Od Teodoriha Do Karla Velikog

OD TEODORIHA DO KARLA VELIKOG ZAPADNO CARSTVO POD TEODOSIJEVE DINASTIJE

DJELOTVORNOM

ZAŠTITOM VLADARA

Mnoge porodice su prekomjerno uvećale svoje imanja pljačkajući nebranjeno stanovništvo, tako da se stvorilo svemoćno oligarhijsko društvo. Ove velmože su između sebe podijelile najplodnija zemljišta, ali i građanske i crkvene položaje. -«vila» na Pjaca Armerina – treba spomenuti njenu raskošnost kao primjer aristikratskog doma. Velmože ne samo da su živjeli u raskoši, već su nastojali da podražavaju dvorskom sjaju, zato što je to bilo neophodno za njihov lokalni prestiž. U arhitekturi je izražena težnja ka krajnjoj raskoši: mermerom i porfirom se oblažu zidovi i podovi reprezentativnih sala u javnim i privatnim palatama ili u najznačajnijim crkvama, a srebrom i slonovačom se prekriva namještaj, vrata i posteljni ukrasi. Ovom razmetanju bogatim materijalima odgovara gubljenje vrijednosti klasične forme. Individualnost ličnosti, izražena u fizičkim crtama, stavu i u iskazivanju posebnih osjećaja, više nije zanimljiva. Oči postaju najvažniji element svake figure. Visoka duhovnost se izražavala i pogledom koji je bio usmjeren naprijed i u vis. Pravilo je bilo da se car u povorkama prikazuje kao da je nepomičan, i ta nepomičnost je bila znak neosjetljivosti jednog nadčovječanskog duha. Teodosijevim ediktima iz 391. godine su se zabranile sve paganske manifestacije. Na taj načina su se u svim provincijama carstva stvorila mnogobrojna religiozna središta koja su posvuda podigla zdanja podobna novoj vjeri. Episkopski centar je na Zapadu po pravilu imao grupu d podvije crkve i jednu krstionicu. -crkva u Čimitileu – sagradio ju je Paolino iz Nole od 401. do 404. u slavu Felicija. Opisao ju je: crkva je spolja imala dvije dvoredne kolonade, a po stranama broda bile su četiri prostorije za one koji su se molili. Iskopavanja su utvrdila da je velika apsida bila trodijelna, tj. imala je dvije male apside uklopljene u veliki polukrug. U sjajnoj kugli nalazio se krst, a kugla je bila okružena krunom od dvanaest golubica (apostola). Atrijum je prethodio crkvi, a u njemu se nalazio grob sv. Felicija. Nova crkva je bila ukrašena slikama i scenama iz Starog zavjeta. Najznačajnije crkve i martiriji često su se gradili carskim darivanjima. Koncentracija bogatstva i moći u rukama malog broja ljudi. Ako je i dovela do jednog rafiniranog društva i do elitne umjetnosti, bila je ipak kobna za cjelinu carstva. Zahvaljujući ovom stanju neuvažavanja i očaja, varvari su pojačali pritisak i na Istoku i na Zapadu. Goti, koji su se u III vijeku smjestili u podunavske zemlje, načinili su dva saveza: ostrogotski u oblasti rijeke Dona i Krima, te vizigotski između Dnjestra i Dunava. U III vijeku gonjeni od Huna, pomjerili su se prema carskim provincijama i prodrli su u njih. Pod Alarikom Vizigoti su se pomjerili prema zapadu, oslobađajući Carigrad svoje prijetnje, ali dovodeći u opasnost Zapadno carstvo. Alarik je 410. opljačkao Rim. Vizigoti su pod Ataulfom krenuli iz Italije, a upali su u Provansu i Akvitaniju, gdje su se nastanili uz Honorijev pristanak. Ataulf je zarobio Galu Placidiju i vjenčao se s njom u Narboni, nastojeći tako da svojoj vladavini da legitimitet i da s vremenom ukljući svoj

1

narod u rimsku civilizaciju. Stapanje Gota i Rimljana nije se dugo moglo ostvariti zbog različite religije. U ovo vrijeme Germani su držali rajnske provincije, koje su bile potpuno opustošene. Poslije pobjede nad uzurpatorom Jovanom, carigradski dvor je na prijestol doveo Valentijana III uz podršku moćne i energične majke Gale Placidije. Tako je počeo period prave zavisnosti Zapadnog carstva od Carigrada, što je trajalo do 455. Od Honorijevog vremena zvanično sjedište dvora bila je Ravena, jadranska luka koju je branila i snabdijevala vizantijska flota. Ovaj grad je odmah dobio episkopiju, a obogaćen je crkvama i javnim zgradama. Gala Placidija je često bila u kontaktu sa Teodosijem i često je boravila u Carigradu. -Sv. Jovan Jevanđelista u Raveni – ova crkva bila je potvrda privrženosti Teodosijeve porodice veoma poštovanom apostolu, vjerskom ponosu Male Azije. U apsidi je u sredini bio predstavljen episkop Petar Hrislog, koji je posvetio baziliku. Desno je bio Teodosije, a lijevo Arkadije. Scena je predstavljala veličanje carske porodice Istoka. Članovi Zapadnog dvora nalazili su se u trijunfalnom luku. Hristos je bio u centru predstavljen kako daje sv. Jovanu jevanđelje, a po stranama su se nalazili Gala Placidija i Valentijan koje je vodio sv. Jovan. Građevina ima tri broda: stubovi od sivkastog kamena, obimom jednaki, spajaju široke arkade, tako da je brod vrlo prostran. Korintski kapiteli od ostataka antičkih građevina različitog su tipa a nadvisuju ih posebno načinjeni vitki imposti s krstovima i lišćem. Prostor glavnog oltara, sa poligonalnom apsidom spolja stegnutom dvjema pravougaonim prostorijama i svijetlim trijemom, ukazuje na istočni utjecaj. Ali slijepe arkade na bočnim zidovima malih brodova i mogućna ravna tavanica apside predstavljaju tipično zapadne elemente. -Santa Kroče u Raveni – ovo je druga zadužbina Gale Placidije. Sagrađena je 425. crka je imala brod bez srednjih stubova sa dva kraka sa strane koje završava ravan zid. Otkriveno je da je crkva Santa Kroče imala osnovu sa tri broda. Od dvije bočne kapele narteksa, jedna je ostala: to je takozvani Mauzolej Gale Placidije. U stvari to je bila kapela posvećena svetom Laurenciju. Spolja je u obliku latinskog krsta sa uzdignutim tamburom kojeg pokriva krov na četiri vode, a građena je krupnim opekama prema zadnjoj zapadnoj tehnici i ukusu, sa slijepim arkadama. Unutrašnjost je raspoređena u male krstoobrazne prostore. Veoma je raskošna. Mozaici zlatom ukrašeni pokrivaju zidove i svodove. -Krstionica u Raveni – izgrađena je kada je sjedište bilo premješteno iz Klase u Ravenu, početkom V vijeka. Od ovog zdanja sačuvao se samo spoljni oktogonalni zid i mermerne i porfirne intarzije koje su sada loše odsječene izbočenim arkadama. U vrijeme episkpa Neona dodata su dva horizontalna reda arkada nošenih izdvojenim mermernim stubovima i konzolama, mozaici i radovi u gipsu, tj. cijela unutrašnja ukrasna navlaka. Tri arkade imaju u sredini prozor a po strani dvije niše u perspektivi koje sadrže likove svetaca a na zabatima su dekorisane malim simboličkim scenama: dva jelena i Hristos koji gazi aždahu i daruje Petru zakon itd. -Krstionica u Rimu – krstionici San Đovanija u Lateranu prethodi atrijum a osnova joj je prosto oktogonalna sa visokom hipostilnom strukturom. Raskošni zlatarski radovi su ukrašavali građevine ove vrste. Njena školjka od porfira bila je s unutrašnje strane pokrivena listićima od srebra. U sredini krstionice stub od porfira nosio je zlatnu posudu

2

u kojoj su se palili miomirisi na dan vaskrsenja. Na obodu bazena, s desne strane, bila je statua spasitelja u srebru, skoro u prirodnoj veličini. S njegove lijeve strane bile je statua u srebru Jovana Krstitelja. Sedam srebrnih jelena točilo je vodu u krstionicu. -sv. Petar u Vinkoli – troškove gradnje su podnijeli Teodosije II i njegova supruga Evdokija. Spomenik je sačuvao stari kostur, sa tri broda i lukovima na dorskim stubovima. Zona prezbiterija, koja prethodi polukružnoj apsidi, odvojena je jednim trijunfalnim lukom na ukrašenim krstoobraznim pilastrima. Prostor prezbiterija ima naglašeno četverougaonu osnovu. -sv. Sabina na Aventinu – dovršena je za vrijeme Siksta III (432-440). Dragocjena je zbog toga što se u brodu sačuvao dio prvobitne mermerne obloge. Trobrodna je sa lukovima i stubovima. Središnji brod, veoma prostran, uzdiže se nad bočnim. S polja je ukrašena sliepim arkadama. Lukovi počivaju neposredno na korintskim kapitelima jedoobraznih kaneliranih stubova. Sv. Sabina, sa svojim plemenitim stubovima, jednakim međusobno i po kapitelima, pretrpanim ornamentom i bez imposta, rimska je a ne istočna. Obloga arkada je od rezanog, horizontalno prugastog mermera, a na stubovima su ploče od zelenog serpentina intarziranog porfirom u vidu diska ili školjke na podnožju. Od mozaika saččuvan je samo veliki kvadratni natpis u zlatu na modroj podlozi, sa dvije bočne figure na zlatnoj podlozi. Na bočnim stranama pomenutog natpisa bili su sveti Petar i Pavle. Oko trijunfalnog luka nalazili su se štitovi sa glavama Hrista i svetaca. Rim se u V vijeku nije odvajao od svoje prošlosti, dok je Ravena živjela pod utjecajem Carigrada. -sv. Marija Mađore – to je najveća rimska crkva koja je ostala iz druge četvrtine V vijeka. I ona je sagrađena u vrijeme Siksta III. To je velika hipostilna bazilika sa jonskim mermernim stubovima i arhitravima. Prvobitno se završavala polukružnom apsidom. Pročelje se otvaralo jednim narteksom. I ovaj brod sa svojim kolonadama i epistilima postavljenim u gustom ritmu još je rimskog ukusa. -sv. Laurencije u Milanu – osjeća se najčistiji vizantijski ukus. U ovom svetilištu, pored velike središnje zgrade posvećene svetom Laurenciju, bile su dvije kapele posvećene svetom papi Sikstu i svetom Hipoliu. Treća je još raskošnija kapela, posvećena svetom Akvilinu i sagrađena vjerovatno za grobnicu carskoj porodici. Temelji se od blokova preostalih od amfiteatra. Velik četvrtasi ambijent koji prate četiri apside oblikovao je središnji prostor. Okolo su se širili deambulatoriji na dva sprata u vidu četverolista. U četiri ugla uzdizale su se četiri kule. Središnji prostor je najvjerovatnije bio pokriven kupolom drvenog kostura sa spoljašnjom oblogom od olova. Glavnom prostoru prethodio je narteks. Propilej sa stubovima pred crkvom bio je vizantijski običaj. Kapela sveti Sikst je imala osmougaonu osnovu na nišama. Sveti Hipolit je bila krstoobazna sa ravnokrakim krsom. Sveti Akvilin, znatno veća, takođe osmougaona, sa nišama na dva sprata i sa galerijama iznad samih niša. Ova kapela snabdjevena je spoljnim narteksom u kojem su sačuvani neki ostatci mozaika. Vizantijski manir je očigledan u nekolikim sarkofazima iz prve polovine V vijeka. Na njima su se mogle vidjeti simboličke scene i figure, ili pak figurativne scene sa simboličkim elementima. Ravenski uzorci, izrađeni velikim dijelom po narudžbini na

3

Istoku, jednostavnijeg su i kasnijeg tipa, zdepastijih proporcija i s više vazduha oko likova. -dva sarkofaga u sv. Frančesku – u njihovom pročelju iskazana je traditio legis, a u arkadama apostoli. -sarkofag sv. Barbacijana – likovi su izmiješani sa apstraktnim simboličkim predstavama. Na glavnom pročelju se nalaze Hristos, sveti Petar i sveti Pavle, prikazani s lica, a sa strane su dva ogromna vrača. Bočno se nalaze parovi upaljeni svijećnjaka s velikim krstom i jednim hrismonom. Dekorativni elementi skoro vladaju kompozicijom. Krstovi na pokrovcu su izrezani u vidu dragog kamenja, hrismon je načinjen od cvijeća. -Isakijev sarkofag - daje Bogorodicu na prijestolu a tri kralja samo na jednom pročelju. Bočno se nalaze Danilo u lavljoj jami i Vaskrsenje Lazarovo. Figure su prikazane u slobodnom stavu. Reljef je plastičan. Pozadina ima dva veoma elegantna pauna i dvije palme. -dva monumentalna sarkofaga u Mauzoleju Gale Placidije – onaj nazvan po Konstanciju III ima, između dvije palme, tri jagnjeta s četiri rijeke koje se nalaze pod jagnjetom u sredini, koje je i najviše postavljeno. Sarkofag nazvan Honorijev ima na glavnom pročelju u sredini Jagnje i krst u edikuli sa frontonom, bočno dva krsta u polukružno završenim edikulama sa školjkom. -vrata sv. Sabine u Rimu – imala su na licu dvadeset i osam pravougaonika s naizmjeničnim malim i velikim pločama. Između pravougaonika su trake izrađene u plitkom reljefu i vinovog lišća. Male ploče imaju scene mučenja, dok su one veće podijeljene na više horizontalnih pojaseva, i imaju epizode iz Novog i Starog zavjeta. Jedinstvena je realistička predstava Raspeća. Stil ima osobina i zapadnog i istočnog ukusa. Ravenski mozaički spomenici iz prve polovine V vijeka prožeti su vizantijskim ukusom. U Mauzoleju Gale Placidija luneta iznad vrata ima mladog Hrista. Luneta u prezviteriju prikazuje sv. Laurencija kao nosi na desnom ramenu tijunfalni krst sa gemama. Na poluobličastim svodovima je dekoracija sa lahkim rozetama na plavoj pozadini poput tkanine, a u bočnim lunetama se nalaze parovi jelena simetrično postavljeni koji se napajaju na središnjem izvoru pod zlatnim grozdovima. Kupola ima crux coelestis u vrhu među stotinama koncentrično postavljenih zlatnih zvijezda. Na svakom od četiri zida u tamburu pod baldahinom nalaze se parovi apostola u stavu aklamacije. -krstionica pravoslavnih – u središtu kupole je Krštenje na Jordanu i ka njemu kao da su upravljeni apostoli prvog prstena u dvije simetrične skupine koje predvode sveti Petar i sveti Pavle. Apostoli imaju vitka tijela, odjenuta lahkim ruhom s lepršavim naborima, što naglašava živost njihovog stava. Obilata je upotreba zlata, na pozadini scene Krštenja, na ogrtačima apostola, na stabljikama akantusa. U katedralama u Breši i Puli nema posebnog rasporeda za prezviterij, izuzev jedne svijene, zasebne klupe sa stepenicama za kler. -katedrala u Poreču II – oltar je i ovdje bio smješten na postolje podignuto oko jedan metar i izdvojeno u brodu u širini polukružnog zidanog sjedišta za kler. Sačuvan je još i pod u mozaiku. Brodovi su podijeljeni na razna četverougaona polja sa pretežno geometrijskim motivima i ukazuju na drugu četvrtinu V vijeka. Izdvojeno postolje imalo je motiv loze,

