbog nedavne pobjede. Zbog toga je pismeno odgovorio Cezaru kolika bi bila pogibelj ako bi htio izvesti svoju legiju iz zimovnika. Zatim mu je opisao događaje u zemlji Eburonaca i ujedno ga obavijestio da su se sve čete Treveraca, tj. konjanici i pješaci, spustile s uzvisina i da se nalaze oko 3000 koraka daleko od njegova tabora. 48. Cezar je odobrio Labijenovu odluku. Iako ga je nada iznevjerila, te je od tri legije bio spao na dvije, ipak je znao da je jedina pomoć i spas u brzini. Zato je brzim marševima stigao u zemlju Nervljana. Tu je doznao od zarobljenika što se događa u Ciceronovu zimovniku, a i u kakvoj je on opasnosti. Tad je Cezar obećao veliku nagradu nekom galskom konjaniku ako Ciceronu odnese njegovo pismo. Taj je list Cezar napisao na grčkom jeziku, da neprijatelji ne bi bili upućeni u naše planove ako bi zarobili teklića s pismom. Opomenuo ga je, ako mu ne bude moguće ući u zimovnik, da onda pismo priveže na vrh koplja, pa da ga kopljem prebaci u zimovnik. U pismu je Cezar javljao da uskoro dolazi u pomoć sa svim legijama. Usto je podsjetio Cicerona na njegovo staro junaštvo. Kad je Gal stigao pred zimovnik, u strahu od smrti bacio je koplje onako kako mu je Cezar naložio. Ono je zapelo za zidove tornja, pa ga naši nisu mogli dva dana uočiti. Trećeg je dana neki vojnik opazio koplje, skinuo ga i ponio Ciceronu. On je pročitao pismo pred sakupljenim vojnicima i u njima razbuktao radost. Izdaleka su uskoro vojnici ugledali dim od požara. To je bio očit
znak da legije dolaze. 49. Kad su Gali od svojih prethodnica saznali za Cezarovo približavanje s vojskom, odmah su napustili opsjedanje i sa svim četama krenuli na Cezara. Neprijateljska je vojska brojala otprilike 60 000 ljudi pod oružjem. Tom je prilikom Ciceron zamolio onoga istoga Vertika što sam ga prije bio spomenuo, Gala koji je nosio pismo privezano oko koplja, da bi ponovo odnio drugo pismo Cezaru. Ciceron ga je opomenuo da bude mudar i oprezan. U pismu je javljao da su neprijatelji napustili opsjedanje njegova zimovnika, ali da sad kreću protiv njega. Cezar je dobio pismo oko ponoći. Odmah je o tome obavijestio svoje vojnike i osokolio ih za borbu. Sutradan u zoru krenuo je dalje na put. Kad je vojska bila odmakla oko 4000 koraka, ugledali su borci s one strane doline i potoka mnoštvo neprijatelja. Bila je velika opasnost zametnuti borbu na nezgodnom mjestu s tako malim brojem vojnika. Zato je Cezar, jer je znao da se Ciceron oslobodio opsjedanja, držao da može mirne duše polaganije marširati. Stoga je podigao tabor na najboljem mjestu koje je tu mogao izabrati. Iako je tabor po sebi bio malen, u njemu je bilo oko 7000 vojnika, a usto su bili bez prtljage, ali ipak ga je još više stegnuo, suzivši prolazne staze u taboru što je više mogao, u namjeri da bi na sve navalio najveći prezir neprijatelja. Međutim, na sve je strane razaslao velik broj uhoda, da istraže kojim bi se putem moglo najlakše prijeći dolinom. 50. Onaj dan vodili su se mali okršaji konjaničkih odreda na obali potoka. Obje su strane ostale na zgodnom prirodnom položaju, Gali zbog toga što su se nadali da će stići jače čete, a Cezar zato što je htio voditi borbu s ovu stranu doline ispred svoga tabora, ako mu slučajno ne pođe za rukom da svojim tobožnjim strahom domami neprijatelje do mjesta koje je bilo za nj zgodno. Zatim, ako to ne bude mogao postići, da bi istražio putove i s manjom opasnošću prešao potok i dolinu. U zoru se neprijateljsko konjaništvo približilo taboru i započelo borbu s našim konjanicima. Cezar je namjerno zapovjedio konjanicima da uzmaknu i da se vrate u tabor; ujedno je zapovjedio da se svuda u taboru načini viši nasip i zazidaju taborska vrata. Osim toga, naredio je da pri tom poslu bude što više vike, žurbe i trke kao da ih je tobože obuzela panika.
51. Sve je to domamilo neprijatelje, te su oni preveli svoje čete i svrstali bojni red na nezgodnom mjestu. Kad su naši čak nestali s nasipa, oni su se još više približili i sasuli svu silu strijela u opkope te poslali na sve strane tekliće, naredivši im da objavljuju želi li itko, bio on Gal ili Rimljanin, prijeći na njihovu stranu; to im je moguće učiniti do trećeg sata, jer poslije ta blagodat ne vrijedi. Budući da su toliko bili prezreli naše borce, počeli su jedni rukama kidati nasip, dok su drugi punili jarke, jer su sva vrata tabora bila zazidana jednim redom busenja. Sad je Cezar provalio na sva vrata, poveo je vojnike na neprijateljsko konjaništvo i brzo ih nagnao u bijeg. Nitko se od neprijatelja nije zaustavio da bi pružio otpor. Naši su posmicali velik broj neprijatelja, dok su druge primorali da bace oružje. 52. Cezar se bojao dalje goniti neprijatelja jer su između njih bile šume i močvare, a ujedno je vidio da se na taj način ne može ništa naškoditi neprijatelju. Istoga je dana stigao s čitavom vojskom bez gubitaka u Ciceronov zimovnik. Začudili su ga podignuti tornjevi, bojni krovovi i neprijateljski opkopi. Izveo je legiju na smotru; tad je opazio da je svaki deseti vojnik bio ranjenik. Po tomu je zaključio s kolikom su se hrabrošću borili Ciceronovi vojnici i uz kakve opasnosti. Pohvalio je Cirerona i legiju za njihove zasluge. Zatim je istakao hrabrost centuriona i vojničkih tribuna, jer je od zapovjednika Cicerona saznao da su se divno borili; ove je usto poimenice pohvalio. Za tragediju Sabina i Kote podrobnije je doznao od samih zarobljenika. Drugog je dana okupio svoje vojnike i ispripovjedio im događaj. Utješio ih je i osokolio. Rekao je da se gubitak koji ih je zadesio zbog legatove nepromišljenosti mora to spokojnije podnijeti što su milošću besmrtnih bogova osvetili poraz, ali ni neprijatelji se neće dulje radovati, a ni naše borce neće dugo izjedati žalost. 53. Međutim, Labijena su o Cezarovoj pobjedi vrlo brzo obavijestili Remljani, pa je oko vrata tabora nastala vika još prije ponoći, premda je on bio udaljen od Ciceronova tabora-zimovnika oko 60 000 koraka. Cezar je onamo stigao poslije devetog dnevnog sata. Svojom su vikom Remljani dojavili Labijenu pobjedu i čestitali mu. Kad su za to saznali Treverci, preko noći je pobjegao Indutiomar koji je namjeravao sutradan navaliti na Labijenov zimovnik. On je svu vojsku bio poveo u zemlju Treveraca.
Cezar je poslao Fabija s legijom natrag u zimovnik. Budući da su u Galiji nastali nemiri većih razmjera, odlučio je ove zime ostati kod svoje vojske. Kad se vijest o Sabinovoj tragediji raširila, sve su galske zemlje počele vijećati o ratu, zatim slati poslanike na sve strane, te se još raspitivati što drugi namjeravaju i u kojem će predjelu zemlje buknuti rat. Noću su na osamljenim mjestima držali skupštine. Cezar je cijelu zimu proveo u teškim brigama jer je neprestano dobivao izvještaje o namjerama i kretanju galskih plemena. Tako je od Lucija Roscija koga je bio postavio za zapovjednika Trinestoj legiji dobio izvješće da su se iz onih država što pripadaju pojasu područja koje se naziva Aremoričko okupile jake galske čete da napadnu njegovu vojsku, a u istom je izvještaju stajalo da te neprijateljske snage nisu udaljene od njegova zimovnika više od 8000 koraka. Ipak su se, kad su saznali za Cezarovu pobjedu, brzo povukli. Njihovo je povlačenje bilo slično bijegu. 54. No Cezar je iz svake države pozvao na sastanak poglavice, te ih je počeo najprije zastrašivati otkrivajući im njihove vlastite planove, a onda i diplomatski nagovarati. Na taj je način velik dio Galije zadržao u slijepoj pokornosti. Ipak su Senonci, koji su bili osobito jaki i ugledni među ostalim Galima, zbog svoje države naumili da obore i ubiju Kavarina koga im je Cezar postavio za kralja. Njegov je brat Moritasgus prije Cezarova dolaska u Galiju imao vlast u zemlji, dok su prije toga tu istu vlast imali njegovi preci. Kad je Kavarin naslutio što mu se priprema, pobjegao je, ali su ga urotnici progonili do granice i tako ga primorali da bude prognanik. Ipak, kad su uputili Cezaru poslanike da bi se opravdali zbog svoga čina, on je naredio da se kod njega sastane njihov senat, ali oni nisu htjeli ni čuti za to. Nisu se pokorili. Iz toga je jasno koliko je u tih barbara vrijedilo uvjerenje što se ipak našlo ljudi koji su bili za to da se vodi rat. Borbeno je raspoloženje obuzelo duhove svih Gala, pa je i preokrenulo njihovo dotadašnje raspoloženje prema Cezaru, te su mu bili gotovo sumnjivi svi osim Heduanaca i Remljana50 koje je on uvijek poštovao. Prve zbog drevne i postojane vjernosti prema rimskom narodu, a druge zbog nedavnih usluga u ratu protiv nekih galskih plemena. Ne znam moramo li se tome osobito čuditi, a i to zbog mnogih razloga. Jedan je i taj što je one koji su se među svim Galima odlikovali svojim junaštvom žestoko peklo što su od one slave
toliko izgubili pa su morali podnositi gospodstvo rimskoga naroda. 55. Treverci i Indutiomar tijekom cijele zime nisu mirovali. Slali su preko Rajne poslanike, širili pobunu po državama, obećavali novac i govorili da je velik dio rimske vojske izginuo, dok je samo malo odreda ostalo u životu. Ipak im nije pošlo za rukom nagovoriti ni jednu germansku državu da prijeđe s vojskom rijeku Rajnu. Germani su svoj stav objašnjavali time što su im dokazivali da su dvaput bili prešli Rajnu, prvi put pod vođom Ariovistom, a drugi put za vrijeme prijelaza germanskog plemena Tenktera, pa se zato zbog pređašnjih neuspjeha ne usuđuju po treći put igrati svojom sudbinom. Premda je Indutiomar izgubio nadu u podršku Germana, ipak je nastavio okupljati čete, uvježbavati ih, kupovati konje od susjeda, a onda okupljati kažnjenike i prognanike iz cijele Galije i primamljivati ih velikim darovima. Na taj je način u čitavoj Galiji bio stekao tako velik ugled da su sa svih strana k njemu dolazila poslanstva, te u ime svojih država tražila njegovu naklonost i prijateljstvo. 56. Kad je Indutiomar opazio da države same od sebe k njemu šalju poslanike, a da Senonce i Karnućane peče savjest zbog zločina,51 dok se Nervljani i Atuatučani spremaju za rat protiv Rimljana, te još vjerovao da će sakupiti i dobrovoljaca ako bude s oružjem krenuo iz svoga kraja, zakazao je skupštinu. Uostalom, to je prema galskim običajima bio znak za početak rata. Prema običajima, u takvu skupštinu dolaze svi sposobni za borbu pod oružjem. Takav je opći zakon. Tko stigne posljednji, njega pred svima stave na muke a onda ga usmrte. U toj je skupštini Indutiomar proglasio Cingetoriksa neprijateljem domovine. To je bio njegov zet i vođa protivničke stanke. Za njega smo prije spomenuli da je pristao uz Cezara i ostao mu vjeran; zato mu je Indutiomar zaplijenio sva imanja. Kad je to obavio, izjavio je u skupštini da su ga pozvali Senonci, Karnućani i poglavice iz više drugih galskih država. Rekao je da će krenuti u njihove zemlje preko područja Remljana i pritom da će pustošiti njihova polja. Ipak, prije nego to bude učinio, svečano je izjavio da će napasti Labijenov zimovnik i jurišem ga zauzeti. Zatim je zapovjedio da se sve učini što je htio.
57. Budući da je Labijenov tabor bio utvrđen prirodnim položajem i ljudskim rukama, on se nije bojao bilo koje opasnosti koja bi mogla zaprijetiti njemu ili njegovoj legiji, ali je pazio da ne propusti ni jednu dobru priliku. Zato, čim je od Cingetoriksa i njegovih rođaka čuo za Indutiomarov govor u narodnoj skupštini, poslao je glasnike u susjedne države i od svih je zatražio konjanike. Usto je odredio dan kad bi se morali na određenom mjestu sastati. Međutim, Indutiomar se gotovo cijeloga dana znao demonstrativno pokazivati pred Labijenovim taborom. To je radio najprije da bi vidio smještaj tabora, zatim da razgovara ili zastrašuje. Tad bi gotovo svi njegovi konjanici bacali strijele preko nasipa. Labijen je naredio svojim borcima da ostanu u opkopima, a usto je posebno nastojao da svim mogućim razlozima prikaže da je u strahu. 58. Budući da je Indutiomar postajao iz dana u dan sve bezobrazniji i sve se više približavao Labijenovu taboru, ovaj je jedne noći pustio u tabor konjanike koje je dobio iz raznih država, dok je s pomoću straža zadržao sve svoje borce, ali tako oprezno da to nitko nije mogao dojaviti Trevercima. U to je vrijeme prema svojoj dnevnoj navici Indutiomar prišao taboru i tu izgubio mnogo vremena, gotovo čitav dan. Njegovi su konjanici bacili koplja i dodali svu silu pogrdnih riječi pozivajući naše u borbu. Naši su bili mirni, nisu se na to obazirali. Podvečer su neprijatelji, kad im je sve dodijalo, napustili ovaj predio i raspršili se jedni ovamo a drugi onamo. Tad je iznenada Labijen kroz dvoja vrata tabora pustio konjaništvo. Naredio im je da svi udare samo na Indutiomara, kad neprijatelje natjeraju u bijeg, jer je znao da će se dogoditi onako kao što se i dogodilo, a usto da ne ranjavaju svoje protivnike dok Indutiomar ne bude ubijen. Labijen je dobro smislio jer nije htio da gube vrijeme i prilike dok budu udarali na borce, a da dotle ovaj pobjegne kad mu se pruži najbolja zgoda. Obećao je velike nagrade onima koji ga budu smakli. Zatim je poslao kohorte u pomoć svojim konjanicima. Uspjeh je potvrdio njegovu namjeru. Budući da su svi navalili na pratnju Indutiomarovu i na njega, zatekli su ga upravo na prijelazu preko rijeke. Tad su ga ubili a glavu mu donijeli u tabor. Na povratku su konjanici sasjekli sve neprijatelje koje su mogli stići.
Kad se za Labijenov uspjeh pročulo, razišle su se sve čete Eburonaca i Nervljana koje su se bile sakupile. Poslije toga događaja Cezar je upravljao nešto mirnijom Galijom.
ŠESTA KNJIGA 1. Budući da je Cezar zbog više razloga očekivao da će se ustanak u Galiji još više razbuktati, počeo je novačiti s pomoću legata Marka Silvana, Gaja Antistija Regina i Tita Sekstija. Ujedno je pismeno zamolio prokonzula Gneja Pompeja koji je zbog političkih prilika u Republici morao s vojskom, iako je imao zapovjedničku vlast, ostati izvan grada Rima,52 da zapovjedi neka se oni odredi koje je kao konzul s ove strane Alpa stavio pod prisegu53 okupe pod bojne znakove i dođu k njemu. Mnogo mu je bilo stalo do toga da Gali i ubuduće misle kako je snaga Italije tolika da može, ako je i doživjela poraz, opet ne samo nadoknaditi taj gubitak nego i još veću vojsku sakupiti. Kad je Pompej iz ljubavi prema Cezaru kao prijatelju i zbog same države udovoljio njegovoj želji, Cezar je preko svojih pouzdanika vrlo brzo obavio novačenje. Prije svršetka zime bile su formirane tri legije i onda su stigle k Cezaru. Podvostručio se broj onih kohorti koje je Titurije bio izgubio. Na taj je način Cezar brojem vojnika i svojom taktičkom brzinom dokazao što zna učiniti moć i disciplina rimskoga naroda. 2. Kad je Indutiomar poginuo, o čemu smo već govorili, Treverci su predali vlast njegovim rođacima. Ti su neprestano poticali susjede Germane na pobunu, a usto su im i novac obećavali. Budući da za svoj plan nisu mogli oduševiti susjede, počeli su agitirati među Germanima koji su boravili u udaljenijim krajevima. Kako su za svoje namjere pridobili neke germanske države, zadali su jedni drugima vjeru a taocima su zajamčili obećani novac. Čim je Cezar za to saznao i naslutio da se sada na sve strane sprema rat, te da su Nervljani, Atuatučani i Menapljani zajedno sa svim Germanima s ove strane Rajne ustali na oružje, te da Senonci nisu poslušali njegove zapovjedi, već da zajednički vijećaju s Karnućanima i poglavicama susjednih država kao i da Treverci uznemiruju Germane učestalim poslanstvima, držao je da se mora nešto prije nego je mislio spremati za rat. 3. Zato je okupio četiri najbliže legije i iznenada krenuo u zemlju Nervljana, premda još nije bila prošla zima. Tako je pohvatao veliko
mnoštvo boraca i stoke prije nego što su se oni mogli snaći ili sabrati. Plijen je prepustio vojnicima, a onda je opustošio polja i primorao neprijatelje da se predaju i da izruče taoce. Obavivši taj posao vrlo brzo, povratio je legije u zimovnik. Početkom proljeća prema svome običaju zakazao je skupštinu svih Gala. Budući da su svi osim Senonaca, Karnućana i Treveraca stigli, pomislio je da je to početak rata i odmetništva. Skupštini je odredio drugo mjesto i to parizijski grad Luteciju, da se ne bi činilo da on za sve drugo manje mari. Parizijci su bili susjedi Senonaca pa su se zato s njima ujedinili u jednu državu, kako to pamte naši očevi. Ipak su za njih svi držali da nisu bili upleteni u tu pobunu. Sve je Cezar objavio s govornice u taboru i istoga se dana uputio s legijama u zemlju Senonaca. Tamo je brzo prispio jer je vodio čete koje su marširale što su brže mogle. 4. Kad se saznalo za Cezarov dolazak, Akon koji je bio vođa pobune zapovjedio je narodu da se okupi u gradovima. Svi su na to pristali i krenuli na put, ali kad su zapovijed htjeli izvesti, bili su obaviješteni da se Rimljani tamo već nalaze. Zbog te neprilike napustili su svoj plan. Zatim su poslali k Cezaru poslanike da mole u njega oproštenje. Heduanci su ih pred njega doveli, jer je u davnini njihova država bila pod heduanskom zaštitom. Budući da su za njih molili Heduanci, Cezar im je oprostio i shvatio njihovo opravdanje, jer je mislio da je ljetno doba za ratovanje, a ne za vođenje istrage. Zatražio je od njih sto talaca i ove predao Heduancima da ih čuvaju. I Karnućani su k Cezaru poslali poslanike i taoce, a za njih su intervenirali Remljani, jer su bili pod njihovim okriljem. I tima je Cezar isto kao i prvima odgovorio. Onda je održao skupštinu i zatražio odrede konjanika kod pojedinih država. 5. Kad se smirio taj dio Galije, Cezar je sve svoje duhovne i tjelesne snage upotrijebio za rat s Trevercima i Ambioriksom. Zapovjedio je Kavarinu da sa senonskim konjaništvom krene za njim, da ne bi buknula buna u državi bilo zato što je sam Kavarin bio ogorčen bilo zbog toga što je isti Kavarin svojim držanjem bio navukao mržnju protiv sebe.54 Čim je Cezar to naredio, počeo je razmišljati o planovima koje je Ambioriks mogao ostvariti, jer je bio uvjeren da ovaj neće prihvatiti borbu. Menapljani su bili nadomak zemlje Eburonaca; njih su štitile nepregledne
močvare i šume, a isto tako jedini u čitavoj Galiji nikad nisu slali poslanike da pregovaraju o miru. Cezar je dobro znao da Ambioriks s ovima živi u dobrim prijateljskim odnosima; isto je tako doznao da se Ambioriks s pomoću Treveraca sprijateljio s Germanima. Zbog toga je Cezar nastojao da mu tu pomoć na neki način oduzme prije nego ga izazove u borbu, da ne bi, ako izgubi nadu u spas, umakao u zemlju Menapljana ili se u nevolji udružio s Germanima s onu stranu Rajne. Kad je stvorio takav plan, poslao je prtljagu čitave vojske k Labijenu u zemlju Treveraca. Usto je zapovjedio da tamo krenu još dvije legije, dok je sam s pet legija bez prtljage krenuo na Menapljane. Ovi nisu okupili vojsku nego su, uzdajući se u zaštitu svoga zavičaja, pobjegli u predjele gdje je bilo mnogo močvara i šuma. Na ta su mjesta prenijeli i svoju imovinu. 6. Cezar je podijelio svoje čete s legatom Gajem Fabijem i kvestorom Markom Krasom. Onda je brzo podigao mostove i navalio s trima odjelima. Popalio je sve kuće i sela, zarobio mnoštvo ljudi i zaplijenio veliko blago. Ova je nužda primorala Menapljane da k Cezaru pošalju poslanike da bi pregovarali i molili za mir. Kad je primio taoce, Cezar im je dao riječ da će ih držati za neprijatelje ako budu primili u svoju zemlju bilo Ambioriksa ili njegove poslanike. Kad je to uglavio, ostavio je Atrebaćanina Komija s konjaništvom za stražu nad Menapljanima. Sam je krenuo s vojskom protiv Treveraca. 7. Dok je Cezar svršavao ove poslove, Treverci su sakupili velike konjaničke i pješačke čete. Onda su se počeli pripremati da navale na Labijena. On je zapovijedao samo jednom legijom koja je zimovala u zemlji Treveraca. Kad su bili udaljeni jedva dva dana hoda od mjesta gdje se nalazio Labijen, saznali su da su prispjele dvije legije koje je poslao Cezar. Onda su se utaborili 15 000 koraka od Labijena i tu namjeravali čekati pomoć Germana. Čim je Labijen uočio namjeru neprijatelja, ponadao se da će mu njihova neopreznost pružiti priliku za otvorenu borbu. Zato je ostavio kao stražu za prtljagu pet kohorti, a s dvadeset i pet ostalih i s jakim konjaništvom krenuo je protiv neprijatelja, pa je u udaljenosti od njihova tabora podigao svoj, otprilike tisuću koraka daleko. Između Labijenova tabora i onoga neprijateljskoga bila je rijeka. Bila
je duboka i njene su obale bile strme. Sam nije namjeravao prijeći rijeku, a vjerovao je da je ni neprijatelji neće prelaziti. Oni su se iz dana u dan sve više nadali u obećanu pomoć Germana. Labijen je javno pred vojnicima u skupštini rekao da se ne želi poigrati svojom srećom niti srećom vojske, nego da će sutra u zoru krenuti, jer da se govorka kako se Germani približavaju. Sve su to neprijatelji ubrzo doznali, jer je među tolikim brojem galskih konjanika ipak nekoga od njih ljubav prema domovini primorala da bude sklon Galima. Po noći je Labijen sazvao vojničke tribune i centurione prvoga reda i onda im je rekao što namjerava učiniti. Naredio je da krenu s većom vikom i bukom nego je to običaj u rimske vojske, da bi na neki način neprijatelji pomislili da se on boji. Zbog toga mu je polazak bio sličan bijegu, a jer je tabor bio blizu neprijateljskoga, to im je javila njihova prethodnica. 8. Tek što je posljednja kolona izašla iz opkopa, podsjetili su Gali jedni druge da ne dopuste da im izmakne iz ruke plijen kome su se nadali. Navodili su da bi predugo morali čekati germansku pomoć, kad je Rimljane zahvatila panika. S druge strane ne dopušta im njihova čast da s tolikim mnoštvom vojnika udare na onu šačicu vojnika koja bježi i to s prtljagom. Zato su bez oklijevanja prešli rijeku i zametnuli borbu na nezgodnom mjestu. Labijen je to naslućivao. Da bi ih sve do jednoga namamio da prijeđu rijeku, pričinjao se da se povlači, ali je malo pomalo odmicao. Onda je naredio da prtljaga krene nešto naprijed, a sam se popeo na uzvišeni humak i održao kratak govor: – Vojnici, sad vam se pruža prilika koju ste tražili! Vaš se neprijatelj nalazi na nezgodnom i lošem prirodnom položaju. Sad pokažite meni, svome vojskovođi, kakvo je vaše junaštvo. Pomislite da je tu pred vama sam Cezar i da vas promatra! Zatim je zapovjedio da se svi odredi okrenu prema neprijatelju i da se svrstaju u bojne redove. Poslao je nekoliko konjaničkih odreda da čuvaju prtljagu, dok je ostale konjanike razmjestio na krilima bojnih redova. Tad su naši borci počeli vikati i bacati koplja na neprijatelje. Kad su neprijatelji preko svakog očekivanja opazili da oni za koje su mislili da se nalaze u panici navaljuju spremni s bojnim znakovima, nisu se usudili uzvratiti borbu, nego su u prvom okršaju počeli bježati u najbliže šume. Ipak ih je Labijen dostigao s pomoću konjaništva. Konjanici su ih mnoge pobili, a isto tako velik broj zarobili. Tako je za nekoliko dana Labijen
ponovo uspostavio svoju vlast u toj državi, jer su se Germani koji su dolazili u pomoć vratili svojim domovima kad su saznali za bijeg vojske Treveraca. Njih su pratili Indutiomarovi rođaci, a ti su bili duša čitave pobune; s Germanima su napustili tlo svoje zemlje jer su ga morali predati Cingetoriksu, za koga smo bili kazali da je već od početka bio vjeran i pouzdan; za to mu je Cezar predao gospodstvo i cijelu vlast. 9. Kad je Cezar iz zemlje Menapljana stigao u krajeve Treveraca, odlučio je zbog dvaju razloga prijeći na onu stranu Rajne. Najprije zbog toga što su Germani bili poslali pomoć Trevercima, a onda i stoga što je Ambioriks u germanskoj zemlji našao sklonište. Kad je o svemu dobro promislio, odlučio je da nešto više od onoga mjesta gdje je prvi put bio preveo vojsku sagradi most.55 Most je bio sagrađen na poznat i uobičajen način za nekoliko dana, ali zahvaljujući velikom zalaganju vojnika. Cezar je u zemlji Treveraca ostavio u blizini mosta jaku posadu, da ne bi među Trevercima nastala pobuna, dok je preko mosta preveo ostale čete, konjaničke i pješačke. Tad su Ubijci, koji su se već davno prije bili predali i dali taoce, poslali poslanike k Cezaru da se opravdaju. Poslanici su izjavili da oni nisu iz svoje države slali Trevercima vojsku i da nisu prekršili zadanu riječ. Zamolili su ga također i preklinjali da ih poštedi, da ne bi zbog opće mržnje na Germane pretrpjeli kaznu nekrivi za krive. Obećali su mu, ako želi da mu predaju više talaca, da će ih dati. Poslije je Cezar provjerio da su pomoć bili poslali Svebi, pa je zato prihvatio pravdanje Ubijaca, ali se usput propitao za putove i staze koje vode u zemlju Sveba. 10. Tad su ga Ubijci obavijestili da Svebi kupe čete na određenom mjestu i da naređuju onim narodima koji se nalaze pod njihovom vlašću da im pošalju pomoćne čete, i to pješačke i konjičke. Čim je za to saznao, pobrinuo se za hranu i onda je izabrao prikladno mjesto za tabor. Ubijcima je zapovjedio da tegleću marvu i sve svoje blago iz polja dopreme u gradove, jer se nadao da će barbare kao nevješte ljude oskudicom hrane zavesti da se bore uz nepovoljne prilike. Osim toga, zapovjedio im je da često šalju k Svebima uhode ne bi li doznali što se tamo sprema. Oni su uskoro izvršili sve njegove zapovijedi i za nekoliko se dana natrag vratili. Javili su usmeno da su svi Svebi, otkad su stigli pouzdaniji glasovi o rimskoj vojsci, sa svojim i savezničkim četama koje su bili
okupili uzmakli u daleke krajeve svoje zemlje. U tom je kraju beskonačna šuma koja se zove Bacenska. Ona se prostire daleko u unutrašnjost njihove zemlje, pa strši kao prirodni zid te je obrana od nasilja i provala. Ona još brani i zaštićuje Heruščane od Sveba a ove od Heruščana. Svebi su planirali na početku ove šume dočekati Rimljane. 11. Kad smo u svome razlaganju došli do ove točke, neće biti, kako se čini, nezgodno ako nešto izložimo o običajima i galskim i germanskim, a onda koliko se ti narodi između sebe razlikuju. U Galiji postoje stranke ne samo u svim državama i kotarevima nego gotovo u svim privatnim kućama. Poglavice su tih stranaka upravo oni koji prema njihovoj ocjeni imaju naviše ugleda. Zato od njihova suda i njihove volje ovisi posljednja odluka u skupštini kao i u provođenju njenih zaključaka. To je određeno već od davnih vremena zato da ne bi tko u narodu bio nezaštićen pred onim koji je moćniji. To je i zato što nitko od vođa stranaka ne dopušta da se njegovi pristaše tlače i varaju. Ukoliko bi on drugačije postupao, tad uopće ne bi uživao nikakav ugled među svojim zemljacima. Takvo je uređenje uglavnom u cijeloj Galiji, jer su sve države podijeljene na stranke. 12. Kad je Cezar došao u Galiju, vođe jedne stranke bili su Heduanci a druge Sekvanci. Ovi su posljednji bili slabiji jer su od starine Heduanci uživali najveći ugled i imali svu silu štićenika, pa su se zato udružili s Germanima i Ariovistom. Doveli su ih u svoju zemlju primamivši ih velikim ustupcima i obećanjima. Kad su Sekvanci poslije više sretnih bitaka poubijali njihovo plemstvo, toliko su bili nadjačali ugledom Heduance da su im preoteli velik broj štićenika, pa od njih primili kao taoce sinove poglavica, a usto su ih primorali da se javno obvežu kako ubuduće ništa neće poduzimati protiv Sekvanaca. Zatim su zaposjeli onaj dio zemlje koji je bio u njihovoj blizini, a i to su nasiljem postigli. Na taj su način preuzeli vodstvo i prvenstvo u cijeloj Galiji. Ove su jadne prilike potakle Divicijaka da krene u Rim i od Senata zatraži pomoć. Vratio se a da nije ni u čemu uspio. Cezarovim dolaskom prilike su se izmijenile. Sekvanci su morali Heduancima vratiti taoce, zatim se uspostavila stara klijentela, dok im je Cezar omogućio da pribave novu. To se dogodilo zbog toga što su oni koji su pristali uz Heduance
uvidjeli da im heduansko prijateljstvo donosi bolji položaj i pravedniju vlast. Kad su se na taj način Heduanci osilili i svojim ugledom nadmašili Sekvance, oni su im predali prvenstvo. Mjesto Sekvanaca preuzeli su Remljani. Budući da se znalo da su Remljani svojim ugledom u Cezara ravni Heduancima, predali su se pod zaštitu Remljanima, jer se zbog drevna neprijateljstva nisu nikako mogli slagati s Heduancima. Remljani su ih pažljivo štitili. Na taj su način oni pažljivo čuvali novostečeni ugled, postignut odjednom. Takve su u ono doba bile prilike da su svi Heduance držali za prve u Galiji, dok su odmah za njima drugo mjesto po dostojanstvu imali Remljani. 13. U čitavoj su Galiji dvije vrste ljudi koji se cijene i imaju časti. Puk drže gotovo za roblje, jer on sam nema nikakve inicijative, a ne sudjeluje ni u državnim skupštinama. Većina, jer ih tište bilo dugovi ili veliki porezi kao i nepravda moćnika, predaje se u ropstvo plemićima koji onda imaju nad njima sva ona prava što ih imaju gospodari nad svojim robovima. Od spomenute dvije vrste ljudi u Galiji jedni su druidi a drugi vitezovi. Druidi se bave bogoslužjem, obavljaju državne i privatne žrtve i poučavaju u vjeri. K druidima dolazi veliko mnoštvo mladića na školovanje, pa su zato u Galiji u velikoj časti. Druidi isto tako odlučuju u svim državnim razmiricama. Ako se dogodi zločin ili ubojstvo, ili ako se mora voditi parnica za baštinu ili o granicama imanja, onda samo druidi određuju kaznu i nadoknadu štete. Ukoliko se netko ne pokori njihovim naredbama, pa bio to pojedinac ili pleme, oni ga izopće iz svoje zajednice i zabrane mu sudjelovati u bogoslužju. Za Gale je to najveća kazna; za one koji su izopćeni drže da su mrski bogu i još da su opaki. Svatko ih izbjegava, nitko se s njima ne želi sastajati ni razgovarati, da ne bi u dodiru s njima njihovo zlo prešlo na druge. Oni su bespravni, pa ako i traže pravdu, ne sudjeluju s drugima ni u jednoj počasti. Svima je druidima jedan na čelu i taj ima najveći ugled. Kad on umre, naslijedi ga onaj koji se među drugima odlikuje najvećim dostojanstvom; a ako ima više takmaca, onda u izboru odlučuje glasanje; ali se katkad za prvenstvo bore i s oružjem u ruci. Druidi u određeno doba godine drže sastanke u zemlji Karnućana, jer se taj kraj drži za središte cijele Galije. Ovdje se okupljaju sa svih strana svi oni koji se parniče, da bi se pokorili presudi druidskog suda.
Drži se da je učenje koje poučavaju druidi nastalo u Britaniji, a onda odatle prešo u Galiju. Zato i sad oni koji se žele bolje naobraziti ponajviše odlaze na studij u Britaniju. 14. Druidi obično ne stupaju u vojsku i ne plaćaju kao drugi Gali porez: ne sudjeluju u ratu, a još su oslobođeni i od drugih dužnosti. Zbog svih tih prednosti mnogi od svoje volje polaze na nauk, dok mnoge šalju rođaci i roditelji. U takvim školama učenici uče velik broj stihova napamet. Zato neki ostaju na studiju i do dvadeset godina. Drže da se ono što uče ne smije prenijeti u pisane knjige, iako u drugim stvarima, tj. u državnim i privatnim, odlično upotrebljavaju grčko pismo. To su pismo iz dva razloga uveli. Prvi je što ne žele da znanje bude pristupačna širim narodnim slojevima, a drugi da se oni koji uče ne oslanjaju na knjige i da zbog toga slabije uvježbavaju svoje pamćenje. Često se događa da se većina oslanja na napisano u knjigama pa onda popušta u marljivosti kod učenja i pamćenje im slabi. Prvo što druidi žele dokazati svojim učenicima jest to da duše ne umiru, nego se poslije smrti sele od jednoga bića u drugo; drže da se na taj način ljudi mogu potaknuti da više cijene hrabrost, kad preziru strah od smrti. Raspravljaju i o drugim pitanjima, a mladim učenicima predaju o zvijezdama i o njihovu gibanju, o veličini svijeta i zemalja, o prirodi, o sili i o moći besmrtnih bogova. 15. Drugi je stalež u Galiji onaj koji sačinjavaju vitezovi. Ovi kad se ukaže potreba ili kad zaprijeti kakav rat, a to se događalo više puta prije Cezarova dolaska u Galiju, kad su ili sami napadali ili se branili, svi skaču na oružje. Tad se vidjelo da što je netko od njih bio rodom ili imenom ugledniji to je imao uza se više slugu i štićenika. To je jedini ugled i jedina moć koju oni poznaju. 16. Čitav je galski narod vrlo pobožan. Zato oni koji teže obole ili koji se nađu u bitkama i opasnostima prinose ljude kao žrtve ili se zavjetuju da će ih žrtvovati. Pri takvim im žrtvama pomažu druidi, jer misle da se božanstvo ne može umilostiviti ako se za ljudski život ne prinese isto tako ljudsko biće. Te se žrtve žrtvuju javno. Neki imaju vrlo velike kipove, što su spleteni od pruća, pa onda u njih stavljaju žive ljude. Zatim kipove potpale, dok ljudi izdišu obavijeni plamenom. Još misle da
su smaknuća onih koje su zatekli u krađi ili kad su počinili razbojstvo zaista draga besmrtnim bogovima. Ipak, ako nema takvih, onda usmrćuju i nevine ljude. 17. Od bogova najviše štuju Merkura. Njegovih je kipova u Galiji najviše jer je, kako vele, izumitelj svih vještina. On je vodič na svim putovima i putovanjima. Najzad, on je glavni pomagač u stjecanju novca kao i u trgovini. Poslije njega obožavaju Apolona, Marsa, Jupitera i Minervu. O njima misle ono isto što i drugi narodi. Drže da Apolon odgoni bolesti, da Minerva uči zanatima i umjetničkim vještinama, zatim da Jupiter ima vlast nad drugim nebeskim bogovima, a Mars da vodi ratove. 56 Kad stvore odluku da krenu u rat, onda zavjetuju Marsu sve ono što će možda zarobiti u borbi. Kad pobijede, žrtvuju zarobljene životinje, dok ostale predmete donesu na jedno mjesto. U mnogim se državama na posvećenim mjestima susreću humci podignuti od takvih predmeta. Ipak se ne događa često da bi netko pogazio zadanu vjeru ili se osmjelio da plijen kod sebe sakrije ili ukrade zavjetni dar. Za te je prijestupe određena najteža kazna s mučenjem. 18. Gali se hvale da su svi podrijetlom potekli od Disa57; navode da to pripovijedaju druidi. Zato određuju vrijeme ne prema broju dana, nego noći, dok rođendane i početke mjeseci i godine broje na taj način što na noć ide dan. U ostalim se uređenjima svoga načina života razlikuju od drugih time što njihova djeca ne mogu pred njih izaći na javnom mjestu, nego tek onda kad poodrastu te budu sposobna za vojničku službu. Drže da nije dolično ako se sin kao dječak javno ocu pojavi pred očima. 19. Kad se žene, onda muž po procjeni donosi isto toliko novca koliko ga je žena donijela u miraz. O svemu se novcu vodi zajednički račun, a kamate se štede. Tko koga preživi, taj dobiva oba dijela s dobitkom otprije. Muž ima svu vlast nad ženom i djecom, i to vlast nad životom i smrću. Tako kad glava obitelji umre, onda se sastanu rođaci i ako se posumnja u uzrok smrti, tad vode istragu protiv žena onako kako se to vodi protiv robova. Ukoliko se dokaže krivnja, onda ih izmuče svakojakim mukama i na kraju smaknu. Ukopi su prema galskim običajima sjajni i skupi. Sve što misle da je
bilo milo živima za života bacaju u vatru, štoviše, i životinje. Prije naših vremena spaljivali su na taj način što su, kad su obavili sprovod prema svima pravilima, zajedno s lešom gospodara spaljivali štićenike i robove za koje su znali da su mu bili dragi. 20. U onim državama za koje se misli da im je državni život bolje uređen zakonom je određeno da ako netko dozna od susjeda prema naklapanju i kazivanju nešto što bi bilo opasno za državu, to odmah dojavi vlasti, a da nikome drugome o tome ne kaže ni riječi. Drže da je uobičajeno da se nevješti i nepromišljeni ljudi često prepadnu zbog lažnih glasina i da onda počine zlodjelo, a da katkad odlučuju o najznatnijim pitanjima. Poglavice i vlasti taje ono što su odlučili, a pred narod iznose samo ono što misle da je od koristi. O državnoj se upravi može raspravljati samo u narodnoj skupštini. 21. Germani se mnogo razlikuju od spomenutog načina života u Galiji. Oni nemaju druida koji bi upravljali vjerskim obredima, a usto i ne prinose žrtve. Kao bogove poštuju samo one koji ih očevidno pomažu. To su: Sunce, Vulkan i Mjesec; za druge bogove ne znaju ni prema kazivanju drugih. Sav im je život ispunjen lovom i vojničkim zanimanjem. Od malih nogu privikavaju se na napor i žele očvrsnuti. Oni koji najduže ostanu neženje uživaju najveći ugled i hvalu, jer Germani drže da se takvim načinom života jača snaga i čuva svježina tijela. Upoznati ženu prije dvadesete godine drže da je najveća sramota, ali im se ženska ljepota ne može oku oteti, jer se svi zajedno goli kupaju, a usto odijevaju u kože i krznene haljine, dok im je jednima i drugima veći dio tijela nag. 22. Nemaju smisla za zemljoradnju, a najveći se dio njihove ishrane sastoji od mlijeka, sira i mesa. Nitko ne posjeduje određeni kompleks zemljišta, jer poglavice i prvaci podijele obiteljima i rodbini, koja živi u zadruzi, od godine u godinu onoliko zemljišta koliko žele i gdje im se svidi. Druge ih godine primoravaju da prijeđu u neki drugi kraj. Za takav način života navode mnoge razloge. Prvi je taj da ih ne bi neprestani boravak na istom imanju toliko zanio da bi onda rat zamijenili ratarstvom. Zatim da ne bi počeli stjecati veće posjede, te bi jači mogao otjerati s imanja slabijega. Onda da ne grade kuće koje bi ih bolje branile od studeni i žege. Osim toga, da se u njima ne bi porodila kakva želja za
novcem, koji je otac razmirica i strančarskog načina društvenog života. Ima još jedan razlog, a taj je da bi narod održalo u disciplini, zadovoljstvo, kad svaki pojedinac vidi da je i sam posjednik kao što su i oni najmoćniji. 23. Najveći je ponos za države ako poharaju pogranične predjele i ako je što veća pustoš uz granice. Drže da je to izraz hrabrosti kad se protjerani susjedi moraju seliti, a dotle se nitko ne usuđuje naseliti u njihovoj blizini. Zatim misle da će sigurnije živjeti ako ne budu u strahu zbog nenadane neprijateljske provale. Ako je neka država u ratu ili ako se brani ili napada, tad biraju vođe koji će u tim okolnostima zapovijedati. Izabrani imaju vlast nad životom i smrću. Za vrijeme mira nemaju zajedničku upravu, umjesto toga poglavice pojedinih pokrajina i kotareva sude svojima i presuđuju kad nastanu sporovi. Ne misle da su izvršena razbojstva koja se čine izvan domaćih granica sramotna, jer vele da su ona potrebna kako bi se mladež izvježbala za rat i da se ne bi privikla na besposlicu. Isto tako, ako netko među poglavicama u narodnoj skupštini izjavi da želi biti vođa za ratni pohod, ustanu svi oni kojima se dopada njegova namjera, a i sam čovjek koji je predložen, pa krenu za njim. Tad mu obećavaju svoju pomoć, dok ih čitav narod slavi. Ako netko među njima ne krene za vođom, njega drže za kukavicu i odmetnika, te mu i poslije ništa ne vjeruju. Misle da nitko nema pravo vrijeđati gosta. Zato svakoga tko im dođe iz bilo kojeg razloga brane od nepravde i drže ga za nepovredivo biće. Njemu su otvorene sve kuće i s njim dijele svoju hranu. 24. U davna vremena Gali su nadmašivali junaštvom Germane; na njih su sami navaljivali s vojskom, pa su zbog prenapučenosti i nedostatka zemlje osnivali naseobine preko rijeke Rajne. Zato su one predjele koji su najplodniji u Germaniji i to poglavito oko Hercinijske šume – a ta je, kao što znamo iz čitanja, bila poznata geografu Eratostenu58 i nekim drugim Helenima, jer je oni nazivaju Orcinija – zaposjela plemena Volkanaca i tu se stalno nastanila. Oni i danas borave na svojim posjedima, a usto su na glasu zbog pravednosti i ratničke slave. Germani još uvijek žive oskudnim životom, u siromaštvu i strpljivosti kao što su i prije živjeli, jer se uvijek na isti način hrane i odijevaju, dok su Gale blizina naših provincija i poznavanja prekomorske
robe u mnogočemu uputili prema blagostanju i užicima. Malo pomalo Gali su postali prema Germanima neotporni, a onda kad su ih Germani pobijedili u više bitaka, nisu se mogli s njima u junaštvu natjecati. 25. Hercinijska šuma, koju sam maloprije spomenuo, ima u širini devet dana hoda za lake pješake. Drugačije se ta mjera i ne može odrediti jer Germani ne poznaju mjera za putove. Šuma počinje u zemlji Helvećana, Nemećana i Rauračana, te u ravnom smjeru s rijekom Dunavom seže do zemlje Dačana i Anarćana. Zatim skreće ulijevo u sasvim drugim smjerovima nego što teče rijeka. Budući da je velika, dodiruje zemlje mnogih naroda. Nema čovjeka u Germaniji koji bi mogao reći da je do kraja prokrstario tu šumu, pa da je i prevalio put od šezdeset dana; također nema nikoga koji je čuo za njen kraj. Poznato je da u njoj živi mnogo zvjeradi koja se ne viđa na drugim mjestima. Životinje koje se najviše razlikuju od drugih te koje je vrijedno spomenuti ove su. 26. Tu živi bivol sličan jelenu, a taj ima posred čela između ušiju jedan rog koji je viši i više uvis strši nego rogovi životinja koje su nam poznate. Na vršku se spomenutog roga granaju ogranci nalik na dlanove. Ista je priroda žene i mužjaka, te oblik i veličina. 27. Ima životinja koje nazivaju alci. Oblikom i različitom bojom kože nalik su na koze, dok ih svojom veličinom znatno premašuju. Šušate su, dok su im noge bez koljena i gležanja. One ne liježu na počinak, a ne mogu se uspraviti ni pridići ako po nesreći padnu ili ako se sruše. Drveće im služi umjesto ležaja; na nj se naslone, te na taj način priklonjene uz deblo počivaju. Kad lovci prema tragu opaze gdje se zaklanjaju, onda ili potkopaju na onom mjestu sve drveće uz korijen ili ga podsijeku tako da se čini kao da je drvo uspravno. Zato, kad se životinje prema svojoj navici prislone uz deblo takvog drveća svom svojom težinom, obore ga jer su teže od debla, te zajedno s deblom i same padaju. 28. Treća je vrsta životinja koja se zove tur. Oni su veličinom nešto manji od slonova, dok su rastom i bojom i oblikom bikovi. U njih je velika snaga i usto brzina. Ne štede ni čovjeka ni zvijeri kad ih ugledaju. Turove znalački hvataju u jamama i onda ih ubijaju. Lovom na njih mladići
postaju čvršći i u takvom se lovu vježbaju, jer one koji ih najviše pobiju osobito slave kad donesu pred narod rogove kao potvrdu svojih pothvata. Turovi se mogu priviknuti da žive s ljudima, mogu se pripitomiti ako ih uhvate kao vrlo male. Veličina, rast, vrsta i oblik rogova razlikuje se mnogo od rogova naših goveda. Njihove rogove pažljivo sakupljaju, zatim ih okivaju srebrom, te ih upotrebljavaju na gozbama umjesto drugih pehara. 29. Kad je Cezar od uhoda Ubijaca doznao da su se Svebi zavukli u šume, počeo je strahovati da mu ne nestane žita jer Germani, kao što smo prije spomenuli, nimalo ne mare za obrađivanje njiva. Zato je odlučio krenuti naprijed. Ipak, da barbare ne bi potpuno minuo strah od njegova povratka i da bi istovremeno zaustavio njihove pomoćne čete, odveo je svoju vojsku natrag i porušio krajnji dio mosta koji je dodirivao obalu Ubijaca u dužini od dvije stotine stopa. Na kraju mosta postavio je toranj na četiri kata i u njega smjestio posadu od dvanaest kohorti da čuva most. Inače je samo mjesto utvrdio jakim utvrdama. To je mjesto i posadu predao mladom Gaju Volkaciju Tulu u ruke. Dotle je sam, kad je žito počelo sazrijevati, krenuo s vojskom protiv Ambioriksa kroz Arduensku šumu koja je najprostranija u čitavoj Galiji. Ona dopire do obale Rajne i od zemlje Treveraca do one u kojoj žive Nervljani, te se prostire više od 500 000 koraka u dužinu. Naprijed je s cijelim konjaništvom poslao Lucija Minucija Basila, ne bi li se štogod mogao okoristiti žurbama na maršu ili nekom sretnom zgodom. Još ga je opomenuo da ne dopusti loženje vatri u taboru, da neprijatelji ne bi primijetili njegov dolazak. Usto mu je rekao da će sam uskoro doći. 30. Basil je učinio ono što mu je bilo zapovjeđeno. Brzo je i preko svakoga očekivanja prevalio put i zatekao na polju mnoge ljude koji se nisu nadali njegovu dolasku. Prema njihovim obavještenjima požurio se prema onom predjelu gdje se, kako se govorkalo, nalazio Ambioriks s malim odredom konjanika. Na sličan način kao u svemu tako može i u ratu mnogo pomoći sreća. Tako se zbog neobična slučaja dogodilo da je Basil naletio na Ambioriksa koji je bio nepripravan i bezbrižan, jer su drugi ljudi prije vidjeli da on dolazi negoli je Ambioriksu o tome stigao glas ili poruka – tako je bila velika sreća za Ambioriksa kad je izbjegao smrti, premda su
mu naši borci oteli sve bojne sprave, zarobili kola i konje. Sve se to dogodilo zbog toga što je oko Ambioriksove kuće bila šuma, jer je običaj u Gala da rado traže blizinu šume i rijeka da bi se zaštitili od žege – i jer su njegova pratnja i najbliži borci suzbili navalu naših konjanika. Dok su se Ambioriksovi vojnici tukli s našim konjanicima, netko ga je od njegovih vojnika podigao na konja, pa su ga u bijegu zaštitile šume. Tako je sreća mnogo pridonijela da je čovjek najprije zapao u pogibelj, a onda se isto tako iz nje izbavio. 31. Nije poznato je li Ambioriks namjerno propustio sakupiti vojsku jer je držao da ne smije stupiti u otvorenu borbu ili mu to nije dopustilo samo vrijeme i nenadani dolazak naših konjanika, pogotovo što je mogao slutiti da za njima dolazi ostala Cezarova vojska. Ipak se to sigurno zna da je po svojoj zemlji razaslao poslanike-glasnike i zapovjedio im da razglase da se svatko u zemlji pobrine sam za sebe. Jedni su pobjegli u Arduensku šumu a drugi u nepregledne močvare. Oni koji su stanovali blizu Oceana posakrivali su se po otocima koje obično stvaraju plime; s druge strane mnogi su napustili svoju zemlju pa su sa svim svojim imetkom potražili zaštitu kod tuđih ljudi. Katuvolk, kralj jedne polovine u zemlji Eburonaca, koji je zajedno s Ambioriksom stvorio plan, shrvan godinama nije mogao podnositi tegobe rata i bijega, pa je zbog toga prokleo svim mogućim kletvama Ambioriksa, jer je upravo on bio duša urota i planova. Zatim je Katuvolk oduzeo sebi život otrovom od tise,59 a toga otrova ima u izobilju u Galiji i u Germaniji. 32. Segnjani i Kondružani iz roda i mnoštva onih Germana koji nastavaju krajeve između zemlje Eburonaca i Treveraca poslali su k Cezaru poslanike kako bi ga umolili da ih ne drži za neprijatelje, a i da ne misli da su svi Germani koji stanuju s ove strane Rajne jednako krivi. Izjavili su da oni nisu planirali nikakav rat i da nisu slali pomoć Ambioriksu. Cezar je sve to pažljivo istražio kad je ispitao zarobljenike, pa im je naredio da dovedu Eburonce ako slučajno budu neki k njima došli. Ukoliko tako postupe, izjavio je da neće pustošiti njihovu zemlju. Zatim je razdijelio vojsku na tri dijela i u Atuatuku dopremio prtljagu svih legija. Atuatuka je naziv tvrđave, a nalazi se gotovo posred eburonske zemlje. Tu su boravili u zimovniku Titurije i Aurunkulej. Cezar je mislio da je to mjesto zgodno iz više razloga, a osobito što je na taj način olakšao
vojnicima posao, jer su utvrde već od lanjske godine bile čitave. Četrnaestu je legiju ostavio kao obranu za prtljagu, a to je bila jedna od onih triju koje su nedavno bile unovačene. Te je legije bio doveo iz Italije. Spomenutu je legiju kao i tabor povjerio Kvintu Tuliju Ciceronu dodijelivši mu još dvije stotine konjanika. 33. Kad je Cezar razdijelio svoju vojsku, zapovjedio je Titu Labijenu da s trima legijama krene prema Oceanu u one krajeve koji graniče s plemenom Menapljana. Onda je Gaja Trebonija poslao s isto toliko legija da bi pustošio po onom kraju koji graniči sa zemljom Atuatučana. Sam je mislio otići s trima ostalim legijama do rijeke Sabirna koja se izlijeva u Mosu, te u krajnje predjele Arduenske šume, kamo se bio zaputio Ambioriks s malim odredom konjanika. Tako je barem bio čuo. Na polasku je obećao da će se vratiti za sedam dana, jer je dobro znao da se toga dana mora dijeliti žito onoj legiji koju je bio ostavio kao posadu u tvrđavi. Opomenuo je Labijena i Trebonija da se određenoga dana, ako to mogu učiniti za korist države, vrate, da bi ponovo, kad se posavjetuju i kad zajedno preispitaju planove neprijatelja, mogli drugačijom taktikom započeti rat. 34. Nije bilo nijedne čete, kako smo prije spomenuli, ni grada, ni posade koja bi se oružjem branila, jer se čitav narod bio raspršio na sve strane. Sklanjali su se u zabitne doline ili u nepristupačne močvare ili šumovite krajeve, prema tome kako je tko mislio da će se najbolje skriti i tako spasiti glavu. Ta su mjesta susjedi poznavali, te je bila potrebna velika opreznost, ne toliko za sigurnost vojske, jer nijedna opasnost nije mogla zaprijetiti od prestrašena i raspršena neprijatelja, nego zbog životne sigurnosti pojedinih vojnika. To se zasigurno odnosilo i na dobrobit cijele vojske. Vojnike je mamila želja za plijenom, pa su se žurili naprijed, a s druge strane zbog gustih šuma nisu mogli marširati sigurnim i već utrtim putovima. Da je Cezar htio završiti rat i potpuno zatrti sjeme zlotvorima, morao bi bio poslati više četa i tako razdijeliti vojnike. Zatim, da je htio zadržati odrede kod bojnih znakova, kako su to zahtijevali strateški propisi u rimskoj vojsci, uvjerio bi se da je sam prirodni položaj toga kraja branič neprijateljima. Ipak su pojedinci bili hrabra srca, pa su iz zasjede vrebali i napadali raštrkane neprijatelje. Istina, u takvim su prilikama vojnici pazili
koliko su mogli, te premda je u srcima svih plamtjela osveta, radije su u više navrata pregorjeli svoju osvetoljubivu namjeru da naškode protivnicima nego da im se nanese neka šteta uz opasnost i gubitak naših vojnika. Cezar je poslao glasnike u susjedne države i pozvao njihove poglavice koje je vukla želja za plijenom da opljačkaju zemlju Eburonaca, i to zbog toga da bi radije po šumama izginuli galski vojnici nego da se legionarski vojnik izloži takvim opasnostima. Usto je držao da će na taj način, kad odasvud navale brojna plemena, istrijebiti pleme i zatrti ime Eburoncima za onaj zločin. 35. U svim dijelovima zemlje Eburonaca događalo se ono što smo maloprije spomenuli. Već se približavao sedmi dan kad se Cezar namjeravao vratiti na ono mjesto gdje su bile prtljaga i legija. Tad se moglo vidjeti koliko u ratu vrijedi sreća i kakve ona slučajnosti donosi. Rekli smo da su se neprijatelji bili raspršili i bili obuzeti panikom, iako nije bilo nikakve čete koja bi im zadavala strah. Preko Rajne dopirali su glasovi Germanima da neka plemena plijene zemlju Eburonaca i, štoviše, da Cezar sve poziva na pljačku. Sugambri su sakupili 2000 konjanika. Oni su stanovali najbliže rijeci Rajni, a bili su primili Tenktere i Uzipećane u svoju zemlju kad su ti bježali. Sugambri su na splavima prešli rijeku i to 30 000 koraka niže od onoga mjesta gdje je Cezar bio podigao most, a tu je bio ostavio i posadu. Oni su najprije provalili u zemlju Eburonaca. Onda su pohvatali mnoge Eburonce na bijegu, jer su se bili raštrkali. Oteli su zatim mnogo glava blaga, jer su bili veoma pohlepni na tegleću marvu. Budući da ih je želja za plijenom namamila, pošli su dalje, jer njima koji su se rodili u ratu i razbojstvu ništa ne smetaju šume i močvare. Tad su ispitivali zarobljenike gdje se sad nalazi Cezar. Saznali su da se zaputio dalje, pa su prema tome razabrali da je čitava njegova vojska s njim otišla. Jedan od zarobljenika rekao im je: – Zašto plijenite ovo jadno blago i ljude, kad vam je sreća podarila da sad budete najsretniji vojnici? Vi možete za tri sata stići u Atuatuku, a ondje je rimska vojska snijela sve svoje blago. Usto, tamo je tako slaba posada da nije dovoljna ni da se obrane goli zidovi tvrđave. Osim toga, nitko se od Rimljana neće usuditi izaći iz nje! Poslije ovih riječi Germani su se ponadali da će se onda kad sakriju
već nagrabljeni plijen domoći boljega. Zbog toga su žurno krenuli prema Atuatuci, dok su za vodiča uzeli onoga istoga zarobljenika od koga su saznali za blago u toj tvrđavi. 36. Ciceron je sve te dane s najvećom pažnjom zadržavao svoje vojnike u taboru, a nijednom vozaču nije dopustio da izlazi iz opkopa. Ipak su sedmoga dana počeli sumnjati hoće li Cezar što se tiče broja dana održati zadanu riječ. Ciceron je bio čuo da je on krenuo dalje, a kroz to vrijeme nije dobio nikakve obavijesti o njegovu povratku. On se isto tako uznemirio zbog negodovanja onih koji su njegovo mirovanje u taboru nazivali gotovo opsadom, kad im je zabranjeno izlaziti iz tabora. Budući da je pred njima devet legija i veoma jaki odredi konjaništva, a neprijatelji su bili rastjerani i gotovo uništeni, nije vjerovao da bi na udaljenosti od 3000 koraka mogao stradati. Zato je poslao pet kohorti da donesu žito s najbližih njiva. Po sredini između usjeva i tabora bio je brežuljak. Više je bolesnih vojnika iz legije bilo zaostalo.60 Ipak su uskoro ozdravili, njih tri stotine na broju, a onda su ih sve poslali u redovnu službu njihovim bojnim znakovima. Osim toga, za njima je otišao velik broj vozača i sva sila konja koji su bili zaostali u taboru. 37. Slučajno su se u to vrijeme pojavili germanski konjanici. Oni su mislili odmah onako kako su dojahali navaliti na stražnja vrata tabora, ali jer je na onoj strani bila šuma, naši ih borci sve dotle nisu opazili dok se nisu pojavili pred samim taborom. Trgovci koji su se nalazili pred taborom nisu imali vremena za bijeg.61 Isto su se tako smeli naši vojnici jer se nisu nadali tom iznenadnom napadu, te je naša kohorta koja je bila na straži jedva odbila prvi napadaj. Onda su neprijatelji nagrnuli sa svih strana ne bi li pronašli kakav pristup u tabor. Naši su teškom mukom očuvali taborska vrata, dok je na drugim mjestima sama priroda s utvrdama sprečavala pristup neprijateljskim jedinicama. Tad je među našim vojnicima u cijelom taboru nastala velika panika. Svi su pitali za uzrok buke. Nisu se brinuli kamo je koji morao navaliti ili gdje bi se koji trebao naći spreman za borbu. Jedni su govorili da su Germani već zauzeli tabor, dok su drugi navodili da su barbari stigli kao pobjednici, a da je vojska zajedno s vojskovođom uništena. Većinu je vojnika zbog položaja u kome su se nalazili obuzela čudna praznovjerica i neobične misli, jer su već zamišljali da ih očekuje sudbina Kote i Titurija koji su poginuli u istoj utvrdi.
Budući da ih je sve obuzela strašna panika, barbari su se uvjerili da u utvrdi zaista nema posade kao što su od zarobljenika bili čuli. Zato su svim snagama nastojali prodrijeti u tabor. Sami su sebe hrabrili da ne propuste ovako sretnu priliku. 38. S posadom se u taboru nalazio bolesni Publije Sekstije Bakul; taj je bio prvi Cezarov centurion, a spomenuli smo ga u pređašnjim bitkama. Već pet dana nije ništa okusio. On je sumnjao u svoj spas kao i u spas svojih drugova. Zato je izašao iz tabora nenaoružan. Tad je vidio kako svima prijeti velika opasnost. Onda je zgrabio oružje iz ruku najbližeg vojnika i stao na vrata. Za njim su to isto učinili centurioni one kohorte koja je bila na straži. Za neko su vrijeme suzbili neprijateljsku navalu, ali se Sekstije onesvijestio zbog teških rana. Vojnici su ga jedan drugome predavali iz ruke u ruku. Tako su ga teškom mukom spasili. Ovaj je primjer toliko ohrabrio ostale borce da su se osmjelili popeti na opkope i barem tim postupkom pokazati neprijateljima da se žele boriti, a i da su spremni da ih junački brane. 39. Za to su vrijeme naši vojnici požnjeli žito i začuli zaglušnu viku. Konjanici su odjahali naprijed i tad opazili kakva opasnost prijeti našim borcima. Ali tu nije bilo nikakve utvrde koja bi mogla zaštititi prestrašene borce. Nedavno unovačeni vojnici, neiskusni u borbi, obazirali su se što će učiniti centurioni i vojnički tribuni; čekali su da oni započnu akciju. Nitko nije bio toliko hrabro priseban a da ga nije ovaj iznenadni događaj smeo. Čim su barbari izdaleka opazili bojne znakove, prestali su s jurišem. U prvi su mah pomislili da su se vratile legije koje su, kako su saznali od zarobljenika, bile odmarširale negdje daleko. Ipak, kad su opazili da su to mali odredi vojnika, ponovo su sa svih strana navalili. 40. Vozači su otrčali na obližnji brežuljak. A kad su ih neprijatelji odavle uskoro potjerali, sklonili su se među bojne znakove i manipule. Na taj su način stvorili još veću paniku među vojnicima. Sad su neki predložili da se svrstaju u obliku klina i da na taj način brže prodru, jer je tabor bio blizu. Ukoliko i pogine nekolicina opkoljenih, to se ipak mogu nadati da će se ostali spasiti. Drugi su predlagali da se svrstaju na brdu i da tako svi zajedno dožive ono što im je suđeno. Ovaj prijedlog nisu prihvatili stari vojnici, a ti su, kako smo spomenuli, svi zajedno krenuli u borbu pod istim
bojnim znakom. Oni su počeli jedan drugoga sokoliti, pa su sa svojim zapovjednikom, rimskim vitezom Gajem Trebonijem, provalili usred neprijateljskih četa i svi nepovrijeđeni stigli u tabor. Za njima su išli vozači i konjanici, ali s istom onom žestinom. Svi su se spasili zbog primjera koji je pješaštvo pokazalo svojom hrabrošću. Ipak, oni koji su se bili sklonili na brdo, a još nisu nimalo bili iskusni u borbi, nisu mogli ustrajati u namjeri koju su bili prihvatili, tj. da se brane s visine, a ipak nisu mogli oponašati brzinu i žestinu svojih drugova koje su im pomogle kao što smo vidjeli. Zato, kad su pokušali domoći se tabora, našli su se na vrlo nezgodnom mjestu. Centurioni, koji su zbog svoje hrabrosti bili unaprijeđeni u viši čin u ovoj legiji, pali su boreći se hrabro, da ne bi izgubili stečenu ratnu slavu koju su već bili stekli. Budući da je njihovo junaštvo suzbilo neprijateljsku navalu, jedan se dio vojnika i preko očekivanja spasio i stigao u tabor nepovrijeđen, dok su druge barbari opkolili i smaknuli. 41. Germani su već bili izgubili nadu da će osvojiti tabor, pogotovo kad su uočili da su naši borci već bili zauzeli opkope. Zato su pobjegli s plijenom koji su skrili u šumama preko rijeke Rajne. Ipak je poslije odlaska neprijatelja i dalje vladala tolika panika da je Gaj Voluzen, kad je one noći bio poslan s konjaništvom naprijed, stigao u tabor te nije mogao vojnike uvjeriti da je Cezar stigao živ i zdrav s vojskom. Tako im je strah bio ispunio dušu i srce, te su gotovo bezumno govorili da se konjaništvo vratilo kao bez glave kad su sve ostale čete bile poražene. Još su tvrdili da zacijelo Germani ne bi navaljivali na tabor da je kojim slučajem Cezarova vojska čitava. Panike je nestalo kad se Cezar vratio u tabor. 42. Kad se Cezar smjestio u tabor, prekorio je zapovjednike jedino zbog toga što su kohorte pustili da se udalje sa svoga mjesta i iz posade. On je dobro poznavao ratne zgode i nezgode, ali je govorio da nije trebalo dati povoda ni najmanjoj nesreći. Uvidio je da je kod one neprijateljske navale mnogo pomogla Sreća, a još više i zato što je ta božica otjerala barbare sa samih vrata tabora i s nasipa. Još mu je bilo čudnovatije što su Germani prešli Rajnu u namjeri da pustoše Ambioriksovu zemlju, a kad tamo njemu su učinili najveću uslugu.
43. Cezar je ponovo krenuo da uznemiruje neprijatelje. Zato je okupio velik broj konjanika iz susjednih država i onda ih razaslao na sve strane. Vojnici su palili sela i sve kuće koje je tko ugledao. Sa svih strana gonili su plijen, a žitna polja nisu stradala samo od mnoštva konja i boraca nego je usto žito bilo poleglo zbog nevremena i kiše. A ukoliko su se neki za tren i sakrili, ipak su morali umrijeti zbog nestašice bilo kakve hrane kad je ovamo pristigla vojska. Budući da je naše konjaništvo bilo razdijeljeno na sve strane, često se događalo da su zarobljenici izjavljivali da su nedavno vidjeli Ambioriksa na bijegu, pa su se onda za njim ogledali gdje je i čak potvrdili da im još nije mogao iz vidika nestati. Zato su se oni koji su u Cezara mislili steći najveću naklonost ponadali da će dostići Ambioriksa, pa su uložili sve svoje sile da to izvrše, gotovo su se nadljudski naprezali, te se uvijek činilo da im još samo malo treba pa da stignu do vrhunca svoje sreće. Ali se Ambioriks vješto skrivao po gajevima i pećinama, dok bi noću kradomice krenuo u druge krajeve. Njegova su tjelesna straža bila četiri konjanika. Jedino je njima smio povjeriti svoju glavu. 44. Kad je Cezar na spomenuti način opustošio zemlju, a zbog toga je bio izgubio dvije kohorte, poveo je vojsku u grad Durokortor koji se nalazio u zemlji galskog plemena Remljana. Odredio je dan i zakazao galsku skupštinu, a ujedno počeo voditi istragu o uroti Senonaca i Karnućana. Akona koji je bio glava ove urote osudio je na tešku kaznu; naredio je da ga smaknu prema običaju predaka.62 Neki su pobjegli bojeći se osude. Cezar ih je kaznio kaznom progonstva. Zatim je dvije legije smjestio u zimovnik na granici Treveraca, druge dvije u zemlji Lingonaca, dok je ostalih šest smjestio u Agedinku u zemlji Senonaca. Zatim se pobrinuo za opskrbu vojske hranom i zaputio kako je namjeravao u Italiju da predsjedava konventima.
SEDMA KNJIGA 1. Kad se Galija umirila, Cezar je krenuo kao što je bio namjeravao u Italiju da održi sudbene skupštine. Tamo je doznao za Klodijevo umorstvo,63 a onda kad je dobio izvještaj o senatskoj odluci64 da svi mladi65 u Italiji prisegnu počeo je novačiti u cijeloj provinciji. Ta se vijest proširila po cijeloj Prekoalpskoj Galiji. Ovim su vijestima sami Gali dodavali svoje, da Cezara, a to se činilo da prilike zahtijevaju, zadržavaju nemiri u Rimu, pa da zbog tolikih razdora neće moći doći k svojoj vojsci. Tako su Gali, potaknuti tom okolnošću, jer ih je odavno boljelo što su podvrgnuti rimskoj vlasti, počeli slobodnije i hrabrije planirati rat. Prvaci Galije zakazali su sastanke u šumovitim i zabitnim mjestima i ujedno su iskazivali svoje ogorčenje zbog Akonove smrti. Govorili su da ista sudbina može lako i njih zadesiti. Osim toga, žalili su se zbog sudbine čitave Galije. Onda su počeli svakovrsnim nagradama i obećanjima tražiti ljude koji bi započeli rat i uz vlastitu opasnost izvojevali Galiji slobodu. Navodili su kako je najprije potrebno po svaku cijenu Cezara rastaviti od njegove vojske, ali prije nego što se sazna za njihove tajne dogovore. Govorili su da je to lako izvesti jer se legije ne mogu usuditi izaći iz zimovnika bez zapovjednika koji je odsutan, a on ne može prispjeti legijama bez njihove zaštite. Osim toga, izjavili su da je bolje poginuti u boju nego živjeti kad ne mogu ponovo ostvariti staru slavu i slobodu koju su im pređi bili dali u baštinu. 2. Kad su o svemu raspravili, Karnućani su otvoreno priznali da se ne ustručavaju za opći spas izvrgnuti bilo kojoj opasnosti; obećali su da će prvi započeti rat. Budući da se sada ne mogu međusobno taocima osigurati, te da stvar ne bi dospjela na javu, zatražili su da svi prisegom i vjerom uglave pred bojnim znakovima na okupu, što je prema galskim običajima bio najsvetiji obred, da ih onda kad započne rat neće ostali ostaviti. Onda, kad su pohvalili izjave Karnućana, svi su prisutni prisegnuli, odredili rok, a potom se rastali. 3. Kad je osvanuo taj dan, Karnućani su pod vodstvom dvaju očajnika, Kotuata i Konkonetodumna, provalili u Cenab, poubijali rimske
građane koji su se tu bili nastanili iz trgovačkih razloga, a među njima i Fufija Gitu, uglednoga rimskoga viteza koji je prema Cezarovoj zapovijedi vodio brigu o žitu. Sav su njegov imetak razgrabili. Brzo se pronijela vijest o tom događaju po svim galskim državama. Uvijek kad se dogodi neki značajan i veći događaj onda Gali vikom dojavljuju po poljima i drugim krajevima, da to opet prihvate drugi i predaju najbližima. Tako se i vijest o tom događaju raširila po Galiji. Tako ono što se u Cenabu dogodilo o izlasku sunca to su u zemlji Arvernjana saznali prije nego što se promijenila prva straža, a to je udaljenost otprilike od 160 000 koraka. 4. Na sličan način Vercingetoriks, sin Celtilov, rodom iz naroda Arvernjana, mladić veoma velika ugleda čiji je otac u čitavoj Galiji zauzimao prvo mjesto, a bio ubijen jer je težio za kraljevskom vlašću, sazvao je svoje štićenike te ih govorom raspalio za ustanak. Kad su svi doznali za njegovu namjeru, odreda su zgrabili oružje. Njegov stric Gobanition i ostali poglavice htjeli su ga spriječiti u njegovu naumu, jer su mislili da ne treba izazivati sreću. Zato su ga istjerali iz grada Gergovije. Ipak Vercingetoriks nije odustao od svojih namjera, nego je počeo novačiti po selima, štoviše, i siromahe i propale ljude. Kad je sakupio ovakvu četu ljudi, primio je i sve one koji su mu se pridružili u njegovoj državi. Poticao ih je da se dignu na oružje zbog opće stvari i u ime slobode. Kad je okupio veće čete, otjerao je iz države svoje protivnike koji su nedavno bili njega istjerali. Njegovi su ga pristaše proglasili kraljem. Onda je poslao u sve krajeve poslanstva i počeo preklinjati svoje zemljake da budu postojani u svojoj vjeri. Ubrzo je za sebe predobio Senonce, Parizijce, Piktonce, Kadurčane, Turonce, Aulerčane, Lemovičane i Ande kao i ona plemena koja graniče s Oceanom. Svi su pristali da se na njega prenese vrhovno zapovjedništvo. Kad su mu predali tu vlast, zatražio je od svih država taoce i onda im je naredio da mu dovedu određen broj vojnika, a osim toga je zapovjedio koliko oružja mora svaka država kod kuće prirediti i do kojega vremena ono mora biti gotovo. Osobito se pobrinuo za konjaništvo. Uz najpažljivije pripremanje odredio je da u svemu vlada najveća strogost u disciplini. Ipak je teškom mukom prisilio one koji su bili kolebljivi. Disciplina je bila tako stroga, te bi svakoga onoga koji bi počinio veći zločin ili prekršaj kaznio tako da bi ga dao na muke a onda spalio, dok bi za manje prekršaje krivcu odsjekao uši ili bi mu iskopao jedno oko, pa bi ga onda otjerao u njegov zavičaj, da bude ostalima živa opomena, a i da veličinom kazne prestraši druge.
5. Držeći se ovako okrutne discipline i teških kazni i sakupivši vojsku, poslao je Lukterija Kadurčanina, inače vojnika veoma velike smjelosti, s jednim dijelom četa u zemlju Rutenaca, dok je sam krenuo u zemlju Biturižana. Nakon njegova dolaska Biturižani su poslali Heduancima poslanike, jer su bili pod njihovom zaštitom, i preko njih molili pomoć da bi lakše mogli odoljeti neprijateljskim četama. Heduanci su prema Cezarovu savjetu poslali Biturižanima u pomoć konjaničke i pješačke čete. Kad su ovi stigli do rijeke Ligera, koja dijeli zemlju Biturižana i Heduanaca, tu su se zadržali nekoliko dana te, nemajući smjelosti da prijeđu rijeku, vratili su se svojim domovima, a onda su javili našim legatima kako su se vratili u svoju zemlju jer su se bojali izdajstva Biturižana kad su saznali da je njihova namjera da ih, ako prijeđu rijeku, s jedne strane napadnu oni sami a s druge opkole Arvernjani. Jesu li tako postupili zbog razloga koji su naveli legatima ili su to učinili lukavo i iz nevjerstva, čini se da se ništa zastalno ne može reći jer nemamo dokaza ni za jedno ni za drugo. Biturižani su se odmah nakon njihova odlaska udružili s Arvernjanima. 6. Kad je o svemu tome bio obaviješten Cezar, koji se nalazio u Italiji, te pošto je uočio da su se prilike u Rimu energičnim postupkom Gneja Pompeja već sredile, krenuo je u Prekoalpsku Galiju. Kad je tamo stigao, bio je u velikoj neprilici na koji bi način najlakše mogao stići do svoje vojske. Razmišljao je ovako. Ako bi legije pozvao u Provinciju, držao je da će se zbog njegove neprisutnosti pobiti, a ako bude pohitao k vojsci, uviđao je da upravo u ovakvo vrijeme ne može povjeriti svoju osobnu sigurnost onima koji su se pričinjali da su mirni i da su mu skloni. 7. Međutim, Lukterije Kadurčanin, koji je bio poslan u zemlju Rutenaca, uspio je tu državu pridobiti za plan Arvernjana. Kad je krenuo u zemlju Nitobroga i Gabalaca, primio je od njih taoce, a kad je okupio veći broj vojnika, provalio je u Provinciju u namjeri da provali u grad Narbon. Kad je o tomu doznao Cezar, držao je da prije svega mora krenuti u Narbon. Kad je stigao u taj grad, ohrabrio je sve one koji su se bili prestrašili, dok je svoje posade smjestio u zemlju Rutenaca, koji su
stanovali u Provinciji, pa i u kraj Volkanaca Arekomičana, Tolozaćana te oko Narbona u krajeve što su graničili s neprijateljskim zemljama. Onda je zapovjedio da se jedan dio četa iz Provincije sakupi zajedno s rezervnima koje je bio doveo iz Italije u zemlju Helvljana, a ta graniči s državom Arvernjana. 8. Budući da su same te pripreme potisnule i zaustavile Lukterija, jer je bio svjestan da je bilo opasno zaći među utvrde, krenuo je u zemlju Helvljana. Iako je planina Cevena koja je dijelila zemlju Arvernjana od Helvljana u najgore doba godine sprečavala put zbog velikih snježnih nanosa, ipak, kad se probio kroz šest stopa debeo snijeg i na taj način prokrčio staze, stigao je uz silan napor vojnika do zemlje Arvernjana. Ove je iznenadnim dolaskom pokorio, jer su držali da ih snježni nanosi i planina Cevena vrlo sigurno zaštićuju, kad se ni pojedinac u zimsko doba godine nije usudio probiti; zatim je naredio konjanicima da se što je moguće dalje rasprše i da tako unesu u neprijateljske redove što veću paniku. Vercingetoriksa su brzo obavijestili na onaj način koji smo spomenuli, kao i preko glasnika. Tad su ga Arvernjani u paničnom strahu počeli moliti i preklinjati da se pobrine za njihov imetak i da ne dopusti da ih neprijatelji opljačkaju, pogotovo kad sad uviđa da je cijelo težište rata preneseno na njihovu zemlju. Vercingetoriks, ganut njihovim molbama, krenuo je iz zemlje Biturižana prema granicama zemlje Arvernjana. 9. Ipak, Cezar je ostao u tome kraju dva dana, jer je unaprijed znao kako će se stvar s Vercingetoriksom završiti, a onda se udaljio od svojih četa pod izgovorom da dopunjuje i sakuplja konjaništvo. Ovim je četama postavio za zapovjednika mladoga Bruta. Njega je opomenuo da nastoji da se konjanici što mogu dalje raštrkaju na sve strane, dok će sam sa svoje strane nastojati da ne bude dulje od tri dana odsutan iz tabora. Kad je to uredio, stigao je preko očekivanja svojih vojnika što je bržim maršem mogao u Vijenu. Tamo je zatekao čitavo konjaništvo u potpunom broju, onakvo isto kakvo je neki dan bio naprijed poslao, zatim je, ne zaustavljajući se na maršu ni danju ni noću, prošao žurno kroz zemlju Heduanaca i stigao u zemlju Lingonaca, gdje su zimovale dvije legije, da bi brzinom svojih četa preduhitrio ako bi Heduanci i njemu spremali
štogod najgorega. Kad je ovamo stigao, poslao je obavijest ostalim legijama, te ih je sve okupio na jednom mjestu prije nego što je itko mogao dojaviti Arvernjanima vijest o njegovu dolasku. Kad je Vercingetoriks to saznao, poveo je natrag vojsku u zemlju Biturižana, a onda je krenuo u namjeri da opsjeda Gorgobinu, grad Bojâ koji je Cezar u ratu s Helvećanima bio porazio i tu ih naselio, a onda ih podredio Heduancima. 10. Ova je okolnost stvarala Cezaru kod donošenja odluke velike poteškoće. Bojao se da se ne bi, u slučaju ako preostali dio zime zadrži legije na jednom mjestu, odjednom digla čitava Galija na ustanak, kad podanici Heduanaca budu uništeni, jer će se tad svi uvjeriti da prijatelji ne mogu od njega očekivati nikakve pomoći. Ukoliko bi izveo prije vremena legije iz zimovnika, strahovao je da će zbog otežanog dovoza hrane imati velikih neprilika. Mislio je da je bolje ako podnese bilo kakvu poteškoću nego da doživi toliku sramotu i odbije od sebe sve svoje. Kad je podsjetio Heduance da dovezu hranu, poslao je naprijed svoje povjerljive ljude k Bojima da ih obavijeste o njegovu dolasku, a isto tako da ih osokole da ustraju u svojoj vjernosti prema Cezaru i da hrabro odbiju neprijateljsku navalu. Ostavivši u Agedinku dvije legije i prtljagu čitave vojske, krenuo je u zemlju Bojâ. 11. Drugoga dana, kad je stigao do grada Velaunoduna, nije htio za sobom ostaviti nikakve neprijateljske čete, a da bi što lakše sproveo opskrbu žitom, počeo je opsjedati grad. Za dva dana opasao ga je nasipom, ali je trećega dana, kad su iz grada poslali poslanike zbog pregovora o predaji, zapovjedio da sve svoje oružje snesu na jedno mjesto, da izvedu tegleću marvu i da predaju šest stotina talaca. A da bi sam mogao što prije krenuti, ostavio je legata Gaja Trebonija da nadgleda izvršenje njegove zapovijedi. Cezar je otišao u Cenab, grad Karnućana. Budući da je tek tada stigla vijest o opsjedanju Velaunoduna, vjerujući da će se dulje otegnuti samo opsjedanje, oni su se počeli pripremati da pošalju pomoć Cenabu. Cezar je pred grad stigao za dva dana. Kad se utaborio pred njim, sprečavalo ga je u opsjedanju kasno doba dana, pa je odlučio započeti sutradan, dok je vojnicima zapovjedio da pripreme što je za opsadu potrebno. Budući da je blizu Cenaba bio most na rijeci Ligeru, bojeći se da neprijatelji po noći ne pobjegnu iz grada,
zapovjedio je da dvije legije pod oružjem provedu noć pod vedrim nebom. Stanovnici i vojnici Cenaba nešto prije ponoći u potpunoj tišini počnu izlaziti iz grada i zatim prelaziti preko rijeke. Kad su uhode o tome obavijestile Cezara, zapovjedio je da dvije legije koje su morale biti pripravne zapale gradska vrata i da uđu u grad. Tako je osvojio grad, a da je umaklo samo malo protivnika. Gotovo su sve zarobili naši borci, jer je tijesan prolaz na mostu i prilazima do njega potpuno zapriječio bijeg. Zatim je naredio da se grad oplijeni i zapali; plijen je darovao vojnicima, a onda je vojsku preveo preko Ligera i tako stigao u zemlju Biturižana. 12. Vercingetoriks je čim je saznao za Cezarov dolazak odustao od opsjedanja i odmah pošao Cezaru u susret. Cezar je usput počeo opsjedati grad Biturižana Noviodun, a taj se nalazio na cesti kojom je prolazio. Kad su iz toga grada stigli k njemu poslanici i molili da im bude milostiv i da ih poštedi, a on da bi brzinom kojom je sve postigao i ostalo izveo, zapovjedio je da sve oružje snesu na jedno mjesto, zatim da izvedu konje i da predaju taoce. Kad su već bili predali jedan dio talaca i počeli i ostalo izvršavati, te kad su centurioni s jednim dijelom vojnika bili pušteni u sam grad da bi sakupili marvu i oružje, izdaleka su naše izvidnice ugledale neprijateljsko konjaništvo; ono je jahalo ispred Vercingetoriksove vojske. A kad su i građani to opazili, u njima se odjednom rodila nada u spas, pa su uz zaglušnu viku počeli grabiti skupljeno oružje, zatvarati gradska vrata i zauzimati sam bedem. Kad su centurioni prema vladanju Gala opazili da oni nešto čudno spremaju, isukanim su mačevima zaposjeli vrata i tako su sve svoje vojnike nepovrijeđene doveli natrag. 13. Cezar je zapovjedio da se iz tabora izvede konjaništvo i da započne borba. Budući da su se njegovi borci nalazili u neprilici i nevolji, poslao im je u pomoć četiri stotine konjanika sve redom Germana, koje je od početka prema svome običaju imao uza se. Gali nisu mogli odoljeti njihovoj navali. Ovi su ih natjerali u bijeg i pritom su Gali izgubili mnogo svojih vojnika. Na kraju su uzmaknuli prema svojoj vojsci. Kad su germanski konjanici potukli galske konjanike, onda su građani Cenaba, prestrašeni zbog poraza, pohvatali one za koje su mislili da su pobunili narod, te ih odveli k Cezaru i njemu ih predali. Kad je ovu akciju dovršio, Cezar je krenuo prema građu Avariku. Bio je to najveći i najbolje utvrđen grad u zemlji Biturižana, a ležao je u
kraju s vrlo plodnim poljima. On se nadao da će onda, ako osvoji ovaj grad, podvrći pod svoju vlast državu Biturižana. 14. Vercingetoriks je poslije tolikih neuspjeha, a svi su se u kratko vrijeme redom dogodili kod Velaunoduna, pa Cenaba i konačno Novioduna, sazvao narodnu skupštinu. Javno je izjavio da se mora sasvim drugačije voditi rat nego što ga je on do sada vodio, te da je najprije potrebno uporno nastojati da se Rimljanima spriječi dovoz žita i krme, a da je to lako izvesti jer imaju dovoljan broj konjanika, a usto, naglasio je, pomaže i godišnje doba. Krma se može sakupljati, te neprijatelji moraju iz nevolje odlaziti iz grada i posvuda je po poljima tražiti. Takve naši konjanici mogu svakodnevno lako uništiti. Osim toga, potrebno je da pojedinci za opći spas žrtvuju svoj imetak. Vercingetoriks je preporučio da se zapale sela i zgrade, a i sva ona mjesta za koja se pretpostavlja da bi tamo mogli doći Rimljani zbog nabave hrane. Rekao je još da njima ništa neće nedostajati, jer će ih obilno opskrbljivati oni koji su imućniji i u čijoj zemlji vođe rat. Rimljani vjerojatno neće, rekao je dalje Vercingetoriks, moći podnijeti oskudicu, a da bi je prebrodili, morat će uz veliku opasnost izlaziti daleko izvan svoga tabora, zatim da je svejedno ako ih budu ubijali pojedinačno ili im zarobili prtljagu, jer se tada i bespomoćni neće moći boriti. Još je naglasio da treba sve one gradove koji nisu utvrđeni i sigurni od opasnosti prirodnim položajem ili utvrdama spaliti, da ne bi postali domaćima zaklon gdje će se ukloniti ratnoj službi, a onda da ne budu kao neka vrsta ponude samim Rimljanima, odakle će se opskrbiti hranom i svakovrsnim plijenom. Ukoliko se njima to čini teško i gorko, rekao je da je njemu kudikamo teže to što bi im Rimljani žene i djecu odveli u ropstvo, a njih sve pobili. 15. Budući da su svi jednoglasno odobrili taj prijedlog, samo su u jednom danu zapalili više od dvadeset biturižanskih gradova. Slično se dogodilo i u ostalim državama; odasvud se nebo žarilo od požara. Iako su svi to podnosili s velikom boli i gorčinom, ipak su se tješili time što su se uzdali da im je pobjeda gotovo sigurna i da će sve ono što su izgubili brzo nadoknaditi. I o samom gradu Avariku, gdje se održavala skupština, raspravljalo se hoće li ga spaliti ili braniti. Biturižani su klečali pred drugim Galima i počeli moliti da ih ne prisiljavaju da vlastitim rukama pale gotovo najljepši grad u čitavoj Galiji. Izjavljivali su da će ga sami zbog
njegova prirodnog položaja lako braniti, jer ga opkoljavaju gotovo sa svih strana rijeke i močvare, a postoji samo jedan i to jako uzan prolaz koji omogućuje pristup gradu. Njihovoj su molbi udovoljili, iako se Vercingetoriks u početku jako protivio, a onda je popustio potaknut molbama samih Biturižana i samilošću prema narodu. Zbog toga su izabrali najbolje braniče za grad. 16. Vercingetoriks je usporenim maršem krenuo za Cezarom te onda izabrao za tabor mjesto zaštićeno ritovima i šumama, udaljeno od grada Avarika 16 000 koraka. Tu je preko svojih uhoda svakog sata bio obaviješten što se događa oko Avarika, a onda bi naređivao što se mora raditi i što on osobno želi. Strogo je vodio računa o našem opskrbljivanju krmom i žitom. Zato je na naše raspršene borce koji su odlazili u opskrbu i podalje odmakli navaljivao i izvrgavao ih teškim nevoljama, premda su naši opskrbljivači, koliko se moglo unaprijed predvidjeti i proračunati, sve neprijateljske prepade presretali na taj način što su u nabavu žita i krme išli u neodređeno vrijeme i raznim putovima. 17. Budući da je Cezar utvrdio tabor na onoj strani grada koja nije bila rijekom i ritovima opkoljena te je, kako smo maloprije spomenuli, imala uzan pristup, počeo je pripremati nasip, primicati bojne kolibe i podizati dva tornja. Prirodni položaj grada nije dopuštao da se grad opkoli bedemom. Što se tiče nabave žita, neprestano je opominjao Boje i Heduance. Prvi su ga slabo pomagali, jer se na njegove opomene nisu obazirali, dok su drugi zbog malih posjeda potrošili sve svoje zalihe jer im je država bila mala i neugledna. Premda je Cezarovu vojsku zbog nemara i siromaštva Boja te nehaja Heduanaca i požara kuća pritisnula vrlo velika oskudica hrane tako da su vojnici po više dana bili bez žita i onda jedvice utišavali svoju glad blagom što su ga bili dotjerali iz okolnih sela, ipak oni nisu mrmljali i prigovarali riječima koje bi bile nedostojne ugleda rimskoga naroda i prijašnjih pobjeda. Štoviše, kad je Cezar pred pojedinim zaposlenim legijama kazivao da će napustiti opsjedanje ako im je teško podnositi oskudicu, svi su ga vojnici redom molili da to nikako ne učini. Izjavljivali su da su oni više godina služili pod njegovim zapovjedništvom, da nisu nikad bili osramoćeni, niti su ikad napustili neko mjesto ili položaj ne obavivši ništa. Još su rekli da će napuštanje opsade držati za nečasno djelo počinjeno s
njihove strane i da je bolje trpjeti sve gorke nevolje nego ne osvetiti smrt rimskih građana koji su poginuli u Cenabu zbog galske nevjere. Na taj su način vojnici govorili centurionima i vojničkim tribunima i željeli da sve njihove riječi dojave samom Cezaru. 18. Kad su vojnici bili primakli tornjeve, Cezar je doznao od zarobljenika da je Vercingetoriks potrošio krmu i da je krenuo bliže gradu Avariku, ali je sam s konjaništvom i lakim pješacima, koji su bili naviknuti da vode borbu s konjanicima, pošao u zasjedu na ona mjesta kamo je držao da bi sutradan mogli naši borci doći da se opskrbe krmom. Kad je Cezar to saznao, krenuo je oko ponoći u najvećoj tišini i rano ujutro prispio u blizinu neprijateljskog tabora. Neprijatelji su preko četa uhodnica saznali za Cezarov dolazak, pa su zaštitili prtljagu i kola, sklonivši ih u gušće šume, dok su cijelu vojsku svrstali na uzvisini i na nezaštićenu mjestu. Čim je o tome bio obaviješten Cezar, zapovjedio je da se što brže prtljaga donese na jedno mjesto i da se pripremi sve što je potrebno za bitku. 19. Jedan brežuljak uzdizao se strmo od podnožja postupno prema vrhu. Sa svih strana opkoljavala ga je močvara široka oko pedeset stopa: nju je bilo teško i mučno pregaziti. Na tom su se brežuljku zadržavali Gali, kad su porušili mostove jer su se pouzdavali u prirodni položaj samoga mjesta. Tu su se svrstali razdijeljeni po plemenima i još zauzeli sve prolaze spomenute močvare da bi bili pripravni napasti Rimljane ako se oni osmjele pregaziti močvaru, i to s višega mjesta, ali onda kad dublje zagaze u močvaru. Onaj koji je izbliza promatrao to mjesto mogao je pomisliti da su neprijatelji pripravni da prime borbu, ali tko je uočio sve prednosti našega položaja, taj je mogao razabrati da se Gali hvališu pustim pretvaranjem. Naši su borci bili neraspoloženi što su neprijatelji kod tolike blizine mogli izdržati te biti ravnodušni, pa su zato tražili da se dade znak za boj, ali ih je Cezar upućivao uz kolike bi se gubitke hrabrih vojnika morala platiti pobjeda. Ipak je izjavljivao da bi morao sama sebe optužiti zbog nepravedne ocjene njihova vojničkog morala kad mu ne bi bio draži njihov život i njihovo dobro videći kako se za slavu žele izložiti bilo kakvoj opasnosti.
Tako je Cezar smirio vojnike i istog ih je dana poveo natrag u tabor. Onda je počeo pripremati sve ostalo što je bilo potrebno za opsjedanje grada. 20. Kad se Vercingetoriks vratio među svoje borce i ostale zapovjednike, optužili su ga zbog veleizdaje, jer se tobože bio suviše približio Rimljanima. Kao razlog su navodili što je bio krenuo s cijelim konjaništvom i ostavio toliku vojsku bez zapovjednika i što su poslije njegova odlaska prispjeli Rimljani u zgodan čas i onako brzo. Navodili su da se sve to nije moglo onako slučajno dogoditi i bez njegova plana. Još su govorili da on više voli biti kralj u Galiji s Cezarovim dopuštenjem nego uz njihov pristanak. Vercingetoriks, optužen na taj način, odgovorio je ovako: – Razlog zašto sam krenuo naprijed bio je nedostatak hrane, a i vi ste me sami na to poticali. Što velite da sam se približio Rimljanima, na to me potaklo zgodno mjesto koje se može bez osobitih utvrda braniti. Što se tiče naših konjanika, oni se nisu mogli nadati našoj pomoći u močvarnom kraju, ali su ti isti konjanici bili od koristi dok su se tamo nalazili. Vrhovno zapovjedništvo namjerno nisam prenio ni na jednog drugog zapovjednika da ne bi, zaveden ludom željom naroda, zametnuo borbu, a zatim, kako vidim svi čeznu zbog svoje mekoputnosti, jer nisu naviknuti podnositi napore. Ako su Rimljani slučajno iznenada došli, ili ako ih je domamila neka izdaja, onda treba zahvaliti sreći što su s uzvisine ugledali njihov malen broj i prezreli njihovu hrabrost; ali oni se nisu osmjelili zametnuti borbu, nego su se sramno povukli u svoj tabor. Izdajom ja ne tražim nikakvu vlast od Cezara, kad je mogu imati stečenu pobjedom, a ta je meni i svima Galima osigurana. Štoviše – rekao je – ja vam tu vlast vraćam, ako mislite da mi time iskazujete neku počast. Ipak, da biste se uvjerili da govorim istinu, poslušajte sad rimske vojnike! Tad je izveo robove koje je prije nekoliko dana zarobio pri nabavi hrane pa ih okovane izmučio glađu. Oni su, unaprijed poučeni što će na postavljena pitanja odgovoriti, izjavili da su legionarski vojnici i da su ih glad i bijeda natjerali da tajno napuste tabor da bi nakupili žita ili krme, ako slučajno naiđu na to, da slična bijeda mori cijelu Cezarovu vojsku, te nitko više nema snage podnositi napor u vojničkoj službi. Zato je zapovjednik odredio da za tri dana odvede vojsku ako ne uspije kod opsjedanja samoga grada.
Zatim je Vercingetoriks nastavio: – Eto, te blagodati vi imate od mene koga optužujete zbog veleizdaje. Mojim je trudom, a bez vaše krvi, uništena glađu tolika pobjedonosna vojska. Još sam se pobrinuo da je nijedna država, kad bude sramotno na bijegu uzmicala, ne pusti u svoju zemlju! 21. Poslije tih riječi, čitav je narod prema svome običaju počeo klicati i zveketati oružjem. Gali to čine onda kad odobravaju nečije riječi. Govorili su da je Vercingetoriks najveći vojskovođa pa da se onda ne može sumnjati u njegovo poštenje, a s druge strane da nitko ne može razboritije voditi rat. Onda su odredili da se u grad pošalje 10 000 izabranih vojnika od svih četa i usto su izjavili da se opći spas ne smije samo Biturižanima povjeriti, jer su uvjereni da pobjeda ovisi gotovo samo o tome hoće li zadržati taj grad. 22. Budući da je galski narod vrlo sposoban i vrlo spretan u oponašanju onoga čemu ga drugi uče, ispriječile su se kojekakve njihove strateške naprave vrsnoći naših vojnika. U borbi su znali privezati srpove uz duge konopce, pa bi ih vukli vitlima u grad, dok su nasip rušili to vještije što su imali rudnike željeza, pa im je bila poznata i najmanja vrsta rovova. Oni bi sav zid pokrili tornjevima, a te prekrili kožama. Zatim bi za vrijeme čestih provala bacali vatru po noći i po danu na nasip66 ili bi napadali na naše vojnike koji su bili zaposleni nekim radom. Znali su dostići visinu naših tornjeva, ukoliko bismo ih svakidašnjim radom na nasipu podigli, na taj način što su na svojim tornjevima nadograđivali stupove i otvorene lagume i zakrčivali ih zaoštrenim gredama, zatim vrućom smolom i veoma teškim kamenjem; na taj način nisu dopuštali neprijateljima da se primaknu bedemima njihovih gradova.67 23. Svi su galski zidovi otprilike ovakva oblika. Grede se polože usporedno po dužini zida i to jedna do druge na tlo u jednakim razmacima da su po dvije stope udaljene jedna od druge. Ove onda spajaju iznutra i naspu s mnogo zemlje. Oni razmaci koje smo maloprije spomenuli zatrpaju se sprijeda velikim kamenjem. Kad odozgo stave te grede, dodaju drugi red, ali tako da se zadrži onaj isti razmak, dok grede ne leže jedna na drugoj, nego ih u jednakim razmacima tijesno povezuju, tako da postave kamen između pojedinih greda. Na taj se način redom izgrađuje sva
građevina dok se ne dostigne njena prava visina. Ova građevina nije po svom vanjskom izgledu i raznolikosti ružna, jer se izmjenjuju grede s kamenjem, što se izdižu ravnim smjerom uvis, pa je zbog koristi i uspjeha u obrani gradova vrlo prikladna, jer kamen brani od požara a grede od "ovna", kad ih iznutra vežu priječnice sve jedna do druge, duge najviše četrdeset stopa; cijela se ta gradnja ne može probiti a ni razrušiti. 24. Uza sve to što je toliko toga smetalo opsjedanje, naši su vojnici, premda ih je cijelo vrijeme njihova posla često prekidala studen i stalna kiša, ipak sve obavljali i svladavali neumornim trudom. Oni su za dvadeset i pet dana nasuli nasip dug oko tri stotine i trideset stopa a visok osamdeset stopa. Kad se nasip gotovo dodirivao neprijateljskog zida, a Cezar prema svome običaju nadgledao posao i tad sokolio svoje vojnike, da se ne bi rad ni na časak prekidao, opazilo se malo prije treće straže da se nasip puši, jer su ga neprijatelji lagumom potpalili. U isto su vrijeme neprijatelji počeli zaglušno vikati na zidu i navaljivati s obje strane tornja. Drugi su izdaleka sa zida na nasip bacali i suho drvlje, zatim prolijevali smolu i druge stvari kojima se potpaljuje vatra, te su se naši mogli pribrati kamo će najprije potrčati i kome će pomoći. Ipak, jer su prema Cezarovu običaju uvijek dvije legije čuvale stražu pred taborom, dok je drugih bilo više naizmjenično na poslu, brzo su se jedni oduprli navali, dok su se drugi odmakli od tornjeva i porušili nasip, te je mnoštvo boraca uz njih potrčalo iz tabora gasiti vatru. 25. Budući da se na svim stranama vodila borba, a preostali dio noći već minuo i u srcima se neprijatelja jednakim žarom iznova budila nada u pobjedu, pogotovo kad su vidjeli da su izgorjeli prsobrani na tornjevima i shvatili da ne mogu naši nezaštićeni pritjecati u pomoć, dok su neprijatelji neprestano zamjenjivali umorne i držali da je upravo to odlučan trenutak za spas Galije, dogodilo se naočigled naših nešto što nam se činilo vrijedno spomena, te smo mislili da se ne smije mimoići. Neki je Gal pred gradskim vratima prema našem tornju bacao u vatru grude od loja i smole, koje su mu drugi vojnici iz ruke u ruku dodavali. Tad ga je u desni bok pogodio "škorpion" i on se srušio mrtav. Na njegovu je lešinu stupio drugi najbliži borac i nastavio isti posao. Kad je i on poginuo na isti način, zamijenio ga je treći borac, a trećega četvrti. Branitelji nisu prije napustili borbeno mjesto dok se nisu utrnule vatre na
nasipu, a neprijatelji odasvud bili potisnuti i borba završena. 26. Gali su pokušali sve moguće, ali im ništa nije polazilo za rukom, pa su smislili da sutradan pobjegnu iz grada. Na to ih je poticao, a čak im naložio, i sam Vercingetoriks. Nadali su se da će to moći obaviti bez velikoga gubitka svojih ljudi ako pokušaju izaći oko ponoći, jer Vercingetoriksov tabor nije bio daleko od grada i jer je močvara što se bez prekida prostirala sprečavala Rimljane da ih tjeraju. Po noći su se već spremili da to učine, kad su iznenada žene istrčale na ulicu pa su u plaču pale ničice pred noge boraca i stale ih moliti i preklinjati da njih i svoju rođenu djecu ne predaju neprijateljima, jer će ih oni mučiti, a osobito kad im tjelesne snage i dječja nemoć ne dopuštaju da bježe. Kad su žene uvidjele da borci ustraju pri svojoj odluci, jer obično u krajnjoj opasnosti strah ne poznaje milosrđe, počele su zaglušno vikati i Rimljanima odavati svoj bijeg. Gali, prestrašeni tim strahom i panikom žena, a onda bojeći se da im ne bi Rimljani svojim konjaništvom zauzeli putove, odustali su od svoje prvobitne namjere. 27. Sutradan je Cezar zapovjedio da se toranj pomakne naprijed, a kad je dovršio sve potrebno za opsjedanje, spustio se pljusak, pa je zato pomislio da je upravo sad zgodan trenutak da se prihvati posla, jer je bio opazio da su straže po gradskom zidu bile razmještene nešto nemarnije. Onda je zapovjedio svojim vojnicima da sve pripreme obavljaju mlitavije navodeći im svoje želje. Budući da su legije bile u potaji spremne između tabora i bojnih koliba, ohrabrio ih je da sad za tolike svoje žrtve i trud nastoje pobjedom sebi pribaviti zadovoljštinu. Onima koji se budu prvi popeli na zid obećao je nagradu. Zatim dade vojnicima znak za napad. Svi su vojnici odjednom navalili sa svih strana i ubrzo su zauzeli položaj na gradskom zidu. 28. Neprijatelje je ovaj novi događaj zaprepastio. Kad su bili potjerani sa zida i iz tornjeva, svrstali su se na trgu i po prostranim mjestima u klin u namjeri da u bojnom redu vode odlučnu borbu ako im Rimljani s bilo koje strane dođu u susret. Kad su opazili da nitko ne silazi na ravna mjesta, nego da su uzduž cijelog zida opkoljeni, oni su u panici da ne izgube svaku nadu u spas odbacili oružje i počeli kao bez duše bježati prema krajnjem dijelu grada. Tu su naši borci jedan dio neprijateljskih
vojnika smaknuli, jer je prolaz kroz gradska vrata bio pretijesan, a oni su navaljivali u zbijenoj gomili; jedne su pobili naši pješaci, dok su one koji su već bili izašli poubijali konjanici. Nitko nije za plijen mario. Naši vojnici, ogorčeni zbog krvoprolića u Cenabu, nisu poštedjeli ni starce, ni žene, ni nejaku djecu. Od čitava broja stanovnika i vojnika, a bilo ih je otprilike 40 000, jedva da se spasilo i prešlo Vercingetoriksu osam stotina ljudi. Vercingetoriks, bojeći se da onda kad prebjezi stignu i kad ih drugi počnu žaliti ne nastane buna, primio ih je s velikim oprezom i u tišini, jer je bila kasna noć, ali ne u taboru, nego na bijegu, kad je s pomoću svojih pouzdanika i poglavica država koje je bio unaprijed razmjestio na cesti odvojio bjegunce i odveo ih njihovim plemenskim skupinama, tj. svakoga na onu stranu tabora koja je pripadala tom određenom plemenu. 29. Sutradan je Vercingetoriks sazvao narodno vijeće. Tad ih je utješio i osokolio da ne očajavaju odviše i neka nastoje biti jaki da im nesreća ne ispuni srce crnim očajem. Izjavio im je da Rimljani nisu pobijedili hrabrošću na bojnom polju, nego lukavstvom i vještinom opsjedanja, a Gali su bili neuki u toj vrsti strategije. Svatko tko se u ratu nada sreći obično se vara. Još je rekao da su mu oni svjedoci da nije nikad namjeravao braniti Avarik. Naglasio je da ih je ta nesreća zadesila zbog nerazboritosti Biturižana kao i zbog velike popustljivosti ostalih. Utješio ih je rekavši da će taj gubitak on znati nadoknaditi većim dobicima, a to misli postići na taj način što će za zajedničku stvar borbe i slobode pridobiti one države koje se ne slažu s ostalim Galima; na taj će se način cijela Galija ujediniti. Tako složnoj Galiji cijeli svijet neće moći odoljeti. Nekako je htio podcrtati da je to već postigao. Međutim, pravo bi bilo da oni prionu uz posao zbog općeg spasa i da započnu utvrđivati tabor, kako bi na taj način lakše mogli suzbiti sve neprijateljske navale. 30. Vercingetoriksove su riječi bile melem na srcu ogorčenih Gala, osobito zato što ni sam nije očajavao zbog velikoga gubitka, pa nije pobjegao i još je imao smjelosti da stupi otvoreno pred svoj narod. Svi su držali da on bolje predviđa događaje, jer je prije tragedije s gradom bio predložio da spale Avarik, a tek je poslije odredio da se napusti. Tako je iz dana u dan raslo poštovanje prema Vercingetoriksu poslije poraza, premda to u drugim prilikama obično vojskovođama potpuno uništi
ugled. Ujedno su se Gali ponovo nadali vjerujući u Vercingetoriksovo uvjeravanje da će im se pridružiti i ostale galske države. Sad su Gali po prvi put počeli utvrđivati tabor, ali ih je napor silno iscrpio, jer su bili nenaviknuti na teži posao, a ipak su nastojali sve napore stoički izvršavati i sve naredbe izvršiti. 31. Vercingetoriks je, prema svome obećanju pred narodom, nastojao pridobiti i druge galske države za svoj plan. Mamio ih je darovima i obećanjima. U tu je svrhu odabirao zgodne ljude i to prema tome kako je koga mogao najlakše pridobiti, bilo lukavim riječima bilo na prijateljski način. Borce, koji su poslije zauzimanja Avarika prebjegli, naoružao je i odjenuo. Da bi nadoknadio gubitak u broju vojnika, odredio je koliko želi da se novih vojnika dovede i do kojega vremena; osim toga, zapovjedio je da se svi strijelci, a tih je u Galiji bio velik broj, sakupe i onda pošalju k njemu u tabor. Na taj je način brzo nadoknađen broj vojnika koje su Vercingetoriksove čete bile izgubile porazom kod Avarika. Upravo je tada k njemu stigao Teutomat, sin Olovikonov a kralj Nitiobrožana, čijeg je oca naš Senat bio prozvao prijateljem naroda rimskoga, s velikim brojem konjanika; jedni su bili njegovi podanici, dok je ostale pokupio kod drugih unajmljujući ih u Akvitaniji. 32. Cezar se više dana zadržao u Avariku. Budući da je u gradu otkrio velike zalihe žita i druge hrane, zapovjedio je vojsci da se odmara i da se dobrom ishranom oporavi od napora i izglađivanja. Kad je zima bila gotovo već na izmaku, a novo doba godine pozivalo u rat, i on sam već bio odlučio navaliti na neprijatelja, ako mu pođe za rukom da ga izmami u borbu iz močvara i šuma, došli su k Cezaru heduanski poglavice da ga kao poslanici zamole da pomogne njihovoj državi u velikoj nevolji. Poslanici su izjavili da imaju dva poglavara od kojih svaki za sebe kaže da je prema zakonu izabran, premda je od davnine običaj da se bira samo jedan poglavar i da takav ima godinu dana kraljevsku vlast. Naveli su da je jedan po imenu Konviktolitav, ugledan i odličan mladić, a drugi imenom Kot, podrijetlom iz vrlo drevne porodice, a sam je ugledan i ima velik broj rodbine. Njegov je brat Valecijak prošle godine imao istu čast. Zatim su poslanici rekli da je čitava država na oružju, a da se narodno
vijeće podvojilo u mišljenju kao i sam narod. Svaka od stranaka ima svoje štićenike. Ukoliko i dalje potraju ovakve razmirice, onda će te dvije stranke međusobno zametnuti borbu, nastat će građanski rat. Do Cezara je i njegova ugleda da se ta tragedija ne dogodi. 33. Premda je Cezar držao da je opasno ako napusti bojno polje, ipak je znao kakve sve neprilike i zla nastaju iz običnih razmirica. Zbog toga je odlučio to spriječiti, da se ne bi tolika i rimskome narodu tako odana država, koju je i sam uvijek pomagao i u svemu isticao, prihvatila oružja i sile, te da ne bi ona stranka koja je slabija pozvala Vercingetoriksa u pomoć. Budući da oni koji obnašaju vrhovnu vlast ne smiju prema heduanskim zakonima izlaziti izvan granica države, odlučio je da sam pođe k Heduancima, da im se ne bi pričinjalo da je okrnjio njihovo pravo i zakone. Onda je pozvao cijelo vijeće kao i one koji su se svađali k sebi u Dececiju. Kad su se gotovo svi tu sakupili, počelo se raspravljati na koji je način u slabo posjećenoj skupštini brat brata na drugom mjestu i u drugo doba nego što je to moralo biti, proglasio za vladara, premda zakon ne samo da zabranjuje da se iz iste porodice dvojica biraju za glavara dok su još oba na životu nego, štoviše, ne dopušta niti da se nalaze u samom vijeću. Zato je primorao Kota da se odrekne vlasti, te naredio da nju preuzme Konviktolitav koga su prema državnom ustavu, jer u to vrijeme nije bilo određene vlasti, bili izabrali svećenici.68 34. Kad je Cezar riješio ovaj problem, opomenuo je Heduance da zaborave na razmirice i neslogu, te da se osvijeste i pomognu u ovom ratu, jer onda s pravom mogu od njega, kad bude svladao Galiju, očekivati onu nagradu koju su zaslužili. Zamolio ih je da mu pošalju sve konjaništvo i još 10 000 pješaka koje će on porazmjestiti po utvrdama da osiguravaju dovoz hrane. Onda je cijelu vojsku podijelio nadvoje. Četiri je legije predao Labijenu da ih odvede u zemlju Senonaca i Parizijaca, dok je šest legija sam poveo niz rijeku Elaver u zemlju Arvernjana prema gradu Gergoviji. Jedan je dio konjaništva dodijelio Labijenu, dok je drugi zadržao za sebe. Kad je o svemu tome bio obaviješten Vercingetoriks, porušio je mostove na rijeci i onda je s druge strane rijeke poveo svoje čete.
