Ranko Marinković -Ruke - zbirka novela
Novelističkom zbirkom Ruke, Marinković se afirmirao ne samo kao vrstan novelist, nego njome postaje europsko antologijsko novelističko ime. Inače, njegove realistički strukturirane novele tematiziraju provincijalni ţivot na rodnom otoku, ali predstavljaju i psihološko analitičku kratku prozu u kojoj se bavi sukobima u čovjeku i društvu, otkrivajući u pojedinačnim sudbinama kolektivno stanje duše. Ruke
Zbirka novela Ranka Marinkovića Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i najčešće pretiskivana novelistička knjiga jednoga hrvatskog pisca u poslijednih pedest godina. Prvo izdanje, iz 1953. god, sadrţavalo je deset novela, ali su dvije od njih naknadno postale sastvani dio romana Kiklop, a jedna je ušla u knjigu novela ranije Marinkovićeve fraze. Sadrţak zbirke, s osam tekstova, definitivno je oblikovan 1962.god, kada je na uvodno mjesto uvrštena novela Samotni ţivot tvoj. Kada su se pojavile Ruke, Marinković je
već bio afirmirani pisac, ali ga je ta knj iga učinila prvim imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptičnog intelektualca sklonog raznoj ironiji, discipliniranog Mediteranca s analitičkim nervom i pisca sposobnog da naoko obične, trivijalne teme uzdigne uzdig ne na univerzalnu razinu, nad asve nenadmašnog stilista, ta je umjetnost otvorila u suvremenoj hrvatskoj knjiţevnosti nove vidike i postavila joj vrlo visoke kriterije.
Mnogi aspekti Marinkovićeve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumečiti u sklopu poetike postmoderne; npr. metaliterarnost novela Samotni ţivot, AnĎeo i naročito Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralački čin i piščevu muku da iz kaosa graĎe stvori umjetničko djelo. Realističku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kreće, pisac razara b rojnim narativnim postupcima - inverzijom slike svijeta, neuobičajenim spajanjem različitih ţanrovskih obrazaca i stilova, impostiranjem likova kao ambivalentnih karaktera, ironijskim pomakom, groteskom.
Kratki sadrţaj Čovjek hoda prekriţenih ruku na leĎima. Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snaţnije, pametnije, ozbiljnije. Tu nastaje dijalog izmeĎu lijeve i desne ruke. Stalno se svaĎaju koja je pametnija, korisnija i sl. - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo drţati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak - drţiš. U svaĎi je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: - Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti, smatra se robom desne ruke: Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja drţim tvoju rukavicu, kao rimski rob.
Na kraju dolazi do preobrata priče. Čovjek pomiluje rukom dječaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi dječakov otac... tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!... Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale... Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je njeţnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podreĎenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroţenosti one suraĎuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udruţuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi. *** Ruke
razgovaraju i iznose svoje stavove i mišljenja. Riječi su rukama izvor svih nesporazuma. Naravno, ruke predstavljaju ljude i njihove ţivotne poglede odnosno nadzore. Marinković se kroz dijalog ruku na početku novele volterski ruga ljudskim
besmislenim svaĎama kao da su mala djeca. Jedna drugoj pre bacuju da ne zna pisati, da ne zna čitati, slikati. SvaĎaju se i zaoštravaju sukob. Lijeva ruka prebacuje desnoj da je preuzela čin stvaranja. Da je sve ostalo na mislima i riječima ništa se ne bi dogodilo. Ranko Marinković se u noveli pita što je to čast i treba li se pod svaku cijenu fizički obračunati braneći tu čast... Noţem ili vatrenim oruţjem čovjek produbljuje sukob dovodeći ga do fizičkog uništenja drugoga. Ruke ne predstavljaju samo pojedinca. U njima moţemo prepoznati narode i drţave. Pisac je svjestan pojavnosti francuske revolucije, Napoleona, Oktobarske revolucije,
