RANKO MARINKOVIĆ
RUKE
RUKE pripovjedač kaže da je gledao svoje ruke- počinje s veličanjem desne ruke kao snažnije, pametnije, spretnije, ozbiljnije govori da su nastale iz želje, u pomračenju svijesti i da sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene i nerazdvojive smatra da se desna brine za lijevu kao što kuja nosi štene u zubima. počinje rasprava lijeva ruka pjeva, desna joj govori da pjeva kao vojnik lijeva ju optužuje da je ubojica doznajemo da je desna ruka htjela lijevoj razrezati žile , desna kaže da je samo htjela poslušati svog gospodara lijeva se zove nesoretnom, slabom, glupom, neozbiljnom jer ne razumije riječi, za desnu kaže da gradi svjetove, da je ruka a za sebe da je rimski bog, da je hvataljka, govori da je desna promijenila prirodu, podredila je sebi –' Zemlja leži na tvom dlanu kao lopta, koju možeš baciti u svemir.' poziva ju da uništi svijet, desna kaže da to ne želi, a lijeva ju pita ima li ijednog stoljeda kada nije ratovala saznajemo da je vlasnik ruku osudio nekoga na smrt – desna misli da je kriva, lijeva joj zamjera rasprava o časti lijeva se otrgne iz zagrljaja desne kaže da se stidi što je ruka i da bi bila bilo što samo ne ruka pripovjedač ih gleda zavađene i govori da je istinu rekla desna: jedna je što i druga, ipak su obje ruke
prema njima idu dječak i djevojčica, djevojčica dode kod desne ruke, ova ju pomiluje, a dječak smiono prođe pored lijeve i drsko ju pogleda – lijeva ga kvrcne po nosu, dječak pljune, lijeva šaljivo zamahne iznad djetetove glave, dok ga desna pljusne po licu lijeva joj počinje prebacivati to, desna kaže da ne da pljuvati po njima dvjema desna se stalno brine za čast dječaku su raskrvarene nosnice, zaziva mamu i tatu, tata dolazi i pita za objašnjenje, ruke ispričaju što je bilo – otac isto pljune na njih i kaže im ubojice desna zamahne prema njemu, on odbije udarac, uključi se i lijeva, istukle su oca, ali im se sin podmetnuo pa su pale na asfalt, okvravljene i osramodene, odbačene kao rukavice ruke se brinu jedna za drugu, drhte od želje za ovetom na kraju obraz pljune na njih da bi ih oprao od blata i krvi
ZAGRLJAJ pisac se priprema za pisanje, ali nema inspiracije, ne zna o čemu bi pisao, pa ne piše ni slova stvarnost se rastvara pred tobom kao lepeza, ti biraš ovna za žrtvenik umjetnosti mrav brodolomac- ni mravu ne vrijedi ta njegova rečenica koju je napisao (o šjoru Keku) pitanje smisla pisanja šjor Bepo traga za inpiracijom šedudi po gradu-nebi li otkinuo komadid te male, sirove stvarnosti i s jednim plijenom u zubima krenuo u svoju književnu jazbinu pripovjedač mu zamjera što za inspiraciju traži samo čudnovate i rijetke primjerke, što mu je nezanimljivo svakidašnje promatra financa, koji ugleda jednog čovjeka s magarcem koji je nosio travu financ ga pita da mu da čik koji je bacio sad maloprije, čovjek mu nudi cigaretu, ali financ ga hode izrugati pa traži da mu podigne čik s ceste čovjek to ne želi napraviti, pa onda financ traži nekog dječaka zatim ga financ traži u ime zakona da mu pokaže što je u vredi, dok čovjek kaže da može sam pogledati – financ ne zna ni sam kako glasi, niti što točno znači taj zakon na kojeg se poziva dolazi žandar iza ugla, nosi pištolj u stražnjem džepu hlača – šala je prošla, nema više 'pogađanja što je u vredi' žandar i financ razgovaraju, o knjigama, svetom Nikoli, onda mu financ ispriča svoju anegdotu sa čovjekom pa se žandar stane smijati i pričati svoju anegdotu sa financima financi su uvijek sumnjivi na to što prolaznici nose, a nikad ne žele pogledati u vrede zaključak cijele priče: čovjek uvijek laže, uvijek mu treba dvaput okrenuti riječ financ kaže treba znati- daj mi znanje, dat du ti imanje žandar