Juzna Panonija u Kasnoj Antici i Ranom Srednjovjekovlju

Hrvoje Gračanin JUŽNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU (od konca 4. do konca 11. stoljeća)

juzna panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju.indb 1

5. 4. 2011. 14:45:13

Biblioteka NOVA PLEJADA

 Nakladnik Plejada d.o.o. Zagreb, VIII. južna obala 17

Za nakladnika Igor Ranić

Urednik Ilija Ranić

Recenzenti Neven Budak Rajko Bratož

Autor zemljovida Hrvoje Gračanin

Copyright© 2011., Plejada, Zagreb ISBN 978-953-7782-02-3


5. 4. 2011. 14:45:14

Hrvoje Gračanin

JUŽNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU (od konca 4. do konca 11. stoljeća)

Plejada

Zagreb, 2011.


5. 4. 2011. 14:45:14

Dragim roditeljima Ružici i Branku


5. 4. 2011. 14:45:14

Sadržaj

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

9

I. poglavlje: Zemljopisne i prometne značajke prostora . . . . . . . . . 23 II. poglavlje: Južna Panonija na prekretnici . . . . . . . . . . . . . . 49 III. poglavlje: Doba hunske prevlasti . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 IV. poglavlje: Doba germanske prevlasti . . . . . . . . . . . . . . . 77 V. poglavlje: Doba Avara i Slavena . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 VI. poglavlje: Doba franačke prevlasti . . . . . . . . . . . . . . . . 147 VII. poglavlje: Ranosrednjovjekovni obrati . . . . . . . . . . . . . . 169 VIII. poglavlje: Kretanja naroda i etničke promjene u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 IX. poglavlje: Naseljenost i naselja u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 X. poglavlje: Crkva i kršćanstvo u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 Summary . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 Dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 Katalog arheološke građe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361 Popis zemljovida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 446 Imensko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 447 O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 455 5


5. 4. 2011. 14:45:14


5. 4. 2011. 14:45:14

Predgovor

Knjiga koja je u ovim vremenima za hrvatsko nakladništvo naročito bremenitim poteškoćama imala tu sreću da je ugledala svjetlo dana, plod je višegodišnjih studija pretočenih u disertaciju Povijest savsko-dravsko-dunavskog međurječja u kasnoj antici i ranome srednjem vijeku. Izrađena pod mentorstvom prof. dr. sc. Nevena Budaka, dovršena u listopadu 2007. godine i obranjena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u siječnju 2008. godine pred povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Borislav Grgin, prof. dr. sc. Neven Budak i akademik, prof. dr. sc. Rajko Bratož s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, svoj je začetak imala u poticaju prof. dr. sc. Ive Gold steina da se temeljitom analizom svih dostupnih vrela i historiografske produkcije zahvati u kasnoantičku i ranosrednjovjekovnu povijest dotada istraživački većinom zanemarenog prostora što ga obrubljuju vodotokovi Save, Drave i Dunava. Prionuvši uz obradu problematike, isprva pomalo i sumnjičav hoće li konačan ishod pregnuća opsegom dostajati za doktorski rad, uskoro sam otkrio koliko se toga zapravo može reći o tim davno prohujalim stoljećima, koliko obilje interpretativnih mogućnosti nudi taj, kako se to pjesnički lijepo izrazio jedan kolega povjesničar, potonuli svijet. Ovo djelo počiva na čvrstim temeljima disertacije, obogaćene pronicavim savjetima i sugestijama mentora i članova povjerenstva za obranu, koji su dosljedno ugrađeni u njezin završni oblik. Na tomu im najsrdačnije zahvaljujem. Ništa manju zahvalnost zaslužuju i brojni kolege koji su me zadužili svojom susretljivošću u pribavljanju neophodne literature. Njih je toliko da bi nabrajanje imena oduzelo previše prostora, a i u tom bi popisu možda netko neopravdano bio izostavljen, pa neću niti pokušavati biti iscrpan. Među tim zaslužnicima ističe se dr. sc. Domagoj Akrap koji mi je nadasve ljubazno slao potrebnu literaturu iz austrijske prijestolnice na Dunavu. U Beču sam se i sâm obreo u jednoj fazi istraživanja, proboravivši neko vrijeme i u Grazu, Ljubljani i Budimpešti. Od velike su mi pomoći bili i dr. sc. Ivan Mirnik, zamjenik ravnatelja Arheološkog muzeja u Zagrebu i g. Srećko Škrinjarić iz muzejske knjižnice, stavivši mi bez ikakva ograničenja na raspolaganje resurse knjižnog fonda svoje ustanove u kojoj sam proveo više od mjesec dana gotovo svakodnevno po više sati, prolazeći poglavito arheološku i numizmatičku literaturu. Vrlo susretljivi bili su i djelatnici središnje knjižnice HAZU kao i dr. sc. Ivica Zvonar, voditelj knjižnice akademijina Odsjeka za povijesne znanosti. Naročito bih istaknuo mr. sc. Silviju Pisk, voditeljicu knjižnične Zbirke Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja mi je također uvijek spremno izlazila u susret u naručivanju knjiga i članaka. 7


5. 4. 2011. 14:45:14

JUŽNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU

Knjiga je u odnosu na disertaciju doživjela dakako stanovite preinake i proširenja, što je i potpuno razumljivo. Vremenski odmak omogućava da se materija, bivajući nanovo promotrena, cjelovitije i dublje sagleda. Daljnjim su istraživanjem iznikla nova pitanja, potaknuvši potrebu i za novom argumentacijom. U konačnici se mogla uobličiti dosta opsežna sintetska studija koja polaže i više nego valjane temelje za nove istraživačke zahvate i prosudbe. Možebitne omaške i propusti koje je zaista nemoguće izbjeći u pripremi knjige isključivo su moji. Ipak, čvrsta sam uvjerenja da se neće negativno odraziti na ukupne rezultate koji se ovdje iznose. Na koncu, izrazio bih svoju veliku zahvalnost g. Iliji Raniću koji se u ime nakladnika Plejade d.o.o. prihvatio objave ovoga djela. Izuzetno mi je drago da je u njemu prepoznao vrijedan doprinos znanstvenoj produkciji u Hrvatskoj. Nadam se da će djelo naići na odjek u našoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, ali i šire. Knjigu posvećujem svojim dragim roditeljima. U Zagrebu 18. studenog 2010. godine

Napomena Kako bi se rasteretile bilješke u dnu temeljnog teksta, literaturne referencije u vezi s arheološkim nalazištima odnosno vrstom, obilježjima i datacijom arheološke građe uglavnom nisu posebno navedene nego se sve pojedinosti mogu pronaći u Katalogu arheološke građe na kraju knjige, već prema tomu radi li se o grobnim, naseobinskim ili slučajnim nalazima, numizmatičkim nalazima ili kamenim spomenicima i drugoj građi. Kad se pak referencije navode, čini se to radi usporedbe, pobližeg određenja građe ili rasprave oko pojedinih zaključaka u arheološkoj literaturi.

8


5. 4. 2011. 14:45:15

Uvod

Istraživački okvir i stanje istraženosti U hrvatskoj historiografiji već se dulje vrijeme nameće potreba za sintetskim prikazom povijesnoga razvoja savsko-dravsko-dunavskoga međurječja u prijelomnom i formativnom kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom razdoblju. Razmjerno nedavna pojava radova koji su svojim analitičko-sintetskim pristupom postavili temelje za novo znanstveno vrednovanje povijesti sjeverne Hrvatske u zadanom kronološkom okviru svjedočanstvo je trajnoga zanimanja istraživača za spomenuti prostor. Međutim, neophodna su sustavnija, podrobnija istraživanja koja će izbrisati prividnu granicu između kasne antike i ranoga srednjeg vijeka na hrvatskom povijesnom prostoru i pružiti što cjelovitiju povijesnu sliku u duljemu vremenskom rasponu. Samo takav istraživački diskurs, kojim se na tragu ideje o dugom povijesnom trajanju sagledavaju u svoj punini povijesni procesi protegnuti na niz stoljeća, može dati svrhovit i slojevit odgovor na pitanje o tome koje su se dalekosežne promjene odvijale u vremenu kada su se stare strukture odumirući preobražavale u novo tkivo.

Istraživačko-metodološke postavke Pristupajući ovoj temi, u oči odmah upada nerazmjer i razlika u dostupnim izvorima za južnopanonski prostor, između onih koji pokrivaju kasnu antiku i onih koji pokrivaju rani srednji vijek. Dok razmjerno brojni kasnoantički pisani izvori, iako često fragmentarnog karaktera, upotpunjeni pažljivo vrednovanim arheološkim nalazima, omogućavaju da se ponešto sigurnije i jasnije prati tijek povijesnoga razvoja u ovome razdoblju, mnogo rjeđi, u pravilu oskudni i nerijetko nepouzdani ranosrednjovjekovni, pa i kasniji srednjovjekovni pisani izvori koji donose svrsishodne podatke pružaju gradivo za stvaranje tek općenitih predodžaba. Time se otvara mnogo više pitanja, nego što se naizgled u prvi mah može dati odgovora. Otuda se “mračna stoljeća” ranoga srednjovjekovlja na hrvatskom povijesnom prostoru doimaju još tajanstvenijima. No, ovaj se nedostatak ipak može prevladati. Ponajprije, dosljednim i pomnim raščlanjivanjem postojećih pisanih vrela, jednako kao i povijesnom analizom predmetnih ostataka, čija je glavna svrha uklapanje arheoloških spoznaja u opći tijek povijesnih gibanja, moguće je proniknuti u “mrak” prošlosti i ponuditi koherentnu sliku 9


5. 4. 2011. 14:45:15


kasnoantičke i ranosrednjovjekovne povijesti južnopanonskog prostora u svoj mnogostrukosti i višeznačnosti njezinih razvojnih faza, od sloma i preobrazbe kasnorimskoga sustava preko doseobe novih populacija i rađanja novih identiteta do prodora i učvršćenja mađarskog utjecaja na tlu suvremene sjeverne Hrvatske. Pritom je uistinu nezaobilazan interdisciplinaran pristup, danas, gotovo da je to nepotrebno isticati, conditio sine qua non svake studije koja teži temeljitosti i multiperspektivnosti, što se prvenstveno ogleda u oslanjanju na zaključke arheologije, filologije, povijesti umjetnosti i antropologije. S tim pak u vezi nužno je apsolvirati i rezultate inozemne, poglavito mađarske i slovenske povijesne i arheološke znanosti, čijim se komparativnim vrednovanjem mogu znatno upotpuniti saznanja u vezi s hrvatskim povijesnim prostorom. O nužnosti povezivanja istraživačkih rezultata srodnih znanstvenih disciplina upravo za rano srednjovjekovlje hrvatskog povijesnog prostora, kako bi se na tim osnovama izgradila što utemeljenija povijesna interpretacija, bilo je progovoreno još prije više od pola stoljeća, a ista je potreba istaknuta i razmjerno nedavno.1 I doista, samo takvo metodološko načelo, uz analitičko-sintetski pristup materiji, jamči postizanje toliko željene sveobuhvatnosti u ocrtavanju povijesnog tijeka. Dakako, jedva da se mora posebno naglašavati kako je nužno kloniti se prenagljenih zaključaka, dalekosežnih postavki ili uvriježenih istina koje su proizvod percepcija, a ne temelje se na povijesnim realnostima. U obradi i raščlambi pisane izvorne građe izbjegava se postmodernistička hiperkritičnost koja vodi u suštinsku dekonstrukciju sadržaja i u odbacivanje njegove valjanosti, pretvarajući literarna vrela u metanarative ili puke pripovijesti, a da ne nadoknađuje nastalu prazninu.2 Ovo ne podrazumijeva da se u potrazi za tragovima koji nude kakvo-takvo polazište za suvislo ozbiljenje prošle stvarnosti gubi iz vida kako su pisani izvori konstrukti koji komuniciraju vlastite istine oblikovane prema spoznajama i nakanama autora te očekivanjima i predodžbama publike. Međutim, ne potire se njihova korisnost i uporabljivost za povijesna istraživanja, uz preduvjet da se prethodno pokuša odrediti i raščlaniti višeslojnost njihovih narativnih struktura. Još o nečem valja voditi računa. Kritičko sagledavanje prošlosti ne ovisi samo o diskursu narativnog vrela koje se uzima za mjerodavno povijesno svjedočanstvo nego i o diskursu suvremenog istraživača koji gradi vlastiti narativ o prošloj stvarnosti. To ne znači da se oba narativa postavljaju ili smiju postaviti na istu ravan, ali je neophodna svijest o tomu da se interpretacija povijesnih procesa i zbivanja neizbježno napaja motrištem, stavovima i ciljevima koje slijedi i izražava i suvremeni autor. Stoga predmetna studija ne aspirira ponuditi gotova i nepromjenljiva rješenja nego samo upotpuniti fragmentarnu, mozaičnu sliku koja može, ali i ne mora odgovarati nekadašnjoj stvarnosti. Kako je već bilo naznačeno, predmet istraživanja je povijest savsko-dravsko-dunavskog međurječja, to jest prvenstveno dviju rimskih pokrajina, Panonije Savije ili Savske Panonije i Druge ili Sirmijske Panonije, uz proširenje na južni i jugozapadni dio Prve Panonije, odnosno najvećim dijelom prostor za koji se u ranome srednjemu vijeku koristio naziv Donja Panonija, a koji je u kasnijim srednjovjekovnim razdobljima Karaman 1952, Goldstein 1993. Za sažet pregled osnovnih teza postmodernističke i poststrukturalističke teorije usp. Džino 2009, 34-36. Podrobnije o ovim problemima suvremene historiografije vidi Berkhofer 1997.

1 2

10


5. 4. 2011. 14:45:15

Uvod

postao uglavnom poznat kao Slavonija (doduše, glavnina današnje Slavonije i cijeli Srijem nisu u upravnopolitičkom smislu bili dijelom srednjovjekovne ugarske Kraljevine Slavonije). U suvremenom geografsko-političkom smislu to znači da su istraživanjem obuhvaćeni i hrvatsko Međimurje (Prva Panonija) i Baranja (Druga Panonija), dijelovi današnjeg slovenskog ozemlja odnosno istočni rub Dolenjske s gorjem Gorjanci, to jest slovenskim dijelom Žumberačkoga gorja (Panonija Savija), potom južna Posavina (Panonija Savija) koja pripada Bosni i Hercegovini i, naposljetku, središnji i istočni Srijem (Druga Panonija), danas u sastavu Srbije. Središnji dio navedenog prostora, zbog omeđenosti trima velikim vodotokovima, Savom, Dravom i Dunavom, već se uvriježeno naziva Međurječjem. Kronološki je pak okvirno obuhvaćeno vrijeme od uobičajenoga početka tzv. velike seobe naroda (375. godine) do dolaska Arpadovića na vlast u Hrvatskom Kraljevstvu (1102. godine). U izlaganju i postavljanju teza odabrano je načelo kronološkog slijeda zbog jednostavnije kontrole teksta. To znači da se pojedini historiografski problemi obrađuju ovisno o vremenskom horizontu s kojim se povezani. Istraživanje je provedeno na četiri osnovne razine pa se prikazuju političko-upravne promjene od rasapa kasnoantičkog, rimskog sustava do nastanka ranosrednjovjekovnih oblika vlasti, zatim premještanja raznih naroda i etničke promjene od hunskog i germanskog do avarskog, slavenskog i mađarskog razdoblja, kao i sudbina domicilnog, romaniziranog stanovništva (koje se pod utjecajem općih prilika u kasnoj rimskoj državi barbariziralo) i ranosrednjovjekovni etnogenetički i akulturacijski procesi te izrastanje novih etničkih identiteta,3 potom odumiranje odnosno preobrazba starih i nastanak novih naselja s osobitim obzirom na trajnost i pomake u naseljavanju pojedinih područja, te temeljna obilježja kasnoantičkog kršćanstva i crkvenog ustroja u južnoj Panoniji i rekristijanizacije u ranom srednjem vijeku. U vezi sa svime navedenim posebna se pozornost posvećuje pitanju kontinuiteta i diskontinuiteta iz kasne antike u rano srednjovjekovlje. Zbog manjka izvorne građe za južnopanonski prostor nije moguće provesti istraživanje koje bi osvijetlilo mnoge važne aspekte kasnoantičke i ranosrednjovjekovne povijesti, ponajprije društvene promjene. Međutim, valja pretpostaviti da su ovdje kao i u većem dijelu nekadašnje rimske Europe, ali i šire bili na snazi karakteristični procesi, samo što ih nije moguće ilustrirati u pojedinostima koje bi dostatno utemeljile zaokružen pogled.4 Od uže problematike relevantne napose za hrvatsku medievistiku posebno se pretresaju pitanja o nazočnosti hrvatskog etnika te o predmnijevanom širenju i razgraničenju hrvatskog i mađarskog utjecaja u ranosrednjovjekovnom Međurječju. S druge strane, iz temeljnog je teksta izostavljena rasprava o smještaju Moravske kneževine uz jugoistočni obod Franačkog Carstva, jedna od najintenzivnijih u medievistici u posljednje vrijeme, budući da bi temeljita analiza dokaznog gradiva oduzela previše prostora, a ne bi promijenila osnovne postavke.5 Za problematiku slavenske etnogeneze usp. Curta 2001, 6-35. Svjedočanstva za južnu Panoniju odviše su škrta pa se ti procesi mogu pratiti samo u naznakama. 4 Za potanku komparativnu studiju o tim promjenama u zapadnoj Europi i Sredozemlju usp. Wickham 2006. Nažalost, njome nisu obuhvaćene današnje slavenske zemlje u jugoistočnoj, središnjoj i istočnoj Europi zbog, kako je autor istaknuo, jezične barijere (Wickham 2006, 5). Shodno tome, jedva da išta kaže o Panoniji. 5 Kratak pregled problematike donosi se u Dodatku, str. 283-284. 3

11


5. 4. 2011. 14:45:15


Istraživačko razlaganje ovakve vrste nužno je povezano s nizom interpretacijskih poteškoća, među kojima je u posljednje vrijeme naročito izražen problem etničke kvalifikacije arheoloških nalaza.6 Općenito uzevši, pripisivanje ostataka materijalne kulture točno određenom etniku isključivo na temelju analize predmetnih karakteristika, tehnoloških obilježja i funkcionalnih, spoznajnih i kulturnih činitelja koji se smatraju specifičnima za pojedine narodnosne skupine nije pouzdan postupak. Etnicitet ili, bolje rečeno, etnički identitet je u predmoderno doba, u antici i srednjem vijeku, društveno, ideološki i kulturološki uvjetovana kategorija koja proizlazi iz osobitih, promjenljivih okolnosti i odražava specifične potrebe, ciljeve i vrijednosti neke društvene grupe.7 Upravo stoga u ovoj se studiji ne povlači znak jednakosti između arheološke kulture i etničkog identiteta. Arheološka je građa komparirana i valorizirana prema povijesnim izvorima ili, gdje oni manjkaju, prema pretpostavljenoj povijesnoj situaciji, premda ni tada zaključci nisu konkluzivni već se dobrim dijelom kreću u domeni hipoteze. Smisao niti nije određivanje tzv. “etničke pripadnosti” nalaza (što ionako nije svrhovito) nego uočavanje njihove brojnosti i rasporeda lokaliteta da bi se za južnu Panoniju što vjernije, mutatis mutandis, ocrtala rasprostranjenost utjecaja ili moguć doseg vlasti kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih državnih tvorbi. Istovjetan oprez vrijedi i za numizmatičke nalaze. Pogotovo je kasnorimski / ranobizantski novac mogao biti u uporabi kod raznih etničkih skupina koje su nastavale spomenuti prostor, ali iz toga nisu izuzete niti monete ostrogotskih i gepidskih vladara. Još veći je problem znači li nalaz novca na nekom lokalitetu, osobito ako nije osnažen drugim arheološkim ostacima istoga kronološkog horizonta, da je dotično područje bilo naseobinska točka ili je u pitanju tek svjedočanstvo o trgovačkim i prometnim vezama.8 Shodno tome se i ponuđena rješenja u ovom radu razlikuju od slučaja do slučaja. I uporaba antropoloških rezultata može navesti na pogrešan put budući da ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri evidentirane populacije, jedna ili više njih, stvarno odgovaraju nekom etniku, primjerice, koje narodnosne skupine u koje vrijeme zapravo tvore Avare ili što specifično razlikuje Hrvate od ostalih slavenskih populacija. Međutim, još bi veća pogreška bila ne posegnuti za njima, no pravilno ih se može vrednovati tek uklapanjem u koliko-toliko utvrdive povijesne okolnosti. Naposljetku može se reći da ova historiografska analiza sintetskog predznaka ima za poglaviti cilj popuniti svojevrsnu znanstvenoistraživačku prazninu u proučavanju i razmatranju kasnoantičke i ranosrednjovjekovne povijesti južnopanonskoga prostora (sjeverozapadna Hrvatska s Međimurjem i Varaždinskom Podravinom, karlovačko Pokuplje s Banovinom, Posavina, Slavonija, Srijem, Baranja) kako u hrvatskoj tako i u svjetskoj historiografiji. Njezini nalazi i zaključci trebali bi dati daljnji poticaj stručnom bavljenju spomenutim prostorom u predmetnom kronološkom okviru. Samo na taj način mnogobrojna neriješena pitanja mogu s vremenom, Podrobnije o tome za gepidske, langobardske, avarske i slavenske nalaze u Karpatskoj kotlini u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku usp. Curta 2001, 190-310. 7 Sažeto o tomu usp. Ančić 2008, 16-19. Preglednu metodološku studiju o oblikovanju identiteta u ranom srednjem vijeku nudi Pohl 2008, 13-26. Također i Heather 2008, 17-35. 8 Usp. McCormick 2005, 343-384 za karolinško doba. Slično se može pretpostaviti i za dio kasnoantičke i kasnije srednjovjekovne numizmatičke građe. 6

12


5. 4. 2011. 14:45:15

Uvod

novim pomnim razgrtanjem slojeva prošlosti, dobiti zadovoljavajuće odgovore. Ili, ako već ništa drugo, daljnja propitivanja mogla bi tim gotovo istinskim zagonetkama južnopanonskoga ranoga srednjovjekovlja donijeti odgovarajuće postavljene probleme.

Stanje istraženosti Prvi pokušaji znanstvene obrade povijesti južnopanonskog prostora u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku stari su koliko i tradicija hrvatske kritičke historiografije. Na njezinu početku stoji veliko ime Ivana Lučića (1604.–1679.) s djelom O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (De Regno Dalmatiae et Croatiae) u šest knjiga, objavljenom prvi put 1666. godine u Amsterdamu (poboljšano je izdanje izašlo dvije godine kasnije također u Amsterdamu).9 Lučić se pojedinim temama relevantnima za kasnoantičku i ranosrednjovjekovnu povijest današnje sjeverne Hrvatske pozabavio u nekoliko poglavlja prve i druge knjige svoje kapitalne povjesnice. Važno je naglasiti da su, unatoč objektivnim interpretacijskim slabostima, neki njegovi zaključci i problemska viđenja zadržali i danas stanovitu vrijednost.10 Zanimanje za prošlost južne Panonije novi je uzlet doživjelo u 18. stoljeću. Među prvima valja istaknuti talijanskoga polihistora i austrijskoga carskoga generala Luigija Ferdinanda Marsiglija (1658.–1730.), koji je u svom opsežnom šestosveščanom djelu pod naslovom Panonsko-mezijski Dunav, proviđen zemljopisnim, zvjezdoslovnim, vodopisnim, povijesnim i prirodopisnim opažanjima (Danubius Pannonico-Mysicus, observationibus geographicis, astronomicis, hydrographicis, historicis, physicis perlustratus, Den Haag – Amsterdam, 1726.) zabilježio mnoštvo raznovrsnih podataka o podunavskim oblastima.11 Za hrvatsku povijesnu i arheološku znanost od važnosti je odlomak iz drugog sveska koji se bavi rimskim vojnim starinama s obje obale Dunava, dakle i u nizinskoj Hrvatskoj, osobito u pojedinim naseljima u Srijemu i Slavoniji (Slankamen, Petrovac, Srijemska Mitrovica, Mikanovci, Vinkovci, Despotovac, Sisak, Osijek).12 Koristan je i spis Svojine sirmijske ili opis Sirmija s njegovom biskupijom (Vindiciae Sirmienses seu Descriptio Sirmii cum suo episcopatu, drugo izdanje, Budim, 1746.) mađarskog klerika Lászla Szörényija de Kis-Szörényi (1670.–1752.),13 u kojem se razmatra povijest grada Sirmija i Sirmijske biskupije odnosno cijeloga Srijema. Djelo je naročito bitno zbog mađarskih pogleda na ustrojavanje crkvene organizacije u Slavoniji, Za hrvatski prijevod prve knjige Lučićeva djela usp. Kuntić-Makvić 1986, 66-357. Ukratko o životu i radu Ivana Lučića usp. Kurelac 1986, 7-54. 10 Usp. Kuntić-Makvić 1985, 131-166 u vezi s prikazom doseobe Slavena u Lučićevu djelu. Za antičke izvore kojima se u pisanju poslužio Lučić usp. Kuntić-Makvić 1991, 15-72. 11 O Marsigliju i njegovu djelu usp. Stoye 1994. 12 Za zapažanjima i skicama toga marnoga skupljača svakojake znanstvene građe i danas redovito posežu stručnjaci, napose u topografsko-arheološkim studijama (usp. primjerice Pinterović 1956, 56-57 za Mursu i Brizzi 1981, 33-52 za Sisciju). 13 Za hrvatski prijevod toga djela usp. Sršan 1989. Usp. Jarak 1991, 111 za prosudbu korisnosti Szörényijeva spisa za kasnoantičku povijest kršćanstva u južnoj Panoniji. 9

13


5. 4. 2011. 14:45:15


pobliže rečeno, u vezi s pitanjem jesu li se slavonske biskupije osnivale na području koje je pripadalo Mađarima ili Hrvatima.14 Voluminozno djelo talijanskog povjesničara Danielea Farlatija (1690.–1773.) još je nezaobilazno u proučavanju crkvene povijesti hrvatskoga povijesnog prostora u antici i srednjem vijeku.15 Opsežna edicija naslovljena Sveti Ilirik (Illyricum sacrum), od koje je pet svezaka on sam uredio i sastavio (Venecija, 1751.–1775.), dok je posljednja tri sveska objavio Farlatijev suradnik Jacopo Coleti (Venecija, 1800.–1819.), obiluje vrlo vrijednom povijesnom građom. Sadržaje bitne za crkvenu povijest južne Panonije u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku donose prve tri knjige koje obrađuju povijest salonitansko-splitske nadbiskupije, potom napose peti svezak u kojemu je prikazana povijest Sisačke i Zagrebačke biskupije,16 te sedmi svezak u kojemu je riječ o Sirmijskoj (nad)biskupiji. Zagrebački kanonik Baltazar Adam Krčelić (1715.–1778.) sastavio je opširan spis Prethodne bilješke o kraljevstvima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (De regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb, 1770.), koji je prema njegovim vlastitim riječima trebao poslužiti kao osnova za pisanje sustavne povjesnice. Autor razglaba o mnogim pojedinostima iz kasnoantičke i ranosrednjovjekovne povijesti južne Panonije u prva tri poglavlja svoje knjige.17 Doduše, zbog tendencioznosti spis nema znanstvenu vrijednost niti je Krčeliću bio cilj napisati pravo povijesno djelo. Zagrebački kanonik i isusovac Andrija Blašković (1727.–1796.) pozabavio se u svojoj nedovršenoj trosveščanoj zbirci rasprava Povijesti svega Ilirika od najstarijega vremena naroda i imena (Historiae universalis Illyrici ab ultima gentis et nominis memoria, Zagreb, 1794.) rimskodobnom poviješću Ščitarjeva (Andautonija) i istočnog dijela Međurječja (Savska Panonija).18 Djelo je vrijedno ponajprije kao daljnji korak u učenom zanimanju za daleku prošlost sjeverne Hrvatske. Svega godinu dana kasnije svjetlo dana ugledala je knjiga svestranog učenjaka franjevca Matije Petra Katančića (1750.–1825.) naslovljena Ogled o jezikoslovlju i zemljopisu Panonaca u kojem se raspravlja o podrijetlu, jeziku i pismu Hrvata kao i o nekada slavnim gradovima Panonije, Sisciji, Andautoniji, Neviodunu i Petovionu, te o položaju postaja na vojnoj cesti (Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croatorum simul de Sisciae Andautonii Nevioduni Poetovionis urbium in Pannonia olim celebrium et his interiectarum via militari mansionum situ disseritur, Uz Szörényija, poviješću kršćanske crkve u Panoniji pozabavio se i mađarski svećenik István Szalágyi (1738.–1796.) u djelu O stanju panonske crkve (De statu ecclesiae Pannonicae, Pečuh, 1777.), nastojeći rekonstruirati crkveno-povijesna zbivanja u kasnoj antici (o njegovu djelu u okviru povijesti kršćanstva na hrvatskom prostoru usp. Jarak 1991, 113). 15 O Farlatiju i njegovu djelovanju usp. Lučić 1973, 119-241. Usp. Jarak 1991, 111-113 za ocjenu vrijednosti Farlatijeva djela za kasnoantičku povijest kršćanstva u južnoj Panoniji. 16 Za prijevod odlomka o povijesti Siscijske biskupije usp. Molnar – Razum 2003, 9-45. 17 Usp. na primjer Kuntić-Makvić 1993, 263-267 za analizu Krčelićevih podataka o Sisciji. 18 Za važnost Blaškovićeva spisa u razvitku arheoloških proučavanja u hrvatskoj znanosti usp. Tomičić – Košutar 2006, 31-39. 14

14


5. 4. 2011. 14:45:15

Uvod

Zagreb, 1795.).19 U njoj je Katančić donio vrijedne podatke o rimskim starinama u četirima gradovima u zapadnom dijelu južne Panonije.20 Početkom 19. stoljeća izašla je povjesnica tada već pokojnoga zagrebačkoga gimnazijskog profesora i potom knjižničara u Pravoslovnoj akademiji Josipa Mikoczija (1734.–1800.) Spokojna Hrvatska (Otiorum Croatiae liber unus, Budim, 1806.). U njoj se priziva historiografska tradicija kojoj je rodonačelnikom bio Ivan Lučić. Mikoczy u djelu raspravlja o oblastima koje su zauzeli Hrvati nakon doseljenja, o franačkom razdoblju i o dolasku Arpadovića na hrvatsko prijestolje.21 Trebalo je proteći više desetljeća dok se nisu ponovno stvorili povoljni uvjeti za to da se upali luč djelatnog znanstvenog zanimanja za povijest hrvatskoga prostora.22 Prvo ime koje s tim u vezi valja navesti jest Franjo Rački (1828.–1894.). Pitanjima bitnima i za povijest Hrvatske i Slavonije uhvatio se u koštac već 1864. godine u raspravi koja je izlazila u nastavcima u časopisu Književnik, a u kojoj je kritički razmatrao izvore za hrvatsku i srpsku povijest.23 Na tragu postojanoga bavljenja povijesnom znanošću objavio je 1877. u Zagrebu i zbirku izvora za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest Spisi koji oslikavaju staro doba hrvatske povijesti (Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia), prvi takav priručnik u hrvatskoj historiografiji, u kojem je sabrao tekstove isprava, papinskih pisama i sinodalnih zaključaka te izvatke iz djela starih povjesnika i kroničara. Instruktivni su u pojedinim segmentima i njegovi radovi Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI. vieku (Zagreb, 1875.), Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljišni obseg i narod (Zagreb, 1881.) i Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. stoljeća (Zagreb, 1894.).24 Hrvatsku historiografiju tada je naročito zaokupljalo pitanje rane pripadnosti Slavonije, što je bila posljedica prijepora s mađarskim povjesničarima sa snažnim političkim pečatom. Istaknutu ulogu u tome imao je Vjekoslav Klaić (1849.–1928.) raspravom Da li je nekadanja Slavonija bila izprvice hrvatska ili ugarska zemlja?, O Katančiću i njegovu djelu usp. Sršan 1996, 39-54, osobito 44-48 za znanstvene radove. Za Katančićeve podatke o Sisciji usp. Kuntić-Makvić – Šegvić 1992, 165-181, o njegovom istraživanju Murse usp. Pinterović 1979, 95-106, a o bavljenju Andautonijom usp. Knezović 2008, 11-47. 21 O Mikoczyju usp. Šišić 1914a, 82-83, 1925, 32-33, Klaić 1975, 55, Strecha 2005, 103. 22 U Zagrebu je 1839.–1842. godine tiskano četverosveščano djelo Ogledalo Iliriuma seoskog župnika Ivana Šveara (1775.–1839.), čija vrijednost leži samo u tome što je prva povjesnica na hrvatskom jeziku (usp. Šišić 1914a, 91, 1925, 33-34, Klaić 1975, 55, Strecha 2005, 105). 23 Književnik 1 (1864), 35-77, 199-227, 358-388, 544-562; Književnik 2 (1865), 36-52, 218241, 380-398. Rasprava je 1865. godine u Zagrebu tiskana kao knjiga (Rački 1865). Iste godine kad je objavljena Račkijeva rasprava (1864), u Rijeci je izašao Pregled hrvatske poviesti Šime Ljubića (1822.–1896.), ali to djelo zbog sumarnosti jedva da se dotiče pitanja bitnih za ovu temu (o Ljubiću kao historiografu usp. Šišić 1914a, 95-96, Klaić 1975, 55, Strecha 2005, 107). S druge strane, mnogo je korisnija njegova rasprava o Posavskoj Hrvatskoj (usp. Ljubić 1878). 24 Sve su spomenute studije izašle u Radovima JAZU, prva od 1873. do 1875. godine u svescima broj 25, 26, 28, 30 i 31 (Rački 1931a), druga 1881. godine u svescima broj 56 i 57 (Rački 1881ab), a treća između 1884. i 1893. godine u svescima broj 70, 79, 91, 99, 105, 115 i 116 (Rački 1894, 2008). 19

20

15


5. 4. 2011. 14:45:15


tiskanom u Viencu 1882. godine.25 Temeljne razlike u tumačenju političkih tijekova u slavonskom ranom srednjovjekovlju između hrvatske i mađarske historiografije očuvale su se dobrim dijelom do današnjice. Istovremeno s izlaskom Klaićeve rasprave pojavila se i prva prava hrvatska povjesnica s kritičkim i znanstvenim tendencijama, djelo Tadije Smičiklasa (1843.–1914.). U prvom svesku ove sinteze, podnaslovljenom Od najstarijih vremena do godine 1526.,26 autor je ukratko obradio i političku događajnicu u Međurječju od avarskog osvajanja Sirmija. Pregled hrvatske povijesti napisao je i Vjekoslav Klaić, izloživši također u prvom svesku svoj pogled na najvažnije momente u povijesnopolitičkom razvoju istoga prostora od prodora Franaka u Panoniju.27 Međutim, tek je objavljivanjem kapitalnog historiografskog djela Ferde Šišića (1869.–1940.) Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (Zagreb, 1925.) hrvatsko rano srednjovjekovlje dobilo zasluženu znanstvenoistraživačku pozornost.28 Osobita odlika Šišićeve knjige jest u tome što je povijest hrvatskoga prostora sagledavao u kontinuitetu od prapovijesnoga doba pa je shodno tome detaljnije obradio kako ranosrednjovjekovnu tako i kasnoantičku povijest južne Panonije. Upravo stoga njegov povijesni prikaz nije na svojoj korisnosti izgubio niti danas. Novi pomak u historiografskoj obradi ranosrednjovjekovne povijesti sjeverne Hrvatske označile su sinteze Nade Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb, 1 1971., 21975.) i Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb, 1976.). Autorica je sustavnom i podrobnom analizom izvorne građe i plodotvornim interpretacijskim stavovima stvorila sveobuhvatnu sliku društvene i političke povijesti srednjovjekovne Hrvatske, dotaknuvši se na odgovarajućim mjestima i povijesnog razvoja u Međurječju.29 Korak dalje otišao je Neven Budak u Prvim stoljećima Hrvatske (Zagreb, 1994.), gdje je osobita pozornost posvećena južnopanonskom prostoru u ranom srednjem vijeku, naročito njegovom zapadnom dijelu sa središtem u Sisku.30 Na Šišićevu tragu zahvatio je Ivo Goldstein u knjizi Hrvatski rani srednji vijek (Zagreb, 1995.) i u kasnorimsko razdoblje. Još je izrazitiji Goldsteinov doprinos u vezi s ranosrednjovjekovnom poviješću južne Panonije u članku Slika političkog i etničkog stanja u panonskom dijelu Hrvatske (Slavonije) 7.- 12. stoljeća, objavljenom 1996. godine.31 Riječ je o prvom radu sa sintetičkim predznakom u kojem se obrađuje povijest Međurječja u ranom srednjem vijeku. Nažalost, u sintezi Tomislava Raukara Hrvatsko srednjovjekovlje (Zagreb, 1997.), koja bogatstvom sadržaja i interpretacijskih razina nesumnjivo Vienac 14 (1882), 560-562, 576-578, 596-599, 609-612, 628-630, 637-640, 655-658, 675-678. Rasprava je još iste godine izašla i kao knjiga (usp. Klaić 1882). O Klaićevom doprinosu u prijeporima između hrvatske i mađarske historiografije usp. Andrić 2001a, 37-66. 26 Smičiklas 1882. 27 Klaić 1899. 28 O Šišiću i njegovoj knjizi usp. Budak 1990, 741-749. 29 Nada Klaić je ukratko prikazala svoje stavove o razvitku srednjovjekovne Slavonije u jednom kasnijem preglednom članku (Klaić 1978), a pozabavila se i područjem Pokuplja u srednjem vijeku (Klaić 1986). Njezina posljednja sinteza Povijest Hrvata u srednjem vijeku, objavljena posmrtno (Zagreb, 1990.), ne unosi nove elemente u obradu povijesti južne Panonije 30 Osnovne teze ponovljene su i u Budak 2003a, 2003b, Budak – Raukar 2006. 31 Goldstein 1996. 25

16


5. 4. 2011. 14:45:16

Uvod

tvori novinu u hrvatskom povjesništvu, povijest nizinske i sjeverozapadne Hrvatske u ranom srednjem vijeku nije dobila veću pažnju. Od hrvatskih istraživača koji su uznastojali nanovo protumačiti pojedine trenutke iz povijesti ranosrednjovjekovne Slavonije valja istaknuti i Luju Margetića, osobito njegovu raspravu Pitanja iz najstarije povijesti Zagrebačke biskupije i Slavonije (Zagreb, 1994.),32 te Mladena Ančića, koji se u pregledu U osvit novog doba. Karolinško carstvo i njegov jugoistočni obod (Split, 2000.) pozabavio i prilikama u sjevernoj Hrvatskoj u karolinško vrijeme.33 Nakon ranonovovjekovnih autora prvi se u hrvatskoj historiografiji poviješću južne Panonije u rimsko doba pozabavio Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.–1889.) u opsežnom članku Panonija rimska (Zagreb, 1873.).34 Sličnih pokušaja zapravo nije bilo sve donedavno. Kratke ocrtaje povijesnih prilika u Panoniji u rimsko vrijeme do kasne antike odnosno do 6. stoljeća dala je Bruna Kuntić-Makvić u dvama prilozima.35 Mnogo podrobniji su pregledi Željka Tomičića i Stanka Andrića.36 U oba rada oslikano je stanje u južnoj Panoniji u kasnoj antici odnosno u doba tzv. velike seobe naroda, s time da je Tomičić svoj prikaz doveo do franačkog vremena i početka 9. stoljeća, dok je Andrić završio odlaskom Langobarda iz Panonije u drugoj polovini 6. stoljeća, ali je zato veću pozornost obratio antičkoj podlozi južnopanonskoga prostora. U najnovije vrijeme je i autor ovih redaka priredio nekoliko znanstvenih radova koji podrobno obrađuju prilike u kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj južnoj Panoniji.37 Na ovome mjestu valja spomenuti i opće preglede srednjovjekovne povijesti što ih je iznjedrila hrvatska historiografija, a koji jednim dijelom svoga sadržaja zahvaćaju i u povijesne događaje u južnoj Panoniji. Na početku kratkog niza hrvatskih povjesničara koji su se odvažili na taj pothvat stoji Natko Nodilo (1834.–1912.). Od sveobuhvatne srednjovjekovne povjesnice Historija srednjega vijeka koja je započinjala rasulom Zapadnog Rimskog Carstva i trebala završiti slomom Bizantskog Carstva Nodilo je uspio dovršiti tri sveska (Zagreb, 1898.–1905.), dovevši svoje izlaganje do doba cara Heraklija (610.–641.). Zadugo je ovaj pokušaj ostao usamljen, sve do pojave prvog, a Margetić 2000a, 33-83. Rasprava je izvorno objavljena u časopisu Croatica Christiana Periodica XVIII/34 (1994), 1-50. 33 Ančić 2000a. 34 Kukuljević Sakcinski 1873, 86-157. O Kukuljeviću Sakcinskom kao epigrafičaru usp. Matijević-Sokol 1996, 85-90. 35 Kuntić-Makvić 1997, 2003. Željko Rapanić u pregledu napisanom za katalog izložbe Hrvati i Karolinzi (Split, 2000.) Od grčkih kolonista do franačkih misionara. Povijesno-kulturna slika hrvatskoga prostora (Rapanić 2000) tek se usputno i krajnje sažeto dotiče južne Panonije, baveći se ponajviše hrvatskim priobaljem i neposrednom unutrašnjošću. Određenu vrijednost za opis političkih prilika u južnoj Panoniji u kasnoj antici ima i monografija Veliki Ilirik (284-395) i njegova konačna dioba (396-437) Roka Bogišića (Zagreb, 1962.). Međutim, na interpretacijskim razinama i u zaključcima već je dobrim dijelom bila nadiđena i u trenutku objavljivanja. 36 Usp. Tomičić 2000a, Andrić 2002. Slavonskim prostorom u rimsko doba i u ranom srednjem vijeku pozabavio se i Mirko Marković u monografiji o povijesti naselja i stanovništvu Slavonije (Marković 2002), no njegov je prikaz dobrim dijelom nepouzdan jer se oslanjao na zastarjelu literaturu. Od istih slabosti pati i krajnje sažeti pregled u knjizi o istočnoj Slavoniji istoga autora (Marković 2003a). Mnogo kvalitetniji od Markovićeva, iako vrlo sumaran jest pregled antičke i srednjovjekovne povijesti Slavonije Emila Spajića iz 1965. godine (Spajić 1965a, 1965b). 37 Gračanin 2005a, 2006a, 2006b, 2007, 2008a, 2008b, 2008c, 2009a, 2009b. 32

17


5. 4. 2011. 14:45:16


nažalost i jedinog sveska monografije Miroslava Brandta naslovljene Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka (Zagreb, 1980.). Brandt je sumarno obradio i događaje u kasnoj antici odnosno u vrijeme velike seobe naroda i u ranom srednjem vijeku koji se izravno tiču južne Panonije. Nedavno izašla sinteza Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku Ive Goldsteina i Borislava Grgina (Zagreb, 2006.), prva knjiga iz pera hrvatskih povjesničara koja je na tragu suvremenih historiografskih stremljenja obradila cijelu povijest srednjega vijeka, nije s obzirom na karakter i opseg mogla podrobnije razmotriti povijesne prilike u kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj južnoj Panoniji. Hrvatska arheološka znanost također je proizvela radove koji teže sintetiziranju istraživačkih rezultata u vezi s poviješću Međurječja, naročito u posljednje vrijeme. Prvo ime koje valja spomenuti svakako je Zdenko Vinski. Osim što je objavio niz rasprava u kojima meritorno uklapa arheološke spoznaje u opću povijesnu sliku širega hrvatskog povijesnog prostora u kasnoj antici i u ranom srednjem vijeku, napisao je i sintetski pregled Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine (Zagreb, 1971.), u kojem se bavi i južnopanonskim prostorom.38 Uz već spomenuti rad o južnoj Panoniji od kasne antike do karolinškog doba, Željko Tomičić posvetio je u posebnom prilogu isključivu pozornost Međurječju od druge polovine 6. do početka 9. stoljeća,39 temeljeći svoju interpretaciju prvenstveno na arheološkim nalazima.40 Važno je istaknuti i Tomičićevu disertaciju iz 1989. godine koja pokušava donijeti integralnu sliku povijesti sjeverne Hrvatske na temelju materijalnih ostataka tzv. bjelobrdskoga kulturnoga kompleksa.41 Arheološku i povijesnu znanost u Hrvatskoj obogatile su odnedavno još dvije disertacije koje se bave južnopanonskim prostorom u ranom i razvijenom srednjem vijeku. Jedna je djelo Tajane Sekelj Ivančan, a druga Krešimira Filipeca.42 U obje se ove studije nastoji uglavnom na temelju arheoloških nalaza dati slika naselja i naseljenosti u Međurječju u ranom srednjovjekovlju sve do 13. stoljeća. Pregledom vjerskih prilika i crkvene povijesti u južnoj Panoniji u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku pozabavilo se nekoliko hrvatskih stručnjaka. Mirja Jarak prikazala je povijest starokršćanskih zajednica u sjevernoj Hrvatskoj do 6. stoljeća,43 a Branka Migotti sabrala je i analizirala arheološka svjedočanstva o razvitku kršćanstva u kontinentalnoj Hrvatskoj u kasnoj antici.44 Elementima ranog kršćanstva u sjevernoj Hrvatskoj bila se još 1978. godine pozabavila Branka Vikić-Belančić.45 Vri Vinski 1971a. Rad je u nešto izmijenjenom obliku objavljen i na francuskom jeziku (Vinski 1971b). 39 Tomičić 2000b. 40 Vrijedi evidentirati još četiri pregledna rada u kojima se na temelju arheoloških nalaza nastoji oblikovati povijesna slika prostora sjeverozapadne Hrvatske u kasnoj antici (Sokol 1986, 1996a) i u srednjem vijeku (Tomičić 1986a, 1996). 41 Tomičić 1989a. Usp. i Tomičić 1992, 113-130 za novije rezultate. 42 Sekelj Ivančan 1998, Filipec 2002a. Sekelj Ivančan je svoj doktorski rad kasnije u prerađenom obliku objavila i u prijevodu na engleski jezik (Sekelj Ivančan 2001a). 43 Jarak 1994. Također usp. Jarak 1988, 1991 u vezi s postignućima i glavnim smjernicama u istraživanju povijesti ranog kršćanstva u južnoj Panoniji. 44 Migotti 1994, 1997. 45 Vikić-Belančić 1978, 588-606. 38

18


5. 4. 2011. 14:45:16

Uvod

jedan je i pregledan rad Branimira Gabričevića o kršćanstvu u Iliriku do dolaska Slavena.46 Povijesni razvoj kršćanstva na hrvatskom prostoru u srednjem vijeku oslikao je Franjo Šanjek, usputno se dotaknuvši i južne Panonije u ranom srednjovjekovlju.47 U novije vrijeme jedino je još Juraj Kolarić pokušao prikazati kontinuirani razvitak kršćanstva na hrvatskom povijesnom prostoru od antike do srednjega vijeka.48 Najnovije je i Hrvoje Gračanin dao pregled povijesnih kretanja u vezi s kršćanstvom i crkvom od 6. do 11. stoljeća.49 U razmatranju povijesti južne Panonije u kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom dobu neophodno je posegnuti i za rezultatima inozemnih historiografija, u prvom redu onih u neposrednom susjedstvu, već i zbog preklapanja geografsko-političkih datosti. Slovensko je povjesništvo u osobama Ljudmila Hauptmanna50 i Boge Grafenauera51 stvorilo vrlo vrijedne, pionirske radove koji upotrebljivost zadržavaju i danas. Nadasve su korisne sinteze slovenske povijesti koje obrađuju srednjovjekovno razdoblje.52 U novije vrijeme arheolog Slavko Ciglenečki objavio je radove koji itekako mogu poslužiti u rasvjetljavanju općih prilika u kasnoantičkoj južnoj Panoniji.53 Naposljetku, Rajko Bratož je svojim radovima umnogome pridonio jasnijem sagledavanju crkvenih prilika na zapadnoiliričkom prostoru od kasne antike do ranog srednjeg vijeka.54 Od bosanskohercegovačkih istraživača koji su sintetizirali spoznaje o povijesti prostora Bosne i Hercegovine u kasnoj antici odnosno u ranom srednjem vijeku valja prvenstveno navesti Đuru Baslera55 i Nadu Miletić.56 Antičkim razdobljem intenzivno su se bavili Esad Pašalić57 i Ivo Bojanovski.58 Đuro Basler je ujedno i autor monografije o povijesti kršćanstva u kasnoj antici.59 U Srbiji se među povjesničarima i arheolozima čija je djelatnost neposredno vezana i za povijest južne Panonije ističe ime Vladislava Popovića, koji je svoj znanstvenoistraživački mar bio usmjerio naročito u proučavanje antičkog Sirmija. 60 Od pojedinačnih priloga sintetskog karaktera valja navesti njegov rad o južnodunavskim pokrajinama u kasnoj antici od kraja 4. do sredine 5. stoljeća61 te studiju o 48 49 50 51 52 46 47

55 56 57 58 59 60 61 53

54

Gabričević 1987a. Šanjek 1988, 2003a, 2003b. Kolarić 2004. Gračanin 2008d. Hauptmann 1915, 1920, 1923, 1928. Grafenauer 1951, 1966, 1969, 1971. Kos 1955, Grafenauer 1964, 1965, Štih – Simoniti 2004. Izvorno je povjesnica Petra Štiha i Vaska Simonitija objavljena u Ljubljani 1995. godine. Hrvatsko izdanje iz 2004. je dopunjeno. Ciglenečki 1987a, uz 2008, 1992. Bratož 1986, 1987, 1990a, 1990b, 1993, 1994, 1996a, 1998a. Basler 1972 (njemačko izdanje, 1993), 1984. Miletić 1984. Pašalić 1960. Bojanovski 1988. Basler 1986. Usp. Popović 2003. za sabrane radove o arheologiji i povijesti Sirmija. Popović 1987. 19


5. 4. 2011. 14:45:16


urbanim prilikama u Istočnom Iliriku od 5. do 7. stoljeća. 62 Vrlo je korisna i studija monografskih obilježja Miroslave Mirković o povijesti Sirmija do pada grada pod Avare,63 te dvije godine stariji rad Božidara Ferjančića o Sirmiju u bizantsko doba.64 Razdoblje tzv. seobe naroda su s arheološkog stanovišta obradili Jovan Kovačević i Danica Dimitrijević.65 Svakako najplodotvornija je mađarska historiografija. Među brojnim mađarskim istraživačima treba najprije spomenuti Andrása Alföldija, uglednog stručnjaka za kasnu antiku i rani srednji vijek u srednjem Podunavlju, čija je dvosveščana monografija o propasti rimske vlasti u Panoniji i danas neizostavno pomagalo.66 Njemu uz bok stoji András Mócsy sa svojom studijom o antičkoj Panoniji i sintezom o povijesti srednjega Podunavlja u doba Rimskog Carstva.67 Jenö Fitz posebno se bavi upravom Panonije u rimsko vrijeme, a od naročite su važnosti za ovu temu njegovi radovi o kasnoantičkom administrativnom ustroju panonskih pokrajina.68 Neophodno je istaknuti i djelo Lászla Váradyja o kasnoantičkoj Panoniji,69 te Sándora Sopronija o posljednjim desetljećima panonskoga limesa.70 Za razdoblje velike seobe naroda s arheološkog aspekta bitni su prilozi i monografije Dezse Csallányja,71 Istvána Bóne72 i Attile Kissa.73 Sinteze o povijesti kršćanstva u kasnoj antici djelo su Tibora Nagya74 i Dorottye Gáspár,75 a treba izdvojiti i studiju Endréa Tótha o kršćanstvu u Panoniji do 7. stoljeća.76 Od mađarskih medievista koji su istraživački priličnu pozornost posvetili i prostoru sjeverne Hrvatske najistaknutije mjesto pripada Györgyju Györffyju, s raspravama o Slavoniji i Srijemu u ranom i razvijenom srednjem vijeku.77 Sinteze o mađarskoj srednjovjekovnoj povijesti također donose mnogošto korisnog o hrvatskom ranom srednjovjekovlju,78 unatoč interpretacijskim razlikama u odnosu na hrvatsku historiografiju. Izuzetno vrijedne su i monografije posvećene pojedinim 64 65 62 63

68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 66 67

Popović 1982. Mirković 1971. Ferjančić 1969. Kovačević 1960, Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, Dimitrijević 1967. Dušan Mrkobrad je u monografiji o arheološkim nalazima seobe naroda u ondašnjoj Jugoslaviji (Mrkobrad 1984) nastojao sabrati i sintetizirati dotadašnje rezultate arheologije, ali njegov rad pati od ozbiljnih nedostataka (nepotpun katalog arheološke građe, manjkavo i nedosljedno navođenje stručne literature, pogrešno ili netočno preuzimanje arheoloških interpretacija, neprecizno svrstavanje nalaza po kronološkom i etničkom ključu). Alföldi 1924, 1926. Mócsy 1962, 1974. Fitz 1983, 1994. Várady 1969. Soproni 1985. Csallány 1956, 1961. Bóna 1971a, 1976, 1982, 1987, 1991. Kiss 1991. Nagy 1939. Gáspár 2002. Tóth 1994. Györffy 1959, 1970, 1971, 1995. Hóman 1940, Kristó 1993, Engel 2001. 20


5. 4. 2011. 14:45:16

Uvod

stoljećima: Ágnes Cs. Sós o slavenskom stanovništvu u zapadnoj Ugarskoj u 9. stoljeću i Csanáda Bálinta o južnoj Ugarskoj u 10. stoljeću.79 Južnopanonskim prostorom u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku pozabavili su se i stručnjaci iz germanofonih, anglofonih i frankofonih historiografija. Nadasve su vrijedni radovi Waltera Pohla o Gepidima i Avarima, 80 te Herwiga Wolframa o Gotima i srednjem Podunavlju u ranom srednjem vijeku,81 a osobito knjiga Friedricha Lottera o kretanjima naroda u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku na prostoru srednjeg Podunavlja i istočnih Alpa.82 Njima valja pridružiti Jochena Gieslera sa sintezom o ranosrednjovjekovnoj povijesti i arheologiji srednjeg Podunavlja i istočnoalpskog prostora.83 Ne smije se izostaviti i Martina Eggersa koji je unatoč interpretacijskim slabostima i neodrživosti mnogih njegovih zaključaka sabrao dojmljivu količinu izvorne građe relevantne i za južnopanonsko ranosrednjovjekovlje.84 Za ranu povijest kršćanstva i Crkve u ovom dijelu srednje Europe koristan je i pregled Petera F. Bartona koji seže do 788. godine,85 dok je Lothar Waldmüller razmatrao povijest crkvenih koncila u Dalmaciji, Hrvatskoj i Ugarskoj do 1311. godine.86 Od anglofonih autora neophodno je istaknuti Charlesa R. Bowlusa s monografijom o srednjem Podunavlju u ranom srednjem vijeku između Franaka, Moravljana i Mađara87 i napose Huwa A. M. Evansa koji je analizirao ranosrednjovjekovnu arheologiju Hrvatske.88 Nedavno je na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University) u Budimpešti obranjen i magistarski rad Jeremyja Mikecza o prostoru Slavonije u 10. i 11. stoljeću u kojem se nanovo interpretiraju postojeći arheološki nalazi. 89 Nemalu vrijednost ima pregledna studija Neila Christieja o opstanku rimskih naselja u Panoniji od 4. do 10. stoljeća.90 U vezi s kasnoantičkom poviješću treba navesti rad Johna W. Eadieja o sirmijskoj oblasti u doba kasnoga Rimskog Carstva.91 Što se tiče ranosrednjovjekovne povijesti, vrlo je vrijedna nova sinteza Florina Curte.92 Sós 1973, Bálint 1991. Pohl 1980, 2002. 81 Wolfram 1987, 1990, 1995. Za povijest karolinškodobne Panonije u 9. stoljeću valjanost je zadržala i disertacija Geralda Hubera (Huber 1972), prvenstveno kao pregled starijih mišljenja i navoda iz vrela. 82 Lotter 2003. 83 Giesler 1997, naročito 16-22, 136-155, 273-302. 84 Eggers 1995. 85 Barton 1975. 86 Waldmüller 1987. Waldmüller je i autor monografije o prvim dodirima Slavena s kršćanstvom i kristijaniziranim narodima od 6. do 8. stoljeća (Waldmüller 1976), koja sadrži podatke važne i za povijest južnopanonskog prostora. 87 Bowlus 1995. 88 Evans 1989. 89 Mikecz 2009. 90 Christie 1992, 1994. Doduše, studija se isključivo bavi sjevernim, mađarskim dijelom Panonije (tzv. mađarskom Transdanubijom). 91 Eadie 1982. 92 Curta 2006. Kao svojevrstan kuriozum vrijedi spomenuti i Stanka Guldescua s njegovom poviješću srednjovjekovne Hrvatske (Guldescu 1964). Za pojedina pitanja određenu vrijednost ima i sinteza Johna V. A. Finea Mlađeg o povijesti ranosrednjovjekovnog Balkana (Fine 1983), 79

80

21


5. 4. 2011. 14:45:16


Napokon, u proučavanju povijesti Crkve u kasnoantičkoj Panoniji niti danas se nikako ne smije zanemariti djelo francuskog povjesničara Jacquesa Zeillera o počecima kršćanstva u podunavskim pokrajinama.93 Navedeni istraživači postavili su opsežne temelje i odredili glavne smjernice: sada valja nadgradnju iznijeti na novu razinu i ponuditi obuhvatnu sliku jednoga prostora u duljem vremenskom trajanju. Otuda su u ovom radu kasna antika i rani srednji vijek spojeni u kontinuirani vremenski slijed kako bi povijesna gibanja i procesi postali što zorniji.

ponajprije zbog rijetkih pokušaja istraživača poniklih iz tzv. “velikih historiografija” da se pozabave hrvatskom poviješću u srednjem vijeku. Manje je iskoristiva Fineova najnovija monografija (Fine 2006), uz to što pati i od brojnih faktografskih i interpretativnih slabosti (za recenziju vidi Budak 2009, 487-495). 93 Zeiller 1918. 22


5. 4. 2011. 14:45:16

I. poglavlje

Zemljopisne i prometne značajke prostora

Cjelovito razumijevanje povijesnih procesa nesumnjivo ovisi i o dobrom poznavanju prirodnih osobitosti prostora na kojem se oni odvijaju.1 Izravan utjecaj okoliša na život ljudi i društva bio je različit u različitim povijesnim trenucima, što je odraz mogućnosti i uspješnosti zajednice da prirodno okruženje prilagodi vlastitim potrebama. Pritom na umu valja imati jednako fizičke karakteristike tla kao i klimatska svojstva jer i jedno i drugo bitno određuje životne uvjete i razmještaj naselja na nekom području. U predmoderno vrijeme čovjekovi zahvati u prirodni okoliš bili su neznatni u usporedbi s kasnijim razdobljima, a najvidljiviji tragovi takvog djelovanja bila su naselja i prometna infrastruktura.

Geografska obilježja Prostor omeđen Sutlom i Žumberačkim gorjem na zapadu, rijekama Murom i Dravom na sjeveru, Dunavom na istoku te Savom i Kupom na jugu geografski pripada krajnjem jugozapadnom dijelu prostrane Panonske nizine. Prema reljefnim osobinama, ovo je područje slika raznolikosti. Današnje Hrvatsko zagorje, Varaždinska Podravina i Međimurje tvore prijelaz prema Alpama, dok su Karlovačko Pokuplje i Posavina dodirni predjeli s peripanonskim prostorom odnosno Dinaridima. U zapadnom dijelu izdižu se gorske jezgre Ivanščice i Medvednice koja svojim sjeveroistočnim obroncima dodiruje Kalnik, a jugozapadnim rubom gleda u istočne ogranke Žumberačkoga i Samoborskoga gorja, odvojena od njih niskim zemljištem uz Savu. Duga i ne baš istaknuta uzvisina Bilogore, povezana na sjeverozapadu s Kalnikom, a na jugoistoku s Papukom, tvori razdjelnicu između dravskih i savskih pritoka. Bez vidljive veze s ostalim gorjem, usred zavale koju svojim tokom omeđuju rijeke Lonja i Ilova, pruža se poput kakva otoka oniža Moslavačka gora. Središnji dio cijeloga područja obilježen je pak gorskim krajem što ga čine grebeni Psunja, Požeške gore i Dilja na jugu te Papuka i Krndije na sjeveru, sužavajući na uske pojaseve prisavsku i pridravsku nizinu. Odatle se dalje na istok širi velika ravan koja se izravno nadovezuje na prostranstva Panonske zavale. Jednoličnost nizinskog područja još jedino razbija fruškogorska uzvisina u Srijemu, na sjeveru obrubljena nedalekim Dunavom. S tim u vezi je od velike važnosti povijesna geografija, o čemu usp. Lučić 1977, 61-76.

1

23


5. 4. 2011. 14:45:17


U reljefu se naročito ističu prostrane riječne ravnice Drave, Save i Kupe te brojne doline njihovih pritoka. Upravo je okolnost što Drava i Sava na sjeveru i jugu, a Dunav na istoku svojim moćnim vodotokovima ograđuju ovo područje pridonijela nastanku često korištenog naziva Međurječje. Naplavni pojasevi koji se pružaju u širinu duž Save, Drave i Dunava pretvarali su rijeke u čimbenike razdvajanja, čemu su se jednakim učinkom pridružile i nekoć površinom znatne šumsko-močvarne oblasti u zaleđu glavnih tekućica. Općenito, ni viši gorski predjeli niti poplavne riječne doline s močvarištima priljubljenima uz njih nisu pružali naročito pogodne uvjete za naseljavanje. Mnogo povoljniji su bili prigorski krajevi i praporna uzvišenja, gdje su se vrlo rano počela rađati naselja, ujedno i na sjecištima riječnih prijelaza s prometnim vezama duž povišenog zemljišta. Ukupno uzevši, reljefne, vodne i pedološke značajke Međurječja ipak prilično pogoduju sjedilačkom načinu života i djelovale su shodno tome na razvitak naseljenosti i napredak mjesnih gospodarskih djelatnosti tijekom povijesti.2 O prirodnim uvjetima života na ovom prostoru svjedoče i pojedina literarna vrela. Antički pisci u prvim stoljećima rimske prisutnosti kude hladno i maglovito podneblje, lošu kakvoću tla te nedostatak sredozemnih poljoprivrednih kultura (maslina i vinove loze),3 a s udivljenjem, gotovo strahopoštovanjem ističu silnu pošumljenost panonskih krajeva.4 Još jedno prevladavajuće obilježje panonskog tla izraženo u djelima starovjekovnih autora natopljenost je vodom, zamočvarenost. Za Međurječje Za geomorfološke i hidrografske karakteristike Međurječja usp. Bösendorfer 1952, 143-151, Sić 1975, 5-17, Roglić – Šegota – Riđanović 1974, 44-92, 1975, 17-45, Feletar 1986, 4, Roglić 1988, 167, Riđanović 1988, 173-179. 3 Strabon, 7.5.10, Dion Kasije, 49.36.2-4, Herodijan, 1.6.1. Strabon, 7.5.10, 13-14 zove područje koje naseljavaju Panonci visoravnima (ὀροπέδια), Jordan, Getica 264 govori o prostranoj ravnici Panonije (in longo ... planitiae), a Statije, Svaštice 5.2, 135, zbori o “visovima Panonije” (iuga Pannoniae). Flor, 1.39.3-4 kaže da su sjedišta Skordiska, negdašnjih gospodara istočnog dijela Međurječja, a naposljetku stiješnjenih u oblast uz ušće Save u Dunav na razmeđu Panonije i Mezije, šumska i planinska (silvarum et montium situs). Tacit, Germania 5.1 posredno bilježi da je Panonija vjetrovita, a Plinije Mlađi, Hvalospjev Trajanu 12.3 spominje da zimi “Dunav ledom spaja obale” (Danubius ripas gelu iungit) i da je smrznut sposoban izdržati težinu ratnog transporta. Slično ima i Herodijan, 6.7.6-7 (za Rajnu i Dunav). Daleki odjek toga su i stihovi Klaudija Klaudijana s kraja 4. stoljeća, Protiv Rufina 2.26-28 o tome da su barbarski napadači kolima nasrnuli preko zaleđene površine Dunava, odnosno s početka 5. stoljeća, Gotski rat 337-338, gdje se za Dunav i Rajnu kaže da su rasječeni ledom. O oštroj zimi u Podunavlju pišu i Galen, O uzrocima bolesti 1.3 (7, 11, 5-6) i Amijan Marcelin, 30.5.14. Usp. i Graf 1936, 14-15, Bösendorfer 1952, 157, Mócsy 1962, 522, Domić Kunić 2003, 161, 165, 2006, 60. 4 Apijan, Illyrica 4.22 (63, 1-2), Aurelije Viktor, 40.9. Usp. i Flor, 1.39.4, te 1.39.6, gdje se kaže da je konzul iz 76. g. pr. Kr. Gaj Skribonije Kurion dopro do Dakije odnosno do dunavske granice, ali je odustao od daljnjeg napredovanja prepavši se mračnih šuma (tenebrae saltuum). Plinije Stariji, 3.147 govori o “žironosnim krajevima Panonije” (glandifera Pannoniae), što podrazumijeva obilje hrastove šume. Ovo potvrđuje i mjernik Higin u spisu Utvrđivanje međa, 168, 13, spomenom “žironosnih šuma” (silvae glandiferae). I Herodijan, 8.1.1-2 ističe guste šume u posavskoj ravnici. Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu, 2.191-207 govori 399. godine o Panoncu uz Savu koji sječe šume i lozom sadi mračni Dunav. Usp. i Graf 1936, 13, Bösendorfer 1952, 157, Mócsy 1962, 522, Domić Kunić 2003, 161-162, 2006, 61, Gračanin 2005a, 19, bilj. 29. 2

24


5. 4. 2011. 14:45:17


napose je bitan spomen baruština u jugoistočnoj Panoniji. Najpoznatija je Volcejska močvara (Οὐολκαῐα ἕλη)5 odnosno močvara Hiulka (palus Hiulca)6 koju je napajala rijeka Vuka. Prostirala se u trokutu između Vinkovaca, Osijeka i Vukovara,7 a njezin ostatak očuvao se pod imenom Palača.8 Zapadno od Vinkovaca i danas se nalazi močvara Blato, uz lijevu obalu Bosuta, koja je također možda našla svoje mjesto u antičkim djelima.9 Istočno od Osijeka stere se pak Kopački rit koji natopljen nabujalim vodama Drave i Dunava postaje neprekinuta vodena površina. Možda se zapravo na njega odnosi naziv Mursijsko jezero (lacus Mursianus) odnosno Morsijska bara (stagnus Morsianus), koji navodi jedan kasnoantički povjesnik, iako su i samo tradirano ime i ubikacija upitni.10 I dalje na jugoistoku, oko Sirmija uz Savu, postojale su močvare, spomen na koje se sačuvao u Velikoj majurskoj bari.11 Starovjekovne spisatelje naročito su se dojmile moćne rijeke Dunav, Drava i Sava, izazivajući pozornost vodenom silinom koja je strujala njihovim koritima. To su slavne i velike rijeke,12 koje su se svojim promatračima predstavljale katkada silovite i brze, a katkada mirne i spokojne.13 Voda je nasušna potreba, bez nje je život nemoguć, a Dion Kasije, 55.32.3. Izvadak o cezarima, 41.5. 7 O njoj posredno svjedoči i Enodije, 7.28 (= Lakatos 1973, 61), opisujući kako Vuka (Ulca) opkoljuje ovu oblast čineći je nedostupnom. 8 Usp. Brunšmid 1900, 21, 1902, 125-126 i bilj. 1, 1924a, 673, 1924b, 4-5, Šišić 1925, 100, 168, Graf 1936, 54, Bösendorfer 1952, 146, 149, 157, Mócsy 1962, 526, Pinterović 1978, 100, Soproni 1980a, 61, Domić Kunić 2003, 164; 2006, 61-62, Vulić 1913, 2128 pogrešno identificira Hiulku kao močvarnu dolinu rijeke Bosut. 9 Možda nju na umu ima Zosim, 2.18.2, kad objašnjava da je do Cibala vodio put okružen prostranom barom širine pet stadija, dakle nešto manje od jednog kilometra (Brunšmid 1900, 21, 1902, 126, bilj. 1, 6; također i Bösendorfer 1952, 157, koji u njoj vidi biđ-bosutsku depresiju; drukčije Mayer 1935a, 5, koji poistovjećuje Volcejsku i Zosimovu močvaru, a tako i Domić Kunić 2003, 162, 164, no vučansko je močvarište bilo mnogo prostranije). 10 Jordan, Getica 30, 35. Usp. Hauptmann 1928, 141 u vezi s problemom različite rukopisne tradicije naziva, pri čemu je on bio mišljenja da se radi o močvarištu u donjem toku rijeke Siret, što se ne čini nevjerojatnim. Šišić 1925, 187, bilj. 21 također je držao da je riječ o močvari na ušću Dunava (vidi i Mayer 1935a, 5-6). Obično se spomenuti hidronim povezuje s Volcejskom močvarom odnosno barama Vuke (Fluss 1933, 678-679, Mócsy 1962, 526, Pinterović 1978, 100, Soproni 1980a, 61, Bulat 1989, 36, 1993, 173). Za raspravu u vezi s ubikacijom Mursijskog jezera / Morsijske bare vidi niže str. 127-128. 11 Usp. Premk – Jeremić 1996, 300; Bálint 1991, 199, također navodi da je Sava plavila velik dio Srijema. S ovim močvarnim područjem povezan je melioracijski pothvat cara Proba (276.– 282.) potkraj njegove vladavine (usp. Bösendorfer 1952, 150-151, Domić Kunić 2003, 163). 12 Plinije Stariji, 3.147 Dravu i Savu naziva slavnim rijekama, a Savu još i najvećom (3.148), dok Herodijan, 6.7.6 kaže da je Dunav, uz Rajnu, najveća rijeka i da graniči s Panonijom. 13 Plinije Stariji, 3.147 bilježi da Drava teče silovitije iz Norika, a Sava mirnije iz Karnskih Alpa. dok Flor, 2.24 piše da “dvije brze rijeke, Drava i Sava, štite Panonce” (Pannonii duobus acribus fluviis, Dravo Savoque vallantur). Ovo mnogo kasnije ponavlja i Izidor Seviljski, Etimologije 14.4.16, s time što je on Dravu i Savu pretvorio zapravo u granice Panonije (Pannonia... duobus satis acribus fluviis, Dravo Savoque, vallata, “Panonija... opasana dvjema prilično brzim rijekama, Savom i Dravom”). Još neke rijeke, prema Pliniju Starijem (3.148), valja spomenuti: Kupu (Colapis) i Bosut (Bauntius). O glavnim rijekama antičke Panonije usp. Mócsy 1962, 522-525, Soproni 1980a, 60-61. Također i Domić Kunić 2003, 165. 5 6

25


5. 4. 2011. 14:45:17


zahvaljujući njoj buja, no ona je ujedno i prepreka, njezina stihijska snaga neprestana je prijetnja, ona može otimati plodno, obradivo tlo i svojom ustajalošću stvoriti nezdravo podneblje i pospješiti bolesti, pa ju je neophodno ukrotiti, zauzdati. Vodenost Panonije zaokupljala je i ranosrednjovjekovne kroničare nakon što je panonski prostor iznova postao žarište događanja.14 Ti ljetopisi iz ranoga srednjega vijeka bilježe i lošu stranu vode: ona se isprječuje i pogoduje bolesti.15 Ustaljenjem rimske vlasti u panonskim krajevima poraslo je i zanimanje za njihovo gospodarsko iskorištavanje, u čemu su Rimljani bili osobito vješti. Najprije je trebalo tlo privesti obradi, što se postizalo krčenjem šuma i isušivanjem močvara. Bili su to dugotrajni i naporni radovi, ali oni sasvim jasno svjedoče o nastojanju čovjeka da prirodni okoliš podredi svojim potrebama. To je uostalom i odlika uređenih društava. Plodovi toga truda mogli su se vrlo brzo vidjeti: do 2. stoljeća Panonija se preobrazila u jednu od najplodnijih rimskih pokrajina s obiljem raznovrsne, iskoristive zemlje.16 Rimljani nisu stali na tome nego su pristupili i sadnji novih poljoprivrednih kultura. Uz već uvriježene žitarice, poznato je da su u drugoj polovini 3. stoljeća prostrane površine u jugoistočnoj Panoniji zasađene vinovom lozom.17 No, čini se da je u Me U Godišnjacima Franačkog Kraljevstva (ARF) nekoliko se puta spominju rijeke Drava, Sava i Kupa u vezi s pobunom donjopanonskog kneza Ljudevita (a. 819, 820 = Rački 1877, 322, 324, 325, Kos 1906, 52, 56) i s prodorom Bugara u Panoniju (a. 827 = Rački 1877, 333, Kos 1906, 77). Osim toga, akvilejski patrijarh Paulin u stihovima posvećenima furlanskom markgrofu Eriku spominje zbir panonskih rijeka, od kojih se južne Panonije tiču Sava, Kupa, Drava, Mura i Dunav (Paulin Akvilejski, Pjesma o vojvodi Eriku, 1, 6 = Rački 1877, 301, Kos 1902, 362, 363). I u Regensburškom nastavku Fuldskih godišnjaka (AFCR) navode se pod godinama 884. i 892. rijeke Drava, Sava, Kupa, pa čak i Odra (a. 884, 892 = Rački 1877, 379, 380, Kos 1906, 204-205, 231). U spisu Obraćenje Bavaraca i Karantanaca (CBC) spomen su pak našli Dunav, Drava i Sava (CBC 7, 8, 10 = Rački 1877, 298-299, 336-337, Kos 1902, 336, 357, 1906, 102). Čak i jedan kasniji kroničar, anonimni notar ugarskog kralja Bele III. (1172.–1196.), u djelu Povijest Ugra (GHung, c. 43) spominje prelaske preko Kupe (Culpe), Save (Zova) i Dunava (Danuvius), što jasno pokazuje svijest o važnosti ovih vodotokova, ali svjedoči i o potrebi da se oni svladaju. Usp. i Goldstein 1995, 43. 15 Tako sastavljač Godišnjaka Franačkog Kraljevstva ističe da je Drava, uz dugi put, radila smetnju napredovanju jedne franačke vojske, već samim time što je rijeku trebalo prijeći (ARF, a. 820 = Rački 1877, 324, Kos 1906, 56: alter [sc. exercitus] et longitudine itineris et Dravo flumine, quod traiciendum erat, impediebatur), a da su franački vojnici prigodom prelaska rijeke oboljeli poradi nezdrava kraja i vode (ARF, a. 820 = Rački 877, 325, Kos 1906, 56). Usp. i Goldstein 1995, 43. Za kakvoću zraka u slavonskom Međurječju vidi Taube 1777, 8. 16 Već spomenuti mjernik Higin, Utvrđivanje međa, 168, 13-15 to pokazuje (postojanje njiva prvog i drugog reda, livada, žironosnih šuma, običnih šuma, pašnjaka). Usp. i Domić Kunić 2003, 166, 2006, 62. 17 Izvori izvješćuju (Aurelije Viktor, 37.3, Eutropije, 9.17.2, SHA, Probus, 18.8, Izvadci o cezarima, 37.3) da je car Prob dozvolio Panoncima uzgoj vinove loze i sam je zaposlio svoje vojnike da sade vinograde na Fruškoj gori (Alma mons), a moguće i na prostoru Banske kose (Baranjske grede), uzvisini koja se pruža od Batine do Belog Manastira, a koja je u rimsko vrijeme možda bila poznata kao “Zlatogora” (Aureus mons), jer antički itinerariji ondje spominju mjesto toga imena. Dakako, ako je dopušteno pretpostaviti da podatak izvora o sadnji vinograda i kod naselja Mons Aureus u Gornjoj Meziji (Eutropije, 9.17.2, Izvadci o cezarima, 37.3) pokriva ujedno i južnopanonski lokalitet zbog istovjetnosti naziva. U prilog iznesenoj hipotezi svjedočio bi i žrtvenik iz 4. stoljeća, pronađen u sjeverozapadnom dijelu Druge Panonije, dakle na prostoru 14

26


5. 4. 2011. 14:45:17


đurječju u ranom srednjem vijeku vinogradarstvo uvelike zamrlo budući da se uzgoj vinove loze i proizvodnja vina u vrelima spominju tek ponovno početkom 13. stoljeća, i to u zapadnom dijelu ovog prostora, a ne više u istočnom.18 Veliku brigu rimska je uprava pokazivala za uređenje voda. Već na samom početku carskoga razdoblja, u prvoj polovini 1. stoljeća, bio je načinjen prokop kojim se usmjerila Kupa.19 Takvi su radovi nastavljeni i u kasnijim vremenima. U drugoj polovini 3. stoljeća je u okolici Sirmija iskopan odvodni kanal koji je vodio u rijeku Savu kako bi se isušilo obližnje vlažno zemljište.20 Još opsežniji je regulacijsko-melioracijski zahvat bio načinjen na rijeci Vuki da bi ona postala plovna, a zemljište u Povučju iskoristivo za zemljoradnju.21 Komplementarni ovim zahvatima su i zamašni melioracijski

18

19

20

21

današnje hrvatske Baranje, koji su otac Aurelije Konstancije i sin Venancije posvetili Ocu Liberu prigodom sadnje vinograda (Mócsy 1974, 298). Na kontinuitet u vinogradarstvu u Baranji mogao bi općenito ukazivati i toponim Kneževi Vinogradi. Za vinograde na Fruškoj gori usp. Tomaschek 1894, 1588, Graf 1936, 13, bilj. 1, Mócsy 1962, 526, Soproni 1980a, 60, Domić Kunić 2003, 167, a za “zlatogorsko” vinogorje usp. Tomaschek 1896, 2547, Graf 1936, 13, bilj. 1, 112, Bösendorfer 1952, 157, Mócsy 1962, 526, Pinterović 1978, 24-25, Soproni 1980a, 60 (koji pomalo neprecizno određuje “Zlatogoru” kao brdoviti predio sjeverno od Kneževih Vinograda), Bulat 1993, 173. U povelji ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. iz 1209. godine kojom je Varaždin stekao povlasticu slobodnoga kraljevskoga grada (CD III, 89). Usp. i Goldstein 1995, 46. Zagrebački biskup je pak 1232. godine prepustio Čazmanskom kaptolu dio vinske desetine s posjeda Moslavina (CD III, 373, uz Pisk 2005, 30). Dion Kasije, 49.37.3, Plinije Stariji, 3.148. Kanal je načinjen po nalogu cara Tiberija (14.–37.). Kupa je sada obrubljivala Sisciju i nadomak grada svojim dvostrukim koritom stvorila otok nazvan segestički (insula Segestica). Usp. i Mócsy 1962, 524, Soproni 1980a, 62. Sava je pak u donjem toku plavljenjem oblikovala “otok” Metubarb (insula Metubarbis, u slobodnom prijevodu “Međublaće”; usp. Mayer 1935a, 7), o kojem također svjedoči Plinije Stariji (3.148). Možda se radi o poplavnom zemljištu između Save i Bosuta (Fluss 1932, 1503, Mayer 1935a, 7, Bösendorfer 1952, 157, Mócsy 1962, 524, s time da on ne osobito precizno kaže da se Bosut ulijeva u Savu kod Sirmija, Soproni 1980a, 62). Bulat 1993, 173 vidi u Metubarbu Spačvu istočno od Županje, dok ga Milošević 1987, 20 traži oko ušća Drine u Savu (tomu se priklanja i Domić Kunić 2003, 164 koja spominje okolicu Sirmija). Radove je zapovijedio car Prob jer je Sirmij zbog močvarnog tla stradavao od kiša osobito zimi, a pritom se željela dobiti i obradiva površina (Aurelije Viktor, 37.4, SHA, Probus, 21.2). Probov kanal vidljiv je i danas. To je potok Jarčina, koji teče od sela Jarka preko Petrovaca do Kupinova (usp. Bösendorfer 1952, 150-151, Mócsy 1962, 668, 1974, 272, 298). Po kanalu je prozvana i rimska postaja Fossae, što doslovce znači “ jarkovi”. Danas je to lokalitet Drajšpic ili Kudošle livade kod sela Šašinovaca, četrnaestak kilometara istočno od Srijemske Mitrovice (za ubikaciju usp. Popović 1980a, 103, Milošević 1988, 117-119). O melioracijskim radovima u okolici Sirmija usp. i Milošević 1969, 23, Premk – Jeremić 1996, 300-303, Jeremić 2006, 139. Osim nekadašnjih terenskih ostataka, o ovim vodograđevnim mjerama svjedoči i naziv rimske postoje Ad Labores Pontis Ulcae, što u prijevodu znači “Kod Iskopa (= kanala) Mosta Na Ulki (= Vuki)”, na mjestu današnje Bobote (identifikacija prema Škrivanić 1974a, 40, Bojanovski 1993, 64, Buzov 2005, 133). Usp. Bösendorfer 1952, 148-149, Mócsy 1962, 668. Postojala je još jedna postaja imenom Ad Labores, na cesti koja je vodila od Dalja na dunavskoj granici, locirana kod Nemetina, blizu prijelaza preko Drave (Pinterović 1961, 43-44, 1968a, 59, 1970, 95, 1978, 110, Bojanovski 1993, 64), što je dodatan pokazatelj rimskodobnih melioracijskih zahvata u današnjoj istočnoj Slavoniji. 27


5. 4. 2011. 14:45:18


radovi u Pobosuću.22 I u doba kasnoga Rimskoga Carstva država je poklanjala pozornost pretvaranju dotad nedostupnih i neiskoristivih područja u obradive površine isušivanjem voda i krčenjem šuma.23 Ova je blagotvorna ustrajnost polučila dobre rezultate, budući da se u 4. stoljeću, kada rimski svijet odsijava posljednjim zlaćanim sjajem nekadašnjih vrhunaca svoje moći, spominje bogatstvo Panonije u poljoprivrednim plodovima, robi i stoci.24 No, ovakvom stanju nije bilo suđeno potrajati. Slabljenjem i konačnim slomom rimske vlasti na ovim prostorima iščeznuli su naposljetku i preduvjeti za održavanje postojećih hidrotehničkih sustava.25 Postupno su voda i šuma natrag uzeli ono što im je bilo oteto, a prilike su se od tog vremena bitnije promijenile tek u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. stoljeća.26 Čini se da takvi uvjeti nisu pretjerano smetali slavenskim novopridošlicama u ranom srednjem vijeku jer su se Slaveni voljeli naseljavati upravo u teško pristupačnim područjima s obiljem vode, uz močvare i šume.27 Koliko se može prosuditi po škrtim navodima iz izvora, u ranom srednjovjekovlju ni klima u Panoniji više nije bila tako oštra kao u prethodnim vremenima. Prema jednom franačkom vrelu iz prve polovine 9. stoljeća, donjopanonski je knez Ljudevit u mjesecu prosincu, dakle u zimsko vrijeme, provalio u oblast kneza Borne u Liburniji i Dalmaciji, što bi navodilo na zaključak da je moralo biti prilično toplo kada su putovi iz Posavine prema jugu bili i zimi tako prohodni, jer se u vojne pohode u pravilu kretalo u proljeće.28 Ipak, oporavak je bio dugotrajan Usp. Bojanovski 1993, 64-65. Radovi su jamačno bili povezani s iskorištavanjem i prijevozom drvne građe iz obližnjih šuma. 23 Tako je car Galerije (305.–311.) naredio da se u Panoniji posjeku šume i smanji površina jezera Balaton (lacus Pelso) gradnjom kanala kojim je voda umjetno otjecala u Dunav (Aurelije Viktor, 40.9). Usp. i Mócsy 1962, 525-526, 668, 1974, 272, 298, Soproni 1980a, 62. 24 Opis svega svijeta i naroda, 57: Deinde Pannonia regio, terra dives in omnibus, fructibus, quoque et iumentis et negotiis, ex parte et mancipiis, “Potom je oblast Panonija, zemlja bogata svime, plodovima kao i stokom i robom, a dijelom i robovima”. Mediolanski biskup Ambrozije također svjedoči o tom bogatstvu u pismu koje je 384. godine uputio caru Valentinijanu II. (375.–392.) (Epistola 18.21): u Panoniji se proizvodi žita dovoljno i za potrebe pokrajine i za daljnju prodaju, osobito u zamjenu za vino. Uspomenu na ovo blagostanje sačuvao je početkom 7. stoljeća, kad stvarne prilike teško da su opravdavale takvu sliku, Izidor Seviljski, Etimologije 14.4.16, nazvavši Panoniju “sretnom zbog tla” (solo laeta). Usp. i Mócsy 1974, 299, 342, Domić Kunić 2003, 166, 2006, 62. 25 Usp. Bösendorfer 1952, 149, Goldstein 1995, 35. 26 Usp. Živaković-Kerže 2004, 83-90 u vezi s hidromelioracijskim i regulacijskim radovima u porječju Vuke. Šume su donedavno bile osnovna značajka istočne Hrvatske (usp. Taube 1777, 6, 13, Roglić – Šegota – Riđanović 1975, 34). 27 O slavenskim naseobinskim navikama izvješćuje Pseudo-Maurikijev Strategikon, 11.4.7, 38 (= VIINJ I, 132, 139), gdje se kaže da naselja Slavena leže u šumama, na rijekama, u močvarama i na jezerima, u neprohodnim zamočvarenim i gusto pošumljenim krajevima. 28 ARF, a. 819 (= Rački 1877, 322, Kos 1906, 53). Usp. i Goldstein 1995, 39. Još u drugoj polovini 18. stoljeća proljeće je u slavonskoj ravnici i u Srijemu počinjalo već u veljači, ljeto je bilo nepodnošljivo vruće, jesen je obično trajala do početka studenog, a zima je vrhunac dosezala krajem prosinca i početkom siječnja (usp. Taube 1777, 8). Vrlo slične klimatske prilike u istim krajevima potkraj 5. stoljeća opisuje i Enodije, 7.27, 28, 29 (= Lakatos 1973, 61), u vezi s dolaskom Ostrogota pod Teoderikom Amalcem u južnu Panoniju potkraj 488. godine i žestokim bojem između Ostrogota i Gepida u vučanskim močvarama početkom 489. godine (usp. Gračanin 2006a, 105, bilj. 124, 106-107, bilj. 133). 22

28


5. 4. 2011. 14:45:18


i ostvaren je tek u razvijenom srednjem vijeku. Potkraj 11. stoljeća je južna Panonija, točnije rečeno Srijem, ponovno obilovala žitom, a i raznovrsnom stokom (ovcama, govedima, svinjama i konjima), ako je suditi po prikazu jednoga kroničara iz prve polovine 12. stoljeća.29

Prometne veze i prometnice Tek što su postojanije zakoračili na južnopanonski prostor, Rimljani su počeli uređivati prometne pravce. Mnogo važniji od riječnog prometa koji se ponajprije odvijao velikim rijekama, Dunavom, Savom i Dravom, a o čemu postoje svjedočanstva i za ranosrednjovjekovlje,30 bio je kopneni promet razrađenom cestovnom mrežom, začeci čije izgradnje pripadaju dobu ranoga Rimskoga Carstva. U Međurječju su od najvećeg značenja bile dvije prometne okosnice koje su se pružale duž Drave odnosno Save. Zapadno ishodište svih putova za Panoniju, ali i za Dalmaciju, bila je Akvileja (Aquileia, Acquileia, hrv. Oglej), grad na sjeveru Italije, a ulogu nezaobilaznog prometnog križišta za panonske cestovne pravce koji su smjerali u istočne carske pokrajine imao je Sirmij (Sirmium, Srijemska Mitrovica). Važna čvorišta bile su i Mursa (Mursa, Osijek), Cibale (Cibalae, Vinkovci) i Siscija (Siscia, Sisak). Uzduž spomenutih komunikacijskih osi najranije su počeli nicati rimski gradovi, a cestovni su pravci bili ujedno posuti i putnim postajama za izmjenu konja odnosno zaprega (mutationes) i odmorištima (mansiones), podignutima na pogodnim mjestima. Najvažnija literarna vrela za rimske cestovne pravce u Međuriječju su Antoninov itinerarij (Itinerarium Antonini Augusti) iz 3. stoljeća, Burdigalski ili Jeruzalemski itinerarij (Itinerarium Burdigalense sive Hierosolymitanum) iz prve polovine 4. stoljeća (333./334. godine) i Peutingerova karta (Tabula Peutingeriana) iz 4./5. stoljeća, a stanovitu potkrijepu pruža Kozmografija Anonima Ravenjanina (Ravennatis Anonymi Cosmographia) vjerojatno iz ranog 9. stoljeća.31 Dakako, spoznaje o pružanju rimskih cestovnih trasa na terenu nemoguće su bez temeljitih arheoloških istraživanja. Prvi se u nas cjelovitom identifikacijom rimskih putnih postaja u južnoj Panoniji pozabavio još početkom 19. stoljeća Matija Petar Katančić, a pedesetak godina poslije pothvatio se toga Ivan Kukuljević Sakcinski, oslanjajući se uglavnom na tumačenja starijih autora, među njima i Katančića, ali ih i nadopunjujući. U novije je vrijeme sažeti pregled za južnu Panoniju, zasnovan poglavito na Andrásu Grafu, dao Stanko Andrić, a Albert iz Aachena, Povijest jeruzalemskog pohoda 1.7. O riječnom prometu u rimsko vrijeme najizravnije svjedočanstvo pruža Strabon, 7.5.2, 27-34. Usp. i Mócsy 1962, 654-655. Za rani srednji vijek zna se da su se Bugari u prodoru u Panoniju 827. godine poslužili rijekom Dravom (ARF, a. 827 = Rački 1877, 333, Kos 1906, 77) i da su poslanici kralja Arnulfa putujući Bugarima 892. godine brodili Savom (AF, a. 892 = Rački 1877, 380, Kos 1906, 231), što jasno govori o njihovoj plovnosti. Plovan je zasigurno bio i Dunav. 31 Za povijesno-geografsku analizu navedenih izvora u vezi s hrvatskim i susjednim krajevima usp. Škrivanić 1974a, 33-58, Marković 1978, 90-93, Lisičar 1980, 9-19, Medini 1980, 69-83, Kozličić 1990, 311-323, Čače 1995. Također i Miller 1916, naročito 434-437, 443-446, 457462 za južnu Panoniju. O vrednovanju kartografskih vrela uopće usp. Marković 1975. 29

30

29


5. 4. 2011. 14:45:18


najnovije je Hrvoje Gračanin donio dva prikaza rimskih prometnih pravaca u južnoj Panoniji, jedan sažeti i drugi podrobniji.32 Najbrža prometna veza između Italije i donjodunavskih pokrajina vodila je kroz Posavinu. Polazeći od Akvileje, cesta se račvala u Emoni (Emona, Ljubljana), odakle je produžavala na istok uz desnu obalu Save, isprva podalje od rijeke.33 Na jug se spuštala do mjesta Krucij (Crucium, vjerojatno Gorenja Gomila sjeveroistočno od Novog Mesta i južno od Škocjana).34 Savi se opet približavala u Neviodunu (Neviodunum, Drnovo jugozapadno od Krškog),35 poslije Emone prvome većemu naselju na toj cesti, koje se u kasnoantičko vrijeme nalazilo u pograničju između Italije, Unutrašnjeg Norika i Panonije Savije. Iz Nevioduna, kako to prikazuju sačuvani antički itinerariji, a pod pretpostavkom da su postaje između Nevioduna i Siscije ležale na istom pravcu, cesta se zapravo zaobilaznim putem usmjeravala na jug do razmeđa današnjeg Korduna i Banovine. Prva postaja na tom smjeru zabilježena u sačuvanim vrelima bila je Romula (Romula, možda Dubovac kod Karlovca),36 a nakon nje slijedila je Kvadrata (Quadrata, vjerojatno Topusko),37 odakle se jedan Katančić 1824-1825, Kukuljević 1873, 103-132, Andrić 2002, 120-122, Gračanin 2008b, 6870, 2010. Pregled cestovnih pravaca i putnih postaja koji slijedi oslanja se upravo na studiju u Gračanin 2010. Dosada najcjelovitiji prikaz o panonskoj cestovnoj mreži nudi Graf 1936, 42128 (za južnopanonsko područje odnosno prostor današnje sjeverozapadne i istočne Hrvatske vidi 45-69, 110-117). Sumarno su se rimskim prometnicama u Panoniji pozabavila još dvojica mađarskih povjesničara, Andreas Mócsy (Mócsy 1962, 658-667) i Sándor Soproni (Soproni 1980b, 207-217). Sasvim općenito o rimskim cestama na tlu današnje Hrvatske pišu Klemenčić – Vujasinović 2000, 6-10, Deluka – Dragčević – Rukavina 2003, 733-742. Oprezno valja pristupati podacima koje nudi Mirko Marković (Marković 2002, 40-44, 2004, 169-183) jer se prigodice oslonio na zastarjela razrješenja, ponajprije Kukuljevića, čiji su zaključci dijelom napušteni zahvaljujući suvremenim arheološkim istraživanjima. 33 Soproni 1980b, 211, Andrić 2002, 121. 34 Pirkovič 1968, 58-62. Škrivanić 1974a, 42 locira Krucij u samom Novom Mestu, Šašel 1975, 91 u Groblje, a Andrić 2002, 121 u Mačkovec pri Škocjanu sjeveroistočno od Novog Mesta, u čemu slijedi Grafa 1936, 46. Vrijedi istaknuti da lokalitet Cruppi iz Anonima Ravenjanina (4.20) prema arheološkim istraživanjima valja smjestiti u mjesto Groblje sjeveroistočno od Šentjerneja (usp. Pirkovič 1968, 62-66). 35 Graf 1936, 47, Knez – Petru – Škaler 1961, Cermanović-Kuzmanović 1974, 23, Petru – Petru 1978, Gregl 1984, 9, Andrić 2002, 121, Lovenjak 2003, 93-105. Škrivanić 1974a, 42 ubicira Neviodun u Ozalj (tako i Marković 2002, 51). Miller 1916, 458 smješta Neviodun u Drnovo, ali bilježi i Noviodun kao Ozalj, držeći kako je riječ o dva zasebna mjesta, jednom evidentiranom u Antoninovu itinerariju, a drugom u Peutingerovoj karti. Da su postojala dva mjesta, Neviodun i Noviodun, smatrao je još Katančić (usp. Kukuljević 1873, 130; vidi i Marković 2004, 169; također i karta kod Burkowski 1999, 31). No, to je malo vjerojatno, a razlike u navedenim razdaljinama prije valja tražiti u rukopisnim koruptelama ili netočnostima spisa. Ozalj je tek u kasnom dobu Carstva postao stalno naseljena točka, uređena rimska utvrda, jer je većina arheoloških nalaza iz 6. stoljeća (usp. Čučković 1994, 191, 2006, 204). 36 Škrivanić 1974a, 126, 127, Burkowsky 1999, 30, Marković 2002, 51, 2004, 169. Identifikaciju Romule s Dubovcem bio je izvršio još Matija Petar Katančić (usp. Klemenc 1938, 113). Prema novijem mišljenju, valjalo bi je smjestiti u Ribnicu kod Jesenica na Dolenjskem (usp. Pirkovič 1968, 70, Petru 1969, 20, Šašel 1975, 94, Gregl 1987, 70). 37 Durman 1992, 126, 127, Šegvić 2006, 270. 32

30


5. 4. 2011. 14:45:18


krak ceste po svoj prilici upravljao prema Seniji (Senia, Senj),38 dok je drugi preko postaje Kod Granice (Ad Fines, vjerojatno Mali Gradac)39 završavao u Sisciji (Siscia, Sisak).40 Od Siscije dalje na istok pružale su se dvije prometnice. Jedna je isprva produžavala desnom obalom Save, zastajući u postajama Kod Pretorija (Ad Praetorium, Gornji Baćin na lijevoj obali Une, zapadno od Hrvatske Dubice),41 Servicij (Servitium, Bosanska Gradiška)42 i Urbati (Urbas, Srbac istočno od utoka Vrbasa u Savu).43 Potom je vjerojatno nadomak Pričca prelazila na lijevu obalu Save44 i, prolazeći južnim padinama Dilja, stizala do Marsonije (Marsonia, Slavonski Brod).45 Odatle je cesta sjevernom Posavinom nastavljala prema postajama Kod Basanta (Ad Basantem, vjerojatno rudina Vragorilo kod rijeke Bosut u blizini Županje)46 i Salda (Saldae, Prema Antoninovu itinerariju, 272, 8 – 274, 7, cesta Akvileja – Siscija spajala bi se na magistralu Emona – Siscija kod Romule, što slijede Miller 1916, 458-459, Graf 1936, 47-48 i Mócsy 1962, 662 (tako i Burkowsky 1999, 30). No, udaljenost između Senije i Siscije navedena u Antoninovu itinerariju premala je za stvarnu relaciju pa je očito riječ o korupteli. Ovo ističe Bojanovski 1984, 229-230, koji je zaključio da ni Romula ni Kvadrata ni Kod Granice nisu pripadali cesti Siscija – Senija. Ipak, Kvadrata se kao postaja spominje u svima trima varijantama cesta prema Sisciji u Antoninovu itinerariju i Peutingerovoj karti, pa bi bilo opravdano zaključiti da se cesta od Akvileje preko Senije na posavsku magistralu priključivala kod Kvadrate (slično zapravo i Bojanovski 1984, 230), odakle se pružao i vicinalni cestovni pravac prema jugoistoku do doline Une (usp. Pašalić 1960, 15, Bojanovski 1984, 230). Ovo ne isključuje mogućnost da je i iz Romule vodila vicinalna cesta prema Seniji, koja je dobila na važnosti u srednjem vijeku usponom Zagreba. 39 Durman 1992, 125-126, 127. 40 Za pregled starijih mišljenja o pravcu ceste od Nevioduna do Siscije usp. Klemenc 1938, 113115. Na starija tumačenja oslanjaju se i Škrivanić 1974a, 42, Burkowsky 1999, 30 i Marković 2004, 169, kojima je Kod Granice u Glini, a Kvadrata u Vojniću. Andrić 2002, 123 stavlja Kod Granice u Degoj kod Topuskog. Durman 1975, 31, 1992, 124 vidi u Mošćenici južno od Siska, lokalitetu preko kojega je već Brunšmid 1898, 195-199 vodio pravac ceste od Senije do Siscije, spoj gdje se prometnica Senija – Siscija priključivala na magistralu Siscija – Sirmij. Vuković 1994, 150, nabrajajući pet važnih magistralnih pravaca na širem prostoru Siscije, smješta Kvadratu na cestu za Neviodun (br. 1), a Kod Granice i Romulu na cestu za Seniju (br. 5), te domeće kako je Siscija s Akvilejom mogla biti povezana i pravcem Kod Granice na Emonu (isto, 151). Pritom je očito da je pomiješao postaje duž dvije prometnice: Emona – Neviodun – Siscija i Siscija – Senija. 41 Miller 1916, 461, Škrivanić 1974a, 42, 48, Bojanovski 1984, 165, 1993, 63. Mjesto Pretorij (Praetorium) bilo je smješteno na Crkvini u Suvaji. 42 Pašalić 1960, 27, Škrivanić 1974a, 42, Bojanovski 1984, 173, 1993, 63, Andrić 2002, 121. Neki istraživači Servicij lociraju u okolicu Stare Gradiške (usp. Džaić 1989, sine pagina) odnosno u selo Pivare kraj Nove Gradiške (usp. Miškiv 2006, 48). 43 Graf 1936, 51, Škrivanić 1974a, 42, Bojanovski 1977, 152-153, 1984, 174, 1993, 63. Džaić 1989, sine pagina smatra da se postaja Urbata nalazila blizu današnjeg mjesta Davora, na utoku Vrbasa u Savu. 44 Bojanovski 1984, 181. U kasnijem radu prijelaz smješta istočnije, kod Slavonskog Kobaša (Bojanovski 1993, 63; tako i Iskra-Janošić 2001, 43, Miškiv 2004, 20). 45 Miller 1916, 462, Graf 1936, 51, Škrivanić 1974a, 42, Bojanovski 1984, 184-185, 1993, 63. 46 Bojanovski 1984, 187-188, 195-199. Usp. i Škrivanić 1974a, 43. Kod Basanta Bojanovski kasnije smješta u samu Županju (1993, 63; tako i Iskra-Janošić 1999, 57). 38

31


5. 4. 2011. 14:45:18


vjerojatno Posavski Podgajci).47 Poslije toga je iznova prelazila preko Save, možda na potezu između Gradca u Trnjacima istočno od Brčkog i Račinovaca,48 te dolazila u postaju Rijeka Drina (Drinum Flumen, možda Prekaje u Donjem Brodcu).49 Smjerajući dalje prema Sirmiju, cesta je morala još dvaput svladati riječne prijelaze: najprije na Drini, vjerojatno kod sela Balatun uz samu rijeku, ulazeći u kasnoj antici u pokrajinu Prvu Meziju, a onda ponovno na Savi, kod Mačvanske Mitrovice, vraćajući se u Drugu Panoniju, u samo pokrajinsko središte kao svoj cilj.50 Tu se nadovezivala na prometnu okosnicu koja je vodila dalje na istok odnosno jugoistok, nadovezujući se s jedne strane na donjodunavki prometni krak, a s druge strane na magistralni pravac prema istočnoj carskoj prijestolnici, Konstantinopolu. Druga cesta koja je od Siscije kretala na istok prolazila je cijelim putem krajevima sjeverno od Save. To je tzv. unutrašnja prometnica (via mediterranea). Prva postaja bila je Varijana (Varianae, možda Kutina),51 nakon koje se cesta račvala u dva pravca, možda doista kod Banove Jaruge.52 Sjeverni je smjer nastavljao prema Akvama Balisama (Aquae Balissae, hrv. Bališke Toplice, vjerojatno Daruvar),53 dok je južni prolazio po svemu sudeći duž južnih padina Psunja do Menejane (Menneianae, Bojanovski 1984, 211, 1993, 63. O cesti K Basantu – Salda usp. Bojanovski 1984, 200-211. Bojanovski 1984, 212, 216. Kasnije Bojanovski prijelaz preko Save locira u Račinovce (1993, 63; tako i Iskra-Janošić 2001, 43). 49 Bojanovski 1984, 217-218. U kasnijem radu Bojanovski navodi samo selo Brodac (1993, 63). 50 Za riječne prijelaze usp. Bojanovski 1984, 218, 221-225. O dionici ceste od postaje Rijeka Drina do Sirmija usp. Bojanovski 1984, 211-227. 51 Varijanu s većom ili manjom sigurnošću u Kutinu ubiciraju Miller 1916, 460, Pinterović 1975, 124, Džaić 1989, sine pagina, Bobovec 2001, 170, 2002, 73-74, 2005a, 98-103, Andrić 2002, 122, Marković 2002, 52 (oko Kutine), 2004, 180, Schejbal 2003, 107 (oko Kutine), Pisk 2005, 30-31. Graf 1936, 50 navodi kao mogućnost i Katančićev zaključak da se radi o Osekovu, no to je mišljenje danas napušteno, jer su na lokalitetu Ciglenice otkriveni ostaci rimske vile (usp. Bobovec 1998, 60-62, 1999, 62-67, 2005b, 111-117, 2006a, 88-92, 2006b, 194-195). Ta je vila jamačno ležala upravo uz ovu cestu. Kukuljević 1873, 126 je smatrao da je Varijana bila u Kraljevoj Velikoj jugoistočno od Kutine. 52 Do Banove Jaruge su u srednjem vijeku dopirala dva puta koji su se onamo usmjeravali od Koprivnice preko Bjelovara i Gojla te od Virovitice preko Velike Peratovice, Malih i Velikih Zdenaca, Hercegovca, Garešnice i Gojla (Lovrenčević 1979, 237-238, 1980, 196-198). Doduše, Lovrenčević ih je proglasio rimskim cestama, što za dijelove trasa nije isključeno (usp. Marković 1985, 37, Jakovljević 1990, 118, 120), ali to ne potkrepljuje dosljedno rimskodobnim nalazištima. Stoga rimske pravce koje on zacrtava valja uzimati s dosta opreza. 53 Ovu identifikaciju prihvaća većina istraživača (usp. Pinterović 1970, 94, 1975, 124, Vučetić 1975, 16, Sokač-Štimac 1978, 37, Feletar 1989, 28, Marković 1994, 111, Tomičić 1997, 28, Bobovec 2001, 170, Buzov 2005, 135). Miller 1916, 460 je držao da su Akve Balise mjesto Dragović sjeveroistočno od Pakraca, a rašireno je i mišljenje kako je riječ o Lipiku (usp. Herman Kaurić 2004, 25-26 koja se i sama priklanja tomu). To je mišljenje zastupao i Graf 1936, 50. Bio je iznesen prigovor da bi ova cesta činila neobičan otklon produžavajući sve do današnjeg Daruvara (Herman Kaurić 2004, 24), a da onda ne nastavi prema Podravlju (Andrić 2002, 122, bilj. 6). No, Akve Balise-Daruvar jamačno su bile spojene na prometnu transverzalu koja je povezivala Posavinu i Podravlje. Arheološki ostaci jasno svjedoče o tome da je na prostoru Daruvara u rimsko doba postojalo znatno naselje i ne treba sumnjati u to da je bilo priključeno na jedan od magistralnih pravaca odnosno da je tvorilo važniju postaju u prometnom sustavu rimske južne Panonije (usp. i Schejbal 2003, 104-106, uz kartu na strani 97). 47

48

32


5. 4. 2011. 14:45:18


možda Baćindol sjeveroistočno od Nove Gradiške),54 a ponovno su se spajali u Inceru (Incerum, možda u okolici Tekića sjeverno od Slavonske Požege).55 Odatle je cesta jednim smjerom presjekla Požešku kotlinu i preko prijevoja Krndije stizala u Stravijanu (Stravianae, možda Gradac Našički)56 i završila u Mursi (Mursa, Osijek). Drugim je pak smjerom, prateći sjeverne padine Dilja, vodila kroz Picentin (Picentinum, možda Ruševo istočno od Slavonske Požege)57 i Leukon (Leuconum, možda Levanjska Varoš),58 pa potom preko Certis(ij)e (Certissa, vjerojatno Štrbinci u Budrovcima kod Đakova), koja je bila istaknuto raskrižje putova (caput viarum),59 dospjela u Cibale (Cibalae, Vinkovci), gdje se priključivala na podravsku magistralu.60 Kako su se Mursa i Cibale nalazile na važnim prometnim čvorištima, ondje se otvarala lepeza daljnjih cesta. Iz Certis(ij)e je odvojak ceste vodio u Marsoniju (Peutingerova karta),61 čime su Cibale bile spojene s južnom posavskom prometnicom. Iz Cibala je izlazila i vicinalna prometnica koja se nadovezivala izravno na podunavsku (limesku) cestu.62 Tako Džaić 1989, sine pagina. Rukopisna inačica naziva postaje glasi Manneanae (Antoninov itinerarij, 260, 4). Bobovec 2001, 170 i Schejbal 2003, 102-103 tu postaju smještaju u Pakrac, no još je Sokač-Štimac 1978, 37 isticala da ondje nema konkretnijih arheoloških nalaza koji bi potvrđivali nazočnost Rimljana. Prema Kukuljeviću 1873, 126 postaja se nalazila u Banovim Jarugama, što prihvaćaju Lovrenčević 1979, 243 i Jakovljević 1990, 118. Vejvoda – Štimac 1977, 90 lociraju je u predgrađe Požege, Graf 1936, 50 u Podgorje sjeveroistočno od Požege (tako i Pinterović, 1975, 24), a Miller 1916, 461 čak u Daruvar. Čini se da je najbliže istini pretpostavka kako se postaja nalazila u južnom podnožju Psunja (usp. Andrić 2002, 122). 55 Sokač-Štimac – Bulat 1974, 136, Sokač-Štimac 1975, 25, Potrebica 2006, 45. Bulat 1977, 8283, Vejvoda – Štimac 1977, 89-91, Minichreiter 1989, 187, Herman Kaurić 2004, 24 lociraju Incero u Treštanovce (Treštanovačku gradinu) zapadno od Tekića. Kukuljević 1873, 126, Graf 1936, 50, Spajić 1965a, 13, Pinterović 1970, 94, Kosanović 1979, 157, Džaić 1989, sine pagina, Andrić 2002, 122 i Marković 1978, 93, 2002, 50, 2004, 182 navode sàmu Slavonsku Požegu, dok Pinterović 1975, 124 ima kod Požege. Schejbal 2003, 103, 105 se odlučio za Veliku. 56 Kukuljević 1873, 126, Spajić 1965a, 13, Pinterović 1970, 94, 1978, 35, Bulat 1983, 269, bilj. 16, Herman Kaurić 2004, 24. Miller 1916, 462 i Buzov 2005, 133 lociraju Stravijanu u Našice, Graf 1936, 67 u Našice ili Levanjsku Varoš, a Vejvoda – Štimac 1977, 90 kod Našica. 57 Andrić 2002, 122. Pinterović 1975, 124 spominje Latinovac ili Ruševo, što preuzimaju Vejvoda – Štimac 1977, 90. Latinovac ima Kukuljević 1873, 127, a Miller 1916, 461 Grabarje. 58 Miller 1916, 461, Marković 1978, 93, 2002, 50, 2004, 182, Andrić 2002, 122. Kukuljević 1873, 127 locira Leukon u Selcâ odnosno u Piškorevce, Pinterović 1975, 124 kod Selaca ili kod Andrijevaca (no usp. Pinterović 1970, 95), a Iskra-Janošić 2005, 20 u Donje Andrijevce. 59 Pinterović 1970, 92, 1975, 124, Cermanović-Kuzmanović 1974, 17, Minichreiter 1989, 183, Migotti 1998, 77-78, 2001, 77-95, 2006, 268, Andrić 2002, 122, Buzov 2005, 129. Neki lociraju Certisu u samo Đakovo (usp. Graf 1936, 53, Spajić 1965a, 13, Marković 1978, 93). 60 Kod Starih Mikanovaca su otkriveni ostaci rimske ceste i ondje se možda nalazila postaja za izmjenu konjskih zaprega (mutatio) ili odmorište (mansio) (usp. Iskra-Janošić 2001, 45, 2006a, 261). 61 Miller 1916, 462, Graf 1936, Mócsy 1962, 663, Škrivanić 1974a, 42, Bojanovski 1993, 63, Iskra-Janošić 2001, 45. Antoninov itinerarij, 268, 5-7 navodi i pravac Certis(ij)a-Urbata-Servicij koji je slijedio posavsku magistralu možda do Oriovca i zatim skretao na jug do Slavonskog Kobaša, ondje prešao Savu i produžio do Urbate (usp. Bojanovski 1984, 188, 1993, 63 za Oriovac i prijelaz kod Slavonskog Kobaša). 62 Iskra-Janošić 2001, 20. 54

33


5. 4. 2011. 14:45:19


34


5. 4. 2011. 14:45:23


U kasnoj antici važnošću je posavski prometni pravac nadmašivala cesta kroz Podravlje.63 Njezino ishodište bio je Petovion (Poetovio, Ptuj), koji je najprije bio dio Gornje Panonije, a u kasno rimsko doba pripojen je Unutrašnjem Noriku. Ta je uzdužna komunikacijska os slijedila poljoprivredno najprivlačnije područje između nizine Drave i pobrđa Kalnika i Bilogore prema istoku. Kao prva postaja na tom putu spominje se Ramista (Ramista, vjerojatno Formin između Ptuja i Ormoža),64 smještena na važnom prijelazu preko Drave, uz utok rječice Pesnice. Prešavši Dravu, cesta je stizala u Akvu Vivu (Aqua Viva, hrv. Živa Voda, Petrijanec kod Varaždina),65 odakle se jedan njezin krak račvao na jug. Ova je poprečna spojna cesta, povezujući podravsku i posavsku magistralu, prolazila kroz postaju Pir (Pyrri, vjerojatno Komin zapadno od Križevaca)66 i grad Andautoniju (Andautonia, Ščitarjevo)67 te završavala u Sisciji. Podravska je pak cesta poslije Akve Vive vodila u postaju Popul (Populi, vjerojatno kod Bartolovca na desnoj obali Plitvice),68 a nakon toga redom prolazila kroz Joviju Botivo (Iovia Botivum, Ludbreg),69 Sunistu (Sunista, vjerojatno Kunovec Breg sjeverozapadno od Koprivnice),70 Piretu (Piretae, vjerojatno Draganovec južno od Koprivnice),71 Lentolu (Lentolae, možda Virje sjeverozapadno od Đurđevca),72 Kardon (Cardonum, O izuzetnoj važnosti ove prometnice usp. Graf 1936, 59, Löwe 1961, 7, Mócsy 1962, 661. Pahič 1965, 315, Fulir 1969, 369, 371, 1970, 7, Škrivanić 1974a, 40, Petrić 1994, 34. Inačica naziva postaje glasi Remista (Peutingerova karta). Za starija mišljenja o ubikaciji Ramiste vidi Klemenc – Saria 1936, 90, koji je smještaju u Zavrče (isto, 89). 65 Miller 1916, 444, Pahič 1965, 315, Vikić – Gorenc 1968a, 4, 6, Fulir 1969, 371, 1970, 8, Škrivanić 1974a, 40, Šarić 1977, 49-50, 1978, 177, Marković 1978, 92, 1983, 28, 2002, 49, 2004, 175, Marković 2003c, 23, Gorenc – Vikić 1984, 60, Feletar 1989, 28, Petrić 1994, 33, 34, Andrić 2002, 123, Puzak 2003, 29. Klemenc 1953, 86 Akvu Vivu smješta u Vinicu kraj Varaždina (vidi i Klemenc – Saria 1936, 90). 66 Kukuljević 1873, 128, Klemenc 1953, 84, Fulir 1969, 388, 1970, 10-11, Gorenc – NemethEhrlich 1983, 103, 1984, 299-301, Feletar 1989, 28, Petrić 1994, 33, Andrić 2002, 123, Strukić 2003, 214, Marković 2004, 175. Miller 1916, 444 locira postaju Pir u okolicu Komina. 67 U Antoninovu itinerariju (266, 2) spominje se inače nepoznata Dautonija (Dautonia), što bi prema nekima bila postaja nasuprot Andautonije (usp. Graf 1936, 62-63, Andrić 2002, 123). 68 Fulir 1969, 408-409, 1970, 11-12, Škrivanić 1974a, 40. Marković 2004, 175 navodi kao mogućnost Bartolovec, ali i Sv. Jurja Ludbreškog (druga lokacija zacijelo prema Graf 1936, 63). Vikić – Gorenc 1968a, 4 spominju Crkvište. Kukuljević 1873, 108 je Popul smjestio u Ludbreg. 69 Tomičić 1966, 119, Vikić – Gorenc 1968b, 129, Fulir 1970, 13-14. Kukuljević 1873, 108 je Joviju Botivo stavio u Bukovec odnosno Sv. Petar Botovo. 70 Fulir 1967, 183, 1969, 419, 1970, 14, Škrivanić 1974a, 40, Demo 1981a, 73, Feletar 1989, 30, Marković 1990, 131, 2003c, 23, Petrić 1994, 34, Marković 2002, 52. Inačica naziva postaje glasi Sonista (Peutingerova karta, Anonim Ravenjanin). I Marković 2004, 176 kao mogući lokalitet za Sunistu navodi Kunovec Breg, ali je u nizu putnih postaja stavlja poslije Lentole i Kukone, što je potpuno pogrešno. Kukuljević 1873, 108 je Sunistu smatrao koruptelom za hic sinistra (“ovdje lijevo”). 71 Demo 1981a, 73-75, Begović 1986, 147, Marković 1994, 111, 2003c, 23, 24. Feletar 1989, 30 navodi Farkašić kod Draganovca (usp. i Marković 1994, 111, Petrić 1994, 34), a Marković 2002, 51 Vlaislav. Kukuljević 1873, 108 je Piretu locirao u Lunjkovec kod Koprivnice. 72 Lovrenčević 1979, 234, Begović 1985, 18, 1986, 147, Feletar 1989, 36, Marković 2003c, 23. Inačice naziva postaje glase Lentulae (Anonim Ravenjanin) i Luntulae (Peutingerova karta). Kukuljević 1873, 108 navodi Gradišće kod Virja (usp. i Lovrenčević 1979, 236, Petrić 1994, 35), 63

64

35


5. 4. 2011. 14:45:24


možda kod Prugovca južno od Kloštara Podravskog),73 vjerojatno još jednu postaju imenom Jovija (Iovia, možda Turnašica južno od Pitomače),74 Kokonu (Cocconae, možda kod Špišić Bukovice sjeverozapadno od Virovitice),75 Serotu (Serota, možda južno od toponima Taborište kod Virovitice),76 Bolencij (Bolentium, možda Orešac istočno od Suhopolja),77 Marinijanu (Marinianae, vjerojatno Donji Miholjac),78 Sere

73

74

75

76

77

78

a Škrivanić 1974, 40 Đurđevac. Marković 2004, 176 potpuno neutemeljeno locira Lentul u Legrad. Tako Begović 1985, 18-19, 1986, 148, 150 (usp. i Miller 1916, 445 koji Kardon smješta 3-4 km zapadno od Pitomače). Za trasu ceste Lentola-Kardon usp. Begović 1986, 144. Begović 1985, 19 pobliže određuje Karodun potezom između sela Mala Črešnjevica i Grabovnica. Ostaci rimske ceste vidljivi su u predjelu Žeđina jama kod Prugovca i na Vargićevu brijegu između Kozarevca i sela Grabovnice (Jakovljević 1990, 117). Neki istraživači identificiraju Kardun s mjestom Carodunum koje spominje Klaudije Ptolemej u svojoj Geografiji (usp. Begović 1985, 17, 1986, 149). No, čini se da Ptolemejev lokalitet valja tražiti na ušću Mure u Dravu (Graf 1936, 65; također i Cermanović-Kuzmanović 1974, 17, gdje se doduše spominje i mogućnost da se radi o naselju na mjestu današnje Pitomače; vidi i Mayer 1935, 77, uz Graf 1936, 70 za identifikaciju rijeke). Ovdje valja naglasiti da postaja Louta ili Lonia koju neki istraživači zasebno navode (Begović 1985, 17, Feletar 1989, 36, 1990, 12; usp. i Bulat 1983, 263, 266, 267) ne postoji nego je riječ o rukopisnoj korupteli na Peutingerovoj karti za Joviju (Miller 1916, 445, bilj. 1). Za lokalitet usp. Lovrenčević 1979, 234, 236, Jakovljević 1990, 118. Begović 1985, 16, bilj. 10, 19, 20, 1986, 148 Joviju locira u Otrovanec, dok je Miller 1916, 445 i Škrivanić 1974a, 40 stavljaju u Kloštar Podravski. Prema Schejbal 2003, 106, Jovija – Kardon bi bila jedinstvena postaja za dva rimska naselja, smještena u području između Otrovanca, Sedlarice i Prugovca. Što se tiče poistovjećivanja Kardona s Jovijom, Kardon je bio prva mutatio nakon Lentole (Jeruzalemski itinerarij, 562, 3), a Jovija je po svemu sudeći zasebna postaja koja se može identificirati kao pagus Iovista s jednog natpisa iz Rima (usp. Miller 1916, 445, Mayer 1935, 73, 75, Begović 1985, 17, 1986, 148, Schejbal 2004, 102). Jovista bi značilo “ jovijski” (vidi Mayer 1935, 75). Jovija je morala ležati bliže Kokonu jer se i na Peutingerovoj karti i u Jeruzalemskom itinerariju poklapa udaljenost od Jovije odnosno od Kokone do sljedeće postaje Serote. Kukuljević 1873, 108, Šišić 1896, 3, Lovrenčević 1979, 234, 237, Begović 1985, 16, bilj. 10, 20, 1986, 148. Inačica naziva postaje glasi Cucconae. Cvetković 1971, 6-7 Kukonu smješta na lokalitet Bukovička Gradina – brežuljak Zidine kod Špišić-Bukovice, a Schejbal 2003, 106 na lokalitet Berek kod Špišić-Bukovice, uz najistočniji rub toponima/lokaliteta Gradina-Zidina. Prema Milleru 1916, 445 Kukona je Turanovac, a prema Grafu 1936, 65 Sopje. Schejbal 2003, 106. Usp. i Begović 1985, 16, bilj. 10, 20, 1986, 147. Inačica naziva postaje glasi Sirotae (Peutingerova karta; vidi i Anonim Ravenjanin, 4.19: Sirote). Kukuljević 1873, 108 i Lovrenčević 1979, 236, 237 lociraju Serotu u Gradinu kod Virovitice, Miller 1916, 445 i Škrivanić 1974a, 40 kod sela Orešca i Gaćišta, a Graf 1936, 65 oko Noskovaca. Kukuljević 1873, 108, Pinterović 1970, 92, 93, Minichreiter 1986, 87, Schejbal 2003, 106, Salajić 2003, 87, 2006, 120 (Dvorina, Svetina, Luka). Inačica naziva postaje glasi Bolenta (Jeruzalemski itinerarij). Miller 1916, 445, Škrivanić 1974a, 40 i Marković 2002, 49, 2003b, 23 smještaju Bolencij kod Sopja, a Graf 1936, 65 u Moslavinu Podravsku (usp. i Cermanović-Kuzmanović 1974, 17). S obzirom na položaj mjesta, Nemeth-Ehrlich 1986a, 106 smatra vrlo vjerojatnim da je upravo kroz Orešac prolazila podravska magistrala odnosno da se ondje nalazio antički Bolencij. Graf 1936, 65, Škrivanić 1974a, 40, Soproni 1980a, 58, Andrić 2002, 124, Marković 2002, 50, Herman Kaurić 2004, 21. Miller 1916, 445 locira Marinijanu zapadno od Moslavine Podravske, a Kukuljević 1873, 108 čak u Slatinu, što preuzimaju i Spajić 1965, 13, Pelikan 1997, 15-16 i Tomičić 1999a, 180 i d. 36


5. 4. 2011. 14:45:24


nu (Serena, valjda Sveti Đurađ sjeveroistočno od Valpova),79 Berebu (Berebae, zacijelo Podgajci Podravski jugoistočno od Donjeg Miholjca),80 Jovaliju (Jovalia, možda Valpovo sjeverozapadno od Osijeka)81 i Murselu (Mursella, vjerojatno Petrijevci sjeverozapadno od Osijeka),82 stižući nakon toga u Mursu. U Mursi su se otvarali daljnji prometni smjerovi, prema sjeveru, jugu i istoku. Glavni nastavak podravske magistrale se upravljao na jug, prema Sirmiju. Iz Petoviona je prema sjeveroistoku izlazila cesta koja je jednim svojim dijelom prolazila i današnjim hrvatskim prostorom. Riječ je o ogranku poznatoga Jantarskoga puta koji je od davnina spajao Italiju i Sredozemlje s Baltikom. Od postaje Kurta (Curta, Ormož)83 ova je prometnica prešla na područje današnje Hrvatske preko potoka Trnava i potom kroz zapadno Međimurje dospjela u postaju Halikan (Halicanum, vjerojatno Sv. Martin na Muri).84 Nakon toga se prebacila preko rijeke Mure u blizini Murščaka i ušla u današnje Prekomurje. Odatle se iznova priključila na Jantarski put kod postaje Rijeka Arabon / Kod Arabona (Arrabo Flumen / Ad Arrabonem, Katafa jugoistočno od Körmenda uz srednji tok rijeke Rabe),85 nastavljajući Graf 1936, 66, Andrić 2002, 124. Inačica naziva postaje glasi Seronae (Peutingerova karta). Obično se Serena smješta u Viljevo jugozapadno od Donjeg Miholjca (usp. Miller 1916, 445, Škrivanić 1974a, 40, Pinterović 1978, 34, Soproni 1980, 58, Marković 1986, 42, 2002, 51-52, 2004, 177, Buzov 2005, 133), no u tom bi slučaju cesta činila neobičan otklon. U Svetom Đurađu utvrđeni su brojni rimskodobni površinski nalazi (Bulat 1969, 47). 80 Kukuljević 1873, 108, Miller 1916, 445, Graf 1936, 66, Pinterović 1968, 63, 1970, 93, 1978, 34, Cermanović-Kuzmanović 1974, 17, Škrivanić 1974a, 40, Marković 1986, 42, 2004, 177, Marković 2002, 49, Buzov 2005, 129, 133. Inačice naziva postaje glase Vereae (Jeruzalemski itinerarij) i Berevae (Anonim Ravenjanin). Spajić 1965, 13 i Pelikan 1997, 16 Berebu vide u Donjem Miholjcu. Na obali Drave, na položaju Selište sjeverno od Podgajevaca Podravskog otkriveni su rimskodobni ostaci koji ukazuju na neku građevinu, možda postaju (Bulat 1969, 47). 81 Miller 1916, 445, Graf 1936, 66, Spajić 1965, 13, Škrivanić 1974a, 40, Pinterović 1978, 34, Pelikan 1997, 16, Marković 1986, 42, 2004, 177, Buzov 2005, 129, 133. Inačica naziva postaje glasi Iovallium (Peutingerova karta). 82 Kukuljević 1873, 117, Miller 1916, 445-446, Graf 1936, 66, Spajić 1965, 13, Pinterović 1970, 93, 1978, 34-35, Cermanović-Kuzmanović 1974, 17, Škrivanić 1974a, 40, Bulat 1969, 47-48, 1977, 79, Pelikan 1997, 16, Marković 2002, 51 (selo Surduk kraj Petrijevaca), 2004, 179, Buzov 2005, 129. Inačica naziva postaje glasi Mursa Minor (“Mala Mursa”; Peutingerova karta), značenjem isto što i Mursela (“Mursica”). Na položaju Ćerine istočno od Petrijevaca otkriveni su brojni ostaci rimskoga građevnoga materijala, što bi moglo upućivati na postojanje nekog naselja ili postaje (Bulat 1969, 47-48, Minichreiter 1989, 187). 83 Kukuljević 1873, 107, Klemenc – Saria 1936, 88, Pahič 1961, 113, 1965, 294, 314, Fulir 1969, 427, 1970, 17, Redő 1998, 13. Neki istraživači smještaju Kurtu u Središče ob Dravi (usp. Horvat 1956, 17, Feletar 1989, 28, Petrić 1994, 33, Puzak 2003, 29). 84 Fulir 1969, 427, 1970, 15, Soproni 1979, 94, Tomičić 1986b, 6, 8, 1986c, 186-187, 205-209, 1997a, 30, Feletar 1989, 28, Petrić 1994, 33, Puzak 2003, 29-30, Vidović 2003, sine pagina. O smjeru ove ceste usp. Fulir 1969, 391-400. Marković 2003b, 14 donosi odbačeno mišljenje da je Halikan Mursko Središće (usp. i Kukuljević 1873, 106, 107, Graf 1936, 69). Nekoć se Halikan stavljao u Dolnju Lendavu (usp. Miller 1916, 456, Klemenc – Saria 1936, 88, Horvat 1956, 17, Mócsy 1962, 660, Szőke 1996, 65; također i Soproni 1979, 93-94 s bilj. 12), dok bi ga prema nekim istraživačima trebalo tražiti u Dolgoj vasi (usp. Pahič 1961, 113, Soproni 1979, 94 s bilj. 13). 85 Miller 1916, 456, Redő 1998, 5, 13. U Antoninovu itinerariju pobrkano je mjesto Arabona (Györ) s postajom Rijeka Arabon (usp. Graf 1936, 69-70). 79

37


5. 4. 2011. 14:45:24


prema sjeveru do iznimno važnog sjecišta putova Savarije (Savaria, Szombathely, hrv. Subotište). Čini se da je postojao još jedan pravac ove ceste koji je iz Halikana vodio u istočnije položenu Salu (Salla, Zalalövő na gornjem toku rijeke Zale) i zatim u Savariju.86 Došavši u Mursu koja je bila prvorazredno prometno čvorište, podravska je cesta produžavala na jug stremeći prema Sirmiju. Prva postaja na tom pravcu poznata je pod nazivom Kod Iskopa Mosta Na Vuki (Ad Labores Pontis Ulcae, Bobota).87 Poslije nje cesta je stizala u Cibale, odakle se prema zapadu odvajao krak za Certis(ij)u. Glavni je smjer išao prema jugoistoku, nailazeći nakon što napusti Cibale na postaju Kansilenu (Cansilena, vjerojatno Orolik južno od Vukovara).88 Potom su slijedile postaje Ulmo (Ulmus, vjerojatno Orašje između Tovarnika i Šida),89 Spaneta (Spaneta, vjerojatno Kukujevci jugoistočno od Šida)90 i Budalija (Budalia, vjerojatno Martinci jugoistočno od Kukujevaca),91 nakon čega je cesta došla u Sirmij. Od Sirmija izravno prema istoku cesta je produžavala u Singidun (Singidunum, Beograd), gdje se nadovezivala na glavnu podunavsku prometnicu.92 Na tom je putu najbliža Sirmiju bila postaja Fosa Šašel 1975, 94, Redő 1998, passim. Antoninov itinerarij donosi dva pravca: Petovion – Kurta – Halikan – Rijeka Arabon – Savarija (261, 7 – 262, 2) i Petovion – Halikan – Sala – Savarija (262, 3-6). 87 Graf 1936, 67, Škrivanić 1974a, 40, Pinterović 1978, 35, Bojanovski 1993, 64, Marković 2002, 50, 2003a, 17, Buzov 2005, 133. Postaja Leutuoano (nominativ bi glasio Leutuoanum) iz Jeruzalemskog itinerariju (563, 1) prema milijaciji navedenoj u vrelu potpuno odgovara postaji Kod Iskopa Mosta Na Vuki pa ih nesumnjivo treba poistovjetiti (usp. Graf 1936, 67, Marković 2002, 50, 2004, 179), a ne tražiti još jednu lokaciju (Miller 1916, 446 ovu postaju smješta u Veru sjeveroistočno od Bobote). 88 Miller 1916, 446, Graf 1936, 54, Šaranović-Svetek 1967, 111 (Rajterovo brdo), Pinterović 1970, 95, Škrivanić 1974a, 40, Minichreiter 1989, 188, Marković 2002, 49. Inačica naziva postaje glasi Celena (Jeruzalemski itinerarij, 563, 3). Još je Kukuljević 1873, 119 predmnijevao Đeletovce ili Orolik. 89 Škrivanić 1974a, 41, Popović – Vasiljević 1970, 193-194, Popović 1980, 101, Marković 2002, 52, Sremac 2008, 324. Usp. i Minichreiter 1989, 188. Inačica naziva postaje mogla bi glasiti i Ulmi (Antoninov itinerarij). Miller 1916, 446 i Graf 1936, 54 smještaju postaju u Tovarnik, a Kukuljević 1873, 119, 120, 123 i Spajić 1965, 13 u Tovarnik ili Ilince. 90 Graf 1936, 54, Mirković 1971, 19, Škrivanić 1974a, 41, Popović 1980, 102 (Crkvine), Marković 2002, 50, Sremac 2008, 323-324 (Crkvine). Rukopisna inačica naziva postaje glasi Hispaneta (Antoninov itinerarij), što je vjerojatno učeno domišljanje nekog prepisivača. Još je Kukuljević 1873, 119, 120, 123 pretpostavljao da bi Spaneta mogla biti i Kukujevci (ili Nijemci). Miller 1916, 446 je locira u Bačince. 91 Graf 1936, 54, Mirković 1971, 18, Popović 1980, 102 (Kamarište). Inačica naziva postaje glasi Vedulia (Jeruzalemski itinerarij). Marković 2002, 49 potpuno neosnovano Budaliju smješta u Šid. Kukuljević 1873, 119 je u njoj vidio Manđelos, nasljedujući Katančića (usp. Graf 1936, 54, bilj. 3). Kod Šida bi se prema Grafu 1936, 54 nalazila postaja Prista (Prista) koju kao državnu vilu (publica villa) spominje Amijan Marcelin, 29.6.7. Usp. i Mócsy 1962, 662, Mirković 1971, 19. 92 O toj prometnici usp. Škrivanić 1977, 126-129. Izuzetno važan ogranak tog komunikacijskog pravca odvajao se u Viminaciju (Viminacium, Stari Kostolac), usmjeravao prema jugu i preko Serdike (Serdica, Sofija) završavao u Konstantinopolu-Carigradu (usp. Škrivanić 1977, 120122). O ovoj cesti od Singiduna do Konstantinopola usp. i detaljnu studiju Konstantina Jirečeka (1959a, 71-190). 86

38


5. 4. 2011. 14:45:24


(Fossae, hrv. Jarkovi, kod sela Šašinovaca istočno od Srijemske Mitrovice).93 Iz Fose se stizalo u Basijanu (Bassianae, Donji Petrovci istočno od Srijemske Mitrovice).94 Napustivši Basijanu, cesta se po svoj prilici razdvajala u dva pravca jer se Antoninov itinerarij, Jeruzalemski itinerarij i Peutingerova karta ne podudaraju u nizanju postaja.95 Sjeverni se cestovni krak (glavni) usmjeravao preko Idiminija (Idiminium, možda položaj Brestove međe kod Ugrinovaca),96 Taurun (Taurunum, Zemun) i Konfluent (Confluentes, hrv. Utok, na ušću Save u Dunav kod Beograda),97 dok je južni (sporedni) prolazio kroz postaje Novicijanu (Novicianae, možda kod Karlovčića)98 i Altinu (Altina, možda Surčin),99 spajajući se naposljetku u Singidunu. Treća važna prometnica u južnoj Panoniji bila je podunavska cesta uz limes. Od Tauruna je, prateći tok Dunava, prolazila pokraj niza utvrđenih mjesta s vojnom Popović 1980a, 103, Milošević 1988, 117-119. Postaja se obično locira u selo Jarak (usp. Kukuljević 1873, 121, Miller 1916, 447, Graf 1936, 57, Mirković 1971, 17, Bojanovski 1993, 65, uz Brunšmid 1905, 167-168). 94 Kukuljević 1873, 121, Miller 1916, 447-448, Graf 1936, 57, Jankulov 1952, 16, Mirković 1971, 17, Škrivanić 1974a, 41, Popović 1980a, 104 (Gradine). U dobrinačkoj gradini na položaju Solnok Popović vidi caput Basensis iz Not. Dign. Occ. 32 (isto, 104). 95 Usp. Graf 1936, 58, Mócsy 1962, 662, Škrivanić 1974a, 41. Odbacuje Milin 2004, 257. Čini se da Antoninov itinerarij i Peutingerova karta bilježe jedan pravac koji bi od Basijane do Singiduna vodio preko Tauruna, s time da se u Peutingerovoj karti spominje još i postaja Idiminij koje nema u Antoninovu itinerariju (131, 5 – 132, 1). U Jeruzalemskom itinerariju donosi se pravac od Basijane do Singiduna koji je zaobilazio Taurun, jer se to mjesto ne navodi, ali su zato uvrštene postaje Novicijana i Altina (563, 11-14). Dimitrijević 1961a, 97 je Idiminij locirala na položaju Klisina u Batajnici kod Zemuna (vidi također Crnobrnja – Čeleketić 1998, 233). 96 O lokalitetu usp. Dimitrijević 1965, 153, 1969a, 84. Ona doduše ondje ubicira Novicijanu, ističući da bi prema drugim rješenjima cesta opisivala veći luk na sjever odnosno na jug, što joj se ne čini logično (1961a, 98). Pritom ničim ne pokazuje da je svjesna mogućnosti o postojanju dva cestovna pravca od Basijane do Singiduna. Miller 1916, 448 i Škrivanić 1974a, 41 lociraju Idiminij u same Ugrinovce. Prema Grafu 1936, 58, postaja je bila u Šimanovcima (tu se nalazila ladanjska vila, villa rustica; Dimitrijević 1969a, 82), a prema Kukuljeviću 1873, 121 u Vojki. Ostaci rimske ceste utvrđeni su kod današnjega istočnosrijemskoga sela Batajnice (usp. Dimitrijević 1961a, 97, 1969a, 98), gdje je prolazila prometnica uz podunavski limes preko Burgene do Tauruna. Možda se smije pretpostaviti kako je dionica ceste koja je iz Basijane preko Idiminija vodila u Taurun bila usmjerena upravo do područja Batajnice i s njezine se istočne strane, na lokalitetu Crkvište, priključivala na glavnu cestu koja je pratila dunavsku granicu. To bi značilo da je na prostoru Batajnice postojalo raskrižje (dvopuće, bivium). 97 Postaja je služila kao mostobran između Tauruna i Singiduna (usp. Škrivanić 1974a, 41). Riječ je o manjem utvrđenju koje je štitilo luku u Taurunu, a inačica njegova naziva glasi Confluvium, Konfluvij (usp. Dimitrijević 1961a, 96). 98 Graf 1936, 58. Kukuljević 1873, 121 je Novicijanu smjestio u Krnješevce, što se i Dimitrijević 1961a, 98 čini najprihvatljivije jer je ona stavlja na lokalitet Brestove međe (usp. i Popović 1980a, 105, Milošević 1998, 18, Milin 2004, 257). Miller 1916, 448 ju je pak locirao u Staru Pazovu, a Saria 1936, 1189 u Staru Pazovu ili Šimanovce. 99 Graf 1936, 58. Dimitrijević 1965, 155, 1969a, 84 je Altinu smjestila u Zemun Polje kod Zemuna, gdje se nalazilo znatnije rimsko naselje neposredno uz glavnu cestu (južno od autoputa Zagreb-Beograd). Ovo preuzima Gračanin 2008, 70, ali u tom bi se slučaju južni krak približavao produžetku sjevernog kraka odnosno završnom odsječku limeske ceste, što nije osobito vjerojatno. Kukuljević 1873, 121 je Altinu locirao u Josipovo kod Zemuna, Miller 1916, 448 u Batajnicu sjeverozapadno od Zemuna, a Graf 1936, 58 u Surčin jugozapadno od Zemuna. 93

39


5. 4. 2011. 14:45:24


posadom, Burgenu (Burgenae, Novi Banovci),100 Ritij (Rittium, Surduk),101 Akumink (Acumincum, Stari Slankamen),102 Kuz (Cusum, Petrovaradin),103 BononijuMalatu (Bononia-Malata, Banoštor),104 koja je vicinalnom cestom preko hrpta Fruške gore i dolinom potoka Aljmaša izravno bila povezana s pokrajinskim središtem Sirmijem,105 Kukcij (Cuccium, Ilok),106 Kornak (Cornacum, Sotin)107 i Teutoburgij (Teutoburgium, Dalj).108 Izašavši iz Teutoburgija, cesta je privremeno prestala slijediti tok Dunava i učinila odmak prema sjeverozapadu kako bi zaobišla široki močvarni pojas današnjeg Kopačkog rita. Prolazeći južno od Daljske planine stizala je u postaju Kod Iskopa (Ad Labores, Nemetin).109 Doduše, vrlo vjerojatno je postojao i odvojak puta koji je preko Erduta i Aljmaša nastavio slijediti dunavski tok, povezujući tamošnja manja vojna uporišta.110 Prebacivši se preko Drave kod današnjeg Nemetina, gdje se na položaju Suvatovo nalazio stari prijelaz preko rijeke koji su, sudeći po nazivu postaje Kod Iskopa, Rimljani radovima dodatno unaprijedili, cesta je napredovala prema sjeverozapadu, nakon čega se postupno iznova približavala Dunavu. Sljedeća postaja na toj dionici bila je Donacijana (Donatianae, možda Lug sjeveroistočno od Graf 1936, 116, Jankulov 1952, 16, Dimitrijević 1961a, 93-95, Klemenc 1961, 22, 1963, 66-67, Piletić – Rašić 1961, 87, Popović 1969, 251 (Gradina), Škrivanić 1974a, 44, Soproni 1985, 83, 84, Piletić 1986, 137, 139-140, Visy 1988, 130, Andrić 2002, 128. Kukuljević 1873, 115, 125 i Miller 1916, 435 ubiciraju Burgenu u Stare Banovce. 101 Kukuljević 1873, 115, 125, Miller 1916, 436, Graf 1936, 116, Jankulov 1952, 16, Dimitrijević 1961a, 95, Klemenc 1961, 21-22, 1963, 65-66, Piletić – Rašić 1961, 88, Cermanović-Kuzmanović 1974, 17, Škrivanić 1974a, 43, Piletić 1986, 137, Andrić 2002, 128, Buzov 2005, 128. 102 Kukuljević 1873, 115, 125, Miller 1916, 435-436, Graf 1936, 115, Klemenc 1961, 21, 1963, 65, Piletić – Rašić 1961, 88-92, Cermanović-Kuzmanović 1974, 17, Škrivanić 1974a, 43, Soproni 1985, 83, Piletić 1986, 137-138, Visy 1988, 129, Andrić 2002, 128, Buzov 2005, 128. 103 Miller 1916, 435, Graf 1936, 114-115, Klemenc 1961, 21, 1963, 65, Škrivanić 1974a, 43, Piletić 1986, 137, Andrić 2002, 128. 104 Miller 1916, 435, Graf 1936, 114, Klemenc 1961, 20-21, 1963, 64-65, Škrivanić 1974a, 43, Visy 1988, 128, Andrić 2002, 127, 128. 105 O pravcu ove ceste usp. Milošević 1988, 119-123. O cesti svjedoči i Amijan Marcelin, 21.9.6. 106 Jankulov 1952, 16, Klemenc 1961, 20, 1963, 63, Korda 1961, 61, Pinterović 1968b, 58, 60, 70, 1969, 56, 1970, 92, 95, 1978, 110, Mirković 1971, 20, Škrivanić 1974a, 43, Bulat 1977, 78, Marković 1978, 92, 2002, 50, 2004, 180, Kosanović 1979, 157, Batorović 1987, 166, 1994, 11, Visy 1988, 128, Andrić 2002, 128. 107 Jankulov 1952, 16, Klemenc 1961, 20, 1963, 63, Korda 1961, 60-61, Pinterović 1968b, 58, 60, 70, 1969, 56, 1970, 92, 95, 1978, 110, Mirković 1971, 20-21, Cermanović-Kuzmanović 1974, 17, Škrivanić 1974a, 43, Bulat 1977, 80-81, Kosanović 1979, 157, Andrić 2002, 128, Marković 2002, 50, 2004, 180, Ilkić 2003, Buzov 2005, 128. 108 Miller 1916, 434, Graf 1936, 113, Klemenc 1961, 19-20, 1963, 62, Pinterović 1968b, 58, 60, 67, 1969, 55, 1970, 92, 95, 1978, 110, Cermanović-Kuzmanović 1974, 17, Škrivanić 1974a, 43, Bulat 1977, 77-78, Kosanović 1979, 157, Soproni 1985, 84, Visy 1988, 127, Minichreiter 1989, 184, Andrić 2002, 128, Marković 2002, 52, 2004, 180, Buzov 2005, 128, 133. 109 Pinterović 1961, 43-44, 1968a, 59, 1970, 95, 1978, 34, 110, Bulat 1969, 42, Minichreiter 1989, 184-185 (ranije, 1987, 93, smjestila je postaju u Kopačevo), Bojanovski 1993, 64, Andrić 2002, 128. Na položaju Močari s južne strane Nemetina otkriveni su rimskodobni ostaci koji ukazuju da je taj prostor bio naseljen još u ranom 4. stoljeću (Bulat 1969, 42, Pinterović 1969, 59). 110 Pinterović 1978, 110. 100

40


5. 4. 2011. 14:45:24


Osijeka).111 Od Nemetina se jedan prometni krak upravljao na desnoj obali Drave u Mursu, gdje se nalazio kameni most koji je također omogućavao svladavanje rijeke.112 Ovaj alternativni pravac koristio se kad bi uslijed nabujalih dravskih voda nemetinski prijelaz postao nesiguran ili neprolazan. Prešavši Dravu, ova se cesta usmjeravala na sjeverozapad preko okolice Bilja i potom prolazila kroz Čeminac.113 Odatle je cesta možda išla do položaja Dragojlov brijeg u Kneževim Vinogradima, gdje su otkriveni brojni rimski ostaci koji bi ukazivali na postojanje naselja.114 Prema Antoninovu itinerariju, prva postaja na ovom pravcu bi bio dvostruki lokalitet Kod Nove (Ad Novas) i Brdo Aurej (Mons Aureus), što bi dalo naslutiti da su se ova dva mjesta nalazila blizu jedan drugom. Općenito je mišljenje da Ad Novas treba locirati u Zmajevac (Vörösmart).115 No, jednako tako bi odgovarao i položaj Dragojlov brijeg. Poteškoća je što bi Ad Novas, kako se misli, bio utvrda na limeskoj cesti, a na spomenutom položaju Dragojlov brijeg dosada nisu otkriveni nalazi koji bi govorili u prilog vojnog karaktera mjesta. Ipak, sâm naziv lokaliteta Ad Novas mogao bi upućivati na to da je u njegovoj relativnoj blizini bilo mjesto Nove (Novae).116 Budući da su obje inače poznate Novae funkcionirale kao vojna uporišta na Dunavu,117 a vrela u Drugoj Panoniji navode Novas kao sjedište equites Dalmatae (dalmatinskog konjaništva) i auxilia Novensia (novanskih pomoćnih četa),118 moguće je da su uistinu postojala dva lokaliteta: vojna utvrda Nova i postaja Kod Nove. Utvrda bi se nalazila u Zmajevcu, a postaja možda u Kneževim Vinogradima, u čijoj je okolici morao biti smješten i drugi lokalitet, Brdo Aurej, možda današnji Kamenac (Kő), gdje su utvrđeni ostaci rimskodobnog naselja i Minichreiter 1987, 93, 1989, 182 (Gradina). Kukuljević 1873, 115 i Miller 1916, 434 navode Kozarac (Keskend), Graf 1936, 113 oko Luga (Laskó) ili Vardarca (Darócz), Pinterović 1978, 110 Vardarac, a Andrić 2002, 128 Kopačevo. Jugoistočno od Luga otkriveni su vjerojatno ostaci limeske ceste (Bulat 1969, 41), a ostaci rimske ceste utvrđeni su i sjeverno od današnje prometnice Osijek-Bilje (Bulat 1969, 45-46, Minichreiter 1987, 109). Neki istraživači lociraju u Lug utvrdu Alban (Albanum) iz Not. Dign. Occ. 32 (usp. Jankulov 1952, 14, 15, Klemenc 1961, 17, Pinterović 1968b, 59 [možda i Kopačevo], 1970, 95, 1978, 110, Bulat 1977, 79, Kosanović 1979, 157, Andrić 2002, 128). 112 Pinterović 1968, 61, 1978, 116. 113 U Čemincu su otkriveni ostaci rimske ceste (Minichreiter 1987, 112). 114 Usp. Minichreiter 1987, 91, 120-121, 1989, 182. 115 Miller 1916, 434, Jankulov 1952, 14, Klemenc 1961, 17, Pinterović 1968b, 59, 60, 1969, 58, 1970, 95, 1978, 34, 110, Bulat 1977, 83, Kosanović 1979, 157, Soproni 1985, 83, Minichreiter 1987, 90 (Gradac), Visy 1988, 126, Andrić 2002, 128, Buzov 2005, 133, Gračanin 2008, 70. 116 Ime nije rijetkost: poznate su Ad Novas u Africi (Antoninov itinerarij, 24, 3), u Makedoniji (Antoninov itinerarij, 329, 6), u Hispaniji (Antoninov itinerarij, 452, 3), dvije u Italiji (Jeruzalemski itinerarij, 610, 13: mutatio Novas, Peutingerova karta, 6.4; Peutingerova karta, 4.4, Anonim Ravenjanin, IV, 36) i u Dalmaciji (Peutingerova karta 6.4, Anonim Ravenjanina, IV, 16 [dvaput]: Novas). U Anonimu Ravenjaninu (IV, 32, 36, V, 2) spominje se još jedan Ad Novas, ali na Peutingerovoj karti (4.4-5) ime mjesta glasi Ad Nonas. 117 Jedna je bila u Gornjoj (Prvoj) Meziji (Antoninov itinerarij, 218, 1, Peutingerova karta, 7.3: Ad Novas, Not. Dign. Or. 41), a druga u Donjoj (Drugoj) Meziji (Peutingerova karta, 8.1: Ad Novas, Not. Dign. Or. 40, Anonim Ravenjanin, IV, 7). Ona u Prvoj Meziji je zapravo Castrum Novae, danas lokalitet Čezava u Srbiji na ušću istoimene rijeke u Dunav (usp. Vasić 1983, 91-122), dok je Nova u Drugoj Meziji danas lokalitet Steklen kod Svištova u Bugarskoj. 118 Not. Dign. Occ. 32. 111

41


5. 4. 2011. 14:45:25


42


5. 4. 2011. 14:45:27


nekropole.119 Ipak, s obzirom na sàmo ime, možda bi se moglo pomišljati i na Kotlinu (Sepse) koja je položena na obroncima Banske kose, iako je ondje zasada otkriven tek rimski novac datiran u vrijeme od 2. do 4. stoljeća.120 Pod pretpostavkom o ovakvom rasporedu antičkih postaja cesta bi od Kneževih Vinograda prolazila po svoj prilici kroz Kamenac,121 svladala Bansku kosu i stizala u Popovac (Baranyabán), gdje se po svoj prilici nalazila Ancijana (Antianae).122 Moguće je da su se oba pravca rimske ceste, jedan od Nemetina i drugi od Osijeka, spajali kod Kneževih Vinograda i potom istom trasom stizali u Popovac.123 Jamačno se kod Kneževih Vinograda odvajao prema sjeverozapadni cestovni odvjetak koji je tekao duž južnih obronaka Banske kose i povezivao utvrde Novu (kako bi moglo glasiti njezino ime) na prostoru Zmajevca i Kod Militara (Ad Militare) na mjestu današnje Batine Skele-Batine (Kiskőszeg).124 Iz Ancijane je cesta pak jednim krakom nastavljala do Altina (Altinum, Kölked)125 koji se nalazio u Panoniji Valeriji i potom dalje na sjever, vraćajući se na Dunav kod Lugiona (Lugio, Dunaszekscő)126 i prateći tok rijeke do Akvinka (Aquincum, Óbuda, Budimpešta). Drugi se krak prema Antoninovu itinerariju izravno usmjeravao prema Sopijani (Sopianae, Pécs, hrv. Pečuh), možda vodeći preko Branjina Vrha i Belog Manastira pa onda poprečno do Pécsa.127 Minichreiter 1987, 91, 118-119, 1989, 182. Za ubikaciju Brda Aurej u Kamenac usp. Jankulov 1952, 14, 15, Bulat 1977, 79, Kosanović 1979, 157, Minichreiter 1987, 91. 120 Za lokalitet usp. Minichreiter 1987, 125. Pinterović 1968, 60-61, 1978, 110 je bila mišljenja da se radi o mjestu kod Zmajevca na Banskoj kosi. 121 Antoninov itinerarij, kako se čini, Ad Novas i Mons Aureus sagledava kao jedinstvenu prometnu točku, pa nije nužno glavni smjer voditi preko Kotline (ako je ona Brdo Aurej). 122 Pinterović 1968b, 59, 1969, 57-58, 1970, 96, 1978, 35, Bulat 1977, 79-80, Kosanović 1979, 157, Buzov 2005, 133. Najnovije je bila izražena sumnja da je popovački lokalitet Ancijana zbog njegova pretpostavljenog vojnog karaktera (Ilkić 2008, 202-203). Naime, pregledom satelitskih snimaka otkriven je na položaju Tuneli u Popovcu mogući lokalitet rimskodobnog utvrđenja. U kasnoj antici ne bi bilo neobično da se uz već utvrđeno naselje nalazi još i vojna utvrda (quadriburgium), kao što pokazuje primjer lokaliteta Koula (možda Castra Martis) u Bugarskoj (Dinčev 2007, 505), pa otuda vojni karakter popovačkog lokaliteta ne bi bio prepreka da se ondje ubicira Ancijana. U vezi s ovim valja istaknuti da Minichreiter 1987, 94 1989, 182183 smatra zbog nalaza opeke sa žigom na kojem piše Quadriburgium da se Popovac nazivao Kvadriburgij. No, nalazi takvih opeka brojni su u mađarskom dijelu podunavskog limesa (Ilkić 2008, 202). Jedna, datirana u drugu polovinu 4. stoljeća, otkrivena je u obližnjem Kölkedu, mjestu rimske utvrde Altinum (usp. Graf 1936, 111, Soproni 1985, 76), a jedna je poznata i iz Sirmija (Milošević 1971, 107, br. 50, Šaranović-Svetek 1990, 55, 64). Vjerojatnije je stoga da se Kvadriburgij nalazio u Panoniji Valeriji (usp. Saria 1963, 680). 123 U Gračanin 2008, 70 navodi se da se pravac iz Murse spajao sa smjerom Kod Iskopa-Donacijana-Ancijana tek u Ancijani, što je pogreška. 124 Jankulov 1952, 14, Klemenc 1961, 17, Bulat 1969, 40-41, 1977, 76-77, Pinterović 1968b, 60, 1969, 56, 1970, 92, 95, 1978, 34, 110, Kosanović 1979, 157, Minichreiter 1987, 88, 1989, 182 (Gradac), Andrić 2002, 125, 128, Buzov 2005, 133. Utvrda Ad Militare se ne spominje u itinerarijima nego u Not. Dign. Occ. 33 kao garnizon equites Flavianenses. 125 Fitz 1962, 7, Pinterović 1969, 56, 67, Soproni 1980, 59, 1985, 76, Visy 1988, 125-126, Andrić 2002, 125. 126 Pinterović 1969, 56, Soproni 1985, 75-76, Visy 1988, 122-124. 127 Na području Branjinog Vrha (Minichreiter 1987, 111-112, Dizdar – Ložnjak Dizdar 2008, 99) i Belog Manastira (Bulat 1969, 45, Minichreiter 1987, 107-108, Dizdar – Ložnjak Dizdar 119

43


5. 4. 2011. 14:45:27


Osim magistralnim pravcima, južna je Panonija u rimsko vrijeme bila prošarana i mjesnim, vicinalnim cestama od lokalnoga i regionalnoga značenja. One su spajale uvučenija znatnija mjesta, manje naseobine i gospodarski privlačne lokacije poput kamenoloma, rudnika i pristaništa bilo s prometnim arterijama bilo s većim naseljima ili međusobno, pri čemu su mogle nuditi i najbržu vezu između veleprometnica. Najvažnija vicinalna cesta bila je prethodno spomenuta unutrašnja prometnica koja je prolazila središnjim prostorima južne Panonije, usmjeravajući se od Siscije jednim krakom prema Mursi, a drugim prema Cibalama. Ne manje važna je bila i također već navedena cesta koja je preko Pira i Andautonije spajala podravsku i posavsku magistralu odnosno cesta između Bononije i Sirmija koja je povezivala podunavsku i posavsku magistralu i u kasnoj antici se često koristila.128 Još jedna važna prometna poveznica, a ne bilježe je antički itinerariji i karte, bio je alternativni, “brzi” prometni krak koji je izravnije spajao Neviodun sa Siscijom. On se možda kod Bregane odvajao od magistralnog pravca i usmjeravao kroz Samoborsko polje do Kerestinca i odatle uz obronke Vukomeričkih gorica u Turopolje te potom produžavao preko Donje Lomnice, Petrovine Turopoljske i Buševca do Siska.129 Jedna je vicinalna cesta spajala Andautoniju s današnjom Velikom Goricom i Petrovinom Turopoljskom, gdje se nadovezivala na spomenuti odvojak magistrale Emona – Siscija. Ovom su uzdužnicom posavska i podravska veleprometnica bile dodatno povezane. Buševec je bio važno prometno čvorište na koje je stizala i cesta Akva VivaPir-Andautonija-Siscija. Prijelaz na Savi nalazio se kod Ivanje Reke, gdje se priključivala najvažnija cesta na današnjem zagrebačkom području koje je inače bilo dobro prometno povezano gustom mrežom lokalnih putova. Ta je cesta išla sjeverno od Save, od sela Drenje i Laduč uz rijeku Sutlu do Stenjevca, gdje je također postojalo naselje.130 Odatle se račvala u dva smjera, jedan koji je pratio obronke Medvednice i drugi koji se približavao Savi, a ponovno su se združivali kod Bratovštine uz današnju Vukomeračku cestu u istočnom dijelu Zagreba. Potom je, kao što je već istaknuto, preko Ivanje Reke, Ščitarjeva i Bapča dolazila do Buševca, priključujući se na komunikacijsku okosnicu Neviodun-Siscija.131 Iz Buševca se odvajao i cestovni pravac prema Kupi preko Kravarskog i Gornjeg Hruševca zacijelo do Pokupskog i Kvadrate na mjestu današnjeg Topuskog, postaje na magistrali Emona-Siscija.132 Kako se čini, dolinom Kravarščice prema Gladovcu Kravarskom, gdje je presijecao gore spomenuti put, pružao se do Palanjeka Pokupskog i dalje do Dužice također jedan vicinalni pravac.133

128

129

132 133 130 131

2008, 98-99) utvrđeno je više rimskodobnih lokaliteta koji upućuju na priličnu naseljenost ovog prostora. Amijan Marcelin svjedoči da su se tim pravcem poslužili carevi Julijan II. (21.9.6) i Gracijan (31.11.6). Klemenc 1938, 109, 112-113, Gregl 1984, 10, 1991, 40-41. Nemeth-Ehrlich – Kušan Špalj 2003, 107, 110 misle da je odsječak preko Donje Lomnice bio glavni dio ceste Neviodun-Siscija i da je Buševec bio postaja Kod Granice. Mišljenje da je Buševec Kod Granice iznio je još Bojanovski 1984, 229, bilj. 10. Usp. Gregl 1982, 272-273, 1983, 23-24, 1987, 61-73, 1989. O antičkim cestovnim pravcima na području Zagreba usp. Gregl 1984, 10-12, 1991, 42. Usp. Klemenc 1938, 109, Gregl 1984, 12, Knezović – Pintarić 2006, 158. Usp. Knezović – Pintarić 2006, 158. 44


5. 4. 2011. 14:45:27


Vicinalnim prometnicama je vrlo bogato bilo današnje bilogorsko-podravsko područje. Uz podravsku magistralu, utvrđeno je nekoliko prometnih pravaca.134 Prema dosadašnjem stanju istraženosti, moguće je odrediti cestu koja se odvajala kod Koprivnice i usmjeravala prema Bjelovaru. Od Bjelovara je nastavljala na jugoistok do Dautana i Starog Sela u Severinu.135 Moguće je da se cesta od Dautana produžavala sve do Banove Jaruge, gdje bi se možda nadovezivala na čvorište od kojeg bi jedan prometni smjer vodio prema Akvama Jazama (Aquae Iasae, Varaždinske Toplice), a drugi prema Seroti.136 Do Bjelovara je jamačno stizala i cesta locirana na potezu Sv. Ivan Žabno-Cirkvena-Rovišće. Vjerojatno se na zapad usmjeravala do ceste Akva Viva-Pir-Andautonija ili je u Lonjskom polju skretala na jug, stremeći prema prometnom odsječku Siscija-Varijana.137 Manja prometnica, odvjetak podravske magistrale, vodila je po svemu sudeći od Novigrada Podravskog dolinom potoka Komarnice preko sela Sredice Gornje možda do Križevaca.138 Vjerojatno još jedna cesta koja se odvajala od podravske magistrale prolazila je preko Šemovaca i Letičana jamačno do Bjelovara. Ogranak te ceste upravljao se dalje na jug preko Velikog Korenova i rijeke Česme kod Narte, gdje mu se gubi trag.139 Usporedno s podravskom magistralom tekao je cestovni odvojak koji se udaljavao od Drave i slijedio obronke zagorskih bregova i brežuljaka, vidljiv na potezima između Vinice kod Varaždina i Opeke pa potom od Nedeljanca na Jalkovec, Kelemen, Jalžabet i Martijanec, gdje se vraćao na podravsku magistralu. U Jalžabetu uz samu rijeku Plitvicu otkrivena je utvrđena ladanjska vila.140 Na ovu su longitudinalnu prometnu sponu bile preko Tonimira, Vrtlinovca i Kelemena priključene Akve Jaze. Istovremeno su preko Tuhovca dolinom Bednje bile izravno spojene na Joviju Botivo, a od Kelemena se prema sjeveru odvajao još jedan krak prema podravskoj magistrali koji je jamačno povezivao i Zbelavu, gdje su pronađeni građevinski ostaci koji su vjerojatno pripadali ladanjskom dobru, sličnom onom u Jalžabetu.141 I sjeverno od magistrale, Jakovljević 1990, 116 utvrđuje sedam glavnih trasa rimskih cesta, a Lovrenčević 1979, 234 čak jedanaest. 135 Za trasu ceste usp. Jakovljević 1990, 118. Lovrenčević 1979, 237-243 slijedi srednjovjekovni pravac. 136 Vidi gore bilj. 52 i osnovni tekst. 137 Istraživači misle da se ovaj prometni pravac usmjeravao sve do područja današnjeg Zagreba (Bedenko 1975, 2, Demo 1982, 76, Jakovljević 1990, 120), temeljeći pretpostavku na prometnoj situaciji u srednjem vijeku kad je zagrebačko područje steklo naročitu prometnu važnost. 138 Bedenko 1975, 2 bilježi da je rimska cesta preko Križevaca išla na sjever prema Glogovnici i preko Vratna i Kozjeg hrpta u Kalničkom gorju stizala u Akve Jaze, a i navodi da je u blizini Križevaca kod Ravna rimska cesta koja je išla prema Dubravi. Usp. i Demo 1982, 76 koji smatra da je kod sela Bogačeva ili Sv. Petra Orehovca postojalo sjecište putova od kojeg je cesta vodila do prometnice Akva Viva-Pir-Andautonija. 139 Za trase usp. Jakovljević 1990, 119-121, uz Lovrenčević 1979, 243-245 (Novigrad-Dragolovica-Srdinac-Donji Mosti-Kavnik/Sredice Gornje-Gornji Križ-Ladislav Sokolovački-BliznaKriževci/Kalnik), 245-248 (Šemovci-Rakitnica-šuma Ljutica, Kupinovac-Letičani-MarkovacLug-Bjelovar-Novoseljani), 1980, 198-199 (Bjelovar-Veliko Korenovo-Narta-Blatnica-Staro Štefanje/Laminac-Čazma), 203-204 (Rovišće-Žabno), Demo 1982, 2 (Žabno). 140 Usp. Vikić – Gorenc 1968a, 8-10, Vikić-Belančić 1968, 75-102, Šimek 1998, 467-468. 141 Usp. Vikić – Gorenc 1968a, 7. 134

45


5. 4. 2011. 14:45:27


kod Šemovca, otkrivene su dvije ladanjske vile koje su tvorile gospodarsku cjelinu s jalžabetskom vilom, a jamačno i sa zbelavskom, pa su i one bile prometno povezane.142 Južnim pak obroncima Topličke gore, uz tok Bednje, vodio je daljnji cestovni krak kojim su Akve Jaze preko okolice Novog Marofa bile povezane s poprečnom prometnicom Akva Viva-Pir-Andautonija.143 Napokon, preko Vinice, Opeke, Ladanja i Bele pa preko Belskog dola i Podrute spuštala se prometna okomica koja je nalijegala na cestu Akva Viva-Pir-Andautonija.144 Zoran primjer prometnoga povezivanja rimskodobnih zaseoka pruža cesta između dviju ladanjskih vila otkrivenih sjeverno od Okučana, jedne u Benkovcu, a druge u Cagama.145 Zaselak ili imanje čiji su ostaci otkriveni u Sladojevcima kod Slatine zacijelo je bio priključen na obližnju podravsku magistralu.146 Trasa rimske lokalne ceste između Belog Manastira i Petlovca locirana je na položaju Sarkanj i jamačno je spajala naselja i imanja u belomanastirskoj okolici, međusobno i s glavnim prometnim pravcima.147 Antika je u srednjovjekovlje stupila ponajprije trasama svojih cesta.148 U doba kad je antički svijet odumirao, ceste su još pružale nepobitno svjedočanstvo o nekadašnjoj moći rimske države. Doduše, nestankom uređene vlasti prometnice su se našle izložene postupnom, ali neumitnom propadanju, budući da su presušile snage potrebne za brigu o njihovom očuvanju.149 Ovo prvenstveno vrijedi za područja, gdje je nepovoljan utjecaj prirodnih čimbenika bio mnogo izraženiji kao u naplavnim riječnim dolinama i u zamočvarenim krajevima. Gašenje ili preusmjeravanje pojedinih prometnih pravaca u ranosrednjovjekovlju bila je i izravna posljedica promijenjenih komunikacijskih potreba. Valja imati na umu kako održavanje cesta nije ovisilo isključivo o mogućnostima i razvojnom stupnju mjesnog pučanstva nego i o prodornoj moći država i naroda u susjedstvu.150 Tako su se Franci za prodor u Panoniju bez sumnje znali poslužiti mrežom putova koji su zadržali svoju funkciju, premda su pritom nailazili na poteškoće.151 Možda je i donjopanonski knez Ljudevit, bježeći pred franačkom navalom 822. godine, hitao odsječkom stare rimske ceste od Siscije prema postajama Kod Granice i Kvadrati, odakle je na jug do doline Une vodila nekadašnja vicinalna Usp. Šimek 1998, 468-469. Te su ladanjske vile otkrivene na položajima Kupinje i Lug. Novija arheološka istraživanja utvrdila su na ovom prometnom pravcu ostatke rimske ceste na položaju Gromače kod Varaždinskih Toplica (Bekić 2006, 5-8, 12-14). 144 Za navedene pravce usp. Vikić – Gorenc 1968a, 4-5, 14-15, Fulir 1969, 389-391 (dionica Kelemen-Varaždinske Toplice), Vikić-Belančić 1977a, 42-43. 145 Usp. Gorenc – Damevski – Džaić 1985, sine pagina. Schejbal 2003, 102-103 pak na tu trasu spaja zamišljeni pravac od Menejane do Servicija preko Stare Gradiške i Okučana. 146 Usp. Bulat 1969, 47. 147 Usp. Minichreiter 1987, 95, Dizdar – Ložnjak Dizdar 2008, 98-99. 148 Općenito o izvorima i literaturi za povijest srednjovjekovnih putova u hrvatskim zemljama usp. Čoralić 1991, 23-40, 1997, 15-50, Petrić 1993, 17-20. 149 Moguće je pretpostaviti da su rimske ceste do kraja 11. stoljeća već uvelike propale i odavno prestale biti kolne, što je bila glavna odlika rimskih prometnica (usp. Goldstein 1994, 27, 1995, 37, Klemenčić – Vujasinović 2000, 12). 150 Usp. Budak 1994a, 46. 151 Vidi str. 26, bilj. 15. Usp. i Goldstein 1992, 159, 1995, 167, 1996, 222-223. 142 143

46


5. 4. 2011. 14:45:28


rimska prometnica, ako se kao mogućnost prihvati da su mu krajnje odredište u prvi mah bila bizantska uporišta u Dalmaciji.152 Prije Franaka glavnim su se prometnim pravcima u svom nadiranju koristili i Slaveni i Avari, a poslije njih i Mađari. Upravo su Mađari kasnije snažno utjecali na prometne prilike u Međurječju, smjerajući političkim i gospodarskim djelovanjem prema jugu. Tako je važna srednjovjekovna komunikacijska os koja je povezivala sjevernu Panoniju s današnjom središnjom Hrvatskom nosila naziv “cesta kralja Kolomana” (via regis Colomani), a bila je poznata i kao “vojna cesta” (via exercitualis).153 Polazeći od Stolnog Biograda (Alba Regia, Székesfehérvár) i Šegežda (Segesd), prelazila je Dravu kod Vaške i potom slijedila smjer rimske magistrale Petovion-Mursa preko Virovitice, Koprivnice, Ludbrega do Varaždina. Iz Koprivnice se jedan krak račvao prema sjeveru do Đelekovca i odatle na Zákany, gdje se prebacio preko Drave, dok je drugi išao na jug preko Jagnjedovca, Zrinskog Topolovca i Rovišća. Cesta je dalje vodila prema Predavcu i Bjelovaru, stremeći preko Nove Rače u Gojlo i Banovu Jarugu. Od srednjovjekovnih putova koji su se granali iz Varaždina napose su bila važna dva: jedan preko Turčina prema Varaždinskim Toplicama pa preko Kalnika u Križevce, a drugi brdovitim krajem duž Bednje do Komina, prateći pravac rimskog puta Akva Viva-Andautonija, te dalje desnom obalom Lonje sve do Sv. Ivana Zeline, Popovca i Zagreba. Iz Križevaca je prema Zagrebu išao odvojak “ceste kralja Kolomana” preko Ravna, Lovrečke Varoši i Rakovca. “Vojnička cesta” nastavljala se od Zagreba preko Ivanje Reke i Siska prema donjem toku Gline do Topuskog.154 Odavde je put smjerao prema jugu starom antičkom cestom, dok je pravac prema Senju izgubio značenje u korist prometnice od Zagreba.155 Srednjovjekovna posavska cesta vodila je na istok od Zagreba preko Ivanić Grada, Kutine, Daruvara, Pakraca, Požege i Slavonskog Broda dalje do Srijemske Mitrovice i Beograda, dok je srednjovjekovna podravska cesta nastavljala od Virovitice na Donji Miholjac i odatle prema Osijeku, Dalju i Iloku, Usp. Goldstein 1994, 28, 1995, 171, 1996, 226. U ARF, a. 822 (= Rački 1877, 327, Kos 1906, 63) navodi se da je Ljudevit “napustio grad Sisak i zaputio se Sorabima, narodu o kojem se kaže da drži velik dio Dalmacije” (ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem optinere dicitur). U dijelu se historiografije smatra da se ti Sorabi odnose na srednjovjekovnu županiju i plemićku općinu Srb odnosno na utvrdu (castrum) Srb nedaleko od vrela Une (Klaić 1975, 211 i bilj. 115, Goldstein 1984, 243-244, 1995, 168), premda to nije opravdano s obzirom na etimologiju toponima (Katičić 1990, 67). Po svemu sudeći Ljudevit se naposljetku sklonio kod Srba (barem po identitetu elite), možda u sjeveroistočnoj Bosni (usp. Šišić 1925, 315, bilj. 29, Ćirković 1964, 39, 351, bilj. 1, Budak 1994b, 18, 104). 153 Vrela navode nekoliko “kraljevskih cesta” i “vojnih cesta” u središnjoj Hrvatskoj, katkada označenih i kao via regis ili via regia odnosno via exercitus ili via militum, no čini se da su sve one bile dio jednog razgranatog prometnog pravca (usp. Gajer 1978, 13). Srednjovjekovni izvori inače često spominju sintagme via ili strata antiqua, antiquissima, vetera ili magna, koje obično označavaju antičke ceste, sada u funkciji srednjovjekovnih prometnica (usp. Ilijanić 1964, 23, Demo 1982, 75, Gregl 1984, 8). 154 O srednjovjekovnim prometnim pravcima u središnjoj Hrvatskoj usp. Bedenko 1975, 3-5, Gajer 1978, 10-13, Lovrenčević 1979, 1980, Demo 1982, 75-76, 1984a, 337, Blažeković 1985, 315-317, Petrić 1992, 41-46, 1993, 21-23, Budak 1994a, 40-42, Pavleš 2001, 95-96, 242-243. 155 To je srednjovjekovni trgovački put koji je od Zagreba preko Stupnika, Jaske, Dubovca kraj Karlovca, Zvečaja, Tounja, Hreljina, Modruša, Velike Kapele i Vratnika vodio u Senj (usp. Szavitz Nossan 1970, 129). 152

47


5. 4. 2011. 14:45:28


slijedeći tok Dunava.156 Podravskim je putem prolazio u ljeto 1096. godine i dio križarske vojske predvođen donjolotarinškim vojvodom Gotfridom Bujonskim.157 Dravu su iz Mađarske prešli vjerojatno kod Vaške i produžili nekadašnjom rimskom cestom do Osijeka, priključivši se kod Vinkovaca na posavski pravac.158 Potom su slijedili staru rimsku prometnicu uz lijevu obalu Bosuta i Save, prošavši kroz Manđelos do Zemuna. Manje je vjerojatno da je križarska vojska putovala cestom uz Dunav jer bi u tom slučaju, ako nije htjela skrenuti s izravnog smjera prema Zemunu, morala zaobići Manđelos koji se nalazi sjeverno od Srijemske Mitrovice.159 Zastali su u Manđelosu zbog blizine Srijemske Mitrovice, ali im nije bilo dopušteno proći kroz samu Srijemsku Mitrovicu kao središte oblasti (da su kojim slučajem prošli, izvor bi to zacijelo bio naveo), budući da su izazivali sumnju ugarskog kralja Kolomana u svoje prave nakane. Kod Zemuna su se prebacili preko Save i spustili do Beograda. Na temelju upravo ocrtanih smjerova srednjovjekovnih putova u Posavini i Podravlju zorno je kako se radi o prometnim pravcima naslijeđenima iz antičkog doba. Teško je nedvojbeno utvrditi koji su se sve antički prometni pravci nastavili neposredno koristiti u ranom srednjem vijeku, koji su ponovno otkriveni tek u kasnijem vremenu, a koji su se novi smjerovi bili oblikovali već u ranosrednjovjekovlju. Kako god bilo, prostor Međurječja se tijekom srednjovjekovlja polako ponovno umrežavao u jednu prometnu cjelinu, nesumnjivo znatnim dijelom zasnivajući svoje cestovne pravce na antičkim temeljima.

Usp. Klemenčić – Vujasinović 2000, 12. O prolasku križara svjedoče kroničari Albert iz Aachena, Povijest jeruzalemskog pohoda 2.6 i Vilim Tirski, Povijest događaja u prekomorskim krajevima 1.18 (= Rački 1877, 469, 471), no Albertov je prikaz podrobniji: križari su prešli Dravu (Drowa) drvenim splavima, a potom su se usmjerili sve do Frankavile (Francavilla, Manđelos), gdje su proboravili tri dana upotpunjujući zalihe. Odatle su dospjeli do Malevile (Malevilla, Zemun), zadržavši se pet dana na obali Save (Sowa) prije nego što su prešli u Belegravu (Belegrava, Beograd). Usp. i Čoralić 1997, 95. 158 Mažuran 1962, 34-35 je bio mišljenja da su križari Dravu svladali kod Vaške, no da su se od podravske prometnice odvojili odmah i zaputili prema Vinkovcima preko Našica i Đakova zapravo današnjim prometnim pravcem, objašnjavajući svoju pretpostavku križarskom željom da zaobiđu vučanske močvare. Upitno je je li u ovo vrijeme već postojala prometnica koja je Đakovo povezivala s podravskom cestom preko Našica, jer taj pravac nije zabilježen u antičkim itinerarijima. Stoga se ipak čini uputnijim zaključiti da su putovali cestom uz Dravu do Osijeka, okrenuli na jug prema Vinkovcima i odatle nastavili slijediti stari rimski put do Zemuna. 159 Rački 1881a, 128 je smatrao da su križari Dravu prešli kod Osijeka i da su onda pratili nekadašnju rimsku cestu uz Dunav. Ovu je rekonstrukciju u jednom kasnijem radu prihvatio Mažuran 1994, 50. 156 157

48


5. 4. 2011. 14:45:28

II. poglavlje

Južna Panonija na prekretnici

U suton antike južnopanonski je prostor poput uostalom cijele Panonije bio, ako je suditi po katkad dramatičnim, gotovo tužbalački nastrojenim zapisima suvremenika, poglavito Jeronima Stridonjanina, uvučen u pravi kovitlac zbivanja koja su ugrozila i na koncu izbrisala život na rimski način. Nema dvojbe da je to bilo doba velikih promjena, no preobrazba je započela ranije, pripremljena općim slabljenjem stvarnih i imaginarnih spona koje su Rimsko Carstvo držale na okupu. Preobrazba nije bila ni strelovita niti toliko burna, ali zato ništa manje upečatljiva. Dok su snage Carstva sve više kopnile, sve je manje bilo volje i spremnosti da se ono unatoč svemu održava. To nezaustavljivo opadanje dugostoljetne rimske moći otvorilo je put novim silama u prekrajanju sudbine rimstva i pojavnosti njegove uljudbe. Pod pritiskom brojnih naroda popustile su brane na granicama i mnoge su carske pokrajine, naročito one pogranične i tranzitne poput upravo Panonije, osjetile svu nedaću novonastalih neprilika. Započelo je vrijeme novih povijesnih okolnosti koje su se u historiografiji uvriježile vješto pokrivati pojmom velike seobe naroda. Doba Dioklecijana i Konstantina I. još je pružalo privid jakosti, ali je tu sliku doskora nadjačala stvarnost. Prvo veliko razdoblje krize nastupilo je nakon rimskog poraza kod Hadrijanopola 378. godine, a na izravnom udaru se našla i južna Panonija. Naseljavanje dojučerašnjih protivnika kao savezničkih vojnika, federata, trebalo je donijeti toliko željenu stabilnost, ali se oporavak pokazao krhkim i prolaznim. Rim se postupno i nevoljko, no neumitno povlačio iz Panonije. Pretvorbene struje koje su odavno razlile rimskim svijetom više se nisu dale zaustaviti.

Granice kasnorimskih pokrajina u južnoj Panoniji Upravnim preuredbama pod carevima Dioklecijanom (284.–305.) i Konstantinom I. (306.–337.) povučene su konačne unutrašnje granice i uobličen je završan raspored panonskih pokrajina u kasnome Rimskome Carstvu.1 Područje južne Panonije bilo je obuhvaćeno dvjema pokrajinama, Panonijom Savijom (Pannonia Savia) sa središtem u Sisciji i Drugom Panonijom (Pannonia Secunda) sa središtem u Sirmiju, dok je sjeverna Panonija bila razdijeljena u pokrajine Prvu Panoniju (Pannonia Prima) sa središtem u O spomenutim preuredbama u Panoniji usp. Šišić 1925, 106, Mócsy 1962, 588, Barkóczi 1980, 109, Fitz 1983, 11-19, 1994, 1175-1183, Kuntić-Makvić 1997, 81-82 i bilj. 28, 2003, 1921, Andrić 2002, 124-126.

