JNA Od Konflikta Do Rata

Davor Marijan

Od konflikta do rata – primjer Jugoslavenske narodne armije U kontekstu jugoslavenske političke krize i rata 1990.-1992. kao njene završnice moguće je veći dio 80-ih godina 20. st. nazvati desetljećem konflikta. To su razdoblje obilježile dvije socijalističke republike: Srbija i Slovenija te jedna institucija: Jugoslavenska narodna armija (JNA). Dok je o ulozi Srbije i Slovenije dosta toga napisano, pri čemu se ključna uloga Srbije (osim, dakako, kod srpskih autora) više-manje ne dovodi u pitanje, s JNA to nije slučaj. Samostalno, JNA je rijetka tema. Štoviše, i kod dijela autora s područja bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) primjetno je nastojanje da se minorizira njeno djelovanje u 1990. godini te JNA, kod ponekih autora, ima status kolateralne žrtve, a ne jednoga od glavnih kreatora krize. A JNA je bila glavna snaga obrambenog sustava SFRJ za kojeg se od kraja 60-ih godina 20. st. tvrdilo da predstavlja razradu ideje klasika marksizma o naoružanom narodu i djelovanja Josipa Broza Tita u Drugome svjetskom ratu u nas. Kičmu obrambenog sustava činile su oružane snage sastavljene od JNA (operativne vojske) i Teritorijalne obrane/TO (za gerilsku borbu i nadzor teritorija).1 U jugoslavenskom je društvu JNA zauzimala visoko mjesto i imala veliki ugled. Ona je, osobito u kriznim godinama (1945.1953., 1956., 1967.-1968., 1971. i 1980.-1981.), predstavljala sigurnosnu polugu i bila odgovor na pritiske iz inozemstva, 1

Usp. Strategija općenarodne obrane i društvene samozaštite, Beograd, 1987., 54-60.

120 Od konflikta do rata – primjer Jugoslavenske narodne armije

ali i sredstvo za zastrašivanje političkih neistomišljenika unutar zemlje. Moguće je, stoga, najbliže određenju JNA stajalište o njoj kao militariziranom dijelu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). U prilog tome svjedoče primjerice i navodi iz jednoga naputka o djelovanju SKJ u ratnim uvjetima: Oružane snage SFRJ, JNA i TO, predmet su neprekidne i najveće brige Saveza komunista (SK). Stoga je neophodno da najveći broj komunista i članova organa SK osposobljenih za delovanje na zadacima oružane borbe bude raspoređen u oružane snage. U svakoj jedinici, ustanovi i komandi ratnih oružanih snaga moraju delovati čvrste partijske organizacije, koje stalno i efikasno rade na sprovođenju politike SKJ u odbrani zemlje, na učvršćivanju moralno-političkog jedinstva i borbene vrednosti svake jedinice i komande. Osnovna svrha idejno-političkog delovanja komunista u vojnim jedinicama, komandama i ustanovama jeste: vaspitanje svih pripadnika oružanih snaga u duhu bezgranične odanosti ciljevima borbe i otpora.2

Stoga je većina profesionalnog sastava JNA (oficiri i mlađi oficiri) bila u SKJ. Potkraj lipnja 1981. u SKJ je bilo 99 posto oficira, 95 posto mlađih oficira, 48 posto civila (na službi u JNA) i 17 posto vojnika. Svaki treći pripadnik mirnodopske JNA bio je član SKJ.3 A nacionalna struktura starješinskog sastava bila je, nešto kasnije (1985.), sljedeća:4

2

Opšte uputstvo o delovanju i oblicima organizovanja SKJ u uslovima opštenarodnog odbrambenog rata, Narodna odbrana, strogo pov., Predsedništvo Centralnog komiteta SKJ, Beograd, 20. novembra 1979., 10-11. 3 Usp. SKJ, Organizacija SKJ u JNA, Komitet, strogo pov. br. 73-2 od 24. 2. 1982., Informacija o organizovanju i idejno-političkom delovanju Organizacije SKJ u JNA (preslika dokumenta u posjedu autora). 4 Prema: Kadrovi i kadrovska politika, edicija Razvoj oružanih snaga SFRJ 1945-1985. godine, Beograd, 1989., 338.