kaže da treba srede imati, znanje ti poklanjam kaže da je sve sreda po njegovu mišljenju sretan je šjor Bepo, jer nema briga, i ništa ga ne zanima financ misli da on spašava ženu i njenu kder kao Ben Hur jer su toliko jadne i neprihvadene bez njega, iako nema ništa krivo s njima odlučio je otidi, žandar ga ne zadržava žandar ostaje sam, uživa u svojoj veličini, važnosti, slatkoda ga je obuzela od osjedanja sebe uočava da ga šjor Bernardo gleda pa mu se stane prijetiti i vrijeđati ga kao podrška šjor Bernardu, u njegovu brijačnicu ulazi šjor Bepo, a žandar se sad osjeda bijedno
i nikog nema na ulici jer se svi boje da ih žandar ne pogleda ovim pogledom od kojeg se ugiba govori za sebe da je postao kukavica, postaje nezadovoljan
žandar primjeduje pisca, ovaj ga izazivački gleda, pripovjedač govori da ga ne gleda tako, jer ipak je on žandar, savjetuje mu da ga se barem malo boji šjor Bepo priča Bernardu o Matiji, govori da nikog nikad ne gleda, nikog ne poznaje i svi su mu jednaki pisac se želi približiti žandru, pripovjedač mu govori da je to put u smrt pisac mu dolazi s leđa i pokriva mu oči svojim rukama, rekavši pogodi tko sam žandar nije bio raspoložen za igru, i posegnuo je za pištoljem da upuca pisca kad ga je ovaj
zagrlio, čvrsto tako da je žandru bilo uzaludno pokušati osloboditi se on shvada da ako ga pusti – da de ga žandar ubiti žandar mu prijeti da ga pusti, ali shvada da ovaj to nede napraviti 'OVIM SMO ZAGRLJAJEM STUPILI U BRAK, DO SMRTI.' žandar ne može vidjeti piščevo lice, saznaje tko ga drži tek kad mu pisac kaže žandar mu se počinje ulizivati misledi da de ga tako prije osloboditi pisac mu priča svoju priču koju je mislio napisati ali ju sada nikad nede modi napisati i žandar de biti jedina osoba koja de za nju čuti žandara jako dirne ta priča, čak je i zaplakao, ali kad mu je ovaj rekao da je to sve izmislio, žandar se opet razbjesni pisac u svom zanosu dočeka večer, žandar misli da je poludio pisac se opravdava pripovjedaču da je on žrtva posljednja misao vezana za smisao svega (života, postojanja) , za tiraniju koja svima donosi strah i smrt pisac kaže da više nema teme jer je pred njim ocean mraka i beskrajna nod
PRAH Upoznajemo Tonka Jankina. Zamjera jednoj gospi što n piše kao u, jer se onda njegovo ime doima kao kakvo japansko. Ona ga je ostavila prije 11 godina sa riječima da je čudak, osobenjak i sakupljač starih ključeva. Ta gospa se zove Ana. No, Tonko zna da ga ona nije ostavila zbog ključeva ved zbog geometra koji im je došao mjeriti zemlje. On je pao na koljena i molio za oproštenje i odricao se ključeva. Na sve strane govorilo se da je Ana s geometrom, a kad je završio posao odjurila je za njime. Nakon rata se udala za njega. Brinula se za njega, bolesnog i izgladnjelog. On se razbolio kada je ona otišla. Sada Tonko u sjeti uzdahne, sjedajudi se svega toga. Jedanaest godina čekao ju je i nije mu jasno što hode sad s tim pismom. Htio ju je zamisliti nesretnu i poniznu. Otvara pismo. Razmišlja što bi Ana htjela od njega, jer nema ništa njeno, ali možda njen muž želi nešto. U pismu stoji: da joj se nakon pet godina čekanja rodio sin hode da bude kum njenom djetetu (muž joj nede znati, oni de to obaviti ujutro dok joj muž bude u uredu, ona je ved sve sredila rekla je mužu da de dodi i on je rekao neka dođe da ima iznanađenje za njega ako sakuplja ključeve još uvijek Prvo je bio razočaran i tužan, s tragom ironije, a nakon čitanja pisma mu se pojavio osmijeh na licu (teški, psovački, primitivni..) Odgovorio joj je brzojavom da dolazi sutra. Tonko misli da Ana potajno radi protiv geometra. Iza njegovih leđa, lukavo i fino, misli da ga zove kao saučesnika protiv muža. Tonko sprema poklon za dijete