NOVAC, MJERE I TRGOVINA U ANTICI
2. NOVAC U Homerovo i Heziodovo vrijeme razmjena dobara vršila se bez novca, trampom. Ponekad su se upotrebljavale šipke plemenitih kovina, no nisu imale određenu novčanu vrijednost. Cijena nekog predmeta ili osobe obično se mjerila grlima stoke. Novac koji je u staroj Grčkoj bio u upotrebi tamo negdje oko 7. st. pr. N. e. bio je isprva vrlo glomazan i nespretan. Imao je oblik željeznih šipki, što i jest prvotno značenje riječi obol – „ražanj“. U Sparti se upotreba novca takva oblika održala mnogo dulje nego drugdje. To je navelo neke na zaključak da je zakonodavac Likurg htio spriječiti raskoš i korupciju. Sve do Perzijskih ratova u Grčkoj zlatan ili srebrni novac je dosta rijedak, jer su i plemenite kovine bile rijetke. Nalazile su se jedino u rudnicima na tračkoj obali i na otocima Tasu i Sifnu. Otkrićem rudokopa u Maroneji 483. pr. n. e. omogućilo je širu primjenu novca od plemenite kovine. Atička je drahma imala 4,36 grama čistog srebra. U Atenskoj kovnici novca kovale su se i monete od dvije drahme – didrahme, od deset drahmi – dekadrahme, te posebne od četiri drahme – tetradrahme. Poznajemo još samo nominalne jedinice: mina je vrijedila sto drahmi, a talent 60 mina, odnosno, 6000 drahmi. S druge strane, za jedinice manje od drahme postojali su također srebrni novčići. Najčešći je bio obol, šestina drahme, zatim monet od tri, triobol, i dva obola, diobol, pa dijelovi obola; tri četvrtine tritemorion, četvrtina, tetratemorion i osmina, hemitetartemorion. Svi su ti kovani novci na jednoj strani imali lice boginje Atene sa šljemom ovjenčanim maslinovim lišćem, a na drugoj Ateninu pticu sovu s polumjesecom, mladicom masline i tri prva sloja imena Atena. Ti su se novci zvali „laurijske sove“. Ovi su likovi drugo vremena imali arhajsko obilježje jer se nije htjelo unositi nikakve promjene u novac koji je tako dugo bio u upotrebi i koji je bio veoma tražen na međunarodnom tržištu.
U načelu, svaka slobodna država imala je pravo kovati svoj novac, ali tek je nekoliko monetarnih tipova uspjelo zadobiti rasprostranjeniju primjenu. Poteškoće su nastajale kada je trebalo promijeniti novčane jedinice raznovrsnih sistema jedne udruge. U trgovini je mnogovrsnost novca olakšavala prevare. Da bi doskočila tim poteškoćama, no prije svega da bi osigurala prvenstvo svojim „sovama“, Atena je tijekom Peloponeskog rata svim državnim članicama Saveza nametnula svoje mjere i svoj monetarni sistem. Ukupni danak što su ga Ateni plaćale članice Saveza iznosio je najprije 460 talenata godišnje. No za vrijeme Peloponeskog rata vojne operacije iscrpile su rezerve, taj iznos bio je povećan do trostruke vrijednosti od početne. Kada su se Peloponežani učvrstili u Atici, prekinuto je vađenje srebra u Lauriju, jer su tamošnji robovi iskoristili priliku i pobjegli. Tada je valjalo poslati u topionice zlatne kipove da bi se od njih kovao novac, i zbog toga je odlučeno da se počne upotrebljavati bronca ili bakar. Bakreni se novac u Ateni opet pojavio u 4. st. i konačno se ustalio. Među zlatnicima najčešći je bio darik (po imenu kralja Darija) s likom strijelca, koji su kovali Perzijanci. Posljednjih godina Peloponeskog rata, kada je veliki kralj financijski podupirao Spartance, ti su se zlatnici toliko proširili po Grčkoj da je između 450. i 336. pr. n. e. vrijednosni odnos zlata i srebra pao od jedan prema trinaest i jedne trećine na jedan prema deset. Novčana jedinica koju nije izdavala neka država nego jedno međunarodno tijelo bila je amfiktionska moneta, kovana oko 338. pr. n. e., s likovima dvaju božanstava delfijske amfiktionije – Demetre i Apolona.
