UNIVERZITET U SARAJEVU
PRIRODNO MATEMATIČKI FAKULTET ODSJEK ZA GEOGRAFIJU
PRIMIJENJENA KARTOGRAFIJA SKRIPTA
PRIMIJENJENA KARTOGRAFIJA Temeljni pojmovi: kartografija i karta karta Kartografija je znanost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem i upotrebom prostornih informacija, te posebno njihovom vizualizacijom tj. kartografskim prikazom. Pri ovoj definiciji pod prostornom informacijom razumijeva se svaki navod, kojemu uz uz iskaz o značenju objekta, pripada i položajna određenost u datom datom sustavu sustavu (Hake 1994). Postoji veliki broj definicija kartografije, kartografije, a one se uglavnom vežu za matičnu znanost. Najstarije definicije kartografije potječu iz njene tehničke domene. Vremenom, kartografija je razvila svoje metode, ona ima svoj predmet istraživanja, teoriju, metateoriju i epistemologiju, te postala organizirani sustav znanja, koje je stjecano opažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu. Takva kartografska znanja
omogućuju objektivno, sistematizirano i argumentirano istraživanje geografske stvarnosti, te je kartografija kartografija i geografska grana. Kartografija nije samo skup znanja, već i način razmišljanja i promatranja geografske stvarnosti , koju se može kvantificirati I kvalificirati, uopćavati, objašnjavati i vrednovati. U procesu istraživanja geoprostora , geografija pored općih znanstvenih koristi i kartografske metod e. Kartografija je dinamična oblast ljudskog znanja, koja se razvija skupa sa suvremenim stanjem znanstvene misli u svijetu. Tako su nove oblasti vezane za informatiku pridonijele pridonijele i razvoju kartografije, kartografije, a definirane su i nove
discipline: kartoinformatika, (geoinformacijska kartografij), kartografij), Geoikonikai Geoimidž. Razvoj spoznaja o kartografiji ponajbolje se zrcali u pristupu njezinu objektu
istraživanja, kroz definicije brojnih teoretičara te misli, među kojim se izdvajaju Arnbeerger, Sališčev, Robinson, Ratajski, Berljant, Aslanikašvili, Sowen, Taylor i Morita.
„Kartografija je znanost o logici, metodici i tehnici konstrukcije, izrade i tumačenja karte i drugih kartografskih formi koje trebaju produbiti prostorno ispravnu
predstavu o stvaranosti. Ona se ne bavi samo prikazivanjem konkretnih objekata, već i apstraktnih pojava u prostoru, naravno ukoliko se one mogu predstaviti prema kartografskim pri ncipima. Znanstveno istraživanje adekvatnih sredstava za prikazivanje ide daleko ispred oblasti geodetskih obuhvatljivih objekata i obuhvata
izvanredno veliki broj pojava u prostoru. U vezi sa ovim mogu se povući veoma bitne veze i paralele sa geografijom“ . (Arnberger (Arnberger E., 1966). Arnberger je kartografiju podijelio na teoriju i tehniku kartografije. „U definiciji Kartografije nalazimo znanstvene zadatke, ali i praktičnu stranu izrade karata. Dakle , mora se principijelno praviti razlika između Teorijeske kartografije i Praktične kartografije“. (Arnberger E., 1966). Zadatak teorije k artografije je, između ostalog, istraživanje grafičkih formi i njihovih
zakonitosti u smislu korištenja kao adekvatno sredstvo prikazivanja kvalitativnih i kvantitativnih osobina strukturnih modela sa istovremenim osvrtom na njihovu situaciju, pozicionu i prostornu povezanost. (Živković, Ivanković , 2003) Zadatak praktične kartografije je da konkretne i apstraktne pojave predstavi grafički,
i to tako da se njihov raspored i položaj mogu točno pročitati. Ovo je grafokomunikacijski koncept kartografije.
2
PRIMIJENJENA KARTOGRAFIJA Temeljni pojmovi: kartografija i karta karta Kartografija je znanost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem i upotrebom prostornih informacija, te posebno njihovom vizualizacijom tj. kartografskim prikazom. Pri ovoj definiciji pod prostornom informacijom razumijeva se svaki navod, kojemu uz uz iskaz o značenju objekta, pripada i položajna određenost u datom datom sustavu sustavu (Hake 1994). Postoji veliki broj definicija kartografije, kartografije, a one se uglavnom vežu za matičnu znanost. Najstarije definicije kartografije potječu iz njene tehničke domene. Vremenom, kartografija je razvila svoje metode, ona ima svoj predmet istraživanja, teoriju, metateoriju i epistemologiju, te postala organizirani sustav znanja, koje je stjecano opažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu. Takva kartografska znanja
omogućuju objektivno, sistematizirano i argumentirano istraživanje geografske stvarnosti, te je kartografija kartografija i geografska grana. Kartografija nije samo skup znanja, već i način razmišljanja i promatranja geografske stvarnosti , koju se može kvantificirati I kvalificirati, uopćavati, objašnjavati i vrednovati. U procesu istraživanja geoprostora , geografija pored općih znanstvenih koristi i kartografske metod e. Kartografija je dinamična oblast ljudskog znanja, koja se razvija skupa sa suvremenim stanjem znanstvene misli u svijetu. Tako su nove oblasti vezane za informatiku pridonijele pridonijele i razvoju kartografije, kartografije, a definirane su i nove
discipline: kartoinformatika, (geoinformacijska kartografij), kartografij), Geoikonikai Geoimidž. Razvoj spoznaja o kartografiji ponajbolje se zrcali u pristupu njezinu objektu
istraživanja, kroz definicije brojnih teoretičara te misli, među kojim se izdvajaju Arnbeerger, Sališčev, Robinson, Ratajski, Berljant, Aslanikašvili, Sowen, Taylor i Morita.
„Kartografija je znanost o logici, metodici i tehnici konstrukcije, izrade i tumačenja karte i drugih kartografskih formi koje trebaju produbiti prostorno ispravnu
predstavu o stvaranosti. Ona se ne bavi samo prikazivanjem konkretnih objekata, već i apstraktnih pojava u prostoru, naravno ukoliko se one mogu predstaviti prema kartografskim pri ncipima. Znanstveno istraživanje adekvatnih sredstava za prikazivanje ide daleko ispred oblasti geodetskih obuhvatljivih objekata i obuhvata
izvanredno veliki broj pojava u prostoru. U vezi sa ovim mogu se povući veoma bitne veze i paralele sa geografijom“ . (Arnberger (Arnberger E., 1966). Arnberger je kartografiju podijelio na teoriju i tehniku kartografije. „U definiciji Kartografije nalazimo znanstvene zadatke, ali i praktičnu stranu izrade karata. Dakle , mora se principijelno praviti razlika između Teorijeske kartografije i Praktične kartografije“. (Arnberger E., 1966). Zadatak teorije k artografije je, između ostalog, istraživanje grafičkih formi i njihovih
zakonitosti u smislu korištenja kao adekvatno sredstvo prikazivanja kvalitativnih i kvantitativnih osobina strukturnih modela sa istovremenim osvrtom na njihovu situaciju, pozicionu i prostornu povezanost. (Živković, Ivanković , 2003) Zadatak praktične kartografije je da konkretne i apstraktne pojave predstavi grafički,
i to tako da se njihov raspored i položaj mogu točno pročitati. Ovo je grafokomunikacijski koncept kartografije.
2
Pogled velikog ruskog kartografa Sališčeva glasi: „Kartografija je znanost o geografskim kartama, kao poseban vid odražavanja stvarnosti, koja u svoje zadatke uključuje svestrano izučavanje geografskih karata, a također razradu metoda i procesa njihove izrade i korištenja“. (Sališčev, K.A., 1971), te itsi autor navodi „Moguće je potpunije i logič ki strože odrediti kartografiju kao znanost o održavanju i istraživanju prostornog razmještaja, strukture i uzajamnih veza pojava prirode i društva (i njihove promjene u vremenu) posredstvom slikovno -znakovnih modela (kartografskih prikaza) koji nadograđuju ove ili one dijelove stvarnosti u uopćenoj i preglednoj formi“. (Sališčev, K.A., K.A., 1976) „Kartografska metoda saznanja stvarnosti uključuje prvenstveno kartografiranje (izgradnju prostornih slikovno-znakovnih modela stvarnosti koja se istražuje) fiksirajući saznanja dobivena u procesu istraživanja, i drugo, izučavanje modela (karata) u cilju dob ivanja novih saznanja o stvarnosti, koja se ne uočavaju na izvoru informacija. Drugim riječima, interpretacija karata je u stanju da da informaciju iznad onih kojima se kartograf koristio prilikom stvaranja karte.“ (Sališčev K.A., 1976)
Sališčev je 1982.godine u svom udžbeniku Kartografija naveo i sljedeću definiciju: „To je znanost o održavanju i istraživanju pojava u prirodi i društvu – njihovog razmještaja osobina, uzajamne povezanosti i promjena u vremenu – posredstvom kartografskog prikaza kao prostornih slikovno- znakovnih modela“. On kaže: „Kartografska metoda saznanja stvarnosti uključuje prvenstveno kartografi sanje – izgradnju prostornih slikovno-znakovnih modela stvarnosti koja se istražuje, fiksirajući saznanja dobivena u procesu istraživanja, i drugo, izučavanje modela (karata) u cilju dobivanja novih saznanja o stvarnosti, koja se ne uočavaju na izvoru informacija. Na takav način, kartografsk a metoda saznavanja zakonomjerno razlikuje terensko i kabinetsko kartografiranje i istraživanje na gotovi m kartama za dobivanje novih saznanja o istraživanom dijelu stvarnosti“. (Sališčev K.A., 1976) Živković (Živković, Ivanović, 2003) analiziraju novu definiciju i zaključuje da je „Sališčev najnovijom definicijom pod kartografskom metodom podrazumijeva održavanje i istraživanje pojava posredstvom kartografskih prikaza ili posredstvom slikovno-znakovnih modela. Ovo je njegov koncept Kartovedenia“. Veliki svjetski istraživač kartografije kartografije je Robinson. Po njemu njemu „Kartografija je tehnika, u osnovi zainteresirana za smanjenje specijalnih karakteristika velike teritorije, dijela
ili cijele Zemljine površine, ili nekog drugog nebeskog tijela, i za oblikovanje koje ih čini opažajućim. Upravo kao što govorni ili pisani jezik omogućava ljudima da komuniciraju bez ograničenja, naglašavajući ove elemente, karta nam omogućava da produžimo normalno rastojanje gledanja, tako reći omogućava nam da vidimo šire prostorne odnose koji se nalaze na velikim teritorijima. Jedna iscrtana geografska
karta je mnogo više nego puko smanjenje. Ako je dobro urađena, ona je pažljivo konstruiran instrument za registriranje, računanje, izlaganje, analiziranje i uopćeno razumijevanje međusobnih odnosa stvari i njihov prostorni odnos. Ipak, njena osnovna funkcija je dovođenje stvari u polje vida“ . (Robinson S.A., 1978) „Kartografija je umjetnost, znanost i tehnologija pravljenja karata, zajedno sa njihovim proučavanjem kao naučnih dokumenata i umjetničkih dijela. U ovom kontekstu karte se mogu smatrati kao skup svih tipova karata, planova, sekcija,
3
trodimenzionalnih modela i globusa koji predstavljaju Zemlju ili neko nebesko tijela
u nekom razmjeru“. (Robinson S.A., 1978) „Kartografija istražuje procese prijenosa horološke informacije posredstvom karte, a također efikasnost tog prijenosa i kretanja , tj. rezultate, koje na kraju dobiva korisnik karte. Ti procesi vode ispoljavanju određenih karakteristika stvarnosti. Karta služi kao instrument pomoću koga se ispoljavaju različite strane stvarnosti“. (Ratajski L., 1983) Poljska geografija i kartografij a su veoma značajne u svijetu, a najveće ime je poljski kartograf Ratajski: „Kartologija je funkcionalni sistem kartografije, koja određuje
oblast njenog istraživanja i naučne probleme, a također odnos dobivenih rezultata i praktične djelatnosti. Zadaci koji stoje pred kartografijom, realiziraju se posredstvom razvoja i stvaranja općih i posebnih teorija, razrade metoda ocjene kartografskih radova i metodaa praktičnog prilaza teorijskim postavkama, a također i uspostavljanjem uzajamnih veza između praktične djelatnosti i teorijske razrade“. (Ratajski L., 1983) Ovo je kartološki koncept kartografije po Ratajskom. Ruski geograf Berljant uspostavlja kartografski sistem sa nekoliko podsistema (znanstveno spoznajni sistem u kartografiji: teorijsko-kartografski sistem, sistemska izrada karata, sistemska upotreba karata; proizvodno tehnički sistem u kartografiji: tehničko-kartografski sistemi, tehnološki kartografski sistemi, informaciono potraživajući kartograski sistemi), ukazujući na njegovu funkcionalnu pove zanost.
„Pod kartografskim sistemom podrazumijeva se sveukupnost uzajamno povezanih i uzajamno komplementnih naučnih koncepcija i/ili tehničkih principa, metodaa, algoritama, pribora, funkcioniranja koji imaju za cilj stvaranje ili upotrebu kartografskih proizvoda kao modela geosistema“. (Berljant M.A., 1985) Kartografija ima svoju metodu, koji se zove kartografska metoda. To je metoda kartografskog modeliranja, odnosno znanstvenog modeliranja konkretnog prostora bilo kojih prirodnih i društvenih pojava. On a ukl jučuje specifične kartografske forme
logičkih postupaka (poređenja), analize i sinteze, apstrakcije i uopćavanja. Kartografija ima svoj specifičan i objektivan jezik nazvan jezikom karte, pomoću kojeg se materijaliziraju forme logičkih postupaka, koji učes tvuju u procesu kartografskog modeliranja. Predmet saznanja kartografije povezan je, s jedne strane, sa dijalektičkim materijalizmom i njegovom teorijom saznanja (kroz filozofsku kategoriju prostorvrijeme), a s druge, odgovarajućim specijalnim znanostima (kroz kartografske metode i jezik kartografije). Kartografska metoda i jezik karte vezuju Kartografiju sa
dijalektičkom logikom, semiotikom, teorijom informacija i kibernetikom. Na osnovu veze kartografije sa ovim znanostima, koje se bave prostornim strukturama i zakonomjernostima predmeta svojih saznanja u njihovoj dinamici, ostvaruje se
njihovo uzajamno prožimanje i obrazovanje kartografskih disciplina, koje nose jedinstven naziv tematska kartografija.
Kartografija ima svoju opću teoriju, koja ne samo da povezuje tradicionalno odvojene dijelove u jedan logičko -metodološki sistem, koji se u svojim izvornim principima oslanja na dijalektički materijalizam, već i pronalazi mjesto Kartografije u sistemu znanost. Takav je deduktivni pristup zahtjevima predmeta saznanja Kartografije.
(Aslanikašvili A. F., 1974) Konceptom metakartografije (tvorac Aslanikašvili) određuju se:
4
a) Predmet kartografije, kao nauke o konkretnoj prostornosti objekata stvarnosti i njihovoj vremenskoj promjeni, b) Jezik karte, kojim se realiziraju forme logičkih operacija i preko koga se kartografija vezuje sa drugim znanostima. Govoreći o metodaama saznanja u Kartografiji Aslanikašvili razlikuje dva pojma: 1. Kartografsku metodiku i 2. Kartografske metode. Kartografska metodika je sistem posebnih postupaka vezanih za sve etape sastavljanja, izrade i upotrebe karata. Kartografska metoda shvaćena je u širem smislu od pojma kartografske metodike i uključuje je u sebe. Upravo on a predstavlja jedan sistem specifičnih kartografskih formi, logičkih postup aka i to:
Kartografsko poređenje,
Kartografska analiza i sinteza,
Kartografska apstrakcija i uopćavanje,
Kartografsko modeliranje.
Kartografsko poređenje (komparacija) javlja se neodvojivo od procesa izrade karte. Ono se u osnovi izražava kao prostorno poređenje u vremenu i vremensko u prostoru, a odnosi se na raznorodne sadržaje objekata kartografskog istraživanja. Svako poređenje ostvaruje se u određenoj logičkoj vezi navedenih osnova poređenja između raznih aspekata pojava koje se porede. Po Aslanikašviliju, poređenjem se uspostavlja konkretna specifična forma opće zakonomjernosti pojava koju pretpostavljamo a također i potvrđujemo kao hipotezu. Kartografska analiza i sinteza predstavljaju logičke postupke. Analiza podrazumijeva misaono razdvajanje objekata saznanja na sastavne dijelove radi
istraživanja svakog elementa složene cjeline. Sinteza je produženje analize u smislu objedinjavanja analizom spoznatih dijelova. Specifičnost kartografske analize sastoji se u mogućnosti odraza svakog dijela prostora ili strane objekta istraživanja u sadržanoj (tematskoj), prostornoj i vremenskoj izolaciji. Kartografska sinteza podrazumijeva saznavanje konkretnog prostora objekata u njegovoj cjelini. Kartografska apstrakcija i uopćavanje su opći metodaološki postupci. Kartografska apstrakcija odnosi se na konkretan prostor i pojave objektivne realnosti koji se
ostvaruju pomoću jezika karte. Konkretan prostor, po Aslanikašviliju, izražen je u funkciji razmjera karte, a stupanj njegovog usitnjavanja smatra kartografskom apstrakcijom, tako da što je mjerilo sitnije to je stupanja kartografske apstrakcije veći.
Kartografsko uopćavanje podrazumijeva uopćavanje kartografske stvarnosti. Ono se dijeli na uopćavanje obima i sadržaja odražene stvarnosti. Kartografsku apstrakciju i uopćavanje Aslanikašvili predstavlja kao jedinstven, ali suprotan proces. Kartografsku metodu modeliranja Aslanikašvili objašnjava oslanjajući se na filozofsku i znanstvenu literaturu. U tom smislu karta, koja je sebi sadrži saznanje , predstavlja model, te kao takva ima osnovno gnoseološko svojstvo modela, da može da zamijeni predmet istraživanja i da omogući nova saznanja do tada nepoznata subjektu saznanja, a na osnovu analogije sa originalom. Karta kao model, nastaje kao rezultat procesa saznavanja predmeta objektivne stvarnosti, ali je osnova za dalja
istraživanja te stvarnosti.
5
Beogradska škola kartografije imala je svoj povijesni okvir u radovima VGI i Geografskog fakulteta na čelu s prof. Ljubinkom Sretenovićem, čiji su sljedb enici Dragica Živković i Vesna Ivanković. Analizirajući kartografske metode ove dvije autorice navode: „Specifičnost kartografskog modela ogleda se u tome da se radi o znakovnom modelu. Zakonomjernost odnosa među znacima ne predstavlja fizičku zakonomjernost koja se javlja i k od materijalnih modela, već u prvom redu logičku zakonomjernost na liniji odnosa njihovog značenja. Pored toga kartografski model može se ubrajati i u materijalne modele oslanjajući se na metrička svojstva karte“. Kartografija je znanost jer ima sopstveni predmet istraživanja (kartu) i metode (kartografska metoda ). Kartografija je i tehnička disciplina jer predstavlja i niz tehničkih radnji koje omogućuju kompletnije izučavanje karte. Kartografija se ne bavi samo proučavanjem sadržaja koji se unosi na matematički pripremljenu osnovu, već i načinom pripreme te osnove, načinima predstavljanja sadržaja i saopćavanja znanja putem analize karte. (Lješević A.M., 1981) „Kartografija je znanost i tehnička disciplina koja se bavi proučavanjem izrade i korištenja karata kao specifičnog oblika prikazivanja prostornog razmještaja objektivne stvarnosti geografske sredine“. (Lješević A.M., 2001). Kartografija je znanost koja se bavi izučavanjem sadržaja karata i načina njihove izrade. Ona razrađuje teorijske osnove i utvrđ uje principe, metodaologiju i tehniku izrade karata i njihovog korištenja u različite svrhe. Zbog svoje specifičnosti u iznalaženju novih metoda, principa i bavljenja eksperimentalnim radom kartografija je i istraživačka disciplina.
„Kartografija je znanost koja se bavi proučavanjem metodaologije modeliranja sadržaja iz sfernih položaja u transpozicije prostorno-vremenskih spacionomogramski razmjernu metodu – na sfernoj površini (glob) i na matematičkoj ravni (plan, karta) u cilju istraživanja i saznavanja stanja i mijenjanja tematike prostora: predmeta, pojava i procesa“. (Sretenović LJ., 1989). Međunarodna kartografska asocijacija dala je definiciju koja glasi: „Kartografija je sveukupnost istraživanja i radova (naučnih, umjetničkih i tehničkih) koja počin ju sa obradom rezultata neposrednih promatranja ili ranije dobivenih izvora, koji se
izvode pri projektiranju i izradi karata i drugih formi prikazivanja, a također i pri njihovom korištenju“. Ovim se ne razdvaja kartografija kao znanost od proizvodne djelatnosti. Novije definicije Kartografije od strane Međunarodne kartografske asocijacije (International Cartographic Association) glase:
„Kartografija je organizacija i komunikacija geografski povezanih informacija u grafičkoj ili digitalnoj formi. To može uključiti sva stanja podataka spremljenih za prezentaciju i korištenje“. „Kartografija uključuje sve nivoe prikupljanja, prezentiranja i korištenja informacija o geoprostoru, geografskim objektima i procesima“. „Kartografija je prezentacija i intelektualna apstrakcija geografske stvarnosti, sa težnjom ka komuniciranju u svrhu ili za svrhe prijenosa relevantnih geografskih podataka na krajnji proizvod – kartu, koji može biti vizualni ili digitalni“. Komisija za Teorijsku kartografiju Međunarodne kartografske asocijacije predložila je nekoliko definicija Kartografije. One glase: „Kartografija je naučna disciplina koja radi sa kartama, kartiranjem, korištenjem karta i korisnicima karata“, ili
6
„Kartografija je naučna disciplina koja obuhvata kartiranje koncepci ju, produkciju, širenje i proučavanje karata“, ili „Kartografija u vremenskom društvu je sistem različitih manifestaci jskih formi dominantnih u pravljenju i korištenju (upotrebi) tradicionalnih i virtualnih kartosemiotskih modela realnosti i imaginacije“ (ICA Commission form Theoretical Cartography, 2003) Alternativne definicije kartografije bile bi slijedeće:
„Kartografija je moćni set alata za prikupljanje, skladištenje, obradu, transformaciju i prikazivanje prostornih podataka iz realnog svijeta“ (Vurr ough, 1986) „Kartografija je sistem podrške odlukama koji uključuje interakciju prostorno refernciranih podataka u rješavanju problema okruženja odnosno sredine“. (Sowen, 1988) Britanska kartografska asocijacija definira Kartografiju na slijedeći način: „K artografija je umjetnost, znanost i tehnologija pravljenja (izrade) karata, zajedno sa njihovim
proučavanjem kao naučnih dokumenata i djelima umjetnosti. U ovom kontekstu karte uključuju sve vrste karata, planova, sekcija, trodimenzionalnih modela i globusa kao reprezenta Zemlje ili nekog nebeskog tijela u bilo kojoj razmjeri“ Odraz konkretnog prostora realne stvarnosti koja se istražuje i njegovu vremensku promjenu kartografija iskazuje kao prostornu strukturu i zakonomjernost složenih prostornih sistema uzajamno uvjetovanih predmeta i pojava u njihovoj dinamici. Kartografska metoda je svojstvena svim prostornim znanostma. Njegovim
opredmeđenjem u procesu istraživanja i kartografiranja nastaje specifičan grafički model – karta. Svojstvima kartografske metode izražavaju se karakteristike tretirane tematike i prožeto metodom kartografske generalizacije, iznalaze pravilnosti i zakonomjernosti položaja stanja i mijenjanja kartografskog predmeta (objekata, pojava i procesa). To je specifičnost kartografsk e metode i cjelishodnost kartografske metode i cjelishodnost njegove primjene u istraživanju tematike prostora i geoprostora. (Sretenović Lj., 1989) Suština kartografskog istraživanja i saznanja pretpostavlja u osnovi empirijski pristup problematici izučavanja njenog predmeta. Specifičnost kartografske metode je u mogućnosti uopćavanja (u pojedinačnom i općem smislu). Apstrakcija i uopćavanje saznanja o prostoru i prostornoj distribuciji spadaju u osnovne odredbe kartografske metode, koje ga u saznajnom smislu izdvajaju od drugih znanstvenih metoda.
Specifičnost kartografskog uopćavanja menifestira se kao prostorno i sadržajno uopćavanje. Prostorno uopćavanje sastoji se u mogućnosti da se iz mnoštva objekata izdvajaju opća zajednička svojstva, pomoću kojih se kod s imbola daju karakteristike svakog člana određenog kartiranog skupa. Predstavljanje prostornim simbolima nameće uopćavanje samo po tom osnovu, te se kod formiranja legende karte vodi računa samo o njemu (ostali se elementi zanemaruju). Sadržajno uopćavanje zasniva se na objedinjavanju najvažnijih suštinskih (kvalitativnih) karakteristika objekata, koji formiraju određeni skup. Odgovarajućim kartografskim znakom izražava se ta kvalitativna karakteristika. Svaki element legende karte predstavlja formu uopćavan ja po jednom osnovu. T o opće stanje za sve članove skupa može se izraziti
kroz razvojnu suštinu pojave, kroz raznovrsnost i kroz jedinstvo suprotnosti.
7
Po nekim suvremenim shvaćanjima postoje tri elementa koja mogu poboljšati tehnički formalizam moderne Kartografije. To su: Spoznaja (saznanje) Vizualizacija i Komunikacija Saznanje i komunikacija nisu novi elementi kartografije, ali su dobili novo značenje u informacijskoj eri. Ranije je za kartografe glavni problem bio izbor odgovarajućih informacija za karte. Informacijska revolucija shvaća se kao eksplozija podataka. Ona
je otvorila širok spektar mogućih tematskih sadržaja za kartiranje. Potreba pretvaranja podataka u korisne informacije nikad nije bila veća nego danas. Karte i s njima povezani kartografsko-prostorni informacioni produkti idealan su medij za
organizaciju, prezentaciju, komunikaciju i iskorištavanje naraslog obima dostupnih prostornih informacija.
Karte uvijek odgovaraju na pitanje „gdje“, ali u informaci jskoj eri moraju također odgovarati na raznovrsna druga pitanja kao što su „zašto“, „kada“, „Zbog koga (čega)“ i slično i moraju korisnicima učiniti razumljivim mnogobrojnije sadržaje od dosadašnjih. Saznanje stvarnosti (realnosti) oduvijek je bilo u domenu objektivnosti kartografije i kao što je Vari (Vary P., 1989) ukazao teško je razdvojiti formu (kartografsko
predstavljanje) od sadržaja (predstavljanja stvarnosti). Koncept karte i kartiranja spada u mentalne konstrukcije ili psihičke produkte koje psiholozi smatraju osnovnim i često govore o strategijama kartiranja kao centralnim za razumijevanje funkcioniranja ljudskog mozga. Kartografsko saznavanje jedinstven je proces koji uključuje upotrebu ljudskog mozga za prepoznavanje zakonitosti i veza u prostornom kontekstu. Kartografska komunikacija također je dobila novo značenje u informacionoj eri. Ona
uključuje kreiranje novih produkata za poboljšanje efikasnosti prijenosa informiranja i bolje razumijevanje procesa komunikacija. Mnoge karte i informacioni kartografski produkti dobiveni iz njih danas mogu biti u različitoj formi od tradicionalnih na
papiru. Percepcija ljudskog mozga elektronskih slika sasvim je drugačija od onih na papiru. (Morita T., 1991)
Nove tehnologije omogućavaju interesantne i inovatorske veze između saznavanja i komunikacija. Dobar primjer toga je ogromno polje vizualizacije. Vizualizacija je
polje kompjutorske grafike koje istražuje analitičku i komunikacijsku snagu vizualne interpretacije (predstavljanja). Po Robinsonu (1988) „ Vizualno predstavljanje podataka ima za cilj da istraži efektivnije sposobnosti ljudskog vizualnog sistema za prepoznavanje prostornih struktura i
zakonitosti To može obezbjediti ključ za kritičke i shvaćanje promjene podataka kao korisnu posljedicu u analiziranju, procesima ili donijetim odlu kama“. Teylor je vizuelizaciju nazvao poljem kompjutorske grafike koje objedinjuje i analizu i komunikaciju vizualnog predstavljanja.
Neki autori smatraju da vizualizacija uključuje i analitičko -vizuelnu misaonu komponentu i komunikaciono- predstavljačku komponentu. Oni sugeriraju da je komunikacija podkomponenta vizualizacije.
8
Vizualizacija istražuje mogućnosti slika, sličnih trodimenzionalnom svijetu, da se koriste kao modeli, tako da se analiza i komunikacija mogu poboljšati. Vizualizacija zavisi od novih kompjutorskih tehnika analize i izlaganja podataka, kao i od njihove preciznosti, egzaktnosti i oblika pojavljivanja. Vizualizacija je znanstveni alat, ali zahtijeva umjetnost, imaginaciju i intuiciju u primjeni. Vizualizacija zahtjeva korištenje najnov ije i najbolje kompjutorske tehnologije. Razvoj suvremenih integracijskih sustava kartografije
U svijetu suvremenih naučnih kretanja kartografija se može definirati kao znanost o sistemskom informacionoj kartografskom modeliranju i saznavanju geoprostora. Geoinformacijska koncepcija integrira predstave o karti, kao modelu i kao sredstvu prikupljanja, preoblikovanja i prijenosa informacija. Kartografski modeli u GIS-u su
informacioni slojevi, u numeričkoj ili grafičkoj formi (Berlant A.M., 1996) Kartografske metode su sustavne i omogućava ju predstavljanje teorijskog koncepta kartografije: saznajnog, k omunikacionog i jezičnog. Ovakav koncepcijski pristup omogućava predstavljanje statičkih i dinamičkih pojava geoprostora kao dvodimenzionalnih, trodimenzionalnih i četverodimenzionalnih pokazatelja sa površinskim i zapreminskim modelima. Kao površinske mod ele kartografske metode koriste karte, slike, fotokarte, elektronske karte, viševremenske snimke, metahrone blok -dijagrame. Kao zapreminski modeli koriste se reljefni modeli, hologrami, stereomultiplikacije, dinamički blok-dijagrama, dinamički hologrami. Ovim pokazateljima moguće je
istraživati geoprostor i prenijeti informacije o njemu specifičnim, univerzalnim kartografskim jezikom (Berlant, A.M., 1996) Saznajni smisao kartografske metode zasniva se na materijalnosti svijeta, tumačeći ga
dijalektičkim jedinstvom raznovrsnosti. On omogućava sagledavanje odnosa prostora i vremena, apstraktivnosti i konkretnosti, statičnosti i dinamičnosti, metričnosti, jednoznačnosti, neprekidnosti i preglednosti (Živković D., 2003) Prema Teyloru „Kartografija je organizacija, prezentacija, komunikacija i upotreba geoinformacija u grafičkom, digitalnom i taktilnom obliku“. (Taylor D.R.F., 1991) Kartografija je dinamička znanost, koja svoje discipline razvija u korak sa zahtjevima suvremene teorije i potrebama primijenjenih zn anost, često se dodirujući ili preklapajući sa njihovim oblastima istraživanja. Tako su nastale nove discipline (mostovi između znanost), koje ne vode daljoj diferencijaciji već njihovoj integraciji. Na taj način su nastale nove discipline: Kartoinformatika (geoinformaciona kartografija). Geoikonika i Geonimic. Kartoinformatika je nastala na presjeku, automatiziranog kartografirana, sistemskog kartografiranja, aerokosmičkih metodaa i geoinfomacionih sistema. Predstavlja automatizirano informaciono-kartografsko modeliranje na osnovu GIS-a i geografske baze podataka. Ona izučava kartografske metodae stvaranja GIS-a. Novi naučni pravac u kartografiji je i geoikonika. U njenoj osnovi su sadržajne predstave koje otkrivaju specifičnost formiranja grafičkih slika geosistema. Ona
obuhvaća saznanja ikonike, kibernetike, psihologije opažanja i geonauke. Geoikonika je super sistem geovizijskih disciplina. Podrazumijeva sistemsko povezivanje kartografije, daljinske detekcije i kompjutorske grafike. Iako je u razvoju u geoikonici definirana su tri glavna pravca. To su: Teorija geografskog predstavljanja, Metodika obrade i raspoznavanja geografskog predstavljanja i Interpretacija 9
geografskog predstavljanja. Zadatak prvog pravca je sistemsko izučavanje svojstava aerokosmičkih snimaka, karte (elektronskih, dvodimenzionalnih, trodimenzionalnih,
četverodimenzionalnih itd.), istraživanje problema prostorne, vremenske i tematske usklađenosti geografskog predstavljanja, grafičkih likova i njihova klasifikacija, generalizacija, izučavanje dodirnih ili graničnih oblasti geoikonike sa ostalim znanostma i disciplinama. Drugi pravac obuhvaća kartometriju, tematsku morfometriju, matematičku statistiku, fotomjeriju, strukturometriju, tehnologiju numeričkog predstavljanja, metodaa, algoritme i programe raspoznavanja grafičkih znakova u automatskom i interakcijskom režimu. Treći pravac je oblast primjenjene geoikonike koja se oslanja na geografiju, geologiju, geofiziku i druge nauke. (Berlant A.M., 1996)
Geoimidž obuhvaća karte, fotokarte, kosmičke karte, elektronske karte, stereo modele, fotoblok dijagrame itd.
