Motivacija i emocije
Skripta
Prema Reeve, J. M. (2001), Ivana Kišan 1. UVOD U PSIHOLOGIJU PSIHOLOGIJU MOTIVACIJE MOTIVACIJE I EMOCIJA EMOCIJA Postoji više vrsta motivacije: 1. intrin intrinzič zična na motiva motivacij cijaa- kad kad nešto nešto činimo činimo sponta spontano no motiva motivacij cija a za postizanjem cilja 2. ekstrinzična motivacija- kad nešto činimo radi neke koristi 3. «moguće ja»- kad nas neki model inspirira na određenu radnju 4. moti motivi vi za post postig ignu nuće ćem, m, prep prepla lavl vlji jiva vanj njee- kad kad nam nam neka neka radn radnja ja predstavlja izazov 5. kompetencija, motivacija za izvršenjem- kad nam obavljanje neke radnje daje osjećaj zadovoljstva zbog dobro obavljenog posla 6. teorija suprotnih procesa- kad nam neka radnja daje emocionalni poticaj 7. teorija pozitivnih emocija- motivacija zbog spontanog podizanja raspoloženja 8. vjerovanje o osobnoj kontroli- obavljamo nešto kako bismo se riješili stresa stresa,, depre depresije sije,, te stekli stekli os osjeć jećaj aj kako kako sami sami upravlj upravljamo amo svojim svojim životom 9. pove poveza zano nost st-- če čest sto o sm smo o moti motivi vira rani ni za druž družen enje je s prij prijat atel elji jima ma,, motivacija kao socijalni produkt 10. soci so cija jaln lna a uspo sporedba edba-- moti motiv viran iranii smo uspo sporedit editii naše naše sposobnosti s tuđima Motivacijsk Motivacijska a istraživan istraživanja ja pokušava pokušavaju ju generalizir generalizirati ati i testirati testirati točnost točnost različitih hipoteza i teorija koje pokušavaju objasniti fenomen motivacije. Ako hipoteza može biti potvrđena, omogućuje nam bolje razumijevanje nekog fenomena i konstrukciju različitih načina rješavanja motivacijskih problema. Osno Os novn vna a pita pitanj nja a moti motiva vaci cije je su što što uzr uzrokuj okuje e pona ponaša šanj nje e i zašt zašto o to ponašanje varira u intenzitetu. Pitanje što uzrokuje ponašanje može se podi podije jelit litii u mnog mnoga a drug druga. a. Važno ažno je nauč naučit itii kak kako motiv motivac acij ija a utje utječe če na zapo započi činj njan anje je,, traj trajno nost st,, prom promje jenu nu,, usmj usmjer eren enos ostt na odr određen eđenii cilj cilj,, te eventualni prestanak radnje. Drug Drugo o os osno novn vno o pita pitanj nje e moti motiva vaci cije je bavi bavi se pita pitanj njim ima a vari varira ranj nja a motivacije interindividualno i intraindividualno. Intraindividualno variranje se događa kod pojedinca tokom vremena, jer ponašanje gotovo uvijek varira varira u svom intenzitetu. intenzitetu. Interindividua Interindividualno, lno, motivacija motivacija varira varira čak i u istoj situaciji, a ne samo tokom vremena. Mnogi motivi koji su snažni za jednu osobu za drugu su potpuno nevažni. Motivacijska se istraživanja na ovom polju bave kako i koliko razlika se javlja, te kakve posljedice takve razlike nose.
2 I.K.
Motivacija je ono što ponašanju daje energiju i smjer. Energija znači da ponašanje ima određenu snagu, intenzitet i trajnost; smjer znači da ponašanje ima svrhu, da je usmjereno postizanju nekog cilja. Procesi koji energiziraju i upravljaju ponašanjem izviru iz sila u organizmu i okolini. Motivi su unutrašnji procesi koji uključuju potrebe, kognicije i emocije, koje energiziraju i upravljaju ponašanje (ljudske tendencije za pristup i izbjegavanje). Vanjski događaji privlače ili odbijaju čovjeka na određeno ponašanje.
MOTIVACIJA UNUTARNJI DOGAĐAJI DOGAĐAJI POTREBE
KOGNICIJE
VANJSKI
EMOCIJE
1. MOTIVI Sastoje se od potreba, kognicija i emocija. Potrebe: nužne su za održavanje života, rast i blagostanje žeđ i glad su motivacijska stanja proizašla iz bioloških potreba za vodom i hranom potreba za pripadanjem je motivacijsko stanje proizašlo iz psihološke potrebe za toplom interpersonalnom vezom. Psihološke potrebe su potrebne za psihološko održavanje, dobrobit i rast potrebe služe organizmu stvaranjem želja i težnji koje motiviraju ponašanja potrebna da se te želje i težnje ostvare kognicije: specifični mentalni događaji poput vjerovanja i očekivanja, te organizirane strukture vjerovanja poput pojma o sebi kognitivni izvori motivacije odnose se na specifične načine razmišljanja koji su za većinu ljudi relativno trajni emocije: organiziraju osjećaje i upravljaju njima, kao i fiziološkom pripremljenošću za reagiranje, funkcijama reagiranja i ekspresijama(kako drugima prenosimo naša unutarnja iskustva); dakle to su čuvstveno- fiziološko- funkcionalno- ekspresivni sklopoviorganizacijom ta četiri aspekta emocije nam omogućuju adaptivno reagiranje • •
•
•
•
•
•
•
2. VANJSKI DOGAĐAJI
3 I.K.
Poticaji signaliziraju da će neko ponašanje najvjerojatnije uzrokovati kaznu ili nagradu. Na taj način poticaji upravljaju motivacijom. Posljedice određenih ponašanja ojačavaju određen način reagiranja, te tako upravljaju ponašanjem, stvarajući ciljeve, te neka ponašanja s obzirom na posljedice čine manje vjerojatnim, a neka više vjerojatnim. Šire gledano, vanjski događaji uključuju i okolinski kontekst, socijalne situacije, socijalnu klimu i kulturu.
IZRAŽAVANJE MOTIVACIJE Kako bismo prepoznali nečiju motivaciju, moramo promatrati njeno motivirano ponašanje, pratiti prethodeću varijablu zadovoljenja potreba i oslanjati se na samoizvještaje. Pomoću praćenja zadovoljenja određenih potreba možemo predvidjeti neko motivirano ponašanje prije no što se ono pojavi. Ako pak ne znamo prethodeću varijablu, možemo promatrati motivaciju iz konzekventnih varijabli, odnosno ponašanja, fizioloških stanja i samoizvještaja. 1. PONAŠANJE Prisutnost i jakost motivacije vidimo iz truda, latencije ponašanja, trajnosti, izbora kod višestrukih opcija, vjerojatnosti odgovora, facijalne ekspresije i tjelesnog stava. a. trud napor uložen u obavljanje zadatka kad motivacija postoji, ljudi ulažu više pažnje, općenito su pobuđeniji nego kad nisu motivirani… jednako trudu u ovom slučaju je intenzitet, odnosno amplituda čovjekovih odgovora na neki podražaj • •
•
b. latencija vrijeme proteklo od podražaja do odgovora kako se motivacija povećava, latencija se smanjuje c. trajnost vrijeme koje protekne od početka do kraja obavljanja određene motivirane aktivnosti što je motivacija veća, veća je i trajnost ponašanja trajnost nije isto što i trud- ponašanje može dugo trajati, a da trud ne bude velik d. izbor preferencija za neku aktivnost u odnosu na neku drugu preferencija izražava snagu motiva koji se natječu e. vjerojatnost odgovora broj ponašanja uspoređen sa prilikama za određeno ponašanje, dakle čestina ponašanja s obzirom na mogućnosti • •