35. Kad su obje vojske bile jedna prema drugoj i podigle tabor prema taboru, Vercingetoriks je porazmjestio straže uhodnice, da ne bi Rimljani gdjegdje počeli graditi most i preko njega preveli vojsku. Cezar se nalazio u velikoj neprilici da ga ne bi kroz veći dio ljeta ometala rijeka, jer se prije jeseni Elaver ne može pregaziti. Da se to ne bi dogodilo, zaustavio se u šumovitu kraju i tu podigao tabor nasuprot jednom mostu koji je Vercingetoriks bio porušio. Sutradan je s dvjema legijama ostao u skrivenim položajima, dok je sve ostale čete poslao naprijed sa svom prtljagom, što je i prije običavao, razmaknuvši neke kohorte na taj način, te se moglo činiti da je broj legija popunjen. Ovima je zapovjedio da se udalje što više budu mogli. A onda, kad je držao da su već u to doba dana stigli u tabor, počeo je na istim stupovima kojima je donji dio bio čitav iznova graditi most. Cezar je brzo završio radove, a onda je preveo legije, odabrao zgodno mjesto za tabor i naredio ostalim četama da se vrate natrag. Kad je Vercingetoriks saznao za to, krenuo je žurnim marševima naprijed, da ne bi bio primoran upustiti se u borbu kad ne bude htio. 36. Cezar je sa spomenutoga mjesta, gdje se bio utaborio,69 poslije pet dana stigao do grada Gergovije.70 Toga se dana upustio u lak okršaj s konjanicima, ali kad je razmotrio položaj grada, koji se nalazio na vrlo visokom brdu, pa je svaki pristup bio otežan, potpuno se razočarao što je vjerovao da bi mogao grad na juriš zauzeti. Zbog toga je odlučio da se ne sprema za opsjedanje dok se ne opskrbi hranom. Ali je Vercingetoriks utvrdio tabor blizu grada na brežuljku, svrstao čete pojedinih država i to svaku za sebe u nevelikom razmaku od svojih četa, zatim je zaposjeo sve uzvisine onoga gorskog bila odakle je bio otvoren vidik, što je omogućilo da vojska pruži zastrašujući prizor. Onim poglavicama koje je bio odabrao za svoje vojno vijeće naložio je da svakoga dana u zoru dođu k njemu, ako bi bilo potrebno štogod izvršiti ili priopćiti. Ipak, ni jednoga dana nije propustio a da ne ubaci strijelce u konjaničku bitku, te bi se još nastojao uvjeriti kakvo je borbeno raspoloženje u pojedinim četama. Sučelice gradu dizao se pod planinom brežuljak neobično dobro prirodno utvrđen, a sa svake strane strm. Činilo se da bi, ako bi ga naši vojnici zauzeli, neprijateljima mogli zakrčiti dovoz vode, a i spriječiti slobodno nabavljanje hrane. Zato su, valjda, to mjesto bili zaposjeli
neprijatelji prilično jakom posadom. Ipak je Cezar u gluho doba noći izašao iz tabora, te prije nego što su iz grada mogli stići u pomoć, otjerao je posadu. Kad se domogao toga mjesta, postavio je ondje dvije legije i zapovjedio da se iskopa dvostruki jarak, svaki od dvanaest stopa, i to od velikoga tabora do maloga, da bi pojedinci mogli prolaziti i biti sigurni od nenadanog neprijateljskog juriša. 37. Dok su se tako razvijale prilike oko grada Gergovije, Arvernjani su podmitili Heduanca Konviktolitava kome je Cezar, kako smo spomenuli, nedavno bio dodijelio vrhovnu vlast u njegovoj državi, pa se on dogovorio s nekim mladim ljudima, među kojima se isticao Litavik sa svojom braćom, sve mladići iz uglednih obitelji. Konviktolitav je sa spomenutim mladim ljudima podijelio novac i usput im rekao da se sjete kako su se rodili kao slobodni ljudi određeni da upravljaju državom. Još je rekao da je država Heduanaca jedina koja sprečava da se ostvari sigurna galska pobjeda; njen ugled vezuje druge. Ako se ona pridruži ustanku, tad više neće biti Rimljanima opstanka u Galiji. – Cezar mi je – rekao je – iskazao stanovitu uslugu, ali na taj način što sam od njega dobio svoje rođeno pravo, dok ja više cijenim opću slobodu. Zatim, zašto bi Heduanci radije dolazili k Cezaru da im presuđuje u pravu i zakonima negoli Rimljani Heduancima? Vladar je vrlo lako riječima i darovima zaveo mladiće, a onda, kad su oni izjavili da će preuzeti vodstvo u tome pothvatu, počeli su smišljati plan kako će ga ostvariti, jer se nisu nadali da će se državni vrhovi na slijep način dati zavesti da se zametne rat. Zato je bilo odlučeno da Litavik preuzme vodstvo onih 10 000 što će ih uskoro poslati Cezaru za vođenje rata, a ujedno da on preuzme dužnost okupljanja tih boraca. Kroz to vrijeme neka se njegova braća požure naprijed k Cezaru. Osim toga, potanko su odredili što se još ima učiniti. 38. Litavik je preuzeo zapovjedništvo, a kad se nalazio s vojskom otprilike 30 000 koraka daleko od Gergovije, okupio je vojnike i roneći suze održao ovakav govor: – Vojnici, pitam vas kamo idemo? Sve je naše konjaništvo izginulo, smaknuti su gotovo svi plemići, dok su najuglednije ljude u državi, Eporedoriksa i Viridomira, oklevetali Rimljani i optužili zbog izdajstva, a onda ih pogubili bez suđenja. To sad čujete iz usta onih koji su jedva umakli od krvoprolića, jer meni bol ne dopušta da ispripovjedim što se
dogodilo kad su mi braću i sve rođake poubijali. Onda su pred vojnike izveli tobožnje svjedoke, koje je uputio što moraju izjaviti. Ti su pred narodom rekli isto ono što je izjavio Litavik i to da su Rimljani posjekli heduanske konjanike, jer se za njih govorilo da su se s Arvernjanima dogovarali, dok su se oni izgubili u mnoštvu vojnika i tako spasili glave od pokolja. Heduanci su počeli vikom izražavati svoje ogorčenje, a povicima su tražili da im savjetuje što moraju raditi. Tad je Litavik rekao: – Nije sad riječ o savjetima. Mi moramo pohitati u Gergoviju i udružiti se s Arvernjanima! Zar možemo sumnjati da poslije okrutnoga nedjela nad našima Rimljani neće ponovo doći da i nas pogube? Zbog toga, ako u nama ima junačke časti, osvetimo smrt onih što su tako tragično poginuli, te smaknimo ove razbojnike! U tom je trenutku pokazao na neke rimske građane koji su uzdajući se u zaštitu s njima zajedno išli. Litavik je naredio da im se oduzme velika količina žita i hrane, dok su ih poslije toga vojnici izmrcvarili i smaknuli. Zatim je po cijeloj državi heduanskoj razaslao glasnike i uzbunio je istom onom laži o ubojstvu heduanskih konjanika i prvaka. Opomenuo ih je da na isti način kao i on osvete sve učinjene nepravde. 39. Heduanac Eporedoriks, mladić rođen kao plemić i veoma ugledan u svojoj okolini, a zajedno s njim Viridomar istih godina i ugleda, ali nejednaka roda, kojega je Cezaru bio preporučio Divicijak, a on ga je onda od niska roda uzvisio do najvećeg dostojanstva, došli su s konjanicima, jer ih je Cezar bio poimence k sebi pozvao. Obojica su se međusobno borili za vlast, te se u ono doba razmirica oko prava vladara jedan svim svojim ugledom borio za Konviktolitava a drugi za Kotu. Čim je Eporedoriks saznao za Litavikovu namjeru, odmah je oko ponoći to javio Cezaru i zamolio ga da ne dopusti da se država zbog lošeg plana mladićâ iznevjeri prijateljstvu rimskog naroda. To će se zaista dogoditi ako se s neprijateljima udruži toliko tisuća ljudi za čiji je spas tako zabrinuta njihova rodbina, a i sama država. 40. Kad je Cezar za to saznao, uvelike se zabrinuo, jer mu je uvijek na srcu bila heduanska država. Zbog toga je bez velikog razmišljanja izveo četiri legije bez prtljage i sve konjaništvo iz tabora. Legata Gaja Fabija
ostavio je s dvjema legijama u taboru da ga brane. Kad je Cezar zapovjedio da pohvataju Litavikovu braću, obavijestili su ga da su maloprije prebjegli neprijatelju. Zatim je osokolio vojnike da im u teškim okolnostima ne bi na maršu dodijao napor. Sve je vojnike vodila želja za borbom, te je krenuo 25 000 koraka naprijed i tad ugledao heduansku vojsku. Kad je na njih uputio konjaništvo, zadržao ih je i zaustavio na njihovu maršu, ali je zapovjedio da nikoga ne ubiju. Onda je naredio Eporedoriksu i Viridomiru, koje su držali za mrtve, neka budu među svojim konjanicima i tad neka pozovu svoje. Kad su ih Heduanci prepoznali, prozreli su Litavikovu prijevaru, pa su počeli pružati ruke u znak predaje, a onda su odbacili oružje i stali preklinjati Cezara da ih ne pogubi. Litavik je prebjegao u Gergoviju sa svojim štićenicima, jer je nečasno prema galskim običajima napustiti svoje štićenike kad se oni nalaze u velikoj opasnosti. 41. Cezar je poslao glasnike u heduansku državu da jave poglavicama kako su njegovom milošću iznijeli živu glavu, jer ih je mogao prema ratnom pravu sve poubijati. Zatim, kad se njegova vojska odmarala oko tri sata, zapovjedio je da se krene na Gergoviju. Na pola puta stigli su konjanici koje je bio poslao Fabije i javili kolika opasnost prijeti. Oni su Cezara obavijestili da neprijatelji svim snagama udaraju na tabor i da čili vojnici izmjenjuju iscrpljene borbom, ali da naši jedva odolijevaju zbog velikog napora, jer zbog veličine tabora moraju uvijek isti stajati na nasipu. Ima mnogo ranjenika zbog velikog mnoštva strelica i kopalja koje su izbacili neprijatelji. Što su do sada odoljeli, moraju zahvaliti hitalima. Istina, Fabije je nakon odlaska neprijatelja ostavio samo dvoja vrata, dok je druga bio zagradio. Na nasipu je gradio zaslone te se tako pripremio za sutrašnju borbu. Kad je to Cezar čuo, stigao je uz izuzetan napor vojnika na maršu u svoj tabor prije sunčeva izlaska. 42. Dok su se ovi događaji odvijali oko Gergovije, Heduanci su odmah, čim su dobili prve vijesti od Lutavika, odlučili da ni časka ne čekaju provjeravajući ih. Jedne je na to natjerala lakomost, druge gnjev i lakoumnost, a ta je ovoj vrsti ljudi najviše urođena, jer obično naklapanje drže za golu istinu. Zato su počeli grabiti imetak rimskih građana, ubijati i
voditi mnoge građane u ropstvo. Konviktolitav je pospješio nesreću i potaknuo narod na zločine, da bi ga na taj način doveo u položaj da se stidi ako je razborit. Heduanci su vojničkom tribunu Marku Aristiju, dok je putovao k legiji, naredili da se udalji iz grada Kabilona obećavši mu uz zadanu vjeru osobnu sigurnost. Na isti su način prisilili i one koji su se u gradu nalazili iz trgovačkih razloga. Njih su malo zatim napali na putu i onda im oteli svu prtljagu, ali kako su se ovi počeli opirati, dan i noć su ih uznemirivali. Budući da je na jednoj i drugoj strani bilo mnogo mrtvih, Heduanci su pozvali veći broj naoružanih vojnika iz naroda. 43. Međutim, kad je stigao glas da su svi njihovi vojnici u Cezarovoj vlasti, odreda su svi dolazili k Aristiju i izjavljivali da ništa nije učinjeno prema zaključku naroda. Zatim su naredili da se izvrši istraga o pljačkanju rimskih dobara; zaplijenili su sav imetak Lutovikov i njegove braće, a onda su poslali k Cezaru poslanike da bi ih oni pred njim opravdali. Sve su učinili da bi mogli povratiti svoje ljude. Ipak su, jer su ruke okaljali zločinom, a istovremeno bili zaslijepljeni dobitkom od pljačke dobara i jer su to mnogi učinili, počeli iz straha od kazne tajno snovati o ratu i s pomoću svojih izaslanika buniti ostale države. Premda je Cezar sve to shvaćao, ipak je uza svu ogorčenost blago odgovorio poslanicima: – Zbog nerazboritosti i lakomosti prostoga puka ja ne osuđujem državu. Mislim da ipak moja odanost prema Heduancima nije zbog svega što se dogodilo postala manja. Budući da je očekivao opsežniju pobunu u Galiji, počeo je razmišljati o novom planu, da ga ne bi opkolile sve države, a usto i na koji bi se način udaljio od Gergovije, te onda svu svoju vojsku sjedinio, a da se njegov odlazak, kome je uzrok bio strah od odmetništva, ne bi neprijateljima učinio kao bijeg. 44. Dok je o svemu tome razmišljao, učinilo mu se da postoji zgodna okolnost i prilika za vođenje rata. Kad je došao u mali tabor da bi pregledao učinjene radove, uočio je da je bez posade brežuljak koji su neprijatelji bili zaposjeli, dok je prošlih dana na njemu bila sva sila vojnika. Tome se začudio, pa je za uzrok ispitivao prebjege, koji su dnevno
u velikom broju dolazili. Njihove su se izjave slagale s onim što je Cezar doznao od svojih uhoda, to jest da je bilo one planine ravno, ali šumovito i usko, te da se ovom stranom može prići drugoj gradskoj strani. Oni se silno boje za to mjesto, a sad i ne sumnjaju više da će, kad su Rimljani već zauzeli jedan brežuljak, izgubiti i drugi, a onda će biti gotovo opasani neprijateljima, te će svaka opskrba hranom biti onemogućena, a osim toga i izlaz. Još su naglasili da je Vercingetoriks pozvao svoje vojnike da utvrde to bilo. 45. Netom je to Cezar saznao, poslao je u smjeru brežuljka više konjaničkih odreda, i to o ponoći. Usto im je zapovjedio da se uz jaču buku raštrkaju po tom predjelu. U zoru je naredio da se iz tabora izvede što više tovarnih konja i mazgi, ali da s njih skinu samar. Zatim da mazgari sa šljemom na glavi jašu po brežuljku kao da su konjanici. Ipak im je dodijelio malen broj konjanika koji bi se imali prividno naokolo razići. Zapovjedio im je isto tako da svi iz daljine obilaze brežuljak, a onda da se upute prema istom cilju. Budući da je iz Gergovije bio otvoren vidik na Cezarov tabor, sve se to opazilo iz grada, ali se zbog velike daljine ipak nije moglo točno razabrati što se zapravo događa. Jednu je legiju poslao u smjeru istoga bila; ali kad je bila malo poodmakla, svrstao ju je u dolini i sakrio je u šumi. Sve je to uvećalo u Gala sumnju, pa su prema utvrdama preveli sve svoje čete. Kad je Cezar opazio da je neprijateljski tabor prazan, postupno je preveo sve svoje vojnike iz velikog tabora u mali; oni su bili zastrli urese na oružju i skrili bojne znakove, da ih ne bi neprijatelji iz grada uočili. Legatima pojedinih legija koje je odredio za zapovjednike priopćio je što želi i kako se mora odvijati njegov plan.71 Ponajprije ih je opomenuo da ne drže vojnike na okupu, da ne bi iz želje za borbom i u nadi za plijen odmakli previše daleko. Posebno im je naglasio koliko neugodnosti zadaje nezgodan prirodni položaj. Još je istaknuo da se sve to može jedino brzinom izmijeniti, jer je sve u ruci brze odluke, a ne u samoj bici. Kad je na ovaj način obrazložio svoj plan, dao je znak za borbu i u isto doba poslao je Heduance s desne strane drugim uzlazom. 46. Od ravnice i početka uspona protezao se gradski zid u ravnom smjeru, a da nije bilo nikakvog krivudanja, 1200 koraka; ali, ako je netko preko toga morao obilaziti da bi se lakše popeo, za toliko bi mu se dužina
puta otegla. Otprilike od sredine brežuljka uzduž, koliko je dopuštala priroda brda, podigli su Gali šest stopa visok zid da bi sprečavao provalu, te su na taj način sav niži prostor ostavili prazan i onda gornji kraj brijega do gradskoga zida gusto prekrili utvrdama. Vojnici su na dani znak vrlo brzo stigli do utvrda, prešli ih te osvojili tri utvrde. Na taj su način toliko brzo osvojili utvrde da je Teutomat, kralj Nitiobrožana, zatečen iznenada u šatoru jer je o podne bio legao na počinak, gotovo gola gornjeg tijela na ranjenom konju jedva jedvice utekao da ga vojnici ne uhvate dok su plijenili. 47. Kad je Cezar postigao ono što je želio, zapovjedio je da trubač zatrubi za uzmak da bi se zaustavili odredi Desete legije u kojoj se on nalazio. No vojnici ostalih legija nisu čuli trubačev znak, jer se po sredini pružala vrlo velika draga, ali su ih ipak zaustavljali, kako je Cezar naredio, vojnički tribuni i legati. Njih je ipak zanijela nada da će uskoro pobijediti, da će neprijatelji ubrzo udariti u panični bijeg te da će sretno svladati u svim bitkama svoje protivnike. Zato su mislili da za njih ništa nije tako teško što ne bi mogli postići svojim junaštvom. Zbog toga nisu prestali progoniti neprijatelje dokle god se nisu približili gradskom zidu i gradskim vratima. Kad je po gradu nastala zaglušna vika, a oni što su bili udaljeniji prestrašili se zbog iznenadne galame, izletjeli su iz grada jer su mislili da je neprijatelj u gradu. Tad su žene bacale s bedema haljine i srebro, pa golih grudi pružale ruke Rimljanima i preklinjale ih da im se smiluju i da ne učine ono što su učinili u Avariku, kad su poubijali žene i nejaku djecu. Neke su se rukama spustile niz bedem i onda se predale vojnicima. Centurion Osme legije Lucije Fabije, za koga se znalo da je onoga dana pred svojim vojnicima rekao da ga na junaštvo potiče nagrada kod grada Avarika i da neće dopustiti da se itko drugi prije njega popne na zid, odabrao je tri svoja vojnika iz manipula. Oni su ga pridigli i on se tako popeo na bedem. Onda je ove vojnike jednoga po jednoga, primivši ih za ruke, pridigao na zid. 48. Međutim, drugi vojnici, koji su se zbog utvrđivanja bili sakupili na drugoj strani grada, čuvši najprije viku, a zatim uzbuđeni čestim glasinama da su Rimljani zauzeli grad, poslali su naprijed konjanike a onda i sami u žurnom trku pohitali tamo. Zato, kako je tko od njih prispio pod
zid, uvećao bi broj boraca. Kad se sakupio velik broj galskih boraca, počele su žene, koje su maloprije pružale ruke prema Rimljanima, zaklinjati svoje vojnike pokazujući im prema galskom običaju raspletenu kosu i donoseći im pred oči djecu. Borba nije bila u jednakom omjeru za Rimljane ni što se tiče mjesta ni . Osim toga, bili su umorni od trke i dugotrajne borbe, pa zato nisu lako mogli odolijevati čilim i jačim protivnicima. 49. Kad je Cezar uvidio da se borba vodi na prirodno neprikladnom mjestu, a i da je svakog trenutka sve veći broj neprijatelja, pobojao se za svoje borce, pa je legatu Titu Sekstiju, kojega je bio imenovao za zapovjednika obrane u malom taboru, poslao glasnika da što brže izvede kohorte iz tabora i da ih svrsta zdesna neprijatelju u podnožju brežuljka, da ga zastraši ako bude opazio da su naši borci potisnuti i da ga ne progone onako slobodno kako bi željeli. Sam se povukao sa svojom legijom s onoga mjesta gdje se nalazio čekajući svršetak bitke. 50. Kad je nastala ogorčena borba prsa o prsa, a neprijatelji se pouzdavali u prirodni položaj i mnoštvo svojih vojnika, dok su se naši pouzdavali u svoju hrabrost, odjednom su naši ugledali borci Heduance s otvorena boka72 koje je Cezar bio desno drugim putem uzbrdo poslao da bi razdvojili neprijateljske čete. Ti su zbog sličnosti oružja jako prestrašili naše vojnike te, premda su naši vidjeli da im je desno rame razgaljeno, a to je obično bio znak prijatelja, ipak su naši mislili da su to neprijatelji učinili da bi ih prevarili. U tom su trenutku centuriona Fabija i one vojnike što su se za njim bili popeli na zid neprijatelji opkolili i pobili, a onda ih s bedema bacili. Centuriona Marka Petronija kad je pokušao probiti gradska vrata također je pritisnulo mnoštvo naroda, te je on teško ranjen svojim vojnicima iz istoga manipula rekao ovo: – Kad se zajedno s vama ne mogu spasiti, onda ću se zaista boriti za vaš život, jer sam vas iz želje za slavom doveo u opasnost. Vi sad iskoristite priliku i pobrinite se za svoje glave! – Zatim je pohrlio među neprijatelje. Dvojicu je sasjekao, dok je ostale potisnuo malo dalje od vrata. Kad su mu njegovi vojnici htjeli pomoći, povikao je: – Uzalud pokušavate spasiti moju glavu, kad u mome tijelu nema više ni krvi ni snage! Zato se udaljite dok vam se pruža prilika i vratite se svojoj legiji!
Poslije tih riječi nastavio se boriti, ali je uskoro pao; ipak je njegova žrtva bila na spas njegovim drugovima. 51. Neprijatelji su naše vojnike sa svih strana pritisnuli i otjerali s njihovih položaja. Izgubili smo četrdeset i šest centuriona. Ipak je Gale koji su i suviše borbeno zašli u potjeru zaustavila Deseta legija koja se kao neka vrsta rezerve nalazila na nešto ravnijem zemljištu. Nju su zamijenile kohorte Trinaeste legije, a te je legat Tit Sekstije bio izveo iz maloga tabora; one su zatim zauzele uzvišenije mjesto. Čim su se legije dočepale ravnice, okrenule su se svrstane u bojnom redu protiv neprijatelja. Tad je Vercingetoriks poveo svoje čete natrag ispod brijega u utvrde. Toga dana palo je nešto manje od sedam stotina naših vojnika. 52. Sutradan je Cezar pozvao vojnike u skupštinu i tad ih prekorio zbog nerazboritosti i žestine što su sami na svoju ruku odlučili kamo treba krenuti i što se mora učiniti, a onda što se nisu zaustavili kad im je dao znak trubom za uzmak, a i zato što tad nisu poslušali legate i vojničke tribune. Pokušavao im je obrazložiti koliko mjesto nezgodno po prirodi može spriječiti razvoj borbe, a to je i sam opazio kod Avarika kad je zatekao neprijatelje bez zapovjednika i bez konjaništva pa je ipak propustio pobjedu, da ne bi u boju zbog položaja nezgodna po prirodi pretrpio makar i manji gubitak u ljudstvu. Koliko god se, rekao je Cezar, sad divim njihovu junaštvu koje se nije moglo zaustaviti ni pred utvrdama tabora ni pred visinom brda, a ni pred gradskim zidom, sad moram prekoriti njihovu slobodu i drskost, jer su držali da se bolje od zapovjednika razumiju u pobjedu i uspjeh. Izjavio je još da od vojnika traži poslušnost i suzdržljivost kao što traži hrabrost i junaštvo. 53. Kad je na taj način održao govor vojnicima, na kraju ih je osokolio da zbog toga ne moraju klonuti duhom i da ne računaju da su neprijatelji junaci, već da im je to omogućilo samo prirodno zgodno mjesto. Zatim je izveo iz tabora legije i svrstao bojni red na prikladnom mjestu, ali je o polasku sudio isto što i prije. Budući da Vercingetoriks ipak nije htio sići na ravno mjesto, Cezar se sukobio u lakom okršaju s konjaništvom, i to sretno, pa se zatim vratio u tabor. To je isto učinio sutradan misleći da je tako dovoljno ponizio galsko razmetanje. Onda je krenuo u zemlju Heduanaca. No kako ni sad
neprijatelji nisu pošli za njim, popravio je trećega dana most na rijeci Elaveru i preko njega je preveo vojsku. 54. Tu su ga pozdravili Heduanci i Eporedoriks; od njih je doznao da je Litavik s cijelim konjaništvom krenuo u namjeri da pobuni Heduance. Sami su izjavili kako moraju ići naprijed da bi narod uvjerili u protivno, tj. da ostane vjeran. Premda je Cezar u mnogočemu prozreo nevjeru Heduanaca i držao da će njihov odlazak pospješiti ustanak u cijeloj heduanskoj državi, ipak ih nije htio zadržati ne želeći da im na taj način nanese uvredu ili da ne bi u njihovu srcu pobudio sumnje o svojoj bojazni. Prilikom njihova odlaska ukratko je prikazao svoje zasluge Heduancima i istaknuo kakve ih je i na koji način ponižene našao kad su ih njihovi neprijatelji bili otjerali u gradove te im za kaznu oduzeli njive, preuzeli čitavu vojsku, nametnuli poreze, a još ih na kraju primorali da uz najveće pogrde predaju taoce. Podsjeti ih kakvu im je sreću on donio, do koje ih je veličine doveo, te se nisu vratili na svoje stare povlastice, nego su, kako se čini, stekli veće dostojanstvo i veći ugled od onoga koji su prije imali. Kad im je to izrekao, oprostio se s njima. 55. Noviodun je bio heduanski grad na prirodno zgodnom položaju blizu obale rijeke Ligera. Ovamo je Cezar uputio sve galske taoce, žito, državni novac i veliki dio prtljage kako svoje osobne tako i one koja je pripadala vojsci. Na isto je mjesto uputio veliko mnoštvo konja koje je bio za taj rat nakupovao po Italiji i Hispaniji. Kad su Eporedoriks i Viridomar ovamo stigli i saznali za prilike u državi, kao i to da su Heduanci primili Litavika u grad Bibrakt, a to je bio vrlo poznat grad, te da je k njima došao glavar Konviktolitav i veliki dio vijeća, zatim da su u ime države poslali k Vercingetoriksu poslanika da bi uglavili mir i prijateljstvo, obojica su pomislili kako nije pametno propustiti takvu zgodu. Zato su poubijali stražu u Noviodunu, a smaknuli su i one koji su tamo bili došli zbog trgovine, te onda između sebe podijelili novac, konje, a taoce koje su dale razne države odveli su glavaru u Bibrakt. Budući da su držali da neće moći održati sam grad, zapalili su ga da ne bi bio od neke koristi Rimljanima. Sve žito koliko su tad mogli prevezli su na lađama, dok su ostalo bacili u rijeku i u vatru. Poslije toga sami su počeli okupljati čete iz najbližih krajeva i razmještati posade i straže na obalama rijeke Ligera, dok su se posvuda
pojavljivali s konjaništvom samo da bi izazvali veći strah i da bi Rimljanima mogli presjeći put za nabavu hrane pa ih zatim glađu primorati da se povuku u unutrašnjost Provincije. Mnogo ih je činjenica na to poticalo; ponajprije to što je Liger zbog topljenja snijega bio nabujao, te se činilo da se uopće ne može pregaziti. 56. Kad je Cezar za sve to čuo, odmah je zaključio da se mora požuriti, da bi se sukobio s neprijateljima prije nego oni ondje okupe jače snage, ako se već mora zbog gradnje mostova izvrgnuti opasnosti. A zatim, da ne bi izmijenivši plan krenuo u Provinciju, kako je svatko držao u to vrijeme da je najzgodnije i najpotrebnije, jer ga je u tome sprečavala moguća sramota i povreda vojničke časti te planina Cevena koja se pred njim ispriječila kao i neprohodni putovi, a usto je bio u velikom strahu za Labijena i odvojene legije koje je bio za njim poslao, odlučio je da brzim marševima prevali veoma dug put putujući danju i noću. Tako je iznenada stigao na obale rijeke Ligera. Njegovi su konjanici pritiješnjeni nuždom pronašli dobar prijelaz, ali ipak tako da su im ponad vode virila ramena i ruke da bi u njima držali oružje. Cezar je tako razmjestio konjaništvo da bi ono na neki način slabilo struje riječne vode. Budući da su se neprijatelji na prvi pogled zbunili, sretno je preveo vojsku i našao u polju velike količine žita i mnoštvo tegleće marve. Kad je svu vojsku dobro opskrbio, odlučio je da krene u zemlju Senonaca. 57. Dok su se tako razvijale prilike u Cezarovoj vojsci, Labijen je ostavio onu rezervu koja je bila nedavno stigla iz Italije u gradu Agedinku da bi štitila prtljagu, dok se sam s četirima legijama uputio u Luteciju. Taj je grad pripadao Parizijcima, a leži na otoku rijeke Sekvane. Čim su neprijatelji saznali za Cezarov dolazak, okupile su se jake vojničke snage iz svih susjednih krajeva. Vrhovno su zapovjedništvo predali Kamulogenu Aulerčaninu, pa premda je on bio iznemogao zbog starosti, ipak su ga zbog njegova izvanrednog znanja strategije postavili za svoga vrhovnog zapovjednika. Budući da je uočio kako su močvara koja utječe u Sekvanu kao i čitav onaj kraj gotovo nepristupačni i da se prostiru nadaleko i naširoko, zaustavio je na onom mjestu svoje čete i tako započeo našim vojnicima priječiti prijelaz.
58. Labijen je u početku htio primaknuti bojne kolibe, a onda močvaru šibljem i sipinom zasuti, pa tako izgraditi kakav-takav prijelaz. Budući da je opazio da je to pretežak i gotovo nemoguć posao, krenuo je o trećoj noćnoj straži iz tabora i stigao u Metiosed onim istim putom kojim je bio došao. To je senonski grad, a nalazi se, kao što smo prije kazali za Luteciju, na otoku rijeke Sekvane. Zaplijenio je pedesetak lađa; onda ih je međusobno povezao i na njih ukrcao vojnike. Građani, od kojih je većina bila pozvana u rat, prepali su se zbog toga iznenadnog događaja, te je Labijen mogao grad zauzeti bez borbe. Zatim je popravio most što su ga neprijatelji bili porušili prošlih dana; onda je preve svoje čete i krenuo niz rijeku približavajući se Luteciji. Kad su neprijatelji za to saznali, osobito od onih koji su bili pobjegli iz Metioseda, zapalili su Luteciju i porušili sve mostove oko grada. Zatim su se zaputili od močvare uz obale rijeke Sekvene i zaustavili se točno pred Labijenovim taborom. 59. U to se doba bilo već pročulo da se Cezar udaljio od Gergovije. Također su već svi znali za heduansku izdaju i za uspjeh galske pobune, dok su Gali tvrdili da je Cezaru onemogućen prijelaz preko rijeke Ligera, pa da je zbog oskudice u žitu krenuo u Provinciju. Kad su još i Belovačani saznali za heduanski ustanak, a i prije su bili uvijek nesigurni u svojoj odanosti prema Cezaru, počeli su sakupljati vojsku i sve što je potrebno za rat. Zbog tolike promjene prilika Labijen je zaključio da mora mijenjati svoj smišljeni plan; više se nije zanosio osvajanjem ponekog dijela galske zemlje ili uopće ratovanjem, nego da na neki način izvede svoju vojsku iz neprilike i dovede je bez gubitka u Agedink. Budući da su ga s jedne strane ugrožavali Belovačani, a to su bili najhrabriji vojnici u čitavoj Galiji, dok je s druge strane sa spremnom i u svakom pogledu izvježbanom vojskom prijetio Kamulogen, a onda i zato što je legije, odvojene od posade i prtljage, rastavljala nabujala rijeka, uvidio je da je zbog svih tih neprilika jedina nada u odvažnoj srčanosti. 60. Podvečer je sazvao ratno vijeće i opomenuo sve prisutne da pomno i zdušno izvršavaju njegove zapovijedi. Onda je neke lađe koje je bio doveo iz Metioseda podijelio rimskim konjanicima i zapovjedio im da
poslije četvrte noćne straže u što većoj tišini odmaknu 4000 koraka niz rijeku i da ga tamo čekaju. Zatim je pet kohorti za koje je držao da su preslabe za borbu ostavio u taboru da ga brane, dok je zapovjednicima ostalih pet kohorti iz iste legije naredio da o ponoći uz zaglušnu viku sa svom prtljagom krenu uz obale rijeke. Pokupio je i čamce. Ti su jurili niz rijeku uz jako pljuštanje vesala. I ove je otposlao u istom smjeru. Malo poslije i sam je tiho napustio tabor s trima legijama i zaputio se prema onome mjestu koje je bio odredio za pristanište lađa koje su otplovile već prije. 61. Kad su tamo stigli naši, napali su neprijateljske straže prethodnice koje su bile porazmještene uzduž riječnih obala, a to je našima bilo moguće jer je nastala velika oluja. Zato su se vojska i konjaništvo brzo prevezli, jer je glavni dio posla obavilo rimsko konjaništvo kojem je bio povjeren taj zadatak. U isto su vrijeme uhode obavijestile neprijatelja da se više nego obično čuje zaglušna vika u rimskom taboru kao i to da veliki odredi idu uz rijeku, da se na istoj strani rijeke čuje pljuskanje vesala, a malo niže da se prevoze vojnici. Kad su za to saznali, neprijatelji su podijelili svoje odrede na tri dijela, jer su držali da naše legije prelaze na trima točkama rijeku kao i to da se svi u panici zbog heduanskog ustanka pripremaju na bijeg. Ostavili su posadu nasuprot taboru a onda su uputili mali odred u smjeru Metioseda i naložili mu da se kreće samo toliko koliko je potrebno da lađe budu na oku, dok su ostale čete poveli protiv Labijena. 62. Kad je svanula zora, naši su već bili preveli sve odrede, pa su ugledali neprijateljski bojni red. Labijen je vojnike sokolio da se sjete nekadašnjeg junaštva i vrlo sretnih bitaka, a usto da drže da je tu prisutan sam Cezar pod čijim su zapovjedništvom toliko puta porazili neprijatelje. Onda je dao znak za bitku. U prvom sukobu na desnom krilu, gdje se nalazila Sedma legija, neprijatelji su pretrpjeli poraz i napokon bili u bijeg natjerani, dok su na lijevom, gdje je bila svrstana Dvanaesta legija, premda je uništila prve redove neprijatelja i to bacanjem kopalja, ipak vrlo mnogi neprijatelji pokazivali hrabar otpor; nije se moglo zapaziti da netko želi bježati. Sam je vojskovođa Kamulogen bio uz svoje i sokolio ih na borbu. Pobjeda još ni sada nije bila stalna, ali kad su dojavili tribunima Sedme legije što se događa na lijevom krilu, oni su krenuli s legijom neprijatelju iza leđa i
onda na nj navalili. Ni sad neprijatelji nisu sustali u borbi, svi su ostali na svome mjestu, premda su bili opkoljeni i u borbi sasječeni. Istu je tragediju doživio Kamulogen. Kad su oni koji su ostali kao straža nasuprot Labijenovu taboru čuli da je bitka počela, pohitali su u pomoć svojima pa su zauzeli brežuljak, ali ipak nisu mogli suzbiti navalu naših pobjedonosnih vojnika. Na taj su se način izmiješali sa svojima u bijegu. Koga nije zakrilila šuma i planina, njega su posjekli naši konjanici. Poslije te akcije Labijen se vratio u Agedink, gdje se nalazila prtljaga čitave vojske. Odatle je zatim stigao sa svim četama k Cezaru. 63. Kad su ostali Gali doznali za heduansku izdaju, još se više raspirio ratni duh kod svih plemena i naroda galskih. Heduanci su poslali izaslanstva na sve strane. Nastojali su pobuniti sve države svojom moći, novcem i ugledom. Kad su oslobodili taoce koje je Cezar kod njih ostavio, počeli su one koji su se kolebali zastrašivati smrću. Zatim su Heduanci zamolili Vercingetoriksa da svrati u njihovu zemlju i da se s njima posavjetuje kako će se voditi rat. Kad su ga nagovorili, zatražili su da se njima povjeri vrhovno zapovjedništvo. Budući da je zbog toga pitanja nastala prepirka, zakazana je skupština svih Gala u Bibraktu. Ondje su se okupili Gali u velikom broju. Pitanje o vrhovnom zapovjedništvu izneseno je pred narod da on glasovanjem odluči. Svi su do jednoga glasovanjem priznali Vercingetoriksa za vrhovnog zapovjednika. Na toj narodnoj skupštini nisu sudjelovali Remljani, Lingonci ni Treverci. Prvih i drugih nije bilo zbog toga što su bili prihvatili rimsko prijateljstvo, dok Treverci nisu sudjelovali jer su se nalazili odviše daleko od središta Galije, a usto su ih na granicama pritiskivali Germani. I to je bio jedan od razloga zašto nisu sudjelovali u borbama za vrijeme trajanja rata, te nisu ni jednima ni drugima slali pomoć. Heduanci su bili ogorčeni što nisu dobili prvenstvo. Onda su se počeli žaliti na preokret sreće i ponovo čeznuli za blagim Cezarovim srcem, ali se nisu usudili odvojiti od drugih kad su stupili u otvorenu borbu protiv samoga Cezara. Preko volje Vercingetoriksu su se pokorili mladići Eporedoriks i Viridomar. 64. Vercingetoriks je zatražio od ostalih država taoce i odredio za to rok od šesnaest dana. Onda je zapovjedio da se svi konjanici, njih 15 000
na broju, što prije sakupe. Izjavio je da ga zadovoljava broj pješaka koje je prije bio sakupio, ali da se ne misli ogledati na bojnom polju i na taj način iskušavati sreću, nego da će, kako ima napretek konjanika, najprije nastojati spriječiti Rimljanima dovoz žita i krme. Zato im je savjetovao da mirne duše mogu uništiti svoje žito i kuće zapaliti, jer takvim žrtvovanjem vlastita imetka mogu dokazati da čeznu za potpunom vlašću i slobodom u svojoj zemlji. Tako je drugima zapovjedio, a naredio je da to isto učine Heduanci i Seguzijavci, a to su susjedi Provincije, te im još naredio da predaju 10 000 pješaka i 800 konjanika. Njima je ostavio za zapovjednika Eporedoriksova brata i naredio mu da povede rat s Alobrožanima. Osim toga poslao je Gabalce i Arvernjane iz najbližih kotareva u zemlju Helvljana, a Rutence i Kadurčane da opustoše zemlju Volkanaca Arekomičana. Zatim je tajnim porukama i poslanstvima počeo buniti Alobrožane, jer se nadao da se još nisu primirili poslije prošloga rata. Njihovim je poglavicama obećao novac, a državi vlast nad cijelom rimskom provincijom. 65. Za sve te slučajeve bile su u pripremi dvadeset i dvije kohorte koje je legat Lucije Cezar73 bio sakupio u samoj Provinciji i na sve strane porazmjestio protiv neprijatelja. Helvljani su prema svojoj inicijativi započeli borbu sa susjedima, ali su ih oni porazili i otjerali među gradske zidine. Tad je poginuo poglavar države Gaj Valerije Domnotaur, Kaburov sin, i mnogi drugi. Alobrožani su gusto porazmjestili straže na obalama Rodana, pa su započeli osobitom brigom i strpljenjem braniti svoje granice. Budući da je Cezar uočio da su neprijatelji u konjaništvu jači, a nije mu mogla stići nikakva pomoć iz Italije, jer su svi putovi bili zatvoreni, poslao je preko Rajne u Germaniju i u one države koje je prošlih godina pokorio poslanike da pozovu te narode da mu pošalju konjanike i lako naoružane pješake koji su naviknuti boriti se među konjanicima. Kad su stigli ti novi odredi, Cezar je oduzeo konje vojničkim tribunima,74 ostalim rimskim vitezovima i dragovoljcima, jer konji tih odreda nisu bili dobre pasmine, pa ih je onda porazdijelio među Germane. 66. Dok se to događalo, neprijatelji su okupili svoje čete iz zemlje Arvernjana kao i konjanike koje su bili zatražili iz cijele Galije. Kad se sakupio velik broj, a Cezar dotle prolazio uz granicu Lingonaca u zemlju
Sekvanaca da bi na taj način lakše mogao priteći u pomoć Provinciji, zaustavio se Vercingetoriks oko 10 000 koraka daleko od Rimljana i utaborio u trima taborima, a onda je sazvao na okup konjaničke vojskovođe i rekao im da se približava trenutak pobjede. Još im je rekao da Rimljani panično bježe u Provinciju i da napuštaju Galiju. To nam je, rekao je, zasad za očuvanje naše slobode dovoljno, ali to nije dosta za budući spokojni mir jer će se Rimljani, kad sakupe veće čete, ponovo vratiti, a mi nećemo onda nikad završiti ratovanje, te reče da je potrebno da ih na samom maršu napadnu dok su ovi u punoj ratnoj spremi. Ako pješaci budu priskočili svojima u pomoć i na taj se način zadržali, tad se neće moći kretati naprijed, a ako napuste prtljagu, čemu se on više nada, i pobrinu se za živu glavu, tad će izgubiti ugled i sve što im treba. Neprijateljski se konjanici neće osmjeliti da se pojave, a u to ne treba sumnjati; štoviše, oni se neće usuditi napustiti svoje odjele. Ipak, da bi sve to što odlučnije izvršili, izjavio je da će pred taborom držati svrstano čitavo pješaštvo i tako zastrašivati neprijatelje. Poslije toga konjanici su povikali da svi moraju prisegnuti najsvetijom prisegom, koja bi trebala ovako glasiti: Onoga od konjanika koji ne projaše dva puta pred neprijateljskom vojskom više nitko ne smije primiti pod svoj krov; taj se ne smije pojaviti pred rođenom djecom, ni pred roditeljima, ni pred svojom suprugom! 67. Prijedlog je bio prihvaćen i svi su morali prisegnuti. Sutradan je čitavo konjaništvo bilo podijeljeno na tri dijela. Tako su se dva odjela pojavila s boka, dok je jedan stao sprijeda sprečavati prolaz našoj vojsci. Kad su to Cezaru dojavili, i on je podijelio svoje konjaništvo na tri dijela i zapovjedio svim odjelima da krenu na neprijatelja. Tako je otpočela borba na svim stranama. Kolone su se zaustavile, dok su legije preuzele prtljagu u sredinu. Ukoliko je Cezar opazio da se ponegdje vojnici nalaze u teškom položaju, odmah bi zapovjedio da tamo krenu u pomoć pješaci i da se svrstaju u bojne redove. Ta je taktika zaustavljala neprijatelje u gonjenju naših boraca, dok su s druge strane naši vojnici bili odlučniji zbog nade u pomoć. Napokon su se germanski konjanici dočepali s desne strane vrhunca brežuljka i onda neprijatelja otjerali s tih položaja. Gonili su ga sve do rijeke, gdje se Vercingetoriks nalazio sa svojim pješačkim četama; za vrijeme bijega poginulo je mnogo protivnika. Kad su to i njihovi uočili, pobojali su se da ih germanski konjanici ne opkole, te su
počeli panično bježati. Na svim se stranama ginulo. U tim su akcijama naši zarobili tri odlična Heduanca i doveli ih pred Cezara. Bio je to Kot, zapovjednik konjaništva, a taj se za vrijeme posljednjega izbora bio posvađao s Konviktolitavom, zatim Kavaril, koji je poslije Litavikove izdaje bio preuzeo zapovjedništvo pješaštva, i Eporedoriks, pod čijim su se zapovjedništvom Heduanci prije Cezarova dolaska borili sa Sekvancima. 68. Kad je cijelo konjaništvo počelo bježati, Vercingetoriks je vratio svoje čete u onakvom rasporedu kako ih je bio razvrstao pred taborom, a onda je otišao u grad Aleziju koji je pripadao Mandubljanima. Zapovjedio je da se što brže iz tabora iznese sva prtljaga te da se onda krene za njim. Cezar je odvezao prtljagu na obližnji brežuljak, dok je dvije legije ostavio za obranu, te je krenuo koliko mu je dopuštao dan da progoni neprijatelja. Naši su borci sasjekli oko 3000 neprijatelja iz zadnjeg dijela vojske, a onda se Cezar drugoga dana utaborio pred Alezijom. Tad je počeo ogledati položaj samoga grada, a jer su se neprijatelji nalazili u paničnom strahu što su izgubili konjaništvo u koje su se posebno pouzdavali, Cezar je osokolio svoje vojnike da se prihvate posla i da započnu nasipom opkoljavati grad. 69. Grad Alezija nalazio se na vrhu brijega prilične visine, te se činilo da se jedino opsjedanjem može zauzeti. Podno brijega tekle su dvije rječice na dvije strane. Pred gradom se rasprostirala ravnica oko 3000 koraka u dužinu, dok su je sa svih strana u nevelikoj daljini okruživali brežuljci gotovo jednake visine i uspona. Ispod zida, gdje je brijeg bio okrenut prema istoku, cijeli su prostor bile pokrile galske čete te još povukle jarak i gradinu od šest stopa. Opkopi koje su Rimljani gradili obuhvaćali su naokolo 11 000 koraka. Osam su tabora75 smjestili na prikladnom mjestu i ujedno su podigli dvadeset i tri tvrđavice. U njima su se preko dana nalazile straže, da ne bi neprijatelj iznenada navalio, dok su ih noću čuvali stražari i jaka posada. 70. Kad su Rimljani započeli svoje radove, dogodilo se da se jednoga dana zametnuo konjanički okršaj u onoj ravnici za koju smo maloprije rekli da se prostire između brežuljaka oko 3000 koraka u dužinu. Naši i neprijatelji borili su se ogorčeno. Budući da su se naši borci našli u nezgodnom položaju, Cezar im je poslao germanske konjanike u pomoć, a pred taborom je postavio legije, da ne bi s koje strane iznenada navalili
neprijateljski pješaci. Ova je zaštita sa strane legija uvelike osokolila naše borce, pa su natjerali u bijeg neprijatelje koji su se zbog silna mnoštva tako smeli da nisu mogli u redu uzmaknuti. Budući da su vrata bila pretijesna, svi su nagrnuli odjednom, čvrsto zbijeni. Zbog toga je nastao velik pokolj; neki su sjahali s konja da bi tako lakše pregazili jarak i onda se popeli preko stijene. Tad je Cezar zapovjedio legijama koje je bio svrstao pred nasipom da se malo naprijed pomaknu. Na taj su način izginuli i oni Gali koji su se nalazili iza utvrda, jer su držali da upravo tad na njih idu legije, pa su vikom pozivali jedni druge na oružje. Zato je Vercingetoriks naredio da se zabrtve taborska vrata, jer bi tabor mogao ostati bez braniča. Germani su poubijali mnoge galske vojnike, pohvatali mnoštvo konja i onda se vratili u tabor. 71. Vercingetoriks je namjeravao noću poslati dalje čitavo konjaništvo prije nego što Rimljani posvršavaju gradnju svih utvrda. Na odlasku je naredio zapovjednicima konjaništva da svaki od njih krene u svoju zemlju, pa onda sve one koji su sposobni za oružje pozovu i da dignu ustanak. Pritom im je navodio svoje zasluge koje je za njih učinio i zatim ih počeo preklinjati da misle i na njegov spas i da ga kao čovjeka koji je vrlo zaslužan za slobodu svih Gala ne predaju neprijateljima. Ukoliko se ne budu na nj obazirali, izjavio je Vercingetoriks, svi će izginuti, a s njima zajedno i 80 000 izabranih vojnika. Priznao je da prema njegovu računu ima žita za još svega mjesec dana, ali da ipak ako se bude štedjelo može potrajati i dulje. Kad je sve to odlučno izjavio, otpustio je oko druge noćne straže konjaništvo da se tiho udalji iz tabora na onom mjestu gdje još nije bio izgrađen opkop. Zatim je zapovjedio da se sve zalihe žita snesu u njegov tabor, a da se onaj tko se ne bude pokorio smakne. Čitavo ono blago koje su bili dotjerali Mandubljani razdijelio je među borce, dok je škrto i u malim količinama dijelio žito. Onda je sve čete koje je bio razvrstao pred gradom povukao u grad. Na taj se način osigurao u svojim pripremama i čekao da mu stigne pomoć iz cijele Galije, da bi što uspješnije vodio rat. 72. Kad je za te Vercingetoriksove pripreme saznao Cezar od zarobljenika i prebjega, počeo je izgrađivati ovakve opkope. Naredio je da se iskopa jarak širok dvadeset stopa i to okomitih strana, te je dno jarka toliko bilo široko koliko su gornji dijelovi bili udaljeni jedan od drugoga.
Sve je ostale utvrde podigao četiri stotine stopa iza ovoga jarka i to s namjerom da ne bi mnoštvo neprijatelja iznenada provalilo ili noću dospjelo do opkopa ili danju bacalo strijele na naše borce koji su bili zaposleni na stanovitim gradnjama, pogotovo što je morao toliki prostor obuhvatiti, a vojnicima nije bilo baš lako da zapreme tako veliku površinu. Kad je ostavio ovoliki prostor pa iskopao dva jarka široka po petnaest stopa, a oba jednako duboka, onda je unutrašnji jarak na ravnim i niskim mjestima ispunio vodom koju je doveo iz rijeke. Iza njih je odredio da se podigne nasip i bedem od dvanaest stopa.76 Zatim je nadogradio grudobran i krunu, a ondje gdje su zasloni zahvatali u bedem postavio je goleme rašlje koje su stršile uvis da bi neprijatelju onemogućile penjanje. Zatim je naokolo uzduž cijele gradnje podigao tornjeve, a ti su jedan od drugog bili udaljeni osamdeset stopa. 73. U isto je vrijeme trebalo nabavljati građu i hranu i graditi utvrde. Zato su se naše čete koje su se udaljavale daleko od tabora morale u svojim redovima prorijediti. Gali su više puta pokušavali udariti na naše građevine, pa su svom žestinom provaljivali kroz nekoliko gradskih vrata. Zbog toga je Cezar držao da tim gradnjama treba nadodati nove, da bi se na taj način sa što manjim brojem vojnika mogle braniti utvrde. Zato je naredio da se posijeku stabla s jako debelim granama, a onda da se njihovi završeci okrešu i naoštre. Poslije toga su vojnici počeli kopati jarke u neprekidnom nizu i to duboke pet stopa. Ovamo je spustio sasječena debla i odozdo ih pričvrstio da ih nitko ne bi mogao iščupati, dok je njihovo granje virilo. Onda je spustio i međusobno isprepleo svuda po pet redova. U slučaju da bi netko ovamo zalutao, tad bi se spleo o veoma oštro kolje. Tako ugrađeno kolje nazivali su palisadama. Pred njima su u kosim redovima vojnici iskopali jame po tri stope duboke, a te su prema dnu bile sve uže. U njih su zabijali kolce debele kao stegno koji su odozgo bili zašiljeni i opaljeni, ali tako da nisu virili iz zemlje više od četiri palca. Isto tako, da bi ih učvrstili i utvrdili, nabijali su dolje na dnu zemlju u visinu pola stope, dok su ostali dio jame pokrivali prućem i grmljem da bi sakrili postavljenu stupicu. Načinili su osam ovakvih redova; svi su bili udaljeni jedan od drugoga po tri stope. Budući da je ova gradnja bila slična cvijetu, prozvali su je ljiljanom. Pred tim bi kolčiće duge jednu stopu na kojima su bile nasađene željezne kuke potpuno zakopali u zemlju i tako ih poredali u malim razmacima na sve strane. Njih su nazivali badljem.
74. Kad je sve to dovršio, Cezar je odabrao kraj koji je tu bio prema njegovu mišljenju najravniji, a onda, obazirući se na prirodni položaj, obuhvatio je 13 000 koraka i zapovjedio da se izgrade jednake utvrde na suprotnoj strani protiv neprijatelja izvana, da ne bi veliko mnoštvo neprijatelja moglo opkoliti posade u utvrdama. Da ne bi morali izlaziti iz tabora i izlagati se opasnosti, zapovjedio je svima vojnicima da se opskrbe hranom, tj. krmom i žitom za mjesec dana. 75. Dok se sve to pripremalo oko Alezije, Gali su sazvali skupštinu poglavica i na njoj odredili da se ne pozovu svi što su bili sposobni za borbu, kao što je to bio naredio Vercingetoriks, nego da se od svake države zatraži određen broj vojnika da bi se moglo, kad navali i kad se zgrne toliko mnoštvo, svojim četama upravljati i razlikovati ih, te ih usto dobro opskrbljivati hranom. Zato su zatražili u Heduanaca i u njihovih štićenika Seguzijavaca, Ambivarečana, Aulerčana Brandovika 35 000 vojnika; isto su toliko zatražili od Arvernjana, Eleutećana, Kadurčana, Gabalaca i Velavljana, koji su uglavnom bili pod vlašću Arvernjana. 12 000 tražili su od Sekvanaca, Biturižana, Santonaca, Rutenaca i Karnućana, od Belovačana 10 000 i isto toliko od Lemovičana. Od Piktonaca, Turonaca, Parizijaca i Helvećana po 8000; po 6000 od Anda, Ambljana, Mediomatričana, Petrokorana, Nervljana, Morinjana i Nitiobrožana; po 5000 od Aulerčana Cenomana, a isto toliko od Atrebaćana, dok su 4000 zatražili od Veliokašana, a od Esuvljana i Aulerčana Eburovičana po 3000; Rauračani i Boji trebali su dati po 2000, dok su odredili da države koje se zovu Aremoričke, smještene uz obalu Oceana, dadu sve zajedno 30 000. Taj je broj obuhvatio Koriozolićane, Redonce, Ambibarijce, Kalećane, Ozizmljane, Venete, Leksovljane i Venelce. Od svih tih država jedino Belovačani nisu poslali puni broj, jer su izjavljivali da će na svoju ruku i prema svome nahođenju ratovati s Rimljanima, a da se ne žele pokoravati ičijoj zapovjedi. Ipak, kad ih je Komije zamolio da mu kao prijatelju učine uslugu, oni su poslali 2000 boraca. 76. Pouzdane i dobre je zasluge toga Komija Cezar upoznao, kako smo to prije spomenuli, kad je pređašnjih godina bio u Britaniji. Zbog tih je zasluga Cezar odredio da Komijeva država bude pošteđena od poreza;
usto joj je vratio sva prava i zakone, dok je njemu samome dodijelio Morinjane. Ipak je sloga cijele Galije da se izvojšti sloboda i ponovo stekne djedovska ratna slava bila tako jaka da Gale nisu više mogla ganuti ni dobročinstva ni uspomena na Cezarovo prijateljstvo, nego su svi srcem i dušom pristali da ratuju. Sakupili su 8000 konjanika i oko 250 000 pješaka; zatim su ih pregledali, izbrojili i postavili im zapovjednike u zemlji Heduanaca. Vrhovno su zapovjedništvo dodijelili Atrebaćaninu Komiju, Heduancima Viridomaru i Eporedoriksu kao i Verkasivelaunu iz plemena Arvernjana, a to je bio bratić Vercingetoriksov. Ovima su isto tako dodijelili izabrane i ugledne ljude iz raznih država koji bi imali prema svom najboljem znanju voditi rat. Tako su svi oduševljeni i puni pouzdanja u pobjedu krenuli prema Aleziji. Nitko među njima nije ni na čas posumnjao da bi netko mogao odoljeti tolikom organiziranom mnoštvu, osobito u dvostrukoj bici, kad provale njihovi iz grada, a oni se budu pojavili s tolikim konjaničkim i pješačkim četama. 77. Ali oni koji su bili pod opsadom u gradu Aleziji s nestrpljenjem su očekivali pomoć od svojih, te kad su vidjeli da je minuo ugovoreni dan i kad su potrošili sve zalihe žita, ne znajući što se događa u zemlji Heduanaca, sazvali su vijeće u kome su počeli raspravljati o svojoj budućoj sudbini. Pojavila su se razna mišljenja. Jedni su predlagali predaju, dok su drugi tražili da se stupi u otvorenu borbu i da se bore dok budu mogli. Čini se da ne smijemo mimoići govor Kritognatov zbog njegove neobične i neljudske okrutnosti. On je bio iz plemena Arvernjana, rođen u vrlo uglednoj obitelji, a uživao je neobično značajan ugled. Taj je u vijeću rekao: – Ni riječi neću kazati o mišljenju onih koji najsramotnije ropstvo nazivaju imenom predaje, a ne mislim da ih treba držati za građane i pozivati u naše vijeće. Želim govoriti o onima koji su zato da provalimo s vojskom iz grada. U njihovu je savjetu, kao što i sami morate priznati, pravi spomen na našu nekadašnju slavu. Zato, onaj koji ne može za kratko vrijeme odoljeti bijedi taj je doista slab, a ne hrabar čovjek. Lakše je pronaći one koji žele svojevoljno otići u zagrljaj smrti nego one što žele podnositi patnju. I ja bih odobrio ovakvo mišljenje (toliko pazim na ponos) kad bih znao da se ništa drugo ne žrtvuje osim našega života. Ipak, kad već
stvaramo odluke, obazrimo se na čitavu Galiju koju smo pozvali u pomoć. Kako bi, ako razmislite, bilo pri duši našim bližnjima i rođacima kad bi 80 000 ljudi izginulo na jednom mjestu, a oni sami bili primorani da se dalje bore na njihovim leševima? Nemojte im uskraćivati svoju pomoć, jer su oni zbog općeg i vašeg spasa zaboravili kakvoj se opasnosti izvrgavaju. Nemojte svojom ludošću i nerazboritošću ili slabošću uvaliti čitavu Galiju u vječno ropstvo. Zar ćete zbog toga što nisu u određeni dan stigli posumnjati u njihovu vjernost i postojanost? Što da još navedem? Zar se Rimljani u utvrdama s one strane muče i to iz dana u dan zbog zabave? Ako vas ne mogu utješiti njihovi glasnici, da je svaki prolaz do nas zakrčen, onda neka vam neprijatelji budu svjedoci da će oni uskoro stići. Rimljani su iz straha prionuli i danju i noću uz takav posao. Koja je onda moja osnova? Moramo učiniti ono što su već u davnini učinili naši djedovi u nejednakoj borbi s Cimbrima i Teutoncima! Oni su se onda kad su ih prilike otjerale u gradove i kad su se nalazili u sličnoj opasnosti kao i mi prehranjivali mesom onih koji su bili nesposobni za rat; tako su izdržali i nisu se predali neprijateljima. Uostalom, da u našoj povijesti i ne postoji takav primjer, ipak bismo ga trebali ostvariti iz ljubavi prema slobodi i onda predati svojim potomcima! Zar je išta ikad bilo nalik onome ratu? Istina, Cimbri i Teutonci bili su poharali Galiju, nanijeli joj tolike patnje, pa su ipak na kraju otišli i krenuli u druge zemlje, ali su ostala naša djedovska prava, zakoni, polja i sloboda. Što drugo žele Rimljani ili što drugo traže nego da se iz puste zavisti ugnijezde u zemljama i državama onih koje su upoznali kao ljude slavne i u ratu hrabre, a onda da im nametnu vječno ropstvo? I nisu nikada vodili ratove zbog drugih razloga. Uostalom, ako vam je nepoznato što se događa kod drugih naroda, pogledajte malo na susjednu Galiju koju su oni pretvorili u svoju provinciju, a onda su izmijenili pravo i zakone, sve podvrgli pod svoju vlast, te ona sada stenje u lancima vječnog ropstva! 78. Kad su se svi izredali u izlaganju svoga mišljenja, zaključili su da napuste grad svi oni koji zbog zdravlja ili dobi nisu sposobni za rat, a da sami pokušaju sve prije nego što prihvate Kritognatov prijedlog. Ukoliko ih nevolja bude prisilila a pomoć zakasnila, onda tek treba radije prihvatiti njegove prijedloge nego se predati ili prihvatiti mir. Mandubljani su sve koje su prije bili primili u grad prisilli da ga s djecom i ženama napuste. I kad su se oni približili rimskim utvrdama, počeli su na razne načine plačući preklinjati rimske vojnike da ih zarobe
kao roblje i da ih nahrane. Cezar je po nasipu razmjestio straže i nije dopustio da ih prime. 79. Upravo su tad pred samu Aleziju stigli Komije i drugi vojskovođe kojima je bilo povjereno vrhovno zapovjedništvo nad svim četama. Odmah su zaposjeli jedan brežuljak i utaborili se oko tisuću koraka daleko od naših utvrda. Sutradan su izveli iz tabora svoje konjaništvo; ono je ispunilo cijelu onu ravnicu za koju smo spomenuli da se prostire 3000 koraka u daljinu. Pješačke su čete razvrstali nešto podalje po uzvisinama. Sa samoga grada Alezije širio se pogled na široko polje. Svi su se okupili na rubovima tvrđave kad su ugledali da je stigla pomoć. Tad su počeli jedan drugome čestitati, svima je duša bila prepuna zanosa i veselja. Zato su izveli čete i svrstali se pred gradom, onda su najbliži jarak prekrili pleterom i zatim zatrpali zemljom. U jednu riječ, sve su pripremili za provalu iz grada a da nisu propustili ni drugo za svaki slučaj. 80. Cezar je razvrstao vojsku na objema stranama opkopa da bi svaki borac, ako dođe do borbe, znao gdje mu je mjesto, a onda je izveo konjaništvo iz tabora i zapovjedio da se zametne borba. Iz svih se tabora, jer su bili smješteni na planinskim glavicama, širio pogled naokolo, pa su svi vojnici mogli pratiti bitku i čekati svršetak. Gali su sa svoje strane među konjaničke odrede uvrštavali strijelce i lako naoružane borce, da bi na taj način mogli priteći u pomoć svojima i istovremeno suzbiti navalu naših konjanika. Zbog toga su strijelci ranili više naših boraca, te su morali napustiti svoje borbeno mjesto. Budući da su Gali vjerovali da su njihovi vojnici u borbi jači i vidjeli da svojim mnoštvom pritiskuju naše odrede, počeli su odasvud, kako oni koji su bili okruženi opkopima tako i oni koji su pristizali u pomoć, zaglušnom vikom i povicima sokoliti svoje drugove. Osim toga, kako se borba odvijala pred očima svih vojnika te se lako moglo uočiti junaštvo i kukavištvo boraca, to su želja za slavom i strah poticali jedne i druge da budu hrabriji. Borba se vodila od podne gotovo do zalaska sunca, ali je još uvijek pobjeda bila neodlučna. U tom su trenutku Germani navalili na neprijatelje i sasjekli ih. Kad su protivnici počeli bježati, isti su borci opkolili strijelce i sasjekli ih. Na sličan su način i drugi naši odredi progonili neprijatelja na uzmaku sve do tabora; pritom nisu dopustili da na bilo koji način uspostave red u svojim bojnim jedinicama. Zato su se oni vojnici koji su bili izašli iz
Alezije žalosni vratili u grad; u panici i očaju sumnjali su u pobjedu. 81. Prošao je jedan dan, a za to su kratko vrijeme Gali pripremili veliku količinu pletera, ljestava i kuka, pa su tiho oko ponoći izašli iz svoga tabora i došuljali se utvrdama u ravnici. Odjednom su počeli vikati da bi oni koji su se nalazili u gradu i bili opsjednuti prema tom znaku saznali za njihovu navalu. Onda su počeli bacati pleter i hicima iz praćaka pa strelicama i kamenjem goniti naše borce s nasipa, te usto spremati sve ono što je bilo potrebno za juriš. U isto je vrijeme kad se zaorila vika Vercingetoriks zapovjedio da se trubom dade znak ostalim njegovim borcima i zatim ih je izveo iz grada. Naši su borci zauzeli određena mjesta na opkopima kako im je prošlih dana bilo zapovjeđeno. Onda su kamenjem teškim pola kilograma i kolcima, što je sve bilo porazmješteno po utvrdama, kao i olovnim zrnima zastrašili Gale. Budući da im je mrak sprečavao točniju orijentaciju, mnogi su među njima bili ranjeni; zbog istoga razloga nisu bolje prošli ni rimski vojnici. Tad su hitala izbacila više strijela, pa je i to bilo uzrokom spomenute nezgode. Zato su legati Marko Antonije i Gaj Trebonije kojima je bila povjerena obrana te strane iz najudaljenijih branika slali pomoć kad su uočili da se naši nalaze u nevolji. 82. Dok su se Gali nalazili dalje od opkopa, bolje su uspijevali u izbacivanju velike količine svojih strijela, ali kad su se više približili, tad su ondje gdje nisu ni slutili zapinjali o badlje ili padali u jame ili bi se naboli. Osim toga, u tom bi ih trenutku s nasipa naši zasipali kopljima te bi teško ranjeni ginuli od koplja. U svim svojim pokušajima, premda su žrtvovali tolike svoje borce, nisu uspjeli prodrijeti u bilo koju utvrdu. Kad je počelo svitati, obuzeo ih je strah da ne bi Rimljani i iz svojih gornjih tabora iznenada navalili te ih tako napali s nezaštićene strane; zbog toga su odredili da se povuku prema svojim četama. Dotle su oni koji su iz grada iznosili sve ono što je Vercingetoriks bio priredio za provalu i punili prve jarke saznali prije nego što su se utvrdama približili da su se njihovi borci povukli jer su se bili suviše dugo zadržali u poslu. 83. Naši su dva puta odbili Gale koji su pri tome bili izgubili vrlo mnogo svojih boraca, pa su zato počeli vijećati kako se dalje mora nastaviti borba. Zato su sazvali one koji su poznavali prirodni položaj okolice, pa ih
počeli ispitivati za prirodu položaja kao i za utvrde gornjih tabora. Na sjevernoj se strani nalazio brežuljak koji naši vojnici zbog njegova velikog obujma nisu mogli opkopom obuhvatiti, te su prisiljeni nuždom podigli tabor na nezgodnom mjestu, tj. na ponešto strmu obronku. Na tom su se položaju s dvjema legijama nalazili legati Gaj Antistije Regin i Gaj Kaninije Rebil. Kad su galski zapovjednici uz pomoć straža izvidnica istražili prirodni položaj okolice, odabrali su od sveukupnog broja 60 000 vojnika među onim državama čiji su borci bili na glasu zbog svoje hrabrosti. Onda su potajno odlučili što treba učiniti. Zaključili su da se oko podne navali. Ovim su četama postavili za zapovjednika Verkasivelauna iz plemena Arvernjana, jednoga od četvorice vrhovnih zapovjednika; on je bio Vercingetoriksov rođak. Taj je u vrijeme prve noćne straže izašao s vojnicima iz tabora i pošto su pješačili do zore skrio se sa svojim odredima iza planine, dok je vojnicima dopustio da se odmore od noćnog napora. Kad je bilo skoro podne, krenuo je prema onom taboru koji smo prije spomenuli. U isto se vrijeme i konjaništvo počelo primicati utvrdama u ravnici, dok su se ostale čete približavale našem taboru. 84. Kad je Vercingetoriks s tvrđave u Aleziji ugledao svoje vojnike, zapovjedio je da iznesu pleter, proštace rovke i zidne srpove kao i drugo oružje koje je bio pripremio za provalu. Odjednom je nastala borba na svim stranama. U toj borbi svi su upotrijebili razna taktička sredstva, a gdje im se činilo da je protivnik najslabiji, tamo su odmah navaljivali. Zaista je rimska snaga zbog mnogih utvrda bila pocijepana, pa se naši odredi nisu mogli odupirati neprijatelju na svim stranama. Naše je borce osobito preplašila vika koju su začuli iza svojih leđa; uviđali su da će se spasiti od opasnosti ako se hrabro održe njihovi drugovi, jer daleka nesigurnost obično više zna smutiti ljudsko srce. 85. Cezar je odabrao zgodno mjesto i odatle je mogao imati pregled svega onoga što se događa. Zato je mogao svim onim odredima koji su bili u opasnosti poslati pomoć. Tako su jedni i drugi uvidjeli da je sad trenutak kad moraju pokazati sve svoje vojničke odlike, ali su zato galski borci posumnjali u pobjedu kad su opazili da ne mogu osvojiti utvrde. Rimski su vojnici bili hrabri zbog toga što su znali da će se jedino na taj način spasiti
ako se održe na svojim položajima. Najteža i najogorčenija borba bila je na gornjim opkopima, u onom smjeru kamo je bio otišao Verkasivelaun. Tu se pokazalo što znači nezgodan i strm obronak. Jedni su izbacili strijele, dok su drugi napravili "kornjaču" i tako se počeli primicati. Iznemogle su postupno zamjenjivali čili borci. Zemlja koju su svi odreda bacali na utvrde prokrčila je prolaz Galima, a zatrpala je ono što su Rimljani bili skrili pod zemljom. Uskoro je našim borcima nedostajalo i oružja i snage. 86. Kad je to Cezar uočio, poslao je našim vojnicima u pomoć Labijena sa šest kohorti. Osim toga mu je zapovjedio da, ukoliko se ne bude mogao održati, odvede s nasipa u drugom smjeru kohorte i da zatim provali, ali pod uvjetom da to učini ako se bude našao u velikoj opasnosti. Dotle je osobno obišao svoje borce i sokolio ih da ne klonu duhom, posebno im je naglašavao da plod svih pređašnjih bojeva na neki način ovisi o ovom danu i ovom trenutku. I oni u gradu posumnjali su da će moći osvojiti utvrde u nizini, jer su bile dobro građene; zato su se pokušali popeti na strma mjesta. I ovamo su donijeli sve ono što su bili pripremili. Zatim su bezbrojnim strijelama otjerali braniče s tornjeva. Poslije toga su počeli sipinom i pleterom zasipavati jarke, a "srpovima" kidati bedem i ogradu. 87. Cezar je najprije poslao mladog Bruta sa šest kohorti, a onda legata Gaja Fabija s još sedam. Na kraju, dok je bitka bila u najvećem jeku, doveo je sam čile odrede u pomoć. Kad su naši preuzeli akciju u svoje ruke i kad su suzbili neprijatelje, Cezar je pohitao onamo kamo je bio poslao Labijena. Usto je s najbližih branika poveo četiri kohorte i naredio da manji odred konjanika pođe s njim, a drugi da dotle obiđu izvanjske opkope te da onda napadnu neprijatelje iza leđa. Budući da je Labijen vidio da ni nasipi ni jarci ne mogu suzdržati neprijateljsku snagu, sakupio je na okup četrdeset kohorti koje je bio za svaki slučaj doveo iz najbližih branika. Onda je preko glasnika obavijestio Cezara što namjerava učiniti. Zato je Cezar što je brže mogao krenuo u tom smjeru da bi sudjelovao u bici. 88. Neprijatelji su započeli bitku kad su prema boji odjeće77 prepoznali Cezara, a tu je obično nosio kao svoje obilježje. Istovremeno su znali da on dolazi jer se s uzvisine moglo razabrati sve što se događa na
obronku i u dolini, gdje su se nalazile konjaničke čete i kohorte kojima je on bio naredio da ga slijede. Tad je nastala zaglušna vika na jednoj i drugoj strani, a ovoj se pridružila ona što je odjekivala s nasipa i svih ostalih utvrda. Naši su borci odustali od borbe kopljima, pa su isukali mačeve i njima se počeli boriti. Odjednom se otraga pojavilo konjaništvo, a njemu su se istodobno približile kohorte. Tad su neprijatelji počeli bježati, a njima su se u susret ispriječili naši konjanici. Zato je nastao velik pokolj. Poginuo je Sedulije, vođa i poglavica Lemovičana, dok su naši borci uhvatili živa na bijegu Verkasivelauna iz plemena Arvernjana. Usto su donijeli Cezaru sedamdeset i četiri bojna znaka. Malo se živih neprijatelja od onolikog mnoštva vratilo u svoj tabor. Budući da su ostali izdaleka uočili poraz i bijeg svojih sunarodnjaka, obuzela ih je panika; u jednu riječ, bili su očajni i više nisu vjerovali u svoj spas; zato su preostale svoje čete povukli od opkopa. A kad su svi za to saznali, počeli su galski vojnici bježati iz tabora. Da naši vojnici nisu bili već iscrpljeni od čestoga pritjecanja u pomoć i zbog dnevnog napora, mogli su potpuno uništiti sve neprijateljske čete. Oko ponoći je poslano konjaništvo sustiglo posljednju neprijateljsku četu. Tad su zarobili i pobili svu silu protivnika, dok su preostali u paničnom bijegu pobjegli u svoje zemlje. 89. Sutradan je Vercingetoriks sazvao ratno vijeće u kome je izjavio da on nije poduzeo rat zbog neke osobne koristi, nego zbog opće slobode, ali kako se mora slijepo pokoriti suđenoj sreći, to im sad predlaže dvoje od čega oni mogu izabrati jedno, tj. ili da njegovom smrću izraze zadovoljštinu Rimljanima ili ga mogu živa izručiti. Zbog toga su poslali k Cezaru poslanike. On je tad zapovjedio da predaju oružje i da mu predvedu svoje vođe. Zato su izručili Vercingetoriksa i ujedno predali oružje. Onda je Cezar zadržao Heduance i Arvernjane ne bi li preko njih uspio pridobiti i njihove države. Od ostalih je zarobljenika svakom pojedinom vojniku predao kao ratni plijen po jednoga Gala. 90. Kad je Cezar obavio sve ove poslove, krenuo je protiv Heduanaca i pokorio njihovu državu. U ovaj su kraj Arvernjani poslali Cezaru poslanike koji su obećali izvršiti sve ono što bude od njih tražio.
Tad je Cezar zatražio velik broj talaca. Onda je legije uputio u zimovnike, a ujedno je oko 20 000 zarobljenika vratio Heduancima i Arvernjanima. Zatim je zapovjedio Titu Labijenu da s dvjema legijama i s konjaništvom ode u zemlju Sekvanaca. Njemu je dodijelio kao pomoćnika Marka Sempronija Rutila. Legata Gaja Fabija i Lucija Minucija Basila smjestio je s dvjema legijama u zemlju Remljana, da ne bi ove zadesila kakva nevolja sa strane njihovih susjeda Belovačana. Gaja Antistija Regina poslao je u zemlju Ambivarećana, a Tita Sekstija u kraj Biturižana, dok je Gaja Kaninija Rebila poslao među Rutence. Svi su oni krenuli svaki sa po jednom legijom. Kvinta Tulija Cicerona i Publija Sulpicija smjestio je zbog nabavke žita u gradu Kabilonu i Matiskonu u heduanskoj zemlji blizu rijeke Arara. Sam je odlučio prezimiti u Bibraktu. Kad se za sve to saznalo u Rimu iz pismena Cezarova izvještaja, slavila se dvadeset dana svečanost zahvalnosti zbog pobjede nad Galima.
OSMA KNJIGA Predgovor Aula Hircija78
Moj Balbo,79 tvoje me je uporno nagovaranje primoralo da preuzmem težak zadatak, zato neka se ovo moje svakidašnje nećkanje ne shvati kao opravdanje zbog teškoće, ili kao neko odbijanje zbog lijenosti. Popunio sam Zapise našega Cezara o podvizima što ih je izvršio u Galiji, jer njegova starija povijesna djela nisu u organskoj vezi s posljednjim djelima.80 Tako sam njegovo posljednje povijesno djelo dopunio od Aleksandrijskog rata do njegova svršetka, ali opet ne do svršetka građanskih borbi kojima ne vidimo ni kraja ni konca – nego do kraja Cezarova života. O, kad bi čitatelji znali kako sam nerado pristupio pisanju, ja bih tad lakše izbjegao prijekor zbog svoje lakoumnosti i drskosti što sam se usudio da se na neki način uvučem u sredinu Cezarovih povijesnih djela. Svi su složni da ljepota njegovih spomenutih zapisa nadmašuju i najdotjeranija djela drugih pisaca. Zapisi su objavljeni zato da bi se budući povjesničari upoznali s toliko znamenitim djelima, a jer ih svi cijene, to se onda čini da su piscima preoteli, a ne da su im pružili gradivo. Mi se tome ipak više od drugih divimo, jer drugi znaju kako ih je lijepo i skladno napisao, dok mi znamo kako ih je lako i brzo sastavio. Cezar je imao osebujan dar i vještinu pisanja kao i točno znanje za prikazivanje svojih nacrta. Nisam imao prilike sudjelovati ni u Aleksandrijskom ni u Afričkom ratu.81 Nama su ti ratovi ponešto poznati prema razgovorima s Cezarom.82 Zatim, mi drugačije slušamo ono što nas svojom novošću i neobičnošću zanosi, a drugačije ono što smo naumili vjerno ispripovjediti. Ja se zaista, dok nabrajam razloge za svoje opravdanje, da me ne bi drugi usporedili s Cezarom, izlažem prijekoru zbog drskosti što mislim da će me netko prema vlastitoj ocjeni usporediti s Cezarom! Ostaj mi zdravo!
1. Cezar je neprestano ratovao od početka prošlog ljeta i kroz to je vrijeme pokorio cijelu Galiju. Zato je htio da se vojnici u zimovniku odmore od mnogobrojnih napora. U to su se vrijeme pronijele vijesti da
više galskih država ponovo sprema rat i održava tajne dogovore. Kao najvjerojatniji razlog navodilo se to što su se Gali uvjerili da se nikako ne mogu obraniti od Rimljana, ako i sakupe koliko mu drago vojnika, nego ako bude više država u raznim predjelima ratovalo, tad vojska rimskoga naroda neće imati ni potpore, ni vremena, a ni četa da stigne na svako mjesto. Usto se navodilo da se svaka država mora pokoriti suđenoj sudbini, ako druge mogu jednom postati slobodne. 2. Da Gali ne bi svjesno prihvatili tu zamisao, Cezar je u zimovniku zapovjedništvo povjerio kvestoru Marku Antoniju, a sam je s konjaničkom pratnjom uoči januarijskih kalenda [29. prosinca] krenuo iz grada Bibrakta u tabor Trinaeste legije. Tu je legiju bio smjestio nedaleko od heduanske granice u zemlji Biturižana, a onda ju je ujedinio s Jedanaestom legijom koja je bila najbliže stacionirana. Ostavio je po dvije kohorte da čuvaju prtljagu, dok je preostali dio vojske poveo u najbogatije biturižanske krajeve. Budući da su Biturižani nastavali prostrane predjele i imali više gradova, to ih jedna jedina legija u zimovniku nije mogla spriječiti da se ne spremaju za rat i da se tajno ne dogovaraju. 3. Cezar je iznenada došao, pa se zbilo, a to im se, kako su bili nepripravni i raštrkani, i moralo dogoditi, da je rimsko konjaništvo na njih navalilo dok su bez bojazni obrađivali njive; konjaništvo je navalilo brže nego što je njima uspjelo skloniti se u gradove. Štoviše, nije ih na to upozorio ni onaj uobičajeni znak neprijateljske provale koji se redovito vidi zbog požara kuća, jer je Cezar bio zabranio palež, da mu ne bi zbog toga ponestalo hrane za tegleću marvu i žita, ako bude htio da krene naprijed, a onda i zbog toga da palež ne bi prepao neprijatelje pa da potom ne bi pobjegli. Tom je zgodom bilo zarobljeno na tisuće ljudi, te je Biturižane obuzeo strah, pa su oni kojima je to pošlo za rukom pobjegli u susjedne države pred prvom rimskom navalom. Pouzdavali su se ili u gostoljublje pojedinaca ili u svoje zajedničke planove. Ipak, sve je bilo uzalud! Cezar ih je krećući se brzim marševima posvuda predusretao, te nije dopustio nijednoj državi da misli na tuđi, nego samo na vlastiti spas. Takvom je akcijom i brzinom Cezar s jedne strane zadržao na okupu vjerne prijatelje, dok je, s druge strane sve one koji su bili zbog straha kolebljivi primorao da sklope mir. U takvim su prilikama Biturižani uvidjeli da se mogu zaštititi Cezarovim prijateljstvom, jer je on bio blag, a usto su
susjedne države bez ikakve kazne predale taoce i on ih je prigrlio pod svoju zaštitu. To su isto učinili i Biturižani. 4. Cezar je obećao vojnicima zbog onako velikog truda i ustrajnosti, jer su kroz zimske dane na napornom maršu i jakoj studeni s oduševljenjem ustrajali u naporima, da će im od plijena u novcu darovati po 200 sestercija, a centurionima po 2000. Zatim je legije uputio u zimovnik, a sam se poslije četrdeset dana vratio u Bibrakt. Dok je u tome gradu obavljao sudske poslove, Biturižani su poslali svoje poslanike da zatraže pomoć protiv Karnućana. Optuživali su ih što su na njih udarili s vojskom. Kad je Cezar za to doznao, premda je bio u zimovniku tek osamnaest dana, odveo je Četrnaestu i Šestu legiju iz zimovnika s obala rijeke Arara. Te je legije, kako je spomenuto u pređašnjem komentaru, bio smjestio onamo da bi olakšale dovoz hrane. Na taj je način s dvjema legijama krenuo protiv Karnućana. 5. Kad su neprijatelji saznali o pokretu vojske, tad je i nevolja drugih primorala Karnućane da napuste sela i naselja gdje su, kad su nedavno kao pobijeđeni bili napustili više gradova, stanovali u kolibicama koje su na brzinu sagradili da bi se zaštitili od zime. Zatim su se raspršili i pobjegli. Budući da Cezar nije htio da njegovi vojnici trpe zbog nevremena koje obično bjesni u to doba godine, umarširao je u karnućanski grad Cenab. U njemu je porazmjestio dio vojnika po gradskim kućama, dok je druge smjestio pod šatore koje su vojnici podigli i prekrili slamom sakupljenom na brzu ruku. Ipak je poslao konjanike i pješake što su pripadali pomoćnom dijelu vojske na sve strane, kamo su, prema izvještajima, bili upali neprijatelji. To nije bilo uzaludno, jer su se naši vojnici vratili s bogatim plijenom. Jaka je zima pritisnula Karnućane, a usto i strah zbog opasnosti. Budući da se, istjerani iz svojih kolibica, nisu mogli nigdje dulje zadržavati, a ni same ih šume nisu mogle zakloniti od strašna vremena, raštrkali su se izgubivši velik broj svojih vojnika i potom se u neredu sklonili u susjedne države. 6. Cezar je u ovo doba godine bio zadovoljan ako rastjera čete koje su se okupljale, da ne bi nastao rat. Sudeći prema okolnostima, držao je
kao sigurno da u ljetno doba ne može buknuti veliki rat. Zbog toga je odredio da se Gaj Trebonije utabori s dvjema legijama koje su bile pod njegovim zapovjedništvom u zimovniku u gradu Cenabu, dok je sam krenuo protiv Belovačana. U to je doba Cezara više izaslanstava sa strane Remljana obavještavalo da su se Belovačani, a ti su među Galima i Belgima bili najslavniji vojnici, a tako isto i susjedne države – pod vodstvom Belovačanina Koreja i Komija iz naroda Atrebaćana – digli na ustanak i da okupljaju vojsku na jednom mjestu, da bi zatim svi zajedno provalili u zemlju Svesionjana, koji su bili pod vlašću Remljana. Cezar je držao kako ne samo čast nego i njegova vlastita korist traži da se ne bi kakva nesreća dogodila saveznicima vrlo zaslužnim za rimsku državu. Zato je zapovjedio da iz zimovnika krene Jedanaesta legija, a onda je poslao pismo Gaju Fabiju da povede svoje dvije legije u zemlju Svesionjana. Tim je legijama pridružio jednu pod zapovjedništvom Labijena. Na taj je način i sam bio neprestano uposlen, dok je od legija tražio, kako je to već zahtijevao teren oko tabora i usto ostale vojne okolnosti, da naizmjence preuzimaju teret operativnog plana. 7. Kad je Cezar okupio čete, krenuo je protiv Belovačana. Utaborio se u njihovoj zemlji, a onda je na sve strane poslao konjaničke čete da zarobe neke od Belovačana od kojih bi se moglo saznati za namjeru neprijatelja. Konjanici su izvršili nalog i javili da se mali broj Belovačana nalazi u domovima, a ti nisu bili zaostali da bi obrađivali njive, jer su se svi iz ovih krajeva vrlo oprezno bili iselili, nego su ih njihove poglavice poslale natrag kao uhode. Kad je Cezar pitao zarobljenike gdje se sada nalaze ostali, kao i što sad namjeravaju, odgovorili su da su se svi za borbu sposobni Belovačani okupili na jednom mjestu, a ujedno su s njima još pripadnici plemena Ambljana, Aulerčana, Kalećana, Veliokašana i Atrebaćana. Zatim su još izjavili da im se tabor nalazi na visokom proplanku u šumi oko koje je razlivena močvara, dok su svoju prtljagu otpremili u udaljenije šume. Osim toga su naveli da je više poglavica pokrenulo rat, ali da narod najviše sluša Koreja, jer je uvjeren da on iz dubine duše mrzi i samo ime rimskoga naroda. Naveli su da je prije nekoliko dana Komije iz plemena Atrebaćana krenuo iz spomenutog zajedničkog tabora da bi doveo i Germane u pomoć. Ti su u neposrednom susjedstvu, a ima ih vrlo mnogo. Osim toga Belovačani su prema dogovoru svih poglavica a i prema živoj želji naroda odlučili otpočeti borbu ako Cezar, kao što se pronose glasovi, stigne u njihovu zemlju, da ne bi bili
primorani da se poslije bore u jadnijim i težim prilikama s cijelom njegovom vojskom. Ako bi Cezar okupio više vojske, oni namjeravaju ostati na onom mjestu koje su izabrali, da bi iz zasjede dočekali i sprečavali Rimljane u njihovoj akciji, osobito u njihovu opskrbljivanju krmom, a ove sada zbog okolnosti i godišnjeg doba ima malo, pogotovo kad krma nije na jednom mjestu; još su odlučili da Rimljanima potpuno onemoguće dopremu žita i ostale hrane. 8. Kad je za sve to doznao, pogotovo kad se više zarobljenika slagalo u izjavama, Cezar je mislio da su svi ti planovi o kojima se govori zaista razboriti te da istovremeno ne otkrivaju neku barbarsku nepromišljenost. Zato je smatrao kako treba uznastojati da neprijatelji podcijene brojčano stanje njegove vojske i da zbog toga što prije stupe u otvorenu borbu. Pod njegovim su se zapovjedništvom nalazile u bojevima prokušane i hrabre legije i to Sedma, Osma i Deveta, te mladi i nadobudni vojnici Jedanaeste legije. Već su osam godina vojnici te legije bili u službi, ali ipak, ako bi se ona usporedila s drugim legijama, još nije bila proslavljena zbog svoga borbenog iskustva i hrabrosti. Zato je Cezar sazvao vojničko vijeće. Njemu je priopćio sve što je doznao i na taj način ohrabrio vojnike. Potom je odredio da se vojska tako kreće na maršu kako bi trima legijama namamio neprijatelja u borbu, a da Sedma i Deveta kreću ispred cjelokupne prtljage koja nije bila velika, kao što se to obično događa u vojnim ekspedicijama. Osim toga je naredio da uz bok prtljage maršira Jedanaesta, da ne bi neprijatelji zapazili da su brojčano jači više nego što su i sami željeli. Zbog toga je vojsku i svrstao u četverokut i onda se pojavio pred neprijateljima brže nego što su se oni nadali. 9. Kad su Gali, o čijim je smjelim planovima saznao Cezar, odjednom uvidjeli da se legije svrstane za borbu primiču čvrstim korakom, tad su i oni svrstali svoje čete ispred tabora. Ipak, nisu sišli s uzvisine, bilo zbog opasnosti od juriša bilo zbog iznenadnog dolaska, a možda i zato što su čekali što će učiniti naši vojnici. Premda je Cezar želio sukob, ipak ga je začudio toliki broj neprijatelja, pa je zbog toga sagradio svoj tabor sučelice neprijateljskom taboru. Po sredini se protezala dolina koja je bila više zasječena u dubinu nego u širinu. Cezar je svoj tabor utvrdio nasipom visokim dvanaest stopa, a prema visini nasipa dogradio je ogradu. Naredio je da se iskopa dvostruki
jarak visok dvanaest stopa s okomitim stijenama. Zatim je odredio da se podignu tornjevi na tri kata i da se onda spoje mostovima. Mostove je prebacio od jednog tornja na drugi, zatim je zapovjedio da se prekriju, dok su vojnici prednju stranu mostova zagradili ogradama od pruća. Na taj je način dvostruki jarak i dvostruki red braniča branio od neprijatelja njegov tabor. Tako je jedan red braniča s mostova odapinjao strijele dalje i odvažnije, jer su borci zbog visine bili sigurniji. Drugi braniči koji su se nalazili na samom nasipu, a više nadomak neprijatelju, bili su mostom zaštićeni od strijela koje su na njih padale. Na samim je izlazima postavio vrata i tornjeve. 10. Svrha tih utvrda bila je dvostruka. Cezar se s jedne strane nadao da će veličina samih gradnji i tobožnja njegova strašljivost ojunačiti barbare, a s druge strane zapazio je da će kod onako malog broja boraca – jer se moralo daleko odlaziti za nabavu krme i žita – sama utvrda braniti tabor. Poneki bi vojnici često istrčavali na objema stranama i onda jurili oko močvare i to sredinom između oba tabora. Ipak su po koji put naše pomoćne čete, galske i germanske, prelazile i odvažno počele progoniti neprijatelja. Na sličan su način neprijatelji provaljivali i jako potiskivali naše. Događalo se prilikom svakidašnjeg opskrbljivanja hranom, a to se moralo događati jer su vojnici sakupljali hranu po rijetkim i raštrkanim kućama, da su na neprohodnim mjestima znali opkoliti raštrkane dobavljače hrane. Premda su tom prilikom naši gubili mnogo konja i robova, ipak je ta činjenica u dušama barbara stvarala nerazborite zaključke, a osobito što je Komije, a za nj smo spomenuli da je bio otišao u Germaniju za pomoć, bio stigao s konjanicima. Iako ih po broju nije bilo više od pet stotina, ipak su se barbari mnogo oslanjali na okolnost što je pomoć stigla. 11. Budući da je Cezar opazio da se već više dana neprijatelj ne miče iz tabora, koji je zaklanjala močvara i sam prirodni položaj, te da usto ne može bez riskantne borbe jurišati na njihov tabor, a na opkopima zatvoriti to mjesto ako ne bude imao više vojske, poslao je Treboniju pismo da što brže pozove Trinaestu legiju koja je pod zapovjedništvom Tita Sekstija zimovala u zemlji Biturižana. U pismu je Cezar napisao da što bržim marševima dođe k njemu. Sam je naizmjence slao remljanske i lingonske konjanike te konjanike iz ostalih krajeva, a bio ih je pozvao u velikom
broju, s dobavljačima hrane, da bi im bili zaštita i da bi odbili nenadane neprijateljske napade. 12. Budući da se to svakodnevno događalo, zbog navike je nestalo opreznosti; tako se uvijek događa kad nešto duže potraje. Belovačani su onda kad su utvrdili gdje se nalaze dnevne postaje naših konjanika poslali izabranu pješačku četu u zasjedu na šumovitom mjestu. Sutradan su ovamo poslali konjanike da najprije namame naše vojnike, a onda da ih iznenada napadnu. Nesreća je zadesila Remljane koji su toga dana obavljali spomenutu službu. Kad su oni iznenada ugledali neprijateljske konjanike te kad su, brojčano jači, podcijenili manji broj neprijatelja, započeli su ih žestoko progoniti, ali su ih tada sa svih strana opkolili pješaci. Zbog toga su odjednom izgubili prisutnost duha, brže nego što se to događa u okršaju s konjanicima. Izgubili su svoga državnog poglavicu Vertiska koji je bio zapovjednik konjaništva. On se zbog starosti teškom mukom držao na konju, ali se prema galskim običajima nije zahvalio na časti zapovjednika, a nije ni htio da se borba vodi bez njega. Neprijatelji su se zbog sretne i uspjele borbe osmjelili i postali ratoborniji kad je zaglavio poglavica i zapovjednik Remljana. Ovaj je gubitak bio dobra opomena našim vojnicima da ubuduće opreznije istraže okolinu i da pametnije navaljuju na neprijatelja koji uzmiče. 13. Međutim, dnevni okršaji nisu prestajali u blizini jednog i drugog tabora. Borbe su se vodile na plitkim močvarnim mjestima i na prijelazima preko močvare. U takvim su borbama svi Germani koje je Cezar bio doveo kao pomoć s one strane Rajne da bi se borili među konjanicima prelazili močvaru, pa bi poneke neprijatelje koji su pružali otpor posjekli, a zatim bi ne prekidajući napad udarali na ostale. Neprijatelji su se u takvim situacijama u panici povlačili i nečasno bježali i to ne samo oni koje su Germani izbliza ubijali ili ih iz daljine ranjavali nego i oni koji su obično podalje bili svrstani kao rezerva. Zbog toga su malo-pomalo napustili jednu visoravan za drugom i nisu prestali bježati dok se nisu sklonili u vlastiti tabor. Neki su kao kukavice pobjegli i dalje. Sve su njihove čete bile pod dojmom, gotovo osupnute, zbog te pogibelji. Jedva se moglo prosuditi jesu li objesnije kad bi im se osmjehnula i najmanja sreća u uspješnoj borbi ili su malodušnije kad ih zadesi i neznatna nezgoda.
14. Kad su neprijatelji proveli više dana u taboru i kad su saznali da nisu daleko legije i legat Gaj Trebonije, onda su zapovjednici Belovačana, iz straha od slične opsade kao što je bila ona kod Alezije, otpustili noću one vojnike koji su zbog godina ili nemoći bili preslabi ili bez oružja; isto su tako zajedno s njima otpremili prtljagu. Dok su zapovjednici uređivali tu neurednu i uskomešanu povorku, jer u Gala veliko mnoštvo kola prati i lako naoružane čete, svanulo je. Tek su tada pred svojim taborom svrstali svoje naoružane čete, da ih ne bi Rimljani progonili dok se ne udalji povorka s prtljagom. Ipak je Cezar držao da ne smije na njih navaliti dok se nalaze na okupu na jednom mjestu, a isto tako da ih ne smije zbog strmine brežuljaka uznemirivati, nego im mora tako s legijama prići da onda neće moći bez opasnosti krenuti s onoga mjesta kad opaze da im se približavaju naši vojnici. Ipak, kad je Cezar uvidio da tabor od tabora dijeli neprohodna močvara te da težak prijelaz može osujetiti brzu potjeru za neprijateljem, i kad je još uočio da je kosina što se protezala s one strane močvare gotovo dopirala do neprijateljskog tabora, sagradio je most preko močvare, prebacio legije i ubrzo stigao na vrh kose na proplanak koji je s dviju strana branio strm obronak. Na tom je mjestu svrstao legije, zatim je stigao do kraja kosine i tu postavio bojni red odakle su strijele s hitala mogle dohvatiti raspoređene neprijateljske čete. 15. Barbari, pouzdavajući se u prirodni položaj mjesta na kome su se nalazili, bili su spremni da se bore ako se Rimljani samo pokušaju približiti brežuljku. Budući da nisu mogli postupno raspustiti četu za četom, ostali su u bojnom redu da se ne bi raštrkali i izgubili prisutnost duha. Kad je Cezar shvatio njihovu upornost, ostavio je u bojnom redu dvadeset kohorti, zatim je izmjerio na onom mjestu prostor za tabor i onda naredio da se tu podigne. Kad su radovi oko tabora bili dovršeni, svrstao je legije pred nasipom, dok je konjanike na zauzdanim konjima83 razmjestio za stražu. Budući da su Belovačani vidjeli da su Rimljani spremni za potjeru, nisu mogli ni prenoćiti ni dulje ostati na istom mjestu, pa su odlučili uzmaknuti na ovaj način. Počeli su jedan drugome dodavati prema svome običaju svežnjeve šiblja i slame; toga su obilno imali u taboru. Zatim su sve to postavili pred bojni red, a onda na ugovoreni znak prije sumraka zapalili. Tako je odjednom plamen do plamena onemogućio Rimljanima da promatraju neprijateljske čete. Kad su to obavili, barbari su počeli bježati
što su brže mogli. 16. Iako Cezar zbog plamena nije mogao opaziti odlazak neprijatelja, ipak je naslutio da su to izvršili zbog bijega. Zato je krenuo s legijama, dok je konjaničke čete poslao u potjeru. Naprijed se kretao laganije jer se bojao zasjeda; osim toga nije pouzdano znao da neprijatelj nije ostao na istom mjestu, te možda želi domamiti naše vojnike na nezgodno mjesto za borbu. S druge strane, konjanici su se bojali da ne ulete u dim i vrlo gust plamen. Ako je koji i bio uletio, jedva je pred sobom vidio konja. Zbog toga su naši iz straha od zasjede dopustili da Belovačani bježe kamo sami žele. Na taj su način neprijatelji bez ikakvih gubitaka na svom jadnom ali lukavo smišljenom bijegu prevalili 10 000 koraka, a onda su se utaborili na sigurnom tlu. Budući da su iz ovoga mjesta često postavljali konjaničke i pješačke zasjede, nanosili su Rimljanima velike gubitke kad god su se ovi htjeli opskrbiti hranom. 17. Kako se to često događalo, Cezar je doznao od nekog zarobljenika da je Korej, zapovjednik Belovačana, izabrao 6000 najhrabrijih pješaka a od čitava konjaništva tisuću konjanika da ih upotrijebi za zasjedu na onom mjestu za koje je slutio da će tu Rimljani zbog obilja žita i krme poslati svoje ljude. Kad je Cezar čuo za tu namjeru, izveo je više legija nego obično, dok je konjaništvo uputio, kao što ga je i prije znao slati, kao obranu dobavljačima hrane. Među te konjanike uvrstio je lako naoružane čete koje su pripadale pomoćnoj vojsci. Sam je, međutim, krenuo za njima i pratio ih iz blizine koliko je više mogao. 18. Neprijatelji su pripremili zasjedu. Za svoju su namjeru izabrali proplanak koji je zauzimao prostor od tisuću koraka u širinu, dok je sa svih strana bio zatvoren šumama ili dubokom rijekom.84 Neprijatelji su zaposjeli taj prostor kao da žele prirediti hajku. Naši su vojnici bili upućeni u namjere neprijatelja. Budući da su ih naše legije slijedile u stopu, oni, ratoborno raspoloženi i pouzdavajući se u svoje oružje, nisu izbjegavali borbu, već je čitava četa za četom sišla na ono spomenuto mjesto. Kad su naši tamo stigli i kad je Korej držao da je pravi čas za napad, ponajprije se pojavio s malim brojem vojnika, a onda je udario na najbliže čete. Naši su se oduprli napadaju iz zasjede, ali se nisu u većem broju
okupili na jednom mjestu, jer ako bi to zbog straha učinili u konjaničkoj borbi, onda bi bili poraženi, kad ih je mnogo na jednom mjestu. 19. Budući da su se razmještene čete nalazile sad na ovom a sad na drugom mjestu, te nisu dopustile da im drugovi budu napadnuti s boka, ostali su provalili iz šuma, dok se sam Korej borio. Borba se vodila u više smjerova. Neprijatelji su bili uporni. No, kad su se duže vremena s jednakim uspjehom borili, svrstano mnoštvo pješaka počelo je provaljivati iz šuma. Oni su primorali naše konjanike na uzmak. Njima su priskočili u pomoć lako naoružani pješaci koji su se nalazili ispred legija i počeli se hrabro boriti usred četa naših konjanika. Borba se neko vrijeme vodila jednakom žestinom, a onda je i sam način bitke uvjetovao da su prevladali oni koji su odoljeli prvim navalama iz zasjede i to zato što, iako su bili neoprezni, nisu pretrpjeli nikakve gubitke od napadača iz zasjede. Za to su se vrijeme ostale legije primakle. U isto su vrijeme naši i neprijatelji bili obaviješteni da je stigao zapovjednik s vojskom svrstanom u bojnom redu. Kad se to pročulo, naši su borci navalili svom žestinom uzdajući se u pomoć kohorti, da ne bi slavu u pobjedi morali podijeliti s legijama ako bi se sporije borili. U neprijatelja se sleglo oduševljenje, pa su počeli na svaki način tražiti izlaz u bijegu. No, to je bilo uzalud! Sam je položaj terena s pomoću kojega su htjeli uništiti Rimljane uništio njih same. Na kraju su bili pobijeđeni i uništeni. Izgubili su većinu svojih vojnika, a u strahu su počeli bježati, i to neki u šume, a drugi prema rijeci. Naši su ih vojnici na tom paničnom bijegu sjekli jer su ih bez predaha progonili. Ipak, neuspjeh nije primorao Koreja da se povuče iz borbe i da pobjegne u šume, a ni da se preda na naš poziv. On se i dalje junački borio, mnoge je ranio i tako gnjevom prisilio pobjednike da na njega saspu svoje strijele. 20. Kad se sve to tako završilo, Cezar je pregledao trofeje skorašnje pobjede i o tome ovako zaključio: kad neprijatelji saznaju da su tako poraženi, oni će zacijelo napustiti tabor. Taj nije bio udaljen više od 8000 koraka, kako su neki navodili, od samog bojišta. Iako je uviđao da je teško prijeći rijeku, ipak je preveo vojsku i krenuo naprijed. Kad se nekolicina vojnika zahvaljujući skloništu u šumama spasila od propasti, pa se iznenada ranjeni vratili s bijega i javili o porazu, Belovačani su zaključili kao i ostali njihovi saveznici da se Rimljani
približavaju. Zato su zapovjedili, jer ih je nesreća sa svih strana pratila i jer je bio poginuo Korej, a uništeno konjaništvo i još su izginuli najbolji pješaci, da trubači zatrube i pozovu u skupštinu. Na skupštini su svi odreda vikom tražili da se Cezaru pošalju poslanici, te još taoci. 21. Svi su pristali na taj prijedlog. U to je doba Atrebaćanin Komije pobjegao k onim germanskim plemenima kod kojih je za ovaj rat bio unajmio pomoćne čete. Ostali su odmah poslali k Cezaru poslanike da bi ga umolili da se za sada zadovolji ovom kaznom, jer se on uz svoju blagost i čovječnost nikad ne bi bio tako osvetio neprijateljima da mu je bilo moguće da ih kazni bez borbe, dok su još bili ponosni na svoje vojne snage. Poslanici su izjavili da je slomljena snaga Belovačana u konjaničkoj borbi. Poginulo je usto još tisuće i tisuće izabranih pješaka, a samo ih je vrlo mali broj pobjegao da bi svoje zemljake obavijestio o porazu. Ipak su se Belovačani, koliko se to moglo u takvoj nesreći, mnogo okoristili borbom jer je bio poginuo Korej, vođa u ratu i huškač u narodu. Nikad prije za njegova života vijeće nije imalo onoliku vlast koliku je imao neupućeni narod. 22. Cezar im je ovako odgovorio: – Lanjske su godine u isto vrijeme Belovačani i druge galske države podigli vojnički ustanak, ali su ipak upravo oni najtvrdokornije ustrajali u svojoj namjeri. Štoviše, nije ih opametila ni predaja drugih država. Poznato mi je i vidim da se vrlo lako krivica i zabluda pripisuje mrtvima, ali nitko nije tako moćan da bi protiv volje vijeća te prkoseći svim čestitim građanima poveo rat i onda ga vodio. Ipak, ja sam zadovoljan tim vašim nesretnim iskustvom i nesrećom u koju ste sami sebe uvalili! 23. Te su iste noći poslanici prenijeli svojim sugrađanima Cezarov odgovor, a ujedno su se pobrinuli za taoce. Poslije toga su počeli stizati još poslanici iz drugih država koje su slutile da ih možda očekuje sudbina Belovačana. I ti su izručili taoce i izvršili ono što im je Cezar zapovjedio. Jedini Komije nije to učinio. Nepovjerljivost i strah nisu mu dopuštali da se povjeri bilo čijoj zaštiti. Evo pravog razloga: lanjske godine, dok je Cezar obavljao sudske poslove u Ovostranoj Galiji, mislio je Tit Labijen,
jer je znao da Komije buni države protiv Cezara i radi oko urote, da ga zbog nevjere može uništiti a da se ne ogriješi o svoju vojničku čast. Budući da je držao da Komije neće doći na njegov poziv u tabor, a ujedno se bojao da ga ta okolnost ne bi učinila opreznijim, poslao je Gaja Voluzena Kvadrata da bi ga smaknuo pod izlikom da dolazi na dogovor. Za taj je atentat izabrao povjerljive centurione i njemu ih predao. Kad su se prema dogovoru sastali, Voluzen je zgrabio Komija za ruku, ali ga u tom trenu centurion nije mogao pogubiti, bilo zato što se nije snašao zbog neobična slučaja bilo što su ga u tom trenutku spriječili Komijevi pratioci. Ipak ga je centurion jednim udarcem mača teško ranio u glavu. Tad su i ostali trgnuli mačeve, ali ni jedni ni drugi da se međusobno bore, nego da mogu lakše pobjeći. Naši su htjeli pobjeći jer su mislili da je Komije teško ranjen, dok su se drugi, kad su doživjeli prevaru, pobojali većeg zla od onoga u kome su se našli. Poslije ovoga događaja Komije se zakleo da se neće više nikad licem u lice sastati ni s jednim Rimljaninom. 24. Kad je Cezar pokorio najratobornija galska plemena i narode, te kad je mislio da više ne postoji nijedna samostalna država koja bi se oružanom snagom mogla njemu oduprijeti – a znao je da se usto neka plemena sele iz gradova, bježe s polja, kako bi barem za neko vrijeme bila slobodna – odlučio je da na više strana pošalje svoje legije. Zbog toga je kvestora Marka Antonija s Dvanaestom legijom udružio sa svojim legijama, dok je legata Fabija s dvadeset i pet kohorti uputio u najudaljenije krajeve Galije, jer je bio obaviješten da se u tim predjelima neke države spremaju na oružani ustanak. A i zato što je mislio da one dvije legije pod zapovjedništvom legata Kaninija Rebila, koji se tad nalazio u tim krajevima, nisu dovoljno jake da se odupru navali neprijatelja. Zatim je pozvao k sebi Tita Labijena, dok je Petnaestu legiju, koja se nalazila s njim u zimovniku, uputio u gornju Italiju da bi štitila naselja rimskih građana i da im se ne bi zbog provale barbara dogodila neka nesreća slična onoj koja je lanjske godine zadesila Tergestine čiji je teritorij nemilice uništila provala spomenutih barbara. Sam je krenuo sa svojim legijama da hara i pustoši Ambioriksovu zemlju. Budući da je sumnjao da bi mogao zarobiti toga plahoga bjegunca, zaključio je kako njegovoj vojničkoj časti najviše dolikuje ako u Ambioriksovoj zemlji pobije stanovnike, uništi kuće i tegleću marvu. Na taj način nitko neće Ambioriksu, ako slučajno ostane živ, dopustiti da se vrati u svoju državu.
25. Cezar je na sve strane po Ambioriksovoj zemlji poslao ili legije ili pomoćne čete. Te su koljući, paleći i grabeći pokorile cijelu zemlju. Cezarove su čete pogubile ili zarobile mnoštvo ljudi. Poslije je poslao Tita Labijena s dvjema legijama protiv Treveraca. Oni su bili naviknuti na svakidašnje borbe jer su graničili s Germanima. Usto se nisu životom i divljim običajima mnogo razlikovali od Germana. Treverci nisu nikad izvršavali zapovijedi, osim ako ih na to nije primorala oružana sila. 26. U to vrijeme, kad je legat Gaj Kaninije saznao iz pisama i poruka Duracijevih – koji je ostao uporan i vjeran prijatelj Rimljana, premda se jedan dio njegove države bio odmetnuo – da se veliko mnoštvo neprijatelja sakupilo u zemlji Piktonaca, žurno je krenuo prema gradu Lemonu. Dok se približavao samom gradu, saznao je od zarobljenika da je Dumnak, vođa Andâ, s više tisuća vojnika opkolio Duracija kao i da opsjeda sam grad Lemon. Budući da nije htio svoje slabe legije izložiti navali neprijatelja, podigao je tabor na prirodno utvrđenom mjestu. Čim je Dumnak čuo da dolazi Kaninije, krenuo je sa svim svojim snagama na legije napadajući rimski tabor. Izgubivši više dana u jurišu na tabor, i ne mogavši niti uz velike gubitke ni na jednom mjestu probiti opkop, ponovo se povukao i počeo opsjedati grad Lemon. 27. U isto je doba legat Gaj Fabije više država primio pod svoju zaštitu, ali se isto tako osigurao s taocima. Tad ga je Gaj Kaninije pismeno obavijestio što se događa u zemlji Piktonaca. Čim je Dumnak saznao za Fabijev dolazak, počeo je očajavati što će biti ako bude primoran da istovremeno suzbija neprijatelja izvana i da vodi računa o građanima i da strepi zbog njih. Zato je odjednom s vojskom nestao iz toga kraja. Zaključio je da neće biti potpuno siguran ako svoju vojsku ne prevede preko rijeke Ligera. Rijeka je bila duboka, pa je za prijelaz trebalo iskoristiti most. Sam Fabije, premda nije bio u dodiru s neprijateljem i premda se nije bio sjedinio s Kaninijem, ali obaviješten od onih koji su poznavali okolicu, bio je uvjeren da će preplašeni neprijatelji krenuti onamo kamo su namjeravali. Zato je s vojskom u brzom maršu krenuo prema mostu, dok je konjaništvu zapovjedio da jaši toliko ispred legija koliko bi mogli prevaliti da se mogu natrag vratiti u isti tabor i da ne izmore konje.
Naši su vojnici, kako im je bilo zapovjeđeno, sustigli Dumnakovu vojsku i onda na nju navalili. Budući da su ih napali putem na bijegu prestrašene i s velikim tovarom, mnoge su posjekli i zarobili bogat plijen. Poslije sretno završena boja vratili su se u tabor. 28. Te je noći Fabije poslao naprijed konjanike koji su bili spremni da se pobiju i da zadržavaju čitavu vojsku dok on sam ne stigne. Da bi se to izvelo prema Fabijevoj zapovijedi, konjanički je zapovjednik Kvint Acije Var, neobično hrabar i razborit, ohrabrio svoje vojnike. Kad su stigli neprijateljsku vojsku, postavio je čete na zgodnim mjestima i s malim brojem konjanika započeo borbu. Neprijateljsko se konjaništvo odvažno sukobilo jer su ih pomagali pješaci koji su se zaustavljali da bi im priskočili u pomoć protiv naših snaga. Nastao je ogorčen okršaj. Budući da su naši borci podcijenili neprijatelje koje su bili svladali dan prije i imali na umu da ih slijede njihove legije, počeli su se hrabro boriti s pješacima zbog stida da ne uzmaknu kao i zbog želje da sami završe bitku. S druge strane, neprijatelji su držali da neće stići druge rimske čete, a to su već jučer opazili, te su mislili da im se pružila zgodna prilika da unište naše konjaništvo. 29. Budući da se neko vrijeme vodila ogorčena borba, Dumnak je svrstao pješake u bojni red, da bi naizmjence pomagali konjanicima. Upravo su tad neprijatelji ugledali zbijene redove legija. Čim su ih ugledali, obuzela ih je panika, i to sve konjaničke neprijateljske odrede; zavladalo je opće zaprepaštenje. Tad se poremetio red kod prtljage, dok su se ostali uz viku i galamu raštrkali i pobjegli na sve strane. Naši konjanici, koji su se maloprije bili odvažno sukobili s neprijateljem, opijeni radošću zbog pobjede, započeli su vikati i ujedno opkoljavati protivnike. Sasjekli su toliko neprijatelja koliko su ih mogli sustići i koliko su desnice konjanika mogle sasjeći. Toliko su neprijatelja pobili. Na taj je način poginulo preko 12 000 boraca ili onih vojnika koji su kukavički bili odbacili svoje oružje. Naši su zarobili također i veliku prtljagu. 30. Bilo je svima poznato da je Drapet iz plemena Senonaca već u ono vrijeme kad je u Galiji buknuo ustanak sa svih strana okupio očajnike i
ujedno potaknuo robove na borbu za slobodu. On je primamio prognanike iz svih plemena, prigrlio odmetnike. Njihovom je pomoću sprečavao pravilan dovoz naše prtljage i hrane. Sad je još okupio 5000 bjegunaca i krenuo prema rimskoj provinciji. Zajedno s njim takav je plan smislio Lukterije iz plemena Kadurčana. Njega Cezar spominje u prijašnjoj knjizi (VII, 5. i 7) Galskog rata. Tu je rečeno kako je već onda kad se Galija digla na ustanak zaželio provaliti u našu provinciju. Zato se legat Kaninije požurio s dvjema legijama za njim u potjeru, da ne bi razbojstva spomenutih bjegunaca svojim nedjelima i zastrašivanjem osramotila našu provinciju. 31. Gaj Fabije krenuo je s ostalom vojskom u karnućansku pokrajinu i među druga plemena za koja je znao da su njihove vojske stradale u onom sukobu s Dumnakom. Nimalo nije sumnjao da će odmah poslije poraza biti krotkiji, ali ako im bude pružio zgodu, isti će ih Dumnak potaknuti te će oni podići ustanak. U to je doba Fabiju sve išlo od ruke, te je vrlo brzo pridobio plemena za sebe. I Karnućani su, premda su i sami bili često u lošem položaju, a nikad nisu spominjali mir, izručili taoce i konačno se predali. I ostala je plemena u najudaljenijim galskim krajevima sve do Oceana, tzv. Aremorička, potaknuo ugled Karnućana, pa su bez oklijevanja izvršili sve što im je bilo naređeno čim je Fabije s legijama stigao u njihovu zemlju. Dumnak, protjeran iz vlastite zemlje, lutao je i krio se; zbog toga je bio prisiljen da sam bježi u krajnje predjele Galije. 32. Kad su Drapet i Lukterije (udruženi zadržali su se u zemlji Kadurčana) saznali da su stigle legije i Kaninije, bili su uvjereni da ne mogu, kad ih vojska prati u stopu, bez sigurne vlastite propasti prijeći granice rimske provincije. Osim toga, znali su da je odzvonilo njihovu skitalačkom načinu života i njihovim razbojničkim podvizima. Zatim je Lukterije – koji je u sretnijim danima svoga života bio vrlo moćan među svojim podanicima te kao kolovođa svih ustaničkih pokreta uživao velik ugled u barbara – počeo svojom i Drapetovom vojskom opsjedati grad Ukselodun, a taj je bio vrlo dobro zaštićen i svojim prirodnim položajem izvanredno utvrđen. Lukterije je svojim ugledom pridobio za sebe građane toga grada.
33. Pred ovaj je grad žurno stigao Gaj Kaninije. Tad je opazio da je grad sa svih strana opkoljen strmim klisurama na koje se vrlo teško mogao popeti teško naoružan vojnik, te da grad nitko ne brani. No, saznavši da se u samom gradu nalazi dobro opskrbljeno vojničko skladište, a isto tako i bogata građanska prtljaga koju su građani nastojali tajno na bijegu izvesti, on je razdijelio kohorte u tri reda i sagradio tri tabora na vrlo visoku mjestu da ovi ne bi uspjeli pobjeći konjanicima niti pješacima. Onda je počeo postupno, koliko je mogao, s pomoću četa podizati nasip oko grada. 34. Kad su građani primijetili Kaninijeve pripreme, sjetili su se vrlo tužne sudbine grada Alezije. Strahovali su zbog sličnog udesa ako dođe do opsjedanja grada. Zato je Lukterije više nego ostali opominjao, jer je spomenute nedaće iskusio, da misle o nabavi žita. Zapovjedio je da jake čete ostanu u gradu, a to su svi prihvatili, dok će ostali lako naoružani vojnici poći da nabave žito. Kad su građani prihvatili ovakav prijedlog, Drapet i Lukterije još su iste noći, ostavivši 20 000 naoružanih vojnika u gradu, sve preostale izveli. Nisu se vraćali nekoliko dana. Nabavili su velike količine žita u zemlji Kaduručana. Jedni su im dragovoljno pomagali u opskrbi žitom, dok su ga drugi nudili jer su bili svjesni kako su nemoćni da im se odupru. Pokatkad su noću navaljivali na naše šančeve. Zbog toga se Gaj Kaninije nije žurio opkopati nasip oko cijeloga grada, jer ne bi bio u stanju braniti dovršene utvrde, ili bi na vrlo mnogim mjestima morao postaviti tek slabe tornjeve. 35. Kad su se Drapet i Lukterije dobro opskrbili žitom, zaustavili su se oko 10 000 koraka pred gradom. Odatle su namjeravali malo-pomalo otpremati žito u grad. Zato su podijelili dužnosti. Drapet je ostao u gradu s nekoliko četa za obranu, dok je Lukterije odveo kolonu natovarenih životinja prema gradu. Tu je razmjestio straže te je oko desetog noćnog sata85 počeo po uskim šumskim stazama prenositi žito u grad. Stražari su u taboru čuli žamor, dok je naprijed poslana uhodnica dojavila što se događa, pa je Kaninije brzim pokretima svojih četa rano u zoru navalio s naoružanim kohortama s najbližih šančeva na goniče koji su dopremali žito. Ti su se zbog iznenadne neprilike preplašili i onda razbježali k svojim stražama. Kad su naši borci to vidjeli, nasrnuli su borbenije na naoružane. Nisu dopustili da ikoga zarobe živa. Odatle je pobjegao Lukterije s malim brojem vojnika i onda se vratio u tabor.