121

Davor Marijan

Narodi i narodnosti Crnogorci Hrvati Makedonci Muslimani Slovenci Srbi Albanci

Postotak Djelatne vojne osobe 5,82 12,51 6,74 3,65 2,64 57,17 1,09

Stanovništvo 2,58 19,74 5,98 8,92 7,82 36,30 7,72

Razlika +3,24 -7,23 +0,76 -5,27 -5,18 +20,87 -6,63

Unatoč tome, dakle bez obzira na ove, nepovoljne nacionalne pokazatelje, nacionalni sastav profesionalnog kora do sredine 80-ih godina 20. st. nije bio rezultat planske srbizacije. Ipak, u tim godinama neravnomjeran odnos i dalje je rastao u korist Srba, a po prvi put i Srbije, jer su se kadrovi iz nje počeli postavljati na najviše zapovjedne dužnosti.5 Nakon Titove smrti JNA je, pak, iskoračila na političku scenu. Do tada je, naime, bila isključivo Titov zabran u koji se ostali utjecajni jugoslavenski komunisti nisu miješali. A takav je odnos odgovarao i Titu i generalskom koru. Armija je bila najmoćnija poluga Titove vlasti, posljednje i odlučujuće sredstvo arbitraže u partijskim sukobima. Za takvu, bespogovornu lojalnost, generalski kor je nagrađen dominantnim položajem u obrambenim poslovima i strogo definiranim područjem u koji se nitko iz civilnih struktura nije miješao. Zbog toga je JNA i funkcionirala kao višestruko izolirani i izvana zaštićeni sistemski sažetak jednopartijski ustrojene države.6 Visoki stupanj samostalnosti JNA je veoma brzo i demonstrirala – u proljeće 1981. godine

5 6

Usp. B. Mamula, Slučaj Jugoslavija, Podgorica, 2000., 153. Usp. M. Hadžić, Sudbina partijske vojske, Beograd, 2001., 138.


– nakon izbijanja nemira na Kosovu, kada su, zahvaljujući njenoj uporabi, demonstracije razbijene. Do kraja 80-ih godina 20. st. JNA je još imala konflikt sa Slovenijom i bojne sukobe, dakle ne samo konflikte, na Kosovu. Nakon što je 27. veljače 1989. Predsjedništvo SFRJ uvelo izvanredno stanje na Kosovu, JNA je, kao i 1981. godine, ali s manje improvizacija, uspješno uporabljena, i to prema planu Golija. Prištinski korpus je mobiliziran s pričuvom izvan Kosova i pojačan spremnim bataljunima iz ostalih dijelova Jugoslavije.7 Kosovo je, usto, osim što je predstavljao sigurnosni problem, tijekom 80-ih godina 20. st. predstavljalo i točku na kojemu se nacionalno podvajao oficirski i novački sastav JNA. Od tada su, naime, iako se to negirano, vojnici Albanci bili pod posebnom paskom. Od 1981. do 1988. je, u tom sklopu, za kaznena djela s pozicija albanskog nacionalizma i separatizma osuđeno 227 pripadnika JNA, što je činilo 47,4 posto svih osuđenika za politička djela u JNA. Gotovo svi osuđenici u tom razdoblju – od 181 osuđenika za organizirani oblik političkog kriminaliteta u JNA – bili su Albanci: osim njih osuđena su još samo dva Muslimana.8 Netrpeljivost prema Albancima posebno je pojačana nakon što je 3. rujna 1987. vojnik Aziz Keljmendi tijekom služenja vojnog roka navodno ubio četiri vojnika u Paraćinu.9 7

Usp. SVA MORH, fond Komande (Kd) 5. vojne oblasti (VO): SSNO, GŠ OS SFRJ, I. uprava, DT br. 46-1 od 19.5.1989. godine, Analiza realizacije zadataka komandi i jedinica JNA angažovanih po planu Golija na teritoriji SAP Kosova od 27.2. do 5.5.1989. godine; Upotreba oružanih snaga SFRJ u vanrednim prilikama, 82. 8 Prema: J. Lj. Buturović, Politički kriminalitet u oružanim snagama, posebno sa pozicije albanskog nacionalizma i separatizma u periodu 1981-1988. godine, Bilten Generalštaba Oružanih snaga SFRJ, br. 67, [Beograd], 1990., 52-55. 9 Usp. B. Mamaula, n.dj., 102.