4

-dvojne crkve iz druge faze gradnje katedrale u Akvileji – ona prema zapadu bila je prostrana s brodom širokim preko 18 metara. Pod s mozaikom, sa jednostavnim geometrijskim motivima ima jednu četverougaonu čistinu za oltar i prolaz između prezviterijalnog ograđenog prostora i amvona koji se jedno vrijeme nalazio ispred crkve. Od istočne su se našli samo tragovi podnih mozaika. Pred njom ima osmougaona krstionica s četiri niše spojena s narteksom pomoću dva hodnika. Krstionice su obično bile sa «središnjom osnovom». Među krstionicama sjeverne Italije i Provanse ima jedna skupina od skoro tri istovjetna spomenika. -krstionica u Albengi – sačuvani su mozaici u istočnoj niši. Ima osmougaonu prostoriju sa osam niša pravougaonih i u obliku potkovice. Stubovi nose lukove nosače tambura. S polja su niše sakrivene desetostranim zidom. Središnji prostor je bio pokriven kupolom. Tambur ima šesnaest slijepih arkada u kojima se otvaraju prozori. U sredini prostorije je osmougaona školjka s jakom zvjezdolikom ivicom i dva unutrašnja stepenika. -krstionica u Frežisu – je skoro istovjetna onoj u Albengi. Unutrašnja osmostrana osnova sa nišama i ugaonim stubovima. U središtu krstionice je osmostrana školjka. Ostaci kupole od opeke sačuvani su u donjoj zoni sadašnje kalote. Spomenik s polja ima četvrtastu, a ne mnogostranu osnovu, a tambur je cilindričan. -krstionica u Novari – je takođe osmostrana sa nišama i dva ulaza po strani niše na istoku, ugaonim stubovima od spolija, na visokim podnožjima, tamburom s prozorima. S polja nema zidne mase sa nišama izdubljenim u toj masi, već zid od opeke jednake debljine. Ustanovljeno je postojanje četverougaonog narteksa prema istoku . sadašnja kupola je iz romaničke epohe. Prvobitna kupola je vjerovatno bila lahka sa drvenom konstrukcijom. Pored katedrala, gradskih crkava i martirija postojale su u gradovima V vijeka i grobne crkve. Martiriji nisu imali strukturu kultnih građevina, već štovanih grobova. Druge grobne crkve u sjevernoj Italiji i Provansi bile su takođe dvorane, sli snabdjevene dvjema bočno isturenim prostorijama u pojasu oltarskog prostora. -sveti Apostoli u Komu – to je crkva u obliku dvorane sa polukružnom apsidom i dvije bočne prostorije. Ovaj spomenik je bio snabdjeven dvjema dugačkim bočnim prostorijama, vrstom brodova odvojenih od glavnog broda zidom probušenim jednom arkadom. -Konkordija Sagitarija – ovim grobnim kompleksom vladala je velika crkva s jednostavnom četverougaonom hipostilnom osnovom sa tri broda. Na podu se nalazi mozaik sa geometrijskim crtežima rustičnog izgleda sa crnim crtežima na bijeloj pozadini. Crkva najvjerovatnije potječe s početka V vijeka. Južno od ove crkve i s njom u vezi postojala je jedna trikonhosna prostorija, mali martirij. Dvije apside ovog trikonhosa bile su s polja višestrane. Početkom V vijeka u Provansi je došla do izraza škola vajara u mermeru i rezbara u slonovači vezanih za mediteransku sredinu i za sjevernu Italiju. Obilježje ove škole su takođe i neke oltarske ploče koje mahom imaju na ivici Hristov monogram između dvanaest golubica koje streme monogramu. Mozaici u Milanu, a još više neki u Rimu, otkrivaju svoje porijeklo iz rimske umjetnosti. -sv. Akvilin u Milanu – u jednoj niši ima predstavu Hristosa među apostolima i jednu pastirsku scenu s figurama ispruženim među hridinama u otvorenom pejzažu.

5

-Santa Marija Mađore u Rimu – mogao bi se datovati u vrijeme Siksta III. Odnosi se na Bogorodicu i Stari zavjet. U središtu luka između svetog Petra i svetog Pavla i četiri jevanđeoska znaka ima jedan diskos sa Hetimasijom, prijestolom ukrašenim dragim kamenjem na kojem se nalaze kraljevske oznake. Ikonografija veliča Majku Božju kroz kraljevski ceremonijal sa dvorskom odjećom i anđelima kao tjelohraniteljima. Lijevo blagovijest objavljuju četiri anđela Djevici, koja je u kraljevskoj odjeći. Slijedi razgovor jednog anđela s Josifom. U donjem pojasu je poklonjenje kraljeva. Hristos dijete sjedi na prijestolu, sa četiri anđela tjelohranitelja. S lijeve strane je Bogorodica i sada kraljevski obučena. Scene su pretrpane likovima zbijenim u niske pojaseve, skoro su jedan uz drugog. -krstionica Albenga – u oltaru se nalazi mozaik koji ima apstraktne simbole. Na zidu u dnu nalaze se dva jagnjeta okrenuta prema krstu a u poluobličastom svodu rasprostire se kompozicija zvjezdanog pokrivača na plavoj pozadini koji u sredini ima predstavu nebeskog prostora, prikazanog sa tri koncentrična kruga. U krugovima je trostruki Hristov monogram. Okolo kruži dvanaest golubova. Ivice su u tankom lišću stilizovanom na bijeloj pozadini. Stanje stanovnika se pogoršavalo prodorima Franaka, a novi osvajači su izbjegavali da žive u starim naseljima i smjestili su se u zasebnim logorima. Kao se franačka okupacija razvijala, lik nastanjenih sjedišta se mijenjao. Podignuto je jako malo vjerskih građevina od nekog značaja. -bazilika u Boveu – to ja mala crkva koja se nastavlja na veliki gotski ransept sv. Petra. Ima tri broda podijeljena zidanim pilastrima i pokrivena tavanicom od drveta. Veliki potkovičasti luk povezuje središnji brod sa gotskom katedralom. Alop od malih blokova je uobičajen u carskom periodu Galije, a bio je korišten i u kasno rimsko vrijeme. To se odnosi i na korištenje ukrasa od cigle, kao i na malter zamješan tucanim crijepom. Prozorske polihromne arhivolte nalaze se u amfiteatru u Bordou a česte su i u vizantijskim građevinama. Neke poznate francuske crkve imaju ukrase ili dijelove ukrasa u tehnici petit apareil. -Saint-Pierre-de-la-Citadelle u Mecu – datovan je u V vijek. To je prostrana dvorana s apsidom. Apsida je bila polukružna s unutrašnje strane a višeugaona sa spoljašnje. Glavna vrata bila su široka čitavih 5,10 m. Dva ulaza blizu apsidalnog prostora u južnom i sjevernom zidu olakšavali su ulaženje u dvoranu. U Noriku, Reciji i Panoniji su otkopavanja otkrila više crkvenih spomenika. Njihova unutrašnja vrijednost ipak odgovara provincijskoj skromnosti. Po pravilu su crkve bile s jednostavnom četverougaonom osnovom, s jednom klupom za kler u polukružnom ili poluovalnom obliku. -crkva u Agantumu – okružena je grobovima sa popločanim otarskim prostorom. -crkva u Hemabergu – bila je podignuta na vrhu brijega zajedno sa jednom osmostraom krstionicom. U većoj crkvi kroj je bio pokriven mozaikom koji ide oko oltarske klupe. Gruda crkva je bila snabdjevena polukružnom isturenom apsidom s podom u mozaiku. Ikonostas sa četiri stuba prethodio je klupi sa kler. Krstionica je imala šestougaonu školjku pokrivenu velikim krovom na četiri stuba.

6

PRVO POMRAČENJE VIZANTIJSKOG UTJECAJA NA ZAPADU (455-527) Valentijan III je ubijen 455. godina, a dvije godine poslije toga umro je Markijan, posljednji car iz Teodosijeve dinastije. U vremenu od 457. do 476. posljednji carevi na zapadu, bez odgovarajuće vizantijske podrške, imali su samo privid vlasti i bivali su birani i svrgavani uz nerede i krvoprolića. Vizigoti u Akvitaniji su se pod kraljem Henrikom 466. pobunili i proširili u središte Francuske. 455. Franci i Ripuari su osvojili Trijer, uspostavljajući kraljevstvo na lijevoj strani Rajne. Godine 476. konačno poglavari germanskih vojnika u Italji ustadoše protiv carske vlasti i imenovaše jednog od svojih za «kralja», Odoakra, koji je svrgnuo Romula Augustula i pridrabio stvarnu vlast zahtijevajući od Carigrada potvrdu. Za vrijeme posljednjih careva i pod vlašću tolerantnog Odoakra, katolici su podigli jošznačajnih crkava. -martirij sv. Stefan Rotondo na Celiju – bio je posvećen ovo svecu od pape Simplicija (468-483), tj. prije no što su Ostrogoti ušli u Italiju. Sada u biti ima jedno središnje jezgro sa okruglom osnovom. Teodorih u Italiji Vizantijsko carstvo je Ostrogotima pružilo smještaj u Noriku i u Panoniji u statusu «saveznika». Tedodorih se na dvoru pokazao kao vojnik izuzetne vrijednosti i talenta. 459. on je počeo svoju karijeru. Kasnije je od cara Zenona dobio dostojanstvo Patricija. Zenon mu je predložio da se sa svojim narodom preseli u Italiju. 488. Teodorih je sa gomilama svog naroda krenuo prema Italiji. Za nekoliko godina osvajanje Italije je bilo okončano. Anastazije je 498. priznao Teodoriha kao vladara Italije. Cerska podrška je Teodorihu obezbijedila simpatije italijanske aristokratije. Teodorih je pokušao da svoj narod, koji je živio u logorima izdvojenim od rimskih gradova, uključi u civilizaciju i u okvire carskog uređenja. On se brinuo za očuvanje spomenika u Rimu. U odnosima sa Istočnim carstvom pokazivao je odansot. Samo je u posljednjim godinama svoje vladavine promjenio svoje raspoloženje prema Rimljanima, zbog antiarijevskih odluka koje je u Carigradu donio Justin I. Religija je Ostrogote odnijela u propast. Vjerske arijevske građevine u Italiji, koje su tada izgrađene, se ne razlikuju od katoličkih tradicionalnih građevina. Crkve su bile dvorane ili pak bazilike sa stubovima. Katedrale su bile sačinjene od crkve, krstionice i episkopovog stana, ali manjih dimenzija od pravovjernih crkava, jer su bile namijenjene malobrojnijim zajednicama. -sv. Agata u Rimu – je najstarija arijevske crkva, posvećena Hristu i apostolima. Spomenik čuva još svoju strukturu pod baroknom dekoracijom: tri broda mermernih stubova sa lukovima i apsid s polukružnom osnovom. Brod je prostran, dvostruko veći od sporednih brodova. Stablo stubova je bilo granitno od spolija, sa jonskim kapitelima. Mozaik je uništen krajem XVI vijeka. Imao je u središtu Spasitelja s otvorenom knjigom, posađenog na nebeskoj kugli između dvanaes apostola. Hristu se obraćao sveti Petar koji pokrivenim rukama drži ključ nebeskog kraljevstva. -arijevska katedrala u Raveni – osrednjih je dimenzija i ima tri broda koje nose stubovi od sivkastog kamena i apsidu na kraju. Vani su slijepe arkade koje imaju prostrane prozore.

7

-krstionica arijevaca u Raveni – ispred katedrale je i podražavala je u skromnijem vidu krstionici pravovjernih. Središnji prostor je i dalje prostran sa četiri apside, ali je niša oltara razvijenija od drugih i znatno je isturena. Uzani hodnik je okružavao prostor same krstionice, pokriven svodovima. Mozaik u kupoli je gruba imitacija neonijanske krstionice, bez spoljnjeg kruga arhitektura i simbola. Apostoli na zlatnoj pozadini, nisu razdvojeni kandelabrima već palmetama s ponekim listom do nogu. Podijeljeni u dvije grupe po šest stiču se prema prijestolu sa krstom. Dvanaest figura se ne pokreću silovito u prostoru, već im je pokret jedva naznačen. Vi apostoli još pokazuju određenu razliku u licu,odjeći i hodu. Krštenje Hristovo na vrhu školjke ima velike figure, nedovoljno ljupke, na uzanom polju. Kompozicija sa gusto postavljenim i teškim figurama govori o tome da su djelo izveli lokalni majstori koji su se držali rimske tradicije. -Palatinska crkva u Raveni, San Apolinare Nuovo – je najznačajnija vjerska građevina koju je podigao Teodorih. Prostrana crkva je sa tri broda koje dijele dvadeset i četiri stuba od Prokoneza, a završena apsidom. Stabla stubova je poklonio jedan od Istočnih careva. Kapiteli su korintski s ravnim bodljastim lišćem, nad koje se nadnosi u središtu svakog lica kapitela izrađeno ispupčenje u vidu lista akantusa. Urezana su grčka pismena. Građevina po svojoj zidnoj strukturi nema ničega istočnjačkog. Ne postoje galerije, a spoljašnje slijepe arkade jednake su onima u Milanu arijevski mozaici sačuvani su samo na dva zida crkvenog broda. Dvije povorke mučenika s grupama Bogorodice i Hrista. Samo dvije dionice ovih dviju oslikanih pojasa mogu se pripisati Teodorihovom vremenu. Moguće je da su bile prikazane procesije koje izlaze iz dvora i iz Klase, s gotskim krljaem među mnoštvom vjernika i dvorjana, ali to je samo pretpostavka. Značajne su figure među prozorima u brodu. To su trideset i dva lika s oreolom oko glave, u kojima možemo vidjeti proroke i tvorce Biblije. Oni u rukama nose knjige s pečatima, ili raširene ili savijene svitke. Stavovi su različiti i prirodni, a držanje je oratorsko. Svako ima svoju ličnost, a izdvaja se na zlatnoj pozadini. Osjenčani trapez pod nogama ima nekad sjenku koju baca tijelo. U zabatima nad prozorom su putiri među parom ptica, a, gore, u spoljnjem pojasu, na istom nivou sa školjkama, nalazi se dvadest i šest slika sa scenama iz Hristovog života. Scene su sažete, a ističe se samo ono što je najbitnije. U Lazarevom vaskrsenju ističe se grob, a u sceni Odricanja sv. Petra, malom kućom dominiraju ogromna vrata. Nema epizoda koje se odnose na rođenje i djetinjstvo Hristovo. Bogorodica nije nikada predstavljena. -Teodorihov mauzolej – najpoznatiji spomenik koji je podigao Teodorih. Za njega anonimni pisac kaže da ga je kralj sagradio za života i pokrio jednim golemim kamenom. Desetostrana mu je osnova s dubokim slijepim arkadama s polja, dok je prostorija krstoobrazna. Spomenik je zidan od dobro sastavljenog kamena. Slijepi lukovi imaju rezan kamen sa zupcima. Krstasti i poluobličasti svodovi su takođe od dobro rezanog kamena i imaju u četiri ugla školjke u reljefu. Gornja prostorija je s polja desetostrana a unutra kružna i kruniše je kalote od jednog komada istarskog krečnjaka. Na unutrašnjoj površini monolitne kupole vide se tragovi velikog krsta u nebeskom krugu. Oko gornje prostorije kružno se prostirala galerija od malih poluobličastih svodova s polja oslonjenih na stubove koji su slijedili spoljnji perimetar donjeg desetougla. Opšta shema građevina je kasno-rimska i vizantijska. Nadahnuće je moglo da dođe i od šatora s kupolom. Izvjesna originalnost ukrasa pojavljuje se na spomeniku. Jajasti i drugi dekorativni urezi su stilizovani, tako da su daleko do rimskih uzora.