Bio je to pokušaj
monetarnog ujednačivanja koje nije imalo osobita uspjeha. U Periklovo vrijeme uvodi se posudba novca uz kamate. Dotle je postojala samo tezauracija i beskamatni zajam. Rast privrednih djelatnosti uvjetovao je potrebu za investicijama, dok je, usprkos prosvjedima nekih filozofa, bilo sasvim razumljivo da zajmodavac traži stanovitu odštetu za svoj rizik, tj. da se želi osigurati od mogućeg gubitka.1
2.1. Pojava bankarstva Potkraj 5. st. pr. n. e. pojavljuju se prvi bankari, obično naseljenici ili oslobođeni robovi. Iz nekih sudskih rasprava u pogledu nasljedstva proizlazi da je u 4. st. bilo 1
Robert Fleceliere, Grčka u doba Perikla, Zagreb 1979., str. 131. – 134.
2
imetaka gotovo potpuno uloženih u kreditiranje. Najuobičajeniji način pojačavanja kapitala sastajao se u davanju zajmova uz velike kamate pomorskoj trgovini, ili kupnji robova za iznajmljivanje državi i pojedincima. Rate za otplatu zajmova bile su dosta česte, a kamate su se morale isplaćivati krajem svakog lunarnog mjeseca. Kamate su iznosile obično po jednu drahmu na minu mjesečno, tj. 12%. Stopa od pet obola (10%) smatrala se veoma povoljnom, dok je često znala iznositi i do 9, pa i 10 obola, znači 20%. Država se nije trudila da ograniči kamatnu stopu i zbog toga su lihvari išli i dalje.2
2.2. Trapeziti ili mjenjači Kod svake trgovine kao neophodno lice nalazio se trapezit ili mjenjač. Oni su svoje usluge naplaćivali za izvjesnu svotu, ponekad dosta veliku. Prodaja i preprodaja strane monete i njena zamjena za mjesnu u početku su predstavljali glavne operacije trapezita. Ta zamjena imala je važan značaj za trgovinu jer je svaka nova oblast ubacivala na tržište i svoju monetu. Tako se posao trapezita zakomplicirao. Od njih se očekivalo da budu dobro upoznati sa svim monetarnim sustavima. U takvim prilikama isplata i primanje novca predstavljali su vrlo složenu situaciju. Tako se trapeziti postupno od običnih mjenjača pretvaraju u posrednike prilikom raznih trgovinskih operacija i postaju svojevrsni bankari koji primaju novac i isplaćuju ga u drugoj moneti. Trapeziti su bili primorani da vode posebne bankarske liste za svakog svog ulagača. Osim njih, u financijskim operacijama takvu ulogu, ako ne i veću, igrali su veliki centri sa hramovima kojim su upravljale amfiktionije. Hramovi su u obliku darova i poklona dobivali ogromna sredstva. Bogatstvo hramova povećavalo se i putem iznajmljivanja zemlje koja je pripadala hramovima naplatom novčanih kazni, te u kreditnim operacijama pri kojima su kamate hramovima ponekad donosila ogromna sredstva. Odanost hramova dovela je do toga da su im na čuvanje svoj novac povjeravali ne samo privatna lica već i država.3