Davor Marijan

123

Kosovski problem i analizirana iskustva značajno su odredila kasnije ponašanje JNA. Prikupljena iskustva kasnije su korištena i u ratu protiv zapadnih republika. A najznačajnija posljedica kosovske krize bilo je doktrinarno određenje pojma izvanrednih prilika, pod kojim je podrazumijevana oružana ili druga aktivnost kojom je izravno ugrožena neovisnost zemlje, njezin suverenitet i teritorijalna cjelokupnost te Ustavom SFRJ utvrđeno društveno uređenje.10 Značaj izvanrednih prilika rastao je s rastućom krizom u Jugoslaviji, jer su se pokazale kao sredstvo putem kojega neka od suprotstavljenih političkih elita možda može izboriti prevlast nad ostalim elitama. Stoga je zamisao o uporabi oružanih snaga u kriznim stanjima, odnosno izvanrednim prilikama postala sastavnim dijelom doktrine JNA.11 Doktrinarno stajalište je bilo da se JNA koristi samo ako se uporabom milicije, a potom i TO-a ne može spriječiti nastajanje štetnih posljedica. U zimu i proljeće 1989. JNA je i praktično provjerila postupke propisane naputkom o uporabi oružanih snaga u izvanrednim prilikama. Bio je to dio doktrine JNA koji nije ostao na pukoj teorijskoj razini nego je uspješno provjeren i u praksi. Ne računajući Kosovo, JNA je, već je spomenuto, u 80-ima godinama 20. st. imala ozbiljan konflikt samo sa Slovenijom. Ta epizoda, u kojoj je JNA pretrpjela veliku političku štetu, poznata je i kao slovenski napad na koncepciju općenarodne obrane i društvene samozaštite. Vrhunac je bilo uhićenje i sudski postupak protiv četvorice, što je izazvalo masovne demonstracija i oštre protuarmijske kampanje u Sloveniji. Nema sumnje da je iza napada na JNA stajalo političko vodstvo Slovenije. 10

Usp. Strategija općenarodne obrane i društvene samozaštite, n.dj., 134140. 11 Usp. Priručnik za rad komandi štabova i jedinica oružanih snaga SFRJ u vanrednim prilikama, vojna tajna, strogo pov., SSNO, GŠ OS SFRJ, 1988. godine.


A samo vrijeme napada – 1987. godina – dovoljno svjedoči o zaleđu napada. Naime, te je godine JNA uspjela promijeniti svoju dvadesetogodišnju organizaciju i samu koncepciju općenarodne obrane, a čini se da je samo u Sloveniji shvaćeno da se na taj način JNA opasno približava političkim stajalištima u Srbiji. Vojna izaslanstva su, najkasnije od sredine 1983. godine, počela obilaziti Predsjedništvo SFRJ te upozoravati na krizu i predlagati promjene. Za razliku od Tita, kolektivno Predsjedništvo SFRJ imalo je malo od njegova utjecaja i ugleda, pa se postupak u vezi s prijedlozima odvijao teško i sporo. Dio prijedloga je prihvaćen, a dio nije. Uglavnom su prihvaćeni prijedlozi na području obrane na ustaljeni partijski način, daleko od očiju javnosti, mimo Ustava SFRJ i zakona. Armiji, međutim, bez obzira i na zaobilaženje Ustava SFRJ, to nije bilo dovoljno. Stoga će njeno lobiranje za ustavne promjene radi jačanja funkcija federalne države biti visoko na listi njenih prioriteta u 80-ima godinama 20. stoljeća. S tim u vezi se JNA našla na istoj strani sa Srbijom koja se mučila oko uključivanja autonomnih pokrajina u republiku. Približavanje je počelo zbog sličnih političkih stajališta, a rast krize dao mu je nacionalnu značajku zbog dominacije srpskoga oficirskog kora i mirnodopskih lokacija najviših vojnih institucija u Beogradu. Inače, JNA je u vrijeme Titove smrti bila u teritorijalno-organizacijskome stanju kakvo je postavljeno još potkraj 60-ih godina 20. stoljeća. Nakon Titove smrti snage nezadovoljne postojećim stanjem u Jugoslaviji krenule su u promjene: Srbija zbog odnosa s pokrajinama, a JNA, prema tvrdnjama admirala Branka Mamule, da spriječi nadolazeću tragediju.12 A upravo je pod njegovim vodstvom osmišljena nova, vojišna organizacija oružanih snaga koja je nazvana Jedinstvo. Ime nije bilo 12

Usp. B. Mamula, n.dj., 55.