•
• •
• •
•
4 I.K.
f. facijalne ekspresije izražavaju specifičan sastav emocija i osjećaja, odnosno njihovo postojanje i intenzitet g. govor tijela komuniciranje želja i preferencija pomoću pokreta udova, postularnog stava, prebacivanja težine… Sve to zajedno obuhvaća izraz „uključenost“ – engagement- intenzitet i emocionalnu kvalitetu nečijeg sudjelovanja aktivnosti. Uključuje bihevioralnu i emocionalnu komponentu motiviranog ponašanja. •
•
1. FIZIOLOGIJA Kad se pripremamo na aktivnost, živčani i endokrini sustav reguliraju sastav neurotransmitera i hormona koji su biološka osnova motivacije i emocija. Za mjerenje se koriste ispitivanja krvi, salivacije, urina i razne psihofiziološke mjere. Ciljevi psihofizioloških eksperimenata su promatranje kako se tijelo priprema za psihološke i bihevioralne izražaje, te korištenje tog znanja kako bismo razumjeli motivaciju i emocije. Postoji 5 tjelesnih mjerila za ekspresiju motivacije i emocija: kardiovaskularna aktivnost- raste sa težinom, izazovom i atraktivnošću zadatka okulomotorna aktivnost -veličina zjenice, žmirkanje, pokreti oka krvna plazma- katekolamini , te adrenalin(za tenzije i anksioznost) i noradrenalin(za agresiju i percepciju kontrole) elektrodermalna aktivnost- električne promjene na površini kože, primjerice tijekom znojenja skeletno- mišićna aktivnost- kod pokreta lica i tijela •
•
•
•
•
2. SAMOIZVJEŠTAJI Dobivanje podataka introspekcijom pomoću intervjua, upitnika, skalnih testova… ova metoda ima prednosti i nedostatke pred fiziološkim i bihevioralnim tehnikama. Prednosti se odnose na lakoću primjene, mogućnost dobivanja vrlo specifičnih odgovora, mogućnost primjene na velik broj ljudi i sl. Nedostatci se odnose na mogućnost namjernog ili nesvjesnog griješenja u ispunjavanju, nepoznavanju vlastitih motiva, postavljanu pitanja koja zahtijevaju retrospekciju pa ovise o kvaliteti sjećanja ispitanika, nemogućnost primjene na životinjama, novorođenčadi i ludima sa teškoćama u verbalnom izražavanju… Ove se mjere koriste većinom samo da potvrde vjerodostojnost bihevioralnih i psiholoških mjera.
TEME U ISTRAŽIVANJU MOTIVACIJE
5 I.K.
1.motivacija pomaže u adaptaciji u promjenjivim situacijama, jer motivi rastu čim postoji nesklad između zahtjeva okoline i nečije dobrobiti. Kad se ljudi uspješno prilagođavaju, javljaju se pozitivne emocije, a kad je prilagodba neuspješna, javljaju se negativne emocije. 2.motivi utječu na ponašanje tako što usmjeravaju pažnju na one aspekte okoline koji su nam trenutno važniji i aktiviraju naše ponašanje u tom smjeru. Pažnja nikad nije jednako usmjerena na sve podražaje, jer motivi za akcije povezane uz određene događaje nisu jednaki. Motivi usmjeravaju pažnju na prioritete zanemarujući druge stvari. 3.snaga motivacije vremenski varira i utječe na jakost i smjer ponašanja. Ne samo da snaga motiva varira u vremenu, nego u isto vrijeme ljudi imaju više različitih motiva koji su nejednako jaki i natječu se za dominaciju. Najčešće postoji samo jedan koji je najjači, a ostali su mu podređeni. Najjači motiv ima najveći utjecaj na naše ponašanje. 4.motivacija uključuje tendencije za približavanje i udaljavanje. Ljudi obično u isto vrijeme imaju i pozitivna i negativna motivacijska i emocionalna stanja, kako bi se mogli normalno prilagoditi. 5.studije o motivaciji otkrivaju sadržaj ljudske prirode, odnosno otkrivaju zašto ljudi i životinje žele ono što žele, ono što im je u tim željama zajedničko bez obzira na kulturu. 6.motivacija varira po intenzitetu i po tipu. Primjerice, neki autori razlikuju unutarnju i vanjsku motivaciju (Deci), zatim motivaciju za učenje i motivaciju za izvedbu (Ames i Archer), motivacija za izbjegavanje neuspjeha i motivacija za postizanje uspjeha (Atkinson). Različite vrste motivacije jednako su važne kao i različiti intenziteti motivacije. 7.nismo uvijek svjesni motivacijskih osnova našeg ponašanja. Neki motivi su svjesni, a neki imaju osnove u neverbalnim strukturama i kao takvi nisu sasvim dostupni svijesti i verbalnom objašnjavanju. 8.principi motivacije mogu se primijeniti u obrazovanju, poslu, sportu i terapiji. Postoje 2 odvojena pristupa primjeni znanja o motivaciji. Jedan od njih pretpostavlja da ljudima nedostaje motivacije i kao takvu im je moramo proizvesti izvana. Drugi, humanistički pristup, pretpostavlja da svi imaju unutarnju motivaciju, čije izražavanje moramo facilitirati. 9.potrebna je praktična teorija. Teorija je sustav varijabli i veza koje po pretpostavci postoje unutar tih varijabli. Teorije omogućuju okvir za interpretaciju ponašanja kao funkcije intelektualnih poveznica između problema i rješenja.
6 I.K.
2. MOTIVACIJA U POVIJESNOJ PERSPEKTIVI Istraživanja motivacije potekla su od grčkih filozofa Sokrata, Platona i Aristotela. Platon je smatrao da motivacija potječe iz trodijelne, hijerarhijski organizirane duše. Na najnižem je dijelu duše apetitivni dio, u koji spadaju potrebe poput gladi i seksa na drugoj razini je natjecateljski(kompetitivni) dio, gdje spada osjećaj ponosa i srama, a na najvišoj je razini kalkulativni aspekt, u koji spada odlučivanje i biranje. Prema Platonu, različiti dijelovi duše su odgovorni za različite aspekte ponašanja, ali je svaki viši dio mogao kontrolirati one niže. Platonov sustav odgovara Freudovom, u kojem senzualni odgovara idu, razumni egu, a voljni superegu. Aristotel je prihvatio i proširio Platonov sustav, ali je preferirao nazive razumni, voljni i senzitivni dio. Senzitivni dio je impulzivan i iracionalan, sadrži osnovne porive koji nas održavaju na životu. Senzitivni dio je povezan sa osjećajem boli i užitka. Racionalni dio je jedinstven za ljudska bića, povezan je sa idejama i intelektualan, te povezan sa voljom. Volja operira kao najviši stupanj duše kao mogućnost izbora, te dijelom koji je besmrtan i uzvišen. Kasnije je trodijelna grčka psiha svedena na dualizam strasti tijela i razumnosti duha. Nakon renesanse, Renè Descartes je ovom dualizmu dodao razliku između pasivnih i aktivnih aspekata motivacije. Tijelo je mehaničko i motivacijski pasivno, a volja je nematerijalna i motivacijski aktivna. Kao fizički entitet, tijelo posjeduje potrebe za hranom, te odgovara na zahtjeve okoline mehanički, kroz osjete, reflekse i fiziologiju. Um je spiritualan, nematerijalan i razmišljajući entitet koji posjeduje volju za ostvarivanje cilja. Kako bismo razumjeli pasivne i reaktivne motive, reagiralo je tijelo(proučava ih fiziologija), a kako bismo razumjeli ostvarivanje ciljeva reagirala je volja(proučava ih filozofija). Sve velike teorije pokušavaju objasniti što više aspekata motivacije u svega nekoliko termina.