36. Kaninije je poslije sretnog okršaja saznao od zarobljenika da su neke čete s Drapetom u taboru udaljenom samo 12 000 koraka. Budući da je to saznao od nekoliko njih, zaključio je da može lako, kad jedan vođa pobjegne, ostale strahom uništiti. Držao je da je velika sreća što nitko nije iz onoga pokolja pobjegao u tabor i obavijestio Drapeta o porazu. Budući da u tome pokušaju nije vidio nikakve opasnosti, poslao je naprijed prema neprijateljskom taboru cijelo konjaništvo i pješake Germane; ti su bili vrlo hitri. Sam je podijelio jednu legiju u tri tabora, dok je drugu bez prtljage poveo sa sobom. Kad je gotovo bio stigao neprijatelje, obavijestile su ga izvidnice koje je bio naprijed poslao da su neprijatelji prema svome običaju napustili vis pa su u nizini blizu obale rijeke podigli tabor. Osim toga, izjavili su da su svi pješaci Germani i svi konjanici upravo na onim mjestima gdje to nitko nije slutio iznenada provalili i zametnuli bitku. Kad je to čuo, krenuo je naprijed sa spremnom i za borbu razvrstanom legijom. Tako su borci na dani znak odjednom zauzeli visove. Čim se to dogodilo, počeli su se Germani i konjanici, ugledavši legionarske ratne znakove, žestoko boriti. Odmah su odasvud nagrnule kohorte; neke su poubijali, dok su druge zarobili. U ruke im je pao i bogat plijen. U tom su sukobu zarobili i samoga Drapeta. 37. Poslije sretno završene bitke, u kojoj nije bio ranjen gotovo nijedan vojnik, Kaninije se vratio da ponovo opsjeda grad. Vanjskoga je neprijatelja uništio, ali mu bojazan pred njim nije dopustila da razmakne posade i da građane zatvori utvrdama. Zatim je odredio da se sa svih strana iskopaju šančevi. Do ovoga je mjesta sutradan stigao Gaj Fabije sa svojim četama i počeo opsjedati jedan dio grada. 38. Cezar je za to vrijeme ostavio kvestora Marka Antonija s petnaest kohorti u zemlji Belovačana, da se Belgima ne pruži prilika za ustanak. Sam je posjetio ostala plemena. Zatražio je više talaca, dok je narod tješio i svojim uvjeravanjem smirio. Kad je stigao u zemlju Karnućana, a u toj je bilo leglo rata, kao što je Cezar opisao u prethodnom zapisu, 86 zatražio je od njih Gutruata, začetnika nedjela i dušu ustanka, da bi ga kaznio i da bi što prije državu riješio straha. Opazio je da se osobito boje oni koji su bili svjesni svojih prijestupa. Gutruat se zaista nije pouzdavao u svoje građane, ali, kako su ga temeljito tražili na svim stranama, brzo su ga predveli Cezaru u tabor. Vojnici su odlučno i protiv Cezarove volje, spominjući sve
opasnosti i gubitke u ratu, zahtijevali da ga najstrože kazni. Gutruata su najprije do smrti išibali, a onda su mu odsjekli glavu. 39. U istom su kraju česta Kaninijeva pisma obavijestila Cezara što se dogodilo s Drapetom i Lukterijem, a i to što misle o svemu sami građani. Iako je Cezar prezreo upornost ove dvojice, ipak je držao da je potrebno strogom kaznom kazniti njihovu drskost, da ne bi svi u Galiji pomislili da za obranu od Rimljana nemaju postojanosti, a ne snaga, te da ne bi ocjenjujući prirodni položaj prema ovom događaju izborili sebi slobodu. Cezar je znao da je svim Galima poznato da mu vlast nad pokrajinom traje još jednu godinu, te ako im sada uspije da mu se odupru, onda se ubuduće ne moraju bojati nikakve opasnosti. Zato je s legijama ostavio legata Kvinta Kalena da ga slijedi uobičajenim maršem, dok je sam pohitao što je brže mogao s cijelim konjaništvom u pomoć Kaniniju. 40. Kad je Cezar neočekivano stigao pod bedeme grada Ukseloduna, vidio je da je grad zatvoren šančevima, te da se nikako ne može odustati od opsjedanja. Zatim, kad je saznao od prebjega da su se građani dobro opskrbili žitom, počeo je smišljati kako bi neprijatelje lišio vode. U blizini grada tekla je rijeka dubokom dolinom i optakala gotovo cijelo brdo; ono je imalo strme stijene na kojima se uzdizao grad Ukselodun. Da promijeni korito rijeke, to mu nije dopuštao prirodni položaj jer je rijeka tekla duboko podno brda. Zato je nije mogao uputiti drugim tokom. Građanima je bilo naporno da dnevno silaze na riječne obale, osobito kad bi im naši borci onemogućili prilaz. Tad ne bi mogli bez rana i opasnosti prilaziti rijeci, a ni vraćati se strmom stazom. Kad je Cezar uočio te neprilike za neprijatelja, porazmjestio je strijelce i praćkare nasuprot najlakšim prilazima, zatim je postavio hitala na nekim mjestima; na taj je način onemogućio građanima da se opskrbljuju vodom. 41. Zbog toga su svi išli po vodu na jedno mjesto pod bedemom grada. Ondje gdje otprilike tri stotine stopa nije zahvaćao riječni zavojni tok izviralo je veliko vrelo. Dok su drugi samo željeli da se građanima onemogući prilaz k vrelu, jedino je Cezar uvidio da se to može postići. Zbog toga je počeo sučelice vrelu prema brdu primicati bojne kolibe i
podizati nasip uz velike poteškoće i neprestane borbe, jer su građani silazili s visova i izdaleka te bez opasnosti vodili borbu. Najodvažnije su izranili, ali se naši nisu zbog toga prestrašili, nego su počeli primicati kolibe te naporom i radom svladavati prirodne poteškoće. Istovremeno su započeli od bojnih koliba kopati skrivene rovove prema vrelu. Ovaj su posao mogli raditi bez opasnosti, jer neprijatelji to nisu ni naslutili. Naši su nasuli nasip šezdeset stopa visok, a onda postavili na nj toranj od deset katova, ali ipak ne toliko visok da bi dosegao do vrha bedema, jer se to nije moglo postići nikakvom gradnjom, nego samo toliko da premaši visinu spomenutog vrela. Kad su naši borci odavle hitalima sipali strijele na stazu koja je vodila prema izvoru, građani nisu mogli bez opasnosti ići po vodu. Postupno su počeli ginuti od žeđe ne samo ljudi nego i stoka i konji. 42. Ova je neprilika prestrašila građane pa su zapaljene posudice napunjene lojem, smolom i daščicama bacali na naše gradnje, dok su se istodobno hrabro i odvažno borili, ne bi li opasnošću i borbom odvratili Rimljane da ne gase vatru. Što god bi neprijatelji skotrljali niz strminu, to bi zapelo o kolibe i nasip te zapalilo ono što je bilo na putu. Naprotiv, naši su vojnici, premda ih je pritisnuo opasan način borbe i to na nezgodnom mjestu, ipak junački svemu odolijevali. Ta se borba vodila na uzvisini pred očima naše vojske. Na jednoj i drugoj strani borci su strašno vikali. Svaki se hrabriji vojnik što je više mogao izvrgavao neprijateljskim strelicama i plamenu, da bi na taj način što bolje i uvjerljivije potvrdio svoje junaštvo. 43. Kad je Cezar opazio da su mnogi njegovi borci ranjeni, zapovjedio je kohortama da se približe gradu na taj način što će se popeti sa svih strana na brdo i što će odasvud podići viku kao da namjeravaju na juriš zauzeti bedeme, jer neprijatelji zapravo nisu znali što se na drugoj strani događa. Zato su protivnici opozvali vojnike koji su napadali na opsadne sprave i onda ih razmjestili po bedemima. Tad su naši vojnici, čim nije bilo borbe i otpora od neprijatelja, na brzu ruku dijelom pogasili vatru koja je bila zahvatila opsadne sprave, a dijelom su ih uništili. Građani su se žilavo branili i ustrajali u obrani, premda je velik dio stanovništva umro od žeđi. Na kraju, naši su vojnici pomoću rovova dokraja presjekli dovod vode s vrela i tekućicu skrenuli drugim smjerom. Zato je odjednom presahnuo izvor. Građani su izbezumljeni od očaja pomislili da to nije
učinio ljudski um, već volja bogova. Ova ih je nevolja primorala da se predaju. 44. Cezar je držao da je potrebno primjerom teške kazne ostale zastrašiti. Znao je da je svima bila poznata njegova blagost, ali se nije bojao da će svi pomisliti da je zanesen okrutnošću strože postupio. S druge strane, vidio je da neće ostvariti svoje planove ako bude više njih na raznim mjestima tako postupalo. Zato su svima onima koji su nosili oružje odsjekli ruke, dok im je Cezar poklonio život, da bi kazna zlotvora bila što očevidnija. Drapet, koga je zarobio, kako smo spomenuli nije nekoliko dana okusio hranu, bilo zato što se okovan osjećao duboko uvrijeđen bilo zato što se bojao teže kazne; zato je iscrpljen glađu umro. U isto je vrijeme Lukterija zarobio Epasnakt iz plemena Arvernjana. Kad je napustio borbu, a to nam je već poznato, Lukterije se kao pribjegar sklanjao u mnogih plemena; često je mijenjao mjesto boravka jer je držao da ne može bez opasnosti bilo gdje boraviti. Usto je bio svjestan kakav mu je neprijatelj Cezar! Kad je Epasnakt zarobio Lukterija, on ga je, kao osobiti prijatelj naroda rimskoga, bez ikakva razmišljanja vezana doveo pred Cezara. 45. Za to se vrijeme Labijen s uspjehom borio u zemlji Treveraca. U konjaničkoj je bici pobio više njihovih vojnika, a i Germana koji su svakome pomagali u borbi protiv Rimljana. Labijen je zarobio živa njihova poglavicu, a među zarobljenicima nalazio se i Heduanac Sura. Bio je to vrlo ugledan čovjek i po junaštvu i po rodu, a jedini je među Heduancima još do onoga vremena bio spreman za borbu. 46. Cezar je za to saznao, a jer je uočio da se u cijeloj Galiji uspješno ratuje, mislio je da će ovoga ljeta biti svladana i pokorena cijela Galija. Budući da još nijednom nije upadao u Akvitaniju koju je djelomice bio pokorio Publije Kras, krenuo je u smjeru te zemlje s dvjema legijama da bi u toj zemlji proveo posljednje dane ljeta. Sve je svoje poslove obavio sretno jer su plemena Akvitanaca poslala Cezaru poslanike i predala taoce. Zatim je sam u pratnji konjanika krenuo u Narbon, dok je ostalu vojsku predao legatima da je odvedu u zimovnik. Cezar je četiri legije pod zapovjedništvom Marka Antonija i legata Gaja Trebonija i Publija Vatinija smjestio u Belgiji, a dvije je legije uputio
u zemlju Heduanaca, jer je za njih znao da uživaju najveći ugled u cijeloj Galiji. Zatim je dvije legije poslao u zemlju Turonaca prema granici Karnućana, da bi cijeli predjel do Oceana držale u slijepoj pokornosti. Ostale je dvije legije poslao u pokrajinu Lemovičana; ta je pokrajina bila nedaleko od zemlje Arvernjana, a sve zato da ne bi koji dio Galije bio bez rimske vojske. Zatim se Cezar nekoliko dana zadržao u rimskoj provinciji; na brzinu je pohodio sudske ustanove, pregledao državne riznice a zaslužne je nagradio, jer je imao prilike vidjeti kako su se pojedinci držali za vrijeme ustanka u cijeloj Galiji, koji je on ugušio uz vjernost i pomoć Provincije. Kad je i te poslove posvršavao, krenuo je k legijama u Belgiju i prezimio u Nemetoceni. 47. U tom je gradu Cezar saznao da se Atrebaćanin Komije u bici sukobio s njegovim konjaništvom. Kad je Antonije stigao u zimovnik, Atrebaćani su bili mirni, ali je Komije poslije onoga atentata, o kome sam govorio, kad je bio teško ranjen, uvijek bio od pomoći svojim građanima, a onda, da bi one što organiziraju pobunu imao tko zvati na oružje i voditi, prehranjivao je sebe i svoje konjanike na hajdučki način, jer je pleme bilo pokorno Rimljanima. Zbog toga su putovi u toj zemlji bili nesigurni. On je više puta zarobio hranu koju su dovozili u rimski zimovnik. 48. Gaj Voluzen bio je dodijeljen za konjaničkog zapovjednika. On je zajedno s njim zimovao. Jednoga ga je dana Antonije poslao u potjeru za neprijateljskim konjaništvom. Voluzen, osim što je bio neobično hrabar, iz dna duše mrzio je Komija. To radije htio je izvršiti ono što mu je njegov zapovjednik zapovjedio. Zbog toga je rasporedio vojnike za zasjedu. Tako je češće s uspjehom napadao neprijateljske konjanike. Posljednji put, kad se borba s neprijateljem ogorčeno i dugo vodila, Voluzen je u želji da zarobi Komija, ali previše zanesen borbom, s malim odredom počeo Komija progoniti. Taj je u divljem bijegu daleko odveo Voluzena. Komije se obratio svojim vojnicima i počeo ih preklinjati da ne ostave neosvećenu ranu koju je nedavno prevaren na vjeru zadobio. Zatim je okrenuo konja i odvažnije nego drugi navalio na Voluzena. To su isto učinili i drugi konjanici, pa su natjerali u bijeg mali broj naših konjanika i počeli ih progoniti. Tad je jače podbo konja, približio se Kvadratovu konju i vrlo snažnim udarcem probio kopljem Voluzenovo stegno. Kad su naši opazili da im je zapovjednik ranjen, zaustavili su se na uzmaku, okrenuli
konje i odjednom svi započeli progoniti neprijatelja. Čim se to dogodilo, hrabra je navala naših konjanika oborila mnoge neprijateljske konjanike, neke su pregazili na bijegu, dok su druge zarobili. Komije se na brzom konju spasio od opasnosti. Poslije sretno završene borbe borci su Voluzena prenijeli u tabor. Bio je teško ranjen i svi su mislili da će umrijeti. Zatim je Komije, bilo zato što je utažio žeđ za osvetom, a možda i zato što je bio izgubio većinu svojih boraca, poslao Antoniju poslanike i taocima mu zajamčio da će doći na ono mjesto koje mu on bude odredio, a da će isto tako učiniti sve što mu bude zapovjedio. Ujedno ga je zamolio da mu dopusti, zbog straha kojim je ispunjeno njegovo srce koje pamti nedavni atentat, da ne mora doći nijednom Rimljaninu na oči. Budući da je Antonije držao da je taj njegov zahtjev posljedica opravdana straha, udovoljio mu je molbi i primio taoce. Znam da je Cezar napisao za svaku pojedinu godinu po jednu knjigu Zapisa, ali ne mislim da i ja to moram učiniti, jer se druge godine za vrijeme konzulovanja Lucija Paula i Gaja Marcela87 ništa znamenito nije dogodilo u Galiji. Ipak, da bi čitatelj znao gdje su se nalazili u to doba Cezar i njegova vojska, namjeravam to opisati i dodati uz ovu knjigu mojih sjećanja. 49. Cezar je za vrijeme svoga zimovanja u Belgiji nastojao da mu jedini zadatak bude da sačuva prijateljstvo s državama, a da nijednoj ne pruži nadu niti povod za rat. Najmanje je želio da bi mu se upravo uoči odlaska nametnula neka potreba za ratovanjem. Budući da je namjeravao odvesti vojsku, a u slučaju da bukne rat, tad bi ga cijela Galija oduševljeno prihvatila a da se ne bi izvrgla nikakvoj opasnosti, to je s poštovanjem govorio s izaslanicima država; poglavicama je darivao dragocjene darove, a usto nije nametao nikakve poreze. Na taj je način Cezar vrlo uspješno održao Galiju mirnu i pokornu; ona je bila slaba zbog tolikih bitaka. Zato joj je on sa svoje strane olakšao breme okupacije. 50. Poslije zime Cezar se protiv običaja vrlo žurno uputio u Italiju88 da bi održao zborove u gradovima i municipijima. Njima je bio preporučio svoga kvestora Marka Antonija koji se natjecao za svećenički položaj. Cezar se s jedne strane od srca zalagao za svoga prisnoga prijatelja; njega je nedavno bio poslao da se natječe za tu čast. S druge strane neumorno je
radio protiv stranke i moći nekolicine koji su kad je Cezar polazio iz Galije nastojali okrnjiti njegov ugled i to na taj način što bi Antonije propao na izborima. Premda je Cezar na putu prije nego što je bio prešao granicu Italije čuo da su Antonija izabrali za augura, ipak je mislio da je razborito da pohodi gradove i municipije, da bi im zahvalio što su na izbore izašli u tako velikom broju i Antoniju iskazali svoju privrženost. Svoj je pohod gradovima i municipijima htio iskoristiti da i sama sebe na neki način preporuči za drugu godinu,89 jer su se njegovi politički neprijatelji ponosili time što su za konzule bili izabrani Lucije Lentul i Gaj Marcel. Protivnici su držali da će oni svakako preoteti Cezaru čast i dostojanstvo. Osim toga, i Serviju Galbi,90 premda je bio ugledan i brojem glasova jači, uskraćena je konzulska čast jer je bio Cezarov prijatelj u privatnom životu i vojnički legat u vojsci. 51. Svi su gradovi i svi municipiji Cezara dočekali s nevjerojatnim počastima i oduševljenjem. Dolazio je prvi put otkad je čitava Galija bila podigla ustanak. Pri Cezarovu dolasku građani ništa nisu propustili da bi što ljepše ukrasili gradska vrata, putove i sva ona mjesta kojima je on morao proći. Narod je s djecom izlazio Cezaru u susret. Svugdje su se prinosile žrtve bogovima, a na trgovima i po hramovima bili su uređeni stolovi za gozbe, te je svatko unaprijed naslućivao radosno raspoloženje, neke vrste trijumf. Bogati su građani bili zaista rasipni, a narod je zbog toga bio oduševljen! 52. Kad je Cezar u žurbi proputovao kroz sve krajeve Građanske Galije,91 tj. rimske provincije, vratio se što je brže mogao k svojim legijama u grad Nemetocenu. Pozvao je legije iz svih zimovnika koji su se nalazili na granici zemlje Treveraca da bi tu obavio smotru cijele vojske. Onda je Titu Labijenu predao upravu građanske Galije, da bi je potpuno pridobio za sebe kad se bude natjecao za konzulsku čast. S druge strane, sam je s vojskom putovao toliko koliko je držao da je dovoljno da se mijenja mjesto boravišta iz zdravstvenih razloga. Premda je Cezar i do tada često čuo da njegovi politički neprijatelji salijeću Labijena, te premda je doznao da mu nekolicina među njima namjerava oduzeti nešto vojske prema senatskoj odluci, ipak nije vjerovao u ogovaranja protiv Labijena; isto tako nije se mogao odlučiti da učini išta
protiv senatske odluke. Razmišljajući zaključivao je da će njegov stav lako pobijediti ako senatori budu glasali po svojoj volji, jer je pučki tribun Gaj Kurion, otkad je ustao na obranu prava i časti Cezarove, više puta predlagao u Senatu ovo: – Ako se tko boji Cezarove vojske, neka onda i Pompej, kad njegova vlast i vojska zadaje Rimu malo straha,92 zajedno s njim položi oružje i raspusti vojsku, pa će država biti slobodna i samostalna. – Tribun nije samo ovako govorio nego je i sam na svoju ruku počeo u tom smislu agitirati.93 Ipak je konzulima i Pompejevim prijateljima pošlo za rukom da se tribunov prijedlog nikad nije ostvario. Tako su politički Cezarovi protivnici sprečavajući spomenuti prijedlog osujetili Cezarove namjere. 53. I ta je okolnost bila dokazom kakvo je mišljenje cijeloga Senata; to se podudaralo s njegovim pređašnjim postupcima. Prošle je godine Marcel govorima nastojao umanjiti Cezarov ugled, pa je unatoč Pompejevu i Krasovu zakonu94 prije vremena iznio u Senatu prijedlog o Cezarovim provincijama. Kad su senatori izrazili svoje mišljenje, Marcel je iz mržnje prema Cezaru tražio za sebe sve počasti i predložio da se o tome glasa, ali je velika većina u Senatu bila protivna njegovu prijedlogu.95 Ipak, Cezarovi politički protivnici nisu sustali; obrnuto, sve su ih činjenice opominjale da steknu što čvršće veze kako bi mogli prisiliti Senat da prihvati njihovo mišljenje. 54. Poslije je Senat donio odluku da Gnej Pompej pošalje u rat protiv Parta jednu legiju, a Gaj Cezar drugu.96 Na taj je način Senat jednome oduzeo dvije legije, jer je Pompej Prvu legiju, koju je bio poslao Cezaru a unovačio je u Cezarovoj provinciji, dao kao jednu od svojih. Usprkos svemu tome Cezar je, premda je bilo očevidno što namjeravaju njegovi protivnici, vratio legiju Pompeju i prema senatskoj odluci naredio da se u njegovo ime izruči Petnaesta legija koja je bila stacionirana u Ovostranoj Galiji. Umjesto nje poslao je u Italiju Trinaestu legiju da preuzme mjesto koje je napuštala Petnaesta legija. Onda je za cijelu vojsku odredio zimovnike. Gaja Trebonija s četirima legijama smjestio je u Belgiju, Gaja Fabija s isto toliko u zemlju Heduanaca. Držao je da će na ovaj način Galija biti pokornija i mirnija, ako vojska s jedne strane prisili na pokornost Belge koji su među svima Galima bili najhrabriji, a s druge strane Heduance, čiji je ugled bio najjači. Kad je
sve to posvršavao, otputovao je sam u Italiju. 55. Kad je stigao u Italiju, saznao je da je one dvije legije koje je Cezar bio dao, a koje su morale prema senatskoj odluci krenuti u rat protiv Parta, konzul Gaj Marcel predao Gneju Pompeju i zadržao ih u Italiji. Poslije toga, premda nitko nije sumnjao da se nešto ozbiljno sprema protiv Cezara, ipak je on osobno bio odlučio da sve podnese dok postoji bilo kakva nada da bi se s Pompejem mogao nagoditi radije na miran način negoli ratom. Zato se Cezar požurio...
ZAPISI O GRAĐANSKOM RATU PRVA KNJIGA 1. Konzulima su uručili Cezarovo pismo.97 Pučki tribuni jedva jedvice su uspjeli postići da se pismo pročita u Senatu. Ipak im nije pošlo za rukom da se o njemu dade izvještaj pred Senatom. Konzuli su u općim crtama izvijestili o prilikama u državi. Konzul Lucije Lentul obećao je da će braniti Senat i državu ako senatori pristanu da smjelo i hrabro izraze svoje mišljenje. Ali je izjavio da će se sam, ako se budu obazirali na Cezara te ako budu kao i prije nastojali da mu se umilostive, brinuti za svoje odluke i da se neće pokoriti ugledu Senata. Još je izjavio da može ponovo pridobiti Cezarovu sklonost i prijateljstvo. Na sličan je način govorio i Scipion kad je rekao da Pompeju nije ni na kraj pameti da zanemari državu ako uza nj pristane Senat. U slučaju da Senat bude neodlučan i spor u svojim akcijama, tad će ga poslije, kad se ukaže potreba, zaista uzalud zvati u pomoć. 2. Budući da je senatska sjednica bila u Rimu, činilo se da Scipion izriče te misli u ime Pompeja, koji je bio odsutan.98 Poneki je govornik skromnije izrekao svoje mišljenje. U takvom je stilu osobito govorio Marko Marcel. On je rekao da ništa nije potrebno predložiti Senatu dok se ne završi novačenje u cijeloj Italiji i dok se vojska ne sakupi, kako bi Senat imao smjelosti da upravo tako zaštićen sigurno i slobodno odluči što želi. S druge je strane Marko Kalidije predlagao da bi bilo dobro da Pompej krene u svoje provincije, da ne bi iskrsnuo neki uzrok za rat. Iznio je da se Cezar, sad kad su mu oduzeli dvije legije, boji da ih Pompej ne bi zadržao u pripremi pred Rimom i to na njegovu propast. Slično je i Marko Ruf uz neke male izmjene gotovo pristao uz Kalidijevo mišljenje. Sve je njih oštro izgrdio konzul Lucije Lentul. Rekao je da neće iznijeti na glasanje Kalidijev prijedlog, a onda je Marcel, preplašen zbog prijekora, odustao od svoga prijedloga. Tako je većina zbog konzulâ, zatim zbog terora prisutne vojske i protiv svoje volje bila primorana pristati uz Scipionov prijedlog koji je glasio: potrebno je da Cezar do određenog datuma raspusti vojsku. Ako to ne učini, držat ćemo da sprema državni prevrat, tj. da je neprijatelj
države. Protiv toga prijedloga prosvjedovali su pučki tribuni Marko Antonije i Kvint Kasije. Odmah se počelo raspravljati o prosvjedu tribuna. Mnogi su govornici pritom izrekli i teže riječi. Ukoliko je koji žešće i bezobraznije govorio, utoliko su se više hvalili Cezarovi neprijatelji. 3. Kad je navečer završila senatska sjednica,99 Pompej je k sebi pozvao senatore. On ih je pohvalio i osokolio za njihovo buduće držanje, dok je prekorio mlitavce, ali ih je nastojao i oduševiti. Tad su se bili okupili mnogi koji su nekad služili u Pompejevoj vojsci i koje je primamila nada u nagrade i počasti. Pompej je pozvao mnogo onih koji su služili u onim dvjema legijama što ih je Cezar predao. Rim je bio prepun vojnika, vojničkih tribuna, centuriona i veterana dragovoljaca. U Senat su hrpimice došli svi prijatelji konzula, Pompejevi rođaci, kao i oni koji su odavno bili Cezarovi neprijatelji, osobni ili politički. Njihova je strka i vika preplašila slabiće, dok je neodlučne sokolila. U takvoj atmosferi vrlo mnogi nisu mogli zaista iskazati svoje slobodno mišljenje. Cenzor Lucije Pizon kao i pretor Lucije Roscije obećali su da će otići k Cezaru da ga o svemu obavijeste. Za to su zatražili rok od šest dana. Neki su predlagali da se k Cezaru pošalju poslanici koji bi mu izložili zahtjev Senata. 4. Svi su ovi prijedlozi naišli na otpor; suprotstavljali su im se govori konzula Scipiona i Katona.100 Ovoga je posljednjega na to potaklo staro osobno neprijateljstvo prema Cezaru kao i ogorčenje što je bio propao na izborima, dok su Lentula na to potakli veliki dugovi i nada da će dobiti vojsku ili provincije na upravu, te na kraju bogati darovi za vladarske naslove. Štoviše, počeo se među pristašama hvaliti da će on postati drugi Sula u čije će ruke prijeći sveukupna vlast. I Scipiona je zavela nada da će dobiti na upravu provincije i vojsku, a te će on, kako je mislio, kao rođak podijeliti s Pompejem. Isto tako obmanuo ga je strah od suda i laskanje pristaša, zatim strast da ističe sama sebe kao i prijateljstvo moćnih koji su tada bili vrlo utjecajni u državnoj upravi i na sudu. Štoviše, i Pompej se bio potpuno udaljio od Cezarova prijateljstva jer su ga na to potakli Cezarovi neprijatelji i jer nije htio da mu ijedan protivnik bude ravan u dostojanstvu. Usto se bio pomirio s njegovim i svojim političkim neprijateljima, a te je sam bio uzbunio protiv Cezara dok su još bili u rodbinskim vezama.101 Pompej je bio izgubio dobar glas u
drugih zbog onih dviju legija koje je vratio s njihova puta u Malu Aziju i Siriju te ih iskoristio za osobnu vlast i gospodstvo, a zatim je živo želio da dođe do rata. 5. Zbog ovih razloga sve se radilo na brzu ruku i bezglavo. Cezarovim se rođacima nije pružila prilika da ga obavijeste o prilikama, dok pučkim tribunima nije bilo dopušteno da otklone od sebe opasnost, a ni da prosvjedom sačuvaju svoje najsvetije pravo što im ga je bio ostavio Lucije Sula. Oni su bili prisiljeni da već sedmog dana misle kako će spasiti vlastitu glavu, dok su se u pređašnja vremena pučki tribuni, kao nepomirljivi borci za svoja prava, zbog toga bojali kad je vrijeme njihove službe bilo na izmaku. Zatekla ih je krajnja i najveća senatska odluka,102 a ta nikad prije nije bila tako smjela osim ako nije prijetila propast samome Rimu ili ako su svi izgubili nadu u spas svih. Odluka je glasila: neka konzuli, pretori i pučki tribuni pripaze da država ne pretrpi kakvu štetu. Ova je senatska odluka bila datirana na osam dana prije januarijskih ida [6. siječnja]. Za prvih pet dana, ako se ne broje dva zborna dana otkad je Lentul stupio u konzulsku službu, kad je Senat mogao držati svoje sjednice, veoma se ozbiljno i ogorčeno raspravljalo o Cezarovoj vlasti i o pučkim tribunima, tim najuglednijim ličnostima. Poslije toga pučki su tribuni odmah pobjegli iz Rima i sklonili se kod Cezara. On se tad nalazio u Raveni i očekivao odgovor na svoje vrlo umjerene zahtjeve, ne bi li se sve to moglo mirno izravnati u granicama ljudske pravde. 6. Uskoro se držala senatska sjednica izvan Rima. Pompej je zastupao isto mišljenje koje je neizravno bio iskazao preko Scipiona. Pohvalio je hrabrost i postojanost Senata. Izložio je snagu svojih trupa i rekao da ima deset legija u pripravnosti. Osim toga, rekao je da zna i da je uvjeren da vojnici u duši nisu odani Cezaru, te da ih se ne može uvjeriti da ga brane ili slijede. Poslije toga odmah su u Senatu bili izneseni i drugi prijedlozi, kao taj da se po cijeloj Italiji novače vojnici, zatim da se Faust Sula103 pošalje u Mauretaniju, a da se Pompeju doznači novac iz državne blagajne.104 Također se predložilo da se kralj Juba proglasi saveznikom i prijateljem. Marcel je tad izjavio da to zasad neće dopustiti. Pučki tribun Filip spriječio je prijedlog o Faustu Suli. O ostalim su predmetima bile napisane senatske odluke. Odredilo se da se dvije provincije određene za
konzule, a ostale za pretore, dodijele privatnim osobama, tj. onima koji nisu bili u službi. Scipion je dobio Siriju, a Lucije Domicije Galiju. Prema odluci pompejanske stranke mimoišli su Filipa i Kotu, čak im nisu stavili kocke za glasanje u žaru. U ostale su provincije poslali bivše pretore. Oni nisu čekali, a to je bio običaj pređašnjih godina da se o njihovoj novoj vlasti obavijesti narod, već su otputovali ogrnuvši se zapovjedničkim plaštem i prisegnuvši.105 Konzuli su napustili Rim, što se dosad nikad nije dogodilo, dok su se uglednici u Rimu, pa čak na Kapitoliju, pojavljivali okruženi liktorima, a za sve to uopće nema primjera u starini. Onda su se po čitavoj Italiji novačili i naoružavali vojnici. Municipije su primoravali da osiguraju novac; taj su štoviše plijenili po hramovima. Na kraju, izgubila se svaka granica između božanskog i ljudskog prava. 7. Kad je Cezar saznao za te okolnosti, iznio ih je pred vojničku skupštinu. Tad je spomenuo sve nepravde koje su prije učinili njegovi politički neprijatelji. Potužio se što su oni zaveli i pokvarili Pompeja koga je zanijela zavist i želja da umanji Cezarovu slavu, iako je on sam uvijek bio sklon da mu pomogne u časti i dostojanstvu. Izjavio je da je ogorčen što je u državnom životu nastala neobična pojava da se intercesije pučkih tribuna oružjem sprečavaju i dokidaju. Premda je Sula bio potpuno ograničio tribunske ovlasti, ipak je tribunima ostavio kao neprikosnovenu slobodu intercesije, prosvjeda. U početku se činilo da Pompej ponovo osnažuje ono što je bilo ukinuto, ali je on ipak tribunima ukinuo i ona prava koja su prije imali. Zatim, koliko god se puta zaključilo da magistrati pripaze da ne bi država pretrpjela kakvu štetu – a ta je senatska odluka pozivala rimski narod na oružje – to se uvijek događalo kad bi se donosili pogibeljni zakoni, kad su tribuni bili nasilni, zatim za vrijeme ustanka ili kad je narod zauzeo hramove i uzvišena mjesta u Rimu. Ipak znamo da su za te primjere iz prošlosti tragično ispaštali Saturnin i braća Grakho. Ništa od ovoga što se sada zbilo nije se dogodilo u ono vrijeme, štoviše, nije se ni mislilo na to, kad nije bio proglašen nijedan zakon, nije se vodila rasprava s narodom, a nije bilo ni narodne seobe. Čim je poslije tih riječi Cezar osokolio vojnike da brane čast i glas zapovjednika pod čijim su zapovjedništvom devet godina veoma sretno služili državi te tako izvojevali vrlo mnoge uspješne ratove i podjarmili cijelu Galiju i Germaniju, vojnici Trinaeste legije koja je bila prisutna, a koju je u početku nemira pozvao jer druge nisu bile još prispjele, jednodušno su glasno odobravali i objavljivali da su spremni braniti od
nepravde svoga zapovjednika i pučke tribune. 8. Kad je Cezar vidio raspoloženje vojnika, krenuo je s tom legijom u Rimini i tu se sastao s pučkim tribunima koji su k njemu prebjegli. Ostale je legije pozvao iz zimovnika i zapovjedio im da krenu za njim. Ovamo je bio stigao i mladi Lucije Cezar čiji je otac bio Cezarov legat. Kad je taj završio dio razgovora zbog kojeg je bio došao, izjavio je da za Gaja Cezara ima poruke koje su privatnog značaja. Pompej poručuje Cezaru da bi želio biti opravdan pred njim, da Cezar ne bi pomislio kako je ono što je Pompej učinio zbog države učinjeno da se njega uvrijedi, jer je uvijek više cijenio korist države nego privatnu i rodbinsku. Zatim je iznio, opet Pompejevo mišljenje, da bi se Cezar morao zbog svoga dostojanstva i za volju države odreći pristranosti i gnjeva i ne biti tako jako srdit na svoje političke neprijatelje, jer bi mogao naškoditi državi dok bude vjerovao da škodi upravo njima. Još je ponešto slično dodao što je bilo u vezi s opravdanjem Pompejeva stava. I pretor Roscije gotovo je istim riječima razgovarao s Cezarom i izjavio da mu je to Pompej spomenuo. 9. Iako se činilo da sve neće ublažiti nepravde, ipak je Cezar, kad se već sreo sa zgodnim ličnostima koje će sve ono što bude želio prenijeti Pompeju, umolio jednoga i drugoga, da im ne bude teško, kad su mu iznijeli Pompejeve poruke, da obrazlože i njegove zahtjeve ako se mogu s malo napora ukloniti velike razmirice i na taj način cijelu Italiju osloboditi straha. Izjavio je da je njemu samo dostojanstvo države bilo prvo i preče od života. Ražalostilo ga je što su mu politički neprijatelji oteli naklonost rimskoga naroda, zatim što su mu od zapovjedničke časti oduzeli pola godine i zadržali ga u Rimu, premda je narod bio zaključio da se mora kod sljedećih izbora i o njemu odsutnom voditi računa. Ipak je gubitak svoje časti mirne duše podnosio za državu, jer je Senatu poslao pismo u kome je tražio da jedan i drugi raspuste vojsku, ali se, nažalost, to nije moglo ostvariti. Eto, sad se po cijeloj Italiji novači, a zadržavaju se dvije legije što su mu ih pod izgovorom Partskog rata bili oduzeli, dok se po cijeloj državi naoružavaju građani. Zar sve to nije usmjereno na njegovu propast? Ipak je kazao da je spreman na sve pristati i sve podnijeti zbog koristi za državu. Zbog toga neka Pompej otputuje u svoje provincije, a obojica neka raspuste vojsku i neka zatim svi u Italiji polože oružje, pa da na taj način nestane straha u Rimu, a onda da izbori budu slobodni te da na kraju cijelu
vlast u državi preuzmu rimski narod i Senat! Da bi se to što lakše i pod određenim uvjetima provelo i prisegom učvrstilo, neka sam Pompej nastoji da što više izađe njemu u susret ili neka omogući da se s njim sastane. Najvjerojatnije bi se onda još sve razmirice izgladile u međusobnom dogovoru. 10. Kad su Roscije i Lucije Cezar saslušali poruke, otputovali su u Kapuu. Tu su se sreli s konzulima i Pompejem. Tad su iznijeli Cezarove prijedloge. Kad su se posavjetovali, odgovorili su Cezaru pismenim porukama koje su poslali preko istih spomenutih pregovarača. Sadržaj je pismenih prijedloga bio ovaj. Neka se Cezar vrati u Galiju, neka napusti Arimin i vojsku raspusti. Ako on to bude učinio, Pompej će otputovati u Hispaniju. Za to vrijeme, dokle god ne bude sigurno da će Cezar učiniti ono što obećava, Pompej i konzuli neće prestati s novačenjem. 11. Bio je nepravedan zahtjev tražiti da Cezar napusti Arimin i da se vrati u provinciju, a da Pompej zadrži provincije i tuđe legije. Pompej traži da Cezar raspusti vojsku, a sam da novači; osim toga, on obećava da će krenuti u provinciju, a ne određuje točan datum odlaska. Prema tome, Pompej se, kako se čini, ne bi nimalo bio ogriješio o svoje obveze ako ne bi krenuo poslije isteka roka Cezarova konzulata. Onda nije odredio vrijeme za razgovore, a nije niti obećao da će doći. Sve je to, dakle, stvorilo očajno raspoloženje za mir. Zato je Cezar iz Arimina poslao Marka Antonija s pet kohorti u Arecij, dok je sam s dvjema legijama ostao u Ariminu i odlučio tu novačiti vojnike. Gradove Pizaur, Fan i Ankonu zauzeo je sa po jednom kohortom. 12. U to je vrijeme stigla vijest da pretor Termo s pet kohorti drži Iguvij, zatim da utvrđuje grad, ali da su svi stanovnici Iguvija vrlo skloni Cezaru. Onda je tamo poslao Kuriona s trima kohortama koje je imao u Pizauru i Ariminu. Kad je Termo saznao za njegov dolazak, kako se nije pouzdavao u odanost građana, povukao je kohorte i pobjegao. Na maršu su ga vojnici napustili i vratili se svojim kućama. Kurion je uz najveće oduševljenje građana zauzeo Iguvij. Čim je za to saznao Cezar, povjerovao je u naklonost municipija te odveo kohorte Trinaeste legije iz posada u Auksim. Tim gradom zapovijedao je Atije kad je Cezar uveo u nj svoje kohorte, dok je po cijelom Picenu novačio, razaslavši naokolo senatore.
13. Doznavši za Cezarov dolazak, dekurioni106 iz Auksima došli su k Atiju Varu u velikom broju. Objašnjavali su da nisu u stanju i mogućnosti prosuditi situaciju, ali da ni oni kao ni ostali municipiji ne mogu dopustiti da se Gaju Cezaru, zaslužnom zapovjedniku za državu koji je učinio tolika slavna djela, spriječi pristup k utvrdama grada i bedemima. Zato bi bilo dobro da razmisli o budućnosti grada i o vlastitoj opasnosti. Var je, potaknut njihovim razlaganjima, izveo posadu koju je bio uveo u utvrđeni grad i pobjegao. Na bijegu ga je sustiglo nekoliko vojnika iz Cezarove prve centurije i primoralo da se zaustavi. Kad je nastala borba, Vara su napustili njegovi vojnici. Poneki su se razišli svojim kućama, dok su ostali otišli k Cezaru. Među njima bio je zarobljen Lucije Pupije i priveden pred Cezara. Prije je bio u vojsci Gneja Pompeja i po časti prvi centurion. Cezar je pohvalio Atijeve vojnike, a Pupija oslobodio, dok je građanima Auksima zahvalio i obećao da će se sjećati njihova postupka. 14. Kad su o tim događajima stigli glasovi u Rim, sve je iznenada obuzeo toliki strah da je konzul Lentul, kad je došao u državnu riznicu prema odluci Senata uzeti novac za Pompeja, ostavio vrata blagajne otvorena i zatim pobjegao iz Rima. Lažno se razglasilo da će Cezar stići te da su zato pred Rimom njegovi konjanici. Poslije Lentula pobjegao je njegov drug u konzulatu Marcel, a za njima su otišli mnogi članovi magistrata. Dan prije otputovao je iz Rima Gnej Pompej i krenuo k legijama koje je bio preuzeo od Cezara i porazmjestio po zimovnicima u Apuliji. U okolici Rima prestalo je novačenje vojnika, ali su ipak svi držali da u stranama poviše grada Kapue nema uopće sigurnosti. U Kapui su se građani snašli i okupili unovačene kolone, koje su prije prema Julijevu zakonu bili odveli u Kapuu. Lentul je izveo na javni trg gladijatore što ih je Cezar tu pripremao za igre i osokolio ih nadom da će ih osloboditi. Predao im je konje i onda zapovjedio da ga slijede. Kad su ga zbog toga prekorili njegovi pristaše, on je odmah rasporedio gladijatore po obiteljima u naseljima u Kampaniji da na njih paze. 15. Cezar je na putu iz Auksima prokrstario kroz cijelu ravnicu Picena. Svi su ga municipiji u tim predjelima primili s oduševljenjem, dok su njegovu vojsku pomogli u svemu što joj je bilo potrebno. Iz utvrđenoga
grada Cingula, koji je Labijen bio utemeljio i na svoj trošak podigao, došli su k Cezaru poslanici i obećali da će vrlo rado učiniti što im bude naložio. On je zatražio vojnike i oni su ih poslali. U to je vrijeme stigla Dvanaesta legija. S onim dvjema Cezar je krenuo u Askul u Picenu. Taj je utvrđeni grad držao Lentul Spinter s deset kohorti. Kad je i on saznao za Cezarov dolazak, pobjegao je iz grada, ali dok je pokušavao povesti kohorte, napustio ga je veći dio vojnika. Napušten od boraca, na maršu se sreo s Vibulijem Rufom koga je Pompej bio poslao u picenski kraj da pridobije njegovo stanovništvo. On je Vibulija bio obavijestio što se događa, te je ovaj preuzeo njegove vojnike, a njega otpustio. Na isti je način koliko je mogao organizirao kohorte iz susjednih krajeva koje su novačili Pompejeve pristaše. Među ovima primio je Lucija Hiru koji je bježao iz Kamerina sa šest legija koje su tu bile stacionirane. Kad je i ove sakupio, imao ih je trinaest. S ovima je u žurnom maršu stigao k Domiciju Ahenobarbu u Korfinij i javio da se Cezar približava s dvjema legijama. Domicije je za sebe bio sakupio otprilike dvadeset kohorti u Albi među plemenima Maržana i Pelignjana te po susjednim krajevima. 16. Kad je zauzeo Firm, a Lentul bio potjeran iz Askula, Cezar je zapovjedio da se sakupe svi vojnici koji su bili napustili Lentula, a onda je još naredio da se novači. Tu se zadržao jedan dan zbog nabavke žita, a onda je pohitao u Korfinij. Kad je tamo stigao, pet je kohorti, koje je Domicije bio naprijed poslao iz grada, rušilo most na rijeci; most je bio udaljen od grada otprilike tri stotine koraka. Čim se zametnula bitka s Cezarovim prednjim četama, ubrzo su Domicijevi vojnici bili rastjerani, a onda su se povukli u utvrđeni grad. Kad je Cezar preveo preko mosta svoje legije, zaustavio se pred gradom i utvrdio tabor uz gradske bedeme. 17. Kad je to doznao Domicije, obećao je onima koji su poznavali te predjele veliku nagradu,107 jer ih je uputio s pismima k Pompeju da od njega zatraže i zamole pomoć. Javljao je da je Cezara lako opkoliti dvjema vojskama i to u klancima te mu onemogućiti opskrbu hranom. Ako tako ne bude učinio, tad će se on i više od trideset kohorti kao i veliki broj rimskih vitezova i senatora naći u velikoj opasnosti. Zatim je osokolio svoje vojnike i na bedeme postavio hitala odredivši točno svakome njegove borbeno mjesto za obranu grada. Na skupštini je vojnicima obećao zemlju
od svojih posjeda i to svakome vojniku po četiri jutra, a onda isto toliko centurionima i dobrovoljcima. 18. Kroz to su vrijeme Cezara obavijestili da stanovnici Sulmona, grada koji je bio od Korfinija udaljen 7000 koraka, žele učiniti ono što on želi, ali da ih u tome priječi senator Kvint Lukrecije i Atije Peligno. Oni su taj grad držali s posadom od sedam kohorti. Cezar je tamo poslao Marka Antonija s pet kohorti od Trinaeste legije. Kad su stanovnici grada Sulmona ugledali naše bojne znakove, rastvorili su gradska vrata, te su svi odreda, građani i vojnici, izašli sa srdačnim oduševljenjem Antoniju u susret. Onda su Lukrecije i Atije skočili s bedema. Izveden pred Antonija, Atije je zamolio da ga odvedu k Cezaru. Antonije se s kohortama i Atijem istoga dana u koji je bio krenuo vratio natrag. Cezar je spomenute kohorte ujedinio sa svojima, a Atija otpustio živa i zdrava. U početku je Cezar odlučio da jakim utvrdama započne utvrđivati tabor i dopremati žito iz obližnjih gradova te istovremeno očekivati druge čete. Za tri dana stigla je Osma legija, zatim dvadeset i dvije kohorte od novih novačenja iz Galije, a od kralja iz Norika oko tri stotine konjanika. Kad su stigle te trupe, Cezar je za njih sagradio drugi dio tabora uz drugu stranu grada. Kuriona je imenovao za zapovjednika ovoga tabora. Zatim je odlučio da sljedećih dana opkoli grad nasipima i utvrdama. Gotovo u isto vrijeme, kad je veći dio posla bio gotov, vratili su se poslanici od Pompeja. 19. Kad je Domicije pročitao pismo, zatajio je istinu i u ratnom vijeću rekao da će Pompej uskoro doći u pomoć. Još ih je osokolio da ne klonu duhom, nego da pripreme sve što je potrebno za obranu samoga grada. Sam se s nekolicinom svojih povjerljivih prijatelja dogovorio i otvoreno im rekao da namjerava pobjeći. Budući da se izraz Domicijeva lica nije slagao s njegovim riječima, već je sve radio pokazujući da je jako zaplašen, dok taj strah nije pokazivao prijašnjih dana, te budući da se preko običaja sa svojima potajno sve više dogovarao, a onda izbjegavao da se s drugima sastaje i druži, razumljivo je da se stvarne činjenice više nisu mogle ni skrivati ni tajiti. U pismu mu je Pompej bio javio da ne misli sve izvrgavati krajnjoj opasnosti, a da se ni Domicije nije s njegovim pristankom i željom bio sklonio u grad Korfinij. Zbog toga, ako se pruži prilika, neka dođe k njemu s četama. Ovo se nije moglo izvršiti jer je grad bio pod opsadom i opasan
opkopima. 20. Kad se saznalo za Domicijevu namjeru, sastali su se za vrijeme prve noćne straže108 vojnici koji su se nalazili u Korfiniju i počeli se preko svojih vojničkih tribuna i centuriona kao i preko onih iz najbliže okoline dogovarati otprilike ovako. Nas opsjeda Cezar, a gotovo je završio sve što je potrebno za opsjedanje i utvrđivanje, dok nas je vojskovođa Domicije u kojega smo se pouzdali i ostali mu vjerni prezreo te sad misli samo o bjegu. Zato i mi moramo misliti o svome spasu. S njima se u prvi mah nisu bili složili Maržani, nego su zaposjeli onaj dio grada koji im se činio da je najbolje utvrđen. Zbog toga je među vojnicima nastao velik razdor, te su bili spremni međusobno se obračunati šakama i oružjem. Malo poslije, kad su poslali poslanike na sve strane, Maržani su saznali za Domicijev bijeg. Zbog toga su jednoglasno zaključili da Domicija izvedu pred javni sud, opkolili su ga i postavili straže, a zatim su među sobom izabrali poslanike i poslali ih k Cezaru. Oni su mu izjavili da su pripravni otvoriti gradska vrata i izvršiti sve ono što bude zapovjedio i još živa Domicija predati u njegove ruke. 21. Kad je Cezar bio upoznat s tim činjenicama, premda je mislio da mu je posebno stalo do toga da što prije zauzme grad i da kohorte dovede u tabor, da ne bi nastupila neka promjena u njihovu raspoloženju bilo zbog darova, nečijeg nagovaranja ili lažnih vijesti, jer često u ratu nastupe značajni događaji zbog neznatnih prilika, ipak je bio u strahu da vojnici ne bi kad ih oslobodi iskoristivši mrak opljačkali grad, te je zato pohvalio one koji su stigli i uputio ih u grad, ali im je zapovjedio da čuvaju vrata i bedeme. Sam je rasporedio vojnike na opsadnim poslovima koje je bio odlučio posvršavati, ali ne u razmacima kao što je prošlih dana učinio, nego je raspodjelio stražu do straže, odjel do odjela, da bi jedni s drugima bili u dodiru i tako zaposjeli cijelu utvrdu. Slao je vojničke tribune i konjaničke zapovjednike da ih obilaze i opominju, da izbjegavaju ne samo provale iz utvrda nego da također pripaze na potajno udaljavanje pojedinaca. Doista, nijedan vojnik te noći nije bio tako umoran ili nehajan da je mogao usnuti. Tako su svi bili nestrpljivi u iščekivanju kako će se sve to završiti, te dok je jedan o tome razmišljao, dotle je drugi vojnik u duši procjenjivao što će se dogoditi s građanima Korfinija, što će biti s Domicijem a što s Lentulom, i na kraju što će sve drugi doživjeti. U jednu
riječ, svi su bili zamišljeni i pitali se kakva je sudbina dosuđena pojedincima. 22. Oko četvrte noćne straže počeo je Lentul Spinter s bedema razgovarati s našim stražama i čuvarima. Tad je rekao da bi htio, ako mu bude dopušteno, razgovarati s Cezarom. Kad su mu dopustili, udaljio se iz grada. Domicijevi ga vojnici sve dotle nisu napustili dok nije bio predveden pred Cezara. Tad je počeo s njim razgovarati o svome spasu i ujedno ga preklinjati da ga poštedi sjetivši se njihova starog prijateljstva i dobročinstva koja mu je nekad učinio. Ta su bila zaista značajna, jer je Cezarovom pomoći bio izabran u zbor pontifika, a onda je odmah nakon pretorske službe dobio na upravu provinciju Hispaniju. Cezar ga je još pomogao kad se natjecao za konzulat. Tad je Cezar prekinuo njegovo izlaganje na ovaj način: – Ja nisam napustio provinciju da bih činio zlo, nego da se obranim od pogrda svojih političkih neprijatelja i da pučkim tribunima koji su nedavno otjerani iz Rima vratim njihovo dostojanstvo te da izborim slobodu sebi i rimskom narodu koji je potlačila stranka nekolicine. Ove su izjave ohrabrile Lentula te je zatražio da mu dopusti vratiti se u Korfinij. Još je rekao: – Ono što sam postigao za svoj spas to će drugima biti utjeha u njihovoj nadi. Poneki su toliko preplašeni da su prisiljeni izvršiti samoubojstvo! Kad mu je Cezar dopustio, Lentul se udaljio. 23. Čim se razdanilo, Cezar je zapovjedio da preda nj izvedu sve senatore, senatorsku djecu, vojničke tribune i rimske vitezove. Bilo ih je svega pedesetak. Senatorskom staležu pripadali su Lucije Domicije, Publije Lentul Spinter, Lucije Cecilije Ruf, kvestor Sekst Kvintilije Var i Lucije Rubrije. Među njima je bio i Domicijev sin i više drugih mladića te velik broj rimskih vitezova dekuriona koje je Domicije bio pozvao iz municipija. Cezar je sve izvedene zaštitio od pogrda i psovki vojnika. Ukratko im je rekao kako mu za njegovo vrlo veliko dobročinstvo nisu ničim zahvalili. Ipak ih je otpustio nepovrijeđene. Starješine Korfinija predale su mu 6 000 000 sestercija. Tu je svotu sa sobom bio donio Domicije i
pohranio je u državnoj blagajni. Cezar je novac vratio Domiciju, da ne bi izgledalo kako on više cijeni državni novac negoli ljudske živote, premda su svi znali da je ta svota pripadala državi i da ju je Pompej bio dao za vojničke plaće. Zatim je zapovjedio Domicijevim vojnicima da pred njim polože prisegu. Zadržavši se pod Korfinijem sedam dana, krenuo je onoga istoga dana i prevalio put u običnom maršu. Onda je marširajući kroz zemlju Marucinâ, Frentanaca i Larinaćana stigao u Apuliju. 24. Kad se Pompej upoznao s ovim događajima u Korfiniju, otputovao je iz Lucerije u Kanuzij pa zatim u Brundizij. Naredio je da se sve čete koje su bile tek unovačene sakupe u njegovoj blizini. Naoružao je robove i pastire te im podijelio konje. Tako je imao otprilike tri stotine konjanika. Pretor Lucije Manlije pobjegao je iz Albe sa šest kohorti, dok je pretor Rutilije Lupo iz Taracine nestao s trima. Ali, čim su one izdaleka opazile Cezarovo konjaništvo koje je predvodio Vibije Kurije, napustiše pretora, krenuše s bojnim znakovima prema Kuriju i prijeđoše na njegovu stranu. Na sličan su način i na drugim cestama neke kohorte susrele Cezarovo pješaštvo, dok su druge naišle na konjaništvo. Na maršu su zarobili Numerija Magija iz Kremone, a taj je bio prefekt tehničara Gneja Pompeja. Njega je Cezar natrag vratio Pompeju s porukom: "Budući da do sada nije bilo prilike za dogovor, a kako i sam namjeravam doći u Brundizij, bilo bi korisno za državu i za opće dobro da s tobom porazgovoram. Ne može se isto postići zbog velike udaljenosti kad se preko drugih osoba iznose uvjeti kao kad bismo sami u četiri oka raspravili o svim uvjetima." 25. Kad je to poručio, stigne sa šest legija u Brundizij.109 Od tih su tri bile otprije, dok je ostale nedavno unovačio i na maršu popunio. Domicijeve je kohorte odmah još iz Korfinija poslao na Siciliju. Usput je doznao da su konzuli s većim dijelom svoje vojske krenuli u Dirahij, dok se Pompej s dvadeset kohorti nalazio u Brundiziju. Ipak Cezar nije mogao točno saznati je li tu ostao zadržati Brundizij, da bi na taj način imao u svojoj vlasti cijelo Jadransko more od krajnjih dijelova Italije i predjela u Grčkoj, te tako mogao na objema stranama ratovati. Možda je ostao u Brundiziju jer nije imao dovoljno lađa. Možda Pompej iz straha ne smije napustiti Italiju. Zato je Cezar namjeravao zatvoriti izlaz iz brundizijske
luke i zapriječiti svaki promet. Nacrt je za te akcije bio ovakav. Ondje gdje je otvor luke bio najuži na obje je strane s obale nasuo mnoštvo kamenja i zemlje, jer je na tim mjestima more bilo plitko. Kad je produžio te radove i kad se nasip zbog duboke vode nije održao, počeo je namještati ravno od nasipa dvostruke splavi kojima je dužina i cijela širina iznosila po trideset stopa. Ove su držale po četiri sidra na četiri kuta, da ih ne bi valovi pomicali. Kad je to dovršio i porazmjestio, uz njih je zavezao po redu druge splavi jednake veličine. Te je prekrivao zemljom i drugom građom da bi se bez zapreke moglo do njih doći i u slučaju obrane odmah biti na licu mjesta. Sprijeda i s obiju strana ogradio ih je pleterom i šibljem. Na svakoj je četvrtoj splavi podigao tornjeve na dva kata kako bi mogao što uspješnije braniti splavi od navale lađa i vatre. 26. Pompej je sa svoje strane pripremao velike teretne lađe koje je bio zatekao u brundizijskoj luci. Na njima je podizao tornjeve od tri kata, opremio ih s mnogo hitala i svim mogućim vrstama oružja, pa ih onda uputio protiv Cezarovih pripremnih radova, tj. da bi probio splavi i porušio ono što je već izgradio. Tako se iz daljine vodila borba iz dana u dan praćkama i strelicama. Sve je to ipak Cezar tako obavljao da je unatoč svemu mislio kako ne treba prekinuti pregovore o miru. Premda mu je bilo čudno što se Magije, koga je bio poslao k Pompeju s porukom, ne vraća, te premda mu je ta okolnost koju je više puta iskusio zaustavljala brzi rad i planove, ipak je držao da mora biti uporan koliko najviše može. Zato je Kaninija Rebila,110 prijatelja i rođaka Skribonija Libona, poslao k njemu na dogovor. Naredio je da ga nastoji potaknuti na mir. Posebno je zahtijevao da sam može s Pompejem razgovarati. To je ovako obrazlagao: osobito se nadam, ako se prilika bude pružila, da će jedan i drugi uz pravedne uvjete odustati od oružana sukoba. Zato bi Libon postao slavan i priznat ako bi se njih dvojica okanili oružja njegovim savjetom i nastojanjem. Budući da se Libon poslije dogovora rastao s Kaninijem, krenuo je k Pompeju. Malo poslije javio je da se ne može o miru raspravljati kad nema konzula. Cezar je uzalud istu stvar češće pokušavao. Na kraju je odlučio da mu valja prijeći preko toga i spremiti se za rat. 27. Kad je Cezar gotovo polovinu svojih ratnih priprema izvršio i za to utrošio devet dana, uplovile su u Brundizij lađe koje su natrag iz Dirahija poslali konzuli, pošto su tamo bile prevele prvi dio vojske. Dotle
se Pompej, bilo zbog toga što su ga na to natjerale Cezarove pripreme bilo zato što je već na početku bio naumio napustiti Italiju, poslije dolaska lađa počeo spremati na put. Da bi što lakše zaustavio Cezarovu navalu i da ne bi već na početku vojnici provalili u grad, zazidao je gradska vrata i zakrčio ceste i ulice. Preko putova iskopao je jame i u njih pozabadao zaoštrene kolčiće i kolce. Odozgo je sve prekrio tankim pleterom i zemljom pa izravnao s površinom ceste. Dotle je zatvorio prilaz i dva puta koji su izvan bedema vodili do luke, pozabijavši vrlo velike i zaoštrene grede. Kad je to dovršio, zapovjedio je vojnicima da se u potpunoj tišini ukrcaju na lađe. Za to je vrijeme lako naoružane vojnike, dragovoljce, strijelce i praćkare porazmjestio amo-tamo po bedemu i po tornjevima. Odredio je da će ih pozvati ugovorenim znakom kad se budu svi vojnici ukrcali. Na zgodnom mjestu u luci ostavio im je neke brze lađe. 28. Nasilje Pompejevih vojnika kao i poniženja s njegove strane natjerali su stanovnike Brudizija da pristanu uz Cezarove planove. Zato kad su saznali za Pompejev polazak a vojnici počeli trčati na okup i kad su samo o tome mislili, počeli su sa svih krovova davati znakove. Kad je Cezar prema tome doznao što se događa, zapovjedio je da se pripreme ljestve i naoružaju vojnici, da se ne bi propustila dobra prilika. Pompej je otplovio kad je pao mrak. Oni vojnici koje je razmjestio po bedemu kao stražare bili su odazvani ugovorenim znakom, pa su pohrlili k lađama poznatim putovima. Dotle su vojnici namjestili ljestve uz bedem i popeli se na nj. Građani Brundizija opomenuli su ih da se čuvaju prekrivenih kolaca i jama, pa su malo zastali. Zato su ih građani poveli drugim putem naokolo, te su tako prispjeli u luku i na lađicama i čamcima zaustavili dvije lađe s vojnicima kad su se nasukale na Cezarovu nasipu. Kad su ih zaustavili, preuzeli su nad njima zapovjedništvo. 29. Cezar je pak mislio da ako želi izvršiti svoj plan mora okupiti lađe, prijeći preko mora i početi progoniti Pompeja, prije negoli bi on bio s one strane mora jači zbog pomoćnih četa. Ipak, bojao se da će ga te pripreme mnogo zadržati jer je sve lađe bio okupio Pompej te mu onemogućio da ga progoni. Ništa mu drugo nije preostalo nego pričekati lađe iz udaljenih krajeva Galije, iz Picena i iz sicilskog kanala. Sve je to, kako je držao, za ovo godišnje doba bilo predugo i teško. Ipak nije želio da za vrijeme njegove odsutnosti stara Pompejeva vojska i dvije provincije
Hispanije,111 od kojih je jednu Pompej zadužio nekim svojim dobročinstvima, ostanu upravo Pompeju vjerni, a onda da mu pođe za rukom okupiti pomoćne čete i konjaništvo i na kraju da se Galija i Italija nađu u nezgodnom političkom položaju. 30. Zato je Cezar za sada napustio zamisao da progoni Pompeja i odlučio sam otputovati u Hispaniju. Po svim slobodnim gradovima zapovjedio je da okupljaju lađe i da ih pošalju u Brundizij. Na Sardiniju je poslao legata Valerija s jednom legijom, a na Siciliju propretora Kuriona s dvjema legijama. Njemu je naredio da zauzme Siciliju, a da onda odmah preveze vojsku u Afriku. Sardinijom je zapovijedao Marko Kota, Sicilijom Marko Katon. Afrika je morala ždrijebom pripasti Tuberonu. Karaljani, čim su saznali da k njima dolazi Valerije, na svoju su ruku još prije negoli je Valerije krenuo iz Italije istjerali iz grada Kotu. On je prestrašen, jer je vidio da je sva provincija složna, pobjegao sa Sardinije u Afriku. Katon je na Siciliji popravljao stare ratne brodove, dok je nove tražio od gradova. Sve je to radio vrlo pomno i marljivo. U Lukaniji i Brutiju novačio je rimske građane, tražio određen broj konjanika i pješaka od sicilskih gradova. Kad je sav taj posao bio gotovo završio i kad je čuo za dolazak Kurionov, žalio se u vojničkoj skupštini da ga je iznevjerio i izdao Gnej Pompej te da je bez ikakve pripreme otpočeo suvišan rat. Međutim, kad ga je on uz druge pitao za to u Senatu, tad je izjavio da je za rat sve pripremio i priredio. Tako se izjadao pred vojnicima i onda pobjegao iz provincije. 31. Budući da se Valerije uvjerio da je Sardinija bez civilne i vojničke uprave, a slično je Kurion doživio na Siciliji, obojica su krenuli u Afriku. Kad je Tuberon stigao u Afriku, našao je u provinciji namjesnika Atija Vara, a taj je, kao što sam nedavno zapisao, kod Auksima bio izgubio kohorte i odmah pobjegao u Afriku. Budući da u Africi nije bilo nikakve državne uprave,112 on je na svoju ruku preuzeo upravu, započeo s novačenjem i tako sastavio dvije legije. Sve je to mogao jer je prije nekoliko godina, nakon završene pretorske službe, postao upravitelj te provincije, te je poznavao ljude i zemlju a istovremeno je dobro proučio prilike u samoj provinciji. Zato je mogao na lak način svoje namjere provesti u djelo. On nije dopustio Tuberonu, kad je lađama doplovio pred Utiku, ni da uplovi u luku a ni da uđe u sam grad. Nije čak dopustio da Tuberon iskrca teško bolesna sina na kopno, nego ga je primorao da izvuče
sidra i da odatle otplovi. 32. Kad je završio pripreme, Cezar je odveo vojnike u najbliže municipije da se za preostalo vrijeme odmaraju od napora. Sam je otputovao u Rim. Kad je sazvao Senat,113 naveo je pred senatorima nepravde svojih političkih protivnika. Dokazivao je da osobno nije nikad čeznuo za nekom izvanrednom počasti, nego je čekao onoliko vremena koliko zakon traži za konzulat, a usto je bio zadovoljan s onim što je bilo slobodno svakom drugom građaninu. Deset pučkih tribuna predložilo je da se na njega, iako je odsutan, treba obazrijeti kod samih izbora, ali su se politički protivnici tome protivili. Najogorčenije se protivio Katon, jer je prema svojoj staroj navici odlagao da otvorenije nastupi i uglavnom gubio vrijeme. Takav je bio i konzul Pompej. Ako njemu nije bilo po volji, zašto onda nije dopustio da Cezar uživa blagodati naroda. Cezar je još istaknuo koliko je bio strpljiv kad je sam zatražio da se vojske raspuste. Takvim bi postupkom zapravo on sam bio izgubio čast i dostojanstvo. Htio je točno prikazati bijes svojih političkih neprijatelja koji se ustežu činiti ono što traže da učine drugi. Štoviše, oni više vole da sve propadne nego da iz svojih ruku ispuste vlast i vojsku. Naglasio je nepravdu koja se očitovala u činjenici što su mu bili preoteli legije, a zatim okrutnost i preuzetnost kad su ograničili prava pučkih tribuna. Još je spomenuo kako je slao ponude i molio za sastanak. Preko svega se toga prešlo. Zbog toga ih je opomenuo i zamolio da s njim zajedno preuzmu brigu o državi te da njom upravljaju. Ako su zbog straha neodlučni, tad im ne bi htio dodijavati, nego će sam upravljati državom. Ipak, treba k Pompeju poslati poslanike za pregovore i ne obazirati se na ono što je on u Senatu izrekao da se onome kome se šalju poslanici zapravo priznaje pravo, a da se boji onaj koji ih šalje. Cezar misli da tako može govoriti samo nerazborit i slabić. Izrazio je još da on želi pravednošću i pravdom na jednak način nadvisiti druge kao što je nastojao ratnom snagom. 33. Senat je odobrio da se pošalju poslanici, ali nitko nije htio preuzeti tu dužnost. Svatko je sa svoje strane od straha odbijao poslaničku službu jer je Pompej odlazeći iz Rima rekao u Senatu da će one koji ostanu u Rimu jednako cijeniti kao one u Cezarovu taboru. Prošla su tri dana u raspravljanju i obrazlaganju. Protivnici su Cezarovi nagovorili također pučkoga tribuna Lucija Metela da to spriječi i da omete sve ono što bi
Cezar pokušao izvršiti.114 Kad je Cezar prozreo njegovu namjeru i još uzalud izgubio nekoliko dana, otišao je iz Rima a da nije učinio ono što je bio naumio, samo da ne gubi i dalje dragocjeno vrijeme. Tako je stigao u Onostranu Galiju. 34. Kad je tamo stigao, saznao je da je Pompej u Hispaniju poslao Vibulija Rufa, onoga istoga koga je prije nekoliko dana bio zarobio kod Korfinija pa ga zatim oslobodio. Isto je tako saznao da je otplovio Domicije sa sedam brzih lađa da bi zauzeo Masiliju. Te je lađe na otoku Igiliju i u kosanskom primorju bio sakupio od privatnih osoba, a onda na njih ukrcao robove, slobodnjake i svoje kolone. Štoviše, Pompej je mladiće plemićkog roda kao poslanike iz Masilije poslao njihovu domu, te ih je kad je polazio iz grada opomenuo kako nove Cezarove usluge ne bi smjele učiniti da zaborave na stara dobročinstva koja im je bio iskazao. Kad su Masiljani saznali za tu preporuku, zatvorili su gradska vrata Cezaru. Pozvali su zatim k sebi primitivne gorštake Albike koji su stanovali po planinama ponad Masilije, a od starine su bili pod njihovom zaštitom. Zatim su dovezli žito u grad iz najbližih krajeva i iz svih utvrda. Podigli su još kovačnice za oružje u gradu, pa su počeli popravljati bedeme, gradska vrata i samo brodovlje. 35. Cezar je pozvao k sebi petnaest prvaka iz Masilije.115 Njima je preporučio da sami građani Masilije prvi ne započinju rat. Ugled cijele Italije morao bi im kao primjer poslužiti radije negoli da se pokore samovolji jednoga čovjeka. Spomenuo im je i druge okolnosti koje su ih mogle osvijestiti. Poslanici su poslije povratka izvijestili što im je Cezar kazao. Kad su bili ovlašteni od vrhovnog upravnog tijela, ovo su javili Cezaru: – Mi vidimo da je narod rimski podijeljen na dvije stranke, ali ni prema svome znanju kao ni prema svojim snagama ne možemo procijeniti koja stranka ima više prava. Vođe su tih stranaka zapravo zaštitnici grada: Gnej Pompej i Gaj Cezar. Jedan im je javno predao posjede Volkanaca Arekomičana i Helvljana, dok je drugi predao pod njihovu vlast u ratu svladane Salije i na taj način uvećao njihove prihode. Zbog toga su dužni da za jednake blagodati uzvraćaju jednaku odanost, te zato ne smiju pomagati jednoga protiv drugoga kao ni primiti ih u grad ili u luku.
36. Dok su se oni tako međusobno dogovarali, doplovio je Domicije s lađama u Masiliju. Građani su ga primili i postavili na čelo grada. Još su mu predali vrhovnu vlast u ratu. Prema njegovoj zapovijedi uputili su brodovlje na sve strane. Hvatali su teretne lađe gdje god su mogli i onda ih dovodili u luku. One lađe koje su bile dotrajale ili im je oprema ili pak građa bila istrošena upotrijebili su za opremu i popravak drugih lađa. Sve žito, koliko ga je bilo, sakupili su na jedno javno mjesto, dok su ostale namirnice i zalihe sačuvali za slučaj opsade. Ovaj je uvredljiviji postupak ogorčio Cezara, pa zato on pred Masiliju dovede tri legije. Počeo je primicati oko grada tornjeve i bojne kolibe da bi napao grad, dok je u Arelatu gradio ratne brodove, dvanaest njih na broju. U trideset dana dogotovio ih je i opremio, i to od dana kad je građa bila sasječena u šumi. Naredio je da lađe doplove pred Masiliju i odredio da im zapovjednik bude Decim Brut. Legata Gaja Trebonija ostavio je da opsjeda Masiliju. 37. Dok je to pripravljao i određivao raspored, poslao je naprijed u Hispaniju legata Gaja Fabija s trima legijama koje je bio smjestio u Narbonu i u obližnja mjesta da prezime. Njemu je zapovjedio da što brže zauzmu pirenejske klance koje je u to vrijeme svojim četama bio zauzeo legat Lucije Afranije. I ostalim je legijama koje su zimovale u zimovalištima zapovjedio da krenu za njim. Fabije se požurio i, kao što mu je bilo zapovjeđeno, otjerao je s visoravni zaštitne čete, a onda je ubrzanim marševima krenuo na Afranijevu vojsku. 38. Kad je Lucije Vibulije Ruf stigao u Hispaniju, a za njega sam prije rekao da ga je Pompej bio tamo poslao, podijelili su vlast Pompejevi legati Afranije, Petrej i Var. Prvi je s trima legijama zapovijedao Ovostranom Hispanijom, a drugi s dvjema Onostranom od Kastulonske gore do Ane, dok je treći od Ane držao u vlasti oblast Vetonaca i Luzitaniju s jednakim brojem legija. Podjela je dužnosti bila ovakva: Petrej je morao iz Luzitanije sa svim četama poći kroz zemlju Vetonaca k Afraniju, dok je Var legijama koje je imao trebao braniti cijelu Onostranu Hispaniju. Kad su to odredili, zatražio je Petrej konjanike i pomoćne čete od cijele Luzitanije, a Afranije od Keltiberije, Kantabra i svih urođeničkih plemena koja nastavaju predjele do Oceana. Kad su se svi okupili, Petrej je brzim maršem prošao kroz zemlju Vetonaca i stigao k Afraniju. Tad su se međusobno posavjetovali i odlučili da zbog zgodnijega položaja zametnu
boj kod Ilerde. 39. Kao što je prije rečeno, Afranije je imao tri legije, a Petrej dvije. Osim toga, bilo je oko osamdeset kohorti naoružanih teškim štitovima iz Onostrane Hispanije i lakim štitovima iz Ovostrane Hispanije; zatim je bilo oko 5000 konjanika iz jedne i druge provincije. Cezar je uputio šest legija naprijed u Hispaniju i to 6000 pješaka od pomoćne vojske te 3000 konjanika koji su s njim sudjelovali u svim prijašnjim ratovima; isto je toliko vojnika uputio iz Galije koju je sam bio pokorio. Iz svih država pozvao je pojedinačno sve najuglednije, zatim one iz plemićkih porodica u Akvitaniji i u planinskim predjelima, a ti su bili susjedi same Galije. U to je vrijeme dočuo da Pompej s legijama kreće preko Mauretanije u Hispaniju i da će uskoro stići novac od vojničkih tribuna i centuriona. Novac je razdijelio vojnicima. Na taj je način postigao dvije stvari. Zalogom je uza se privezao centurione, dok je darovima pridobio odanost vojnika. 40. Fabije je nastojao preko pisama i osobitih poruka pridobiti susjedne države. Na rijeci Sikoru sagradio je dva mosta koji su bili udaljeni jedan od drugoga 4000 koraka. Preko tih je mostova slao po krmu, jer je sve ono što je bilo s ove strane rijeke bio potrošio. Zbog istoga su razloga to isto činili vođe Pompejeve vojske. Zato je često dolazilo do konjaničkih okršaja. Kad su jednom u ove krajeve došli prema svakodnevnom običaju dobavljači krme, a dvije Fabijeve legije njima za obranu prešle bližim mostom dok ih je pratila prtljaga i veliki broj konjaništva, odjednom se srušio most zbog vrlo jakog vjetra i naleta vode te se tako odvojio ostali dio konjaništva. Čim su to Petrej i Afranije uočili prema pleteru i drvlju koje je rijeka nosila, odmah je Afranije svojim mostom koji je spajao grad i tabor preveo cijelo konjaništvo i tri legije pa udario na dvije Fabijeve. Kad se saznalo za njegov dolazak, Lucije Plank koji je zapovijedao legijama, prisiljen teškim položajem, zauzeo je uzvisinu i sučelice poredao po dva reda u dva smjera, da ih konjaništvo ne bi opkolilo.116 Tako su se brojem slabiji sukobili i odoljeli jakim navalama legija i konjaništva. Kad su konjanici zametnuli bitku, jedni i drugi iz daljine su ugledali bojne znakove dviju legija koje je Gaj Fabije poslao u pomoć našima preko onog udaljenog mosta, jer je naslućivao da će se dogoditi ono što se dogodilo, tj. da će se vođe protivnika okoristiti zgodom i dobrom srećom da bi na svaki
način uništili našu vojsku. Poslije njihova dolaska borba je prestala, te je svaki poveo svoje legije u tabor. 41. Poslije dva dana stigne Cezar u tabor s devetsto konjanika što ih je bio ostavio za osobnu zaštitu. Most što ga je nevrijeme bilo razrušilo bio je gotovo popravljen. Cezar je zapovjedio da se most noću osposobi za upotrebu. Osobno je pregledao prirodni položaj toga kraja, pa je ostavio svu prtljagu i šest kohorti da budu kao obrana za most i tabor. Sutradan, poredavši vojnike u trostruki bojni red, krenuo je sa svim četama prema Ilerdi. Zaustavio se pred Afranijevim taborom. Tu je neko vrijeme čekao pod oružjem i ponudio neprijatelju bitku u ravnici. Poslije toga Afranije je izveo čete i postavio ih nasred brežuljka ispod tabora. Čim je Cezar uočio da je Afranije taj koji odlučuje hoće li se borba zametnuti, odlučio je 400 koraka daleko od podnožja brda podignuti tabor. Da se ne bi vojnici za vrijeme svoga posla zbog nenadana neprijateljskog napada prestrašili i rad im oko tabora zapeo, nije dopustio da ga utvrde nasipom, jer bi taj stršio te bi ga bilo vrlo lako ugledati izdaleka. Zato je zapovjedio da se s prednje strane prema neprijatelju iskopa jarak u širinu od petnaest stopa. Prva i druga vrsta vojnika ostala je, kao što je bilo već u početku određeno, pod oružjem, dok je iza njih treća vrsta kradom obavljala svoj posao. Tako je sve bilo gotovo prije negoli je Afranije opazio da se utvrđuje tabor. Predvečer je odveo legije iza nasipa i tu su te noći svi otpočinuli pod oružjem. 42. Sutradan je Cezar zadržao svu vojsku iza nasipa. Budući da je morao svu građu za nasip izdaleka dovoziti, nastavio je graditi tabor onako kako je jučer bio otpočeo. Za svaku stranu tabora odredio je po jednu legiju, zatim je naredio da se iskopaju jarci kao i jučer, ali iste veličine. Ostale je legije ostavio u pripremnom stanju, ali bez prtljage odmah sučelice neprijatelju. Afranije i Petrej izveli su svoje čete na podnožje brda da bi zastrašivale neprijatelja i da bi ga ometale u radu; osim toga, počeli su ga izazivati na borbu. Cezar ipak nije prestao s radovima jer se pouzdavao u stražu od tri legije, u utvrdu i sam jarak. Neprijatelji se nisu dugo zadržali, a nisu ni odmakli dalje od podnožja brda. Zatim su svoje čete vratili u tabor. Trećeg je dana Cezar utvrdio svoj tabor nasipom, dok je ostale kohorte, koje je bio ostavio u starom taboru kao i prtljagu, doveo u novi.
43. Između grada Ilerde i najbližeg brežuljka gdje su Petrej i Afranije imali svoj tabor prostirala se ravnica od tri stotine koraka, a upravo na sredini bio je brežuljak. Cezar se nadao ako ga zauzme i utvrdi da će protivnike odvojiti od grada, mosta i dovoza hrane koju su uvozili u grad. U toj je nadi izveo tri legije iz tabora i svrstao bojni red na zgodnim mjestima. Zatim je zapovjedio najboljim vojnicima da jurišem zauzmu brežuljak. Kad su neprijatelji to opazili, odmah su poslali Afranijeve kohorte koje su bile pred taborom na straži da bi najkraćim putem zauzele ono mjesto. Nastala je borba. Budući da su Afranijevi vojnici prije stigli na brežuljak, potisnuli su naše borce. I kad je stigla druga pomoć, naši, našavši se u nevolji, počnu bježati i povuku se prema bojnim znakovima naših legija. 44. Neprijateljski su se borci borili na ovaj način. Najprije su velikim naletom potrčali, hrabro zauzeli mjesto, ali nisu zadržali bojni red, nego su se tukli pojedinačno i raštrkano. Kad su se našli u opasnosti, nisu držali da je nečasno ako počnu uzmicati i ostavljati mjesto borbe. Od Luzitanaca su naučili, kao i od vojnika drugih naroda, da se bore na barbarski način. Često se događa da borbene navike nekoga kraja djeluju na onoga vojnika koji duže tu boravi, pa se privikne na običaje. Taj je način borbe smeo naše vojnike jer nisu bili navikli da se tako bore. Nadali su se da će ih, jer su se pojedinačno borili, opkoliti s boka, dok su sami mislili da moraju ostati u bojnom redu, ne udaljavati se od bojnih znakova i ne micati se bez osobitog razloga s onoga mjesta koje su bili zauzeli. Zbog toga, kad su se odabrani vojnici smeli, nije se zaustavila na svom mjestu ni legija koja se nalazila na onom krilu, nego se povukla na obližnji brežuljak. 45. Kad se gotovo cijeli bojni red prestrašio, a to se izvan svakoga očekivanja i običaja dogodilo, Cezar je osokolio svoje vojnike i poveo u pomoć Devetu legiju. Onda je potisnuo neprijatelja koji je bijesno i hrabro gonio naše vojnike i primorao ga da okrene leđa i da uzmakne prema gradu Ilerdi te da se zaustavi pred bedemom. Vojnike Devete legije zanijela je žestina, te dok su nastojali sa sebe sprati sramotu, nerazumno su jurili previše daleko za neprijateljem u bijegu. Tako su se našli na nezgodnom mjestu i dospjeli pod brdo na kome je bio grad Ilerda. Kad su htjeli da se odatle povuku, počeli su neprijatelji napadati naše s uzvisina. Mjesto je bilo prestrmo; s obje strane strmo kao hidrina, a toliko široko da su taj
prostor mogle ispuniti samo tri kohorte, pa se sa strane nije mogla poslati pomoć, a nisu im u nevolji ni konjanici mogli pomoći. Od grada se obronak lagano spuštao nizbrdice 400 koraka u dužinu. Ovim su putem naši morali uzmaknuti kad su u velikom borbenom oduševljenju neoprezno ovamo dospjeli. Na tom je mjestu otpočela borba. U jednu je ruku to bilo nezgodno zbog tijesna prostora, a s druge strane jer su se svrstali podno brda te ih nijedna strijela nije promašila. Ipak su se junački i ustrajno borili i odolijevali svim udarcima. Broj se neprijateljskih vojnika umnožavao jer su se često iz tabora kroz grad slale kohorte da bi čili zamijenili iznemogle. To je isto morao uraditi i Cezar, pa je na isto borbeno mjesto poslao kohorte da bi zamijenile one premorene. 46. Tako se bez prestanka pet sati vodila borba. Neprijatelji su naše jako potisnuli. Kad su izbacili sva koplja, mašili su se za mačeve, jurišali na brdo protiv kohorti, oborili su nekolicinu, dok su ostale primorali na bijeg. Kad su kohorte potisnuli pod zid, a neke prestrašene potjerali u grad, onda im je bilo lako uzmaknuti. Naše konjaništvo, premda se nalazilo u nizini doline, ipak je uspjelo hrabro se uspeti na vrh s obje strane, pa je jašući između dvaju bojnih redova učinilo da je našima bilo lakše i sigurnije uzmicanje. Zbog toga se bitka odvijala promjenljivom bojnom srećom. U prvom je sukobu palo oko 70 naših vojnika, a među njima i centurion u prvom hastatskom manipulu Četrnaeste legije Kvint Fulginije. Taj je od nižega čina zbog izvanredne hrabrosti postigao čin centuriona. Bilo je ranjeno preko 600 vojnika. Od Afranijevih vojnika poginuo je Tit Cecilije, prvi legionarski centurion. Osim njega palo je još preko 200 vojnika i četiri centuriona. 47. Ocjena je o borbi toga dana bila takva da su jedni i drugi držali da su jači. Afranijevi vojnici zbog toga što su se, iako nisu bili tako vješti, izbliza održali i odoljeli našoj navali; zatim jer su zauzeli mjesto, tj. ono brdašce koje je bilo povod za borbu, te su u prvom sukobu primorali naše vojnike da uzmaknu. Naši su mislili da su se borili na nezgodnom mjestu, a ipak su pet sati ustrajali u borbi. Usto su golim mačevima uspjeli popeti se na brdo i protivnike primorali da uzmaknu s uzvisine i da se u bijegu povuku, a onda su ih otjerali u grad. Oni su utvrdili brdo za koje su se borili jakim utvrdama i tamo postavili posadu. 48. Dva dana nakon toga događaja dogodila se iznenada velika
nesreća. Strašno nevrijeme, koje se ne pamti u tim krajevima, oborilo se s velikom kišom koja je poplavila cijeli kraj. Voda je sa svih strana otplavila snijeg i razlila se preko visokih obala rijeka. Bujica je istoga dana porušila oba mosta što ih je bio sagradio Gaj Fabije. To je zadalo Cezarovoj vojsci velikih nevolja jer je tabor, kao što smo prije naveli, bio između dvije rijeke i to Slikora i Cinge, a nalazio se na prostoru od 30 000 koraka. Preko nijedne rijeke nije se moglo prijeći, te su svi vojnici morali ostati na uskom prostoru. Ni države koje su bile s Cezarom sklopile prijateljstvo nisu mogle isporučiti žito, a nisu se mogli vratiti ni oni koji su zbog krme daleko otišli. Rijeke su ih u tome spriječile. U tabor nije moglo stizati obilje namirnica koje su uvozili iz Galije i Italije. Položaj je bio vrlo težak jer žita nije bilo u zimovnicima, dok je novo bilo još nezrelo, a države su se iscrple jer je Afranije gotovo sve žito prije Cezarova dolaska bio otpremio u Ilerdu. Ukoliko ga je još bilo, to je njegova vojska potrošila prošlih dana. Stoku, koja je u toj nevolji mogla biti od pomoći, satjerale su okolne države zbog rata u udaljenije krajeve. S druge strane, one koji su bili krenuli po krmu i žito počeli su progoniti lako naoružani Luzitanci s vojnicima s lakim štitovima iz Ovostrane Hispanije, a njima su ti predjeli poznati. Oni su vrlo lako mogli preplivati rijeku jer je u njih bio običaj da ne odlaze u vojsku ako nemaju uza se mješine. 49. Dotle je Afranijeva vojska plivala u izobilju. Opskrbili su se žitom i dovukli ga već prije, dopremivši ga mnogo iz cijele provincije. Imali su krme na pretek. Sve su to mogli nabaviti preko ilerdskog mosta i zato što je okolica s one strane rijeke u koju Cezar uopće nije mogao stići bila pošteđena od grabeži. 50. Voda se razlila i zadržala više dana. Cezar je pokušao iznova podići mostove, ali mu to nije dopustila silina vode, a usto su ga ometale kohorte koje su bile razmještene po obalama rijeke. Kohorte su to lako mogle spriječiti, bilo zbog samog prirodnog položaja rijeke bilo zbog poplave, a onda i zbog toga što su mogle zbog tijesna prostora kroz koji je prolazila rijeka baciti strijele. Bilo je doista teško u isto vrijeme graditi most i čuvati se strijela. 51. Afraniju su javili da je stiglo mnoštvo kola s hranom za Cezara i da su se zaustavila kod rijeke. To su bili stigli strijelci poslani od Rutenaca,
zatim konjanici iz Galije s mnoštvom kola i velikom prtljagom, kako je to bio galski običaj. Stiglo je otprilike i 6000 ljudi svake vrste s robovima i slobodnjacima. Ipak, sve je to bilo bez neke organizacije i bez nekog određenog vodstva. Svatko je radio kako je mislio da je najbolje, a svi su putovali bez straha, kao da putuju po prijateljskoj zemlji. Bilo je u toj gomili ljudi dosta uglednih mladića, sinova senatora i vitezova. Bilo je među njima i poslanika iz država, a bilo je i Cezarovih izaslanika. Njihovo je putovanje zaustavila voda. Preko noći Afranije ih je htio napasti sa svim konjaništvom i trima legijama da bi ih uništio. Zato je naprijed poslao konjanike koji su na njih iznenada navalili. Ipak su galski konjanici odmah organizirali otpor i započeli borbu. Oni su, iako malobrojni, odoljeli velikom broju neprijatelja dokle god je konjanik s konjanikom vodio borbu. Ipak, čim su se počeli primicati bojni znakovi legija, umakli su s malo gubitaka u brda. Ta je okolnost bila od velikog značaja za spas naših. Imali su vremena da se povuku na uzvisine. Onoga je dana nestalo oko 200 strijelaca, palo je nekoliko konjanika i izgubljen je dio prtljage. 52. Zbog svega je toga cijena žitu skočila.117 Skupoća obično ne nastupa zbog oskudice u sadašnjosti, nego također zbog straha pred budućnošću. Tako je cijena žitu bila poskočila po mjerici do 50 denara, a vojnici su bili jako oslabili zbog nestašice žita. Sve je veća bijeda bivala iz dana u dan. U malo dana izmijenile su se prilike i sreća je ostavila naše, pa su trpjeli veliku oskudicu, dok su protivnici imali svega i svačega u izobilju. Zato su i mislili da su jači. Cezar je tražio tegleću marvu u onih država s kojima je bio sklopio prijateljstvo jer nisu imali dovoljno žita. Vozače je slao u udaljenije države, dok je teške prilike rješavao onako kako je znao i mogao. 53. O svim su tim okolnostima Petrej, Afranije i njihovi prijatelji pisali u Rim, ali su u svemu pretjerivali. S druge strane, drugi su zlobni jezici mnogo toga dodavali, pa se stvorilo neko mišljenje kao da je rat dovršen. Kad su Afranijeva pisma i druge poruke stigle u Rim, svi su nagrnuli u njegov dom i počeli čestitati. Mnogi su iz Italije odlazili Pompeju. Jedni su to činili zato da bi ga prvi obavijestili, dok su drugi tako postupali da se ne bi činilo kako su čekali kraj rata i da su posljednji došli iskazati svoje oduševljenje.
54. Kad je voda došla do grla, drugim riječima, kad su sve putove zaposjeli Afranijevi pješaci i konjanici, a mostovi se nisu mogli dovršiti, Cezar je zapovjedio da se grade lađe onako kako ih je prošlih godina iskustvo naučilo u Britaniji. Dno su lađa i prva rebra napravili od lake građe, dok bi ostalu trupinu lađe spleli od pruća i prevukli je kožom. Kad je to bilo gotovo, udruživši više kola, noću je odvozio lađe 22 000 koraka daleko od tabora. Na tim su lađama prevezli vojnike preko rijeke, a onda je iznenada zauzeo brežuljak koji je bio uz obalu. Utvrdio ga je prije negoli su to protivnici uočili. Ovamo je zatim preveo jednu legiju te je započeo s obje strane graditi most. Sagradio ga je za dva dana. Tako je bez opasnosti osigurao dovoz iz Galije a i prijevoz onih koji su bili krenuli po žito. Istovremeno je započeo krčiti prolaze za dovoz hrane. 55. Istoga je dana preveo preko rijeke velik dio konjanika. Oni su iznenada navalili na dobavljače krme, a ti su se u strahu razbježali na sve strane te su im ugrabili vrlo velik broj tovarne marve i zarobili mnoštvo ljudi. Kad su došle u pomoć kohorte naoružane lakim štitovima, vrlo su se vješto podijelile nadvoje. Jedni su vojnici branili plijen, dok su se drugi odupirali onima koji su nadolazili. Na taj su ih način potukli. Jednu su kohortu, koja je ludo navalila iz bojnog reda ispred drugih, odvojili od drugih, opkolili je i posjekli. Tako su se s velikim plijenom bez gubitka vratili preko istoga mosta u tabor. 56. Dok se to događalo kod Ilerde, Masiljani su prema savjetu Lucija Domicija opremili sedamnaest ratnih brodova, od kojih je jedanaest bilo natkriveno. Ovima su pridružili velik broj manjih lađa da bi se naše brodovlje preplašilo zbog mnoštva njihovih brodova. Na brodove su ukrcali velik broj strijelaca i gorštaka Albičana o kojima sam maloprije govorio, te ih oduševili za borbu obećanjima i nagradama. Domicije je u lađe ukrcao zakupnike i pastire koje je bio sa sobom poveo. Kad je brodovlje bilo potpuno opremljeno za borbu, doplovilo je pred naše brodove kojima je zapovijedao Decim Brut. Ovo se zaustavilo pred otokom koji je bio nasuprot Masilije. 57. Brutovo je brodovlje bilo zaista slabije, ali je Cezar njemu dodijelio najbolje vojnike iz svih legija, prednjake i centurione, a ti su sami tražili takvu službu. Ti su pripremili željezne kuke i čaklje, opskrbili se
velikim mnoštvom kopalja, kuka i drugih vrsta strijela. Zato, kad su saznali da je neprijatelj stigao, izveli su lađe izvan luke, a onda započeli bitku s Masiljanima. Jedni i drugi hrabro su se i odvažno borili. Gorštaci Albici, vješti oružju, u junaštvu nisu nimalo zaostajali za našim vojnicima. Borili su se zato što su dobro zapamtili obećanje Masiljanima, a tek su stupili u borbu. Domicijeve je pastire želja za slobodom tjerala da se bore, pa su nastojali da pred licem svoga gospodara pokažu hrabro držanje. 58. Masiljani su se zbog preuzetnog pouzdanja u brzinu svojih lađa i vještinu kormilara igrali s našima, te nisu dočekivali njihov napad. I dokle god su mogli da plove na širokom prostoru, svoje su bojne redove rastezali u dužinu, nastojeći pritom da naše opkole ili da više lađa napadne jednu našu, a onda da u brzom plovu polome vesla s naših lađa. Ipak, kad su doplovili u blizinu naših lađa, odustali su od vještina kormilara i svojih igara te su sve prepustili junaštvu planinskih plemena. Na našim su lađama bili slabije uvježbani veslači i manje vješti kormilari jer su iznenada bili prebačeni s tovarnih lađa, pa čak nisu još mogli dobro upoznati ni nazive svih oprema na brodovima. Usto ih je smetala sporost i težina lađa. Te su lađe bile građene od mekana drva, pa nije bilo nikakve koristi od njihove brzine. Zato, kad im se pružila prilika da se bore iz blizine, hrabro su napadali jednom lađom na dvije. Tad bi bacili kuku i zakvačili obje lađe. Onda bi se borili na dvjema stranama prelazeći na neprijateljske lađe. Na taj su način poubijali velik broj Albičana i pastira, dok su neke lađe potopili. Neke su lađe zarobili s cijelom posadom, dok su druge natjerali da se povuku u luku. Toga su dana Masiljani izgubili devet lađa zajedno s onima koje su bile zarobljene. 59. Sve je to bilo javljeno Cezaru koji se nalazio pred Ilerdom. Nekako je sreća postala sklona otkako je most bio sagrađen. Protivnici, prestrašeni junaštvom konjanika, nisu više tako slobodno i drsko napadali. Po koji bi put išli po hranu u obližnja mjesta, a nikad se ne bi udaljavali od tabora, samo da bi mogli brzo uzmaknuti. Potom bi daleko obilazili, klonili se straža i konjaničkih odreda. Ako bi pretrpjeli koju nezgodu ili ako bi izdaleka spazili konjaništvo, odmah bi odbacili svoje tovare i pobjegli. Onda su još po nekoliko dana propuštali da odlaze po krmu ili bi mimo svakog običaja po nju odlazili noću.
60. Kroz to su vrijeme Oščani i Kalagurci, koji su bili dodijeljeni Oscensima, poslali k Cezaru poslanike i obećali da će izvršiti sve njegove zapovijedi. Za ovima su se poveli Tarakonci, Jacetanci i Auzetanci, a poslije nekoliko dana Ilurgavonci. Ti su nastavali kraj uz rijeku Hibar. Cezar je od svih njih tražio da ga pomognu žitom. Oni su mu to obećali te su sa svih strana pokupili tegleću marvu i doveli žito u tabor. Kad je ilurgavonska kohorta čula za odluku svoje države, prešla je k Cezaru sa svojim bojnim znakovima. Brzo je nastala velika promjena u prilikama. Cezar je sagradio most, pridobio je pet jakih država za prijatelje, omogućio je dovoz hrane, a usto su zamukli glasovi o pomoći legija koje tobože dolaze s Pompejem preko Mauretanije. Zato su se mnoge udaljenije države odmetnule od Afranija i prihvatile Cezarovo prijateljstvo. 61. Zbog ovih okolnosti protivnici su se jako prestrašili, a Cezar, da ne bi neprestano morao velikim zaobilaženjem slati konjaništvo preko mosta, pronašao je zgodno mjesto te započeo kopati više jaraka u širinu od trideset stopa, da bi kroz njih proveo dio vode iz Sikora i na taj način u toj rijeci stvorio pličinu. Kad su radovi bili gotovo pri kraju, Afranije i Petrej uvelike su se prestrašili da im ne bi Cezar potpuno onemogućio dovoz hrane i žita, jer je bio nadmoćan konjaništvom. Zbog toga su smislili da napuste te krajeve i da rat prenesu u Keltiberiju. Ta je odluka bila dobra i zbog toga što su se dvije protivne stranke u onoj državi, a nekad su u ratu bile uz Sertorija, poslije njegova poraza bojale imena i vlasti Pompejeve, te su ga, štoviše, i odsutna obožavale, ostale mu vjerne i primile od njega mnoga dobročinstva. Cezarovo je ime među tim hrabrima bilo gotovo nepoznato. Jedan i drugi Cezarov protivnik polagao je velike nade da će okupiti brojno konjaništvo u onoj zemlji i mnogo veću pomoćnu vojsku. Osim toga, namjeravali su da u zgodnom kraju otegnu rat sve do u zimu. Kad su konačno stvorili zaključak, pokupili su lađe po cijeloj rijeci Hibru i doveli ih u Oktogezu. Taj se grad nalazio na rijeci Hibru, udaljen 30 000 koraka od tabora. Ovdje su na rijeci povezali lađe i sagradili most. Dvije su legije preveli preko Sikora, a tabor utvrdili nasipom, visokim 12 stopa. 62. Kad je Cezar za to saznao preko izvidnica, nastavio je započeti posao uz veliki napor vojnika preko dana i noći da bi skrenuo korito rijeke. Toliko je uspio da su konjanici teškom mukom ipak i mogli i smjeli prelaziti preko rijeke. Pješacima su pri prijelazu izvirivala ramena i prsa, pa im s jedne strane dubina a s druge brza voda nije dopuštala da prelaze. Kroz to je vrijeme stigla vijest da je most na Hibru sagrađen, a u isto
vrijeme pronašao se zgodan prijelaz preko Sikora. 63. Zato su protivnici držali da se moraju požuriti. Zbog toga su ostavili dvije kohorte od pomoćne vojske u Ilerdi kao posadu, zatim su sa svim četama prešli Sikor i utaborili se zajedno s onim dvjema legijama koje su bili preveli prošlih dana. Cezaru nije ništa drugo preostalo nego da konjicom uznemiruje protivničku vojsku i da joj smanjuje broj. Budući da je put preko mosta vodio daleko u tabor, protivnici su mogli kudikamo kraćim putem stići do Hibra. Cezar je naprijed poslao konjanike i oni prijeđoše rijeku. Kad su oko treće straže krenuli Petrej i Afranije, odjednom su se obreli u blizini stražnje čete te su je počeli opkoljavati velikim snagama i sprečavati joj put. 64. U zoru se sa uzvisina koje su stršile ponad Cezarova tabora vidjelo kako naše konjaništvo hrabro potiskuje u borbi stražnju četu i kako joj prekida redove. Zatim su opet navaljivale sve kohorte, pa su zbog njihove navale naši počeli bježati. Ali, čim bi se oni okrenuli, opet bi ih počeli goniti. U cijelom su taboru u skupinama stajali vojnici i tužili se što im neprijatelj izmiče i što se rat mora otegnuti. Zato su počeli moliti i preklinjati centurione i vojničke tribune da kažu Cezaru da se on ne obazire na njihov trud i opasnost. Štoviše, rekli su da su spremni, a to mogu i usuđuju se, prijeći rijeku onim gazom kojim je prešlo konjaništvo. Njihova je težnja uz molbe sklonila Cezara. Iako se bojao vojsku prepustiti nabujaloj rijeci, ipak je držao da je potrebno i to pokušati. Zato je po svim centurijama izabrao slabije vojnike koji ne bi bili mogli, kako se činilo, hrabrošću ili tjelesnom snagom to podnijeti. Te je postavio s jednom legijom u taboru za obranu. Druge je legije izveo bez prtljage, dok je odozgo i odozdo u rijeku postavio velik broj tegleće marve i na taj način preveo vojsku. Neke je od tih vojnika odnijela jaka riječna struja, ali su ih konjanici hvatali i dizali na sedlo; tako nitko nije zaglavio. Kad je Cezar bez gubitaka prebacio vojsku, svrstao je čete i naprijed krenuo u trostrukom bojnom redu. Svi su vojnici neobično nastojali da sustignu po danu oko devetog sata one koji su već bili krenuli u vrijeme treće noćne straže. Ipak su 6000 koraka naokolo obilazili i mnogo su se vremena zadržavali kod samog prijelaza rijeke. 65. Kad je njih opazio Afranije zajedno s Petrejem, iznenada se prestrašio, zaustavio se na uzvisinama i postrojio bojni red. Cezar je
odredio da se vojska odmori na livadama, da je ne bi onako umornu uvukao u borbu. Protivnici su se pokušali požuriti naprijed, ali ih je Cezar u stopu slijedio i zaustavljao. Zato su se utaborili prije nego što su bili odlučili. Pred njima su bile planine, a 5000 koraka odanle započinjali su strmi i gotovo neprohodni putovi. Oni su nastojali skrenuti u te planine da bi izmakli Cezarovu konjaništvu, pa da onda u klancima smjeste posade i vojsci zakrče prolaz, dok bi sami bez opasnosti i straha preveli svoje čete preko Hibra. To su morali po svaku cijenu pokušati i učiniti. Budući da su zbog borbe kroz cijeli dan i zbog napora na putu bili sustali, sve su odgodili za sutradan. I Cezar je postavio tabor na najbližem brežuljku. 66. Otprilike o ponoći konjanici su pohvatali one koji su daleko od tabora bili pošli po vodu. Od njih je Cezar doznao da protivnički vojskovođe u tišini izvode čete iz tabora. Kad je to doznao, zapovjedio je da se da znak i prema vojničkom običaju pozovu svi na polazak.118 Kad su protivnici čuli viku, bili su u strahu da ne bi morali noću pod teretom zametnuti borbu ili da bi ih Cezarovo konjaništvo moglo zaustaviti u klancu, te su odustali od puta i zadržali vojsku u taboru. Sutradan je Petrej pošao potajno s nekoliko konjanika pregledati okolicu. To isto učinili su vojnici iz Cezarova tabora. Cezar je poslao Lucija Saksu s malim brojem vojnika da se upozna s prirodnim položajem toga kraja. Obojica su javili svojim nadređenima isto, tj. da po sredini ima 5000 koraka puta livadom, a onda se izdiže krševit i gorovit kraj. Onaj tko bude prvi zauzeo te klance tome će biti lako nadvladati neprijatelja. 67. Petrej i Afranije započeše u ratnom vijeću raspravljati kada će krenuti. Većina je predlagala da marširaju po noći, jer se u klanac može stići prije nego što to uoči neprijatelj. Drugi su iznosili da je prošle noći u Cezarovu taboru bila uzbuna na polazak, pa im je to poslužilo kao dokaz da se potajno po noći ne može krenuti, a usto po noći Cezarovo konjaništvo zaposjeda sva mjesta i putove. Osim toga treba se čuvati noćnih okršaja, jer prestrašena vojnika u građanskom ratu više vodi strah negoli prisega vjernosti. Po danu u svakoga se probudi stid jer svačije oko sve vidi, a tu je i prisutnost centuriona i vojničkih tribuna. Sve to primorava vojnika da se drži stege. Zato je potrebno voditi borbu po danu. Ako se i pretrpi kakav gubitak, ipak će se glavnina vojske spasiti i zauzeti predio koji žele. Ovo je posljednje mišljenje prevladalo u vijeću. Zato
odlučiše da sutra u zoru krenu. 68. Kad je Cezar pregledao zemljopisni položaj, a zora nebom zabijeljela, izveo je sve čete iz tabora i uputio se s vojskom obilaznim putovima jer nije bilo prave ceste. To je učinio zato što su putovi koji su vodili do Hibra i Oktogeze bili zaposjednuti. Tu se nalazio neprijateljski tabor. Zato je morao proći kroz duboke i gotovo neprohodne doline. Na mnogim su mjestima na maršu smetale strme hridine te se oružje moralo iz ruke u ruku dodavati. Zato su vojnici veći dio puta prevalili bez oružja, jer su jedan drugome bili u pomoći pri hodanju. Ali nitko nije izbjegavao taj napor. Vodila ih je misao da će sve muke iščeznuti ako im uspije neprijatelja odvojiti od rijeke Hibra i tako mu ne dopustiti da se opskrbi žitom. Tek će tad sve muke završiti. 69. U početku su Afranijevi vojnici razdragano istrčavali iz svoga tabora da ih naši vide i pritom svoje smijanje popratili pogrdnim riječima: – Nemaju što jesti pa moraju bježati i vratiti se u Ilerdu! – Put ih je vodio upravo suprotnim smjerom, drugačije nego što su namjeravali, pa se činilo da idu na suprotnu stranu. Njihovi su se vojskovođe razmetali svojom odlukom da ostanu u taboru. To je njihovo mišljenje potkrepljivalo i to što su opazili da su na put krenuli bez tegleće marve i prtljage. Zato su mislili da oni ne mogu više izdržati oskudicu. Ali, čim su opazili da vojska pomalo skreće udesno i shvatili da su prve čete obišle tabor, nitko nije bio toliko spor i lijen a da ne bi pomislio da mora odmah izaći iz tabora i poteći im u susret. Kad je dan znak da se pograbi oružje, sve su čete, osim nekih kohorti što su ostale za zaštitu, požurile ravno prema rijeci Hibru. 70. Sva je borba uglavnom zavisila od brzine tko će prije zauzeti klance i planine. Dok su Cezarovu vojsku zadržavali neprohodni putovi, Afranijeve je vojnike zaustavljala potjera Cezarova konjaništva. Ipak su se Afranijevi momci našli u neugodnu položaju, jer ako prvi stignu na planine, a tamo su hitali, oni će doista izbjeći opasnost, ali neće sačuvati prtljagu cijele vojske kao ni onih kohorti što su ostale u taboru. Njih je Cezarova vojska opkolila. Nitko im nije mogao priteći u pomoć. Cezar je prvi prevalio put i s vrletnih uzvisina stigao u ravnicu i tu svrstao čete u bojne redove. Afranije je, kad je konjaništvo napadalo stražnje redove i on zbog toga vidio pred sobom neprijatelja, pronašao neki brežuljak i tu
zastao. Odavle je poslao četiri kohorte s lakim štitovima u planinu. Ta je bila od svih drugih prema izgledu najviša. Tad je zapovjedio da je u brzom jurišu zauzmu i to zato da bi tamo pohitao sa svim svojim četama i da promijenivši smjer puta stigne u Oktogezu. Kad su se vojnici, naoružani lakim štitovima, htjeli požuriti onamo stranputicom, ugledali su ih Cezarovi konjanici te se odmah oborili na kohorte. Ove ni za trenutak nisu mogli odbiti konjaničku snagu. Bile su opkoljene i pred očima jedne i druge vojske sasječene. 71. Bila je prilika da se potez strateški dobro izvede. Cezar je dobro uočio da se vojska, koja je bila prestrašena zbog tolikog poraza koji je sama doživjela, pa onda još opkoljena sa svih strana od konjaništva, ne može održati kad bi se borila na ravnici i to otvorenoj. Vojnici su sa svih strana tražili da se bore. K njemu su došli legati, centurioni i vojnički tribuni. Svi su mu predlagali da bez ustezanja otpočne borbu jer su vojnici psihički za to spremni. Naprotiv, Afranijevi su vojnici na više načina pokazivali da se boje. Ponajprije nisu odmah priskočili svojima u pomoć, osim toga nisu silazili s brežuljka i jedva da su mogli odoljeti navali konjaništva. Okupili su se na jednom mjestu i zbili svoje bojne redove. Ipak nisu održali strogi bojni red, a nisu pazili ni na bojne znakove. Ako se Afranije, držao je Cezar, boji zbog nezgodnog prirodnog položaja, on će ipak jednom morati sići s uzvisina i tad će se pružiti prilika za borbu, jer ne može njegova vojska živjeti bez opskrbe vodom. 72. Cezar se nadao da će bez borbe i bez krvavih rana svojih vojnika učiniti ono što je namjeravao, jer je već neprijatelju prekinuo dovoz hrane. Onda čemu bi nekoga od svojih vojnika, pa i za bitku koja bi sretno završila, morao izgubiti? Zašto da svoje hrabre vojnike izloži ranjavanju? I na kraju, zašto da iskušava sreću? Pogotovo kad vojskovođi dolikuje da pobijedi prije razboritošću nego mačem? Bilo mu je žao građana koji su morali ginuti. Želio je da ih održi žive i zdrave i na taj način ostvari svoj naum. Neki nisu odobravali ovakve Cezarove odluke. Štoviše, vojnici su javno među sobom govorili da se oni neće ni onda boriti kad to Cezar bude zaželio ako im sada ne dopusti započeti okršaj. On je ipak ustrajao kod svoje odluke, pa se malo udaljio od onoga mjesta da bi se neprijatelji manje pribojavali. Petrej i Afranije jer im se pružila prilika povukoše se u
tabor. Cezar je po planinama razmjestio posade i zatvorio sve prilaze Hibru, a onda se utaborio što je bliže mogao neprijateljskom taboru. 73. Sutradan su vojskovođe protivnika bili vrlo zabrinuti jer su izgubili svaku nadu da će se opskrbiti hranom i stići do rijeke Hibra. Zatim su vijećali o ostalim pitanjima. Jedan je put za njih bio ako se žele vratiti u Ilerdu, a drugi ako krenu u Tarakon. Dok su o tome vijećali, bilo im je javljeno da naše konjaništvo napada njihove vodonoše. Kad su za to saznali, razmjestili su česte straže konjanika i pomoćnih četa. Između njih su postavili legionarske kohorte, a onda su započeli graditi nasip od tabora do vode, da bi im bilo omogućeno takvom zaštitom bez bojazni i straže dobavljati vodu. Taj su posao između sebe podijelili Petrej i Afranije. Da bi se taj rad obavio, otišli su sami dosta daleko. 74. Kad su se oni udaljili, vojnicima se pružila zgodna prilika za dogovaranje, te su se udaljili iz tabora bez dopuštenja. Ako je poneki od njih imao u našemu taboru nekoga znanca ili sugrađanina, propitao se za nj i pozvao ga je na razgovor. Svaki je svome znancu zahvaljivao što ga je jučer kad se nalazio u onom strahu poštedio. Njima i njihovoj milosti moraju zahvaliti što su živi. Zatim su se propitkivali može li se zapovjedniku vjerovati na riječ i smiju li se u njega pouzdati. Požalili su što to nisu odmah učinili, nego su oružjem navalili na prijatelje i krvne rođake. U svome razgovoru išli su još dalje, jer su zamolili Cezara da im zada riječ za Petrejev i Afranijev život, da se ne bi činilo da su težak zločin učinili što su svoje izdali. Kad su to obavili, izjavili su da će odmah prijeći s bojnim znakovima. Zato su poslali centurione prvoga bojnog reda Cezaru da s njim razgovaraju o miru. Za to su vrijeme jedni doveli svoje znance u tabor da bi ih pogostili, dok su druge odveli njihovi poznanici, pa se već činilo da su dva tabora postali jedan. K Cezaru je došlo više vojničkih tribuna i centuriona da mu se preporuče. Slično su učinili i hispanski poglavice, koje su Petrej i Afranije bili pozvali i kao taoce zadržali u svome taboru. Svaki je pojedini od njih tražio svoga prijatelja i znanca da bi njegovom preporukom mogao doći pred Cezara. Čak se i mladi Afranijev sin počeo dogovarati preko legata Sulpicija s Cezarom o svome i očevu spasu. Na sve je strane nastalo veselje i čestitanje. Jedni su na taj način izražavali svoju radost što su se spasili od opasnosti, dok su drugi bili oduševljeni jer su bez gubitaka izvršili tolike vojničke zadatke. Svi su
odreda priznavali da je Cezar ubrao velik plod zbog svoje jučerašnje blagosti, te su svi hvalili njegovu zamisao. 75. Kad je za sve to čuo Afranije, napustio je započeti posao i vratio se u tabor pripreman, tako se barem činilo, da sve mirno i ravnodušno podnese, pa dogodilo se što mu drago. Petrej nije izgubio prisutnost duha. Naoružao je robove, te je s njima i sa svojom tjelesnom stražom naoružanom lakim štitovima, s nekolicinom barbarskih konjanika, svojih štićenika, koje je uvijek imao uza se kao stražare, iznenada pohitao na nasip, ušutkao vojnike, dok je naše rastjerao od svoga tabora. Onoga koga je uhvatio ubio je. Ipak su se ostali okupili u skupine, a preplašeni zbog iznenadne opasnosti, zaogrnuli su ljevicu kabanicom i trgnuli mačeve. Tako im je pošlo za rukom da se brane od vojnika s lakim štitovima kao i od konjanika te da uzmaknu prema taboru. Tu su ih obranile kohorte što su se nalazile na straži pred vratima tabora. 76. Kad se to završilo, Petrej je plačući počeo obilaziti manipule i govoriti vojnicima i preklinjati ih da ne izruče osveti protivnika ni njega ni njegova zapovjednika Pompeja. Brzo su se svi strčali u zapovjednikov šator. Tad je zatražio da se svi zakunu da neće napustiti ni izdati vojsku i vojskovođu te da neće sami na vlastitu ruku išta poduzimati za vlastitu korist. Prvi je on prisegnuo na te riječi, a onda je prisilio i Afranija da položi prisegu. Zatim su redom prisegnuli vojnički tribuni i centurioni, a onda su doveli vojnike svrstane po centurijama da i oni prisegnu. Zatim su zapovjedili ako se u kojega nalazi koji Cezarov vojnik da ga predaju. Sve su predvedene vojnike smaknuli javno u pretoriju. Ipak su većinu posakrivali oni što su ih pogostili pa ih noću odveli do nasipa da odu u svoj tabor. Na taj su način vojskovođe zastrašili vojnike. Ono okrutno smaknuće nevinih vojnika uz obnovljenu prisegu raspršilo je sve njihove tlapnje o predaji. Vojnici su se osvijestili i ratni je nemir obuzeo njihov duh. 77. Cezar se posebno pobrinuo da se vojnici protivnika pronađu i natrag vrate i to oni koji su došli u tabor na dogovor. Neki su vojnički tribuni i centurioni dragovoljno ostali kod njega. Te je Cezar poslije osobito poštovao. Centurione je unaprijedio u viši čin, dok je rimskim vitezovima dao tribunski čin.
78. Afranijevi su vojnici stradavali prilikom nabavljanja hrane, a i vodu su teško nabavljali. Legionarski su vojnici imali malu zalihu žita. To su žito po zapovijedi bili ponijeli iz Ilerde za 22 dana, dok vojnici lako naoružani štitovima kao i pomoćne čete nisu ponijeli ništa, jer u prvom redu nisu imali novaca, a onda nisu ni bili naviknuti da nose bilo kakav teret. Zato je veliki broj ovakvih vojnika dnevno prelazio k Cezaru. Tako su se odigrali ti događaji. Ipak, od one dvije zamisli činilo se da je zgodnija ona da se vrate u Ilerdu, jer su tamo imali neznatnu zalihu žita. Nadali su se da će tu nekako smisliti neki drugi plan. Taraken je bio udaljeniji, a zbog te udaljenosti mogu tko zna što doživjeti na svome putu. Zato su prihvatili prvu zamisao i krenuli iz tabora. Cezar je naprijed poslao konjaništvo da napada i zaustavlja posljednji odred, dok ih je sam u stopu slijedio. Tako su se svakog trenutka protivnički bojni redovi sukobljavali s našim konjaništvom. 79. Ovakav je bio način borbe. Lako naoružane čete bile su svrstane u posljednjem odjelu, a usto se više njih obično zaustavljalo na proplancima. Ako su se morali popeti na brdo, tad ih je sama priroda zaštićivala, jer su s uzvisina zaklanjali svoje upravo oni koji su bili odmakli naprijed. Ako je pred njima iskrsnula neka dolina ili obronak, a oni koji su otišli naprijed nisu bili kadri priskočiti u pomoć četama u pozadini, tad su konjanici s visova odapinjali strijele. Tada je zapravo prijetila velika pogibao. Što im je drugo preostalo nego da zapovjede legijama, kad su se približili takvim mjestima, da se zaustave u maršu i da odvažno navale na konjaništvo. Kad bi konjaništvo uzmaklo, onda su se svi morali naglo spustiti u dolinu da je prijeđu te da se ponovo sklone na uzvisine. Njihovi im konjanici nisu mogli mnogo pomoći. Imali su ih dovoljno, ali ti su bili zbog prijašnjih okršaja toliko prestrašeni da su ih morali svrstati u sredinu kolone, a onda još i braniti. Nitko se nije usuđivao skrenuti s puta, da ga ne bi zarobilo Cezarovo konjaništvo. 80. Dok se ovako vodila borba, oni su mogli odmicati sporo i lagano, a često su se morali zaustavljati da bi svojima u nevolji pomogli. To se i tada dogodilo. Kad su već bili prevalili 4000 koraka, a konjaništvo ih započelo jače potiskivati, zauzeli su visoko brdo i tu se utaborili, ali samo onim dijelom tabora koji je bio sučelice protivniku. Marvu nisu rasteretili.
Kad su opazili da se Cezar utaborio i razapeo šatore a konjanike razaslao po krmu, odmah su još istoga dana oko šestoga sata krenuli na put. Nadali su se da će se naši vojnici zadržati, jer su konjanici bili prije krenuli. Kad je to Cezar razabrao, ostavio je prtljagu i krenuo za njima. Kao zaštitu ostavio je nekoliko kohorti, a onda zapovjedio da oko desetog sata dođu za njim nabavljači krme i da se konjanici pozovu natrag. Konjaništvo se brzo vratilo da bi ponovo obavljalo svoju svakidašnju dužnost na putu. Žešća se borba vodila kod posljednje kolone; ova je gotovo počela bježati, dok je poginulo više vojnika i nekoliko centuriona. Cezarova je vojska stupala u stopu za protivničkom i sva je bila u njenoj neposrednoj blizini. 81. Premda sad nisu imali vremena potražiti zgodno mjesto za tabor, a nisu ni naprijed mogli krenuti, ipak su bili prisiljeni zaustaviti se i utaboriti se blizu vode, ali na mjestu koje je bilo vrlo neprikladno. Cezar nije izazivao borbu zbog razloga što sam ih već bio spomenuo. Onoga dana nije dopustio da se razapnu šatori da bi svi njegovi bili spremniji za potjeru ako protivnici odluče putovati bilo po danu bilo po noći. Kad su uočili nedostatke svoga tabora, cijelu su noć naprijed pomicali šančeve i zamjenjivali jednu vrst tabora s drugim taborima. Isto su to učinili sutradan od rane zore; cijeli su dan utrošili za takav posao. Ukoliko su s pomoću opkopa išli naprijed, utoliko su bili udaljeniji od vode. Ovu su nepriliku mogli ukloniti samo drugim nevoljama. Prve noći nitko nije otišao po vodu, a ni po namirnice nisu nikoga poslali. Cezar je želio da ih takve neprilike počnu gušiti, te da se na silu predaju, a ne da on zametne odlučnu bitku. Ipak ih je pokušao nasipom i šancem opkoliti, da na taj način spriječi njihove iznenadne provale. Poslije toga, mislio je, morat će se predati. Oni su svu tegleću marvu pobili, ponajprije zato što su oskudijevali u hrani, a drugo zato što im je ona bila smetnja za provale. 82. U tim su poslovima i vijećanjima prošla dva dana. Trećeg je dana rad bio dobro napredovao. Protivnici su, da bi omeli Cezarov plan opkoljavanja, oko desetog sata dali znak, izveli legije i postavili ih u bojne redove ispred tabora. Cezar je s posla pozvao legije, a onda je zapovjedio da se okupi cijelo konjaništvo. Zatim je svrstao bojni red. Mislio je da bi mu ugled bio umanjen ako bi vojnici opazili da se on, koga svi poštuju i slave, boji izaći u otvorenu borbu. Ipak su ga oni poznati razlozi potaknuli, pa nije nikako htio prihvatiti borbu, jer bi mu to, kad bi i natjerao
protivnike u bijeg, slabo koristilo za potpunu pobjedu kod one male daljine. Kad je od tabora do tabora bilo otprilike 2000 koraka. Dvije trećine toga prostora zauzela su dva bojna reda, dok je jedna preostala za provalu i juriš vojnika. Da je bitka započela, tad bi se zbog blizine jednog i drugog tabora pobijeđeni mogli skloniti. Zbog toga je odlučio da se opire ako budu navaljivali, ali nikako da sam otpočinje bitku. 83. Afranijev je bojni red bio svrstan u dvostrukom redu od pet legija, dok su na trećem mjestu bile svrstane kohorte pomoćne vojske. Cezarov je bojni red bio trostruk. U prvoj su vrsti bile četiri kohorte od pet legija, a za njima su stajale u rezervi po tri od svake legije. Za ovima je bilo isto toliko drugih, ali svaka sa svojom legijom. Strijelci i praćkari bili su usred bojnoga reda, dok je konjaništvo zaštićivalo njihova krila. Kad su tako svrstali svoje bojne redove, onda su se jedan i drugi, kako se čini, držali svojih odluka. Cezar je bio odlučio da neće započinjati bitku ako na to ne bude prisiljen, a Afranije da će ometati Cezara u njegovu poslu. Sad su jedan i drugi čekali. Bojni su redovi ostali na okupu do sunčeva zalaska. Zatim su se i naši i protivnici povukli u svoje tabore. Sutradan je Cezar htio dovršiti započeto utvrđivanje, a Afranije potražiti prijelaz preko rijeke Sikora, ne bi li na svaki način pokušao neki mogući prijelaz. Čim je to opazio Cezar, poslao je lako naoružane germanske vojnike i nešto konjaništva prijeko, dok je straže smjestio zbijenije duž obale. 84. Zato su protivnici, potpuno pritisnuti svim mogućim neprilikama, kad im već četiri dana konji nisu imali krme, a sami su trpjeli zbog oskudice vode i nestašice drva i žita, zatražili sastanak i to po mogućnosti što dalje od očiju vojnika. Ali kad Cezar nije pristao na to, već kad je rekao da će pristati ako žele sastati se javno, predali su kao taoca Afranijeva sina. Zatim su došli na ono mjesto koje je Cezar bio odredio. U prisutnosti jedne i druge vojske Afranije je rekao ovo: – Nitko nema prava da se ljuti ni na vojskovođe ni na vojnike što nisu htjeli prekršiti prisegu koju su dali zapovjedniku Gneju Pompeju.119 Ipak smo svi udovoljili svojim dužnostima i mnogo smo nevolja pretrpjeli. Kakvu bijedu nismo okusili? Sad smo kao divlje zvijeri opkoljeni. Ostali smo bez vode, a protivnici nam ne dopuštaju da se ni za korak maknemo s mjesta. Naše tijelo ne može više podnositi muke, a ni duša svu tu sramotu.
Zato i priznajemo da smo pobijeđeni. Molimo Cezara i preklinjemo, ako još ima za nas milosrđa, da nas ne prisiljava da pribjegnemo krajnjem sredstvu. Afranije je to izrekao što je mogao poniznije i smjernije. 85. Cezar je ovako odgovorio: – Nikome nije dolikovalo da se ovako potuži i žali. Svi su ostali ispunili svoju dužnost. Ja sa svoje strane na taj način što se nisam u zgodnom trenutku i na prikladnom mjestu htio pobiti, samo da bi bilo sve u najboljem redu za mir. A moja vojska zbog toga što je poštedjela i zaštitila one koje je imala u svojim rukama, premda su nam nanijete mnoge nepravde i pobijeni mnogi drugovi. S druge strane, vaši su vojnici sami dragovoljno nastojali oko mira, dok su pritom mislili da se moraju brinuti za živote svih nas. Zbog toga su svi redovi vojske pokazali lijep stupanj milosrđa, ali su jedino vojskovođe zazirali od mira. Oni su pogazili pravo dogovora i primirja, pa su poubijali neupućene i dogovorom zanesene vojnike. Njima se eto dogodilo ono što ponajviše doživljavaju previše tvrdoglavi i naprasiti ljudi kad se zapravo vrate na to što su nedavno prezirno odbacivali, a onda to požele žarko. Ali, kad su se ti vojskovođe preda mnom unizili, ja ne želim tim povodom ojačati svoju vlast, nego hoću da raspuste upravo onu vojsku koju su već toliko godina protiv mene vodili. Zar je zbog nekog drugog razloga u Hispaniju bilo poslano šest legija dok je sedma ovdje bila unovačena, a onda, zar je toliko veliko brodovlje bilo opremljeno a na njima iskusni vojskovođe i vojnici, zar zato da se pokore obje provincije u Hispaniji, kad te zbog dugotrajna mira nisu trebale nikakvu pomoć? Zar nije jasno da se sve to opremilo odavna protiv mene? Protiv mene se uvodi nova vrsta vlasti u Rimu, dok isti onaj čovjek gospodari pred vratima grada Rima svim njegovim institucijama, a pričinja se da odsutan toliko godina vlada dvjema najratobornijim provincijama. Protiv mene se izvrću prava magistrata, pa se ne šalju u provinciju kao do sada oni koji su odslužili konzulsku ili pretorsku službu, nego oni koje je samo nekolicina zavoljela i odabrala. Protiv mene je i to, a ne vrijedi nikakav izgovor zbog mojih godina, da bih jedino na poziv morao preuzeti vojsku, a ne zato što sam prokušan u prošlim ratovima. Za mene jedinoga ne vrijedi ono što se uvijek dopuštalo svim zapovjednicima, tj. da se poslije sretno završena rata vrate u svoj dom počašćeni nekom čašću ili barem bez sramote, a onda da raspuste vojsku. Ja sam sve strpljivo podnosio i dalje ću
podnositi! I u ovom trenutku ne želim vam preoteti vojsku i zadržati je za sebe, premda mi to ne bi bilo teško, nego želim da nemate četa koje biste protiv mene poveli. Zbog toga, kako rekoh, vi ćete otići iz pokrajina, a vojsku ćete raspustiti. Ako to učinite, ja nikome neću ništa nažao učiniti. To je jedini i posljednji uvjet za mir! 86. Ove su Cezarove riječi osobito bile mile i ugodne vojnicima, što se prema svemu moglo razabrati, jer su opravdano ti koji su strepili da ih ne zadesi neko zlo doživjeli da su nagrađeni otpustom iz vojske.120 Svi su vojnici odreda, kad se počelo raspravljati gdje će se i kada će se vojska raspustiti, povicima i mahanjem ruku otvoreno pokazivali i zahtijevali da ih se pusti odmah, jer ne vjeruju da će se to uistinu uza svu zadanu riječ ostvariti ako se bude odgađalo na dulje vrijeme. Pošto se na jednoj i na drugoj strani malo razgovaralo, stvorio se zaključak da se oni koji imaju dom ili posjed u Hispaniji odmah puste, a ostali kad stignu do rijeke Vara. Cezar je osobno zajamčio da im neće ništa nažao učiniti te da ih nitko neće prisiliti da njemu polože prisegu protiv svoje volje. 87. Cezar je obećao otpuštenim vojnicima da će im dijeliti žito sve dok ne stignu na obale rijeke Vara. Dodao je da će sve ono što je netko izgubio u borbi, a to se nalazi u posjedu njegovih vojnika, biti vraćeno onome koji je izgubio. Sve je izgubljeno pravedno procijenio i za to vojnicima isplatio naknadu u novcu. Kad god su vojnici htjeli da im se u međusobnim razmiricama pravedno presudi, polazili su k Cezaru da im on bude sudac. Kad su legije od Petreja i Afranija tražile plaću, a oni se izgovarali da još nije rok za isplatu, i kad zamalo nije buknula buna, zamolili su i oni Cezara da u tom pitanju bude pravičan sudac. Cezarovom presudom bili su jedni i drugi zadovoljni. U dva dana razišla se otprilike trećina vojske. Još je Cezar zapovjedio da dvije njegove legije marširaju naprijed, a da ih ostale prate u stopu, te da ne podižu tabor daleko jedne od drugih. Taj je posao povjerio Kvintu Fufiju Kalenu. Prema toj odredbi putovalo se iz Hispanije do rijeke Vara, a onda se razišao ostali dio vojske.