Shema (prema Sališčevu) kartografske metodae spoznavanja stvarnosti Kartografija je znanost o sustavnom modeliranju i spoznaji geografske stvarnosti. Geoinformacijski pristup kartografiju promatra kao model i sredstvo prikupljanja, transformacije i prijenosa informacija. Budući da ima svoje metodae kartografija ima
objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima, pored toga što je tehnička kartografija je i sustavna znanost. D jelatnost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem i upotrebom prostornih informacija, te posebno njihovom vizualizacijom- kartografskim prikazom. Prostornom informacijom se smatra svaki navod, kojemu uz iskaz o
značenju objekta pripada i položajna određenost u danom sustavu. „Predmet kartografije je karta, kao poseban oblik predstavljanja objektivne stvarnosti“ Radošević, VGI, te s obzirom na činjenicu kako stvarnost može biti i na
10
nekom drugom nebeskom tijelu, definicija predmeta istraživanja kartografije se i prilagođava. Radošević definira kartu ka o „ Znanost koja izučava sadržaj karata i način njihovog izražavanja, a također i metoda e izrade, izdavanja i iskorištav anja karata. Kartografija razrađuje teorisjke osnove, i utvrđuje principe na kojima se bazira karta, metodaiku i tehniku izrade karte i osnovne pravce njenog iskorištavanja. Kartografija je organizacija i komunikacija
geografskih povezanih informacija u grafičkoj ili digitalnoj formi. Uključuje sve razine od prikupljanja, prezentacije i korištenja informacija o geoprostoru, geografskim objektima i procesima
Pojam i svojstva geografske karte
Glavni kartografski proizvod je geogarfska karta. Ona predstavlja umanjen, generaliziran, uvjetno deformiran i objašnjen kartografski prikaz površine Zemlje, ostalih nebeskih tijela ili nebeskog svoda u ravnini, kao i objekata povezanih s tim objektima . Postoje brojne definicije geografske karte. Jedna od definicija karte Međunarodne kartografske unije iz 1995,g, kaže da je karta ” iz mjerila proizišao i geometrijski određen strukturirani odelprostornih odnosa.kodirana slika geografske stvarnosti koja prikazuje odabrane objekte ili svojstva, nastajestvaralačkim autorskim izborom, a upotrebljava se onda kada su prostorni odnosi od prvorazredne važnosti. Brojne su definicije karte, a njihova brojnost uvjetovana je kako domenom znanosti iz
koje potječe, tako i razvojem znanosti. Međunarodna kartografske unije također periodično mijenja, modernizira i zahtjevima tehnološkog napretka dopunjuje definiciju karte. Tako je stara definicija kartografije„Umjetnost, znanost i tehnologija izrade karte, zajedno sa svojim studijama kao znanstvenim dokumentima i umjetninama. U tom se kontekstu
karatom može smatrati sve vrste karata, karata, sekcije, trodimenzionalni modeli i globuse koji predstavljaju Zemlju ili bilo nebesko tijelo na bilo kojoj razini. " (ICA, 1973, str 1)
Redefiniranje se objašnjava sa dva razloga: Proces prijenosa i nformacija je usmjeren ka prostornoj bazi podataka koja se može smatrati sama po sebi, višeznačnim modelom geografske stvarnosti. Takva baza prostornih podataka služi kao središnje jezgro cijelog niza kartografskih procesa, prima razne podatke i razne v rste informatičkih proizvoda. Kako je istaknuo Robinson ( i sur 1984) tehnološki fokus je samo jedan od brojnih dimenzija koji karakteriziraju kartografiju. Također, definicija kartografije kao prostorne baze podataka, daje u fokus tradicionalne aktivnosti i stvara vizualne karte, kao jedan od niza informacijskih proizvoda. Ako se kartografija bavi izradom i upotrebom karata, onda je karta ne samo vizualni proizvod, ona prikuplja i pohranjuje podatke, transformira ih kroz pojednostavljenje do simbola, te se bavi čitanjem, analizom i interpretacijom istih. Ove intelektualne procese danas u velikoj mjeri obavlja informacijska tehnologija, te
se treba prihvatiti i činjenica da ako se
izuzme prostorna baza podataka iz djelokruga kartografije, tada se kartografija odriče interesa u različitim procesima koji su tradicionalno u sferi kartografije. 11
Tako promatrana kartografija bavi se sa dvije vrste karata: vizualne ili realne i digitalne ili virtualne karte. Realne karte su : konvencionalni list karte, globus, ortofoto karta, iscrtana karta, računalni izlaz na mikro-film, reljefna karta. Osnovna karta nastaje kao rezultat neposredne geodetske izmjere topografskih objekata, odnosno opažanja, mjerenja ili prikupljanja podataka o tematskim objektima. One su izvorne karte za izradu izvedenih karata - temeljna karta je pojednostavljena topografska karta koja služi za i zradu tematskih karata
Virtualne karte mogu biti u više razina. I. tip su slike na zaslonu monitora, kognitivne karta (dvodimenzionalna slika) II. Tipa su tradicionalni podaci s terena, zapisnik, filmska animacija, hologram (spremljen), Fourierova transformacija (spremljena) III tipa su karte u digitalnoj memoriji (podaci), magnetski disk ili traka (podaci), videoanimacija, digitalni model terena, kognitivna karta (relacijske geografske informacije)
Prostorna baza podataka nije samo spremište podataka, ona je model prostorne stvarnosti. Ona ne umanjuje funkciju vizualnih karata kao modela stvarnosti i baze podataka, nego proširuje funkcije od vizualne ka digitalnoj karti.
Vizualni karta je stoga grafički komunikacija prilagođen informaciji u holističkom obliku. Elektronički prikaz karta ima još funkciju - to je sastavni dio korisničkog sučelja na računalnom informacijskom sustavu koji pored toga što pruža pogled na prostorne podatke služi i za popravljanje i interakciju povezanih podataka, ukazujući na elemente na zaslonu (Visvalingam i Kirby, 1984; Visvalingam, 1985). Elektronska karta je visoko propustan, dvosmjerni, dinamički i komuni kacijski medij, te pored funkcije za proizvodnju karte, elektronika mijenja način komunikacije, istraživanja i razumijevanja podataka. Bertinov s emiološki pristup sada nije dovoljna za takvu vrstu komunikacije. Tradicionalna kartografija ima potrebu za vizualnim modeliranjem prostornih
podataka kako bi se olakšalo brzo i točno analiziranje ljudskog informacijskog sustava. Nova kartografija prepoznaje potrebu za odgovarajućim digitalnim modelima prostornih podataka kako bi se omogućila brza i točna obra da od strane računalne tehnologije. To ne samo da zahtijeva određene kapacitete i ograničenja informacijske tehnologije, nego također zahtijeva izlaganje prostornih podataka, spoznaju prostornih odnosa i korištenje srodnih podataka u eksplicitnom obliku. Dakle, digitalna karta nije samo još jedna konvencionalna baza podataka. To je strukturiran i jezgrovit model prostornih podataka, što je rezultiralo oblikovanjem pod disciplina digitalne kartografije. Digitalno kartiranje trasira put za eksploataciju zbivanja u interakciji čovjeka i računala za kartografske vizualizacije i istraživanje
prostorne stvarnosti. To je otvaranje novih područja istraživanja za one koji se bave vještom upotrebom karata. Svakako da je ovakvom pogledu na krtografiju pridonio i GIS. Tomlinson Associates (1987, str 160) navodi da je "GIS jedinstveno polje sa svojim vlastitim skupom
istraživačkih problema", te "GIS je oruđe", koje oni definiraju kao "digitalni sustav za analizu i manipulaciju cijelog niza prostornih podataka, s podsustavima za digitalizaciju i drugih ulaznih oblika kako za kartografiju tako i za druge oblike
znanja, podatke, koji se koriste u kontekstu odlučivanja. Naglasak je jasno na analizi i manipulaciji kao funkciji GIS-a ...
12
Tomlinson i suradnici nisu izravno postavili GIS u discipline kartografije. Umjesto toga, oni su definirali GIS kao automatiziranu kartografiju, jer se bave
komercijalnom stranom ovog problema. Razvoj GIS ne ugrožava napredak kartografije, barem ne više nego što to čini računalna grafika, daljinska detekc ija, tehnologija baze podataka ili statistika, te su kartografi sami odlučili smanjiti zabrinutost za utjecaj tih disciplina kartografiju.
GIS se tako širi pa će vjerojatno postati jedinstveno područje djelovanja s kartografijom. Digitalna kartografija može pružiti okosnicu mnogih GIS, što dodaje aplikacije specifično modeliranje i manipulacijske mogućnosti primjene orijentirane konfiguracije komponenti ka digitalnoj kartografiji. Pozornost treba biti usmjerena upravo na ovu ulogu digitalne kartografije. Bickmore (1975), navodi definiciju koja datira iz 1586 - karta je "indicija računa o
stanju stvari". Ova definicija je točna, ali ne baš i korisna, jer ne objašnjava što je karta za laika. Četiri čimbenika su relevantna za definiciju karte: a) karta kao predmet istraživanja b) funkcija karata c) oblik karata d) proces kartiranja
Tematski turistički parkovni klaster Marn -la Valle u Francuskoj
13
Turistička karta Disneyland u Prizu Robinson i sur. (1983, str 5) kaže "sve su karte apstrakcija stvarnosti “. Stvarni svijet je
tako zamršen i predivno složen da ga samo smanjenje ili postavljanje u obliku slike još više zbunjuje ". Proces kartiranja Berten definira kao modeliranje i projektiranje objekata i prizora, komunikacija prostorne stvarnosti i oslanja se na apstrakciju i pojednostavljivanje
podataka u smislene informacije (Bertin, 1967). S obzirom na iste podatke, moguće je generirati različite, jednako valjane pogled prostorne stvarnosti i mnogim drugim grubo iskrivljenim pogledom (Visvalingam i Kirby, 1984). Robinson i sur. (1984) je istaknuo da je svaki pogled "će imati određene
komunikacijske prednosti i nedostatke. Kartograf zadatak je istražiti posljedice svakog mapiranje mogućnosti i odabrati najprikladniji za predviđenu komunikacije". Isto se mo že reći i za digitalne kartografije. Iako, to je moguće doći do minimalne, teoretski-based konceptualnog modela prostorne stvarnosti, jedan zadatak digitalnog
14
kartografa je definirati i razvijati odgovarajuće pragmatičke mapiranja prostornih podataka (Wade i sur, 1986). Transformacijski pogled kartografije sugerira da su sve karte, bilo vizualno ili
digitalni, pokazuju učinke transformacije. U vizualno kartiranje uključeni su mjerenje, analize i prikaz koji je subjektivan, dok se kod digitalne kartografije procesi bilježenja podataka, ponovno oblikovanje, modeliranje i re -strukturiranja vrše
kompjuterskim korištenjem prostornih informacija. Posebnost karte, i vizualne i digitalne, je da one mogu usredotočiti pozornost prema selektivnim regijama prostora, mogućnostima, predmetima i temama na način koji rabi fotografijama i minimalno obrađuju daljinske osjetilne slike. Svaka definicija predstavlja konsenzus. Suvremeni pogledi na kartu predstavljaju pogled na utjecaj suvremenih kretanja u pogledu kartografije i karata.
Ciljevi predmeta su stvaranje karata kako bi se olakšalo razumijevanje i komunikaciju prostornih pojava za različite svrhe i formalnog proučavanja procesa koji su uključeni u karti odluka i karte korištenje. Karte su holistička reprezentacije prostorne stvarnosti. Karta je prvotno i prvenstveno intelektualna apstrakcija prostorne stvarnosti, ali to mora biti naknadno
priopćeni, odnosno po uzoru i kodirane, u obliku koji iskorištava ljudske i / ili digitalnih prostornih obrade. Digitalna kartografija nudi znatan prostor za interaktivne istraživanja, razumijevanja i komunikacije prostornih informacija putem karata. S obzirom na eskaliranje interesa oko GIS- a, valja se pozabaviti pitanjima što je kartografija: zasebna disciplina, koja pruža bazu znanja GIS
podružnica aktivnosti unutar GIS regresivni stvaralac GIS, koji bi mogao naslijediti, razvijati i iskorištavati intelektualno bogatstvo i brige svojih stvaratelja.
SVOJSTVA GEOGARFSKIH KARATA Geografski sadržaj ili polje karte
i matematičko geodetska osnova su elemenati geografske karte. Geografija izučava unutarnji sadržaj i prostorne odnose te njihove predstave na karti, kao i procese koji ondje postoje. U geografskom polju karte se nalaze elementi geografskog prostora: reljef, vode, naselja, infrastruktura, vegetacija i nazivi. Svaki od tih elelemenata mora zadovoljiti neke principe prikazivanja kako bi se zadovoljili zahtjevi koji oblikuju osnovna svojstva karte: prostornost, mjerljivost, modelnost,
točnost, cjelovitost i estetičnost.
Sva ova svojstva ponajbolje zrcali definicija karte Međunarodne kartografske unije ”karta je medij za pohranu i prijenos informacija”. Ovu definiciju valja dopuniti jer nije samo karta taj medij. To su istodobno i tekstovne publikacije, radio, TV, internet,
15
te se definiciji dodaju sljedeći atributi: to je medij u kojem se na najbolji način mogu prikazati prostorni odnosi objekata, izvesti mjerenja položaja, duljina, površina objekata, stvoriti predodžba o prostoru na temelju znakovnog model a toga prostora. Prostornost karte Kartografskom projekcijom ili na činom preslikavanja osigurava se jednozna čna određenost položaja, oblika i veličine pojedinog prostornog objekta. Poznato je da zakrivljenu površinu zemlje aproksimiranu elipsoidom ili kuglom nije moguće preslikati u ravninu bez deformacija, pa je karta na poznati odre đeni način deformiran prikaz. Mjerljivost karte Mjerilo karte omogu ćava mjerenja na karti. Glavni uvjet za mjerenja jesu projekcija i određeno mjerilo. Mjerilo karte predstavlja odnos elemenata duljine luka u projekciji prema podudarnoj duljini na elipsoidu (ili kugli), odnosno odnos duljina na karti prema odgovarajućim duljinama u prirodi. Mjerilo može biti iskazano:
brojčano (1:10 000) grafički opisno (1 cm na karti odgovara 100 m u prirodi).
Podjela mjerila na krupna, srednja i sitna odnose se na veličinu umanjenja. Mjerila karata do 1:10 000 najkrupnija od 1:10 000 do 1:100 000 krupna od 1:100 000 do 1:1 000 000 srednja od 1:1 000 000 do 1:20 000 000 sitna ostala najsitnija.
Modelnost karte Karta predstavlja pojednostavljen prikaz prostora, ona je znakovni model, pa razlikujemo: tlocrtno vjerodostojan prikaz – samo na kartama najkrupnijeg mjerila tlocrtno sličan prikaz – na kartama krupnog mjerila, sa čuvani su tipični oblici obrisa objekata položajno vjerodostojan prikaz – na kartama srednjeg, sitnog i najsitnijeg mjerila, samo su najveći objekti prikazani tlocrtno, ostali signaturama, ali sredina signature točno definira položaj objekta prostorno sličan prikaz – kod znatnog pojednostavljenja prikaza, objekt nije u svom položaju, već je sveden na odnosnu povr šinu
Točnost karte Može se podijeliti na značenjsku i geometrijsku. Znač enjska točnost postoji na karti ako je uspostavljeno suglasje izme đu značenja objekta na karti iskazanog odre đenim kartografskim znakom i stvarnog zna čenja objekta. Geometrijska točnost postoji na karti ako je uspostavljena podudarnost polo žaja neke točke određenog s karte prema stvarnom polo žaju te točke u prostoru, koja ne smije prijeći određenu vrijednost. Srednja pogreška pri očitavanju koordinata točaka s karte (mt), odnosno o čitavanju duljine s karte (md): mt = md = 0,2 x u točnost kartografskog prikaza oblika reljefa zemlje izohipsama (Koope-ova formula): mh = ±(A + B x tgoc). 16
Cjelovitost karte Sadržajna cjelovitost (ili potpunost) karte zna či da ona sadrži sve objekte koji se u danom mjerilu mogu i moraju prikazati. Stalnim promjenama na objektima, do kojih dolazi zbog ljudske djelatnosti i prirodnih utjecaja, karta gubi na cjelovitosti. Održavanje je važan detalj cjelovitosti karte, a podrazumijeva potrebu stalne aktualizacije sadržaja karte. Estetič nost karte Estetske komponente koje pove ćavaju uporabnu vrijednost karte su: usklađen vanjski i unutarnji sadržaj karte
lijepo oblikovan čitljiv crtež harmoničnost boja usklađeno pismo itd. Sastavni dijelovi karte mogu se definirati kao njeni elementi, kroz vanjski ili formalni dio karte, polje karte, unutarnji okvir, vanjski okvir, me đuokvirni prostor i rub ili margina karte. Geografi istražuju poglavito unutarnji sadržaj karte, odnosno bave se geografskom sadržinom. Sugerirana sadržina prkazuje elemente reljefa, voda, vegetacije, naselja, prometnica, područ ja (granica), koordinatna ili kartografska mreža, umetnuta karta, proširena karta, bezokvirna karta.
Sadržaj općegeografskih karata Zadatak općegeografskih karata je da što vjernije prikažu jednu teritoriju sa svih njenim prirodnim karakteristikama i izgrađenim objektima. Preciznost i detaljnost tog prikaza zavisi od mjerila, ali osnovni sadržaj karata svih razmjera je isti. On mora obuhvatiti razmještaj kopna i mora, reljef, hidrografske objekte, naselja, komunikacije, državne granice, a karte krupnog razmjera sadrže i znake za biljni pokrivač, privredne i komunalne objekte, kulturno historijske objekte. Prioritet njihovih prikaza nisu izraziti i uglavnom zavise od karaktera stanja na terenu.
Pored tzv. geografskog sadržaja i
matematičkih elemenata svaka karta, radi
identifikacije, mora imati i neke druge elemente koji je razlikuju od nekog drugog
crteža ili skice. Elementi matematičkog sadržaja na kartama omogućuju da se geografski elementi što točnije nanesu, i to u njihovom prostornom odnosu. Geografski elementi su sastavnica ne samo o pćegeografske nego i topografske i tematske karte. Na tematskim kartama ti su elementi često i osnovni orijentir
(hidrografska mreža, granice) za određivanje prostornih odnosa ostalog sadržaja. Mjerilo i namjena karte utječu na izbor geografskih elemenata. Oni na tematskim kartama predstavljaju geografsku osnovu, a njihov izbor ovisi od tematike karte. Od
geografskih elemenata najčešće se predstavljaju hidrografija, naselja i granice. Nazivi na geografskim kartama su integralni dio i ovisno o namjeni, tematike i mjerilu
ispisuju se na svim kartama, ali je njihova količina uvjetovana istim.
17
Na tematskim kartama zastupljenost naziva je manja u odnosu na općegeografske karte. Na općegeografskim kartama pored osnovnog sadržaja može se nalaziti i dopunski sad ržaj, koji se prikazuje kroz umetnute elemente, tj. umetnute karte. Sadržaj umetnute karte može biti isti teritorij, koja je predstavljena na osnovnoj karti, ali u sitnijem mjerilu, i sa posebnim sadržajem (politički, administrativno teritorijalni, mogu biti prikazani važni dijelovi morfostrukturnih odnosa, prometni pravci i dr.). Umetnuta karta može predstavljati i manji teritorij od kartiranog teritorija na osnovnoj karti, ali je tada on prikazan u krupnijem mjerilu, kao npr. plan glavnog grada ili nekog dijela obale. Takav primjer umetanja je npr. Neumski zaljev na karti BiH, zaljev Boka Kotorska, Istra ili Bospor i Dardaneli. Umetnuta
karta može predstavljati i veći teritorij od kartiranog u okviru osnovnih sadržaja, a s nakanom predstavljanja položaja osnovnog teritorija u okviru šireg prostora, i tada je umetnuta karta sitnijeg mjerila od osnovnog. Umetnuta karta može predstavljati i dio teritorija ili države koji iz estetskih ili tehničkih razloga nije mogao biti uključen u osnovnu kartu (npr . umetnuta karta Aljaske i Havaja na karti SAD-a). Osnovni elementi kompozicije karata: karta kao sustav
Oblik, izgled i sastav karte ovisi o namjeni i mjerilu karte. To određuje I veličinu odnosno format karte kao završnog proizvoda. Danas se u svije tu koristinekoliko standardiziranih formata koji se izvde iz određene vrijednost: Primjeri različitih proizvodnih formata karata Svakako da se po format razlikuju školske zidne, atlasne, političke, tematske karte za udžbenike, projekti I dr. Svaka od tih karata mora zadovoljavati osnovna svojstva karte po pitanju estetike, prostornosti, cjelovitosti, dok mjerljivost I točnost ponovno ovide od mjerila, namjene I izvornosti podataka
Strategije koncepta sustava karte koje se primjenjuje za jednu veličinu p apira ne mogu se primjenjivati za drugu. Isto vrijedi i za različite vrste medija i pisača. Svaki od njih ima svoje prednosti i nedostatke s obzirom na boje, uzoraka, i tekstove koji mogu biti proizvedeni. Također, velike su razlike među kartama koje se tiskaju u
knjizi, časopisu, gdje su dijelom neke
neke druge informacije u odnosu na npr.
atlasne karte.
Sve te elemente na specifičan način definira akronim engleskih izraza BOLTSS. Početna slova tih elemenata na engleskom jeziku oblikuju anagram BOLT SS: Border, Orientation, Legend (key), Title, Scale, Sours. U anagramu BOLTSS slovo B je početno slovo iz riječi izraz za granice koja
omeđuje kartu. Granice mogu biti političke, prirodne, ekonomske, regionalne i dr. Pri crtanju granica na karti važno je znati njihov tip, ten a osnovi tog istražiti tzv. Ulazn elemente za njihovo razumjevanje. Kod političkih je granica neobično važno pozbavati povijest njihova nastanka, kod kod granica šume važno je imati novu informaciju I dr. Granice se na karti moraju isticati i jasno definirati kartu. U anagramu BOLTSS slovo O je za iz riječi orientation -orijentacija. Sve karte
moraju imati orijentaciju. Običaj je da se ona crta kao strijelica koja pokazuje smjer sjevera. Četiri su osnovna ili "kardinalna" pra vca u geografiji: sjever, istok, jug i zapad. Između njih su tzv. "polu -kardinalni" smjerove poput sjeveroistoku, 18
jugoistoku, jugozapadu i sjeverozapadu. Pomorci koriste "kutija kompasa", u kojoj je
horizont izdijeljen na 32 standardne "točaka" na kompasu. Na primjer, između sjeverozapadu i sjeveru postoje tri "točke", kao što su "North by Northwest" I td. A imena su vezana za specifične smjerove puhanja određenih vjetrova. Slovo L je za početno slovo riječi legend - legenda, koji se kod nas naziva I k ljuč, tumač I dr. Legenda ili ključ otključava značenje simbola koji sun a karti korišteni, ukazujući na njohovo značenje. Simboli su jednostavne slike, crteži ili geometrijski likovi koje se koriste za predstavljanje obilježja na karti. Oni čine kartu jednostavnom za čitanje. Gotovo da nema na svijetu jedinstvene unificirane I standardizirane legend za geografske karte. Ipak, može se reći da se dijelom takvima mogusmatrati, barem na geomorologoje, pedologije.
nacionalnoj
razini
karte
hipsometrije,
geologije,
Shema boja za crtanje simbola je također vezana za geografske sadržaje na karti. Tako se smeđa boja koristi za zemljišne odlike, zelena je boja vegetacije, plava se koristi za vodu dok je crna boja onoga što je čovjek u okolišu izgradio. Legenda na karti simbolizira i predstavlja to štoje prirodno I ono što je čovjek uradio. Legende na karti daju informacije o simbolima korištenim na kartama. Simboli mogu biti: figure, oblicim linije, boje I dr. Legende na kartama govore što simbol na karti znači.
Karta vegetacije u Kini ukazuje na kojem području koja vrsta vegetacije je zastupljena Legenda na karti pruža vrijedne informacije za tumačenje onoga što karta prikazuje. Ona također daje smjer i sjevernu indikaciju. Pruža skalu boja kako bi se omogućilo računanje visina, dužina, gustoće I dr. U legend se treba naći I grafički razmjernik koji omogućuje mjerene udaljenosti I njihove izračune. Ovisno o karti, njenoj
19
najmjeni I razmjeri ondje se nalaze I imena gradova, lokacija parkova, jezera, rijeke, itd.
Legenda je ključni ključni je izvor koji korisniku omogućuje razumjeti kartu. Legende se obično postavljaju u kutu. Svaki simbol na karti mora biti uključeni u legendu I označen sa riječima ili frazama koje znak definiraju. Simbol trebaju biti jednostavne slike koje se odnose na stvarni objekt koji postoji u stvarnom
svijetu.Legenda također može uključivati kompasnu ruža koje pokazuju smjer, kao I mjerilo za prikaz veličine ili udaljenosti. T je početno slovo engleskog izraza title - naslov.Naslov karte treba sadržavati vrlo specifične informacije o toj karti, te bi trebao sadržavati ime mjesta i opis onoga što se nalazi na karti. Često naslov također sadrži I datum. Naslov ili ime karte je obično jedan od njezinih najvažnijih značajki. Kao takav, ontrebao dobiti vrlo veliku pozornost tako da odgovara temi ili publici. Kratak naziv je dovoljan ako se radi o
višem obrazovanju čitetatelja ili pak o poznatoj temi. Više informacija u naslovu karte potrebno je dati ako čitatelji su manje iskusni I manje poznaju danu tematiku. Sadržaj naslova treba biti ispisan slovima koja se koriste nakarti, ali njihova veličin amora biti čitljiva za korisnike u učionici, za stolom I dr. S je početno slovo iz engleskog izraza scale odnosno mjerilo. Mjerilo omogućuje ljudima da utvrde stvarnu udaljenost između određenih mjesta na karti. Mjerilo može biti prikazano na tri načina: kao linearna skala, odnosno brojovna crta koja ima nulu . Prostor lijevo od nule pokazuje osnovnu jedinicu mjerila, koja je podijeljena na
manje dijelove, obično deset, te svaki od njih pokazuje vrijednost desetog dijela osnovne jedinice mjerila. Desno od nule nalazi se nekoliko jedinica mjerila. Korištenje grafičkog mjerila vrši se tako da se u otvor šetara sa karte uzme neka duž, vidi se desno od nule koliko cijelih osnovnih jedinica mjere zahvaća. Tada se vrh šestara postavlj au cijelu osnovnu jedinicu mjere koja je najveća I lijevo od nule isčita gdje drugi krak šestara pada. Grafičko mjerilo je potrebno na karti,jer praktično predstavlja mogućnost mjerenja. Njegov je nedostatak što kada se vrši smanjivanje ili povećanje karte kopiranjem, odnosi koji sun a njenmu napisani ne vrijede. Rastojanja na karti kroz mjerilo mogu se nanijeti I kao odnos I opisno, kada se proziva koliku vrijenost u navedenom mjerilu ima osnovna jediniva mjerila u prirodi.
Opisno, brojčano i grafičko mjerilo karte U korištenju računalnih sustava, grafički oblik predstavljanja mjerila je veoma poželjan. S računalima, karte se često izrađuju u različitim mjerilima u odnosu na ishodišne. U korištenju verbalnih ili numeričkih odnosa, kartograf mora biti siguran da je karta je tiskana u točno naznačenom mjerilu. Ako je grafičko mjerilo umetnuto u digitalnoj karti, ono će uvijek zadržati svoju relativnu veličinu s obzirom na digitalnu karti bez obzira kako je tiskano.
20
Slovo S je početno slovo engleskog izraza sours - izvori. To je uvijek korisno znati I imati u vidu odakle dolaze korišteni izvori. Karta treba imati točne izvore, tako da čitatelj zna gdje je informacija položena I iz kojeg izvora dolazi. Osim što je apsolutno jasno iz konteksta u kojem se pojavljuje informacija na karti, čitatelji će trebati znati o izvorima iz kojih je karta izvedena. Neophodno je identificirati sve izvore, tako da
čitatelj može, ako je potrebno, iste pronaći, provjeriti podatke I evv. načiniti njihovu novu interpretaciju. Često je starost, točnost i pouzdanost izvora ključno za tumačenje karata i zato ih treba navesti. Ponekad je također važno pokazati I kako su podaci obrađeni, grupirani ili kategorizirani. GOLMNI –GRANICE, ORIJENTACIJA, LEGENDE, MJERILO, NASLOV I IZVORI NIMLOG:NASLOV, IZVORI, MJERILO, LEGENE, ORIJENTACIJA I GRANICE
Bitni elementi koji su važni u korištenju karte: Dopunski elementi karte Datum izrade karte
Značenje i vrijednost nekih karata - kao što su one koje se odnose na tekuće poslove ili vremena su vremenski veoma osjetljivi. Čitatelj mora znati kada su proizvedene karte kako bi se ocijenila njohova validnost. Vrlo je važno znati datume I zbog osvježivanja podataka o infrastrukturi na kartama kao npr. Karte cestovne infrastrukture, kao I njihova kategorija, jer stari podaci mogu izazvati ogromne frustracije I probleme. Fizičko-geogarfske karte su manje osjetljive na vrijeme, ali datum izrade još uvijek
može biti važan ako, na primjer, ako bolje informacije postanu dostupne u razdoblju nakon objavljivanja. Detalj s kojim ste odredili datum izrade ovisit će opet o prirodi teme i publike kojoj je karta namijenjena.
Ukrasne linije ili okvirne linije se koriste za kadriranje karte i pokazuju točno gdje
završava radna površina karte I počinje njen margines.
Vanjski ram
karte
21
predstavlja granicu geogarfskog sadržaja, a pomaže uokviriti cijelu kartu u sastav I svakako može privući ili odvući pozornost čitatelja na raznim elementima informacija. Ram ili okvir karte se koristi I kod umetnutih karata ili nekid dijelova
koji se prikazuju krupnije od ostatka. Neka geografska područja mogu biti “izgubljena” u prostoru bez rama (okvira). U drugim slučajevima, prostorni opseg karte može biti vidljiv i na druge načine.
Pokazatelj lokacije –umetnuta karta
Neke karte prikazuju područja koja su nepoznata korisniku karte. U takvim slučajevima, kartograf dodaje "pomagača" ili lokatora kar ta koji postavlja tijelo karte unutar šireg geogarfskog konteksta s kojima čitatelj može biti upoznat. Detaljna karta kretanja ukazuje na prvi dan neke kontrolne točke npr. Kod koje se zahtijeva promjena smjera ili pozicija unutar cestovne mreže u nekom širem području. Margine na karti
Postoje ograničenja u količini informacija koje mogu biti postavljene učinkovito u tijelu karti, iako su te informacije korisne za čitatelje. Ponekad etikete i ostale informacije moraju biti premještena u margines kar ata. Karte Japana mogu biti dio niza karata dizajnirane za uključivanje korištenje u knjizi. Karte su dizajnirane kako bi prikazale lokaciju Japana, Kyushu i Nagasakija,
jer su općetematske informacije uključene pa legenda nije potrebna.
22
Karte prikazuju transformaciju područja iz vrlo sitnog mjerila u vrlo krupno mjerilo
Nagasakija. Budući da su tri karate prikazane zajedno, nije potrebno uključiti lokator kartu u karti Nagasakija. Ako je, međutim, karta Nagasakija je namijenjena kao samostalna, lokator karta je tada apsolutno potreban. Vrijednost karata
Geogarfske karte mogu biti temelj društva, jezika i pisane riječi. Oni su nadmoćan način snimanja i komuniciranja, razmjene I pohrane informacije o lokaciji i prostornim obilježjima prirodnog svijeta, društva i kulture. Uporaba karata razlikuje geografiju od svih drugih disciplina. Istina je da su karte, iako od posebnog interesa
za geografa, korištene i humanističkim znanostima u gotovo svakom aspektu njihova razvoja. I danas, milijuni karata su pr oizvedeni i koriste se godišnje u cijelom svijetu od strane znanstvenika, vlada i poduzeća, a s ciljem da zadovolje ekološke, ekonomske, političke i društvene potrebe. Mnogi kartografi su pisalio važnoj ulozi koju ima geografska karta u društvu. Jedan od najnovijih izjava na tut emu je Denisa Wood : Moć karata (New York: Guilford Press, 1992). U globalu geogarsfke karte ocrtavaju svoju vrijednost na tri načina: 1. Kao način snimanja i pohranjivanja podataka Vlade, tvrtke i društva imaju potrebu pohrane velike količine podataka o okolišu i lokaciju prirodnih resursa, kapitala imovine i ljudi. U te informacije uključeni su površina, lokacija, parcela, katastarski planovi za snimanje imovine, karte infrastrukture ili komunalnih usluga, za vode, struju i telefon, prijevoz, te karte kao
rezultat popisa stanovništva. 2. Karte kao sredstvo analize lokacijske distribucije i prostornih uzoraka
Karte nam omogućuju prepoznati prostorne raspodjele i odnose i čine ga moguće za nas da vizualizirati i stoga konceptualizirati uzorke i procese koji djeluju kroz prostor. Okolišni čimbenici koji utječu na siromaštvo u Africi Christine Byer, George Mason University 3. Kao način prezentiranja informacija i komuniciranje nalaza
Karte nam omogućiti da prenose informacije i saznanja koja su teško izraziti verbalno. Karte se također može koristiti za uvjeriti i razuvjeriti, ili čak u propagandne svrhe.
Za realizaciju tog potencijala, to je korisno naučiti neke osnovne principe kartografske komunikacije i dizajn karti. Kartografija je posebna vrsta komunikacije
koja ne zahtijevaju trening. Ali, pažnja uložena u učenje osnove će se isplatiti handsomely u proizvodnji učinkovitijih karata. Ponekad ljudi pretpostavljaju da je takav trening je previše visoko tehničko biti svladao lako i odreći korištenje karata. To je nesretni jer karte mogu se koristiti više široko u prirodnim znanostima, društvenim znanostima, i humanističkih znanosti za analize i komunikacije, osobito sada da računala mogu se koristiti kao pomoć u proizvodnji. Neki pozornos t na prvi načelima i dalje je zajamčen.
23
PREDSTAVLJANJE GEOGRAFSKIH ELEMENATA NA KARTAMA Predstavljanje elemenata hidrografije Hidrografija podrazumijeva sve vode i objekte čiji je cilj korištenje i snabdijevanje vodom. Obuhvaća vodene površine (mora, jezera, bare, močvare, ribnjake i dr.), vodene tokove (rijeke, potoke, kanale), prirodne hidrografske objekte (izvore, ponore, vodopade), umjetne
objekte za snabdijevanje vodom (bunare, vodovode, pumpe, rezervoare, česme i dr.) i razne objekte na rijekama, jezerima i moru izgrađene za ekonomske, plovidbene i druge svrhe. Hidrografija predstavlja jedan od osnovnih geografskih elemenata na kartama različitih namjena. Ona je važan elemnt predstavljanja geografskog sadržaja i drugih elemenata reljefa, naselja, komunikacija dr.
Voda ima višestruko značenje: privredni, energetski, kao izvor ishrane stanovništva, povezuje teritorije ali ih i razdvaja, i dr. U kartografiji hidrografija ima specifičnu ulogu, jer predstavlja osnovu za unošenje ostalog sadržaja. Zbog toga ima primarnost među geografskim elementima i nanosi se prva. Koristi se za geografske i kartografske
regionalizacije, što joj daje posebno značenje. Prilikom kartiranja hidrografije potrebno je predstaviti: 1. karakteristike obala mora i jezera; 2. riječni sistem i odgovarajući raspored tokova u njemu; 3. kvalitativne i kvantitativne odlike objekata za vodu i na vodi; 4. točan odnos hidrografije i drugih elemenata.
U načinu predstavljanja na kartama hidrografija je u odnosu na druge elemente pretrpjela najman je promjene. Obalske linije prikazivane su slično današnjem načinu prikazivanja. Promjene su vršene u prikazivanju vodenih površina, znakova na njima, predstavljanju objekata za vodu dr.
Predstavljanje vodenih površina Pod vodenim površinama podrazumijevaju se mora, jezera, bare, solane, močvare, ribnjaci. Potreba za njihovog predstavljanja ogleda se u točnom i vjernom prikazu obalskih linija, što nije uvijek jednostavan postupak. Obala nije jedinstvena linija,
24
Predstavljanje vodenih površina (plav om bojom): 1. Jezerska površina, 2. Stalna močvara; 3. Sezonska močvara; 4. Povremena močvara; 5. Visoke podzemne vode; 6. Rijeka čija se širina može predstaviti u mjerilo; 7. Mali vodotok, čija se širina ne može predstaviti u mjerilo
Ona je širok pojas između maksimalnog i minimalnog nivoa, pa se na kartama prikazuje i gornja i donja obala. Grafička rješenja su različita: tanja i deblja linija, kontinuirana i isprekidana linija, tekstualna objašnjenja, šrafirana - povremeno plavljena zona i dr. Na topografskim kartama i planovima predstavlja se samo obalska linija, ali ne i obala.