1

49


5. 4. 2011. 14:45:28


Savariji (Savaria, Szombathely, hrv. Subotište) i Panoniju Valeriju (Pannonia Valeria) sa središtem u Sopijani (Sopianae, Pécs, hrv. Pečuh).2 Nazivi novostvorenih pokrajina nisu se odmah ustalili. U tzv. Veronskom popisu (Laterculus Veronensis), koji je sastavljen između 314. i 324. godine,3 navode se pokrajine Savska (Savensis) i Valerija (Valeria), ali i dalje Donja Panonija (Pannonia Inferior) umjesto Druge Panonije i Gornja Panonija (Pannonia Superior) umjesto Prve Panonije.4 I u Jeruzalemskom (Burdigalskom) itinerariju iz 333./334. godine zabilježene su još Donja i Gornja Panonija.5 Kako se čini, ove su dvije panonske pokrajine primile nova imena do otprilike sredine 4. stoljeća.6 Rimski pisac Fest u Kratkom pregledu povijesti rimskoga naroda (De breviario rerum gestarum populi Romani), nastalom vjerojatno 370. godine, spominje zasebno Saviju, Drugu Panoniju (točnije, njezine stanovnike, Druge Panonce) i Valeriju, dok je Prva Panonija, zajedno s Drugom Panonijom, skrivena u sintagmi “dvije Panonije” prigodom nabrajanja pokrajina u sastavu Ilirika. Na višoj su upravnoj razini sve četiri panonske pokrajine bile uklopljenje u Panonsku dijecezu (dioecesis Pannoniarum), kasnije poznatu i kao Zapadni Ilirik (Illyricum occidentale), koja je pripadala Prefekturi Ilirika, Italije i Afrike (praefectura praetorio Illyrici Italiae et Africae). Promjene su doživjele i unutrašnje i vanjske granice rimske Panonije. Tako je pod Dioklecijanovom vladavinom područje Petoviona bilo izuzeto iz Gornje Panonije i priključeno Unutrašnjem Noriku. Navedena promjena neposredno se ticala zapadne granice pokrajine Savije koja je konačno bila oblikovana pod Konstantinom I. U sjeverozapadnom kutu pokrajine granica se oslanjala na rijeku Dravu kao očitu prirodnu razdjelnicu,7 odakle se možda spuštala do obronaka Maceljskog gorja,8 a Sutlu bi dosegnula zacijelo u okolici današnjeg Rogateca.9 Ostaje otvoreno pitanje je li Sutlu pratila sve do njezina utoka u Savu ili se od nje odvajala između Sv. Petra pod Gorami i Bizeljskog.10 Koliko se može pretpostaviti, granica je dalje na jug tekla istočnim rubom slovenske pokrajine Dolenjsko i dolinom Krke, te uz zapadne padine Žumberačkog Pitanje upravnog središta Valerije nije u historiografiji potpuno riješeno, premda se uglavnom prihvaća da se nalazilo u Sopijani (usp. Mócsy 1962, 611, 1974, 273). U obzir dolaze i Akvink (Aquincum, Óbuda, hrv. Stari Budim) i Gorzij-Herkulija (Gorsium-Herculia, Tác), o čemu usp. Fitz 1983, 16-17, 1994, 1180-1181. 3 Usp. Jones 1954, 22. 4 Veronski popis, 6.2-3, 5-6. 5 Jeruzalemski itinerarij, 561, 5-6, 562, 8. Doduše, pisac itinerarija je pobrkao njihov poredak pa idući od zapada prema istoku najprije navodi Donju, a ne Gornju Panoniju (vidi i niže u tekstu, str. 53, bilj. 26). 6 Usp. Fitz 1983, 19, 1994, 1183. Fest, 7.5, 8.3 (regio Saviensis, Savia), 7.5 (secundi Pannonii), 8.1, 8.3 (Valeria), 8.3 (Pannoniarum duae). Za analizu Festova djela kao izvora za staru povijest hrvatskoga povijesnoga prostora usp. Gračanin 2006c, 29-57. 7 Usp. Klemenc – Saria 1936, 92, Mócsy 1962, 586. 8 U Klemenc – Saria 1939, 79 ističe se da je povlačenje granice u brdovitom području južno od Drave potpuno nesigurno. Ovdje predloženo pružanje granice počiva na pretpostavci da se ona u gornjem dijelu manje-više podudarala s današnjom granicom između Slovenije i Hrvatske (usp. Andrić 2002, 121). 9 Usp. Klemenc – Saria 1939, 79. 10 Ovu drugu mogućnost Klemenc – Saria 1939, 79 smatraju vjerojatnijom. 2

50


5. 4. 2011. 14:45:28


51


5. 4. 2011. 14:45:30


gorja / Gorjanaca do slovenske oblasti Bela Krajina i doline Kupe.11 Ovo je također predstavljalo skraćenje u odnosu na prethodno razdoblje kada je Panonija neposredno graničila s Italijom dodirujući emonsku oblast. Navedenu je preinaku moguće zaključiti temeljem onog što kaže Jeronim Stridonjanin: da je njegov rodni Stridon nekoć bio na granici između Panonije i Dalmacije.12 Budući da se, kako novija istraživanja pokazuju, Stridon može s razmjernom sigurnošću smjestiti u zaleđe današnje Rijeke,13 otuda bi proizlazilo da panonski prostor u 4. stoljeću više nije u upravnom smislu zahvaćao tako duboko u suvremeno slovensko ozemlje jer bi se u protivnom ovaj sjeverozapadni rub Dalmacije i dalje priljubljivao uz Panoniju, a nema razloga ne vjerovati Jeronimovom iskazu. Čini se da je ovo “izravnavanje” panonske granice bila posljedica nakane da se ona povuče duž prirodnih međa, rijeka i uzvišenja. Napokon, i u kasnijim razdobljima, u srednjem i novom vijeku granica između današnjih hrvatskih i slovenskih zemalja je ležala na potezu Sutla – dolina donje Krke – Žumberak / Gorjanci.14 Od Bele krajine i doline Kupe granična se crta nadovezivala na južnu međašnu os koja je započinjala u podnožju Velike Kapele i kroz Kordun i Banovinu stizala do Posavine.15 Posljednja postaja u Saviji prije prelaska u Dalmaciju vjerojatno je bila Kod Granice koju po svemu sudeći treba tražiti u današnjemu Malom Gradcu uz sjeverni rub Zrinske gore.16 Čini se da je Saviji pripadalo i područje današnje Velike Usp. Andrić 2002, 123. Jeronim, O znamenitim muževima, 125. 13 Usp. Suić 1986; također i Bratož 1990a, 20-25, 1990b, 533-536. Doduše, Šanjek 2005, 146-151 pitanje ostavlja i dalje otvorenim. O tradiciji da je upravo ondje bio smješten Stridon svjedoči Toma Arhiđakon u Povijesti salonitanskih i splitskih prvosvećenika, navodeći da se on nalazi u unutrašnjosti Kvarnerskog zaljeva (1: Nunc vero Dalmatia est regio maritima, incipiens ab Epyro, ubi est Dirachium et protenditur usque ad sinum Quarnarium, in cuius interioribus est oppidum Stridonis, quod Dalmatie Pannonieque confinium fuit. Hec fuit patria tellus beati Hieronymi, egregii doctoris, “No sada je Dalmacija primorska oblast, započinje od Epira gdje je Dirahij i proteže se sve do Kvarnerskog zaljeva, u čijim je unutrašnjim predjelima grad Stridon koji je bio granica Dalmacije i Panonije. Bila je to rodna gruda svetoga Jeronima, dičnoga naučitelja) odnosno da tvori granicu između Dalmacije i Istre (13: Istaque fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit civitas Delmis, in qua est quedam ecclesia, quam beatus Germanus Capuanus episcopus consecravit, sicut scriptum reperitur in ea, ab occidente Carinthia versus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatie et Ystrie, ab aquilone vero a ripa Danubii usque ad mare Dalmaticum cum tota Maronia et Chulmie ducatu, “Granice njihova [hrvatskih vladara] kraljevstva bijahu ove: na istoku Delmina, gdje je bio grad Delmo u kojem je neka crkva što ju je posvetio sveti German, biskup kapuanski, kao što se može pročitati u njoj; na zapadu Karintija prema moru sve do grada Stridona koji je danas granica Dalmacije i Istre; na sjeveru pak od obale Dunava do Dalmatinskog mora zajedno s čitavom Maronijom i kneževinom Humom”). 14 Za rani srednji vijek vidi Grafenauer 1965, 148. 15 Usp. Andrić 2002, 123. Također i Graf 1936, 7-8. Jakovljević 1990, 115 omeđuje jugozapadnu granicu Risnjakom te Velikom i Malom Kapelom, što se čini predaleko (također i Šišić 1925, 104). Usp. i Šašel 1989, 60, koji početak južne granice smješta na potezu od Jelšana do Delnica. 16 Usp. Durman 1992, 123. Neki smatraju da je toponim Ad Fines označavao granicu siscijskoga gradskoga područja (Klemenc 1938, 120, Mócsy 1959, 21-24) ili čak da je činio granicu između Savije i Italije (za mišljenja usp. Graf 1936, 48, bilj. 4). No, mnogo je vjerojatnije da se radi o granici između Panonije (u ovom slučaju Savije) i Dalmacije (Graf 1936, 11, Soproni 1980, 58). 11

12

52


5. 4. 2011. 14:45:30


Kladuše južno od Petrove gore.17 Od otprilike Zrinske gore granica se pružala do obronaka Kozare prema još jednoj postaji imenom Kod Granice (Ad Fines) smještenoj na magistralnoj cesti od Servicija do Salone, koja je činila osnovnu prometnu vezu između Panonije i Dalmacije.18 Ta se postaja stavlja u Laktaše sjeverno od Banja Luke19 odnosno u Mahovljane sjeverno od Laktaša.20 Od Vrbasa granica je nastavila slijediti južne rubove savske doline i sjeverne padine bosanskoga gorskog područja sve do gornje Drine,21 prelazeći iz južne granice Savije u južnu granicu Druge Panonije. Potom je pratila Drinu do ušća u Savu, nakon toga Savu do utoka u Dunav i naposljetku uzvodno Dunav koji je tvorio istočnu granicu Druge Panonije. Sjeverna granica Druge Panonije prelazila je tok Drave i, kako se čini, bila povučena između dviju utvrda na limesu, Kod Militara koji je pripadao vojnom zapovjedništvu Valerije i Kod Nove koja je pripadala u nadležnost vojnoga zapovjednika Druge Panonije.22 Možda je granica počivala na uzvisini Baranjske grede odnosno Banske kose ili pak jednim dijelom na baranjskoj Karašici. Odatle se spuštala do današnjeg Donjeg Miholjca, mjesta antičke Marinijane, u kojoj se nalazila postrojba podvrgnuta vojnom zapovjedniku Valerije.23 To bi značilo da granica između Valerije i Druge Panonije nije bila na samoj Dravi nego nešto južnije.24 Nije nedvojbeno sigurno da se granica između Prve Panonije i Savije oslanjala na Dravu, kao što se obično drži.25 Postoje indicije da je tekla južno od podravske magistrale, dakle da je cesta prolazila južnim rubom Prve Panonije, iako se ipak čini da granicu treba postaviti na rijeku kao na logičnu prirodnu razdjelnicu.26 Zahvaljujući razdvajanju nekadašnje Gornje Panonije Usp. Bojanovski 1977, 147, 1988, 327, Šašel 1989, 60. O toj cesti usp. Bojanovski 1974, 41-129, 1984, 239. Prema Bojanovskom 1988, 330, postaja Ad Fines bila je granica između starosjedilačkih područja naroda Oserijata i Mezeja. 19 Usp. Bojanovski 1974, 97-99, Durman 1992, 123, Andrić 2002, 123. 20 Usp. Pašalić 1960, 28. 21 Usp. Andrić 2002, 122. Pojedini istraživači granicu Panonije prema Dalmaciji povlače dosta južnije, obuhvaćajući i današnju Banja Luku, Doboj i Tuzlu (tako Bojanovski 1977, 147, 1988, 325-330; usp. i Šašel 1989, 60). Bojanovski 1988, 176 smatra da je i cijelo zemljište sjeverno od Drinjače, pritoka Drine, pripadalo Panoniji. 22 Usp. Mócsy 1962, 588, Fitz 1983, 15, 1994, 1179. Andrić 2002, 125 smješta granicu između Kod Militara i Altine, ističući da se vrlo točno poklapala s današnjom granicom između Mađarske i Hrvatske. Doista, neko je vrijeme i utvrda Kod Militara bila dio Druge Panonije, dok se ondje nalazila legio VI Herculia, no kasnije je pridijeljena Valeriji kad ju je ta postrojba napustila, o čemu svjedoči Not. Dign. Occ. 32, 33. Usp. Fitz 1983, 15-16, 1994, 1179-1180. Ova bi se promjena dogodila pod Konstantinom I. (usp. Nagy 1964, 279-280). 23 Za poistovjećivanje Marinanae iz Not. Dign. Occ. 33, Marinianae iz Antoninova itinerarija, 130, 5 i Peutingerove karte. te Maurianae iz Jeruzalemskog itinerarija, 562, 7 usp. Miller 1916, 445, Graf 1936, 39, 41, 65-66. 24 Usp. Fitz 1983, 15, 1994, 1179. Mócsy 1962, 586-587 također bilježi da je Marinijana pripadala Valeriji. 25 Usp. Mócsy 1962, 588, Andrić 2002, 125 26 Glavni argument za ovu hipotezu činjenica je što se u Jeruzalemskom itinerariju ne navodi Savija kao pokrajina kojom prolazi podravska cesta (561, 4-7: civitas Petovione: transis pontem, intras Pannoniam Inferiorem ), pa neki zaključuju da bi prometnica Petovion – Mursa pripadala Prvoj Panoniji (usp. Fitz 1983, 19, 1994, 1183). S druge strane, Jeruzalemski itinerarij nije potpuno pouzdan jer brka Donju i Gornju Panoniju (561, 5-6, 562, 8), 17

18

53


5. 4. 2011. 14:45:30


na Dravi, područje današnjeg Međimurja pripalo je Prvoj Panoniji.27 Utvrđivanje kuda je tekla unutrašnja granica između Savije i Druge Panonije zaseban je problem. Ona je vrlo vjerojatno pratila razgraničenje naslijeđeno iz prethodnog doba, odnosno granicu između Gornje i Donje Panonije. Koliko se može zaključiti, sjeverna granična točka započinjala je na potezu između postaja Marinijane i Serene odnosno današnjeg Donjeg Miholjca i Svetog Đurđa,28 a odatle je granica možda prolazila uz istočni rub središnjeg slavonskog gorja, točnije padinama planina Krndije i Dilja, pa do Požeškoga gorja i onda do ušća Vrbasa u Savu.29 Potom je jednostavno mogla pratiti Vrbas do granice s Dalmacijom.

Panonski federati U historiografiji se 375. godinu uobičajilo smatrati početkom tzv. Velike seobe naroda, barem u njezinom užem smislu.30 Međutim, i samu seobu bilo bi mnogo točnije označiti kao završno razmještanje brojnih različitih naroda, kojim je bio zahvaćen prednjo-

27

28

29

30

što može značiti da njegovu sastavljaču nije bila dobro poznata pokrajinska podjela u Panoniji ili da je riječ o previdu. Mnogo je znakovitije to što uopćava nazive pokrajina. Tako spominje granicu između Italije i Norika (560, 6) te Panonije i Mezije (564, 1), iako su u vrijeme nastanka spisa (333. godine) to bile granice između Venetije i Histrije i Unutrašnjeg Norika odnosno između Donje Panonije i Gornje Mezije. Otuda bi se prije dalo zaključiti da su i Gornja i Donja Panonija navedene u općenitom smislu, a ne da je riječ o pokrajinama proizašlima iz Dioklecijanove i Konstantinove upravne preuredbe. S ovim u vezi moguće je postaviti pitanje zašto Rimljani nisu dosljedno uzeli Dravu kao granicu između sjevernih i južnih panonskih pokrajina nego je Druga Panonija obuhvaćala i dio Prekodravlja. Čini se da je u ovom slučaju važnu ulogu odigralo šire gradsko područje Murse, čija se cjelovitost možda željela poštovati i u krajevima sjeverno od Drave, jer je naselje bilo smješteno na samoj rijeci (usp. Andrić 2002, 125). Za istim su se načelom rimske vlasti po svemu sudeći povodile i u određivanju granice između Panonije i Dalmacije, pazeći na upravnoprostornu zaokruženost gradskih područja u Posavini. Tako i Tomičić 1986c, 217. Jeruzalemski itinerarij, 562, 7-9. Usp. Graf 1936, 65-66, Mócsy 1962, 586-587, Soproni 1980, 58. Usp. Graf 1936, 12, Andrić 2002, 124 (s time da on pušta da granica teče istočnim rubom Krndije i nakon toga vodotokovima Londže i Orljave do Save). Mócsy 1962, 587 smatra da je najjugozapadnija postaja Donje Panonije bio Servicij, današnja Bosanska Gradiška. Šišić 1925, 105-106 je povukao granicu otprilike od Moslavine Podravske do nadomak istočne obale ušća Vrbasa u Savu, dok je Fitz 1983, 6 ucrtao na karti granicu od Marinijane preko Stravijane na Marsoniju i potom do rijeke Bosne. Prema Soproniju 1980, 58 granica je dosezala Savu između Marsonije i Servicija. Na karti (1980, 69) označio ju je istočno od ušća Vrbasa u Savu, otprilike kod utoka Orljave. Mócsy 1974, 93 na karti prikazuje ravni tok granice od sjecišta s Dravom do sjecišta sa Savom, u liniji od otprilike Donjeg Miholjca do otprilike Slavonskog Broda. Usp., na primjer, članak G. Wirtha u Lexikon des Mittelalters 8 (München – Zürich 1998.), 1822.–1824. Sam pojam “seobe naroda” potječe iz sredine 16. stoljeća. Prvi ga je uporabio njemački humanist Wolfgang Lazius u djelu naslovljenu Dvanaest knjiga o seobama, stalnim sjedištima i ostacima nekoliko naroda te začecima jezika, pretvorbama i narječjima (De gentium aliquot migrationibus, sedibus fixis, reliquiis, linguarumque initiis ac immutationibus ac dialectis libri XII, Basel 1557.). 54


5. 4. 2011. 14:45:30


azijski, europski i afrički prostor. Naime, pojam je jednako tako primjenjiv i na ranije pokrete ponajprije germanskih naroda, a i godina 375. tek uvjetno zadovoljava kao trenutak kada bi započeo novi selidbeni proces: Huni su tada u nezadrživom naletu srušili gotska kraljevstva u sjevernom Pricrnomorju, no njihov je prodor u tom času već bio trajao neko vrijeme, unoseći svojom silovitošću pomutnju među skupine naseljene u prostranim južnoruskim stepama. Ti su nomadski konjanici ratnici mongolskog podrijetla dali nesumnjivo najsnažniji poticaj novim pomicanjima naroda. Pregazivši sredinom 4. stoljeća iranske Alane u području rijeke Dona, u sedamdesetim godinama nasrnuli su najprije na greutunške Ostrogote i potom na tervinške Vizigote. Alani i Ostrogoti su dijelom pokoreni, a dijelom prisiljeni na uzmak, dok su Vizigoti natjerani u povlačenje.31 Ovime je prouzročen slijed događaja koji su se pokazali sudbonosnima za Rimsko Carstvo, a posljedice toga trajno je osjećala i Panonija. Bježeći pred Hunima, dio Gota spas je potražio na rimskom tlu: tervinško-vizigotska skupina pod Alavivovim i Fritigernovim vodstvom, greutunško-ostrogotska skupina s dijelovima Alana i Huna pod Alatejevim i Safraksovim zapovjedništvom i gotsko-taifalska skupina koju je predvodio Farnobije možda su već u kasno proljeće 376. prešle donji Dunav.32 Ubrzo su između došljaka smještenih u Tračkoj dijecezi i carskih vlasti izbili sporovi koji su prerasli u otvoreni ustanak. U pokušaju da skrše pobunu rimske su postrojbe predvođene osobno carem Valentom (364.–378.) doživjele u kolovozu 378. težak poraz u bitki sjeveroistočno od Hadrijanopola (Hadrianopolis, Edirne, Turska), u čemu su presudnu ulogu odigrali konjanički odredi Alatejeve i Safraksove ostrogotskoalansko-hunske skupine. Nakon toga, napadači su se krajem 378. i početkom 379. prebacili u Iliričku prefekturu i nato razmiljeli svim balkanskim pokrajinama, pljačkajući i pustošeći sve do Julijskih Alpa, dakle i u panonskim oblastima, pri čemu je osobito istaknuta Panonija Valerija.33 Ovo dakako znači da su ustanici nužno prošli Drugom Panonijom. I u daljnjim navalama, koje su sezale sve do praga Italije, služili su se ključnom rimskom cestovnom mrežom u savsko-dravsko-dunavskom međurječju, pa se upravo stoga cijeli ovaj prostor našao pod osobitim pritiskom.34 Uvodne napade na Panoniju prolazno je suzbio vojni zapovjednik tada i Zapadnog i Istočnog Ilirika Majorijan, koji je ratne operacije vodio iz Akvinka (Aquincum, Ó-Buda) u Valeriji.35 No, kad se zimi 379./380. godine opasno razbolio novi car na Istoku O ovim događajima usp. Schmidt 1934, 249-258, 400-401, Thompson 1948, 22-24, Altheim 1951, 79-80, Maenchen-Helfen 1973, 18-26, 1978, 15-20, Brandt 1980, 43, Wolfram 1990, 7981, 250-251, Bóna 1991, 9-17, Demandt 2007, 150. U povjesništvu se ustalilo datirati konačni ostrogotski slom 375., a vizigotski 376. godinom (usp. Várady 1969, 29, Maenchen-Helfen 1973, 26, 1978, 20, Wolfram 1990, 250, Bóna 1982, 180, 1991, 9, 18), no čini se da bi kronologiju, barem u vizigotskom slučaju, valjalo pomaknuti godinu dana unatrag (Krautschick 1999, 65-66). Usp. i Heather 1994, 123, koji kaže da su se gotska kraljevstva urušila jedno na drugo oko 375. godine. 32 Usp. Krautschick 1999, 23, Gračanin 2005a, 10, 2006b, 30. 33 Ambrozije, O vjeri II, 139 i d., Amijan Marcelin, 31.16.7, Auzonije, Molitva konzula, 28-35, Temistije, Govor 14 (261 A, 4- B, 9). Usp. Nagy 1971, 316-318, Gračanin 2005a, 10-11, bilj. 9-10, 2006b, 30-31, bilj. 9-10. 34 Usp. Gračanin 2005a, 11, 2006b, 31. 35 Sidonije Apolinar, Hvalospjev izrečen augustu Majorijanu (= Carmina 5.107-115). Usp. Alföldi 1926, 60, Enßlin 1928a, 589-590, 1931, 137, Demandt 1970, 602, 716, PLRE I, s. v. Maiorianus, 537, Mócsy 1974, 340, Fitz 1994, 1251-1252. 31

55


5. 4. 2011. 14:45:30


Teodozije I. (379.–395.), čiji je zadatak bio uhvatiti se u koštac s gotskom prijetnjom, stanje na bojištu iznova se pogoršalo.36 Fritigernovi su Goti zacijelo u proljeće 380. obnovili napade u Iliričkoj prefekturi, a Alatejevi i Safraksovi odredi opet su upali u Panoniju.37 Kako je zapadnoilirički vojskovođa Vitalijan doživio poraz u nastojanju da ih izbaci, Alateju i Safraksu na putu više nije stajala nikakva prepreka. Novim je pustošenjem mogla biti zahvaćena cijela Panonija, ali čini se da je oštrica napada bila uperena ponajprije protiv južnopanonskih pokrajina i rubnih dijelova susjednih oblasti, budući da su se zavojevači za prodor do Italije morali koristiti rimskim cestama u Međurječju. Na temelju pojedinih podataka u izvorima smatra se da su tom prigodom razaranja pretrpjeli Mursa u Drugoj Panoniji,38 Stridon na tromeđi između Panonije Savije, Dalmacije i Histrije,39 a izgleda da je podlegao i Petovion u Unutrašnjem Noriku, tik uz granicu s Panonijom Savijom.40 Moguće je da su istodobno stradali i drugi gradovi i mjesta,41 jer vrela svjedoče o sveopćim nepovoljnim prilikama u Panoniji.42 U hrvatskoj historiografiji se među opustošenim gradovima obično navode još i Cibale.43 Važno je istaknuti da napad na Panoniju nije bio djelo Vizigota kako se često zna pogrešno tvrditi,44 pored toga što je za ovo vrijeme ionako prerano Williams – Friell 2005, 17. Amijan Marcelin, 25.10.9, Jordan, Getica 140, Zosim, 4.34.1. Usp. Alföldi 1926, 60, Schmidt 1934, 259, Stein 1959, 193, Nagy 1971, 318-319, Mócsy 1974, 341, Fitz 1994, 1252, Heather 1994, 152-153, Giustechi Conti 1994, 140, Wolfram 1990, 138-139, 1994, 284, Gračanin 2005a, 12-13, 2006a, 84, 2006b, 32, Demandt 2007, 155-156. Neki misle da su se ti napadi odigrali još 379. godine (Mócsy 1962, 577-578, Maenchen-Helfen 1973, 34-35, 1978, 26-27, Varády 1969, 37, Barkóczi 1980, 117). 38 Na razaranje Murse aludira se u Pismu uzurpatora Magna Maksima augustu Valentinijanu Mlađemu (Collectio Avellana, 39.4). Usp. Šišić 1925, 158, Alföldi 1926, 60, bilj. 9, Schmidt 1934, 259, Bösendorfer 1952, 160, Mócsy 1962, 578, Varády 1969, 37, Pinterović 1978, 98, Dimitrijević 1979, 188, Barkóczi 1980, 117, Wolfram 1991, 251, Bulat 1989, 36, 1994, 35, Bojčić 1994, 39, Šimić 1998, 19, Sršan 1998, 21, Iskra-Janošić 2001, 150, Andrić 2002, 130, Gračanin 2005a, 13, 2006a, 84, 2006b, 33, s time da su Šišić, Varády, Dimitrijević, Barkóczi, Bulat 1989, Iskra-Janošić, Šimić i Sršan događaj pogrešno datirali. Sumnju u provalu Alatejevih i Safraksovih napadača u Drugu Panoniju zbog nedostatne upućenosti u tadašnje prilike izrazio je Mažuran 1962, 18-19, koji ne smatra da bi Mursa tada stradala (ipak govori o propasti grada). 39 O stradanju Stridona svjedočanstvo pruža nekadašnji mještanin Jeronim Stridonjanin, O znamenitim muževima, 125. Usp. Šišić 1925, 158, Alföldi 1926, 60, bilj. 9, Schmidt 1934, 259, Bösendorfer 1952, 160, Mócsy 1962, 578, Varády 1969, 37, Barkóczi 1980, 117, Wolfram 1991, 251, Andrić 2002, 130, Lotter 2003, 73, bilj. 260, Gračanin 2005a, 13, 2006a, 84, 2006b, 33. Događaj je pogrešno datiran kod Šišića, Mócsyja, Varádyja i Barkóczija. 40 Za mogući pad Petoviona usp. Ambrozije, Pisma 2 (Maur. 10), 10. Gotsko osvajanje Petoviona odbacuju Egger 1915, 252-266, Schmidt 1934, 259, bilj. 4 i Varády 1969, 418-419, no usp. Lotter 2003, 73, bilj. 260, Bratož 2002, 74. Pad Petoviona prihvaćaju Klemenc 1950, 61 i Pinterović 1978, 98. Nešto opreznije Gračanin 2005a, 13, 2006a, 84, 2006b, 33. 41 Tako Mócsy 1962, 578, Barkóczi 1980, 117, Wolfram 1991, 251. 42 Panegiričar Pakat u Hvalospjevu izrečenu Teodoziju, 11.4 ističe da je rimska država izgubila Panonije te da su Goti, Huni i Alani sve popljačkali. 43 Virc 1988, 11 (netočno datirano), Bulat 1994, 35, Iskra-Janošić 1997a, 284, 1999a, 63, 2001, 150, 2004, 171, 2005, 39 (dosljedno netočno datirano), Dizdar 1999, 65 (netočno datirano). 44 Tako na primjer Dimitrijević 1979, 188, Šašel 1979, 125-126, Virc 1988, 11, Iskra-Janošić 1997a, 284, 2002, 78, Dizdar 1999, 65, Tomičić 2000a, 263-264. Vidi i str. 62-63, bilj. 87. 36 37

56


5. 4. 2011. 14:45:30


govoriti u čvrstim etničkim okvirima jer etnogenetički procesi nisu ni približno bili dovršeni. Valja pritom naznačiti i to da su razaranja vjerojatno prvenstveno podrazumijevala pljačku imovine, otimačinu uroda i stoke te odvođenje zatočenika radi otkupa, a ne rušenje naselja.45 Opasnost je bila tolika da je car na Zapadu Gracijan (375.–383.) osobno došao u Panoniju, gdje je boravio u kolovozu i rujnu 380.46 Iako su zahvaljujući pojačanjima što ih je Gracijan bio uputio Teodoziju I. ujedinjene zapadnorimske i istočnorimske snage uspjele suzbiti Fritigerna, zbog čega su u Konstantinopolu potkraj studenog 380. objavljene pobjede u ime oba cara,47 čini se da se stanje u Panoniji nije moglo razriješiti na bojnom polju. Ponukan time, Gracijan je jamačno u kasno ljeto, dakle tijekom svog boravka u Panoniji, sklopio s tamošnjim zavojevačima (separatni) mir, dozvolivši Ostrogotima, Alanima i Hunima naseljavanje na carskom području u svojstvu federata, čime su oni na sebe primili obvezu da za godišnju novčanu potporu i redovite isporuke namirnica štite granicu i prema potrebi stave carskoj vlasti na raspolaganje čete na određeno vrijeme.48 Potpuno točno određivanje prostora koji je bio doznačen novim federatima nije moguće, no čini se da su bili smješteni poglavito u sjevernim panonskim pokrajinama, u Valeriji i Prvoj Panoniji, a vjerojatno i u uskom pograničnom odsječku Druge Panonije sjeverno od Drave, dok su zbog iznimne strateške važnosti vitalni prometni pravci u Međurječju bili iz toga izuzeti.49 U historiografiji vladaju različita mišljenja u vezi s područjem koje su federati naselili. Mnogi se tako odlučuju bilo za Drugu Panoniju i Panoniju Saviju50 bilo samo za Tako Bratož 2002, 74-75, Gračanin 2006a, 85. Usp. Seeck 1919, 254-255. Kulikowski 2007, 151 pripovijeda da je Gracijana dozvao neuspio gotski napad na Panoniju. 47 Cons. Const. a. 380.1-2. Usp. Schmidt 1934, 259-260, 416-418, Stein 1959, 193, Wolfram 1990, 139, Gračanin 2005a, 13-14, 2006b 33, Demandt 2007, 156. 48 Jordan, Getica 141-142. Također i Zosim, 4.34.2. Usp. Alföldi 1926, 60, Schmidt 1934, 260, Stein 1959, 193, Nagy 1971, 319, Mócsy 1974, 341, Salamon – Sós 1980, 397, Bóna 1982, 180, Wolfram 1990, 251, 1997, 88, Tomka 1996a, 67, Ivanišević 1999, 96, Wirth 1999, 28, Lotter 2003, 73, Gračanin 2005a, 14, 2006a, 85, 2006b, 34, Williams – Friell 2005, 17. Pogrešno datirano kod Varády 1969, 36, Kovačević 1978, 14-15, Šašel 1979, 125, Barkóczi 1980, 117, Popović 1982, 547, Tomičić 2000a, 263, Andrić 2002, 130. Nasuprot prevladavajućem stavu u historiografiji, Heather 1994, 153, 334-340, 1997, 135 sumnja u postojanje zasebnog sporazuma, ostavljajući otvorenom mogućnost da su i Alatej i Safraks bili poraženi. Oni koji polaze od pretpostavke da je ugovor bio sklopljen već 377. ili 379. godine pišu o “ustanku federata” koji je za posljedicu imao pustošenja gradova u Panoniji i u njezinom pograničnom susjedstvu (Varády 1969, 36-37, Šašel 1979, 125-126, Barkóczi 1980, 117, Tomičić 2000a, 263-264). 49 Soproni 1985, 86-93, Lotter 2003, 72-74, Gračanin 2005a, 15, 2006a, 85, 2006b, 34. Nagy 1971, 320-321 drži da su federati boravili u današnjoj Baranji i Tolnu, odnosno u sjevernom dijelu Druge Panonije i južnom dijelu Valerije, u svakom slučaju sjeverno od Drave, što se čini prihvatljivom hipotezom u vezi s federatskim naseljavanjem Druge Panonije. Nije vjerojatno da su se federati naselili na prostoru Tekića kod Slavonske Požege kao što pretpostavljaju Sokač-Štimac – Bulat 1974, 136-137. 50 Varády 1969, 36, Šašel 1979, 125-126, Barkóczi 1980, 117, Bóna 1982, 180, Ivanišević 1999, 96, Tomičić 2000a, 263-264. 45

46

57


5. 4. 2011. 14:45:31


Saviju,51 odnosno za Drugu Panoniju, Saviju i Valeriju52 ili Drugu Panoniju i Valeriju.53 Unatoč metodološkoj spornosti takvih pokušaja, pojedini su istraživači uznastojali pobliže odrediti gdje se koja etnička sastavnica Alatejeve i Safraksove tronarodne skupine smjestila, pa su Hune zajedno s Alanima vidjeli u Drugoj Panoniji odnosno Gote u Saviji,54 dok su drugi u potpunosti odbacili mogućnost da bi Huni bili naseljeni u Panoniji kao federati.55 Međutim, novije interpretacije arheoloških nalaza kao i kasnije upošljavanje panonskih federata, pri čemu se u izvorima izrijekom navode i Huni, snažno govore u prilog pretpostavci da je Alatejeva i Safraksova skupina boravila u panonskim oblastima sjeverno od Drave i da su u njoj svoje mjesto imali i Huni.56 Što se tiče hrvatskog povijesnog prostora, prema sadašnjem stanju arheoloških spoznaja nalazi koji bi se mogli pripisati ostrogotsko-alansko-hunskim federatima pronađeni su u Batini, Kneževim Vinogradima i Zmajevcu.57 Ovo se odlično uklapa u ponuđenu sliku o smještaju panonskih federata u prekodravskim područjima, dakle i u dijelu Druge Panonije između Dunava i Drave.58 Neposredno potom, a najkasnije 381. godine započelo je po nalogu carskih vlasti misionarenje među barbarskim došljacima, čija je provedba bila povjerena Amanciju kao biskupu Jovije (Iovia, Alsóheténypuszta, Mađarska), a pod ravnanjem akvilejskog metropolita, tada Valerijana.59 Očito se širenjem kršćanstva federate željelo što prije uklopiti u tijekove rimskog društva, no to nije polučilo trajniji uspjeh. Doduše, federati su bili izloženi snažnoj akulturaciji, ali ona nije od njih stvorila pouzdane podanike Carstva, iako su umnogome poprimili značajke života rimskih pokrajinaca.60 U vezi s biskupom Amancijem svakako najzanimljiviji za hrvatsku historiografiju 53 54 55 56 51

52

57

58

59

60

Mócsy 1974, 341-342 (dolina Drave), Kovačević 1978, 15, Eadie 1982, 27. Wolfram 1990, 139. Nagy 1971, 320-321, Wolfram 1990, 251. Varády 1969, 522, Šašel 1979, 125-126, Tomičić 2000a, 263-264. Egger 1924, 327-328, Alföldi 1926, 67-68, Schmidt 1934, 260. Usp. Soproni 1985, 91-93, osobito 88, bilj. 18 za prethodna mišljenja koja odbacuju smještaj panonskih federata u savsko-dravskom međurječju. O arheologiji ostrogotsko-alansko-hunske skupine usp. Müller – Straub 2002, osobito Müller 2002a, 7-8. Također i Salamon – Barkóczi 1982, 159, 162. No, nužan je oprez u vezi s pripisivanjem nalaza isključivo ostrogotsko-alansko-hunskim federatima (usp. Tejral 1988a, 252-253). Pronađene su dvije srebrne fibule i glinena posuda. Za srebrnu fibulu iz Batine Vinski 1957a, 32 ističe sličnost s fibulama iz groblja Sîntana de Mureş (mađ. Maros-Szent-Anna) u Transilvaniji, koje drži vjerojatno vizigotskima. No, nalazi pripadaju tzv. posliječernjahovskoj arheološkoj kulturi koja se datira u vrijeme od oko 380. do oko 400. godine i ne mogu se pripisati uniformnom vizigotskom horizontu nego možda Gotima različitih skupina izbjeglima pred Hunima (usp. Tejral 1988b, 20, Heather 1997, 102-103, vidi i Kulikowski 2007, 62-63, 67-68, 98-99), pa se ne mogu uzeti kao potkrijepa za hipotezu da su gotsku sastavnicu u Alatejevoj i Safraksovoj skupini činili Vizigoti (Sokač-Štimac – Bulat 1974, 136-137, Bojčić 1984, 214 i Marković 1994, 111, 2003c, 25 također govore o Vizigotima). Sekelj Ivančan 1995a, 227, br. 726, 230, br. 748 nalaze iz Kneževih Vinograda i Zmajevaca neopravdano pripisuje isključivo hunskoj materijalnoj kulturi. Potpuno je doduše bespredmetno nastojati odrediti gdje se koja etnička skupina naselila jer niti izvori niti arheološki nalazi to ne omogućuju (Gračanin 2005a, 15, bilj. 18, 2006b, 35). Wolfram 1990, 257, Lotter 2003, 73-74, Gračanin 2005a, 15, 2006b, 36. Usp. Tejral 1988a, 291. 58


5. 4. 2011. 14:45:31


problem je ubikacije njegova biskupskog sjedišta. Neki istraživači zastupaju mišljenje prema kojem Amancijevu Joviju valja poistovjetiti s Jovijom Botivom, današnjim Ludbregom.61 Nasuprot tome, u mađarskom se povjesništvu proširilo stanovište da Amancijevo sijelo treba tražiti u današnjoj Alsóheténypuszti, gdje je u kasnoantičko doba postojala utvrda sa znatnim civilnim naseljem.62 Dakako, ima i stručnjaka koji pitanje još smatraju otvorenim.63 Ostavljajući zasada po strani podrobnu raščlambu literarnog i arheološkog dokaznog gradiva, odlučujući argument koji potkrepljuje lociranje Jovijske biskupije u Panoniju Valeriju odnosno u Alsóheténypusztu činjenica je o Amancijevoj misionarskoj djelatnosti među federatima. Veća učinkovitost njegove zadaće ovisila je o većoj blizini doseljenicima koje je trebalo kristijanizirati. Otuda je svakako mnogo vjerojatnije da se i njegovo sjedište nalazilo nadomak područja gdje su oni bili većinom naseljeni, dakle uz dunavsku granicu, poglavito u Valeriji, kao što svjedoče arheološki nalazi. Nejasnoće u vezi s ubikacijom sijela Jovijske biskupije navele su istraživače da pogrešno smjeste federate u Panoniju Saviju odnosno da Joviju Botivo uklope u pokrajinu Valeriju.64 Prisutnost federata bila je stalnim izvorom nestabilnosti u panonskim oblastima jer su tvorili potencijalnu prijetnju miru. Južna Panonija nije bila neposredno ugrožena, ali je i njezina sigurnost ovisila o tome koliko postojano federati izvršavaju svoje vojničke, graničarske dužnosti. Unatoč mogućoj pogibelji, prisutnost federatskih četa na granici Panoniji ipak je pružila kratkotrajan predah od izvanjskih opasnosti, na što upućuju pojedini podaci iz literarnih izvora, oslikavajući prilike u osamdesetim godinama 4. stoljeća.65 Konjanički odredi panonskih federata, osobito Huna, višekratno su se spremno odazvali na pozive carskih vlasti i njezinih predstavnika, a njihova vojna pomoć pokazala se dragocjenom osobito u građanskim sukobima, ali i u suzbijanju barbarskih provala. Tako se zapadnorimski vojskovođa Bauton početkom 384. poslužio hunskim i alanskim konjanicima protiv upada alamanskih Jutunga u Prvi ga je iznio R. Egger (1924, 309-344). Usp. Barton 1975, 101, Kovačević 1978, 15, VikićBelančić 1978, 588, 593, 1998, 488, Jarak 1994, 35, Wiewegh 2004, 305-306. Tomu se priklonio i Mócsy 1974, 329, 341, 347-348. 62 Thomas 1982, 263 (u ranijem radu, 1980a, 196, nabrajajući biskupije u Panoniji, autorica izostavlja Joviju), Tóth 1988, 52-60 (u kasnijoj studiji, 1994, 250-251, opet smatra pitanje neriješenim). Prvi su Heténypusztu s valerijskom Jovijom identificirali T. Nagy (1971, 320) i S. Soproni (1974, 181-186). 63 Bratož 1986, 372, 1987, 156, 174-175, bilj. 53, 1990b, 542, 1996b, 329, 2000a, 103, bilj. 5, 2003, 481, Migotti 1994, 51, 1997, 23 (ovdje s većom izraženom vjerojatnošću da je biskupija Jovija bila u današnjem Ludbregu), 2002, 55-56, Gáspár 2002, 50. 64 Za federate u Saviji vidi ranije u tekstu. U vezi s Valerijom usp., na primjer kartu, u Fitz 1983, 6. 65 Usp. Mócsy 1974, 342, Wolfram 1987, 32, Tomka 1996b, 90, Lotter 2003, 80, 82, Gračanin 2005a, 15, 2006b, 36. Mediolanski biskup Ambrozije, Pismo 18.21, svjedoči o bogatoj žetvi 383. godine u Panoniji, zbog čega se višak žita mogao u Italiji prodavati za vino. Osim toga, Valerije Dalmacije, nekadašnji namjesnik (praeses) u pokrajini Treća Lugdunska u Galiji, mogao se mirno povući na svoje imanje u južnoj Valeriji nakon što mu je potkraj osamdesetih godina istekla služba (usp. Alföldi 1926, 61, Thomas 1964, 395, 1980b, 318, Várady 1969, 321, uz ispravak datuma prema Mócsy 1971, 357, PLRE I, 241 s. v. Valerius Dalmatius 8, Fitz 1994, 1310). Brončana natpisna ploča pronađena je na pustari Idi kod lokaliteta Henja u blizini sela Širine zapadno od Belog Manastira (usp. Bulat 1972, 7). 61

59


5. 4. 2011. 14:45:31


Reciju, a izgleda da je upošljavanjem hunskih federata pokušao i zastrašiti tadašnjeg uzurpatora na Zapadu Magna Maksima (383.–388.), ali je zbog nepovoljnog odnosa snaga morao odustati od prikaza sile i zlatom ponukati Hune na povratak.66 Kad su pak potkraj 384. godine preko Dunava u Panoniju provalili Sarmati, vjerojatno su bili odbijeni i uz djelatnu pomoć panonskih federata.67 Osjetljiva se ravnoteža u odnosima između carskih vlasti i federata uskoro narušila, jer su 387. godine neimenovani barbari ugrožavali panonske stanovnike, što je protucar Magno Maksim iskoristio da se domogne pristupa Italiji.68 Ovo može značiti da federati nisu ispunili graničarsku dužnost ili čak da su sami bili izvorom nevolja, što svakako podrazumijeva naraslu napetost između njih i carskog dvora u Mediolanu. Panonski federati nisu pružili podršku Magnu Maksimu kao novom gospodaru Italije, gajeći prema njemu otvoreno neprijateljstvo, već su se radije pridružili Teodoziju kad je početkom ljeta 388. kretao Međurječjem protiv carskog suparnika.69 U bitki kod Siscije vjerojatno u srpnju 388. hunski i alanski konjanici imali su presudnu ulogu u pobjedi nad uzurpatorovim snagama, dok je u bitki kod Petoviona koja je uslijedila odmah zatim njihov udio u pobjedi bio naizgled nešto manji.70 Tijekom pohoda borbe su se vodile i za utvrdu (castrum) na današnjemu brijegu Kuzelin kraj Zagreba, sjeverno od sesvetskog sela Donje Glavnice, gdje je Magno Maksim zacijelo pokušao usporiti Teodozijevo napredovanje. Pritom je razaranja pretrpjela i sama utvrda.71 Pustošenju su bile izložene i Akve Jaze, uhvaćene u kovitalac ratnoga sukoba. Njihov položaj pokazuje kako je Teodozije prije odlučujućeg sraza s Magnom Maksimom kod Petoviona htio osigurati zaleđe.72 Čini se da je Teodozije I. ubrzo poslije pobjede Ambrozije, Pisma 30 (Maur. 24), 8 i d. Usp. Stein 1959, 202, Varády 1969, 42-43, MaenchenHelfen 1973, 42-44, 1978, 31, Barkóczi 1980, 117, Wolfram 1987, 32, 1990, 251, Lotter 2003, 82-83, Gračanin 2005a, 15-16, 2006b, 36-37, Demandt 2007, 160. 67 Aurelije Simah, Podnesci vladarima 2.47. Usp. Seeck 1913, 208 (datirano 385.), Alföldi 1926, 63 (datirano 385.), Stein 1959, 204, Varády 1969, 39-40, Maenchen-Helfen 1973, 40, 1978, 30 (datirano 384., ali prije intervencije protiv Jutunga), Barkóczi 1980, 117 (datirano 385.), Wolfram 1990, 251 (datirano 385.), Gračanin 2005a, 16, 2006b, 37, Demandt 2007, 162. 68 Zosim, 4.42.5. Usp. Varády 1969, 44-45, Lotter 2003, 83, Gračanin 2005a, 16, 2006b, 37. Neki istraživači smatraju da su ti barbari došli preko Dunava (usp. Alföldi 1926, 63, Stein 1959, 204-205, Maenchen-Helfen 1973, 44, 1978, 32, Demandt 2007, 162). 69 Pakat, Hvalospjev izrečen Teodoziju, 32.3-4. Usp. Stein 1959, 207, Varády 1969, 47-58, Barkóczi 1980, 118, Lotter 2003, 83-84, Gračanin 2005a, 16-17, 2006b, 37-38, Demandt 2007, 163. Alföldi 1926, 68 i Schmidt 1934, 261 te s njima Maenchen-Helfen 1973, 45, bilj. 134, 1978, 33, 358, bilj. 134 odbacuju mogućnost da su panonski federati sudjelovali u Teodozijevu pohodu i drže da je riječ o barbarima unovačenima onkraj Dunava. 70 Varády 1969, 58-61, Bratož 2003a, 503, Lotter 2003, 84-85, Gračanin 2005a, 17, 2006b, 38. O tijeku i smjeru Teodozijeva pohodu od Siscije do Petoviona usp. Klemenc 1953, 78-88. Možda šest vršaka željeznih strjelica, izjaruženih iz Kupe, pruža arheološko svjedočanstvo o bitki kod Siscije, jer su nalazi, kako se misli, hunski ili germanski, iako su datirani u 5. stoljeće (Simoni 1989, 118, 125, br. 65-70). 71 Usp. Sokol 1998, 15. Na tom su lokalitetu, među ostalim oružjem (sulice, koplja, bojni noževi i sjekire, kamene kugle), pronađena i tri vrška hunskih strjelica, koji se, kako se čini, prilično precizno mogu datirati u ovo vrijeme (usp. Sokol 2004, 109-110, 2006a, 155). 72 O stradanju Akva Jaza usp. Gorenc – Vikić 1980, 22, Vikić-Belančić 1996, 30. Osim gornjih slojeva punih paljevine i nagorenih predmeta, pronađeni su i kameni projektili i bacači. Grob 66

60


5. 4. 2011. 14:45:31


nad uzurpatorom poslao sve federatske postrojbe natrag u njihova boravišta, među njima i panonske federate, jer je htio u Italiju ući samo s rimskim četama.73 Usamljen navod iz vrela naveo je istraživače i da pretpostave kako se početkom 392. dogodila nova barbarska provala u Panoniju koja je sezala do praga Italije ili čak napad panonskih federata, ali to nije vjerojatno.74 Panonski su federati jamačno sudjelovali i u pohodu protiv novog zapadnog uzurpatora Eugenija (392.–394.), presudno poraženog početkom rujna 394. u bitki na rijeci Frigid (Frigidus, Vipava u Sloveniji), budući da je cara put opet vodio Međurječjem, iako u izvorima nisu poimence navedeni.75 Kad su poslije Teodozijeve smrti u siječnju 395. ustali vizigotski federati naseljeni u Obalnoj Dakiji i Drugoj Meziji u Tračkoj dijecezi,76 nezadovoljni postupcima rimskih vlasti tijekom i nakon pohoda, moguće je da su se tada digli i panonski federati jer navalu Markomana, Kvada, Vandala i Sarmata preko srednjeg Dunava, što se zbilo vjerojatno 395. godine, nitko nije osujetio, iako bi obrana granice bila jedna od glavnih federatskih zadaća.77 Južnopanonske su pokrajine bile pošteđene pustošenja.78

73

74

75

76

77

78

ratnika iz Ludbrega, smatra se Germana, datiran u svršetak 4. i početak 5. stoljeća, zacijelo kakvog uglednika jer je pokojnik, pokopan na rimski način, imao i masivan zlatni prsten, možda bi trebalo pripisati ovom sukobu ili provalama pod Alarikom, radije negoli pomišljati na stalnu prisutnost federatskih posadnika u Joviji Botivu (usp. Simoni 1984, 73, Tomičić 1997a, 34). Ambrozije, Epistolae 74 (Maur. 40), 22. Usp. Varády 1969, 62-63, Lotter 2003, 85, Gračanin 2005a, 15, 2006b, 38. Bratož 2003a, 487 misli da su panonski federati sudjelovali u napadu na Akvileju u koju se bio sklonio Magno Maksim, ali mogući dokazni materijal nije konkluzivan nasuprot izričitom Ambrozijevom svjedočanstvu. Usp. Alföldi 1926, 63, Mócsy 1960, 578, 1974, 344. Mediolanski biskup Ambrozije, Utjeha zbog Valentinijanove smrti 2.4.22, navodi da je nedugo prije smrti Valentinijana II. (umro je u svibnju 392.) “barbarski neprijatelj” (hostis barbarus) ugrožavao “Italske Alpe” (Alpes Italiae), ali da se na carev dolazak povukao, predavši zarobljenike. Várady 1969, 76-78 povezao je događaj s ratovanjem vojskovođe Stilihona protiv Alarika 392. godine u Trakiji (usp. Schmidt 1934, 424, Wolfram 1990, 143, Lotter 2003, 85), zaključivši da je jedna od barbarskih skupina koje su stajale pod Alarikovim zapovjedništvom prodrla od Obalne Dakije ili Prve Mezije do sjeverne Dalmacije, a da je uzmakla jer joj je s leđa prijetila opasnost od panonskih federata. Međutim, nema nikakvih dokaza kojima bi se napadače moglo povezati s Panonijom odnosno panonskim federatima, a i pretpostavka o tako dalekosežnoj provali barbara iz Trakije, gdje je bilo središte borbi, do Dalmacije u ovo vrijeme više nije vjerojatna. Stoga prije valja pomišljati na prodor pobliže nepoznate, no po svemu sudeći manje barbarske skupine (alamanske?) preko gornjeg Dunava kroz Reciju ili Norik do Italije. Varády 1969, 78-87, Lotter 2003, 85-86, Gračanin 2005a, 17, 2006b, 38-39. Izvori spominju alanskog vođu Saula koji je vjerojatno zapovijedao alanskim konjanicima panonskih federata, možda i kao Safraksov nasljednik (Zosim, 4.57.2, Ivan Antiohijac, fr. 187, gentis praefectus Alanae kod Klaudija Klaudijana, Gotski rat 583; usp. također i PLRE I, 809, s. v. Saul). O tome usp. Seeck 1913, 273-275, Schmidt 1934, 425-432, Bury 1958, 109-110, Stein 1959, 231, Wolfram 1990, 145-150, Heather 1994, 199-206, Demandt 2007, 172-173. Glavni izvor je zapravo dosta neodređen Jeronimov navod u pismu iz 396. godine (Pisma 60), u kojem stoji da Goti, Sarmati, Kvadi, Alani, Huni, Vandali i Markomani već dvadeset godina pustoše i ubijaju po pokrajinama Zapadnog i Istočnog Ilirika. Usp. Lotter 2003, 87, 100, Gračanin 2005a, 17-18, bilj. 27, 2006b, 39-41. O provali u Panoniju usp. Alföldi 1926, 63, Schmidt 1934, 428, 1938, 184, Bury 1958a, 110, bilj. 2, Stein 1959, 228. Nagy 1971, 328-329 sumnja u istodobni ustanak panonskih federata, dok Varády 1969, 87-94 govori o takvoj pobuni, ali nastoji i dokazati kako provale barbara u Panoniju 395. godine nije bilo (1969, 115-127). Sigurnije stanje u južnoj Panoniji oslikava i činjenica što je Jeronim mogao 397. godine naći kupca za očinsko imanje u Stridonu (Pisma 66; usp. Alföldi 1924, 4, Várady 1969, 91, 124, 61


5. 4. 2011. 14:45:31


Zapadnorimskom vojskovođi Stilihonu uspjelo je tek 399. godine srediti prilike u Podunavlju i uvesti uređenije stanje.79 Prema nekim istraživačima, Stilihon bi ovom prigodom bio sklopio s ostrogotsko-alansko-hunskim federatima pojedinačne savezničke ugovore i preselio ih u nova boravišta,80 no to je neutemeljena pretpostavka.81 Stilihonov uspjeh pokazao se prolaznim jer federati ponovno nisu obavili svoju dužnost kada je 401. godine nova barbarska provala Vandala i Alana snašla Panoniju i susjedne zapadne pokrajine, Obalni Norik i Reciju.82 Prema smjeru prodora može se zaključiti da su napadu bile izložene samo sjeverne panonske oblasti. No, Međurječje je još iste godine postalo poprištem prevratnih zbivanja. Nemir koji je vjerojatno zahvatio panonske federate omogućio je Alariku (395.–410.) i njegovim Vizigotima da u kasnu jesen 401. potpuno nesmetano prođu južnom Panonijom do Julijskih Alpa i provale u Italiju.83 Nije potpuno jasno jesu li se od Sirmija do Akvileje kretali podravskom prometnicom preko Murse na Petovion ili posavskom cestom preko Siscije na Emonu.84 U svakom im je slučaju pomoglo iskustvo koje su stekli sudjelujući u Teodozijevim vojnim pohodima protiv zapadnih uzurpatora. Vizigotski prolazak potaknuo je daljnje razdvajanje među panonskim federatima: Ostrogoti i Huni su uglavnom pružili podršku Alariku, dok su Alani stali na Stilihonovu stranu.85 Veze između ostrogotsko-alanskohunske skupine i vizigotskih federata potjecale su vjerojatno iz vremena kad su zajedno ratovali na strani cara Teodozija I. protiv Magna Maksima i Eugenija. Kako se čini, polarizacija odnosa među federatima prouzročila je i međusobne žestoke razračune.86 Alarikov pohod u Italiji doživio je u ljeto 402. godine konačan neuspjeh i Vizigoti su se morali povući istim putem kojim su i došli.87 Čini se da su se tada smjestili u

79

80

81

82

83

84

87 85

86

Mócsy 1974, 344, Kovačević 1978, 16, Wolfram 1987, 32, Tomka 1996b, 90, Gračanin 2006b, 41, bilj. 49). O Stilihonovu djelovanju u srednjemu Podunavlju svjedoči Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu, 2.191-207 (iz 399. godine), 3.12-13 (iz 400. godine). Usp. Varády 1969, 127-144, 160-170, Lotter 2003, 87, Gračanin 2005a, 18-19, 2006b, 41, Bratož 2007, 253-254. Varády 1969, 162-178. Prema njemu, Ostrogoti su preseljeni u Italiju i Prvu Panoniju, Alani u Valeriju, a dijelom zajedno s Hunima u Italiju, dok bi Huni većinom ostali u Drugoj Panoniji. Ovo gotovo doslovno slijedi i Barkóczi 1980, 118, koji tvrdi da su Alani smješteni u Valeriju, Goti u Prvu Panoniju, a da su Huni ostali između dvaju rijeka, pri čemu očito misli na Dravu i Savu, dakle u Drugoj Panoniji. Usp. Nagy 1971, 330-335, Gračanin 2006a, 86, 2006b, 41. O toj provali usp. Schmidt 1934, 107-108, Stein 1959, 248, Mócsy 1974, 347, Lotter 2003, 88, 101, Demandt 2007, 174. O Alarikovu napadu na Italiju usp. Seeck 1913, 328-334, Schmidt 1934, 437-441, Bury 1958a, 160-162, Stein 1959, 247-249, Wolfram 1990, 158-160, Heather 1994, 208-209, 1997, 146, Liebeschuetz 1998, 59-63, Demandt 2007, 174-175. O njihovu prolasku svjedoči Jordan, Getica 147, koji ističe da su išli Panonijom preko Sirmija ([Alaricus] per Pannonias... et per Sirmium dextroque latere... intravit Italiam). Obično se drži kako su odabrali posavski prometni pravac (usp. Schmidt 1934, 437, Mócsy 1960, 580, Dušanić 1967, 73, Brandt 1980, 49, Gračanin 2006a, 87 i bilj. 19). Várady 1969, 210-213, Lotter 2003, 89, Gračanin 2005a, 19-20, 2006a, 87, 2006b, 41-42. O tome svjedoči Pavao Orozije, 7.37.3. Nekoć se pogrešno smatralo da je tijekom ovoga pohoda Alarik dvaput upao u Italiju, 401. i 403. godine (usp. Schmidt 1934, 439-440, Bury 1958a, 162, Brandt 1980, 50). Na temelju toga 62


5. 4. 2011. 14:45:31


pograničnom području između Dalmacije i Panonije.88 U historiografiji nije riješeno pitanje gdje su se točno zaustavili Alarikovi Vizigoti. Neki govore općenito o Iliriku ili Panoniji,89 drugi misle kako se Alarik vratio u Istočni Ilirik, u Drugu Makedoniju i Unutrašnju Dakiju, odakle bi i bio krenuo u pohod u Italiju,90 dok treći drže da je svojim boravištem učinio Panoniju Saviju,91 kraj uz rijeku Savu i to prema federatskom sporazumu,92 odnosno Panoniju Saviju i / ili Drugu Panoniju.93 Budući da su Vizigoti tada bili u neprijateljstvu s obje polovice Carstva, morali su se skloniti u oblasti koje nisu bile lako dostupne, dakle u brdovite predjele. U obzir u prvom redu dolaze istočnodalmatinske planine, nadomak krajnjeg južnog ruba Druge Panonije, jer se iz Dalmacije preko Prevalitane moglo prodrijeti i u Epir, gdje su se potom našli.94 Alarik se u svom brdovitom skrovištu pritajio, obnavljajući snage, a da Stilihon, koji je imao planove s Vizigotima, nije izgubio vezu s njim. Napokon, vjerojatno 405. godine isposlovao je Alariku vojno zapovjedništvo nad Zapadnim Ilirikom, pripremajući pothvat kojim je kanio istočnoiliričke pokrajine vratiti pod vrhovništvo Zapada. U daljnim potezima spriječio ga je dotad najveći prodor barbara koji je snašao Podunavlje. Barbarsko mnoštvo predvođeno svojim ratničkim kraljem Radagaizom i sastavljeno najvećim dijelom od Gota probilo je u jesen 405. godine granicu na srednjem

88

89

90 91

92

93

94

je bila iznesena hipoteza kako se Alarik prije novog napada povukao u Histriju i / ili Dalmaciju (Schmidt 1934, 440, Brandt 1980, 50), prema čemu je Margetić 1990, 29-31 pomišljao na to da su se Vizigoti sklonili u okolicu Tarsatike. Usp. i Posavec 1997, 11, bilj. 21. S vizigotskim nadiranjem 401./402. godine povezuje se i navod iz Jeronimova pisma (Pisma 118.2), sastavljenog 406. godine, o tomu da je cijelu pokrajinu pregazio barbarski neprijatelj (barbarus hostis), pri čemu je stradalo imanje Jeronimova znanca Julijana (usp. Suić 1986, 242, Posavec 2007, 73). Spomen cijele pokrajine, jamačno Dalmacije, treba shvatiti u općenitom smislu jer navala Vizigota nije niti bila usmjerena protiv nje (obično se pomišlja da je stradalo sjeverozapadno pograničje Dalmacije). U glasovitom pismu prijatelju Heliodoru iz 396. godine (Pismo 60.16, 2-3) Jeronim nabraja više iliričkih i tračkih pokrajina, među njima i Dalmaciju i sve Panonije, koje da su pogodila barbarska pustošenja, što je pretjerano. Napokon, nije sigurno niti da su Vizigoti nužno taj barbarus hostis jer su od jeseni 405. u Panoniju počeli prodirati Radagaizovi Goti koji su se usmjeravali prema Italiji, ali su mogli zahvatiti i susjedne oblasti (vidi niže u tekstu). Jedini izvor je Sozomen, 9.4.4, koji kaže da je Alarik, nakon sporazuma sa Stilihonom, krenuo u Epir iz barbarskog kraja uz Dalmaciju i Panoniju. Demandt 2007, 174 piše da je Alarik bio potisnut u Ilirik, dok Mócy 1974, 347 i Posavec 1997, 11 govore općenito o Panoniji. Bury 1958, 1962 i Wolfram 1990, 160 zadovoljili su se navodom iz Sozomena (doduše, na drugom mjestu, 1994, 286, Wolfram pogrešno citira izvor i piše da su Vizigoti napustili Italiju i smjestili se “u zemlji barbara blizu Norika (!) i Panonije”). Jones 1986, 184 jednostavno kaže da Alarikovo obitavalište nije zabilježeno. Heather 1994, 210. Posavec 1997, 11, bilj. 21 pogrešno je shvatio Heatherovo mišljenje. Schmidt 1934, 441, Brandt 1980, 50. I Šašel 1979, 127 govori o Panoniji Saviji kao “Alarikovoj političkoj sferi”, što ponavlja i Tomičić 2000, 264. Stein 1959, 249. Sporazum između Stilihona i Alarika odnosio se na nesmetano vizigotsko povlačenje iz Italije, a nije bio federatski ugovor (usp. Cameron 1970, 185-186, Matthews 1990, 274). Varády 1969, 180, 188, Liebeschuetz 1998, 64, koji vjerojatnijim smatra da se radilo o Drugoj Panoniji zbog njezine veće blizine Epiru. Slično i Lotter 2003, 89, bilj. 309, koji kaže da se možda radilo o neurbaniziranom i neromaniziranom brdskom području gdje su na polubarbarski način živjela ilirska plemena. 63


5. 4. 2011. 14:45:32


Dunavu i, pregazivši sjevernu Panoniju, nasrnulo na Italiju i Reciju.95 Pritom je pred sobom valjalo i druge narode koji su posljednjega dana 406. godine provalili preko srednje Rajne u Galiju (prvenstveno Vandali, Alani i Svevi, za kojima su se natisnuli i drugi).96 Bio je to novi seobeni poticaj koji su dali Huni, bližeći se srednjem Dunavu.97 Jednim smjerom prodora napadači su se zacijelo kretali Unutrašnjim Norikom, uz samu granicu s Panonijom Savijom. Preostaci panonskih federata u Prvoj Panoniji i Valeriji po svemu sudeći nisu pružali nikakav otpor. Alani su se možda pridružili zavojevačima, jer se nakon 405./406. godine više ni ne spominju u Panoniji, dok se većina ostrogotsko-hunskih federata zacijelo držala po strani98 odnosno napuštala pred očitom opasnošću obrambene položaje na granici.99 Ova je kriza pružila prigodu tzv. Velikim Hunima100 da se prvi put umiješaju u prilike u Zapadom Rimskom Carstvu. Naime, Stilihon je u pomoć protiv Radagaiza pozvao hunskoga vladara Uldina (o. 400.–o. 412.) koji je sa svojim odredima bez sumnje prošao Međurječjem.101 Uldin i gotski vođa Sar, koji je zapovijedao ostrogotskim i vjerojatno hunskim plaćenicima otprije u Stilihonovoj službi,102 izvojevali su u Italiji pobjedu nad Radagaizom u kolovozu 406. Zapadnorimsko upošljavanje Uldina pokazuje kako je utjecaj Huna O Radagaizovoj provali usp. Seeck 1913, 375-377, Schmidt 1934, 265-267, Stein 1959, 249250, Bury 1958a, 167-168, Heather 1997, 107, 146-147, Gračanin 2005a, 20-21, 2006b, 42, Bratož 2007, 255, Demandt 2007, 175. Obično se smatra kako je riječ o Ostrogotima, no vjerojatno je bilo i Vizigota. Uglavnom, to su skupine koje su dotada boravile u Transilvaniji kamo su se sklonile nakon prvih navala Huna (usp. Maenchen-Helfen 1973, 61, 1978, 45, Lotter 2003, 92-93). 96 O tome svjedoči Jeronim u pismu napisanu 409. godine (Pisma 123.16). Usp. Lotter 2003, 32, 90, Gračanin 2005a, 20, 2006b, 42. 97 Thomson 1948, 28, Altheim 1951, 82, Mócsy 1974, 349, Heather 1994, 228, Wirth 1999, 32-33, Lotter 2003, 90, Gračanin 2005a, 20, 2006b, 42. Drukčije Varády 1969, 194, 189-190, Maenchen-Helfen 1973, 60-61, 1978, 44. 98 Lotter 2003, 90-91, 93-94, Gračanin 2005a, 21, 2006b, 43. Várady 1969, 194 govori da je Radagaizov prodor omogućila “izdaja” ostrogotskih federata u Prvoj Panoniji, dok Barkóczi 1980, 119 misli da se napad nije mogao dogoditi bez privole hunskih federata. Várady u hostes Pannonii, “neprijateljima Panoncima”, koje Jeronim (Pisma 123.16) opisuje kao sudionike u napadima barbara, vidi panonske federate (1969, 218-223; tako i Tóth 1976, 114; usp. i Bury 1958a, 167 koji pod njima podrazumijeva “unutrašnje barbare”). No, to ne može biti točno jer se federati, iako su se akulturirali, nikada nisu i asimilirali pa ih Jeronim ne bi držao carskim podanicima Panoncima. Vrlo vjerojatno je riječ o pokrajinskom stanovništvu koje je pod barbarskim pritiskom sámo stavljeno u pokret, pridruživši se pustošiteljima (Seeck 1913, 377, Alföldi 1924, 4, bilj. 19, 1926, 70, bilj. 2, Stein 1959, 250, Mócsy 1974, 347, Wolfram 1987, 34, Lotter 2003, 32, bilj. 190, 161, Gračanin 2005a, bilj. 35, 2006b, bilj. 57, Demandt 2007, 175). 99 Carski ukaz od 24. ožujka 406. svjedoči o napuštanju obrambenih položaja na granici (Teodozijev zakonik, 7.18.15). I ukazi iz veljače, srpnja i listopada 403. također ukazuju na to da je napuštanje vojnih položaja uzimalo maha u trenucima krize na granici (Teodozijev zakonik, 7.18.11.2, 12, 13, 14, 14.2). 100 Historiografski pojam koji označava matične Hune kako bi se razlikovali od ranije odvojenih hunskih skupina. 101 Thompson 1948, 33, Maenchen-Helfen 1973, 59-60, 1978, 44, Bóna 1991, 20, Wirth 1999, 34, Gračanin 2005a, 21, 2006b, 43. Várady 1969, 201-207 sumnja u Uldinovu intervenciju u zapadnorimskoj službi. 102 Usp. Lotter 2003, 93-94, Gračanin 2005a, 21 i bilj. 40, 2006b, 43 i bilj. 62. 95

64


5. 4. 2011. 14:45:32


već tada dosezao razmjerno blizu srednjem Dunavu, iako je središte njihove države još ležalo uz donjodunavsko područje. Za to je vrijeme Alarik čekao u Epiru na Stilihonov nalog za vojnu akciju, koji nikako nije stizao.103 Napokon, u proljeće 408. vizigotski je kralj opet pokrenuo svoje čete.104 Nesmetan od istočnorimskih vlasti koje su zacijelo bile dobro obaviještene o njegovom kretanju, možda je od Epira do Panonije odabrao isti put kojim je prošao kad je 401. godine napao Italiju, odnosno od Druge Makedonije preko Unutrašnje Dakije ili Dardanije i Prve Mezije. Čini se da se za prodor južnopanonskim međurječjem iznova poslužio južnom cestom koja je izravno vodila na Emonu (jasno, ne preko postaja Kod Granice, Kvadrate i Romule nego kraćom, vicinalnom cestom) jer izvori izvješćuju da je najprije ondje smjestio svoj tabor.105 Nakon toga je zaposjeo planinske prijevoje u Julijskim Alpama te uputio Stilihonu poslanstvo sa svojim zahtjevima.106 No, pregovori su naprasno prekinuti kad je u kolovozu 408. Stilihon ubijen. Uvidjevši da mirnim putem neće ostvariti željeno, Alarik se pripremio izboriti to oružjem. Kad je pokretao odrede za prodor u Italiju, pozvao je kao pojačanje šurjaka Ataulfa koji je vjerojatno zapovijedao Gotima i Hunima u Panoniji.107 Premda se to u izvorima ne navodi eksplicitno, nameće se pretpostavka da se radi o panonskim federatima.108 Doduše, neki povjesničari odbacuju ovu hipotezu i smatraju da je Ataulf došao s gotskim četama u Panoniju kako bi Alariku štitio zalaznicu, odnosno da su njegove snage bile sastavni dio Alarikovih.109 Alariku su se pridružili i Goti izbjegli iz Italije, zacijelo oni koje je poslije Radagaizova poraza Stilihon bio unovačio u rimske čete.110 Zahvaljujući ovom dotoku snaga, uz onu vojsku koja mu je otprije stajale na raspolaganju, Alarik je mogao prodrijeti u Italiju, a da nije pričekao Ataulfov dolazak. Ti nekadašnji Radagaizovi Goti svakako nisu tada naseljeni u Panoniji Saviji kako neki autori smatraju,111 a niti neposredno poslije sloma Radagaizove Nakon što je svladan Radagaiz, Stilihonovu su pažnju dodatno zaokupile carske uzurpacije u Britaniji i Galiji 406. i 407. godine, pa se dogovoreni pothvat s Alarikom opet morao odgoditi (usp. Matthews 1990, 275, Gračanin 2006a, 88). 104 Mogao je postupati i po Stilihonovoj zapovijedi (usp. Liebeschuetz 1998, 66). 105 Zosim, 5.29.1. Usp. Gračanin 2006a, 88-89. Doduše, treba ostaviti otvorenom mogućnost da je Alarik odabrao podravski pravac preko Cibala, Murse i Petoviona, možda da bi mu se lakše priključili Ataulfovi Goti iz sjeverne Panonije. 106 O Alarikovom kretanju usp. Seeck 1913, 381, Schmidt 1934, 441, Bury 1958a, 169-170, Stein 1959, 252-253, Matthews 1990, 275, Wolfram 1990, 161, Heather 1994, 213, Grassl 1996, 179-184. Seeck 1913, 592 netočno navodi da je Alarik pregovore sa Stilihonom vodio iz Italije. 107 O tome svjedoči Zosim, 5.37.1. Usp. Gračanin 2006a, 89. 108 Usp. Várady 1969, 241-247, Lotter 2003, 94-98, Gračanin 2005a, 22, 2006b, 44. Wolfram 1990, 161-162 Ataulfa drži doduše zapovjednikom Gota i Huna u Panoniji, ali misli da ga je onamo Alarik bio poslao da sa sobom dovede Gote. 109 Heather 1994, 215, 343-344. Usp. i Alföldi 1926, 67, bilj. 7. Wolfram 1990, 171 ustvrdio je da Ataulf nije mogao biti na čelu panonskih ostrogotsko-hunskih federata jer su oni tobože bili naseljeni u Donjoj Panoniji, dok su se Ataulfove postrojbe nalazile u Gornjoj (Prvoj) Panoniji. 110 Usp. Schmidt 1934, 266-267, Wolfram 1990, 161, 176, Heather 1994, 214, Gračanin 2006a, 89. 111 Tomičić 2000, 264, poziva se za ovu tezu na Šašela (1979, 127), gdje, međutim, stoji samo da su preživjeli napadači raspoređeni u garnizone u Italiji i Panoniji. 103

65


5. 4. 2011. 14:45:32


navale.112 Ataulf je sa sobom poveo prvenstveno Ostrogote, dok je većina hunskih federata ostala u Panoniji.113 Nakon ovih promjena konačno je prestala postojati nekoć jedinstvena tronarodna skupina panonskih federata. Suvremenici su na to gledali kao na svršetak razdoblja prepunih nedaća za Panoniju.114 Zapadnorimski je car Honorije (395.–423.) u ljeto 409. protiv Alarika pozvao u pomoć Hune koji su na putu za Italiju morali proći cestovnom mrežom u Međurječju, a dolazili su iz prekodunavskih krajeva.115 Ne zna se što je dalje bilo s njima, no čini se da svoju zadaću nisu sasvim ispunili, budući da je Alarik u kolovozu 410. mogao osvojiti Rim.116 Moguće je da su u to vrijeme nastale i sređenije prilike u Panoniji, Noriku i Reciji, gdje su bili naseljeni federati, među njima i Huni, što bi bila zasluga vojskovođe Generida, koji je 409. godine postavljen za zapovjednika cijelog Zapadnog Ilirika.117 Prekodunavski su Huni bili vrbovani i za vladavine Honorijeva nasljednika Ivana (423.–425.) protiv kojega je istočnorimski car Teodozije II. (408.–450.) pokre Šašel 1979, 127, s osloncem na Varádyja (1969, 199). Varádyjev zaključak da je Stilihon htio ovim Gotima nadomjestiti manjak nastao povlačenjem ostrogotskih federata iz Prve Panonije nakon njihove “izdaje” (1969, 195) nije uvjerljiv, jer bi ovakvim postupkom ionako nepouzdani federati bili samo ojačani. Usp. Gračanin 2006a, 90, bilj. 41. 113 Gračanin 2005a, 22, 2006a, 90, 2006b, 44. Heather 2007, 174 uzima da se podatak iz Teofana, A.M. 5931 (94, 19-23) o tomu kako su Goti isprva zaposjeli Panoniju, a u devetnaestoj se godini vladavine Teodozija II. naselili uz njegovu dozvolu u Trakiju može povezati s viješću komesa Marcelina o rimskoj vojnoj akciji u Panoniji (Heather govori o “istočnorimskoj intervenciji”) kojom bi navodno znatan dio Gota bio vjerojatno 421. godine izuzet hunskom nadzoru i preseljen u Trakiju. No, Heather je ovdje pomiješao Marcelinov podatak o preotimanju Panonije od Huna 427. godine u kojem se Goti uopće ni ne spominju (inače je već Alföldi 1926, 95 smatrao da se Teofanov navod odnosi na tu Marcelinovu vijest), a k tome je i postulirao da su Panonijom već u dvadesetim godinama 5. stoljeća vladali Huni. Čini se da Teofanov spomen gotskog osvajanja Panonija po svemu sudeći treba protumačiti u kontekstu navala i naseobe Alatejeve i Safraksove skupine u Panoniji i da između njega i podatka o naseljavanju Gota u Trakiji nema nikakve izravno-posljedične veze (za smještanje Gota u Trakiju 421. godine usp. Croke 1977, 360-364). 114 Usp. Jeronim, Pisma 123.17 (pismo je sastavljeno 409. godine), koji govori kako je ratno stanje trajalo trideset godina i da su gotovo svi stanovnici bili rođeni u sužanjstvu i pod opsadom. 115 Usp. Seeck 1913, 402, Thompson 1948, 34, Bury 1958a, 179, Stein 1959, 257, Gračanin 2005a, 22, 2006b, 44, Demandt 2007, 177. Ove Hune Várady 1969, 254-257 pogrešno drži panonskim hunskim federatima (usp. Nagy 1971, 342). Mnogo je vjerojatnije da su prispjeli uz privolu svoga vrhovnog kralja Uldina, kako predlaže Wirth 1999, 34, nego da je riječ o hunskoj skupini koja je otpala od njegove vlasti nakon ratnoga neuspjeha u Tračkoj dijecezi (408.–409. godine), kao što tvrdi Maenchen-Helfen 1973, 69, 1978, 50. 116 Gračanin 2005a, 22-23, 2006b, 44-45. 117 Usp. Mócsy 1971, 360, 1974, 352, Soproni 1980, 105, Gračanin 2005a, 23, 2006b, 45. O Generidovu zapovjednom položaju u Zapadnom Iliriku usp. PLRE II, s. v. Generidus, 500501, Demandt 1970, 646-647, Fitz 1994, 1392. Zosim, 5.46.5, bilježi da je Generid “obližnjim barbarima” (τοῖϚ πλησιάζουσι βαρβάροιϚ) zadavao strah i da je pokrajinama nad kojima je bdio donio “potpunu sigurnost” (πᾶσαν ἀσφάλειαν). Maenchen-Helfen 1973, 71, 1978, 51 smatra da su ti “obližnji barbari” zapravo Huni, no možda se radilo o federatima (usp. Gračanin 2005a, 23, bilj. 44, 2006b, 45, bilj. 67). Slična situacija dogodila se i 387. godine (vidi ranije u tekstu, str. 60). Za reorganizaciju obrane Zapadnog Ilirika pod Generidom usp. Soproni 1985, 104-105. 112

66


5. 4. 2011. 14:45:32


nuo pohod, štiteći interese svoje tete Gale Placidije i njezina sina Valentinijana III. (425.–455.). Kako bi se mogao suprotstaviti istočnorimskoj vojsci, Ivan je početkom 425. godine poslao Aecija, budućega glavnog zapadnog vojskovođu, da novcem kupi hunsku pomoć. Hitajući preko južne Panonije, Aecije se uskoro pojavio u Italiji na čelu velike hunske vojske, ali je svejedno stigao prekasno jer je tri dana prije Ivan bio smaknut u Akvileji (početkom lipnja). Aecije se isprva sukobio s istočnorimskom vojskom, ali je odmah potom postigao sporazum s novom zapadnom carskom vlasti, dok su se Huni preko južne Panonije vratili u svoje oblasti nakon što su primili novčanu nagradu, predali taoce i uzeli prisege.118 Dogovor s tzv. Velikim Hunima povoljno je djelovao na prilike u sjevernom dijelu Zapadnog Ilirika, dakle u Panoniji. Kako se čini, Zapadni su Rimljani 427. godine nakratko uspjeli ponovno steći nadzor nad panonskim oblastima koje su bile preotete preostalim hunskim federatima, što se u očima suvremenika doimalo kao oslobođenje Panonije od gotovo pedesetogodišnje tuđinske vlasti.119 Povijesne okolnosti i smisao podataka iz vrela različito su se u vezi s ovim događajem tumačili u historiografiji. Tako su neki istraživači bili mišljenja da se radilo o zapadnorimskoj odnosno o istočnorimskoj vojnoj akciji kojom su Huni potisnuti iz Panonije nakon što su prethodno provalili u nju.120 Drugi su pretpostavljali da su Huni bili prisiljeni vratiti panonske oblasti koje su im bile prije odstupljene.121 Budući da izvori nisu jednoznačni nego općenito govore o Panoniji, nije vladalo niti jednodušje o tome na koje bi se točno pokrajine mogao odnositi spomenuti preokret. Shodno tome neki su poprištem smatrali Drugu Panoniju122 odnosno Saviju123 ili Valeriju,124 a drugi pak zajedno Drugu Panoniju i Saviju.125 Dugo je bio prisutan i stav da su otjerani Huni isključivo tzv. Veliki Huni, što se kosilo i s tvrdnjom vrela kako su Huni Seeck 1920, 93-95, Thompson 1948, 35, Bury 1958a, 222-224, Stein 1959, 283-284, Maenchen-Helfen 1973, 77, 1978., 56-57, Bóna 1991, 47-50, Wirth 1999, 41-43, Stickler 2002, 3233, 38-40, 88, Gračanin 2005a, 23-24, 2006b, 45-47, Demandt 2007, 184. Valja istaknuti da je istočnorimska vojska u pohod protiv Ivana kretala preko Salone u Dalmaciji, odakle je jedan dio išao dalje kopnenim putem preko Julijskih Alpa na Akvileju, a drugi morem prema Raveni. Ovo pokazuje da je istočnorimska vlast smatrala južnu Panoniju nedovoljno sigurnom za prolazak svojih postrojba zbog čega je najprije odabran pogibljeniji morski put, a zatim i dulji kopneni uz dalmatinsku obalu. Nema dvojbe da je gornjomezijske i južnopanonske prometne komunikacije nesigurnim činila upravo blizina Huna. 119 O ovome događaju svjedoče dva istočnorimska povjesnika iz 6. stoljeća, Marcelin, a. 427.1 i Jordan, Getica 166, koji čak u to uključuje i Gote kao rimske saveznike. Oni jasno kažu da je hunska nazočnost trajala pedesetak godina. Usp. Gračanin 2005a, 24-25, 2006b, 47-49. 120 Seeck 1920, 106, Schmidt 1934, 261-262, Maenchen-Helfen 1973, 77-81, 1978, 57-59, Mócsy 1974, 349-350, Croke 1977, 354, Wolfram 1990, 257, Stickler 2002, 41-43, 106-107, Demandt 2007, 184. Dok je Seeck prihvaćao sudioništvo Gota koje spominje Jordan, Schmidt je taj podatak proglasio samovoljnim i bezvrijednim dodatkom (1934, 262, bilj. 1). 121 Alföldi 1926, 94-95 (istjerani su iz Druge Panonije i Savije, ali im je ostala Valerija koju su držali u posjedu još od 406. godine; 1926, 86-88), Bury 1958, 272 (istjerani su iz Valerije), Stein 1959, 318 (istjerani su iz Valerije). 122 Schmidt 1934, 261-262, Thompson 1948, 64, Várady 1969, 278, Bóna 1991, 50. 123 Mócsy 1974, 349-350. 124 Bury 1958, 272, Stein 1959, 322. 125 Alföldi 1926, 94-95, Zecchini 1983, 162-163. 118

67


5. 4. 2011. 14:45:32

u Panoniji boravili pedesetak godina. Napokon je bila iznesena i mogućnost da su u pitanju bili panonski hunski federati.126 Ta je pretpostavka u novije vrijeme i prevladala.127 Stoga se čini opravdanim zaključiti kako su zapadnorimske carske vlasti, koje je vjerojatno predstavljao tada glavni vojskovođa na Zapadu Konstancije Feliks,128 protjerale preostale hunske federate iz Panonije (možda ponajprije iz Valerije), bez sumnje uz prešutnu privolu prekodunavskih, Velikih Huna s kojima su 425. godine bili uspostavljeni dobri odnosi.129 Bila je to akcija ograničena karaktera i po svemu sudeći nije podrazumijevala opsežno vojno djelovanje. Već i to što je mogla biti izvedena bez ikakvih negativnih posljedica jasno ukazuje na činjenicu kako su hunski federati bili preslabi i odviše malobrojni da bi pružili otpor.130 Uklanjanjem hunskih federata sada je u potpunosti završila povijest ostrogotsko-alansko-hunske skupine koja bi pod Alatejem i Safraksom bila još 380. godine naseljena u Panoniji. Što se dogodilo s nekadašnjim hunskim federatima, nije poznato. Možda su se tada povukli preko Dunava i priključili svojim sunarodnjacima.131 Južna Panonija je tijekom ovih gotovo pola stoljeća proživljavala trenutke duboke krize i izravne ugroženosti, ali je u odnosu na sjevernopanonske oblasti ipak pretrpjela mnogo manje nedaća jer se u većini slučajeva nije nalazila na putu najrazornijih barbarskih provala.132

Prvi ju je iznio Várady 1969, 278-299, ali je u svojim hipotezama otišao predaleko, ustvrdivši da je Zapadno Carstvo panonskim Hunima ukinulo federatski status tobože prema ugovoru sklopljenom s Velikim Hunima 425. godine (za pobijanje Váradyjeva dokaznog postupka usp. Nagy 1971, 342-343). Na Váradyjevu tragu su i Popović 1987, 102, 107 i Bóna 1991, 50 zaključili kako su Istočni Rimljani istjerali hunske federate iz Druge Panonije. 127 Hunskim federatima ih smatra Wirth 1999, 43-44, koji usto krajnje upitnim drži gotsko sudjelovanje, odbacuje intervenciju Istočnog Carstva i izražava veliku sumnju da bi Zapadno Carstvo izvelo agresivnu vojnu akciju, već predlaže bilo političko bilo diplomatsko djelovanje. Lotter 2003, 33, 51, 98 ističe da su hunske federate iz Panonije protjerali Zapadni Rimljani, točnije vojskovođa Aecije. Nagyjeva rasprava o odnosnom navodu iz Marcelinove Kronike (1967, 159-186) posvećena je nažalost samo analizi izvora i podrijetla podatka, pa se ne bavi samim događajem. Posvema je nemoguća tvrdnja u Salamon – Sós 1980, 398 da su 427. godine Druga Panonija i Savija postale dio hunskog područja. 128 Aecije je u to vrijeme ponajviše boravio u Galiji, gdje je uz pomoć prvenstveno hunskih plaćenika ratovao protiv Vizigota i Franaka, premda je moguće da je 427. godine bio u Raveni (usp. PLRE II, 22, s.v. Aetius 7). 129 Ne treba međutim pretpostavljati da bi to bilo predviđeno sporazumom iz 425. godine, kao što misli Várady (vidi ranije, str. 67, uz bilj. 126 gore). 130 Sudjelovanje Gota doista je malo vjerojatno, pogotovo stoga što su Zapadni Rimljani tada ratovali protiv njih u Galiji. Iako je vrlo vjerojatno kako je u rimskim postrojbama koje su bile iskorištene za akciju u Panoniji bilo i gotskih plaćenika, teško da je Jordan to imao na umu kad je ulogu u ovom uspjehu pripisao i Gotima. 131 Wirth 1999, 44, Gračanin 2005a, 26, 2006b, 49. Várady 1969, 300-303, 396-397 neosnovano tvrdi da su hunski (i alanski) federati primljeni u rimsku vojsku odnosno dijelom ostavljeni u Panoniji, a dijelom uzeti za bukelarije (buccellarii), vojnike zaštitare (usp. Nagy 1971, 343344). 132 Usp. i Lotter 2003, 163. 126


5. 4. 2011. 14:45:32

III. poglavlje

Doba hunske prevlasti

Konačni nestanak panonskih federata s povijesne pozornice nije bio popraćen učvrš ćenjem rimske vlasti u Panoniji. Budući da se njezinim granicama već sasvim bila primakla još veća sila, ravenskom dvoru nije u takvim okolnostima preostalo ništa drugo nego da nastoji s njom i dalje održavati dobre odnose. Neposredna posljedica toga bilo je prepuštanje znatnoga dijela Panonije tzv. Velikim Hunima.

Veliki Huni u južnoj Panoniji Rimljani nisu dugo zadržali nadzor nad panonskim pokrajinama. Aecije, koji se u borbi za prevlast u Zapadnome Carstvu našao u škripcu, morao je 432. godine pobjeći Hunima. Poznat je i njegov itinerarij: nakon što je otišao iz Rima, brodom se prebacio u Dalmaciju, a otamo je preko južne Panonije došao k Hunima.1 Zahvaljujući tomu što je uživao povjerenje hunskog kralja Ru(g)e (o. 412.–434.), Aeciju je na raspolaganje bila stavljena znatna hunska vojska, pa se s njom pojavio pred Ravenom i ishodio sporazum s Galom Placidijom i Valentinijanom III., kojim mu je bilo zajamčeno imenovanje za glavnoga zapadnorimskoga vojnoga zapovjednika.2 U novom se svojstvu Aecije našao u mogućnosti Hune nagraditi za njihovu potporu i time ih još jače vezati za sebe. Tako je 433. godine sklopio s njima redovni saveznički ugovor čiji su uvjeti bili uobičajeni. Huni su kao federati dobili službeno pravo naseljavanja na rimskom tlu, a zauzvrat su se obvezali na pružanje vojne pomoći.3 Odnosi između Zapadnog Carstva i Huna su time bili uzdignuti na novu razinu. Historiografija je uglavnom prihvatila 433. kao datum sklapanja saveza između Zapadnih Rimljana i Huna, iako neki navode 430., 431., 432., 434. i 435. godinu.4 No, Prosper Tiron, a. 432, uz Gračanin 2005a, 26 i bilj. 50, 2006b, 50 i bilj. 81. O okolnostima usp. Seeck 1920, 115-117, Bury 1958a 248, Stein 1959, 321-322, Stickler 2002, 55-56, 107-108, Demandt 2007, 184. 2 PLRE II, 24 s. v. Aetius 7. 3 O savezu svjedoče Galska kronika, a. 434 i Prisk, fr. 11.1, 2-5. Usp. Gračanin 2005a, 26, 2006b, 50. 4 Alföldi 1926, 90, Schmidt 1934, 262, 1938, 185, Thompson 1948, 64, Stein 1959, 322, Wirth 1967, 44, 1999, 47, Várady 1969, 303-309, Mócsy 1974, 350 (prema njemu, te je godine samo sankcionirano hunsko osvajanje), Barkóczi 1980, 119, Salamon – Sós 1980, 398, Fitz 1994, 1324, 1328, Andrić 2002, 131, Lotter 2003, 16, 51, Gračanin 2005a, 26, 2006b, 50. Ostala mišljenja: Seeck 1920, 115 (431. godina), Mirković 1971, 48 (432. godina), Wozniak 1981, 352 1

69


5. 4. 2011. 14:45:32


može se pretpostaviti da je Aecije federatski ugovor utanačio čim je preuzeo vodeći položaj u Zapadnom Carstvu, a dok je još bio živ hunski kralj Ru(g)a kojemu se za pomoć bio obratio i 425. godine. Ugovor su nato potvrdili i Ru(g)ini nasljednici Bleda (434.–445.) i Atila (434.–453.) kojima je po svoj prilici bilo 434./435. godine upućeno zapadnorimsko poslanstvo s Aecijevim sinom Karpilionom i Kasiodorom, djedom glasovitog Magna Aurelija Kasiodora Senatora.5 Taj mnogo poznatiji unuk Kasiodor pruža i jedino svjedočanstvo o poslanstvu, navodeći kao njegova primatelja isključivo Atilu, što je pojedine istraživače navelo na zaključak da je Atila tada već bio glavni politički čimbenik u hunskoj državi odnosno da se poslanstvo dogodilo tek poslije Bledine smrti. No, izostavljanje Blede, koji je zauzimao viši položaj u suvladarstvu, radije treba pripisati Atilinu povijesnom ugledu kojim je nadaleko nadmašivao starijeg brata, osobito stoga što je Kasiodor očito htio prenaglasiti ulogu i uspjeh svog djeda u poslanstvu, pa je kako Atilu tako i okolnosti oslikao problematičnijima nego što su tada mogli biti.6 Prema odredbama ugovora, Hunima je prepušten velik dio Panonije.7 Budući da su Druga Panonija i Valerija ležale neposredno uz hunsko područje onkraj Dunava i činile u tom smislu cjelinu, jamačno su se obje našle pod službenom vlašću Huna (može se pretpostaviti da je Hunima bilo osobito bitno da ovladaju samom utvrđenom granicom uz Dunav). Iz ovoga su bili izuzeti veliki gradovi, barem u Drugoj Panoniji, a zacijelo i strateški izuzetno važne prometnice uz Savu i Dravu koje su povezivale Italiju s istočnim pokrajinama. Vjerojatno je među ustupljenim panonskim pokrajinama bila i Prva Panonija. Za to nema nikakve neposredne potvrde u vrelima, ali se i na tu mogućnost smije pomišljati s obzirom na to da su ostrogotskoalansko-hunski federati bili dijelom naseljeni i u toj pokrajini.8 I u vezi s pitanjem koje su panonske pokrajine pripale Hunima temeljem ugovora iz 433. godine vladaju u historiografiji raznolika mišljenja. Neki drže da su stekli cijelu Panoniju odnosno

5 6

7

8

(435. godina), Bóna 1982, 181 (432./434. godina), 1991, 52 (434./435. godina), Zecchini 1983, 163, bilj. 84 (434. godina), Nikolanci 1985, 5 (430. godina), Popović 1987, 103 (434. godina), Šašel-Kos 1994, 105 (433./434. godina), Tomičić 2000, 266 (434. godina). Maenchen-Helfen 1973, 89-90, 1978, 65-66 nije odredio datum. Várady 1969, 309-312, Gračanin 2005a, 27, bilj. 52, 2006b, 51. Za Kasiodorovo pismo iz 507. godine u kojem se spominje poslanstvo vidi Variae, 1.4.10-12. Atilu kao jedinog činitelja ističe Várady 1969, 309. Da se poslanstvo dogodilo poslije Bledine smrti 445. godine zaključio je Maenchen-Helfen 1973, 105-107, 1978, 78-79 (ovo prihvaća Stickler 2002, 119, 120-121), povezavši ga je s kvarenjem odnosa između Zapadnog Carstva i Huna, a da uopće nije spomenuo Romulovo poslanstvo iz 449. godine. No, kvarenje zapadnorimsko-hunskih odnosa može se utvrditi tek od otprilike 448. godine (usp. Várady 1969, 315 i d., Bóna 1991, 89 i d., Gračanin 2000, 32, 2003, 54). Atila ne bi prije riskirao raskid sa Zapadom kad je još 447. godine ratovao s Istokom, iako je možda već i tada snovao pohod na Galiju. O tome koje bi panonske pokrajine bile prepuštene Hunima jedino svjedočanstvo pruža Prisk, fr. 11.1, 3-5, koji spominje predio Panonije uz rijeku Savu. Da Huni nisu gospodarili svim panonskim pokrajinama, opet se doznaje iz Priska, fr. 11.2, 578-579 kad priča o izvjesnom Konstanciolu koji je dolazio s područja Panonije kojim je vladao Atila. Tvrdnja ima smisla samo ako su postojali i dijelovi Panonije koji nisu bili podređeni hunskom kralju. Usp. i Gračanin 2005a, 28, bilj. 53, 2005b, 460, 2006b, 52. Arheološki bi nalazi govorili tomu u prilog (usp. Bóna 1991, 200-202, Wirth 1999, 45). 70


5. 4. 2011. 14:45:33


sve četiri panonske pokrajine,9 dok drugi pretpostavljaju kako se radilo o Prvoj Panoniji, Valeriji i Saviji,10 Valeriji i Drugoj Panoniji,11 Valeriji i Prvoj Panoniji,12 Valeriji i istočnom dijelu Prve Panonije, ali ne i o Saviji i Drugoj Panoniji,13 Valeriji i Saviji,14 Drugoj Panoniji15 odnosno Prvoj Panoniji.16 Bilo je izneseno i mišljenje da Aecije uopće nije ustupio Hunima dijelove Panonije, nego da im je samo službeno priznao pravo na panonske oblasti koje su otprije držali.17 Nije slučajno što je vjerojatno jedina neprepuštena panonska pokrajina bila Savija i što su Hunima nametnuta i ograničenja u Drugoj Panoniji. Obje su južnopanonske pokrajine činile svojevrsnu predstražu Italiji tako da je i Zapadnom Carstvu zacijelo bilo stalo da one ne padnu u ruke potencijalno nepouzdanim Hunima. U ove okolnosti dobro se uklapa i pretpostavka da je otprilike u isto to vrijeme uz jugozapadnu granicu Savije bila oblikovana nova pokrajina Središnja Valerija (Valeria Media) kao dio zapadnorimskoga obrambenog sustava u predvorju Alpa.18 Navedena promjena možda je bila potaknuta i time što su južnopanonske oblasti praktično pretvorene u neku vrstu područja razdvajanja prema Hunima. Možda je na to još više utjecala okolnost što se za južnu Panoniju zbog njezine iznimne prometne i strateške važnosti osobito zanimalo i Istočno Carstvo. Štoviše, moguće je da su Aeciju bile unaprijed vezane ruke u vezi s time koje će dijelove Panonije predati Hunima odnosno nije im mogao prepustiti sve četiri panonske pokrajine čak i da mu je to bila želja. Čini se da je još 424. godine, dok je u Konstantinopolu kao izbjeglica boravila Gala Placidija s tada petogodišnjim sinom Valentinijanom, između Istoka i Zapada postignut dogovor kojim se konačno riješilo pitanje vrhovništva nad Iliričkom prefekturom. U zamjenu za istočnorimsku vojnu pomoć protiv tadašnjeg cara na Zapadu Ivana, Gala Placidija se u ime Zapadnog Carstva Seeck 1920, 115, Schmidt 1934, 262, 1938, 185, Andrić 2002, 131, Lotter 2003, 16 i bilj. 46, 51. 10 Mócsy 1974, 350, Wirth 1999, 45-46. 11 Bury 1958a, 272 i bilj. 3, Stein 1959, 322, Šašel 1979, 128, Šašel Kos 1994, 105-106. 12 Altheim 1951, 84, Menghin 1987, 20, Bóna 1991, 52. 13 Fitz 1994, 1324, 1328. 14 Mirković 1971, 43, Wozniak 1981, 352. 15 Várady 1969, 303 i d., 397. 16 Alföldi 1926, 90, koji je bez pravog dokaza ustvrdio da je Prisk pomiješao Savu s Dravom, Thompson 1948, 64, Mócsy 1962, 582, Salamon – Sós 1980, 398, po kojima su Huni još 427. godine dobili Drugu Panoniju i Saviju. 17 Maenchen-Helfen 1973, 89-90, 1978, 65-66. Na drugom je pak mjestu (1973, 107, 1978, 79) ustvrdio kako je Aecije odstupio Atili krajeve duž Save, i to u vremenu poslije 445. godine. I Posavec 1997, 11 netočno navodi da su do 427. godine Prva Panonija i Valerija potpale pod hunsku vlast, a da su istodobno Savija i Druga Panonija prepuštene Istočnome Carstvu. 18 Tóth 1989, 197-226, Bóna 1991, 83, Fitz 1994, 1330, Gračanin 2005a, 36, 2006b, 64. Naziv pokrajine oslanja se na Anonima Ravenjanina (4.20: patria que dicitur Valeria, que et Media appellatur Provincia, “zemlja koja se zove Pokrajina Valerija, nazvana i Središnja”). Ime je vjerojatno dobila po tome što su se ondje naselili izbjeglice iz prave Valerije (Tóth 1989, 222-223). Također i Bratož 2007, 268, koji ističe kako nema potvrde za hipotezu da je nova oblast dobila pokrajinski ustroj budući da izvori iz druge polovine 5. i iz 6. stoljeća spominju uglavnom stare nazive južnopanonskih pokrajina. 9

71


5. 4. 2011. 14:45:33


odrekla prava na Istočni Ilirik.19 Tom je prigodom Valentinijan zaručen s dvogodišnjom Licinijom Eudoksijom, kćeri svoga polubratića Teodozija II., što je vjerojatno također bio dio pogodbe. Trinaest godina poslije, kad su se Valentinijan III. i Licinija Eudoksija 29. listopada 437. vjenčali u Konstantinopolu, 20 svečano je potvrđeno zapadnorimsko odricanje prava na istočnoilirske oblasti, a zapadni je carski dvor ustupio Istoku i velik dio Panonske dijeceze, odnosno panonske pokrajine, a možda i Dalmaciju.21 Time se Zapad htio riješiti svih mogućih komplikacija u vezi s Hunima i Podunavljem. Opasna blizina Huna i njihova sve veća nezasitnost tako su izravno utjecali na upravnopolitičke promjene u Zapadnom Iliriku. Vrhovništvom nad Panonijom, zapravo svedenim na južnopanonske pokrajine, Istočno je Carstvo preuzelo nadzor nad strateški ključnom posavskom oblašću sa Sirmijem kao središnjom obrambenom točkom. 22 Upravo stoga što se nadleštvo istočnorimskoga cara protegnulo i na Panoniju, postojala je opasnost da se pogoršanjem odnosa između Istočnog Carstva i Huna na udaru nađu i panonske oblasti. Doduše, u ovo vrijeme još nije bilo razloga za zabrinutost jer se održavao mir sklopljen 435. godine kod grada Marga (Margum, Orašje kod Dubravice, Srbija) na ušću Morave u Dunav.23 No, 440. godine Huni su samovoljno zaključili da Istočni Rimljani ne poštuju uvjete sporazuma i odlučili su napasti. U jesen 440. hunske čete predvođene obojicom kraljeva prešle su Dunav te zaposjele Viminacij (Viminacium, Stari Kostolac, Srbija). Huni su 441. godine nastavili nazadrživo napredovati te zauzeli Marg, Singidun i Sirmij u jednom smjeru prodora, a u drugom smjeru doprli su do Najsa (Naissus, Niš) prateći dolinu Morave. Tada je dogovoreno jednogodišnje primirje koje je istočnorimska vlast iskoristila za to da uputi vojna pojačanja u Iliričku prefekturu i Tračku dijecezu. Dolazak svježih rimskih postrojbi nije odvratio Hune od daljnjih napada. Oni su već 442. godine ponovno navalili i opustošili iliričke i tračke oblasti, osvojivši niz gradova uz dunavsku granicu. Vjerojatno još potkraj 442., a najkasnije početkom 443. godine iznova je bio sklopljen mir.24 O tome usp. Stein 1914, 314-347. Također i Gračanin 2005a, 28-29, 2006b, 54. Marković 1971, 42 pogrešno datira zaruke Valentinijana III. i Licinije Eudoksije 426. godinom. Marcelin, a. 424.2 ih nedvojbeno smješta u 424. godinu. 20 Seeck 1920, 121, Enßlin 1939, 2235, Bury 1958a, 225, PLRE II, s. v. Valentinianus 4, 1139, Demandt 2007, 183 (28. listopada). Datum zacijelo nije slučajan budući da je Valentinijan III. bio 23. listopada 424. u Tesaloniki proglašen cezarom, a 23. listopada 425. u Rimu augustom (Seeck 1920, 93, 97, Stein 1959, 284, Demandt 2007, 183). 21 O tome svjedoče Kasiodor, Variae 11.1.9 i Jordan, Romana 328. Za argumentaciju i raspravu usp. Gračanin 2005a, 29-31, bilj. 56, 2005b, 460-461, 2006b, 55-58. 22 Gračanin 2005a, 29, 2006b, 54-55. 23 O tome usp. Thompson 1948, 74-75, Altheim 1951, 101-102, 110, Manechen-Helfen 1973, 90-91, 1978, 66-67, Bóna 1991, 54-55, Wirth 1999, 50-51, Gračanin 2005a, 31, 2006b, 59. 24 Seeck 1920, 120, 246, 291-293, Thompson 1948, 78-86, Altheim 1951, 111-112, Lemerle 1954, 279-280, Bury 1958a, 255, 273-274, Stein 1959, 291-292, Maenchen-Helfen 1973, 108117, 1978, 80-86, Popović 1987, 123, Bóna 1991, 55-60, Wirth 1999, 58-62, Gračanin 2005a, 32, 2006b, 59-60, Demandt 2007, 202. Kronologija i pojedinosti prema Croke 1981, 159170. 19

72


5. 4. 2011. 14:45:33


Vrhunac hunske vlasti Padom Sirmija 441. godine25 dovršeno je hunsko zaposjedanje Druge Panonije. Malo je mjesta sumnji da je tada osvojena i Basijana koja se nalazila uz rimsku cestu što je preko Singiduna, Marga i Viminacija spajala Sirmij s Najsom.26 No, nema razloga pretpostaviti da su Huni tada zauzeli i Panoniju Saviju. Vojnostrateški ne bi time ništa dobili budući da su pokoravanjem Sirmija i ostatka Druge Panonije ionako prekinute komunikacije s Iliričkom prefekturom.27 Težište hunskih provala uvijek je bio donji Dunav, pa bi prisvajanje zapadne Posavine, odakle nije ni mogao doći otpor, uistinu bilo suvišno. Izravni nadzor nad srednjim Podunavljem bio je nešto drugo jer su zahvaljujući njemu Huni mogli bez teškoća napadati Istočno Carstvo i s njegova vlastita područja. Iz tijeka pohoda 441. godine jasno je vidljivo kako su hunska osvajanja pratila Dunav i da je Sirmij bio završna točka, odnosno daljnjega prodora na Zapad nije bilo. Dakako, ne treba opet misliti da su se Huni čvrsto držali rimske administrativne podjele: pokrajinske granice njima su malo značile, kao što pokazuje i Atilin zahtjev upućen istočnorimskom dvoru 448. godine da se u dubini od pet dana hoda isprazni oblast koja se protezala duž Dunava od ruba Panonije do grada Nove (Novae, Steklen kod Svištova, Bugarska) u Drugoj Meziji i da nova hunsko-rimska pogranična postaja bude Najs.28 Gubitak Sirmija označio je konačni slom upravnog i vojnog ustroja u panonskim pokrajinama.29 Grad je od 437. godine bio središte Iliričke prefekture, koje je sada silom prilika ponovno moralo biti premješteno u Tesaloniku.30 Na taj je način hunski osvajački udarac presudio rimskoj upravi u južnoj Panoniji i ona se od toga više nije oporavila. Sudeći po dosadašnjim arheološkim spoznajama i interpretaciji dostupne građe, Huni su ostavili vrlo rijetka materijalna svjedočanstva svoje nazočnosti u južnoj Panoniji. O okolnostima osvajanja grada svjedoči Prisk fr. 11.2, 332-333 (= VIINJ I, 9-10). Datiranje pada Sirmija 441. godinom je opće prihvaćeno, a u hrvatskoj historiografiji među prvima ga je iznio Šišić 1925, 160. Zauzeće su pogrešno 448. godinom datirali Zeiller 1918, 146, 1947, 674, Bury 1958a, 276, bilj. 1. Neobičnim previdom Tomičić 2000a, 266-267 hunsko osvajanje Sirmija smješta u 442. godinu (slično i Wolfram 1987, 46: 441./442. godina). 26 Za pad Basijane usp. Dušanić 1967, 74, Šašel Kos 1996, 106. 27 Šišić 1925, 160 kaže da je nakon hunskih osvajanja 441. godine “samo okolica Siscije još bila rimska”, a Posavec 1997, 11 navodi da su Huni tada provalili i u Drugu Panoniju i u Saviju te zauzeli obje pokrajine, dok bi uz okolicu Siscije pod rimskom vlašću ostali vjerojatno i dijelovi Panonije južno od Save, pritom se pozivajući i na Barkóczija (1980, 117-119) kod kojega se to uopće ne spominje. Tomičić 2000a, 266 ustvrđuje da je 446. godine Valentinijan III. odstupio Atili Saviju, ali ne kaže na čemu temelji zaključak. U tome zapravo slijedi Bónu 1991, 81, koji pogrešno tvrdi da se Priskov navod o Aecijevu odstupanju posavskih predjela Panonije (vidi str. 70-71, bilj. 7 i 17) odnosi na 445./446. godinu. To nije niti bilo moguće budući da se Zapad još 437. godine odrekao panonskih pokrajina u korist Istoka. 28 Prisk, fr. 11.1, 5-14 (= VIINJ I, 12-13). Usp. Gračanin 2005a, 32-33, 2006b, 60-61. 29 Alföldi 1926, 97, Gračanin 2005a, 33-34, 2006b, 62. 30 Jedino svjedočanstvo o Sirmiju kao središtu Iliričke prefekture pruža Justinijanov ukaz iz 535. godine (Novellae 11.1 = Šišić 1914a, 167), ali nema potrebe u njega sumnjati. Za argumentaciju i raspravu o vjerodostojnosti ove vijesti usp. Gračanin 2005a, 33-34, bilj. 64, 2006b, 62-63. Vidi i Kalhous 2009, 272-273. 25

73


5. 4. 2011. 14:45:33


Ova okolnost pokazuje kako im nije bilo osobito stalo do toga da se smjeste na rimskom području, ali su zato htjeli unaprijed osujetiti bilo kakvu prijetnju koja bi odatle mogla doći. Odumiranje rimske utvrđene granice u srednjem Podunavlju dosegnulo je u ovom vremenu vrhunac.31 I napadi 440.–442. godine jasno ukazuju na hunsku nakanu da razaranjem pograničnih utvrda bitno oslabe obrambenu sposobnost Istočnog Carstva,32 u što se uklapa i osvajanje Sirmija. Arheološka ostavština upućuje na to da su se Huni, odnosno pripadnici njima podložnih naroda, smjestili na pojedinim točkama u uskom podunavskom pojasu, osobito na pogodnim riječnim prijelazima. S prostora Druge Panonije poznati su ponajprije nalazi iz Neština i Zmajevca, a njima treba pribrojiti i brojnije nalaze iz Novih Banovaca. 33 Hunskom dobu možda pripada i pojedinačan nalaz iz Zemuna,34 dok takvo pripisivanje pojedinih predmetnih ostataka iz Siska i Vinkovaca te s Kuzelina nema uporišta.35 Osim za vojnostrateške potrebe, Hunima je Panonija služila i u gospodarske svrhe. Poznat je slučaj zabilježen u vrelima da je kamen za izgradnju kupelji jednog hunskog uglednika – ovo je i svjedočanstvo kako ni Huni nisu odoljeli ugodama rimskoga načina života – dopremljen iz Panonije, vjerojatno vodenim putem iz fruškogorskih kamenoloma.36 Brojni Panonci su bez sumnje našli korist u suradnji s Hunima, poput tumača Konstanciola i Atilina osobnog tajnika Oresta, iako Usp. Soproni 1985, 105-106. O tim razaranjima usp. Ivanišević 1999, 106. 33 Kiss 1979, 337, br. 24-25 nalaze iz Neština i Novih Banovaca pripisuje panonskim Ostrogotima iz druge polovine 5. stoljeća, ali bi oni jednako tako mogli pripadati bilo Hunima bilo Ostrogotima iz vremena hunske vlasti u Panoniji. 34 Nalaz fibule istočnogermanske provenijencije pokazaje analogije s horizontom Untersiebenbrunn (usp. Ivanišević 1999, 98, 105). O horizontu Untersiebenbrunn koji pripada prvoj polovini 5. stoljeća usp. Tejral 1988a, 237 i d., 253 i d., 1988b, 29 i d. Kiss 1979, 337, br. 6 i Tomičić 2000a, 270, bilj. 66 pripisuju fibulu panonskim Ostrogotima iz druge polovine 5. stoljeća. No, upravo kao i u prethodnom slučaju, fibula je mogla pripadati i Ostrogotima pod hunskom vlašću. 35 Tomičić 2000a, 268 smatra hunskodobnima neke nalaze iz Siska i s Kuzelina, no tomu proturječe ponajprije povijesne okolnosti. Već je Vinski nalaz iz Siska, brončani ukrasni okov u obliku cikade (1957b, 138, br. 2), datirao u kraj 5. i prvu polovinu 6. stoljeća (1957b, 156-157), iako je izrazio i mogućnost da bi mogao pripadati ostrogotsko-alansko-hunskim federatima (1957b, 158). Na ovo se u procjeni etničke provenijencije, što je samo po sebi metodološki sporno, nadovezuje i Simoni 1989, 109, 120, br. 13, koja okov pripisuje Hunima ili Ostrogotima iz 5. stoljeća, što bi značilo da može potjecati i iz prvog doba ostrogotske vlasti u južnoj Panoniji. Čak i da je Vinskijeva pretpostavka točna, taj se slučajan nalaz nikako ne bi smio uzeti kao potvrda da su se federati naselili u Saviji jer je bilo i drugih prigoda kada je onamo mogao dospjeti, ponajprije tijekom vojnih pohoda Teodozija I. u kojima su federati sudjelovali. Moguće je pomišljati i na vrijeme kad je na ovim prostorima djelovao Alarik. Ni nalazi s Kuzelina ne pripadaju hunskom dobu nego panonskim federatima (vidi str. 60, bilj. 71). Ovo vrijedi i za srebrnu fibulu u obliku cikade s ostatkom brončane igle, koja se može datirati u svršetak 4. i početak 5. stoljeća (Sokol 1998, 14, 22, br. 12). Kao nalazište hunskodobnih metalnih ukrasnih predmeta Tomičić spominje i Vinkovce (2000a, 268), ali ne navodi izvor podatka. Inače s vinkovačkog područja nisu poznati nalazi iz vremena hunske vlasti (usp. Dimitrijević 1979, 190-191). 36 Prisk, fr. 11.2, 364-366 (= VIINJ I, 15). O tome usp. Barišić 1955a, 15, bilj. 22, Mirković 1971, 48, Andrić 2002, 132, Gračanin 2005a, 37, bilj. 77, 2006b, 65. 31

32

74


5. 4. 2011. 14:45:33


je neznani zidar Sirmijac koji je sagradio gore spomenutu kupelj bio doveden kao zarobljenik, a ni nakon obavljena posla nije pušten nego je morao ostati kao nadzornik kupelji.37 Ova je “hunska alternativa”38 značila za mnoge pokrajinske stanovnike bijeg od kasnorimskog opresivnog fiskalnog i vladavinskog sustava.39 Unatoč tome što je bila tuđinska, odnosno nije bila rimska, hunska je vlast u svakom slučaju imala barem jedan povoljan učinak na stanje u kasnoantičkoj Panoniji: pružila je dva desetljeća sigurnosti od barbarskih provala koje su u prethodnom vremenu često pogađale panonski prostor. Novi, nadasve silovit rat koji je 447. godine poveo Atila protiv Istočnog Carstva nije utjecao na Panoniju, što je pokazalo očite prednosti izravne hunske vlasti nad njom. Ubrzo nakon toga je hunski kralj počeo usmjeravati svoju pozornost prema Zapadu s kojim je dotada održavao dobre odnose. Konačan prekid dogodio se 451. godine kad je izbio rat kojim je Atila prijetio zapadnoj polovici Carstva još 449. godine.40 Izuzetno snažna hunska vojska je u pohod na Galiju kretala preko Panonije, vrlo vjerojatno kroz sjevernopanonske pokrajine.41 Doživjevši neuspjeh u Galiji, Atila je u kasno proljeće 452. udario izravno na Italiju. Put ga je opet vodio preko Panonije, po svemu sudeći i Međurječjem.42 Ni italski se pohod nije pokazao osobito uspješnim jer konačni cilj nije postignut.43 Iako se Atila u svoje sjedište vraćao natovaren bogatim plijenom – jamačno istim putem kojim je i kretao u napad – okolnosti su se potpuno izmijenile: sad je bio u otvorenom neprijateljstvu s oba Carstva.44 Ishod predstojeće Za Konstanciola vidi Prisk, fr. 11.2, 578-579, za Oresta Prisk, fr. 11.21 2-5, Valezijev anonim, 8.38, a za anonimnog zidara Prisk, fr. 11.2, 368-372. Usp. Gračanin 2005a, 37, bilj. 76, 2006b, 64. 38 Sintagma prema P. Tomki (1996b, 91). H. Wolfram je cijelom poglavlju u svojoj knjizi The Roman Empire and Its Germanic Peoples nadjenuo naslov The Hunnic Alternative – Hunska alternativa (1997, 123 i d.; djelo je izvorno izašlo 1990. godine na njemačkom jeziku kao Das Reich und die Germanen). 39 Svjedočanstvo o tome pruža priča o trgovcu Grku iz Viminacija koji je dospio u hunsko zatočeništvo, ali je ostao kod Huna i nakon što je stekao slobodu jer je bio mnogo zadovoljniji životom pod hunskom nego rimskom vlašću (Prisk, fr. 11.2, 407-510). Usp. Gračanin 2006b, 65. 40 Usp. Prisk, 11.2, 584-585. 41 O tome svjedoče Jordan, Getica 227 i Grgur Tourski, 2.6. Usp. Gračanin 2005a, 35, bilj. 68, 2006b, 66, bilj. 178. 42 Atilin prolazak Panonijom bilježi Prosper Tiron, a. 452. Usp. Gračanin 2005a, 35, 2006b, 66. Čini se da arheološka ostavština dobro oslikava put kojim su prolazili Huni: hunskodobni nalazi otkriveni su u koritu Savinje kod Celja, u Ljubljani i Drnovu kod Krškog (Knific 1993, 530-531, Tomičić 2000a, 268 i bilj. 56). Budući da su Celje i Ljubljana ležali na prometnici koja je od Ptuja vodila u sjevernu Italiju, moguće je da su se Huni poslužili podravskom cestom. Drnovo kod Krškog je pak u rimsko doba bilo mjesto postaje Neviodun na prometnici koja je smjerala u Sisciju, što čini vjerojatnom pretpostavku da su bar djelomice prolazili i posavskom cestom. Dakako, nalazi mogu potjecati iz vremena kad su se hunske snage vraćale iz Italije. 43 O tom pohodu usp. Seeck 1920, 311-312 (pogrešno datiranje pohoda u zimu 451. godine), Thompson 1948, 144-147, Altheim 1951, 143-146, Bury 1958a, 294-296, Stein 1959, 335336, Maenchen-Helfen 1973, 132-141, 1978, 99-106, Duval 1976, 291-296, Bóna 1991, 98-99, Wirth 1999, 105-111, Bratož 2003a, 512-517, Demandt 2007, 188-189. 44 Istočnorimski car Marcijan (450.–457.) otkazao je plaćanje danka Hunima (usp. Seeck 1920, 299-300, Altheim 1951, 131-132, Bury 1958a, 290, Stein 1959, 333, Bóna 1991, 89, Wirth 37

75


5. 4. 2011. 14:45:33


borbe naprasno je odlučen Atilinom smrću u jesen 453. godine. Nestankom Atilina autoriteta, njegovi sinovi nisu bili u mogućnosti održati golemi savez naroda na okupu i hunska se veledržava raspala u ustanku koji su podigli germanski podložnici. Hunsko je gospodstvo u Panoniji skršeno, no to nije značilo da se obnovila rimska vlast: na mjesto Huna sada su stupili Germani.

1999, 88, Demandt 2007, 188), a u kasno ljeto 451. osobno se na čelu vojske pojavio u Tračkoj dijecezi kako bi suzbio napadače koji su po Atilinu nalogu provalili na istočnorimsko područje (usp. Seeck 1920, 301, Thompson 1948, 143-144, Bury 1958a, 295, Stein 1959, 334, Maenchen-Helfen 1973, 131, 1978, 98, Wirth 1999, 97). 76


5. 4. 2011. 14:45:33

IV. poglavlje

Doba germanske prevlasti

Slom hunske velemoći otvorio je put Germanima koji su na temeljima rimske države i u njezinim nekadašnjim okvirima oblikovali nove državno-političke tvorevine. Hunsko je gospodstvo nepovratno rastočilo nekadašnji rimski upravni ustroj, a Panonija se od toga više nije oporavila. Oslanjajući se na rimsko naslijeđe, ostrogotska je vlast u drugom razdoblju svoje nazočnosti u Panoniji pokrenula određenu obnovu, ali je ona zamrla propašću ostrogotske države.

Ostrogotska sila u južnoj Panoniji Atilini sinovi Elak, Dengizik-Denzik i Ernak nisu uspjeli prevladati krizu u koju je potonula hunska država nakon smrti njihova slavnog oca. Vrhunac sukoba između Huna i njihovih saveznika s jedne strane i protuhunskoga germanskoga saveza predvođenog Gepidima s druge strane dosegnut je 454. godine u bitki kod panonske rijeke Nedao,1 koju po svoj prilici treba tražiti u prostoru između Dunava i Tise, jer se središte hunske države nalazilo između Tise, Körösa (Crişa) i Timiša (Tamiša), a odlučujuće borbe između Huna i ustanika morale su se voditi upravo ondje.2 Hunskim porazom su se okoristili i pobjednici i poraženi među Germanima. Tako su se Ostrogoti, iako su u nedavnom ratu pružili podršku Hunima,3 uspjeli prometnuti u nove gospodare Panonije. Prostor pod neposrednim utjecajem Ostrogota prostirao se Prvom i Drugom Panonijom te zasigurno i obližnjim dijelovima Panonije Savije i Valerije.4 Onamo su stigli predvođeni trojicom braće iz roda Amalaca, Valamirom kao vrhovnim kraljem te O bitki svjedoči jedino Jordan, Getica 261. Mnogi je datiraju 455. godinom (Thompson 1948, 153, Thompson – Heather 1996, 168, Altheim 1951, 153, 1962, 337, Varády 1969, 331, Bóna 1982, 183, 1991, 207, Pritsak 1995, 35, Tomičić 2000a, 268), a neki u obzir uzimaju i 453. godinu (Wirth 1999, 113, usp. i Heather 1994, 246). No, vjerojatnije je da se bitka vodila 454. godine (usp. Dimitrijević 1967, 230, Maenchen-Helfen 1974, 144-147, 1978, 108-110, Pohl 1980, 260, Lippold 1987, 206, Giustechi Conti 1994, 138, 141, Gračanin 2006a, 90). 2 Za lokalizaciju rijeke usp. Gračanin 2006a, 90-91, bilj. 43. 3 U historiografiji su podijeljena mišljenja oko toga na čijoj su se strani borili Ostrogoti, pa čak jesu li uopće sudjelovali u borbama, no u novije je vrijeme ipak prevladao stav da su ostali vjerni Hunima (usp. Gračanin 2006a, 91, bilj. 44). 4 Jordan, Getica 264. Usp. Pohl 1980, 263, Wolfram 1990, 262, Lotter 2003, 104-105, Gračanin 2006a, 91. 1

77


5. 4. 2011. 14:45:34


Tiudimirom i Vidimirom, uzmaknuvši pred Gepidima iz današnje sjeverozapadne Transilvanije, gdje su bili naseljeni još pod vlašću Huna.5 Iako Valamir (prije 451.– 468.) pod svojim vrhovništvom nije uspio okupiti sve Gote poslije hunskog poraza, ipak je raspolagao znatnom vojnom silom da bude zanimljiv rimskim vlastima. Tako je istočni car Marcijan sklopio s panonskim Ostrogotima federatski ugovor kojim je u biti potvrdio postojeće stanje odnosno već provedeno ostrogotsko zaposjedanje dijelova Panonije.6 Činjenica o naseljavanju Ostrogota u Panoniji otvorila je u historiografiji tri problema. Prvi se tiče ovlasti Marcijana kao istočnog cara da Ostrogotima doznači Panoniju kao federatsko prebivalište. Dio stručnjaka uvjerenja je kako je Marcijan mogao zahvatiti u panonske oblasti zahvaljujući činjenici što na Zapadu tada nije bilo (zakonitog) cara.7 Neki smatraju da su se Ostrogoti obratili dvoru u Konstantinopolu, a ne u Raveni jer im je Istočno Carstvo moglo plaćati godišnji supsidij, a Zapadno tobože nije.8 Ostali čak pomišljaju i na to da su Ostrogoti federatski ugovor sklopili najprije sa zapadnim carem Avitom i da bi taj sporazum potom obnovio Marcijan.9 Pojedini istraživači vjeruju da je Marcijanova nadležnost proizašla i iz toga što se Zapad 437. godine odrekao sirmijske oblasti u korist Istoka,10 ali to ne objašnjava okolnost da je car mogao dozvoliti naseobu Ostrogota u ostalim dijelovima Panonije. Povjesničarska se nedoumica može prilično jednostavno razriješiti ako se prihvati interpretacija prema kojoj je Zapadno Carstvo 437. godine odstupilo Istoku sve panonske pokrajine.11 Otuda bi istočna polovica Carstva imala pravo suvereno odlučivati o sudbini cijele Panonije. Na ovom mjestu valja se dotaknuti i pitanja navodne intervencije zapadnorimskog cara Eparhija Avita (455.–456.) u Panoniji potkraj 455. godine.12 Prema raširenu mišljenju, njome bi dio ili čak cijela Panonija bila podvrgnuta zapadnorimskoj vlasti.13 No, čini se vjerojatnijim da se taj vojni pothvat uopće nije dogodio, odnosno da se zapravo radi o Avitovom proputovanju iz Galije u Italiju od srpnja do rujna 455. kada je novi car prošao i noričkim pokrajinama koje su bile dio Panonske Harhoiu 1980, 107, Horedt 1980, 118, Pohl 1980, 260. Enßlin 1928b, 153-155 i Heather 1994, 242 drže da su Ostrogote već Huni naselili u Panoniji, a Várady 1969, 330 smatra da su se u vrijeme bitke kod rijeke Nedao Ostrogoti nalazili u Drugoj Panoniji, a da su potom preselili obitelji iz starih obitavališta na donjem Dunavu. 6 O tome svjedoči Jordan, Getica 270. O sklapanju federatskog sporazuma usp. Varády 1969, 331-332, Pohl 1980, 263, Schwarcz 1992, 51, Andrić 2002, 133-134, Lotter 2003, 104, Gračanin 2006a, 92 i bilj. 48. 7 Enßlin 1928b, 154, Stein 1959, 353, Várady 1969, 331. 8 Alföldi 1926, 100-101. 9 Schmidt 1927, 459-460, 1934, 269. 10 Várady 1969, 331-332. 11 Vidi str. 72. 12 Pretpostavka se temelji na Sidoniju Apolinaru, Hvalospjev izrečen augustu Avitu (= Carmina, 7.588-589), koji kaže da je puko Avitovo putovanje povratilo Panonije naraštajima izgubljene. 13 Seeck 1920, 328, Alföldi 1926, 100, Schmidt 1934, 262, 269, Stein 1959, 369, Várady 1969, 331 (Druga Panonija), Maenchen-Helfen 1973, 144-147, 1978, 108-110 (Prva Panonija i još jedna panonska pokrajina), Bóna 1991, 114-115 (dio Panonije), Schwarcz 1992, 51-52 (Panonija Savija), Lotter 2003, 20, 106 (dijelovi Panonije). Egger 1962a, 117, Mócsy 1962, 582, 1974, 350, Wolfram 1990, 261 i Wirth 1999, 47, 119 vjeruju u Avitovu demonstraciju sile koja je, kako zaključuju, ostala bez učinka. 5

78


5. 4. 2011. 14:45:34


dijeceze.14 Već sam carev boravak na rubu oblasti koje su donedavno bile pod hunskom vlašću odnosno utjecajem bio bi za panegiričara Sidonija Apolinara, inače i careva zeta, dovoljan da progovori o obnovi rimske vladavine na tome području.15 Drugi problem povezan je s datacijom spomenutoga federatskog sporazuma, koja varira između 455. i 456. godine.16 Prihvati li se da je bitka kod rijeke Nedao vođena 454. godine, razložno je sklapanje federatskog sporazuma smjestiti godinu dana kasnije. Valamirovi Ostrogoti su se zacijelo odmah poslije bitke počeli seliti u Panoniju jer su se nalazili na strani poraženih. Kako su mnogi narodi dotada pod hunskim vrhovništvom pohitali zatražiti sporazum s Carstvom,17 nema sumnje da su to učinili i Ostrogoti. Njima je carska potvrda bila potrebna pogotovo stoga što su ušli na područje na koje je rimska država polagala pravo. Povrh toga, i Marcijanu je zacijelo bilo stalo da se što prije poveže s moćnim barbarskim skupinama koje su proizašle iz hunskoga sloma kako bi osigurao dunavsku granicu, odnosno Iliričku prefekturu i Tračku dijecezu od udara izvana.18 Treći problem vezan je uz razmještaj ostrogotskih federata. Prema svjedočanstvu vrela, Ostrogoti su se naselili u tri jasno odjelite skupine: vrhovni kralj Valamir smjestio se između rijeka imenom Skarniunga i Crna voda (Aqua nigra), Tiudimir kod jezera Pelzon, tj. Blatnoga jezera, a Vidimir između njih dvojice.19 Očigledno je da raspored kojim se navode ostrogotski vođe odgovara njihovu položaju i dobi, od najstarijega i najvišega ugledom prema najmlađemu i najnižemu ugledom. Nekoć se smatralo da opis započinje smještajem najsjevernije skupine, odnosno da Skarniunga i Crna voda odgovaraju Lajti i Rabi, desnim pritocima Dunava u današnjoj Austriji i Mađarskoj,20 a takvo je mišljenje prodrlo čak i u suvremenu historiografiju.21 Ovo Usp. Mathisen 1981, 237-240. U Avitovu akciju s pravom sumnja i Andrić 2002, 134. Za argumentaciju i raspravu usp. Gračanin 2005a, 30-31, bilj. 56, 2006a, 92-93. Wolfram 1987, 38 smatra da olovni pečati na kojem se spominje Marcijan, pronađeni u Leibnitzu (Flavia Solva), svjedoče o utjecaju konstantinopolskog dvora i u Unutrašnjem Noriku. No, na natpisu je samo ime bez carskog naslova, pa pečati vjerojatno nisu pripadali caru (Karwiese 1993, 267). 16 Za 455. godinu odlučuju se Schmidt 1927, 459, 1934, 269 (potkraj 455. s Avitom, a potom s Marcijanom), Várady 1969, 331 (lipanj 455., s Marcijanom, a potom ga potvrđuje Avit), Burns 1984, 52, Hoti 1992, 153, Schwarcz 1992, 53. Andrić 2002, 134 ostavlja otvorenim pitanjem jesu li Ostrogoti već 455. godine bili naseljeni u Panoniji. Hipoteza da je savez s Ostrogotima najprije sklopio Avit ili da ga je potom potvrdio može se odbaciti jer nju potvrđuju vrela. Za 456. godinu optiraju Alföldi 1926, 100, Enßlin 1928, 153, Šašel 1979, 131, Pohl 1980, 264, Bóna 1991, 208, Kiss 1979, 329 i d., 1994, 164, 1999a, 112. Wolfram 1987, 38, 1990, 261 navodi da su Ostrogoti naseljeni u Panoniji Marcijanovom dozvolom najkasnije prije konca siječnja 457. kad je car umro. Slično tvrdi i Mirković 1968, 125-126 (prije 457., ali ne nužno poslije 455.). 17 Jordan, Getica 263. 18 Usp. Wolfram 1990, 260-261, Gračanin 2006a, 93. 19 Jordan, Getica 268. 20 Tomaschek 1896, 302, Keune 1923, 357. Za pregled starijih mišljenja usp. Alföldi 1926, 101, bilj. 1-4. Ovo je tumačenje zastupao i Schmidt 1910, 126, ali ga je kasnije revidirao (1934, 270). Brunšmid 1905, 209 smjestio je Valamira između Šarvize (Sárviz) i Rabe, Tiudimira oko Nežiderskog jezera, a Vidimira između Drave i Save. 21 Salamon – Sós 1980, 402, koji drže da je Valamirova skupina živjela između Lajte i Rabe, Vidimirova vjerojatno između Rabe i Bakonjske šume, a Tiudimirova južno odnosno istočno od 14

15

79


5. 4. 2011. 14:45:34


bi značilo da su Goti naselili samo Panoniju sjeverno od Drave, a da je južna Panonija ostala izvan njihova domašaja. Ovakvome rješenju proturječe podaci iz izvora.22 Stoga je iznesena hipoteza da Skarniungu i Crnu vodu valja tražiti u južnoj Panoniji, odnosno obrnut je geografski poredak ostrogotskih skupina: Valamirovi bi Ostrogoti tako bili smješteni na jugoistoku, a ne na sjeverozapadu Panonije.23 Predloženo je da u Crnoj vodi treba gledati današnju slavonsku Karašicu koja se ulijeva u Dravu, a u Skarniungi nepoznati vodotok u donjoj Posavini.24 Potom je prigovoreno zašto bi se u izvoru spominjale nepoznate rijeke za omeđivanje područja pod Valamirovim gospodstvom, a ne mnogo poznatije Drava i Sava.25 Pojedini su istraživači ustvrdili i da su se Goti proširili cijelom Panonijom.26 Ovo je neke navelo na smjelu pretpostavku da se ime Skarniunga zapravo odnosi na Alpe odnosno alpske prijevoje (Carni iuga = Alpium iuga), čime bi se Valamirova oblast protezala cijelom Posavinom od Kranjske do Srijema.27 Nema razloga sumnjati u to da se Valamirovo vladavinsko područje nalazilo u jugoistočnoj Panoniji, u današnjoj Slavoniji i Srijemu. Cijela Panonija Savija nije mogla pripadati Ostrogotima, a isto tako niti sjeverna Panonija odnosno Prva Panonija i Valerija.28 Uz glavninu Druge Panonije, doduše bez krajeva južno od Save, ostrogotsko područje je obuhvaćalo i sjeveroistočni dio Panonije Savije te jugoistočni dio Prve Panonije i južni dio Valerije.29 No, njihov je utjecaj zahvaćao širi prostor, a u predstojećim ratovima i pohodima proširili su područje pod svojim izravnim nadzorom.30 Što se tiče navodne maloznačnosti rijeka koje su obrubljivale Valamirovu državinu, prigovor bi se mogao otkloniti uz pretpostavku da su zemljopisne odrednice iz sačuvanog izvora (Jordan) tek sažetak opširnijeg vrela iz kojeg su crpljeni podaci

22

23

24

25

26 27

28

29

30

ovih dvaju skupina. I Giustechi Conti 1994, 141 misli da su Ostrogoti bili naseljeni u Panoniji između Dunava i Drave. O tome usp. Gračanin 2006a, 94. Alföldi 1926, 101-104. Ovo tumačenje prihvaćaju Stein 1959, 353 i Egger 1962a, 117. I Manechen-Helfen 1973, 156-157, 1978, 117-118 drži da je Alföldi u osnovi imao pravo, iako je u pojedinostima bio na krivom tragu. Alföldi 1926, 103-104, Schmidt 1934, 270. Usp. i Wolfram 1990, 262 (Crna voda = Karašica, Skarniunga = Jarčina, potok u istočnom Srijemu), Schwarcz 1992, 53 (preuzima Wolframovu identifikaciju), Lotter 2003, 106 (Crna voda = Karašica, Skarniunga = vodeni sustav Lonja – Čazma – Kamešnica – Glogovnica). Bóna 1987, 119 smatra da je Crna voda baranjska Karašica koja je po njemu činila i sjevernu granicu Druge Panonije. Schmidt 1927, 460, što preuzima i Enßlin 1928, 156, koji inače tvrdi da je Valamirova oblast bila na sjeveru (1928, 158). Schmidt 1927, 460, Enßlin 1928, 157, Mirković 1968, 122. Mirković 1968, 124-125, 1971, 49. Prema njoj, Crna voda bi mogla biti i južni pritok Save (1968, 124). Dakako, pretpostavka o izjednačavanju Scarniunga = Carni iuga = Alpium iuga znači da se množina “između rijeka” kod Jordana (Getica 268: inter Scarniungam et Aqua nigra fluvios) mora odbaciti. Usp. Schwarcz 2000a, 61, bilj. 6, Gračanin 2006a, 95, bilj. 70. Šašel 1979, 131 smješta Valamira u Srijem, Tiudimira u okolicu Blatnog jezera, a Vidimira otprilike u Slavoniju (na karti, 1979, 129, ima Ostrogote u cijeloj Panoniji Saviji). Tomičić 2000, 269 područje ostrogotskog naseljavanja vidi ponajprije u Međurječju: Valamiru bi pripala Druga Panonija, a Vidimiru Panonija Savija. Wolfram 1990, 262, Andrić 2002, 135, Lotter 2003, 106, Gračanin 2006a, 95. Usp. Gračanin 2006a, 95 i bilj. 75. 80


5. 4. 2011. 14:45:34


(izgubljena Kasiodorova gotska povjesnica), gdje se razgraničenje opisivalo s mnogo više pojedinosti.31 Radi užeg određenja naseobinskog prostora triju ostrogotskih skupina nužno je posegnuti za arheološkom ostavštinom. S tim u vezi nameće se problem jednoznačenog etničkog i kronološkog određenja nalaza koji su se mogu pripisati Ostrogotima tijekom njihova prvog boravka u južnoj Panoniji.32 Uz dužan oprez, nalazi Valamirove skupine mogu se identificirati odnosno pretpostaviti kod Hrtkovaca, u Iloku, Novim Banovcima, Rakovcu, Sotinu, Srijemskoj Mitrovici i Zemunu.33 Raspored nalaza pokazuje da su Ostrogoti u južnoj Panoniji izabirali mjesta s kojih su lako mogli nadzirati prijelaze preko rijeke, kako Dunava, tako i Save.34 U prekodravskom pak dijelu stare pokrajine Druge Panonije pronađeni su predmetni ostaci ostrogotske provenijencije u Belom Manastiru, koji su po svemu sudeći pripadali skupini pod Vidimirovim vodstvom.35 Vjerojatno još iste godine kada su sklopili federatski sporazum s Marcijanom, dakle 455. godine,36 Valamirovi Ostrogoti bili su suočeni s iznenadnim napadom Huna koji su došli s donjega Dunava, očito uzvodno prateći tok rijeke.37 Bitka u kojoj su Huni potučeni vjerojatno se vodila u istočnome dijelu Valamirove državine, u samom Srijemu. Nedugo poslije ovog obračuna, Ostrogoti su se okrenuli protiv Istočnog Ilirika, nezadovoljni načinom na koji se nova carska vlast pod Lavom I. (457.–474.) odnosila Tako Andrić 2002, 136, Gračanin 2005b, 463, 2006a, 95-96. Usp. Bierbrauer 1994, 137-140, uz Vinski 1978, 34, Kiss 1979, 333-334, 1994, 113-114. 33 Pojedine fibule iz Novih Banovaca mogle su biti u uporabi kod Gepidâ, a neki stručnjaci njima pripisuju spatu iz Rakovca (Csallány 1961, 242, Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 8990, br. 84/3, gdje se i datira vremenom poslije 441. godine, Tomičić 2000a, 275), no vjerojatnije je da se radi o ostrogotskoj svojini (Pribaković 1955, 36, Vinski 1957a, 34, Mrkobrad 1980, 51). I par rovašenih fibula iz Srijemske Mitrovice mogao je biti u vlasništvu Gepida, iako je mnogo vjerojatnije da je pripadao Ostrogotima (usp. Ercegović-Pavlović 1982a, 23). Rovašene fibule i kopče izrađivale su se u istočnogermanskom kulturnom krugu od sredine 5. stoljeća (usp. Vinski 1978a, 35). 34 Na temelju arheoloških nalaza Kiss je naseobinski prostor Valamirove skupine smjestio u istočni Srijem, u širu okolicu Sirmija (1979, 336, 1994, 165 [karta], 1999a, 112-113) 35 Prema Kissu, naseobinski prostor Vidimirove skupine prostirao se između gore Mecsek, Drave i Dunava (Kiss 1979, 336, 1994, 165-166, 1999a, 112-113). Tiudimirova skupina bila je smještena dalje na sjever, između Blatnog jezera, Šarvize i Mecseka (Kiss 1979, 336, 1994, 165-166, 1999a, 112-113). 36 Tako Maenchen-Helfen 1973, 158, 1978, 118, Schwarcz 1992, 53, Gračanin 2006a, 96. Schmidt 1934, 272, Várady 1969, 333, Bóna 1987, 119, Wolfram 1990, 262 i Lotter 2003, 105 imaju 456. godinu. Heather 1994, 246 stavlja napad u 453./454. godinu, a Enßlin 1947, 12 i Bóna 1991, 208 u zimu 456./457. godine. 37 Jordan, Getica 268. Usp. Pohl 1980, 264, Wolfram 1990, 262, Schwarcz 1992, 53, Gračanin 2006a, 96. Čini se da su Huni došli s prostora između Pruta, Dnjestra, Dunava i Crnog mora (usp. Schwarcz 1992, 54) jer je poznato iz Jordana, Getica 266, da se Atilin sin Ernak smjestio u najudaljenijem dijelu Male Skitije (Scythia Minor), rimske pokrajine na krajnjem sjeveroistoku Tračke dijeceze, dok su se njegovi rođaci Emencur (Ementzur) i Ulcindur (Ultzindur) naselili u Obalnoj Dakiji. Mirković 1968, 123 i Burns 1984, 53 drže da su Huni koji su napali Ostrogote došli iz Obalne Dakije, no Jordan jasno kaže da su napad poveli Atilini sinovi, dakle DengizikDenzik i Ernak, koji su i inače zajedno djelovali (Prisk, fr. 46; usp. Bóna 1991, 208). 31

32

81


5. 4. 2011. 14:45:34


prema njima.38 Prema uvriježenome mišljenju, u Iliričku su prefekturu provalili 459. godine, a ishodište pohoda je možda bio Sirmij.39 Rat je završio obnovom federatskog ugovora i plaćanjem godišnjeg supsidija Ostrogotima u iznosu od 300 libri (oko 98 kg) zlata.40 Nije sasvim sigurno kada je sklopljen novi saveznički sporazum. Prema nekima, to bi se dogodilo još iste godine u kojoj su Ostrogoti izvršili napad41 ili nešto kasnije.42 No, čini se da je mir postignut tek 461. godine, nakon dvogodišnjeg razdoblja sukoba.43 Očigledno u doba dok odnosi između Ostrogota i istočnorimskog dvora nisu bili napeti, 458. godine, zapadnorimski je car Majorijan (457.–461.) novačio čete u Podunavlju među Panoncima i raznim barbarskim narodima, od kojih su poimence navedeni i Ostrogoti.44 Za to je nesumnjivo morao imati dozvolu konstantinopolskog dvora, što je još vjerojatnije jer se spremao na pohod protiv zajedničkog neprijatelja, Vandala u sjevernoj Africi.45 Osim toga, Majorijan je za svoju vlast uživao i djelomično priznanje istočnorimskog carskog dvora.46 Ostrogoti jamačno ne bi pristali na to da zapadnorimski car novači vojsku među njima da su se upravo u tom času spremali na vojni pohod protiv Istočnog Carstva. Povrh svega, teško je vjerovati da bi se usred ratnog stanja, i to izravno preko ratom zahvaćenoga područja u Iliričkoj prefekturi, prenosili tjelesni ostaci sv. Anastazije iz Sirmija u istočnorimsku prijestolnicu, što se dogodilo otprilike u isto vrijeme (458. godine).47 Budući da je Sirmij tada bio u vlasti Gračanin 2006, 96 i bilj. 79. Mirković 1971, 49 iznijela je pretpostavku da je Valamir stolovao u Sirmiju. Za pojedinosti u vezi s pohodom usp. Gračanin 2006, 96-97, bilj. 80. Giustechi Conti 1994, 141 pogrešno kaže da su Ostrogoti ovom prigodom napali i područje između Drave i Save. Miletić 1984, 375 smatra da su Ostrogoti prodrli preko današnje Bosne i Hercegovine do Prevalitane. 40 Jordan, Getica 271, Prisk, fr. 37. Usp. Schmidt 1934, 272-273, Várady 1969, 337-338, Pohl 1980, 265, Wolfram 1990, 263, Schwarcz 1992, 57, Heather 1994, 247, Gračanin 2006, 9697. Lotter 2003, 108 neutemeljno zaključuje da su dobri odnosi Majorijana s barbarima u Podunavlju potaknuli Lava I. da Ostrogotima uskrati supsidij. 41 Pohl 1980, 265, Schwarcz 1992, 57, Andrić 2002, 136. 42 Lippold 1987, 207 (460./461. godina), Wolfram 1990, 263 (459./460. godina), Bóna 1987, 119 (459./460. godina), 43 Tako i Maenchen-Helfen 1973, 164, 1978, 123, Blockley 1983, 394 (prema njemu, borbe su trajale od 459. do 461. godine). Burns 1984, 56 izbijanje neprijateljstava smješta čak u 461. godinu. Zečević 2002, 117 ostrogotski napad pod Valamirom također datira u 459. godinu, a oslanja se na Burnsa u zaključku da je mir između Istočnog Carstva i Ostrogota ostvaren 461. godine (isto, bilj. 154). Kasniji se datum sklapanja mira čini vjerojatnijim jer je istodobno na konstantinopolski dvor kao talac upućen Tiudimirov sin Teoderik, a kući bi se vratio 470. godine poslije desetogodišnjeg taoštva (Jordan, Getica 271; usp. Schwarcz 1992, 60, Giustechi Conti 1994, 141, Gračanin 2006a, 97, bilj. 81, 102). 44 Sidonije Apolinar, Hvalospjev izrečen augustu Majorijanu (= Carmina, 5.477). 45 Gračanin 2005a, 31, bilj. 56. Lotter 2003, 107 neopravdano tvrdi da su tada odnosi između dviju polovica Carstva bili napeti. O Majorijanovom nakanjenom pohodu protiv Vandala usp. Curtois 1955, 199, Diesner 1966, 66-67, Merrills – Miles 2010, 119-120. 46 Usp. Wolfram 1987, 38, Gračanin 2005a, 31, bilj. 56, 2006a, 97, bilj. 82. O tome svjedoči kroničar Marcelin, a. 457.2, uz Croke 2001, 175, Gračanin 2006d, 224. 47 Zeiller 1918, 85 i bilj 1, Maenchen-Helfen 1973, 162, 1978, 122, Bratož 1990, 547, Andrić 2002, 136, Lotter 2003, 165, Gračanin 2006a, 97. 38 39

82


5. 4. 2011. 14:45:34


Ostrogota, taj događaj dodatno može potkrijepiti tvrdnju da ostrogotsko-istočnorimski odnosi u tom času nisu bili ozbiljnije pomućeni. Ostrogoti su mogli dopustiti translaciju svetičinih moći u znak dobre volje prema Istočnom Carstvu, nastojeći i time potaknuti carsku vlast na podmirivanje obveza preuzetih temeljem federatskog sporazuma iz 455. godine. Osiguravši novim mirom s Konstantinopolom leđa, Ostrogoti su u predstojećim godinama započeli širiti i učvršćivati svoju vlast u Panoniji, i to prema sjeverozapadu i sjeveroistoku.48 Moguće je da su istodobno poduzeli i izvidnički pohod na zapad, dublje u Panoniju Saviju, do njezina središta Siscije, budući da je ondje otkriven pojedinačan arheološki nalaz ostrogotske provenijencije koji bi mogao datirati iz druge polovine 5. i početka 6. stoljeća (naravno, nalaz možda potječe tek iz vremena pune ostrogotske vlasti u južnoj Panoniji).49 Iz ostrogotskih vojnih akcija vidljivo je da su poglavito bile usmjerene protiv drugih barbarskih skupina u Podunavlju, što i nije ništa neobično s obzirom na njihov federatski status. Doduše, kad su 467. godine provalili i u noričke pokrajine, stvarali su nevolje ne samo ondje naseljenim istočnogermanskim Rugijcima, inače gotskim srodnicima, nego i mjesnom pučanstvu.50 No, kako noričke oblasti nisu bile u nadležnosti istočnorimskog nego zapadnorimskog cara, nisu niti bile obuhvaćene federatskim ugovorom između Istočnog Carstva i Ostrogota, što znači da tamošnje romanizirano stanovništo nije moglo očekivati istu razinu zaštite kao ono koje je živjelo na području pod formalnim istočnorimskim vrhovništvom. Jednako tako, obveze preuzete ugovorom o savezu priječile su ih da silom nastupaju prema mjesnom, romaniziranom stanovništvu. Ni pisana ni arheološka vrela ne bilježe da je u Saviji u ovo vrijeme bila naseljena ijedna barbarska skupina protiv koje su Ostrogoti mogli vojno djelovati, pa im cijeli taj prostor i nije bio toliko zanimljiv. Da Ostrogoti nisu uklopili najveći dio Savije u neposredno vladavinsko i naseobinsko područje, može se s velikom sigurnošću ustvrditi i zbog izostanka brojnijih predmetnih ostataka istoga kronološkog horizonta ne samo u Sisciji nego općenito u pokrajini.51 Ostrogotsku zauzetost u sjevernim dijelovima Panonije pokušali su iskoristiti Huni pod kraljem Dengizikom-Denzikom. Najkasnije 466. godine,52 napali su Basijanu na jugoistoku Druge Panonije i opustošili gradsku okolicu.53 Zbog hunskog O tome usp. Gračanin 2006a, 98-99. Riječ je nepotpunoj fibuli od srebrnog lima, bez pojedinosti o okolnostima nalaza (Vinski 1957b, 157, 1962, 76, 1966, 147, 1978a, 35, Simoni 1989, 110, 121, br. 19). Vinski 1957b, 157, 1962, 76 fibulu datira u prijelaz iz 5. u 6. stoljeće, što također odgovara povijesnim okolnostima. Ovom vremenu mogao bi pripadati i brončani ukrasni okov u obliku cikade (Vinski 1957b, 138, br. 2, Simoni 1989, 109, 120, br. 13). 50 Usp. Schmidt 1934, 120, Pohl 1980, 266, Lotter 1989, 37, Schwarcz 1992, 59, Gračanin 2006a, 98. 51 Schwarcz 1992, 57 kaže da su Ostrogoti pokušali utjecaj proširiti i na cijelu Prvu Panoniju i na cijelu Saviju do granica Norika i Italije, no to je pretjerano. Hoti 1992, 153 neutemeljeno tvrdi da je Istočno Carstvo dozvolilo Ostrogotima naseobu na sisačkom području. Uglešić 1996, 18 piše da nema povijesnih potvrda o ostrogotskom širenju u zapadne dijelove Panonije, što znači da je zanemario brojna izvorna svjedočanstva. 52 Schwarcz 1992, 59, Gračanin 2006a, 98. 53 Jordan, Getica 272. 48 49

83


5. 4. 2011. 14:45:34


upada Ostrogoti su odustali od daljnjih ofenzivnih djelovanja i pod Valamirovim su vodstvom žestoko udarili na Hune, vjerojatno nedaleko od same Basijane, zadavši im presudan poraz i trajno ih izbacivši iz Panonije.54 Ostrogoti su svojim širenjem u sjevernoj Panoniji uznemirili Sveve naseljene sjeverno od srednjeg Dunava odnosno od Prve Panonije i Valerije.55 Vjerojatno 467. godine svevski je kralj Hunimund pošao u pljačkaški pohod kroz zapadnu Panoniju do Dalmacije, pri čemu je prolaskom kroz Prvu Panoniju pod izravnim ostrogotskim utjecajem možda uznastojao provjeriti i njihovu stvarnu snagu.56 Nesmetani svevski prodor sve do Dalmacije jasno pokazuje kako u zapadnopanonskim oblastima, dakle i u Saviji, nije bilo znatnijih ostrogotskih snaga. Naročito za zapadni dio Međurječja vrijedi okolnost da Ostrogoti nisu uspostavili iole trajnija uporišta u prvom razdoblju svoje nazočnosti. Putem su Svevi zaplijenili gotska stada koja su slobodno lutala poljima. Na povratku pak iz Dalmacije iznenadio ih je kod Blatnog jezera Tiudimir i nanio im težak poraz, zarobivši Hunimunda i prisilivši ga na savez.57 Činjenica o prolasku Sveva Panonijom do Dalmacije i usputne pljačke gotske stoke navela je neke istraživače na zaključak da su Ostrogoti držali i Saviju. No, kako su se Svevi očito kretali zapadnim dijelom Panonije, stoku su mogli zaplijeniti i u Prvoj Panoniji. Uostalom, budući da je Sveve na povratku napao Tiudimir, čija je naseobinska oblast bila smještena uz Blatno jezero, može se pretpostaviti da su Svevi ukrali upravo njegovu stoku.58 Svevi nisu mirovali nakon poraza jer se očito nisu smatrali obveznima poštovati iznuđeno savezništvo. Hunimund je odlučio stvoriti koaliciju protiv Gota pa je najprije potaknuo Skire, naseljene u središnjem dijelu prostora između Dunava i Tise,59 da napadnu Ostrogote. Vjerojatno 468. godine Skiri su provalili preko Dunava u Panoniju. Nejasno je jesu li udarili izravno na Valamirovo područje u Drugoj Panoniji ili nešto sjevernije. Kako god bilo, kad je Valamir poveo Ostrogote protiv novih napadača, činio je to u svojstvu vrhovnoga kralja, a ne nužno kao neposredno ugrožen.60 U nastalom je boju Valamir poginuo, no Ostrogoti su Skirima ubrzo nanijeli strahotan poraz, desetkovavši protivnika.61 Obje su strane u sukobu, nakon početnog okršaja, Jordan, Getica 273. Usp. Schmidt 1934, 274, Thompson 1948, 156, Thompson – Heather 1996, 171-172, Dušanić 1967, 74, Maenchen-Helfen 1973, 162-165, 1978, 122-124, Wolfram 1990, 264, Bóna 1991, 208-209, Schwarcz 1992, 59, Lotter 2003, 109, Gračanin 2006a, 98. 55 Várady 1969, 339, Pohl 1980, 263, 275, Gračanin 2006a, 98-99 i bilj. 90. 56 Gračanin 2006a, 99 i bilj. 91. 57 Jordan, Getica 273-274. Usp. Schmidt 1934, 274-275, 1938, 186, Várady 1969, 339, Wolfram 1990, 264, Andrić 2002, 136-137, Lotter 2003, 110, Gračanin 2006a, 99. 58 Za mišljenje o ostrogotskoj vlasti nad Savijom usp. Mirković 1968, 123. No, i Andrić 2002, 139 smatra da se ovaj podatak ne može uporabiti kao dokaz o (većoj) ostrogotskoj prisutnosti u Panoniji Saviji. 59 Alföldi 1926, 103, Bóna 1971a, 277, Pohl 1980, 263, 273, Kiss 1983a, 95-96, Schwarcz 1992, 60, Gračanin 2006a, 101. 60 Usp. Lotter 1968, 286, Gračanin 2006a, 101. Također i Mirković 1968, 123. Drukčije Wolfram 1990, 265, Schwarcz 1992, 60. 61 Jordan, Getica 275-276. Usp. Schmidt 1934, 275, Várady 1969, 339, Pohl 1980, 266, Wolfram 1990, 265, Schwarcz 1992, 60, Lotter 2003, 110, Gračanin 2006a, 101. 54

84


5. 4. 2011. 14:45:35


potražile pomoć Istočnog Carstva, a car je Lav I. odlučio podržati Skire, naredivši zapovjedniku Ilirika da im uputi odgovarajuću pomoć.62 U suštini se istočnorimska intervencija očito svela na dovođenje pojačanja u pogranična utvrđenja na sjeveru Iliričke prefekture, odnosno u Prvoj Meziji. Carstvo se zapravo nije željelo zamjeriti ni jednoj ni drugoj strani u sukobu. Valamira je kao vrhovnog kralja naslijedio sljedeći najstariji brat Tiudimir (468.–474.). Uto se pod vodstvom Sveva oblikovao širok savez gotskih protivnika. Osim Sveva i ostataka Skira, tom su savezu pristupili Sarmati, Gepidi i Rugijci, a možda i Heruli.63 U bitki kod rijeke Bolije u Panoniji,64 Ostrogoti su vjerojatno 469. godine iznijeli veliku pobjedu,65 čime su konačno učvrstili svoju vlast u srednjodunavskom prostoru. Tiudimir se nakon ovoga uspjeha odlučio žestoko osvetiti začetnicima rata, Svevima. Zimi 469./470. godine prešao je Dunav, poharao svevsko područje i protjerao kralja Hunimunda. Doduše, znatan dio Sveva zacijelo je ostao u svojem boravištu, ali se morao podvrgnuti Ostrogotima.66 Očito u želji da odobrovolji vidno ojačale Ostrogote, Lav I. je doskora (470. godine) uputio Tiudimirova sina Teoderika iz Konstantinopola natrag kući.67 Cara je na ovaj postupak moglo potaknuti i uvjerenje da će Teoderik, koji je stasao u rimskom okruženju, pripomoći tomu da njegov otac zauzme prijateljskiji stav prema Carstvu,68 možda i stoga što je u panonskim Ostrogotima vidio moguću protutežu tračkim Ostrogotima kao saveznicima istočnorimskog dvorskog vojskovođe Ardabura Aspara s kojim je Lav bio u sve otvorenijem sukobu. Teoderik je očevom voljom zacijelo preuzeo državinu strica Valamira u Drugoj Panoniji, čime se može objasniti česta pogreška istočnorimskih izvora koji ga smatraju Valamirovim sinom.69 Ubrzo se istaknuo ratnim pothvatom. Ostrogotski neprijatelji Sarmati zaposjeli su 470. godine Singidun u Prvoj Meziji, odakle su mogli izravno ugroziti jugoistok ostrogotskoga područja. Teoderik je odlučio djelovati i po svemu sudeći 471. godine je s vojničkom pratnjom od 6000 ljudi, vjerojatno polazeći iz Sirmija, udario na Sarmate, potukao njihova kralja Babaja i zaposjeo Singidun koji je Ostrogotima jamčio nesmetan ulazak u Prvu Meziju.70 Moguće je da je u napadu na Prisk, fr. 45. Usp. Heather 1994, 248, Lotter 2003, 110, Gračanin 2006a, 101. Jordan, Getica 277. Usp. Schmidt 1934, 275, Pohl 1980, 266, Wolfram 1990, 265, Schwarcz 1992, 60, Lotter 2003, 111, Gračanin 2006a, 101. 64 Jordan, Getica 277. Bolija se obično identificira s rijekom Ipel (usp. Pohl 1980, 266, Wolfram 1990, 265, Schwarcz 1992, 60, Lotter 2003, 111). Pojam “Panonije” kod Jordana u vezi s lokalizacijom rijeke Bolije zacijelo valja shvatiti u širem smislu (usp. Gračanin 2006a, 102). 65 Jordan, Getica 278. 66 Jordan, Getica 280-281. Usp. Schmidt 1934, 276, Várady 1969, 340, Pohl 1980, 266-267, Wolfram 1990, 267, Lotter 1968, 291-293, 2003, 111-112, Gračanin 2006a, 102. 67 Jordan, Getica 281. Za datum usp. Schwarcz 1992, 60, Giustechi Conti 141, Gračanin 2006a, 102. 68 Usp. Enßlin 1947, 35, Lotter 2003, 115, Gračanin 2006a, 102. 69 Usp. Marcelin, a. 482.2, Malho, fr. 15, 6-7, 18.1, 2, 18.2, 3, 18.3, 3, 17, 41, 18.4, 3, 20, fr. 20.1, 63, 88, Ivan Malala, 383, 5-6, 451, 1, 4, Ivan Antiohijac, fr. 211.4 (619, 18-19), Teofan, A.M. 5977 (130, 32). Također i Valezijev anonim, 9.42. 70 Jordan, Getica 282. Usp. Schmidt 1934, 277, Enßlin 1947, 36, Barišić 1955b, 2, Várady 1969, 340, Pohl 1980, 267, Burns 1984, 56, Wolfram 1990, 267, Schwarcz 1992, 64-65, Lotter 2003, 115, Gračanin 2006a, 102. 62 63

85


5. 4. 2011. 14:45:35


Sarmate djelovao uz privolu istočnorimskog dvora, ali ipak nije osvojeni grad vratio pod carsku vlast nego ga je radije zadržao pod svojom nadzorom.71 Čini se da su Ostrogoti u to vrijeme bili sve nezadovoljniji svojim izgledima u Panoniji. Potrošeni plijen oduzet susjednim narodima i prorijeđene prilike da se ratom namakne novi, manjak hrane i odjeće utjecali su na njih da počnu pomišljati na odlazak iz Panonije.72 Konačno, 473. godine odlučili su se na pokret.73 Jednu skupinu mlađi je brat Vidimir (468.–473.) poveo u Italiju, pri čemu je zacijelo prošao podravskim dijelom Panonije Savije, dok je stariji brat Tiudimir, zajedno sa sinom Teoderikom, krenuo u Iliričku prefekturu, očigledno cestom od Sirmija do Singiduna, zaprijetivši putem Sarmatima, pa dalje na jug u unutrašnjost do Najsa.74 Bio je to vojni pohod s jasnim ciljem: oružjem izboriti položaj carskih federata u Iliriku.75 Ostrogotskim odlaskom nastala je u Panoniji vlastodržačka praznina koju su dotadašnji podređenici nastojali što bolje iskoristiti. No, pravi dobitnici postali su Gepidi koji jedva da su sudjelovali u prethodnim borbama u srednjem Podunavlju.76 Gepidi su pod hunskim gospodstvom obitavali u ravnici uz gornju Tisu,77 a nova jezgra gepidskog područja nastala je nakon bitke na rijeci Nedao kada su držali područje uz srednju Tisu, između rijeka Maros (Mureş) i Körös.78 Naposljetku, do kraja 5. stoljeća zahvatili su pod svojom vlašću široki prostor između Tise, Dunava, Olta i Karpata.79 Čim se ukazala pogodna prigoda, Gepidi su je iskoristili da prošire svoj utjecaj i na južnu Panoniju. Pojedinosti u vezi s gepidskim prodorom u južnopanonski prostor nisu poznate. Prvi poticaj tomu možda je dao poraz Sarmata, smještenih u južnom dijelu međurječja Dunava i Tise,80 koji im je 471. godine sjeverno od Singiduna bio nanio Teoderik. Ipak, tek 473. godine mogli su Gepidi nesmetano zavladati Usp. Wolfram 1990, 267, Lotter 2003, 115, Gračanin 2006a, 102-103 i bilj. 115. O tome pripovijeda Jordan, Getica 283. Usp. Gračanin 2006a, 103. 73 S obzirom na Jordanovo svjedočanstvo (Getica 283) da su Ostrogoti napustili Panoniju pod vladavinom cara Glicerija (473.–474.) koji je na zapadnorimsko prijestolje stupio u ožujku 473., obično se uzima da su se Ostrogoti iz Panonije odselili 473. godine (usp. Šišić 1925, 167, Pohl 1980, 267, Burns 1984, 56, Bóna 1987, 120, Wolfram 1987, 41, 1990, 268, Schwarcz 1992, 67, 2000a, 61, Heather 1994, 264, 1996, 154, Gračanin 2006a, 103). Neki istraživači ostrogotsku odseobu datiraju ranije: Andrić 2002, 140 navodi 472. ili 473. godinu, Šašel 1979, 131 ima 472. godinu, Lotter 1989, 42-43, 2003, 116-118 odlučio se za 471/72. godinu, dok Schmidt 1934, 277, Löwe 1961, 8 i Várady 1969, 340 spominju 471. godinu. Pritsak 1995, 35 spominje 476. godinu, što je očita pogreška. Wolfram pobliže stavlja njihov odlazak u jesen (1987, 41) odnosno u kasno ljeto i ranu jesen (1990, 268). 74 Jordan, Getica 285. Usp. Gračanin 2006a, 103. 75 O Tiudimirovu i Teoderikovu pohodu svjedoči Jordan, Getica 285-288. Usp. Wolfram 1990, 269-270, Schwarcz 1992, 67-68, Heather 1994, 264-266. 76 Znatan odred Gepida borio se u bitki na rijeci Boliji protiv Ostrogota. Analiza svjedočanstava o prisutnosti Gepida, Herula i Langobarda u južnoj Panoniji najvećim se dijelom oslanja na rezultate objavljene u Gračanin 2007. 77 Usp. Bóna 1971a, 274, Pohl 1980, 249. O transilvanskim i tiskim Gepidima usp. i Bóna 1979a, 9-50, 1987, 123-124. 78 Usp. Bóna 1968, 609, Pohl 1980, 268, 269. 79 Pohl 1980, 268, 269. 80 Csallány 1961, 317-318, Pohl 1980, 261, 263, 276, bilj. 131. 71 72

86


5. 4. 2011. 14:45:35


sarmatskom oblašću i protegnuti se sve do granica Druge Panonije i Prve Mezije. 81 S obzirom na odsustvo arheoloških nalaza koji bi upućivali na bitniju gepidsku prisutnost u području između Dunava i Tise, čini se da Gepidima nije bio cilj uspostaviti vlast u cijelom dunavsko-tiskom međurječju već samo u njegovom južnom dijelu kako bi se lakše prebacili u Drugu Panoniju i tamošnje stečevine potom što čvršće povezali s matičnom oblašću.82 Sačuvana pisana vrela ne donose podatke o točnom vremenu gepidskog širenja u Drugu Panoniju niti koje su sve njezine dijelove izravno zaposjeli. Nekoliko kasnijih izvora svjedoči o tome da je gepidski kralj stolovao u Sirmiju prije 488. godine, dakle, prije boja s ostrogotskim kraljem Teoderikom, što tvori nesumnjivi terminus post quem non za gepidski prodor.83 Okolnosti u vezi s tom bitkom pokazuju da su Gepidi vrlo dobro poznavali prirodna obilježja u istočnom dijelu Druge Panonije i da su ih nastojali iskoristiti u strateško-obrambene svrhe. Ovo podrazumijeva i dulji boravak na nekom području pa se može zaključiti da su Gepidi do Teoderikova povratka u Drugu Panoniju ondje živjeli već više godina. Otuda je moguće pretpostaviti da su Gepidi zaposjeli sirmijsku oblast nedugo nakon 473. godine ili možda još i potkraj te godine, odmah čim im je postalo jasno da su Ostrogoti napustili Panoniju i da se ne vraćaju.84 Gepidi su u dolasku na rimsko tlo nesumnjivo vidjeli vlastiti interes. On bi mogao biti sadržan u težnji da naseljavanjem na neposrednom carskom području ostvare i dodatne povlastice od Carstva, odnosno da se snažnije uključe u onovremene političke tijekove kao priznata sila. Naime, iako je još Marcijan sklopio s Gepidima ugovor o savezništvu nakon bitke na rijeci Nedao, iznos godišnjeg supsidija koji su dobivali nije se mogao ni približno usporediti sa svotama koje su primali Huni na vrhuncu moći.85 Čini se da Gepidi iz perspektive Konstantinopola nisu bili prvorazredna sila.86 Bio im je priznat položaj carskih saveznika, jer su mogli dobro poslužiti kao faktor stabilnosti u srednjem Podunavlju, ali su saveznički status istovremeno stekli i Ostrogoti i drugi istočnogermanski narodi proizašli iz sloma hunske veledržave.87 Usp. Pohl 1980, 288. Diculescu 1923, 67 misli da je sarmatska oblast pala pod Gepide već 471. godine. Slično i Csallány 1961, 12, 311, 317, s time da ostavlja mogućnost postojanja i sarmatskog protektorata pod vrhovništvom Gepida. 82 Usp. Sevin 1955, 90. Za nalaze vidi Csallány 1961, 309-311. 83 U vezi s pričom o gepidskom kraljeviću, potom razbojničkom vođi i napokon istočnorimskom vojskovođi Ilirika Mundonu. Izvori navode da je Mundon, nakon smrti oca Gajzmuta, živio neko vrijeme na dvoru svoga ujaka, gepidskog kralja Traustile / Trapstile (Ivan Malala, 450, 19-22, Teofan, A.M. 6032 [281, 31 – 219, 2], Kedren, 1, 652, 3-4 [= Lakatos 1973, 59, 60]). Budući da je Traustila / Trapstila vladao do 488. godine (usp. PLRE II, 1124-1125, s. v. Trapstila, Kiss 1987a, 59), znači da je i Mundon barem do tog vremena boravio u Sirmiju. 84 Diculescu 1923, 106 i Csallány 1961, 12 navode da su Gepidi Sirmij zaposjeli 473. godine. Čini se da i Pohl 1980, 288, sudeći prema naslovu poglavlja u svojoj raspravi, dijeli to mišljenje. 85 O savezu svjedoči Jordan, Getica 264 (= Lakatos 1973, 15). Nije poznato koliki je bio iznos supsidija (usp. Diculescu 1923, 102, Schmidt 1934, 532, Pohl 1980, 263). Doduše, Bóna 1976, 16 spominje stotinu libri zlata, ali ne navodi na čemu temelji podatak. Količina novca koju su saveznički narodi primali od Carstva određivala je i njihovu vojnopolitičku vrijednost u rimskim očima (o tome usp. Jones 1986, 611). 86 Sličan zaključak ima i Bóna 1976, 16. Usp. također i Pohl 1980, 296. 87 Usp. Pohl 1980, 263, Gračanin 2006a, 92, bilj. 48. 81

87


5. 4. 2011. 14:45:35


Moguće je da su Gepidi u boju protiv Huna i njihovih saveznika (osobito Ostrogota) na rijeci Nedao pretrpjeli znatnije gubitke, što ih je spriječilo da vode aktivniju politiku prema Carstvu, ali i prema susjedima. 88 Uz pretpostavku o razmjernoj snazi zemljoradničke sastavnice u gepidskom društvu, ovo bi moglo dodatno objasniti tzv. pasivnu hegemoniju Gepida u Karpatskoj kotlini.89 Ipak, oni jesu predstavljali silu s kojom je valjalo računati, o čemu zorno svjedoči i činjenica da je njihova država tako dugo opstala. Stoga su prelaskom na carsko područje možda željeli dodatno istaknuti svoju nazočnost u Podunavlju kao čimbenik moći. Napokon, poslije odlaska Ostrogota iz Panonije nije se ondje etablirala nijedna druga sila, što je moguće pripisati i gepidskoj snazi.90 Moguće je i da je poticaj došao od samog Carstva, ako se uzme da su Gepidi za svoj potez dobili i službenu carsku privolu, o čemu postoje naznake u izvorima.91 Dakako, ta je sankcija jednako tako mogla biti i posljedica novoprobuđene želje carske vlasti da obnovi i osnaži svoj odnos s Gepidima, što bi se opet uklapalo u hipotezu o gepidskoj samoinicijativnoj akciji koja je urodila za njih priželjkivanim plodom.92 Nedvojbeno je da Carstvo nije osporavalo gepidski posjed u Drugoj Panoniji u prvom razdoblju njihove prisutnosti na tom prostoru, jer bi to izvori zacijelo bili zabilježili. Zasebno pitanje tvori opseg gepidskog naseobinskog područja u Drugoj Panoniji u prvom razdoblju njihove prisutnosti koje se velikim dijelom kronološki poklapa s drugom fazom ostrogotske nazočnosti. Dva se temeljna problema nameću s tim u vezi. Prvi je nemogućnost da se zbog istovjetnih značajki jednoga dijela materijalnih ostataka s ovoga prostora sasvim jasno razluče arheološki nalazi koji pripadaju Gepidima od onih koji pripadaju Ostrogotima.93 Druga je nesigurnost u vezi s Andrić 2002, 141. O udjelu poljodjelske populacije u gepidskom društvu usp. Bóna 1976, 73-74, Pohl 1980, 269, 296. Za sintagmu vidi Pohl 1980, 268, 296. 90 Pohl 1980, 289, 297 također stoji na tragu ovakvog razmišljanja. 91 Enodije, 12.60 (= Lakatos 1973, 64). Usp. i Pohl 1980, 288. Tvrdnja Váradyjeva (1969, 344345) da su Gepidi kao panonski federati naslijedili Ostrogote ne može se potkrijepiti u izvorima. Doduše, Carstvo je po svemu sudeći nastojalo legalizirati i gepidsku nazočnost u južnoj Panoniji. Sevin 1955, 92 drži manje vjerojatnim da je gepidski prodor bio izveden u pregovorima s Konstantinopolom nego da ga je Carstvo moralo prihvatiti kao gotovu stvar. Slično i Dušanić 1967, 74 kaže da su Gepidi zauzeli Srijem vjerojatno uz nevoljku privolu Konstantinopola. Dizdar 1999, 65 pak navodi da je Carstvo dopustilo Gepidima da se s područja Banata i Bačke nasele u istočnoj Slavoniji i Srijemu, prikazujući to kao utvrđenu činjenicu, iako je u najboljem slučaju riječ tek o hipotezi. 92 Sevin 1955, 90 primijetio je da prodorom na jug Gepidi nisu dobili mnogo, ali im je to kasnije prouzročilo teške zapletaje. 93 To je već bio zapazio Brunšmid 1905, 210 koji je ustvrdio da nema razlike u karakteristikama između gepidskih i ostrogotskih fibula. Vinski 1971a, 51 istaknuo je da su i za Ostrogote i za Gepide svojstvene kvalitetnim, duboko rovašenim ornamentom u obliku guste spiralne vitice ili trokutića reljefno ukrašene lijevane lučne fibule i pojasne kopče. Usp. i Vinski 1957a, 27-29, 31, 34-35, 1959a, 101-102, 1978a, 35-36. Također i Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 82, br. 82/8, 83, br. 82/10-12, 84, br. 82/17-18, 20, 89, br. 84/2, 91, br. 87/1, 92, br. 88/lokalitet Krajiška ulica, 93, br. 88/lokalitet Puškinova ulica, 105, br. 93/lokalitet Kapela. Ovaj nedo88 89

88


5. 4. 2011. 14:45:35


utvrđivanjem apsolutne kronologije ako u nalazima nema i usporednog arheološkog materijala koji omogućuje točniju dataciju.94 U oba slučaja znatno je otežano nedvojbeno utvrđivanje u kojem su vremenu Gepidi zauzeli određeno područje. Prema nekim istraživačima, Gepidi su već u prvom razdoblju držali cijelu Drugu Panoniju te najvažnije gradove, Sirmij, Mursu, Cibale i Basijanu.95 Međutim, arheologija zasada još nije pružila potvrdu o neposrednoj gepidskoj prisutnosti tijekom prve faze njihova gospodstva ni u Mursi96 ni u Cibalama97 ni u Basijani.98 Dakako, ta činjenica ne isključuje mogućnost da su Gepidi područje sve do Murse smatrali svojom interesnom sferom, ali u svakom slučaju svjedoči o njihovoj nezainteresiranosti da izravno nasele spomenute gradove (izuzetak su Cibale na čijem će području Gepidi u drugoj fazi svoje nazočnosti podići naselje, dok u Mursi i Basijani ni tada, prema dostupnim nalazima, nije bilo gepidskih naseobina). Pojedini istraživači navode da su Gepidi zaposjeli isključivo Sirmij i okolicu,99 drugi su mišljenja da su zauzeli znatan dio Srijema sa Sirmijem kao središtem,100 dok su se prema nekima već tada naselili u istočnoj Slavoniji i Srijemu.101 Na temelju arheoloških nalaza iz Srijema i

94

95

96

97

98

99

100

101

statak je to izrazitiji kad se na umu ima slabost i metodološka neodrživost svakog pokušaja da se samo na osnovi obilježja materijalne kulture određuje u čijoj su uporabi mogli biti predmeti odnosno nastoji poistovjetiti provenijencija arheološke građe s etnicitetom. Bóna 1971a, 275 tvrdi da se gepidski nalazi u Srijemu mogu dobro kronološki razgraničiti, ali to ne vrijedi za pojedinačne nalaze kod kojih je prisutno preklapanje obilježja. Bóna 1976, 28, Pohl 1980, 289. Obojica ističu mogućnost da su Gepidi nadzirali i dio dunavskog odsječka sjeverno od Drave. Njihovo mišljenje prihvaća Andrić 2002, 141. No, niti arheološka, a još manje pisana vrela nisu tako čvrsta i jednoznačna da bi omogućila ovakav zaključak. I Wozniak 1981, 364 kaže da su Gepidi držali Drugu Panoniju. Usp. Bojčić 1994, 41, Sekelj Ivančan 2001b, 190. S druge strane, Bulat 1989, 36 kaže da je osječko područje dospjelo pod vlast Gepida. Iskra-Janošić 2001, 152, 2002, 78, 2004, 185, 2005, 41, 2006, 292 ustraje u tvrdnji da ulomci keramike ukrašene žigosanjem mrežastih rombova i kružića s prostora današnjih Vinkovaca potječu isključivo iz prvog doba nazočnosti Gepida i na temelju toga zaključuje da su oni već tada čvrsto zasjeli u Cibalama. Međutim, ukrasi pripadaju razvijenoj fazi gepidskog lončarstva i stoga bi bili karakterističniji za kasnije razdoblje, odnosno prvu polovinu 6. stoljeća (usp. Csallány 1961, 255-257). Otuda su opravdana mišljenja da zasada još nema arheoloških potvrda za prvu fazu gepidske vlasti u Cibalama (usp. Sekelj Ivančan 2001b, 196). Dimitrijević 1979, 188, 190-191 i Dizdar 1999, 65-66 određuju žigosanu keramiku kronološki drugom fazom gepidske dominacije (usp. također i Tomičić 2000a, 275), ali pretpostavljaju postojanje gepidske vlasti u Cibalama već u prvom razdoblju. Vrijedi istaknuti kako je u jednom ranijem radu Iskra-Janošić (1997a, 284, 286) spomenutu žigosanu keramiku kronološki smjestila u vrijeme nakon 536. godine, dakle upravo u spomenutu drugu fazu gepidske prevlasti u Drugoj Panoniji. Za razliku od Dušanića 1967, 74, koji se ustegnuo od pretpostavke o gepidskom zaposjedanju Basijane, Milin 2004, 257 je ustvrdila da je grad pao pod Gepide. No, to je puka hipoteza budući da ni literarni ni arheološki izvori to ne potkrepljuju. I Christie 1998, 48 navodi da su Gepidi, uz Sirmij, držali i gradove poput Basijane. Diculescu 1923, 106, Csallány 1961, 12, Demandt 2007, 222. Dušanić 1967, 74, Dimitrijević 1983, 56-57. Mrkobrad 1980, 23, 45 navodi da su Gepidi 473. godine naselili Srijem. Dizdar 1999, 65 (usp. i Majnarić-Pandžić 1994, 90, Iskra-Janošić 2006b, 292). Schmidt 1934, 533 govori o Slavoniji sa Sirmijem, a Lotter 2003, 127 o Sirmijskoj Panoniji. Pogrešna je tvrd89