Hitlera itd. Uvijek je jedna politička opcija okrivljivala drugu prvo riječima, a onda djelima, tj. oruţanim sukobom. Na kraju novele ruke doţivljavaju čudan sukob. U susret im dolazi dječak i djevojčica. Djevojčica je prošla pored desne skrušeno, tiho, kao da je nešto skrivila. Nameće se misao nije li ta djevojčica iz novele predstavnica svih djevojčica (ţena) koje su odgajane u poslušnosti i potencijalnoj krivnji. Desna ruka (konz ervativna, patrijarhalna, tradicionalna koja se drţi običaja Crkve i obitelji) je pogladila djevojčicu dajući nam do znanja da cijeni njezinu poslušnost, skromnost i čednost. Sukob nastaje na lijevoj strani, utz lijevu opciju. Dječak je prkosan kao što su bili i svi lijevo orijentirani mladići u različitim revolucionarnim vremenima. Lijeva se šalila, kvrcnula je dječaka po nosu i šaljivo zamahnula iznad njegove glave. Pisac je vješto pokazao da lijevi mogu mladićima očitati bezazlene lekcije, da su strpljivi s njima i da shvaćaju njihovu mladost. Što u tom trenutku čini desna? Pljusnula je dječaka po licu. Kako objasniti postupak postupak desne? Zašto je pljusnula dječaka? Znači li to da desna opcija kaţnjava neposlušnost, da ne trpi drskost i da nema razumijevanja za mlade. Ako je ovog mladića samo pljusnula, moţemo zamisliti kako bi kaznila neposlušne starije starije osobe koje sustavno smišljaju i snuju osvajanje vlasti na bilo koji način. Marinković je svojim novelističkom opusom izvršio veliki utjecaj na hrvatske umjetnike svoga vremena. Njegov karakterističan stil prepun ironije, humora i duboke skrivene metaforike oduševljavala je brojne čitatelje i gledatelje koji su mu odobravali, kao i Miljenku Smoji, da hrabro karikira negativne pojavnosti u društvu, od Albatrosa 1939. do
Never
mora
1993. Marinković zagledati u svoje ruke, u
Čovjek bi se trebao, poručuje nam "Viški Voltaire" svoje djelo i upitati se jesmo li u stvaralačkoj euforiji nanijeli zlo drugom čovjeku. Ima li svaki cilj opravdanje? P a i Raskoljnikov je u "ruke" uzeo sjekiru i ubio "Boţje stvorenje" Koja je ruka (drţeći sjekiru) veći krivac, nebitno je na kraju izvršenog čina. Ruke nisu krive, poručuje nam Marinković . Kriv je mozak, odnosno ljudska svijest koja često umjesto najveličanstvenijeg osjećaja - ljubavi, bira najniţi - strah. A iz straha činimo sve kako bi sami sebi stvorili pakao. *** Ruke
su pisane u obliku prividnog dijaloga izmeĎu lijeve i desne ruke koje predstavljaju dvije suprotne strane ljudske ličnosti. Time se ukazije na necjelovitost ljudske ličnosti. Novela započinje maţenjem ruku i dječju igru uz pjesmu. No ubrzo se one počinju nadmudrivati i svaĎati. Desna se nameće zakonom jačega, ona je uvijek glavna i dominantna. Ona je stvarateljica djela u svim područjima, spominje se riječ Demiurg koja označava prema filozofu Platonu naziv za boţanskoga tvorca prirode, graditelja svijeta i ţivota na Zemlji. ona na taj način unaprjeĎuje ljudski ţivot. Ona je jača, snaţnija, pametnija i spretnija. Lijeva joj predbacuje da je nemilosrdna jer nosi oruţje i ubija u ratovima, ali i hladno potpisuje perom smrtnu presudu. Dakle, ona je i stvaratelj
i uništavatelj koji bi jednoga dana mogao i uništiti svijet. Ponekad u svojem lukavstvu zna biti i njeţna, kada Mu (Čovjeku) miluj e kosu i mazi ga. Lijeva predbacuje Desnoj njenu surovost kada ju podsjeća kako Mu je pomogla u času krize razrezati ţile na ruci, tj. da izvrši samoubojstvo, no to na sreću nije uspjelo. Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je njeţnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podreĎenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove
ugroţenosti one suraĎuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udruţuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.