VOLJA: PRVA VELIKA TEORIJA Za Descartesa je prva motivacijska sila bila volja, koju je izjednačavao sa motivacijom. Potrebe tijela, strasti, užici, bol, bili su impulsi za akciju, no oni su samo aktivirali volju. Volja je bila sila uma koja je kontrolirala tjelesne želje i strasti u interesu vrline i spasenja tako što je vježbala svoje moći izbora i težnje. Pokazalo se da je volja jednostavno misaoni konstrukt koji proizlazi iz okoline, unutarnjih mogućnosti, životnog iskustva, te razmišljanja o sebi i svojim idejama. Također se, pomoću eksperimenata, pokazalo da
7 I.K.
postavljanje ciljeva i učinkovite strategije utječu na uspjeh, a ne volja kao takva. Kasnije se iz teorije o volji razvila teorija instinkta.
INSTINKT: DRUGA VELIKA TEORIJA Biološki determinizam Charlesa Darwina je imao dva glavna efekta na znanost: 1. biologiji je dao najvažniju postavku o evoluciji 2. okrenuo um znanstvenika od mentalističkih motivacijskih koncepta (npr. volja) prema mehanicističkim i genetičkim Također je završio nagađanja o dualizmu čovjeka i životinja koja su sadržavala različite studije motivacije, te se okrenuo istraživanju kako životinje koriste motivaciju za prilagodbu zahtjevima okoline. Za Darwina, životinjsko ponašanje je većinom nenaučeno, automatsko i mehaničko. Životinje se prilagođavaju okolini i bez iskustva. Kako bi to objasnio, Darwin je predložio instinkt. Instinkt proizlazi iz fizičke supstance, genetskog materijala. To znači da su to naslijeđene tendencije da se ponašamo na određeni način. Uz adekvatni podražaj, instinkti se izražavaju kroz naslijeđene tjelesne reflekse zbog naslijeđenog impulsa za takav način reagiranja. Dakle, u 19.st. su istraživači motivacije odbacili dušu i ostavili samo tijelo sa svojim nagonima. William James je prvi popularizirao teoriju o instinktima kao osnovi motivacije. Smatrao je da ljudi imaju velik broj fizičkih(lokomocija) i mentalnih instinkta(imitacija, igranje, socijabilnost). Za prelazak instinkta u ponašanje usmjereno prema cilju potreban je samo odgovarajući podražaj. Primjerice, prizor miša u mački aktivira kompleksni set naslijeđenih refleksa koji generiraju impulse u specifične akcije. William McDougal je predložio teoriju instinkta koja je uključivala instinkte za istraživanje, borbu i brigu za mladunčad. Smatrao je da su instinkti iracionalne i impulzivne motivacijske sile orijentirane prema određenom cilju. Instinkti i s njima povezane emocije objašnjavaju upravljenost prema cilju koja je u ljudskom ponašanju očita. Najveća razlika u odnosu na Jamesa jest pretpostavka da bez instinkta ljudi ne bi krenuli ni u jednu akciju, već bi bili inertni. To znači da svu ljudsku motivaciju pripisuje instinktima. Zasad je identificirano oko 6000 različitih instinkta. Pokazalo se da je logika teorija instinkta cirkularna: uzrok ponašanja je instinkt, a ponašanje je dokaz za postojanje instinkta. Nedostaje neki način da se pokaže postojanje instinkta. Jedan od načina je da podižemo 2 vrlo slične životinje u različitim okruženjima i gledamo njihove reakcije na iste podražaje. Današnji psiholozi više ne koriste teoriju instinkta za objašnjenje ljudskog ponašanja.
8 I.K.
NAGON –TREĆA VELIKA TEORIJA Osnivač je Woodworth. Nagon je proizašao iz funkcionalne biologije i objašnjava se time da je funkcija ponašanja zadovoljenje potreba. Kako nestaje balans u tijelu, pojavljuje se nagon kojim želimo zadovoljiti taj nedostatak. 1.
Freudova teorija nagona Freud je vjerovao da je svako ponašanje motivirano i da je svrha motivacije da zadovoljimo potrebe. Freudov pogled na neurološki sustav je taj da biološke potrebe poput hrane konstantno stvaraju uvjete koji će proizvesti energiju unutar živčanog sustava za zadovoljenje tih potreba kako bismo održali konstantnu razinu energije. Ako ne zadovoljimo potrebe, možemo ugroziti svoje fizičko i psihičko zdravlje. Nagon je zapravo upozorenje da je naše zdravlje ugroženo, a ponašanje ne prestaje dok nagon nije zadovoljen. To znači da ponašanje služi živčanom sustavu, a nagon je medijator koji osigurava da će ponašanje zadovoljiti potrebe tijela. Prema Freudu, postoje 4 komponente nagona: izvor, impuls, cilj i predmet. Izvor je deficit u tijelu. Impuls je sila koja posjeduje cilj koji mora zadovoljiti, a ta se sila može odstraniti samo zadovoljenjem deficita u tijelu. Kako bismo postigli taj cilj, nagon motivira traženje objekta koji će pomoću ponašanja zadovoljiti potrebe tijela. Za Freuda je energija živčanog sustava libido. On djeluje poput hidrauličnog sustava u kojem energija neprestano raste. Kako tijelo nastavlja povećavati energiju, potreba za smanjivanjem te energije postaje sve veća i ta želja za smanjenjem energije stvara akcijski impuls. Adaptivno ponašanje smiruje nagon, ali kako je povećanje energije konstantno, nagon će se vratiti. Kritika: preuveličavanje uloge bioloških sila u motivaciji, te umanjivanje uloge učenja i iskustva većina podataka došla je od studija slučaja i poremećenih individualaca ideje nije moguće znanstveno testirati •
•
•
2.
Hullova teorija nagona Za Hulla je nagon bio izvor energije sastavljen iz svih trenutnih deficita u organizmu. Kao i za Freuda, motivacija je za Hulla imala sasvim psihološku bazu i tjelesne potrebe su bile osnovna baza organizma. Smatrao je da je motivaciju moguće predvidjeti na osnovu prethodećih uvjeta u okolini i prije nego što se ona pojavi, jer je nagon stalno rastuća monotona funkcija tijela koja se javlja zbog stalno rastuće monotone funkcije sati deprivacije.
9 I.K.
Primarni nagoni su glad, žeđ, seks, zrak, temperaturna regulacija, odmor nakon napora, defekacija, uriniranje, spavanje, aktivnost, građenje nastambe, briga za mladunčad, te izbjegavanje boli- slično instinktima. Kad se jednom nagon pojavi, energizira ponašanje, ali njime ne upravlja. Upravljanje ponašanjem proizlazi iz učenja, a učenje je posljedica ojačavanja navika. Svaki odgovor koji je smanjivao nagon uzrokovao je ojačavanje, pa su životinje učile koji odgovor u određenoj situaciji omogućuje redukciju nagona. sEr = sHr • D sEr – snaga ponašanja u prisutnosti podražaja(E je ekscitatorni potencijal, r je podražaj, s je odgovor) - ponašanje sHr – snaga navike, odnosno vjerojatnost određenog odgovora na određeni podražaj – uzrok ponašanja D - nagon Kasnije je Hull proširio ovu formulu: sEr = sHr • D • K K – poticaj za motivaciju- eksternalna motivacija, za razliku od nagona koji predstavlja internalnu motivaciju.