5. 4. 2011. 14:45:35


neposrednog susjedstva, gepidsku je nazočnost u prvoj fazi moguće potvrditi ili barem s određenom sigurnošću pretpostaviti na nekoliko mjesta: u Iloku, Neštinu, Novim Banovcima, Srijemskim Karlovcima, Srijemskoj Mitrovici, Zemunu i Mačvanskoj Mitrovici.102 Iz ovoga se može izvući zaključak da je težište prvobitnoga gepidskog naseljavanja u Drugoj Panoniji bilo na području današnjeg istočnog Srijema, ali da su utjecaj protegnuli sve do okolice Cibala jer su se ondje bili suprotstavili ostrogotskom prodoru 488. godine. Raspored nalazišta otkriva da su se smjestili uglavnom uz posavsku granicu s Prvom Mezijom, ali da su zadržali i uporišta koja su ih povezivala s prekodunavskim oblastima (Novi Banovci, Srijemski Karlovci). Vrijedi istaknuti da Gepidi zaposjedanjem cijele Druge Panonije ne bi ni vojnostrateški ni politički ništa dobili, jer su bili usmjereni na odnose s Istočnim Carstvom. Štoviše, time bi samo razvukli snage, a da za to nije bilo nikakve potrebe kako im tada nije prijetila nikakva opasnost sa zapada (stanje se promijenilo dolaskom Langobarda). Cijelu pokrajinu u prvom razdoblju svoje nazočnosti nisu bili osvojili ni Ostrogoti koji su neusporedivo više bili upravljeni na djelovanje na panonskim prostorima. Da su Gepidi novozauzeti prostor smatrali izuzetno važnim, pokazuje činjenica da je njihov kralj upravo Sirmij odabrao za novo sjedište. Boravak Gepida u južnoj Panoniji bio je nepomućen sve do dolaska Ostrogota predvođenih Teoderikom (471.–526.) u kasnu jesen 488.103 Dotada su Teoderikovi Ostrogoti u balkanskim pokrajinama Istočnog Carstva proveli punih petnaest godina, katkada u ratu, a katkada u miru s Konstantinopolom.104 Nakon što je istočnorimski car Zenon (474.–491.) postigao s Teoderikom sporazum o slanju Ostrogota u Italiju da svrgnu tamošnjega germanskog kralja Odoakra (476.–493.) i uspostave svoju vlast pod carskim vrhovništvom, ostrogotsko je mnoštvo iz sjedišta u Drugoj Meziji krenulo u sveopću seobu na zapad. Gepidi su vrlo vjerojatno bili dobro obaviješteni o ostrogotskom kretanju, budući da su Ostrogoti putovali rimskom podunavskom cestom koja je završavala u Singidunu, a prolazila nadomak oblastima u današnjem Banatu koje su bile pod gepidskim nadzorom. Ispravno sudeći da Ostrogoti moraju proći njihovim područjem u Drugoj Panoniji, odlučili su se na otpor. Odluku im je to lakšom činilo staro neprijateljstvo s Ostrogotima, koje je trajalo još od bitke na rijeci Nedao kad su se borili na sučeljenim stranama, pa je sukob zapravo bio neizbježan.105 Moguće je da se prvi okršaj dogodio već kod Zemuna, gdje je pronađen gepidski željezni mač. To bi značilo da su Gepidi pokušali spriječiti već samo

102

105 103

104

nja u Bojčić 1994, 41 da se Gepidi nisu pomicali zapadnije od crte Ilok-Dalj već i stoga što je utvrđeno da su imali naselje u Cibalama. Spate iz Iloka i Neština možda su pripadale Ostrogotima (Pribaković 1955, 36, Vinski 1957a, 35, Mrkobrad 1980, 51), kao i fibule iz Novih Banovaca i Srijemskih Karlovaca (Vinski 1957a, 28, 1961, 232, Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 82, br. 82/8, 83, br. 82/10-12, 91, br. 87/2). U vezi s datacijom usp. Gračanin 2006a, 104, bilj. 124. O tome usp. Schmidt 1934, 278-288, Wolfram 1990, 270-278, Heather 1994, 272-305. Sevin 1955, 128 razmatra mogućnost da je Teoderik pregovarao s gepidskim kraljem Traustilom / Trapstilom o slobodnom prolazu kroz Sirmij. Enodije, 7.28 (= Lakatos 1973, 61) svjedoči o Teoderikovu pokušaju da stvar riješi dogovorom jer je Ostrogote pritisla oskudica, ali se to odnosi na situaciju pred samu bitku. Usp. Diculescu 1923, 106. No, očito nikakvi ustupci nisu dolazili u obzir (usp. Andrić 2002, 142). 90


5. 4. 2011. 14:45:36


prebacivanje Ostrogota iz Prve Mezije u Drugu Panoniju. U tome nisu imali uspjeha i Ostrogotima se otvorila cesta prema Sirmiju. Još jedan nalaz gepidskog mača u Neštinu, smještenom sjeverno od ceste, mogao bi upućivati na brigu Ostrogota da dodatno osiguraju desni bok svojoj povorci. Isto vrijedi i ako bi rakovačka spata ipak bila gepidska i pripadala ovom vremenu. Dotad već neposredno upoznati s ostrogotskom silom, čini se da su Gepidi odlučili zasad samo usporavati njezino kretanje, što je za cilj imalo pogoršati stanje ostrogotske logistike. Prema nekima, daljnji klip napredovanju Ostrogota Gepidi bi bacili kod postaje Fosa,106 ali za to nema potvrde ni u pisanim izvorima niti u arheološkim nalazima. Mnogo je vjerojatnije da su se Gepidi ostrogotskom nadiranju prolazno suprotstavili u kraljevskom sjedištu, Sirmiju, gdje je slučajnim nalazom otkriveno gepidsko oružje, dva željezna mača. Iako izvori ne spominju borbe za Sirmij, čini se da je Teoderik odlučio sa svojim ljudima zastati u okolici toga grada.107 To zasigurno ne bi učinio dok je ondje bilo gepidsko uporište.108 Gepidi su napustili Sirmij pružajući manji otpor109 jer su zacijelo već tada bili čvrsto nakanili suprotstaviti se Ostrogotima na drugom, povoljnijem mjestu. Gepidsko povlačenje pred nadmoćnom silom imalo je taktičku svrhu. Naime, srijemski Gepidi očito nisu raspolagali znatnijim vojnim snagama, a po svemu sudeći nisu mogli računati ni na veću pomoć od svojih sunarodnjaka iz prekodunavskih krajeva. Nalaz gepidskog mača u Iloku možda svjedoči o usputnom okršaju u vezi s nastojanjem Ostrogota da dodatno zaštite svoje desno krilo, nakon što su zaposjeli Sirmij. Zimski predah omogućio je Gepidima da koliko-toliko učvrste svoj položaj, dok je Teoderik bio svjestan toga da mu prava borba tek predstoji. Vjerojatno u veljači 489.110 ostrogotski je kralj pokrenuo svoje čete kako bi se riješio gepidske prijetnje. Cesta ga je od Sirmija vodila prema Cibalama i odatle prema Mursi. U zamočvarenom području kojim je protjecala rječica Ulka, današnja Vuka, Gepidi su se pripremili za odlučujući sraz. Samu rječicu iskoristili su kao obrambeni zid, zapriječivši prolaz tako što su svoju vojsku rasporedili na strateškim mjestima.111 U bitki koja se Tako Sevin 1955, 128, Dautova-Ruševljan 1981a, 152. Prema Sevinu (1955, 128-129), ovo bi nagnalo Teoderika da se okrene protiv Murse, gdje se nadao naći namirnice i odakle je mogao napasti Sirmij s leđa. 107 Ovo bi se moglo zaključiti prema navodu iz Jordana, Getica 292, gdje se kaže da je Teoderik preko Sirmija ušao u Panoniju. Usp. Gračanin 2006a, 105. 108 Nema baš mnogo smisla Sevinova tvrdnja (1955, 130) da se Teoderik dokopao Sirmija nakon bitke na rijeci Ulki, jer to znači da bi namjerno sebi za leđima ostavio gepidsko uporište, a tek ga je očekivao presudan boj. 109 Pohl 1980, 291, 292 misli da je Sirmij pao u ostrogotske ruke bez ikakvih borbi, dok Wozniak 1979, 141 smatra da je bitka za Sirmij bila vođena. 110 Za datum usp. Löwe 1961, 14, Moorhead 1997, 21, Gračanin 2006a, 106. Mnogi vjeruju da je bitka vođena potkraj 488. godine (Schmidt 1934, 294, Bury 1958a, 422, Burns 1984, 65, Wolfram 1990, 280, Majnarić-Pandžić 1994, 90, Dizdar 1999, 65, Tomičić 2000a, 272, Iskra Janošić 2001, 151, 2005, 41, Andrić 2002, 143). Diculescu 1923, 108 i Šišić 1925, 168 smještaju je u svršetak 488. ili početak 489. godine. 111 Enodije, 7.28 (= Lakatos 1973, 61). Usp. Andrić 2002, 143, Gračanin 2006a, 105. Sevin 1955, 129 smatra da su se Gepidi poslužili branom na Ulki kako bi ojačali obrambeni položaj. 106

91


5. 4. 2011. 14:45:36


zametnula na prostoru nepovoljnom za napadača,112 uspješan je ishod za Ostrogote u prvi mah bio neizvjestan, ali je na kraju cjelodnevnog boja prevladala upornost i brojčana nadmoć. Zahvaljujući i Teoderikovu osobnom junaštvu, Ostrogoti su nadjačali gepidsku obranu, probili njihove opkope i prešli rijeku. Potučeni su Gepidi ostali i bez kola natovarenih ljetinom, što je Ostrogotima ublažilo oskudicu hranom od koje su trpjeli budući da su im zalihe hrane koju su dopremili sa sobom u Drugu Panoniju već bile na izmaku.113 Kako se čini, u borbi je poginuo i gepidski kralj Traustila / Trapstila, dok je njegov sin i nasljednik Trazarik sklopio s Ostrogotima mir.114 Mir je nedvojbeno odgovarao i Teoderiku koji je time želio sebi osigurati zaleđe da bi nesmetano mogao provaliti u Italiju.115 Ova odluka je svoju ispravnost pokazala uskoro. Naime, Ostrogote su napali Sarmati, zacijelo negdje u istočnoj Slavoniji (Srijemom su ponovno vladali Gepidi), hoteći možda iskoristiti ostrogotsku iscrpljenost tek završenim sukobom s Gepidima.116 Poticaj sarmatskom nasrtaju vjerojatno je dao bogat plijen u hrani kojeg su se domogli Ostrogoti. Da je imalo sumnjao na gepidsku umiješanost u cijeli slučaj, Teoderik bi se jamačno bio osvetio jer bi to bilo očigledno kršenje nedavno utanačenog mira. Ovako se s priličnom sigurnošću može pretpostaviti da su Sarmati prepad izvršili samostalno. Obnovivši snage i prikupivši zalihe, Teoderik se u kasno proljeće117 iz istočnoga dijela Druge Panonije nastavio polagano kretati prema Italiji. Putem se u Podravini vjerojatno spojio s Rugijcima pod kraljem Friderikom koji je 488. godine pobjegao Teoderiku u Novu u Drugoj Meziji i ondje zacijelo postigao s njim dogo Neki drže da se bitka vodila otprilike na mjestu današnjeg Vukovara (usp. Wolfram 1990, 280, Heather 1997, 219), dok drugi pomišljaju na Ad labores pontis Ulcae (usp. Pohl 1980, 291), današnju Bobotu. Druga pretpostavka je mnogo vjerojatnija, odnosno moguće je da je bojište bilo u blizini toga mjesta. Općenito se uzima da se bojište nalazilo između Murse i Cibala (usp. Gračanin 2006a, 107). Ima i mišljenja da se bitka vodila između Vinkovaca i Vukovara (usp. Dizdar 1999, 65, Iskra-Janošić 2001, 151, 2005, 41). 113 Enodije 7.28, 34 (= Lakatos 1973, 61-62). Usp. Diculescu 1923, 107-108, Schmidt 1934, 294, 532, Sevin 1955, 129, Löwe 1961, 14, Pohl 1980, 291, Burns 1984, 65, Wolfram 1990, 280, Andrić 2002, 143, Lotter 2003, 118, Gračanin 2006a, 107. Pohl 1980, 292 iznosi mišljenje da su Gepidi svoj transport sa zalihama, nakon povlačenja iz Sirmija, bili smjestili u Mursu, što je također moguće. Iskra-Janošić 2005, 41 čini neshvatljiv previd kad tvrdi da su iz bitke kao pobjednici izašli Gepidi. Ispravno ima Dizdar 1999, 65. 114 Diculescu 1923, 110, Stein 1949, 55, Sevin 1955, 130, Csallány 1961, 12, Mirković 1971, 50, Moorhead 1997, 21. Vijest o Traustilinoj / Trapstilinoj pogibiji donosi Pavao Đakon u svojoj Rimskoj povijesti (HR), 15.15 (= Lakatos 1973, 45) 115 Usp. Diculescu 1923, 110. 116 O tome svjedoči Enodije, 7.35. Usp. Schmidt 1934, 294, bilj. 7, Enßlin 1947, 68, Löwe 1961, 15, Pohl 1980, 292, Wolfram 1990, 280, Heather 1997, 219, Lotter 2003, 127, Gračanin 2006a, 107. Schwarcz 1992, 82 smatra da su Sarmati pomogli Gepidima u borbi protiv Ostrogota (usp. i Dimitrijević 1969, 91), za što nema potvrde u izvorima. Wolfram 1996, 19 drži da su nomadski Sarmati napali Ostrogote u kraju zapadno od gepidskog područja, sjeverno ili južno od Drave. 117 Usp. Löwe 1961, 14-15, Gračanin 2006a, 107. Wolfram 1990, 280 kaže da su još pričekali žetvu u gornjoj Slavoniji. Diculescu 1923, 110 smatra da su se Ostrogoti pokrenuli početkom ljeta, a Schmidt 1934, 294 u proljeće. Bury 1958, 422 kaže da su zimu, proljeće i ljeto 489. Ostrogoti proveli negdje između Sirmija i granice Italije. 112

92


5. 4. 2011. 14:45:36


vor o suradnji protiv Odoakra.118 Osim zbog ovoga, Teoderik je iz nekoliko razloga odabrao podravsku magistralu za napredovanje prema Italiji. Cesta od Sirmija preko Cibala i Murse bila je u kasnoj antici glavni prometni pravac kojim se stizalo u Italiju. Ostrogotskom kralju je jamačno bilo stalo da što je moguće dulje prikrije pravu nakanu svog dolaska u južnu Panoniju, a odabirom podravske ceste ostavljala se otvorenom i mogućnost za skretanje u Prvu Panoniju ili Norik. Prolazak južnom, posavskom cestom mogao bi izložiti Ostrogote napadu iz Dalmacije kojom je vladao Odoakar, što je svakako trebalo izbjeći s obzirom na to da su ostrogotsku povorku činile i žene, djeca i starci. Naposljetku, moguće je i da su Teoderikove izvidnice, jamačno upućivane tijekom zime sa zadatkom da provjere sigurnost putova kroz Međurječje, otkrile kako je južne dijelove Savije zaposjela znatna skupina Sveva, koja se bila doselila onamo poslije ostrogotskog odlaska iz Panonije,119 a koju se kretanjem uz Dravu možda dalo izbjeći.120 Napustivši južnu Panoniju, Ostrogoti i njihovi saveznici su vjerojatno u kolovozu 489. stigli u sjevernoitalsku pokrajinu Venetiju.121 Teoderik je u tri i pol godine promjenljivih borbi uspio nadvladati i u ožujku 493. na prijevaru ukloniti protivnika.122 Posvetivši se najprije učvršćenju vlasti u Italiji, granice područja koje je nekoć bio držao Odoakar nije prekoračio prije nego što je od cara Anastazija I. (491.–518.) ishodio priznanje svog vladarskog položaja (497.).123 Nakon toga, odlučio je djelatnije zahvatiti u panonski prostor koji je formalnopravno, iako ne i stvarno pripadao Istočnom Carstvu. Prva posljedica Teoderikovih probuđenih aspiracija bilo je pripojenje Panonije Savije koje se moralo dogoditi između 497. i 504. godine kad su Ostrogoti napali Sirmij.124 Opetovanim ostrogotskim prodorom u Panoniju iznova je postalo aktualno pitanje odnosa s tamošnjim Gepidima. Srijemski Gepidi su nakon porazne 488. i 489. godine doduše sačuvali svoje kraljevstvo, no ono više nije uživalo jednaki ugled. Trazarik je bio kralj u Sirmiju, ali se vjerojatno nedugo poslije 489. godine kao novi vladar gepidske jezgrene skupine uz lijevu obalu Tisu pojavljuje Gunderit.125 Ova je podjela oslabila položaj obje skupine pa kad je Teoderik, nastavljajući provedbu svojih ofenzivnih planova, odlučio 504. godine okončati gepidsku državu u Drugoj Panoniji, nasuprot Usp. Wolfram 1990, 280. Friderikov bijeg Teoderiku u Novu bilježi Eugipije, Život svetog Severina, c. 44. O spajanju Ostrogota i Rugijaca u Podravini usp. Löwe 1961, 10-12, Pohl 1980, 291, Gračanin 2006a, 107. Schmidt 1934, 123, Wolfram 1987, 65 i Lotter 2003, 122 više naginju pretpostavci da su se Rugijci Ostrogotima pridružili još u Drugoj Meziji, ali izvori nisu tako izričiti (usp. Prokopije, BG 2.14.24 koji samo kaže da su Rugijci otišli s gotskom vojskom u Italiju). 119 O tome vidi str. 223-225. 120 O ovim razlozima usp. Löwe 1961, 6-10, Gračanin 2006a, 106, bilj. 132. 121 O Teoderikovu dolasku iz Panonije u Italiju svjedoči, iako sasvim općenito i kronološki neprecizno, čak i jedna kronika nastala u Hispaniji, Cezaraugustanska kronika, a. 490. Usp. Gračanin 2006a, 105, bilj. 127. 122 Schmidt 1934, 300, Enßlin 1947, 76, Stein 1949, 58, Bury 1958a, 426, Wolfram 1990, 283, Heather 1997, 219, Moorhead 1997, 26. 123 Prostko-Prostyński 1994, 151-153 datira sporazum u 498. godinu. 124 Dimitrijević 1979, 188 neopravdano ostrogotsko pripojenje Savije smješta u 490. godinu. Tada Teoderik još nije bio osigurao niti vlast u Italiji. 125 Usp. Diculescu 1923, 110, Csallány 1961, 12, Pohl 1980, 292, 295. 118

93


5. 4. 2011. 14:45:36


onomu što se dogodilo prije 16 godina, nije naišao na otpor vrijedan spomena (možda gepidski mačevi pronađeni u Srijemskoj Mitrovici pripadaju ovom vremenu). Trazarik je pobjegao k Gunderitu, prepustivši pobjedniku ne samo svoje kraljevstvo nego i vlastitu majku.126 Čini se da je Teoderik za tu vojnu intervenciju trebao izliku: njegov panegiričar Enodije za rat krivi poraženoga koji je ovakav rasplet tobože sam izazvao svojim spletkarenjem i nespremnošću na sporazum.127 No, Trazarik se zacijelo držao davno postignutog mira, ali je morao i sa sve većom zebnjom promatrati ostrogotske pretenzije.128 Pokušaj da se osloni na Gunderita pokazao se uzaludan i jamačno je samo ubrzao udar Ostrogota koji su htjeli zaokružiti zapadnoiliričko područje pod svojim nadzorom.129 Nije stoga potrebno pomišljati na stalne trzavice i pogranične razmirice između Gepida i Ostrogota,130 ili da su Gepidi čak istupali s teritorijalnim zahtjevima,131 kako bi se objasnio ostrogotski pohod na Sirmij. Teško je zaključiti i što bi Gepidi dobili time da su provaljivali na ostrogotsko područje u Panoniji Saviji, kao što neki istraživači drže mogućim.132 Nemoguće je dokazati da je Trazarik bio u vezi s Konstantinopolom odakle bi mu došao poticaj da se približi Gunderitu radi stvaranja saveza protiv Teoderika,133 iako bi se mogla pretpostaviti i određena upletenost carskoga dvora u ovim događajima, makar na diplomatskoj razini. Kako god bilo, Carstvo je nijemo promatralo slom srijemskih Gepida, zabavljeno ratovanjem na Istoku protiv Perzije (upravo su 503. i 504. godina bile vrijeme intenzivnih vojnih napora na istočnom bojištu).134 Ostrogotski vojskovođe Picija i Herduik su u brzom naletu 504. godine napali Sirmij i otamo izbacili Trazarika.135 Ostrogotska je pobjeda bila potpuna i nestalo je gepidske vlasti u Drugoj Panoniji. Gepidi su prihvatili novoga gospodara i ostali su naseljeni u Srijemu. Možda je u tome određenu ulogu imao i gepidski kraljević Mundon, Trazarikov bratić, koji je tada stupio u ostrogotsku službu, djelujući u to vrijeme kao odmetnik iz uporišta Herte na utoku Morave u Dunav.136 Kad je 505. godine car Anastazije I. protiv njega Enodije, 12.62, Jordan, Getica 300 (= Lakatos 1973, 16, 64). Enodije, 12.60-61 (= Lakatos 1973, 64). 128 Nasuprot tome, Wolfram 1990, 321 smatra da je do tog vremena gepidska samosvijest opasno narasla. 129 Usp. Gračanin 2006, 108. Također i Enßlin 1947, 133-134, Pohl 1980, 294, Wolfram 1990, 321. Schwarcz 2000a, 63 ističe Teoderikove imperijalne pretenzije. 130 Enßlin 1947, 134. 131 Wolfram 1990, 321. 132 Pohl 1980, 294 ne smatra to samo po sebi nevjerojatnim. Također i Schwarcz 2000a, 63, koji spominje moguće pljačkaške upade na ostrogotsko područje, ali naglašava da nije bilo pravog ratnog pohoda protiv Ostrogota. 133 To je mišljenje iznio Sevin 1955, 130. 134 O ratu protiv Perzije usp. Stein 1949, 92-101, osobito 94-98, Greatrex 1998, 73-119, naročito 94-115. 135 Jordan, Getica 300, Enodije, 12.62, 69, Kasiodor, Kronika, a. 504 (= Lakatos 1973, 16, 64, 66). Usp. Gračanin 2006a, 108. 136 Usp. Pohl 1980, 294, Croke 1982, 129, Prostko-Prostyński 1994, 227-228, Schwarcz 2000a, 63. Prostko-Prostyński 1994, 230-236 poistovjećuje Hertu s Margom. Vidi i bilješku 511. O Mundonu usp. Diculescu 1923, 114-117, Pohl 1980, 292-293, Croke 1982, 125-135, ProstkoProstyński 1994, 225-230. 126 127

94


5. 4. 2011. 14:45:36


uputio vojsku predvođenu iliričkim vojskovođom i konzulom Sabinijanom Mlađim, Mundonu je pomogao Picija, ispravno prosudivši da bi Mundonovim porazom bile ugrožene i nedavne stečevine Ostrogota u Drugoj Panoniji.137 Zajedničkim snagama Picija, njegov dozapovjednik Tuluin i Mundon porazili su rimske čete koje su uglavnom činili bugarski plaćenici.138 Doskora su otvoreni pregovori između Ostrogota i carskog dvora: prvo poslanstvo stiglo je u Konstantinopol zimi 506./507. Diplomatska odmjeravanja snaga139 dovršena su sporazumom 510. godine, kojim je Carstvo dobilo jugoistočni kut Druge Panonije s Basijanom kao isturenom točkom, dok su Ostrogoti zadržali najveći dio pokrajine s utvrdama na Dunavu do Burgene i Tauruna.140 Tada im je zacijelo službeno priznat i posjed nad Panonijom Savijom, a možda i nad Dalmacijom.141 Vrijedi istaknuti da su se Ostrogoti morali odreći i manjeg dijela područja u istočnom Srijemu koji su nastavali Gepidi. Moguće je da su tom prigodom preselili tamošnje gepidske naseljenike u svoj dio Druge Panonije, pa bi upravo na ispražnjena gepidska selišta u jugoistočnom, rimskom dijelu Druge Panonije Anastazije I. dao 512. godine naseliti Herule.142 Herule su oko 508. presudno porazili njihovi dotadašnji podložnici Langobardi, skršivši njihovu moć, pa je raseoba najveći dio herulskog naroda i dovela u južnu Panoniju.143 Temeljna zadaća Herula kao federata bila je da tvore pograničnu branu prema ostrogotskoj Panoniji.144 No, nisu se Usp. Andrić 2002, 145, Gračanin 2006a, 108. Marcelin, a. 505, Kasiodor, Variae, 8.10.4, Jordan, Getica 300-301. Također i Kasiodor, Kronika, a. 504 (= Lakatos 1973, 16-17, 66-67). 139 S ovime možda treba povezati i pohod carske flote protiv južne obale Italije 508. godine o čemu izvješćuje Marcelin, a. 508 (usp. Gračanin 2006c, 242). 140 O tome usp. Diculescu 1923, 111-112, Schmidt 1934, 348-350, Enßlin 1947, 133-135, 155, Stein 1949, 145-146, 156, Bury 1958a, 460, Dušanić 1967, 74-75, Capizzi 1969, 165-170, Mirković 1971, 50-51, Pohl 1980, 293-294, Wozniak 1981, 366, 370-374, Burns 1984, 194-195, Wolfram 1987, 73, 1990, 321-322, Prostko-Prostyński 1994, 237-245 (mirovni sporazum sklopljen između 1. rujna 509. i početka 511.), Moorhead 1997, 174-175, Schwarcz 2000a, 6367, Andrić 2002, 144-145, Lotter 2003, 26-27, 127-128, Gračanin 2006a, 108-109. 141 Christou 1991, 57-58 pogrešno datira sporazum 512. godinom i neprecizno kaže da se Teoderik bio tom prigodom odrekao krajeva zapadno od Sirmija, budući da je grad ostao u ostrogotskoj vlasti. 142 Marcelin, a. 512.11 (= Lakatos 1978, 89). O Herulima u Drugoj Panoniji svjedoči Menandar, fr. 5.4, 2-6 (= Lakatos 1978, 102). Usp. Barišić 1955, 3, 7, Ferjančić 1969, 44, 1974, 109, Mirković 1971, 51, Pohl 1980, 298 (i oko Singiduna), Andrić 2002, 151. Prema Wozniaku 1981, 374, Heruli su bili naseljeni u Prvoj Meziji oko Singiduna (prethodno u Obalnoj Dakiji, usp. Wozniak 1979, 144; također i Schmidt 1934, 553, Bury 1958b, 303, bilj. 1, pored Lakatos 1978, 89). Bóna 1987a, 122 kaže da su se Heruli smjestili kod Singiduna. Stein 1949, 305 smatra mogućim da je Herule oko Basijane već bio smjestio Anastazije, iako to prvenstveno pripisuje Justinijanu I. Dušanić 1967, 75 netočno misli da su Heruli 512. godine napali oblast Basijane. Ni arheologija ne pomaže u točnom utvrđivanju naseobinskog prostora Herula jer njihovi nalazi nisu sigurno izlučivi iz općeg germanskog fundusa (usp. Dimitrijević 1967, 232; taj nedostatak pokušava nadoknaditi Kiss 1984a, 133-137, koji na temelju dostupne arheološke građe i izvora nastoji pobliže identificirati Herule na prostoru današnje sjeverne Srbije). 143 Heruli su inače u drugoj polovini 5. stoljeća, prije spomenutog poraza, živjeli na prostoru južne Moravske, zapadne Slovačke i Gornje Austrije (Pohl 1980, 279, Lotter 2003, 130). 144 Wozniak 1981, 374. Bury 1958a, 436, bilj. 1 misli da su Heruli trebali osnažiti depopulirane iliričke oblasti. Drugi istraživači drže da su imali poslužiti kao zaštita prema Gepidima 137

138

95


5. 4. 2011. 14:45:36


pokazali osobito pouzdanima. Gotovo odmah počeli su napadati obližnje krajeve i pljačkati rimsko stanovništvo, što je izazvalo promptnu reakciju carskih vlasti. Anastazije je protiv njih uputio vojsku koja ih je teško porazila, nanijevši im velike gubitke, što je Herule ponukalo da se primire. Čini se da im nisu bili iznova nametnute federatske obveze, iako je i dalje zacijelo postojala mogućnost da Carstvo među njima novači vojnike za svoje potrebe.145 Postoji nekoliko razloga za ostrogotsko širenje na Međurječje. Taj je prostor imao veliku stratešku važnost kao predstraža Italije i Dalmacije.146 Nadzor nad oblastima u južnoj Panoniji omogućavao je lagani pristup Italiji što bi uvijek bila moguća opasnost za ostrogotsko gospodstvo na Apeninskom poluotoku. Ne manje važna bila je i potreba da se na južnopanonske pokrajine protegne uređena rimska uprava koju je Teoderik promicao i ustrajanjem uz koju je htio utemeljiti svoju vladavinu u očima italorimske aristokracije.147 Upravo su organizirana pokrajinska uprava kao i nastojanje da se uspostave i održe sređeni odnosi postali glavnom značajkom ostrogotske vladavine u južnoj Panoniji. S tim u vezi zbila se i važna promjena: Panonija Savija je s Dalmacijom sjedinjena u jedinstvenu upravnu cjelinu sa sjedištem u Saloni pod gotskim komesom Dalmacije i Savije (comes Dalmatiarum et S(u)aviae).148 Kada se to točno dogodilo, nije moguće utvrditi na temelju dostupne izvorne građe, no možda nedugo poslije 504./505. godine, a svakako prije 526./527. godine jer se upravo tada spominje komes Osuin nadležan za pokrajine Dalmaciju i Saviju.149 Dodatnu potkrijepu uprav(Schmidt 1934, 555, Kovačević 1960, 31; uz Andrić 2002, 151). Prokopije, BG 2.14.29-32 (= Lakatos 1978, 10). Prokopije, BG 2.14.32, izričito kaže da nakon poraza Heruli nisu bili ni rimski saveznici niti su Rimljanima bili na korist. Usp. Schmidt 1934, 553-554, Stein 1949, 151, Barišić 1955, 3-4, Bury 1958b, 300, Ferjančić 1974, 109, Lakatos 1978, 89-90. Mirković 1971, 51 pogrešno tvrdi da su se Heruli pokušali proširiti prema zapadu i da su ih suzbili Ostrogoti. Iz navedenoga mjesta kod Prokopija jasno proizlazi da su se držali po strani u odnosima između Ostrogota i Carstva (usp. Christou 1991, 64). Schmidt 1934, 553-554 dodaje kako je Carstvo dopustilo Herulima ostanak jer se nije moglo lišiti pomoći germanskih vojnika. Wozniak 1981, 374 drži da se Anastazijeva kaznena ekspedicija protiv Herula dogodila 514. godine, ali ne otkriva na čemu temelji taj zaključak. 146 To jasno izražava Enodije, 12.60 (= Lakatos 1973, 64), koji kaže da je Sirmij nekoć bio granica Italije. 147 Usp. Wozniak 1981, 368. 148 O tome spajanju usp. Šišić 1914a, 142, 1925, 168, Ferluga 1957, 23-24, Wilkes 1969, 424, Wozniak 1981, 375, Wolfram 1985a, 315, 1987, 72, 1990, 320, Tomičić 2000a, 272, Andrić 2002, 145. Katičić 1998, 105, oslanjajući se po svoj prilici na Wolframa (1990, 291), bilježi da je sjedinjenje Dalmacije i Savije bilo tako potpuno da je uz gotskog komesa postavljen i rimski namjesnik (praeses ili consularis). 149 Kasiodor, Variae, 9.8.1 (= Šišić 1914a, 147-148). Usp. Schwarcz 2000a, 63, 68, Gračanin 2006a, 110. Wolfram 1985a, 315, 1987, 72, 1990, 320 smatra da je administrativno povezivanje Dalmacije i Savije provedeno prije 504. godine. Vidi i Sokol 1994a, 1134, koji pripajanje Savije Dalmaciji datira u vrijeme oko 500. godine. Između 507. i 511. godine je kao komes u Dalmaciji poznat Osuin (Variae, 1.40.1), a kao predstojnik Dalmacije navodi se na još dva mjesta (Variae, 3.26.1, 9.9.1). Usp. i PLRE II, 815, s. v. Osuin, Amory 2003, 403. Burns 1984, 175 smatra da je pod komesom Osuinom Savija prestala biti zasebna upravna jedinica zbog obnove gepidske moći u okolici Sirmija, odnosno da je prije sirmijskoga rata imala odvojenu pokrajinsku upravu. Toga posebnog komesa u Saviji Burns 1984, 174-175 vidi u Fridibadu, upućenom 145

96


5. 4. 2011. 14:45:36


nom združivanju Dalmacije i Savije pružaju i sačuvani spisi dva pokrajinska crkvena sabora održana u Saloni 530. i 533. godine na kojima se među pozvanim velikodostojnicima navode i biskupi Siscijske crkve Ivan odnosno Konstantin.150 Druga Panonija, sada poznata pod nazivom Sirmijska Panonija (Pannonia Sirmiensis),151 bila je ustrojena kao zasebna upravna jedinica, s vlastitim komesom (vjerojatno je nosio naslov comes Pannoniae Sirmiensis), što su nalagale i vojnostrateške potrebe, budući da je ova pokrajina bila pogranična oblast prema Istočnom Carstvu.152 Čini se da je pripajanje Savije Dalmaciji potaknulo poistovjećivanje pojma Panonije sa Sirmijskom Panonijom.153 Ostrogotsku upravu u južnopanonskim oblastima obilježili su opetovani pokušaji sređivanja prilika i stvaranja stabilnog poretka, u cilju jačanja obrane ovoga prostora, ali i osiguranja ostrogotske vlasti u Italiji i Dalmaciji. Kralj Teoderik je u dva navrata u Saviju uputio opunomoćenike, Fridibada (između 507. i 511. godine) i Severina (525./526. godine) sa zadatkom da tamošnje stanje privedu redu. Fridibad se zacijelo sudskim ovlastima trebao suprotstaviti ubojstvima, otimačinama stoke, krađama i drugim zločinima koji su se razmahali među pokrajinskim stanovništvom.154 Pravni stručnjak Rimljanin Severin poslan je kako bi utišao pokrajinski puk koji se žalio na zloporabe posjednika, ali i kako bi umirio same posjednike nezadovoljne poreznim opterećenjima.155 U Sirmijskoj Panoniji, označenoj kao nekadašnjemu gotskom sjedištu,156 sličnu je ulogu primiritelja prilika preuzeo komes Kolosej. Njemu su poteškoće stvarali sporovi između mjesnih Rimljana i barbara koji bi često prerasli u

150

151

152

153

154

155

156

u Saviju između 507. i 511. godine (Kasiodor, Variae, 4.49.1). No, Fridibadova služba se nigdje ne spominje u izvoru, a iz zadaća koje su mu povjerene prije proizlazi da je imao sudske ovlasti (usp. Wolfram 1987, 73, 1990, 320), dok je gotski komes prvenstveno bio zapovjednik mjesnih postrojbi odnosno vojni upravitelj. Fridibada komesom Savije smatraju i PLRE II, 485, s. v. Fridibadus i Lotter 2003, 124, Schwarcz 2000a, 68 misli da je bio comes civitatis Sisciae, a Amory 2003, 375-376 vojni comes civitatis u pokrajini pod Osuinovim glavnim zapovjedništvom. O tome usp. Zeiller 1906, 149, Šišić 1914a, 149-157, 1925, 171-172, Bratož 1986, 377-378, 1987, 159, 182-183, Kuntić-Makvić 1994, 997-1002, 1997, 85, Katičić 1998, 106, Tomičić 2000a, 273. Kasiodor, Variae, 3.23.2, 4.13.1. Usp. i Wolfram 1985a, 315, 1987, 73, 1990, 320. Šišić 1925, 168 i Basler 1972, 17 pogrešno navode da su se Ostrogoti administrativno proširili i na susjedne oblasti u Prvoj Meziji, odnosno na Singidun (usp. Andrić 2002, 145-146, bilj. 47, Gračanin 2006a, 110, bilj. 157). Usp. Andrić 2002, 148, Gračanin 2006a, 110. Za dodatnu literaturu vidi i gore, bilj. 149. Kasiodor, Variae, 3.24: universis barbaris et Romanis per Pannoniam constitutis Theodericus rex, “svim barbarima i Rimljanima nastanjenima u Panoniji kralj Teoderik (dopis kojim se i Ostrogotima i rimskom puku nalaže da se pokoravaju nalozima komesa Koloseja koji je upravljao Sirmijskom Panonijom; usp. Variae, 3.23, 4.13); Prokopije, BG 1.15.26 odvaja Siscijce od Panonaca koji, prema njemu, zajedno s Dačanima žive istočno od Noričana, prostirući se do Dunava i držeći gradove Singidun i Sirmij. Kasiodor, Variae, 4.49 (= Šišić 1914a, 144-145). Usp. Šišić 1925, 169, Wolfram 1990, 320, Goldstein 1995, 61, Lotter 2003, 124, Gračanin 2006a, 111. Kasiodor, Variae, 5.14, 15 (= Šišić 1914a, 146-147: samo Variae, 5.15). Usp. Šišić 1925, 169, Burns 1984, 175, Goldstein 1995, 61, Andrić 2002, 147, Gračanin 2006a, 111. Istu dužnost obnašao je i pod kraljem Atalarikom (526.–534.) (Kasiodor, Variae, 9.9.2 = Šišić 1914a, 148). Kasiodor, Variae, 3.23.2. Kolosej je za komesa u Sirmijskoj Panoniji bio postavljen oko 510. godine (usp. PLRE II, 305, s. v. Colosseus, Schwarcz 2000a, 68, Amory 2003, 368). 97


5. 4. 2011. 14:45:37


98


5. 4. 2011. 14:45:37


žestoke sukobe, a i morao je voditi stalnu brigu o stegi gotskih vojnika i budno paziti da su namireni kako se ne bi upustili u pljačku.157 Vrlo je vjerojatno da su među barbarima koji su upadali u oštre razmirice s romaniziranim stanovništvom bili i Gepidi. Trud oko jačanja obrambene sposobnosti ostrogotske države u Međurječju ogleda se i u naseljavanju dijela svevskih Alamana koji bi se pridružili svojim srodnicima Svevima u Saviji.158 S druge strane, Teoderik je između 523. i 526. godine odlučio preseliti glavninu gepidskog stanovništva iz Sirmijske Panonije na ostrogotsko područje u Galiji, u Provansu, gdje su trebali poslužiti kao štit na granici s kraljevstvom Burgunda.159 Možda je na ovo bio ponukan i nespremnošću Gepida da se konačno primire i obustave razračune s mjesnim pučanstvom. Arheološka ostavština koja pripada drugom razdoblju ostrogotske vlasti u južnoj Panoniji može se ustanoviti na nekoliko mjesta, pri čemu je uočljiva razlika u odnosu na vrijeme prvoga boravka Ostrogota u Međurječju. Pritom na umu valja imati i mogućnost da dio predmetnih ostataka koji se obično datiraju u prvo razdoblje ostrogotske nazočnosti u panonskim oblastima pripada zapravo ovom vremenu. U Sirmijskoj Panoniji nalazi koji su mogli pripadati Ostrogotima u drugoj fazi njihove vlasti u južnopanonskim krajevima otkriveni su u Dalju, Novim Banovcima i Srijemskoj Mitrovici.160 Mnogo češću vrstu nalaza čini ostrogotski novac čiji su primjerci pronađeni u Dalju, Donjem Miholjcu, Golubincima kod Stare Pazove, Novim Banovcima, Srijemskoj Mitrovici, Štrbincima kod Đakova, Vinkovcima, okolici Vukovara i kod Zemuna. U Panoniji Saviji arheološki su ostaci znatno rjeđi, ima ih tek oko Siska, te u dalmatinsko-savijskom pograničju, u Rakovčanima kod Prijedora. Isto vrijedi i za otkrića ostrogotskog novca: brojniji su nalazi iz Siska, dok je nalaz iz Baćina kod Hrvatske Dubice usamljen. Raspored nalazišta pokazuje da su Ostrogoti vrlo dosljedno slijedili logiku smještanja na važnim riječnim prijelazima i prometnim čvorištima odnosno da su bili svjesni potrebe njihova nadziranja i osiguravanja. Teoderikovom smrću 526. godine promijenili su se odnosi snaga u srednjem Podunavlju. Čini se da je tada Istočno Carstvo odlučilo djelatnije zahvatiti u tamošnje prilike, pomišljajući zacijelo i na jačanje svog utjecaja u jugoistočnoj Panoniji. Ta se okolnost nesumnjivo zrcali i u obnovi čvršćih veza s Herulima. Justinijan I. je već u Kasiodor, Variae, 3.23, 24, 4.13. Usp. Andrić 2002, 147, Gračanin 2006a, 111. Usp. Lotter 1968, 278-279, 2003, 125-126, Wolfram 1987, 74, 1990, 317, Castritius 1994, 144. Schmidt 1934, 348-349 drži da su Alamani možda bili smješteni kao vojna posada u Sirmij. Enßlin 1947, 136 i Stein 1949, 147, bilj. 1 govore općenito o Panoniji. Nazočnost nalaza koji se pridjeljuju Alamanima moguće je pretpostaviti u nekropoli na lokalitetu Bošnjića voće podno Rakovčana kod Prijedora, smještenoj na razmeđu Savije i Dalmacije (usp. Vinski 1971a, 54; također i Sokol 1994a, 1134; drukčije Miletić 1978, 102, koja ne smatra kako odnosni nalazi – pokop u izdubljenom deblu i metalne torbice – pripadaju Alamanima). 159 Usp. Diculescu 1923, 118, Schmidt 1934, 534, Stein 1949, 250, Sevin 1955, 134, Kovačević 1960, 33, Csallány 1961, 12, Bóna 1976, 29, Wolfram 1990, 322, Andrić 2002, 144, Lotter 2003, 128. Mrkobrad 1980, 45 i Tomičić 2000a, 275 pogrešno kažu da su Gepidi preseljeni u sjevernu Galiju. Vinski 1971a, 55, 1971b, 383 ispravno govori o djelomičnom preseljenju Gepida. O tome svjedoči Kasiodor, Variae 5.10.1-3, 5.11 (= Lakatos 1973, 68-69). 160 Pet fibula iz Novih Banovac mogle bi pripadati Gepidima (usp. Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 83-84, br. 82/14-18, 20), a i pokoji nalaz iz Srijemske Mitrovice možda je bio u gepidskoj uporabi. 157

158

99


5. 4. 2011. 14:45:38


siječnju 528. godine sklopio s herulskim kraljem Grepom / Gretom sporazum o savezništvu.161 Od tog je vremena carska vlast često posezala za Herulima naseljenima u jugoistočnom kutu Druge Panonije i u sjeverozapadnom kutu Prve Mezije kao vojnim plaćenicima, koji su korišteni širom istočnorimskih bojišnica.162 Ipak, ni tada Heruli nisu postali bitno pouzdaniji nego su ih potresali žestoki unutrašnji razdori, a poslije 536. godine znali su se ponovno zalijetati i u susjedne rimske oblasti radi pljačke. Aktivnija carska politika poklopila se i s novim buđenjem gepidskih pretenzija prema panonskim krajevima. Stoga je lako moguće da su Gepidi barem uz prešutni pristanak, ako ne i na poticaj Carstva provalili u Drugu Panoniju i pokušali osvojiti Sirmij, ali su ih Ostrogoti pod vodstvom budućega kralja Vitigisa porazili i potom prolazno upali i na istočnorimsko područje u sjevernom Iliriku.163 Gepidski se napad u historiografiji različito datira, 527., 528. i 530. godinom, no najizglednijom se kao rješenje doima 528. godina.164 Pojedini istraživači pretpostavljaju da su u gepidskom udaru sudjelovali i Heruli.165 No, dostupni izvori ne pružaju dostatnu potkrijepu za to pa sve ostaje na razini puke pretpostavke. Sudioništvo Herula pružilo bi Ostrogotima nedvojben dokaz da je u napad umiješano i Carstvo, što bi dodatno otežalo njihove odnose.166 Prodor na istočnorimsko područje svjedoči o tome da je Da su Heruli postali rimski saveznici, izričito navode Prokopije, BG 2.14.34, Teofan, A.M. 6020 (175, 3-5) (= Lakatos 1978, 91) i Kedren 1, 643, 14-15, dok Ivan iz Nikiua, 90.70 (141) (= Lakatos 1978, 91) kaže da su postali podložnici. Usp. Stein 1949, 305-306, Barišić 1955, 4-5, Bury 1958b, 300, Wozniak 1979, 144, Christou 1991, 64. Ferjančić 1974, 109 pogrešno tvrdi da je Justinijan na početku vladavine 528. godine porazio Herule, nakon čega bi oni bili naseljeni na tlu Carstva. 162 Usp. Schmidt 1934, 555-558, Stein 1949, 313, bilj. 1, 355, 360, 499, 512, 522, 529, 566, 596, 600, Bury 1958b, 82, 105, 107, 115, 127, 197, 261, 300. 163 Prokopije, BG 1.3.15, 11.5 (= Lakatos 1973, 19, 20), Kasiodor, Variae, 11.1.10-11. O ovim događajima usp. Diculescu 1923, 120-121, Schmidt 1934, 534, Stein 1949, 307-308, Mirković 1971, 51, Bóna 1976, 17, Maksimović 1980, 26, Pohl 1980, 299, Wozniak 1981, 377-379, Wolfram 1990, 322-323, 334, Andrić 2002, 150. Tomičić 2000, 275, pogrešno tumači da su 528. godine Ostrogoti prisiljeni na povlačenje iz Srijema, što bi onda iskoristili Gepidi. 164 Za argumentaciju usp. Gračanin 2006a, 112, bilj. 168. Čini se da datacija u 530. godinu ovisi o Jordanovu navodu, Romana 363, koji je Th. Mommsen u svome izdanju povezao s navodom iz Marcelinove Kronike (a. 530) o uspješnom ratovanju tadašnjeg iliričkog vojskovođe Mundona protiv Slavena i Bugara. No, Marcelinova se vijest proteže na dvije godine (529. i 530.), a nije ju moguće ni dovesti sasvim u vezu s Jordanovim navodom zbog njegove općenitosti. Za 527. godinu odlučuje se Wozniak 1981, 377, 378 (ipak, dvoji da bi mogla biti u pitanju i 528. godina; usp. Wozniak 1979, 144, 1981, 378), za 528. godinu Stein 1949, 307-308, Barišić 1955, 5, Mirković 1971, 51, Bóna 1976, 17, Maksimović 1980, 26, Tomičić 2000, 275, Andrić 2002, 150, a za 530. godinu Diculescu 1923, 121, Schmidt 1934, 534, Sevin 1955, 136, Kovačević 1960, 33, Werner 1962, 134, Pohl 1980, 299, Wolfram 1987, 73, 1990, 323, 334, 1996, 18, Schwarcz 2000a, 69. Christou 1991, 65 rat okvirno smješta između 526. i 535. godine. 165 Stein 1949, 307, Barišić 1955, 5, Mirković 1971, 51, Wozniak 1979, 144, 1981, 377, 379, Mrkobrad 1980, 46, Wolfram 1990, 322-323, Christou 1991, 65. Pretpostavlja se da bi u cijeli sukob bio upleten i Mundon na čelu Herula (Stein, Barišić, Christou, Wozniak), dok Andrić 2002, 150 smatra da je na Sirmij navalio isključivo Mundon po nalogu Carstva. No, ovo nema oslonca u izvorima. 166 Izbor riječi kod Kasiodora (Variae, 11.1.10-11) navodi na zaključak da je ravenski dvor bio uvjeren u istočnorimsku upletenost. 161

100


5. 4. 2011. 14:45:38


Vitigis sumnjao u to da iza svega stoje Istočni Rimljani, ali se ipak spremno povukao po nalogu ostrogotske kraljice i regentice Amalasvinte. Kasnije se Justinijan pritužio upravo na ovaj upad u službenom pismu Amalasvinti, naglasivši da se dogodio ničim izazvan.167 Bilo bi to i u diplomatskim okvirima preočigledno licemjerje da su carski federati Heruli imali neposredne veze s gepidskim napadom. Uostalom, Carstvu u to vrijeme nikako nije odgovarao otvoreni razdor s Ostrogotima s obzirom na to da su upravo tada narasle napetosti s Perzijom koje su se 528. godine pretočile i u rat.168 Na ovom mjestu valja spomenuti kako bi pojedini gepidski mačevi pronađeni u Srijemu mogli pripadati i ovom vremenu.169 U vezi s prodorom ostrogotskih četa u sjeverni Ilirik ustvrđeno je i da je dio Druge Panonije koji je Ravena morala 510. godine odstupiti Carstvu privremeno pripao Ostrogotima,170 što bi značilo da su tamošnji Heruli morali potpasti pod ostrogotsku vlast. No, iz već navedenih razloga mnogo je vjerojatnije da se nije dogodila nikakva promjena granica i da je stanje u pograničju vraćeno na ono predratno. Da je Carstvo uoči rata protiv Ostrogota vladalo i ovim dijelom Druge Panonije, svjedoči Justinijanov ukaz od 14. travnja 535. kojim je nadbiskupu Justinijane Prime (Iustiniana Prima, Caričin Grad kod Leskovca), pored Unutrašnje i Obalne Dakije, Prve Mezije, Dardanije, Prevalitane i Druge Makedonije, podvrgnut u crkvenom pogledu i dio Druge Panonije oko grada Basijane.171 Ovo pokazuje i da je Carstvo uznastojalo što čvršće povezati jugoistok Druge Panonije s Iliričkom prefekturom. Činjenica da su Ostrogoti tako lako prodrli na carsko područje kroz krajeve gdje su bili naseljeni Heruli pokazuje da oni i nisu bili spremni pružiti veći otpor. Smrt kralja Teoderika Carstvo je iskoristilo i za to da bi ojačalo svoje veze sa zapadnogermanskim Langobardima i uzdignulo ih na novu razinu. Langobardi su po svoj prilici na samom početku vladavine kralja Vakona (510.–540.) prodrli u sjevernu Panoniju i nametnuli se ondje naseljenim Svevima.172 Već i tada moguće je pretpostaviti nešto više od puke prešutne privole konstantinopolskoga dvora za snažniji ulazak Langobarda na formalnopravno carsko područje u Panoniji, budući da su oni činili snažnu protutežu Ostrogotima. Jače privezivanje Langobarda uz Carstvo sklapanjem ugovora o savezu u to vrijeme jamačno još nije dolazilo u obzir zbog mira koji tek što je bio utanačen s Teoderikom jer bi to pobudilo u ostrogotskom kralju sumnju o pravim carskim nakanama. Ovo je prestalo biti 169 170 171 172 167

168

Prokopije, BG 1.3.17. O tome usp. Stein 1949, 283-286, Greatrex 1998, 151-165, osobito 156-159. Spate iz Iloka, Neština i Zemuna. Tako Wolfram 1990, 323. Justinijan, Novellae 11 (= Šišić 1914a, 167). Usp. i Andrić 2002, 152. Za ovu dataciju usp. Várady 1984, 105-122, Bóna 1987a, 124-125, 1988, 63-73, 1990, 14, Christie 1998, 32-33, Kiss 1999a, 119, Jarnut 2000, 73. O ranoj nazočnosti Langobarda u sjevernoj Panoniji prema arheološkim nalazima usp. i Bierbrauer 1993, 104-107. Prije se držalo, iako je to mišljenje prisutno i danas, da su se Langobardi tek 526./527. godine, nakon Teoderikove smrti, nametnuli Svevima i naselili u sjevernoj Panoniji (usp. Werner 1962, 134, Bóna 1976, 31, 1979b, 396, Salamon – Sós 1980, 404, Jarnut 1982, 20, Menghin 1985, 32, Wolfram 1987, 77, Christou 1991, 63, Lotter 2003, 133). No, množina arheološkog materijala jasno pokazuje da je langobardski boravak morao trajati dulje vrijeme odnosno dvije generacije (50-60 godina). 101


5. 4. 2011. 14:45:38


poteškoća nakon što je Teoderik 526. godine preminuo. Zacijelo 527. godine, a možda već u jesen 526. Carstvo je službeno odobrilo langobardsko zaposjedanje sjeverne Panonije sve do Drave, pritom vjerojatno sklopivši s njima i saveznički ugovor.173 Pojedini istraživači smatraju da ovaj sporazum nije ni postojao174 ili da je sklopljen prigodom izbijanja istočnorimskog rata protiv Ostrogota175 odnosno da je bio uperen protiv Gepida.176 Međutim, logičnijim se čini da je ugovor o savezu ostvaren upravo 527. godine, jer je Carstvo tada nastojalo osnažiti svoj utjecaj u Podunavlju, i to ponajprije nauštrb Ostrogota, a ne Gepida. Žestok ostrogotski protuudar 528. godine zacijelo je nagnao Langobarde da se ne upuštaju u otvoren sukob s njima već da se drže po strani pa nisu ugrožavali ostrogotske posjede u Unutrašnjom Noriku i u južnoj Panoniji.

Novi gospodari južne Panonije: Gepidi i Langobardi Rat koji je Justinijan 535. godine pokrenuo protiv Ostrogota utjecao je izravno i na južnopanonski prostor. Glavni udari carske vojske bili su upereni protiv Italije (Belizar) i Dalmacije (Mundon). Pred nadiranjem istočnorimskih snaga u Dalmaciju Ostrogoti su se počeli povlačiti iz Međurječja. Tada su Istočni Rimljani preoteli Ostrogotima Sirmij, ali je grad već sljedeće godine pao pod Gepide.177 Ostrogoti u tom času nisu još bili nepovratno nestali iz južne Panonije, iako su otamo povukli svoje snage radi obrane Italije. Naime, jedna je gotska vojska 537. godine novačila ljudstvo među barbarima u Saviji, po svemu sudeći Svevima.178 Ovo je ujedno Godina 527. proizlazi iz tvrdnje izvora (Pavao Đakon, HL 2.7, OGL 5) da su Langobardi u Panoniji boravili 42 godine (pokrajinu su napustili 568.). Usp. Wolfram 1987, 77, 1997, 281). Mnogi istraživači spominju savez, ali ga ne datiraju (usp. Schmidt 1934, 579, Stein 1949, 309, Jarnut 1982, 22, Menghin 1985, 33, Christie 1998, 32-33). Mirković 1971, 51 pogrešno kaže da su se oko 539. godine Langobardi počeli naseljavati u Noriku i da su sklopili sporazum s Konstantinopolom uperen protiv Gepida. 174 Várady 1984, 112-115 drži da je spomenuti broj godina (vidi prethodnu bilješku) rukopisna pogreška i da se zapravo radi o 22 godine, kako donosi HLCG 2, pa da je savez između Langobarda i Istočnih Rimljana sklopljen tek 546. godine. No, iz drugih vrela poznato je da su Langobardi već otprije bili u savezu s Konstantinopolom (usp. Prokopije, BG 2.22.11-12). 175 Jarnut 2000, 74. 176 Bóna 1956, 236, 1964, 90. Usp. i Christou 1991, 70. 177 Prokopije, BG 3.33.8, 34.17, 34.35 (= Lakatos 1973, 22, 24, 26), Prokopije, Tajna povijest, 18.18 (= VIINJ I, 51, Lakatos 1973, 36). O gepidskoj vlasti nad Sirmijem svjedoči početkom druge polovine 6. stoljeća i Ivan Lidski, O poglavarstvima, 3.32 (184, 2-3 = Lakatos 1973, 75) Usp. Stein 1949, 309, Mirković 1971, 51, Wozniak 1979, 1981, 381, Pohl 1980, 299, Christou 1991, 69, Gračanin 2006a, 112. Wolfram 1987, 73, 1990, 323 smatra da su Gepidi osvojili Sirmij i Sirmijsku Panoniju najkasnije 537. godine, poslije neuspjeha posljednje ostrogotske ofenzive u Dalmaciji (usp. Wolfram 1996, 18, gdje se navodi upravo 537. godina kao vrijeme pada grada pod Gepide), dok Schmidt 1934, 535 ima ubrzo nakon 535. godine (isto i Csallány 1961, 12, Lakatos 1973, 74, Bojčić 1994, 41). Brunšmid 1924a, 673 čak kaže da su Gepidi zauzeli Sirmij oko 540. godine, dok je na drugom mjestu mnogo precizniji, potkraj 536. godine (1924b, 4). Pad Sirmija pod Gepide 536. godinom datiraju i Stefan 1925, 26 i Meixner 1956, 4, 1963, 10. 178 Prokopije, BG 1.16.8-9. Usp. PLRE III, 136, s. v. Asinarius, Amory 2003, 363, Lotter 2003, 126. 173

102


5. 4. 2011. 14:45:38


i posljednji put da su Ostrogoti djelovali u Međurječju i njihova je nazočnost na južnopanonskom prostoru nakon toga okončana.179 Rat protiv Ostrogota mogao je ponukati Justinijana da potkrijepi ili obnovi postojeći sporazum s Langobardima slanjem novčanog dara, što bi langobardskog kralja Vakona dodatno učvrstilo u savezništvu.180 Oslonac Carstva na Langobarde bivao je to snažniji što su Gepidi postajali sve većom prijetnjom. Gepidski nasrtaj na Sirmij uslijedio je možda ubrzo nakon pogibije vojskovođe Mundona u proljeće 536.,181 a valja pretpostaviti kako istočnorimska posada u Sirmiju nije bila dovoljno brojna da se suprotstavi napadu niti su Rimljanima na raspolaganju stajala pojačanja.182 Stoga nije nemoguće ni da su se pred gepidskim nadiranjem carske čete jednostavno povukle iz grada.183 Budući da je Justinijan, razgnjevljen gepidskim postupkom koji je bio u očitoj suprotnosti s njihovim obvezama kao carskih saveznika, smjesta obustavio isplatu svakogodišnjeg supsidija i time efektivno dokinuo dotadašnji njihov ugovor o savezništvu i prijateljstvu,184 potpuno su neutemeljene pretpostavke da je Carstvo Gepidima svojevoljno prepustilo Sirmij odnosno da im ga je car ustupio ili im omogućio da opet preuzmu vlast u istočnom dijelu Druge Panonije.185 To se kosi kako s ciljem pohoda protiv Ostrogota, sadržanim u nakani da se obnovi rimska vlast na području cijelog Ostrogotskog Kraljevstva, tako i s odnosima između Carstva i Gepida nakon što su oni zaposjeli Sirmij. Osim toga, neosnovano je pomišljati i na to da bi Gepidima Sirmij bili prepustili Ostrogoti186 već i s obzirom na činjenicu o njihovu dugotrajnom neprijateljstvu. O ovim događajima usp. Diculescu 1923, 124-125, Šišić 1925, 172-173, Schmidt 1934, 534-535, Mirković 1971, 51, Pohl 1980, 299, Wozniak 1981, 381-382, Wolfram 1990, 323, Schwarcz 2000a, 70, Lotter 2003, 29, 126, Gračanin 2006a, 112-113. Važno je naglasiti da Mundon nije vodio operacije protiv Sirmija kako misli Lotter 2003, 29 (usp. Wozniak 1981, 381, Gračanin 2006a, 113, bilj. 171). Katičić 1998, 108 smatra da je Savija iznova dospjela pod carsku vlast tek 552. godine. 180 Možda je to ponukalo cara da u intitulaturu uvrsti naslov Langobardski (Langobardicus) koji se, kako se čini, pojavljuje oko 540. godine (usp. Christou 1991, 72, bilj. 94). 181 Slično i Stein 1949, 307. Za važnost Mundona u gepidsko-istočnorimskim odnosima usp. Wozniak 1979, 146-147. O Mundonovoj pogibiji usp. Stein 1949, 344, Bury 1958b, 174, 175, bilj. 1, Wolfram 1990, 340. Diculescu 1923, 125 stavlja gepidsko osvajanje Sirmija u vrijeme od kolovoza do studenog 536., a Wozniak 1979, 146 u kasno ljeto ili ranu jesen 536. 182 Usp. Wozniak 1981, 381-382, koji plauzibilno povezuje nemogućnost Carstva da zadrži Sirmij činjenicom da su raspoložive vojne snage morale biti preusmjerene radi zaustavljanja ostrogotske protuofenzive u Dalmaciji. 183 Usp. Wozniak 1979, 146. Da je Carstvo bez borbe prepustilo Gepidima Sirmij, misli i Stefan 1925, 12. 184 Prokopije, BG 3.33.9 (= Lakatos 1973, 22). Također i 3.34.10, 15-18 (= Lakatos 1973, 23-24). Usp. Diculescu 1923, 125, Stein 1949, 307, Sevin 1955, 137, Mirković 1971, 51, Bóna 1976, 18, 1987, 123, Wozniak 1979, 147. Maksimović 1980, 33 govori o Gepidima kao o istočnorimskim saveznicima i nakon 536. godine. Bóna 1979b, 397 misli da je savez između Carstva i Gepida raskinut tek nakon gepidskog napada 539. godine i osvajanja Obalne Dakije. 185 Tako Dimitrijević 1979, 188, Göricke-Lukić 1998, 1147, Iskra-Janošić 2001, 151, 2004, 171, 2005, 41, 2006, 262. I Dizdar 1999, 65 kaže da je Justinijan, okončavši ostrogotsku vlast, omogućio Gepidima ponovnu upravu nad istočnom Slavonijom i Srijemom. 186 Tako Sevin 1955, 137, Bóna 1976, 17, Andrić 2002, 153. 179

103


5. 4. 2011. 14:45:38


Novim osvajanjem Sirmija počelo je drugo razdoblje gepidske prevlasti u Drugoj Panoniji. Sada su Gepidi naseljavanjem zahvatili širi prostor. Brojniji su nalazi otkriveni kod Batajnice blizu Zemuna, kod Jakova nedaleko od Surčina i u Vinkovcima. Pojedinačni pak nalazi potječu iz Belegiša u Srijemu na desnoj obali Dunava, Kuzmina kod Srijemske Mitrovice, Novih Banovaca, Srijemske Mitrovice i Vinkovaca,187 a možda su pronađeni i na još pokojem srijemskom lokalitetu.188 Kao i u ostrogotskom slučaju, novost su nalazi gepidskog novca koji su po uzoru na istočnorimski novac kovali gepidski kraljevi u Sirmiju. I kod Ostrogota i kod Gepida pojava novca i njegovo kolanje jasno svjedoči o nastojanju da se uspostavi uređenija vlast i potaknu gospodarski tijekovi u južnopanonskim oblastima. Dakako, u češćoj uporabi bio je bizantski novac koji je stizao s područja pod izravnom vlašću Carstva.189 Kovanje vlastitog novca imalo je za gepidske, ali i ostrogotske vladare prvenstvenu propagandnu vrijednost. Gepidske kovanice otkrivene su u Dalju, Novim Banovcima i okolici Srijemske Mitrovice. Za još jednu srebrnu četvrtsilikvu pronađenu u Novim Banovcima, a iskovanu u Justinijanovo vrijeme misli se da je pripadala Kunimundovu prethodniku Turizindu (548.–560./564.), ali ova pretpostavka danas više nije sigurna i kovanica bi mogla biti ostrogotska.190 U literaturi se pogrešno navodi i Jakovo kao nalazište primjerka gepidskog novca, no radi se o pozlaćenom brončaniku koji je dao iskovati Teoderik u ime Anastazija I.191 Smatra se i da je jedan Kunimundov srebrnik s imenom Justina II. pronađen u Bosni, na nepoznatu lokalitetu.192 Međutim, nazočnost Gepida u sjeveroistočnoj Bosni, duž Save, u prvoj polovini 6. stoljeća nije zabilježena ni u pisanim izvorima niti ustanovljena u arheološkom materijalu.193 Na temelju utvrđenih lokaliteta nazire se opseg novog gepidskog naseobinskog prostora u Drugoj Panoniji: prostirao se od Zemuna na istoku do Vinkovaca i Dalja na zapadu.194 Pod gepidskim se vrhovništvom našla i herulska oblast u Drugoj Pa Pojedine fibule iz Novih Banovaca mogle bi pripadati Ostrogotima, a možda su iz ovog vremena i grobni nalazi s lokaliteta OŠ Boško Palkovljević – Pinki u Srijemskoj Mitrovici (Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 92, br. 88/lokalitet OŠ Boško Palkovljević – Pinki/1-3). Keramiku iz Vinkovaca možda su koristili Langobardi (Simoni 1978, 220-221). 188 Tomičić 2000a, 275 pripisuje Gepidima i koštani češalj iz Kupinova (usp. Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 80, br. 79, datirano 6. stoljećem) i keramičku posudu s utisnutim, kružnim i polukružnim ukrasima iz Obreža (usp. Kovačević 1960, 32, Vinski 1961, 233). Oba su lokaliteta s lijeve obale Save. 189 O bizantskom novcu kovanom u prvoj polovini 6. stoljeća koji je bio u optjecaju na području u južnoj Panoniji pod vlašću Ostrogota i Gepida vidi kasnije u tekstu, str. 108 i 110. 190 Za nalaz usp. Stefan 1925, 20-22, Meixner 1956, 5, Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 85-86, br. 82/33, Mrkobrad 1980, 57, Demo 1981, 464. Novo mišljenje donosi Demo 1994a, 25, 36, 148. 191 Da je jakovski nalaz gepidski novac ustvrdio je Tomičić 2000a, 276, no usp. Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 79, br. 77/Grob 5, Mrkobrad 1980, 56. 192 Meixner 1956, 5, Miletić 1978, 102. 193 Miletić 1978, 98. 194 Usp. i Pinterović 1978, 100. Potrebno je istaknuti da Brunšmid 1924a, 673, 1924b, 4, Pinterović 1978, 100 i Göricke-Lukić 1998, 1147 neopravdano povezuju nalaz gepidskog novca u Dalju s navodom iz Enodijeva panegirika o rijeci Ulki kao uporištu Gepida kad govore o opsegu gepidskog područja jer je riječ o kronološki odvojenim razdobljima. 187

104


5. 4. 2011. 14:45:39


noniji195 i u sjeverozapadnom kutu Prve Mezije (oko Singiduna).196 Osvajanje jugoistočnog dijela Druge Panonije zacijelo se dogodilo nedugo nakon što je Justinijan raskinuo savez s Gepidima, a prije 539. godine kad su već neko vrijeme provaljivali u Dačku dijecezu. Doduše, moguće je i da su Gepidi spomenutim dijelom Druge Panonije neposredno zavladali tek 539. godine, a da im je dotada prodore u Dačku dijecezu olakšavalo to što Heruli nisu izvršavali svoju federatsku zadaću odnosno što su se svrstali uz njihovu stranu.197 Gepidski je kralj iznova stolovao u Sirmiju, što ukazuje na svijest Gepida o vladarskom kontinuitetu s obzirom na političku i stratešku važnost ovoga grada, ali svjedoči i o njihovoj želji da ponovno igraju veću ulogu u srednjem Podunavlju.198 Ovo je ubrzo došlo do izražaja kad su Gepidi, koristeći svoja uporišta u Drugoj Panoniji i Prvoj Meziji kao odskočnice, počeli provaljivati u Iliričku prefekturu, ponajprije nezadovoljni činenicom što su im zbog prekida savezničkih odnosa s Carstvom bila ukinuta redovita novčana podavanja koja su dobivali još od Marcijanove vladavine. Gepidsku navalu u Istočni Ilirik, točnije u Dačku dijecezu, podržali su i Heruli,199 što je jasan pokazatelj njihove nepouzdanosti. Prodor Gepida olakšala je zauzetost Carstva u ratu protiv Ostrogota. Ilirički vojskovođa Kaluk je isprva iznio pobjedu nad njima, ali je 539. godine doživio težak poraz koji ga je stajao i života.200 Ovo je carski dvor uvjerilo u to da je sporazum s Gepidima nuždan radi osiguranja dunavske granice, i inače ugrožene provalama Slavena i Bugara. Stoga je Justinijan sklopio 539./540. godine mir s Gepidima, čime je i stari ugovor o savezništvu ponovno stupio na snagu.201 Pritom Gepidima nije bio samo obnovljen svakogodišnji supsidij nego su im, kako se čini, kao federatima, uz dijelove Druge Panonije koje su otprije imali u vlasti, odstupljene i prostrane oblasti u sjevernim pokrajinama Iliričke prefekture, duž Dunava, točnije u Prvoj Tako i Wozniak 1981, 381. Dimitrijević 1979, 188 navodi da su Heruli napustili savez s Bizantom i pridružili se Gepidima, čime se gepidska vlast dodatno učvrstila. 196 O gepidskoj vlasti u Sirmiju i Singidunu svjedoči Prokopije, BV 1.2.6 (= Lakatos 1973, 36). Istu vijest donosi i Teofan, A.M. 5931 (94, 16-17) (= Lakatos 1973, 75), a od riječi do riječi preuzima je i Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom 25, 21-23. Istodobno Prokopije spominje da Heruli obitavaju oko Singiduna pa se postavilo pitanje kako protumačiti tu proturječnost (usp. Stein 1949, 306, bilj. 1). Rješenje leži u tome što su Heruli bili uključeni u gepidsku državu kao njihovi saveznici, a ionako su tvorili manjinu unutar gepidskog vladavinskog područja (usp. Barišić 1955, 7, bilj. 29). 197 Andrić 2002, 153 navodi da su 539. godine Gepidi provalili i u carski dio Druge Panonije s Basijanom i vjerojatno ga osvojili, ali ne spominje s tim u vezi Herule. 198 O Sirmiju kao gepidskoj prijestolnici i njegovoj važnosti za Gepide usp. Sevin 1955, 91-92, Mirković 1971, 51, Bóna 1976, 72, Demo 1981, 464. 199 O tome svjedoči Prokopije, BG 3.33.13 (= Lakatos 1978, 18). 200 Jordan, Romana, 387, Marcelinov nastavljač, a. 539 (= Lakatos 1973, 18, 76). Usp. Diculescu 1923, 128-129, Schmidt 1934, Stein 1949, 309, Wozniak 1979, 147, Pohl 1980, 299, Christou 1991, 72. 201 O obnavljanju savezničkog ugovora svjedoče Jordan, Getica 264 i Prokopije, BG 3.34.18 (= Lakatos 1973, 15, 24). Na sklapanje novog saveza s Gepidima odnosi se vjerojatno i pridjevak Gepidski (Gepidicus) koji Agatija, 1.4 (14, 7-8 = Lakatos 1973, 79) pripisuje Justinijanu (tako Christou 1991, 72, bilj. 94, dok Diculescu 1923, 126-127 misli da ga je car uzeo kao spomen na početnu pobjedu vojskovođe Kaluka). 195

105


5. 4. 2011. 14:45:39


Meziji i Obalnoj Dakiji.202 Vjerojatno istom prigodom su umireni i Heruli, ali je gepidski utjecaj na njih postao utoliko snažniji što su bili naseljeni usred područja pod njihovim utjecajem. Ovo je i pojačalo trzavice između dvije stranke među Herulima, jedne koja je naginjala Carstvu i druge koja je htjela bliske veze s Gepidima. Konačan raskid između dvije struje zbio se oko 547. godine kad se većina Herula priključila Gepidima, dok je ostatak ostao vjeran svom federatskom statusu, napustivši naseobinsko područje oko Singiduna i oblikovavši odred savezničkih carskih vojnika.203 Napokon, poslije 551. godine Heruli su nestali iz okolice Singiduna, stopivši se u cijelosti s Gepidima.204 Gepidi su u četrdesetim godinama 6. stoljeća dosegnuli vrhunac moći, ali je to samo ponukalo Carstvo da se još izrazitije osloni na Langobarde. Napeti odnosi s Gepidima s jedne strane te novi zapletaji u ratu protiv Ostrogota i sve očitija opasnost od Franaka s druge strane otvoreno su gurnuli Justinijana u naručje Langobarda koji su sada prizvani još dalje na jug. Čini se da je car s Langobardima sklopio novi sporazum ubrzo nakon što je prijestolje preuzeo kralj Audoin (546.– 560.), vjerojatno 547. godine.205 U historiografiji se sporazum uvriježilo datirati 546., 546./547. ili 547./548. godine,206 iako pojedini istraživači zagovaraju i mnogo ranije Da su Gepidi zavladali dijelovima Dačke dijeceze, potvrđuje Prokopije, BG 3.33.8, 34.17 (= Lakatos 1973, 22, 24). Usp. Diculescu 1923, 130-132, Bóna 1976, 18 (spominje i inače nigdje zabilježen iznos supsidija, što preuzima i Andrić 2002, 154), 1987, 123, Wozniak 1979, 147-148 (bilježi da su Gepidima odstupljena samo područja zapadno i južno od Sirmija). Za datum novog sporazuma (539./540. godina) usp. Wozniak 1979, 148, Christou 1991, 72. Postoji i posredan dokaz da je Carstvo Gepidima ustupilo oblasti. U dopunskom Justinijanovu ukazu iz 545. godine, kojim se nadbiskupija Justinijana Prima podvrgava papi kao zaseban papinski vikarijat (Novellae 131 = Šišić 1914a, 169-170), navodi se kao dio njezine jurisdikcije, uz Unutrašnju i Obalnu Dakiju, Prevalitanu, Dardaniju i Prvu Meziju, samo Panonija bez pobližeg određenja kao 535. godine. To znači da Carstvo više nije držalo jugoistočni kut Druge Panonije, tada pod gepidskom vlašću, ali da je protezalo prava na cijeli taj prostor (usp. Diculescu 1923, 130, Barišić 1955, 7, bilj. 28, Andrić 2002, 152, bilj. 66). 203 Usp. Stein 1949, 529. Obično se smatra da je gepidska stranka među Herulima napustila carsko tlo (usp. Diculescu 1923, 132, Schmidt 1934, 555), ali je logičnije da se udaljila prorimska struja. O raskidu dijela Herula s Carstvom svjedoči Prokopije, BG 2.14.36, 15.36 (= Lakatos 1973, 21, 1978, 11, 14). 204 Usp. Barišić 1955, 8. Menandar, fr. 5.4, 2-6 (= Lakatos 1978, 102), baveći se događajima iz 562. godine, govori o “herulskoj zemlji” u Drugoj Panoniji kao nekadašnjem boravištu Herula. 205 Tako i Pohl 1996a, 29, Croke 2005, 484. Datum se temelji na navodu iz HLCG 2 da su Langobardi u Panoniji boravili 22 godine. 206 Za 546. godinu: Diculescu 1923, 134, Šišić 1925, 206, Schmidt 1934, 580, Klebel 1939, 41-60, Stein 1949, 528, Bóna 1956, 237, Pirkovič 1971, 183, Wozniak 1979, 148 (545./546. godina), Mrkobrad 1980, 59, Várady 1984, 105, Christou 1991, 78, Tomičić 2000a, 276, 2001, 177, Demandt 2007, 245. Za 546./547. godinu: Bóna 1976, 34, 1979b, 397 (546./548. godina), Menghin 1985, 34, Margetić 1992, 150, Christie 1998, 35, s time da novi sporazum smješta u vladavinu kralja Valtarija (540.–546.), Andrić 2002, 154. Za 547./548. godinu: Werner 1962, 11, 140, Šašel 1979, 137 (548. godina), Jarnut 1982, 23, 2000, 75, Wolfram 1987, 79, 1997, 283, Lotter 2003, 136. Tri kasnija izvora spominju premještanje Langobarda u Panoniju tek pod kraljem Audoinom (Pavao Đakon, HL 1.22, OGL 5, HLCG 5), što bi značilo da su onamo prispjeli poslije 546. godine, no tomu proturječi bogatstvo arheoloških nalaza. Možda ovi podaci omogućuju zaključak da su Langobardi tek tada u cijelosti napustili sjedišta sjeverno od Dunava i preselili se u Panoniju (usp. Bóna 1971b, 52). 202

106


5. 4. 2011. 14:45:39


vrijeme.207 Langobardima su kao carskim saveznicima, uz izdašan novčani dar, ustupljena mnogobrojna uporišta, napose utvrde u južnoj Panoniji (prvenstveno u Panoniji Saviji) i u Unutrašnjem Noriku.208 Među istraživačima ne vlada potpuno suglasje u vezi s time koje su točno oblasti bile prepuštene Langobardima. Većina smatra da se radi o dijelu Unutrašnjeg Norika i cijeloj Panoniji Saviji,209 odnosno dijelovima i Panonije Savije i Druge Panonije, uz navedene unutrašnjonoričke krajeve.210 Ima i onih koji drže da su u pitanju prostranija područja u Panoniji i Noriku,211 dok drugi čak vjeruju da se ovo uopće ne odnosi na južnu Panoniju i Unutrašnji Norik odnosno na suvremeno slovensko i hrvatsko ozemlje.212 Naročitu je istraživačku nedoumicu izazvao sklop “grad Norik” (ἡ Νωρικὸν πόλιϚ) koji se navodi u odnosnom vrelu,213 a prema kojemu se zaključuje da je Langobardima bila dodijeljena okolica Celeje i Petoviona.214 U svakom slučaju to su oblasti koje je Carstvo ne tako davno bilo preotelo od Ostrogota, iako ostaje otvoreno pitanje koliko se u navedenim krajevima doista osjećala istočnorimska vlast. Njezina se stvarna prisutnost čini to manje vjerojatnom s obzirom na činjenicu da su onamo morali biti Lotter 1968, 294 zabacuje datiranje ugovora u 546. godinu i premješta ga u vrijeme oko 540. godine, a Pohl 1997, 89 drži mogućim bilo koji trenutak nakon 543. godine, ističući da je datum iz HLCG 2 nepouzdan. Grafenauer 1971, 19 također naglašava da je tradicionalno datiranje (546.) sporno pa govori o vremenu poslije 540. i prije 548. godine. 208 Prokopije, BG 3.33.10-11. Prokopije ističe da su se Langobardi smjestili s desne obale Dunava, “ne odveć daleko od Gepida” (Γηπαίδων οὐ πολλῷ ἄποθεν). 209 Stein 1949, 528, Werner 1962, 11, 140, Barkóczi – Salamon 1971, 150, Šašel 1979, 137, Salamon – Sós 1980, 404, Jarnut 1982, 23, 2000, 75. 210 Schmidt 1934, 580, Klebel 1939, 65, Bóna 1956, 237, 1976, 27, 1987, 125, Várady 1984, 105106, Menghin 1985, 34, Christou 1991, 79, Wolfram 1987, 79-80, 1997, 283. 211 Čini se da Tomičić 2000a, 276 misli kako su Langobardima tada dodijeljeni cijeli Norik i Panonija (isto, 277, također i 2001b, 177, 2002a, 16-17; usp. i Bury 1958b, 301-302, Šišić 1925, 206). Slično navodi i Demandt 2007, 245, po kojemu se radi o ustupanju Panonije. Lotter 2003, 136 govori o južnoj i istočnoj Panoniji. 212 Tako Margetić 1992, 150, koji smatra da je riječ o području današnje Mađarske s desne obale Dunava sjeverno i južno od Budimpešte. 213 Prokopije, BG 3.33.10. Nasuprot rukopisnoj tradiciji, izdavač Prokopijeva djela, J. Haury, emendirao je Νωρικῷ τε πόλει u Νωρικῶ τε πόλει (Procopii Caesariensis Opera omnia II, Leipzig 1963., 443), što bitno mijenja značenje prijevoda (“grad Norik” – “grad Noričana”). 214 O razrješenju sintagme usp. Egger 1962a, 116-122, koji “grad Norik” poistovjećuje s oblastima Celeje i Petoviona (usp. i Grafenauer 1971, 19, uz Korošec 1978, 77 i Lotter 1968, 294) te povezuje izričaj s navodom iz HLCG 2 o Pannoniae urbis patria, “oblast grada Panonije”, tumačeći ga kao dio Druge Panonije poistovjećen sa Sirmijem (isto, 121-122). Da “grad Norik” pokriva širi prostor oko Celja i Ptuja, pokazao je u arheološkom smislu Ciglenečki 1992 (Antoljak 1955, 45-51 također smatra da je pojam obuhvaćao veći prostor, a ne samo pojedinačan grad, iako u argumentaciji čini brojne pogreške, o čemu usp. Goldstein 1982, 31-35). Neki nastoje pobliže odrediti ἡ Νωρικὸν πόλιϚ kao Petovion (usp. Grafenauer 1952a, 419, 1969, 33 [Petovion ili Celeja], Šašel 1979, 137 [Celeja ili, vjerojatnije, Petovion], Várady 1984, 107, bilj. 233, Bóna 1990, 14, Wolfram 1997, 283, Tomičić 2000a, 276). Prema Bóni 1990, 14, urbs Pannoniae iz HLCG 2 bila bi Siscija, ali to je neutemeljena pretpostavka. O ovom sužavanju zapadnoiliričkih pokrajina odnosno njihovu poistovjećivanju s pojedinim urbanim centrima svjedoči i Enodije koji u Životu monaha Antonija (186, 23) spominje grad Valeriju na obali Dunava (circa Danubii fluminis ripas in civitate Valeria). Usp. i Bratož 2007, 269. 207

107


5. 4. 2011. 14:45:39


pozvani Langobardi.215 Uostalom, tijekom rata protiv Ostrogota Carstvo se redovito koristilo Dalmacijom i Jadranom kao poveznicom s Italijom, a ne i prometnicama u Međurječju, iako su nekoć upravo one bile glavna poveznica između zapadnih i istočnih pokrajina (južna Panonija nije bila Rimljanima sigurna za prometovanje još od prve polovine 5. stoljeća).216 Ipak, veze s mjesnim romaniziranim stanovništvom nisu bile prekinute, o čemu svakako svjedoči i dotok istočnorimskog novca.217 Drugo pitanje je priroda i intenzitet veza. Na umu valja imati i vjerojatnost da je znatan dio novca stigao u južnu Panoniju i kao namira za federatske dužnosti odnosno supsidij. Nalazi ranobizantskih moneta do druge polovine 6. stoljeća zabilježeni su na većem broju lokaliteta, uglavnom smještenih u Drugoj Panoniji, osim dva izuzetka. To su Batina, Bjelovar, Dalj, Jarčina kod Rume u Srijemu, Laslovo južno od Tenje, Novi Banovci, Osijek, Sisak, Sotin, Srijemska Mitrovica, Stari Slankamen, Surduk, Vinkovci i Zemun.218 Nužno je naglasiti da uvelike preteže novac iz istočnih kovnica, uključujući i Istočni Ilirik (Konstantinopol, Tesalonika, Nikomedija, Aleksandrija, Kizik), iako su pronađeni i kovovi sa Sicilije (u Srijemskoj Mitrovici i Surduku). U zapadnom je dijelu Međurječja (Siscija) prisutan i novac iz italskih kovnica (Rim). Ovakav raspored može poslužiti i kao podloga za pretpostavku odakle je najviše dolazio carski utjecaj, zacijelo ponajprije gospodarske naravi, pri čemu je od 535. godine važnu ulogu imala Dalmacija na koju se zemljopisno oslanjao južnopanonski prostor. Kronološka obilježja novca pokazuju da većina nalaza potječe iz vremena poslije sklapanja mira s Gepidima 539./540. godine i da se poklapaju s mjestima gdje su otkriveni ostaci materijalne kulture pipisane Gepidima (Dalj, Novi Banovci, Srijemska Mitrovica, Vinkovci) odnosno gdje je u to doba postojala gepidska vlast (Jarčina, Sotin, Stari Slankamen, Surduk, Zemun). Ovo se u vezi s ranijim kovovima može djelomice preslikati i na ostrogotsko razdoblje, poslije mira 510. godine (Osijek, Sisak, Srijemska Mitrovica, Surduk). Ostali nalazi u Batini, Laslovu, Osijeku i Sisku više bi govorili u prilog izravnijim vezama tih prostora s Carstvom nakon 535. godine,219 iako one nisu bile osobito Usp. Avenarius 1974, 79, Christou 1991, 80. O tome usp. Goldstein 2000, 49-59, 2005, 23-34. Drugačijeg je mišljenja Tomičić 2000a, 280, koji ističe da su južnopanonski prometni pravci bili od životnog značenja za Istočno Carstvo i to osobito u vrijeme Justinijana I. No, onodobna carska politika nije pokazivala naročit trud da izravno zavlada Međurječjem nego se ograničila na obnovu utjecaja preko posrednika, koristeći se Gepidima protiv Ostrogota i Langobardima protiv Gepida. Izuzetak čini Sirmij za koji se Carstvo živo zanimalo jer je vlast nad njim bila važna zbog veće sigurnosti sjeverne granice Istočnog Ilirika (Lotter 2003, 149 drži da je grad još i u vrijeme avarskih napada bio važan kao prometna spojnica s Italijom, ali to je pretjerano). 217 Tako i Tomičić 2000a, 280 za Sisciju. 218 Glede dotoka ranobizantskog novca u Sirmij Duncan 1993, 72 misli da je on povezan s povratkom grada pod vlast Carstva 567. godine odnosno da je i novac ranijih careva stigao u Sirmij nakon bizantskog preosvajanja (slično i Popović 2003a, 339). No, ovakav zaključak podrazumijeva da prije toga uopće nije bilo veza između Sirmija pod ostrogotskim i gepidskim gospodstvom i Carstva, pa tako niti trgovinskih. Uostalom, Sirmij je u ovom razdoblju bio kratkotrajno i pod vlašću Carstva (535.–536.). Nema stoga razloga sumnjati u to da novac Anastazija I., Justina I. i Justinijana I. nije mogao stići i mnogo ranije, odnosno pod vladavinom tih careva. 219 Potpuni izostanak nalaza gepidske provenijencije u Osijeku, a prisutnost ranobizantskog novca datiranog uglavnom u vrijeme poslije 536. godine upućivao bi na zaključak da je pograničje 215 216

108


5. 4. 2011. 14:45:39


109


5. 4. 2011. 14:45:40


čvrste jer su ubrzo onamo kao nova sila bili dovedeni Langobardi. Bila je iznesena i hipoteza da je Justinijan I., nakon što su se Ostrogoti konačno u potpunosti bili povukli iz Međurječja, pristupio preuredbi dijelova tamošnjih pokrajina, izuzeo Emonu iz Italije i spojio je s Panonijom Savijom pa bi tako uvećana Savija, poznata otada pod imenom Valerija odnosno Središnja pokrajina, bila naposljetku odstupljena Langobardima.220 No, vjerojatnije je da je ta pokrajina, točnijeg naziva Središnja Valerija, nastala još u tridesetim godinama 5. stoljeća, ali da je bila kratkog vijeka odnosno da se ugasila u općem slomu rimskog pokrajinskog uređenja u južnoj Panoniji u idućim desetljećima.221 Premda su Justinijanovu vladavinu obilježile brojne upravne promjene, postavka o osnutku nove pokrajine u Međurječju u ovom razdoblju jedva da je prihvatljiva budući da pretpostavlja snažniju nazočnost istočnorimske carske vlasti na tom području nego što je to realno. I nakon što im je formalno bio prepušten veći dio južnopanonskih oblasti, težište langobardskoga naseljavanja ostalo je u području sjeverno od Drave, kao što pokazuje neusporedivo veća količina arheološkog materijala u sjevernoj Panoniji.222 Nazočnost Langobarda u južnoj Panoniji potvrđuju i sporadični arheološki nalazi. U hrvatskom je dijelu Panonije Savije materijalna ostavština koja bi mogla pripadati Langobardima zabilježena na lokalitetima Kuzelin kod Donje Glavnice kraj Zagreba, u Samoboru i Sisku, 223a možda čak i u okolici Koprivnice224

220

221

222

223

224

između Gepida i Carstva u ovom dijelu Druge Panonije činilo područje Osijek – Laslovo – Dalj – Vinkovci, s time da su se prva dva uporišta nalazila u sferi carskog utjecaja, a druga dva su bila u gepidskim rukama. Na prostoru današnjeg Osijeka pronađen je i langobardski novac, što možda dodatno potkrepljuje tezu da je Carstvo barem formalno nadziralo i ostatke Murse kad je to mjesto moglo prepustiti Langobardima (vidi na sljedećoj stranici). Langobardi bi za Mursu bili zainteresirani zbog kontrole prijelaza preko Drave. Usp. Margetić 1992, 156, koji se u tome dijelom oslanja na pretpostavke Jaroslava Šašela (1971, 34 [karta], 42). Margetić smatra kako je tu proširenu Saviju potom Justin II. ustupio Langobardima u sklopu dogovora o njihovu prebacivanju u Italiju, gdje su trebali štititi carske interese prema Francima (isto, 152, 156). Ovo preuzima i Tomičić 2001b, 178. Pod Ostrogotima je vjerojatno nije službeno postojala, no naziv se očuvao i pomicao na zapad, osobito od kraja 6. stoljeća prodorom Slavena i Avara, te iščeznuo u 8. stoljeću (usp. Tóth 1989, 223). U vezi s langobardskom arheološkom ostavštinom u Panoniji usp. Bóna 1956, 1971a, 281-283, 1971b, 1976, 31-36, 1987, 124-126, 1988, Werner 1962, Barkóczi – Salamon 1971, 139-147. Trbušastu posudu iz Siska Vinski 1954b, 73-74, 76 smatra slavenskom, no usp. Werner 1962, 49-50. Križolika fibula s kružnim ukrasima koju navode Tomičić 2000a, 278 i Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18 datira iz vremena poslije 568. godine (usp. Vinski 1968, 107, 144, Simoni 1989, 113, 122, br. 32) pa je pripadala ili kojem langobardskom povratniku ili nije bila u langobarskom posjedu. Zlatni prsten iz Samobora dospio bi onamo u drugoj polovini 6. stoljeća (do 568. godine) ili se radi o kasnijem importu iz langobardskih radionica u Italiji. Na Kuzelinu je bila kasnoantička utvrda (Ciglenečki 1987a, 94), što dodatno svjedoči o navodu vrela da je Carstvo Langobardima ustupilo naročito utvrđena mjesta. Ulomak posude žućkaste boje s rešetkastim ornamentom pronađen na šljunčari Jagnjeđe (Jagnježđe, Jegeniš) sjeveroistočno od Koprivnice između Đelekovca i Legrada mogao bi biti langobardske provenijencije (Marković 1994, 27, 29). O tzv. langobardskoj žigosanoj keramici usp. Werner 1962, 54-59. Doduše, na temelju ovoga nikako se ne smije zaključivati kako su Langobardi 20 godina “vladali” koprivničkom Podravinom (tako Marković 110


5. 4. 2011. 14:45:40


i Jakopovcu kod Varaždina.225 Na današnjem slovenskom prostoru koji je pripadao Panoniji Saviji odnosno uskoj pograničnoj zoni s Unutrašnjim Norikom nalazi su nešto brojniji, a pronađeni su na Vinjem vrhu kod Bele cerkve, Velikoj Malenci kod Brežica, Velikom Orehku kod Novog Mesta i Zidanom gaberu iznad Mihova istočno od Novog Mesta,226 te vjerojatno na još nekoliko lokaliteta uz sjeverni rub Gorjanaca.227 U Drugoj Panoniji predmetni su ostaci langobardske provenijencije otkriveni u okolici Osijeka i Popovca, u Vinkovcima i Novim Banovcima, no posljednji je nalaz po svemu sudeći bio u gepidskoj uporabi. 228 Među utvrdama u Panoniji Saviji koje su carske vlasti dodijelile Langobardima mogla se nalaziti i kasnoantička utvrda na ozaljskoj gradini. 229 Raspored nalaza zorno pokazuje da su Langobardi zaposjeli rubne dijelove obje južnopanonske pokrajine, što odaje poglavito vojnu svrhu njihova dolaska na taj prostor: preuzeti gradovi i utvrde služili su im kao obrambena uporišta prema Francima i naročito Gepidima.230 Imajući na umu i razmještaj arheoloških lokaliteta langobardske ostavštine u prekodravskim krajevima, koji su neusporedivo mnogo gušći negoli u južnoj Panoniji, može se opaziti njihova učestalost uz Dunav gotovo do ušća Drave. 231

225

226

227

228

229

230 231

1994, 112, 2003, 25; slično i Feletar 1989, 38). Unutrašnjost Međurječja i Podravina su ostale zatvorena područja, gdje je jamačno živjelo romanizirano stanovništvo (usp. Tomičić 2000a, 278). U Jakopovcu su otkriveni ulomci keramike koju je po njezinim obilježjima moguće pripisati Langobardima, ali bi jednako tako mogla datirati i iz ranoavarskog doba odnosno biti proizvod mjesnih panonskih lončara koji su takvu lončariju izrađivali prema germanskim tradicijima na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće (Bekić 2006, 123). Iz Maruševca kod Varaždina potječe posuda od svijetle gline sa žigosanim ukrasom za koju se drži da je germansko kulturno dobro i da je nastala po uzoru na rimsku pokrajinsku keramiku (Simoni 1978, 224). Budući da se žigosana lončarija povezuje s Gepidima i Langobardima, možda je ova posuda bila u langobardskoj uporabi ili barem u uporabi kod domaćih pokrajinaca tada pod langobardskom vlašću, pa bi je se uvjetno moglo datirati u 6. stoljeće. Margetić 1992, 151 smatra nalaz utega u Velikom Orehku potvrdom za tezu da se Langobarde na području Gorjanaca treba datirati u vrijeme poslije 568. godine, ali je uteg mogao onamo dospjeti i prije budući da je Justin II. počeo vladati potkraj 565. U Velikoj Malenci i Zidanom gaberu nalazile su se kasnoantičke utvrde (Ciglenečki 1979, 460, 1987a, 95, 99100). Tolsti vrh, Hrib kod Dolenjskih Toplica i Verdun, gdje su evidentirani “merovinški” nalazi koji su najvjerojatnije pripadali Langobardima (Pirkovič 1971, 176-178, Ciglenečki 1986, 148). Nalaz langobardskih trijensa u Osijeku mogao bi svjedočiti o boravku langobardske vojne posade koja je primala plaću za pograničnu službu. Šimić 1998, 20 također misli da su Langobardi zauzeli područje Murse. Ondje su pronađeni grubi keramički lonci, ukrašeni uglavnom valovnicama i usporednim crtama, te brončana posrebrena fibula u obliku križa, što svjedoči o nazočnosti romanizirano-barbariziranog stanovništva u Justinijanovo vrijeme (Čučković 1994, 191, 2006, 204-205, Sokol 1997a, 222, Tomičić 1999b, 50). Ovo ne isključuje mogućnost da je ondje bila smještena i langobardska posada. Christou 1991, 80. Usp. karte kod Bóna 1976, 32-33 i Menghin 1985, 36, 50. Valja istaknuti da Bóna 1976, 35 tvrdi kako su se Langobardi učvrstili na gornjem toku Save u današnjoj Sloveniji i Hrvatskoj tek oko 565. godine, no to bi zapravo značilo da sve dotad nisu ispunjavali zadaću zbog koje su od Carstva dobili uporišta u Unutrašnjem Noriku. 111


5. 4. 2011. 14:45:40


Ova činjenica nedvojbeno daje za pravo tvrdnji vrela kako su se Langobardi smjestili ne odveć daleko od Gepida.232 Blizina Langobarda učinila je nespokojnima Gepide koji su zacijelo ispravno sudili da je ovaj potez Carstva bio dobrim dijelom uperen protiv njih. Možda su stoga sami Gepidi ubrzali raskid između dvije herulske skupine da se riješe Herula koji su podržavali carsku stranu. Napokon je prigušeno neprijateljstvo između Langobarda i Gepida buknulo svom žestinom i prelilo se u rat. Neposredni povod bila je činjenica što su obojica kraljeva, i langobardski Audoin i gepidski Turizind, bili zapravo uzurpatori, čiji su se zakoniti suparnici u borbi za vlast obratili protivničkom taboru za pomoć.233 Rat je izbio 549. godine,234 a Carstvo je odlučilo podržati Langobarde nakon što su se poslanstva oba sukobljena naroda obratila za potporu Konstantinopolu. No, kad se gepidskom području primaknula snažna istočnorimska vojska,235 prethodno porazivši Herule negdje na sjeveru Prve Mezije, obje zaraćene strane odlučile su na brzinu sklopiti mir, a da se pravi ratni razračun nije uopće dogodio.236 Prisutnost moćne carske vojske sasvim očigledno nije odgovarala ni jednom ni drugom protivniku jer su i Langobardi i Gepidi zacijelo slutili da bi s obzirom na trenutačne okolnosti nakon bitke jedini pravi pobjednik bilo Carstvo. Poslije sklapanja mira langobardski je pretendent (H)ildigis pobjegao od Gepida ponovno k Slavenima (prvi put se kod njih sklonio pod Vakonom)237 i ondje skupio vojsku s kojom je u jesen 549. godine provalio u Italiju i porazio rimski odred u Venetiji.238 Na kraju se nije pridružio Ostrogotima nego se vratio Slavenima. Neki smatraju da je (H)ildigis na pohodu u Italiju prošao i Panonijom Savijom.239 Štoviše, mogao je prokrstariti i cijelom južnom Panonijom. Gepidi ne bi bili smetnja budući da su mu pružali potporu podupirali Várady 1984, 106, bilj. 232 tumači da se taj Prokopijev izričaj (vidi str. 107, bilj. 208) odnosi na prostor južno od Drave i na odsječak Dunava između ušća Drave i ušća Tise, te pretpostavlja da se težište langobardske države preselilo u Međurječje. No, to nije točno. 233 Možda su Langobardi isprovocirali sukob povrijedivši gepidsko područje, ako na to misli Prokopije, BG 3.34.26 (= Lakatos 1973, 25) kad spominje da su Langobardi oštetili Gepide. Usp. Christou 1991, 86. 234 Za datum usp. Stein 1949, 530, 531, bilj. 1, Wozniak 1979, 148, PLRE III, 104, s. v. Aratius, 617, s. v. Ildigisal, Pohl 1996a, 30-31, 1997a, 91-92. Rat se obično datira 547. godinom (usp. Diculescu 1923, 139, Schmidt 1934, 537, 581, Bóna 1956, 237, Werner 1962, 11, 141, Jarnut 1982, 24, Menghin 1985, 34, Christou 1991, 90-91, Christie 1998, 36, Andrić 2002, 155). 235 Prokopije, BG 3.34.45 (= Lakatos 1973, 27, 1978, 19) navodi da je carska vojska bila u neposrednoj blizini (ἄγχιστά πη) Gepida pa je zacijelo dospjela blizu Dunava u Prvoj Meziji. Prokopije, BG 3.34.44-45 piše da su Rimljani nenadano (ἐξαπιναίωϚ) naišli na herulski odred. Može se pretpostaviti da se njihov sraz nije zbio blizu Sigiduna jer bi ondje očekivali prisutnost i otpor Herula. Svladavši Herule, carske su se čete mogle primaknuti gotovo do samog Dunava. 236 Za pojedinosti sukoba usp. Diculescu 1923, 136-139, Wozniak 1979, 148-150, Christou 1991, 84-91. 237 Prokopije, BG 3.35.16. 238 Za datum usp. Stein 1949, 531, PLRE III, 617, s. v. Ildigisal. Lotter 2003, 136 misli da se okršaj dogodio u proljeće 549., ali to je prerano. (H)ildigisov pohod obično se datira 548. godinom, ali pod pretpostavkom da je prvi rat između Langobarda i Gepida izbio 547. godine (usp. Diculescu 1923, 140, Christou 1991, 91, Jarnut 2000, 75). 239 Usp. Barada 1952, 10 i Burkowsky 1999, 86, koji netočno kažu da je riječ o gotskoj pokrajini i da je (H)idigis bio suzbijen. 232

112


5. 4. 2011. 14:45:41


pa bi se preko njihova područja prebacio do Druge Panonije. Otamo bi se od Sirmija preko Cibala i Murse uputio u Italiju. S obzirom na to da je predvodio snažan odred (navodno 300 Langobarda i 6000 Gepida i Slavena), jamačno ne bi naišao na otpor predstraža svojih sunarodnjaka. Isti put je mogao odabrati i na povratku.240 S druge strane, moguće je i da je prolazio zapadnim rubom Panonije.241 (H)ildigisova pustolovina zorno pokazuje propusnost langobardskih i gepidskih pozicija u Panoniji, ali i nemogućnost italskih vlastodržaca da bez kontrole nad panonskim područjem kao isturenim branikom učinkovito spriječe provale u Italiju. Netrpeljivost između Langobarda i Gepida bila je toliko snažna da su već sljedeće godine (u rano proljeće 550.) odlučili iznova pograbiti oružje. Ni ovoga puta nije bilo samog sraza na bojnom polju jer su se vojske povukle prilično prestrašene za njih neobičnom prirodnom pojavom, nakon čega su obojica vladara utanačila dvogodišnje primirje.242 No, to je bio samo predah tijekom kojega su i jedni i drugi nastojali ojačati svoje pozicije. Napokon je u rano proljeće 551.243 izbio novi rat. Opet su i Langobardi i Gepidi zatražili carsku vojnu pomoć bez koje se očito nisu nadali da mogu izvojevati odlučnu pobjedu. Dvor je potporu obećao objema stranama, ali je naposljetku odlučio podržati Langobarde, raskinuvši sporazum s Gepidima. Ipak, veći se dio upućenih istočnorimskih snaga nije izravno umiješao u sukob. Langobardi su pak prodrli na gepidsko područje i u velikoj bitki na tzv. Polju bogova (Asfeld) u istočnom dijelu Druge Panonije (između Cibala i Sirmija) teško porazili neprijatelja, iako sa znatnim obostranim žrtvama.244 Nato je pod paskom Carstva bio sklopljen Hauptmann 1928, 145-146 misli da se (H)ildigis prebacio u Italiju preko franačkog dijela Norika budući da su najvećim dijelom Podunavlja vladali Gepidi i Langobardi (usp. i Grafenauer 1951, 39, 1971, 20, Waldmüller 1976, 40). 241 Tako Margetić 1992, 150-151. Po njemu je (H)ildigis prošao područjem zapadno od Lajte kroz jugoistočnu Austriju i dalje na jug, dok su Slaveni koje je vodio bili s prostora današnje Slovačke (isto i Barford 2001, 56). 242 Za pojedinosti usp. Diculescu 1923, 140-141, Wozniak 1979, 150-151, Christou 1991, 91-92. Sevin 1955, 149-150 drži da je riječ o pomrčini Mjeseca 25. na 26. lipnja 549. No, to bi značilo da su se Langobardi i Gepidi spremali na noćnu bitku, o čemu izvori inače ništa ne znaju. Za datum usp. Stein 1949, 532, Wozniak 1979, 150, Pohl 1996a, 32, 1997a, 92 (zacijelo previdom navodi da je drugi rat izbio 551. godine, isto, 91). Većina istraživača drugi sukob datira 549. godinom. 243 Za datum usp. Croke 2005, 483-489. Bitka se obično datira u ljeto 551. (Diculescu 1923, 141, 146, Christou 1991, 95) odnosno općenito u 551. godinu (Schmidt 1934, 539, 581, Bóna 1956, 238, Csallány 1961, 13, Werner 1962, 11, Jarnut 1982, 25, 2000, 76, Menghin 1985, 35) ili u 552. godinu (Stein 1949, 534, Sevin 1955, 156, Wozniak 1979, 151, Pohl 1996a, 33, 1997a, 91, Christie 1998, 36, Andrić 2002, 155). Pohl 1997, 93 pretpostavlja da se dvogodišnje primirje ispoštovalo, ali vrela nisu tako izričita: Prokopije, BG 4.25.7 (= Lakatos 1973, 31) jednostavno kaže da su se u međuvremenu (početkom 551. godine) Langobardi i Gepidi zaželjeli rata. S obzirom na dotadašnji ritam njihovih sukoba, vjerojatnije je da su već 551. godine obnovili ratno stanje. 244 O žestini boja svjedoče Jordan, Romana 386, Prokopije, BG 4.25.14, Pavao Đakon, HL 1.24 (= Lakatos 1973, 18, 32, 40). Većina istraživača smješta bitku u Drugu Panoniju (Schmidt 1934, 539, Bóna 1956, 238, 1976, 35, Menghin 1985, 35, Christou 1991, 95, Christie 1998, 36, Andrić 2002, 157, Lotter 2003, 137). Logično je da su Langobardi kao napadači udarili na sjedište gepidskog kralja. U Drugoj Panoniji mogli su očekivati i djelatnu vojnu pomoć Carstva, koja 240

113


5. 4. 2011. 14:45:41


mir, kojim su se i Langobardi i Gepidi morali obvezati na sudjelovanje u carskom pohodu protiv Ostrogota u Italiji pod zapovjedništvom eunuha Narzeta. Osim toga, Gepidi su se sada i formalno morali odreći svojih stečevina u Prvoj Meziji i Obalnoj Dakiji, a čini se da je Carstvo obnovilo vlast i u jugoistočnom dijelu Druge Panonije s Basijanom, te da je Gepidima potvrđen posjed Sirmija prema novom federatskom ugovoru.245 Poslije ovog teškog poraza Gepidi su se možda morali odreći i Cibala koje bi potom zaposjeli Langobardi i zacijelo ondje smjestili svoju vojnu posadu,246 pa su se njihovi zakleti gepidski protivnici tako još neposrednije našli između dvije vatre. Narzet je u proljeće 552. krenuo s vojskom iz Salone, 247 a spomenuta germanska pojačanja koja su se sastojala od 5500 Langobarda, 3000 arijanskih (progepidskih) Herula i svega 400 Gepida 248 pridružila su mu se u rano ljeto u Venetiji, očito došavši onamo preko južne Panonije, zacijelo glavnom cestovnom komunikacijom u savsko-dravsko-dunavskom međurječju. 249 Nakon izvojevane pobjede nad Ostrogotima, Narzet je otpustio Langobarde i dao ih pod oružanom pratnjom izvesti iz Italije zbog njihove neobuzdanosti, nasilja i pljačke.250 Čini se da Langobardi nisu bili osobito zadovoljni ovim postupkom. Njihov kralj je već prije bio prosvjedovao jer mu Justinijan nije uputio svu obećanu vojnu pomoć protiv Gepida, 251 a car je morao i dodatno sklonuti Audoina na slanje savezničkog odreda bogatim novčanim darom.252 Otuda ne bi bilo čudno da su Langobardi nakon povratka u Panoniju odlučili prolazno iskaliti bijes na carskim pokrajinama pa su provalili u Dalmaciju i Iliričku prefekturu sve do Dirahija, odvevši sa sobom mnogo zarobljenika.253 Bio bi to jedini slučaj da su postupili protivno preuzetim federatskim obvezama.254 U historiografiji nije riješeno pitanje kad se zbila ova provala. S tim u vezi iznesena su različita mišljenja: da su se Langobardi zaletjeli u Dalmaciju i Iliričku prefekturu nakon što bi im Justinijan I. ponudio savez koji je raskinuo s Gepidima

245

246

249 250 251 252 253 254 247

248

bi bila isključena da se bitka vodila dalje na sjeveru, kao što hoće Diculescu 1923, 145 (ravnica između Dunava i Tise). Čini se uputnim pretpostaviti da su se i prethodna dva (neostvarena) ratna razračuna imala dogoditi na istom području. O pojedinostima rata usp. Diculescu 1923, 144-147, Wozniak 1979, 151-152, Bóna 1987, 123, Christou 1991, 92-96. O tome usp. Diculescu 1923, 147-148, Wozniak 1979, 152, Bóna 1987, 123, Christou 1991, 95-96, Lotter 2003, 138. Svjedočanstvo da je Justinijan potvrdio Gepidima posjed Sirmija pruža Menandar, 12.6, 47-49 (= Lakatos 1973, 94. Da je Carstvo ponovno steklo neposredan nadzor nad jugoistočnim dijelom Druge Panonije s gradom Basijanom i njegovom okolicom (tzv. herulska zemlja), pokazuje podatak da je car ondje 562. godine kanio naseliti Avare (Menandar, fr. 5.4, 2-6 [= Lakatos 1978, 102]). Ako se tako smije protumačiti pojedinačan nalaz langobardske fibule u Vinkovcima, gdje je inače utvrđeno gepidsko naselje. Prokopije, BG 4.26.5. O broju svjedoči Prokopije, BG 4.26.12-13 (= Lakatos 1973, 32, 1978, 21). Usp. Croke 2005, 488. Prokopije, BG 4.33.2. Prokopije, BG 4.25.15. Prokopije, BG 4.26.12. Prokopije, BG 3.33.12. Pavao Đakon, HL 2.1 izričito kaže da su Langobardi bili rimski saveznici sve vrijeme dok su držali Panoniju. 114


5. 4. 2011. 14:45:41


536. godine,255 da se provala dogodila prije prvog langobardsko-gepidskog rata i sklapanja ugovora o savezu između Justinijana i Audoina te da je bila povezana s napadima Gepida i Herula u Dačkoj i Tračkoj dijecezi 256 ili općenito za Audionove vladavine.257 Ovakva dalekosežna provala jedva da bi bila moguća prije nego što su Langobardi zasjeli u južnoj Panoniji. Prokopije je kronološki smješta poslije langobardskog dolaska u Unutrašnji Norik i južnu Panoniju. Ovo nedvojbeno pokazuje da provale nije moglo biti prije 547. godine. Da se dogodila tek 552. godine i da se radilo o izoliranim incidentu, govore opće prilike do te godine (zauzetost sukobom s Gepidima, prisutnost snažnih carskih snaga u regiji) i poslije nje (potpun izostanak gepidskih i langobardskih provala na carsko područje). 258 Što se tiče itinerarija za provalu, Langobardi su se jamačno prebacili iz Druge Panonije u istočnu Dalmaciju i, posluživši se tamošnjom cestovnom mrežom, preko Prevalitane dospjeli do Novog Epira, gdje se nalazio Dirahij. Tim su putem u Epir prodrli i Vizigoti pod Alarikom i možda Ostrogoti pod Valamirom. Istočnorimska reakcija je izostala, budući da je Carstvo sve izrazitije bilo zabavljeno problemom sa Slavenima. Mir između Langobarda i Gepida održao se desetljeće i pol. Justinijan je umro u studenom 565. godine i čini se da se novi otvoreni sukob između dva naroda dogodio tek poslije toga, zacijelo početkom 566., iako mnogi izbijanje rata datiraju 565. godinom.259 Bitka je vjerojatno ponovno vođena u Drugoj Panoniji.260 U tom su srazu pobijedili Langobardi i gepidski kralj Kunimund se osjetio ponukanim da zatraži pomoć Carstva.261 Pritom je novom caru Justinu II. (565.–578.) obećao da će vratiti pod istočnorimsku upravu Sirmij i zemlju južno od Drave,262 dakle cijeli gepidski posjed u južnoj Panoniji. Carska je vojska pod 257 258 255

256

259

260 261

262

Bóna 1956, 236. Lotter 2003, 135, 136. Schmidt 1934, 537, 581. Wozniak 1979, 148 također misli da su Langobardi bili u miru s Carstvom od pobjede nad Herulima. Diculescu 1923, 153, Werner 1962, 13, Bóna 1976, 97, Wozniak 1979, 152, Jarnut 1982, 26, Pohl 1997, 96, Andrić 2002, 159, s time da ga neki smještaju u vrijeme poslije Justinijanove smrti (Menghin 1985, 85, Lotter 2003, 142). Međutim, vjerojatnije je da je rat izbio 566. godine. Naime, Langobardi i Gepidi potpisali su mirovni ugovor pod Justinijanovim pokroviteljstvom i nema razloga sumnjati u to da ga se nisu držali za careva života. No, njegovom je smrću ova obveza prestala postojati. I Christie 1998, 59 datira obnovu rata 566. godinom. Usp. Bóna 1976, 95, Andrić 2002, 159. Teofilakt Simokata, 6.10.8-9 (= Lakatos 1973, 84). Iako Teofilakt i Pavao Đakon, HL 1.27 (= Lakatos 1973, 41) pripisuju krivnju za ponovno izbijanje neprijateljstva Gepidima, vjerojatnije je da su upravo Langobardi obnovili sukob (usp. Menandar, 12.1, 1-3 = Lakatos 1973, 88, gdje se kaže da langobardski kralj Alboin nije mogao zanemariti svoju mržnju prema Kunimundu i da je pošto-poto htio uništiti moć Gepida; također Christou 1991, 102). Menandar, 12.2, 14-16 (= Lakatos 1973, 89, VIINJ I, 87). Šišić 1925, 215 potpuno neopravdano pretpostavlja da su Gepidi obećali predati Carstvu današnju Slavoniju, a možda i sjeveroistočni dio Hrvatske. Gepidska se ponuda mogla odnositi isključivo na oblast koju su izravno držali u vlasti, a to je bio istočni dio Druge Panonije (današnja istočna Slavonija i Srijem; usp. i Bösendorfer 1952, 162-163). Goldstein 1995, 75 je pogrešno protumačio odlomak iz vrela pa po njemu Justin II. obećava Gepidima predati Sirmij i unutardravsko područje, za koje smatra da pokriva današnju Slavoniju. 115


5. 4. 2011. 14:45:41


zapovjedništvom kuropalata Baduarija stigla i uz njezinu je potporu još iste, 566. godine Kunimund uspio nadvladati, odbivši molbu langobardskog kralja Alboina za primirjem.263 Međutim, gepidski kralj se nakon pobjede predomislio i nije Carstvu prepustio obećana područja. Ovo je zapečatilo sudbinu Gepida. Langobardi su se za savez obratili Avarima, hoteći jednom zasvagda skršiti Gepide. Pritom su se obvezali avarskom kaganu da će mu u slučaju pobjede pripasti polovica plijena i sva zemlja Gepida, znači i južnopanonski posjed.264 Kunimundu nije preostalo ništa drugo nego opet se za pomoć uteći Carstvu. Ponovno je obećao odstupanje gepidskih posjeda u južnoj Panoniji. Justin zahtjev nije odbio, ali je izjavio da treba vremena za prikupljanje snaga. U to vrijeme su u carsku prijestolnicu poslanstvo bili uputili i Langobardi i ishodili od cara jamstvo da u sukobu neće stati ni na čiju stranu.265 Čini se kako je s Gepidima bilo dogovoreno da prepuste Sirmij carskim snagama čim se one pojave.266 Zacijelo u proljeće 567. započeo je dramatičan rasplet dugotrajnog i silovitog suparništva između Langobarda i Gepida. Istovremenom langobardsko-avarskom napadu na samo središte svoga područja Gepidi nisu mogli odoljeti. U općem pokolju njihov kralj Kunimund je poginuo, a gepidska je država prestala postojati. U međuvremenu je istočnorimska vojska ušla u Sirmij, što je Carstvo uvuklo u žestoke sporove s Avarima koji su smatrali da grad i njegova oblast prema sporazumu s Langobardima pripadaju njima.267 Neki istraživači inače ističu važnost Sirmija u sukobu između Langobarda i Gepida, no grad je bio mnogo važniji Carstvu dok je Langobardima mogao jedino nešto značiti kao prijestolnica gepidskog kralja.268 Carstvo se domoglo i gepidskog kraljevskog blaga koje su u Konstantinopol donijeli gepidski arijanski biskup Sirmija Trazarik i Kunimundov nećak Reptila.269 Langobardi nisu dugo uživali u plodovima svoje pobjede. Već nagodinu, početkom travnja 568. krenuli su u 265 266

Teofilakt Simokata, 6.10.10-12 (= Lakatos 1973, 84-85). Menandar, 12.2, 1-11 (= Lakatos 1973, 88-89). Menandar, 12.2, 12-31 (= Lakatos 1973, 89). Christou 1991, 104, 105. Također i Werner 1962, 14. O tome možda svjedoči Euagrije Sholastik, 5.12 (= Lakatos 1973, 89-90), koji kaže da su Gepidi Sirmij izručili Justinu. Netočna je pretpostavka Margetića 1992, 152 da su Istočni Rimljani Sirmij preoteli Avarima, istisnuvši ih iz Srijema koji su Avari već bili zauzeli. Odlomak iz Menandra, 12.5, 31-33, na koji se autor poziva i u kojem kagan Bajan optužuje Rimljane da su mu silom oduzeli zemlju koju jedva da je bio zaposjeo, odnosi se na činjenicu što je Konstantinopol zauzeo područje za koje je avarski kagan smatrao svojim zahvaljujući dogovoru s Langobardima. Margetićevoj hipotezi suprotstavljaju se i dvije okolnosti: Avari jednostavno nisu ni imali vremena prodrijeti tako brzo na jug do Druge Panonije i osvojiti Sirmij jer se odlučujući boj s Gepidima vodio u središtu gepidskog područja, a i teško je vjerovati da bi jednom zaposjednuti grad Avari tako lako prepustili carskoj vojsci. Katičić 1998, 143 misli da su Avari Sirmij mirno prepustili caru jer su time htjeli steći njegovu naklonost. 267 O događajima 566.–567. godine usp. Diculescu 1923, 152-164, Bóna 1976, 97-100, Wozniak 1979, 152-155, Christou 1991, 102-105. 268 Schaffran 1938, 19, Bóna 1956, 237, Egger 1962a, 122. Borba između Langobarda i Gepida vodila se za prevlast u Karpatskoj kotlini, u čemu je Sirmij imao neznatnu ulogu (usp. Pohl 1980, 299). 269 Ivan Biklarski, a. 572?.1 (= Lakatos 1973, 86). 263

264

116


5. 4. 2011. 14:45:41


višemjesečnu seobu u Italiju, prethodno se sporazumjevši s Avarima.270 Napuštajući Panoniju, sa sobom su vodili i druge narodne skupine, među kojima vjerojatno i južnopanonske Sveve, kao i dio autohtonog stanovništva.271 Mnoštvo se slijevalo u povorku koja se polagano kretala starim rimskim putovima u jugozapadnoj Panoniji.272 Poslije odlaska Langobarda novim su gospodarima Karpatske kotline postali Avari, dok je razdoblje germanske prevlasti u Panoniji završilo.

O razlozima odlaska Langobarda iz Panonije usp. Christie 1991, 79-108, 1998, 60-63, Margetić 1992, 151-154, Jarnut 2000, 77-79. Uobičajena pretpostavka u historiografiji o opasnoj blizini ili premoći Avara kao glavnom razlogu langobardske seobe ne čini se opravdanom. 271 Pavao Đakon, HL 2.26 (= Lakatos 1973, 42) spominje Gepide, Bugare, Sarmate, Panonce, Sveve i Noričane. S pravom se može sumnjati u to da su s Langobardima u Italiju pošli i Bugari (usp. Bóna 1981, 99-101; mogućim to smatraju Pohl 2002, 51, Wolfram 1996, 20), ali je sasvim vjerojatno da su im se pridružili ostaci Sarmata i dijelovi domaćeg romaniziranog pučanstva iz krajeva kojima su prolazili. Usp. i Bratož 2007, 271-272. 272 Usp. Andrić 2002, 163. Pirkovič 1971, 188 drži da je Alboin krenuo iz Srijema, gdje bi se po njemu vodio presudan boj između Langobarda i Gepida (isto, 186). No, težište langobardskog naseobinskog prostora bilo je sjeverno od Drave, ondje se nalazilo i kraljevsko sjedište, a zadnja bitka se vodila u krajevima uz srednju Tisu (usp. Werner 1962, 14, Bóna 1976, 100, Jarnut 1982, 26; Schmidt 1934, 542 ima međurječje Tise i Dunava). Dio Langobarda koji je boravio u južnoj Panoniji kao predstraža prema Francima na zapadu odnosno prema Gepidima na istoku morao se poslužiti mjesnim putovima pa bi se sa seobenom glavninom spojio u Unutrašnjem Noriku (o kretanju Langobarda iz Panonije prema Italiji usp. Mor 1964, 180-181). 270

117


5. 4. 2011. 14:45:41


5. 4. 2011. 14:45:41

V. poglavlje

Doba Avara i Slavena

U prevratnim vremenima u praskozorje srednjega vijeka rađale su se i nestajale političke datosti, preklapali su se utjecaji i smjenjivali vlastodršci u Panoniji. Poslije Germana na povijesnu pozornicu stupili su Avari i Slaveni. Iako je uspostava avarske vlasti u konačnici donijela smirivanje prilika, pod Avarima se Panonija, a osobito njezin južni dio postupno od oblasti u središtu zbivanja pretvorila u rubno područje između dva uljudbena kruga, potonuvši nezaustavljivo u tmušu nepoznatosti koja onemogućuje podrobniju spoznaju povijesnih gibanja.

Avarsko i slavensko osvajanje Carstvo nije imalo vremena radovati se svom uspjehu protiv Gepida. Gepidski slom i odlazak Langobarda nisu ničim poboljšali carske izglede u južnoj Panoniji. Smjena vlastodržaca samo je promijenila protagoniste u borbi za kontrolu nad srednjim Podunavljem. U tomu je osobitu ulogu igrao istočni dio Međurječja postavši poprištem sukoba usredotočenog oko Sirmija. U trenutku kad su Langobardi napuštali svoja panonska sjedišta, Carstvo je Avare pobliže poznavalo tek jedno desetljeće.1 Vremešni Justinijan I. razmatrao je 562. godine zamisao da ih naseli u nekadašnjoj “herulskoj zemlji” u Drugoj Panoniji koja je tvorila granično područje prema sirmijskim Gepidima.2 Avarskim poslanicima koji su od cara tražili zemlju za naseobu bila je iznesena takva ponuda, ali oni su je odbili.3 To nimalo ne čudi budući da je sa sobom nosila i obvezu života uz neugodnog susjeda i, po potrebi, ratovanja protiv njega. No, nakon što su u langobardsko-avarskoj sprezi Gepidi trajno bili uklonjeni kao čimbenik moći u Karpatskoj kotlini, Avarima se otvorilo novo polje djelovanja.4 Rasprava o Avarima u južnoj Panoniji proširena je u pojedinim dijelovima u Gračanin 2009a. Wozniak 1979, 154 pogrešno tvrdi da je Justinijan I. Avarima ponudio područje u današnjoj Slovačkoj gdje su Heruli nekoć obitavali (vidi str. 95, bilj. 143). 3 Menandar, fr. 5.4, 1-7. Pregovori se obično datiraju u 562. godinu (usp. Hauptmann 1928, 149, Grafenauer 1951, 44, 1964, 271, Bury 1958b, 315, Mirković 1971, 52, Avenarius 1974, 51, Kovačević 1977, 23, Wolfram 1987, 347, 1996, 24, Heršak – Silić 2002, 204), dok ih Stein 1949, 543 smješta ranije, oko 561. godine. Viktor Tununski, a. 563.2 bilježi da je Justinijan I. 563. godine primio i s darovima otpustio “prve” avarske poslanike, što se možda odnosi na službeni završetak pregovora ili je riječ o sažimanju više poslanstava (usp. Pohl 2002, 46). 4 U dijelu slovenske i hrvatske historiografije postoji mišljenje da su se Avari prebacili preko istočnorimskog područja, južnom obalom Dunava, kako bi ugrozili Gepide s juga (Hauptmann 1 2

119


5. 4. 2011. 14:45:42


Promjena je postala očita 568. godine kada je Carstvo sasvim bolno uvidjelo da u srednjem Podunavlju ima novoga moćnog neprijatelja. Avari su neposredno nakon gepidskog sloma, dakle još 567. godine,5 pokušali zauzeti Sirmij, no morali su odustati od opsade i upustiti se u pregovore. Kako oni nisu dali željeni ishod, avarski je kagan razljućen zapovijedio protobugarskim Kutrigurima da prijeđu Savu i opustoše krajeve u Dalmaciji, možda u sjeveroistočnoj Bosni.6 Kagan je pak sa svojim snagama prešao Dunav u namjeri da učvrsti položaj na nekadašnjem gepidskom području.7 Već iduće je godine prema dogovoru s Langobardima prote1928, 152, Grafenauer 1951, 48, Margetić 1992, 152, 153, Katičić 1998, 143), ali navod iz Menandra, fr. 12.5, 61-62 na koji se ti istraživači pozivaju to ničim ne potkrepljuje. Takav postupak carskih vlasti u ovom trenutku ne bi niti imao smisla jer su se usponom Justina II. na prijestolje odnosi s Avarima pomutili. Kako se čini, avarska je vojska došla s prostora istočno od Karpata (usp. Pohl 2002, 59). Doduše, jednom kasnijom prigodom carske su vlasti omogućile Avarima prolaz sjevernim Ilirikom i sjevernom Trakijom kako bi napali donjodunavske Slavene koji su ugrožavali istočnorimske pokrajine (vidi kasnije u tekstu, str. 122). 5 Mirković 1971, 52, Bóna 1985a, 11, 1995, 17, 24, Göckenjan 1993, 283, Pohl 2002, 354, bilj. 1. Grafenauer 1951, 48, 1964, 273 pomišlja na 566. ili 567. godinu. Drugi istraživači navode 568. godinu (usp. Šišić 1925, 218, Setton 1950, 508, Krekić – Tomić 1955, 88, Moravcsik 1958, 424, Avenarius 1974, 85, Waldmüller 1976, 96, Kovačević 1977, 46, Kollautz 1979, 464, Margetić 1992, 152), no tada su Avari morali bili prvenstveno zauzeti zaposjedanjem Panonije nakon odlaska Langobarda. 6 Tako Šišić 1925, 218. Kovačević 1977, 46 govori da je u napadu Kutrigura stradala srednja Bosna, ističući da je prostor sjeverne Bosne pripadao Panoniji s obzirom na to da granica između Dalmacije i Panonije nije bila na Savi nego južnije. No, Šišićeva je pretpostavka jednako valjana budući da se ne zna kojim točno smjerom i koliko duboko su napadači prodrli u Dalmaciju, a k tome pojas današnje sjeverne Bosne koji se nekoć nalazio u rimskoj Panoniji vjerojatno nije bio vrlo širok (vidi str. 52-53). Uvriježena datacija kutrigurske provale 568. godinom (usp. Šišić 1925, 218, Setton 1950, 508, Krekić – Tomić 1955, 88, Moravcsik 1958, 424, Miletić 1978, 104, Ferjančić 1984, 95, Goldstein 1992, 76, 1995, 80, Göckenjan 1993, 285, Tomičić 2000a, 284, 2000b, 143) mora se pomaknuti godinu dana unatrag (usp. Bóna 1981, 104: jesen 567.). 7 O ovim događajima svjedoči Menandar, fr. 12.3-5 (= VIINJ I, 87-88). Usp. Šišić 1925, 217218, Waldmüller 1976, 95-98, Pohl 2002, 58-60, Lotter 2003, 149. O postupnom zaposjedanju gepidskog područja koje je uslijedilo nakon napada na Sirmij usp. Bóna 1985a, 7, 1995, 17, Pohl 2002, 60. Wozniak 1979, 155 navodi da su se pojedini Gepidi održali u brdovitim krajevima na istoku stare rimske Dakije sve do 571. godine (usp. također i Diculescu 1923, 164, koji spominje Transilvaniju i Olteniju, a vođama otpora smatra arijanskog biskupa Sirmija Trazarika i Kunimundova nećaka Reptilu). Datacija se zasniva na podatku iz Kronike Ivana Biklarskog (vidi str. 116, bilj. 269), u kojoj se u šestu godinu carevanja Justina II. smješta slom gepidskog kraljevstva, smrt kralja Kunimunda te Trazarikov i Reptilin bijeg u Konstantinopol. Međutim, malo je vjerojatno da su Gepidi bili u stanju pružiti organizirani otpor, a i kroničarevo izlaganje prije upućuje na to da su Trazarik i Reptila dospjeli u carske ruke odmah nakon Kunimundova poraza i pogibije odnosno u času kad su carske čete preuzele Sirmij. Kronologija Ivana Biklarskog inače nije precizna (s tim u vezi usp. Avenarius 1974, 241-242, bilj. 8, Pohl 2002, 355, bilj. 16 uz poglavlje 3.2), pa se hipoteza o nastavku otpora Gepida do 571. godine može odbaciti. S druge strane, dio je Gepida ostao pod avarskom vlašću, kao što pokazuje podatak da su istočnorimske čete godine 599. opustošile tri gepidska sela u južnom dijelu dunavsko-tiskog međurječja (Teofilakt Simokara, 8.3.11-13; usp. Pohl 1980, 300, 2002, 157, 2003, 579-580, Takács 2000, 460, Curta 2006, 65). 120


5. 4. 2011. 14:45:42


gnuo vlast i na znatan dio Panonije.8 U međuvremenu su bili nastavljeni pregovori između kagana i carskog dvora. Avarski je poslanik Targitije ustrajno u ime svoga gospodara zahtijevao prepuštanje Sirmija, uz isplatu godišnjeg supsidija, ali je jednako uporno bio odbijan (568. i 569. godine9). Kako se čini, nakon ovih je diplomatskih natezanja uslijedilo istočnorimsko poslanstvo koje je pregovore vodilo neposredno s avarskim kaganom.10 Naposljetku, rimska je nepopustljivost nagnala Avare na ograničenu vojnu akciju, pa su 570. godine provalili u Tračku dijecezu, no tom ih je prigodom porazio vojskovođa i budući car Tiberije.11 Pregovori su obnovljeni (možda u kasnu jesen 570.), a s istočnorimske strane vodio ih je osobno Tiberije. Avarskom predstavniku izražena je spremnost da se Avarima dozvoli naseljavanje na rimskom ozemlju, možda u Drugoj Panoniji (zacijelo u tzv. “herulskoj zemlji”) ili općenito u panonskim pokrajinama,12 čime bi se ozakonio njihov položaj u oblastima koje su preuzeli od Langobarda i ujedno ih promaknulo u carske federate.13 Ovakvo se rješenje razbilo na otporu Justina II. pa se ratno stanje nastavilo.14 Tiberije, kojemu je bilo povjereno zapovjedništvo nad cijelom dunavskom granicom, naložio je nato vojskovođi Bonu, vjerojatno vojnom zapovjedniku Ilirika, koji se bio odlikovao u obrani Sirmija 567. godine, da brani prijelaze na Dunavu.15 Jamačno 571. godine Avari su se u manjim skupinama počeli iznova prebacivati preko Dunava, no tada su ih carski vojskovođe još uspjeli suzbiti.16 Promjena je nastupila 572. godine kada je izbio rat između Perzije i Carstva, što je istočnorimske snage vezalo na Istoku. Možda u jesen Heršak – Silić 2002, 203 pogrešno tvrde da Avari “najvjerojatnije 561. konačno ulaze u Panoniju” jer su to mogli učiniti tek nakon odlaska Langobarda. 9 Datacija Targitijevih poslanstava prema Pohl 2002, 63, koji prvu misiju avarskog pregovarača smješta u zimu 567./568., a drugu u zimu 568./569. Na kraju druge Targitijeve misije Justin je ovlastio vojskovođu Tiberija za vođenje pregovora (Menandar, fr. 12.7, 15-18; usp. Pohl 2002, 63). 10 Usp. Menandar, fr. 12.8, gdje se kaže da je avarski vladar iznova prijetio, ali da se Rimljani nisu dali zastrašiti. Justin II. je Targitiju inače rekao da će poslati Tiberija radi daljnjih dogovora (vidi prethodnu bilješku), pa u kronološke kalkulacije valja ubrojiti i vrijeme potrebno za to poslanstvo (možda se odigralo u kasnu jesen 569.). Neuspjeh ovih razgovora izazvao bi avarsku oružanu reakciju (možda u proljeće 570.), zacijelo još dok je Tiberije bio na dunavskoj granici. 11 O ovoj avarskoj provali svjedoči Ivan Biklarski, a. 570?.3. Datacija nije sigurna (Grafenauer 1951, 49: oko 570. godine, Avenarius 1974, 87: 570./571. godine, Waldmüller 1976, 102: 570. ili vjerojatnije 573. godine, Kollautz 1979, 475: jesen 570., Maksimović 1980, 44: 570. godine, Pohl 2002, 64: 569./570. godine, Lotter 2003, 149: 570. godine). Ivan Biklarski događaj datira četvrtom godinom carevanja Justina II. (od studenog 568. do studenog 569.) i drugom godinom vladavine vizigotskog kralja Leovigilde (od kraja 569. do kraja 570.). 12 Pohl 2002, 63. Teofan Bizantinac, fr. 2 navodi da su Avari zamolili Justina II. da im dodijeli Panoniju kao sjedište, ali da on nije s njima sklopio sporazum. 13 Usp. Pohl 2002, 63-64. 14 Menandar, fr. 15.1. 15 Menandar, fr. 15.1, 21-23. U vrelu se ne navodi ime rijeke, no vjerojatno je riječ o Dunavu jer su Avari prodirali u Tračku dijecezu (Ivan Biklarski avarske navale povezuje samo s Trakijom, a. 576?.5, 577?.1, 579?.1). Blockley 1985, 270 smatra da bi se moglo raditi o Savi. Isto misli i Pohl 2002, 64, dodajući da je Bon tada još bio u Sirmiju (usp. i Mirković 1971, 54, Kovačević 1977, 48), ali o tome izvori ništa ne kažu. Stožer vojskovođe Ilirika nalazio se inače u Najsu. 16 Menandar, fr. 15.2. 8

121


5. 4. 2011. 14:45:42


573. Avari su ponovno provalili na carsko tlo i nanijeli težak poraz Tiberiju koji je na raspolaganju imao samo manji broj odreda.17 Taj se neuspjeh pokazao presudnim jer je uvjerio Justina II. u nužnost sporazuma s Avarima. Pregovori su dovršeni krajem 574. godine i Tiberije, koji je početkom prosinca imenovan cezarom, vjerojatno je još istog mjeseca sklopio mirovni ugovor s Avarima, pristavši na plaćanje izdašnog danka.18 O ostalim uvjetima sporazuma ništa nije poznato, no može se pretpostaviti kako se kagan obvezao da neće provaljivati na carsko područje i da će po potrebi Carstvu pružiti vojnu potporu. Činjenica o davanju danka bila je zacijelo prikrivena time što su Avari službeno postali federati. Tada im je vjerojatno priznato i pravo naseobe u dijelovima Panonije koje su već bili zaposjeli. Pojedini istraživači smatraju da je Avarima bio odstupljen samo Srijem odnosno sirmijska oblast.19 No, mnogo je vjerojatnije da su carske vlasti avarsku nazočnost formalnopravno legalizirale u svim panonskim predjelima koji su pali pod avarsku vlast, izuzevši upravo Sirmij i obližnja područja. Na ovakav navodi donekle i tvrdnja vrela da je istočnorimski opunomoćenik došao kaganu u “oblast Panoniju”.20 Budući da već u nastavku rečenice kaže kako je avarski vrhovnik s vojskom prebačen na “rimsko tlo”, to bi moglo značiti da Istočni Rimljani nisu više Panoniju smatrali svojim neposrednim posjedom. Iz ovog je vidljivo i da je kagan imao slobodu djelovanja u Panoniji, a da ta okolnost nije izazivala carske prosvjede. Mir je Carstvu pružio kratkotrajan predah pa čak i avarsku pomoć u suzbijanju slavenskih navala preko donjeg Dunava. Tako je na Tiberijev zahtjev kagan u kasnu jesen 578. napao Slavene koji su obitavali nedaleko od Male Skitije, vjerojatno u današnjoj Vlaškoj, nakon što su avarske snage onamo bile prevezene preko rimskog područja.21 I ne samo to. Carstvu je bilo omogućeno da novači vojnike na prostorima koji su priznavali avarsko vrhovništvo. Baš kao što je 458. godine zapadnorimski car Majorijan skupljao vojsku za nakanjeni pohod protiv Vandala među raznim narodima u srednjem Podunavlju kojim su tada gospodarili Ostrogoti, tako je i cezar Tiberije, želeći osnažiti istočnorimske postrojbe kojima su predstojale borbe protiv Perzijanaca, posegnuo 575. godine za podunavskim oblastima kao izvorištem novih četa.22 Među raznorodnim ljudstvom koje je bilo uzimano, vrela izvješćuju kako su O Tiberijevu porazu svjedoče Menandar, fr. 15.3, 15.5, Euagrije Sholastik, 5.11, Teofan, A.M. 6066 (246, 32 – 247, 3). Za datum usp. Kollautz 1979, 475. 18 Za Tiberijevu ulogu u sklapanju mirovnog ugovora usp. Menandar, fr. 25.1, 9-10. O ovim događajima usp. Hauptmann 1928, 155, Grafenauer 1951, 49-50, Lemerle 1954, 289, Avenarius 1974, 87, Waldmüller 1976, 103, Pohl 2002, 64-65. 19 Srijem: Hauptmann 1928, 155, Grafenauer 1951, 50, Waldmüller 1976, 103. Oblast Sirmija: Lemerle 1954, 289. 20 Menandar, fr. 21, 18-19. 21 Menandar, fr. 21. Usp. Hauptmann 1928, 155-156, Grafenauer 1951, 50-51, Maksimović 1964, 266-267, Waldmüller 1976, 106-109, Pohl 2002, 68-69. 22 Euagrije Sholastik, 5.14 (= VIINJ I, 100). I drugi izvori potvrđuju novačenje znatnog broja vojnika (Teofilakt Simokata, 3.12.4, Teofan, A.M. 6074 [251, 24-26], Ivan Efeški, 6.13, Kedren, 1, 690, 12-14). Pohl 2002, 69, kojemu je promaknuo navod iz Euagrija Sholastika, spominje samo Teofanov podatak kao svjedočanstvo o Tiberijevom privlačenju novih postrojbi, a ujedno cijeli događaj smješta u 578. godinu, budući da Teofan navodi, a to doslovce preuzima i Kedren, kako su te čete bile podvrgnute budućem caru Maurikiju koji je krajem prethodne godine bio 17

122


5. 4. 2011. 14:45:42


vojnici novačeni i kod naroda “oko Panonije”.23 Budući da su Panonija, a osobito njoj okolan prostor bili najvećim dijelom izvan izravnog dohvata carskih vlasti, očito je Tiberije za ovakav potez trebao avarsku privolu. Unatoč tim naizgled dobrim odnosima, konstantinopolski dvor nije izgubio iz vida stvarne prilike i cilj koji je u tom času Avarima lebdio pred očima. Stoga je Tiberije vjerojatno već 575. godine, nedugo nakon što je bio sklopljen mir, naredio da se ojačaju zidine Sirmija.24 Međutim, to nije nimalo ublažilo najveću poteškoću s kojom je Carstvo bilo suočeno u nastojanju da zaštiti granicu na Dunavu i Savi: nedostatak dovoljnih vojnih snaga u Iliriku i Trakiji koje bi se mogle uspješno nositi s avarskom i slavenskom prijetnjom.25 Kad je avarski kagan u proljeće 579. efektivno započeo opsadu Sirmija gradnjom mosta preko Save istočno od grada, čime ga je kanio okružiti i spriječiti dovoz hrane i dopremu pomoći iz smjera Singiduna, Tiberiju II. (578.–582.), koji je u listopadu 578. i službeno naslijedio Justina II., nije preostalo ništa drugo nego da preko Dalmacije i Iliričke prefekture uputi zapovjednike i časnike sa zadatkom da pokušaju održati grad uz pomoć raspoloživih snaga (zacijelo u jesen 579.).26 Obruč oko Sirmija još je čvršće bio stegnut 580. godine zaposjedanjem drugog mosta zapadno od grada čime je zatvoren prilaz iz pravca Dalmacije.27 Sirmiju, odsječenom sa svih strana, ubrzo je počela prijetiti nestašica. Vojskovođi Teognidu, vjerojatno zapovjedniku Ilirika, car je jamačno 581. godine naložio da pokuša prikupiti nove čete kojima bi se mogla razbiti opsada Sirmija, ali njegove postrojbe nisu bile na visini tog zadatka.28 Unatoč tome, u pregovorima koji su iste godine vođeni na savskim otocima Kasiji i Karbonariji nedaleko od Sirmija Teognid je odbio predaju grada

23

24

25

28 26 27

imenovan glavnim istočnorimskim vojskovođom u ratu protiv Perzije. No, iz ostalih sačuvanih vrela sasvim je jasno da je ovo novačenje provedeno 575. godine (usp. Whitby 1988, 259). U pogledu etničkog sastava toga unovačenog mnoštva, moguće je na temelju vijesti koju donosi Euagrije Sholastik (vidi prethodnu bilješku) pomišljati na Franke, Burgunđane, možda i na Sase (“narodi iza Alpa blizu Rajne”; usp. Whitby 2000, 274, bilj. 52), a potom i na Langobarde (Ivan Efeški, 6.13 izričito navodi da je tadašnji vojni zapovjednik Istoka Justinijan vodio sa sobom 60.000 Langobarda), Ostrogote (“Mesageti”) i Gepide (“druga skitska plemena”) koji su unovačeni u Italiji (“unutar Alpa”). Euagrije spominje i Mežane i Iliričane iza kojih se očito skrivaju pokrajinci te Izaurijce, ratoboran, brdski narod iz jugoistočne Male Azije. Što se tiče naroda “oko Panonije” (τὰ περὶ Παιονίαν; u VIINJ I, 100 izričaj je preveden kao “po Panoniji”, ali time bi bila isključena prekodunavska područja), u obzir dolaze ostaci Gepida koji su dospjeli pod avarsku vlast kao i pripadnici slavenskih i protobugarskih skupina (usp. Krekić 1955, 100, bilj. 1, Whitby 2000, 274, bilj. 52). Menandar, fr. 25.2, 60-63. Usp. Waldmüller 1976, 116, Pohl 2002, 73. Tomičić 2000a, 284, 2000b, 143 drži da je Tiberije (on ga pogrešno naziva Maurikije Tiberije, dok je točno Tiberije Konstantin) Sirmij opasao snažnim zidinama tek 578. godine. No, Menandar kaže da je to učinjeno dok je između Avara i cara vladao “čvrst mir”, što više govori u prilog pretpostavci kako je pothvat izveden razmjerno brzo poslije sklapanja mirovnoga ugovora u prosincu 574. Hitnja je u svakom slučaju vjerojatnija s obzirom na opasnost koju su Avari predstavljali za grad. Ovo jasno kaže Menandar, fr. 25.2, 13-17, nadodajući da je to bilo zbog toga što su rimske čete bile vezane na ratištu protiv Perzijanaca u Armeniji i Mezopotamiji. Menandar, fr. 25.2, 89-93. O tome svjedoči Menandar, fr. 27.2, 15-16, 27.3, 2-3. Menandar, fr. 27.1. Usp. Blockley 1985, 285, bilj. 314. 123


5. 4. 2011. 14:45:42


koju je kagan zahtijevao. Kad je uskoro potom propao i posljednji pokušaj oružanog proboja avarskog stiska oko grada, što je poglavito skrivio nedovoljan broj postrojbi na raspolaganju Teognidu,29 u Sirmiju su zavladali glad i očaj. Pojedinim stanovnicima moglo se činiti da se u Sirmiju ruši cijelo Carstvo. Potresno svjedočanstvo takvoga stanja duha pruža poznati grčki natpis na opeki pronađen u Sirmiju: Kriste Gospode. Pomozi gradu, odbij Avarina i čuvaj Romaniju (= Rimsko Carstvo) i onoga koji je ovo napisao. Amen.30 Ovo je i zoran pokazatelj snažne identifikacije sa sudbinom Carstva. Kako su 581. godine i slavenski upadi u Tračku dijecezu dosegli nov vrhunac, car je, shvativši bezizglednost daljnje borbe i potaknut patnjom Sirmijaca, naredio početkom 582. godine Teognidu da dogovori predaju grada. Prema sporazumu, stanovnicima je dopušten slobodan odlazak, ali uz uzvjet da ne ponesu sa sobom nikakvu pokretnu imovinu, a Carstvo se obvezalo isplatiti zaostale obroke danka za posljednje tri godine (580.–582.).31 Osvajanjem Sirmija Avari su zaokružili svoje područje u Karpatskoj kotlini, dok je kaganov ugled znatno porastao u očima njegovih podanika budući da je zaposjeo grad koji mu je Carstvo tako dugo odbijalo predati.32 Novim mirovnim ugovorom, sklopljenim zacijelo u kasno proljeće 582.,33 nije bio promijenjen iznos danka (doduše, takvo stanje nije dugo potrajalo jer je avarski kagan već 583. zatražio, a 584. godine i ishodio od novog cara Maurikija povišenje danka s 80.000 na 100.000 solida34), ali je carska vlast sada morala službeno priznati Avarima gospodstvo u cijeloj jugoistočnoj Panoniji. Kako se čini, sve do ovog vremena Avari nisu u potpunosti zavladali Srije Usp. Menandar, fr. 27.3, 15-16. Za tekst usp. Noll 1989, 145, uz opsežnu bibliografiju prethodnih objava i komentara natpisa, 142-144). Potpun natpis sa slikom prvi je objavio Brunšmid 1893, 331-333. Hrvatski prijevod prema Šišić 1914a, 116-117, 1925, 223. 31 Avari su za 579. godinu još bili primili dogovoreni iznos danka (Menandar, fr. 25.1, 1-4), ali je potom isplata obustavljena. O tijeku trogodišnje opsade i padu Sirmija svjedoče Menandar, fr. 25.1-2, fr. 27.2-3 (= VIINJ I, 92-98), Euagrije Sholastik, 5.12 (= VIINJ I, 100), Teofilakt Simokata, 1.3.3-6 (= VIINJ I, 105-106), Ivan Efeški, 6.30-32, Teofan, A.M. 6075 (252, 31-33), Kedren, 1, 691, 18-20, Mihael Sirijac, 10.21. Usp. Stein 1919, 109-113, Šišić 1925, 219-223, Hauptmann 1928, 159-160, Grafenauer 1951, 52-54, Lemerle 1954, 289-290, Barišić 1955b, 8-10, Ferjančić 1969, 45-46, Mirković 1971, 54-57, Avenarius 1974, 90-91, Waldmüller 1976, 111-121, Kovačević 1977, 49-51, Kollautz 1979, 477-480, Maksimović 1980, 44-46, Pohl 2002, 70-76, Lotter 2003, 150. 32 Da je za Avare Sirmij ponajprije bio važan na simboličkoj razini, a manje na strateškoj koja se obično ističe (usp. Hauptmann 1928, 154, Lemerle 1954, 290, Maksimović 1980, 44-45, Göckenjan 1993, 283, Lotter 2003, 149), ali i da je pokoravanjem grada kagan želio zaokružiti avarski posjed na Dunavu i Tisi, smatra i Pohl 2002, 73 (usp. i Waldmüller 1976, 121 za moralni učinak pada Sirmija; također i Fine 1983, 30). Ovo ne znači da su Avari zanemarivali stratešku vrijednost grada kao mosta preko Save (usp. Menandar, fr. 25.2, 56-60; Avenarius 1974, 90 ističe da su Avari osvajanjem Sirmija htjeli dobiti otvoreni prostor za pljačkaške pohode). 33 Šišić 1925, 223 drži da su Avari zaposjeli Sirmij u proljeće 582. Mir je u svakom slučaju bio formaliziran još dok je na životu bio car Tiberije koji je umro 14. kolovoza 582. Waldmüller 1976, 124 navodi da su uvjeti mira utanačeni u jesen 582., dakle pod Maurikijem (582.–602.), ali to nije točno. 34 O iznosima danka koji se plaćao Avarima usp. Kovačević 1963, 125-126, Pohl 2002, 502. 29

30

124


5. 4. 2011. 14:45:42


mom, jer izvori ističu da 579. godine oni još nisu držali cijeli “sirmijski otok”. Naime, avarski poslanik Solah, koji je bio upućen u Konstantinopol vjerojatno u jesen 579., izjavio je pred carem da kagan neće odustati dok ne osvoji Sirmij i “cijeli sirmijski otok” (τὴν Σιρµιανὴν ἅπασαν ... νῆσον). Smatra se da se “sirmijski otok” odnosi na prostor između Dunava, Save, Bosuta i vučanskih močvara.35 Na temelju iznesenog podatka može se zaključiti da Avari ni 579. godine nisu vladali (barem ne formalno) čitavim Srijemom pa otpadaju mišljenja da su im bilo srijemska oblast bilo područje Sirmija bili odstupljeni još 574. godine.36 S druge strane, pogrešno je smatrati i da je, uz Sirmij, čitav Srijem do 579. godine bio u rimskim rukama.37 Budući da avarski poslanik kaže kako kagan želi zauzeti “cijeli sirmijski otok”, očito je da je većim dijelom već vladao, a da je sada kanio zaokružiti stečevinu.38 Moguće je pretpostaviti da su Avari željeli ostvariti priznanje svoje vlasti i u Sirmiju i u dijelu nekadašnje Druge Panonije s Basijanom (tzv. herulska zemlja) koji je Carstvo držalo od 510. godine, uz prekid između 536. i 551. kad je to područje bilo pod Gepidima.39 U desetljećima koja su uslijedila nakon pada Sirmija Avari su svoju pozornost poglavito usmjeravali prema jugoistoku, a konačan vrhunac su njihove ofenzivne akcije protiv Carstva dosegnule 626. godine u opsadi Konstantinopola. Avarsko je širenje istodobno bilo upravljeno i prema zapadu i jugozapadu, s čime su bili skopčani vojni pohodi koji su sezali do Alpa, Labe i praga Italije.40 U ovim pothvatima Avarima nije bio cilj neposredno osvajanje, a još manje naseljavanje nego jačanje utjecaja među Slavenima koji su tvorili glavnu navalnu i naseobinsku snagu. Očuvanjem vrhovništva nad njima Avari su dokazivali vlastitu moć i dobili sredstvo kojim su mogli još dalje protegnuti vlast.41 Čvrsto zasjevši u Karpatskoj kotlini, Avari su na tom prostoru vrlo vjerojatno zatekli već pridošle slavenske skupine.42 Doduše, arheologija ne pomaže u detekciji novopridošlica budući da specifičnih materijalnih dokaza koji bi potkrijepili njihovu moguću nazočnost nema. Razlog tomu mogla bi biti i izloženost akulturaciji i prihvaćanje Šišić 1925, 222, bilj. 47, što preuzimaju Krekić – Tomić 1955, 93, bilj. 26, Bösendorfer 1952, 161: kraj između Dunava, Save i karašičko-vučanske depresije, Kovačević 1977: srijemski otok. Blockley 1985, 284, bilj. 298 navodi da je riječ o području između Drave, Save i Dunava, ali zacijelo misli samo na današnju istočnu Slavoniju i Srijem (usp. i Kos 1902, 101, bilj. 7, koji također govori o Srijemu između Dunava, Save i Drave). 36 Vidi str. 122, bilj. 19. 37 Tako Šišić 1925, 222, bilj. 47. 38 Barada 1952, 11 misli da su Avari 582. godine Istočnim Rimljanim oduzeli Srijem. 39 Ostaje otvoreno pitanje može li se vijest Ivana Biklarskog, 579?.1 da su Avari napali “s granica Trakije” i zaposjeli “dijelove Grčke i Panonije” odnositi na avarsko osvajanje ostataka istočnorimskog područja u Drugoj Panoniji, uključujući i Sirmij (usp. Avenarius 1974, 90). 40 Usamljen primjer ostaje prodor u Tiringiju 596. godine, uperen protiv Franaka koji su pružali podršku Bavarcima u akcijama protiv alpskih Slavena (Avenarius 1974, 119, Fritze 1979, 536541, Pohl 2002, 150-151). Doduše, ovo nije bio i jedini put da su Avari napali Franke. Učinili su to i na samom početku svoje nazočnosti na širem prostoru Karpatske kotline: 562. i 566. godine (Avenarius 1974, 57-63, Pohl 2002, 45-46). 41 O tome usp. Pohl 2002, 117-121, osobito 120-121. Također sažeto i Pohl 1996b, 316-317. O ulozi Avara u slavenskom naseobinskom širenju usp. Fritze 1979. 42 Rasprava o Slavenima u južnoj Panoniji produbljena je u Gračanin 2008a. 35

125


5. 4. 2011. 14:45:43


materijalne kulture mjesnog, romaniziranog i germanskog stanovništva. Unatoč nedostatku izravnih materijalnih pokazatelja, istraživači uglavnom smatraju da su se Slaveni počeli naseljavati u Panoniji odnosno uz sam rub srednjeg Podunavlja u prvoj polovini43 odnosno sredinom 6. stoljeća.44 Novija arheološka istraživanja računaju sa slavenskim naseljavanjem u Slovačkoj upravo u tom vremenu.45 Čini se i da pojedini, rijetki podaci iz narativnih vrela, uz dužan oprez u njihovu vrednovanju kako bi se izbjegli ishitreni i predalekosežni zaključci, sugeriraju nazočnost slavenskih skupina na širem području srednjeg Podunavlja. S Panonijom se mogu povezati dva izvorna navoda. Prvi se nalazi u Jordanovoj Gotskoj povijesti u odlomku koji se bavi zemljopisom i narodopisom Skitije.46 Opisujući granice ove goleme oblasti, istočnorimski povjesnik kaže da se ona na zapadu proteže od rijeke Visle, ali i da pograničje s Germanijom, koja ujedno čini i zapadnu među skitskoga prostranstva, tvore izvor Histra (Ister) i Morsijska bara (stagnus Morsianus). Dunav (Danubius) od izvora do utoka obrubljuje i južnu granicu Skitije.47 Pored Gepida, u najzapadnije stanovnike Skitije ubraja Venede (Venethi) koje dijeli u Sklavene (Sclaveni) i Ante (Antes).48 Sklaveni po njemu obitavaju na prostoru od “grada Novietuna” (civitas Novietunensis) i Mursijskog jezera (lacus Mursianus) sve do Dnjestra i Visle.49 Jordan je svoju povjesnicu dovršio na samom početku pedesetih godina 6. stoljeća pa nema nikakve dvojbe da opisuje stanje iz prve polovine stoljeća. Stoga je za pitanje o ranoj rasprostranjenosti Slavena i njihove nazočnosti u Karpatskoj kotlini od prvenstvene važnosti ubikacija “grada Novietuna” i Mursijskog jezera. Danas je uglavnom prihvaćena identifikacija “Novietuna” s Noviodunom (Noviodunum, Isakča / Isaccea) u dunavskoj delti.50 Starija je historiografija spomenuti “Novietun” vidjela u Neviodunu u pograničju između Italije, Unutrašnjeg Norika i Usp. Grafenauer 1969, 34. Chropovský 1988, 34-35 ističe da su se pojedina slavenska naseobinska strujanja usmjerila tijekom 6. i 7. stoljeća i prema Panoniji, čime jasno implicira mogućnost da su Slaveni onamo počeli prodirati i u prvoj polovini 6. stoljeća, ali i uzima u obzir da je prisutnost Langobarda i Gepida bila ograničavajući čimbenik. Prema njemu, Avari su se smjestili između već pridošlih Slavena na jugu i zapadu (1988, 38). 44 Schwarz 1956, 100, 106, prema kojemu do druge polovine 6. stoljeća i dolaska Avara nije bilo Slavena u Panonskoj nizini odnosno njihovo nadiranje stoji u isključivoj vezi s Avarima (usp. i Bóna 1971a, 303-304; također i Barada 1952, 10). Pohl 2002, 98 misli da su se slavenske skupine u času avarskog dolaska nalazile u širokom luku izvan Karpata, ali i da su na nekim mjestima možda već bile prešle Karpate. 45 Usp. Godłowski 1980, 225-232, Szydłowski 1980, 233-237, Pohl 2002, 97. 46 Za procjenu Jordanove pouzdanosti u vezi s ranoslavenskom etnografijom i geografijom usp. Gračanin 2008a, 22-23. Suprotno mišljenje zastupa Curta 2001, 40-43. O obilježjima Jordanova opisa Skitije usp. Merrills 2008, 155-162, pri čemu se Jordan nije oslanjao isključivo na pisane predloške (isto, 124-125). 47 Jordan, Getica 30-31. 48 O podrijetlu i razvoju tih etnonima usp. Schramm 1995, 163-200, 1997, 166-209. 49 Jordan, Getica 33-35. 50 Usp. Kos 1902, 49, bilj. 1, Šišić 1925, 186, bilj. 21, Hauptmann 1928, 141, Grafenauer 1951, 28, Waldmüller 1976, 19, Schramm 1995, 177, 1997, 184, Curta 2001, 42, Pohl 2002, 97. 43

126


5. 4. 2011. 14:45:43


Panonije Savije,51 na mjestu današnjeg Drnova u Sloveniji, a u novije vrijeme izneseno je i mišljenje da se zapravo radi o gradu Novoj (Novae) u Prvoj Meziji.52 Lokalizacija Mursijskog jezera, koje se poistovjećuje s Morsijskom barom, bitno ovisi o tome traži li se lokalitet u blizini “grada Novietuna” ili neovisno o njemu. S tim u vezi oblikovale su se tri postavke.53 Prema prvoj, Mursijsko jezero današnje je Nežidersko jezero (Neusidler See) u Donjoj Austriji.54 Drugi smatraju da se radi o močvarištu kod Murse55 ili o srijemskim barama sjeverno od ušća Save, odnosno o području između donjih tokova Drave i Save koje se steralo od južno od Murse do sjeverno od Singiduna.56 Pobornici treće teze s pravom ističu nesigurnu rukopisnu predaju hidronima i drže da se prije radi o Mezijskom jezeru (lacus Moesianus) prema pokrajini Meziji odnosno Muzejskom jezeru (lacus Museanus) prema rijeci Muzej (Museus), današnjem Buzeu, što bi značilo da su u pitanju baruštine ili općenito vodene površine oko ušća Dunava.57 Ipak, čini se da je Jordan htio prikazati pružanje južne granice područja za koje je smatrao da je naseljeno Sklavenima, a ona se u suštini poklapa s podunavskim dijelom južne granice Skitije. Otuda se može s priličnom sigurnošću uzeti da je “grad Novietun” doista Noviodun u pokrajini Maloj Skitiji, u kojem se nalazilo i sjedište biskupa, što je u svakom slučaju odgovaralo njegovom položaju kao civitas.58 Zapadnu pak točku prostora koji su prema Jordanu naseljavali Sklaveni činilo je Mursijsko jezero koje bi možda trebalo poistovjetiti s onovremenim širokim poplavnom područjem i sjeverno i južno od Murse, dakle i današnjim Kopačkim ritom i starom Volcejskom močvarom. To Mursijsko jezero, poznato i kao Morsijska bara, bilo je, kako se doima, i jedna od graničnih točaka prema Germaniji koja se iz Ovu tezu zastupaju i Skržinskaja 1957, 15-16 (usp. Pritsak 1983, 379), a i neki rumunjski istraživači (usp. Margetić 2005, 116, koji doduše ne navodi koji su to autori; za njih vidi Curta 1994, 231, 244). 52 Pritsak 1983, 379-380, Margetić 2005, 116-117. Zanimljivo je istaknuti da su se obojica autora odlučili radije za utvrdu Novu-Eusciju (Novae-Euscia) u Prvoj Meziji (danas Golubac u Srbiji) koju je car Justinijan I. dao dograditi i dodatno utvrditi, O građevinama 4.6.1-2), a ne za mnogo poznatiju Novu iz Druge Mezije (danas Steklen kod Svištova u Bugarskoj). 53 Schwarz 1956, 99 se ne određuje u pogledu ubikacije Mursijskog jezera. Kovačević 1977, 39 samo nabraja postojeće hipoteze (Nežidersko jezero, močvare između Murse i Cibala, okolica Galaţe na ušću Dunava). Avenarius 1974, 19 spominje i Blatno jezero kao jednu od pretpostavki. 54 Usp. Pritsak 1983, 376, 380. Za pregled prethodnih mišljenja vidi Pritsak 1983, 376, bilj. 55, uz Skržinskaja 1957, 6-10. Skržinskaja 1957, 16 je držala da Mursijsko jezero treba poistovjetiti s Blatnim jezerom (Balatonom). 55 Usp. Kos 1902, 49, bilj. 1. Vrijedi naglasiti da većina istraživača identificira taj hidronim s Volcejskom močvarom (vidi str. 25, bilj. 10). Bystrický 2003, 389 se priklanja mišljenju da je u pitanju močvarište na ušću Drave u Dunav. 56 Schramm 1995, 178, 185, 197, 1997, 185, 194, 206. Usp. i Avenarius 1974, 20 (ušće Save u Dunav). Slično mišljenje izražava i H. Towmiański u raspravi Lacus Mursianus objavljenoj u zborniku Opuscula Casimiro Tymienicki septuagenario dedicata (Poznań 1959., 211-224), koji te baruštine vidi na širem prostoru utoka Tise u Dunav, jer drži kako Jordan Histrom naziva dio Dunava od ušća Tise pa nizvodno do Crnog mora, u čemu se podudara s E. Č. Skržinskajom (usp. Zeman 1966, 159-160, Waldmüller 1976, 19-20). 57 Hauptmann 1928, 141, Grafenauer 1951, 28, Simonyi 1955, 343, Madgearu 1997, 89 (usp. i pregled mišljenja, 87-88), Margetić 2005, 117. Ovom viđenju skloniji je i Pohl 2002, 97. 58 O Noviodunu kao biskupskom sijelu usp. Barnea 1998, 810, 816. 51

127


5. 4. 2011. 14:45:43


Jordanove perspektive očito pružala i preko Panonije. Ovo i nije toliko neobično jer je Jordan morao znati da su Panonijom u njegovo vrijeme vladali Langobardi (Gote i Gepide ubraja u skitske narode59). Panoniju inače omeđuje s istoka Gornjom odnosno Prvom Mezijom, s juga Dalmacijom, sa zapada Norikom, a sa sjevera Dunavom.60 Dok za Panoniju samo implicira da se na nju proteže Germanija, Dakiju, koju naziva bivšom Gotijom, a sadašnjom Gepidijom (dakle, poistovjećuje je s područjem pod gepidskom vlašću), izričito smatra dijelom Skitije, navodeći da je poput krune okružuje planinski lanac “Alpa”, a da leži unutar velikih rijeka Tise na sjeveru i sjeverozapadu, Dunava na jugozapadu odnosno jugu i Olta na istoku.61 Dodirna točka Dakije s Germanijom je i Visla odnosno njezin izvor i “lijevi bok Alpa” koji se naginje prema sjeveru (to su sjeveroistočni obronci Karpata). Povjesnik razlikuje i Dunav (Danubius) kao gornji tok današnje istoimene rijeke od Histra (Ister) kao njezina donjeg toka, ali je ujedno svjestan da je riječ o istom vodotoku.62 Budući da Morsijsku baru povezuje s početkom Histra,63 a da mu “veliki Dunav” (magnus Danubius) s jugozapada zatvara Dakiju,64 može se zaključiti kako je Dakija na jugozapadu zahvaćala i prostor preko Tise (ovo se također slaže s činjenicom da su Gepidi vladali južnim dijelom međurječja Dunava i Tise), pa bi Histar za Jordana počinjao kod ušća Drave u Dunav.65 To ne treba čuditi, budući da je cijeli spomenuti prostor bio dobro natopljen vodom, a svojevrsno jezero koje su svojim vodotokovima stvarali Dunav i Drava moglo se Jordanu činiti podesnim izvorištem za Histar. Drugi izvorni navod koji povezuje Slavene s Panonijom stihovi su što ih je sročio Martin, nadbiskup Brakare (danas Braga u Portugalu), povodom posvećenja bazilike Sv. Martina Tourskog.66 U njoj među narodima u širem okruženju svoje stare domovine Panonije nabraja i Slavene (Sclavi).67 Martin se rodio u središnjoj Panoniji, 61 62 59

60

63

64

65

66 67

Jordan, Getica 29, 95. Jordan, Getica 264. Opis zasniva na podacima iz Pavla Orozija, 1.2.55, 60. Jordan, Getica 33-34, 74. Za Dunav Jordan kaže da je od izvora do ušća “najudaljenije korito” Histra (Getica 31), bilježi da s juga zatvara Gepidiju (Getica 74), da izvire na “alamanskim pašnjacima” i ulijeva se u Crno more, a da se na jeziku Besa (= Tračana) naziva Histar (Getica 75), te navodi da se Histar zove i Dunav (Getica 114). Usp. i Getica 59, 63, 76, 77, 83, 90, 91, 133, 137, 223, 264, 266, 275, 280, 281, 282, 300, 301. Kad piše da Skitija graniči s Germanijom, odabrane orijentacijske točke (“ondje gdje počinje rijeka Histar”, “gdje se pruža Morsijska bara”) spaja veznikom vel (ili), što jasno upućuje na to da su se one morale nalaziti na istom mjestu. S druge strane, kad opisuje gdje žive Sklaveni, toponime Novietun i Mursijsko jezero povezuje veznikom et (i), čime pokazuje da nabraja dva međusobno geografski udaljena lokaliteta (Getica 30, 35). Budući da kaže i kako Dakija odnosno Gepidija Dunav ima na jugu (Getica 74), bjelodan je geografski pomak prema zapadu, koji se možda može objasniti protezanjem dačkog (gepidskog) prostora i na desnu obalu Tise. Usp. i Chrysos 1987, 31, bilj. 21. Drugačije Schramm 1995, 186-187 i bilj. 63, 1997, 195-196 i bilj. 64, po kojemu je Jordan pomiješao izvor Dunava s izvorom Tise. Šašel 1978, 253 i bilj. 23, Pohl 2002, 97. Spominju se Alamani, Sasi, Tirinžani, Panonci, Rugijci, Slaveni, Nari, Sarmati, Dati, Ostrogoti, Franci, Burgunđani, Dačani i Alani (usp. Pjesma Martina biskupa dumionskog na bazilici, v. 13-14). 128


5. 4. 2011. 14:45:43


u krajevima koji su gravitirali prema Istoku, otprilike sredinom drugog desetljeća 6. stoljeća.68 Kao mlad čovjek pošao je na hodočašće u Palestinu, ondje je ostao usavršiti obrazovanje i posvetio se redovničkom životu. Oko 550. godine stigao je u Galeciju kao misionar u nakani da na pravovjerje preobrati arijanske Sveve i kršćanstvu privede mjesno stanovništvo koje je još štovalo poganske kultove. U Dumionu kraj Brakare osnovao je samostan koji je izrastao u novo misijsko središte. Za biskupa je posvećen 556., a poslije 561. godine postao je i brakarski metropolit (do 580.).69 Martinovo etnografsko svjedočanstvo oslikavalo bi prilike u drugoj četvrtini 6. stoljeća, što se može uzeti kao dokaz u prilog tvrdnji da su se Slaveni već tada nalazili nadomak Panonije.70 Jasno, pogrešno je tvrditi da su se bili rasprostrli od Srijema i Banata sve do ušća Dunava,71 ali zacijelo bi valjalo računati s pritjecanjem manjih slavenskih skupina, čija nazočnost nije u onodobnim izvorima prošla nezapaženo, i to vjerojatno uzvodno Dunavom,72 premda je moguće i da su Slaveni stizali kroz Moravska vrata ili preko prijevoja sjevernih Karpata spuštajući se u međurječje Tise i Dunava.73 U svakom slučaju, znatniji dolazak slavenskih skupina pripada tek vremenu nakon što su Langobardi otišli iz Panonije (568.).74 Tijekovi slavenskih prodora koji su se doticali Međurječja pripadaju u posljednja dva desetljeća 6. stoljeća. Od sredine osamdesetih godina slavenski su odredi, što sami što potaknuti Avarima, jednim smjerom napredovali dolinama Save i Drave prema Dalmaciji75 i odavno ugasloj pokrajini Unutrašnji Norik sve do granice s Italijom.76 Šašel 1978, 253. Također i Bratož 2006, 278. Šašel 1978, 249, Ewig 1995, 542, Bratož 2006, 278-279. 70 Usp. Zeman 1966, 165-166, Godłowski 1980, 226, Třeštík 1996, 258, Pohl 2002, 97, Bystrický 2003, 388. Jednako kao i navode iz Jordana, Curta 2001, 46 isključuje i ovaj podatak jer smatra da ocrtava konstantinopolsku perspektivu i da je tek odraz retoričkog pretjerivanja koje je za cilj imalo pokazati brzo širenje kršćanstva među različitim narodima. No, podatak bi se mogao temeljiti i na Martinovim osobnim saznanjima, a ne biti puka refleksija naknadno stečenih spoznaja. 71 Tako Kos 1902, 49, bilj. 1. Slično i Schramm 1995, 186, 1997, 194. 72 Usp. Waldmüller 1976, 20. 73 Tako Simonyi 1955, 342, 354, Schramm 1995, 185, 1997, 194. Za slavensko pristizanje kroz Moravska vrata usp. i Daim – Szameit 1996, 318. 74 Često se kao svjedočanstvo prisutnosti Slavena u Panonskoj nizini sjeverno od Dunava, u susjedstvu Langobarda i Gepida, uzima još i Prokopijev izvještaj o (H)ildigisu koji dvaput bježi k Slavenima (BG 3.35.16-22). Mišljenje je rašireno (usp. Hauptmann 1928, 145-146, Grafenauer 1951, 39-40, 1969, 34, Zeman 1966, 164, Godłowski 1980, 226, 230, Szydłowski 1980, 234, Margetić 1992, 150-151, Barford 2001, 56, Hardt 2002, 132), no spomenuti su Slaveni možda obitavali u Galiciji (usp. Schwarz 1956, 98). Stoga pitanje odakle je točno došao (H)ildigis s njima ostaje otvoreno (Pohl 2002, 97). 75 Goldstein 1995, 80 uzima da se podatak Prokopija, BG 3.40.7 (= VIINJ I, 46) o prodoru Slavena u Dalmaciju preko iliričkih planina 550. godine odnosi na slavenske navale preko Drave i Save, ali to ne stoji jer su oni došli s jugoistoka, iz Iliričke prefekture. 76 Fritze 1979, 513, 537-538, Daim – Szameit 1996, 320, Lotter 2003, 151. Općenito se misli da su Slaveni nastupali u pravcima istok-zapad i sjever-jug, spuštajući se duž savskih pritoka u unutrašnjost Dalmacije i preko gornjih tokova Save, Drave i Mure, uz sam zapadni rub Panonije, prema Italiji (usp. Grafenauer 1951, 60, 1969, 38, Tomičić 2000a, 286, 2000b, 143-144; također i Kovačević 1966, 76). 68 69

129


5. 4. 2011. 14:45:44


Možda se smije pretpostaviti da su pojedine slavenske skupine polako tada započele i s trajnim smještanjem u Međurječju pod avarskim vrhovništvom, što je jamačno poticalo daljnju akulturaciju zatečenog stanovništva i ubrzavalo njegovu slavenizaciju. Ovo bi moglo objasniti činjenicu da u južnoj Panoniji nema arheoloških nalaza iz 6. stoljeća koji bi se dali pripisati Slavenima.77 Dakle, najvećim dijelom isto ono stanovništvo koje je opstalo iz prethodnih razdoblja usvojilo bi identitete i običaje nove, poslavenjene skupine, a da nije odmah bitnije promijenilo svakodnevne životne navike, jer bi se to jamačno odrazilo u arheološkom materijalu.78 Na nekadašnjem unutrašnjonoričkom prostoru, kako sa čini, plijenom su pale i Celeja i Emona (većinom se pretpostavlja da se to dogodilo do 587. godine79), a vjerojatno je tada jednaku sudbinu doživio i Petovion, premda je njegova biskupija propala i prije (petovionska biskupska stolica je još u sedamdesetim godinama vrijedila kao upražnjena).80 Doduše, obično se misli da su Slaveni zauzeli područje Petoviona do 579. godine,81 ali izostanak biskupa, ako nisu u pitanju drugi razlozi, može značiti i da je njegova biskupija jednostavno bila ukinuta jer je biskupsko sijelo zbog prestanka funkcioniranja gradskog središta i zbog neznatnog broja stanovnika u dijecezi i na formalnoj razini prestalo biti civitas, pa se stoga ne mora zaključivati da su grad tada osvojili Slaveni.82 Uostalom, da su Slaveni već tijekom sedamdesetih godina prodrli tako duboko na jug do Petoviona, upitno je zašto ne bi već onda bili zaposjeli i Celeju i Emonu koje su im ležale u istom smjeru prodora nekadašnjom rimskom prometnicom duž staroga Jantarskog puta, umjesto da daljnju navalu odgode za još gotovo jedno desetljeće. Izneseni argument ne vrijedi jednako i za dataciju pada Celeje i Emone jer se one spominju kao aktivne biskupije 579. godine. Ovo ne znači nužno da su sami biskupi stolovali u dotičnim gradovima, ali svakako su još bili u njihovoj blizini, na kakvom utvrđenom mjestu,83 uz uvjet da su njihove dijeceze i dalje imale dovoljno pastve. Datiranje sloma Petovionske biskupije pod slavenskim pritiskom do 579. godine čak je i u proturječju s uvijek iznova u historiografiji istaknutom vezom avarskog osvajanja Sirmija i nesmetanih slavenskih prodora na zapad. 84 Uzevši sve navedeno u obzir, može se prepostaviti da su Slaveni do 587. godine u istoj navali zaposjeli i dotad u cijelosti napušten Petovion te Celeju i Emonu. Etabliranje na ovom prostoru omogućilo im je da u idućim godinama prodru još dublje na zapad.85 Usp. Ljubinković 1966, 88, 1967, 173. Usp. Gračanin 2008a, 14, uz Brather 2008a, 61-62. 79 Grafenauer 1951, 59-61, 1952a, 429, 1969, 37-39, 1971, 26, Kos 1955, 46 (poslije 580. godine), Waldmüller 1976, 223-224, Goldstein 1995, 82, Katičić 1998, 147, Tomičić 2000a, 285, 2000b, 143. 80 Grafenauer 1951, 61, 1952a, 428, 1964, 288, 1969, 39, 1971, 26. 81 Tako i Waldmüller 1976, 217, 223; datum nije siguran jer bi se moglo raditi i o vremenu između 572. i 577. godine, usp. Berg 1989, 79-80. 82 Berg 1989, 64, 89 ostavlja otvorenim pitanje o razlogu nestanka Petovionske biskupije. Usp. i Žužek 2007, 268 za pretpostavku o demografskom padu kao uzroku propadanja biskupija. 83 Usp. Ciglenečki 1987, 269-270. 84 Za uravnoteženiji pogled usp. Fine 1983, 30-31, Pohl 2002, 73. 85 Valja naglasiti kako i datacija sloma biskupija u Celeji i Emoni pred slavenskim nasrtajima izaziva prijepore u historiografiji. Dok i Bratož 1985, 41 (usp. i Bratož 1990a, 28, 1993, 153) drži da su biskupije na prostoru današnje Slovenije propale do 591. godine, Šašel 1968, 576-577 i 77 78

130


5. 4. 2011. 14:45:44


Međurječjem su se Slaveni zacijelo koristili i u daljnjim navalama koje su do kraja stoljeća i na prijelazu u novo stogođe dosegle Istru i rijeku Soču barem u dolini Vipave.86 Jednaka je ugroza iz istog smjera prodora zaprijetila u međuvremenu i Dalmaciji. Razljućen time što su Istočni Rimljani Avarima preoteli Singidun, kagan je osobno u ljeto 597. godine poveo pohod.87 Polazišna točka je vjerojatno bio Sirmij, gdje je avarski vrhovnik i 588. godine podigao tabor kako bi nadgledao izgradnju čamaca kojima je prešao Savu i napao carsko područje u Iliriku i Trakiji.88 Neki istraživači misle da je Sirmij u ovo vrijeme služio avarskom vrhovniku kao prijestolnica, ali to je malo vjerojatno jer je grad bio smješten preblizu granici.89 Napokon, niti arheološki tragovi ne upućuju na pokušaj da se u vremenu od pada grada pod Avare do dolaska Mađara uspostavi u njemu trajno naselje, iako je prigodice mogao poslužiti kao vojni stožer.90 Nakon prelaska Save, kagan je na čelu svojih četa koje su znatnim dijelom činili Slaveni provalio u Dalmaciju i razorio velik broj utvrda. Ostaje otvoreno pitanje kojim su se cestovnim pravcem poslužili Avari za prodor u Dalmaciju, iako se obično smatra da su se kretali prometnicom Sirmij-Salona.91 Slavenski prodori postupno su dosegli i samu istočnojadransku obalu, o čemu svjedoči izvorni podatak koji datira iz srpnja 600. godine. Papa Grgur I. Veliki (590.–604.) javlja u pismu salonitanskom nadbiskupu Maksimu odgovarajući na prethodnu nadbiskupovu poslanicu, da Slaveni “snažno prijete” (valde inminet) Saloni (“vama”, vobis), te da je radi slavenskih navala i sam “žestoko uznemiren i smućen” (affligor vehementer et conturbor) jer pati

86

87

88

89

90

91

Berg 1989, 88 pomiču dataciju do svršetka 6. stoljeća (tako i Bratož 1996a, 221). Pohl 2002, 148 zaključuje da je 590. godine biskup Emone još bio u svojoj dijecezi, ali da je nedugo potom pobjegao u Istru. Usp. Grafenauer 1951, 67-68, 1964, 289, 300-302, 1969, 39-40, Kollautz 1965, 625-626, Goldstein 1995, 82-83, Katičić 1998, 148, Tomičić 2000a, 285, 2000b, 143, Lotter 2003, 152. Teofilakt Simokata, 7.11.9-12.1 (= VIINJ I, 121), Teofan, A.M. 6091 (277, 19-21). Usp. Šišić 1925, 225, Grafenauer 1951, 66, Waldmüller 1976, 153-154, Kovačević 1977, 58, Miletić 1978, 104, Fine 1983, 32, Ferjančić 1984, 103, Whitby 1988, 161, Goldstein 1992, 77, 1995, 81-82, Katičić 1998, 148-149, Tomičić 2000a, 285, 2000b, 143, Pohl 2002, 146-147. Teofilakt Simokata, 6.4.4 (= VIINJ I, 112), Teofan A.M. 6084 (269, 14-15). Usp. Whitby 1988, 151-155, Pohl 2002, 133-135. Dataciju u 593. godinu koju donosi Grafenauer 1951, 6566, a preuzimaju i Barišić – Marković 1955, 112, Mirković 1971, 58, Kovačević 1969, 67, 1977, 56, Kollautz 1979, 480, Ferjančić 1984, 102 valja ispraviti prema Whitbyju. Avenarius 1974, 103 stavlja događaj u 596. godinu, a k tome smatra da su Slaveni kojima je kagan naredio da sagrade čamce neupitno bili iz Panonije. Da je bio prijestolnica, misle Mirković 1971, 58, bilj. 338, Tomičić 2000b, 143. S tim u vezi usp. i Pohl 2002, 133, 156. Mirković 1971, 58, Kollautz 1979, 480, Trbuhović 1982, 67. O tomu da nije bilo trajnijeg naselja vidi Jeremić 2006, 147. Kollautz 1979, 481, bilj. 90 povezuje s ovim premošćivanjem Save otkriće velike kopanice (monoksila) u riječnom mulju kod Hrtkovaca u Srijemu. Kopanica je imala na rubovima rupe za pričvršćivanje dasaka koje su spajale čamce i preko kojih je avarska vojska prešla Savu. Kovačević 1977, 49 dovodi pak nalaz u vezu s avarskom opsadom Sirmija. Moguće je i jedno i drugo rješenje. Šišić 1925, 225, Goldstein 1995, 81, Pohl 2002, 147. Kovačević 1966, 76, 1977, 58 pomišlja da su se u unutrašnjost Dalmacije spustili magistralom Servicij – Salona, a u gradu Bonke koji su prema vrelima tada Avari srušili vidi Baloju (Baloie), današnje Šipovo na Plivi. Ovo bi značilo da su avarske snage najprije prolazile južnom posavskom cestom do Servicija i onda okrenule prema jugu, ali to nije sigurno. 131


5. 4. 2011. 14:45:44


zbog nevolja koje napadači zadaju dalmatinskoj prijestolnici, a i dodatno ga tišti činjenica što su preko Istre već počeli ulaziti u Italiju.92 Ti su se napadi u oba smjera, na jugozapad do Istre i jug do dalmatinskog priobalja, nastavili s prekidima i u iduća dva desetljeća, sve dok slavenske skupine nisu postupno uspostavile svoju kontrolu nad čitavim ovim prostorom. Kratkotrajan mir sklopljen između Avara i Carstva 598. godine utvrdio je Dunav kao službenu granicu.93 Na prvi pogled to bi se moglo pretpostaviti i za odsječak rijeke Save od njezina ušća u Dunav do ušća Drine.94 No, čini se kako arheološki nalazi prije upućuju na to da donji tok Save nije bio strogo poštovan kao razgraničenje dviju sila jer su u Mačvanskoj Mitrovici na desnoj obali Save pronađeni predmetni ostaci koji se pripisuju Avarima, a čija se datacija proteže od 7. sve do konca 8. stoljeća, što bi govorilo u prilog avarske nazočnosti na tom prostoru. Uz Mačvansku Mitrovicu, vrijedi spomenuti i nalaz iz Sinoševića u Mačvi koji pripada ranom avarskom razdoblju (kasno 6. i prva polovina 7. stoljeća).95 Ako je upitna na donjem toku Save, još je nesigurnija granica uzvodno rijekom. Carstvo je doduše moglo percipirati savski vodotok kao logičnu prirodnu razdjelnicu, ali je u stvarnosti to malo značilo. Slomom rimskog ustroja na panonskom prostoru ionako su prestale vrijediti stare administrativne podjele pa nikakvu faktičnu vrijednost nije imala ni činjenica da je nekoć granica između Panonije i Dalmacije tekla južno od Save. Stoga se opravdano sumnja u podatak koji u 10. stoljeću donosi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet da je vlast dalmatinskih Romana (romaniziranih stanovnika priobalnih gradova) sezala sve do Dunava i da su odredi Salonitanaca obavljali na toj rijeci stražu prije nego što su Slaveni zauzeli Salonu.96 Riječ je vjerojatno tek o uspomeni na to da je granicu između Avara i Carstva činio Dunav, iako njegov donji tok od Singiduna nizvodno. U tom slučaju bi se moglo pomišljati i na Za papino pismo usp. Registrum epistolarum 10.15 (= Rački 1877, 258, Kos 1902, 171, Šišić 1914a, 174). Usp. Šišić 1925, 226, Grafenauer 1951, 71, 1969, 48, Barada 1952, 12, Goldstein 1992, 78, 1995, 82, Tomičić 2000a, 285, 2000b, 143. 93 O tome svjedoči Teofilakt Simokata, 7.15.14 (također i 6.5.14, 5.15, 7.10.5, 11.7 o krajevima sjeverno od Dunava kao avarskoj zemlji, uz Chrysos 1987, 34-35, Göckenjan 1993, 284-285). Usp. Chrysos 1987, 36, Whitby 1988, 164, Göckenjan 1993, 285, Pohl 2002, 154-155. Ovim je ugovorom o miru stipulirano pravo Istočnih Rimljana da prelaze Dunav u borbi protiv Slavena (o tome usp. i Hauptmann 1928, 168-169, Grafenauer 1951, 72-73, Barišić – Marković 1955, 122, bilj. 78, Kovačević 1977, 59). Često se u literaturi sklapanje mira datira 600. godinom (usp. Hauptmann 1928, 168-169, Grafenauer 1951, 65, 72-73, Barišić – Marković 1955, 122, bilj. 75, Nystazopolou-Pelekidou 1970, 177-178, Waldmüller 1976, 157, Kovačević 1977, 58-59, Fine 1983, 32, Chrysos 1987, 36: 598. ili 600., Göckenjan 1993, 285: 598. ili 600.; Avenarius 1976, 106 navodi čak 601. godinu), no pomnija raščlamba obilježja Teofilaktove kronologije govori u prilog ranijeg datuma (usp. Whitby 1988, 90-91, 156-165). 94 Chrysos 1987, 39 iznosi mišljenje da je carska granica u Iliriku sve do 8. stoljeća ležala na Savi, iako ističe da se pitanje još ne može riješiti. Göckenjan 1993, 285 također kaže da je od pada Sirmija avarsku južnu granicu činio tok Save. S druge strane, Grafenauer 1952a, 430 govori o slomu bizantske granice na Savi poslije 600. godine. 95 Usp. Trbuhović 1982, 68, 69, Szentpéteri 2002, 317. 96 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 29, 14-15, 31-32, c. 30, 18-23, 46-48 (= VIINJ II, 10-11, 28-29). Usp. i Pohl 2002, 243. 92

132


5. 4. 2011. 14:45:44


bližu rijeku, možda uistinu Cetinu, kako se vjeruje, budući da se, uz Salonu i Split, i Klis spominje kao romansko uporište.97 U svakom slučaju Konstantinova vijest se nikako ne može se uzeti kao potkrijepa da je u Dalmaciji bizantska vlast sezala do Dunava.98 Napokon, ne smije se smetnuti s uma niti ideološka dimenzija Konstantinova navoda kojim se otvoreno htjelo naznačiti pravo dalmatinskih Romana kao bizantskih podanika i baštinika rimske velevlasti na čitavo područje koje je nekoć obuhvaćala Panonska dijeceza. Ostavština avarskodobne materijalne kulture na desnoj obali Save ili južno od nje99 otkrivena je u Velikoj Kladuši,100 na lokalitetu Čobe kod Doboja i u Bosanskoj Rači kod Bijeljine. Uz predmetne ostatke otkrivene u Sisku koji datiraju iz ranog avarskog doba,101 raspored ovih nalaza svjedočio bi o nastojanju Avara da zaposjednu pogodne prijelaze preko rijeke odnosno stave pod nadzor prometne smjerove prema jugu. Nakon što je slomom obrane Sirmija bila u potpunosti okončana nazočnost Carstva u istočnom dijelu Međurječja, slavenske i avarske navale dokrajčile su do kraja 6. stoljeća i zadnje ostatke ionako samo nominalne istočnorimske vlasti u zapadnom dijelu Međurječja. O avarskom ratnom pohodu koji je neumoljivo skršio zadnja istočnorimska obrambena uporišta postoji i rječito arheološko svjedočanstvo otkriveno na kuzelinskoj uzvisini pokraj Zagreba.102 Manje je vjerojatno da bi oko kuzelinske utvrde presudan boj možda vodili Langobardi i Avari u posljednjoj trećini 6. stoljeća, kao što je nedavno bilo ustvrđeno, na što je nadovezan zaključak da Langobardi nisu napustili najzapadnije krajeve Panonije nego da su se čak pokušali vratiti onamo.103 Međutim, može se samo pretpostaviti da su ponovno zaposjeli dolinu gornje Save do Emone jer je pripadala pokrajini Venetiji i Histriji, te da su poslije 568. godine držali još neko Usp. Novaković 1972, 35-52, Jakšić 1991, 436, Milošević 1995, 169-175, Rapanić 2007, 143144. 98 Tako Ferjančić 1959, 10, bilj. 6. Goldstein 1995, 94 jednako tako spominje podatak u kontekstu obrambenih pohoda koje su poduzimali Bizantinci, ali drugdje, 119, ističe da su prometne veze priobalja s unutrašnjošću nakon pada Sirmija postale gotovo prekinute, što još upitnijom čini mogućnost da se istočnorimska vojska prebacivala tako daleko na sjever. Barada 1952, 12, Popović 1986, 107-108 i Sokol 2008, 185 jednako tako uzimaju navod kao povijesnu činjenicu. 99 Goldstein 1995, 84 tvrdi kako u južnosavskim krajevima nema arheoloških nalaza koji bi svjedočili o avarskoj nazočnosti. Unatoč itekako nužnom oprezu i nesigurnostima u interpretaciji obilježja i podrijetla arheološke građe, dosad otkriveni ostaci ukazivali bi na barem prolaznu prisutnost Avara južno od Save. U njih valja ubrojiti i dvije trokrilne strjelice pronađene u Gornjim Vrbljanima kod Ključa na Sani, gdje je utvrđeno razaranje kasnoantičke utvrde (Vinski 1978b, 143, Žeravica 1985, 120-121). 100 Piteša 2006, 195 smatra da nalaz iz Velike Kladuše indicira jedan od mogućih pravaca prodora Avara u Dalmaciju, što je predalekosežan zaključak. 101 Sivosmeđu je glinenu posudu iz 7. stoljeća pronađenu u Kupi (Szentpéteri 2002, 318) Vinski 1954b, 74/D smatrao slavenskom (usp. i Tomičić 1999d, 23, koji je drži vjerojatnim primjerkom tzv. praškog oblika). 102 Riječ je o nalazu trokrilne ranoavarske strijele. Vrijedi spomenuti i komad strjelice sa širokim plosnatim trokutastim vrškom i šupljim tuljcem za nasad pripisane germansko-bajuvarskim skupinama s prijelaza iz 6. u 7. stoljeće. Arheološka je baština germansko-bajuvarske provenijencije možda otkrivena u ranoavarskim nekropolama (Sokol 1998, 18) te bi i ovaj nalaz posredno svjedočio o prisutnosti Avara. 103 Sokol 1996b, 47. 97

133


5. 4. 2011. 14:45:44


vrijeme područje oko Celeje i dolinu gornje Drave.104 Stoga je u slučaju kuzelinske utvrde mnogo vjerojatniji avarski napad na utvrđeni položaj koji je nakon odlaska Langobarda opet držalo Carstvo. Konkretnije političke i gospodarske veze Carstva s južnopanonskim prostorom u posljednjim desetljećima 6. stoljeća mogle bi se ogledati u pojedinim nalazima istočnorimskog novca. Što se tiče nekadašnje Panonije Savije, to se odnosi na lokalitete Gradec u Zagrebu i Majur kod Hrvatske Kostajnice. Spomenuti novac mogao je dospjeti u pokrajinu u ranim sedamdesetim godinama 6. stoljeća. Siscija je poseban slučaj jer ondje otkriven novac datira iz prvog desetljeća 7. stoljeća kad je avarska vlast neupitna.105 U nekadašnjoj Drugoj (Sirmijskoj) Panoniji novac koji datira iz vremena dok su pojedini dijelovi pokrajine još stajali ili mogli stajati pod nadzorom carske vlasti pronađen je u Donjim Petrovcima, Novim Banovcima, Srijemskoj Mitrovici i Zemunu. Izuzevši Donje Petrovce, spomenuti su lokaliteti utvrđena mjesta uz Savu odnosno Dunav, što vjerojatnijim čini istočnorimsku nazočnost dok god je carsko riječno brodovlje bilo u mogućnosti nesmetano djelovati i osiguravati redovitu opskrbu. Novi Banovci, antička Burgena, možda su se održali zahvaljujući miru koji je 574. godine sklopljen između Carstva i Avara, dok su Donji Petrovci, antička Basijana, još otprije bili isturena točka carskoga područja u jugoistočnom dijelu Druge Panonije. Nalazi brončanikâ Justina II. s ova dva lokaliteta, koji datiraju s početka i iz sredine sedamdesetih godina 6. stoljeća, svjedočili bi o trudu Konstantinopola da osnaži svoju prisutnost u toj oblasti i kronološki bi ih se moglo povezati i s radom na utvrđivanju Sirmija. Znakovito je odsustvo sličnih nalaza u podunavskim utvrdama više Novih Banovaca odnosno Burgene. Ovo upućuje na to da su taj odsječak dunavskog toka Avari držali u rukama vjerojatno još od 567. godine. Stanje se bitno promijenilo u kasnim sedamdesetim godinama 6. stoljeća. Već tada ili početkom osamdesetih godina Avari su zaposjeli preostale utvrde u jugoistočnoj Drugoj Panoniji. Novac s pojedinih lokaliteta koji potječe iz kasnijih vremena jamačno je onamo došao posredstvom Avara i ocrtava prvenstveno njihove strateške i naseobinske potrebe. U pitanju su Orolik, Osijek, Srijemska Mitrovica i Zemun, gdje pronađeni novac pripada carevima Maurikiju (582.–602.) i Herakliju (610.–641.). Vrijedi istaknuti da ponovno uvelike preteže novac iz istočnih kovnica (Konstantinopol, Kizik, Aleksandrija, Nikomedija), s time da je najviše kovova pristiglo iz Tesalonike. Tesalonička je kovnica opskrbljivala pogranične gradove Iliričke prefekture, a najčešći su kovovi iz 568./569., 569./570. i 574./575. godine.106 Iz Siska potječe jedan brončanik cara Foke (602.–610.) iskovan u kartaškoj kovnici, a zlatnik Justina II. pronađen u Srijemskoj Mitrovici rad je ravenske kovnice. Tzv. avarska arheološka ostavština iz Međurječja, koja pripada prvoj i drugoj fazi ranog razdoblja avarske prevlasti (druga polovina 6. do druga trećina 7. stoljeća),107 Usp. Menghin 1985, 123. Uz ta dva primjerka brončanika, gdjegdje se u literaturi navodi i solid koji također pripada vladavini cara Foke (602.–610.) (Mirnik 1990, 167, Goldstein 1995, 123, 1996, 219). 106 Duncan 1993, 72. 107 Kronološka razdioba prema Daim 2003, 465, 487. 104 105

134


5. 4. 2011. 14:45:44


otkrivena je poglavito u današnjoj istočnoj Slavoniji i Srijemu.108 Na slavonskim su nalazištima rani avarskodobni ostaci pronađeni u Bijelom Brdu istočno od Osijeka, Dalju, Iloku, Osijeku i Sarvašu.109 Srijemski su lokaliteti mnogo brojniji i bogatiji nalazima: Batajnica, Divoš kod Srijemske Mitrovice,110 Krčedin kod Slankamena, Manđelos, Novi Banovci, Sotin, Srijemska Mitrovica, Stejanovci kod Srijemske Mitrovice i Zemun.111 I u Baranji je na svjetlo dana izašlo nekoliko nalaza koji svjedoče o avarskoj prisutnosti, u Batini i Zmajevcu.112 Možda bi okvirno ovom vremenu mogao pripadati i nalaz iz Kneževih Vinograda. Upravo je baranjski prostor bio na razmeđu 6. i 7. stoljeća Avarima strateški važno područje, tada još vrlo slabo napučeno, s pojedinim uporištima na mjestu nekadašnjih rimskih utvrda duž Dunava i na staroj rimskoj prometnici prema Mursi,113 no poveznica između sjeverne Panonije i sirmijske oblasti koja je služila kao odskočna daska za napade protiv Carstva.114 Razmještaj nalaza općenito pokazuje želju Avara da neposredno nadziru riječne tokove Drave, Save i Dunava, s naglaskom na Sirmij kao na središnju točku oko koje su bili usredotočeni. Za ovo razdoblje avarske vlasti u Panoniji, barem prema Dakako, nastojanje da se odredi etnička pripadnost odnosno identitet korisnika pojedinih predmeta na temelju karakteristika arheološke građe ne samo da nailazi na nepremostive teškoće (to je već bio zapazio i Vinski 1958, 35-38) nego je i metodološki neodrživo pa se stoga ovdje niti ne pokušava primijeniti takav jednoznačni pristup. 109 Vinski 1954, 74/F sarvašku posudu smatra slavenskom, a navodi i nalaz žućkasto-smeđe glinene posude iz Osijeka koju također pripisuje Slavenima (usp. i Sekelj Ivančan 2001b, 190, bilj. 4). Nalazi iz Dalja mogli bi biti i iz srednjeg avarskog doba (posljednja tri desetljeća 7. i prva dva desetljeća 8. stoljeća), jednako kao i glinena posuda tzv. potiskog oblika iz Osijeka. Što se tiče lokaliteta Bajer u Bijelom Brdu, vrijedi istaknuti da Filipec 2003, 132, bilj. 94 smatra kako bi kao njegova designacija bolje odgovaralo Bijelo Brdo II, a ne Bijelo Brdo I, budući da je bjelobrdsko groblje otkriveno na istom mjestu poznatije. No, bitniji je kronološki aspekt (usp. i Tomičić 2006a, 90). U 7. stoljeću u uporabi je bila i pojasna pređica bizantske provenijencije otkrivena u Vinkovcima (Dimitrijević 1979, 191). 110 Ostaje otvoreno pitanje je li ondje otkriveni zlatni pojas bio u vlasništvu avarskog odličnika (Popović 1997) ili je pripadao Bizantincu (Kiss 1998). Datira se u kraj 6. odnosno početak 7. stoljeća, pa se čini malo vjerojatnim da ga je u to vrijeme sklonio neki bizantski podanik budući da su Avari tada vladali ovim prostorom. Curta 2006, 40 je iznio pretpostavku da je njegov vlasnik bio visoki bizantski časnik koji je sudjelovao u obrani Sirmija, što bi podrazumijevalo da se datacija pojasa mora pomaknuti dva do tri desetljeća unatrag. Ipak, ne bi trebalo isključiti i mogućnost da se radilo o avarskom ratnom plijenu. Manje je izgledno da bi ga izradio bizantski majstor koji je potkraj 6. ili početkom 7. stoljeća mogao živjeti u Sirmiju (Kiss 1998, 253-254) jer ni u 7. ni u 8. stoljeću ondje nije bilo trajnijeg naselja (Jeremić 2006, 147). Daim 2003, 482483 misli da je pojas bio proizvod mjesne bizantske radionice za avarsko tržište jer ne sadržava ukrase jasne kršćanske simbolike. 111 Glinena posuda i trokrilna strjelica iz Sotina te nalazi iz Srijemske Mitrovice mogli bi pripadati i srednjem avarskom dobu, a zemunski nalaz i kasnom avarskom dobu. Za glinenu posudu tzv. potiskog oblika iz Sotina Vinski 1954b, 75/H, 77 smatra da je slavenska. Analiza lubanje pronađene u grobu u Manđelosu pokazuje da je pokojnik bio Avarin (usp. Grimes 1982, 57-58). 112 Zmajevački grob bi mogao biti i iz srednjeg avarskog doba. 113 Cesta je u rimsko vrijeme vodila od Zmajevca (Kod Nove, Ad Novas) do Batine (Kod Militara, Ad Militare) i dalje prema Kneževim Vinogradima do Kopačeva, gdje se jedan smjer odvajao za Osijek. 114 Kiss 1977, 154, Tomičić 2000a, 290, 2000b, 146. 108

135


5. 4. 2011. 14:45:44


dosadašnjim spoznajama, karakteristično je i odsustvo naselja u najvećem dijelu unutrašnjosti Međurječja. Uz, kako se čini, opravdanu pretpostavku da su ovaj prostor početkom 7. stoljeća već naseljavale slavenske ili poslavenjene skupine,115 izneseno je u hrvatskoj historiografiji mišljenje da o tome postoji bjelodano izvorno svjedočanstvo koje bi istodobno potvrđivalo i hipotezu o vlasti odnosno svojevrsnom vrhovništvu Langobarda nad bivšom Panonijom Savijom. Radi se o vijesti iz Povijesti Langobarda Pavla Đakona da su nakon smrti furlanskog vojvode Gizulfa II. (njegova pogibija obično se datira u 610./611. godinu), njegovi sinovi preuzeli vlast u vojvodstvu, a još tijekom očeva života (suo tempore) držali su “slavensku oblast koja se zove Zelija sve do mjesta nazvanog Medarija” (Sclavorum regionem quae Zellia appellatur usque ad locum qui Medaria dicitur), tako da su ti Slaveni furlanskim vojvodama plaćali daću (pensio) do vremena vojvode Rathisa, odnosno 738. godine.116 Ova bi “slavenska oblast Zelija” iz vrela navodno odgovarala središnjem prostoru stare Panonije Savije, u 7. stoljeću poistovjećene sa “zemljom Valerijom” (patria Valeria) koju spominje Anonim Ravenjanin,117 oko današnjeg Sv. Ivana Zeline, dok bi “mjesto Medarija” bilo naselje Medari zapadno od Nove Gradiške u podnožju Psunja.118 Međutim, ta je hipoteza neprihvatljiva i s metodološkog i s činjeničnog stanovišta.119 Cijeli prostor Međurječja nedvojbeno je do svršetka 6. stoljeća dospio pod avarsko vrhovništvo, pa je uistinu krajnje nevjerojatno da bi Avari dopustili Langobardima da ubiru podavanja od Slavena koji su stajali pod avarskom vlašću ili da bi mirno podnosili tuđu nazočnost u svojoj sferi utjecaja. Identifikacija “Zelije” s krajem uz tok rijeke Ziljice i “Medarije” s Meglarjem u samom srcu starog Unutrašnjeg Norika, koja je već neko vrijeme prisutna u historiografiji,120 doima se najplauzibilnijom. Tako pokušaj ubikacije ovih toponima u prostor zapadnog i središnjeg Međurječja valja odbaciti kao neutemeljen.