DRUGA KNJIGA 1. Dok se to događalo u Hispaniji, Cezarov legat Gaj Trebonije započeo je opsjedati Masiliju na taj način što je s dvije strane podigao nasip i počeo primicati bojne tornjeve, zaštitne krovove i kolibe samom gradu. Prva je strana bila sasvim blizu luke i brodogradilišta, dok je druga bila ondje gdje je prilaz iz Galije i Hispanije i to na onoj primorskoj obali koja je bliže ušću Rodana. More oplakuje Masiliju gotovo s triju strana, dok se u četvrti dio grada dolazi s kopna. Štoviše, i na toj strani prirodni položaj i visok nasip okružuju prostor što dopire pod toranj. Zato ga je teško opsjedati. Da bi sve poslove obavio, Gaj Trebonije naručio je veliko mnoštvo tegleće marve i radnika iz cijele provincije. Još je zapovjedio da se doprema pruće i građa. Kad je sve to nakupio, nasuo je nasip visok 80 stopa. 2. U Masiliji je pak već odavna za rat bilo toliko svakovrsna materijala i bojnih sprava da se nikakve bojne kolibe pokrivene šibljem nisu mogle tome oduprijeti. Kolci dugi 12 stopa sa željeznim vrhom, a bačeni velikim hitalima, zaboli bi se kroz četverostruki pleter čvrsto u tlo. Zato su naši vojnici počeli praviti hodnike spojivši međusobno debele grede.121 Kroz ovakve su hodnike vojnici rukama nosili građu i napredovali u gradnji nasipa. Naprijed je išla rovka široka 60 stopa, a nju su načinili zato da bi izravnali tlo. Ona je bila građena od čvrsta drva i pokrivena svakovrsnim materijalom koji ju je mogao braniti od vatre i kamenja. Ipak je veličina utvrda, visina bedema i tornjeva kao i mnoštvo balista sprečavalo napredovanje u poslu. Usto su i Albičani češće provaljivali iz grada i sipali vatru na naš nasip i tornjeve. Sve su to naši vojnici umjeli lako svladati; štoviše, pošlo im je za rukom da neprijateljima nanesu veliku štetu i da otjeraju u grad one koji bi se usudili jurišati. 3. U to je vrijeme Lucije Nazidije, iako o tome Kurion nije vodio brigu niti je to očekivao, brodovljem prošao kroz Sicilski tjesnac i uplovio u Mesanu. Nazidija je Gnej Pompej poslao s brodovljem od 16 lađa među kojima su neke bile okovane da priskoči u pomoć Luciju Demiciju i Masiljanima. Nazidije je u luci Mesane iz brodogradilišta odveo jednu lađu jer su Senat i gradski prvaci bili pobjegli zbog iznenadna straha. Tu je lađu uključio među svoje i tako doplovio do Masilije. Potajno je naprijed poslao
lađicu da bi mornari obavijestili Domicija i Masiljane o njegovu dolasku. Preko izaslanika ih je nagovarao da bi se njegovom pomoći upustili u borbu s Brutovim brodovljem. 4. Masiljani su poslije prvoga poraza porinuli u more onoliko starih brodova iz brodogradilišta koliko im je bilo potrebno da dopune pređašnji broj u svome brodovlju. Lađe su vrlo pažljivo popravili, a imali su velik broj veslača i kormilara. Ovim su lađama pridružili ribarske lađe koje su natkrili da bi veslači bili osigurani od udaraca strijela. Zatim su na lađe ukrcali strijelce i baliste. Kad su ovako naoružani opremili i brodovlje, ukrcali su se, dok su ih svi starci, majke i djevojke preklinjanjem u plaču molili da pomognu u krajnjoj pogibelji svome gradu upravo onako hrabro i smjelo kao što su se iskazali u nedavnoj borbi. Poznato je da ljudska narav obično griješi kad je nenadani i neznatni događaji previše osokole ili vrlo uplaše. Tako se i tada dogodilo. Dolazak Lucija Nazidija jako je oduševio građane i ispunio ih posebnom nadom. Kad se digao povoljan vjetar, isplovili su iz luke i krenuli u smjeru Tauroenta, a to je bila masilijska tvrđava gdje se nalazio ukotvljen Nazidije i tu rasporedio svoje brodovlje. Ponovo su jedni druge osokolili za borbu i onda se međusobno posavjetovali. Desno je krilo bilo dodijeljeno Masiljanima, a lijevo Nazidiju. 5. Ovamo je otplovio Brut kad se uvećao broj njegovih lađa, jer uz one što su prema Cezarovoj naredbi bile sagrađene u Arelatu, pridošlo je još šest zarobljenih masilijskih lađa. Ove je nedavno popravio i iznova opremio. Zato je Brut osokolio svoje vojnike i rekao im da poslije poraza prezru one koje su unatoč svih njihovih snaga svladali. Tako je pun nade i raspoloženja krenuo protiv njih. Iz tabora Gaja Trebonija lijepo se moglo vidjeti s uzvišice kako u gradu sva mladost što je ostala kao i svi stariji po godinama udruženi s djecom i ženama u molitvi pružaju ruke k nebu ili polaze u hramove besmrtnih bogova te ničice pred njihovim kipovima mole od njih pobjedu. Nikoga zapravo nije bilo koji ne bi mislio da je njihova sudbina povezana sa srećom toga dana. Doista, na lađe su se ukrcali odlični mladići i vrlo ugledni odličnici raznog uzrasta i to na izričit poziv i molbu, pa su svi znali, ako ih zadesi kakva nesreća, da ništa drugo više neće moći poduzimati, ali ako pobijede, tome su se nadali, da će ili svojim vlastitim snagama ili tuđom pomoći spasiti grad.
6. Kad se bitka zametnula, nije ih napustilo hrabro raspoloženje jer su imali na pameti one opomene što su ih maloprije čuli od svojih, pa su se tako hrabro borili kao da takav isti zanos neće nikad više moći pokazati. Ako izginu u borbi, onda ih ta sva sudbina neće zadesiti mnogo prije negoli ostale građane, koji će poslije pada grada pretrpjeti isti ratni udes. Kad su se naše lađe malo razmakle, protivnici su se mogli koristiti vještinom svojih kormilara i brzinom samih lađa. Ako bi slučajno naši mornari u zgodnoj prilici bacili željezne kuke i zakvačili koju lađu, oni bi odmah svojima priskočili u pomoć. Ujedinjeni s Albičanima, bili su dorasli za borbu izbliza, a ni u jednaštvu nisu mnogo zaostajali za našima. Tako bi oni s manjih lađa iznenada odapeli mnoštvo strijela na naše vojnike koji se tome nisu nadali. Na taj su način mnoge izranili. S dviju lađa troveslarski opazili su brod Decima Bruta. Lako su ga prepoznali prema ratnoj zastavi.122 Zato se u zaletu upute na njegovu lađu. Brut je opazio pogibelj, pa je brzinom lađe postigao toliko da je nešto dalje od njih u pravi trenutak odmakao. One su se u zaletu međusobno sudarile, te su jedna i druga stradale zbog sraza. Jednoj se skršio kljun, te je cijela bila onesposobljena za plovidbu. Kad su to opazili zapovjednici s lađa koje su bile najbliže Brutovu brodu, navalili su na njih u toj nesreći i brzo ih obje potopili. 7. Šesnaest Nazidijevih lađa nije bilo sposobno za manevriranje, te su uskoro morale napustiti borbu. Zaista, njih nije ni pogled na dom kao ni preklinjanje rođaka moglo oduševiti za krajnje izvrgavanje pogibelji. Zato nije nijedna od njegovih lađa propala. Bilo je potopljeno pet masilijskih lađa, dok su četiri bile zarobljene, a jedna je pobjegla k Nazidijevu brodovlju. Kad se jedna, koju su poslali naprijed da izvijesti Masiliju o bici, već bila primakla gradu, sav je narod izašao na ulice. Kad su saznali kako je borba završila, počeli su kukati i jaukati, kao da je sam grad propao. Ipak su se Masiljani ponovo počeli pripremati za buduću obranu grada. 8. Legionarski su vojnici, koji su gradili desnu stranu utvrda, prema učestalim neprijateljskim provalama uočili da će im uvelike biti od pomoći ako pod bedemom kao branik sagrade toranj od opeka. Isprva je bila niska i neugledna, građena za iznenadne napadaje. U nju bi se sklanjali, iz nje su se branili ako bi na njih navalio koji jači odred. Iz nje su se zalijetali da
tjeraju i progone neprijatelja. Njene su strane bile široke po 30 stopa, dok je debljina zida bila od pet stopa. Budući da je iskustvo uz vještinu učitelj svemu, uvidjeli su poslije da će im biti od veće koristi ako je izgrade u visinu. To su ovako učinili. 9. Kad je toranj svojom visinom dosegao prvi kat, zazidali su taj dio da ne vire grede koje bi neprijateljska vatra mogla upaliti. Njih je s vanjske strane pokrivao zid od tesana kamena. Ponad toga kata nadogradili su opet iz opeka toliko koliko su ih zaklanjali zaslon i bojne kolibe. Odozgo su do ruba stijena poprijeko postavili dva balvana, da pridržavaju stupove koji će biti krov tornju.123 Na te su balvane u ravnom kutu položili poprečne grede, dok su na grede pribili daske. Grede su bile nešto dulje, pa su provirivale iz zida. To su učinili zato da bi mogli za nešto pričvrstiti zastirače koji će ih braniti i odbijati udarce dok sami budu zidali pod ovim gredama. Krov su zatim prekrili odozgo opekom i ilovačom da im neprijateljska vatra ne nanese neku štetu. Povrh toga nagomilali su krpetine da strijele s balista ne bi probile krov i da kamenje s katapulta ne slupa opeke. Zatim su od sidrene užadi spleli tri zastirača124 koji su bili dugi koliko i zid tornja; bili su četiri stope široki. Njih su objesili na trima stranama okrenutim prema neprijateljima oko tornja. Pričvrstili su ih na grede što su provirivale. Već su prije bili iskusili da ih jedino takva vrsta zaklona može obraniti od strijela i teških hitaca, jer oni ne mogu probiti njihovu površinu. Kad je dovršeni dio tornja bio čvrst i siguran od svakog neprijateljskog udarca, onda su odvukli zaslone k drugim utvrdama. Zato su počeli krov tornja podvalcima s prvoga kata pomicati i dizati. Kad su ga toliko nadigli koliko su se spuštali zastirači, skriveni i sigurni pod tim zaklonom započinjali su zidati zidove od opeke. Onda bi ga ponovo po drugi put pridigli i tako pripremili mjesto za gradnju. Kad je došlo vrijeme za gradnju drugoga kata, uzidali su na isti način grede što su izvana pokrivale opeke. Tad bi s ovoga kata ponovo podizali krov i zastirače. Na taj su način zaklonjeni i bez rana sagradili šest katova. Ondje gdje im se činilo da je potrebno ostavili su kod zidanja otvore za hitala. 10. Kad su se uvjerili da ovakvi tornjevi mogu braniti sve utvrde unaokolo, počeli su graditi rovku dugu 60 stopa od dvije stope debelih greda, da bi se protezala od tornja što su ga izgradili od opeke do tornja na neprijateljskom bedemu. Oblik je rovke bio ovaj. Najprije su na tlo položili dva jednako duga balvana udaljena jedan od drugoga četiri stope. U njih su usadili stupove visoke pet stopa. Tad su ih međusobno spojili, ali ne jako
strmo, rožnicima na koje su imali postaviti grede da natkriju rovku. Odozgo su na rožnike postavili grede debele dvije stope. Pričvrstili su ih sponama i čavlima. Dolje na kraju rovkina krova i na donjem rubu svake grede pribili su četverokutne letve debele četiri palca, da bi držali opeku kojom će to pokriti. Zatim su prekrili grede, koje su strmo i redom jedna do druge bile pričvršćene i na rožnicima počivale, opekom i ilovačom, da bi rovka bila osigurana od vatre koju su obično bacali s bedema. Onda su opeke prevukli kožom da se ne razmoče ako bi neprijatelji žljebovima pustili vodu. Da kožu ne bi uništila vatra ili kamenje, prekrili su je platnom. Cijelo su to djelo koje su štitile bojne kolibe završili kod samog tornja. Potom su pod rovku podmetnuli valjke kao pod lađu i odjednom je izvan očekivanja neprijatelja primakli neprijateljskom tornju, te se rovka dodirnula bedema. 11. Građani, prestravljeni zbog ove iznenadne nevolje, počeli su dovoziti polugama kamenje u što većoj količini, pa ga onda počeli bacati s bedema i obarati. Čvrsta je građevina odoljela udarcima, jer što god je kamenja palo na nju, okliznulo se niz strminu rovke. Kad su to opazili, predomislili su se, pa su počeli posude pune zapaljene luči i smole kotrljati s bedema na rovku. I to, kako se dokotrljalo, tako se i okliznulo. Budući da su posude padale sa strane, naši su ih uklanjali dugim prutovima i vilama. Tad su naši vojnici počeli pod rovkom polugama kidati donje kamenje u zidovima bedema, a to je bio temelj tornja. Rovku su naši branili s tornja od opeke lakim i vješto odapetim strijelama. Neprijatelji su se morali skloniti s bedema i tornjeva. Nije im bilo dopušteno da prema želji brane bedem. Kad su naši vojnici iz onog tornja što im je bio nadohvat izvadili više kamenja, odjednom se srušio dio tornja, a ostalo se nakrivilo kao da će pasti. Tad su se neprijatelji prepali da će im naši grad opljačkati, pa su goloruki s bijelim vrpcama125 oko čela svi provalili kroz gradska vrata napolje i počeli kao u molitvi pružati ruke prema legatima i našim vojnicima. 12. Zbog ovoga događaja zapeo je cijeli ratni plan, jer su se vojnici prestali boriti; primamila ih je želja da čuju i vide što se događa. Čim su neprijatelji stigli k legatima i vojnicima, popadali su ničice i počeli preklinjati da pričekaju dok ne dođe Cezar. Govorili su da im je jasno da je grad pao, jer su utvrde razrušene, a bedemi potkopani. Zato i žele odustati
od obrane. Boje se da ih nitko od grabeža neće zaštititi kad on stigne, ako to sam ne bude osobno zapovjedio. Ako toranj bude porušen, onda nitko neće moći spriječiti vojnike da u nadi za plijenom ne prodru u grad i cijeloga ga ne razruše. To su i tomu slično govorili kao upućeni ljudi, izazivajući milosrđe i ganuće. 13. Njihovo je preklinjanje ganulo legate, te su uklonili s utvrde vojnike i odustali od juriša, ali su kod utvrda ostavili straže. Tako su na neki način sklopili primirje i čekali dok Cezar ne dođe. Nitko nije više odapeo strelicu s bedema, a ni naši nisu odapeli. Svi su postali bezbrižni i nemarni kao da je borba završena. Već prije je Cezar u pismu bio strogo naredio Treboniju da ne dopusti da se grad na juriš zauzme, jer bi vojnici prezirući odmetništvo i prkos Masiljana, a i ogorčeni zbog svojih dugotrajnih muka, sasjekli sve odraslije. Štoviše, oni su i prijetili da će to učiniti. Zato ih je u tim trenucima Trebonije jedva zadržao da ne bi u grad provalili. Vojnici su bili gnjevni jer im je izgledalo da je Trebonije uzrok što nisu zauzeli grad.
14. Naprotiv, neprijatelji su na nepošten način tražili trenutak i priliku za prijevaru i lukavstvo. Poslije nekoliko dana, odjednom u podne, dok su se neki naši vojnici zbog velikog umora udaljili a drugi počivali na samim utvrdama i dok je oružje bilo sa strane, neprijatelji su provalili na vrata i, kako je puhao povoljan vjetar, potpalili utvrde. Vjetar je raznio vatru, te je odjednom planuo nasip, zasloni, rovka, baliste i toranj. Sve je to izgorjelo prije nego što si se mogao zapitati što se dogodilo. U toj su iznenadnoj nesreći naši pograbili oružje na koje su se namjerili, dok su drugi naglo jurnuli iz tabora. Navalili su na neprijatelje, ali ih nisu mogli progoniti na njihovu bijegu zbog toga što su drugi sipali strelice i kamenje s bedema. Uzmaknuli su pod zid i tu zapalili rovku i toranj od opeke. Tako je u jednom trenutku propala muka od nekoliko mjeseci zbog neprijateljske nevjere i žestoke bure. Sličan su napad pokušali izvršiti Masiljani. Pomoglo im je isto nevrijeme, pa su provalili iz grada i počeli se boriti s većim pouzdanjem kod drugog tornja i nasipa. Bacili su veliku količinu vatre. Budući da su naši bili popustili u svojoj pažnji, jučerašnja im je nesreća bila opomena, te su sve za obranu pripremili. Onda su mnoge protivnike poubijali, druge satjerali u grad, a da
ovi nisu ništa obavili. 15. Trebonije je sve ono što je izgubio počeo još većom marljivošću vojnika raditi i popravljati. Čim su vojnici opazili da im je propala tolika muka i spremanje zbog nesreće, a posebno ih je zaboljelo što će njihovo junaštvo izaći na ruglo, jer su im protivnici prekršili zadanu riječ, počeli su, premda nisu više znali odakle će nabaviti građu, kad je u cijelom masilijskom kraju bilo posječeno drveće i za drugu svrhu već dovezeno – to se nikad prije nije čulo – graditi nasip novog oblika s dva po šest stopa debela zida od opeke s krovom odozgo. Nasip je bio iste visine kao onaj drveni. Ondje gdje je bio potreban razmak ili je to tražilo slabo drvo postavljali su stupove i priječnice da služe kao potporanj. Sve ono što su prekrili pokrili su pleterom, a njega premazali ilovačom. Tako su vojnici pod zaštitnim krovom, i to s desne strane zidom a sprijeda zaslonom zaklonjeni, mogli raditi bez pogibelji što god im je trebalo za utvrdu. Posao je brzo napredovao. Na taj su način vještina i odlučnost vojnika u kratko vrijeme nadoknadili gubitak i dugotrajni trud. Samo su ostavili vrata u zidu gdje im se činilo da su potrebna za provalu. 16. Napokon su neprijatelji vidjeli da je sve ono što su se nadali da se dugo vremena neće moći popraviti za nekoliko dana trudom i naporom tako popravljeno da je bila isključena svaka prilika za podvalu ili neprijateljsku provalu, a uopće se nije moglo ni pomisliti da bi strijele mogle naškoditi vojnicima ili vatra utvrdama. Naši su se osim toga uvjerili da se na ovakav način može cijeli grad opkoliti zidom i tornjevima, osobito na onim mjestima gdje mu se može po suhu prići. Zato protivnici neće moći ostati na utvrdama, jer je vojska, tako se činilo, upravo prizidala bedem uz gradski zid, te su rukom mogli ubaciti strijelu. Neprijatelji su se uvjerili da im hitala nisu ni od kakve koristi, a u njih su se mnogo pouzdavali, i to zbog blizine, te da se s našim vojnicima kad se razvije borba sa zida i tornjeva ne mogu mjeriti u junaštvu. Zbog toga su se Masiljani željeli predati pod prvobitnim uvjetima. 17. Marko Varon, koji se nalazio u Onostranoj Hispaniji, u početku je vrlo srdačno govorio o Cezaru kad je saznao za događaje koji su se dogodili u Italiji. To je radio zbog toga što se nije pouzdavao u Pompejev uspjeh. Ovako je obrazlagao svoj stav: – Pompej mi je predao legatsku čast
i mene obvezuje prisega, ali s druge strane nije nimalo slabija veza koja me veže s Cezarom. Znam koja je dužnost legata koji s odanošću obavlja povjereni posao, ali isto tako znam kolika je njegova snaga, a kolika je odanost cijele provincije prema Cezaru! – Ovako je otprilike s mnogima razgovarao a da se pritom nije uopće opredjeljivao ni za jednoga ni za drugoga. Poslije, kad je bio obaviješten da je Cezar zauzet kod Masilije i da su se Petrejeve čete udružile s Afranijevom vojskom, kao i to da su se okupile jake pomoćne čete, dok se još drugima nadaju i očekuju ih iz provincija koje su pristale uz Pompeja; zatim, još kad je čuo što se poslije dogodilo, pogotovo ono s nestašicom hrane kod grada Ilerde i kad mu je o tome Afranije pisao opširno ali i preuveličano, onda se i on stao okretati na onu stranu na kojoj je bila sreća. 18. On je novačio vojnike po cijeloj provinciji, popunio je svoje dvije legije i njima pridodao oko 30 kohorti pomoćnih četa. Opskrbio se velikom količinom žita, da bi ga poslao Masiljanima a isto tako Afraniju i Petreju. Gađanima je zapovjedio da sagrade deset novih ratnih brodova, dok je više njih naručio u Hispalu. Sav je novac i sve dragocjenosti iz Herkulova hrama prenio u grad Gad. Tamo je poslao šest kohorti za njegovu obranu, dok je grad predao na upravu Gaju Galoniju, rimskom vitezu a Domicijevu prijatelju. Taj je ovamo stigao jer ga je bio uputio Domicije da bi se u njegovo ime brinuo oko nekog nasljedstva. Onda je sve oružje koje su narod i država posjedovali prenio u Galonijev dom. Inače je sam na narodnim skupštinama ogorčeno napadao Cezara. Često je s govornice objavljivao da je Cezar za svoju nesreću otpočeo borbu, zatim da je velik broj njegovih vojnika prešao na Afranijevu stranu. Tvrdio je da je o tome pouzdano obaviješten i to od povjerljivih znanaca. Zato su se rimski građani u onoj provinciji prepali; on ih je čak prisilio da mu obećaju za obranu države 18 000 000 sestercija i 20 000 funti srebra, a 120 000 mjerica pšenice. Onim gradovima za koje je držao da su odani Cezaru određivao bi teže terete; tamo bi odvodio posade i na sud izvodio nevine ljude. Ako bi se netko usudio samo pisnuti protiv vlade, odmah bi mu imanje zaplijenio. Najzad, svu je provinciju prisilio da se njemu i Pompeju obveže svečanom prisegom. Kad je saznao što se dogodilo u Ovostranoj Hispaniji, počeo se spremati za rat. Ovako ga je mislio organizirati. Namjeravao je s dvjema
legijama krenuti u Gad i tu da budu na okupu brodovi i žito. Ali je upravo tu saznao da je sva provincija uz Cezara. Ipak je mislio da rat neće biti teško voditi na otoku ako se opskrbi žitom i lađama. Dotle je Cezar, premda su ga hitni poslovi zvali u Italiju, odlučio da rat dokrajči, jer je znao da je Pompej mnoga dobročinstva učinio u ovostranoj provinciji i da se u njoj nalaze mnogobrojni njegovi štićenici. 19. Zbog toga je u Onostranu Hispaniju uputio dvije legije na čelu s pučkim tribunom Kvintom Kasijom, a sam je pošao u brzom maršu sa 600 konjanika naprijed i pismeno zapovjedio do kada želi da se poglavice i prvaci svih država sastanu s njim u Kordubi. Kad su glasnici njegovu zapovijed pronijeli cijelom provincijom, nije bilo nijednoga grada koji nije poslao dio svojih vijećnika u Kordubu; nije izostao ni jedan imalo ugledniji rimski građanin. Istovremeno je rimski konvent u Kordubi svojom inicijativom zatvorio Varonu gradska vrata, onda je zapovjedio da se po tornjevima i bedemu razmjeste čuvari, te je zadržao dvije kohorte, zvane naseljeničke126 jer su onamo slučajno došle, da brane grad. Tih su istih dana Karmoni istjerali sami od sebe iz svoga grada, koji je bio najjači u cijeloj provinciji, tri kohorte koje je bio doveo Varon za posadu u gradsku tvrđavu. Ujedno su zatvorili gradska vrata. 20. Varon se posebno žurio da što prije stigne u Gad kako mu protivnici ne bi spriječili prolaze i putove. Toliko je bila velika odanost provincije prema Cezaru. Kad je bio ponešto odmakao na putu, dobio je pismo iz Gada u kome su ga prijatelji obavještavali da su se gradski oci, čim su saznali za Cezarovu zapovijed, s tribunima kohorti koje su ondje stacionirale dogovorili da će potjerati iz grada Galonija, a grad i otok sačuvati za Cezara. Kad su stvorili takav zaključak, pisalo je u pismu, oni su obavijestili Galonija neka dragovoljno, dok može, bez pogibelji napusti Gad, jer ako to ne učini, oni će to silom sprovesti. Tako je strah nagovorio Galonija da ode iz Gada. Čim se to razglasilo, odmah je jedna od dviju legija, koja se zvala Urođenička,127 pred očima Varona digla bojne znakove iz tabora i pobjegla u Hispal. U tom se gradu slobodno utaborila pod trijemovima a da nije izvršila nikakvo nasilje. Postupak ove legije toliko se svidio rimskim građanima onoga konventa da ih je svatko kao goste primao u svoj dom. Zbog svih ovih događaja Varon se jako prestrašio. Kad je skrenuo s
puta i javio da će doći u Italiku, obavijestili su ga njegovi pristaše da su mu gradska vrata zatvorena. Sad, kad nije bilo izlaza, obavijestio je Cezara da je spreman predati legiju onome koga on označi. Cezar je k njemu poslao Seksta Cezara128 s naređenjem da je njemu preda. Varon je predao legiju, a onda je došao k Cezaru u Kordubu. Pred njim je čestito položio račune o svojoj upravi. Predao mu je sav novac koji se zatekao u njega, a usto mu je kazao gdje i koliko ima žita i brodova. 21. Cezar je u Kordubi održao skupštinu na kojoj je svima prema rodu i staležu zahvalio, i to rimskim građanima što su se trudili da grad zadrže u svojoj vlasti, Hispancima što su istjerali posade, a stanovnicima Gada što su skršili pokušaje protivnika i sami se oslobodili. Zahvalio je vojničkim tribunima i centurionima koji su onamo bili došli kao zapovjednici posada i na kraju što su svojom hrabrošću potpomogli držanje građana. Onda ih je oslobodio obveza da daju novac što su ga bili obećali Varonu za javne svrhe. Vratio je zaplijenjena dobra onima za koje je doznao da su ih izgubili jer su suviše slobodno govorili. Neke je nagradio u ime države i svoje, dok je ostale osokolio lijepim nadama za budućnost. Dva je dana proboravio u Kordubi, a onda je krenuo u Gad. Naredio je da se sav novac i zavjetni darovi koje su bili prenijeli iz Herkulova hrama u privatni dom ponovo vrate u hram. Na čelo pokrajine postavio je Kvinta Kasija i dodijelio mu četiri legije. Sam je za nekoliko dana doplovio u Tarakon s Varonovim i onim lađama koje su morali stanovnici Gada sagraditi za Varona. U Tarakonu su ga očekivala poslanstva gotovo iz cijele ovostrane provincije. I tu je nekim gradovima iskazao počasti u ime svoje i u ime države, pa napustio zemlju i kopnenim putem stigao u Narbon, a odatle u Masiliju. Tu je saznao da je u Rimu predložen zakonski prijedlog o diktaturi, a da ga je pretor Marko Lepid imenovao za diktatora. 22. Na Masiljane je pala svaka nevolja. Potpuno su oskudijevali u hrani, a dvaput su pretrpjeli poraz na moru. Često su provaljivali iz grada, ali su uvijek bili potučeni. Osim toga, napala ih je kuga, ponajprije, jer su dugo vremena bili opsjednuti, a onda i zbog promjene hrane. Hranili su se starim prosom i pokvarenim ječmom, što su ih za svaki slučaj bili odavna spremili u magazine. Zatim se srušio obrambeni toranj, a velik se dio bedema rasklimao. Izjalovila se njihova nada da će im provincije i vojska
priteći u pomoć jer su saznali da su sada u Cezarovoj vlasti. Zbog toga su odlučili da se predaju bez ikakve krajnje primisli. Kad je Lucije Domicije saznao za namjeru Masiljana, spremio je nekoliko dana prije tri lađe od kojih je dvije predao svojim prijateljima, a na jednu se sam ukrcao. Sačekao je dok se smirilo burno vrijeme, a onda je otputovao. Njegovu su lađu prepoznale lađe što su prema Brutovoj zapovijedi i svakidašnjem običaju stražarile u blizine luke, pa su zato digle sidra i počele ga progoniti. Jedna je lađa izmicala i nije šuštala na bijegu, bila je to upravo Domicijeva – nevrijeme je učinilo da se izgubila iz vida svojih progonitelja. Zapovjednici drugih dviju od straha su okrenuli smjer i lađe su uplovile u luku. Masiljani su izvan grada iznijeli oružje i hitala kao što im je bilo zapovjeđeno. Onda su morali izvesti lađe iz brodogradilišta i iz luke, te najzad izručiti novac iz državne blagajne. Kad su to učinili, Cezar ih poštedi više zbog slave i starine grada nego zbog njihovih zasluga. Tu je ostavio dvije legije kao posadu, dok je ostale poslao u Italiju, a sam je krenuo u Rim. 23. U isto je vrijeme Gaj Kurion krenuo sa Sicilije u Afriku. Budući da je načelno prezirao vojsku Publija Atija Vara, od četiri legije koje mu je povjerio Cezar preveo je prijeko samo dvije i 500 konjanika. Poslije plovidbe od dva dana i tri noći pristao je uz obalu na onom mjestu koje se naziva Ankvilarija. Mjesto je udaljeno 22 000 koraka od Klupeje, a ljeti je to bila zgodna luka jer je zatvaraju dva produljena rta. Na njegov je dolazak kod Klupeje čekao mladi Lucije Cezar s deset ratnih brodova. Ove je brodove nasukane na kopno poslije gusarskoga rata Publije Atije zapravo popravio u Utici za taj rat, ali kad je ugledao velik broj lađa, odmah je pobjegao. Pristao je uz najbližu obalu svojom troveslarkom, ostavio ju je uz žalo i onda kopnom pobjegao u Hadrumet. Ovaj je grad čuvao s posadom od jedne legije Gaj Konzidije Longo. Kad je Cezar pobjegao, ostale su lađe uzmakle u Hadrumet. Za Cezarom je pošao u potjeru kvestor Marcije Ruf s dvanaest lađa što ih je Kurion bio doveo iz sicilskih luka da bi pratile teretne lađe. Kad je ugledao uz žalo napuštenu lađu, privezao ju je uz svoju i odvukao. Onda se s ostalim brodovljem vratio Kurionu. 24. Kurion je poslao Marcija s lađama naprijed u Utiku. Sam je
krenuo s vojskom onamo i nakon dva dana marša došao je do rijeke Bagrada. Tu je s legijama ostavio legata Gaja Kaninija Rebila. Sam je odjahao naprijed s konjaništvom da razgleda Kornelijev tabor,129 jer se općenito mislilo da je to mjesto za tabor vrlo pogodno. To je bila gorska kosa što se ravno pružala prema moru, s obje strane strma i stjenovita, ali se ipak nešto laganije spuštala nizbrdo niz onu stranu koja je bila okrenuta prema Utici. Odavle do Utike ima prečicom nešto više od 1000 koraka. Na tom je putu vrelo u koje more duboko dopire, pa je onaj kraj naširoko pod vodom. Ako ga netko želi mimoići, mora 6000 koraka obilaziti naokolo dok ne stigne u grad. 25. Kad je pregledao to mjesto, opazio je da je Varov tabor kod vrata koja su se zvala ratna podignut uz bedem i grad, pa ga prirodni položaj, tj. s jedne strane sam grad Utika a s druge kazalište koje se nalazilo pred gradom, dobro zaklanja svojim debelim zidinama. Put je do tabora inače bio gotovo neprohodan i uzak. Istovremeno je uočio da na svim cestama vrvi od velikog mnoštva koje je odasvud dovodilo i odnosilo robu za koju se držalo iz straha od nenadana rata da je treba dopremiti iz sela i njiva u grad. Tamo je poslao konjaništvo da sve što se prevozi razgrabi i zaplijeni kao ratni plijen. U isto je vrijeme Var poslao iz grada u pomoć 600 konjanika Numiđana i 400 pješaka koje je kralj Juba prije nekoliko dana bio uputio gradu Utici kao pomoć. Taj je bio Pompejev prijatelj, 130 jer je on bio gostinski prijan njegova oca. Mrzio je Kuriona jer je kao pučki tribun predložio da se Jubino kraljevstvo pridruži rimskoj državi. Oba su se konjaništva sukobila, ali Numiđani nisu bili toliko jaki da odole prvoj navali naših konjanika. Zato ih je poginulo otprilike 120, dok su drugi pobjegli u tabor pod gradom. Međutim, kad su stigli ratni brodovi, naredio je Kurion da se javi teretnim lađama koje su bile ukotvljene kod Utike, a bilo ih je oko 200 na broju, da će ih držati za neprijateljske ako smjesta ne otplove prema Kornelijevu taboru. Kad su bili upoznati s tom naredbom, odmah su digli sidra, isplovili iz područja Utike i otplovili u onom smjeru kamo im je bilo zapovjeđeno. Ova je okolnost učinila da je u vojsci bilo svega u izobilju. 26. Potom se Kurion vratio u tabor na Bagradu. Tu ga je cijela vojska pozdravila klicanjem kao imperatora. Sutradan je poveo vojsku pod Utiku i onda se utaborio blizu grada. Još nije tabor bio dovršen kad su konjanici iz
stražarske postaje javili da u Utiku dolazi jako pomoćno konjaništvo i s njima pješaštvo, a sve ih šalje kralj. U isto su vrijeme svi ugledali velik oblak prašine nad cestom. Ubrzo su vidjeli i prve čete. Kurion, iznenađen ovom novošću, poslao je naprijed konjanike da suzbiju prvu navalu i da ih u napredovanju zaustave. Sam je pozvao legije koje su bile zauzete drugim poslovima i ubrzo ih je svrstao u bojne redove. Konjanici su otpočeli bitku te prije negoli su se legije mogle u cijelosti razviti i stupiti u borbu, natjerali su u bijeg sve pomoćne kraljevske čete koje su bježale u neredu i bez glave. One su čak tako isto i marširale, bez ikakva reda i discipline. Pobili su isto tako velik broj pješaka, dok se gotovo cijelo konjaništvo spasilo jer je obalom brzo odmaklo u grad. 27. Sljedeće su noći dva centuriona Maržana prebjegla iz tabora Kurionova u tabor Atija Vara sa svoja 22 vojnika. Oni su obavijestili Vara – bilo zato što je istinito bilo njihovo uvjerenje ili zato da mu ugode, jer obično rado vjerujemo u ono što želimo, a što sami mislimo, nadamo se da i drugi misle – da je cijela vojska protiv Kuriona, te da bi bilo dobro kad bi se Var pokazao s vojskom i pružio priliku za dogovor. Njihovo je mišljenje nagovorilo Vara, i on je sutradan rano ujutro izveo legije iz tabora. Isto je to učinio Kurion. Jedan i drugi svrstali su čete u prilično uskoj dolini. 28. U Varovoj je vojsci služio Sekst Kvintilije Var. Za njega smo rekli da je bio u Korfiniju. Kad ga je Cezar oslobodio, doputovao je u Afriku, dok je Kurion tamo prevezao one legije što ih je Cezar bio primio u Korfiniju i to na taj način što su uz neke male promjene među centurionima ostali netaknuti isti časnici i manipuli. To je bio razlog za Kvintilija da govori pred vojnicima. Počeo je obilaziti bojne redove Kurionove i preklinjali vojnike da nipošto ne zaborave prisegu koju su položili pred Domicijem i pred njim kao kvestorom, a osim toga da oružjem ne idu na one koji su s njima dijelili istu sudbinu i pretrpjeli iste patnje za vrijeme opsade. Nagovarao ih je da se ne bore za one koji ih podrugljivo nazivaju prebjezima. Uz ovo je dodao još neke laskave riječi da bi se vojnici ponadali darovima ako budu pristali uza nj i uz Atija. Kad je održao ovaj govor, Kurionova je vojska ostala razvrstana na mjestu. Zato su jedan i drugi povukli u tabor svoje čete.
29. Ipak je u Kurionovu taboru sve obuzeo velik strah. On se uskoro još više pojačao raznim nagađanjima. Svatko je izmišljao svoje pretpostavke i ponešto od straha dodavao onomu što je od drugoga čuo. Kad je takvo nagađanje prešlo od jednoga čovjeka i za njega saznali drugi, dodajući u pripovijedanju opet svoje, onda se činilo da je to raspoloženje i mišljenje većine. Vodio se građanski rat. Ljudi su po svojoj naravi takvi da misle da mogu po svojoj volji raditi i pristajati uz ono što žele. Tako su i one legije što su se nedavno borile na strani protivnika već bile zaboravile na mnogobrojne znakove Cezarove dobrote. I municipiji su se ujedinili s protivničkom strankom, a nitko od plemena Maržana ili Pelignjana osim onih sinoćnjih nije došao. Štoviše, ono što su vojnici pod šatorima napadali i zašto su se tužili to se shvaćalo kao vrlo ozbiljno. Ponešto su izmišljali i oni koji su se pretvarali da su oprezniji. 30. Zbog toga je sazvao ratno vijeće i počeo o cjelokupnom položaju raspravljati. Neki su iznosili mišljenje da je potrebno na svaki način pokušati udariti na Varov tabor. Navodili su da je oklijevanje vrlo pogibeljno kad vojnici započnu ovo ili ono misliti, a onda da je bolje hrabro iskušati vojničku sreću u borbi nego da nas baš naši opkole i uhvate i onda nam se ljuto osvete. Bilo je i onih koji su predlagali da se oko treće noćne straže povrate u Kornelijev tabor, kako bi se vojnici mogli nakon dužeg vremena odmoriti i pribrati, a onda, ako bi ih i zadesila neka nesreća, da se mogu na mnogobrojnim lađama sigurnije i lakše vratiti na Siciliju. 31. Kurionu se nije svidio nijedan prijedlog. Izjavljivao je da u nekim prijedlozima ima premalo hrabre odlučnosti, a u drugima previše. Jedni misle na sramotan bijeg, dok drugi drže da je potrebno zametnuti bitku na nezgodnom mjestu. Zato je rekao: – Kako se možemo nadati da ćemo zauzeti tabor koji je utvrdila priroda i ljudska ruka? Kakva je korist za nas ako nas zadesi poraz, pa odustanemo od opsjedanja? Kao da uspjeh zapovjednicima ne pribavlja odanost vojnika, a nesreća mržnju? Ako na drugo mjesto premjestimo tabor, što bi to drugo bilo nego sramotno pobjeći, potpuno izgubiti nadu i napustiti vojsku na milost i nemilost? Mi ne smijemo dopustiti da čestiti posumnjaju da im malo vjerujemo, a isto tako nepošteni ne moraju biti
uvjereni da ih se bojimo. Naš bi strah povećao slobodno držanje ovih, dok bi drugima olabavio volju! Zatim, kad bismo bili uvjereni da se vojska odmetnula, kao što se govorka, dok ja vjerujem da je to obična laž ili barem u njoj ne vlada takvo raspoloženje, koliko bi onda bolje bilo da se to prekriva, a ne da mi sami sve to potvrđujemo! Zar nije dobro ako prekrijemo neprilike u našoj vojsci kao rane na tijelu, pa da tako ne ojačamo nade našim protivnicima? Neki dodaju da bismo krenuli o ponoći da bi oni, kao što mislim, imali zgodniju priliku za svoje zle namjere, jer ono što stid ili strah prigušuju to se noću olako izvršava. Ja osobno nisam toliko hrabar da vam predložim udariti na tabor, a nisam ni tako plašljiv da bih klonuo. Držim da sve ostalo moramo prije pokušati, jer se nadam da će mi poći za rukom da o svemu tome stvorimo zajednički sud! 32. Tad je raspustio ratno vijeće i pozvao u skupštinu vojnike. Napomenuo im je kako je Cezaru kod grada Korfinija bila dobrodošla njihova odanost. On je velik dio Italije za sebe pridobio dobrotom i njihovim ugledom. Zatim je ovako nastavio: – Za vama i vašim djelima poveli su se redom svi municipiji. Nije bez razloga Cezar o vama mislio vrlo lijepo, dok su drugi to shvatili vrlo ozbiljno. Pompeja je ganuo vaš čin i primjer za druge, jer on još nije ni u jednoj bici izgubio, a onda je otišao iz Italije. Cezar je mene kao najmilijega prijatelja, zatim provincije Siciliju i Afriku bez kojih se ne može braniti grad Rim, povjerio vašoj vjernosti. Ima onih koji vas nagovaraju da se od nas odmetnete. Što bi njima bilo milije nego da opkole istovremeno nas te da vas nečasnim postupkom privežu uza se? U svome gnjevu oni ne mogu ništa sramotnije pomisliti nego da ćete izdati one koji drže da sve vama duguju i da ćete se predati na milost i nemilost onima koji su uvjereni da su zbog vas propali! Zar niste čuli što je Cezar učinio u Hispaniji? Tamo je potukao dvije vojske, svladao dvojicu vojskovođa i podvrgao pod svoju vlast dvije provincije. Sve je to Cezar obavio u četrdeset dana otkad su ga neprijatelji ugledali. Zar se mogu oduprijeti takvi ljudi, sada slomljeni, ako se nisu mogli snaći kad su bili u najjačoj snazi? Zar želite sada pristati uz pobijeđenog upravo vi koji ste pristali uz Cezara dok je pobjeda bila nesigurna, kad je sad uistinu jasno na čijoj je strani ratna sreća, sada kad valja da uberete plod svoje vjernosti? Pripovijedaju da ste ih vi napustili i izdali spominjući pritom vašu prisegu. Nego, zar ste vi napustili Lucija Domicija ili je upravo on vas napustio? Nije li se on odrekao vas koji ste bili spremni pretrpjeti sve nevolje? Zar
nije on potajno tražio spas u bijegu? Nije li vas on izdao, a Cezar milostivo poštedio? Kako da vas obvezuje prisegom ako je sam prezrevši svoj čin napustio mjesto zapovjednika, a onda, kao običan čovjek i zarobljenik, pao u tuđe ruke? Vas očekuje nova dužnost i to da poništite prijašnju prisegu koja vas obvezuje, a da se obazirete samo na ono što je ustvari postalo ništavno onda kad se vojskovođa predao i izgubio sva građanska prava! Naprotiv, mene ne držite za prijatelja, dok volite Cezara. Ne želim da se pred vama razmećem svojim djelima za vas, jer sve to još uvijek zaostaje za mojom željom i vašim nadama, ali su ipak vojnici uvijek za svoj napor tražili nagradu poslije rata! Kako će se on završiti, u to vi ne sumnjate! Zašto bih onda propustio da ne govorim o svom nastojanju? Zašto da ne spomenem svoje uspjehe i sreću? Zar niste zadovoljni što sam čitavu vojsku preveo bez ikakvih gubitaka u ljudstvu i lađama? Zar niste zadovoljni što sam protivničko brodovlje odmah pri dolasku u prvoj navali razbio? A zar ste zaboravili da sam dva puta u dva dana pobijedio u konjaničkoj bici? Sjetite se da sam iz protivničkih luka i zaljeva odveo dvije stotine nakrcanih lađa, pa ih na taj način primorao da ne mogu ni po kopnu a ni morskim putem sebe opskrbiti hranom! I sad vi takve uspjehe i takve vojskovođe tjerate od sebe, da biste slijedili sramotu kod grada Korfinija, bijeg iz Italije, predaju u Hispaniji, što su sve bila zloguka znamenja za Afrički rat! Ja sam htio da me nazivaju Cezarovim vojnikom, ali ste me vi nazvali imperatorom! Ako sada žalite, vraćam vam vaše odlikovanje,131 ali vratite čast mome imenu da ne bi drugi mislili da ste mi počast iz rugla dali! 33. Ove su riječi ganule vojnike. Često su ga prekidali da bi se vidjelo kako ih boli što sumnja u njihovu vjernost. Na završetku skupštine svi su ga bodrili da bude hrabar i da se ne ustručava zametnuti bitku i tako iskušati njihovo junaštvo i povjerenje. Poslije toga svi su drugačije mislili, pa je Kurion odlučio uz potpuno njihovo odobravanje zametnuti bitku čim mu se za to pruži prilika. Sutradan je izveo vojnike i razvrstao ih u bojni red upravo na onom mjestu gdje se prošli put bio zaustavio. Ni Atije Var nije se ustručavao da izvede vojsku, samo zato da ne bi propustio priliku bilo da pokoleba vojnike bilo da se bori na zgodnom mjestu. 34. Između oba bojna reda pružala se dolina, kao što je prije rečeno, koja nije bila velika, ali se iz nje izlazilo neprohodnim i strmim putom.
Jedan i drugi čekao je da njome prođu protivničke čete da bi na zgodnijem mjestu zametnuo bitku. Onda se s lijevoga krila u dolinu počelo spuštati cijelo Atijevo konjaništvo, a s njim i lako naoružani vojnici. Kad ih je Kurion ugledao, poslao je protiv njih konjaništvo i dvije kohorte Marucina. Neprijateljski konjanici nisu odoljeli njihovu prvom naletu, nego su u jakom galopu pobjegli k svojim četama. Lako naoružani vojnici koji su ih pratili odmah su ih napustili, dok su ih naši vojnici počeli opkoljavati i ubijati. Bojni red Varov koji je bio okrenut na ovu stranu vidio je kako njihovi vojnici bježe i ginu. Tad je Cezarov legat Rebil, koga je Kurion bio poveo sa sobom sa Sicilije poznavajući ga kao iskusna vojnika, povikao: – Kurione! Pogledaj kako su se neprijatelji prestrašili! Zašto oklijevaš i ne iskoristiš ovu zgodnu priliku? – Kurion je samo ovo odgovorio: – Neka se vojnici sjećaju onoga što su mi dan ranije obećali! A onda zapovjedi vojnicima da krenu za njim. Sam je drugima prednjačio. Dolina je bila toliko strma da se prvi vojnici ne bi bili lako popeli da im nisu drugi pomagali. Strah, bijeg i krvoproliće vrlo su zastrašili Atijeve vojnike, pa im nije bilo ni na kraj pameti da se odupru. Držali su da ih konjaništvo sa svih strana opkoljava. Zbog toga je cijeli bojni red prije nego su se naši primakli počeo bježati i uzmicati u svoj tabor. 35. U tom je bijegu neki Pelignjanin Fabije, jedan od posljednjih centuriona u Kurionovoj vojsci, dostigao prvu četu bjegunaca i iz svega glasa počeo po imenu zvati Vara, a onda ga tražiti kao da je njegov vojnik i kao da ga želi nešto opomenuti i kazati mu. Kad je Var, zato što ga je vojnik više puta zvao po imenu, ugledao centuriona i stao te ga upitao što želi, onaj je zamahnuo mačem prema Varovu nezaštićenu ramenu i umalo ga nije smaknuo. Var je za tren podigao štit i tako se spasio od smrtne opasnosti. Na Fabija su navalili obližnji vojnici i sasjekli ga. Zbog velikog mnoštva bjegunaca koji su u neredu nagrnuli bio je zakrčen ulaz u tabor, te je na tom mjestu poginulo više vojnika negoli u bici. Gotovo su ih htjeli istjerati iz tabora. Poneki su odmah u trku otrčali u grad. Budući da je prirodni položaj i utvrđenje tabora branilo da mu se priđe, a usto su Kurionovi vojnici krenuli u borbu a da nisu imali oružje potrebno za osvajanje tabora na juriš, Kurion je vojsku poveo natrag u svoj tabor. Svi su se zdravi vratili osim nesretnog Fabija.
Među protivnicima poginulo je oko 600 vojnika, dok ih je tisuću bilo ranjeno. Svi su ovi ranjenici, a među njima i drugi, uzmakli tobože kao ranjeni, a ustvari su od straha pobjegli u grad. Kad je sve to ugledao Var i vidio da strah vlada dušom njegovih vojnika, ostavio je u taboru trubača i nekoliko šatora kao da su u njima vojnici, a onda je oko treće noćne straže potajno u tišini poveo vojsku u grad. 36. Drugoga je dana Kurion započeo opsjedati grad Utiku i opasivati je nasipom. Stanovništvo grada bilo se odviklo od rata jer je dugo vladao mir. Oni su bili veliki Cezarovi prijatelji zbog nekih njegovih dobročinstava. Ipak je utički konvent, sastavljen od ljudi različita značaja, bio u velikom strahu poslije nedavnih bitaka. Zbog toga su svi javno počeli govoriti o predaji, a istovremeno navaljivati na Atija da ne bi svojom tvrdoglavošću unesrećio druge. Dok se o tomu privatno i službeno govorilo, stigli su glasnici koje je bio poslao kralj Juba. On je preko njih poručio da će uskoro sam doći s velikom vojskom i ujedno je opominjao stanovnike da čuvaju i brane grad. Ova im je poruka utješila zastrašeno srce. 37. Sve je to bilo javljeno Kurionu, ali on nije htio u početku u to vjerovati jer se odviše pouzdavao u svoju sretnu zvijezdu. Za to su vrijeme stizale vijesti i pisma o Cezarovu uspjehu u Hispaniji. Sve ga je to zavelo, te je mislio da se kralj neće usuditi da išta protiv njega poduzme. Ipak, kad je saznao da kraljeve čete nisu ni 25 000 koraka daleko od Utike, napustio je utvrde i povukao se u Kornelijev tabor. Zatim je ovamo počeo dovoziti žito, utvrđivati sam tabor i dopremati drva. Odmah je još javio na Siciliju da mu pošalju dvije legije i ostalo konjaništvo. Ovaj je tabor bio zgodan za dulje ratovanje zbog prirodnog položaja i blizine mora kao i zbog obilja vode i soli koju su bili nakupili iz obližnjih solana. Drva nije moglo ponestati zbog velikih šuma, a ni žita, jer su polja bila obilno rodila. Tu se Kurion ustavio uz pristanak svih svojih da tu očekuju čete i da rat otežu. 38. Kad je sve ovo bilo odlučeno i ratni plan prihvaćen, saznao je od nekih građana prebjega da je Juba odustao od rata sa susjedima i da je zbog razmirica s Lepćanima ostao u svome kraljevstvu, dok je vojvodu Saburu
poslao s manjim četama u namjeri da se približi Utici. Kurion je bez provjeravanja povjerovao tim glasinama, izmijenio je plan i odlučio upusti se u borbu. Što je tako odlučio, tome je mnogo pridonijela njegova mladost, hrabro srce, prijašnji uspjeh i pouzdanje u vlastitu sretnu zvijezdu. Sve ga je to potaklo da je cijelo konjaništvo prije mraka poslao prema neprijateljskom taboru na rijeku Bagradu. U taboru je zapovijedao Sabura, o kome sam maloprije govorio, a kralj je išao za njim sa svim četama i zaustavio se 6000 koraka daleko od Sabure. Po noći su poslani legati prevalili put i napali neprijatelje koji to nisu slutili ni tome se nadali. Numiđani su prema nekom barbarskom običaju bez ikakva reda ovdje i ondje napravili zasjede. Na njih su raštrkane i svladane snom navalili naši vojnici i poubijali velik broj, dok su mnogi od straha pobjegli. Onda su se konjanici vratili Kurionu i priveli mu zarobljenike. 39. O četvrtoj noćnoj straži Kurion je izašao sa svojim četama; pet je kohorti ostavio u taboru kao obranu. Kad je bio udaljen od tabora 6000 koraka, sreo je konjanike i saznao što se dogodilo. Kad je upitao neke zarobljenike tko je zapovjednik tabora na rijeci Bagradu, oni su mu odgovorili jednoglasno: – Sabura! Želeći da završi svoje putovanje, propustio je pitati za drugo, a kad je vidio da se približavaju, rekao je: – Vojnici, zar ne vidite kako se riječi zarobljenika slažu s izjavama prebjega? Nema kralju ni traga ni glasa. Poslane su slabe čete koje u borbi nisu dorasle ni četi konjanika. Zato se spremite za plijen, za slavu, da bismo otpočeli jednom misliti na vašu nagradu i na pohvalu koju zaslužujete! Značajno je bilo ono djelo što su ga učinili konjanici, osobito kad usporedimo njihov mali broj s tolikim mnoštvom Numiđana. Ipak, oni su se i suviše time razmetali, kao što se vojnici rado ponose svojom slavom. Usto su pred sobom gonili bogat plijen i vodili zarobljene pješake i konjanike. Kao da se činilo da se zbog svakog izgubljenog trenutka oteže s pobjedom. Na taj se način nada Kurionova ujedinila sa željama vojnika. Zatim je zapovjedio vojnicima da ga slijede, a onda je ubrzao pokret, da navali na neprijatelje uvelike prestrašene zbog bijega. Vojnici, premoreni od marša cijele noći, nisu ga mogli sustizati; tako su jedni ovdje a drugi ondje zaostajali. Ali ni ta okolnost nije razočarala Kurionovu nadu.
40. Sabura je obavijestio Jubu o noćnoj bici. Zato mu je on poslao u pomoć 2000 konjanika Hispanaca i Gala što ih je imao uza se kao osobnu gardu, a zatim i pješake u koje je imao najviše povjerenja. Dotle je sam krenuo polaganim maršem za njima s ostalim četama i sa 60 slonova. Sabura je naslutio da će Kurion, kad je poslao naprijed konjanike, i sam naići. Zato je razvrstao konjaničke i pješačke čete i preporučio im da polako tobože od straha uzmiču, a da će im on kad bude zgodno dati znak za bitku i zapovjediti kako će se boriti. Kuriona je tada uz prijašnju nadu obmanula kriva misao. Mislio je da neprijatelji bježe, te je zato poveo čete s uzvisina u ravnicu. 41. Kad je Kurion po ravnici odmakao, a vojska mu bila od napora premorena, zaustavio se poslije marša od 16 000 koraka. Tad je Sabura dao svojima znak, razvrstao bojni red i počeo obilaziti i sokoliti svoje vojnike. Ipak je pješaštvo samo prividno upotrijebio izdaleka, dok je konjanike uputio na bojište. Ali i Kurion je počeo sokoliti svoje borce preporučujući im da se pouzdaju samo u svoju hrabrost. U njegovih pješaka, premda su bili premoreni, kao ni u konjanika kojih je bilo malo nije ponestalo raspoloženja i hrabrosti za borbu. Ipak, konjanika je bilo samo 200 na broju, dok su drugi bili zaostali. I ti, kad god su i gdje su navalili, primorali su neprijatelja da uzmakne. Nisu ih mogli na bijegu daleko progoniti, a ni svoje premorene konje jače potjerali. Neprijateljsko je konjaništvo otpočelo s oba krila obilaziti naš bojni red i s leđa napadati. Kad god bi kohorte istrčale iz bojnoga reda, čili bi numidski konjanici svojom brzinom izmakli našoj navali. Zatim bi naše vojnike, kad bi se oni vraćali, obilazili i rastavljali ih od bojnoga reda. Zato nije bilo strateški sigurno ni ustrajati na jednom mjestu, ni ostati u bojnom redu, ni istrčavati se i tako se izvrgavati pogibelji. Čete koje je poslao kralj često su pojačavale vojnike. U naših je nedostajalo snage jer su bili umorni, a usto ranjenici nisu mogli ni napuštati bojni red, a ni drugi ih nisu mogli prenijeti na sigurnije mjesto jer je cijeli bojni red opkoljavalo neprijateljsko konjaništvo. Naši su vojnici počeli gubiti nadu u svoj spas te su, kao što obično rade ljudi u krajnjem trenutku svoga života, ili kukali zbog svoje smrti ili drugovima preporučivali svoje roditelje, ako se itko od njih spasi u toj općoj pogibelji. Sve je obuzeo strah i tuga.
42. Vidjevši da su se svi vojnici prepali i da nitko ne sluša njegove molbe i poticaje, Kurion je pomislio da ipak postoji neka nada u spas, iako je sve tragično. Zato je zapovjedio da svi vojnici zaposjednu obližnje brežuljke i da se onamo smjeste. I ove je presrelo Saburino konjaništvo. Sad su naši upali u krajnji očaj. Tako je neke poubijalo neprijateljsko konjaništvo, dok su drugi umrli i bez rana. Tad je zapovjednik konjaništva Gnej Domicije, okružen malim brojem, počeo predlagati Kurionu da se bijegom spasi i da se požuri u tabor. Još mu je obećao da ga neće napustiti. Kurion je sve to odbio i izjavio da on to ne može učiniti kad je izgubio vojsku koju mu je Cezar predao na povjerenje, a zatim kako ne misli da se ikad pred njim pojavi. Poslije toga pao je u borbi. Iz bitke vratio se vrlo mali broj konjanika. Oni za koje sam kazao da su otraga za vojskom zaostajali da bi im se konji odmorili vratili su se u tabor čim su izdaleka opazili bijeg cijele vojske. Pješaci su izginuli svi do jednoga. 43. Kad je za to saznao kvestor Marcije Ruf koga je Kurion bio ostavio u taboru, nagovorio je svoje vojnike da ne klonu duhom. Tad su ga oni počeli moliti i preklinjati da ih na lađama vrati na Siciliju. To im je obećao i onda zapovjedio kormilarima brodova da predvečer pristanu sa svim čamcima uz obalu. U ovim prilikama toliko su svi bili zastrašeni da su jedni govorili kako su stigle čete kralja Jube, dok su drugi izjavljivali da Var navaljuje s legijama; štoviše, i to da se vidi prašina nad cestom kojom marširaju. Ništa se od toga nije dogodilo. Isto su tako neki naslućivali da će uskoro doploviti neprijateljsko brodovlje. Iz straha svatko se brinuo samo za sebe. Oni koji su bili na lađama žurili su se da što prije krenu. Njihov je bezglavi bijeg prisiljavao kormilare prijevoznih lađa da budu pažljivi. S druge strane, malo se lađa okupilo za službu i na danu zapovijed. Obale su bile prepune vojnika, dok je navala tko će se prvi od tolikog mnoštva ukrcati bila tolika da su neke prekrcane od tereta potonule, a onda su zapovjednici drugih lađa, od bojazni da isto ne dožive, oklijevali da se približe obali. 44. Na taj je način malen broj vojnika i otaca obitelji koji su bili u milosti mornara ili su ih ganuli mogao doplivati do barki, ukrcati se i
krenuti na Siciliju. Ostale su čete preko noći poslale Varu centurione kao poslanike da izraze želju za predajom. Sutradan je kralj Juba opazio vojnike tih kohorti pred gradom. Izjavivši da su to njegovi zarobljenici, zapovjedio je da se većina njih smakne. Neke je probrao i poslao u svoju kraljevinu. Var se žalio da je kralj prekršio prisegu koju mu je bio dao, ali nije imao smjelosti da se usprotivi kraljevim naredbama. Zatim je kralj Juba dojahao na konju u grad, praćen velikim brojem senatora. Među njima se nalazio Servije Sulpicije i Licinije Damasip. Onda je Juba za nekoliko dana zapovjedio sve ono što je želio da se učini u Utici, te se uskoro zatim vratio k svojim četama u kraljevstvo.
TREĆA KNJIGA 1. Cezar je kao diktator održavao izbore. Za konzule su bili izabrani Julije Cezar i Publije Servilije. To je bila godina kad je Cezar prema zakonima mogao postati konzul. Kad je to završio, kako je u čitavoj Italiji bilo teško dobiti novac u zajam te kako se pozajmljeni novac nije vraćao, odredio je da se izaberu posrednici. Oni su trebali procijeniti zemlje i imetak, tj. koliko je što vrijedilo prije rata, a onda poslije procjene to predati vjerovnicima. Mislio je kako je to najzgodnije da bi se uklonila bojazan pred novim zadužnim knjigama, jer se ta obično javlja poslije ratova i građanskih nemira; usto je držao da će to potpomoći povjerenju u dužnike. Na isti je način pred narodom ukinuo, uz prijedlog pučkih tribuna, osude nekih građana koji su prema Pompejevu zakonu bili osuđeni zbog mita u ono vrijeme kad je Pompej imao kao zaštitu pomoć legije. Tad je sud presude donosio u jednom danu. Dok su naime jedni suci preslušavali svjedoke, drugi su poslije toga donosili presude. Ti su se ljudi ponudili Cezaru navodeći kao svoju želju da se, ako hoće, može poslužiti njihovim uslugama. Zbog toga je on ocijenio njihov slobodni pristanak kao iskazanu pomoć. Ipak je zaključivao da im radije treba vratiti sva prava prema narodnoj odluci nego da drugi misle da su se njegovom naklonošću oslobodili. Još bi se moglo pomisliti da je ili nezahvalan kad uzvraća ljubav za ljubav ili drzak kad narodu otimlje pravo pomilovanja. 2. Zato je za Latinske blagdane132 i za sve komicije upotrijebio jedanaest dana. Onda se zahvalio na diktaturi i krenuo iz Rima u Brundizij. Već je prije bio zapovjedio da se tamo sakupi 12 legija i cjelokupno konjaništvo. Međutim, u luci je vidio samo toliko lađa da je mogao prevesti tek 15 000 legionarskih vojnika i 600 konjanika. Ova je okolnost jedino ometala Cezara da brzo završi rat. Štoviše, ni ove se čete nisu ukrcale u potpunom sastavu jer su mnogi vojnici u tolikim galskim ratovima postali teški invalidi, pa je još i dalek put do Brundizija prorijedio njihove redove. Osim toga, zdravlje je svih vojnika teško podnosilo nepodnošljivu jesen u okolini Brundizija i u Apuliji, jer su stigli iz vrlo zdravih predjela Galije i Hispanije. 3. Pompej je imao godinu dana vremena da sakuplja vojsku jer je dangubio miran od neprijatelja. Okupio je veliku mornaricu iz Azije i s
Kikladskih otoka, iz Korkire, Atene, Ponta, Bitinije, Sirije, Kilikije, Fenikije i Egipta. Usto se pobrinuo da izgradi velik broj novih lađa po svim brodogradilištima. Zapovjedio je da mu isplate velike svote novca kraljevi i knezovi iz Azije i Sirije, pa tetrarsi i slobodni narodi Aheje. Mnoge su mu svote morale isplatiti i zakupničke zadruge po onim provincijama koje su bile pod njegovom upravom.133 4. Organizirao je devet legija od rimskih građana: pet u Italiji, a te je već bio preveo, zatim jednu iz Kilikije, sastavljenu od isluženih vojnika, a kako je bila sastavljena od dviju legija, nazvao ju je "Blizanka", onda jednu iz Krete i iz Makedonije u kojima su bili stari vojnici, a te su bili otpustili prijašnji vojskovođe, pa su se vojnici nastanili u tim krajevima. Zatim još dvije iz Azije koje je bio unovačio konzul Lentul. Potom je okupio veliko mnoštvo ljudi iz Tesalije, Beotije, Aheje i Epira, te ih je kao dopunu razdijelio među dvije legije; ovima je pridružio Antonijeve vojnike.134 Uz ovaj broj ljudstva očekivao je iz Sirije dvije legije pod vodstvom Scipiona. Imao je još 3000 strijelaca s otoka Krete, iz Lakedemona, s Ponta, iz Sirije i iz ostalih država. Bile su dvije kohorte praćkara, a svaka je brojila po 600 vojnika. Konjanika je bilo 7000. Dejotar mu je doveo 600 galskih konjanika, a 500 Ariobarzan iz Kapadokije; isto je toliko dao Kotis iz Trakije i poslao s njima sina Sadalu. Iz Makedonije ih je bilo 200. Njihov je zapovjednik bio Rascipol, istaknuti borac. Bilo je 500 Gabinijevih vojnika iz Aleksandrije; sve su to bili Gali i Germani koje je Aulo Gabinije ostavio kralju Ptolemeju za gardu,135 a njih je bio doveo na brodovima Pompejev sin. Sakupio je 800 robova i pastira od svojih pristaša, tri stotine su dali Tarkondarije Kastor i Domnilaj iz Galogrecije. Jedan ih je osobno doveo, dok je drugi poslao svoga sina. Komagenac Antioh poslao je iz Sirije 200; njega je Pompej već prije nagradio velikim nagradama, a njegovi su konjanici većinom bili strijelci. Ovima je pribrojio Dardance i Bese, koje je dobio djelomice kao plaćenike, neke iz odanosti a neke po zapovijedi. Još je pridodao Makedonce, Tesalce i vojnike iz raznih naroda i država. Na taj je način postigao broj vojnika o kome smo maloprije govorili. 5. Kupio je vrlo velike količine žita u Tesaliji, Aziji, Egiptu, na Kreti, u Kireni i po drugim krajevima. Bio je odredio da zimuje u Dirahiju, Apoloniji i u svim većim primorskim gradovima da bi Cezaru omeo
prijelaz preko mora. U tu je svrhu porazmjestio brodovlje uz cijelu morsku obalu. Pompej Mlađi bio je zapovjednik egipatskih lađa, azijske je predvodio Decim Lelije i Gaj Trijarije, dok je sirijske vodio Gaj Kasije, a rodske Gaj Marcel s Gajom Koponijem; liburnske i ahejske predvodili su Skribonije Libon i Marko Oktavije. Ipak, cijelom je službom na moru i mornaricom zapovijedao Marko Bibul i sve vodio. On je bio vrhovni zapovjednik. 6. Kad je Cezar došao u Brundizij, održao je vojničku skupštinu na kojoj je ovo kazao: – Kad ste gotovo prispjeli do kraja muka i pogibelji, ostavite mirne duše roblje i prtljagu u Italiji, a sami se bez tovara ukrcajte na lađe da bi se što veći broj vojnika mogao ukrcati. Nadajte se pobjedi i vjerujte mojoj darežljivosti. – Poslije tih riječi svi su vikali: – Zapovjedi nam što želiš! Što god budeš zapovjedio, mi ćemo dragovoljno izvršiti! – Uoči januarijskih nona [4. siječnja] lađe su otplovile. Na njima je bilo ukrcano sedam legija, kao što je maloprije spomenuto. Sutradan je Cezar pristao uz kopno. Među Keraunijskim stijenama i drugim opasnim mjestima pronašao je zgodnu i mirnu luku, a jer se bojao da su sve luke zauzeli protivnici, iskrcao je na mjestu koje se zove Palestra sve vojnike, a i lađe su sve do jedne stigle neoštećene. 7. U Oriku su se nalazili Lukrecije Vespilon i Minucije Ruf s 18 azijskih lađa; oni su bili njihovi zapovjednici prema naredbi Decima Lelija. Još se na Korkiri nalazio Marko Bibul sa 100 lađa. Oni se nisu usuđivali isploviti iz luke, premda je Cezar imao samo 12 ratnih lađa. Među ovima bile su četiri natkrite. Štoviše, ni Bibul nije imao hrabrosti da napusti luku jer mu brodovi nisu bili za to pripravni, a veslači su se bili razišli, pa zato nije mogao dovoljno dugo izaći u susret. Zaista, Cezara su prije ugledali blizu kopna negoli je glas o njegovu dolasku stigao u one krajeve. 8. Cezar je iskrcao vojnike te je još iste noći poslao lađe natrag u Brundizij da bi prevele ostale legije i konjaništvo. Taj je zadatak povjerio Fufiju Kalenu s preporukom da ubrza prijevoz legija. Budući da su lađe odveć kasno isplovile, nisu se okoristile noćnim vjetrom i pri povratku su stradale. Kad je Bibul saznao za Cezarov dolazak, u nadi da bi mogao neke prijevozne lađe zateći, naletio je na njih prazne. Zarobio je oko trideset lađa i na njima je iskalio svoj gnjev i neraspoloženje zbog svoje
neopreznosti. Zapalio je sve lađe; u toj su vatri izgorjeli mornari i zapovjednici lađa. Nadao se da će strašna kazna druge opametiti. Poslije toga zauzeo je brodovima sva pristaništa i obale na svim stranama od otoka Sazona do Kurika, a usto je pažljivije porazmjestio straže. Dotle je sam za vrijeme najstrašnije oluje na lađama stražario, pa nije izbjegavao ni jedan posao i trud, samo da ne bi odnekud Cezaru prispjela neka pomoć koju je on sam očekivao... 9. Poslije odlaska liburnskih lađa iz Ilirika u Salonu je stigao Marko Oktavije s onim lađama što ih je imao. Ondje je pobunio Dalmate i ostale barbare, dok je Isu odvratio od Cezarova prijateljstva. Kad konvent u Saloni nije mogao nagovoriti ni obećanjima ni predočivanjem pogibelji, počeo je opsjedati grad. Taj je grad bio utvrđen po prirodnom položaju, dok ga je još branio brežuljak. Ipak su rimski građani brzo napravili drvene tornjeve da se njima brane. Budući da su zbog malog broja boraca bili slabi da se odupru, a usto ih je mnogo bilo ranjeno, upotrijebili su krajnje sredstvo kao pomoć te su oslobodili sve odrasle robove, odrezali svim ženama kosu i od nje načinili užad za hitala. Kad je Oktavije naslutio što namjeravaju, opkolio je grad s pet tabora, a onda ih započeo u isto vrijeme tjelesno i duševno iscrpljivati opsadom i jurišima. Budući da su oni bili spremni podnijeti sve, stradali su ponajviše zbog nestašice žita. Zbog toga su poslali k Cezaru poslanike da ga zamole za pomoć. Oni su još rekli da će se ostalim nevoljama oduprijeti kako budu znali i mogli. Kad je prošlo već mnogo vremena i kad su Oktavijevi vojnici zbog dugotrajnog opsjedanja postali nemarni, stanovnici Salone uvrebali su priliku oko podne, kad su se protivnici udaljili, pa su razmjestivši po bedemu dječake i žene, da bi se činilo da je sve kao obično, okupili u čete one koje su bili nedavno oslobodili te su navalili na najbliži Oktavijev tabor. Kad su ga zauzeli, navale na drugi, zatim na treći i četvrti i onda na sve ono što im je bilo na putu. Tako su Oktavijeve vojnike istjerali iz svih tabora, velik su broj poubijali, dok su preostale i samoga Oktavija prisilili da bježe na lađe. Takav je bio završetak opsjedanja. Već se približavala zima, a Oktavije je, jer je pretrpio tolike poraze, potpuno izgubio nadu da će zauzeti Salonu, pa je zato otplovio k Pompeju u Dirahij.
10. Naveli smo kako je konjanički zapovjednik Lucije Vibulije Ruf dvaput bio u Cezarovu zarobljeništvu, ali da ga je on oslobodio. Jedanput se to dogodilo pod Korfinijem, a drugi put u Hispaniji. Cezar je zbog dobročinstava koje mu je učinio upravo njega držao zgodnim da ga s porukom pošalje ka Gneju Pompeju, a uviđao je da on ima utjecaja na njega. Sadržaj je poruke bio ovaj: "Jedan i drugi moramo dokrajčiti našu tvrdoglavost, zatim da se ne obračunavamo oružjem i da ne izazivamo sudbinu. I jedan i drugi pretrpjeli smo mnoge nevolje. One bi nam mogle biti poukom i opomenom da budemo u bojazni pred novim nesrećama. Ti si istjeran iz Italije, izgubio si Siciliju i obje provincije u Hispaniji; isto tako izgubio si u Italiji i Hispaniji 130 kohorti rimskih građana. Ja opet tugujem zbog Kurionove smrti i zbog gubitka tolikog broja vojnika u Africi kao i zbog predaje vojnika kod Kurikte. Zbog toga moramo poštedjeti sebe i državu. Zar mi ne dokazujemo našim vlastitim nesrećama koliko sreća može u ratu? Ovo je sad trenutak za pregovore o miru, dok se obojica pouzdajemo u vlastite snage i dok nam se čini da smo jednaki. Ali, ako sreća jednome daruje nešto više, tad se više neće onaj koji će misliti da je jači obazirati na ponude mira, a usto neće biti jednakim dijelom zadovoljan jer se u sebi nada da će dobiti sve. Budući da se prije nismo nagodili, moramo uvjete mira tražiti u Rimu od Senata i naroda rimskoga. To je korisno za državu, a i njima će se morati svidjeti ako obojica budemo u skupštini prisegnuli da ćemo tri dana od dana pristanka raspustiti svoje vojske i pomoćne čete u koje se obojica pouzdajemo. Tako ćemo nužno po odluci rimskoga naroda i Senata biti jedan i drugi zadovoljni. Ja ću sa svoje strane da bi ti, o Pompeju, to mogao odobriti odmah raspustiti sve svoje kopnene čete..." 11. Kad je Vibulije prenio takvu poruku Pompeju (u Korkiri), držao je vrlo potrebnim obavijestiti ga o nenadanom Cezarovu dolasku, da bi prema tome mogao stvoriti odluku prije negoli se započne pregovarati o ponudama. Zbog toga je neprekidno putovao danju i noću. Mijenjao je konje u svim gradovima da bi požurio svoj put i da bi što prije stigao k Pompeju i javio mu da je Cezar već tu. Pompej se u to doba nalazio u planinskom kraju Kandaviji na putu iz Makedonije u zimovnik u grad Apoloniju i Dirahij. Iznenađen zbog te vijesti, Pompej je brzim marševima pohitao u Apoloniju da ne bi Cezar zauzeo gradove u primorju. No Cezar se još istoga dana, kad je iskrcao vojnike, uputio u Orik. Kad je Cezar
stigao pred grad, Lucije Torkvat, koga je Pompej postavio za zapovjednika u tom gradu i nad posadom sastavljenom od Partina, zatvorio je gradska vrata i pokušao se braniti. Ipak, kad je zapovjedio Grcima da se popnu na bedeme i da pograbe oružje, oni su izjavili da se neće boriti protiv države naroda rimskoga, a kad su stanovnici grada sa svoje strane pomislili da dobrovoljno pokušaju primiti Cezara, taj je zapovjednik, očajan i ne vjerujući u bilo kakvu pomoć, otvorio gradska vrata i predao sebe i grad Cezaru. Cezar ga je pomilovao. 12. Kad je Cezar zauzeo Orik, tad je bez oklijevanja krenuo u Apoloniju. Kad je Lucije Staberije koji je bio zapovjednik toga grada to čuo, počeo je dopremati vodu u tvrđavu i utvrđivati je, a od stanovnika tražio taoce. Oni su rekli da ih neće dati i da neće ni vrata zatvoriti pred konzulom jer ne žele drugačije procjenjivati prilike nego što su to učinili narod rimski i cijela Italija. Kad je Staberije shvatio njihovo raspoloženje, kradom je pobjegao iz Apolonije. Zatim su građani poslali k Cezaru poslanike i dopustili mu da uđe u grad. Njihov su primjer slijedili Buliđani, Amantini kao i ostalie obližnje zajednice i sav Epir. Svi su uputili k Cezaru poslanike i preko njih obećali da će učiniti ono što on bude zahtijevao. 13. Kad je Pompej saznao za događaje u Oriku i Apoloniji, bojeći se za Dirahij, požurio se tamo putujući dan i noć. Dotle se govorilo da se Cezar približava. Budući da je Pompej u žurbi putovao danju i noću i nije prekidao put, toliki je strah prožeo srca njegovih vojnika da su gotovo svi iz Epira i bližih krajeva napustili ratne znakove, dok su mnogi bacili oružje. Marširanje ove vojske bilo je slično bijegu. Ipak, kad je Pompej došao u blizinu Dirahija i zapovjedio da se izmjeri mjesto za tabor, prvi je preda nj stupio Labijen, jer je još uvijek vojska bila u strahu, pa je prisegao Pompeju da ga neće napustiti, nego da će s njim dijeliti sve ono što im sreća udijeli. Poslije njega su došli vojnički tribuni i centurioni, a onda je prisegla i čitava vojska. Cezar je ipak pretekao Pompeja na njegovu brzom putu prema Dirahiju. Tako ga je oslobodio od žurbe. Cezar se zaustavio na rijeci Apsu u kraju Apolonijaca da bi branitelji i straže čuvali zaslužne gradove. Odlučio je da tu pričeka dok ne stignu iz Italije ostale legije, a isto tako da pod šatorima prezimi. To je isto učinio Pompej; utaborio se s druge strane
rijeke Apsa kad je ovdje okupio sve čete i pomoćnu vojsku. 14. Kad je Kalen ukrcao legije i konjaništvo u Brundiziju na onoliko lađa koliko ih je imao na raspoloženju prema Cezarovoj naredbi, isplovio je i uskoro je otišao iz luke. Tad je dobio od Cezara pismo u kome mu je javljao da je sve luke i obale okupiralo protivničko brodovlje. Kad je to saznao, ponovo se vratio u luku, a isto tako pozvao natrag sve lađe. Jedna od lađa koja je bila otplovila dalje i nije se pokorila Kalenovoj zapovijedi jer u njoj nije bilo vojnika, a zapovjednik joj je bio civil koji je njome upravljao prema svojoj volji, u plovidbi je otišla do Orika, gdje ju je Bibul zarobio. On je kaznio sve robove i slobodne, pa i one što su bili nezreli dječaci; smaknuo ih je sve do jednoga. Tako je spas cijele vojske zavisio o kratkoći vremena i iznenadnom slučaju. 15. Bibul se nalazio, kako je prije rečeno, s brodovljem blizu Orika. Kao što on nije Cezaru dopuštao na more i u luke, tako i njega Cezar nije nigdje u onim krajevima puštao na kopno. Cezar je bio razmjestio straže i imao u svojoj vlasti sve obale. Bibulovi vojnici nisu mogli nabavljati drva ni vodu, a ni lađama pristati uz obalu. Zato su bili u velikoj neprilici, te su trpjeli od oskudice u svakom pogledu jer su morali i hranu kao drva i vodu prevoziti na teretnim lađama iz Korkire. Jednom se dogodilo da su iskoristili teške neprilike, pa su kožama kojima su bile natkrite lađe morali hvatati noćnu rosu. Ipak su sve te nevolje strpljivo i ravnodušno podnosili. Držali su da ne smiju napustiti luke i obale. Ali, dok su bili u onoj nevolji koju sam prije spomenuo, a Libon se sjedinio s Bibulom, obojica su započeli pregovarati sa svojih lađa s legatima Manijem Acilijem i Statijem Murkom; jedan je od njih zapovijedao na gradskim zidinama, dok je drugi bio zapovjednik vojske na obali. Izložili su njima da bi bili voljni razgovarati s Cezarom o vrlo važnim pitanjima, ako bi im se za to ukazala prilika. Usto su još ponešto dodali da bi pojačali samo svoje potraživanje i da bi se činilo kao da žele pregovarati o miru. Međutim, ipak su zatražili da se sprovede primirje. U tomu su uspjeli. Činilo se da je ono što su oni iznosili značajno, znali su da to Cezar osobito želi, te su svi mislili da je Vibulijeva poruka donekle uspjela. 16. Za to je vrijeme Cezar krenuo s jednom legijom da se opskrbi
hranom kojom je oskudijevao i da pridobije ostale gradove. Upravo se nalazio pred gradom Butrotom koji leži nasuprot Korkiri. Ovdje su ga Acilije i Murko pismeno obavijestili o Libonovim i Bibulovim zahtjevima, pa je zato on ostavio legiju i sam se vratio u Orik. Kad je tamo stigao, pozvao ih je na dogovor. Došao je Libon i opravdao Bibulovu odsutnost, jer je Bibul bio naprasit čovjek i usto osobni Cezarov neprijatelj već od doba edilske i pretorske službe. Acilije je pred Cezarom rekao da zbog toga nije dopustio da Bibul dođe na dogovor da ne bi njegova žestoka ćud pokvarila dogovor u koji polaže najveće nade i od koga priželjkuje osobitu korist. Izjavio je da je njegova, tj. Libonova, živa želja uvijek bila da se nagode i da sporove ne rješavaju oružjem, ali da o svemu tome on ne može odlučivati jer, prema odluci vijeća, najveću vlast u ratu i u svemu ima Pompej. Ipak, da će oni kad saslušaju Cezarove zahtjeve poslati Pompeju poslanike, dok će on sve ostalo sam obaviti. Za to vrijeme neka bude primirje, dok se ne povrate poslanici, i neka jedan drugome ne nanose štetu. Ovome je dodao ponešto o svojim prilikama, četama i pomoćnoj vojsci. 17. Cezar je tad mislio da mu na to ne treba odgovoriti. Ne držimo da je bilo dovoljno razloga da se to zapamti. Cezar je tražio da mu bude slobodno da bez pogibelji može poslati poslanike k Pompeju, te da mu ili oni sami to zajamče ili da ih oni prime i odvedu k Pompeju. Što se tiče primirja, rat je bio podijeljen, jer oni zaustavljaju njegove lađe i pomoćne čete, dok on njima ne dopušta opskrbu vodom i izlazak s brodova na kopno. Ako žele da im to dopusti, onda neka povuku straže s morskih obala. Ako oni budu sve ovo izvršili, te će i on sa svoje strane održati svoje obveze. Zato se ipak može nastojati oko izmirenja, ako se to i ne izvrši, jer ovo nije nikakva zapreka. Ipak, Libon nije primio Cezarove poslanike i nije zajamčio za njihovu glavu, nego je sve prebacivao na Pompeja. Jedno je jedino tražio: primirje, i svim silama radio na tome. Kad je Cezar shvatio da je Libon uredio sav svoj govor zato da bi izmaknuo sadašnjoj pogibelji i svim nevoljama, kao i da nema nikakve nade za mir, počeo je razmišljati o ratu. 18. Bibul nije mogao mnogo dana stupiti na kopno, a od studeni i rada teško je obolio. Budući da se nije mogao liječiti, a nije htio napustiti preuzetu dužnost, nije bolest prebolio. Poslije njegove smrti
zapovjedništvo nad brodovljem nije prešlo na jednoga, nego je svaki sam za sebe prema svojoj volji zapovijedao svojim brodovljem. Kad je Vibulije utišao metež koji je bio nastao zbog Cezarova nenadanog dolaska, i čim je vidio da je zgodno, pozvao je Libona, Lucija Lukceja i Teofana. S ovima se obično Pompej savjetovao o najznačajnijim pitanjima. Tad je počeo govoriti o Cezarovim porukama. Istom kad je bio započeo govoriti, prekinuo ga je Pompej i nije mu dopustio dalje govoriti. Tad je rekao: – Što će meni život ili građansko pravo što bih ga uživao, kako se čini, po Cezarovoj milosti? Nitko neće moći promijeniti opće mišljenje kad se bude mislilo da sam se vratio u Italiju iz koje sam otišao Cezarovom milošću! Za ovo je Cezar saznao poslije završena rata od onih koji su bili prisutni prilikom toga razgovora. Ipak je Cezar na drugi način nastojao oko mira. 19. Između Cezarova i Pompejeva tabora tekla je rijeka Aps. Vojnici su često međusobno razgovarali. Zato su oni koji su razgovarali šutke pristali da jedan na drugoga ne odapinju strijele. Cezar je poslao legata Publija Vatinija na samu obalu rijeke da govori samo o onome što se odnosi na mir, te neka više puta ponovi gromkim glasom: – Smiju li rimski građani slati poslanike, kad su to smjeli i bjegunci s pirenejskih planina i gusari, pogotovo kad nastoje da se građani s građanima ne biju oružjem? Izrekao je i mnogo toga u blažem tonu, kako je to dolikovalo spasu njegovu i svih drugih. S druge su mu strane odgovorili da Aulo Varon poručuje da će sutra doći na dogovor i da će nastojati da poslanici mogu bez pogibelji doći i kazati ono što žele. Za to su uglavili određeno vrijeme. Kad su sutradan onamo došli poslanici, s jedne i druge strane okupilo se mnogo vojnika. Mnogi su dosta očekivali od toga sastanka, dok je svačije srce zabrinuto čeznulo za mirom. Iz toga mnoštva ljudi istupi Tit Labijen te započne mirno govoriti o miru i rječkati se s Vatinijem. Njih su posred govora prekinule strijele koje su strijelci odapeli sa svih strana. Vatinije se spasio tako što su ga vojnici zaštitili svojim štitovima. Ipak je više vojnika bilo ranjeno, a među njima i Kornelije Balbo, Lucije Tiburcije, još neki centurioni i vojnici. Tad je rekao Labijen: – Prestanite govoriti o miru. Nema među nama mira dok nam ne donesete Cezarovu glavu!
20. U to se isto vrijeme Marko Celije Ruf zauzeo za dužnike i na početku svoga magistrata smjestio je svoje sjedište blizu sudišta glavnoga gradskog pretora Gaja Trebonija. Obećavao je da će svakome pomoći ako se tko prizove protiv procjene i isplate što su suci obavljali, kako je bio odredio Cezar za vrijeme svoga boravka u Rimu. No dogodilo se, iako je Cezarova naredba bila pravedna, a Trebonije držao da u ovakvim prilikama treba biti blag i milostiv u presudama, da se nije našao nitko tko bi se prvi prizvao protiv odluke. Odlika je i osrednje imućna čovjeka da se ispričava siromaštvom i da se jada na svoju nesreću ili na zla vremena, pa da onda obrazlaže kako je teško pronaći kupca. Ali priznati svoj dug, a usto sačuvati vlastiti imetak, tko to može i kakva je to besramnost! Zato se nitko nije našao tko bi spomenuto tražio. Iz istoga se razloga Celije pokazao prema vjerovnicima okrutniji nego oni koji su iz toga izvukli korist. Budući da je tako započeo postupati s drugima, podnio je prijedlog, da ne bi netko pomislio da se uzalud prihvatio nečasna posla, da se u roku od šest godina isplati dužni novac bez kamata. 21. Budući da su se njegovu prijedlogu protivili konzul Servilije i ostali magistrati i on gubio na svome ugledu više nego što je mislio, odbacio je prvi prijedlog, a onda predložio druga dva, ne bi li na neki način izazvao ogorčenje u narodu. Jednim je predložio da se zakupcima za godinu dana opraštaju isplate stanova, a drugim da se stvore nove knjige zadužnice. Zbog toga je masa navalila na Gaja Trebonija i potjerala ga sa sudišta. Pritom je bilo i nekoliko ranjenih. Kad je o tome Servilije izvijestio u Senatu, Senat je odredio da se Celije ukloni iz državne službe. Prema ovom senatskom dekretu konzul ga je isključio iz Senata, a kad je želio da pred masom govori, odveo ga je s govornice. Celije, ogorčen zbog sramote i uvrede, javno se izražavao pretvarajući se da kani otići k Cezaru, ali je potajno poslao poslanike k Milonu, a taj je ubio Klodija i zbog toga bio osuđen. Preko njih ga je pozvao da dođe u Italiju, jer je Milon, koji je nekad priređivao javne igre, imao još neke ostatke gladijatorske družine. Onda se udružio s njim i poslao ga naprijed u Turin da pobuni pastire. Kad je sam Cezar stigao u Kasilin, u Kapui su u isto doba bili zarobljeni njegovi ratni znakovi, oružje i družina koju su bili poslali iz Neapola da pripremi predaju grada. Budući da su se saznale njegove namjere, nisu ga pustili u Kapuu, a on je iz straha
za vlastitu glavu, kad je rimska kolonija zgrabila oružje i donijela odluku da ga treba držati za neprijatelja, odustao od svoje namjere i otišao na drugu stranu. 22. Međutim, Milon je razaslao naokolo svim municipijima pisma u kojima je objašnjavao da sve ono što on radi uglavnom radi prema nalogu i zapovijedi Pompejevoj. Izjavljivao je da mu je takvu poruku isporučio Vibulije. Na taj je način hitio pobuniti one za koje je mislio da ih tište dugovi. Kad je osjetio da kod njih nema za njegovo mišljenje pristaša, otvorio je nekoliko tamnica u kojima su bili zatvoreni robovi i onda s pomoću njih započeo opsjedati Kosu u ravnici turinskoj. Ovamo je stigao pretor Kvint Pedije s jednom legijom. Tad je Milona netko pogodio kamenom s bedema i usmrtio ga. Dotle je Celije, koji je razglasio da je krenuo k Cezaru, došao u Turin. Za vrijeme svoje buntovne agitacije među građanima i među Cezarovim konjanicima koji su bili Gali i Hispanci, a tu se nalazili kao posada, obećao je novac, ali su ga oni ipak ubili. Na taj su način ti veliki planovi, koji su zbog briga magistrata i samoga vremena uznemirivali Italiju, bijedno i brzo završili u samom začetku. 23. Libon je iz Orika krenuo brodovljem kome je bio na čelu, a ono je bilo sastavljeno od 50 lađa, u Brundizij i zauzeo otok koji se nalazio pred brundizijskom lukom. Mislio je da je strateški bolje ako postavi stražu na jednom mjestu gdje naši moraju izlaziti nego ako to isto učini na svim obalama i lukama. Budući da je iznenada ovamo došao, zarobio je neke teretne lađe i zapalio ih, dok je jednu natovarenu žitom odveo i tako uvelike zastrašio naše vojnike. Noću je na obalu iskrcao vojnike i strijelce i otjerao konjaničku stražu, što mu je olakšao zgodan prirodni položaj, a onda je Pompeju poslao pismo. U pismu je izložio, ako on želi, neka zapovjedi da se ostali brodovi izvuku na kopno i onda poprave, dok će on svojim brodovljem suzbijati pomoćne čete Cezarove. 24. U to se vrijeme Antonije nalazio u Brundiziju. On je, pouzdavajući se u hrabrost vojnika, ogradio pleterom i zaslonima otprilike 60 čamaca od ratnih brodova, onda je na njih ukrcao izabrane vojnike i zatim razmjestio čamce, svakoga posebno na više mjesta uz obalu. Zatim je dvjema troveslarkama koje je bio sagradio u Brundiziju zapovjedio da
isplove do izlaza same luke, kao da žele tobože vježbati veslače. Kad je Libon opazio da su one dosta isplovile, nadajući se da će ih moći zarobiti, poslao je protiv njih pet četveroveslarki. Čim su se one približile našim lađama, naši su veterani pobjegli u luku. Njih je zavela želja da nerazborito pođu u potjeru. U tom su trenutku odjednom sa svih strana navalili čamci na neprijatelje. U prvom su jurišu zarobili jednu četveroveslarku s veslačima i braniteljima, dok su ostale natjerali da sramotno bježe. Osim spomenutoga gubitka zadesila ih je druga nevolja jer nisu mogli ići po vodu kad je Antonije po morskoj obali bio porazmjestio konjanike. Ove su nevolje i sramota primorale Libona da otplovi iz područja Brundizija i napusti opsjedanje. 25. Bilo je prošlo mnogo mjeseci, a zima je bila na izmaku, ali iz Brundizija nisu stizale lađe ni legije. Cezar je mislio da je bila zgoda za to, ali su je njegovi propustili, jer su često puhali vjetrovi kojima su mogli povjeriti svoja jedra. Ukoliko je više vremena prošlo, utoliko su revnije stražarili oni koji su zapovijedali brodovljem i još se uvjerljivije nadali da će odbiti neprijatelja. Pompej je često u pismima prekoravao svoje da barem spriječe ostalu Cezarovu vojsku kad ga nisu suzbili u ono vrijeme kad je dolazio. Iz dana u dan bilo je nepovoljnije vrijeme jer su popuštali vjetrovi. Ta je okolnost natjerala Cezara da je svojima napisao oštro pismo u Brundizij. U njemu je nalagao ovo: "Kad uhvatite zgodan vjetar, ne propustite priliku za plovidbu, pa morali krenuti prema ušću rijeke Apsa ili smjerom na obalu Apolonijaca i tu privezati lađe." Na tim je mjestima bilo najmanje straže jer se vojnici nisu usuđivali udaljiti daleko od luke. 26. Oni su sačekali dok se nije digao južni vjetar, a onda su smjelo i odvažno otplovili i drugog dana prispjeli u Apoloniju. Cijelom su akcijom upravljali Marko Antonije i Fulije Kalen. Na to su ih svojim oduševljenjem poticali i vojnici koji nisu pokazivali ni najmanje straha pred bilo kakvom pogibelji. Kad su ih na suprotnoj obali uočili, Koponije je kao zapovjednik rodskog brodovlja u Dirahiju izveo lađe iz luke. A kad su se primakli našim brodovima, vjetar je već bio oslabio, da bi zatim ponovo počeo puhati kao prije; tako je opet pomogao našima. Ipak Koponije nije odustao od svoga plana jer se nadao da će uz napor i ustrajnost svojih mornara ipak moći svladati žestinu nevremena. On je naše jednako progonio i onda kad
su mimoišli Dirahij gonjeni jakim vjetrom. Naše je poslužila sreća, ali su se ipak bojali navale brodovlja ako bi slučajno vjetar popustio. Pristali su u luku koja se zvala Nimfej, udaljenu 3000 koraka od Lisa. Kad su uveli lađe u spomenutu luku zaštićenu od jugozapadnjaka, ali ne i od južnog vjetra, mislili su da je manja opasnost od nevremena negoli od brodovlja. Ali kad su pristali, dvodnevni se jugo izmijeni u jugozapadnjak. Kakve li nevjerojatne sreće! 27. U ovom se slučaju mogla opaziti nagla promjena sreće. Mornare i vojnike koji su se maloprije bojali za svoj život dočekala je mirna i sigurna luka, dok su oni od kojih je našima prijetila opasnost morali misliti na svoj goli život. Vrijeme se izmijenilo, a nevrijeme je zaštitilo naše lađe, dok se sručilo na protivničke, rodske lađe. Sve su se one, a bilo ih je šesnaest natkrivenih, razbile o hrid te u brodolomu propale. Veliki je broj veslača i posade izbacilo more na klisure, gdje su ili izdahnuli ili su ih naši spasili. Sve ih je Cezar pomilovao i poslao njihovim kućama. 28. Noć je zatekla dvije naše lađe jer su sporije plovile. Budući da zapovjednici nisu znali gdje su ostali brodovi, usidrili su svoje pred Lisom. Na njih je Otacilije Kras, zapovjednik Lisa, poslao čamce i više manjih lađa da bi ih zarobili. Onda je sa zapovjednicima naših lađa počeo pregovarati, obećavajući da će ih poštedjeti ako se budu predali. Jedna je od spomenutih lađa prevozila 220 vojnika od nove legije. Ipak, u ovom se slučaju moglo vidjeti koliko ljudima pomaže neustrašivo srce. Novaci, koje je prepalo mnoštvo lađa, a izmoreni nemirnim morem i morskom bolešću, predali su se Otaciliju kad im je zadao vjeru da im protivnici neće ništa nažao učiniti. Ipak su ih sve, kad su ih preda nj doveli, u njegovoj prisutnosti okrutno pobili, iako im je bila zajamčena sloboda. No, vojnicima stare legije, premda ih je nevrijeme bilo iznurilo, nije palo na pamet da se odreknu starog junaštva, već su počeli pregovarati pretvarajući se kao da će se predati. Na taj su način proveli prvi dio noći te prisilili kormilara da pristane uz obalu. Onda su se iskrcali, odabrali prikladno mjesto i proveli ostali dio noći. U zoru je na njih Otacilije poslao oko 405 konjanika koji su bili kao straža na toj obali; njih je pratio još odred naoružanih vojnika iz posade. Naši su se obranili, pobili su nekoliko protivnika, a onda se zdravi vratili k našoj vojsci.
29. Poslije toga je konvent rimskih građana koji je vladao u Lisu primio Antonija i pomogao mu svim i svačim. Lis je već prije bio Cezar njima dodijelio i pobrinuo se da ga utvrde. Otacilije je bojeći se za vlastitu glavu pobjegao iz grada i otišao k Pompeju. Kad je Antonije iskrcao sve čete, a u svemu su bile tri stare legije, jedna nova i 800 konjanika, većinu je lađa poslao natrag u Italiju, da bi prevele druge vojnike i konjanike. Pontone, tu vrstu galskih lađa, ostavio je u Lisu s namjerom da bi Cezar mogao progoniti Pompeja ako bi on slučajno, misleći da u Italiji nema vojske, tamo preveo vojsku. Takve su kružile glasine. Onda je brzo poručio Cezaru u kome je kraju iskrcao vojsku i koliko je vojnika preveo. 30. Sve su to u isto vrijeme saznali Cezar i Pompej. Obojica su vidjeli lađe koje su plovile mimo Apolonije i Dirahija. Zato su oni krenuli kopnom za njima, iako prvih dana nisu mogli saznati kamo su dospjele. Kad su i to saznali, svaki je od njih skovao svoj nacrt. Cezar se kanio što prije sjediniti s Antonijem, a Pompej im je mislio omesti put, ali na taj način da ih napadne iz zasjede. Obojica su istoga dana izveli svoje vojske iz stalnih tabora na obali rijeke Apso. Pompej je to učinio potajno noću, Cezar javno po danu. Cezar je morao mnogo naokolo obilaziti i daleko i uz rijeku da bi našao mjesto za prijelaz. S druge strane, Pompej je brzim maršem krenuo protiv Antonija, jer mu je put bio prohodan a nije morao prelaziti rijeku. Kad je saznao da Antonije dolazi, izabrao je zgodno mjesto i tu smjestio čete, a nijednoga od svojih vojnika nije pustio iz tabora. Nije još dopustio da se pali vatra, da još bolje prikrije svoj dolazak. Ipak su Grci sve to odmah dojavili Antoniju; ovaj je o tome obavijestio Cezara. Osim toga jedan dan nije izašao iz tabora. Drugoga je dana k njemu stigao Cezar. Pompej, čim je doznao da je stigao Cezar, uklonio se s onoga mjesta da ga ne bi opkolile dvije vojske. Vojsku je poveo u Asparagij koji se nalazio u kraju Dirahijaca; tu je na zgodnom mjestu utvrdio tabor. 31. U to se vrijeme Scipion poslije nekih gubitaka oko planine Amana proglasio imperatorom. Zatim je od gradova i vladara zatražio velike svote novca, a isto je tako od zakupnika svoje provincije utjerao dug od dvije godine te još unaprijed uzeo novac od zakupa za drugu godinu. Cijela mu je provincija morala nabaviti konjanike. Kad su se ovi okupili i
kad je napustio neprijatelje i susjede Parte koji su nedavno bili ubili Marka Krasa,136 a Marka Bibula opsjedali, odveo je legije i konjanike iz Sirije. Tek je sad u cijeloj provinciji nastala bojazan i zabrinutost od partskog rata. Ipak, kad su vojnici počeli govoriti da će oni dragovoljno krenuti u borbu ako ih bude vodio protiv neprijatelja, ali da neće dići oružje onda ako ih povede na građanina i konzula, poveo ih je u Pergam i u najbogatije gradove kao u zimovnike. Zatim je obdario legije velikim darovima, a da bi ih još više za se pridobio, dopustio im je plijeniti gradove. 32. Kroz to se vrijeme nemilosrdno utjerivao novac što ga je zatražio po cijeloj provinciji. Iz lakomosti se mnogo toga izmišljalo za razne ljude i dobra. Izvlačio se porez i za robove i za slobodne ljude. Štoviše, naplaćivali su porez za stupove i vrata, dok su tražili vojnike, oružje, veslače, hitala i kola. Trebalo je samo pronaći izliku za porez, pa se moglo svakoga guliti do mile volje. Nisu se samo po gradovima već i po selima i u manjim utvrdama imenovali posebni ljudi s izuzetnim ovlastima. Koliko je koji od njih groznije i okrutnije postupao, toliko su ga držali za valjanijeg čovjeka i građanina. Provincija je bila prepuna liktora i posebno ovlaštenih činovnika, puna nadstojnika i pobirača poreza. Ti su hladnokrvno ubirali porez i pritom radili i za vlastitu korist. A da bi prekrili svoje sramotno ponašanje sjenkom poštenja, govorili su da su istjerani iz domovine i da ih more sve nevolje. Uz ovo su se plaćale velike kamate; to se obično događa u vrijeme rata, kad se od svih traži novac. U takvim su prilikama izjavljivali da je produženje platežnog roka za svakoga osobiti dar. Zbog toga je u one dvije godine narastao dug same provincije. Također zbog lakomosti tražili su stalnu svotu novca od rimskih građana u onoj provinciji, ali ne po glavi, već po naseljima i gradovima. Tad bi govorili da prema senatskoj odluci novac traže u zajam. Zakupnici su kao i u Siriji morali zakup platiti unaprijed za drugu godinu. 33. Osim toga, Scipion je zapovjedio da se iz Dijanina svetišta u Efezu uzme novac koji se od starine ondje prikupio. Kada je u određeni dan došao u hram, dok ga je pratilo više odličnika senatorskog staleža koje je bio sam pozvao, primio je od Pompeja pismo u kome mu je javljao da je Cezar preko mora prešao s legijama, pa zato neka se požuri s vojskom njemu u pomoć, a sve drugo neka zasad napusti. Kad je pročitao pismo, otpustio je one koji je bio pozvao, dok se sam počeo spremati za put u
Makedoniju. Za nekoliko dana otputovao je u tom smjeru. Ta je okolnost spasila riznicu efeškog hrama. 34. Kad se Cezar ujedinio s Antonijevom vojskom, odveo je iz Orika legiju koju je bio tamo smjestio da zaštićuje morsku obalu. Mislio je da se mora povući u unutrašnje krajeve i odmaknuti što dalje. Zato, kad su k njemu došli poslanici iz Tesalije i Etolije da mu izjave svoju lojalnost, a da će gradovi naroda spomenutih pokrajina sve ono što zatraži ispuniti ako im pošalje svoje čete, poslao je Lucija Krasa Longina s legijom novaka koja se zvala Dvadeset sedma i s dvjesta konjanika u Tesaliju, a Gaja Kalvizija Sabina s pet kohorti i manjim brojem konjanika u Etoliju. Osobito im je preporučio, jer su ti krajevi bili blizu, da se pobrinu za prehranu. Zatim je Gneju Kalvinu naredio da s dvjema legijama, Jedanaestom i Dvanaestom, i s petsto konjanika krene u Makedoniju. Iz ove je pokrajine, i to iz onoga njenog dijela koji su nazivali slobodnim, došao poslanik Menedem, najugledniji čovjek u tim krajevima, da izrazi svoju osobitu privrženost kao i privrženost svih svojih zemljaka. 35. Svi su Etolci s najvećim oduševljenjem primili Kalvizija odmah pri dolasku. Kad su protivničke posade napustile Kalidon i Naupakt, on je zauzeo cijelu Etoliju. Poslije je sa svojom legijom stigao u Tesaliju. U toj su pokrajini bile dvije stranke. Zato mu svi gradovi u provinciji nisu bili jednako skloni. Tako je Hegezaret, nekadašnji bogataš, pristajao uz Pompeja, dok je Petrej, mlad i ugledan plemić, svojim imetkom kao i onim uglednih pristaša od srca pomagao Cezara. 36. U to je vrijeme Domicije došao u Makedoniju. Kad su k njemu počela stizati mnogobrojna poslanstva iz gradova, saznao je da je stigao Scipion s legijama. Svi su sad očekivali velike događaje. Svi su o tome govorili, jer je obična pojava da u novostima glasine nadmašuju istinu. Nije se zaustavio nigdje u Makedoniji, nego je sa svom vojskom krenuo na Domicija, ali kad je od njega bio udaljen otprilike 20 000 koraka, odjednom se uputio protiv Kasija Longina koji se nalazio u Tesaliji. Ovaj je njegov strateški potez pokazao takvu brzinu da je istodobno stigao glas da dolazi i da je tu. Da bi mu marširanje bilo lakše, ostavio je Marka Favonija na obali rijeke Alijakmona, koja dijeli Makedoniju od Tesalije, s osam kohorti da bi čuvao prtljagu legija. Zatim je zapovjedio da ondje
podignu utvrdu. U isto je vrijeme iznenada stiglo konjaništvo kralja Kotisa do Kasijeva tabora. On se obično nalazi na putu po Tesaliji. Tad je Kasije, prestrašen jer je saznao za Scipionov dolazak i jer je ugledao konjanike za koje je mislio da su Scipionovi, krenuo u planine koje okružuju Tesaliju. Odatle je putovao prema Ambrakiji. A tad, kad se Scipion požurio da ga progoni, dobio je pismo od Marka Favonija da je Domicije stigao s legijama te da on nije u stanju obraniti ona mjesta koja sada drži. Scipion je odmah poslije primitka pisma krenuo u pomoć Favoniju. Marširajući dan i noć, stigao je k njemu u pravo vrijeme, jer kad su naišle Scipionove prethodnice, već se vidjela prašina nad Domicijevom vojskom. Na taj je način Domicijeva snalažljivost spasila Kasija, a Favonija Scipionova brzina. 37. Scipion je proboravio dva dana u stalnom taboru na rijeci Alijakmonu koja je protjecala između njegova i Domicijeva tabora. Trećeg dana u zoru preveo je vojsku kroz plićake, a kad je postavio tabor, izveo je svoje čete pred njega svrstavši ih u bojni red. Tad je i Domicije mislio kako nije vrijeme za oklijevanje, nego da je potrebno izvesti legije i ogledati se u bici. Budući da je između obaju tabora bila livada duga otprilike 6000 koraka, Domicije je s vojskom krenuo sve do pod sam Scipionov tabor. Scipion nije prešao nasip. Domicije je teškom mukom zadržao vojnike da ne krenu u borbu. Ipak, boja nije bilo jer je potok sa strmim obalama ispod Scipionova tabora sprečavao naše da napreduju. Kad je Scipion shvatio želje Domicijevih vojnika i njihovo oduševljenje za boj, uvidio je da je potrebno da sutradan, i to što ranije, stupi u borbu, jer mu ništa drugo ne preostaje nego da i preko volje krene u boj ili da ostane u taboru na svoju sramotu, a ovamo je došao s velikom nadom u pobjedu! Tako se sve to sramotno završilo jer je nerazborito otišao naprijed. Zatim je noću, a da nije trubom dao znak, krenuo te prešavši rijeku vratio se u onaj kraj odakle je došao. Tu je na uzvisini u blizini rijeke uvrdio svoj tabor. Poslije nekoliko dana odredio je da se postavi konjanička zasjeda našima koji su prošlih dana odlazili po krmu. Kad je prema svakidašnjem običaju stigao zapovjednik Domicijevih konjanika Kvint Var, navalili su svi oni iz zasjede. Ipak, naši su se hrabro oduprli; svatko se vratio na svoje mjesto i, štoviše, svi su zajedno udarili na neprijatelje. Pobili su oko 80 protivnika, dok su ostale natjerali u bijeg, a onda su se vratili u svoj tabor.
Naši su izgubili samo dva vojnika. 38. Poslije toga se Domicije, nadajući se da će moći namamiti Scipiona u bitku, pričinjao kao da ga je snašla velika oskudica hrane, te da zbog toga mora krenuti dalje. Zato je po vojničkom običaju trubom pozvao vojnike na polazak, a onda, kad se udaljio oko 30 000 koraka, svrstao je svu pješadiju i konjaništvo na zgodnom i skrivenom mjestu. Scipion, odlučivši se na potjeru, poslao je veliki odred konjaništva naprijed da bi pripazio i točno saznao za Domicijevo kretanje. Kad su zamakli, a prve im čete ušle u zasjedu, rzanje je konja u njih izazvalo sumnju, pa su počeli uzmicati. Oni koji su marširali za njima zaustavili su se čim su opazili kako oni brzo uzmiču. Kad su neprijatelji otkrili zasjedu, naši su, da ne bi uzalud čekali na druge, udarili na dvije čete koje su bile pred njima. Vrlo malo njih spasilo se bijegom k svojim vojnicima. Među njima je bio konjanički zapovjednik Marko Opimije. Ostale su vojnike onih dviju četa naši sasjekli ili su neke zarobili i onda priveli pred Domicija. 39. Cezar je, kako smo maloprije spomenuli, odveo posade iz primorja. Tri je kohorte ostavio za obranu grada Orika;137 njima je predao i stražu nad ratnim brodovima koje je bio preveo iz Italije. Za to je sve bio zadužen legat Manije Acilije. On je naše brodove poveo u unutrašnji dio luka iza grada i tu ih privezao uz obalu. Na izlazu iz luke potopio je jednu teretnu lađu, a do nje postavio drugu. Na izlazu je podigao toranj i smjestio ga uz sam ulaz. U toranj je smjestio vojnike. Zapovjedio im je da ga brane od bilo kakva iznenadna napadaja. 40. Kad je za to saznao mladi Gnej Pompej koji je bio zapovjednik egipatskog brodovlja, došao je blizu Orika te uz pomoć tegljača i užeta teškom mukom izvukao potopljenu lađu. Na drugu je lađu, što ju je Acilije bio postavio da stražari, navalilo više brodova na kojima je već prije sagradio tornjeve jednake visine. Borbu je započeo s veće visine, dok je umorne borce zamjenjivao čilim snagama. I na drugim je mjestima udarao na gradske bedeme, i to s kopna ljestvama a s mora brodovljem, sve zato da bi rastavio protivničku vojsku. Zbog toga su naši vojnici klonuli od napora i zato što su na njih bile odapete mnoge strijele. Pompej je rastjerao braniče, svi su poskakali u čamce i pobjegli, a onda je on onu lađu zarobio, dok je istodobno na drugoj strani zauzeo od prirode napravljen nasip koji
se pružao prema naprijed i od grada stvorio poluotok. Pod četiri dvoveslarke podmetnuo je valjke, zatim je naredio da se polugama porinu i uvedu ponovo u luku. Na taj je način s obje strane navalio na ratne brodove koji su bili privezani uz kopno, ali su trenutno bili bez posade. Četiri je broda odvukao, dok je druge zapalio. Poslije toga ostavio je tu Decima Lelija koga je bio preuzeo k sebi iz kruga azijskog brodovlja. Taj nije dopustio da se u grad dovozi hrana iz Bulida i Amantije. Sam je krenuo u Lis i u luci je napao na 30 lađa, za prijevoz koje je bio ostavio Marko Antonije. Sve je te brodove spalio. Zatim je pokušao osvojiti Lis, ali kako su ga branili rimski građani koji su pripadali toj koloniji i vojnici koje je Cezar poslao za obranu, morao se tu zadržati tri dana. Za vrijeme jednog juriša izgubio je nekoliko boraca. Zatim se udaljio, a da ništa nije učinio. 41. Budući da je Cezar saznao da je Pompej kod Asparagija, krenuo je s vojskom onamo i usput je zauzeo partinski grad u kome je bila Pompejeva posada. Trećeg je dana stigao u blizinu Pompejeve vojske i na tom se mjestu utaborio. Sutradan je izveo sve svoje čete, svrstao ih u bojni red i na taj način pružio Pompeju priliku da se s njim ogleda u borbi. Čim je Cezar uočio da se Pompej ne miče iz tabora, povukao je natrag svoje čete i odlučio da mora smisliti drugi plan. Drugog se dana zaputio prema Dirahiju obilazeći gotovo neprohodnim i nepristupačnim putovima u nadi da će Pompeja ili satjerati u Dirahij ili ga odvojiti od grada, jer je tu bio zgrnuo svu hranu i ratnu opremu za dugotrajni rat. To se i dogodilo, jer u početku Pompej nije shvatio Cezarovu namisao, znajući da je krenuo prema Dirahiju sasvim drugim smjerom. Pompej je bio uvjeren da je Cezar krenuo zbog oskudice u hrani. Kad su ga poslije obavijestile čete izvidnice, krenuo je drugoga dana u nadi da bi ga mogao na putu preteći. Cezar je naslutio taj njegov plan, pa je na maršu sokolio vojnike da strpljivo podnose napore. Samo je na trenutak prekidao marš i to po noći, pa je rano ujutro stigao pod Dirahij. To je upravo bilo u trenu kad se izdaleka pojavila Pompejeva vojska. Cezar je pred gradom postavio tabor. 42. Budući da je Pompej bio odvojen od Dirahija, nije mogao ostvariti svoj plan, pa je zato smislio drugu stratešku zamisao. Podigao je tabor na uzvisini koja se naziva Petra, a usto je imala i dosta dobro pristanište za lađe da ih zaklanja od jakih vjetrova. Zatim je zapovjedio da se tu sakupi nekoliko ratnih brodova, a da se žito i ostala hrana dopreme iz
Azije i iz svih onih krajeva koji su bili pod njegovom vlašću. Cezar je posumnjao da bi se rat mogao otegnuti, a usto je još sumnjao i u dovoz hrane iz Italije, jer su pompejevci budno čuvali sve obale, a njemu još nije stizalo brodovlje koje je već prošle zime bio naručio u brodogradilištima na Siciliji, u Galiji i Italiji. Zbog toga je poslao svoje legate Kvinta Tilija i Lucija Kanuleja u Epir po hranu. Budući da su ti krajevi bili i suviše udaljeni, podigao je na određenim mjestima ambare i onda naredio susjednim državama da tamo dovoze žito. Također je zapovjedio da se pokupi sva količina žita koja se mogla naći južnije od grada Lisa, zatim u partinskoj zemlji i po utvrdama. Ipak je žita bilo vrlo malo jer je prirodni položaj zemlje koja je krševita i planinska određivao da se stanovnici uglavnom prehranjuju uvoznim žitom. Žita još nije bilo i zato što se Pompej prvi bio za nj pobrinuo, kad je sve zalihe prošlih dana zaplijenio u partinskom kraju. Dok je oduzimao žito, Pompej je naređivao vojnicima da pljačkaju po kućama prekopavajući svako moguće skrovište ne bi li u njemu pronašli žito. Onda je nakupljene količine žita natovario na konje i dopremio u svoja skladišta. 43. Cezar je za sve to saznao, a onda je prema prirodnom položaju kraja stvorio odluku. Oko Pompejeva tabora stršilo je nekoliko visokih i krševitih brežuljaka. Naredio je da ih vojnici zaposjednu i da tamo podignu neke utvrde. Onda je, ukoliko je priroda dopuštala, povezao utvrde od jednoga mjesta do drugoga i na taj način šancem zatvarao Pompejevu vojsku. Na taj je način mislio da će s manjom pogibelji dobavljati svojoj vojsci hranu kao i žito, jer je u svemu oskudijevao, a usto je Pompejevo konjaništvo bilo brojčano jače; s druge strane, mislio je da će tom taktikom spriječiti Pompeja u dobavljanju krme i zbog spomenutih utvrda učiniti beskorisnim njegovo konjaništvo. Cezar je još nastojao kod drugih naroda umanjiti Pompejev ugled, u koji se ovaj osobito pouzdavao, kad vanjski svijet začuje da ga Cezarova vojska opsjeda i da je on kao vojskovođa nemoćan da se upusti u otvorenu borbu. 44. Pompej se nije htio udaljavati ni od mora ni od grada Dirahija, pogotovo što je u njemu bio uskladištio svu ratnu opremu, strijele, oružje, hitala, a u njegovu je luku lađama dovozio žito. Ipak nije mogao spriječiti Cezara da gradi utvrde. Jedini je put bio da se ogleda u otvorenoj bici. No
to nije mogao zasad učiniti. Preostalo je da se prihvati krajnjeg načina ratovanja, tj. da svojim posadama zaposjedne što više brežuljaka, da bi držao veći dio okolice i na taj način uspješno rascjepkao Cezarove čete. U tu je svrhu podigao 24 branika i njima obuhvatio promjer od 15 000 koraka. Na tom je prostoru dobavljao krmu. Po tom je predjelu velika površina bila zasijana travom, a ta je trava bila prikladna da se prehrane konji. Kao što su naši vojnici gradili nepregledne opkope koji su se protezali od branika do branika, da ne bi na kojoj strani probili Pompejevi borci i napali naše vojnike s leđa, tako su oni unutar spomenutog prostora podizali opkope u suvislom redu, da ne bi isto tako naši u njih prodrli i otraga ih opkolili. Ipak su Pompejevi borci bolje napredovali, jer ih je brojem bilo više, a kako su bili na unutarnjem prostoru, imali su manji opseg. Premda Pompej nije ni kanio Cezara potisnuti cijelom vojskom niti zametnuti borbu, ipak je uvijek kad se pričinjalo da će Cezar zauzeti neko mjesto slao na zgodna mjesta strijelce i praćkare, a tih je imao veliko mnoštvo – te su oni mnoge naše vojnike ranili. Usto su se naši počeli jako bojati strelica, a da bi se obranili, gotovo su svi napravili košulje od pusta ili od debelih krpetina ili od kože, da bi se očuvali od strijela. 45. Jedan i drugi su pokazali žilavu stratešku otpornost dok su zauzimali planinske uzvisine. Cezar je nastojao da što jače u obruč stegne Pompeja, a ovaj sa svoje strane da zauzme što više brežuljaka i da Cezara obuhvati u što širem krugu. Zbog toga je dolazilo do čestih okršaja. Kad je tako jednom Cezarova Deveta legija zauzela neki vis pa ga onda počela utvrđivati, Pompej je nasuprot tom položaju zauzeo brežuljak i tako otpočeo naše vojnike ometati u njihovu radu. Budući da se s jedne strane moglo prići ravnicom, najprije je počeo naše napadati strelicama i praćkarima, a zatim je poslao veliko mnoštvo lako naoružanih vojnika i naredio da se iznesu hitala. Na ovaj ih je način sprečavao u poslu, jer se nisu mogli istodobno braniti i utvrđivati nove položaje. Kad je Cezar opazio da se njegovi vojnici ne mogu sa svih strana obraniti od napadaja, zapovjedio im je da uzmaknu i da se povuku s onoga mjesta. Put se spuštao strminom. Zato su protivnici oštrije napadali na naše; štoviše, nisu im dopuštali uzmak jer su pretpostavljali da od straha napuštaju borbene položaje. Pripovijedaju da se u tim trenucima Pompej hvalio pred svojim vojnicima:
– Možete me nazvati vrlo nesposobnim zapovjednikom ako Cezarove legije uzmaknu bez poraza odanle kamo su zbog nerazborite taktike upale! 46. Cezar je bio zabrinut zbog uzmaka svojih vojnika; zato je zapovjedio da se posve na kraj brežuljka iznese pleter i postavi sprijeda. Onda neka se iza njega zaklone vojnici, pa neka još iskopaju jarak srednje širine, tako da bi samo mjesto bilo nepristupačno sa svih strana. Osobno je rasporedio praćkare na zgodnim mjestima, da bi bili zaštita našim vojnicima na uzmaku. Kad je to završeno, zapovjedio je da se legija vrati. Tad su Pompejevi vojnici počeli silovito i odvažno napadati naše, čak su ih u stopu progonili. Oborili su zato i pleter što je stajao pred utvrdama, da bi prodrli preko jaraka. Cezar je zamijetio taj potez Pompejevih vojnika te je odmah, bojeći se da ne bi izgledalo da su njegovi vojnici otjerani, a ne odvedeni, kao i to da bi mogao doživjeti gori gubitak, gotovo na pola puta ohrabrio vojnike preko Antonija koji je bio zapovjednik te legije, a tek onda zapovjedio da trubači zatrube znak za juriš. Onda su vojnici Devete legije složno bacili koplja pa trkom jurnuli od padina brežuljka uzbrdo. Odmah su rastjerali pompejevce; ovi su bježali bezglavo. Ipak su im sada na bijegu smetali uz razapeti pleter iskopani jarci i unaokolo zabijeno kolje. Naši su vojnici izmakli bez gubitaka, ali su ipak pobili više protivnika. S naše strane poginulo je svega petoro. U posljednjem dijelu povlačenja bili su potpuno mirni. Onda su zauzeli druge obližnje brežuljke i dovršili gradnju utvrda. 47. Ovo je bila nova i neobična vrsta strategije i to ponajprije zbog velikog broja radnika, a onda zbog prostora i tolikih utvrda kao i zbog cijelog načina opsade. Bilo je i drugih razloga, jer tko je pokušao drugoga opsjedati, taj je, ukoliko je bio brojem konjanika i pješaka jači, udarao na prestravljena i oslabljena protivnika da ga opkoli kad je u bici bio ili potučen ili je na neki drugi način stradao i onemoćao. Sve su te okolnosti uobičajeni znakovi i uzroci opsjedanja da bi se protivniku spriječio dovoz žita. U tom je slučaju Cezar svježe i borbeno raspoložene čete opkoljavao s manje svojih vojnika, jer su ove imale veliku zalihu žita. Cezar je znao da svakoga dana odasvud stiže velik broj lađa s tovarom hrane. Štoviše, nijedan vjetar nije mogao omesti spomenuto brodovlje a da ne doplovi u luku sretno.