Obalska linija je granična linija između vode i kopna pri srednjem vodostaju (hidrografska nula). Predstavlja se punom linijom debljine od 0,5 do 0,15mm. Obalsku liniju treba prikazati
sa što više detalja, posebno da se istakne tip obale u pogledu razuđenosti, jasno izdvajajući rtove, zalive, objekte koji mogu poslužiti kao orijentir, ali je ograničeno mjerilom karte i stupnjem generalizacije.
Na karti se može prikazati i sastav tla obale (pjeskovita, šljunkovita, kamenita) uvjetnim znacima. Pjeskovita obala prikazuje se točkama, klifovi uvjetnim znakom za odsjek itd. Navigacijske karakteristike obale (kej, lukobran) također se predstavljaju uvjetnim znacima za objekte na obali.
25
Na topografskim kartama prikazuju se sva ostrva, što na općegeografskim kartama, zbog veće generalizacije, nije moguće. Ako su u grupama, a zbog mjerila se ne mogu sva
predstaviti, manja se generališu, ali tako da izgled ostrvskog skupa ostane isti. Prikazuju se hridi, manja ostrva i podvodne stijene. Elementi podvodnog reljefa predstavljaju se dubinskim kotama, izobatama i raznim nijansama plave boje.
Predstavljanje morske obale (plavom bojom): 1.Obalska linija; 2. Izobata od 5 m; 3. Izobata od 10 m; 4. Izobata od 20 m; 5. Pjeskovito - šljunkovita obala; 6. Klifovska obala; 7. Nadvodni hrid; 8. Ostrvo; 9. Tombolo; 10. Podvodni hrid.
Jezera se predstavljaju tako da se na karti vidi oblik, veličina, dubina i razuđenost. Veličina jezerske površine može se meriti sa karte. Kod stalnih jezera obalska linija izvlači se punom, a kod periodičnih isprekidanom linijom. Poželjno je da se i kod najmanjih jezera predstavi oblik, a to je moguće kada površina na karti nije manja od 1mm2. Lokve i bare na topografskim kartama predstavljaju se obalskom linijom, bez detalja o
dubini i dr. Ponekad se daju i oznake za neprohodno ili prohodno močvarno zemljište, ševar i dr. Ribnjak se pored plave linije predstavlja i dodatnim oznakama za nasipe, pregrade i dr. Na
višebojnim kartama i topografskim kartama obalska linija stajaćih voda predstavlja se tamno plavom linijom, a vodene površine svijetlo plavom ili šrafurom. Predstavljanje vodenih tokova Vodeni tokovi (rijeke, potoci, kanali), prikazuju se linijama plave ili crne boje, čija debljina
zavisi od mjerila karte. Na topografskim kartama moguće je predstaviti širinu toka nekih rijeka u mjerilu i tada se ucrtavaju točni položaji njihovih obala. Tokovi čiju je širinu moguće prikazati u mjerilu moraju na karti imati širinu najmanje 0,5mm.
26
Hidrografija je povezana sa reljefom, jer utiče na stvaranje njegovih oblika i rasčlanjenosti, pa pravilno generalizirana hidrografija doprinosi plastičnijem izgledu reljefa. Prilikom prikazivanja vodenih tokova, vodi se računa da se u zavisnos ti od mjerila i namjne karte istaknu neke karakteristike od izvora do ušća. Od stupanja krivine i mjerila karte zavisi koja će krivina biti prikazana na karti. Na krupnomjerilonim topografskim kartama predstavljene su u glavnom sve krivine, dok na sitnomjerilonim one su generalizirane. Pri prelasku sa krupnijeg mjerila na sitnije, usljed
neophodne generalizacije nije moguće predstaviti stvarnu dužinu toka. Tako je, na kartama mjerila 1 : 25 000 tok predstavljen sa 100% točnosti dužine, 1 : 100 000 sa 76%, a u 1 : 1 000 000 sa 63% stvarne dužine. To znači, da prilikom korištenja karata u navedenim mjerilima treba primjeniti koeficijent točnosti. Rijeka može biti predstavljena sa jednom ili dvije paralelne linije, što zavisi od širine toka i mjerila karte. Pr edstavlja se sa dvije linije ukoliko je to moguće u mjerilu karte. Tako npr. u mjerilu 1 : 50 000 sa dvije linije moguće je predstaviti rijeku koja je široka najmanje 20m, ali zbog važnosti tokova, ponekad se širine rijeka predstavljaju i van mjerila. Tako se, u mjerilu 1 : 25 000 predstavljaju dvolinijski rijeke, čija širina prelazi 5m, u mjerilu 1 : 50 000 i 1 : 100 000 čija je širina veća od 10m, a u mjerilu 1 : 200 000 preko 20m itd.
Predstavljanje vještačkih vodenih objekata (plava boja): 1. Kanalisan riječni tok; 2. Stalni kanal; 3. Kanal za navodnjavanje; 4. Vodovod; 5. Cisterna sa vodom; 6. Karstne lokve; 7.
Izvor; 8. Česma (kaptirani izvor); 9. Povremeni tok.
Na kartama neprekidnim linijama predstavljvaju se rijeke koje ne presušuju, a ispre kidanim koje presušuju, kod ponornica se koristi uvjetni znak za ponor. Manji tokovi, koji se predstavljaju jednom linijom i obalske linije većih rijeka predstavljaju se tamno plavom bojom, a vodena površina većih rijeka svijetlo plavom bojom. Kanali, bez obzira na njihovu funkciju, predstavljaju se po istim principima kao i rijeke. Na kanalima i rijekama prikazuju
se i svi objekti vezani za njihovu saobraćajnu i ekonomsku funkciju.
Predstavljanje objekata za vodu Objekti za vodu su svi objekti koji sl uže za dobijanje vode (izvori, česme, bunari), objekti u kojima se skuplja voda (cisterne, rezervoari) i kojima se prenosi voda (vodovod, akvadukt).
Ovi objekti prikazuju se uvjetnim znacima. Ako je zemljište bezvodno prikazaće se svi objekti, a ako je bogato vodom bit će generalisani i oni najkrupniji. 27
Predstavljanje elemenata reljefa na kartama Kartogtrafske projekcije omogućavaju predstavljanje matematičke površine Zemlje. Pomoću kartografske mreže može se odrediti geografski položaj svake točke na Zemljinoj površini. Kartografska mreža daje dve dimenzije: geografsku širinu - latitudu i geografsku dužinu longitudu. To nije dovoljno za određivanje položaja točke. Zemljina površina je rasčlanjena oblicima reljefa, koji imaju tri dimenzije: dužinu, širi nu, visinu (dubinu). Reljef predstavlja treću dimenziju Zemljine površine. Reljef je nepravilna kriva površina i razlikuje se od matematičke (pravilne) krive površine, koja je usvojena pri konstruisanju kartografske projekcije. Naziva se još fizička ili topografska površina. Pošto je nepravilna kriva površina, nije moguće predstaviti je na karti po istim matematičkim zakonima koji su važili pri izradi projekcija, već se primenjuju specifične metodae. Ove metode omogućuju da se posredno odredi i treća dimenzija svake točke ili objekta tj. njena nadmorska visina ili altituda. Projekcije daju dvije dimenzije položaja točke na Zemljinoj površini (geografsku dužinu i širinu), a metodae za predstavljanje reljefa treću dimenziju položaja - apsolutnu visinu (altitudu). Kombinacijom kartografske projekcije i metodaa za predstavljanje reljefa omogućeno je potpuno određivanje položaja točke, kao i sagledavanje odnosa između pojedinih točaka, merenje visina, prostornog rasporeda i pravaca pružanja pojedinih elemenata reljefa u celini. Od svih geografskih elemenata predstavljanje reljefa na karti oduvijek je bio najsloženiji problem. U starom vijeku predstavljan je tematskim profilima, a u srednjem vijeku u vidu simbola - humki. Od XV do XVIII vijeka reljef je predstavl jan pretežno perspektivnim
načinom, tj. onako kako bi izgledao posmatran iz neke zamišljene točke u zraku. Međutim, praktične potrebe su sve više zahtijevale da reljef na kartama pruži podatke o prostornim odnosima, tj. o nagibu zemljišta, visinskim odnosima točaka i dr., što suvremene metodae predstavljanja reljefa omogućuju.
28
Srednjevijekovno predstavljanje reljefa na kartama
Reljef se može predstavljati na karti raznim metodaama, po čemu se razlikuje od ostalih elemenata geografskog sadržaja. Metodae predstavljanja reljefa podeljene su u 4 grupe: geometrijski, perspektivni, plastični i kombinovani.
Geometrijske metode predstavljanja relejfa na kartama Geometrijske metode omogućuju jednostavno određivanje nadmorske visine točaka na
Zemljinoj površini. Obuhvaćeni su metodaom kota i izohipsi, dok metodaa slojeva ima viće karakteristike plastičnih metodaa, iako ga neki ubrajaju u geometrijske metode. Metoda kotiranja
Metoda kotiranja sastoji se u obilježavanju vrijednosti apsolutnih visina pojedinih točaka. Kote su visinske oznake pojedinih točaka reljefa. One predstavljaju visinsku osnovu za ostale metodae. Izabrane, karakteristične kote ucrtane su na općtegeografskim i topografskim kartama, bez obzira na primenjenu metodau predstavljanja reljefa. Kote se mogu samostalno predstavljati na nekim pomorskim kartama (kote dubina - da bi se istakle krakteristične dubine ili
plićaci). Apsolutne visine na kartama računaju se od srednjeg nivoa mora (hidrografske nule). Ona
se
Predstavljanje reljefa kotiranjem
određuje
na
osnovu
višegodišnjeg
osmatranja kolebanja morskog nivoa. Definira se na kopnu visinom jedne fiksne točke normalni reper. U našoj zamlji visine se računaju od repera na molu Sartorio u Trstu. On ima
visinu 3,352m iznad srednjeg nivoa Jadranskog mora. Dubine se ne računaju od srednjeg nivoa već od niskog nivoa. Te razlike Jadranskom moru su male, dok u nekim sjevernim
29
morima iznose i po nekoliko metara. Na topografskim kartama kote se pišu u metrima, a na krupnomjerilonim kartama i planovima daju se vrijednosti visina i u centimetrima.
Metode izohipsi (horizontala) Metode izohipsi prve je primjenio holandski i nženjer Krukius, 1733. god. na karti rijeke
Mervede, čije je dno predstavio izobatama, ali detaljnu razradu ovoe metodae izvršili su Francuzi Filip Biaš, Dikarl i Dipen Triel.
Ako se zamisli da je neka fizička površina presječena horizontalnim ravnima koje su postavljene na jednakim rastojanjima. Te ravni A, B, C prjesecaju površinu po nepravilnim zatvorenim linijama aa, bb i cc. Sve točke krive aa leže na ravni A na istoj visini. Krive bb i cc
također leže svim svojim točkama u odgovarajućim ravnima. Te krive nazivaju se izohipse ili horizontale. Na karti (ravan K ) dobit će se ,, ,, ,, ,, ,, projekcije horizontala u vidu krivih a a , b b , i c c ,,. Osnovne karakteristike izohipsi (horizontala) su da sve točke na jednoj horizontali imaju istu visinu i uzajamn o se ne mogu Princip iscrtavanja horizontala
sijeći. Izohipse imaju veliki naučni, tehnički i vojni značaj i njihove prednosti nad drugim metodaama su što: 1. daju geometrijski i geomorfološki izraženu sliku reljefa; 2. omogućuju određivanje visine svih točaka; 3. pokazuju pravce nagiba i omogućuju mjerenje kuta nagiba; 4. grafički ne opterećuju kartu i 5. u kombinaciji sa kotama predstavljaju najtočniju metodau. Jedna izohipsa ne daje predstavu o reljefu već čitav sistem. Prikaz će biti celovitiji, ako je sistem izohipsi gušći. tj. što su nivoske površine, koje određuju izohipse, na manjim međusobnim odstojanjima - E (ekvidistancije). Površine zemljišnih oblika sastoje se iz uzvišenja i udubljenja, te su i prjeseci tih površina sa horizontalnim ravnima krive linije. Horizontale u projekciji zadrže isti oblik koji su imale pri prjeseku zemljišta u prirodi. Pošto svaka ravan ima drugu visinu, to i na karti svaka horizontala predstavlja drugu visinu. Na primer, ako je vanjska horizontala na visini od
320m, a vertikalno rastojanje između ravni prjeseka 10m, slijedeće unutrašnje horizontale predstavljat će visinu 330m, 340m, 350 m. Na našim topografskim kartama vertikalno rastojanje između ekvidistancija ispisano je ispod mjerila. Veličina ekvidistancije je različita i zavisi od mjerila karte i rasčljanjenosti reljefa.
30
Horizontale se nazivaju prema visini koju predstavljaju (peta, deseta, stota i dr.). Horizontale koje su iscrtane na karti prema usvojenoj ekvidistanciji nazivaju osnovne horizontale. Na primjer, ako je ekvidistancija 10m onda su osnovne horizontale 10-ta, 20-ta itd. i crtaju se tanjim neprekidnim linijama. Svaka peta osnovna horizontala crta se debljom linijom. Ako je ekvidistancija 10m, onda će 50-ta, 100-ta biti zadebljane. Kada se pomoću osnovnih
horizontala usvojene ekvidistancije ne mogu potpuno izraziti karakteristične crte reljefa, primjenjuju se pored osnovnih horizontala i pomoćne horizontale. One se crtaju tankim isprekidanim linijama i označavaju polovinu ekvidistancije ili u vidu neprekidne točkaste linije kada predstavljaju četvrtinu ekvidistancije ili isprekidanom točkastom linijom kada predstavljaju osminu.
Izohipsa ili horizontala je linija koja povezuje točke istih visina. Kad je na karti označeno da je ekvidistancija 20m, znači da između horizontalnih ravni u kojima leže dvije susjedne horizontale (osnovne) visinska razlika je 20m. Osnovne karakteristike međusobnog odnosa horizontala su: 1. sve točke iste horizontale imaju jednaku apsolutnu visinu; 2. svaka horizontala je zatvorena kriva linija, a ako nije zatvorena u okviru jednog lista
karte, onda se mora zatvariti na sljedećem listu karte; 3. horizontala koja je zatvorena na malom prostoru predstavlja uzvišenje ili udubljenje manjeg prostranstva (glavica,
vrtača i dr.); 4.
horizontale na karti ne mogu
se međusobno sijeći; 5.
ukoliko
su
horizontale
međusobno bliže, utoliko je pad reljefa veći. Horizontale raznih visina koje se negdje skoro
dodiruju označavaju veliki pad. Horizontale čiji je razmak veći predstavljaju blag pad reljefa. Ako su više udaljene jedna od
druge onda je zemljište malo nagnuto ili potpuno horizontalno; 6. linija najmanjeg pada na
zemljištu naziva se vododelnica, a najvećeg padnica ili linija glavnog
pada.
To
je
linija
kretanja vode po zemljištu; 7.
horizontale se ne iscrtavaju preko rijeka i kanala koji su predstavljeni sa dvije linije, ni preko usjeka, rovova, nasipa,
duž ulica, puteva i preko Predstavljanje pojedinih oblika reljefa
stjenovitih odsjeka, kao ni svaki
put kada je nagib strane veći od 45o.
Predstavljanjem reljefa horizontalama dobijaju se točne visine točaka koje se nalaze na horizontali, a interpolacijom do približnih visina i točaka koje se nalaze između susjednih horizontala. Oblik i gustina ukazuju na izgled i pad zemljišta. Na slici je prikazan vertikalni presijek topografske površine. Uz ekvidist anciju h postavljene su tri horizontalne ravni koje prolaze kroz točke M, N, L. Te ravni presijecaju Zemljinu površinu po tri horizontalne linije, 31
koje su definisane u točkama M, N, L. Ove linije predstavljene su ortogonalnom projekcijom na ravni (karti) u vidu tri krive koje prolaze kroz točke m ,n, l. Te krive su horizontale. Rastojanje u prirodi između točaka M, N umanjivanjem i ortogonalnim projektovanjem pri prelazu u horizontalnu projekciju predstavljene su sa d. Na slici je predstavljena horizontalna umanjena projekcija stvarne topografske površine. Rastojanje na kartama između dvije horizontale naziva se interval. Interval je uvijek manji od odgovarajućeg
rastojanja na Zemljinoj površini, jer prilikom ortogonalnog projektovanja dolazi do smanjenja (kateta mora biti manja od hipotenuze). Ako su ekvidistancija i interval katete pravokutnog trokuta (dh), hipotenuza takvog trokuta bit će linija glavnog pada. Linija koja zaklapa kut glavnog pada sa intervalom naziva se kut nagiba. Izmedju ekvidistancije h, intervala d, i kuta nagiba postoji uzajamna veza: R h = d tg gdje je R - mjerilo karte i on je konstanta za cijelu kartu. Ekvidistancija je funkcija mjerila
karte, intervala između susjednih izohipsi i kuta nagiba zemljišta. Veličinu nagiba karakteriše i proseječni pad, koji se najčešće izražava razlomkom, u čijem je brojiocu
Zavisnost gustine horizontala od nagiba
ekvidistancija a u imenitelju interval. Prosječni pad izražava se razlomkom h/d. Iz praktičnih razloga interval se izražava u procentima ili promilima.
Nagib zemljišta utiče na projektovanje saobraćajnica. Na primjer, pored željezničkih pruga često se moze vidjeti stub sa tablicom, gdje strelica ukazuje na pad ili uspon, brojevi na veličinu pada, npr. 18, 1 200. To znači da se na svakih 100m kolosjek spušta ili podiže za 18m na dužini od 1 200m. Na strmijim dijelovima horizontale su bliže jedna drugoj pa je l - m manja nego m - n, pri čemu je ekvidistancija u oba slučaja ista. Da bi se dobila vrijednost minimalne ekvidistancije na kartama različitih mjerila na rastojanju od 1mm može biti povučeno najviše 5 horizontala i tada će rastojanje biti 0,2 mm. Reljef sa kutovima nagiba većim od 45 o ne može se predstaviti pomoću izohipsi. Tako se za minimalnu ekvidistanciju dobija h = 0,2R tj. minimalna ekvidistancija jednaka je intervalu
umanjenom u mjerilu. Minimalne ekvidistancije za različita mjerila date su u tabeli.
32
Mjerilo 1 / R
Min h
1 : 25 000 1 : 50 000 1 : 100 000 1 : 200 000
5m 10m 20m 40m
Ove vrijednosti služe kao osnova za izbor ekvidistancije. Ovdje je uzeto u obzir samo mjerilo.
Međutim, namjena karte i karakter reljefa značajni su faktori koji utiječu na izbor ekvidistancije. U mnogim državama se zbog toga javljaju razne vrijednosti ekvidistancije. Pošto je minimalna ekvidistancija prihvaćena uz maksimalne uvjete nagiba od 45 o, kod predstavljanja reljefa sa manjim nagibom (ispod 10 o)
izgubili bi se mnogi detalji koji bi trebalo da se na karti nalaze, pa se uvode pomoćne izohipse. U jednom intervalu se umeće 1 - 3 izohipse. Neophodno je u određenim slučajevima primjeniti više ekvidistancija. Tako, npr. primenjuje se pravilo da je ekvidistancija od 20m za planinsko zemljište, od 10m za brežuljkasto, a od 5m za ravničarsko. Ravan prijeseka provedena na jednakom odstojanju od osnovnih ravni M, N, i L daju osnovne horizontale l, m i n. Rastojanje između ovih horizontala je jednako, pa ako bi se reljef prikazao samo sa osnovnim horizontalama, dobio bi se utisak da se radi o ujednačenim nagibima, što nije slučaj. Između točaka L, M i M, N postoje dva pregiba, jedan konveksan a drugi konkavan. Među ovim pregibima nagib je veći nego u ostalim dijelovima. Zbog toga je neophodno uvođenje pomoćne horizontale. Kroz točke P, Q provešće se pomoćne horizontale i time će prikaz nagiba reljefa biti realniji. Rastojanje od točke p na projekciji do točke m manje je nego do toče n, pa je nagib na dijelu m - p veći nego na dijelu p - n. Pregib strane između točaka L, M označava pomoćnu horizontalu, koja prolazi kroz 1/4 osnovne vrijednosti ekvidistancije u dijelu bližem osnovnoj horizontali L. Radi lakšeg mjerenja unosi se i poluhorizontala. Kada se ni sa 1/2 ni 1/4 horizontale ne mogu predstaviti svi detalji, reljef se presjeca po visini na kojoj je taj detalj. Horizontala takvog proizvoljnog presijeka na karti mora imati oznaku visine. Kada se ispisuju visine osnovnih horizontala pravac ispisa (dojnjom stranom
brojevi pokazuje niži teren) je pravac pada terena. Svaka horizintala prikazuje
5-ta se
zadebljano. Gdje se ne može odrediti pravac pada reljefa ucrtane su na pojedinim horizontalama padnice
(bergštrihe) koje pokazuju smijer pada zemljišta. Pad zemljišta je Predstavljanje kosa (a-b) i dolina (A-B)
od horizontale prema vrhu padnice. Predstavljanje osnovnih oblika reljefa metodaom horizontala - Kada je reljef na karti prikazan
izohipsama, pojedini elementi reljefa se različito prikazuju. Zasebna uzvišenja (brijegovi, žuke) kao i zatvorena udubljenja (vrtače, uvale) predstavljaju se zatvorenim horizontalama. Pri tome, unurašnja horizontala predstavlja vrh uzvišenja ili dno udubljenja. Kod udubljenja se na sredini stavlja znak (-). Kose i grebeni predstavljaju se horizontalama
izduženim po pravcu njihovog pružanja. Horizontale su izdužene duž vododelnice u smijeru pada zemljišta (na slici točkasta linija na potezu a ---b). Udolje riječne doline 33
predstavlja se horizontalama, koje su savijene po linji talvega ili toka rijeke, a kod jezera u
pravcu obale jezera. Rijeka ili potok teku po najnižem zemljištu, tj. po dnu doline, što ukazuje na dno doline a između su kose. Stjenoviti dijelovi zemljišta predstavljaju se uvjetnim znakom, sličnim prirodnom izgledu odsijeka. Ako je na njegovom dnu sipar, a po odsijeku točila, koriste se uvjetni znaci za te pojave. Znakom za odsijek označavaju se sve strme strane koje se ne mogu zbog slivanj a predstaviti izohipsama. Za predstavljanje reljefa na srednje i sitnomjerilonim kartama primenjena je metodaa horizontala i kota u kombinaciji sa metodaom sijenki (1 : 200 000 i 1 : 300 000). Kombinacija izohipsi i sijenki karti daje plastičan izraz. T amniji dijelovi
predstavljaju veće nagibe, a svijetliji manje. Metodaa izohipsi kombinuje se i sa metodaom boja (hipsometrijski metoda). Nazivi planina, kosa, usamljenih uzvišenja i dr. ispisani su na kartama slovima različitog tipa i veličine. Pravac naziva je određen pravcem orografskog elementa. Ispis naziva rond slovima omogućuju brže uočavanje pojedinih elemenata reljefa. Izgled strana (padina) uzvišenja utvrđuje se prema rasporedu izohipsi, a nagibi tih strana po gustini izohipsi. Ravne strane predstavljene su izohipsama sa jednakim intervalima. Na
stupanjastim stranama veličina intervala se mijenja ovisno od broja i karakteristika pregiba. Većem kutu nagiba zemljišta odgovaraju gušće izohipse na karti i obrnuto. Pojedini oblici reljefa predstavljaju se specifično, npr. kraški reljef krugovima i nepravilnim zatvorenim linijama (vrtača), lednički reljef srpasto savijenim stjenovitim odsjecima (cirkovi). Na višebojnim kartama izohipse su braon boje, a izohipse lednika plave. Visine izohipsi se ispisuju tako što gornji dio broja je usmjeren prema višem terenu. Metoda horizontala ima nedostatke jer se ne postiže plastičnost i ne mogu se izraziti svi elementi reljefa. Prvi nedostatak ublažava se kombiniranjem sa metodaom sjenki, a drugi primjenom uvjetnih znakova.
Horizontale kao najčeće korišteni oblik predstavljanja reljefa omogućavaju najtačnija mjerenja, dobru visinsku predstavu reljefa. Takodje, one omogućavaju da se posrednim putem odrede visine svih točaka na karti. Kombiniraju se sa kotama na krupnomjerilnim topografskim kartama, a na sitnomjerilnim sa metodaom sjenčenja. Na preglednim kartama koristi se kombinacija horizontala, kota, sjenčenja i slojeva.
Plastične metode predstavljanja reljefa na kartama Plastične metode omogućavaju dobru vizuelnost reljefa, koja zavisi od primjene svjetla, odnosno boja kao i tehnike kartografskog predstavljanja. Izdvajaju se: metoda sjenčenja, hipsometrijski metoda, metoda šrafa, metoda tačaka, metoda Imhofa (Švicarski metoda) i dr.
34
Metoda šrafa Metoda šrafa danas se rijetko primenjuje. Šrafe ili crtice su linije koje se crtaju u pravcu najvećeg pada zemljišta, tj. upravo na izohipse. One svojom dužinom i debljinom izražavaju nagib zemljišta, a položajem i rasporedom njegov oblik.
Predstavljanje rel jefa metodom šrafa
Ova metoda prvi put je znanstveno obrađena od saksonskog kartografa Lemana 1799. god. pa se naziva i Lemanova metoda. Metoda horizontala je zasnovan na nadmorskoj visini, a
metoda šrafa je na uglu nagiba. Leman je odredio odnos izmedju debljine šrafa i širine prostora izmedju njih. Na osnovu toga predložio je skalu (Lemanova skala) za nagibe od 0 45o. Nagibi do 45o podijeljeni su na devet grupa od po 5 o. Na površini od 1cm2, za prvi interval od 0 - 5o važi odnos 0 : 9, što znači da je svih devet dij elova kvadrata bijele boje. Za nagibe od 5 - 10o odnos je 1 : 8, što znači da je jedan dio kvadrata crne boje, a osam dijelova bijele itd. Iznad 45o nagibi su predstavljeni crnom bojom.
Leman nije matematički odredio dužine šrafa, već se dužina odredjuje intervalom izmedju susjednih izohipsa. Kada je interval sa blagim nagibom veliki moguće je smanjenje interpolacijom pomoćnih izohipsi. Osnova za predstavljanje elemenata reljefa šrafama prvo su bili nagibi, a kasnije visine pojedinih točaka i horizontala. Kod predstavljanja reljefa pomoću šrafa pri vertikalnom osvjetljenju, horizontalne površine ostaju bijele, kao i površine pojedinih vrhova i dna kotlina i gornja površina sedla. Strane uzvišenja sa jednakim padom imaju šrafe jednake debljine i jednake širine. Ispupčene strane su prema podnožju tamnije tj. šrafe su kraće i deblje. Na uzvišenju se šrafe od vrha prema podnožju razilaze, a na udubljenju se, prema dnu, skupljaju.
35
Metoda šrafa, zasnovan na principu vertikalnog osvjetljenja, ima dobre i loše kar akteristike. Šrafe zorno izražavaju oblike reljefa i njihove medjusobne veze, dajući mu plastičan izgled, a debljinama i razmacima pružaju podatak o približnoj veličini ugla nagiba zemljišta, svojim pravcem ukazuju na pravac najvećeg pada zemljišta. Nedostaci ovog metodaa su što je prikazivanje reljefa šrafama spor posao, što šrafe ne pružaju mogućnost odredjvanja apsolutnih visina reljefa i što kartu čine nepreglednom. Ovaj metoda se prvenstveno koristi na topografskim kartama. Na kartama srednjih i sitnih
mjerila reljef se predstavlja šrafama na osnovu kosog osvjetljenja. Ovakav način pruža veću plastičnost reljefa, ali ne pruža podatke o veličini ugla nagiba zemljišta. Da bi se prevazišli nedostatci, šrafe se kombiniraju sa izohipsama i kotama, ali se ov aj metoda rijetko primjenjuje i ima povijesni značaj.
Metoda sijenčenja Metoda sjenčenja koristi se uglavnom kao dopunski metoda kako bi se povećao dojam plastičnosti reljefa. Radi se često kao umjetnički izraz vidjenja reljefa, ali to ne znači da je primjena metodaa lišena pravila. Sijenčenje je zasnovano na principu raspodjele svjetlosti što ovisi od upadnog kuta zraka, što je u izravnoj vezi sa kutom nagiba zemljišta. Primjenjuje se princip vertikalnog i kosog osvetljavanja. Zamišljeni izvor svjetlosti može se naći u zenitu ili je pod odredjenim kutom u odnosu na horizontnu površinu. Kod vertikalnog osvjetljenja vrhovi uzvišenja su osvjetljeni, pa će na kartama biti predstavljeni bijelom bojom, a strane će biti osjenčene. Bijelom bojom biće predstavljene sve ravne površine (ravnice, dna dolina,
Metoda sjenčenja
površi, zaravni, riječne i abrazione terase i podovi).
36
Kod principa kosog osvjetljavanja, strane okrenute ka izvoru svjetlosti biće osvjetljene i na karti predstavljene bijelom bojom, a supro tne strane osjenčene. Na suprotnoj poziciji padine će biti tamne. Kosi princip sijenčenja se koristi, jer daje bolji izgled plastičnosti reljefa, bolje izražava planinske vijence, dolinske strane i druge elemente reljefa. U praksi je zamišljeno da zraci padaju upravno na pravac pružanja planinskih vijenaca i dolina. U našoj zemlji dominantan je tzv. dinarski pravac pružanja planina i velikih dolina, pa je izvor svjetlosti na poziciji sjeveroistok ili jugozapad. Najčešće je izvor na sjeveroistoku, jer se zemljište postupanjo uzdiže od Panonske nizije prema vrhovima Dinarida. Izuzetak je kada se predstavlja primorski pojas, tada je zamišljeni izvor na jugozapadu od pravca mora. Ukoliko je nagib veći utoliko je sjenka sa suprotne strane izraženija i suprotno. Metoda sijenčenja ne omogućava izračunavanje nadmorskih visina, niti kutove nagiba, pa se ne primjenjuje sam, osim na turističkim kartama gde se identificiraju zanimljivi reljefni turistički motivi. Na topografskim kartama sitnijeg mjerila kombinira se sa m etodaima horizontala, a na preglednim geografskim kartama sa metodama horizontala i hipsometrijskom metodom.
Švicarska metoda Švicarski metoda zasniva se na kombinaciji hladnih i toplih boja, hipsometrijskog metodaa i metodaa sijenčenja. Hipsometrijski metoda primenjuje se u vidu dve boje: nijanse zelene boje za niže dijelove (nijanse hladne boje) i nijanse smedje boje za više dijelove (nijanse tople boje), mada se može primjeniti i crvena boja. Sijenčenje se vrši u sivoj ili golubije sivoj. Prednosti ovog metodaa su: 1. hipsometrijski metoda omogućava predstavljanje i izražavanje visinskih odnosa u reljefu, odnosno izdvajanje pojedinih makro oblika - ravnica, pobrdja, uzvišenja, kotlina i dr.; 2. metoda sijenčenja omogućava plastično izražavanje površine rel jefa. Švicarski ili metoda IMHOF-a, najčešće se primjenjuje na topografskim turističkim kartama visokoplaninskih predjela.
Švicarski stil sjenčanje reljefa prikazuje topografiju u osobito slikovit i opisni način. Švicarski stil kombinira izohipsama, hrid crtež, sjenčanje reljefa i boja u skladu s 37
atmosferskim perspektive efekt. Primarni kandidata za švicarski stil su karte u velikim i srednjim vage. Međutim, E. Imhof također primjenjuju ovaj stil na manjim skalama (1:500,000 do 1:30,000,000). U odnosu na položaj koji zauzimaju pojedini dijelovi površine nekog reljefnog elementa u
odnosu na pravac osvetljavanja, osvetljavanja, oni će biti i različito osvjetljeni. Dijelovi na koje zraci padaju pod kosim kutom biće manje osvjetljeni i tamniji što upadni kut više odstupa od normalnog. Dijelovi koji su izloženi izravnom osvjetljenju osvjetljenju su svijetli, a dijelovi koji su sa suprotne strane su u sjenci (sopstvena sjenka), pa su tamni. Površina koju od svjetla zaklanja drugi oblik biće takodje tamna (bačena sjenka). Sopstvena sjenk a je osnovni element koji daje karakter i dimenzije reljefnih elemenata. Bačena sjenka skriva jedne a ističe druge oblike reljefa. Reflektovano svetlo povećava osvjetljenost nekih dijelova i na taj način ističe plastičnost oblika u sopstvenoj sjenci. Zato sjeverozapadni pravac ne mora biti uvijek primenjivan. U
visinskom pogledu položaj izvora svjetlosti, takodje može biti promjenljiv. Sijenčenje se primjenjuje na osnovu horizontala i hidrografije koja je predhodno fotomehanički prenesena na podlogu za sijenčenje u svijetloj boji. Sijenčenje se izvodi tako, da se plastični efekat postigne pri gledanju sa daljine sa koje se karta koristi. Za atlasne karte to je na daljini 25 – 30 cm, a za školske za daljinu 5 – 7 m. Sijenčenje se izvodi na dijelovima gde su veće visinske razlike, tako da se velike horizontalne površine obično ne sijenče. Odsustvo sijenke na ovim površinama može umanjiti dojam plastičnosti. Sijenčenje se može izvesti fotomehaničkim postupkom postupkom sa reljefnih r eljefnih modela ili avionskih snimaka. Predstavl janje janje reljefa sijenčenjem može biti: ahromatično (u crno - bijeloj tehnici), polihromatsko (u više boja). Ahromatično sijenčenje daje monohromatično (u jednoj boji) ili polihromatsko dobru plastiku reljefa, ali zatamnjuje sliku, te se gube ostali elementi sadržaja kart e.
Jednobojno (monohromatično) sijenčenje koristi se najviše u svijetlo smedjoj ili sivoj prekrivajućoj boji. Pri tome je podloga sijenke blijedja, vidljivost ostalih elemenata sadržaja bolja, ali se pri tome gubi reljefnost izgleda površine. Polihromatsko sijenčenje daje bolji efekat plastičnosti i jasnoća ostalih elemenata reljefa je bolja. U ovoj tehnici radjene su brojne karte Švicarske, gde je reljef prikazan sijenčenjem u više boja pa se zbog toga ovaj način naziva Švicarski manir sijenčenja. Prednosti metodaa sijenčenja su: 1. daje dojam plastičnosti reljefa; 2. manje opterećuje kartu nego šrafe; 3. lako i brzo se tehnički ostvaruje. Nedostaci ovog metodaa su: 1. ne daje mogućnost kvantitativnog izraza treće dimenzije (reljefa) karte, pa se ne može vršiti mjerenje visina na kartama; 2. oblike reljefa daje u uopćenom prikazu bez potrebnih detalja.