Usp. Tomičić 2000a, 286, 2001b, 179. Pavao Đakon, HL 4.38 (= Kos 1902, 189). Usp. i Menghis 1985, 123. Margetić 1992, 162 pretpostavlja da je Gizulf II. poginuo 603. godine. 117 Anonim Ravenjanin, 4.20. 118 To mišljenje iznosi Tomičić 2000a, 288, 2001b, 181, čime se zapravo pridružuje Stjepanu Panteliću (1993, 34, 1997, 141-142, 2000, 62), koji je svoje pretpostavke utemeljio isključivo na sličnosti toponima i ni na čemu drugome. 119 Tomičić 2001b, 181 se u argumentaciji poziva na zemljovid kartografa Abrahama Ortelija iz 16. stoljeća kao odlučujući dokaz, pretpostavljajući da se on u sastavljanju svoje karte morao poslužiti starijim izvornicima “iz kojih je crpio mnoštvo dragocjenih podataka”. No, Ortelijeva su razrješenja isto tako, a to je i vjerojatnije, mogla biti plod njegovih domišljanja o ubikaciji lokaliteta koje navodi Pavao Đakon. Otuda on ni u kojem slučaju nije pouzdan izvor. 120 I dalje je upitno treba li ovom oblasti, uz dolinu Ziljice (Gailitz), obuhvatiti i gornju dolinu Bele (usp. Grafenauer 1952a, 473, 1969, 40, 1971, 27, Štih – Peršič 1981, 337) ili samo najsjeverniji dio doline Ziljice (usp. Margetić 1992, 168, bilj. 64). Vidi i Hödl 1993, 25, Pohl 2002, 259. 115 116

136


5. 4. 2011. 14:45:45


Zrelo doba Avarskog kaganata Nakon neuspjeha pod Konstantinopolom 626. godine avarska se moć u Karpatskoj kotlini preobrazila u svojevrsnu pasivnu hegemoniju,121 dok su težište vojnopolitičkog djelovanja kagani sve više usmjeravali prema zapadu. Odraz promijenjenih prilika može se opaziti i u smanjenoj sposobnosti avarskih vlastodržaca da pod nadzorom odnosno u pokornosti zadrže razne etničke skupine u Kaganatu. Tako je jedna skupina Bugara, nakon unutrašnjih previranja u Kaganatu početkom tridesetih godina 7. stoljeća i neuspjelog pokušaja da na kagansko prijestolje postavi vlastitog kandidata, pobjegla iz Panonije i utočište nakratko pronašla kod Bavaraca. Budući da su bili izloženi nasilju, dio Bugara se potom pod vodstvom Alcioka (Alciocus), koji se poistovjećuje u pravilu s Alzekonom (Alzeco), “vojvodom Bugara” iz Povijesti Langobarda Pavla Đakona,122 sklonio kod slavenskog kneza Valuka i, kako se čini, na kraju završio u Italiju u langobardskoj službi.123 Još izrazitiji su primjeri osamostaljenje Slavena pod Samonom i Bugara pod kanom Kuvratom, koji su se tijekom dvadesetih i tridesetih godina 7. stoljeća otresli avarske vlasti na zapadu odnosno istoku Kaganata. Možda bi upravo s ovim pokretima valjalo povezati i doseobu jezgrenih, imenodavnih skupina Hrvata i Srba te njihovo smještanje na carskom području kao brane prema Avarima, ako se riječima Konstantina Porfirogeneta u vezi s time može pokloniti bilo kakvo povjerenje. S tim procesima u vezi je za istočni dio savsko-dravsko-dunavskog međurječja od određene važnosti ustanak narodnosno vrlo šarolike skupine avarskih podložnika u osamdesetim godinama 7. stoljeća.124 Njezinu jezgru činili su potomci bizantskih zarobljenika koje su Avari odveli 623. godine nakon što su temeljito opljačkali okolicu carske prijestolnice, a na povratku u svoje panonsko sjedište opustošili još poneka mjesta u Tračkoj dijecezi kojoj je upravno pripadao i Konstantinopol.125 Vrijedi istaknuti da je dugo vremena u historiografiji bio sporan datum ovog avarskog prepada, ali su nova istraživanja definitivno pokazala da se radi o 623. godini.126 Čini se da su Asocijacija je svakako na gepidsku državu (vidi str. 88, bilj. 89). Pavao Đakon, HL 5.29. 123 Hauptmann 1915, 245, Grégoire 1945, 112 i bilj. 29, Avenarius 1974, 163-164, Kovačević 1977, 80, Bóna 1981, 165-167, Heršak – Silić 2002, 214, Pohl 2002, 268-269. I Tomičić 2000b, 147 prikazuje sažeto epizodu s Alciokom (pogrešno ga naziva “Alkocije”) i navodi da su ti Bugari bježali Međurječjem. No, kako su najprije otišli Bavarcima, mnogo je vjerojatnije da su se kretali sjevernom Panonijom. 124 Jedini izvor za to su Čudesa svetog Demetrija, 2.5 (= VIINJ I, 211-216). 125 O ovom avarskom prepadu najiscrpnije svjedoče Uskrsna kronika, a. 623 (711, 20-713, 14), Teofan, A.M. 6110 (301, 25-302, 4) i Nikefor, Kratka povijest, 12.28-14.10. O avarskom odvođenju bizantskog stanovništva sasvim općenito pripovijedaju i Čudesa svetog Demetrija, 2.5. 126 Usp. Stratos 1981, 113-136, Whitby – Whitby 1989, 165-166, bilj. 451, Mango – Scott 1997, 434, bilj. 1 uz A.M. 6110, Pohl 2002, 246; također i Avenarius 1974, 113. Naime, Uskrsna kronika ima 623. godinu, dok Teofan o događaju izvješćuje pod 617./618. godinom (vidi prethodnu bilješku). Mnogi su se istraživači stoga bili odlučili za 619. godinu (usp. Charanis 1970, 240, Popović 1986, 114, Bálint 1993, 228) odnosno za 617. godinu (usp. Baynes 1912, 110-128, Grafenauer 1951, 76, Waldmüller 1976, 262, Margetić 2001a, 68, 2001b, 138, Ostrogorski 2006, 56-57), dok su neki u obzir uzeli obje godine (Kovačević 1977, 63). Za pregled mišljenja 121

122

137


5. 4. 2011. 14:45:45


oteto stanovništvo Avari naselili na području sjeverno od Dunava, tik uz nekadašnju Drugu (Sirmijsku) Panoniju. Bilo je izneseno mišljenje da su zarobljenici mogli najprije biti smješteni u Sirmijskoj Panoniji, a tek poslije prebačeni u prekodunavski prostor.127 Međutim, iz Čudesa svetog Demetrija proizlazi da su odmah odvedeni u područje preko Dunava, “prema Panoniji” (πρὸϚ Παννονίαν), dakle po svemu sudeći pretežno u južni dio međurječja Dunava i Tise.128 Po središtu (µητρόπολιϚ) te pokrajine Sirmiju (Σερµεῖον) prozvani su Sermezijancima (Σερµησιάνοι).129 Mogli su biti nazvani i po samoj staroj Sirmijskoj Panoniji, jer su se naselili u njezinu neposrednom susjedstvu, a možda se njihov naseobinski prostor kasnije proširio i u današnji Srijem do Sirmija pa bi se jačanjem etnogenetičkih (identitetskih) procesa za njih počelo koristiti spomenuto ime. U novom boravištu postupno su se pomiješali s Bugarima, Avarima i drugim narodima, ali su očuvali kršćansku vjeru. Naposljetku, kad je prošlo više od šezdeset godina, većina ih je postala slobodna i avarski je kagan odlučio priznati njihovu etničku zasebnost i samosvojnost pa im je na čelo postavio poglavara imenom Kuver (Κοῦβερ).130 No, potomci Rimljana među njima htjeli su se vratiti u staru domovinu, što je Kuver iskoristio za pobunu protiv avarske vlasti. Ustanak je izbio vjerojatno sredinom osamdesetih godina 7. stoljeća (možda 684.), a svakako prije 688. godine,131 iako se pobuna uvriježeno okvirno datira u vrijeme između 680. i 685. godine.132

127

128

129

130

131

132

usp. i Pohl 2002, 425, bilj. 7. Pisac Čudesa svetog Demetrija, 2.5, govoreći o odvođenju bizantskog stanovništva, spominje pustošenje područja uz Dugi zid. Budući da se u 7. stoljeću prvi avarski prodor do Dugog zida i Konstantinopola dogodio 623. godine, ta okolnost s obzirom na vijesti iz drugih komplementarnih izvora daje terminus post quem non za spomenuto preseljenje ljudstva. Otuda se ono nije moglo dogoditi niti između 614. i 619. (Fine 1983, 44, Bálint 1993, 227) niti 617. (Waldmüller 1976, 262-263), a niti 619. godine (Charanis 1970, 240, Fine 1983, 44-45, Popović 1986, 114, Živković 2002, 220, bilj. 640) nego upravo 623. godine. Tako Popović 1986, 114. Usp. i Lemerle 1981, 138. Čudesa svetog Demetrija, 2.5. Usp. Popović 1986, 114. Curta 2006, 65-66 sasvim općenito kaže da su zarobljenici dovedeni u srednje Podunavlje. Heršak – Silić 2002, 215 misle da su zarobljenici naseljeni blizu Sirmija (isto ima i Kovačević 1969, 68, Göckenjan 1993, 299), ali to se u vrelu ne kaže. Pohl 2002, 279 također tvrdi da su Sermezijanci primili ime radi podrijetla iz okolice Sirmija. Šišić 1925, 270, bilj. 3 ih smješta isključivo u Srijem i vjeruje da su ih Avari odveli iz okolice Tesalonike. Staro mišljenje da je Kuver istovjetan bugarskom kanu Kuvratu (usp. Grégoire 1945, 115) novija je historiografija odbacila (usp. Grafenauer 1952b, 48, Maricq 1952, 345-347, Beševliev 1954, 121-122, Fine 1983, 48). Danas se općenito smatra da je on četvrti Kuvratov sin (usp. Beševliev 1954, 118, Barišić 1955c, 212, bilj. 57, Bóna 1981, 108, Popović 1986, 114, Bálint 1993, 227, Heršak – Silić 2002, 215; za još takvih mišljenja vidi Pohl 2002, 443, bilj. 43), ali i to je daleko od sigurnog (usp. Charanis 1970, 241-242, Waldmüller 1976, 341-342, Pohl 2002, 280-281). Usp. Charanis 1970, 241 kao i Pohl 2002, 442, bilj. 30, koji doduše pogrešno povezuje dataciju s napadom vođe makedonskih Slavena Hacona na Tesaloniku oko 616. godine (isto čini i Fine 1983, 46), vjerojatno još za života cara Konstantina IV. koji je umro u rujnu 685. (usp. Charanis 1970, 243). Barišić 1955c, 211, Charanis 1970, 243, Waldmüller 1976, 345. Usp. i Avenarius 1974, 164, Heršak – Silić 2002, 215 koji smatraju da je Kuver bio za poglavara imenovan oko 680. godine. Mnogo manje vjerojatna je datacija u sedamdesete godine 7. stoljeća (Grafenauer 1952b, 48; 138


5. 4. 2011. 14:45:45


Kuver je okupio podanike i pokušao se prebaciti preko Dunava. To mu je uspjelo nakon što je u nekoliko bitaka porazio avarsku vojsku. Prešavši Dunav, ustanici su se na kraju smjestili u Makedoniji sjeverozapadno od Tesalonike. Lako je moguće da su pritom prošli i kroz današnji istočni Srijem.133 Centrifugalne procese, koji su zaprijetili Kaganatu u 7. stoljeću, uzdrmana je avarska vlast uznastojala prevladati čvršćim naseobinskim okupljanjem i stvaranjem jače iako heterogene etničke brane prema novim silama na granicama avarske države. Ovo je za posljedicu imalo prelazak na sjedilački način života, na bavljenje stočarskim i poljodjelskim djelatnostima.134 Tako je u srednjem avarskom razdoblju (posljednja četvrt 7. i prva petina 8. stoljeća) naseljavanje postalo sve izrazitije. Takvo je stanje utjecalo i na prilike u južnoj Panoniji koju su sada mnogo snažnije zahvatili populacijski tijekovi. Arheološko spomeničko naslijeđe srednjeg i kasnog doba avarske prevlasti (prva petina 8. stoljeća do svršetka 8. / početka 9. stoljeća) zatečeno je na nalazištima razasutima širom savsko-dravsko-dunavskog međurječja, s većom gustoćom nalaza u istočnom dijelu. Uzevši u obzir i Baranju i Međimurje, predmetni ostaci koji bi svjedočili o avarskoj nazočnosti odnosno o avarskom utjecaju u ovom vremenu pronađeni su u Bapskoj kod Iloka, Batajnici, Batini, Bešenovu kod Rume, Bijelom Brdu,135 Borovu, Brestovcu kod Požege,136 Brodskom Drenovcu sjeverozapadno od Slavonskog Broda, Čereviću kod Banoštora istočno od Iloka, Dalju, Donjem Vidovcu istočno od Preloga, Draškovcu blizu Preloga sjeverno od Ludbrega, Dražu kod Batine, Iloku, neposrednoj okolici Koprivnice,137 Kotlini sjeverno od Kneževih Vinograda, okolici Križevaca, Novim Banovcima, Novom Čiču pored Velike Gorice, Osijeku,138

133

134 135

136

137

138

usp. i Fine 1983, 44, 46, uz Živković 2002, 219 koji navodi 679. godinu), a potpuno je neprihvatljiv datum između 638. i 645. godine (Grégoire 1945, 111). Pohl 2002, 278 drži mogućim da se Kuver sa svojim ljudima prebacio preko Save, što pretpostavlja njihov ulazak u srijemsko područje. Usp. i Daim 2003, 483-483. Antropološka analiza ukazuje na etničku raznovrsnost odnosno prisutnost avarske i slavenske populacije (usp. Pilarić 1968, 280, 285-287, uz Ivaniček 1949, 143 i Vinski 1949a, 225-238). U jezičcima s remena kao dijelu pojasne garniture, pronađenima u Brestovcu, jasno je vidljiv karolinški utjecaj (Vinski 1974, 65, Szentpéteri 2002, 70). U Ančić 2000a, 84 pojasna je garnitura proglašena “bugarskom”, ali bez pojašnjenja. Valja istaknuti da s lokaliteta Delovi – Keljače kod Koprivnice potječe željezna sjekira sa zadebljanom šijom, isprva datirana u vrijeme od 400. do 800. (Marković 1984, 301), a kasnije oko 600. godine (Marković 1994, 112) odnosno u 5. ili 6. stoljeće (Marković – Zvijerac 2000, 56, Marković 2003c, 25). U Duboševici kod Belog Manastira otkriven je konjanički grob, a u Bilju kod Darde ranosrednjovjekovna nekropola, ali budući da su nalazi u privatnom vlasništvu odnosno u muzejskoj ustanovi izvan Hrvatske, dosada nisu bili podvrgnuti detaljnjoj analizi kojom bi se utvrdilo njihovo podrijetlo i datacija (usp. Minichreiter 1987, 100, 109110, 115). U Osijeku je na gornjogradskoj ciglani uništen konjanički grob s vrškom strjelice i pojasnom kopčom (Bulat 1968, 14, Sekelj Ivančan 2001b, 192), a vjerojatno istom horizontu pripada i nalaz crnosivog glinenog lončića (Radić 1997, 95, Sekelj Ivančan 2001b, 192). U Muzeju Slavonije Osijek i Arheološkom muzeju Zagreb čuvaju se primjerci srednjovjekovne keramike iz Osijeka, od kojih bi neki možda mogli okvirno pripadati horizontu kasnog avarskog doba (za opis predmeta usp. Sekelj Ivančan 2001b, 204-206). 139


5. 4. 2011. 14:45:45


Otoku južno od Vinkovaca, Petrovini Turopoljskoj kraj Velike Gorice,139 Podgrađu zapadno od Šida, Popovcu blizu Belog Manastira, Prelogu, Privlaci nadomak Vinkovaca,140 Rakovcu, Rumi, Samatovcima zapadno od Osijeka, Sisku,141 Sotinu,142 Srijemskim Karlovcima, Srijemskoj Mitrovici, Starim Jankovcima,143 Starom Slankamenu, Suhopolju nedaleko od Virovitice, Surduku, Šidu, Tompojevcima, Vašici kod Šida, Velikoj Gorici nedaleko od Zagreba,144 Velikoj Horvatskoj sjeverno od Klanjca, Vinkovcima, Vojki nadomak Stare Pazove,145 Vučedolu, Vukovaru, Zagrebu,146 Zemunu, Zemun Polju147 i Zmajevcu. Kasni avarskodobni nalazi pronađeni su i južno od Save u Marinbrodu te zapadno od Sutle u Selima pri Dobovi.148 Nalazištima materijalne ostavštine koji pripadaju horizontu kasnog Tomičić 1999d, 23 posudu iz Petrovine Turopoljske drži “slavenskom”, i to vjerojatno praškog oblika, pozivajući se pritom na Vinskog 1954b, 77, 80, koji je naprotiv istaknuo da je ona po obilježjima upravo vrlo daleko od keramike tzv. praškog oblika. S druge strane, Vinski je svejedno smatrao da je riječ o primjerku “slavenske” lončarije iz ranoga srednjega vijeka (1954b, 80). Dakako, jedva da ima potrebe naglašavati kako pripisivanje materijalne kulture točno određenom etniju nije metodološki ispravno (to se, doduše, čini u Gračanin 2009a, 22, bilj. 72 spomenom “etničke pripadnosti” nalaza). Međutim, ovo ne isključuje mogućnost da je spomenuti predmet doista bio u slavenskoj uporabi. 140 Na privlačkom je groblju utvrđeno avarsko i slavensko stanovništvo (Tomičić 2000a, 294, 2000b, 150). O populacijama nazočnima na lokalitetu i o udjelu mongoloidne skupine usp. Šlaus 1992, 19, 96-100, 1993. 141 Filipec 2001, 96, 2003, 128 s pravom ističe nesigurnost u vezi s pitanjem je li Sisak bio u avarskim rukama jer su neki nalazi jamačno bili i u slavenskoj uporabi. No, s obzirom na povoljan strateški položaj grada koji je nadzirao prijelaz preko dvije rijeke, Save i Kupe, može se ipak s popriličnom vjerojatnošću pretpostaviti nazočnost avarske vlasti. Dakako, velik dio stanovništva su zacijelo činile upravo slavenske odnosno poslavenjene populacije. 142 Na lokalitetu Vrućak su zajedno s nizom nalaza iz kasnog avarskog doba pronađene i tri brončane S-spone (Uglešić 1994, 146, br. 2-4, 147-149). Uglešić 1994, 149 pretpostavlja da bi mogle pripadati autohtonom romaniziranom pučanstvu i okvirno ih datira u vrijeme od 6. do kraja 7. stoljeća. Uz veliku vjerojatnost da su spone bile u avarskoj ili slavenskoj uporabi, naročito ako potječu iz 7. stoljeća, možda ih se smije dovesti u vezi sa skupinom ili skupinama romaniziranog stanovništva koje su Avari dali naseliti na svom području, poput tzv. Sermezijanaca (vidi ranije u osnovnom tekstu, str. 137-139). 143 O populacijama nazočnima na starojankovačkom lokalitetu i o udjelu mongoloidne skupine usp. Šlaus 1992, 19, 96-100, 1993. 144 Velikogorički nalazi pripisuju se Avarima, ali se za neke smatra da su pripadali Slavenima (Simoni 1981, 163, Tomičić 2000b, 155). 145 Na lokalitetu Brdašica utvrđena je znatna prisutnost mongoloidne populacije (usp. Živanović 1963, 237-239, Dimitrijević 1967, 234). 146 Prema uobičajenoj arheološkoj interpretaciji nalazi s lokaliteta Kruge svjedočili bi o suživotu Avara i Slavena (usp. Vinski 1971a, 67). Vrijedi istaknuti da je na Gradecu pronađena bedemska konstrukcija od nabijene i pečene ilovače s nosivim okvirom od kasetno položenih drvenih oblica, koja je datirana dendrokronološkom metodom u kasno 7. stoljeće (Mašić 2006, 310, Goldstein 1995, 288, Buntak 1996, 25, bilj. 30, Tomičić 2000b, 148). Nalaz bi ukazivao na postojanje utvrde (castrum) ili naselja zaštićenog bedemom, što je vjerojatno već i na osnovi samog naziva mjesta. 147 U literaturi se ističe da je uslijed prodora franačke vlasti vidljiv utjecaj kršćanstva na sadržaj ukrasnih motiva sa zemunpoljske pojasne garniture. 148 Možda i sjekire pronađene u Savi kod Bosanske Rače pripadaju ovom vremenskom horizontu. 139

140


5. 4. 2011. 14:45:45


avarskog doba moglo bi se pridružiti i Đakovo.149 Spomenuti lokaliteti pružaju zaokruženu sliku o strateškom smještaju avarskih uporišta odnosno naselja u blizini povoljnih riječnih prijelaza i na križištima puteva, kako je već odgovaralo avarskim potrebama. U ovomu se jasno uočava dosljednost u zaposjedanju ključnih položaja, a ujedno i ocrtava rasprostranjenost avarske vlasti na južnopanonskom prostoru.150 Prema nekim mišljenjima, upravo je u istočnom dijelu Srijema postojala u 7. i 8. stoljeću avarska vojna granica prema bizantskom Singidunu koja bi se oslanjala na avarske klanove u Srijemskoj Mitrovici, Vojci i Zemun Polju.151 Ostavljajući tu mogućnost otvorenom, vrijedi ukazati na okolnost da se nalazi s tih lokaliteta datacijski nužno ne poklapaju, jer bi pripadali drugoj polovini 8. (Srijemska Mitrovica), kasnom 7. i ranom 8. odnosno 8. (Vojka) te kasnom 8. i ranom 9. stoljeću (Zemun Polje). Osim toga, raspored i gustoća nekropola ne mora upućivati samo na vojnu funkciju nekih položaja nego i biti odraz raznovrsnih, međusobno ovisnih odnosno komplementarnih faktora koju su mogli utjecali na odabir pojedinog mjesta.152 Osobito obilježje kasnijeg razdoblja avarske nazočnosti uska je suradnja i suživot Avara i Slavena, što se može zaključiti i na temelju arheološkog materijala, osobito osteološke građe, na kojoj je provedena antropološka analiza. U hrvatskoj arheologiji uvriježilo se mišljenje da nalazište u Čađavici istočno od Slatine – riječ je od dva groba s bogatim i raskošnim prilozima koji bi pripadali slavenskom odličniku i njegovoj supruzi, kneževskom paru, a datirani su u sâm prijelaz iz 6. u 7. stoljeće153 – upućuje na ranu slavensku nazočnost na ovom prostoru. Ovo se ne smije sasvim isključiti pa bi pretpostavljeni slavenski uglednik mogao ravnati pohodom za račun Avara kad ga je snašla smrt, a njegov pokop u okolici današnje Slatine ukazivao bi na to da je težište ratnog djelovanja ležalo u Podravini. Ipak, postoji i mogućnost da nalazi pripadaju kasnijem vremenu, drugoj polovini 7. stoljeća, jer su pojedini predmeti utvrđeni i na lokalitetu drugog kronološkog horizonta. U Zemianskom Vrbovoku (Nemesvarbóku) u Slovačkoj otkrivene su slične srebrne sljepoočničarke zvjezdolikog oblika zajedno s novcem bizantskog cara Konstanta II. (641.–668.).154 S druge strane, valja računati i s tim da je u ostavi iz Zemianskog Vrbovoka pomiješan stariji i mlađi materijal zbog čega bi ranija datacija i dalje dolazila u obzir.155 Napokon, nije uopće sigurno ni to da su čađavički predmeti Slučajan nalaz ulomaka keramičkih posuda iz kasnog avarskog doba, kasno 8. i rano 9. stoljeće, ukopanih u sloj bjelobrdskih grobova (Filipec 1997, 239-242, 2003, 125, 133, br. 15). 150 Dakako, nalazi tzv. avarske arheološke kulture nisu sami po sebi nedvojben pokazatelj raširenosti avarskog etničkog identiteta niti opsega avarske vlasti (Pohl 2003, 589). 151 Kovačević 1973a, 54-55. 152 Usp. Takách 2000, 463-464. 153 Također i Jarak 2006, 190. To se preuzima u Gračanin 2008a, 29-30. Filipec 2009, 28 govori samo o kneževskom grobu. 154 Svoboda 1953, 37, 85, 101, uz Kiss 1999, 63-64. O bizantskom novcu u ostavi iz Zemianskog Vrbovoka usp. Radomersky 1953, 109-122, 125-127. 155 Barford 2001, 83 ističe da bi pojedine srebrne sljepoočničarke zvjezdolikog oblika mogle potjecati iz ranog 7. stoljeća, ali i domeće kako se primjerci na kojima su ukrasi nadahnuti bizantskom draguljarskom modom sigurnije mogu datirati u 8. stoljeće. 149

141


5. 4. 2011. 14:45:45


142


5. 4. 2011. 14:45:47


doista pripadali Slavenima, a ponajmanje Antima, kako se obično tvrdi,156 budući da se tzv. martinivska (martinovska) kultura kojoj se pripisuju ne može smatrati jednoznačno slavenskom.157 Tijekom 7. i još izrazitije u 8. stoljeću izranjaju mjesta na kojima se, prema sadašnjem stupnju arheoloških spoznaja, susreće suživljeni slavenski i avarski živalj, a to se zajedništvo može pretpostaviti i na lokalitetima gdje nema arheološke ostavštine koja se pripisuje Avarima. Nalazišta materijalne kulture tradicionalno atribuirane Slavenima utvrđena su širom savsko-dravsko-dunavskog interamnija. U Srijemu i Slavoniji takvi su nalazi otkriveni u Batajnici, Belišću, Bijelom Brdu, Boljevcima kod Zemuna, Brodskom Drenovcu, Dalju, Đakovu, Novim Banovcima, Starom Slankamenu, Osijeku, Otoku, Sarvašu, Vinkovcima i Zemunu. Nazočnost ranih slavenskih populacija na temelju antropoloških analiza utvrđena je ili se s vjerojatnošću može pretpostaviti i na drugim slavonsko-srijemskim mjestima, poput Bapske, Bešenova, Borova, Iloka, Pakraca, Privlake, Rume, Srijemske Mitrovice, Starih Jankovaca, Šida, Vašice, Vojke, Vukovara i Zemun Polja. Postoji mišljenje i da je na uništenom kosturnom groblju iz okolice Požeškog Brestovca bio pokopan slavenski odličnik, na što je nadograđena pretpostavka da se ondje oblikovalo sjedište rane gentilne slavenske zajednice.158 Kako nije riječ o konjaničkom grobu, vrsti nalaza koji se u pravilu pridjeljuje Avarima, zaključak se u prvi mah čini razložnim. Međutim, s obzirom na same okolnosti nalaza i budući da ne postoji uzorak na temelju kojeg bi se provela antropološka analiza, pitanje ostaje otvoreno. U podunavskom dijelu Baranje rana prisutnost slavenskih populacija moguća je u Batini i Zmajevcu. U sjeverozapadnoj su Hrvatskoj nalazišta brojnija nego u Baranji. Raspoređena su u Posavini, u Novom Čiču, Velikoj Gorici i Zagrebu,159 a njima bi se mogli pribrojiti i Petrovina Turopoljska i Sisak,160 odnosno u koprivničkom, ludbreškom, međimurskom i varaždinskom dijelu Podravine, u Borovljanima blizu Koprivnice, Brezju kod Varaždina, na Cerinama kod Koprivničkog Ivanca, u Donjoj Voći kraj Varaždina, okolici Koprivnice, Martijancu kraj Ludbrega, Jakopovcu kod Varaždina,161 Nedelišću kraj Čakovca,162 Prelogu, Torčecu i njegovoj okolici te Zbelavi kod Varaždina. Zanimljiv je konjanički grob u Krugama u Zagrebu jer se obično drži da je ondje bio pokopan avarski ratnik koji bi otuda mogao biti jedan od posadnika nedaleke utvrde na Gradecu.163 Međutim, isto tako je moguće da je u Temeljem analogije s nalazima iz bogate ostave otkrivene u ukrajinskoj Martinivki (ruska inačica naziva mjesta glasi Martinovka). Usp. Vinski 1952, 47, Tomičić 1999c, 186-187, 2000a, 290, 2000b, 144, Jarak 2006, 191, Piteša 2006, 195. Tako stoji i u Gračanin 2008a, 29. 157 Usp. Bálint 1989, 92, uz Curta 1994, 257-258, 2001, 210-220, Barford 2001, 84-85. Za ostavu iz Martinivke (Martinovke) vidi Pekarskaja – Kidd 1994, 1995, 351-360, 2006, 204-209. 158 Usp. Tomičić 2000b, 156. 159 Lunulasta naušnica s Kaptola povezivana je inače s bjelobrdskim kulturnim kompleksom i datirana u 11. stoljeće (Vinski 1952, 30, br. 8, 1960, 54, Korošec 1954, 83). 160 Vidi str. 140, bilj. 139, 141. 161 Ostaci lončarije koji po svoj prilici potječu iz prve polovine 7. stoljeća. 162 Ulomci keramike koji datiraju iz 7. stoljeća. 163 Vidi str. 140, bilj. 146. 156

143


5. 4. 2011. 14:45:47


tom grobu posljednje počivalište našao i kakav slavenski prvak u avarskoj službi.164 Južno od Save, u širem opsegu bivših južnopanonskih rimskih pokrajina, a uz sâm rub Kaganata, također su otkrivena nalazišta, kako se obično smatra, ranoslavenske materijalne kulture, u Ozlju u hrvatskom Pokuplju, te u proširenom posavskom dijelu Bosne i Hercegovine, u Batkoviću kod Bijeljine, Bosanskoj Rači, Dvorovima kod Bijeljine, okolici Mahovljana sjeverno od Laktaša i Žabljaku kod Doboja,165 a možda i u Gomjenici kod Prijedora166 te Petoševcima kod Laktaša.167 Vrijedi istaknuti da dio materijalnih ostataka nije nužno bio u slavenskoj uporabi, kao što ni običaj spaljivanja pokojnika ne pripada isključivo niti ponajprije Slavenima,168 pa stoga ni jedno ni drugo nije nedvojben indikator prisutnosti slavenskih populacija, premda ih niti ne isključuje. Avarsko-slavenska simbioza nije imala obilježje ravnopravnosti jer su u tom suživotu avarske populacije bile nadređene Slavenima, unatoč tomu što su se Avari morali u obnašanju vlasti oslanjati na mjesne slavenske poglavare. Pritom su Avari jamačno kočili uzdizanje slavenske ratničke elite jer bi ona u konačnici mogla ugroziti njihov status, ali su bili svjesni očigledne etničke premoći Slavena, napose na rubnim djelovima Kaganata. Postupno je i razlika u načinu života bilo sve manje, naročito u kasnijim razdobljima Kaganata kako su Avari sami sve više prelazili na sjedilačko privređivanje. Dobar primjer brojčanog odnosa između avarskih i slavenskih populacija u južnoj Panoniji pružaju lokaliteti Privlaka i Stari Jankovci, gdje su otkrivena Usp. Klaić 1982, 13 koja je smatrala da je konjanički grob u Krugama pripadao slavenskom vođi. 165 Tomičić 2001a, 144-145 proglašava i keramiku i zemunice iz Batkovića i Žabljaka ranoslavenskima i datira ih u doba slavenske naseobe, premda se prema najranijoj dataciji ovi nalazi smještaju tek u drugu polovinu 7. stoljeća. Ranosrednjovjekovno naselje otkriveno u Žabljaku Kovačević 1973b, 148 datira u sredinu 6. stoljeća. 166 Na velikom skeletnom groblju s kraja 10. i početka 11. stoljeća, smještenom na lokalitetu Baltine bare, otkrivena je i urna sa sitnim ostacima spaljenih kostiju, za koju se drži da ukazuje na održavanje pogrebnog običaja iz prethodnog doba (Miletić 1967, 110, 112, 138; usp. i Sekelj Ivančan – Tkalčec 2006, 175). Možda je riječ i o paljevinskom grobu iz ranijeg vremena, čije bi nalaze prema analogiji s lokalitetom Bagruša valjalo datirati u prijelaz iz 8. u 9. stoljeće. Dio otkrivenih naušnica i prstenova pripadao bi u vrijeme od 8. do 10. stoljeća (Miletić 1989, 190). 167 Na groblju s lokaliteta Bagruša iz prve četvrtine 9. do sredine 10. stoljeća (Žeravica 1986, 190) pronađena su i dva paljevinska groba, čiji se nalazi (urne) smještaju u svršetak 8. i početak 9. stoljeća (Žeravica 1986, 161-162, Sekelj Ivančan – Tkalčec 2006, 176). Prema Žeravici 1986, 191, obred spaljivanja pokojnika mogao bi biti znak ranijeg nastanka groblja, ali i duljeg čuvanja običaja prenesenog iz ranijih “slavenskih” vremena. Dio otkrivenih naušnica i prstenova datirao bi pak iz 8. do 10. stoljeća (Miletić 1989, 190). 168 Ne smije se smetnuti s uma da još potkraj 4. stoljeća, kad je službena carska vlast prihvatila kršćanstvo kao jedinu religiju, Amijan Marcelin (27.5.10) spominje ritus noster misleći poganski običaj spaljivanja pokojnika. I u ovom vremenu kršćani i nekršćani često su pokapani na istim grobljima i teško je razlučiti religiju pokojnika od načina pokapanja (MacMullen 1984, 78). Napokon, čini se da na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće Rimsko Carstvo još većim dijelom nije uopće bilo kristijanizirano (MacMullen 1984, 83). Stoga način pokapanja u ovom prijelaznom razdoblju iz kasne antike u rano srednjovjekovlje ne svjedoči nedvojbeno ni o vjerskoj pripadnosti (je li netko kršćanin ili poganin) niti o etničkoj pripadnosti (je li riječ o romaniziranom ili novopridošlom stanovništvu). 164

144


5. 4. 2011. 14:45:47


veća avarsko-slavenska groblja. Antropološka analiza kosturnih ostataka pokazala je da je među populacijama nazočnima na privlačkom groblju bilo 6,45 % pripadnika protoavarske (mongoloidne) skupine, dok ih je na starojankovačkom groblju bilo 10%.169 Taj je broj mogao biti i veći, kao što je to slučaj u Vojki kod Stare Pazove, gdje je evidentirana bitno veća prisutnost mongoloidne populacije.170 Avari su u Karpatskoj kotlini omogućili i nesmetano širenje Slavena jer su od toga i sami imali korist, vrbujući među slavenskim populacijama vojnike i koristeći se njihovim proizvodnim resursima. Na taj je način i razumljiva povezanost između slavenizacije i dosega avarske vlasti. No, slavenizacija nije stala na tome nego se proširila i izvan područja pod neposrednom avarskom kontrolom, što je možda bila posljedica privlačnosti koju je slavenski način života imao među starim, zemljoradničkim stanovništvom.171 Unutrašnji spokoj u kojem je uljuljkano živio Avarski Kaganat tijekom većeg dijela 8. stoljeća, sasvim rijetko i kratkotrajno isprekidan pograničnim sukobima s bavarskim vojvodstvom i Karantancima,172 skrivao je neugodnu činjenicu o okopnjeloj moći Avara. Kad se na zapadnim granicama avarske države prijeteći uzdigla nova sila europskoga Zapada, Franačko Kraljevstvo, kagan je tomu mogao suprostaviti tek uspomenu na silu kojom su njegovi prethodnici nekoć do krajnjih granica naprezali snagu i mogućnosti Bizantskog Carstva. Borba između Franaka i Avara tako je bila odlučena unaprijed, a da toga ni jedna ni druga strana nisu bile svjesne.

Šlaus 1992, 19, 96-100, 1993. Živanović 1963, 237-239, Dimitrijević 1967, 234. 171 Za raspravu o odnosima između Avara i Slavena i o avarskom utjecaju na oblikovanje slavenskog identiteta usp. Pohl 2000, 344-351, 2003, 582-584. 172 Pohl 2002, 308-309. 169 170

145


5. 4. 2011. 14:45:47


5. 4. 2011. 14:45:47

VI. poglavlje

Doba franačke prevlasti

Teška koprena neproničnih povijesnih zbivanja, koja je tijekom avarske vladavine nalegla na prostor južne Panonije zbog odsustva pisanih vrela, podigla se tek prodorom Franaka potkraj 8. stoljeća. Tada su nakratko postali vidljivi proplamsaji procesa koji su se polagano odvijali u pozadini. Vrijeme franačke vlasti nesumnjivo je donijelo novo oživljavanje, ali nije omogućilo trajniju političku stabilnost. Temeljni je cilj franačkog gospodstva bilo osiguravanje istočnog i jugoistočnog oboda franačke veledržave, u što se imao uklopiti i južnopanonski prostor.

Dolazak franačke velesile Avari su od sedamdesetih godina 8. stoljeća sve nespokojnije promatrali kako se franačka vlast primiče njihovim zapadnim i jugozapadnim granicama. Franci su 774. godine oborili Langobardsko Kraljevstvo, a njegovo je pripajanje bilo dovršeno gušenjem pobune u furlanskom vojvodstvu dvije godine kasnije.1 Franačkom se vrhovništvu morao 787. godine konačno podložiti i bavarski vojvoda Tasilon III., postavši vazalom Karla Velikog (768.–814.). Završni čin njegova pokoravanja odigrao se nagodinu kad je svrgnut s vlasti i Bavarska priključena Franačkoj, a s njome i Karantanija.2 Na ovo se nadovezalo i gotovo istodobno franačko osvajanje Istre koja je Bizantu preoteta možda oko 788., a svakako prije 791. godine.3 Uznemireni franačkim potezima Avari su još 782. godine uputili Karlu poslanstvo radi sklapanja mirovnog ugovora kojim su zacijelo htjeli presresti buduće franačke ofenzivne akcije, a u isti mah odlučili su se i na prikaz sile na avarsko-bavarskoj granici, prodrijevši sa znatnom vojskom do Ennsa.4 Još se zornije svjesnost o ozbiljnosti tadašnjih prilika zrcali u avarskom savezu s Tasilonom III., koji je sklopljen vjerojatno zimi 787./788. godine.5 Napokon, Jarnut 1982, 122-124, Menghin 1985, 201-202, Christie 1998, 105-106. Također i Pohl 2002, 313. 2 Wolfram 1985b, 132-133, 1987, 100-106, 1995, 338-344. Također i Brandt 1980, 228-229, Budak 2001, 57-62. 3 Šišić 1925, 306, Klaić 1975, 167, 175, Brandt 1980, 227, Budak 1994b, 15, 2003a, 63, Goldstein 1992, 151 i bilj. 950, 1995, 142 i bilj. 8, Bertoša 2003, 119, Budak – Raukar 2006, 97. Usp. i Margetić 1994, 5-24. 4 Csendes 1970, 93, Avenarius 1974, 181, Pohl 2002, 314. 5 Zacijelo tek nakon što se Tasilon u listopadu 787. podvrgnuo Karlu (Deér 1967, 724). 1

147


5. 4. 2011. 14:45:47


Avari su se u ljeto 788., poslije Tasilonove smjene, odlučili na izravni vojni udar: provalili su u Furlaniju i Bavarsku. Čini se da je glavni napad bio usmjeren upravo protiv Furlanije, pri čemu su se avarske čete zacijelo kretale i zapadnim rubom Međurječja. Sjeverostočna je Italija bila izložena pustošenju, ali su Avari odbijeni. Težak poraz snašao ih je u Bavarskoj, gdje su iste godine opet potučeni nakon još jedne provale, kojom su uzaludno pokušali popraviti raniji neuspjeh.6 Ništa nije riješeno niti pregovorima o granici, koji su uzeli vid izmjene poslanstava 790. godine.7 Bio je to uvod u rat koji su Franci poveli protiv Avara već sljedeće godine. Pohod je započeo na samom kraju kolovoza 791.8 Dvije sjeverne vojske koje su tvorile glavninu franačkih snaga, predvođenih osobno Karlom, kretale su se duž Dunava s obje obale. Južna je pak vojska, sastavljena od navalnog odreda (scara) na čelu kojeg je stajao Karlov sin Pipin kao italski kralj9 i njemu uz bok vojvode (duces) Furlanije i Istre, upućena još ranije iz Italije, svakako prije 23. kolovoza,10 jer za tada sam Karlo u pismu javlja supruzi Fastradi da su čete prodrle u avarske krajeve u pograničju. Uskoro je zametnuta i bitka u kojoj su Franci izvojevali pobjedu, osvojili avarsko uporište i sutradan se s plijenom i zarobljenicima u miru povukli.11 Iz drugog izvora proizlazi da su Pipinove postrojbe ušle u Ilirik i zatim u Panoniju,12 što otvara pitanje koliko duboko su zapravo zašle u avarsko područje. Obično se uzima da je jugozapadnu granicu između Franaka i Avara tvorio širok pojas u razvođu između Soče i gornje Save.13 Arheološki nalazi upućivali bi na zaključak da su Avari na jugu i jugozapadu Deér 1967, 724, Csendes 1970, 93-94, Avenarius 1974, 181, Wolfram 1987, 187, Pohl 2002, 314. 7 O tome svjedoče Einhardovi i Lorschski godišnjaci, a. 790 (= Kos 1902, 305). 8 Csendes 1970, 94. Doduše, vojni upad u avarsko područje izvršen je tek 20. rujna (Pohl 2002, 316, 462, bilj. 48; Deér 1967, 785, Sós 1973, 7 imaju 7. rujna, a Csendes 1970, 95 8. rujna). 9 Kos 1902, 313, bilj. 3, Ross 1945, 216 smatraju da Pipin nije sam vodio vojsku. Usp. i Pohl 2002, 316. Pipin je tada imao 14 godina, no u pohodu je sudjelovao i njegov godinu dana mlađi brat Ludovik (Život Ludovikov, c. 6), pa po svemu sudeći ne treba sumnjati i u Pipinovo izravno sudioništvo. Samim vojnim operacijama ravnali su furlanski i istarski vojvoda, zajedno s ostalim zapovjednicima. 10 Pohl 2002, 316 predmnijeva sredinu kolovoza. S druge strane, Grafenauer 1952a, 537 govori o jednodnevnom pohodu. Neki misle da se bitka vodila već 23. kolovoza (usp. Kos 1902, 313, Šišić 1925, 302, Grafenauer 1952a, 537, 1964, 406, Deér 1967, 724, Margetić 2001a, 85), ali u vrelu stoji samo da su tog datuma franačke snage stupile na avarsko područje (usp. i Csendes 1970, 95). Ipak, s obzirom na to da je za pobjedu Karlo doznao prije 7. rujna kako proizlazi iz njegova pisma, vojni sraz se morao dogoditi nedugo poslije 23. kolovoza. 11 Usp. Karlovo pismo (= Rački 1877, 296-297, Kos 1902, 313, Ančić 2000b, 272). 12 Lorschski godišnjaci, a. 791 (= Rački 1877, 296, Kos 1902, 309): ipse introivit Illyricum et inde in Pannonia. Hauptmann 1915, 267-268, 1929, 340 ustvrdio je da je et inde in Pannonia dodatak drugog pisca, što prihvaća i Grafenauer 1952a, 538. No, Margetić 2001a, 80-83 je uvjerljivo dokazao da takva pretpostavka ne stoji. 13 Štih – Simoniti 2004, 52. Margetić 2001a, 85 misli da je franačko-avarska granica bila u široj okolici Trsta, što temelji na zaključku da je još i Tarsatika stajala pod avarskom vlašću jer je furlanski vojvoda Erik stradao u zasjedi tamošnjih žitelja tijekom rata protiv Avara (2001a, 78). O Erikovoj pogibiji svjedoče Einhard, Život Karla Velikog, c. 13, Einhardovi godišnjaci, a. 799 i ARF, a. 799, ali nigdje ne kažu da su njegovu smrti skrivili Avari. Doista je nevjerojatno da bi u ovo vrijeme avarska vlast sezala tako daleko na jug i da bi područje od Rijeke do Brseča potkraj 6

148


5. 4. 2011. 14:45:47


pod neposrednom vlašću držali prostor koji je uglavnom bio omeđen Sutlom i Savom, ali se njihov utjecaj bez sumnje širio duž cijele Posavine, obuhvaćajući i susjedne slavenske oblasti. Prema nekim istraživačima, prostor koji je stajao pod avarskom prevlašću sezao bi potkraj 8. stoljeća sve do Jadranske obale, a u takvom zaključku oslanjaju se na nalaze avarske materijalne kulture iz Dalmacije i na toponime s osnovom obrov za koje vjeruje da se odnose na Obre, slavensko ime za Avare.14 Međutim, nalazi avarske provenijencije u Dalmaciji vrlo su rijetki,15 pronađeni su kod Biskupije kraj Knina, na Duvanjskom polju, u Smrdelju sjeverozapadno od Skradina i na otoku Šipanu kod Dubrovnika, a pripadaju kasnoavarskom dobu, te na još dva pobliže neodređena lokaliteta.16 Na temelju tako malog uzorka doista nije uputno govoriti o nazočnosti predstavnika vrhovne avarske vlasti koji su nadzirali slavensko pučanstvo. Čak i ako se prihvati pretpostavka da je u uništenom grobu otkrivenom u Smrdelju bio pokopan Avarin,17 to ne znači da je riječ o osobi koja je predstavljala avarsku vlast. Uostalom, predmeti su mogli doći i trgovačkom razmjenom te biti u uporabi i kod slavenskog stanovništva, što ponajprije govori o kulturnim utjecajima.18 Mnogo veća učestalost toponima koji u sebi sadrže osnovu obrov naizgled se čini snažnijim argumentom u prilog tezi o avarskoj prisutnosti u Dalmaciji.19 No, barem jednako utemeljeno, ako ne i vjerojatnije jest objašnjenje da su spomenuti toponimi potekli od riječi obrovati (opkopati, providjeti opkopom, utvrditi), što prethodnoj argumentaciji sasvim jasno oduzima na uvjerljivosti.20 Napokon, ne stoji sasvim niti tvrdnja o oskudnosti nalaza avarske provenijencije koji bi potkrijepili granicu Avarskog Kaganata na Savi.21 Prividno malen broj takvih nalazišta prvenstveno je posljedica toga što još nema sustavnih arheoloških istraživanja. Ipak, i dosadašnja otkrića iz Međurječja omogućuju da se stvori zaključak o postojanju granice u srednjoj i donjoj Posavini (dakako, granicu ne treba razumjeti u strogom, suvremenom smislu riječi). Avarski se utjecaj širio i izvan tih okvira, zahvaćajući i u krajeve južno od Save, što je ovisilo o mjesnim prilikama. Upravo kao što je pojas između Soče i gornje Save tvorio granicu prema Italiji, tako je još i širi pojas u današnjoj Bosni i Hercegovini i manjim dijelom u gorskoj Hrvatskoj predstavljao crtu razdvajanja prema bizantskoj Dalmaciji i bizantskim saveznicima među

14

17 15 16

18 19

20 21

8. stoljeća priznavalo avarsko vrhovništvo, kao što misli Margetić 2000a, 79. Klaić 1975, 168 i Bertoša 2003, 120 tvrde da su Erika usmrtili Hrvati kao avarski saveznici, čime se približavaju Margetićevim stavovima (usp. i Brandt 1980, 231). No, čini se da u Erikovoj smrti treba vidjeti utjecaj Bizanta (Goldstein 1992, 152, Pohl 2002, 321; usp. i Budak 1994b, 15, 2003a, 63). Margetić 2001a, 92-99. Pritom odbacuje mogućnost da bi avarska južna granica ležala na Savi jer je, kako smatra, ne potkrepljuju dovoljno brojni arheološki nalazi. Ovo priznaje i sam Margetić 2001a, 98. Kovačević 1977, 92, Szentpéteri 2002, 105. Ondje je pronađena pozlaćena brončana pojasna garnitura, u blizini ranohrvatskih grobova (usp. Belošević 1980, 65, 97, Jurić 1981, 182, Szentpéteri 2002, 319). Usp. Suić 1977, 98. Ovo mišljenje bio je iznio još Šišić 1925, 678-680, proširio Kovačević 1966, 70-76, 1977, 92-93, a Grafenauer 1969, 48 mu je priznao stanovitu utemeljenost. Usp. Suić 1977, 97-98, Goldstein 1995, 84. Margetić 2001a, 98 misli da bi se o granici moglo govoriti da u Slavoniji postoji više nekropola s konjaničkim grobovima. 149


5. 4. 2011. 14:45:48


istočnojadranskim Slavenima. Avari nikad nisu težili osvojiti krajeve južno od Save koji su im kao konjaničkom narodu bili i teško pristupačni. Otuda nije slučajno što se područje avarske vlasti i utjecaja poklapa s panonskim i peripanonskim prostorom. U slovenskoj je historiografiji uvriježen stav da su Franci tijekom pohoda 791. godine prodrli samo u gornju Posavinu.22 Nasuprot tomu, prema nekima bi franačke snage napredovale sve do Sirmija, za koji se vodila i bitka.23 U hrvatskom povjesništvu uzima se da je Pipinova vojska nadirala preko današnjeg slovenskog i hrvatskog ozemlja, prodrijevši u avarsku Panoniju,24 a sličan je zaključak iznesen i u srbijanskoj historiografiji.25 Na prvi pogled teško je pomiriti i navode izvora. S jedne strane, donosi se vijest o uspješnoj bitki nakon čega se franački odredi vraćaju,26 a opet pripovijeda se i da su opustošili i popalili avarsku zemlju jednako kao i franačke vojske na sjeveru čiji je pohod trajao 52 dana.27 Stoga su neki istraživači ustvrdili da je drugi navod nepouzdaniji i da je u udaru južne franačke vojske pala samo jedna pogranična utvrda.28 Iznesena je i pretpostavka da se zapravo radilo o dvije navale: u prvoj u kolovozu pala bi pogranična utvrda, a u drugoj u rujnu i listopadu Pipinova vojska bi prodrla dublje u Panoniju.29 Kako se čini, Pipinovo nadiranje nije bilo tako dalekosežno, a s druge strane ni sporedno kao što bi se dalo pomisliti.30 Može se pretpostaviti da je poglaviti cilj prodora s juga bio iskušati jakost protivnika i zavarati ga u vezi s glavnim smjerom udara, ali i učvrstiti franačke položaje u pograničnim oblastima.31 U napredovanju su se franačke čete jamačno koristile starim rimskim cestovnim pravcem kojim su i Avari stizali do Italije: od Akvileje preko Emone do Petoviona.32 Vjerojatno je taj prostor mišljen pod “Ilirikom” koji se spominje u Lorschskim godišnjacima,33 iako je bilo izneseno mišljenje da se radi o brdovitim predjelima između jadranske obale i Sa Usp. Grafenauer 1964, 406, Štih – Simoniti 2004, 53. Vidi i Hauptmann 1929, 337-338, Kos 1955, 97. 23 To je mišljenje 1904. godine izrazio Sándor Márki u Szent Paulinus és az avarok (usp. Sós 1973, 6, Bowlus 1995, 49). 24 Šišić 1925, 302: preko Kranjske i južne Štajerske u jugozapadnu “Ugarsku” (zacijelo se misli Mađarska), Brandt 1980, 229-230: preko Istre, Slovenije i Hrvatske u Donju Panoniju, Goldstein 1995, 142: preko slovenskog i hrvatskog teritorija u avarsku državu. 25 Kovačević 1977, 94: preko Krasa i Posavine u Panoniju. 26 Karlovo pismo (= Rački 1877, 297, Kos 1902, 313, Ančić 2000b, 272): Et expoliaverunt ipsum valum et sederunt ibidem ipsa nocte vel in crastina usque hora diei tertia. Et acceptis spoliis reversi sunt in pace. 27 Lorschski godišnjaci, a. 791 (= Rački 1877, 296, Kos 1902, 309): (...) et fecerunt ibi similiter, vastantes et incedentes terram illam, sicut rex fecit cum exercitu suo ubi ipse erat. 28 Usp. Pohl 2002, 462, bilj. 52. Također i Deér 1967, 784. 29 Margetić 2001a, 85-86 i bilj. 171. Riječ je o ničim potkrijepljenoj hipotezi jer se u izvorima nigdje ne spominju dva Pipinova pohoda. 30 Sós 1973, 6 ispravno naglašava da je južna vojska izvojevala najvažniju bitku cijelog vojnog pothvata protiv Avara i osvojila važno avarsko uporište, iako ga ona smješta u samo pograničje. 31 Vidi str. 151, uz bilj. 36. Usp. i Margetić 2001a, 84-85. 32 Tako i Šišić 1925, 302. Margetić 2001a, 84 misli da je franačka vojska stupala od Tarsatike do Senja i potom prema Sisku ili kroz Liku i dolinom Une u današnju Slavoniju. 33 Moisačka kronika, a. 791 (= Kos 1902, 310) također spominje Ilirik, ali ne i Panoniju. Već je Kos 1902, 307, bilj. 3, 313, bilj. 3 ustvrdio da se pod pojmom “Ilirika” u ovom slučaju mogu skrivati samo slovenske zemlje, što je prihvatio i Šišić 1925, 302, bilj. 10. 22

150


5. 4. 2011. 14:45:48


ve.34 Prispjevši do nekadašnjeg prometnog čvorišta u Petovionu, Franci su skrenuli u Podravlje, jer je upravo uz Dravu vodila najvažnija južnopanonska kasnoantička prometnica, koja je još mogla poslužiti za kretanje vojske. Ovdje bi počinjala “Panonija” iz Lorschskih godišnjaka. Ne čini se vjerojatnim da je Pipinova vojska napredovala u jugozapadnu Mađarsku jer bi tada prilično odmaknula od polazišta i više ne bi djelovala u “pograničju” (illa confinia iz Karlova pisma). Iz istog je razloga neprihvatljiva pretpostavka o nadiranju sve do Sirmija, čime bi se vojska našla preduboko na neprijateljskom području. Jednako tako nisu uvjerljiva mišljenja da su se Franci zadržali samo u gornjoj Posavini ili u uskom pograničnom pojasu, budući da vrela ističu da je prodor izvršen u Ilirik i u Panoniju, a osim toga sam Karlo u svom pismu jasno kaže da su se čete usmjerile u avarske krajeve (perrexerunt infra fines ipsorum sc. Avarorum). Da su se franački odredi kretali Podravljem, dalo bi se zaključiti i na temelju toga što su se Franci, kad god su to mogli, nastojali poslužiti velikim riječnim tokovima kakav je, uz Dunav i Savu, bila Drava.35 Zacijelo su u Podravlju franački odredi naišli na prvo avarsko uporište, gradište s obrambenim nasipom (vallum). Arheološki su nalazi upravo u varaždinskom, ludbreškom i koprivničkom dijelu Podravine pokazali veću usredotočenost ostataka avarskodobne materijalne kulture. Možda se u vezu s ovim pohodom može dovesti otkriće avarske sablje, dugog bojnog noža i sjekira iz okolice Koprivnice. Kad su franačke postrojbe svladale avarsku obranu i osvojile utvrdu, odlučile su se na povratak, što je možda bilo i unaprijed određeno. Budući da je južna vojska raspolagala manjim snagama, zacijelo je taktičkim planom bilo predviđeno da se ne udaljava odviše od franačkih granica i da ne napreduje dalje čim naiđe na otpor. Naime, Karlo u pismu spominje svoju zapovijed da se južna franačka vojska (illa scara nostra) iz Italije (de Italia) usmjeri u dijelove Avarije (pergere partibus Avariae), ali i da se pritom zadrži na granicama (in illa confinia resdendum). Iz ovoga proizlazi da je jedan od ciljeva bila i uspostava franačke vlasti u pograničju duž Save i Drave.36 Tijekom povlačenja Franci su ognjem i mačem poharali krajeve kojima su prolazili, očigledno u nakani da zastraše mjesno stanovništvo i pokažu potpunu nesposobnost avarske vlasti koja nije u stanju zaštititi svoje žitelje i podanike. Tomu da su se Franci na povratku pozabavili i pustošenjem ne proturječi napomena iz Karlova pisma da su se vratili u miru (reversi sunt in pace). Time se zacijelo htjelo reći da im se putem nitko više nije suprotstavio.37 Margetić 2001a, 84. To ga je ponukalo da pravac kretanja franačke vojske pomakne prema jugoistoku, do Tarsatike i Senja. No, teško je vjerovati da bi Franci umjesto već dobro poznate, glavne prometnice prema Panoniji odabrali sporedan put koji ih je vodio kroz nesigurna, brdska područja, pri čemu bi se dodatno udaljavali od oblasti koje su stajale pod njihovom izravnom vlašću. 35 Usp. Ančić 2000a, 74. Također i Bowlus 1995, 53. 36 Klaić 1975, 168 također govori o pripajanju dijela Posavine. Margetić 2001a, 88 iznosi mišljenje da je Pipinov pohod izuzeo od avarske vlasti i Posavinu i dalmatinske Hrvate. 37 Usp. i Pohl 2002, 317 u vezi s udarcem koji je zadobio ugled avarskih vlastodržaca budući da se nisu oprijeli franačkom prodoru. Bowlus 1995, 49, 55 misli da su Franci u napadu 791. godine uživali snažnu podršku Slavena nezadovoljnih avarskom vlašću, ali to povezuje s hipotezom o dubokom franačkom prodoru međurječjem Save, Drave i Dunava. Vjerojatnije je ipak da je prelazak pojedinih slavenskih skupina na franačku stranu bio posljedica pohoda. 34

151


5. 4. 2011. 14:45:48


Nepovoljni učinci franačkog pohoda na unutrašnje prilike u Avarskom Kaganatu ubrzo su postali jasni. Trzavice su 795. godine prerasle u otvoren međusobni rat u kojem su poginula oba avarska poglavara, kagan i jugur. Još iste su se godine pred Karlom pojavili poslanici trećeg avarskog vrhovnika, tuduna, koji je ponudio da će se podvrgnuti franačkoj vlasti i prihvatiti kršćanstvo.38 Franački kralj, koji je od 793. godine bio zauzet vojevanjem protiv Sasa, što ga je odvuklo od avarskog rata,39 nije mogao ne iskoristiti ovu očiglednu slabost protivnika. Pripremu udara protiv Avara prepustio je furlanskom vojvodi Eriku koji je zasnovao prepad duboko u avarsko područje, a njegovu izvedbu povjerio slavenskom vođi Vo(j)nomiru (Wonomyrus), odabranom za pothvat zacijelo stoga što je mogao predviđenu četu dovesti do odredišta i poslužiti kao osoba za vezu s mjesnim slavenskim stanovništvom. Budući da Vo(j)nomiru u samom izvoru nije pridijeljen nikakav naslov nego je određen jedino općenitim slavenskim etnikom,40 historiografskim je domišljanjima bio pretvoren u slovenskog kneza ili plemenskog poglavara41 odnosno u hrvatskog kneza.42 Kako nema stvarnih podataka kojima bi se mogao pobliže utvrditi Vo(j)nomirov etnički identitet i položaj koji je zauzimao, ostaje otvoreno pitanje je li uopće nosio kneževsku čast ili je samo bio u vojnoj službi vojvode Erika.43 Na čelu odreda sastavljena od ljudi furlanskog vojvode44 Vo(j)nomir je u jesen 795. prodro do avarskog hringa u međurječju Dunava i Tise i dijelom ga opljačkao.45 Nakon ovog pothvata nestaje iz povijesnih zapisa. Taj je uspjeh otvorio širom vrata još opsežnijoj vojnoj akciji sljedeće godine. Dodatno je uvjerio i tuduna kako je pobjeda Franaka neupitna pa je on pohitao i osobno se pokoriti Karlu. U međuvremenu su u ljeto 796. postrojbe italskog kralja Pipina bez otpora napredovale u avarsko područje, Goldstein 1995, 142 tuduna pogrešno pretvara u avarskog kagana imenom Tudun. Doduše, to ne znači nužno da su izostali manji upadi na avarsko područje kako bi se održao pritisak na Avare, iako izvori o tome ne javljaju (usp. Bowlus 1995, 54-55). 40 ARF, a. 796 (= Rački 1877, 298, Kos 1902, 326): Wonomyro Sclavo. 41 Usp. Kos 1902, 325 i bilj. 3, Grafenauer 1952a, 459, 538, 1964, 406, koji smatra da je dolazio iz gornje Posavine. Da je mogao biti slovenski knez, drži i Kos 1955, 98. Štih – Simoniti 2004, 53 misle da je možda bio knez Karniolaca (Kranjaca) u gornjoj Posavini (istu pretpostavku iznose Katičić 1989, 301, bilj. 7 i Wolfram 1995, 82, 306). 42 Ljubić 1878, 119, Šišić 1925, 303: od 791. godine pod Francima, Ferjančić 1959, 32, bilj. 91, Waldmüller 1976, 519-520, Goldstein 1995, 142: možda prethodnik Ljudevita Posavskog (usp. i Dvornik 1964, 96), Tomičić 1997b, 61, Marković 2002, 60. 43 Usp. Bowlus 1995, 55, Katičić 1998, 209, Budak 2001, 70, Pohl 2002, 318, Budak – Raukar 2006, 98. Također i Klaić 1975, 168. Prema Brandtu 1980, 230 bio je knez neutvrđene zemlje, a prema Kovačeviću 1977, 95 slavenski knez. Budak 1994b, 15, 2003a, 63 i Ančić 2000a, 75 govore o knezu Vo(j)nomiru koji se sa slavenskim četama bori na franačkoj strani, ali vrela ne spominju sudjelovanje Slavena nego ljude furlanskog vojvode koji su upućeni s Vo(j)nomirom (ARF, a. 796 = Rački 1877, 298, Kos 1902, 326: Heinricus dux Foroiulensis missis hominibus suis cum Wonomyro Sclavo). 44 Vojvoda Erik vjerojatno nije osobno sudjelovao u napadu (usp. Csendes 1970, 100, Bowlus 1995, 55, Pohl 2002, 319; Ross 1945, 218, bilj. 3 ostavlja otvorenom mogućnost o njegovom osobnom sudjelovanju, dok ga Váczy 1972, 411 uzima kao činjenicu). 45 Avenarius 1974, 183 misli da je Vo(j)nomir opljačkao jedan od najvažnijih avarskih hringova u srijemskoj Panoniji. No, nema sumnje da se radilo o sjedištu kagana (usp. Pohl 2002, 306308). 38 39

152


5. 4. 2011. 14:45:48


vjerojatno ponovno Podravljem, glavnom južnopanonskom prometnicom koja je vodila prema Sirmiju.46 Putem su im se pridružile bavarska i alamanska pojačanja koja je uputio Karlo Veliki.47 Vojska je zastala zacijelo u Srijemu, gdje je Pipin uz Dunav dao podići tabor.48 Ondje se ubrzo pojavio novi kagan, čiji je izbor po svemu sudeći bio ubrzan tudunovim otpadništvom, te se predao. Dio se Avara nije s tim pomirio nego se radije povukao preko Tise, očito u očekivanju daljnjeg razvoja događaja. Pipin je nato prešao Dunav i usmjerio se prema tada već napuštenom avarskom hringu, temeljito ga je oplijenio i naposljetku razorio. Što se tiče vremena koje je franačka vojska provela u taboru na desnoj dunavskoj obali, u Godišnjacima Franačkog Kraljevstva stoji kako je Pipin ocu uputio dva poslanstva: u prvom ga je izvijestio o dolasku kagana i ostalih avarskih prvaka, a u drugom mu javlja da je zauzeo hring.49 Očito je između ova dva događaja moralo proteći određeno vrijeme. Lorschski godišnjaci pak navode da je Pipin prešao Dunav i potom stigao do avarskog hringa, ostavljajući jasan dojam da se to dogodilo u jednom neprekinutom slijedu.50 Otuda se može zaključiti da je Pipin sa svojim četama proboravio kratko vrijeme s desne obale Dunava, a nakon što je primio kaganovu predaju, prebacio se preko rijeke i stigao do hringa. Otvoreno je pitanje gdje je prešao Dunav. Prema jednom mišljenju, učinio je to kod ušća Save.51 No, ako se prethodno kretao uz Dunav, nekadašnjom rimskom cestom uz limes, što je možda i vjerojatnije s obzirom na franačku naviku da se služe riječnim tokovima u vojne svrhe, mogao je prelazak obaviti i na ranijoj točci.52 Vrijedi istaknuti i to da se u Godišnjacima Franačkog Kraljevstva Panonija i u vezi s Vo(j)nomirovim upadom i s Pipinovim pohodom navodi u množini (in Pannonias), što dakako upućuje na poznate dvije franačke Panonije, Gornju sjeverno od Drave i Donju južno od Drave. Kad se pak spominje Pipinov povratak s pohoda, isti izvor kaže da se on vraćao “iz Panonije” (e Pannonia).53 Komplementarni Einhardovi godišnjaci u oba slučaja imaju Panoniju u jednini (de Pannonia, in Pannonia).54 Čini se da se u Godišnjacima Franačkog Kraljevstva rabi množina kako bi se naglasila činjenica da su Vo(j)nomir i Pipin djelovali na cijelom području koji je tada obuhvaćao Avarski Kaganat, a koji je poslije razdijeljen u dvije Panonije, pa se može s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da su obojica prolazila Međurječjem odnosno budućom Donjom Panonijom. U Godišnjacima Franačkog Kraljevstva Panonija u jednini odnosi se na cijelu panonsku granicu, dok Einhardovi godišnjaci koriste dosljedno jedninu jer 796. godine razdioba na dvije Panonije nije još bila provedena.55 Usp. Csendes 1970, 101. Bowlus 1995, 56 spominje Donju Panoniju. Za pregled mišljenja usp. Sós 1973, 7, bilj. 18. 47 Bowlus 1995, 55-56. 48 Pohl 2002, 319. 49 ARF, a. 796 (= Kos 1902, 334-335). 50 Lorschski godišnjaci, a. 796 (= Kos 1902, 335). 51 Csendes 1970, 101. 52 Tomičić 2000b, 151 drži da se poslužio prijelazom kod Iloka. 53 ARF, a. 796 (= Kos 1902, 326, 334, 335). 54 Einhardovi godišnjaci, a. 796 (= Kos 1902, 326, 335). 55 Sós 1973, 19. Vidi i kasnije u tekstu, str. 155. 46

153


5. 4. 2011. 14:45:48


Ovim je franačkim vojnim djelovanjima i prikazima sile avarska moć potpuno slomljena, premda volja za otpor nije bila sasvim skršena. Još neko vrijeme vodile su se borbe koje su pokazale svu ranjivost franačkog položaja u Panoniji sjeverno od Drave. Napokon, nakon neugodnih udaraca koje su Franci 799. i 802. godine pretrpjeli na bojnom polju, ugušena je pobuna pod tudunovim vodstvom i on se ponovno pokorio: osobno se zajedno s mnogim Slavenima i Avarima 803. godine predao sada već caru Karlu u Regensburgu. Panonija je konačno bila podvlašćena.56 Južnopanonski prostor dospio je pod franačko gospodstvo vjerojatno još 796. godine. Čini se da su se tamošnji Slaveni i Avari bez osobitog protivljenja podvrgnuli franačkom vrhovništvu, a nisu bili ni jače zahvaćeni ustankom koji je predvodio tudun, budući da su se borbe vodile na prostoru sjeverno od Drave. Umirenosti Međurječja zacijelo su pridonijeli i pohodi furlanskog vojvode Erika i kralja Pipina 797. godine u Panoniji.57 Na taj zaključak upućuje i činjenica što je furlanski vojvoda 799. godine mogao ratovati protiv bizantskog priobalja u Liburniji. Doduše, s franačkoga gledišta potpuno je pokoravanje cijele Panonije uslijedilo uistinu tek poslije ugušenja tudunove pobune. Ovo bi se možda dalo iščitati iz navoda u Lobbeskim godišnjacima da je 803. godine pod Karlovu vlast svedena Panonija zajedno sa susjednim kneževinama (cum finitimis regnis).58 To bi značilo i da je u Međurječju do tog vremena već uspostavljena vazalna slavenska kneževina.59 Može se pretpostaviti da je franačka vlast u Međurječju sezala sve do utoka Save u Dunav, dakle da je obuhvatila gotovo puni opseg nekadašnjih južnopanonskih rimskih pokrajina, iako se obično uzima da je jugoistočna franačka granica sezala do Fruške gore.60 Takvo rasprostiranje bi se dalo naslutiti i po pojedinim arheološkim nalazima.61 Osim toga, Sirmij se spominje kao jedno od mjesta koja su stajala O slomu Avarskog Kaganata usp. Deér 1967, 785-792, Avenarius 1974, 183-186, Wolfram 1987, 258-260, Pohl 2002, 318-323. Sumarno Budak 2001, 64-74. Franačke su vlasti 805. godine uspostavile vazalnu avarsku kneževinu koja je obuhvatila područje Panonije zapadno od Dunava i uz neophodnu franačku potporu potrajala do 828. godine (usp. i Sós 1973, 21-22, Bóna 1985b, 158). 57 Usp. Pohl 2002, 320. 58 Lobbeski godišnjaci, a. 803 (= Kos 1906, 17). 59 Usp. Wolfram 1987, 267. Tomičić 2000b, 158 računa franačko pripajanje Međurječja i postanak Donjopanonske kneževine tek od Aachenskog mira 812. godine. Goldstein 1995, 143 misli da su među Slavenima i Avarima koji su se podložili Karlu 803. godine u Regensburgu (Einhardovi godišnjaci, a. 803 = Kos 1906, 17) bili i Slaveni iz panonske Hrvatske. No, iz konteksta ove vijesti slijedi da je riječ o Slavenima i Avarima u tudunovoj pratnji, što isključuje sudjelovanje slavenskih i avarskih skupina južno od Drave. Ipak, čini se da je i donjopanonski knez morao izraziti pokornost, ako je suditi po vijesti iz Lobbeskih godišnjaka (vidi prethodnu bilješku). 60 Usp. Klaić 1975, 168, Brandt 1980, 230, Goldstein 1995, 143, Tomičić 2000b, 152). Šišić 1925, 304 spominje Srijem (usp. i Štih – Simoniti 2004, 56), a i Marković 2002, 60 drži da se franačka vlast, doduše u Hrvatskoj (!), prostirala do ušća Save u Dunav, dok je Ferjančić 1969, 47 širi do Drave i Dunava. 61 Ukrasni motivi na avarskoj pojasnoj garnituri pronađenoj u Zemun Polju nadomak Zemuna pokazuju utjecaj kršćanstva, što se objašnjava prodorom franačke vlasti (vidi str. 140, bilj. 147). 56

154


5. 4. 2011. 14:45:48


pod furlanskim vojvodom Erikom,62 Fruška gora u Srijemu vjerojatno nosi u svom nazivu uspomenu na Franke,63 a čini se da daleki odjek nekadašnje franačke nazočnosti u prostoru između Dunava i Save čuva i bizantska povijesnospisateljska tradicija u imenu samog Srijema kao “franačke zemlje” (Φραγγοχώριον).64 S druge strane, mnogo je manje sigurno povezivanje etimologije Frankavile (Francavilla, Manđelos) s Francima, kao što se često misli,65 jer je vjerojatnije riječ o naselju s osobno slobodnim kolonistima kakva su nastajala širom Europe u razvijenom srednjem vijeku.66 Prema već ustaljenom načelu, franačka se vlast u pograničnim krajevima nije oslanjala isključivo na vlastite vojnoupravne oblasti nego i na zavisne državine kojima su ravnali mjesni knezovi. Pojedini podaci iz izvora daju naslutiti da je takva kneževina u Međurječju nastala i prije 803. godine, a nazivala se Donja Panonija (Pannonia Inferior). I u Godišnjacima Franačkog Kraljevstva i u Einhardovim godišnjacima se pod godinom 803. Panonija pojavljuje u množini (Pannoniarum causae, Pannoniae).67 Jednako tako i navodi iz Einhardova Života Karla Velikog i Saskog pjesnika koji se odnose na 803. godinu naglašavaju dvojinu Panonije (utraque Pannonia, Pannoniae utraeque).68 Ovo se može protumačiti kao jasan dokaz o postojanju dvije Panonije, Gornje i Donje, koje se u izvorima pod tim nazivima pojavljuju tek u vezi s kasnijim događajima.69 Važno je naglasiti da karolinški povijesni zapisi Panoniju u jednini koriste i poslije, a da pritom misle na panonsku granicu u cjelini. O postojanju slavenskih državina u Podunavlju svjedoče pod godinom 811. Godišnjaci Franačkog Kraljevstva i Maksimijanski godišnjaci, gdje se spominju “knezovi Slavena uokolo Dunava” (duces Sclavorum circa Danubium) koji posjećuju cara u Aachenu.70 Među njima je mogao biti i donjopanonski knez. Donjopanonski knez je u vojnoupravnom smislu neposredno bio podvrgnut furlanskom vojvodi (markgrofu), čija je nadležnost početkom 9. stoljeća sezala do srednjeg Paulin Akvilejski, Pjesma o vojvodi Eriku 2 (= Rački 1877, 301, Kos 1902, 362). Usp. i Györffy 1959, 12, Wolfram 1987, 267, Budak – Raukar 2006, 99. 63 Fruška gora bi značilo Franačka gora, mons Francorum (usp. Rački 1881a, 107, Šišić 1925, 304, bilj. 13, Györffy 1959, 12, bilj. 13, Jireček 1959a, 525, Tomičić 2000a, 297, Marković 2002, 60; također i Wolfram 1985, 140, 1995, 310). 64 Naziv bilježi Niketa Honijat, 18, 1-4, 92, 22-25, 127, 5-7 (= VIINJ IV, 118-119, 131), koji jasno kaže da je riječ o području između Save i Dunava. Usp. Rački 1881a, 107, Šišić 1925, 304, bilj. 13, Györffy 1959, 12, bilj. 13, Jireček 1959b, 525, Kalić 1971a, 118-119, bilj. 14, Goldstein 1995, 159. Guldescu 1964, 94 naziv pogrešno proteže na područje od Drave do Jadranskog mora. Franci po kojima je Srijem iz bizantskog gledišta primio novo ime po svoj su prilici germanski doseljenici prispjeli tijekom 9. stoljeća, poglavito Bavarci (vidi sljedeće poglavlje, str. 182-183). Ova pretpostavka nije obesnažena ni činjenicom da su se i u drugoj polovini 11. stoljeću na ovaj prostor doseljavali pridošlice sa zapada, kao što svjedoči Albert iz Aachena, 1.8, spominjući u Srijemu “franačke došljake” (advenae Franci). 65 Usp. i Klaić 1983, 22, 25 66 Goldstein – Grgin 2006, 228-229. Također i Andrić 2005c, 34-35. 67 ARF, a. 803, Einhardovi godišnjaci, a. 803 (= Kos 1906, 17). 68 Einhard, Život Karla Velikog, c. 15, Saski pjesnik, 5, 195 (= Kos 1906, 18). 69 Usp. i Bóna 1985b, 151-152. Također i Sós 1973, 17-20. 70 ARF, a. 811, Maksimijanski godišnjaci, a. 811 (= Kos 1906, 40). 62

155


5. 4. 2011. 14:45:49


i donjeg toka Drave.71 Današnje Međimurje i Baranja bili su pak podređeni prefektu Istoka (Oriens),72 a od 805. godine nalazili su se pod formalnim vrhovništvom vazalnog avarskog kagana.73 Dok je dakle sa sjevera i istoka Donjopanonska kneževina bila omeđena Dravom i Dunavom, njezinu zapadnu odnosno južnu granicu činile su po svemu sudeći Sutla, Krka, Gorjanci, Kupa i Sava.74 Južna se međa Donjopanonske kneževine vjerojatno sasvim poklapala s južnom granicom jurisdikcijskog područja Furlanske markgrofovije.75 U historiografiji bila su iznesena mišljenja da je kneževina sezala do Ptuja i Rabe na sjeverozapadu ili da se čak prostirala u zapadnim dijelovima Panonske nizine do Rabe sa sjedištem kod Blatnog jezera, dok je na jugu dopirala do Save.76 Međutim, u oba je slučaja riječ o uobičajenoj zabuni u vezi s razlikovanjem dodravske (starije) Donje Panonije od prekodravske (mlađe) Donje Panonije. Usp. Pirchegger 1912, 274-276, Sós 1973, 15-17, 22, Bóna 1985b, 152, Wolfram 1987, 265, 267, 1995, 182 i bilj. 463. Drukčije Hauptmann 1915, 270-276, 1920, 210-220. 72 Furlanski markgrof i prefekt Istočne marke imali su podijeljenu odgovornost u zaštiti granice u Panoniji jer se skupno navode kao comites et Avarici limitis custodes, comites ac Pannonici limitis praefecti i custodes Pannoniarum (usp. Sós 1973, 16, Bóna 1985b, 152). 73 ARF, a. 805 (= Kos 1906, 29): Et misit caganus unum de optimatibus suis, petens sibi honorem antiquum, quem caganus apud Hunos habere solebat. Cuius precibus imperator adsensum praebuit et summam totius regni iuxta priscum eorum ritum caganum habere praecepit, “I poslao je kagan jednog od svojih odličnika, tražeći za sebe staru čast koju je kagan obično imao među Hunima (Avarima). Car je dao pristanak na njegove zamolbe i odredio da kagan ima vrhovništvo u cijeloj kneževini prema starom njihovom običaju”. Fuldski godišnjaci, a. 803 (= Kos 1906, 29): (...) Cagano per legatos suos petenti ab imperatore concessus est honor antiquus, quem Caganus apud Hunos iuxta priscum eorum ritum habere solebat, “kaganu, koji je to preko svojih poslanika tražio od cara, dodijeljena je stara čast koju je kagan kod Huna (Avara) obično imao prema starom njihovom običaju”. Vidi i str. 154, bilj. 56. 74 Rački 1877, 321, 1881a, 106-107, Bóna 1985b, 152, Goldstein 1995, 159, Budak – Raukar 2006, 99. Pretpostavka je da se zapadna granica uglavnom poklapala s granicom kasnorimske pokrajine Panonije Savije. Da je Kupa, uz Savu, činila južnu granicu svjedoči činjenica što je dalmatinski knez Borna dočekao donjopanonskog kneza Ljudevita na toj rijeci: Borna vero dux Dalmatiae cum magnis copiis ad Colapium fluvium Liudewito ad se venienti occurens in prima congressione a Guduscanis deseritur, “Knez Dalmacije Borna je pak s velikim snagama navalio na rijeci Kupi na Ljudevita koji mu je dolazio ususret, ali su ga u prvom srazu napustili Guduščani” (ARF, a. 819 = Rački 1877, 322, Kos 1906, 52); Fugatus a Baldrico Liudewitus, Bornae occurit Dalmatiae duci ad Colapium fluvium consistenti, “Kad ga je u bijeg natjerao Baldrik, Ljudevit je udario na kneza Dalmacije Bornu koji se postavio na rijeci Kupi” (Život Ludovikov, c. 32 = Rački 1877, 322, Kos 1906, 53). 75 Usp. Wolfram 1987, 262. 76 Prvo mišljenje iznio je Goldstein 1995, 159, a drugo Ančić 2000a, 81 (slično već 1997, 12 i bilj. 24), pripisujući taj opseg vremenu kneza Ljudevita. Donja Panonija koju zapravo misli Goldstein nastala je tek poslije 828. godine na prostoru između Dunava, Drave i Rabe, a njezin pandan, Gornja Panonija, bila je na istoku omeđena Rabom (usp. Sós 1973, 22-23, Bóna 1985b, 151, 153, Wolfram 1995, 81). Osim toga, ni Goldstein niti Ančić nisu u obzir uzeli činjenicu da je u mađarskoj Transdanubiji od 805. godine egzistirala zavisna avarska kneževina. Ovdje vrijedi istaknuti kako Budak 2000, 395 tumači da Ančić 1997. smješta i Ljudevitovu kneževinu na prostor današnje Slovenije, u susjedstvo Karantanaca, no Ančić to izričito kaže samo za Braslavovu “državinu između Drave i Save” (regnum inter Dravum et Savum). 71

156


5. 4. 2011. 14:45:49


Prostor južno od Save jamačno je također bio uređen tako da zadovolji franačke vojnostrateške potrebe, ali o tome se ne zna ništa pobliže. No, može se pretpostaviti da je franačka vlast uspostavila dobre odnose s mjesnim slavenskim vođama. Opseg slavenske Donjopanonske kneževine, koja se širila cijelim Međurječjem, jasno pokazuje da su Franci bili u uvjerenju kako im otamo ne prijeti nikakva opasnost. Jednaku logiku pokazali su i u vezi s oživljavanjem Avarskog Kaganata, sada u položaju vazalne kneževine. Ovo bi u konačnici odgovaralo i tadašnjem franačkom ustroju panonske granice, koja je bila podijeljena na dvije velike već spomenute vojnoupravne oblasti, Furlansku markgrofoviju i Istočnu prefekturu. Međutim, postojanost sustava koji se oslanjao i na gentilne političke tvorbe ovisila je i o njihovoj stabilnosti. Postupno su sukobi između slavenskih i avarskih skupina uzeli dovoljno maha da budu pribilježeni u franačkim zapisima. Za 811. godinu donosi se podatak o dolasku predstavnika avarske i slavenske vlastodržačke elite caru Karlu u Aachen kamo su bili poslani po nalogu franačkih vojskovođa koji su upućeni u Panoniju s vojskom očigledno da smire narasle napetosti.77 Među slavenskim kneževima iz Podunavlja, koji su tom prigodom stupili pred posvećeno carevo lice, vjerojatno je bio i donjopanonski knez.78 Na njegovom vladavinskom području također je bilo Avara, a franačkim je vlastima bez sumnje bilo stalo do toga da se slavensko-avarski sporovi ne produbljuju niti produljuju. To je iz očitih razloga osobito bilo bitno u pograničnim krajevima. Zacijelo isto je na umu imao i ostrogotski kralj Teoderik Amalac kad je u ondašnjoj Sirmijskoj Panoniji prije puna tri stoljeća nastojao primiriti trzavice između mjesnih Rimljana i barbara.79 Napokon, može se pretpostaviti da je Aachenskim mirom 812. godine Bizant Francima prešutno priznao vlast i u Panoniji, barem dok ne svanu bolji dani.80

Ustanak u Donjopanonskoj kneževini Poredak koji je zaveo Karlo Veliki činio se dovoljno čvrstim u času njegove smrti potkraj siječnja 814. Njegov sin Ludovik (814.–840), poznat pod nadimkom Pobožni, okrunjen je za sucara još u rujnu 813. tako da je smjena na prijestolju protekla glatko. Kao što je i red, u ljeto 815. pojavili su se u Paderbornu “svi prvaci i poslanici istočnih Slavena” (omnes orientalium Sclavorum primores et legati) kako bi se poklonili novom vladaru,81 među kojima su mogli biti i poklisari donjopanonskog kneza.82 Čini se da bismo u njemu već mogli gledati Ljudevita (Liudewitus) koji je franačke vlasti vrlo brzo stavio na sto muka. Njegovo je središte najvjerojatnije bio “grad Siscija” (civitas Siscia).83 Odabir je bio svrhovit i pokazivao je očitu svijest o dugoj tradiciji toga naselja ARF, a. 811 (= Kos 1906, 40). Usp. Deér 1967, 778, Pohl 2002, 323. Ovo nije prvi slučaj avarsko-slavenskih sukoba. Godine 805. bio se pred carem u Aachenu pojavio i avarski kapkan Teodor koji je zbog slavenskih napada izmolio od franačkog vladara nova selišta na prostoru između Savarije i Karnunta (usp. Deér 1967, 774, Pohl 2002, 302, 322). 78 Vidi str. 155, uz bilj. 70. 79 Vidi str. 97, 99. 80 Usp. Brandt 1980, 236, Raukar 1997, 26. 81 ARF, a. 815, Život Ludovikov, c. 25 (= Rački 1877, 316, Kos 1906, 44-45). 82 Usp. Rački 1877, 317, Kos 1906, XXXVII, 44, bilj. 4. 83 ARF, a. 822, Fuldski godišnjaci, a. 823 (= Rački 1877, 327, Kos 1906, 63). 77

157


5. 4. 2011. 14:45:49


kao pokrajinskog središta još iz kasnorimskih vremena. Stolujući u Sisku Ljudevit se nalazio mnogo bliže zbivanjima i bio je mnogo manje izložen mogućim napadima izvana nego što bi to bio u istočnom dijelu svoje državine, u Sirmiju, koji se jedini mogao nekadašnjom važnošću mjeriti sa Siskom. Uostalom, Sirmij tada više nije bio podesan za život jer je još 583. godine teško stradao u požaru, a arheološka istraživanja zasada nisu pružila temelj za pretpostavku da je naselje zaživjelo u 9. stoljeću.84 Izgleda da su se pod novom carskom vladom prilike za Ljudevita vrlo brzo promijenile nagore. Koliko se može prosuditi, njegov je neposredni nadređenik,85 furlanski markgrof Kadolah pokušao ojačati franački utjecaj u Ljudevitovoj zavisnoj oblasti, što bi u praksi moglo značiti da je unutar franačkog društvenopolitičkog ustroja koji se razvijao u kneževini povlašćivao nove ljude nad kojima Ljudevit nije imao ovlasti, pa bi se radilo o sukobu između slavenskih i (pro)franačkih predstavnika.86 To se vjerojatno sučelilo i sa željom donjopanonskog kneza za što većom samostalnošću. 87 Osim toga, mogao je na djelu biti i osobni motiv, suparništvo s dalmatinskim knezom Bornom, koji je bio u vrlo dobrim odnosima s Kadolahom.88 Ovo bi se dalo iščitati iz činjenice što se Kadolahu nikako nije žurilo da točno razgraniči dalmatinske Slavene i Romane u zaleđu istočnojadranske obale, jer bi to išlo na uštrb Borninih podanika. Bizantski je car u zimu i ljeto 817. godine uputio čak dva poslanstva s tim u vezi, a da ništa nije bilo riješeno.89 I dok se Ljudevit, “knez Donje Panonije” (dux odnosno rector Pannoniae Inferioris),90 preko svojih poslanika 818. godine tužio caru u Heristalu na Kadolahovu “okrutnost i bahatost” (crudelitas atque insolentia), već je dvor na njega gledao sa sumnjičavošću kao nekoga tko sprema prevrat (qui res novas moliens). Takvom stavu carskih vlasti jamačno nisu najmanje pridonijeli Bornini poklisari koji su se pojavili istom prigodom.91 Shvativši da bi zbog pritužbi koje bi bile proglašene neosnovanima92 stekao Vidi str. 240 i 258. Goldstein 1995, 147 misli da je prema Uredbi o carskoj vlasti (Ordinatio imperii) iz 817. godine mlađi Ludovikov sin Ludovik Njemački stekao vlast i nad Slavenima u Panoniji i Dalmaciji jer i njih vidi među “Slavenima koji se nalaze s istočne strane Bavarske” (Sclavi qui ab orientali parte Baioariae sunt; usp. Rački 1877, 318, Kos 1906, 47), no prostor južno od Drave pripadao je pod Furlansku markgrofoviju i time pod Italsko kraljevstvo koje je držao najstariji sin Lotar (ispravno Kos 1906, 47, bilj. 1, Grafenauer 1952, 545, 1964, 424, Budak 2003a, 70). Dotada je Pipinov sin i Karlov unuk Bernhard bio potkralj Italije, dakle i vrhovnik Donjopanonske kneževine. 86 Usp. Grafenauer 1952, 548, 1964, 424, Klaić 1975, 209, Budak 2003a, 65. 87 Goldstein 1995, 170-171, 1996, 225-226 kao moguće uzroke Ljudevitova nezadovoljstva koje je preraslo u pobunu navodi želju za većim povlasticama i vođenjem samostalnije politike, slabost središnje carske vlasti te njezine pogreške i zlouporabe. 88 Wolfram 1987, 268. 89 Goldstein 1992, 157-158, 1995, 150. 90 Bez uporišta je u izvorima konstrukcija Tomičića 2000a, 295 dux Sclavorum Pannoniorum koju on pripisuje Ljudevitu. Njegov kneževski naslov koji se povezuje s pokrajinom pokazuje da su Franci Ljudevita tretirali kao sastavni dio svoga područja, a ne pukog podložnog gentilnog kneza. 91 ARF, a. 818, Život Ludovikov, c. 31 (= Rački 1877, 320, Kos 1906, 48-49). 92 Čini se da je ipak bila provedena ili se mogla očekivati neka vrsta istrage, makar tek formalne naravi, budući da anonimni pisac Života Ludovikova, c. 31 (= Rački 1877, 320, Kos 1906, 49) pripovijeda da su Ljudevitovi predstavnici (missi) optuživali Kadolaha “lažno kao što se poslije 84 85

158


5. 4. 2011. 14:45:49


u Kadolahu još većeg neprijatelja, a da bi mu bila izgledna i kakva kazna jer je oblatio visokog carskog dužnosnika, Ljudevit je vjerojatno u proljeće 819. podigao ustanak.93 Izazov koji je Franačkom Carstvu dobacio donjopanonski knez nije bio bez pokrića, ali je svakako počivao na pogrešnoj procjeni u vezi sa spremnosti i odlučnosti carskih vlasti da se s njim nosi. Ništa što bi se moglo protumačiti kao znak slabosti nije bilo prihvatljivo za Ludovika Pobožnog jer bi poslalo krivu poruku ostalim carskim podložnicima i silama u susjedstvu te bi u konačnici lako moglo ugroziti franačke pozicije u cjelini. U prvi mah dvor je u Ljudevitovu činu vidio tek običnu pobunu (carmula, rebellio)94 na kakve su Franci odavno već bili naviknuli i odnosio se shodno tomu. Do srpnja 819. bile su upućene dvije vojske, italska koju je vodio markgrof Kadolah trebala je udariti na Ljudevita s juga, a bavarska je imala zadatak nasrnuti na pobunjenika sa sjevera.95 No, Kadolah nije ništa postigao i još je na povratku u Furlaniji podlegao groznici, dok je Bavarcima napredovanje bilo otežano budući da su se donjopanonskim Slavenima u otporu pridružili i Karniolci i dio Karantanaca. Naime, bavarski su odredi po svoj prilici primili nalog da se probiju kroz Karantaniju do Drave, ali su morali zbog Ljudevitovih saveznika odabrati zaobilazniji smjer starom rimskom prometnicom preko Vindobone (Beč), Skarbancije (Sopron) i Savarije (Szombathely) na Petovion (Ptuj). Tako je pohod bavarske vojske bio bitno usporen i trajao je četiri mjeseca, što se u historiografiji znalo pripisivati udobnosti ili očiglednoj nezainteresiranosti bavarskih vojnika.96 Bavarske čete po svemu sudeći nisu niti prešle Dravu, već su neko vrijeme provele čekajući utaborene u Gornjoj Panoniji da im stigne glas od južne, italske vojske koja se u međuvremenu već bila povukla (u srpnju), našto su se i bavarski zapovjednici odlučili na povratak.97 Franački neuspjeh osokolio je Ljudevita koji je potkraj ljeta uputio caru Ludoviku svoje poslanike, nudeći mir, ali pod svojim uvjetima. Taj je postupak donjopanonskog kneza dirnuo u osjetljiv carski živac budući da izvori jasno

93

94 95

96 97

otkrilo” (falso, ut post patuit). Primjedba se jasno odnosi na Ljudevitov ustanak, ali sadrži u sebi i naznaku da se optužbe nisu a priori smatrale lažnima. O Ljudevitovu ustanku već je mnogo i iscrpno pisano (usp. Šišić 1925, 310-316, Grafenauer 1952, 544-549, 1964, 421-428, Antoljak 1967a, 135-138, Klaić 1975, 208-212, 1986, 189-190, Wolfram 1987, 268-272, Budak 1994b, 17-18, 2003b, 65-67, Bowlus 1995, 60-71, Goldstein 1995, 166-171, 1996, 221-226, Ančić 2000a, 81-83, Štih – Simoniti 2004, 57-58, Budak – Raukar 2006, 102-104). Glavni izvori su ARF, a. 819-823 i Život Ludovikov, c. 32-36 (= Rački 1877, 321-328, Kos 1906, 52-57, 59, 62-63, 67). ARF, a. 819: rebellio, Emeramski godišnjaci stariji, a. 819: carmula. Na kraju jednog bruxelleskog rukopisa života svetaca (Vitae patruum), koji je sastavio nepoznati regensburški klerik, stoji da je bio započet 2. lipnja 819. u vojsci (in exercitu) u Huniji (Hunia), a dovršen 12. rujna u samostanu Sv. Florijana južno od Linza (usp. Kos 1906, 50, Wolfram 1987, 269, Bowlus 1995, 61). Kos 1906, 50, bilj. 1 misli da se Hunija odnosi na slovensko područje, a Katičić 1998, 462 i Tomičić 2000a, 296-297 vjeruju da je riječ o zapadnom Međurječju. No, po svemu sudeći misli se Gornja Panonija, gdje je tada postojala avarska kneževina i na koju se i inače u franačkim izvorima odnose horonimi Avaria, Hunia plaga, regnum Hunorum, regnum Avarorum, terra Hunorum, terra Avarorum, regio (regiones) Hunorum, pars Avarorum, fines Hunorum, fines Avarorum, limes Avaricus, provintia Avarorum (usp. Sós 1973, 9-10, Bóna 1985b, 154-156). Wolfram 1987, 269, Budak 2003a, 66. Bowlus 1995, 61-62. 159


5. 4. 2011. 14:45:49


govore o Ljudevitovoj oholosti i drskosti (superbia, arrogantia).98 Ovo je shvaćeno kao nesumnjiv znak izdaje (perduellio).99 Odbivši Ljudevitove uvjete, Ludovik je uputio franačko poslanstvo zacijelo u Sisak, vrlo vjerojatno zahtijevajući bezodvlačnu i potpunu predaju nakon čega bi carska milost možda bila voljna udijeliti oprost drzniku i poštedjeti mu život. Ne želeći se predati, Ljudevitu nije preostalo ništa drugo nego da uznastoji proširiti osnovicu svoga ustanka. Uz Karniolce (Kranjce) i Karantance koje je pridobio i prije izbijanja pobune, privukao je na svoju stranu i Timočane koji su 818. godine napustili savez s Bugarima (societas Bulgarorum) i podložili se Francima.100 Zacijelo je pokušao steći podršku i ostalih slavenskih skupina u susjedstvu, poput južnih Obodrita odnosno Bodriča (Abodriti), a možda i prekodravskih Avara, ali u tome nije imao uspjeha jer su i jedni i drugi u prosincu 822. uputili poslanike s uobičajenim darovima caru u Frankfurt, što jasno pokazuje njihovu odanost.101 Ljudevit se vjerojatno već tada bio obratio i Bizantu, no Istočno Carstvo nije bilo u mogućnosti pružiti stvarnu pomoć budući da je u to vrijeme utonulo u žestoke unutrašnje prijepore i neprilike.102 Zbog potrage za saveznicima Ljudevit je u franačkim izvorima zaradio i optužbu za vjerolomstvo (perfidia) i da se spremao na pravi rat (bellum).103 Prilike su postale ozbiljne, no kako se već primicao kraj godine, Franci više nisu mogli opremiti znatnije vojne snage. Ipak, novoimenovani je furlanski markgrof Baldrik s manjom četom navalio u Karantaniji na Ljudevitov odred, jamačno upućen u potporu Karantancima, te ga razbio na rijeci Dravi, što je donjopanonskom knezu više trebalo pokazati kako nije nedodirljiv nego što mu je u tom času naštetilo. U tom smislu valja promatrati i napad dalmatinskog kneza Borne, koji se zacijelo odazvao na Baldrikov poziv, u kasnu jesen iste godine. Cilj je bio očit: ne dozvoliti Ljudevitu ni trenutka predaha. Bitka je vođena negdje na Kupi, a obično se misli da je poprište bilo nedaleko od Siska.104 No, na temelju nedavnog arheološkog otkrića možda bi se smjela iznijeti drugačija pretpostavka, premda zasada nedovoljno potkrepljiva. Naime, nalaz ranosrednjovjekovnog koplja s krilcima u Kupi kraj Lasinjske Kiselice sjeveroistočno od Gvozda mogao bi upućivati na to da se boj vodio na ovom mjestu gdje je nekoć bio gaz preko rijeke.105 Koplje je, doduše, datirano u prvu polovinu 8. stoljeća, ali je moguće da je bilo korišteno tijekom dva naraštaja.106 pa bi njezin vlasnik, možda neki panonski Slaven, poginuo na strani donjopanonskog kneza. Doduše, ne treba naprečac isključiti ni mogućnost da je bilo u posjedu Bornina ratnika, iako je to manje vjerojatno ako je dospjelo u ove krajeve kao ratni plijen s jednog od avarskih ARF, a. 819: superbia, Život Ludovikov, c. 32: arrogantia. Život Ludovikov, c. 32: aperta perduellio, “otvorena izdaja”. 100 Gdjegdje u literaturi može se naći da su se i Braničevci pridružili Ljudevitovu ustanku (usp. Šišić 1925, 312, Klaić 1975, 209; također i Goldstein 1995, 194), ali to se temelji na odveć dalekosežnom tumačenju izvora (usp. Gjuselev 1966, 25-26). 101 ARF, a. 822 (= Rački 1877, 327, Kos 1906, 64). 102 Ponovno je oživio ikonoklastički spor, a 820. godine izbila je u Maloj Aziji i pobuna Tome Slavena, potrajavši sve do 823. godine (usp. Ostrogorski 2006, 119-122). 103 ARF, a. 819, Život Ludovikov, c. 32 (perfidia), ARF, a. 819 (bellum). 104 Usp. Budak 2003a, 66, Budak – Raukar 2006, 103. 105 Bekić 2003, 175-176. 106 Bekić 2003, 173, 174. 98 99

160


5. 4. 2011. 14:45:49


pohoda na zapad, primjerice u pograničnim sukobima s Bavarcima i Karantancima 713./714. i 741./742. godine.107 Borna je precijenio vlastite snage i odanost svojih četa. Odmah na početku boja odmetnuli su se Guduščani / Guduskani (Gačani), što je bitno oslabilo Bornin položaj. On ih je doduše kasnije iznova pokorio kad su se vratili u svoju oblast.108 Ni Ljudevit nije ostao pošteđen prebjega. Njega je napustio tast Dragomuž (Dragamosus), ali je u boju i poginuo. Donjopanonski knez pokušao je odmah iskoristiti uspjeh protiv Borne i već u prosincu 819. provalio je u Dalmaciji. No, navala ognjem i mačem nije polučila osobite rezultate. Borna je izbjegavao izravan sraz, pribjegavši taktici malog rata, pa je iznenadnim prepadima iznurivao protivnika. Naposljetku se Ljudevit morao povući, pretrpjevši velike gubitke.109 Ovaj sukob je i jednom i drugom knezu bio vrlo poučan i otada se više nisu sučeljavali na bojnom polju. O svom, ali zacijelo i o Ljudevitovom neuspjehu Borna je cara izvijestio u Aachenu u siječnju 820. najprije preko poslanika, a nakon toga i osobno. Na siječanjskom zasjedanju carskog vijeća razmatralo se poglavito što učiniti u vezi s Ljudevitovim odmetanjem (Liudewiti defectio)110 i kako mu srezati krila.111 Odlučeno je da se upute tri vojske, jedna iz Furlanije preko Julijskih Alpa, a druge dvije iz Bavarske preko Karantanije odnosno Gornje Panonije. U njima su se nalazile čete sabrane iz raznih dijelova Carstva, Saske, istočne Franačke, Alamanije, Bavarske i Italije, što jasno pokazuje kolika se važnost sada pridavala uspješnom slamanju Ljudevitova ustanka. Italska je vojska naišla na žestok otpor koji su pružali Karniolci, dok se bavarska vojska koja je dolazila iz Gornje Panonije mučila pronaći povoljan prijelaz preko srednjeg toka Drave, a ujedno je i stradala od nezdravog podneblja i loše vode. No, bavarska vojska koja se kretala preko Karantanije triput je svladala Karantance, brzo se prebacila preko gornjeg toka Drave i navalila na Ljudevitovu oblast. Donjopanonski knez nije bio dorastao takvim snagama pa je zaklon potražio u utvrdi (castellum) podignutoj Usp. Pohl 2002, 308-309. Dakako, pitanje kad je i u kojim okolnostima koplje stiglo na ove prostore ne može sa sigurnošću razriješiti. Bekić 2003, 174 pretpostavlja da ga je mogao donijeti franački vojnik ili da ga je izgubio slavenski ratnik koji se s Francima borio protiv Avara. 108 Klaić 1975, 208 zaključuje da su se Gačani pridružili Ljudevitu u ustanku jer su se nadali tako zadržati samostalnost, no u ARF, a. 819 samo stoji da su u boju napustili Bornu (Borna... in prima congressione a Guduscanis deseritur), te da su se potom vratili kući (Guduscani domum regressi). Ovo prije ukazuje na njihovu nevoljkost da ratuju za Bornu i njegove interese negoli spremnost da se priključe Ljudevitu. Uostalom, Borna ih je odmah potom uspio iznova podložiti, a da nisu ustali protiv njegove vlasti u času kad je Ljudevit navalio na Dalmaciju, što bi se inače moglo očekivati. 109 Predmeti tzv. blatničkog stila, datirani u kraj 8. i rano 9. stoljeće, otkriveni na pojedinim lokalitetima u južnoj Hrvatskoj (u Lici i Dalmaciji) dovode se prema novom mišljenju u vezu s Ljudevitovim porazom u Dalmaciji odnosno da su dospjeli u ruke Borninih podanika kao plijen (Petrinec 2009, 156-159), iako se i dalje drži otvorenom mogućnost da dio te građe pripada vremenu franačko-avarskih sukoba i svjedoči o potpori koju su dalmatinski Slaveni (Hrvati) pružili Francima (usp. Milošević 2000a, 128). 110 ARF, a. 820. 111 ARF, a. 820: ipsius (sc. Liudewiti) audaciam coercendam, da se suzbije njegova smjelost. 107

161


5. 4. 2011. 14:45:50


na strmom brijegu (in arduo monte) odakle nije poduzimao nikakve akcije.112 O kojem se lokalitetu radilo doista nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Prema nekim istraživačima, to bi mogla biti kakva utvrda na Zrinjskoj gori, na mjestu Stare Petrinje, podno Medvednice poput Gradeca ili Susedgrada ili u podnožju Papuka na mjestu Požege.113 U obzir bi mogao doći ponajprije Stari grad Ozalj, gdje je pronađena ranokarolinška ostruga,114 odnosno Susedgrad u Zagreb-Podsusedu, podno kojega je otkriven ranokarolinški grob ratnika,115 ali i mjesto na kojem nije prethodno postojalo utvrđenje jer se u vrelu kaže da ga je Ljudevit sam dao sagraditi.116 Manje je vjerojatno da se radi o Sisku, kao što neki misle, jer se on u izvoru naziva civitas.117 Ljudevit je bio oslonjen na Pokuplje i srednju Posavinu, gdje mu se i nalazilo sjedište, pa bi spomenutu utvrdu zacijelo valjalo tražiti upravo u tim krajevima.118 Uskoro se bavarskoj vojsci priključila i italska koja je po svemu sudeći napredovala duž Save. Ovako združene opustošile su zapadne predjele kneževine, vjerojatno u savskoj dolini, te se nakon toga povukle. Sisak u svakom slučaju nije pao, ako je i bio opsjedan budući da vrela o tome šute. Premda glavni cilj pohoda nije ostvaren jer Ljudevit nije bio svladan, Karniolci i Karantanci primorani su opet priznati franačko vrhovništvo, što je donjopanonskom knezu oduzelo širu potporu i najavilo njegov kraj. U ljeto 821. upućene su svježe tri franačke vojske u “panonski pohod” (expeditio Pannonica) koje su naizmjence poharale “polja vjerolomnikâ (izdajnikâ)” (agri perfidorum).119 U svom napredovanju do Donje Panonije nisu naišle ni na kakve prepreke niti im se Ljudevit suprostavio na svom području. Osim što su takvim pustošenjima otežavali Ljudevitu svaku buduću opskrbu i obavljanje ratnih priprema, Franci su ovim pohodima pokazali podanicima donjopanonskog kneza da im nije sposoban pružiti djelotvornu zaštitu, čime su slabili njegov ugled kao ratnog vođe. Naglasak upravo na izostanak Ljudevitova otpora stavljaju i Godišnjaci Franačkog Kraljevstva, a pritom naročito ističu da su u napadu stradali donjopanonski Slaveni koji su podržavali kneza.120 Uto je u jesen postala očigledna i suradnja gradeškog (akvilejskog) patrijarha Fortunata s Ljudevitom. Patrijarh je pred carem okrivljen da je sokolio kneza da ne posustaje u svom vjerolomstvu odnosno izdaji (perfidia) i da mu je poslao graditelje koji su Goldstein 1995, 168, 1996, 224, castellum prevodi kao “utvrđeni grad”, ali to može zavesti jer je vrlo vjerojatno riječ bila o običnoj utvrdi. 113 Goldstein 1995, 168, 1996, 224. 114 Čučković 1994, 192, koji ju doduše datira u 10. stoljeće, no u bilješci navodi mišljenje Z. Vinskog da nalaz potječe iz 9. stoljeća, Tomičić 1997b, 65, 2000b, 159-160. 115 Tomičić 2000b, 160. 116 ARF, a. 820: castellum, quod in arduo monte construxerat. 117 Usp. Wolfram 1987, 271, Bowlus 1995, 69. 118 Usp. Šišić 1925, 315 koji ističe da bi ona mogla biti južno od Siska. 119 ARF, a. 821. 120 ARF, a. 821: Adfuerunt et comite in eodem conventu iam de Pannonia regressi, qui depopulata desertorum et Liudewito adhaerentium universa regione, cum nullus eis copiam pugnandi fecisset, domum regressi sunt, “Na istom su saboru (u Thionvilleu u listopadu 821.) bili nazočni i grofovi koji su se već vratili iz Panonije. Oni su opustošili cijelu oblast otpadnika koji su pristajali uz Ljudevita, a došli su natrag kući budući da nitko nije protiv njih izveo čete na boj”. 112

162


5. 4. 2011. 14:45:50


mu pomagali u podizanju i jačanju utvrda.121 Fortunat se nije ni pokušao opravdati nego se smjesta potajno morem prebacio na bizantsko područje u Dalmaciji, u Zadar, gdje ga je spremno dočekao bizantski namjesnik Ivan. Ovo bi moglo govoriti u prilog pretpostavci da je Fortunat za svoje postupke uživao potporu Bizanta. Stvari su se potom brzo odvijale. Ostavši bez saveznika i ne uživajući više podršku vlastitih ljudi, Ljudevit je mogao jedino čekati završni udarac. U ljeto 822. upućena je u pohod samo italska vojska, što jasno pokazuje da Franci više nisu Ljudevitov ustanak doživljavali akutnim. Franačke čete su zacijelo imale zadatak osvojiti Sisak. Knez se nije branio. Spasio se bijegom i utočište je pronašao kod S(o)r(a)ba u pokrajini Dalmaciji, vjerojatno u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni.122 Ondje je na prijevaru ubio jednog s(o)r(a) pskog kneza te se nametnuo njegovim ljudima i zavladao njegovim središtem, uzaludno nastojeći iznova stupiti u pregovore s carem Ludovikom. Već 823. godine morao je ponovno bježati. Ovoga puta se sklonio kod Bornina ujaka Ljudemisla (Liudemuhslus), no on ga je nakon nekog vremena ubio, također na prijevaru. Sastavljač Godišnjaka Franačkog Kraljevstva i nepoznati pisac Života Ludovikova kao da se namjerice služe istovjetnim izrazima u vezi s Ljudevitovom pogibijom i u vezi s načinom na koji je Ljudevit uklonio svoga prvoga gostoprimca, s(o)r(a)pskog kneza, hoteći time naglasiti da je bivši donjopanonski knez dobio što je i zaslužio, bez obzira na to je li sličnost izričaja tek posljedica oslonca Života Ludovikova na Godišnjake Franačkog Kraljevstva jer i odabir građe pokazuje mentalni sklop i svjedoči o ciljevima i učinku koji se želi postići.123 O Ljudevitovoj je smrti Ludovik Pobožni doznao u studenom 823. “Slavonski Hanibal”, kako ga je zgodno prozvao jedan povjesničar,124 prestao je biti trn u boku franačkoga cara. Poveo je široko zasnovan ustanak koji je nekoliko godina ozbiljno prijetio stabilnosti franačkog jugoistoka, zbog čega nije neobično što je u svijesti Franaka izrastao i u “uzurpatora” (tyrannus).125 Svu težinu Ljudevitova pokušaja odražava postojano zanimanje franačkih ljetopisaca za tijek pobune i njegovu konačnu sudbinu. Cijela ta borba koja se protezala kroz pune četiri godine i u koju je bilo uključeno deset franačkih vojski, ubrajajući u njih i Baldrikov odred koji je porazio Ljudevitove snage na Dravi u Karantaniji, postala je poznata pod nazivom Ljudevitov rat (Liudewiticum bellum), čime su se sasvim očigledno povlačile paralele s batonskim ratom (bellum Batonianum) iz ranoga rimskoga carskog doba.126 Uostalom, radilo se o istom prostoru i o istom ulogu. Ishodi i jednog ARF, a. 821: Fortunatus patriarcha Gradensis ... apud imperatorem fuit accusatus, quod Liudewitum ad perseverandum in perfidia, qua coperet, hortaretur eumque ad castella sua munienda artifices et murario mittendo iuvaret, “Gradeški patrijarh Fortunat... pred carem je bio optužen da je podbadao Ljudevita da ustraje u vjerolomstvu koje je započeo i da mu je pomogao slanjem obrtnika i zidara da učvrsti svoje utvrde”. 122 Za tu pretpostavku vidi i Živković 2001, 13. 123 ARF, a. 822: Liudewitus... uno ex ducibus eorum (sc. Soraborum) per dolum interfecto, Život Ludovikov, c. 35: (Liudewitus)... susceptorem suum dolo confecit; ARF, a. 823: (Liudewitus)... dolo ipsius (sc. Liudemuhsli) esset interfectus, Život Ludovikov, c. 36: Liudewiti... dolo interfecti. 124 Wolfram 1987, 272. 125 Život Ludovikov, c. 36. Usp. i Antoljak 1967a, 138 i bilj. 36. 126 Podrobnije o tim paralelama vidi studiju H. Gračanina, Bellum Batonianum i Bellum Liudewiticum: dodirnice i razilaznice, proizašlu iz izlaganja održanog na znanstvenom savjetovanju Be121

163


5. 4. 2011. 14:45:50


i drugog rata su za oba carstva bili povoljni. Manje se nije niti očekivalo. I dok pobjednici pišu povijest, poraženima ostaje utjeha u pričama i legendama. Stoljeće nakon sloma Ljudevitova ustanka literarno zainteresirani bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet zabilježio je jednu od najranijih hrvatskih legendi koju je uključio u svoj glasoviti spis O upravljanju Carstvom.127 Kao što je i inače stvar s legendama i pučkim pričama, istinita povijesna jezgra preoblikovana je i prerađena u kolektivnoj svijesti kako bi se racionalizirali događaji koji svojim tijekom i svršetkom opterećuju sjećanje naroda. Prema toj inačici stvarnih povijesnih zbivanja, Hrvati u Dalmaciji morali su podnositi silno zlosilje svojih franačkih gospodara koji su ubijali novorođenčad i njihovim tijelima hranili svoje pse. Nakon što su se godinama pokoravali Francima, više nisu mogli trpjeti njihove okrutnosti pa su se pobunili i pobili predstavnike franačke vlasti. Uslijedio je mukotrpan sedmogodišnji rat u kojemu su Franci nastojali snažnom vojskom suzbiti ustanak, ali su se Hrvati othrvali, usmrtili sve franačke vojnike i njihova vođu (zapravo kneza, ἄρχων) Kocila (ΚοτζίλιϚ). U historiografiji se obično smatra da se pojedinosti iz legende odnose na Ljudevitov ustanak, iako je prikaz u mnogočemu pogrešan,128 što se čini prihvatljivim rješenjem. Mnogi su iz legende pokušali istisnuti zrnca povijesne istine, koja su onda po vlastitom nahođenju uklapali u razne hipoteze,129 ali to je u suštini uzaludan trud jer je legenda na kraju krajeva upravo i samo to – legenda: priča koja prilično proizvoljno, slijedeći vlastitu unutrašnju logiku, oblikuje novu stvarnost. Nastojanja suvremenih istraživača da na temelju podataka iz legende rekonstruiraju povijesnu istinu jednaka je trudu cara spisatelja ili kojeg njegova suradnika da protumače ono što su čuli i zapis obogate dodatnim objašnjenjima. Ovo se ponajprije odnosi na primjedbu izvora da su se Hrvati u Dalmaciji pokoravali Francima “kao i ranije u svojoj zemlji” (καθὼϚ καὶ πρόερον ἐν τῇ χώρᾳ αὐτῶν). To je učeni dodatak koji zrcali prilike iz prve polovine 10. stoljeća kada je i legenda zapisana. U prethodnim rečenicama car je zabilježio da su se Bijeli Hrvati, s čijeg su se područja Hrvati i doselili u Dalmaciju, podvrgavali “velikom kralju Franačke Otonu”,130 pa je komentar osmišljen kao pojašnjenje tadašnje političke situacije, projicirane u prošlost: Hrvati su dakle i na sjeveru i na jugu bili podčinjeni Francima. Koliko je izlišno uzimati navode iz legende kao konkretne podatke pokazuje spomen sedmogodišnjeg rata. Broj godina nikako ne odgovara trajanju Ljudevitova ustanka, čak i ako se ubroji godina kad se pritužio na Kadolaha (818.) i godina njegove pogibije (823.). No, stvari bi mogle postati jasnije ako se broju pripiše simbolička vrijednost: sedam je magična biblijska znamenka, znak za puninu i savršenstvo, za Božju milost i blagoslov, Božji broj. Otuda i rat traje sedam godina jer je nakon njega dosegnuto savršenstvo kojem se težilo i dobiven je

127

128

129

130

llum Batonianum MM. Rat protiv Batona: dvije tisuće godina (Zagreb, 5.–7. studenog 2009.), koja je predviđena za objavu u 2011. godini. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom 30, 78-87 (= VIINJ II, 32). Usp. Hauptmann 1923, 344-345, 1925, 168, Grafenauer 1953, 171-189, Ferjančić 1959, 33, bilj. 92, Klaić 1975, 209, Goldstein 1995, 169, 1996, 224, Margetić 2001a, 58, Živković 2002, 343. Kocil bi bio Kadolah. Usp. Šišić 1914b, 28-48, 1925, 357-359 i bilj. 33, Grégoire 1945, 93-95, Margetić 2001a, 88. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom 30, 71-75 (= VIINJ II, 31). 164


5. 4. 2011. 14:45:50


Božji blagoslov, izvojevana je sloboda.131 Na prvi pogled može zbunjujuće djelovati činjenica što su priču koja se bavila panonskim Slavenima kao svoju prihvatili dalmatinski Hrvati. No, tek na prvi pogled jer kulturološki kontakti među narodnosno srodnim skupinama,132 pogotovo u bliskim političkim odnosima, ne samo da ne bi bili nimalo neobični nego su čak i vrlo vjerojatni. Napokon, pojedini Ljudevitovi podanici mogli su nakon njegova poraza ili još tijekom rata napustiti Međurječje i odseliti se na jug. Prostor Donjopanonske kneževine podnio je teška ratna razaranja,133 pa bi izbjeglice u potrazi za sigurnošću i pošteđenim krajevima pronašli novi dom u sklaviniji Dalmaciji, donoseći sa sobom i priču o stradanju i neuspjeloj borbi za samostalnost od franačkog vrhovništva. Obrat koji se zbiva u legendi, jer ona završava pobjedom nad silnicima, čime su okrunjeni pretrpljeni jadi i zadovoljena pravda, pokazuje koliko je duboko u ljudskom biću utkana potreba za sretnim svršetkom. Kako bi se sigurnije pratili tijekovi prodora franačkog utjecaja na širi prostor Među rječja u to prevratno vrijeme od rasapa avarske vlasti do sloma Ljudevitova ustanka, nužno je posegnuti za rezultatima arheologije. Može se pretpostaviti da su ti utjecaji bili prisutni i prije nego što su Franci zavojštili na Avare. Koliko to izvori daju zaključiti, Avari su izmjenjivali poslanstva s Francima od 782. godine, a trgovački i kulturni kontakti lako bi mogli biti i ranijeg datuma. Neusporedivo snažniji poticaj širenju obilježja franačkog kulturnog kruga dali su ratovi protiv Avara i kneza Ljudevita jer su se franačke vojske tada slijevale na prostor Međurječja, pri čemu su ostavljale i mjestimične tragove svog boravka i djelovanja. Franačka nazočnost najčešće se ogleda u nalazima karolinškodobnog oružja. Arheološka ostavština iz ranog karolinškog vremena na širem prostoru Međurječja pronađena je u Cirkovljanu kod Preloga,134 Grgurevcima u blizini Srijemske Mitrovice, u okolici Koprivnice,135 Medvedički kraj Đurđevca,136 Nartskim Novacima kod Dugog Sela,137 Ozlju, kod Podsuseda u Usp. i Goldstein 1995, 87-87 za simboliku brojeva u legendama o postanku naroda, hrvatskoj origo gentis. 132 Antropološka je analiza pokazala da je stanovništvo ranosrednjovjekovne Hrvatske slavenskog podrijetla (usp. Šlaus 1998, 105). Na umu valja imati i da su pod hrvatskom vlašću u Dalmaciji živjele i druge slavenske populacije u većem etničkom srodstvu s panonskim Slavenima. Sâm izraz “Slaveni” pokriva izrazito heterogenu skupinu populacija (usp. Šlaus 1998, 105). 133 Usp. Budak 2003, 66, 67. 134 Vlasnici dvosječnog mača i stremena iz Cirkovljana bili su vjerojatno istaknutiji slavenski ratnici u franačkoj službi (usp. Vinski 1983, 495), koji su se možda hotimice dali pokopati odvojeno od obližnje avarsko-slavenske nekropole, smještene 1 km sjevernije, budući da su pripadali novoj vojničkoj eliti. Prilaganje oružja u grob bio je statusni simbol, a glavna oznaka ukopa odličnika su mač i posebice sjekira (usp. Sekelj Ivančan 2004a, 120, 122). 135 Otprilike na istom položaju gdje je otkriveno željezno koplje s krilcima pronađene su kosti konja i ljudske lubanje (Sekelj Ivančan 2004a, 119). Nalaz koplja bi se mogao protumačiti kao ostatak iz bitke vođene nedaleko od Drave, ali i kao prilog u grobu slavenskog ratnika (usp. Sekelj Ivančan 2004a, 119-120). 136 Ratnik pokopan u grobu otkrivenom u Medvedički bio bi Slaven, a djelovao bi u franačkoj službi (Vinski 1978b, 185, 1981, 32). 137 Nalaz kod Nartskih Novaka svjedočio bi o važnosti posavskog prometnog pravca u vrijeme širenja franačke vlasti. Sokol 1986, 56 je nalaz neopravdano povezao s germanskom nazočnošću u 6. stoljeću, što preuzima Sekelj Ivančan 1995a, 147, br. 289. 131

165


5. 4. 2011. 14:45:50


Zagrebu,138 Sisku, Torčecu i Varaždinu,139 a možda i u Banovcima kod Tovarnika.140 U Donjim Petrovcima otkrivena je ostava srebrnih dirhama abasidskih kalifa koja svjedoči o trgovini na veće udaljenosti, a njihovo pohranjivanje možda se može povezati s nespokojnim vremenom ratovanja između Avara i Franaka.141 Abasidski su dirhami, uz franačke pfenige i bizantske nomizme, bili glavno sredstvo plaćanja onog doba.142 Primjerci srebrnih dirhama su pronađeni i u Opatovcu, Srijemskoj Mitrovici, okolici Zemuna i Gradištu Bekteškom uz južne obronke Krndije.143 Ovi nalazi arapskog novca upućuju i na obnovu prometnih veza i funkcioniranje trgovačkih ruta u Međurječju.144 Istom vremenu mogli bi pripadati i nalazi sjekira iz Sotina, Vukovara i Zbjega jugozapadno od Slavonskog Broda.145 Pojedinačni nalazi sjekira iz kasnoavarskog doba, otkriveni u Bosanskoj Rači, okolici Koprivnice, Marinbrodu, Popovcu, Sisku i Torčecu,146 manjim ili većim dijelom bi se jednako tako mogli dovesti u vezu s borbama duž smjerova franačkog nadiranja u Podravlju i Posavini, pogotovo kad se na umu ima da je za nesmetan prodor nužno bilo ovladavati pogodnim riječnim prijelazima. Još neki kasni avarskodobni predmetni ostaci dolaze u obzir za to da ih se pripiše posljedicama avarsko-franačkih ratova, poput sablje, dugog bojnog noža i sjekire iz okolice Koprivnice te sablje i vrha koplja iz Suhopolja kraj Virovitice.147 Arheološka baština rane karolinške provenijencije evidentirana je i na lokalitetima s desne obale Save u današnjoj Bosni i Hercegovini, u Petoševcima, Kočićevu (Junuzovcima) kod Bosanske Gradiške i Prijedoru. Drugoj polovini 9. stoljeća pripada nalaz iz Brodskog Drenovca. Prožimanje obilježja avarsko-slavenske i franačke materijalne kulture također se najbolje zapaža na ratničkoj opremi. Valja naglasiti da su franačke vlasti zakonodavnim mjerama nastojale spriječiti odnosno ograničiti izvoz navalnog i obrambenog oružja te konjaničke opreme, ali bez pravog učinka.148 Tako je pojava Podsusedski nalazi pripisuju se slavenskom ratniku iz vremena Ljudevitova ustanka. Tomičić 1968b, 58-59 drži koplje pronađeno u varaždinskom Starom gradu svojinom franačkog ratnika i dovodi ga u vezu sa slavensko-franačkim sukobima u doba kneza Ljudevita odnosno Ratimira, premda navodi da je onamo moglo dospjeti i kao sredstvo razmjene, dakle trgovinom koju je obavljao putujući trgovac ili kovač. 140 U pitanju je nalaz karolinškog mača, čija datacija u 9. stoljeće nije sigurna. 141 Novac je iskovan u drugoj polovini 8. stoljeća, a koristio se na mjesnim i stranim tržištima (Bartczak 1998, 259-271). Bartczak 1998, 265 navodi da novac nije kolao dugo prije pohrane, pa je vjerojatno zakopan potkraj 8. i početkom 9. stoljeća, dakle za franačko-avarskog rata. Tomičić 2000b, 156 smatra da nalaz sugerira vrijeme Ljudevitova ustanka. 142 Tomičić 2000b, 156. Usp. i McCormick 2005, 343 i sl. za kolanje arapskog i bizantskog novca u Karolinškom Carstvu i njegovu susjedstvu. 143 Mirnik 1997, 194, 198, br. 10-14. 144 Usp. McCormick 2005, 377-378. 145 U Sotinu i Vukovaru otkrivena je po jedna željezna sjekira, a u Zbjegu njih nekoliko. Datiraju se u 8./9. stoljeće (Vinski 1978b, 184). 146 Usp. i Tomičić 2000b, 154. 147 U vezi sa suhopoljskim nalazom usp. i Tomičić 2000b, 154-155. 148 O tome svjedoče tri zakonske odredbe iz doba Karla Velikog i jedna iz kasnijeg vremena. Članak 21 Heristalskog kapitulara iz ožujka 779. zabranjuje prodaju oklopa izvan Franačkog Kraljevstva (De brunias, ut nullus foris nostro regno vendere praesumat). Članak 10 Bolonjskog kapitu138 139

166


5. 4. 2011. 14:45:50


167


5. 4. 2011. 14:45:51


novoga naoružanja franačkog podrijetla i njegovih sastavnih dijelova uočena u avarsko-slavenskim grobovima u Posavini i Podravlju, u Požeškom Brestovcu, Prelogu, Zemun Polju i Zagrebu.149 Svi navedeni nalazi mogu poslužiti u jasnijem ocrtavanju dosega i pravaca širenja franačkih utjecaja u Međurječju. Iako se ugušenjem Ljudevitova ustanka moglo činiti da je franačka vlast na ovim prostorima učvršćena kako bi trajala, uskoro se pokazala sva slabost franačkih položaja na jugoistoku. Pomalo neočekivano za Franke izazov je uputila tek nedavno stasala sila koja je oštrice svojih napada dotada bila usmjeravala isključivo prema Bizantskom Carstvu. Bili su to Bugari. Pod kanom Krumom (803.–814.) pokazali su zamjetnu snagu, žestoko se oprijevši pokušajima Bizantinaca da skrše njihovu naraslu samosvijest. Krumov sin i nasljednik Omurtag (814.–831.), sklopivši 816. godine mir s Bizantom, pozornost je upravio na zapad. Otpadništvo Timočana, koji su 818. godine bugarsko vrhovništvo zamijenili franačkim, Omurtag zacijelo nije olako primio, ali tada još ništa nije poduzeo, vjerojatno ne želeći preuranjeno ući u spor s Francima. Dok je trajao Ljudevitov ustanak, bugarski je kan bio zauzet na drugoj strani, prateći promjene na sjevernoj granici jer su se na donjem Dunavu pojavili Mađari i pomažući bizantskom caru Mihaelu II. (820.–829.) u suzbijanju opasnog buntovničkog pokreta pod vodstvom Tome Slavena koji je ugrozio i sam Konstantinopol.150 Napokon, kad je 823. godine ta pobune bila umirena, Omurtag se mogao pozabaviti prilikama na zapadnoj bugarskoj granici kojoj su se primaknuli Franci. No, u tek začetim bugarsko-franačkim odnosima krila se klica rata.

lara iz listopada 811. ne dopušta crkvenim dužnosnicima da bilo kojem strancu bez kraljevske dozvole daruju ili prodaju oklope i mačeve, osim svojim vazalima (Constitutum est, ut nullus episcopus aut abbas aut abbatissa vel quislibet rector aut custos aecclessiae bruniam vel gladium sine nostro permisso cuilibet homini extraneo aut dare aut venundare praesumat, nisi tantum vassallis suis). Članak 7 Diedenhofenskog kapitulara iz prosinca 805. onemogućuje trgovcima koji odlaze u područja Slavena i Avara da sa sobom nose oružje i oklope radi prodaje (De negotiatoribus qui partibus Sclavorum et Avarorum pergunt, quousque procedere cum suis negotiis debeant... Et ut arma et brunias non ducant ad venundandum). Članak 25 Pîtreskog edikta Karla II. Ćelavog (840.–877., car od 875.) iz lipnja 864. osnažuje stare zabrane o davanju ili prodaji oružja strancima odnosno ograničenja trgovcima u vezi s prodajom oružja (...ut nullus sine permissio regio bruniam vel arma extraneo dare aut vendere praesumat... designata sunt loca regni, usque ad quae negotiatores brunias et arma ad venundandum portare ad vendere debeant). Usp. i Vinski 1981, 53, bilj. 123, 1983, 496, bilj. 135, Tomičić 2000b, 161. Također i McCormick 2005, 732-733. 149 Usp. i Tomičić 2000b, 155, 156. 150 Usp. Ostrogorski 2006, 121-122. 168


5. 4. 2011. 14:45:51

VII. poglavlje

Ranosrednjovjekovni obrati

Vladavinski sustav koji su Franci zaveli u Panoniji nije bio stavljen na žestoku kušnju samo iznutra, spomenutim Ljudevitovim ustankom, nego i izvana, pojavom novih sila u srednjem Podunavlju. Veći dio 9. stoljeća franačka se Panonija nalazila pod ugrozom, doduše kratkotrajnom i prolaznom, najprije Bugara, potom Moravljana i naposljetku Mađara koji su i dokrajčili državno-političke tvorbe uz jugoistočnu granicu Franačkog Carstva. Ipak, franački je sustav ponudio određenu stabilnost, no ustaljenije su prilike za sjevernu i južnu Panoniju nastupile tek u razvijenom srednjem vijeku kada su mnogo zornije i naznake čvršćeg uređenja.

Donjopanonska kneževina između Franaka i Bugara Na samom početku 824. godine nenadano se na dvoru franačkog cara Ludovika Pobožnog stvorilo poslanstvo koje je uputio bugarski kan Omurtag radi sklapanja mirovnog sporazuma.1 Bugarski su poslanici na proputovanju prema Zapadu zacijelo prošli i Međurječjem, ustaljenim prometnim smjerom još od kasnoantičkog doba, što svjedoči o oživljenim komunikacijama uz Dunav koje su bile u prekidu od potpunog sloma rimske vlasti odnosno od etabliranja Avara i Bugara u srednjem i donjem Podunavlju.2 Ovu je akciju potaknula želja Bugara za točnim razgraničenjem između dvije države, čime su htjeli nedvojbeno dati Francima do znanja kako se moraju poštovati i njihovi interesi u srednjem Podunavlju.3 U Franačku su prispjela još dva ARF, a. 824: velut pacis faciendae gratia (= Rački 1877, 330). Usp. Šišić 1925, 323, Runciman 1930, 82, Zlatarski 1938, 313, Grafenauer 1965, 8, Gjuselev 1966, 27, 31, Beševliev 1981, 284. O odnosima između Bugara i Franaka u 9. stoljeću usp. Schwarcz 2000b, 99-104, 2003, 9-16. 2 Usp. McCormick 2005, 68-69. Kako je odmicalo 9. stoljeće, može se pretpostaviti da je kopneni promet bio sve snažniji i otvoreniji unatoč povremenim nesigurnostima u ratno doba. O obnovi podunavskog prometnog koridora usp. McCormick 2005, 553-557. 3 U vezi s razgraničenjem vidi ARF, a. 825, 826 (= Rački 1877, 331-332). Usp. Runciman 1930, 82, Fine 1983, 107. Neki misle da je Omurtag tijekom Ljudevitova ustanka opet protegnuo bugarsko vrhovništvo na Timočane (usp. Gjuselev 1966, 26), a sada je htio pokoriti i ObodriteBodriče iz “Dakije koja leži uz Dunav” (ARF, a. 824). Obodritski su poslanici u prosincu 824. došli na franački dvor žaleći se na bugarsko neprijateljstvo i tražeći pomoć Franaka, ali im je naloženo da se vrate kući i ponovno dođu u vrijeme kad stigne bugarsko poslanstvo (ARF, a. 824). Kako se više ne pojavljuju, smatra se da su ih Bugari u međuvremenu pokorili (usp. Šišić 1

169


5. 4. 2011. 14:45:51


bugarska poslanstva, prvo u prosincu 824., čije je predstavnike Ludovik primio tek u svibnju 825., i drugo početkom 826. godine.4 Budući da su bila sasvim očita franačka otezanja, bugarski su poslanici u kanovo ime naposljetku otvoreno zaprijetili da se granice mogu braniti i bez mirovnog sporazuma. Unatoč ovom nimalo uvijenom diplomatskom rječniku, car je otpustio poslanstvo bez odgovora, ali je opreza radi naložio zapovjednicima panonske granice, furlanskom markgrofu Baldriku i prefektu Istočne marke Geroldu, da prate stanje u pograničju. Obojica zapovjednika nazočila su carskom saboru u Ingelheimu u lipnju 826., a da u međuvremenu nisu zapazili nikakve pokrete bugarskih četa.5 Stoga je nesumnjivo kao krajnje neugodno iznenađenje morao djelovati bugarski napad na Panoniju u ljeto 827. godine. Bugari su se za prodor poslužili Dravom i lađama su napredovali u franačko područje te “ognjem i imačem” (ferro et igni) opustošili slavenske krajeve, protjeravši slavenske knezove (duces) koji su stajali pod franačkim vrhovništvom i umjesto njih postavivši svoje upravitelje (Bulgarici rectores).6 Ova vijest povlači niz pitanja koja su se u historiografiji pokušala riješiti na različite načine. Prvo se tiče utvrđivanja itinerarija bugarskog nadiranja. Jesu li Bugari u Dravu uplovili prateći tok Dunava uzvodno ili su do Drave možda pristigli kopnenim putem? Druga pretpostavka podrazumijeva njihov prodor područjem bilo na lijevoj bilo na desnoj obali Dunava. Ako su se kretali desnom dunavskom obalom, morali bi stupati istočnim dijelom Međurječja, dakle prostorom pod franačkim vrhovništvom. U tom slučaju bi franačka pogranična zapovjedništva zacijelo pravovremeno bila obaviještena o bugarskom napadu jer se može s priličnom sigurnošću pretpostaviti da su Franci nastavili nadzirati prilike u pograničju pa bi mogli i oružano reagirati prije nego što su bugarske čete uopće dospjele u Dravu.7 To jednako vrijedi i za mogućnost da su Bugari Dunavom dospjeli do Drave.8 Stoga se čini kako su bugarski odredi prebačeni kopnom sjeverno od Dunava otprilike do dravskog ušća i ondje ukrcani u dopremljene lađe. Iznesenu pretpostavku mogao bi dodatno potkrijepiti sadržaj natpisa sa spomenika koji je kan

4

5 6

7

8

1925, 323, koji spominje Braničevce jer ih poistovjećuje s Obodritima, isto, 322, što zapravo preuzima od Šafárika 1844, 227-232; također i Grafenauer 1965, 8). ARF, a. 824, 825, 826, Život Ludovikov, c. 39, Fuldski godišnjaci, a. 826 (= Rački 1877, 330-332, Kos 1906, 72-73). Usp. Runciman 1930, 82, Zlatarski 1938, 313-314, Grafenauer 1965, 8, Gjuselev 1966, 27, 32, Beševliev 1981, 284-285. ARF, a. 826 (= Rački 1877, 332, Kos 1906, 73). Usp. Gjuselev 1966, 33. ARF, Fuldski godišnjaci, a. 828 (= Rački 1877, 333, Kos 1906, 77). Usp. Šišić 1925, 323, Runciman 1930, 83, Zlatarski 1938, 315, Grafenauer 1965, 10, Gjuselev 1966, 33, Kollautz 1966, 266, Deér 1967, 779, Sós 1973, 17, Klaić 1975, 212, Beševliev 1981, 285, Székely 1981, 19, Fine 1983, 107, Wolfram 1987, 273, 1995, 313, Bowlus 1995, 91, 95, Goldstein 1995, 194, 1996, 228, Curta 2006, 158. Bowlus 1995, 97 polemizira s Wolframovim mišljenjem (1985, 133), koje se tobože oslanja na Deéra (1967, 779), da su Bugari pustošili franačku Panoniju iz baze u Sirmiju. No, u tim se raspravama ovo uopće ne navodi. Wolfram na drugom mjestu (1995, 313) piše kako prodor Bugara Dravom pretpostavlja da su oni nadzirali Dunav toliko da su mogli svojim lađama nesmetano uploviti u Dravu. To bi pak značilo da su Franci svjesno zapostavili vlastitu kontrolu nad srednjim tokom Dunava, što se ne čini vjerojatnim. Usp. Ljubić 1878, 133, Runciman 1930, 83. Potpuno pogrešno tvrdi Ferjančić 1969, 48 da je flota bugarskih čamaca 827. godine ratovala u tokovima Dunava i Save. 170


5. 4. 2011. 14:45:52


Omurtag dao u bugarskoj prijestolnici Abobi-Pliski podići svom tarkanu (O)negavonu. Naime, spomenuti se bugarski doglavnik utopio u Tisi dok je putovao u tabor koji se očigledno nalazio na prostoru između Tise i Dunava.9 Ovo jasno pokazuje da su Bugari uspostavili uporišta u dunavsko-tiskom međurječju i ondje držali utaborene vojne snage, pa bi otuda ovo područje bilo pogodno ishodište za provalu Dravom u Panoniju. Bugari su pritom po svoj prilici prošli područjem Obodrita koji su pokoreni vjerojatno još 825. godine, a živjeli su u Dakiji koja je prema franačkom shvaćanju obuhvaćala prostor istočno od Dunava, dakle i dunavsko-tisko međurječje.10 Takva pretpostavka slaže se i s navodom vrela u kojem se ne spominje Dunav u vezi s bugarskom navalom, što zacijelo nije slučajno. Drugo pitanje povezano je sa smjerom i dosegom bugarskog napada. Nadiranje Bugara dravskim vodotokom podrazumijevalo je mogućnost djelovanja na obje obale rijeke, što su napadači zacijelo iskoristili. Drugim riječima, pustošili su krajeve i južno i sjeverno od Drave. Čini se ipak da su bili poglavito usmjereni prema prekodravskom prostoru budući da se u izvoru navodi kako je furlanski markgrof Baldrik bio smijenjen 828. godine jer je zbog njegove tromosti (ignavia) bugarska vojska nekažnjeno (inpune) poharala granice Gornje Panonije (termini Pannoniae Superioris).11 Uvriježilo se ovo Superior uz spomen Panonije mijenjati u Inferior, što bi značilo da je napadnuta bila prvenstveno Donja Panonija.12 Na prvi pogled se takav zahvat čini logički opravdanim, no svako mijenjanje temeljnog značenja izvora zahtijeva čvrste argumente i potanko objašnjenje. Međutim, pretpostavka da je sastavljač Godišnjaka Franačkog Kraljevstva jednostavno pomiješao dvije Panonije obezvrjeđuje inače vrlo pažljivu uporabu pojma “Panonije” u tom vrelu i stoga je doista neodrživa. Uostalom, može se pretpostaviti da je ljetopisac jamačno pred sobom imao službena izvješća iz kojih je crpio relevantne podatke i teško je vjerovati da bi išta samovoljno preinačio. Napokon, on izričito kaže “granice Gornje Panonije”, očigledno na Dravi, čime jasno ograničava dubinu bugarskog prodora. Dakle, nema pravog razloga odbaciti tvrdnju Usp. Runciman 1930, 83, Kollautz 1966, 266, Beševliev 1981, 286, Curta 2006, 159. Usp. Einhard, Život Karla Velikog, c. 15, gdje se kaže da je Dakija smještena na drugoj obali Dunava, adposita in altera Danubii ripa Dacia, uz Gjuselev 1966, 29, Wolfram 1995, 313, Curta 2006, 159, bilj. 105. Vidi i str. 169, bilj. 3. Najnovije je Komatina 2010, 70-73 iznio pretpostavku da je spomenuta Dakija nekadašnja Obalna Dakija (Dacia Ripensis), što znači da bi se radilo o području južno od donjeg toka Dunava i da su Obodriti zapravo obitavali na prostoru današnje Bugarske. 11 ARF, a. 828 (= Rački 1877, 333, Kos 1906, 85). Ljubić 1878, 133-135 isključuje mogućnost da su Bugari napali i zaposjeli dijelove, kako on to kaže, “Posavske Hrvatske”. Tomičić 2000b, 161 govori o bugarskom udaru kojim su svrgnuti slavenski knezovi u Donjoj Panoniji, pogrešno ga datirajući 828. godinom, a zatim spominje i da su Bugari osvojili granice Gornje Panonije, istjerali slavenske knezove i postavili svoje upravitelje, kao da je riječ o dva odvojena događaja, što dakako nije točno. Baldrik je bio smijenjen u veljači 828. na saboru u Aachenu, što isključuje mogućnost da su u međuvremenu, od ljeta 827., Bugari ponovno napali. O takvom hipotetskom dvostrukom udaru ni izvori ništa ne znaju. 12 Usp. Rački 1877, 334, bilj. 1, Kos 1906, 85, bilj. 1, Pirchegger 1912, 278, Šišić 1925, 323, Grafenauer 1965, 10, Gjuselev 1966, 33 i bilj. 68, Sós 1973, 20 i bilj. 81, Klaić 1975, 212, Goldstein 1995, 194, 1996, 228. Doduše, Zlatarski 1938, 315 i Wolfram 1987, 273 navode Gornju Panoniju, ali se nisu pozabavili drukčijim interpretacijama. 9

10

171


5. 4. 2011. 14:45:52


izvora da se radilo o Gornjoj Panoniji koja je tada obuhvaćala područje između Rabe, Drave i Dunava. Taj je prostor potpadao pod vazalnu avarsku kneževinu koja je vjerojatno bila i jedan od ciljeva bugarskog napada.13 Uzevši u obzir sve izneseno, može se ustvrditi kako su Bugari svojom provalom obuhvatili pograničje između Gornje i Donje Panonije, ali da su se oslanjali ponajprije na Gornju Panoniju, očekujući možda i podršku preostalih Avara. Izvori o tome ništa ne govore, no dokinuće vazalne avarske kneževine vjerojatno je bilo izravna posljedica bugarskog upada u Panoniju, a na to se nadovezao i preustroj Furlanske markgrofovije koja je nakon Baldrikove smjene podijeljena u četiri oblasti.14 To što je Baldrik mogao biti učinjen odgovornim i za pustošenje dijelova Gornje Panonije, iako je formalno njegova neposredna nadležnost završavala na srednjoj i donjoj Dravi, ne treba čuditi jer su i on i prefekt Istoka Gerold zajednički nosili obranu panonske granice, što znači da su im se u tom pogledu ovlasti preklapale.15 Što se tiče pitanja dokud je sezao bugarski prodor Dravom, uz već izneseno mišljenje da je po širini ostao ograničen na današnje mađarsko i hrvatsko Podravlje, može se pretpostaviti da nije bio odviše dalekosežan budući da bi napadači na taj način samo razvukli svoje linije i u konačnici ugrozili cijeli pothvat. Ovo bi ujedno podrazumijevalo da je jugozapadni odsječak Međurječja, koji je činio središte stare Ljudevitove kneževine, bio pošteđen neposrednih ratnih djelovanja, pa bi se iz toga dalo zaključiti da Bugari nisu niti utjecali na prilike u tom dijelu južne Panonije. Treće pitanje odnosi se na spomen slavenskih knezova (duces) koje su Bugari zbacili i zamijenili svojim namjesnicima.16 Podatak svjedoči o tome da su Bugari kanili uspostaviti utjecaj u Panoniji, dakle da se nije radilo o pukom pljačkaškom pohodu. Ove knezove ne treba smatrati zavisnim vladarima pod franačkim vrhovništvom poput Ljudevita i vazalnog avarskog kagana nego vođama pojedinih slavenskih skupina naseljenih u Panoniji,17 o kojima ne znamo ništa pobliže. S tim u vezi svakako je nužno pokušati odgovoriti što se dogodilo s Donjopanonskom kneževinom poslije slamanja Ljudevitova ustanka. S obzirom na potpun muk vrela preostaje tek domišljanje. Čini Komatina 2010, 73, 74 također ističe da su Bugari napali Gornju Panoniju sjeverno od Drave. O podjeli Furlanske markgrofovije na četiri dijela svjedoče ARF, a. 828 i Život Ludovikov, c. 42 (= Rački 1877, 333, Kos 1906, 85). Za raspuštanje vazalne avarske kneževine usp. Sós 1973, 22, Bóna 1985b, 158, Wolfram 1987, 275, Pohl 2002, 323. Ovo područje je sada neposredno podvrgnuto prefektu Istoka, što je u biti bila puka formalnost jer je i prije toga prefekt imao u njemu glavnu zapovjednu odgovornost, upravo kao što je furlanski markgrof imao pod sobom Donjopanonsku kneževinu kao dio franačkog obrambenog sustava na istočnim granicama. 15 Nije potrebno pretpostavljati da se Baldrikova nadležnost protezala i u Gornju Panoniju (tako Wolfram 1987, 273). Zajednička odgovornost furlanskog markgrofa i istočnog prefekta u vezi s obranom istočne granice u praksi je zacijelo značila da u slučaju njezine povrede vojno reagiraju obojica ili, ako to nije moguće, onaj koji je u tom trenutku u mogućnosti najbrže povesti vojsku odnosno najprikladnije se suprotstaviti prijetnji. 16 Klaić 1975, 212 neprecizno kaže da su Bugari zbacili franačke knezove i postavili svoje. 17 Izraz duces Margetić 2000a, 53, uz bilj. 77, prevodi kao vojvode i smatra ih samostalnim vladarima. No, s obzirom na opće okolnosti teško je vjerovati da su bili samostalni. Franački izvor je u odabiru pojma duces kao ekvivalenta za slavenske glavare možda ponajprije htio naglasiti njihovu vojnozapovjednu funkciju. Da je riječ o slavenskim vođama, smatraju i Székely 1981, 19, Fine 1983, 107. Usp. i Wolfram 1995, 313. Pavičić 1940, 1 ih naziva županima. 13 14

172


5. 4. 2011. 14:45:52


se da je utemeljeno pretpostaviti kako Franci nakon Ljudevita nisu postavili novog kneza koji bi pod svojom upravom objedinio Međurječje nego su se odlučili osloniti na manje područne slavenske knezove koje je bilo mnogo lakše držati pod nadzorom. Budući da su za svoj uspon ovisili o franačkoj vlasti, Franci su ih po potrebi mogli i izigravati jedne protiv drugih. Čast jedinstvenog donjopanonskog kneza ostala je tako upražnjena, a kada se ponovno pojavila u izvorima, glasila je dux Pannoniae Ulterioris (“knez Onostrane Panonije”), dok se za kneževinu uvriježio opisni naziv regnum inter Dravum et Savum (“državina / kneževina između Drave i Save”),18 zacijelo kako se ne bi u onodobnim zapisima zamijenila sa prekodravskom Donjom Panonijom. Bugari su u dijelu Gornje i Donje Panonije smijenili oblasne slavenske knezove, u koje kao franačke ljude nisu imali povjerenja. Uža politička rascjepkanost Međurječja tako se produbila. Četvrto pitanje vezano je za opseg bugarskih osvajanja u Međurječju. Obično se vjeruje da su osvajanjima bili zahvaćeni današnja Slavonija i Srijem odnosno poglavito srijemsko područje sa Sirmijem.19 Ima i mišljenja da su Bugari protegnuli vlast i utjecaj na prostor cijele Donjopanonske kneževine.20 Pojedini istraživači pad Srijema odnosno Sirmija stavljaju u vrijeme prije bugarskog udara 827. godine,21 dok neki pak ističu kako nema dokaza da je Sirmij uopće pao pod bugarsku vlast.22 Može se pretpostaviti da su Bugari svrgavanjem slavenskih knezova odanih Francima uspjeli staviti pod svoj nadzor pojedine dijelove Gornje i Donje Panonije, ali to je bilo samo privremeno.23 Herman Kontrakt, a. 892: dux Pannoniae Ulterioris; AFCR, a. 884 (= Rački 1877, 379, Kos 1906, 205): regnum inter Dravum et Savum flumine. 19 Jireček 1876, 147 (samo Srijem), Hauptmann 1915, 280 (prostor između Save i Dunava), Grafenauer 1952b, 31 (Slavonija), Spajić 1965b, 16 (Slavonija), Ferjančić 1969, 48 (dio panonske Hrvatske), Sós 1973, 19 (oblast između Save i Dunava zajedno sa Sirmijem i okolicom), Klaić 1975, 230 (Slavonija i Srijem), Beševliev 1981, 286, 296 (Srijem s Beogradom), Székely 1981, 19 (kraj na ušću Drave i unutrašnji dio prostora koji se pruža uz zavoj Dunava zajedno sa Sirmijem), Fine 1983, 107, 256 (velik dio istočne Slavonije i Sirmij), Margetić 2000a, 53 (Slavonija), Kolarić 2004, 24 (istočna Slavonija). 20 Pirchegger 1912, 279 (Donja Panonija zamijenila franačko vrhovništvo bugarskim), Šišić 1925, 323, 332 (pod Bugare dospjela cijela “Panonska Hrvatska”, ali ostali su im istočna Slavonija i Srijem), Dvornik 1964, 109 (Bugari 827. napali “Panonsku Hrvatsku” i podvrgnuli tamošnje Slavene), Grafenauer 1965, 10 (područje Donje Panonije od granice Dalmatinske Hrvatske južno od Save do Rabe), Budak 1994b, 18, 2003a, 67 (Bugari 828. odnosno 829. osvojili Donjopanonsku kneževinu), Goldstein 1995, 194, 1996, 228 (Bugari 827. zagospodarili Donjom Panonijom). Györffy 1959, 16 općenito kaže da su Bugari podvlastili panonske Slavene. 21 Dinić 1931, 2 (Bugari su se oko 825. proširili na oblast između Save i Dunava koja je pod njima ostala do 927. godine), Kollautz 1966, 266 (Bugari su 827. postavili u savsko-dravskom međurječju svoje namjesnike, što su već bili učinili u Singidunu i Sirmiju), Ferjančić 1969, 48 (Bugari su oko 825. pripojili Sirmij i još neke dijelove Donje Panonije, a oblast između Save i Dunava pripala im je konačno 829./830. dogovorom s Francima), Goldstein 1995, 194, 1996, 228 (Bugari su doprli do Srijema prije 827. godine). 22 Bowlus 1995, 97. Slično je i Györffy 1959, 16 rekao da je nepoznata sudbina Sirmija u bugarsko-franačkom sukobu. 23 Pripisavši bugarskom odličniku pojasnu garnituru iz Požeškog Brestovca, zapravo avarsko-slavensko kulturno dobro s kraja 8. i početka 9. stoljeća, Ančić 2000a, 84, 91 gradi hipotezu da je dotičnik stajao na čelu bugarske pogranične postaje i tvrdi da je zapadni obod Požeške kotline 18

173


5. 4. 2011. 14:45:52


Već u ljeto 828. uslijedio je franački protunapad koji je predvodio bavarski kralj Ludovik Njemački, mlađi sin Ludovika Pobožnog,24 čija je nadležnost obuhvatila cijelu panonsku granicu. U historiografiji je bilo izneseno mišljenje da bi neimenovani slavenski knez sa sjedištem u Siciji tada bio podvrgnut prefektu Istočne marke, čime je Ludovik Njemački postao vrhovnik Donjopanonske kneževine, a prostor Međurječja izuzet ispod Italskog kraljevstva i Lotarova vrhovništva.25 Ostavljajući načelno otvorenom i mogućnost da je takva pretpostavka točna, odnosno da je već 828. godine bavarski kralj zavladao i savsko-dravsko-dunavskim međurječjem, valja istaknuti kako je jednako tako moguće i da je Ludovikova nadležnost nad cijelom Panonijom bila samo privremene naravi, za potrebe ratnog pohoda, a da je prostor južno od Drave pod svojom formalnom vlašću zadržao Lotar. Naime, prve vijesti da prefekt Istoka podređen bavarskom kralju intervenira u Međurječju potječu iz 838. godine kad Ratbod ratuje protiv Ratimira.26 Možda bi pogodan trenutak za promjenu nadležnosti bila 833. godina kad je Ludovik Njemački, uz drugog brata Pipina Akvitanskog, stao na Lotarovu stranu i omogućio mu da svrgne njihova oca Ludovika Pobožnog.27 Tada bi se Lotar mogao Ludoviku odužiti za njegovu potporu odricanjem prava na područje sjeverno od Save. Uostalom, ne smije se smetnuti s uma ni to da se tek otprilike 833. godine pojavljuje na gornjoj Savi grof Helvin koji je zamijenio tamošnjega gentilnoga kneza, a nekako je u isto vrijeme i Ratbod bio preuzeo vrhovno zapovjedništvo nad markama nakon smrti prefekta Gerolda.28 Premda se to izričito ne navodi u vrelima, vrlo je vjerojatno da su Franci uspjeli potpuno istisnuti Bugare iz Panonije, dakle izbaciti njihove namjesnike iz oblasti s obje obale Drave. Ovo zacijelo i nije bio osobito težak pothvat jer su neposredni bugarski interesi ležali istočno od srednjeg Dunava. Ipak, budući da bugarski zahtjevi nisu bili ispunjeni, ratno stanje se nastavilo, pa su Bugari 829. godine ponovno lađama po Dravi provalili na franačko područje i popalili nekoliko sela u blizini rijeke.29 Očito je kako je ovaj bugarski udar bio bitno manjeg opsega i može se ocijeniti kao kazneni

24

25

26

27

28 29

bio i krajnja zapadna točka bugarskih osvajanja u Međurječju, zaključujući da je ta bugarska vlast nestala pod nepoznatim okolnostim sredinom tridesetih godina 9. stoljeća. No, Ančićevu mišljenju protuslove i povijesne okolnosti odnosno težište, doseg i trajanje bugarske provale u Međurječje, a nije načinjena niti komparacija arheološke građe s eventualno sličnim nalazima na matičnom bugarskom području u istom kronološkom horizontu. Fuldski godišnjaci, a. 828 (= Rački 1877, 333, Kos 1906, 89). Dvornik 1964, 109 misli da je Ludovik Njemački uzaludno pokušao promijeniti situaciju, dok Grafenauer 1965, 11 pomišlja da je Bugarima bilo oteto područje sjeverno od Drave, a Sós 1973, 18 ističe da su Franci potisnuli Bugare (usp. i Tomičić 2000b, 161). Deér 1967, 780 smatra da slavenski knezovi koje su Bugari bili svrgnuli nisu vraćeni na vlast. Curta 2006, 159 jednostavno kaže da se ništa ne zna o ishodu pohoda. Schwarcz 2000b, 103, 2003, 15 pak drži da ishod rata za Franke nije bio ni pohvalan niti politički povoljan. Wolfram 1987, 275, 1997, 310. CBC, c. 10, Garski dodatak, a. 838, Rupertovi godišnjaci, a. 838 (= Rački 1877, 336-337, Kos 1906, 102). O sukobima oko podjele vlasti u franačkoj državi pod Ludovikom Pobožnim usp. sumarno Brandt 1980, 239-242 Usp. Bowlus 1995, 98. Fuldski godišnjaci, a. 829 (= Rački 1877, 334, Kos 1906, 91). Wolfram 1995, 313 zaključuje da bi bugarski napad bio neizvediv da je istočna Slavonija bila čvrsto u franačkim rukama. No, 174


5. 4. 2011. 14:45:52


pohod, a ne široko zasnovana akcija. Čini se da je i jednoj i drugoj strani postalo jasno da se odluka o ovom sukobu neće dobiti na bojnom polju. Iako vrela šute, po svemu sudeći su 830. godine započeti pregovori koji su okončani možda sljedeće godine.30 Mir je nesumnjivo bio postignut kompromisom i Franci su sada zacijelo pristali Bugarima potvrditi ono što su im prije bili uskraćivali: vrhovništvo nad Timočanima i Obodritima, čime se bugarska granica primaknula Franačkoj do srednjeg Dunava.31 Istovremeno, Bugari su se jamačno odrekli svih mogućih stečevina u Međurječju, dakle i u današnjem Srijemu. Unatoč tome što se u povjesništvu često smatra da su Bugari zadržali Srijem sa Sirmijem,32 dokaza za to u vrelima nema. Stoga je i suprotna hipoteza u najmanju ruku jednako valjana kao i ostale. Njoj se u prilog može navesti i jedan posredan argument. Teško je, naime, vjerovati da bi tek tri desetljeća franačke vlasti bila dostatna da rimska Alma mons bude preimenovana u “Franačku goru”, a cijeli Srijem postane poznat kao “franačka zemlja”. Treba stoga računati na više desetljeća neprekinutog franačkog utjecaja, zapravo sve do dolaska Mađara. Uostalom, bugarski interesi nisu sezali u Međurječje, kao što pokazuju i budući njihovi prodori prema zapadu. O uređenim odnosima između Franaka i Bugara svjedoči bugarsko poslanstvo koje je 832. godine stiglo caru Ludoviku s darovima.33 Poslanici su po svemu sudeći donijeli vijest o smjeni na bugarskom prijestolju jer je 831. godine Omurtaga naslijedio sin Malamir (831.–836.), a pritom su zacijelo prenijeli i jamstva da će se netom sklopljeni mir poštovati i pod novom vlasti. Među škrtim izvornim podacima iz ovog vremena koji se tiču Međurječja ističe se ime kneza Ratimira (dux Ratimar). Prvi i jedini put spominje se u vezi s događajima iz 838. godine.34 Naime, tada je prefekt Istoka Ratbod / Ratpot, po zapovijedi Ludovika Njemačkog, napao Ratimira koji je u svojoj oblasti (regio) pružio gostoprimstvo bivšem njitranskom knezu Pribini / Privini (Priwina). Pribinu je vjerojatno 833. godine protjerao moravski knez Mojmir I. (oko 830.–846.), nakon čega se on najprije utekao za pomoć prefektu Ratbodu. No, ubrzo je između njih izbila svađa, pa je

30

31

32

33

34

Bugari su do Drave mogli doći kroz dunavsko-tisko međurječje kao što su vjerojatno učinili i prvi put. Napokon, izvor ni sada ne spominje Dunav. Šišić 1925, 334 i Klaić 1975, 230 sklapanje mira datiraju 832. godinom. Međutim, vrela izvješćuju da je tada caru Ludoviku Pobožnom stiglo bugarsko poslanstvo s darovima (vidi niže) pa valja zaključiti da je to bila posljedica obnovljenih prijateljskih odnosa između Bugara i Franaka, odnosno mirovni je sporazum utanačen prije 832. godine. Budući da se nakon 829. više ne spominju vojni pohodi, ostaje do 831. dovoljno vremena za izmjenu poslanstava kojima su zacijelo vođeni pregovori o miru. Usp. i Beševliev 1981, 286-287. Schwarcz 2000b, 103-104, 2003, 15 misli da je mir sklopljen 830. godine. Usp. i Székely 1981, 19, koji kaže da su oblasti sjeverno od donjeg toka Dunava činile bugarsko područje. Usp. Zlatarski 1938, 316, Jireček 1959b, 525, Gjuselev 1966, 34, Sós 1973, 18-19 i bilj. 75, Schwarcz 2000b, 104, 2003, 15. Vidi i str. 173, bilj. 19. Najnovije to ponavlja i Andrić 2009, 117. Grafenauer 1965, 11 je čak mislio da su Bugari zadržali Donju Panoniju do Sutle i donje Krke. Saski ljetopisac, a. 832. Usp. Šišić 1925, 324, Runciman 1930, 83, Zlatarski 1938, 316, Gjuselev 1966, 34. Najpotpunije o njima izvješćuje CBC, c. 10, uz Garski dodatak i Rupertove godišnjake, a. 838 (= Rački 1877, 336-337, Kos 1906, 102). 175