Davor Marijan

125

sinonim za sve ono što je JNA željela postići: jedinstvo cijelog prostora Jugoslavije kao ratišta, jedinstvo oružanih snaga na ratištu, jedinstvo oružane borbe i jedinstvo zapovijedanja oružanim snagama. Smetnja tako shvaćenom jedinstvu bile su socijalističke republike i pokrajine, odnosno politički sustav utemeljen na Ustavu SFRJ iz 1974. te koncepcija općenarodne obrane i društvene samozaštite. Stoga je glavni udar JNA usmjerila na republike i njihova prava u vezi s nadležnostima nad TO. JNA je, potom, nakon višegodišnjega lobiranja, 1987. dobila suglasnost za promjene na temelju razrađene teze da Vrhovna komanda oružanih snaga SFRJ nije sposobna da u slučaju agresije koordinira ratna djelovanja, jer bi se strategijska razina ratovodstva izgubila u mnoštvu operacija koje bi izvodile operativne skupine. Na temelju takve ocjene JNA je istupila sa stajalištem o nužnosti uvođenja strategijskih razina zapovijedanja po vojištima.13 Predsjedništvo SFRJ je prijedlog prihvatilo i 1987. je donijelo neustavnu odluku s kojom su u ratnu republički i pokrajinski štabovi TO podređeni zapovjedništvima vojišta, a postrojbe TO-a zapovjedništvima korpusa.14 S ovim su rješenjem republički i pokrajinski štabovi TO u ratu postali suvišni, a prevladao je ionako opći trend u JNA da se TO smanji, a brigade uključe u JNA, što je vodilo potpunom gašenju TO.15 Nova organizacija JNA temeljila se, dakle, na korpusima i brigadama, za razliku od stare koncepcije kod koje su to bili divizije

13

Usp. Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, edicija Razvoj oružanih snaga SFRJ 1945-1985. godine, knj. 7/I, Beograd, 1990., 375-376. 14 Usp. isto. 15 Usp. MORH, pismohrana Savjeta za sukcesiju vojne imovine: SSNO od 19.9.1990. godine, Informacija o projekciji razvoja oružanih snaga SFRJ... od 1991. do 1995. godine.


i pukovi. No, unatoč zvučnijeg nazivlja u organizacijskoj hijerarhiji, usporedbom divizija i korpusa kopnene vojske koji su ih zamijenili možemo zaključiti da su stvarne promjene u JNA bile kozmetičke naravi. Načelno su divizije zamijenili korpusi, što znači da je broj viših združenih zapovjedništava (divizija) i, po novome, operativnih zapovjedništava (korpusa) ostao sličan. U kasnijim je fazama plana Jedinstvo, a daljnjim ukidanjem postrojba to još više naglašeno. Korpus je bio samo nešto jači od divizije, ojačan s partizanskim postrojem JNA i predviđen da se u ratu ojača s manevarskim dijelom TO. Kninski korpus, primjerice, i nakon preustroja ostao je stvarno divizija. Zagrebački korpus, također, samo jača divizija. Stoga je planirano zapovjedno rasterećenje i brojno smanjene bilo krajnje upitno. No, korpusna je organizacija otvorila mogućnost inflacije novih generala, pa je pukovnički sloj u JNA bio i te kako sklon novom preustroju jer je uvećavana mogućnost ulaska u generalsku obitelj.16 Ipak, stvarna je svrha postignuta jer je JNA dobila nadzor nad TO. Iako je bila riječ o ratnom rješenju, ono je, u velikoj mjeri, funkcioniralo i u miru, što će se pokazati i u raspletu jugoslavenske krize. Naime, s planom Jedinstvo JNA je u svoje ruke dobila sve važnije segmente obrambenog sustava, osim poslova novačenja koje su 1. siječnja 1988. preuzele republike i autonomne pokrajine.17 JNA je, prema planu Jedinstvo, organizirana u tri vojne oblasti: RZ i PZO te Vojnopomorsku oblast. Pod izrav-

16

Plan Jedinstvo dostojno je nastavio tradiciju prevelikog broja operativnih zapovjedništava u JNA. Početkom 60-ih godina 20. st. ona je imala dva do četiri puta više takvih zapovjedništava od bilo koje vojske u Europi (osim u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika) (usp. Koncepcija, doktrina i sistem opštenarodne odbrane, [bez mj. i g.izd.], 266). 17 Usp. Uputstvo za regrutovanje i popunu JNA u miru, vojna tajna, pov., SSNO, GŠ JNA, III uprava, 1986. godine.

Davor Marijan

127

nim zapovjedništvom SSNO-a ostalo je samo nekoliko postrojba i ustanova.18 Promjene organizacije oružanih snaga bile su velike i najbolje se mogu predočiti na temelju statusa zapovjedništava te položaja republičkih i pokrajinskih štabova TO. Oni su do preustroja imali strategijsko-operativnu razinu, odnosno bili su u istom rangu sa zapovjedništvima armija.19 No, prema planu Jedinstvo, izjednačeni su s korpusima, odnosno spušteni su za stepenicu u strukturi, tj. na operativnu razinu. Pored republičkih štabova TO-a operativnu razinu u oružanim snagama imali su i korpusi kopnene vojske te ratnog zrakoplovstva, vojnopomorski sektori, Flota i zapovjedništva obrane gradova Beograda i Zagreba, pa je u oružanim snagama ukupno bilo 31 zapovjedništvo, odnosno štab operativne razine.20 S navedenim promjenama završena je provedba prve etapa plana Jedinstvo. Druga etapa planirala se provesti u prvoj polovici 90-ih godina 20. stoljeća. Planirani su tehnička modernizacija, učinkovitije zapovijedanje, racionalnije poslovanje i sveukupno veća borbena spremnost koja je trebala biti dostatna za povoljan odnos snaga u slučaju radikalne agresije na Jugoslaviju.21 18