8

-bazilika sv. Maksima iz Kolenja - je trobrodna bazilika blizu Torina. Iskopana je osnova s tragovima stubova kojih je bilo pet na svakoj strani. Došao je na vidjelo i veoma isturen oltar. Spoljašnjost oltara bila je poligonalna, unutrašnjost savijena, a dvija vrata, s potkovičastim lukom bila su po strani. Izgradnja se može datovati oko 465. -crkva sv. Feliksa i Fortunata u Vičenci – je druga grobna crkva čiji su temelji potpuno iskopani. Prvobitna konstrukcija je obična dvorana skromnih razmjera. Od nje je sačuvan samo pod u mozaiku sa osmouglovima i upletenim krugovima. -povez od slonovače iz Milana – to je diptih u pet dijelova katedrale u Milanu. Jedna strana ima zlatarski ćelijasti rad u vijencu lišća. Voća, lozice. Gore su simboli jevanđelista Mateja i Luke, dole su njihove poprsja u vijencima. Gornja scena predstavlja rođenje Hristovo, a donja Pokolj vitlejemske djece. Druga strana poveza ima u sredini krst s dragim kamenjem postavljen na četiri rajska izvora. Iznad i ispod su simboli i likovi druge dvojice jevanđelista. Gornja scena prikazuje Poklonjenje triju kraljeva s Mrijom na prijestolu. Ikonografija ovih scena je tipično zapadna. Franci su za manje od trideset godina uspjeli da progutaju ostala kraljevstva. Klodovig (482-511) proširio je svoju okupaciju sjeverne Galije i preobrati je franački narod na hrišćanstvo. Religiozna arhitektura je doživjela zastoj. Za ovo vrijeme postoji nedostatak spomeničkih svjedočanstava. -crkva Lugdunum Convenarum – otkrivena je na granici Španije 1913. Pojavila se četvrtasta dvorana sa svetilištem koja ima peterostranu isturenu osnovu, a pokrivana je krovom ili tavanicom a ne svodom. U crkvi su nađeni mnogobrojni kovčezi s poklopcem u vidu šatora, tj. na četiri vode. Prvobitna dvorana može se datovati u polovinu V vijeka. -Sen Mris d'Agon – je drugo zdanje V vijeka s višestranom apsidom s polja i unutra. Sagrađena je od malih kameni blokova, sa lezenama s polja. -Sen Žermen u Oseru – u karolinškoj kripti se prepoznaje spoljnje jezgro s osmostranom osnovom, što je možda stari prezviterij. Vjerovarno je to crkva koju je sagradila kraljica Klotilda 545. -sv. Petar u Ženevi – iskopavanja su otkrila ostatke crkvice sa jednim brodom: apsidom i prostranu građevinu sa tri broda koji se završavaju apsidama i zaključuju rotondom s prstenastim pokrivenim hodnikom. To je očigledno bio mauzolej. Pripisana je Sigismundu, kralju Burgunda. Vizigoti nastanjeni u Francuskoj su krenuli u Španiju i oko 470. su je prekrili skoro cijelu. Ova država je imala prijestolnicu u Tuluzi. Prije upada Vizigota Španija je teško stradala zbog najezde varvara. Crkve koje su otkrila iskopavanja su zaista jednostavne. Ponajčešće sa jednim brodom i apsidom. Crkva u Ampurijasu ima jedan brod završen jednom apsidom. Sićušna dvorana u Elče ma sličan raspored. -katedrala u Egari – imala je pravougaonu osnovu s malom isturenom apsidom trapezoidnom u unutrašnjosti. Sa strane je dodata pogrebna polukružna apsida. Mozaički pod je od osmougaonih spletova u vidu ljuski s tradicionalno kasno-rimskim motivima. Zatim su tu prepleti četverouglova, rombovi i krugovi. Datovana je u drugu polovinu V vijeka. Iza apside postojala je krstionica osmostrane osnove s četverostranom pkoljkom. -crkva u Kabesa del Griego – je bila velika crkva sa stubovima i tri broda. U prezbiterijalnom dijelu bila je presječena pogrebnom kriptom. U sjevernom krilu glavnog hdnika bio je epitaf biskupa Sifronija koji je umro 550. Jedan ploča je imala u reljefu

9

klupko s upletenim osmougaonicima. Jedna druga je imala četvrtaste dijelove sa malim rozetama i dva pauna sučeljena s Hristovim monogramom unutar lovorovog vijenca. -sveta Marija de Palma na Balearima – ostali su crteži koji pokazuju osnovu i veliki mozaik koji je ukrašavao srednji brod. Mozaik je imao naslikane scene podijeljene u više pojaseva sa zemaljskim rajem, Adamom i Evom. -Manakor– pronađeni su temelji crkve s mozaičkim podom sličnim po stilu onome iz svete Marije de Palma. Na istom lokalitetu ja nađena i jedna trobrodna crkva, kojoj prethodi narteks s četverostranom osnovom sa središnjom školjkom i deambulatorijem. U rasporedu ovih crkava krstionica je spojena neposredno sa fasadom. Germansko zlatarstvo u Italiji i Galiji Umjetnička produkcija germanskih naroda proučava se poglavito na zlatarskim radovima, metalnim ukrasnim predmetima i oružju. Ponekad su se ovi predmeti nalazili u malim netaknutim ostavama, a češće u grobovima. Uz posmrtne ostatke ljudi se polagalo i njihovo oružje. Poslije V vijeka u muškoj nošnji u upotrebi su bile kružne ili lučne kopče – fibule. Bile su najčešće od obične ili pozlaćene bronze i mnogo su ih upotrebljavali vojnici. Osobe višeg položaja upotrebljavale su kopče od zlata ili srebra, ali uvijek istog oblika. Kružne fibule služile su za svečanu odjeću i imale su obojene komade stakla ili optočeno drago kamenje. U V vijeku ima i drugih dragocjenih ostvarenja kasnog carstva, izbušenih zlanih predmeta, izbušenih bronzanih predmeta istančano izrađenih. Jedna kopča (oko 490) ima šupljikavu pločicu na tri vertikalne prečke optočene malom okvirom u reljefu. Dvije prečke sa strane imaju cvjetiće. U trećoj četvrtini V vijeka polihromni stil je dao doista rafinirane predmete za lično ukrašavanje. Na njima kamenje nije ispupčeno, već je postavljenou tanke čaške tako da daju glatku površinu sjajne boje prekrivenu zlatnim nitima. U Altushajmu je nađen izvanredan mač takve vrste. Najvažniji nalazi su u Ređo Emilija i Desana-i. Dvije velike fibule u Desani imaju na osnovi ukras s «konstantinskim» prepletom. -«gotische Schnallen» - su pravougaone pločaste fibule. Najčešće imaju pet alabandinskih kamenova usađenih u jedno polje u obliku krsta sv. Andreje. NOVO ŠIRENJE CARIGRADSKE KULTURE U MEDITERANSKIM ZEMLJAMA I KRATKOTRAJNA DJELATNOST JUSTINIANA (527-568) Pobjedom nad Vandalima i Gotima između 526. i 554. Justinijan je vratio Carstvu mediteranske zemlje. gradovi su obnovljeni i branjeni dobro raspoređenim tvrđavama. Poslije Teodoriha vlast je prešla u ruke Amalasvinte, koja je tražila mogućnosti zajedničkog života Rimljana i Gota. Ona je tražila podršku iz Carigrada, a poslije smrti njenog sina došlo je do rasplamsavanja «gotskog rata» koji je iza sebe ostavio Italiju potpuno iscrpljenu. U arhitekturi i umjetnosti postoje dva perioda aktivnosti: period Amalasvintinog regenstva (526-535) i onaj koji je uslijedio poslije konačne pobjede Vizantinaca nad Gotima (554).

10

Poslije likvidacije Gota počele su da niču crkve posvećene Djevici. I krstionica arijevaca u Raveni je posvećena sv. Mariji in Cosmedin u VI vijeku. Paralelno s kultom Marije razvijao se i kult mučenika. U Raveni za vrijeme regenstva Amalasvinte, Julijan Argentarije je sagradio crkvu posvećenu prvomučeniku sv. Stefanu, zatim lokalnom mučeniku Vitalu. A nedaleko od ovih podigao je i sv. Mikele in Afričisko. U to vrijeme je u Rimu podignuta crkva posvećena svetom Kuzmanu i Damjanu. Ravenske crkve sagrađene su po pravilu u vizantijskoj zidarskoj tehnici, s tankim četvrtastim opekama i gustim nanosima maltera. -sv. Apolinar u Klase – u vojnoj luci Ravene. Bazilika je započeta u vrijeme episkopa Ursicina (oko 532-536), a posvećena je pod Maksimijanom 549. Trobrodna je, s raskošnim stubovima poslatim s istoka, na masivnim temeljima i s tipičnim kapitelima s lišćem. Nema galerija. dva bočna broda su s polja ukrašena slijepim arkadama. Najkarakterističniji elementi su narteks i višestrana apsida stiješnjena između dvije prostorije s malim apsidama. -San Vitale u Raveni – započeta je 526. To je remek djelo Vizantinaca u Italiji. Osnova spomenika je osmostrana, a u unutrašnjosti jedan prostor, takođe osnougaon, okružen je s osam polukružnih niša koje imaju otvore s arkadama. Oltarska niša je razvijenija od ostalih. Pokriveni hodnik je na dva sprata i ima dvije galerije. Mnoštvo bočnih ulaza tipično je vizantijsko. Na zidovima je izdašno korišten raskošni mermer, istovjetni onaj u Svetoj Sofiji. Oltar ima vrlo dragocjenu od porfira, izbušenih ploča, mozaika. Vajarski radovi su prenešeni sa Istoka već dovršeni, a na prvom mjestu stubovi s kapitelima izvedenim šupljikavo na tamnoj pozadini, kao lahka čipka izdvojena u praznini. Kapiteli su bili u obliku okrenute piramide šupljikavo izrađene. Deambulatorij i galerija bili su prvobitno pokriveni drvenom tavanicom, dok je devet velikih lukova činilo oslonac kupoli. -Eufrazijeva bazilika u Poreču – podignuta je 554. Osnova ima tri broda sa stubovima, završena sa tri apside. Središnja apsida je isturena i višestrana s polja. Gipsani radovi koji ukrašavaju potrbušja arkada crkve spadaju među one malobrojne koji su ostali od ove umjetnosti. To su romboidni kasetirani pregradci, ili su pak kružni sa rozetama. Izvanredna je obloga u rezanom kamenu u apsidi. I spoljašnjst je bila bogata bojama. Na prednjem zabatu fasade postojao je mozaik sa predstavom Preobraženja, a na zadnjem zabatu s predstavom Poklonjenja mudraca -sv. Marija Formoza u Puli – gradio je Maksimijan iz Ravene, rodom iz Pule. Bila je trobrodna, a brodovi su bili izdijeljeni stubovima, s apsidom koja je bočno imala dva para okruglih krstoobraznih kapitela. Duhovno obilježje VI vijeka pokazalo je poglavito svoju originalnost širenjem jednog novog tipa monumentalne crkve, bazilike s kupolom, pri čemu se spajala bazilikalna shema sa martirijem. One su po pravilu bile krstoobrazne, a kupola je počivala nad ukrštenjem svodova. -crkva iz «fondo Tullio» u Akvileji – i prednjem dijelu spomenik je imao ti broda, sa dvije pogrbne kapele, nalik na krake transepta. Na oltarskom prostoru bila su četiri spojena stupce, što navodi na pomisao da je postojala kupola. Apsida je bila polukružna. Spoljašnjost građevine bila je oživljena podupiračima naročito masivnim na kracima krsta.

11

-stolna crkva u Puli – u oltaru postoji takav raspored nosača koji navodi na pomisao na uzdignuti tambur i na jednu lahku kupolu. Na reljefima u ogradnim pločicama oltara bile su prikazane patke. -Sen Đovani u Kastelsepriju – dodana mu je osmostrana krstionica. Imala je šestougaonu školjku za krštenje. U drugoj fazi dodana joj je apsida, veoma isturena. Brodovi su kasnije razdijeljeni. Ispred oltarskog prostora nalazi se širi prostor sa stupcima, zbog čega se može pretpostaviti da je bio pokriven lahkom kupolom. -sv. Saturnin u Kaljariju – ovaj martirijum pokazuje dobro očuvano centralno jezgro sa četiri stupca koji su nosili amenu kupolu. Četiri glavna luka povezana su sa četiri kratke trobrodna bazilike koje su obrazovale krst. Istočni krak je imao mali istureni pravougaoni oltarski prostor. Od ukrasa tu se nalaze četiri ugaone kolonete i vijenci na impostima stubaca na kojima se osjeća antički utjecaj. U VI vijeku svetilišta sa središnjom osnovom relativno su rijetka. -sv. Marija Mater u Vičenci – spomenik je krstoobrazan sa s polja isturenom mnogougaonom apsidom. Prethodi mu malo predvorje. Okomite lezene s polja ukrašavaju brodove. Središnji svod je u obliku osmougaonog šatora grubo oubličenog u poluloptu. Pregradni zidovi i apsida potpuno su prekriveni pločama mermera sa ukrašenim ivicama. Datovana je u VI vijek. Krstionice u VI vijeku postaju jako rijetke, zato što su krptenja odraslih postala jako rijetka. -krstionica u Marseju – imala je s polja četverougaonu, a unutra osmougaonu osnovu sa četiri niše u uglovima i sa isturenim oltarskim prostorom. Osam izdvojenih stubova i osam stubova na ivicama ukrašavali su unutrašnjost. Bazen je bio osmougaon. -krstionica u Neveru – imala je središnji osmougaoni prostor s unutrašnjim prečnikom od 5.40 m i kupolu koju su podržavali stubovi. Bila je okružena deambulatorijumom sa osam niša u krugu. Glavna višeugaona apsida je razvijenija od ostalih. Skulptura iz polovine VI vijeka u Raveni pruža nam čuvene tranzene iz San Vitala sa mrežom od romboidnih okaca jednostavnih ili na režnjeve u kojima se nalazi lahko lišće «vizantijskog akantusa». Ravenski sarkofazi iz VI vijeka su malobroni ponavljaju simbolične sheme paunova, jaganjaca, krstova i palmi. Sarkofag episkopa Eklezija u bareljefu ima ivicu od tipičnih rozetica na četiri lista. Episkopska katedra u Raveni, najveći spomenik u slonovači, krivog je pšolucilindričnog oblika. Skelet , bogato ukrašen vrežama vinove loze, paunovima, jelenima i ptičicama, uokviruje mnogobrojne pločice sa likovima. Na čelu, u obrađenim školjkastim nišama, nalazi se pet ploča sa Krstiteljem i Jagnjetom u sredini i sa četiri jevanđelista. Iznad, usred pojasa sa veoma finim ukrasima, nalazi se Maksimijanov monogram identičan sa jednim monogramom iz sv. Vitala. Ploče sa likovima prikazuju tri ciklusa, a vjerovatno su ih radila tri majstora. S prednje strane nalaze se pločice koje se odnose na bogorodicu. Na stražnjem dijelu prvobitno su bile postavljene dvadeset i četiri ploče koje su se odnosile na život i na čuda Hristova. -povez od slonovače iz Sen Lipsena – to je spomenik vizantijske skulpture iz VI vijeka. Dvije strane poveza su, po pravilu, iz pet dijelova kao i one iz katedrale u Mkilanu. Jedna se odnosi na Hrista i njegova čuda, a druga na ciklus o theotokosu. U oba dijela gornja ploča prikazuje dva anđela koji pridržavaju vijenac s krstom. Druga strana poveza ima u