PROPADANJE TEORIJA O NAGONU Teorije o nagonu su počivale na tri osnovne pretpostavke: 1. nagon izvire iz tjelesnih potreba 2. smanjenje nagona je ojačavajuće i uzrokuje učenje 3. nagon energizira ponašanje Istraživanja su, osim potpore, pronašla i pobijajuće činjenice: nekad motivacija postoji bez biološke potrebe, a nekad postoji biološka potreba, ali ne i motivacija- anorektičarke. Motivacija može proizaći i iz drugih izvora, osim deficita u tijelu. Zatim, učenje se često javlja bez odgovarajućeg smanjenja nagona- gladni štakori uče čak i kad jedu nehranjivi saharin koji ne smanjuje nagon; a moguće je i učenje uz porast nagona. Također, postoje i eksternalni, nepsihološki izvori motivacije. Sve su se Hullove pretpostavke pokazale bar djelomice točne, međutim, primjena im je ograničena upravo zato jer je Hull nagon smatrao jedinim izvorom motivacije i učenja.
NOVE TEORIJE Nakon 1950-ih i velikih teorija motivacije, počelo se javljati mnogo malih teorija motivacije. 10 I.K.
1. poticaj vanjski događaj koji energizira i upravlja ponašanjem približavanja ili izbjegavanja objašnjava prilaženje ljudi pozitivnim poticajima, a udaljavanje od negativnih ove teorije počivaju na konceptu hedonizma-organizmi izbjegavaju bol i traže užitak kroz učenje, ljudi oblikuju pretpostavke o nagrađujućim i nenagrađujućim objektima teorije poticaja ponudile su nove sastavnice motivacijenove motivacijske aspekte, poput okolinskih poticaja ideja da motivacijska stanja mogu biti stečena kroz iskustvo prikaz motivacije koji ističe trenutne promjene u okolinskim poticajima 2. pobuđenost osnova za teoriju o pobuđenosti bila je otkriće retikularne formacije kao sustava pobuđenosti u živčanom sustavu izvor motivacije je u centralnom živčanom sustavu osnovne ideje karakteristike okolinskih aspekata poput toga kako je okolina stimulativna, stresna itd. utječu na nivo pobuđenosti varijacije u pobuđenosti imaju oblik obrnutog slova uslaba i prevelika pobuđenost nije dobra za obavljanje aktivnosti; najbolja je optimalna pobuđenost, koja je niža za složenije radnje, a više za jednostavnije 3. diskrepancija i uravnoteženost postoji optimalni stupanj za svako motivacijsko stanje organizmi su motivirani da zadrže taj stupanj ravnoteže primjer ravnoteže je optimalna pobuđenost diskrepancija je poremećaj te ravnoteže, a kad se pojavi, energizira i upravlja ponašanje prema vraćanju organizma u stanje ravnoteže
• • •
•
• •
•
MINI- TEORIJE Za razliku od velikih teorija koje pokušavaju objasniti sveukupnu motivaciju, male teorije pokušavaju objasniti samo specifične motivacijske fenomene, značajke motivacije u specifičnim okolnostima, teoretska pitanja, ili motivacijske probleme i tendencije koje se tiču određene skupine ljudi. Primjeri: teorija motivacije za postignuće (Atkinson) •
11 I.K.
• • • • • • • • • •
atribucijska teorija motivacije za postignuće (Weiner) teorija kognitivnog nesklada (Festinger) djelotvornost (White, Harter teorija očekivanja i vrijednosti (Vroom) intrinzična motivacija(Deci) Teorija postavljanja cilja (Locke) Naučena bespomoćnost(Seligman) Teorija reaktivnosti (Brehm) Teorija samoostvarenja (Bandura) Sheme (Markus)
Danas: 1. Aktivna priroda osobe
Cilj teorije nagona bio je objasniti kako prirodno inertno biće postane aktivno. Cilj motivacije bio je aktivirati to inertno biće. Motivacija je bila studija potaknute aktivnosti. Znanstvenici su u drugoj polovici stoljeća smatrali da je soba po prirodi aktivna i motivirana. 2. Kognitivna revolucija
Rani motivacijski koncepti- nagoni, potrebe, glad, pobuđenost, homeostaza- zasnovani su na biologiji i fiziologiji. Tadašnji koncepti motivacije usredotočili su se na studije genetike, biologije, fiziologije i sociobiologije. Danas se motivacija promatra sa kognitivističkog stajalištapromatraju se planovi, ciljevi, očekivanja i vjerovanja, pridavanje obilježja i svijest o sebi. Također, današnje se teorije više usmjeravaju na ljude nego stare, velike teorije- današnje teorije su humanističke. 3. Primijenjena, socijalno relevantna istraživanja
Danas se, nakon okretanja prema proučavanju ljudi, istražuje suočavanje sa stresom, rješavanje motivacijskih problema na poslu i sličnim okruženjima, tretmanu depresije...
Razvoj znanstvene discipline- Thomas Kuhn •
•
•
Kontinuirani razvoj znanstvene discipline predstavlja normalni stadij, a diskontinuirani razvoj razdoblje krize U normalnom stadiju istraživači dijele teoretski i metodološki okvirparadigma Kad se novim istraživanjima pojave anomalije koje ne spadaju u tadašnju paradigmu, dolazi do razdoblja krize 12 I.K.
•
•
•
•
•
Kad se znanstvenici usuglase oko nove paradigme, ponovno dolazi o normalno razdoblja Motivacijske studije su doživjele uspon i pad tri velike paradigmevolja, instinkt i nagon- svaki se od tih pristupa pokazao preograničen za nove spoznaje Posljednje krizno razdoblje vodilo je od teorije nagona prema mini teorijama Trenutačno se smatra da postoje četiri osnovna predmeta istraživanja motivacije- potrebe, kognicije, emocije i vanjski događaji. Također se proučava povezanost motivacije s drugim poljima psihologije
13 I.K.
3. FIZIOLOŠKE POTREBE Fiziološke potrebe, biološki sustavi i ponašanje su međusobno povezani kako bismo postigli stabilnu psihološku regulaciju. Potreba je bilo koja varijabla nužna za život, rast i blagostanje. Ako su potrebe zanemarene, bit će poremećena biološka i psihološka ravnoteža. Motivacijska stanja omogućuju akcije prije nastupanja štete. Šteta može biti nanesena biološkom sustavu, pa motivacijska stanja nastaju iz fizioloških potreba nužnih za izbjegavanje štete i zadržavanje tjelesne ravnoteže. Šteta također može biti nanesena i razvojnim potencijalima, pa se u svrhu njihove zaštite također javlja motivacija, koja tada izniče iz orgazmičkih psiholoških potreba . šteta može biti nanesena i našim vjerovanjima, vrijednostima, pojmu o sebi, pa motivacija izniče i iz psiholoških potreba da zaštitimo naš identitet, prioritete i interpersonalne veze. Fiziološke, orgazmičke i psihološke potrebe zajedno pružaju niz načina za očuvanje života, rasta i blagostanja. Fiziološke potrebe uključuju biološke sustave poput mozgovnih puteva, hormona i tjelesnih organa. Kad su zadovoljene, njihov intenzitet za neko vrijeme pada. Uključuju procese u središnjem živčanom sustavu i uvijek su svjesne, bar u nekom stupnju. Aktiviraju se u većem stupnju kad smo u prisutnosti akcije ili stvari koja ih okida, na primjer, kad nam netko zapovijeda, pojavljuje se psihološka potreba za samoodređenjem. Razlika između orgazmičkih i stečenih psiholoških potreba jest ta što orgazmičke potrebe imaju svi ljudi i naslijeđene su, a stečene potrebe su različite za svaku osobu s obzirom na njene individualne karakteristike i životno iskustvo povezano sa socijalizacijom. Potrebe se međusobno razlikuju po utjecaju na ponašanje. Primjerice, žeđ i glad se ne razlikuju po energiji potrebnoj da bismo ih zadovoljili nego po usmjeravanju pažnje na drukčiju akciju. Drugi način na koji se potrebe razlikuju jest taj što neke stvaraju motivaciju zbog deficita, a neke motivaciju zbog rasta. Kod motivacije zbog deficita, potrebe se javljaju kad nastane neki deficit u organizmu, a kod motivacije zbog rasta potrebe se javljaju kako bi potakle razvoj. Te se potrebe mogu razlikovati prema emocijama koje generiraju- deficitne stvaraju negativne emocije sa osjećajem žurnosti- anksioznost, frustraciju, bol, stres, te olakšanje; potrebe za rast stvaraju pozitivne emocije poput interesa, uživanja, vitalnosti. REGULACIJA 14 I.K.