5. 4. 2011. 14:45:52


Pribina u strahu za život odlučio sa sinom Koceljem / Kocelom (Chozil) i svojom pratnjom pobjeći k Bugarima.35 Doskora je morao i otamo otići, zacijelo stoga što bugarske vlasti nisu htjele pokvariti odnose s Francima osiguravajući utočište čovjeku koji je bio u sukobu s njima. Ratimir je bio nešto drugo. Čini se da je i inače pokazivao pretjeranu razinu samosvojnosti jer u trenutku kad se k njemu sklonio Pribina, bavarska se vojska već spremala za napad.36 Ratimirova je pogreška možda bila dvostruka: najprije je Pribini omogućio da se preko njegova područja prebaci k Bugarima, a potom je i sâm primio bjegunca. Njegovi su postupci bavarskog kralja možda podsjetili na slobodu akcije koju je sebi prisvajao knez Ljudevit, a takvo je ugrožavanje autoriteta Franačkog Carstva moralo izazvati žestoku reakciju.37 Bavarska je vojska provalila u Međurječje i krvavo potukla Ratimirove čete (u vrelu se navodi “krvoproliće”, cedes). Nato je knez prosudio da daljni otpor nema smisla i odlučio je pobjeći (ne kaže se kamo, jamačno na jug, u Dalmaciju,38 manje vjerojatno k Bugarima, budući da se kod njih nije uspio skrasiti niti Pribina), dok je Pribina sa svojim ljudima prešao Savu i predao se gornjosavskom grofu Salahonu koji je možda odigrao i ključnu ulogu u Pribininu izmirenju s Ratbodom.39 Iako se ne kaže kojom je oblašću upravljao Ratimir, spomen Bugara i Save nagnao je istraživače da ga smjeste u Međurječje i smatraju knezom Donjopanonske kneževine. Zaključak je s obzirom na dostupne podatke opravdan i nema razloga sumnjati u to da bi Ratimir bio donjopanonski knez. No, sporan je opseg njegove državine, vrijeme kad je počeo vladati i u kakvom je odnosu bio prema Francima odnosno Bugarima. Obično se misli da je Ratimirova oblast obuhvaćala zapadni i središnji dio Međurječja sa središtem u Sisku jer bi istočni dio (poglavito Srijem) stajao pod bugarskim vrhovništvom.40 Vrlo je rašireno i gledište da je Ratimir bio vazal Bugara uz čiju se pomoć otrgnuo franačkoj vlasti 827. godine odnosno bio uzdignut za kneza 829. Štih 1994, 209 misli da je Pribina “vrlo vjerojatno” pobjegao Bugarima u Srijem, dok Wolfram 1987, 276 smatra da se radilo o području istočno od Fruške gore. 36 U CBC, c. 10 kaže se da je Pribina “ne mnogo poslije došao od Bugara u oblast kneza Ratimira” (et non multo post de Vulgariis Ratimari ducis adiit regionem), a odmah potom da je “u to vrijeme bavarski kralj Ludovik poslao Ratboda s brojnom vojskom da protjera kneza Ratimara (illoque tempore Hludowicus rex Bagoariorum misit Ratbodum cum exercitu multo ad exterminandum Ratimarum ducem). Čini se da vijesti nisu u neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi. Wolfram 1995, 314 smatra da je bavarsku oružanu intervenciju potaknulo upravo to što je Ratimir primio Pribinu (usp. Gjuselev 1966, 36), ali ne isključuje i mogućnost da je uzrok rata bio Ratimirov probugarski stav (ovom se rješenju priklanja Štih 1994, 209-210, bilj. 3). Budak u Budak – Raukar 2006, 104 misli da su udruživanje Ratimira i Pribine Franci ocijenili kao pobunu (usp. i Wolfram 1987, 276). Što se tiče Ratimirova probugarskog stava, to ostaje samo pretpostavka o kojoj se više ili manje uvjerljivo može domišljati. 37 Usp. i Giesler 1997, 151-152. 38 Tako i Wolfram 1987, 276, Budak 2003a, 67, Budak – Raukar 2006, 104. 39 Pribinino prebacivanje preko Save upućivalo bi na zaključak da se tada nalazio u Pokuplju, na samom jugozapadu Donjopanonske kneževine. Moglo ga je onamo skupa s Ratimirom potisnuti nadiranje Ratbodove vojske. Klaić 1899, 51 misli da su Ratimir i Pribina pobjegli u Bosnu. 40 Usp. Sós 1973, 19, bilj. 75, 20-21. Vidi gore i bilj. 19, 32, str. 173, 175. Šišić 1925, 324, 334 vjeruje da su Bugari zadržali Srijem i istočnu Slavoniju. 35

176


5. 4. 2011. 14:45:53


godine.41 Franci bi tako 838. godine otjerali bugarskog pouzdanika i vratili veći dio Donjopanonske kneževine pod svoje okrilje.42 No, ova domišljanja nemaju uporišta u vrelima koja ionako jedva da išta kažu o Ratimiru. Štoviše, mnogo je vjerojatnije da je Ratimir bio franački podložnik.43 Neki istraživači misle da bi Ratimir postao samostalan prije 838. godine, oslobodivši se bugarske vlasti, a da su Bugari iz Slavonije protjerani intervencijom iz Hrvatske, nadovezujući na to i tezu da su Bugari dobili podršku cara Lotara koji se tobože borio proširiti svoj utjecaj, pa bi tako pohod protiv Ratimira bio posredno uperen protiv Lotara, te da je Ratimirovim padom na vlast došla nova skupina koja je imala mnogo manje prisne odnose s hrvatskom Dalmatinskom kneževinom.44 Međutim, Lotar je u stvarnosti 834. godine bio potisnut u Italiju i nije se do 839. godine miješao u nove diobe vlasti u Franačkom Carstvu.45 Da je Ratimir djelovao u Lotarovu korist, izvori bi bez sumnje to bili zabilježili jer bi se ta činjenica uklopila u prikaz sukoba carskih sinova za vlast. Osim toga, “mnogo manje prisni odnosi” između Donjopanonske i Dalmatinske kneževine ne bi ponukali bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta da u spisu O upravljanju Carstvom istakne naročito prijateljske veze između njihovih knezova.46 Još nevjerojatnije je pomišljati na vojnu intervenciju iz Hrvatske kojom bi bila okončana bugarska vlast u Međurječju. To bi se izravno kosilo s mirom koji je možda 831. godine sklopljen između Franaka i Bugara. Da se hrvatski knez upustio u takvu pustolovinu, daleko bi bio premašio ulogu koja mu je bila namijenjena kao franačkom vazalu, iako podložniku koji je uživao stanovitu samostalnost. Povrh svega, teško da bi hrvatski upad ostao bez bugarskog odgovora. Pretpostavka da bi se Franci pomirili s bugarskim utjecajem koji bi se poput klina zasjekao duboko u njihovo interesno područje ne čini se uvjerljivom. Stoga valja zaključiti da je Ratimir kao franački čovjek uzdignut na položaj donjopanonskog kneza kako bi se ovaj prostor ponovno čvršće organizirao u svojstvu granične oblasti nakon što je pokus s pojedinačnim slavenskim knezovima doživio slom zahvaljujući bugarskom napadu 827. godine. Ratimirovo imenovanje za kneza zacijelo treba povezati sa sklapanjem mira između Franaka i Bugara (možda 831.), a njemu je kao franačkom vazalu bila na upravu predana cijela Donjopanonska kneževina, uključujući i Srijem koji po svoj prilici nije pripadao Bugarima. Po mnogočemu bio je ovo povratak na stari sustav iz Ljudevitova doba,47 ali su utoliko franački vlastodršci morali biti oprezniji. Hauptmann 1915, 281, Šišić 1925, 324, Grafenauer 1965, 11, Gjuselev 1966, 34-35, Klaić 1975, 212, Brandt 1980, 343, Budak 1994b, 18, 2003a, 67, Goldstein 1994, 194, 1996, 228, Kolarić 2004, 24. 42 Pirchegger 1912, 279, Klaić 1975, 212, Brandt 1980, 343, Budak 1994b, 18, 2003a, 67. 43 Usp. Sós 1973, 20-21, koja smatra da je Ratimir bio slavenski vođa u Međurječju te da se pridružio Francima za Ljudevitova ustanka ili da je zavrijedio njihovo povjerenje u ratu protiv Bugara, Wolfram 995, 312, Budak – Raukar 2006, 104. 44 Margetić 2000a, 54, 57. On u pretpostavljenoj intervenciji iz Hrvatske vidi poveznicu s viješću Konstantina VII. Porfirogeneta o Hrvatima u Iliriku i Panoniji. 45 Usp. i Brandt 1980, 240. 46 Vidi niže u osnovnom tekstu. 47 Ratimir se obično i smatra Ljudevitovim nasljednikom (usp. Mitterauer 1963, 87, Štih 1994, 209, Wolfram 1995, 312). Doduše, to je samo uvjetno budući da je između kraja Ljudevitove i početka Ratimirove uprave proteklo više godina. 41

177


5. 4. 2011. 14:45:53


I čim je Ratimir pružio i najmanjeg povoda za sumnju u svoju odanost i prave namjere, Franci su reagirali vojnim udarom. Ratimirovo zbacivanje otvara veliko pitanje što se dogodilo s Donjopanonskom kneževinom. Posvemašnji muk vrela ne omogućava da se na njega dâ zadovoljavajući odgovor. Ipak, Francima je vrlo vjerojatno i dalje bilo stalo pronaći odgovorajući model kako bi ustalili prilike u jugoistočnom pograničju. Možda valja pomišljati na to da su se sada odlučili osloniti na nekoga izvan užeg južnopanonskog prostora budući da su se svi dotadašnji odabranici među južnopanonskim Slavenima pokazali nepouzdanima. Na um smjesta pada hrvatska kneževina u Dalmaciji, koja je već dulje vrijeme vjerno pristajala uz Franke. Francima jamačno ne bi bilo teško naći predstavnika kojeg hrvatskog roda (gens) voljnog promijeniti sredinu i zatim ga ustoličiti za kneza Donje Panonije. Odabir hrvatskog predstavnika za donjopanonskog kneza ne kosi se ni s činjenicom da je hrvatska Dalmatinska kneževina formalna potpadala pod vrhovništvo Lotara u Italiji jer je imala određenu razinu samostalnosti kao vazalna država. Osim toga, privlačenje predstavnikâ toga zamišljenog hrvatskog roda iz Dalmacije u južnu Panoniju ne bi bilo nevjerojatno budući da takve fluktuacije nisu u ono vrijeme bile ništa neobično kao što pokazuje Pribinin slučaj. Novi bi donjopanonski knez nesumnjivo bio odan onomu tko ga je postavio. Južnopanonski Slaveni vrhovništvo kneza hrvatskog podrijetla zacijelo ne bi doživljavali stranim jer ih je vezivalo blisko etničko srodstvo, a i čvrsta franačka potpora koju bi zasigurno uživao slomila bi unaprijed bilo kakav otpor takvom rješenju. Napokon, mnogima je uspomena na stradanja pretrpljena u Ljudevitovom ustanku morala još bila vrlo snažna i ožiljci iz rata protiv Ratimira odnosno Bugara još dovoljno svježi i bolni tako da bi im smirenje prilika zasigurno bilo dobrodošlo. Čini se da ovoj hipotezi određenu potkrijepu pruža vijest iz spisa O upravljanju Carstvom.48 Konstantin Porfirogenet bilježi da se dio Hrvata odijelio od glavnine naseljene u Dalmaciji, zavladao Ilirikom i Panonijom te ondje uspostavio nezavisnog kneza (ἄρχων αὐτεξούσιοϚ) koji je svuda slao poslanstva, a iz prijateljstva (κατὰ φιλίαν) hrvatskom knezu.49 Hrvate u Panoniji car spominje na još jednom mjestu, u opisu vladavine svog djeda Bazilija I.50 Ovi su navodi u povjesništvu različito tumačeni. Prema nekim istraživačima, Hrvati su se bili naselili u južnoj Panoniji još tijekom doseobe u 7. stoljeću.51 Drugi su ispravno isticali da spomenuta “seoba” ne pripada nužno tom vremenu,52 smatrajući da se njome opisuje stanje u doba hrvatskog kralja Tomislava,53 Slično razmišljaju i Ančić 1997, 11, Budak 2000, 398-400. Doduše, Budak govori i o doseobi nevelikog dijela Hrvata u Međurječje. No, antropološka su istraživanja pokazala da dalmatinsko-hrvatskih populacija tada ondje nema (Šlaus 1998, 105-106). Stoga se možda radi tek o dolasku pojedinačnog hrvatskog roda koji bi se potpuno srodio s mnoštvom južnopanonskih Slavena. 49 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 30, 75-78 (= VIINJ II, 31-32). 50 Konstantin Porfirogenet, Život Bazilijev c. 52 (288, 17-23) (= VIINJ II, 79). 51 Usp. Ljubić 1878, 117. Još je Ivan Lučić (O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, 1.12, 21-34) mislio da su Hrvati odmah nakon doseobe zauzeli Panoniju između Save i Drave i smatrao da je Konstantinov Ilirik unutrašnja Dalmacija, a Panonija Panonija Savija. Usp. i Setton 1950, 513. 52 Grafenauer 1952b, 30. 53 Grafenauer 1952b, 31. Usp. i Klaić 1975, 278. 48

178


5. 4. 2011. 14:45:53


iako je bilo već i mišljenja da se podatak o nezavisnom hrvatskom knezu u Panoniji može odnositi samo na vrijeme prije Tomislava.54 Osim toga, govorilo se i o postojanju samostalne hrvatske kneževine u južnoj Panoniji (tzv. Panonska Hrvatska) početkom 9. stoljeća,55 pa da je Ratimir vladao u donjoj Posavini u području Sirmija južno od Save, odnosno u Mačvi.56 Neki su naglašavali da nema dokaza o postojanju jedinstvene hrvatske vlasti koja bi u ovo vrijeme objedinjavala Slavoniju i Dalmaciju.57 Bila je iznesena i pretpostavka da se vlast dalmatinsko-hrvatskog kneza proširila na Međurječje u prvoj polovini 9. stoljeća, poslije ugušenja Ljudevitova ustanka.58 Doduše, tako čvrsta povezanost između hrvatske Dalmacije i Panonije već u prvoj polovini 9. stoljeću, što podrazumijeva i dugotrajniju izmjenu međusobnih utjecaja, morala bi ostaviti više tragova u postojećem arheološkom materijalu. Međutim, trag je slabašan. Riječ je o ulomku troprutim pleterom i volutama ukrašene kamene grede, za koju se misli da potječe iz Siska, s datacijom od 9. do 11. stoljeća,59 ali koja pokazuje očite sličnosti s takvom građom iz Hrvatske Trpimirova doba. Ipak, ukras bi mogao biti i odraz izravnog utjecaja Akvilejske crkve u Međurječju odnosno istovjetnog ukusa elite južnopanonskih Slavena. Ovomu valja pribrojiti i nalaz naušnica iz Županje koje se datiraju u 9.–10. stoljeće.60 Na koncu, da su hrvatski knezovi zavladali Međurječjem, morali bi priznavati i vrhovništvo bavarskog kralja, a ne samo italskoga, za što nema pokazatelja u vrelima. Povod za jednaki znanstveni prijepor bio je i prostor koji se podrazumijeva pod Ilirikom i Panonijom Konstantina Porfirogeneta. Neki su držali da se odnosi na cijelo Međurječje i na Bosnu,61 drugi da je u pitanju samo oblast između Save i Drave,62 a Ferjančić 1978, 74-75. Klaić 1985a, 52 drži da je to “prerano”. Margetić 2000a, 56, 2001a, 61. Protiv pojma “Panonska / Posavska Hrvatska” ustrajno se borila Nada Klaić, naglašavajući da je riječ o historiografskom, a ne historijskom nazivu (usp. Klaić 1985a, 40, 45, 51). Taj se termin može koristiti u geografskoj funkciji u obliku “panonska / posavska Hrvatska” (u tom slučaju “posavski” nosi uže značenje od “panonskog”), dok za ranosrednjovjekovnu političku tvorbu u Međurječju valja rabiti sintagmu Donja Panonija odnosno Donjopanonska ili, eventualno, Savsko-dravska kneževina (regnum inter Dravum et Savum). 56 Sokol 1990, 194. On čak drži mogućom i prisutnost hrvatskog etnika na prostoru sjeverno od Drave, oko Blatnog jezera. 57 Goldstein 1995, 284-285, 1996, 231, koji govori o neovisnoj hrvatskoj arhontiji u Slavoniji u 10. stoljeću. Ljubić 1878, 136-138 je također odbijao pretpostavku da su se “dvije Hrvatske” združile pod Tomislavom. 58 Ančić 2000a, 90, Budak 2000, 400. 59 Brunšmid 1912, 133, br. 792, Simoni 2007, 94, br. 79 60 Vinski 1949b, 29, 33-34. Ercegović 1961, 225 ih smatra ostavštinom panonskih Slavena. 61 Ljubić 1878, 117. Margetić 2001a 61, 84 vidi u Panoniji savsko-dravsko međurječje, a u Iliriku barem dio sjeverozapadne Bosne. Po njemu se “u grubim crtama” Ilirik i Panonija iz Lorschskih godišnjaka (a. 791) poklapaju s Ilirikom i Panonijom Konstantina Porfirogeneta (isto, 84). Za pobijanje Margetićevih domišljanja s ovim u vezi usp. Suić 1977, 93, koji doduše uvodi nemoguću sintagmu “Ilirička Panonija”, iako pod njom smatra da se odnosi na Međurječje (dio ili pojas “velike” Panonije koji se pruža uz rub Ilirika, odnosno Panoniju), te Klaić 1985a, 40-42. Kasnije je Margetić 2001b, 164 ustvrdio da se Ilirik odnosi na prostor između Dalmatinske zagore i Slavonije. 62 Grafenauer 1952b, 31 koji ispravno zaključuje da spomenuti Ilirik i Panonija ne mogu biti dvije različite, jedna od druge udaljene pokrajine, Ferjančić 1978, 74, Budak 2000, 398. Šišić 1925, 277 također misli da se Panonija odnosi na savsko-dravsko međurječje. 54 55

179


5. 4. 2011. 14:45:53


treći su čak pomišljali na to da se radi o području oko Blatnog jezera,63 dok bi Ilirik označavao Norik64 ili Duklju.65 Da bi se uopće moglo prići rješavanju ove nedoumice, valja najprije odrediti što se u konkretnom slučaju moglo podrazumijevati pod pojmom Panonije i Ilirika. Polazišna je točka pretpostavka da je bizantski car za uporabu pokrajinskih administrativnih naziva imao pred očima kako sebi suvremenu situaciju tako i stanje u kasnoj antici jer se bez daljnjega koristio i vrelima iz tog vremena. Ovaj dualizam mogao bi objasniti pojedine nelogičnosti u uporabi imena Panonija, Dalmacija i Ilirik odnosno njihova preklapanja. Rani bizantski izvori pod pojmom Ilirik redovito misle Iliričku prefekturu koja je na sjeverozapadu bila omeđena tokovima Save i gornje Drine. Kasnoantička Panonija je obuhvaćala prostor od sjevernih obronaka bosanskih planina podno Save do Dunava na sjeveru. Južno od Panonije sve do jadranske obale pružala se Dalmacija. Pod potpuno logičnom pretpostavkom da u predmetnoj rečenici izvora Ilirik i Panonija moraju biti oblasti u neposrednom susjedstvu kako bi stajale pod vlašću jednog kneza u prvi mah se otvara polje za različita domišljanja o kojim se točno područjima radi. Rješenje dakako leži u prilikama kakve su vladale u kasnoantičko vrijeme odnosno od druge polovine 5. stoljeća. Nema dvojbe da se Panonija načelno može odnositi na cijeli prostor koji je ta oblast u kasnoj antici zahvaćala, no iz podrobne analize ondašnjih prilika jasno je da je nakon sloma rimskog upravnog ustroja na tom području u očima istočnorimskih vlasti određenu vrijednost zadržala još jedino južna Panonija između Save i Drave odnosno Međurječje, a i ona je gotovo u neprekinutom slijedu morala biti prepuštana na upravu različitim tuđinskim narodima. S druge strane, Carstvo je sve do avarskih navala uspjelo sačuvati krajnji jugoistočni dio Druge Panonije, poznat u ranim bizantskim izvorima i kao “herulska zemlja”, koji je u upravnom smislu bio priključen Iliričkoj prefekturi, kao uostalom i oblast Sirmija dok se nalazila u istočnim rimskim rukama. Otuda se u identifikaciji Panonije i Ilirika Konstantina Porfirogeneta nameće samo jedan zaključak kao ispravan: Panonija je prostor Međurječja odnosno suvremena središnja Hrvatska bez Međimurja, Slavonija i zapadni Srijem, a Ilirik sirmijsko-basijanska oblast, dakle istočni Srijem.66 Odmah u oči upada da se upravo opisani prostor u cijelosti poklapa s opsegom Donjopanonske kneževine, što dakako nije slučajno. Drugim riječima, car je zapravo ustvrdio da je kneževinom vladao hrvatski knez. Istovremeno je doduše vlast hrvatskog kneza usko povezao s doseobom Hrvata, čime je političko vrhovništvo poistovjetio s etničkom nazočnošću. Takav pristup je dosljedno primijenio pretvarajući Grégoire 1945, 93-95 (ovu hipotezu uspješno pobija Grafenauer 1953, 173-176). Hauptmann 1915, 256, 1929, 340. 65 Hauptmann 1931, 22-23, 1935, 337-338, 1950, 112-113. Na tragu ovakvog razmišljanja je i Goldstein 1995, 91. 66 Taj je prostor bio pod istočnorimskom upravom otkako se Zapadno Rimsko Carstvo odreklo 437. godine nadleštva nad panonskim pokrajinama u korist Istoka. Sirmij je tada postao središte Iliričke prefekture, ali samo do 441. godine. Basijana i njezino područje bili su kao zasebna cjelina u sklopu Iliričke prefekture od 510. godine pa do gepidskog osvajanja potkraj tridesetiih godina 6. stoljeća. Sirmijsko-basijanska oblast ponovno se našla u sastavu Iliričke prefekture nakon propasti gepidske države, ali je potom pala plijenom avarskih napada. 63

64

180


5. 4. 2011. 14:45:53


Zahumljane, Travunjane i Neretljane u Srbe.67 Iz svega toga valja zaključiti da hrvatski knez u Donjoj Panoniji ne znači nužno da su se u Međurječju tada naselile skupine Hrvata, pogotovo stoga što bi i hipotetičko postavljanje hrvatskog odličnika za donjopanonskog kneza isključivo bila politička odluka franačkih vlasti, a eventualna nazočnost hrvatskog etnika nije niti zasvjedočena u arheološkom materijalu. Napokon, pripadnost nekom etniku u ranom srednjem vijeku nije presudno povezana sa sviješću o zajedničkom podrijetlu nego više s ideološkim postavkama te da je identifikacija prisutna prvenstveno na razini elite i ovisna o uspješnosti temeljne, imenodavne skupine (ili nekoliko takvih skupina koje je ujedinjavala jaka svijest o krvnom srodstvu) u nametanju svojih tradicija i vrijednosti. Biti dijelom nekog naroda jest ideološko-politička kategorija, a napose za promatrače izvana. Dakle, “Hrvati” su u ranosrednjovjekovnim okvirima mogli označavati različite populacije koje su se poistovjetile s imenodavnom skupinom i tako praktički počele tvoriti cjelinu (narod), ali i pripadnike temeljne skupine ili općenito elitu kao nositelja političkog utjecaja, čime etnonim postaje oznaka vlasti, te su na taj način pojedina populacija ili populacije, pa čak i narod mogli u očima drugih postati “Hrvati” ako su njima Hrvati zavladali odnosno ako je vodstvo nad njima preuzeo član hrvatske elite. Konstantin inzistira i na tome da je dotični knez bio nezavisan, što neposredno povezuje s njegovim pravom da upućuje poslanstva. Iz franačkih izvora sasvim je očito kako je bilo uobičajeno da podložni narodi šalju franačkom caru poslanike s darovima. Otuda je vidljivo da je careva opaska i u tome u suštini točna, odnosno donjopanonski je knez bio franački vazalni vladar s određenim stupnjom samostalnosti, upravo kao i Ljudevit. Naročito blizak odnos između hrvatskog kneza u Dalmaciji i donjopanonskog kneza koji bi prema upravo iznesenoj hipotezi bio Hrvat ne treba ponajprije objašnjavati njihovim pretpostavljenim etničkim zajedništvom nego radije istim političkim interesima koji su morali biti sukladni općim ciljevima njihovih franačkih vrhovnika. Naposljetku valja istaknuti kako se čini da su Franci odabirom (nepoznatog) hrvatskog odličnika za donjopanonskog kneza, ako se doista može o tomu govoriti, a prema upravo provedenoj interpretaciji vrela sva je prilika da se može, učinili pravi potez jer izvori više ne izvješćuju ni o kakvim unutrašnjim neprilikama u ovom dijelu franačke interesne sfere. Stoga možda ne treba ni čuditi da imena donjopanonskih knezova nisu očuvana jer su ih franačka vrela bilježila poglavito kad su na stvari bile kakve smutnje ili općenito ugroze za franački poredak.68 U historiografiji je bilo izneseno mišljenje da je već spomenuti Pribina, koji je oko 839. godine postavljen za kneza u prekodravskoj Donjoj Panoniji s novim središtem u Mosapurcu (Moosburg, Blatograd, d. Zalavár),69 dobivši 846. godine od kralja Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 33, 8-9, 34, 4-7, 36, 5-7 (= VIINJ II, 59, 61-62, 64). 68 Za podrobniju raspravu o iznesenoj hipotezi usp. Gračanin 2008c, 67-76. Valja istaknuti da Sós 1973, 43 na karti podnaslovljenoj “Panonija u Privinino vrijeme” hipotetski smješta u zapadni dio Međurječja Guntramovu grofoviju, ali to je pogrešno (usp. Wolfram 1995, 320321). 69 O Pribini i njegovom položaju usp. Sós 1973, 29-42, Štih 1994, 209-222, Wolfram 1995, 321330. Sós i Štih zastupaju tezu da je Pribina bio donjopanonski markgrof. No, jednako tako mogla bi valjanost zadržati i stara teza o tomu da je bio slavenski knez u Donjoj Panoniji između 67

181


5. 4. 2011. 14:45:53


Ludovika Njemačkog posjed od 100 kmetskih selišta (mansi) na rijeci Valchau,70 zavladao i Međurječjem.71 Tvrdnja se temeljila isključivo na identifikaciji Valchau kao današnje Sloboštine, lijeve pritoke Save južno od Pakraca,72 odnosno kao Vuke koja utječe u Dunav kod Vukovara.73 Osobita je druga identifikacija uhvatila korijen u hrvatskom povjesništvu.74 No, mnogo je vjerojatnije da se posjed nalazio na prostorima sjeverno od Drave, gdje je ionako bilo područje Pribinine vlasti. Stoga u obzir za rijeku Valchau ponajprije dolazi potok Vulka (Wulka) koji se ulijeva u Nežidersko jezero,75 ali i potok Válicka koji utječe u Zalu.76 Dakle, gotovo je isključeno da su Pribina (umro oko 860.) i Kocelj (oko 860.–oko 875.) vladali i u dodravskoj Donjopanonskoj kneževini,77 kojom bi tada ravnali imenom nepoznati knezovi po svoj prilici hrvatskog podrijetla. S druge strane, današnji hrvatski krajevi sjeverno od Drave, Baranja i Međimurje, stajali su zasigurno pod Pribininom i Koceljevom upravom.78 Moguća sličnost između Pribine i nepoznatog dodravskog donjopanonskog kneza ne bi bila iscrpljena istovremenošću njihove vladavine (od oko 839.). Poznato je iz izvorne građe da je Pribina osobito marno ustrajao u kolonizaciji svojih područja, čime se povećavala njihova unutrašnja kohezija, sve s ciljem da bi se učvrstila franačka jugoistočna granice.79 O tomu svjedoči spis O obraćenju Bavaraca i Karantanaca, gdje

70

71

74 72

73

77 78 75 76

79

Rabe, Zale, Drave i Dunava (usp. i Budak – Raukar 2006, 104). Njegovo postavljanje oko 839. godine poklapalo bi se i s pretpostavljenim imenovanjem hrvatskog odličnika za dodravskog donjopanonskog kneza. Time bi preustroj jugoistočne franačke granice dobio na cjelovitosti. Usp. Sós 1973, 36. Usp. Šišić 1925, 344, bilj. 49, 1975, 89, Budak 1994b, 19, 2003a, 67. Budak je na drugom mjestu, s pravom, mnogo oprezniji (2000, 399 i bilj. 24). Usp. i Bösendorfer 1952, 164-165. Grafenauer 1965, 76 je pak naveo da je Pribini bila dodijeljeno područje koje su Francima 845. godine odstupili Bugari odnosno današnja Slavonija istočno od Vuke i Srijem. Margetić 2000a, 58 također odbija mogućnost da se Ludovik Njemački upletao u prilike u južnoj Panoniji, doduše u sklopu svoje teze o Slavoniji kao samostalnoj hrvatskoj državi. Šišić 1925, 342-344, bilj. 49, Marković 2002, 62. Hauptmann 1915, 281-282, 1923, 350. Usp. i Váczy 1942, 380. Usp. Klaić 1975, 270, 1983, 17-20, 1985b, 8, Tomičić 1994a, 98-99, Goldstein 1995, 194, 1996, 228. Usp. Sós 1973, 37. Pirchegger 1912, 283. Usp. i Sós 1973, 38. Za mišljenja o opsegu Pribinine kneževine usp. Sós 1973, 31-32. Pribinina je vlast sezala na jugozapadu do Ptuja, što proizlazi iz CBC, c. 11 (= Kos 1906, 129), gdje se navode mjesta u kojima su u Pribinino doba sagrađene crkve, a posvetili su ih salzburški nadbiskupi (usp. i Kos 1906, 174, bilj. 1, Wolfram 1987, 279-280, 1995, 325, Budak 2000, 399, bilj. 24). U novijoj se historiografiji i comes Chozivinus / Gozwinus, čiju je crkvu u Ptuju konsekrirao salzburški nadbiskup Teotmar (Drugi nastavak starijih salzburških godišnjaka, a. 873, Garski dodatak, Rupertovi godišnjaci, a. 874 = Kos 1906, 174), smatra Koceljem (usp. Mitteraurer 1963, 162-163, bilj. 13, Štih 1983, 194, Wolfram 1987, 221, 280, Lošek 1997, 55). Budući da su Pribina i Kocelj držali Ptuj, logično je zaključiti da su upravljali i Međimurjem. Jednako tako je i Baranja kao prekodravsko područje morala pripadati Pribininu i Koceljevu području. Giesler 1997, 153 također omeđuje Dravom južnu granicu Pribinina i Koceljeva vladavinskog područja. O sastavu stanovništva Transdanubije u 9. stoljeću usp. Sós 1973, 66-82. Također i Štih 1983, 196-199. 182


5. 4. 2011. 14:45:54


se spominje da je Pribina odasvud uokolo (circumquaque) okupio narode (populi), bez sumnje i Istočne Franke odnosno Bavarce jer se drugdje kaže da su Panoniju poslije protjerivanja Avara počeli naseljavati narodi Slavena odnosno Bavaraca (populi sive Sclavi vel Bagoarii).80 Jednako bi se dalo pretpostaviti i za predmnijevanog Pribinina kneževskog sudruga južno od Drave. Njegov je zadatak u vezi s jačanjem pogranične obrane u najmanju ruku morao imati ista provedbena obilježja. Na temelju toga doista ne bi bilo ishitreno iznijeti mišljenje da je i Međurječje bilo zahvaćeno onodobnim kolonizacijskim tijekovima. Na to bi se sasvim dobro oslonila hipoteza da znatniji dotok franačkog (germanskog) stanovništva pripada tom vremenu i da se to stanovništvo smještalo upravo u pograničnim krajevima istočnog dijela Međurječja. Tako bi se još bolje dalo objasniti zašto je Srijem naposljetku postao “franačka zemlja”, a Alma mons “Franačka gora”.81 Ne mora se osobito naglašavati da arheološka istraživanja nisu još na tom stupnju da bi mogla pružiti konkretan odgovor s tim u vezi. Nalazi iz franačkog vremena u Međurječju su ionako rijetki. Različito je u historiografiji tumačen podatak o bugarskom poslanstvu koje je u jesen 845. godine stiglo pred Ludovika Njemačkog u Paderborn.82 Prema nekim je istraživačima tada bio obnovljen prethodni mirovni sporazum između dvije države, 83 dok drugi dodaju da je tom prigodom Bugarima potvrđena vlast u Srijemu odnosno i u istočnoj Slavoniji, a Francima priznate stečevine u ostatku Međurječja nakon Ratimirova svladavanja.84 Napokon, izneseno je i mišljenje da su Bugari poslanstvo uputili jer su sklapanjem trajnog mira i saveza željeli dobiti slobodna leđa u srazu s Bizantom85 ili da su pregovori bili povezani s nakanjenim istočnofranačkim pohodom protiv Moravljana koji bi bili bugarski susjedi.86 Dok je vrlo vjerojatno kako je bugarsko poslanstvo imalo zadatak osnažiti ugovor o miru sklopljen prije gotovo desetljeće i pol, što bi se dalo povezati i s činjenicom da je sporazumom u Verdunu 843. godine Ludovik Njemački postao samostalan vladar Istočne Franačke pa je njegov institucionalan položaj bio bitno drugačiji nego u tridesetim godinama 9. CBC, c. 10, 11. O germanskoj kolonizaciji u Povučju usp. Klaić 1983, 20-29. Ona doduše djelatnost u vezi s time pripisuje Pribini jer smatra da se posjed od 100 kmetskih selišta koji je od kralja Ludovika Njemačkog dobio taj donjopanonski knez nalazio u kraju uz rijeku Vuku (vidi prethodnu stranicu, bilj. 74). 82 Fuldski godišnjaci, a. 845 (= Rački 1877, 357). U istom je navratu kralj primio i poslanike Slavena, među kojima su mogli biti i oni koje su uputili Pribina i dodravski donjopanonski knez. 83 Šišić 1925, 334, Gjuselev 1966, 37. 84 Hauptmann 1915, 281, 1923, 350, Dvornik 1964, 109, Fine 1983, 256. Grafenauer 1965, 76 pak kaže da su Bugari razriješili spor s Francima tako što su im odstupili područje u Slavoniji istočne od Vuke i Srijem. Budak 2003a, 67 misli da su 845. Franci ponovno uspjeli osvojiti istočnu Slavoniju i Srijem (usp. i Klaić 1983, 17), ali o osvajanju ne može biti govora budući da bi to podrazumijevalo franački ratni pohod o čemu vrela ništa ne znaju. Bugari teško da bi prekriženih ruku dočekali gubitak dijela svog područja, što odmah isključuje mogućnost da bi spomenuto bugarsko poslanstvo imalo mirovan karakter. U svakom slučaju, rata između Franaka i Bugara nije bilo 845. nego je izbio tek kasnije, 853. godine (vidi o tome kasnije u osnovnom tekstu, str. 184, 186). 85 Runciman 1930, 87. Usp. i Grafenauer 1965, 76, Gjuselev 1966, 37. 86 Bowlus 1995, 109, 110. 80 81

183


5. 4. 2011. 14:45:54


stoljeća,87 bespredmetna su bilo kakva domišljanja o teritorijalnim promjenama jer nemaju uporišta u izvorima. Uostalom, povezivanje ovog bugarskog poslanstva s Ratimirovim zbacivanjem nije prihvatljivo budući da ta dva događaja razdvaja znatan vremenski razmak. Da je Ratimir bio bugarski saveznik odnosno zavisnik, valjalo bi očekivati njihovu akciju u trenutku franačkog napada, ali ona je izostala. Ovo prije upućuju na to da su se Bugari držali slova mirovnog ugovora s početka tridesetih godina, prepuštajući Francima da se nesmetano obračunaju s nepokornim podložnikom. Ako je Ratimir i bio izazvao svoje franačke gospodare nastojanjem da se zbliži s Bugarima, što je samo pretpostavka, njegov je pokušaj doživio potpun neuspjeh jer Bugari očito nisu bili voljni povrijediti franačke granice kako bi mu stigli u pomoć. Otuda je sasvim izlišno pripisivati ovom poslanstvu važnost kakvu bi podrazumijevali pregovori o promjeni granica budući da bi to nesumnjivo bilo zabilježeno u vrelima. Pored toga, lako je moguće da su tada između dvije sile usuglašena gledišta u vezi s planiranim djelovanjima protiv Moravljana odnosno Bizanta, jer im je objema bilo važno unaprijed osigurati načelnu potporu druge strane. Prilike su se promijenile kad se na vlast u Bugarskoj uspeo Boris (852.–889.). Istina, novi je kan 852. godine uputio Ludoviku Njemačkom u Mainz poslanstvo koje je istočnofranačkog kralja izvijestilo o kanovu nastupu na prijestolje, 88 ali je već nagodinu napao franačko područje, zajedno sa slavenskim saveznicima.89 Poticaj za napad došao je od samih Franaka, odnosno od zapadnofranačkog kralja Karla II. Ćelavog (840.–877.) koji je tada bio u sukobu s polubratom Ludovikom Njemačkim.90 Bugarska je navala odmah suzbijena tako da nije mogla imati trajnih posljedica, dakle granice se nisu mijenjale. U hrvatskoj povijesnoj znanosti najveću je pozornost izazvao podatak da su Bugari za taj vojni udar sebi pridružili Slavene (sociatis sibi Sclavis), jer ih se u pravilu poistovjećuje s južnopanonskim Hrvatima91 odnosno s južnopanonskim Slavenima.92 To bi značilo da je dodravski donjopanonski knez iz nepoznatog razloga iznenada pristao s Bugarima zavojštiti protiv svojeg franačkog vrhovnika, a da zapravo time ništa ne bi dobio. Povrh svega, pred očima mu je morala lebdjeti ne tako davna Ratimirova sudbina. Stoga je pretpostavka o sudioništvu južnopanonskih Slavena krajnje nevjerojatna. U slavenskim saveznicima Bugara radije treba vidjeti Obodrite i Timočane koji su već dulje vrijeme priznavali bugarsku vlast. Može se pretpostaviti da su Bugari prodirali istim smjerom kao i 827. i 829. godine odnosno iz dunavsko-tiskog međurječja duž Drave, pa su Usp. i Šišić 1925, 334. Valja imati na umu da je mir uglavljen s carem Ludovikom Pobožnim. Fuldski godišnjaci, a. 852 (= Rački 1877, 357-358). Opet se spominju i slavenski poslanici pa je moguće da su na isti kraljevski sabor prispjeli i predstavnici obojice donjopanonskih knezova, prekodravskog i dodravskog. 89 Bertinski godišnjaci, a. 853 (= Rački 1877, 358). Klaić 1975, 230 pogrešno datira napad 852. godinom. 90 Izvor navodi da su Bugari bili “darovima pozvani od naših” (a nostris muneribus invitati, Bertinski godišnjaci, a. 853). Usp. Šišić 1925, 335, Runciman 1930, 91, Dvornik 1964, 110, Klaić 1975, 230, Brandt 1980, 334, Budak 1994b, 21, 2003a, 77. Grafenauer 1965, 82 je mislio da su Bugari zahtijevali vraćanje Srijema koji su Francima navodno bili odstupili 845. godine. 91 Smičiklas 1882, 183, Šišić 1925, 335, Brandt 1980, 334. 92 Rački 1877, 358, Klaić 1975, 230. Grafenauer 1965, 82 je u tim Slavenima vidio Moravljane. Najnovije je Komatina 2010, 77 pretpostavio da bi to bili balkanski Moravljani. 87

88

184


5. 4. 2011. 14:45:54


185


5. 4. 2011. 14:45:56


napadom zacijelo bile zahvaćene obje Donjopanonske kneževine, ali je težište udara kao i prethodna dva puta bilo na Prekodravlju.93 Pojedini istraživači s ovim bugarskim upadom povezuju i podatak iz Konstantina Porfirogeneta o neupješnom ratu koji je protiv Hrvata poveo kan Boris.94 Prema njima, riječ je o istom događaju, dakle Konstantinova vijest odnosi se na bugarsku navalu na franačko područje 853. godine.95 Drugi zastupaju mišljenje da su u pitanju dvije odjelite prigode to jest da su Bugari poslije još jednom navalili, no sada na dalmatinske Hrvate pod knezom Trpimirom.96 Iz ove tvrdnje potom je izveden zaključak da je hrvatska Dalmatinska kneževina morala izravno graničiti s Bugarima, i to na Savi u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni.97 Premda se ne može izvan svake sumnje utvrditi da je kan Boris dvaput vojno intervenirao na zapadu, najprije u Panoniji, a potom protiv Dalmatinske kneževine, neke bi indicije mogle upućivati na to da se barem radilo o dvostrukom udaru. Konstantin Porfirogenet kaže da je Boris, ne postigavši ništa na pohodu, sklopio mir s Hrvatima i izmijenio darove s njima, a onda dodaje da “ovi Hrvati” (οἱ Χρωβάτοι οὗτοι) nikad nisu Bugarima davali danak već su si oni često međusobno slali darove “radi iskazivanja prijateljstva” (φιλοφρονήσεωϚ ἕνεκα).98 Budući da spominje “ove Hrvate”, očito je da je na umu imao još neke, pri čemu bi ti drugi vjerojatno bili Hrvati u “Panoniji i Iliriku”. Iz samog odlomka jasno je da car pripovijeda o knezu hrvatske Dalmatinske kneževine za kojeg ističe da nikada nije bio podređen vladaru Bugarske.99 Otuda se može zaključiti da su napadnuti bili dalmatinski Hrvati, a ne južnopanonski Slaveni. Ostaje još pokušati odgovoriti na pitanje jesu li napadi protiv Panonije i Dalmacije mogli bili kronološki bliski ili su ih razdvajale godine. Borisov prodor u Trpimirovu Hrvatsku obično se datira u vrijeme poslije 853. godine.100 No, nema razloga ne pretpostaviti da su oba napada slijedila neposredno jedan za drugim, još 853. godine. Tr Usp. Margetić 2000a, 58. On smatra da je napad na “samostalnu hrvatsku državu u Slavoniji” krenuo iz Srijema, a udar protiv Pribine s bugarskog područja sjeverno od Srijema i istočno od Dunava, dakle iz Banata (usp. i Wolfram 1995, 314). Dvornik 1964, 110 misli da je napad bio upravljen protiv “Panonske Hrvatske”. Također i Runciman 1930, 91, prema kojem su Bugari namjeravali pripojiti “Panonsku Hrvatsku”, tada vazalnu franačku državu. Isto i Klaić 1899, 53. Budak 2003 upada u proturječje jer kaže da je Boris poslije 852. godine krenuo u osvajanje Hrvatske “vjerojatno iz Slavonije, koja je tada bila pod njegovom vlašću” (isto, 77), a da je prije toga ustvrdio kako su Franci 845. godine “ponovno osvojili” istočnu Slavoniju i Srijem (isto, 67). 94 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 31, 60-64 (= VIINJ II, 44). 95 Hauptmann 1925, 177-181, Runciman 1930, 91-92, bilj. 2, Margetić 2000a, 58. Prema Hauptmannu, Bugari su pokušali ponovno zauzeti Srijem koji su Francima bili odstupili 845. godine (Hauptmann 1923, 350), ali su im se u tome suprostavili franački podložnici panonski Hrvati. 96 Rački 1877, 360, Šišić 1925, 335, Ferjančić 1959, 44, bilj. 127, Dvornik 1964, 111, Klaić 1975, 230, Brandt 1980, 334, Budak 1994b, 21-22, 2003a, 77, Goldstein 1995, 252. 97 Šišić 1925, 335. Usp. i Katičić 2003, 91. Klaić 1975, 230 opreznije se izjašnjava i govori o političkom razgraničenju. Budak 1994b, 22, 2003a, 77 spominje pak hrvatsku granicu prema sjeveru odnosno istoku. 98 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 31, 64-67 (= VIINJ II, 44). 99 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 31, 58-60 (= VIINJ II, 43-44). 100 Usp. Šišić 1925, 335, Ferjančić 1959, 44, bilj. 127. Budak 2003a, 77 smatra da se to dogodilo poslije 852. godine, dok Klaić 1975, 230 i Goldstein 1995, 252 ne iznose dataciju. 93

186


5. 4. 2011. 14:45:56


pimir je nečim morao izazvati Bugare da su svoju napadačku oštricu usmjerili protiv njega, a jedina je prigoda bila upravo bugarska navala na franačko područje. Možda je Trpimir na zahtjev Franaka kao njihov vazal, ali zacijelo i kao saveznik dodravskog donjopanonskog kneza (treba se samo prisjetiti Konstantinove tvrdnje o osobitom prijateljstvu između hrvatskog kneza u Panoniji i hrvatskog kneza u Dalmaciji) uputio vojnu pomoć protiv bugarskih četa jer je bio bliži bojištu, prije nego što su pristigle franačke snage.101 Opasnost od bugarske navale je jamačno bila velika budući da ljetopisac kaže kako su Bugari bili nadvladani “vojevanjem Gospodinovim” (sed domino pugnante vincuntur).102 Ovaj komentar možda prikriva činjenicu da franačke čete i nisu bile osobito snažne ili ishod nije bio naročito siguran kad je presudna bila Božja pomoć. Kan Boris je zbog novonastale pogibelji na boku skrenuo na jug i provalio u Hrvatsku, ali u toj kaznenoj ekspediciji nije polučio uspjeh nego je pritisnut s leđa nadolazećim franačkim odredima na brzinu s Hrvatima uglavio mir i povukao se u svoju oblast. Odnosi između Istočne Franačke i Bugarske normalizirali su se tek 863. godine kad su kralj Ludovik Njemački i kan Boris sklopili mir i dogovorili savez protiv Moravljana.103

Posljednja desetljeća Donjopanonske kneževine U međuvremenu zbile su se promjene u vodstvu franačke prefekture Istok: 854. godine smijenjen je prefekt Ratbod, a dvije godine potom Ludovik je vrhovnu upravu povjerio najstarijem sinu Karlomanu koji je tako preuzeo izravnu nadležnost nad obje Donjopanonske kneževine.104 Nemoguće je reći kakvu je i je li uopće neku ulogu u sukobima između Karlomana i njegova oca igrao dodravski donjopanonski knez. Može se pretpostaviti da je pratio razvoj prilika i da se priklanjao strani koja je u datom trenutku imala premoć, ne miješajući se bitnije u nastale sporove u kojima je lako mogao izvući kraći kraj. Možda je njegov zadatak ležao u tome da pomno stražari nad granicom prema Bugarima, baš kao što je Pribina čuvao bojišnicu prema Moravljanima sve do pogibije 861. godine, i to upravo u borbi protiv moravskoga kneza Rastislava. Na Rastislava se u otporu ocu oslanjao i Karloman nakon što je 861. godine podigao otvorenu pobunu. Iako se mirom između Istočnih Franaka i Bugara Karlomanov položaj pogoršao, Ludovik Njemački morao je u proljeće 865. pristati na podjelu države tako da je Karloman dobio Bavarsku i cijeli franački jugoistok.105 Time je postao i vrhovnik obojice donjopanonskih knezova. Takav poredak dodatno je bio osnažen 876. godine kad su poslije smrti Ludovika Njemačkog njegovi sinovi u skladu sa starim franačkim običajem razdijelili među sobom državu kao očevinu, pri čemu je Karloman stekao Bavarsku, Panoniju i Slično tvrdi i Margetić 2000a, 58, ali on navodi da je Ludovik Njemački pomogao Pribini, a da je Trpimir stigao u obranu “slavonskih Hrvata”. Ferjančić 1959, 44, bilj. 127 drži da je Trpimir kao franački vazal ratovao protiv Bugara i izišao kao pobjednik. 102 Bertinski godišnjaci, a. 853. 103 Usp. Wolfram 1987, 286, 300, 1995, 118-119, 314. Također i Bowlus 1995, 140. 104 Mitterauer 1963, 160, Wolfram 1987, 283, 1995, 317. 105 Povijest franačkih kraljeva, a. 865 (= Kos 1906, 153). 101

187


5. 4. 2011. 14:45:57


Karantaniju te “državine Slavena, Čeha i Moravljana” (regna Sclavorum, Behemensium et Marahensium).106 Karloman je upravu nad Karantanijom i Panonijom smjesta predao izvanbračnom sinu Arnulfu koji je tako pod sobom imao i dodravskog donjopanonskog kneza.107 U starijoj hrvatskoj historiografiji smatralo se da je knez (dux) Mutimir kojemu je papa Ivan VIII. uputio 873. godine poslanicu, tražeći od njega da spriječi protukanonsko djelovanje pojedinih svećenika i da se u crkvenom pogledu pridruži Panonskoj dijecezi, zapravo bio knez u Panoniji između Save i Drave, Braslavov prethodnik, a u novije su se vrijeme tomu priklonili još neki istraživači.108 No, obično se drži da je riječ o srpskom knezu,109 što se s obzirom na nedostatak stvarnih dokaza za drugačiju hipotezu doima najuvjerljivijim. Istina, Mutimir je u pismu nazvan dux Sclavaniae, ali to se nikako ne bi smjelo shvatiti kao da se odnosi na današnju hrvatsku Slavoniju nego je jednostavno opća oznaka za državu Slavena, dakle u obzir dolazi i Srbija. Papin poziv Mutimiru da se priključi Panonskoj dijecezi bio je tek pokušaj da se nadoknadi gubitak utjecaja koji je Rimska crkva pretrpjela stavljanjem Bugarske pod okrilje Bizantske crkve.110 Pritom papa nije imao nikakvih iluzija jer je unaprijed ostavio Mutimiru dovoljno manevarskog prostora savjetujući ga da u tome uznastoji koliko može (quantum potes). Da je Mutimir bio doista dodravski donjopanonski knez, nalazio bi se kao istočnofranački podanik već pod papinskim vrhovništvom, pa bi ovakav odabir riječi bio nepotreban. Izlišno je i uvoditi u dokazni postupak pretpostavku o bugarskoj vlasti u istočnoj Slavoniji i Srijemu koja bi tobože bila prepreka crkvenoj vezi između Rima i srpske države jer, kao što je već nekoliko puta bilo istaknuto, Bugari, izuzevši razdoblje od 827. do 828. godine, po svemu sudeći nikad nisu uistinu vladali u Međurječju.111 Napokon, papino obraćanje Ludoviku Njemačkom u Reginonova kronika, a. 876 (= Kos 1906, 181). Usp. i Šišić 1925, 355. Zacijelo je pojam Panonije pokrivao obje donjopanonske kneževine, dodravsku (južnu) i prekodravsku (sjevernu). Margetić 2000a, 58 odbija mogućnost da je Međurječje bilo pod Karlomanovom vlašću, jer smatra da je “Slavonija”, na koji bi se prema njemu odnosio spomen regnum Sclavorum, bila samostalna država. 107 O ovim promjenama usp. Mitterauer 1963, 160-166, Wolfram 1987, 196-197, 283-290. 108 Rački 1877, 368, 1881a, 116, Smičiklas 1882, 197, Klaić 1899, 66, Ritig 1910, 53-55. Novije Margetić 2000a, 59-64. I Budak 2000, 399 smatra da je pretpostavka F. Račkog vrlo prihvatljiva, ali istovremeno ističe da se ne može potpuno prihvatiti zbog nedostatka dokaza. Za pismo od kojeg su sačuvana samo dva odlomka usp. Rački 1877, 367-368, Šišić 1914a, 200, 1925, 397-398, bilj. 46-47. 109 Usp. Šišić 1925, 342, bilj. 47, 397-398. Također i Živković 2001, 16-17, uz bilj. 70 za dodatnu literaturu. Srpskog kneza Mutimira, suvremenika bugarskog kana Borisa, spominje i car-pisac Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 32, 42-68 (= VIINJ II, 51-53). Wolfram 1987, 298 je u njemu vidio hrvatskog dalmatinskog kneza Mutimira (Muncimira). 110 O tome usp. Beck 1971, 200, 203-204. 111 Argument o bugarskoj vlasti u istočnoj Slavoniji i Srijemu poteže Margetić 2000a, 62. Hauptmann 1923, 349 ide obrnutim putem: budući da bi bugarsko gospodstvo nad Srijemom tvorilo klin između Metodija i Srba, činjenica što Ivan VIII. piše srpskom knezu Mutimiru da se pridruži Panonskoj crkvi svjedoči o tome da Bugari nisu držali srijemsku oblast. Istodobno tvrdi da su Bugari zavladali Srijemom između 873. i 879. godine (isto, 345, 349; također i Ferjančić 1969, 50), što preuzima Klaić 1983, 17, 34, domećući da je tada počela bizantskobugarska borba za to područje (usp. i Tomičić 1994a, 99). No, u 9. stoljeću Bizant i Bugarska 106

188


5. 4. 2011. 14:45:57


vezi s podvrgnutošću Panonske dijeceze Svetoj stolici tiče se isključivo problema viših crkvenih ovlasti nad područjem Metodijeve nadbiskupije budući da je njih svojatao salzburški nadbiskup.112 U ovo se uklapa i papin zahtjev Karlomanu da omogući Metodiju slobodno djelovanje na njegovu nadbiskupskom području.113 Na temelju svega iznesenog nema prave osnove smatrati Mutimira dodravskim donjopanonskim knezom.114 Naprotiv, Braslav (Brazlowo, Brazlavo) je to bio izvan svake sumnje. Uz Ljudevita, on je jedini donjopanonski knez o kojemu vrela donose nešto više podataka.115 Prvi put se pojavljuje u jesen 884. kad kod današnje rječice Mali Tulln, desne pritoke Dunava, na zapadnim padinama Bečke šume izražava svoju pokornost franačkom caru Karlu III. Debelom (881.–887.).116 Nedugo prije na istom je mjestu to formalno učinio moravski knez Svatopluk / Svetopelek I. (870.–894.), čime su Franci priznali njegovu vlast u zamjenu za vazalsku prisegu. Braslav se spominje kao knez (dux) državine / kneževine između Drave i Save (regnum inter Dravo et Savo flumine).117 On Karlu III. dolazi kao podložnik (subditus) i pridružuje se njegovom

112

113 114

115

116

117

nisu ratovali oko Srijema. Hipotezu o obnovi bugarske vlasti u Srijemu izvori ne potkrepljuju. I Wolfram 1987, 297 je mislio da se središte Metodijeve Sirmijske nadbiskupije nalazilo pod bugarskom vlašću. Za papino pismo usp. Kos 1906, 162-164. Margetić 2000a, 62, 64 se dotiče ovoga želeći pokazati da je preko Panonske nadbiskupije papa htio ostvariti dominantan položaj u Slavoniji. To je neosnovana pretpostavka jer je poznato da se Metodije najviše oslanjao na donjopanonskog kneza Kocelja i imao prvenstven zadatak djelovati u Moravskoj Kneževini (usp. Wolfram 1987, 296-300). Doduše, papa je obnovom Sirmijske nadbiskupije jasno istaknuo svoja vrhovna crkvenoupravna prava u Zapadnom Iliriku, ali i nakanio osnažiti svoj položaj u Iliričkoj prefekturi (Istočnom Iliriku), gdje je nekoć postojao papinski vikarijat (za pojedinosti vidi poglavlje Crkva i kršćanstvo u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća). Usp. Kos 1906, 172. Papina uputa Mutimiru da se priključi Panonskoj dijecezi nije bila nipošto neutemeljena budući da je Sirmijska metropolija nekoć obuhvaćala i Prvu Meziju (usp. Bratož 1983, 268-270, 1987, 156-157, 159), gdje se sada jednim dijelom prostirala srpska kneževina. O njemu usp. Šišić 1925, 396-397, Klaić 1975, 272-273, Wolfram 1987, 199, 304, 306, 357, 1995, 58, 91-93, Budak 1994b, 105, 2003a, 67, Goldstein 1995, 270-271, 1996, 228-229, Budak – Raukar 2006, 105. Grafenauer 1965, 112 Braslava naziva knezom Posavske Hrvatske, što dijelom počiva i na činjenici da je smatrao kako su današnja istočna Slavoniju i Srijem pripadali prekodravskoj Donjoj Panoniji, pa je Braslav po njemu upravljao samo zapadnim i središnjim dijelom Međurječja. Karlo III. je kao istočnofranački kralj od 876, lotarinški kralj od 882. i zapadnofranački kralj od 884. godine zavladao gotovo cijelim područjem nekada jedinstvenog Franačkog Carstva. AFCR, a. 884 (= Rački 1877, 379, Kos 1906, 205). Goldstein 1995, 270, 1996, 228, Margetić 2000a, 64 regnum prevode kao “vlast”, no to nije dobar odabir jer franački izvor tim pojmom označuje vladavinsko područje, što se vidi i iz prethodne rečenice, gdje se kaže da knez Svatopluk, “učinjen, kao što je običaj, vazalom rukama carevim, potvrdio mu je vjernost prisegom i da sve dok je Karlo živ neće u njegovo kraljevstvo doći s neprijateljskom vojskom” (Zuentibaldus dux... homo, sicut mos est, per manus imperatoris efficitur, contestatus illi fidelitatem iuramento, et usque dum Karolus vixisset, nunquam in regnum suum hostili exercitu esset venturus). Goldstein (1995, 270, 1996, 228) je i pogrešno shvatio vrelo jer prema njemu Karlo na putu u Italiju ide preko Braslavove zemlje, dok je knez zapravo stigao k caru. Prijevod glasi: “Kad je poslije došao knez Braslav koji je u to vrijeme držao kneževinu između rijeke Drave i Save i pridružio se njegovoj sviti kao podložnik, kralj se preko Karantanije usmjerio 189


5. 4. 2011. 14:45:57


dvoru,118 očito ga prateći na proputovanju kroz Karantaniju u Italiju, što nedvojbeno pokazuje da je bio vjeran franački vazal.119 Drugi put izvori bilježe kneza Braslava u ulozi savjetodavca koji s Arnulfom Karantanskim, tada već istočnofranačkim kraljem (od 887.), a poslije i franačkim carem (896.–899.), u proljeće 892. u Hengstfeldu u današnjoj Štajerskoj razmatra ponajbolje vrijeme i mjesto za napad na kneza Svatopluka.120 Očigledno je Arnulf cijenio Braslavov savjet i imao u njega znatno povjerenje, a zacijelo je i trebao nekog tko mu je bio u stanju točno opisati prilike na temelju saznanja iz prve ruke.121 Ovo bi možda moglo upućivati na zaključak da je Braslav bio Arnulfov pouzdanik iz vremena dok je ovaj u ime oca Karlomana (do 879.), a zatim i stričeva Ludovika II. Mlađeg (876.–882.) i Karla III. upravljao cijelim franačkim jugoistokom.122 Nije nevjerojatno da je Braslav i osobno sudjelovao u pohodu koji je Arnulf poveo u srpnju 892. protiv Svatopluka,123 premda izvori o tome šute. Za obračun protiv Moravljana istočnofranački se kralj obratio i Bugarima, uputivši u rujnu 892. poslanike bugarskom kanu Vladimiru (889.–893.) radi obnove prijašnjeg mira i uvođenja zajedničkog solnog embarga protiv Moravske kneževine.124 Arnulfovo je izaslanstvo, kako ne bi palo u zasjedu Svatoplukovih odreda, moralo od Braslavove kneževine (de regno Brazlavonis) putovati rijekama Odrom, Kupom i Savom, zacijelo sve do ušća u Dunav, kad je stiglo na bugarsko područje.125 Vratili su se vjerojatno istim

118

119

120 121

122

123

124

125

u Italiju” (Postea veniente Brazlowoni duce, qui in id tempus regnum inter Dravo et Savo flumine tenuit, suaeque miliciae subditus adiungitur, rex per Carentam in Italiam perrexit). Car je zapravo spremao pohod protiv Svatopluka koji je ranije te godine, jednako kao i 883, opustošio prostrana područja Panonije istočno od Rabe (o tim napadima moravskog kneza svjedoče AFCR, a. 884 = Kos 1906, 203-205; usp. Wolfram 1987, 292, 364). Margetić 2000a, 64 pogrešno misli da je Braslav bio u “puno labavijem odnosu podložnosti” prema franačkom caru od Svatopluka, da je “samo priznao carevu vlast”, a da je Svatopluk bio “pravi vazal”. Za Braslava se jasno kaže da je kao podložnik priključen carskom dvoru, čime je naglašena njegova zavisnost o franačkom vrhovništvu, dok je Svatopluk postao 884. carski vazal, što je učvrstilo i ozakonilo njegovu vlast u sklopu ondašnje zapadne hijerarhije država (usp. Štih 1983, 179, Wolfram 1987, 364). S velikom se sigurnošću može pretpostaviti da je i Braslav držao svoju kneževinu kao franački vazal (Wolfram 1987, 199, 357 smatra da je on 884. također položio vazalsku prisegu). Šišić 1925, 396 smatra da se Braslav sastao sa Svatoplukom i Metodijem (usp. i Marković 2002, 62), ali za to nema dokaza. U vrelu se ističe da je Braslav došao poslije (postea veniente) pa je malo vjerojatno da se susreo s moravskim knezom. AFCR, a. 892 (= Rački 1877, 379-380, Kos 1906, 229). Usp. i Bowlus 1995, 226. On pretpostavlja da Arnulf nije pozvao Braslava na dvor već se s njim sastao u Hengstfeldu zato što je Braslavova kneževina možda bila neposredno ugrožena. Fuldski godišnjaci, a. 887 (= Kos 1906, 212) bilježi da je u studenom 887. Arnulf sa snažnim odredom “Noričana” odnosno Bavaraca i Slavena (manus valida Noricorum et Sclavorum) nadvladao Karla III. Možda su se među tim “Slavenima” nalazile i Braslavove čete, iako je najviše moralo biti karantanskih Slavena (usp. Kos 1906, 212, bilj. 1). AFCR, a. 892 (= Rački 1877, 380, Kos 1906, 231-231). Arnulf je vodio vojsku sastavljenu od Frankonaca, Bavaraca i Alamana, a u pomoć je pozvao i Mađare. Vajay 1968, 22 uzima Braslavovo sudioništvo kao gotovu činjenicu. Fuldski godišnjaci, a. 892 (= Rački 1877, 380, Kos 1906, 231). “Prijašnji mir” (pristina pax) bez sumnje se odnosi na mirovni sporazum iz 863. godine (vidi str. 187). Bugari su inače 882. godine provalili u Moravsku (AFCR, a. 884 = Kos 1906, 202-203; usp. Wolfram 1987, 291-292). Može se pretpostaviti da su franački poslanici dočekani u Beogradu, gdje je bila stacionirana bugarska posada (usp. Kalić-Mijušković 1974a, 123). 190


5. 4. 2011. 14:45:57


putem u svibnju 893. godine.126 Itinerarij Arnulfovih poslanika pokazuje ne samo da je Svatoplukov utjecaj sezao po cijeloj sjevernoj Panoniji, čime su bile prekinute kopnene veze,127 nego i da je zbog njega Drava postala nesigurnim prometnim pravcem. Ovo pak upućuje na zaključak da je u Svatoplukovu domašaju bila i Braslavova dodravska Donjopanonska kneževina. Doduše, iz toga se ne smije zaključivati da se Moravska kneževina pod Svatoplukom proširila sjevernom Panonijom do Drave.128 Ubrzo je postalo bjelodano da prava opasnost nisu Svatoplukovi Moravljani nego Mađari. Oni su 894. godine provalili u Panoniju i žestoko je opustošili i oplijenili, počinivši svakojaka nasilja.129 Ovo je ponukalo Istočne Franke i Moravljane da već u jesen 894., nedugo nakon Svatoplukove smrti, sklope mir.130 Daljnji korak u jačanju obrane prema Mađarima poduzeo je Arnulf kad je obranu prekodravske Donjopanonske kneževine povjerio 896. godine svom prokušanom vazalu Braslavu koji je cijelu oblast s njezinim središtem Blatogradom dobio u feud.131 Time je prvi put od uspostave franačke vlasti prostor i južno i sjeverno od Drave bio združen pod izravnom upravom jednog kneza. Prekodravskom Donjopanonskom kneževinom su od smrti kneza Kocelja oko 875. izravno ravnali članovi karolinške dinastije kao upravitelji franačkog jugoistoka, najprije Karloman do 876., a potom Arnulf, do 887. kao vojvoda (dux), a otada i kao kralj. Moguće je da je Arnulf nadzor nad ovom oblasti Braslavu povjerio još 887. godine kad je postao kraljem (s njim se savjetovao u vezi s napadom na Svatopluka 892. godine, što znači da je Braslav jako dobro poznavao prilike u cijelom donjopanonskom Podunavlju), ali bi mu položaj formalizirao nakon što je porasla pogibelj od Mađara. Iz svih navedenih podataka vidljivo je da se zanimanje franačkih analista za Braslava zasnivalo na važnosti koju je imao u onodobnim složenim odnosima između Istočnih Franaka, Moravljana i Mađara u srednjem Podunavlju. Ovo može objasniti i činjenicu da vrela krajnje nesustavno donose vijesti o slavenskim knezovima u Međurječju: naime, on im nisu bili dovoljno bitni jer je težište franačkih interesa ležalo poglavito u sjevernoj Panoniji. Navod o prepuštanju prekodravske Donjopanonske kneževine posljednji je siguran povijesni podatak o Braslavu. Neki smatraju da bi on bio i inače nepoznati Priznolav Usp. Kos 1906, 231. To se naglašava u AFCR, a. 892 (= Rački 1877, 380, Kos 1906, 231): Missi autem propter insidias Zuentibaldi ducis terrestre iter non valentes habere (...), “Poslanici pak koji nisu zbog Svatoplukovih zasjeda mogli ići kopnenim putem (...)”. 128 Usp. Štih 1983, 177-183). Ni geografski podaci iz Konstantina Porfirogeneta, O upravljanju Carstvom c. 40, 31-34 (uz c. 13, 3-7, c. 42, 15-20) ne pružaju osnovu za tumačenje da je Srijem pripadao Moravskoj (usp. Hauptmann 1920, 238-241, Štih 1983, 182-183). Za pregled mišljenja o opsegu Moravske pod Svatoplukom usp. i Sós 1973, 50-63. 129 AFCR, a. 894. Usp. Lüttich 1910, 25-26, Fasoli 1945, 91, Štih 1983, 183-184, Györffy 1975, 16-17, 1985, 237-238, 1991, 42-43, Wolfram 1987, 374, 1995, 316, Fodor 1996, 17. Wolfram 1995, 316 iznosi pretpostavku da se mađarski napad na Panoniju, kao i njihov pohod protiv Bugara 895. godine (usp. Lüttich 1910, 27-31, Büttner 1956, 437, Vajay 1968, 25-26, Moravcsik 1970, 49-52, Štih 1983, 184, Györffy 1975, 15-16, 1985, 236, Fodor 1996, 16-17, Kristó 1996, 194), odigrao u istočnoj Slavoniji, ali to nije vjerojatno. 130 AFCR, a. 894. Usp. Wolfram 1987, 374. 131 AFCR, a. 896 (= Rački 1877, 381, Kos 1906, 235). Usp. i Štih 1983, 184, Bowlus 1995, 242, Margetić 2000a, 64. 126 127

191


5. 4. 2011. 14:45:57


(Priznolawus) koji je 898. godine zarobio Arnulfova protivnika, bavarskog velikaša Erimperta i izručio ga karantanskom markgrofu Luitpoldu.132 Međutim, to je malo vjerojatno.133 Bila su iznesena i mišljenja da je Braslav poginuo 900. godine u Panoniji sjeverno od Drave u mađarskom napadu,134 odnosno 901. godine u mađarskoj navali na Blatograd,135 ali i da je Braslav bio djelatan u Međurječju do možda 903. godine.136 Prema nekima, donjopanononskog je kneza zapravo porazio i protjerao moravski knez Mojmir II. koji je 899. godine provalio u Panoniju.137 U dosadašnjim historiografskim promišljanjima Braslavova bi sudbina ponajprije ovisila o smjeru i karakteru mađarskog prodora 900. godine, nakon što su se u ljeto iste godine povukli iz Italije. U izvorima se izričito kaže da su se Mađari u povratku kretali istim putem kojim su i došli u Italiju.138 Pojedini istraživači misle da su mađarski odredi prolazili savskodravsko-dunavskim međurječjem.139 No, uvriježen rimskodobni put iz unutrašnjosti Panonije u Italiju išao je od Savarije preko Petoviona, Celeje i Emone na Akvileju, južnim dijelom prastarog Jantarskog puta. On je i postao poznat kao “ugarska cesta” (strata Ungarorum).140 Otuda je mnogo veća vjerojatnost da su Mađari išli upravo tim AFCR, a. 898 (= Kos 1906, 240). Tako misle, primjerice, Kos 1906, 240, Kos 1955, 125, Wolfram 1995, 92, Margetić 2000a, 65. Usp. i Štih 1983, 185 i bilj. 112. 133 Štih 1983, 185 ističe s pravom da sastavljač Regensburškog nastavka Fuldskih godišnjaka (AFCR) Braslava dosljedno naziva Brazlowo, Brazlavo, dok za Priznolava kaže da je “neki slavenski knez” (Priznolawus, quodam Sclavus dux), koji se doduše dokazao vjernim caru (qui et ipse imperatori fidus probatur). Valja navesti da Wolfram 1995, 92 drži kako je Bratislava, koju povezuje s toponimima Brezalauspurc i Braslavespurch, dobila ime po Braslavu. S druge strane, Boba 1989, 9-23, Kristó 1993, 18 i Bowlus 1995, 258-261 misle da se ti toponimi odnose na Blatograd, gdje bi se vodila žestoka bitka u kojoj su Mađari u srpnju 907. hametice potukli istočnofranačku vojsku. 134 Takvo mišljenje izražava Wolfram 1995, 92. Usp. i Veszprémy – Schaer 1999, 87, bilj. 2 (šteta doduše što ovi autori za Braslava kažu tek a certain Brazlawo). Ono se zasniva na navodu iz Povijesti Ugra Šimuna Kéze nastale u 13. stoljeću (c. 35), gdje se spominje dux Waratizlaus. Iznesena godina Braslavove pogibije zaključuje se prema navodu iz AFCA, a. 900 (= Kos 1906, 242) da su Mađari na povratku iz Italije, u koju su bili provalili prethodne godine, najvećim dijelom (ex maxima parte) opustošili Panoniju. Slično misli i Štih 1983, 188, koji povezuje vijesti iz AFCA, a. 900 (pustošenje Panonije), Hermana Kontrakta, a. 900 (Mađari su zaposjeli “opustošene Panonije”, depopulatae Pannoniae) i Povijesti Ugra (GHung), c. 44, 47 (pohod kneza Árpáda kojim je podvrgnuta Panonija do Drave i napadnute Karantanija i Lombardija). Usp. i Fasoli 1945, 111. 135 Vajay 1968, 32. Prema Wolframu 1987, 357, Blatograd i Sisak postali su plijenom Mađara nedugo poslije 896. godine. 136 Mitterauer 1963, 168. 137 Róna-Tas 1999, 337. Napad Mojmira II. na Panoniju spominje i Györffy 1985, 241 s pozivom na Niederaltaiške nastavke Fuldskih godišnjaka (AFCA), ali ondje se bilježe samo istočnofranačke navale uperene protiv Mojmira (dvaput 899. godine i jednom 900. godine, a. 899, 900, dok je 901. godine sklopljen mir, a. 901). Stoga je provenijencija podatka krajnje upitna, a još i više zaključak izveden iz njega. 138 AFCA, a. 900: Ipsi [sc. Avari qui dicuntur Ungari] eadem via qua intraverunt, Pannoniam ex maxima parte devastantes, regressi sunt. 139 Usp. Györffy 1970, 224, 1971, 297-298, 1975, 23-24, Klaić 1987, 23, Kristó 1996, 198. Györffy 1975, 23 čak misli da su Mađari za prolazak do Italije dobili od Braslava vodiče. 140 Usp. Kos 1906, LI, Štih 1983, 192, uz bilj. 179, Margetić 1995, 98. 132

192


5. 4. 2011. 14:45:58


pravcem. Naime, Dunav su zacijelo prešli na točci u sjevernoj, prekodravskoj Panoniji pa bi zapravo morali mnogo duže putovati da su se potom usmjerili ravno na jug, prebacili se preko Drave i nakon toga stupali Međurječjem. Uostalom, tako bi prošli i većim dijelom Braslavove kneževine, što bi on bez sumnje unaprijed želio izbjeći. Što se tiče karaktera mađarskog udara 900. godine, u pravilu se smatra ili pljačkom na povratku iz Italije koja je bila uvod u osvajanje Panonije141 ili novim upadom u kojem je bilo presuđeno Braslavovoj vlasti.142 Bio je iznesen i prigovor da Mađari nisu mogli 900. godine opustošiti franačku Panoniju jer bi u protivnom to doznali Istočni Franci i bili spremni na mogući mađarski napad, a zapravo im je on u jesen iste godine došao kao potpuno iznenađenje.143 Čini se da iz navedenih podataka može ocrtati sljedeći tijek događaja: Mađari su kao Arnulfovi saveznici, a možda pod nadzorom kneza Braslava prošli 899. godine sjevernu Panoniju sve do Ptuja i nakon toga starim prometnim pravcem prema Akvileji stigli u Italiju. Kad je početkom prosinca umro car Arnulf, ugovor koji su sklopili s njim prestao je vrijediti, no ostali su prezimiti u Italiji. U međuvremenu je u veljači 900. na prijestolje zasjeo Arnulfov maloljetni sin Ludovik III. Dijete (900.–911.), pa su prvi koraci predstavnika nove kraljevske vlasti bili logično usmjereni prema učvršćenju pozicija. Ovo su iskoristili Mađari koji su sada za vlastiti račun ratovali u sjevernoj Italiji da bi se u ljeto povukli potkupljeni darovima italskog kralja Berengara I. (888.–924., car od 915.) i natovareni plijenom.144 Za povratak odabrali su isti put od Akvileje do Ptuja koji im je već bio poznat. No, ušavši u sjevernu Panoniju, upustili su se u pljačku koja je prerasla u osvajački pohod.145 Stoga su Istočnim Francima smjesta uputili poslanike radi sklapanja mira, ali je poslanstvo bilo odbijeno pod sumnjom da je riječ o uhodama.146 Otada je između Mađara i Istočne Franačke ponovno vladalo ratno stanje, a da Franci jednostavno nisu imali vremena na brzinu ustrojiti učinkovitu obranu jer prekodravske Donjopanonske kneževine koja je tvorila pretprostor između njih i Mađara više nije bilo niti sabrati vojne snage zauzete ratovanjem protiv Moravljana. Ovo je Panoniju i jugoistočnu franačku granicu u prvi mah izručilo Mađarima na milost i nemilost. Mađari su preko Ennsa u kasnu jesen nesmetano prodrli u Bavarsku i povukli se s plijenom. Fasoli 1945, 111, Györffi 1975, 24, Štih 1983, 188. Slično i Lüttich 1910, 46, koji doduše ne spominje pustošenje Panonije. Prema Kristóu 1993, 16-17, Mađari su na povratku iz Italije opustošili južni dio Panonije, ali ga tada još nisu osvojili. No, malo je vjerojatno da su prolazili Međurječjem. I Bowlus 1995, 246 zaključuje da su Mađari prošli Braslavovom kneževinom, no u skladu s tezom o smještaju Moravske uz jugoistočnu granicu Franačkog Carstva navodi da su tada napali Moravljane u jugoistočnoj Panoniji. 142 Vajay 1968, 32 (on ipak uzima da su se Mađari zadržali u Italiji do ljeta 900., a da su nakon povratka provalili u kasno ljeto u Panoniju). Tóth 1999, 205 smatra mogućim, ali ne i sigurnim da su Mađari prezimili u Italiji tijekom pohoda 899. godine. 143 Bowlus 1995, 245-246. 144 Vajay 1968, 32, Štih 1983, 188. Štih pogrešno datira pustošenje Panonije koncem proljeća. 145 Mađari su u vrijeme navale na Bavarsku, o kojoj svjedoče AFCA, a. 900, morali već vladati znatnim dijelom Panonije budući da izvor ističe da su se Mađari s pohoda vratili na svoje, u Panoniju (Ungari... redierunt, unde venerant, ad sua in Pannoniam). U Bavarsku su provalili preko rijeke Enns (Anesus fluvius), što upućuje na zaključak da su jednim smjerom prodirali izravno iz Panonije. 146 AFCA, a. 900. 141

193


5. 4. 2011. 14:45:58


Ipak, dio mađarskih napadača, koji je provalio sa sjevera preko Dunava, potukao je u studenom 900. bavarski markgrof Luitpold.147 Borbe su se nastavile i nagodinu.148 Braslavova uloga u ovim sukobima je potpuno nedokučiva. Nemoguće je utvrditi je li uopće pružio otpor Mađarima kad su u kasno ljeto 900. pustošili sjevernom Panonijom, budući da izvori o tome ne izvješćuju. Možda bi stoga prije valjalo pretpostaviti da se donjopanonski knez povukao pred mađarskom silom i prepustio sjevernopanonski prostor njegovoj sudbini. S druge strane, nije niti sigurno da je Braslav u to vrijeme više bio živ s obzirom na to da se posljednji put spominje 896. godine. Ako jest potražio zaklon na matičnom području u Međurječju, u svom izvornom središtu Sisku, ondje se možda mogao održati još neko vrijeme. Ne bi bilo neprihvatljivo pretpostaviti da su Mađari poduzeli zaseban pohod ili nekoliko njih protiv dodravske Donje Panonije i tako dokrajčili tamošnju slavensku kneževinu, upravo kao što su uništili Moravsku kneževinu. Poznata je iz ugarskog izvora s kraja 12. stoljeća pripovijest o trojici ratovođa Bulcsúu, Lélu i Botondu koje je njihov vrhovnik, mađarski knez Árpád (oko 895.–oko 907.), postavio na čelo konjaničke vojske s kojom su ratovali protiv Bugara i neuspješno opsjeli Beograd,149 zatim tobože duboko prodrli na bugarsko područje i u Rašku, usput podvrgavajući mjesne knezove, te na zapad dospjeli sve do Jadranskog mora, pokorivši Split i cijelu Hrvatsku,150 a drugom se prigodom od gore (vrelo doslovce kaže šuma, silva) Petrov Gvozd (Peturgoz) spustili do Kupe (Culpe), ondje se isprva utaborili, nato prešli i Kupu i poslije nje Savu (Zoua), pa redom u istoj navali osvojili utvrde (castra) Zagreb (Zabrag), Požegu (Posaga) i Vukovo (Vlcou).151 Već na prvi je pogled sasvim razvidno kako štošta iz ovog prikaza pripada kasnijem vremenu ili znakovito preuveličava stvarne povijesne događaje.152 No, jednako tako pojedini bi podaci mogli biti odraz točne tradicije o provalama koje su za poglaviti cilj imale učvrstiti mađarsku vlast u Karpatskoj kotlini. Misli se da bi gore spomenute utvrde postojale u ovo vrijeme, iako vijest o tomu da su ih Mađari osvojili ne mora biti točna odnosno da su pojedina mjesta doista mogla biti zauzeta, ali da se možda radilo o pljački i pustošenju, a ne i o trajnom zaposjedanju.153 Ovaj se mađarski nasrtaj u hrvatskoj historiografiji datira okvirno 10. odnosno prvom polovinom 10. stoljeća,154 iako je doista mogao pripadati i vremenu kneza Árpáda.155 AFCA, a. 900. Usp. Lüttich 1910, 47-48, Fasoli 1945, 113, Vajay 1968, 33, Štih 1983, 188-189, Wolfram 1987, 306. 149 GHung, c. 41. Usp. Kalić-Mijušković 1974a, 123-124. Izvor kaže da su mađarske čete Dunav prešle na mjestu gdje se u njega ulijeva Sava. 150 GHung, c. 42. 151 GHung, c. 43. U novijoj hrvatskoj historiografiji uglavnom se prihvaća povjesnost ovog događaja, dok se u starijoj zabacivao (usp. Klaić 1882a, 14-18, 1913, 18-19), čega ima i danas (usp. Buntak 1996, 30, Marković 2002, 62). Dakako, u usvajanju ovih podataka nužan je oprez (usp. Andrić 2005a, 226). 152 O ciljevima i metodama anonimnog pisca Djela Ugrâ (Gesta Hungarorum) usp. Györffy 1965, 27-51. 153 Goldstein 1995, 164, 1996, 230. Usp. i Klaić 1982, 21, 1987, 26. 154 Goldstein 1995, 164, 1996, 230, Horvat 1994b, 8, Tomičić 1994a, 102. 155 To je već tvrdila Klaić 1983, 35 (vidi i Andrić 2005a, 226). 147

148

194


5. 4. 2011. 14:45:58


U vremenu od 903. do 907. godine, dakle u razdoblju Árpádove samovlade, Mađari jedva da su poduzimali pohode na zapad.156 To im je omogućilo da snage iskoriste za jačanje svog položaja u Panoniji, čemu je poglavito smjerala konačna likvidacija Moravske kneževine, ali i navale na jug i istok. Stoga se dodravska Donjopanonska kneževina mogla upravo tada urušiti pod silovitim nasrtajima mađarskih konjanika kojima nisu mogli odoljeti ni Moravljani ni Istočni Franci, čime je dokrajčen franački politički okvir u Međurječju. Unatoč tome, nema svjedočanstava da su Mađari zauzeli cijeli prostor kneževine pa čak niti njezin veći dio.157 Jedino Konstantin Porfirogenet zna za prisutnost Mađara u istočnom dijelu Međurječja, u Srijemu. Naime, on bilježi da Mađari (Τοῦρκοι) žive između Dunava i Save (µέσον τοῦ ∆ανούβεωϚ καὶ τοῦ Σάβα ποταµοῦ).158 Ovaj podatak se uostalom može dobro uklopiti u tvrdnju da je Mađarima prvenstveno bilo stalo zaposjesti pogodne riječne prijelaze i sjecišta putova odnosno zauzeti oblasti koje su im trebale poslužiti kao obrambene zone i odskočna daska za daljnje prodore. Obično se mađarsko zaposjedanje Srijema i današnje istočne Slavonije stavlja u vrijeme nakon smrti bugarskog cara Simeona (893.–927.), budući da bizantski izvori izvješćuju o tome da Mađari prijete Bugarskoj ratom, a uvriježeno je mišljenje da su Srijemom vladali Bugari.159 No, kao što je već višekratno naglašeno, nema stvarnih dokaza o bugarskoj vlasti u istočnom Međurječju, pa je logičnije zaključiti da su se Mađari domogli Srijema slomom dodravske Donjopanonske kneževine. Širenjem vlasti sve do Save u zapadnom Međurječju ionako ne bi ništa dobili budući da Posavina nije bila ključna za navale u Italiju.160 Doduše, moglo bi se uvjetno prihvatiti da su Mađari još neko vrijeme u prvoj polovini 10. stoljeća držali dijelove zapadnog Međurječja,161 jer bi svjedočilo o potrebi da se na pohodima zauzmu položaji uz prikladne riječne prijelaze ili općenito strateški važna mjesta. No, Mađari nisu tada trajno zaposjeli ove krajeve, o čemu svjedoče i Djela Ugrâ, gdje se kaže da je knez Árpád “sebi podložio panonsku zemlju sve do rijeke Drave” (subiugaret sibi terram Pannoniae usque ad fluvium Izvori bilježe samo upad u Bavarsku 903., u Italiju 904. i Sasku 906. godine (usp. Vajay 1968, 37-39, 41). 157 Goldstein 1996, 230 zapaža da je vlast Mađara u Međurječju morala biti ograničena na držanje pojedinih uporišta, dok bi ostalo ozemlje bilo neovisno o njima. Prema Tomičiću 1994a, 102, Slavonija je bila svojevrstan koridor kojim su Mađari od 934. godine nadalje prodirali južnije prema bizantskom području ili se dolinom Save vraćali iz pljačkaških pohoda sa zapada (slično i Klaić 1987, 23, koja izričito kaže da su Mađari “usput” prolazili “našim krajevima”). Nema razloga pretpostavljati da su Mađari išli Posavinom na povratku sa zapadnih, točnije italskih pohoda jer Međurječjem nije prolazio glavni put koji je Italiju spajao s Panonijom. 158 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom c. 42, 18-20. Usp. Györffy 1959, 17. On je identificirao četiri naselja prozvana po doseljenim mađarskim plemenima, Nyék kraj Nuštra u vukovskom komitatu te Nyék, Megyer i Tarján u srijemskom komitatu, koja su, prema njemu, mogla najkasnije nastati pod Stjepanom I. (997.–1038.). Ovo prihvaća i Klaić 1983, 34-35. 159 Teofanov nastavljač, 6.22. Usp. Šišić 1925, 428-429, Dinić 1931, 2, Ferjančić 1969, 50, Fine 1983, 263. 160 GHung, c. 41 bilježi da je Árpád zaposjeo cijelo dunavsko-tisko međurječje sve do Slankamena (Zoloncaman). I Klaić 1987, 24-25 zaključuje da Mađari nisu već na početku 10. stoljeća namjeravali osvajati Međurječje, no istodobno kaže da su mogli organizirati svoju vlast i preko Drave i preko Save (isto, 26). 161 Tako misli Györffy 1985, 263, spominjući s tim u vezi Zagreb i Ščitarjevo. 156

195


5. 4. 2011. 14:45:58


Droua).162 Nasuprot tomu, Srijem je imao znatnu važnost kao pogranično područje prema Bugarima odnosno zbog blizine bugarskog Beograda, ali i prema Srbima i, u konačnici, prema Bizantu. Moglo bi se otuda predmnijevati kako su Mađari, nakon što se uslijed njihovih navala raspala dodravska Donjopanonska kneževina, njezin manji dio (istočni) stavili pod izravni nadzor, dok su veći dio (zapadni i središnji) ostavili nezaposjednutim kao svojevrsno predziđe prema hrvatskoj kneževini na jugu.163 U skorašnje je vrijeme u hrvatskoj historiografiji postavljena hipoteza prema kojoj se Braslavova kneževina nalazila na širem prostoru Kranjske, to će reći u današnjoj Sloveniji.164 Glavni argument za tu tezu pronalazi se u vijesti izvora da su poslanici kralja Arnulfa, upućeni 892. godine u Bugarsku, putovali “od Braslavove kneževine” (de regno Brazlavonis) rijekama Odrom, Kupom i Savom, pri čemu se zaključuje da su prije dolaska do spomenutih rijeka napustili Braslavovo područje. To se nastoji potkrijepiti tvrdnjama da se Ratimirova oblast nalazila Kranjskoj na sjever jer je Pribina, nakon Ratimirova poraza, prešao Savu da bi stigao gornjosavskom (kranjskom) grofu Salahonu te da je Svatoplukovih ljudi moralo biti sjeverno od Save, možda i oko Zagreba, zbog čega je Arnulfovo poslanstvo bilo prisiljeno odabrati navedeni itinerarij.165 Međutim, u tridesetim godinama 9. stoljeća nema mjesta za oblast nekog slavenskog kneza između Kranjske i Karantanije jer su obje bile ustrojene kao franačke grofovije možda već 828. godine, poslije smjenjivanja furlanskog vojvode Baldrika.166 Da je Ratimirovo područje bilo sjeverno od Kranjske, ne samo da bi Pribina najprije morao prijeći Dravu da stigne k Salahonu nego bi se i vlast Bugara morala protezati duboko u Međurječje budući da je Pribina od njih pobjegao Ratimiru, što nikako ne može biti (bi li se bivši njitranski knez, u strahu od prefekta Ratboda, uopće bio sklonio k Ratimiru da je ovaj bio takoreći priklješten između dvije franačke grofovije?). Napokon, nije potrebno zaključivati da su Svatoplukove čete zasjele na prostoru između Save i Drave, čak do Zagreba, samo zato što su istočnofranački poslanici plovili Odrom, Kupom i Savom kako bi izbjegli moguće zarobljavanje. Iz izvora je vidljivo da je Svatopluk djelovao u prekodravskoj Panoniji koja je izravno potpadala pod Arnulfa pa nije imao niti što tražiti tako daleko na jugu. Stoga je kopneni put (terrestre iter) spomenut u vrelu zacijelo prolazio prekodravskom Donjom Panonijom. Poslanici nisu mogli odabrati ni Dravu za svoje putovanje jer je ona protjecala uz samo ugroženo područje. Jedini dovoljno dugi vodotok koji im je preostao bila je Sava. Odgovor na to zašto nisu plovili Savom cijelo vrijeme već su se na nju spojili preko Odre i Kupe, dakle jamačno kod Siska, možda leži u obilježjima njezina gornjeg toka, čega su bili svjesni i Franci, jer vrelo kaže per fluente Save fluminis, “po mirnom toku rijeke Save”. GHung, c. 47. Otuda je savsko-dravsko međurječje u historiografiji prozvano “ničijom zemljom”, terra nullius, prostorom bez prave vlasti (usp. Klaić 1978, 223, Budak 1994b, 106, 2003a, 67, Goldstein 1995, 285, Curta 2006, 256). 164 Ančić 1997, 9, 11. U tome zapravo slijedi Bowlusa 1995, 217, 219 (karta), 225 (na drugom mjestu, 229, kaže da je Braslavova kneževina bila smještena između Zagreba, Siska i Karlovca). Usp. i Budak 2000, 395-398. 165 Budak 2000, 398. 166 Usp. Wolfram 1987, 273, 275, 1995, 309-310. 162 163

196


5. 4. 2011. 14:45:58


Spomenuta interpretacija nije prihvatljiva iz još nekoliko razloga. Ponajprije, u strogom jezičnom smislu latinski prijedlog de nikako ne isključuje mogućnost da su se poslanici nalazili u Braslavovoj oblasti dok su plovili Odrom, Kupom i Savom. Predmetna rečenica izvora sagledana u cjelini pokazuje da je franački analist zabilježio dionicu koju su poslanici prevaljivali, napustivši uže franačko područje i dospjevši na prostor pod upravom vazalnoga kneza, sve do prispjeća na odredište, ili, drugim riječima, istaknuo je oblast kojom su putovali (dodravska Donjopanonska kneževina) dok nisu stigli do svog općenito naznačenog cilja (Bugarska).167 Nadalje, na gornjoj Savi u Kranjskoj, ondje gdje bi se trebala prostirati Braslavova oblast, postojala je svakako od tridesetih godina 9. stoljeća franačka grofovija koja se spominje i sredinom posljednjeg desetljeća istoga stoljeća kao “marka uz Savu” (marchia iuxta Sowam).168 Napokon, da je Braslav upravljao na gornjoj Savi u Kranjskoj, Arnulfova odluka da mu povjeri prekodravsku Donjopanonsku kneževinu postala bi bespredmetna jer bi s njom graničio tek uskim odsječkom uz Ptuj. Kraljev potez dobiva savršen smisao ako je Braslav bio donjopanonski knez u Međurječju pa bi protezanjem njegove neposredne vlasti i na Prekodravlje (mađarsku Transdanubiju) tako objedinjeno široko područje od Dunava do Save tvorilo cjeloviti vojnoobrambeni pojas, s težištem na prostoru sjeverno od Drave. Usprkos tomu što teza o Braslavovoj kneževini u Kranjskoj počiva na slabim temeljima, istraživači su polazeći od nje izgradili pretpostavku o vlasti knezova hrvatske Dalmatinske kneževine u zapadnom Međurječju od sloma Ljudevitova ustanka, a da za takvo što izvori ne pružaju osnovu.169 U prilog toj pretpostavci izneseno je nekoliko argumenata, ali je samo jedan vezan za 9. stoljeće, i to drugu polovinu, dok se ostali odnose na 10. i 11. stoljeće. Riječ je o pismu pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Zdeslavu iz proljeća 879., u kojem rimski prvosvećenik nalaže knezu da se pobrine za papinskog poslanika koji putuje u Bugarsku.170 Iz tog je navoda izveden AFCR, a. 892 (= Rački 1877, 380, Kos 1906, 231): Missi autem propter insidias Zuentibaldi ducis terrestre iter non valentes habere, de regno Brazlavonis per fluvium Odagra usque ad Gulpam, dein per fluente Save fluminis navigio in Bulgaria perducti, “Poslanici pak koji nisu zbog Svatoplukovih zasjeda mogli ići kopnenim putem dovedeni su od Braslavove kneževine u Bugarsku plovidbom po rijeci Odri sve do Kupe i potom po mirnom toku rijeke Save”. Bowlus 1995, 228 kaže da je Arnulf uputio poslanstvo iz Braslavove kneževine, što bi značilo da je kralj tada boravio u njoj. To nije točno jer i kad se sastao s Braslavom ranije 892. godine, susreo se s njim na franačkom području, u Karantaniji, dakle poslanici su vjerojatno upućeni iz te pokrajine. Bowlus 1995, 227-228 smatra da je Arnulfov pohod protiv Svatopluka 892. godine bio usredotočen na dolinu Save jer se drži teze da se Moravska nalazila u jugoistočnom dijelu Panonije. Prema Wolframu 1987, 360, Braslavova kneževina je započinjala jugoistočno od Zagreba. 168 Usp. Pirchegger 1912, 279, 297, 301, Mitterauer 1963, 88-89, Štih 1983, 183, Wolfram 1987, 273, 275, 306, Bowlus 1995, 100, 102. 169 Ančić 1997, 11, Budak 2000, 398-400. Vidi str. 179 za dodatnu protuargumentaciju. 170 Za tekst usp. Rački 1877, 7, CD I, 12: (...) confidenter gloriae tuae praecipimus atque mandamus, ut pro amore sanctorum apostolorum Petri hac Pauli, protectorum vestrorum, praesentem legatum, quem ad gentem Vulgarorum dirigimus, salvum et incolumem venire faciatis usque ad dilectum filium nostrum Michaelem, gloriosum regem eorum; et quaecunque ei sunt necessaria ad victum et vestimentum, illi pro dei amore administrate, “S pouzdanjem nalažemo i zapovjedamo Tvojoj Dičnosti da se za ljubav svetih apostola Petra i Pavla, vaših zaštitnika, pobrineš da dotični poslanik kojeg upućujemo narodu Bugara zdrav i čitav stigne sve do dragoga našega sina Mihaela, 167

197


5. 4. 2011. 14:45:58


dalekosežan zaključak da je u to vrijeme Hrvatska morala graničiti s Bugarskom u savsko-dravskom međurječju.171 Međutim, pismo Ivana VIII. jedva da može osigurati potkrijepu za takvo mišljenje jer ne sadrži ništa drugo doli naputak jednom od mjesnih vladara područja kojim je papinski legat imao proći i u njemu ne treba gledati ništa više.172 Dakle, prolazak kroz hrvatsku kneževinu, u koju je poslanik jamačno prispio morem, bila je samo jedna od etapa njegova putovanja. Na pitanje je li ga put zatim vodio Međurječjem nemoguće je sa sigurnošću odgovoriti, ali ne bi bilo nevjerojatno. Ondje bi već stajao pod vrhovnom franačkom zaštitom pa mu posebna preporuka ne bi niti bila potrebna. Sa Zdeslavom je stvar stajala drukčije jer je on bio bizantski čovjek. Jednako slabo je zasnovano mišljenje da je vlast hrvatskog kneza Branimira sezala sve do Drave.173 Oslonac za ovu hipotezu traži se u djelu anglosaskog kralja Alfreda Velikog (871.–899.), točnije prijevoda i preradbe povjesnice latinskog pisca Pavla Orozija Povijesti protiv pogana iz 417./418. godine. Učeni vladar preuzeo je Orozijevu geografiju koja opisuje rimski svijet u kasnoj antici, ali ju je doradio i dopunio na temelju sebi suvremenih prilika.174 Pritom se pozabavio i smještajem Dalmacije za koju kaže da se prostirala na sjevernoj strani Sredozemnoga mora, s time da su Dalmaciji na sjever Bugari i Istra, a Istri na sjever pustoš između Karantanije i Bugara.175 U daljnjoj interpretaciji istraživači su Alfredovu Dalmaciju poistovjetili s hrvatskom Dalmatinskom kneževinom koja je po njima morala sezati sve do pustoši između Karantanije (zapravo Istre shvaćene kao Podunavlje) i Bugara, a ova bi se sintagma trebala odnositi samo na sjevernu Panoniju.176 Spomenuta pustoš između Karantanije i Bugara doista je Panonska nizina koju franački izvori povezuju s ratovima protiv Avara, Moravljana i Mađara, naglašavajući teška stradanja koja je čitava oblast doživljavala gotovo kao opće mjesto.177 No, nema pravog razloga smatrati da 173 174 171 172

175

176

177

slavna njihova kralja; i za ljubav mu Božju pružite što god mu je potrebno za hranu i odijelo” (vidi i Šišić 1925, 362, Klaić 1972, 26). Budak 2000, 400. Usp. Goldstein 1995, 259. Matijević-Sokol – Sokol 2005, 18-23. O Alfredu Velikom i naslijeđu starovjekovnog zemljopisa usp. Linderski 1964, 434-439. Za Alfredov opis Europe sjeverno i južno od Dunava usp. Katičić 2003, 79-83. Za tekst i prijevod usp. Katičić 2005, 82-83. Alfredova Istria bi prema Matijević-Sokol – Sokol 2005, 21 bio Dunav, što Katičić 2003, 86-94 odlučno odbija. Do toga, ali različitim putem došli su i Matijević-Sokol – Sokol 2005, 21-23 i Katičić 2003, 91, 94. Einhard, Život Karla Velikog, c. 13: Quot proelio in eo gesta, quantum sanguinis effusum est, testatur vacua omni habitatore Pannonia et locus in quo regia kagani erat ita desertus, ut ne vestigium quidem in eo humanae habitationis appareat, “Koliko je bitaka u njemu (avarskom ratu) vođeno, koliko je krvi proliveno, svjedoči Panonija ispražnjena od svih žitelja i mjesto na kojem se nalazio kaganov dvor tako napušteno da se ondje ne zapaža baš ni trag ljudskog boravišta”; AFCR, a. 884: Vituperarunt autem pacem, qua conservata Pannonia conservata est, qua vero vitiata, per spacium tantum isto continuatim tercio anno dimidio instanti Pannonia de Hraba flumine ad Orientem tota deleta est, “Pokvarili su pak mir čijim je očuvanjem Panonija bila očuvana, no čijim je gaženjem tijekom tolikog vremena, u ovoj sada trećoj i pol godini bez prekida, cijela Panonija od rijeke Rabe na istok zbrisana”; Reginonova kronika, a. 889: Et primo quidem Pannoniorum et Avarum solitudines pererrantes, venatu ac piscatione victum cottidianum quaeritant, “Isprva su 198


5. 4. 2011. 14:45:59


je ovaj izraz označavao isključivo prekodravske krajeve jer su Avari i Panonci odnosno, bolje rečeno, panonski Slaveni jednako tako obitavali i u Međurječju, a do njega su dopirali i mađarski napadi.178 Dakle, identifikacija Alfredove Dalmacije s Hrvatskom ni u kom slučaju ne podrazumijeva da se ona širila do Drave s jedne odnosno do Dunava s druge strane. S tim u vezi ne pomaže niti pozivanje na Trpimirovu darovnicu gdje stoji da jurisdikcija Splitske crkve završava na Dunavu jer se granice crkvenih oblasti nisu nužno poklapale s granicama država.179 Ne smije se smetnuti s uma niti mogućnost da je tvrdnja tek odraz pretenzija Splitske crkve kao sljednice Salonitanske metropolije. Formulacija vrela, iako je vjerojatno kasnija interpolacija, ipak bi mogla odražavati sastavljača o tome da je Salonitanska nadbiskupija, možda poslije 441. godine kad je Sirmij pao pod hunsku vlast, naslijedila od Sirmijske nadbiskupije jurisdikciju nad Zapadnim Ilirikom.180 U tom slučaju spomenuta obala Dunav ne bi bila samo ona na odsječku od ušća Drave do ušća Save nego uz cijeli tok Dunava u nekadašnjim kasnorimskim pokrajinama Obalnom Noriku, Prvoj Panoniji i Valeriji. Doduše, svoj utjecaj je na oba Norika i Prvu Panoniju još u prvim desetljećima 5. stoljeća mogla protegnuti Akvileja.181 Naposljetku, moguće je ustvrditi da tijekom cijelog 9. stoljeća vlast dalmatinsko-hrvatskih knezova nije nikad prelazila južnu granicu dodravske Donjopanonske kneževine, određenu rijekama Kupom i Savom. Za drugačiji zaključak ionako nema valjanih dokaza u izvornoj građi.

Južna Panonija između Mađara i Hrvata Zaposjevši široke prostore u Karpatskoj kotlini, pri čemu u oblasti pod izravnim mađarskim nadzorom od same doseobe jamačno valja ubrojiti i hrvatsku Baranju, krajnji istok Slavonije i Srijem, na što upućuje i svjedočanstvo Konstantina Porfirogeneta,182 Mađari nisu obustavili pohode na zapad i jug kojima su italske, njemačke, bugarske i bizantske vladare postupno prinudili na plaćanje danka ili na sklapanje saveza. Tako su sasvim očito preuzeli ulogu koju su nekada imali Avari.183 Mađarski prodori

178

179

182 180 181

183

doduše (Mađari), potucajući se opustjelim krajevima Panonaca i Avara, lovom i ribolovom pribavljali svakidašnju hranu”. Reginonova kronika, a. 889 jasno pokazuje da su “opustjeli krajevi Panonaca i Avara” bili omeđeni Karantanijom, Moravskom i Bugarskom (usp. i Györffy 1994, 71), čime je obuhvaćeno i područje južno od Drave. Za tekst usp. Rački 1877, 4, CD I, 5: (...) in fatam matrem ecclesiam, quae est metropolis usque ripam Danubii et pene per totum regnum Chroatorum, “u rečenu majku crkvu koja je metropola sve do obale Dunava i gotovo po cijeloj kneževini Hrvata”. U ispravi se ističe da je Split metropolija “gotovo po cijeloj kneževini Hrvata” jer je na zapadu bila ograničena nadleštvom Akvilejske patrijaršije (usp. Šišić 1925, 309, 333, bilj. 31, Klaić 1975, 234-235, Šanjek 1988, 117). Usp. Bratož 1986, 373 i bilj. 62, 1987, 156, 175, bilj. 57. Bratož 1990, 9, 1994, 37. Dakako, to ne znači da su Mađari već tada naselili ove prostore, na što uostalom upućuje i činjenica da nigdje u Međurječju nisu evidentirani rani mađarski arheološki nalazi. Dolazak mađarskog etnika na područje između Drave i Save mogao bi pripadati tek u drugu polovinu 10. stoljeća (usp. Erdélyi 1976, 77). O razmještaju nalazišta arheološke građe koja se pripisuje ranim Mađarima usp. Mesterházy 1994, 23-65, osobito karte na str. 62-63. Usp. Györffy 1994, 74. 199


5. 4. 2011. 14:45:59


prema Italiji doticali su se i krajnjeg zapadnog ruba Međurječja, upravo kao što su nekoć uz to područje na sjever Apeninskog poluotoka stizali razni zavojevači, poput Radagaizova barbarskog mnoštva 405. godine, glavnine Langobarda 568. godine i avarskih konjanika koji su 788. godine navalili na Furlaniju. Prvi put nakon 904. godine Mađari su u Italiju stigli 919. godine na poziv Berengara I., ali iz Burgundije, gdje su tada bili na vojnom pohodu. Početkom 920. godine vratili su se u Panoniju. Berengaru su u pomoć došli i 922. godine, zadržavši se dvije godine, pored toga što je 923. godine prispjela još jedna mađarska vojska. Poslije Berengarove smrti 924. godine glavnina mađarskih odreda uputila se natrag u Panoniju, već uvriježenim putem po “ugarskoj cesti”, dok je jedna mađarska vojska prodrla u Burgundiju. Upad u Italiju opetovali su 927. godine, sada u službi italskog kralja Huga Provansalskog (926.–947.). U Italiji su ponovno možda već 931., a zatim svakako 935., 937., 942., 943., 947., 951. i 954. godine, s time da su 935., 937. (u Panoniju su se s ovog pohoda vratili vjerojatno tek 938. godine) i 954. godine nagrnuli preko Burgundije, dok su 951. godine preko Italije nasrnuli na Burgundiju i Akvitaniju.184 Na jugoistok, prema Bizantu, Mađari su počeli provaljivati u tridesetim godinama 10. stoljeća. Prve navale dogodile su se 934. i 943. godine. U tim su napadima prvenstveno sudjelovala južna mađarska plemena, naseljena oko rijeke Maros (Mureş) do Dunava, tako da prostor istočnog Međurječja nije u tome igrao ulogu.185 Udari na bizantsko područje, koji su Mađare prigodice dovodili i do Konstantinopola, prestali su tek 970. godine, nakon mađarskog poraza kod Arkadiopola u Trakiji.186 Neposredno vezan za istočno Međurječje bio je upad na srpsko područje južno od Save, u tzv. Onostrani Srijem (Sirmia Ulterior), današnju Mačvu, tijekom kojeg je, kako se čini, život izgubio srpski knez Časlav Klonimirović (oko 927.–oko 950.).187 Na temelju rijetkih izvornih navoda uvriježilo se u hrvatskoj historiografiji borbe s Mađarima pripisivati hrvatskom vladaru Tomislavu (prije 914.–oko 928.).188 Iako o Za podrobniji prikaz mađarskih provala u Italiju u spomenutom kronološkom okviru usp. Fasoli 1945, 131-133, 137-140, 149-152, 162-163, 166-171, 174-175, 179-182, 184, 194-195, Vajay 1968, 61-62, 64-66, 68, 79-80, Štih 1983, 190-191. Šišić 1925, 405, a za njim i Budak 1994b, 106, 2003a, 67-68, navodi samo upade iz 919., 921. (!), 922. i 926. (!) godine. Detaljnije Šišić 1914a, 335. 185 Moravcsik 1970, 55, Vlasto 1970, 179. Ovo isključuje nužnost da su se Mađari za prodore prema bizantskom području služili Slavonijom kao “svojevrsnim koridorom” (vidi str. 195, bilj. 157). 186 O mađarskim provalama u Bizant usp. Moravcsik 1970, 55-61, Tóth 1999, 216, 220-221. Napadi su išli preko Bugarske (usp. Györffy 1985, 258). 187 O tome svjedoči LJPD, c. 23, inače vrlo nepouzdano vrelo jer proizvoljno tumači događaje i katkada ih zaogrće neprozirnim plaštom legendi i pučke tradicije. Usp. Radojčić 1930, 27-28, Dinić 1931, 5, Ferjančić 1969, 50, Živković 2001, 15. Za protezanje imena Srijem i na prostor s desne obale Save usp. Györffy 1959, 17-18, Popović 1980b, VII. Drugačije misli Klaić 1882b, 101-107. 188 Te borbe bilježi LJPD, c. 14. Uspomenu na mađarske upade u Hrvatsku sačuvao je i Andrija Dandolo (14. st.) u svojoj Kronici, 8.10 (usp. Rački 1877, 394, Kos 1906, 268), dodajući da su Mađari poslije opljačkali i Bugarsku. Šišić 1914a, 336, 1925, 405, bilj. 8 datira Dandolov podatak u 914. do 921. godinu, dok ga Kos 1906, 267. stavlja u vrijeme oko 907. godine. Giesler 1997, 15, bilj. 71 ističe pak da nije kod Andrije Dandola pronašao potvrdu za mađarske provale u Hrvatsku. 184

200


5. 4. 2011. 14:45:59


pojedinostima tih sukoba ništa nije poznato, osim da su uzastopne pobjede navodno izvojevali Hrvati, stariju je hrvatsku povijesnu znanost podatak naveo na to da ustvrdi kako je Tomislav proširio vlast na prostor između Save i Drave do slavonske ravnice.189 Ovom su se zaključku pridružili i pojedini suvremeni istraživači.190 S druge strane, prema nekim bi mišljenjima u Međurječju odnosno Slavoniji u 10. stoljeću postojala neovisna hrvatska kneževina pod knezom čija je središnja vlast bila slaba, što je bilo potencirano i okolnošću da se to područje nalazilo na rubu mađarske i hrvatske države.191 Unatoč nužnom oprezu, čini se da dostupni iako škrti izvorni navodi upućuju na to da se utjecaj hrvatskih vladara do trećeg desetljeća 10. stoljeća protegnuo i preko Save. O tome posredno svjedoči činjenica da se na drugom splitskom crkvenom saboru 928. godine ninskom biskupu Grguru, koji je stajao pod pokroviteljstvom hrvatskog vladara, u zamjenu za njegovu biskupiju koja se koncilskom odlukom ukidala, među trima upražnjenim sijelima nudila i Siscijska biskupija, za koju se također isticalo da ima mnoštvo svećenika i puka.192 Upravo je navod o brojnosti klera i pučanstva izazvao prijepor budući da su ga neki prihvaćali,193 a drugi izražavali u njega sumnju,194 iz čega su onda zaključili da Siscijska biskupija u ovo vrijeme uopće nije ni postojala.195 No, takvom zaključku proturječi izričitost dostupnih izvora. Toma Smičiklas 1882, 217, Klaić 1882a, 21, 1899, 72, Šišić 1914a, 1925, 404-405. Guldescu 1964, 105 iznosi ničim potkrijepljenu tvrdnju da je hrvatski knez Muntemir (Muncimir) porazio Mađare 891. godine. Guldescu je u svojim domišljanjima krajnje dubiozan jer je prema njemu Braslav između 880. i 886. dobio jugozapadnu Panoniju u leno od kralja Arnulfa, postao 884. bizantskim vazalom i umro između 893. i 894. godine, nakon čega je “Panonska Hrvatska” s Posavinom i Podravinom prešla pod vlast hrvatskih knezova (1964, 105 i bilj. 18). 190 Klaić 1975, 277-279. Također i Fine 1983, 262, koji kaže da su poglavari južnopanonskih Slavena pozvali Tomislava u pomoć protiv Mađara. S bitnim ogradama Klaić 1987, 25-26. Budak 1994b, 106, 2003a, 68 govori o hrvatskoj vlasti u Sisku, za koju se ne može reći dokud je sezala. Također i Budak – Raukar 2006, 105. Curta 2006, 193 je pomiješao srednjovjekovnu Slavoniju sa suvremenom Slavonijom pa je zaključio da Tomislav nije mogao hrvatskoj državi pripojiti Slavoniju budući su Mađari zaposjeli i područje između Save i Dunava, uključujući jamačno i Slavoniju. 191 Goldstein 1995, 284-285, 1996, 231. Vidi i str. 179, bilj. 57. Goldstein se pritom poziva na vijest Konstantina Porfirogeneta da su Hrvati u Panoniji i Iliriku imali samostalnog kneza (s tim u vezi vidi gore bilj. 49). Ipak, taj se podatak može odnositi i na ranije vrijeme kad je u Međurječju postojala Donjopanonska kneževina. Za raspravu ranije u tekstu. No, teško je vjerovati da bi Mađari, koji su 907. godine dokrajčili istočnofranačku vlast u Panoniji (Vuković 2003, 21 misli da su oni iste godine zauzeli i “Panonsku Hrvatsku”), poštedjeli dodravsku Donjopanonsku kneževinu koja je bila franačka politička tvorba. 192 Rački 1877, 195, CD I, 37. 193 Šišić 1925, 425-426, Budak 1994b, 107, 2003a, 68, Margetić 2000a, 66 (on dodaje da to dokazuje kako 928. godine slavonsko područje još nije bilo izvrgnuto upadima Mađara, no njihovi prodori ionako nisu bili usmjereni prema Međurječju), Budak – Raukar 2006, 105. 194 Klaić 1975, 279, 1987, 25. 195 Goldstein 1995, 282, 1996, 231. Jednako tako i Klaić 1987, 25 ustvrđuje da mađarski kralj Ladislav I. ne bi osnivao biskupiju u Zagrebu nego bi bio obnovio vjerski život u Sisku da je Siscijska biskupija bila u 10. stoljeću uređena. No, Ladislav I. je osnovao novu biskupiju u Zagrebu hoteći raskinuti s prethodnom crkvenom tradicijom i odvojiti prostor zapadnog Međurječja od vrhovništva splitske metropolije (usp. i Budak 2000, 399-400). Naime, da je obnovio Siscijsku 189

201


5. 4. 2011. 14:45:59


Arhiđakon u Povijesti salonitanskih i splitskih prvosvećenika spominje Siscijsku biskupiju kojoj implicitno pripisuje nadležnost za zapadni dio Hrvatske, a opisujući opseg Hrvatskog Kraljevstva u 10. i 11. stoljeću navodi da na sjeveru seže do Dunava, čime ga prostorno poistovjećuje s područjem na koje je Splitska crkva polagala svoje jurisdikcijsko pravo, što bi također moglo navoditi na zaključak da se politička nazočnost hrvatske države protegnula u Međurječje.196 Što se tiče vitalnosti Siscijske crkve, arheologija je pružila svjedočanstvo o postojanju barem osnovne crkvene organizacije u ranosrednjovjekovnom Sisku. Riječ je o četiri kamena ulomka, gredi ukrašenoj trostrukom pletenicom i volutama, pluteju s troprutim trakama, ploči urešenom dvjema trakama i ploči s natpisom i ukrasom u obliku voluta.197 Navedena arheološka građa upućivala bi na to da je u Sisku stajala bar jedna kamena zidana crkva.198 Napokon, u vezi s demografskom slikom zapadnog Međurječja u ranom srednjovjekovlju, dobra naseljenost Slavonije u 11. stoljeću ukazuje na to da je takva situacija morala vladati i ranije. Osim toga, u prilog snažnijih veza Siska s hrvatskom državom upravo u 10. stoljeću – barem što se tiče kulturnih i gospodarskih utjecaja – govorili bi i arheološki nalazi, ma koliko bili skromni.199 Sredinom istoga stoljeća Konstantin Porfirogenet zabilježio je da Hrvati graniče s Mađarima prema gorama (πρὸϚ τὰ ὄρη), ali i da su im susjedi prema jugu (πρὸϚ τὸ µεσηµβρινὸν).200 U historiografiji se ta granica svakojako određivala. Mađarski su povjesničari u spomenutim planinama vidjeli Petrov Gvozd odnosno Veliku i Malu Kapelu s Plješivicom,201 dok su ih hrvatski istraživači tražili u gorskom nizu Macelja, Ivančice, Kalnika i Bilogore,202 u središnjem slavonskom gorju koje čine Dilj, Krndija i Papuk,203 pa i u Dinaridima.204 Ostane li se pri povezivanju ove dvije Konstantinove bilješke o geografskom razgraničenju između Mađara i Hrvata, koje zapravo potječu iz dva različita poglavlja, moglo bi se pomišljati kako je car na umu zapravo imao lanac sjevernih bosanskih planina koje su tvorile granicu između Panonije i Dalmacije (ni to ne isključuje mogućnost da je vlast hrvatskih vladara sezala preko Save jer bi područje razgraničenja bila bosanska Posavina), ali bi se prihvatljivom činila i pretpostavka da se doista radilo o vijencu slavonskih planina koje su nekoć po svemu

196

197

198

199

200 201

204 202 203

biskupiju, ona bi crkvenopravno potpadala upravo pod Split koji je bio sljednik Salonitanske nadbiskupije (vidi str. 199, bilj. 179). Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika c. 13, 16. Usp. i Budak 2000, 399. Brunšmid 1912, 132, br. 791, 133, br. 793, 137, br. 805, 137-138, br. 806, Simoni 2007, 94-95, br. 80-83. Nije sigurno da ulomak kamene grede i ulomak kamene ploče s natpisom potječu iz Siska. Horvat 1954, 97-99, Vinski 1970, 47, Stošić 1994, 102, Burkowsky 1999, 91, Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18, Vuković 2003, 21; suzdržanije Buzov 2004, 465. Par tzv. ranohrvatskih naušnica naroskanog oblika te četiri četverojagodne sljepoočničarke koje su karakteristične za prostor hrvatske kneževine. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, c. 13, 7-8, c. 40, 44. Tako, na primjer, Gyula Pauler u A magyar nemzet története Szent Istvánig (Budimpešta 1900.). Usp. Šišić 1914a, 337, 1925, 405, bilj. 12. Ovu je pretpostavku prihvatila i Klaić 1987, 25. Šišić 1914a, 338, 1925, 406, bilj. 12. Bösendorfer 1952, 166. Usp. i Ljubić 1878, 38, Pavičić 1940, 29. Goldstein 1995, 285. 202


5. 4. 2011. 14:45:59


sudeći razdvajale dvije južnopanonske rimske pokrajine.205 Osim toga, u okolici Koprivnice pronađeno je oružje i dijelovi oklopa koji se obično smještaju u 10. stoljeće.206 Možda ih je moguće dovesti u vezu s usputnim srazovima između Mađara i isturenih hrvatskih predstraža koje su nadzirale prijelaz preko Drave.207 Dalje na jugu, kod Duge Rese jugoistočno od Karlovca, zabilježen je osamljen nalaz željeznog koplja s krilcima, koje bi se jednako tako dalo protumačiti kao ostatak kakvog boja za prijelaz preko Mrežnice prije nego što se dođe do Kupe.208 Međutim, razmotri li se pobliže kontekst u kojem Konstantin bilježi geografsko razgraničenje između Mađara i Hrvata, opaža se da se po svemu sudeći radi o dva različita vremenska plana. U prvom slučaju kad car navodi da Mađari graniče s Hrvatima prema gorama, spominje i da je Mađarima s juga Moravska, sa zapada Franci, a sa sjevera Pečenezi. U drugom slučaju iščeznula je Moravska i sad su Mađarima na jugu Hrvati, dok su na istoku Bugari, od kojih ih razdvaja Dunav. Ovo bi navodilo na zaključak da je prvi raspored iz vremena prije nego što su Mađari oborili Moravsku kneževinu i zaposjeli Panoniju, pa bi spomenuti Hrvati bili prije oni koje Konstantin smješta u tzv. Bijelu Hrvatsku, a rečene gore zapadni ogranci Karpata. Drugi je pak raspored iz prvih desetljeća 10. stoljeća kad su Mađari već zasjeli u Panoniji pa su im s obzirom na ondašnje prilike Hrvati doista bili na jugu, a Bugari na istoku. Neka povijesna svjedočanstva koja oslikavaju prilike u 11. stoljeću također bi mogla ukazivati na znatniju hrvatsku nazočnost u zapadnom Međurječju. U vezi s pobunom karantanskog (koruškog) vojvode, veronskog markgrofa i goričkog grofa Adalberona Eppensteinskog (umro 1039.), koju je 1035. godine zasnovao protiv njemačkog kralja i cara Konrada II. (1024.–1039.), izvori navode da se u otporu uzdao u “Hrvate i Mirmidonce” (Cruvvati et Mirmidones). Podatak potječe iz pisma anonimnog duhovnika upućenom wormskom biskupu Azekonu u ljeto 1035.209 “Mirmidonce” se nastojalo različito identificirati u historiografiji pa se tako u njima vidjelo Vidi str. 54. Dizdar – Potrebica 2001, 118 uvjerljivo dokazuju da je gorski sklop Papuka i Psunja činio prastaru razdjelnicu između keltskih Tauriska i Skordiska, što su preuzeli i Rimljani kad su povlačili unutrašnje panonske granice. 206 Riječ je o poslijekarolinškom maču iz 10. stoljeća te kacigi, dijelovima oklopne zaštite i maču koji tipološki također pripadaju 10. stoljeća sa šljunčare Jagnjeđe, kao i željeznoj sjekiri iz istog vremena sa Šoderice. Sokol 1986, 56 je nalaze neopravdano objašnjavao prisutnošću Germana u 6. stoljeću na ovom prostoru, što preuzimaju Feletar 1988, 40 i Sekelj Ivančan 1995a, 147, br. 289. 207 Prema Demu 1984b, 212, 216-218, 225, 234-235, poslijekarolinški mač s Jagnjeđa nastao je sredinom ili u drugoj polovini 10. stoljeća, rabio se možda do kraja 11. stoljeća, a bio bi povezan s mađarskim pohodima preko Drave ili pobunom karantanskog vojvode Adalberona (Demo pogrešno ima “bavarski vojvoda Adalbert”) 1035. godine ili neuspjelim pohodom njemačkog cara Henrika III. na Ugarsku 1051. godine. Ovo odlučno odbija Vinski 1985, 106. 208 Koplje je izronjeno iz same Mrežnice, a datirano je u 9.–11. stoljeće (Bošković 2002, 156, 168). Ovdje se valja prisjetiti i priče iz GHung, c. 43, prema kojoj su se mađarski ratovođe Bulcsú, Lélu i Botond prigodom jednog pohoda, krećući se tobože od jadranskog priobalja nakon što su pokorili Split i čitavu Hrvatsku, spustili od Petrova Gvozda do Kupe, potom prešli i nju i Savu te osvojili utvrde Zagreb, Požegu i Vukovo. 209 Podatak se navodi u pismu anonimnog duhovnika (za tekst usp. Rački 1877, 438, Kos 1911, 65). Goldstein 1995, 353 pogrešno Adalberona naziva Adalbertom (također i Klaić 1975, 375) i netočno smješta njegovu pobunu nakon 1040. godine povezujući je s Henrikom III. (1038.–1056.). 205

203


5. 4. 2011. 14:45:59


Slovence, karantanske Hrvatske, Mađare i Moravljane odnosno Čehe,210 no čini se da bi se izraz u ovom konkretnom slučaju mogao odnositi na dalmatinske Hrvate.211 Vijest pokazuje da je Hrvatska u to vrijeme doživljavana kao važan vojnopolitički čimbenik u srednjoj Europi, što se dobro uklapa u tezu o njezinoj stvarnoj snazi i na panonskom prostoru.212 Sačuvan je i podatak da se jurisdikcija tzv. hrvatskih biskupa odnosno biskupa Kraljevstva (episcopi Chroatenses to jest episcopi regni [Croatiae]), koji se pojavljuju nedugo prije sredine 11. stoljeća, a bili su vjerojatno svojevrsni dvorski prelati, sezala sve do Drave.213 Budući da je hrvatski biskup bio kraljev službenik i dvorjanin, očito je kako je i vlast hrvatskog kralja načelno tada obuhvaćala i prostor do Podravlja. Za pretpostavku o crkvenom jedinstvu hrvatskog juga i sjeverozapada potvrdu bi mogao pružiti i nalaz kamenih ulomaka na lokalitetu Sveta Majka Božja Gorska povrh Lobora na južnim padinama Ivanščice, dijelova kamene grede s crkvene pregrade koja je nekoč pripadala predromaničkoj crkvi. Dva od njih, ostaci zabata oltarne pregrade odnosno kamene grede, nose necjelovit latinski natpis (SVASCAM i SVMME). Jedan je urešen dvoprutim pleterom s kukama, a drugi troprutim pleterom, dakle tipičnim ukrasima dalmatinsko-hrvatskog odnosno akvilejskog kulturnog kruga.214 Datacija se proteže od 9. do 11. stoljeća,215 no kako groblje uz staru crkvu Svete Majke Božje Slovenci: Franc Kos, Franjo Rački (Rački 1931a, 145-146, 168); karantanski Hrvati: Vjekoslav Klaić; Bugari: Ljudmil Hauptmann; Mađari: Miho Barada, kojemu su Cruvvati Hrvati između Drave i Gvozda, Josip Bösendorfer, M. Kos (Kos 1955, 172), Bogo Grafenauer (Grafenauer 1965, 81), Nada Klaić, Ivo Goldstein (Goldstein 1995, 353); Moravljani to jest Česi: Stjepan Antoljak (Antoljak 1967b, 151), a i Mladen Ančić (Ančić 1998a, 131) je na tragu povezivanja Mirmidonaca s Moravskom. Za pregled starijih mišljenja usp. Šišić 1925, 491-492, bilj. 59, Antoljak 1967b, 146, Klaić 1975, 376, bilj. 71. 211 Usp. Katičić 1993a, 194-199. Ovo prihvaća i Budak 2003a, 99, a to je već smatrao i Šišić 1925, 491-492. 212 Usp. Goldstein 1995, 353. Također i Šišić 1914a, 341, 1925, 491-492. Barada 1929, 168-169, što preuzima Bösendorfer 1952, 167, smatra da su Adalberonovi Cruvvati Svetoslavići, članovi pobočne loze Trpimirovića, koja bi vladala u tzv. Slavonskom dukatu / banatu. 213 O hrvatskom biskupu usp. Šanjek 1988, 125-127, 2003b, 148-149. Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika c. 15: Voluerint etiam Chroatorum reges quasi specialem habere pontificem petieruntque ab archiepiscopo Spalatensi et fecerunt episcopum, qui Chrovatensis appellebatur posueruntque sedem eius in campo in ecclesia sancte Marie iuxta castrum Tiniense. His multas optinuit parochias habuitque predia et possesiones per totum pene regnum Chroatiae, quia regalis erat episcopus et regis curiam sequebatur eratque unus ex principibus aule et sua iurisditio usque ad Dravum fluvium extendabatur, “Hrvatski su kraljevi htjeli imati i takoreći posebnog prvosvećenika pa su ga zatražili od splitskog nadbiskupa, imenovali biskupa koji je prozvan hrvatskim i njegovo sjedište smjestili na selo, u crkvi Sv. Marije kraj utvrde Knin. On je držao mnoge župe i imao imanja i posjede po cijelom Hrvatskom Kraljevstvu jer je bio kraljevski biskup, pripadao kraljevu dvoru i bio jedan od dvorskih prvaka, a njegovo se nadleštvo protezalo sve do rijeke Drave”. Usp. i Šišić 1925, 492, Margetić 2000a, 73-74. Dio rečenih župa zacijelo je ležao u zapadnom Međurječju. 214 Karaman 1948, 110, 1952, 59, 60, Stahuljak 1950, 260, Filipec 2007a, 99, br. 91-92, Simoni 2007, 98, br. 90. 215 Karaman 1948, 110, 1952, 59 i Stahuljak 1950, 260 imaju 11. stoljeće, usp. i Sokol 1996, 86, Delonga 2000, 91-92 prvu četvrtinu 9. stoljeća, čemu se za ulomak zabata oltarne pregrade s natpisom SVASCAM i za dosada neobjavljeni ulomak pilastra oltarne pregrade pridružuje i 210

204


5. 4. 2011. 14:45:59


Gorske potječe iz poodmaklog 10. stoljeća, vjerojatno niti crkva nije mnogo starija.216 Ako je sagrađena u 10. stoljeću, moglo bi se predmnijevati da je akvilejski utjecaj došao posredno, preko Hrvatske. Na temelju svega iznesenoga možda se smije uobličiti slika o postupnom prodoru hrvatskog utjecaja i stvaranju prvih zametaka vlasti u zapadnom Međurječju od početka 10. stoljeća kad je Tomislav, kako se čini, suzbio manje mađarske provale koje su bile usmjerene prema jugu. Moguće je da je hrvatskog vladara u savsko-dravsko međurječje prizvao slom dodravske Donjopanonske kneževine s kojom je Hrvatska, prema svjedočanstvu Konstantina Porfirogeneta, gajila bliske odnose. Time bi hrvatski vladar možda istupio i kao svojevrstan zaštitnik tamošnjega stanovništva. U prvi mah glavna uporišna točka hrvatske vlasti zacijelo je bio Sisak, odakle se utjecaj polagano širio prema sjeveru i sjeveroistoku. On bi pod Tomislavovim nasljednicima do otprilike sredine 10. stoljeća dosegnuo s jedne strane Podravlje, a s druge središnje slavonsko gorje. Nove uporišne točke tada su možda bile Zagreb i pretpostavljeno naselje u okolici Koprivnice.217 Prostor današnjeg Međimurja, smješten na putu mađarskog napredovanja prema Italiji, ostao je izvan dohvata. Ondje se do kraja 10. stoljeća mogla učvrstiti mađarska vlast. 218 O nešto snažnijoj hrvatskoj vlasti u zapadnom Međurječju moglo bi se govoriti tek od prve polovine 11. stoljeća. U tom daljnjem razvoju političkih datosti u 11. stoljeću možda položaji gradišta u Podravini i Posavini, ako se smije postaviti tako smiona pretpostavka, upućuju na krajnji mogući opseg područja pod nadzorom hrvatskog vladara odnosno oblikuju svojevrsnu crtu razgraničenja između mađarskog i hrvatskog utjecaja. U Podravini to bi bila gradišta kod Torčeca i između sela Kapela i Sveti Petar kod Ludbrega, a u Posavini gradište kod Mrsunjskog luga kod Brodskog Stupnika zapadno od Slavonskog Broda. Međutim, slična su utvrđena naselja, smještena u isti vremenski horizont od 10. do 13. stoljeća, evidentirana i u Međimurju, kod Dvorišća blizu Turčišća i u Belici kod Čakovca, što poziva na velik oprez u iznošenju interpretacija, utoliko više kad se u obzir uzme i širok datacijski raspon. Osim toga, jedno je gradište utvrđeno i u Ratkovom Dolu zapadno od Đakova, na sjevernim padinama Dilja.219 Može li se na tragu istog umovanja i njega uklopiti u sliku o “hrvatskim predstražama”, nemoguće je s reći s bilo kakvom sigurnošću. 220 I gradište

216

217

218

219

220

Filipec 2007a, 99, br. 91-92, datirajući ih u prvu polovinu 9. stoljeća, dok Simoni 2007, 98, br. 90 ulomak kamene grede s natpisom SVMME smješta u 10./11. stoljeće. Filipec 2002b, 31-32, 36. Nastala bi najkasnije do sredine 10. stoljeća (usp. Filipec 2007b, 419, 2008, 55). Doduše, izražena je i mogućnost da je bila sagrađena u 9. stoljeću (usp. Filipec – Šiša Vivek 2004, 96-98). Na takav zaključak upućuju brojni pojedinačni arheološki nalazi s tog područja (usp. Sekelj Ivančan 2004a, 120-122). To bi naselje nadziralo prijelaz preko Drave. U jednoj ispravi iz 13. stoljeća spominje se da je kraljica Gizela, supruga Stjepana I., darovala Vespremskoj biskupiji zemlju Wezmech između Drave i Mure nasuprot Varaždina (za ispravu usp. CD III, 375-376). No, ovo i nije osobito sigurno (usp. Andrić 2001a, 52-53). U svakom slučaju, podatak govori o onovremenoj percepciji da je kraj sjeverno od Drave stajao pod mađarskom vlašću. O ovim gradištima vidi kasnije u tekstu, str. 253, 256. Curta 2009, 254 se pita protiv kojeg su se to neprijatelja stanovnici slavonskih sela nastojali zaštititi podizanjem velikih utvrda od zemlje i drva. Isto pitanje kopka i Mikecza 2009, 83 koji 205


5. 4. 2011. 14:46:00


kod Mrsunjskog luga i ono u Ratkovom dolu bile su se na prostoru koji je u razvijenom i kasnom srednjem vijeku pripadao Požeškoj županiji, a ona nije bila u sastavu srednjovjekovne Kraljevine Slavonije.221 Ipak, ne bi trebalo isključiti mogućnost da je upravo Požeška kotlina bila područje prelamanja hrvatskog i mađarskog utjecaja, pogotovo ako bi granično gorje između Hrvata i Mađara koje spominje Konstantin Porfirogenet u spisu O upravljanju Carstvom doista bile slavonske planine Dilja, Krndije i Papuka.222 Možda vremenu 11. stoljeća pripadaju i počeci županijskog ustroja u zapadnom Međurječju. Doduše, o tamošnjim županijama nema podataka ni iz toga, a kamoli ranijih stoljeća, ali množina plemenskih županija u Slavoniji u 12. i 13. stoljeću upućuje na prilično vjerojatan zaključak da su morale postojati i prije, barem njihovi zameci.223 Nedovoljno čvrsta organizacija ovoga područja po svoj je prilici bila razlogom što nema spomena Slavonije u ispravama hrvatskih vladara.224 Ta je činjenica, uz okolnost da Konstantin Porfirogenet ne navodi nijednu hrvatsku županiju ili grad sjeverno od Velike Kapele,225 jedan od glavnih dokaza mađarske historiografije da na prostoru između Save i Drave nije bilo hrvatske vlasti. Ipak, takav stav zanemaruje postojeća svjedočanstva, ma koliko da su ona neznatna, a njihova interpretacija nesigurna. Težište vlasti hrvatskih vladara bilo je i ostalo na jugu, u priobalju, pa je jugozapadna Panonija shodno tome morala imati tek periferno značenje, možda kao istureni branik. Čini se da je stoga i spomenuti “prodor na sjever” prije bio posljedica praznine nastale propašću Donjopanonske kneževine negoli smišljenog širenja. Ovo ne znači da su hrvatski vladari potpuno zanemarili ovaj prostor. Da je bilo važno nad njim zadržati izravan nadzor, svjedoči podatak kako je oko 1027. godine vojska ugarskog kralja (tada je to bio Stjepan I.) provalila u Hrvatsku.226 Ta je vijest bila različito tumačena. Prema nekima, hrvatski i ugarski vladar zajednički su napali dalmatinske gradove, prinudivši neke da priznaju vrhovništvo hrvat-

221

222

223

224

225

226

pomišlja da su to možda bila sjedišta feudalne vlasti, trgovačka središta ili simboli društvenog ugleda mjesne zajednice. No, rješenje možda leži u pretpostavci da je riječ o svojevrsnim graničnim uporištima, svjedočanstvima političke vlasti. O opsegu Kraljevine Slavonije usp. Andrić 2001a, 60-61, 2004, 89-94. Andrić 2005a, 228 pomišlja da je Požeška kotlina možda i prije vremena Ladislava I. pripadala sferi mađarskog političkog utjecaja. Dakako, mađarski vladari kao osvajači nisu morali voditi brigu o starim političkim realitetima, pa se u povlačenju granica novih upravnih oblasti koje su ustrojavali u Međurječju, poput konkretno u ovom slučaju Požeške županije, nisu morali povoditi za činjenicom da je hrvatski utjecaj u Posavini nekoć mogao sezati mnogo dalje na istok, možda uistinu do Mrsunjskog luga i Ratkova dola. Klaić 1982, 24, Goldstein 1995, 160. Također i Grgin 1996, 22-23. Uvođenje županijskog ustroja na temelju sustava Burgbezirka nastavilo se u zapadnom Međurječju i pod Ladislavom I. u devedesetim godinama 11. stoljeća (usp. Klaić 1976, 257-265, Ančić 1998b, 245). Margetić 2000a, 75-77 misli da je sve do Zvonimira postojala samostalna slavonska država i da je združivanje “dvije hrvatske države” provedeno pod njim pa da se on stoga nije ni “upuštao u darivanje toga najosjetljivijeg dijela nove jedinstvene države”, koji tek što je bio prisjedinjen. Ovo se u historiografiji objašnjavalo nepotpunošću careva popisa, s čim u vezi usp. Klaić 1975, 288, Goldstein 1995, 157. Andrija Dandolo, Kronika 9.3, koji doduše spominje kralja Andriju (I., vladao 1046.–1060.). 206


5. 4. 2011. 14:46:00


skog kralja.227 Drugi su pak mišljenja da je je ugarski kralj napao Krešimira III. kao saveznik svrgnutog hrvatskog kralja Svetoslava Suronje s kojim je bio srođen preko mletačkih Orseolâ, odcijepivši od Hrvatske pogranične predjele.228 U daljnjem zaključivanju iznesena je i pretpostavka da su Mađari preoteli oblasti južno od Drave koje je ugarski kralj Stjepan I. oblikovao slavonski banat ili dukat i potom dao u vlast Svetoslavovim potomcima, Svetoslavićima.229 Oslonac za tu tezu pronađen je u podacima iz odlomka kronike koja se pripisuje goričkom arhiđakonu Ivanu, sačuvane u spisu Baltazara Adama Krčelića Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.230 Ovaj je izvor uglavnom osporavan,231 ali su iz njega istraživači crpili vijesti koje su im odgovarale, uklapajući ih u različite hipoteze po svom nahođenju. Tako se tumačilo da se na Svetoslava ili njegova sina Stjepana odnosi navod vrela da je Krešimir III. pomogao ugarskom kralju Stjepanu I. u borbi protiv cara Konrada II. i da je zbog toga od njega 1031. godine dobio dio Slavonije između ušća Kupe u Savu, Trebeža, Crnca i Drave, no kao miraz svoje kćeri koja se trebala udati za “slavonskog vojvodu Emerika”, s čime se zatim povezuje i širenje jurisdikcije hrvatskog biskupa sve do Drave.232 Međutim, tzv. Odlomkom Ivana Goričkog, koji prije nalikuje učenom domišljanju, zapravo se željelo objasniti kada i kako je zapadno Međurječje potpalo pod Hrvatsku. Poslije Krešimira III. ponovno je moralo dopasti Mađarima (pod Andrijom I.) da bi moglo biti darovano banu Zvonimiru kao miraz jer se srodio s Arpadovićima. Bez obzira na dubioznost podataka najvažnije je naglasiti kako vrelo posredno svjedoči o svijesti da je zapadno Međurječje u 11. stoljeću priznavalo hrvatsku vlast. Unatoč tomu što je teško sa sigurnošću utvrditi koji su motivi ležali iza ovog mađarskog napada, on pokazuje da je hrvatska država počela igrati ulogu u odnosima između srednjoeuropskih sila. U svakom slučaju, hrvatskim vladarima moralo je biti stalo spriječiti takve navale pa su se okrenuli politici savezništva.233 Dakako, ugarski vladari zacijelo su priznali političke datosti i između dvije države vjerojatno su bile razgraničene interesne sfere, i to upravo u Međurječju, premda izvori o tome ne znaju ništa eksplicitno.234 U takvim okolnostima Šišić 1925, 484, uz Hóman 1940, 246 i Budak 1994b, 39, 2003a, 98. I Margetić 2000a, 67 smatra da se radi o dalmatinskim gradovima, ali istovremeno ističe da je cijeli događaj kroničar izmislio. 228 Barada 1929, 163-164, 166. Ovo prihvaćaju i Klaić 1975, 333 i Goldstein 1995, 352. 229 Barada 1929, 166-170. Vidi i kasnije u tekstu. 230 B. A. Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae Slavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770., 101102. Za analizu odlomka usp. Švab 1982, 119-160 (pregled starijih mišljenja, 119-128, izvornik, 129-130). 231 Njegovu su autentičnost zabacili i Klaić 1987, 28 i Margetić 2000a, 67. 232 Barada 1929, 168. Usp. i Švab 1982, 140. Barada usto griješi i kad Dandolovu rečenicu aliquos (sc. Dalmatinos) tandem ad deditionem coegit (vidi bilj. 226 na prethodnoj stranici) razumije kao da je mađarski kralj “osvojio neke predjele” jer u prijevodu ona glasi “neke je (Dalmatince) naposljetku prisilio na predaju”, dakle nema zbora o osvajanju. 233 Usp. Šišić 1925, 488 i bilj. 54, Hóman 1940, 249, Budak 1994b, 38-39, 2003a, 98-99. 234 Možda se uspomena na ovo savezništvo i razgraničenje krije u priči iz tzv. Odlomka Ivana Goričkog o dogovorenu braku između kćeri Krešimira III. i “slavonskog vojvode” Emerika. Prema Klaić 1987, 28-29, Stjepanov sin Emerik je bio slavonski vojvoda i držao je u vlasti dio zapadne Slavonije koji se podudarao s granicama Zagrebačke biskupije. No, Emerik (umro 1031.) nije 227

207


5. 4. 2011. 14:46:00


doista nema mjesta za historiografsku tvorbu poznatu pod nazivom “slavonski banat ili dukat” koji bi obuhvaćao zapadno Međurječje i činio zasebnu oblast pod ugarskim vrhovništvom, ali pod upravom hrvatskog vojvode iz roda Svetoslavića, pobočne loze Trpimirovića.235 Krajnji istok razlomljene dodravske Donjopanonske kneževine, kao što je već rečeno, zarana je bio obuhvaćen neposrednim mađarskim utjecajem. Na ovom je prostoru granica između Mađara i Bugara tekla Savom do njezina ušća u Dunav. Stanje se nije promijenilo niti onda kad je Bizant 971. godine pokorio Bugarsku i obnovio nekadašnju carsku granicu na Dunavu.236 Uskrsnulo Bugarsko Carstvo pod Samuilom (car 997.–1014.) potisnulo je na neko vrijeme bizantsku vlast, ali se granica prema Mađarima nije mijenjala. Samuilo je s Mađarima uspostavio prijateljske odnose oženivši sina Gavrila Radomira kćerju mađarskog kneza Géze (972.–997.).237 No, takve prilike nisu potrajale jer se već Gézin nasljednik Stjepan I. (997.–1038.) odlučio povezati s Bizantom.238 Ovo je možda nagnalo Samuila da učvrsti pograničje prema Mađarima pa je sirmijski otok na Savi, gdje se tada nalazilo naselje (današnja Mačvanska Mitrovica) koje je naslijedilo kasnoantički Sirmij, bio pretvoren u utvrđeno uporište, po svoj prilici početkom 11. stoljeća. Arheološka su istraživanja pokazala da je ovo naselje nastalo približno polovinom 10. stoljeća.239 Budući da nisu pronađeni ostaci obrambenih zidova, moglo se raditi o drvenim palisadama. Sigurnost naselja ovisila je poglavito o prirodnim pogodnostima jer je sa svih strana bilo okruženo vodenim i močvarnim površinama.240 U literaturi se inače uobičajilo Sirmij iz bizantskih izvora koji opisuju događaje s početka 11. stoljeća smatrati nekadašnjim rimskim gradom na prostoru današnje Srijemske Mitrovice. Tako bi Samuilo, koji je očito njime vladao, vlast protegnuo sjeverno od Save potisnuvši Mađare pa bi shodno tomu i Bizantinci, sljedeći gospodari Sirmija, ponovno zavladali Srijemom,241 a u srijemskom Sirmiju imala bi sjedište i ubrzo potom ustrojena bizantska tema.242 Međutim, arheološka

235

236

239 237

238

240 241

242

imao nikakve veze sa Slavonijom jer je najvjerojatnije bio biharski vojvoda i zapovijedao je kraljevskom vojskom (usp. Bogyay 1985, 1889). Klaić 1975, 333 ju je isprva prihvatila (usp. i 1981, 289-281), ali kasnije ju je proglasila zabludom (1987, 29). Istovremeno je usvojila mišljenje mađarske historiografije (1987, 26-28) da je i zapadno Međurječje od 10. stoljeća bilo u ugarskim rukama (za raspravu o argumentima mađarskih povjesničara u vezi s ranom pripadnošću Slavonije usp. Andrić 2001a, 44-60). Tezu o slavonskom banatu ili dukatu odbacuje i Margetić 2000a, 66, dok uz nju pristaju Bösendorfer 1952, 167 i Goldstein 1995, 353. O bizantskom pokoravanju Bugarske usp. Stephenson 2000, 47-58. Za granicu između Bugarske i Ugarske u 10. stoljeću usp. Györffy 1971, 296. Usp. Moravcsik 1970, 62. Zlatarski 1927, 709 drži da je Samuilo sklopio savez sa Stjepanom I. Usp. Zlatarski 1927, 710, Moravcsik 1970, 62. Također i Györffy 1959, 19-22, 1971, 296. O srednjovjekovnom naselju u Mačvanskoj Mitrovici usp. Minić 1980. Za njegovu dataciju vidi Minić 1980, 74, Ercegović-Pavlović 1980b, 68. Utvrđivanje naselja Popović 1980b, VIII smješta poslije 1001. godine. Usp. Minić 1980, 74. Šišić 1925, 466, 481-482, Zlatarski 1927, 709, 788, Dinić 1931, 2, Ferjančić 1969, 50-53, Kalić-Mijušković 1974b, 125, Pirivatrić 1997, 99, 131-132, 193, Stephenson 2000, 65, Jeremić 2006, 147. Wasilewski 1964, 476, 478, Ostrogorski 2006, 18. 208


5. 4. 2011. 14:46:00


istraživanja nisu otkrila tragove naseljavanja u ranosrednjovjekovnoj Srijemskoj Mitrovici prije 10./11. stoljeća.243 Štoviše, svećenik Ansbert, sudionik Trećega križarskoga rata, piše potkraj 12. stoljeća o “nekoć slavnom gradu Sirmiju koji se sada vidi u ruševinama upravo žaljenja vrijedan” (Sirmium famosam quondam civitatem, nunc paret ruinis sat miserandam).244 Otuda se potpuno logičnom doima pretpostavka da se i Samuilov i bizantski Sirmij nalazio na desnoj obali Save, u Mačvanskoj Mitrovici.245 Bugarsko Carstvo srušilo se 1018. godine pod vojnim udarima bizantskog cara Bazilija II. (976.–1025.), ali se u naselju na savskom otoku, na koje se prenijelo ime grada Sirmija, još kratko održao kao samostalan upravljač bugarski odličnik Sermon (Σέρµων). Usmrtio ga je 1019. godine na prijevaru vojskovođa Konstantin Diogen koji se potom domogao i Sermonova uporišta.246 Nakon toga se mogla učvrstiti bizantska granica na Savi. Čini se da je u isto vrijeme ugarski kralj Stjepan I. počeo ustrojavati srijemsko područje kao pograničnu oblast prema Bizantskom Carstvu. Tada je možda nastala Marka (Marchia), poznata i kao Bulgan, koja se doduše spominje u vrelima iz 12. i 13. stoljeća.247 S druge strane, nije ni najmanje sigurno da je već tada u istočnom Međurječju uveden županijski ustroj stvaranjem vukovskog komitata.248 To dakako ne govori protiv postojanja neke vrste uprave. Pouzdana Popović 1971a, 147, Jeremić 2006, 147. Usp. Jireček 1959b, 525. 245 Györffy 1959, 17-19, 22, Popović 1980b, VIII-IX. Na lokalitetu Zidine-Širingrad, gdje je otkriveno ranosrednjovjekovno naselje, pronađen je i bizantski pečat na kojem se spominje sebast i veliki domestik, a budući car Aleksije I. (1081.–1118.), što govori u prilog tvrdnji da je ondje bilo središte bizantske uprave (za analizu pečata usp. Ferjančić 1982, 47-50). 246 O Sermonu i njegovoj smrti izvješćuje Ivan Skilica, Povijesni pregled: Bazilije i Konstantin 44, 4-19 (= VIINJ III, 136-140). Vrijedi istaknuti da su se Sermon i Konstantin Diogen sastali radi pregovora na sredini Save, očigledno u čamcima, što dodatno upućuje na zaključak da je Sermon imao uporište u južnosavskom Sirmiju koji je bio nepristupačan za prodor kopnom (tomu u prilog govori i činjenica da se Konstantin Diogen dokopao grada tako što je zastrašio i namamio obećanjima Sermonovu udovicu). Da se radilo o sjevernosavskom, starom Sirmiju, on bi postao laka meta čim bi vojska prešla Savu. Općenito o ovim događajima usp. Šišić 1925, 481-482, Zlatarski 1927, 787-788, Ferjančić 1969, 50-51, Pirivatrić 1997, 131-132. Starija hrvatska historiografija pogrešno je Sermona smatrala hrvatskim velikašem (usp. Ljubić 1878, 110-113, Smičiklas 1882, 239, Klaić 1899, 94, Rački 1931a, 106-107; Rački je kasnije bio napustio ovo gledište, 1881a, 121, 123). Ljubić 1878, 141 čak misli da je Bizant napao Krešimira III. jer je on pokušao preoteti “Posavsku Hrvatsku” koja bi nakon Sermonove smrti tobože bila bizantska. Za ispravno tumačenje podataka na koje se Ljubić poziva usp. Šišić 1925, 483. Dujčev 1960, 309-321 je pak bio mišljenja da Sermon uopće nije osobno ime nego metateza toponima Srijem. Holmes 2005, 192, 233-234, 425 pogrešno naziva Sermona arhontom Srbije odnosno srpskim vladarem Sirmija. 247 Usp. Györffy 1959, 22-24, 1970, 296. Ovo tumačenje prihvaća i Klaić 1983, 29-32. Ovoj bi se marki na čelu nalazio sredinom 11. stoljeća markgrof Vid iz Bača (usp. Hóman 1940, 211-212, Klaić 1983, 37). 248 Györffy 1977, 191-232 (skraćeno 1988, 131-142) uvođenje vladarskog županijskog ustroja pripisuje Stjepanu I. No, dostupna izvorna građa ne dopušta tako sigurno izvođenje zaključaka (usp. Fügedi 1986, 24-26, 37-39). Nema niti nedvojbenih dokaza da su se šomođska, zaladska i baranjska županija, ako je njihova organizacija uopće bila dovršena pod Stjepanom I., sterale južno od Dunava bilo tada, bilo uopće u 11. stoljeću, kao što misli Györffy i preuzima Zsoldos 1998, 292 (o tome usp. Andrić 2001a, 58-59, 2004, 89; također i Klaić 1882, 48-53). 243

244

209


5. 4. 2011. 14:46:00


nazočnost mađarskog utjecaja ogleda se u nalazima novca koji su kovali ugarski vladari, srebrnih denara prvoga ugarskog kralja Stjepana I. i njegovih nasljednika, Petra (1038.–1041., 1044.–1046.), Andrije I. (1046.–1061.), Béle I. (1060.–1063.), Salomona (1063.–1074.), Ladislava I. (1077.–1095.) i Kolomana, pronađenih u Batajnici kod Zemuna, na Bijelom Brdu II kod Osijeka, u Novim Banovcima, Ovčari kod Čepina, Sotinu, Surduku, Suzi, Svinjarevcima južno od Vukovara i Vinkovcima. Unatoč bjelodano ograničenom području njihova optjecaja, ovi srebrnici svjedoče o kontinuiranim i nesmetanim vezama matičnog mađarskog područja s istočnim Međurječjem tijekom cijelog 11. stoljeća. Raspored nalazišta upućivao bi i na važnost prijelaza preko rijeka, Drave i Dunava, ali i Save. Naime, i u Mačvanskoj je Mitrovici otkriven jedan srebrnik Salomona i jedan vojvode Géze i kasnijeg kralja. Možda bi otkriće srebrnih denara Andrije I. nedaleko od sela Josipova (nekadašnje Ciganke) istočno od Suhopolja ukazivalo na krajnju zapadnu točku pružanja mađarskog utjecaja u Međurječju tijekom većine 11. stoljeća.249 Ugarsko-bizantski odnosi intenzivirali su se potkraj pedesetih godina 11. stoljeća zbog pojave Pečenega.250 Čini se da su se oni u prodorima preko Dunava zalijetali i na ugarsko područje, što je Mađare možda natjeralo da povrijede bizantsku granicu. Tako u ispravi iz lipnja 1057., kojom se Pečuškoj biskupiji tobože potvrđuju posjedi samostana Sv. Demetrija, ugarski palatin Radon izjavljuje da je ratnim naporima cijelu pokrajinu (zacijelo Srijem) ponovno stekao za krunu, što bi se možda moglo dovesti u vezu s upadom Pečenega.251 Protiv napadača je vjerojatno u ljeto 1059. godine252 krenuo car Izak I. Komnen (1057.–1059.) napredujući prema Serdiki (Sofija), a dočekalo ga je ugarsko poslanstvo moleći za mir.253 Vrijeme novih sukoba u pograničju nastupilo je u ranim sedamdesetim godinama.254 Bizantsko Carstvo pod Mihaelom VII. Dukom (1071.–1078.) bilo je suočeno sa žestokim napadima Pečenega koji su Riječ je usamljenom nalazu iz dječjega groba, a denari su vjerojatno bili nanizani na ogrlicu (Tomičić 1990a, 89, 1991, 105, 1997c, 21). To je dosad najzapadniji nalaz mađarskog novca u Međurječju (Tomičić 1992, 118, 120). Usp. i Mirnik 2004, 216. 250 O provalama Pečenega na bizantsko područje usp. Stephenson 2000, 89-103. 251 Za tekst usp. DHA I, 160-162. U vezi s analizom podataka usp. i Andrić 2009, 124-127. Wasilewski 1964, 478 smatra da su Mađari tom prigodom osvojili bizantski Sirmij (vidi i Andrić 2009, 119, 126). 252 Angold 1992, 16. 253 Mihael Atalijat, 66, 20 – 67, 4 i Skiličin nastavljač, 106, 23-107, 1. Usp. Moravcsik 1970, 6263. Ostrogorski 2006, 196-197 kratko spominje da je tom prigodom odbijena navala Mađara. Stephenson 2000, 94 govori o zajedničkom mađarsko-pečeneškom napadu, ali izvori to ne potkrepljuju. Prema Wasilewskom 1964, 478, Bizantinci su u protuudaru preoteli Mađarima Sirmij (usp. i Ferjančić 1969, 53), no vrela bilježe carev dolazak samo do Serdike. Čini se da pravih borbi nije niti bilo. 254 Ferjančić 1969, 53 spominje da je mađarski kralj Salomon 1068. godine napao Sirmij, ali se morao povući. Podatak vrlo vjerojatno temelji na navodu Požunskih godišnjaka, a. 1068 da je “kralj Salomon osvojio grad Bugara (= Beograd), ali su ga isti ti Bugari i Grci na prijevaru natrag preoteli” (Civitas Bulgarorum a rege Salomone capitur rursumque ab isdem Bulgaris et Grecis dolo recipitur). No, napad se dogodio tek 1071. godine. Bizantska vrela pak javljaju da je namjesnik Serdike i budući car Roman Diogen snovao pobunu protiv cara Konstantina X. Duke (1059.–1067.) pa se povezao s Mađarima, no na kraju ništa nije bilo od nakanjene akcije (usp. Moravcsik 1970, 64). 249

210


5. 4. 2011. 14:46:00


pustošili Trakiju i Makedoniju.255 Jamačno s tim u vezi treba promatrati i pečenešku provalu na mađarsko područje u Srijemu koja se obično datira u 1071. godinu.256 Po svemu sudeći, mjesni je bizantski zapovjednik koji je stolovao u Beogradu, nemajući zacijelo drugog rješenja, propustio Pečenege kroz svoju oblast, nakon čega su oni preko Save upali u Srijem, opljačkali ga i sa sobom odveli velik broj zarobljenika. Mađari su za pečeneški napad okrivili Bizantince i ustvrdili da je prekršen mir.257 Kralj Salomon je nato sabrao čete kod Slankamena i odlučio napasti Beograd. Prebacivanje ugarskih četa preko Save Bizantinci su pokušali spriječiti grčkom vatrom, ali su suzbijeni, pa su Mađari čvrsto zasjeli na drugoj obali, zaposjevši privremeno i južnosavski Sirmij.258 O napadu Mađara pripovijeda Bečka oslikana kronika, a o mađarskom osvajanju (južnosavskog) Sirmija eksplicitno govori bizantski ljetopisac Ivan Kinam.259 Dakako, većina istraživača misli da je u pitanju stari Sirmij-Srijemska Mitrovica.260 Obično se smatra da tu vijest bilježi i Nikefor Brijenije u svojim Povijestima,261 ali on osim što ne navodi Mađare, u istoj rečenici kaže i da su stradali i podunavski (paristrijski) gradovi do Vidina, a takav je dalekosežan prodor Mađara malo vjerojatan,262 pa bi podatak o pustošenju od Sirmija do Vidina trebalo radije pripisati Pečenezima. O mađarskom utjecaju u južnosavskom Sirmiju svjedoče i već spomenuti srebrnici Salomona i Géze pronađeni u Mačvanskoj Mitrovici. Dodatan oslonac tomu mogao bi pružiti i navod u Bečkoj oslikanoj kronici da su Mađari “zaposjeli bugarske granice” (terminos Bulgarorum occupaverunt),263 premda se podatak možda odnosi samo na zaposjedanje okolice Beograda protiv kojeg su bili usmjereni mađarski nasrtaji. Napokon, bizantsku vlast u južnosavskom Sirmiju krajem sedamdesetih godina potvrđuju nalazi pečata Aleksija Komnena i dvije nomizme Nikefor Brijenije, 3.1, 19-22 (= VIINJ III, 237). Pečenezi su od 1053. godine bili naseljeni u donjodunavskoj bizantskoj temi Paristrij (Paradunav), ali su vjerojatno u jesen 1071. godine podigli ustanak (usp. Stephenson 2000, 93, 98, gdje se doduše navodi 1072. godina za ustanak). Iz pripovijedanja Nikefora Brijenija jasno je da su napadi Pečenega izbili na samom početku vladavine Mihaela VII. koji je carsku vlast službeno preuzeo u listopadu 1071., pa nema prepreka za raniju dataciju pečeneške pobune. 256 Najopširnije o pečeneškom udaru na Srijem svjedoči Bečka oslikana kronika iz 14. stoljeća, c. 104. 257 U Bečkoj oslikanoj kronici, c. 104 stoji da su “kralj (Salomon) i vojvoda (Géza) Beogradu spočitnuli zločin izdaje stoga što je, prekršivši mir, svojevoljno dopustio da pečeneški razbojnici pustoše Ugarsku”, Rex autem et dux imposuerunt crimen traditionis Albe Bulgarice, eo quod pace defraudata voluntarie permisisset latrunculos Bessorum depredari Hungariam. Smatra se da su Pečenezi opustošili kraj oko močvara Vuke nedaleko od njezina utoka u Dunav (usp. Šišić 1925, 532 i bilj. 87; također i Tomičić 1994a, 106). 258 Györffy 1959, 25, 1970, 296 misli da je tada ukinuta Marka (Bugan), a umjesto nje ustrojen sirmijski komitat koji bi obuhvaćao i južnosavski Sirmij. 259 Bečka oslikana kronika, c. 104, Ivan Kinam, 5.8 (= VIINJ IV, 74). 260 Rački 1881a, 125, Šišić 1925, 532, Wasilewski 1964, 481, Ferjančić 1969, 53, 1982, 51, Minić 1980, 78, Maksimović 1997, 39-41, Krsmanović 2008, 198-200, Andrić 2009, 119. Izuzetak od tog mišljenja je Györffy 1959, 28, 1970, 296. 261 Nikefor Brijenije, 3.1, 24-26 (= VIINJ III, 238), koji spominje stradanje Sirmija i mjesta oko rijeke Save. 262 Njega pretpostavlja Wasilewski 1964, 481. 263 Bečka oslikana kronika, c. 104. 255

211


5. 4. 2011. 14:46:01


cara Nikefora III. Botanijata (1078.–1081.).264 S druge strane, zacijelo nije slučajno što ondje nije pronađen ni jedan primjerak novca Mihaela VII. već jedino njegovih prethodnika Konstantina X. Duke i Romana IV. Diogena. Nakon što je zauzela južnosavski Sirmij, mađarska je vojska opsjela Beograd pa su bizantski branitelji u pomoć pozvali Pečenege koje su Mađari teško porazili.265 Poslije toga ugarski je kralj zajedno s vojvodama Gézom i Ladislavom još odlučnije upro osvojiti grad uz pomoć opsadnih sprava. Beograd je napokon u trećem mjesecu opsade pao u mađarske ruke pošto je svaku daljnju obranu onemogućio podmetnuti požar (to se zbilo vjerojatno početkom 1072. godine).266 Ostatak se bizantskih vojnika predvođenih zapovjednikom Niketom sklonio u gradsku utvrdu, ali su se svi uskoro predali vojvodi Gézi koji je zacijelo imao zadatak dokrajčiti svaki otpor.267 Doznavši za pad Beograda, Mihael VII. je Gézi uputio poslanike radi pregovora o miru. No, kralj Salomon ih nije prihvatio, između ostaloga možda i stoga što Bizant nije bio spreman na teritorijalne ustupke, nego je zajedno s Gézom napao Niš koji je temeljito oplijenjen.268 Čini se da je mir zatim uspostavljen, a na popuštanje je Bizant jamačno bio nagnan i izbijanjem velikog ustanka Bugara.269 Istočno Međurječje opet je postalo poprištem događanja potkraj 11. stoljeća kad ovuda u ljeto 1096. prolaze križari u prvom križarskom pohodu. Skupina pod vodstvom Petra Pustinjaka iz Amiensa sukobila se s mađarskim odličnikom Guzom, vjerojatno srijemskim krajiškim županom (comes confinii),270 te osvojila Zemun, pri čemu je mađarska strana pretrpjela velike žrtve u ljudstvu. Guzu je podršku pružao bizantski zapovjednik Niketa koji se na vijest o padu Zemuna povukao iz Beograda u Niš. Za pečat vidi str. 209, bilj. 245. Andrić 2009, 122, bilj. 32 ispravno zaključuje da se nalaz pečata ne može uzeti kao argument za pretpostavku da se bizantska vlast protezala na Srijem. 265 Bečka oslikana kronika, c. 104. Pobjeda je pripisana markgrofu (comes) Vidu iz Bača. Usp. i Požunske godišnjake, a. 1071. 266 Bečka oslikana kronika, c. 106-108. 267 Bečka oslikana kronika, c. 108-109. 268 Bečka oslikana kronika, c. 110-111. Prodor do Niša potvrđuje i kroničar Ivan Kinam, 5.8 (= VIINJ IV, 74). Usp. i Andrić 2009, 119. Moravcsik 1970, 65 smatra da je mir između Bizanta i Mađara sklopljen već s Gézom, a da ga je Salomon napadom na Niš prekršio. No, u tom su napadu sudjelovali i kralj i vojvoda (usp. Györffy 1959, 25), pa to prije upućuje na zaključak da mir nije bio službeno dogovoren. Stephenson 2000, 141 pogrešno misli da je u ovom pohodu sudjelovao i Ladislav. Naime, on je ostao u Nyirségu (Bečka oslikana kronika, c. 111: Ladizlaus cum medietate exercitus in partibus Nyr remansit). O napadu na bizantsko područje također svjedoče Požunski godišnjaci, a. 1072. 269 Ferjančić 1982, 51 drži da je Salomon nakon napada na Niš napustio i Beograd i Sirmij. Čini se da bizantski povratak u Beograd, o čemu bi svjedočili Požunski godišnjaci (vidi str. 210, bilj. 254), prije valja pripisati potrebi Géze I. da osloncem na Bizant ojača svoj položaj nasuprot Salomonu kojeg je 1074. zbacio, a koji je uživao podršku njemačkog kralja Henrika IV. (usp. Moravcsik 1970, 65-66). Beograd se i krajem 11. stoljeća nalazio u bizantskoj vlasti jer Albert iz Aachena, 1.7, bilježeći prolazak križara Srijemom, navodi da je Zemun bio krajnja granica Ugarskog Kraljevstva (Malevilla, ubi terminatur fines regni Hungarorum), a da je Beograd tada “bugarski (= bizantski) grad” (Bellegrava, civitas Bulgarorum). Usp. i Kalić 1968, 185, 186-187, Andrić 2009, 121-122. 270 Usp. Klaić 1983, 32. 264

212


5. 4. 2011. 14:46:01


Čuvši da se primiče mađarska vojska pod kraljem Kolomanom (1095.–1116.), križari su se hitro prebacili preko Save i zaposjeli Beograd. Nedugo poslije Srijemom su prolazili i križari pod donjolotarinškim vojvodom Gotfridom Bujonskim, ali tada nisu zabilježeni nikakvi sukobi s mjesnim stanovništvom. Očito je prethodno neugodno iskustvo ponukalo ugarske vlasti da s većim oprezom nastupaju prema križarima.271 U ovo su vrijeme Mađari već čvrsto u svojim rukama držali cijeli Srijem, o čemu uostalom svjedoči i podatak da je upravo Zemun bio krajnja jugoistočna granična točka Ugarskog Kraljevstva.272 U drugoj polovini 11. stoljeća na novu razinu bili su uzdignuti i hrvatsko-ugarski odnosi, zahvaljujući Dmitru (Demetriju) Zvonimiru koji je po svemu sudeći pripadao lozi Svetoslavića.273 Čini se da je pod kraljem Petrom Krešimirom IV. (oko 1058.–1074.) upravljao sjeverozapadnim dijelom Hrvatskog Kraljevstva. U povijesnim se vrelima prvi put pojavljuje u vezi s događajima iz sredine šezdesetih godina 11. stoljeća,274 a u diplomatičkim izvorima 1070. godine.275 Nejasne su okolnosti pod kojima je Zvonimir postao jedna od najistaknutijih ličnosti Kraljevstva, no nesumnjivo je svoj izuzetan položaj zahvaljivao činjenici što je ženidbenim srodstvom bio povezan s mađarskom vladarskom kućom Arpadovića.276 U historiografiji ga se uvriježilo smatrati “slavonskim banom”, iako što se tiče samog naslova on to nije mogao biti u strogom smislu riječi.277 Naime, ban je kao suvladar hrvatskog kralja, Prolazak križarskih skupina podrobno opisuje Albert iz Aachena, 1.7-8, 2.6 (= Rački 1877, 465-469). Za analizu podataka usp. Kalić 1968, 183-190. Usp. i Bečku oslikanu kroniku, c. 143. 272 Vidi bilj. 269 na prethodnoj stranici. 273 Tu je pretpostavku prvi iznio Barada 1929, 174. 274 Bečka oslikana kronika, c. 99, gdje se pripovijeda kako je kralj Dalmacije Zvonimir (rex Zolomerus Dalmaciae), Gézin šurjak, zamolio preko poslanika kralja Salomona i vojvodu Gézu da mu osobno pomognu protiv Karantanaca koji su zaposjeli Dalmatinsku marku (marchia Dalmaciae). Kralj i vojvoda sabrali su vojsku, došli u Dalmaciju i u cijelosti mu je vratili, našto je Zvonimir Salomona i Gézu obdario kraljevskim darovima i velikom količinom zlata i srebra. 275 Dvije isprave iz Krševanskog kartulara datirane su i banom Zvonimirom, banus Suinnimir (usp. Rački 1877, 80, 85, CD I, 115, 121, 129). 276 Bečka oslikana kronika naziva ga najprije Gézinim šurjakom (c. 99), a kasnije bilježi i da je bio suprug sestre kralja Ladislava I. (c. 132). Kad se Zvonimir oženio Gézinom i Ladislavovom sestrom Helenom (hrv. Jelena, mađ. Illona), nemoguće je sa sigurnošću utvrditi, no čini se da se to dogodilo sredinom 60-ih godina 11. stoljeća (usp. Šišić 1925, 528, bilj. 73). U tzv. Odlomku Ivana Goričkog spominje se u vezi s 1064. godinom volja Géze i Ladislava da Zvonimiru daju sestru za suprugu (Eadem ocasione [sc. coronatione Salamonis] bano Svinimir ducum sororem uxorem datam [sc. Geysa et Ladislaus] volunt). 277 Usp. Klaić 1971, 377 (kasnije, 1981, 291-292, zaključila je da je Zvonimir bio hrvatski ban; također i 1987, 29), Budak 1994b, 43, 2003a, 103, Budak – Raukar 2006, 135. Šišić 1925, 528 kaže da je Zvonimir kao ban upravljao područjem od Gvozda do kranjsko-karantanske granice i Drave, čemu je blizak Goldstein 1995, 389-390 kojemu je Zvonimir u svojstvu bana upravljao današnjom sjeverozapadnom Hrvatskom odnosno područjem oko Varaždina, Zagreba i porječja Kupe. Raukar 1997, 44, bilj. 45 također pomišlja na mogućnost da je Zvonimir držao oblast prema Arpadovićima prije 1070. godine, a to bi bila Slavonija ili jedan njezin dio, pa bi njegova pojava uz Petra Krešimira IV. mogla značiti da je Slavonija ušla u opseg Hrvatskog Kraljevstva (1997, 47). S druge strane, prema Baradi 1929, 170-174, Zvonimir je 271

213


5. 4. 2011. 14:46:01


još prema svjedočanstvu Konstantina Porfirogeneta,278 neposredno upravljao trima županijama, Gackom, Likom i Krbavom odnosno tzv. Banskom Hrvatskom. Međutim, banska čast nije bila isključivo područna nego je njezinu nositelju osiguravala i uzdignut položaj u vladavinskom ustroju Hrvatskog Kraljevstva, pretvorivši ga u kraljevskog doglavnika postavljenog iznad brojnih načelnika starih rodovskih okruga odnosno župana. Upravo za vladavine Petra Krešimira IV. prvi put se istodobno spominje više banova, 279 pa se opravdanim doima zaključak da je Zvonimir bio ban i u vrijeme kad je između 1060. i 1069. godine iz isprava poznat ban Gojčo.280 Područje Zvonimirove uprave doista bi trebalo tražiti u krajevima uz granicu s Arpadovićima jer je samo tako mogao stupati s njima u izravan dodir. Dakako, na um najprije dolazi zapadno Međurječje, no Zvonimirova se oblast mogla širiti do Hrvatskog primorja i Kvarnera.281 Zbog posvemašnjeg muka vrela nije moguće utvrditi kada je i kojom prigodom Zvonimir postavljen na predmnijevanu bansku čast i jesu li u tome ulogu odigrali Arpadovići,282 no u vladarskoj hijerarhiji nije u prvi mah zauzimao najviši položaj uz kralja koji je bio pričuvan za Krešimirova nećaka Stjepana kao vojvodu i bana Gojču.283 Prilike su se stubokom promijenile 1070. godine kad se ban Zvonimir počeo navoditi u ispravama kao jedna od osoba po kojima se određuje datacija, što bi upućivalo na osobit njegov status, suvladarski, možda čak i designiranog nasljednika.284 Tada Zvonimir vjerojatno više nije obnašao čast bana samo u zapadnom Međurječju i na prostoru sve do Hrvatskog primorja nego je prisvojio i područje izvorne Banske Hrvatske budući da Gojčo nestaje iz vrela. Razlozi za ovu veliku promjenu nisu poznati, ali je lako zamisliti da ju je Zvonimir ostvario uz pomoć Arpadovića, čiji je gojenac možda i

278

279

280

281

284 282 283

bio samostalan vladar u oblasti između Drave i Gvozda, koja je identična Dalmatinskoj marki Bečke oslikane kronike, a zatim je postao suvladar Petra Krešimira IV. pa je “Posavska Hrvatska” priključena Hrvatskom Kraljevstvu (usp. i Bösendorfer 1952, 167). Margetić 2000a, 76-79 drži pak da je Zvonimir bio hrvatski ban, a da je kao kralj združio dotad samostalnu Slavoniju s Hrvatskim Kraljevstvom. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, c. 30, 93-94 (= VIINJ II, 33). Drugim riječima, Zvonimir bi nosio naslov bana, ali bez teritorijalne oznake budući da se ona tada još ne pojavljuje. Dakle, i on je bio hrvatski ban odnosno ban Hrvatskog Kraljevstva. U kraljevskoj ispravi iz 1069. godine (Rački 1877, 72, CD I, 113) kaže se in nostro Nonensi cenaculo residens una cum nostris iupanis, comitibus atque banis. Usp. Šišić 1925, 526-528. Također i Goldstein 1995, 306. Smatra se da bi se moglo raditi o tri nositelja banskog naslova, od kojih bi jedan bio izravno nadležan za užu Hrvatsku od Gvozda do Neretve, drugi za područje od Gvozda do Drave, a treći za Bosnu. Možda se smije pretpostaviti da je formalno najugledniji među njima bio “hrvatski” ban budući da se samo on spominje u kraljevskim ispravama kao svjedok ili jamac, što je zacijelo i posljedica okolnosti da se nalazio u neposrednoj kraljevoj pratnji. Ovdje bi se protezala Dalmatinska marka (usp. Klaić 1971, 377-378, Budak 1994b, 44, 2003a, 103, Goldstein 1995, 390, 1996, 232, bilj. 63). Tako se Klaić 1975, 380 pitala nije li Zvonimir bio nametnut Petru Krešimiru. Stjepan se spominje kao vojvoda 1066. godine (usp. Šišić 1925, 530). Usp. Barada 1929, 172. Zvonimir se u jednoj nedatiranoj ispravi naziva i vojvodom (dux), a zadnji put se s naslovom bana spominje 1073. godine, pa je možda između 1073. i 1074. stekao i vojvodsku čast koja je dodatno potvrdila njegov prijestolonasljednički položaj. 214


5. 4. 2011. 14:46:01


bio.285 Sljedeći korak bio je uspon na prijestolje, za što je također mogao računati na podršku arpadovskih rođaka. I upravo je činjenica da je Zvonimir postao kraljem omogućila Arpadovićima da kao njegovi srodnici polažu pravo na hrvatsku krunu nakon ugasnuća dinastije Trpimirovića. Takva se prigoda ukazala Ladislavu I. i on ju je iskoristio. U bezvlašću nastalom poslije smrti Stjepana III.,286 ugarski je kralj, istupivši kao zaštitnik svoje sestre Jelene, Zvonimirove udovice, vjerojatno u proljeće 1091. s vojskom prešao Dravu i bez otpora dospio do “Željeznih planina” (Alpes Ferreae).287 Nakon toga je nastavio napredovati i silom pokoravati utvrđena mjesta, no u trenutku kad se pobjeda činila potpuna, morao se na vijest o provali Kumana vratiti u Ugarsku.288 Ladislav je tako još iste godine mogao benediktinskom montekasinskom opatu Oderiziju napisati da je stekao gotovo cijelu Sklavoniju (Sclavoniam iam fere totam acquisivi) odnosno Hrvatsko Kraljevstvo.289 Očito je da ugarski kralj pod “Sklavonijom” podrazumijeva Hrvatsko Kraljevstvo kao slavensku zemlju. U zauzetom je dijelu postavio za kralja nećaka Almoša,290 kojemu je isprva bio namijenio i ugarsku krunu. Pod Almoševom se vlašću našao i hrvatski dio Međurječja, ali se može pretpostaviti da je težište njegova djelovanja ležalo u užoj Hrvatskoj, Vijest iz Bečke oslikane kronike, c. 99 da su Salomon i Géza Zvonimiru u cijelosti vratili Dalmaciju, koju ovdje treba poistovjetiti s Hrvatskom (i sam Zvonimir nazvan je “kraljem Dalmacije”), naizgled potkrepljuje ovakvo mišljenje. Zvonimir bi doista na svojevrstan način i vraćao očinsko prijestolje ako je bio unuk svrgnutog hrvatskog kralja Svetoslava Suronje. Možda uspomenu na ovu realnu potporu Arpadovića čuva tzv. Odlomak Ivana Goričkog, unatoč njegovoj prilično slaboj vjerodostojnosti kao izvora povijesnih podataka (vidi str. 207, uz bilj. 231). Ondje se naime navodi da se “Zvonimir, osiljen ovim rodbinstvom, domogao Hrvatskog Kraljevstva” (Affinitate hac Svinimir potens factus ad regnum Croatiae pervenit). 286 Stjepan III. Trpimirović bio bi treći hrvatski vladar ovoga imena broji li se Držislav kao Stjepan I. 287 Usp. Bečku oslikanu kroniku, c. 132. Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika c. 17 pripovijeda da je Ladislava na intervenciju poticao neimenovani velikaš iz “Sklavonije” (Sclavonia). Usp. Goldstein 1996, 232-233, 1997, 262. Spomenute Alpes Ferreae jamačno su Gvozd (usp. Šišić 1925, 605, Klaić 1975, 492). Usp. i Budak 1994b, 50, Goldstein 1995, 437, 1997, 263. 288 O tome svjedoči Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika c. 17. Možda je nejasnu uspomenu na doseg Ladislavova napredovanja sačuvao tzv. Odlomak Ivana Goričkog, gdje se navodi da su palatin Radon i brat kralja Andrije I. Adalbert (= Béla) porazili hrvatskog kralja i sveli “Sklavoniju” (Sclavonia) na staru granicu na rijeci Cetini. 289 Za tekst usp. CD I, 197-198, DHA I, 271-272. Hrvatsku kao “slavensku zemlju” odnosno “Sklavoniju” označava i papa Ivan X. u pismu splitskom nadbiskupu Ivanu (terra Sclavinica, terra Sclavinorum) i u pismu Tomislavu (Sclavonia) (Rački 1877, 189, CD I, 30, 34). O uporabi imena “Slavonija” u srednjem vijeku usp. Zett 1998, 215-219. Budući da se u istom pismu Ladislav naziva i kraljem “Mesije” (Messia), Margetić 1995, 100, 1997, 212, 2000a, 44 iznosi hipotezu da se to odnosi na Valeriju odnosno Središnju pokrajinu (vidi str. 110, bilj. 220), a to bi bila Slavonija koju je mađarski kralj pripojio Ugarskoj. No, nema sumnje da je u pitanju stara rimska pokrajina Mezija (kasnoantička Prva Mezija), čime je Ladislav izražavao aspiracije na dio tadašnjega bizantskog ozemlja koji su Mađari bili nakratko osvojili 1072. godine (usp. i Šišić 1925, 606, bilj. 36). 290 To potvrđuje povelja iz Zadarskog kartulara (Rački 1877, 154, CD I, 200-201, DHA I, 273). 285

215


5. 4. 2011. 14:46:01

gdje je trebao učvrstiti ugarsku vlast. O izravnom mađarskom pripajanju zapadnog Međurječja čini se da svjedoči isprava ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. iz 1217. godine, u kojoj se kaže da je kralj Ladislav “ugarskoj kruni podvrgnuo zemlju Slavoniju ili banovinu” (qui [sc. Ladislaus] terra Sclavoniae sive banatum... corone Hungariae subiugavit).291 Da ugarski kraljevi prije Ladislava nisu kao osvajači prelazili tok Drave koji omeđuje zapadno Međurječje pokazuje još jedna isprava Andrije II., iz 1235. godine, u kojoj izričito stoji da je kralj Ladislav prvi prešao Dravu i zaposjeo slavenske krajeve.292 Ladislavov se izabranik Almoš, suočen s protukandidatima za prijestolje, nije uspio nametnuti pa je, kako se čini, Hrvatsku napustio poslije stričeve smrti i naslov hrvatskog kralja morao odstupiti bratu Kolomanu, novom ugarskom kralju.293 U času kada je Koloman u proljeće 1097. godine upućivao na jug vojsku pod vojskovođom Merkurijem da konačno ostvari vlast u Hrvatskom Kraljevstvu,294 zapadno Međurječje već je bilo čvrsto uklopljeno u ugarski vladavinski sustav. Objedinjeni prostor savsko-dravsko-dunavskog međurječja mogao je pod Arpadovićima kao panonskim vladarima u sljedećim stoljećima doseći vrhunce razvoja kakve nije iskusio još od rimskih vremena.