Ruke su On, tj. čovjek i dva različita pola Čovjekove ličnosti koja se sukobljavaju, ali kada On doĎe u nevolju, one predetavljau zajedništvo njegove ličnosti i djeluju zajedno, kao u tuči na kraju kada staju u Njegovu obranu. Tu nema nikakvih političkih konotacija, ni ljevice ni desnice kao političkog opredjeljenja, već se radi o ljudskom karakteru, čije su dvije strane prikazane kroz različitost ruku. duše
Mrtve
Pisac je glavno lice. Dešavaju se čudni dogaĎaji pri čudnim okolnostima. Neobična je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. "ni kazaljki nema na satu". Pisac se nalazi negdje
kraj vode. Noţem si je odrezao glavu i ponaša se kao da je i dalje duša u tijelu. Glava mu sluţi kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudio pri svjetlu je opazio noţ zaboden u knjigu. Zaključio je da je to ipak morao biti on. Taj noţ je donio gazdaričin pokojni muţ pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima nešto ratničkog u njemu. Ţeli ga se riješiti pa razmišlja da li da ga zaključa u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdaričina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaključuje da je slabo zaštićen od samog sebe. U dubokom razmišljanju dočekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i još sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki noţ pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora kaţe: -Mrtve, mrtve duše... Sad legnimo mrtve duše. Mjesto
Vrijeme
radnje:
radnje:
U
sobi
Noć
Likovi: Pisac i gazdarica
Tema: Paralelom stvarnosti i mašte, ţivota i literature, pojačavanj e slike apsurda ljudskog poloţaja. Samotni
život
tvoj
Na otok je doplovio biskup. On izjavljuje da voli oblake a ne ţene. Dok je ispovjedao ţene doţivljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. Često se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena svečanost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se čuje lupet bubnja. Biskup je odrţao "Molidbu za magareći rod". Svećenstvo je sjelo za banket. Djeca su ih gaĎala kamenčićima. Kad je fratrić došao prevarili su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu ţivi Toninka koja vuče za nos svećenstvo, a posebno biskupa, i to na taj način što niţe haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu straţnjicu. Nema mjere tako da ju ţandari trebaju odvesti u ţandarsku stanicu. Na kraju banketa našli su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgla se i pobjegla tako da je još mogla nastaviti sa svojim šalama. Navečer je usljedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili kućama. Biskup i fratrić spavaju. Jedan od njh je p isac i dugo još sluša kako se psi na ulici kolju oko kostiju što su ostale nakon večerašnje gozbe i kako zlosutno tule u noć i laju na mjesec. Mjesto radnje: Otočno Vrijeme radnje: Predvečerje Likovi: Biskup, fratrić, Toninka, ţandari i narod
i
mjesto noć
Tema: Ironija koja prati izlizane crkvene formule "Mir s tobom!", koja personificira jednu
vjeru čiju neozbiljnost shvaća već i bogosluţna Ďačka škola "I sa zrnom soli!". Čovjeka prepušta vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijahalnog ţivota, ladanj ske (seoske) samoće i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragična farsa. Prah
Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer s e zaljubila i udala za
jednog geometra. Sada ţive u Splitu. Laskalo mu je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traţi uslugu tj. pomoć. Ţeli krstiti sina ali tako da njezin muţ ništa ne zna za to. Poslije pročitanog pisma Tonko se razljuti ali kasnije s u mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana, za njega još uvijek vrlo privlačna i lijepa, ali i nedostiţna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti ţivot tako što se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome što su tim konopčićem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: - Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He? Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviću, osjeća se već u sa mom naslovu novele : iluzije o sreći i ljubavi pretvaraju se u prah.U ovoj psihološkoj noveli tema je neuzvraćena ljubav i ţelja za osvetom. Radnja se dogaĎa u Splitu i na Visu poslije 2. svjetskog rata.Tonko je bio ludo zaljubljen u Anu (u njenom je opisu vaţna simbolika bijele boje, znaka čiste, neuprljane ljubavi, kako ju je Tonko zamišljao - moţe se vući paralela simbolike bijele boje s Matoševom novelom Cvijet sa raskršća). Ali Ana ga je ostavila i udala se za geometra, komunistu (Tonko plemeniti Janki n pripada drugom, prošlom svijetu). Jedanaest je godina prošlo kako je Ana otišla ţivjeti u Split, a Tonko je ostao na otoku (vjerojatno na Visu). Kada je stiglo nakon 11 godina Anino pismo u kojem ga moli da bude krsni kum njezinom sinu, ali to njen muţ n e smije znati radi svojih uvjerenja,
Tonko smišlja osvetu. Umotava u dar za dijete bombu, ali odustaje od svega. Kad na kraju u Aninoj kući pokušava izvršiti samoubojstvo, umjesto kao tragedija, priča završava kao komedija. Simbolika ključa (Tonko skuplja ključeve) - za njega je ključ simbol raja kojim će otključati vrata sreće i Anine ljubavi. Mjesto radnje: Dalmatinski otok i Split Vrijeme radnje: Poslije drugog svjetskog rata Lica: Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin Tema: Sav smisao strasti, ček anja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka
iluzija ţiivota, rasipa se u prah koji treba prikriti izgovor bijedne šale. Anđeo
Nikada majstor Albert Knez nije doţivio takvo priznanje. Bio je doista knez meĎu klesarskim obrtnicima; čak su ga i neki kipari priznavali (što nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a više puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo osloboĎenje jednog srca, što je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zapušteno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomještao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao svojim najvećim i konačnim djelom. Klesarski majstor Albert Knez klesao je mno ge
pomoćnika Lojza (objašnjenje naslova).