12

središtu bogorodicu sa Hristom između dva svečana anđela. Donja pločica preuzeta iz nekih drugih korica prikazuje Spasiteljev ulazak u Jerusalim. Od početka VI vijeka u mozaicima i monumentalnim slikama pojavili su se likovi novog tipa, okrenuti posmatraču. Oko 550. počele su da se pojavljuju «ikone», pločice ili slike sa pojedinim likovima svetih ličnosti frontalno prikazanim. Čeono prikazivanje ikona imalo je suštinski značaj i nalazilo je svoj razlog u tipičnom interesovanju poznorimskog svijeta za duhovnost likova i za izražajnost očiju. Pogled je upravljen u posmatrača i pun je ukočenosti i emotivne snage. -Bogorodica iz sv. Siksta u Rimu – ima neobično ljubak i dubok, a istovremeno i tužan izraz očiju, čistota linije nosa i mala usta čine tu glavu čudesno lijepom. «Loptasto» modelovanje lica i vrata bilo je možda namjerno da bi se istakle najizrazitije pojedinosti lica, velike oči i usta ostavljaju tako utisak. Ostale rimske ikone izradili su Vizantinci ili su nastale pod vizantijskim utjecajem. -apsida svetog Kuzmana i Damjana u Rimu – tu se nalazi jedna od prvih mozaičkih kopozicija na kojoj su očigledni tragovi novih izražajnih načela. Kompozicijom vladaju malobrojne monumentalne figure, a duhom i formom razlikuju se od tradicionalnih kompozicija. U središtu školjke je Hristos sa senatorskom tunikom i sa zlatnim ogrtačem. Lebdi na tamnoplavom nebu koje je u središnjem dijelu oživljeno tankim i dugačkim oblacima, prugama upaljenim od jutarnjeg rumenila. Pod njegovim nogama teče Jordan. Ovaj lik, koji vlada scenom, drži u rukama svitak. Velike oči upravljene su prema gledaocu. -mozaik iz crkve San Mikele d'Afričisko u Raveni – svjedoči o jednom kultu koji su proširili Vizantinci, kultu anđela. U apsidi se nalazi Hristos u školjci bez brade sa krstastim oreolom koji u desnoj ruci drži draguljima ukrašen krst, a u pokrivenoj lijevoj ruci knjigu sa geslom iz jevanđelja po Jovanu. Sa strane su dva arhanđela sa imenima Mihailo i Gavrilo. -San Vitale u Raveni – najbogatija ravenska mozaička cjelina iz Justinijanovog doba. Na bočnim zidovima oltarskog prostora predstavljene su dvije epizode iz Starog zavjeta. Niz od petnaest klipeja ukrašava veliki luk na ulazu u oltarski prostor. Ličnosti su frontalno prikazane, osim sv. Petra i sv. Pavla, koji su nešto malo okrenuti. Ti portreti u krugovima su, u stvari, isto toliko «ikona», ali potiču od počasnih ili pogrebnih herojskih portreta naslikanih na štitovima iz klasične epohe. Četiri anđela raspoređena po glavnim osovinama svoda, na raznobojnim globusima prodržavaju simbolični raj. U apsidi je Hristos bez brade na zlatnoj pozadini posađen na veliku nebesku kuglu. Kruniše sv. Vitala u oficirskom plaštu i bogato izvezenoj tunici. S druge srane episkop Eklezije, graditelj crkve, pruža njen model. Sa strane apsidalnih prozora pod gore opisanom nebeskom scenom prikazane su dvije čuvene povorke: Justinijan sa oreolom i u purpurnom ogrtaču sa dva velikodostojnika i stražom, koje predvodi episkop Maksimijan i sveštenstvo, i Teodora koja u jednom vrču nosi bogat dar. Caricu koja je ukrašena oreolom i odjevena u purpurne haljine slijede dvorske dame. -mozaik iz San Apolinare in Klase – dovršen je u Maksimijanovo vrijeme. U njemu se sažimaju epoha simbolizma i epoha ikona. U apsidalnoj školjci ravenski prvosveštenik je čeono predstavljen sa visoko raširenim rukama u molitvi i posmatra žalosnim i dubokim pogledom vjernike. Velike oči iskazuju nadčovječansku osjećajnu napetost. Apstraktni okolni pejzaž podvlači tu koncentraciju.

13

Sastoji s od velike, gotovo puste livade. U vazdušestom nebu nalazi se veliki zvjezdani krug sa krstom ukrašenim draguljima. Luk koji okružuje apsidu ima jedan diskos sa «ikonom Hrista» šiljate brade. -mozaici u Poreču – mozaik slavi Bogorodicu i pouzdano je povezan sa imenom crkve. Marija se nalazi u središtu apsidalne školjke a sjedi na bogatoj stolici, bez naslona za ruke. Dva anđela čuvaju stražu. Na potrbušju svoda u oltarskom prostoru, ispred apside, smješteni su veliki okrugli klipeji. Najgornji prikazuje božansko jagnje na zvjezdanom nebu, a oni sa strane poprsje dvanaest svetih mučenica sa imenima. Na trijunfalnom luku nalazi se Hristos na nebeskoj kugli između dvanaest apostola. -San Apolinare Nuovo u Raveni – posljednji veliki mozaik koji je složen prije najezde Langobarda u Italiju. Sastavljen je od dvije svete povorke. Naručio ih je episkop Agnelus, koji je želi oda izbriše svako sjećanje na jeretika Teodorika u palatinskoj bazilici i da istakne djevicu i mučenike. Na početku povorke nalazi se sveti Martin, obučen u purpurnu odjeću, dok su ostali odjeveni u bijelo. Povorka veoma sporo prilazi Hristu na prijestolu između četiri anđela, a sastavljena je od dvadeset šest svetaca. Pozadina je zlatna. Svi hodaju lagano po livadi s velikim cvijetovima. Sa druge strane crkvenog broda prikazane je povorka mučenica koje se kreću prema Bogorodici sa djetetom na prijestolu, a prethode im tri mudraca. Odjevene su u bogato ruho. I ovdje svaka mučenica pokrivenim rukama pruža vijenac. S profila su prikazani jedino mudraci, istočnjački odjeveni i okrenuti prema Bogorodici. Hristos i Bogorodica sa anđelima-čuvrima prikazani su frontalno. -sv. Marija Antikva u Rimu – tu se nalazi jedna fresko-ikona. Crkva je sazidana od dvije velike prostorije iz carskog perioda. Freska je bila naslikana na krajnjem zidu druge prostorije, na desnoj strani. Slika prikazuje Mariju kao kraljicu između dva anđela u pokretu darivanja. Datovana je u polovinu VI vijeka. Ikonografija Bogorodice s krunom izgleda da odgovara nekom lokalnom umjetniku. Sa školom ikona u VI vijeku na istoku se paralelno razvijala tzv. klasicistička struja sa apstraktnim tendencijama i linearnim hromatskim ukusom. -sv. Marija iz Kastelseprija – arhitektura crkvice je neobična za lokalne prilike. Brod ima pravougaonu osnovu sa apsidom u obliku potkovice, koja se od droda odvaja užim lukom. Sa strane su bile dvije niše takođe u obliku potkovice. Ravne tavanice su svuda u drvetu. Dekoracija je bila jednostavna, ali ne i nemarna. Ovaj mali spomenik čuven je po freskama, koje prikazuju ciklus Bogorodice. Tu su npr. Iskušenje Bogorodice gorkom vodom od strane sveštenika ili Josifa ili služavka koja sumnja u Marijinu nevinost, Kupanje božanskog djeteta. U Kastelsepriju slike su načinjene baš po vizanijskim pravilima u pravougaonicima na iskrivljenom zidu apside. U gornjem pojasu nalaze se Blagovijesti, Susret Marije i Jelisavete, Iskušenje vodom, Pojava anđela koji umiruje sv. Josifa, Bjekstvo u Egipat, sa Bogorodicom na magarcu. U donjem pojasu prikazano je Rođenje, sa umornom Bogorodicom. Na naličju trijunfalnog luka nalaze se kruna i krst na prijestolu. Datovana je u VI vijek. -Maksimijanova katedra – na šest pločica nalaze se Blagovijesti, Josifov san, Put u Nazaret, Rođenje s Trima mudracima, a sve scene pune su topline i čovječnosti. Marija pokazuje osjećanje žene. Nije nadzemaljsko biće. Izgleda izmučena u rođenju. -sv. Marija Antikva u Rimu – u đakonikonu se nalaze vizantijske freske po klasičnom uzoru. Dvije slike na najvidljivijem dijelu nosača trjunfalnog luka pripadaju fazi radova

14

iz doba Justina II. Prva prikazuje Blagovijesti sa uspravljenim anđelom, koji je ogrnut tkaninama koje kao da su izložene žestokom vjetru. Bolje sačuvana simetrična slika s druge strane luka prikazuje «svetu Solomonu» sa sinovima Makavejcima i Eleazarom. Na desnoj strani nalazi se figura umotana u svijetli plašt koji obavija i lijevu ruku dok desnom pokazuje na Solomonu. Naprijed je jedan dječak, a drugo dijete je uz bok. Vazdušasta kompozicija inspirisana je helenističkom tradicijom. Likovi su plastično izraženi smeđim i crvenim tonovima, a obavijeni su plavom atmosferom. -mozaici iz Kazaranela – svod oltarskog prostora ima isključivo geometrijske motive kao neki orijentalni tepih. Kupola podsjeća na Albengu. U središtu se nalazi mali krst od žutog kamenja u diskosu sa tri kruga zvijezda. Ostala su malobrojna svjedočanstva o italijanskim iluminiranim liturgijskim rukopisima. Merovinški kraljevi su gradili velike bazilike koje su danas sve srušene, ali je ostala poneka vijest o njima. -Notr-Dam-d-la-Dorad u Tuluzi – bila je čudesnog desetougaonog sklopa sa kupolom koja je imala otvor na vrhu i sa tri reda lukova na malim mermernim stubovima u zidovima. Mozaike je opisao jedan sveštenik, don Lamot. Zauzimali su niše. U gornjem dijelu su prikazivali Poklonjenje pastira i mudrac. U srednjem dijelu Hrista i Bogorodicu sa četiri arhanđela i dvanaest apostola. U trećem redu bile su scene iz starog zavjeta. Po obradi lišća kapiteli podsjećaju na klasični ukus, dok su stabla ukrašena lišćem loze. -Sen Žermen u Ženevi – građevina je bila četverouglasta, strana je jerila oko 10 m i imala je ispupčenu apsidu. Mali narteks prethodio je građevini. -grobovi u Kelnu i grob kraljice Arnegunde – najznačajniji primjerci narodne umjetnosti i ukrasni predmeti pronađeni su ovdje. Tu se nalazi velika kopča za pojas od srebra sa dodacima od pločica, zlatnog filigrana i malih granata. Nacrt, različit od uobičajenih ćelijastih radova, potvrđuje stvaralačku originalnost franačkih zlatara. Neposredni dodir Vizigota sa Vizantincima u Španiji imao je velikog utjecaja na Vizigote. Ali crkve pokazuju više sjevernoafričke nego vizantijske oblike. U VI vijeku vizigotska bronza još uvijek ima pločice uobičajenog pravouglog vizigotskog tipa. Najznaćajnija crkva iz VI vijeka iskopana je u Noriku u Teurniji. Bila je jednobrodna i završavala se ravnim zidom. U istočnom dijelu nalazila se uobičajena klupa za sveštenstvo. ARABLJANI I GERMANSKI NARODI USLOVLJAVAJU KRIZU MEDITERANSKE ZAJEDNICE. PRVE POTVRDE IZVORNIH KULTURA U SJEVERNOJ EVROPI (568-700) Poslije 568, u Italiju iscrpljenu od gotskog rata upadaju Langobardi. Nastao je tzv. period vojvoda, pod čijim vodstvom su Langobardi upali u centralnu i južnu Italiju. Nikada nisu uspjeli da Vizantincima oduzmu najvažnije gradove na moru. Dakle pod vizantijskom kontrolom ostale su najvećim dijelom obalne zone oko nekog grada i tu se život i dalje odvijao po viantijski. Tako je u Italiji u VII vijeku stvorena haotična situacija.

15

U takvoj klimi umjetnost i arhitektura nisu mogli da cvjetaju. Langobardi nisu propuštali priliku da u gradovima koje su kontrolisali podignu poneku novu građevinu, crkvu, ali koristeći materijale iz spolija, stubove i mermer iz druge ruke. Upotreba stubova od spolija na početku je bile aširena samo u gradovima bogatim klasičnim spomenicima. Crkve koje su sagrađene upotrebom sakupljenog materijala imale su najprije nejednake nosače, a kada se proredio materijal koji je bio na raspolaganju, pokazivale su sve veće deformacije. Istovremeno su klasični hramovi pretvarani u hrišćanska obredna mjesta. U ovo doba se sve više širio kult anđela iz Vizantije. U VII i VIII st. na Zapadu su u svim gradovima podignute crkve i oratorijumi posvećeni anđelima. Uvezen iz Vizantije u Italiju, kult sv. Mihaila imao je velikog uspjeha kod Langobarda. Početkom VI vijeka dolazi do prikazivanja raspeća. -ampule iz Monce – dva razbojnika su prikazana razapeta, realistički, sa golim grudima. Hristos je naznačen samo glavom ukrašenom oreolom, a nalazi se iznad jednog shematizovanog krsta, između sunca i mjeseca. Na drugim uljanicama iz Monce Hristos je odjeven u dugu tuniku. To odijelo je bilo izraz poštovanja. Sva najstarija razapeća prikazuju Hrista pokrivenog dugom haljinom. Gotovo u cijeloj Evropi od kraja VI vijeka pa za vrijeme čitavog VII vijeka germanska je umjetnost cvjetala kroz male predmete ličnog ukrašavanja kod anglosaksonskog, langobrdskog, franačkog, burgundskog i alemanskog naroda. germanska umjetnost je introspektivna umjetnost u kojoj umjetnik teži da izrazi ono što se u njemu dešava. To je pravilo na najstrožiji način poštovano u zoomorfnoj dekoraciji i u «dinamičnim prepletima». Već u poznorimsko doba u velikoj upotrebi je bila dekoracija koja se inspirisala radovima pletara. U germanskim prepletima sasvim nedostaje pravilnost. Preobražaj životinjskih sadržaja, stilizovanih prema postupcima «dinamičnog prepleta», stvorio je «zoomorfni stil», veoma rasprostranjen u Evropi od sredine VI vijeka. -sv. Mikele d'Ačervoli – iz druge polovine VI i početka VII vijeka u Raveni. Spomenik je prostran i imao je pravougaonu osnovu sa apsidom prema istoku. Zidovi su od tanke cigle postavljene horizontalno, gusto povezane malterom. Sa spoljnje strane su vertikalne lezena, četiri na dužim stranama, dvije na fasadi bočno. U svakom od bočnih zidova su dva velika polukružna otvora, jedan od dva metra u promjeru, drugi od 1,40 m. Relativno mali prozori su izuzetak za polovinu VI vijeka. -crkva sv. Eufimije – osveštena je 579. godine. Trobrodna je i poduprta stubovima i kapitelima od spolija. Spoljnji zidovi su ukrašeni ispupčenim ritmovanim lezenama i velikim lučnim prozorima. Apsida je s polja poligonalna, a u unutrašnjosti polukružna. Sačuvan je gotovo čitav prvobitni pod. Mozaik je sa ornamentalnim motivima. U brodu je jedno talasasto polje. oltarski prostor još uvijek posjeduje mermerne pluteje sa Hristovim monogramom. Osmougaona krstionica sa ispupčenom apsidom nalazi se sa zapadne strane bazilike. Pošto je Rim bio treće vizantijsko jezgro on je mogao relativno mirno da živi i u VII vijeku u njemu su podignute nove crkve i kapele. -sv. Laurencije – pored jedne velike crkve iz IV vijeka podignut je na kraju VI vijeka istočni dio sadašnjeg zdanja. To je jedna mala bazilika sa stubovima i gornjim galerijama, podignuta na grobu svečevom. U crkvi sv. Laurencija raspored je tipično grčki. Crkva je