Za tekst usp. CD III, 146. Dakako, pojam Slavonije koristi se u okvirima 13. stoljeća. Za tekst usp. CD III, 445. Odnosni odlomak glasi: “sveti je kralj Ladislav prvi prešao rijeku Dravu i prvo za se zaposjeo slavenske krajeve, pridruživši ih kraljevstvu”, sanctus rex Ladislaus primus transiverit Drave fluvium et partes sibi Sclavicas regno primum occupavit adducto. Usp. i Šišić 1914a, 344-345. U novije je vrijeme Font 2005, 8 također zaključila da se mađarska vlast nije protegnula na srednjovjekovnu Slavoniju prije Ladislava I., domećući da nije poznato ni jesu li Trpimirovići vladali Slavonijom. 293 Za podrobniji pregled ovih događaja usp. Šišić 1925, 605-623, Gunjača 1975a, 331-392, 1975b, 441-478, 1978a, 1-98, Klaić 1975, 491-495, 507-512, Budak 1994b, 50-52, 2003a, 110-113, Goldstein 1995, 437-446, 1997, 261-265, Ančić 2002, 54-67. 294 Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika c. 17 kaže da je Koloman “stekao ostali dio Sklavonije koji je Ladislav bio propustio” (optinuit ceteram partem Sclavonie, que a Vladisclavo fuerat praetermissa). Bečka oslikana kronika, c. 132 nije toliko precizna jer već Ladislavu pripisuje da je “sebi u potpunosti vratio Hrvatsku i Dalmaciju” (Chroaciam atque Dalmaciam integraliter sibi restituit). 291

292


5. 4. 2011. 14:46:01

VIII. poglavlje

Kretanja naroda i etničke promjene u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća U kasnoj antici i ranom srednjem vijeku širi se prostor Međurječja našao izložen utjecaju brojnih narodnosnih skupina koje su se njime ili tek usputno kretale usmjerene prema drugim ciljevima ili su se upuštale u trajnije odnosno trajno naseljavanje. Upravo stoga što je izraslo u svojevrstan hodnik naroda, u čemu je prvenstvenu ulogu igrala činjenica da su njime prolazile važne prometne poveznice kao i njegov opći strateški položaj na razmeđu kasnorimskog Istoka i Zapada, cijelo je ovo područje dospjelo pod pritisak koji je iz temelja poremetio dotadašnje etničke prilike. Preobrazba narodnosne slike nastavila se i u ranom srednjem vijeku kada je konačno zacrtan razvoj koji je punu afirmaciju doživio u idućim stoljećima.

Narodnosna slika na izmaku kasne antike Južna Panonija je početak posljednje četvrtine 4. stoljeća dočekala naseljena romaniziranim stanovništvom sastavljenim ponajprije od potomaka staroga panonskog i keltsko-ilirskog pučanstva, doseljenih Italika i drugih zapadnjaka te pripadnika barbarskih skupina smještenih u ovim oblastima dozvolom carskih vlasti kao i, u manjem broju, greciziranim i ostalim istočnjacima.1 Prva veća kriza snašla je Panoniju još u ljeto 374. godine kad su Kvadi i Sarmati provalili preko Dunava i opustošili istočne i sjeverne panonske krajeve. Napali su upravo u času dok je seosko stanovništvo bilo zaokupljeno žetvom, ubijali su ljude i odvodili ih u ropstvo, pljačkali stoku i palili seoska imanja. U prvi se mah ugrožen našao i Sirmij.2 Izvori ističu i vrijedan podatak koji jasno svjedoči o psihologiji ljudi suočenih s ovakvom ugrozom: mogući bijeg predstavnika carske uprave iz izloženog područja povlači za O sastavu stanovništva kasnorimske Panonije usp. Barkóczi 1964, 257-306, Fitz 1980, 151157, Mócsy 1960, 708-713, 1974, 227-230, 272. Može se pretpostaviti da se sastav panonskog stanovništva nije bitno mijenjao od kraja 2. i početka 3. stoljeća. 2 O tom napadu najiscrpnije svjedočanstvo pruža Amijan Marcelin, 29.6.6-16. Između ostalog, pripovijeda i kako je Konstancija, kći cara Konstancija II. (337.–361.), putujući svom vjereniku Gracijanu, zamalo pala u ruke napadačima, ali je po nalogu namjesnika Druge Panonije Mesale hitro vraćena u Sirmij udaljen 26 rimskih milja (38,5 km). Za ovu kvadsko-sarmatsku provalu usp. Schmidt 1938, 182-183, Mócsy 1960, 576, 1974, 294-295, Barkóczi 1980, 115116, Andrić 2002, 130, Lotter 2003, 157. Zosim, 4.16.5 ističe odgovornost rimskih vojnika za pustošenje Panonije, jer se nisu brinuli za obranu granica, a podunavske su oblasti opterećivali ništa manje nego barbari. 1

217


5. 4. 2011. 14:46:02


sobom i ostale stanovnike, ionako spremne da pred neposrednom opasnošću drugdje potraže sigurnost.3 Taj snažan udarac panonskom pučanstvu, pri čemu su uvelike stradali i stanovnici Druge Panonije, zasjenili su novi napadi koju godinu poslije. Alatejeva i Safraksova ostrogotsko-alansko-hunska skupina je 378.–380. godine nesmetano harala i pljačkala južnom i sjevernom Panonijom, što je izravno utjecalo na depopulacijske procese u ovim krajevima. O iliričkim izbjeglicama pred gotskom opasnošću svjedoči mediolanski biskup Ambrozije u spisu Razlaganje o evanđelju prema Luki.4 U drugom pak spisu, O svećeničkim službama, nastalom poslije 386. godine, biskup naglašava obvezu kršćana da otkupljuju zarobljenike, pri čemu spominje “opustošenje Ilirika i Trakije” (Illyrici vastitas et Thraciae) kao nadasve poznatu činjenicu.5 Pljačku gradova te stradanje i bijeg stanovništva iz ugroženih područja bilježi i panegiričar Latinije Pakat Drepanije, izrijekom navodeći da su Goti, Alani i Huni ispunili kao vojnici panonske gradove koje su još nedavno bili praznili neprijateljskim pustošenjem, te Jeronim Stridonjanin koji je oko 392. godine upečatljivim izričajem opisivao nedaće Ilirika, Trakije i svoga rodnoga kraja.6 Naseljavanje pripadnika tronarodne skupine u dijelovima Druge Panonije, Valerije i Prve Panonije dodatno je utjecalo na etnički sastav i pridonijelo daljnjoj barbarizaciji domaćeg stanovništva.7 Iako su ostrogotsko-alansko-hunski federati preuzeli na sebe graničarsku zadaću, Panonci su tek kratkotrajno mogli uživati u predahu od ratnih razaranja. Nepouzdanost federata bila je vidljiva već 387. godine kada su stanoviti barbari ugrožavali stanovnike Panonije,8 a čini se da su 395.–399. godine bili potpuno otkazali poslušnost jer se o tom razdoblju govori kao o opsadi (obsidio).9 Od 401. do 408. godine trajao je gotovo stalan pritisak na Panoniju koji se itekako osjećao i u južnopanonskim pokrajinama, poglavito zbog Alarika i njegovih četa. Štoviše, kad su potkraj 405. godine, tijekom kraćeg predaha što ga je donio sporazum s Alarikom, navalili još i Radagaizovi barbari, dio se panonskog stanovništva, očito smatrajući Amijan Marcelin, 29.6.8-12 bilježi da je pod dojmom kvadsko-sarmatskih napada i ilirički prefekt pretorija Prob već kanio napustiti Sirmij, ali je onda ostao u njemu, saznavši da bi ga ostali građani također slijedili u bijegu. Umjesto toga, na brzinu je ojačao gradski bedem, što je Kvade i Sarmate nagnalo da odustanu od napada na Sirmij i okrenu se protiv pokrajine Panonije Valerije. Usp. i Mirković 1971, 45-46. 4 Ambrozije, Razlaganje 10.10. Usp. Várady 1969, 40-41, Lotter 2003, 158, uz bilj. 594. 5 Ambrozije, O svećeničkim službama, 2.15.70. 6 Pakat, Hvalospjev izrečen Teodoziju, 11.4, Jeronim, Komentar uz proroka Sefaniju, 1.2.3. Usp. i Lotter 2003, 158-159, Bratož 2007, 256-257. 7 O procesu barbarizacije usp. Mócsy 1960, 712-713, Barkóczi 1980, 116-117, 118, Fitz 1980, 157, Soproni 1985, 48-52, 91-93. Kako se čini, pridošli Ostrogoti, Alani i Huni nisu zadržali naseobinsku kompaktnost nego su raspoređeni u manjim skupinama po limesu (Soproni 1985, 90). O utjecaju rimske naseobinske organizacije na naseljavanje barbarskih skupina u sjevernoj Panoniji od kraja 4. do kraja 6. stoljeća usp. Vida 2007, 319-330. 8 Vidi str. 60. 9 Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu, 2.191, Jeronim, Pisma 123.17, koji razdoblje opsade proteže od 379. do 408. godine. U pismu iz 396. godine (Pisma 60) Jeronim piše o stradanju iliričkog i tračkog stanovništva koje traje već više o dvadeset godina (dakle, vjerojatno od 374. godine). 3

218


5. 4. 2011. 14:46:02

Kretanja naroda i etničke promjene u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća

kako nema drugog izlaza, pridružio napadačima u pljački i nasilju, radi čega je ožigosan kao neprijatelj (hostes Pannonii).10 Po svoj se prilici radilo ponajprije o seoskom stanovništvu koje više nije bilo u stanju podnijeti pritisak poreza, ponovno uvedenog nakon što je Stilihon uspostavio uređenije prilike u Panoniji.11 Ovome bi se kao raz log mogla pridodati i opća nesigurnost zbog stalne barbarske prijetnje, što je neke zacijelo ponukalo da se od žrtava sami prometnu u pustošitelje i razbojnike. Neposredna posljedica ovog neizdrživog stanja bio je i sve veći broj izbjeglica koji su spas potražili u drugim pokrajinama, bilo u Iliriku bilo izvan njega. O tome ponajprije svjedoče zapadnorimski ukazi koji ponavljaju naloge o nužnom pomaganju i zaštiti izbjeglog stanovništva izloženog i različitim zlouporabama. Ukaz od 10. prosinca 408. spominje “brojno općinstvo” (numerosa manus) koje u iščekivanju barbarskog upada u iliričke krajeve traži druga sjedišta (per Illyrici partes barbaricus speraretur incursus sedes quaesivit externas). U istom se ukazu nalaže iliričkom prefektu pretorija Teodoru da spriječi da se izbjeglicama, koji su se sklonili u Iliriku ili u kojem drugom kraju, oduzima osobna sloboda i da im se nezakonito nameće ropski položaj. Drugi ukaz, od 10. prosinca 409., poput prvoga promulgiran u Raveni, određuje da se pokrajince koje su zarobili barbari ne smije zadržavati protiv njihove volje i priječiti u povratku kući niti od njih tražiti velika naknada za odjeću i hranu koju su primili budući da se se to darovalo iz čovječnosti. S druge strane, ako su novcem izbavljeni iz zarobljeništva, otkupitelj ima pravo zahtijevati od njih odštetu prema njihovu staležu, a ako nisu u mogućnosti platiti novcem, dužni su trošak nadoknaditi radom, uslugom ili tlakom tijekom pet godina, ali nakon toga ponovno zadobivaju punu slobodu ako su u njoj i bili rođeni.12 Poznat je i pojedinačan slučaj izbjeglištva, jedne ugledne Panonke koja je umrla na području dalmatinske prijestolnice Salone. Ta je rimska gospođa senatorskog statusa (clarissima femina) umrla 15. prosinca 425. u dobi od 30 godina, ostavivši za sobom supruga i dvoje djece. U natpisu koji pruža ovo dragocjeno svjedočanstvo izrijekom se navodi da je bila građanka Panonije (civis Pannonia). Dakle, vjerojatno je još kao vrlo mlada (rodila se 395. godine) napustila svoj panonski zavičaj (nemoguće je utvrditi je li bila iz sjevernopanonskih ili južnopanonskih oblasti), možda na samom koncu 4. ili početkom 5. stoljeća, u jeku barbarskih smutnji i provala. Njezini su roditelji pripadali jamačno najvišem sloju panonskog društva, no suočeni s pogibeljnim razvojem prilika u pokrajini odlučili su ostaviti posjed i preseliti se u razmjernu sigurnost juga Dalmacije. Doduše, mogli su izbjeći i u Italiju, a onda bi ova bezimena plemenitašica naknadno, bilo s njima, sama ili već udana, naposljetku stigla u Dalmaciju. I ovdje je zahvaljujući podrijetlu zauzela istaknut položaj među pokrajinskim plemstvom, ne dočekavši na životu kratkotrajnu obnovu zapadnorimske vlasti u Panoniji nakon protjerivanja hunskih federata.13 Jeronim, Pisma 123.16. Bratož 2007, 263-264 smatra da je riječ o odbjeglim vojnicima i pripadnicima nižih slojeva. 11 Ovo plauzibilno zaključuje Lotter 2003, 161, uz Gračanin 2005a, 19, bilj. 29. 12 Teodozijev zakonik, 5.7.2, 10.10.25, Sirmondova konstitucija, 16. Usp. i Várady 1969, 225-232, Lotter 2003, 162-163, Bratož 2007, 258-260. 13 Za natpis i raspravu usp. Wilkes 1972, 377-393. Također i Bratož 2007, 260. 10

219


5. 4. 2011. 14:46:02


Masovni odljev stanovništva ogleda se i u prijenosu svetačkih kultova jer su ljudi odlazeći iz ugroženih krajeva sa sobom nosili sve od osobne i općinske vrijednosti, a u ovo posljednje nesumnjivo se ubrajaju i relikvije svetaca. U prvo razdoblje svojevrsnoga panonskog egzodusa svakako pripada prijenos moći sv. Kvirina, biskupa Siscije, koji je mučeništvo pretrpio u Savariji, gdje je i sahranjen, te možda i svetih Donata, Romula, Silvana, Venusta i Hermogena, duhovnika iz Singiduna i Sirmija, koji su muku iskusili u Sirmiju i Cibalama. Kvirinovi ostaci dospjeli su između 404./405. i 420. godine u Rim, a moći panonsko-mezijskih svetaca završile bi u Akvileji možda oko 408. godine.14 Do 408. godine potpuno se raspala tronarodna federatska skupina nakon što su se ostaci Alana možda bili priključili Radagaizu, a Goti i jedan dio Huna zasigurno Alariku. Naposljetku, preostali hunski federati potisnuti su 427. godine iz panonskih pokrajina. Nestanak svih ovih naroda tako je samo ojačao depopulacijske tijekove u onovremenoj Panoniji. S obzirom na vrlo teško stanje u panonskim oblastima nije ništa neobično što se zapadnorimska carska vlast 433. godine prilično jednostavno odrekla vrhovništva nad Prvom i Drugom Panonijom te Valerijom u korist tzv. Velikih Huna, dok je, kako se čini, u zapadnom dijelu Panonije Savije bila ustrojena nova oblast koja bi dobila ime Središnja Valerija, naseljena po svemu sudeći prvenstveno izbjeglicama iz podunavske Valerije. Uostalom, došavši u posjed Prve Panonije, Valerije i najvećeg dijela Druge Panonije, Huni su vjerojatno dokrajčili rimski sustav pograničnih utvrda koji je u novim okolnostima postao suvišan. Analogija za to može pronaći u Atilinu zahtjevu iz 448. godine da Istočni Rimljani isprazne područje limesa od Singiduna u Prvoj Meziji do Nove u Drugoj Meziji i u dubinu do Najsa koji je postao novom graničnom točkom.15 Dio tamošnjih vojnika iz obiteljskih i gospodarskih razloga zacijelo je ostao u pokrajini.16 Mogli su biti privučeni i ponudama samih Huna odnosno njihovih vladara kojima je bilo stalo da uza sebe imaju stručnu i obrazovanu radnu snagu, što uostalom pokazuje primjer izvjesnog Konstanciola o kojemu izvori ne kažu koju je točno dužnost obnašao, ali iz konteksta proizlazi da je imao pristup Atilinoj palači i bio osoba za vezu sa zapadnorimskim poslanstvom 449. godine, te Oresta, Atilina osobnog tajnika i kasnijeg patricija i zapadnorimskog vojskovođe.17 Pojedini su Panonci jamačno odlučili napustiti svoje domove jer se Usp. Jarak 1996, 273, 279, Gáspár 2002, 117-118, Bratož 2003, 40, 46, Lotter 2003, 163-165, Bratož 2007, 261-263. Bulić 2004, 18-19 zaključuje da su ostaci sv. Kvirina preneseni u Rim preko Salone i Aterna (Pescara), a ne preko Zadra i Ankone. Iako je takva pomisao zavodljiva, ostaje zasada nedokazivo može li se i pojava štovanja sv. Kvirina na Krku – naime, taj je panonski svetac zaštitnik Krčke crkve – povezati s kasnoantičkim dobom ili pripada mnogo kasnijem vremenu. Kvirinov kult mogao je na Krk prispjeti u ranom srednjem vijeku preko sjeverne Italije, iz Akvileje (u Gradu se u crkvi Sv. Eufemije čuva srebrna kapsula-relikvijar iz 5. stoljeća s prikazom sv. Kvirina), pod čiju je patrijaršiju Krčka biskupija upravno i potpadala (o Akvileji kao jednom od središta Kvirinova kulta usp. Mrgić 2004, 61, Wiewegh 2004a, 27). Crkva Sv. Kvirina sagrađena je u 11. ili 12. stoljeću, prvi put se u povijesnim izvorima spominje 1335. godine, a u 13. ili 14. stoljeću spojena je s katedralom u jedinstven objekt (usp. Mrgić 2004, 64-67, uz bilj. 32). 15 Vidi str. 73. Također i Várady 1969, 150-151, Soproni 1985, 106, Jones 1986, 194. 16 Tako i Soproni 1985, 106. 17 O Konstanciolu usp. Gračanin 2000, 36, 37, 38, 2003, 61, 62, 63. Vidi i str. 74-75 i bilj. 37. 14

220


5. 4. 2011. 14:46:02


nisu htjeli naći pod hunskom vlašću. Možda je i samim ugovorom između ravenskog dvora i Huna bila predviđena mogućnost da stanovnici odnosnih pokrajina po volji odaberu žele li ostati ili otići. Upravo bi ti odseljeni Panonci činili glavninu novog pučanstva smještenog na razmeđu Unutrašnjeg Norika i Panonije Savije. Budući da je podunavski limes najvećim dijelom obuhvaćala Valerija, zacijelo su među doseljenicima pretezali Valerijci pa je potpuno razumljivo da bi novouređena oblast ponijela naziv po toj pokrajini. Kad je doskora Zapadno Carstvo ustupilo Istočnom Carstvu nadleštvo nad Panonijom i vjerojatno Dalmacijom, zapleteni odnosi mira i rata između Huna i carske vlade u Konstantinopolu počeli su izravno utjecati i na život Panonaca. Sljedeća kriza i s njom povezana raseoba stanovništva dogodila se 441. godine. Tada su Huni podvlastili Sirmij i ostale gradove u Drugoj Panoniji koji još nisu bili pod njihovom upravom. Ovaj je napad stvorio novi izbjeglički val, dok je jedan dio stanovnika dopao sužanjstva i bio odveden, a drugi silom prilika ostao u pokrajini.18 Tako se iz suvremenih izvora doznaje za pojedinačnu sudbinu imenom neznanog graditelja Sirmijca koji je kao zarobljenik sagradio hunskom veleugledniku Onegeziju kupelj uz obećanje da će nakon toga biti oslobođen, ali je unatoč tomu zadržan kao nadzornik tog zdanja.19 Očito je Onegezije bio zabrinut za dugoročno funkcioniranje kupelji, pa je njezino održavanje radije odlučio povjeriti samom njezinu tvorcu. Poznato je da su se među izbjeglicama iz Sirmija našli uglednici najvišeg ranga poput iliričkog prefekta pretorija Apremija i sirmijskog nadbiskupa nepoznata imena.20 Rijeka izbjeglica ovoga se puta poglavito usmjeravala na jugoistok, prema Istočnom Iliriku i Tračkoj dijecezi do Tesalonike i Konstantinopola, a možda i izravno na jug, u Dalmaciju, dok raniji pravac prema zapadu, u noričke oblasti i Italiju, više nije bio otvoren s obzirom na doseg hunskog utjecaja. Strah od Huna potaknuo je i prijenos relikvija drugih panonskih svetaca, ponajprije sv. Demetrija, čije bi preostale moći bile 441./442. godine prenesene iz Sirmija u Tesaloniku.21 Doduše, prema nekim mišljenjima nije na stvari bila translacija relikvija nego isključivo kulta jer Sirmijci navodno ne bi dopustili premještanje moći uzdajući se u njih kao u zaštitu od neprijatelja, pri čemu se istraživači pozivaju na činjenicu da su relikvije sv. Anastazije bile prebačene iz Sirmija u Konstantinopol kasnije.22 No, ako su Demetrijevi zemni ostaci doista stradali u opsadi grada,23 ne bi bilo neobično da su se prestale kosti uznastojale dodatno osigurati prijenosom na sigurnije mjesto, što nije bilo potrebno za Anastazijine moći. Možda je za spas Demetrijevih relikvija bio osobito zainteresiran tada već bivši ilirički prefekt Gračanin 2005, 33, 2006b, 61. Priska, fr. 11.2, 368-369. 20 O Apremijevu izbjeglištvu svjedoči Justinijanov ukaz od 14. travnja 535. (Novellae 11.1), dok se neimenovani sirmijski nadbiskup spominje kod Priska, fr. 11.2, 333-336 (= VIINJ I, 15), koji za njega kaže da je tijekom hunske opsade grada predao Bledinu i Atilinu tajniku Konstanciju iz Galije zlatne crkvene posude u nakani da se njima sam otkupi iz zarobljeništva ili, ako bi on poginuo, da se otkupe njegovi sugrađani odvedeni u sužanjstvo. Za bijeg sirmijskog nadbiskupa usp. Šišić 1925, 160, Ferjančić 1969, 40, Andrić 2000, 132. 21 Usp. Vickers 1974, 349, Lotter 2003, 165. 22 Vickers 1974, 349. 23 Ovo pretpostavlja i Vickers. 18 19

221


5. 4. 2011. 14:46:02


Leontije – njegovo službovanje vjerojatno valja smjestiti između 436. i 439. godine24 – koji je u Tesaloniki sagradio novu crkvu sv. Demetrija, a možda i bio pokrovitelj svečeve crkve podignute u Sirmiju.25 U historiografiji se pomišlja i na to da su ovom prigodom mogle biti iz Sirmija u Konstantinopol prenesene moći sv. Ursicina,26 ali su one prije sredine 5. stoljeća premještene u Ravenu.27 Budući da je ovaj svetac bio štovan i u Konstantinopolu, dio je relikvija mogao biti dopremljen u Ravenu ranije (možda već u prvom desetljeću 5. stoljeća), dok bi preostale moći našle svoj put u istočnorimsku prijestolnicu kasnije (moguće 441./442. godine). Hunske skupine se nisu u bitnijem broju (ako uopće) naselile u južnopanonskim oblastima. O njihovoj nazočnosti svjedočili bi predmetni ostaci koji se uostalom dijelom mogu pripisati i Ostrogotima ili bilo komu tko je poprimio ukus vladajuće hunske elite, otkriveni samo u uskom podunavskom pojasu. Mogući hunski prolazak Podravljem i Posavinom tijekom pohoda na Italiju 452. godine jamačno nije poremetio postojeće etničke prilike jer se radilo o prolaznoj navali. Veće narodnosne promjene svakako su povezane s dolaskom Ostrogota koji su zaposjeli glavninu nekadašnje Druge Panonije, područje sjeverno od Save i Drave, kao i manji, sjeveroistočni dio Panonije Savije. Panonci su se tako morali priviknuti na nove vlastodršce koji su se, poput pripadnika tronarodne, ostrogotsko-alansko-hunske skupine s kraja 4. stoljeća, smjestili među njima. Zapadnorimski je car Majorijan 458. godine još mogao novačiti čete i među Panoncima, dakle romaniziranim stanovništvom, što jasno ukazuje na njihovu znatniju nazočnost. Osim toga, Ostrogoti su s Istočnim Carstvom sklopili saveznički ugovor koji je nužno jamčio i zaštitu carskih podanika, dakle mjesnoga panonskoga pučanstva. Imajući na umu izneseno, novi bi prijenos svetačkih moći iz Sirmija potkraj pedesetih godina 5. stoljeća – radilo se o već spomenutim relikvijama sv. Anastazije – prije valjalo pripisati nastojanju Ostrogota da održe dobre veze s konstantinopolskim dvorom, a ne posljedici selidbenog vala iz jugoistočne Panonije.28 Više nego pohodi Ostrogota koji su za cilj imali učvršćenje i širenje njihova utjecaja u Panoniji, nespokoj su među Panonce unosili udari drugih naroda, Huna (466.), Sveva (467.) i Skira (468.). Ukupno uzevši, nazočnost Ostrogota nije donijela toliko potrebnu stabilnost srednjem Podunavlju. Njihov odlazak 473. godine pružio je pogodnu priliku susjednim barbarskim skupinama da zasjednu u Panoniji. Što se tiče južnopanonskih oblasti, među prvima su to spoznali Gepidi koji su vjerojatno već iste godine zagospodarili istočnim dijelom Druge Panonije. Gepidi su se ovdje i naselili, smjestivši se uglavnom PLRE II, 1249. Usp. Vickers 1974, 341, Popović 1987, 121, koji se doduše odlučuje za 426. godinu, Jeremić 2006, 145-146. 26 Lotter 2003, 165. 27 Usp. Bratož 2003, 49-50, 2007, 262. 28 Prijenos moći sv. Anastazije 458. godine Lotter 2003, 165 pripisuje barbarskoj prijetnji. O prijenosu svjedoče Teodor Lektor, 2.65 (216 B), Teofan, A.M. 5950 (111, 7-9) i Kedren 1, 608, 2123. Relikvije su prenesene po nalogu konstantinopolskog patrijarha Genadija I., ali se u tome ogleda utjecaj glavnog dvorskog vojskovođe Ardabura Aspara koji je bio povezan s Gotima, a platio je obnovu crkve sv. Anastazije (izvorno u značenju Uskrsnuće, grč. ἀνάστασιϚ), u koju su svetičine moći i položene (Zeiller 1918, 85, Janin 1953, 26-27, Mango – Scott 1997, 171). 24 25

222


5. 4. 2011. 14:46:02


u starim rimskim utvrdama i gradovima, a ostali su i poslije povratka ostrogotske vlasti 504. godine. Doduše, između 523. i 526. godine znatan ih je dio preseljen po nalogu kralja Teoderika Amalca u Provansu. U zapadno pak Međurječje, kako se doima, mogla je u drugoj polovini sedamdesetih godina 5. stoljeća pristići veća skupina Sveva, zaposjevši južne dijelove Panonije Savije. To su područje Svevi izvidjeli 467. godine kad su pod kraljem Hunimundom polazili u pljačkaški pohod sve do Dalmacije, a nakon što su Ostrogoti 473. godine napustili Panoniju, mogao se dio Sveva preostalih iza ostrogotske intervencije 469./470. godine prebaciti iz sjedišta sjeverno i južno od srednjeg Dunava u Saviju.29 O snažnoj prisutnosti Sveva svjedočilo bi napose izmijenjeno ime pokrajine u vrelima iz prve polovine 6. stoljeća, budući da se navodi u obliku Suavija (Suavia), i to kako u gotskim tako i u bizantskim zapisima. Jordan u Gotskoj povijesti jasno kaže da je Suavija u značenju svevska zemlja (“Svevija”) bila blizu Dalmacije, a nedaleko od panonskih krajeva, osobito onih u kojima su boravili Goti, pri čemu zna za još jednu Sveviju između Bajuvara (Bavaraca) na istoku, Franaka na zapadu, Burgunđana na jugu i Tirinžana na sjeveru, zapravo Alamaniju.30 Čini se da u svemu razlikuje tri svevska područja, kod Dalmacije (posavska Svevija), kod Panonije (podunavska Svevija) i uz gornji Dunav (alamanska Svevija). I u Rimskoj povijesti Jordan rabi izričaj Suavija za Saviju.31 I rukopisna tradicija Kasiodorovih Variae koristi za Saviju ime Suavia.32 Prokopije iz Cezareje, opisujući raspored zemalja i naroda na istočnoj obali Jadrana, također bilježi da istočno od Liburnije, Histrije i Venetije, u unutrašnjosti, obitavaju Siscijci (Σισκιοί) i Svevi (Σούαβοι), ali dodaje kako ti Svevi nisu oni podložni Francima nego drugi. Malo dalje piše da je ostrogotski kralj Vitigis uputio u Dalmaciju snažnu vojsku i zapovjednicima naredio da novače među barbarima (βαρβάροι) u Suaviji (Σουαβία), a onda da krenu prema Saloni u Dalmaciji.33 Ustrajnost izvornih navoda unaprijed isključuje mogućnost da se radi o pukoj zabuni kao što se u historiografiji katkad smatra.34 Uzevši u obzir činjenicu da O postupnom prodoru Sveva u Panoniju nakon odlaska Ostrogota govori i Pohl 1980, 276. Za smještaj Sveva sredinom 5. stoljeća usp. Kiss 1999, 114. Također i Pollak 1999, 191-200. Doduše, Kiss 1999, 116-117 smatra da se naseobinski prostor Sveva nije niti nakon 473. godine protegnuo na nekadašnje ostrogotsko područje u Panoniji. 30 Jordan, Getica 273, uz Hummer 1998, 21. 31 Jordan, Romana 218. 32 Kasiodor, Variae 4.49, 5.14.1, 5.15. Doduše, priređivači teksta (Theodor Mommsen za Monumenta Germaniae Historica i Åke J. Fridh za Corpus Christianorum Series Latina) jednostavno stavili Savia (usp. Castritius 1994, 139). 33 Prokopije, BG 1.15.25-26, 1.16.8-9. Stein 1949, 349, bilj. 1 i Barišić 1955d, 34, bilj. 51 pogrešno smatraju Prokopijeve Sveve za romanizirane stanovnike Savije odnosno Posavce. Naime, u tom slučaju povjesnik ne bi posebno navodio Siscijce budući da je očigledno kako pod tim nazivom razumije pokrajinske starosjedioce. 34 Usp. Lotter 1968, 279. Da je Jordan pobrkao Panoniju Saviju sa svevskom zemljom, ustvrdio je Mommsen kao priređivač Jordanova teksta (1882, XXXII, bilj. 60, 165, s. v. Suavi). I Andrić 2002, 138-139 govori o Jordanovoj zabludi te da iskrivljeno ime Savije nema nikakve veze sa Svevima. Usp. i Andrić 2002, 141, 148, bilj. 59. Goldstein 2003, 58, bilj. 30 navodi da se prostor Panonije Savije ničim ne može povezati sa Svevima jer da su oni još od 409. godine bili naseljeni u Hispaniji, pri čemu očito zanemaruje postojanje podunavskih Sveva. I Sokol 29

223


5. 4. 2011. 14:46:02


onodobni izvori sasvim zorno smještaju Sveve uz romanizirane stanovnike Savije (Siscijci kod Prokopija), razlikujući ove Sveve od onih nastanjenih u blizini Franačke, dakle u Alamaniji, a pored toga dosljedno rabe ime Suavija kad govore o Saviji, doista se najprihvatljivijom čini pretpostavka da se u 6. stoljeću u Saviji nalazila brojna skupina Sveva, zbog čega bi se cijela pokrajina počela nazivati po njima. Prepreku tomu ne predstavlja ni arheologija jer je materijalnu ostavštinu podunavskih Sveva teško razlučiti u romanizirano-barbariziranom okružju. Naime, Svevi su uz limes dugo vremena bili u doticaju s rimskom provincijalnom kulturom koja je i sama poprimila obilježja susjednih odnosno doseljenih barbarskih naroda pa su utoliko lakše bili zahvaćeni akulturacijskim i asimilacijskim procesima.35 U Svevima bi trebalo gledati i “barbare” koje suvremeni izvori stavljaju upravo u Saviju.36 Po svemu sudeći, savijskim Svevima priključio se početkom 6. stoljeća i manji dio srodnih Alamana koji bi ondje bili naseljeni radi jačanja obrane Italije. Kasiodor svjedoči o prolasku Alamana Unutrašnjim Norikom,37 a ticinski (pavijski) biskup Magno Feliks Enodije navodi u Hvalospjevu izrečenu premilostivom kralju Teoderiku da je “zajednica Alamanije” (Alamanniae generalitas) uključena u granice Italije bez štete za rimske posjede (intra Italiae terminos sine detrimento Romanae possessionis inclusa est), te da je učinjena “čuvarem lacijskog (= italskog) carstva” (facta est Latiaris custos imperii).38 Budući da Enodije ujedno ističe da je grad Sirmij nekoć bio obrambena granica Italije,39 zapadno Međurječje je iz njegova gledišta moglo u strateškom smislu biti sastavnim dijelom italskog područja. Kako se čini, Alamani

35

36

37

38

39

1994a, 1133-1134 zabacuje mogućnost da bi Svevi bili naseljeni u Saviji, objašnjavajući da je promjena naziva pokrajine mogla uslijediti iz protokolarnih razloga nakon sjedinjenja Savije i Dalmacije odnosno da je kod onovremenih antičkih pisaca zabunu izazvala okolnost što Savija, kao i rijeka Sava, glasovno odviše sliče imenu Sveva. Ni jedna ni druga pretpostavka nisu vjerojatne budući da su se i Kasiodor i Prokopije služili ili imali pristup službenim spisima pa je takva pogreška gotovo isključena. To vrijedi i za Jordana koji se oslanjao na Kasiodora. Predmnijevani “protokolarni razlozi” teško da bi mogli opravdati ovakvu promjenu u pokrajinskom nazivlju, pogotovo ima li se na umu da su se Ostrogoti izravno nadovezivali na rimske upravne tradicije. Otuda je novi naziv zacijelo bio posljedica promijenjenog stanja na terenu, pri čemu se jamačno vodila briga i o sličnosti imena pokrajine Savije s etnonimom Svevi (Savia + Suavi, Suevi → Suavia). Tezu o nazočnosti Sveva u Saviji zastupaju i Hauptmann 1929, 329-333, Lotter 1968, 275-282, 2003, 102, 122-123, Kolnik 1987, 72, Castritius 1994, 139-140, 143-146, Gračanin 2006a, 99-101. Grafenauer 1952, 407 smješta Sveve na prostor između Drave i Dunava, ističući da za njih nema mjesta u Saviji jer su Siscijci stanovnici “savske” Panonije. Usp. Kolnik 1987, 71. Kasiodor, Variae, 5.14.6: antiqui barbari; Prokopije, Bellum Gothicum, 1.16.9: βαρβάροι. Usp. Wolfram 1990, 301, 320, Castritius 1994, 139-146, Lotter 2003, 123. Također i Šašel 1979, 135. Drukčije Várady 1984, 99-104. Kasiodor, Variae 3.50.1-3. Enodije, 15.72. Navod se odnosi na slom alamanskog kraljevstva pod udarcima Franaka 506. godine i potom na prihvat Alamana u okvire ostrogotskog kraljevstva u Italiji (Kasiodor, Variae 2.41.1-2, Agatija, 1.6.4 [17, 15-22]; usp. Hauptfeld 1989, 123, Wolfram 1990, 313), pa se nikako ne može povezati s kasnijom viješću o premještanju dijela Alamana i poslužiti kao argument da nisu bili naseljeni u Saviji (tako misli Várady 1984, 104, bilj. 227). Enodije, 12.60: Sermiensium civitas olim limes Italiae fuit. 224


5. 4. 2011. 14:46:03


su pod ostrogotskim vrhovništvom bili smješteni u današnju Gornju Švapsku i južno od Bodenskog jezera u Thurgau i Vorarlberg,40 odakle su na proputovanju do Savije svakako morali proći kroz Unutrašnji Norik. Otprilike u isto vrijeme su u krajnji jugoistočni kut Druge Panonije smješteni Heruli kojih je očito bilo u većem broju kao i Sveva jer je taj dio pokrajine postao poznat kao “herulska zemlja”. Dok bi se Svevi u Saviji zadržali do 568. godine kad su zajedno s Langobardima, koji su sa sobom vodili i dio romanizirano-barbariziranog pučanstva Panonije i Norika, pošli u Italiju,41 Heruli su poslije 551. godine u potpunosti iščeznuli iz jugoistočnog Srijema, nakon što su se već oko 547. godine bili rascijepili na dvije skupine: jednu koja je ostala vjerna Istočnim Rimljanima i napustila svoje naseobinsko područje da se kao federatski odred pridruži istočnorimskoj vojsci i drugu koja se priklonila Gepidima, naposljetku se s njima i stopivši. Drugo razdoblje gepidske vlasti u Drugoj Panoniji, od 536. godine, obilježila je izrazitija njihova etnička nazočnost budući da su ovog puta naseobom bili obuhvatili šire područje. Njihovi su zapadni susjedi i u južnoj Panoniji postali od 547. godine Langobardi, čija narodnosna komponenta nije u većoj mjeri pridonijela etničkoj šarolikosti Međurječja u kasnoj antici jer je težište langobardskog naseljavanja ležalo u sjevernopanonskim krajevima. Poslije konačnog sloma gepidske države u Karpatskoj kotlini 567. godine, dio Gepida priključio se Langobardima i s njima je godinu dana kasnije pošao u Italiju, zacijelo manji dio spasio se bijegom na istočnorimsko područje, dok je glavnina potpala pod Avare. S obzirom na to da su Avari još 567. godine napali tada već bizantski Sirmij, može se pretpostaviti da je i jedan dio Gepida naseljenih u Drugoj Panoniji priznao avarsko gospodstvo.42 Dolazak Avara kao novog čimbenika moći u Panonskoj nizini dovršio je procese započete u prethodnim razdobljima. Pred nadiranjem slavenskih skupina etnička se slika u Međurječju iz temelja izmijenila. Osvajački udari Avara i Slavena u osamdesetim i devedesetim godinama 6. stoljeća također su dali poticaj masovnijem odlijevanju mjesnoga pučanstva. Sačuvana su dva izravna svjedočanstva s natpisa pronađenih na groblju Manastirine u današnjem Solinu koji prikazuju sudbine dvije izbjegle Sirmijke. Na prvom se natpisu spominje opatica Ivana (Iohanna), podrijetlom iz Sirmija (Sermenses), koja je umrla 12. svibnja vjerojatno 612. godine u dobi od 40 godina (dakle, rodila bi se 572. godine), a drugi čuva ime nejake (infans) Domnike (Domnica) koja je pokopana 24. rujna pobliže neodređene godine, umrijevši nakon što su je iz Sirmija u Salonu doveli njezini roditelji.43 Preostalo romanizirano-barbarizirano i germansko stanovništvo, koje je odlučilo ostati u panonskim oblastima, postupno se u cijelosti poslavenilo, prilagodivši se novonastaloj situaciji. Hauptfeld 1989, 123. Usp. Pavao Đakon, HL 2.26 (= Lakatos 1973, 42). Također i str. 117. 42 O prežitku Gepida u ranom avarskom dobu usp. Horedt 1985, 164-168, Kiss 1987b, 203-218, Pohl 2002, 229-232. 43 CIL III 9551, 9576 = ILCV 1653, 4455. Usp. Bulić 1984a, 318-325. Također i Mócsy 1974, 354. Suzdržaniji pogled ima Eadie 1982, 36. Za bitno drugačiju dataciju Ivanine smrti usp. Gabričević 1975, 96-100, koji naginje 551. godini (prema njemu, na natpisu ne stoji petnaesta već četrnaesta indikcija; usp. i Goldstein 1995, 120). 40 41

225


5. 4. 2011. 14:46:03


Novi doprinosi i oblikovanje ranosrednjovjekovnih identiteta Koliko se može prosuditi, slavenske su skupine do početka 7. stoljeća bile prisutne na širem prostoru Međurječja, a na pojedinim točkama od strateške i prometne važnosti smjestili su se i Avari. Potkraj 7. stoljeća nazočnost avarskog etnika već je zamjetljiva na više lokaliteta, sad i u unutrašnjosti Međurječja. U svakom slučaju, udio protoavarske (mongoloidne) komponente među prevladavajućim slavenskim življem iznosio bi između 6,45 i 10 %, kao što bi se dalo zaključiti prema dosadašnjim antropološkim istraživanjima provedenima na kosturnim nalazima iz Privlake kraj Vinkovaca i Starih Jankovaca, no po svemu sudeći mogao je biti i viši jer je u Vojki kod Stare Pazove utvrđena znatnija prisutnost mongolske populacije.44 U ovim novopristiglim slavensko-avarskim populacijama polagano su se utopili starosjedioci, tada već najvećim dijelom multietnička zajednica s obzirom na doprinose drugih, poglavito germanskih skupina. Prežitak romanizirano-barbariziranog stanovništva moguće je na temelju arheološke građe odnosno grobne i naseobinske ostavštine pratiti od kasnog 5. do ranog 7. stoljeća,45 ali je ono nesumnjivo prebrodilo tadašnja turbulentna vremena i opstalo u promijenjenim okolnostima, prenijevši došljacima svoja znanja.46 Kulturno-tradicijski kontinuitet ogleda se u topografskom i geografskom nazivlju, poglavito većih rijeka (Basanius preko Basinus, Bathinus, Bosina, Bosona → Bosna, Bauntius → Bosut, Colapis → Kupa, Corcoras → Krka, Danubius → Dunav, Dravus → Drava, Drinus → Drina, Murius → Mura, Oeneus → Una, Savus → Sava, ulca → Vuka, Urpanus → Vrbas) i najvažnijih gradova (Siscia → Sisak, Sirmium → Srijem, uz Marsonia → Mrsunja).47 Činjenica da takvih primjera nema više, osobito kad su u pitanju gradovi, pokazuje da je iseljavanje romanizirano-barbariziranog pučanstva i njegovo sklanjanje u nepristupačnije, gorske krajeve, što je za posljedicu imalo dalekosežno napuštanje urbanih naselja, bilo vrlo opsežno. Unatoč tome, starosjedioci nikada nisu u potpunosti nestali iz Panonije nego su smirivanjem prilika nužno stupali u interakciju s novopridošlicama. Ni slavenski doseljenici nisu tvorili kompaktnu cjelinu nego su bili podijeljeni na manje plemenske skupine, nazočnost kojih se prema općem mišljenju može do Vidi str. 140. Usp. Vinski 1969, 188-189, 1971a, 60-61, 1971b, 388-389 za vrstu arheološke građe koja bi se mogla pripisati autohtonim stanovnicima. Također i Vinski 1964a, 109-110, 1964b, passim. O kontinuitetu romanizirano-barbariziranog stanovništva u kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj sjevernoj Panoniji usp. Tóth 1976, 107-120, 1980, 93-100, 1987, 251-264, Székely 1988, 101-121, Thomas 1988, 284-294, Müller 2000, 241-253, Vida 2008, 31-38. Procesi iz sjevernopanonskih oblasti mogu se općenito pretpostaviti i za prostor južno od Drave, čak i kada nedostaju izravni arheološki i pisani izvori. Poseban slučaj u vezi s kontinuitetom romaniziranobarbariziranog stanovništva čini tzv. kesteljska kultura usredotočena oko mjesta Keszthely uz jugozapadni rub Blatnog jezera (za pregled teza i istraživanja usp. Müller 1996, 75-76, 2000, 246-249, Daim 2003, 473-476; također i Pohl 2002, 232-233). 46 Usp. Vinski 1971a, 63, 1971b, 391. 47 Rački 1881b, 129, Šišić 1925, 279-280, Mócsy 1974, 354-355, Tóth 1976, 113, Goldstein 1995, 127, Miškiv 1998, 16, 2004, 20, 2006b, 238. Za Dunav usp. Schramm 1997, 132, 209-227. 44 45

226


5. 4. 2011. 14:46:03


nekle ustanoviti i u Međurječju. Tako bi se na južnopanonskom prostoru smjestilo pleme Duljeba (Dulĕby) koje bi, ako je suditi po mnogo kasnije, od 13. do 16. stoljeća zabilježenim hidronimima i toponimima, nastavalo područje između današnjeg Vrbovca i Rakovca kod Novog Marofa.48 Analogno ovakvom zaključivanju naziva mjesta koji čuvaju uspomene na Duljebe bilo bi i uz srednju Muru.49 Naprotiv, malo je mjesta sumnji da su uz krajnji istočni rub Međurječja, sjeverno od Dunava, živjeli, kako to svjedoče pisana vrela franačke prevenijencije, Obodriti (Bodriči). Pored ovih, u skladu s mišljenjem naročito raširenim u hrvatskoj arheologiji, materijalno bi u okolici današnje Slatine bila utvrdiva i nazočnost pripadnika “slavenskog ogranka” Anta koji bi, kako se obično smatra, bili nositelji tzv. penjkovske odnosno martinivske (martinovske) kulture (eponimni su lokaliteti Pen’kovka i Martinivka/Martinovka).50 Međutim, sadašnja razina spoznaja jedva da tomu može dati za pravo. Ova etnička raznolikost i populacijska izmiješanost proizlazi i iz antropoloških istraživanja na materijalu s lokaliteta Privlaka i Stari Jankovci.51 Dobu avarske prevlasti pripada rani primjer etnogenetičkih procesa odnosno oblikovanja etničkih identiteta koji su se odvijali istodobno sa strukturalnim i narodnosnim promjenama na ovom prostoru, ali koji su zbog šutnje vrela uglavnom nedokučivi. Riječ je o šarolikom ljudstvu što se združilo pod vlašću Avarskog Kaganata, sastavljenom od romaniziranih i greciziranih stanovnika Balkanskog poluotoka koji su dovedeni kao zarobljenici, Avara, Bugara i bez dvojbe slavenskih skupina, iako Slaveni nisu poimence navedeni. Oni su u uzajamnom prožimanju stvorili zasebnu narodnosnu skupinu koja je ponijela ime Sermezijanci, a čiju je samosvojnost priznao i avarski kagan.52 Između ostalog, ovo jasno svjedoči o ustroju avarske države koja se oslanjala na heterogene etničke skupine međusobno povezane podložnošću avarskoj vrhovnoj vlasti, a ukazuje i na vrlo snažnu etničku fluktuaciju na prostoru Karpatske kotline.53 Valja pretpostaviti da su se i drugdje u savsko-dravsko-dunavskom međurječju događali slični etnogenetički procesi odnosno formiranje etničkih identiteta, oblikovale i nestajale znatnije ili neznatnije narodnosne zajednice manje ili više raznolikog etničkog sastava, a da se o tomu ništa pobliže ne zna. Usp. Šišić 1925, 278-279, uz bilj. 31. Također i Tomičić 2000a, 287, 289. Usp. Wolfram 1987, 343, 1995, 51. Također i Szőke 1996, 70-71. U vezi s prodorom Duljeba pod avarskim vrhovništvom usp. Daim – Szameit 1996, 319-320, Tomičić 2000b, 144. 50 Usp. Vinski 1952, 47, Tomičić 1999c, 186-187, 2000a, 290, 2000b, 144. Za raspravu o predmnijevanoj nazočnosti Anta na srednjem Dunavu usp. Čilinská 1990, 19-24, koja zaključuje da pitanje mogu li se slavenske skupine doseljene u južnu i srednju Europu povezati s Antima još nije riješeno (isto, 23). 51 Usp. Šlaus 1992, 19, 96-100, 1993. Također i Goldstein 1995, 283-284. 52 Vidi str. 137-139. 53 Usp. i Daim 2003, 480. Pohl 2003, 589-590 ističe veliku kulturalnu šarolikost u kaganatu, naročito u njegovu ranom razdoblju, ali da ona ne koincidira nužno s neavarskim populacijskim skupinama koje žive pod avarskom vlašću, domećući da raspored predmeta na širokom prostoru ne mora ukazivati na stvarnu migraciju nego biti posljedica različitih oblika komunikacije tijekom više naraštaja. O arheologiji etničkih skupina u avarskom kaganatu usp. Stadler 2008, 59-79. 48 49

227


5. 4. 2011. 14:46:03


Naročito važno pitanje za hrvatsku povijesnu i arheološku znanost tiče se rane prisutnosti hrvatskog etnika u južnoj Panoniji. Starija je historiografija listom zagovarala tezu o nazočnosti Hrvata u Međurječju odnosno tzv. Slovinju (Slovinskoj zemlji) već od same njihove doseobe u Dalmaciju.54 Otuda se uvriježilo govoriti o panonskim Hrvatima i Panonskoj ili Posavskoj Hrvatskoj, a svi su knezovi Donjopanonske kneževine odreda pretvoreni u etničke Hrvate. To je mišljenje snažno zastupljeno i u dijelu suvremenog povjesništva.55 No, ni u izvornoj građi niti u arheološkom materijalu nema uporišta za ovu pretpostavku. Uz dužan oprez pri izvođenju zaključaka, o etničkom sastavu ili identitetskim obrascima na južnopanonskom području u 9. stoljeću odnosno, na najnižoj razini, barem imenodavnom ukusu žitelja koji su stajali pod vlašću donjopanonskog kneza Braslava, svjedočanstvo bi pružao zapis iz Čedadskog evanđelistara u kojem se navode hodočasnici iz Braslavove kneževine (de terra Brasclauo).56 To su redom Zelesena, njegova supruga Hesla i njihov sin Stregemil, Motico, Trebenec, Dracig, Craniohi, Millena, Zelebor, Andreas, Nosimer, Gelanus, Luta, Chotmer, Cozil, Uuozet, Margareta, Zelislaua, Sebetuh, Humislan, Trebebor, Bribibor, Trudopulc, Boselisa, Sobemuscla i Sclauuenca te sâm Braslav sa suprugom Ventescelom (Uuentescella). Iz priloženog lako je uočiti da je velika većina imena slavenskog podrijetla, dva su imena kršćanska (Andrija, Margareta), a dva sigurno germanska (Hesla, Ventescela). Napokon, sama činjenica da se najranija hrvatska etnogeneza zbivala na prijadranskom prostoru jasno pokazuje gdje je bilo težište, ako ne i isključivo područje naseobe Hrvata. Na temelju provedenih kraniometrijskih istraživanja moguće je pretpostaviti postupno širenje populacija koje se smatraju starohrvatskima u zaleđe sve do južne Panonije tek u vrijeme od 10. do 13. stoljeća.57 Prodor hrvatskog utjecaja prema sjeveru dodatno potkrepljuju i nalazi nakita iz tog vremena koji svjedoče o neposrednijim vezama između dalmatinsko-hrvatskog i južnopanonsko-slavenskog kulturnog kruga.58 U ovu Ljubić 1878, 117, Smičiklas 1882, 108-109, 160-161, Klaić 1899, 42, Bösendorfer 1910, 62, Šišić 1925, 277. 55 Usp. Goldstein 1995, 91, 94, 1996, 220-221, Marković 2002, 71-72, Sršan 2003, 10-12. Sokol 1990, 194 poziva se na rezultate Josipa Bösendorfera (1910, 104) i Stjepana Pavičića (1953, passim) o rasporedu mađarskih etnonima Horvat (Hrvat) i Tot (Slaven), što uzima kao potvrdu za ranu hrvatsku nazočnost u Slavoniji, jer bi Mađari ondje zatekli oba etnika. No, tu se radi o zamjeni teza. Već i činjenica što se hrvatsko i slavensko stanovništvo u Slavoniji razlikuju posredstvom Mađara ukazuje na to da je dolazak Hrvata u ove krajeve kasnijeg datuma, pa je metodološki pogrešno tu etničku situaciju projicirati u daleku prošlost. Napokon, hrvatsko ime se tek u 16. stoljeću, uslijed raseoba izazvanih osmanskim navalama, čvrsto ukorijenilo u Slavoniji (usp. Budak 2003a, 57). Vladimir Sokol je svoje gledište opetovao i u najnovije vrijeme (Matijević-Sokol – Sokol 2005, 17-18). Radić 1995, 104 pak vjeruje da su slavensko stanovništvo koje je u 10. i 11. stoljeću naseljavalo današnju hrvatsku Baranju činili Hrvati, ali za to nema dokaza. Na sličan način umuje i Belošević 2000, 83, 2007, 19 koji drži da se pojedina nalazišta (Podsused, Cirkovljan, Medvedička, dio grobova u Brodskom Drenovcu) mogu pripisati Hrvatima. 56 Usp. Kos 1906, 249-250, 252. Izvorna sintagma “Braslavova zemlja” vjerojatno se ponajprije odnosi na njegovu matičnu, dodravsku oblast jer je prekodravskom Donjom Panonijom zavladao tek 896. godine. 57 Usp. Šlaus 2000, 273-284, 2006, 106-107, Šlaus – Tomičić – Uglešić – Jurić 2004, 434-444. 58 Usp. Sokol 1997b, 138-141, 2006b, 173-183. Doduše, Sokol u skladu sa svojom tezom početak hrvatske nazočnosti kronološki pomiče unatrag. Vidi i Curta 2006, 193, koji također ističe brojne 54

228


5. 4. 2011. 14:46:03


se sliku uklapa i pretpostavljena rekonstrukcija povijesnih zbivanja prema kojoj su se u prvoj polovini 10. stoljeća utjecaj i vlast hrvatskih vladara proširili postupno i u zapadno i središnje Međurječje.59 Drugim riječima, eponimne hrvatske skupine se vjerojatno uopće nisu naselile u južnoj Panoniji tijekom (pretpostavljene) izvorne seobe sa sjevera na jug, iako je dakako moguće da su pojedini njihovi dijelovi zaostali na tom području izgubivši naposljetku svoj identitet u premoćnoj množini ostalih doseljenih slavenskih ili mjesnih poslavenjenih populacija, dok je kasnije širenje hrvatskog etnika u povratnom smjeru, s juga na sjever, povezano s promijenjenim političkim okolnostima u ranom 10. stoljeću.60 Dalmatinsko-hrvatske populacije jasno se razlikuju od kasnijih kontinentalnih skupina iz Vukovara i Bijelog Brda, dok bi se stanovništvo s lokaliteta Gomjenica, koji je na osnovu arheološke građe svrstan u tzv. bjelobrdski kulturni kompleks, ubrajalo već u dalmatinsko-hrvatske populacije. Isto bi se, uz neophodan oprez budući da je uzorak za antropološku analizu krajnje ograničen, moglo ustvrditi za stanovništvo u Josipovu, Velikom Polju kod Zvonimirova i Loboru, čiji lokaliteti datiraju okvirno iz 11. stoljeća, a naročito za Stenjevec u Zagrebu.61 Ovo bi ukazivalo na okolnost da su se od početka 10. stoljeća dalmatinsko-hrvatske populacije proširile u kontinentalno zaleđe do Bosanske Posavine i u savsko-dravsko-dunavsko međurječje. Na koncu, s osloncem na sve navedeno definitivno se može zaključiti kako Panonska odnosno Posavska Hrvatska nikada nije postojala ni kao etnička ni kao politička tvorba. Čini se kako su južnopanonske slavenske populacije poslije propasti avarske vlasti krajem 8. stoljeća bile na dobrom putu da pod franačkim pokroviteljstvom dovrše proces identitetskog objedinjavanja u jedinstvenu narodnosno-političku cjelinu. U taj okvir su se s obzirom na drugačije političke datosti jamačno uklopile i avarske populacije koje su nastavile živjeti u Međurječju. Budući da franačka vrela svjedoče o sukobima između Avara i Slavena, pa čak i o avarskim zahtjevima za novim selištima kako bi se uklonili iz nesklonog im slavenskog susjedstva,62 možda se smije pretpostaviti da je i dio Avara iz južne Panonije prešao na područje zavisne avarske kneževine sjeverno od Drave. U svakom slučaju, avarske su se skupine s vremenom slavenizirale i izgubile stari identitet koji se ionako zasnivao na vlasti Avarskog Kaganata. Takav se razvoj vjerojatno dovršio tijekom 9. stoljeća, a morao je biti napose ubrzan gašenjem vazalne avarske kneževine 828. godine.63

61 62 63 59

60

analogije između materijalne kulture jadranskog priobalja u 9. stoljeću i tzv. bjelobrdske kulture. Zacijelo ovom prožimanju valja pripisati nalaz naušnica tzv. dalmatinsko-hrvatskog tipa u Županji, čiji je prostor pripadao u ugarsku sferu utjecaja. Treba imati na umu kako je pojedin nakit, na primjer lijevane lunulaste naušnice grozdolika privjeska, kulturno dobro karakteristično za širi prostor jugoistočne Europe, pa njihovu nazočnost ne treba pod svaku cijenu povezivati s predmnijevanim tijesnim vezama između hrvatske države i Međurječja (usp. i Mikecz 2009, 38-39). Vidi str. 200-205. Usp. i Šlaus 1998, 105-106. Šlaus 2000, 279, 2002b, 258, 269. Vidi str. 157. Dok je Rački 1894, 148, 2008, 113 govorio da su Avari nestali u 9. stoljeću čim su izgubili vlast u Panoniji, Živković 2002, 280-281 smatra da su se Avari sasvim sigurno održali tijekom 9. stoljeća, povezujući taj zaključak s viješću Konstantina Porfirogeneta, O upravljanju Carstvom c. 30, 69-71 (= VIINJ II, 31) da u Hrvatskoj ima još avarskih potomaka i da se to na njima 229


5. 4. 2011. 14:46:04


Slom Ljudevitova ustanka naprasno je prekinuo proces okupljanja slavenskih populacija u južnoj Panoniji u zajedničku političku tvorbu. Franci su od tog vremena u pravilu nastojali paziti da na vlast u dodravskoj Donjopanonskoj kneževini ne dovedu osobu koja bi poput kneza Ljudevita mogla svojim ugledom iznova okupiti slavenske zajednice u Međurječju i ugroziti franačke pozicije. Neposredno poslije slamanja pobune uspostavili su viševlašće slavenskih plemenskih poglavara, ali su od toga morali odustati budući da je to umanjilo obrambenu učinkovitost cijelog područja, kao što je zorno pokazao bugarski prodor 827. godine. Nov, odlučujuć pomak dogodio bi se postavljanjem odličnika hrvatskog podrijetla na vlast u Donjopanonskoj kneževini, a da to istovremeno nije značilo doseobu znatnije skupine Hrvata. Međutim, Franci nisu stali na tome nego su u isto vrijeme poticali po svemu sudeći naseljavanje germanskog stanovništva naročito u istočnim krajevima Međurječja. Tako su konačno postigli toliko željeno učvršćenje svog pogranično-obrambenog sustava u južnoj Panoniji. Daljnji etnogenetičko-identitetski razvitak na ovom prostoru bio je onemogućen nepovoljnim političkim prilikama krajem 9. stoljeća. Već su i navale moravskog kneza Svatopluka u sjevernoj Panoniji u ranim osamdesetim godinama prouzročile znatne populacijske poremećaje budući da je dio stanovništva jamačno izbjegao iz pokrajine,64 nesumnjivo i na jug, no prava kriza nastupila je tek s provalama Mađara. Siloviti mađarski upadi i osobito rušenje Moravske kneževine potaknuli su novo iseljavanje slavenskog stanovništva koje je zaklon potražilo i u dodravskoj Donjoj Panoniji. Vrela oslikavaju posljedice mađarskih nasrtaja krajnje dramatičnim bojama: Regensburški nastavak Fuldskih godišnjaka spominje da su Mađari do uništenja satrli cijelu Panoniju (totam Pannoniam usque ad internicionem deleverunt), pobivši ljude i starije gospođe, a djevojke odvevši sa sobom, Reginonova kronika bilježi da su u Panoniji opustošili sve do temelja (omnia ad solum depopulantibus), Herman Kontrakt u svojoj Kronici kaže da su Mađari zaposjeli opustošene Panonije (depopulatae Pannoniae), dok se u pismu salzburškog nadbiskupa Teotmara iz srpnja 900. ističe da su Slaveni uzeli k sebi veliko mnoštvo Mađara, prihvatili njihove običaje i u sprezi s njima oborili se na kršćane, ubijajući ih, izgoneći i porobljavajući, te da su uništili crkve u cijeloj Panoniji koju su u potpunosti opustošili (tota terra depopulata).65 U vezi sa slomom Moravske kneževine i bijega tamošnjeg stanovništva pred mađarskim osvajanjem svjedočanstvo pruža spis Konstantina Porfirogeneta O upravljanju Carstvom, navodeći čak izričito da su se Moravljani razbježali pred napadačima i utočište potražili kod Bugara i Hrvata ili da su se podvrgnuli Mađarima.66 Naznaku priljeva tog novog stanovništva iz Panonske nizine vidi (doduše, komentar se odnosi na caru suvremeno doba, 10. stoljeće). Čak i da je taj podatak vrela moguće ovako protumačiti, avarski identitet u 9. stoljeću više nije ništa značio i preživjeli “Avari” nužno su usvajali identitete skupina iz okruženja. 64 AFCR, a. 884 navode da je u tim ratovima cijela Panonija od rijeke Rabe na istok bila zbrisana, a Reginonova kronika, a. 889 govori o opustjelim krajevima Panonaca i Avara. Jasno, u procjeni stvarnog stanja na umu uvijek valja imati uobičajena pretjerivanja izvora. 65 AFCR, a. 894 (= Kos 1906, 233), Reginonova kronika, a. 894, Herman Kontrakt, a. 900, Pismo nadbiskupa Teotmara (= Kos 1906, 245). 66 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, c. 13, 5-7, c. 38, 57-60, c. 41, 19-25 (naročito je posljednji odlomak indikativan). 230


5. 4. 2011. 14:46:04


možda predstavljaju antropološki nalazi iz nekropole u Bošnjacima kraj Županje, budući da su utvrđene dvije slavenske populacije koje nisu bile u genetskoj vezi.67 Neočekivana pojava izbjeglica iz sjevernopanonskih oblasti i izravni prodori Mađara koji su uslijedili ubrzo potom, dokrajčivši političku organizaciju u Međurječju, zaustavili su na neko vrijeme etnogenetičke procese. Mađari se u prvi mah nisu naseljavali u istočnom dijelu južne Panonije koji se našao pod njihovim izravnim utjecajem. Budući da nema arheoloških nalaza koji bi potvrdili mađarsku nazočnost u Međurječju u najranijem razdoblju njihove vlasti u Panonskoj nizini, sasvim je izgledno da njihovo bitnije doseljavanje pripada kasnijem vremenu.68 Pretpostavlja se prema toponimima mađarskog podrijetla, koji su zabilježeni u pisanim vrelima iz 13. i 14. stoljeća, da je prostor mađarske naseobe sezao od Srijema na istoku do utoka Bosuta u Savu odnosno ušća Vučice u Karašicu na zapadu, dok je u današnjoj Baranji pokrivao prekodravsku okolicu Valpova.69 U proizašloj uzajamnoj interakciji između slavenskog i mađarskog stanovništva, a pod istodobnim utjecajem nekoliko kulturnih krugova, sa zapada karantansko-ketlaškog, s juga starohrvatskog, s jugoistoka bizantskog i s istoka kijevskoruskoga, razvila se tijekom 10. stoljeća, zahvaljujući smirivanju prilika u Karpatskoj kotlini, zasebna materijalna kultura poznata pod nazivom bjelobrdska kultura.70 U savsko-dravsko-dunavskom međurječju njezini su nositelji bile poglavito slavenske i poslavenjene populacije koje su bez obzira na predmnijevanu političku razdijeljenost između hrvatskog i mađarskog područja bile jednako zahvaćene njezinim osnovnim pojavnostima, uz stanovite osobitosti u istočnom, zapadnom i južnom dijelu južnopanonskog prostora. Južna Panonija je ionako bila prostor prožimanja različitih utjecaja i dodira sa susjednim oblastima, područje kulturne i trgovačke razmjene.71 Ipak, određena kulturno-etnička homogenost koja je iz toga proizašla postavila je temelje za obnovu procesa oblikovanja identiteta i odlučno je s uspostavom vlasti Arpadovića pridonijela stvaranju svijesti o jedinstvenom slavenskom etniku koji je izraz dobio i u priznanju zasebnog položaja Slavonije. Istočni dio Međurječja nije bio obuhvaćen tim pojmom, no postoje svjedočanstva o društvenom i povijesnom jedinstvu područja od Zagreba i Varaždina do Vukovara, pa čak i o njegovu barem privremenom političkom objedinjavanju.72 U takvom upravnopolitičkom oblikovanju prostora Arpadovići su bez sumnje vodili računa i o staroj povezanosti zapadnoga i središnjega dijela Međurječja s Hrvatskim Kraljevstvom, priznajući pritom etničko-identitetsku cjelovitost područja između Save, Drave i Dunava. Za antropološku analizu osteološke građe iz nekropole u Bošnjacima usp. Pilarić 1967, 419443. 68 Kovačević – Dimitrijević 1959, 151-153 pripisuju konjanički grob iz Batajnice “poganskim Mađarima”, dok je u jednom ženskom grobu pronađen novac kraljeva Stjepana I. i Petra I. 69 Usp. Kniezsa 1938, 283-286. 70 O obilježjima tzv. bjelobrdskog kulturnog kompleksa u Međurječju usp. Evans 1989, 141146, Tomičić 1989, 1990a, 1990b, 1991a, 1991b, 1992, 1994a, 99-106, 1996, 156-159, 1997c, Demo 1996. U vezi s nalazima bjelobrdske kulture na prostoru južno od Save usp. Miletić 1963, 161-167, 1967, 1979, Žeravica 1986, a u hrvatskom dijelu Baranje Tomičić 1995, 71-98. Također i Demo 1983. Za nositelje bjelobrdske kulture u Transdanubiji (mađarske i slavenske populacije) usp. Vondráková 1996, 409-412. 71 Usp. i Mikecz 2009, 102. 72 Usp. Andrić 2001a, 61-65, 2004, 92-94 67

231


5. 4. 2011. 14:46:04


5. 4. 2011. 14:46:04

IX. poglavlje

Naseljenost i naselja u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća Uljudba rimske antike nerazdruživo je povezana s gradovima. Gradovi su bili temelj na kojima je počivala rimska država i njihovim postupnim zamiranjem uslijed brojnih čimbenika cijelo je njezino zdanje zapalo u krizu. Ovaj je proces bio različite jačine i dogodio se u različito vrijeme u pojedinim dijelovima Carstva.1 No, konačan ishod u osnovi posvuda je bio jednak: antički je grad doživio stuboku preobrazbu koja mu je nerijetko omogućila opstanak, ali pod bitno promijenjenim uvjetima i u uvelike drugačijim okolnostima.2 Takve je mijene prošao i prostor Međurječja, gdje je slabljenje gradskih struktura ušlo u posljednjim desetljećima 4. stoljeća u uznapredovalu fazu. Potpuni slom preostataka antičke urbanizacije zbio se potkraj 6. stoljeća u navali Avara i Slavena. Oporavak je bio dug i mukotrpan, a puninu je obnovljeni gradski život u južnoj Panoniji opet dosegao tek u razvijenom srednjem vijeku zahvaljujući djelovanju vladara iz dinastije Arpadovića.

Potresi kasnoantičkog doba Rimski grad u Panoniji, koji se ionako našao na mukama zbog rigidnosti kasnog rimskog sustava, snašao je 374. godine u provali Kvada i Sarmata dotad najteži udarac.3 Carske su vlasti, pod čiji je nadzor dospjela gradska uprava, iznova spoznale koliko je krhka bila unutrašnja sigurnost pokrajina neposredno izloženih napadima preko limesa. Pred ovom je prijetnjom postalo od presudne važnosti održavati funkciju gradova kao većih obrambenih uporišta, naročito u pograničnim oblastima, koji samim građanima i stanovnicima okolnih krajeva mogu pružiti toliko potrebno utočište, ali i kao glavnih oslonaca državne vlasti u pokrajini. Do ovog su vremena pojedina naselja već u znatnoj mjeri postigla visok stupanj samodostatnosti i samozaštite.4 Najbolji primjer za to su rimska zemljoposjednička i carska imanja (villae) koja su pretvorena u prava utvrđenja.5 Općenito je tijekom 5. i 6. stoljeća u Carstvu na zamahu dobila kastrizacija odnosno utvrđivanje. To je podrazumijevalo opsežnu obnovu i izgradnju Usp. Liebeschuetz 2001, 29-103. Usp. Liebeschuetz 2001, 284-317, 369-399. O opstanku rimskih naselja u Transdanubiji (sjevernoj Panoniji) usp. Christie 1992, 1994. 3 Vidi str. 217-218. 4 Usp. Póczy 1980, 253. 5 Thomas 1964, 389-390, 1980, 312-317. 1 2

233


5. 4. 2011. 14:46:04


utvrda (castra), tvrđava (castella)6 i drugih vojnoobrambenih instalacija, kula (burgi) i stražarnica (speculae), te popravak bedema i podizanje snažnijih zidina oko gradskih naselja, većih (civitates) ili manjih (oppida). Gradovi su tako prestali biti prvenstveno naseobinske aglomeracije i, većinom smanjenog opsega, preobrazili su se u utvrđena središta vojne, građanske i crkvene uprave.7 U ovom dobu prožetom nesigurnošću na cijeni su dobila pribježišta na uzvisinama i na teško pristupačnim mjestima, tzv. zbjegovi (refugia), koje je civilno stanovništvo isprva prolazno koristilo u trenucima neposredne opasnosti, ali se kasnije u njima i trajnije naseljavalo, pri čemu se bedemom i kulama dodatno osnaživala obrana.8 Nakon porazne 374. godine, još je veća pogibelj zadesila južnopanonska naselja u navalama ostrogotsko-alansko-hunske skupine 378.–380. godine. Poznato je iz izvora da je u prodoru u proljeće 380. stradala Mursa, a pretpostavlja se i Cibale.9 Isto se može zaključiti i za mnoga druga gradska i ladanjska naselja koja su se napadačima našla na putu, vjerojatno prvenstveno duž podravskog, ali i posavskog prometnog pravca. Ipak, razaranja nisu bila znatnija jer se život u gradovima i vilama nastavio, premda u bitno smanjenom opsegu.10 Zorno svjedočanstvo o prijetnji koju je ovaj napad predstavljao za ljudske sudbine i imovinu pružaju veće količine u zemlju pohranjena novca, otkrivene na više lokaliteta u Posavini i šire, u Bijeljini, možda u okolici Bosanskog Broda, Lupoglavu kraj Dugog Sela, Sisku i južno od njega, u Gradusi Posavskoj i Sunji, te u Zagrebu, kao i u Donjoj Kupčini sjeveroistočno od Karlovca11 i u Vinkovcima. Ovim nalazima valja pribrojiti i ostavu novca iz Rakovca u Srijemu. Nevolja u koju su zapale rimske upravne strukture u Panoniji od kraja sedamdesetih godina 4. stoljeća ogleda se i u smanjenom dotoku novog novca, osobito nakon 395. godine, zbog čega se smatra kako su još nekoliko desetljeća u uporabi ostali stari kovovi jer se kolanje novca, ma koliko oslabljeno, nastavilo.12 Državne vlasti su krajem 4. i početkom 5. stoljeća ulagale još znatan trud u jačanje unutarnje otpornosti pokrajina, što se nastojalo postići podizanjem obrambene sposobnosti gradova. Tako Castellum je inače umanjenica od riječi castrum. Usp. Claude 1969, 15-41, 162-167 za utvrđenost i areal bizantskoga grada u 6. stoljeću. 8 O glavnim oblicima vojnih i civilnih utvrda te zakloništa u kasnoj antici usp. Ciglenečki 1987a, 111-120. 9 Vidi str. 56. 10 Bojčić 1994, 39 ističe da Mursa nije mogla biti potpuno razorena, a Bulat 1989, 36, GörickeLukić 2000, 9 i Sekelj Ivančan 2001b, 190 govore o životarenju grada. Šimić 1998, 19 ističe da se Mursa od ovog napada više nikad nije oporavila, a o propasti grada piše i Mažuran 1962, 18-19. Slične pretpostavke za Cibale iznose i Virc 1988, 11, Bulat 1994, 35, Iskra-Janošić 1997, 284, 1999a, 63, 2001, 150, 2004, 171, 2005, 39, Dizdar 1999, 65, Sekelj Ivančan 2001b, 196, Andrić 2007, 19. 11 Zavodljiva je pomisao da bi ova ostava bila istovremena s gotskim napadom na Jeronimovo zavičajno mjesto, Stridon, koje se po svemu sudeći nalazilo u zaleđu današnje Rijeke. Napadači bi se u prodoru mogli koristiti odvojkom vicinalne ceste koja bi od okolice Karlovca vodila prema Senju (vidi str. 31 i bilj. 38). 12 O tome usp. Várady 1962, 405, Burger 1966, 148, Soproni 1969, 75-78, Salamon – Barkóczi 1970, 74, Lányi 1972, 136-137, Vágo – Bóna 1976, 136-137, Mócsy 1981, 187, Biró-Sey 1982, 507-509, Pröttel 1982, 362, Fülep 1984, 155, 220-228, Kos 1986, 224, Duncan 1993, 67, Torbágyi 1998, 43-56, Migotti – Perinić 2001, 147, 164. 6 7

234


5. 4. 2011. 14:46:04

Naseljenost i naselja u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća

je vojskovođa Stilihon uputio senatora Flavija Lupa u Drugu Panoniju u svojstvu poreznog stručnjaka sa zadatkom da procijeni porezna zaduženja mjesnih zemljoposjednika i pobrine se da dio novca bude utrošen na obnovu bedema pokrajinskih gradova.13 No, u času kad su hunski kraljevi Bleda i Atila 441. godine donijeli ugrozu sličnu udaru Alatejeve i Safraksove tronarodne skupine, zauzevši Sirmij i preostale prethodno nezaposjednute gradove u Drugoj Panoniji, koji su zacijelo pali bez otpora, Carstvo više ništa nije bilo u stanju učiniti. Višestoljetni naseobinski kontinuitet iz kasne antike u rani srednji vijek arheološki nalazi potvrđuju na nekoliko lokaliteta u Međurječju. U Drugoj Panoniji broj naselja čiji je prostor bio naseljavan ili korišten tijekom duljeg razdoblja veći je nego u Panoniji Saviji. Među gradskim naseljima to se odnosi ponajprije na Basijanu, Cibale, Mursu i Sirmij. Basijana (Donji Petrovci) nastavila je živjeti i poslije krizne 379. i 380. godine, što se ogleda u nalazima brončanog novca Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija i Honorija koji datira iz vremena sve do 395. godine. Iako u numizmatičkom i općenito arheološkom materijalu potom nastupa višestoljetni hijat, isprekidan tek nalazom dvije zlatne naušnice u samim Donjim Petrovcima i u obližnjem Erdeviku,14 kao i otkrićem brončanika Justina II. iz 569./570. godine, moguće je pretpostaviti da se naselje održalo u cijelom kasnoantičkom razdoblju. Na to upućuju literarna vrela. U popisu rimskih civilnih i vojnih službi obje polovice Carstva (Notitia dignitatum utriusque imperii), koji jednim dijelom potječe s početka devedesetih godina 4. stoljeća, a drugim iz prve polovine 5. stoljeća,15 bilježi se premještaj carske radionice tekstila (gynaeceum) iz Basijane u Salonu, možda u prvom desetljeću 5. stoljeća.16 Nakon toga spominje se napad Huna pod Atilinim sinom Dengizikom-Denzikom iz otprilike 466. godine kad je Basijana bila pod ostrogotskom vlašću.17 Napokon, ukaz Justinijana I. iz travnja 535. godine, kojim je dio Druge Panonije sa središtem u Basijani u crkvenom pogledu podvrgnut nadbiskupu Justinijane Prime,18 svjedoči o tome da je grad pripadao Istočnom Carstvu. Posljednji put je Basijana zabilježena kod Anonima Ravenjanina, koji piše, kako se misli, O Flaviju Lupu i njegovoj karijeri usp. Chastagnol 1967, 105-130, PLRE I, 521, Várady 1972, 262-264, Mócsy 1974, 348, Eadie 1982, 29, Eadie – Petrović 1982, 15. Lupovu misiju vrlo vjerojatno valja datirati u 399. godinu kad Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu, 2.206-207 spominje da Panonci opet plaćaju porez. Usp. i Várady 1969, 140-142. 14 Riječ je o kasnoantičkom odnosno ranobizantskom urbanom nakitu koji pripada u 5.–6. stoljeću, a smatra se da je on poslužio kao prauzor za kasnije avarsko-slavenske naušnice iz kasnog 7. i 8. stoljeća (Vinski 1957, 30, Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1962, 76, br. 74-75). 15 Smatra se da je redakcija popisa koja prikazuje upravnu hijerarhiju Istočnog Carstva nastala još za života Teodozija I., dok je dio posvećen Zapadnom Carstvu dopunjavan pod Honorijem, a vrlo vjerojatno i Valentinijanom III. (usp. Kulikowski 2000, 358-361). 16 Not. Dign. Occ. 11: procurator gynaecei Bassianensis Pannoniae Secundae. Usp. Dušanić 1967, 73-74, Wilkes 1969, 419, Milin 2004, 257. Čini se opravdanim premještanje radionice odrediti vremenom Alarikovih navala. Prema Basleru 1972, 13-14, to se zbilo oko 425. godine. 17 Vidi str. 83. Podatak donosi Jordan, Getica 272: Basiana, Pannoniae civitas. Pored toga, u Hijeroklovu Priručniku (Synecdemus) iz sredine 5. stoljeća navodi se da je Basijana dio Istočnog Carstva (usp. Milin 2004, 257), iako je tada zapravo bila pod hunskom vlašću. 18 Justinijan, Novellae 11: Bac[= s]ensis civitas. 13

235


5. 4. 2011. 14:46:05


u prvoj polovini 9. stoljeća,19 a zrcali stanje u prvim desetljećima 6. stoljeća. 20 Pod Justinom II. grad je još igrao određenu ulogu, ali je padom pod avarsko gospodstvo definitivno bio prepušten propasti jer ga oni nisu naselili. Možda je i na avarsku odluku da ne nasele područje Basijane utjecala činjenica što je grad dugo bio istočnorimsko uporište. Čini se da u ovo vrijeme treba smjestiti konačan prekid kontinuiteta između rimskog i srednjovjekovnog naselja. U ranom srednjem vijeku je s prostora nekadašnje Basijane poznat samo nalaz ostave srebrnih abasidskih dirhama. 21 Mnogo sigurnije može se pratiti kasnoantička i ranosrednjovjekovna naseobinska povijest Cibala (Vinkovci). Nalazi brončanog novca Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Magna Maksima i Arkadija, koji potječe iz godine 379. do 401.,22 te Honorijev zlatnik (iskovan poslije 395. godine)23 i brončanik posvjedočuju da je grad preživio pretpostavljeni Alatejev i Safraksov napad. Njima možda valja pribrojiti i dva zlatnika Teodozija II.,24 koji su u južnopanonske krajeve mogli dospjeti poslije 441. godine kad je cijela Druga Panonija pala pod hunsku vlast, zacijelo kao dio danka koji je Istočno Carstvo plaćalo Hunima. Na vinkovačkom području pronađen je i brončanik Justinijana I. iz 539./540. godine.25 Tada je grad priznavao vlast Gepida. Prethodno su njime gospodarili Ostrogoti, na što bi upućivao nalaz Teoderikove četvrtsilikve iskovane u ime cara Justina I. S obzirom na škrtost arheoloških nalaza utemeljeno je pretpostaviti da su od hunskog vremena Cibale bile izložene ubrzanom propadanju. Svojevrstan oporavak doživjele su tijekom druge faze gepidske nazočnosti u Drugoj Panoniji. Tada su, uz Sirmij, bile najveće gepidsko naselje u Međurječju. Posluživši se postojećom arhitekturom, Gepidi su za stanovanje iskoristili manje oštećene građevine koje je bilo lakše na brzinu popraviti, dok su mrtve pokapali među porušene objekte.26 I obnova mjesnih keramičarskih radionica svjedoči o trudu da se u naselju uspostave uhodaniji životni uvjeti.27 Naseobinsku snagu Gepida u Cibalama potkrepljuju brojni nalazi arheološke građe. Antropološka analiza manjeg uzorka kostura također pokazuje da se radilo o stabilnoj i organiziranoj populaciji.28 Usp. Staab 1976, 31, 1998, 104, Tóth 1989, 198. Anonim Ravenjanin, 4.19: (civitas) Bassianae. 21 Dušanić 1967, 75 i Minić 2004, 257 prekid kontinuiteta datiraju sredinom 5. stoljeća. Minić pritom napade Gepida i Avara pogrešno smješta u ovo vrijeme. No, naselje je vjerojatno egzistiralo do druge polovine 6. stoljeća. 22 Brunšmid 1902, 163, Alföldi 1924, 31-32, Mirnik 1996, 172, br. 42, 46, 173, br. 52, 177, br. 95, 179, br. 111, 188, br. 195, 200, br. 303, 201, br. 313, 293, br. 329, 331. 23 Dimitrijević 1979, 190, Iskra-Janošić 2001, 152, Sekelj Ivančan 2001b, 196. Zlatnik je pronađen izvan, a brončanik unutar zidina antičkih Cibala. 24 Brunšmid 1902, 163, Alföldi 1924, 31, Dimitrijević 1979, 190. Vrlo je upitno potječe li novac iz Vinkovaca. 25 Brunšmid 1902, 163, Alföldi 1924, 31, Göricke-Lukić 1994, 1150, br. 11, Mirnik – Šemrov 1998, 151, br. 108. Dimitrijević 1979, 183 spominje još dva solida Justinijana I., od kojih bi jedan sigurno bio pronađen u Vinkovcima. 26 Dizdar 1999, 66, 67, Iskra-Janošić 2001, 152, 2002, 78, 2004, 185, 2006c, 292, Andrić 2007, 20. U nedavnim je zaštitnim radovima otkriveno vjerojatno pet novih gepidskih grobova (Vulić – Krznarić Škrivanko – Rapan Papeša 2007, 71, Rapan Papeša – Vulić 2007, 72-73). 27 Iskra-Janošić 2004, 185. 28 Dizdar 1999, 66. Usp. i Šlaus 2002a, 40-43. O nazočnosti Gepida svjedoči i nalaz dvaju deformiranih lubanja (Párducz 1963, 31, Dimitrijević 1979, 190, Dizdar 1999, 66). 19

20

236


5. 4. 2011. 14:46:05


Slom gepidske vlasti i odlazak Langobarda izručio je Cibale Avarima i Slavenima, ali se oni naseljavaju na njihovom širem prostoru, izvan kasnoantičkoga grada, tijekom 7. stoljeća i 8. stoljeća, dijelom i na lokalitetu Meraja.29 Od veće važnosti su bila naselja u okolici starih Cibala, kod Otoka i Privlake, koja su se razvila u 8. stoljeću. Premda se Cibale spominju u spisu Anonima Ravenjanina,30 tada već odavno u njima nije bilo nikoga tko bi pamtio antički naziv naselja.31 Numizmatički nalazi jasno svjedoče i o životu Murse (Osijek) nakon napada 379. i 380. godine. Riječ je o brončanom novcu Teodozija I., Arkadija, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III. kao i o Arkadijevom zlatniku, a na njih se nadovezuju zlatnik i brončanik Lava I., brončanik Anastazija I. te zlatnik i dva brončanika Justinijana I. Datacijski raspon ovih kovova proteže se od 378. do 455., 457. do 474., 512. do 517. i 527. do 565. godine. Ovime nije iscrpljena numizmatička građa s prostora Murse jer su pronađeni i langobardski zlatnici iz sredine 6. stoljeća, Maurikijev brončanik iz 592./593. godine i Heraklijev zlatnik iz 616./625. godine. Odsustvo hunskih, ostrogotskih i gepidskih nalaza ukazuje na činjenicu da ni Huni ni Ostrogoti ni Gepidi nisu u Mursi uspostavili stalno naselje, a Gepidi po svoj prilici nisu njome niti vladali u drugom razdoblju svoje nazočnosti.32 Hunima, Ostrogotima te Gepidima u prvoj fazi njihove prisutnosti nekadašnji je rimski grad možda služio jedino kao uporište koje je nadziralo prijelaz preko Drave. Ovu vrijednost zadržao je lokalitet i u vrijeme avarsko-slavenske prevlasti. Postupno zamiranje života u Mursi uslijedilo je zacijelo poslije hunskog osvajanja 441. godine, ali nije nužno pretpostaviti da su Huni razrušili grad zbog opasnosti da bi mogao poslužiti kao utvrda koja bi kočila njihovo napredovanje.33 Vjerojatnije je da su zidine Murse tada već odavno bile propale jer ih rimske vlasti više nisu bile u stanju održavati pa grad nije ni bio branjen. U kontekstu kasne antike Mursa se posljednji put spominje kod Anonima Ravenjanina,34 što je po svemu sudeći odraz njezine prometne važnosti, a nikako pokazatelj da je i u doba ostrogotske vlasti u prvoj polovini 6. stoljeća bila funkcionalno gradsko središte. Kada Avari i Slaveni budu u 7. i 8. stoljeću naposljetku naseljavali mursijsko područje, njihove naseobine niknule su izvan granica propaloga rimskoga grada, u njegovoj okolici bliže Dravi.35 Ostaci Murse korišteni su kao izvor građevnog materijala, uključujući i most preko Usp. i Andrić 2007, 24. Anonim Ravenjanin, 4.19: (civitas) Cibalae. 31 Često se u historiografiji kao jedan od posljednjih spomena Cibala u kasnoj antici navodi i podatak iz Sažetka montekasinskih kronika (Epitome Chronicorum Casinensium) da je Justinijan I. tobože darovao sv. Benediktu iz Nursije posjede u Cibalama (prihvaćaju ga primjerice Brunšmid 1902, 131, Dimitrijević 1966, 37 i, sa zadrškom, 49, 1979, 189, Ostojić 1969, 390, Virc 1988, 11, Iskra-Janošić 1997, 284, 1999a, 63, 2001, 151, 2004, 171, 2005, 15, 2006d, 291, Dizdar 1999, 65, Tomičić 1999f, 213, Bušić 2002, 16), ali to je darovanje izmišljotina benediktinca Petra Đakona, knjižničara i arhivara u Monte Cassinu u 12. stoljeću (usp. Andrić 2005b, 1-5, 2007, 21-23; također i Jarak 1998, 779-786). 32 Vidi str. 108, 110, bilj. 219. 33 Usp. Bojčić 1994, 40. Slično i Mažuran 1962, 20. 34 Anonim Ravenjanin, 4.19: (civitas) Mursa Maior. 35 Usp. i Mažuran 1962, 25-26, Bojčić 1994, 41-43, Sekelj Ivančan 2001b, 190. Bojčić smatra upitnim je li se radilo o avarsko-slavenskom naselju ili vojničkom uporištu koje je štitilo prijelaz preko Drave kod Nemetina. 29

30

237


5. 4. 2011. 14:46:05


Drave koji više nije bio uporaban.36 Avari i Slaveni su kao i u slučaju Cibala podigli znatnije naselje u široj okolici Murse, u Bijelom Brdu, a manja naselja vjerojatno u Samatovcima i Sarvašu. Vrijedi istaknuti da se Samatovci nalaze otprilike tri kilometra jugozapadno od Petrijevaca, gdje se smješta rimska putna postaja Mursela.37 Nju spominje Anonim Ravenjanin,38 po čemu bi se dalo zaključiti da je postojala i u ranom 6. stoljeću. Isti je pisac zabilježio više postaja i mjesta na glavnim prometnim pravcima u južnopanonskim pokrajinama, što bi moglo posredno svjedočiti o ustrajnoj brizi ostrogotskih vlasti da se obnovi kopnena rimska komunikacijska infrastruktura.39 Tako se navode Konfluent (Confluentes), Taurin (Taurinum), Idominij (Idominium sc. Idiminium), Basijana (Bassianae), Fosa (Fossae) i Sirmij (Sirmium), najizravnija prometna veza između središta Druge (Sirmijske) Panonije i Singiduna; Drin (Drinum sc. Flumen Drinum), Salda (Saldae), Basant (Bassantae sc. Ad Basantem) i Marsonija (Marsonia), postaje na sjevernom odsječku posavske ceste; Velika Mursa (Mursa Maior sc. Mursa), Mala Mursa (Mursa Minor sc. Mursella), Jobalij (Joballii sc. Jovalia), Bereva (Berevae sc. Berebae), Sorena (Sorenae sc. Serena), Mariman (Marimanus sc. Marinianae), Balenil (Balenilum sc. Bolentium), Sirot (Sirote sc. Serota), Kukona (Cucconae), Lentul (Lentuli sc. Lentoli), Sonista (Sonista sc. Sunista), Botivo (Botivum), Popul (Populi), Akvaviva (Aquaviva sc. Aqua Viva), Remista (Remista sc. Ramista) i Petaviona (Petaviona sc. Poetovio), točke na podravskoj cesti, uz Ligan (Liganum sc. Halicanum) na ogranku Jantarskog puta; Spaneata (Spaneatae sc. Spaneta), Ansilena (Ansilena sc. Cansilena), Cibale (Cibalae) i Certisa (Certisa sc. Certissa), mjesta na dva smjera podravske ceste, dok su Burgena (Burgenae), Lavar (Lavares vjer. Ad Labores) i Kuminij (Cumunion sc. Acumincum) izmješteni u ovom nizu; Serbicij (Serbitium sc. Servitium), sastavnica južne posavske prometnice;40 Akun (Acunum sc. Acumincum), Uz (Usum sc. Cusum), Malata (Malatae sc. Bononia-Malata), Katij (Catium vjer. Cuccium), Kornak (Cornacum), Klantiburg (Clantiburgum vjer. Teutoburgium), Livor (Livori sc. Ad Labores), Donacijana (Donatianae) i Ancijana (Antiana sc. Antianae), lokaliteti na podunavskoj prometnici, s time da Aluzion (Alusio) i Anama (Annama) umetnuti između Kornaka i Klantiburga/Teutoburgija nisu poznati iz drugih vrela; Sika (Sicce sc. Siscia), Gra Usp. Bulat 1989, 36. Obično se misli da se most srušio još u hunsko doba (Bojčić 1994, 42), no čini se uputnijim zaključiti kako su i Huni i Ostrogoti bili zainteresirani za njegovo održavanje pa je most zacijelo postao neupotrebljiv tek s konačnim slomom ostrogotske vlasti. Kako se zasada čini na temelju dostupne arheološke građe, Gepidi nisu u drugoj fazi svoje nazočnosti imali područje Murse pod svojim nadzorom. 37 Vidi str. 37, bilj. 82. 38 Anonim Ravenjanin, 4.19: (civitas) Mursa minor. 39 Kasiodorova poslanica (Variae, 1.29.1-2 = Kos 1902, 4) jasno izražava svijest ostrogotskog kralja Teoderika Amalca o potrebi održavanja prometnica i sustava rimskih postaja, budući da je nesmetano djelovanje javne pošte od najpreče državne važnosti. Usp. i Pirkovič 1968, 69. 40 U odlomku u kojem se navodi Serbicij/Servicij spominju se zapravo mjesta u Dalmaciji, ali se u popisu i njih podvodi pod panonske gradove (usp. Tóth 1989, 201, Čače 1995, 81-90). Možda se to može objasniti činjenicom što je Panonija Savija bila pod ostrogotskom upravom združena s Dalmacijom. 36

238


5. 4. 2011. 14:46:05


nica (Fines sc. Ad Fines), Romula (Romula) i Nomiud (Nomiudum sc. Neviodunum), dio ceste od Emone do Siscije u Panoniji Saviji.41 Posljednji grad u Drugoj Panoniji koji se može podičiti kontinuitetom naseljavanja u 5. i 6. stoljeću jest Sirmij (Srijemska Mitrovica). Za razliku od Murse i Cibala koji su pali plijenom Alatejeva i Safraksova pljačkaškog pohoda, Sirmij se jamačno održao budući da je njegov bedem bio obnovljen nedavno, 374. godine.42 Doduše, kriza 379.–380. godine pogodila je i Sirmij, što se zaključuje po nalazima dvije ostave novca, jedne iz hipodroma, a druge s prostora javne kupelji.43 U grad je u ljeto 378. godine stigao i Gracijan preko Bononije,44 u njemu je boravio u siječnju i veljači 379. nakon što je Teodozija I. proglasio carem,45 u rujnu 380. povodom sklapanja federatskog ugovora s Ostrogotima, Alanima i Hunima,46 te u kolovozu 381. prije sazivanja koncila u Akvileji početkom rujna.47 Bogata numizmatička građa otkriva funkcioniranje grada. Pronađeni su brončani novci careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I. i Arkadija iskovani između 379. i 395. godine. Nalazi novca iz prve polovine 5. stoljeća su rjeđi. Riječ je o brončanicima Honorija, Arkadija, Ivana, Teodozija II. i Valentinijana III. Možda je Sirmij 401. godine pretrpio žestok udar Alarikovih Vizigota ako je suditi po arheološkim ostacima koji upućuju na opsežnija razaranja. Katastrofa je snašla središnji dio grada, gdje su arheološka istraživanja na svjetlo dana iznijela debeo sloj gareži i građevnog otpada.48 O Alarikovom prodoru do Italije preko Sirmija svjedoči Jordan u Gotskoj povijesti, a moguće je da su tom prigodom Vizigoti grad i osvojili, iako pisana vrela o tome ništa ne znaju.49 Osim strateške važnosti grada i Anonim Ravenjanin, 4.19-20. Vrijedi istaknuti da pisac sva mjesta označuje pojmom grada (civitas), iako ona to nisu mogla biti u klasičnom smislu riječi. 42 Vidi str. 218, bilj. 3. Demandt 2007, 156, bilj. 9 misli da je Sirmij bio tada razoren, pri čemu se poziva na Popović 1982, 550. No, on govori o teškom stradanju grada potkraj 4. i početkom 5. stoljeća. 43 Usp. Popović 1977, 121, bilj. 31. 44 Amijan Marcelin, 31.11.6. Usp. i Eadie – Petrović 1982, 14. 45 Izvadak o cezarima, 48.1, Marcelin, a. 379.1, Jordan, Romana 315, Teodozijev zakonik, 6.30.1. U Sirmiju bi u prosincu 379. u ime Gracijana, Valentinijana II i Teodozija I bila izdan još jedan carski ukaz (Teodozijev zakonik, 6.30.4.1). 46 Vidi str. 57. Carev boravak u Sirmiju zasvjedočen je zakonom donesenim 8. rujna 380. (Teodozijev zakonik, 7.22.11.1). Obično se misli da je tada u Sirmiju boravio i Teodozije I. (usp. Seeck 1913, 487, 1919, 254-255, Schmidt 1934, 260, Bratož 2003a, 480, Demandt 2007, 156), ali to ne mora nužno biti tako jer su se zakoni objavljivali u ime svih zakonitih vladajućih careva (da nije bilo sastanka između Gracijana i Teodozija I u rujnu 380. smatra i Heather 1994, 153154). Teodozije je sredinom kolovoza bio još u Hadrijanopolu (Teodozijev zakonik, 15.1.21), a mjesec dana kasnije u Tesaloniki (Teodozijev zakonik, 10.10.14), što bi nelogičnim činilo njegovo kretanje do Sirmija, pogotovo s obzirom na rasplamsalu krizu zbog novih gotskih napada. Filostorgije, 9.19 griješi u tvrdnji da je Teodozije I. Gote pobijedio kod Sirmija nakon čega bi u trijumfu ušao u Konstantinopol budući da su napadači djelovali u Makedoniji i Tesaliji (usp. Wolfram 1990, 139). 47 O tome svjedoči Povijest akvilejskog koncila 10: imperator cum esset praesens Sirmio. 48 Usp. Popović 1982, 550. Postoji i mogućnost da su oštećenja bila posljedica prirodne nepogode poput požara (usp. Amijan Marcelin, 30.5.16). 49 Jordan, Getica 147. Usp. Popović 1987, 121. 41

239


5. 4. 2011. 14:46:06


smještaja na prometnoj osi, Vizigote je na ovaj predmnijevani udar mogla potaknuti i činjenica što se ondje nalazila i državna radionica štitova, sedala i oružja.50 Od 441. godine Sirmij je nedvojbeno u hunskoj vlasti. Može se pretpostaviti da nije pretrpio znatniju štetu u hunskom napadu, ali je nesumnjivo bio opljačkan, a njegove zidine dodatno oštećene budući da je pao nakon opsade.51 I bijeg gradskog biskupa upućuje na formalni prekid u životu gradske zajednice jer je prema kanonskom pravu prvosvećenicima bilo zabranjeno svojevoljno napuštati sijela odnosno prepuštati vjerničke općine njihovoj sudbini.52 U 5. i 6. stoljeću život se usredotočio u južnim dijelovima grada, bliže Savi, a nekadašnja su carska zdanja izgubila prvotnu namjenu.53 Od druge polovine 5. do prve polovine 6. stoljeća u Sirmiju su se kao gospodari izmjenjivali Ostrogoti i Gepidi, o čijoj nazočnosti svjedoče i pisana vrela i arheološki nalazi. Koliko se može prosuditi, Gepidi su se zadržavali i u okolici grada, u današnjem Kuzminu. Sirmij je osobitu važnost imao za Gepide budući da ga je gepidski kralj odabrao za svoju prijestolnicu.54 U Sirmiju je živio i gepidski prijestolonasljednik te stolovao arijanski biskup. Ovdje je izniklo i gepidsko naselje sastavljeno od drvenih koliba. Nastambe su bile razmjerno blizu jedna drugoj i dijelom ukopane u tlo odnosno u ostatke, žbuku ili podne mozaike napuštenih rimskih zgrada, a pokraj njih su utvrđena i sporadična ukopavanja.55 Čini se da su Gepidi vodili brigu o održavanju bedema, koji je obuhvaćao bitno manji gradski prostor, budući da Avari nisu uspjeli zaposjesti Sirmij nakon što su 567. godine u njega ušli Istočni Rimljani. Bedem je obnovljen i pod istočnorimskom upravom, vjerojatno 575. godine po nalogu cezara Tiberija.56 Na tješnje veze između Carstva i Sirmija u ovo vrijeme upućuju i bogatiji numizmatički nalazi. No, kad su Avari 580. godine okružili Sirmij sa svih strana, gradu više nije bilo spasa. Zavojevači su ga 582. godine napokon zaposjeli, a završni udarac snašao ga je već iduće godine, u velikom požaru koji je poharao ostatke naselja.57 Zacijelo je velika većina preostalih stanovnika grada odlučila Sirmij napustiti još 582. godine prema odredbama sporazuma o Not. Dign. Occ. 9: Fabricae infrascriptae, in Illyrico: Sirmensis scutorum, scordiscorum et armorum. Prisk, fr. 11.2, 332-333 govori o opsadi i pokoravanju grada, a u Justinijanovom ukazu iz travnja 535. (Novellae 11.1) stoji da su opustošena mjesta u Iliričkoj prefekturi, što se jamačno odnosi i na Sirmij. Usp. i Gračanin 2005a, 33, 2006b, 61. Ferjančić 1969, 40 i Andrić 2002, 132 govore o lakom osvajanju grada, a Mirković 1971, 48, 2004, 151, Milošević – Prica 1978, 11, Maksimović 1980, 21 i Jeremić 2006, 146 smatraju da su grad snašla veća oštećenja. No, arheološka istraživanja to ne potkrepljuju. 52 Usp. Lotter 2003, 170-171. 53 Popović 1977, 119, 1982, 554, Bavant 1984, 263. Također i Popović 1971, 145-146 i bilj. 61. 54 O tome usp. Sevin 1955, 91-92, Mirković 1971, 51, Bóna 1976, 72, Demo 1984, 464. Vrela izričito svjedoče o Sirmiju kao sjedištu gepidskog kralja. 55 Jeremić 2006, 145. O uvjetima života u Sirmiju u 6. stoljeću usp. i Perović-Pešikan 1967, 157-160. Za arheološko evidentiranje gepidskog sloja u Sirmiju iz 5./6. stoljeća usp. PopovićOchsenschlager 1969, 189. 56 Vidi str. 123. Usp. Popović – Ochsenschlager 1969, 188. Prisutne su naznake ograničene graditeljske djelatnosti (Popović 1982, 552). 57 O požaru svjedoči Ivan Efeški, 6.33. Prema kroničaru, Avari su pobjegli ne mogavši ugasiti vatru koja se razbuktala. Pritom nisu spasili ni svoju imovinu, a napušteni grad je bio spaljen i potpuno uništen. 50 51

240


5. 4. 2011. 14:46:06


predaji,58 a među njima se nalazio i sirmijski biskup Sebastijan, čiji je odlazak označio i konačan kraj tamošnje kršćanske općine.59 Unatoč svemu, život se na prostoru starog Sirmija nastavio, ali trajnije naselje nije bilo uspostavljeno.60 Ograničen iako ne i potpuno iščeznuo naseobinski kontinuitet ogleda se u avarskodobnim nalazima iz 7. i 8. stoljeća, među kojima je i primjerak brončanika cara Heraklija I. iz 632./641. godine, koji je mogao onamo dospjeti trgovinom. Nalazi iz Divoša, Manđelosa i Stejanovaca ukazuju na zadržavanje u blizini nekadašnjeg Sirmija u 7. stoljeću. Funkcionalan kontinuitet u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku zadržale su i poneke utvrde u Drugoj Panoniji. U Burgeni (Novi Banovci) otkrivena je veća količina brončanog novca careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija, Honorija, pa čak i Eugenija, iskovanog u vremenu od 379. do 395. godine, što svjedoči o tome da je utvrda preživjela krizno razdoblje potkraj sedamdesetih godina 4. stoljeća. U prvu polovinu 5. stoljeća pripadaju brončanici Honorija, Teodozija II. i Marcijana. Burgena se pod hunskom vlašću našla vjerojatno 433. godine, a u njoj su se Huni ili možda Ostrogoti kao pripadnici njima podložnih naroda i smjestili. Nakon sloma hunske veledržave tu su se utaborili i Valamirovi Ostrogoti, a primjerak novca cara Marcijana je po svoj prilici pripadao iznosu koji je Istočno Rimsko Carstvo doznačavalo Ostrogotima na ime savezničkog ugovora. I drugi nalazi pokazuju da je Burgena odnosno njezina neposredna okolica naseljavana u doba ostrogotske prevlasti. Ostrogote su naslijedili Gepidi, a od 504. godine prostor Burgene je ponovno u ostrogotskom posjedu. Ovom vremenu pripada i brončanik Anastazija I., a ostrogotsku nazočnost potkrepljuju još neka arheološka otkrića. Brončanici Justinijana I. (527.–565.) potječu iz doba obnovljene gepidske vlasti, o čemu svjedočanstvo pružaju i drugi arheološki nalazi gepidske provenijencije ili u gepidskoj uporabi. Moguće je da je poslije gepidskog sloma 567. godine Burgena ponovno dospjela u istočnorimske ruke jer je ondje pronađen novac Justina II. Carska bi vlast mogla nakon sklapanja mira s Avarima 574. godine pokušati i osposobiti obrambenu funkciju utvrde koja možda nisu bili zanemarili ni Gepidi niti Ostrogoti. No, do početka osamdesetih godina 6. stoljeća Avari su zavladali Burgenom, sami se smjestivši na tom području kao što pokazuju nalazi datirani u 7. i 8. stoljeće. Prostor Kornaka (Sotin) također pokazuje dulji kontinuitet, iako s prekidima. Ondje je otkriven brončani novac Valentinijana II., Teodozija I. i Arkadija iz 379. do 393. godine, koji upućuje na to da dio naselja nije propao u napadima Alatejeve i Safraksove tronarodne skupine.61 No, već početkom devedesetih godina 4. stoljeća život je bio potpuno zamro, po svemu sudeći povlačenjem ostataka rimskih postrojba iz kornačke utvrde.62 Povoljan su smještaj nekadašnjeg Kornaka prepoznali Ostrogoti u drugoj polovini 5. stoljeća, a možda je mjesto osposobljeno kao putna postaja pod vladavinom Teoderika Amalca, budući da ga spominje Anonim Ravenjanin. Osim Obično se smatra da su Sirmij napustili svi njegovi žitelji (usp. Jeremić 2006, 147). No, dio stanovništva mogao je ostati (usp. Popović 1971a, 147), baš kao i poslije hunskog osvajanja grada. 59 O Sebastijanu usp. Popović 1975, 91-110. 60 Jeremić 2006, 147. 61 Ilkić 2003, 128 je utvrdio nastavak naseobinskog života na lokalitetu Popino brdo. 62 Alföldi 1926, 77, Ilkić 2003, 128. 58

241


5. 4. 2011. 14:46:06


toga, na području Kornaka pronađen je i brončani novac Justinijana I, što bi moglo upućivati na ograničenu egzistenciju naselja i u doba Gepida. No, nakon toga nastupa hijat sve do 7. i 8. stoljeća kada je arheološki potvrđena prisutnost avarskih i slavenskih populacija. Slična je sudbina i Akuminka (Stari Slankamen), gdje su otkrivena dva primjerka Arkadijeva brončanog novca iz 383./386. i 392./395. godine. Ovo bi značilo da je utvrda tada još bila u funkciji, ali da je zatim napuštena, a odredi premješteni, vjerojatno istovremeno kad i kornački.63 Po svemu sudeći tek je Teoderik Amalac posvetio pozornost Akuminku zbog njegove prometne važnosti, no u to vrijeme točan je naziv lokaliteta već pao u zaborav jer ga Anonim Ravenjanin bilježi kao Akun i Kuminij. Moguće je prepostaviti da su ograničenu obnovu nekadašnjeg Akuminka za uspostavu vlastitog uporišta iskoristili Gepidi, s obzirom na nalaze istočnorimskog novca iz doba gepidske vlasti u Drugoj Panoniji. Poslije njih u okolici propale utvrde, kod Krčedina, smjestili su se početkom 7. stoljeća Avari, a u 8. stoljeću ustoličili su se i na prostoru samog Akuminka, uz slavensko stanovništvo u obližnjem Novom Slankamenu. Pored Burgene, dulji kontinuitet zadržao je i Taurun (Zemun). Može se zaključiti da je stradao u napadima ostrogotsko-hunsko-alanskih zavojevača, jer poslije ovog vremena nema konkretnih arheoloških nalaza koji bi potvrđivali rimsku prisutnost, ali bi u njemu još u ranom 5. stoljeću trebale biti stacionirane rimske postrojbe.64 O nazočnosti Huna ili njihovih istočnogermanskih podložnika svjedočio bi nalaz koji se datira u prvu polovinu 5. stoljeća. Huni su Taurun osvojili vjerojatno 441. godine. Poslije njih nalazio se u idućih više od stotinu godina pod izmjenjivom vlasti Ostrogota i Gepida, što potvrđuje arheološka ostavština. Teoderik Amalac bi obnovio prometnu funkciju Tauruna budući da mjesto spominje Anonim Ravenjanin, iako pod ponešto drugačijim imenom, Taurin. Čini se da je onda nakratko dospio u istočnorimske ruke, što bi se dalo pretpostaviti prema nalazu zlatnika Justina II., ali su ga do početka osamdesetih godina 6. stoljeća zauzeli Avari. U 7. i 8. stoljeću su se Avari, a uz njih i slavenske populacije smjestili na prostoru nekadašnjeg rimskog Tauruna i u njegovoj okolici, u Batajnici, gdje bi postojalo križište rimskih putova65 i gdje su pronađeni materijalni ostaci gepidske provenijencije iz sredine 6. stoljeća, potom u Boljevcima, te u Zemun Polju, na mjestu kojeg se u rimskom carskom dobu nalazilo veće naselje.66 Teutoburgij (Dalj) proživio je gotovo isti razvojni put u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju kao i Taurun. Honorijev zlatnik iz 402./406. godine pokazuje da je utvrda bila u funkciji početkom 5. stoljeća.67 No, kako je stoljeće odmicalo, Teutoburgij je izložen propadanju. Oživljavanje se dogodilo pod ostrogotskom vlašću u ranom 6. stoljeću, o čemu svjedoče arheološki nalazi, a i spomen kod Anonima Ravenjanina pod iskvarenim nazivom Klantiburg. Ovo upućuje na to da su ostaci mjesnog stanovništva zaboravili točno ime stare rimske utvrde. Ostrogotski trud iskoristili su 65 66 67 63

64

Alföldi 1926, 74-77. Not. Dign. Occ. 32. Usp. i Kalić 1971b, 29. Vidi str. 39, bilj. 96. Vidi str. 39, bilj. 99. Za rimske postrojbe smještene u utvrdi usp. Not. Dign. Occ. 32. 242


5. 4. 2011. 14:46:06


Gepidi koji su se sudeći po arheološkim ostacima na ovaj prostor vratili u drugoj polovini tridesetih godina 6. stoljeća. Područje nestalog Teutoburgija naseljavale su u 7. i 8. stoljeću avarske i slavenske skupine. Ipak, većina utvrda uz dunavski limes u Drugoj Panoniji ne pokazuju kontinuirano trajanje. U Bononiji-Malati (Banoštor) pronađen je brončan novac careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Magna Maksima, Arkadija i Honorija, koji je u optjecaj pušten između 379. i 395. godine, po čemu se zaključuje da je utvrda preživjela udar združenih Ostrogota, Alana i Huna. Početkom 5. stoljeća ondje se nalazila rimska postrojba,68 no nakon toga nema pokazatelja da je Bononija nastavila živjeti kao naselje. Možda su joj presudili Alarikovi Vizigoti.69 Njezin prostor nisu naselili ni Huni ni Ostrogoti ni Gepidi. Da je u ranom 6. stoljeća osposobljena kao putna postaja, moglo bi se naslutiti prema njezinom spomenu kod Anonima Ravenjanina, ali je sumnjivo što je kozmograf uporabio za nju tada uistinu antikvaran naziv Malata. Naposljetku, tek su se u 8. stoljeću na tom području smjestili Avari i njihovi podložnici.70 Još izrazitiji prekid kontinuiteta karakterističan je za neimenovanu utvrdu na brdu Stručici kod Rakovca. Ondje je otkrivena velika ostava brončanog novca, od čega znatan dio otpada na kovove careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija, Magna Maksima, Arkadija, Honorija i Teodozija II., dok jedan primjerak pripada Ivanu, a dva Valentinijanu III.71 Može se pretpostaviti da su utvrdu konačno porušili Huni, a u drugoj polovini 5. stoljeća njezine su ostatke kratkotrajno zaposjeli Ostrogoti, čija je materijalna ostavština ondje pronađena. Kako se čini, Kukcij (Ilok) je početkom 5. stoljeća također bio funkcionalna utvrda u kojoj su se nalazile dvije rimske postrojbe,72 ali je zatim napušten. Na tom prostoru zadržavali su se u drugoj polovini 5. stoljeća Ostrogoti i Gepidi, s time da su u nedalekom Neštinu utvrđeni sporadični, vjerojatno hunski i gepidski nalazi, a valja predmnijevati i da je u ranom 6. stoljeću Kukcij služio kao putna postaja s obzirom na njegov spomen kod Anonima Ravenjanina. Po svemu sudeći, tijekom ostatka 6. stoljeća kukcijsko područje nije naseljeno, dok bi u 7. i 8. stoljeću ondje i u obližnjoj Bapskoj živjeli Avari i Slaveni. U Ritiju (Surduk) pronađena su dva brončanika Valentinijana II. iskovana između 379. i 388. godine, a vjerojatno još u ranom 5. stoljeću ondje je stacioniran konjanički odred.73 Sljedeći nalazi pripadaju tek prvoj polovini 6. stoljeća, što možda ukazuje na kratkotrajno ponovno korištenje ovoga prostora.74 Poslije nastupa hijat sve do kasnog 8. stoljeća otkada potječe primjer avarske arheološke ostavštine. Not. Dign. Occ. 32. Eadie 1982, 31. 70 Avarskodobni nalazi otkriveni su u selu Čereviću kraj Banoštora, gdje se nekoć nalazio rimski logor (usp. Klemenc 1961, 21). 71 O utvrdi na brdu Stručici usp. Klemenc 1961, 21. Na prostoru Čortanovaca nedaleko od Inđije, uz sam Dunav, postojala je također danas imenom nepoznata utvrda (Manojlović 1962, 123-125, Soproni 1985, 83). 72 Not. Dign. Occ. 32. Propast kukcijske utvrde općenito se određuje dobom seobe naroda (usp. Batorović 1987, 166, 1994, 12). U Iloku je pronađen novac careva iz 4. stoljeća do Gracijana (Bulat 1977, 78). 73 Not. Dign. Occ. 32. 74 Riječ je o dva istočnorimska brončanika Justina I. iz 522./527. i Justinijana I. iz 541./542. 68 69

243


5. 4. 2011. 14:46:06


Isprekidan kontinuitet utvrđen je i na drugim lokalitetima. Tako je kod Hrtkovaca postojalo u ranom carskom dobu naselje (zaselak ili ladanjska vila) koje se uz određene prekide održalo sve do posljednje četvrtine 4. stoljeća s obzirom na nalaz brončanika careva Valenta i Gracijana datiranih između 364. i 375. godine.75 Potom je potpuno nestalo, a u drugoj polovini 5. stoljeća ondje se još kratko smještaju Ostrogoti.76 Certis(ij)a (Štrbinci kod Đakova) je do kraja 4. stoljeća funkcionalno rimsko naselje, što potvrđuje i pronađeni brončani novac Valentinijana I., Valenta i Gracijana te zlatnik cara Honorija iz 384./395. godine.77 U ovo valja ubrojiti i nalaz Arkadijeva zlatnika iskovana 388./393. godine i otkrivena u Satnici Đakovačkoj kod Đakova. Međutim, nakon toga više nema arheološke potvrde o nastavku života na ovom prostoru sve do ranog 6. stoljeća otkada potječe četvrtsilikva kralja Teoderika Amalca.78 U to bi se uklapao i spomen Certis(ije)e kod Anonima Ravenjanina, što navodi na zaključak da je u to doba mjesto barem nakratko obnovljeno kao cestovno čvorište.79 Postaja Kansilena (Orolik) bila je u funkciji veći dio 4. stoljeća, o čemu svjedoči i nalaz novca Valentinijana I. i Valenta, no potom se život na ovom lokalitetu ugasio. Navodi se još kao Ansilena kod Anonima Ravenjanina, a pronađen je i bakrenik Justina II. iz 581./582. godine, što bi moglo ukazivati na prolazno avarsko zanimanje za staru rimsku postaju. Na temelju bilježenja Marinijane (Donji Miholjac) kao Marimana kod anonimnog ravenskog kozmografa i nalaza Atalarikove četvrtsilikve može se zaključiti da je i ova postaja bila u funkciji u prvoj polovini 6. stoljeća. Primjer isprekidanog kontinuiteta pruža i zaselak arheološki evidentiran u Dumbovu kod Beočina, koji se možda nazivao Josista.80 U prvoj je fazi trajao od 1. do druge polovine 2. stoljeća, a nanovo je oživio u 4. stoljeću, sada kao utvrđena točka s promatračnicom na obližnjem brijegu, odakle se mogla promatrati obala Dunava i štititi ulaz u dolinu, gdje se zaselak smjestio. Čini se da je naselje pretrpjelo teška razaranja u zadnjoj četvrtini 4. stoljeća, ali je preživjelo, a na razrušenim i mjestimično izravnatim zidovima ladanjske vile podignuti su drveni objekti koji se mogu datirati u svršetak 4. i rano 5. stoljeće.81 Međutim, obnova je bilo kratkog vijeka jer zasada nema dokaza da je zaselak nastavio postojati u 5. stoljeću. Vjerojatno je uskoro bio napušten pod pritiskom nesigurnih prilika. U središnjim dijelovima Druge Panonije vidljiv je gdjegdje i izrazitiji naseobinski pomak odnosno nicanje novih naselja, Dautova-Ruševljan 1976, 177-179, 1979, 109-112, 1980, 80, br. 120-123, 1981, 146, 1982, 110114, 1985, 145. 76 Na to upućuje nalazi pripisani ostrogotskoj materijalnoj kulturi. 77 Migotti 1998, 98, Migotti – Perinić 2001, 163, 164 dataciju trajanja naselja načelno pomiču do početka 5. stoljeća, međutim za to nema sigurnih arheoloških pokazatelja. 78 Nastavak života u kontinuitetu do 6. stoljeća pretpostavlja Migotti 1998, 115. Navodni nalaz zlatnika Priska Atala iz 416. godine u okolici Đakova, koji spominje Dekker 1960, 31-32, krajnje je sumnjiv. Prisk Atal je dvokratno bio protucar Honoriju, prvi put u Italiji 409.–410., a drugi put u južnoj Galiji 414.–415. godine (usp. PLRE II, 181). Već je i sama datacija zlatnika u 416. godinu nemoguća jer Atal tada više nije vladao, a teško je vjerovati da bi novac stigao u južnu Panoniju tijekom njegova carevanja. Inače, većina Atalova novca je iskovana u vrijeme njegove prve vladavine (usp. Sear 1995, 360). 79 Vidi str. 33. 80 Jankulov 1952, 16, Brukner 1977, 127. 81 Brukner 1977, 125, 128-129, 131-132. 75

244


5. 4. 2011. 14:46:06


naseobinskih točaka i uporišta pod utjecajem doseljenih germanskih skupina. To se može pretpostaviti za lokalitete u Belegišu i kod Vukovara, a možda i u Golubincima i Srijemskim Karlovcima. Naime, u Belegišu i Srijemskim Karlovcima otkriveni su nalazi gepidske provenijencije, dok je u okolici Vukovara i u Golubincima pronađen novac ostrogotskih kraljeva. U prekodravskom dijelu Druge Panonije određen kontinuitet pokazuju utvrde Kod Militara i Kod Nove. Kod Militara (Batina Skela-Batina) bio je posjednut tijekom 4. stoljeća, na što ukazuje arheološki materijal,82 a vjerojatno je i u ranom 5. stoljeću bio uporište rimske postrojbe.83 U to je vrijeme posada utvrde bila obogaćene pridošlicama iz ostrogotsko-alansko-hunske skupine. Moguće je da je poslije više od jednog stoljeća praznine područje nekadašnje utvrde ponovno bilo korišteno, ako je suditi po nalazu brončanika Justinijana I. iz 527./538. godine. Nakon toga opet nastupa hijat do kasnog 6. i ranog 7. stoljeća i nazočnosti Avara, koji se zadržavaju ovdje i u neposrednoj okolici, u Dražu, također i u 8. stoljeću, zajedno sa slavenskim populacijama. I Kod Nove (Zmajevac) bio je u funkciji u 4. stoljeću, što potvrđuju predmetni ostaci.84 Početkom 5. stoljeća utvrda je bila sjedište rimske postrojbe na limesu,85 kao i pojedinih pripadnika ostrogotsko-alansko-hunskih federata.86 U ovom su kraju od 433. godine zasjeli Huni ili njima podložni Ostrogoti, o čemu, uz par zlatnih okova s korica spata polikromnog stila, svjedoči i nalaz zlatnika Teodozija II. iz 441./450. godine, a u 7. i 8. stoljeću tu žive Avari i Slaveni. Osim toga, kod Kneževih Vinograda evidentirano je naselje, čija bi se mlađa arhitektonska faza prema pokretnim nalazima uvjetno mogla datirati u kasno 4. odnosno rano 5. stoljeće.87 Zbog nemirnih onodobnih prilika mjesto je zamrlo sve do vremena Avara i Slavena koji ga naseljavaju u 7. i 8. stoljeću, zajedno s prostorom sjevernije položene Kotline. Na području Belog Manastira i susjednog Popovca, gdje se jamačno nalazila rimska putna postaja Ancijana, egzistirala su u 4. stoljeću rimska naselja,88 ali su propala vjerojatno u potresima s kraja stoljeća. Belomanastirski kraj nakratko su zaposjeli Ostrogoti u drugoj polovini 5. stoljeća, dok je prometna funkcija Ancijane mogla biti obnovljena za vladavine Teoderika Amalca jer lokalitet spominje Anonim Ravenjanin. Napokon, ako je suditi po uobičajenom tumačenju arheoloških nalaza, polovinom 6. stoljeća u okolici Popovca zadržavaju se Langobardi, a u 8. stoljeću to su područje naselili Avari. U južnosavskom dijelu Druge Panonije slika je bitno drugačija budući da su svjedočanstva o kontinuitetu iz kasne antike u rani srednji vijek mnogo rjeđa. U okolici Bijeljine bilo je u rimsko vrijeme nekoliko ladanjskih vila,89 a povoljne naseobinske uvjete prepoznali su i, kako se obično zaključuje, slavenski pridošlice s obzirom na to da je u Batkovićima utvrđeno trajanje zemuničkog naselja od 7. do 9. stoljeća, dok 84 85 86 87 88 89 82 83

Bulat 1969, 40, Soproni 1985, 83, Minichreiter 1987, 89, 1989, 182. Not. Dign. Occ. 32. Bulat 1977, 83, Soproni 1985, 83, Minichreiter 1987, 90. Not. Dign. Occ. 32. Vidi str. 58. Minichreiter 1989, 182 Bulat 1969, 45, Minichreiter 1989, 182-183. Thomas 1964, 353 245


5. 4. 2011. 14:46:07


se slično može prepostaviti i za Dvorove. Ovo, dakako, ne isključuje mogućnost da je na ovim lokalitetima obitavalo i poslavenjeno stanovništvo preživjelo iz prethodnog razdoblja. U Bosanskoj Rači otkriveni su rimskodobni nalazi i građa koja se pripisuje Slavenima, što govori u prilog tomu da je prostor bio naseljavan u antičko i ranosrednjovjekovno doba. Čini se da je od druge polovine 7. stoljeća tu postojalo naselje koje se obično označava kao ranoslavensko.90 Pored ušća Usore u Bosnu, na strmom brežuljku Crikvenica kod Doboja stajala je u rimsko vrijeme utvrda koja po svemu sudeći nije preživjela razdoblje seobe naroda. Lokalitet je ponovno bio naseljen od 9. stoljeća jer su neposredno uz utvrdu evidentirani ostaci groblja.91 U Žabljaku kod Doboja utvrđeno je rimsko naselje (zaselak) koje je trajalo do kasnog 4. stoljeća, a prema nalazima keramike pretpostavlja se da se život nastavio u 5. i u 6. stoljeću. Nakon toga prestaje, a slavenske skupine bi se, prema uvriježenom tumačenju arheološkog materijala, tu smjestile u drugoj polovini 7. stoljeća. Ranosrednjovjekovna bi naseobina postojala do 9. stoljeća.92 Siscija (Sisak) je jedino naselje u Panoniji Saviji koje pokazuje dugotrajni slijed naseljavanja između kasne antike i ranosrednjovjekovlja. Napadi ostrogotsko-alansko-hunske skupine također su unijeli nemir u grad i njegovu okolicu,93 ali nisu izravnije naštetili Sisciji koja nije pala pod njihovim naletom. Numizmatička građa posvjedočuje neprekinut život romaniziranog naselja do druge polovine 6. stoljeća. Pronađena je veća količina brončanog novca Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija i Honorija iz 379./395. godine, brončanici Arkadija, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III. iz 395./455. godine, zlatnici Valentinijana II., Honorija, Arkadija, Teodozija II. i Antemija iz 379./472. godine kao i zlatnik Anastazija I. iz 492./518. godine te brončanik i zlatnik Justinijana I. iz 527./565. godine. Ovome se pridružuje daljnja arheološka ostavština pripisiva romaniziranom stanovništvu iz 4., 5. i 6. stoljeća.94 Siscija je ostala povezana s Carstvom i u vrijeme hunske vlasti u najvećem dijelu Panonije. Niti dolazak Ostrogota nije potpuno prekinuo ove veze, iako je i siscijsko područje po svoj prilici bili prolazno zahvaćeno ostrogotskim prodorom u prvom razdoblju njihove nazočnosti.95 Ne bi bilo pretjerano pretpostaviti da je Majorijan 458. godine novačio vojnike i među Panoncima u Saviji, dakle možda upravo u Sisciji, a i nalaz zlatnika cara Antemija (467.–472.), koji se na zapadno prijestolje bio uspeo voljom i podrškom istočnorimskog cara Lava I., čini se da ukazuje na intenzivnije dodire s Italijom. U okolici Siscije u kasnim sedamdesetim Usp. Čremošnik 1950, 383, 1969, 230, 1970a, 100, Sekelj Ivančan – Tkalčec 2006, 177. Osim velike urne iz druge polovine 7. stoljeća, pronađena je tzv. slavenska keramika, ali nalazi ne omogućuju precizno datiranje. Raspon materijala sezao bi od 8. (Čremošnik 1950, 395) ili 10. stoljeća (Čremošnik 1951, 259). Ondje otkrivena brončana S-naušnica pripada bjelobrdskoj kulturi i potječe iz 10.–12. stoljeća (Čremošnik 1950, 383, 1951, 259, Miletić 1963, 162, 165). 91 Čremošnik 1951, 249-250. Pronađeno je bakreno posuđe iz 9.–12. stoljeća te nakit koji datira iz 9.–10. stoljeća. 92 Čremošnik 1961, 93-94, 1970b, 99-111, Piteša 2006, 196, Sekelj Ivančan – Tkalčec 2006, 178, bilj. 38. 93 To se može zaključiti prema ostavama novca pohranjenima u to vrijeme (vidi str. 234). 94 Riječ je o nakitu i ukrasnim dijelovima pojasa. Nekoliko brončanih narukvica moglo je pripadati starosjedilačkom stanovništu, ali i nadošlim Germanima. 95 Vidi str. 83. 90

246


5. 4. 2011. 14:46:07


godinama 5. stoljeća vjerojatno su se smjestili i Svevi.96 Od svršetka stoljeća neupitna je vlast Ostrogota nad gradom, o čemu rječito govore arheološki nalazi. Siscija je pod ostrogotskim vrhovništvom ponovno oživjela. Na čelu civilne uprave su i u Teoderikovo doba stajali kurijali (curiales),97 dok je gradom ravnao zapravo vojni upravitelj, comes Gothorum, koji je zapovijedao ondje stacioniranim ostrogotskim postrojbama.98 Slom ostrogotskog gospodstva u južnoj Panoniji omogućio je obnovu istočnorimske vlasti, no uskoro su onamo kao federati dovedeni Langobardi.99 Moguće je pretpostaviti da se prilike za Siscijce nisu promijenile ni pod langobardskim vrhovništvom, a dio tamošnjeg stanovništva zacijelo se preselio s Langobardima u Italiju. Nepuna dva desetljeća kasnije siscijskim su područjem čvrsto vladali Avari i Slaveni, zadavši odlučujući udarac urbanom životu. Iako je antički grad zamro, avarske i slavenske populacije na njegovim su temeljima već potkraj 6. stoljeća razvili vlastito naselje. Prežitak jezgre mjesnoga romanizirano-barbariziranog stanovništva jamačno je omogućio očuvanje naziva mjesta. Naselje je trajalo u kontinuitetu sve do dolaska Franaka potkraj 8. stoljeća, nakon čega je potpalo pod njihovu vlast i doživjelo svojevrsnu obnovu. Ostala veća antička mjesta u Panoniji Saviji nisu opstala nakon burnog vremena s kraja 4. i početka 5. stoljeća. Obično se misli da su do 5. stoljeća mogle egzistirati Akve Balise (Daruvar), Akve Jaze (Varaždinske Toplice), Andautonija (Ščitarjevo) i Jovija Botivo (Ludbreg),100 ali ne više kao uređena gradska središta. Posljednji rimskodobni novac pronađen na prostoru Akva Balisa zlatnik je cara Arkadija.101 Akve Jaze su jamačno čitave postradale u provalama Alatejeve i Safraksove skupine, a dodatni udarac nanijeli su ratni sukobi između Teodozija I. i Magna Maksima. Krizu posvjedočuje skupni nalaz novca otkriven uz sjeverni zid Jupiterova hrama, u kojem su najmlađi brončanici cara Valenta.102 U Andautoniji je pak otkriven ukop u napuštenom rimskom stambenom objektu na užem području gradu, što upućuje na dalekosežno odumiranje naselja.103 Nadomak Andautonije, unutar njezine municipalne oblasti, a na tlu današnjeg Zagreba otkriven je zlatnik zapadnorimskog cara Možda bi njihovu nazočnost dodatno potkrepljivala brončana lučna fibula zapadnogermanske provenijencije, no ona bi isto tako mogla pripadati Alamanima koji su po svoj prilici također bili naseljeni u Saviji, iako kasnije. 97 Kasiodor, Variae 4.49. Također i Liebeschuetz 2001, 77. 98 Kasiodor, Variae 4.49 spominje “vlasate, dugokose branitelje” (capillati defensores) u Sisciji, što će reći slobodne Gote u vojnoj službi. Usp. i Wolfram 1990, 290-291, 301. 99 To se zaključuje po nalazima materijalne kulture langobardske provenijencije, masivnoj srebrnoj fibuli s pozlatom, brončanoj jabučici mača, ukrasnom okovu od pozlaćene bronce s konjske opreme i trbušastoj posudi od sivkastosmeđe gline. 100 Vikić-Belančić 1977a, 37-44, 1981, 143, 1984, 162, Minichreiter – Sakar 1984, 2, Minichreiter 1989, 183, Simoni 1984, 73, Nemeth-Ehrlich 1986b, 120, Sekelj Ivančan 2001b, 198, Gregl – Migotti 2004, 139-140, Wiewegh 2004, 309, Šimek 2004, 86-88. 101 Schejbal 2004, 118. 102 Gorenc – Vikić 1973, 14-15, 1980, 22, Vikić-Belančić 1977a, 41, 1996, 30. 103 Posavec 1995, 235 smatra da ovaj usamljeni nalaz groba ne znači kako je tada bio prekinut kontinuitet života na prostoru cijele Andautonije. U svakom slučaju, ovo je zorno svjedočanstvo o postupnom, ali i opsežnom gašenju antičkog naselja u 5. stoljeću, na što bi upućivalo i odsustvo arheoloških nalaza iz kasnijeg vremena. Dakako, to ne podrazumijeva da je stanovništvo po96

247


5. 4. 2011. 14:46:07


Valentinijana III. (425.–455.), po čemu bi se dalo zaključiti da je i u tim vremenima ovo područje bilo živo. Pretpostavku o životu ovih krajeva u poodmaklo rimsko doba potkrepljuje i nalaz brončane svjetiljke u obliku janjeta koja bi po svojim obilježjima pripadala ranobizantskom radioničkom krugu i potjecala s kraja 4. ili početka 5. stoljeća.104 Što se tiče Jovije Botivo, nalazi dva groba u blizini rimske kupelji ukazivali bi na okolnost da je središnji dio naselja morao biti u ruševinama budući da je služio kao površina za ukop pokojnika. Doduše, Anonim Ravenjanin bilježi mjesto, ali je ono u ranom 6. stoljeću zaživjelo vjerojatno samo kao cestovna postaja.105 Na području Jakopovca kod Varaždina i u Nedelišću kraj Čakovca utvrđeni su arheološki nalazi koji bi ukazivali na postojano naseljavanje od kasne antike do ranog srednjovjekovlja, u Jakopovcu od 4. do 9. stoljeća, a u Nedelišću od 4. do 7. stoljeća.106 Isto vrijedi i za virovitičko područje, gdje su utvrđene dvije naseobinske točke, jedna s kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim horizontom, od 2. do 5. i od 8. do 10. stoljeća, dok je druga, barem prema postojećim spoznajama, živjela samo u ranom srednjem vijeku, od 7. do 8. i od 10. do 11. stoljeća.107 Preživjele su utvrde koje su služile kao vojna uporišta ili pribježišta. Naseobinski kontinuitet u 5. i 6. stoljeću pokazuje utvrda na Kuzelinu kod Donje Glavnice, Velikoj Malenci i Zidanom gaberu ponad Mihova.108 U 5. stoljeću podignut je naseobinski kompleks s crkvom i bedemom na Kučaru kod Podzemelja nedaleko od Metlike, za koji se drži da je bio zaklonište neviodunskog biskupa.109 Langobardi su u 6. stoljeću uz Kuzelin, Velike Malence i Zidani gaber držali i uporišta na Vinjem vrhu kod Bele cerkve i Velikom Orehku kod Novog Mesta te vjerojatno i utvrdu na mjestu ozaljskog Starog Grada, gdje je u doba Justinijana I. živjelo romanizirano-barbarizirano pučanstvo, kako se zaključuje po arheološkim nalazima. Temeljem otkrića ulomaka keramičkih posuda i karolinške ostruge smatra se da su je u 7. i 8. stoljeću naseljavali Slaveni. Na potezu između Bosanske Dubice, Bosanskog Novog i okolice Prijedora utvrđeno je nekoliko lokaliteta duljeg trajanja. Na položaju Crkvina u Suvaji kod

104 105

106

107

108

109

svema nestalo s ovog područja nego da više nije bilo realnih mogućnosti niti potrebe održavati funkcioniranje samoga gradskoga središta. Vikić-Belančić 1954, 131-134, 1960, 146, Gregl 1991, 72, br. 66, Buntak 1996, 28-29. Vikić-Belančić i Simoni govore o kontinuitetu života do 6. stoljeća, što arheološki nije potvrđeno (usp. i Gregl – Migotti 2004, 140). U Jakopovcu je po svoj prilici utvrđen ostatak zemunice iz 9. stoljeća (Bekić 2008, 107), a u Nedelišću je otkrivena poluzemunica datirana u 7. stoljeće (Bekić 2006, 211-212). Nalazi bi upućivali na to da je i na jednom i na drugom položaju postojalo naselje. Na položaju Kiškorija otkriveno je kasnoantičko seosko naselje za koje se smatra da je nestalo u potresima izazvanima hunskim i ostrogotskim navalama sredinom i u drugoj polovini 5. stoljeća (Jelinčić 2006, 62, 66, koja pogrešno govori o hunskom naseljavanju u Panoniji Saviji). No, prekid života ovog naselja treba prije pripisati postupnom odumiranju struktura zbog općih nepovoljnih prilika i gašenja rimskog ustroja negoli tražiti uzrok u nasilnom prekidu uslijed barbarskih provala. Ciglenečki 1987a, 94, 95, 96-98, 99-100, 1987b, 272-273, 273, Sokol 1994b, 202-204, 1996b, 47, 1997a, 221-222. Ciglenečki 1986, 137-148, 1987b, 281-282. Sâm Neviodun je do kraja 4. stoljeća zadržao stari opseg, no već je početkom 5. stoljeća počelo odseljavanje stanovništva budući da grad nije bio dostatno zaštićen (Ciglenečki 1987b, 270-271). 248


5. 4. 2011. 14:46:07


Bosanske Dubice nalazio se carski veleposjed koji je vjerojatno nosio naziv Pretorij (Praetorium) i između ostalog služio kao riječno pristanište, pretovarna postaja za prijevoz željeza iz velikih talionica na Sani (Stari Majdan) i Japri (Blagaj) te žita i drugih proizvoda, a bio je u funkciji od 3. do 5. stoljeća.110 Jugozapadno od Suvaje, na Gradini u Čitluku, bio je na nasipima prapovijesne gradine podignut kasnoantički refugij kamo su se zacijelo sklanjali ljudi s veleposjeda, ali je naposljetku razoren i spaljen.111 Na Gradini Zecovi kod Prijedora uz Sanu također je postojala kasnoantička utvrda, nastala u 4. stoljeću, čije se trajanje prema nalazu novca cara Honorija može datirati do 5. stoljeća.112 Važnost joj je ležala upravo u tome što je bila dio obrambenog sustava koji je štitio obližnje rudnike željeza.113 S ovim prostorom izravno je povezano i naselje u Rakovčanima kod Prijedora, u kojem je u prvoj polovini 6. stoljeća zajedno obitavalo germansko i romanizirano-barbarizirano stanovništvo. Nalaz zlatnika kralja Teoderika iskovanog u ime Justina I. iz Baćina mogao bi svjedočiti i o obnovi putne postaje Kod Pretorija. Obližnji rudnici željeza bili su u pogonu u 4. stoljeću, ali i kasnije, naročito za vladavine Teoderika Amalca.114 U Blagaj Japri kod Bosanskog Novog radilo je u 6. stoljeću postrojenje za preradbu željeza koje je pravi procvat doživjelo pod Justinijanom I. U neposrednoj blizini nastalo je naselje s ladanjskim kućama u kojima su stanovali vodeći pojedinci pogona, dok su se rudari i talioničari zacijelo smještali u nešto daljoj okolici. Naročito je vrijedan nalaz velike bazilike koja, uz ostalo, svjedoči o tome da su tamošnji stanovnici nastojali očuvati antičke i kršćanske kulturne tradicije. Propast je donijelo tek vrijeme avarskog i slavenskog nadiranja.115 Napokon, život se neprekinuto do kraja 4. stoljeća odvijao u Halikanu (Sveti Martin na Muri), naselju koje je upravno pripadalo Prvoj Panoniji, no otkriveni su i pojedinačni nalazi datiranu u 5. i 6. stoljeće što pokazuje da mjesto nije potpuno zamrlo u kasnoantičkom dobu.116 Spomen Halikana kod Anonima Ravenjanina kao Ligana upućuje na to da je mjesto u ranom 6. stoljeću vjerojatno bilo korišteno kao putna postaja, ali da je nekadašnji njegov naziv do tog vremena doživio već preobrazbu.

112 113

Bojanovski 1977, 149-151, 1981, 79-84. Bojanovski 1977, 151-152. Ciglenečki 1987a, 93. Čremošnik 1956, 143. Uz rijeku Sanu evidentirano je nekoliko utvrđenja podignutih na međusobnoj razdaljini od 7 i više kilometara. Za rimske utvrde na prostoru Bosne i Hercegovine usp. Čremošnik 1990, 355-364. 114 Sergejevski 1963, 97. 115 O pogonu i naselju usp. Pašalić – Basler 1964, 96, Basler 1972, 19, 43-44, 1977, 137-146, 1986, 79-80. 116 Tomičić 1986f, 120, Novinščak 2006, 263. 110

111

249


5. 4. 2011. 14:46:07


Ranosrednjovjekovna svjedočanstva o naseljenosti i naseobinskom životu Nadovezavši se na poremećaje kasnoantičkog vremena, dolazak Avara i Slavena konačno je presudio preostacima rimske urbanizacije u južnoj Panoniji. Doduše, neki lokaliteti pokazuju naseobinski kontinuitet ili nastavak korištenja prostora iz prethodnog doba, poput Batajnice, Batine, Dalja, Iloka, Kneževih Vinograda, Novih Banovaca, Osijeka, Ozlja, Popovca, Siska, Sotina, Starog Slankamena, Vinkovaca, Zemuna, Zemun Polja, Zmajevca i Žabljaka kod Doboja. U 8. stoljeću skromno se iz stoljetnog sna probudilo područje Banoštara i Surduka, Donjeg Miholjca, te Srijemskih Karlovaca i Vukovara s Vučedolom koje su prije toga koristili Germani u 6. stoljeću.117 Otprilike stoljeće starije je naselje u Bosanskoj Rači, dok je Crikvenica kod Doboja ponovno oživjela u 9. stoljeću. Tzv. slavenska keramika pronađena je i u Velikoj Malenci, što bi navodilo na zaključak da je ovaj položaj bio naseljavan i tijekom ranoga srednjega vijeka.118 Avari i Slaveni zaposjedali su i položaje koji su u antici bili slabije naseljeni ili nenaseljeni, već prema vlastitim potrebama. Općenito se zapaža da su se novopridošle skupine, a s njima vjerojatno i već poslavenjeni starosjedioci, smještali na povoljnim mjestima, uz riječne prijelaze i duž starih prometnih pravaca, napose u dolinama većih vodotokova, što sasvim odgovara sklonosti Slavena da se naseljavaju uz vodu.119 Manji je naseobinski pomak u odnosu na starovjekovnu situaciju vidljiv na primjeru naselja u Batkovićima i Dvorovima kod Bijeljine, budući da je bijeljinsko područje bilo napučeno i u rimsko vrijeme. Nova su naselja postojala i u bližoj okolici nekadašnjih antičkih naseobina, u 7. stoljeću u Divošu, Krčedinu i Manđelosu, u 7. i 8. stoljeću u Bapskoj, Bijelom Brdu, Dražu, Kotlini i Sarvašu, u 8. stoljeću u Boljevcima, Novom Slankamenu i Samatovcima te krajem 8. i početkom 9. stoljeća u Otoku i Privlaci. Nova naselja, naseobinske točke i uporišta u doba avarske prevlasti i poslije mogu se pretpostaviti ili su vjerojatna i u Belišću u drugoj polovici 7. i tijekom 8. stoljeća, Borovu u drugoj polovini 8. stoljeća, Brestovcu kod Požege potkraj 8. stoljeća, Brodskom Drenovcu i Đakovu u kasnom 8. i ranom 9. stoljeću, Donjem Vidovcu u 7./8. stoljeću, Duboševici kod Belog Manastira,120 okolici Koprivnice i nedalekim Borovljanima u 8. do 10. stoljeću, Cerinama u 8. do 11. stoljeću, okolici Križevaca u 8. stoljeću,121 Martijancu u 8./9. stoljeću, Medvedički krajem 8. i početkom 9. stoljeća, Nartskim Novacima u ranom 9. stoljeću, okolici Pakraca, Nalazi iz Srijemskih Karlovaca i Vukovara s Vučedolom većinom su avarskodobno kulturno dobro. U Vukovaru je na nepoznatom nalazištu otkrivena kasnorimska željezna pojasna kopča koja bi potjecala s kraja 4. i iz prve polovine 5. stoljeća (Demo 1996, 17, 68, br. 6/4). 118 Knez 1967, 391. 119 Vidi str. 28, bilj. 27. 120 Ondje pronađenom konjaničkom grobu nije pridijeljena datacija, ali po svoj prilici ga se može smjestiti u 7./8. stoljeće. 121 Na križevačkom području s Velikog Kalnika potječu brončanici od kojih najmlađi pripadaju Valentu i Valentinijanu II., a u Žabnom je pronađen i Honorijev zlatnik kovan od 408. godine. Otvoreno je pitanje je li se u Žabnom nalazilo rimsko gospodarsko dobro. U Križevcima u antičko doba svakako nije postojalo važnije naselje (usp. Budak 1992, 169). 117

250


5. 4. 2011. 14:46:07


Podsusedu u prvoj polovini 9. stoljeća, Prelogu i obližnjem Cirkovljanu i Draškovcu u 8. i ranom 9. stoljeću, Rumi i njezinoj okolici i Bešenovu u 8. stoljeću, Selima pri Dobovi u 7./8. stoljeću, Starim Jankovcima od kraja 7. do kraja 8. stoljeća,122 Suhopolju u 8. stoljeću, Šemovcu istočno od Varaždina,123 Šidu, obližnjoj Vašici i nedalekom Podgrađu u 8. stoljeću, Tompojevcima kod Sotina, Torčecu i njegovoj okolici u 7. do 11. stoljeću, Varaždinu i njegovoj široj okolici, Brezju, u spilji Vindiji kraj Donjeg Voća124 i Zbelavi krajem 8. i u 9. stoljeću, Velikoj Gorici u 8. stoljeću te u velikogoričkoj okolici, u Novom Čiču u kasnom 8. stoljeću i Petrovini Turopoljskoj u kasnom 7. stoljeću, Velikoj Horvatskoj potkraj 8. i početkom 9. stoljeća, kao i u Vojki potkraj 7. stoljeća.125 Prema otkriću keramike i nekropola te pojedinačnim grobnim nalazima moguće je, uz dužan oprez, pretpostaviti da je u 9. i 10. stoljeću na širem prostoru Međurječja niknulo više naselja odnosno naseobinskih točaka. Lokaliteti su Aljmaš,126 Borik kod Donjeg Miholjca, Bosanska Rača kod Bijeljine, Bošnjaci kraj Županje, Cetingrad blizu Slunja, Čakovec, Črnomelj u Beloj krajini, Delovi kod Koprivnice,127 Donja Vrba – Gornja Vrba blizu Slavonskog Broda, Đakovština, Đelekovec kraj Koprivnice, Gaćište kod Suhopolja,128 Gomjenica kod Prijedora, Goričan blizu Preloga, Gornji Brodac nadomak Bijeljine, Hlebine nedaleko od Koprivnice, Hrtkovci, Ivandvor, Jagodnjak u blizini Darde, Jarmina kod Vinkovaca,129 Josipovac kraj Osijeka, Kočićevo (Junuzovci) kod Bosanske Gradiške,130 Kiringrad istočno od Karlovca, Klašnice sjeverno od Banja Luke, Kloštar Podravski kraj Pitomače, Koprivnički Bregi, Lobor U pitanju je znatnije naselje, na što ukazuje veličina otkrivena groblja (88 ukopnih cjelina). U okolici Šemovca otkrivene su dvije rimske ladanjske vile (vidi str. 46, bilj. 142). Na položaju Šarnjak utvrđena je oštećena zemunica s brojnim keramičkim nalazima datiranima u 8. stoljeće (Bekić 2008, 108). 124 Spilja Vindija bila je naseljavana od početka 1. do kasnog 4. stoljeća, na što ukazuje brončani novac Valentinijana I., Valenta i Gracijana (Tomičić 1975, 38-39). Tomičić 1975, 43 ranosrednjovjekovne nalaze iz Vindije neopravdano pripisuje “panonskim Hrvatima”. 125 Veličina otkrivene nekropole u Vojki upućuje na veće naselje. Sekelj Ivančan 1995a, 138, br. 238 navodi među avarsko-slavenskim utvrđenim naseljima i nalazište u Glogovcu kod Koprivnice, oslanjajući se na Lovrenčevića 1979, 234, ali se o tom lokalitetu ništa pobliže ne zna. 126 Nalaz tzv. slavenske keramike i nomizmâ bizantskih careva Konstantina VII. i Romana II. 127 Na položajima Grede III, IV i V otkriveni su nalazi koji upućuju na postojanje naselja, ostaci ognjišta i podova, pored otpadnih jama i površinske keramike, a datirali bi iz 10./11. stoljeća (Sekelj Ivančan 1995a, 136-137, br. 228-230). U Sigetcu kod Koprivnice pretpostavlja se da je između 10. i 16. stoljeća postojalo utvrđeno naselje (Sekelj Ivančan 1995a, 149, br. 304). 128 Nalazi s položaja Rječina su isprva bili datirani od 12. do 15. stoljeća (Sekelj Ivančan 1995a, 155, br. 355), dok se oni s položaja Veliko polje datiraju u 10.–12. stoljeće (isto, 155, br. 336). 129 Moguće je da su lokaliteti Borinci i Jarmina činili jedinstveni naseobinski kompleks iz kojeg se razvilo srednjovjekovno naselje u Jarmini (Dimitrijević 1979, 194-195, Sekelj Ivančan 2001a, 104). 130 Uz tzv. ketlaški (po eponimnom lokalitetu Köttlach u Donjoj Austriji) i bjelobrdski nakit s kraja 10. do početka 12. stoljeća, u Kočićevu (Junuzovcima) je pronađeno i željezno koplje, vjerojatno iz 9. stoljeća, dok je u Kijevcima kod Bosanske Gradiške otkriven ulomak glagoljičkog natpisa iz 10./11. stoljeća. 122

123

251


5. 4. 2011. 14:46:07


blizu Zlatara,131 Ludbreg,132 Mahovljani kod Laktaša, Makljenovac nedaleko od Doboja, Novigrad Podravski jugoistočno od Koprivnice, Nuštar kod Vinkovaca, Oraščići kod Bijeljine, Ovčara kod Čepina nedaleko od Osijeka, Peteranec kod Koprivnice, Petoševci kod Laktaša, Podgorač nadomak Našica, Sela pri Brežicah, Slavonski Brod, Stari Gradac sjeverozapadno od Virovitice, Suza jugozapadno od Zmajevca, Sveti Đurađ kod Donjeg Miholjca, Šemovec istočno od Varaždina, Šenkovec kod Čakovca, Velika Gorica,133 Velika Gradusa južno od Siska, Veliki Bukovec sjeveroistočno od Ludbrega, Vera nedaleko od Dalja, Virovitica, Zarilac južno od Kutjeva, Zemun i njegova okolica134 te Zoljan kod Našica, a vjerojatno i Erdut, dok su nalazi iz ranoga srednjega vijeka otkriveni i na Papuku i u Šarengradu kraj Iloka. Ranosrednjovjekovna keramika poznata je i iz Drljanovaca i Nove Rače jugoistočno od Bjelovara, što također upućuje na naseljavanje, ako ne i na postojanje naselja. Izravan kontinuitet iz vremena avarske prevlasti pokazuje veći broj lokaliteta smještenih uz Dunav i donji tok Drave, Batina, Bijelo Brdo kod Osijeka, Borovo nedaleko od Vukovara, Dalj, Novi Banovci,135 Osijek,136 Samatovci, Sarvaš, Sotin, Surduk, Vučedol i Zmajevac. Uzevši u obzir naseobinske točke koje su mogle kontinuirano trajati iz prethodna dva stoljeća, naseljenost Međurječja u 11. stoljeću bila je, kako se čini, još i gušća. Lokaliteti su Boljevci kod Zemuna, Borinci blizu Vinkovaca, Cirkovljan kod Preloga, Donji Miholjac, Đakovo, Josipovo (Ciganka) istočno od Suhopolja,137 Hodošan kod Preloga, Klisa istočno od Dalja, Klisa sjeverozapadno od Požege, Kobasičari kod Bjelovara, Macinec sjeverno od Varaždina, Mala Subotica sjeverozapadno od Preloga, Mece nadomak Darde, Nedelišće kod Čakovca,138 Novoselci Jakšički istočno od Požege, okolica Pitomače, Obrež Kalnički, Otrovanec kod Pitomače, Podravske Sesvete jugoistočno od Đurđevca, Popovec Kalnički jugoistočno od Novog Marofa, Rudina sjeverozapadno od Požege,139 Sv. Juraj u Trnju sjeverno od Preloga, Svinjarevci kod Vukovara, Velika Horvatska sjeverno od Klanjca, položaj Veliko polje kod Na bjelobrdskom groblju, nastalom kraj trobrodne predromaničke crkve na mjestu današnjega svetišta Majke Božje Gorske, sagrađene do sredine 10. stoljeća, vjerojatno su bili pokapani pokojnici iz obližnjeg naselja. Pronađeni su i grobni nalazi pored nekadašnje drvene crkve, koji datiraju iz 9./10. stoljeća. 132 Arheološki nalaz u cinkturi župne crkve Svetog Trojstva upućuje na smještaj groblja uz kultni objekt, dakle i postojanje obližnjeg naselja. 133 Na položaju Šepkovčica utvrđeno je naselje s dva kronološka horizonta, ranijim od 9. do 13. i kasnijim od 13. do 15. stoljeća. Prvobitno naselje, smješteno na desnoj obali danas presušenoga potoka, bilo je poluzemuničko (Bugar 2008, 180-182). 134 U Zemunu i njegovoj okolici pronađen je i bizantski novac iz druge polovine 10. stoljeća, anoniman folis i zlatnik Nikefora II. 135 Otkriven je i bizantski novac iz 10. i 11. stoljeća, Konstantina VII., Nikefora II. i Aleksija I. te anonimni folisi. 136 Pronađen je i primjerak novca bizantskog cara Aleksija I. 137 Za antropološku analizu dijela kosturnih ostataka iz tamošnjih bjelobrdskih grobova usp. Boljunčić 1997a, 27-35. 138 Otkriveni su ulomci keramike koji datiraju iz 11./12. stoljeća. 139 Na istom lokalitetu gdje su otkriveni bjelobrdski nalazi pronađeni su i rimskodobni ostaci od 1. do 4. stoljeća (Sokač-Štimac 1997, 17). 131

252


5. 4. 2011. 14:46:07


Zvonimirova sjeveroistočno od Suhopolja i Virovitica,140 uz Banoštor i Rakovac.141 Nalazi tzv. bjelobrdske kulture koji bi također mogli upućivati na trajnije naseljavanje pronađeni su i u Apševcima, Boboti, Jakobovcu, Jankovcima, Nijemcima, Oroliku, Pačetinu i Silašu. Imajući na umu osobitu brojnost tzv. bjelobrdskih grobnih nalaza u 10. i 11. stoljeću, može se zaključiti da je Međurječje iskusilo u tom vremenu izrazit populacijski uzlet, pravu demografsku ekspanziju. U historiografiji je nedavno izneseno mišljenje da bi ovu promjenu valjalo povezati s počecima srednjovjekovne ugarske države, da je uloga hrvatske države pod Tomislavom, što bi podrazumijevalo naseobu većeg broja ljudstva u dotada slabo naseljenom području, nepotkrepljiva u vrelima, ali da se iza nastanka tzv. bjelobrdske kulture, kako se čini, doista skriva doseljena populacija, iako su nepoznate točne okolnosti pod kojima se njezin dolazak dogodio.142 No, vjerojatnije je kako je ta množina stanovništva posljedica općih povoljnih prilika u Međurječju još od 9. stoljeća odnosno razmjerna stabilnost ovog prostora pod franačkom vlašću napose u drugoj polovini istoga stoljeća. Nestanak Donjopanonske kneževine nije u tom smislu značio nikakav radikalan prekid, već i stoga što su mađarske provale najvećim dijelom zaobišle Međurječje. Ne smije se smetnuti s uma da i pojedina pisana vrela svjedoče o razmjernoj brojnosti pučanstva u zapadnom dijelu južnopanonskoga prostora za prvu polovinu 10. stoljeća odnosno da je Siscijska biskupija imala mnoštvo svećenika i puka. Napokon, do Međurječja je od kasnog 9. stoljeća zacijelo dospijevalo i stanovništvo iz Panonske nizine koje je tražilo spas pred osvajanjima moravskog kneza Svatopluka odnosno pred nasrtajima Mađara, jednako kao što su se od početka 10. stoljeća onamo širile i dalmatinsko-hrvatske populacije. U očigledan porast stanovništva u Međurječju u 10. i 11. stoljeću nesumnjivo su ugrađeni svi navedeni elementi. Dodatan poticaj je dalo i daljnje jačanje naseobinskih i demografskih struktura zahvaljujući sve većoj političkoj i ekonomskoj stabilizaciji ovoga područja. Na prostoru Međurječja evidentirano je i nekoliko utvrđenih naselja. Kod Torčeca otkriveno je zemljano gradište nepravilnog kružnog tlocrta s vanjskim i unutrašnjim opkopom, bedemom i središnjim uzvišenjem, čije se trajanje datira u vrijeme od 10. do 13. stoljeća.143 Iste je datacije i gradište močvarnog tipa utvrđeno kod Mrsunjskog luga kod Brodskog Stupnika zapadno od Slavonskog Broda.144 Gradište je imalo nepravilan kružni oblik, bedem, plitki vanjski jarak, širi i dublji unutarnji opkop i središnje uzvišenje.145 Gradište močvarnog tipa iz okvirno 10.–13. stoljeća ustanovljeno je i između sela Kapela i Sveti Petar kod Ludbrega. Uzvišenje je bilo potpuno Iz 13. stoljeća poznato je ruralno naselje Obrež koje se nalazilo blizu velikopoljskog grobišta. Za antropološku analizu osteološke građe iz šest grobova usp. Boljunčić 1997b, 53-61. 141 U Rakovcu i Banoštoru pronađeni su kameni ostaci koji se mogu ubrojiti u pleterne skulpture nastale pod bizantskim utjecajem, 11.–12. stoljeće. 142 Curta 2006, 192, 193. 143 Januška 1978, 97. 144 Curta 2006, 253 Mrsunjski lug potpuno pogrešno locira kod Bjelovara, nedaleko od hrvatskomađarske granice (usp. i Mikecz 2009, 83, bilj. 190). 145 Vinski – Vinski-Gasparini 1950. Pronađen je i tzv. bjelobrdski nakit (Ercegović 1958, 182, br. 12). 140

253


5. 4. 2011. 14:46:08


254


5. 4. 2011. 14:46:09


255


5. 4. 2011. 14:46:10


okruženo opkopom, a oko opkopa dizao se nasip.146 Smatra se da je u 11. stoljeću nastalo gradište u Ratkovom Dolu zapadno od Đakova,147 dok bi s kraja 11. stoljeća potjecalo gradište s drevnom palisadom i sustavom vodenih i zemljanih zapreka na položaju Gradišće kod Dvorišća u u blizini Turčišća Međimurju.148 Otprilike istom bi vremenskom horizontu, kako se misli, pripadalo i nizinsko gradište u Belici kod Čakovca.149 Moguće je da je već početkom razvijenog srednjovjekovlja i u Bosanskoj Posavini, u dolini Lijevče polje na potezu između Mahovljana i Bosanske Gradiške, postojalo nekoliko zemljanih gradišta, premda revizija arheoloških nalaza upućuje na njihovu bitno kasniju dataciju.150 Poseban slučaj predstavlja Sisak koji je, kako se čini, početkom 9. stoljeća doživio uzlet. Franački izvori izrijekom ga odlikuju pojmom civitas, što nedvojbeno ukazuje na važnost naselja. Može se pretpostaviti da su upravo franačke vlasti potaknule uzdizanje Siska zbog njegova strateškog položaja. Tada je po svemu sudeći naselje dobilo i zidine, čime je i u franačkim očima izraslo u grad, odnosno mjesno upravno središte.151 Prema nekim mišljenjima, ranosrednjovjekovni Sisak smjestio bi se na položaju Pogorelec na desnoj obali Kupe, gdje je nekoć stajala Segestika, pri čemu se ne isključuje mogućnost istodobnog postojanja naselja s obje strane rijeke.152 Arheološka građa s prostora Siska, za koju se zna točno mjesto pronalaska, upućuje u svakom slučaju na naseljavanje lijeve obale Kupe.153 Ostali nalazi su slučajni, jednim dijelom i izjaruženi iz Kupe, pa ne mogu razotkriti smještaj ranosrednjovjekovnog Siska.154 Moguće je pretpostaviti da je sisačka utvrda bila na mjestu antičke Segestike, dok se obližnje naselje, zacijelo sámo opasano bedemom, pružalo na suprotnoj riječnoj obali. Sisak je kroz cijelo 9. stoljeće ostao središte dodravske Donjopanonske kneževine, a u 10. stoljeću bio bi uporište pod neposrednim utjecajem hrvatskih vladara. Možda se iza nepotpunog slavenskog imena ([…]esamer), otkrivena na ulomku ornamentirane kamene ploče, skriva mjesni uglednik kojeg bi se čak možda smjelo smatrati 148 149 150 146 147

153 154 151

152

Vinski 1949c, 236-239, Tomičić 1978, 210, Simoni 1984, 75-78, Feletar 1989, 44. Karač 1991a, 33. Tomičić 1978, 220, 1985c, 63-64, 1985d, 26-27, Sekelj Ivančan 1995a, 116, br. 115. Pribaković 1956, 136, Tomičić 1978, 210, 220, Feletar 1988, 44, Sekelj Ivančan 1995a, 115, br. 110. U pitanju su lokaliteti Baćin u Lamincima, Berek u Mahovljanima i Roguljima, Gradina u Bereku, Jablanici, Trebovljanima i Turjaku, Varošanka u Cimiroti i Palanka u Vrbaški koji su prema keramici bili datirani u vrijeme od 9. do 13. stoljeća (Žeravica 1985, 123-124, uz 132, bilj. 2 za dodatnu literaturu), ali nova bi analiza keramičkog materijala iz Bereka, Cimirote, Jablanice, Laminaca, Mahovljana, Rogulja i Vrbaške ukazivala na to da su spomenuta gradišta nastala i funkcionirala u kasnom srednjem vijeku, od sredine 13. do početka 16. stoljeća (Simonović 1996, 194-208). Prema tom novom mišljenju mogla bi se i datacija gradište u Mrsunjskom lugu temeljem sličnosti s gradištima u Lijevča polju kronološki pomaknuti (Simonović 1996, 207-208). S druge strane, Graljuk 2008, 98 podrazumijeva da su spomenuta gradišta na području Lijevča polja opstala do prvih stoljeća kasnog srednjeg vijeka, protežući njihov kontinuitet od vremena avarsko-slavenske doseobe. Horvat 1954, 94 ističe da je Sisak bio značajnije utvrđeno mjesto. Budak 1994b, 101. Za položaj Segestike usp. Hoti 1992, 134, Burkowsky 1999, 19. Riječ je o nalazima iz Tomislavove ulice datiranima u kasno 10. i 11. stoljeće. Tzv. slavenski, dalmatinsko-hrvatski i bjelobrdski nakit iz 9.–11. stoljeća, nalazi keramike iz 9./10. i 11. stoljeća, uz anoniman bizantski folis iz druge polovine 10. do prve polovine 11. stoljeća. 256


5. 4. 2011. 14:46:10


predstavnikom hrvatske vlasti.155 Doduše, nije sigurno je li spomenik pronađen na tlu Siska,156 ali je to vrlo vjerojatno s obzirom na važnost mjesta, a kako se datira širokim vremenskim rasponom od 9. do 11. stoljeća, mogao bi potjecati upravo iz 10. stoljeća.157 Sisak je od ovog vremena izrastao i u proizvodno središte, budući da je u 11. stoljeću ondje vrlo vjerojatno postojala radionica nakita.158 Ako je vjerovati kasnijim ugarskim izvorima, u Međurječju su već početkom 10. stoljeća postojale tri utvrde, Požega, Vukovo i Zagreb, a spominje se i Slankamen.159 Na prostoru Požege još nisu otkriveni ranosrednjovjekovni nalazi koji bi potkrijepili tvrdnju vrela,160 a iz Slankamena poznat je jedino anoniman bizantski folis koji se može datirati u 10. do prve polovine 11. stoljeća.161 S druge strane, Vukovo i Zagreb su prema arheološkim spoznajama doista već početkom 10. stoljeća mogli biti uređene naseobine. U Vukovaru su otkriveni nalazi koji upućuju na trajno naseljavanje od 10. stoljeća, 162 pa bi se postanak utvrde uz koju se razvilo veće naselje doista mogao staviti u drugu polovinu 9. stoljeća.163 Na području današnjeg Zagreba možda je u kasnom 7. stoljeću postojala utvrda s obzirom na nalaz bedemske konstrukcije na Gradecu.164 Arheološki materijal iz ranog 7. do prve polovine 9. stoljeća pronađen je u Donjem Stenjevcu, Krugama, na Kaptolu i u Podsusedu. Na Kaptolu su slučajnim nalazima otkriveni primjerci ranosrednjovjekovnog nakita koji bi datirao iz 9. do početka 11. stoljeća, a na Opatovini utvrđena su dva ranosrednjovjekovna naseobinska sloja, raniji od svršetka 8. do prve polovine 10. i kasniji od druge polovine 10. do početka 11. stoljeća.165 Ovo nedvojbeno ukazuju na postojanje ranosrednjovjekovnog naselja na Kaptolu, koje se vjerojatno oblikovalo unutar obrambenog jarka i nasipa, što bi značilo da je Zagreb započeo kao tipično ranoslavensko gradište.166 U njegovoj blizini Predložene dopune glase [Cr]esamer, [D]esamer ili [Th]esamer (usp. Brunšmid 1912c, 132133, br. 791, Mihaljčić – Steindorff 1982, 101, br. 156, Simoni 2007, 95, br. 83). 156 Usp. i Horvat 1954, 97. 157 Obično se misli da su još dva ulomka ornamentiranih kamenih greda bila dio iste oltarne pregrade s koje je i natpis s imenom (Brunšmid 1912c, 133, br. 792-793, uz Burkowsky 1999, 90-91), međutim to nije nedvojbeno, osobito s obzirom na razlike u izvedbi ukrasa (drugačije volute) i u vrsti uporabljenog materijala (žuti i bjelkasti pješčenjak). Vidi i str. 179, bilj. 59. 158 Vinski 1970, 79. 159 GHung, c. 41, 43. 160 Doduše, postoje nalazi iz šire okolice Požege, Brestovca, Gradišta Bekteškog i Novoselaca Jakšičkih. 161 Bečka oslikana kronika, c. 104 navodi mjesto u vezi s događajima iz ranih sedamdesetih godina 11. stoljeća. 162 Tzv. bjelobrdski grobni nalazi s položaja Lijeva bara iz druge polovine 10. i prve četvrtine 11. stoljeća, brojan tzv. bjelobrdski nakit iz 10.–11. stoljeća, te keramike s različitih položaja iz 10.–14. stoljeća, kao i anoniman bizantski folis iz 10. do prve polovine 11. stoljeća. 163 Tako već Klaić 1983, 23, s time da je ona podizanje utvrde Vukovo pripisala Pribini (za to vidi str. 181 i sl.). Usp. i Karač 1991b, 248-250, 1994, 141. Također i Tomičić 1994, 102. Ne smije se smetnuti s uma da su područje Vukovara naseljavali još i Avari i Slaveni u 8. stoljeću. 164 Vidi str. 140, bilj. 146. 165 Demo 2007, 26-29. Radi se o stambenim objektima, poluzemunicama od kojih su preostali samo ostaci kamenih ognjišta i ulomci keramike. 166 Usp. Demo 2007, 30-31. Također i Kampuš – Karaman 1994, 21, Buntak 1996, 28-29. 155

257


5. 4. 2011. 14:46:10


postojalo je stalna naseobinska točka, čiji su stanovnici u 11. i 12. stoljeću pokapani na bjelobrdskom groblju otkrivenom u Stenjevcu.167 Moguće je da se još jedno naselje nalazilo i u Vrhovcu-Črnomercu, gdje je također pronađen osamljen bjelobrdski nalaz.168 Gradečka utvrda tada već odavno nije bila u funkciji, međutim njezini su ostaci i dalje morali biti vidljivi s obzirom na toponim.169 Ne bi bilo ishitreno pretpostaviti da je nastala kao kasnoantički zbjeg,170 a da su je nakon toga zaposjeli i održavali Avari i Slaveni. Možda je s vremenom jednostavno propala ili je konačno stradala u franačkoavarskom ratu odnosno Ljudevitovom ustanku. Ostaje otvoreno pitanje je li jedna od utvrda koje je Ljudevit obnavljao uz pomoć zidara što mu ih je bio uputio akvilejski patrijarh Fortunat bila i gradečka, ali je takva mogućnost izgledna jer je pobunjenom donjopanonskom knezu jamačno bilo stalo do toga da na raspolaganju ima što više funkcionalnih utvrda, pogotovo na mjestima s fortifikacijskom tradicijom. U drugoj polovini 11. stoljeća probudilo se i područje Vinkovca, gdje se na Meraji uzdiglo novo naselje unutar i iznad zapadnog bedema starovjekovnih Cibala, vjerojatno ponijevši naziv Sv. Ilije. U blizini su njegovi stanovnici za kultne potrebe podigli na prijelazu u 12. stoljeće ranoromaničku crkvu.171 Polagano buđenje je tijekom 10. stoljeća iskusilo i tlo nekadašnje panonske prijestolnice, Sirmija.172 Uz pojedinačne bjelobrdske nalaze, otkriveno je i bjelobrdsko grobište iz 11.–12. stoljeća, što snažno govori u prilog mišljenju da je tada na prostoru davno ugasloga rimskog Sirmija postojalo naselje.173 Ovomu treba pribojiti i nalaze bizantskog novca iz 10. i 11. stoljeća. To se naselje razvilo uz crkvu odnosno samostan Sv. Demetrija koji je sigurno postojao u drugoj polovini 11. stoljeća,174 pa je po njemu i dobilo naziv Mitrovica (civitas Sancti Demetrii, mađ. Szávaszentdemeter). Zameci ove naseobine vjerojatno su vezani za naselje u Mačvanskoj Mitrovici, na koje se u ranome srednjemu vijeku po svemu sudeći prenijelo ime starog Sirmija, a koje je postojalo od sredine 10. stoljeća.175 Simoni 2004, 58. Usp. i Sokol 1995, 50-51. Tomičić 1986a, 64, uz Vinski 1970, 80. 169 Klaić 1982, 21-22 smatra da je ranosrednjovjekovna gradečka utvrda i dalje postojala te da je ona zapravo zagrebački kastrum. 170 Na Gradecu je otkriven i brončanik cara Justina II. iz 570./571. godine. Na Gornjem gradu, u današnjoj Ulici Josipa Kuševića, otkopane su 1911. godine tri posude koje pripadaju tzv. slavenskoj gradišnoj keramici (Vinski 1960, 55, Simoni 1981, 166), a Sekelj Ivančan 1995a, 94, br. 8 na jednom mjestu datira ih u 10./12 stoljeće, iako potječu vjerojatno tek iz 13. ili eventualno iz 12. stoljeća (Vinski 1960, 55; usp. i Sekelj Ivančan 1995a, 95, br. 11). 171 Postojanje naselja posvjedočuju nalazi tzv. bjelobrdskog nakita i keramike. Ostali bjelobrdski nalazi potječu s lijeve obale Bosuta. Uz ugarski novac, možda je u Vinkovcima pronađen i primjerak monete bizantskog cara Nikefora III. Botanijata (Brunšmid 1902, 168). 172 Nema sigurnih naznaka za obnovu naselja u 9. i prvoj polovini 10. stoljeća (Popović 1971a, 147). 173 Jeremić 2006, 147-148. 174 O njemu izvješćuje Ivan Kinam, 5.8 (= VIINJ IV, 74-75), a spominje se i u tobožnjoj zadužbinskoj listini ugarskog palatina Radona iz 1057. godine (DHA I, 162). Usp. i Jireček 1959b, 525-526. O samostanu Sv. Demetrija (Dimitrija) vidi najnovije Andrić 2009, naročito 115-127. 175 Vidi str. 208, bilj. 239. Mačvanska Mitrovica je u antičko doba vjerojatno bila otok (usp. Ochsenschlager – Popović 2003b, 98). Kontinuitet ukopa u Mačvanskoj Mitrovici utvrđen je od 2./3. do 4. stoljeća, a manje u 5. stoljeću, nakon čega nastupa prekid do 10. stoljeća (Pavlović 1967, 139, 1969, 197-198, Ercegović-Pavlović 1980b). Bogata je i numizmatička građa iz druge polovine 10. do kasnog 11. stoljeća. 167

168

258


5. 4. 2011. 14:46:10

X. poglavlje

Crkva i kršćanstvo u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća1 Otkako je Galerijevim ukazom o snošljivosti iz travnja 311. i Konstantinovoj i Licinijevoj odredbi o slobodnom ispovijedanju i povratu crkvene imovine iz veljače 313. kršćanstvo steklo pravo nesmetanog djelovanja, moglo se nesputano širiti cijelim rimskim svijetom. No, prihvaćanje kršćanske vjere i u najudaljenijem kutku Rimskog Carstva bio je proces dugog trajanja koji nije bio priveden kraju ni kad se zgrada rimske države urušila na Zapadu, a na Istoku pretrpjela udarce koji su u europskim pokrajinama gotovo sasvim izbrisali dotadašnja postignuća. Osnažena je kristijanizacija u 4. stoljeću zahvatila i južnu Panoniju, a o razvoju uređenih kršćanskih zajednica, poglavito urbanih, svjedoče arheološki nalazi, ali i literarna vrela. 2 Od sredine 4. stoljeća južna je Panonija, točnije njezin istočni dio, postala središtem i rasadištem alternativne kršćanske teološke misli koja je još od prvog ekumenskog koncila u Nikeji 325. godine bila ožigosana kao krivovjerna. Nakon što je nekoliko desetljeća zaokupljala umove i srca crkvenih prvaka, grčevita borba između arijanstva i pravovjerja u južnoj Panoniji odlučena je pobjedom pravovjerne struje saborima u Sirmiju 378. i Akvileji 381. godine.3 Ipak, iako potučeno, arijanstvo ni tada nije bilo sasvim iskorijenjeno nego su njegovi pobornici bili primorani povući se u tajnost.4 Prolazan uspon arijanske ispovijedi u južnoj Panoniji dogodio se u prvoj polovini 6. stoljeća nakon uspostave vlasti Ostrogota i Gepida koji su sami bili sljedbenici arijanskog nauka. Potkraj 6. stoljeća južnopanonsko je kršćanstvo, oslabljeno već duljim otjecanjem kristijaniziranog pučanstva iz ovih oblasti, zamrlo pod naletima Avara i Slavena koji su dokrajčili ostatke crkvenog ustroja. Morala su proteći dva vijeka sve dok potkraj 8. i početkom 9. stoljeća nije ponovno bila upaljena luč kršćanske vjere na ovom prostoru. No, puna obnova crkvene organizacije u Međurječju zadugo je bila onemogućena i ostvarena je tek u razvijenom srednjem vijeku pod utjecajem ugarskih Arpadovića. Poglavlje se oslanja i na sadržajna proširenja u dvama zasebnim prilozima oblikovanima kao preradbama izvornog teksta disertacije, od kojih je jedan objavljen pod naslovom “Kršćanstvo i Crkva u kontinentalnoj Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku (VI.–XI. st.)” (= Gračanin 2008d), dok je drugi, naslovljen “Crkveni ustroj u kasnoantičkoj južnoj Panoniji”, predviđen za objavu 2011. godine u zborniku radova Mythos – cultus – imagines deorum III. 2 O tome usp. Vikić Belančić 1978, Jarak 1994, Migotti 1994, 1997. 3 Za pregled povijesti arijanskog spora u južnoj Panoniji s osobitim obzirom na odnos između Akvileje i Sirmija usp. Pavić 1891, Zeiller 1918, 259-343, Barton 1975, 78-87, Bratož 1983, 263-267, 1990b, 520-530, 1996b, 319-334, Duval 1985, 331-379, 1998, Gabričević 1987a, 289301, Jarak 1994, 37-38, Katičić 1998, 95-96, uz Meslin 1967, Simonetti 1975, Brennecke 1984, Žderić 2003, 134-180, Cedilnik 2004, Roldanus 2006, 74-106, 110-113, 117-138. 4 Usp. Thomas 1980a, 204. 1

259


5. 4. 2011. 14:46:10


Crkveni ustroj u kasnoantičkom razdoblju Do svršetka 4. stoljeća crkveni je ustroj u južnopanonskim oblastima bio već oblikovan. U to je vrijeme sigurno zasvjedočeno postojanje četiri biskupije, od toga tri u Drugoj Panoniji, u Cibalama, Mursi i Sirmiju te jedna u Panoniji Saviji, u Sisciji.5 Prema zemljopisnom položaju drugopanonskih biskupskih središta može se zaključiti da je cibalsko sijelo bilo nadležno za jugozapadni dio pokrajine, mursijsko za sjeverozapadni, a sirmijsko za središnji i istočni. Otuda je sasvim očita crkvenoorganizacijska praznina u Saviji ako bi se u njoj nalazila samo jedna biskupija. Rješenje je naizgled pronađeno u osobi Amancija koji je u aktima akvilejskog koncila 381. godine najvjerojatnije naveden kao biskup Jovije (episcopus Ioviensium),6 a utemeljenost pretpostavke potkrijepljena je natpisom s danas izgubljenog sarkofaga u kojem se spominje “odličan, svet u vjeri i blag svećenik” (egregius fidei sanctus mitisque sacerdos) Amancije, čija je dugogodišnja djelatnost bila posvećena dvama narodima (bini populi), od kojih je jedan bio tuđi puk (plebs aliena) pod dvojicom vođa (gemini duces), a drugi očito romanizirani Panonci.7 Postojanje Amancija iz Jovije otvorilo je pitanje o kojoj je panonskoj Joviji riječ, što je do danas ostalo izvorom povjesničarske nedoumice. Naime, poznate su tri panonske Jovije, dvije u Saviji, današnji Ludbreg i možda Turnašica južno od Pitomače, te treća u Valeriji, po svemu sudeći suvremena Alsóheténypuszta.8 U historiografiji se najprije iskristalizirao stav da Amancijevo sijelo treba tražiti u Joviji Botivu, u čemu uglavnom ustraju i hrvatski istraživači.9 U novije vrijeme iznesena je mogućnost da je Amancijevo sjedište bilo u valerijskoj Joviji,10 što je dio stručnjaka navelo na to da problem smatra i dalje neriješenim.11 Glavni prigovor hipotezi da je Amancije stolovao u valerijskoj Joviji mišljenje je da je ona bila samo cestovna postaja, dok je Jovija Botivo jedina u vrelima označena kao civitas.12 No, arheološka su istraživanja nedvojbeno pokazala kako je Alsóheténypuszta bila znatno utvrđeno mjesto koje je u kasnoantičkim okvirima također vrijedilo kao civitas, što potpuno realnom čini pretpostavku da je ondje mogla postojati biskupija. Presudna je činjenica u vezi s ovime područje gdje je djelovao Amancije, a to je uistinu Valerija, gdje su najvećma bili naseljeni ostrogotsko-alansko-hunski federati, plebs aliena iz Bratož 1987, 156. Za tezu o biskupiji u Joviji usp. Jarak 1994, 35. Također i Bratož 1986, 372, 1987, 156, 2000a, 103. 7 Za tekst natpisa usp. ILCV 1061a-b, a za njegovu analizu usp. Egger 1924, 327-341, uz Thompson 1963, 66-67 i bilj. 3, Bratož 2000a, 103-112, Lotter 2003, 73-74 i bilj. 262. 8 Prvu Joviju navode Antoninov itinerarij, 130, 2 i Jeruzalemski itinerarij, 561, 10, drugu Peutingerova karta, a treću Antoninov itinerarij, 264, 8 i Not. Dign Occ. 33 kao sjedište jedne kohorte pod tribunom. Da je valerijska Jovija Alsóheténypuszta, utvrdili su s vjerojatnošću Nagy 1971, 320 i Soproni 1974, 181-186. 9 Usp. Egger 1924, 340, Graf 1936, 63, Mócsy 1974, 329, 341, 347-348, Barton 1975, 101, Kovačević 1978, 15, Vikić-Belančić 1978, 588, 593, 1998, 488, Jarak 1994, 35, Migotti 1997, 23, Wiewegh 2004, 305-306. 10 Nagy 1971, 320, Thomas 1982, 263, Tóth 1988, 52-60. 11 Bratož 1986, 372, 1987, 156, 174-175, bilj. 53, 1990b, 542, 1996b, 329, 2000a, 103, bilj. 5, 2003a, 481, Migotti 1994, 51, 2002, 55-56, Tóth 1994, 250-251, Gáspár 2002, 50. 12 Usp. Jarak 1994, 35. Kao civitas zabilježena je u Jeruzalemskom itinerariju, 561, 10. 5 6