anĎele prema liku svog mladog
Kratki sadrţaj Majstor Albert je, prije nego što ga je shrvala bolest, isklesao velikog anĎela za svoj grob i ţeli ga dovršiti. Kako majstor sve više obolijeva, u njegovoj se glavi raĎaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz ne dovrši anĎela, počinje o njemu razmišljati kao o čovjeku koji mu priţeljkuje smrt. Njegova nada sve više tone u more mračnih misli. Osjeća se usamljenim, napuštenim, počinje sumljati da mu ţena voli Lojza. Jedne noći ustaje, skupivši zadnje snage i potvrĎuje svoju sumnju. Nakon toga dovršava skulpturu svoga anĎela i umire. Anđeo je simbol ţivotnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva, i ţeli ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke. Tema
novele je odnos ţivota i smrti i smrt Alberta Kneza. Umirući majstor doţivljava sebe pravim umjetnikom koji je stvarao umjetnička djela klešući nadgrobne kipove, ali ga
slika preljuba njegove druge ţene Fride s mladim pomoćnikom Lojzom vraća u stvarnost . On shvaća da ga nijedan njegov anĎeo nastao u ţaru umjetničkog stvaranja ne moţe spasiti od ţivota prepunog strasti koji se unatoč smrti nastavlja u svojoj punini. Ironija je da će na majstorovom grobu biti kip anĎela s likom čovjeka koji će biti sretan zbog njegove smrti. Zato majstor ukleše na rasklopljenu knjigu svog nadgrobnog anĎela datum i umire.
U ovoj alegorijskoj noveli izrečena je opomena čovjeku da se sreća uvijek moţe preokrenuti u nesreću i ţivot u smrt. Tek ostaje slika mračnog dvorišta na kraju novele u kojo više nema staze posute zvijezdama, nego tek slijepe neispisane nadgrobne ploče koje čekaju svoje vlasnike. Radnja djela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta Kneza, koji umire. S njim ţive njegova druga ţena Frida te njegov šegrt Lojz. Pomoć
pri pisanju Novela Anđeo sloţenoga je semantičkog značenja i postavljena je na suprotnostima starost - mladost, opterećenje starosti - smrt - ţivot - strast - ljubav. Na tim se suprotnostima gradi idejnotematska osnova o majstoru klesaru Knezu i mladom,
snaţnom šegrtu Lojzu, kojeg majstor naziva "klipan" i majstorovoj drugoj ţeni Fridi. Oko te tematske jezgre razvijaju se ostali motivi koji objašnjavaju odnose: licemjerje lojalnost, obrtništvo - zanat - umjetnost, fiziologija mladosti - nepotrebnost i usamljenost starosti. Marinković je moderan psihološko - realistički pripovjedač. Autor opisuje mediteranski mikrokozmos smješten u otočnoj izolaciji, analizira čovjeka kao "nesretan slučaj". Autor često kombinira ironiju i patetiku, stvara groteskni realizam kao umjetnički postupak koji se ostvaruje pretjeranim negativnim razobličenjem postojeće a neţeljene situacije ili zbilje. Modernost zbirke proizlazi iz autorova interesa za osobnost, za suvremenog čovjeka, interesa za iracionalno - podsvjesno, prikaza nesklada pojedinca i okoline te ţelje i realizacije. Otočni svijet prikazan je groteskno zbog zatajivanja Čovjeka, tj. iznosi se jadan status čovjeka u tzv. suvremenom svijetu. Pripovijedanje nije pravolinijsko, ne donosi realističku "znanstveno sliku svijeta" već fragmente - isječke stvarnosti autor ironično analizira i propituje, u sve sumnja i svemu se ruga. Iako djeluje grubo, opisani dogaĎaj iz ţivota majstora klesara Kneza, ciklus ţivota i ţivljenja uvijek se nastavlja. Smrt majstora klesara, iako očekivana, uvod je u početak novog ţivota onih koji iza majstora ostaju. To je novi ciklus ţivota mladog šegrta "klipana" Lojza i majstorove ţene Fride. Taj novi ciklus autor moralno ne osuĎuje jer se oni iskreno brinu o bolesnome majstoru na kraju ţivota. Prije tog ciklusa majstor se, u vrijeme teške bolesti svoje prve ţene, takoĎer zaljubio u novu, mladu ţenu Fridu. ________________________________ Ranko Marinković
rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio
je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u
Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor
je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član H AZU - a od 1983., a član Društva hrvatskih knjiţevnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ - a u Skupštini grada Zagreba. Hrvatski knjiţevnik Ranko Marinkovićbio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je nje gov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala traţena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev knjiţevni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, knjiţevne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane. SuraĎivao je u Krleţinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u oţujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki knjiţevni, već i kulturni dogaĎaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni sluţbeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u reţiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, sluţeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zao kruţio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Dobitnik je više knjiţevnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za knjiţevno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagraĎeni su mu romani Kiklop i Never more.