Cezar je sve zalihe žita bio potrošio. Sad se nalazio u stisci i oskudici. Ipak su vojnici sve to vrlo hrabro podnosili. Sjećali su se da su slično prošle godine bili prepatili u Hispaniji, pa su ipak trudom i upornošću završili rat. Još su se sjećali kako su pod Alezijom u Galiji trpjeli oskudicu, a još veću kod Avarika; sjećali su se kako su napokon pošli s bojnog polja kao pobjednici vrlo moćnih naroda. Zato nisu odbijali obroke ječma, čak ni graha, dok su stočne hrane zbog blizine Epira imali u izobilju. 48. Oni vojnici koji nisu sudjelovali u radu našli su neku vrstu korijenja koje se zvalo "hara". Miješali su ga s mlijekom, pa im je u oskudici dobro dolazilo. Od korijenja su pravili kruh. Od njega su mijesili hljebove i to u velikim količinama. Takve su hljebove često bacali Pompejevim vojnicima kad su im oni dobacivali prezirno riječ glad. 49. Već je žito počelo dozrijevati, pa je i sama nada u obilnu žetvu pomagala da se lakše snosi oskudica. Često su se mogli čuti i ovakvi razgovori među vojnicima: – Mi ćemo radije jesti koru s drveća nego dopustiti da nam izmakne Pompej! Prebjezi su javljali da je prehrana ljudi, a osobito konja, vrlo loša, dok je ostali dio tegleće marve izginuo. I higijenske prilike nisu bile dobre zbog tijesna prostora i gadnoga smrada velikog broja lešina, a usto je svakidašnji posao zamorio vojnike jer nisu bili na nj naviknuti. Sve je to povećavala velika oskudica vode, jer je Cezar sve rijeke i potoke koji su tekli u smjeru mora ili odveo u drugi tok ili ih je nasipima bio zagradio. Budući da je predio bio planinski, a tijesne doline slične pećinama, zasuo ih je tako što je naprijed pozabijao u zemlju stupove, onda nasuo zemlju da ona ispija vodu. Zato su pompejevci morali u oskudici vode tražiti duboka i močvarna mjesta i još kopati zdence. Takve su bile muke pompejevaca uz sve druge nevolje. Voda koju su na spomenuti način dobivali bila je vrlo udaljena od nekih branika, a i iskopani zdenci zbog žege su brzo presušili. S druge strane, Cezarova je vojska zdravstveno bila dobro, a u obilju je bilo svake vrste hrane i žita. Ta žito su svojim očima vidjeli kako buja i zrije zrno. U tom sazrijevanju vidjeli su svoju najbolju nadu. 50. Budući da je vrsta strategije bila nova, jedni su i drugi izmišljali nove načine ratovanja. Kad bi protivnici opazili prema zapaljenim vatrama da su naše kohorte noću na straži, svi bi tiho navalili, sasuli mnoštvo
strelica i odjednom se povukli. Naše je to dozvalo k pameti, pa su na drugom mjestu i na drugi način palili vatre. 51. Za to je saznao Publije Sula, komu je Cezar na odlasku bio predao zapovjedništvo u taboru, i on se uputio s dvjema legijama u pomoć kohorti. Čim je stigao, bez napora je rastjerao Pompejeve borce. Nisu odoljeli navali naših vojnika, jer kad su prve natjerali u bijeg, odmah su i drugi za njima odmaglili. Ipak je Sula naše pozvao natrag, da ne bi u gonjenju protivnika previše daleko otišli. Većina misli ovako: samo da je Sula htio hrabrije goniti protivnike, on je mogao rat završiti. Ipak, ne možemo ga prekoravati zbog njegova plana, jer jedno je legat, a drugo je zapovjednik. Dok jedan sve radi po zapovjedi, dotle drugi može prema svojoj volji stvarati odluke prema cjelokupnoj potrebi određenog slučaja. Sula, kao zapovjednik kome je Cezar bio povjerio tabor, oslobodio je svoje vojnike. On je tim uspjehom bio zadovoljan, pa nije htio stupiti u otvorenu bitku, jer se mogla završiti porazom, a i zato što bi njegovu samostalnu odluku svatko ocijenio tako kao da je prisvojio ovlasti zapovjednika. Pompejevi su vojnici teško uzmicali jer su bili krenuli od neprohodnog mjesta i zaustavili se na uzvisini. Mislili su, ako počnu uzmicati nizbrdo, a toga su se pogotovo bojali, da će ih naši vojnici odozgo progoniti. Uskoro je i sunce trebalo zapasti! Nadajući se da će sretno završiti borbu, tukli su se do mrkle noći. Zbog toga je Pompej prema prilikama smislio ovaj plan. Zaposjeo je neko brdašce koje je bilo toliko daleko od našega branika da ga ni lak ni težak hitac nije mogao dohvatiti. Na tom se mjestu zaustavio i tu je isto tako zadržao svoje čete. 52. U isto se vrijeme još na dvama mjestima ratovalo jer je Pompej, da bi rascjepkao čete i da im s obližnjih branika ne bi mogli doći u pomoć, odjednom navalio na više branika. Na jednom je mjestu Volkacije Tul potisnuo trima kohortama navalu legije i odanle je potjerao. Na drugom su Germani prodrli preko naših utvrda, pobili dosta vojnika, a onda se neozlijeđeni vratili k svojima. 53. Tako se u jednom danu odigralo šest bitaka. Tri su bile kod Dirahija i tri kod utvrda. Kad se poslije ocjenjivao gubitak boraca, nekako smo otprilike proračunali da je poginulo oko 2000 Pompejevih vojnika, među njima više dobrovoljaca i centuriona. U tom je broju bio Valerije, sin
Lucija Flaka, koji je kao pretor upravljao Azijom. Naši su vojnici zarobili šest ratnih znakova. Od naših je poginulo najviše oko dvadeset. Ipak, u branicima nije bilo vojnika koji nije bio ranjen; tako su u jednoj kohorti četvorica centuriona izgubila oči. Kako su ti vojnici htjeli Cezaru dokazati kakve su jade i nevolje pretrpjeli, javili su mu da je otprilike 30 000 strelica palo u branik, a usto su donijeli i štit centuriona Sceve na kome su izbrojili 130 rupa. Budući da je Sceva bio zaslužan za Cezara i za državu, Cezar mu je darovao 200 000 sestercija i pred svima proglasio da je promaknut iz osme kohorte u prvu centuriju legije, jer se znalo da je njegova izdržljiva hrabrost održala branik. I kohortu je obilno nagradio dvostrukom plaćom, žitom, odijelom pa drugim darovima i vojničkim odličjima. 54. Pompej je noću sagradio velike opkope, dok je narednih dana podigao tornjeve. Kad su gradnje bile 15 stopa visoke, zaštitio je tu stranu tabora bojnim kolibama. Proteklo je pet dana, te je on napokon dočekao drugu oblačnu noć. Zagradio je sva vrata tabora da bi spriječila neprijatelja ako bi pokušao prodrijeti. Onda je početkom treće noćne straže u najvećoj tišini izveo vojsku i ponovo se vratio u stare opkope. 55. Svih tih dana Cezar je izvodio u ravnicu vojsku spremnu za boj jer je htio na taj način izazvati Pompeja. Štoviše, došao je do pred sam Pompejev tabor. Prva je vrsta bila toliko daleko od Pompejeva tabora da je nijedan borac nije mogao ni lakim ni teškim oružjem dohvatiti. Pompej, da bi sačuvao poštovanje i dobar glas vojskovođe kod svojih boraca, uvijek je tako pred taborom razvrstavao vojsku da je treća vrsta stajala uz sam nasip i da su svu razvrstanu vojsku mogle braniti strijele s nasipa. 56. Prije smo bili rekli da su Kasije Longin i Kalvizije Sabin zauzeli Etoliju, Akarnaniju i Amfilohiju. Zato je Cezar htio da se domogne Aheje i da onda još malo proširi svoju vlast. Stoga je onamo poslao Fufija Kalena kome je dodao Sabina i Kasija s njihovim kohortama. Kad je Rutilije Lup, koji je po zapovijedi Pompejevoj bio zauzeo Aheju, saznao za njihov dolazak, počeo je zagrađivati Istam, da ne bi Fufije provalio u Aheju. Kalen je mirnim putem pridobio Delfe, Tebu i Orhomen. Neke je gradove zauzeo silom, dok je u ostale državice poslao legate, da ih oni na lijep način privole da pristanu uz Cezara. To je bio
Fufijev zadatak. 57. Dok su se tako odvijali događaji u Aheji i oko Dirahija, a svi su znali da je Scipion stigao u Makedoniju, Cezar nije napustio svoj bivši plan. K njemu je poslao Klodija, svoga i njegova prijatelja. Klodija je k Cezaru bio doveo sam Scipion i on ga je bez obzira što ga je preporučio odmah poslije prvih susreta prigrlio kao pouzdana prijatelja. Cezar mu je predao pismo s preporukom za Scipiona. Ovo je bio sadržaj pisma: "Sve sam pokušao da dođe do mira. Što se do sada nije ništa u tom pogledu postiglo, mislim da su oni koje sam bio poslao kao izaslanike za to krivi, jer su se ustručavali da tobože u nezgodno vrijeme iznesu moje poruke Pompeju. Budući da Scipion uživa tako velik ugled u Pompejevim očima, može slobodno reći što misli da je dobro. Osim toga ti, Scipione, možeš njega nagovoriti i odvratiti s kriva puta. Usto, ti si samostalan zapovjednik, pa uz ugled imaš i snage da ga na to primoraš. Ako to učiniš, svi će te kao jedinoga hvaliti za postignuti mir u Italiji, za red u provincijama kao i za spas države." Takvu je poruku donio Klodije. Scipion ga je prvih dana rado slušao, ali ga poslije nije više pustio k sebi na razgovor, jer ga je Favonije, kao što sam poslije završetka rata saznao, zbog toga prekorio. Tako se Klodije vratio k Cezaru a da nije ništa obavio. 58. Cezar, da bi lakše zadržao Pompejevo konjaništvo kod Dirahija i da mu ne bi dopustio nabavljanje krme, zagradio je dva prolaza, za koje sam rekao da su uski, velikim nasipima i onda tu podigao branike. Kad je Pompej uvidio da nema nikakve koristi od konjaništva, ponovo ga je poslije nekoliko dana povukao na lađama u svoje opkope. Kad je potpuno nestalo krme, vojnici su trgali lišće s drveća, tukli su tanko korijenje od trske i mrvili ga i time hranili konje. Bili su već davno potrošili žito koje su posijali unutar samoga opkopa. Morali su s Korkire i iz Akarnanije poslije duge plovidbe nabavljati krmu. Budući da je bilo malo, uzimali su ječam i na taj način uzdržavali konjaništvo. Kad je nestalo ječma, krme i trave pa još i lišća s drveća a konji smalaksali od iscrpljenosti, tek tada je Pompej pomislio da na svaki način mora pokušati da se probije.
59. Među Cezarovim konjanicima bila su dva brata iz plemena Alobrožana po imenu Roucil i Eg, sinovi Adbucila koji je mnogo godina bio na čelu svoje države. Oba su brata bili izvanrednih sposobnosti. Cezaru su u svim ratovima u Galiji pomagali svojom hrabrošću i prijateljstvom. Zato im je u njihovoj domovini Cezar povjerio najviše službe i onda ih preko reda birao u vijeće. U Galiji im je dodijelio otete neprijateljske zemlje, zatim im je poklonio velike svote novca i na taj su način oni od siromaha postali bogataši. Zbog svojih odlika nije ih cijenio samo Cezar nego su bili dragi rimskoj vojsci. Ipak, uzdajući se u Cezarovo prijateljstvo i zaslijepljeni obijesnom barbarskom preuzetnošću, počeli su svoje konjanike prezirati i uskraćivati im od plaće, a usto i sav plijen slati u svoju zemlju. Ovi su njihovi postupci razljutili sve. Zato su neki pošli k Cezaru i otvoreno mu se potužili na njihove nepravde, a onda su dodali da braća navode lažan broj konjanika u namjeri da za sebe uzmu primljeni novac. 60. Cezar je pomislio da sad nije vrijeme da ih kažnjava. Oprostio im je sve zbog njihove hrabrosti, te je tako cijeli slučaj odgodio za poslije. Ipak ih je u četiri oka prekorio što se bogate na račun konjanika. Opomenuo ih je da od njegova prijateljstva mogu sve očekivati te neka budu uvjereni da će se on i ubuduće zbog već iskazane ljubavi pokazati još većim prijateljem. No njihov je slučaj kod svih izazvao mržnju i prezir. Da su se tako razvijali događaji, dokazali su ne samo prigovori drugih nego i sama njihova pamet i savjest. Ovi su se postidjeli jer su mislili da im Cezar nije oprostio, nego je sve odložio za drugu priliku. Zato su smislili da Cezara napuste i da na drugom mjestu okušaju sreću i nove prijateljske veze. Tad su počeli razgovarati s nekim svojim štićenicima kojima su otvoreno povjerili svoje namjere. Štoviše, bili su smislili da ubiju konjaničkog zapovjednika Gaja Voluzena, da bi im taj čin poslužio kao preporuka za prijelaz k Pompeju. To se poslije rata saznalo. Ipak, to nije bilo lako izvesti, a vjerojatno nisu imali ni prilike da to izvedu, pa su posudili što su mogli veće svote novaca, kao da žele isplatiti svoje a usto i vratiti pronevjereni novac. Posuđenim su novcem nakupovali mnogo konja i onda su s istomišljenicima prešli na Pompejevu stranu. 61. Pompej ih je poveo po svim branicima i pokazao ih jer su bili odlična roda i prema svome držanju plemići, a onda i zbog toga što su stigli s velikom pratnjom i s mnogo konja. I zato što su ih cijenili kao
junake i još zato što ih je i sam Cezar cijenio. Osim toga, za sve je to bila neobična novost i događaj, jer do toga događaja nitko nije bježao od Cezara k Pompeju, nego obrnuto, gotovo je svakog dana netko prešao na Cezarovu stranu, pogotovo vojnici koji su bili unovačeni u Etoliji i Epiru i po svim onim krajevima koje je sada Cezar bio zaposjeo. Budući da su znali što je od utvrda ostalo nedovršeno ili se ponekom vojničkom vještaku činilo da nije dovoljno dobro građeno, zatim jer su znali što se u koje doba radi, kako je koji položaj udaljen i kako su pojedine straže budne, svatko je javljao ono što je prema naravi svoga posla znao ili za što se morao brinuti. Sve su to odali Pompeju. 62. Kad je Pompej saznao sve pojedinosti, zapovjedio je svojim vojnicima – jer je već prije bio naumio da se probije – da spletu vijence od vrbova lišća i da ih onda oviju oko kaciga, zatim da nanesu građu za zatrpavanje. Kad je sve to pripremio, po noći je ukrcao u čamce i brze lađe velik broj lako naoružane momčadi i strijelaca a i svu građu. Oko ponoći izveo je 60 kohorti iz najvećega tabora s uzvisine, da bi ih zatim poveo na onu stranu utvrda koje su dopirale do morske obale i bile udaljene od Cezarova glavnog tabora. U tom je smjeru uputio lađe za koje smo spomenuli da ih je nakrcao građom i lako naoružanim vojnicima, a onda još i ratne brodove koje je imao blizu Dirahija. Onda je izjavio pojedincima što bi želio da za njega učine. Kod spomenutih utvrda Cezar je bio postavio kvestora Lentula Marcelina s Devetom legijom. Kako ovaj nije bio osobito zdrav, poslao mu je za pomoćnika Fulvija Postuma. 63. Na tom se mjestu nalazio jarak širok 15 stopa i nasip prema neprijatelju visok 10 stopa; toliko se isto nasip protezao u širinu. Od njega se u razmaku od 600 stopa protezao drugi nešto niži nasip, ali je bio okrenut u suprotnom smjeru. Cezar se bojao da ne bi brodovlje napadalo naše vojnike, pa je na tom mjestu izgradio dvostruki nasip, da bi se mogla uspješno razviti obrana ako bi neprijatelj navalio s obje strane. Obujam posla i neprekidne brige iz dana u dan nisu dopustile da se to završi. Ipak je radovima bio obuhvatio unaokolo prostor od 17 000 koraka. Zato nije bio dovršio poprečni nasip uz morsku obalu koji je trebao da spoji ta dva opkopa. Pompej je to znao jer su mu prebjezi, ona dva brata iz roda Alobrožana, sve izdali. To je našima nanijelo veliku štetu.
U zoru, kad su naše kohorte iz Devete legije blizu morske obale preuzele stražu, odjednom su se primakli Pompejevi vojnici. Istovremeno su vojnici, obišavši predio na lađama, počeli bacati strijele na donji dio nasipa, a jarke puniti građom. Pompejevi su legionarski vojnici primakli ljestve pa su hitalima svake vrste i strijelama zastrašivali branitelje gornjega opkopa. Sa svih su strana navalili strijelci. Njih je od udaraca kamenja zaštićivao vrbov vijenac oko kacige. Našima je kamenje bilo jedino oružje za borbu izdaleka. Zato, dok su naši stradavali i teško se branili, neprijatelji su opazili onaj nedostatak na utvrdi koji sam maloprije spomenuo te su se iskrcali sa svojih brodova, pa su se onim prolazom između oba nasipa, gdje još nije bilo sve izgrađeno, provukli našima iza leđa i to s morske obale, potjerali ih s opkopa i prisilili da bježe. 64. Čim je Marcelin saznao za taj iznenadni napad, poslao je u pomoć našim vojnicima koji su bili u nevolji kohorte iz tabora. Vojnici tih kohorti opazili su da naši bježe. Na taj način nisu mogli svojim dolaskom naše ohrabriti, a usto ni sami nisu odoljeli neprijateljskoj navali. Zato, koliko god ih je dolazilo u pomoć, sve je zahvatila panika koju su izazvali bjegunci. Zajednički su još više uvećali stravu i pogibelj. Uzmak je zbog velikog mnoštva ljudi bio gotovo nemoguć. Kad je u toj bici orlonoša bio teško ranjen, on je gubeći svijest pogledao naše konjanike i onda rekao: – Svoga sam orla toliko godina vjerno branio, a sad ga umirući s istom vjernošću vraćam Cezaru! Ne dopustite, preklinjem vas, jer se to nikad prije nije dogodilo u Cezarovoj vojsci, da se osramotite! Odnesite mu orla čitava! – Tako su vojnici spasili orla. Svi su centurioni iz prve kohorte izginuli osim prvoga u manipulu prvaka. 65. Već su se Pompejeve čete sijekući naše vojnike u velikom broju gotovo primicale Marcelinovu taboru zadavajući nemali strah ostalim kohortama, kad se Marko Antonije, koji se nalazio u najbližoj posadi, saznavši za to, pojavio silazeći s uzvisina s dvanaest kohorti. Njegov je dolazak zaustavio Pompejeve vojnike, a naše osokolio, te su se oslobodili panike. Uskoro je tamo stigao Cezar s nekim kohortama što ih je bio odveo iz posada, kad se o situaciji javilo dimom od branika do branika, kako je to bilo uobičajeno u prijašnje vrijeme. Kad je Cezar vidio gubitak i uočio da je Pompej prodro preko utvrda na morskoj obali te na taj način mogao slobodno nabavljati krmu i kao
prije dolaziti k lađama, izmijenio je svoj strateški plan jer ga nije mogao ostvariti, te je zapovjedio da se u Pompejevoj blizini podigne tabor. 66. Kad su opkopi bili izgrađeni, Cezarove uhode opazile su da se neke kohorte, po broju se činilo da ih je legija, nalaze blizu šume i da odlaze u stari tabor. Položaj je tabora bio ovakav. Prošlih je dana Cezarova Deveta legija, kad je odbijala navalu Pompejevih četa, kao što smo spomenuli, gradila oko njih utvrde i na onom mjestu podigla tabor. Taj se prostirao do neke šume i bio od morske obale udaljen oko 300 koraka. Poslije je Cezar izmijenio plan zbog nekih razloga i onda ga premjestio malo dalje od onoga mjesta. Za nekoliko dana u taj je tabor ušla Pompejeva vojska. Budući da je namjeravao na tom mjestu držati na okupu više legija, podigao je veće opkope, ali je ostavio prijašnji unutarnji nasip. Tu je manji tabor, opkoljen velikim, bio svojevrstan branik i tvrđava. Usto je podigao od tabora, tj. od lijevoga kuta, utvrdu do riječne obale otprilike 400 koraka daleko da bi vojnici što sigurnije mogli nabavljati vodu. Ipak, i on je izmijenio plan zbog nekih razloga koje ne moramo spominjati, te se udaljio od onoga mjesta. Takav je tabor bio više dana, dok su sve utvrde bile čitave. 67. Kad je ovamo krenula legija, uhode su to javile Cezaru. Još su promatrači iz viših branika to isto potvrdili. Mjesto je bilo udaljeno od Pompejeva tabora otprilike 500 koraka. Cezar, nadajući se da tu legiju može uništiti, a onda želeći nadoknaditi poraz pređašnjega dana, ostavio je na radu dvije kohorte da bi se činilo kao da grade utvrde. Sam je drugim putem što je mogao tajnije poveo ostale kohorte u dvostrukom bojnom redu. Bilo ih je 33. Među njima se nalazila Deveta legija, a ta je bila izgubila mnogo centuriona, pa joj se broj vojnika smanjio. Tim je četama udario na Pompejevu legiju i na mali tabor. Prvi potez nije bio pogrešan. Stigao je prije negoli je to Pompej mogao zapaziti. Premda su utvrde oko tabora bile velike, on je lijevim krilom, gdje se sam nalazio, naglim jurišem otjerao Pompejeve vojnike s nasipa. Pred vratima se ispružila bojna sprava "ježina". Na tom su se mjestu neko vrijeme borili kad su naši vojnici pokušali provaliti, a Pompejevi su branili tabor. U tom slučaju najhrabrije se borio Tit Pulion, a taj je, kao što smo već kazali, bio krivac što se vojska Gaja Antonija bila predala. Ipak, naši su vojnici bili hrabriji jer su rasjekli bojnu spravu "ježinu". Najprije su provalili u velik tabor,
zatim u branik koji se nalazio unutar velikog tabora. Budući da je tamo bila uzmakla razbijena legija, pobili su na tom mjestu neke koji su pružali otpor. 68. Ali sreća, koja je ipak najmoćnija u svemu, a pogotovo u ratu, za tren je izmijenila prilike. Tako se i sad dogodilo. Uz utvrdu, za koju smo spomenuli da se prostire od tabora do rijeke, pošle su Cezarove kohorte s desnoga krila dok su tražile vrata i držale da je to taborski opkop. Kad su uočili da ide do rijeke, razvalili su utvrde, jer ih nitko nije branio, i onda su slobodno prešli. Cijelo je naše konjaništvo pošlo za tim kohortama. 69. U to je vrijeme Pompej, jer se sve oteglo dosta dugo, a o tome su ga obavještavali, odveo pet legija s rada i poveo ih u pomoć. Njegovo se konjaništvo počelo primicati našim konjanicima. Najednom su naši ugledali uređen bojni red. Odjednom se sve promijenilo. Pompejevu je legiju ohrabrila nada u skoru pomoć, pa se zato pokušala braniti na stražnjim vratima. Štoviše, ona je jurišala na naše vojnike. Cezarovo je konjaništvo, koje se uskim putem uspinjalo po strmim nasipima, bilo u strahu hoće li će moći uzmaknuti. Zato su počeli bježati. I tako, čim je desno krilo, koje je bilo odvojeno od lijevoga, opazilo paniku među konjanicima, počeli su, da ne bi stradali unutar opkopa, uzmicati onim putom gdje su bili probušili utvrdu. Ipak se većina, da ne bi dospjela u tjesnac, bacala s opkopa visokog deset stopa u jarak. Budući da su prvi nastradali, drugi su preko njihovih lešina našli spas i izlaz u nevolji. Kad su vojnici na lijevom krilu vidjeli da je Pompej stigao i da njihovi bježe, obuzeo ih je strah da ih ne bi u tijesnom prostoru zatvorili, a neprijatelj se nalazio unutra i izvana, te su se počeli probijati onim putom po kojem su ovamo stigli. Na svim je stranama nastala strava, panika i opće bježanje. Jedni su, premda im je na bijegu Cezar rukom hvatao bojne znakove i zapovijedao da se zaustave, ipak trčali dalje, dok su drugi zaplašeni ostavili čak i bojne znakove. Nitko nije poslušao svoga zapovjednika. 70. Što nije u takvoj pogibelji izginula sva vojska, zahvaljujemo samo tome što se Pompej bojao zasjede. Mislio je da ne može ništa očekivati jer je maloprije vidio svoje vojnike kako bježe iz tabora. Neko vrijeme nije imao odvažnosti da se približi opkopima, dok je njegove
konjanike u potjeri zaustavljao tijesan put, jer su ga već prije bili zaposjeli Cezarovi vojnici. Na taj su način naoko neznatne stvari bile od velikog značaja. Utvrde, podignute od tabora do rijeke, priječile su Cezaru, kad je već Pompejev tabor bio zauzet, sigurnu i potpunu pobjedu. Ista je okolnost zaustavila neprijatelje progonitelje i našim vojnicima donijela spas. 71. U ovim je dvjema bitkama Cezar u jednom danu izgubio 960 vojnika, zatim neke vojničke tribune, odlične rimske vitezove i to: senatorskog sina Tutikana Gala,138 vitezove: Gaja Fleginata iz Placencije, Aula Granija iz Puteola, Marka Sakrativira iz Kapue i još 32 centuriona. Ipak, svi su oni, a da nisu bili ranjeni, zaglavili po jarcima i utvrdama i na obalama rijeke kad su ih njihovi vojnici zbog panike na bijegu oborili. Cezar je izgubio 32 bojna znaka. Poslije ove bitke Pompeja su prozvali imperatorom. Primio je taj počasni naslov i dopuštao da ga i poslije na taj način oslovljavaju. Ipak se u pismima nije nikad običavao tako potpisivati. U svojim fascima nije nosio upleten znak pobjede, tj. lovor. Labijen je zamolio Pompeja da naredi da se njemu izruče zarobljeni vojnici. Sve ih je do jednoga izveo i pred svima smaknuo, samo da bi na taj način, kako su svi mislili, pokazao svoju odanost te da bi se prebjezima što više vjerovalo. Pritom ih je nazivao bojnim drugovima i uz grozne pogrde pitao običavaju li stari vojnici bježati? 72. Zato su se Pompejevi vojnici toliko uzoholili i razmetali te nisu ni pomišljali kako će dalje ratovati. Mislili su da su već pobijedili. Nisu razmišljali o tome da je uzrok pobjede bio malen broj naših vojnika, zatim tijesno i nezgodno mjesto u taboru koji su oni sami prije bili utvrdili. Nisu pomišljali da je tome uzrok panika na dvjema stranama, tj. unutar i izvan opkopa, kao i to što nisu jedni drugima mogli pružiti pomoć. Nije im padalo na pamet da uopće nije bilo nekog sukoba ni boja. Nisu mislili o tome da su mnoštvom vojnika i sami sebi zadali udarac, jači nego što je bio onaj što su ga pretrpjeli od neprijatelja. Na kraju, nisu pomišljali na opći ratni udes, u kojem su često neznatni razlozi, neka neopravdana slutnja ili nekakva panika ili strah od bogova proizveli veliko zlo. Nisu mislili o tome koliko je puta neka vojska stradala zbog krivnje vojskovođe ili zbog tribunova nemara. Oni su pismenim porukama upućenim svima po rimskoj državi slavili pobjedu, kao da su toga dana tobože hrabro pobijedili te da poslije toga nema više nikakve promjene.
73. Kad Cezar nije uspio prijašnjim strateškim planovima, odlučio je da mora iz temelja izmijeniti svu svoju strategiju. Zato je istodobno opozvao sve posade i odustao od opsjedanja. Onda je okupio sve vojnike na jednom mjestu i tada im održao govor. U svome govoru opomenuo ih je da se ne žaloste odviše zbog onoga što su nedavno proživjeli. Preporučio im je da zbog toga ne budu malodušni, već da jednu nesretnu bitku usporede sa značajem tolikih sretnih bitaka. Rekao je da treba pohvale izreći Fortuni što su bez gubitaka zauzeli Italiju. Zatim je naglasio razlog za pouzdanje, što su pokorili obje Hispanije i vrlo ratoboran narod koji su predvodili iskusni i vješti vojskovođe; onda što su u njihovoj vlasti okolni žitorodni krajevi. Naposljetku, treba da se sjete kako su se brodovljem svi sretno i zdravo prevezli, premda je protivnik bio zaposjeo ne samo luke nego i morske obale. Uostalom, rekao je, ako nam sve nije pošlo za rukom, mi moramo radom pomoći našoj sreći! Za sve nesreće nije kriv Cezar, treba ih pripisati u grijeh radije svakome drugome, a ne njemu. Naveo je kako je bio izabrao zgodno mjesto, onda zauzeo tabor, pa istjerao i svladao njegove branitelje. Ipak, ako je već stečenu i očiglednu pobjedu spriječila neka njihova zbunjenost ili neka strateška pogreška, pa možda i loša sreća, svi moraju uznastojati junaštvom izliječiti zadobivene rane. Ako tako učine, onda će se zlo pretvoriti u dobro, kao što se onda dogodilo u Galiji kod Gergovije, pa će oni koji su se ustručavali stupiti u bitku sami od sebe jurnuti u boj. 74. Poslije tih riječi izgrdio je neke znakonoše i degradirao ih. Poraz je tako djelovao na cijelu vojsku da je vojnike obuzela neka žalost, ali i želja da što prije izbrišu sramotu. Zato nijedan vojnik nije čekao ni tribunove ni centurionove zapovijedi, nego je svaki pojedinac sam sebi određivao za kaznu teže poslove. U jednu riječ, svima je srce gorjelo od želje za bojem. Štoviše, neki su viši časnici139 držali kako je potrebno ostati na tom mjestu, pa se onda ogledati u boju. Suprotno tome, Cezar se nije dovoljno pouzdao u vojsku koja je proživjela paniku. Zato je mislio da je potrebno pričekati još neko vrijeme, dok svi vojnici do jednoga ne dođu k sebi. Otkad je napustio utvrde, osobito se bojao za prehranu vojske. 75. Odmah je bez oklijevanja, obazirući se samo na ranjene i bolesne, već prije ponoći poslao u najvećoj tišini svu prtljagu iz tabora naprijed u Apoloniju. Zabranio je počinak prije nego što stignu u odredište. Za zaštitu
im je odredio jednu legiju. Poslije toga zadržao je u taboru dvije legije, dok je ostale izveo za vrijeme četvrte noćne straže kroz nekoliko vrata i onda ih uputio da istim putom odu naprijed. Poslije malo vremena, da bi sačuvao vojničku disciplinu i da bi se što kasnije saznalo za njegov odlazak, odredio je uzbunu pa je onda i sam krenuo. Sustigao je posljednje čete i onda vrlo brzo nestao iz vidika. I Pompej, kad je doznao i shvatio Cezarov plan, nije ni trena oklijevao, nego je krenuo u potjeru. Čak je i on namjeravao otići u Apoloniju, da bi ih na putu zastrašene mogao zateći pod bremenom. Onda je izveo konjaništvo iz tabora i poslao ga naprijed da zadržava posljednje Cezarove čete, ali ipak nije mogao dostići Cezara jer je već bio po dobroj cesti daleko odmakao. No, kad su stigli do rijeke Genuza, kojoj su obale bile visoke, konjaništvo je dostiglo posljednje čete i počelo ih borbom zaustavljati. Protiv njih je Cezar poslao konjanike i ovima još dodijelio 400 izabranih boraca, ali bez prtljage. Ovi su zametnuli konjaničku bitku. Toliko su postigli da su protivnike otjerali, više njih sasjekli, dok su se sami svi nepovrijeđeni vratili k svojoj vojsci. 76. Kad je Cezar prema određenom planu prevalio uobičajen dio puta i preveo vojsku preko rijeke Genuza, zaustavio se u svome starom taboru koji se nalazio nasuprot Asparagija. Sve je vojnike zadržao unutar nasipa koji je pripadao taboru. Konjaništvu je dopustio izaći na njive, tobože kao da ide po krmu, a onda je odmah zapovjedio da se povrati u tabor kroz stražnja vrata. I Pompej je na isti način prevalio put onoga dana i zaustavio se u taboru kod Asparagija. Njegovi vojnici nisu imali posla jer su utvrde bile čitave, pa su odlazili po krmu i drva, dok je druge vojnike, jer su iznenada krenuli na put i ostavili velik dio teške i lake prtljage, namamila blizina prijašnjega tabora, te su počeli odlagati oružje u šatore i izlaziti iz opkopa da idu po isto. Zato Pompej nije mogao ići u potjeru. Budući da je Cezar unaprijed uočio da će to tako biti, oko podneva dao je znak za odlazak. Izveo je svu vojsku te je već onoga dana prevalio drugi put 8000 koraka. Pompej tako nije mogao marširati jer su mu se vojnici bili razišli. 77. Cezar je sutradan pred noć poslao naprijed prtljagu, dok je sam za vrijeme četvrte noćne straže izašao, da se ne bi s vojskom bez prtljage
izvrgnuo nekoj nenadanoj nevolji ako bi se na nekom mjestu morao boriti. Tako je isto postupao narednih dana. Na taj ga način nije zadesila nijedna nesreća, iako je prelazio vrlo duboke rijeke i marširao gotovo neprohodnim putovima. Budući da se Pompej prvog dana zadržao, dok se drugih dana uzalud trudio jer je bio prevalio velik put i želio stići protivnike koji su bili odmakli, odustao je četvrtoga dana od potjere i odlučio skovati novi plan. 78. Cezar je morao otići u Apoloniju da bi tamo sklonio ranjenike i isplatio vojsku. Zatim je još htio osokoliti saveznike i po gradovima postaviti posade. Za to je utrošio toliko vremena koliko mora onaj kome se žuri. Bojeći se za Domicija, pohitao je k njemu najbržim maršem, u strahu da ga ne bi Pompej preduhitrio. Ovako je Cezar planirao. Ako bi Pompej krenuo u Makedoniju, onda će ga prisiliti da se odvojen od mora i od onih zaliha koje je bio nakupio u Dirahiju, odrezan od žita i hrane, pobije s njim uz jednake ratne uvjete. Ako bi prešao u Italiju, tad će se morati sjediniti s Domicijem i krenuti kroz Ilirik u pomoć Italiji. U slučaju ako bi pokušao udariti na Apoloniju i Orik i tako rastaviti Cezara od cijelog primorja, onda će početi opsjedati Scipiona, i kad ga dovede u škripac, prisiliti da svojima priskoči u pomoć. Zbog toga je naprijed poslao glasnike Domiciju, a u pismu mu je javljao što želi. U Apoloniji je kao posadu ostavio četiri kohorte, u Lisu jednu, a u Oriku tri. Smjestio je ranjenike i bolesne, a onda je krenuo na put kroz Epir i Atamaniju. Budući da je Pompej slutio kakve su Cezarove namjere, odlučio je da se mora sjediniti sa Scipionom. Krene li tamo Cezar, onda će i on poći Scipionu u pomoć. Ukoliko ne misli napustiti primorje i otići od Orika, jer očekuje legije i konjaništvo iz Italije, onda će on sam napasti Domicija sa svim raspoloživim snagama. 79. Zbog ovih razloga žurili su se i jedan i drugi. Ponajprije da pomognu svojima, a onda da im ne izmakne zgodna prilika da unište protivnike. Cezar je zbog Apolonije odustao od prijekoga puta, dok je Pompej kroz Kandaviju imao lako putovanje u Makedoniju. Usto se pojavila još jedna neprilika. Domicije, koji je više dana imao tabor blizu Scipionova, otišao je zbog hrane odatle u Herakliju. Taj je grad bio nadomak Kandaviji. Činilo se da ga sama nesreća tjera u Pompejevo ždrijelo. Sve dotad Cezar to nije znao.
Pompej je poslije bitke kod Dirahija po svim pokrajinama i gradovima razdijelio letke u obliku pisama, pa se glas o tom porazu razglasio kudikamo pretjeranije nego što je ustvari bilo. Na lecima je bilo napisano da Cezar bježi i da je izgubio gotovo svu svoju vojsku. Ti su lecipisma učinili put opasnim, dok su mnoge gradove odvratili od Cezarova prijateljstva. Zato se dogodilo da mnogi poslanici koje je Cezar uputio Domiciju, a on njemu, nisu obavili svoje zadatke. Ipak su Alobrožani, prijatelji Roucilovi i Egovi, za koje smo spomenuli da su bili prebjegli Pompeju, čim su spazili Domicijevu prethodnicu, sve ispripovijedali što i kako se dogodilo, bilo zbog ranijeg poznanstva, jer su u Galiji zajedno ratovali, a možda i zato što im je slava bila zamutila um. Oni su ih obavijestili o Cezarovu odlasku i Pompejevu dolasku. Zatim je to javljeno Domiciju koji je išao naprijed; bio je udaljen tek četiri sata od Pompeja. Tako je Domicije dobrotom neprijatelja izmakao opasnosti. Stigao je do Eginija, grada na granici Tesalije, gdje se sreo s Cezarom. 80. Kad je Cezar udružio sve jedinice u svojoj vojsci, stigao je u Gomf, a to je prvi grad u Tesaliji kad se u nju dođe iz Epira. Odavle je Cezar prije nekoliko mjeseci primio poslanike koji su mu izjavili kako svi dobrovoljno pristaju da se on koristi njihovim bogatstvom. Samo su tražili od njega vojničku pomoć. I ovdje su doznali za sve ono što se dogodilo kod Dirahija, ali i iz onih letaka-pisama uz koje se i štošta drugo još nadodavalo. Zato je Androsten, vojvoda u Tesaliji, jer je više volio s Pompejem dijeliti pobjedu nego da bude prijatelj Cezaru u nevolji, sakupio sav narod, robove i slobodne s polja u grad, a onda je zatvorio gradska vrata i poslao glasnike Scipionu i Pompeju da im dođu u pomoć. Mi se uzdajemo u gradske utvrde, javljali su glasnici, ako nam uskoro stigne pomoć; ali nećemo moći odoljeti ako se opsjedanje otegne. Scipion se s legijama približio Larisi kad je saznao da su vojske otišle od Dirahija. Pompej se još nije bio približio Tesaliji. Cezar je podigao tabor i naredio da se načine ljestve i rovci, a isto tako je odredio da se priredi dosta pletera. Kad se sve to posvršavalo, Cezar je ohrabrio vojnike upućujući ih od koliko je koristi za svladavanje svih potreba ako se dokopaju grada u kome ima svega i svačega. Isto je tako naveo da će osvajanje takva grada zastrašiti druge gradove, ali se to mora učiniti brzo, prije negoli stigne pomoć. Zato je već istoga dana uz hrabro držanje svojih vojnika poslije
devetog sata počeo navaljivati na grad kojem su bedemi bili visoki, ali ga je ipak zauzeo prije zalaza sunca. Dopustio je vojnicima da ga plijene. Onda je, što je prije mogao, krenuo iz grada i stigao pod Metropol, ali prije nego što je stigla vijest o zauzeću spomenutoga grada. 81. Stanovnici Metropola u početku su mislili isto kao i građani Gomfa. I njih su glasovi o Pompejevoj pobjedi ponukali da zatvore gradska vrata i po bedemima postave jake odrede vojnika. Ipak su poslije, kad su čuli od zarobljenika koje je Cezar doveo pod njihove bedeme za poraz stanovnika grada Gomfa, otvorili Cezaru vrata. On ih je vrlo pažljivo poštedio. Tako se dogodilo da nije bilo nijednoga grada u Tesaliji osim Larise koji se ne bi bio Cezaru predao i njegove naredbe izvršavao, kad su stanovnici tih gradova počeli uspoređivati sudbinu građana Metropola s nesrećom stanovnika grada Gomfa. Cezar je na zgodnom mjestu u ravnici, gdje su se nalazila polja prepuna sazrela žita, smjestio svoje čete u namjeri da tu sačeka Pompejev dolazak i da u ove predjele premjesti vođenje cijelog rata. 82. Pompej je za nekoliko dana stigao u Tesaliju. Tad je pred čitavom vojskom održao govor. U njemu je svojim vojnicima zahvalio, dok je Scipinove opomenuo da s njima zajedno dijele plijen i nagrade, jer je pobjeda već stečena. Tad je sve legije smjestio u jedan tabor, a zapovjedničku je čast podijelio sa Scipionom. Zato je zapovjedio da trubači budu i kod njega i da se za nj razapne drugi zapovjednički šator. Budući da su se Pompejeve čete umnožile kad su se dvije velike vojske sjedinile, svi su postali nestrpljivi zbog prijašnje nade u pobjedu, jer im se činilo da je ukoliko se više oklijeva, utoliko dalje dan povratka u Italiju. Ako je katkada Pompej nešto sporije i obazrivije radio, govorili bi da je to posao od jednoga dana i onda navodili da je njemu draga vlast, te da ljude koji su bili konzuli i pretori drži za obične robove. Drugi su se već javno prepirali oko nagrada i svećeničkih službi i još za nekoliko godina unaprijed određivali konzulat. Bilo je i onih koji su sebi prisvajali kuće i imetak onih koji su se nalazili u Cezarovu taboru. Osim toga, nastala je žestoka prepirka čak i u ratnom vijeću je li potrebno osvrtati se na Lucija Hira koji je bio odsutan, jer ga je Pompej bio poslao protiv Parta, kao na budućeg kandidata kod izbora za pretora. Njegovi su rođaci preklinjali Pompeja da održi riječ i da dade Hiru ono što je na polasku u rat bio
obećao. U drugom slučaju činilo bi se da ga je pouzdanje u Pompejev ugled prevarilo. Ipak, ostali nisu dopuštali da se na račun muka i patnji svih samo jedan posebno istakne. 83. Domicije, Scipion i Lentul Spinter prepirali su se iz dana u dan tko će od njih preuzeti Cezarovu svećeničku čast. Štoviše, javno su napadali jedan drugoga jer se Lentul razmetao svojom starošću, a Domicije se hvalio moći i ugledom koji je imao u Rimu. S druge strane Scipion se pouzdavao u rodbinske veze s Pompejem. Čak je Akucije Ruf tužio Pompeju Lucija Afranija za izdajstvo. Navodio je da se to dogodilo u Hispaniji. Lucije Domicije rekao je u vijeću da je njegov prijedlog da se onima koji pripadaju senatorskom staležu, a bili su zajedno s njima u vojsci, poslije završena rata daruju po tri pločice za sudsko glasanje, a osim toga, neka za svakoga koji je ostao u Rimu ili je boravio u okolici koju je bio zauzeo Pompej, a nije bio u vojničkoj službi, obave posebno glasovanje. Jedna će pločica označavati oprost od svake kazne, dok će drugom suditi na smrt, a trećom će se moći određivati visina diobe. Na kraju, svi su raspravljali o budućim častima ili o nagradama u novcu ili najzad na koji će se način osvetiti svojim političkim neprijateljima. Tako nitko od njih nije mislio na koji će način svladati protivnike, nego kako će se najbolje okoristiti pobjedom. 84. Za to je vrijeme Cezar vojsku opskrbio hranom i na taj način osokolio svoje vojnike. Budući da je već dosta vremena bilo proteklo od sukoba kod Dirahija, a usto je bio uvjeren da je dovoljno prozreo borbeni duh svojih vojnika, pomislio je da mora iskušati što namjerava Pompej i u kolikoj je mjeri spreman za borbu. Zbog toga je izveo vojsku iz tabora i svrstao je u bojni red i to na zgodnom mjestu, nedaleko od Pompejeva tabora. Sljedećih je dana izveo ovu taktiku. Toliko bi s vojskom odmakao od svoga tabora, da se što više približi Pompeju koji se nalazio pod brežuljcima. Ta je taktika dizala borbeni moral u njegovoj vojsci. Za konjanike je vrijedila prijašnja zapovijed. O njoj smo već govorili. Budući da je brojem konjanika Cezar bio slabiji, naredio je da se mladi vojnici i izabrani borci bez prtljage, ali naoružani biranim oružjem, na brzinu bore među konjanicima i da se tako svakidašnjim navikavanjem izvježbaju za tu vrstu borbe. Tom je vježbom postigao da se tisuću njegovih konjanika osmjelilo kad je to zatrebalo napasti 7000 Pompejevih; štoviše, Cezarove
konjanike nije mnogo zastrašilo mnoštvo Pompejevih konjanika. Jednog dana s uspjehom je Cezarovo konjaništvo nadvladalo Pompejevo i tom zgodom poginuo je jedan od Alobrožana za koje smo prije rekli da su prebjegli k Pompeju. Pali su u borbi i još neki drugi. 85. Pompej, čiji je tabor bio na brežuljku, razvrstao bi svakog dana bojni red sasvim na podnožju brda. Činilo se kao da je iščekivao neće li mu Cezar pasti u klopku ako izađe na nezgodno mjesto. Kad je Cezar zaključio da Pompeja ne može uopće navesti na borbu, odlučio je da će ubuduće biti najzgodniji način borbe ako krene odatle i ako bude neprestano na maršu. Na taj je način namjeravao da se prolazeći kroz razne predjele što lakše opskrbi hranom, a ujedno da mu se na maršu pruži prilika sukobiti se s Pompejovom vojskom koja nije bila naviknuta na napor, te da je tako maršem iz dana u dan potpuno iscrpi. Tako je odlučio. Ali, kad je već bio dao znak za polazak i kad su vojnici bili već pospremili šatore, opazio je da je maloprije Pompejeva vojska mimo svoje svakidašnje navike odmakla dalje od nasipa. Cezaru se činilo da se borba može otpočeti upravo na zgodnom mjestu. Kad su se vojnici već nalazili na taborskim vratima, Cezar ovako reče: – Zasad moramo odgoditi naš put! Moramo misliti na bitku, jer smo uvijek za njom čeznuli. Budimo u svom srcu spremni za borbu! Takvu zgodu nećemo nikad poslije imati! Poslije tih riječi odmah je izveo čete spremne za bitku. 86. I Pompej je bio odlučio da se ogleda u bici, kao što se poslije saznalo, ali po nagovoru svojih zapovjednika. Zna se da je prošlih dana ovo rekao u ratnom vijeću: – Mi ćemo razbiti Cezarovu vojsku prije nego se sukobe naši bojni redovi! Kad je opazio iznenađenje svojih zapovjednika u ratnom vijeću, rekao je ovo: – Znam da obećavam ono što je gotovo nevjerojatno, ali poslušajte kakva je moja namjera! Tad ćete hrabrije otići u borbu. Ja sam nagovorio naše konjanike, i oni su mi prisegnuli da će to učiniti, da onda kad se primaknu bliže navale na desno Cezarovo krilo i to s otvorena boka. Zatim da još nasrnu na bojni red iza leđa i potjeraju smetenu vojsku prije nego što mi odapnemo strijele na neprijatelja. Na taj ćemo način bez opasnosti za naše legije i bez ljudskih gubitaka završiti rat. To nam nije
teško kad imamo toliko konjanika! Zatim im je preporučio da budu unaprijed spremni, a kad im se sada pruža prilika za boj, o čemu su često mislili, onda neka svojom borbom ne iznevjere nade onih koji u njih vjeruju. 87. Poslije njega govorio je Labijen. On je s prezirom govorio o Cezarovim četama, a posebno se laskavo izrazio o Pompejevu planu. Rekao je: – Nemoj, Pompeju, misliti da je to ona Cezarova vojska što se nekad borila i svladala Galiju i Germaniju. Sudjelovao sam u svim bitkama, pa ne govorim napamet nešto u što nisam upućen. Malen je broj one stare vojske. Velik je dio, što se i moralo dogoditi, izginuo u tolikim bitkama, dok je mnoge ubila nezdrava jesenska klima u Italiji; mnogi su otišli svojim domovima, a mnogi su ostali na kopnu. Zar niste čuli da su upravo od onih što su tobože zbog bolesti zaostali u Brundiziju ustrojene cijele kohorte? Ta se vojska u ove dvije godine popunila novačenjem u Ovostranoj Galiji, dok je većina iz kolonija s one strane rijeke Pada. Ipak, glavnina je dobre vojske izginula kod Dirahija! Kad je održao ovakav govor, prisegnuo je da se neće vratiti u tabor drugačije nego kao pobjednik. I druge je opomenuo da to isto učine. Njihov je odaziv pohvalio Pompej te nije bilo nikoga tko bi se ustezao prisegnuti. Kad su to završili u ratnom vijeću, svi su se rastali puni radosti i velike nade. Već su unaprijed u duhu uživali u svojoj pobjedi, jer su svi bili uvjereni da u tako važnom pitanju toliko vješt vojskovođa ne obećava ništa što bi bilo bezumno. 88. Kad se Cezar približio Pompejevu taboru, uočio je da je njegov bojni red ovako razvrstan. Na lijevom su krilu bile dvije legije koje mu je Cezar već na početku njihova razilaženja bio predao prema senatskoj odluci. Jedna se zvala Prva, a druga Treća. Tu se nalazio sam Pompej. Sredinu je bojnoga reda zauzimao Scipion sa sirijskim legijama. Kilička legija udružena s hispanskim kohortama stajala je na desnom krilu. Za njih smo spomenuli da ih je Afranije bio doveo. Pompej je te čete držao za svoje najbrojnije odrede. Ostale je kohorte bio poredao između sredine bojnog reda i krila, te je tako imao na broju 110 kohorti. Svega je bilo 45 000 vojnika, a usto oko 2000 dragovoljaca koji su se, odlikovani u nekadašnjim vojskama samoga Pompeja, bili okupili oko njega. Njih je
svrstao uzduž cijeloga bojnoga reda. Ostalih je sedam kohorti porazdijelio za stražu po taboru i bližim branicima. Desno je njegovo krilo zaštićivao potok visokih obala. Zbog toga je cijelo konjaništvo, strijelce i praćkare razvrstao na lijevom krilu. 89. Cezar je prema svome starom običaju svrstao Desetu legiju na desnom, a Devetu na lijevom krilu, premda je ona zbog bitaka kod Dirahija izgubila veliki dio ljudstva. Do nje je postavio Osmu i to tako da je od dvije legije stvorio jednu. Odredio je da jedna drugoj budu zaštita. U njegovu je bojnom redu stajalo 80 kohorti; u svemu je bilo 22 000 vojnika. Zatim je dvije kohorte ostavio kao zaštitu u taboru. Odredio je da lijevom krilu bude zapovjednik Antonije, desnom Publije Sula, a u sredini Gnej Domicije. Sam je sa svojim odredima stao protiv Pompeja. Kad je opazio ono što smo maloprije spomenuli, bojao se da mu mnoštvo konjaništva ne opkoli desno krilo, pa je zato od svake legije oduzeo od treće bojne vrste po jednu kohortu, da bi na taj način svrstao četvrtu vrstu. Tu je postavio protiv konjaništva, dok je zapovjednicima rekao što zapravo želi. Te je kohorte opomenuo da do njihova junaštva stoji pobjeda ovoga dana. Ujedno je zapovjedio trećoj bojnoj vrsti kao i cijeloj vojsci da ne ulazi u borbu bez njegove zapovjedi. Kad bude za to vrijeme, izričito je naredio da će dati znak zastavom. 90. Kad je prema vojničkom običaju sokolio vojsku na borbu i ujedno isticao svoju svagdašnju brigu za nju, ovo je posebno napomenuo: – Vi, vojnici, možete biti jedini svjedoci s kolikom sam željom tražio mir. Vi znate što sam preko Vatinija na dogovoru govorio, a što sa Scipionom preko Aula Klodija. Vi ste bili svjedoci kad sam se kod Orika natezao s Libonom da bi se Pompeju poslali poslanici. Ja nikad nisam htio uludo prolijevati krv svojih vojnika, a ni Republici ugrabiti ma koju od dvije vojske! Kad je izrekao te riječi, vojnici su goreći od borbenih želja tražili da se počne bitka. Zato je Cezar crvenom zastavom dao znak za početak bitke, a trubač je zatrubio. 91. U Cezarovoj vojsci nalazio se dragovoljac Krastin, a taj je lanjske
godine vodio prvu centuriju u Desetoj legiji. Bio je vrlo hrabar vojnik. On je na dani znak rekao: – Pođite za mnom svi koji ste bili moji drugovi i borite se za svoga zapovjednika kao što ste se i prije borili! Još nam ostaje samo ova bitka! Poslije nje on će postići svoju čast, a mi ćemo postati slobodni! – Tad je pogledao na Cezara i kazao: – Zapovjedniče, danas ću se tako boriti da bi mi mogao živu ili mrtvu zahvaliti! – Kad je to rekao, prvi je među vojnicima s desnoga krila potrčao, a onda drugi za njim. Pošlo je oko 120 najboljih vojnika dragovoljaca iz iste centurije. 92. Između jednoga i drugoga bojnoga reda bio je toliki prostor da je bilo dovoljno mjesta za juriš jedne i druge vojske. Pompej je bio zapovjedio svojim vojnicima da sačekaju Cezarovu navalu i da se ne miču s mjesta, nego da nastoje da se njegov bojni red rastavi. Govorio je da je to učinio na nagovor Gaja Trijarija, kako bi se prva navala i snaga vojnika razbila a bojni red ispretrgao, te da onda njegovi u redu navale na raspršene Cezarove vojnike. Mislio je ako zadrži vojnike na jednom mjestu da će na njih neprijateljska koplja udarati slabije nego kad bi sami bacali koplja i onda navalili na njih. Nadao se da će Cezarovim vojnicima zbog trka u dvostrukom redu nestati duha i da će klonuti od umora. Čini nam se da je to sve Pompej razborito učinio, jer je svima od prirode usađeno neko nadahnuće i oduševljenje što ga razbuktava želja za borbom. To ni u kakvom slučaju vojskovođe ne smiju prigušivati, naprotiv, moraju taj zanos raspaljivati. Zar su uzalud već stari stratezi zapovijedali da se prije opće navale mora zatrubiti u sve trublje i da svi vojnici dignu zaglušnu viku. Mislili su da se na taj način neprijatelji zastrašuju, dok u njihovih vojnika jača oduševljenje. 93. Kad su naši vojnici na dani znak uperenih kopalja potrčali i opazili da Pompejevi vojnici ne trče, poučeni iskustvom i uvježbani u prijašnjim bitkama, sami su od sebe stali gotovo na pola, da se ne bi premoreni primakli protivniku. Tako su nekoliko trenutaka pričekali, a onda su ponovo potrčali, izbacili koplja i naglo, kako im je Cezar zapovjedio, trgli su mačeve. Ali i Pompejeva je vojska bila spremna na takav način borbe. Dočekali su napadaj kopalja, odoljeli su jurišu legija i tako sačuvali bojne redove. Onda su bacili koplja i izvadili mačeve iz korica. U isto su vrijeme, kao što je bilo zapovjeđeno, nasrnuli s lijeva krila svekoliki konjanici, iza njih su navrvjeli mnogobrojni strijelci. Naše
konjaništvo nije moglo odoljeti njihovoj navali; odmah je bilo sa svoga mjesta potisnuto i moralo postupno uzmicati. Zbog toga su Pompejevi konjanici počeli jače napadati, dok se četa po četa sve više širila u svom napadnom nizu da bi zaokružila s otvorena boka naš bojni red. Čim je to Cezar opazio, dao je znak četvrtoj vrsti koju je bio sastavio od šest kohorti. Ti su vojnici brzo poletjeli i spremno su pod bojnim znakovima udarili s tolikom silom na Pompejeve konjanike da nitko od njih nije mogao ustrajati na mjestu, pa su odmah počeli bježati, a ne samo s mjesta uzmicati, da bi se u brzom bijegu spasili u krilu visokih planina. Kad su ih naši vojnici rastjerali, počeli su ubijati strijelce i praćkare, jer su bili ostavljeni na milost i nemilost naših vojnika. U toj su istoj navali kohorte, iako su se Pompejevi vojnici tad još uvijek borili i opirali u bojnom redu, zaobišle lijevo krilo i na njih iza leđa udarile. 94. U isto je vrijeme Cezar zapovjedio trećoj vrsti da navali naprijed; ona je dotada bila pasivna i neprestano na svome mjestu. Na taj način, kad su svježi i čili vojnici zamijenili iznemogle i dok su drugi iza leđa napadali, nisu se Pompejevi vojnici mogli oduprijeti. Počeli su svi bježati. Cezar se nije bio prevario kad je kazao da će početak pobjede stvoriti one kohorte, kako je bio kazao sokoleći vojnike, koje je bio svrstao u četvrtu bojnu vrstu protiv konjaništva. One su doista najprije razbile konjaništvo, one su pobile strijelce i praćkare, one su još s lijevog boka zaobišle Pompejev bojni red i tako bile uzrokom početka protivnikova bijega. Kad je Pompej vidio da je konjaništvo razbijeno i uočio da se prestrašio onaj dio njegove vojske u koji se najviše pouzdavao, više nije mogao vjerovati ni drugima. Zato je napustio bojište i odmah odjahao u tabor. Kad je bio blizu prednjih vrata tabora, gromkim glasom doviknuo je onim centurionima koje je bio ostavio da stražare da bi vojnici mogli čuti: – Čuvajte tabor i branite ga hrabro ako navali kakva nesreća! Ja ću poći sada prema drugim vratima, a onda ću nastojati osokoliti svu posadu u taboru! Kad je to rekao, odjahao je u smjeru vojvodskog šatora. U tom se sudbonosnom trenutku nije nadao nikakvu dobru, ali je ipak sačekao svršetak. 95. Kad su Cezarovi vojnici natjerali Pompejevu vojsku u bijegu iza
nasipa, Cezar je odmah pomislio da im onako zastrašenima ne smije dati ni časak vremena za razmišljanje. Onda je osokolio svoje vojnike i rekao im da se okoriste svojom dobrom srećom da odmah navale na tabor. Premda je pripeklo sunce, jer se borba otegla do podne, njegovi su se vojnici, spremni na svaku žrtvu, pokorili njegovoj zapovijedi. Kohorte koje su ostale za obranu tabora hrabro su ga branile. Još su se hrabrije borili Tračani i druge pomoćne barbarske čete. Oni vojnici koji su u bijegu stigli s ratišta nisu mogli od straha i umora primiti borbu; bili su klonuli, te je većina njih bacila oružje i bojne znakove. Više su mislili o daljnjem bijegu negoli o obrani samoga tabora. Oni koji su se bili ispeli na nasip nisu mogli duže izdržati zbog množine strijela; iznemogli od rana, napuštali su svoja mjesta i bježali u planine koje su se izdizale oko tabora. U tome su im prethodili vojnički tribuni. 96. U Pompejevu taboru moglo se vidjeti mnogo podignutih sjenica, zatim sva sila razbacana srebra, koliba pokrivenih svježim busenjem, a i bršljanom obavijene šatore Lucija i Lentula i još nekih drugih. Uz ovo je promatrač mogao zapaziti mnogo toga što je rječito govorilo o prevelikoj raspuštenosti i pouzdanju u pobjedu. Moglo se zaključiti da se pompejevci nisu nimalo bojali da neće pobijediti kad su im gotovo samo nepotrebne stvari bile na pameti. Štoviše, oni su siromašnijoj i napaćenoj Cezarovoj vojsci prigovarali za raskoš, a ona često nije imala ni ono što je bilo najpotrebnije! Kad su naši vojnici bili prešli nasip, Pompej je dotrčao do konja, skinuo je znakove zapovjedničke časti i onda izletio na stražnja vrata iz tabora. Odmah je zatim odjahao u Larisu. Nije se ni tu zaustavio, nego je u jednakoj žurbi stigao s pratnjom od trideset konjanika na morsku obalu i ukrcao se na lađu koja je prevozila žito. Na bijegu je susreo neke svoje istomišljenike, ali ipak nije ni po noći prekidao put. Pripovijedalo se da se često na tom putu tužio što se prevario u svome planu te je izjavljivao da su ga izdali upravo oni ljudi u koje se najviše pouzdavao. 97. Cezar je zauzeo tabor, a vojnicima je naredio da ne pljačkaju jer bi ih to moglo odvratiti od ostalih poslova. Kad su ga poslušali, otpočeo je goru zatvarati opkopom. Dotle su pompejevci napustili tu planinu jer na njoj nije bilo vode i svi odreda počeli planinskim bilom uzmicati prema
Larisi. Čim je to opazio Cezar, raspodijelio je svoje čete tako što je jednom dijelu legija zapovjedio da ostane u Pompejevu taboru, dok je druge poslao u svoj tabor. Četiri je legije poveo sa sobom i onda lakšim putem pompejevcima u susret. Kad je prevalio oko 6000 koraka, svrstao je bojni red. Kad su to pompejevci opazili, zaustavili su se na nekom brdu. Pod brdom je tekla rijeka. Cezar je osokolio vojnike. Premda su vojnici bili premoreni zbog napora tijekom cijeloga dana, a noć se spuštala, ipak su opkopom odvojili rijeku od brda, da pompejevci ne bi mogli noću dolaziti po vodu. Kad je sve to bilo gotovo, pompejevci su poslali poslanike zbog predaje i počeli pregovarati. Neki su među njima, jer su pripadali senatorskom staležu, ipak noću potražili spas u bijegu. 98. U zoru je Cezar zapovjedio svima onima što su stajali na brdu da siđu s uzvisina u ravnicu i da polože oružje. Kad su to bez oklijevanja učinili, a onda pružili ruke, pali ničice na zemlju i plačući molili za milost, Cezar ih je utješio i zapovjedio im da ustanu. Rekao im je nekoliko riječi o svojoj blagosti da bi se što manje bojali. Sve ih je pomilovao, a svojim je vojnicima rekao da ni jednom protivniku ne učine ništa nažao i da mu ništa ne otmu. Tako se Cezar pobrinuo za predane vojnike. Zatim je zapovjedio da iz tabora dođu druge legije, a da one koje je bio sa sobom poveo na izmjenu počivaju i da se vrate u tabor. Istoga je dana stigao u Larisu. 99. U toj je bici Cezar izgubio samo 200 vojnika, ali je zato izgubio oko trideset najboljih centuriona. Pao je i Krastin o kome smo maloprije govorili, boreći se junački. Protivnik mu je mačem isjekao lice. Prema tome, nije bila laž ono što je na početku bitke kazao. I Cezar je znao da se Krastin neobično hrabro istakao u boju, pa je zaključio da je on za njega mnogo učinio. Od Pompejeve je vojske poginuo otprilike 15 000, dok se predalo više od 24 000 vojnika. Štoviše, Suli su se predale kohorte koje su bile kao straže na branicima. Osim toga, mnogo je vojnika pobjeglo u susjedne gradove. Cezaru su poslije bitke predali 180 bojnih znakova i devet orlova. Konjanici su ubili Lucija Domicija kad je bježao u planine, a na bijegu mu od umora ponestalo snage.
100. U isto je vrijeme doplovio pred Brundizij Decim Lelije s brodovljem te je na isti način kao i Libon, što smo maloprije naveli, zauzeo otok koji se nalazi pred brundizijskom lukom. Upravo onako kao što je učinio Antonije i Vatinije, koji je bio zapovjednik u Brundiziju, namamio je natkritim i posebno opremljenim čamcima Lelijeve lađe, pa je u tjesnacu luke zarobio jednu peteroveslarku koja se bila previše udaljila i još dvije manje. Isto je tako s pomoću raspoređenih konjanika sprečavao da mornari dolaze po vodu. Ipak, kako je Lelije imao povoljnije doba godine za plovidbu, dovozio je svojim borcima vodu na teretnim lađama iz Korkire i iz Dirahija. Strah nije mogao spriječiti njegov plan, a tad se još nije znalo za rezultat bitke u Tesaliji; štoviše, nije ga ni sramota što je izgubio lađe mogla otjerati iz luke i s otoka, kao ni nestanak svega onoga zbog čega je oskudijevao. 101. Gotovo u isto doba stigao je Kasije sa sirijskim i kriličkim brodovljem na Siciliju. Cezarovo je brodovlje bilo podijeljeno nadvoje, jednom je polovinom zapovijedao pretor Publije Sulpicije u Vibonu na Sicilskom tjesnacu, dok je drugom upravljao Marko Pomponije kod Mesane. Kasije je iznenada doplovio pred Mesanu prije nego što je Pomponije saznao za njegov dolazak. Budući da ga je zatekao u panici bez straža i nekog vojničkog reda, uputio je uz jak i povoljan vjetar teretne lađe pune smole, luči i kučina uz neke druge upaljive tvari na Pomponijevo brodovlje. Tako je zapalio svih 35 lađa, od kojih je 20 bilo natkritih. U gradu je zavladala tolika panika da se jedva obranio, premda je u Mesani bila posada od jedne legije. Zatim, da nisu u ono doba porazmješteni vojnici dojavili vijest o Cezarovoj pobjedi, većina je držala da bi i sam grad bio pao. Ipak, u dobar čas stigle su povoljne vijesti, te se grad othrvao svemu. Poslije je odavle otplovio u Vibon protiv Sulpicijeve mornarice. Kad su naši zbog istog kukavištva dotjerali lađe na kopno, poslao je iskoristivši zgodan vjetar oko 40 teretnih lađa koje je bio pripremio za palež; plamen je odmah zahvatio lađe na obama njihovim krilima. Izgorjelo je pet lađa. Budući da se vatra uz jak vjetar i dalje širila, vojnici koji su kao bolesnici iz starih legija bili ostali na lađama za obranu razljućeni su se svojevoljno ukrcali na lađe, odriješili konope i navalili na Kasijevo brodovlje. Pritom su zarobili dvije lađe. Na jednoj se nalazio Kasije, ali je on vidjevši
pogibelj skočio u čamac i umakao. Osim toga ti su isti vojnici potopili dvije troveslarke. Uskoro se saznalo za bitku u Tesaliji; štoviše, i sami su pompejevci u to povjerovali. Do toga su trena držali da je vijest o pobjedi izmišljotina legata i Cezarovih prijatelja. Kad je Kasije saznao za tu vijest, otplovio je s brodovljem iz toga kraja. 102. Cezar je trenutno napustio sve druge planove, a mislio je samo o tome kako mora krenuti u potjeru za Pompejem, pa makar on u bijegu odmakao u bilo koju zemlju. U protivnom, Pompej bi ponovo mogao prikupiti vojsku i nanovo započeti rat. Zato je koliko je god mogao više prevaljivao put s konjaništvom, dok je jednoj legiji zapovjedio da ide za njim usporenim maršem. Neki su Pompejevi pristaše u Amfipolu u njegovo ime bili izdali zapovijed da se okupe svi mladići u onoj pokrajini i to Heleni i rimski građani, a onda da prisegnu. Ipak, nije se moglo prosuditi je li ta zapovijed bila izdana kako bi Pompej što dulje skrivao svoj plan za daleki bijeg. Možda je namjeravao s novim četama zauzeti Makedoniju ako ga nitko ne bude gonio. Zatim se usidrio i jednu noć proveo pred Amfipolom. Onda je pozvao iz grada prijatelje i od njih izmolio novac za potrebne troškove. No, kad je saznao za Cezarov dolazak, krenuo je odatle i za nekoliko dana stigao u Mitilenu. Tu ga je na dva dana zaustavilo nevrijeme. Onda je uzeo još druge brzoplovne lađe i doplovio u Kilikiju, a odatle zatim na Cipar. Tu je saznao da su svi Antiohijci i rimski građani koji su ondje trgovali zauzeli tvrđavu, da se ne bi on u nju uvukao, a još se govorkalo da su svuda naokolo razaslali poslanike onima koji su se na bijegu sklonili u obližnje gradove, da ne dolaze u Antiohiju, jer ukoliko stignu, tad će se izvrgnuti smrtnoj pogibelji. To se isto dogodilo Luciju Lentulu koji je lanjske godine bio konzul i konzularcu Publiju Lentulu kao i nekima drugima na Rodu. Kad su, naime, oni na bijegu pošli za Pompejem i stigli na otok, nisu ih građani pustili u grad ni u luku, nego su im poručili da smjesta odu. Tako su protiv svoje volje otplovili na pučinu. U gradove je već stizao glas da dolazi sam Cezar. 103. Kad je Pompej razmislio o svim tim pitanjima, zaključio je da ne otplovi u Siriju. Posudio je novac od društva zakupnika, a i u nekih uglednih ljudi. Ukrcao je na lađe velike svote novca za vojne potrebe, te
usto naoružao 2000 vojnika. Njih je izabrao djelomice među robovima zakupničkih društava, a dijelom sakupio od trgovaca, kako je tko koga držao za to zgodnim. Zatim je doplovio u Pelusij. Tu se slučajno nalazio kralj Ptolemej, po godinama još dječak. Taj je s velikom vojskom bio ustao protiv svoje sestre Kleopatre. Nju je prije nekoliko mjeseci otjerao iz kraljevstva s pomoću svojih rođaka i prijatelja. Kleopatrin tabor nije bio daleko od njegova. Njemu je Pompej poručio da ga u Aleksandriju primi kao očeva gosta i prijatelja te da ga zaštiti u njegovoj nevolji. No Pompejevi poslanici počeli su kad su završili poslaničke formalnosti slobodnije razgovarati s kraljevim vojnicima i čak ih nagovarati neka učine Pompeju uslugu i neka ne zaziru od njegove nesreće. Među ovima je bilo više vojnika koje je Gabinije bio primio u Siriji od Pompejeve vojske pa ih onda odveo u Aleksandriju i poslije rata ostavio na dvoru Ptolemeja, dječakova oca. 104. Kad su kraljevi prijatelji koji su zbog njegove maloljetnosti upravljali kraljevstvom saznali za Pompejevu poruku, onda su ili zbog straha, tako su poslije opravdali svoj čin – da ne bi Pompej pobunio kraljevsku vojsku i zauzeo Egipat i Aleksandriju – ili zato što su bili cinični prema Pompejevoj nesreći, jer se često u nevolji prijatelji preobraze u neprijatelje, javno, doduše prijazno, odgovorili poslanicima da pozovu Pompeja i da dođe kralju. Potajno su skovali plan i poslali ga kraljevskom namjesniku Ahili, koji je bio vrlo odvažan, a s njim i vojnog tribuna Lucija Septimija, da ga smaknu. Kad su stigli pred Pompeja, srdačno su ga pozdravili. Pompej se prevario u svome znancu Septimiju koji je pod njegovim zapovjedništvom vodio četu u gusarskom ratu, pa je ušao u lađicu s malom prtljagom. U lađici su ga Ahila i Septimije pogubili. Na isti je način kralj uhvatio Lucija Lentula i naredio da ga u tamnici usmrte. 105. Kad je Cezar stigao u Malu Aziju, saznao je da je Tit Ampije odlučio uzeti novac iz Dijanina hrama u Efezu, pa je u tu svrhu pozvao sve senatore iz one pokrajine da mu budu svjedoci koliko je novca uzeo. To je spriječio Cezarov dolazak, te je Ampije pobjegao. Prema tome, Cezar je dvaput spasio efešku blagajnu...
Isto je tako bilo svima poznato da se u Elidi, u hramu Minervinu, onog dana kad je Cezar sretno izvojevao pobjedu kip božice Pobjede, koji se nalazio pred samom Minervom i dotada bio okrenut prema Minervinu kipu, čudno okrenuo prema vratima i pragu hrama. Kad su računali unatrag dane, ustanovili su da je to bilo na dan Cezarove pobjede. Zatim se pripovijedalo da se istoga dana u Antiohiji čula zaglušna vika vojske i jeka truba, pa je čitavo građanstvo pohrlilo zbog toga na gradske bedeme. Kažu da se isto dogodilo u Ptolemaidi. U Pergamu se govorilo da su u tajnom i skrivenom dijelu hrama, kamo nitko osim svećenika ne smije ući, a taj prostor Heleni nazivaju ádyta, odjednom zaječali talambasi. Slično su u Tralu u hramu božice Pobjede, u kome su bili posvetili Cezarov kip, pokazivali palmu koja je u dane Cezarove pobjede izrasla iz pločnika gdje se sastajao kamen s kamenom. 106. Cezar je nekoliko dana ostao u Maloj Aziji. Kad je čuo da su Pompeja vidjeli na Cipru, dosjetio se da on namjerava krenuti u Egipat, jer je tamo imao mnoge prijateljske veze, a sam je kraj bio vrlo prikladan. Zato je krenuo u Aleksandriju s jednom legijom kojoj je već naredio da ga slijedi iz Tesalije i s drugom koju je pozvao iz Aheje, a bila je pod zapovjedništvom legata Kvinta Fufija. Osim toga, u njegovoj je pratnji bilo još 800 konjanika te deset rodskih i nekoliko azijskih ratnih brodova. U spomenutim je legijama bilo 3200 boraca, jer su ostale vojnike iscrple rane u bitkama, onda napor i dugo putovanje, pa nikako nisu mogli poći zajedno s njim. Ipak, pouzdavajući se u svima poznatu slavu svojih pothvata, Cezar nije oklijevao da krene na put. Držao je da će svugdje biti jednako siguran. U Aleksandriji je saznao za Pompejevu smrt.140 Čim se iskrcao na kopno, začuo je viku vojnika koje je kralj bio ostavio u gradu za posadu. Zatim ih je ugledao kako k njemu trče jer su pred njim liktori nosili svežnjeve pruća kao znakove njegove vlasti. Mnoštvo je vikalo da se na taj način krnji kraljevsko dostojanstvo. Ipak je utišao gomilu, ali je i sljedećih dana bilo čestih nemira zbog strke naroda u gradu, u kome je zbog toga zaglavilo više vojnika. 107. Vidjevši kakve su okolnosti, Cezar je pozvao k sebi druge legije iz Male Azije koje je bio sastavio od Pompejevih vojnika. Sam nije mogao isploviti iz Aleksandrije jer su ga zaustavljali pasatski vjetrovi, a kad oni
pušu, onda nikako nije moguće sigurno putovati. Ipak, kad je duže razmišljao, uočio je da razmirice između egipatskog kralja i kraljice mora rješavati rimski narod i on sam, jer je za prvoga njegova konzulata bio ugovoren savez prema narodnoj i senatskoj odluci. Tako se problem pogotovo našao u području njegove mjerodavnosti. Onda je izjavio da bi najviše volio kad bi kralj Ptolemej i kraljica Kleopatra, njegova sestra, raspustili vojsku koju su okupili, pa da zatim urede međusobne razmirice radije prema pravu negoli oružjem. 108. Budući da je kralj bio maloljetan, kraljevstvo je vodio njegov eunuh po imenu Potin. U početku se on počeo jadati i tužiti među svojim znancima što kralja zovu na neko suđenje. Zato je za svoj plan okupio nekoliko pomoćnika između kraljevih prijatelja, a onda tajno pozvao vojsku iz Palusija u Aleksandriju. Njoj je postavio za vrhovnoga zapovjednika istoga Ahilu o kome smo maloprije govorili. Potin ga je potaknuo svojim i kraljevim obećanjima, a osim toga pismenim ga je porukama uputio što od njega želi. Prema oporuci oca Ptolemejeva za baštinike su bili određeni stariji od dvojice sinova i ona od dviju kćeri koja se prva rodila. Da bi se sve to obavilo kako treba, Ptolemej je u istoj oporuci preklinjao rimski narod svim bogovima i sklopljenim savezom u Rimu. Jednu su kopiju njegove oporuke poslanici donijeli u Rim da je pohrane u državnoj blagajni. Budući da se zbog građanskih nemira nije ondje mogla deponirati, Pompej ju je stavio u svoj privatni arhiv, dok je druga ostala u Aleksandriji. Tu su za vrijeme razgovora s Cezarom donijeli zapečaćenu. 109. Dok se o tome pred Cezarom raspravljalo i dok je od srca kao zajednički prijatelj i sudac nastojao izravnati razmirice između kralja i kraljice, iznenada je stigla vijest u Aleksandriju da dolazi kraljevska vojska i cjelokupno konjaništvo. Cezarove čete nisu brojčano bile tolike da bi se potpuno mogao na njih osloniti ako se bude morao boriti izvan grada. Ništa mu drugo nije ostalo nego da ostane ondje gdje se nalazio, a onda da pažljivo ispita što namjerava Ahila. Ipak je naredio svojim vojnicima da neprestano budu pripravni, a kralja je nagovorio da uputi k Ahili one svoje rođake koje najviše cijeni kao poslanike. Oni su trebali protumačiti Cezarovu volju. Kralj je poslao Dioskorida i Serapiona. Obojica su kao poslanici bili u Rimu i uživali velik ugled u njegova oca Ptolemeja.
Kad su došli k Ahili, ovaj je naredio da ih uhvate i smaknu i to prije nego ih je saslušao ili zapitao zašto su k njemu poslani. Jednoga, čim su ga ranili Ahilini ljudi, njegovi pratioci odniješe kao da je mrtav, dok je drugi zaglavio. Poslije toga Cezar je nastojao zadržati kralja u svojoj vlasti, jer je držao da ime samoga kralja mnogo znači u narodu. Osim toga, Cezar je htio da se radije misli kako je rat planiralo i započelo nekoliko običnih razbojnika. 110. Ahila je imao takvu vojsku o kojoj je svaki strateg trebao voditi računa. Bila je jaka brojem vojnika, njihovom borbenom spremom i iskustvom. Imao je vojsku od 20 000 vojnika. To su bili Gabinijevi vojnici, ali su se već uvelike bili privikli na lagodan život u Aleksandriji. Kao da su bili zaboravili stegu i ugled rimskoga naroda, jer su se oženili Egipćankama, a većina je imala djecu. U tu je vojsku stupilo mnogo gusara i hajduka iz Sirije i Kilikije i iz susjednih zemalja. Tu su svi naši robovi bjegunci našli sigurnu zaštitu i utočište uz opskrbu kad su se prijavili i stupili u vojsku. Tako na primjer ako bi nekoga roba napao njegov gospodar, vojnici bi ga složno obranili. Tako su svoje branili od nasilja kao da njima samima prijeti opasnost, jer su i sami imali mnogo toga na duši. Isti su ti vojnici prema nekom drevnom zakonu aleksandrijske vojske obično tražili smrtnu kaznu za kraljeve prijatelje, znali su grabiti imetak bogataša, opsjedati kraljevski dvor kad su htjeli da im kralj povisi plaće, a onda još i istjerati kralja te druge pozvati na prijestolje. Uz ove vojnike bilo je još oko 2000 konjanika. Svi su se ti bojovnici ugnijezdili u Aleksandriji zbog neprestanih ratova. Oni su na prijestolje doveli staroga Ptolemeja, ubili dva Bibulova sina141 i ratovali s Egipćanima. Takav je to bio život. 111. Ahila se pouzdavao u takve čete, a usto je, prezirući mali broj Cezarovih vojnika, započeo zauzimati Aleksandriju, ostavivši Cezaru samo onaj dio koji je on već bio zaposjeo. Ahila je već prvom navalom pokušao provaliti u Cezarovu kuću, ali je Cezar razmjestivši po ulicama kohorte lako suzbio spomenutu navalu. Nekako usporedno su se njihove čete sukobile blizu luke; tu su okršaji bili kudikamo jači. Budući da su se čete bile odvojile, borba se vodila u više ulica, pa su neprijatelji svojim velikim mnoštvom pokušali zarobiti ratne brodove, od kojih je pedeset bilo poslano u pomoć Pompeju, ali su se vratili poslije bitke u Tesaliji. To su bile sve same troveslarke i peteroveslarke, a gotove i spremne za plovidbu. Osim
toga bile su tamo i dvadeset i dvije natkrite lađe, koje su redovno boravile u Aleksandriji kao obrambena zaštita. Da su neprijatelji zarobili te lađe, Cezar bi bio ostao bez mornarice; u jednu riječ, oni bi imali u svojim rukama luku i cijelo more. Osim toga, onemogućili bi Cezaru svaki dovoz hrane i pomoćnih četa. Zato su se borbe vodile žestinom potrebnom zbog samog stanja stvari. Za Ahilu je pobjeda ovisila o ishodu borbe, a za Cezara je o ishodu borbe ovisio spas. Ipak, Cezar je pobijedio kad je sve spomenute lađe kao i druge koje su se nalazile u arsenalu spalio jer ih nije mogao s malim brojem vojnika obraniti. Odmah je zatim iskrcao vojnike s lađa kod Fara. 112. Far je bio visoki toranj na otoku, divno građen, a ime je dobio po samom otoku. On se pruža ispred Aleksandrije i čini luku. Ipak ga uzak put i most spaja s gradom jer su graditelji od gornjega gradskog dijela 900 koraka u dužinu nabacali gromade kamenja u more. Na tom se otoku nalaze egipatske kuće i naselje gotovo veliko kao grad. Zato bi svaku lađu koja bi na otok zalutala bilo zbog neupućenosti ili zbog oluje opljačkali kao pravi gusari, jer bez njihova pristanka kao gospodara otoka Fara ne može nijedna lađa zbog tjesnaca uploviti u luku. Cezar je za to znao, te se stoga pribojavao, ali je ipak, dok su neprijatelji bili uposleni u borbi, iskrcao vojnike, zauzeo Far i tu smjestio svoju posadu. Poslije toga mogao je bez pogibelji lađama dovoziti žito i pomoćne čete. Već je prije razaslao poruke u sve obližnje pokrajine i zamolio za pomoć u ljudstvu. Dotle se u ostalim dijelovima grada vodila borba, ali su jedni i drugi bili zasad jednako jaki; sve se završilo neodlučno. Tome je pridonio tijesan teren na kome se borba vodila; osim toga, poginulo je malo vojnika na jednoj i drugoj strani. Zatim je tijekom noći Cezar zauzeo potrebne strateške položaje i utvrdio ih. U tom se kraju nalazio dio kraljevskoga dvora, gdje je u početku bio njegov stan. Do palače je bilo kazalište slično tvrđavi, ali se odatle moglo prići u toranj i u ostala pristaništa. Sljedećih je dana Cezar pojačao utvrde, da se ne bi morao braniti vojničkom snagom nego bedemima. Za to je vrijeme mlada kći kralja Ptolemeja, misleći da je kraljevski prijesto upražnjen, pobjegla iz dvora k Ahili te zajedno s njim otpočela voditi ratne operacije. Ubrzo je među njima nastala svađa zbog prvenstva. Ta je okolnost učinila da su vojnici dobili veće darove jer se jedno i drugo
otimalo da na taj način domami vojnike k sebi. Dok se ovo odvijalo kod neprijatelja, Cezar je smaknuo Potina koji je bio dječakov zaštitnik i zamjenik zbog njegove maloljetnosti; stanovao je u istom dijelu grada gdje i Cezar. Potin je slao poslanike Ahili i sokolio ga da ne odustane od svoga plana i da ne klone duhom. Cezarovi su uhode prokazali te posrednike, a onda ih je on uhvatio. Eto, takav je bio početak Aleksandrijskog rata.
ALEKSANDRIJSKI RAT 1. Kad je buknuo Aleksandrijski rat, Cezar je zapovjedio da se okupi brodovlje iz luka Roda, Sirije, Kilikije, dok je pozvao strijelce s Krete, a konjanike mu je dao nabatejski kralj Malho. Zapovjedio je da se odasvud sakupljaju bojne naprave i da mu se šalje žito; isto je tako zapovjedio da mu se pošalju pomoćne čete. Za to se vrijeme iz dana u dan pojačavalo utvrđivanje grada, pa su se svi njegovi dijelovi za koje se mislilo da su slabije utvrđeni utvrđivali "kornjačama" i "pomičnim zaklonima". Iz otvora jednih zgrada također su prodirali u druge zgrade zidoderima "ovnovima", pa koliko su mogli bolje raskrčiti ruševine, toliko su više dobivali slobodna prostora za utvrđivanje. Što se tiče požara, Aleksandrija je bila sigurna jer su zgrade bile bez drvne konstrukcije, sve je bilo sagrađeno od kamena, od krovova do podova. Cezar je osobito nastojao zaštitnim krovovima odvojiti od grada onaj dio koji je s južne strane jako sužavalo jezero, obazirući se u prvom redu da se gradom koji se dijelio na dva dijela upravlja po jednom planu i zapovijedi. Osim toga, želio je da se može doći u pomoć onima koji budu u nevolji, te s druge strane grada poslati pojačanje. Posebno i zato da vojnici budu dobro opskrbljeni vodom i hranom. Zasada su i jednim i drugim bili slabo opskrbljeni, a katkada gotovo nikako. Jezero je moglo obilno pružiti i jedno i drugo. 2. Ni građanima Aleksandrije nije se moglo predbaciti ni oklijevanje a ni odgađanje. Oni su na sve strane, dokle dopiru granice egipatskog kraljevstva, razaslali poslanike i ljude vješte u novačenju. Zatim su dovezli u grad mnogo oružja, ratnih sprava i bezbroj naoružanih vojnika. Na isti način u gradu su sagradili radionice oružja s velikim pogonom. Zatim su naoružali punoljetne robove, koje su bogatiji plaćali i uzdržavali. Kad su rasporedili ovo mnoštvo, oni su na taj način zaštitili i rubne dijelove grada. Kohorte iskušanih ratnika, oslobođene od druge službe, smjestili su u gusto naseljenim dijelovima grada, da bi mogle, pa borilo se u bilo kojem gradskom predjelu, biti odmah spremne da s više snage priskoče u pomoć. Onda su sve ulice i raskrižja zatvorili trostrukim opkopom koji su izgradili od tesanog četverokutnog kamena, dok je njegova visina bila gotovo 40
stopa. One dijelove grada u kojima su bedemi bili niži utvrdili su vrlo visokim tornjevima na deset katova. Osim toga podigli su i druge pokretne tornjeve s isto toliko katova. Njih su po ravnim ulicama vukli konopima, podmetnuvši im kola, i pokretali prema onom mjestu gdje je bila potrebna zaštita. 3. Grad je bio vrlo bogat i u njemu je bilo u obilju svega da se obave pripreme za obranu. S druge strane, njegovi su stanovnici bili vrlo domišljati i oštroumni, pa su sve ono što su zapazili da naši rade velikom vještinom znali primijeniti, i to tako da se činilo da naši njihove radove oponašaju. Sami su od sebe mnogo toga otkrivali. Štoviše, u isto su vrijeme napadali naše utvrde i branili svoje. Njihovi su prvaci u vijeću i narodnim skupštinama ovako agitirali: – Rimski narod namjerava se bezobzirno ugnijezditi i osvojiti naše kraljevstvo. Prije nekoliko godina s istim je ciljem Gabinije bio u Egiptu, a i Pompej se bio k nama u bijegu sklonio. Cezar je stigao s vojskom, a njega neće ni Pompejeva smrt urazumiti da ne zauzima Egipat. Ako ga ne budemo istjerali, umjesto kraljevstva bit ćemo rimska provincija. To treba u pravo vrijeme izvršiti, pogotovo sada kad ga nevrijeme prisiljava da ostane na jednom mjestu, a i godišnje doba ne dopušta da mu se pošalju pomoćne čete preko mora. 4. U to je vrijeme, kao što je prije rečeno, nastao razdor između Ahile, koji je bio na čelu vojske veterana, i Arsinoje, mlađe kćeri kralja Ptolemeja. Budući da su oboje jedno drugome radili o glavi i željeli da preuzmu kraljevsku vlast, Arsinoja je pretekla Ahilu kad je naložila eunuhu Ganimedu, svome učitelju, da ga usmrti. Njegovom smrću ona je jedina bez suvladara i zaštitnika preuzela vrhovnu vlast. A Ganimed je preuzeo vrhovno zapovjedništvo u vojsci. Kad je preuzeo svoju dužnost, povećao je darovima naklonost vojnika, dok je sve ostale poslove jednako vješto vodio kao i njegov prethodnik. 5. Cijela je Aleksandrija potkopana i pod njom su kanali koji odvode vodu u Nil. Kroz ove dolazi voda u privatne kuće, pa se malo-pomalo pročišćava i bistri. Na ovakvu su se vodu privikli vlasnici zgrada i njihove obitelji, jer je voda koja otječe ravno iz Nila toliko muljevita i mutna da
prouzrokuje razne bolesti. Ipak se široki slojevi naroda iz nužde njome zadovoljavaju budući da u gradu nema ni jednog živog vrela. Takva je rijeka bila u onom dijelu grada koji su zaposjeli Aleksandrijci. Ganimedu je palo na um da bi se mogla našima onemogućiti opskrba vodom, a kako su bili raspoređeni po privatnim kućama zbog zaštite utvrđivanja, služili su se vodom iz kanala i zdenaca u privatnim zgradama. 6. Kad je njegov nacrt bio odobren, počeli su ga ostvarivati teškim i napornim radom. Ganimed je predložio da se zazidaju kanali, a kad se prekinuo dovod vode u svim dijelovima grada, barem u onima koje je on nadzirao, naredio je da se velika količina vode crpi iz mora pomoću crpki na kolo i strojeva. Onda je tu množinu vode neprestano odvodio iz gornjih dijelova grada u onaj dio koji je držao Cezar. Zbog toga su nešto slaniju vodu negoli običnu crpli stanovnici iz bližih zgrada, pa su se naši vojnici jako čudili zašto se to dogodilo. Ni sami sebi nisu mogli vjerovati kad su im stanovnici iz nižih dijelova grada priopćili da oni piju vodu prijašnjeg ukusa, ali prije nego su se na novu privikli. O tome su međusobno razgovarali i tek kušanjem osjetili koliko se te vode razlikuju. Domalo se zaista ona bliža neprijateljima uopće teško mogla piti, dok je ona u donjim predjelima grada postala slanija i kvarljivija. 7. Zbog te okolnosti iščezla je svaka sumnja, a naše je obuzeo takav strah da im se činilo da su u krajnjoj pogibelji. Neki su govorili da Cezar oklijeva zapovjediti ukrcavanje na lađu, dok su drugi, zbog straha, prilike prikazivali težima, jer se nikako nisu mogle sakriti pripreme za bijeg, kad su Aleksandrijci bili tako blizu njih. Ako bi protivnici spriječili bijeg i još na njih napali, tad bi povlačenje na lađe bilo potpuno isključeno. Velik je dio gradskih stanovnika stanovao u onom dijelu grada koji je Cezar bio zaposjeo. Nije ih udaljio iz njihovih domova, jer su se ti stanovnici pretvarali pred našim vojnicima da su im odani te da nipošto ne mare za svoje sunarodnjake. Kad bih morao braniti Aleksandrijce, rekao bih da oni nisu ni lažljivi ni plašljivi, a o tome bih morao nadugo uzalud govoriti. Kad se zaista istovremeno upozna taj narod i njegov karakter, onda nitko ne može posumnjati da su kao ljudi vrlo skloni izdaji. 8. Cezar je uznemirenost i bojazan u svojih vojnika umanjivao
sokoljenjem i razboritim nastupom. Tvrdio je da se može otkriti slatka voda ako se budu iskopali zdenci, jer da je prirodna pojava da sve primorske obale kriju žilu slatke vode. Ako je drugačiji prirodni sastav egipatske obale negoli svih drugih, ipak nas oni, jer smo gospodari na moru, dok neprijatelji nemaju brodovlje, neće spriječiti da se dnevno i pomoću lađa opskrbljavamo vodom, bilo s lijeve obale Paretonija ili s desne strane otoka Fara. Plovidbu u različitom smjeru nikad u isto doba ne ometaju suprotni vjetrovi. Ne postoji nikakav razlog za bijeg, ne samo za one koji imaju najviše činove nego i za one koji se brinu jedino za goli život. Navala se neprijatelja može uspješno suzbiti ako se borimo s utvrda. Ali kad bismo njih napustili, onda im ne bismo bili ravni ni strateškim položajem ni brojem boraca. Potrebno je dobro razmisliti, kad postoji osobita poteškoća, ako se želimo čamcima ukrcati na lađe. S druge strane, Aleksandrijci su vrlo brzi, a usto poznaju položaje i smještaj zgrada. Ako oni pobjede, tad će u jurišima biti smioniji u namjeri da zauzmu uzvišenije položaje i zgrade. Na taj će način našim vojnicima spriječiti bijeg na lađama. Zbog toga neka zaborave na takav plan i neka misle samo o tome kako treba pobijediti. 9. Kad je Cezar završio ovakav govor svojim vojnicima, oni su bili oduševljeni, dok je centurionima zapovjedio da napustivši svaki drugi posao obrate pažnju na kopanje zdenaca te da ne prekidaju rad ni noću. Kad se pristupilo tom poslu, i jer su svi vrlo oduševljeno sudjelovali u radu, otkrili su za jednu noć jaku žilu slatke vode. Na taj se način ubrzo radom spriječilo uspješno djelovanje aleksandrijskih strojeva i onemogućene su neprijateljeve namjere. Dva dana poslije toga pristale su uz obale Afrike, gotovo posred Aleksandrije, lađe pod zapovjedništvom Domicija Kalvina s Trideset sedmom legijom koju su sačinjavali vojnici što su otpali od Pompeja. Lađe su bile krcate žitom, oružjem za obranu i napad te ratnim spravama. Zbog jakog istočnog vjetra lađe nisu mogle uploviti u luku. Ipak, okolna su mjesta bila u cijelom onom kraju izvrsna za sidrišta. Budući da ih je nevrijeme dugo zadržalo usidrene, a usto im je ponestalo vode, obavijestili su Cezara brzom lađom. 10. Budući da je Cezar htio stvoriti samostalnu odluku, ukrcao se na lađu i zapovjedio da svi brodovi za njim plove, ali na lađe nije ukrcao
vojnike jer se trebalo nešto više udaljiti, pa nije htio da utvrđenja ostanu bez zaštite. Kad je doplovio do onog mjesta koje se zvalo Hersones i kad je iskrcao veslače da se opskrbe vodom, neprijateljsko je konjaništvo zarobilo neke od njih kad su se udaljili od lađa u namjeri da plijene. Protivnici su od njih saznali da je Cezar stigao s brodovljem, ali da na lađama uopće nema vojnika. Kad su za to saznali, vjerovali su da im je sudbina pružila osobitu zgodu da uspješno izvedu svoj nacrt. Zbog toga su na sve lađe koje su bile spremne za plovidbu ukrcali vojnike i onda kad se Cezar vraćao izašli mu u susret. On se iz dva razloga nije želio toga dana boriti. Ponajprije, jer nije bilo vojnika na njegovim lađama, a onda zbog okolnosti što je već bio minuo deseti sat dana. Činilo mu se da će noć uliti veće pouzdanje onima koji su se oslanjali na svoje poznavanje terena, dok on sam nema mogućnosti svoje osokoliti izgledom na pomoć, jer nije na mjestu ono sokoljenje koje ne može istaknuti ni hrabrost ni ukazati na kukavištvo. Uvidjevši te razloge, Cezar je naredio da se sve lađe koje se mogu izvući izvuku na kopno. Nije mislio da će ga protivnici progoniti do toga mjesta. 11. Na desnom Cezarovu krilu jedna se lađa s Roda nalazila daleko od drugih. Kad su je neprijatelji ugledali, nisu oklijevali, već s četiri natkrivene lađe i više drugih nezaštićenih na nju odlučno navalile. Cezar je bio prisiljen krenuti joj u pomoć, da ne bi na njegove oči pretrpjela sraman poraz, iako je mislio, ako joj se nešto teže dogodi, da će joj se to opravdano dogoditi. Otpočela je borba uz veliki otpor mornara s rodske lađe. Budući da su se ovi u svim okršajima isticali strateškim znanjem i hrabrošću, ipak u tom položaju nisu mogli primiti na sebe svu težinu borbe, da se ne bi činilo kako su poraženi svojom krivnjom. Zbog toga su pobijedili. Zarobili su jednu neprijateljsku četveroveslarku, dok je druga bila oštećena, a na dvjema su pobili sve veslače. Na ostalim je lađama poginuo velik broj protivnika. Da nije noć prekinula borbu, Cezar bi se bio domogao cijelog neprijateljskog brodovlja. Ovaj je poraz zastrašio neprijatelje. Premda je puhao slab suprotan vjetar, Cezar je svoje teretne lađe s pomoću tegljača zajedno sa svojim pobjedničkim lađama uveo u Aleksandriju. 12. Taj je gubitak jako pokolebao borbenost Aleksandrijaca jer su doživjeli da ih nije pobijedila hrabrost boraca, nego mornarska vještina. Zatim su odlučili da se brane s uzvišenijih mjesta, te su izgradili opkope
sredstvima koje su imali pri ruci, jer su se bojali i na kopnu napada našega brodovlja. Kad je Ganimed u vijeću obećao da će on nadoknaditi one lađe koje su bile izgubljene i povećati broj brodovlja, Aleksandrijci su s velikom nadom i pouzdanjem odlučili popraviti stare lađe, a usto su pažljivije prionuli na posao. Premda su u luci i na brodogradilištu izgubili više od sto i deset lađa, ipak nisu odustali od namjere da je potrebno obnoviti mornaricu. Uviđali su da Cezaru ne mogu stići pomoćne čete i namirnice ako oni budu imali jaku mornaricu. Po prirodnom nagonu i zbog općeg dobra željeli su imati dobru mornaricu, jer su bili iznad svega pomorci, a k tome već od djetinjstva naviknuti na more kao stanovnici primorskoga grada i kraja. Znali su dobro koliko su koristi imali od malih lađa. Zbog toga su svim žarom prionuli uz pripremanje mornarice. 13. Na svim mjestima na ušću Nila bile su smještene stražarnice da ubiru prevozninu. Stari su se brodovi nalazili u skrivenim kraljevskim brodarnicama te već više godina nisu plovili. Ove su popravljali, dok su one druge dovezli u Aleksandriju. Vladala je nestašica u veslima. Zato su skidali drvene grede u trijemovima, javnim vježbalištima i privatnim zgradama, pa su grede i letve preradili za vesla. Jedno im je pružila domišljatost, a drugo obilje spomenute građe. Na kraju, nisu se spremali za neku dužu plovidbu. Htjeli su doskočiti trenutnoj potrebi. Znali su da se ne moraju boriti u samoj luci. Tako su za kratko vrijeme, izvan svakog očekivanja, sagradili dvadeset i dvije četveroveslarke i pet peteroveslarki. Ovima su pridodali više manjih i nepokrivenih lađa, a onda su u luci iskušavali vesla i koliko i kako koja od njih mogu izdržati. Zatim su na njih ukrcali iskusne vojnike i u cijelosti se pripremili za borbu. Cezar je imao devet rodskih lađa. Već je bio izgubio jednu od deset što su mu bile poslane, a ta se nasukala na egipatskoj obali. Osim rodskih imao je osam pontskih, pet libijskih i dvanaest iz Azije. Od tih su deset bile peteroveslarke i četveroveslarke. Ostale su bile kudikamo manje, a mnoge od njih i nenatkrivene. Ipak se pripremao za boj jer se pouzdavao u hrabrost svojih vojnika,
a pogotovo kad je upoznao borbenost neprijateljske vojske. 14. Kad su se prilike tako razvile da su jedni i drugi s pouzdanjem mislili na borbu, Cezar je ovako rasporedio brodovlje: lađama je opkolio svjetionik Far, tako da su prednjom stranom stajale nasuprot neprijatelja, jer su na desnom krilu bile rodske, a na lijevom pontske. Odredio je da prostor između lađa bude 400 koraka jer je bio uvjeren da je taj prostor dovoljan za njihovo svrstavanje. Iza njih je kao pomoćne rasporedio druge lađe. Pojedinačno je odredio i zapovjedio koja lađa mora koju slijediti. Aleksandrijci su sa svoje strane jednako dobro izveli brodovlje i razvrstali ga za borbu. Na čelo brodovlja postavili su 22 lađe, a onda odredili da pomoćne lađe budu u drugom redu. Osim toga su izveli velik broj manjih lađa i čamaca nakrcanih zubljama i rogozom i premazanih sumporom, u nadi da će nas zastrašiti brojem, vikom i plamenom. Između jednog i drugog brodovlja nalazili su se gazovi uskog prolaza, a ti su se protezali do afričke obale (tako barem kažu da je polovica Aleksandrije dio Afrike). Cezar i neprijatelji dosta su dugo iščekivali tko će prvi započeti s prijelazom. Iščekivanje je nastalo zato što se činilo da bi onaj koji bi započeo bio u neprilici ako bi okolnosti tražile da se brodovlje razvije za borbu ili da se povuče s poprišta sukoba. 15. Eufranor je bio zapovjednik rodskih lađa. Zbog njegove velikodušnosti i hrabrosti radije ga treba usporediti s našim vojnicima negoli s grčkima. Rođani su njega izabrali za zapovjednika brodovlja jer je bio na glasu kao izvrstan moreplovac, a i zbog čestita značaja. Čim je on uočio da Cezar oklijeva, doviknuo je: – Čini mi se, Cezare, kako se bojiš da ne budeš prisiljen započeti borbu ako s prvim lađama uploviš u ove gazove, i to prije nego ti pođe za rukom da razvrstavaš preostali dio brodovlja. Prepusti odluku nama! Izdržat ćemo u borbi (a nećemo iznevjeriti tvoje očekivanje) dok nas ostali budu slijedili. Onakvi će se dugo pred nama razmetati; to je naša sramota i bol. Cezar je pohvalio njegovo držanje i, nastavivši ga uvelike hvaliti, dao je znak za bitku. Kad su četiri rodske lađe isplovile izvan gaza, Aleksandrijci su ih opkolili i onda na njih navalili. Naši su se istakli vještinom i iskustvom.