Prema Hullovoj teoriji nagona, fiziološka deprivacija i deficit stvaraju biološke potrebe, a ukoliko one ostaju nezadovoljene, okupiraju pažnju i prerastaju u psihološke nagone. Nakon nekog vremena od konzumacije vode i hrane, voda se ispari i kalorije potroše, pa se razvije fiziološka neravnoteža. Ako ona nije ugašena, postaje intenzivnija i stvara fiziološku potrebu za vodom i kalorijama. S vremenom, fiziološke potrebe ojačaju i stvaraju nemir i osjećaj pritiska, što je psihološki nagon. Kad osoba postaje motivirana nagonom, počinje obavljati akciju usmjerenu prema cilju- kad nađemo vodu i hranu, pojavljuje se konzumirajuće ponašanje. Konzumacijom se gasi fiziološki nagon, što smanjuje psihološku potrebu kroz proces koji se naziva redukcija nagona. Nakon nje, ponovno smo u prvoj, zasićenoj fazi.
(1) stanje zasićenosti
(2)razvijanje fiziološke deprivacije (7) nagon je reduciran
(3) produžena fiziološka deprivacija proizvodi tjelesnu potrebu (6) pojava konzumirajućeg ponašanja
(5) javlja se cilju usmjereno ponašanje kao pokušaj zadovoljenja nagona (4) potreba se pojačava, nastaje psihološki nagon
PSIHOLOŠKA POTREBA Klinički uzorak koji opisuje porast i pad psihološke potrebe uključuje 7 procesa: Potreba •
15 I.K.
• • • • • •
Nagon Homeostaza Negativna povratna informacija Višestruki inputi i outputi Mehanizmi u organizmu Mehanizmi izvan organizma
NAGON Nagon je ovdje psihološki, a ne biološki termin, a odnosi se na svjesnu manifestaciju inherentne biološke potrebe. Nagon, a ne fiziološka potreba sama za sebe, ima motivacijsku komponentu koja proizvodi energiju i upravlja ponašanjem. Znači, svjesni smo psihološkog nagona, a ne stvarne tjelesne potrebe. HOMEOSTAZA Homeostaza je tendencija tijela da zadrži stabilno stanje u organizmu unatoč promjenjivoj okolini. Kako se ljudi na različite načine moraju prilagođavati toj okolini, tjelesni sustavi su nužno neprestano izvan ravnoteže, a homeostaza je zapravo sposobnost tijela da se vrati u stanje ravnoteže. Tjelesni sustavi potiču povratak u stanje ravnoteže pomoću stvaranja motivacijskih stanja koja nas upravljaju prema nekom cilju, ostvarenjem kojeg ćemo povratiti homeostazu.
NEAGTIVNA POVRATNA SPREGA Negativna povratna sprega odnosi se na psihološki sustav zaustavljanja kojim upravlja homeostaza. Nagon započinje ponašanje, a negativna povratna sprega ga zaustavlja. Kad ne bi bilo negativne povratne sprege, ponašanje bi se nastavljalo unedogled. U tijelu, negativna povratna sprega signalizira zasićenje prije no što je psihološka potreba do kraja zadovoljena VIŠESTRUKI INPUTI I OUTPUTI Nagon ima višestruke inpute, odnosno načine aktivacije, a može biti izražen na mnoge različite načine(višestruki outputi). Nagon je intervenirajuća varijabla između stanja deprivacije(podražaj inputa) i akcije za postizanje homeostaze (podražaj outputa); uzrokuje ga input, a gasi output. MEHANIZMI U ORGANIZMU Regulatorni mehanizmi u organizmu uključuju sve biološke sustave koji zajedno funkcioniraju kako bi aktivirali, održali i završili fiziološke potrebe koje su osnova za nagon. Ti mehanizmi su živčani sustav, endokrini sustav i tjelesne organe. Regulatorni mehanizmi u organizmu su osnovni u analiziranju bilo koje fiziološke potrebe.
16 I.K.
MEHANIZMI IZVAN ORGANIZMA Odnose se na nebiološke mehanizme koji igraju ulogu u aktiviranju, održavanju i završavanju psihološkog nagona koji regulira potrebu. Postoje četiri kategorije regulatornih mehanizama izvan organizma: kognitivni, okolinski, socijalni i kulturalni utjecaji.
Bol Bol uzrokuje ozljeda tkiva. Bol je adaptivno motivacijsko stanje u smislu adaptivnog, povoljnog ponašanja kojem vodi. To je snažno motivacijsko iskustvo koje okupira našu pažnju, ometa ponašanje koje trenutno obavljamo, potiskuje ponaša nje koje uzrokuje bol, te povećava snagu ponašanja koje ublažava bol. S obzirom da je bol evolucijski primarna, ona potiskuje sve ostalo kako bismo počeli s izbjegavajućim ponašanjem. Ona zauzima našu pažnju i dominira sviješću. Bol je potreba koja okupira pažnju jer je često slabije prediktivna od ostalih potreba poput gladi, žeđi i seksa. Bol motivira dva tipa ponašanja: bijeg i rekuperaciju. Što se tiče bijega, bol prekida sve naše dotadašnje aktivnosti sa potrebom bijega koja nam posve okupira pažnju. Takva hitnost izvire iz iznenadnosti koja zahtijeva reakciju. Što se tiče rekuperacije, bol može motivirati pasivnost ili obrambena ponašanja. Čovjek koji pati od boli obično uspori ritam života i traži uvjete poput odmaranja, sigurnosti, njegovanja, socijalne potpore, te potisnute aktivnosti. FIZIOLOŠKA REGULACIJA BOLI Periferni živčani sustav ima raširenu mrežu slobodnih završetaka neurona koji se protežu kroz kožu i tjelesno tkivo. Kad se pojavi oštećenje tkiva, slobodni živčani završetci aktiviraju osjećaj boli na različite načine, ovisno je li bol izazvana, primjerice, temperaturom ili pritiskom. Ova se vlakna mogu aktivirati direktno, ili posredno, izlučivanjem kemijskih tvari iz ozljeda. Postoje dva tipa živčanih vlakana koja prenose bol: A-vlakna su debela i mijelinizirana, pa šalju brze signale za oštru bol. C-vlakna su tanka i nisu mijelinizirana, pa šalju spore, dugotrajne osjete povezane sa kroničnom boli. Vlakna prenose bol u retikularnu formaciju- za razinu pobuđenosti povezanu s boli, limbički sustav(hipotalamus)- za emocionalne informacije povezane s boli i talamus- za iskustvo boli. Bol se može i potisnuti- kod slabe boli djeluje i usmjeravanje pažnje na nešto drugo. A i c vlakna povezana su i sa moždanim deblom koje može inhibirati prolazak boli do mozga pomoću endorfina, koji blokiraju receptore za bol u mozgu. Endorfini se proizvode u hipofizi i hipotalamusu, a otpuštaju tijekom stresa i ozljeda. Općenito, hipnotizirani ljudi slabije osjećaju bol. Također, slabije je osjećaju muškarci i sportaši.