Usp. SVA MORH, fond Kd 5. armije: SSNO, GŠ JNA, I. uprava, DT Br. 68-1 od 16.12.1986. godine, Naređenje; Kd 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, I. uprava, SP br. 532-1 od 14.3.1989. godine, Dogradnja i razvoj rukovođenja i komandovanja u oružanim snagama; te strogo pov. br. 304-2 od 4.4.1990. godine, Materijal za savetovanje o borbenoj obuci i vaspitanju u OS SFRJ. 19 Usp. Uputstvo o upotrebi TO, Beograd, 1977., 16. 20 Usp. SVA MORH, Kd 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, I. uprava, SP. br. 532-1 od 14.3.1989. godine, Dogradnja i razvoj rukovođenja i komandovanja u oružanim snagama. 21 Usp. isto, DT br. 1487-3 od 24.7. 1989., Dokumenta Plana JEDINSTVO2; DT. Br. 73-4 od 20.9.1989. godine: Informacija o toku planiranja i izvršenom drugom usaglašavanju organizacijsko-formacijske dogradnje u komandama vojnih oblasti i RV i PVO; DT br. 95-3 od 15.8.1989. godine, Uvodne napomene načelnika I. uprave GŠ na sastanku kod NGŠ OS od 14.8.1989. godine; te DT. br. 1487-12 od 5.8.1989. godine, Odgovori na pitanja o dogradnji... strukture JNA.


JNA je, potom, dok je trajalo slavlje izbornih pobjednika u Sloveniji i Hrvatskoj, počela na temelju naredbe načelnika Generalštaba Oružanih snaga SFRJ od 14. svibnja 1990. razoružanje republičkih TO-a.22 Naredba je bila zadnji čin dvomjesečnih priprema u kojima su, osim JNA, sudjelovali i republički te pokrajinski štabovi TO, kao i republički sekretarijati za narodnu obranu. Razoružanje je bila dobro planirana operacija, koja se, bar u početnoj etapi, činila utemeljenom. Predsjedništvo je SFRJ, naime, 1989. prihvatilo kriterije o razvoju Teritorijalne obrane koji su predviđali njeno značajno smanjenje u svima republikama i pokrajinama. To je dovelo “do pojave viška naoružanja i druge vojne opreme” zbog čega je načelnik Generalštaba oružanih snaga SFRJ 1. veljače 1990. naredio da se do kraja travnja iste godine iz postrojbi i štabova TO republika i pokrajina u pozadinske baze JNA povuku “sve količine naoružanja i municije koje pretiču po formaciji, odnosno koje su prijavljene kao višak”. Republički su i pokrajinski štabovi TO-a bili usto dužni povući i dio oružanja koje su ustupili sekretarijatima za narodnu obranu za naoružanje Civilne zaštite te službe za osmatranje i obavještavanja.23 Na sjednici Vojnog savjeta SSNO, koja je održana 17. travnja 1990. godine, Veljko Kadijević je i usmeno naredio zapovjednicima vojnih oblasti te zapovjednicima TO republika i pokrajina da “odmah zajednički izvrše procenu svakog objekta na celoj teritoriji Jugoslavije i da u svakom konkretnom slučaju, gde naoružanje i municija nisu potpuno obezbeđeni, preduzmu mere za njihovo sigurno čuvanje u skladu sa postojećim propisima.”24 Završni 22

Usp. isto, strogo pov. br. 19-1 od 14.5.1990. godine, Naređenje. Isto, fond Republičkog sekretarijata za narodnu obranu Socijalističke Republike Hrvatske: SSNO, GŠ OS SFRJ, Zamenik načelnika GŠ za TO, pov. br. 831-15/89 od 1.2.1990. godine, Povlačenje viškova naoružanja iz TO, Naređenje. 24 Prema: Zbornik dokumenata iz oblasti odbrane i bezbednosti Jugoslavije 1990-1991. godine, Beograd, 2002., 77: SSNO od 28.5.1990. godine, 23