koje kad de se otvoriti, prasnut de kao bomba i rastaviti svo troje – govori za sebe da je atentator, ubojica raširenih ruku. Misli da se vratila njena ljubav prema njemu, zašto bi ga inače zvala? Vidio je Anu, bila je sama na obali, bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava. Stara Lucija mu je dala košaru grožda da ju pošalje na obalu. Išla je s njim do Ane. Ona ga je dozvala i on je stao pred nju i nije ju prestao gledati. Mislio je da mu se ruga kad joj je poljubio ruku. Rekla mu je da je ostario. On nije znao kako da ju oslovljava, potpuno se zbunio. U sebi, bio je ciničan i htio joj je redi da je i ona ostarjela. Prvo ju opisuje da je savršena, a nakon toga da je oronula i pjegava s podočnjacima. Starica mu je dala dva grozda a onda su otišli. Tonko ih je bacio, a Ana se počela smijati. Tonko joj je to zamjerio. Ona kaže da joj je smiješno to kako se izmijenio, kako popušta, a nije više tiranin. Njegova hrabrost je nestala kad se susreo s njom. Odvela ga je do svoje vile sa crvenim krovom. Ondje je geometar čitao novine u sumrak. Ana ponovi kako joj je žao što mu radi iza leđa. Tonko i
Anin muž pozdravili su se, a Tonku je smetalo što je tako ljubazan- neprestano je tražio tragove poruge, mislio je da ga sažaljeva. Tješio se da de se uloge obrnuti nakon što sutra poslje krštenja uruči paket djetetu. Jako su bili ljubazni prema njemu- obukli ga u geometrov kudni kaput i dali mu papuče... Geometar se pitao zašto skuplja ključeve – instikt vlasništva propale klase Tonko smatra za sebe da je nesretan, a za njega da je sretan. Kaže da je bez cilja, bez snage, kao nasukan, napušten brod. Ispod jastuka našao je zamotan smotuljak- to je bio ključ kojeg mu je Ana prije poklonila- ključ raja, ključ pakla, samo što je sada bio pozladen s ugraviranim brojkama i slovima. Njega je to dirnulo. Stoji gol sam u sobi i razmišlja. Čuo je djetetov plač. Zaželi da ga bar nije uznemiravala Ana, da ga bar nije pozvala. Počeo je plakati. Razvezao je onaj paket i počeo čitati sva Anina pisma. Odluči da je svršetak, otiđe ispred Anine sobe, poljubi vrata i kaže zbogom Ana. Vapio je za revolverom, otrovom, nije htio uže ili nož. Htio se objesiti sa vrpcom što ju je skinuo s Aninih pisama. I sve je bilo spremno za čin, a kad se objesio, čuo je bum i došli su geometar i Ana. On gol, leži na podu i prekriva se pismima, u stidu. Geometar mu skine omču s vrata i digne ga s poda kao dijete i stavi na krevet. Tonko odgovori, vi ste mislili da sam ja nesretan i da du se objesiti radi toga. Baš sam se našalio s vama!
ANĐEO Majstor je bolestan, pomodnik mu dolazi, pita ga kako je i traži ga ključ od radionice kako bi otišao na posao. Majstor zna da je jednom nogom u grobu, ali cijeli je u svom projektu volumena i prostora. Majstor ne voli baš pomodnika Lojza. Lojz mu govori da de ako bog da završiti svog anđela koji piše u knjigu. Kaže da ga nede dirati dok Majstor ne ozdravi. Majstor odgovara da ga ne smije dirati. Lojz mu počne ljubiti ruke, a majstor ih gadljivo povuče. Saznajemo da je taj anđeo majstorov nadgrobni spomenik. Veliki, bijeli, mramorni, koji na koljenima drži rastvorenu knjigu i čita. U tu knjigu ispisuje – Albert Knez- klesarski majstor. Nalazi sličnost između anđela i Lojza. – Lojz u anđelovu licu! Lojz je plakao i Knez mu je rekao da ako umre prije nego ga završi da ga postavi na grob nedovršena. Knez je htio da mu samo upiše ime i prezime i klesarski majstor bez datuma. Majstor Knez doista je bio knez među klesarskim obrtincima, a čak su ga neki kipari priznavali, bio je cjenjen i od poznavalaca umjetnosti. Knez pita Lojza ima li curu, on sramežljivo obori pogled. Knez nije voli Lojzovu pobožnjačku frazeologiju.