17 I.K.
Prema Leventhalu i Everhartu, sjećanja povezana s boli mogu reducirati nečije trenutno osjećanje boli ukoliko je prethodna bol bila intenzivna.
Žeđ Čim nam volumen vode u tijelu padne za 2%, osjećamo žeđ. Žeđ je svjesno motivacijsko stanje koje priprema tijelo na izvršenje ponašanja koja će smanjiti deficit tekućine u organizmu. Voda se nalazi u intracelularnoj i ekstracelularnoj tekućini u organizmu. S obzirom na to otkud žeđ potječe, razvila se teorija dvostruke deprivacije. Prema toj teoriji, osmometrijska i hipovolumska žeđ predstavljaju intracelularni i ekstracelularni nedostatak vode. Istraživanja su pokazala da je primarna žeđ osmometrijska. Potrebna je i negativna povratna sprega kako bi se inhibiralo unošenje tekućine kad je ima dovoljno. Životinje nikad ne piju ukoliko nisu žedne, dok ljudi to čine u raznim društvenim situacijama. Inhibitorni mehanizmi u ustima tiču se broja gutljaja i dosta su slabi, kao i oni u trbuhu. Također postoji jaka inhibicija u samim stanicama organizma. Žeđ kontrolira također i jetra, hipotalamus i neki hormoni. Mozak kontrolira raširenost stanica ovisnu o količini vode i šalje jetri putem hormona informaciju prema kojoj ona regulira hoće li izlučivati koncentriraniji ili razvodnjeni urin. Hipotalamus također producira i psihološki osjećaj žeđi. Okolina također utječe na osjećaj žeđi. Tako životinje koje žive u okolini bogatoj vodom piju manje preko dana od životinja koje žive u okolini sa malo vode. Najvažniji okolinski utjecaj glede pijenja jest okus. Kad tekućina ima okus, pijemo je ovisno o poticajnoj vrijednosti tog okusanajviše slatko, zatim kiselo, slano i najmanje gorko. Dakle, pijenje se javlja zbog žeđi ili užitka.
Glad Fiziološka regulacija gladi je kompleksnija nego što je to slučaj kod žeđi i boli. Možemo je razumjeti kombinacijom pristupa kratkoročne regulacije putem homeostaze i dugoročne regulacije putem zaliha energije u masnim stanicama. Na glad utječu i kognitivni, socijalni i okolinski faktori. Prvi model za glad je kratkoročni, koji glad objašnjava kao potrebu za popunjavanjem određene količine energije- glukostatska hipoteza. Prema njoj, za glad je odgovorna razina šećera u krvi. Kad padne sposobnost stanice za produkciju energije, javlja se fiziološka potreba za glukozom, koja šalje signal u lateralni hipotalamus, koji je odgovoran za stvaranje apetita, a smanjuje se aktivnost ventromedijalnog hipotalamusa, odgovornog za sitost. Kad se šećer u krvi popne na određenu razinu, glad prestaje jer jetra signalizira ventromedijalnom hipotalamusu da se aktivira. 18 I.K.
Međutim, potrebno je također i da šećer u stanici bude na određenoj razini- zato su šećerni bolesnici gladni i nakon što se količina šećera u krvi poveća. Drugi je model dugoročni, a bazira se a regulaciji pohranjene energije u obliku masnih stanica- lipostatska teorija. Kao i glukoza, masnoća proizvodi energiju. Kad se masa pohranjene energije spusti ispod homeostatske ravnoteže, masno tkivo otpušta hormone, koji putem krvi stimuliraju unos hrane. Jednako tako, ukoliko se masa pohranjene energije poveća, putem hormona leptina se inhibira motivacija za unos hrane. Kako su masne zalihe relativno stabilne, one omogućuju finiju regulaciju kratkoročnih utjecaja razine glukoze u krvi. Lipostatska hipoteza je također više uzela u obzir faktore poput genetike i metabolizma. Drukčija verzija lipostatske teorije je set- point teorija, prema kojoj svatko ima biološki determiniranu tjelesnu težinu koja se odnosi na broj masnih stanica koje određena osoba ima. Ako je osoba na dijeti, smanjuje se broj masnih stanica i osoba osjeća glad i obrnuto. Zato se nakon dijete većinom težina vraća na staru. OKOLINSKI UTJECAJI Na uzimanje hrane utječu karakteristike same hrane, poput okusa, mirisa, boje; zatim doba dana, stres i slično. Ako nam je hrana jače dostupna i u većim količinama, jest ćemo više. Jedenje je često i socijalna prilika- ljudi više jedu u društvu nego kad su sami. Ponekad smo, međutim, društveno uvjetovani da jedemo malo, kad se nalazimo u grupi gdje je to poželjno- manekenke, atletičari... Pokazalo se da ljudi na dijeti zapravo jedu više od onih koji nisu na dijeti, jer su ranjiviji na okus i više ih privlači kalorična hrana. Taj se fenomen naziva obuzdano otpuštanje, a fenomen prejedanja opisuje se kao kontraregulacija- ljudi na dijeti jedu vrlo malo, ali pojedu izrazito mnogo kad pojedu nešto kalorično. Jedenje većih količina hrane također olakšava depresija, anksioznost, uvjeti koji povrjeđuju naš ego, alkohol, i slično. Dakle, socijalna, kognitivna i emocionalna regulacija mimo fiziološke utječu na uzimanje hrane. Da bi dijeta bila uspješna, moramo moći ignorirati unutarnje porive, te zamijeniti fiziološku kontrolu kognitivnom. Problem je u tome što su ljudi na dijeti ranjivi prema okolinskim faktorima koji potiču jedenje, jer kognitivni sustav nema negativnu povratnu spregu. Zaključno, glad izvire iz moždanih struktura i perifernih grana- usta, trbuha i tjelesne temperature. Što se tiče trbuha, glad se javlja kad se hrana razgradi, a kako se visokokalorična hrana razgrađuje dulje, kad je jedemo, dulje vremena smo siti. Glad počinjemo osjećati i kad nam je trbuh pun 40 %. Što se tiče signala iz mozga, centar za glad je lateralni hipotalamus, koji izlučuje neuropeptide oreksine, a oni uzrokuju glad. Ventromedijalni hipotalamus je centar za sitost, koji ima receptore za 19 I.K.
leptin, a njega izlučuju masne stanice. Naravno da glukoza i masne stanice neprestano šalju informacije o stanju energije u njima.