260


5. 4. 2011. 14:46:11

Crkva i kršćanstvo u Međurječju od kraja 4. do kraja 11. stoljeća1

spomenutog natpisa, pod dvojicom svojih vođa (gemini duces) Alatejem i Safraksom.13 Amancijeva uloga je utoliko bila važnija jer se naseljene federate ne samo željelo privesti kršćanstvu kako bi se lakše uklopili u kasnoantičko rimsko pokrajinsko društvo nego se htjelo spriječiti i da prihvate arijanstvo koje je već ionako bilo rašireno među nadošlim Germanima, a koje je svoje podržavatelje još imalo u Panoniji. Otuda je i jasno zašto je Amancije nazočio akvilejskom koncilu. S druge strane, ovo ni u kojem slučaju ne znači da savijska Jovija, poznata i kao Botivo, nije bila biskupija, dapače ta se pretpostavka čini vjerojatnom upravo zbog već istaknute crkvenoorganizacije praznine u Saviji. Tako bi potkraj 4. stoljeća u toj pokrajini postojale dvije biskupije. Valja na kraju iznijeti i još jednu mogućnost, iako manje vjerojatnu s obzirom na kanonski propisanu stabilitas loci biskupâ. Amancije je doista mogao biti biskup Jovije Botiva, ali bi zbog specifične situacije nastale smještanjem federata bio dislociran u valerijsku Joviju, gdje je mogao neposredno obavljati i nadzirati misionarsku zadaću. Potkraj 4. stoljeća najuglednija panonska, ali i ilirička biskupija bila je Sirmijska biskupija, čiji je poglavar Anemije za svoje sijelo s ponosom na akvilejskom koncilu govorio caput Illyrici non nisi civitas est Sirmiensis.14 Uzdizanje ugleda sirmijskog prvosvećenika bila je prvenstveno posljedica statusa Sirmija kao središta Panonske dijeceze i Ilirika te carskog sjedišta (sedes imperii). No, čini se opravdanim pretpostaviti da je poslije pada Sirmija pod hunsku vlast 441. godine i bijega sirmijskog biskupa prvenstvo u Zapadnom Iliriku (Panonskoj dijecezi) preuzeo salonitanski biskup koji je već od drugog desetljeća 5. stoljeća bio nositelj metropolitanske časti za Dalmaciju i susjedne pokrajine, jer ga u toj časti navodi papa Zosim (417.–418.) u pismu iz 418. godine.15 Možda zapravo iz tog vremena datira crkvenoupravno nadleštvo salonitanskog (nad)biskupa u Saviji.16 Tako je salonitanski biskup mogao tada steći vrhovništvo nad pojedinim panonskim i noričkim pokrajinama.17 Doduše, svoj utjecaj je postupno širila i Akvileja pa u 6. stoljeću njezinoj jurisdikciji pripadaju biskupije iz Unutrašnjeg Norika i ostataka Prve Panonije. Sirmij je s konačnom uspostavom središta Iliričke prefekture u Tesaloniki,18 gdje je u ranom 5. stoljeću bio utemeljen još i vikarijat za Istočni Ilirik, uvelike izgubio na Usp. Wolfram 1990, 257, Lotter 2003, 56, 73-74, Gračanin 2005a, 15, 2006b, 36. Vidi i str. 58-59. Sumnju u to da su Amancijeva plebs aliena Alatejevi i Safraksovi Ostrogoti, Alani i Huni izražava Migotti 2002, 55. 14 Povijest akvilejskog koncila 16. Također i Zeiller 1947, 673, Duval 1985, 373-374, Bratož 1986, 373, bilj. 61, 1987, 156, 175, bilj. 56. Usp. i Kalhous 2009, 272-275 za metropolitanski status Sirmijske crkve. 15 Usp. Bratož 1986, 373 i bilj. 62, 1987, 156, 175, bilj. 57, Kolarić 2004, 15. Zeiller 1906, 134135, 1927, 326-332 izrazio je mišljenje da je papa salonitanskog biskupa postavio za vikara Zapadnog Ilirika, nakon što je u Tesaloniki već bio ustanovljen vikarijat za Istočni Ilirik, a u Arelatu (Arles) za Galsku prefekturu. 16 Usp. i Buzov 1999, 254. 17 U Gračanin 2008d, 73 se navodi da je salonitanski metropolit izrastao u primasa za južnopanonske pokrajine, što treba shvatiti u općem, a ne u formalnopravnom smislu, jer za to, dakako, manjkaju izvorna svjedočanstva. 18 Sjedište (istočno)iliričkog prefekta postala je Tesalonika definitivno 395. godine, budući da je nakon diobe Ilirika Sirmij pripao zapadnoj polovici Carstva. O tome usp. Stein 1925, 357-358, Demougeot 1947, 26-31, 1981, 248-250, Grumel 1951, 24-34. 13

261


5. 4. 2011. 14:46:11


važnosti.19 Crkveni ustroj u kasnoantičkoj Panoniji zapao je sredinom 5. stoljeća u krizu od koje se više nije u cijelosti oporavio. Odlazak sirmijskog biskupa iz sijela pred hunskim nasrtajem značio je u formalnopravnom smislu da je tamošnja vjerska zajednica prestala funkcionirati, premda se obdržavanje kršćanskog kulta bez sumnje nastavilo, jer je dio gradskog stanovništva ostao. Može se s priličnom vjerojatnošću pretpostaviti da niti u razdoblju ostrogotske i gepidske vlasti nisu bile popunjavane biskupske stolice, iako u Sisciji, Cibalama, Mursi i Joviji Botivo nije poznat ni jedan biskup iz prve polovine 5. stoljeća, izuzevši već spomenutoga anonimnoga sirmijskog prvosvećenika koji je završio kao bjegunac. Unatoč tomu, početkom 6. stoljeća Crkva u Zapadnom Iliriku još je bila dovoljno vitalna kako pokazuje sazivanje dvaju koncila u Saloni 530. i 533. godine, na kojima su jedan za drugim sudjelovali i siscijski biskupi Ivan i Konstantin.20 Osim toga, možda upravo iz ovog vremena potječe ranokršćanska bazilika s odvojenom zgradom krstionice, čiji su ostaci otkriveni uz današnju crkvu Svete Majke Božje Gorske iznad Lobora.21 Zbog pogodnog smještaja moguće je da je u ovim pogibeljnim vremenima prigodice služila kao zaklon visokom crkvenom prelatu, možda čak i siscijskom biskupu. Sudjelovanje siscijskih biskupa na salonitanskim koncilima jamačno je ponajprije posljedica okolnosti što je salonitanski metropolit, kako je naznačeno, po svoj prilici još od sredine 5. stoljeća preuzeo ovlasti nad južnopanonskim pokrajinama, a tomu je moglo pogodovati i upravno združivanje Savije i Dalmacije pod ostrogotskom vlašću.22 Ne bi bilo odveć ishitreno ustvrditi i da je administrativno spajanje pokrajina bilo dodatno potaknuto njihovim crkvenoupravnim vezama. Doduše, obično se misli da je čvrsta povezanost Siscijske i Salonitanske crkve bila posljedica rasapa crkvenog ustroja u Panoniji zbog čega bi se biskupija u Sisciji radije oslonila na crkvu u Dalmaciji nego na Akvileju.23 Smjena na biskupskoj stolici u Sisciji morala se dogoditi između 530. i 533. godine, ali nije moguće točno ustanoviti koliko je bilo jedan bilo drugi biskup proveo na dužnosti. Vrijedi pomišljati i na to da je Ivan postao biskupom zahvaljujući nastojanjima ostrogotskog kralja Teoderika Velikog (474.–526.) da ulije nov život oblastima u južnoj Panoniji,24 dok je Konstantin jamačno ostao u svom sijelu i poslije konačnog sloma ostrogotske vlasti u Dalmaciji i Panoniji Saviji 537. godine. No, izostanak bilo Bratož 1986, 375, 1987, 157. Tesalonički vikarijat službeno je 415. godine osnovao papa Inocent I. (402.–417.) (Baus 1995, 244, 246). 20 Usp. Zeiller 1906, 149, Šišić 1914a, 149-157, 1925, 171-172, Bratož 1983, 270, bilj. 81, 1986, 377-378, 1987, 159, 182-183, Kuntić-Makvić 1994, 997-1002, 1997, 85, Katičić 1998, 106, Buzov 1999, 253, Tomičić 2000a, 273. Vrijedi istaknuti da se u aktima koncilâ od 15. lipnja 530. i 2. svibnja 533. potpisi biskupâ Ivana i Konstantina nalaze na četvrtom mjestu iza potpisâ biskupâ Honorija Salonitanskog, Andrije Jaderskog i Ticijana Arbenskog (Akti salonitanskoga sabora 530., 16-17, Akti salonitanskoga sabota 533., 21), što bi moglo upućivati i na visok ugled koji su uživali u Salonitanskoj metropoliji. 21 Usp. Filipec – Šiša Vivek 2004, 96-98, Filipec 2007b, 416-417. Bazilika je preliminarno datirana u 5. ili 6. stoljeće. 22 Vidi str. 96. 23 Usp. Bratož 1983, 270, bilj. 81, 1986, 378, 1987, 159, 1990a, 9-10. 24 O tome vidi str. 97, 99. 19

262


5. 4. 2011. 14:46:11


kakvog spomena biskupâ iz nekadašnje Druge Panonije bjelodano pokazuje težinu stanja u kojem su se našle kršćanske zajednice u južnoj Panoniji. Carstvo je sa svoje strane pokušalo nadoknaditi taj manjak osnutkom biskupije u Basijani, za onaj dio Druge Panonije koji je sporazumom s Ostrogotima pripao Konstantinopolu.25 Utemeljenje Basijanske biskupije zaključuje se prema Justinijanovu ukazu od 14. travnja 535., promulgiranim nedugo prije izbijanja dugogodišnjega rata protiv Ostrogota, a njime je biskupu Justinijane Prime bio crkvenoupravno podložen, pored sjevernih pokrajina Iliričke prefekture, i dio Druge Panonije oko grada Basijane.26 Neki su istraživači mišljenja da se podatku ne bi trebala pridavati prevelika važnost jer je mala vjerojatnost da je Justinijan obnovio crkveni ustroj u panonskim pokrajinama.27 No, caru je bez sumnje bilo stalo što čvršće uklopiti stečeni prostor u južnoj Panoniji u vojnu, civilnu i crkvenu upravu Carstva, a to je uistinu mogao postići utemeljenjem novog biskupskog sijela između 527. i 535. godine. Napokon, i Sirmij i Cibale i Mursa ostali su do 535. godine izvan dohvata carske vlasti, a i ustrojavanje Justinijanoprimske biskupije je bilo uvelike uvjetovano slomom Sirmijske biskupije koja se na ovaj način imala nadomjestiti.28 Kako god bilo, Basijanska biskupija nije dugo opstala jer nije preživjela povratak gepidske vlasti. Biskupi su od vremena Anastazija I., a naročito Justinijana I. morali na sebe preuzeti sve više upravnih dužnosti u gradskim općinama budući da gradska vijeća više nisu bila funkcionalna.29 Tako je osnutak nove biskupije u Drugoj Panoniji trebao ojačati i upravno uređenje tamošnjih oblasti. Malo je mjesta sumnji da je i siscijski biskup Konstantin, naročito nakon što je Savija iznova potpala pod Carstvo, postao odgovoran za rad siscijske gradske uprave. Ostrogoti i Gepidi su se pak sa svoje strane brinuli o djelovanju arijanske crkve. Može se pretpostaviti da se u Sisciji pod vlašću Ostrogota izvodilo arijansko bogoslužje. Budući da je grad bio pokrajinsko središte, u njemu su bile stacionirane znatnije ostrogotske vojne snage pod gotskim komesom (comes Gothorum), koje su morale imati mogućnost zadovoljiti svoje vjerske potrebe.30 Osim toga, otkako su Gepidi 536. godine obnovili svoje sirmijsko kraljevstvo, u Sirmiju je stolovao gepidski arijanski biskup.31 Arijanska crkva je pod Ostrogotima i Gepidima uživala povlašten položaj jer se oslanjala na podršku službenih vlasti, ali je i pravovjerno bogoštovlje bilo dopušteno, napose u Ostrogotskom Kraljevstvu, kako bi se zadovoljile vjerske potrebe domaćeg, romaniziranog stanovništva. Doduše, nije se moglo očekivati da Ostrogoti, a još manje Gepidi, potiču obnovu pravovjerne crkvene organizacije, osobito u vremenima sukoba s Carstvom. Tako je poslije novoga gepidskog osvajanja ugasnula Basijanska biskupija. U dopunskom Justinijanovom ukazu Vidi str. 95. Justinijan, Novellae 11. Rat između Istočnog Carstva i Ostrogota je izbio u lipnju 535. (Stein 1949, 339, Bury 1958b, 169, bilj. 2). 27 Bratož 1986, 378, bilj. 82, 1987, 183, bilj 76. 28 Pietri 1984, 48-49, Bratož 1986, 378, 1987, 159. 29 Usp. Liebeschuetz 2001, 151-155. 30 Nekoć se smatralo da na arijansko bogoslužje u Sisciji ukazuje nalaz srebrne žlice koja je pripisivana Ostrogotima (usp. Buzov 2004, 464), ali je to mišljenje danas obesnaženo. No, to ne isključuje utemeljenost pretpostavke kako je u Sisciji djelovala arijanska crkva. 31 Vidi str. 116. 25

26

263


5. 4. 2011. 14:46:11


iz 545. godine, kojim je biskupija Justinijana Prima ustrojena u zaseban vikarijat i podvrgnuta papi, navedena je kao dio njezine jurisdikcije, uz Unutrašnju i Obalnu Dakiju, Prevalitanu, Dardaniju i Prvu Meziju, i Panonija, ali bez pobližeg određenja kao u ukazu iz 535. godine.32 Ovo ne znači samo da je Carstvo izgubilo kontrolu nad preostalim dijelom Druge Panonije, nego i da Basijanska biskupija tada više nije postojala. Nije obnovljena ni nakon što se Carstvo 551. godine opet domoglo ove oblasti, što upućuje na to koliko je Basijana u međuvremenu bila propala. Čim je 567. godine oborena gepidska država, Istočno je Carstvo zaposjelo Sirmij, a potom, kako se misli, uspostavilo i pravovjernu crkvenu organizaciju u osobi sirmijskog biskupa Sebastijana, očito u nakani da gradu udahne nov život.33 Dolazak Avara, a s njima i Slavena dokrajčio je kasnoantičku crkvu u južnoj Panoniji. Bijeg sirmijskog biskupa Sebastijana 582. godine simbolički je označio slom crkvene organizacije u Međurječju.34 U suštini tada jedva da je išta ostalo od nekadašnjeg ustroja budući da je cibalsko, mursijsko i jovijsko sijelo već odavno bilo upražnjeno, a po svoj prilici poslije smrti biskupa Konstantina (možda oko sredine 6. stoljeća) nije više bila popunjena ni siscijska biskupska stolica. Doduše, izbjeglice su nastavili bar još neko vrijeme održavati vjersko-kulturnu tradiciju panonskog kršćanstva, kao što upečatljivo pokazuje tzv. Evangelijarij svetoga Korbinijana (Evangeliarium Sancti Corbiniani dictum), sastavljen po svemu sudeći početkom 7. stoljeća u krugu Panonaca koji su spas pred Avarima pronašli u Italiji.35

Vrijeme zamiraja i vrijeme obnove Ne bi bilo opravdano zaključiti da je kršćanstvo potpuno zbrisano čim su Avari i Slaveni zavladali Međurječjem. Manji dio kršćanskoga, romanizirano-barbariziranog stanovništva i dalje je ostao živjeti u ovim oblastima, održavajući još neko vrijeme luč vjere. Napokon, i dovođenje zarobljenika s istočnorimskog područja, poput budućih Sermezijanaca,36 omogućilo je sporadičan opstanak kršćanstva na ovim prostorima. Ovo jasno pokazuje i da avarski vlastodršci nisu na svom području zabranjivali obdržavanje kršćanskog kulta.37 No, bez blagotovorne veze s duhovnim središtima kršćanska je vjeroispovijest tijekom 7. stoljeća u velikoj mjeri zamrla i svela se na zakržljale oblike, a bujni crkveni život s kraja antike je prekinut. U Avarskom Kaganatu su još djelovali nepismeni duhovnici (clerici inlitterati, idiotae), vjerojatno svećenici Justinijan, Novellae 131. O biskupu Sebastijanu usp. Popović 1975, 91-110. 34 Teza da bi Sebastijan iz Sirmija možda bio najprije pobjegao u Rizinij (Risinium, Risan u Crnoj gori) jer se uz njegovo ime u rukopisima povezuje i taj grad ne može se potvrditi (usp. Bratož 2007, 273). 35 Usp. Szádeczky-Kardoss 1983, 123-128, uz Leidinger 1924, 79-102. Katičić 1998, 125 donosi zastarjelo mišljenje da je rukopis evangelijarija nastao u 6. stoljeću u Sirmiju ili u njegovoj okolici. 36 Vidi str. 137-139. 37 Daim 2003, 476 čak pomišlja da je u Keszthelyju, eponimnom mjestu tzv. kesteljske kulture koja se u svojoj ranoj fazi bila zasnovana na kršćanskoj zajednici romanizirano-barbariziranog pučanstva, postojala do previranja u Avarskom Kaganatu poslije 626. godine i crkvena organizacija s određenim vezama s Rimom. 32 33

264


5. 4. 2011. 14:46:11


starosjedilačkog stanovništva, kao što pokazuje zapisnik koncila koji se sastao 796. godine “na obali Dunava” (ad ripam Danubii), u trenutku kad je avarska država bila na izdisaju.38 Arheologija zasada nije otkrila materijalne dokaze o opstanku kršćanstva u južnoj Panoniji, što je jednim dijelom posljedica i nedostatnih istraživanja, ali po svemu sudeći i činjenice da je odlazak onodobnog mjesnog pučanstva u sigurnije krajeve tijekom duljeg vremena bilo prilično opsežno. Unatoč objektivnim nedostatcima, oblici prežitka kršćanstva mogu se utemeljeno pretpostaviti na osnovi analogije s prilikama u sjevernoj Panoniji.39 Doduše, stanovništvo uglavnom nije bilo kristijanizirano, na što bi, prema uvriježenu mišljenju u arheološkoj znanosti, upućivala groblja s urnama i kosturna groblja na redove koja se pripisuju poganskom življu.40 Ostaci crkvene organizacije gdjegdje su vjerojatno preživjeli. To je ponajprije zamislivo za Sisciju,41 prihvati li se da svjedočanstvo Tome Arhiđakona počiva na točnoj tradiciji. On pripisuje napola legendarnom splitskom nadbiskupu i njegovim nasljednicima obnovu crkvene organizacije i u “Slavoniji”, pri čemu posebno izdvaja biskupa Siscije (episcopus Siscianus).42 Iako je uistinu nezamislivo da bi Avari dopustili crkvenim predstavnicima grada koji je stajao pod bizantskom vlašću djelovanje u Kaganatu, rečena bi vijest mogla biti odraz činjenice da je Siscijska biskupija u rudimentarnoj formi nastavila živjeti i tijekom avarske vladavine. Pritom valja imati na umu da je kroničar iz ideološkopolitičkih potreba hotimice precijenio ulogu splitskih prvosvećenika u obnovi crkvenog ustroja u zapadnom dijelu južne Panonije. S druge strane, opstanak Sirmijske biskupije, kao što predlažu neki stručnjaci,43 nije vjerojatan jer između 8. i 10. stoljeća uopće nema arheoloških dokaza o naseobinskom kontinuitetu u nekadašnjem Sirmiju.44 Temelje za obnovu kršćanstva i u južnoj Panoniji stvorila je franačka vlast potkraj 8. stoljeća. U ljeto 796. održao se u taboru franačke vojske na dunavskoj obali u središtu Avarskog Kaganata crkveni sabor kojim je predsjedao akvilejski patrijarh Paulin, uz nazočnost i salzburškog biskupa Arna, a na kojem su bile zacrtane osnovne smjernice u pokrštavanju Avara i Slavena u srednjem Podunavlju.45 Od tog vremena nadležnost je akvilejskog patrijarha u Međurječju sezala sve do Drave kao što je odredio italski kralj Pipin, a uredbu je potvrdio i Karlo Veliki 803. godine, dodatno je osnaživši u ukazu od 14. lipnja 811.46 Ovime je Akvilejska patrijaršija mogla i formalnopravno iskoristiti prazninu nastalu ugasnućem Salonitanske i Sirmijske biskupije te protegnuti svoj utjecaj i na cijelu južnu Panoniju.47 Današnji su hrvatski krajevi sjeverno Usp. Bratož 1993, 177, 1994, 56, 1996a, 213, bilj. 39. Za arheološka svjedočanstva o opstanku kršćanstva u sjevernoj Panoniji do 7. stoljeća usp. Tóth 1994. 40 Usp. Filipec 2008, 54. 41 Usp. Šašel 1974, 714, Budak 1993, 228, 1994, 107, Bratož 1996a, 214 i bilj. 40, 1998b, 148. 42 Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, c. 11, 13. 43 Budak 1993, 228. 44 Usp. Popović 1971a, 147, Jeremić 2006, 147. 45 O ovom koncilu vidi Zagiba 1964, 280-285, Bratož 1993, 176-177, 1998b, 154-179, 1999, 85-102. 46 Usp. Wolfram 1987, 261, 265-266, 1995, 285-286, 303, 308, Bratož 1993, 180, Budak 2001, 47. 47 Dvornik 1964, 94 smatra da je Akvilejska patrijaršija protegnula u 5. stoljeću jurisdikciju nad Venetijom, Histrijom, Zapadnim Ilirikom, Norikom i Drugom Recijom, a poslije propasti Sirmija sve do granice Panonije i Savije, ali to nije točno. 38 39

265


5. 4. 2011. 14:46:12


od Drave potpali shodno tomu pod Salzburšku nadbiskupiju. Misionarska djelatnost Akvilejske patrijaršije u Međurječju polučila je stanovit uspjeh, o čemu bi mogli svjedočiti i vrlo rijetki arheološki nalazi, poput pozlaćene brončane pojasne garniture pronađene u kasnoavarskodobnom grobu s kraja 8. i početka 9. stoljeća u Zemun Polju koja svojim ukrasnim motivima pokazuje kršćanski utjecaj, a ponajviše popis čedadskih hodočasnika koji su stizali iz Donjopanonske kneževine, nesumnjivo pripadnika slavenske elite.48 U historiografiji se, i to ne isključivo u starijoj, može pronaći mišljenje kako su Bugari već u kasnom 9. stoljeću odnosno na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće obnovili u Sirmiju nekadašnju biskupiju.49 Međutim, to počiva na uvjerenju da su Bugari dulje vrijeme vladali prostorom istočnog savsko-dravsko-dunavskog međurječja, što se ne može potkrijepiti.50 Srijemska se biskupija navodi tek u 11. stoljeću, u bizantskim vrelima koja se bave završnim godinama vladavine cara Bazilija II. (976.–1025.), i to pod bugarskim imenom (Strjámъ, grč. Striámon) kao sufraganska biskupija Ohridske arhiepiskopije, njezino se sijelo po svemu sudeći nalazilo na savskom otoku (Mačvanska Mitrovica), a njezino je nadleštvo pokrivalo područje južno od Save.51 Otuda se može zaključiti da je tek makedonsko-bugarski car Samuilo dao ustrojiti Sirmijsku biskupiju kako bi čvršće po svojom vlašću objedinio sjeverozapadno pograničje svoga carstva pa stoga ne treba njezine začetke tražiti u ranijem vremenu.52 Nov poticaj kristijanizaciji u južnoj Panoniji donijelo je doba Metodija (o. 815.–885.) kojega je papa Hadrijan II. (867.–872.) posvetio 870. godine za nadbiskupa Sirmija. U historiografiji je bila iznesena pretpostavka da Metodijevo sijelo uistinu treba smjestiti u Sirmij, “grad Panoniju” (civitas Pannonia ili Pannoniensis), odnosno u grad Moravu, točnije naselje izniklo oko crkve Sv. Ireneja, na prostoru današnje Mačvanske Mitrovice, jer se Metodijevo jurisdikcijsko područje moralo nužno nalaziti unutar stare rimske Panonije omeđene Dunavom.53 Ozbiljna zamjerka smještanju Metodijeva sijela u Sirmij leži u činjenici što ondje u 9. stoljeću još nije bilo stalne naseobine.54 Shodno tomu, Metodijevo sjedište odnosno njegovu katedralnu crkvu se uznastojalo pronaći u Mačvanskoj Mitrovici.55 Međutim, arheološka su istraživanja pokazala kako Vidi str. 228. Za akvilejsku misiju usp. Zagiba 1964, 286-293, Bratož 1993, 180-181, 1999, 109. O salzburškoj misiji u prekodravskoj Panoniji usp. Bogyay 1986, 273-290, Dopsch 1993, 127-129, 2002, 267-293. 49 Usp., primjerice, Hauptmann 1915, 280, Šišić 1925, 334, bilj. 37, Jireček 1959b, 525, Ferjančić 1969, 48-49, Róna-Tas 1999, 245, Andrić 2009, 117. 50 Za raspravu s tim u vezi vidi str. 173-174. 51 Usp. Györffy 1959, 16-18, Popović 1980b, VIII. 52 To čini, na primjer, Andrić 2009, 117 koji, navodeći da bizantski izvori Srijemsku biskupiju spominju u sastavu Ohridske arhiepiskopije, kaže kako se “iz njih razabire da je Srijemska biskupija pripadala istom okviru već i ranije, ali ne zna se i koliko ranije”. 53 Boba 1967, 90-93, 1971, 11-14, 92-96, 1990, 307-313, 1991a, 178-180, u sklopu vlastite teorije da se Moravska nalazila uz jugoistočnu granicu Franačkog Carstva. Ovu identifikaciju prihvaća i Zelić-Bučan 1990, 327-328. Da je Metodijevo sijelo bili u Sirmiju misli i Eggers 1996, 21-22. 54 To navodi i Ewig 1971b, 167. 55 Nadovezujući se na Bobu, tu je mogućnost izrazio Popović 1967, 136-137 (usp. i Boba 1990, 308-313), ali je kasnije, s obzirom na nove arheološke spoznaje, više ne spominje (1980b). U 48

266


5. 4. 2011. 14:46:12


tamošnje naselje i crkvena građevina postoje okvirno od sredine 10. stoljeća.56 Napokon, sintagma civitas Pannonia ili civitas Pannoniensis se nigdje ne spominje u vrelima, dok grad Morava koji u vezi s Metodijem navode neka vrela teško da je današnja Mačvanska Mitrovica, a još manje Sirmij.57 U obzir bi došao antički Marg (Orašje kod Dubravice) na ušću rijeke Morave u Dunav, u kasnorimskoj pokrajini Prvoj Meziji, na što kao da aludiraju i neki izvorni podaci. Naime, u tzv. Lorschskim krivotvorinama, tobožnjim papinskim poslanicama koje je po svoj prilici sastavio passauski biskup Pilgrim (971.–991) i u autentičnom pismu koje je on uputio papi Benediktu VII. spominje se i Mezija, uz Panoniju, kao dio jurisdikcijskog područja ionako povijesno nesigurne kasnoantičke Laurijačke biskupije, u čiju se sljednicu Passau htio promovirati.58 S obzirom na takvo podrijetlo navoda i toliko tendenciozan cilj koji se njima želi postići, ovo svjedočanstvo se nikako ne smije uzeti zdravo za gotovo. Izglednije je stoga da se radilo o drugom gradu Moravi, zacijelo prijestolnici Moravske kneževine, možda također na ušću sjeverne (moravske) Morave u Dunav, premda ga se, barem zasada, ne može ubicirati.59 Ni tvrdnja da pojam “Panonije” pokriva isključivo prostor rimskodobnih panonskih pokrajina ne može se opravdati,60 jer se već i u kasnoj antici horonim po svemu sudeći protegnuo i na područje onkraj Dunava.61 58 56 57

59

60 61

vezi s kritikom Bobina mišljenja usp. Löwe 1983, 660, bilj. 124. Za protimbu Bobinu zaključku vidi i Hercigonja 1975, 73-75; umjereniji kritički stav ima Katičić 1998, 414-415. Dinić 1980. Usp. i Birnbaum 1993a, 338. Usp. Boba 1971, 10, 97-98, bilj. 25, 100, bilj. 31, 124. Eggers 1996, 40 misli da se pod “Mezijom” skrivaju jugoistočni susjedi Mađara odnosno Bugari i drugi Južni Slaveni. U svakom slučaju, grubi griješi kad s osloncem na Bobu 1991b, 129 navodi da je Prva Mezija bila 427. godine “upravno-tehnički” spojena s Drugom Panonijom (isto, 40, bilj. 192). Doduše, Sirmijska je metropolija nekoć pod sobom imala i biskupije u Prvoj Meziji (vidi str. 189, bilj. 114). Laurijačku biskupiju, sa sijelom u Laurijaku (Lauriacum, Lorch na rijeci Enns), spominje jedino Eugipije u svom Životu svetog Severina, c. 30 (bilježi jednog jedinog njezinog poznatog biskupa Konstancija), pa nije izvan svake sumnje je li uopće postojala kao stalna crkvenoupravna jedinica, iako se to obično smatra (usp. Wolfram 1987, 50, 57-58, 1995, 109, 114, Lotter 2003, 57, 59-60, 167). O tzv. Lorschskim krivotvorinama usp. Fichtenau 1977a, 157-179. Eggers 1995, 153-157, 1996, 68, posežući za etimološkim vratolomijama, vidi u gradu Moravi današnji Cenad (mađ. Csanád, srp. Čanad), nekadašnji Marosvár ili Urbs Morisena. Možeš se pretpostaviti da je grad Morava nalikovala ranosrednjovjekovnom središtu poput naselja arheološki utvrđenog u Pohansku kod Břeclava u današnjoj Moravskoj, na rijeci Dyje nedaleko od njezina ušća u Moravu (usp. Macháček 2009, 250-257). To je mišljenje odbacio i Eggers 1996, 23, iako iz vlastitih potreba (vidi prethodnu bilješku). S tim u vezi vidi Gračanin 2005a, 35, bilj. 68, 2006a, 90-91, bilj. 43, 101-102, uz bilj. 106. Jordan, Getica, 264 omeđuje Panoniju sa zapada Norikom, s juga Dalmacijom, s istoka Prvom Mezijom, a samo sa sjevera Dunavom. U tomu se oslanja na opis Pavla Orozija, 1.2.55, 60, koji za Meziju kaže da joj je na istoku dunavsko ušće, na jugoistoku Trakija, na jugu Makedonija, na jugozapadu Dalmacija, na zapadu Histrija, na sjeverozapadu Panonija i na sjeveru Dunav; a za Panoniju, Norik i Reciju da im je na istoku Mezija, na jugu Histrija, na jugozapadu Peninske Alpe, na zapadu Galija Belgika, na sjeverozapadu izvor Dunava i razdjelnica između Germanije i Galije, te na sjeveru Dunav i Germanija. Grgur Tourski, 2.6 pak navodi da su Huni, idući u pohod na Galiju, izašli iz Panonijâ (Jordan, Getica 227 nadodaje i Dakiju uz Panoniju), što bi također dalo naslutiti da je Panonija zahvaćala veći prostor od same stare rimske oblasti. Ovo je širenje pojma vidljivo i kod Ivana Skilice, bizantskog povjesnika iz 11. stoljeća, koji navodi da su Morava i Beo267


5. 4. 2011. 14:46:12


Predalekosežna je i tvrdnja da je donjopanonski knez Kocelj poticao ustrojbu Sirmijske nadbiskupije kako bi potkrijepio širenje svoga vlastodrštva,62 jer njegova vlast nije sezala južno od Drave, premda je u tomu nesumnjivo vidio vlastiti interes odnosno prigodu da oslabi kontrolu Salzburške nadbiskupije.63 Metodijeva je nadbiskupska čast bila u suštini naslovna budući da se područje njegova nadleštva u samoj Panoniji odnosno u Panonskoj dijecezi (diocesis Pannonica) koja se spominje u pismima pape Ivana VIII.64 preklapalo s jurisdikcijskim ovlastima kako salzburškog nadbiskupa tako i akvilejskog patrijarha. Potez pape Hadrijana bio je široko zasnovan i smjerao je obnoviti izravni papinski nadzor u Panoniji, ali i ojačati papinski utjecaj u čitavom Iliriku s obzirom na to da je Ilirička prefektura bila vjerojatno još 733. godine formalno izuzeta ispod ovlasti Rimske crkve uredbom bizantskog cara Lava III. (717.–741.).65 Poslije Metodijeve se smrti Sirmijska odnosno Panonska nadbiskupija ugasila, a da zapravo nikad nije ni zaživjela u pravom smislu riječi. Ipak, smije se pretpostaviti da su i kršćanski vjernici Slaveni u Donjopanonskoj kneževini osjetili prednosti uvođenja bogoslužja na narodnom jeziku.66 Doduše, sagledavanje utjecaja ćirilometodske baštine na crkvene prilike u južnoj Panoniji ionako je gotovo nemoguć pothvat zbog krajnje oskudnosti vrela. No, ta je tradicija po svoj prilici opstala, a u tomu je ulogu možda imala i činjenica što je tijekom 10. i 11. stoljeću sve više jačao utjecaj hrvatskih vladara u zapadnom dijelu savsko-dravskog međurječja.67 Kako god bilo, južnopanonski su kršćani nastavili u Akvileji gledati svoje duhovno središte. Za razliku od Sirmijske crkve, čini se da je crkva u Sisciji bila obnovljena pod franačkim utjecajem i tijekom cijelog 9. stoljeća uspješno jačala jer se za nju u ranom

62

63

64

65

66 67

grad tvrđave Panonije na suprotnoj strani Dunava (Povijesni pregled: Mihael 23, 5-6 = VIINJ III, 142-143), iako ni Marg ni Singidun upravno nikad nisu pripadali rimskoj Panoniji. Tako misli Löwe 1983, 661. Vidi i Wolfram 1987, 299. S tim u vezi usp. također Boba 1971, 92, 1991a, 176, Bowlus 1995, 162-163, Eggers 1996, 31. Mišljenje o Koceljevoj ulozi se poglavito oslanja na navod iz Metodijeva života (Vita Methodii, 8). Grafenauer 1965, 100 je pak smatrao da se Sirmij nalazio u Koceljevoj državini jer bi područje istočno od Vuke i Srijem Franci još 846. dodijelili njegovu ocu Pribini (isto, 76), ali to nije točno. Ulomci registra pape Ivana VIII, 15 (281, 1), 21.1 (284, 1). U pismu Ivana VIII. freisinškom biskupu Annu (Ulomci registra pape Ivana VIII, 23 [286, 20-21]) Metodije se izrijekom naziva “nadbiskupom Panonije koji vrši poslanstvo apostolske stolice k narodima (= nepokrštenima)”, što ukazuje na činjenicu da nije imao točno određeno sjedište i da njegovo područje djelovanja nije bilo ograničeno samo na bivšu rimsku Panoniju južno od Dunava, kao što misli Boba 1967, 87, nego se protezalo na podunavske Slavene (usp. i Löwe 1983, 659-661). Drugdje se spominje biskupska služba nad Panoncima (Pannoniensium episcopatus) koju je papa podijelio Metodiju (Ulomci registra pape Ivana VIII., 16 [281, 20]), a jedanput je Metodije nazvan “nadbiskupom Panonske crkve” (Pisma pape Ivana VIII., 201 [161, 6]). Ewig 1971a, 9, 1971b, 167. Također i Anastos 1957, 14-31. Za kasniju dataciju, pod Konstantinom V., vidi Grumel 1952, 191-200, Ostrogorski 1965, 12-13. Papa Ivan VIII. navodi da je apostolska stolica odvajkada običavala vršiti posvete, ređenja i rasporedbe također i unutar granica čitavog Ilirika (verum etiam intra totius Illyrici fines consecrationes ordinationes et dispositiones apostolica sedes patrare antiquitus consuevit; Ulomci registra pape Ivana VIII., 21.2 [284, 8-10]). Iako ističe da nema dovoljno dokaza kako je papinstvo u 9. stoljeću pokušavalo obnoviti sirmijsku metropolitansku tradiciju, Kalhous 2009, 270-271, 277-278 se ipak priklanja toj interpretaciji. Usp. Fancev 1925, 510-511. Da je slavensko bogoslužje opstalo, pretpostavlja i Fancev 1925, 511-513. 268


5. 4. 2011. 14:46:12


10. stoljeću kaže da ima dovoljno i svećenstva i pastve.68 Kako je već ranije istaknuto, arheološki bi nalazi, bez obzira na nesigurnost potječe li pojedina građa iz samog Siska ili iz njegove okolice odnosno širokog raspona datacije, govorili u prilog tomu da je na sisačkom prostoru postojala u 9. stoljeću u najmanju ruku jedna zidana crkva.69 Čini se da je već u 9. stoljeću i južno od postojeće crkve u svetištu Majke Božje Gorske povrh Lobora na južnim padinama Ivanščice stajala drvena jednobrodna crkva s pravokutnom apsidom i hodnikom sa stupovljem na prednjem dijelu, nedaleko od koje je bio otkriven i grob s drvenim lijesovima bez ikakvih grobnih priloga.70 Unatoč svim navedenim primjerima koji pružaju sporadično svjedočanstvo o obnovi crkvenog ustroja u južnoj Panoniji, prvenstveno njezinu zapadnom dijelu, Akvilejska patrijaršija, koliko se može prosuditi, nije ustrajnije provodila misionarsku djelatnost niti je pospješila oživljavanje crkvene uprave na ovom prostoru. Dok su iz vrela poznati korepiskopi koji su djelovali na franačkom jugoistoku pod jurisdikcijom Salzburške nadbiskupije i igrali ključnu ulogu u organizaciji karantanske Crkve,71 takvih pokrajinskih biskupa nema na području pod ingerencijom Akvilejske patrijaršije. Doduše, ona je od vremena patrijarha Paulina (787.–802.) intenzivirala svoje napore, ali je tom angažmanu manjkalo dosljednosti i sustavnosti. Salzburški su natpastiri osobno skrbili i o prekodravskoj Donjoj Panoniji jer ondje nije bilo korepiskopa, redili i slali prezbitere i druge klerike, posvećivali crkve u središtu Pribinine i Koceljeve kneževine Moosburgu (Blatogradu).72 Slični dokazi o ovakvom maru akvilejskih patrijarha za dodravsku Donju Panoniju manjkaju.73 Razlozi za razmjernu akvilejsku pasivnost su višestruki,74 od zaokupljenosti drugim, poglavito teološkim pitanjima, preko političke nestabilnosti južnopanonskog prostora, naročito u prvoj polovini 9. stoljeća (ne smije se ni smetnuti s uma da je donjopanonski knez Ljudevit bio bliži patrijarhu Fortunatu u Gradu negoli patrijarhu Maksenciju u Cividaleu-Čedadu), pa do toga da se Međurječje i općenito Podunavlje, za razliku od istočne jadranske obale, nisu nalazili u neposrednoj interesnoj sferi Akvileje.75 Ovo je naposljetku olakšalo i ulazak izravnog rimskog utjecaja u južnu Panoniju, iako je i on bio tek privremen. 70 71 72 73

Vidi str. 201. Usp. i Budak 1994, 107. Vidi str. 179, 202. Filipec – Šiša Vivek 2004, 96-98, Filipec 2007b, 418, 419, 2008, 55. Usp. Wolfram 1987, 282, 1995, 296-298. Wolfram 1987, 278-280, 295, 1995, 323-325, 330-331. Ostaje ipak otvoreno pitanje smije li se spomen latinskih klerika i duhovnika te učitelja iz Italije, za koje se u Konstantinovu životu (Vita Constantini, 15) i Metodijevu životu (Vita Methodii, 5) kaže da djeluju u Moravskoj pod knezom Rastislavom (846.–870.), isključivo povezati s Akvilejom (usp. Bratož 1993, 181, 1999, 109) budući da bi njihov dolazak mogao biti posljedica i probuđena zanimanja papinskog Rima za podunavski prostor, što bi vrhunac doživjelo u uspostavi Metodijeve nadbiskupske časti za Panoniju. Ovo ne dokida činjenicu o privlačnoj duhovnoj snazi i utjecaju Akvileje, napose kao hodočasničkog odredišta. 74 Usp. Bratož 1990a, 52-53 75 O ulozi Akvileje u pokrštavanju stanovništva na istočnoj obali Jadrana usp. Cuscito 1990, 156174. 68 69

269


5. 4. 2011. 14:46:12


Crkvena organizacija između hrvatskog i mađarskog utjecaja Urušavanjem Donjopanonske kneževine početkom 10. stoljeća76 uslijed mađarskih provala, što je dokrajčilo franačko gospodstvo na ovom prostoru, nestali su politički preduvjeti za to da Akvilejska patrijaršija zadrži učinkovit crkvenoupravni nadzor nad Međurječjem. To su s vremenom iskoristile i hrvatska i mađarska država, u nastojanju da uspostavom crkvene organizacije pod svojim vrhovništvom osnaže vlastitu nazočnost na južnopanonskom prostoru. Obnova utjecaja Splitske nadbiskupije kao sljednice Salonitanske crkve, uzdignute sada na položaj metropolije, značila je i znatno proširenje njezine jurisdikcijske oblasti. U promijenjenim je političkim okolnostima Splitska nadbiskupija obuhvatila do kraja prve četvrtine 10. stoljeća i upražnjenu Siscijsku biskupiju, jer ona u protivnom ne bi niti bila ponuđena ninskom biskupu Grguru na splitskom koncilu 928. godine. Ovime se ograničilo dotadašnje nadleštvo Akvilejske patrijaršije i njezin crkvenoupravni prostor smanjio, pa se u crkvenoorganizacijskom smislu, barem na formalnoj razini, zapravo obnovilo stanje iz 5. i 6. stoljeća, na što bi aludirao i Toma Arhiđakon u vezi s opsegom Hrvatskog Kraljevstva do Dunava. Pod pokroviteljstvom Splitske metropolije je i tzv. hrvatski biskup, koji prvi put nastupa u vrelima na izmaku prve polovine 11. stoljeća, mogao formalno svoju nadležnost ustanoviti na području do Drave, što bilježi Toma Arhiđakon.77 Iz toga bi pak proizlazilo da je i splitski metropolit, neposredni vrhovnik hrvatskog biskupa, protegnuo do ovog vremena svoje ovlasti do Drave, očito sa širenjem utjecaja hrvatskih vladara u 10. i prvoj polovini 11. stoljeća. Kao što je već ustvrđeno, pretpostavku o crkvenoupravnom objedinjavanju hrvatskog juga i sjeverozapada mogao bi potkrijepiti nalaz kamenih ulomaka na lokalitetu Svete Majke Božje Gorske koji bi pripadali trobrodnoj zidanoj crkvi s predvorjem i zvonikom na pročelju, podignutoj do sredine 10. stoljeća.78 Ovo bi jasno svjedočilo o postupnom jačanju crkvenog ustroja. Nepotpun natpis s ploče ukrašene volutama i po svoj prilici pronađene na prostoru Siska mogao bi upućivati i na izravnom sudioništvu predstavnika hrvatske vlasti u jačanju crkvene organizacije.79 Uz očito slavensko ime (…)esamer navodi se i glagol auxs(it), što bi značilo da je dotični uglednik dao sredstva kojim je bila obnovljena ili dograđena mjesna crkva. I istočno Međurječje, koje je stajalo pod mađarskim utjecajem, dobilo je u 11. stoljeću čvršću crkvenu organizaciju. S obzirom na malobrojnost i nepouzdanost izvornih podataka nemoguće je sa sigurnošću utvrditi kako je ona izgledala i kada je točno provedena, no možda se može pretpostaviti da je ovo područje u drugoj polovini 11. stoljeća jurisdikcijski bilo podijeljeno između Pečuške i Bačke biskupije. Doduše, pitanje protezanja Pečuške biskupije južno od Drave stvar je prijepora,80 pogotovo U Gračanin 2008d, 80 omaškom se navodi da je Donjopanonska kneževina propala početkom 9. stoljeća. 77 Vidi str. 204. Opreznije Raukar 1995, 93-94, 1997, 179-180. 78 Vidi str. 204-205, uz Tomičić 1999d, 27. 79 Vidi str. 256-257. 80 Usp. Andrić 2001a, 50-52. 76

270


5. 4. 2011. 14:46:13


ako bi se nadleštvom pečuškog biskupa obuhvatio i cijeli Srijem.81 Bačka biskupija je, kako se doima, nastala zahvaljujući prijenosu grčke biskupije iz (južnosavskog) Sirmija (Mačvanska Mitrovica) poslije 1071. godine.82 No, egzistirati je nastavila i Sirmijska crkva u Mačvanskoj Mitrovici.83 Bačka je biskupija po svoj prilici pod Ladislavom I. bila sjedinjena s Kaločkom nadbiskupijom,84 inače nadređenom Pečuškoj biskupiji. Osnaživanje crkvenih prilika ogleda se i u podizanju novih crkava, na Meraji u Vinkovcima85 i vjerojatno u Borincima kod Vinkovaca na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće,86 te na Rudini sjeverozapadno od Požege potkraj 11. stoljeća. 87 O postojanju crkvenih građevina svjedočanstvo pružaju i jednostavno izrađeno brončano raspelo u crkvici Sv. Martina u Martinšćini blizu Lobora, kapitel, ostaci temelja od žbuke, menza s križevima i ulomci zida iz Zagreba, tri ulomka i kapitel iz Rakovca, kapitel iz Banoštora i kapitel iz Srijemske Mitrovice, sve iz 11.–12. stoljeća, 88 kao i dio pluteja s pleternim uzorcima i ulomak kapitela u Belom Manastiru, koji se datiraju u drugu polovinu 11. stoljeća. U Srijemskoj Mitrovici je od druge polovine 11. stoljeća u izvorima potvrđeno postojanje samostana Sv. Demetrija, 89 pa je moguće da je gore spomenuti kapitel nekoć pripadao samostanskoj zgradi ili samostanskoj crkvi. Poticaj izgradnji crkava dale su i zakonske odredbe mađarskih kraljeva Ladislava I. i Kolomana, kojima se propisivao obvezatan ukop pokojnika uz zdanja kršćanskih hramova.90 Osnivanje Zagrebačke biskupije najzorniji je pokazatelj brige ugarskih vladara za uređenje crkvene organizacije u Međurječju. U historiografiji je donekle sporno koji su motivi bili primarni u odluci ugarskog kralja Ladislava I. da utemelji novu biskupiju. U Felicijanovoj povelji iz 1134. godine, gdje je zabilježeno njezino ustrojavanje, navodi se kao razlog “zabluda idolopoklonstva” (error idolatriae) koja je tamošnje stanovništvo otuđila od pravoga bogoštovlja.91 Ovu “zabludu idolopoklonstva” (error ydolatriae) ponavlja i isprava ugarskog kralja Andrije II. iz 1217. godine.92 Značenje sintagme se svakojako tumačilo. Neki su smatrali da ona opisuje slavensko bogoslužje odnosno glagoljaštvo.93 Drugi su bili mišljenja da se odnosi na poganstvo odnosno 83 84 85 86 87 88 81

82

89

90

93 91

92

Tako ima Györffy 1959, 22, 24, 1988, 128. Usp. Székely 1967, 306, uz Györffy 1959, 25-28. Usp. Popović 1980b, VII, 2003b, 263, 2003c, 304. Székely 1967, 306-307, Kristó 1993, 102. Vidi str. 258. Lokalitet Crkvište (Dimitrijević 1979, 194). Sokač-Štimac 1997, 19. Goss 2005, 101 navodi da su uzori za rakovački i banoštorski nalaz gotovo dokazano bizantske provenijencije (Karaman 1948, 199 je radije pomišljao na veze s Ugarskom, kao i za mitrovički kapitel), ali i da su utjecaji mogli doći i s obale Dalmacije (usp. Takács 1997, 165-177). Vidi str. 258, bilj. 174. Usp. Tomičić 1978, 120, 1990c, 46, Sekelj Ivančan 2001d, 244. Prema uredbi kralja Stjepana I., deset sela moglo je podići zajedničku crkvu (Budak 1994a, 66, bilj. 198). CD II, 42. CD III, 146. Fancev 1925, 518-519. 271


5. 4. 2011. 14:46:13


da je mjesno stanovništvo zapalo u stara vjerovanja.94 Treći su u cijelosti odbacivali podatak ističući da je još u prvoj polovini 10. stoljeća prostor (zapadnog) savsko-dravskog međurječja imao velik broj svećenika i kršćanskog puka,95 odnosno da spomen idolopoklonstva u ovom kontekstu označava borbu protiv (poganskog) praznovjerja, a nikako ne indicira stvarno stanje kristijanizacije u Međurječju.96 “Zabluda idolopoklonstva” pojavljuje se i u vrelima koja se bave pokrštavanjem baltičkih Slavena i označava ustrajanje u staroj vjerskoj praksi, unatoč nominalnom prihvaćanju kršćanstva.97 Otuda bi se doista moglo zaključiti da su južnopanonski žitelji, premda uglavnom pokršteni, pristajali i dalje uz poganske vjerske običaje. Arheološka istraživanja nisu u grobovima tzv. bjelobrdske kulture otkrila priloge koji bi dodatno upućivali na raširenost poganskih navada, pa se na temelju toga uvriježilo tumačiti da je stanovništvo moralo biti kršćansko.98 Međutim, sâm ukop nije uvijek pouzdan pokazatelj vjerskih sklonosti pokojnika i stoga se ne smije unaprijed isključiti da su se neki elementi poganskog kulta održali među stanovnicima Međurječja, upravo kao što to za prostor Ugarske pokazuju kazne uperene protiv onih koji prinose žrtve kod zdenaca i predaju obredne darove stablima, izvorima i kamenju, utvrđene na kraljevskom saboru crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika održanom 1092. u Sabolču (Szabolcsu).99 Ipak, valja imati na umu i mogućnost da je isticanje borbe Ladislava I. protiv idolopoklonstva bilo sastavni dio njegova svetačkog habitusa,100 dakle, imalo ponajprije ideološku težinu, što bi umnogome oduzimalo snagu argumenta pretpostavci da je problem zapadanja stanovnika Međurječja u pogansko bogoštovlje bio dovoljno akutan da opravda osnivanje biskupije. Ladislav I. se kao utemeljitelj nove biskupije povodio poglavito za političkim razlozima, hoteći podati dodatnu čvrstinu tek uspostavljenoj vlasti Arpadovića u ovim oblastima, premda se ne smiju zanemariti niti vjerski motivi koji su smjerali osigurati obdržavanje pravovjernog kršćanskog kulta.101 Možda bi se ovomu moglo pridodati i kraljeva namjera da se osnaži uporaba latinske liturgije, jer bi otkriće pojedine, zasada vrlo rijetke spomeničke građe, u Kijevcima kod Bosanske Gradiške i na Rudini Klaić 1968, 19-20. Ovom zaključku se približava Lukinović 1995, 17-18 koji drži da navod govori o potrebi da se ovi krajevi rekristijaniziraju jer se puk zbog neredovite pastoralne brige i nepostojanja stalne crkvene uprave uvelike bio vratio poganstvu. Na ovom je tragu i Kolarić 2004, 43, koji, doduše, pomišlja da bi to mogla biti aluzija i na pobliže nedefinirano krivovjerje, pa predlaže arijanstvo, što nije vjerojatno. 95 Šanjek 2004, 37-38. 96 Putanec 1995, 117-118. 97 Usp. Adam Bremenski (11. stoljeće), 2.49 (vel qui populum converteret ab errore ydolatriae), uz 3.56 (paganorum erroribus), Helmold iz Bosaua (12. stoljeće), 1.17 (vel qui populum converteret ab errore ydolatriae), uz 2.101 (ydolatriae supersticiones), Život biskupa Wernera Merseburškog, 1 (245, 11-12: quorum [sc. Sclavorum] multitudinem copiosam error adhuc ydolatriae detinebat). Helmold iz Bosaua je sklop prepisao od Adama Bremenskog, što ukazuje na to da je formulacija bila gotovo opće mjesto, pa ju je mogao preuzeti i sastavljač Felicijanove povelje odnosno isprave Andrije II. 98 Usp. Filipec 2008, 56. 99 Berend – Laszlovsky – Zsolt Szakács 333. Također i Putanec 1995, 118. 100 O svetačkom kultu kralja Ladislava I. usp. Klaniczay 2003, 173-194. 101 Usp. Kolarić 2004, 42, Gračanin 2008d, 83. 94

272


5. 4. 2011. 14:46:13


kraj Požege, upućivalo na to da je glagoljaška tradicija bila živa u ovim krajevima, pa je otuda slavensko bogoslužje moglo opstati sve do ovog vremena, doduše, kako se čini, u dijelovima Međurječja koji su ostali izvan opsega Zagrebačke biskupije.102 Smjestivši sijelo nove biskupije u Zagreb, što ukazuje na to da je tamošnje naselje bilo već prilično razvijeno budući da osnivanje biskupskih sjedišta u neznatnim mjestima nije načelno bilo dozvoljeno,103 Ladislav je nedvojbeno raskinuo s prijašnjom crkvenoupravnom tradicijom koju je utjelovljavala Siscijska biskupija i izuzeo zapadno Međurječje od jurisdikcije Splitske nadbiskupije.104 Napokon, na temelju dostupnih izvora vidljivo je kako se nestanak tzv. hrvatskog biskupa općenito podudara s postankom Zagrebačke biskupije,105 pa bi to moglo dodatno navoditi na zaključak kako je ugarski kralj htio prekinuti crkvenopravne veze ovoga prostora s područjem stare hrvatske države. Granice netom osnovane Zagrebačke biskupije, podređene Ostrogonskoj nadbiskupiji, poklapale su se dobrim dijelom s granicama kasnorimske pokrajine Panonije Savije,106 što još više potkrepljuje tvrdnju da je nova biskupija u potpunosti progutala prostor stare Siscijske biskupije. U to vrijeme područje Zagrebačke biskupije vjerojatno nije prelazilo Dravu u Međimurje,107 koje bi tada potpadalo pod Veszprémsku biskupiju. U historiografiji se najviše raspravljalo o godini osnutka Zagrebačke biskupije koja je već odavno predmet spora između hrvatskih i mađarskih povjesničara. Temeljno je polazište mađarskih stručnjaka sadržano u mišljenju da se i zapadno Međurječje nalazilo pod ugarskom vlašću prije Ladislavova pohoda, što nužnim čini pomicanje datacije postanka biskupije u Zagrebu na vrijeme prije 1091. godine.108 U hrvatskom povjesništvu uobličilo se snažno stajalište prema kojem se biskupija mogla utemeljiti tek poslije Ladislavova pohoda budući da on prije njega nije ni vladao područjem buduće biskupije.109 Kada se pobliže razmotre datacijske mogućnosti na temelju podataka iz povelje ostrogonskog nadbiskupa Felicijana od 26. travnja 1134., jedinog vrela koje spominje čin osnutka Zagrebačke biskupije, sve se svodi na to u koje su Tako i u Gračanin 2008d, 83. Opstanak slavenskog bogoslužja je pretpostavljao još Fancev 1925, 513-519, bez obzira na pogreške koje su mu se potkrale u argumentaciji. Usp. i Putanec 1995, 118-120, koji predmnijeva i ulogu Dmitra Zvonimira kao “bana u Slavoniji” i podupiratelja hrvatskih glagoljaša (isto, 120). Klaić 1968, 19-22 je pak u potpunosti odbacivala bilo kakvu mogućnost za slavensko bogoslužje u srednjovjekovnoj Slavoniji. 103 Usp. Klaić 1975, 500, Budak 1994b, 109-110, Buntak 1996, 31-32, Krivošić 1981, 27. 104 Vidi str. 201, bilj. 195. Također i Margetić 2000a, 41. Prema nekim mišljenjima, Ladislav bi sjedište nove biskupije bio isprva smjestio u Goru kod Siska (Klaić 1986, 190-191), gdje se nalazilo drugo po važnosti središte Zagrebačke biskupije, ali to je malo vjerojatno. Ipak, u Gori je možda pred mađarskom navalom zaklon našla Sisačka crkva (Budak 1994, 108). 105 Šanjek 1988, 127. Također i Gunjača 1975b, 454-455. 106 O granici između Zagrebačke i Pečuške biskupije usp. Šišić 1914a, 346, 367, 1925, 619. U to vrijeme područje Zagrebačke biskupije vjerojatno nije prelazilo Dravu u Međimurje (Šišić 1914a, 366, 1925, 619), koje bi tada potpadalo pod Veszprémsku biskupiju. 107 Šišić 1925, 619. 108 U tome je od mađarskih historiografa najustrajniji Györffy 1970, 236, 1995, 103-105, DHA I, 261. 109 Za pretresanje mršavog dokaznog gradiva usp. Margetić 1995, 97-99, 2000a, 33-43. Također i Pandžić 1994a, 8-18, 1994b, 161-169. Vrijedi istaknuti i da Curta 2006, 266 datira osnutak Zagrebačke biskupije kratko nakon što je Ladislav I. osvojio Hrvatsku. 102

273


5. 4. 2011. 14:46:13


vrijeme s povijesne pozornice nestala dvojica važnih svjedoka navedenih u ispravi, ugarski palatin Jula i veszprémski biskup Kuzma. Kako je poznato da je veszprémski biskup 1091. i 1092. godine bio Almarije, a da je dužnost ugarskog palatina 1091. godine obnašao izvjesni Petar, mađarski učenjaci drže da Kuzma i Jula 1091. godine nisu više bili na svojim položajima, ali je jednako valjana i postavka da oni te godine još nisu preuzeli spomenute dužnosti nego tek kasnije, poslije 1091. odnosno 1092. godine.110 Uzevši u obzir i da su 1092. godine na saboru u Sabolču zacrtane osnovne smjernice crkvenog razvoja u Ugarskoj, čini se posvema logičnim zaključiti da je osnutak Zagrebačke biskupije bio izravna posljedica upravo ondje donesenih zaključaka i odredaba. Prema tomu bi i taj čin bilo možda najpodesnije staviti u 1093. godinu. Doduše, u novije su vrijeme neki hrvatski autori zaključili da bi Zagrebačka biskupija bila utemeljena oko 1090. godine, čime su se bitno približili stavovima mađarske historiografije.111 Svoje su mišljenje zasnovali na navodnom spomenu Zagrebačke biskupije u zaključcima spomenutog sabora u Sabolču, u kojima bi se nalazila napomena o nedavnom postanku Varadinske i Zagrebačke biskupije (facta nuper accessione Varadiensis et Zagrabiensis Episcopatum). Međutim, taj je spomen krajnje upitan jer se po svoj prilici posljedica kasnije interpolacije odnosno, u najmanju ruku, dopune saborskih akata.112 Znakovito je da za spisima sabora u Sabolču nisu u dokaznom postupku u vezi s problemom osnutka Zagrebačke biskupije posezali niti suvremeni mađarski istraživači. Pretpostavka o utemeljenju Zagrebačke biskupije 1093. godine uistinu se slaže i s provedenim istraživanjem o vojnopolitičkim prilikama u Međurječju do kraja 11. stoljeća, ma koliko izvorni podaci bili škrti i nesigurni. Ustrojavanjem nove biskupije Ladislav je okrunio svoj uspjeh i pružio čvrstu osnovu za daljnji uspon Zagreba kao crkvenog i svjetovnog središta srednjovjekovne Slavonije.

Usp. Margetić 2000a, 34. Šanjek 2004, 38 pak osnutak biskupije stavlja u vrijeme između smrti kralja Zvonimira 1089. i kraja 1090. godine kad tobože više nisu bili u službi ugarski palatin Jula i veszprémski biskup Kuzma, upravo kao što se tumači u mađarskoj historiografiji. 111 Dobronić 1991, 2, Demo 2007, 23, bilj. 45. 112 Predmetni spisi sadrže sve crkvene zakone donesene tijekom vladavine Ladislava I., dakle do njegove smrti 1095. godine, a vrlo vjerojatno su doživjeli i kasnije dorade, od kojih bi završna bila izvršena potkraj 13. stoljeća (DRMH I, 83; usp. i Waldmüller 1987, 118, bilj. 26), tako da oni nikako nisu pouzdano vrelo za dataciju osnutka Zagrebačke biskupije čak i da spomenuta rečenica nije kasniji umetak. U najnovijoj ediciji koja donosi zaključke sabora u Sabolču tog dodatka više ni nema (DRMH I, 53-59). 110

274


5. 4. 2011. 14:46:13

Zaključak

Savsko-dravsko-dunavsko međurječje je između kasne antike i ranog srednjeg vijeka prošlo dug razvojni put koji zbog manjka izvornoga, literarnog i arheološkog gradiva nije moguće sagledati u pojedinostima. Ipak, sustavna analiza postojeće građe omogućuje da se pred istraživačem uobliči koherentna slika sedmostoljetnog povijesnog slijeda, iako sazdana najvećim dijelom na više ili manje potkrepljivim pretpostavkama. Opći je zaključak da je južnopanonski prostor doživio preobrazbu koja ga u suštini nije ni po čemu izdvajala od promjena što su se u dijakroniji zbivale u susjednim oblastima. Međutim, kao rubno područje na razmeđu utjecaja sila koje su u njega tijekom vremena zahvaćale još je izrazitije ostao prikraćen za podatke iz pisanih vrela, koji bi mnogošto dodatno osvijetlili. Nepovratno rastakanje kasnoantičkih struktura u južnopanonskom međurječju započelo je dolaskom Alatejeve i Safraksove tronarodne skupine potkraj sedamdesetih godina 4. stoljeća. Pustošenja Ostrogota, Alana i Huna ozbiljno su poremetila dotadašnje prilike u panonskim pokrajinama, dokrajčivši povoljne gospodarske tijekove iz prethodnog doba i uništivši sigurnost gradskih i seoskih zajednica. Iako je vrlo skoro nastupilo smirivanje prilika kada su napadači bili 380. godine naseljeni kao carski federati u panonskom pograničju, uključujući i prekodravski odsječak Druge Panonije, radilo se samo o kratkotrajnom predahu. Od druge polovine devedesetih godina 4. stoljeća kriza je u srednjemu Podunavlju bila gotovo konstantna, a obol su tome dali i federati, ponajprije time što nisu ispunjavali svoju osnovnu dužnost pograničnih vojnika, ali i međusobnim sukobima koji su ubrzali raspad nekoć jedinstvene skupine. Napokon, koliko se može pretpostaviti, od 408. godine je u Panoniji preostala samo hunska federatska sastavnica. Uredovanje vojskovođa Stilihona 399. godine i Generida 409.–410. godine bile su prolazne epizode u pokušajima rimskih vlasti da stabiliziraju stanje u Panoniji. U skladu s time su i suvremenici dočekali protjerivanje preostalih hunskih federata iz Panonije 427. godine, što je bilo omogućeno sporazumom zapadnorimske carske vlasti s tzv. Velikim Hunima, kao oslobođenje panonskih oblasti od gotovo polustoljetne tuđinske vlasti. No, već šest godina kasnije ravenski je dvor, prema ugovoru o savezu, ustupio Hunima tri od četiri panonske pokrajine, Prvu i Drugu Panoniju te Valeriju, izuzevši velike gradove u Drugoj Panoniji i zacijelo strateški važne prometnice uz Dravu i Savu. Opasna blizina Huna i želja Zapada da izbjegne moguće zapletaje bez sumnje je odigrala znatnu ulogu u odluci da se veći dio Zapadnoga Ilirika (zacijelo sve četiri panonske pokrajine, a možda i Dalmacija) prepusti Istočnom Carstvu. Moguće je da je u tome razdoblju, 275


5. 4. 2011. 14:46:13


u prvoj polovini tridesetih godina 5. stoljeća, bila uz jugozapadni rub Savije stvorena nova pokrajina, Središnja Valerija, kao dio zapadnog obrambenog sustava u predvorju Alpa. Izravni hunski udar južnopanonski prostor osjetio je zapravo samo jednom, 441. godine, kad su Huni nasilnim putem dovršili zaposjedanje Druge Panonije, koja se sada nalazila pod istočnorimskim vrhovništvom, osvojivši Sirmij. Huni i pripadnici njima podložnih naroda smjestili su se na pojedinim točkama u uskom podunavskom pojasu. Iako je južnopanonski prostor bio manje pogođen kretanjima naroda u prvoj polovini 5. stoljeća i hunskim osvajanjima, hunsko je gospodstvo zadalo konačan udarac oslabljenim rimskim upravnim strukturama i usto otvorilo germanskim narodima put do vladavine nad Panonijom, što je postalo zorno nakon sloma hunske veledržave. Doba germanske prevlasti započelo je smještanjem Valamirovih Ostrogota koji su kao naseobinski prostor odabrali znatan dio južne Panonije, dobivši za to naknadno i dozvolu Istočnoga Carstva (455.). Ostrogoti su se naselili u tri odvojene skupine, od kojih je ona pod izravnim Valamirovim vodstvom zaposjela većinu Druge Panonije i istočni rub Panonije Savije. Cijelo ovo razdoblje obilježili su neprestani ratovi što su ih vodili Ostrogoti. Nakon što su iscrpili neposredne resurse oblasti koje su im stajale na raspolaganju, Ostrogoti su napustili Panoniju (473.). Njihov su odlazak s jedne strane iskoristili Gepidi, čije je naseobinsko područje imalo težište u istočnom dijelu Druge Panonije, a s druge po svoj prilici Svevi koji bi su u znatnijem broju doselili u Saviju. Čini se da su Gepidi za ulazak u južnu Panoniju imali prešutnu privolu istočnorimskog carskog dvora, a njihov se utjecaj možda širio sve do opustjelih Cibala i Murse. Prvu ugrozu sigurnoj vlasti Gepida u ovim krajevima donijeli su Ostrogoti na proputovanju u Italiju 488. godine. Gepidsko se kraljevstvo u Sirmiju tada još bilo održalo, no samo zakratko jer je palo 504. godine pod novim udarom Ostrogota koji su prethodno zavladali i Savijom. Drugo doba ostrogotske vlasti stajalo je u znaku nastojanja kralja Teoderika Velikog da se pokrajine u Međurječju privedu uređenom stanju odnosno da obnovi pokrajinska uprava koja nije djelovala od hunskog vremena. Tada se zbila i važna promjena kada je Savija zajedno s Dalmacijom postala jedinstvena upravna cjelina. Možda se u tome ogleda i utjecaj crkvenog ustroja jer je salonitanski nadbiskup bio od sredine 5. stoljeća zapadnoilirički primas pod čiju je jurisdikciju potpadala i Siscijska biskupija. Takvo se stanje u crkvenoj upravi očuvalo i u ranom srednjem vijeku, o čemu svjedoče okolnosti u prvoj polovini 10. stoljeća. Nekadašnja je Druga Panonija, sada Sirmijska Panonija, bila pak ustrojena kao zasebna jedinica, dok je krajnji jugoistočni rub s gradom Basijanom sporazumno pripao Istočnome Carstvu (510.). Ondje su ubrzo bili kao federati dovedeni Heruli (512.). Raspored nalazišta ostrogotske, materijalne kulture pokazuje da su novi vlastodršci vrlo dosljedno slijedili logiku smještanja na važnim riječnim prijelazima i prometnim čvorištima, uglavnom se koristeći postojećom, iako dotrajalom rimskom infrastrukturom, koju su nastojali dijelom obnoviti. Nakon Teoderikove smrti (526.) snaga Ostrogota postupno je slabjela. Kad je Istočno Carstvo protiv njih pokrenulo opsežan ratni pohod koji je za cilj imao potpuno uništenje ostrogotske vlasti, Ostrogoti nisu mogli ništa učiniti da spriječe gubitak Sirmijske Panonije (535.) i Savije (537.). 276


5. 4. 2011. 14:46:13

Zaključak

Pravi dobitnici smjene vlasti u južnoj Panoniji bili su Gepidi i Langobardi. Gepidi su već 536. godine preoteli Istočnim Rimljanima Sirmij i u njemu obnovili svoje kraljevstvo koje je potrajalo sve do 567. godine. Tijekom drugog razdoblja prevlasti u Drugoj Panoniji Gepidi su naseljavanjem obuhvatili širi prostor (od današnjeg Zemuna na istoku do Dalja i Vinkovaca na zapadu), nametnuvši se i Herulima u jugoistočnom dijelu pokrajine. Gepidska snaga je nagnala konstantinopolski dvor da Langobardima, koji su se od 527. godine etablirani u panonskim oblastima sjeverno od Drave, dopusti ulazak i u južnu Panoniju (547.). Langobardi su napose zaposjeli rimske utvrde u Saviji. Langobardska nazočnost učinila je Gepide nespokojnima i, kako se doima, upravo su oni pospješili razdor među južnopanonskim Herulima koji su se u potpunosti razdvojili na dvije skupine. Dio Herula koji je pristao uz Gepide stopio se s njima poslije 551. godine. Nesmiljeno suparništvo između Lanogbarda i Gepida preraslo je 549. godine u rat koji je vrhunac dosegnuo 551. godine. Potučeni Gepidi morali su se prema uvjetima mirovnog sporazuma, koji je diktirala carska vlast, odreći svojih stečevina u jugoistočnoj Drugoj Panoniji (tzv. “herulska zemlja”), a možda i Cibala koje bi zaposjeli Langobardi. Mir je potrajao do 566. godine, no u novom srazu Istočno je Carstvo pružilo potporu Gepidima koji su obećali povratak svojih južnopanonskih posjeda pod carsku vlast. Iako su Gepidi uz pomoć carske vojske pobijedili Langobarde, nisu ispunili obećanje. Stoga kad su Langobardi 567. godine krenuli u novi napad, ovoga puta u savezu s Avarima, Gepidi su se našli usamljeni. Carska vojska je zaposjela dotad gepidski Sirmij i okolnu oblast, ali je taj postupak Carstvo sukobio s Avarima koji su prema dogovoru s Langobardima to područje smatrali svojim ratnim plijenom. Nakon propasti gepidske države nisu se ni Langobardi dugo zadržali u Panoniji. Već 568. godine krenuli su u seobu u Italiju, vodeći sa sobom i dio Gepida. Učinak gepidske i langobardske vlasti u južnoj Panoniji ogledao se u završnom rastvaranju pokrajinskog ustroja koji je u određenoj mjeri bio obnovljen pod ostrogotskom vlašću. Konačnim nestankom i posljednjih ostataka rimske organizacije buduća razgraničenja oblasti i utjecaja u Međurječju još su dosljednije slijedila geografske odrednice, znatnije vodotokove i uzvisine. Ishod grčevite borbe za Sirmij između Carstva i Avara, poduprtih slavenskim / poslavenjenim skupinama, odlučio je i sudbinu istočnorimske vlasti u južnoj Panoniji, koja je ionako većinom bila tek nominalna. Padom grada pod avarsko gospodstvo 582. godine efektivno su dokrajčene zadnje naznake rimskog utjecaja u Međurječju, a prevlast su stekli Slaveni doprijevši do početka 7. stoljeća sve do granice Italije i istočne jadranske obale, započinjući polako s trajnim zaposjedanjem cijeloga ovog prostora, što je izravno utjecalo na temeljitu promjenu njegove etničko-identitetske slike. U tom su nadiranju uživali podršku Avara koji su zaposjeli ključne točke u južnoj Panoniji kako bi ovo područje lakše držali pod nadzorom. Kad su unutrašnji potresi u Avarskom kaganatu u 7. stoljeću zaprijetili samom njegovom opstanku, avarski su vlastodršci krizu uznastojali prevladati čvršćim naseobinskim okupljanjem i stvaranjem jače etničke brane prema novim silama na avarskim granicama. Ovo je za posljedicu imalo prelazak na sjedilački način života i stvaranje pravih naselja širom Međurječja, prvenstveno u simbiozi sa slavenskim populacijama. No, avarsko je gospodstvo, pretvorivši se u pasivnu hegemoniju kao nekoć i u slučaju Gepida, krilo ozbiljnu klicu slabosti, zbog čega se kaganat i tako lako srušio u srazu s novom silom 277


5. 4. 2011. 14:46:13


europskog Zapada, Franačkom. Uspostavom franačke vlasti oživjele su poslije višestoljetnog prekida i prometne veze u srednjem Podunavlju odnosno južnoj Panoniji što je ponovno omogućilo protok ljudi i roba između istoka i zapada. Takve prilike su u idućim stoljećima nastavile jačati, s time da su mađarske provale u prvoj polovini 10. stoljeća donijele nove poremećaje u komunikaciji. Potkraj 11. stoljeća kopneni put u srednjem Podunavlju dosegao je i međunarodnu važnost kao što pokazuje prolaz križarske vojske. Na razvalinama avarske države u južnoj Panoniji Franci su po svoj prilici na samom početku 9. stoljeća stvorili Donjopanonsku kneževinu koja je obuhvaćala prostor između Save, Sutle, Kupe, Drave i Dunava odnosno svojim opsegom pokrila najveći dio nekadašnjih rimskih pokrajina Panonije Savije i Druge Panonije. Na čelo kneževine postavili su predstavnika domaće slavenske elite, podređenom u vojnoupravnom smislu furlanskom markgrofu, a njezino se središte vjerojatno nalazilo u Sisciji. Franački ustroj pao je u prvu ozbiljnu krizu već u drugom desetljeću 9. stoljeća zahvaljujući ustanku donjopanonskog kneza Ljudevita (819.–822.). Nakon što je pobuna ugušena, čini se da su Franci uspostavili viševlašće slavenskih područnih knezova, ali se ni to nije pokazalo trajnim rješenjem s obzirom na jednostavan prodor Bugara u Panoniju (827. i 829.). Unatoč u historiografiji uvriježenom mišljenju, nema pravih dokaza da su Bugari održali vlast u Međurječju odnosno napose u Srijemu sa Sirmijem. Umjesto toga, vjerojatno su već 828. godine bili potisnuti iz cijele južne Panonije, a mir između Franaka i Bugara je po svoj prilici sklopljen 831. godine. Dostupni literarni i arheološki izvori upućuju na zaključak da su Franci neprekinuto držali pod svojim utjecajem prostor Međurječja. Stoga se može s priličnom sigurnošću ustvrditi da je Donjopanonska kneževina kao franačka politička tvorba zadržala prostornu cjelovitost tijekom čitavog 9. stoljeća, a to isključuje i pretpostavke o vladavini prekodravskih donjopanonskih kneževa Pribine i Kocelja u današnjoj Slavoniji. Poslije zbacivanja kneza Ratimira (838.) Franci su možda na čelo Donjopanonske kneževine južno od Drave postavili hrvatskog odličnika, što bi nagnalo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta da u spisu O upravljanju Carstvom navede podatak o odjeljivanju dijela Hrvata od glavnine u Dalmaciji i o uspostavi nezavisnog hrvatskog kneza u Panoniji i Iliriku. Iako ovo rješenje zasad nema vrijednost veću od radne hipoteze, može se mnogo bolje uklopiti u poznate činjenice. Dodravska je Donjopanonska kneževina, zajedno sa svojim parnjakom sjeverno od Drave, propala u navalama Mađara potkraj 9. i početkom 10. stoljeća, nakon što je s povijesne pozornice nestao njezin posljednji povijesno zabilježen knez Braslav koji se zadnji put sigurno spominje 896. godine. Nestanak obje kneževine označio je i kraj franačke vlasti u Panoniji. Mađari su svoj neposredan utjecaj do sredine 10. stoljeća uspostavili u istočnom dijelu Međurječja, dok je nastalu prazninu u zapadnom dijelu, kako se čini, iskoristila hrvatska Dalmatinska kneževina odnosno Hrvatsko Kraljevstvo, čiji bi vladari postupno ovladali prostorom sve do Drave, iako je toj vlasti manjkala čvrstina kao što su pokazali kasniji događaji. Na istoku je razgraničenje između područja hrvatskog i mađarskog utjecaja možda prolazilo slavonskim sredogorjem, ako je suditi na temelju podataka koje nudi Konstantin Porfirogenet i nalaza novca ugarskih kraljeva. 278


5. 4. 2011. 14:46:14

Zaključak

Raspodjela interesnih sfera između Hrvata i Mađara u Međurječju čini izlišnom hipotezu o postojanju slavonskog dukata ili banata pod ugarskim vrhovništvom. Jugozapadna je Panonija za ranosrednjovjekovnu Hrvatsku imala tek periferno značenje, što bi moglo objasniti činjenicu da ona tada nije ni dobila čvršću organizaciju. Mađari su pak sa svoje strane vjerojatno već u ranom 11. stoljeću ustanovili upravne oblasti u istočnom Međurječju, ponajprije stoga što je ovo područje bilo pogranična zona prema Bizantu i Bugarskoj. Možda je u drugoj polovini 11. stoljeća i zapadno Međurječje dobilo neposrednog upravitelja u osobi bana Dmitra Zvonimira. Njegovo ženidbeno srodstvo s vladajućom ugarskom kućom omogućilo je Arpadovićima da se djelatno umiješaju u prilike u Hrvatskom Kraljevstvu nakon izumiranja dinastije Trpimirovića, pa su već 1091. godine čvrsto zagospodarili i hrvatskim dijelom savsko-dravsko-dunavskog međurječja. Tog je trenutka zapravo započela povijest srednjovjekovne Slavonije. Osim vojnopolitičkih, Međurječje su u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku snašle i znatne etničke promjene. Kasnoantičko domorodno romanizirano stanovništvo, koje se pod utjecajem naročito germanskih došljaka i barbariziralo, postupno je kopnilo pod napadima različitih naroda i u općoj životnoj nesigurnosti. Depopulacijski procesi, pogibija i odvođenje u ropstvo odnosno bijeg pučanstva u manje pogođene krajeve i sklanjanje u nepristupačnije gorske predjele obilježili su cijelo kasnoantičko doba. No, ostaci romanizirano-barbariziranog žiteljstva ipak su preživjeli sve do dolaska Avara i Slavena, utopivši se na koncu u slavenskoj pretežitosti prihvaćanjem novih političkih, društvenih i egzistencijalnih realiteta, ali i prenijevši pridošlim populacijama određena znanja. Ranosrednjovjekovno doba obilježile su i prve etnogeneze odnosno oblikovanja novih identiteta, kao što pokazuje primjer Sermezijanaca u 7. stoljeću i južnopanonskih Slavena početkom 9. stoljeća. Za hrvatsku historiografiju od izuzetne je važnosti pitanje nazočnosti hrvatskog etnika u južnoj Panoniji. Unatoč raširenom mišljenju da su se Hrvati – ma što oni bili u to doba – naselili ovdje u 7. stoljeću, takva pretpostavka nema stvarnoga uporišta ni u literarnoj, a još manje u arheološkoj građi. Stoga je i potpuno neopravdano govoriti o Panonskoj Hrvatskoj. Jedno od najsloženijih historiografskih pitanja svakako je i problem kontinuiteta ili diskontinuiteta. Južnopanonski prostor pokazuje svu slojevitost mogućih odgovora. Čini se da se o kontinuitetu može već govoriti i na razini upravnog oblikovanja jer su vlastodršci počevši od Rimljana pa preko Franaka do mađarskih Arpadovića nastojali uz ponešto odstupanja poštovati kompaktnost prostora, imajući na umu njegovu omeđenost rijekama. Prežitak upravnoorganizacijskih obilježja iz kasne antike u rani srednji vijek pokazuje i crkveni ustroj koji je sve do ugarskog kralja Ladislava I. održao tradicijski kontinuitet sadržan u činjenici da je Salonitanska / Splitska nadbiskupija, uz određen prekid, očuvala svoje jurisdikcijsko pravo nad područjem Siscijske biskupije naslijeđen iz 5. stoljeća. Jasna uspomena na to bila je živa i u 13. stoljeću kad je pisao splitski kroničar Toma Arhiđakon. Može se govoriti i o etničkom kontinuitetu iz prethodne epohe jer su ostaci romanizirano-barbariziranog stanovništva opstali i duboko u avarsko-slavensko vrijeme, ne napustivši sasvim stare običaje, poput privrženosti kršćanstvu, koje je u rudimentarnim oblicima također preživjelo. Primjer kontinuiteta kultnog mjesta današnje je svetište Majke Božje 279


5. 4. 2011. 14:46:14


Gorske ponad Lobora u Hrvatskom zagorju. O kulturno-tradicijskom kontinuitetu iz kasne antike svjedoče i topografski i geografski nazivi, poglavito većih rijeka i nekoliko najvažnijih gradova. Napokon, i brojna su naselja u ranosrednjovjekovnom dobu nicala na mjestima koja su bila više ili manje napučena u antici, napose duž vodotokova i u smjeru pružanja starih rimskih cesta, a pojedini lokaliteti jasno pokazuju neprekinuti kontinuitet naseljavanja, poput Siscije-Siska. Jednako je važno istaknuti da su i rimske prometnice zadržale svoju valjanost budući da su se novi prometni pravci povlačili ovisno o starima. Nove spoznaje može omogućiti samo sustavna arheološka istraživanja jer su pisana vrela, čak i nanovo intrepretirana i prosuđivana, rekla zapravo sve što su imala.

280


5. 4. 2011. 14:46:14

Summary

Key words: southern Pannonia, late antiquity, early Middle Ages, political and military history, movement of peoples, ethnic identity development processes, settlements, church and Christianity, continuity and discontinuity The study deals with the late antique and early medieval history of the region between the Sava, the Drava, and the Danube, i.e. the area of two Roman provinces, Pannonia Savia and Pannonia Secunda or Pannonia Sirmiensis, along with southern and southwestern parts of Pannonia Prima, in other words, mostly the territory known as Lower Pannonia in the early Middle Ages, and Slavonia in later medieval times (however, the larger part of the modern region of Slavonia and the whole of Syrmia did not belong politically and administratively to the medieval Kingdom of Slavonia). In modern geographic and political terms, the researched area includes the Croatian Međimurje (Pannonia Prima), and the Croatian Baranya (Pannonia Secunda); parts of modern Slovenia, namely the eastern rim of the Dolenjsko region with the Gorjanci mountain range or the Slovenian portion of the Žumberačko Gorje (Panonnia Savia); parts of modern Bosnia and Herzegovina, especially the southern part of the Sava valley (Pannonia Savia); and parts of modern Serbia, namely the central and eastern parts of Syrmia (Pannonia Secunda). Chronologically, the study covers the chronological span of seven centuries, from the late 4th to the late 11th centuries. The research is based on four levels of analysis: the political and administrative changes from the disintegration of the Roman system to the emergence of early medieval forms of rules; the movement of peoples and ethnic changes from the Hunnic and Germanic to the Avar, Slav, and Hungarian periods with special regard to the fate of the native Romanized populations, the early medieval ethnogenetic and acculturation processes, and appearance of new ethnic identities; the abandonment of old settlements and the creation of new ones with special regard to settlement countinuity and shifts in southern Pannonia; the fundamental features of Christianity and of the ecclesiastical organization in late antique South Pannonia, and re-Christianization of the early Middle Ages. Particular attention is given to problems of continuity and discontinuity in late antiquity and the early Middle Ages. During the late antiquity and early Middle Ages, the region between the Sava, the Drava and the Danube underwent a long-lasting transformations, which cannot be viewed in sufficient details due to a lack of relevant literary and archaeological evi281


5. 4. 2011. 14:46:14


dence. However, the general conclusion is that the fundamental changes in the southern Pannonian area were basically not different than those which diachronically happened in the neighbouring regions. Irreparable decay of the late antique structures in the region between the rivers Drava, Sava and Danube began with the arrival of Alatheus’ and Saphrax’ tripartite group of peoples in the late 370’s. The devastations brought about by the Ostrogoths, the Alans and the Huns seriously disturbed the situation in the Pannonian provinces, ended favourable economic growth of previous times and destroyed the safety of municipal and rural communities. Although the southern Pannonian area much less suffered from movements of peoples in the first half of the 5th century AD and the Hunnic conquests, the Huns inflicted a final blow on the weakened Roman administrative structures and opened the way for the Germanic peoples (the Ostrogoths, the Gepids, the Lombards, the Suevi) to dominate Pannonia, which became evident with the fall of the Hunnic megastate. While the Ostrogothic rule during the second period of their presence in southern Pannonia was marked by their efforts in re-establishing the order in the provinces between the Sava, the Drava and the Danube, and the renewal of provincial administration, which ceased to exist since the Hunnic times, the effects of Gepid and Lombard rule helped the final disintegration of provincial organization. After the fall of Sirmium under the Avar sway in 582 AD the last remnants of Roman influence in the region between the Sava, the Drava and the Danube were effectivelly crushed, and the area was taken over by the Slavs and Slavicized populations. The Avar domination in the Pannonian basin crumbled in confrontation with the Franks who created the principality of Lower Pannonia on the ruins of the Avar state in southern Pannonia probably already in the early 9th century. The principality of Lower Pannonia retained, as a Frankish political creation, its territorial integrity during the entire 9th century, and perished due to attacks of the Hungarians at the end of the 9th and the beginning of the 10th century. The Hungarians established their influence in the eastern part of the region between the Sava, the Drava and the Danube in the first half of the 10th century, while the rulers of the Croatian principality of Dalmatia, i.e. the Kingdom of Croatia, appear to have used the absence of an organized authority in the western part of the area to put it gradually under their control as far as the river Drava. The end of this period was marked by spreading of the Hungarian rule into the western part of the region between the Sava, the Drava and the Danube in 1091. It was an event with which the history of medieval Slavonia began.

282


5. 4. 2011. 14:46:14

Dodatak

Uistinu su rijetke prigode u povijesnoj znanosti, napose medievistici, kad iznesena hipoteza uspije ne samo privući na sebe znatniju pozornost nego i izazvati toliko žestoku i dugotrajnu raspravu u stručnim krugovima da trijeznim i staloženim znanstvenicima uzavrije čak i krv u žustrom međusobnom istraživačko-intelektualnom nadmetanju kao što se to dogodilo između američkog i austrijskog medievista Charlesa R. Bowlusa i Herwiga Wolframa na jednoj od sekcijskih sjednica u sklopu 27. međunarodnog kongresa srednjovjekovnih studija (27th International Congress on Medieval Studies) koji se održao u svibnju 1992. u Kalamazoou u američkoj saveznoj državi Michigan (usp. Petrovics 2008, 569). U tu je “ jabuku razdora” izrasla pretpostavka pokojnog američkog povjesničara poljsko-mađarskog podrijetla Imrea Bobe (Győr, 23. X. 1919. – Seattle, 11. I. 1996.) da srednjovjekovnu Moravsku kneževinu ne treba tražiti ondje gdje se ona tradicionalno smješta, u dolini rijeke Morave u današnjoj Moravskoj, nego mnogo južnije, u dolini druge Morave u Srbiji. Na ovom mjestu nije neophodno podrobno prikazivati Bobin dokazni postupak, sva složena povijesna, arheološka, filološka i crkvenopovijesna razmatranja kojima se poslužio kako bi potkrijepio svoju hipotezu. Temeljito ih je izložio u djelu Moravia’s History Reconsidered. A Reinterpretation of Medieval Sources, objavljenom izvorno 1971. godine u Den Haagu (Boba 1971). Ta je knjiga izašla i na hrvatskom jeziku, u prijevodu Ante Miličića, pod naslovom Novi pogled na povijest Moravie: preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu (Split, 1986.). Osnovni zaključci mogu se sažeti u sljedećih nekoliko točaka (usp. i Petrovics 2008, 565-568): a) Franci su se nakon sloma Avarskog kaganata morali suočiti s nizom slavenskih odnosno slavonskih kneževina (“Slavonian” principalities) koje nisu bile spremne podvrgnuti se franačkoj vlasti, a jedna od njih bila je usredotočena oko grada Morav(ij)e (Boba 1971, 4); b) Moravljani koji se prvi put pojavljuju u izvorima 822. godine u obliku Marvani, a kasnije i kao Marhani, Maravi, Margi, Marahenses, Moravlene, gens Maraensium nisu žitelji Moravske kneževine jer takva država nikada nije postojala nego stanovnici grada Morav(ij)e i njegove oblasti (Boba 1971, 4, 6-7, 21-27); c) latinsko ime Moravia za državu Moravljana potječe tek iz ranog 12. stoljeća, iz Češke kronike Kuzme Praškog (Boba 1971, 117-121); d) sklop “Velika Moravska” iz spisa O upravljanju Carstvom Konstantina VII. Porfirogeneta ne označava veličinu odnosno opseg Moravske kneževine nego upućuje na to da je riječ o “staroj” ili “nekadašnjoj Moravskoj” sjeverno od rijeke Save nasuprot onoj koja je bila suvremena caru (Bona 1971, 82-84); e) grad Morav(ij)a se nalazio u najistočnijem dijelu Donje Panonije, uz donju Savu, na prostoru koji je obuhvaćao antički Sirmij (Boba 1971, 4, 11, 12-13). 283


5. 4. 2011. 14:46:14


Boba nije prvi smjestio Moravsku kneževinu na jug (usp. Wolfram 1995, 87, Petrovics 2008, 568-569). Učinio je to još u kasnom 18. stoljeću slovački povjesničar Juraj Sklenár (György Szklenár; 1774.–1790.) u spisu Najraniji položaj Velike Moravske (Vetustissimus Magnae Moraviae situs; Požun, 1784.) koji ju je locirao u Slavoniju. Austrijski ju je povjesničar Friedrich Blumberger (1778.–1864.) vidio u Srijemu odnosno dijelu Panonije na granici s Mezijom, na području pod bugarskim utjecajem (Jahrbücher der Literatur 25, Beč 1824., 211-235). Bobinu su tezu među prvima prihvatili mađarski istraživač podrijetlom iz Slovačke Péter Püspöki Nagy, već spomenuti američki medievist Charles Bowlus te austrijski slavisti Herbert Schelesniker i Otto Kronsteiner (usp. Birnbaum 1996, 189, Petrovics 2008, 568-569). Osobito je ustrajno zastupa Charles Bowlus koji ističe kako se organizacija karolinške granice na jugoistoku može najuvjerljivije objasniti ako se izvorište država moravskih vladara poput Rastislava i Svatopluka smjesti negdje u okolicu Beograda (Bowlus 1995, 1-2). Teza je zarana doživjela dopune i preinake. Tako je u članku “Nagymorávia fekvéséről” (“O položaju Velike Moravske”, Valóság 21, Budimpešta 1978., 60-68) Püspöki Nagy izrazio mišljenje da su do 871. godine postojale dvije Moravske: “velika” između Drine i Timoka, u istočnom dijelu savskodravskog međurječja i u južnom dijelu dunavsko-tiskog međurječja te “mala” na mjestu kasnije Kneževine Moravske (usp. Petrovics 2008, 569). Nadalje je japanski istraživač s boravkom u Mađarskoj Toru Senga u studiji “Morávia bukása és a honfoglaló magyarok” (“Pad Moravske i mađarsko osvajanje”; Századok 117, Budimpešta 1983., 307-345) smjestio Svatoplukovu kneževinu između Dunava i Tise i oko ušća Drave u Dunav, a Rastislavova se kneževina po njemu prostirala današnjom zapadnom Slovačkom i oko sjevernog toka Morave (usp. Petrovics 2008, 569). Najnovije je Nijemac Martin Eggers zaključio da se Svatoplukova kneževina nalazila južno od Save, gdje ju je stavljao i Boba, dok bi Rastislavovu kneževina trebalo tražiti u dunavsko-tiskom međurječju odnosno u Alföldu (Eggers 1995, uz Petrovics 2008, 571). Danas se uistinu može reći da Bobina teorija nije održiva. Za njezino temeljito pobijanje valja uzeti rasprave nedavno preminulog znamenitog slavista Henrika Birnbauma (1993a, 1993b, 1996), pored instruktivnih Wolframovih raščlambi (Wolfram 1995, 87-100) i jezikoslovne analize Josa Schaekena (Schaeken 1993, gdje se donosi i iscrpna bibliografija o ovom sporu do 1993. godine, isto, 331-335). Niti Eggersova hipoteza nije ništa uvjerljivija (usp. Birnbaum 1996, 189-192), što dodatno osnažuju i nova arheološka razmatranja (usp. Macháček 2009, 261-264). Pojedinačno najsnažnijim argumentom u lociranju Moravske kneževine na jug se uvriježeno smatraju navodi iz djela O upravljanju Carstvom Konstantina VII. Porfirogeneta o rasporedu naroda u susjedstvu Mađara (13, 3-8; 40, 41-44), u kojima se kaže da im je Moravska s juga, a da s Hrvatima graniče prema gorama, ali i da su Hrvati smješteni južno od njih. No, ti navodi opisuju zapravo dva odjelita kronološka trenutka i ne mogu se izravno povezivati kao što to istraživači obično čine. Dok drugi navod oslikava etnogeografsku sliku u prvoj polovini 10. stoljeća pa su se spomenuti Hrvati doista nalazili Mađarima s juga, dotle prvi navod prikazuje prilike koncem 9. stoljeća prije nego što su Mađari uopće bili zasjeli u Panoniji, a tada im je Moravska doista bila na jugu, dok u planinama koje su ih odvajale od Hrvata (zapravo, Konstantinovih “Bijelih Hrvata”) jamačno valja gledati Zapadne Karpate. Ovime, moglo bi se reći, obesnažen je i posljednji argument u prilog Bobinoj postavci. 284


5. 4. 2011. 14:46:14

Katalog arheološke građe

Katalog arheološke građe načinjen je na temelju dostupne znanstvene literature koja razmatra dosadašnja arheološka istraživanja, a uporabljena je za potrebe ove studije. Podijeljen je u tri cjeline, od kojih prva obuhvaća grobne, naseobinske i slučajne nalaze, druga numizmatičku građu, a treća kamene spomenike i ostalu građu. Kataloške su jedinice razvrstane po nalazištima nanizanima abecednim redom, uz dodatnu raščlambu prema vrsti nalaza (1), lokalitetu (2), arheološkoj kulturi (3) i dataciji (4), pored navođenja literature (5). Pod pojedinim nalazištima ova se raščlamba navodi i više puta zbog različite kulturne i kronološke atribucije arheološke građe. Izuzetak od ove raščlambe čini treća cjelina u kojoj nije zasebno naznačena arheološka kultura. Kao što je već više puta bilo istaknuto, ovdje se ne povlači znak jednakosti između arheološke kulture i etničkog identiteta. S obzirom na to, napose kad se na umu imaju promjene u vezi s percepcijom arheoloških kultura u suvremenoj svjetskoj arheološkoj znanosti, ali i na činjenicu o velikom datacijskom rasponu pojedinih nalaza nesumnjivo bi u stanovitim slučajevima bilo nužno izvršiti njihovo ponovno vrednovanje. U katalogu su navedena isključivo nalazišta spomenuta u studiji.

I. Grobni, naseobinski i slučajni nalazi Aljmaš

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Podunavlje 35 slavenska 9.-13. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102

Apševci

1. 2. 3. 4. 5.

pobliže neodređeni nalazi položaj nepoznat bjelobrdska datacija neodređena Tomičić 1994a, 94, Sekelj Ivančan 2001a, 104 i bilj. 14

Banovci kod Tovarnika

1. mač 2. Banovci 3. franačka 285


5. 4. 2011. 14:46:14


4. možda iz 9. stoljeća 5. Vinski 1955a, 40, Sekelj Ivančan 1995a, 239, br. 792 Bapska

1. 2. 3. 4. 5.

tamnosmeđa glinena posuda tzv. podunavskog oblika položaj Gradac avarsko-slavenska posljednja četvrtina 7. stoljeća Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 73, br. 71, Trbuhović 1982, 69, Szentpéteri 2002, 44, Filipec 2003, 132, br. 1

Batajnica

1. grob ratnika u kojem se među ratničkom opremom (ostaci željezne karičaste oklopne zaštite, željezni mač, vršak koplja od željeza, željezni pupak štita, dijelovi konjskih žvala) ističe kaciga na bakrena provjesla oblika Baldenheim 2. položaj Bekića Salaš 3. gepidska 4. 6. stoljeće 5. Vinski 1954a, 176-182, 1957a, 3-27, 176-182, 1961, 232, 1971a, 52, 1971b, 383, 1986, 24, Csallány 1961, 238-239, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 73-75, br. 72, Simoni 1978, 219, Tomičić 2000a, 271 1. 2. 3. 4. 5.

stremen, posuda od sive pečene gline i ukrašeni koštani češalj položaj Bekića Salaš avarsko-slavenska kasno 6. i rano 7. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 75, br. 72, Kovačević 1969, 68, 1973a, 53, Trbuhović 1982, 67, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 45

1. 2. 3. 4. 5.

glinena posuda položaj Aerodrom avarsko-slavenska 7./8. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 75, br. 72/lokalitet Aerodrom, Kovačević 1973a, 53, Trbuhović 1982, 69, Szentpéteri 2002, 45

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci lončarije iz naselja ukopanog u ostatke germanske nekropole položaj Kapela slavenska 8. stoljeće Mrkobrad 1983a, 59-60

Batina

1. 2. 3. 4. 5.

fibula od srebrnog iskucanog lima s romboidnom nogom položaj nepoznat gotska 4. stoljeće Vinski 1957a, 32, Kovačević 1960, 41, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 67, br. 64/1, Bojčić 1984, 214, Minichreiter 1987, 97, 103, Sekelj Ivančan 1995a, 226, br. 721 286


5. 4. 2011. 14:46:15


1. 2. 3. 4. 5.

dvije žvale i trokrilna strjelica položaj nepoznat avarska 7. stoljeće Csallány 1956, 141, br. 476, Vinski 1958, 46, bilj. 114, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 67, br. 64/2-3, Minichreiter 1987, 103, Sekelj Ivančan 1995a, 226, br. 721, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 45, Filipec 2003, 132, br. 2

1. 2. 3. 4. 5.

dvije brončane narukvice i prsten Batina avarsko-slavenska 8. stoljeće Szentpéteri 2002, 45, Filipec 2003, 132, br. 2

1. 2. 3. 4. 5.

brončana lučna fibula s antropomorfnom maskom Batina slavenska datacija neodređena Dizdar 1999, 71

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi Batina bjelobrdska druga polovina 10. - kraj 11. stoljeća Kiss 1983b, 43, Tomičić 1995, 71

Batković

1. 2. 3. 4. 5.

nalazi keramike starije i mlađe faze iz ostataka naselja položaj Jazbine slavenska druga polovina 7. - prva polovina 9. stoljeća Čremošnik 1970c, 152, 1977, 251, 285, 299-300, Miletić 1984, 394; usp. i Sekelj Ivančan - Tkalčec 2006, 178, bilj. 36

Bela Cerkva

1. pojasni okov od pozlaćene bronce pravokutnog oblika, ptičja fibula od pozlaćenog srebra, dvije male brončane kopče, par srebrnih karičica s dva srebrna rebrasta privjeska i dvije srebrne četvrtaste pločice, dvostožasti glineni vijak za preslicu, brončane, staklene i jantarne perle, kalup za izlijevanje bronce i traka brončanog lima 2. položaj Vini vrh 3. langobardska 4. 6. stoljeće 5. Werner 1962, 73, 85, 102, 125, 159, Pirkovič 1971, 179-180 Belegiš

1. posuda s ukrasom izvedenim u tehnici žigosanja, vjerojatno iz ratničkoga groba 2. Belegiš 3. gepidska 287


5. 4. 2011. 14:46:15


4. 6. stoljeće 5. Simoni 1978, 218-219 Beli Manastir

1. 2. 3. 4. 5.

fibula od srebrnog lima tzv. crnomorsko-podunavskog oblika položaj Ciglana ostrogotska druga polovina 5. stoljeća Vinski 1957a, 31-32, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 67, br. 65/1, Bulat 1969, 45, Kiss 1979, 337, br. 2, Bojčić 1984, 214, Minichreiter 1987, 106, Tejral 1988a, 282, Sekelj Ivančan 1995a, 226, br. 722

Belišće

1. 32 groba s devet zemljanih urna i ulomcima grubo izrađenih keramičkih posuda ukrašenih češljastom valovnicom 2. položaj Zagajci 3. slavenska 4. druga polovina 7. i 8. stoljeće 5. Filipec 2009, 28-29 Bešenovo

1. 2. 3. 4. 5.

dvije glinene posude, sivosmeđa i tamnosmeđa Bešenovo avarsko-slavenska 8. stoljeće Trbuhović 1982, 71, Szentpéteri 2002, 56

Bijelo Brdo

1. 66 grobova, od kojih dva sadrže ranoavarske nalaze (pojasna garnitura od pozlaćene bronce, razvodnici remena, pređice, koštana oplata luka, strjelice, stremeni, žvale, zlatna ženska naušnica) 2. položaj Bajer (Bijelo Brdo I) 3. avarska 4. početak 7. stoljeća 5. Vinski 1958, 26-27, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 107-108, br. 94/grob 49/111, ženski grob/1, Trbuhović 1982, 68, Bojčić 1984, 215, Sekelj Ivančan 1995a, 232, br. 753, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 58 1. brojni grobni nalazi, naušnice, perle, lunulasti i okrugli privjesci, sjekire, noževi, kolutovi, posude, stremeni, žvale, koštana dvosviraljka, razvodnik remena, pojasni lančić, uz pojedinačni nalaz pozlaćenog brončanog jezičca izvan grobova 2. položaj Bajer (Bijelo Brdo I) 3. avarsko slavenska / slavenska 4. kraj 7. – kraj 8. stoljeća 5. Vinski 1958, 26-27, 1978b, 182, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 108-110, br. 94, Trbuhović 1982, 69-70, Simoni 1982, 255, 257, 1986, 219, br. 19, Vida 1999, 244, 248, 269 (tzv. slavenska lončarija), Sekelj Ivančan 1995a, 232, br. 753, Tomičić 2000b, 155, 2002b, 133-135 (tzv. slavenska lončarija), Szentpéteri 2002, 58, Filipec 2003, 132, br. 3 288


5. 4. 2011. 14:46:15


1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi iz velike nekropole položaj Bijelo Brdo II bjelobrdska druga polovina 10. i prve dvije trećine 11. stoljeća Ercegović 1958, 181, br. 1, Tomičić 1991b, 2006a, 90-91, Sekelj Ivančan 1995a, 232, br. 754, uz Brunšmid 1904, 31-76, Ivaniček 1949, Vinski 1949a

Bobota

1. 2. 3. 4. 5.

pobliže neodređeni nalazi Bobota bjelobrdska datacija neodređena Tomičić 1994a, 94, Sekelj Ivančan 2001a, 104 i bilj. 14

Boljevci

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci lončarije Boljevci slavenska 8. stoljeće Mrkobrad 1983b, 63-66, Stanojević 1987, 124, Szentpéteri 2002, 460

1. 2. 3. 4. 5.

pobliže neodređeni nalazi Boljevci slavenska 11./12. stoljeća Mrkobrad 1981b, 28-32, 1983, 63-66

Borik kod Donjeg Miholjca

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi Borik bjelobrdska 10.-11. stoljeće Bojčić 1994, 212, 218-219, Sekelj Ivančan 2001a, 107

Borinci

1. glinene posude pored znatne količine keramike i pokoji primjerak arpadovskog novca iz velikog uništenog grobišta 2. položaj Crkvište 3. slavenska 4. 11.-13. stoljeće 5. Dimitrijević 1979, 194-195, Bojčić 1984, 212, Sekelj Ivančan 1995a, 239, br. 793, 2001a, 104 Borovljani

1. ognjište kruškolikog oblika s četiri posude 2. položaj Srednje Brdo 3. slavenska 289


5. 4. 2011. 14:46:15


4. 8./10. stoljeće 5. Sekelj Ivančan 2001a, 102, 2001c, 248-249 Borovo

1. 2. 3. 4. 5.

brončani jezičci i okovi, dvije smeđe glinene posude tzv. podunavskog oblika položaj Gradac avarsko-slavenska druga polovina 8. stoljeća Csallány 1956, 90, br. 103, Trbuhović 1982, 71, Simoni 1986, 220, br. 21-22, Sekelj Ivančan 1995a, 243, br. 809, Szentpéteri 2002, 65

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi, brončana ukrasna igla, kopča i fragmentirana naušnica položaj Gradac bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 181, br. 2, Vinski 1970, 79, Sekelj Ivančan 1995a, 243, br. 809, 2001a, 104

Bosanska Rača

1. 2. 3. 4. 5.

sjekire rijeka Sava slavenska datacija neodređena Filipec 2003, 125

1. 2. 3. 4. 5.

velika urna pronađena na jednom ognjištu Bosanska Rača slavenska druga polovina 7. stoljeća Čremošnik 1969, 230, 1970a, 100, Sekelj Ivančan - Tkalčec 2006, 177

1. 2. 3. 4. 5.

keramika tamnosive i crvene boje pećina Hrustovača slavenska 8. ili 10. stoljeće nadalje Čremošnik 1950, 389, 395, 1951, 259

1. 2. 3. 4. 5.

brončana S-naušnica Bosanska Rača bjelobrdska 10.-12. stoljeće Čremošnik 1950, 383, 1951, 259, Miletić 1963, 162, 165

Bošnjaci kod Županje

1. 2. 3. 4.

nakit iz obližnje nekropole položaj Daraž - Ciglana dalmatinsko-hrvatska pod snažnim bizantskim utjecajem i bjelobrdska 9.-13. stoljeće 290


5. 4. 2011. 14:46:15


5. Marijan 2006, 116-117, uz Vinski 1949b, 28, 33-34, Ercegović 1960, 250-251, 1961, 235, Čečuk - Dorn 1967, 395-415, Bojčić 1994, 212, Sekelj Ivančan 1995a, 245, br. 821 Brestovac Požeški

1. zlatna pojasna garnitura, naušnice, obruč za glavu i primjerak zlatnog raskucanog novca; željezni jezičac korica mača karolinške provenijencije 2. Brestovac Požeški 3. avarsko-slavenska; franačka 4. kraj 8. i početak 9. stoljeća 5. Vinski 1971a, 66, 1971b, 395, 1974, 65, Noll 1974, 90, Kovačević 1977, 138-139, Vejvoda - Štimac 1977, 93, Simoni 1986, 226, Sekelj Ivančan 1995a, 192, br. 533, Tomičić 1996, 153, 2000b, 156, Szentpéteri 2002, 70, Filipec 2003, 132, br. 4 Brezje

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike, sjekira Brezje slavenska svršetak 8. i početak 9. stoljeća Tomičić 1968a, 238, Šimek 1981, 25-26, 1986a, 108, 1999, 35, Sekelj Ivančan 1995a, 125, br. 167, Bekić 2006, 291

Brodski Drenovac

1. groblje s 32 grobne cjeline uz raznolik inventar iz kasnog avarskog doba, naušnice, narukvica, prsteni, jezičac, aplike, pređice, noževi, kresivo s tri kamenčića, okovi, sablja, jednosjekli mač (palaš), stremeni, žvale, vjedrica, posude podunavskog oblika i tzv. “žute keramike” 2. položaj Plana 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. i rano 9. stoljeće 5. Vinski-Gasparini - Ercegović 1958, 129-161, Vinski 1971a, 66, 1971b, 395, Simoni 1986, 219, br. 16-18, Sekelj Ivančan 1995a, 192, br. 534, Tomičić 2000b, 150, 155-156, 2003, 157, Szentpéteri 2002, 71, Filipec 2003, 132, br. 5 1. 2. 3. 4. 5.

sljepoočničarke i ukrasna zrna od pozlaćenog srebra te glinene posude položaj Plana slavenska 8./9. stoljeće Vinski-Gasparini - Ercegović 1958, 150, Tomičić 2000b, 156, 2002b, 136-137

1. 2. 3. 4. 5.

spata oblika X iz razorenog groba, pronađena uz avarsko-slavensko groblje položaj Plana franačka vjerojatno druga polovina 9. stoljeća Vinski 1954c, 197, 1978b, 176, bilj. 192, Vinski-Gasparini - Ercegović 1958, 145, 153, Sekelj Ivančan 2004a, 122

Cerine

1. ognjište s ulomcima posuda; keramika 2. položaj Cerine 3 - Vratnec 291


5. 4. 2011. 14:46:15


3. slavenska 4. prijelaz iz 8. u 9. stoljeće; 9.-10./11. stoljeće 5. Marković 1986a, 154-155, 1998, 52-53, Sekelj Ivančan 1995a, 141, br. 258, 2001a, 102, Marković - Zvijerac 2000, 57 Cetingrad kod Slunja

1. 2. 3. 4. 5.

lijevana četverojagodna naušnica Cetingrad slavenska 10.-11. stoljeće Vinski 1954d, 204, Ercegović 1958, 181, br. 3

Cirkovljan kod Preloga

1. 2. 3. 4. 5.

dvosječni mač (spata) i stremen izvijene ušice, vjerojatno s uništenog ratničkog groblja položaj Diven franačka 8./9. stoljeće Tomičić 1978, 212, 1984, 209-223, 1986a, 64, 1997b, 67, 2000b, 153, 154, Vinski 1978b, 169, bilj. 155, 176, bilj. 192, 1981, 12, 14, 1983, 478, 495, 1984, 199, 1985, 100, Sekelj Ivančan 1995a, 116, br. 112, 2004a, 122

1. 2. 3. 4. 5.

grbni nalazi iz nekropole položaj crkva Sv. Lovre bjelobrdska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 115, br. 111, Puzak 2003, 45

Čađavica

1. dvije grobne rake s luksuzno izrađenim srebrnim nakitom podrijetlom iz crnomorskih radionica, koji se pripisuje tzv. martinovskoj kulturi, od kojeg se mogu izdvojiti masivna srebrna ogrlica (torkves), par ukrašenih narukvica s okruglom krunom, par kićenih granuliranih naušnica sljepoočničarki zvjezdolikog oblika urešenih granulacijom i bikoničnim koljencima, srebrna pseudofibula i srebrna pojasna kopča, kao i dugi mač s koricama tzv. crnomorskog oblika, koji je iščeznuo 2. položaj Branjiska 3. slavenska 4. svršetak 6. / početak 7. stoljeća 5. Vinski 1952, 32, 1958, 27, Vinski-Gasparini - Ercegović 1958, 152, Sekelj Ivančan 1995a, 225, br. 720, Tomičić 1999c, 187, 2000a, 290, 2000b, 144 Čakovec

1. brončan nakit, pet pletenih ogrlica, grozdolika naušnica, lunulasta naušnica, dva prstena, dva privjeska u obliku polumjeseca, dvodijelan privjesak 2. Čakovec 3. slavenska 4. 9.-11. stoljeće 5. Ercegović 1958, 181, br. 4 292


5. 4. 2011. 14:46:15


Čerević

1. 2. 3. 4. 5.

pojasni okov u obliku grifona, tri pojasna jezičca, dva okova i privjesak rijeka Dunav avarska 8. stoljeće Karmanski 1976, 2, Mrkobrad 1980, 84, Szentpéteri 2002, 90

Čobe

1. 2. 3. 4. 5.

par zlatnih naušnica s kuglastim privjeskom Čobe avarska kasno 6. i rano 7. stoljeće Kovačević 1966, 67-68, 1969, 68, Miletić 1978, 104, Mrkobrad 1980, 94, Trbuhović 1982, 69, Tomičić 2000a, 293, 2000b, 147, Szentpéteri 2002, 93

Črnomelj

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi iz nekropole položaj vrt Jože Puhka ketlaška, bjelobrdska 10.-11. stoljeće Knez 1967, 390

Dalj

1. 2. 3. 4. 5.

oštećena kopča od brončanog lima, prevučena tankim slojem pozlate položaj Ciglana ostrogotska rano 6. stoljeće Bulat 1964, 63-64, Bojčić 1984, 214-215, Majnarić-Pandžić 1994, 90, Sekelj Ivančan 1995a, 232, br. 756

1. 2. 3. 4. 5.

trokrilna strjelica i sivožuta glinena posuda tzv. potiskog oblika položaji Bajer i Dalj ili okolica avarsko-slavenska 7. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 110, br. 95/lokalitet Bajer/1, 113, br. 95/lokalitet Dalj ili okolina/4, Trbuhović 1982, 71, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 104-105

1. nalazi s više lokaliteta u koje se ubrajaju garnitura pojasa, jezičci, stremeni, kopče, žvale, strjelica u obliku lastina repa, tamnosmeđa glinena posuda podunavskog oblika i posuda tzv. žute keramike 2. položaji Ciglana, Bajer, Busija, Dalj ili okolica 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljeće 5. Csallány 1956, 102, br. 195, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 110-112, br. 95/ lokalitet Ciglana/1-4, dunavski Bajer/2, Busija/1, Dalj ili okolina/3, Bulat 1978, 175, Trbuhović 1982, 70-71, Bojčić 1984, 215-217, Sekelj Ivančan 1995a, 232, br. 755, Demo 293


5. 4. 2011. 14:46:16


1997, 130, Tomičić 2000b, 150-151, Szentpéteri 2002, 104-105, Filipec 2003, 132-133, br. 7-10, 12 1. dvije lunulaste naušnice sa zvjezdolikim privjeskom, jedna brončana i druga od slabog srebra 2. položaji Bajer i Daljska planina 3. slavenska 4. 8.-10. stoljeće 5. Vinski 1952, 30, br. 5-6, 50, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 111, br. 95/lokalitet dunavski Bajer/3, Daljska planina/1, Trbuhović 1982, 73-74, Szentpéteri 2002, 104, Filipec 2003, 133, br. 11 1. 2. 3. 4. 5.

keramika Dalj slavenska 9./10. stoljeće, s dva ulomka iz 11./12. stoljeća Sekelj Ivančan 2001a, 102

1. brončan nakit, dvije karičice sa S-nastavkom, grozdolika naušnica, privjesak, uz dvije glinene posude 2. Dalj 3. bjelobrdska 4. 10.-11. stoljeće 5. Ercegović 1958, 181, br. 5 Delovi kod Koprivnice

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike, ostaci ognjišta i podova položaji Grede I-V bjelobrdska 9.-11. stoljeće Marković 1984, 301, 1986b, 131, Feletar 1988, 40, 43, Sekelj Ivančan 1995a, 136-137, br. 226-230, 2001a, 102

Divoš

1. zlatni pojas s pseudokopčama, pojasni okov i veliki jezičac, pretpostavka da je bio u vlasništvu avarskog odličnika (Popović) odnosno Bizantinca (Kiss) 2. Divoš 3. avarska / bizantska 4. kraj 6. / početak 7. stoljeća 5. Popović 1997, Kiss 1998, 255-256, Tomičić 2000a, 293, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 114 Donja Vrba - Gornja Vrba

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Vrbsko polje-Bukovlje slavenska kraj 9. - prva polovina 10. stoljeća Sekelj Ivančan 2001a, 102 294


5. 4. 2011. 14:46:16


Doboj / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi, bakreno posuđa; nakit brežuljak Crikvenica slavenska 9.-12. stoljeće; 9.-10. stoljeće Čremošnik 1951, 249-250

Donja Voća kod Ivanca

1. ulomci slavenske keramike tzv. podunavskog oblika i strjelica s krilcima u obliku lastavičjeg repa 2. spilja Vindija 3. slavenska 4. svršetak 8. i početak 9. stoljeća 5. Tomičić 1975, 41-43, 1978, 210, 211-212, Šimek 1986b, 87, 1987, 42, 1994, 13-18, 1999, 31, Sekelj Ivančan 1995a, 110, br. 82 Donji Miholjac

1. 2. 3. 4. 5.

keramičke posude iz grobova nekoliko položaja slavenska 7./8. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 107

1. grobni nalazi, brončane i srebrne karičice sa S-završetkom, željezno koplje, željezni nož, tri željezna klina, brončani prsten, željezna karika, jedan cijeli lonac i ulomci lonaca, lunulasti privjesci, željezno kresivo, ulomak srebrne čaše 2. položaji Borik (Janjevci) 3. bjelobrdska 4. kraj 10. i početak 11. stoljeća 5. Bojčić 1984, 211, 218.-219, Sekelj Ivančan 1995a, 216, br. 674 Donji Petrovci

1. 2. 3. 4. 5.

zlatna naušnica položaj nepoznat kasnorimska / ranobizantska 5.-6. stoljeće Vinski 1957, 30, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 76, br. 74

Donji Vidovec

1. 2. 3. 4. 5.

danas izgubljeni nalazi nakita i oružja položaj Čičanje avarsko-slavenska 7./8. stoljeće Horvat 1965, 20-21, Tomičić 1978, 210, Sekelj Ivančan 1995a, 116, br. 114

Draškovec

1. brončani jezičci, kopča, okov i ovalna brončana naušnica 295


5. 4. 2011. 14:46:16


2. 3. 4. 5.

Draškovec avarsko-slavenska 8. stoljeće Vinski-Gasparini - Ercegović 1958, 152, Szentpéteri 2002, 118, Filipec 2003, 133, br. 13

Draž

1. 2. 3. 4. 5.

dvodijelna spona od pozlaćenog srebra, par brončanih narukvica i staklene perle Draž avarsko-slavenska 8. stoljeće Csallány 1956, 101, br. 192, Vinski-Gasparini - Ercegović 1958, 152, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 68, br. 66, Kiss 1977, 10, bilj. 11, Bojčić 1984, 215, Minichreiter 1987, 100, 114, Sekelj Ivančan 1995a, 227, br. 728, Tomičić 2000b, 150, Szentpéteri 2002, 118-119, Filipec 2003, 133, br. 14

Drljanovci

1. 2. 3. 4. 5.

keramika Drljanovci slavenska rani srednji vijek Sekelj Ivančan 2001a, 105

Duboševica kod Belog Manastira

1. 2. 3. 4. 5.

konjanički grob položaj Selska Bara (Vir, Brdo) avarsko-slavenska datacija neodređena (8./9. stoljeće?) Minichreiter 1987, 115, Sekelj Ivančan 1995a, 227, br. 730

Dvorovi

1. 2. 3. 4. 5.

dvije urne uz ulomak urešen višestrukom valovnicom Dvorovi slavenska kasno 6. i rano 7. stoljeće Čremošnik 1969, 230, 1970a, 100-101, 1970b, 63, Sekelj Ivančan - Tkalčec 2006, 178

Đakovo

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramičkih posuda slični nalazima iz Starih Jankovaca položaj Župna crkva slavenska 8. stoljeće Filipec 1997, 239-242, 2003, 125, 133, br. 15

1. 2. 3. 4.

keramika položaj Župna crkva bjelobrdska od 11. stoljeće nadalje 296


5. 4. 2011. 14:46:16


5. Filipec 1995, 57, 2002d, 142-145 Đakovština

1. 2. 3. 4. 5.

grozdolika naušnica i 12 karičica sa S-završetkom Đakovština bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 181, br. 6

Đelekovec

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi položaj Ščapovo bjelobrdska kraj 10. / početak 11.-13. stoljeće Kolar 1976, 111-112, Feletar 1989, 42, Sekelj Ivančan 1995a, 153, br. 327

Erdevik

1. 2. 3. 4. 5.

zlatna naušnica položaj nepoznat kasnoantička / ranobizantska 5.-6. stoljeće Vinski 1957, 30, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 76, br. 75

Erdut

1. 2. 3. 4. 5.

srebrna trojagodna naušnica, bizantski import Erdut bizantska 10. ili možda 12.-13. stoljeće Vinski 1949b, 30, 34, Sekelj Ivančan 1995a, 233, br. 762 (pogrešno navodi naušnicu tzv. dalmatinsko-hrvatskog tipa)

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaji Stara Ciglana i Gradina slavenska datacija neodređena (rani srednji vijek) Sekelj Ivančan 2001a, 103

Gaćište

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Rječina slavenska 10.-11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 155, br. 335 (datacija: 12.-15. stoljeće), 2001a, 102, 107

1. grobni nalazi uključujući srebrnu grozdoliku naušnicu, karičice sa S-završetkom i raznovrsne srebrne privjeske 2. položaj Veliko polje 3. bjelobrdska 297


5. 4. 2011. 14:46:16


4. datacija neodređena 5. Sekelj Ivančan 1995a, 155, br. 336 Gomjenica kod Prijedora

1. 2. 3. 4. 5.

nekropola s 243 groba, raznovrstan nakit, ostaci keramike, utilitarni predmeti položaj Baltine bare (Polje) dalmatinsko-hrvatska, ketlaška i bjelobrdska 9.-11. stoljeće Miletić 1967, 1989, 177

Goričan kod Preloga

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Župni vrt slavenska 10./11. i 12./13. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 116, br. 116, 2001a, 102

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci keramike položaj Gorica slavenska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 116, br. 117

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci groblja položaj Gudlinov vrt slavenska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 117, br. 118

Gornji Brodac kod Bijeljine

1. 2. 3. 4. 5.

naušnica s jednim koljencem Gornji Brodac dalmatinsko-hrvatska 10.-12. stoljeće Miletić 1963, 168

Grgurevci

1. 2. 3. 4. 5.

dugo i teško koplje s krilcima položaj Grgurevci-Šuljam na južnim padinama Fruške gore franačka vjerojatno 9. stoljeće Vinski 1978b, 176, bilj. 192, Bekić 2003, 169

Hlebine

1. 2. 3. 4.

keramika položaj Velike Hlebine slavenska 10./11. i 12./13. stoljeće 298


5. 4. 2011. 14:46:16


5. Sekelj Ivančan 2001a, 102 Hodošan kod Preloga

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci keramike položaj Velika Gorica slavenska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 117, br. 121

Hrtkovci i okolica

1. više komada nakita te ukrasnih i toaletnih predmeta, među kojima pozlaćene srebrne fibule, naušnice od srebrne žice, lijevane narukvice, brojne perle od raznoraznih dragocjenih i običnih materijala, pojasna kopča i fragmentirano metalno ogledalo 2. položaj Vranja 3. ostrogotska 4. druga polovina 5. stoljeća 5. Dautova-Ruševljan 1981a, 147-149, 152, 1981b, 184-187, Tejral 1998a, 277, 282 1. kopanica (monoksil) s rupama na rubovima za učvršćivanje dasaka koje su spajale čamce i tvorile pontonski most 2. rijeka Sava 3. (avarsko-)slavenska 4. 6./7. stoljeće 5. Kovačević 1973a, 54, 1977, 49, Kollautz 1979, 481, bilj. 90 1. 2. 3. 4. 5.

brončan nakit, grozdolika naušnica s koljencima, dvije karičice sa S-nastavkom i prsten Hrtkovci bjelobrdska 9./10. - 11. stoljeće Ercegović 1958, 181, br. 8

Ilok

1. 2. 3. 4. 5.

par velikih srebrnih fibula položaj OŠ “Slaviša Vajner Čiča” ostrogotska druga polovina 5. stoljeća Brunšmid 1905, 210-212, Vinski 1957a, 27, 1978a, 35, Kovačević 1960, 30, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 76-77, br. 76/1, Kiss 1979, 337, br. 14, Bojčić 1984, 214, Németh 1987, 224, br. 10, Majnarić-Pandžić 1994, 90, Sekelj Ivančan 1995a, 243, br. 810

1. 2. 3. 4. 5.

spata od kovanog damasciranog čelika položaj nepoznat gepidska / ostrogotska? kasno 5. i prva polovina 6. stoljeća Pribaković 1955, 36, Vinski 1957, 21, 34, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 77, br. 76/2, Csallány 1961, 241, Mrkobrad 1980, 51, Bojčić 1984, 214, Majnarić-Pandžić 1994, 90, Sekelj Ivančan 1995a, 243, br. 810 299


5. 4. 2011. 14:46:16


1. 2. 3. 4. 5.

zlatni prsten bizantskog oblika Ilok avarska 6./7. stoljeće Garam 1993, 109, br. 143, Tomičić 2000b, 148, Szentpéteri 2002, 169-170, Filipec 2003, 133, br. 17

1. 2. 3. 4. 5.

smeđa glinena jajolika posuda tzv. podunavskog oblika Ilok avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 77, br. 76/3, Trbuhović 1982, 71, Szentpéteri 2002, 496, Filipec 2003, 133, br. 17

Ivandvor

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj šuma Rebar slavenska 10./11. i 12./13. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102, 105

Jagodnjak

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci ranosrednjovjekovne nekropole položaj Brdašce slavenska datacija neodređena Minichreiter 1987, 117-118, Sekelj Ivančan 1995a, 227, br. 731

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Ciganska pošta slavenska 10. stoljeće Minichreiter 1987, 117, Sekelj Ivančan 1995a, 228, br. 732, 2001a, 102

Jakobovac

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi Jakobovac bjelobrdska datacija neodređena (razvijeni srednji vijek) Tomičić 1994a, 94, Sekelj Ivančan 2001a, 104 i bilj. 14

Jakopovec kod Varaždina

1. peć (vjerojatno za keramiku), ulomci keramike, lonci, ulomci ocakljene posude, dijelovi čaša, dio željezne sjekire 2. položaj Blizna 3. kasnorimska 4. 4./5. stoljeće 5. Bekić 2006, 121, 122, 123, 124 300


5. 4. 2011. 14:46:17


1. 2. 3. 4. 5.

ulomci dva vrča položaj Blizna germanska 5. stoljeće Bekić 2006, 122

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci lonaca i zdjelica položaj Blizna germanska? / avarsko-slavenska? 6./7. stoljeće Bekić 2006, 123

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike položaj Blizna germanska? / avarsko-slavenska? 5.-7. stoljeće Bekić 2006, 123-124

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike položaj Blizna slavenska kraj 6. / prva polovina 7. stoljeća Bekić 2006, 125-126

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keremike iz dvije jame, od kojih je jedna možda ostatak zemunice položaj Blizna slavenska 7.-9. stoljeće Bekić 2008, 107, 108

Jakovo

1. 2. 3. 4. 5.

nekropola s raznovrsnim grobnim prilozima položaj Kormadin gepidska 6. stoljeće Vinski 1957a, 29-30, 1961, 232, 1964a, 108, 1971a, 55, 1971b, 383, Dimitrijević 1960, 5-50, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1960, 77-80

Jankovci

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi položaj nepoznat bjelobrdska datacija neodređena Tomičić 1994a, 94, Sekelj Ivančan 2001a, 104 i bilj. 14

Jarmina

1. glinena posuda 2. položaj Ciglana 301


5. 4. 2011. 14:46:17


3. slavenska 4. 9. stoljeće 5. Dimitrijević 1979, 194-195 Josipovac

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Brodareva njiva slavenska 10.-11. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102, 104

Josipovo (Ciganka) kod Suhopolja

1. grobni nalazi, srebrne naušnice, metalne karičice sa S-završetkom, ogrlice, perle, staklo, prstenovi 2. položaj Mesarna 3. bjelobrdska 4. druga polovina 11. stoljeća 5. Tomičić 1990a, 1990c, 44-47, 1997c, 17-26, 2006b, 144-145, Sekelj Ivančan 1995a, 223, br. 709 Kiringrad

1. 2. 3. 4. 5.

Bbončana grozdolika naušnica i srebrna nabrana naušnica s koljencima Kiringrad bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 181, br. 9

1. 2. 3. 4. 5.

srebrna naroskana naušnica položaj nepoznat dalmatinsko-hrvatska 10.-11. stoljeće Ercegović 1960, 250

Klašnice

1. 2. 3. 4. 5.

naušnica s jednom jagodom Klašnice dalmatinsko-hrvatska 10.-12. stoljeće Miletić 1963, 168

Klisa kod Dalja

1. 2. 3. 4. 5.

nakit (karičice sa S-završetkom, prstenovi, staklene perle) iz grobova položaj Groblje bjelobrdska 10./11.-15. stoljeće Dorn 1978a, 130-133, 1978b, 30, Bojčić 1984, 212, 217, 219, Sekelj Ivančan 1995a, 243, br. 811, 2001a, 104 302


5. 4. 2011. 14:46:17


Klisa kod Požege

1. 2. 3. 4. 5.

dijadema od tanke brončane žice i staklene perle položaj crkva Sv. Margarete slavenska 10./11. stoljeće Sokač-Štimac 1998, 16, Sekelj Ivančan 2001a, 106

Kloštar Podravski

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi položaj Peski (Pjesci, Pijesci, Pesak) bjelobrdska druga polovina 10. i početak 11. stoljeća Brunšmid 1904, 76-83, Ercegović 1958, 182, br. 10, Feletar 1989, 42, Sekelj Ivančan 1995a, 129, br. 187

Kneževi Vinogradi

1. 2. 3. 4. 5.

fibula od srebrnog iskucanog lima s romboidnom nogom položaj Dragojlov brijeg germanska (panonski federati) kasno 4. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 68, br. 67/1, Bulat 1969, 41, Bojčić 1984, 214, Minichreiter 1987, 91, 120-121, Sekelj Ivančan 1995a, 227, br. 726, 228, br. 733

1. 2. 3. 4. 5.

strjelice iz groba bez podataka o nalazu položaj nepoznat avarska možda 7. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 68-69, br. 67/lokalitet nepoznat

Kobasičari kod Bjelovara

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi, brončane karičice položaj šuma Kozarevac bjelobrdska 11.-12. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 161, br. 373

Kočićevo (Junuzovci) kod Bosanske Gradiške

1. 2. 3. 4. 5.

željezno koplje Kočićevo franačka vjerojatno 9. stoljeće Miletić 1963, 160

1. 2. 3. 4. 5.

nakit položaj Tučić ketlaška, bjelobrdska kraj 10.-11./12. stoljeće Miletić 1963, 160, 162-167, 1984, 415 303


5. 4. 2011. 14:46:17


Koprivnica / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

sablja, dugi bojni nož i sjekire položaj Šoderica pored Botova kod Drnja avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljeće Marković 1994, 112, 2003c, 25, Marković - Zvijerac 2000, 56, Petrić 2000, 58, Tomičić 2000b, 154, Filipec 2003, 133, br. 18, Sekelj Ivančan 2004a, 120

1. 2. 3. 4. 5.

dvije bojne sjekire položaj šljunčara Jagnjeđe između Legrada i Đelekovca slavenska 8.-10. stoljeće Kolar 1976, 110-111, Marković 1993, 29

1. 2. 3. 4. 5.

željezno koplje s krilcima položaj šljunčara Jagnjeđe franačka posljednja trećina 8. i početak 9. stoljeća Mirković 2003c, 26, Sekelj Ivančan 2004a, 109-110, 116-117, 122

1. 2. 3. 4.

ulomci keramike s češljastim valovnicama položaj Cindrišće 1 slavenska kraj 7. i 8. stoljeće (ukras češljaste valovnice u uporabi je od 8. te tijekom 9. i 10. stoljeća, usp. Sekelj Ivančan - Tkalčec - Šiljeg 2003, 115) 5. Sekelj Ivančan 2003a, 124 1. 2. 3. 4. 5.

više primjeraka sjekira, kratki mač franačkog obilježja (skramasaks) položaj šljunčara Šoderica pored Botova kod Drnja franačka kraj 8. i početak 9. stoljeća Demo 1984b, 212-213 koji mač svrstava među oblike X iz druge polovine 9. stoljeća, Vinski 1984, 199, Marković - Zvijerac 2000, 56, Marković 2003c, 26, Sekelj Ivančan 2004a, 120

1. 2. 3. 4. 5.

mač položaj šljunčara Jagnjeđe franačka 10. stoljeće Vinski 1983, 488-489, 1985, 101-106, Sokol 1996a, 86, Marković 2003c, 26, Sekelj Ivančan 2004a, 120

1. 2. 3. 4. 5.

kaciga, dijelovi oklopne zaštite i dugi mač bez nakrsnice položaj šljunčara Legrad franačka 10. stoljeće po tipološkim obilježjima Kolar 1976, 111, Sokol 1986, 56, Feletar 1988, 40, Sekelj Ivančan 1995a, 147, br. 289

1. željezna sjekira 2. položaj šljunčara Šoderica pored Botova kod Drnja 304


5. 4. 2011. 14:46:17


3. slavenska 4. 10. stoljeće 5. Sekelj Ivančan 2004a, 120, bilj. 30 Koprivnički Bregi

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Seče bjelobrdska 9.-11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 144, br. 276, 2001a, 102

Kotlina

1. 2. 3. 4. 5.

brončani jezičci i okovi pojasne garniture te glinena posuda položaj nepoznat avarsko-slavenska 8. stoljeće Csallány 1956, 186, br. 814, Vinski-Gasparini - Ercegović 1958, 152, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 69, br. 68, Bojčić 1984, 215, Minichreiter 1987, 100, 125, Sekelj Ivančan 1995a, 229, br. 738, Tomičić 2000b, 150, Filipec 2003, 133, br. 19

Krčedin

1. 2. 3. 4. 5.

par naušnica od zlatnog lima položaj nepoznat avarsko-slavenska početak 7. stoljeća Csallány 1956, 135, br. 441, Vinski 1958, 25, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 80, br. 78, Kovačević 1969, 68, Trbuhović 1982, 67, Garam 1993, 80, br. 94, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 215

Križevci / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

jezičac i dijelovi dvodijelnog brončanog okova pojasne garniture Križevci avarsko-slavenska 8. stoljeće Vinski-Gasparini - Ercegović 1958, 152, Sekelj Ivančan 1995a, 172, br. 435, Tomičić 1999e, 127, Szentpéteri 2002, 215, Filipec 2003, 133, br. 20, Marković 2003c, 25

Kupinovo

1. 2. 3. 4. 5.

koštani češalj položaj nepoznat germanska / gotska? 6. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 80, br. 79, Tomičić 2000a, 275

Kuzelin

1. raznovrsno oružje, sulice, koplja, bojni noževi i sjekire, kamene kugle 2. Kuzelin 305


5. 4. 2011. 14:46:18


3. kasnorimska 4. 4.-5. stoljeće 5. Sokol 2004, 109-110, 2006a, 155 1. 2. 3. 4. 5.

tri vrška strjelica Kuzelin hunska kraj 4. stoljeća Sokol 2004, 109-110, 2006a, 155

1. 2. 3. 4. 5.

srebrna fibula u obliku cikade s ostatkom brončane igle Kuzelin germanska (panonski federati) svršetak 4. i početak 5. stoljeća Sokol 1998, 14, 22, br. 12

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike s okruglim pečatnim ukrasima Kuzelin langobardska 6. stoljeće Sokol 1996b, 47

1. 2. 3. 4. 5.

trokrilna strijela Kuzelin avarska druga polovina 6. stoljeća Sokol 1992, 27-28, 1994b, 204, 1995, 48, uz 152, br. 405, 1996b, 47, 1998, 18, 24, br. 25, Filipec 2003, 133, br. 21

Kuzmin

1. 2. 3. 4. 5.

posuda kruškolikog oblika sa žigosanim ukrasom položaj “Državno dobro 7. jul” gepidska 6. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 81, br. 80, Vinski 1961, 233, 1971a, 55, 1971b, 383, Simoni 1978, 218

Lobor

1. lijevane srebrne naušnice s grozdolikim privjescima i ovalne naušnice, grobni nalazi uz ostatke karolinškodobne drvene crkve 2. položaj crkva Svete Majke Božje Gorske 3. slavenska 4. 9./10. stoljeće 5. Filipec 2007b, 419 1. grobni nalazi, lijevane naušnice s grozdolikim privjescima, lijevani prstenovi i S-karičice, dvodijelni ukrasi, pronađeni uz predromaničku crkvu, potom grobovi s drevnim lijesovima bez priloga 2. položaj crkva Svete Majke Božje Gorske 306


5. 4. 2011. 14:46:18


3. bjelobrdska 4. 10.-12. stoljeće 5. Filipec 1998, 90, 2002c, 120-127, Filipec 2007b, 418-419 Ludbreg

1. 2. 3. 4. 5.

grob ratnika, spata, čaša, masivan zlatni prsten položaj Ulica Ive Lole Ribara kasnorimska / germanska kraj 4. i početak 5. stoljeća Simoni 1984, 73, Sekelj Ivančan 1995a,121, br. 143, Tomičić 1997a, 34

1. 2. 3. 4. 5.

srebrna sljepoočničarka položaj cinktura župne crkve Svetog Trojstva slavenska 10. i početak 11. stoljeća Simoni 1984, 73-75, Feletar 1989, 42, Petrić 1995, 29-30, Tomičić 1997a, 36, Sekelj Ivančan 2001a, 106

Macinec

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Kod groblja slavenska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102

Mačvanska Mitrovica

1. bogati inventar iz najvjerojatnije ženskoga groba, koji su činili željezna fibula, jantarne perlice, kvarcna perla, velika srebrna kopča, brončana fibula i željezni nož 2. položaj Zidine-Širingrad 3. gepidska 4. početak 6. stoljeća 5. Ercegović-Pavlović 1980a, 172, 1982, 23 1. privjesak od zlatnog lima i jedna posuda od crvenkastosmeđe gline; jedna posuda od sivocrne gline tzv. potiskog oblika i druga posuda od sivkastosmeđe gline tzv. podunavskog oblika; brončani jezičac i mali lijevani okovi; brončana kopča i brončani okov sličan tzv. blatničkom stilu 2. položaj Mala Mitrovica / položaj nepoznat 3. avarsko-slavenska 4. 7. stoljeće; 7.-8. stoljeće; 8. stoljeće; kasno 8. stoljeće 5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 94, br. 88/lokalitet Mala Mitrovica, 95, br.88/ lokalitet nepoznat, Kovačević 1973a, 54, Trbuhović 1982, 67, 70, 71, Simoni 1986, 221, br. 31, Szentpéteri 2002, 327 1. 2. 3. 4.

olovni pečat na kojem se spominje sebast i veliki domestik Aleksije Komnen, budući car položaj Zidine-Šarengrad bizantska druga polovina 11. stoljeća 307


5. 4. 2011. 14:46:18


5. Ferjančić 1982, 47-50 Mahovljani i okolica

1. 2. 3. 4. 5.

keramička posuda u namjeni urne i željezni nožić; nakit položaj Kamenica slavenska 8./9. stoljeće; 8.-10. stoljeće Miletić 1971b, 23, 27, 1979, 158, 1989, 190, Žeravica 1986, 191, bilj. 281, Sekelj Ivančan - Tkalčec 2006, 176

1. 2. 3. 4. 5.

nekropola s 95 grobova, nakit, utilitarni predmeti položaj Kužno groblje ketlaška / bjelobrdska kraj 9.-11. stoljeće Miletić 1970b, 156, 1971c, 86-87, 1979, 1989, 177

Makljenovac

1. brončana S-naušnica i prstenje; nakit, trojagodna naušnica, naušnica s tri koljenca, jednojagodne naušnice s dva koljenca, karičica 2. Makljenovci 3. bjelobrdska / dalmatinsko-hrvatska 4. 10.-12. stoljeće; 11.-12. stoljeće 5. Miletić 1963, 162, 165, 167, 169 Mala Subotica

1. 2. 3. 4. 5.

nekropola s grobnim nalazima položaj Župna crkva bjelobrdska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 118, br. 125, Puzak 2003, 45

Manđelos

1. mač s dijelovima pripadajuće opreme, dva stremena, žvale, ukrašeni koštani rog, oštećena koštana ploča i ukras od lijevanog srebra iz konjaničkoga groba 2. Manđelos 3. avarska 4. kraj 6. i početak 7. stoljeća 5. Vinski 1971a, 66, 1971b, 394, Ercegović-Pavlović 1974, 107-113, 1982b, 49-54, Trbuhović 1982, 68-69, Gačić 1988, 108-111, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 233 Marinbrod

1. 2. 3. 4. 5.

željezna sjekira korito rijeke Gline avarsko-slavenska 7./8. stoljeće Filipec 2003, 133, br. 22 308


5. 4. 2011. 14:46:18


Martijanec

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci posuda tzv. gradišne keramike položaj Žgališče slavenska 8./9. stoljeće Simoni 1984, 78-79, Petrić 1995, 30

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci keramike položaj Kozniščak južno od Donjeg Martijanca slavenska datacija neodređena Šimek 2006, 165

Maruševec kod Varaždina

1. 2. 3. 4. 5.

posuda od svijetle gline sa žigosanim ukrasom Maruševec germanska (langobardska?) / kasnorimska? 6.(?) stoljeće Simoni 1978, 224, Sekelj Ivančan 1995a, 109, br. 79

Mece kod Darde

1. 2. 3. 4. 5.

keramika Mece slavenska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102

Medvedička

1. grob ratnika s nalazima dvosječnog mača, bojne sjekire, nožića, brončanog jezičca pojasne garniture s inzularnim životinjskim ukrasom u stilu Tasilonova kaleža 2. Medvedička 3. franačka 4. kraj 8. i početak 9. stoljeća 5. Vinski 1978b, 165-166, 177-178, 1981, 12, 32, 1983, 469, 472, 495, 1984, 194-195, 199, br. 19, 1985, 100, Tomičić 1986a, 63-64, 1997b, 67, 2000b, 153, 154, Sekelj Ivančan 1995a, 130, br. 191, 2004a, 122 Mrsunjski Lug kod Brodskog Stupnika / okolica

1. nakit, tzv. gradišna keramika, željezni čavli otkriveni na mjestu gradišta močvarnog tipa 2. položaj Gradište 3. bjelobrdska 4. 10.-13. stoljeće 5. Ercegović 1958, 182, br. 12, Sekelj Ivančan 1995a, 196, br. 555 Nartski Novaci kod Sesveta

1. bojna sjekira (franciska) zajedno s tri sjekire i željeznim alatkama iz moguće ostave 309


5. 4. 2011. 14:46:18


2. 3. 4. 5.

položaj šljunčara između Nartskog Trstenika i Nartskih Novaka franačka / slavenska možda rano 9. stoljeće Vinski 1978b, 176, bilj. 192, 184, Simoni 1982, 251-258, Sekelj Ivančan 1995, 97, br. 21, 2004a, 122, Tomičić 2000b, 160

Nedelišće kod Čakovca

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike položaj Stara ves kasnorimska 4./5. stoljeće Bekić 2006, 213

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike položaj Blizna germanska / avaroslavenska 5.-7. stoljeće Bekić 2006, 213-214

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike položaj Stara ves slavenska 7. stoljeće Bekić 2006, 211-212, 214-215

1. dio četvrtastog željeznog zvonca, okrugli praporac ili gumb, dorađeni gorski kristal, oštećeni koštani privjesak 2. položaj Stara ves 3. slavenska 4. 7. stoljeće 5. Bekić 2006, 216-217 1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike položaj Stara ves slavenska 11./12. stoljeće Bekić 2006, 218-219

Neštin

1. 2. 3. 4. 5.

kopča za obuću tzv. crnomorskog polikromnog stila položaj nepoznat hunska / ostrogotska 5. stoljeće Vinski 1957a, 31, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 81, br. 81/1, Bojčić 1984, 214, Majnarić-Pandžić 1994, 90, Tomičić 2000a, 267

1. spata od lijevanog željeza s nepoznatog lokaliteta 2. položaj nepoznat 3. gepidska / ostrogotska? 310


5. 4. 2011. 14:46:18


4. kasno 5. i prva polovina 6. stoljeća 5. Pribaković 1955, 36, Vinski 1957, 21, 34, Csallány 1961, 241, Dimitrijević - Kovačević Vinski 1962, 81, br. 81/2, Mrkobrad 1980, 51, Majnarić-Pandžic 1994, 90 Nijemci

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi Nijemci bjelobrdska datacija neodređena Tomičić 1994a, 94, Sekelj Ivančan 2001a, 104 i bilj. 14

Nova Rača

1. 2. 3. 4. 5.

keramika Nova Rača slavenska rani srednji vijek Sekelj Ivančan 2001a, 105

Novi Banovci

1. jedno cijelo ogledalo i četiri ulomka još dva ogledala, nekoliko srebrnih i brončanih cikada i fibula tzv. crnomorsko-podunavskog oblika 2. položaj Purger 3. hunska / ostrogotska 4. 5. stoljeće 5. Brunšmid 1901, 160, 1905, 212, 219, Werner 1956, 21-22, Vinski 1957a, 29, 1957b, 138, 155, 157, Kovačević 1960, 31-32, Csallány 1961, 240, Dimitrijević - Kovačević Vinski 1962, 81-82, br. 82/1-6, Dimitrijević 1967, 231, Németh 1987, 224-225, 11a-j, Ivanišević 1999, 98, 105, Tomičić 2000a, 267-268 1. Nekoliko brončanih i srebrnih fibula (jedna je rovašena i od pozlaćenog srebra), uglavnom tzv. crnomorsko-podunavskog oblika 2. položaj Purger 3. ostrogotska / gepidska? 4. druga polovina odnosno kasnije 5. stoljeće 5. Brunšmid 1905, 212, Vinski 1957a, 28, Kovačević 1960, 32, Csallány 1961, 240, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 82-83, br. 82/7-12, Kiss 1979, 337, br. 25, Németh 1987, 225, br. 11k 1. tri čisto brončane (jedna tzv. tirinškog oblika), jedna brončana s pozlatom i dvije srebrne fibule 2. položaj Purger 3. ostrogotska / gepidska 4. rano 6. stoljeće 5. Brunšmid 1895, 178, 1901, 163, 1905, 216, 218-219, Vinski 1957a, 28, 1973, 179, Kovačević 1960, 32, Csallány 1961, 239, 240, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 83-84, br. 82/13-18, 20, Németh 1987, 225, br. 11l-m 1. dvije srebrne fibule, od toga jedna fragmentarna, rovašena fibula od pozlaćenog srebra i brončana fibula 311


5. 4. 2011. 14:46:18


2. 3. 4. 5.

položaj Purger gepidska druga polovina ili kasnije 5. stoljeće Vinski 1957, 28, Csallány 1961, 240, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 82, br. 82/8, 83, br. 82/10-12

1. četiri fibule od pozlaćene bronce, bronce i srebra, okov pojasa od slitine bakra, kositra i olova te veći broj srebrnih i brončanih pređica 2. položaj Purger 3. gepidska 4. 6. stoljeće 5. Brunšmid 1901, 159, Vinski 1957a, 28-29, Kovačević 1960, 32, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1960, 84, br. 82/16-19, 85, br. 82/25-31, Csallány 1961, 240 1. 2. 3. 4. 5.

brončana fibula u obliku slova E položaj Purger langobardska 6. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 84, br. 82/21

1. 2. 3. 4. 5.

trokrilna strjelica, tri brončane kopče i privjesak u obliku fantastične životinje položaj Purger avarska 7. stoljeće Brunšmid 1895, 179, Vinski 1957a, 29, 1958, 25, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 86-87, br. 82/36-39, 52, Trbuhović 1982, 67-68, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 263

1. 2. 3. 4. 5.

veći broj brončanih jezičaka i okova položaj Purger avarsko-slavenska 8. stoljeće Brunšmid 1901, 164, Csallány 1956, 171, br. 710, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 87-88, br. 82/40-51, 53, Kovačević 1973a, 53, Trbuhović 1982, 71, Simoni 1986, 220, br. 24-30, Szentpéteri 2002, 263

1. 2. 3. 4. 5.

brončana lučna fibula tzv. pontskog oblika položaj nepoznat slavenska 7. stoljeće Brunšmid 1895, 178, 1905, 217-218, Vinski 1952, 29, 1958, 28, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 86, br. 82/35, Dimitrijević 1967, 233, Trbuhović 1982, 74

1. 2. 3. 4. 5.

lunulasta naušnica sa zvjezdolikim privjeskom i lijevana brončana naušnica položaj Purger slavenska 8.-10. stoljeće Vinski 1952, 29, br. 1-2, 50, 1958, 28, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, br. 82/54, Dimitrijević 1967, 233, Trbuhović 1982, 74 312


5. 4. 2011. 14:46:19


1. 2. 3. 4. 5.

dvije slavenske zlatne naušnice Novi Banovci slavenska 10.-12. stoljeće Vinski-Gasparini 1952, 19-20, 22-24, uz Brunšmid 1904, 82

1. 2. 3. 4. 5.

brončan i srebren nakit Novi Banovci bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 182, br. 13

Novi Slankamen

1. 2. 3. 4. 5.

dva groba, od toga jedan s urnom položaj Čarevci-ciglana slavenska 9. stoljeće Janković - Janković 1990, 104-105, Sekelj Ivančan - Tkalčec 2006, 179

Novigrad Podravski

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Paligačev mlin slavenska 10.-11. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102

Novo Čiče

1. mala željezna sjekira i dva keramička lončića tzv. podunavskog oblika te ulomci posuda također tzv. podunavskog oblika 2. položaj Stara šljunčara 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. stoljeće 5. Vinski 1978b, 184, Simoni 1981, 160, 1982, 256, 257, 1995, 156, br. 414-415, Sokol 1995, 49 (smješta lokalitet u Staro Čiče), Sekelj Ivančan 1995a, 99, br. 34, Tomičić 2000b, 155, Filipec 2003, 133, br. 23 1. 2. 3. 4. 5.

jedna sivkasto smeđa i druga tamnosmeđa glinena posuda Novo Čiče slavenska (vjerojatno) datacija neodređena Simoni 1981, 163, Tomičić 2002b, 132

Novoselci Jakšički

1. 2. 3. 4. 5.

ulomak keramike položaj Šikara slavenska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102, 105 313


5. 4. 2011. 14:46:19


Nuštar

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Sajmište slavenska 10.-12. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102, 104

Obrež kod Pećinaca u Srijemu

1. 2. 3. 4. 5.

keramička posuda s utisnutim, kružnim i polukružnim ukrasima Obrež germanska / gepidska? 5./6. stoljeće Kovačević 1960, 32, Vinski 1961, 233, Tomičić 2000a, 275

Obrež Kalnički

1. 2. 3. 4. 5.

groblje na redove, ostaci keramike, srebrne karičice sa S-završetkom položaj Prekrižje bjelobrdska kraj 11.-13. stoljeća Tomičić 1987, 154-155, 1988, 25-26, Sekelj Ivančan 1995a, 174, br. 442

Oraščići kod Bijeljine

1. 2. 3. 4. 5.

keramika, uz nalaze od željeza, većinom nožiće Oraščići slavenska kasnije 9. i 10. stoljeće Čremošnik 1970c, 152

Orolik

1. 2. 3. 4. 5.

keramika Orolik bjelobrdska datacija neodređena (razvijeni srednji vijek) Tomičić 1994a, 94, Sekelj Ivančan 2001a, 104 i bilj. 14

Osijek

1. 2. 3. 4.

pozlaćena pojasna garnitura, par stremena i žvale položaj Zeleno polje? avarska posljednja četvrtina 6. (Szentpéteri 2002, 274) ili sredina / druga polovina 7. stoljeća (Vinski 1958, 26) 5. Csallány 1956, 112, br. 265, Vinski 1958, 26, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 113-114, br. 96/lokalitet Zeleno polje?/1-12, Trbuhović 1982, 70, Szentpéteri 2002, 274 1. tri brončane kopče bizantskog oblika 2. položaj Zeleno polje? 314


5. 4. 2011. 14:46:19


3. avarsko-slavenska 4. 7. stoljeće 5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 114, br. 96, Trbuhović 1982, 68 1. 2. 3. 4. 5.

tamnosmeđa glinena posuda tzv. potiskog oblika položaj Zeleno polje avarsko-slavenska vjerojatno 7. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 112, br. 96/lokalitet Zeleno polje/2, Trbuhović 1982, 70, Bojčić 1994, 41, bilj. 5

1. crnosiva glinena posuda tzv. podunavskog oblika i žuta glinena posuda kasnoantičke pokrajinske lončarske tradicije, brončani jezičci i okovi, brončana kopča te crnosivi glineni lončić, polovica crnosmeđog glinenog lončića i brončana pojasna garnitura od 37 dijelova 2. položaj Zeleno polje 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljeće 5. Vinski 1958, 26, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 112-113, br. 96/lokalitet Zeleno polje/1, uništen grob/1-6, 114, slučajni nalazi/2, Mažuran 1962, 25, Bulat 1968, 12-14, br. 3-5, 16-19, Trbuhović 1982, 70, 71, Bojčić 1984, 215, 1994, 41-42, Radić 1997, 95, Sekelj Ivančan 1995a, 237, br. 781, 2001b, 190, 192, Szentpéteri 2002, 274, Filipec 2003, 133, br. 24 1. 2. 3. 4. 5.

kosturni konjanički grob s nalazima vrha strjelice i pojasne kopče položaj gornjogradska ciglana avarska? datacija neodređena (rani srednji vijek) Bulat 1968, 14, br. 7, Sekelj Ivančan 2001b, 192

1. 2. 3. 4. 5.

usitnjena keramika položaj Zeleno polje, bliže Dravi slavenska datacija neodređena Mažuran 1962, 25-26, Bulat 1968, 20, Bojčić 1994, 42, Sekelj Ivančan 2001b, 190

1. grubo izrađen lončić od sivocrne gline s ručkicom, ukrašen s dva niza strmih valovnica na ramenu 2. položaj stari općinski (nekoć časnički) dom 3. avarsko-slavenska 4. 8./9. stoljeće 5. Radić 1997, 85, Sekelj Ivančan 2001b, 192 1. nakit iz dva odvojena groblja istočno i zapadno od antičke Murse te keramika 2. položaji Ulica Sare Bertić (danas Krstova ulica) i Vijenac Borisa Kidriča (danas Vijenac Ivana Meštrovića) 3. bjelobrdska 4. 9./10.-11./12. stoljeće 315


5. 4. 2011. 14:46:19


5. Ercegović 1958, 182, br. 14, Mažuran 1962, 30, Bulat 1968, 11-12, br. 1-2, 14, br. 4, 16, Kiss 1983b, 249, Bojčić 1994, 42-43, Sekelj Ivančan 1995a, 236, br. 778-779, 2001a, 102, 2001b, 192-194, Šimić 1998, 20 Otok

1. 2. 3. 4. 5.

22 ukopne cjeline s grobnim nalazima položaj Gradina (Mandekov vinograd) avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljeće Dimitrijević 1957, 21-38, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 88-89, br. 83, Trbuhović 1982, 71, Težak-Gregl - Šmalcelj 1992, 40-41, Sekelj Ivančan 1995a, 240, br. 795, Tomičić 2000a, 294, 2000b, 150, 2002b, 133 (tzv. slavenska lončarija), Szentpéteri 2002, 275, Filipec 2003, 133-134, br. 25

Otrovanec kod Pitomače

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi položaji Kopačevac, Selišće i Črlena Klisa bjelobrdska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 130, br. 194

Ovčara kod Čepina

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi položaj Tursko groblje bjelobrdska 10.-11. stoljeće Šimić 1997, 89-91, 2001, 48-54, 2002, 46, 48

Ozalj

1. grubi keramički lonci, ukrašeni uglavnom valovnicama i usporednim crtama, te brončana posrebrena fibula u obliku križa 2. položaj Stari grad 3. kasnoantička / ranobizantska 4. 6. stoljeće 5. Čučković 1994, 191, 2006, 204-205, Tomičić 1999b, 50 1. ulomci keramičkih posuda, grublje izradbe s nemarnije izvedenim ukrasom valovnice i jednostavno profiliranim obodom 2. položaj Stari grad 3. slavenska 4. 7. i vrlo vjerojatno 8. stoljeće 5. Čučković 1992, 51, 1994, 192 1. 2. 3. 4. 5.

ostruga položaj Stari grad franačka datacija neodređena Čučković 1994, 192, Tomičić 1997b, 65, 2000b, 159-160, Sekelj Ivančan 2004a, 122 316


5. 4. 2011. 14:46:19


Pačetin

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi Pačetin bjelobrdska datacija neodređena Tomičić 1994a, 94, Sekelj Ivančan 2001a, 104 i bilj. 14

Pakrac / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike Brezine, Šeovica i Matkovac (položaj Zidine) avarsko-slavenska 7./8. stoljeće Sokač Štimac 1978, 39, Sekelj Ivančan 1995a, 186, br. 501, 503-504, 1995b, 140, Herman Kaurić 2004, 34-35

Papuk

1. 2. 3. 4. 5.

keramika Papuk slavenska 10.-13. stoljeće Potrebica - Ložnjak 2003, 57

Peteranec

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Vratnec 2 slavenska 9.-11. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102

Petoševci kod Laktaša

1. 2. 3. 4. 5.

nekropola sa 161 grobom, nakit, ostaci keramike položaj Bagruša dalmatinsko-hrvatska / ketlaška / bjelobrdska 9.-10. stoljeće Žeravica 1986, Miletić 1989, 177

1. 2. 3. 4. 5.

ostruga tzv. ranokarolinškog oblika položaj Bagruša franačka 9. stoljeće Žeravica 1986, 165, Tomičić 1997b, 65

Petrovina Turopoljska

1. 2. 3. 4.

siva glinena posuda srodna tzv. potiskom obliku keramike Petrovina Turopoljska avarsko-slavenska kasno 7. stoljeće 317


5. 4. 2011. 14:46:19


5. Vinski 1954b, 74/C, 1960, 50, Szetpéteri 2002, 288-289 Pitomača / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci iz grobne cjeline položaj Črljena Klisa bjelobrdska datacija neodređena Tomičić 1997d, 69-70

Podgorač

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Pjeskana I u Koški slavenska 9.-11. stoljeće Marković 1976, 135-136, Sekelj Ivančan 2001a, 102, 107

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Cer slavenska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102

Podgrađe

1. 2. 3. 4. 5.

pojasni okov Podgrađe avarsko-slavenska 8. stoljeće Szentpéteri 2002, 291, Filipec 2003, 134, br. 26

Podravske Sesvete

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Crlenika slavenska od 11. stoljeće nadalje Sekelj Ivančan 2001a, 102

Popovac i okolica

1. 2. 3. 4. 5.

pozlaćena srebrna S-fibula položaj Šumarina langobardska 6. stoljeće Bojčić 2007, 32

1. 2. 3. 4.

sjekira s krilcima i trozub položaj Ulica Vladimira Nazora avarska 8. stoljeće 318


5. 4. 2011. 14:46:19


5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 69, br. 69, Minichreiter 1987, 100, 133, Sekelj Ivančan 1995a, 230, br. 744, Szentpéteri 2002, 293, Filipec 2003, 134, br. 27 1. 2. 3. 4. 5.

konjanički grob položaj brežuljak Pogan avarska rani srednji vijek Bulat 1969, 44, Sekelj Ivančan 1995a, 230, br. 745

Popovec Kalnički

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi, ostaci keramike, metalne karičice sa S-završetkom položaj Bregi bjelobrdska 10.-11. stoljeće Tomičić - Homen 1986, 140-141, Tomičić 1989b, 26-29, 1991a, Sekelj Ivančan 1995a, 174, br. 445, 229, br. 743

Prelog

1. vršci strjelica, žvale, stremeni, osam glinenih posuda tzv. podunavskog oblika, bojna sjekira, nožići i skramasaks (dugi bojni nož) 2. položaj Šljunčara 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljeće 5. Tomičić 1978, 212, 1986d, 16, 1986e, 141, 2002b, 130-131 (tzv. slavenska lončarija iz svršetka 8. i početka 9. stoljeća; lokalitet se neprecizno navodi kao Prelog - Cirkovljan, gdje je zapravo otkriven ranokarolinški grob, usp. i Vinski 1983, 478, 495), Sokol 1986, 57, 1996a, 84, Sekelj Ivančan 1995a, 119, br. 131, Szentpéteri 2002, 295, Filipec 2003, 134, br. 28, Puzak 2003, 42 Prijedor

1. 2. 3. 4. 5.

željezna ostruga Prijedor franačka vjerojatno 9. stoljeće Miletić 1963, 158, Tomičić 2000b, 157

Privlaka

1. 2. 3. 4. 5.

230 ukopnih cjelina s raznovrsnim nalazima položaj Gole njive avarsko-slavenska 8. i rano 9. stoljeće Šmalcelj 1973, 117-119, 1976, 127-128, 1980a, 143-144, 1992a, 44-45, Bojčić 1984, 212, Sekelj Ivančan 1995a, 240, br. 796, Szentpéteri 2002, 295-296, Filipec 2003, 134, br. 29

Rakovac

1. srebrna fibula tzv. crnomorsko-podunavskog oblika i dvije brončane pređice 2. položaj brdo Stručica 319


5. 4. 2011. 14:46:19


3. ostrogotska 4. vjerojatno druga polovina 5. stoljeća 5. Vinski 1957a, 21, 31, 1978a, 35, Kovačević 1960, 32, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 89-90, br. 84/1-2, Kiss 1979, 337, br. 28 Dautova-Ruševljan 1981, 147, Németh 1987, 229, br. 18a, Tomičić 2000a, 275 1. 2. 3. 4. 5.

spata od kovanog damasciranog čelika položaj brdo Stručica ostrogotska / gepidska? neodređene datacije (5./6.? stoljeće) Pribaković 1955, 36, Vinski 1957a, 34, Csallány 1961, 242, Dimitrijević - Kovačević Vinski 1962, 89-90, br. 84/3, Mrkobrad 1980, 51

1. 2. 3. 4. 5.

metalni okov ukrašen grifonima iz groba avarska 8. stoljeće Kovačević 1973a, 54, 55

Rakovčani

1. nekropola u kojoj su pronađeni raznovrsni predmeti koji pripadaju nakitu, dijelovima nošnje, priboru i oružju, u uporabi kod, kako se misli, germanskog, poglavito ostrogotskog i romaniziranog stanovništva 2. položaj Bošnjića voće 3. ostrogotska / kasnorimska 4. prva polovina 6. stoljeća 5. Miletić 1970a, 119-158, 1971a, 55-56, 1978, 99, 101, 102, 1984, 379-380, Vinski 1964a, 108, 1971a, 54, 1971b, 382, 1978a, 43 Rudina kraj Požege

1. zidana grobnica s više pokojnika u apsidi crkve i 25 kostura iz crkve, uz pojedine nalaze, poput ukrasnih dijadema i brončanih karičica sa S-završetkom 2. položaj Čečavac, jednobrodna crkva čiji su temelji otkriveni na mjestu ostataka srednjovjekovne benediktinske opatije Sv. Mihovila 3. bjelobrdska 4. kraj 10. i početak 11. stoljeća; 10.-12. stoljeće 5. Sokač-Štimac 1997, 18-19, 2006, 226, Sekelj Ivančan 2001a, 105 Ruma

1. 2. 3. 4. 5.

brončani jezičci, kopča i okovi te tamosiva glinena posuda položaj Ulica Nova guvanjska avarsko-slavenska 8. stoljeće Trbuhović 1982, 71, Szentpéteri 2002, 307

Samatovci

1. brončani jezičac i privjesak za okov s pojasa 2. položaj nepoznat 320


5. 4. 2011. 14:46:20


3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljeće 5. Csallány 1956, 184, br. 807, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 114, br. 97, Trbuhović 1982, 72, Sekelj Ivančan 1995a, 239, br. 791, Szentpéteri 2002, 310, Filipec 2003, 134, br. 30 1. 2. 3. 4. 5.

glinena posuda Samatovci slavenska 10.-12. stoljeće Ercegović 1958, 182, br. 16, Vinski 1970, 80, Sekelj Ivančan 1995a, 238, br. 790, 2001a, 107

Samobor

1. 2. 3. 4. 5.

zlatni prsten tzv. arhitektonskog tipa Samobor langobardska 6. stoljeće Vinski 1955b, 31-43, 1960, 50, Kovačević 1960, 34, Simoni 1981, 156, Tomičić 2000a, 278

Sarvaš

1. 2. 3. 4. 5.

sivosmeđa glinena posuda tzv. potiskog oblika položaj Vlastelinski brijeg avarsko-slavenska 7. stoljeće Vinski 1954, 74/F, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 114-115, br. 98/1, Trbuhović 1982, 68, Bojčić 1984, 215, Sekelj Ivančan 1995a, 237, br. 782, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 312, Filipec 2003, 134, br. 31

1. 2. 3. 4. 5.

sivkasto-smeđa glinena posuda oblika tzv. gradišne keramike položaj Vlastelinski brijeg slavenska 8. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 115, br. 98/2, Trbuhović 1982, 74, Szentpéteri 2002, 312

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Gradac slavenska 10.-12. stoljeće Ercegović 1958, 182, br. 17, Sekelj Ivančan 2001a, 102, 104

Sela pri Brežicah

1. 2. 3. 4.

grobovi s nalazima Sela slavenska druga polovina 9. stoljeća 321


5. 4. 2011. 14:46:20


5. Knez 1967, 392 Sela pri Dobovi

1. tri groba na kasnom avarskom groblju, u kojima je pronađena lijevana naušnica s kuglastim privjeskom, glinene posude i još pokoji brončani predmet; jedan od uništenih grobova navodno je sadržavao mač, a u jednom je bio pokopan ratnik 2. Sela 3. avarsko-slavenska 4. 7./8. stoljeće 5. Korošec 1954, 167-170, Filipec 2003, 125, 134, br. 32 Silaš

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi Silaš bjelobrdska datacija neodređena Tomičić 1994a, 94, Sekelj Ivančan 2001a, 104 i bilj. 14

Sisak i okolica

1. 2. 3. 4. 5.

nakit i ukrasni dijelovi pojasa, naušnice, ogrlice, igle, fibule, kopče, pređice i jezičci položaji nepoznati kasnorimska / ranobizantska 4.-6. stoljeće Simoni 1989, 108, 119-120, br. 1-2, 108-109, 120, br. 3-11, 109-110, 120-121, br. 14-18, 110-112, 121, br. 19-24, 113-115, 122-123, br. 32-44, 115-117, 123-124, br. 46-54, 59

1. 2. 3. 4. 5.

šest vršaka željeznih strjelica rijeka Kupa hunska / germanska 4.-5. stoljeće Simoni 1989, 118, 125, br. 65-70

1. 2. 3. 4. 5.

nekoliko brončanih narukvica položaji nepoznati kasnorimska / ranobizantska / germanska 5.-6. stoljeće Simoni 1989, 117-118, 124, br. 60-63

1. 2. 3. 4. 5.

nepotpuna fibula od srebrnog lima položaj nepoznat ostrogotska prijelaz iz 5. u 6. stoljeće Vinski 1957b, 157, 1962, 76, 1966, 147, 1978a, 35, Simoni 1989, 110, 121, br. 19

1. 2. 3. 4. 5.

brončani ukrasni okov u obliku cikade položaj nepoznat ostrogotska? 5./6. stoljeće Vinski 1957b, 138, br. 2, Simoni 1989, 109, 120, br. 13 322


5. 4. 2011. 14:46:20


1. srebrna igla u obliku cikade, brončani ukrasni okov u obliku cikade, olovna fibula u obliku cikade, jedna brončana i jedna srebrna lučna fibula, srebrna žlica, brončana palica s ukrasom u obliku ptice 2. položaj nepoznat 3. ostrogotska 4. prva polovina 6. stoljeća 5. Brunšmid 1905, 213, 216-217, Vinski 1957b, 136, br. 1, 138, br. 2-3, 156-157, 1966, 147, 1978a, 35-36, Simoni 1988, 79-86, 1989, 109, 120, br. 9, 12-13, 112, 121-122, br. 2627, 118-119, 125, br. 71-72, Burkowsky 1999, 87, 88, Tomičić 2001a, 271, Buzov 2004, 464 1. 2. 3. 4. 5.

brončana lučna fibula položaj nepoznat germanska (zapadnogotske provenijencije) 6. stoljeće Simoni 1989, 112, 121, br. 25

1. masivna srebrna fibula s pozlatom, brončana jabučica mača, ukrasni okov od pozlaćene bronce s konjske opreme i trbušasta posuda od sivkastosmeđe gline, vjerojatno iz uništenih grobova 2. položaj nepoznat 3. langobardska 4. 6. stoljeće 5. Werner 1962, 67, 100, 159, Vinski 1971a, 57, 1971b, 386, Simoni 1989, 113, 122, br. 29-31, 118, 124, br. 64, Burkowsky 1999, 88, Tomičić 2000a, 278, Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18, Buzov 2004, 464 1. 2. 3. 4. 5.

križolika fibula s kružnim ukrasima položaj nepoznat langobardska poslije 568. godine Vinski 1968, 107, 144, Simoni 1989, 113, 122, br. 32, Tomičić 2000a, 278, Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18

1. dva brončana uzorka za tještenje opreme konja i križoliko-kružni okov s konjske opreme 2. položaj nepoznat 3. avarsko-slavenska 4. kasno 6. ili rano 7. stoljeće 5. Vinski 1956b, 78-79, 1958, 27, 1970, 46, Burkowsky 1999, 88, Tomičić 2000a, 292-293, 2000b, 146, Filipec 2001, 95, Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18, Szentpéteri 2002, 318319, Buzov 2004, 465 1. okov s kopče tzv. korintskog oblika, brončana kopča s okovom u obliku slova U, brončani okov s kopče u obliku slova U i brončani jezičac u obliku slova U s četiri uloška od crvenog stakla 2. položaj nepoznat 3. ranobizantska 4. 7. stoljeće 323


5. 4. 2011. 14:46:20


5. Simoni 1989, 115, 120, br. 55-58, Burkowsky 1999, 88, Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18, Buzov 2004, 465 1. jedan ukrasni okov s prikazom ležećega grifona i drugi u obliku veprove glave te primjerci jezičaca i okova 2. rijeka Kupa 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljeće 5. Burkowsky 1999, 88, Filipec 2001, 90-91, 2003, 117-125, 128, Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18, Buzov 2004, 465 1. 2. 3. 4. 5.

nekoliko sjekira položaj nepoznat avarsko-slavenska 8./9. stoljeća Vinski 1978b, 184, Burkowsky 1999, 90

1. mala, vjerojatno franačka bojna sjekira (franciska) s obostrano proširenim sječivom i ostaci dijelova garniture neočuvanih ostruga karolinškog obilježja 2. položaj nepoznat 3. franačka 4. kasno 8. i rano 9. stoljeće 5. Vinski 1978b, 176, bilj. 192, 187, 192, Sekelj Ivančan 1995a, 179, br. 468, Burkowsky 1999, 88-89, 90, Sekelj Ivančan 1995a, 179, br. 468, 2004a, 122 1. 2. 3. 4. 5.

dvije glinene posude jajolikog oblika, jedna mlađa, druga starija, te ostaci keramike položaji pokraj crkve Sv. Križa i u Trećoj ulici slavenska 9./10. stoljeća; 11. stoljeća Horvat 1954, 102, Vinski 1970, 47, Buzov 1993, 53, 2004, 465, Sekelj Ivančan 2001b, 201-202

1. 2. 3. 4. 5.

tri srebrne naušnice grozdolikog oblika i jedna srebrna karičica sa S-nastavkom položaj Tomislavova ulica bjelobrdska kasno 10. i 11. stoljeće Horvat 1954, 100 i bilj. 44, Vinski 1970, 48, Sekelj Ivančan 2001b, 201

1. četiri četverojagodne sljepoočničarke, par naušnica naroskanog oblika, kameni kalup od žućkastog vapnenca za izradbu lijevanih grozdolikih naušnica, četiri primjerka ulomaka loše lijevanih naušnica grozdolikog oblika, sedam naušnica sa S-završetkom, tri lijevana privjeska, prsten s ukrasom te lunulasta i grozdolika naušnica 2. rijeka Kupa 3. slavenska / dalmatinsko-hrvatska / bjelobrdska 4. 9.-11. stoljeće 5. Šeper 1944, 200-201, Vinski 1949b, 27-28, 33-34, 1970, 47-50, Horvat 1954, 99-101, Ercegović 1958, 182, br. 18, 1960, 250, Burkowsky 1999, 90, Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18, Buzov 2004, 465 1. srebrena lijevana naušnica sa zvjezdolikim privjeskom 324


5. 4. 2011. 14:46:20


2. 3. 4. 5.

rijeka Kupa slavenska kraj 9.-11. stoljeće Filipec 2001, 90, 91-92

1. 2. 3. 4. 5.

ulomak brončane lijevane grozdolike naušnice rijeka Kupa slavenska sredina 10.-11. stoljeće Filipec 2001, 90, 92

1. 2. 3. 4. 5.

brončani lijevani srcoliki privjesak rijeka Kupa slavenska 10./11. stoljeće Filipec 2001, 90, 92

Slavonski Brod

1. 2. 3. 4. 5.

brončan nakit, dvije pletene ogrlice i privjesak, Slavonski Brod bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 183, br. 19

Sotin

1. 2. 3. 4. 5.

srebrna lučna fibula položaj Vrućak ostrogotska (vjerojatno) druga polovina 5. stoljeća Uglešić 1994, 146, br. 1, 147, Tomičić 2000a, 270, Ilkić 2007, 279, 282, br. 4

1. 2. 3. 4. 5.

brončana kopča položaj nepoznat avarsko-slavenska vjerojatno 7. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 91, br. 86/lokalitet nepoznat/3, Trbuhović 1982, 68, Tomičić 2000a, 292, 2000b, 146, Szentpéteri 2002, 325

1. 2. 3. 4. 5.

glinena posuda tzv. potiskog oblika položaj Višnjica avarsko-slavenska možda 7. ili početak 8. stoljeća Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 90, br. 86/lokalitet Višnjica/1, Trbuhović 1982, 70, Szentpéteri 2002, 325, Filipec 2003, 134, br. 35, Ilkić 2007, 280 trokrilna strjelica položaj nepoznat avarska 7. stoljeće

1. 2. 3. 4.

325


5. 4. 2011. 14:46:21


5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 91, br. 86/lokalitet nepoznat/1, Trbuhović 1982, 70 1. dva brončana dvodijelna okova i više okova različitih oblika, od kojih dva pripadaju tzv. blatničkom stilu, pojasna kopča, dva privjeska, brončani jezičac i ulomci nekoliko pojasnih jezičaca 2. položaji Zmajevac i Vrućak te nepoznat položaj 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. stoljeće 5. Csallány 1956, 188, br. 830, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 90-91, br. 86/lokalitet Zmajevac/1, lokalitet nepoznat/2, Trbuhović 1982, 72, Simoni 1986, 220, br. 23, Uglešić 1994, 146, br. 5-18, 149-152, Sekelj Ivančan 1995a, 243, br. 812-813, Szentpéteri 2002, 325, Filipec 2003, 134, br. 34, 36, Ilkić 2007, 280, 283-284, br. 6-8, 10-15, 17-19, 23, 25 1. 2. 3. 4. 5.

brončani pojasni jezičac, brončana karičica položaj Vrućak avarsko-slavenska kraj 8. / početak 9. stoljeća Ilkić 2007, 280, 283, br. 9, 20

1. 2. 3. 4. 5.

brončana naušnica položaj Vrućak bjelobrdska 9. stoljeće Ilkić 2007, 280, 284, br. 24

1. 2. 3. 4. 5.

lijevana lunulasta brončana naušnica rijeka Dunav uz obalu Vrućak slavenska 8.-11. stoljeće Vinski 1952, 30, br. 4, 50, Ilkić 2007, 280-281, 284, br. 26

1. četiri brončane grozdolike naušnice, dvije brončane i jedna srebrena karičica sa S-završetkom, četiri keramičke posude 2. nepoznat položaj 3. bjelobrdska (vjerojatno) 4. 10.-11. stoljeće 5. Ercegović 1958, 183, br. 20, Vinski 1970, 79, Ilkić 2007, 281, Sekelj Ivančan 2001a, 102, 104, 1. 2. 3. 4. 5.

bakrena karičica sa S-završetkom korito rijeke Dunav uz obalu Kamenac, položaji Jaroš i Vrućak bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ilkić 2007, 281, 284, br. 16, 21, 22, 27

Srijemska Mitrovica

1. par rovašenih srebrnih pozlaćenih fibula, jantarno zrno i bikonična perla 2. položaj Puškinova ulica 326


5. 4. 2011. 14:46:21


3. ostrogotska / gepidska? 4. kasnije 5. stoljeće 5. Kovačević 1960, 33, Vinski 1962, 76, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 93-94, br. 88/lokalitet Puškinova ulica/1-3, Kiss 1979, 337, br. 31, Ercegović-Pavlović 1982a, 21, 23, Németh 1987, 231, br. 23a-c 1. 2. 3. 4. 5.

brončan kolut i dvije brončane pređice, uz još nekoliko pređica položaji Zelengora, Krajiška ulica, Sonda 24 te položaj nepoznat germanska (ostrogotska / gepidska) 5./6. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 91-92, br. 88/lokalitet “Zelengora”/1, lokalitet Krajiška ulica/1-2, lokalitet nepoznat/1-2, lokalitet Sonda 24/1, Németh 1987, 231, br. 22a

1. 2. 3. 4. 5.

slučajan nalaz dvije željezne spate položaj nepoznat gepidska druga polovina 5. i početak 6. stoljeća Vinski 1955a, 36-38, 1957, 34, Pribaković 1955, 36, Csallány 1961, 241, Dimitrijević Kovačević - Vinski 1962, 92, br. 88/lokalitet nepoznat/1 brončane i željezne pređice te tri češlja položaji Krajiška ulica, ulica Braće Radić i Dr. Adžije, OŠ “Boško Palkovljević Pinki” gepidska / ostrogotska? kasno 5. i prva polovina 6. stoljeća Vinski 1957, 30-31, Kovačević 1960, 33, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 92, br. 88/lokalitet Krajiška ulica/1-2, br. 88/lokalitet ulica Braće Radića i dr. Adžije/1-2, br. 88/lokalitet OŠ Boško Palkovljević - Pinki/1-3

1. 2. 3. 4. 5.

1. ulomci posuda od sivo-crne gline s ukrasom od vodoravnih nizova rešetkastih rombova i koso postavljenih križića u tehnici žigosanja 2. položaj OŠ “Boško Palkovljević Pinki” 3. gepidska 4. 6. stoljeće 5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 92, br. 88/lokalitet OŠ Boško Palkovljević - Pinki/1, Simoni 1978, 219-220 1. 2. 3. 4. 5.

trokrilna strjelica i brončana kopča s ovalnom narebrenom pređicom i štitastim okovom položaj Pivara avarska 7. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 94, br. 88/lokalitet Pivara/1-2, Kovačević 1973a, 54, Trbuhović 1982, 70, Szentpéteri 2002, 327

1. 2. 3. 4. 5.

vršak trokrilne strjelice položaj sjeverozapadna mitrovička nekropola avarska možda 7. stoljeće Trbuhović 1982, 72, Szentpéteri 2002, 326-327 327


5. 4. 2011. 14:46:21


1. brončani jezičci s pojasa, okovi, kopča, pršljen, pređica, stremeni, žvale i glinene posude podunavskog oblika 2. položaj Ulica Lole Ribara 3. avarsko-slavenska 4. druga polovina 8. stoljeća 5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 95-96, br. 88/lokalitet Ulica Lole Ribara, Kovačević 1973a, 54, Trbuhović 1982, 61-66, Simoni 1986, 221, br. 32, Szentpéteri 2002, 327 1. 2. 3. 4. 5.

metalni okov tzv. blatničkog stila položaj nepoznat avarsko-slavenska kraj 8. / početak 9. stoljeća Kovačević 1973a, 54

1. 2. 3. 4. 5.

srebrna naušnica s karičicom sa sedam koljenaca Srijemska Mitrovica bjelobrdska možda 10./11. stoljeće Vinski 1949b, 29, 34

1. 2. 3. 4. 5.

lijevana olovna nedovršena naušnica tzv. bjelobrdskog tipa Srijemska Mitrovica bjelobrdska 10./11. stoljeće Vinski 1954d, 205

1. 2. 3. 4. 5.

više komada srebrnog i brončanog nakita Srijemska Mitrovica bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 183, br. 21

Srijemski Karlovci

1. 2. 3. 4. 5.

pozlaćena fibula od brončanosrebrne slitine položaj Rovine (Strasserov vinograd) gepidska / ostrogotska? kasno 5. stoljeće Brunšmid 1905, 217, Kovačević 1960, 32, Csallány 1961, 240, Vinski 1957, 27, 1961, 232, 1971a, 55, 1971b, 383, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 91, br. 87/2

1. 2. 3. 4. 5.

koštani tulac za iglu položaj nepoznat avarsko-slavenska 8. stoljeće Mrkobrad 1980, 104, Szentpéteri 2002, 328

Stari Gradac

1. nekropola u kojoj je pronađen nakit 328


5. 4. 2011. 14:46:21


2. 3. 4. 5.

položaj Kranjčev brijeg bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 181, br. 7, Vikić - Gorenc 1968, 23, Cvetković - Kahrić 1971, 7, Feletar 1989, 44

Stari Jankovci

1. 2. 3. 4. 5.