16

trobroda sa po pet velikih korintskih stubova od spolija sa svake strane. Monolitni arhitravi bili su porijeklom sa raznih paganskih spomenika. Trijunfalni luk još uvijek čuva svoj mozaik i njemu je slijedila apsida sa polukružnom osnovom. Slikarstvo u mozaiku i u fresko-tehnici ostavilo je u VII vijeku u Italiji značajna svjedočanstva samo u Raveni i Rimu. -Arhiepiskopska kapela – crkvica je krstoobrazna sa krstastim svodom, a prethodi joj mali poprečni hodnik pokriven poluobličastim svodom. Mozaici su po stilu bliski onima iz sv. Vitala. Mozaici u narteksu imaju zlatnu pozadinu sa rozetama od četiri pupoljka stilizovanog akantusa u tri dijela i sa raznolikim pticama čije je tijelo u malim kockastim površinama. U obuhvatnim lukovima glavne odaje nalaze se klipeji sa poprsjima svetaca i svetica. -sv. Apolinar u Klase – predstavljen je car Konstantin IV Pogonat i njegova braća Iraklije i Tibeije koje slijedi dostojanstvenik koji predaje svitak povlastica episkopu Reparatu. Svi su likovi prikazani naspramno u zgradi u perspektivi sa raznobojnim svodom i školjkom sa dvije golubice u pozadini. Četiri manja kvadrata između prozora donose pojedinačne slike ravenskih episkopa i pokazuju analogiju sa dvije gore spomenute kompozicije. -mozaik trijunfalnog luka u sv. Laurenciju u Rimu – ima u sredini Hrista kako blagosilja sjedeći na nebeskom globusu i nosi izduženi krst. Sa njegove dvije srane nalaze se sv. Petar sa krstom i sv. Pavle sa svitkom. Mozaik plijeni izražajnom snagom likova. Hristos u purpurnom ogrtaču posjeduje gotovo strog i nadljudski izraz pantokratora. -sv. Agneza – u apsidi crkve na zlatnoj pozadini ističe se svetica sa oreolom, bogato obučena kao vizantijska carica. U ruci nosi svitak. Na vrhu je plavetnilo u kosim trakama zvijezda i jedan krug. Dvojica papa nalaze se na razdaljini punoj poštovanja sa strane svete djevice. Honorije I (625-638)sa njene desne strane, pruža model crkve. -kapela sv. Venancija pored Laterana – najznačajniji rimski mozaički kompleks iz VII vijeka. Ikonografija sadrži nove elemente. U središtu skoljke nalazi se veliko poprsje Hrista Pantokratora. Izbija iz oblaka između dva velika anđela prikazana isto tako u poprsju. Ispod se nalazi Bogorodica u molitvi između sv. Petra i sv. Pavla i dvojice b+najznačajnijih mučenika iz Salone sv. Venancija i sv. Dujma. Sa strane u gornjem pojasu prikazani su mistični gradovi, Vitlejem i Jerusalim, ukrašeni draguljima. Pozadina je uvijek u zlatu. Čeono prikazivanje likova istovjetno je sa onima na ostalim mozaicima iz tog doba. -sv. Stefan Rotondo – kapela svetih Prima i Felicijana ukrašena je za vrijeme pape Teodora. U ikonografiji apsidalnog mozaika dvojica mučenika ne predstavljaju osu kompozicije. Veliki krst ukrašen draguljima koji prethodi krstovima ikonoboraca nalazi se u sredini školjke prekrivene zlatom. Na vrhu trijunfalnog simbola nalazi se diskos sa poprsjem Hrista koji ima krstasti oreol, kao na nekim uljanicama iz Monce. Sveti Prim i Felicijan stoje na zelenoj livadi posijanoj crvenim cvijetovima. -crkva sv. Marija Antikva – postoje i freske iz VII vijeka. U polovinu VII vijeka datovani su likovi crkvenih otaca naslikanih na krajnjem zidu. Dvostruko je lice umjetnosti u talijanskim pokrajinama koje su zauzeli Langobardi. Arhitektonski spomenici su vezani za klasičnu ili lokalnu tradiciju. Najraskošniji zlatarski radovi od kovanog zlata, dragog kamenja i emajla često su uvoženi iz Carigrada ili su lokalni majstori podražavali vizantijske uzore. Ali metalni

17

predmeti sa narodne odjeće često svjedoče o sasvim različitom, posebnom ukusu germansko-skandinavskog porijekla. -sv. Spasitelj u Spoletu – bila je bazilika pokrivena drvenom tavanicom, s tri broda i lahkom kupolom u središtu krsta. U brodu stubovi i arhitravi dorskog stila od spolija podržavaju zidove na kojima se nalaze lučni prozori. U središtu krsta nalaze se snopasti stupci sa velikim korintskim stubovima koji stoje na kockama i ukrašeni su lišćem, i četiri srkade toliko visoke da obuhvataju parove prozora koji su u istom nivou sa onima u brodu. S polja nadgradnja naglašava tambur na kojem se u početku nalazila lahka kupola. Tako se ova građevina uključuje u grupu bazilika sa kupolom istočnog tipa. Polukružna apsida je stiješnjena između dvije četvrtaste kapele pokrivene krstastim svodom sa dvije male apside. Ukrasi na fasadi izgleda da su svi bili od lahkog ispupčenog tesanog kamena kao u paganskim hramovima, a sama fasada je bila na dva sprata. Donji obilježavaju tri portala sa bogatim i lahkim velikim podupiračima. -«Hramčić» u Klitumnu – bogat je suprotnostima. Fasada sa četiri stuba stisnuta između dva pilastra i dva bočno smještena krila i pored izvjesnih prividnih sličnosti ne odgovaraju shemama rimskih hramova. Dekorativni reljef zabata sa središnjim krstom odbacuje shvatanja o «slobodnim» elementima utkanim u klasično kompoziciono tkivo. U unutrašnjosti se kompozicija apsidalne školjke odlučno udaljuje od poznorimskog ukusa. Građenje krstionica je bilo rijetko u langobrdskoj Italiji u VII vijeku. -krstionica u Lomelu – razlikuje se od onih iz V vijeka. To je osmougaonik sa nišama, ali bez stubova u uglovima i sa apsidom u prezviteriju, koja je razvijenija od ostalih. Školjka krstionice je šestougaone osnove i obložena je freskama naslikanim lažnim ciglama i vizantijskim motivima sa lažnim rombovima od mermera. -krstionica u Gornjoj Nočeri – je ogromna. Ima okruglu osnovu sa prstenom držača u sredini i sa polukružnom isturenom apsidom. Kupola je zidana i počinje odmah iznad nivoa arkada. Svod pokrivenog hodnika je isto ako masivan. Poluobličast je sa rebrima, ali ispred apside nalazi se krstasti svod. U središtu je veliki bazen sa stepenicama i osam stubova. Datovana je u VII vijek. -Riznica u Monci – u riznici katedrale čuva se dragocjeno blago koje se sastoji od veoma starih zlatarskih predmeta koje je djelimično ostavila kraljica Teodolinda. -Povez četverojevanđelja – svaka njegova strana sastavljena je od glatke zlatne pločice koja ima veliki krst sa draguljima, koji je obrubljen finim emajlom. U četiri glatka polja nalaze se četiri antičke kameje i četiri geme u reljefu -Agiulfov krst – i on ima granulirane rubove, naizmjenični slijed malih i velikih, okruglih i pravougaonih kamenova, ali izrada je manje precizna, a kompozicija manje čista. Površina je puna kamenja i bisera, a emajla nema. -Kvočka – od pozlaćenog metala sa sedam pilića, neravnomjerno raspoređenih dok kljucaju zrnevlje na ravnom krugu, nalazi se zajedno sa Teodolindom i njenim darovima na reljefu iz XIV vijeka u luneti katedrale. Tehnika izrade podsjeća na poznorimske radove. Snažna plastična konstrukcija kokoške sa tačnim volumenom tijela, koje se nazire ispod laganog prekrivača od perja, glava sa nepomičnim, ali živim okom, izgleda još uvijek odražava utjecaj rimske realističke tradicije. -«Gvozdena kruna» - najčuveniji je primjerak riznice u Monci. Ne prepisuje se više langobardskom dobu. Raznobojni emajl koji predstavlja pozadinu okruglim dragim

18

kamenjem i iskovanim zlatnim cvjetovima potvrđuje sličnost sa oltarom u sv. Amvroziju u Milanu iz IX vijeka. -Srebrna uljanica – ove ampule predstavljaju dragocjen izvor za izučavanje ikonografije u ranom srednjem vijeku. Neki sveštenik Jovan, donio je za vrijeme Grgura Velikog u Rim više od sedamdeset tih uljanica sa imenima odgovarajućih svetaca. Sačuvalo ih se šesnaest. Posude su najvjerovatnije izrađene u Carigradu i posjeduju predstave kao što su Raspeće, Vaznesenje, Vaskrsenje sa sv. Grobom, a imaju i ilustrovane natpise na grčkom. Sva oprema iz langobardskih grobova može se datovati između 580. godine i druge polovine VII vijeka. Kopče u obliku mosta nastavljaju da reprodikuju tipove iz VI vijeka na izvjestan način. Osnova obično ima čeono postavljenu životinjsku glavu. Ukras je u malim cik-cak linijama. Krstići od zlatnih pločica, koji su prišiveni na grudima, predstavljaju klasično obogaćivanje langobardske nošnje. Imali su katkad utinute osnovne geometrijske ukrase, a ponekad i dinamične ili životinjske preplete. Veleposjednička aristokratija u kojoj su se stopili franački i galo-rimski elementi dala je Merovinškoj državi vladajuću klasu i «upravitelja dvora». Vlada majordoma postepeno je potiskivala vladu nasljednika Klotara II, dok Karlo Martel konačno nije lišio posljednje Merovinge i od 715. uzeo u svoje ruke upravu zemljom. U VII vijeku došlo je do stvaranja kulturnih centara i umjetničkih škola. U toku VII vijeka u Francuskoj se osjetio jek utjecaj energičnih ostrvskih manastira. Irski i anglosaksonski misionari bili su veoma aktivni u Galiji. -sv. Martin iz Ostena – podignut je oko 590. bila je to trobrodna bazilika koja se završavala sa tri apside. Centralne apsida, polukružna i s polja i iznutra, hodnikom je bila spojena sa jednom pogrebnom kapelom koja je bila jednobrodna s apsidom. Dvije male apside bile su udubljene u zidu koji je bio s polja ravan. U oltarskom prostoru se vjerovatno nalazio toranj sa lahkom kupolom. Bila je ukrašena visokim mermernim stubovima. Bogato ukrašena drvena tavanica skrivala je krovne grede. -manastir u Žuaru – najstarija građevina bila je vjerovatno četverougaone osnove sa pogrebnom kapelom iz oltara u produžetku broda. Van svake je sumnje pogrebna funkcija čitave zgrade. U više slojeva su nađeni sarkofazi u brodu. Niži su bili od kamena. Viši od gipsa. Krajem VII vijeka sagrađen je, priljubljen uz južnu stranu, dugi uži brod. Struktura zida sastoji se iz tri različito sačinjena pojasa. Donji je u pravouglovima ili četverouglovima, srednji u rombovima, a gornji u šestouglovima i malim uglastim rombovima. Kapiteli su veoma elegantni. -podzemna grobnica iz duna u Poatjeu – bila je mala pravougla ukopna soba pokrivena svodom. Par malih stubova pridržavao je poprečni luk. Ispod se nalazio stepenik. U drugom dijelu nalazio se oltar, a lijevo od njega sarkofag osnivača. U ovom spomeniku nalaze se ukrasni reljefi, raspoređeni na veoma originalan način. Tri stepenika nose jednu krivudavu stabljiku sa lišćem u obliku srca, dvije ribe, tri zmije koje stvaraju pletenicu. Posebno interesovanje pobuđuju reljefi sa likovima. Jedan sanduk za mošti ima simbole jevanđelista i arhanđela Rafaila i Ragiula. Jedan fragmenat se odnosi na svetog Simeona. Građevina bi se mogla datovati u drugu polovinu VII vijeka. Dekorativno vajarstvo i reljefi uopšte iz VII vijeka u Galiji pobuđuju neobično interesovanje.