Hipsometrijska metoda
Hipsometrijski metoda, metoda boja ili metoda slojeva koristi se od početka XIX stoljeća. Sastoji se u primjeni boja i nijansi za prikazivanje reljefa na kartama, da bi se istakli visinski odnosi izmedju oblika reljefa i njegova opća preglednost. Zbog slojevitog rasporeda boja i
tonova ovaj metoda se naziva metoda slojeva. Opće geografske, pregledne karte radjene su ovim metodaom. Kod ovog metodaa bitnan je izbor dubinsko - visinske skale i izbor boja i nijansi za predstavljanje predstavljanje reljefa, u cilju estetske estetske harmonije boja i prirodnijeg prirodnijeg izgleda reljefa. Austrijski kartograf Karl Pojker je 1898. god. dao teorijsku osnovu primjene boja u prikazivanju reljefa. Zasnovao je na činjenici da u prirodi svaki predmet koji je bliži izgleda svjetliji i jasniji od onih daljih, koji su sve tamniji i nejasniji što su više udaljeni. Na toj osnovi Pojker je predložio da boje u skali budu poredane po principu „što više, to svjetlije i
38
zasijenčenije. Skala počinje sivim tonom za najniže dijelove, pa preko tri sivozelena tona i žutozelenog tona prelazi na po tri tona žute i narandžaste boje, a završava sa dva tona crvene boje. Skala je primjenjena na Pojkerovoj karti Dolomita (sjeverna Italija) ali nije imala širu primjenu zbog složenosti. Zato se primjenjuju jednostavnije skale. Izbor dubinsko - visinske skale zasnovan je na principu ekvidistantnosti, ali često nije moguća zastupljenost ukupne ekvidistantnosti, odnosno jednakost visinskih rastojanja izme|u
graničnih linija pojedinih slojeva. Zbog toga je potrebno mnogo boja i nijansi za predstavljanje, pa bi karta bila šarena, nepregledna i nečitljiva. Prema tome, visinski interval za pojedine slojeve je različit. Hipsometrij ska skala na karti daje se kao dopunski element sadržaja karte medju redakcijskim dodacima, da bi se znalo koja boja i koja nijansa odgovara datoj visinskoj ili dubinskoj zoni. Hipsometrijskom skalom definira se pravilo po kome su poredane boje i nijanse. S obzirom na njihov sastav razlikuju se tri vrste visinskih skala: 1. crno - bijela ili ahromatična skala, koja sadrži tonove sive boje (od crne do bijele); 2. jednobojna ili monohromatična skala, kod koje se mienjaju nijanse jedne boje od blijedog do intenzivno zasićenog; 3. višebojna ili polihromatična skala, u kojoj se po izvjesnom izvjesnom redu smjenjuju razne razne boje.
Najčešće se primjenjuje polihromatska skala, a u novije vrijeme monohromatska skala, posebno u nekim američkim atlasima. Takodje je u uporabi i bihromatska skala gde se dubine prikazuju nijansama plave boje, a kopneni reljef u nijansama sive ili smedje boje. Kod predstavljanja reljefa hipsometrijskim hipsometrijskim metodaom metodaom visinsko - dubinska skala treba treba da: 1. omogući postizanje boljeg efekta plastičnosti odnosa; plastičnosti reljefa i istican je visinskih odnosa; 2. da boje i nijanse boja koje se medjusobno jasno razlikuju; 3. postigne harmoniju boja, kako bi se postigao izgled kompaktnosti reljefa; 4. sadrži boje koje ne potiskuju ostale elemente sadržaja karte. Osnovni cilj predstavljanja reljefa metodom slojeva je: isticanje
visinskih i dubinskih odnosa, površinski raspored i prostorni prikaz oblika reljefa. Pomoću visinsko - dubinske skale može se odrediti apsolutna i relativna visina ne samo slojeva nego i točaka u pojedinačnom sloju i na cijeloj k arti. Time ovaj metoda postaje pogodan za mjerenje mjerenje visina na karti. Izbor i raspored raspored boja može biti različit. Skala boje i nijanse boja zasniva se na jednom od navedenih principa: 1. viši i dublji reljef predstavlja se svijetlijom nijansom izabrane boje; 2. nijanse jedne boje intenzivnije su sa povećanjem visina. Ovim
principom postiže se bolja preglednost ostalog sadržaja; 3. jednaka osvjetljenosti slojeva, što se teško postiže, pa se koristi u kombinaciji sa metodaom šrafa ili sijenčen ja. Na suvremenim kartama hipsometrijske skale su različite i najčešće polihromatske. Najpogodnija Najpogodnija je dvobojna skala skala za kopneni kopneni reljef (za
nizije zelena, a za više terene u nijansama smedje boje). Tonovi zelene boje su svijetliji sa povećanjem visine, a kod smedje boje je suprotno. Trobojna skala za kopneni reljef ima i treću boju koja se nalazi izmedju zelene i smedje, a to je žuta (u raznim nijansama - od svijetlo žute do oker i narandžaste). Za medjunarodnu medjunarodnu kartu mjerilo mjerilo 1 : 1 000 000 preporučuje se četvorobojna skala za reljef: zelena, žuta, sepija (smedja) i ljubičasta, odnosno jedanaest nijansi ove četiri boje. Hipsometrijska skala sastoji se iz dva dijela: skala za dubine i skala za visine, odnosno skala za prikaz reljefa morskog i jezerskog dna i skala za prikaz reljefa kopna. kopna. Ekvidistantnost Ekvidistantnost na geografskim geografskim kartama kod ovog metodaa prikazuje se potpuno ili parcijalno. Totalne ekvidistancije ekvidistancije koriste se kad je mala visinska i dubinska razlika reljefa, a parcijalne ekvidistancije ekvidistancije kada je velika disekcija reljefa i visinska 39
raščlanjenost. Hipsometrijska skala može imati i promjenljivu ekvidistanciju, pri čemu je
zastupljen princip povećanja ekvidistancije sa povećanjem visine. Raspored parcijalnih ekvidistancija u hipsometrijskoj skali zavisi od: 1. raščlanjenosti reljefa - ukoliko je reljef raščlanjeniji, visina ekvidistancija se povećava; 2. mjerilo karte - ukoliko je karta sitnijeg mjeriloa, ekvidistancije (intervali) su veće; 3. namjenske karte - na zidnim i školskim kartama ekvidistancija je veća nego kod kabinetskih. Ekvidistancija na svim kartama naše zemlje uvećava se sa visinom, da se ne bi slijevale boje i nijanse izmedju susjednih pojaseva i time gubila preglednost karte, a pri istoj ekvidistanciji intervali slojeva bi bili sve manji. Dubinska skala primenuje skala primenuje se u plavoj boji: 1. tamnije nijanse plave boje koriste se za prikazivanje većih dubina, a svetlije za pliće dijelove mora i jezera; 2. tamnijim nijansama prikazuju se priobalni dijelovi, svjetlijim dubine. Ovaj način je primjenjen u japanskoj kartografiji. Podvodne stijene, grebeni i sprudovi predstavljaju se uvjetnim znacima. Slojevi tonova
plave boje ograničeni su izobatama. Takodje, primjenjuje se kao i kod visina parcijalna ekvidistancija, naročito kod dubokih mora i jezera, tako što se sa dubinom povećava ekvidistantnost. Kod (plitkih) mora i jezera manjih dubina (Aralsko, Skadarsko i dr.) primenuje se totalna ekvidistancija.
Ova metoda ne primenjuje se samostalno već u kombinaciji sa metodaom horizontala i sijenčenja. Horizontale se koriste kao granični okvir pojedinih s lojeva ili nijansi visinsko dubinske skale. Kombinuje se sa sijenčenjem, da bi se uvećala plastičnost reljefnog prikaza na karti. Hipsometrijski metoda primenjuje primenjuje se pri izradi školskih geografskih karata i za te svrhe je 40
nezamjenjiv. Pogodan je jer se na kartama radjenim ovom metodaom uočavaju elementi reljefa i njihov prostorni raspored. Visinske karte predstavljaju visina terena s bojama. područje između dviju susjednih izohipsi dobiva jedan specifičan ton. Hipsometrijske boje su najčešći u topografskih karata sitnih mjerila, ili se primjenjuje kontinuirano gradijentima ili intervale. slijed boja javlja prema različitim pravilima.
Predstavljanje reljefa kombiniranjem metoda Predstavljanje reljefa, u odredjenim slučajevima, zahtijeva primjenu više meto daa. Nedostatci prikazanih metodaa prevazilaze se njihovim kombiniranjem. Plastični i geometrijski metodai pri kombiniranju se dopunjuju. Njihovo kombiniranje je kompleksan posao, jer jedni omogućavaju odredjivanje visina, drugi nagib linija, treći makrosk opski raspored.
Mogućnosti kombiniranja su razližite, i ovise od mjerila, namjene i tehničkih mogućnosti reprodukcije karte. Kod topografskih karata potrebno je istaći kvantitativnu vrijednost reljefa, pa se primenjuje metoda kota, horizontala i sijenčenja. Kod geografskih karata prednost se daje makroskopskom izgledu reljefnih cjelina, pa se na ovim kartama koriste hipsometrijski metoda i
Kombiniranje metoda
metoda sijenčenja. Izbor metodaa za kombiniranje ovisi od namje ne i mjerila karte. Na si0tnomjerilonim kartama dominantne su plastične metodae, a na krupnomjerilnim geometrijske metodae.
41
Predstavljanje vegetacije geografskim kartama
i
poljoprivrednih
kultura
na
Vegetacijski pokrivač i svojstva tla odredjuju karakter zemljišta. Zbog značaja u vojnom
pogledu vegetacioni pokrivač prikazan je na topografskim kartama, dok na drugim kartama nije da ne bi opterećivao sadržaj karte. Vrste tla i vegetacija u medjusobnoj su vezi i zbog toga se zajedno proučavaju. Od vegetacije na topografskim kartama predstavljaju se šumske formacije, ali se pri tome izdvajanje vrši samo na četinarske i listopadne. Zato se na topografski znak za šumu (površina obojena ili šrafirana zelenom bojom) nanosi uvjetni znak za četinarske i listopadne šume. Pored šumskih formi, na topografskim kartama predstavljene su površine pod karakterističnim, stalnim vegetacionim pokrivačem. Kao travne formacije predstavljeni su pašnjaci, livade, utrine, ševari, kao kultivisane površine parkovi, voćnjaci, vinogradi, bašte, rižina polja, hmeljarnici, dok drvoredi, grupe drveća i usamljena drveća sluće i kao orijentir. Pri predstavljanju vegetacije i tla neophodno je prikazati: 1. pravilan regionalni raspored pojava; 2. ekvivalentnost površina i isti odnos površina kao i u prirodi; 3. točan odnos prema ostalim elementima geografskog sadržaja.
Ispunjenje ovih uvjeta ovisi od namjene i mjerila karte. Ukoliko je mjerilo krupniji više elemenata vegetacije i tla biće predstavljeno, a ako je namjenjena stručnom korištenju elementi vegetacije i tla biće više istaknuti u odnosu na druge elemente sadržaja karte. Manje površine mogu biti i bez kontura ali sa uvjetnim znakom, postavljenim tako da ukazuje na veličinu i raspored vegetacijskog pokrivača. Šume se na topografskim kartama predstavljaju detaljno, oblik, položaj i dimenzije površine, često i iz vojnih razloga (potreba aeronavigacije, orijentacije pri kretanju po terenu, mogućnosti zaklonjenog boravka i dr.).
42
Na kartama ne postoje posebni znaci za tlo. Označava se posredno preko znakova za vegetaciju, vode i reljef. Znacima za reljef označavaju se pjeskoviti i šljunkoviti tereni uz rijeke, a sitni oblici ne mogu se predstaviti izohipsam a već uvjetnim znacima žutom bojom. Sjtenoviti tereni obilježavaju se znacima za škrape i sjtenovite oblike. Lednici se predstavljaju izohipsama plave boje, a tresetišta i solane posebnim znacima. Močvare se predstavljaju horizontalnim crtama plave boje, a kako ni u prirodi nemaju jasno određenu granicu na kartama nisu ograničene konturnom linijom, već se unutar približno određene privremene konture ucrtavaju odgovarajući znaci, koji ukazuju da li je i u kom djelu pod barskom vegetacijom (trska, ševar i dr.). Predstavljanje elemenata tla i vegetacije mora biti usklađeno sa ostalim elementima geografskog sadržaja, naročito sa reljefom sa kojim je u neposrednoj vezi.
Predstavljanje naselja na geografskim kartama Naselja su jedan od osnovnih elemenata društvenogeografskog sadržaja i predstavljaju se na svim kartama - općetegeografskim, topografskim i tematskim. Naselja su se predstavljala već na prvim kartama, planovima Vavilona i Jerusalima. Na topografskim kartama predstavljaju se u mjerilu i prema konturama, a na općetegeografskim kartama uvjetnim znacima.
43
Na topografskim kartama pri predstavljanju naselja unose se detalji koji mogu da posluže kao orijentiri, jer je njihov položaj dat točno, i na osnovu njih mogu se vršiti razna merenja i određivanja. Tako, npr. ako je neka građevina u naselju uzeta za trigonometrijsku točku, položaj građevine mora biti dat točno. Zatim se nanose glavne ulice i saobraćajnice koje prolaze kroz naselja, i osnovne konture naselja. Potom se nanose ostale ulice, formiraju se
blokovi zgrada i ucrtavaju pojedinačne zgrade, ukoliko to mjerilo dozvoljava. Teži se da položaj važnjih zgrada bude točno određen (željeznička stanica, pošta i dr.). Zastupljenost detalja u naselju na topografskim kartama u zavisnosti je od mjerila topografske karte.
Predstavljanje gradskih i prigradskih naselja na preglednoj karti mjerila 500 000
1:
Na geografskim kartama naselja se ne mogu predstaviti u mjerilu. Osnovne
karakteristike naseljenih mesta daju se pomoću uvjetnih znakova ili pomoću raznih dimenzija i oblika njihovih naziva, a kada se želi istaći njihova funkcija primenjuje se podvlačenje naziva (glavni gradovi država na karti sijveta ili Europe podvučeni su bez obzira na veličinu). Prilikom predstavljanja naseljenih mj esta na topografskim kartama, potrebno je izvršiti njihovu klasifikaciju prema broju stanovnika, teritorijalnoj veličini, administrativno - političkom značaju i dr. Zatim se konstruiše skala (data u legendi) prema broju stanovnika i pri tome se teži da ona bude grupisana po kategorijama (6 - 10). Grupisanje se vrši tako da se u jednoj klasi nalaze mjesta istih karakteristika. Cilj je da se sa što manje klasa postigne što povoljnija diferencijacija naselja. Ovaj zahtjev nameće češću
44
primjenu skala za naselja sastavljenih po principu geometrijske progresije u odnosu na skale
sa jednakim intervalima i skale koje rastu po principu aritmetičke progresije. Na geografskim kartama za uvjetni znak
najčešće se koristi krug, ali se mogu koristiti i druge geometrijske figure. Na nekim kartama milionski gradovi predstavljeni su kvadratima crne boje. Na krupnomjerilonim geografskim
kartama veći gradovi predstavljeni uvjetnim znakom nepravilnog oblika, čije su konture slične obliku samog grada na Zemljinoj površini. Sva naselja na kartama predstavljaju osnovne pokazatelje razmještaja stanovništva i
ljudskih djelatnosti. Oni su centri saobraćaja, odnosno čvorovi komunikacija. Zbog toga naselja na kartama predstavljaju se u što većem broju i sa što većom točnošću, formom i Predstavljanje gradskog naselja na karti
t urističkoj
karakteristikama. Naselja na kartama predstavljaju se tako da se na najbolji način
dobiju informacije o tipu naselja, veličini, rasporedu ulica i objekata u njemu. To zavisi najviše od mjerila karte, tako da je na topografskim kartama to moguće, dok na preglednim općetegeografskim kartama predstavlja teškoću. Planovi naselja, uglavnom gradova, rađeni su odavnina. Detaljnost planova zavisi od niza faktora, najviše od mjerila. Predstavljanje naselja na topografskim kartama uvjetovano je mjerilom. Na kartama mjerila 1 : 10 000 prikazane su sve ulice i svi značajniji o bjekti. Karte mjerila 1 : 2 500 i 1 : 5 000 imat će prikazane sve objekte u naselju, karte mjerila 1 : 25 000 sve ulice i blokove zgrada, karte mjerila 1 : 50 000 i 1 : 100 000 samo najvažnije ulice, a vanmjerilonim znakom najvažnije objekte (pošta, cr kva, fabrika i dr.). Na kartama sitnijeg mjerila 1 : 200 000, 1 : 300 000 i 1 : 500 000 predstavljena su naselja na kojima se mogu
sagledati samo konture naselja, a kod malih naselja moguće je saznati lokaciju centra naselja, jer se predstavljaju uvjetnim znakom.
45
Gustina,
broj
i
strukture
naselja bit će prikazani u zavisnosti od mjerila i namjene karte. Na nekim sitnomjerilonim kartama predstavljaju se i manja naselja, ako namjena karte to zahtijeva. Tako, na kartama koje se koriste u vojne svrhe prikazana su skoro sva naselja, bez obzira na mjerilo.
Također, na kartama slabo naseljenih područja prikazuju se sva naselja, čak i od nekoliko kuća, jer mala opterećenost karte sadržajem omogućuje njihovo predstavljanje. Gustina naselja na
općetegeografskim kartama zavisi od: 1. vrste naseljenog mjesta; 2. veličine naselja; 3. administrativno - političkog i
privrednog značaja i 4. saobraćajnog značaja. Naselja po svojoj funkciji i
načinu formiranja djele se na dvije grupe: gradska i seoska. Gradska naselja su zbijenog tipa, a seoska mogu biti zbijenog i razbijenog tipa. Neka naselja razbijenog tipa mogu imati velike
Predstavljanje naselja na kartama mjerila 1 : 500 000
površine, pa se na općetegeografskim kartama prikazuje samo centar naselja. Na topografskim kartama gradska i
seoska naselja razlikuju se po načinu ispisivanja i
tipu slova. Na sitnomjerilonim kartama
razlike se vide jedino u veličini slova, tako da veličina ukazuje na značaj ili veličinu naselja. Na topografskim kartama ispisivanje naziva
naselja zbijenog tipa vezuje se za položaj centra naselja i položaj naziva je uglavnom sa desne, istočne strane. Za naselja razbijenog tipa na topografskim kartama primenjuje se ispis tako
što se naziv nanosi u skladu sa pružanjem areala naseljenog mesta.
Prikaz naselja u karstnom polju
46
Predstavljanje infrastrukturnih objekata i komunikacija na kartama Komunikacije su objekti saobraćaja i veza, i one su važan element ekonomskih i ostalih društvenih kretanja, te su obavezan elemenat na većini karata, bilo da se radi o topografskim, geografskim ili tematskim. Komunikacije su značajan činilac u odbrani zemlje, pa se opravdanost njihovog predstavljanja time povećava. Komunikacije mogu biti linijske ili objekti, pa se i na kartama uvjetni znaci za komunikacije dijele na linijske i znake za objekte saobraćaja i veza. Pošto postoji više vrsta
komunikacija, to će biti neophodno, pri predstavljanju na karti, njihovo klasifikovanje: 1. pri klasifikovanju može biti uzeta sredina u kojoj se vrši komuniciranje i one se dijele na: kopnene, vodene, zračne i specijalne. Ove vrste komunikacija predstavljene su uvjetnim linijskim znacima koji se međusobno razlikuju; 2. unutar pojedinih vrsta komunikacija postoje razne kategorije i one se na kartama (posebno topografskim), predstavljaju raznim modifikacijama uvjetnih znakova za tu vrstu.
Prikaz kopnenih saobraćajnica na preglednim kartama 1 : 500 000 Linijski znaci za komunikacije predstavljaju se na svim kartama (osim planova) vanmjerilono, jer mjerilo ne dozvoljava predstavljanje točne ši rine pojedinih komunikacija.
Tako, se npr. širina komunikacije uvećava od 2,5 puta na kartama mjerila 1 : 25 000 do 20 puta na kartama mjerila 1 : 200 000. To znači da se sa topografskih karata mogu mjeriti samo
47
dužine komunikacija ali ne i širine, dok na geografskim kartama, zbog većeg stupanja generalizacije nije moguće mjeriti ni dužine. Ovakvo predstavljanje širine komunikacije odražava se na druge elemente geografskog sadržaja,čiji se položaj ne može točno odrediti ako se oni nalaze pored komunikacija.
Željezničke pruge na novijim kartama predstavljaju se punom crnom linijom, sa poprečnim crticama koje označavaju vrstu kolosjeka (pruga sa dva kolosjeka označava se sa dvije poprečne crte, jedna pored druge, a pruga sa jednim kolosjekom jednom crtom; razmak između crta je standardan, iznosi 1cm; debljina linije ukazuje na uski ili normalan kolosjek). Na starijim kartama željezničke pruge predstavljene su duplom linijom sa crnobijelim poljima; dužina polja karakterisala je željezničku prugu. Željezničke pruge su prikazane ili punim crnim linijama (na preglednim kartama) ili dvojnom linijom sa crnobijelim poljima.
Poprečne crtice ukazuju na broj kolosjeka i da li je elektrificirana ili ne. Željezničke stanice, stajališta, mostovi, vijadukti, tuneli, propusti, nasipi, usjeci, potpornici i slični objekti na pruzi su prikazani uvjetnim znacima na njihovim pravim mjestima. Na kartama prikazane su sve željezničke pruge, dok pojedini objekti na pruzi mogu biti redukovani ili generalisani. Automobilski putevi predstavljaju se sa dvije crne linije, a prostor između njih obojen je
crveno ili narandžasto. Kombinacijom crnih paralelnih linija, njihovom debljinom i rastojanjem postiće se prikaz raznih klasa automobilskih puteva. U legendi se daje objašnjenje o značaju, širini i kvalitetu puta. Na krupnomjerilonim topografskim kartama daju se i podaci o nagibu puta, radijusu krivina i sl. Automobilski putevi su na kartama i
legendama karte prikazani u sljedećim grupama: autoput, autoput sa ukrštanjem u nivou, autoput sa jednom kolovoznom trakom, savremeni put, put sa makadamskom podlogom ili
kockom, dobar kolski put. Ovo se odnosi na puteve koji su rađeni za korištenje motornih vozila.
Kolski putevi su prikazani samo na topografskim kartama krupnijih mjerila. Može biti prikazan različit kvalitet puteva: sa tvrdom podlogom, zemljani putevi, poljski putevi i šumski putevi, kao i po mogućnosti korištenja (putevi za motorna vozila, traktore, kolske zaprege i sl.).
Konjske i piješačke staze takođe su prikazane na topografs kim kartama krupnog mjerila, a samo najvažnije na kartama srednjeg mjerila. Ovi putevi i staze mogu biti prisutni i na kartama sitnih mjerila ako se radi o slabo nastanjenim područjima (pustinje, planine, močvarna područja i dr.). Obično su prikazani jedno m punom linijom, isprekidanom linijom ili točkastom linijom u zavisnosti od kvaliteta i značaja staze. Objekti zračnih kominikacija (aerodromi, poletne - sletnopiste i dr.) prikazuju se na topografskim kartama u mjerilu, a na preglednim kartama u vidu uvjetnog znaka koji asocira na taj objekat. Na topografskim kartama prikazani su objekti vodenih komunikacija i puteva. Plovni
putevi na rijekama mogu se označavati linijskim uvjetnim znacima, ali samo na krupnomjerilnim topografskim kartama. Objekti za opsl uživanje vodenog saobraćaja (luke, pristaništa, molovi, kejovi i dr.) se na krupnomjerilonim kartama crtaju mjerilo a na sitnomjerilonim u vidu uvjetnih znakova.
Ostali infrastrukturni objekti, kao što su dalekovodi, naftovodi, gasovodi, toplovodi, vodovodi, kanali za navodnjavanje, objekti za sredstva informisanja (TV tornjevi, repetitori, radio antene) prikazuju se na topografskim kartama, a na preglednim samo naftovodi i gasovodi. Linijski objekti infrastrukture i transporta predstavljaju se linijskim znacima, a
objekti opsluživanja uvjetnim znacima. Na sitnomjerilonim kartama vrši se redukcija komunikacionih linija i objekata na njima i pored njih. Na kartama 1: 200 000 i 1: 300 000 izostavljaju se sve piješačke i konjske 1: 500 000 izostavljaju se i putevi staze i veći broj puteva nižih kategorija. Na kartama 48
koji vode do naselja koja na karti nisu prikazana. Redukcija se vrši i po pitanju objekata na komunikacijama. Zbog značaja puteva i pruga, važnije komunikacije prikazuju se sa dvije linije a manje značajne sa jednom. Širina linijskog znaka je vanmjerilona, pa se ucrtavaju tako da je središnja linija znaka točna pozicija komunikacije. Odstupanja su i u slučajevima kada su putevi uz rijeku ili prugu koje imaju prednost zbog točnosti, pa se l okacija puta kartografski pomjera. U slučaju kada su dvije komunikacije paralelne (pruga, put ili autoput - put nižeg reda) tada prioritet točnog prikazivanje ima komunikacija višeg ranga. Generalizacijom na kartama teži se da se osnovni pravac komunikacije sačuva, kao i da se sačuvaju odnosi između komunikacija kao i odnosi komunikacija prema drugim elementima sadržaja (reljef, obale, rijeke i dr.).
Predstavljanje administrativno - političkih i zemljišnih granica na kartama Granice su važan dio sadržaja iako one realno ne postoje u prirodi. Zbog toga se na svim kartama nanose državne, republičke i pokrajinske granice, a na nekim granice okruga, opština, katastarskih opština i atara naselja. Granica administrativne podjele u rangu nižem od državnog je u nadležnosti tematskih karata kada se tema kartiranja odnosi na date cjeline (opštine, statističke krugove i dr.). Za predstavljanje granica koriste se linije kontinuirane ili isprekidane i točke raznih debljina ili boja (crna, crvena, ljubičasta). Ako se želi istaći granica, naročito državna, duž linijskog znaka nanosi se raster ili fleka, a osa znaka daje točan položaj granične linije. Važno je što točnije ucrtati državnu granicu, koja se usuglašava sa ostalim elementima sadržaja karte. Za svaki objekat pored granične linije mora se znati točno kome pripada i tako označiti. Ako je granica pored linijskog objekta (puta, rijeke, pruge) znak granice mora biti na strani sa koje je granica u prirodi. Ako granica ide rijekom, koja je na karti ucrtana dvjema linijama, znak je ucrtan na samoj rijeci. Kada je rijeka, put ili neki drugi linijski objekat ucrtan
vanmjerilno, jednom linijom, a granica ide sredinom, znak se ucrtava naizmjenično sa jedne i druge strane. Granice nižeg ranga se ne ucrtavaju tamo gde već postoji granica višeg ranga. Preko morskih površina znak za granicu se ne iscrtava ili samo djelimično, kada se ukazuje na pripadnost nekih otoka. Umjesto ucrtavanja znaka može se ispisati skraćeni naziv država, čime se ukazuje teritorijalna pripadnost otoka. Preko jezerskih površina granica se iscrtava bez prekida. Na topografskim kartama preciznost
označavanja granica postiže se ucrtavanjem lokacije graničnih kamenova, karaula i drugih zvaničnih graničnih objekata. Sa smanjivanjem mjerila smanjuje se i broj ovih
objekata na karti, tako da već kod Prikaz graničnih linija na preglednim kartama 1 : 500 000
srednjemjerilnih karata dolazi do eliminacije svih ovih objekata i granica se prikazuje samo
linijskim znakom. Na topografskim kartama krupnijeg mjerila, zatim na topografskim i katastarskim
planovima obvezno se označavaju ograde oko katastarskih parcela, granice šumskih parcela, revira i dr. Uvjetnim znacima prikazuju se vrsta i kvalitet ograde (kamena, žičana, metalne, drvene i žive ograde). Ograde na kartama prikazuju se linijskim znacima različito, zavisno od tipa ograde. Ograde koje su prikazane na krupnomjerilnim kartama značajan su element pri korištenju karte jer se koriste kao pogodan orijentir i identifikator pozicije korisnika karte.
49
Uloga i značaj naziva na geografskim kartama Nazivi geografskih objekata i pojava na kartama predstavljaju važan i neophodan element svake geografske karte, prvenstveno zbog njihove osnovne uloge da posluže kao sredstvo za raspoznavanje i pronalaženje geografskih objek ata i pojava na kartama i da orijentira korisnika. Osim ove osnovne namjene, nazivi imaju i širu ulogu i značaj. Ispisani raznim veličinama slova, različitim tipovima slova i štampani u raznim bojama, nazivi ukazuju na svojstva i kategorije objekata i pojava, odnosno, na razlike izmedju njih, kako u pogledu njihovih kvalitativnih i kvantitativnih karakteristika, tako i u pogledu njihove
pripadnosti odredjenom elementu sadržaja karte. Takodje, samim značenjem riječi u nazivu ukazuje se i na posebne karakteristike odnosnih objekata i pojava, npr. Suva planina, Studeni
potok, … Takvim ukazivanjem na kategorije svojstava i karakteristika objekata i pojava nazivi dopunjuju ili čine jasnijim odredjeni sadržaj karte, kao sliku datog dijela Zemljine površine iako oni nisu grafički elementi. Geografski nazivi u kartografiji imaju naučni i praktični značaj jer mogu da posluže različitim istraživanjima (geografi, lingvisti, povijesničari, arheolozi i dr.) da obavljaju svoja izučavanja na bazi njih. Nazivi na kartama di jele se na: -
toponimi (nazivi naseljenih mjesta); hidronimi (nazivi voda i vodenih objekata); oronimi (nazivi elemenata reljefa);
horonimi (nazivi za prostorne jedinice, države i dr.). Ispisani nazivi treba da budu točni, jasni i lako čitljivi, a pri unošenju treba da se izvrši takav odabir u smislu racionalizacije prostora, tj. da ne opterećuju kartu, odnosno da se ne izgubi osnovno svojstvo karte - vizuelna predstava teritorije.
Popunjenost karte nazivima Izbor i popunjenost karte nazivima ovisi od stu pnja generaliziranja sadržaja karte, od
vrste slova u nazivima (dimenzije, tip i boja), a donekle i od stupanja primjene skraćenog ispisivanja nekih naziva. Izbor i popunjenost karata nazivima ovisi od mjerilu karte, njene namjene i karakteristika kartirajuće teritorije.
Veličina slova u nazivima na kartama Razlike po veličinama slova naziva ukazuju na razlike u veličinama (površinama) objekata i pojava, ili na njihov značaj (u administrativnom, kulturnom, ekonomskom i dr. pogledu). Razlike u veličinama slova moraju biti takve da korisnik karte može odmah, na prvi pogled, po veličini naziva, zaključiti koji je objekat ili pojava veći ili značajniji, a koji manji ili manje značajan. To znači, da te razlike moraju biti uočljive za raspoznavanje po veličini dva naziva ispisana neposredno jedan pored drugog. Razlike u visini slova na karti treba da budu 0,2 - 0,3
mm, broj gradacija slova po veličinama ograničen, jer se izbor mora izvršiti unutar raspona, izmedju najmanje i najveće usvojene veličine slova za na jsitnije i najkrupnije predvidjene nazive na karti. Broj gradacija povećava se ako se ona vrši u kombinaciji primjene naziva ispisanih malim slovima (sa početnim velikim slovom) i naziva ispisanih velikim slovima. Ovim principom ispisa naziva ukazuje se i na grupne razlike kartiranih objekata.
50
Tipovi slova
Ispisivanjem naziva različitim tipovima slova razvrstava se njihova pripadnost pojedinim elementima sadržaja karte i omogućuje, da se zbog nedostatka potrebnih gradacija naziva po veličinama slova, upotpuni broj gradacija u cilju detaljnije klasifikacije. Različitim tipom slova ispisuju se nazivi hidrografije, orografije, naselja (na primjer: po broju stanovnika, po tipu ili administrativnom značaju i dr.). Najočigledniji primer je jednobojna karta gde je to
jedini način postizanja jasnoće i preglednosti. Boja naziva
Boja naziva očiglednije ukazuje na kategoriju objekata ili elemenata karte u odnosu na razlike po tipovima slova. Primjenom naziva različitih boja smanjuje se broj tipova slova, jer se isti tip slova može upotrebiti za nazive različitih kategorija objekata i pojava. Na opštegeografskim i tematskim kartama broj boja za nazive nije isti. Na opštegeografskim kartama plava boja primjenjuje se za nazive hidrografije a crna za ostale nazive, jer se nijedan element ne ističe posebno, a takodje da se boje naziva ne bi miješale sa bojama ostalog sadržaja karte (npr. sa bojama hipsometrijske skale ili bojom šuma). Na tematskim kartama veća je mogućnost primjene naziva u više boja.
Skraćivanje naziva Da bi se izbjegla preopterećenost karte nazivima vrši se njihovo skraćivanje, odnosno, skraćivanje riječi u nazivu objekata i pojava, koja je uvjetovana njihovim brojem ili površinom na koju se odnose. Skraćivati se može naziv ija riječ predstavlja općtepoznato zajedničko ime (npr. planina, rijeka, polje, jezero i dr.). Kada naziv sadrži dvije riječi skraćuje se ona koja predstavlja zajedničko ime (npr. Suva pl. ili Crna r. ili V. Plana). Skraćivanje riječi u nazivima vrši se po utvrdjenom ključu tzv. skraćenica onih riječi koje se češće javljaju kao sastavni dio geografskih naziva (imena). Potreba za skraćivanjem naziva daleko je veća na kartama krupnih mjerila, nego na kartama srednjih i sitnih mjerila, iz razloga što su to detaljne karte, čiji sadržaj zahtjeva unošenje naziva manjih oblika reljefa, kraćih vodenih tokova i dr. Jedan od načina smanjenja utiska preopterećenosti karte nazivima sastoji se u ispisivanju naziva naselja od nekoliko riječi dvjema dimenzijama slova za pojedine dijelove naziva. Riječi koje čine glavni dio naziva ispisane su odredjenom dimenzijom slova za odnosno naselje, a drugi dio je ispisan sitnijim slovima (npr. Sant Agata di Mileto).