Seks Kod životinja se seksualna motivacija i aktivnost javljaju kad je ženka u ovulaciji, kad ženka ispušta feromone, kojima motivira mužjaka da joj priđe. Mužjakovo seksualno ponašanje može povećati i izlučivanje testosterona. Dakle, kod nižih životinja se seksualno ponašanje može promatrati u okviru prethodno opisanih fizioloških potreba i psiholoških nagona. Najveća razlika seksa i ostalih fizioloških potreba je ta što seksualna apstinencija ne dovodi do ugrožavanja života. Što dalje krećemo na evolucijskoj ljestvici, regulacija seksualnog ponašanja postaje složenija. Za ljude veći utjecaj je socijalni, kulturalni i evolucijski nego fiziološki. Socijalni utjecaj odnosi se na procjenu fizičke atraktivnosti, socijalni osjećaj ljubavi i usamljenosti i slično, na kognitivne faktore odnose se vjerovanja o romantičnoj ljubavi, očekivanja od romance i seksualne skripte. Kulturalni poticaji odnose se na religiozne i moralne stavove o seksu, identifikacija sa seksualnom ulogom, odnos prema ženama i muškarcima u kulturi... evolucijske sile odnose se na promatranje plodnosti, traženje i izbjegavanje obaveze, sigurnost u roditeljstvo i ulaganje u roditeljstvo. Na ljudsko seksualno ponašanje utječu hormoni- androgeni i estrogeni. Hipotalamus aktivira hipofizu, koja otpušta folikulostimulacijski(aktivira produkciju sperme i jajnih stanica) i luteinizacijski hormon( stimulira proiuzvodnju testosterona i pojavu ovulacije). Hormoni odražavaju ljudske odgovore na vanjske podražaje, poput osobe suprotnog spola, jednako kao i razni nehormnonalni faktori, poput vida, dodira, mirisa. Na ljudsko seksualno ponašanje utječe i seksualna pobuđenost, koju uspostavljaju hormoni, a aktiviraju okolinski faktori. Kod stimulacije od strane seksualnog partnera, ljudi kulturalno univerzalno pokazuju seksualni odgovor u 4 faze: EKSCITACIJA- povećava se protok krvi i tenzija mišića oko spolnih organa, PLATO- javlja se kad je ekscitacija najveća, ORGAZAM- počinje ubrzanim disanjem i serijom ritmičkih kontrakcija pelvičkih mišića i završava iskustvom užitka koji proizlazi iz opuštanja mišićne tenzije i protoka krvi, a dijelom i zbog psihološke intimnosti, RJEŠAVANJE- kod muškaraca kraće, a kod žena duže, a nakon toga se vraćaju u predekscitatornu fazu. Kod žena je u toj fazi moguće daljnje uzbuđivanje. Na seksualnu motivaciju utječu obilježja partnera, poput mirisa, dodira, zvučnih i vizualnih signala. Vizualni signali u obliku izgleda su vrlo važni. Standardi atraktivnog izgleda variraju kulturalno. Neke su fizičke karakteristike kulturalno univerzalne, poput zdravog, mladenačkog izgleda koji je povezan sa sposobnošću reprodukcije. Glavni prediktor muške atraktivnosti je omjer struka i bokova, koji mora biti od 0.7 do 1-0. povezano sa percepcijom zdravlja, najatraktivniji 20 I.K.
su umjereno mršavi muškarci. Što se tiče lica, postoje velike kulturalne razlike, pa se razvila čitava metrija lica koja to proučava. Postoje tri kategorije koje objašnjavaju atraktivnost lica- neonatalne karakteristike, karakteristike seksualne zrelosti, te ekspresivne karakteristike. Neonatalne se odnose na velike oči i malen nos, što se povezuje sa mladošću, otvorenošću i ugodnošću. Seksualna zrelost odnosi se na istaknutost jagodica, a za muškarce još i čvrsta kosa lica i obrva, što je povezano sa snagom, statusom i kompetencijom. Ekspresivne karakteristike odnose se na širok osmijeh i visoko postavljene obrve u odnosu na oči, što se povezuje sa izražavanjem pozitivnih emocija. Za žene, najbitnije su neonatalne karakteristike, ali su i ostale važne. Za mušku atraktivnost najbitnije su karakteristike seksualne zrelosti, no također su važne i ostale. SEKSUALNE SKRIPTE- mentalne reprezentacije slijeda događaja koji se odvijaju tijekom tipične seksualne epizode. Uključuju specifične aktere, motive i osjećaje tih aktera, te set pripadajućih verbalnih i neverbalnih ponašanja koja se javljaju sa seksualnim ponašanjem. Baza seksualne skripte je kulturalna skripta povezana sa spolom koju svi uče tijekom života. Iako preadolescenti nemaju seksualne skripte, imaju saznanja o spolnim ulogama koje su osnova seksualnih skripti. U adolescenciji se masturbacijske fantazije kombiniraju sa spolnim ulogama i stvaraju osnovne seksualne skripte, koje se slažu sa 4 stadija seksualnog odgovora. Ženske prvotne skripte sadrže malo seksualnog materijala, jer djevojke manje masturbiraju. Kod njih su često sadržani elementi zaljubljivanja umjesto sudjelovanja u seksualnom činu. Tek kasnije se i njihove skripte približe onima sa 4 faze. Sa odlaskom na spojeve, u skripte se umeće i faza uzbuđivanja bez orgazma, koje se odnosi na dodirivanje preko odjeće. Kasnije se svraća mnogo pažnje i na druge ljude, pa se pojavljuje anksioznost, te je seksualna aktivnost često i neuspješna. Ali naravno, vježbom do savršenstva, pa partneri i te okolnosti uključuju u skripte, prilagođavaju te skripte jedan drugome i one postaju prihvatljive i realne. SEKSUALNE SHEME- ljudi se razlikuju u kognitivnim reprezentacijama ''seksualnog ja'', koje se odnose na kognitivne generalizacije seksualnog ja koje proizlaze iz prošlih iskustava. Uključuju pozitivne i negativne aspektepozitivni se odnose na sklonosti i otvorenosti strastvenoj emocionalnoj vezi koja uključuje i seks, a negativni se odnose na stupanj srama i konzervatizma koji često odvraćaju od seksualno- romantičnih emocija i akcije. Dakle, pozitivni potiču seksualnu želju i faze ciklusa seksualnih odgovora, a negativni ih inhibiraju. SEKSUALNA ORIJENTACIJA- ključan je element postpubertalnih seksualnih shema, a odnosi se na preferenciju seksualnih partnera istog ili suprotnog spola. javlja se u kontinuumu, pa je trećina adolescenata imala bar jedno homoseksualno iskustvo, u čemu prednjače dječaci. Taj kontinuum kreće od sasvim heteroseksualnih sklonosti, preko biseksualnih, pa sve do isključivo homoseksualnih sklonosti, što se odnosi na oko 2% 21 I.K.
žena i na oko 4% muškaraca. Istraživanja pokazuju da seksualna orijentacija nije izbor, već je dijelom determinirana, a dijelom utječe okolina, nije još utvrđena jednoznačna veza. EVOLUCIJSKA BAZA SEKSUALNE MOTIVACIJE Pretpostavlja se da su muškarci i žene tijekom evolucije razvili različite psihološke mehanizme koji čine podlogu za seksualnu motivaciju i strategije parenja( nije najsretnija riječ ali eto). Još se ne zna jesu li te strategije i motivacija svjesne ili nesvjesne varijable. Razlike su slijedeće: muškarci imaju kratkoročniju seksualnu motivaciju, nameću manje striktne standarde, visoko valoriziraju atraktivnost i mladost, ljubomorniji su i evaluiraju djevičanstvo. Žene evaluiraju znakove materijalnih dobara koje im muškarci mogu pružiti, socijalni status i ambicije, te potencijal za brižnost. Takve preferencije ne moraju biti konzistentne sa kulturalnim težnjama, ali su konzistentne sa evolucijskim. Kod homoseksualnih muškaraca se javljaju razlike jer oni ne evaluiraju mladost i nisu skloni seksualnoj ljubomori.
Nemogućnost kontrole psiholoških potreba Ljudi pokušavaju kontrolirati fiziološke potrebe pomoću mentalne kontrole. Ako im to uspije, dolazi do samoregulacije, a ukoliko ne uspije, javlja se neuspjela samoregulacija. Do toga dolazi zbog 3 primarna razloga1. nedostatak standarda, nekonzistentni i konfliktni standardi, ili neodgovarajući (pretjerani)standardi. 2. neuspjeh u praćenju postupka ako su ljudi ometeni, zauzeti, pod utjecajem nekih tvari i slično. 3. ljudi nemaju sposobnost konformirati se sa standardima kad su iscrpljeni, pod stresom i slično. Ono što je zajedničko svim tim problemima jest manjak kontrole nad vlastitom pažnjom.
4.