čovjek- šaka ništavila – Knezova misao nakon što je Lojz ispričao svoj san San je bio o tome da je majstor klesao pastira ali pastir se nije dao isklesati i govorio mu je da majstor samo želi zaraditi novce na njemu. Onda je došla stara gazdarica i pomogla mu držati kipa koji se izmicao, ali onda je dijetao izletio u stranu i zabio se gazdarici u čelo. Saznajemo da je ta gazdarica bila Magda- ljubomorna, pakosna..., a u to vrijeme je ved upoznao Fridu. Nju je upoznao jer je došla naručiti nadgrobni spomenik za muža koji je umro svirajudi obou. Knez joj je predložio pastira s frulom. Jedino je Fridinu žalost osjetio kao svoju, na sve ostale bio je gluh i slijep. 'Bio je svjedokom brojnih ljudskih žalosti, smrt je bila njegova inspriacija, njegov medij, jedina stvarnost njegove mašte.' njene suze otopile su obrtničku ravnodušnost- on je bio umjetnik Lojz je pozirao za pastira. Magda je kritizirala Lojza, a nikad nije Kneza, jer ga je previše voljela, a zapravo se nekako osjedala nevoljenom. Za Lojza su govorili da je mali Meštrovid kad su ga doveli Knezu. On ga je htio posiniti, a Magda je bila opreznija. Magdi je jedan dan stalo srce. Knez se udao za Fridu. Ona uđe nakon što je Lojz izašao iz Knezove sobe. Bila je loša glumica, nije bila zabrinuta za Kneza. On ju je pomilovao po boku, a ona se odmaknula- njegova ruka ostala je u zraku. Htio joj je nešto redi, ali onda se predomislio. Zatim ju je zamolio da mu da tople vode i sapuna da opere ruke, a ona mu je otresito odgovorila da ne zna zbog čega on sad hode prati ruke Knez se osjeda napuštenim. Frida se vratila sa umivaonikom tople vode, ručnikom i sapunom. Knez je sada ljut jer čuje Lojza kako nešto lupa dok klesa. Ne želi oprati ruke, a Frida se srdi. Knez govori da Lojz nema srca za materijal. Frida kaže da de idi redi Lojzu da prestane raditi, Knez ju moli da ne ide, ali ona izađe. on je tražio ljubav, a dobio je samilost Knez je bio svjestan da je patnja zbog njega počela popuštati i u nju su počele prodirati snage životanasluduje da ga žena vara. Knez si zamjera, osjeda se krivim što su svi požrtvovni zbog njega. Jednom je htio imati Fridu pored sebe, ali Fride nije bilo i onda se sjetio Lojza. Majstor više nodu nije htio ni razmišljati. Knez kaže da anđeličid Lojze samo čeka svoj čas.
'Plaze, gmižu ruke, traže izlaz iz nodi, iz boli, iz svega ovoga što se stislo i zgužvalo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti.' nemoć, samoća, odbačenost, ništavilo oko sebe... – 'samo ruke oko sebe žive u nodi i tjeskobno osjedaju svoju nemod.' njegov anđeo je jedina stvar zbog koje osjeda radost- 'on na sebi osjeti dah besmrtnosti.' Nod je i Knez je izašao iz svoje sobe. Odlazi u predvorje, gdje visi njegova bunda i ključ od radionice. U dvorištu počivaju grubi blokovi kamenja. Između njih prolazi majstor. U dnu dvorišta vidio je svjetlo. Zatekao je svetca Lojza Gonzaga sa svojom suprugom. Reakcija- 'Ni bijesa, ni mržnje, tek neki hladni dodir odvrne majstorov pogled.' Majsor izađe, vrati se u tamu dvorišta, nema više zvijezda, ni kaosa nerođenih svjetova. Ulazi u radionicu, tamo ga čeka anđeo koji odavno čeka da ga primi u zagrljaj. Lojz je ved napisao na anđelu Albert Knez- klesar majstorski- umjetnik rođen (s datumom)- umro (bez datuma) Nakon što je isklesao datum smrti (koji je bio dan sv. Alojzja Gonzaga) on se preda svom anđelu.