Mornarsko znanje moglo je toliko da i pri nejednakom broju lađa nijedna naša nije bila nezaštićena, nijedna nije izgubila vesla, već su se neprestano sukobljavale s protivničkim lađama koje su nadolazile. Za to su ih vrijeme i druge slijedile. Okolnosti su odredile da se odustalo od mornarske vještine zbog tijesna prostora, pa je sada sva borba zavisila o hrabrosti. U Aleksandriji nije bilo nikoga među našima ili među građanima koji nije mislio na napad ili na obranu. Svi su s najviših krovova i s nekog vidikovca promatrajući prizor sukoba molitvama i zavjetnim darovima molili od bogova pobjedu za svoje. 16. Posljedice bitke nisu bile iste za jednu i drugu stranu. Kad bi naši bili poraženi, ne bi im kao pobijeđenima bilo moguće spasiti se ni na kopnu ni na moru. Sva je budućnost bila nesigurna za pobjednike, jer kad bi nadvladali brodovljem, tad bi sve zaposjeli, ali ako budu slabiji, njihova će sudbina biti puna pogibelji. Ipak je ozbiljno i tužno ako se samo nekolicina bori za opstanak i spas svih drugih. Ako bi ta nekolicina klonula u svome oduševljenju ili hrabrosti, onda bi i ostali morali popustiti, jer nisu bili kadri boriti se sami za sebe. Cezar je tu činjenicu češće i prošlih dana iznosio pred svoje vojnike da bi se natjecali u hrabrosti i da bi uvidjeli da je njemu spas svih osobito na srcu. Na isti su način pojedinci preklinjali svoga ratnog druga, prijatelja ili znanca da ne razočaraju u njihovu uvjerenju one po čijoj je ocjeni kao izabranik krenuo u boj. Svi su bili čvrsto uvjereni da protivnicima, iako primorskim stanovnicima i dobrim i vještim mornarima, neće znanje i vještina pomoći. Štoviše, da se ni izabrani zbog hrabrosti iz tolikog mnoštva ne mogu usporediti s našim vojnicima. U ovoj je bici bila zarobljena jedna peteroveslarka i dvoveslarka s posadom, borcima i veslačima, zatim su tri bile potopljene, dok su sve naše ostale čitave. Ostale su protivničke lađe u bijegu otplovile u grad. Njih su štitili vojnici s bedema i bližih zgrada i sprečavali da im se naši približe. 17. Cezar je ocijenio da osobito mora nastojati osvojiti otok i građevinu koja je pripadala otoku, kako mu se to ne bi češće događalo. Osim toga, čvrsto je vjerovao da bi mogao s otoka napasti na grad ako
većim dijelom završi utvrde na tvrđavi. Kad se na to odlučio, ukrcao je na manje lađe i čamce deset kohorti i izabrane lako naoružane vojnike, kao i najbolje galske konjanike. Drugi je dio otoka, da bi zavarao protivnike, napao nezaštićenim lađama, obećavši velike nagrade onima koji budu prvi zauzeli otok. Neprijatelji su hrabro izdržali prvu navalu naših vojnika. Oni su se istovremeno borili s krovova zgrada i naoružani branili obalu, jer strme obale nisu dopuštale pristup našima. Snalažljivo i razborito protivnici su na čamcima i drugim lađama čuvali tjesnace. Ipak, kad su naši upoznali teren, ispitali plićake, nekolicina ih se iskrcala na obalu, dok su drugi odmah za njima hrabro nastavili i pridružili im se na ravnoj obali. Tad su navalili zajedno, pa su pobjegli svi borci s otoka Fara. Kad su naši ove porazili, više nije bilo straže za luku, dok su preostali neprijatelji priveli lađe do obale i naselja te se iskrcali da brane zgrade. 18. Nisu se mogli dulje održati u ovoj utvrdi iako je bila isto građena kao i ostale zgrade u Aleksandriji, gdje su se manje zgrade prislanjale na veće, dok su podignute i međusobno povezani tornjevi služili umjesto bedema, a naši nisu bili spremni za opsjedanje jer nisu imali ni ljestava ni pletera. Ipak, strah ljudima oduzima pamet i razboritost, dok slabi tijelo, kao što se tada dogodilo. Oni što su vjerovali da su dorasli za borbu na ravnom i zgodnom terenu, ti se isti, zaplašeni bijegom svojih i smrću nekolicine, nisu usudili ostati na zgradama visokim 30 stopa, te su se strmoglavili u more i preplivali prostor do utvrde dug 800 koraka. Ipak su mnogi od ovih bili zarobljeni i ubijeni. Broj zarobljenika iznosio je ukupno 600 vojnika. 19. Kad je Cezar dopustio da vojnici plijene, zapovjedio je da se poruše zgrade, a da se tvrđava blizu mosta koji je bio bliži Faru posebno utvrdi i u nju postavi posada. Stanovnici Fara u bijegu su napustili ovu tvrđavu, dok su onu s ove strane i bliže tvrđavi branili Aleksandrijci. Sutradan ju je zbog istog razloga Cezar napao, jer je znao da će ako bude imao u vlasti obje utvrde moći spriječiti prolaz brodova i iznenadne gusarske napade. Već je hicima i strijelama iz bojnih naprava s leđa bio istjerao one koji su kao posada čuvali to mjesto, a zauzeo utvrdu te na kopno izveo tri kohorte, jer se više vojnika nije moglo smjestiti zbog oskudnog prostora. Kad je to dovršio, zapovjedio je da se most koji je
vodio prema neprijateljima utvrdi, a da se blokovima kamenja zaspu ona mjesta gdje su prolazile lađe. Završivši oba posla, Cezar je najprije postigao da uopće ni jedan čamac ne može isploviti, a onda su zbog drugoga aleksandrijske čete nasrnule iz grada i svrstale se za borbu na širem dijelu mosta. Istovremeno su odlučili da se svrstaju na širem prostoru prema opkopima koji su bili uz sam most. U isto su se vrijeme približili i u smjeru lukobrana, prema svojoj taktici, s brodovima koji su palili neprijateljske lađe. Naši su se borili s mosta i s lukobrana, a neprijatelji na prostoru koji je bio nasuprot mostu te s lađa ukotvljenih blizu lukobrana. 20. Dok je Cezar bio zauzet ovim radom, sokolio je vojnike, ali se velik broj naših veslača i mornara iskrcao s ratnih lađa i napao lukobran. Jedni su od njih željeli da sve to vide, dok su se drugi htjeli boriti. Oni su najprije otjerali kamenjem i praćkama neprijateljske lađe. Činilo se da u toj akciji uvelike pomaže mnoštvo oružja za napad. Kad su se neki Aleksandrijci osmjelili iskrcati s lađa ponad onoga mjesta koje je bilo za naše nezaštićeno, naši su počeli bježati na lađe isto tako nerazborito kao što su bili provalili bez bojnih znakova, određenih zapovijedi i nekog plana. Potaknuto njihovim bijegom, više se Alesandrijaca iskrcalo s lađa da bi progonili zbunjene naše vojnike. Tad su naši vojnici koji su bili ostali na ratnim lađama počeli povlačiti ljestve i žuriti se da odmaknu lađe od kopna kako ne bi pale u ruke neprijateljima. Zbog svega ovoga smeli su se vojnici naših triju kohorti koji su se nalazili na mostu i na lukobranu. Kad su iza sebe začuli viku i kad su vidjeli da im drugovi bježe i da su napadnuti strijelama, a bojeći se da ih s leđa ne opkole i da im gotovo potpuno ne spriječe povratak jer su se lađe bile udaljile, napustili su utvrđenje podignuto na mostu. Zatim su u brzom trku pohitali k lađama. Jedan dio njih naletio je na najbliže lađe koje su bile nakrcane teretom i mnoštvom ljudi, pa su se potopile kad su se i oni ukrcali, a dok su bili neodlučni što da učine, Aleksandrijci su ih palili, ukrcavši se na ukotvljene lađe. Još su neki, odbacivši štitove i spremni da se izvrgnu bilo kakvoj opasnosti, doplivali do najbližih brodova. 21. Cezar se našao u istoj pogibelji dok je nastojao sokoljenjem zadržati, koliko je mogao, svoje vojnike uz most i utvrdu. Kad je opazio da svi uzmiču, ukrcao se na svoju lađu. Budući da je na tu istu lađu navalilo
za njim mnoštvo vojnika, a on nije bio kadar njom zapovijedati a niti ih u tome spriječiti – slutio je da će se dogoditi ono što se dogodilo. Skočio je s lađe i doplivao do onih koje su se nalazile nešto dalje. Odavde je poslao čamce svojim vojnicima koji su bili u nevolji. Tako je spasio nekolicinu. Njegova je lađa, prekrcana mnoštvom vojnika, zajedno s njima i veslačima potonula. U ovoj smo bici izgubili otprilike 400 legionarskih vojnika, veći broj mornara i veslača. Na onom su mjestu Aleksandrijci utvrdili tvrđavu čvršćim utvrdama i mnogim bojnim spravama. Kad su izvadili nabacano kamenje iz mora, bio je prokrčen put za njihove brodove. 22. Ovaj poraz nije mogao smesti naše vojnike. On ih je toliko razjario da su jače navalili na neprijatelje i bili ogorčeniji u borbi, odlučni da osvoje što je protivnik zauzeo. Vojnici su svakidašnjim borbama, kad god se ukazala prilika i kad su Aleksandrijci istrčavali u navalu, jače i žarče prionuli uz posao. Štoviše, ni Cezarovo sokoljenje upućeno svima nije se moglo natjecati s uloženim trudom i željom za borbom u legijama. Zato je vojnike trebalo više strašiti i zadržavati od vrlo pogibeljnih borbi nego ih poticati na borbu. 23. Kad su Aleksandrijci vidjeli da su Rimljani čvrsti i postojani u uspjehu te da ih neuspjeh još više potiče na borbu, a kako nisu mogli navesti neki treći razlog za rat da bi bili ustrajni, možemo pretpostaviti da su ih tada opomenuli kraljevi prijatelji, a tih je bilo u Cezarovim posadama, tako da su, odlučivši se za svoju pređašnju namjeru koju je odobrio kralj preko tajnih glasnika, poslali k Cezaru poslanike da pusti kralja i da mu dopusti da prijeđe k svojima. Navodili su da je sav narod iz mržnje prema Arsinoji, koja je regent, spreman učiniti ono što kralj bude zapovjedio, jer je ogorčen Ganimedovom vladavinom. Ako zbog toga budu mogli pridobiti povjerenje i prijateljstvo, onda nema pogibelji ni zapreke da mu budu manje odani. 24. Cezar je ipak odlučio da je korisno ako im iskaže milost kad to traže, premda je bio osvjedočen da su Aleksandrijci kao narod lažljivi; oni misle jedno, a prijetvorno ciljaju na drugo. Nadalje, Cezar je mislio, ako zaista osjećaju ono što zahtijevaju, onda će kralj, koga su mu na vjeru
predali, ostati i dalje. Ali ako misle drugačije, a to se više slagalo s njihovim karakterom, i ako žele imati kralja kao vojskovođu za vođenje rata, onda će biti otmjenije i časnije da se bori protiv kralja nego protiv četa pustolova i bjegunaca. Zbog toga je Cezar uporno savjetovao kralju da se brine za očinsko kraljevstvo, da sačuva svoju preslavnu domovinu koja je unakažena sramno podmetnutim požarima i razaranjem i da najprije svoje građane dozove pameti, zatim da ostane vjeran rimskom narodu i da misli na svoje dostojanstvo. Osim toga, kako bi on mogao vjerovati da bi ga Cezar poslao do zuba naoružanim neprijateljima. Tako je Cezar rekao i kad su jedan drugome pružili desnice, otpustio je već zrela dječaka. Kraljevski je duh naprotiv bio upućen u sve moguće vrste laži, a da ne bi iznevjerio ćud svoga naroda, počeo je kralj plačući moliti Cezara da ga ne pušta, jer da mu više radosti pruža Cezarova prisutnost nego samo kraljevstvo. Dok je Cezar smirivao uplakana dječaka, i sam je ubrzo bio ganut. Onda mu je rekao, ako misli ono što osjeća, da će ga pustiti da ode među svoje. Kad je kralj kao iz tamnice izašao na slobodu, počeo je u tolikoj mjeri ogorčenije voditi rat protiv Cezara da je bilo očito da su suze koje je prosuzio prigodom razgovora bile suze radosnice. Možda se slučajno veselio veći broj Cezarovih legata, prijatelja, centuriona i vojnika što je njegovu odviše veliku dobrotu izigralo dječakovo lažno ponašanje. Zaista, Cezar je to učinio jedino potaknut dobrotom, ali ne previše razboritom odlukom. 25. Iako su sad Aleksandrijci imali vojskovođu, uvidjeli su da nisu ništa otporniji i da nipošto nisu oslabili Rimljane, jer su vojnici ismijavali dječakovu dob i žalostili se zbog njegove nesposobnosti, a u isto vrijeme osjećali da od njega neće imati koristi. Pogotovo zato što su se pronosili glasovi da kopnom stižu Cezarove pomoćne čete i opskrba iz Sirije i Kilikije, a za to, međutim, nije znao ni sam Cezar. Zbog toga su Aleksandrijci odlučili omesti tu akciju, pa su na zgodna mjesta uputili brodove da u zasjedi čekaju naš transport. Kad su o tome obavijestili Cezara, naredio je da brodovlje bude spremno za protunapad. Zapovjedio je da zapovjednik brodovlja bude Tiberije Neron. U skupini lađa toga brodovlja otplovile su i rodske lađe, a te je vodio Eufranor. Bez njega se nije zametnula nijedna pomorska bitka,
a svaka je završila uspjehom. Ipak, kao da sudbina za težu nevolju sačuva ponajviše one koje je obdarila vrlo mnogim dobročinstvima, u ovom je trenutku na drugi način postupila prema Eufranoru nego u prijašnjim vremenima. Kad su brodovlja stigla do Kanopa i kad su se rasporedila na objema stranama za borbu, Eufranor je prema svojoj strategiji prvi započeo bitku pa proburazio i potopio neprijateljsku troveslarku. Zatim, kad je htio navaliti na drugu najbližu lađu koju je dugo progonio i tako se udaljio od svojih lađa, te ga one nisu mogle jednakom brzinom pratiti, nenadano su ga opkolili Aleksandrijci. Nitko mu nije priskočio u pomoć. Možda zbog toga što se općenito mislilo da je dovoljno zaštićen, hrabar i sretan, a valjda i zato što su se drugi bojali za vlastite lađe. Tako je onaj koji se pokazao kao najbolji od svih u ovoj bici sam potonuo sa svojom pobjedničkom četveroveslarkom. 26. U isto je doba iz Pergama s velikom vojskom stigao Mitridat, pripadnik visokog plemstva u svojoj zemlji, a poznat kao dobar i hrabar strateg i usto zbog svoga ugleda i povjerenja Cezarov prijatelj. On je bio poslan na početku Aleksandrijskog rata u Siriju i Kilikiju da sakupi pomoćne čete. Sve je to obavio brzo zbog svoje sposobnosti, uz osobito i odano raspoloženje država. Vojsku je doveo kopnenim putem do Peluzija, onog mjesta gdje Egipat graniči sa Sirijom. Ahila je bio zaposjeo tu tvrđavu zbog njezina strateškog položaja. Općenito se mislilo da se u Egipat može ući s morske strane jedino kod Fara, a s kopnene strane kod Peluzija. Oba su mjesta bila ključne tvrđave. Mitridat je iznenada opkolio Peluzij velikom vojskom. Iako se posada uporno branila, osvojio ga je istoga dana kad ga je napao jer je imao veliko mnoštvo vojnika, pa je konjanike neprestano mogao nadomještati svježim snagama. U tomu je uspio jer je uporno i neprestano opsjedao utvrdu. Kad ju je zauzeo, u nju je smjestio svoju posadu. Kad je to uspješno završio, pohitao je k Cezaru u Aleksandriju. I prije je sve one predjele kroz koje je prošao pokorio svojim ugledom, a taj je ponajviše svojstven pobjedniku, i pridobio za Cezara. 27. Kraj koji je gotovo najpoznatiji u onim predjelima leži nedaleko od Aleksandrije, a nazivaju ga Delta. Taj je naziv nastao zbog sličnosti
kraja i grčkog slova delta, jer se jedan dio rijeke Nila dvama razmaknutim tokovima slijeva na obali u more ostavivši usred njih slobodno kopno. Kad je kralj saznao da se tome predjelu približava Mitridat, a znajući da tamo mora prijeći rijeku, poslao je protiv njega vojsku. Mislio je da će ona ili potpuno uništiti Mitridata ili ga možda zadržati u napredovanju. Htio ga je pobijediti po svaku cijenu, jer je njega samoga Cezar bio opkolio sa svih strana. Kad su prve kraljevske čete uspjele prijeći rijeku kod Delte, odmah su otpočele bitku kao da su se žurile da preotmu prvenstvo u pobjedi onim četama što su ih sustizale. Mitridat se vrlo razborito poslužio našom strategijom. Vodio je računa o upornoj hrabrosti svojih vojnika kao i o nerazboritom postupku Aleksandrijaca. Budući da je Mitridat opazio da protivnici bezobzirno navaljuju na utvrde, iznenada je sa svih strana navalio sa svojim četama i poubijao velik broj vojnika. Da se ostali dio neprijateljskih vojnika koji su poznavali terene nije znao sakriti, a da drugi nisu uskočili na lađe na kojima su bili prešli rijeku, cijela bi vojska bila potpuno uništena. Ipak, kad su se malo pribrali, vojnici onih četa koje su sustizale prve ponovo su prihvatili borbu s Mitridatom. 28. Mitridat je poslao glasnika k Cezaru da bi ga izvijestio o ishodu bitke. Na isti su način kralja obavijestili njegovi. Tako je gotovo u isto vrijeme kralj krenuo da uništi Mitridata kao i Cezar da ga pozdravi. Kralj je iskoristio plovniji dio rijeke Nila gdje je u pripremi imao veliko brodovlje. Cezar nije htio krenuti istim putom, da se ne bi morao na rijeci boriti s lađa, nego je tamo otplovio onim dijelom mora za koji kažu da pripada Africi, kao što smo prije spomenuli. Na taj se način našao pred kraljevskim četama prije nego su one mogle napasti Mitridata, pa ga je primio kao pobjednika s cijelom njegovom vojskom. Kralj je vojskom zaposjeo kraj koji je bio zaštićen prirodnim položajem. Bila je to uzvisina pod kojom se na sve strane prostirala ravnica. Usto je bio zaštićen s triju strana različitim utvrdama. Jedna je strana bila uz rijeku Nil, dok se druga protezala do vrlo uzvišena mjesta da bi obuhvatila dio tabora, a treću je na kraju opkoljavala močvara. 29. Između protivničkog tabora i Cezara uzan je prolaz prekidala
rijeka koja je utjecala u Nil, a bila je udaljena otprilike 7000 koraka od kraljeva tabora. Kad je kralj saznao da ovim prolazom dolazi Cezar, poslao je na obale spomenute rijeke čitavo konjaništvo i izabrane lako naoružane pješake, da bi omeli Cezarov prolaz i da bi izdaleka s obala započeli nejednaku borbu. Eto, hrabrost nije očekivala nijedan uspjeh, a s druge se strane kukavištvo nije izvrgavalo pogibelji. Ova je okolnost vrlo ožalostila naše pješake i konjanike, što se tako dugo bore s Aleksandrijcima u neodlučnim uspjehom. Zato su u isto vrijeme germanski konjanici raštrkano tražili riječne plićake i djelomice ih na nižim obalama rijeke prešli, dok su legionari, sasjekavši velika stabla koja su mogli kao brvna prebaciti s jedne obale na drugu, napravili u brzini nasip te tako prešli rijeku. Neprijatelje je u tolikoj mjeri preplašila njihova navala da su mislili da im je u bijegu jedini spas. Ali i to je bilo uzalud jer je mali broj prebjegao u kraljev tabor, dok je gotovo sav ostali dio vojske izginuo. 30. Kad je Cezar s vrlo velikim uspjehom izveo svoj pothvat, a držao je da će njegov iznenadni dolazak jako zastrašiti Aleksandrijce, odmah je kao pobjednik pohitao pred kraljev tabor. Budući da je vidio da je tabor utvrđen velikim nasipom i prirodnim položajem, a da je na njemu smješteno veliko mnoštvo naoružanih vojnika, propustio je da svoje vojnike, premorene od marša, uputi na osvajanje tabora. Zbog toga se utaborio na maloj udaljenosti od neprijatelja. Sutradan je Cezar sa svim svojim četama napao tvrđavu, a nju je kralj bio utvrdio u selu nedaleko od svoga tabora i spojio je s pobočnim nasipom da ne bi izgubio selo. Cezar nije to izveo zato što je mislio da bi se to teže postiglo s manjim brojem vojnika, nego zbog toga da izbliza opsjeda kraljev tabor, kad su već Aleksandrijci bili zastrašeni zbog njegove pobjede. Zatim su naši jednakom žestinom progonili Aleksandrijce na bijegu iz tvrđave u tabor. Naši su imali stalan pristup za opsjedanje na dvjema stranama. Jedna je bila ondje gdje sam rekao i ta je omogućavala slobodan pristup, a druga tamo gdje je bio osrednji razmak tabora i Nila. Najveće i najodabranije mnoštvo Aleksandrijaca branilo je onaj dio koji je pružao najlakši pristup. Neprijatelji su uspijevali odbijati i ranjavati naše vojnike koji su se branili u predjelu Nila. Oni su naše obasuli raznim vrstama oružja za napad, i to
one koji su bili okrenuti od rijeke napadali su s taborskog nasipa, dok su na one licem okrenute riječnoj strani, gdje su se nalazile razvrstane mnoge lađe, udarali praćkari i strijelci. 31. Budući da je Cezar opazio da se vojnici neće moći odlučnije boriti i da od ove bitke nema velike koristi zbog nezgodnog terena, te jer je vidio da su Aleksandrijci napustili najvišu uzvisinu u svome taboru, a ta je bila utvrđena prirodnim položajem, a zatim je, kako su se vojnici raštrkali u onom smjeru iz želje za borbom, a dijelom i iz znatiželje, zapovjedio da kohorte opkole tabor i da navale na uzvisinu. Kohortama je postavio na čelo Karfulena. On se isticao kao čvrst karakter i kao dobar strateg. Kad su tamo stigle kohorte, kako je malo branitelja bilo u utvrdi a naši su se vojnici vrlo hrabro borili, Aleksandrijci su preplašeni vikom i bitkom te dršćući od straha počeli trčati na sve strane tabora. Smetenost u neprijateljskim redovima toliko je potakla naše da su gotovo u isto vrijeme sa svih strana navalili. Napokon su prve čete zauzele uzvisinu, a kad su se spustili s te uzvisine, pobili su veliko mnoštvo neprijatelja u taboru. Da bi izbjegli ovu pogibelj, većina je Aleksandrijaca bježala u gomilama i strmoglavljivala se s nasipa na onu stranu koja je bila blizu rijeke. Kad su u samoj jami utvrde zbog strke zgnječeni stradali prvi bjegunci, drugi su lakše mogli pobjeći preko njihovih leševa. Poznato je da je i sam kralj pobjegao iz tabora i da se ukrcao na lađu s mnoštvom vojnika koji su doplivali do najbližih lađa, a onda se i on utopio kad je lađa potonula. 32. Budući da se sve završilo vrlo sretno i veoma brzo, Cezar je pouzdavajući se u veliku pobjedu najbližim kopnenim putem pohitao s konjaništvom u Aleksandriju. Kao pobjednik ušao je kroz onaj dio tvrđave koji je branila neprijateljska posada. Nije ga prevarila misao da neprijatelji, kad čuju kako je završila bitka, više neće misliti na rat. Dolazeći kao pobjednik, dobio je priznanje za hrabrost velikodušnost.
i
Cijelo je mnoštvo stanovnika, odbacivši oružje i napustivši svoje utvrde, odjenulo odijelo u kome prebjezi ponizno mole pobjednike. Zatim su iznijeli na ulice sve kipove bogova pod čijom su zaštitom obično htjeli umilostiviti uvrijeđene i gnjevne kraljeve. Tako su izašli u susret Cezaru i predali se pod njegovu zaštitu. Cezar ih je primio pod svoje okrilje i onda utješio. Zatim je prošao kroz neprijateljske utvrde i stigao u svoj dio grada uz velike pozdrave svojih vojnika. Oni su se veselili ne samo što su rat i borba tako završili nego i zato što se i on sam sretno vratio. 33. Kad je Cezar osvojio Egipat i Aleksandriju, postavio je kraljeve koje je Ptolemej bio odredio pismenom oporukom, a da se ona ne bi izmijenila, bio je odredio kao izvršitelja rimski narod. Budući da je poginuo stariji od dvaju dječaka, i to kralj, Cezar je mlađemu predao kraljevsku krunu i starijoj od dviju kćeri, Kleopatri, koja je ostala njemu vjerna i nije napustila onaj dio koji je on zauzeo. Odlučio je ukloniti iz kraljevstva mlađu Arsinoju u ime koje je, kako samo spomenuli, dugo i despotski vladao Ganimed, da ne bukne neka nova razmirica koju su mogli izazvati ljudi skloni pobuni, i to prije nego što se vlast kraljeva ojača trajanjem vladanja. Zatim je poveo sa sobom Šestu legiju veterana, dok je ostale ostavio da bi bile čvršća zaštita vlasti kraljeva koji nisu mogli računati na ljubav svojih podanika jer su ostali vjerni Cezarovi prijatelji, a usto nisu mogli u malo dana utvrditi trajnost svoga ugleda. Istovremeno je mislio da je dobro za ugled naše vlasti i za korist države da odane kraljeve zaštiti našom posadom. Ako bi ovi bili nezahvalni, onda ih možemo obuzdati istim vojničkim snagama. Na taj način, kad je sve poslove završio i sve doveo u red, otputovao je kopnenim putem u Siriju. 34. Dok se ovo događalo u Egiptu, došao je kralj Dejotar k Domiciju Kalvinu, kome je Cezar dao na upravu Aziju i granične provincije, i zamolio ga da ne dopusti da Farnak zaposjedne i pustoši Malu Armeniju, njegovu kraljevinu, a ni Kapadokiju, kraljevstvo Ariobarzana. Izjavio je da neće moći izvršiti ono što mu je zapovjeđeno, a niti isplatiti Cezaru obećani novac, ako ne bude oslobođen toga zla. Domicije je odmah poslao glasnike Farnaku, ne samo zato što je držao da je novac potreban za pokriće vojničkih troškova nego i zbog toga što nije na čast rimskom narodu i pobjedniku Cezaru, a onda je i njemu na sramotu, što tuđi vladar napada kraljeva saveznika i prijatelja. Domicije je
preko glasnika zatražio od Farnaka da napusti Armeniju i Kapadokiju i da zauzimanjem ne iskušava nevolje građanskog rata te zakone i ugled rimskoga naroda. Budući da je držao da bi njegov prijatelj imao veću snagu, kad bi se on s vojskom približio spomenutim zemljama, krenuo je k legijama te je jednu od tri, i to Trideset šestu, poveo, dok je dvije poslao k Cezaru u Egipat jer ih je ovaj pismeno bio zatražio. Ipak jedna od ovih dviju legija nije sudjelovala u aleksandrijskom ratu, jer je tamo bila upućena kopnenim putem preko Sirije. Domicije je Trideset šestoj legiji dodao dvije Dejotarove, koje je on prije više godina organizirao u duhu naše discipline, naoružavši ih našim oružjem, i sto konjanika, dok je od Ariobarzana preuzeo isto tolik broj. Onda je poslao Publija Sestija kvestoru Gaju Pletoriju da dovede legiju koja je bila na brzu ruku sastavljena od buntovnih vojnika na Pontu, a Kvinta Patizija u Kilikiju da sakupi pomoćne čete. Na Domicijevu zapovijed cijela se ta vojska brzo okupila u kapadokijskom gradu Komani. 35. Za to su vrijeme Farnakovi poslanici donijeli odgovor u kome je on izjavio da je Kapadokija otpala od njegove države, a Malu Armeniju primio je pod svoju zaštitu, što je morao učiniti prema naslijeđenom pravu od svoga oca. Zatim je izjavio da njegova pravedna stvar služi Cezaru te da je spreman učiniti što on bude odredio. Domicije je vidio da se Franak nije svojevoljno povukao iz Kapadokije, već iz nužde, jer bi lakše mogao braniti Armeniju, podvrgnutu pod vlast svoga kraljevstva, nego udaljeniju Kapadokiju, a usto je mislio da će Domicije dovesti sve tri legije. Kad je doznao da je dvije od ovih poslao Cezaru, smjelije se zadržao u Armeniji i odlučio tu ostati i ne napustiti tu kraljevinu. Kao razlog je naveo da isto pravo vrijedi za Kapadokiju i Armeniju te da nije opravdano ako se od njega zahtijeva da se sve odgodi do Cezarova dolaska, već je u ovom slučaju opravdano samo ako sve bude onako kako je prije bilo. Kad je saslušao ove odgovore, Domicije je krenuo u Armeniju s onim četama koje sam maloprije spomenuo i odlučio da putuje brdskim putovima, jer se s Ponta i od Komane uzdiže visoka i šumovita planina, a proteže se u Malu Armeniju do granica Kapadokije i Armenije. Domicije je zaključio da postoje neke prednosti ovakva puta, jer se na planinskim uzvisinama nije mogao dogoditi nijedan iznenadan neprijateljski napad, i
zatim što će Kapadokija, koja se nalazi pod ovim gorskim kosama, omogućiti nesmetan dovoz hrane. 36. Farnak je, međutim, poslao više poslanstava k Domiciju da bi pregovarali o miru i predali mu kraljevske darove. Domicije je uporno s prezirom odbijao darove i odgovarao poslanicima da mu ništa nije preče od ugleda rimskoga naroda i osiguranja samostalnih savezničkih kraljevina. Kad se poslije dugog i neprekidnog marša približio Nikopolu, gradu koji se nalazio u Maloj Armeniji, u ravnici oko koje su se s obje strane uzdizale planine i bile prilično udaljene od njega, utaborio se 7000 koraka daleko od Nikopola. Budući da se iz tabora moralo proći kroz neprohodan tjesnac, Farnak je rasporedio u zasjede odabrane pješake i gotovo sve konjanike. Onda je zapovjedio da se u prostor između jednog i drugog otvora utjeraju velika stada marve, a da se seljaci i građani kreću na tom mjestu kao i do sada, da ne bi Domicije, došavši kao prijatelj ili neprijatelj, posumnjao da tu postoje zasjede kad bude na poljima opazio kako se mirno kreću i marva i ljudi, kao da su u zemlju stigli prijatelji. S druge strane, ako su vojske došle u neprijateljsku zemlju, onda će se vojnici raštrkati da grabe plijen i raspršene će ih lako uništiti. 37. Mada je Farnak pravio ovakav raspored, ipak nije nikad prestao slati poslanike Domiciju da pregovaraju o miru i prijateljstvu, jer je mislio da će ga na ovaj način moći lakše prevariti. Naprotiv, nada u mir pružila je Domiciju povod da se zadržava u istom taboru. Tako je Farnak pozvao svoje u boj kad je izgubio priliku da ostvari svoju namjeru u skoroj budućnosti i bojeći se da se ne otkriju zasjede. Sutradan se Domicije više približio gradu i tabor smjestio uz gradske zidine. Dok su naši vojnici utvrđivali logor, Farnak je prema vlastitoj taktici svrstao bojni red. Na čelu se nalazio jedan bojni red, dok su bokovi vojske bili zaštićeni trima pomoćnim četama. Zbog istoga razloga ove su bile svrstane usred bojnog reda u dva razmaka s lijeve i desne strane, ali u jednoj vrsti. Domicije je završio započetu gradnju tabora, a onda je dio svojih četa rasporedio na nasipu.
38. Sljedeće je noći Farnak zarobio glasnike pismonoše koji su nosili Domiciju pisma u kojima je bio izvještaj o događajima u Aleksandriji, te je tako saznao da se Cezar nalazi u velikoj pogibelji i da traži od Domicija da mu što prije pošalje pomoćne čete i da se sam preko Sirije približi Aleksandriji. Kad je saznao za tu okolnost, držao je da je odlučno za pobjedu ako bude mogao otezati s vremenom, jer je ocijenio da se Domicije mora što brže udaljiti. Zbog toga je na onom mjestu za koje je držao da je za naše ondje najlakši pristup, a i da je to mjesto najbolje za borbu, iskopao dva usporedna opkopa udaljena jedan od drugoga malim razmakom od grada u visini od četiri stope, a dalje od toga mjesta nije ni mislio napredovati svojom vojskom. Između svih opkopa uvijek je svrstavao bojni red, dok je konjaništvu određivao mjesta s bočne strane izvan opkopa, jer ono inače nije moglo biti od koristi premda je brojem nadmašivalo naše konjaništvo. 39. Domicije je iz obližnjeg tabora izveo u bojni red svoju vojsku jer ga je više potresla Cezarova negoli vlastita pogibelj, a onda i zato jer je mislio da se neće moći sigurno udaljiti ako ponovo zatraži uvjete koje bijaše odbacio niti ako se budu udaljili pošto ih je već porekao. Na desnom krilu smjestio je Trideset šestu legiju, a na lijevom Pontsku. Doveo je Dejotarove legije u sredinu bojnog reda; ipak je njima ostavio vrlo uzani razmak s čeone strane, ali je ostale kohorte smjestio kao pomoćne čete. Kad su se bojni redovi uredili na jednoj i na drugoj strani, započela je bitka. 40. Vojnici su započeli juriš kad je u isto vrijeme s jedne i druge strane dan znak za borbu. Svi su se borili odvažno, ali s jednakim uspjehom. Kad je Trideset šesta legija navalila izvan opkopa na kraljeve konjanike, tako se uspješno borila da se približila gradskom bedemu te prešla opkop i s leđa napala neprijatelje. S druge strane, kad je Pontska legija malo uzmaknula pred neprijateljem, te kad je pokušala pregaziti opkop i obići drugi bojni red da bi s boka napala neprijatelje, pri samom prijelazu opkopa bila je napadnuta i suzbijena. Dejotarove su legije jedva odoljele neprijateljskim snagama. Zato su se pobjedničke kraljeve čete sa svoga desnog krila i iz sredine bojnog reda uputile protiv Trideset šeste legije. Ona je ipak hrabro izdržala navalu pobjednika, te premda je bila opkoljena jakim neprijateljskim četama, borila se s osobitom prisutnošću
duha, da bi se zatim povukla prema podnožju brda. Farnak je nije htio tamo progoniti zbog neprohodnog terena. Zatim, kad je cijela Pontska legija bila izgubljena i kad je veliki dio Dejotarovih vojnika bio pobijen, Trideset šesta legija sklonila se na uzvisine, žaleći zbog 250 poginulih vojnika. U toj su bici pali neki i odličnici i ugledni ljudi, rimski vitezovi. Pretrpjevši takav poraz, Domicije je ipak okupio ostatke raspršene vojske, a onda se sigurnim putovima povukao kroz Kapadokiju u Aziju. 41. Ponesen sretnim uspjesima i hoteći da se Cezaru dogodi ono što mu od srca želi, Farnak je s cijelom velikom vojskom zauzeo Pont. Tu se ponašao kao pobjednik i kao vrlo okrutan kralj, a jer je držao da će njegova sreća biti jednaka nekadašnjoj očevoj, zauzeo je mnoge gradove, dok je razgrabio blago rimskih i pontskih građana te zapovjedio da se okrutno kazne oni koji su se isticali ljepotom tijela i mladošću, i to tako da su kazne bile strašnije od same smrti. Tako je Farnak zagospodario na Pontu koji nitko nije branio. Hvalio se da je ponovo osvojio očevo kraljevstvo. 42. Gotovo u isto vrijeme pretrpjeli smo u Iliriku veliku nevolju. Tu smo provinciju prijašnjih mjeseci bili sačuvali ne samo bez poraza nego čak sa slavom. Tamo je ljeti bio Kvint Kornificije s dvjema legijama. Bio je on Cezarov kvestor u svojstvu pretora. Premda je provincija bila vrlo siromašna da bi prehranila vojsku, a usto zbog pograničnog rata i zbog razmirica iznurena i opustošena, ipak ju je svojom razboritošću i nastojanjem za se pridobio i obranio, jer je osobito nastojao da ne bi sve uludo propalo. On je osvojio većinu utvrda koje su se nalazile na uzvisinama, te je njihov prirodni položaj upućivao gospodare utvrda da provaljuju i da napadaju. Kad je zauzeo utvrde, dobivenim je plijenom nagradio vojnike. Premda je taj plijen bio slab, ipak je zbog očajnog položaja provincije bio drag vojnicima, osobito zato što su ga stekli hrabrošću. Kad se Oktavije na bijegu poslije Bitke kod Farzala sklonio s velikim brodovljem u onaj zaljev, Kornificije ga je rastjerao malim brodovljem Jadertinâ, a ti su uvijek iskazivali prema Rimskoj Republici osobitu privrženost. Oktavijanovo je brodovlje zarobio da bi se mogao na moru boriti kad zarobljeno pridruži savezničkom brodovlju. U drugom dijelu svijeta Cezar je kao pobjednik progonio Gneja
Pompeja, a kad je čuo da se većina protivnika, i to ostaci vojske u bijegu, sklonila u Ilirik zbog blizine Makedonije, uputio je Gabiniju pismo da otputuju s legijama nedavno unovačenih vojnika u Ilirik te da onda, kad se spoji s vojskom Kvinta Kornificija, odbije svaku pogibelj koja bi mogla zadesiti provinciju. Ukoliko ona ne bi bila sigurna ni zbog velike vojske, tad neka legije odvede u Makedoniju. Bio je uvjeren da će na cijelom tom području ponovo otpočeti rat ako Pompeju glava bude na ramenu. 43. Kad je Gabinije stigao u Ilirik u zimsko i vrlo nezgodno doba, bilo zbog toga što je držao da je provincija bogatija bilo zato što se mnogo pouzdavao u Cezarovu sreću, a možda i zato što je više vjerovao u svoju hrabrost i strateško znanje, a ne zato što je često, izlažući se u ratovima pogibelji, učinio nešto veliko i uspješno svojim držanjem kao zapovjednik i svojom smjelošću, nikakvu pomoć nije našao u provinciji. Ona je bila dijelom osiromašena, a dijelom nepouzdana. Zbog morske blokade i oluja Gabinije nije mogao dovoziti hranu. Pritisnut velikim poteškoćama, vodio je rat ne onako kako je htio, nego kako je morao. Zatim, kad je bio prisiljen da po najgoroj zimi zbog oskudice osvaja utvrde, često je bio poražen, a urođenici su ga toliko mrzili da se povlačeći se u Salonu, u primorski grad, na samom maršu morao braniti i stupati u borbu. U njemu su stanovali vrlo hrabri i (Cezaru) vrlo odani rimski građani. Pošto je u toj bici izgubio više od 2000 vojnika, 38 centuriona i 4 vojnička tribuna, konačno se sklonio u Salonu gdje je shrvan težinom svih mogućih nedaća za nekoliko mjeseci umro od bolesti. Njegova osobna nesreća kao i nenadana smrt ojačale su u duši Oktavija veliku nadu da bi se mogao domoći provincija. Upornost Kornificijeva i hrabrost Vatinijeva ipak nisu dopustile da bude dugo ispunjen ponosom na svoju sudbinu i osjećajem sreće koja najviše može u ratovima. 44. Dok se Vatinije borio u Brundiziju, saznao je što se odigralo u Iliriku, pa je čestim pismima htio potaknuti Kornificija da pomogne provinciju i da napadne Marka Oktavija, jer je on sa starosjediocima bio sklopio ugovor, a na više je mjesta osvojio utvrde naših vojnika, i to dijelom svojim brodovljem a dijelom urođeničkim pješačkim četama. Premda je Tatinije bio teško obolio i jedva da je tjelesna snaga bila dorasla njegovim zamislima, ipak je njegova hrabrost nadvladala tjelesnu slabost kao i poteškoće zbog zime i iznenadnih priprema.
Budući da je i sam imao u luci nekoliko teretnih lađa, pismeno je zatražio od Kvinta Kalena koji se nalazio u Aheji da mu pošalje brodovlje. Budući da se sve to odvijalo sporije nego što je tražilo opasno stanje naših vojnika, koji nisu bili kadri odoljeti Oktavijevoj navali, Vatinije je na teretne lađe – a njih je bio prilično malen broj, te ni po svojoj veličini nisu mogle zadovoljiti u borbi – učvrstio kljunove. Ove je pridružio teretnim lađama, te kad je povećao svoju mornaricu i na brodove ukrcao veterane kojih je imao veliko mnoštvo iz svih legija, jer su zbog bolesti bili ostali u Brundiziju kad je vojska prelazila u Grčku, krenuo je u Ilirik. Na putu je nekoliko primorskih zajednica koje su otpale od Oktavija i njemu se predale dijelom primio pod svoju zaštitu, a djelomice je mimoišao u vožnji one koje su uza nj pristale, jer nije želio da ga bilo koja okolnost zadržava i ometa, da ne bi mogao što brže progoniti Oktavija. Vatinije je svojim dolaskom primorao Oktavija koji je opsjedao Epidaur s kopna i s mora, a u njemu je bila naša posada, da se odmah udalji. 45. Oktavije je uzdajući se u svoje brodove doplovio do otoka Tauride kad je bio obaviješten da je Vatinijeva mornarica većim dijelom sastavljena od brzih lađica. U tom je predjelu plovio Vatinije progoneći Oktavija, ali ne zato što je znao da će mu se on tu suprotstaviti, nego zbog toga što je bio odlučio da ga što dulje progoni. Kad je doplovio blizu Tauride i kad je brodovlje bilo raštrkano jer je nastala strašna oluja, a nije se sumnjalo da je tu neprijatelj, iznenada je ugledao kako u susret k njemu plovi ratna lađa spuštenih križeva na srednjem jarbolu. Čim ju je opazio, zapovjedio je da se brzo sakupe jedra i spuste lantine a vojnici da se naoružaju. Kad je podigao crvenu zastavu (njom se davao znak za bitku), odredio je da sve ostale lađe učine kao i prve. Vatinijevci su se spremili da će na njih iznenada navaliti; s druge strane Oktavijevci su isplovili iz luke. Jedni i drugi svrstali su brodove za bojni red. Oktavijevo je brodovlje strateški bilo bolje razvrstano, ali je moral Vatinijeve mornarice i vojnika bio na visokom stupnju. 46. Kad je Vatinije opazio da nije dorastao protivniku ni veličinom ni brojem bodova, ipak je zaželio zametnuti borbu na rizik. Zato je on prvi svojom peteroveslarkom navalio na Oktavijevu četveroveslarku. Zapovjedio je veslačima da što bržim veslanjem i što snažnije navale na
protivničke lađe. One su se svojim kljunovima tako žestoko sukobile da je Oktavijeva lađa ostala bez kljuna. I na drugim se mjestima zametnuo boj, dok je najveća gužva bila oko zapovjedničkih lađa, jer je svaki htio svojima pomoći, pa se zbog toga na malom prostoru na moru vodila borba. Ukoliko su se ujedinjene lađe mogle bolje boriti, utoliko su Vatinijevi borci bili nadmoćniji. Oni su hrabrošću dostojnom svakog divljenja bez ustezanja prelazili sa svojih lađa na neprijateljske, pa su junaštvom u jednakoj borbi s većim uspjehom vodili bitku. Oktavijeva je četveroveslarka bila potopljena, dok su mnoge druge bile zarobljene ili su probijene kljunovima potonule. Naši su oktavijevce dijelom sasjekli na lađama, a dijelom u more strmoglavili. I sam Oktavije uskočio je u čamac, a budući da je u njemu bilo više drugih vojnika, čamac se prekrcan prevrnuo. Premda je Oktavije bio ranjen, doplivao je do svoga broda križara koji su spasili mornari. Budući da je noć prekinula boj, Oktavije je pobjegao odjedrivši uz vrlo jak sjeverac. Za njim su plovili neki drugi njegovi brodovi, koje je slučaj spasio od propasti. 47. Kad je Vatinije uspješno sproveo svoj plan, naredio je da trubači zatrube na povlačenje. Zatim je sa svim svojim nepovrijeđenim lađama uplovio u onu luku iz koje je isplovila Oktavijeva mornarica u borbu. U ovoj je bici zarobio jedan brod s pet redova vesala, dvije troveslarke, osam dvoveslarki i vrlo mnogo Oktavijevih veslača. Sutradan se odmarao i popravio svoje i zarobljene lađe, a onda je trećeg dana otplovio prema otoku Isi, jer je mislio da se tamo u bijegu sklonio Oktavije. Na otoku se nalazi najugledniji grad u tim krajevima, Isa, a ujedno vrlo odan Oktaviju. Kad je Vatinije pristao u gradsku luku, građani su mu se predali na milost i nemilost. Istodobno je saznao da je sam Oktavije s nekoliko malih brodova, iskoristivši povoljan vjetar, krenuo prema grčkim krajevima, da bi zatim otplovio na Siciliju, a onda u Afriku. Tako je u vrlo kratkom vremenskom roku pobjednički izvršio operacije, ponovo zaposjeo provinciju i vratio je Kornificiju, a onda kad je iz cijelog onog zaljeva istjerao neprijateljsku mornaricu povukao se u Brundizij kao pobjednik, sačuvavši vojsku i mornaricu. 48. U ono vrijeme kad je Cezar kod Dirahija opsjedao Pompejevu vojsku, kod Palefarzala s uspjehom ratovao a u Aleksandriji se borio uz veliku pogibelj koju su glasine o njoj još više uvećavale, u Španjolskoj je vladao Kvint Kasije Longin koga je ostavio kao propretora zbog uprave
nad unutarnjom provincijom. On je mrzio tu provinciju, bilo zbog svoga značaja bilo zato što je kao kvestor bio ranjen iz zasjede. U svakom je slučaju isto toliku mržnju bio izazvao i protiv sebe, a bio je svjestan kakvo je mišljenje provincije o njemu, zbog izraza ili postupaka mnogih koji su teško skrivali svoju mržnju, tako da ju je pomalo uočio i nastojao da neprijateljski stav provincije prema sebi nadoknadi odanošću svojih vojnika. Zatim, kad je doveo vojsku na jedno mjesto, obećao je vojnicima svakomu po sto sestercija. Nešto malo poslije, kad je u Luzitaniji osvojio grad Medobregu i planinu Herminij, gdje su se Medobrežani bili sklonili, obdario je vojnike obećanom svotom. Tu je dobio naziv imperatora. Uostalom, pojedincima je dijelio mnoge i velike nagrade. Premda ga je zahvaljujući tim nagradama u početku vojska neobično zavoljela, ipak su one malo-pomalo, a da se nije opazilo, smanjile vojničku disciplinu i strogost. 49. Kad je poslije smjestio legije u zimovnike, otputovao je u Kordubu da sudi u pravnim sporovima. Budući da je bio prezadužen još od prije, odlučio je dug isplatiti nametnuvši veće poreze provinciji. I kao što zahtijeva navika obilnog darivanja, rasipni je darivatelj mnogo toga tražio. Službeno je bilo zapovjeđeno da bogataši donose novac. Longin nije samo dopuštao da se svote njemu osobno isplaćuju nego je na to primoravao bogatije ljude, a i siromašni su morali donositi novac jer su ih tobože uvrstili u skupinu bogatih. Nijednu vrstu dobitka, bilo velikog i unosnog bilo malog i neznatnog, nije propuštala imperatorova kuća i sudište. Tko god je mogao bilo kakvu žrtvu donijeti nije bio pošteđen a da ne bude pozvan na sud ili uvršten u popis sumnjivih. Ovamo se još pridružila velika zabrinutost zbog opasnosti, gubitaka i šteta zbog samog imetka. 50. Zato se dogodilo da su stanovnici provincije ponovo počeli smišljati planove o Longinovu ubojstvu, kad je Longin kao imperator radio isto ono što je radio kao kvestor. Poneki su njegovi prijatelji poticali njihovu mržnju. Iako su bili sudionici njegova grabeža, oni ga nisu manje mrzili, premda su u njegovo ime griješili. Kad su prisvojili ono što su nagrabili, onda su ono što im je izmaklo ili što su morali vratiti prebacivali na Kasijevu dušu. Zatim je Longin unovačio novu, Petu legiju. Mržnja se prema njemu povećala kako zbog novačenja tako i zbog troška novostvorene legije. Uz
vrlo velike troškove organizirano je konjaništvo od 3000 konjanika. Zbog toga u provinciji nije bilo ni mira ni počinka. 51. U međuvremenu je Kasije dobio od Cezara pismo u kojem mu javlja neka prebaci vojsku u Afriku te preko Mauretanije krene do granica Numidije, jer se držalo da je kralj Juba već ranije bio poslao Gneju Pompeju snažne pomoćne čete i da će ih ubuduće slati. Kad je primio pismo, obuzela ga je neobična slast lakomosti što mu je pružena prilika da ode u nove provincije i u vrlo bogata kraljevstva. Zatim je sam otputovao u Luzitaniju da okupi legije i da dovede pomoćne čete. Nekima je dao u zadatak pripremiti žito i stotinu lađa. Zatim je zapovjedio da se razreže porez i da se zapovjedi isplata, da ne bi ni zbog čega čekao kad se vrati. Vratio se brže nego što je itko mogao očekivati, jer ni naporne ni probdjevene noći nisu smetale Kasiju kad je nešto osobito želio. 52. Okupivši vojsku na jednom mjestu i utaborivši se kod Kordube, obrazložio je svoj postupak kao da sve mora raditi prema Cezarovoj zapovijedi. Obećao je vojnicima da će im darovati po stotinu sestercija kad budu prešli u Mauretaniju, a da će Peta legija ostati u Hispaniji. Kad se završila skupština u Kordubi i kad je i sam istoga dana poslije podne otišao na suđenje u baziliku, neki mu je Municije Silo, štićenik Lucija Racilija kao vojnik, predao molbu, tobože da nešto od njega moli. Zatim, kad se sklonio iza Racilija (taj je štitio Kasijev bok) kao da traži odgovor i kad se Kasije okrenuo, zgrabio ga je ljevicom s leđa, dok mu je desnicom zadao bodežom dvije rane. Budući da je nastala vika, sa svih su strana provalili urotnici. Tako je Mirucije Flak probio mačem najbližega liktora. Kad je ovoga usmrtio, ranio je legata Kvinta Kasija. Tit Vasije i Lucije Mergilije pomogli su sličnim povjerenjem svoga zemljaka Flaka. Svi su bili Italici. Lucije Licinije Skvila doletio je k samom Longinu, pa ga je onako u ležećem stavu izranio laganim udarcima. 53. Sa svih su strana dotrčali braniti Kasija. Uvijek je bio običaj da ga okružuju kopljima naoružani dragovoljci-veterani Beronci. Oni su
opkolili neke koji su se bili pridružili pokolju. Među njima je bio Kalpunije Salvijan i Manilije Tuskulo. Minuciju je brdovit put spriječio bijeg. Njega su uhvatili i predveli pred Kasija koga su već prije doveli u njegov dom. Racilije se sklonio u najbližu kuću nekog svoga prijatelja, dok se ne bude pouzdano znalo je li Kasije ubijen. Lucije Laterenz, ne sumnjajući u tu činjenicu, veseo je dotrčao u tabor pa je urođeničkim vojnicima kao i onima iz Druge legije čestitao. Znao je da osobito mrze Kasija. Masa vojnika ponijela ga je na rukama prema tribunalu tabora i proglasila ga pretorom. 54. Svi su u provinciji mrzili Kasija, jednako oni rođeni u provinciji kao i vojnici Urođeničke legije ili oni koji su zbog dužeg boravka postali provincijalci, a ti su sačinjavali Drugu legiju. Cezar je Tridesetu i Dvadeset prvu legiju, unovačenu prije nekoliko mjeseci u Italiji, dodijelio Longinu, dok je Peta legija nedavno bila ovdje ustrojena. Međutim, Laterenzu su javili da je Kasije živ. Ta ga je vijest više ražalostila nego potresla, ali se ubrzo pribrao i otišao vidjeti Kasija. Kad se saznalo za događaj, Trideseta je legija sa svim ratnim znakovima krenula u Kordubu pomoći svome zapovjedniku. Isto je učinila Dvadeset prva, a ove je slijedila Peta legija. Budući da su dvije legije bile ostale u taboru, to su se vojnici Druge legije, bojeći se da ne bi ostali sami te da se ne bi prema tome ocijenilo kakvo je njihovo raspoloženje, poveli za postupkom prijašnjih legija. Samo je Urođenička legija ustrajala u svome mišljenju, nju nije moglo nikakvo zastrašivanje pokolebati. 55. Kasije je zapovjedio da se sudionici označeni u pokušaju ubojstva pohvataju. Petu legiju poslao je natrag u tabor, dok je zadržao trideset kohorti. Prema Minucijevoj izjavi, Kasije je saznao da su sudjelovali u istoj uroti Lucije Racilije, Lucije Laterenz, čak i Anije Skapula, vrlo ugledan i omiljen provincijalac, a njemu odaniji prijatelj nego Laterenz i Racilije. Nije dugo bio ogorčen zbog toga i nije se premišljao da zapovjedi da ih ubiju. Minucija je predao oslobođenicima da ga stave na mučila, a isto tako i Salvijana. Ovaj je odao sudionike i uvećao njihov broj; prema mišljenju nekih rekao je istinu, dok drugi drže da je bio prisiljen. I Lucije Mergilije Skvila, mučen na mučilima, spomenuo je više imena. Kasije je zapovjedio da sve njih pobiju, osim onih koji su se
novcem iskupili. Javno se izmirio s Kalpurnijem kad mu je isplatio 600 000 sestercija, a s Kvintom Sestijem za 50 000. Iako su najveći krivci bili kažnjeni, ipak je zahvaljujući novcu Kasije zaboravio na bol od rana i da je izbjegao životnu opasnost, te je pokazao svoj značaj u kome se isprepletala okrutnost s lakomošću. 56. Poslije nekoliko dana primio je od Cezara pismo u kome je pročitao da je Pompej, pobijeđen na bojnom polju, pobjegao izgubivši sve svoje čete. Kad je to saznao, ispunilo ga je ogorčenje i naslada. Vijest o pobjedi izražavala je radost, dok je završen rat sprečavao njegove zloupotrebe. Takav je bio Kasije. Nije se znao odlučiti bi li radije živio bez straha ili sebi sve dopustio. Kad su mu rane zacijelile, sazvao je sve one koji su sudjelovali u pripremi atentata da mu donesu novac. Kad ga je preuzeo, zapovjedio je da mu još donesu. Zapovjedio je da zamašnije svote donesu oni za koje mu se činilo da im je određen neobično malen iznos. Još je zapovjedio da se novače rimski vitezovi. Ove, unovačene iz područja provincijskih gradova i kolonija jer su se bojali služiti u prekomorskoj vojsci, sazvao je da polože otkupninu. Velik je to bio namet, a stvarao je veću mržnju. Kad je sve ovo završio, obavio je smotru cijele vojske. One legije koje je namjeravao povesti u Afriku kao i pomoćne čete uputio je za prijevoz. Sam je s brodovljem koje je namjeravao nadzirati pristao u Hispalu i tu se zadržao jer je bio po cijeloj provinciji ediktom uglavio da se kod toga grada sakupe svi oni kojima je zapovjedio da donesu novac, a još ga nisu bili priložili. Taj je poziv jako uznemirio cijeli kraj. 57. Međutim je Lucije Ticije, koji je u to doba bio vojnički tribun u Urođeničkoj legiji, javio da je ona pobunivši se otpala od Tridesete legije, koju je istovremeno vodio Kasije dok je bila utaborena blizu utvrde Leptisa. Za vrijeme pobune vojnici iz te legije pobili su nekoliko centuriona jer nisu dopustili da se iznesu ratni znakovi, a onda su prišli Drugoj legiji, a ta se drugačijim putem kretala prema pješčanom žalu. Saznavši za tu okolnost, krenuo je noću s pet kohorti Dvadeset prve legije i jutrom stigao u Leptis. Tu je ostao toga dana da razmisli što bi trebalo
učiniti, pa je tek onda pohitao u Karmon. Kad su se tu okupile Trideseta i Dvadeset prva legija i četiri kohorte iz Pete legije kao i cjelokupno konjaništvo, čuo je da su na četiri kohorte kod Obukule napali urođenici i da je s njima stigla Druga legija. Zatim da su se na tom mjestu svi ujedinili i izabrali za svoga zapovjednika Italika Marka Torija. Kad je održao ratno vijeće, odmah je poslao kvestora Marcela u Kordubu da je zadrži u vlasti, a legata Kvinta Kasija u Hispal. Poslije nekoliko dana bio je obaviješten da su ga konvent iz Kordube i Marcel iznevjerili, bilo što su to sami htjeli ili su ih na to primorale okolnosti. O tome se različito sudilo; Marcel se složio s građanima Kordube. To su isto učinile dvije kohorte Pete legije koje su bile posada u Kordubi. Poslije, razljućen zbog ovih događaja, zapovjedio je da se krene te je sutradan stigao u Segoviju koja je bila uz rijeku Singil. Ovdje je održao vojničku skupštinu i na njoj pokušao dokučiti raspoloženje vojnika. Saznao je da su oni vrlo pouzdani ne zbog poštovanja prema njegovoj osobi nego zbog Cezarove odsutnosti te da neće izbjegavati nijednu pogibelj ako je potrebno da upravo oni povrate provinciju pod Cezarovu vlast. 58. Za to je vrijeme Torije doveo stare legije do Kordube. Da se ne bi činilo kako je nastalo neslaganje zbog njegove buntovne naravi i vojnika, a ujedno što se morao boriti protiv Kvinta Kasija koji je bio jači jer se pozivao na Cezarovu reputaciju, da bi mogao svemu tome suprotstaviti jednako jak ugled, Torije je javno govorio da on želi provinciju vratiti pod Pompejevu vlast. Možda je to radio iz mržnje protiv Cezara a iz ljubavi prema Pompeju, čije je ime bilo omiljeno kod onih legija koje je prije vodio Marko Varon. Ipak, svatko je mogao nagađati što je ustvari mislio Torije, ali je ono gore navedeno bila njegova službena izjava. Vojnici su svoje raspoloženje tako izjavljivali što su tražili da se na štitovima ureže Pompejevo ime. Zatim je pored legije izašla brojna povorka u kojoj su bili odrasli, majke obitelji i senatori. Svi su oni molili i preklinjali da ne bi neprijateljski navalili na Kordubu, jer su i oni sa svima drugima Kasijevi neprijatelji, ali da mole da ih se ne prisili da postanu Cezarovi neprijatelji. 59. Vojsku su ganule molbe i suze tolikog mnoštva, a kad su vojnici
uvidjeli da protiv Kasija ništa ne znači Pompejevo ime i sjećanje na nj kao i to da svi cezarovci i pompejevci mrze Longina te da neće moći privoljeti ni konvent a ni Marka Marcela da rade protiv Cezara, izbrisali su sa štitova Pompejevo ime. Izabrali su za vojskovođu i imenovali za pretora Marcela koji je izjavljivao da će braniti Cezarovu stvar. Zatim su se ujedinili s konventom i podigli tabor kod Kordube. Kasije je dva dana poslije otprilike 4000 koraka od Kordube na drugoj obali rijeke Betisa sagradio tabor na uzvisini nadomak gradu. Onda je poslao pisma kralju Bogudu u Mauretaniju i prokonzulu Marku Lepidu u Ovostranu Hispaniju da zbog Cezara što prije dođu u pomoć njemu i provinciji. Dotle je on dušmanski pustošio polja kordubskih stanovnika i palio njihove kuće. 60. Zbog toga su legije koje su sebi bile izabrale za zapovjednika Marcela s negodovanjem i ogorčenjem sve glasnije tražile da ih izvede u borbu i da se ogleda u boju, prije negoli se tolika lijepo uzgojena i vrlo napredna domaćinstva i posjedi stanovnika Kordube pred njegovim očima razgrabe te ognjem i mačem unište. Budući da je Marcel mislio da je vrlo bijedan izgled u pobjedu ako stupi u borbu, jer će zbog neuspjeha pobjednika i pobijeđenoga stradati sam Cezar, a usto nije bio ovlašten da išta učini na svoju ruku, prebacio je legije preko rijeke Betisa i svrstao ih u bojni red. Kad je vidio da je Kasije utvrdio tabor na uzvisini, pod izgovorom da ne želi sići u ravnicu, savjetovao je vojnicima da se povuku u tabor. Na taj je način počeo vraćati čete. Poslije ga je napao jakim konjaništvom jer je znao da je ono slabo u Marcela. Tako su konjanici na obali rijeke pobili legionare na povlačenju i vrlo mnogo vojnika iz posljednjih četa. Kad je gubitak vojnika pokazao koliko je težak i opasan prijelaz preko rijeke, Marcel je premjestio tabor na drugu stranu rijeke Betisa. Poslije su učestalo jedan i drugi izvodili vojsku u bojni red. Ipak do sukoba nije došlo zbog prirodno nezgodnog položaja. 61. Marcel je bio kudikamo premoćniji u pješaštvu, jer je imao legije koje su stekle borbeno iskustvo u mnogim bojevima, dok se Kasije više oslanjao na odanost legija negoli na njihovu hrabrost. Zato, kad su utvrdili tabor do tabora i kad je Marcel zauzeo prostor zgodan za utvrdu da bi
mogao kasijancima spriječiti dovoz vode, Longin je, u strahu da ne bi bio opkoljen nekom vrstom opsade u tuđim i prema njemu neprijateljski raspoloženim krajevima, tiho po noći krenuo iz tabora i požurio se brzim maršem u grad Uliju, jer je vjerovao da mu je taj grad vjeran. Tu je tako povezao tabor uz gradski bedem da je bio siguran sa svih strana kako prirodnim položajem, jer je grad Ulija bio na krševitoj planini, tako i gradskim tvrđavama. Marcel ga je progonio pa je što je mogao bliže gradu Uliji uz neprijateljski tabor postavio svoj. Kad je upoznao prirodni položaj, uočio je potrebu – što je i sam osobito želio – da se ne sukobljava (jedino ako bi se ukazala mogućnost, a tada ne bi mogao odoljeti navaljivanju vojnika), i zatim da ne dopusti Kasiju da naokolo luta kako ne bi pritom i druge zajednice pretrpjele ono što su podnijeli stanovnici Kordube. Kad je na zgodnim mjestima postavio utvrde, nastavivši radove za opsadu oko grada, zatvorio je Uliju i Kasija utvrdama za opsjedanje. Longin je otposlao svoje konjaništvo prije negoli bi ti radovi mogli biti dovršeni. Držao je da će mu ono trebati ako mu Marcel ne bude dopustio da nabavlja hranu i žito, dok bi mu s druge strane bilo na smetnju kad bi zatvoren opsadom i neaktivan trošio tako potrebno žito. 62. Nakon što je prošlo nekoliko dana i kralj Bogud primio Kasijevo pismo, stigao je s četama i pridružio onoj legiji koju je bio doveo više pomoćnih hispanskih kohorti. Kao što se obično događa u vremenu građanskih sukoba, tako su u ono doba poneke zajednice u Hispaniji pristajale uz Kasija, dok je više njih bilo sklono Marcelu. Bogud je stigao s vojskom do vanjskih Marcelovih utvrda. Zatim su se vojnici i jedne i druge strane stali hrabro boriti. Često se događalo da je ratna sreća prenosila pobjedu od jednih na druge. Ipak, Marcela to nije nikad smelo u njegovim radovima. 63. Za to vrijeme stigao je Lepid iz ovostrane provincije s 35 legionarskih kohorti i velikim brojem konjaništva i ostalih pomoćnih četa u Uliju s namjerom da bi što nepristranije uskladio Kasijeve i Marcelove planove.
Kad je on došao, Mercel mu je bez razmišljanja povjerovao i ponudio mu svoje usluge. Obrnuto, Kasije je ostao unutar svojih utvrda, bilo zato što je mislio da na to ima više prava od Marcela a možda i zato što je strahovao da je protivnikova popustljivost obmanula Lepida. Ovaj je u blizini Ulije podigao tabor i održavao veze s Marcelom. Zabranio je da se stupi u borbu. Pozvao je Kasija da bi bilo potrebno izaći iz tabora, a za sve mu je drugo jamčio prisegom. Budući da je Kasije dugo dvoumio što bi morao učiniti i do koje mjere treba vjerovati Lepidu, a nije mogao vidjeti neki rezultat svojih namjera ako bude uporan u odluci, konačno je zatražio da se unište utvrde i da mu se omogući slobodan prolaz. Kad je bilo ostvareno ne samo primirje nego je gotovo bio sklopljen mir, a šančevi se ispunjali zemljom i izravnavali, te straže napustile utvrde, tad su pomoćne čete kralja Boguda navalile na onu Marcelovu utvrdu koja je bila najbliža kraljevu taboru, iako to nitko nije očekivao (vjerojatno je u to bio umiješan Kasije, jer se moglo posumnjati u njegovu savjest), te pobile vrlo velik broj vojnika. Da nije ogorčeni Lepid svojim četama odmah prekinuo boj, nesreća bi bila još veća. 64. Kad je Kasiju bio omogućen prolaz, Marcel je spojio svoj tabor s Lepidovim. U isto su vrijeme obojica sa svojim četama krenuli u Kordubu, dok je Kasije otišao u Kremonu. U isto je vrijeme prokonzul Trebonije stigao preuzeti upravu nad provincijom. Saznavši za njegov dolazak, Kasije je svoje legije kao i konjaništvo smjestio u zimovnik. Zatim, pokupivši na brzinu sav svoj prtljag, požurio se u Malaku. Tu se unatoč vremenu nepovoljnom za plovidbu ukrcao na lađe. Za to je sam navodio razlog da se Torije ne bi morao povjeravati Treboniju i Marcelu. Njegovi su prijatelji navodili kao razlog da ne bi s manje dostojanstva putovao kroz ovu provinciju koja ga se većim dijelom bila odrekla. Poneki su sa svoje strane iznosili razlog da se ne bi tkogod domogao onoga novca što ga je bio nagomilao poslije bezbrojnih grabeža. Putovao je po povoljnom vremenu iako je bilo zimsko doba, ali kad se sklonio u ušće rijeke Ibera da bi prenoćio, uskoro je nastala oluja, a on je, ne misleći da će putovanje biti pogibljeno, plovio protiv struje valova u samom ušću. Ali kad nije mogao okrenuti lađu zbog riječne struje a ni odoljeti morskim valovima, poginuo je a lađa se potopila.
65. Kad je Cezar došao iz Sirije u Egipat, saznao je od onih koji su k njemu došli a i iz pisama rimskih prijatelja bio upozoren da je u mnogim stvarima loša uprava u Rimu i da se pravilno ne upravlja ni jednim dijelom države. Zbog toga će međusobna trvenja tribunskih ustanova omogućiti pogubne pobune, a isto će se tako zbog ambicije i nepopustljivosti vojničkih tribuna kao i onih koji zapovijedaju legijama mnogo toga dogoditi protiv vojničkog morala i običaja; to će prouzrokovati potpuno popuštanje discipline i strogosti. Uvidio je da svi vape za njegovim dolaskom. Ipak je mislio da na prvom mjestu mora nastojati da uspostavi državnu upravu u provincijama i zemljama u koje je došao tek onda kad se one oslobode unutrašnjih razmirica i kad se prestanu bojati vanjskih neprijatelja. Nadao se da će to brzo završiti u Siriji, Kilikiji i Aziji, jer te provincije nisu bile opterećene ratom. Znao je da mu to u Bitiniji i na Pontu neće biti lako. Nije bio obaviješten da se Farnak udaljio s Ponta; štoviše, mislio je da niti neće otići, jer se naduo od oholosti zbog uspješnog rata protiv Domicija Kalvina. Zadržao se u gotovo svim zajednicama koje su bile najuglednije, podijelio je nagrade zaslužnima osobno i javno. Zatim je saslušao razlaganja o starim neslaganjima. Onda je zaključio da sve kraljeve, tirane i dinaste koji su najbliži susjedi provincije, a ti su svi bili došli k njemu, primi pod svoju zaštitu, odredivši im uvjete za zaštitu i obranu provincije. Rastao se s njima kao s najboljim prijateljima, i svojim i rimskog naroda. 66. Kad je proveo nekoliko dana u ovoj provinciji, postavio je Seksta Cezara, svoga prijatelja i rođaka, za zapovjednika legijama u Siriji. Međutim je u Tarz pozvao sve predstavnike zajednica, jer je to bio najnapredniji i najutvrđeniji grad u cijeloj Klikiji. Kad je tu uredio sve poslove koji su se odnosili na provinciju i susjedne države, tad se iz želje da krene i povede rat nije dulje zadržavao, nego je poslije velikih marševa kroz Kapadokiju dva dana boravio u Mazaki i onda stigao u Komanu. Tu se nalazio najstariji i najsvetiji hram u Kapadokiji, posvećen božici Beloni. Religiozni ugled vrhovnog svećenika toga hrama što se tiče vlasti i moći bio je toliki da su ga u ovom narodu jednodušno poštovali kao drugog čovjeka poslije kralja. Tu je počast Cezar dodijelio vrlo uglednom Likomedu iz Bitinije. On je, rođen od kraljevske loze Kapadočana, zbog nesretne sudbine svojih djedova bio izgubio svoje
nepobitne povlastice i tražio pravo na tu svećeničku čast, koju je bila prisvojila druga porodica. S druge strane odredio je Arijaratu, bratu Ariobarzanovu, koji će predjeli biti pod njegovom vlašću i upravom, jer su obojica bili zaslužni za Rimsku Republiku, da ne bi Arijarat bio uskraćen u kraljevskoj vlasti, a opet da ne bi baštinski ugrožavao Ariobarzana. Zatim je istom brzinom nastavio svoje započeto putovanje. 67. U vrijeme kad se više približio Pontu i granicama Galogrecije, Dejotar je bio tetrarh gotovo cijele Galogrecije, ali su mu to pravo osporavali i po zakonu i po tradiciji ostali tetrarsi, iako ga je Senat nedvojbeno bio nazvao kraljem Male Armenije. On je odloživši znakove kraljevske časti, čak ni u odijelu obična građanina, nego odvojen kao osuđenik i prebjeg, došao k Cezaru s molbom da mu oprosti što je nalazeći se u predjelima u kojima nije bilo nikakvih Cezarovih posada bio prisiljen s vojskom i svojim štabom boraviti u taboru Gneja Pompeja. Rekao je da on ne može biti sudac u razmiricama rimskoga naroda, nego da se mora pokoriti sadašnjoj vlasti. 68. Kad mu je Cezar sa svoje strane spomenuo mnoge svoje usluge koje mu je kao konzul prema zaključcima države učinio i kad mu je predbacio da njegova obrana ne može biti neko opravdanje njegove nerazboritosti, jer je nepojmljivo da kao čovjek tolika razbora i sposobnosti nije bio upućen tko vlada u Rimu, i u Italiji, zatim na čijoj je strani Republika a na čijoj je Senat i rimski narod i tko su konzuli nakon Lucija Lentula i Gaja Marcela. Rekao mu je da on ipak dopušta da se tamo moglo nešto dogoditi, ali da mu oprašta zauzvrat za prijašnje dobročinstvo te da će, sjećajući se staroga gostoprimstva i prijateljstva, dostojanstva i njegove dobi popustiti molbama onih koji su ga molili kao Dejotarovi gosti i prijatelji, a poslije raspraviti o nesuglasicama tetrarha. Rekavši to, Cezar mu je vratio kraljevsko odijelo. Zatim je zapovjedio da mu predvede onu legiju koju je Dejotar bio sastavio od svojih sunarodnjaka i organizirao i naoružao prema našem vojnom ustrojstvu, a i čitavo konjaništvo koje je Cezaru bilo potrebno za vođenje rata. 69. Kad je stigao u Pont, sakupio je sve svoje čete na jednom mjestu, a te su brojem i ratnom spremom bile osrednje, ako se izuzme Šesta legija
koju je bio doveo iz Aleksandrije i koja je bila sastavljena od iskušanih ratnika, jer je proživjela mnoge napore i pogibelji, ali istodobno, dijelom zbog napornih marševa i plovljenja po moru a dijelom zbog čestih ratova toliko bila brojčano oslabila da je u njoj nedostajalo tisuću vojnika. Ostali su dio vojske bile tri legije i to jedna Dejotarova i dvije za koje smo rekli da su sudjelovale u onom ratu koji je Domicije vodio s Farnakom. Farnakovi su poslanici došli k Cezaru i osobito ga molili da njegov dolazak ne bude neprijateljski. Izjavili su da će Farnak učiniti sve što mu bude naređeno. Osobito su isticali da Farnak nije htio Pompeju dati nikakve pomoćne čete protiv Cezara, te da je Dejotar, premda mu ih je dao, ipak potpuno u Cezarovoj milosti. 70. Cezar je odgovorio poslanicima da će biti vrlo pravedan prema Farnaku ako se bude iskazao onako kako je obećao. Po svom običaju blago je opomenuo poslanike da mu ne predbacuju postupke prema Dejotaru i da se odviše ne razmeću djelom tobožnjeg prijateljstva što nisu Pompeju poslali pomoćne čete. Rekao je da mu je uvijek na srcu više nego išta drugo da oprašta onima koji ga za to ponizno zamole, ali da ne može oprostiti javne uvrede prema provincijama onima koji su se osobito istaknuli protiv njega. Štoviše, upravo ono što su spomenuli bilo bi korisnije Farnaku – da se unaprijed pobrinuo da ne bude pobijeđen – nego njemu, komu su besmrtni bogovi udijelili pobjedu. Ipak, on može oprostiti velike i teške nepravde prema rimskim građanima koji su trgovali na Pontu, iako ih u potpunosti ne može popraviti. Farnak ne može oživjeti ubijene a ni uškopljenima vratiti mušku snagu, a ova je kazna za rimske građane bila okrutnija od same smrti. Zato neka se smjesta udalji s Ponta, neka oslobodi obitelji zakupnika, a onda neka i ona ostala dobra vrati saveznicima i rimskim građanima koji su pod njegovom vlašću. Da je to već onda učinio, bio bi mu mogao poslati počasti i darove što ih zapovjednici obično dobivaju od prijatelja kad pobijede. Farnak je bio poslao zlatnu krunu. Cezar je otpustio poslanike pošto je ovako odgovorio. 71. Farnak je velikodušno sve obećavao, pogotovo zato što se nadao da će Cezar, komu se žurilo i koji je u prolazu, radije vjerovati njegovim obećanjima da bi što brže i sigurnije ostvario one najpotrebnije ciljeve. Ta svatko je znao da Cezara iz više razloga ponovo zovu u Rim. Zato je Farnak počeo sporije izvršavati obveze tražeći da mu se produži rok za
povlačenje, zatim umetati neke druge pregovore; u jednu riječ, počeo je obmanjivati. Kad je Cezar prozreo lukavost ovoga čovjeka, ono što je u drugo doba obično činio prema prirodnom razvoju prilika sad je, primoran nuždom, odlučio da izvan svakog očekivanja svih učini, da otpočne borbu. 72. Zela je grad na Pontu. Premda leži u ravnici, dovoljno je utvrđen jer prirodni brežuljak, kao da ga je oblikovala ljudska ruka, uzdignutijim svojim dijelom podržava bedeme sa svih strana. Oko ovoga grada strše mnogi i dolinama ispresijecani brežuljci. Među njima je najstrmiji, položajem i putovima gotovo povezan s gradom, onaj koji je zbog Mitridatove pobjede i nesreće Trijarijeve, a i poraza naše vojske od ranije, u tim krajevima postao slavan; udaljen je od Zele samo 3000 koraka. Farnak je ovo mjesto okupirao svojim četama obnovivši bivši pobjednički tabor svoga oca. 73. Cezar se utaborio 5000 koraka daleko od neprijatelja, a jer je opazio da će one doline koje su zaštićivale kraljevski tabor istim razmakom zaštititi i njegov logor, ako neprijatelji ne budu prvi zauzeli ona mjesta koja su bila bliže kraljevskom taboru, zapovjedio je da se priredi građa za nasip unutar utvrda. Pošto je posao brzo dovršen, sljedeće su noći oko četvrte noćne straže, ostavivši rano u zoru prtljag u taboru a da neprijatelji nisu očekivali, legije zauzele ono isto mjesto na kome je Mitridat sretno pobijedio Trijarija. Zapovjedio je da se na ovo mjesto iz tabora donese sva građa priređena za nasip, a da bi svi vojnici bili zaposleni, jer dolina koja se protezala između neprijateljskog i njegova tabora nije bila šira od tisuću koraka, Cezar je sam nadgledao započete radove. 74. Farnak je odmah sve svoje čete poredao pred taborom kad je u zoru opazio Cezarove pripreme. Cezar je držao da su te čete svrstane zbog velike neprohodnosti terena prema uobičajenoj taktici do koje mnogo drži većina stratega, a možda i zbog kraljeve preuzetnosti da se ne bi činilo kako se Farnak više brani utvrdama negoli vojskom. Zato ga to nije iznenadilo; nastavio je radove s većinom svojih vojnika, dok je pred nasipom svrstao dio vojske u bojni red.
Naprotiv, Farnak se – potaknut zgodnim prirodnim položajem ili zaveden suspicijama i religioznim obredima kojima se on, kako smo poslije čuli, slijepo pokoravao, a možda i zato što je opazio mali broj naših boraca, pa je mislio da je ono mnoštvo zaposleno u dnevnom poslu oko građe za nasip obično roblje ili, štoviše, zbog prijašnjeg iskustva svojih četa za koje su njegovi poslanici razmetljivo rekli da su se u četrdeset i dvije bitke borile na bojnom polju i pobijedile, a onda i zbog prezira prema našoj vojsci za koju je znao da ju je pobijedio pod zapovjedništvom Domicija – odlučio za plan borbe i počeo silaziti u dolinu. Cezaru je neko vrijeme bilo sumnjivo ovo njegovo tašto razmetanje i gomilanje četa na jednom mjestu s kojeg nijedan neprijateljski vojnik ne bi mogao izvući živu glavu. Tad se Farnak istim načinom, kako je bio naredio da se siđe niz kosinu u dolinu, počeo penjati uzbrdo s četama svrstanima u bojni red. 75. Cezar, uzbuđen zbog Farnakove nevjerojatne hrabrosti ili samopouzdanja i iznenađen zbog nenadana napada, u isto je doba opozvao vojnike s posla i zapovjedio da grabe oružje i zauzmu svoja mjesta, a onda je svrstao bojni red. Ova je iznenadna uzbuna prouzrokovala velik strah u naših vojnika. Još nisu bili ni dobro svrstani u bojne redove, a već su kraljevska kola opremljena srpovima izazvala nered kod nesvrstanih vojnika. Ipak su naši strijelci na njih bacali mnoštvo strijela. Za kolima se kretao neprijateljski bojni red. Nastala je velika buka i gužva, ali je nama pomogao prirodni položaj mjesta borbe i najviše od svega sklonost besmrtnih bogova. Oni sudjeluju u svim ratnim sukobima, a pogotovo u onima kad sam čovjekov razum zataji. 76. Pobjeda je započela kad se na desnom krilu gdje je bila svrstana Šesta legija veterana iz blizine razvila velika i žestoka borba. Naši su vojnici na planinskoj strmini uništavali neprijatelje, ali su ipak mnogo sporije uz pomoć bogova na lijevom krilu i u sredini cijelog bojnog reda uništili kraljeve čete. Ukoliko su se neprijatelji penjali na neprohodna mjesta, utoliko je brže takav nezgodni položaj postao za njih bezizlazan. Na taj način, kad su vojnici bili dijelom pobijeni a dijelom propašću svojih potisnuti, oni koji su to mogli izbjeći brzim bijegom odbacivši oružje prešli su preko nasipa, ali su bez oružja bili nemoćni premda su bili na uzvišenom mjestu.
Naprotiv naši, ohrabreni pobjedom, nisu bili neodlučni da li napadati na neprohodnom mjestu i da li jurišati na utvrde. Iako su Farnakov tabor branile one kohorte koje je on bio ostavio za zaštitu, ipak su naši brzo zauzeli neprijateljski tabor. Kad je izginula ili zarobljena gotovo sva kraljeva vojska, Farnak je pobjegao s nekoliko konjanika. Da mu borbe za osvajanje tabora nisu pružile priliku da lakše pobjegne, bili bi ga živa doveli pred Cezara. 77. Cezara, koji je toliko puta bio pobjednik, ova je pobjeda posebno razveselila, najviše zato što je velik rat tako brzo završio i što je zbog sjećanja na proživljenu pogibelj na neki način lako ostvarena pobjeda radosnija nego u vrlo teškim okolnostima. Budući da je Cezar ponovo osvojio Pont, podijelio je kraljevski plijen vojnicima, a onda je sutradan s lako naoružanim konjaništvom krenuo na put. Još je naredio da se Šesta legija prebaci u Italiju da bi joj tamo predali nagrade i odlikovanja. Raspustio je i Dejotarove pomoćne čete, dok je na Pontu ostavio dvije legije pod zapovjedništvom Celija Vinicijana. 78. Putujući kroz Galogreciju i Bitiniju u Aziju, Cezar se upoznao s razmiricama svih onih provincija i o njima donosio odluku. Odredio je kakva prava i povlastice pripadaju tetrarsima, kraljevima i pojedinim zajednicama. Zatim je Mitridata Pergamskog, rođena od kraljevskog roda a odgojena i obrazovana za budućeg kralja, o čijem smo sretnom i brzo izvršenom poduhvatu u Egiptu nedavno pisali (njega je Mitridat kao kralj čitave Azije zbog njegova slavnog podrijetla još kao dječaka bio sa sobom poveo u tabor i tu ga mnogo godina zadržao), imenovao za kralja Bospora, koji je dotad bio pod Farnakovom vlašću. Tako je zahvaljujući ugledu vrlo sklonog mu kralja osigurao provincije rimskog naroda od barbara i neprijatelja. Na isti je način prema zakonima i pravu a i rodbinskim vezama dodijelio pod njegovu upravu tetrarhije Galogrecije koju je Dejotar prije nekoliko godina bio zauzeo i prisvojio. Ipak se Cezar nije nigdje duže zadržavao nego onoliko koliko se činilo da to dopušta nužnost njegove prisutnosti zbog razvoja nemirnih prilika u Rimu.
Kad je vrlo sretno i vrlo brzo sve završio, Cezar je stigao u Italiju brže nego što je itko mogao očekivati.
AFRIČKI RAT 1. Cezar je ne propustivši ni jedan dan uobičajenim maršem stigao u Lilibej četrnaest dana prije januarijskih kalenda [17. prosinca] i odmah bio spreman ukrcati se na lađu, jer nije imao više od jedne legije novaka i oko 600 konjanika. Svoj je šator razapeo uz samu obalu, tako da ga je more gotovo zapljuskivalo. To je učinio zato da ne bi nijedan borac vjerovao u neko dulje zadržavanje i da bi svi bili spremni za borbu u svako doba dana. Tad se dogodilo da mu vrijeme nije bilo povoljno za plovidbu. Ipak je zadržao na lađama veslače i vojnike, da se ne bi propustila ni jedna prilika za njihovo usavršavanje. Cezar se nije prestrašio i nije očajavao kad su ga stanovnici ove pokrajine izvijestili o bezbrojnim neprijateljskim četama i konjaništvu, o trima kraljevskim legijama te o velikoj vojsci lako naoružanih, o Scipionovih deset legija i, napokon, o stotinu dvadeset slonova i mnoštvu brodovlja. Za to se vrijeme iz dana u dan povećavao broj njegovih ratnih brodova, a stizalo je sve više teretnih lađa, okupljale su se legije novaka, njih četiri, a uz njih je bila Peta legija sastavljena od veterana, zatim od 2000 konjanika. 2. Kad se okupilo šest legija i 2000 konjanika, onda se svaka legija kako je pristizala ukrcala na ratne lađe, dok su konjanike ukrcavali na teretne. Potom je zapovjedio da veći dio brodovlja isplovi i da krene prema otoku Aponijani koji je udaljen od Lilibeja deset milja. Tu se zadržao i na javnoj dražbi rasprodao dobra nekolicine. Zatim je naredio pretoru Alijenu koji je upravljao Sicilijom da se za sve pobrine, kao i za brzo ustrojavanje vojske. Kad je to naredio, ukrcao se na lađu šest dana prije januarijskih kalenda [25. prosinca] i odmah sustigao ostale. Na taj je način, ploveći uz siguran i brz vjetar, poslije četiri dana s nekoliko ratnih lađa doplovio nadomak afričkoj obali, jer je ostale teretne lađe, osim nekoliko njih, rastjerao vjetar, pa su lutajući otplovile u raznim smjerovima. Brodovlje je mimoišlo Klupeju a zatim Neapol. Osim toga, on se nije obazirao na utvrde i gradove koji su se nalazili nedaleko od morske obale.
3. Kad se približio Hadrumetu, gdje se nalazila posada protivnika pod zapovjedništvom Gaja Konzidija, pojavio se na morskoj obali, dolazeći od Klupeje, Gnej Pizon s otprilike 3000 maurskih konjanika. Uskoro je i Cezar, zadržavši se pred lukom dok se ne okupe ostale lađe, ovdje razvrstao svoju vojsku kojoj je broj zasad iznosio 3000 pješaka i 600 konjanika, a onda, kad se utaborio pred gradom a da nije nikoga oštetio, još je zabranio vojnicima da plijene. Međutim, građani su na bedem svrstali naoružane borce, dok je velik broj njih zaposjeo gradska vrata zbog obrane. Njih je bilo otprilike do dvije legije. Cezar se provezao oko grada a onda se, kad je upoznao prirodni položaj, vratio u tabor. Sa svim tim pripisivali su njemu u grijeh i nerazboritost što nije kormilarima i zapovjednicima brodovlja unaprijed odredio u koje će luke uploviti; štoviše, i to što nije prema svojim prijašnjim navikama u zapečaćenim pismima označio da onda kad ih svi zapovjednici pročitaju mogu uploviti u određenu luku. U tomu se Cezar najmanje prevario, jer ni za jednu luku na afričkom području nije mogao pouzdano držati da nije neprijateljski obrambeni položaj; on je vrebao slučajnu dobru priliku za iskrcavanje. 4. U to je vrijeme legat Lucije Planko zamolio Cezara da ga ovlasti da pregovara s Konzidijem, ne bi li ga nekim uvjerljivim razlogom opametio. Kad je dobio dopuštenje, napisao je pismo i predao zarobljeniku da ga odnese u grad Konzidiju. Čim je zarobljenik stigao i spremao se da preda Konzidiju pismo, kako mu je bilo naređeno, Konzidije je prije negoli ga je primio rekao: – Od koga je to pismo? – Tad je zarobljenik odgovorio: – Od zapovjednika Cezara! – Tad je Konzidije kazao: – Scipion je u ovo vrijeme jedini imperator rimskog naroda! – Zatim je odmah zapovjedio da pred njegovim očima smaknu zarobljenika, dok je pismo, koje nije pročitao, još onako zapečaćeno predao pouzdanom vojniku da ga uruči Scipionu. 5. Prošla je jedna noć i dio dana pod gradom a da nije stigao nikakav odgovor od Konzidija te usto Cezaru nisu pristizale ostale čete, a nije imao ni dovoljno konjaništva, kao što nije bilo ni dovoljno vojske za opsjedanje grada. Cezar je imao većinom novake, a jer nije htio da mu već pri prvom dolasku iskrvari vojska, kao i zato što je grad bio izvrsno utvrđen a pristup
za opsadu nemoguć, zatim jer su se pronosili glasovi da stanovnicima grada stižu velike pomoćne konjaničke čete, zaključio je da nema razloga zadržavati se opsjedanjem grada da ne bi, nalazeći se u takvim prilikama, bio izložen pogibelji da ga s leđa opkoli neprijateljsko konjaništvo. 6. Kad je htio krenuti, iznenada je iz grada provalilo mnoštvo, a slučajno je u isto vrijeme stiglo u pomoć konjaništvo koje je bio poslao Juba da primi plaću. Oni su zauzeli tabor, odakle je Cezar tek bio izašao, i počeli napadati pozadinu njegove vojske. Kad su to opazili legionarski vojnici, odmah su se zaustavili u maršu, dok su konjanici, premda ih je bilo malo, ipak vrlo hrabro navalili na toliko mnoštvo konjanika. Dogodilo se nešto nevjerojatno, da je manje od dvije stotine galskih konjanika rastjeralo 2000 maurskih i prisililo ih da pobjegnu u grad. Kad su neprijatelji bili odbijeni i satjerani u utvrde, Cezar je odlučio nastaviti započeti put. Budući da se ista neprijateljska taktika češće ponavljala i naši ih konjanici tjerali u grad, Cezar je nekoliko kohorti sastavljenih od veterana koje je imao uza se razmjestio na zadnjem dijelu vojske s dijelom konjaništva, a onda je s ostalom vojskom lagano krenuo naprijed. Zatim, ukoliko se više udaljavao od grada, utoliko su Numiđani bili sporiji u proganjanju. Međutim, za vrijeme puta počela su stizati poslanstva iz gradova i utvrda izjavljujući da su spremni dovesti onoliko žita koliko bude naredio. Tako se onoga dana [1. siječnja] utaborio blizu grada Ruspine. 7. Zatim je krenuo i stigao do grada Leptisa, slobodne i nezavisne zajednice. U susret su mu došli poslanici iz grada i obećali da će učiniti sve što bude želio. Zatim, kad je postavio centurione i straže na gradskim vratima da ne bi koji vojnik ušao u grad ili nanio nasilje bilo kome stanovniku, podigao je tabor nedaleko od grada uz obalu. U isto su vrijeme slučajno stigle teretne i neke ratne lađe, dok su ostale, kao što mu je bilo javljeno, vidjeli kako plove u nesigurnom smjeru prema Utici. Cezar se za to vrijeme nije ni udaljio od morske obale, a nije ni isplovio zbog lađa koje su zalutale, dok je cijelo konjaništvo zadržao na lađama i to zato, kako mislim, da ne bi plijenilo po okolici. Zapovjedio je da se voda donosi na lađe. Dotle su veslače koji su se iskrcali s lađa zbog vode iznenada napali maurski konjanici a da se cezarovci nisu tome ni nadali. Protivnici su mnoge izranili strelicama, neke i pobili. To se dogodilo zato što se maurski konjanici na konjima kriju u zasjedi u
dolinama da bi se iznenada pojavili, ali ne zato da bi se izbliza borili na otvorenu polju. 8. Za to vrijeme Cezar je poslao poslanike s pismima u Sardiniju i u ostale susjedne provincije, da se odmah čim pročitaju pismene poruke pobrinu da mu pošalju pomoćne čete, zatim da organiziraju dovoz hrane i žita. Zato je na Siciliju poslao Rabirija Postuma, dijelom s praznim teretnim lađama a dijelom s ratnima. Zatim je zapovjedio da se plovidba na moru zaštiti od neprijatelja s deset ratnih lađa kao i to da ove potraže one teretne lađe što su bile zalutale. Isto je tako zapovjedio da pretor Gaj Salustije Krisp otplovi s jednim dijelom lađa prema otoku Kerkini koji su protivnici držali u svojoj vlasti, jer je bio obaviješten da se tamo nalazi velika količina žita. Svakom je pojedincu točno naredio sve što je on mogao ostvariti, da se ne bi nitko ispričavao ili oklijevao. Sam je za to vrijeme doznao od prebjega i urođenika o Scipionovim prilikama, te da se oni koji s njim vode rat protiv Cezara žale (Scipion je sredstvima provincije Afrike uzdržavao kraljevsko konjaništvo) što su ljudi tako ludi da više vole biti kraljevi vazali nego samostalni s ostalim građanima u domovini i sa svojim imetkom. 9. Cezar je naredio pokret cijeloga tabora tri dana prije januarijskih nona [3. siječnja]. Kad je u Leptisu ostavio posadu od šest kohorti pod zapovjedništvom Sazerne, sam je ponovo s četama krenuo u Ruspinu odakle je dan prije bio stigao. Kad je tu vojska ostavila svoju prtljagu, sam je s lako naoružanom četom obilazio naokolo zaseoke da nabavi žito, dok je stanovnicima grada naredio da za njim pošalju kola i tegleću marvu. Kad se opskrbio velikom količinom žita, vratio se u Ruspinu. Mislim da se u taj grad povukao zato da ne bi primorske gradove ostavio bez posade, a da onda kad ih utvrdi budu sigurna pristaništa za njegovo brodovlje. 10. Zatim, pošto je ostavio Publija Sazernu, Gajeva brata, u susjednom gradu Leptisu, zapovjedio je da cijela njegova legija doveze što više drva u grad. Sam je sa sedam kohorti koje su bile sastavljene od veteranskih legija i borile se u mornarici sa Sulpicijem i Vatinijem krenuo iz grada Ruspine i uputio se prema luci koja je bila udaljena od grada 2000 koraka. Tu se predvečer s većim dijelom vojske ukrcao na brodove.
U vojsci nitko nije bio upućen u ove njegove postupke, a oni koji su razmišljali o strateškom planu vojskovođe ti su se jako uznemirili od straha i tjeskobe jer su vidjeli da se on sa svojom malom vojskom sastavljenom od novaka želi boriti u Africi i s velikim četama i s bezbrojnim konjaništvom podmuklog naroda. Osim toga, zasad ni u čemu nisu nalazili utjehu ili pomoć u savjetu svojih. Svoju pozornost obratili su samo na izraz zapovjednikova lica, koji je bio spokojan i pun optimizma. Tim su se svi tješili. Nadali su se da će njegovo znanje i njegova odluka učiniti da se sve dobro završi. 11. Cezar je samo jednu noć s vojskom proveo na lađama. Netom što je zabijeljelo nebo, pokušao je krenuti. Tad je iznenada uplovio jedan dio lađa koje su tijekom plovidbe bile zalutale. Kad je Cezar za to saznao, smjesta je zapovjedio da se svi iskrcaju i da na obali čekaju ostale naoružane vojnike koji su nadolazili. Na taj je način bez duga čekanja dočekao spomenute lađe, te kad su stigle čete vojnika i konjanika, ponovo se vratio u Ruspinu. Kad je tu organizirao tabor, sam je s trideset lako naoružanih kohorti krenuo u nabavku žita. Tako se otkrio Cezarov plan. Sad se vidjelo da je on htio brodovljem pomoći teretnim lađama koje su se za vrijeme plovidbe bile izgubile a da to neprijatelji ne zamijete, te da zapovjednici tih lađa ne bi nerazborito navalili na neprijateljsku mornaricu. Namjerno je htio da ta okolnost ne bude poznata vojnicima koji su bili ostali u posadama da se ne bi uplašili zbog velikog mnoštva neprijateljskih vojnika, kad je njih bilo malo. 12. Za to vrijeme, kad se Cezar već bio udaljio od tabora otprilike 3000 koraka, uhode i konjanici izvidnici javili su Cezaru da su u blizini opazili pokret neprijateljskih četa. I gle, čim je ta vijest stigla, naši su ugledali velik oblak prašine. Kad je i to saznao, Cezar je odmah zapovjedio da se cjelokupno konjaništvo, a trenutno je njegovo brojčano stanje bilo malo, pa zatim praćkari kojih je bilo mnogo, pozovu iz tabora i da ga svrstani pod ratnim znakovljem slijede laganim maršem. Sam je krenuo naprijed s malim odredom naoružanih vojnika. Kad se iz daljine mogao ugledati neprijatelj, zapovjedio je da vojnici čim budu u ravnici stave na glavu kacige i da se spreme za boj. Svega je bilo trideset kohorti pješaka, 400 konjanika i 550 praćkara.
13. Neprijatelji su se za to vrijeme pod zapovjedništvom Labijena i Tiberija Pacidija svrstali u bojne redove neobične dužine, ali ne od pješaka nego konjanika. Između njih su postavili lako naoružane Numiđane i praćkare pješake, ali svrstane vrlo zbijeno da bi ih Cezarovi vojnici gotovo držali za pješačke čete. Usto su desno i lijevo krilo osnažili jakim odredima konjanika. Cezar je za to vrijeme svrstao jednostavan bojni red, kako je mogao s obzirom na mali broj vojnika. Praćkare je poredao ispred bojnog reda, dok je odredio da konjanici budu na desnom i lijevom krilu i naložio im da pripaze da ih ne opkoli mnoštvo neprijateljskih konjanika. Mislio je da će se boriti pješačkim četama u svrstanom bojnom redu. 14. Budući da je jedna i druga strana bila u stavu očekivanja, Cezar nije ništa poduzimao, jer je vidio da se mora s malim brojem svojih vojnika boriti protiv velikih neprijateljskih snaga, i to više strateškom dosjetljivošću nego stvarnim snagama. Neprijateljsko je konjaništvo odmah razmaklo svoje redove i svrstalo se u širinu da bi obuhvatilo brežuljke i na taj način prorijedilo Cezarovo konjaništvo. Onda su se neprijatelji počeli spremati za opkoljavanje. Cezarovi su konjanici teško suzbijali mnoštvo neprijateljskih konjanika. Kad su se sredine bojnih redova spremale za sukob, iznenada su iz zbijenih gomila lako naoružani numidski pješaci zajedno s konjanicima istrčali i bacili među naše pješake bojna koplja. Tad su cezarovci na njih navalili i rastjerali njihove konjanike. Za to su vrijeme pješaci odolijevali navali, dok su konjanici ponovnom navalom pritjecali u pomoć svojim pješacima. 15. Cezar je opazio da ovaj novi način borbe, kad se oni istrčavaju, zbunjuje bojne redove njegovih vojnika, jer su pješaci dok su progonili konjanike udaljivši se od bojnih znakova s boka bili nezaštićeni i tako su ih najbliži Numiđani ranjavali kopljima. Dotle su neprijateljski konjanici lako mogli brzim konjima izbjeći koplja naših vojnika. Zato je Cezar naredio da se od jednog do drugog reda vojnika oglasi da se nijedan vojnik ne udaljava više od četiri koraka od bojnih znakova. Labijenovi konjanici, svjesni svoga broja, nisu oklijevali da opkole mali broj Cezarovih konjanika. Tako je mnoštvo neprijateljskih konjanika zamorilo neznatan broj Julijevih konjanika, pa su malo-pomalo počeli uzmicati na ranjenim konjima, a dotle su neprijatelji sve više i više napadali. Na taj su način, kad
je odjednom sve legionare opkolilo neprijateljsko konjaništvo i kad su Cezarove čete bile stjerane u četverokut, bili primorani da se bore kao zatvoreni krug u vrlo tijesnom prostoru. 16. Labijen je bio na konju i bez kacige u prvom bojnom redu. Dok je svoje sokolio, poneki se put obraćao Cezarovim legionarima na ovaj način: – Zašto si se ti, o novače, tako smeo? Zar vas je on sve zaludio svojim riječima? Tako mi Herkula, uvalio vas je sve u veliku pogibelj. Žalim vas! – Tad je oslovljeni vojnik odgovorio: – Labijene, nisam ti ja novak, nego veteran Desete legije! – Labijen mu je uzvratio: – Ne raspoznajem znakove Desete legije! – A vojnik će na to: – Već ćeš upoznati tko sam! – Tad je digao s glave kacigu da bi ga mogao prepoznati i onda je iz sve snage zavitlao koplje, ali premda je htio njim udariti Labijena, pogodio je njegova konja u grudi povikavši: – Labijene, znaj da je to vojnik Desete legije koji te napada! Svi su se preplašili, a najviše novaci. Od sad su samo gledali što radi Cezar, a usto su pazili osobito na to kako bi izbjegli neprijateljska koplja. 17. Kad je Cezar shvatio neprijateljski plan, zapovjedio je da se bojni red opruži u što dužem poretku, a onda je odredio kohortama da se naizmjenično odupiru, tako da bi se jedna nalazila ispred a druga iza bojnih znakova. Na taj je način po sredini razdvojio neprijateljsku opsadnu crtu na desnom i lijevom krilu, isključivši njihov međusobni dodir s konjaništvom, i onda počeo napadati s pješacima. Kad su pješaci bacili koplja, natjerali su neprijatelja u bijeg. Ipak Cezar nije htio dalje napredovati bojeći se zasjede. Zato se povukao k svojim vojnicima. Isto je to učinio drugi dio Cezarovih konjanika i pješaka. Kad je to obavio i kad su neprijatelji bili daleko protjerani a mnogi od njih ranjeni, počeo se povlačiti u potpunom redu u svoje utvrde, kao što je to i ranije činio poučen iskustvom. 18. Međutim su, ravno s velikog marša, Marko Petrej i Gnej Pizon s izabranih 600 numidskih konjanika i pješaka istog roda u dobar čas stigli kao pomoć svojima. I tako, kad su se neprijatelji oporavili od straha, ponovo su obnavljajući prijašnju borbu počeli napadati legionare, a i s konjaništvom zadnje kolone, i ometati ih u povlačenju, tj. prisiljavati ih da se što sporije povuku u tabor. Kad je to Cezar opazio, zapovjedio je kohortama da okrenu bojne znakove i da se nasred polja obnovi bitka.
Neprijatelji su se na isti način borili kao i prije izbjegavajući borbu prsa o prsa. Cezarovi su konjanici bili previše iscrpljeni zbog nedavne morske bolesti, žeđi, umora i rana da bi mogli progoniti neprijatelja, a usto su bili sporiji i dan je skoro bio pri kraju. Zato je Cezar osokolio opkoljene kohorte i konjanike da upru sve svoje snage dok ne otjeraju neprijatelje preko posljednjih brežuljaka i dok i njih ne osvoje. Zatim je na dani znak uputio kohorte i konjanički odred na neprijatelje koji su bezvoljno i nepažljivo bacali koplja. Uskoro je bez velike poteškoće s ravnice potisnuo neprijatelja, a kad su ih njegovi vojnici otjerali s brežuljka, tu su se na zgodnom mjestu malo zadržali, kao što su bili upućeni, a onda su se sporo povukli u svoje utvrde. Slično su se i neprijatelji pretrpjevši poraz sklonili u svoje posade. 19. Kad je ta akcija bila završena i borba prekinuta, više je protivnika, i to ljudi svake vrste, prebjeglo k nama, a osim toga naši su zarobili više konjanika i pješaka. Od njih je Cezar saznao za neprijateljski plan, tj. da su oni s tom namjerom i odlukom došli da bi novaci i mali broj legionara preplašeni zbog novog i neobičnog načina ratovanja, kao što se to dogodilo s Kurionom, izgubili prisutnost duha kad ih konjaništvo opkoli. Još su izjavili da je Labijen govorio javno u skupštini da će pred protivnike izaći s tolikim mnoštvom pomoćnih četa da bi njih jedino premorenost u ubijanju protivnika mogla svladati. Kao da se on zaista pouzdavao u one glasine što ih je čuo u Rimu, da legije veterana tobože nisu oduševljene s borbom i da ne žele prijeći u Afriku. Zatim je mislio kako je postigao da mu za tri godine boravka u Africi i najgori vojnici postanu odani, ali da su ipak nadmoćnije one pomoćne čete koje ima od numidskog konjaništva i lako naoružanih vojnika, a onda i germanski i galski konjanici koje je poslije bitke i Pompejeva bijega bio prebacio iz Butrota, te čete koje je unovačio među ljudima raznog podrijetla, oslobođenicima i robovima, pa ih onda naoružao i izvježbao za konjanike. Osim toga, pouzdavao se u kraljevske pomoćne čete, u 120 slonova i bezbrojno konjaništvo, pa u unovačene legije od svakovrsnih ljudi, ali nije ih imao više od dvanaest. Zanesen tom nadom i smionošću, Labijen se upustio u borbu s 1600 galskih i germanskih konjanika i 8000 Numiđana koji su jahali na nepouzdanim konjima, a iskoristivši osim toga Petrejevu pomoć od 800 konjanika, četiri puta toliko lako naoružanih pješaka, streljača i praćkara i
mnoštva štitom naoružanih konjanika. Ove su se čete uoči januarijskih nona [4. siječnja], a tri dana poslije Cezarova dolaska u Afriku, borile na vrlo prostranim i golim ravnicama od rana jutra do zalaska sunca. U tom se boju teško ranjeni Petrej povukao iz bojnog reda. 20. Za to je vrijeme Cezar pažljivije utvrđivao tabor, pojačavao je posade, dok je veći broj njegovih četa gradio nasip od grada Ruspine sve do morske obale, a onda još jedan od samog tabora da bi se mogao kretati s jedne i druge strane i da bi mu pomoćne čete mogle bez opasnosti priteći u pomoć. Zapovjedio je da oružje za napad kao i bojne sprave iskrcaju s lađa i prenesu u tabor, te da se jedan dio veslača i to Gala i Rođana kao i same mornarske posade naoruža i brodom odvede u tabor, da bi ih mogao ako mu pođe za rukom prema istom planu kao i protivnici, pošto ih lako naoruža, svrstati među svoje konjanike. Onda je okupio mnogo strijelaca s itirejskih i sirijskih lađa te još drugih narodnosti i sve ih odveo u tabor i na taj način ojačao svoju vojsku. Cezar je saznao da se Scipion počeo približavati tri dana poslije onoga dana kad je bila bitka i da povezuje svoje jedinice s Labijenovim i Petrejevim. Javljali su da njegova vojska broji osam legija i 3000 konjanika. Cezar je još zapovjedio da se organiziraju kovačke radionice te da se izradi što više strijela i drugog oružja za napad, sulica i kopalja, zatim da se pripreme olovne kugle za hitala i građa za opkop. Tada je razaslao pisma i glasnike na Siciliju da mu nakupe pruća i drvnu građu za "ovnove zidodere", jer ih u Africi nije imao, a zatim još i željezo i olovo. Cezar je bio svjestan da se u Africi može opskrbiti samo uvezenim žitom, jer prošle godine, kad su zbog protivničkog novačenja orači postali vojnici, nije bilo žetve. Osim toga, znao je da su protivnici sakupili žito iz cijele Afrike u male ali dobro utvrđene gradove, pa je u cijelom afričkom kraju gotovo nestalo žita. Usto je bio upućen da ruše i raskapaju sve ostale gradove osim ono malo spomenutih koje su mogle braniti njihove vlastite posade, a onda su primorali stanovnike da prijeđu u njihove posade, dok su njive napustili i opustošili. 21. Cezara je nevolja natjerala da je posjećujući privatnike i dodvoravajući im se sakupio nešto žita, pa ga onda smjestio u svoje utvrde i štedljivo trošio. Isto je tako sam dnevno naokolo obilazio poduzete radove. Zbog jake neprijateljske vojske u stalnoj su pripremi bile po tri
kohorte. Labijen je naredio da se njegovi ranjenici, a tih je bio velik broj, na nosiljkama prenesu u Hadrumet. Kroz to su vrijeme zalutale teretne Cezarove lađe nesigurno plovile jer nisu poznavale ni obalu a ni mjesto njegova tabora. Više je protivničkih čamaca napalo pojedine lađe, zapalilo ih i zarobilo. Kad je Cezar to doznao, rasporedio je brodovlje oko otoka i luka da bi se dovoz hrane mogao što bolje odvijati. 22. U to vrijeme Marko Katon, koji je bio zapovjednik u Utici, nije prestajao postojano i uvredljivim riječima napadati Pompejeva sina Gneja Pompeja. Obično je ovako govorio: – Kad je tvoj otac bio u tvojim godinama i kad je opazio da su pokvareni i razbojnički građani uzeli maha u Republici, a da su pošteni bili pobijeni ili prognani i da su izgubili domovinu i građanska prava, njega su slava i etički njegov stav potaknuli da kao privatna osoba, iako još mladić, okupi ostatke očinske vojske, oslobodi gotovo podjarmljenu i do temelja uništenu Italiju kao i grad Rim. Zatim je neobično brzo vojskom zauzeo Siciliju, Afriku, Numidiju i Mauretaniju. Tim je pothvatima stekao dostojanstvo koje je kod drugih naroda bilo vrlo slavno i vrlo poznato, te je kao mladić i rimski vitez proslavio trijumf. U politički život nije stupio poslije slavnih djela svoga oca, a ni njegovi pređi nisu stekli neku općepriznatu čast; štoviše, sudbina ga nije usrećila brojnim klijentima i nije obavila aureolu slave oko obiteljskog imena. A ti, obdaren očevom slavom i dostojanstvom, i sam osobno dosta poznat i sposoban, ti se ne bi potrudio i otputovao očevim pristašama zatražiti pomoć za sebe i za Republiku kao i za sve najbolje građane? 23. Mladić, potaknut ovakvim riječima vrlo ozbiljnog čovjeka, otputovao je s trideset lađica raznog oblika a i s nekoliko lađa s mjedenim kljunovima iz Afrike u Mauretaniju i onda krenuo u Bogudovo kraljevstvo te okupio vojsku od 2000 robova i slobodnjaka, koja je samo djelomično bila naoružana – i onda se stao približavati gradu Askuru. U tom je gradu bila kraljevska posada. Stanovnici su utvrđenoga grada dopustili da se Pompej što više približi gradu, a kad je stigao pred sama gradska vrata i bedeme, iznenada su provalili te su iznenađene i preplašene pompejance otjerali dijelom prema moru i dijelom na lađe. Poslije toga poraza Gnej
Pompej Sin otplovio je odatle brodovljem; ni poslije nije pristao uz obalu, nego je s brodovima krenuo u smjeru Balearskih otoka. 24. Tad je Scipion s onim četama o kojima smo maloprije govorili, ostavivši jaku posadu u Utici, krenuo i najprije se utaborio u Hadrumetu. Tu se zadržao nekoliko dana te se na noćnom maršu spojio s Labijenovim i Petrejevim jedinicama. Kad su se utvrdili u zajedničkom taboru, bili su udaljeni od naše vojske 3000 koraka. Za to je vrijeme njihovo konjaništvo lutalo oko Cezarovih utvrda i hvatalo one vojnike koji su izlazili izvan nasipa zbog opskrbe hranom i vodom. Tako su protivnici zadržavali naše unutar utvrda. Zbog toga su cezarovci bili u velikoj oskudici, jer još nije stizala hrana ni sa Sicilije ni sa Sardinije a ni lađe nisu mogle zbog godišnjeg doba putovati bez opasnosti po moru. Cezar u Africi nije imao pod svojim nadzorom više od 6000 koraka zemljišta na kome se kretao, a usto je jako oskudijevao na krmi. Ova je nužda potakla veterane i konjanike koji su ratovali u mnogim zemljama i na morima pa su se često sukobljavali s takvim opasnostima i oskudicama da su kupili morsku travu na obali, ispirali je slatkom vodom te tako pripremljenu hranu davali iscrpljenoj teglećoj marvi i na taj joj način produžavali život. 25. Dok su se događaji tako odvijali, kralj Juba, saznavši za Cezarove poteškoće i za mali broj jedinica, stvorio je odluku da mu ne da vremena za oporavak i jačanje njegovih snaga. Zatim, kad je pripremio velike čete konjanika i pješaka, krenuo je u pomoć svojima prešavši granice svoga kraljevstva. Kad su Publije Sitije i kralj Bokho saznali da je kralj Juba krenuo, udružili su svoje jedinice i onda su se bliže primakli granici njegova kraljevstva. Kralj Bokho napao je na Cirtu, najbogatiji grad njegova kraljevstva. Osim toga, u nekoliko dana ratovanja zauzeo je još dva getulska grada. Kad je Getuljanima predložio kao uvjet da izađu iz grada i da mu ga tako prazna predaju, oni su odbili takav uvjet. On ih je poslije sve zarobio i pobio.
Sitije napredujući nije prestao pustošiti njive i uznemirivati gradove. Kad je za sve ove događaje saznao kralj Juba, koji nije bio mnogo udaljen od Scipiona i njegovih zapovjednika, odlučio je da mu je bolje krenuti u pomoć svomu kraljevstvu nego da dok kreće u namjeri da drugima pomogne bude možda i sam zbog jedne i druge okolnosti protjeran iz svoga kraljevstva. Zato se ponovo povukao i odvojio svoje pomoćne čete od Scipionovih, a u bojazni za svoj položaj i ostavivši samo trideset slonova, krenuo je u pomoć svojoj zemlji i njenim gradovima. 26. Budući da u provinciji nisu pouzdano znali za Cezarov dolazak, niti je tko vjerovao da je osobno on a ne nekakav legat s vojskom stigao u Afriku, Cezar je napisao pisma i preko njih obavijestio sve zajednice o svom dolasku. Onda su ugledni ljudi počeli bježati iz svojih gradova, stizati u Cezarov tabor i pripovijedati o okrutnosti i ogorčenosti njegovih protivnika. Cezara su ganule njihove suze i jadikovke. Budući da je već ranije bio odlučio ratovati sa svojim protivnicima, kad je na početku ljeta bio pozvao sve čete iz zimovnika, odredio je da se upravo sada vodi rat. Zato je odmah poslao pismene poruke po glasniku na Siciliju Alijenu i Robiriju Postumu da bez ikakva odlaganja i isprike zbog vjetra i zime što je moguće brže prevezu vojsku. Kao razlog navodio je da će izgubiti provinciju Afriku i doživjeti potpun poraz od svojih političkih neprijatelja. Jer ako se ne bude što prije pomoglo saveznicima, onda u Africi neće osim same zemlje zbog protivnikovih zločina i zasjeda ostati čitav nijedan krov pod koji bi se mogli skloniti. Sam se Cezar toliko žurio i bio ispunjen uzrujanim iščekivanjem da je sutradan, kad je poslao pismene poruke i glasnike, neprestano po danu i noći mislio o moru i promatrao more. To nije bilo nimalo neobično. Vidio je svojim očima kako se pale zaseoci i otimlje stoka, vidio je kako se ljudi ubijaju a utvrde i gradovi ruše i razaraju, dok protivnici ubijaju prvake države ili ih okivaju u lance, a njihovu djecu pod izlikom da su taoci silom odvede u ropstvo. On im nije mogao zbog malobrojnosti svoje vojske u toj nevolji
pomoći iako su ga molili za zaštitu. Ipak je zapovjedio da se vojnici vježbaju i utvrđuju te da podižu tornjeve i utvrde, a istovremeno da ne propuštaju u more bacati veliko kamenje za izgradnju lukobrana. 27. Scipion je odlučio na ovaj način uvježbati slonove. Uredio je dva bojna reda, jedan je bio sastavljen od praćkara i okrenut prema slonovima, i tobože je igrao ulogu neprijateljskog bojnog reda koji treba bacati kamenje na čela slonova. Onda je slonove svrstao u red. Iza njih je postavio svoj bojni red, da bi se slonovi kad protivnici počnu bacati kamenčiće preplašili i okrenuli prema njegovim vojnicima, a kad bi ovi ponovo bacili kamenje, da se slonovi okrenu protiv neprijatelja. Ta se vježba odvijala teško i sporo. Slonove su neiskusne zbog vježbi u prijašnjim godinama a naviknute na staru disciplinu jedva jedvice uvježbali, te onda izveli u bojni red na obostranu opasnost. 28. Dok su se tako oba vojskovođe spremali kod Ruspine, pretor Gaj Vergilije, zapovjednik u primorskom gradu Tapsu, opazivši da pojedine lađe s Cezarovom vojskom plove u nesigurnom smjeru jer ne znaju za točno mjesto njihovih položaja i tabora, iskoristio je priliku pa je na prvu teretnu lađu koja mu je bila pri ruci ukrcao vojnike i strijelce, a njima pridružio čamce od velikih lađa i tako počeo progoniti lađe cezarovaca. Napao je više lađa, ali je bio odbijen i natjeran u bijeg te se najzad povukao. Ipak nije potpuno napustio svoj naum, kadli je slučajno susreo lađu na kojoj su se nalazila dva mladića Hispanca po imenu Ticiji. Bili su tribuni Pete legije. Cezar je njihova oca bio izabrao u Senat. S njima je bio i Tit Salijen, centurion iz iste legije. On je kod Mesane bio u službi legata Marka Mesale, te nije pred njim samo buntovno govorio nego je zadržao novac i nakit određen za Cezarov trijumf i zato se bojao za svoju glavu. On je zbog grizodušja nagovorio mladiće da se ne odupiru, nego da se predaju Vergiliju. Kad ih je Vergilije doveo pred Scipiona, on ih je predao stražarima. Smaknuli su ih poslije tri dana. Kad su ih vodili na gubilište, pripovijeda se da je stariji Ticije molio centurione da njega ubiju prije brata. Oni su mu rado ispunili želju, pa su ih na taj način usmrtili. 29. Za to vrijeme, konjanički odredi koji su se obično nalazili pred
nasipom kao na svom stalnom mjestu nisu prestajali međusobno se sukobljavati u manjim okršajima. Pokatkad su također na dogovor s našima dolazili germanski i galski konjanici koji su bili pod zapovjedništvom Labijenovim, kad bi jedni drugima zadali vjeru. Labijen je pokušavao s dijelom svoga konjaništva opsjedati grad Leptis i nasilno u njega provaliti. U njemu je bio zapovjednik Sazerna s posadom od tri kohorte. Branitelji su mogli lako i bez pogibelji braniti grad zbog toga što je bio izvrsno utvrđen kao i zbog mnoštva hitala. Njegovo je konjaništvo često pokušavalo napadati, ali kad je jednom slučajno pred gradskim vratima stajao odred konjanika u zbijenom redu, odjednom je dobro odapeta strijela („škorpion") pogodila dekuriona i oborila ga na zemlju, dok su ostali preplašeni pobjegli i povukli se u tabor. Zbog ovoga razloga poslije su se bojali napasti grad. 30. Scipion je zatim dnevno razvrstavao bojni red nedaleko od svoga tabora, oko tri stotine koraka, a kad je za taj posao utrošio veći dio dana, ponovo bi se vraćao u tabor. Budući da se to češće događalo i budući da nitko nije izlazio iz Cezarova tabora u blizinu njegovih jedinica, Juba je, podcijenivši Cezarovu strpljivost kao i strpljivost njegove vojske, izveo sve svoje čete i trideset slonova naoružanih tornjevima svrstao u bojni red, kao i mnoštvo konjanika i pješaka u što dužoj liniji, i u isto vrijeme krenuo, pa se zaustavio na polju nedaleko od Cezarova tabora. 31. Kad je za to saznao Cezar, zapovjedio je vojnicima koji su se bili udaljili izvan utvrda zbog nabavke hrane ili drva ili su, štoviše, bili otišli do nasipa da ga utvrđuju ili da pomognu ako je štogod potrebno da se svi neopazice, bez buke i panike povuku unutar utvrda i da se rasporede na nasipu. Konjanicima koji su se nalazili na stražama u tornjevima također je zapovjedio da ostanu na onom mjestu na kome su se prije nalazili, sve dotle dok u njihovu blizinu ne doleti koplje bačeno od neprijatelja. U slučaju da neprijatelji dođu bliže, naložio im je da se bez straha povuku u utvrde. Ostalom je dijelu konjaništva zapovjedio da svaki pojedini konjanik bude na svom mjestu spreman pod oružjem.
Cezar nije sve ovo naređivao osobno, kako bi se činilo onomu koji je to promatrao s nasipa, nego je kao vrlo iskusan strateg sjedio u svom šatoru i izdavao zapovijedi preko izviđača i glasnika. Bio je svjestan da je protivnike, iako su se pouzdavali u svoje velike čete, ipak često puta natjerao u bijeg i razbio a preplašenima poklonio život i oprostio pogreške. Zbog toga u duhu protivnika nikad neće biti takve izdržljivosti i svijesti a niti pouzdanja u pobjedu da bi se usudili napasti njegov tabor. Osim toga, njegovo su ime kao i ugled uvelike slabili hrabrost protivničke vojske. Usto su tu bile izvrsne taborske utvrde te visina nasipa i dubina jama, pa izvan njih dobro raspoređene stupice koje su i bez branitelja sprečavale pristup protivnicima. Osim toga, Cezar je imao veliko mnoštvo škorpiona, katapulta i ostalog oružja što se obično sprema za obranu. Sve je to bio pripremio zbog sadašnjeg broja vojnika, koji su većinom nedavno bili unovačeni. Nije se uzbuđivao zbog vojničke snage i zastrašivanja sa strane neprijatelja i na taj se način prepuštao na njihovu milost i nemilost. Nije izvodio svoje čete u bojni red jer ih je bilo malo, a sve sastavljene od novaka, te se nije pouzdavao u pobjedu, nego je držao da treba voditi računa o tome kakva će biti buduća pobjeda. Mislio je da je za onoga koji je izveo tolike pothvate i pobijedio tolike vojske te izvojevao mnoge slavne bitke nečasno da drugi misle da je postigao krvavu pobjedu nad četama protivnika sakupljenih u bijegu. Zato je odlučio strpljivo podnositi njihovu slavu i razmetljivost dok ne stigne s drugim transportom dio legija s iskusnim borcima. 32. Za to se vrijeme, kao što sam prije rekao, Scipion zadržao na ovom mjestu da bi svi mislili da on gotovo prezire Cezara. Malo po malo povukao je svoje čete u tabor. Onda je sazvao vojničku skupštinu i govorio o načinu zastrašivanja Cezarove vojske kao i o njenom očaju. Tako je osokolio svoje vojnike i obećao im skoru pobjedu. Cezar je zapovjedio da se vojnici ponovo vrate na posao. Zbog utvrđivanja utvrda nije dopustio novacima da predahnu u radu. Međutim, Numiđani i Getuljani dnevno su bježali iz Scipionova tabora. Jedan je dio odlazio u kraljevstvo, dok drugi, kako su njihovi preci bili iskusili naklonost Gaja Marija, a bili su čuli da je Cezar njegov rođak, nisu prestajali u gomilama bježati u njegov tabor. Među ovima je izabrao uglednije ljude i predavši im pisma za svoje građane osokolio ih je i poslao
da ustroje vojsku te da na taj način brane sebe i svoje i da se ne žure priznati pokornost njegovim i svojim neprijateljima. 33. Dok se to događalo kod Ruspine, došli su k Cezaru poslanici iz Acile, slobodnog i utvrđenoga grada, i obećali da će spremno i rado učiniti što god bude naredio. Samo ipak mole i traže da im dade posadu, da bi to mogli sigurnije i bez pogibelji učiniti, a da će mu oni pomoći u opskrbi žitom i svim onim čime mogu zbog općeg spasa. To su lako isposlovali u Cezara. Dodijelio im je posadu pod zapovjedništvom Gaja Mesija, bivšeg edila, kome je zapovjedio da krene u Acilu. Kad se to pročulo, Konzidije Longo, koji je bio zapovjednik dviju legija i 800 konjanika u Hadrumetu, odmah je ostavivši tu dio posade s osam kohorti krenuo prema Acili. Mesijeve su kohorte brže marširale i stigle u Acilu. Kad se Konzidije s četama približio gradu i kad je opazio da se već u njemu nalazi Cezarova posada, nije želio svoje čete izvrgnuti opasnosti. Tako nije obavio ništa, već se unatoč mnoštvu svojih vojnika ponovo sklonio u Hadrumet. Zatim, poslije nekoliko dana kad je doveo konjaničke odrede koje je bio uzeo od Labijena, ponovo je kad je utvrdio tabor počeo opsjedati građane Acile. 34. U to je vrijeme stigao na Kerkinu Gaj Salustije Krisp, za koga smo spomenuli da je prije nekoliko dana bio poslan s brodovljem. Zbog njegova je dolaska Gaj Decimije, bivši kvestor koji je tu upravljao prijevozom s jakom posadom, odabrao malu lađu, ukrcao se na nju i pobjegao. Kerkinjani su, međutim, primili pretora Salustija. On je tu otkrio velike zalihe žita. Nakrcao ga je na teretne lađe kojih je u luci bilo mnogo i onda ih poslao u tabor k Cezaru. Usto je prokonzul Alijen u Lilibeju ukrcao na teretne lađe Trinaestu i Četrnaestu legiju i 800 galskih konjanika te 1000 praćkara i strijelaca, i tako poslao drugi transport Cezaru u Afriku. Budući da su lađe plovile uz povoljan vjetar, sretno su uplovile poslije četiri dana u luku Ruspine gdje je Cezar imao tabor.
Cezara je u isto vrijeme ohrabrila dvostruka radost i oduševljenje, dakle žito i pomoćne čete, jer su se napokon njegovi vojnici obradovali a prispjelo je žito uklonilo zabrinutost. Zatim je zapovjedio da se pješaci i konjanici iskrcaju s lađa i da se oporave od umora i morske bolesti. Kad ih je podijelio, rasporedio ih je po tvrđavama i utvrdama. 35. Ove su okolnosti ponukale Scipiona da se začudi i promisli zašto se Cezar, koji je obično prije prvi znao nametnuti rat i izazvati borbu, iznenada promijenio. Tako su on i njegovi pratioci opravdano počeli ne bez velikog razloga sumnjičavo razmišljati o njegovoj strategiji. Cezarova je strpljivost izazvala kod protivnika velik strah. Zato su poslali dva Getuljana za koje su držali da su im vrlo odani, obećavši im velike nagrade, da odu kao uhode u Cezarov tabor. Kad su ih izveli pred Cezara, zatražili su da im bude bez opasnosti za život slobodno govoriti. Čim su oni to dopustili, uhode su rekle: – Često je, zapovjedniče, velik broj Getuljana, koji su štićenici Gaja Marija, pa prema tome rimski građani, a služe u Trećoj i Šestoj legiji, htio prebjeći k tebi i skloniti se u tvoje utvrde. U tomu su nas spriječile straže numidskih konjanika, pa to nismo bez pogibelji mogli učiniti. Sad nam se ukazala zgoda, jer nas je Scipion poslao kao uhode. Jedva smo dočekali doći k tebi. On nam je zapovjedio da izvidimo postoje li jame ili zasjede protiv slonova ispred tabora, zatim jesu li izgrađeni prijelazi na nasipu. Ujedno moramo saznati kakav je vaš strateški plan protiv spomenutih životinja te usporediti način vaše i naše borbe. Ubrzo je stvarnost potvrdila njihovu izjavu. Sutradan je iz legija koje su Getuljani spomenuli više vojnika legionara iz Scipionova tabora prebjeglo k Cezaru. 36. Dok se ovo događalo blizu grada Ruspine, Marko Katon, koji je bio zapovjednik u Utici, nije propustio svakodnevno novačiti slobodnjake, Afrikance, robove i najzad ljude svake vrste koji su ipak bili kadri nositi oružje. Onda ih je sve smjestio u Scipionov tabor. Tad su iz grada Tizdre k Cezaru stigli poslanici. U tom su gradu italski trgovci i ratari bili smjestili u ambare 3000 modija pšenice. Izjavili su kolika se količina žita kod njih nalazi. Isto su ga tako zamolili da im
pošalje posadu kako bi najbolje mogli obraniti žito i ostale zalihe. Cezar im je srdačno zahvalio i izjavio da će uskoro poslati posadu. Usto ih je osokolio i naredio da otputuju k svojim građanima. Za to je vrijeme Publije Sitije s vojskom upao preko granica Numidije i poslije opsade osvojio tvrđavu koja se nalazila na dobro utvrđenom planinskom mjestu. U tu je tvrđavu kralj Juba zbog vođenja rata bio smjestio žito i sve ono ostalo što obično treba u ratu. 37. Budući da se Cezarova vojska povećala dolaskom drugog transporta i to dvjema legijama veterana, konjaništvom i lako naoružanim vojnicima, odmah je zapovjedio da teretne lađe otplove u Lilibej da bi prevele ostalu vojsku. Zatim je šest dana prije februarskih kalenda [25. siječnja] oko prve noćne straže zapovjedio da se kod njega okupe svi izvidnici i njegova osobna pratnja. Na taj je način, a da to nitko nije znao niti posumnjao, u doba treće noćne straže zapovjedio da se izvedu sve legije iz tabora i da ga slijede prema gradu Ruspini. Tu je bila njegova posada. Taj je grad prvi prihvatio njegovo prijateljstvo. Zatim, kad su čete prešle malu nizbrdicu, poveo je legije na lijevi dio ravnice uz more. Tu se prostirala velika ravnica od 15 000 koraka. Nju je zatvarala kosina sa strane prema morskoj obali i na taj način stvarala amfiteatralni izgled. Na toj je kosini stršilo nekoliko brežuljaka. Na svakom su brežuljku odavno bili sagrađeni tornjevi i promatračnice. Uz posljednju bila je posada i toranj samoga Scipiona. 38. Poslije se Cezar popeo na kosinu o kojoj sam govorio i na jedan od brežuljaka u namjeri da nadzire tornjeve i tvrđave. Taj je put prevalio gotovo za nepunih pola sata. Kad nije bio mnogo udaljen od posljednjeg brežuljka i tornja, koji je bio vrlo blizu taboru protivnika i za koji sam napomenuo da se u njemu nalazi posada i stanica Numiđana, Cezar se tu malo zaustavio i kad je proučio teren, rasporedio je konjaništvo u postaje, dok je naredio legijama da utvrđuju šanac od sredine gorskog bila, tj. od onoga mjesta do kojega je bio stigao sve do onoga odakle je bio krenuo. Kad su Scipion i Labijen to opazili, izveli su iz tabora čitavo konjaništvo, svrstali ga u konjanički bojni red i onda se pomakli naprijed od svojih utvrda otprilike tisuću koraka, dok su pješaštvo svrstali u drugi bojni red, a ono je bilo udaljeno manje od 400 koraka.