Razmještaj naziva na kartama Razmještaj naziva na kartama treba da zadovolji dva osnovna zahtjeva: 1. da nazivi budu postavljeni tako da se odmah može zaključiti na što se odnose; 2. da nazivi ne pokrivaju ostale elemente sadržaja karte. U pogledu pravca i položaja ispisa naziva u odnosu na objekte predstavljenih na kartama, postoje navedena pravila: - nazivi naselja zbijenog tipa, manjih vodenih površina i uopćte svih objekata predstavljenih vanmjerilnim ili manjim konturnim znacima, postavljaju se neposredno
pored odnosnih objekata, prvenstveno sa desne (istočne) strane, ispisani zbijenim slogom pravcem paralela (ako su linije okvira karte ujedno i linije meridijana i paralela) ili
51
-
-
paralelno sa sjevernom ili južnom linijom okvira karte pravokutnog oblika, i to samo u slučaju ako bi nazivi, postavljeni pravcem paralela, bili jako zakočeni; nazivi kopnenih i vodenih površina, kao i svih drugih objekata koji na karti zauzimaju veću površinu (npr. naselja razbijenog tipa, planine, polja i dr.) postavljaju se unutar tih površina ispisani zbijenim ili razvučenim slogom, pravolinijski ili povijeno, i pravc em duže ose te površine. Razvučenost naziva ukazuje na veličinu površine, a pravac ispisivanja na pravac duže ose protezanja površina ili pravcem zapad - istok ako površine nisu izdužene; nazivi vodenih tokova, komunikacija i drugih linijskih objekata ispisuju se zbijenim
slogom duž linijskih znakova tih objekata, pravolinijski ili povijajući se, prateći krivine tih linijskih znakova. Ako linijski objekti imaju duže protezanje na karti, onda se duž njihovih linijskih znakova postavljaju nazivi na nekoliko mjesta. Izbor mjesta za nazive
vrši se tako da omogući njihovo lako čitanje, pa se izbjegavaju mjesta gde su jaki prelomi tih linija i mjesta gdje dielovi tih linija imaju pravac sjever - jug. Naziv rijeke koja je predstavljena dvjema linijama, kada ima prostora izmedju njih postavlja se preko vodene
površine, a kada nema prostora postavlja se sa vanjske strane jedne od linija rijeka. Pri ispisivanju naziva treba izbjegavati pravac sjever - jug, da bi njihovo očitavanje bilo jednostavno i bez posebnog pom jeranja karte. Nekad je nemoguće izbjeći ovaj pravac ispisivanja, ali to ne stvara velike teškoće kod krupnomjerilnih karata. Na zidnim kartama to treba uvijek izbjegavati, jer se one ne mogu pomjerati radi lakšeg čitanja.
Transkripcija naziva U kartografskom smislu pod transkripcijom naziva podrazumijeva se način ispisivanja geografskih naziva sa stranih jezika na jezik i pismo korisnika karte.
Načini transkripcije stranih naziva su: etimološki i fonetski, kao osnovni načini, transliteracija kao dopuna prvom načinu, tradicionalni i prevodni način u okviru primjene nekog od osnovnih načina transkripcije. 1. Etimološki način : ispisivanje naziva se sastoji u njihovom originalnom ispisivanju tj. onako kako se ispisuju na dotičnom stranom jeziku (npr. Wien - originalan naziv i ispis za grad Beč). Dobra strana ovakvog načina ispisivanja je što pruža mogućnost upoznavanja originalnih ispisa naziva, odnosno korištenja u različite svrhe (službene i privatne komunikacije, poštanski, željeznički, automobilski promet itd.). Ovaj način zahtjeva da se korisnik karte služi stranim jezikom kojim su ispisani nazivi. Apsolutna primjena ovog načina na kartama koje obuhvataju više država dovodi se u pitanje zbog postojanja različitih pisama (npr. grčko u odnosu na naše pismo), zbog čega se u odnosu na neku državu mora primjeniti još i transliteracija njenih naziva. 2. Fonetski način : je ispisivanje naziva po njihovom fonetskom izgovoru na odgovarajućem jeziku (npr. Wien, fonetski Vin). Pošto se dešava da u jeziku, u kojem se želi primjeniti fonetsko ispisivanje naziva, nedostaju neki glasovi ili poluglasovi, onda se umjesto njih
upotrebljavaju njima najpribližniji postojeći glasovi. Primjena ovog načina transkripcije pruža mogućnost da korisnik karte pravilno ili bar približno - vjerno originalnom izgovoru, može izgovoriti svaki pročitani naziv. Ovaj način otklanja sve nedostatke etimološkog načina transkripcije, ali zato nema njegove dobre strane. Dok je etimološki način prihvatljiviji za uži krug korisnika karte (poznavalaca dotičnog stranog jezika), dotle je fonetski način prihvatljiviji za daleko širi krug korisnika karte. 3. Transliteracija : je način ispisivanja naziva zamjenom slova jednog pisma odgovarajućim slovima drugog pisma, ne vodeći računa o njihovom izgovoru (npr. Wien, ispisan 52
transliteracijom u latinici Vien). Ovaj način transkripcije primjenjuje se samo kao pomoćni način etimološkom načinu kada se njime ne mogu u potpunosti obuhvatiti sve kartirajuće države. Postojanje različitih pisama (ćirilica, latinica, grčko pismo, arapsko pismo itd.) u različitim jezicima uvjetuje svodjenje na jedno pismo na karti putem transliteracije, tj. zamjenama slova svih pisama slovima usvojenog pisma, da bi broj
korisnika karte bio veći. Tako, npr. na medjunarodnoj karti svijeta usvojen je etimološki način ispisivanja naziva za područja svih država koje imaju latinično pismo, a za sve one koje imaju drugačije pismo izvršena je transliteracija njihovih geografskih naziva, s tim što se u legendi karte mora obvezno dati objašnjenje fonetskog izgovora svih slova na engleskom, francuskom, njemačkom i drugom jeziku). 4. Tradicionalni način : predstavlja primjenu ”tradicionalnih” naziva na kartama za objekte čiji su se nazivi kroz duži vremenski period upotrebe u govoru ili putem razne literature i udžbenika odomaćili. Tako, npr. na mnogim našim kartama ispisani su nazivi Beč, Rim, Napulj umesto njihovih originalnih naziva Wien, Roma, Napoli. Ovakav način ispisivanja naziva na karti omogućuje korisniku karte lakšu orijentaciju i uskladjenost karte i knjige (udžbenika). Ovo je, dakle, izuzetan način transkripcije nekih naziva u okviru primenjenog etimološkog, a naročito fonetskog načina transkripcije naziva na nekoj karti. 5. Prevodni način: transkripcija predstavlja ispis naziva na karti preveden sa stranog jezika.
Tako, npr. na našim kartama ispisani su prevedeni nazivi: Rt Dobre nade, Ognjena zemlja, Sredozemno more itd. Pored potpunog prevodjenja stranih naziva postoji i
djelimično, odnosno kod naziva koji se sastoji iz više rijeci, prevede se samo neka od tih riječi a druge zadržavaju isti oblik, ili se taj oblik gramatički usuaglašava (npr. Južni Tirol, Ženevsko jezero itd.). Ovaj način transkripcije ima ograničenu primjenu samo na neke nazive, tako da je on dopuna primenjenog fonetskog, a rijedje etimološkog načina transkripcije.
Namjena karte uvjetuje primjenu odgovarajućeg načina ispisivanj a naziva, ali za masovnu transkripciju koriste se samo etimološki i fonetski. Za stručan krug korisnika karata koristi se i etimološki način i transliteracija, rjedje prevodni, samo nekih naziva. Za širi krug korisnika fonetski način je pogodniji od etimološkog, a prevodni i tradicionalni su obvezni.
Na vojnim kartama fonetski način je najpogodniji, zbog šireg kruga korisnika i načina korištenja karata.
TEMATSKA KARTOGRAFIJA Tematska kartografija je kartografska disciplina koja je našla najveću p rimjenu u mnogim geografskim istraživanjima, ali i u drugim naukama i praksi, odnosno tamo gde je neophodan prikaz prostornog razmještaja objekata, pojava i procesa koji se istražuju. Najveći dio tematskih karata koristi geografske objekte, pojave i procese kao sadržaj koji se na grafički način prezentuje na karti. Tematsku kartografiju smatraju
drugim jezikom kartografije ili
grafičkom geografijom. To se može prihvatiti pod uvjetom da se predstavljaju samo geografske pojave iz geoprostora, ali predmet su i geografski objekti i procesi, sadržaji iz
geologije, geomagnetizma, seizmike, istorije i dr.
Općetegeografske karte daju opću sliku kartirane teritorije i na njoj se prikazuju svi ili većina geografskih elemenata. Na općetegeografskim kartama prikazan je reljef, hidrografija, 53
vegetacija, naselja i komunikacije, a od ostalog sadržaja prikazane su samo granice država ili drugih administrativnih cjelina. Svi elementi su ravnopravno i ujednačeno predstavljeni, pa su karte međusobno slične. Tematske karte razlikuju se međusobno jer predstavljaju različite sadržaje. Na tematskim kartama može biti predstavljena samo jedna pojava, koja je dio sadržaja općetegeografskih karata (reljef, naselja i dr.), zatim, pojava koja je prisutna na teritoriji i nije predmet općetegeografskih karata, ali čini dio geografske sredine (stanovništvo, privreda i dr.) ili
pojava u geoprostoru koja se ne mogu osjetiti čulima, već su predmet mjerenja i istraživanja (geoseizmičke, klimatološke i dr.). Ako je na karti predstavljena jedna pojava (vazdušni pritisak), to je monotematska karta, a ako je kombinacija dvije ili više pojava to je politematska karta. Ove karte predstavljaju sintezu kartiranja dvije ili više pojava, pa se i nazivaju sintezne karte. Tematske karte, pored osnovne tem atike, imaju i geografsku osnovu koja omogućava identifikaciju prostornog rasporeda pojava koje su predmet kartiranja. Od osnovnih
geografskih sadržaja najčešće se koriste granice, rijeke, komunikacije i naselja ili samo jedna od ovih pojava.
Vrste tematskih karata
Sadržaj tematskih ili specijalnih karata je različit i djele se prema: karakteru, tematici, vremenskom razdoblju i namjeni.
Podjela tematskih karata prema karakteru sadržaja Podjela tematskih karata prema karakteru sadržaja zasniva se na tome da li je kartirana jedna pojava ili jedno njeno obilježje (temperature vazduha, natalitet stanovništva i dr.) - analitička karta , ili je na osnovu dvije ili više analitičkih karata izvedena nova karta - sintezna karta. Izvođenjem zajedničkih pokazatelja iz dva ili više obilježja različitih, ali tematski povezanih pojava (klimatskih, privrednih, demografskih i dr.) dobijaju se kompleksne tematske karte.
Općetegeografske karte mogu se smatrati kompleksnim tematskim kartama.
Monofaktorne (analitičke) tematske karte Analitičke karte koriste se u specijalističkim istraživanjima jer omogućuju prostorni prikaz pojedinačnih pojava (klizišta, vodene erozije i dr.) ili samo jednog obilježja (zračnog pritiska), za jedan vremenski presjek (broj stanovnika po popisu 1991. god.). Analitičke karte rezultat su konkretnih terenskih istraživanja i predstavljaju autorske analitičke originale, koji služe za dalja istraživanja. Među analitičkim su i karte u vidu terenskih kartografskih skica ili rekognosciranja terena (lokacija izvora, riječnih terasa, pećina, istražene vegetacije i dr.). U analitičke karte ubrajaju se i karte osmatranja (temperatura u određenom vremenu, zagađenost zraka i dr.), kao i karte terenskih prikupljanja podataka urađene na osnovu anketa, testova, popisa i registracija obilježja objekata, pojava i procesa. Izvedene (sintezne) karte
Sintezne karte rezultat su obrade istraženih pojava, provjere točnosti merenja i analiza, na osnovu dvije ili više analitičkih karata. One prikazuju određenu zakonitost v ezanu za datu pojavu ili obilježje (prosječna temperatura, kretanje stanovništva, pogodnosti podloge za 54
izgradnju i dr.). Za izvođenje zakonitosti koriste se metodae: statistički, logičko - matematički, klasifikacije, bonitiranje, računarske obrade i dr. Danas je omogućena automatska izrada sinteznih karata pomoću računara, konstruisanjem specifičnog aplikativnog softvera. Posebnu ulogu ima GIS softver koji analitičke karte koristi kao svojevrsne slojeve (lejere) za konstruisanje sinteznih karata. Računarskim putem mogu se pretvarati podaci u vidu tabela u sintezne karte, ukoliko je ustanovljen povezujući softver i predhodno izvršena vektorizacija prostornih jedinica ili lokacija pojava.
Kompleksne karte
Kompleksne karte predstavljaju kompleks pojava čime se utvrđuje generalni pregled stanja određene geografske sredine. Objedinjuju prikaz sadržaja niza analitičkih i izvedenih karata. Imaju regionalni karakter ili predstavljaju kompletno stanje određenog sistema pojava. Kompleksne karte imaju složenu legendu i za njihovo konstruisanje primjenjuje se više metodaa. To su npr. karte ekosistema određene teritorije, zaštićene prirodne baštine, stanja životne sredine, ekonomskih rejona, poljoprivrednih regija, etničkog sastava stanovništva, karte koje prate prostorne i urbanističke planove i dr.
Tematska karta i tematsko kartiranje Tematska karta je karta na kojoj su jedan ili više općegeografskih objekata (naselja, prometnice, reljef, vode, vegetacija i područja) ili neki drugi objekti posebno istaknuti i prikazani s posebnom važnošću. (Frangeš 2004) - Tematska
kartografija je dio kartografije koji se bavi zasnivanjem, izradom,
promicanjem i proučavanjem tematski karata. - Tematske karte su kartografski prikazi najrazličitijih tema prirodnog i društvenog (gospodarskog, socijalnog i kulturnog) područja koje su neposredno vezane za prostor. - Tematska karta je karta na kojoj su jedan ili više opće geografskih objekata (naselja, prometnice, reljef, vode, vegetacija...) ili neki drugi objekti posebno istaknuti ili prikazani sa istom važnošću.
Specifičnost tematskih karata leži u tome što je za njihovu izradu potrebna bliska suradnja s drugim strukama pošto: „Pojedine struke, koje se bave objektima iz prirodnog područja i područja ljudskog djelovanja, istražuju zakon itosti i posljedice pojedinih pojava i stanja. One saopćavaju kartografiji bitne značajke objekata svojih istraživanja i postavljaju zahtjeve u odnosu na sadržaj karte. Kartografija pruža svoje postupke i sredstva za ostvarenje tih zahtjeva i to na temelju vlastitih istraživanja. Samo jasno razgraničenje, po kojemu bavljenje tematskim objektom pripada pojedinim strukama, a načini njegovog kartografskog prikaza kartografiji (kartografska vizualizacija), mogu dovesti do optimalnih rezultata.“ (Frangeš 2004) Ciljevi i zadaci tematske kartografije
Izvorna svrha topografskih karata je da budu sredstvo za orjentaciju na površini Zemlje. Ciljevi na tematskim kartama su zabilježiti i dokumentirati rezultate neposrednog
opažanja objekata, te da prikaže znanstvene spoznaje do kojih se došlo različitim istraživanjima. 55
Zadaci tematskog kartiranja su p ronalaženje najprikladnijih kartografskih oblika i
kartografike za vizualizaciju najrazličitijih tematskih objekata. Za takve objekte jedino je bitno da imaju karekteristi čne prostorne odnose i položaj u prostoru. U tematskoj kartografiji ne radi se samo o prikazu konkretnih pojava već to mogu biti i fikcije, hipoteze, tendencije, mogućnosti, planovi i projekti. Kartografski prikaz na topografskoj karti sadrži uglavnom informacije o pložaju i kvaliteti objekata. Na tematskim kartama kartografski prikaz može sadržavati informacije o položaju i rasprostranjenju (paleozoika, neke bolesti, munike), ali i o pokretu i smjeru (seoba naroda, morske struje), količini (količina padavina), učestalost, trajanju i odnosima sa drugim objektima te niz drugih različitih informacija.
Pregled povjesnog razvitka tematskih karata
Iako se termin tematska karta susreće tek od 1934. godine, kada je uveo R. Von Šumaher da bi zamijenio dotadašnji termin „primjenjene karte“, kojeg je 1879. godine uveo H. Siegfrid. Tematske karte u koje se unose rezultati istraživanja o pojavama i stanjima u prostoru i iz kojih se dobivaju nove spoznaje, stare su i kao karte uopće. -
Iz XII st. prije Krista , tj. iz doba vladavine znamenitog egipatskog vladara Ramzesa II (1300 – 1230 pr. Kr.) poznata je karta (skica) rudnika zlata.
-
-
Između 340. i 500. godine nastala je znamenita karta rimskih cesta, poznata po njenom pronalazaču K. Peuntingeru (1465 - 1547) kao „Peuntingerova ploča“ . Od XV do XVIII stoljeća, kada počinje pravi procvat kartografije nastale su osim karata s općetopografskim sadržajem prije svega brojne karte s vojnostrategijskim sadržajem. Osim njih vrlo rano se javljaju karte rudišta, zatim upravnih, crkvenih i jezičkih predjela, karte vlasničkih odnosa, kao i karte s prijedlozima uređenja pojedinih područja. Godine 1561. W. Lazius (1514 – 1565) označava na karti Tirola rudište pomoću
-
figure rudara koji zamahuje dvostruko klinastim maljem. Godine 1593. nastala je jedna od najstarijih karata jezičnih područja. To je
-
-
karta G. Lužice autora B. Scultetusa (1540 – 1614) na kojoj je povučena linijskom signaturom granica između njemačkog i nenjemačkog govornog područja. Između 1683. i 1717. god ine uslijedio je razvitak jasnog prikaza strategijskih elemenata protivničkih snaga signaturama i simbolima na tlocrtno što vjernijoj temeljnoj karti. Ovakav način prikaza započet je na kartama turske opsade Beča iz 1683. godine. Visoku razinu dostiže na k artama s pohoda princa Eugena Savojskog na Petrovaradin 1716. godine i Beograd 1717. godine.
-
Najviši nivo strategijske karte doživjele su u Prvom svjetskom ratu. Godine 1701. E. Halley objavljuje geofizičku kartu – prvu kartu s linijama iste deklinacije (izogonama) za Atlantski okean i 1702. godine za ostala svjetska mora.
-
1743. godine C. Packe objavljuje geološku kartu istočnog Kenta.
-
1752. godine J.E. Guettard objavljuje prvu kartu jezika Evrope.
56
-
-
-
-
-
-
Između 1799. i 1806. godine A. Werner objavljuje prvu geološku kartu Saksonije. 1806. godine C. Ritter objavljuje atlas sa 6 karata Evrope, drugo izdanje objavljuje 1820. godine. 1817. godine A. V. Humbolt objavljuje prvu kartu izotermi, odnosno kartu
godišnjih izotermi sjeverne polulopte. 1826. godine L. von Buc h objavljuje geognostičku kartu Njemačke u 42 lista. Između 1838. i 1848. godine na poticaj A. von Humbolta objavljuje J. Perthes Fizički atlas H. Berghausa. Od 1837. godine počinje J. Perthes objavljivati „Priručni povijesni atlas srednjeg i novog vijeka “ K. von Sprunsera. Sredinom XIX stoljeća dolazi do velikog porasta broja tematskih karata. To je posljedica sve snažnijeg razvitka prirodnih nauka, naročito geologije. Osim toga postaju sve brojnija sustavna statistička istraživanja (prvi popis stanovnika Austrije izveden je 1880.godine), a kartografski prikaz se
-
-
primjenjuje za predočenje rezultata statističkih istraživanja. Nakon 1918. godine,a naročito nakon Prvog svjetskog rata snažni zamah racionalnih osjećaja rezultirao je brojnim tematskim kartama go vornih i nacionalnih područja. Tematske karte postoje sredstvo političke borbe u područjima gdje se opredjeljuje stanovništvo. Poznate su tematske karte područja Istre i Trsta.
-
Nakon 1945. godine provodi se daljnja diferencijacija kartografskog prikaza s
-
područja geologije, pedologije i botanike. Oblikuju se signature za različita područja tematske kartografije.
-
Dolazi do pojave brojnih regionalnih karata.
Segmenti Tabule Peutingeriane
57
59
59
Vrijeme renesanse poznato je kao razdoblje u kojem su mnoge znanosti doživjele svoj
procvat, pa tako i kartografija. Tako su između 15. i 18. stoljeća izrađene mnogobrojne vojne karte, karte rudnika te karte na kojima se očituju državne, jezične ili crkvene granice. Budući da su do sredine 17. stoljeća karte općenamjene bile loše kvalitete, tematske se karte iz vremena koje je prethodilo 17.stoljeću ne mogu zvati kartama u punom smislu riječi zbog nedovoljne preciznosti.Kao i mnogo puta prije i poslije, ključnu su ulogu u razvoju znanosti odigrali rat ovi,pa su krajem 17. i početkom 18. stoljeća izrađivane karte za vojne potrebe na kojima je bio vidljiv razmještaj protivničkih snaga na što vjernijoj temeljnoj karti.Engleski astronom Edmond Halley tijekom je svojega boravka na Svetoj Helenizradio kartu v jetrova iznad oceana, prvu meteorološku kartu uopće, a izradio je i geofizičku kartu, prvu kartu s linijama iste deklinacije (izogonama) za Atlantski
ocean, a osim kao velik kartograf poznat je kao i veliki fizičar te je na temelju Newtonovih proračuna izračunao vrijeme ponovnog pojavljivanja kometa koji je kasnije po njemu nazvan Halleyev komet. Njegov su primjer slijedili mnogi istaknuti
pojedinci tog vremena te su izdavali svoje tematske karte čije su teme najčešće bile u skladu s njihovim područjem djel ovanja (geologija, jezikoslovlje, povijest).
Sredinom 19. stoljeća razvoj geologije i ulazak statistike u sve slojeve društva potpomognut prvim popisima stanovništva diže tematsko kartiranje na višu razinu. Godine 1859. izlazi i prvi udžbenik za tematsko k artiranje. Jedan je od izvrsnihprimjera koji pokazuje korist tematskog kartiranja tematska karta umrlih od kolere Johna Snowa. On je kao osnovu svoje karte uzeo detaljnu kartu ulica i izvora
Vrijeme renesanse poznato je kao razdoblje u kojem su mnoge znanosti doživjele svoj
procvat, pa tako i kartografija. Tako su između 15. i 18. stoljeća izrađene mnogobrojne vojne karte, karte rudnika te karte na kojima se očituju državne, jezične ili crkvene granice. Budući da su do sredine 17. stoljeća karte općenamjene bile loše kvalitete, tematske se karte iz vremena koje je prethodilo 17.stoljeću ne mogu zvati kartama u punom smislu riječi zbog nedovoljne preciznosti.Kao i mnogo puta prije i poslije, ključnu su ulogu u razvoju znanosti odigrali rat ovi,pa su krajem 17. i početkom 18. stoljeća izrađivane karte za vojne potrebe na kojima je bio vidljiv razmještaj protivničkih snaga na što vjernijoj temeljnoj karti.Engleski astronom Edmond Halley tijekom je svojega boravka na Svetoj Helenizradio kartu v jetrova iznad oceana, prvu meteorološku kartu uopće, a izradio je i geofizičku kartu, prvu kartu s linijama iste deklinacije (izogonama) za Atlantski
ocean, a osim kao velik kartograf poznat je kao i veliki fizičar te je na temelju Newtonovih proračuna izračunao vrijeme ponovnog pojavljivanja kometa koji je kasnije po njemu nazvan Halleyev komet. Njegov su primjer slijedili mnogi istaknuti
pojedinci tog vremena te su izdavali svoje tematske karte čije su teme najčešće bile u skladu s njihovim područjem djel ovanja (geologija, jezikoslovlje, povijest).
Sredinom 19. stoljeća razvoj geologije i ulazak statistike u sve slojeve društva potpomognut prvim popisima stanovništva diže tematsko kartiranje na višu razinu. Godine 1859. izlazi i prvi udžbenik za tematsko k artiranje. Jedan je od izvrsnihprimjera koji pokazuje korist tematskog kartiranja tematska karta umrlih od kolere Johna Snowa. On je kao osnovu svoje karte uzeo detaljnu kartu ulica i izvora vode u Londonu, na nju je ucrtavao broj umrlih na određenom području, a nakon što je otkrio veliku koncentraciju umrlih u blizini jedne crpke, zatražio je zatvaranje iste te je ubrzo nakon zatvaranja broj novozaraženih rapidno pao. Njegova razmatranja i zaključci koriste se i danas kao osnova rada geoinformacijskih sust ava (GIS).
Za postizanje je više razine i većeg utjecaja tematskih karata još jednom bio zaslužan rat. Naime, nakon završetka Prvoga svjetskog rata probuđena je nacionalna svijest mnogih naroda prouzročila izradu velikog broja tematskih karata govornih i nacionalnih područja. Tijekom čitavoga 20. stoljeća nije bilo većih otkrića, osim naravno načina izrade koji je bio uvjetovan dolaskom nove digitalne (računalne) tehnologije.
Tematska karta Johna Snowa
Tematska kartografija danas i sutra
Tematske karte (geološke, pedološke, vegetacijske,prometne, geomorfološke i dr. – izdanja nekih ranije završenih listova. Pomorske navigacijske karte (održavanje postojećih) -
Avionavigacijske karte (prva, nova i stara izdanja)
-
Školske karte (prva, nova i stara izdanja)
-
Planovi gradova ( intenzivno izdavanje prije i poslije rata)
Izletničke karte (prva nova i ranija izdanaja) Pomorske navigacijske karte (nova izdanja i održavanje postojećih karata i luka i -
prolaza, karata obale, kursnih karata i generalnih karata Jadrana i Sredozemlja). Zrakoplovne navigacijske karte (nova izdanja karata sigurnosti leta,
aeronavigacijskih karata, turističkih zrakoplovnih) Posljedn jih petnaestak godina vrlo će vjerojatno biti zapisano u ljudskoj povijesti kao početak novog doba – doba interneta, širokopojasnih veza i mobilne komunikacije. Navedeni su pojmovi ušli u gotovo svaki europski, sjevernoamerički i dalekoistočni dom, dok je samo pitanje vremena kada će se i u siromašnijim zemljama dogoditi isto. Ujedno se promijenio i pogled običnih ljudi na znanost i što, je još važnije, dogodio se obrat koji se najviše očituje u dostupnosti podataka i lakoći dolaska do istih. „Novo doba“ ogleda se i u interaktivnosti i „komunikaciji“ čovjeka i računala. Još prije nekoliko desetljeća kartograf je morao izrađivati potpuno novu tematsku kartu kad se samo jedna varijabla promijenila, a u današnje vrijeme za iscrtavanje nove ažurirane karte potreban je jedan klik mišem. U današnje je vrijeme moguće sasvim besplatno softverski opremiti računalo na kojem ćemo
61
izrađivati interaktivne karte, do velikog broja kvalitetnih podataka također je moguće doći besplatno, a na nama je da s pomoću vlastitih znan ja podacima stvorimo novu vrijednost.
Upravo na pojmovima internet, mobilna komunikacija, interaktivnost, ažurnost, upravljanje u realnom vremenu, virtualna stvarnost i besplatni softver počiva sadašnjost, a i budućnost i tematskog kartiranja i kartografije uopće. Kada kažem sadašnjost, mislim na svjetske trendove koji su u Hrvatskoj tek u povojima. Zamislite koliko je listova trebala imati tematska karta smrtnosti novorođenčadi u svim zemljama svijeta da se kao najmanja samostalna prostorna jedinica za primjer uzelo
područje veličine jedne naše županije. U današnje je vrijeme za izradu i pokretanje aplikacije koja vizualizira te podatke potreban jedan sasvim
običan server s bazom podataka i programom ili skriptom koji generira tematske karte i telefonska linija ili mobilni pristup internetu novije generacije. I ne samo da se
može pristupiti podacima, nego istodobno stotine ljudi mogu pristupati istim podacima, mijenjati mjerilo te lokacije i vrste prikaza željene teme. Podjela tematskih karata Postoji mnogo vrsta podjela tematskih karata. Tako se tematske karte mogu dijeliti prema svojstvima objekata prikaza, metoda ama istraživanja, tematskim područjima, oblicima i sredstvima prikaza. Prema svojstvima objekata prikaza karte su koje se generiraju u ovom diplo mskom statističke karte, prema metodai istraživanja karte mogu se klasificirati kao elementarnoanalitičke i kompleksnoanalitičke karte, dok bi
se prema tematskom području mogle nazvati geomedicinskim kartama. Podjela tematskih karata prema vrsti prikaza Budući da se gore navedene tri podjele temelje na podacima koji su dobiveni od
Državnog zavoda za statistiku, a četvrta se podjela temelji na vrsti prikaza koje definira web aplikacija o njoj će biti nešto više riječi. U ovom diplomskom radu govorit ćemo o p odjeli tematskih karata prema vrsti prikaza koju je osmislio E.Meynen. Prema E. Meynenovoj podjeli svih objekata prikazanoj u skripti za kolegij
„Tematska kartografija“ na Geodetskom fakultetu svi se objekti mogu podijeliti na konkretne i apstraktne. a) Prikazima konkretnih (vidljivih, stvarnih) objekata pripadaju: — karta položaja kao kartografski prikaz na kojem su svi glavni objekti
prikazani tlocrtima (površinama) u točnom položaju — signaturna karta kojom se prisutnost objekata na odnosnoj površini prikazuje signaturama. Kvaliteta konkretnog objekta prikazuje se signaturom,
a njegov apsolutni iznos ili kvantiteta signaturom brojčanih vrijednosti. b) Prikazima apstraktnih (nevidljivih) objekata te relativnih odnosa konkretnih objekata pripadaju: — površinski kartogram ili koropletna karta na kojoj su pojave ili stanja
prikazani unutar raznih teritorijalnih, najčešće administrativnih jedinica s pomoću stupnjevito diferenciranih tonova jedne boje, s pomoću više boja ili s pomoću površinskih uzoraka (Borčić i dr. 1977) — kartodijagram ili dijagramska karta, koja je rezultat zajednice dijagrama s kartom. Prema vrsti objekata na koje se dijagram odnosi razlikujemo
kartodijagram točaka, linija, površina, pojasni i mrežasti kartodijagram. 62
— karta s pseudolinijama, koja je kartografski prikaz gdje pseudoizolinije ne spajaju točke istog intenziteta — karta vrijednosnih polja odnosno karta s izolinijama gdje izolinije spajaju točke istog intenziteta ili vrijednosti u nekom polju, — karta pokreta odnosno karta sa stre licama i vektorima kojima predočujemo pokret objekta i njegov smjer, — karta prostome sinteze odnosno sintezna karta kao kartografski prikaz
dobivenih spoznaja u pojedinim znanostima. (Frangeš 2004). Prva pretpostavka za uspješan kartografski prikaz temat skih objekata je poznavanje njihovih bitnih obilježja, jer se samo na taj način mogu uspješno razvijati metodae i pridruživati adekvatna kartografika. Za kartografiju su bitne one značajke velikog broja tematskih objekata koje su dovoljne za njihovo svrstavanje u određeni broj temeljnih tipova tematskih objekata kojima se zatim može pridružiti relativno ograničena kartografika. Druga pretpostavka za uspješan razvoj tematske kartografije je bliska suradnja sa drugim strukama. Pojedine struke, koje se bave objektima iz prirodnog područja i područja ljudskog
djelovanja istražuju zakonitosti i posljedice pojedinih pojava i stanja. One saopćavaju kartografiji bitne značajke objekata svojih istraživanja i postavljaju zahtjeve u odnosu na sadržaj karte. Kartograf ija pruža svoje postupke i sredstva za ostvarenje tih zahtjeva i to na temelju vlastitih istraživanja. Samo jedno razgraničenje po kojem bavljenje tematskim objektom pripada pojedinim strukama, a način njegovog kartografskog prikaza kartografiji (kartografska vizualizacija) mogu dovesti do optimalnih rezultata.
Sadržaj tematskih karata Broj pojava i stanja vezanih za prostor i time broj objekata s podacima koji se mogu pokazati na tematskim kartama vrlo je velik. Općenito se može reći da su sadržaji za kartografiju vrlo raznoliki.
Za dobivanje nužnog pregleda potrebno je te podatke svrstati u skupine koje mogu biti sljedeće: O prirodnom prostoru, općenito horizontalna i vertikalna raščlanjenost i posebno geodetski, geofizički, geološki, mineraloški, pedološki, klimatološki, hidrološki, botanički, zoološki i slični podaci. O društveno – političkim i drugim podjelama pojedinih područja, u nas županijama, regijama, općinama, mjesnim zajednicama, odnosno različitim -
-
-
interesnim zajednicama; O političkom, kulturnom, gospodarskom i povijesnom razvoju nekog
područja; O stanovništvu i kulturi općenito, razmještaju, kretanjima i strukturama stanovništva, te zdravstvu, obrazovanju i dr. O naseljima, njihovoj izgrađenosti, načinu i uvjetima stanovanja; O gospodarstvu, energetici, poljoprivredi, šumarstvu, vodoprivredi, rudarstvu, industriji, obrtu, trgovini, bankarstvu i dr.
63
-
O prometu i sredstvima informisanja;
-
O javnim financijama,cijenama i plaćama; O zaštiti čovjekovog okoliša; O postojećim odredbama i uređenju pros tora.
-
PODJELA TEMATSKIH KARATA
Tematske karte prema Lovriću (1988.), mogu biti podjeljene prema: -
svojstvima objekata prikaza, metodaama istraživanja,
-
tematskim područjima,
-
oblicima i sredstvima prikaza. Grupiranje prema svojstvima objekata prikaza Za pojedine objekte tematskom kartom može biti pružena informacija o njihovoj kvaliteti i kvantiteti, lokaciji, dinamici i genezi. Stoga razlikujemo: -
-
-
-
-
-
Kvalitativne karte koje pružaju informaciju o prostiranj i vrsti objekata (npr. geopolitičke s prikazom političkih teritorijalnih jedinica), Kvantitativne karte koje pružaju informaciju o iznosu ili kvantiteti objekata (karte gustoće stanovništva), Statističke karte koje prikazuju istovrsne i raznovrsne objekte koji se mogu u određenom trenutku točno lokalizirati, Dinamičke karte koje prikazuju dinamičke objekte, pružajući informaciju o promjenama objekata u vremenu i prostoru (seobe stanovništva), Genetičke karte koje prikazuju genezu objekata prikazivanjem sadašnjeg i ranijeg stanja ili prikazivanjem više stanja u različitim trenucima, ali svakog na posebnoj karti (karte razvoja naselja).
Grupiranje na osnovu metoda istraživanja Grupiranje na osnovu metoda a istraživanja pruža nam podjelu tematskih karata na: Elementarnoanalitičke i kompleksnoanalitičke karte koj e predstavljaju analizu jedne grupe istovrsnih objekata ili više grupa raznovrsnih objekata, Sintezne karte koje predstavljaju rezultata misaono – pojmovne integracije više uzročno povezanih elemenata u prostorne kategorije višeg reda, -
Eksponirana, Imanentna
Grupiranje po tematskim područjima Tematske karte izrađuju se za gotovo sva prirodna i mnoga područja ljudskog djelovanja. A) U prirodna područja spadaju: -
geološke karte (karte stijena, nosivosti tla...), geofizičke karte (karte potresa, sile teže, Zemlji n magnetizam...), pedološke karte (karte tipova tla,boniteta tla...), geomorfološke karte (morfografske i morfogenetske karte), meteorološke i klimatološke karte (zorni prikaz dnevnog vremenskog stanja), 64
hidrološke karte (hidrografske, oceanografske), botaničke karte (karte flore, vegetacijske karte...), zoološke karte (prikaz pokreta životinjskih vrsta.. B) U područja ljudske djelatnosti spadaju: -
-
karte naselja (genetske karte ili karte razvitka naselja),
-
karte stanovništva ( karte gustoće i razvitka stanovništva),
-
karte rasa, religija, jezika, naroda i narodnosti (karte regionalne rasprostranjenosti...),
-
političke, povijesne, geopolitičke karte i karte prava (katastarske karte s prikazom prava na zemljište...),
-
geomedicinske karte (karte s prikazom rasprostranjenosti bolesti...), gospodarske karte (karte industrije, prometa...),
-
planerske karte (karte s prikazom rezultata istraživanja boljeg uređenja prostora...),
-
-
-
karte prostorne raščlanjenosti (karte s prikazom prostora premaprirodnim, kulturnim i drugim značajkama...) vojne karte (karte na kojima je sadržaj topografskih karata dopunjen podacima važnim za vođenje vojne operacije), karte geodetskog djelovanja,
Klasifikacija karata
Sama činjenica da postoji veliki broj raznovrsnih karata i da se taj broj stalno povećava zahtjeva da se one klasificiraju. Pod klasifikacijom karata podrazumijeva se dioba po vrstama na osnovu nekih
njihovih općih karakteristika. Smisao klasifikacije sastoji se u sljedećem: a) olakšati izučavanje zakonitosti koje su svojstve ne pojedinim vrstama, b) omogućiti cjeloshodnije iskorištavanje raznih vrsta karata, c) racionalnije organizirati proizvodnju i d) sustavna izrada kataloga i raspored karata u skladištu radi čuvanja i izdavanja
Razvoj od općeg ka posebnom -
kod svake podjele na istom stupnju uzimas se u obzir samo jedna karakteristika kao osnovna,
-
svi članovi iz uže vrste trebaju naći mjesto samo u jednoj široj vrsti, a da suma užih vrsta potpuno ispunjava širu vrstu.