Davor Marijan

129

čin bila je spomenuta naredba načelnika Generalštaba od 15. svibnja na temelju koje je JNA počela akciju razoružanja TO. A kako je značajan dio oružja i opreme JNA već ranije čuvala u svojim skladištima, naredbu je bilo lako provesti. Naime, približno 54 posto naoružanja TO u SFRJ čuvalo se u 785 skladišta i objekata JNA, dok je 46 posto bilo smješteno u 1380 objekata izvan kontrole JNA.25 Uz razoružanje TO, drugi je dalekosežni potez vojnog vrha bila preraspodjela mirnodopskih snaga 5. VO i ubrzana preklasifikacija dijela postrojbi 1. VO i Vojnopomorske oblasti. Za razliku od razoružanja, preustroj i preklasifikacija provedeni su na strogo povjerljivoj razini što civilne političke strukture dugo vremena nisu shvatile. Dio promjena bio je predviđen razvojnim planovima za 1990. godinu, odnosno za razdoblje od 1991. do 1995. godine, a dio i nije. Raspad SKJ i ubrzanje jugoslavenske krize natjerali su vojni vrh da odustane od utvrđenih planova i prilagodi ih novonastalom stanju. Na temelju plana Jedinstvo-2 i aktualnih potreba, 26. veljače 1990. usvojen je, stoga, novi plan koji je nazvan Jedinstvo-3.26 A već do kraja veljače zapovjedništva su vojnih oblasti upoznata s ovim planom. Potreba za njim pravdana je naglašavanjem opasnosti da će se nakon raspada Varšavskog ugovora Mađarska vezati za NATO, što je – prema ratnim promišljanjima JNA – bio težak i nepovoljan scenarij agresije na Jugoslaviju. Upravo je takva zamisao moguće agresije postavljen kao kriterij daljnjeg razvoja oružanih snaga i planiranja njihove ratne uporabe.27 A ako takvo tumačenje usporedimo s govorom koji Informacija o merama koje je SSNO preduzeo radi sigurnijeg obezbeđenja naoružanja teritorijalne odbrane na prostoru cele Jugoslavije. 25 Usp. isto. 26 Usp. SVA MORH, Kd 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, I. uprava, DT br. 1487135/89 od 26.2.1990. godine, Naređenje. 27 Usp. isto, DT br. 1487-136/89 od 26.2.1990. godine, Polazne osnove za dalju dogradnju JNA.


je V. Kadijević održao 13. ožujka 1990. pred krugom najviših dužnosnika JNA, tada možemo zaključiti da je obrazloženje iz veljače iste godine umotano i prilično iskrivljeno spram stvarnih razloga. V. Kadijević je, naime, tada bez ikakva uvijanja priznao da ne postoji mogućnost strategijskog iznenađenja iz vanjskog okruženja. A time je prestala i potreba za mobilizacijskim rasporedom snaga koje su trebale odgovoriti na takav vid ili tip agresije: Zbog toga ćemo mi moći bez bojazni ugrožavanja odbrambene sposobnosti zemlje, za ovaj radikalni cilj da izvršimo ove promene o kojima je Adžić govorio i da one budu u mirnodopskom ešalonu primjerene prije svega potrebama odbrane zemlje.28

Adžićev govor nije mi, inače, bio dostupan, a u transkriptu Kadijevića govora slijede tri točke, što znači da je govor kraćen. No, ne treba sumnjati da je među promjenama bila i naredba Generalštaba oružanih snaga od 15. ožujka 1990. da pri provedbi zadaća iz plana Jedinstvo-2 i 3 prioritet bude na preustroju postrojba u “osetljivim regionima.”29 Na pojašnjenje, pak, što su osetljivi regioni nije trebalo dugo čekati. Na sjednici Vojnog savjeta SSNO održanoj 27. travnja određeno je, naime, da se klasifikacija postrojbi određuje prema prioritetnom kriteriju potreba borbene spremnosti za krizna stanja unutar zemlje.30 Sve do tada je tvrđeno da se klasifikacija postrojbi JNA određuje na temelju procjena opasnosti od vanjske agresije, pa je zahtjev službeno najavio novi krite-

28

Prema: Protuobavještajna agencija, dokumenti JNA: Izlaganje saveznog sekretara za NO generala-armije V. Kadijevića na zboru najodgovornijih starešina JNA od 13. 3. 1990. godine. 29 SVA MORH, Kd 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, I. uprava, strogo pov. br. 527-1 od 14.3.1990. godine, Naređenje. 30 Usp. isto, Kabinet komandanta, str. pov. br. 2/55-50 od 18.5.1990. godine, Zaključci i zadaci sa sednice Vojnog saveta SSNO.