2.3. Rashodi atenske države
2 3
R. Fleceliere, Grčka u doba Perikla, str. 134. V. Struve, Stara grčka, Sarajevo 1969., str. 268. - 269.
3
Rashodi za prinošenje žrtava i priređivanje proslava gutale su dobar dio državnog proračuna. Atena je imala praznika više nego ijedan drugi polis. Znatan rashod predstavljali su izdaci za nagrade na natjecanjima. Pobjednicima na konjskim ili gimnastičkim natjecanjima davale su se stotine amfora sa svetim uljem, a također zlatni i srebrni vijenci. U vojnim natjecanjima za nagradu su darivani bikovi čija je cijena bila jedna mina po glavi. Još veća sredstva u doba Kimona i Perikla trošena su na utvrđivanje Atene i drugih mjesta u Atici. Uz te rashode dolazili su i rashodi za podizanje javnih zgrada. Cjelokupan iznos rashoda za potreba građevinarstva dostigao je svotu od 6 do 8 tisuća talenata. U atenskom proračunu važnu stavku predstavljali su rashodi za javne potrebe. Uzdržavanje vojske znatnim je dijelom država primila na sebe. Velike rashode zahtijevalo je i održavanje flote koja je brojala 200-300 trijera. Ukupni godišnji rashodi sredinom i krajem 5. st. u Ateni iznosili su prosječno od 40 do 80 talenata. Za vrijeme rata rashodi su naglo rasli.4
3. MJERE Mjerne jedinice u antičkoj Grčkoj su se uglavnom temeljile na mjernim jedinicama iz Egipta, a kasnije su poslužile kao temelj za rimske mjerne jedinice. Te su mjerne jedinice varirale od grada-države do grada-države, ali je s vremenom razvoj trgovine doveo do njihove postupne stanardizacije, pa je tako Atena već oko 500. pne. imala službene mjere po kojima su svi trgovci morali baždariti svoje vage.
3.1. Dužina Grčke mjere za dužinu su se temeljile na relativnoj dužini dijelova tijela kao što su stopalo ili prsti. Specifične vrijednosti pojedinih jedinica su ovisile o lokaciji ili epohi (npr. u Egini je stopa ili pous iznosila 333 mm, dok je u Ateni bila 296 mm). Relativne proporcije su, međutim, bile istovjetne u grčkom svijetu. Atički stadion je imao dužinu 184, 98 m, olimpijski stadion 192, 27 m, a hodački stadion 157, 50 m.
3.2. Površina 4
V. Struve, Stara grčka, str. 274.
4
1 plethron: tradicionalno se odnosi na količinu zemlje koju je vol s plugom mogao uzorati u jednom danu (oko 4 engleska akra); točnije, to je bila površina kvadrata čija je strana bila 100 podes ili 1 plethron dužine.
3.3. Volumen Grci su volumen mjerili ovisno o tome je li riječ o suhoj ili tekućoj tvari, odnosno je li riječ o žitu ili vinu. Zajednička jedinica za oboje kroz grčku povijest bila je cotyle ili cotyla
čija je apsolutna vrijednost varirala od jednog do drugog mjesta između 210 ml i
330 ml.