Kao osnov za klasificiranje karata mogu se uzeti razne karakteristike kao: teritorijalni zahvat, -
specifičnost sadržaja,
-
mjerilo, namjena itd.
-
Ranije klasifikacije
Sa prvim klasificiranjem karata susrećemo se početkom XVIII st. Njime se detaljno bavio J. G. Gregorius, 1713. godine. Cio sustav njegovog klasificiran ja je građen na osnovi veličine teritorija koju karta predstavlja, tako on razlikuje: UNIVERZALNE KARTE – CARTEA UNIVERSALES 65
PARTIKULARNE KARTE – CARTEA PARTICULARES SPECIJALNE KARTE – CARTEA SPECIALES KRAJNJE SPECIJALNE KARTE – CARTEA SPECIALISSIMAE Na prvim je predstavljena cijela Zemlja, na drugim veći dijelovi kao što su
kontinenti. Na specijalnim kartama je predstavljena jedna država, zemlja, pokrajina tako detaljno „da se na njima nalaze tačno dati svi gradovi, zamkovi, rijeke, čak i sela, brda i brežuljci, prevoji i rovovi, pašnjaci isl .“ da se situacija vidi potpuno jasno. Na krajnje specijalnim kartama su predstavljene male teritorije.
Da je u to vrijeme bilo i drugih koji su klasificirali karte, vidimo po tome što Gregorius osporava neka njihova mišljenja. Iste osnove za klasificiranje karata uzima i J. B. Roman 1747. godine samo sa nešto izmjenjenom terminologijom. Klasifikacija karata po osnovi mjerila
Pojavljuje se početkom XIX st. kod Lemana. On dijeli karte na: -
geografske razmjera sitnijeg od 1:1 000 000
-
generalne daju toliko geografskih objekata da je moguće jasno čitanje
specijalne ili horografske, razmjera 1: 200 000 do 1:100 000 i krupnijeg topografske prikazuju mnoge prirodne objekte prema njihovim konturama specijalne topografske, razmjera 1: 20 000 Ova kategorizacija je vrijedila do Drugog svjetskog rata. -
Kod nas se također primjenjivalo klasificiranje karata po mjerilu: topografske 1 : 1 000 000 i krupnijeg topografski planovi 1 : 10 000 – 1 : 50 000 specijalne karte 1 : 50 000 – 1 : 100 000 generalne karte 1 : 200 000 – 1 : 300 000 pregledene karte 1 : 500 000 – 1 : 1 00 000 geografske karte mjerila sitnijeg od 1 : 1 000 000 -
Novije klasificiranje Klasificiranje karata je stalno aktuelno. Klasifikacija karata po teritoriju na koji se
odnose jeste najčešća pojava karte država karte vodenih površina, oceana, mora i zaljeva U okviru pojedinih kontinena ta karte se mogu grupirati na dva načina: po državama ili po fizičko – geografskim regijama. Isto tako i grupiranje karata u okviru pojedinih država može biti: po političkim zajednicama, po administrativnim jedinicama ili po fizičko – geografskim regijama. Klasificiranje po sadržaju Karte se po sadržaju dijele na: opće geografske karte -
topografske, mjerila 1 : 200 000 i krupnijeg pregledne topografske do 1 : 1 00 000
66
tematske ● fizičko – geografske ● društveno – ekonomske -
● tehničke Opće geografske predstavljaju Zemljinu površinu sa svim fizičko –geografskim i socio – ekonomskim objektima koji se na njoj nalaze u podjednakom obimu, tj. bez posebnog isticanja nekog elementa sadržaja. Tematske ili specijalne karte su: a) one koje jedan element sadržaja općegeografske karte daju mnogo detaljnije -
tako da se posebno ističe ili b) koje prikazuju neku prirodnu ili društvenu pojavu. Legenda, tumač ili kazalo na tematskim kartama
Na tematskim, kao i na općegeografskim kartama legenda sa ubraja u vanokvirni sadržaj karte. Ona sadrži obavještenja o kvalitativnim i kvantitativnim značenjima sredstava kartografskog grafičkog izražavanja, te objašnjenja vezana za primijenjenu metodau kartografskog izražavanja. Sadržaj legende mora biti jasan i kratak, jer neprestano ko nsultiranje legende opterećuje čitanje karte. To je i razlog što su ponekad tematske karte i bez legende, ali tada primjenjena grafička sredstva kartografskog izražavanja i znaci moraju nedvosmisleno ukazivati na odlike vrijednosti kartiranih pojava. Analiza legende na zidnim kartama Legenda se radi za svaku kartu posebno. Osnovni element legende jeste prikaz reljefa koji na općegeografskim kartama ima skalu boja -najčešće hipsobatimetrijsku ( hipsos-visina, batos-dubina). Razredi ili klase podjele u toj skali ovise o teritorijalnoj obuhvatnos % udjel u površini % udjel ti date u visinska klasa BiH karte: svi visinska površini 0-200 14 kontinenti klasa BiH nemaju iste 200-500 29 0-200 14 visine; karte 200-500 29 32,4 oceana su 500-1000 500-1000 32,4 npr. 1000-1500 20,8 1000Prikazane 1500 20,8 više od 1500 3,6 različitim
više od 1500
3,6
dubinama, a srednjeoceanski hrbati imaju različit pravac pružanja. Ako se npr. Radi o karti BiH, tada se u obir uzimaju
rasponi u reljefu od -26m koliko je maksimalna dubina mora u Neumskom zaljevu,
do visine od 2386m, kolika je maksimalna visina Maglića. Kako se nikada ne radi karta reljefa samo određenog nacionalnog proastora, to je važno znati i imati u vidu i odlike susjednog reljefa te na taj način gradi ti klase u hipsobatimetrijskog skali. U odnosu na BiH pokazatelji reljefa ukazuju na visinski raspon od 0 do 2386m, ali je
sudjelovanja pojedinih reljefnim oblika specifično i ponajbolje s ezrcali u prikazu postotnog udjela pojedinih visinskih pojasa. Ako je reljef generalno podijeljen na
sljedeće visinske zone: 67
Ukupnost znakovlja predstavlja osnovu dominacije sadržaja na kartama što će visinska klasa tip reljefa
% udjel
u površini BiH 0-200 200-500 500-1000 1000-1500
više od 1500
nizine
14 pobrđa 29 brežuljci i brda 32,4 gore 20,8 planine 3,6
poslužiti za kategorizaciju karte. Kod općegeografskih karata treba isto biti zastupljen općegeografski i društveno-geografski sadržaj. Kod
dominacije
fizičkogeografskog sadržaja na karti mora biti značajan udjel tih sadržaja. Kod ekonomsko geografskih karata mora dominirati neki od ekonomskih
sadržaja (putna, turistička...). Naslovom karte, njenom namjenom određeno je koji čimbenici će biti u legendi dominirajući. U legendi se nalazi i način pisanj a na kartama koji je posebno karakteriziran vrstom i veličinom slova. Znaci koji se koriste za prikaz geografskih sadržaja također nisu 68
standardizirani, ali su neki tako čvrsto vezani za pojavu koju predstavljaju da su postali standardni, npr. dva čekića k ao znak za rudnik. Vremenom se u kartografskim prikazima tematskih karata standardiziralo legende, to su: geološke karte, pedološke karte, jedna polovina geomorfološke karte. Legende se na kartama daju u vidu skale, teksta i kombinirano. Legende u vidu skale Da bi kartirane pojave bile mjerljive daju se skale kvantitativnih pokazatelja. Apsolutno neprekidna skala primjenjuje se za predstavljanje pokazatelja koji nemaju ekstremne razlike, tj. amplitude su male. Uvjetno neprekidna skala primjenjuje se za predstavljanje pokazatelja sa ekstremnim
razlikama. Kod ovih skala poluprečnici apsolutno rastu, ali relativno opadaju, jer se ne uvećavaju proporcionalno uvećanju pojave u stvarnosti. Odnos uvećanja pojave u stvarnosti na primjer je izražen krivom parabole, a uvećanje znakova pravim vektorom. Apsolutno stupanjasta skala daje veličinu znakova u legendi po klasama. Može se primjeniti kod metoda a kartograma klasiranjem veličine znaka. Ova skala se primjenjuje i za prikazivanje razvojnosti pojave, predstavljene geometrijskim
figurama, koncentričnim krugovima (jedan poluprečnik predstavlja proizvodnju npr. pšenice 1998. god., a drugi poluprečnik, produžen na predhodni, 2000. god.). Tekstualno objašnjenje u legendi može biti jedini njen dio (kod metodaa točaka kao tekstualna legenda bio bi tekst koji objašnjava vrijednost 1 točke). Postoje dva načina primjene tekstualne legende. Prvi je da se pored znaka u legendi da objašnjenje šta određeni znak, linija ili šrafura predstavlja, a drugi da se pored znaka upiše broj, čije se tumačenje daje u vanokvirnom delu karte. Legenda se predstavlja u tri oblika: površina, linija i znakova. Prvo se predstavljaju površine, zatim znakovi i na kraju linije. Legende za kvalitativne karakteristike postavljaju se po hijerarhijskom redosljedu (na
geološkim kartama uvjetljen je starošću stenskih formacija). Linijski znaci u legendi predstavljeni su po važnosti. Izbor legende uvjetljava kvalitet karte i određuje grafičke potrebe. Ukupnost znakovlja u legendi predstavlja osnovu domin acije sadržaja na kartama što će poslužiti za kategorizaciju karte. Kod općegeografskih karata treba isto biti zastupljen općegeografski i društveno -geografski sadržaj. Kod fizičkogeografskog mora biti značajan fizičko-geografski sadržaj. Kod ekonomskih -dominacija nekog od ekonomskih sadržaja (putna, turistička...) . U legendi se nalazi i način pisanja na kartama koji je posebno karakteriziran vrstom i veličinom slova. Znaci koji se koriste za prikaz geografskih sadržaja također nisu standardizirani, ali su neki tako čvrsto vezani za pojavu koju predstavljaju da su postali standardni, npr. dva čekića - rudnik. Postoji nekoliko standardiziranih legendi, to su: geološke karte, pedološke karte, jedna polovina geomorfološke karte. Izvori podataka za tematske karte Odlučujući faktor prilikom planiranja izrade tematske karte su raspoloživi izvori podataka. Potrebni podaci mogu se pribavljati: na terenu, iz statističkih materijala, Iz tekstualnih materijala, iz drugih tematskih ili općegeografskih, osobito topograf skih karata.
69
Podaci prikupljeni na terenu imaju vrijednost izvornih podataka. Na taj način izrađuju se izvorne, krupnorazmjerne npr. geološke, geomorfološke, hidrološke, vegetacijske karte. Izvori informacija kod društvenogeograskih karata dobivaju se anketama, korištenjem rezultata Popisa stanovništva, snimanjem situacije na terenu (sjetvena struktura, razmještaj prodavaonica u naselju, frekvencija prometa i sl.). Prilikom prikupljanja ovakvih podataka važno je imati metodaološko jedinstvo i vremensku u jednačenost. Gotovi statistički podaci su veoma čest izvor podataka za tematske karte. To su podaci klimatološke, hidrološke, demografske, privredne i druge statistike. I prilikom korištenja ovih podataka mora se voditi računa da su vremenski i metodaološki usklađeni. To je posebno važno kada se za jednu kartu ili seriju karata koriste podaci različitih statističkih službi (različitih država). Kronološki usklađivanje tih podataka u nekim slučajevima može se vršiti projekcijama, a nepostojanje kompletnih po dataka u nekim slučajevima rješava se interpolacijom. Od kvaliteta i obuhvatnosti ovih podataka, zavisi i kvaliteta karte. Često se na kompletima karata ili tematskim atlasima, jasno ogleda organiziranost statističkih službi jedne zemlje, njihove tradicije, pa čak i nivo razvijenosti čitave države. Tematske i općegeografske karete, također mogu biti izvor podataka za tzv. izvedene tematske karte.
Atlasi Atlas1 ili Atlant (gr. Ἄτλας, Atlas) Atlas) u grčkoj mitologiji Atlas je jedan iz skupine bogova zvanih Titani. Sin je titana Japeta i morske nimfe Klimene, brat Prometejev. Atlas i drugi titani vodili su neuspješan rat protiv Zeusa i drugih bogova s Olimpa. Zeus je kaznio Atlasa prisilivši ga da zauvijek stoji i na svojim ramenima nosi nebo (WBE 1993). Za kaznu, bio je prisiljen držati nebeski svod na ramenima. Atlas se pretvorio u kamenu istoimenu planinu, a i dalje drži nebeski svod na svojim plećima, dok mu se glava - vrh planine - gubi u plavetnilu nebeskog svoda koji će zauvijek
držati.
1
Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi
izgledali su kao ljudi, imali vrline i m ane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više -manje neranjivi te
sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu.
70
Mitski Atlas
Nasovnica Ortelius-ova atlasa
Prvu knjigu koja sadrži geografske karte i koja bi se mogla smatrati atlasom je sastavio antički geograf Klaudije Ptolomej u Aleksandriji oko 150. godine nakon Krista. Taj atlas je doživio ponovno izdanje u Bologni 1477. godine. Jedan od samo nekoliko preostalih primjeraka tog atlasa se danas čuva u franjevačkom samostanu na Košljunu.
71
Najstarijim atlasima smatraju se djelo Abrahama Orteliusa "Theatrum orbis terrarum", koje je izišlo u Belgiji 1570. i djelo Gerarda d e Jodea "Speculum orbis
terrarum", koje je izišlo u Nizozemskoj 1578. Godine. Na izdanju atlasa Gerkarda Mercatora, koji su izdali njegovi nasljednici 1633. nalazi se naziv "Atlas, slika cijelog svijeta.....". Od tada riječ atlas postaje termin za zbirke k arata povezanih u cjelinu.
Riječ "Atlas" za knjigu karata prvi prvi je upotrijebio Gerhard Kremer, zvan Mercator (15121594). Godine 1595. Mercator je svoju zbirku od 74 karte nazvao „Atlas sive Cosmographicd' Meditationes de Fabrica Mundi et Fabricati Figura". Na naslovnoj stranici nalazio se Titan Atlas s nebeskim svodom na ramenima. Theatrum Orbis Terrarum («pogled na loptu loptu Zemlje") je naslov njegova atlasa, atlasa, koji je postao spomenik XVI. stoljeća europske kartografije, objavljen je 1570.g. u Antwerpenu. To je bio b io prvi atlas modernog tipa. Prvo izdanje imalo je 70 karata i 87 referenci, a izdanje iz 1612.g. već 167 karata i 183 reference. Geografski atlas se definira kao niz karata koje namjenski ili sadržajno čine cjelinu, koje su povezane u knjig u ili izdane kao pojedinačni skupovi karata koji se po
izlasku svih karata uvežu. Može se definirati kao zbirka astronomskih i geografski karata sustavno sređenih u sadržajnu. To je t akođer naziv za zbirku tablica, grafikona i ilustracija u botanici, zoologiji, medicini, tehnici koju nazivamo enciklopedijski atlas.
Atlas predstavlja modelirani prikaz neke stvarnosti profiliran namjenom, određen tematikom, urađen tehnološkim i znanstvenim rješenjima i sukladan zahtjevima nekog prostora, prikazanih na digitalnom ili analognom optimalnom skupu karata.
Kao takav, on je viša forma kartografija, jer sadrže kompozicije kompozicije karata raznovrsnih prema projekciji, mjerilu, formatu, metodaama rada i namjeni.
Atlas se smatra najvećim umijećem kartografske, ali I svih o stalih znanosti neke države, te se definira I kao “ je simbioza znanosti svog vremena i visoke umjetnosti “, pri čemu treba treba imati u vidu da su karte slikane ručno, n aslovstranice brižno birane i td.
Atlasi se razlikuju po unutarnjem sadržaju, tehničkom o formljenju, broju karata, legendi, formatu i jeziku. Prema definiciji iz Leksikona kartografije i geomatike (Bollmann i Koch 2002), atlas je skup karata u obliku knjige ili prezentacije na ekranu s određenim ciljem i svrhom. U skladu s formalnim i relevant nim obilježjima, autori razlikuju atlase prema
sljedećim kriterijima: izlazni medij i oblik prezentacije (papir, elektronski i multimedijski atlas),
tematski sadržaji (složeni tematski atlas, specija lizirani atlasi), format i veličina sadržaja (ogromni, ručni, atlas-knjiga i džepni atlas),
72
korisnicima (atlasi koji služe individualnim i grupnim zahtjevima te oni opće edukacijske vrijednosti) i
područje prikazivanja (svijet, zemlja, regija, grad, svemir, Mjesec). Osim tih tradicionalnih klasifikacija atlasa, digitalni atlasi se mogu klasificirati još podrobnije (Ramos i Cartvvright 2005). Uzimajući u obzir razinu interaktivnosti i
analitičkog potencijala, interaktivni atlasi mogli bi se podijeliti prema Elzakkeru (1993), Kraaku i Ormelingu (1996), Baru i Sieberu (1999) te Schneideru (1999) na
sljedeći način:
Ortelius-ov atlas je najpoznatiji po detaljnim kartama Tihog oceana Zbirka geografskih karata različite tematike, njihova teritorijalne zastupljenosti, obično objavljen uobliku ravnomjerno razvijena (koristeći istu kartografsku maniru karrtiranja i jedinstvene metodae predstavljanja, fontove (font) i boje). Od kraja dvadesetog stoljeća atlasa također može pojaviti u elektroničkom obliku (npr. atlasi na CD-ROM-ovima, online atlasi). Atlasna karata često uključuje statističke tablice, grafikone, fotografije i ilustracije. Atlas u elektronskoj formi (u GIS- u), omogućuje vizualizirati, analizirati,
interpretirati i razumjeti podatke, otkriti veze, obrasce i trendove među pojavama, napraviti grafikone, indekse i td. Upravo ta forma omogućava i usavršavanje svake karte kroz njeno dopunjavanje i oblikovanje multimedijalnih projekata.
Atlas je specifično sistematizirana zbirka karata, odnosno to je niz karata koje namjenski ili sadržajno čine cjelinu, koje su povezane u knjigu ili izdane kao pojedinačni skupovi karata koji se po izlasku svih karata uvežu Mora sadržavati
73
primjerene projekcije, striktno dogovorene boje i kvalitet papira, mora biti znanstveno potkrepljen Atlas je niz karata koje namjenski ili sadržajno čine cjelinu, koje su povezane u knjigu
ili izdane kao pojedinačni skupovi karata koji se po izlasku svih karata uvežu. Atlase dijelimo prema teritoriju koji je na njima prikazan, prema sadržaju karata, prema namjeni i prema formatu (veličini).
Prema obuhvaćenom prostoru ili teritoriju razlikujemo: atlase Svemira, atlase Zemlje,
nacionalne atlase (atlase pojedinih država), regionalne ili općinske atlase. Prema sadržaju karte razlikujemo: topografske atlase, koji sadrže isključivo topo grafske karte, tematske atlase, i to atlase s tematskim kartama iz prirodnog područja (tzv. fizičko-geografskim kartama), atlase s tematskim kartama iz područja ljudske djelatnosti (tzv. ekonomsko-geografskim kartama) ili atlase s objema vrstama karata, kakvi su npr. planerski atlasi, astronomske atlase s astronomskim kartama. Prema namjeni razlikujemo:
stručne ili znanstvene atlase s kartama iz područja pojedinih disciplina, priručne ("kućne” atlase za opću orijentaciju, školske atlase s izborom kar ata prema nastavnim programima, turističke atlase s kartama namijenjenim za opću orijentaciju (planovi gradova, auto-karte, navigacijske karte). Prema formatu atlase dijelimo na:
džepne atlase (A6 ili B6), atlase veličine leksikona (A5 do B4), školske atlase (B4), priručne atlase (B3 i veće). U novije vrijeme vrlo su popularne zbirke slika u koloru pojedinih tipičnih krajolika, koje se nazivaju ilustrirani atlasi. Zbirke sa slikama dijelova Zemlje ili drugih planeta dobivene snimanjem iz svemirskih brodova nazivaju se satelitski atlasi. Atlasi su vjerojatno najpoznatiji kartografski proizvodi kao dio školskih atlasa,topografskih atlasa, nacionalnih atlasa i tematskih atlasa. Svaka vrsta ima
74
svoju vlastitu strukturu a dizajnirani da dosegnu određene ciljeve. Prvi elektronski atlasi su bili samo kopije papirnatih izdanja, a kasnije se javljaju opcije koje nudi digitalni(WWW) uključuju interakcije i dinamiku okoliša. Multimedijski elementi kao što su tekst, slike i animacije može se u elektroničkim atlasima povezati s kartama. Većina atlas vrste imaju www-verzije. Nacionalni atlas predstavlja kompleks karta svih posebnosti jedne zemlje. Nacionalni
atlasi su veoma važni kako kao kartografski znanstveni proizvod, tako i kao kartografska pozivnica (Hurni, 2004). Za razliku od topografskih karata neke zemlje,
nacionalni atlasi sadrže i tematske informacije zasnovane na dosljednom nizu mjerila karata. U posljednjih 20 godina proizveden je veliki broj elektroničkih nacionalnih atlasa. Predstavljajući detaljni pregled fizičko-gegrafskih aspekta zemlje, atlas kao takav treba ne biti dio geoprostornih podataka
i
društveno -geografskih
samo informirati
nego
U odnosu na Nacionalni Atlas, ideja je da svaka organizacija čini up-to-date raspoloživih podatakana određenoj razini agregacije.
Izgled stranice elektroničkog multidimenzionalnog atlasa Većina atlas vrste imaju www -verzije. Od svih atlasa nacionalni Atlas je vrlo poseban. Nacionalni atlasi map svih posebnosti zemlje. Na WWW ti atlasi mogu biti
dio nacionalnih geoprostornih podataka. Predstavljajući detaljan pogled na fizičke i socijalne aspekte zemlje, atlas kao takva nije samo mehanizam za informiranje, ali bi mogao biti dio geoprostornih WWW tražilice - još jedan ulaz u geoprostornih podataka organiziranih preko klirinška. Geoprostornih podataka pružatelja sudjeluju
75
u klirinška također su izvori podataka za nacionalne atlasa. U odnosu na Nacionalni Atlas, ideja je da svaka organizacija ima up-to- date podaci dostupni na određenoj razini agregacije.
U novije vrijeme sve je veća produkcija tematskih atlasa. Oni mogu biti različito koncipirani. Neki od njih imaju raznorodne i veoma kompleksne sadržaje, a karte su povezane u cjelinu samo istim teritorijem. To su takozvani nacionalni i regionalni
atlasi u njima su karte položaja, geološke, geomorfološke i klimatološke, pedološke, biogeografske, demografske, privredne, karte naselja, povijesne i etnološke karte. One daju jednu cjelovitu sliku teritorije i svojevrsna su legitimacija dosega razvoja
nauka, organiziranosti državne statistike i razvijenosti države uopće. Pored ovih, postoji čitav niz usko specijaliziranih tematskih atlasa, koji najčešće prikazuju teritoriju jedne države. To su klimatološki, geomorfološki, biogeografski, demografski, privredni, historijski, etnološki, antropološki i drugi atlasi. U kompleksnim atlasima ravnopravno su zastupljene kako općegeografske, tako i tematske karte. One se vrlo dobro dopunjuju, tako da daju veoma kompleksnu sliku
jedne teritorije. Pored općegeografskih i tematskih karata, oni sadrže mnogo dopunskog sadržaja. U suvremenoj kartografskoj produkciji, sve je manje općegeografskih atlasa koje sve češće zamjenjuju kompleksni atlasi. Prema namjeni atlasi se dijele na čitav niz grupa. Najgrublja podjela bila bi na: informativne, školske i usko specijalizirane atlase. U grupu informativnih spadaju: općegeografski, turistički, saobraćajni atlasi, kao i nacionalni i regionalni atlasi manjeg obima čiji je sadržaj dosta generaliziran. Školski atlasi su oni općegeografski i kompleksni atlasi kod kojih je sadržaj određen potrebama nastave geografije u osnovnim i srednjim školama. U grupi usko specijaliziranih atlasa su tematski atlasi (nacionalni, regionalni i uskospecijalizirani) kod kojih je sadržaj bogat, det aljan i može da posluži kao osnova za planiranja i za primjenu kartografske metodae u naučnim istraživanjima. 76
Na izradi atlasa ravnopravno učestvuju kartografi i stručnjaci različitih disciplina. To je posebno izraženo kod tematskih i kompleksnih atlasa. T i poslovi su toliko kompleksni da ih najčešće vrše usko specijalizirane institucije.
MS Encarta World Atlas sadrži različite vrste karta Svaku kartu sa zaslona monitora moguće je kopirati u neki drugi dokument ili iscrtati priključenim pisačem ili ploterom panoramski prikazu kojem se smjer promatranja MS Encarta World Atlas mijenja kut promatranja od 0º do 360º - postojećim se kartama može dodavati i
vlastiti sadržaj osim karata, atlas sadrži bogatu bazu tekstualnih podataka. Tako se prema odabiru korisnika dobivaju dodatna objašnjenja, kartografski prikaz, rječnik, fotografije u boji, videosekvenca ili kratka glazbena sekvenca. - Atlas nudi također svima koji imaju pristup na internet oko 7000 WEB-linkova.
Prednosti su elektroničkog atlasa višestruke u usporedbi s klasičnim tiskanim atlasima. Takav je atlas zaista najdetaljniji do sada izrađen, jer ni jedan otisnuti atlas nema karte čitava svijeta u mjerilu približno 1:400 000, budući da bi ona bila veličine 100 m × 50 m. Najveća je prednost multimedijskoga atlasa s obzirom na otisnuti brzina pretraživanja, mijenjanje mjerila karte, prebacivanje s jednoga dijela Zemljine kugle na drugi, traženje određenoga imena i sl. Osim toga, ne postoji ograničenje danim formatima, većje moguće birati željeni isječak. Nadalje, svaka se karta dopunjena vlastitim podacima može otisnuti na papir. Naravno da multimedijski atlas ima u odnosu na otisnute atlase i nedostataka. Tako kartografski prikaz na
zaslonu monitora nije po grafičkoj kvaliteti usporediv s otisnutim atlasima. Sve su ceste razvrstane samo u dvije klase i prikazane jednostrukim crvenim linijama
različite širine, itd. 77
Školski atlasi su kategorizirani prema uzras tu kojem su namijenjeni. Tako postoji Moj prvi atlas koji sadržajno obuhvaća pet cjelina :Orijentacija, Plan naselja, Geografska karta, Topografska karta te Vrste karata, odnosno on prati nastavni plan i program uzrasta trećeg razreda osnovnog obrazovanja. Sve su cjeline u tom atlasu usko
povezane s nastavnim gradivom trećega i četvrtog razreda osnovne škole, posebice s temama Strane svijeta, Stajalište i obzor, Plan mjesta, Geografska karta, Izgled zavičaja (3. razred) te s temama koje obuhvaćaju povijesni pregled i geografska obilježja BiH (4. razred). Osim upoznavanja pojma orijentacije, plana naselja i orijentacije uz pomoć plana naselja, učenici će upoznati osnovna obilježja geografske i topografske karte. U atlasu su i prikazi vrsta karata, među kojim a posebno izdvajamo povijesne karte što prate nastavni plan i program za 4. razred te karte Europske unije i županija BiH . Na kraju atlasa nalaze se karte županija i drugih dijelova BiH 1: 950 000 kojima se učenici mogu služiti u trećem i četvrtom razred u. Atlasi za starije razrede sadrže nizove karata strukturiranih po didaktičkom principu od bližeg ka daljem ili obrnuto. Dakle oni mogu započeti sa zavičajnim kartama pa ići ka Europi i Svijetu, ili početi od Svijeta pa doći do zavičaja. U tim atlasima također se prati nastavni plan i program i prikazuju geografske regije Svijeta. Atlas svijeta - najveća kartografska publikacija u kojoj se nalaze geografski podaci o topografiji kopnu i morskog dna, hidrografija, naselja i načini komunikacije, geografskih imena, političke
78
strukture svijeta i administrativno-teritorijalne podjele države. Atlasi su skupa djela
te obično doživljavaju više izdanja koja mogu biti i dopunjena.
Karta u Atlasu mira Izgled 3.izdanja «Атласа мира» (2002)
Među poznate i kvalitetne atlase ubraja se Atlas mira U trećem izdanju sadržaj "Atlas svijeta" koji je doživio tri izdanja. Novo izdanje je znatno revidiran i ažuriran, sadrži opće geografske karte na 286 stranicakako slijedi: Svijet, Rusija, Europa, Azija, Afrika, Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Australija i Oceanija, Arktik i Antarktik,Atlantik, Indijski i Tihom oceanu. Mjerila glavnih karata su od 1:1 do 1:7 250 000 500 000. Mjerila nekih karata pojedinih otoka, tjesnaca, glavnih gradova, gusto naseljenih i najvažnijih industrijskih i gospodarskih područja je u rasponu od 1:25 000 do 1:1 000 000.
Suvremeni atlasi su enciklopedijskog karaktera. Oni su namijenjeni široj čitalačkoj publici te uz karte sadrže i neke pisane informacije. Nacionalni atlasi su najvažnije dostignuće kartografije neke zemlje. Sadrže sve aspekte gospodarenja u nekoj cjelini, a praćeni su pored brojnih tematskih karata tekstom, grafikonima i fotografijama. Takav atlas dakle sadrži opće geografske, tematske i statističke kar te. Prometni atlasi su namijenjeni putovanju. Sadrže karte krupnijih mjerila koje se slažu po sekcijama i imaju zone preklapanja.
Prva dimenzija po kojoj se atlasi mogu razgraničiti je s obzirom na vrstu mediju, pa tako razlikujemo tiskani i elektronički atlas. Atlas je dakle specifično sistematizirana zbirka karata, odnosno to je niz karata koje namjenski ili sadržajno čine cjelinu, koje su povezane u knjigu ili izdane kao pojedinačni skupovi karata koji se po izlasku svih karata uvežu Mora sadržavati primjerene projekcije, striktno dogovorene boje i kvalitet papira, mora biti znanstveno potkrepljen.
79
Generalizacija sadržaja Mjerilo karte određuje raspoloživu površinu za crtanje. Ono određuje realizacijupo kojem prikaz na kartama treba biti jasan i pregledan. Ove činjenice uvjetovale su neophodnost da se vrši izbor pojava koje će biti prikazane, odnosno, da se vrši generalizacija sadržaja. To je veoma delikatan zadatak jer na osnovu relativno malog broja prikazanih pojava treba vjerno prikazati se geografske karakteristike jedne teritorije. Izbor pojava i njihovih karakteristika koje treba da odraze te karakteristike zavisi od namjene karte, razmjere i geografskih karakteristika teritorije koja se prikazuje na karti.
Osnovni činilac generalizacije je namjena karte. Njen utjecaj najbolje se vidi kod tematskih karata, koje se opredjeljuju samo za jednu pojavu ili čak samo za jednu karakteristiku te pojave (na pr. polna struktura stanovništva, srednja starost, broj aktivnog st. i sl.), za dvije ili nek oliko pojava koje se uvjetuju, isključuju, srodne su i sl. Kod takvih karata isključeni su svi ostali elementi geografske sredine (osim diskretno prikazane nužne geografske osnove). Namjena karte prisutna je i kod generalizacije općegeografskih karata iako je kod njih sadržaj u velikoj mjeri standardiziran. I među njima postoje razlike u sadržaju ili prioritetima prikaza kod školskih, atlasnih, zidnih karata, karata koje služe kao ilustracija nekog teksta i sl. Postupci generalizacije daleko su slobodniji kod karata koje imaju za cilju ilustrativni
prikaz neke teritorije i tu je moguće veće odstupanje od matematičke točnosti. Kod krupnorazmjernih karata koje imaju i kartometrijske namjene, matematička točnost prikaza je primarni što u velikoj mjeri sputava s lobodu generaliranja.
Od mjerila karte ovisi smanjenjem ili povećanje raspoloživa površina za neku pojavu. Na tim površinama, pri različitim mjerilima mogu se ucrtati pojave koje se u prirodi nalaze na površini od jednog kilometra kvadratnog u prirodi. Tabela 23. Površina na kartama različitog mjerila Razmjer karte 1 : 25.000 1 : 50.000 1 : 100.000
Površina 1 km2 16 cm2 4 cm2 1 cm2 80
1 : 200.000 1 : 500.000 1 : 1.000.000
25 mm2 4 mm2 1 mm2
Karakter teritorije koja je predmet kartiranja, možda je najdelikatniji činilac gereralizacije. Male površine, na kojima treba prikazati čitav kompleks pojava koje čine geografsku sredinu, predstavljaju problem svih karata. Zbog toga, sav taj sadržaj, prioritete, međusobne prostorne i funkcionalne veze moraju se prikazati pomoću vrlo malog broja znakova. Taj zadatak karte ne može se ostvariti nekom čisto mehaničkom eliminacijom manje važnih ili manjih pojava. U nekim slučajevima moraju se prikazati i neke male pojave koje su za to područje važne. Na primjer, na sitnorazmjernim kartama prikazuju se oaze u pustinjama, a u naseljenim područjima na istoj karti izostavljaju se mnogi veliki gradovi. Ipak, brojem prikazanih pojava
mora se označiti stupanj gusto i rijetko naseljenih teritorija. Genraliziranje sadržaja karte vrši se: Izborom sadržaja karte Uprošćavanjem konturnog i linijskog prikaza,
Smanjenjem broja kvalitativnih i kvantitativnih pojava koje se prikazuju, Zamjenom konturnog prikaza vanrazmjernim znacima.