Davor Marijan

131

rij iako je cjelokupni plan Jedinstvo bio osmišljen na zahtjevu izvanrednih prilika u zemlji. S Jedinstvom-3 je to priznato, pa s naredbom od 15. ožujka 1990. postaje jasnije da su osetljivi regioni u prvome redu bila područja Zagreba i Knina. U slučaju Zagreba može se dokazati da je dio naredbi bio rezultat već ranije dogovorenih zadaća i poduzetih priprema, između ostalog zbog obveze Komande 5. VO da do 15. ožujka Generalštabu oružanih snaga SFRJ dostavi izrađen elaborat promjena.31 A na taktičkoj razini najvažnija je promjena bila izražena u odluci o osnivanju 140. mehanizirane brigade u Zagrebu od opreme i naoružanja 31. mehanizirane brigade iz Dugoga Sela. Na operativnoj razini, pak, najveća je promjena bila izražena u osnivanju 10. korpusa kopnene vojske na širem području Zagreba.32 Odluku o osnivanju korpusa V. Kadijević je donio 27. travnja na sjednici Vojnog savjeta SSNO. Vrijeme za provedbu zadaće bilo je na prvi pogled vrlo kratko, do 25. svibnja 1990. godine.33 A novi korpus je osnovan na temelju postojećih snaga 5. VO jer novih postrojbi nije bilo, a nije ni postojala mogućnost njihova osnivanja. Zahvaljujući ranije poduzetim pripremama, analiza preraspodjele snaga 5. VO nesumnjivo je brzo napravljena. Uostalom, brzina je u svibnju 1990. za JNA imala i sudbinski značaj. Samo dan nakon naredbe o razoružanju TO, 15. svibnja 1990. načelnik Generalštaba potpisao je naredbu za preustroj, preraspodjelu i preklasifikaciju snaga u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Komanda obrane grada Zagreba je ukinu-

31

Usp. isto, SSNO, GŠ OS SFRJ, I. uprava, DT br. 1487-136/89 od 26.2.1990. godine, Polazne osnove za dalju dogradnju JNA. 32 Usp. isto, Radna bilježnica Puk. Kosanović, zabilješke od 6., 12., 13. i 27.3.1990. godine; i Radna bilježnica Zekanović ‘J-2, zabilješka od 6.3.1990. godine. Obije bilježnice imaju stupanj državne tajne. 33 Usp. isto, Kabinet komandanta, strogo pov. br. 2/55-50 od 18.5.1990. godine, Zaključci i zadaci sa sednice Vojnog saveta SSNO.


ta, a umjesto nje je osnovan Zagrebački (10.) korpus.34 Tako je, doslovno preko noći, u hrvatskoj metropoli osnovan novi operativni sastav s dvije motorizirane brigade te po jednom oklopnom i mehaniziranom brigadom te standardnima korpusnim postrojbama za potporu i održavanje. Rok za ustroj korpusa bio je kraj lipnja 1990. godine.35 Bilo je usto i drugih značajnih promjena na području 5. VO: dio ih je bio planiran, a dio nije. U najvišu klasifikaciju prevedeno je nekoliko postrojba JNA: motorizirana brigada u Ilirskoj Bistrici i Rijeci, mehanizirana brigada u Bjelovaru, oklopna brigada u Vrhniki i Ljubljani, artiljerijska brigada u Karlovcu i protuoklopna artiljerijska brigada u Virovitici.36 Promjenama je 5. VO-u uvećano mirnodopsko brojno stanje, ojačana vatrena i udarna moć te pokretljivost snaga izvan prometnica. Pritom ovdje treba i napomenuti da su planske promjene rezultat događanja na zapadu SFRJ te da su nove promjene planova znak da se politička kriza brže razvijala no što je JNA reagirala (ili mogla reagirati) na nju. Prve etape plana Jedinstvo nisu, dakle, više odgovarale političkom stanju u Hrvatskoj i Sloveniji, pa je bilo nužno ponovno pojačanje snaga u područjima ispražnjenima nekoliko godina ranije.

34

Usp. isto, Kd 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, I. uprava, DT. br. 1487-172/89 od 15.5.1990. godine, Naredba načelnika GŠ OS SFRJ; i DT br. 2-14 od 24.1.1991. godine, Izvještaj o realizaciji zadataka iz plana JEDINSTVO-2 i 3 u 1990. godini. 35 Usp. isto, DT. br. 1487-172/89 od 15.5.1990. godine, Naredba načelnika GŠ OS SFRJ. 36 Usp. isto, DT br. 107-3 od 26.12.1989. godine, Predlog organizacijskoformacijskih promena u Severozapadnom vojištu; DT br. 11-1 od 17.4.1990. godine, Radni materijal za sednicu Vojnog savjeta, Prilog br. 6, Dinamički plan; DT. br. 1487-172/89 od 15.5.1990. godine, Naredba načelnika GŠ OS SFRJ; i DT br. 2-14 od 24.1.1991. godine, Izvještaj o realizaciji zadataka iz plana JEDINSTVO-2 i 3 u 1990. godini.