3.4. Težina Mjere za težinu se najčešće vežu uz valute jer su one u pravilu sadržavale točno određenu količinu određenog metala. Grčke mjere za težinu su također vezane uz grčke valute, iako je porijeklo grčkih standarda predmet rasprave. Postojala su dva dominantna standarda za težinu u istočnom Mediteranu - standard koji je nastao na Eubeji i kojeg je na Atiku uveo Solon, te standard koji je nastao u Egina. Atički/eubejski standard se navodno temeljio na klasu ječma, gdje je bilo dvanaest obola. Međutim, vage koje su pronašli povjesničari i arheolozi ukazuju na varijacije od teoretskih standarda.5
4. TRGOVINA Poljodjelci i obrtnici često su prodavali svoje proizvode bez posrednika. Ahranjanin je sam donosio u grad vreće ugljena, a seljak voće, povrće, sir, ulje i vino. Proizvođač svjetiljaka, obuće, oružja ili posuđa nudio je pred svojom radnjom predmete koje su izrađivali njegovi robovi. Bilo je i dosta prekupaca, koji su kupovali od proizvođača i poslije prodavali potrošačima. Svi koji su se bavili trgovinom na malo zvali 5
www.wikipedia.org
5
su se kapeli, a trgovci na veliko empori, osobito ako su se bavili pomorskom trgovinom. Trgovaca je najviše bilo u agori i okolnim ulicama. Bili su na lošem glasu jer su ih optuživali da varaju na vrijednosti novca i na vagi, unatoč nadzoru metronoma. Čak ukoliko su naočigled i pošteni, zanat kojim se bave nosi žig sramote. Ceste su bile loše, uglavnom su to bile obične utabane staze, a vodene je tokove trebalo pregaziti jer nije bilo mostova, no usprkos tome mnogi su putujući trgovci sa svojim magarcima ili mazgama, koji su robu nosili na samarima ili je vukli upregnuti u kola sa dva ili četiri kotača, prelazili znatne udaljenosti.6 Svaka vrsta robe imala je određeno mjesto. Roba je izlagana ili pod otvorenim nebom ili pod izrađenim šatorima. U gradovima s velikim trgovinskim prometom, država je iz svojih sredstava podizala pokrivene galerije u koje su se smještale trgovine. Na prijedlog Perikla, u Pireju je izgrađena specijalna galerija za trgovinu brašnom. Na tržište su sa svojom robom dolazili i robovi koji su „živjeli odvojeno“ da bi tu unovčili svoje izrađevine. Pored velikih hramova ili za vrijeme svečanosti održavani su posebni sajmovi na kojima su se isticali prodavači i kupci iz mnogih grčkih gradova. Među tim sajmovima veliku popularnost uživao je sajam u Delfima.7
4.1. Pomorska trgovina Trgovina na veliko odvijala se morem, a takve transakcije bile su uglavnom nepodesne i skupe. U Periklovo doba Sredozemnim morem više nisu harali gusari jer ih je suzbila atenska talasokracija. Trgovački brodovi mogli su nesmetano ploviti ne bojeći se nikakvih opasnosti, osim valova i nevremena. Trgovački brodovi imali su veliku tonažu, no njihov nedostatak je kako bi se pomoću skromnih tehničkih mogućnosti tako teški brodovi mogli izvlačiti na obalu u vrijeme nepogodno za plovidbu. Plovilo se isključivo po danu i po lijepom vremenu, noćna plovidba je bila pogibeljna jer nisu postojale dobre prekomorske karte, kompasi i snažni svjetionici. Veletrgovci koji su morali ulagati velike svote i izlagati se odgovarajućem riziku, ponekad su pomagali 6 7