Izbor sadržaja karte je prvi postupak generalizacije, koji je određen ciljem karte. Izbor općeg sadržaja je ustaljeniji kod općegeografskih karata. Kod njih se obavezno prikazuju reljef, vode, naselja, komunikacije, kod karata krupnog razmjera još i vegetacija, iz naselja izdvojeni privredni, kulturno-historijski i drugi objekti, kao i niz detalja koji su vidljivi dio geografske sredine. Eliminacija pojedinih objekta i detalja
vrši se od najmanje važnih ka važnijim i makrantnijim, međutim, ni tom prilikom ne primjenjuju se puki automatizam. Redovno se vodi računa i o tome da se ne izostave neki mali objekti koji su zbog svoje izuzetnosti na toj teritoriji atraktivni. Redukcija
podataka može biti totalna i selektivna. Kod totalne redukcije sa karte se izbacuju sve pojave jedne vrste i to je jednostavniji pos tupak (na primjer usamljeno drveće od razmjere 1 : 300.000). Kod djelovanja redukcije biraju se primjerci jedne pojave koji će biti prikazani i oni koji će biti eliminirani sa karte. Na tematskim kartama, postavljeni cilj mnogo više utiče na izbor sadrža ja i tu je manje prisutan izvjestan automatizam koga ima kod općegeograskih karata. Mogućnosti kreativnosti ovdje su daleko veće . Uprošćavanje konturnog i linijskog prikaza nastaje zbog grafičkih mogućnosti kartografskih prikaza. Naime, razmjer karte daje i debljinama linija, koje
ograničavaju areale ili označavaju linearne pojave određene kvantitatne vrijednosti. Na primjer, linija debljine 0,2 mm, koja je jedna od najtanjih koje je moguće odštampati na kartama, na karti razmjera 1 : 100.000 ima značenje 20 m, na karati razmjera 1 : 500.000 ima značenje 100 m itd. Zbog toga nije moguće prikazati vijuganje linije obalske linije, rijeke, koja meandrira i sl.) čiji je radijus unutar tih dimenzija. U postupku generalizacije vodi se računa o tome da se ne naruši 81
matematička točnost karte, međutim, ona se često namjerno narušava da bi se sačuvala vjernost prikaza situacije sa terena. Ipak prikaz svih detalja nije moguć. Apstrahovanje detalja povećavaju se usporedo sa smanjivanjem razmjere karte. Smanjivanje boja kvalitativnih i kvantitativnih karakteristika pojava. Usporedo sa smanjivanjem razmjere karte, smanjuje se broj kartografskih znakova, a samim tim i
mogućnost prikaza svih detalja na prikazanim pojavama. Prije eliminacije nekih pojava sa karte, vrši se p rikaz istorodnih pojava istim znakom. Na primjer, dok se na krupnorazmjernim kartama diferenciraju znaci za čitav niz različitih religioznih objekata (kapela, crkava, crkva sa dva ili više tornjeva, manastir, manastir sa konakom), na kartama srednjih razmjera oni se svode na jedan znak za sve njih, a na kartama sitnih razmjera njihov prikaz se potpuno eliminira. Zamjena konturnog prikaza vanrazmjernim znakom rezultat je smanjivanja razmjere,
odnosno smanjenja raspoložive površine na karti za ucrtavanje geografskog sadržaja. To se najdosljednije primjenjuje prilikom prikazivanja naselja.
Prilikom generaliziranja sadržaja prati se redoslijed koji se primjenjuje prilikom unošenja geografskog sadržaja karte. Prvo se vrši generalizacija hidroloških pojava, odnosno obalskih linija i riječne mreže, koji čine osnovu svih općegeografskih karata. Usporedo sa generalizacijom riječne mreže vrši se i generalizacija prikaza reljefa. Tek poslije toga slijedi izbor drugih, društvenih sadržaja. Principi kartografskog predstavljanja Osnovni princip i kartografiji je ČIM VAŽNIJE TIM UOČLJIVIJE!
Paralelno geografsko i likovno proučavanje prostora uspostavlja se uzajamna veza između prirodnog stanja i apstraktnog prikaza. 1. Karta je prikaz u unaprijed predviđenom mjerilu i kartografskoj projekciji. 2. Karta je selektivna, ono što je čitatelju zanimljivo to se izlaže, potencira, a
ostalo izostavlja bez obzira na prag čitljivosti. 3. Karta je simboličan prikaz, on nastaje od sasvim ograničenog broja standardiziranih signatura – kartografskih znakova. 4. Karta nije prost prikaz prirode i prostora, ona pokazuje poožaj, statističke podatke o kvantitativnim i kvalitativnim karakteristikama objekta. Likovno komponiranje karte
Cilj je sa što manje likovnih elemenata prikazati što više pojmova, činjenica i informacija. Kartografsko likovno stvaranje ima sljedeće postulate: Karta nije rezultat prirodnog već namjenskog apstraktnog praga vidljivosti. Likovnu strukturu čine standardizirani oblici i kartografski uvjetovani znaci, slova i brojevo.
82
Oblikovanjem svakog pojedinačnog znaka utječe se na opći izgled karte, simboliku, harmoniju, preglednost, čitljivost ... Postoje tradicionalna i konvencionalna sredstva kartografskog izražavanja. Autoru je primarna funkcionalnost karte. Skladan spoljni i zgled omogućava laku orjentaciju, brzo uočavanje glavnog i sporednog, lak pregled cjelokupnog prostora. Likovna kompozicija karte mora biti usklađena sa zahtjevima točnosti i vjernosti. -
Grafička sredstva kartografskog izražavanja na tematskim kartama
SREDSTVA KARTOGRAFSKOG IZRAŽAVANJA Karta se grafički oblikuje pomoću SKI Sadržaj karte u grafičkoj formi -
Odabir metodaa kartografisanja
Postoje: -
granične linije
-
boje prosti geometrijski znaci
-
simbolični znaci
-
skalari i vektori
-
neposredno objašnjenje brojčano - slovne oznake površine količina – broj elementarnih znakova
-
sredstva nisu vezana isključivo za neki metoda, prema karakteru izražaja sredstva se dijele na: kvalitativna, kvantitativna i univerzalna. a) Kvalitativna -
granične linije
-
boje prosti geometrijski znaci
-
simbolični znaci brojčano – slovne oznake b) Kvantitativna
-
zasićenost boje 83
-
prosti geometrijski znaci skalari
-
površina znaka
-
broj elementarnih znakova
-
c) Univerzalna vektori – i o kvaliteti i o kvantiteti
-
neposredno objašnjenje
-
Tematske su ka rte kartografski prikazi najrazličitijih tema iz prirodnog i društvenog
(privrednog, socijalnog i kulturnog) područja, koje su neposredno vezane za prostor. Okosnica za takav prikaz u pravilu je pojednostavljena topografska karta, tzv. temeljna karta. Sredstvima kartografskog izražavanja moguće je na tematskim kartama pružiti
informaciju o položaju u prostoru, rasprostranjenosti, pokretima i smjerovima pokreta, količinama, svojstvima, trajanju, učestalosti i odnosima objekata. Njima se mogu prikazati i fikcije, hipoteze, tendencije, mogućnosti, projekti itd. Tematske karte dobile su u prošlom stoljeću ogromno značenje zbog potrebe poznavanja i iskorištavanja prirodnih datosti (resursa) i optimalne organizacije brojnih ljudskih djelatnosti. Uz jednu topograf sku kartu nekog područja može biti izvedeno na desetine tematskih karata. Tematske karte služe za dopunu ili zamjenu nekog teksta. Takve interpretacijske ili demonstracijske karte, koje služe za bolje tumačenje ili očevidno dokazivanje neke tvrdnje, susreć u se kako u znanstvenoj literaturi, tako i u novinama. Važnu ulogu imaju istraživačke karte, kod kojih se na temelju kartografskog prikaza otkrivaju međusobne veze prikazanih pojava i stanja i1i se otkrivaju nove pojave i stanja. Termin “tematska karta" uv eo je R. Schumacher 1934. godine. Njime su postupno zamijenjeni stariji termini "primijenjena karta", "specijalna karta" i dr.
Grafičko oblikovanje karata vrši se pomoću sredstava kartografskog izražavanja. Postoji više kategorizacija ovih sredstava. Prem a F. Racetinu, u Kartografiji VGI iz 1973.g. podjela sredstava je na :
Granične linije, Boje, prosti geometrijski znaci, Simbolični znaci, Skalar i vektori, Neposredno objašnjenje, Slobno -brojne oznake, površine i broj elementarnih znakova. Suvremena podjela sredstava kartografskog izražavanja uvjetovana je primejnom kompjutorizacije u kartografiji te se i sredstva dijele sukladno tomu na
točku, crtu i površinu. Prema geodetsko informatičkom rječniku sredstva kartografskog izraćžavanja su “Poseban način prikazivanja prostornih objekata. To je znakovni sustav koji se sastoji od kartografskih znakova i međusobnog odnosa znakova (sintaktička dimenzija), odnosa znakova prema prikazanim objektima (semantička dimenzija) te odnosa korisnika prema znakovima (pra gmatička dimenzija). Sastavni su dijelovi kartografike: osnovni geometrijsko- grafički elementi (točka, linija i površina), kartografski znakovi (signature i dijagrami), rasteri (višeton), boja i pismo.” Za geografe je u ovom vidu primijenjene kartografije, koja priprema studenta za korištenje GIS-a, značajno je spoznati sve mogućnosti sredstava kartografskog
84
izražavanja stoga se primjenuje i klasična njihova podjela
na : kvalitativna,
kvantitativna i kombinirana.
Kvalitativna sradstva kartografskog izražavanja su boje, teksture i slovne oznake. Kvantitativna sradstva kartografskog izražavanja su nijansa i intenzitet boje, gustina šrafure, veličina znaka i dr. Sradstva kartografskog izražavanja trebaju zadovoljiti dva osnovna svojstva: metričnost i očiglednost.
Granične linije razdvajaju poligone i površinski predstavljene pojave, koje se
međusobno razlikuju u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Granične linije su u crnoj boji, rijeđe u drugoj, tamnijoj boji. Imaju ulogu razdvajanja areala pojava , koji su i inače predstavljeni različitim bojama ili šrafurama. Granične linije odvajaju površine različitih kvalitativnih odlika. Ponekad su granične linij eosnovno sredstvo grafičkog izražavanj au kartografiji, kao npr. Kod metodae areala. Kombinacije grafičkih rješenja graničnih linij asu bezbrojne, te se na jednoj karti može prkazati veliki broj priomjenljivih, a da se sačuva preglednost i čitljivost karte.
Skaliranjem same linije ovaj grafički znak može postati i očigledan i metričan, te u ovisnosti o namjeni karte se primjenjuje. Npr. Na zidnim tematskim kartama
prednost se daje očiglednosti, dok je metričnost važnija za kabinetske karte.
Tri prektrivajuće forme s raznim skrintonovima
85
Primjer izbora teksture (I- VI) za kvalitativno izražavanje i nijanse-gustine (1-5) za kvantitativno predstavljanje pojava na tematskim kartama Boje i teksture izražavaju prostorne razlike između površinskih pojava u
kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Osiguravaju dobru preglednost i uočljivost razlika među pojavama. Boje u kartografiji mogu imati I kvantitativnu I kvalitativnu ulogu. Kvantitativnu
postižu određeivanjem skale sa pokazateljem kvanitete pojave, dok se kvalitativna postiže osnovnom podjelom boje na topple I hlade, koje asociraju na pojavu koju prikazuju, jer je boja osjetilni doživljaj koji nastaje kada svjetlost karakterističnog spektra pobudi receptore u mrežnici oka. Boju također pripisujemo površinama objekata, materijalima, svjetlosnim izvorima, itd. ovisno o njihovim svojstvima apsorpcije, refleksije ili emisije svjetlosnog spektra. Kod prikaza kvalitativnih odlika pojave boja treba podržavati boje iz prirode, osobito
kod karat koje prikazuju fuizičkogeografske elemente stvarnosti:karte vegetacije, pedološke, Drugi aspekt korištenja boj ana tematskim kartama primjenjue se uvažavanjem psiholoških osobina boje da stvara ugodu pozitivnu ili negativnu, pri čemu se svakako tople boje koriste za pozitivne asocijacije, a hladne za negativne pojave. Najčešća primjena je npr. Kod prikazivanja toplih i hladnih fronti u meteorologiji ili npr. kod prikazivanja nataliteta i mortaliteta.
Kvantitativne odlike pojave bojom se prikazuju promjenom intenziteta ili zasićenosti neke boje, kroz neprekinutu ili stepanasto oblikovanu skalu. Neprekinuta skala ima veliku očiglednost, ali slabu metričnost. Češće se stoga primjenjuje stepeničasta skal a, u kojoj se pojava podijeli na određene razrede od -do. Najčešća primjena je na hipsobatimetrijskim kartama kao skale boja u prikazivanju reljefa iznad i ispod razine mora. Posebnu primjenu boja nalazi u brojnim tematskim kartama kod kojih se pojava rasprostira u okviru neke administrativne cjeline (mjesna zajednica, katastarska
općina, općina, županija ili država) za koje s eizračunavaju relativne kvantitativne odlike pojave, pri čemui je imenitelj odnosa brojčana vrijednost površine rasprostiranja pojave: gustoća naseljenosti, bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika i dr. 86
Boja je osjetilni doživljaj koji nastaje kada svjetlost karakterističnog spektra pobudi receptore u mrežnici oka. Boju pripisujemo površinama objekata, materijalima, svjetlosnim izvorima, itd. ovisno o njihovim svojstvima apsorpcije, refleksije ili emisije svjetlosnog spektra. Tradicionalna podjela boja u umjetnosti je na osnovne i složene. Tri osnovne boje su: crvena, žuta i plava. One se zovu i primarne boje. Tri složene boje dobivaju se miješanjem osnovnih boja: crvena + žuta = narančasta, plava + žuta = zelena i plava + crvena = ljubičasta. Te boje se nazivaju i sekundarne. Tercijarne boje dobivaju se miješanjem primarnih i sekundarnih (npr. plavozelena, žutozelena i dr.). Druga podjela boja je na tople (crvena, žuta, narančasta) i hladne (plava, ljubičasta,
zelena). Tako su podijeljene zato što se u prirodi mogu zamijetiti uz određena toplinska stanja (crveno – vatra, plavo – more). U neutralne boje spadaju smeđai sl.. Komplementarne boje su dvije boje od koje jedne nema ni malo u drugoj boji. One se nalaze na suprotnim stranama Ostwaldovog kruga boja . To su: narančasta i plava (zato
što narančasta nastaje miješanjem crvene i žute, tj. u sebi nema nimalo plave boje), ljubičasta i žuta, crvena i zelena. Dugine boje obuhvaćaju spektar šest boja (primarne i sekundarne) koje možemo vidjeti propuštanjem zrake svjetlosti kroz trostranu kristalnu prizmu. U vidnom sp ektru, odnosno skupu boja, koje ljudsko oko može raspoznati, dolaze boje u određenom nitu, koji se naziva spektar, a čine ga crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, l jubičasta. Zbog toga je i naziv za područje u spektru elektromagnetskih valova učestalosti (frekvencije) ispod one svjetlosnog vala koji odgovara crvenoj boji infracrveno zračenje, a iznad učestalosti vala za ljubičastu boju ultraljubičasto zračenje. Ljudsko ga oko ne zapaža (tada vidimo drugu boju koja je u pozadini), ali ga zapažaju vidni organi nekih životinja, npr. pčela. Spektar boja se može vidjeti ako snop bijele svjetlosti usmjerimo na prizmu, čime dolazi do njena rasapa. Infracrveni val se može opaziti na drugi način: nađe li mu se na putu u rasutom spektru toplomjer, temperatura biva p ovišena - ljudski ga organizam doživljava kao toplinu. Tradicionalna podjela boja u umjetnosti je na osnovne i složene. Tri osnovne boje su: crvena, žuta i plava. One se zovu i primarne boje. Tri složene boje dobivaju se miješanjem osnovnih boja: crvena + žuta = narančasta, plava + žuta = zelena i plava + crvena = ljubičasta. Te boje se nazivaju i sekundarne. Tercijarne boje dobivaju se miješanjem primarnih i sekundarnih (npr. plavozelena, žutozelena i dr.). Boje vidljive ljudskom oku Boja raspon valnih duljina frekvencijski raspon crvena ~ 625 – 740 nm ~ 480 – 405 THz narančasta ~ 590 – 625 nm ~ 510 – 480 THz žuta ~ 565 – 590 nm ~ 530 – 510 THz zelena ~ 500 – 565 nm ~ 600 – 530 THz cijan ~ 485 – 500 nm ~ 620 – 600 THz plava ~ 440 – 485 nm ~ 680 – 620 THz ljubičasta ~ 380 – 440 nm ~ 790 – 680 THz
87
Druga podjela boja je na tople (crvena, žuta, narančasta) i hladne (plava, ljubičasta,
zelena). Tako su podijeljene zato što se u prirodi mogu zamijetiti uz određena toplinska stanja (crveno – vatra, plavo – more). U neutralne boje spadaju smeđa, siva i sl.. Komplementarne boje su dvije boje od koje jedne nema ni malo u drugoj boji. One se nalaze na suprotnim stranama Ostwaldovog kruga boja . To su: narančasta i plava (zato
što narančasta nastaje miješanjem crvene i žute, tj. u sebi nema nimalo plave boje), ljubičasta i žuta, crvena i zelena. Dugine boje obuhvaćaju spektar šest boja (primarne i sekundarne) koje možemo vidjeti propuštanjem zrake svjetlosti kroz trostranu kristalnu pr izmu. Znanost koja se bavi proučavanjem boja zove se optika. Van kartografskog i umjetničkog doživljaja boja sustavi boja se se određuju na temelju praktičnih i tehnoloških razloga. Kod aditivnog miješanja boja koje se koristi u televiziji i računarstvu najveći raspon prikaza boja dobiva se kada su primarne boje crvena, zelena i plava. Kod suptraktivnog miješanja boja koje se koristi u fotografiji i tiskarstvu primarne su boje cijan, magenta i žuta, pri čemu se u tiskarstvu radi postizanja većeg kontrasta dodaje još i pigment crne boje.
Znakovi kao sredstva kartografskog izražavanja
Mogu biti prosti geometrisjki znaci i simbolični znaci. Prosti geometrisjki znaci primjenjuju se za prikazivanje kvalitativnih odlika pojedinačnim objekat ili pojava, obično kao znaci van mjerila karte. Za prikazivanje pojava van mjerila kada pojava zahvaćaju manje površine, prikazuje neka stanja ili su pak karte namijenjeni širokom krugu korisnika pri čemu znak asocira na pojavu koju predstavlja. Kartografika je znakovni sustav za prikazivanje prostornih objekata.
Obuhvaća:
kartografske znakove i međusobne odnose znakova odnose znakova prema prikazanim objektima odnose korisnika prema znakovima
Sastavni dijelovi kartografike su:
osnovni geometrijsko-grafički elementi (točka, crta, područje) kartografski znakovi boje pismo
Kod kvalitativne podjele nekog teritorija prosti geometrijski znaci se mogu višekratno ponavljati po cijeloj pov ršini, koju odlikuje jednoznačnost kvalitativ nih odlika pojave. 88
Raspored znakova na površini može biti I sustavan. Ovo sredstvo kartografskog izražavanja u slučaju višekratnog ponavljanja jednog znaka na nekoj površini poprima izvjesne osobine plastičnosti, jer se pogušćivanjem ili razrjeđeivan jem znaka odražava veći ili manji intenzitet pojave. Metričnost se može postići pri sistematskom rasporedu znakova kobiniranjem s prividnim skalarom (u ovom slučaju rastojanje među znacima) ili uvjetnim davanjem svakom znaku vrijednos određenog broja jedinica kvantitaivne odlike pojave. Prosti geometrijski znaci su pogodni za prikaz kvalitativnih odlika pojave na jednobojnim kartama. Znaci mogu biti u boji, potpuno ili u segmentu. Boja se može zamjeniti teksturom (raster, šrafura), potpuno ili u segme ntu znaka.
Simbolični znaci Simbolski znaci primenjuju se na općegeografskim, topografskim i tematskim kartama, gdje su složeniji i više korišteni. Simbolski znaci po strukturi mogu biti slikovni, simboli, fiziografski, djeljivi. To je specifičan vid geometrijskih znakova, i to predstavljaju svojim izgledom, bojom, stukturom ili dopunom pojave koja je kartirana.
89
Skalarni znaci; a) apsolutna kontinuirana Skalarni znaci; a) apsolutna ekvivalentna skala, b) relativna kontinuirana skala skala b) relativna ekvivalentna skala
Slikovni simboli su minijaturni crteži koji se najčešće koriste na kartama niže razine obrazovanja ili široke uporabe npr. Za karte koje su namijenje turistima. Slikovni su simboli pogodni za prikazivanje individualnih objekata ili za isticanje
nekih odlika objekta. Mogućnost postizanja metrike se može postići samo kod objekata istog oblika, a različite veličine, kada se primjenjuje skalar za određivanje vrijednosti
Fiziografski simboli imaju dobru očiglednost, a nanose se na površine na koje s eodnose.
Geometrijski strukturni simboli daju strukturnui prikaz pojave, pri čemu se ponekad definiraju kao dijagrami. kvalitativnih odlika pojave na Prosti geometrisjki znaci služe za prikaz jednobojnojkarti, dok se njihovom primjenom na kartamau boji oni prikazuju kao drugostupanjskipokazatelj. Simbolični znaci dijele se na slikovne, fiziografske, djeljive ili strukturne I konvencionalne simbole. Slikovni simboli su minijaturni crteži namijenjeni turističkimili pak kartama za niže
osnovno obrazovanje. Slikovni simboli imaju malu metričnost. Fiziografski simboli imaju dobru očiglednost jer podsjećaju napojavu koju predstavljaju obično na određenoj površini. Strukturni simboli su pravilni geometrijski simboli koji su komponiraniprema sudjelovanju nekih pojava u cijelom. Konvencionalni simboli pokazuju lokaciju nekih objekata. Skalari i vektori
Za određivanje veličina kao što su udaljenost, površina, zapremina potreban je samo jedan bro, taj broj može biti bilo koja mjerljiva pojava kao kvantitativna odlika. Skalar može biti realni odsječak prave- pa je to realni ili pravi skalar, ili to može biti rastojanje između dvaju točaka pa je to prividni skalar. Skalarni znaci iskazuju kvantitativna svojstva pojave, odnosno njihove apsolutne, procentualne ili indeksne vrijednosti. Legendom, skalom vrijednosti - nomogramom,
tumači
se sam skalarni znak. Skalari se na krtama postavljaju vertikalno. Za 90
“skidanje” metrike neophodno je na kartu nanijeti nomogram. Očiglednost se kod ovog znaka postiže kada se na neki očigledni znak montira skalar. Postoje veličine koje se ne može potpuno odrediti brojem, već im se mora pokazati smjer, kao ubrzanje, vjetar tada se kopristi vektor.vektor je usmjereni skalar, a primjenjuje se kao izraža jno sredstvo kada pojava ima promjenljivu orijentaciju u
odnosu na strane svijeta ili normalu. Na karti se vektor izražava kao odsječak čija duljina određuje intenzitet a pravcem i smjerom je određena orijentacija pojave. Vektor je poseban znak jer može is todobno prikazaivati i kvantitativne i kvalitativne odlike pojave. Kvantitativne odlike pojave se očitavaju na isti načinkao i kosd skalara, odnosno potrebno je konstruirati nomogram vrijednosti. Pravci se očitavaju na način da se koristi kutomjer ili se omoćže odrediti iskustveno smjer. Očiglednost vektora ovisi od metodaike njegovo ostvarenja na karti. Najčešća primjena i skalara i vektora je kod tehničkih karta npr. U meteorologiji, prometu i dr. Vektorski znaci su grafičko sredstvo kartografskog izražavanja pravca dejstva, orijentacije, dinamike i svojstva pojave (ruža vetrova iskazuje pravce puhanja vetrova, njihovu jačinu i učestalost) Alfanumerčki znaci su u obliku slova, brojeva, riječi i skraćenica. (nalazište ruda izrađeno slovnim simbolima za metale tih ruda). Dodatni brojni znaci koriste se uz geometrijski ili simbolski znak, uporedo sa njim ili odvojeno.
Prikaz pojave različitim metodaama: a) točke; b) skalari; c) geometrijski raspored; d)izolinije; e) trodimenzionalni prikaz.
91
Primjer izbora znakova za predstavljanje dinamike pojava
92
Kod kvalitativnog rejoniranja teritorija prosti se geometrijski znaci mogu višestruko ponavljati po cijelom teritoriju, koja ima odlike jednoznačne pojave, kada se mogu pojaviti I neke plastične osobine znakova, a rezultat su pogušćavanja ili razređivanja znakova. Metričnost se postiže kombiniranjem ovog znaka sa prividnim skalarom (rastojanje među znacima), ili uvjetom koji se daje znaku. Skalari I vektori Skalari prikazuju kvantitativne odlike pojave na kartama. Izražava se grafički kao
realan odsječak prave ili kao rastojanje između dvije točke. Na kartama se pokazuju vertikalno, I ima metrička svojstva, koja su lako čitljiva iz nomograma, koji je obvezan u vanokvirnom dijelu karte. Vektor je usmjereni skalar. Primjenjuje s ekod oojava koje imaju promjenljivu orijentaciju prema sjeveru ili u odnosu na normal. Na karti vector predstavlj
aodsječak čija dužina određuje intenzitet pojave, a pravac I smjer orijentaciju pojave. Vektor mož e istodobno prikazivati I kvalitativn ei kvantitativn eosobine pojave koju prikazuje. Kvantitativna odlika čita se sa nomograma, a smjer s ečita kutomjerom. Najpoznatiji vektorski prikaz je ruža vjetrova. Neposredno objašnjenje na kartama nema široku primj enu, jer nije samostalno, nema metričnost. Izražava se kao tekst na karti kojim se objašnjavaju neke kvalitativne odlike pojave koja se prikazuje. Ovo je vjerojatno najstarije sredstvo grafičkog izražavanja u tematskoj kartografiji, a danas se primjenjuj e samo kada se
ne može primijeniti neko izražajnije sredstvo. Nedostatak neposrednog objašnjenja ko grafičkog sredstva kartografskog izražavanj aje u tomu što nema nikakvu očigladnost, primjenjuje se kao morfonim, kod metodaa areala, I za prikaz brojevima neke kvantitativne odlike, kao npr. Prikaz dubina na pomorskim kubine na kartama . Brojčano slovne oznake se ponekad poajavljuju na kartama I prenose kvalitativne
odlike pojave. Izabrani znak se primjenjuje unutar nek površine, pa veličina slova može ukazivati na kvanittativnu stranu pojave, kao npr. Mjesta vjerojatne pojave klizišta, snježne lavine I dr. Treba razlikovati brojčano slovne oznake kao grafički izraz u neposrednom objašnjenu od ovg grafičkog izraza, Neposredno objašnjenje prikazuje kvantitativnu odliku pojave u ozabranoj točki, dok brojčano slovne oznake su simboličan znak I prikazuju kvalitativne odlike pojave na ograničenom dijelu, gdje su one u stvari znaci. Onei se prikazuju unutar nekih graničnih linija ili za prikaz usamljenih objekata. Vrlo su vrijedni u prikazu imaginarnih pojava ko npr.
Statičkih središta atmosferskih minimum I maksimuma, vjerojatnoće za klizišta, odrene I dr. Površine kao sredstvo kartograrfskog izražavanja koristi se na dva načina: za pokazivanje stvarnog od nosa površina I za prikazivanje kvantitativnih odlika pojave.
Površina kao prikaz stvarnog odnosa površina primjenjuje s ekod kvantitativnog rejoniranja npr. kod geoloških, pedoloških, geomorfoloških. Mogu biti korišteni I kod karata areala npr. U biologiji pojava rejona endema I dr. Kod nekih metodaa
kartiranja (vektora, točaka I linijakretanja) površine kao izražajno sredstvo imaju skriveni karakter, jer se ne smatraju suštinomprikaza nego su proizvod matematski definiranih linija i točaka. Iako prikazuju količinske odnose ipak se površine mogu smatrati I očiglednim grafičkim kartografskim izražajnim sredstvom.
93
predstavlja jedan grafički znak kao količina pojave. Prebrojavanjem znakova dobija se kvantitet, kao npr. točke koj eimaju određenu vrijednost zasađenih gomolja lala ili tulipana. Ako se određena količina jedinica neke pojave prikaže određenim grafičkim znakom mnastaje novo izražajno sredstvo, koje prikazuje kvantitativne odlike pojave. Prebrojavanjemznakova u nekoj površini može se odrediti kvantitativna odlika pojave. Ovo sredstvo posjeduje I metričke odlike ako se primijeni stupnjevita skala čiji je interval jednak vrijednosti jednog znaka. Očiglednost nastaje u lučaju samostalne primjene npr. meode točaka I kar tograma na nekoj površini. Broj elementarnih znakova
Metode predstavljanja geografskih objekata i pojava na tematskim kartama Za prikazivanje sadržaja tematskih karata koriste se metodae i znaci. Kartirati neku pojavu znači predstaviti njen položaj, prostorni raspored, kvantitativna i kvalitativna obilježja. Kartiranje se vrši po izabranoj metodai, kartografskim izražajnim sredstvima. Metodae kartiranja dijele se na kvalitativne, kvantitativne i univerzalne. Obično se kombinuju dvije ili više metodaa kartiranja. Metoda boja (rejoniranja)
Metodaa boja ili rejoniranja je metodaa razgraničenog i preglednog predstavljanja kvalitativnih karakteristika određene pojave, koja ima kontinuirano rasprostranjenje po teritoriji (pedološka, geološka, vegetacijska, karta nacionalnog sastava, religije i dr.).
94
Metoda boja (rejoniranja)
Kartiranje pojave uvjetljava njeno raščlalanjivanje na tipove, vrste ili vido ve javljanja, ustanovljavanje granica njihovog razdvajanja, a zatim izbor na~ina izra`avanja (izbor boja ili {rafure). Najjednostavniji način prikazivanja vrsta unutar pojedine pojave je bojenjem površina, primjenom rastera i šrafa, znakova (točke, krugov i, crte i dr.) ili raznim
kombinacijama znakova i šrafura. Kombinacijom boja, rastera, šrafura i znakova moguće je izvršiti detaljnu klasifikaciju. Metodaa boja (rejoniranja) primjenjuje se i kada se ne može izvršiti strogo razgraničavanje pojava (nacionalni sastav stanovništva) u vidu šrafura. Najveću primjenu ova metodaa ima na geološkim, pedološkim, klimatskim, političkim i drugim kartama.
Metoda areala Metoda areala ( lat. area - površina) primjenjuje se za kartiranje pojava koje se javljaju mjestimično ili izolovano, bez obzira da li je njegovo rasprostranjenje ravnomjerno ili ne
unutar svakog pojedinog areala (areal masline, Pančićeve omorike, trusnih područja i dr.). Metodaa areala i metodaa boja su slični po načinu kartiranja, s tim što se kod metodaa areala pojava ne prostire na cjeloj kartiranoj površini. Areali se mogu poklapati i podudarati, dok to nije slučaj sa kartiranom pojavom metodaom boja (areal limuna i vinove loze, koji se djelimično poklapa bit će prikazan kombinacijom odgovarajućih znakova, dok se na pedološkim kartama kartira samo jedna vrsta zemljišta). Bojenje površina areala rijeđe se
95
primenjuje zbog pomenutog preklapanja areala, a preklopni areali se prikazuju graničnim linijama različitog izgleda. Areali na kartama mogu imati određene granice koje se prikazuju punim, isprekidanim ili točkastim linijama. Unutrašnjost areala se boji, šrafira ili ispunjava znacima. Predstavljanje areala pojave kojoj se ne mogu ustanoviti granice vrši se postupanjim gubljenjem boje ili šrafure p rema periferiji areala. Metoda areala omogućuje prikazivanje dinamike pojave, prikazivanjem njenog rasprostranjenja u raznim vremenskim razdobljima (dinamičke paleontološke i dr. karte) Areali mogu biti apsolutni i relativni. Apsolutni areal obuhvata cijelu oblast rasprostranjenja pojave, a relativni areal podrazumjeva izdvajanje vrsta unutar neke pojave koja je obuhvaćena
apsolutnim arealom (izdvajanje četinarske od listopadne u arealu rasprostranjenja šume na nekoj teritoriji). U kombinaciji sa drugim metodaiama, areali se koriste kao dopunski elementi za predstavljanje karakteristika neke pojave (areali magnetskih anomalija na karti magnetskih deklinacija, na kojima su one prikazane izogonama). Kao samostalna metodaa areali imaju
najčešće primjenu na fitogeografskim i zoogeografskim kartama, jer se pomoću njih mogu najbolje izraziti regionalni raspored i rasprostranjenje nekih biljnih i životinjskih vrsta.
Metoda areala
Kvantitativne metode predstavljanja na kartama Kvantitet i upoređivanje vrednosti dvije ili više pojava postiće se kvantitativnim metodaama: točaka, izolinija i kartograma. 96
Metoda točaka Metoda točaka primjenjuje se za prikazivanje kvantitativnih karakteristika pojava, koje imaju masovno rasprostiranje različite gustine. Rasporedom točaka na karti ukazuje se na stvarni raspored, rasprostiranje i gustina određene pojave. Ako su točke nosioci usvojenog broja jedinica mjere odnosne pojave, onda su i kvantitativni pokazatelji date pojave (pri prikazivanju broja vožnjaka i vinograda
svaka točka predstavlja određenu metričku vrijednost. Kvantitativni podaci dobijaju se
brojanjem točaka na teritoriji i množenjem sa "težinom" točke. Određivanje težine (vrijednosti) točke utiče na metričnost i estetiku (pri malim vrijednostima, dolazi do
stapanja, a pri većim do rastura točaka). Izbor "težine" točke zavisi od mjerila karte, intenziteta i gustine kartirane pojave. Kada postoje razlike u gustini kartirane pojave na
teritoriji, bitan je izbor vrijednosti točke, da ne bi došlo do stapanja točaka na mjestima veće gustine. U tim slučajevima određuje se točka veće vrijednosti (većeg prečnika) koja predstavlja pojavu veće vrijednosti. Kada nije moguće postići prikaz izborom jedne vrste Metoda točaka točaka ili jedne veličine, određuju se dvije ili više veličina točaka, ili se spajaju točke i pretvaraju u jednu vrstu jednobojnih areala, unutar kojih se brojem označava zbirna vrijednost svih kvantitativnih pokazatelja, obuhvaćenih takvim arealom .
Metoda točaka sa kartogramskim rasporedom
Metoda točaka sa topološkim tipom rasporeda
Primjenom točaka različitih boja izražavaju se kvalitativna svojstva više pojava. Time je omogućeno upoređenje regionalnih razlika pojava i njihov položaj unutar same pojave.
97
Metoda izolinija Izolinije su zatvorene krive linije koje povezuju točke istih vrijednosti na karti. Metodaa se
sastoji u određivanju položaja točaka istih vrijednosti i njihovog povezivanje u kontinuiranu liniju. Izolinije, s obzirom na pojavu koja se kartira imaju posebne nazive: izohipse - linije istih apsolutnih visina, izobare - linije jednakog pritiska, izobate - linije jednakih dubina, izobite - linije jednakog sleganja terena, izogeoterme - linije jednakih godišnjih temperatura, izogone - linije jednakih magnetskih deklinacija, izodiname - linije istog intenziteta Zemljinog magnetizma, izoplete - linije istog rasporeda i gustine određenog elementa i dr.