MOZAK KAO CENTAR MOTIVACIJE I EMOCIJA
Tvar koja se smatra indikatorom gladi je hormon ghrelin. Razina ghrelina u krvi oscilira tijekom dana. Nakon hranjenja razina ghrelina naglo pada. Dijeta djeluje tako da tijelo pokušava napraviti protumjere protiv daljnje deprivacije od hrane i raste razina ghrelina. Leptin se proizvodi kada se treba zaustaviti osjećaj gladi i rezultira osjećajem sitosti, a za vrijeme dijete se njegova razina smanjuje. U mozgu nastaju želje, potrebe, užitak i čitav spektar emocija. Mozak sudjeluje u svim emocionalnim i motivacijskim stanjima, a potpomažu mu unutarnji organi (jetra, želudac...) i biokemijske aktivnosti unutar tijela.
22 I.K.
Tri principa po kojima istraživači proučavaju mozak: 1.specifične mozgovne strukture stvaraju specifična motivacijska stanja
-
stimulacija specifičnih mjesta u mozgu rezultiraju specifičnim osjećajem nekog motivacijskog stanja ponekad stimulacija samo nekog neuralnog kruga ili neurotransmiterskog puta rezultiraju osjećajem nekog motivacijskog stanja
2.biokemijske tvari stimuliraju mozgovne strukture
- neurotransmiteri i hormoni stimuliraju receptore na određenim strukturama i onda te strukture proizvode neka motivacijska stanja 3.svakodnevni događaji pobuđuju proizvodnju biokemijskih tvari
- dnevni događaji stimuliraju mozak za nastanak motivacijskih stanja POGLED UNUTAR MOZGA Postoji više načina na koji se može istraživati mozak. Stariji način je stimulacija korteksa prije operacija na kojima je otvoren dio lubanje. Stimulacije pojedinih točaka rezultiraju specifičnim radnjama koje sam pacijent doživljava kao nesvjesne. Novija metoda je fMRI (funkcijska magnetska rezonanca) koja radi detaljne slike struktura mozga. Istraživači mogu saznati koji dijelovi mozga su povezani s pojedinim motivacijskim i emocionalnim stanjima. Hipotalamus
-
20 zasebnih jezgri koje su međusobno povezane, a služe razdvajanju funkcija sudjeluje u regulaciji niza važnih bioloških funkcija: hranjenje, pijenje i dr. te endokrinog i autonomnog žičanog sustava kontrolira hipofizu koja zapravo kontrolira endokrini sustav
Medijalni snop prednjeg mozga
-
snop puteva koji spajaju hipotalamus s ostalim limbičkim strukturama, uključujući septalno područje, mamilarna tjelešca i ventralno tegmentalno područje najbliže onomu što možemo nazvati centar za užitak stimulacija medijalnog snopa kod ljudi rezultira ugodnim osjećajima
Amigdala
-
niz povezanih jezgara od kojih svaka ima zasebnu funkcijustimulacija jedne može rezultirati ljutnjom a druge strahom detektira i reagira na prijeteći događaj sudjeluje i percepciji tuđih emocija, facijalnih ekspresijai dr. 23 I.K.
-
igra ključnu ulogu u učenju novih emocionalnih asocijacija kada se ljudima ukloni amigdala postanu smireni i emocionalno indiferentni, čak i situacijama provokacije amigdala šalje informacije u mnoge dijelove mozga, ali samo malo informacija vraća se natrag u nju
Septo-hipokampalni krug
-
-
integrira funkcije više limbičkih struktura uključujući: septalno područje, hipokampus, talamus, hipotalamus i mamilarna tjelešca i dr. povezan je i s korteksom emocije povezane s prethodećim užitkom i prethodećom tjeskobom hipokampus: stalno uspoređuje dolazeće senzorne informacije s događajima koje očekujemo (prema pamćenju); ako je usporedba zadovoljavajuća, odnosno, ako se dogodi ono što smo očekivali hipokampus radi u „u redu“ modu („okay“); ako se dogodi nešto što nismo očekivali hipokampus radi u „nije u redu“ modu („not okay“)tada se aktivira septo-hipokampalni krug i nastaje ponašanje motivirano tjeskobom anti-tjeskobne tvari zapravo „stišavaju“ rad hipokampusa u „nije u redu“ modu prirodna anti-tjeskobna kemikalija su endorfini
Retikularna formacija
-
ima ključnu ulogu u pobuđenosti i u u procesu buđenja motivacijskih i emocionalnih komponenti mozga sastoji se od dva dijela: Ascedentnog-pobuđuje i alarmira mozak Descedentnog-regulacija tonusa mišića
Prefrontalni korteks -
-
osobni ciljevi desna strana-negativne emocije lijeva strana-pozitivne emocije ljudi se razlikuju u osjetljivosti lijeve ili desne strane te veću aktivnost u jednoj od te dvije postoje dvije opće dimenzije osobnosti koliko je osoba osjetljiva naspram pozitivnih emocija koliko je osoba osjetljiva naspram prijetnji, kazna i negativnih emocija - ljudi koji su desno asimetrični imaju više rezultate na BIS upitniku - ljudi koji su lijevo asimetrični imaju više rezultate na BAS upitniku
NEUROTRANSMITERSKI PUTEVI U MOZGU Neurotransmiterski put je izraz za skup neurona koji komuniciraju jedni s drugima koristeći određeni neurotransmiter. 24 I.K.
Dopaminski put -povezuje se s dobrim i pozitivnim osjećajima i nagradama -određena razina dopamina je uvijek prisutna u mozgu, a određeni događaji potiču dodatnu proizvodnju -želja za određenim izborom regulirana je informacijom koja dolazi otpuštanjem dopamina iz ventralnom tegmentalnog područja; otpuštanje dopamina povezuje se s očekivanjima koje imamo od određenih događaja; ako se ,pak, dogodi da je rezultat povoljniji od očekivanog, veća otpuštenost dopamina govori da je nagrada veća od očekivane i obratno -užitak je rezultat prisutnosti dopamina u sustavu za nagradu; očekivanje nagrade potiče otpuštanje nagrade, a ne sama „konzumacija“ nagrade -otpuštanje dopamina signalizira nadolazeću nagradu i uči nas događajima koji nagrađuju -otpuštanje dopamina je najveće kada se nagrađujući događaji dogode neočekivano -dokazi o doživljaju nagrade dolaze iz istraživanja samo-stimulacije i samo-doziranja droge životinja -otpuštanje dopamina također aktiviraju voljno ciljno usmjereno ponašanje te služi kao neuralni mehanizam preko kojeg se motivacija provodi u akciju Serotoninski put -utječe na raspoloženje i emocije Norepinefrinski put -regulira pobuđenost Endorfinski put -inhibira bol, anksioznost i strah stvarajući dobre osjećaje nasuprot negativnih MOTIVACIJA I SOCIJALNI KONTEKST -motivacija se ne može odvojiti od socijalnog konteksta u kojem se događa -društvo nudi okolinu punu potpore za ispunjenje potreba poput rasta ili preživljavanja i dr. -mozak je sredstvo pomoću kojega stvaramo motivacijska i emocionalna stanja koja su nam potrebna da se optimalno prilagodimo fizičkom i socijalnom svijetu oko nas Često nismo svjesni motivacijskih temelja našeg ponašanja . Motivi su različiti u svojoj dostupnosti svijesti i verbalnom izvještaju. Neka ponašanja su impulzivna i nisu posve jasni uzroci tog ponašanja. Takvi su motivi koji nastaju u limbičkim strukturama za razliku od onih koji nastaju cerebralnom korteksu koji je temeljen i na jezičnim dijelovima. Ti motivi postoje u našoj svijesti samo kao apetiti i želje/težnje. 25 I.K.