Kiklop
Kiklop (roman) Kiklop - roman Ranka Marinkovića iz 1965. godine Sadržaj [sakrij]
1 Analiza romana
2 Glavni lik
3 Ostali likovi
4 Ekranizacija
Analiza romana[uredi VE | uredi] Roman Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči nadolaska ratnog inferna. Osnovne su signature te atmosfere strah, otuđenje, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je daleko od ozbiljnosti kakvu pretpostavlja tema dehumanizacije i društvene patologije; odvija se uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, situacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja. Svaki prizor naglo mijenja 'predznak', ali i narativnu intonaciju. Vještim inverzijama ozbiljno se ubrzo preobražava u
humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. Prizori puni erotske raspojasanosti i kozerske anegdotike natopljeni su osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se zatječu likovi sugerira se posredno. Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je zamijetio kodChaplina, kojeg bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom: magičnim štapićem preobrazuje 'nepodnošljivo surovu stvarnost oko sebe u komičan i podnošljiv nesmisao'. Osobiti efekti proizlaze upravo iz napetosti što stvaraju ironični susreti uzvišenopatetičnog i vulgarnog, smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i grubog naturalizma. Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadrži realistički i mitološko-simbolički spoj.
Glavni lik [uredi VE | uredi] U središtu je prvog sloja egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića, anksiozna intelektualca koji se – panično pokušavajući izbjeći novačenje – osuđuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom potuca po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoči o provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni se lik kreće u boemskom društvu koje strah i bespomoćnost liječi terevenkama, ekscesima, erotomanijom, pijanim raspravama, tučnjavama. U efektnim kavanskim scenama u kultnom 'Dajdamu' i 'Ugodnom kutiću' te u uličnim improvizacijama dominiraju figure Maestra, Uga i Don Ferdinanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša, sudionici grotesknih, farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najčešće tek pasivan promatrač.
Ostali likovi[uredi VE | uredi] Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova: kiromanta Atme, don Kuzme, fatalne Vivijane, nimfomanke Enke... sporedni su likovi zanimljiviji od protagonista koji je pomalo beživotan, nedorečen i psihološki amorfan. Iako je središnja svijest romana i nositelj smisla teksta te uglavnom vodi radnju, Melkior je socijalno i intimno sterilan i predstavlja se čitatelju tek kao hladan simbol. Marinkovićev je literarni procede u biti maniristički. Obilježavaju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske bravure i improvizacije. U gustoj značenjskoj mreži toga eruditskog romana isprepleću se sarkazam, groteska, apsurd i simboličke projekcije. Glavna su semantička polja: antička književnost i mitologija, Biblija, književnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaća književna tradicija, filozofija te povijesne osobe i događaji. Dijalozi među likovima često se svode na razmjenu literarnih citata, a jedan drugome testiraju memoriju i erudiciju bizarnim pitanjima o pojedinostima iz književnih djela. Zbiljski i alegorijsko-simbolički sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastičnu sliku Melkiorova povratka u moderan pandemonij. Glavni lik u svojim snovima i solilokvijima nadolazeću opasnost zamišljao u obličju jednookog Kiklopa koji vreba da proždere sve oko sebe. U antičkom se mitu Odisej iz Kiklopove špilje spasio lukavstvom, ali od novovjekovnog čudovišta nema spasa. Da bi opstao u posve dehumaniziranom, animalnom svijetu, Melkior se spušta na razinu životinje, predaje se u ruke Kiklopu i puže u inferioran Zoopolis. Roman je građen na načelima poetike digresivnosti: sazdan je od fragmenata, analitičkih inserata i već gotovih novelističkih cjelina. Događajna je shema razmjerno jednostavna, ali zato izvedba u znaku bogate narativne orkestracije i diskurzivnog pluralizma. Brojni su narativni dijelovi realizirani u sekundarnim žanrovima i njima pridruženim stilskim registrima, i to u rasponu od feljtona i reportaže, alegorije i groteske, preko bestijarija i simpoziona, do burleske i vodvilja. Pridruživši se klasičnom 'mitološkom križaljkom', Marinković je stvorio modernu epopeju u kojoj je europsko duhovno naslijeđe podvrgnuto ironičnom, crnohumornom i parodijskom prevrednovanju. U oklopu europske kulture on je provrtio rupu iz koje je prokuljalo ono mračno i potisnuto: animalno i demonsko.