R. Fleceliere, Grčka u doba Perikla, str. 146. - 148. V. Struve, Stara Grčka, str. 268.
6
bankari, odobravajući im zajmove uz velike kamate. Tu je država nalazila koristi za sebe jer je ubirala carinu. Atena je političkom prevlašću nametnula i svoju trgovinsku hegemoniju. Da bi pirejski brodograditelji mogli praviti brodove, morali su prvo dobaviti drvo iz Trakije i neke druge sirovine iz drugih zemalja, te je Atena uspostavila na njih stvarni ili pravni monopol.8
4.2. Trgovina žitom Atenjanima je naročito bilo stalo do uvoza žita, više nego do bilo kakvih biranih poslastica. Naime, Atika je proizvodila premalo ječma i pšenice da bi mogla prehraniti svoje stanovništvo. U pirejskoj žitnici (alfitopolu) uvijek se moralo čuvati dovoljno zaliha za potrebe grada i države. Deset puta godišnje Skupština je slušala izvještaj o stanju opskrbe. Veoma strogi zakoni određivali su obaveze veletrgovaca i srednjih trgovaca žitom (sitopola), kao i obveze mlinara i pekara, što bi izazivalo pomanjkanje i porast cijene kruha. Te je zakone provodio odbor sitofilaka, koji je nadzirao trgovinu žitom, kao i promet brašna i kruha. Glavni proizvođač žita bile su udaljene zemlje: Egipat, Sicilija i crnomorsko priobalje. Atenska politika uvijek je bila dobrim dijelom usredotočena na pitanje opskrbe žita te je si pobjedom nad Egiptom i Sicilijom osigurala kontrolu nad žitom što je stizalo sa crnomorskih obala. Vidimo da se 404. g. pr. n. e. čak i nakon gubitka političke prevlasti, Atena i dalje zadržala kao prva trgovačka sila.9
4.3. Odnos države prema trgovini U direktnoj vezi s porastom trgovinskog prometa i s proširivanjem tržišta pojavljuje se potreba za izvjesnom organiziranošću trgovinskih odnosa. Potrebu za tim osjećali su neposredni sudionici u trgovini, trgovci i država. Na toj osnovi pojavila su se udruženja trgovaca i brodovlasnika u obliku kompanija. Međutim, uplitanje države u trgovinske odnose imalo je neusporedivo veći značaj. U životu svakog polisa trgovina je igrala važnu ulogu. Atena je u ime narodne skupštine sklapale posebne trgovinske odnose 8 9
R. Fleceliere, Grčka u doba Perikla, str. 148. – 150. Isto, str. 150. – 151.
7
s drugim polisima. Atenska je država također naročitu pozornost poklanjala trgovini žitom jer je to bio artikl za koji su bili zainteresirani svi stanovnici Atene. Među najvažnije stavke državnik prihoda spadao je porez na trgovinski promet. Pravo naplate tog poreza država je prenosila putem javne licitacije na pojedine zakupce ili kompanije nekoliko zakupaca. Porezi na trgovinu naplaćivali su se u svim značajnim trgovačkim lukama Sredozemnog i Crnog mora. Naplata poreza obavljena je pregledom utovara svakog broda koji je ulazio u luku ili izlazio iz nje. Pregled su obavljali službenici. U slučaju kakvih poremećaja u novčanom sustavu ili kad bi državi hitno trebao novac, država je za sebe uzimala monopol na prodaju uvezene robe. Te mjere nosile su privremeni karakter i poslije njihovog ukidanja ponovno je uspostavljena slobodna trgovina. U cilju osiguranja svojih potreba, država je ponekad stavljala zabranu na izvoz nekih proizvoda. U Ateni se to prije svega odnosilo na žito. Za vrijeme rata često je puta bio zabranjen izvoz živežnih namirnica i ratnog materijala kako se time ne bi okoristila neprijateljska strana. Podaci o zakonima iz oblasti trgovine u 5. i 4. st. pr. Kr. nisu raspoloživi. Činjenica je da su postojali specijalni sudovi za pretresanje djela iz oblasti trgovine, ukazuje na nesumnjivo postojanje trgovinskog zakonodavstva u grčkim državama.10
10
V. Struve, Stara grčka, str. 270. – 271.
8
5. ZAKLJUČAK Život starih Grka nimalo nije bio lak, ali su usprkos svim poteškoćama postigli visok stupanj gospodarskog razvoja. Dobra organizacija države i polisa omogućila im je takav rezultat. Bili su veoma uspješan narod i trgovali su na najširem području što im je donijelo velika poznanstva i utjecaje. Dali su nam dobar primjer i prve začetke ozbiljnije vanjske i unutarnje trgovine, te nam ulili sigurnost. Upravo zbog svoje snalažljivosti i inovativnosti vrijedni su spomena i nezaborava.
9
6. POPIS LITERATURE 1. Robert Flaceliere, Grčka u doba Perikla, Zagreb 1979.
2. V. Struve, Stara Grčka, Sarajevo 1969. 3. www.wikipedia.org
10