19

-sarkofag sv. Angilberta u Žuaru – sarkofag sv. Angilberta pruža veliku figuralnu predstavu. Hristos je u srdini, na prijestolu, i prikazan je kao odvija svitak sa zakonom. Sa strane se gomilaju dvije skupine nagih likova koje imaju samo pregaču oko bokova. Na krajevima se nalaze dva anđela. Scena sigurno predstavlja «vaskrsenj tijela» za vrijeme Strašnog suda. -sarkofag sv. Teodehilde – imao je samo ornamente sa strane se nalaze dva reda preokrenutih školjki vertikalno razdvojenih kratkim peteljkama sa trodijelnim listićima iznad i ispod. -sarkofag sv. Algiberte – na stranama ima motiv rombova u kojima su se nalazili pupoljci sa tri lista «vizantijskog akantusa»svuda okolo bio je motiv od grčkog ornametna -mauzolej i sarkofag u Sen Dizijeu u Alzasu – identifikovana je neka vrsta počasnog sarkofaga sa poklopcem na dvije bogato ukrašene strehe. Na jednoj strehi nad nizom arkadica glatke se vrpce prepliću u cik-cak liniji. Sadrže lišće palme, a spojene su iskrivljenom trakom «merovinškog tipa» sa perlama. Sarkofazi iz Akvitanije imaju mediteranski karakter. Sačinjeni su od neke vrste domaćeg mermera. Sa dekoracijom akvitanskog tipa prikazana su četiri sarkofaga: dva iz opatije u Moasaku, zatim sarkofag episkopa iz Soasona i sarkofag episkopa Lentadusa. Ispitivanje ornamentalnih elemenata potvrđuje datovanje u VII-VIII vijek što se poklapa sa relativnim procvatom privrede u istočnoj Galiji. Predstavljanje likova je rijetko. Kompozicija je obično sastavljena od četverouglova sa različitim temama koji se simetrično ponavljaju. Drveće od svijenih palmica od akantusa simetrično raspoređenih, vreže loze sa malim grozdovima. Lišće ponekad ima izlomljene strane. Inspiracija za dijeljenje u pojedinačne okvire proističe možda iz podnih mozaika. Darovita izvornost merovinških Franaka prirodno se iskazuje i u rukopisima. U VII vijeku u sjevernoj Francuskoj stvoreno je novo pismo koje je svoje nadahnuće nalazilo u kurzivu. Izabrane knjige bile su po pravilu liturgijske ili teološke knjige, misali, sakramentari, djela Svetih otaca itd. franački minijaturisti iz VII vijeka zaboravili su i na klasičnu i na hrišćansku simboličnu umjetnost. Nisu težili da predstavljaju, već su se brinuli da «ukrase». Ukras u boji je naglašavao prvo slovo ili prvi red poglavlja. -Sacramentarium Gelasianum – je rukopis iz VII vijeka koji vodi porijeklo iz jedne franačke crkve. U dva lista nalaze se odlomci ispisani «merovinškim kurzivom». U minijaturama nisu prikazane ličnosti već samo ornamenti i simboli. Jedna stranica ima veliki krst pod arkadom. Motivi dragi carigradskoj tradiciji nalaze se i u ornamentima. U kvadratima luka raspoznaju se četverodijelne rozete od akantusa, u krakovima krsta druge tipične četvoročlane rozete. Zoomorfna dekoracija od četvoronožnih životinja, ptica i riba daleko je od mediteranskih uzora. -Lekcionar iz Likseja – ima minijature i u početnim slovima. Ribe su smještene u krugovima napravljenim šestarom. Na drugim mjestima ukras je sastavljen od cvjetnih elemenata. Paunovi, dragi Vizantincima, lebde ponekad na vrhu dugih motki koje ispunjavaju čitavu dužinu stranice. Nezavisnost, u stvaranju metalnih predmeta za ličnu upotrebu, još je više naglašena u stvaranju iz VII vijeka, koje je franačko. Najzanimljiviji komadi su velike kopče za opasače od nijelovanog gvožđa koje često po površini ima srebrne pločice sa ukrasnim umecima od mesinga.

20

Prepleti nemaju tekstilnu pravilnost konstantinskih prepleta, ali nemaju ni tipično germanske ili irske «čvorove». Životinjski ukras često dopunjava preplet razvijajući sistem koji je široko upotrebljavan u germanskim prototipovima. Glava se stavi na kraj trake i na taj se način pretvore u «zmije». Fanatična islamska vojska je 711. lahko pobijedila malobrojne organizovane snage Vizigota u Španiji i zauzela je prijestolnicu Toledo. Jedino je sjever Španije izbjegao okupaciju. -sv. Jovan iz Banjosa – to je jedini vizigotski spomenik koji je do danas ostao. Sagradio ga je kralj Recesvinz 661. crkva je imala trobrodnu osnovu sa pravouglim ispupčenim oltarskim prostorom. Bočni prostori su prvobitno bili zatvoreni punim zidom. Mali narteks nalazio se ispred broda. Što se tiče dekoracije svuda se ponavlja luk u obliku potkovice. Kapiteli su korintskog tipa. Poznorimskim ukusom naahnute su rezbarije imposta i dviju arhivolti sa glavnih vrata. -riznica iz Geracara – pronađena je u blizini Toleda u jednoj krstoobraznoj kapeli. Postoje vijesti o lampama, kadionicama, zlatnim i srebrnim pojasevima, lancima okovratnicima, zlatnim golubovima. Najstariji datovan primjerak bio je krst kralja Svintile koji je vladao od 621. do 631. godine. Imao je šupljikastu zlatnu traku ukrašenu biserima i kamenjem u boji. Toj istoj grupi pripadala je kruna od šupljikave zlatne pločice koju je sv. Stefanu posvetio opat Teodosije i kruna sa velikim zlatnim okcima. -kruna iz Klinija – sa uobičajenim vizantijskim gornjim tuljkom i sa velikim visećim krstom dole. -krst Recensvinta – najbogatiji je u čitavoj seriji. Sastoji se od prstena od neravnog i šupljikavog zlata koji se otvara pomoću jedne šarke. Držali su ga lanci u obliku palmica koji su bili obješeni o gornji tuljak od dragog kamenja i emajla. Postepeno potvrđivanje vizantijske kulture u VII vijeku očigledno je u Španiji i na metalnim predmetima za lični ukras. Kopče sa ovalnom osnovom i kasnije pločice sa grubo izrađenim ispupčenim pticama trajale su do kraja VII vijeka, Iako je Rimljani nisu pokorili, Irska je ipak postepeno upila neke elemente mediteranske kulture. Krajem V vijeka bilo je osnovano već mnoštvo manastira. Broj manastira dostigao je čak tri hiljade. Prve manstire van Irske osnovao je sv. Kolomban. Arhitektura u VII vijeku nije ostavila nama poznate datovane spomenike. Prvi primjerci vajarstva su monumentalni krstovi, tipični ostrvski plastični izraz u ranom srednjem vijeku. Umjetnost koja je ostavila istinska umjetnička svjedočanstva je minijatura. -knjiga Katah – nastala je prije VII vijeka. To je fragmenat psaltira kojem nedostaje prve velika stranica. Sada se ukrašavanje sastoji samo od inicijala na početku svakog psalma. Crne su boje, istaknute su tačkama, sa unutrašnjim žutim ornamentima. Raspoznaju se keltski elementi, spirale i rogovi, krstići i male životinjske glave. -knjiga Daruo – iz druge je polovine VII vijeka. Spada među najstarija knjige ostrvske «monumentalne serije». Knjiga je prožeta apstrakcijom, listovi sa velikim krstovima teško se razlikuju od čisto ornamentalnih stranica. Veoma strog red vlada tim kompozocijama. Nikada nema proizvoljnosti i raznovrsnosti. Snažna vitalnost ornamenta vlada i likovima koji se ističu na širokoj pozadini. Raspored iluminiranih stranica pokorava se izvjesnim «ostrvskim» pravilima. I irska iluminacija neba ilustracija, epizoda i figuralnih scena. Dekoracija je u tipično skandinavsko-ostrvskim mtivima koji su izraženi jednostavnim i čistim načinom. Na

21

nakim stranicama nalaze se spirale starog domaćeg keltskog porijekla, dok su na drugim ivice od ponovljenih raznobojnih životinja, koje prepliću tijelo savijeno u prsten. Jako je malo ostalo od irskog zlatarstva iz VII vijeka. Nema sumnje da su preovladavali ornamentalni motivi koji su bili izrađeni i u emajlu sadržavali spirale koje su ponovo preuzete iz stare lokalne keltske umjetnosti. Religiozna arhitektura u Engleskoj prikazuje građevine skromne čvrstine ali normalno izgrađene, tj. sa zidovima i krovom, a ne od kamenja naslaganog primitivnim načinom. -crkva sv. Petra i Pavla u Kenterberiju – osnovao ju je sv. Augustin. Sastojala se od jednog dosta prostranog broda kojem je prethodio narteks sa dva potporna zida sa obje strane vrata. Dvije dugačke kapele sa pravougaonom osnovom nalazile su se na objema stranama. Prema sjeveru je kapela sv. Gurgura Velikog, a u njoj je bio sahranjen sv. Augustin. -sv. Pankratije u Kenterberiju – još uvijek ima idove nad zemljom. Prvobitno je imao pravougaonu osnovu sa apsidom i četiri stuba postavljena poprečno u brodu, na mjestu gdje se on spaja sa oltarskim prostorom, gradeći neku vrstu ikonostasa. Na bokovima su se nalazile lezene koje su služile kao podupirači. -sv. Martin u Kenterberiju – sastojala se od jedne dvorane s podupiračima. Za zidove se upotrebljavao malter zamješan istucanim crijepom crvenkaste boje. Na fasadi su se nalazila tri velika prozora. istureni oltarski prostor bio je uži od crkvenog broda i smatra se najstarijim dijelom građevine. -Rekalver – kralj Kenta Egbert 669. dao je nalog da se sagradi. Iz iskopavanja je proizišlo da se prvobitno jezgro sastojalo od pravougaonog broda, koji se nastavljao prostranim oltarskim prostorom. Od broda je oltarski prostor bio odvojen trima arkadama sa dva stuba, a prema istoku bio je ograničen jednom apsidom, koja je iznutra bila polukružnog, a s polja poligonalnog oblika. Sa strana su se nalazile dvije pogrebne kapele sa pravougaonom osnovom. I ovdje su zidovi imali podupirače na uglovima. -crkva u Bradvel-u – osnova je bila običan pravougaonik koji je imao tri portika, jedan na fasadi, a dva sa strana. Apsida je bila polukružnog oblika, odvojena od broda trima arkadama. O majstorstvu zlatara iz južne Engleske svjedoče divni predmeti iz kraljevske grobnice u Saton Hu iz južne Engleske. Riznica je bila plod paganske a ne hrišćanske kulture. U najvećem broju slučajeva zlatni nakit je u emajlu, ali poneki je iskovan i cizeliran životinjskim motivima. Jako je važna velika zlatna kopča sa prepletima od traka sa nijelovanim tačkama i zmijskim glavama. Preplet je dinamičan, ali nepravilan sa nerazmrsivim čvorovima. Nortumbrija je u VII i početkom VIII vijeka prošla kroz veoma živu duhovnu aktivnost koja je bila nezavisna u odnosu na evropski kontinent. Njeno stvaralaštvo nije bilo nimalo slabije od onoga u Irskoj. -sv. Petar u Monkvermot-u – sačuva je istočna strana i čelo broda. Veoma je dugačak i uzak, a prethodi mu kula na dva sprata. Nedostaje oltarski prostor. Teška arkada na ulasku u portik na kamenim stubovima, zdepastim cilindričnim trupcima sa užlijebljenim prstenovima. -crkva u Briksvortu – možda je najznačajnija građevina sa kraja VII vijeka koja postoji na britanskim ostrvima. Bila je to trobrodna bazilika sa četvrtastim oltarskim prostorom.

22

Oltar je bio odvojen uobičajenim trima arkadama i zabršavao se apsidom. Ostao je trijem i kula na fasadi. Bočni brodovi su srušeni. -minijatura u Codex Amiatinus – ne jednoj strani scena sa prorokom Jedrom izgleda da je napravljena prema originalu iz Kasiodorove biblioteke. Ne samo da lik pisca odgovara uzorima iz VI vijeka, već su i knjige sređene po pravilima iz tog doba. Ne jednoj drugoj stranici nalazi se, između dva anđela, Hristos na prijestolu u nebeskom krugu okružen četvoricom jevanđelista. -četverojevanđelje iz Ethernaha – je remek-djelo izvorne nortumbrijske minijature, a nosi ime po belgijskoj opatiji osnovanoj od engleskog misionara sv. Viliborda. Otmjena minuskula je tipično ostrvska. Velika su slova ponekad okružena crvenim tačkama. Velike minijature na čitavoj strani započinju jevanđelja simbolima orla, lava, vola. Izražena su i neponovljiva heraldička ostvarenja. Posebna osjećajnost za igru raznobojnih traka i nedostatak dekorativnih životinjski tema govore o franačkom utjecaju. Nedostaju keltski elementi. Prepleti su strogo sastavljeni prema ostrvskim zakonima najtačnijeg reda. -Korpus Kristi Koledž – u imago aquilae simbol je raznobojan i zatvoren u čudesan i rafiniran okvir zelenih traka koje se pretvaraju u krstove. KRAJ VIZANTIJSKE TRADICIJE I UMJETNOSTI U ITALIJI. STVARANJE NOVE POLITIČKE, KULTURNE I EKONOMSKE CJELINE U EVROPI (700-800) Osmi vijek u Evropi označava istinsku političku i ekonomsku krizu. Oko polovine VIII vijeka papa Stefan II je krunisao Pipina Malog za franačkog kralja, zvanično u Sen Deniju. U VIII vijeku iščezla je trgovina i jedino bogatstvo postala je zelja. Sada je Sjever bio taj koji udara svoj pečat episo. Najznačajniji razlog sukoba između papa i vizantijskog cara bilo je pitanje «ikonoklastije». Od početka VI vijeka ikone su postale predmet sve većeg obožavanja. Odluke na Istoku su još više raspirile neslogu između poklonika svetih slika, koje su se u to vrijeme fanatično obožavale, i ikonoboraca koji u svojoj fanatičnoj čistoti nisu željeli da se udalje od tradicionalnog prikazivanja, posebno «krsta ukrašenog draguljima». Poslije zakona iz 726. koji je donio Lav III izbio je otvoreni rat, koji je podijelio vizantijski narod u dva neprijateljska tabora. U Italiji je na početku zauzet stav u prilog prikazivanja simbola, ali su se vremenom stvari izmijenile i teolozi i vjernici sa zapada su otvoreno zauzeli neprijateljski stav prema ikonoborcima. U cijeloj Evropi došlo je do pojave kulta Spasitelja. Ali kulz Spasitelja među masama vjernika imao je malo veze sa politikom. U drugoj polovini VIII vijeka tužna liturgija dana Hristovih muka i pogrebna zamijenila je trijunfalnu liturgiju i svuda su izložena štovanja raspeća sa Hristom koji na grozan način pati. Liturgija je imala veliki utjecaj na arhitekturu ranog srednjeg vijeka zbog brojnosti kultova i oltara. Dok je u starohrišćansko doba oltar bio jedan za svaku crkvu, od polovine VI vijeka često imamo tri apside i tri oltara. Evropska religiozna arhitektura u VII vijeku bila je dakle uslovljena novim liturgijskim potrebama. Umjetničko svatanje dekoracije nije se u suštini promijenilo od poznorimske epohe. Tražilo se da se grade