39. Cezar je poticao svoje vojnike na rad; a nije ga uzbuđivala blizina neprijateljskih četa. Kad je uočio da između njegovih i neprijateljskih bojnih redova nema više od 1500 koraka i kad je uvidio da je za dobar red vojnika kao i za obranu od neprijatelja potrebno bliže prići s četama, zapovjedio je da se dovedu legije iz utvrda, a isto tako je zapovjedio hispanskim konjaničkim odredima da odjašu do najbližeg brežuljka te da zametnu okršaj s posadom, a onda da je otjeraju i da zauzmu taj položaj. Istodobno je zapovjedio da mu mali odred lako naoružanih bude kao zaštita. Kad ih je poslao, oni su odmah napali Numiđane, te su ih dijelom žive pohvatali, dok su druge na bijegu ranili i na taj način osvojili spomenuti položaj. Čim je to opazio Labijen, a da bi što brže Numiđanima priskočio u pomoć, odvojio je iz svrstanog konjaničkog bojnog reda svoje konjice cijelo desno krilo i pohitao pomoći svojima koji su bježali. Kad je Cezar sve to sagledao kao i to da se Labijen mnogo udaljuje od njegovih četa, poslao je lijevo krilo svoga konjaništva da ono opkoli neprijatelje. 40. Na onoj ravnici gdje se sve to odigralo nalazio se veći zaselak utvrđen četirima tornjevima. On je smetao Labijenu da ima pregled nad cijelom ravnicom, zbog toga nije mogao uočiti da ga opkoljava Cezarovo konjaništvo. Na taj je način tek onda ugledao julijevske konjaničke odrede kad je čuo kako jauču njegovi ranjenici. Ova je okolnost odmah unijela paniku među numidsko konjaništvo, te je on smjesta i ravno odjahao u tabor. Izginuli su svi galski i germanski konjanici koji su se odupirali, jer su ih naši napali s uzvisina i s leđa opkolili. Oni su se zaista hrabro borili. Kad su to opazile Scipionove legije koje su bile svrstane ispred tabora, izgubile su prisutnost duha, pa su od straha i užasa počele bježati prema svim vratima tabora. Kad je Scipiona i njegove legije raspoređene u ravnici i na brežuljcima obuzela strava i kad su bili satjerani u logor, i kad je Cezar zapovjedio da trubači zatrube za uzmak te kad se cijelo njegovo konjaništvo povuklo u svoje utvrde, onda je na ispražnjenoj ravnici
ugledao divno građena tijela poginulih Gala i Germana. Jedan je dio tih vojnika bio u Galiji pod Labijenovim zapovjedništvom, dok su drugi, namamljeni darovima i obećanjima, prišli k njemu, a poneki su, zarobljeni i pošteđeni u sukobu s Kurionom, zaželjeli da mu iskažu istu odanost i jednaku vjernost. Njihova su divno razvijena tijela unakažena ranama bez životnog daha ležala nepomično ovdje i ondje po ravnici. 41. Sutradan poslije ovih događaja Cezar je izveo sve svoje čete iz ovih utvrda, a onda ih je svrstao u ravnici. Budući da su Scipionovi vojnici pretrpjeli poraz i mnogo ih je bilo ubijenih i ranjenih, on se uglavnom zadržavao unutar svojih utvrđenja. Kad je Cezar uredio bojni red, lagano se sve više stao približavati utvrdama uz najniže podnožje planinske kose. Sad su julijevske legije bile udaljene od grada Uzite manje od tisuću koraka. Gradom je zapovijedao Scipion. Budući da se on bojao da ne bi izgubio grad, odakle se obično njegova vojska opskrbljivala vodom i drugim, izveo je sve čete i svrstao ih u četverostruki bojni red prema svome planu. U prvom se redu nalazilo konjaništvo svrstano po odredima među kojima su bili uvršteni slonovi koji su nosili tornjeve i u njima naoružane vojnike. Čim je Cezar to opazio, mislio je da je Scipion spreman za boj te da protiv njega nastupa s određenom namjerom, dok se Scipion zaustavio pred gradom na onom mjestu o kome sam nedavno govorio. Gradom je zaštitio srednji dio vojske, dok je desno i lijevo krilo, gdje su se nalazili slonovi, svrstao sučelice protivnika. 42. U tom očekivanju Cezar je dočekao i zalaz sunca. Opazio je da se Scipion nije bliže k njemu primakao s onoga mjesta gdje se bio zaustavio, te da će se više braniti, ako ga prilike prisile na borbu, prirodnim položajem nego da u ravnici odveć smiono pristupi blizu svojim protivnicima. Za Cezara nije bilo opravdanja da onoga dana bliže pristupi gradu jer je bio obaviješten da se u njemu nalazi velika posada Numiđana kao i to da su neprijatelji gradom zaštitili svoj srednji bojni red. Usto je uvidio da bi bilo teško istodobno opsjedati grad i boriti se u bojnom redu na desnom i
lijevom krilu s nezgodnijeg mjesta. Osobito je bio jak razlog što su vojnici od jutra bili pod oružjem bez ijednog obroka hrane. Zato, kad je povukao svoje čete u tabor, naredio je da se sutradan bliže protivnicima uredi njegov bojni red. 43. Za to vrijeme Konzidije je opsjedao grad Acilu s osam kohorti numidskih i getulskih plaćenika. U gradu je Gaj Mesije bio zapovjednik kohorti. Konzidije je, uvidjevši da su njegovi napori uzaludni i da nije ništa uspio zbog hrabrog držanja građana koji su spalili njegove bojne sprave i razarali utvrde, zaprepašten nenadanim izvještajem o porazu na kopnu, zapalio žito koje je u velikoj količini imao uskladišteno u taboru, a onda zamutio vino, pokvario ulje i druge namirnice koje se obično spremaju za dnevni život i napustio Acilu koju je opsjedao. Krenuvši s četama kroz Jubino kraljevstvo, a podijelivši čete sa Scipionom, povukao se u Hadrumet. 44. Međutim, Vergilije je čamcima i teretnim lađicama napao, zarobio i odveo Scipionu jednu lađu iz drugog transporta koji je sa Sicilije uputio Alijen, a na njoj se nalazio Kvint Kominije i rimski vitez Lucije Ticida. Ova je lađa bila zalutala i onda ju je vjetar odnio prema Tapsu. Dotle je drugu troveslarku, koja je lutala s istim brodovljem i koju je odnijela oluja, kod Egimura zarobilo brodovlje Vara i Marka Oktavija. Na njoj su se nalazili veterani s jednim centurionom i još nekoliko novaka. Var se pobrinuo da ih bez povrede i poniženja privedu do Scipiona. Kad su stigli pred njega i stali pred zapovjednički šator, Scipion je rekao: – Vjerujem da vi ne napadate građane niti kojeg čestitog rodoljuba dragovoljno, nego da to činite po uputama i zapovijedi onoga vašega zločinca zapovjednika. Premda vam je sudbina dosudila da dospijete u naše ruke, ipak, ako budete branili Republiku sa svim najboljim građanima, a to ste dužni učiniti, onda je sigurno da ćemo vam darovati život i nagraditi vas novčano. Zbog toga izjavite što mislite! 45. Kad je Scipion izrekao ove riječi, kako je cijenio da će mu oni bez sumnje zahvaliti za njegovo dobročinstvo, dopustio im je da govore. U njihovo je ime centurion Četrnaeste legije rekao ovo: – Zahvaljujemo ti, Scipione, za tvoje preveliko dobročinstvo (a ne nazivam te imperatorom)
što meni zarobljenom po ratnom pravu obećavaš život i nepovredivost. Možda ću iskoristiti to dobročinstvo, ako ne uzvratim najgorim prijestupom. Zar da se naoružan pobunim protiv Cezara, svoga vrhovnog zapovjednika, u čijoj sam vojsci služio kao centurion, i protiv njegove vojske za čije sam se dostojanstvo i pobjedu više od trideset i šest godina oružjem u ruci borio? To ne kanim učiniti, a tebe preklinjem da odustaneš od svoje namjere! Ako prije nisi iskusio protiv čijih se četa boriš, vjerojatno ćeš sada osjetiti. Izaberi jednu kohortu svojih vojnika za koju misliš da je najhrabrija i svrstaj je protiv mene, dok ću ja uzeti od svojih sudrugova koji su sad u tvojoj vlasti samo deset ratnika. Naša će te hrabrost uvjeriti čemu se možeš nadati od svojih četa! 46. Kad je centurion ovo hladnokrvno izrekao protiv njegova očekivanja, Scipion, pun gnjeva i ogorčen, dao je mig centurionima što želi da oni učine. Naredio je da pred njim smaknu centuriona a da ostale veterane odvoje od novaka. Rekao je: – Odvedite ove ogrezle u zločinu i ruku omašćenih krvlju svojih sugrađana! – Poslije toga odveli su ih izvan nasipa i okrutno smaknuli. Zapovjedio je da novake raspodjele po legijama. Zabranio je da Kominija i Ticidu dovedu preda nj. Cezar, uzbuđen zbog te nesreće, kaznio je zapovjednike brodovlja kojima je bio zapovjedio da ostanu na otvorenom moru Tapsa i da štite transporte. Otpustio ih je iz službe zbog nemara u obavljanju dužnosti, a pobrinuo se da ih i javno za to osudi. 47. U to je vrijeme nešto gotovo nevjerojatno doživjela Cezarova vojska. Kad je zašlo zviježđe Vlašića, oko druge noćne straže, pojavio se olujni oblak iz kojega se osuo pljusak s tučom veličine kamenja. Ovoj se nevolji pridružila druga nevolja: Cezar nije prema prijašnjoj navici zadržao vojsku u zimovnicima, nego je u tri-četiri dana, napredujući i bliže pristupajući neprijatelju, istodobno utvrđivao tabor. Radeći na tom poslu, nije imao prilike da svuda naokolo nadgleda vojnike, a oni se nisu dovoljno brinuli za sebe. Osim toga, preveo je vojsku na taj način što je dopustio da se na lađe ukrcaju samo vojnici i oružje, dok je zabranio da se ukrcava posuđe, tegleća marva, robovi ili bilo što drugo što vojnici obično trebaju. U Africi nijedan vojnik ne samo da nije ništa kupio ili se nečim opskrbio nego je zbog visoke cijene žita istrošio i ono što je prije bio
nabavio. Budući da je vojnicima mnogo toga nedostajalo, samo je nekolicina u gradu spavala pod kožnatim šatorima, dok su drugi spavali u malim šatorima koje su bili napravili od kabanica ili su spleli šatorska krila od trske i pruća. Iznenadni pljusak iza kojega je udarila tuča svojom su težinom otežali šatorska krila, a onda su ih probušili i razderali. U toj olujnoj noći, kad su se pogasile vatre i kad se hrana zbog vode pokvarila, vojnici su lutali ovamo-onamo po taboru i zaštićivali glave. Te su noći vojnici Pete legije sami od sebe spalili svoje sulice. 48. U to je vrijeme Scipion obavijestio kralja Jubu o ishodu konjaničke bitke, a onda ga je i pismeno pozvao. Ostavivši prefekta Saburu s dijelom vojske protiv Sitija, sam je iz svoje zemlje krenuo u pomoć Scipionu, da bi svojom prisutnošću ugled njegove vojske pojačao a Cezara zastrašio. Juba je krenuo iz svoga kraljevstva k Scipionu s trima legijama i s 800 zauzdanih konja, te s numidskim konjanicima koji su jahali bez uzde, s velikim brojem lako naoružanih vojnika i s trideset slonova. Kad je stigao k njemu, kralj se utaborio na protivnoj strani s onim četama što sam ih spomenuo, ali ne tako daleko od Scipionova tabora. Nedavno je u Cezarovu taboru vladala velika uznemirenost jer je očekivanje kraljevskih četa više uznemirivalo njegovu vojsku nego sam dolazak kralja Jube. Kad se Cezar utaborio nasuprot neprijateljskog tabora, nimalo se nije obazirao na njegovu vojsku. Na taj je način rastjerao strah. Zbog toga je sav onaj ugled koji je Juba imao kao odsutan neprijatelj upravo sada i izgubio. Svatko je sada lako shvatio da je kraljev dolazak ipak ulio više hrabrosti i povjerenja u Scipionov duh. Sutradan je Scipion izveo sve svoje i kraljeve čete kao i šezdeset slonova i svrstao ih u bojni red. Sve je to obavljao što je mogao spektakularnije. Kad se malo udaljio od svojih utvrda, nije se tako dugo zadržao na tom mjestu, nego se ponovo povukao u tabor. 49. Kad je Cezar opazio da Scipionu stižu pomoćne čete koje je očekivao i da se sve razvilo njemu u prilog kao i to da više neće biti odlaganja bitke, počeo se s vojskom uspinjati preko najviše planinske kose i utvrđivati bočne tvrđave, a zatim kopati nove šančeve. Ukoliko se više približavao Scipionu, utoliko je više nastojao da ne bi protivnici, uzdajući se u mnoštvo svojih četa, zauzeli najbliži brežuljak i na taj mu način oduzeli priliku da dalje napreduje.
Labijen je već prije bio stvorio plan da se zauzme isti brežuljak te ukoliko bude bliži, utoliko se nadao da će ga brže zauzeti. 50. U blizini je bila prilično široka kotlina, dok su se na njenim strminama nalazile na više mjesta u kamenju spilje. Nju je morao Cezar prijeći prije negoli stigne do brežuljka koji je htio zauzeti. Jedna i druga strana kotline bila je gusto obrasla starim maslinama. Kad je Labijen uočio da Cezar prije mora prijeći dolinu i maslinik ako želi zauzeti spomenuto mjesto, a kako je poznavao taj predio, organizirao je zasjedu s dijelom konjaništva i odredom lako naoružanih vojnika. Usto je iza brda na skrivenu mjestu svrstao konjanike da bi se onda, kad iznenada navali na legionare i kad se s brda pokaže konjaništvo, Cezar i njegova vojska dvostruko preplašili i da ne bi imali prilike ni uzmaknuti ni napredovati. Na kraju, namjeravao ih je opkoljavanjem uništiti. Kad je Cezar ne sluteći zasjede, jer je već prije bio naprijed poslao konjaništvo, došao do onoga mjesta, rijetki su i to samo pojedini Labijenovi skriveni vojnici, bilo zato što su zaboravili upute ili zato što su se bojali da ih u jamama ne zgnječe konjanici, u manjim skupinama i pojedinačno krenuli iz pećina prema vrhuncu brežuljka. Ove su sustigli Cezarovi konjanici, dijelom su ih pobili a dijelom zarobili. Onda su odmah nastojali krenuti prema brežuljku koji su, pošto su razbili Labijenov odred, brzo zauzeli. On se jedva spasio bijegom s nekoliko konjanika. 51. Kad su konjanici izveli ovaj pothvat, Cezar je raspodijelio posao legijama, pa je na onom brežuljku koji su konjanici osvojili utvrdio tabor. Zatim je zapovjedio da se po sredini ravnice, od njegovih dvaju najvećih tabora i od predjela grada Uzite koji se nalazio između njegova i Scipionova tabora izgrade dva nasipa i da se oni udruže u desnom i lijevom kutu samoga grada. Sve je to zbog toga odredio da bi onda kad se čete budu približile gradu i kad ga počne opsjedati bile zaštićene bočne strane utvrda, kao i zbog toga da ne bi opkoljen mnoštvom konjanika zastrašen odustao od opsade. Onda i zato da bi se lakše održavali dogovori te da oni koji budu htjeli prebjeći, što se prije često događalo uz veliki rizik prebjega, uzmognu lako i bez pogibelji prebjeći. Osim toga, htio se uvjeriti namjerava li se neprijatelj stvarno boriti kad mu se bude više približio. Uz ove razloge bili su i drugi, jer je ono mjesto bilo u nizini, pa su se tu eventualno mogli otkriti neki zdenci, a on
je morao izdaleka i oskudno opskrbljivati vojsku vodom. Dok su legije obavljale svoj posao koji sam prije spomenuo, dotle je jedan dio, prije samih radova svrstan u bojni red, bio na udaru neprijatelja. Barbarski konjanici i lako naoružani vojnici neprestano su izazivali manje okršaje. 52. Kad je Cezar predvečer odvodio čete u tabor s toga posla, tad su Juba, Scipion i Labijen navalili iznenada na legionare sa svim konjaništvom i lako naoružanim četama. Cezarovi su konjanici ponešto uzmaknuli jer ih je iznenada potisnula snaga cijele neprijateljske vojske. Ova je okolnost nešto drugo izazvala kod protivnika, jer je Cezar usred marša povukao konjaništvo i na taj način pomogao svojima. Konjanici su se ohrabrili zbog dolaska legija pa su, okrenuvši konje protiv Numiđana i žestoko ih progoneći, navalili na njih raštrkane. Izranjene su ih stjerali do kraljevskog tabora, dok su mnoge od njih pobili. Da se boj nije produžio do noći i da im prašina dignuta vjetrom nije spriječila pogled, bili bi Juba i Labijen zarobljeni i pali živi u Cezarove ruke, a usto bi protivničko konjaništvo i lako naoružane čete bili potpuno uništeni. Za to su vrijeme na nevjerojatan način vojnici iz Četvrte i Šeste Scipionove legije u velikom broju pobjegli u Cezarov tabor, a dijelom su otišli u kraj u koji se svaki pojedini mogao skloniti. Na isti je način prebjeglo mnoštvo konjanika iz Kurionovih odreda, jer se nisu više pouzdavali u Scipiona i njegove čete. 53. Dok se ovo događalo oko grada Uzite pod zapovjedništvom jednog i drugog vojskovođe, dvije su legije, i to Deseta i Deveta, bile krenule sa Sicilije na teretnim lađama. Kad su bile nadomak luci grada Ruspine, zapovjednici su lađa, sumnjajući da su to Cezarove lađe koje su bile ukotvljene na straži kod Tapsa te bojeći se da na tom mjestu ne upadnu među protivničke lađe koje su tu bile zbog zasjede, nerazborito zapovjedili da se odjedri na debelo more. Dugo su i mnogo te lađe lutale po moru. Napokon su zapovjednici i vojnici poslije mnogo dana iscrpljeni žeđu i glađu stigli k Cezaru.
54. Kad su se legije iskrcale, Cezar je sjećajući se nekadašnjeg slobodnog ponašanja vojnika u Italiji, kao i grabeža nekih ljudi, iskoristio neznatan razlog što je vojnički tribun Desete legije Gaj Avijen iskoristio za svoje sluge i tegleću marvu transportni brod a da nije sa Sicilije doveo nijednog vojnika. Kad je sutradan sazvao sve legionarske tribune i centurione, održao je ovaj govor s privremene govornice u taboru: – Želio bih da me ljudi Avijenove raskalašenosti i velike preuzetnosti jednom oslobode od moje blagosti i da me uvjere u točan razlog moje suzdržljivosti i moga strpljenja! Ipak, jer oni to zloupotrebljavaju i jer njihovim strastima nema ni kraja ni konca i jer se ostali pretvaraju da to ne vide, ja ću presuditi prema vojničkoj disciplini. – Ti, Gaje Avijene, ti si u Italiji podjarivao vojnike rimskoga naroda protiv Republike, pa plijenio i grabio blago municipijima, te si odmogao meni i Republici, a umjesto vojnika ukrcao na lađe svoju obitelj i tegleću marvu, tako da zbog tvoga postupka Republika u teško vrijeme oskudijeva vojnicima, a sve su to razlozi što te zbog povrede vojničke časti uklanjam iz svoje vojske i zapovijedam ti da još danas više ne budeš u Africi i da što prije otputuješ. – Tebe, Aule Fonteju, što si kao vojnički tribun bio buntovan i loš građanin otpuštam iz vojske. Isto tako i vas, Tite Salijene, Marko Tirone i Gaje Kluzinate, jer ste postigli činove u mojoj vojsci ne svojom hrabrošću već mojim dobročinstvom, tako ste se ponijeli da niste bili odvažni u ratu a ni dobri ni korisni u miru. Vi ste se više nastojali istaknuti bunom i huškanjem vojnika protiv njihova zapovjednika nego poštovanjem i čuvanjem vojničke časti. Zato držim da ste nedostojni da biste i nadalje u mojoj vojsci zapovijedali vojnicima. Otpuštam vas i zapovijedam da se što brže udaljite iz Afrike! Zatim ih je predao centurionima, dok se pobrinuo dodijelivši im po jednog roba da se odvojeno ukrcaju na lađe. 55. Za to su vrijeme prebjezi Getuljani, za koje smo spomenuli da ih je Cezar bio poslao s pismima i naredbama, stigli među svoje građane. Njihov ih je ugled lako naveo a Cezarovo ime uvjerilo, pa su raskrstili s kraljem Jubom. Odmah su zgrabili oružje ne dvojeći ni časa da ustanu protiv kralja. Kad je za to saznao Juba, rastrgnut trima ratovima i
primoran nužnošću, odvojio je šest kohorti od svojih četa koje je bio poveo protiv Cezara i poslao ih u svoje kraljevstvo da bi se suprotstavili Getuljanima. 56. Kad je Cezar izgradio bočne nasipe i prokopao ih do onoga mjesta na koje se nije moglo baciti koplje s gradskih bedema, utvrdio je tabor, te postavivši na gusto baliste i škorpione u liniji pred taborom protiv grada, nije propuštao priliku da zastrašuje branitelje bedema. Na to je mjesto doveo pet legija iz gornjeg tabora. Tako se pružila prilika da su ugledniji i najpoštovaniji s jedne i druge strane tražili poznate prijatelje i rođake i međusobno razgovarali. Cezar je vrlo dobro znao kako je to korisno. Zato su ugledniji Getuljani iz kraljeva konjaništva i zapovjednici konjanika, čiji su se očevi već prije bili istakli pod zapovjedništvom Marijevim, a on im darovao njive i posjede, te su poslije Suline pobjede bili dodijeljeni pod vlast kralja Hijempsala, ugrabivši zgodnu priliku noću kad su zatreperile zvijezde, i kad su već bile zasjale taborske vatre, njih oko tisuću s konjima prebjegli u Cezarov tabor. Ovaj se nalazio u ravnici vrlo blizu grada Uzite. 57. Pošto su Scipion i oni koji su bili u njegovoj sredini to saznali, a spomenuti ih je gubitak ogorčio, opazili su kako Akvinije gotovo u isto vrijeme razgovara s Gajem Sazernom. Scipion je poslao nekoga k Akviniju da mu kaže kako nije njegova dužnost da s protivnicima razgovara. Kad je poslani glasnik obavijestio Scipiona o spomenutom razgovoru i naveo Akvinijeve riječi, da će i dalje razgovarati i raditi ono što bude htio, poslao je kralj Juba svoga teklića koji je u prisutnosti Sazerne rekao: – Kralj ti zabranjuje razgovor! Akvinija su prestrašile te riječi. Udaljio se poslušavši kralja. Tako se dogodilo da se rimski građanin, koji je primio počasti od rimskog naroda dok mu je još bila snažna domovina a njegovo osobno dostojanstvo nepovrijeđeno, radije pokorio barbaru Jubi negoli Scipionovoj naredbi ili da se čak u krajnjem slučaju poslije poraza svoje stranke sretno vrati u svoju domovinu! Juba nije bio drzak prema Marku Akviniju, tomu novopečenom i neuglednom senatoru, nego prema Scipionu, čovjeku koji se isticao radom,
dostojanstvom i vojničkim činom. Na isti način, kad je Scipion jednom prije kraljeva posjeta prema svome običaju ogrnuo purpurni ogrtač, pripovijeda se da mu je Juba rekao kako nije potrebno da on oblači isto takvo odijelo kao i kralj. Tako se dogodilo da je Scipion počeo oblačiti bijeli ogrtač i da je slijepo slušao vrlo ohola i neugledna čovjeka kakav je bio Juba. 58. Sutradan su Scipion i Juba izveli svu vojsku iz svih tabora, a onda su našli neku uzvisinu nedaleko od Cezarova tabora, svrstali su bojni red i tu čekali. I Cezar je izveo čete pošto ih je brzo postrojio ispred svojih utvrda koje su se nalazile u ravnici. Tu je stao i mislio da će protivnici, kad imaju tako velike čete i pomoć kraljevu, protiv svoje volje pokrenuti vojsku naprijed, i da će se onda kad se približe sudariti s njegovom vojskom. Cezar je jašući na konju obilazio i sokolio legije, a kad je dao znak za borbu, očekivao je približavanje neprijatelja. Sam se nije bez razloga udaljavao od svojih utvrda jer su se u gradu Uziti, koji je držao Scipion, nalazile naoružane kohorte. Na desnoj je strani toga grada bila mlada drenova šuma, te se Cezar bojao da ga neprijatelji provalivši iz grada ne bi napali s boka kad bi se daleko udaljio. Osim toga, njegovo je kretanje usporio i taj razlog što je mjesto pred Scipionovim bojnim redom bilo neprikladno te je držao da će smetati njegovim vojnicima ako krenu u navalu. 59. Mislim da treba spomenuti kako su vojnici jednoga i drugoga bili svrstani u bojne redove. Scipion je na ovaj način uredio bojni red. Na čelu je svrstao svoje i Jubine legije, a za njima Numiđane u pomoćnom bojnom redu, ali u dužini, tako da je bio velik razmak od jednog do drugog vojnika te se iz daljine činilo da je srednji bojni red jednostavan dok se držalo da je na krilima dvostruk. Slonove je smjestio na desnom i lijevom krilu u jednakim razmacima, a iza slonova lako naoružane vojnike i pomoćne numidske čete. Cijelo je konjaništvo sa zauzdanim konjima rasporedio na svome desnom krilu. Lijevo je krilo završavalo uz bedeme grada Uzite. Zato nije bilo mjesta da se razvije samo konjaništvo. Usto je Numiđane i bezbrojno mnoštvo lako naoružanih vojnika poredao nasuprot desnoj strani ovoga bojnoga reda te je među njima bio razmak od gotovo tisuću koraka, a onda ih je primakao podnožju brežuljka u određenom razmaku od svojih i neprijateljskih snaga. To je učinio s tom namjerom da se onda kad se
budu sukobila oba bojna reda već na početku borbe njegovo konjaništvo samo malo udalji te da na taj način iznenada svojim mnoštvom zaokruži Cezarovu vojsku, a onda da je smetenu uništi kopljima. To je bio Scipionov plan za borbu toga dana. 60. Cezarov je bojni red bio ovako razvrstan. Započet ću od njegova lijevog krila i tako doći do desnoga. Na lijevom su krilu bile Deseta i Deveta legija, dok su Dvadeset peta, Dvadeset osma, Trinaesta, Četrnaesta, Dvadeset deveta i Dvadeset šesta bile usred bojnog reda. Na svom je desnom krilu smjestio dio kohorti drugog bojnog reda sastavljenih od veteranskih legija, a ovima je dodao neke sastavljene od nedavno unovačenih. Treći je bojni red poredao na lijevom krilu i produžio ga sve do legije u sredini bojnog reda; postavio je bojni red na taj način da je njegovo lijevo krilo bilo trostruko. To je učinio zbog toga da bi mu desni bok bio zaštićen utvrdama, no za se lijevo krilo bojao hoće li ono moći odoljeti mnoštvu neprijateljskog konjaništva, pa je na to mjesto doveo cijelo svoje konjaništvo. A jer se nije mnogo u njega pouzdavao, odredio je da Peta legija bude kao zaštita konjanicima, dok je lako naoružane vojnike uklopio među konjaništvo. Strijelce je rasporedio ovamo i onamo na određenim mjestima, ali ponajviše na krilima. 61. Tako je bila svrstana Cezarova i protivnička vojska: razmak među njima nije bio veći od 300 koraka. Tako su ustrajali od jutra do desetog dnevnog sata. Tako se to možda nikad prije nije događalo. Kad je Cezar počeo povlačiti svoje čete unutar utvrda, odmah se cjelokupno konjaništvo Numiđana i Getuljana, a ti su jahali na konjima bez uzde, stalo približavati s desne strane sve bliže Cezarovu taboru koji se nalazio na brežuljku. Labijenovo je konjaništvo ostalo na mjestu i zadržavalo legije. Tad je iznenada dio Cezarova konjaništva s lako naoružanim vojnicima bez njegove zapovijedi navalio na Getuljane, i neoprezno jurnuo naprijed. Kad su prešli preko močvare, mali broj ovih konjanika nije mogao odoljeti mnoštvu neprijatelja, a ostavivši daleko iza sebe lako naoružane vojnike, bili su razbijeni i izranjeni, pa su se spasili bijegom k svojima. Poginulo je mnogo konjanika, a izranjeno više konja, dok je palo dvadeset i sedam lako naoružanih vojnika.
Budući da je konjanička bitka sretno završila, Scipion je radostan po noći povukao čete u tabor. Ipak sreća nije odlučila darovati potpuno veselje ratnicima. Kad je Cezar sutradan dio svoga konjaništva poslao zbog nabavke žita u Leptis, tad je ono iznenada napalo numidske i getulske konjanike koji su plijenili. Oko stotinu njih dijelom su pobili a dijelom zarobili. Cezar je za to vrijeme dnevno izvodio svoje legije u ravnicu da kopaju nasip i jarak kroz sredinu ravnice. Istodobno nije dopustio da protivnici napadaju. Scipion je sa suprotne strane gradio utvrde i žurio se da mu Cezar ne preuzme planinsko bilo. Na taj su način oba vojskovođe bili zauzeti radovima. Ipak su se dnevno ogledali u konjaničkim okršajima. 62. U to je vrijeme Var, saznavši za dolazak Desete i Devete legije sa Sicilije, brzo doveo brodovlje koje se nalazilo u Utici zbog zime, i tu na njega ukrcao getulske veslače i mornare, a onda je s 55 lađa otplovio da postavi zasjede neprijatelju i stigao u Hadrumet. Neupućen u njegov dolazak, Cezar je poslao Lucija Cispija s brodovljem od 27 lađa u smjeru Tapsa da bi zaštitio transporte za dobavu hrane. Na isti je način poslao Kvinta Akvilu s trinaest ratnih lađa iz istoga razloga u Hadrumet. Cispije je brzo stigao u svoje odredište, ali Akvila, tjeran olujom, nije mogao oploviti rt. Kad je otkrio neki od oluje siguran kut, udaljio se s brodovljem daleko od domašaja protivnika. Ostalo je brodovlje kod Leptisa na otvorenoj pučini bilo nezaštićeno, jer su veslači izašli i djelomice lutali po obali a dijelom otišli u grad zbog nabave hrane i ostale robe. Var je to saznao od nekog bjegunca, a onda je, iskoristivši priliku, u vrijeme druge noćne straže iz male luke u Hadrumetu krenuo i u zoru doplovio u Leptis s cjelokupnim brodovljem. Onda je zapalio teretne lađe koje su se nalazile na pučini nedaleko od luke, dok je zarobio dvije peteroveslarke: a jer u njima nije bilo boraca, nitko mu se pritom nije suprotstavio. 63. Cezara su, međutim, o tome obavijestili glasnici dok je obilazio vojnike na poslu. Ovo je mjesto bilo udaljeno od luke 6000 koraka. Naredio je da mu dovedu konja te je ostavivši sve druge, brzo stigao u
Leptis i tu zapovjedio da ga slijede sve lađe. Zatim se i sam ukrcao na lađicu. Za vrijeme plovidbe susreo je Akvilinu lađu. Ovaj je bio zastrašen i pun tjeskobe zbog mnoštva lađa. Cezar je započeo progoniti neprijateljsko brodovlje. Var, uzbuđen zbog Cezarove brzine i smjelosti, odlučio je, uzevši drugi smjer, s cjelokupnim brodovljem pobjeći prema Hadrumetu. Cezar ga je stigao poslije plovidbe od četiri milje. Onda je oslobodio peteroveslarku sa svom njenom posadom, a istodobno je na istoj lađi zarobio 130 neprijateljskih vojnika; osim toga, zarobio je najbližu neprijateljsku troveslarku koja se u plovidbi zaustavila zbog obrane. Ta je bila krcata veslačima i mornarima. Ostale su neprijateljske lađe oplovile rt i sve uplovile u unutrašnje hadrumetsko sidrište. Cezar nije mogao oploviti rt pod istim vjetrom, nego se one noći na otvorenom moru usidrio i u zoru doplovio do Hadrumeta. Tu je zapalio sve teretne lađe koje su bile usidrene izvan unutrašnjeg sidrišta, dok je sve ostale dijelom potopio ili dijelom utjerao u luku. Tu je neko vrijeme čekao da ne bi protivnik obnovio pomorsku bitku, a onda se ponovo vratio u tabor. 64. Na ovoj su lađi bili zarobljeni Publije Vestrije, rimski vitez, i Publije Ligarije koji je služio kod Afranija; njega je Cezar u Hispaniji s ostalima bio pomilovao. On je poslije prebjegao k Pompeju, a zatim, pobjegavši iz borbe, došao u Afriku k Varu. Cezar je zapovjedio da ga smaknu zbog krivokletstva. Publiju Vestriju oprostio je jer je njegov brat u Rimu isplatio presuđenu svotu i zato što je nastojao pred Cezarom opravdati svoj stav. Naveo je u svoju obranu da ga je Varovo dobročinstvo spasilo kad su ga kao zarobljenika Nazidijeva brodovlja vodili na stratište. Spomenuo je da poslije nije uopće imao mogućnosti prijeći na Cezarovu stranu. 65. Seljaci u Africi običavaju po poljima i gotovo po svim zaseocima potajno kopati jame zbog spremanja žita. Ovo čine najviše zbog rata ili iznenadne provale neprijatelja. O tome je Cezara obavijestio neki uhoda. Zato je Cezar o trećoj noćnoj straži poslao dvije legije s konjaništvom iz tabora 10 000 koraka daleko. One su se poslije vratile s velikim teretom žita. Kad je Labijen za to saznao, krenuo je 7000 koraka daleko od svoga tabora preko kose i
brežuljka, putem kojim je jučer bio prošao Cezar, i tu je utaborio tabor za dvije legije pretpostavljajući da će Cezar često ići istim putem u nabavku žita. Zatim je s velikim brojem konjanika i lako naoružanih vojnika zaposjeo zgodna mjesta u namjeri da Cezara pričeka u zasjedi. 66. Prebjezi su obavijestili Cezara o Labijenovoj zasjedi. On je odlučio strpljivo čekati dok neprijatelji zbog svakodnevne navike i istoga posla ne postanu nepažljivi. Jednoga je jutra zapovjedio da ga kroz glavna vrata slijede tri legije veterana s odredom konjaništva. Uputivši naprijed konjanike, uništio je iznenada otprilike 500 lako naoružanih vojnika što su se skrivali po dolinama u zasjedi, dok je ostale prisilio da najsramotnije pobjegnu. Labijen je u to vrijeme sa svim konjaništvom dojahao u pomoć bjeguncima. Budući da mali broj Cezarovih konjanika nije mogao odoljeti snazi Labijenova mnoštva, Cezar se pojavio pred neprijateljem sa svojim četama svrstanima za borbu. Ova je okolnost zastrašila Labijena koji je usporio napredovanje svojih konjanika, te je zbog toga Cezar konjanike povukao bez gubitaka. Sutradan je Juba razapeo na križ sve one Numiđane koji su napustivši svoje bojno mjesto prebjegli u tabor. 67. Za to je vrijeme Cezar, jer ga je pritisnula oskudica žita, poveo u tabor sve svoje čete, a onda, ostavivši posade u Leptisu, Ruspini i Acili, predao Cispiju i Akvili brodovlje da prvi s mora opsjeda Hadrumet a drugi Taps. Sam je, kad je zapalio tabor u četvrtoj noćnoj straži, a pripremivši za borbu svoje čete i smjestivši prtljagu na lijevom boku vojske, krenuo i stigao u grad Agar. Getuljani su prije taj grad pokušavali zauzeti, ali su ga sami građani vrlo hrabro obranili. Na tom se nezaštićenom mjestu utaborio, dok je sam s jednim dijelom vojske krenuo u obližnje zaseoke namjeravajući nabaviti žito. Sakupio je velike količine ječma, ulja, vina i smokava, ali malo pšenice. Pošto je nahranio vojsku i pošto se ona odmorila, vratio se u tabor. Kad je od uhoda saznao za Cezarov odlazak, Scipion je započeo preko planinskog bila sa svim četama u stopu progoniti Cezara. Onda se zaustavio raspodijelivši vojsku po trima taborima, 6000 koraka daleko od Cezarova tabora.
68. Grad Zeta bio je udaljen 12 000 koraka od Scipionova tabora. Dio tabora nalazio se u njegovoj okolini. Grad je naprotiv bio udaljen od Cezara više od 17 000 koraka. Ovamo je Scipion poslao dvije legije zbog opskrbe žitom. Pošto je Cezar za to saznao od prebjega, premjestio je tabor iz ravnice na brežuljak i na sigurnije mjesto. Onda je tu postavio posadu i sam izašao za vrijeme četvrte noćne straže, prošao s četama uz neprijateljski tabor i zauzeo grad. Cezar je doznao da su Scipionove legije otišle daleko i da po poljima nabavljaju žito, ali kad je namjeravao krenuti onamo, opazio je da neprijateljske čete idu u pomoć ovim legijama. Ta je okolnost usporila njegovu navalu. Zadovoljio se time što je zarobio Gaja Minucija Regina, rimskog viteza, a vrlo prisnog Scipionova prijatelja, bivšeg zapovjednika toga grada, te Publija Atrija, rimskog viteza iz konventa grada Utike. Još je odveo 22 kraljeve deve. Onda je u gradu postavio posadu pod zapovjedništvom svoga legata Opija. Poslije toga počeo se povlačiti u tabor. 69. Kad nije bio mnogo udaljen od Scipionova tabora, a morao ga je mimoići, Labijen i Afranije iz zasjede su navalili s cjelokupnim konjaništvom i lako naoružanim vojnicima na njegove posljednje čete nenadano se sjurivši s najbližih brežuljaka. Kad je to Cezar opazio, suprotstavio je neprijateljskim snagama svoje konjanike, dok je zapovjedio legionarskim vojnicima da sakupe prtljagu na jednu hrpu i smjesta okrenu bojne znakove, tj. navale na neprijatelja. Kad se taj taktički potez počeo ostvarivati, već su prvom navalom naše legije bez osobitih poteškoća suzbile neprijateljsko konjaništvo i lako naoružane čete te ih otjerale s brežuljka. Kad je Cezar mislio da su neprijatelji razbijeni i da će zaplašeni prestati izazivati te kad je htio nastaviti započeti pokret, ponovo su iznenada s najbližih brežuljaka neprijatelji navalili i na isti su način, o kojem sam prije govorio, Numiđani i lako naoružane čete napali na Cezarove legionare, dok su se neobičnom brzinom isticali upravo oni koji su se borili među konjanicima, a bili su navikli da zajedno s konjanicima dojure i da se ponovo povuku. Budući da su tu taktiku češće primjenjivali i na putu progonili Cezarove vojnike, te budući da se nisu bliže primicali upotrebljavajući nesvakidašnji način borbe i držeći da je dovoljno konja
izraniti kopljima, Cezar je shvatio da ga oni samo pokušavaju prisiliti da postavi tabor na onome mjestu gdje uopće nema vode, te da bi njegovi gladni vojnici i tegleća marva, koji od četvrte noćne straže do desetog dnevnog sata nisu dobili ni jedan obrok, uginuli od žeđi. 70. Budući da se uskoro smračilo, a Cezar nije pošao naprijed više od sto koraka za četiri sata jer je njegovo konjaništvo zbog ubijenih konja zaostalo na zadnjem dijelu vojske, zapovjedio je da se ono povuče a da pojedine legije naizmjenično zaštićuju zadnje čete. Tako je napredujući umjereno i polako legionarski vojnik lakše odolijevao neprijateljskim snagama. Za to su se vrijeme brojni konjanički odredi Numiđana s desne i lijeve strane počeli spuštati s brežuljka i u obliku prstena opkoljavati Cezarove čete, dok je jedan dio tih odreda napao posljednje Cezarove jedinice. Ali kad su samo tri ili četiri Cezarova veterana stali bacati koplja na Numiđane, počelo ih je više od 2000 naglo bježati. Onda su se ponovo vraćali i sasuli mnoštvo strelica na našu pozadinu. Na taj je način Cezar nešto napredujući a nešto i opirući se navali neprijatelja poslije završio svoje putovanje i u vrijeme prvog mraka doveo sve svoje vojnike nepovrijeđene u tabor, osim deset ranjenika. Izgubivši oko 300 vojnika, dok su mnogi bili ranjeni i iscrpljeni zbog čestih navala, Labijen je povukao glavninu svojih četa. I Scipion je odveo u tabor izvedene legije sa slonovima koje je ispred tabora, pred Cezarovim očima, bio poredao u bojnu vrstu zbog zastrašivanja. 71. Za razliku od protivničkih zapovjednika, Cezar nije svoje čete obučavao kao zapovjednik pobjedničke vojske veterana koja se istakla u vrlo velikim bitkama, već je postupio onako kako to čini trener s gladijatorima početnicima. Učio ih je na koji način moraju uzmicati pred neprijateljem i koliko koraka, te kako se moraju suprotstaviti i u kolikom se prostoru mogu oduprijeti, zatim kad moraju pobjeći, povući se i nastupati, te na kraju, u kojem slučaju i na koji način moraju bacati koplja. Neprijateljske lako naoružane čete osobito su panično uznemirivale našu vojsku, jer naši konjanici nisu imali hrabrosti ući u borbu zbog gubitaka konja koje su ubijali strijelama, a legionarski je vojnik bio sustao zbog brza marša. Dok se progonjeni teško naoružani vojnik zaustavljao i navaljivao na neprijatelja, dotle su protivnički konjanici lako mogli u
brzom galopu izbjeći svaku opasnost. 72. Sve su te okolnosti uznemirivale Cezara, jer koliko god se puta zametnula bitka, ipak nije mogao svojim konjaništvom bez svojih legionara biti ravan neprijateljskom konjaništvu i lako naoružanim četama. Bio je zabrinut zbog svega toga, i što se još nije bio sukobio s neprijateljskim legijama niti je znao na koji bi se način mogao oduprijeti njihovu konjaništvu i lako naoružanim četama, a te su bile vrsne. Usto se pojavio i ovaj razlog, što su veličina i mnoštvo slonova zastrašili vojnike. Ipak je i za to pronašao lijek. Zapovjedio je da se prevezu slonovi iz Italije, da bi na taj način i naš vojnik upoznao tjelesnu građu i prirodu te životinje, a onda da bi naučio u koji bi ga dio tijela najlakše mogao raniti kad je slon uvršten u bojni red i naoružan. Zatim, koji je dio slonova tijela obično nezaštićen, pa da na nj baca, te na koncu da se ostala tegleća marva ne plaši kad se bude privikla na slonov zadah, veličinu i rikanje. U tome je Cezar uvelike uspio. Poslije su vojnici rukama dodirivali životinje i upoznali njihovu sporost, a konjanici su na njih bacali koplja na vrhu kojih su bile nabodene jabuke da ih ne rane. Strpljivost je slonova učinila da su se i konji na njih navikli. 73. Zbog ovih razloga, koje sam prije spomenuo, Cezar je bio zabrinut što je postao sporiji i oprezniji te što je na neki način bio izgubio prijašnju naviku brzog ratovanja. Nije se trebalo čuditi. U Galiji je imao čete naviknute da se bore na ravnim mjestima i to protiv Gala koji su bili čestiti ratnici a ne borci iz zasjede. Oni su bili navikli da se bore osobnom hrabrošću, ne lukavošću. Cezar je morao uznastojati da privikne svoje vojnike da upoznaju neprijateljsku lukavost, zasjede i druge spletke, a onda da oponašaju što je dobro i ono što treba izbjegavati. Zbog toga, da bi to vojnici što prije shvatili, nastojao je legije ne zadržavati na jednom mjestu, nego ih je zbog nabavke žita upućivao u svim smjerovima, i to zato što je bio uvjeren da neprijateljske čete neće prestati progoniti ga u stopu. Onda je poslije tri dana pažljivije izveo svoje čete sukladno uputama kojima ih je bio poučio, a zatim je mimoišao neprijateljski logor da bi protivnika izazvao na borbu. Kad je vidio da se protivnici toga plaše i da ne žele borbu, u suton je odveo legije u tabor.
74. U to su vrijeme stigli poslanici iz grada Vage koji se nalazio blizu Zete, a taj je, kao što smo opisali, Cezar osvojio. Poslanici su tražili i preklinjali Cezara da im pošalje pomoć, a zauzvrat da će mu oni pomoći u svemu što je potrebno u ratu. U isto je vrijeme voljom bogova, a i po svojoj ljubavi prema Cezaru, neki prebjeg obavijestio svoje sugrađane da je kralj Juba u brzom maršu sa svojim četama stigao do grada prije negoli je tamo stigla Cezarova posada, te da je zauzeo grad, opkolivši ga mnoštvom vojske. Zatim, da je poubijao sve gradske stanovnike a grad predao vojnicima da ga plijene i razaraju. 75. Pošto je Cezar obavio smotru svojih četa dvanaest dana prije aprilskih kalenda [21. ožujka], odmah je sutradan izveo sve čete iz tabora i krenuo 5000 koraka dalje, da bi se zaustavio na udaljenosti od 2000 koraka od Scipionova tabora. Kako je opazio da njegovi protivnici ne haju za borbu, premda ih je dovoljno dugo izazivao na sukob, povukao je čete i sutradan krenuo iz tabora prema gradu Sarsuri, gdje je Scipion imao posadu sastavljenu od Numiđana i gdje je bio dopremio žito. Čim je to uočio Labijen, počeo je konjicom i lako naoružanim vojnicima napadati pozadinu Cezarove vojske. Kad je rastavio prtljagu kuhara i trgovaca koji su na tarnicama prevozili svoju robu, počeo je smjelije i drskije napadati one legije za čije je vojnike držao da su zbog tereta i prtljage premoreni te da se neće moći boriti. Cezar se nije prevario u svom računu. Zapovjedio je da po tri stotine vojnika iz pojedinih legija bude bez prtljage. Njima je naredio da navale na Labijenovo konjaništvo. Na taj je način pomogao svojim konjaničkim odredima. Tad je Labijen, preplašen pojavom bojnih znakova, zapovjedio da se konjanici vrate. Nečasno je pobjegao. Mnogo je njegovih vojnika palo, dok je većina bila ranjena. Tad su naši legionari uzmaknuli prema svojim bojnim znakovima i nastavili započeti pokret. Labijen nije ipak prestao da nas izdaleka slijedi preko najviše kose brežuljka s desne strane. 76. Kad je Cezar stigao do grada Sarsure, uništio je pred očima protivnika Scipionovu posadu, jer nisu imali smjelosti da svojima pomognu kad se tome jako protivio Publije Kornelije, isluženi Scipionov vojnik koji je tu bio zapovjednik. Njega je na kraju mnoštvo opkolilo i ubilo. Onda je Cezar osvojio taj grad i u njemu svojoj vojsci raspodijelio
žito. Onda je sutradan stigao do grada Tizdre. U njemu se u to vrijeme nalazio Konzidije s velikom posadom i kohortom svojih vlastitih gladijatora. Kad je Cezar pregledao položaj grada, odustao je od opsjedanja zbog nestašice vode. Krenuvši dalje, utaborio se otprilike 4000 koraka u blizini vode. Odatle je krenuo poslije četiri dana i ponovo se vratio u onaj tabor koji je imao kod Agara. Isto je učinio Scipion i vojsku odveo u prijašnji tabor. 77. Za to su vrijeme Tabenci, koji su se bili privikli da budu pod upravom i vlašću kralja Jube a stanovali su u vrlo udaljenom primorskom kraju njegova kraljevstva, pobili kraljevsku posadu i poslali k Cezaru poslanike. Oni su ga obavijestili o svome činu, a onda su zatražili i zamolili da rimski narod spasi njihova dobra, kad su to zaista zaslužili. Cezar je odobrio njihovu namjeru. Onda je u Tabenu poslao tribuna Marcija Krispa s trima kohortama i praćkarima uz više bojnih sprava za zaštitu. U isto su vrijeme s četvrtim transportom stigli vojnici iz svih legija koji su bili bolesni ili koji prije nisu mogli biti prevezeni u Afriku. Bilo ih je 4000 pješaka, 400 konjanika i 1000 praćkara i strijelaca. Zatim se s tim četama i izvevši sve legije, kao što je običavao činiti, utaborio na otvorenom polju, 5000 koraka daleko od svoga tabora, dok je od Scipionova bio udaljen 2000 koraka. 78. Blizu Scipionova tabora nalazio se grad po imenu Tegea, gdje se obično nalazila konjanička posada od oko 2000 konjanika. Kad je Scipion to konjaništvo rasporedio nadesno i nalijevo od grada, sam je svrstao u bojni red legije izvedene iz tabora na nižoj kosini a da se nije udaljio od svojih utvrda dalje od oko tisuću koraka. Budući da se Scipion dugo zadržavao na jednom mjestu i u dangubi provodio dan, Cezar je zapovjedio da njegovi konjanički odredi navale na neprijateljsko konjaništvo i lako naoružane čete koje su bile smještene u tornjevima uz sam grad. Tamo je još poslao lako naoružane pješake i strijelce. Kad se ta akcija počela razvijati i kad su Cezarovi konjanici podboli konje, Pacidije je započeo raspoređivati svoje konjanike u dužinu da bi mogli opkoliti Cezarove odrede, a isto tako da bi se mogli vrlo hrabro i
vrlo srčano boriti. Kad je to opazio, Cezar je zapovjedio da trista vojnika spremnih za borbu, koje je obično imao pri ruci iz svih legija, krene u pomoć konjaništvu i to upravo oni iz najbliže legije, a ta se u bici nalazila u bojnom redu. Za to je vrijeme Labijen slao svome konjaništvu pomoćne konjaničke čete, dok je ranjene i premorene zamjenjivao odmorenim i čilim snagama. Budući da 400 Cezarovih konjanika nije moglo odoljeti neprijatelju koji je imao 4000 i budući da su ih lako naoružani Numiđani ranjavali, počeli su uzmicati. Cezar je poslao drugo krilo da brzo pomogne ugroženima. Zbog toga su se svi njegovi vojnici ohrabrili, pa su navalili na neprijatelje i protivnike natjerali u bijeg. Budući da su mnogi bili ubijeni, a bilo je i mnoštvo ranjenika, naši su ih progonili gotovo 3000 koraka, sve dok se neprijatelji nisu sklonili na brežuljke, da bi se zatim povukli u svoje jedinice. Cezar je odustao od borbe oko desetog dnevnog sata. Tako je obično činio, a onda se vratio u tabor a da nije izgubio ni jednog vojnika. U tom je sukobu koplje teško ranilo u glavu Pacidija probivši mu kacigu. Više je zapovjednika bilo ranjeno, dok su oni najhrabriji vojnici bili ili ranjeni ili ubijeni. 79. Kad ni uz kakav uvjet nije mogao prisiliti protivnike da se spuste u nizinu i da se izlože opasnosti, te kad je opazio da se neće moći utaboriti bliže neprijateljskom taboru zbog nestašice vode kao i to da se protivnici ne pouzdavaju u svoju hrabrost, i kad je shvatio da ga oni podcjenjuju zbog oskudice u vodi, izašao je iz Agara uoči aprilskih nona [4. travnja] za vrijeme treće noćne straže i napredovao noću 10 000 koraka prema Tapsu, gdje je bio zapovjednik Vergilije s velikom posadom. Tu se utaborio i istoga dana počeo opkoljavati i posadama zauzimati zgodne položaje od kojih su većina bili strateški važni, da neprijatelji ne bi mogli prodrijeti u njegov tabor i zauzeti niže položaje. Međutim, kad je Scipion prozreo Cezarove planove, a doveden u položaj u kojem je sukob bio nužan, da ne bi zbog svoga nečasnog stava izgubio Tapsane i Vergilija koji su bili veoma odani njegovoj stvari, odmah je preko uzvisine dostigao Cezara i zaustavio se u dva tabora 8000 koraka daleko od Tapsa.
80. Tu se nalazio plićak sa solanama, a između njega i mora protezao se klanac ne više od 1600 koraka u širinu. Scipion je mislio da kroz njega prodre i tako pomogne Tapsanima. Cezar nije naslutio da će se to dogoditi. Dan ranije na ovom je mjestu, utvrdivši tvrđavu i ostavivši tu kao zaštitu tri kohorte, sam s ostalim četama raspoređenima u srpastom taboru pod Tapsom počeo sa svih strana opkoljavati. Spriječen da nastavi započeti plan, Scipion je sutradan, kad je svanulo, nedaleko od tabora i posade, koje sam prije spomenuo, počeo utvrđivati tabor tisuću koraka prema moru. Kad su sve to javili Cezaru, odveo je vojnike s radova, a ostavio prokonzula Asprenata za zaštitu tabora s dvjema legijama, dok je sam s lako naoružanim četama odmah krenuo na ono mjesto, ostavivši dio brodovlja kod Tapsa. Zatim je zapovjedio da ostale lađe doplove neprijatelju iza leđa što je moguće bliže obali i da ujedno paze na njegov znak. Kad bude dao znak, onda neka uz zaglušnu viku iznenada iza leđa prestraše neprijatelje, da tako budu prisiljeni u potpunoj panici obazirati se na to što se događa iza njihovih leđa. 81. Kad je Cezar ovamo stigao i opazio da je pred Scipionovim nasipom uređen bojni red, jer su na desnom i lijevom krilu bili raspoređeni slonovi, a da dio vojnika neumorno utvrđuje tabor, sam je postavio trostruki bojni red i to Desetu i Devetu legiju na desnom, a Trinaestu i Četrnaestu na lijevom krilu na suprotnoj strani, dok je Petu legiju smjestio u četvrti bojni red uz sama krila svrstavši po pet kohorti protiv slonova. Zatim je rasporedio strijelce i praćkare na jednom i drugom krilu umetnuvši lako naoružane među konjanike. Potom je Cezar pješice obilazio vojnike ističući hrabrost svojih veterana, a spominjući im prijašnje bojeve, s mnogo je laskavih riječi zanosio njihova srca. Hrabrio je novake koji se do sada nisu borili u bojnom redu i poticao ih da se s veteranima natječu u hrabrosti i da onda kad pobijede nastoje postići njihovu slavu, ugled i ime. 82. Dok je naokolo obilazio vojsku, Cezar je opazio da su neprijatelji oko svoga nasipa uznemireni te da bezglavo trče ovamo i onamo, a onda da se povlače u tabor, da bi se pojavljivali ponovo nesigurni i zbunjeni.
Kad je to isto zapazilo i više drugih zapovjednika, odmah su legati i veterani dragovoljci počeli preklinjati Cezara da ne oklijeva dati znak za borbu, navodeći da sve to dokazuje kako mu besmrtni bogovi žele udijeliti pobjedu. Dok je Cezar bio neodlučan i dok se opirao njihovoj želji i nagovoru izjavljujući da ne želi bitku i zadržavajući svoje bojne linije, trubač na desnom krilu, natjeran od vojnika, ipak je iznenada bez Cezarove zapovijedi počeo trubiti. Zbog toga su iz svih kohorti počeli s bojnim znakovima navaljivati na neprijatelja, premda su centurioni silom to nastojali spriječiti i smiriti vojnike, da se ne sukobljavaju bez zapovjednikove zapovijedi, jer da od toga neće biti koristi. 83. Kad je Cezar shvatio da se uzbuđeni vojnički duhovi neće moći primiriti, a vjerujući da je u postupku vojnika prst sudbine, uzjahao je konja i odlučio navaliti protiv neprijateljskih prvaka. Za to su vrijeme na desnom krilu praćkari i strijelci učestalo svojim oružjem navaljivali na slonove. Prestrašeni zujanjem praćaka i kamenja, slonovi su se okrenuli i počeli gaziti zbijene redove svojih vojnika. Onda su jurnuli prema nedovršenim prolazima nasipa. Na sličan su način prvi pobjegli maurski konjanici koji su se nalazili na istom krilu za zaštitu slonova. Kad su opkolile slonove, legije su vrlo brzo osvojile neprijateljski nasip. Samo se mali broj vojnika hrabro borio, a i ovi su pritom poginuli, dok su ostali u trku pobjegli u logor odakle su dan prije bili izašli. 84. Čini se da ne treba propustiti a da se ne spomene primjer hrabrosti jednog veterana Pete legije. Kad je na lijevom krilu bio ranjen slon, bolom natjeran navalio je na nenaoružana čuvara prtljage; kad je ovaj pao pred njegove noge, slon je pokleknuo i prignječio ga svojom težinom, a onda je podigavši surlu uz zaglušno rikanje ubio nesretnika. Vojnik koji je to promatrao nije mogao a da oružjem ne navali na slona. Kad je slon opazio da ovaj namjerava napasti ga ubojitim oružjem, ostavio je leš, pa je surlom obavio vojnika i digao ga uvis. Vojnik je znao da nešto mora učiniti, kad se nalazi u tom opasnom položaju. Zato je neprestano iz sve snage mačem sjekao po surli. Slon je zbog bola odbacio vojnika i uz
strašno rikanje u trku skrenuo k ostalim slonovima. 85. Za to su vrijeme oni koji su pripadali posadi u Tapsu provalili kroz vrata okrenuta prema moru; bilo da su htjeli svojima priteći u pomoć ili se bijegom spasiti, napustili su grad, skočili u more do pojasa i onda isplivali na kopno. Dotle su robovi kao i djeca koja su se nalazila u taboru na njih bacali kamenje i koplja, pa im nisu dopuštali izaći na kopno. Zato su se vojnici ponovo vratili u grad. Za to su vrijeme Scipionove čete bile hametice potučene, a jer su bježale posvuda po bojnom polju, Cezarove legije počele su ih odmah progoniti i nisu im dopustile da se priberu. Na kraju su oni pobjegli u svoj tabor, da bi se malo pribrali i ponovo branili. Ali kad su uočili da nema nekog vođe koji bi svojim autoritetom i vojničkim znanjem stvar uzeo u svoje ruke, te kad su vidjeli da nema nikoga od posade, pobacali su smjesta oružje i počeli bježati u kraljevski tabor. Kad su tamo stigli, uvjerili su se da je u Cezarovoj vlasti. Očajni, sklonili su se na neko brdo, a kad su odložili oružje, počeli su prema vojničkom običaju mačevima pozdravljati pobjednike. To im je nevoljnima malo pomoglo jer veterane, bijesne od gnjeva i boli, nitko nije mogao nagovoriti da poštede neprijatelje. Oni su čak ranili ili pobili više uglednijih rimskih građana za koje su mislili da su začetnici nagovaranja da se poštedi neprijatelj. Među ovima je bio bivši kvestor Tulije Ruf koga je neki vojnik namjerno ubio probivši ga kopljem. Štoviše, i Pompej Ruf, ranjen mačem u ruku, bio bi poginuo da nije brzo otrčao k Cezaru. Zbog toga se više rimskih vitezova i senatora iz straha povuklo iz borbe, da ih ne bi ubili vojnici koji su zbog tolike pobjede postali tako drski, a usto su mislili da ih zbog izvjesnih pothvata nitko ne može kazniti za prijestup. Zato su bili pobijeni svi Scipionovi vojnici iako su u Cezara izmolili milost i premda je i on sam nastojao oko njihova spasa i zauzimao se kod vojnika. 86. Kad je Cezar osvojio tri tabora a njegovi vojnici pritom pobili i raspršili 10 000 neprijatelja, povukao se izgubivši i sam 50 boraca. Malo je ranjenika doveo u tabor. Tad se na maršu zaustavio ispred grada Tapsa i zarobivši 60 slonova, dobro naoružanih i iskićenih tornjevima i bojnim ukrasima, odredio je da ih postroje pred gradom. Cezarov je plan bio da se opameti tvrdoglavi Vergilije kao i oni koje je opsjedao kad budu poučeni
porazom svojih istomišljenika. Zatim se i sam osobno obratio Vergiliju i pozvao ga na predaju. Pritom mu je spomenuo svoju postojanu strpljivost i blagost. Kad je Cezar vidio da se Vergilije ne osvrće na njegove opomene i da mu ništa ne odgovara, udaljio se od grada. Sutradan, nakon što je obavio žrtveni obred i sazvao vojnike u skupštinu, pohvalio ih je pred očima stanovnika grada i nagradio sve čete veterana. S uzvišena mjesta usred tabora podijelio je nagrade najhrabrijima i najzaslužnijima. Onda se udaljio ostavivši prokonzula Rebila s trima legijama kod Tapsa, a Gneja Domicija s dvjema u Tizdri, gdje je Konzidije bio zapovjednik, da produže opsjedanje. Pošto je naprijed poslao Marka Mesalu s konjaništvom u Utiku, i sam je krenuo u tom smjeru. 87. Dok su Scipionovi konjanici koji su bili pobjegli iz bitke bježali prema Utici, stigli su do grada Parade. Kad ih stanovnici toga grada nisu primili zbog toga što se na sve strane bio pronio glas o Cezarovoj pobjedi, silom su zauzeli grad. Tad su nasred gradskog trga nagomilali hrpe drva i kad su tamo donijeli sve predmete, onda su zapalili lomače i počeli u vatru bacati žive stanovnike ovoga grada bez obzira na stalež i dob. Tako su ih kaznili najokrutnijom kaznom. Zatim su stigli bliže Utici. Prošlih je godina Marko Katon, zato što je mislio da nije dovoljno siguran u Utičane zbog povlastica Julijeva zakona, istjerao nenaoružan puk iz grada i prisilio ga da boravi u taboru pred tzv. "vojničkim vratima", okružen stražarima. Konjanici su napali taj tabor i počeli ga osvajati jer su znali da su Cezarovi pristaše i da bi pobivši njih osvetili svoj poraz i gubitak svojih vojnika. Stanovnici Utike, ohrabreni Cezarovom pobjedom, suzbili su konjanike kamenjem i toljagama. Budući da nisu mogli zauzeti tabor, navalili su na sam grad. Zatim su pobili mnoge stanovnike, provalili u njihove kuće i opljačkali ih. Kad ih Katon nije mogao nikakvim razlogom nagovoriti da zajedno s njim brane grad i da prestanu s ubojstvima i grabežom, onda je, jer je znao što zapravo žele, da bi stišao njihovu drskost, darovao svakom pojedinom vojniku po sto sestercija. Isto je učinio Faust Sula podijelivši novac iz svoje kese. Zatim je
zajedno s njima otputovao iz Utike i odlučio skloniti se u Jubino kraljevstvo. 88. Ipak se većina na bijegu poslije poraza sklonila u Utiku. Katon je pozvao sve njih kao i onih tri stotine građana koji su bili darovali Scipionu novac za vođenje rata. Osokolio ih je da oslobode sve robove i da brane grad. Budući da su jedni na to pristali, dok su drugi obuzeti panikom izgubili glavu, vidjevši da misle samo o bijegu, nije više htio govoriti o tome, nego im je dao lađu da bi svatko otputovao kamo želi. Pošto je vrlo pomno uredio sve svoje gospodarske poslove, a djecu bez primisli povjerio Luciju Cezaru koji je tad bio njegov kvestor, spokojna držanja i mirna izraza na licu kao i uvijek, potajno je kad je išao spavati u spavaću sobu ponio mač i njime se probo. Njegov je liječnik zajedno s ukućanima provalio u spavaću sobu jer mu je bilo sumnjivo krkljanje koje se čulo iz usta umirućeg, a kad su nastojali zaustaviti krvarenje i povezati mu ranu, Katon je rastrgao povez i onda se pri potpunoj svijesti ubio. Iako su ga mrzili zbog njegova političkog uvjerenja, ipak su ga stanovnici Utike lijepo pokopali zbog njegove neobične neporočnosti i zato što se uvelike razlikovao od ostalih vojskovođa, kao i zato što je Utiku utvrdio izvrsnim utvrdama i što je nadogradio tornjeve. Poslije Katonove smrti, Lucije Cezar, misleći da će mu ta okolnost pomoći, sazvao je narod u skupštinu i sve nastojao osokoliti da otvore gradska vrata. Izjavio je da se moraju pouzdavati u blagost Gaja Cezara. Kad su stanovnici Utike otvorili gradska vrata, Lucije Cezar prvi je izašao iz Utike i pošao u susret imperatoru. Zatim je u Utiku prema zapovijedi stigao Mesala i postavio straže ispred svih gradskih vrata. 89. Cezar je za to vrijeme udaljavajući se od Tapsa stigao u Usetu, gdje je Scipion imao velika skladišta žita, oružja i hitala kao i ostalih stvari, ali je posada bila slaba. Kad je tamo stigao, osvojio je taj grad, a onda je krenuo u Hadrumet. U taj je grad ušao bez zadržavanja, a zatim je pregledao oružje, žito i
novac. Tu je pomilovao Kvinta Ligarija i sina Gaja Konzidija. Istoga je dana, krenuvši iz Hadrumeta i ostavivši tu Livineja Regula s jednom legijom, otputovao u Utiku. U susret mu je izašao Lucije Cezar i bacio se preda nj na koljena moleći ga za goli život. Cezar ga je pomilovao jer je po naravi bio blag, a to je mogao učiniti i kao vrhovni zapovjednik. Isto je tako pomilovao Cecinu, Gaja Ateja, Publija Atrija, Lucija Celu, oca i sina, Marka Epija, Marka Akvinija te Katonova sina i djecu Licinija Damasipa. Sve je to učinio iz navike da prema protivniku bude blag. Kasno u mraku stigao je u Utiku. Te je noći spavao izvan grada. 90. Sutradan ujutro ušao je u grad i kad je sazvao narodnu skupštinu srdačno je pozdravio stanovnike Utike zahvaljujući im na njihovoj odanosti. Onda je naredio da rimski trgovci, kao i oni koji su među onih tri stotine darovali novac Varu i Scipionu, pošto ih je temeljito i iscrpno optužio navodeći njihove prijestupe, bez straha izađu pred njega. Rekao im je: – Darivam vam goli život, ali ću prodati vaša imanja. Ipak, ako netko bude želio otkupiti svoje imanje, može ga dobiti u obliku novčane globe i to u veličini svote koja će se dobiti prilikom prodaje. – Kako su ovi, blijedi od straha, očajavali i strepili za goli život zbog svojih nedjela, odmah su čim im je bio poklonjen život prihvatili Cezarov uvjet i zamolili ga da skupini od tri stotine njih odredi koliku svotu moraju plati kao kaznu. Cezar je odredio svotu od dvjesta milijuna sestercija s obvezom da je isplate državnoj blagajni za tri godine u šest rata. Nitko se nije protivio, nego su svi izjavili da su se toga dana ponovo rodili i zato su radosno zahvaljivali Cezaru. 91. U to je vrijeme kralj Juba, koji je bio pobjegao iz bitke, skrivajući se po danu zajedno s Petrejem u zaseocima, poslije noćnih marševa stigao u kraljevstvo i približio se gradu Zami gdje je imao dom, ženu i djecu. Tu je bio sakupio iz cijelog kraljevstva sav svoj novac i dragocjenosti. Osim toga, prije početka rata bijaše dobro utvrdio grad. Građani su mu, priželjkujući Cezarovu pobjedu, a pogotovu kad su čuli za nju, zabranili da uđe u grad. Glavni je razlog bio što je onda kad je poduzeo rat protiv rimskog naroda u Zami na središnjem trgu zapovjedio da se nagomilaju drva i da se složi lomača da bi ako izgubi rat na lomaču stavio sve svoje dragocjenosti, a zatim pobio sve građane te i njih bacio u oganj. Poslije je
namjeravao da na lomači i sam izvrši samoubojstvo i da spali svoju djecu, ženu, građane i čitavo kraljevsko blago. Juba je pred gradskim vratima dugo i s mnogo riječi najprije prijeteći razgovarao s predstavnicima grada Zame, a onda je, kad je shvatio da od toga nema koristi, počeo moljakati da bi mu dopustili da uđe pod vlastiti krov. Kad je shvatio da građani ne odustaju od svoga mišljenja i da ih se ne tiču ni njegove prijetnje a ni molbe da ga puste u grad, zamolio ih je na koncu da mu vrate djecu i ženu da bi ih sa sobom poveo. Kad mu ni na to građani nisu odgovorili te kad ni u čemu nije uspio, otišao je pa se s Markom Petrejem i s nekoliko konjanika sklonio u jedan od svojih zaselaka. 92. Za to su vrijeme građani Zame zbog svih ovih pitanja poslali poslanike k Cezaru u Utiku i od njega zatražili da im pošalje pomoć prije nego kralj okupi vojsku i započne opsjedati grad. Poslanici su izjavili da su građani spremni Cezaru pružiti svakovrsnu pomoć, a da i sam grad čuvaju za njega. Kad je Cezar pohvalio poslanike, zapovjedio im je da se vrate svojim domovima i da građanima najave njegov dolazak. Sad je sutradan s konjaništvom krenuo iz Utike i pohitao u Jubino kraljevstvo. Za vrijeme Cezarova puta došli su mnogi vojskovođe kraljevskih četa k njemu i zamolili ga da im oprosti. Cezar ih je pomilovao i onda stigao u Zamu. Budući da se proširio glas o njegovoj dobrostivosti i blagosti, iznenada su svi kraljevi konjanici došli k Cezaru u Zamu. On ih je svojim držanjem oslobodio straha i opasnosti. 93. Dok se sve to odigravalo na jednoj i drugoj strani, Konzidije, koji se nalazio u Tizdri sa svojom obitelji i bio na čelu Getuljana i čete gladijatora, saznao je za Scipionov poraz. Preplašen dolaskom Domicija i njegovih legija i izgubivši nadu u spas, napustio je grad te potajno s malim brojem urođenika opskrbivši se novcem žurno pobjegao u Jubino kraljevstvo. Na putu su ga Getuljani, njegovi pratioci, iz pohlepe za novcem ubili, a onda su pobjegli u razne krajeve onako kako je koji mogao. Tad je i Gaj Vergilije, opkoljen na kopnu i moru, uvidio da se nalazi
u bezizlaznom položaju, jer su njegovi istomišljenici pobijeđeni i natjerani u bijeg i jer se Marko Katon u Utici ubio, a kralj Juba, koga su njegovi napustili, luta kao bjegunac, zatim jer je Sitije potukao Saburu i njegove čete i jer su Cezara u Utici oduševljeno primili. Znao je da su od tolike silne vojske ostali bijedni ostaci. Zbog toga je sama sebe i sve svoje s gradom predao prokonzulu Kaniniju koji ga je opsjedao, kad mu je ovaj prisegom potvrdio nepovredivost. 94. Kralj Juba, koga nijedan grad nije htio primiti poslije svakovrsnih pokušaja, izgubio je nadu u spas. Kad je jednog dana ručao s Petrejem, predložio mu je da umru tako da bi svi mislili kako su hrabro poginuli. Zbog toga su jedan na drugoga navalili mačevima. Hrabriji Juba lako je usmrtio nevještog Petreja. Zatim, kada je i sam pokušavao da se mačem probode u grudi, a to mu nije polazilo za rukom, uspio je nagovoriti roba da ga usmrti. Rob mu je uslišao molbu. 95. U to je vrijeme Publije Sitije razbio vojsku Jubinog prefekta Sabure i njega ubio; dok je naime putovao k Cezaru kroz Mauretaniju, slučajno je susreo Fausta i Afranija; ovaj je posljednji vodio četu koja je pljačkala u Utici. Obojica su putovala u Hispaniju. S njima je bilo svega oko tisuću vojnika. Sitije je odmah noću postavio zasjede, a onda ih je u zoru napao. Osim nekolicine konjanika koji su pobjegli iz prvih redova, pobio je sve ostale ili ih je zarobio. Afranija i Fausta sa suprugom i djecom zarobio je žive. Poslije nekoliko dana, za vrijeme uzbune u vojsci, zaglavili su Faust i Afranije. Cezar je Pompeju, Faustovu suprugu, kao i njenu djecu oslobodio i dopustio im da zadrže svoju imovinu. 96. Istodobno su Scipion, Damasip, Torkvat i Pletorije Rustijan dugo i mnogo lutali ploveći na raznim lađama jer su htjeli otići u Hispaniju. More je bilo nemirno i vjetrovi su ih odnijeli prema Hiponu Regiju. Tu se upravo tada nalazilo Sitijevo brodovlje. Veći broj njegovih lađa opkolio je ono nekoliko protivničkih brodova i onda ih potopio. U brodolomu je poginuo Scipion sa suputnicima koje sam maloprije spomenuo.
97. Cezar je, međutim, u Zami na javnoj dražbi rasprodao kraljeva dobra, a isto tako imanja ostalih rimskih građana koji su oružjem ustali protiv rimskog naroda. Nagradio je stanovnike Zame jer su bili odlučili potjerati kralja. Kad je provjerio svote kraljevih poreza i prihoda, pretvorio je kraljevinu u rimsku provinciju i njoj na čelo postavio prokonzula Gaja Salustija s povlasticama vrhovne vojničke i građanske vlasti. Zatim je napustio Zamu i otišao u Utiku. Tu je rasprodao imanja onih koji su za vrijeme Jube i Petreja služili kao centurioni i kao kaznu odredio da Tapsani plate globu od dvjesta milijuna sestercija a za svoju okolicu tri milijuna, dok su Hadrumećani morali isplatiti tri milijuna a za okolicu pet milijuna. Obranio je općine kao i njihove posjede od bilo kakve nepravde i pljačkanja. Lepćanima, čije je posjede prijašnjih godina Juba bio prigrabio, ali su se oni preko poslanika potužili Senatu koji je presudio da im se imovina vrati, Cezar je odredio da godišnje plaćaju kao globu tri milijuna mjerica ulja. Kaznio ih je i zato što su zbog nesloge svojih prvaka sklopili savez s Jubom i onda ga pomagali oružjem, ljudstvom i novcem. S druge strane, građane Tizdre oglobio je malom količinom žita jer je njihova zajednica bila siromašna. 98. Kad je Cezar posvršavao sve te poslove, ukrcao se na junijske ide [13. lipnja] u Utici na brod i poslije tri dana stigao u Karalis na Sardiniji. Tu je kaznio Sulčane, zato što su primili Nazidija i njegovo brodovlje i pomogli mu svojim četama, globom od deset milijuna sestercija. Umjesto desetine koju su davali za porez, on ih je kaznio osminom, dok je prodao imanja nekih građana. Zatim se četiri dana prije kvintilskih kalenda [27. lipnja] ukrcao s vojnicima na lađe, te je iz Karalisa, ploveći uz kopno jer ga je nevrijeme zadržavalo u lukama, dvadeset i osmoga dana stigao u Rim.
HISPANSKI RAT 1. Kad je Cezar svladao Farnaka i podvrgao pod svoju vlast Afriku, oni koji su sudjelovali u tim ratovima pobjegli su s mladim Gnejem Pompejem u Onostranu Hispaniju, dok se Cezar zbog dijeljenja nagrada zadržao u Italiji. Da bi što lakše pripremio zaštitne jedinice, Pompej se počeo oslanjati na odanost svake pojedine države. Onda, kad je djelomično moljakanjem a djelomično silom okupio veliku vojsku, započeo je harati po provinciji. U takvim su prilikama neke zajednice slale pomoćne čete, dok su pak druge zatvarale vrata svojih gradova. Ako je neke od takvih gradova silom zauzeo i ako je neki građanin iz takva grada i bio zaslužan za stvar Gneja Pompeja, ipak bi mu se štogod bilo upisalo u grijeh zbog njegova bogatstva; zaboravilo bi se na njegovu odanost, već bi razbojnici razgrabili njegovo imanje. Na taj je način zbog koristi tobožnjeg mira Pompej povećavao svoje čete. U takvim prilikama države su češće slale vijesti u Italiju, a one, protivne Pompejevu djelovanju, počele su tražiti pomoć. 2. Cezar je po treći put postao diktator, a kad je po četvrti put bio određen za tu čast i kad je prije svoga puta sve uredio te u velikoj žurbi stigao u Hispaniju da dovrši rat, izašli su Cezaru u susret poslanici grada Kordube koji se bio razišao s Pompejem. Oni su izjavili da se grad može zauzeti noću, pod uvjetom da se ne dozna da je on u provinciji i da se pohvataju uhode koje je Gnej Pompej na sve strane poslao da pismenim porukama jave Cezarov dolazak. Usto su predlagali mnogo toga što je moglo biti vjerojatno. Zbog toga je Cezar obavijestio o svom dolasku legate Kvinta Pedija i Kvinta Fabija Maksima koje je već prije imenovao za zapovjednike vojske i naredio da mu provincijsko konjaništvo bude kao zaštita u provinciji. Ipak, Cezar im se brže približio nego što su mogli očekivati. Kao što je želio, konjaništvo je bilo spremno za njegovu zaštitu. 3. U to je vrijeme Sekst Pompej, brat Pompeja, bio zapovjednik
posade u Kordubi, a taj su grad držali za prijestolnicu provincije. Dotle je sam Gnej Pompej opsjedao grad Uliju; to ga je zadržavalo gotovo već nekoliko mjeseci. Kad su stanovnici Kordube saznali za Cezarov dolazak, tajno su došli k Cezaru izaslanici posada Gneja Pompeja te su počeli tražiti da im što prije pošalje pomoć. Budući da je Cezar znao da je taj grad uvijek bio odan i zaslužan za rimski narod, odmah je zapovjedio da mu o drugoj noćnoj straži krene u pomoć šest kohorti i isto toliko konjanika. Na čelo tih četa postavio je Lucija Junija Pacijeka, poznata u provinciji a dobra stratega. Kad se on približio posadama Gneja Pompeja, dogodilo se da ga je zatekla velika oluja uz silovit vjetar. Olujni su oblaci tako bili zamračili vidik da vojnik nije mogao prepoznati vojnika. Ipak je ta nepogoda bila za njih od velike koristi. Tako, kad su stigli na određeno mjesto, zapovjedio je da dva po dva konjanika odjašu kroz neprijateljske posade u sam grad. Kad su se konjanici nalazili usred njihovih posada a straža upitala tko su, jedan je od naših odgovorio neka drže jezik za zubima, jer žele pokušati da se približe gradskom bedemu da bi zauzeli svoje mjesto. Stražare je spriječila oluja da budu budniji, a dijelom ih prestrašio spomenuti odgovor. Kad su konjanici stigli do gradskih vrata, prema ugovorenoj lozinci primili su ih građani. Kad su svrstali pješake, ovi su uglavnom ostali na mjestu, dok su konjanici uz viku provalili u neprijateljski tabor. Budući da se protivnici nisu tome nadali, većina je u panici uvidjela da su zarobljeni. 4. Pošto je otposlao u Uliju onu zaštitnu četu, da bi spriječio opsadu Gneja Pompeja, Cezar je pohitao u Kordubu, dok je na maršu naprijed poslao ratnike odlikovane državnim odličjima s konjaništvom. Kad su se ovi približili nadomak gradu, uzjahali su konje. Ovo nije moglo promaknuti onima u Kordubi. Kad se iz grada približilo vrlo veliko mnoštvo vojnika koje je izašlo da pobije naše konjanike, onda su izabrani ratnici, kao što sam spomenuo, sjahali i započeli veliku bitku tako da se od beskrajnog mnoštva vojnika samo malo njih povuklo u grad. Ta je činjenica prestrašila Seksta Pompeja i on je bratu poslao pismo u kome ga je zamolio da mu odmah dođe u pomoć, kako ne bi Cezar prije njegova dolaska zauzeo grad. Tako je ovaj i učinio. Kad je Ulija gotovo
bila zauzeta, Pompej je pozvan bratovim pismom krenuo s vojskom na put prema Kordubi. 5. Kad je Cezar stigao do rijeke Betis, kako je zbog visokog vodostaja nije mogao prijeći, u košarama je u rijeku ubacivao kamenje. Onda je preko toga sagradio most i preveo svoje čete u tri kolone u tabor. Nasuprot samom gradu u predjelu mosta imao je trodijelni tabor, kako smo prije spomenuli. Kad je Pompej stigao u ovaj kraj sa svojim četama, zbog istog je razloga sučelice postavio svoj tabor. Cezar je počeo od tabora u smjeru mosta graditi branu da bi Pompeju onemogućio pristup u grad i dovoz hrane. Isto je to učinio Pompej. U ovom je kraju nastalo natjecanje između dvaju zapovjednika tko će prvi zauzeti most. Zbog toga su natjecanja izbijali omanji svakodnevni okršaji. Katkada su se jedni a ponekad drugi udaljavali iz bitke kao nadmoćniji borci. A kad je sama okolnost dovela do jačeg natjecanja, jedna i druga strana borila se u neodlučnoj bici. Dok su borbeniji branili svoj položaj, zbog mosta su se morali okupljati u gomile, ali su zbog toga što su grnuli na obale rijeke u gomilama strmoglavce padali u vodu. Tako su jedni drugima bili ne samo podloga u smrti nego i grob. Više je dana Cezar želio, ako bi se pružila neka prilika, navesti protivnike u ravnicu da tako što prije padne odluka o borbi. 6. Čim je opazio da to protivnici uopće ne žele, da bi one koje je na neki način odmamio od Ulije namamio u ravnicu, pošto je noću preveo čete preko rijeke, zapovjedio je da noću zapale velike vatre. Zatim je krenuo prema Ategvi gdje se nalazila vrlo jaka Pompejeva posada. Kad je to Pompej saznao od prebjega, onoga je dana kad mu se pružila prilika s mnoštvom natovarenih kola i mazgi uzmaknuo i sklonio se u Kordubu. Cezar je otpočeo opsjedati Ategvu i graditi nasipe oko grada. I Pompej je istoga dana otputovao, kad su ga o tome obavijestili, da gradu pomogne. Cezar je, međutim, prije njegova dolaska zauzeo više utvrda koje bi mogle služiti kao obrana, i to one gdje bi se djelomično moglo smjestiti konjaništvo i one za pješačke čete, da bi bile zaštita samom taboru. Dogodilo se da se prigodom Pompejeva dolaska spustila vrlo gusta
magla. Tako je Pompej u tmini s nekoliko kohorti i konjaničkih odreda opkolio Cezarove konjanike. Tek se nekolicina spasila. 7. Sljedeće je noći Pompej zapalio svoj tabor, prešao rijeku Sals i dolinu te se utaborio na planini između dvaju gradova, Ategve i Ukuba. Kad je Cezar dovršio sve pripreme koje su potrebne da opsjedanje bude uspješno, zapovjedio je da se sagradi nasip i podignu bojne kolibe. Ovi su planinski predjeli i po prirodi prikladni za vojna djelovanja. Proplanci i rijeka Sals razdvajaju ove predjele od ravnice. Grad Ategva udaljen je od rijeke otprilike 2000 koraka. U blizini je, u planinskom masivu, Pompej svoj tabor postavio nadomak jednom i drugom gradu, ali je imao hrabrosti svojima priteći u pomoć. Zapovijedao je s trinaest legija. Nadao se da će mu one biti nekakav čvrst oslonac, jer su dvije bile sastavljene od domorodaca koji su bili prebjegli od Trebonija, dok su jednu sačinjavali koloni iz ovih krajeva. Četvrta je pripadala Afraniju koju je on bio doveo iz Afrike. Preostale su bile sastavljene od bjegunaca. Ipak, naši su lako naoružani vojnici kao i konjaništvo hrabrošću i brojem bili nadmoćniji. 8. Uz spomenuto, prednost je bila za Pompeja i to što je otezao s bitkom, jer je predio bio na uzvisinama, te nimalo pogodan za tabore. Predjeli gotovo čitave Onostrane Hispanije zbog plodnog zemljišta i zbog obilja vode nisu nimalo prikladni za osvajanje. Osim toga, ovdje su sva ona mjesta koja su udaljena od gradova zbog čestih barbarskih upada osigurana tornjevima i utvrdama, te su kao u Africi pokrivena kamenim pločama, a ne opekama. Usto, veći je dio gradova u toj provinciji podignut na prirodnim uzvisinama i tako gotovo utvrđen planinama, te je stoga pristup i uspon do njih težak. Zbog toga je prirodni položaj onaj koji brani te gradove od opsjedanja i zato neprijatelj teško može pokoriti hispanske države. To je ono što je bilo važno i u ovom ratu. Pompej se utaborio između Ategve i Ukuba, a o tim smo gradovima govorili, tj. nalazio se nadomak jednom i drugom. Blizu njegova tabora nalazila se uzvisina udaljena otprilike 4000 koraka, ističući se svojim prirodnim položajem. Nju su zvali Postumijanovim taborom. Tu je Cezar zbog vlastite zaštite odlučio podignuti utvrdu i u nju smjestiti posadu. 9. Pompej, koga je štitila ista planinska kosa svojim prirodnim položajem, a Cezarova je utvrda bila udaljena od njegova tabora, opazio je
da je teren nezgodan, jer ga je zatvarala rijeka Sals koju je trebalo prijeći, te da se Cezar neće boriti, a onda još manje da će pomoći svojima kad je teren nepristupačan. Siguran u svoje mišljenje, krenuo je oko treće noćne straže i počeo opsjedati utvrdu. Kad su se njegovi borci približili, počeli su uz neprestanu viku bacati veliko mnoštvo kopalja. Tako su izranili veći dio vojnika. Kad su to obavili i kad se posada utvrde počela braniti, stigao je glasnik u veći Cezarov tabor, pa je Cezar krenuo s trima legijama da bi pomogao našima koji su bili u nevolji. Zatim, kad su im se počeli približavati, mnogi su zbog panike na bijegu bili ubijeni, većina zarobljena, a među njima dvojica centuriona. Osim toga, mnogi su pobjegli, odbacivši oružje. Tako je zarobljeno osamdeset štitova. 10. Kad se razdanilo, iz Italije je s konjaništvom stigao Arguecije. On je vratio pet bojnih znakova Sagunćana, koje je bio oteo građanima toga grada. Već smo govorili na drugom mjestu zašto su konjanici iz Italije došli k Cezaru pod vodstvom Asprenata. Pompej je te noći spalio svoj tabor i krenuo prema Kordubi. Kralja imenom Indo, koji je bio doveo svoje čete s konjaništvom, zarobile su urođeničke legije dok je smjelije napadao neprijateljske tabore i onda ga ubile. 11. Sutradan su naši konjanici koji su krenuli dalje prema Kordubi progonili one koji su dovozili iz grada hranu u Pompejev tabor. Od ovih je zarobljeno pedeset ljudi zajedno s teglećom marvom. Svi su dovedeni u naš tabor. Istoga je dana vojnički tribun Kvint Marcije koji je bio u Pompejevoj vojsci prebjegao k nama. Za vrijeme treće noćne straže u gradu su se vodile ogorčene borbe. Bacalo se vatreno oružje i to svake vrste. U to je vrijeme rimski vitez Gaj Fundanije prebjegao k nama iz protivničkog tabora. 12. Sutradan su naši konjanici zarobili dva vojnika iz Urođeničke legije. Ti su izjavili da su robovi. Kad su stigli u tabor, vojnici su ih prepoznali jer su prije služili pod zapovjedništvom Fabija, Pedija i Trebonija. Nije im pružena nikakva mogućnost za pomilovanje, pa su ih naši vojnici usmrtili. U isto su vrijeme bili zarobljeni pismonoše poslani
Pompeju iz Kordube; oni su nerazborito stigli do našega tabora. Otpustili su ih kad su im naši vojnici odsjekli šake. Za vrijeme druge noćne straže neprijatelji su s bedema dugo vremena izbacivali mnogo vatrenog i drugog oružja. Zato su ranili mnogo naših vojnika. U zoru su protivnici jurišali na Šestu legiju, dok su naši bili na radu, ali su se hrabro borili. Naši su ih suzbili, premda su protivnike branili vojnici s bedema. Iako su protivnici počeli provaljivati iz grada, ipak ih je potisnula hrabrost naših vojnika koji su se nalazili u težem položaju jer su bili na nižim mjestima. Naši su još izranili mnoge protivnike. Tad su se oni sklonili u grad. 13. Sljedećeg dana Pompej je zapovjedio da se izgradi nasip od njegova tabora do rijeke Salsa. Budući da je u posadi bilo malo naših konjanika, na njih su navalili protivnici u većem broju, istjerali ih iz utvrde i ubili tri vojnika. Onoga je dana Aulo Valgije, sin senatora, čiji se brat nalazio u Pompejevu taboru, ostavivši sve svoje stvari uzjahao konja i pobjegao. Naši su vojnici uhvatili uhodu iz Pompejeve Druge legije i onda ga ubili. U isto je vrijeme neki praćkar odapeo iz praćke olovnu kuglicu u obliku žira s natpisom: Predat ću štit onoga dana kad dođete pod gradske bedeme da preuzmete grad. Zbog toga su se neki ponudili da će se bez pogibelji popeti na bedeme i tako osvojiti grad; sutradan su počeli rušiti spravama zidine, a kad su veći dio prvog zida izrovali i kad su pokušali da se popnu na zidine, neprijatelj ih je zarobio. Stanovnici grada sačuvali su ih od opasnosti kao da su njihovi vojnici. Oni su molili da ih Pompej kao osobito hrabre ratnike dade u zamjenu za svoje zarobljene vojnike, pa su zato poslali izaslanike k Cezaru. Njima je Cezar odgovorio: – Naučio sam da određujem uvjete, a ne da ih prihvaćam! Zatim, kad su se vratili u grad i prenijeli Cezarovu poruku, uz zaglušnu su viku izbacili sve moguće vrste oružja s bedema i počeli se pokazivati uzduž cijela bedema.
Zbog toga gotovo većina naših vojnika koji su se nalazili u taboru nije sumnjala da će protivnici toga dana provaliti iz grada. I tako je dan znak za napad. Neko se vrijeme vodila vrlo žestoka bitka. Naši su izbacivši hitac s baliste porušili toranj. Kad se srušio toranj, bilo je oboreno pet vojnika s pomagačem koji je obično rukovao balistom. 14. Tijekom toga dana Pompej se utvrdio preko rijeke Salsa. Naši ga pritom nisu ometali, a onda se on počeo hvaliti da je gotovo na našim položajima zauzeo strateški važno mjesto. Sljedećeg je dana na isti način dalje napredovao, i to prema onom položaju koji su držali naši konjanici. Neki su ga naši konjanički odredi s lako naoružanim vojnicima napali, ali su bili suzbijeni. Neprijateljsko je konjaništvo uništilo male odrede naših boraca. Sve se to odigralo naočigled jednog i drugog tabora. Pompejanci su bili utoliko oduševljeni ukoliko su dalje napredovali a naši uzmicali. Kad su naši dočekali ove na nekome mjestu, odustajali su od borbe, premda su prema prijašnjoj navici svoju hrabrost pokazali u dizanju zaglušne vike. 15. U strategiji postoji ovakav način konjaničke borbe. Kad konjanik sjaše s konja zbog borbe i kad se sukobi s pješakom, nikad mu nije ravan u borbi. U takvom okršaju sve se obrnuto događa. Kad su izabrani lako naoružani pješaci stigli u borbu a da to nisu očekivali naši konjanici, tad je većina, kao što se obično radilo u borbi, sjahala s konja. Na taj su način u kratko vrijeme konjanici upali u pješačku borbu tako da su nedaleko od nasipa napravili pravi pokolj. U toj su borbi poginula 123 protivnika, od naših je ranjeno 12 pješaka i 5 konjanika, dok su se mnogi protivnici ranjeni povukli u svoj tabor. Tijekom toga dana započela je borba za bedeme kao što je to uobičajeno. Pošto su protivnici izbacili veliko mnoštvo oružja i vatre na naše borce, počeli su činiti neljudska i okrutna zlodjela, jer su pred našim očima počeli klati svoje goste koji su boravili u gradu i onda ih bacali s bedema. Činili su to kao što obično rade barbari. To se, otkad ljudi pamte, nikad nije radilo. 16. Potkraj toga dana pompejanci su tajno k našima poslali
pismonošu. Izjavili su da namjeravaju ove noći zapaliti tornjeve te oko treće noćne straže provaliti iz grada. Kad su izbacili veliko mnoštvo kopalja i za to utrošili mnogo vremena, otvorili su vrata koja su se nalazila u onom kraju nadomak Pompejevu taboru. Zatim su iz grada provalile sve čete. Iznijeli su snopove granja i ostalu drvenu građu da njome zatrpaju naše opkope, a i kuke da njima poruše i onda zapale bojne kolibe koje su naši borci bili izgradili da bi se zaštitili od studeni. Osim toga, ponijeli su srebro i odjeću da bi za vrijeme dok naši budu plijenili, ubijajući naše, mogli uzmaknuti u Pompejeve utvrde. Kako je Pompej držao da će oni moći ostvariti svoj naum, cijele je noći stajao u bojnom redu na drugoj obali rijeke Salsa. Premda se to dogodilo a da naši nisu očekivali, ipak su, pouzdavajući se u svoju hrabrost, odbili protivnike. Mnoge su borce ranili i potisnuli prema gradu a onda zarobili njihovo oružje i neke žive uhvatili, a te su sutradan ubili. Nekako u isto vrijeme prebjeg iz grada javio je da je Junije, koji se nalazio u podzemnom skrovištu, poslije klanja građana vikao da je izvršeno nečovječno djelo i zločin, a da oni nisu zaslužili da ih se tako kazni, i to upravo one koje su primili u okrilje svojih bogova i penata, da bi se onda na takav način njihovo gostoprimstvo okaljalo. Prebjeg je rekao da je još mnogo toga kazao i da su krvnici, preplašeni Junijevim riječima, prestali s klanjem. 17. Sutradan je legat Tulije stigao s Katonom i Antonijem i ovako je pred Cezarom govorio: – O, da su besmrtni bogovi bili odredili da radije budem tvoj vojnik negoli Pompejev, te da postojanost svoje hrabrosti istaknem u tvojoj pobjedi, a ne u njegovoj tragediji. Njegovo se kobno hvalisanje svelo na to da su rimski građani u nevolji ostali bez zaštite, dok smo mi domovinu izvrgli žalosnoj propasti kao da smo njeni neprijatelji. Nismo mi onda kad je sretna bila ništa dodali njenoj sreći, a pogotovo nismo pomogli u njenoj nesreći. Mi, koji smo odolijevajući tolikim navalama i za vrijeme dnevnih i noćnih radova podnijeli udarce mačeva i napade ratnih sprava, sad smo napušteni od Pompeja. Tvoja nas je hrabrost porazila, te zato molimo da tvoja blagost poštedi naše živote. – Kakvim sam se pred drugima istakao, mislim da ću se takvim pokazati i prema svojim građanima! – odgovorio je Cezar. 18. Kad se Cezar oprostio od izaslanika i kad su oni došli do vrata
grada, Tiberije Tulije nije bio uz Antonija koji je ulazio. Ovaj se na vratima sukobio s nekim čovjekom. Kad je Tiberije opazio što se događa, trgnuo je bodež i ranio neznanca u ruku. Onda su obojica pobjegli k Cezaru. U isto je vrijeme znakonoša Prve legije k nama prebjegao i javio da je onoga dana kad se odigrala konjanička bitka u njegovu odredu poginulo trideset i pet vojnika, ali da je u Pompejevu taboru bilo zabranjeno objaviti da je netko poginuo. Rob, čiji se gospodar nalazio u Cezarovoj vojsci, dok je suprugu i djecu bio ostavio u gradu, zaklao je gospodara i onda je potajno prešao iz Cezarove posade u Pompejev tabor, te odapeo olovni metak iz praćke s pismom da bi Cezar bio obaviješten kako se u gradu spremaju na obranu. Zatim, kad je Cezar primio pismo i kad se vratio u grad, onaj što je iz praćke odapeo olovni metak s natpisom vratio se u grad. Poslije su dva brata Luzitanca – prebjezi – javili da je onda kad je Pompej održavao vojničku skupštinu, premda nije mogao pomoći gradu, rekao neka se noću povuku iz vida protivniku prema moru, a da je tad netko odgovorio da bi se radije moglo stupiti u borbu nego da protivnici pomisle kako oni bježe. Onoga koji je na taj način odgovorio Pompeju odmah su zaklali. U isto su vrijeme naši zarobili njegove pismonoše, a ti su putovali u grad. Njihova je pisma Cezar ponovo vratio građanima i zapovjedio da onaj tko želi spasiti glavu mora zapaliti drveni gradski toranj. Tko tako bude učinio, tome će biti poklonjen život. Teško je bilo da netko zapali taj toranj a da se ne izvrgne životnoj opasnosti. A kad se pak netko približio tornju, građani su ga ubili. Iste je noći prebjeg javio da su Pompej i Labijen ogorčeni zbog klanja građana. 19. Za vrijeme druge straže naš je drveni toranj zbog mnoštva strijela koje su bile na njega odapete bio potpuno uništen. U isto su se vrijeme vodile žestoke borbe pod bedemom, pa su naš toranj, koji je druge nadvisivao, zapalili jer su za to građani imali povoljan vjetar. Drugog dana skočila je s bedema majka obitelji, prešla k našima, i rekla da je cijela njena obitelj odlučila prijeći k Cezaru. Nju su zlostavljali i onda zaklali. Gotovo u isto vrijeme netko je s bedema bacio voštane pločice na kojima se moglo pročitati: „Lucije Minucije pozdravlja Cezara. Ako mi pokloniš život, jer me je Gnej Pompej napustio, bit ću isto tako dobar tvoj
vojnik kao što sam se istakao u njegovoj vojsci." Tad su došli k Cezaru izaslanici građana koji su prije bili napustili grad. Oni su izjavili: – Ako nam poštediš život, mi ćemo ti sutra predati grad! – Cezar im je odgovorio: – Ja sam Cezar i dajem svoju vjeru! Tako je Cezar jedanaest dana prije martovskih kalenda [19. veljače] osvojio grad i bio proglašen za imperatora. 20. Budući da je Pompej saznao preko prebjega da je grad predan, napustio je s vojskom tabor i krenuo prema Ukubu, pa je u tom kraju razmjestio utvrde i započeo se okruživati utvrđenjima. Isto je tako Cezar krenuo s vojskom i utaborio se bliže Pompejevu taboru. U to je vrijeme odlikovani pripadnik Urođeničke legije prebjegao k nama i javio da je Pompej sazvao Ukubljane, te im onda naredio da pažljivo provjere tko su pristaše a tko protivnici njegove pobjede. Upravo su tada u zauzetom gradu uhvatili u nekom skloništu onoga roba o kome smo prije spomenuli da je bio zaklao svoga gospodara. Spalili su ga živa. Zatim je osam centuriona iz Urođeničke legije prebjeglo k Cezaru. Onda su se naši konjanici sukobili s protivničkim konjanicima. U tom je sukobu palo nekoliko lako naoružanih vojnika. Te smo noći zarobili kao uhode tri roba i jednog vojnika, pripadnika Urođeničke legije. Robove su razapeli na križ, dok su vojniku odsjekli glavu. 21. Sutradan su lako naoružani konjanici iz protivničkog tabora prebjegli k nama. Upravo je tada 40 konjanika srelo naše vodonoše. Neke su ubili, dok su druge žive odveli, a zarobili su 8 konjanika. Narednog je dana Pompej zapovjedio da se sjekirom dotuku 84 vojnika za koje su govorili da vjeruju u Cezarovu pobjedu. Zapovjedio je da se ostali odvedu prema gradu. Od njih je 120 pobjeglo i došlo k Cezaru. 22. U međuvremenu su Bursavonjani svojima koji su bili zarobljeni u gradu Ategvi zajedno s našima poslali izaslanike da im jave o događajima i priopće čemu se imaju nadati od Pompeja, kad znaju da on goste kolje i da
njegovi vojnici čine tolika bezakonja, pa onda kako da s njegove strane mogu očekivati zaštitu. Kad su oni stigli do grada, naši, iako su bili rimski vitezovi i senatori, nisu se usudili ući u grad, osim onih koji su bili građani toga grada. Kad su izmijenili mišljenja, oni koji su ušli vratili su se k našima koji su se nalazili izvan grada, ali su vojnici s leđa napali poslanike i zaklali ih. Samo su se dvojica spasila i o tome su obavijestila Cezara. Zatim su poslali uhode u grad Ategvu. Kad su provjerili što se dogodilo s poslanicima, mnoštvo je građana napalo i htjelo kamenovati onoga koji je zaklao poslanike. Taj se jedva jedvice spasio od pogibelji, pa je zamolio građane da mu dopuste kao poslaniku otići k Cezaru. Dopustili su mu. Kad je dobio dopuštenje, otišao je pod zaštitom, a onda, kad je okupio četu, po noći je na prijevaru ušao u grad. Tad je zaklao velik broj prvaka koji su bili njegovi protivnici. Poslije pokolja preuzeo je grad pod svoju vlast. Nakon nekog vremena prebjegli su robovi javili da stižu građani sa svojim stvarima, ali da im nije dopušteno da izađu izvan nasipa, osim ako se ne probije prolaz. Onoga dana kad je bio zauzet grad Ategva većina je zaplašenih građana prebjegla u Beturiju. Pompej je vidio da uopće nama izgleda za njegovu pobjedu. Ako je neki od naših vojnika k njemu prebjegao, uvrštavali su ga u lako naoružane odrede. Njegova je plaća iznosila dnevno 16 asa. Prebjeglo je samo sedamnaest vojnika. 23. Nadalje, Cezar je približio svoj tabor Pompejevu i naredio da se započne izgrađivati nasip sve do rijeke Salsa. Dok su se naši vojnici nalazili na poslu, više je protivničkih strijela doletjelo s uzvisine. Naši nisu prekidali rad, pa su mnogi bili ranjeni zbog toga što su neprijatelji izbacili mnogo strijela. Tu su, kako reče Enije, naši bili primorani uzmicati! I tako, kad su naši protiv svoga običaja počeli uzmicati, dva su centuriona Pete legije prešla rijeku. Na taj su način obnovili borbu i hrabro se borili. Budući da su se izvanredno hrabro borili, jedan je napadnut mnoštvom strijela poginuo. Zatim, kad je njegov drug započeo borbu te kad je opazio da je opkoljen sa svih strana, počeo je uzmicati i pritom uganuo nogu. Tad je sva sila protivnika navalila na unesrećena vojnika; bio je to vrlo hrabar centurion. Naši su konjanici približivši se dolinom prešli
rijeku i počeli goniti protivnika prema nasipu, ali kad su ratoborni htjeli ubijati među njihovim utvrdama, opkolili su ih konjanički i lako naoružani odredi. Bili bi živi zarobljeni da se nisu osobito hrabro borili. Posada utvrde tako ih je dovela u škripac da se konjanik jedva mogao braniti na opkoljenom prostoru Više je vojnika bilo ranjeno u jednom i drugom okršaju. Među ratnicima bio je ranjen Klodije Arkvicije. Borili su se prsa o prsa. Mi smo izgubili dva centuriona koji su se proslavili kao ratnici. 24. Sutradan su se čete jedne i druge vojske okupile kod Sarikarije. Naši su počeli graditi opkope. Kad je Pompej uočio da ga Cezar nastoji odvojiti od Aspavije, a ova je udaljena od Ukuba 5000 koraka, morao je razmisliti kako je sad potrebno da se upusti u borbu. To nije mogao učiniti u ravnici, već s brežuljka, gdje se nalazio njegov tabor. Zbog toga je morao prijeći kroz gotovo neprohodno zemljište. Čete su obiju vojski krenule prema visokom brežuljku. Naši su spriječili protivnike i satjerali ih u ravnicu. Ta je okolnost učinila da je pobjeda bila na našoj strani. Na svim su stranama ginuli protivnici jer su ih naši pobili u velikom broju. Spasila ih je planina, a ne junaštvo. Da nije pao mrak, mali bi broj naših vojnika bio uništio sve protivničke pomoćne čete. Poginula su 394 lako naoružana vojnika a 138 legionara. Bilo je još mrtvih od kojih smo oružje zaplijenili. Na taj je način ovakvom kaznom osvećena jučerašnja smrt dvaju centuriona. 25. Sutradan su protivnici upotrijebili istu taktiku, kad je na isto mjesto stigla Pompejeva posada. Osim konjanika nitko se nije usudio boriti u ravnici. Dok su naši bili na poslu, protivnički su konjanički odredi počeli navaljivati, a njihovi su legionari izazivali, tobože kao da su vrlo spremni za borbu. Dotle su naši, misleći da su se protivnici odlučili za borbu, izašli iz doline i zaustavili se u ravnici na nepovoljnom mjestu. Oni se ipak nisu usudili za sukob sići u ravnicu, osim Antistija Turpiona. On je, pouzdavajući se u svoju snagu, držao da mu nitko od protivnika nije dorastao u hrabrosti. Tad kao da se ponovio dvoboj između Ahila i Memnona. Rimski vitez Kvint Pompej Niger istupio je iz našeg bojnog reda da se s Antistijem
bori. Budući da je drski Antistijev nastup privukao pažnju svih te su prestali raditi da bi mogli promatrati neobičan prizor, svi su napustili bojni red. Činilo se da je u borbi spomenutih hrabrih ratnika pobjeda neodlučna; mislilo se da će kraj dvoboju dvojice učiniti skora bitka. Zato je jedna i druga strana priželjkivala pobjedu svoga ratnika. Oboružani štitovima koji su bili bogato izrezbareni, približili su se jedan drugome na ravnici. Njihov bi se dvoboj bio brzo završio da se lako naoružani protivnici nisu veoma približili našem taboru kako bi potpomogli svoje konjaništvo koje se isto tako bilo približilo, kao što smo maloprije spomenuli. Oni su napali naše konjaništvo dok se vraćalo u tabor; kad su protivnici počeli napadati naše konjanike na uzmaku dok su se povlačili u tabor, naši su uz zaglušnu viku počeli navaljivati. Tad ih je na bijegu zahvatila panika. Budući da su izgubili mnoge borce, povukli su se u tabor. 26. Cezar je hrabrost Kasijanova konjaničkog odreda nagradio s 13 000 sestercija, dok je zapovjedniku konjice darovao pet zlatnih grivni, a lako naoružanim vojnicima 12 000 sestercija. Toga su istoga dana Aulo Bebije, Gaj Flavije i Aulo Trebelije, svi rimski vitezovi iz grada Aste, prebjegli Cezaru s konjima natovarenima srebrom. Oni su izjavili da su se svi rimski vitezovi koji su se nalazili u Pompejevu taboru zavjerili da prijeđu k Cezaru. Rekli su da je njihovu namjeru izdao rob. Tad su ih zatvorili, a samo su oni u zgodnom trenutku prebjegli. Istoga dana uhvaćena su pisma koja je Gnej Pompej bio poslao u Ursaon s ovom šifrom: S. V. G. E. V. (Si valestis, gaudeo. Ego valeo) – Ako ste dobro, radujem se. Ja sam dobro. Premda je vaša bojna sreća učinila da su neprijatelji razbijeni, ja bih bio završio rat brže nego što vi mislite kad bi protivnici htjeli sići u ravnicu. Ipak, oni se ne usuđuju upustiti u borbu jer im je vojska sastavljena od neiskusnih vojnika. Zatežu rat pošto su se utaborili u našim utvrdama. Oni su opsjedali sve gradove i na taj se način opskrbljuju hranom. Zato želim obraniti sve gradove koji su naše pristaše i namjeravam što prije završiti rat. Namjeravam vam poslati kohorte. Naša će ih vojska spriječiti u nabavci hrane, a onda će se oni morati odlučiti za borbu.
27. Poslije, dok su se naši vojnici nalazili na poslu, pa nisu bili dovoljno obazrivi, ubijeno je nekoliko konjanika kad su u masliniku kupili drvenu građu. Usto su prebjegli robovi javili da je u borbi kod Sorikarije, koja se vodila tri dana prije martovskih nona [5. ožujka], nastala velika panika i da je Atije Var postao zapovjednik okolnih utvrda. Toga je dana Pompej raspustio svoj tabor i onda se utaborio blizu Hispala u masliniku. Prije negoli je Cezar krenuo u tom smjeru, zasjala je oko šestog sata mjesečina. Zatim je Pompej raspustio tabor i krenuo u Ukub, a posadi koju je bio ostavio zapovjedio je da ga popali te da se zatim povuku u veći tabor. Tad je Cezar započeo opsjedati grad Ventipon. Kad se grad predao, krenuo je Karuku i utaborio se nasuprot Pompejevu taboru. Pompej je zapalio grad koji je bio zatvorio vrata njegovoj posadi. Tad je bio uhvaćen vojnik koji je u taboru zaklao svoga brata. Usmrtili su ga šibanjem. Cezar je odavle krenuo i stigao u ravnicu oko grada Munde i utaborio se nasuprot Pompejevu taboru. 28. Sutradan, kad je Cezar htio krenuti na put sa svim četama, uhode su javile da je Pompej već od treće noćne straže svrstao vojsku u bojni red. Kad je Cezar čuo za tu novost, izvjesio je na svom šatoru crvenu zastavu. Pompej je izveo svoje čete zbog toga što je prije bio poslao pismenu poruku Ursaonjanima koji su uza nj pristajali. U njoj je javljao da Cezar ne želi sići u dolinu jer većinu njegove vojske čine novaci. Ta je pismena poruka uvelike ohrabrila moral građana. Uzdajući se u takvo njihovo raspoloženje, držao je da će se oni moći oduprijeti. Grad je štitio prirodni položaj i utvrđenja samoga grada. Prije smo kazali da je ovo planinski kraj i zato prikladan za obranu, a nema ravnice koje bi razdvajala planinske uzvisine. Ne smijem prešutjeti ono što se tad dogodilo. 29. Između jednog i drugog tabora prostirala se ravnica široka otprilike 5000 koraka. Pompejev je tabor štitio prirodni položaj i grad koji
se nalazio na uzvisini. Od njegova tabora širila se ravnica kroz koju je tekao potok, a taj je otežavao pristup u tabor, jer je na desnoj strani stvarao močvaru punu vrtloga. Zbog toga Cezar, kad je vidio da je bojni neprijateljski red svrstan u ravnoj liniji, ni časa nije sumnjao da protivnici neće napredovati po ravnici i da traže zgodno mjesto za borbu. Osim toga, sam je položaj u prostranoj ravnici pružao zgodnu priliku za borbu, a i dan je bio blistavo sunčan; činilo se da su to divno vrijeme, kakvo bi se samo moglo poželjeti, sami besmrtni bogovi darovali za borbu. Naši su bili radosni, a poneki su se bojali jer su znali da sadašnja prilika odlučuje o njihovoj sudbini, te da bi se sve ono što bi im slučaj udijelio moglo tragično završiti. Naši su stupili u borbu zato što smo vjerovali da će to isto učiniti protivnici. Protivnici se nisu usudili udaljiti od gradske utvrde koju su bili podigli uz same gradske bedeme. Zato su joj se naši još više približili. Premda je pogodan položaj samog mjesta tražio da ga protivnici prihvate kao uvjet za pobjedu, ipak nisu odustali od svoje taktike; nisu se udaljavali s uzvisine ili od bedema samoga grada. Kad su se naši hrabro približili potoku, protivnici se nisu pomakli sa svoga položaja. Mi nismo mogli ići dalje zbog nezgodnog terena. 30. U Pompejevu bojnom redu nalazilo se 13 legija, a njih je s bokova štitilo konjaništvo od 6000 s odredima lako naoružanih vojnika; usto je još uz taj broj bilo isto toliko pomoćnih četa. Naša je vojska imala 80 kohorti i 8000 konjanika. Kad su se naši na krajnjem dijelu ravnice približili nepogodnom mjestu, neprijatelj je bio spreman na uzvisini, tako da je gornji prijelaz bio veoma opasan. Kad je Cezar to uočio, da ne bi zbog toga učinio neku grešku i izložio čete opasnosti, zapovjedio je da se njegovi vojnici zaustave. Kad su vojnici za to saznali, jedva su se i nekako s ogorčenjem ustezali da ne započnu borbu. Ova je Cezarova neodlučnost ohrabrila protivnike jer su mislili da Cezarovu vojsku strah odvraća od borbe. Budući da su se hrabro približili nezgodnu mjestu, pretvarali su se tako da bi neprijatelji držali da je pristup još pogibeljniji.
Deseta se legija nalazila na desnom krilu, dok su na lijevom bile Treća i Peta legija, pa konjaništvo i pomoćne čete. Čim se zaorila zaglušna vika, vojske su se sukobile. 31. U toj borbi, premda su se naši isticali, protivnici su se na uzvisini ogorčeno borili. Na jednoj i drugoj strani nastala je vika uz zveket oružja i ukrštenih mačeva. Činilo se da naši ne vjeruju u pobjedu. Sukob oružjem uz zaglušnu viku, a to često najviše zaprepasti neprijatelja, bili su podjednaki na objema stranama, a ogorčenost u borbi nije popuštala. Ipak je veliko mnoštvo protivnika stradalo od naših kopalja. Spomenuli smo da su se vojnici Desete legije nalazili na desnom krilu. Iako su bili malobrojni, ipak su svojom hrabrošću zastrašili neprijatelje, jer su počeli potiskivati neprijatelje s njegova položaja. Da ga ne bi naši vojnici s boka napali, počela je jedna protivnička legija kao pripomoć sustizati protiv našeg desnog krila. Čim je ona bila u pokretu, Cezarovo ju je konjaništvo počelo potiskivati na lijevom krilu. Ipak su se oni hrabro borili, te nije bilo nikako omogućeno pružiti pomoć borcima. Kad su se buka i vika izmiješale sa zveketom mačeva, a sve to sa zapomaganjem ranjenika, uvelike su se zastrašili vojnici naviknuti na borbu. Tad je, kao što pjeva Enije, noga gazila nogu, a oružje se sa zveketom ukrštavalo. Naši su borci počeli goniti protivnike koji su se ogorčeno borili. Tad im je jedini spas bio bijeg u grad. Oni bi bili poraženi i u bijeg natjerani, i to na sam blagdan Bakhov, da se nisu sklonili na ono mjesto odakle su bili krenuli. U tom je boju poginulo otprilike 30 000 boraca, a možda i više. Osim toga, poginuli su Labijen i Atije Var. Obojicu su poslije svečano pokopali. Palo je i 3000 vitezova, a ti su dijelom bili iz Rima a dijelom iz provincije. Naši su ožalili tisuće konjanika i isto toliko pješaka. Bilo je ranjenih otprilike pet stotina. Zarobili smo trinaest orlova i drugih bojnih znakova i liktorskih svežnjeva. Osim toga zarobili smo sedamnaest zapovjednika. Takav je bio kraj te bitke. 32. Budući da su se ostaci Pompejeve vojske sklonili u grad Mundu, naši su odlučili da je potrebno započeti opsjedanje toga grada. Zatim su naslagali oružje, štitove i koplja ispred nasipa a lešine ispred busenja. Poredali su još na oštricama mačeva odsječene glave vojnika okrenuvši ih prema gradu, da budu na strah i trepet gradskim stanovnicima a
protivnicima znaci našeg junaštva, kad opaze da su opkoljeni nasipom. Tako i Gali, kad se odluče napasti neki grad, objese oko gradskih bedema na kolce i koplja lešine svojih protivnika. Iz spomenute je borbe s nekoliko konjanika pobjegao mladić Valerije u Kordubu, te je obavijestio o borbi Seksta Pompeja koji se tad nalazio u Kordubi. Kad je Sekst saznao za tu okolnost, darovao je konje koje je imao i podijelio novac, a onda građanima rekao da on odlazi Cezaru zbog pregovora o miru. Krenuo je iz grada za vrijeme druge noćne straže. Dotle je Gnej Pompej s nekoliko konjanika i malim odredom pješaka krenuo prema primorskoj bazi Karteji gdje se nalazilo njegovo brodovlje. Taj je grad udaljen od Kordube 17 000 koraka. Kad je bio prevalio gotovo 8000 koraka, Publije Kaucilije, koji je prije bio zapovjednik Pompejeva tabora, u njegovo je ime poslao poruku da mu pošalju nosiljku u kojoj bi ga prenijeli u grad, jer se nije osjećao dobro. Poslije poslanog pisma Pompeja su prenijeli u Karteju. Njegove su se pristaše tajno okupile u onoj kući u koju su ga bili na nosiljici donijeli. Došli su da bi s njim raspravljali o nastavljanju. Budući da se mnogo pristaša okupilo, Pompej se, a da nije ustao iz nosiljke, povjerio njihovoj zaštiti. 33. Kad je Cezar grad Mundu opkolio svim potrebnim za opsjedanje, stigao je u Kordubu. Oni koji su ostali još živi poslije pokolja Pompejeve vojske zauzeli su most. Kad smo tamo stigli, počeli su nas napadati i vrijeđati kao da smo mi samo šaka bjegunaca iz borbe. Zatim su pitali kamo idemo. Onda su nas počeli napadati s mosta. Cezar je prešao preko rijeke i zatim se utaborio. Skapula, koji je bio vođa spomenute pobune robova i oslobođenika, iz onog je boja stigao u Kordubu. Sazvao je sve robove i oslobođenike, složio za sebe lomaču, onda naredio da mu se priredi što bolji ručak, odjenuo se u najljepše odijelo, podijelio je svoj novac i posuđe posluzi. Kad je objedovao, prelio se i namazao skupocjenim pomastima i uljima. Potom je naredio jednom robu i jednom oslobođeniku, koji je bio njegov ljubimac, da ga jedan zakolje, a onda da drugi potpali lomaču. 34. Među građanima je nastao razdor čim se Cezar utaborio blizu grada. Tako su se glasno prepirali da je vika dopirala u naš tabor. Mogli su
je čuti Pompejevi i Cezarovi vojnici. U njemu su se nalazile legije unovačene od prebjega i djelomično robovi koje je bio oslobodio Sekst Pompej. Kad je Cezar stigao, oni su mu se počeli približavati. Trinaesta je legija htjela braniti grad i unatoč Cezarovim pristašama zaposjela je bedeme i neke tornjeve. Najzad su poslali ponovo poslanike k Cezaru da bi im u pomoć uputio nekoliko legija. Kad su to bjegunci opazili, počeli su paliti po gradu. Naši su ih vojnici svladali. Pobijeno ih je 22 000, osim onih što su poginuli izvan zidina. Na taj je način Cezar osvojio grad. Dok se tu zadržavao, borci iz Munde, za koje smo prije kazali da su bili opkoljeni u borbi, provalili su iz grada, ali su bili suzbijeni, te su se ponovo povukli u grad. 35. Kad je Cezar krenuo prema gradu Hispalu, došli su odatle poslanici k njemu da mu iskažu poštovanje. Obećao je da će poštedjeti grad. Cezar je tamo poslao legata Kaninija s posadom. Sam se utaborio blizu grada. U gradu se nalazila jaka posada sastavljena od Pompejevih pristaša. Ona je negodovala kad je saznala da je primljena Cezarova posada. Pompejevci su poslali nekog Filona, koji je bio najogorčeniji Pompejev pristaša i ujedno najugledniji u pokrajini Luzitaniji, da potajno otputuje u Luzitaniju s posadom. Sastao se s urođenikom Cecilijem Nigerom kod Lenija, a taj je bio zapovjednik vojske sastavljene od Luzitanaca. Onda se Filon noću ponovo vratio u grad Hispal preskočivši bedem. Njegovi su vojnici poklali Cezarovu posadu i stražare i ponovo zatvorili gradska vrata te se iznova počeli braniti. 36. Dok se to odigravalo, kartejski su poslanici došli javiti Cezaru da se Pompej nalazi u njihovoj vlasti. Ispričali su se što su mu nedavno zatvorili gradska vrata i na taj način na njegovo dobro uzvratili zlim. U Hispalu se Luzitanci nisu prestali braniti. Kad je Cezar to uočio, mislio je da će, ako pohita zauzeti grad, očajnici zapaliti grad i razrušiti bedeme. Zbog toga je odlučio da im dopusti noću izaći iz grada, ali oni sami nisu u to bili sigurni. Kad su provalili, zapalili su sve lađe na rijeci Betisu. Dok su naši gasili požar, oni su pobjegli. Na bijegu su ih ubijali naši konjanici.