Davor Marijan

133

U 1. VO, pak, u najviši je stupanj prevedena mehanizirana divizija u Beogradu, Kragujevcu, Valjevu i Požarevcu, mehanizirana brigada u Srijemskoj Mitrovici (iz B u A klasifikaciju), oklopna brigada u Banjoj Luci i motorizirana brigada u Mostaru. A na području Vojnopomorske oblasti motorizirana je brigada u Kninu iz čisto pješačke postrojbe preustrojena u tip brigade s oklopnim i mehaniziranim bataljunom, pa je Kninski korpus, doslovno preko noći, pojačan s 80 oklopnih borbenih vozila.37 Ako se izuzme motorizirana brigada iz Knina, ostale postrojbe kopnene vojske s većim postotkom mirnodopske popune u Hrvatskoj imale su sjedišta u mjestima s većinskim hrvatskim stanovništvom. Bile su razmještene prema načelima pacifikacija područja s većinskim stanovništvom, a Kninska motorizirana brigada prema zahtjevu zaštite Kninske krajine. To se napose vidi na Zagrebačkom korpusu. Motorizirane brigade s topništvom za potporu i protuoklopnu borbu bile su u Petrinji, a ostale podstožerne postrojbe korpusa u Zagrebu. Postrojbe s mirnodopskom popunom locirane su u područja s većinskim hrvatskim stanovništvom, dok su postrojbe s minimalnim brojem ljudi te sa čuvanom opremom i oružjem ostale u za JNA povoljnijemu nacionalnom području, na kojemu se mogla provesti mobilizacija pričuve, što je za šire područje Zagreba bilo teže provedivo. Stoga je to kompenzirano s povećanjem ročnog sastava u najpokretljivijima i najučinkovitijim dijelovima korpusa u Zagrebu, Jastrebarskom, Karlovcu i Dugom Selu. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borislav Jović upoznat je s promjenama 8. lipnja 1990. godine. V. Kadijević ga je, naime, informirao “da su doneli odluku o formiranju posebnih

37

Usp. isto, DT br. 11-1 od 17.4.1990. godine, Radni materijal za sednicu Vojnog savjeta; i DT. br. 1487-172/89 od 15.5.1990. godine, Naredba načelnika GŠ OS SFRJ.


motorizovanih korpusa u regionima Zagreba, Knina, Banjaluke i Hercegovine, koji će biti sposobni, po potrebi, da budu u funkciji kao na Kosovu.”38 No, B. Jović nije potpuno razumio V. Kadijevića, jer se, uz ustroj novoga Zagrebačkog korpusa, ostatak mjera odnosio na preklasifikaciju postrojbi u Sarajevskom, Banjalučkom i Kninskome korpusu. Ipak, njegovo priznanje o promjenama osnova je za shvaćanje kako je zadaća Zagrebačkog korpusa, osnovanog zbog pacifikacije šireg područja Zagreba, slična ili ista ranijoj zadaći Prištinskog korpusa, a na temelju uspješnog djelovanja tog korpusa JNA na Kosovu u 80-im godinama 20. stoljeća.. S Jovićevim priznanjem svaka rasprava o neutralnim namjerama JNA predstavlja gubljenje vremena. JNA je, potom, neposredno prije višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj, pokušala ostvariti pritisak na republička vodstva da se izbori ne dozvole, što nije uspjelo. Stoga je i pokrenula promjene o kojima je naprijed bilo riječi. Promjene su provedene u ljetnim mjesecima pred srpsku pobunu u Hrvatskoj. Tada je JNA spriječila i pokušaj hrvatske policije da – odmah po izbijanju – 17. kolovoza uguši pobunu u Kninu u njenom začetku. Intervencija JNA bila je dalekosežna, omogućila je, naime, pobunjenim Srbima da učvrste svoje pozicije i šire pobunu na druga područja u Hrvatskoj. U njihovome prvom buntovničkom istupu dala im je veću vjerodostojnost negoli demokratski izabranoj hrvatskoj vlasti. U kontekstu poteza koje je JNA već poduzela četiri mjeseca ranije, u svibnju 1990. kada je razoružana Teritorijalna obranu i preraspodijeljene snage, njena je poruka bila posve jasna. Bila je to objava rata snagama koje su za JNA bile unutarnji neprijatelji.

38

Prema: B. Jović, Poslednji dani SFRJ, Kragujevac, 1996., 152.

JNA Od Konflikta Do Rata

Recommend Documents