23

crkve potpuno obložene mermerom, gipsom i blistavim mozaicima, sa brodovima koje bi držali sjajni stubovi. Ali pošto vizantijski car nije više slao ni mermer i kockice za mozaik, zidovi su sve češće bili ukrašavani freskama. Upotreba ono malo mermera što bi se dobilo iz starih građevina uslovila je oblike protokarolinške i karolinške arhitekture. Poslije Karlovog dolaska u Rim 774. godina, vizantijska kultura i umjetnost su veoma brzo nestale sa italijanske potornice i zamjenile su ih veoma ratličite lokalne evropske struje. U VIII vijeku u Raveni Vizantinci se nisu trudili da gade nove spomenike i ostavili su samo skromne vajarske radove. -sarkofag episkopa Feliksa – umro je 723. godine. Još je simboličkim temama, ali izgubljena je jasnoća sadržaja. Na čeonoj srani nagomilane su arkade od kojih jedna zatvara krst, dva viseča vijenca, dva jagnjeta koja liče na konje, dva mala krsta, dva svijećnjaka sa upaljenim voštanicama, dva krajnja mala pilastra. Na poklopcu su diskovi, sa dva krsta i jedan veliki krst. U VIII vijeku u Rimu se nisu gradile velike crkve, a jedina značajna karakterisitika bazilika tog doba su tri apside. -sv. Marija in Cosmedin – od ove lijepe ukrašene grčke crkve osim tri apside ostao je gornji dio broda, prepoznaju se stari zidovi potkrovlja izbušeni malim prozorima, ukrašeni freskama iz doba pape Hadrijana I. -oratorijum u sv. Petru – u vatikanskoj bazilici sagradio ga je Jovan VII, sa unutrašnjim zidovima potpuno u mozaiku. Kapela je po vizantijskom običaju bila posvećena Bogorodici. Na zidovima su bile u mozaiku prikazane scene iz života sv. Petra i Pavla, a u apsidalnoj zoni sveta Djevica sa papom koji kleči i u tri pojasa scene iz života Marije i Hrista. Ciklus Bogorodice odgovarao je vizantijskoj ikonografiji. Jedan sačuvani mozaik koji je sada u Firenci prikazuje nam središnji lik. Sa rukama raširenim u molitvi Bogorodica stoji na postolju okrunjena i bogato odjevena u carsku purpurnu odjeću i sa velikom ogrlicom. Ramena su joj izvezena dragim kamenjem. -sv. Marija Antikva – na osnovu nje se izučava slikarstvo VIII vijeka u Rimu. Kada je Jovan VII izabran za papu do sv. Marije Antikve je napravio svoju kapelu. Među darovima koje je on dao da se izvedu nalaze se i mnogobrojne freske. Freske koje je on dao da se naslikaju zauzimaju zid u dnu i bočne zidove u oltarskom prostoru, koji su na vidjelo iznijela iskopavanja. Za taj rad Jovan VII je zovnuo jednog velikog grčkog majstora, koji se založio da u svoju kompoziciju, prilagođenu krivini svoda, unese Hrista na krstu kako tjelesno pati. U donjem dijelu, sakupljeno u dvije zbijene gupe, nalazi se mnoštvo ljudi koji kliču – predstavljanje Vaskrsenja. Anđeli koji su poredani sa strana su produhovljeni, lijepih oblika i otmenog držanja. Na bočnim zidovima nalazi se hristološki ciklus i medaljoni sa apostolima, ponekad čudesno lijepi u crtežu i boji. -Teodotova kapela – u vrijeme pape Zaharije, izvjesni Teodot je naložio da se sagadi i oslika kapela koja se nalazi lijevoj strani oltarskog prostora, ukrašavajući bočne zidove slikama koje se odnose sa svetog Kirika i Julitu. Ktitor je prikazan i imanovan tri puta, čak i sa porodicom. Na zidu u dnu nalazi se složeno Raspeće među četiri velika simbola jevanđelista. Pavle I (757-767) naložio je da se u glavnoj apsidi naslika veliki uspravljeni Hristos kako blagosilja, među anđelima u «nebeskoj zoni», sa Bogorodicom koju je dvorio sam papadonator.

24

Mnogo značajniji spomenici arhitekture i umjetnosti nalaze se u sjevernoj Italiji -sv. Stefan u Bolonji – je skup crkava koji danas ima veliku vrijednost ka svjedočanstvo ranosrednjovjekovne liturgije anastazis-a. U središnjem atrijumu na postolju iz XVI vijeka nalazi se velika kamena čaša sa natpisom iz 735-743. godine. Današnja građevina je zdanje iz XII vijeka, a njen temelj je nastao na temeljima iz ranijih vremena i otkriva nam veoma stari raspored. U središtu grupe od sedam malih apsida nalazila se kapela u obliku krsta sa polukružnom apsidom. Pored nje, sa obje strane, nalazila su se dva para malih apsida u obliku potkovice. U zapadnom dijelu postoji «rotonda Sv. Groba», prostorija sa kupolom na dvanaest stubova i sa deambulatorijumom. Sa spoljnje strane crkva ima raznobojne ukrase od opeke i kamena sa crtežima, šahovskim poljima, zvijezdama. U kupoli su bili naslikani «Bog otac» i jagnje koje se kretalo ka grudima njegovim. Okružen je bio starcima iz Strašnog suda. -sv. Anđeo u Peruđi – to je mnogougaona građevina sa pokrivenim hodnikom, gotovo savršeno očuvana. Od nje se odvajaju četiri omanja kraka, tri pravougaonog oblika, dok jedan predstavlja osmougaonik poput potkovice i to je oltarski prostor. Unutra oravougaone kapele su se otvarale trodijelnim ulazom a imale su prostraniji središnji luk sa dva stuba. Uutrašnji je krug sastavljen od šesnaest stubova od spolija, koji nose lukove sa umetnutim grubim impostima. Tambur koji je s polja sa šesnaest strana a iznutra potpuno okrugao bio je ukrašen lahkom kupolom sa drvenim skeletom. I kapele su imale po dvoja mala bočna vrata. Zidovi su od opeka. -sv. Marija d'Aurona u Milanu – osnivanje manastira pada u 735. godinu. To je bila dvorana koja se bočno naslanjala na tornjevite zidove grada. Završavala je trima apsidama izdubljenim u masivnom zidu. Srednja je bila polukružnog oblika i nalazila se između dvije pravougaone apside. Dvorani je prethodila neka vrsta atrijuma. -sv. Spasitelj u Breši – manastir je osnovao kralj Deziderije 753. godine. Zid je od velikih opeka, a lukovi vrta sačinjeni su od dva koncentrična prstena. Prozori su bili lučni, srednje veličine. Otkopani su temelji jedne ranije jednobrodne crkve sa dvije dugačke a uske kapele na obje strane. Sve tri prostorije završavale su se apsidama potkovičastog oblika. Ova građevina potječe vjerovatno iz VII vijeka. Kasnije je crkva proširena na tri broda sa stubovima. Spoljna strana građevine ukrašena je slijepim arkadama. U unutrašnjosti crkve svi još očuvani stubovi imaju kapitele od spolija. Neki su korintski sa pljosnatom lozicom, drugi poput izvrnte piramide sa povrišnom ukrašenom arabeskama i sitnim listovima akantusa. U crkvenom brodu čuvaju se trgovi fresaka. Langobardi su od Čividala napravili glavno utvrđenje iz kojega su nadgledali pokrajinu i vladali njome. Čividale je u VIII vijeku doživio blistavi procvat. Od 730. godine on je bio sjedište akvilejskog patrijarha. -«Hramčić» u Čividale – sastoji se od jedne gotovo četvrtaste odaje i od tripravougaone male apside, s polja zatvorene u jedinstvenu nižu i ispupčenu cjelinu. Prozori su okruženi slijepim arkadama. Glavna prostorija je zasvedena krstastim svodom. Tri oltarske odaje imaj poluobličasti svod sa dva srednja kamena arhitrava. Bogata unurašnja dekoracija još uvijek je raspoređena prema tradicionalnom vizantijskom običaju. Zidovi u donjem dijelu imaju polihromne mermerne ploče, a u gornjem gipsane ukrase i freske. Mozaici su pokrivali svodove oltarskog prostora. Ispod

25

lunete nalaze se freske Spasiteljevog poprsja, arhanđela Mihaila i Gavrila. Okolo ide bogata arhivolta od gipsa. U gornjem prostoru između dva horizontalna vijenca nalaze se šest velikih likova svetica sa oreolom, a u sredini je jedan prozor. Takođe ukrašen. Dvije središnje svetice se mole ispruženim rukama. Prozor ima dva mala bočna stuba. -sv. Sofija u Beneventu – originalno svjedočanstvo langobrdske arhitekture u južnoj Italiji. Crkva je osveštana 762. godine. Istraživanja i iskopavanja su otkrila neobičnu zvjezdastu osnovu sa dvostrukim unutrašnjim pokrivenim hodnikom. Osnova pokazuje središnji hipostilni šestougaonik, jedan pokriveni hodnik sa deset spoljnih nosača i drugi pokriveni hodnik, koji pored zvjezdaste osnove obuhvata i apside. Tri apside su polukružne i sa unutrašnje strane. U središnjoj prostoriji nalazila se kupola od koje su sačuvani slojevi imposta. Dvostruki hodnik podsjeća na Kupolu na stijeni. Ali zvjezdasti oblik osnove crkve spojen sa tri polukružne apside javlja se kao veoma originalna tvorevina langobardskih graditelja. -sv. Maksim u Kolenju kod Torina – vjerovatno iz VIII vijeka. Stubovi su zamijenjeni zidanim stupcima iz kojih su izvedeni lukovi u obliku potkovice. Vajarstvo sjeverne Italije ostavilo je mnoga i vrijedna svjedočanstva u reljefima. Na crkvenom namještaju likovi se veoma rijetko nalaze -Rathisov oltar u Čividale – na glavnom pročelju nalazi se Hrist u «nebeskoj mandorli» koju su podržavala četiri anđela u letu, a na dvije bočne strane susret Marije i Jelisavete i Poklonjenje mudraca. -Teodotin sarkofag u Paviji – unutar finih ivica ukrašenih udvojenim listom i grozdom izvajana su sučeljice dva pauna pored jednog vrča i dvije himere okrenute «drvetu života». -arkade krstionice u Čividalu – mali stubovi imaju istovjetne kapitele sa onima iz malog hrama. U krivinama arhivolte nalaze se vreže koje u zavojnicama imaju različite motive. -sv. Marija d'Aurona – godinama oko 735. pripadaju jedan kapitel velike lezene, sa krstom ukrašenim draguljima i zavojnicama od «rogova i lišća». -sv. Spasitelj u Breši – čuven je zabat sa paunom među vrežom koja završava režnjastim listićima ili malim grozdovima i koju u osnovi prati bogat i tanano urađen pojas dinamičnih prepleta sa irskim motivom na koncentričnim krugovima. Mnogi su elementi naslijeđeni iz ukrasnog i simboličkog repertoara iz VI vijeka, a prototipovi se nalaze u Raveni. To su trake od sučeljenih S, vrč, krst, Hristov znak i ukrasne životinje. Iz germanske umjetnosti proističe prikazivanje životinja, namjerno surovog i okrutnog izgleda, koje su ponekad mistične i čudne, te prepleti nordijskog ukusa. -crkvica sv. Prokula u Naturnu – ima fragmenata veoma čudnih slika. Na dnu zida sa strana apsidalnog luka, nalaze se dva anđela obučena u bijeli plašt sa crnim prugama, a u rukama nose krst. Ova ikonografija je očigledno pod utjecajem Vizantije. Jedan od tri fragmenta južnog zida vjerovatno predstavlja sv. Pavla kao bježi iz Damaska preko konopca koji je bačen sa zidina. Treba podvući perspektivno rješenje Damaska. U VIII vijeku Galija je bila pozornica rađanja i trijunfa karolinške dinastije. Dinastija nosi ima po Karlu Martelu, koji je 714. naslijedio Pipina II. On je proširio granice preko Rajne. Od Dagoberta pa nadalje merovinški vladari su bili umno zaostali i fizički defektni. Uzdizanje dinastije nastavljeno je krunisanjem Pipina Malog,

26

pobjedonosnim pohodima Karla Velikog. Rastućem ugledu pridružio se i rad na ujedinjenju države. Osmi vijek u Francuskoj i Njemačkoj nije nam ostavio neka zaista monumentalna djela. Značajne građevine koje su podignute u posljednjim decenijama vijeka, porušene su i jedina svjedočanstava su iskopavanja. -opatijska crkva u Sen Deniju – podigao ju je oko 630. kralj Dagobert I, a obnovio je Pipin Mali oko 750. osnove us bile iste sa tri broda na stubovima, apsidom i veoma prostranim transeptom. Stubovi se oslanjaju na velika izvajana podnožja. Jedan kapitel ima oblik okrenute kupe sa velikim uglastim listovima u niskom reljefu. -«kripta» sv. Laurencija u Grenoblu – bila je vjerovatno pogrebna kapela. Osnova je pravougla sa četiri ispupčene niše koje sačinjavaju latinski krst. Ulazilo se kroz dva bočna ulaza. Svod je poluobličast i drže ga mali stubovi. Ti brojni nosači, kojih je bilo dvadeset, skromnih dimanzija bili su najbitniji element kompozicije. Glavna apsida i poluobličasti svod bili su uzvišenije postavljeni na jednom nosaču. Nasuprot oltarskom prostoru taj nosač je ukrašen sa dva mala stuba koja stvaraju jedan drugi red. Apside imaju svodove sa lunetama, veoma teške i rijetke vrste. Kapiteli imaju lišće sa kovrđavom ivicom modelovano lahkim naborima, kratke i jako sužene vitice, i rozete u jako izraženom reljefu. Prvobitno gomilanje stubova i svodova odgovara protokarolinčkom ukusu. Datovana je u posljednju četvrtinu VIII vijeka. -krstionica u Poatjeu – u prvoj fazi, čeonoj sali je prethodila jedna druga sala, očigledno aneks za one koji se spremaju za krštenje. Otkriven je osmougaoni bazen za potapanje. Građevina iz ranog srednjeg vijeka razvila se samo u dvorani sa bazenom sa dodatkom dvije male bočne apside, jedne apside prema istoku poligonalne s unutrašnje strane, a sa spoljnje u obliku trapeza. Zidovi ovog zdanja iz ranog srednjeg vijeka svjedoče o velikoj dotjeranosti. Na dvjema fasadama prema istoku i zapadu na visini prozora, redovi opeke su umetnuti među slojeve krečnjaka. Ornamentalni sklop je bogat na reljefima pažljivo izrađenim dlijetom. Unutrašnji raspored je već karolinškog tipa sa slobodnom igrom slijepih arkada i lučnih otvora, lukova i apsida i pojasevima arhitektonskih ukrasa različito raščlanjenih prema visini samih stubova. Slijepe arkade na malim stubovima ukrašavaju i unutrašnjost apsida. Osim rimskih i ranosrednjovjekovnih kapitela ima i onih koji su ovlaš obrađeni. Ti kapiteli u uglovima imaju široke listove, sa rezbarenim ivicama i lahko modelovanom površinom. Gizdave konzolice nalaze se na vijencima glavne građevine i na dvjema bočnim kapelama, na polukružnom zabatu u središtu slijepih galerija prema istoku i prema zapadu. Sa tim motivima rimske inspiracije miješaju se motivi karolinškog ukusa kao što su margarite sa mnogo latica u diskovima i sa trodijelnim listovima u uglovima. Sadašnje freske iz romaničkog su perioda i mogle bi da budu reprodukcija starijih koje se odnose na Apokalipsu, sa Hristom među anđelima, starcima i četiri jahača. -opatija u Loršu – osnovao ga je prvi put knez Kankor 763. godine. Sastojao se od jedne crkve sa dvoranom pravouglog oltarskog prostora i manastirskog dvorišta okruženog ćelijama za monahe. Drugo značajno osnivanje pada po želji Karla pada u 772. godinu. Na dugačkom prednjem portiku nalazi se kapela sv. Mihaila. Prvobitno je u prizemlju bila otvorena trima velikim odvojenim arkadama, tako da je napravljen trodijelni ukras. Na prvom se spratu nalazila pravougaona sala. Spoljnja dekoracija je veoma lijepa, na