Na taj je način Cezar ponovo osvojio grad i krenuo prema gradu Asti. I iz toga su grada došli poslanici pregovarati o potpunoj predaji. Mnogi građani grada Munde, koji su bili pobjegli u grad poslije bitke, pošto su duže bili opsjedani, predali su se, a kad su se razvrstali u legiju, pobunili su se tajno i noću na dani znak provalili i počeli ubijati u našem taboru. Kad se za to saznalo, sljedeće noći za vrijeme treće straže po zapovijedi sve su ih izveli i pobili izvan nasipa. 37. Zbog Pompeja počele su razmirice među građanima grada Karteje, dok je Cezar na maršu osvajao druge gradove. Jedni su građani u Karteji htjeli da se pošalju poslanici k Cezaru, dok su drugi i dalje pristajali uz Pompeja. Kad je buknula pobuna, pobunjenici su zauzeli gradska vrata. Nastao je velik pokolj. I Pompej je bio ranjen. Onda je zapovjedio da se vojnici ukrcaju na trideset brzih lađa, pa je zajedno s njima pobjegao. Didije, koji je bio zapovjednik našega brodovlja u Gadu, odmah je počeo Pompeja progoniti, čim je glasnik to javio. Jedan dio pješaštva i konjaništva brzim je marševima krenuo odmah poslije brodovlja. Četvrtoga dana, kad su čete poslane iz Karteje na brodovima ostale bez vode, morale su pristati uz kopno. Dok su se opskrbljivali vodom, doplovio je Didije s brodovljem. Tad je neke lađe zapalio, dok je druge zarobio. 38. Pompej je s malom pratnjom pobjegao i u bijegu zauzeo neko utvrđeno uporište. Naprijed poslane uhode obavijestile su konjanike i kohorte koji su bili upućeni da progone protivnike da oni danju i noću putuju. Zatim da je Pompej teško ranjen u rame i lijevu nogu. Osim toga i stopalo je uganuo, a to mu je osobito smetalo na putu. Zato, kad su ga u nosiljci nosili već od Karteje, bio je primijećen Luzitanac iz njegove pratnje, te ih je Cezarovo konjaništvo odmah opkolilo. Pristup do toga mjesta bio je gotovo neprohodan. Stoga, iako su ga opazili, ipak je prirodni položaj zaštitio Pompeja. Iako je bio velik broj vojnika što su ga opkolili, ipak je malen broj branitelja zbog uzvisine mogao braniti uporište. Strelicama su rastjerali naše borce kad su nadolazili. Što su naši više uzmicali, to su ih ogorčenije protivnici progonili i sprečavali im pristup. Budući da je Cezar to opazio, zaključio je da bi to moglo biti vrlo opasno
za naše vojnike. Zato su ih naši počeli opkoljavati, pa su se na brzinu na planinskoj kosi utvrdili da bi se mogli na ravnoj nozi boriti s protivnicima. Kad su oni to opazili, dali su se u bijeg kao da im je to najbolja zaštita. 39. Kao što smo prije spomenuli, Pompej je bio teško ranjen, a zbog uganute noge bio je sporiji u bijegu. Usto, zbog neprohodna planinskog predjela nije mogao upotrijebiti ni konja ni kola da bi se spasio u toj opasnosti. Dotle su naši borci ubijali na sve strane njegove vojnike. Kad je završeno opkoljavanje njegova uporišta i kad je izgubio sve pomoćne čete, Pompeja su prenijeli kroz klisuru u dolinu, gdje se skrio u neku spilju. Naši ga borci ne bi lako bili pronašli da njegovo skrovište nisu otkrili zarobljenici. Tu su ga smaknuli. 40. Kad je poginuo mladi Pompej, onda se Didije, koga smo maloprije spomenuli, toliko razveselio da se povukao u najbližu utvrdu i uputio neke lađe na popravak. Oni Luzitanci što su preživjeli borbu okupili su se oko svoga bojnog znaka i kad su se svrstali u veliki odred, predali su se Didiju. Premda je Didije pazio na lađe, ipak su ga česti napadi protivnika primoravali da izađe iz svoje utvrde. Ovi su dnevni napadi protivnicima pružili priliku da ga dočekaju iz zasjede. Podijelili su se na tri dijela. Jedni su se spremili da popale lađe, a bilo je i drugih koji su mogli odbiti one što bi pritekli u pomoć. Ovi su se tako smjestili da ih nitko nije mogao nadzirati, a onda su pred svima krenuli u borbu. Kad je Didije izašao s vojskom iz utvrde da ih rastjera, Luzitanci su zarobili legionarskog orla, zapalili lađe, a onda i one koji su izašli iz utvrde u borbu, dok su ostale progonili i opkolili s leđa uz viku iz zasjeda. Iako se Didije hrabro borio, poginuo je s mnogim drugim vojnicima. Poneki su uskočili u čamce koji su se nalazili uz obalu, a mnogi su plivajući prešli na lađe što su bile ukotvljene na pučini. Ta im je okolnost spasila život. Luzitanci su zarobili velik plijen. Cezar je ponovo došao iz Gada u Hispal.
41. Fabije Maksim, koga je Cezar bio ostavio kod Munde zbog opsjedanja, opkolio je grad radeći ustrajno i danju i noću na utvrdama. Opkoljeni su se počeli međusobno i oružjem obračunavati. Poslije velikog pokolja preživjeli su provalili iz grada. Naši ratnici nisu propustili priliku da osvoje grad. Zarobili su 14 000 vojnika. Zatim su krenuli prema Ursaonu. Taj je grad bio dobro utvrđen, jer su prirodni položaj i sagrađene utvrde bili neprikladni da ga neprijatelj opsjeda. Usto je vode bilo samo u gradu, dok su izvori bili udaljeni 8000 koraka. Ova je okolnost uvelike štitila stanovnike grada. Osim toga, i građa za nasip i bojni tornjevi morali su se dovoziti iz doline udaljene 6000 koraka. Pompej je, da bi bio sigurniji u obrani grada, prikupio i prenio u grad svu građu potrebnu za opsadu. Zato su naši morali dovoziti svu građu nužnu za opsadu grada iz Munde koju su bili nedavno zauzeli. 42. Dok su se tako razvijale prilike kod Munde i Ursaona, Cezar je, kad se iz Gada povukao u Hispal, sutradan sazvao skupštinu i ovo kazao: – Kad sam počeo služiti kao kvestor, ova mi je provincija bila osobito na srcu. Tad sam učinio onoliko dobročinstava koliko sam mogao. Za vrijeme moje preture, tj. kad sam bio u većoj časti, tražio sam od Senata da se smanje porezi koje je Metel bio nametnuo. Na kraju sam provinciju oslobodio i od poreza. Pod mojom zaštitom omogućio sam pristup u Senat mnogim izaslanicima. Pomogao sam protivnicima i službenim osobama da se obrane od napada svojih političkih neprijatelja. Štoviše, za vrijeme moga konzulata, iako sam bio odsutan, učinio sam mnogo dobra provinciji. Vi ste zaboravili sva ta dobročinstva, pa ste kao nezahvalnici ustali u ovom ratu i prije protiv mene i rimskog naroda. Premda poznajete međunarodno pravo i institucije rimskog naroda, vi ste na barbarski način digli ruku na nepovredive magistrate rimskog naroda i po danu na javnom trgu podlo ubili Kasija. Dokazali ste da mrzite mir, jer ste uvijek napadali rimske legije stacionirane u ovoj provinciji. Vi dobročinstva ocjenjujete kao zločine, a zločine kao dobročinstva. Zato ni u miru niste složni, a ni u ratu hrabri. Vi ste primili mladoga Pompeja kao neslužbenu osobu na bijegu, a on je prigrabio počasti i vrhovnu vlast. Zatim, kad je pobio mnoge građane i među vama organizirao pomoćne čete protiv rimskog naroda, počeo je pustošiti njive i provinciju prema vašem nagovoru. Onda, po čemu mislite da ste pobjednici?
Pa da ste me i uništili, zar niste mogli uočiti da rimski narod ima (deset) legija koje bi se mogle ne samo vama oduprijeti nego, štoviše, i cijeli svijet osvojiti? Junaštvom i slavom ovih legija...
KRATICE
Za citiranje prema Cezarovim djelima kao i za ono iz djela njegovih nastavljača upotrijebio sam kratice: Gal. = Zapisi o galskom ratu Grad. = Zapisi o građanskom ratu Al. = Aleksandrijski rat Afr. = Afrički rat Hisp. = Hispanski rat U citiranju iz djela rimski broj označuje knjigu u djelu, a arapski poglavlje.
TUMAČ
A Acila (Acylla), grad u Africi. Adijatuan (Adiatuanus), poglavica galskog plemena Socijaćana. Agar (Aggar), grad u Africi. Agedink (Agedincum), prijestolnica galskog plemena Senonaca, d. Sens u departmanu Yonne u Burgundiji. Aheja (Achaea), rimska provincija u Heladi. Ahila (Achillas), vojskovođa egipatskog kralja Ptolemeja. Akarnanija (Acarnania), oblast u središnjoj Heladi. Akon (Acco), poglavica galskog plemena Sesonaca. Aksona (Axona), pritok rijeke Oise u tzv. Belgijskoj Galiji, d. Aisne. Akvileja (Aquileia), drevni grad Venetâ u pokrajini nazvanoj Prekopadska Galija, d. Acquileia, hrv. Oglej. Akvinije, Marko (Marcus Aquinius), rimski senator, pristaša Pompeja. Akvitanci (Aquitani), stanovnici Akvitanije (v.). Akvitanija (Aquitania), južni dio antičke Galije između Pireneja, rijeke Garone i Atlantskog oceana. Alba (Alba), grad na području Maržana, sjeverozapadno od Fucinskog jezera. Albičani (Albici), ratoborno planinsko pleme koje je stanovalo na sjeveru današnjeg Marseillea. Alezija (Alesia), utvrđeni grad galskog plemena Mandubljana, d. AliseSainte-Reine na planini Auxois u departmanu Côte-d’Or, zapadno od d. grada Dijona. Taj je grad Cezar glađu prisilio na predaju kao i vođu tadašnje pobune Vercingetoriksa. Od 1861–65. arheolozi su na poticaj cara Napoleona III. iskapali u tom kraju; arheološka su istraživanja ponovo nastavljena 1905. Otkriveno je mnogo građe koja
uz sam teren bolje osvjetljuje povijest Gala. U današnjem gradu Alise-Sainte-Reine nalazi se bogat muzej iz epohe Vercingetoriksa; v. Gal. VII, 68, 75, 76–80. i 84, zatim VIII, 14. Aleksandrija (Alexandria), prijestolnica egipatskih Ptolemejevića, grad je osnovao Aleksandar Veliki. Cezar je spominje u Građ. III, 4, 103– 112, te u Afr. l, 5, 9, 11, 13, 15, 18, 26, 27, 32, 33, 38, 40. i 69. Alijakmon (Aliacmon), rijeka u antičkoj Makedoniji, d. Aliákmonas (grč.) ili Bistrica (bug.) odnosno İnce Karasu (tur.). Aman (Amanus), planinsko gorje koje u Aziji dijeli Siriju od Kilikije. Amantija (Amantia), grad u sjeverozapadnom Epiru na ilirskoj granici, d. ostaci južno od Valone (Vlorëa); v. Građ. III, 40. Ambioriks (Ambiorix), poglavica plemena Eburonaca. Cezar ga spominje na više mjesta kao: Gal. V, 24–29, 34, 36–41; VI, 2–9, 29–33; VIII, 24, 25. Ambrakija (Ambracia), grad u južnom Epiru, d. Arta. Amfilohija (Amphilochia), oblast u Epiru. Amfipol (Amphipolis), grad u antičkoj Makedoniji, d. Amfipoli. Ampije Balbo, Tit (Titus Ampius Balbus), pretor, pristaša Pompeja. Ana (Anas), rijeka u Hispaniji, d. Gaudiana. Anarčani (Anartes), dačko pleme koje je stanovalo na području današnje Rumunjske. Andi (Andes), galsko pleme koje je nastavalo današnji departman Maineet-Loire. Androsten (Androsthenes), tesalski vojskovođa, pristaša Pompeja. Ankalićani (Ancalites), antičko britansko pleme, stanovalo u d. grofoviji Oxford. Ankona (Ancona), grad u Italiji, d. Ancona, hrv. Jakin. Ankvilarija (Anquillaria), antički grad u Africi. Antioh Komagen, vladar Komagene, oblasti u Siriji. Antiohija (Antiochia), prijestolnica antičke Sirije na rijeci Orontu, d. Antakija. Antonije, Gaj (Caius Antonius), vojnički legat u službi Cezara. Antonije, Marko (Marcus Antonius), brat spomenutoga, također Cezarov
vojni legat i budući trijumvir; v. Gal. VII, 81, VIII, 2, 24, 38, 46–48. i 50; Građ. I, 2, 11, 18; III, 24, 26, 29–30, 34, 40, 46, 65. i 89. Apolonija (Apolonia), grad u Iliriji, d. Pojanë, Pojani (Albanija). Aponijana (Aponiana), otok nedaleko od Lilibeja, d. Favignana; v. Afr. 2. Aps (Apsus), rijeka u Iliriji, d. Semeni. Arar (Arar), rijeka u Galiji, d. Saône. Arduenska šuma (silva Arduenna), u Belgiji, d. Ardeni. Arecij (Arretium), grad u Etruriji, d. Arezzo. Arelat (Arelate), grad u provinciji Galiji, d. Arles. Aremorička država (Aremoricae civitates), primorske zajednice u Keltskoj i Belgijskoj Galiji; v. Gal. V, 53; VII, 75; VIII, 31. Arimin (Ariminum), grad u sjevernoj Umbriji u blizini Jadranskog mora, d. Rimini. Ariovist (Ariovistus), kralj germanskog plemena Sveba. On je 59. pr. n. e. bio dobio od rimskog senata titulu kralja i prijatelja. Cezar ga je svladao kad je priskočio u pomoć Heduancima 58. pr. n. e.; v. Gal. I, 31–53, 29–55. Armenija, Mala (Armenia Minor), oblast u sjevernoj Maloj Aziji, između Kapadokije, Ponta i Velike Armenije. Arsinoja (Arsinoe), mlađa kći kralja Ptolemeja nazvanog Aulet. Arvernjani (Arverni), jako keltsko pleme s prijestolnicom Gergovijom, d. departman Puy-de-Dôme; v. Gal. I, 31, 45; VII, 3, 5, 7, 8, 9, 34, 37– 38, 64, 65, 75, 77, 89–90. Askul (Asculum), glavni grad Picenske oblasti, d. Ascoli. Askur (Ascurum), grad u Mauretaniji u Africi. Asparagij (Asparagium), grad u Iliriji na rijeci Genusu. Aspavija (Aspavia), uporište u Hispaniji blizu grada Ukubisa. Asta (Asta), grad u Hispaniji, d. možda Mesa de Asta. Auksim, grad u Picenskoj oblasti, d. Osimo. Atuatuca (Atuatuca), naselje u zemlji Eburonaca. Aulerčani (Aulerci), skupina primorskih galskih plemena. Atamanija (Athamania), pokrajina u južnom Epiru na granici Tesalije.
Ategva (Ategua), grad u Hispaniji, d. selo kod Córdobe. Auzetanci (Ausetani), hispansko pleme u Kataloniji u podnožju istočnih Pireneja, sa središtem u gradu Auzonu (Auso), d. Vic. Avarik (Avaricum), prijestolnica galskog plemena Biturižana, d. Bourges. Avijen, poznati vojnički tribun iz Cezarove X. legije. Azija (Asia), naziv za rimsku provinciju koja je obuhvaćala zapadnu Malu Aziju. B Bacenska šuma (silva Bacenis), šuma u Germaniji, a protezala se između naroda Sveba i Heruščana. Bagrad (Bagradas), rijeka u rimskoj provinciji Africi, d. Mađarda. Belona (Belona), božica rata u Rimljana. Belgi (Belgae), skupina plemena koja je obuhvaćala jednu trećinu tadašnje Galije. Belovačani (Bellovaci), belgijsko pleme koje je živjelo na glavnim rijekama u Belgiji. Beotija (Boeotia), pokrajina u srednjoj Heladi. Beronci (Berones), keltsko pleme u Hispaniji. Bibrakt (Bibrax), prijestolnica galskog plemena Heduanaca, između d. Laona i Remsa. Bibrakt (Bibracte), grad plemena Remâ; d. ostaci na Mont Beuvray, zapadno od Autuna. Bibul, Marko Kalpurnije (Marcus Calpurnius Bibulus), jedan od najzagriženijih pristaša Pompeja, konzul 59. pr. n. e., namjesnik Sirije 51.–50. pr. n. e. Bilida (Byllis), grad u Iliriji. Bitinija (Bithynia), pokrajina u sjevernom dijelu Male Azije. Biturižani (Bituriges), galsko pleme koje je graničilo s Heduancima. Boduognat (Boduognatus), poglavica plemena Nervljana. Boji (Boii), galsko pleme.
Bokho (Bocchus), kralj u Mauretaniji u Africi. Britanija (Britannia), d. Engleska, Cezar je u dva maha pokušao pokoriti i tu zemlju; v. Gal. IV, 20–36. i V, 1–23. Brodovlje (classis). Rimsko brodovlje bilo je slično organizirano kao i helensko. Rimljani su se više počeli zanimati za izgradnju svoga brodovlja od Prvoga punskoga rata (264–241. pr. n. e.), ali je uvijek glavna pozornost bila posvećena pješačkim odredima, legijama. Legionari su se borili i kad bi prešli na tuđe lađe. Zapovjedništvo nad brodovljem imali su konzuli i pretori. Na pojedinim brodovima tu su dužnost obavljali centurioni i vojnički tribuni. Najobičniji je oblik ratne lađe bila tzv. peteroveslarka (quinqueremis) na kojoj je bilo do 300 veslača, uglavnom robova. Glavne su luke bile Mizen i Ravena. Rimljani su imali svoju mornaricu i na velikim rijekama, Dunavu, Savi, Rajni i sl. Uz tzv. duge lađe postojale su i teretne za prijevoz vojske i svega što je bilo potrebno za opskrbu. Ratna je mornarica uglavnom zimi mirovala, jer se u antičko doba, uz neke iznimke, plovilo samo od proljeća do jeseni. Brundizij (Brundisium), grad u pokrajini Kalabriji u d. Italiji. Beneficiarii, oproštenici, vojnici koje je vojskovođa na prijedlog svojih časnika oslobodio od teških poslova, pa oni rade samo za njega. Kad bi odslužili svoj rok, dobivali su nagradu u novcu ili zemljištu. Betis (Baetis), rijeka u Hispaniji, d. Guadalquivir. Beturija (Baeturia), oblast u Hispaniji između rijeka Ane (v.) i Betisa (v.). Bojna koliba (vinea), bila je visoka 2,32 m, široka 2,03 m i duga 4,64 m. Bojni krov (estudo), koliba koja se mogla pomicati. Njome bi se vojnici primicali gradskom bedemu da ga probiju ili potkopaju. Bilo je više vrsta tih koliba, kao što su: bojna koliba, rovka, rovčina i ovan. Branici (castella) jesu opkopi koji su se protezali ispred nasipa od tabora ili pred samim nasipom koji je zatvarao opkoljeni grad. Branici su mogli biti samostalne i sa svih strana zatvorene utvrde. Brundizij (Brundisium), lučki grad u južnoj Italiji, d. Brindisi. Buliđani (Byllidenses), stanovnici grada Bilida (Byllis), d. nedaleko od Gradice (Albanija), zapadno od Valone (Vlorëa). Bursavonjani (Bursavonenses), narod u Tarakonskoj Hispaniji. Butrot (Buthrotum), grad u Epiru, d. Butrint(i) u Albaniji.
C Cecilije Metel, Lucije (Lucius Caecilius Metellus), narodni tribun iz 49. pr. n. e. Cecilije Metel Pije Scipion Nazika, Kvint (Quintus Caecilius Metellus Pius Scipio Nasica), sin Publija Kornelija Scipiona Nazike koga je posinio Kvint Cecilije Metel Pije. Bio je ogorčeni Cezarov protivnik. Centurioni (centuriones), neka vrsta današnjih dočasnika. Počinju služiti kao obični vojnici. Svaka ih je legija imala šezdeset. Razlikuju se po časti i mjestu gdje se nalaze u samoj legiji. Najugledniji je bio centurion prve centurije, a najniži u časti centurion iz šezdesete centurije (v. legija). Ceutronci (Ceutrones), a) galsko planinsko pleme; b) belgijsko pleme. Cevena (Cevenna), planina u Galiji, d. Cévennes. Cimbri (Cimbri), germansko ratničko pleme. 113. pr. n. e. zajedno s plemenom Teutonaca napali i opustošili Galiju. Cinga (Cinga), rijeka u Hispaniji, d. Cinca. Cingetoriks (Cingetorix), a) vojskovođa plemenaTreveraca i b) britanski vojskovođa. Cingul (Cingulum), d. Cingoli, grad u talijanskoj pokrajini Marche. Cipar (Cyprus), otok u istočnom dijelu Sredozemnog mora koji su 58. pr. n. e. zauzeli Rimljani. Cirta (Cirta), grad u Numidiji, u Africi, d. Qacentina (Constantine). D Dalmati (Dalmatae), ilirsko pleme, Građ. III, 9. Dardanci (Dardani), pleme u Meziji, bili su najamnici u Pompejevoj vojsci, Građ. III, 4. Dececija (Decetia), grad Heduanaca na Loirei, d. Decize. Dejotar (Deiotarus), tetrarh u pokrajini Galatiji.
Dekurioni (decuriones), ponajprije zapovjednici konjaničkih odreda, a onda i naziv za vijećnike u municipijima (v.). Delfi (Delphi), grad u Fokidi u središnjoj Heladi, gdje je bilo poznato Apolonovo proročište. Dioskorid (Dioscorides), glasnik Ptolemeja Mlađega; v. Građ. III, 109. Dirahij (Dyrrachium), u ranije antičko doba zvao se još Epidamno (Epidamnus), grad u Iliriji; d. Durrës, hrv. Drač; v. Građ. I, 25, 27; III, 5, 9, 11, 13, 26, 30, 41, 42, 53, 57–58, 62, 78–79, 80 i 100; Al. 48; borba pred Dirahijem, Građ. III, 80, 84. i 87. Divicijak (Diviciacus), ugledni Heduanac, brat Dumnoriksov; v. Gal. I, 3, 16, 18, 19, 31, 32, 41; II, 5, 10, 14. i 15; VI, 12; VII, 39. Drapet (Drappes), poglavica plemena Senonaca; v. Gal. VIII, 30, 32, 34– 36, 39 i 44. Druidi (Druides), u Galiji kolegij svećenika, ali nisu bili kasta, nego društvena klasa. Kao svećenici imali su političku i sudačku vlast. Bili su odgojitelji omladine. Svoj su utjecaj zadržali do VI. st. n. e.; v. Gal. VI, 13 i d. Dumnak (Dumnacus), poglavica plemena Anda; v. Gal. VIII, 26–27, 29 i 31. Dumnoriks (Dumnorix), jedan od poglavica plemena Heduanaca, brat Divicijakov i zet Origetoriksov; v. Gal. I, 3, 9, 18, 19, 20; 6, 7. Dunav (Danubius), v. Gal. VI, 25. Durokortor (Durocortorum Remorum), grad u Galiji, d. Reims. E Eburonci (Eburones), germansko pleme u belgijskom dijelu Galije; glavni grad Atuatučana. Efez (Ephesus), grad u Maloj Aziji, d. ostaci kod Selçuka. Eg (Egus), pripadnik plemena Alobrožana. Egimur (Aegimurus), otok blizu drevne Kartage, d. el-Diamur. Eginij (Aeginium), grad u Epiru. Egipat (Aegyptus), v. Građ. III, 3, 5, 104. i 106; Al 3, 26, 33, 34, 65. i 78.
Elaver (Elaver), rijeka u Galiji, d. Allier. Elida (Elis), glavni grad istoimene pokrajine na Peloponezu. Eporedoriks, poglavica Heduanaca; v. Gal. VII, 67; i mlađi s istim imenom VII, 38–50. i d. Epidaur (Epidaurus), grad u Dalmaciji, d. Cavtat. Epir (Epirus), pokrajina u sjevernoj Heladi. Eratosten (Eratosthenes), poznati antički zemljopisac iz Kirene; živio u 3. st. pr. n. e.; v. Gal. VI, 24. Etolija (Aetolia), pokrajina u srednjoj Heladi. Eufranor (Euphranor), admiral s otoka Roda; v. Al. 15, 25. F Fan (Fanum Fortunae), grad u srednjoj Italiji, d. Fano. Farnak (Pharnacus), kralj na Pontu, sin Mitridata Velikoga; v. Al. 34–41, 65, 69, 70–76. i 78. Farzal (Pharsalus), grad u Tesaliji; v. Građ. III, 6. Far (Pharos), otok u Egiptu u blizini Aleksandrije. Firm (Firmum), grad u Picenskoj oblasti, d. Fermo. G Gabalci (Gabali), galsko pleme. Gad (Gades), grad u ant. Hispaniji, d. Cádiz. Gađani (Gaditani), stanovnici Gada. Gali (Galli), zajednički naziv za sve narode i plemena koja su stanovala u d. Francuskoj. Nazivali su ih još Keltima, Galatima, Celtima. O njima su osim Cezara pisali i drugi antički pisci kao: Livije, Apijan, Strabon i Polibije. Od 8. st. pr. n. e. počinju se širiti galska plemena koja su stanovala između gornje Marne i Rajne po cijeloj Galiji. U 5. st. pr. n.e. odlaze u Englesku. Krajem toga stoljeća započele su velike seobe prema današnjoj zapadnoj Njemačkoj. Zatim odlaze u gornju
Italiju (Gallia Cisalpina) i 387. pr. n. e. osvajaju Rim. Već su u 6. st. pr. n. e. prešli u Hispaniju; tamo se miješaju sa starosjediocima i tako nastaje novi narod, tzv. Keltiberi. Gali su se na svojim pohodima pomiješali s Venetima i Ilirima. Doprli su u predjele današnje Češke i u srce Panonije, ali su ih pri daljnjem prodiranju suzbili ratoborni Dačani. Oko 280. pr. n. e. sele na Balkan, a 279. pr. n. e. opljačkali su riznicu proročišta u Delfima. Sljedeće su godine prešli Helespont. Tamo su dobili naziv Galati (v. Galogrecija). Treba spomenuti da su na području Dunava živjeli mirnim životom, osobito oko 150. pr. n. e. Kelti su ratnički i agrarni narod; te dvije odlike čine da su se znali prilagoditi raznim podnebljima. Oni su postali nositelji tzv. latenske kulture. Posebno su po jugozapadnoj Europi raširili svoju kulturu. Oni su tvorci obrade željeza, grade gradove, bedeme i sl. Ostaci Kelta postoje još u Irskoj, gdje su djelomično sačuvali svoj jezik. Do danas nije otkriven nijedan književni spomenik. Prema onome što znamo, ta se knijževnost prenosila usmenom predajom. Uglavnom su sačuvani spomenici njihove materijalne kulture (v. T. G. E. Powell, The Celts, New York 1958.; osobito str. 15. i d., te bibliografija str. 189–200). Galija (Gallia), naziv za zemljopisno područje na kome su stanovali Gali (Kelti). Središnji su dio današnje Francuske nastavali Kelti (Gali), dok su na sjeveru stanovali Belgi, a ti su oko 300. pr. n. e. došli u sjeverne dijelove Galije; na jugu su živjeli Akvitanci. Najmoćniji među Keltima (Galima) bili su Arvernjani i Heduanci. Rimljani su za zemljopisni pojam Galije upotrebljavali ovakvu podjelu: Ovostrana Galija (Gallia Citerior), Građanska Galija (Gallia Togata), Onostrana Galija (Gallia Ulterior), Provincija Galija (Provincia Gallia) te Prekopadska Galija (Gallia Transpadana),Prekoalpska Galija (Gallia Transalpina) i Cisalpinska Galija (Gallia Cisalpina). Uglavnom su Alpe određivale nazive, a onda udaljenost od gornje Italije. Galogrecija (Gallograecia), pokrajina u Maloj Aziji koju su naselili Gali (Kelti, Galati) krajem 3. st. pr. n. e. i to na jugu od pokrajina Bitinije i Paflagonije. Rano su pali pod utjecaj Helena, odatle i naziv Galogrci (Gallograeci). Ostali Kelti u Aziji dijelili su se na tri narodnosti, a svaka je imala svoga vladara, tzv. tetrarha. Pompej je tetrarha Dejotara imenovao za kralja. God. 25. pr. n. e. ta su područja bila pretvorena u rimsku provinciju; v. Građ. III, 4. te Al. 67. i 78.
Ganimed (Ganymede), odgojitelj egipatske princeze Arsinoje; v. Al. 4, 5, 12, 23. i 33. Garumna (Garumna), rijeka koja je dijelila Gale od Akvitanac, d. Garonne. Genava, grad galskog plemena Alobrožana, d. Ženeva. Genuz (Genusus), rijeka u Iliriji. Gergovija (Gergovia), utvrđeni grad plemena Arvernjana, d. nedaleko od Clemont Ferranda; v. Gal. VII, 4, 34, 36–49. Germanija (Germania), naziv u antičko doba za područje na kome su stanovala različita germanska plemena; v. Gal. IV, 4; V, 13; VI, 11, 24, 25, 31; VII, 65; VIII, 25; Građ. I, 7; III, 87. Getuljani (Gaetuli), narod u Africi. Gobanicion (Gobannitio), knez u plemenu Arvernjana, protivnik Vercingetoriksa. Gomf (Gomphi), grad u pokrajini Tesaliji. Gorgobina (Gorgobina), naselje Bojâ; d. nedaleko od Neversa. Grajoceli (Graioceli), pleme u provinciji Galiji oko Mont-Cenisa s gradom Ocelom. Grčko pismo, v. Gal. I, 29. i VI, 14. Gutruat (Gutruater), poglavica galskog plemena Karnućana. H Hadrumećani (Hadrumetini), stanovnici Hadrumeta (v.). Hadrumet (Hadrumetum), grad u Africi, d. Sousse. Harudi (Harudes), germansko pleme koje je živjelo između Rajne, Majne i Dunava. Helvećani (Helvetii), galsko pleme koje je stanovalo između Ženevskog jezera i Rajne; v. Gal. I, 1–31. i 40; IV, 10. i VI, 25; VII, 9. i 75. Heraklija (Heraclia), grad u Makedoniji, d. Bitola. Hercinijska šuma (Hercynia silva), prostirala se prema shvaćanju u antičko doba od izvora rijeke Dunava do Karpata.
Herminij (Herminius), planinski lanac u Hispaniji, d. Sierra Estrella. Hibar (Iberus, Hiberus), rijeka u Hispaniji, d. Ebro. Hibernija (Hibernia), d. Irska. Hijempsal (Hiempsal), otac kralja Jube a kralj afričkog plemena Numiđana i Getula. Hipon Regije (Hippo Regius), grad u Numidiji u Africi, d. Annaba (Alžir). Hispal (Hispalis), grad u Hispaniji, d. Sevilla. Hispanija Ovostrana (Hispania Citerior) i Hispanija Onostrana (Hispania Ulterior), doba Rimljana bio je to naziv za današnju Španjolsku; prva je poslije nazvana Tarakonija, a druga se dijelila na pokrajine Luzitaniju i Betiku. Hitalo (tormentum), bojni stroj kojim su u antičko doba bacali strijele i kamenje. Razlikujemo: katapulte, kojima se gađalo vodoravno ili pod malim kutom, i baliste, kojima su izbacivali kamenje pod kutom od 45°. Hitala su služila za napad i obranu utvrđenih mjesta. I Ide, v. Kalendar. Igilij (Igilium), otočić u Tirenskom moru, d. Ciglio. Iguvij (Iguvium), grad u Umbriji, d. Gubbio. Ikcije (Iccium), pripadnik plemena Remljana. Ilerda (Ilerda), grad u Ovostranoj Hispaniji, d. Lerida. Ilirija (Illyria) ili Ilirik (Illyricum), dio provincije koja je bila dodijeljena Gaju Juliju Cezaru; v. Gal. II, 35; III, 7; V, 1; Građ. III, 9, 78; Al. 42, 43. i 44. Ilurgavonci (Illurgavonenses), pleme u Ovostranoj Hispaniji, južno od Ebra. Indutiomar (Indutiomarus), ugledni vojskovođa iz plemena Treveraca; v. Gal. V, 3, 4, 26, 53, 57, 58; VI, 2, 8. Isa (Issa), otok u Jadranskom moru, d. Vis; v. Građ. III, 9. Italika (Italica), grad u Betici u Hispaniji blizu d. Seville.
Itij (Itius portus), naselje u predjelu plemena Morinjana nasuprot Britaniji; odatle je Cezar, kako se po svemu čini, krenuo na ekspidiciju u Britaniju; d. Boulogne ili Calais; v. Gal. V, 2, 5. Itireji (Ityraei), pripadnici sirijskog plemena; bili su Cezarovi strijelci. Istam (Isthmus), d. Korintski kanal. J Jacetanci (Iacetani), pleme u Ovostranoj Hispaniji, sa središtem u gradu Jaki (Iaca), d. Jaca. Jadertini (Iadertini), stanovnici ilirskog grada Jadera, d. Zadar; v. Al. 42 Jadransko more (Mare Hadriaticum), v. Građ. I, 25. Ježina (ericius), jaka prečka pred gradskim vratima, a iz nje na sve strane strše željezni šiljci. Ustvari bojna sprava. Juba (Iuba), numidski kralj, sin Hijempsala II. a pristaša Pompejev. Građ. I, 6; II, 25–44; Al. 51; Afr. 5, 25, 36, 43, 48, 52, 55, 59, 66, 74, 77, 91, 94, 95, 97. Julije Cezar, Lucije (Lucius Iulius Caesar), vojnički legat i Cezarov rođak. Jura (Iura), planinski masiv. K Kabilon (Cabillonum), grad na heduanskom području, d. Châlon-surSâone. Kabur, Gaj Valerije (Caius Valerius Caburus), rodom iz Provincije Galije; dobio je rimsko građansko pravo od Valerija Flaka. Kaciga (cassis), u rimskih je vojnika od kovine; kad su vojnici na maršu, onda im visi na grudima. Kalagurci (Calagurritani), stanovnici grada Kalagura (Calagurris) u Ovostranoj Hispaniji, d. Calahorra. Kalendar, rimska je godina bila lunarna, tj. dijelila se na dvanaest mjeseci prema mjesečevim mijenama. Zato se mjesečeva godina nije slagala sa sunčevom, te se radi izjednačenja svake druge godine umetao po
jedan mjesec. Kad je Cezar povjerio reformu rimskog kalendara aleksandrijskom astronomu Sozigenu, od toga je vremena godina brojila 365. dana. Taj se kalendar po Gaju Juliju Cezaru zove julijanski. U početku je rimska godina počinjala 1. ožujka. Zato je današnji deseti mjesec bio oktobar. Mjesec se srpanj u prvo doba nazivao Quinctilis a kolovoz Sextilis. U počast Cezarovu poslije je srpanj nazvan Iulius, a kolovoz u čast Augusta Augustus. Rimljani nisu za datume brojili dane kao mi od 1. do 30, nego su imali u mjesecu tri stalna dana prema kojima su određivali datume. Ovo su bili ti datumi: kalende (Kalendae) – prvi dan u mjesecu, none (Nonae) – peti ili sedmi dan u mjesecu (sedmi u ožujku, svibnju, srpnju i listopadu) i ide (Idus) – trinaesti ili petnaesti dan u mjesecima u kojima su none sedmoga dana. Riječ kalende označava mlađak, none prvu četvrt, a ide uštap. Dan prije stalnog datuma određivao se riječju: dan prije, dok su se ostali datumi određivali brojeći unatrag od najbližeg stalnog datuma. Spomenimo još da su Rimljani godinu označavali imenima konzula koji su te godine bili u toj službi. Kalidon (Calydon), grad u južnoj Etoliji, d. na Peloponezu. Kaninije Rebil, Gaj (Caius Caninius Rebilus), Cezarov vojnički legat. Kamerin (Camerinum), grad u d. Umbriji, d. Camerino. Kancij (Cantium), oblast u Britaniji, d. Kent. Kandavija (Candavia), područje istočno od Dirahija. Kantabri (Cantabres), narod u Hispaniji. Kanuzij (Canusium), grad u Apuliji, d. Canosa di Puglia. Kapadokija (Cappadocia), pokrajina u Maloj Aziji između oblasti Kilikije i Ponta. Kapua (Capua), prijestolnica pokrajine Kampanije, d. Capua. Karalis (Caralis), glavni grad na Sardiniji, d. Cagliari. Karaljani (Caralitani), stanovnici Karalisa. Karkazon (Carcaso), grad u Galiji, d. Carcassone. Karmon (Carmo), grad u Hispaniji, u Betici, d. Carmo. Karmonci (Carmoni), stanovnici Karmona. Karnućani (Carnutes), galsko pleme između Seine i Loire, u okolini d.
Chartresa. Karteja (Carteia), grad u Hispaniji, d. El Rocadillo. Karuka (Carruca), grad u Hispaniji, d. možda Cortijo de los Cosmes. Kasilin (Casilinum), grad u Kampaniji, d. dio suvremene Capue. Kastulonska gora (Castulonensis saltus), smještena između Ovostrane Hispanije i pokrajine Betike, d. Sierra Morena. Katon Utički, Marko Porcije (Marcus Portius Cato Uticensis), praunuk Katona Starijega; v. Građ. I, 4, 30, 32; Afr. 22, 36, 87, 88, 93. Kelti, v. pod Gali. Keltiberija (Celtiberia), pokrajina u središtu Ovostrane Hispanije. Kenab (Cenabum), grad plemena Karnućana, d. Orleans. Keraunijske stijene (Ceraunia saxa), planinski lanac u Epiru, d. Mal i Kanalit u sjeverozapadnoj Albaniji. Kerkina (Cercina), otok pred Malom Sirtom u Africi, d. Kerkenski otoci. Kerkinjani (Cercinitani), stanovnici Kerkine (v.). Kilikija (Cilicia), pokrajina u Maloj Aziji, rimska provincija. Kirena (Cyrenae), primorski grad u Africi; od 75. pr. n. e. rimska provincija. Kleopatra (Cleopatra), starija kći Ptolemeja Auleta. Kad je Cezar završio borbe u Egiptu, postavio ju je za kraljicu, ali zavisnu od Rima. Poslije ju je doveo u Rim. Ona mu je rodila sina koji je dobio ime Cezarion. Klupeja (Clupea), grad u Africi, d. Kelibia. Kokozaćani (Cocosates), narod u Akvitaniji, južna Galija. Komana (Comana), a) grad u Kapadokiji u kome je bio hram božice Belone, d. el-Bostan; b) grad na Pontu, d. Gumenek. Konzul, rimski visoki činovnik. Godišnje su se birala dva konzula i njihova je služba trajala samo jednu godinu. Poslije bi odlazili u provincije kao vrhovni vojnički i politički upravitelji i tad su se zvali prokonzuli. Konjaništvo (equitatus). Od Marija u konjaništvu više ne služe rimski građani kao konjanici. Umjesto njih služe stranci i to Gali, Hispanci i Numiđani, ali je ipak na čelu konjaništva Rimljanin. Konjaništvo je
bilo podijeljeno na odrede (alae), odred na čete (turmae), a jedna četa u dekurije. Odredima zapovijedaju prefekti; to su ili Rimljani ili zaslužni ljudi iz onoga naroda od kojega su konjanici. Oni ne nose rimsko oružje, već svoje, domaće, i lako su naoružani. Konjanik nosi mač, mali okrugao štit i lako koplje oko kojega je remenje. U remen bi konjanik uvlačio prste da bi mu zamah prigodom bacanja bio jači. Ovakvo su koplje konjanici mogli baciti i do 80 m. Konjanici nemaju stremen, a konji su nepotkovani. Konjaništvo su rimski vojskovođe obično slali naprijed kao izvidnicu. Ono isto tako redovno progoni neprijatelja, a u bici nalazi se na objema stranama bojnog reda. Koplje (pilum), ono legionarskog vojnika dugo je 1,5 m. Vojnik ga baca do 30 m daleko. Na vrhu je sulica od mekana željeza. Kad vojnik udari kopljem u štit ili u oklop, ono se svija, pa ga neprijatelj ne može za sebe upotrijebiti, ali mu istovremeno smeta u borbi ili samoobrani. Zbog toga su redovno neprijatelji u tom slučaju morali odbaciti svoj štit. Korak (passus), rimska mjera = 1,48 m; 100 koraka = 148 m; 1000 koraka = 1,48 km; 5000 koraka = 7,4 km. Korduba (Corduba), prijestolnica Betičke Hispanije, d. Córdoba. Korej (Correus), vođa galskog plemena Belovačana. Korfinij (Corfinium), prijestolnica Pelignjana, d. kod Corfinija. Korkira (Corcyra), otok u Jonskom moru, d. Krf. Kornelijev tabor (castra Cornelia), nalazio se na obali rijeke Bagrada u Africi. Kornificije, Kvint (Quintus Cornificius), Cezarov kvestor (v.). Koza (Cosa), grad u Etruriji (Građ. I, 34); grad kod Turija (Građ. III, 22). Krastin, Gaj (Caius Crastinus), Cezarov dobrovoljac i izvrstan vojnik; v. Građ. III, 91, 99. Kremona (Cremona), grad u Transpadanskoj Galiji, d. Cremona. Kreta (Creta), otok u Sredozemnom moru; v. Građ. III. 4, 5. Kruna (pinna), rub na širokim zupcima na bedemu ili na ogradi nasipa. Ograda je vojniku do grudiju. Kurik (Curicum), otok u Jadranskom moru, d. Krk; v. Građ. III, 10. Kurikta (Curicta), d. Krk; v. Građ. III, 10.
Kvestor (quaestor), glavni intendant kod legija u taboru. Njega su birali na godinu dana. Prati namjesnika u provinciju i vodi financijske poslove. U ratu vodi blagajnu, plaća vojnike i podmiruje druge novčane izdatke. Koji mu put zapovjednik predaje zapovjedništvo nad legijom. Vojska ima samo jednoga kvestora. L Labeati (Labeates), ilirsko pleme. Labijen, Tit Acije (Titu Atius Labienus), Cezarov vojnički legat. Poslije završetka galskog rata prešao na Pompejevu stranu i ostao uza nj do smrti; v. Gal. I, 10, 21–22; II, 1, 11, 26; III, 11; IV, 38; V, 8, 11, 23, 24, 37, 46, 47, 53, 56, 57, 58; VI, 5, 7, 8, 33; VII, 3, 4, 56–59, 61–62, 86, 87, 90; VIII, 6, 23, 24, 25, 45, 52. Kao legat Pompejev opisan u Građ. I, 15; III, 13, 19, 71, 87; Afr. 13, 15–16, 19–21, 24, 29, 33, 38– 40, 49, 50, 61, 65–66, 69–70, 75 i 78. Laberije Dur, Kvint (Quintus Laberius Durus), Cezarov vojnički tribun. Lakedemon (Lacedaemon), grad na Peloponezu, poznatiji kao Sparta. Larisa (Larissa), grad u Tesaliji, d. Larissa. Legat (legatus), viši časnik. On vodi legiju i pripada senatorskom staležu, ali se bira prema zapovjednikovoj želji. Nije samostalan u odlukama i ne može proslaviti trijumf. Ipak im se ta proslava dopuštala potkraj Rimske Republike. Obično zapovijeda jednom legijom. Legija (legio), glavna jedinica rimske vojske. Sastojala se od 10 kohorti; l kohorta = 3 manipula, a manipul = 2 centurije. Legija je zapravo morala imati 6000 vojnika, ali je u Cezarovo doba taj broj bio od 3000–3600 vojnika i to zato što Cezar prorijeđene legije nije dopunjavao, nego je stvarao nove. Legija je obično bila razvrstana u tri bojna reda. U prvoj su se vrsti nalazile četiri kohorte, a u drugoj i trećoj po tri. U prvoj je bila jezgra legije. Takvi su se izabrani vojnici nazivali prednjacima (antesignati). Među prvima kohortama najbolja je prva, a u carsko je doba bila brojem veća od drugih, jer je imala oko tisuću boraca. Tri manipula čine jednu kohortu te su u redu jedan blizu drugoga. Zato prva centurija svakoga manipula stoji naprijed, a iza nje druga. Između kohorti bio je veći prostor, te je u nj mogla stupiti još jedna kohorta. Treća je vrsta bojnoga reda neka vrst
rezerve. Legije nemaju zastava, nego samo bojne znakove. Znak za cijelu legiju jest srebrni orao, poslije zlatni. Pričvršćen je na visokoj motki. On se nalazi u prvoj kohorti. Nosi ga orlonoša, a njega biraju centurioni među najboljim borcima. Orlovi se nalaze u taboru blizu zapovjednikova šatora. To je mjesto sveto. Kohorte i centurije nemaju vlastitih znakova, ali ih zato imaju manipuli. Obično je to kolac na vrhu kojeg se nalazi ili šiljak od koplja ili vijenac s kipom nekoga božanstva. Konjanici i pomoćne čete imaju neku vrstu zastavica. Obično je to bio komad sukna na prečki. Njom su se davali znakovi za borbu. Ako zapovjednik misli da treba započeti borbu, onda on na svom šatoru izvjesi crvenu zastavu, a trubači zatrube da se krene u borbu. Legionarski vojnici predstavljaju teško pješaštvo. U Cezarovo doba u legijama većinom službuju siromašniji rimski građani, a potkraj Republike službuju i slobodnjaci, štoviše, i robovi. U vrijeme građanskih ratova vojska se za legije novačila po provincijama među stranim narodima. Novačenje određuje Senat ili upravitelj provincije, dok samim novačenjem rukovodi vojnički legat. Novaci prisežu da će biti vjerni; služe 16–20 godina. Godišnja im je plaća oko 120 denara. Cezar je svojim vojnicima bio podvostručio plaću, dok su centurioni dobivali dvaput više. Osim toga, vojskovođa je dijelio darove i dopuštao vojnicima da plijene. Odlikovanja su se sastojala od metalnih narukvica, ogrlica i vijenaca. Kad bi cijeli odred odlikovao, onda bi njegov bojni znak dobivao odličje. Oružje legionarskog vojnika sastojalo se od mača, koplja, kacige, štita i oklopa. Pod oklopom je rimski vojnik nosio vunenu košulju, a preko njega kabanicu koju bi zakopčavao na desnom ramenu. Na nogama nosi čizme. Hrani se pšenicom, rjeđe mesom, a u oskudici druge hrane grahom. Svakih petnaest dana vojnik bi dobivao 17 mjerica žita. Sam bi mljeo to žito žrvnjem i onda ispekao kruh. Isluženi vojnik dobiva novčanu nagradu ili neki skromni posjed. Leksovljani (Lexovii), galsko pleme, stanovalo u d. Normadiji. Lemansko jezero (Lemannus lacus), d. Ženevsko jezero. Lemon (Lemonum), grad Piktonaca, d. Poitiers. Lemovičani (Lemovices), stanovnici južnog dijela Galije. Lenij (Lennium), grad u Luzitaniji. Lepid, Marko Emilije (Marcus Aemilius Lepidus), poznati trijumvir i
Cezarov pristaša. Leptis (Leptis), grad u Africi, d. Lamta. Lepćani (Leptitani), stanovnici grada Leptisa. Liburnske lađe (Liburnae naves), lađe nazvane prema imenu ilirskog plemena u Liburniji u d. Istri. Liger (Liger), rijeka u Galiji, d. Loire. Liktori (lictores), državni rimski niži činovnici. Prate visoke državne predstavnike: diktatora, konzula, pretora i provincijskog namjesnika. Pred njima nose svežnjeve pruća – fasces – kao znak njihove vlasti. U svežnju šiba nalazila se sjekira, oznaka da imaju vlast nad životom i smrću. Lilibej (Lylibaeum), luka na Siciliji, d. Marsala. Lis (Lissus), grad u Iliriji, d. Lezhë (Albanija). Lucerija (Luceria), grad u Apuliji, d. Lucera. Lukterije (Lucterius), jedan od vođa galskog plemena Kadručana; v. Gal. VII, 5, 7, 8; VIII, 30, 32, 34, 35, 39. i 44. Lutecija (Lutetia Parisiorum), grad Parizijaca, d. Pariz. Luzitanci (Lusitani), narod u Hispaniji. Luzitanija (Lusitania), dio Onostrane Hispanije, d. Portugal. M Magetobriga (Magetobriga), grad u Galiji. Malho (Malchus), kralj Nabatejaca. Makedonija (Macedonia), v. Građ. III, 4, 11, 33, 34, 36, (41), 57, 79, 102; Al. 42. Malaka (Malaca), grad u Betici u Hispaniji, d. Málaga. Mandubracije (Mandubracius), poglavica plemena Britanaca, a sin kralja Trionobranta; v. Gal. V, 20, 22. Marije, Gaj (Caius Marius), pobjednik nad Cimbrima i Teutoncima. Markomani (Marcomanni), germanski narod u području između Rajne, Majne i Dunava.
Maržani (Marsi), narod u srednjoj Italiji. Masilija (Massilia), ranije kolonija grčkih Fokejaca Massalía, poznati grad rimske Provincije (Prekoalpske Galije), d. Marseille; v. Građ. I, 34– 36, 56; II, l, 3, 7, 17. i 21. Matrona (Matrona), rijeka u Galiji koja je dijelila Gale od Belga, d. Marna. Mauretanija (Mauretania), dio Afrike, d. Maroko i Alžir. Mazaka (Mazaca), grad u Kapadokiji, poslije se zvao Cezareja, d. Kayseri. Mediomatričani (Mediomatrici), plemena u srednjoj Galiji. Medobrega (Medobrega), grad u Luzitaniji. Medobrežani (Medobregenses), stanovnici Medobrege. Meldi (Meldi), galska plemena. Menedem (Menedemus), poglavica iz slobodne Makedonije. Mesana (Messana), d. Messina, grad na Siciliji. Metiosed (Metiosedum), grad galskog plemena Senonaca, d. Melun. Metropol (Metropolis), grad u Tesaliji između Gomfa i Farzala. Minerva (Minerva), rimska inačica grčke božice Atene. Mitilena (Mytilene), grad na otoku Lezbu. Mitridat Pergamski (Mithridates Pergameus), posinak Mitridata Velikoga; v. Al. 26–28, 78. Mitridat Veliki (Mithridates Magnus Eupator), kralj Ponta; v. Al. 72, 73. i 78. Mona (Mona), otok između Britanije i Irske, d. Isle of Man. Morinjani (Morini), plemena na morskoj obali Belgijske Galije. Moza (Mosa), rijeka u Galiji, d. Meuse. Munda (Munda), grad u Hispaniji, d. kod Osune. Municipij (municipium), naselje s građanskim pravom; razlikovali su se municipia cum suffragio („municipiji s pravom glasa"), koji su stajali pod vlastitom upravom i čiji su građani smjeli sudjelovati u izborima u Rimu, i municipia sine suffragio („municipiji bez prava glasa"), koji su stajali pod nadzorom predstavnika rimske vlasti i čiji su građani morali služiti u rimskoj vojsci i plaćati poreze, ali nisu imali
pravo birati niti biti birani. N Nabatejci (Nabataei), pleme u Arabiji. Narbon (Narbo), grad rimske provincije Galije, d. Narbonne. Nasip (vallum). Rimska je vojska gradila nasipe od zemlje i kolja. Izvana bi se nasip obično prekrio isprepletenim lišćem, a pred nasipom je bio jarak. Vojnici su redovno prema bedemu grada koji su opsjedali gradili niži nasip, a onda sve viši kako se približavaju gradu. Grade ga od zemlje, pletera, stupova i jakih priječnica koje povezuju obje strane nasipa. Na kraju dosiže visinu bedema. Na njemu obično stoje pomični tornjevi i hitala. Bojne kolibe i zasloni zaštićuju vojnike dok ga izgrađuju. Naupakt (Naupactus), grad na Siciliji. Neapol (Neapolis), grad u Africi. Nemetocena (Nemetocenna), grad plemena Atrebaćana, d. Arras. Nervljani (Nervii), najratobornije belgijsko pleme; v. Gal. II, 4, 15, 17, 19, 23, 28, 29, 32; V, 24, 28, 39, 41–42, 46; 48, 56, 58; VI, 2, 3, 29; VII, 75. Nikopol (Nicopolis), grad u Maloj Armeniji, d. Enderes. None, v. Kalendar. Noreja (Noreia), grad Norika ili Tauriska, d. Neumarkt. Noviodun (Noviodunum), naziv za tri grada u Galiji: grad Eduanaca na Loiri, d. vjerojatno Nevers; grad Biturižana, d. vjerojatno Neung-surBeuvron; utvrda Svesionjana, d. vjerojatno Pommiers u Departmanu Aisneu. Numiđani (Numidae), stanovnici u sjevernoj Africi čija se zemlja zvala Numidija. O Obukula (Obucula), grd u Betičkoj Hispaniji.
Ocean (Oceanum), Atlantik; v. Gal. I, l; II, 34; III, 7, 9, 13; IV, 10, 29; VI, 31, 33; VII, 4, 75; VIII, 31, 46; Građ. I, 38. Oktodur (Octodurum), naselje Vragrâ; d. Martigny (Martinach). Oktogeza (Octogesa), grad u Ovostranoj Hispaniji, d. nedaleko od grada Mequinenza. Opije (Oppius), Cezarov vojnički legat; v. Afr. 68. Orhomen (Orchomenus), grad u srednjoj Heladi, u Beotiji, d. razvaline na rijeci Kifis. Orgetoriks (Orgetorix), poglavica Helvećana; v. Gal. I, 2, 3, 4, 9, 26. Orik (Oricum), grad u Epiru, d. Pashaliman (Albanija) Oščani (Oscenses), stanovnici grada Oske (Osca), d. Huesca. P Palac (digitus), mjera, odgovara našim 2 cm. Palefarzal (Palaepharsalus), grad u Tesaliji blizu Farzala, d. Farsa. Palesta (Palaeste), grad u Epiru. Parada (Parada), grad u Africi smješten između Tapsa i Utike. Paretonij, grad i luka u Egiptu. Parti, narod koji je živio na jugoistoku od Kaspijskoga mora; v. Građ. III, 31, 82. Partini (Parthini), ilirski narod blizu Dirahija. Peluzij (Pelusium), pogranična utvrda u donjem Egiptu. Pergam (Pergamum), prijestolnica Mizije, pokrajine u Maloj Aziji, d. Bergama. Petra (Petra), uzvisito gorje kod Dirahija. Petrej, Marko (Marcus Petreius), Pompejev vojnički legat. Petrokorani (Petrocorii), plemena u Galiji. Petrozidije, Lucije (Lucius Petrosidius), rimski orlonoša; v. Gal. V, 37. Piktonci (Pictones), galska plemena u Galiji. Pirusti (Pirustae), ilirski narod; v. Gal. V, 1.
Pizaur (Pisaurum), grad u Italiji, d. Pesaro Placencija (Placentia), grad u Cisalpinskoj Galiji, d. Piacenza. Pompej, Gnej, nazvan Veliki (Gnaeus Pompeius Magnus; 106–48. pr. n. e.), rimski vojskovođa, sretno završio više ratova protiv Sertorija (76. pr. n. e.), Spartaka i Mitridata, pontskog kralja (66. pr. n. e.). Godine 71. pr. n. e. postao je konzul i poslije oženio Cezarovu kćer Juliju. 60. pr. n. e. organizirao s Cezarom i Krasom prvi trijumvirat. Dok je Cezar ratovao u Galiji, Pompej je boravio u Rimu oslanjajući se u svojim političkim koncepcijama na Senat, pa su tako počele oštrije nesuglasice s Cezarom. U građanskom ratu Pompej je izgubio, jer ga je Cezar pobijedio 48. pr. n. e. kod Farzala u Tesaliji. Zatim je pobjegao u Egipat u namjeri da organizira novi otpor, ali su ga ubili na zapovijed Ptolemeja XIII. Pompej je titulu Veliki dobio poslije završetka ratova s Mitridatom 83. pr. n. e. Njegovi sinovi Gnej i Sekst nastavili su poslije njegove nagle smrti borbu protiv Cezara, ali su i oni bili svladani te su u borbama poginuli. Imao je i jednu kćer, Pompeju. O njemu su pisali antički pisci kao: Plutarh, Dion Kasije, Apijan, Lukan u epu Farsalija, Ciceron i dr., a u novije doba Corneille je napisao tragediju u pet činova pod naslovom Pompejeva smrt. Pont (Pontus), sjeverni teritorij u Maloj Aziji uz Crno more. Potin (Pothinus), regent u egipatskom kraljevstvu i podmukli ubojica. Prefekti (praefecti), zapovjednici pomoćnih četa, konjaništva i dobrovoljaca. Pripadaju viteškom staležu, a imenuje ih vrhovni vojskovođa. Prtljaga (impedimenta). Nju u rimskoj vojsci sačinjavaju šatori, žrvnjevi za mljevenje žita, ratni strojevi i drugi materijal koji je bio potreban vojsci. Ona se prenosila ili ju je vukla tegleća marva. Usto je svaki rimski vojnik iz legije osim oružja obično na maršu nosio još i žita barem za pola mjeseca i manju prtljagu (sarcinae) u kojoj je bilo nekoliko kolaca za opkope, pile, lopata, sjekira, košara i posuđe za kuhanje. Cijelo je breme težilo do 20 kg. Sve je to vojnik nosio na kolcu preko desnog ramena. Ptolemaida (Ptolemais), grad u Fenikiji, d. Akko u Izraelu. Ptolemej (Ptolemaeus) XII, nazvan Aulet, kralj u Egiptu; v. Građ. III, 4, 103, 107, 110, 112; Al. 4, 33.
Ptolemej (Ptolemaeus) XIII, stariji sin spomenutoga (u vrijeme Aleksandrijskog rata bio je dječak); v. Građ. III, 103, 106, 109, 112; Al. 23, 25, 27–31, 33. Puteoli (Puteoli), grad u Kampaniji, d. Pozzuoli. R Rodan (Rhodanus), rijeka, d. Rhône. Rovka (masculus). To je bila bojna sprava pod kojom su, jer je natkrita dobrom građom, vojnici napadali na neprijateljske bedeme. Ruspina (Ruspina), grad u Africi, d. Monastir (Tunis). S Sabis (Sabis), rijeka u belgijskom dijelu Galije, d. Sambre, pritoka Meuse. Sabura (Saburrai), jedan od zapovjednika numidskog kralja Jube. Sagunćani (Saguntini), stanovnici Sagunta (Saguntum, d. Sagunto) u Hispaniji. Saliji (Sallyes), galsko pleme uz rijeku Durance. Salona (Salonae), poznati rimski grad, gdje su danas iskopani brojni značajni spomenici iz poganskog i starokršćanskog vremena, d. Solin; v. Građ. III, 9; Al. 43. Salustije, Gaj Krisp (Caius Sallustius Crispus), rimski povjesničar i Cezarov pristaša; napisao dvije povijesne monografije: Jugurtin rat i Katilinin rat, dok su se od drugih njegovih djela sačuvali manji dijelovi. Kao pisac je plastičan i sljedbenik helenskog povjesničara Tukidida; v. Al. 8, 34, 97. Sals (Salsum), rijeka u Hispaniji. Samarobriva (Samarobriva), grad Ambljana u belgijskom dijelu Galije, d. Amiens. Sarsura (Sarsura), grad u Africi. Sazerna, Gaj (Caius Saserna), grlati pristaša Cezarov.
Sazon (Sason), otok u Jadranskom moru, d. Sazan(i). Segovija (Segovia), grad u Hispaniji, d. Segovia. Sekvana (Sequana), rijeka u Galiji, d. Seine. Sestercij (sestercius), rimski sitni novac. Sikor (Sicoris), pritok Ebra u Hispaniji, d. Segre. Silik (Silicus), rijeka u Hispaniji, d. Genil. Sirija (Syria), pokrajina u M. Aziji između Kilikije i Palestine. Sorikarija (Soricaria), grad u Hispaniji, d. Castro del Rio. Stopa (pes), rimska mjera za dužinu = 0,295 cm. Straža (vigiliae). Pred svim vratima nalazi se straža. Redovno je obavlja po jedna kohorta. U slučaju potrebe straže se pojačavaju. Osim pješaka na straži je i odred konjanika. Pod nazivom noćne straže podrazumijevaju se straže od četiri borca, a izmjenjuju se četiri puta. Prema tome, noć se u vojničkom rimskom životu dijelila na četiri straže: od 18 do 21 sat, od 21 do 24 sata, od 24 do 3 sata ujutro te od 3 do 6 sati ujutro. Vrijeme trajanja straže mjerilo se klepsidrom, vodenom ili pješčanom. Trubač je davao trubom znak za promjenu straže. Sulčani (Sulcitani), stanovnici Sulka (Sulci, d. Sol) na Sardiniji. T Tabena (Thabena), grad u Numidiji. Tabenci (Thabenenses), stanovnici Tabene (v.). Tabor (castra). Rimski su legionarski vojnici obično gradili tabor u obliku četverokuta, rijetko u obliku trokuta, a još rjeđe u obliku polumjeseca, tj. srpasto. Obično bi se izabralo mjesto uz obronak nekog brežuljka. Pazilo se da u blizini bude vode, drva i krme za tegleću marvu. Taj je posao Cezar povjeravao tribunima i centurionima kojima su pritom pomagali vojnici uz pomoć tehničara. Tabor ima četvora vrata. U prednjem dijelu, okrenutom prema neprijatelju, nalaze se legionarski vojnici, u stražnjem je stan zapovjednika, dvaju vojničkih legata; tu još stanuju četiri vojnička tribuna, pet prefekata, zatim pratnja, tjelesna straža i pomoćna
vojska. U blizini zapovjednikova stana nalazi se žrtvenik, gatalište (auguratorium) i od busenja sagrađena govornica (suggestus) tribuna – s koje vrhovni zapovjednik kad je potrebno govori vojnicima. Vojnici stanuju pod šatorima. Rimski vojnici nikad ne bi prenoćili a da ne bi sagradili tabor. Tamez (Tamesis), rijeka u Britaniji, d. Temza. Taps (Thapsus), grad u Africi, d. razvaline kod Ras Dimasa (Tunis). Tapsani (Thapsitani), stanovnici Tapsa (v.). Taracina (Tarracina), grad u Laciju, d. Terracina. Tarakon (Tarraco), grad u Hispaniji, d. Tarragona. Tarakonci (Tarraconenses), stanovnici Tarakona. Tarz (Tarsus), prijestolnica Kilikije, d. Tarsus. Taurida (Tauris), otok u Jadranskom moru, d. jedan od Paklenih otoka. Tauroent (Taurois), tvrđava nedaleko od Masilije. Tegea (Tegea), grad u Africi. Tehničari. U rimskoj vojsci bili su posebni odredi tehničara. Njihov se vođa zvao praefectus fabrum, ali su u Cezarovoj vojsci sve poslove takve vrste obavljali izabrani vojnici. Tizdra (Thysdra), grad u Africi, d. el-Đem (Tunis). Toloza (Tolosa), grad u Galiji, d. Toulouse. Toranj (turris), bojna sprava za napad. Bilo je i nepomičnih tornjeva koje su vojnici podizali na nasipu oko tabora. Tral (Tralles), grad u Kariji u Maloj Aziji, d. kod Aydına. Tribun, vojnički (tribunus militaris), viši rimski časnik. Legija je imala šest tribuna. Svaki je obavljao službu po dva mjeseca. U početku su ih imenovali konzuli, dok poslije samo neke imenuju konzuli, a ostale narod. Cezar je za svoje legije sam izabirao tribune. Uglavnom se mnogo pazilo na veze, a ne na sposobnost. U Cezara se posebno istakao tribun Voluzen. Tribuni zapovijedaju manjim odredima. Turij (Thurii, Thurium), grad u južnoj Italiji, u Tarentskom zaljevu, d. ruševine istočno od Terranove di Sibari. Turinum (Thurinum), isto što i Turij (v.).
U Ukselodun (Uxelodunum), grad Narnućana u Galiji. Ukub (Ucubis), grad u Hispaniji, d. Lucubi. Ukubljani (Ucubenses), stanovnici Ukubisa (v.). Ulija (Ulia), grad u Hispaniji, d. Montemayor. Ursaon (Ursao), grad u Hispaniji, d. Osuna. Ursaonjani (Ursaonenses), stanovnici Ursaona (v.). Useta (Usseta), grad u Africi. Utičani (Uticenses), stanovnici Utike (v.). Utika (Utica), grad u Africi na ušću rijeke Bagrada (Međerde), prema kome je Porcije Katon zbog svoga odrješitog držanja protiv Cezara dobio naziv Utički. Uzita (Uzitta), grad u Africi blizu Hadrumeta (v.). V Vaga (Vaga), grad u Africi. Var (Var), rijeka koja se ulijevala u Sredozemno more nekoliko kilometara zapadno od Nice, označavala je jugoistočnu među pokrajine Prekoalpske Galije. Ventipon (Ventipo), grad u Hispaniji, d. možda Atalaya de Casariche. Verbigenski kotar (pagus Verbigenus), jedan od četiri helvećanska kotara. Velaunodun (Vellaunodunum), grad galskog plemena Senonaca; d. vjerojatno Montargis između Orléansa i Sensa. Veneti (Veneti), junačko pleme u aremoričkom području. Vercingetoriks (Vercingetorix), vojskovođa i državnik galskog plemena Arvernjana. Rodio se krajem 72. pr. n. e., a umro u Rimu 46. pr. n. e. I njegov je otac bio ugledan vladar, zvao se Celtil (Celtillus). Kad je Cezar 53. pr. n. e., misleći da je pokorio cijelu Galiju, krenuo u Rim, Vercingetoriks je s ostalim galskim prvacima organizirao ustanak gotovo većine galskih plemena. Na narodnom zboru izabran je za
vrhovnog vojskovođu konfederacije naroda u Galiji. Vercingetoriks nije odmah stupio u borbu s Cezarom, koji se žurno vratio iz Italije, nego se povukao u utvrđeni grad Gergoviju. Tu ga je Cezar opsjedao, ali je morao napustiti grad. Zatim je Vercingetoriks napao Cezara, ali je u otvorenoj bici izgubio, te se ponovno povukao u grad Aleziju. Cezar je grad kao i Vercingetoriksa glađu primorao da se predaju. U jesen 52. pr. n. e. ponosni se Gal ipak predaje. Tako je Cezar svladao posljednji smišljeni otpor većine Gala. Vercingetoriks je umro u Rimu u tamnici; v. Gal. VII, 4, 8, 9, 12, 14–21, 28, 31, 33–36, 44, 51, 53, 55, 63, 66, 67, 68, 70, 71, 75, 76, 81–84, i 89. Vetonci (Vettones), narod u Hispaniji. Vezoncij (Vesontium), d. Besançon. Vijena (Vienna), grad galskog plemena Alobrožana, d. Vienne. Voluzen Kvadrat, Gaj (Caius Volusenus Quadratus), poznati Cezarov vojnički tribun. Gal. III, 5; IV, 21, 23; VI, 41; VIII, 23, 48; Građ. III, 60. Vozeg (Vosegum), planina u Galiji; d. Vosges. Z Zama (Zama), grad u Numidiji u Africi. Zela (Zela), grad na Pontu u Farnakovu kraljevstvu, d. Zile. Zeta (Zeta), grad u Africi. Zimovnici (castra hiberna), zimski tabor rimske vojske. Umjesto da borave pod šatorom preko zime, a to je gotovo bilo nemoguće u sjevernim krajevima, rimski su vojnici gradili drvene kolibe i pokrivali ih kožom ili slamom. Zimovnici su uvijek bili izvan gradova.
POGOVOR GAJ JULIJE CEZAR Drevna je Cezarova obitelj bila patricijska. U njoj je tijekom desetljeća nastala legenda da potječe od Enejina sina Jula, a taj je prema mitologiji bio sin Afrodite (Venere) i Anhiza. Ova se obiteljska tradicija poslije prenijela na Cezarova posinka Gaja Oktavija, koji se onda prozvao Julije Cezar Oktavijan. Pod njegovim je utjecajem Vergilije u epu Eneidi ovjekovječio spomenutu legendu. Cezar se rodio 13. srpnja 102. (ili 101) pr. n. e. Na oblikovanje njegova duha osobito je djelovala majka Aurelija, koja se uz Korneliju, majku braće Grakha, ističe kao uzor rimske majke (usp. Tacit, Dijalog o govornicima, 28). Vrlo obrazovana, uputila je sina Julija već kao dječaka u književnost. Budući da je Cezar bio u rodbinskim vezama s Marijem i Cinom, politički je od mladosti nastupao kao izraziti protivnik oligarhije u Senatu. Takav je stav zadržao do smrti, premda je potkraj života svojim diktatorskim postupcima često povrijedio demokratska načela za koja se u mladosti borio. Rano je bio izabran za Jupiterova svećenika (flamen dialis), ali ga je diktator Sula smijenio. Navodi se da je Sula tada rekao da se više Marija krije u Cezarovoj ličnosti. Godine 82. pr. n. e. Cezar je, da bi izbjegao sve opasnosti koje su mu prijetile od Sule i njegovih pristaša, otputovao u Malu Aziju u tabor vojskovođe Minucija Termina, a onda na dvor Nikomeda III. u Bitiniju; tu je ostao do Suline smrti 78. pr. n. e. Cezar se istakao kao dobar vojnik prigodom opsade grada Mitilene (80. pr. n. e.), 78. pr. n. e. sudjelovao je u vojničkim operacijama protiv gusara na Sredozemnom moru. Zatim se Cezar vratio u Rim, ali je 75. pr. n. e. ponovno otputovao na otok Rod, gdje se usavršavao u retorici u školi A. Malona. Onda je sudjelovao u tzv. trećem ratu protiv Mitridata, a 73. pr. n. e. kooptiran je u kolegij pontifika. Od 70. pr. n. e. s ostalim pristašama demokratske stranke živo nastoji oko ukidanja Sulinih reformi, a posebno se bori da opet uspostavi ograničena prava pučkih tribuna. Godine 68. pr. n. e. postaje kvestor u Hispaniji. Za to vrijeme zauzima se da Gali u Transpadanskoj
Galiji dobiju rimsko građansko pravo. Kad je 67. pr. n. e. potpomogao Gabinijev prijedlog prema kome su Pompeju dane izvanredne ovlasti u borbi protiv gusara i kralja Mitridata na Pontu, stupio je u prisnije veze s Pompejem. Kao kurulski edil 65. pr. n. e. u želji da pridobije mase u Rimu priređuje raskošne igre, ali zbog toga upada u dugove. Inače je Cezar živio kao i svi njegovi bogati vršnjaci; slovio je u Rimu kao arbiter elegantiarum. Bio je pametan, lijep i izvrstan kao govornik, te je zbog svih tih svojih značajki postao idol rimskih masa. U to se vrijeme pomoću svoga klijenta Rula zalagao za novi agrarni zakon; tad se kao njegov politički protivnik javlja govornik Ciceron, iako je on često nastojao da se Cezar i Pompej pomire i izglade svoje nesuglasice. Godine 63. pr. n. e. postao je vrhovni svećenik (pontifex maximus), a sljedeće godine pretor. Tad je simpatizirao Katilininu politiku i nastojao urotnike spasiti od smrti, ali u tome nije uspio (Usp. Salustije, Katilinin rat, gl. 51). Iz Rima je 61. pr. n. e. otišao kao propretor u Hispaniju s trima legijama. U toj je zemlji s uspjehom proveo pacifikaciju i pritom se obogatio, jer mu je novac bio potreban ponajprije da isplati stare dugove, a onda i za političku agitaciju. Kad se vratio u Rim, postao je 59. pr. n. e. konzul. Stupio je u rodbinske veze s Pompejem kad je ovaj oženio njegovu kćer Juliju. Iste se godine i Cezar po četvrti put oženio s Kalpurnijom, kćeri Kalpurnija Pizona. U svojoj sve življoj političkoj aktivnosti Cezar je 61. pr. n. e. s Pompejem i Krasom organizirao podjelu vlasti u rimskoj državi, te je stvoren tzv. prvi trijumvirat. Najogorčeniji je njihov neprijatelj bio Porcije Katon. Poslije odslužene konzulske službe Cezar je na prijedlog Lucija Vatinija dobio na pet godina na upravu Cisalpinsku i Narbonsku Galiju kao i Ilirik. Senat mu je dodijelio tri legije. Zatim Cezar odlazi u Galiju i započinje krvavu pacifikaciju Galije od 58–52. pr. n. e. U to je vrijeme pod rimskom vlašću bila galska provincija preko Alpa, poslije nazvana Narbonska Galija (Gallia Narbonensis), a prostirala se do Pireneja, dok je veći dio prekoalpske Galije pripadao nezavisnim galskim narodima i plemenima. Tih državnih skupina, većinom na plemenskoj osnovi, bilo je gotovo šezdeset, a stanovnika oko deset milijuna, premda neki povjesničari drže da je broj žitelja bio veći. Za vrijeme od šest godina Cezar je kao strateg i diplomat ognjem i mačem ugušio slobodnjačke težnje naroda i plemena u Galiji, te taj teritorij pridružio rimskoj državi. Prvi je put
vojnički intervenirao kad su Heduanci kao saveznici i prijatelji rimskoga naroda zatražili od njega pomoć protiv invazije Helvećana, koji su se htjeli iseliti zbog pritiska germanskog vojskovođe Ariovista i njegove želje da zauzme plodne galske predjele. Ovdje treba istaknuti da je veliki dio vojnih provala Germana i nekih galskih plemena prouzrokovala potreba za plodnim njivama. Cezar je najprije porazio Helvećane (58. pr. n. e.), a onda iste godine germanskog vojskovođu Ariovista. Sljedeće je godine Cezar podjarmio sjevernu Galiju te narode Belge i Nervljane. Godine 56. pr. n. e. Cezaru se činilo da je konačno pokorena cijela Galija, te se u Luki sastaje s Pompejem da bi obnovio povlastice prvog trijumvirata. Tad je Cezaru produžen mandat za upravu Galije u trajanju od pet godina. Sad je Cezar krenuo protiv Veneta koji su stanovali na obalama Atlantskog oceana i zatim organizirao jednu ekspediciju (55. i 54. pr. n. e.) preko Rajne kao i dva uzastopna prijelaza u Britaniju, ali bez osobita uspjeha. Poslije smrti Krasa koji je poginuo na Istoku u borbi protiv Parta, te pošto je umrla Pompejeva supruga Julija, Cezarova kći, Pompej se sve više počeo udaljavati od Cezara; nesuglasice su iz dana u dan postajale sve veće, gotovo neizgladive, a osobito onda kad je Pompej poslao svoje legate u Hispaniju, a sam ostao u Rimu. Senat ga je pomagao i 52. pr. n. e. dao mu sve ovlasti. Tad je Pompej potpuno prekinuo s Cezarom. Počela je politička borba na život i smrt, pogotovo što su Cezarove ovlasti imale prestati 49. pr. n. e. U međuvremenu 52. pr. n. e. organizirao je Vercingetoriks opći ustanak u Galiji. On je bio poglavica plemena Avernjana. Cezar ga je kod Alezije glađu primorao na predaju. Tako je 51. pr. n. e. pokorena cijela Galija. Cezar je svim državicama nametnuo danak, ali je zahtijevao određene kontigente vojnika, osobito konjanika i pomoćnih četa za obračun s Pompejem. Kad je Cezar odbio da raspusti svoju vojsku i da se prema zaključcima Senata odrekne svojih ovlasti (imperium), proglasili su ga neprijateljem domovine. To je ustvari bio početak građanskog rata ili, bolje, vojničko-političkog obračuna, s jedne strane Cezara i njegovih pristaša, te Pompeja i Senata. Cezar je vrlo odlučno sa svojim legijama prešao Alpe, spustio se u Padsku ravnicu i dopro do predjela oko rječice Rubikon. Poslije legendarne izreke: Kocka je bačena! Cezar je za dva mjeseca zauzeo gornju Italiju i primorao svoje političke protivnike da bježe prema Rimu. Zbog toga je
Pompej početkom 49. pr. n. e. napustio Rim, krenuo u predjele oko Dirahija (današnji Drač) i počeo spremati smišljeni otpor. Dotle je Cezar vodio borbe u Hispaniji, a kad su tamo kapitulirali njegovi protivnici, odlučio je da se vrati u Rim. Na povratku je Cezar zauzeo Masiliju (današnji Marseille) i 6. studenoga 49. pr. n. e. preplovio Jadran i započeo opsadu Dirahija. Pompej se ipak othrvao. Odlučna se bitka odigrala u Tesaliji kod Farzala 9. kolovoza 48. pr. n. e. u kojoj je bila uništena Pompejeva vojska. Pompej je morao bježati, ali kad se sklonio u Egipat, ubili su ga plaćenici kralja Ptolemeja XIII. U Rimu su Cezara imenovali za diktatora na razdoblje od jedne godine. Cezar je Egipat predao na upravljanje kraljici Kleopatri VII. Zatim prelazi u Malu Aziju, pacificira Istok poslije pobjede nad kraljem Farnakom kod Zele, te Senat i prijatelja Amincija obavješćuje poznatim kratkim izvješćem: Dođoh, vidjeh, pobijedih! (Veni, vidi, vici!). Kad se vratio u Rim, Senat ga je imenovao diktatorom, a konzulat mu odredio za razdoblje od pet godina. U travnju 46. pr. n. e. svladao je Pompejeve pristaše kod Tapsa u Africi, a poslije toga kod Munde u Hispaniji. Pobjeda kod Tapsa ponukala je Senat da ga imenuje diktatorom za deset godina, ali kad je i u Hispaniji Cezar slomio posljednje ostatke pompejevaca, Senat ga je proglasio doživotnim diktatorom s naslovom imperatora i vrhovnog svećenika. Tako je Cezar svu vlast u državi preuzeo u svoje ruke, te počeo smišljati organizaciju monarhije. Početkom 44. pr. n. e. njegov legat i prisni prijatelj Marko Antonije predlaže da mu Senat podari dijadem, ali je Cezar to odbio. On je, zauzet neprestanim ratovima, uglavnom proboravio u Rimu samo petnaest mjeseci, ali je za to vrijeme nastojao oko reforme italskih gradova, brinuo se za opskrbu žitom siromašnih građana, osnivao je kolonije (Kartaga, Korint), da bi se na taj način pomoglo rimskom plebsu. Zatim je nastojao da u Senat uđu ugledni stanovnici rimskih provincija i da se dade građansko, ali samo tzv. latinsko pravo stanovnicima u Hispaniji i na Siciliji. Posebno je tražio da se povećaju povlastice slobodnih gradova, tzv. municipija. Osim toga, ponukao je astronoma Sozigena da reformira rimski kalendar, a polihistora Terencija Varona da organizira veliku javnu biblioteku u Rimu. Poznato je da je Cezar utemeljio i prve novine, a njih antički pisci vrlo različito nazivaju: acta diurna, acta publica, commentarii diurni i sl. Sadržaj je tih novina bio raznovrstan; u njima su se objavljivale vijesti s Cezarova dvora, njegove naredbe, senatske odluke i ostale novosti iz Rima i rimskih provincija. Cezarovu je političku i vojničku karijeru prekinula nagla smrt, jer je
na martovske ide (15. ožujka 44. pr. n. e.) pao kao žrtva urote u kojoj su sudjelovali i njegovi prijatelji i politički protivnici. U Cezarovu se značaju zrcale neke osebujne značajke, kao sposobnost za vladanje, snalažljivost, urođena diplomatska vještina, energičnost u ostvarivanju planova i smišljena brzina u stvaranju odluka. Po naravi je bio blag, rado je opraštao svojim protivnicima, a u nastupu se isticao posebnom sugestivnošću. Uglavnom sve te značajke više ili manje podvlače njegovi antički biografi kao Svetonije142, Plutarh143, Apijan144, Dion Kasije, te pjesnik Lukan u svome epu Farsalija, car Julijan145, pa sve do novih vremena one se očituju u tragedijama Shakespearea146 i Voltairea147, u drami B. Shawa148 i u romansiranoj biografiji Jelušića149, te u romanu Thorntona Wildera150. Povjesničari su raznoliko ocijenili Cezarov politički i vojnički rad. Mommsen u Cezaru vidi liberalnog despota151, Napoleon III.152 sposobna i neustrašiva stratega koji je isto tako hladnokrvno pisao kao što je udarao mačem, dok ga noviji povjesničari i izdavači njegovih djela ocjenjuju kao čovjeka čije je političko djelo gotovo u cjelini izazvalo nove borbe u Rimu, iako je u neku ruku anticipiralo buduće akcije Oktavijana Augusta153. Slično ga ocjenjuju i G. Ferrero 154 i J. Carcopino155, te L. Canali156. Cezar je počeo pisati već kao mladić. Plinije spominje da je pisao ljubavne pjesme. Još je napisao epilion Pohvale Heraklu i tragediju Edip. Poslije je opisao svoje impresije s puta po tadašnjoj Hispaniji u poemi Putovanje, a onda je pisao različite govore, većinom političkog sadržaja, bavio se gramatičkim problemima. O tim je pitanjima pisao u djelu O analogiji. Književni su povjesničari sačuvali spomen o njegovim djelima Zvijezde, Mudre izreke i o spisu Antikaton, te o brojnim pismima, ali od svega što smo spomenuli danas imamo nekoliko fragmenata. U njegovu se zborniku nalazi kao Opus Caesarianum pet povijesnih djela koja su sačuvana, a to su: 1) Zapisi o galskom ratu (osam knjiga) 2) Zapisi o građanskom ratu (tri knjige) 3) Aleksandrijski rat 4) Afrički rat 5) Hispanski rat Prvo i drugo djelo koje smo citirali Cezar je zaista napisao, dok za ostale tri monografije možemo nagađati da su njegove ili da su ih napisali
njegovi časnici koji su iz neposredne blizine mogli točno pratiti njegove strateške zamisli i ostvarenja. Te su monografije i stilski slabije od autentičnih Cezarovih povijesnih djela kao što su Zapisi o galskom ratu i Zapisi o građanskom ratu, ali je velika njihova povijesna vrijednost, premda čitatelj i pažljiv povjesničar u njima nalazi oprezno izraženu političku tendenciju, i mnoge proturječnosti. Pogotovo ako prihvatimo da je Cezar u svim svojim akcijama postupao onako kako piše u Zapisima o galskom ratu (II, 28): "... pobjednici su tako moćni da nitko ne može obraniti pobijeđene", a to je u proturječju s onim što veli u istom spomenutom djelu (III, 10): "Svi ljudi po svojoj prirodi čeznu za slobodom i mrze ropstvo." Treba spomenuti da je osmu knjigu u Zapisima o galskom ratu napisao Cezarov stožerni časnik Aulo Hircije. Neki su njemu pripisivali i povijesnu monografiju Aleksandrijski rat, ali se to ne može prihvatiti, jer u to vrijeme Hircije više nije bio na životu. Drugi su ta djela pripisivali Opiju, ali ni on nije sudjelovao u tim vojnama, jer prema tekstu u tim povijesnim monografijama vidimo da ih je pisao časnik koji je u njima sudjelovao. Monografija Hispanski rat zadaje najviše glavobolje i povjesničarima i prevoditeljima, jer je prepuna lakuna, događaji su katkad nepovezani i značajke pojedinih likova površne, ali u cjelini predstavlja dobar povijesni doprinos za zaokruživanje povijesnih događaja u kojima je Cezar sudjelovao157. Uostalom, sumnju u autentičnost monografija o pojedinim ratovima prvi je iznio rimski povjesničar Svetonije158. Može se reći da je Hircijeva dopuna Zapisa o galskom ratu, tj. osam knjiga, pisana dobro za razliku od drugih monografija. Zapisi o galskom ratu nastali su iz Cezarovih izvještaja Senatu; uostalom takve izvještaje spominje sam Cezar (v. II, IV i VII) – za njih Hircije na početku osme knjige veli da ih je Cezar žurno napisao prije svoga sukoba s Pompejem. Glavni je Cezarov cilj bio, kad je pisao spomenute zapise o galskom i građanskom ratu, da obrani svoje postupke pred svojim političkim protivnicima, među kojima je na prvom mjestu bio i sam Senat. U drugom se redu javlja njegova spisateljska i to urođena sklonost. Već smo istaknuli da ni u jednom ni u drugom djelu nije uvijek na visini povijesna vjerodostojnost. Augustov prijatelj Asinije Polion napadao je Cezara zbog njegove neiskrenosti. Ipak jedno i drugo predstavljaju i očituju svjesnost pisca i vojskovođe o dovršenim pothvatima. Cezar dokazuje da je realan političar, često beskrupulozan, a katkada, iako je bio blag u postupcima, uočavamo tipični rimski cinizam u
odnosu prema porobljenim narodima. Njegova se diplomatska sposobnost prečesto udružuje s njegovim darom predviđanja. Da bi uvjerljivije djelovao na svoje čitatelje, Cezar je oba djela napisao u trećem licu. Prema tome načelu, i druge osobe u Zapisima govore većinom na isti način. S jedne strane to je bila Cezarova težnja za objektivnošću, a s druge je izvorna zamisao da se i u mogućoj autobiografskoj neobjektivnosti bude objektivan koliko se više može. Neki misle da je on svoje Zapise napisao bez nekih literarnih pretenzija, ali to nije točno, ako uočimo odlike Cezarova stila, pogotovo kad znamo da ih je napisao obrazovan državnik i čovjek koji je od rane mladosti bio vješt peru. U Zapisima o galskom ratu ima i nedostataka, jer, osim u šestoj knjizi (11–28), nedostaju podaci o etnologiji drugih naroda. Osim toga, u povijesnom nizanju pojedinih događaja često nedostaje povezanost. Možda je tome bila uzrokom Cezarova žurba, a možda hotimična namjera da se tako izrazi. Vjerojatno je Cezar vodio računa da ta djela učini pristupačnim i laiku u pogledu strategije. Cezarov je jezik lapidaran, jasan, nema figura, ali je ipak dramatičan kad opisuje poneke scene iz rata. Za Zapise iz građanskog rata već je Svetonije159 rekao da ih je Cezar napisao stilski nemarno i neuvjerljivo. Taj je sud ipak pretjeran, kako uvjerljivo pokazuje u svojoj studiji Canali160. Možemo razumjeti i Cezarovu prividnu površnost, ako znamo da je uvijek bio u pokretu, te nije imao vremena za konačno redigiranje svojih djela. Ipak je jasnoća u pisanju uz sažetost glavna karakteristika jednog i drugoga djela. To nam svjedoče izvrsni stilisti kao što su bili Ciceron i Kvintilijan. Prvi za Cezara kao pisca piše ovo: Cezar je polazeći od načela analogije zamijenio nemaran i iskvaren jezik čistim i sočnim. On je ovako izabranom latinskom jezičnom izrazu, za koji se mora zanimati svaki slobodni rimski građanin, ako i nije retor, znao dodati ne samo blistave govorničke ukrase nego ga je znao istaknuti onako kao što slikar dobre slike stavlja pred gledatelje na dobro osvijetljeno mjesto. Budući da je Cezar i u ovom pogledu sve druge pisce nadmašio, on je prema mome mišljenju pisac koji nema premca. Njegov je način u retoričkim djelima veličanstven i u neku ruku otmjen; on se po glasu i pokretima kao govornik odlikuje među drugima, a sve to dopunjuje njegova pojava. Kvintilijan mu isto tako priznaje velike zasluge za razvoj rimskoga govorništva. On ukratko ovo kaže: (...) među druge značajke treba dodati Cezarovu izvanrednu eleganciju u jezičnom izražavanju (...). Ciceron se
osvrće i na njegove Zapise, kad piše: Cezar je napisao dobro djelo Zapisi o ratovima koje je vodio, a oni su jednostavni i ugodni za čitanje, jer je iz njih izbacio svaki govornički ukras onako isto kao što se skida haljina da bi se vidjela gola ljepota samoga tijela. Ipak, kad je nastojao da budućim povjesničarima pripremi gotovu građu, na neki je način omogućio da se njegova djela dopunjuju ili dotjeruju. Pametni su ljudi zbog toga izgubili smisao za pisanje poslije njega. Zaista, u povijesnom djelu ništa nije tako ugodno kao što je jednostavna i jasna kratkoća. Ostale tri monografije dopunjuju Zapise, zapravo osvjetljuju Cezarovu osobnost uvjerljivije negoli ono što su o njemu pisali neki antički pisci. Osim nekih nedostataka u povijesnoj monografiji Hispanski rat, one se druge dvije monografije čitaju vrlo tečno, jer su ispunjene osebujnom dramatikom koja svojom tragičnom jednostavnošću unosi posebno svjetlo u zbivanja Cezarova vremena i ujedno osvjetljuje njegov lik. Cijeli Cezarov opus, autentičan i sporan, čitatelja uvodi u značajno povijesno razdoblje I. st. pr. n. e. U toj se epohi, zahvaljujući njegovu djelu, mogu sagledati brojni događaji, politički i vojnički, a pozornica im je teritorij zemalja ondašnjeg antičkog svijeta. Zato se pred čitateljem redaju velike i male scene, krvave i katkada nerazumljive zbog ljudskih shvaćanja, ali u tim scenama kao glavno lice u drami iskrsava Cezarova ličnost sa svim svojim vrlinama i manama. On tragično završava, pa njegovi nastavljači u povijesnim monografijama žele to opravdati isticanjem uloge božice Sreće (Fortune), za koju vele "da najviše može u ratovima", dok zaboravljaju sve ostale činjenice koje su u heraklitovskom povijesnom razvoju djelovale da se Cezar podigao na visoku razinu, a onda je, jer nije odmjerio vlastite snage, pao kao orao kome, premda leti visoko, uvijek prijeti lovčeva strijela i zavist zlobnika. On je, zaista opijen slavom i uspjesima, zaboravio na sredinu u kojoj je živio i na ideale svoje mladosti, te je u povijesnom spletu neraspletenih događaja ostavio svoje zamisli neostvarene. Mi ga danas možemo bolje ocijeniti iz naše povijesne perspektive, kad podrobno poznajemo njegov politički i vojnički rad, a i kritičkije ulazimo u njegova povijesna djela. Ipak, svakome pojedinom čitatelju čitanje izvornih djela jednoga pisca kakav je bio Cezar u svakom pogledu omogućuje da i s manjim poznavanjem povijesnih zbivanja uđe u sferu stvarnosti zbivanja i zagonetke života, u kojoj je Cezar kao čovjek odigrao vlastitu ulogu. TON SMERDEL
BIBLIOGRAFIJA 1) Meusel, H., Commentarii de bello Galico et comentarii de bello civili, kritičko izdanje s komentarom, Berlin 1896–1913–20. 2) Klotz, Opera Caesaris (s monografijama: Aleksandrijski, Afrički i Hispanski rat), Leipzig (izd. Teubner), 1927; i drugo izd. u redakciji O. Seela iz 1961. Osim toga, iskoristio sam izdanje: a) H. Kleista, Bellum Gallicum, tekst i komentar, Leipzig, 1930. i Bellum civile u red. G. Th. Paula, Leipzig 1893, te još izd. E. Hoffmanna, C. Julii Caesaris Commentarii cum supplementis A. Hirtii et aliorum, III. izd., Beč, 1888. Pri prevođenju upotrebljavao sam Eichertov Worterbuch zu dem Gallischen u. uber Bürgerkrieg, Hannover, 1891. (10. izd.). Ostalu literaturu koja se odnosi na Cezarovo djelo čitatelj će naći navedenu u mom eseju o životu i književnom radu samoga Cezara. Najpotrebniji komentar usredotočen je u Tumaču. Za bolje razumijevanje Cezarova teksta dodao sam poslije svakoga njegova djela kratke napomene s oznakom poglavlja na koje se odnose, dok je ostalo protumačeno u Tumaču.
Kazalo
1
M. Mesala i M. Pizon bili su konzuli 61. pr. n. e.
2
L. Pizon i A. Gabinije bili su konzuli 58. pr. n. e.
3
Prema Cezarovu kalendaru Helvećani su se sakupili na Rodanu 16. travnja.
4
Helvećani su se 101. pr. n. e. bili udružili s Cimbrima i porazili L. Kasija Longina. Kasije je poginuo u bici, dok je njegova vojska morala proći "kroz jaram". Jaram je bio napravljen od triju kopalja; dva bi se zabola u zemlju i spojila s trećim. Pobjeđena je vojska morala u znak poniženja proći kroz taj jaram.
5
Opkopi pred nasipom su branici. Obično se grade u četverokutu. Cezar ih je podigao na onim stranama rijeke Rodana gdje je držao da bi neprijatelji mogli provaliti preko nasipa.
6
Cezar je unovčio Jedanaestu i Dvanaestu legiju dok su oko Akvileje zimovale Sedma, Osma i Deveta legija. Deseta se već nalazila preko Alpa.
7
Helvećani su krenuli na sjeverozapad u dolinu rijeke Ligera.
8
Vergobret = keltska riječ, kovanica, znači vladara koji sudi.
9
Cezar je obično marširao otprilike 5000–6000 koraka iza neprijatelja.
10
Otvoren bok znači s desne strane, jer je rimski vojnik u lijevoj ruci nosio štit.
11
Cezar se za to pobrinuo te je Senat 59. pr. n. e. Ariovista prozvao "kraljem i prijateljem rimskog naroda".
12
Cimbri i Teutonci provaljivali su od 113–101. pr. n. e. Marije je porazio Teutonce kod Akve Sekstije 102. pr. n. e., dok je Cimbre potukao s Kvintulom kod Vercele 101. pr. n. e.
13
Ustanci su robova bili od 73–71. pr. n. e. Njihov je vođa bio hrabri Spartak.
14
Centurioni prvoga reda jesu desetorica koji su zapovijedali kohortama.
15
16 17
18
Fabije Maksim 121. pr. n. e. pobijedio je sjedinjena plemena Arvernjana i Rutenaca na onom mjestu gdje Isar utječe u Rodan. Valerije Flak bio je provincijski upravitelj u Galiji 83. pr. n. e. Ovostrana Galija jest Galija s ove strane Alpa, uglavnom gornja Italija. Provincijski su namjesnici zimi obavljali sudske poslove, jer se tad rijetko kada ratovalo. Cezar je unovačio Trinaestu i Četrnaestu legiju; tako je imao 8 legija.
19
Vojska može na maršu biti razvrstana na više načina. Obično maršira legija iza legije, a odmah iza legije sva njena prtljaga. Konjaništvo jaše naprijed ili na bokovima legija, a kad zaprijeti navala, onda i s leđa. Ako je neprijatelj u blizini, onda se više legija spremi za borbu. I one zatim krenu naprijed, dok za njima ide prtljaga. Vojnici s oba boka čuvaju prtljagu, da ne navale neprijateljski konjanici ili lako naoružani pješaci. U tom bi slučaju vojska marširala naprijed u obliku četverokuta, da bi se branila i tada kad bi bila opkoljena na sve četiri strane. Osim toga, vojska može marširati i u bojnom redu, ali to biva onda kad je neprijatelj sasvim blizu ili kad se očekuje juriš.
20
Deseta je legija bila na lijevom krilu. Druga strana označuje desno krilo.
21
Legije su bile ovako razvrstane: Sedma i Dvanaesta bile su na desnom krilu, Osma i Jedanaesta u sredini, Deveta i Deseta na lijevom krilu. Lijevo je krilo bilo napustilo svoj položaj i onda prešlo rijeku, dok je sredina navalila na Viromanduance. Zatim su navalili Nervljani.
22
Kad bi se država našla u opasnosti, Senat bi odredio da se bogovima prinesu žrtve da bi odvratili nesreću od grada Rima. Ukoliko bi s ratišta stigla radosna vijest o pobjedi, narod bi svetkovanjem i zahvalnicama slavio više dana pobjedu. Obično je slavlje trajalo 8–9 dana. Tako npr. kad je Pompej porazio Mitridata, narod je u Rimu slavio pobjedu 17 dana.
23
Dvije su kohorte bile krenule u zemlju Nantuaćana.
24
Zatvoreno more naziv je za Sredozemno more.
25
God. 78. pr. n. e. pobijedio je Hirtulej, Sertorijev kvestor, namjesnik Onostrane Galije L. Malija. Sertorije je vodio rat s Rimom od 80–72. pr. n. e. Bio je dobar strateg.
26
Najudaljeniji narodi = narodi u Pirenejima.
27
Pod riječima strašniji rat Cezar podrazumijeva svoj strah da se ne bi udružili Gali i Germani.
28
Ne zna se točno gdje je Cezar bio podigao most. Neki misle da je to bilo južno od Bonna, dok drugi drže da je to bilo u samom Bonnu ili Andernachu.
29
Vjerojatno je Cezar prelazio u Britaniju iz Boulogne-sur-Mer, dok su se one druge teretne lađe, njih 18 na broju, nalazile u luci Ambleteuse.
30
Cezar je pristao kod Dovera.
31
Pod riječima povoljan vjetar misli se da je zapuhao zapadnjak, dok je struja u kanalu krenula na istok. Tako se Cezar oko dva i pol sata vozio sjeveroistočno oko Southforelanda i pristao između Wamercastlea i Dealea.
32
Britanci kao i Veneti nisu imali na velikim lađama vesla.
33
"Pa kad su ipak spustili sidra" znači kad su se usidrili.
34
Astronomi računaju da je 53. pr. n. e. posljednji put prije jesenskog ekvinocija bio uštap 30/31. kolovoza. Prema tome, Cezar je stigao u Britaniju 27. kolovoza i to se računa prema njegovu kalendaru, koji je ispravio astronom Sozigen.
35
Cezar je imao sa sobom dvije legije: Sedmu i Desetu. Na svakim je vratima držala stražu po jedna kohorta. S tim je kohortama Cezar pohitao u pomoć Sedmoj legiji. Zapovjedio je da druge dvije kohorte ostanu na straži, tj. po pola kohorte pred svakim vratima. U taboru su bile ostale još četiri kohorte; njima je naredio da se naoružaju, a onda da krenu za njim.
36
Domicije i Apije Klaudije bili su konzuli 54. pr. n. e.
37
Ilirik je kao područje pripadao gornjoj Italiji.
38
Itijska luka jest Boulogne-sur-Mer.
39
Cezar je ostavio u itijskoj luci malo vojske, da bi čuvala i branila lađe kad se one budu sakupile u toj luci.
40
Cezar je sazivao skupštine i na njima Galima određivao koliko će pomoćnih četa dati pojedina država. Budući da pleme Treveraca nije dolazilo na skupštine, Cezar je mislio da su neprijateljski prema njemu raspoloženi.
41
Brodovi su najprije krenuli na jugozapad, ali su tad ušli u struju koja ih je odnijela na sjeveroistok. Tek je poslije struja krenula na jugozapad.
42
U Britaniji nailazimo na plemena Atrebaćana i Belgâ.
43
Cezar je uvidio kakva je njihova nakana, tj. da ne misle stupiti u odlučnu borbu.
44
Labijen ih je gradio poslije Cezarova odlaska u Britaniju.
45
U veoma dugoj povorci, jer je prtljaga išla iza svake pojedine legije.
46
Ciceronov je zimovnik bio na jugu od današnjeg Bruxellesa.
47
Šakom su grabili zemlju i nosili je u kabanici.
48
Goruće strijele tako su pravili da bi oko strijela namotali upaljive tvari, onda bi ih zapalili i bacali na protivnika.
49
Četa prethodnica Krasovi su vojnici.
50
Remljani su ostali Cezaru vjerni i onda kad se čitava Galija protiv njega pobunila. V. II, 3–5. i VII, 63.
51
Karnućani su ubili Tazgecija, v. V, 25.
52
Pompej je bio dobio na šest godina upravu u Hispaniji, ali osobno nije stupio na dužnost, nego je tamo poslao Afranija i Petreja da upravljaju provincijom, dok
je sam ostao u Rimu. On prema uredbama u tadašnjoj Rimskoj Republici nije smio boraviti u glavnom gradu, jer je imao kao prokonzul zapovjedničku vlast. God. 55. pr. n. e. Senat je dopustio Pompeju i Krasu da novače vojnike u bilo kojem kraju države. Zato je Pompej mogao novačiti i u gornjoj Italiji koja je u to doba pripadala Cezaru. Pompej je Cezaru predao jednu legiju a da zato nije tražio dopuštenje od Senata. 53
Prisegu bi izgovarao samo jedan vojnik u svakoj pojedinoj legiji. Dotle bi ostali vojnici istupali iz bojnog reda prisezali riječima: – To isto vrijedi za mene! (idem in me!).
54
Kavarin je bio bijesan što ga je narod otjerao. Svi su ga mrzili jer je bio Cezarova povjerljiva osoba; možda je zbog toga bio okrutan i krut.
55
Ovoga je puta Cezar izgrađivao most dalje prema jugu, a bliže današnjem Koblenzu.
56
Merkur(ije) je keltski bog Teutates, Mars je Hesus a Jupiter Taranis.
57
Dis, podzemno božanstvo, u Helena i Rimljana zvao se Pluton. Kelti su brojali dane od zapada sunca jer su kao i Heleni računali vrijeme prema mjesecu, a ne prema suncu.
58
Eratosten se rodio u Kireni 272. pr. n. e., a umro u Aleksandriji 192. pr. n. e. Bio je poznat kao gramatičar, astronom, matematik i geograf.
59
Stablo tisa (texus baccata) u svojim bobicama ima otrova.
60
Ciceron je od izliječenih vojnika koji su pripadali raznim legijama organizirao posebne odrede.
61
Trgovci su išli za vojskom da kupuju plijen ili da trguju na drugi način. Živjeli su pod posebnim šatorima izvan tabora kod njegovih stražnjih vrata.
62
Smaknuo ga je prema običaju predaka, to znači da je naredio da ga svežu o stup, a onda išibaju do smrti te da mu mrtvu odsijeku glavu.
63
Milon se dnevno sukobljavao s Klodijem po rimskim ulicama. 25. siječnja 52. pr. n. e. Milonovi su pratioci ubili Klodija na Apijevoj cesti blizu Bovila. Onda su Klodijevo tijelo prenijeli u Rim. Pučki su tribuni nagovorili narod da odnese Klodijevu lešinu na forum i da je tu spali. Sve su više bili učestali neredi. Na kraju, Senat je 25. veljače 52. pr. n. e. imenovao Pompeja koji se s vojskom nalazio pred Rimom za konzula bez kolege. On je uspostavio red.
64
Prema senatskoj odluci novačio je i Cezar, a te je novake onda slao u Galiju kao dopunu drugim legijama.
65
Mladi (iuniores) jesu naraštaji ljudi od 17–46 godina.
66
Nasip je prema gradu sve više odmicao. Na njemu su iskrsavali tornjevi, pa ukoliko je nasip bio viši, utoliko su i oni nadvisili grad.
67
Pri opsjedanju kopali su se rovovi do pod gradske bedeme, da bi ih podrovali. Ipak, da ih rovovi ne bi zatrpali, poduprli bi odozdo stupovima. Kad bi završili radove, zapalili bi stupove, a onda bi se bedem srušio sam od sebe. Da se od toga obrane, građani su niz bedeme vješali kotlove, štitove i tanke pločice od kovine. Zvek bi im otkrio neprijatelja. Obično bi i oni započeli kopati rov. Nije rijetko bivalo da su se u rovovima sukobljavali s neprijateljem ili bi u njih pustili rojeve pčela ili osa.
68
U slučaju interregnuma ravnali su izborima druidi.
69
Rimski vojnici nikad ne bi prenoćili a da ne bi podigli tabor.
70
Gergovija se nalazila na vrhu planine. Najstrmiji su obronci bili na sjevernoj i istočnoj strani, pa se s južne strane lakše prilazilo gradu. Vercingetoriks se utaborio po uzvisinama, na jugu pod gradom. Cezar je podigao veliki tabor na jugoistoku, dok se mali tabor nalazio na strmu brežuljku La Roche Blanche, zapadno od velikog tabora na jugu Gergovije.
71
Cezar je planirao da neprijatelji pomisle kako namjerava napasti grad sa zapada. To mu je pošlo za rukom jer je Vercin-getoriks sve svoje čete uputio prema utvrdama.
72
S otvorena boka, tj. s desne strane, jer su Heduanci dolazili od istoka iz velikoga tabora.
73
Lucije Cezar, rođak Gaja Julija Cezara.
74
Tribuni su pripadali viteškom staležu. Pod ostalim vitezovima Cezar cilja na mlade vitezove koji su pratili vojskovođu i tako se privikavali na rat.
75
Arheološka iskapanja iz prošlog stoljeća (1862–1865) dokazala su da je Cezar bio podigao četiri tabora za pješake a četiri za konjanike.
76
Bedem su izgrađivali od koplja i pletera; on se nalazio na nasipu koji je nasut zemljom.
77
Cezar je kao vrhovni zapovjednik bio odjeven u grimiznu kabanicu.
78
Aulo Hircije, rimski plemić, služio je u Cezarovoj vojsci i bio njegov prisan prijatelj. Poginuo je 43. pr. n. e. u građanskom ratu kod Mutine.
79
Lucije Kornelije Balbo bio je Hispanac iz Gada i Cezarov pouzdanik.
80
Stariji su spisi Povijest galskoga rata, a potonji spisi o Građanskom ratu.
81
Afrički rat i bitka kod Tapsa 46. pr. n. e.
82
Hircije je slušao Cezara koji mu je pripovijedao svoje zgode i nezgode. Dok se
divio Cezaru kao kozeru, nije ni slutio da će to jednom napisati i objaviti. 83
Na zauzdanim konjima, to znači da su vojnici morali biti neprestano spremni da progone neprijatelja.
84
Aksona je duboka rijeka.
85
Deseta ura = oko 4 sata ujutro.
86
Posljednja knjiga Uspomena iz Galskog rata, VII, 7.
87
Paulo i Marcel bili su konzuli 50. pr. n. e.
88
Cezar je obično ujesen ili početkom zime odlazio u Italiju.
89
God. 48. pr. n. e. Cezar se namjeravao natjecati za konzulat.
90
Servije Galba bio je Cezarov legat (v. III, 1).
91
Građanska Galija (Gallia togata) jest gornja Italija.
92
Kad se 52. pr. n. e. sudilo Milonu, jer je njegova pratnja ubila Klodija, Pompej je svojim četama opkolio Forum Romanum.
93
Kurion nije čekao da konzul kao predsjednik odredi glasanje o njegovu prijedlogu, nego je sam pozvao Senat da za to glasa.
94
God. 55. pr. n. e. Pompej i Kras su predložili da se Cezarovo namjesništvo produži još za pet godina.
95
Velika je većina Senata bila za sve drugo samo ne za Marcelov prijedlog. Senatori su obično glasali tako što su pristupali k onome uz čiji su prijedlog pristali. Moglo je biti više prijedloga, pa bi se i senatori prema svome uvjerenju odvajali u više skupina.
96
Prokvestor Gaj Kasije potukao je Parte u Siriji i 50. pr. n. e. predao je na upravu prokonzulu Marku Bibulu. Taj je predosjećao da će Parti ponovo navaliti, pa je zato tražio pomoć. Zbog toga su Cezarovi protivnici tražili sa svoje strane da Cezar i Pompej pošalju po jednu legiju Bibulu. Pompej nije dao ni jedne od onih što ih je imao, nego je još tražio da mu Cezar vrati onu legiju koju mu je bio predao prije tri godine (v. VI, 1).
97
Pismo je datirano na 1. siječnja 49. pr. n. e. Kurion ga je predao konzulima Luciju Korneliju Lentulu i Gaju Klaudiju Marcelu. U pismu je Cezar obećavao raspustiti vojsku i odreći se provincije ako to isto učini Pompej.
98
Pompej nije smio ući u Rim jer je imao vlast zapovjednika.
99
Predvečer je prestajala svaka rasprava u Senatu. Sjednica je ponovo održana 5. 1.
100
Katon se natjecao za konzulat 51. pr. n. e. da bi mogao raditi protiv Cezara i Pompeja, ali je na izborima propao. Cezarova je kći bila udana za Pompeja od
59–54. pr. n. e. 101
Cezar se ženio tri puta. Prvi put s Cininom kćeri Kornelijom, a ta mu je rodila Juliju koja se bila udala za Pompeja. Druga mu se žena zvala Pompeja s kojom se zbog preljuba razveo. Treća mu je žena bila Pizonova kći Kalpurnija.
102
Krajnja i najveća senatska odluka – senatus consultum ultimum – po kojoj bi konzuli ili više visokih republičkih dužnosnika dobilo neograničenu vlast.
103
Faust Sula, sin diktatora Kornelija Sule a zet Pompejev.
104
Državna se blagajna nalazila u Saturnovu hramu na Kapitoliju u Rimu.
105
52. pr. n. e. na Pompejev je prijedlog narod stvorio zaključak prema kome konzuli i pretori nisu odmah odlazili na nove službe u provincije, nego su morali pet godina čekati.
106
Dekurioni, vijeće u municipijima (praefecturae) i u kolonijama (coloniae).
107
Centurioni i dragovoljci dobivali su jedanput toliku nagradu koliko i običan vojnik.
108
Prvi sat noći – oko 7 sati.
109
U Brundizij je Cezar stigao 7. 3. Tri stare legije bile su: VIII, XII. i XIII.
110
Kaninije Rebil bio je 52. pr. n. e. Cezarov legat u Galiji.
111
Dvije Hispanije: Ovostrana, istočno primorje, i Onostrana, na jugozapadnom primorju. Pompej je zadužio Ovostranu jer je bio uspješno završio rat sa Sertorijem.
112
Afrika je bila bez poglavara jer je namjesnik za 50. pr. n. e., Gaj Konzidije Longo, bio već otišao, a Tuberon nije bio stigao.
113
Senat se sastao 1. 4. i to izvan Rima.
114
Metel je htio spriječiti Cezara da ne uzima novac iz državne blagajne. Cezar je ipak uzeo 4135 funti zlata i 900 000 funti srebra (više od 30 milijuna zlatnih dinara).
115
Petnaestorica starješina, odbor masilijskog vijeća koje je brojilo 600 vijećnika. Od petnaestorice trojica su obnašala vrhovnu izvršnu vlast.
116
Poredao je vojsku u četverokut da bi se mogli sa svih strana braniti.
117
Mjerica je žita obično stajala 3 i pol do 4 sestercija. Vojnici su kupovali žito od svoje plaće.
118
Kad bi vojska polazila, onda bi na prvi znak sklopila šatore i spremila prtljagu, na drugi nakrcala prtljagu na tegleću marvu i u kola, a na treći je počinjao pokret.
119
Pompej je poslije konzulata 55. pr. n. e. ostao pod Rimom, a preko legata je
upravljao Hispanijom. On je prisilio prokonzule da novače i da predvode čete. 120
Neprijatelji su se predali Cezaru 2. 8.
121
Hodnici su bili napravljeni od cijelog niza bojnih koliba. Kroz njih su vojnici nosili građu za nasip.
122
Na zapovjednikovu brodu vijorila se crvena zastava.
123
Balvani su položeni na dvije usporedne stijene, na svakoj stijeni po jedan; preko njih su poprijeko položene grede.
124
Zastirač je bio dug 30 stopa.
125
Bijela, odnosno crvena vrpca oko čela bila je oznaka nepovredivosti. Nosili su je svećenici i prebjezi.
126
Naseljeničke kohorte su one iz rimskih kolonija.
127
Domaća se zvala zato što je bila sastavljena od Hispanaca. Od građanskih ratova nastao je običaj da su uz rimske građane i ljude drugih narodnosti uzimali u legije.
128
Seksto Cezar, unuk Cezarova strica Seksta Julija Cezara.
129
Kornelijev tabor mjesto je gdje se Scipion u II. punskom ratu bio utvrdio za obranu. U obližnjoj zgodnoj luci bilo je usidreno njegovo brodovlje.
130
Pompej je 81. pr. n. e. omogućio da Hiempsal, otac Jubin, dobije numidsko prijestolje. To je bilo nekadašnje Jugurtino kraljevstvo. Kurion je 50. pr. n. e. bio predložio da se Jubino kraljevstvo pretvori u rimsku provinciju.
131
Fasci (fasces) oznaka su vlasti rimskih visokih dužnosnika.
132
Latinske blagdane (Feriae Latinae) uveo je Tarkvinije Oholi kad se Rim sjedinio sa savezom latinskih gradova. Tad su se prinosile žrtve Jupiteru Lacijaru na Albanskoj gori.
133
God. 146. pr. n. e. Rimljani su pokorili Heladu i podvrgli je pod vlast makedonskoga namjesnika. Ipak su mnogi gradovi zadržali pravo da budu u upravi samostalni. Država nije sama ubirala danak, nego je ubiranje davala u zakup. Onda se više bogataša udruživalo u društvo i preuzimalo taj posao.
134
Antonijevi su vojnici oni koje je on morao predati na otoku Korkiri, i to 15 kohorti pompejevcu Oktaviju.
135
Gabinije je 55. pr. n. e. na prijestolje vratio egipatskog kralja Ptolemeja Auleta i ostavio mu vojsku da ga brani.
136
Kras je 53. pr. n. e. poginuo kod Kara. Bibul je kao prokonzul došao u Siriju u drugoj polovini 51. pr. n. e. Kad su Parti navalili na Siriju, zatvorio se u tvrđave.
137
Orik leži na kraju bila koje je 1800 m dugo a 200 široko. Između rta i kopna postoji na južnoj strani tijesan prolaz koji vodi u unutrašnju luku. U tu je luku provalio Pompej s dviju strana, s juga tijesnim ulazom i sa sjevera preko uskoga bila, tj. prirodnog nasipa.
138
Senatorski su sinovi služili među vitezovima.
139
Viši časnici – legati i tribuni.
140
Prije nego se Cezar iskrcao, donio mu je Teodot Pompejevu glavu i prsten. Cezar je u Aleksandriju stigao početkom mjeseca listopada.
141
God. 50. pr. n. e. Bibul je iz Sirije poslao svoje sinove zbog nekog posla u Aleksandriju. Njih su Gabinijevi vojnici ubili zato što su znali da se Bibul protivio da se Ptolemeju vrati kraljevsko prijestolje.
142
Svetonije, Vitae Caesarum, 52.
143
Plutarh, Usporedni životopisi, v. biografiju Julija Cezara.
144
Apijan, Građanski rat, 50, 52; 66–68. i 80; IV, 84–117; V, 2–143. u djelu Romaniká.
145
Iuliani imperatoris Symposion. Tu Cezar među najboljim vladarima zauzima prvo mjesto.
146
Shakespeare W., Julije Cezar – tragedija.
147
Voltaire, La mort de Cesar, 1732.
148
Shaw B., Caesar and Cleopatra (drama), 1899.
149
Jelušić, M., Cezar (prev. Zlatko Gorjan, Zagreb), 1931, izd. Binoza.
150
Wilder, Th., The Ides of March, 1948.
151
Mommsen, Th., G. J. Caesars ein volendeter Staatsmann, Berlin (10. izd.), 1941, Romische Geschichte, III.
152
Napoleon III, Histoire de Jules Cesar, I–II, Pariz, 1865/66.
153
Pokrovski, M. M., u izd. svoga prijevoda: Zapiski Julija Cezarja i dr., izd. Akademije nauka SSSR, Moskva, 1962, str. 349, gdje u analizi sintetizira Cezarov politički rad.
154
Ferrero, G., Giulio Cesare, Rim, 1923.
155
Carcopino, J., Cesar, u Hist. univ., ur. Glotz – Histoire romaine, t. II.
156
Canali, L., Personalita e stile di Cesare, Rim, 1963, str. 68–79. i drugdje.
157
Usp. Paulys-Wissowa Realencyklopedie, s. v. Caesar (lulius), str. 182–275, gdje se spominje doktorska disertacija N. Vulića, Historische Untersuchungen zum Bellum Hispanicum, München, 1896.
158
Svetonije, Vitae Caesarum, 56, 2.
159
Svetonije, Vitae Caesarum, 56, 2.
160
Canali, L., navedeno djelo, str. 101–198.