Ova metodaa omogućuje predstavljanje hronologije događaja primjenom linija koje povezuju točke jednovremenosti dešavanja događaja - izohrone. Izolinije se nanose na osnovu mjernih podataka sa terena, interpolacijom i posmatranjem kartirane pojave.
Metoda izolinija
Kao metodaa izolinije su pregledne i ne zahtjevaju posebno objašnjenje u legendi. Radi
postizanja veće preglednosti, prostor između linija može biti obojen tonovima jedne ili više boja, slično hipsometrijskom metodaom.
98
Metoda kartograma
Kartogram je crtež kojim se prikazuje prosječna veličina pojave u okviru određenih jedinica teritorijalne podjele, najčešće administrativnih. Tako, npr. kartogramom može se predstaviti prosječna gustina stanovništva po km 2, procenat obradivih površina u odnosu na ukupnu površinu i dr. Nedostatak ovoe metodae je neekonomičnost, jer se preko kartograma ne može nanjeti drugi sadržaj. Primjenjuju se dvije vrste kartograma: obični i neprekidni kartogrami. Obični kartogrami primjenjuju se za predstavljanje kvantitativnih karakteristika pojave. Kao sredstvo izražavanja koristi se boja ili šrafura, gdje intezitet boje ili zatamnjenost šrafure asocira na uzajamne kvantitativne odnose u pojavi. U legendi skala kartograma mora biti postupna da bi pratila razvojnost pojave.
Dvojni kartogram
Eumorfični kartogram
99
Slika za eumorfični kartogram
100
Prosti kartogram
Selektivni kartogram
Kvalifikativni kartogram
Prosti geometrijski kartogram
Neprekidni kartogrami pored kvantitativnih, istovremeno mogu prikazati i kvalitativna svojstva pod uvjetom da su predstavljena istim pokazateljima. Zbog toga je on univerzalna
metoa tematskog kartiranja. Kod neprekidnih kartograma primjenjuju se izražajna sredstva: granične linije, boje i šrafure. Kvantitativne karaktreristike predstavljaju se prividnim skalarom. Prividni skalar je rastojanje između susjednih znakova ili linija šrafure. Rastojanje l=k/A između linija šrafura određuje se po formuli: gdje je: l - rastojanje između linija šrafura, k - optimalan broj linija na jedinicu površine, A relativni kvantitativni pokazatelj pojave koja se kartira.
101
Kvantitativne karakteristike pojave predstavljaju se na neprekidnoj skali. Kartogrami se koriste za predstavljanje kvantitativnih
promjena pojave u određenom vremenskom periodu (priraštaj stanovištva, depopulacija i dr.). Kartogramom se bolje predstavljaju
i
brže
sagledavaju
numerički
podaci, regionalni raspored kvantitativnih odnosa unutar pojave u odnosu na tabelarno predstavljanje.
Univerzalna metodaa tematske kartografije
Kombinirani kartogram
Univerzalne metodae primjenjuju se za predstavljanje kvalitativnih i kvantitativnih karakteristika u vidu kartodijagrama, vektora, linija kretanja i znakova.
Metoda kartodijagrama Kartodijagrami su na karti primenjeni dijagrami. Metodaom kartodijagrama predstavljaju se pojave u apsolutnom i relativnom vidu unutar
određenih jedinica teritorijalne podjele, najčešće administrativne.
Izražajno sredstvo kod ovoe metodae može biti raznovrsno, u vidu stubića (uspravnih, horizontalnih), kruga, trougla, kvadrata, izometrijskih slika i dr. Najočigledniji su strukturni dijagrami, u vidu prostih geometrijskih figura podeljenih na sektore. Strukturni dijagram svojom podjelom na sektore
ukazuje na apsolutne veličine pojave kao cjeline i strukture u okviru kartirane pojave. Primjenom
više vrsta kartodijagrama, boja i struktura prikazuje se razvitak pojave u vremenskim presjecima. Linearni dijagrami sastoje se iz nekoliko
paralelnih linija različite dužine. Dužina linije Metoda kartodijagrama
predstavlja kvantitet pojave, jer je mjerilm, a boja
kvalitet tj. varijantu jedne pojave. Neekonomični
su jer zauzimaju dosta prostora.
102
Kartodijagrami: a) sa strukturnim dijagramima b) sa starosnim piramidama.
Kartodijagrami
vr šinski kartogram
Po
103
Površinski kartodijagrami predstavljaju se površinama geometrijskih slika. Najčešći su stubičasti dijagrami. Položaj stubova može biti vertikalan (na klimatskim kartama - količina padavina) i horizontalan (na kartama stanovništva - starosna piramida).
Različite vrste kartodijagrama Ove metode zbog grafičke sličnosti neki autori svrstavaju u metode znakova, ali je razlika u
položaju znakova.
Kartogram ili statistička karta je o blik kartografskog prikaza kod kojeg su najčešće na jako pojednostavljenoj temeljnoj karti,elementima kartografike prikazane statističke vrijednosti koje se odnose na pojedine objekte, točkasti, linijski ili površinski objekt. Prema načinu prikaza razlikujemo površinski kartogram i kartodijagram. Kod površinskog kartograma statistički podaci koji se odnose na pojedino područje ( relativne vrijednosti) prikazuju se različitim površinskim znakovima u skladu s vrijednostima podataka. (npr. gustoća stanovništva) Tip dijagrama
Primjer
Prednosti-nedostaci
104
Tip dijagrama
Primjer
Prednosti-nedostaci
Kružni isječci Prednosti: Wing Chart
• apsolutni iznosi prikazivan po isječku • null setovi mogu biti predstavljeni jednostavno Nedostaci:
• Procjena i mjerenje općenito manje točnni (Divided) Bar Chart Prednosti: Histogrami
• brz i jednostavan pregled zastupljenih vrijednosti postocima
• null setovi mogu biti predstavljeni jednostavno Nedostaci:
• Procjena i mjerenje općenito manje točna
Area Chart
Prednosti:
Površinski grafikoni
centriranje
• štedi prostor i lijepo • apsolutni iznosi prikazivano Quadrat području • zastupljenost pojedinih komponenti vrijednosti koje Quadrat segmentima Nedostaci:
• zauzima puno prostora kada se prikazuje velike vrijednosti
Pie Chart
Prednosti:
Segmentni
centriranje
• štedi prostor i lijepo • apsolutni iznosi prikazivano krug području • zastupljenost pojedinih komponenti vrijednosti za krugom segmentima
105
Tip dijagrama
Primjer
Prednosti-nedostaci
• zastupljenost sastavnih postotaka po segmentima kutova Nedostaci:
• zauzima puno prostora kada se prikazuje velike vrijednosti
Metoda vektora
Metodaa vektora primjenjuje se kod kartiranja pojava koje se kreću širokim frontom na većem području ili cijeloj kartiranoj teritoriji i nisu vezana za ustaljene linije. Pogodni su za predstavljanje morskih struja, vetrova i dr. Kvantitativna svojstva (intenzitet morske struje, brzina i dr. Sl.149.) predstavljaju se strelicama različitih dužina a kvalitativna strelicama različitih boja ili debljina. Na kartama svijeta tople struje predstavljene su crvenom, hladne struje plavom bojom, a intenzitet
gustinom strelica. Izražavanje kvalitativnih svojstava pojava metodaom vektora može biti različito i omogućuje istovremeno kartiranje više pojava. Metodaa vektora je osnovna metodaa za prikazivanje dinamike pojava u određenim točkama. Pogodan je za predstavljanje kretanja masa u trodimenzionalnom prostoru (kartiranje pojava u hidrosferi,
atmosferi, astronomiji i matematičkoj geografiji i dr.). Metoda linija kretanja Linije, kao znaci, koriste se prikazivanje pravca kretanja
za ili
migracija
ili
određenih
pojava
osnovnih pravaca protezanja nekih objekata ili granica povremenog
širenja objekata i pojava. Metodaa koristi grafičke pokazatelje - linije, različite po crtežu, debljini i boji, ali i strelice, za označavanje smjera.
Metoda vektora
106
Metoda prikazuje pravce kretanja pojava (morske struje, vetrovi, avionski ili pomorski
saobraćaj, transport, stanovništvo, linije plime i oseke, vododelnice riječnih slivova i dr.). Pored pravca kretanja pojave, može se predstaviti i veličina ucrtavanjem li nija odgovarajuće debljine. Sruktura pojave predstavlja se ucrtavanjem paralelnih linija različitih boja, podjelom linije na sektore i dr.
Linije se prikazuju i tematski, korištenjem pravih linija, koje povezuju krajnje točke kretanja pojave (turističke karte - itinereri).
Linije kretanja
Metoda signatura ili znakova Metodaa signatura ili znakova koristi se za predstavljanje kvalitativnih i kvantitativnih
pokazatelja: veličinom, oblikom, bojom i unutrašnjom strukturom znaka. Pogodan je za kartiranje pojava koje se ne mogu dati u mjerilu karte. Kvantitet je dat veličinom znaka (skalara). Za konstruisanje skalara znaka koristi se sljedeća formula: s= k/p
107
gde je: k - kvantitativni pokazatelj, p - broj jedinica koji uvjetno odgovara površini od 1mm 2 na karti. Skalar može biti bilo koja dimenzija znaka (kod kruga - prečnik, trougla -visina, kvadrata -
strana i dr.). Kod predstavljanja pojava sa velikim amplitudama kartiranih pokazatelja teško je postići proporcionalnost znakova. U tom slučaju, primjenjuje se simbolička proporcionalnost, naglašena u legendi. Skala za objašnj enje u legendi neophodna je i kod realne i simboličke proporcionalnosti. Metodaa signatura ili znakova koristi četiri vrste oznaka: geometrijske, slovne, simboličke i slikovne znake. a. Geometrijski znaci Geometrijski znaci su oni koji imaju forme geometrijskih figura (krug, kvadrat, pravokutnik, trougao). Mogu se primjeniti i druge forme (grafikoni, dijagrami). Geometrijski
znaci izražavaju matematičke odnose i dimenzije velučina određenih pokazatelja kartiranih pojava. Svojim formama (oblicima) i bojama (šrafurama) ukazuju na točan položaj objekata i njihove kvalitativne razlike, a različitim veličinama na kvantitativne razlike. Forma (oblik) znaka omogućuje klasifikaciju sadržaja karte (različitom geometrijskom figurom predstavlja se određena grana industrije). Boja (šrafura) geometrijskog znaka ukazuje na kvalitet pojave. Izbor boja prilagođava se bojama kartiranih elemenata iz prirode. Veličine pojava predstavljene su znacima različitih dimenzija čiji skalari su prečnici kruga, strana kvadrata, visina dijagramskog stuba, površina znaka i dr. Geometrijski znaci omogućuju predstavljanje strukture pojave (stanovništva, privrede, nacionalnog dohotka i dr.), razvoj, poređenje veličina koje stoje u uzročno - posljedičnim vezama i njihov prostorni razmještaj. b. Slovni znaci
Slovni znaci daju kvalitativna obilježja određene pojave. Postoje dvije mogućnosti primjene slovnih znakova: 1. međunarodno usvojenim (za kemiske elemente, brojevi i dr.) i 2. početnim slovima naziva kartiranih predmeta.
Navedena druga mogućnost teže se primjenjuje zbog riječi koja počinju istim slovom. U tom slučaju koriste se skraćenice naziva pojave. Boja slova ukazuje na različite varijante pojave (simbol za željezo - Fe, ispisuje se u različitim bojama kod prikazivanja nalazišta i proizvodnje željeza). Prednost slovnih znakova je u očiglednosti, ali su im male mogućnosti u prikazivanju različitih karakteristika jedne pojave.
108
c. Simbolički znaci.
Znaci koji se u ovom slučaju primjenjuju, simbolično izražavaju kartiranu pojavu. Teži se da znak vizuelno podseća na pojavu koja se predstavlja. Također, veličina znaka ukazuje na kvantitet pojave, a boja ili šrafura na kvalitet. Mesto predstavljene pojave u
prostoru, može biti prikazano podnožjem znaka ili središtem.
Simbolski znaci
109
d. Slikovni znaci Slikovni znaci izgledom ukazuju na pojavu koju predstavljaju. Znak može biti u formi
fotografije ili crteža (crtež skijača ukazuje na skijaške terene, divljač na lovno područje i dr.). Veličina znaka može ukazivati i na veličinu pojave.
Simbolski znaci
Piktogram
110
Kartografika tematskih karata
Kartografika je poseban način pokazivanja prostornih objekata . Sastavni elementi kartografike su u osnovi geometrijsko granični elementi: tačka, linija, površina, zatim kartografski znakovi koje nazivamo signaturama kada se primjenjuju za prikaz u prvom redu položaja i kvaliteta objekata.
Kada kartografski znakovi služe za iskazivanje brojčane vrijednosti (kvantitete) objekata nazivamo ih dijagramima na karti, koje pak primjenjujemo samo na tematskim kartama. Signature se dijele po njihovom pojavnom obliku na zornr ili
slikovite, geometrijske i slovnobrojčane. Zorne ili slikovite signature izvedene pojednostavljenjem bitnih vanjskih ili simboličkih značajki diskretnih objekata. Geometrijske signature izvedene su iz osnovnih geometrijskih likova ili iz
pravilnih poredaka točaka i crta. Signature po dimenzijama mogu biti točkaste (lokalne ilipoložajne), linijske i površinske. Točkasta signatura pruža informaciju o položaju. Dijagrami su grafički prikazi zavisnosti brojčanih vrijednosti u posebnom koordinatnom sistemu. Dijagrami u kartografiji su kartografski znakovi u obliku dijagrama koji se
postavljaju na karti približno u sredinu područja.
TEMATSKE KARTE Sadržaj tematskih karata
Tematski sadržaj karte je osnovni sadržaj kome se daje apsolut na prednost. Dok se sadržaj geografske osnove ucrtava blijedim nijansama, tematski sadržaj treba da bude ucrtan jasnim i živim bojama. Mogu se prikazati slijedeći elementi tematskih pojava:
Na jednoj karti moguće je prikazati jednu ili više navedenih kara kteristika tematske pojave. Grafički pokazatelji koji se za to koriste su najrazličitiji i za njihov izbor ne postoje nikakva ograničenja. Jedini kriterij kojim se tada treba rukovoditi je što uspješnije ostvarenje cilja karte. Ta sloboda izbora grafičkih rješenja za prikazivanje tematskih pojava otežava njihovu sistematizaciju. Jedan od načina njihovog sistematiziranja dijeli sve njih na dvije velike grupe i nekoliko podgrupa.
Tematske karte imaju dvije grupe sadržaja. To su geografska osnova i tematska pojava. Geografska osnova
111
Geografska osnova je obavezan element svake tematske karte. Bez geografske osnove
tematske karte bi teško ostvarile zadatak koji ima svaka karta, a to je jasan prikaz razmještaja jedne ili više pojava na Zemljinoj površini. Na svim tematskim kartama geografska osnova ima zadatak da omogući orijentaciju u prostoru i da dā jasnu informaciju u kom dijelu kontinenta, u kojoj državi u kom dijelu države ili regije se nalazi tematska pojava koja je predmet karte. To se postiže unošenje m u geografsku osnovu minimalnog broja orijentacionih točaka ili linija. Broj tih orijentira zavisi od potrebe za većim ili manjim stupnjem preciznosti određivanja položaja pojave. Neki elementi geografske osnove su u funkciji metoda za prikazivanje tematske pojave.
Najčešći elementi geografske osnove su obale svjetskog mora, riječna mreža, reljef, naselja i granice. Obalska linija jedan je od obaveznih elemenata geografske osnove karte, i sve karte većih površina, koje obuhvaćaju i akvatoriju, moraju biti obalskom linijom podijeljene na akvatoriju i teritoriju. Na nekim sitnorazmjernim kartama malih dimenzija, obalske linije mogu da budu jedini element geografske osnove tematske karte.
Čest element geografske osnove je riječna mreža. Velike rijeke su i n a općegeografskim kartama dobri prirodni orijentiri koji često čine granice regija ili država, uz koje su veliki gradovi i sl. Unutar kontura kontinenata ili granica država ucrtava se riječna mreža one gustine, koja označava podjelu te teritorije na manje regije. Izbor rijeka koje će biti označene zavisi više od njihovog pravca pružanja, nego od veličine i hidrološkog značaja. Također, to moraju biti poznate rijeke, jer samo one mogu biti prirodni orijentiri. Stepen generalizacije je ovdje strožiji i ucrtav aju se rijeke nižeg ranga samo od onih koje čine neke prirodne granice i orijentire. Njihove rijeke višeg ranga neophodno je ucrtati, kako bi se prikazala cjelovitost riječnog sliva. Prikaz reljefa nije tako čest element geografske osnove. Ipak, kod neki h tematskih karata on je neophodan kao jedan od činilaca tematske pojave. Najbolji primjeri su krupnorazmjerne geološke i pedološke karte, kod kojih je prikaz reljefa veoma detaljan (metoda izohipsi). On se ucrtava i na neke saobraćajne i turističke karte, ali je tu njegova uloga samo ilustrativna. To određuje i izbor metode (sjenčenje). Kada geografsku osnovu neke karte čini reljef, kao njegova dopuna obavezno se unosi detaljno ili manje detaljno i riječna mreža. Na nekim tematskim kartama orijentacija n a karti moguća je ucrtavanjem izvjesnog
broja velikih gradova. U nekim slučajevima oni su jedini element geografske osnove (uz obalske linije), a nekada su položaji gradova samo dopuna riječnoj mreži. Uz neupadljive znake za naselja obavezno se upisuju toponimi.
Granice država, ili granice nižeg ranga do granica hatara mogu također da čine geografsku osnovu tematske karte. Njihova dopuna su nekada samo položaji važnijih naselja. Statističke metode zahtijevaju granice kao geografsku osnovu i često se po to me i prepoznaju. Na nekim kartama su granice šematizirane, a ta šematizacija
112
iz nekada stavlja u funkciju karte, tako da one ograničavaju teritoriju adekvatnu veličini tematske pojave. Pored zadatka da omogući orijentaciju na karti, geografske osnove su nekada u funkciji karte i dopunjuju njen tematski sadržaj. Najbolji primjer su detaljne geološke ili pedološke karte. Mnoge geološke pojave nije moguće objasniti bez poznavanja reljefa. Zbog toga je na njima reljef prikazan detaljno kao i na topografskim kartama
iste razmjere. Tako detaljan reljef teško je rekonstruirati bez prikaza riječne mreže, pa je i ona dio geografske osnove. Za rekonstrukciju reljefa na tim kartama neophodne su visinske točke, a za sporazumijevanje potrebni su oronimi i horonimi. Ova ko
veliki zahtjevi često se rješavaju na taj način, što se kao osnova otisne čitav sadržaj topografskih karata koji se prikazuje mrkom bojom (izohipse), plavom bojom (vode) i crnom bojom (nazivi, kote i dr.). Neke metode zahtijevaju veoma oskudne geograf ske osnove. Tipičan primjer su
karte rađene metodom kartograma, kod kojih osnovu čini samo neka teritorijalna podjela. Svaki dopunski element, na njima bi smetao unošenju tematskog sadržaja. Na takvim kartama orijentacija može da bude teška. Ona se olakšav a ispisivanjem naziva svih ili karakterističnih teritorijalnih jedinica izdvojenih granicama (država, dijelova država, naselja). Na tematskim kartama ima mnogo manje naziva nego na općegeografskim kartama, a oni u isto vrijeme imaju i funkciju geografske osnove, odnosno olakšavaju orijentaciju i prepoznavanje položaja pojava na Zemljinoj površini. Na nekim tematskim kartama, na kojima je prepoznatljivost teritorija laka, nema nijednog naziva.
Sadržaj geografske osnove ucrtava se blijedim nijansama kako bi se što više povukao pred vizualnim prioritetom, odnosno uočljivošću tematskog sadržaja karte. Sve karte dijele se u dvije velike grupe, općegeografske karte i tematske karte. One se razlikuju po sadržaju. Sadržaj općegeografskih karata ima za cilj da prikaže geografsku sliku jednog terena sa svim vidljivim objektima. Zbog toga se na njima prikazuju reljef, vode, vegetacija, naselja, komunikacije, privredni, kulturno-
historijski objekti i dr. Ni jedan od tih objekata nije posebno naglašen, osim ako veličinom ili značajem za tu geografsku sredinu to ne zaslužuje. Po izboru sadržaja i načinima njegovog prikazivanja općegeografske karte su u velikoj mjeri slične jedna drugoj.
Sadržaj tematskih karata je mnogo raznovrsniji, specifičniji i po tome se one sušti nski razlikuju, ne samo od općegeografskih karata, nego se razlikuju i međusobno. Osnovni sadržaj tematske karte može da čini samo jedna pojava, koja je dio sadržaja općegeografskih karata (rijeke, naselja, putovi, turistički objekti), pojava koja ne čini dio geografske sredine (broj stanovnika, polna struktura stanovništva, poljoprivredna proizvodnja), pojava koja nije dostupna čulu vida (temperature, zračnih pritisaka, geomagnetske pojave) ili podaci koji su rezultat nekih računskih
113
operacija (nacionalni dohodak, prirodni priraštaj, gustine naseljenosti i dr.). Ukoliko
cilj karte zahtijeva, sadržaj ovih karata čini dvije ili više pojava koje su povezane prostorno ili preko nekih uzročno -posljedičnih veza. Mali broj pojava na jednoj karti olakšava njihovo jasno isticanje i postizanje većeg stupnja očiglednosti. Tako specifičan sadržaj jasno odvaja ove karte od općegeografskih i zato se često nazivaju specijalne karte. Podjela tematskih karata
Tematske karte najčešće se dijele po dva kriterij: prema karakteru sadržaja i prema tematici sadržaja. Prema karakteru sadržaja tematske karte dijele se u tri grupe: Analitičke, Sintetičke i Kompleksne karte.
Analitičke karte češće se koriste kao osnova za pripremu drugih tematskih karata ili kada se kartografski me toda primjenjuje u naučnim istraživanjima. Njihov sadržaj čine pojave registrirane ili izmjerene na terenu koje nisu rezultat nekih naknadnih proračuna (karte izmjerenih temperatura, zračnog pritiska, očitanih padalina i sl.). Zbog toga se nazivaju još i kartama opažanja ili registracije. Sintetičke karte su one na kojima su prikazane pojave uopćenije od onih koje se mogu trenutno snimiti na terenu. To su, na primjer, karte srednjih dnevnih temperatura zraka, godišnjih količina padalina, srednje godišnje g pritjecaja vode u
rijekama, prosječnih godišnjih prinosa u poljoprivrede i dr. Vrijednosti tih pojava registriraju se tokom kraćeg ili dužeg perioda, statistički se obrade i kao takvi unose se na kartu. Ove karte su najbrojnije i češće se publiciraju od analitičkih karata. Kompleksne karte su najsloženije i one prikazuju najviši stupanj generalizacije sadržaja. One sintetiziraju sadržaje niza analitičkih i sintetičkih karata srodnih sadržaja, koji je često dodatno analiziran i dopunjen. To su karte rajo nizacije (karte klimatskih zona, ekonomskih područja, geomorfoloških ili geoloških tipova i sl.). Prema tematici sadržaja, podjela tematskih karata je složenija, a zbog raznovrsnosti njihovih sadržaja teško je izvršiti potpunu sistematizaciju. Ovdje će bi ti prikazana jedna sistematizacija, koja se gotovo poklapa sa spiskom nauka, čiji predmeti proučavanja imaju karakteristične prostorne razmještaje i koji su predmet sadržaja tematskih karata. Ta podjela razvrstava tematske karte u tri velike skupine. Karte prirodnih pojava (fizičko -geografske):
Karte atmosferskih pojava (meteorološke, klimatske), Karte hidrosfere (hidrološke, okeanografske), Karte geofizičkih pojava (seizmičke, geomagnetske), Geološke (tektonske, rudarske), Reljefne,
Pedološkei
114
Biogeografske (vegetacione, zoografske).
Karte društvenih pojava (socijalno -ekonomske) Karte naselja (raspored, funkcije i dr.) Demografske Ekonomske (karte industrije, poljoprivrede), Političko-administrativne, Povijesne
Turističke Prometne
Tehničke karte: Karte projekata, Pomorske (navigacione) Zrakoplovne
Vojne tehničke Tematska kartografija je kartografska disciplina koja je našla najveću primjenu u mnogim geografskim istraživanjima, ali i u drugim naukama i praksi, odnosno tamo gde je neophodan prikaz pro stornog razmještaja objekata, pojava i procesa koji se istražuju. Najveći dio tematskih karata koristi geografske objekte, pojave i procese kao sadržaj koji se na grafički način prezentuje na karti. Tematsku kartografiju smatraju drugim jezikom kartografije ili grafičkom geografijom . To se može prihvatiti pod uvjetom da se predstavljaju samo geografske pojave iz geoprostora, ali
predmet su i geografski objekti i procesi, sadržaji iz geologije, geomagnetizma, seizmike, istorije i dr.
Općetegeografske karte daju opću sliku kartirane teritorije i na njoj se prikazuju svi ili većina geografskih elemenata. Na općetegeografskim kartama prikazan je reljef, hidrografija, vegetacija, naselja i komunikacije, a od ostalog sadržaja prikazane su samo granice država ili drugih administrativnih cjelina. Svi elementi su ravnopravno i ujednačeno predstavljeni, pa su karte međusobno slične. Tematske karte razlikuju se međusobno jer predstavljaju različite sadržaje. Na tematskim kartama može biti predstavljena samo jedna pojava, koja je dio sadržaja općetegeografskih karata (reljef, naselja i dr.), zatim, pojava koja je prisutna na teritoriji i nije predmet općetegeografskih karata, ali čini dio geografske sredine (stanovništvo, privreda i dr.) ili pojava u geoprostoru koja se ne mogu osjetiti čulima, već su predmet mjerenja i istraživanja (geoseizmičke, klimatološke i dr.). Ako je na karti predstavljena jedna pojava (vazdušni pritisak), to je monotematska karta, a ako je kombinacija dvije ili više pojava to je politematska karta. Ove karte predstavljaju sintezu kartiranja dvije ili više pojava, pa se i nazivaju sintezne karte. Tematske karte, pored osnovne tematike, imaju i geografsku osnovu koja omogućava identifikaciju prostornog rasporeda pojava koje su predmet kartiranja. Od osnovnih
geografskih sadržaja najčešće se koriste granice, rijeke, komunikacije i naselja ili samo jedna od ovih pojava.
115
Vrste tematskih karata
Sadržaj tematskih ili specijalnih karata je različit i djele se prema: karakteru, tematici, vremenskom razdoblju i namjeni.
Podjela tematskih karata prema karakteru sadržaja Podjela tematskih karata prema karakteru sadržaja zasniva se na tome da li je kartirana jedna pojava ili jedno njeno obilježje (temperature vazduha, natalitet stanovništva i dr.) - analitička karta, ili je na osnovu dvije ili više analitičkih karata izvedena nova karta - sintezna karta . Izvođenjem zajedničkih pokazatelja iz dva ili više obilježja različitih, ali tematski povezanih pojava (klimatskih, privrednih, demografskih i dr.) do bijaju se kompleksne tematske karte. Općetegeografske karte mogu se smatrati kompleksnim tematskim kartama.
Monofaktorne (analitičke) tematske karte Analitičke karte koriste se u specijalističkim istraživanjima jer omogućuju prostorni prikaz pojedinačnih pojava (klizišta, vodene erozije i dr.) ili samo jednog obilježja (zračnog pritiska), za jedan vremenski presjek (broj stanovnika po popisu 1991. god.). Analitičke karte rezultat su konkretnih terenskih istraživanja i predstavljaju autorske analitičke originale, koji služe za dalja istraživanja. Među analitičkim su i karte u vidu terenskih kartografskih skica ili rekognosciranja terena (lokacija izvora, riječnih terasa, pećina, istražene vegetacije i dr.). U analitičke karte ubrajaju se i karte osmatranja (temperatura u određenom vremenu, zagađenost zraka i dr.), kao i karte terenskih prikupljanja podataka urađene na osnovu anketa, testova, popisa i registracija obilježja objekata, pojava i procesa. Web kartiranje
U samim se počecima web kartiranje svodilo na jednostavno skeniranje postojećih papirnatih karata i njihovo objavljivanje u jednom od mnogih slikovnih rasterskih formata na webu. Razvitkom hardvera i telekomunikacija karte su postajale sve
detaljnije, dodana im je interaktivnost te su počele pružati mogućnosti koje „obična“ papirna karta ne može pružiti. William Cartwright podijelio je 2003. Karte dostupne na webu u šest kategorija: 1. kolekcije karata i snimaka
2. podaci dostupni za preuzimanje na računalo ( download) 3. informacijski servisi s kartama 4. internetski (online) kartografski servisi 5. web atlasi
6. miješane distribucije. Na temelju su Cartwrightove te Calkinsove i Langerove klasifikacije Terry A. Slocum, Robert B. McMaster, Fritz C. Kessler i Hugh H. Howard (autori knjige „Thematic cartography and geovisualization“) podijelili web karte na sljedeći način:
1. unaprijed definirane karte nasuprot karata „krojenih“ od korisnika
116
2. karte s niskim stupnjem interakcije nasuprot karata s visokim stupnjem interakcije
3. karte izrađene s podacima dobivenim od državnih i sličnih ustanova nasuprot kartama izrađenih na temelju podataka od korisnika i privatnih ustanova
4. ažurirane karte nasuprot neažuriranih karata 5. animirane karte nasuprot statičnih karata. Web aplikaciju koja je nastala kao rezultat ovog diplomskog rada, tj. karte nastales
pomoću nje, mogli bismo prema gore navedenoj klasifikaciji opisati kao kartu „krojenu“ od strane korisnika, s visokim stupnjem interakcije, a podaci potrebni za njezino ostvarivanje dobiveni su i od državnih ustanova i od „privatnih“ tvrtki. O predzadnjoj točci nije potrebno govoriti dok karta nije animirana, ali bi se bez problema mogla animirati jer SVG podržava animacije kojima bi se, primjerice, mogla pokazati smrtnost od određene bolesti tijekom određeno ga razdoblja. Primjer interaktivne statističke tematske karte Na stranici thematicmapping.org (URL 1) koju uređuje Bjørn Sandvik mogu se pronaći mnogi primjeri tematskih karata napravljenih u različitim tehnologijama. Većinu karata na stranici kao „osnovnu“ upotrebljavaju Google Earth i OpenLayers, a podaci im se dostavljaju putem Keyhole Markup Languagea (KML)1 ili GeoJSONa2, dok se za izradu grafova najčešće upotrebljava Google Chart API. Podaci koji se koriste za kartiranje razni su statistički podaci Ujedinjenih naroda, na primjer podaci
o očekivanoj životnoj dobi, smrtnosti novorođenčadi, broju mobilnih uređaja na 100 stanovnika i mnogi drugi. Sama stranica pruža vrlo dobar uvid u mogućnosti koje za potrebe tematskog kartiranja pruža „sinteza“ Google Earth API-ja i drugih besplatnih tehnologija, a same karte imaju sve značajke kojima teži web kartografija (interaktivnost, dostupnost, korištenje besplatnih izvora podataka, interoperabilnost). Kao posebnost bih stranice istaknuo: a) Thematic Mapping Engine (TME) (URL 2), koji omogućuje geovizualizaciju
statističkih podataka nakon odabira niza podataka i opcija vezanih uz samo vizualizaciju, generira se KML s potrebnim podacima, dotični KML možete spremiti na svoje računalo ili ga otvoriti izravno u inter netskom pregledniku (browser ) s pomoću Google Earth API -ja. Primjer tematske karte generirane u TME-u vidljiv je na slici 3
b) thematic mapping blog (URL 3) blog je na kojem autor obrađuje novosti vezane uz tematsko kartiranje te ukazuje na stranice koje s e bave sličnom tematikom. 1 Keyhole Markup Language jedna je od mnogih inačica EXtensible Markup Languagea (XML), odnosno to je jezik za označavanje podataka. Kod KML -a riječ je o dvodimenzionalnim i trodimenzionalnim prostornim podacima. Svoju popularnost
KML zahvaljuje činjenici da jeimplementiran u Googleove „geoservise“, a naziv Keyhole dolazi od imena tvrtke koja ga je razvila zajedno s prvom inačicom Google Eartha koji se prije preuzimanja tvrtke Keyhole od strane Googlea nazivao Keyhole Earth Viewer.
2 Naziv GeoJSON, dolazi od spajanja riječi geo i skraćenice JSON koja označava JavaScript
117
LITERATURA Baecker, R.M. and Buxton, W.A.S. (eds., 1987) Readings in Human-Computer Interaction - a multidisciplinary approach, (Morgan Kaufmann, California), Chapter 7. Bertin, J. (1983) Semiology of Graphics - Diagrams Networks Maps, (University of Wisconsin Press, Wisconsin) Bickmore, D.P. (1975) "The relevance of cartography" in Davis, J.C. and McCullagh M.J. (eds.) Display and Analysis of Spatial Data (Wiley, London), 329 -351 Department of Environment (1987) Handling Geographic Information, (H.M.S.O., London). Economic and Social Research Council (1988) "Working with Geographical Information Systems", Newsletter 63. Evans, I. E. (1983) "Bivariate and multivariate analysis : relationships between census variables", in Rhind D. W. (ed.) A Census User's Handbook, (Methuen, London). Frenkel, K. A. (1988) "The art and science of visualizing data", CACM 31 (2), 111 121. Guptill, S.C. and Starr, L.E. (1984) "The future of cartography in the information age" in Morrison, J.L. (ed.) Computer-Assisted Cartography Research and Development Report, 1984, (International Cartographic Association, Commission C), 1-15. International Cartographic Association (1973) Multilingual Dictionary of Technical Terms in Cartography, (Steiner, Wiesbaden). McCormick, B. H., DeFanti, T. A. and Brown, M. D. (Eds., 1987) "Visualisation in Scientific Computing", Computer Graphics 21 (6). Newby, H. (1988) "Introduction" to "Working with Geographical Information Systems", ESRC Newsletter 63, 6 - 8. Robinson, A.H., Sale, R.D., Morrison, J.L. and Meuhrcke, P.C. (1984) Elements of Cartography, (Wiley, New York), 5th edition. Shand, P. (1987) "Viewpoint on 'Handling Geographic Information' - Report of the Committee of Enquiry", Mapping Awareness 1 (4), 13 - 15. Taylor, D.R.F. (1985) "The educational challenges of a new cartography" in Taylor, D.R.F. (ed.) Education and Training in Contemporary Cartography, (Wiley, Chichester), 3 - 25 Tomlinson Associates (1987) "Review of North American experience of current and potential uses of Geographic Information Systems", in Handling Geographic Information, Department of Environment (H.M.S.O., London), 153 - 161. Tufte, E. R. (1983) The Visual Display of Quantitative Information, (Graphics Press, Cheshire, Conn). Visvalingam, M. (1985) "Concept refinement through the graphic representation of large data sets", in Shackel, B (ed.) Interact '84 - Proceedings of the First IFIP Conference on Human-Computer Interaction, (North Holland, Amsterdam), 281 286.
118