27

pozadini od dvobojnog kamena ističu se dva arhitektonska reda. Donji ima polustubove sa kapitelima kompozitnog stila s listovima obrađenim na isti način kao na postoljima u Sen Deniju. Krajnja otmjenost dekoracije navodi na pomisao da je riječ o građevini koja je trebala da simbolizuje «nebeski Jerusalim», s posebno o kapeli kulta anđela, što dokazuje i naziv i položaj oratorijuma na spratu. Ovaj spomenik je smješten u posljednju četvrtinu VIII vijeka. Osnova Sen Gala pokazuje nam oltare arhanđela na vrhovima fasadnih kula kao branitelje duhovne tvrđave. Natpisi u Korveju dokazuju da se u IX vijeku čitav Westwerk smatrao nebeskim Jerusalimom, koji brane anđeli. U današnjoj Švajcarskoj održavala se tradicija običnih dvorana sa apsidom i dvije bočne prostorije. -crkva u Remontjeu – je prva crkva tog tipa, ali joj je čelo apside bilo stiješnjeno od dva dijela zida i jednog luka. Druga građevina istog oblika ali većih dimenzija, koja je iskopana zajedno sa prvom, je najvjerovatnije ona koju je posvetio papa Stjepan II 753. Tipična shema VIII vijeka bila je ipak dvorana sa više aosida, dvije ili tri. -crkva u Mendriziju – iskopana je ispod sv. Marina. Niše su imale osnovu jeko isturene potkovice. -sv. Jovan u Misteru – najznačajnija je crkva sa tri apside. Iz 800. godine je, a spolja je imala slijepe arkade. Karolinška minijatura izlazi iz okvira naše teme. Ovdje će biti obrađen samo jedan iluminirani protokarolinški rukopis, Godeskalkov sakramentar. Poluuncijala i minuskula razlikuju se od vijugavih slova iz Likseja, ali dekoracija koja je ograničena na početna slova predstavlja napredak. Ponovo nalazimo, uvijek obojene crvenom i zelenom bojom na žutoj pozadini, ptice i ribe, rode dugačkog vrata, zečeve, patke, veprove. Tijela su im ponekad višebojna kao orijentalni tepih. Naizmjenična sa životinjskim temama nalaze se mali sveti likovi: anđeli, Marija sa krstom i miomirisima, jevanđelisti, a isto tako i Raspeće sa Hristom pokrivenim jedino tkaninom oko bokova. -Pentateuh iz Tura – njegovo se porijeklo obično pripisuje nekom ataljeu u Španiji ili sjevernoj Africi. Njegovih dvanaest minijatura na cijeloj strani prikazuju ponekad samo jednu epizodu ili cikluse: od Adama i Eve do Aveljevog ubistva, Jakov i Ezav, život Josifov itd. Najjače boje su često nekontrastno upotrijebljene u pozadinama, dok su arhitektonski kompleksi bijeli. Likovi su prikazani u živom pokretu i već izgledaju «srednjovjekovni». Prizori su neuredni i neposredno ne pokazuju ni akciju ni hijerarhiju ličnosti. -Godeskalkov Sakramentar – datovan je u 781. godinu. Ukazuje na sasvim novu umjetničku i kulturnu klimu na dvoru Karla Velikog. Na početku kodeksa nalazi se Hristos na prijestolu dok blagosilja. Fauna koja oponaša prirodu i koja je izražena živim bojama okružuje blistav, zlatom ukrašen bazen. Okvir od arabesaka i pozlata uokviruje scenu dajući joj novu plemenitost i bogatstvo. Na strani naspramno tekst zauzima čitav prostor u okviru od tananih zlatnih prepleta. Očigledna je ostrvska inspiracija u velikim slovima. Zlatna i smeđa boja ističu se na purpurnoj pozadini inspirisanoj klasičnom tradicijom.

28

Zapadnu Njemačku koja je već bila pokrštena u toku VII vijeka, konačno je priveo hrišćanstvu sv. Bonifacije. Iz njegovih pisama se vidi da je želio da nabavi veliki broj duhovnih i svjetovnih knjiga za širenje vjere i kulture. Minijature ipak ne pokazuju ostrvski karakter, kako bi se očekivalo, obzirom na ostrvske misionare. -Epistole sv. Pavla – najčuveniji kodeks. Raspeće ima sve osobine originalnog djela. Ikonografija je čudna. U jednoj arkadi nalazi se razapeti Hristos u colobium-u, dugačkoj haljini. Sa strana se nalaze dva razbojnika sasvim nerealistički prikazana. Kompozicija arkade sa rozetama i sa dvije ptice na krakovima krsta ima prethodnika u galezijanskom sakramentaru. U stilu se osjećaju «narodski» akcenti, a fino iznijansirana žuta i smeđa boja odaje naivnu, ali u isto vrijeme snažnu «želju za umjetničkim stvaranjem». -četverjevanđelje iz Trijera – nastalo je oko 750. godine. Na čuvenoj stranici četiri simbola jevanđelista stopljena su u jedan jedinstveni mnostruozni lik koji nije satkan od čistih apstraktnih linija kao modeli iz VII vijeka, ali ne istražuje ni prave efekte perspektive ili oblikovanja. Okvir u dinamičnim ili životinjskim prepletima, iako oponaša ostrvske modele, često više ne posjeduje njihovu tananu ljupkost niti strogo sačinjenu simetriju. -Kubetrthovo četverojevanđelje – ogleda se ostrvski utjecaj. Djelo pokazuje mnoge elemente koji su uzeti iz ostrvskog repertoara, naročito dinamične preplete. Ali, životinje su obično prikazane realizmom koji protivrječi tipičnoj ostrvskoj stilizaciji. Ponekad su tijela rastegnuta, ali drugi put su opet prikazana sa takvim naturalizmom da izgleda da su nastala pod merovinškim utjecajem. Pojavljuju se zečevi, koze, dobrodušni zmajevi. Nježan utisak ostavljaju jevanđelisti koji su zatvoreni arkadama, ukrašenim arabeskama. -četverojevanđelje iz Kremsminstera – isto tako nastalo je u zoni Salcburga. U njemu se potvrđuje tipično zapadnjački ukus. I vajarstvo se u VIII vijeku iskazalo originalnim tvorevinama -stela iz Hornhauzena – sa vitezom naoružanim kopljem i štitom, a u donjem dijelu sa prepletima životinja dugih kljunova. -stela iz Gondorfa – pripada drugoj polovini VIII vijeka. Prikazuje čovjeka bez oreola sa knjigom. Dva goluba su simetrično raspoređena oko glave u jednom krugu. Okvir od stilizovanih bisera i vretena s polja uokviruje klipej, a u uglovima se nalaze poprsja četiri životinje. Glava i očnjaci liče na vučje, ali njuška završava iskrivljenim kljunom anglosaksonskog ukusa. Zahvaljujući germanskoj tradiciji, zlatarstvo se u VIII vijeku veoma razvilo u franačkim zemljama i na britanskim ostrvima. -relikvijar iz Koire – od pozlaćenog je bakra u obliku malog sarkofaga sa veoma šiljatim krovom. Na licu se nalaze «dinamični» prepleti traka u kojima su devet raznobojnih kamenova. U gornjem dijelu sada je prikovan jedan pojas od palmica vizantijskog akantusa koji potječe sa jednog drugog relikvijara. Sa strana su isto tako dinamični prepleti koji završavaju stilizovanim glavama i tijelima zvijeri, a u zabatu su dva grubo izrađena pauna, jedan nasuprot drugom. Djelo je datovano oko 750. -Tasilov putir – napravljen je od taljenog bakra, cizeliranog i pozlaćenog, sa dodacima od nijelisanog srebra. U srebru putira su Spasitelj kako blagosilja i četiri jevanđelista, a četiri sveca na postolju. Trouglasta polja su sa životinjskom ornamentikom, a «klinasti»crtež i rezbarija tih prepletenih zvijeri odgovaraju skandinavskoj praksi.

29

Iberijsko poluostravo je 711. zauzela islamska vojska i samo je sjeverni dio pošteđen invazije. Dvor se smjestio u Kangas de Onis i na jednom dolmenu sagrađena je mala crkva sa krstoobaznom osnovom. Kasnije je prijestolnica premještena u Ovijedo. -sv. Komba de Bande – krstoobrazne je osnove, pokrivena poluobličastim svodom, sa presjekom krsta u triburijumu. Lukovi su u obliku potkovice. -crkvica u Kvintanilja de las Vinjas – potječe s početka X vijeka. Bila je to trobrodna bazilika koja je imala svodove, ali od nje je ostao samo transept. U Irskoj su u VIII vijeku još uvijek cvjetali veoma aktivni manastiri, ali religioznosti i umjetničkoj inspiraciji nije odgovarala politička svijest i efikasna građanska snaga. Karakteristike irske arhitekture VII i VIII vijeka su sasvim primitivne. Crkve su imale veoma jednostavne osnove, male dvorane bez središnjih nosača. Ponekad su bile od drveta, vjerovatno obojenog. Crkve od kamena sa pravouglom osnovom često su bile pokrivene izbočenim svodom. U tom slučaju zdanje je bilo bez maltera i zidovi su pratili tok svoda iskrivljavajući se prema unutrašnjosti. U crkvama u kojima je uptrijebljen malter zidovi su bili vertikalni i tanji. -manastir u Nendramu – sastojao se od dvije koncentrične ograde. U središtu se nalazila crkvica sa dvije pravougle prostorije i jedna okrugla kula. -Skeling Majkl – grupa tipičnih manastirskih konstrukcija na jednoj veoma visokoj hridi. Riječ je o šest izbočenih kupola grubo sagrađenih i dosta prostranih. Skromnost arhitekture u Irskoj u VIII vijeku ne može se uzeti kao mjerilo za donošenje nekog opšteg suda. Duhu zemlje nisu odgovarale «monumentalne» manifestacije, već je u narodu bila veoma snažna «želja za umjetnošću». Ostali su nam irski iluminirani rukopisi, skulpture i zlatarski radovi izvanredne ljepote nastali prije IX vijeka. -četverojevanđelje iz Sen Gala – minijature u kodeksu obiluju spiralnim dekoracijama koje su bila drage baš irskim umjetnicima. Čuvene su stranice sa Raspećem istočnjačke ikonografije, stranica na kojoj je prikazan Strašni sud. Datovano je u polovinu VIII vijeka. -knjiga Kels – velikih je razmjera. Započeta je u odmaklom VIII vijeku. Rukopis je u veoma lijepoj majuskuli koja je ipak nejasna i sa riječima koje su međusobno loše odvojene. Tekst je izrađen sa neuporedivom monumentalnošću. Brojne su minijature na čitavoj stranici i one obuhvataju ne samo uobičajene listove, već i ilustracije koje ne odgovaraju ostrvskoj tradiciji: Bogorodica sa Hristom između četiri anđela, iskušenje Hristovo, njegovo hapšenje. Na početnim stranicama pojedinih jevanđelja nalaze se kompozicije sastavljene od ogromnih slova sa veoma bogatim ornamentalnim kontekstom. Na obogaćivanje ikonografije utjecala je i mediteranska kao i franačka umjetnost. Krstovi u kamenu su tipična vajarska ostvarenja. U velikom broju bili su podignuti u manastirima. Najstariji krstovi visoki su od 3,50 do 4 metra i imaju obične krakove. Veliki raščlanjeni i ukrašeni krstovi koji su se nalazili na postolju nisu imali pogrebnu, već slavljeničku ulogu. Mnogi krstovi imaju i polukružne izbočine posebne vrste koje izgleda vode porijeklo od zlatarske emajlirane dugmadi. Zajedno sa apstraktnim ili životinjskim ukrasima neki krstovi prikazuju i likove.

30

-krst u Munu – nalazi se relativno složena ikonografija. Pored scena Raspeća i Bjekstva u Egipat, nalaze se teme kao sv. Pavle i sv. Antonije pustinjaci, Iskušenje sv. Antonija. Svi ti likovi su niski, široki i jednostavno izrezbareni u slabom reljefu. -«Krst Sv. Pisma» u Klonmaknoiz-u – Strašni sud trijunfuje u krugu sa jedna strane, Raspeće sa druge. Hrist je na tom krstu realistički predstavljen u odgovarajućim srazmjerama. Što se tiče irskog zlatarstva, posebno su čuvena dva djela sa početka VIII vijeka. -pehar iz Ardaga – čaša je od iskovanog srebra i oživljena je kružnim pojasevima veoma finih zlatnih ukrasa, tankovitih dinamičnih tkanja i životinjskih prepleta od filigrana. -«Tara brosh» - bronzani prsten od oko 10 cm u prečniku sa dugačkom iglom. U taljenoj bronzi nalaze se okca koja sadrže «pločice» od zlatnog filigrana sa dinamičnim ili životinjskim prepletima. Ptičje glave prvobitnog germanskog ukusa izbijaju iz tijela. Dugmad u emajlu uobičajene plave i zelene boje oživljavaju ovo djelo. -Atlonsko raspeće – prikazuje Hrista obučenog u colobium i uobičajene ličnosti iz mediteranske ikonografije. U Engleskoj je najzad Mersija, poslije Kenta i Nortumbrije, nametnula svoju duhovnu i političku nadmoć. U Mersiji i Nortumbriji arhitektura nije ostavila sigurne i značajne spomenike. Da bi se stekao utisak o umjetničkom nivou na britanskom ostrvu moramo se obratiti minijaturi i skulpturi velikih krstova. -četverojevanđelje iz Lindisfarna – raskošni rukopis sadrži stranice monumentalne kaligrafije na kojima su početna slova bogato ukrašena tananim «dinamičnim» prepletima, spiralama i stilizovanim životinjama. Druge stranice imaju jedan veliki krst. Ukrasi na poljima krsta ili pozadine veoma su tanano izrađeni u dosta polihromnim dinamičnim ili životinjskim prepletima. Postoje samo dvije vrste životinja, psi i ptice. Prikazivanje životinjskog svijeta odražava kontinentalni utjecaj. -Codex aureus iz Štokholma – pripada kasnom VIII vijeku, a pokazuje još jasnije znakove kontinentalnog utjecaja. Prikazuje mediteranski inspirisane jevanđeilste sa likovima među arkadama od mermernih stubova obogaćenih zavjesama. Gusta dekoracija lahkih dinamičkih prepleta i spirala prekriva lezene i arhivolte. -sanduk sv. Katberta – sa strane pokazuju jednostavno uokvirene likove anđela, a na poklopcu Hrista između četiri evanđelista. Veliki anglosaksonski krstovi ukrašeni figurama nalaze se izvan vajarskih tokova kontinentalne Evrope i Irske. Najstariji krstovi pripisuju se drugoj četvrtini VIII vijeka. -krst iz Bjukastla – prikazuje jednostavni sadržaj. Jedna strana ima tri savijena polja poput niša sa sv. Jovanom Krstiteljem i Božanskim jagnjetom, blagosiljajućim Hristom koji gazi dvije životinje i sa Jovanom Jevanđelisotm koa prati orao. Dinamični prepleti smjenjuju se sa šahovskim poljima ili biljnim ornamentima. -krsta iz Ratvela – ima bogat ikonografski program. Likovi su u pravouglim poljima koji pokrivaju dva lica i u njima se raspoznaju glavne epizode, ciklusa Bogorodice, Susret Marije i Jelisavete, Bjekstvo u Egipat. Između njih su umetnute epizode iz jevanđelja: Hristos nad dvjema životinjama, Izlječenje slijepca, Magdalena pokajnica, Raspeće sa suncem i mjesecom. Ovdje likovi kao da su živi u svom duhovničkom i pobožnom stavu. Muzikalnost vizantijskih uzora još uvijek je prisutna, ali prisutan je i jedan različit, već srednjovjekovni i evropski duh.

31