88 ukopnih cjelina s različitim grobnim nalazima položaj Gatina avarsko-slavenska kasno 7. - kasno 8. stoljeće Šmalcelj 1980b, 142-143, 1992b, 48-49, Milošević 1994, 94, br. 15, Sekelj Ivančan 1995a, 241, br. 799, Szentpéteri 2002, 329, Filipec 2003, 134-135, br. 38

Stari Slankamen

1. brončana kopča, okov i jezičci, sivocrna glinena posuda tzv. podunavskog oblika, jednosjekli mač (palaš) i bojna sjekira 2. položaj Janda, nepoznat položaj 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljeće 5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 90, br. 85, Kovačević 1973a, 53, Trbuhović 1982, 72, Szentpéteri 2002, 329 Stejanovci

1. par srebrnih narukvica tzv. oblika Szentendre, srebren prsten i komadić srebra jajolikog oblika iz groba 2. Stejanovci 3. avarska 4. prema nalazu srebrnika Konstanta II. (641.-668.) i Konstantina IV. (sucar od 654., car 668.-685.) datira u vrijeme poslije 659. godine 5. Minić 1982, 43-46, Trbuhović 1982, 68, Szentpéteri 2002, 330 Suhopolje

1. 2. 3. 4. 5.

sablja i vrh koplja položaj kod Suhopoljske Borove avarska 8. stoljeće Tomičić 2000b, 154-155, Salajić 2001, 13, Filipec 2003, 135, br. 39

Surduk

1. 2. 3. 4. 5.

brončani okov tzv. blatničkog stila položaj Gradina avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljeće Alföldi 1934, 303, Csallány 1956, 189, br. 839, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 96-97, br. 89, Kovačević 1973a, 53, Trbuhović 1982, 72, Simoni 1986, 221, br. 33, Szentpéteri 2002, 332 329


5. 4. 2011. 14:46:21


1. 2. 3. 4. 5.

zlatna naušnica Surduk slavenska 10.-12. stoljeće Vinski-Gasparini 1952, 20, 24-25

1. 2. 3. 4. 5.

lijevana brončana naušnica Surduk slavenska 8.-11. stoljeće Vinski 1952, 29, br. 3, 50

1. 2. 3. 4. 5.

brončan nakit Surduk bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 183, br. 22

Suza

1. 2. 3. 4. 5.

dva kosturna groblja s nalazima, Suza bjelobrdska druga polovina 10. - kraj 11. stoljeća Kiss 1983, 52, Tomičić 1995, 73

Sveti Đurađ

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Ribnjak slavenska 10./11. stoljeće Sekelj Ivančan 2001a, 102

Sv. Juraj u Trnju

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike položaj Kroščić slavenska 11. stoljeće Sekelj Ivančan 1995a, 117, br. 122

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci groblja na redove položaj Osnovna škola bjelobrdska poodmaklo 11. stoljeće Tomičić 1978, 116-120, 1985a, 59-61, 1985b, 26-27, 1986g, 136, Sekelj Ivančan 1995a, 117, br. 123, Puzak 2003, 44

Svinjarevci

1. grobni nalazi 330


5. 4. 2011. 14:46:21


2. 3. 4. 5.

Svinjarevci bjelobrdska druga polovina 11. stoljeća Brunšmid 1904, 86-90, Ercegović 1958, 183, br. 24, Vinski 1970, 80, Sekelj Ivančan 1995a, 244, br. 814, 2001a, 104

Šarengrad

1. 2. 3. 4. 5.

ranosrednjovjekovni nalazi položaji Kuruzeb i Malo Renovo slavenska datacija neodređena Ložnjak Dizdar - Dizdar - Šiljeg 2004, 45-50

Šemovec

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci zemunice s keramičkim nalazima položaj Šarnjak avarsko-slavenska 8. stoljeće Bekić 2008, 108, 111

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Šarnjak slavenska 9.-13. stoljeće Šimek 1989, 23-30, Sekelj Ivančan 2001a, 102, 106

Šenkovec kod Čakovca

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi položaj grobna kapela Sv. Jelene ketlaška / bjelobrdska druga polovina 10. i početak 11. stoljeća Horvat 1956, 22-23, Tomičić 1978, 210, 215-216, Sekelj Ivančan 1995a, 119, br. 132, Puzak 2003, 44

Šid

1. 2. 3. 4. 5.

tamnosiva glinena posuda Šid avarsko-slavenska 7./8. stoljeće Trbuhović 1982, 71, Szentpéteri 2002, 316

Tompojevci kod Sotina

1. 2. 3. 4. 5.

pobliže neodređeni nalazi Tompojevci avarsko-slavenska 7./8. stoljeća Tomičić 1994a, 94 331


5. 4. 2011. 14:46:21


Torčec i okolica

1. 2. 3. 4. 5.

sjekira položaj Dožina / Dužina slavenska 8.-10. stoljeće Marković 1997, 37

1. 2. 3. 4. 5.

sjekira južno od položaja Prečno pole 1 slavenska 8.-10. stoljeće Sekelj Ivančan - Zvijerac 1997, 66

1. 2. 3. 4. 5.

keramički nalazi položaji Blaževo pole 1-5 slavenska 8. i 9. stoljeća Sekelj Ivančan - Tkalčec - Šiljeg 2003, 121-122

1. ulomci tamnosivo-smeđe keramike; pojedini površinski nalazi ukazuju na nazočnost naseljenika od 7. stoljeća 2. položaj Blaževo pole 6 3. slavenska 4. 8. i 9. stoljeće 5. Sekelj Ivančan - Tkalčec - Šiljeg 2003, 121-122 1. 2. 3. 4. 5.

sjekira franačkog obilježja (franciska) Torčec franačka datacija neodređena Marković - Zvijerac 2000, 57

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Ledine-Torčec slavenska 9. - kraj 11. stoljeća Sekelj Ivančan - Tkalčec 2001a, 102, 2002, 309, 2003a, 127-132, 2003b, 105-109, Sekelj Ivančan 2004b, 68-69, 2004c, 130-136

Varaždin

1. 2. 3. 4. 5.

željezno koplje s bočnim krilcima položaj Stari grad franačka prijelaz iz 8. u 9. stoljeće Tomičić 1968b, 53-60, 1984, 223-226, 1986a, 64, 1997b, 67, 2000b, 153, 154, Vinski 1978b, 176, bilj. 192, Sekelj Ivančan 1995a, 126, br. 168, 2004a, 110-111, Bekić 2003, 167, br. 2 332


5. 4. 2011. 14:46:22


Vašica

1. 2. 3. 4. 5.

tamnosiva glinena posuda položaj Gradina na Bosutu u Batrovcima avarsko-slavenska 8. stoljeće Trbuhović 1982, 72, Szentpéteri 2002, 407

Velika Gorica

1. raznovrsni grobni nalazi, posude podunavskog oblika, ukrasna zrna s ogrlice, ostaci vjedrice, sjekire i strjelice u obliku lastavičjeg repa, a u jednom su grobu otkriveni predmeti, kako se smatra, izrazite avarske tradicije, jezičac od slabog srebra u obliku grifona, trokrilna strjelica i strjelice u obliku lastavičjeg repa, sjekira i bojni nož 2. položaj Visoki Brijeg 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljeće 5. Hoffiller 1909, 127-131, Klemenc 1938, 77, 80-82, Csallány 1956, 167, br. 687, Vinski 1960, 50 (tzv. slavenska lončarija), 50-51, 1978b, 184, Kovačević 1966, 59, Simoni 1981, 160, 163 (nalazi slavenske provenijencije), 1982, 256, 257, 1995, 154-156, br. 409-413, Sekelj Ivančan 1995a, 100, br. 36, Tomičić 2000b, 155, 2002b, 132-133 (tzv. slavenska lončarija), 2003, 157, Szentpéteri 2002, 410, Filipec 2003, 135, br. 40 1. groblje s 823 ukopa, uglavnom keramički nalazi, ostaci tri (krušne) peći, ukopi dvaju bunara, poluzemunice 2. položaj Šepkovčica 3. slavenska 4. 9.-15. stoljeće 5. Bugar 2008, 180-192 Velika Gradusa

1. 2. 3. 4. 5.

lunulasta naušnica Velika Gradusa slavenska 8.-10. stoljeće Vinski 1952, 30, br. 7, 50

1. 2. 3. 4. 5.

brončana naušnica sa S-nastavkom Velika Gradusa bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 183, br. 26

Velika Horvatska

1. 2. 3. 4. 5.

brončani jezičac Velika Horvatska avarsko-slavenska kasno 8. i rano 9. stoljeće Simoni 1986, 219, br. 15, Sekelj Ivančan 1995a, 106, br. 65, Szentpéteri 2002, 410, Filipec 2003, 135, br. 41 333


5. 4. 2011. 14:46:22


1. 2. 3. 4. 5.

ženska grozdolika naušnica Velika Horvatska slavenska 11. stoljeće Simoni 1981, 165, Sekelj Ivančan 1995a, 106, br. 65 (navodi da je riječ o nakitu tzv. dalmatinsko-hrvatskog tipa)

Velika Kladuša

1. 2. 3. 4. 5.

zlatna naušnica oblika okrenute piramide položaj na hrvatsko-bosanskoj granici avarska kasno 6. i rano 7. stoljeće Vinski 1956b, 63-84, 1958, 27, Kovačević 1966, 57, 1969, 68, Miletić 1978, 104, Trbuhović 1982, 69, Tomičić 2000a, 293, 2000b, 146-147, Szentpéteri 2002, 410, Filipec 2003, 135, br. 42

Velike Malence

1. 2. 3. 4. 5.

vrč od svijetlosmeđe gline s pečatnim ukrasima Velike Malence langobardska 6. stoljeće Werner 1962, 159, Pirkovič 1971, 174

Veliki Bukovec

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi položaj dvorac Drašković bjelobrdska druga polovina 10.-11. stoljeće Brunšmid 1904, 83-86, Ercegović 1958, 183, br. 25, Vinski 1970, 80, Tomičić 1978, 209, 2000c, 285-307, Simoni 1984, 75, Feletar 1989, 42, Petrić 1995, 30, Sekelj Ivančan 1995a, 124, br. 158, 2001a, 106

Veliki Orehek

1. 2. 3. 4. 5.

dvije brončane pojasne kopče, brončani kvadratni uteg i bojni noževi Veliki Orehek langobardska 6. stoljeće; uteg datiran u vrijeme Justina II. (565.-578.) Petru 1967, 441-442, Pirkovič 1971, 175-176

Veliko polje kod Zvonimirova

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi Veliko polje bjelobrdska 11. stoljeće Tomičić 1994b, 61-64, 1997c, 37-52, 1997e, 2000d, 80-87, 2006c, 314-315 334


5. 4. 2011. 14:46:22


Vera

1. 2. 3. 4. 5.

srebren i brončan nakit iz grobova položaj Tursko Groblje bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 183, br. 27, Vinski 1970, 80, Sekelj Ivančan 1995a, 244, br. 815, 2001a, 104

Vinkovci

1. 51 grob i razne rukotvorine, dijelove odjeće, nakit i predmeti svakodnevne uporabe: željezne pređice, brončana pojasna karika, perle i privjesci, brončana narukvica proširenih krajeva, brončana fibula urešena jednostavnim rovašenim ukrasom, koštani češljevi, željezni noževi i pršljeni, te ulomci keramičkih posuda 2. 13 položaja 3. gepidska 4. 6. stoljeće 5. Simoni 1978, 215, 220-221, Dimitrijević 1979, 190-191, Dizdar 1999, 66, Iskra-Janošić 1992, 74, 2001, 152, 2002, 78, 2004, 185, 2006b, 65, 2006b, 292, Sekelj Ivančan 1995a, 241, br. 800-801, 803, 2001b, 196, Tomičić 1999f, 209-210, 2000a, 275-276, Vulić - Krznarić Škrivanko - Rapan Papeša 2007, 71, Rapan Papeša - Vulić 2007, 72-73 1. 2. 3. 4. 5.

pozlaćena srebrna S-fibula ukrašena rovašenjem, vjerojatno iz uništenoga groba položaj nepoznat langobardska 6. stoljeće Vinski 1957a, 28, 1986, 23, 1971a, 57, 1971b, 386, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 97, br. 90/2, Werner 1962, 44, 76, 159, Kovačević 1960, 33, Dimitrijević 1967, 231, 1979, 190-191, Bojčić 1984, 214, Sekelj Ivančan 1995a, 242, br. 804, 2001b, 196, Dizdar 1999, 68, Tomičić 2000a, 278, Iskra-Janošić 2006b, 292

1. 2. 3. 4. 5.

sivkasto-smeđa glinena posuda slična tzv. praškom obliku položaj Novo Selo slavenska vjerojatno 7. stoljeće Vinski 1954b, 74/G, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 97, br. 90/lokalitet Novo Selo, Trbuhović 1982, 74

1. deset paljevinskih grobova s glinenim loncima (urnama) S-profiliranog tijela, željezni dijelovi ručke i obruča drvene vjedrice, vršak željezne strjelice, tri ulomka željeznih noževa 2. položaj Duga ulica 3. slavenska 4. kraj 7. - prva polovina 8. stoljeća 5. Dizdar 1999, 70-71, Sekelj Ivančan 2001b, 196, Iskra-Janošić 2005, 42, 2006c, 292, Sekelj Ivančan - Tkalčec 2006, 141-168, 189-200 1. ulomak glinenog lonca, brončana naušnica s privjeskom i pozlaćeni brončani jezičac tzv. blatničkog stila iz kasnog avarskog doba 2. položaj stara crkva Sv. Ilije na Meraji 335


5. 4. 2011. 14:46:22


3. avarsko-slavenska 4. 8. i rano 9. stoljeće 5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 97, br. 90/lokalitet stara crkva, Dimitrijević 1966, 42, 1979, 191-192, Trbuhović 1982, 73, Simoni 1986, 219, br. 20, Iskra-Janošić 1995a, 241, br. 802, 1997a, 286, 2005, 43, 2006c, 292, Sekelj Ivančan 1995a, 242, br. 805, 2001b, 196, 2001d, 227, Dizdar 1999, 71, Szentpéteri 2002, 414-415, Filipec 2003, 135, br. 43 1. 2. 3. 4. 5.

nakit i keramika položaj Meraja bjelobrdska druga polovina 11. stoljeća Ercegović 1958, 184, br. 28, Dimitrijević 1966, 11-12, 42-44, 1979, 195-198, Iskra-Janošić 1997b, 101, 1998, 84-87, 1999b, 73-74, 2005, 44-45, 2006c, 293, Sekelj Ivančan 1995a, 241, br. 802, 2001a, 102, 104, 2001b, 196-198, 2001d, 227-274, Andrić 2007, 26-28

1. 2. 3. 4. 5.

dvije lijevane narukvice lijeva obala Bosuta bjelobrdska 11. stoljeće Brunšmid 1902, 157, Sekelj Ivančan 2001b, 197

Virovitica

1. 2. 3. 4. 5.

raznovrstan keramički materijal, ulomci stakla, željezni predmeti Položaj Kiškorija kasnorimska 3.-5. stoljeće Jelinčić 2006, 62-63, Sekelj Ivančan - Tkalčec 2008, 114

1. 2. 3. 4. 5.

keramički ulomci, lončarija ukrašena češljastom valovnicom, oštećeni metalni predmeti položaj Kiškorija slavenska kasno 8.-10. stoljeće Jelinčić 2006, 63-65, Sekelj Ivančan - Tkalčec 2008, 114-121

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike, ostaci peći položaj Đota slavenska 7.-8. stoljeće Sekelj Ivančan - Tkalčec 2008, 113-114, 119

1. 2. 3. 4. 5.

ulomci keramike ukrašene češljastom valovnicom odnosno vodoravnom crtom Položaj Đota slavenska kraj 10. i prva polovina 11. stoljeća Sekelj Ivančan - Tkalčec 2008, 114, 119 336


5. 4. 2011. 14:46:22


Vojka

1. 2. 3. 4. 5.

nekropola s raznovrsnim grobnim nalazima položaj Brdašica avarsko-slavenska kasno 7. i rano 8. stoljeće Mano-Zisl 1937, 266-274, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 97-101, br. 91, Dimitrijević 1961b, 116-120, 1971, 160-161, Kovačević 1973a, 53-54, Trbuhović 1982, 70, Szentpéteri 2002, 417

1. 2. 3. 4. 5.

brončan jezičac položaj Humka avarsko-slavenska 8. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 101-102, br. 91, Kovačević 1973a, 53, Trbuhović 1982, 73, Szentpéteri 2002, 417

Vučedol

1. 2. 3. 4. 5.

brončan pojasni jezičac Vučedol avarsko-slavenska 8. stoljeće Tomičić 1994a, 97, Filipec 2003, 135, br. 44

1. 2. 3. 4. 5.

glinena posuda Vučedol slavenska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 184, br. 29

Vukovar

1. 2. 3. 4. 5.

željezna pojasna kopča položaj Lijeva bara - Gradac kasnorimska kasno 4. i prva polovina 5. stoljeća Demo 1996, 17, 68, br. 6/4

1. raznovrsni nalazi s više lokaliteta, jezičci, okovi, od kojih dva ukrašena grifonom, naušnica, pojasna kopča i dvije posude tzv. podunavskog oblika 2. položaj Lijeva bara - Gradac 3. avarsko-slavenska 4. 8. - rano 9. stoljeće 5. Vinski 1955c, 241-242, 1959b, 103-104, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 102103, br. 92, Dimitrijević 1967, 235, Karmanski 1976, 5-6, Tomičić 1994a, 97, Sekelj Ivančan 1995a, 244, br. 816, Demo 1996, 68-69, br. 7/1-4, 93, br. 58/1, Szentpéteri 2002, 419-420, Filipec 2003, 135, br. 45-49 1. ranosrednjovjekovno groblje s grobnim nalazima 2. položaj Lijeva Bara - Gradac 3. bjelobrdska 337


5. 4. 2011. 14:46:22


4. druga polovina 10. i prva četvrtina 11. stoljeća 5. Tomičić 1990b, Sekelj Ivančan 1995a, 244, br. 816, Demo 1996, 2006, 302-302 1. 2. 3. 4. 5.

brončan nakit položaj Lijeva bara - Gradac? bjelobrdska 10.-11. stoljeće Ercegović 1958, 184, br. 30

1. 2. 3. 4. 5.

keramika pronađena nekoliko položaja slavenska / bjelobrdska 10.-14. stoljeće Ercegović 1958, 184, br. 30, Sekelj Ivančan 2001a, 102

Zagreb

1. četiri groba, od kojih su samo dva sadržavala priloge, a jedan je konjanički; nalazi su ubrajali brončani pojasni jezičac, par stremena, žvale, okovi od sedla, pređice s konjske opreme, koštani šiljak, koštana pločica od luka, nož, koplje i skramasaks (dugi bojni nož), dvije posude tzv. pojednostavljena podunavskog oblika i sjekiru 2. položaj Kruge 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. stoljeće 5. Klemenc 1938, 99-101, Pribaković 1955, 38, Vinski 1954c, 197, 1960, 52-53, 1978b, 184, Simoni 1981, 157, 160, 1982, 256, 257, Sekelj Ivančan 1995a, 93, br. 1, Sokol 1995, 48-49, 1996a, 84, Buntak 1996, 27, Tomičić 2000b, 155, 2002b, 131 (tzv. slavenska lončarija) 1. 2. 3. 4. 5.

brončana lučna fibula tzv. oblika “Rybakov-Werner” (ženski nakit) položaj Donji Stenjevec slavenska rano 7. stoljeće Vinski 1954b, 78, 1958, 28, 1960, 50, Ljubinković 1966, 88, Dimitrijević 1967, 233, Simoni 1981, 156, 2004, 11, Sekelj Ivančan 1995a, 93, br. 3, Buntak 1996, 27, Tomičić 1996, 152

1. 2. 3. 4. 5.

lunulasta naušnica sa zvjezdolikim privjeskom položaj Kaptol slavenska druga polovina 8. stoljeća Demo 2007, 24

1. grob ratnika u kojem su bili spata s petodijelnom jabučicom i okovi karolinške garniture za nošenje mača 2. podsusedski brežuljak podno Susedgrada 3. franačka 4. prva polovina 9. stoljeća 5. Šeper 1944, 204-209, Vinski 1954c, 197, 1960, 53-54, 1978b, 176, bilj. 192, 1981, 20, 32, 1983, 483, 495, 1984, 199, Pribaković 1955, 44, Simoni 1981, 163, Tomičić 1986a, 64, 338


5. 4. 2011. 14:46:22


1996, 154-155, 2000b, 160, Sekelj Ivančan 1995a, 94, br. 6, 2004a, 122, Sokol 1996a, 85 1. 2. 3. 4. 5.

nakit položaj Kaptol dalmatinsko-hrvatska / bjelobrdska 9. - početak 11. stoljeća Vinski 1952, 30, 50, 1960, 54-55, Ercegović 1958, 184, br. 31, 250, 1960, Simoni 1981, 163-165, Sokol 1986, 56, 1995, 49-50, Sekelj Ivančan 1995a, 95, br. 10, Buntak 1996, 29, Demo 2007, 23-25

1. 2. 3. 4. 5.

ostaci kamenih ognjišta i ulomci keramike položaj Opatovina slavenska kraj 8. - prva polovina 10. stoljeća. druga polovina 10. - početak 11. stoljeća Demo 2007, 26-29

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalazi položaj Stenjevec bjelobrdska 11.-12. stoljeće Simoni 2004

1. 2. 3. 4. 5.

naušnica položaj Vrhovec-Črnomerec bjelobrdska 10./12. stoljeće Vinski 1960, 60, 1970, 80, Tomičić 1986a, 64

Zarilac

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Grabarje slavenska od 10. stoljeća nadalje Sekelj Ivančan 2001, 102

Zbelava

1. 2. 3. 4. 5.

kresivo u obliku lire, dva kremena (rožnjaka) i ulomci posuda položaj Pod Lipom istočno od Zbelave slavenska kraj 8. i 9. stoljeće Šimek 1987, 42, 1999, 39, Bekić 2006, 282-283

Zemun i okolica

1. 2. 3. 4.

nepotpuna brončana fibula položaj Kapela istročnogermanska (ostrogotska? gepidska?) 5. stoljeće 339


5. 4. 2011. 14:46:22


5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 105, br. 93/lokalitet Kapela/1-3, Dimitrijević 1967, 231, Ivanišević 1999, 98, 105 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5. 1. 2. 3. 4. 5.

par rovašenih srebrnih pozlaćenih fibula, srebrna kopča i dva zrna od zlatnog lima položaj Gradski park ostrogotska druga polovina 5. stoljeća Brunšmid 1905, 212-214, Vinski 1957a, 27-28, 1964a, 103, 1971a, 51-52, 1971b, 380, 1978a, 35, 1986, 23, Kovačević 1960, 31, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 103, br. 93/lokalitet Gradski park/1-3, Kiss 1979, 337, br. 5, Németh 1987, 230-231, br. 21a-c slučajan nalaz spate od kovanog željeza položaj nepoznat gepidska kasno 5. i prva polovina 6. stoljeća Pribaković 1955, 36, Vinski 1957, 21, 34, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 104, br. 93/lokalitet nepoznat/1 strjelica u obliku lastina repa iz konjaničkog groba položaj nepoznat avarska prva trećina 7. stoljeća Mrkobrad 1981a, 119-120, Szentpéteri 2002, 431

1. više brončanih okova, od toga dva urešena grifonom, a jedan izveden u tzv. blatničkom stilu, te brončani jezičci 2. nekoliko položaja 3. avarsko-slavenska 4. 8. stoljeće 5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 104-105, br. 93/lokalitet Invalidski kombinat, 1, I. vodna stanica na Dunavu/1, II. vodna stanica na Dunavu/1, III. vodna stanica na Dunavu/2, Goveđi brod/ 1-3, Kapela/4-7, Kovačević 1973a, 51, 53, Trbuhović 1982, 73, Szentpéteri 2002, 430-431 1. 2. 3. 4. 5.

lunulasta naušnica sa zvjezdolikim privjeskom položaj III. vodna stanica slavenska 8.-10. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 104, br. 93/lokalitet III. vodna stanica na Dunavu/3

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaji Galenika i Elektronska industrija slavenska 10.-12. stoljeće Mrkobrad 1982a, 67-69, 1982b, 137-139

1. višeslojno naselje s napola ukopanim kućama te glinenim i kamenim pećima 2. položaj Šljunkara 3. slavenska 340


5. 4. 2011. 14:46:23


4. 9., 11. i 12. stoljeće 5. Sekelj Ivančan 2001a, 99 Zemun Polje

1. tri groba u kojima je pronađena pozlaćena brončana pojasna garnitura s jezičcima i okovima, ukosnice, staklena zrna, bojna sjekira, ostaci noža, glinene posude i ulomci željeznih predmeta nepoznate namjene 2. Zemun Polje 3. avarsko-slavenska 4. kasno 8. i rano 9. stoljeće 5. Dimitrijević 1963, 108, 1965, 155, 1966a, 53-76, 1967, 235, Kovačević 1973a, 53, Trbuhović 1982, 73, Szentpéteri 2002, 431 Zidani gaber

1. keramika, pojasna kopča od pozlaćenog srebra, srebrna i brončana pojasna kopča, koštani češalj 2. Zidani gaber 3. langobardska 4. 6. stoljeće 5. Werner 1962, 159, Petru 1967, 440-441, Pirkovič 1971, 174-175 Zmajevac

1. 2. 3. 4. 5.

ručno izrađena glinena posuda, barbarizirana imitacija rimske pokrajinske keramike položaj Várhegy germanska (panonski federati / gotska?) kasno 4. i 5. stoljeće Vinski 1957a, 37, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 70, br. 70/3, Minichreiter 1987, 98, Németh 1987, 226, br. 13c, Sekelj Ivančan 1995a, 230, br. 748, 1995b, 135

1. 2. 3. 4. 5.

par zlatnih okova tzv. crnomorskog polikromnog stila s korica spata položaj Várhegy hunska / ostrogotska 5. stoljeće Vinski 1956a, 20-21, 1957a, 38-41, Werner 1956, 42-43, Kovačević 1960, 41, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 69-70, br. 70/1, Bojčić 1984, 214, Minichreiter 1987, 98, 137, Németh 1987, 226, br. 13a, Tejral 1988a, 266, Sekelj Ivančan 1995a, 230, br. 748, Tomičić 2000a, 266

1. jezičci od zlatnog lima, rukotvorina nalik narukvici od zlatnog lima, rozete s opreme za konja od pozlaćenog brončanog lima, srebren razvodnik, par stremena tauširanih srebrom, žvale i pređice iz konjaničkoga groba 2. položaj nepoznat (Várhegy?) 3. avarska 4. 7. stoljeće 5. Csallány 1956, 216, br. 1063, Vinski 1958, 26, 30-31, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 70-71, br. 69/lokalitet nepoznat/1-7, Bojčić 1984, 215, Minichreiter 1987, 100, 136-137, Garam 1993, 110, br. 149, Sekelj Ivančan 1995a, 230, br. 748, Tomičić 1996, 152-153, 2000b, 147-148, Szentpéteri 2002, 433 341


5. 4. 2011. 14:46:23


1. 2. 3. 4. 5.

vršak željeznog koplja; zlatna naušnica s ametistom i tamnosiva glinena posuda položaj nepoznat avarsko-slavenska kasno 7. stoljeće; 8. stoljeće Csallány 1956, 216, br. 1064, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 70, br. 70, Garam 1982, 209, Sekelj Ivančan 1995, 230, br. 748, Tomičić 2000b, 151, Szentpéteri 2002, 433, 434

1. 2. 3. 4. 5.

dva kosturna groblja s grobnim nalazima položaji Ratište (mađ. Csatár) i Kiđoš (mađ. Kígyós) bjelobrdska druga polovina 10. - kraj 11. stoljeća Kiss 1983, 273, Tomičić 1995, 73, Sekelj Ivančan 2001a, 104

Zoljan

1. 2. 3. 4. 5.

keramika položaj Grbavica slavenska 9.-10. stoljeće Minichreiter - Marković 2004, 55-56

Žabljak

1. keramika iz naseobine podignute iznad rimskodobnog naselja, a jedan ulomak je možda iz kasnijeg vremena 2. položaj crkvina 3. slavenska 4. druga polovina 7. stoljeća; 8./9. stoljeće 5. Čremošnik 1970b, 110, Sekelj Ivančan - Tkalčec 2006, 178, bilj. 38 Županja

1. 2. 3. 4. 5.

grobni nalaz, dvije naušnice s koljencima položaj Ulica Šantova dalmatinsko-hrvatska 9.-10. stoljeće Vinski 1949b, 29, 33-34, Ercegović 1960, 250-251, 1961, 225, Sekelj Ivančan 1995a, 245, br. 819

342


5. 4. 2011. 14:46:23


II. Numizmatički nalazi Aljmaš

1. 2. 3. 4. 5.

nomizma Konstantina VII. i Romana II. Aljmaš bizantska sredina 10. stoljeća Mirnik 1997, 193, 196, br. 3

Baćin

1. 2. 3. 4. 5.

Teoderikov zlatni solid u ime Justina I. Baćin ostrogotska 518./527. godina Demo 1981, 455, 462, 1994a, 173, 180 (pogrešno u ime Anastazija I.), Mimica 1995, 348, Mirnik - Šemrov 1998, 205, br. 819

Banoštor

1. brončanici Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Magna Maksima, Arkadija i Honorija 2. Banoštor 3. kasnorimska / ranobizantska 4. 379.-395. godine 5. Alföldi 1924, 25-26, Eadie 1982, 34, Eadie - Petrović 1982, 3, Mirnik 1996, 185, bilj. 167 Batajnica

1. 2. 3. 4. 5.

jedan denar Stjepana I. i jedan denar Petra I. Batajnica mađarska 11. stoljeće Kovačević - Dimitrijević 1959, 151-153

Batina

1. 2. 3. 4. 5.

folis Batina ranobizantska 527./538. godina Göricke-Lukić 1998, 1150, br. 4

Bijelo Brdo

1. 2. 3. 4.

jedan denar Petra I., pet denara Andrije I. i dva denara Béle I. položaj Bijelo Brdo II mađarska 11. stoljeće 343


5. 4. 2011. 14:46:23


5. Brunšmid 1904, 34, Giesler 1981, 149-150, Tomičić 1990b, 142-143, 1991b, 102-105, 2000, 302, Kovács 1980, 19-20, 1997, 16, 132, 135, Mirnik 1997, 198-199, br. 3-6, 8-9, 11-12, 2004, 214 Bijeljina

1. 2. 3. 4. 5.

brončan novac Valentinijana I., Valenta i Gracijana Bijeljina kasnorimska druga polovina 4. stoljeća Sergejevski 1932, 23, Klemenc 1936, 130, br. 29, Mirnik 1981, 76, br. 261

Bjelovar

1. 2. 3. 4. 5.

40-numij Bjelovar ranobizantska 539./40. godina Mirnik - Šemrov 1998, 211, br. 3

Bosanski Brod / okolica

1. brončan novac Gracijana, Valentinijana II. i Teodozija I. 2. pobliže nepoznato nalazište, nalaz ostvaren prigodom gradnje željezničke pruge od Bosanskog Broda do Žepča 3. kasnorimska 4. druga polovina 4. stoljeća 5. Patsch 1902, 418 Dalj

1. 2. 3. 4. 5.

zlatni solid cara Honorija (393.-423.) Dalj kasnorimska 402./406. godina Göricke-Lukić 1995, 48, 68, br. 62

1. 2. 3. 4. 5.

Teoderikova srebrna četvrtsilikva u ime Anastazija I. Dalj ostrogotska 493./518. godina Stefan 1925, 4-5, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 85, br. 82/32, Demo 1981, 455, 462, 1994a, 61-62, 173, 181, 193, Mimica 1995, 348, Mirnik - Šemrov 1998, 205, br. 818 (Stefan 1925, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962 i Mirnik - Šemrov 1998 pogrešno su odredili Nove Banovce kao nalazište)

1. dvije srebrne četvrtsilikve kralja Kunimunda (560./564.-567.), jedna u ime Justinijana I., a druga u ime Justina II. 2. položaj nepoznat 3. gepidska 4. 560./564.-567. godine 344


5. 4. 2011. 14:46:23


5. Brunšmid 1924a, 671-672, 1924b, 1-2, Stefan 1925, 14-15, 17, Dimitrijević - Kovačević Vinski 1962, 111, br. 95/lokaliteti nepoznati, Pinterović 1978, 100, Mrkobrad 1980, 56, Demo 1981, 464, Bojčić 1984, 214, Sekelj Ivančan 1995a, 232, br. 755, Göricke-Lukić 1998, 1147, Mirnik - Šemrov 1998, 210, br. 865, 868, Tomičić 2000a, 276 1. 2. 3. 4. 5.

tri folisa iz 527./538., folis iz 534./539. i dva 12-numija iz 527./565. Dalj ranobizantska 527./565. godina Göricke-Lukić 1998, 1150, br. 6, 8, 1152, br. 26, 1153, br. 41, 43, 1154, br. 45

Daruvar

1. 2. 3. 4. 5.

zlatnik cara Arkadija (383.-408.) Daruvar kasnorimska / ranobizantska kraj 4. i početak 5. stoljeća Lit.: Schejbal 2004, 118

Donja Kupčina

1. 2. 3. 4. 5.

brončan novac Valentinijana II. (375.-392.) Donja Kupčina kasnorimska druga polovina 4. stoljeća Mirnik 1981, 78, br. 274

Donja Voća kod Ivanca

1. 2. 3. 4. 5.

brončanici Valentinijana I., Valenta i Gracijana položaj spilja Vindija kasnorimska druga polovina 4. stoljeća Tomičić 1975, 38-39

Donji Miholjac

1. 2. 3. 4. 5.

Atalarikova srebrna četvrtsilikva u ime Justinijana I. položaj Borik I ostrogotska 527./534. godina Kiss 1984b, 19, bilj. 8, Demo 1994a, 36, 94, 173, 181, 196, Mimica 1995, 348

Donji Petrovci

1. 2. 3. 4. 5.

brončan novac Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija i Honorija Donji Petrovci kasnorimska / ranobizantska 379.-395. godine Alföldi 1924, 27, Dautova-Ruševljan 1980, 80, br. 128-129, Mirnik 1996, 178, br. 98, 200, br. 302

1. 20-numij 345


5. 4. 2011. 14:46:23


2. 3. 4. 5.

Donji Petrovci ranobizantska 569./570. godina Mirnik - Šemrov 1998, 179, br. 520

1. ostava srebrnih dirhama abasidskih kalifa Abu Abasa (750.-754.), al-Mahdija (775.-785.) i Haruna al-Rašida (786.-809.) 2. Donji Petrovci 3. arapska 4. druga polovina 8. stoljeća 5. Mirnik 1997, 197-198, br. 1-9, Bartczak 1998, 259-271, Tomičić 2000b, 156 Golubinci

1. 2. 3. 4. 5.

O, Teoderikova srebrna četvrtsilikva u ime Justina I. položaj Selište ostrogotska 518./527. godina Demo 1994a, 169, 182, Mimica 1995, 348

Gradište Bekteško

1. 2. 3. 4. 5.

srebren dirham abasidskog kalifa al-Mahdija (775.-785.) Gradilište Bekteško arapska 775./785. godina Mirnik 1997, 198, br. 14

Gradusa Posavska

1. 2. 3. 4. 5.

brončan novac Valentinijana I. Gradusa Posavska kasnorimska druga polovina 4. stoljeća Mirnik 1981, 79, br. 283

Hrtkovci / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

brončanici careva Valenta i Gracijana Hrtkovci kasnorimska 364.-375. godine Dautova-Ruševljan 1980, 80, br. 120-123

Jarčina

1. 2. 3. 4. 5.

zlatni solid Jarčina ranobizantska 537./542. godina Mirnik - Šemrov 1998, 149, br. 83 346


5. 4. 2011. 14:46:23


Josipovo (Ciganka) kod Suhopolja / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

denari Andrije I. položaj Mesarna mađarska sredina 11. stoljeća Tomičić 1990a, 89, 1991, 105, 1997c, 21, Sekelj Ivančan 1995a, 223, br. 709, Mirnik 2004, 216

Križevci / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

brončanici Valenta i Valentinijana II. položaj Veliki Kalnik kasnorimska druga polovina 4. stoljeća Demo 1984, 79, 80

Laslovo

1. 2. 3. 4. 5.

folis Laslovo ranobizantska 527./565. godina Göricke-Lukić 1998, 1155, br. 58

Lupoglav u Dugom Selu

1. brončan novac Konstancija II., Julijana II., Jovijana, Valentinijana I., Valenta i Gracijana 2. potok Zelina 3. kasnorimska 4. oko 376. godine 5. Brunšmid 1912a, 284-286, Klemenc - Saria 1938, 28, Mirnik 1981, 80, br. 289, Dukat 1996, 69 Mačvanska Mitrovica

1. 2. 3. 4. 5.

jedan denar Salomonov i jedan denar vojvode Géze Mačvanska Mitrovica mađarska druga polovina 11. stoljeća Minić 1980, 75, Mirnik 1997, 199, br. 15, 19 (pogrešno kao nalazište navedena Srijemska Mitrovica)

1. anonimni bizantski folisi, folis Konstantina X. Duke, folis Romana IV. Diogena te dvije zlatne nomizme Nikefora III. Botanijata 2. Mačvanska Mitrovica 3. bizantska 4. druga polovina 10. - kasno 11. stoljeće 5. Mirnik 1997, 196, br. 11, 13-14, 197, br. 25-26, Popović 2003a, 331, br. 53, 55-56, 332, br. 58, 61-65, 68-70, 333, br. 73-74, 76, 78, 80, 334, br. 81, 337-338 347


5. 4. 2011. 14:46:23


Majur

1. 2. 3. 4. 5.

40-numij Majur ranobizantska 571./572. godina Mirnik - Šemrov 1998, 178, br. 492

Novi Banovci

1. brončanici careva Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija, Honorija i Eugenija 2. Novi Banovci 3. kasnorimska / ranobizantska 4. 379.-395. godine 5. Alföldi 1924, 21-23, Mirnik 1996, 169, br. 11, 170, br. 18, 21, 22, 27, 171, br. 32, 36, 172, br. 41, 174, br. 62, 65, 175, br. 69, 176, br. 78, 177, br. 89, 93, 96, 179, br. 112, 113, 180, br. 119, 185, br. 163, 186, br. 172, 187, br. 181, 184, 200, br. 298, 300, 202, br. 318, 322, 203, br. 326, 208, br. 377, 211, br. 395 1. 2. 3. 4. 5.

brončanici Honorija, Teodozija II. i Marcijana Novi Banovci kasnorimska / ranobizantska prva polovina 5. stoljeća Alföldi 1924, 23, Mirnik 1996, 193, br. 235, 207, br. 362

1. Teoderikova srebrna četvrtsilikva u ime Anastazija I. i Atalarikova srebrna četvrtsilikva u ime Justinijana I. 2. položaj Purger 3. ostrogotska 4. prva polovina 6. stoljeća 5. Alföldi 1924, 24, Stefan 1925, 5-7, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 85, br. 82/32, Demo 1981, 455, 462, 1994a, 61-62, 184, 193-194, Mimica 1995, 348, Mirnik - Šemrov 1998, 204, br. 816, 207, br. 844, Tomičić 2000a, 271 1. 2. 3. 4. 5.

Kunimundova srebrna četvrtsilikva u ime Justinijana I. položaj Purger gepidska 560./564.-567. godine Alföldi 1924, 24, Brunšmid 1924a, 671-672, 1924b, 2, Stefan 1925, 14, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 86, br. 82/34, Pinterović 1978, 100, Mrkobrad 1980, 56, Demo 1981, 464, Mirnik - Šemrov 1998, 210, br. 864, Tomičić 2000a, 276

1. 2. 3. 4. 5.

20-numij iz 507./512., 16-numij iz 542./547. i iz 547./552. te 40-numij iz 547./548. Novi Banovci ranobizantska prva polovina 6. stoljeća Alföldi 1924, 23, Metcalf 1960, 435, Kovačević 1963, 127-128, Mirnik - Šemrov 1998, 144, br. 15, 152, br. 132, 155, br. 176, 156, br. 179

1. 40-numij iz 573./574. i 20-numij iz 574./575. 348


5. 4. 2011. 14:46:23


2. 3. 4. 5.

Novi Banovci ranobizantska 573.-575. godine Alföldi 1924, 24, Mirnik - Šemrov 1998, 178, br. 498, 181, br. 537

1. 2. 3. 4. 5.

novac careva Konstantina VII., Nikefora II. i Aleksija I. te anonimni folisi Novi Banovci bizantska 10. i 11. stoljeće Mirnik 1997, 193-194, 196-197, br. 1-2, 9, 12, 16-22, 28

1. 2. 3. 4. 5.

dva denara Stjepana I., jedan denar Andrije I. i tri denara Salomonova Novi Banovci mađarska 11. stoljeće Mirnik 1997, 198-199, br. 1-2, 10, 16-18

Opatovac kod Sotina

1. 2. 3. 4. 5.

srebren dirham abasidskog kalifa al-Mahdija (775.-785.) Opatovac arapska 775.-785. godine Mirnik 1997, 198, br. 10

Orolik

1. 2. 3. 4. 5.

novac Valentinijana I. i Valenta Orolik kasnorimska druga polovina 4. stoljeća Šaranović-Svetek 1967, 110

1. 2. 3. 4. 5.

20-numij Orolik ranobizantska 581./582. godina Mirnik - Šemrov 1998, 185, br. 597

Osijek

1. brončanici Teodozija I., Arkadija, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III., Arkadijev zlatnik, zlatnik i brončanik Lava I. 2. Osijek 3. kasnorimska / ranobizantska 4. kraj 4. i 5. stoljeće 5. Alföldi 1924, 29, Göricke-Lukić 1995, 48, 67, br. 57, Mirnik 1996, 182, br. 135, 193, br. 238, 198, br. 279, 201, br. 306 1. 40-numij iz 512./517., 12-numij iz 527./565., pentanumij iz 542./552., folis iz 527./538. i iz 543./544., solid iz 538./545. i tremis iz 527./565. 2. Osijek 349


5. 4. 2011. 14:46:24


3. ranobizantska 4. prva polovina 6. stoljeća 5. Alföldi 1924, 29, Metcalf 1960, 436, Kovačević 1963, 127-128, Göricke-Lukić 1998, 1149, br. 1-2, 1150, br. 7, 1151, br. 20, 1152, br. 28, 1154, br. 44, Mirnik - Šemrov 1998, 144, br. 21, 152, br. 125 1. 2. 3. 4. 5.

dva zlatna trijensa Osijek langobardska 6. stoljeće Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 112, br. 96/1, Bojčić 1984, 214, 1999, 41, Mirnik - Šemrov 1998, 208, br. 855, Sekelj Ivančan 2001b, 190

1. 2. 3. 4. 5.

20-numij iz 592./593. i solid iz 616./625. Osijek ranobizantska kraj 6. i početak 7. stoljeća Metcalf 1960, 436. Kovačević 1963, 128, Mirnik - Šemrov 1998, 187, br. 622, 194, br. 703

1. 2. 3. 4. 5.

novac cara Aleksija I. Komnena (1081.-1118.) Osijek bizantska 11./12. stoljeće Mirnik 1997, 197, br. 27

Ovčara kod Čepina

1. 2. 3. 4. 5.

denari Ladislava I. Ovčara mađarska druga polovina 11. stoljeća Šimić 2002, 48

Prijedor / okolica

1. 2. 3. 4. 5.

novac cara Honorija položaj gradina Zecovi kasnorimska rano 5. stoljeće Ciglenečki 1987a, 93

Rakovac

1. brončanici careva Valentinijana I., Valenta, Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Magna Maksima, Arkadija, Ivana, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III. 2. položaj brdo Stručica 3. kasnorimska / ranobizantska 4. druga polovina 4. i prva polovina 5. stoljeća 5. Alföldi 1924, 25, Eadie 1982, 34, Eadie - Petrović 1982, 3, Mirnik 1981, 87, br. 332, 1996, 170, br. 19, 24, 171, br. 29, 177, br. 88, 180, br. 117, 181, br. 124-125, 185, br. 165, 350


5. 4. 2011. 14:46:24


186, br. 174, 187, br. 187, 188, br. 191, 193, 189, br. 198, 190, br. 207-208, 210, 214, 191, br. 215, 222, 196, br. 260, 265, 197, br. 272-273, 276, 198, br. 280, 282, 199, br. 294-295, 200, br. 297, 301, 201, br. 312, 203, br. 323, 204, br. 339, 205, br. 341, 344-346, 348, 206, br. 351, 355, 359, 207, br. 360-361, 364-365, 369, 208, br. 371, 209, br. 382, 384, 386, 210, br. 389, 211, br. 403, 406 Satnica Đakovačka

1. 2. 3. 4. 5.

Arkadijev zlatni solid Satnica Đakovačka kasnorimska 388./393. godina Mirnik 1996, 168, br. 1

Sisak

1. 2. 3. 4. 5.

brončani novac Gracijana, Valentinijana II. i Teodozija I. Sisak kasnorimska druga polovina / kasno 4. stoljeće Patsch 1902, 418, Alföldi 1924, 32

1. brončanici Gracijana, Valentinijana II., Teodozija I., Arkadija i Honorija iz 379./395., brončanici Arkadija, Honorija, Teodozija II. i Valentinijana III. iz 395./455., zlatnici Valentinijana II., Honorija, Arkadija, Teodozija II. i Antemija iz 379./472. 2. Sisak 3. kasnorimska / ranobizantska 4. kasno 4. - druga polovina 5. stoljeća 5. Alföldi 1924, 32-35, Mirnik 1996, 169, br. 14, 16, 170, br. 26, 171, br. 34, 172, br. 39-40, 173, br. 48-49, 175, br. 72, 176, br. 83, 177, br. 92, 178, br. 100, 180, br. 116, 181, br. 126, 185, br. 159, 162, 186, br. 175, 187, br. 178-179, 188, br. 190, 189, br. 197, 198, br. 283, 200, br. 296, 202, br. 314, 320, 204, br. 332 1. Teoderikova srebrna polusilikva, tri srebrne četvrtsilikve i zlatni tremis u ime Anastazija I. te pet brončanih 10-numija u ime Justina I. 2. Sisak 3. ostrogotska 4. 493./518. godina 5. Alföldi 1924, 35, Stefan 1925, 2-4, Metcalf 1960, 437, Demo 1981, 455, 462, 1994a, 184: pogrešno jedan brončani 10-numij u ime Anastazija I., Mimica 1995, 348, Mirnik - Šemrov 1998, 203, br. 804, 204, br. 810, 814-815, 205, br. 817, 823, 825, 826, 206, br. 829, Tomičić 2000a, 271 1. 2. 3. 4. 5.

dvije imitacije solida i tremisa Justinijana I. Sisak langobardska prva polovina / sredina 6. stoljeća Metcalf 1960, 437, br. 94, Demo 1994a, 23, Mirnik - Šemrov 1998, 208-209, br. 856857, Tomičić 2000a, 278, Sekelj Ivančan 2001b, 200, bilj. 18

1. tremis iz 492./518. i iz 527./565. te dekanumij iz 542./547. 351


5. 4. 2011. 14:46:24


2. 3. 4. 5.

Sisak ranobizantska kasno 5. / prva polovina 6. stoljeća Alföldi 1924, 35, Metcalf 1960, 436-437, Kovačević 1963, 128, Mirnik 1981, 89, br. 346, Mirnik - Šemrov 1998, 143, br. 2, 149, br. 79, 166, br. 329

1. 2. 3. 4. 5.

20-numij iz 603./610. i iz 606./607. Sisak ranobizantska rano 7. stoljeće Metcalf 1960, 437, Kovačević 1963, 129, Mirnik 1981, 91, br. 355, Mirnik - Šemrov 1998, 191, br. 670 194, br. 699, Tomičić 2000a, 280

1. 2. 3. 4. 5.

anoniman bizantski folis Sisak bizantska druga polovina 10. - prva polovina 11. stoljeća Mirnik 1997, 193, 196, br. 15

Sotin

1. 2. 3. 4. 5.

brončan novac Valentinijana II., Teodozija I. i Arkadija Popino brdo kasnorimska 379.-393. godine Alföldi 1924, 26-27, Mirnik 1996, 175, br. 77, 181, br. 128, 130, Ilkić 2003, 128

1. 2. 3. 4. 5.

16-numij položaj Jaroš ranobizantska 527./565. godina Ilkić 2007, 279, 282-283

1. 2. 3. 4. 5.

jedan denar Kolomanov položaj jugoistočno od Ilkićevog vinograda mađarska kasno 11. / rano 12. stoljeće Ilkić 2007, 281, 283-284, br. 16

Srijemska Mitrovica i okolica

1. 2. 3. 4. 5.

dvije ostave kasnorimskog novca položaj gdje su stajali hipodrom odnosno javna kupelj kasnorimska kraj 4. stoljeća Popović 1977, 121, bilj. 31

1. 2. 3. 4.

brončanici Gracijana, Valentinijana I., Teodozija I. i Arkadija Srijemska Mitrovica kasnorimska 379.-395. godine 352


5. 4. 2011. 14:46:24


5. Alföldi 1924, 27-29, Brukner 1961, 80, Mirnik 1996, 171, br. 33, 174, br. 64, 181, br. 129, 182, br. 138, 185, br. 164, 201, br. 310 1. 2. 3. 4. 5.

brončanici Honorija, Arkadija, Ivana, Teodozija II. i Valentinijana III. Srijemska Mitrovica kasnorimska / ranobizantska prva polovina 5. stoljeća Alföldi 1924, 29, Popović 1977, 120, 1982, 553, Mirnik 1996, 191, br. 221, 198, br. 281

1. šest Teoderikovih srebrnih četvrtsilikva, jedna u Zenonovo ime, tri u ime Anastazija I. i dvije u ime Justina I., te jedna Atalarikova srebrna četvrtsilikva u ime Justinijana I. 2. položaj 21 3. ostrogotska 4. kasno 5. i prva polovina 6. stoljeća 5. Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 93, br. 88/1, Demo 1981, 462, 1994a, 61-62, 185, Mimica 1995, 348, Tomičić 2000a, 271, Popović 2003a, 326, br. 2, 337 1. 2. 3. 4. 5.

Kunimundove srebrne polusilikve, jedna u ime Justinijana I., a druga u ime Justina II. položaj 21 gepidska 560./564.-567. godine Brunšmid 1924a, 671-672, 1924b, 1-2, Stefan 1925, 13, 16, 17, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 93, br. 88/lokalitet br. 21/1, Pinterović 1978, 100: pogrešno za Zemun, Mrkobrad 1980, 56, Demo 1981, 464, Mirnik - Šemrov 1998, 210, br. 866-867, Tomičić 2000a, 276

1. 16-numij i tri 40-numija iz 518./522, 40-numij iz 518./538, 16-numij iz 542./547, 20-numij iz 541./542., 544./545. i 551./552, 40-numij iz 557./558. i 20-numij iz 559./560. 2. Srijemska Mitrovica 3. ranobizantska 4. prva polovina / sredina 6. stoljeća 5. Alföldi 1924, 29, Metcalf 1960, 433, Kovačević 1963, 128, Mirnik - Šemrov 1998, 146, br. 50, 52, 148, br. 71, 155, br. 166, 163, br. 288, Popović 2003a, 326, br. 2, 327, br. 7, 13-14, 328, br. 18-19, 337, 338 1. 20-numij iz 565./566., 20-numij iz 565./569., 20-numij iz 567./568., četiri 20-numija iz 568./569., tri 20-numija iz 569./570., 20-numij iz 570./571., sedam 20-numija iz 574./575., dva 40-numija iz 569./570. i zlatni semis iz 565./578. 2. Srijemska Mitrovica 3. ranobizantska 4. druga polovina 6. stoljeća 5. Metcalf 1960, 433-434, Kovačević 1963, 128, Mirnik - Šemrov 1998, 179, br. 508, 519, 180, br. 524, 526, 181, br. 542, 548, Popović 2003a, 328, br. 20, 22, 337, 329, br. 23, 2628, 31, br. 33, 35, 37, 337-338, 330, br. 41-42, 44, 48, 338 1. 2. 3. 4. 5.

12-numij Srijemska Mitrovica bizantska 632./641. godina Mirnik - Šemrov 1998, br. 737 353


5. 4. 2011. 14:46:24


1. 2. 3. 4. 5.

dva srebrna dirhama abasidskog kalifa al-Mahdija (775.-785.) Srijemska Mitrovica arapska 775.-785. godine Mirnik 1997, 198, br. 11-12

1. 2. 3. 4. 5.

anonimni bizantski folisi Srijemska Mitrovica bizantska druga polovina 10. - prva polovina 11. stoljeća Mirnik 1997, 196, br. 6, 8, 10, Popović 2003a, 331, br. 57, 333, br. 71, 75, 77, 337-338

Stari Slankamen

1. 2. 3. 4. 5.

Arkadijev brončanik iz 383./386. i iz 392./395. Stari Slankamen kasnorimska kasno 4. stoljeće Mirnik 1996, 171, br. 35, 180, bilj. 121

1. 2. 3. 4. 5.

tri 16-numija iz 538./542., 16-numij iz 542./547. i 40-numij iz 542./543. Stari Slankamen ranobizantska prva polovina 6. stoljeća Metcalf 1960, 436, 439-440, Kovačević 1963, 128, Mirnik 1981, 89, br. 350, Mirnik Šemrov 1998, 155, br. 167-168, 171, 173, 159, br. 233

1. 2. 3. 4. 5.

anoniman bizantski folis Stari Slankamen bizantska 10. - prva polovina 11. stoljeća Mirnik 1997, 196, br. 7

Stejanovci

1. 2. 3. 4. 5.

srebrnici Konstanta II. i Konstantina IV. Stejanovci bizantski poslije 659. godine Minić 1982, 43-46, Trbuhović 1982, 68, Szentpéteri 2002, 330

Sunja

1. 2. 3. 4. 5.

brončan novac Teodozija I. Sunja kasnorimska kasno 4. stoljeće Mirnik 1981, 82, br. 206

Surduk

1. dva brončanika Valentinijana II. 354


5. 4. 2011. 14:46:24


2. 3. 4. 5.

Surduk kasnorimska 379.-388. godine Alföldi 1924, 24

1. 2. 3. 4. 5.

40-numij iz 522./527. i 20-numij iz 541./542. Surduk ranobizantska prva polovina 6. stoljeća Alföldi 1924, 24, Mirnik - Šemrov 1998, 147, br. 62, 163, br. 283

1. 2. 3. 4. 5.

jedan denar Andrije I. Surduk mađarska sredina/druga polovina 11. stoljeća Mirnik 1997, 198-199, br. 7 denar Andrije I.

Suza

1. 2. 3. 4. 5.

jedan denar Salamonov Suza mađarska druga polovina 11. stoljeća Kiss 1983b, 52, Tomičić 1995, 73

Svinjarevci

1. 2. 3. 4. 5.

jedan denar Béle I. i pet denara Ladislava I. Svinjarevci mađarska druga polovina 11. stoljeća Brunšmid 1904, 87, Giesler 1981, 150, 158, Sekelj Ivančan 1995a, 244, br. 814, Kovács 1997, 16, 132, 135, Mirnik 1997, 199, br. 14, 20-24, 2004, 217

Štrbinci

1. 2. 3. 4. 5.

brončanici Valentinijana I., Valenta i Gracijana te zlatni solid cara Honorija položaj Budrovci kasnorimska 384./395. godina Dukat 1998, 119

1. 2. 3. 4. 5.

Teoderikova srebrna četvrtsilikva u ime Justina I. položaj Budrovci ostrogotska 518./527. godina Stefan 1925, 7-10, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 115, br. 99/1, Demo 1981, 455, 462, 1994a, 61-62, 140-141, 173, 181, Bojčić 1984, 214, Mimica 1995, 348, Sekelj Ivančan 1995a, 187, br. 508, Dukat 1998, 119, Mirnik - Šemrov 1998, 206, br. 832, Tomičić 2000a, 271 355


5. 4. 2011. 14:46:24


Vinkovci

1. 2. 3. 4. 5.

brončan novac Valentinijana I., Valenta, Gracijana i Valentinijana II. Vinkovci kasnorimska 376. godina Brunšmid 1912b, 272-284, Alföldi 1924, 30-31, Mirnik 1981, 83, br. 313

1. 2. 3. 4. 5.

brončani novac Gracijana, Valentinijana II.,Teodozija I., Magna Maksima i Arkadija Vinkovci kasnorimska 379./401. godine Brunšmid 1902, 163, Alföldi 1924, 31-32, Mirnik 1996, 172, br. 42, 46, 173, br. 52, 177, br. 95, 179, br. 111, 188, br. 195, 200, br. 303, 201, br. 313, 293, br. 329, 331

1. 2. 3. 4. 5.

Honorijev zlatni solid i brončanik Vinkovci kasnorimska poslije 395. godine (solid) Dimitrijević 1979, 190, Iskra-Janošić 2001, 152, Sekelj Ivančan 2001b, 196

1. 2. 3. 4. 5.

zlatni solid i zlatni trijens (tremis) Teodozija II. Vinkovci (?) kasnorimska / ranobizantska 408./450. godine Brunšmid 1902, 163, Alföldi 1924, 31, Dimitrijević 1979, 183, 190

1. 2. 3. 4. 5.

Teoderikova posrebrena brončana četvrtsilikva u ime Justina I. i primjerak bez podataka Vinkovci ostrogotska prva polovina 6. stoljeća Dimitrijević 1979, 190, Demo 1994a, 173, 186, Mimica 1995, 348

1. 2. 3. 4. 5.

40-numij Vinkovci ranobizantska 539./540. godina Göricke-Lukić 1998, 1150, br. 11, Mirnik - Šemrov 1998, 151, br. 108

1. 2. 3. 4. 5.

tri denara Ladislava I. Vinkovci mađarska druga polovina 11. stoljeća Dimitrijević 1966, 74-75, 1979, 196, Iskra-Janošić 1997a, 287, 1999b, 73, 2005, 44, 2006c, 293, Mirnik 2004, 217, Tomičić 2000c, 293, 302

Vukovar i okolica

1. tri Teoderikove srebrne četvrtsilikve u ime Anastazija I. i jedna Atalarikova srebrna polusilikva u ime Justinijana I. 2. Vukovar 356


5. 4. 2011. 14:46:24


3. ostrogotska 4. 493./534. godina 5. Demo 1994a, 173-174, 187, Mimica 1995, 348 1. 2. 3. 4. 5.

nomizma Konstantina VII. i Romana II. položaj Lijeva bara bizantska sredina 10. stoljeća Mirnik 2008, 126

1. 2. 3. 4. 5.

anoniman bizantski folis Vukovar bizantska 10. - prva polovina 11. stoljeća Metcalf 1965, 55, Mirnik 1997, 193

Zagreb

1. 2. 3. 4. 5.

brončan novac Konstancija II., Valentinijana I., Valenta i Gracijana položaj Markuševeča Trnava (nekadašnji Sveti Šimun) u Dubravi kasnorimska druga polovina 4. stoljeća Brunšmid 1912b, 272, Klemenc - Saria 1939, 28-29, Mirnik 1981, 84, br. 321, Dukat 1996, 69

1. 2. 3. 4. 5.

zlatni solid Valentinijana III. položaj Špansko (nekadašnje polje Španjsko) kasnorimski poslije 450. godine Gregl 1991, 73, br. 93, Dukat 1995, 37, 115, br. 191

1. 2. 3. 4. 5.

40-numij položaj Gornji grad-Gradec ranobizantska 570./571. godina Klemenc 1938, 98, Vinski 1960, 49, Simoni 1981, 155-156, Dukat 1996, 69, Sokol 1996b, 47, 1998, 18, Mirnik - Šemrov 1998, 176, br. 488, Tomičić 2000a, 283, 2000b, 148, 2001b, 180

Zemun i okolica

1. 2. 3. 4. 5.

Atalarikova srebrna četvrtsilikva u ime Justinijana I. Zemun ostrogotska 526./534. godina Demo 1994a, 187, Mimica 1995, 348

1. solid konstantinopolske kovnice; dva brončanika Anastazija I., brončanik Justina I. te dva brončanika Justinijana I. iz 546./547. 2. položaj Beljarica kod Zemuna; Zemun 3. ranobizantska 357


5. 4. 2011. 14:46:25


4. prva polovina 6. stoljeća 5. Kovačević 1963, 127-128 1. 2. 3. 4. 5.

solid Zemun ranobizantska 567./578. godina Mirnik - Šemrov 1998, 176, br. 473

1. 2. 3. 4. 5.

brončanik Zemun ranobizantska možda 590. godina Kovačević 1963, 128

1. 2. 3. 4. 5.

srebren dirham abasidskog kalifa al-Mahdija (775.-785.) Zemun arapska 775.-785. godine Mirnik 1997, 198, br. 13

1. 2. 3. 4. 5.

anoniman folis i zlatnik Nikefora II. Zemun bizantska druga polovina 10. stoljeća Mirnik 1997, 193, 196, br. 4-5

Zmajevac

1. 2. 3. 4. 5.

zlatni solid Teodozija II. položaj Várhegy ranobizantska 441./450. godina Vinski 1956a, 20-21, Dimitrijević - Kovačević - Vinski 1962, 70, br. 70/lokalitet Várhegy/2, Soproni 1985, 83, Sekelj Ivančan 1995a, 230, br. 748, Mirnik 1996, 192, bilj. 225

Žabno kod Križevaca

1. 2. 3. 4. 5.

Honorijev zlatnik Žabno kasnorimska od 408. nadalje Demo 1984, 79, 81

358


5. 4. 2011. 14:46:25


III. Kameni spomenici i ostala građa Banoštor

1. 2. 3. 4.

kameni kapitel s pleternim ukrasom Banoštor 11.-12. stoljeće Karaman 1948, 118-119, 1952, 60-61, Goss 2007, 20-22

Beli Manastir

1. Ulomak oltarne pregrade od vapnenca s pleternim uzorcima i ulomak kapitela od vapnenca, 2. Beli Manastir 3. druga polovina 11. stoljeća 4. Radić 1995, 99-122, 2007, 75-76, br. 38-39, Sekelj Ivančan 2001a, 104, Goss 2007, 20 Kijevci kod Bosanske Gradiške

1. 2. 3. 4.

ulomak glagoljaškog natpisa vjerojatno iz stare crkve 10./11. stoljeće Vego 1970, 94-95, br. 277, Mihaljčić - Steindorff 1982, 102, br. 159

Martinšćina pod Oštrocem kod Lobora

1. 2. 3. 4.

brončani križ s raspetim Kristom položaj crkva Sv. Martina 11.-12. stoljeće Karaman 1948, 105, 115

Rakovac

1. 2. 3. 4.

tri ulomka kamene ploče i kameni polukapitel položaji Feketov vinograd, brdo Stručica 11.-12. stoljeće Karaman 1948, 118-119, 1952, 60-61, Goss 2007, 20-22, 97-98, br. 86-89

Rudina kraj Požege

1. 2. 3. 4.

opeka s glagoljskim slovima položaj opatija Sv. Mihovila 12. stoljeće (1129. godina?) Putanec 1977, 69-73, 1995, 118-119, Sokač-Štimac 1997, 22.

Sisak

1. ulomak kamene grede od bjelkastog pješčenjaka ukrašene troprutim pleterom s ispupčenim okruglim krugovima i volutama 2. položaj nepoznat 3. 9.-11. stoljeće 4. Brunšmid 1912, 133, br. 792, Burkowsky 1999, 90, Simoni 2007, 94, br. 79 359


5. 4. 2011. 14:46:25


1. ulomak kamene grede od žutog pješčenjaka ukrašene trostrukom pletenicom s ispupčenim krugovima i volutama, 2. položaj nepoznat 3. 9.-11. stoljeće 4. Brunšmid 1912, 133, br. 793, Burkowsky 1999, 90, Simoni 2007, 94, br. 80 1. 2. 3. 4.

ulomak kamenog pluteja od žutog pješčenjaka ukrašenog troprutim trakama Sisak 10.-12. stoljeće Brunšmid 1912, 137, br. 805, Burkowsky 1999, 91, Simoni 2007, 95, br. 81

1. ulomak kamene ploče od žutog pješčenjaka ukrašene dvostrukim pleterom u okomitoj traci i ukrasom u obliku užeta u gornjem desnom rubu 2. Sisak 3. 10.-12. stoljeće 4. Brunšmid 1912, 137, br. 806, Burkowsky 1999, 91, Simoni 2007, 95, br. 82 1. 2. 3. 4.

ulomak kamene ploče s natpisom ukrašene volutama, položaj nepoznat 9.-11. stoljeće Brunšmid 1912, 132, br. 791, Simoni 2007, 95, br. 83

Srijemska Mitrovica

1. 2. 3. 4.

ranoromanički kapitel Srijemska Mitrovica 11.-12. stoljeće Karaman 1948, 119, 1952, 61

Zagreb

1. 2. 3. 4.

ranoromanički kapitel, ostaci temelja od žbuke, menza s križevima i ulomci zida Kaptolski brežuljak, položaj današnje katedrale Sv. Stjepana druga polovina 11. / početak 12. stoljeća Deanović 1960, 67-72, 78, 1963, 16, 20, 22, bilj. 8, 23, Ivandija 1981, 10-11, Goss 2005, 101, Sekelj Ivančan 2008, 101

360


5. 4. 2011. 14:46:25

Bibliografija

Kratice AAAd: Antichità altoadriatiche, Trst AAntH: Acta Antiqua Academiae Scientiarum Hungaricae, Budimpešta AArchH: Acta Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae, Budimpešta ACD: Acta Classica Universitatis Scientiarum Debreceniensis, Debrecen AECO: Archivum Europae Centro-orientalis, Budimpešta – Leipzig AGN: Anzeiger des Germanischen Nationalmuseums, Nürnberg AH: Acta Histriae, Koper – Milje AHistH: Acta Historica Academiae Scientiarum Hungaricae, Budimpešta AHOI: Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, Zagreb AIA: Annales Instituti Archaeologici, Zagreb AMR: Atti e memorie della Deputazione di storia patria per le province di Romagna, nova seria, Bologna AÖAW: Anzeiger der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse, Beč AÖG: Archiv für österreichische Geschichte, Beč AP: Arheološki pregled, Beograd AR: Alba Regia, Székesfehérvár ArchAust: Archaeologia Austriaca, Beč ArchÉrt: Archaeológiai Értesítő, Budimpešta ArchIug: Archaeologia Iugoslavica, Beograd ArchR: Archeologické rozhledy, Prag ArhVj: Arhivski vjesnik, Zagreb ARR: Arheološki radovi i rasprave HAZU, Zagreb AV: Arheološki vestnik, Ljubljana AZZRO: Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, Osijek BA: Byzantina Australiensia, Melbourne BAASJB: Bilten – Amaterska arheološka sekcija jugozapadne Bačke, Odžaci BAR: British Archaeological Report, Oxford BB: Byzantinobulgarica, Sofija BjZ: Bjelovarski zbornik, Bjelovar 361


5. 4. 2011. 14:46:25


BRB: Budapest Review of Books, Budimpešta BS: Byzantinoslavica, Prag BSl: Balcanoslavica, Prilep BSm: Bogoslovna smotra, Zagreb BSt: Balkan Studies, Tesalonika BZ: Byzantinische Zeitschrift, Stuttgart – Leipzig CCP: Croatica Christiana Periodica, Zagreb CCSL: Corpus Christianorum, Series Latina, Turnhout CFHB: Corpus fontium historiae Byzantinae, Washington – Berlin – Beč – Tesalonika – Bruxelles – Rim CKD: Crkvena kulturna dobra, Zagreb CMJ: Croatian Medical Journal, Zagreb CSCO SS: Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium, Scriptores Syri, Louvain CSEL: Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, Beč CSHB: Corpus scriptorum historiae Byzantinae, Bonn ČCS: Český Casopis Historický, Prag ČVH: Český casopis historický, Prag ČSLKZ: Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino, Ljubljana DANUBiH: Djela Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo EME: Early Medieval Europe, Oxford – Malden ESA: Eurasia Septentrionalis Antiqua, Helsinki FA: Folia Archaeologica, Budimpešta FHG: Fragmenta historicorum Graecorum, Pariz FMS: Frühmittelalterlichen Studien, Berlin – New York GCBI: Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, Sarajevo GCS: Die griechischen christlichen Schriftsteller der ersten Jahrhunderte, Leipzig – Berlin GGM: Godišnjak Gradskog muzeja, Varaždin GGMS: Godišnjak Gradskog muzeja Sisak, Sisak GGMV: Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin, Varaždin GIDNS: Glasnik Istorijskog društva Novi Sad, Novi Sad GOMHV: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja Ogranka Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci GRBS: Greek, Roman and Byzantine Studies, Durham GS: Germanoslavica, Brünn; Prag GSAD: Glasnik Srpskog arheološkog društva, Beograd GSM: Glasnik slavonskih muzeja, varia loca GZ: Godišen zbornik, Skopje GZMA: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu – Arheologija, Sarajevo GZMBiH: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo HA: Histria Antiqua, Pula HAG: Hrvatski arheološki godišnjak, Zagreb HAM: Hortus Artium Medievalium, Zagreb – Motovun 362


5. 4. 2011. 14:46:25

Bibliografija

HBN: Hamburger Beiträge zur Numismatik, Hamburg HČ: Historický časopis, Bratislava HrZ: Hrvatsko zagorje, Krapina HS: Hrvatska smotra, Zagreb HZ: Historijski zbornik, Zagreb IČ: Istorijski časopis, Beograd IG: Istorijski glasnik, Beograd IzvInstIst: Izvestija na Instituta za istorija, Sofija JE: Jugoslavenska enciklopedija, Zagreb JGO: Jahrbücher für Geschichte Osteuropas, Wiesbaden – Stuttgart JÖAI: Jahreshefte des Österreichischen Archäologischen Instituts, Beč JÖB: Jahrbuch der österreichischen Byzantinistik, Beč JRGZM: Jahrbuch des Römisch-Germanischen Zentralmuseums Mainz, Mainz JRS: The Journal of Roman Studies, London KžZ: Križevački zbornik, Križevci LexMA: Lexikon des Mittelalters, ur. R. H. Bautier – R. Auty – N. Angermann, München – Zürich 1980-1998. (izdanje na CD ROM-u ur. Ch. Bretscher-Gisiger – Th. Meier, Stuttgart – Weimar 2000) LK: Levéltári közlemények, Budimpešta LjJAZU: Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb MAG: Mitteilungen der anthropologischen Gesellschaft, Beč MAI: Mitteilungen des Archäologischen Instituts der Ungarischen Akademie der Wissenschaften, Budimpešta MB: Miscellanea Bulgarica, Beč MET: Migracijske i etničke teme, Zagreb MGH AA: Monumenta Germaniae Historica Auctores Antiquissimi, Berlin MGH EKE: Monumenta Germaniae Historica Eppistolae Karolini aevi, Berlin MGH EP: Monumenta Germaniae Historica Epistolae, Berlin MGHLeg, CRF: Monumenta Germaniae Historica Legum sectio. Capitularia regum Francorum, Hannover MGH PLAC: Monumenta Germaniae Historica Poetae Latini aevi Carolini, Berlin MGH SRLI: Monumenta Germaniae Historica Scriptores rerum Langobardicarum et Italicarum saec. VI-IX., Hannover MGH SS: Monumenta Germaniae Historica Scriptores, Hannover MGH SSRG: Monumenta Germaniae Historica Scriptores rerum Germanicarum in usum scholarum ex Monumentis Germaniae historicis separatim editi, Hannover MGH SSRM: Monumenta Germaniae Historica Scriptores rerum Merovingicarum, Berlin MGSL: Mitteilungen der Gesellschaft für Salzburger Landeskunde, Salzburg MIÖG: Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck MMFH: Magnae Moraviae fontes historici I-V, L. Havlík i drugi (ur.), Prag – Brno 1966.1977. MVj: Muzejski vjesnik. Glasilo muzeja sjeverozapadne Hrvatske, varia loca NK: Numismatikai Közlöny, Budimpešta 363


5. 4. 2011. 14:46:25


NV: Numizmatičke vijesti, Zagreb NZ: Numismatische Zeitschrift, Beč OA: Opuscula archaeologica, Zagreb ObHAD: Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb OJA: Oxford Journal of Archaeology, Oxford OrChrP: Orientalia Christiana Periodica, Rim OsZ: Osječki zbornik, Osijek PamArch: Památky Archeologické, Prag PBA: Proceedings of the British Academy, London PdZ: Podravski zbornik, Koprivnica PG: Patrologiae cursus completus, Series Graeca, izd. J.-P. Migne, Pariz 1857.-1865. PIAZ: Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, Zagreb PL: Patrologiae cursus completus, Series Latina, izd. J.-P. Migne, Pariz 1844.-1864. PoZ: Požeški zbornik, Slavonska Požega PP: Povijesni prilozi, Zagreb PUN: Povijest u nastavi, Zagreb PZ: Prähistorische Zeitschrift, Berlin – New York RE: Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, A. F. Pauly – G. Wissowa – W. Kroll – K. Witte – K. Mittelhaus – K. Ziegler – H. Gärtner (ur.), Stuttgart; München RÉA: Revue des études augustiniennes, Pariz RÉB: Revue des études byzantines, Pariz RGA: Reallexikon der Germanischen Altertumskunde, H. Jankuhn, H. Beck i drugi (ur.), Berlin – New York RH: Revue historique, Pariz RHAZU: Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb RHE: Revue d’Histoire Ecclésiastique, Louvain RISS: Rerum Italicarum Scriptores. Raccolta degli storici italiani dal Cinquecento al Millecinquecento, Bologna RJAZU: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb RMPh: Rheinisches Museum für Philologie, Bonn RRPZZd: Radovi Razdjela povijesnih znanosti Filozofskog fakulteta Zadar, Zadar RSAZUHum: Razprave Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Znanstveno društvo za humanistične vede, Ljubljana RSI: Radovi Staroslavenskog instituta, Zagreb RSR: Recherches de science religieuse, Pariz RSAZUZgod: Razprave Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Razred za zgodovinske in družbene vede, Ljubljana RVM: Rad vojvođanskih muzeja, Novi Sad RZHP: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb RZPZZd: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar RZSF: Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Zagreb 364


5. 4. 2011. 14:46:25

Bibliografija

RZZRVž: Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, Varaždin SeZ: Senjski zbornik, Senj SHP: Starohrvatska prosvjeta, 3. serija, Zagreb/Split ΣΚΒΕ: Σύμμεικτα Κέντρου Βυζαντινῶν Ἐρευνῶν (Zbornik Centra za bizantska istraživanja), Tesalonika SOF: Südostforschungen, München SPFB: Sbornik prací Filosofické fakulty Brnenské university, Brno SR: Slavic Review, Champagne – Urbana SSRH: Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, izd. E. Szentpétery, Budimpešta SS: Settimane di studio del centro italiano di studi sull’alto medioevo, Spoleto SSlav: Scrinia Slavonica, Slavonski Brod SSlavH: Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae, Budimpešta SymMog: Internationales kulturhistorisches Symposion Mogersdorf, varia loca TTH: Translated Texts for Historians, Liverpool TZ: Tkalčićev zbornik, Zagreb UH: Unsere Heimat, Beč UJ: Ungarische Jahrbücher, Berlin – Lepzig UJb: Ungarn-Jahrbuch, München VAHD: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split VAMZ: Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, Zagreb VHAD: Viestnik hrvatskoga arkeologičkoga družtva, Zagreb VHAD n. s.: Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, nova serija, Zagreb VHARP: Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Pazin – Rijeka VizVrem: Vizantijskij Vremennik, Moskva VMKH: Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Zagreb VMPK: Vjesnik Muzeja Požeške kotline, Slavonska Požega VVM: Vesnik Vojnog muzeja JNA, Beograd WSt: Wiener Studien. Zeitschrift für klassische Philologie und Patristik, Beč ZBL: Zeitschrift für bayerische Landesgeschichte, München ZČ: Zgodovinski časopis, Ljubljana ZFF: Zbornik Filozofskog fakulteta, Beograd ZFO: Zeitschrift für Ostforschung, Marburg – Lahn ZGKM: Zbornik Gradskog muzeja Karlovac, Karlovac ZHZ: Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb ZKT: Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, [Posebna djela JAZU; knj. 17], Zagreb 1925. ZM: Zalai Múzeum, ZMĐ: Zbornik Muzeja Đakovštine, Đakovo ZMGB: Zbornik Muzeja grada Belišće, Belišće ZMSI: Zbornik Matice srpske za istoriju, Novi Sad ZRVI: Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd 365


5. 4. 2011. 14:46:26


Izvori Skupna izdanja i zbirke vrela CD: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. I, izd. M. Kostrenčić – J. Stipišić – M. Šamšalović, sv. II-XII, izd. T. Smičiklas, sv. XIV-XVI, izd. M. Kostrenčić, sv. XVII, izd. S. Gunjača, sv. XVIII, izd. D. Rendić-Miočević, sv. XIX (Supplementa I), izd. H. Sirotković – J. Kolanović, sv. XX (Supplementa II), izd. H. Sirotković, Zagreb 1904.-2002. CIL III: Corpus inscriptionum Latinarum III/1-2, izd. Th. Mommsen, Berlin 1873., Supplementa 1-2, izd. Th. Mommsen – O. Hirschfeld – A. Domaszewski, Berlin 1902. DHA I: Diplomata Hungariae antiquissima accedunt epistolae et acta ad historiam Hungariae pertinentia I: Ab anno 1000 usque ad annum 1131, izd. G. Györffy – J B. Borsa – F. L. Hervy – B. L. Kumorovitz – J. Moravcsik, Budimpešta 1992. DRMH I: The Laws of the medieval kingdom of Hungary – Decreta regni mediaevalis Hungariae I: 1000-1301, priredili i preveli J. M. Bak – Gy. Bónis – J. R. Sweeney, s ogledom o prethodnim izdanjima A. Csizmadija, uz suradnju L. S. Domonkosa, [The Laws of Hungary I.1], Budimpešta 21989. ILCV: Incriptiones Latinae Christianae Veteres I-III, izd. Ch. Diehl, Berlin 1924.-1931., IV: Supplementum, izd. J. Moreau – H. I. Marrou, Berlin 1967. KLAIĆ 1972: N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972. KOS 1902: F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku I (l. 501-800.), Ljubljana 1902. KOS 1906: F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku II (l. 801-1000.), Ljubljana 1906. KOS 1911: F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku III (l. 1001-1100.), Ljubljana 1911. LAKATOS 1973: P. Lakatos, Quellenbuch zur Geschichte der Gepiden, [Acta Universitatis de Attila Jószef nominatae. Acta antiqua et archaeologica XVII, Opuscula Byzantina II], Szeged 1973. LAKATOS 1978: P. Lakatos, Quellenbuch zur Geschichte der Heruler, [Acta Universitatis de Attila Jószef nominatae. Acta antiqua et archaeologica XXI, Opuscula Byzantina VI], Szeged 1978. RAČKI 1877: F. Rački, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, [Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 7], Zagreb 1877. ŠIŠIĆ 1914a: F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije. Dio I. čest 1. (do god. 1107.), Zagreb 1914. VIINJ I: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije I, obradili F. Barišić – Mila Rajković – B. Krekić – L. Tomić, [Posebna izdanja SAN-u, knj. 141; Vizantološki institut, knj. 3], Beograd 1955. (fototipsko izdanje, Beograd 2007.) VIINJ II: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, prijevod i komentar B. Ferjančić, [Posebna izdanja SAN-u, knj. 323; Vizantološki institut, knj. 7], Beograd 1959. (fototipsko izdanje, Beograd 2007.) VIINJ III: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije III, obradili J. Ferluga – B. Ferjančić – R. Katičić – B. Krekić – B. Radojčić, uredili G. Ostrogorski – F. Barišić, [Posebna izdanja Vizantološkog instituta SAN-u; knj. 10], Beograd 1966. (fototipsko izdanje, Beograd 2007.) 366


5. 4. 2011. 14:46:26

Bibliografija

VIINJ IV: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije IV, obradili J. Kalić – B. Ferjančić – N. Radošević-Maksimović, uredili G. Ostrogorski – F. Barišić, [Posebna izdanja Vizantološkog instituta SAN-u; knj. 12], Beograd 1971. (fototipsko izdanje, Beograd 2007.) Pojedinačna vrela Adam Bremenski: Magistri Adam Bremensis Gesta Hammaburgensis ecclesiae pontificum / Adam von Bremen, hamburgische Kirchengeschichte, izd. B. Schmeidler, [MGH SSRG 2], Hannover – Leipzig 31917. AFCA: Annalium Fuldensium Continuationes Altahenses, u: Annales Fuldenses sive Annales regni Francorum orientalis, izd. F. Kurze, [MGH SSRG 7], Hannover 1891., 131-135 AFCR: Annalium Fuldensium Continuatio Ratisbonensis, u: Annales Fuldenses sive Annales regni Francorum orientalis, izd. F. Kurze, [MGH SSRG 7], Hannover 1891., 107-131 Agatija: Agathiae Myrinaei historiarum libri quinque, izd. R. Keydell, [CFHB 2, Series Berolinensis], Berlin 1967.; Agathias, The Histories, prev. J. D. Frendo, [CFHB 2A, Series Berolinensis], Berlin 1975. Akti salonitanskoga sabora 530.: Akti salonitanskoga sabora 15. srpnja (!) 530., u: R. Dodig – A. Škegro, Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Saloni, PP 35 (2008.), 13-17. Akti salonitanskoga sabora 533.: Akti salonitanskoga sabora 4. svibnja (!) 533., u: R. Dodig – A. Škegro, Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Saloni, PP 35 (2008.), 18-22. Albert iz Aachena: Albertus Aquensis, Historia expeditionis Hierosolymitanae, u: Alberti Aquensis Historia Hierosolymitana, izd. Cl. D. Bogarsius, [Recueil des historiens des Croisades: Historiens Occidentaux IV], Pariz 1879., 265-713; Albert of Aachen, Historia Ierosolimitana / History of the Journey to Jerusalem, izd. i prev. S. B. Edgington, Oxford 2007. Ambrozije, O svećeničkim službama: Ambrosius episcopus Mediolanensis, De officiis ministrorum I, izd. M. Testard, [CCSL 15], Turnhout 2005., II, izd. J.-P. Migne, [PL 16], Pariz 1845., 23-184. Ambrozije, O vjeri: Ambrosius episcopus Mediolanensis, De fide, izd. O. Faller, [CSEL 78], Beč 1962. Ambrozije, Pisma: Ambrosius episcopus Mediolanensis, Epistolae libri I-IV, izd. O. Faller, [CSEL 82.3], Beč 1968. Ambrozije, Pismo 18: Ambrosius, Epistola XVIII, u: R. Klein, Der Streit um den Victoriaaltar. Die dritte Relatio des Symmachus und die Briefe 17, 18 und 57 des Bischofs Ambrosius von Mailand. Einführung, Text und Erläuterungen, [Texte zur Forschung 7], Darmstadt 1972. Ambrozije, Razlaganje: Ambrosius episcopus Mediolanensis, Expositio evangelii secundum Lucan libri X, izd. K. Schenkl, [CSEL 32.4], Beč 1902. Ambrozije, Utjeha zbog Valentinijanove smrti: Ambrosius, De obitu Valentiniani consolatio, izd. O. Faller, [CSEL 73.7], Beč 1955., 327-367. Amijan Marcelin: Ammianus Marcellinus, Rerum gestarum libri qui supersunt I-II, izd. W. Seyfarth, Leipzig 1978. Andrija Dandolo, Kronika: Andreae Danduli ducis Venetiarum Chronica per extensum descripta: aa. 46-1280 d. C., izd. E. Pastorello, [RISS 12.1], Bologna 1938. (pretisak Torino 1966.). Anonim Ravenjanin: Ravennatus Anonymus, Cosmographia, u: Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, izd. M. Pinder – G. Parthey, Berlin 1860; Itineraria Romana II: Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, izd. J. Schnetz 367


5. 4. 2011. 14:46:26


– M. Zumschlinge, Leipzig 1940. (pretisak 1990.); La Cosmographie du Ravennate, izd. Y. Janvier, [Collection Latomus 235], Bruxelles 1997. Antoninov itinerarij.: Itinerarium Antonini, u: Itinerarium provinciarum Antonini Augusti et Hierosolymitanum, izd. M. Pinder – G. Parthey, Berlin 1848.; Itineraria Romana I: Itineraria Antonini Augusti et Burdigalense, izd. O. Cuntz, Leipzig 1929. (pretisak Stuttgart 1990.). Apijan, Illyrica: Appianus, Illyrica, u: Appianus, Historia Romana, izd. P. Viereck – A. G. Roos – E. Gabba, Leipzig 1939., 326-351 (pretisak 1962.). ARF: Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829 qui dicuntur Annales Laurissenses Maiores et Einhardi, izd. G. H. Pertz – F. Kurze, [MGH SSRG 6], Hannover 1895. Aurelije Simah, Podnesci vladarima: Aurelius Symmachus, Relationes ad principes, u: Q. Aurelii Symmachi quae supersunt, izd. O. Seeck, [MGH AA 6.1], Berlin 1883., 279-317. Aurelije Viktor: Sextus Aurelius Victor, Liber de Caesaribus, izd. F. Pichlmayr – R. Gruendel, Leipzig 1961. Auzonije, Čestitka konzula: Ausonius, Precatio consulis designatis pridie Kalendas Ianuarias fascibus sumptis, u: D. Magni Ausonii Opuscula, prir. K. Schenkl, [MGH AA 5.2], Berlin 1883., 17-19. Bečka oslikana kronika: Chronicum Pictum Vindobonense, u: Chronici Hungarici compositio saeculi XIV, izd. A. Domanovsky, [SSRH 1], Budimpešta 1937., 239-505. Bertinski godišnjaci: Annales Bertiniani, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 419-515; izd. G. Waitz, [MGH SSRG 5], Hannover 1883. Bolonjski kapitular: Capitulare Bononiense, izd. A. Boretius, [MGHLeg 2, CRF 1], Hannover 1883., 166-167. CBC: De conversione Bagoariorum et Carantanorum, u: F. Lošek, Die Conversio Bagoariorum et Carantanorum und der Brief des Erzbischofs Theotmar von Salzburg, [MGH, Studien und Texte 13], Hannover 1997. Cezaraugustanska kronika: Chronicorum Caesaraugustanorum reliquiae a. 455-568, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 221-224. Cons. Const.: Consularia Constantinopolitana, u: The Chronicle of Hydatius and the Consularia Constantinopolitana, tekst i prijevod na engleski R. W. Burgess, Oxford 1993., 173-245. Čudesa svetog Demetrija: Miracula Sancti Demetrii, u: P. Lemerle, Les plus anciens recueils des miracles de Saint Démétrius et la pénétration des Slaves dans les Balkans I: Le Texte, Pariz 1979. Diedenhofenski kapitular: Capitulare missorum in Theodonis villa datum secundum, generale, izd. A. Boretius, [MGHLeg 2, CRF 1], Hannover 1883., 122-126. Dion Kasije: Cassius Dio Cocceianus, Historiae Romanae quae supersunt I-V, izd. U. P. Boissevain, Berlin 1895.-1931. (pretisak Berlin 1955.). Drugi nastavak starijih salzburških godišnjaka: Continuatio altera annalium Iuvavensium maximorum, u: Annales ex annalibus Iuvavensibus antiquis excerpti, [MGH SS 30.2], izd. H. Bresslau, Leipzig 1934., 741-744. Einhard, Život Karla Velikog: Einhard, Vita Karoli Magni, izd. O. Holder-Egger, [MGH SSRG 25], Hannover 61911.; latinsko izdanje s hrvatskim prijevodom Život Karla Velikog, prijevod Z. Sikirić, uvodni tekstovi i komentar L. Čoralić – I. Goldstein – Z. Sikirić, [Biblioteka Latina & Graeca; knj. 34], Zagreb 1992. 368


5. 4. 2011. 14:46:26

Bibliografija

Einhardovi godišnjaci: Annales Laurissenses maiores et Einhardi Annales, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 124-218. Emeramski godišnjaci stariji: Annales sancti Emmerammi Ratisponensis maiores, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 92-93. Enodije: Ennodius, Panegyricus dictus clementissimo regi Theoderico, u: Magni Felicis Ennodi Opera, izd. F. Vogel, [MGH AA 7], Berlin 1885., 203-214; Ennodius, Der Theoderich-Panegyricus des Ennodius, izd. i prev. Ch. Rohr, [MGH, Studien und Texte 12], Hannover 1995. Enodije, Život monaha Antonija: Ennodius, Vita Antoni monachi Lirinensis, u: Magni Felicis Ennodi Opera, izd. F. Vogel, [MGH AA 7], Berlin 1885., 185-190. Euagrije Sholastik: The Ecclesiastical History of Evagrius with Scholia, izd. J. Bidez – L. Parmentier, London 1898. (pretisak Amsterdam 1964.); The Ecclesiastical History of Evagrius Scholasticus, prijevod i uvod M. Whitby, [TTH 33], Liverpool 2000. Eugipije, Život svetog Severina: Eugippius, Vita sancti Severini, izd. Th. Mommsen, [MGH SSRG 26], Hannover 1898.; Eugippius, Das Leben des heiligen Severin, latinski tekst E. Vetter, uvod, prijevod i pojašnjenja R. Noll, [Schriften und Quellen der alten Welt 11], Berlin 1963. (21981); Eugippe, Vie de Saint Séverin, uvod, latinski tekst, prijevod, bilješke i kazalo Ph. Régerat, [Sources chrétienne 374], Pariz 1991. Eutropije: Eutropius, Breviarium ab Urbe condita, izd. C. Santini, Leipzig 21992. Fest: Festus, Breviarium rerum gestarum populi Romani, u: Festus. Abrégé des hauts faits du peuple romain, tekst i prijevod na francuski M.-P. Arnaud Lindet, Pariz 1994., 1-38. Filostorgije: Philostorgius, Historia ecclesiastica (fragmenta ap. Photium), izd. J. Bidez – F. Winkelmann, [GCS 60], Berlin 1981., 4-150; Philostorgius, Church History, prev. Philip R. Amidon, [Writings from the Greco-Roman World 23], Atlanta 2007. Flor: Florus, Epitomae de Tito Livio bellorum omnium annorum DCC, izd. E. Malcovati, Rim 1938., 21972. Fuldski godišnjaci: Annales Fuldenses, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 343415; Annales Fuldenses sive Annales regni Francorum orientalis, izd. F. Kurze, [MGH SSRG 7], Hannover 1891., 1-107. Galen, O uzrocima bolesti: Claudius Galenus, De causis morborum liber, u: Claudii Galeni opera omnia VII, izd. C. G. Kühn, Leipzig 1824., 1-41 (pretisak Hildesheim 1965.). Galska kronika: Chronica Gallica a. CCCCLII et DXI, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 9, Chronica minora 1], Berlin 1892., 615-666. Garski dodatak: Auctarium Garstense, izd. W. Wattenbach, [MGH SS 9], Hannover 1851., 561-569. GHung: Gesta Hungarorum, u: Die “Gesta Hungarorum” des anonymen Notars. Die älteste Darstellung der ungarischen Geschichte, izd. i prev. G. Silagi – L. Veszprémy, [Ungarns Geschichtsschreiber 4], Sigmaringen 1991. Grgur Tourski: Gregorius episcopus Turonensis, Libri historiarum X, izd. B. Krusch – W. Levison, [MGH SSRM 1.1], Berlin 1937.-1951. Grgur I. Veliki: Gregorius I Papa, Registrum epistolarum I-II (libri I-XIV), izd. P. Ewald – L. M. Hartmann, [MGH EP], Berlin 1891.-1899.; S. Gregorii Magni registrum epistularum, izd. D. Norberg, [CCSL 140-140A], Turnhout 1982. Helmold iz Bosaua: Helmoldi presbyteri Bozoviensis Chronica Slavorum / Helmolds Slavenchronik, izd. J. M. Lappenberg – B. Schmeidler, [MGH SSRG 32], Hannover 31937. 369


5. 4. 2011. 14:46:26


Heristalski kapitular: Capitulare Haristallense, izd. A. Boretius, [MGHLeg 2, CRF 1], Hannover 1883., 46-51. Herman Kontrakt: Herimanni Augiensis Chronicon de sex aetatibus mundi, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 5], Hannover 1844., 67-133. Herodijan: Herodianus, Ab excessu divi Marci libri octo, izd. K. Stavenhagen, Leipzig 1922. (pretisak Stuttgart 1967.). Higin, Utvrđivanje međa: Hyginus minor gromaticus, Constitutio limitum, u: Corpus agrimensorum Romanorum, izd. C. Thulin, Leipzig 1913., 131-171. HLCG: Historia Langobardorum codicis Gothani, izd. G. Waitz, [MGH SRLI], Hannover 1878., 7-11. Ivan Antiohijac: Joannis Antiocheni Fragmenta, izd. C. Müller – Th. Müller, u: FHG 4, Pariz 1868., 535-622, FHG 5, Pariz 1870., 27-39.; Ioannis Antiocheni fragmenta quae supersunt omnia, izd. S. Mariev, [CFHB 47, Series Berolinensis], Berlin 2008. Ivan Biklarski: Iohannis abbatis Biclarensis chronica a. DLXVII-DXC, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 207-220. Ivan Efeški: John of Ephesus, Ecclesiastical History, izd. E. W. Brooks, [CSCO 106, SS 55], Louvain 1936. Ivan Kinam: Ioannes Cinnamus, Epitome rerum ab Joanne et Alexio Comnenis gestarum, izd. A. Meineke, [CSHB 26], Bonn 1836. Ivan Lidski, O poglavarstvima: Ioannes Lydus, De magistratibus populi Romani, u: Ioannes Lydus. On powers or the magistracies of the Roman state, uvod, kritički tekst, prijevod i komentar A. C. Bandy, Philadelphia 1983. Ivan Lučić, O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske: Ioannes Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae, priredila i prevela B. Kuntić-Makvić, uvodna studija i bibliografija M. Kurelac, povijesni komentar N. Budak, I. Goldstein, B. Kuntić-Makvić, M. Kurelac, [Biblioteka Latina et Graeca; knj. VII], Zagreb 1986. Ivan Malala: Ioannes Malalas, Chronographia, izd. L. Dindorf, [CSHB 15], Bonn 1831.; Ioannis Malalae Chronographia, izd. I. Thurn, [CFHB 35, Series Berolinensis], Berlin 2000.; The Chronicle of John Malalas: A Translation, [BA 4], prev. E. M. Jeffreys – M. J. Jeffreys – R. Scott, Melbourne 1986. Ivan iz Nikua: The Chronicle of John, Bishop of Nikiu, prijevod prema Zotenbergovom etiopskom tekstu R. H. Charles, London – Oxford 1916. Ivan Skilica, Povijesni pregled: Ioannes Scylitza, Synopsis historiarum, izd. J. Thurn, [CFHB 5, Series Berolinensis], Berlin 1973. Izidor Seviljski, Etimologije: Isidorus Hispalensis, Etymologiarum sive Originum libri XX, izd. W. M. Lindsay, Oxford 1911. Izvadak o cezarima: Pseudo-Aurelius Victor, Epitome de Caesaribus, izd. F. Pichlmayr – R. Gruendel, Leipzig 1961., 131-176. Jeronim, O znamenitim muževima: Hieronymus, De viris inlustribus liber. Accedit Gennadii Catalogus virorum inlustrium, prir. G. Herdingius, Leipzig 1879. Jeronim, Pisma: Sancti Eusebii Hieronymi Epistulae, prir. I. Hilberg, [CSEL 54-56], Pars I: Epistulae I-LXX, Beč – Leipzig 1910., Pars II: Epistulae LXXI-CXX, Beč – Leipzig 1912., Pars III: Epistulae CXXI-CLIV, Beč – Leipzig 1918. Jeronim, Komentar uz proroka Sefaniju: Hieronymus, Commentarius in Sophoniam prophetam, u: Hieronymus, Commentarii in prophetas minores: Naum, Abacuc, Sophoniam, Aggaeum, Zachariam, Malachiam, izd. M. Adriaen, [CCSL 76A], Turnhout 1970., 655-711. 370


5. 4. 2011. 14:46:27

Bibliografija

Jeruzalemski itinerarij: Itinerarium Hierosolymitanum, u: Itinerarium provinciarum Antonini Augusti et Hierosolymitanum, izd. M. Pinder – G. Parthey, Berlin 1848.; Itineraria Romana I: Itineraria Antonini Augusti et Burdigalense, izd. O. Cuntz, Leipzig 1929. (pretisak Stuttgart 1990.); Itinerarium Burdigalense, izd. P. Geyer – O. Kuntz, [CCSL 175], Turnholt 1965. Jordan, Getica: Iordanes, Getica, u: Iordanis Romana et Getica, prir. Th. Mommsen, [MGH AA 5.1], Berlin 1882., 53-138. Jordan, Romana: Iordanes, Romana, u: Iordanis Romana et Getica, prir. Th. Mommsen, [MGH AA 5.1], Berlin 1882., 1-52. Justinijan, Novellae: Iustinianus, Novellae, izd. R. Schöll – G. Kroll, [Corpus iuris civilis III], Berlin 1904. Karlovo pismo: Epistola Karoli Magni Nr. 20, izd. E. Dümmler, [MGH EKE 2], Berlin 1895., 528-529. Kasiodor, Variae: Cassiodori Senatoris Variae, prir. Theodorus Mommsen, [MGH AA 12], Berlin 1894., 1-385; Cassiodori Variarum libri XII, u: Magni Aurelii Cassiodori Senatoris Opera I, prir. Å. J. Fridh, [CCSL 96], Turnhout 1973., 1-499. Kedren: Georgius Cedrenus, Compendium historiarum I-II, izd. I. Bekker, [CSHB], Bonn 1838.-1839. Klaudije Klaudijan, Gotski rat: Claudius Claudianus, Bellum Geticum (De bello Pollentino sive Gothico), u: Carmina maiora, 25-26, izd. J. B. Hall, Stuttgart 1985., 239-262. Klaudije Klaudijan, O Stilihonovu konzulatu: Claudius Claudianus, De consulatu Stilichonis libri III, u: Carmina 1, izd. Th. Birth, [MGH AA 10], Berlin 1892., 189-233. Klaudije Klaudijan, Protiv Rufina: Claudius Claudianus, In Rufinum liber I et II, u: Carmina maiora, 2-5, izd. J. B. Hall, Stuttgart 1985., 12-51. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom: Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio, izd. G. Moravcsik, prev. R. J. H. Jenkins, [CFHB 1, Series Vasingtoniensis (= Dumbarton Oaks Texts 1)], Washington 21967. Konstantin Porfirogenet, Život Bazilijev: Constantinus Porphyrogenitus, De vita Basilii, u: Theophanes continuatus, Ioannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachos, izd. I. Bekker, [CSHB 33], Bonn 1838., 211-353. Lobbeski godišnjaci: Annales Lobienses, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 2], Hannover 1829., 192-195, 209-211. Lorschski godišnjaci: Annales Laureshamenses, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 19-60. LJPD: Letopis popa Dukljanina, izd. F. Šišić, [Srpska kraljevska akademija. Posebna izdanja knj. 67; Filozofski i filološki spisi, knj. 48], Zagreb – Beograd 1928.; V. Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1950. Malho: Malchus, Fragmenta, u: The Fragmentary classicising historians of the later Roman Empire: Eunapius, Olympiodorus, Priscus and Malchus II, tekst i prijevod na engleski R. C. Blockley, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 6], Liverpool 1983., 401-462. Marcelin: Marcellini comiti Chronicon, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 60-104; latinsko izdanje s hrvatskim prijevodom Prejasni muž komes Marcelin, Kronika, uvodna studija i povijesni komentar H. Gračanin, priredila i prevela B. Kuntić-Makvić, [Biblioteka Latina & Graeca, knj. XXXVI], Zagreb 2006., 73-151. 371


5. 4. 2011. 14:46:27


Marcelinov nastavljač: Marcellinus Continuatus, u: Marcellinus comes, Chronicon, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 104-108; latinsko izdanje s hrvatskim prijevodom Prejasni muž komes Marcelin, Kronika, uvodna studija i povijesni komentar H. Gračanin, priredila i prevela B. Kuntić-Makvić, [Biblioteka Latina & Graeca; knj. XXXVI], Zagreb 2006., 152-175. Menandar: Menander Protector, Fragmenta, u: R. C. Blockley, The History of Menander the Guardsman. Introductory Essay, Text, Translation and Historiographical Notes, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 7], Liverpool 1985., 40-249. Mihael Atalijat: Michael Attaliates, Chronica, izd. I. Bekker, [CSHB 43], Bonn 1853. Mihael Sirijac: Michael Syrus, Chronicon, u: Chronique de Michel le Syrien, Patriarche Jacobite d’Antioch (1166-1199) II, izd. J. B. Chabot, Pariz 1901. (pretisak Bruxelles 1969.). Moisačka kronika: Chronicon Moissiacense, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 280-313. Nikefor, Kratka povijest: Nicephorus, Breviarium historicum de rebus gestis post imperium Mauricii, u: Nicephori archiepiscopi Constantinopolitani opuscula historica, izd. C. de Boor, Leipzig 1883., 3-77 (pretisak New York 1975.); Nicephori Bryennii historiarum libri quattuor, izd. P. Gautier, [CFHB 9, Series Bruxellensis], Bruxelles 1975; Nikephoros, Patriarch of Constantinople, Short History, izd. i prev. C. Mango, [CFHB 13, Series Vasingtoniensis (= Dumbarton Oaks Texts 10)], Washington 1990. Nikefor Brijenije: Nicephorus Bryennius, Historiae, u: Nicéphore Bryennios. Histoire, izd. P. Gautier, [CFHB 9, Series Bruxellensis], Bruxelles 1975. Niketa Honijat: Nicetas Choniates, Historia, izd. J. van Dieten, [CFHB 11.1, Series Berolinensis], Berlin 1975. Not. Dign. Occ., Not. Dign. Or.: Notitia Dignitatum Occidentis; Notitia Dignitatum Orientis: Notitia dignitatum omnium tam civilium quam militarium. Pars prima. In partibus Occidentis; Pars secunda. In partibus Orientis, u: Notitia dignitatum: accedunt Notitia urbis Constantinopolitanae et Laterculi provinciarum, izd. O. Seeck, Berlin 1876. (pretisak Frankfurt 1962.); Notitia Dignitatum, izd. R. Ireland, Stuttgart – Leipzig 1999.; izd. C. Neira Faleiro, [Nueva Roma – Bibliotheca Graeca et Latina Aevi Posterioris 25], Madrid 2005. OGL: Origo gentis Langobardorum, izd. G. Waitz, [MGH SRLI], Hannover 1878., 1-6. Opis svega svijeta i naroda: Expositio totius mundi et gentium, uvodna studija, kritički tekst, prijevod na francuski, bilješke i komentar J. Rouge, [Sources chrétiennes 124], Pariz 1966. Pakat, Hvalospjev izrečen Teodoziju: Panegyricus Latini Pacati Drepani dictus Theodosio, u: C. E. V. Nixon – B. Saylor Rodgers, In Praise of later Roman emperors: the Panegyrici Latini, uvod, prijevod i povijesni komentar s latinskim tekstom R. A. B. Mynorsa, Berkley – Los Angeles – Oxford 1994., 647-674. Paulin Akvilejski, Pjesma o vojvodi Eriku: Paulinus Aquileiensis, Versus de Herico duce, izd. E. Dümmler, [MGH PLAC 1], Berlin 1881., 131-133. Pavao Đakon, HL: Paulus Diaconus, Historia Langobardorum, izd. G. Waitz, [MGH SRLI], Hannover 1878., 12-187; latinsko izdanje s hrvatskim prijevodom Pavao Đakon, Povijest Langobarda, studije i povijesni komentar T. Galović, I. Goldstein, H. Gračanin, priredili i preveli R. Šćerbe, H. Šugar, [Biblioteka Orbis Latinus], Zagreb 2010., 1-205. Pavao Đakon, HR: Paulus Diaconus, Historia Romana, u: Eutropi Breviarium ab urbe condita cum versionibus Graecis et Pauli Landolfique additamentis, prir. H. Droysen, [MGH AA 2], Berlin 1879., 183-224. 372


5. 4. 2011. 14:46:27

Bibliografija

Pavao Orozije: Pauli Orosii Historiarum adversum paganos, prir. C. Zangenmeister, Leipzig 1889. Peutingerova karta: Tabula Peutingeriana. Codex Vindobonensis 324 I-II, izd. E. Weber, Graz 1976. Pisma pape Ivana VIII.: Iohannis VIII. papae epistolae = Registrum Iohannis VIII. papae, u: Epistolae Karolini aevi V, izd. E. Caspar, [MGH EP 7], Berlin 1928., 1-272. Pismo nadbiskupa Teotmara: Epistola Theotmari episcopi, u: F. Lošek, Die Conversio Bagoariorum et Carantanorum und der Brief des Erzbischofs Theotmar von Salzburg, [Monumenta Germaniae Historica. Studien und Texte 13], Hannover 1997., 138-157. Pismo uzurpatora Magna Maksima augustu Valentinijanu Mlađemu: Epistola Maximi Tyranni ad Valentinianum Augustum Iuniorem, u: Collectio Avellana. Epistulae imperatorum, pontificum, aliorum A. D. 367-553 I, izd. O. Günther, [CSEL 35], Beč 1895., 89-90. Pîtreski edikt: Edictum Pistense, izd. A. Boretius – V. Krause, [MGHLeg 2, CRF 2], Hannover 1890., 310-328. Pjesma Martina biskupa dumionskog na bazilici: Versus Martini Dumiensis epsicopi in basilica, izd. R. Peiper, [MGH AA 6.2], Berlin 1883., 194-195; također u: Martini episcopi Bracarensis opera omnia, izd. C. W. Barlow, Rim 1950., 282. Plinije Mlađi, Hvalospjev Trajanu: Caius Plinius Caecilius Secundus, Panegyricus dictus Traiano Imperatori, u: XII Panegyrici Latini, izd. R. A. B. Mynors, Oxford 1964., 1-82. Plinije Stariji: Caius Plinius Secundus, Naturalis historia, izd. L. Ian – C. Mayhoff, Leipzig 1892.-1909. Povijest akvilejskog koncila: Gesta concilii Aquileiensis, u: Gesta episcoporum Aquileiae adversum haereticos Arrianos, izd. M. Zelzer, [CSEL 82.3], Beč 1982., 316-368. Povijest franačkih kraljeva: Francorum regum historia, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 2], Hannover 1829., 324-325. Požunski godišnjaci: Annales Posonienses, izd. E. Madzsar, [SSRH 1], Budimpešta 1937., 125-127. Prisk: Priscus rhetor Panites, Fragmenta, u: The Fragmentary classicising historians of the later Roman Empire: Eunapius, Olympiodorus, Priscus and Malchus II, tekst i prijevod na engleski R. C. Blockley, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 6], Liverpool 1983., 221-400. Prokopije, BG: Procopius Caesariensis, Bellum Gothicum, u: Procopius Caesariensis, Opera omnia II (De bellis libri V-VIII: Bellum Gothicum), izd. J. Haury, Leipzig 1963.; Prokop, Gotenkriege, izd. i prev. O. Veh, München 21978. Prokopije, BV: Procopius Caesariensis, Bellum Vandalicum, u: Opera omnia I (De bellis libri I-IV: Bellum Persicum, Bellum Vandalicum), izd. J. Haury, Leipzig 1962.; Prokop, Vandalenkriege, izd. i prev. O. Veh, München 1971. Prokopije, Tajna povijest: Procopius Caesariensis, Historia arcana, u: Procopius Caesariensis, Opera omnia III (Historia quae dicitur arcana [= Anecdota]), izd. J. Haury, Leipzig 1963.; Prokop, Anekdota, izd. i prev. O. Veh, München 21970. Prokopije, O građevinama: Procopius Caesariensis, De aedificiis, u: Procopius Caesariensis, Opera omnia IV (De aedificiis libri I-VI), izd. J. Haury – G. Wirth, Leipzig 1964. Prosper Tiron: Prosper Tiro, Epitoma Chronicon edita primum a. 433, continuata ad a. 455, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 9, Chronica minora 1], Berlin 1892., 341-499. Pseudo-Maurikije, Strategikon: Pseudo-Mauricius, Strategikon (sub nomine Mauricii Imperatoris vel Urbicii), izd. H. Mihaescu, [Scriptores Byzantini 6], Bukurešt 1970.; Mauricii 373


5. 4. 2011. 14:46:27


Strategicon, izd. G. T. Dennis, prijevod na njemački E. Gamillscheg, [CFHB 17, Series Vindobonensis], Beč 1981. Reginonova kronika: Reginonis Chronicon, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 537-612. Rupertovi godišnjaci: Annales sancti Rudberti Salisburgensis, izd. W. Wattenbach, [MGH SS 9], Hannover 1851., 758-810. Saski ljetopisac: Annalista Saxo, izd. G. Waitz, [MGH SS 6], Hannover 1844., 542-777. Saski pjesnik: Poetae Saxonis Annales de gestis Caroli magni imperatoris, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 1], Hannover 1826., 227-279. SHA: Scriptores Historiae Augustae II, izd. E. Hohl – C. Samberger – W. Seyfarth, Leipzig 1965. Sidonije Apolinar, Hvalospjev izrečen augustu Avitu: G. Sollius Apollinaris Sidonius, Panegyricus dictus Avito Augusto, u: Gai Sollii Apollinaris Sidonii Epistulae et carmina, prir. C. Lütjohann, [MGH AA 8], Berlin 1887., 173-264. Sidonije Apolinar, Hvalospjev izrečen augustu Majorijanu: G. Sollius Apollinaris Sidonius, Panegyricus dictus domino Imperatori Caesari Iulio Valerio Maioriano Augusto, u: Gai Sollii Apollinaris Sidonii Epistulae et carmina, prir. C. Lütjohann, [MGH AA 8], Berlin 1887., 173-264. Sirmondova konstitucija: Constitutio Sirmondiana, u: Theodosiani libri XVI cum constitutionibus Sirmondiani, izd. Th. Mommsen – P. Krüger, Dublin – Zürich 41971. Skiličin nastavljač: Scylitzes Continuatus, u: Ἡ συνέχεια τῆϚ χρονογραφίαϚ τοῦ Ἰωοάννου Σκυλίτση, izd. E. T. Tsolakes [ Ἑταιρεία Μακεδονικῶν Σπυδῶν. Ἵδρυμα Μελετῶν Χερσονήσου τοῦ Αἵμου 105], Solun 1968., 103-186. Sozomen: Sozomenos, Historia ecclesiastica, izd. J. Bidez – G. C. Hansen, [GCS 50], Berlin 1960. Statije, Svaštice: Publius Papinius Statius, Silvae, izd. A. Marastoni, Stuttgart 1970. Strabon: Strabo, Geographica I-III, izd. A. Meineke, Leipzig 1877. (pretisak Graz 1969.); Strabon, Géographie I (Livres 1 et 2), tekst i prijevod G. Aujac, II (Livres 3 et 4), tekst i prijevod F. Lasserre, III (Livres 5 et 6), tekst i prijevod F. Lasserre, IV (Livre 7), tekst i prijevod R. Baladié, V (Livre 8), tekst i prijevod R. Baladié, VI (Livre 9), tekst i prijevod R. Baladié, VII (Livre 10), tekst i prijevod F. Lasserre, VIII (Livre 11), tekst i prijevod F. Lasserre, IX (Livre 12), tekst i prijevod F. Lasserre, [Collection Budé], Pariz 1966.1996. Šimun Kéza, Povijest Ugra: Simonis de Kéza Gesta Hungarorum / Simon of Kéza, The Deeds of the Hungarians, priredili i preveli L. Veszprémy – F. Schaer, uvodna studija J. Szűcs, [Central European Medieval Texts], Budimpešta 1999. Tacit, Germanija: Cornelius Tacitus, Germania (De origine et situ Germanorum), izd. A. Önnerfors, Stuttgart 1983. Temistije, Govor: Themistii orationes quae supersunt I, izd. H. Schenkl – G. Downey, Leipzig 1965. Teodor Lektor: Theodorus Lector, Historia Tripartita, u: Excerpta ex Historia ecclesiastica Theodori Lectoris ab Nicephoro Callisto collecta, izd. J.-P. Migne, [PG 86.1], Pariz 1860., 165-228. Teodozijev zakonik: Codex Theodosianus I-II, izd. Th. Mommsen – P. M. Meyer, Berlin 1904.-1905. 374


5. 4. 2011. 14:46:27

Bibliografija

Teofan: Theophanes, Chronographia I, izd. C. de Boor, Leipzig 1883. (pretisak Hildesheim 1963.); The Chronicle of Theophanes Confessor. Byzantine and Near eastern History AD 284-813, prijevod, uvod i komentar C. Mango – R. Scott uz suradnju G. Greatrexa, Oxford 1997. Teofan Bizantinac: Theophanes Byzantios, Fragmenta, izd. C. Müller – Th. Müller, u: FHG 4, Pariz 1868., 270-271. Teofanov nastavljač: Theophanes Continuatus, u: Theophanes Continuatus, Ioannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachus, izd. I. Bekker, [CSHB 33], Berlin 1838., 1-481. Teofilakt Simokata: Theophylacti Simocattae historiae, izd. C. de Boor, corr. P. Wirth, Stuttgart 1972.; The History of Theophylact Simocatty, prijevod s uvodom i bilješkama M. Whitby – M. Whitby, Oxford 1986. (pretisak 1988.); Theophylaktos Simokates, Geschichte, prijevod i tumačenje P. Schreiner, [Bibliothek der griechischen Literatur 20], Stuttgart 1985. Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika: Thomae archiadiaconi Spalatensis Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum / Archdeacon Thomas of Split, History of the bishops of Salona and Split, latinski tekst O. Perić, uredili, preveli i popratili bilješkama D. Karbić – M. Matijević-Sokol – J. R. Sweeney, [Central European Medieval Texts 4], Budimpešta – New York 2006. Ulomci registra pape Ivana VIII.: Fragmenta registri Iohannis VIII. papae, u: Epistolae Karolini aevi V, izd. E. Caspar, [MGH EP 7], Berlin 1928., 273-312 Uskrsna kronika: Chronicon Paschale, prir. L. Dindorf, [CSHB 16-17], Bonn 1832.; Chronicon paschale 284-628 AD, prijevod s bilješkama i uvodom M. Whitby – M. Whitby, [TTH 7], Liverpool 1989. Valezijev anonim: Anonymus Valesianus = Excerpta Valesiana I-II, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 9, Chronica minora 1], Berlin 1892., 259-262, 306-328; Excerpta Valesiana, izd. J. Moreau – V. Velkov, Leipzig 1968.; I. König, Aus der Zeit Theoderichs des Grossen. Einleitung, Text, Übersetzung und Kommentar einer anonymen Quelle, [Texte zur Forschung 69], Darmstadt 1997. Veronski popis: Laterculus Veronensis, u: Notitia dignitatum: accedunt Notitia urbis Constantinopolitanae et Laterculi provinciarum, izd. O. Seeck, Berlin 1876., 247-253 (pretisak Frankfurt 1962.). Viktor Tununski: Victor Tonnennensis, Chronica, izd. Th. Mommsen, [MGH AA 11, Chronica minora 2], Berlin 1894., 184-206. Vilim Tirski: Willelmus Tyrensis, Historia rerum in partibus transmarinis gestarum, u: Guillaume de Tyr, Chronique, izd. R. B. C. Huygens, [Corpus Christianorum continuatio mediaevalis 63, 63 A], Tournhout 1986. Zosim: Zosimus, Historia nova, izd. L. Mendelssohn, Leipzig 1887.; Zosime, Histoire nouvelle I-III, tekst i prijevod F. Paschoud, Pariz 1971.-1979.; Zosimos, Neue Geschichte, prijevod i uvod O. Veh, pregledao i protumačio S. Rebenich, [Bibliothek der griechischen Literatur 31], Stuttgart 1990. Život Konstantinov: Vita Constantini = Žitije Konstantina Filosofa, u: Constantinus et Methodius Thessalonicenses, Fontes, izd. F. Grivec – F. Tomšić, [RSI 4], Zagreb 1960., 169-213; Vita Constantini, u: MMFH 2, Brno 1967., 57-115. Život biskupa Wernera Merseburškog: Vita Wernheri episcopi Merseburgensis, izd. R. Wilmans, [MGH SS 12], Hannover 1856., 245-248. Život Ludovikov: Anonymus, Vita Hludovici, izd. G. H. Pertz, [MGH SS 2], Hannover 1829., 604-648; Thegan, Die Taten Kaiser Ludwigs (Gesta Hludowici imperatoris). Astro375


5. 4. 2011. 14:46:28


nomus, Das Leben Kaiser Ludwigs (Vita Hludowici imperatoris), prir. i prev. Ernst Tremp, [MGH SSRG 64], Hannover 1995., 279-555. Život Metodijev: Vita Methodii = Žitije Metodija, u: Constantinus et Methodius Thessalonicenses, Fontes, izd. F. Grivec – F. Tomšić, [RSI 4], Zagreb 1960., 214-238; Vita Methodii, MMFH 2, Brno 1967., 134-163. Znanstvena literatura ALFÖLDI 1924: A. Alföldi, Der Untergang der Römerherrschaft in Pannonien I, Berlin – Leipzig 1924. ALFÖLDI 1926: A. Alföldi, Der Untergang der Römerherrschaft in Pannonien II, Berlin – Leipzig 1926. ALFÖLDI 1934: A. Alföldi, Zur historischen Bestimmung der Awarenfunde, ESA 9 (1934.), 285-307. ALTHEIM 1951: F. Altheim, Attila und die Hunnen, Baden-Baden 1951. ANASTOS 1957: M. V. Anastos, The Transfer of Illyricum, Calabria and Sicily to the Jurisdiction of the Patriarchate of Constantinople in 732-733, u: Silloge bizantina in onore di Silvio Giuseppe Mercati, [Studi Bizantini e Neoellenici 9], Rim 1957., 14-37 (= Anastos 1979, IX) ANASTOS 1979: M. V. Anastos, Studies in Byzantine Intellectual History, London 1979. ANČIĆ 1997: M. Ančić, From Carolingian official to Croatian ruler – the Croats and the Carolingian Empire in the first half of the ninth century, HAM 3 (1997.), 7-13. ANČIĆ 1998a: M. Ančić, Translatio beati Grisogoni martyris kao povijesno vrelo, SHP 25 (1998.), 127-138. ANČIĆ 1998b: M. Ančić, Desetljeće od godine 1091. do 1102. u zrcalu vrela, PP 17 (1998.), 233-259. ANČIĆ 2000a: M. Ančić, U osvit novog doba. Karolinško carstvo i njegov jugoistočni obod, u: Milošević 2000, 70-103 (= Ančić 2001, 8-39). ANČIĆ 2000b: M. Ančić, Vrela, u: Milošević 2000, 252-295 (= Ančić 2001, 40-83). ANČIĆ 2001: M. Ančić, Hrvatska u karolinško doba, [Muzej hrvatskih arheoloških spomenika – Split, Katalozi i monografije 9], Split 2001. ANČIĆ 2002: M. Ančić, Od kralja “poluboga” do prvih ideja o “nacionalnom” kraljevstvu, u: Kolomanov put, [Katalog izložbe], Zagreb 2002., 42-111. ANČIĆ 2008: M. Ančić, Što “svi znaju” i što je “svima jasno”. Historiografija i nacionalizam, Zagreb 2008. ANDRIĆ 2001: S. Andrić, Potonuli svijet. Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, [Bibliotheca Croatica – Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia. Studije. Studije; knj. 5], Slavonski Brod 2001. ANDRIĆ 2001a: S. Andrić, Klaićev udio u rasprama hrvatske i mađarske historiografije, u: Andrić 2001, 37-66. ANDRIĆ 2002: S. Andrić, Južna Panonija u doba velike seobe narodâ, SSlav 2 (2002.), 117-167. ANDRIĆ 2004: S. Andrić, Upravna zasebnost i društvevne osobitosti srednjovjekovne Slavonije, u: Kruhek 2004, 89-94. ANDRIĆ 2005a: S. Andrić, Područje Požeške županije u srednjem vijeku, u: Budak 2005, 225-244. 376


5. 4. 2011. 14:46:28

Bibliografija

ANDRIĆ 2005b: S. Andrić, Tobožnja darovnica cara Justinijana sv. Benediktu i spomen grada Cibala u njoj, CCP XXIX/55 (2005.), 1-6. ANDRIĆ 2005c: S. Andrić, Samostan Svetog Križa u Frankavili (Manđelosu), IČ 52 (2005.), 33-82. ANDRIĆ 2007: S. Andrić, Vinkovci u srednjem vijeku. Područje grada Vinkovaca od kasne antike do kraja turske vlasti, [Bibliotheca Croatica: Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia; knj. 9], Vinkovci – Slavonski Brod 2007. ANDRIĆ 2009: S. Andrić, Bazilijanski i benediktinski samostan sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, RZHP 41 (2009.), 115-185. ANGOLD 1992: M. Angold, The Byzantine Empire 1025-1204. A political history, London – New York 31992. ANTOLJAK 1956: S. Antoljak, Što zapravo u Prokopija znači “Νωρικῶν τε πόλει”, ZRVI 4 (1955.), 45-51. ANTOLJAK 1967a: S. Antoljak, Da li bi se još nešto moglo reći o hrvatskim knezovima Borni i Ljudevitu Posavskom, GZ 19 (1967.), 129-139. ANTOLJAK 1967b: S. Antoljak, Još nešto o “Cruvvatis et Mirmidonibus”, GZ 19 (1967.), 141-151. ARAMBAŠIĆ 2008: J. Arambašić (ur.), Sveti Martin Tourski kot simbol evropske kulture – Saint Martin de Tours, symbole de la culture européenne, Ljubljana 2008. AVENARIUS 1974: A. Avenarius, Die Awaren in Europa, Amsterdam – Bratislava 1974. BALAŽIC – VÁNDOR 1996: J. Balažic – L. Vándor (ur.), Ljudje ob Muri. Zbornik referatov mednarodne znanstvene konference v Lendavi, 10.-12. maj 1995, Murska Sobota – Zalaegerszeg 1996. BALEN – DUKAT 1997: D. Balen – Z. Dukat (ur.), Muzeopis: 1846–1996, [Katalog izložbe održane u povodu obilježavanja 150 godina od osnutka Narodnog muzeja u Zagrebu], Zagreb 1997. BÁLINT 1989: Cs. Bálint, Die Archäologie der Steppe. Steppenvölker zwischen Volga und Donau vom 6. bis zum 10. Jahrhundert, Beč – Köln 1989. BÁLINT 1991: Cs. Bálint, Südungarn im 10. Jahrhundert, [Studia Archaeologica 11], Budimpešta 1991. BÁLINT 1993: Cs. Bálint, Probleme der archäologischen Forschung zur awarischen Landnahme, u: Müller-Wille – Schneider 1993, 195-273. BARADA 1929: M. Barada, Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća, VAHD 50 (1928.– 1929.), 157-199. BARADA 1952: M. Barada, Hrvatska dijaspora i Avari, SHP 2 (1952.), 7-17. BARFORD 2001: P. M. Barford, The Early Slavs. Culture and Society in Early Medieval Eastern Europe, London 2001. BARIŠIĆ 1955a: F. Barišić, Prisk, u: VIINJ I, 7-16. BARIŠIĆ 1955b: F. Barišić, Vizantiski Singidunum, ZRVI 4 (1955.), 1-14. BARIŠIĆ 1955c: F. Barišić, Miracula s. Demetrii II, u: VIINJ I, 185-216. BARIŠIĆ 1955d: F. Barišić, Prokopije, u: VIINJ I, 17-72. BARIŠIĆ – MARKOVIĆ 1955: F. Barišić – M. MArković, Teofilakt Simokata, u: VIINJ I, 103-126. BARKÓCZI 1964: L. Barkóczi, The Population of Pannonia from Marcus Aurelius to Diocletian, AArchH 16 (1964.), 257-356. 377


5. 4. 2011. 14:46:28


BARKÓCZI 1980: L. Barkóczi, History of Pannonia, u: Lengyel – Radan 1980, 85-124. BARKÓCZI – SALAMON 1971: L. Barkóczi – Á. Salamon, Remarks on the 6th century history of “Pannonia”, AArchH 23 (1971.), 139-153. BARNEA 1998: A. Barnea, Une province chrétienne sous Justinien: la Scythie Mineure, u: Cambi – Marin 1998, 807-822. BARTCZAK 1998: A. Bartczak, The Early Abbasid dinars of the Petrovci hoard, VAMZ 30-31 (1997.–1998.), 259-271. BARTON 1975: P. F. Barton, 1800 Jahre Christentum in Österreich und Südostmitteleuropa. Eine Einführung in seine Geschichte I: Die Frühzeit des Christentums in Österreich und Südostmitteleuropa bis 788, [Studien und Texte zur Kirchengeschichte und Geschichte, Erste Reihe], Beč – Köln – Graz 1975. BASLER 1972: Đ. Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, [Biblioteka kulturno nasljeđe], Sarajevo 1972. BASLER 1977: Đ. Basler, Naselje uz metalurški pogon u dolini rijeke Japre, u: Vikić-Belančić 1977, 137-146. BASLER 1984: Đ. Basler, Kasnoantičko doba, u: Benac – Basler – Čović – Pašalić – Miletić – Anđelić 1984, 309-365. BASLER 1986: Đ. Basler, Kršćanska arheologija, Mostar 1986. BASLER 1993: Đ. Basler, Spätantike und frühchristliche Architektur in Bosnien und der Herzegowina, [Schriften der Balkan-Kommission, Antiquarische Abteilung/Österreichische Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse 19], Wien 1993. BATOROVIĆ 1987: M. Batorović, Kroz prošlost i sadašnjost Iloka, CCP XI/19 (1987.), 165-173. BATOROVIĆ 1994: M. Batorović, Povijesni pregled, u: Horvat 1994b, 11-30. BATOVIĆ 1981: Š. Batović (ur.), Nakit na tlu sjeverne Dalmacije od prapovijesti do danas, [Katalog izložbe], Zadar 1981. BAUS 1995: K. Baus, Nutarnji crkveni život između Niceje i Kalcedona, u: Jedin 1995, 173-402. BAVANT 1984: B. Bavant, La ville dans le nord de l’Illyricum (Pannonie, mésie I, Dacie et Dardanie), u: Villes et peuplement dans l’Illyricum protobyzantin. Actes du colloque organisé par l’École française de Rome (Rome, 12-14 mai 1982), [Collection de l’École française de Rome 77], Rim 1984., 245-288. BAYNES 1912: N. H. Baynes, The Date of the Avar Surprise, BZ 21 (1912.), 110-128. BECK 1971: H. G. Beck, Bizantska Crkva u vrijeme focijevskog raskola, u: Jedin 1971, 194-213. BEDENKO 1975: V. Bedenko, Križevci – razvoj grada [poseban otisak iz Glasnika Arhitektonskog fakulteta 3], Zagreb 1975. BEGOVIĆ 1985: B. Begović, Tri stoljeća Pitomače, Pitomača 1985. BEGOVIĆ 1986: B. Begović, Prilog poznavanju starih putova i naselja u Podravini. Antička magistralna cesta Poetovio – Mursa i antičke postaje na njemu u području đurđevačke podravine, PdZ 12 (1986.), 142-151. BEKIĆ 2003: L. Bekić, Novi nalaz ranosrednjovjekovnog koplja s krilcima, VAMZ 36 (2003.), 165-179. BEKIĆ 2006: L. Bekić, Zaštitna arheologija u okolici Varaždina. Arheološka istraživanja na autocesti Zagreb – Goričan i njezinim prilaznim cestama, [s prilozima Darka Komše i Zorka Markovića], Zagreb 2006. 378


5. 4. 2011. 14:46:28

Bibliografija

BEKIĆ 2006: L. Bekić, Usporedba keramike 8. stoljeća s Blizne i Šarnjaka kod Varaždina, u: Guštin 2008, 107-112. BELOŠEVIĆ 1980: J. Belošević, Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljeća, Zagreb 1980. BELOŠEVIĆ 2000: J. Belošević, Razvoj i osnovne značajke starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. stoljeća na povijesnim prostorima Hrvata, RRPZZd 39/26 (2000.), 71-97. BELOŠEVIĆ 2007: J. Belošević, Starohrvatsko groblje na Ždrijacu u Ninu, Zadar 2007. BENAC 1969: A. Benac (ur.), Simpozijum “Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slovena, Mostar 1968, [Posebna izdanja XII. Centar za balkanološka ispitivanja; knj. 4], Sarajevo 1969. Benac – Basler – Čović – Pašalić – Miletić – Anđelić 1984: A. Benac – Đ. Basler – B. Čović – E. Pašalić – N. Miletić – P. Anđelić, Kulturna historija Bosne i Hercegovine. Od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo 21984. BEREND 2007: N. Berend (ur.), Christianization and the Rise of Christian Monarchy. Scandinavia, Central Europe and Rus, Cambridge 2007. Berend – Laszlovsky – Zsolt Szakács 2007: N. Berend – J. Laszlovsky – B. Zsolt Szakács, The kingdom of Hungary, u: Berend 2007, 319-368 BERG 1989: H. Berg, Bischöfe und Bischofssitze im Ostalpen- und Donauraum vom 4. bis 8. Jahrhundert, u: Wolfram – Schwarcz 1989, 61-108. BERKHOFER 1997: R. F. Berkhofer, Beyond the Great Story. History as Text and Discourse, Cambridge – London 1997. BERTOŠA 2003: M. Bertoša, Istra od 6. do 10. stoljeća, u: Šanjek 2003, 115-134. BEŠEVLIEV 1981: V. Beševliev, Die protobulgarische Periode der bulgarischen Geschichte, Amsterdam 1981. BEUMANN – SCHRÖDER 1985: H. Beumann – W. Schröder (ur.), Frühmittelalterlichen Ethnogenese im Alpenraum, [Nationes. Historiche und philologische Untersuchungen zur Entstehung der europäischen Nationen im Mittelalter; sv. 5], Sigmaringen 1985. Bialeková – Zábojník 1996: D. Bialeková – J. Zábojník (ur.), Ethnische und kulturelle Verhältnisse an der mittleren Donau vom 6. bis zum 11. Jahrhundert, [Symposium Nitra 6. bis 10. November 1994], Bratislava 1996. BIERBRAUER 1993: V. Bierbrauer, Die Landnahme der Langobarden in Italien aus archäologischer Sicht, u: Müller-Wille – Schneider 1993, 103-172. Bierbrauer 1994: V. Bierbrauer, Archölogie und Geschichte der Goten vom 1.-7. Jahrhundert. Versuch einer Bilanz, FMS 28 (1994.), 51-171. Bierbrauer – Hessen – Arslan 1994: V. Bierbrauer – O. von Hessen – E. A. Arslan (ur.), I Goti, [Katalog izložbe], Milano 1994. BIRNBAUM 1993a: H. Birnbaum, The Location of the Moravian State – Revisited, BS 54 (1993.), 336-338. BIRNBAUM 1993b: H. Birnbaum, Where was the Center of the Moravian State?, u: Maguire – Timberlake 1993, 11-24. BIRNBAUM 1996: H. Birnbaum, Was medieval Moravia in the Hungarian Plain?, BRB 5.4 (1996.), 189-192. BIRÓ-SEY 1982: K. Biró-Sey, Münzverkehr in Pannonien, u: Hackens – Weiller 1982, 503-509. 379


5. 4. 2011. 14:46:28


BIŠKUPIĆ – KUSIN ŠULC 2009: B. Biškupić – V. Kusin – B. Šulc (ur.), Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, Prvi svezak, [Katalog izložbe], Zagreb 2009. BLAŽEKOVIĆ 1985: S. Blažeković, Bjelovar, Bjelovar 1985. BLOCKLEY 1983: R. C. Blockley, Bilješke uz Priscus rhetor Panites, Fragmenta, u: The Fragmentary classicising historians of the later Roman Empire: Eunapius, Olympiodorus, Priscus and Malchus II, izd. R. C. Blockley, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 6], Liverpool 1983., 379-400. BLOCKLEY 1985: R. C. Blockley, Bilješke uz The History of Menander the Guardsman. Introductory Essay, Text, Translation and Historiographical Notes, izd. R. C. Blockley, [ARCA. Classical and Medieval Texts, Papers and Monographs 7], Liverpool 1985., 251-287. BOBA 1967: I. Boba, The Episcopacy of St. Methodius, SR 26/1 (1967.), 86-93. BOBA 1971: I. Boba, Moravia’s History Reconsidered. A Reintepretation of Medieval Sources, Den Haag 1971. (=Novi pogled na povijest Moravie: preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu, Split 1986.) BOBA 1989: I. Boba, Braslavespurch: Bratislava or Braslav’s Burg, UJb 17 (1989.), 9-23. BOBA 1990: I. Boba, Saint Methodius and the archiepiscopal see of Sirmium in Slavonia, u: Šimundža 1990, 307-318. BOBA 1991a: I. Boba, In Defence of Emperor Constantine Porphyrogenitus. A Review Article, UJb 19 (1991.), 175-197. BOBA 1991b: I. Boba, Djelovanje slavenskih apostola sv. Konstantina i Metoda i početak bosanske biskupije, u: Puljić – Topić 1991, 125-142. BOBOVEC 1998: A. Bobovec, Rimsko arheološko nalazište Ciglenice u Osekovu, ObHAD 30/1 (1998.), 60-62. BOBOVEC 1999: A. Bobovec, Rezultati iskapanja na rimskom arheološkom lokalitetu Ciglenice u Osekovu godine 1998., ObHAD 31/1 (1999.), 62-67. BOBOVEC 2001: A. Bobovec, Moslavina u svjetlu najnovijih nalaza iz rimskog doba, HA 7 (2001.), 167-172. BOBOVEC 2002: A. Bobovec, Tragom arheoloških nalazišta Moslavine. Najstarija svjedočanstva o postojanju života i ljudske djelatnosti na području Moslavine, u: Pasarić 2002, 63-85. BOBOVEC 2005a: A. Bobovec, Rimsko arheološko nalazište Kutinska lipa u Kutini, ObHAD 37/1 (2005.), 98-103. BOBOVEC 2005b: A. Bobovec, Roman complex Ciglenice in Osekovo, u: Sanader – Šeg vić – Mirnik 2005, 111-117. BOBOVEC 2006a: A. Bobovec, Osekovo, Ciglenice. Dosadašnji rezultati arheoloških istraživanja u drugom istražnom bloku, ObHAD 38/1 (2006.), 88-91. BOBOVEC 2006b: A. Bobovec, Osekovo – Ciglenice, u: Durman 2006, 194-195. BOGYAY 1984: Th. von Bogyay, Die Salzburger Mission in Pannonien aus der Sicht der Archäologie und der Namenkunde, u: Salzburg und die Slawenmission. Zum 1100. Todestag des h. Methodius. Beiträge des internationalen Symposions vom 20. bis 22. September 1985 in Salzburg, [MGSL 126], Salzburg 1986., 273-290. BOGYAY 1985: Th. von Bogyay, LexMA 3, München – Zürich 1985., 1889, s. v. Emmerich 1. BOJANOVSKI 1974: I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, DANUBiH 47/2 (1974.), 7-277. 380


5. 4. 2011. 14:46:28

Bibliografija

BOJANOVSKI 1977: I. Bojanovski, Bosanska Posavina u antici u svijetlu novih istraživanja, u: Vikić-Belančić 1977, 147-154. BOJANOVSKI 1981: I. Bojanovski, Crkvina u Suvaji kod Bosanske Dubice – carski veleposjed, AP 23 (1981.), 79-84. BOJANOVSKI 1984: I. Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (s posebnim obzirom na područje Bosne i Hercegovine IV: Rimska cesta Siscia – Sirmium (Tab. Peut.) i njena topografija (arheološko-topografska studija), GCBI XXII/20 (1984.), 145-265. BOJANOVSKI 1988: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, [Djela Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine; knj. LXVI. Centar za balkanološka ispitivanja; knj. 6], Sarajevo 1988. BOJANOVSKI 1993: I. Bojanovski, Neki problemi prometne infrastrukture Brodskog Posavlja i Slavonije u antici, u: Čečuk 1993, 59-70. BOJČIĆ 1984: Z. Bojčić, Pregled istraživanja i rasprostranjenosti ranosrednjovjekovnih arheoloških nalaza u istočnoj Slavoniji i Baranji, u: Majnarić-Pandžić 1984, 211-222. BOJČIĆ 1994: Z. Bojčić, Seoba naroda, u: Mažuran 1994, 38-44. BOJČIĆ 2007: Z. Bojčić i drugi, Izgradnja i otvorenje Arheološkog muzeja u Osijeku (prigodna publikacija), Osijek 2007. BOLJUNČIĆ 1997a: J. Boljunčić, Antropološka analiza ranosrednjovjekovnog groblja Josipovo, u: Tomičić 1997c, 27-35. BOLJUNČIĆ 1997b: J. Boljunčić, Antropološka analiza ranosrednjovjekovnog groblja Zvonimirovo, u: Tomičić 1997c, 53-61. BÓNA 1956: I. Bóna, Die Langobarden in Ungarn. Die Gräberfelder von Várpalota und Bezenye, AArchH 7 (1956.), 183-244. BÓNA 1964: I. Bóna, Die pannonischen Grundlagen der langobardischen Kultur im Licht der neuesten Forschungen, u: Tagliaferri 1964, 71-97. BÓNA 1968: I. Bóna, Abriß der Siedlungsgeschichte Ungarns und die Awarensiedlung von Dunáujváros, ArchR 20 (1968.), 605-618. BÓNA 1971b: I. Bóna, Langobarden in Ungarn (Aus dem Ergebnissen von 12 Forschungsjahren), AV 21-22 (1970-1971), 45-74. BÓNA 1971a: I. Bóna, Ein Vierteljahrhundert Völkerwanderungszeitforschungen in Ungarn (1945-1969), AArchH 23 (1971.), 265-336. BÓNA 1976: I. Bóna, Der Anbruch des Mittelalters. Gepiden und Langobarden im Karpatenbecken, Budimpešta 1976. BÓNA 1979a: I. Bóna, Gepiden in Siebenburgen – Gepiden an der Theiß (Probleme der Forschungsmethode und Fundinterpretation), AArchH 31 (1979.), 9-50. BÓNA 1979b: I. Bóna, Die langobardische Besetzung Südpannoniens und die archäologischen Probleme der langobardisch-slawischen Beziehungen, ZFO 28 (1979.), 393-404. BÓNA 1981: I. Bóna, Das erste Auftreten der Bulgaren im Karpatenbecken. Probleme, Angabe und Möglichkeiten, u: Káldy-Nagy 1981, 79-112. BÓNA 1982: I. Bóna, Die Hunnen in Norikum und Pannonien. Ihre Geschichte im Rah men der Völkerwanderung, u: Straub 1982, 179-200. BÓNA 1985a: I. Bóna, Ein asiatisches Reitervolk an der mittleren Donau, u: Meier-Arendt 1985, 5-20. BÓNA 1985b: I. Bóna, Die Verwaltung und die Bevölkerung des karolingischen Pannoniens im Speigel der zeitgenössischen Quellen, MAI 14 (1985.), 149-160. 381


5. 4. 2011. 14:46:29


BÓNA 1987a: I. Bóna, Ungarns Völker im 5. und 6. Jahrhundert. Eine historisch-archäologische Zusammenschau, u: Menghin – Springer – Wamers 1987, 116-129. BÓNA 1988: I. Bóna, Die Langobarden in Pannonien, u: Busch 1988, 63-73. BÓNA 1990: I. Bóna, I Longobardi in Pannonia, u: Menis 1990, 14-19. BÓNA 1991: I. Bóna, Das Hunnenreich, Stuttgart 1991. BÓNA 1995: I. Bóna, Gli Avari. Un popolo dell’Oriente nell’Europa altomedioevale, u: Menis 1995, 13-47. BORN 1961: K. E. Born (ur.), Historische Forschungen und Probleme, [Festschrift Peter Rassow], Wiesbaden 1961. BÖSENDORFER 1910: J. Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske baranjske, vukovske i srijemske te kraljevskog i slobodnog grada Osijeka u srednjem i novom vijeku, Osijek 1910. (pretisak Vinkovci 1994.). BÖSENDORFER 1952: J. Bösendorfer, Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju, RJAZU 286 (1952.), 143-170. BOSHOF – WOLFF 1994: E. Boshof – H. Wolff, Das Christentum im bairischen Raum. Von den Anfängen bis ins 11. Jahrhundert, Köln – Weimar – Beč 1994. BOŠKOVIĆ 2002: D. Bošković, Naoružanje vojske kralja Kolomana, oružje i oprema ratnika u 11. stoljeću, u: Katalog izložbe Kolomanov put, Zagreb 2002., 150-162. BOWLUS 1995: Ch. R. Bowlus, Franks, Moravians, and Magyars. The Struggle for the Middle Danube, 788-907, Philadelphia 1995. BRANDT 1980: M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1980. BRATHER 2008a: S. Brather, Archäologie der westlichen Slawen. Siedlung, Wirtschaft und Gesellschaft im früh- und hochmittelalterlichen Ostmitteleuropa, [Ergänzungsbände zum Reallexikon der Germanischen Altertumskunde 61], Berlin – New York 2008. BRATHER 2008b: S. Brather (ur.), Zwischen Spätantike und Frühmittelalter. Archäologie des 4. bis 7. Jahrhunderts im Westen, [Ergänzungsbände zum Reallexikon der Germanischen Altertumskunde 57], Berlin – New York 2008. BRATOŽ 1983: R. Bratož, Cerkvenopolitični in kulturnozgodovinski odnosi med Sirmijem in Akvilejom, ZČ 37 (1983.) 259-272. BRATOŽ 1985: R. Bratož, Das Christentum in Slowenien in der Spätantike. Ein geschichtlicher Abriß, u: Graßl 1985, 32-54. BRATOŽ 1986: R. Bratož, Razvoj organizacije zgodnjekrščanske cerkve na ozemlju Jugoslavije od 3. do 6. stoletja. Kratek oris, ZČ 40 (1986.), 363-395. BRATOŽ 1987: R. Bratož, Die Entwicklung der Kirchenorganisation in den WestbalkanProvinzen (4. bis 6. Jahrhundert), u: Gjuzelev – Pillinger 1987, 149-196. BRATOŽ 1990a: R. Bratož, Vpliv oglejske cerkve na vzhodnoalpski in predalpski prostor od 4. do 8. stoletja, [Zbirka Zgodovinskega časopisa 8], Ljubljana 1990. BRATOŽ 1990b: R. Bratož, Die Geschichte des frühen Christentums im Gebiet zwischen Sirmium und Aquileia im Licht der neueren Forschungen, Klio 72 (1990.), 508-550. BRATOŽ 1993: R. Bratož, Aquileia und der Alpen-Adria-Raum (von der Mitte des 6. Jahrhunderts bis 811), u: Hödl – Grabmayer 1993, 151-208. BRATOŽ 1994: R. Bratož, Der Einfluß Aquileias auf den Alpenraum und das Alpenvorland (Von den Anfängen bis um 700), u: Boshof – Wolff 1994, 29-61. 382


5. 4. 2011. 14:46:29

Bibliografija

BRATOŽ 1996a: R. Bratož, Ecclesia in gentibus. Vprašanje preživetja krščanstva iz antične dobe v času slovansko-avarske naselitve na prostoru med Jadranom in Dunavo, u: Rajšp 1996, 205-225. BRATOŽ 1996b: R. Bratož, Christianisierung des Nordadria- und Westbalkanraumes im 4. Jahrhundert, u: Bratož 1996c, 299-366. BRATOŽ 1996c: R. Bratož (ur.), Westillyricum und Nordostitalien in der spätromischen Zeit – Zahodni Ilirik in severovzhodna Italija v poznorimski dobi, [Situla 34], Ljubljana 1996. BRATOŽ 1998a: R. Bratož, Die römische Synode 680 und die Frage der Kirchenorganisation “in gentibus” im 7. Jahrhundert, u: Cambi – Marin 1998, 587-602. BRATOŽ 1998b: R. Bratož, La cristianizzazione degli Slavi negli atti del convegno “ad ripas Danubii” e del concilio di Cividale, u: Piussi 1998, 145-190. BRATOŽ 1999: R. Bratož, Začetki oglejskega misijona med Slovani in Avari. Sestanek škofov “ad ripas Danubii” in sinoda v Čedadu 796, u: Rajšp – Bruckmüller 1999, 79111. BRATOŽ 2000a: R. Bratož, La chiesa aquileiese e i barbari (V-VII sec.), u: Tavano – Bergamini – Cavazza 2000, 101-149. BRATOŽ 2000b: R. Bratož (ur.), Slovenija in sosednje dežele med antiko in karolinško dobo. Začetki slovenske etnogeneze / Slowenien und die Nachbarländer zwischen Antike und karolingischer Epoche. Anfänge der slowenischen Ethnogenese I, [Situla 39], Ljubljana 2000. BRATOŽ 2002: R. Bratož, Die Beziehungen zwischen den ethnischen und konfessionellen Gruppen (Katolike, Arianer, Heiden) im Ostalpen- und Mitteldonauraum im Lichte der schriftlischen Quellen, u: Tejral 2002, 73-98. BRATOŽ 2003a: R. Bratož, Aquileia tra Teodosio e i Longobardi (379-568), u: Cuscito 2003, 477-527. BRATOŽ 2003b: R. Bratož, Dioklecijanovo preganjanje kristjanov v provincah srednjega Podonavja in zahodnega Balkana, u: Krajnc 2003, 29-98. BRATOŽ 2006: R. Bratož, Martin Tourski in njegovi stiki s Panonijo, ZČ 60 (2006.), 259-281. BRATOŽ 2007: R. Bratož, Izseljevanje prebivalstva iz Zahodnega Ilirika v 5. in 6. stoletju. Vojni ujetniki in begunci v pozni antiki, u: Šenk 2007, 247-284. BRAUNFELS 1967: W. Braunfels (ur.), Karl der Grosse. Lebenswerk und Nachleben I, Düsseldorf 31967. BRENNECKE 1984: H. Ch. Brennecke, Hilarius von Poitiers und die Bischofsopposition gegen Konstantius II. Untersuchungen zur dritten Phase des arianischen Streites (337-361), Berlin – New York 1984. BRIZZI 1981: G. Brizzi, Le antichità pannoniche di Luigi Ferdinando Marsigli: Nuovi elementi per la topographia di Siscia, AMR 31-32 (1980.–1981.), 33-52. BRUKNER 1961: O. Brukner, Iskopavanja u Sirmiumu 1957–1960 godine, u: Grbić 1961, 77-81. BRUKNER 1977: O. Brukner, Rimsko naselje kod Beočina, u: Vikić-Belančić 1977, 123136. BRUKNER – DAUTOVA-RUŠEVLJAN – MILOŠEVIĆ 1987: O. Brukner – V. Dautova-Ruševljan – P. Milošević, Počeci romanizacije u jugoistočnom delu provincije Panonije, Novi Sad 1987. 383


5. 4. 2011. 14:46:29


BRUNNER – MERTA 1994: K. Brunner – B. Merta (ur.), Ethnogenese und Überlieferung. Angewandte Methoden der Frühmittelalterforschung, [Veröffentlichungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung; sv. 31], Beč – München 1994. BRUNŠMID 1893: J. Brunšmid, Eine griechische Ziegeleinschrift aus Sirmium, Eranos Vindobonensis I, Beč 1893, 331-333. BRUNŠMID 1895: J. Brunšmid, Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije, VHAD n. s. 1 (1895.), 148-183. BRUNŠMID 1898: J. Brunšmid, Rimska cesta iz Dubice u Sisak, VHAD n. s. 6 (1898.), 195-199. BRUNŠMID 1900: J. Brunšmid, Colonia Aelia Mursa, VHAD n. s. 4 (1899.-1900.), 2142. BRUNŠMID 1901: J. Brunšmid, Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije IV, VHAD n. s. 5 (1901.), 87-168. BRUNŠMID 1902: J. Brunšmid, Colonia Aurelia Cibalae. Vinkovci u staro doba, VHAD n. s. 6 (1902.), 117-166 (= Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata), [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 4], Vinkovci 1979., 55-104). BRUNŠMID 1904: Josip Brunšmid, Hrvatske sredovječne starine I-V, VHAD n. s. 7 (1903.-1904.), 30-97. BRUNŠMID 1905: J. Brunšmid, Starine ranijega srednjega vijeka iz Hrvatske i Slavonije I, VHAD n. s. 8 (1905.), 208-220. BRUNŠMID 1912a: J. Brunšmid, Nahodjaj rimskih bakrenih novaca IV. stoljeća posl. Kr. u Lupoglavu (kotar Dugoselo), VHAD n. s. 12 (1912.), 284-286. BRUNŠMID 1912b: J. Brunšmid, Nahodjaj rimskih bakrenih novaca IV. stoljeća posl. Kr. u Vinkovcima, VHAD n.s. 12 (1912.), 272-284. BRUNŠMID 1912c: J.Brunšmid, Kameni spomenici hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu (nastavak), VHAD n. s. 12 (1912.), 129-197. BRUNŠMID 1924a: J. Brunšmid, Novci gepidskoga kralja Kunimunda, u: Bulićev zbornik, Zagreb – Split 1924, 671-673. BRUNŠMID 1924b: Die Münzen des Gepidenkönigs Kunimund, NZ N.F. 17 (1924.), 1-5. BUDAK 1990: N. Budak, Pogovor, u: Šišić 1990, 741-749. BUDAK 1992: N. Budak, Križevci u srednjem vijeku, HZ 45 (1992.), 169-178. BUDAK 1993: N. Budak, Frühes Christentum in Kroatien, u: Hödl – Grabmayer 1993, 223-234. BUDAK 1994a: N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Urbanizacija Varaždinske županije do kraja 16. stoljeća), [Biblioteka “Historia Croatica”; knj. 1], Zagreb – Koprivnica 1994. BUDAK 1994b: N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994. BUDAK 2000: N. Budak, Slavic ethnogenesies in modern Northern Croatia, u: Bratož 2000b, 395-402. BUDAK 2001: N. Budak, Karlo Veliki: Karolinzi i Hrvati, [Scintillae Stephano Gunjaca dicatae 5], Split 2001. BUDAK 2003a: N. Budak, Hrvati u ranom srednjem vijeku, u: Šanjek 2003, 49-79. BUDAK 2003b: N. Budak, Polaganje temelja Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, u: Šanjek 2003, 84-113. 384


5. 4. 2011. 14:46:29

Bibliografija

BUDAK 2005: N. Budak (ur.), Raukarov zbornik. Zbornik u čast Tomislava Raukara, Zagreb 2005. BUDAK 2009: N. Budak, Kako se doista s jugonostalgičarskih pozicija može negirati hrvatska povijest ili o knjizi Johna V. A. Finea Ml., When Ethnicity did not Matter in the Balkans. A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods, Ann Arbor: The University of Michigan Press 2006, 652 str., RZHP 41 (2009.), 487-495 BUDAK – RAUKAR 2006: N. Budak – T. Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Zagreb 2006. BUGAR 2008: A. Bugar, Naselje ranog srednjeg vijeka, u: Guštin 2008, 179-196 BULAT 1964: M. Bulat, Rekognosciranje Limesa između Batine Skele i Iloka, AP 6 (1964.), 63-64. BULAT 1968: M. Bulat, Neki nalazi ranog srednjeg vijeka iz Osijeka, SHP 10 (1968.), 1121. BULAT 1969: M. Bulat, Topografska istraživanja limesa u Slavoniji i Baranji, OsZ 12 (1969.), 39-52. BULAT 1972: M. Bulat, Novi antički i srednjovjekovni nalazi u Muzeju Slavonije, GSM 20 (1972.), 6-8. BULAT 1977: M. Bulat, Stanje istraženosti antičkih naselja u Slavoniji, u: Vikić-Belančić 1977, 63-87. BULAT 1978: M. Bulat, Terenska istraživanja arheološkog odjela Muzeja Slavonije u toku 1978. godine, AP 20 (1978.), 174-179. BULAT 1983: M. Bulat, Dio rimske ceste Poetovio – Mursa u Podravini (po rukopisu ing. R. Franjetića “Kako je mogao izgledati rimski limes duž Save?”), PdZ 9 (1983.), 263270. BULAT 1989: M. Bulat, Mursa. Osijek u rimsko doba, Osijek 1989. BULAT 1993: M. Bulat, Antička naselja u Slavoniji, u: Čečuk 1993, 173-180. BULAT 1994: M. Bulat, Rimska Mursa, u: Mažuran 1994, 27-37. BULIĆ 1984: F. Bulić, Izabrani spisi, Split 1984. BULIĆ 1984a: F. Bulić, O godini razorenja Solina, u: Bulić 1984, 291-331. BULIĆ 2004: F. Bulić, Sv. Kvirin, biskup i mučenik grada Sisciae (Siska), u: Mijač Božek 2004, 17-20 (= BSm 12/1, 1924., 118-123, Demo 1994b, 13-15). BUNTAK 1996: F. Buntak, Povijest Zagreba, priredio M. Švab, Zagreb 1996. Bunjac – Bunjac – Jahn – Matotek – Puzak – Šestak 2003: B. Bunjac – B. Bunjac – J. Jahn – V. Matotek – I. Puzak – M. Šestak, Pregled povijesti Međimurja, Čakovec 2003. BURGER 1966: A. Sz. Burger, The Late Roman Cemetary at Ságvár, AArchH 18 (1966.), 99-234. BURKOWSKY 1999: Z. Burkowsky, Sisak u prapovijesti, antici i starohrvatskom dobu, [Katalog izložbe], Sisak 1999. BURNS 1984: Th. Burns, A History of the Ostrogoths, Bloomington 1984. BURY 1958a: J. B. Bury, History of the Later Roman Empire (from the Death of Theodosius I to the Death of Justinian A.D. 395 to A.D. 565) I, New York 1958. BURY 1958b: J. B. Bury, History of the Later Roman Empire (from the Death of Theodosius I to the Death of Justinian A.D. 395 to A.D. 565) II, New York 1958. 385


5. 4. 2011. 14:46:29


BUSCH 1988: E. Busch (ur.), Die Langobarden. Von der Unterelbe nach Italien, Hamburg 1988. BUŠIĆ 2002: K. Bušić, Prilog poznavanju povijesnog razvoja kršćanstva na vinkovačkom prostoru: kontinuitet društvenoga i urbanoga života oko gotičke crkve Sv. Ilije (Meraja) u Vinkovci, CCP XXVI/50 (2002.), 11-28. BÜTTNER 1956: H. Büttner, Die Ungarn, das Reich und Europa bis zur Lechfeldschlacht des Jahres 955, ZBL 19 (1956.), 433-458. BUZOV 1993: M. Buzov, Segestika i Siscija – topografija i povijesni razvoj, PIAZ 10 (1993.), 47-68. BUZOV 1999: M. Buzov, Sisačka biskupija u svjetlu pisanih i arheoloških izvora (Prilog proučavanju arheološke topografije biskupskoga grada Siska), Tkalčić 3 (1999.), 245271. BUZOV 2004: M. Buzov, Problem povijesnog kontinuiteta i diskontinuiteta u Sisciji, u: Pelc 2004, 463-468. BUZOV 2005: M. Buzov, The Romanization and Urbanization of the Roman Province of Pannonia in Light of the Autochtonous and Immigrant Populations, u: Sanader – Šegvić – Mirnik 2005, 125-143. BYSTRICKÝ 2003: P. Bystrický, Slovanské a bulharské vpędy na Balkęn do roku 559, HČ 51 (2003.), 385-401. CAMBI 1991: N. Cambi, Antička Salona, [Biblioteka znanstvenih djela 45, Studia Salonitana 1], Split 1991. CAMBI – MARIN 1998: N. Cambi – E. Marin (ur.), L’Époque de Justinien et les problèmes de VIe et VIIe siècles. Radovi XIII. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju II, [Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, supl. vol. 87-89], Vatikan – Split 1998. CAMERON 1970: A. Cameron, Claudian. Poetry and Propaganda at the Court of Honorius, Oxford 1970. CAPIZZI 1969: C. Capizzi, L’imperatore Anastasio I (491 – 518). Studio sulla sua vita, la sua opera e la sua personalità, [Orientalia Christiana Analecta 184], Rim 1969. CARILE 1995: A. Carile (ur.), Teoderico e i Goti tra Oriente e Occidente, [Diario dei lavori. Congresso Internazionale, Ravenna, 28 settembre – 2 ottobre 1992], Ravenna 1995. CARTER 1977: F. W. Carter (ur.), An Historical Geography of the Balkans, London – New York – San Francisco 1977. CASTRITIUS 1994: H. Castritius, Barbari – antiqui barbari. K poselitveni zgodovini jugovzhodnega Norika in južne Panonije v pozni antiki (od konca 4. do srede 6. stoletja), ZČ 48 (1994.), 137-147; njemačka inačica Barbari – antiqui barbari. Zur Besiedlungsgeschichte Südostnoricums und Südpannoniens in der Spätantike (Ende des 4. bis Mitte des 6. Jahrhunderts n. Chr.), FMS 29 (1995.), 72-85. CEDILNIK 2004: A. Cedilnik, Ilirik med Konstantinom Velikim in Teodozijem Velikim. Balkansko-podonavski prostor v poročilih Atanazija, Hilarija, Sokrata, Sozomena, Teodereta in Filostorgija, [Thesaurus memoriae, Dissertationes 3], Ljubljana 2004. CERMANOVIĆ-KUZMANOVIĆ 1974: A. Cermanović-Kuzmanović, Jugoslovenske zemlje na Ptolemejevoj karti, u: Škrivanić 1974, 11-30. CHARANIS 1970: P. Charanis, Kouver, the Chronology of his Activities and their Ethnic Effects on the Regions around Thessalonica, BSt 11 (1970.), 229-247. 386


5. 4. 2011. 14:46:29

Bibliografija

CHASTAGNOL 1967: A. Chastagnol, Le consulaire de Campanie Flavius Lupus: un spécialiste du recensement des biens fonciers, d’après une nouvelle inscription de Teano, Epigraphica 29 (1967.), 105-130. CHRISTIE 1992: N. Christie, The survival of Roman settlement along the Middle Danube: Pannonia from the fourth to the tenth century AD, OJA 11 (1992.), 317-339. CHRISTIE 1994: N. Christie, The survival of Roman settlement along the Middle Danube: Pannonia from the fourth to the tenth century A.D., AR 25 (1994.), 303-319. CHRISTIE 1998: N. Christie, The Lombards. The Ancient Longobards, [The Peoples of Europe], Oxford – Malden 1998. CHRISTOU 1991: K. P. Christou, Byzanz und die Langobarden. Von der Ansiedlung in Pannonien bis zur endgültigen Anerkennung (500-680), [Historical Monographs 14], Atena 1991. CHROPOVSKÝ 1988: B. Chropovský, Die Slawen. Historische, politische und kulturelle Entwicklung und Bedeutung, Prag 1988. CHRYSOS 1987: E. Chrysos, Die Nordgrenze des byzantinischen Reiches im 6. bis 8. Jahrhundert, u: Hänsel 1987, 27-40. CIGLENEČKI 1979: S. Ciglenečki, Kastel, utrjeno naselje ali refugij?, AV 30 (1979.), 459472. CIGLENEČKI 1986: S. Ciglenečki, Zgodnjekrščansko središče na Kučaru v Beli krajini, u: Majnarić-Pandžić 1986, 137-150. CIGLENEČKI 1987a: S. Ciglenečki, Höhenbefestigungen aus der Zeit vom 3. bis 6. Jh. im Ostalpenraum/Višinske utvrdbe iz časa 3. do 6. st. v vzhodnoalpskem prostoru, Ljubljana 1987. CIGLENEČKI 1987b: S. Ciglenečki, Das Weiterleben der Spätantike bis zum Auftauchen der Slawen in Slowenien, u: Hänsel 1987, 265-286. CIGLENEČKI 1992: S. Ciglenečki, Pólis Norikón. Poznoantične višinske utrdbe med Celjem in Brežicami, Podsreda 1992. CIGLENEČKI 2008: S. Ciglenečki, Castra und Höhensiedlungen vom 3. bis. 6. Jahrhundert in Slowenien, u: Steuer – Bierbrauer 2008, 481-532. CLAUDE 1969: D. Claude, Die byzantinische Stadt im 6. Jahrhundert, München 1969. CRNOBRNJA – ČELEKETIĆ 1998: N. Crnobrnja – V. Čeleketić, Nalazi antičkog novca na lokalitetima Klisina i Pustara u Batajnici – III deo, GSAD 14 (1998.), 233-240 CROKE 1977: B. Croke, Evidence for the Hun Invasion of Thrace in A.D. 422, GRBS 18 (1977.), 347-367 (= Croke 1992, XII). CROKE 1981: B. Croke, Anatolius and Nomus: Envoys to Attila, BS 42 (1981.), 159-180 (= Croke 1992, XIII). CROKE 1982: B. Croke, Mundo the Gepid: from Freebooter to Roman General, Chiron 12 (1982.), 125-135 (= Croke 1992, XVIII). CROKE 1992: B. Croke, Christian Chronicles and Byzantine History, 5th-6th Centuries, Aldershot – Brookfield 1992. CROKE 2001: B. Croke, Count Marcellinus and his Chronicle, Oxford 2001. CROKE 2005: B. Croke, Jordanes and the Immediate Past, Historia 54 (2005.), 473-494. CSALLÁNY 1956: D. Csallány, Archäologische Denkmäler der Awarenzeit in Mitteleuropa. Schriftum und Fundorte, Budimpešta 1956. 387


5. 4. 2011. 14:46:29


CSALLÁNY 1961: D. Csallány, Archäologische Denkmäler der Gepiden im Mitteldonaubecken (454-568 u. Z.), [Archaeologia Hungarica. Series Nova 38], Budimpešta 1961. CSENDES 1970: P. Csendes, Zu den Awarenkriege unter Karl dem Grosse, UH 41/3 (1970.), 93-107. CSERNUS – KOROMPAY 1999: S. Csernus – K. Korompay (ur.), Les Hongrois et l’Europe: conquête et intégration, Pariz – Szeged 1999. CURTA 1994: F. Curta, The changing image of the Early Slavs in the Rumanian historiography and archaeological literature. A critical survey, SOF 53 (1994.), CURTA 2001: F. Curta, The Making of the Slavs. History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700, Cambridge 2001. CURTA 2006: F. Curta, Southeastern Europe in the Middle Ages 500-1250, [Cambridge Medieval Textbooks], Cambridge 2006. CURTA 2008: F. Curta (ur.) u suradnji s R. Kovalevim, The Other Europe. Avars, Bulgars, Khazars, and Cumans, [East Central and Eastern Europe in the Middle Ages, 450-1450, sv. 2], Leiden-Boston 2008. CURTOIS 1955: Ch. Curtois, Les Vandales et l’Afrique, Pariz 1955. CUSCITO 1990: G. Cuscito, Il ruolo di Aquileia e dei Franchi nella christianizzazione degli Slavi sudoccidentali, u: Šimundža 1990, 145-174. CUSCITO 2003: G. Cuscito (ur.), Aquileia dalle origini alla costituzione del ducato longobardo. Storia – amministrazione – società, [AAAd 54], Trst 2003. CVETKOVIĆ 1971: B. Cvetković, Prošlost Špišić-Bukovice, u: Cvetković – Kahrić 1971, 3-14. CVETKOVIĆ – KAHRIĆ 1971: B. Cvetković – D. Kahrić, Tragom prošlosti Špišić-Bukovice, Virovitica 1971. CVITANOVIĆ 1974: A. Cvitanović (ur.), Geografija Socijalističke Republike Hrvatske I: Središnja Hrvatska, Zagreb 1974. CVITANOVIĆ 1975: A. Cvitanović (ur.), Geografija Socijalističke Republike Hrvatske III: Istočna Hrvatska, Zagreb 1975. ČABRIAN – GORENC – VIKIĆ 1973: J. Čabrian – M. Gorenc – B. Vikić, Pregled povijesti Varaždinskih Toplica, Varaždinske Toplice 21973. ČAČE 1995: S. Čače, Civitates Dalmatiae u “Kozmografiji” Anonima Ravenjanina, [Arheo loški muzej Zadar. Katalozi i monografije 3], Zadar 1995. ČEČUK 1993: B. Čečuk (ur.), Arheološka istraživanja u Slavonskom Brodu i brodskom Posavlju. Znanstveni skup Slavonski Brod, 18.-20. listopada 1988., [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 16], Zagreb 1993. ČEČUK 1999: B. Čečuk (ur.), Arheološka istraživanja u Zagrebu i zagrebačkoj regiji i Arheologija i obnova. Znanstveni skupovi Zagreb, 23.-27 listopada 1989., Zagreb, 24. lipnja 1992., [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 17], Zagreb 1996. ČEČUK 2003: B. Čečuk (ur.), Arheološka istraživanja u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji i pogrebni ritusi na teritoriju Hrvatske. Znanstveni skup Bjelovar, 25.-27. rujna 1996., [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 21], Zagreb 2003. ČEČUK – DORN 1967: B. Čečuk – A. Dorn, Starohrvatska nekropola u Daraž-Bošnjacima kod Županje, ARR 4-5 (1967.), 395-417. ČILINSKÁ 1990: Z. Čilinská, K otázke prichodu Antov na stredny Dunaj, SPFB E 34-35 (1989.–1990.), 19-25. 388


5. 4. 2011. 14:46:30

Bibliografija

ČORALIĆ 1991: L. Čoralić, Izvori i literatura o povijesti cesta i putova u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama i Bosni, RZHP 24 (1991.), 23-40. ČORALIĆ 1997: L. Čoralić, Put, putnici, putovanja. Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, [Biblioteka Povjesnica], Zagreb 1997. ČREMOŠNIK 1950: I. Čremošnik, Nalaz slovenske keramike u Rači 1947. god. i pregled nalaza slovenske keramike u Bosni do danas, GZMA 4-5 (1949.–1950.), 383-396. ČREMOŠNIK 1951: I. Čremošnik, Nalazi nakita u srednjevjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, GZMA 6 (1951.), 241-270. ČREMOŠNIK 1956: I. Čremošnik, Rimski ostaci na Gradini Zecovi, GZMA 11 (1956.), 137-146. ČREMOŠNIK 1961: I. Čremošnik, Crkvina, Žabljak, Doboj – Rimsko i ranosrednjovekovno naselje, AP 3 (1961.), 92-94. ČREMOŠNIK 1968: I. Čremošnik, Jazbine u Batkovićima kod Bijeljine – slavensko naselje i groblje, AP 10 (1968.), 173. ČREMOŠNIK 1969: I. Čremošnik, Die ältesten slawischen Siedlungen und Nekropolen in Bosnien und der Herzegowina, u: Benac 1969, 229-232. ČREMOŠNIK 1970a: I. Čremošnik, Die Chronologien der ältesten slavischen Funde in Bosnien und der Herzegowina, ArchIug 11 (1970.), 99-103. ČREMOŠNIK 1970b: I. Čremošnik, Istraživanja u Mišićima i Žabljaku i prvi nalaz najstarijih slavenskih naselja kod nas, GZMA 25 (1970.), 45-117. ČREMOŠNIK 1970c: I. Čremošnik, Jazbine i Oraščići, Batkovići, Bijeljina – slavenska naselja, AP 12 (1970.), 151-152. ČREMOŠNIK 1977: I. Čremošnik, Ranoslavensko naselje Jazbine u Batkoviću kod Bijeljine, GCBI 15 (1977.), 227-308. ČREMOŠNIK 1990: I. Čermošnik, Rimska utvrđenja u BiH s osobitim osvrtom na utvrđenja kasne antike, AV 41 (1990.), 355-364. ČUBRILOVIĆ 1974: V. Čubrilović (ur.), Istorija Beograda I: Stari, srednji i novi vek, Beograd 1974. ČUČKOVIĆ 1992: L. Čučković, Ozalj – zaštitna arheološka iskopavanja 1992. godine, ObHAD 24/3 (1992.), 49-51. ČUČKOVIĆ 1994: L. Čučković, Karlovačka arheologija 1991-1994., ZGMK 3: Domovinski rat u Karlovcu 1991–1994. (1994.), 187-200. ČUČKOVIĆ 2006: L. Čučković, Ozalj, u: Durman 2006, 204-205. ĆIRKOVIĆ 1964: S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964. DAIM 2003: F. Daim, Avars and Avar archaeology. An introduction, u: Goetz – Jarnut – Pohl 2003, 463-570 DAIM – SZAMEIT 1996: F. Daim – E. Szameit, Frühe Slawen im oberen Donau- und Ostalpenraum, u: Daim – Fröhlich – Misar – Schlag – Tomka 1996, 317-320. Daim – Fröhlich – Misar – Schlag – Tomka 1996: F. Daim – M. Fröhlich – M. Misar – G. Schlag – P. Tomka (ur.), Reitervölker aus dem Osten. Hunnen + Awaren, [Katalog der Burgenländischen Landeausstellung 1996], Eisenstadt 1996. DAUTOVA-RUŠEVLJAN 1976: V. Dautova-Ruševljanin, Rekognisciranje terena oko s. Hrtovaca u Sremu, AP 18 (1976.), 177-179. DAUTOVA-RUŠEVLJAN 1979: V. Dautova-Ruševljan, Vranja, Hrtkovci – antičko nalazište, AP 21 (1979.), 109-112. 389


5. 4. 2011. 14:46:30


DAUTOVA-RUŠEVLJAN 1980: V. Dautova-Ruševljan, Rimski novac iz Srema (Vojvođanski muzej: Otkup 1976–78. godine), RVM 26 (1980.), 69-87. DAUTOVA-RUŠEVLJAN 1981a: V. Dautova-Ruševljan, Ein germanisches Grab auf dem Fundort Vranja bei Hrtkovci in Syrmien, ArchIug 20-21 (1980.–1981.), 146-153. DAUTOVA-RUŠEVLJAN 1981b: V. Dautova-Ruševljan, Rezultati zaštitno-sondažnih iskopavanja na lokalitetu “Vranja” kod Hrtkovaca u Sremu 1979. godine, RVM 27 (1981.), 181-201. DAUTOVA-RUŠEVLJAN 1982: V. Dautova-Ruševljan, Vranja, Hrtkovci – antički lokalitet, AP 24 (1982.), 110-114. DAUTOVA-RUŠEVLJAN 1985: V. Dautova-Ruševljan, Hrtkovci/Gomolava. Kasnoantička nekropola, AP 26 (1985.), 145. DAVISON – GAFFNEY – MARIN 2006: D. Davison – V. Gaffney – E. Marin (ur.), Dalmatia. Researtch in the Roman province 1970-2001. Paper in honour of J. J. Wilkes, [BAR International Series 1576], Oxford 2006. DEANOVIĆ 1960: A. Deanović, Srednjovjekovna arhitektonska plastika u Stjepanovoj kapeli na Kaptolu, u: Iz starog i novog Zagreba 2, Zagreb 1960., 67-84. DEANOVIĆ 1960: A. Deanović, Zagrebačka katedrala u okvirima prvih iskapanja, u: Iz starog i novog Zagreba 3, Zagreb 1963., 13-32. DEÉR 1967: J. Deér, Karl der Große und er Untergang des Awarenreiches, u: Braunfels 1967, 719-791. DEKKER 1960: Hedviga Dekker, Đakovo i njegova okolica kroz kulturno historijske spomenike, [Biblioteka Muzeja Đakovštine Đakovo; broj 1], Đakovo 1959. (recte 1960.). DELONGA 2000: V. Delonga, Lobor. Crkva Majke Božje Gorske, u: Hrvati i Karolinzi. Katalog izložbe, Split 2000., 91-92. DEMANDT 1970: A. Demandt, RE S XII, Stuttgart 1970, 553-790, s. v. magister militum. DEMANDT 2007: A. Demandt, Die Spätantike. Römische Geschichte von Diocletian bis Justinian 284-565 n. Chr., München 22007. DEMO 1981a: Ž. Demo, Draganovec, Koprivnica – antička postaja Piretis (Peritur)?, AP 23 (1981.), 71-75. DEMO 1981b: Ž. Demo, Novac germanskih vladara druge pol. 5. do u drugu pol. 6. st. u numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu, AV 32 (1981.), 454-480. DEMO 1982: Ž. Demo, Prilog topografiji križevačke regije u antičko doba s osvrtom na numizmatičke nalaze, KžZ 2 (1982.), 75-92. DEMO 1983: Ž. Demo, Bjelobrdski privjesci u Jugoslaviji (u povodu nalaza s lokaliteta Đelekovec – Gornji Batijan I), PdZ 9 (1983.), 271-301. DEMO 1984a: Ž. Demo, Castrum Keukaproncha/Kuwar – počeci istraživanja, PdZ 10 (1984.), 320-360. DEMO 1984b: Ž. Demo, Srednjovjekovni mačevi u Muzeju grada Koprivnice, VAMZ 1617 (1983.-1984.), 211-240. DEMO 1994a: Ž. Demo, Ostrogothic Coinage from Collections in Croatia, Slovenia and Bosnia & Herzegovina, [Situla 32], Ljubljana 1994. DEMO 1994b: Ž. Demo (ur.), Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj, [Katalog izložbe], Zagreb 1994. DEMO 1996: Ž. Demo, Vukovar – Lijeva bara, [Katalog izložbe], Zagreb 1996. 390


5. 4. 2011. 14:46:30

Bibliografija

DEMO 1997: Ž. Demo, Nepotpuna pojasna garnitura Dalj-Bogaljevci, u: Balen – Dukat 1997, 130. DEMO 2006: Ž. Demo, Vukovar – Lijeva bara, u: Durman 2006, 302-303. DEMO 2007: Ž. Demo, Opatovina: tragovi povijesti izgubljeni u sadašnjosti. Rezultati arheoloških iskopavanja pred crkvom svetog Franje u Zagrebu 2002. godine, Zagreb 2007. DEMOUGEOT 1947: E. Demougeot, Les partages de l’Illyricum a la fin du IVe siècle. A propos d’un livre récent, RH 198 (1947.), 16-31. DEMOUGEOT 1947: E. Demougeot, Le partage des provinces de l’Illyricum entre la pars occidentis et la pars orientis, de la Tétrarchie au règne de Théodoric, u: La géographie administrative et politique d’Alexandre à Mahomet. Actes du Colloque de Strasbourg 14-16 juin 1979, [Université des sciences humaines de Strasbourg. Travaux du Centre de recherche sur le Proche-Orient et la Grèce antiques 6], Strasbourg 1981., 229-253. DICULESCU 1923: C. C. Diculescu, Die Gepiden. Forschungen zur Geschichte Daziens im frühen Mittelalter und zur Vorgeschichte des rumänischen Volkes I, Leipzig 1923. DIESNER 1966: H.-J. Diesner, Das Vandalenreich. Aufstieg und Untergang, Stuttgart – Berlin – Köln – Mainz 1966. DIMITRIJEVIĆ 1960: D. Dimitrijević, Gepidska nekropola “Kormadin” kod Jakova, RVM 9 (1960.), 5-50. DIMITRIJEVIĆ 1961a: D. Dimitrijević, Nekoliko podataka o rimskom limesu u Istočnom Sremu, u: Grbić 1961, 93-103. DIMITRIJEVIĆ 1961b: D. Dimitrijević, Brdašica – Vojka – Stara Pazova, nekropola, AP 3 (1961.), 116-120. DIMITRIJEVIĆ 1963: D. Dimitrijević, Zemun Polje, Zemun – rimsko naselje i nekropola iz Seobe naroda, AP 5 (1963.), 106-108. DIMITRIJEVIĆ 1965: D. Dimitrijević, Rad Narodnog muzeja Zemun na istraživanju rimskog limesa u Sremu tokom 1965. godine, AP 7 (1965.), 149-156. DIMITRIJEVIĆ 1966a: Danica Dimitrijević, Der Fund von Zemun Polje im Lichte der spätawarenzeitlichen Problematik, ArchIug 7 (1966.), 53-76. DIMITRIJEVIĆ 1967: D. Dimitrijević, Periodizacija ranog srednjeg veka u jugoslovenskom Podunavlju, u: Tasić 1967, 229-236. DIMITRIJEVIĆ 1969a: D. Dimitrijević, Istraživanje rimskog limesa u istočnom Sremu s posebnim osvrtom na pitanje komunikacija, OsZ 12 (1969.), 81-121. DIMITRIJEVIĆ 1969b: D. Dimitrijević, O etničkim problemima Vojvodine u vreme doseljenja Slovena, u: Benac 1969, 85-94. DIMITRIJEVIĆ 1971: D. Dimitrijević, Brdašica près de Vojka, nécropole avare, u: Novak 1971, 160-161. DIMITRIJEVIĆ 1983: D. Dimitrijević, Sapaja, rimsko i srednjovekovno utvrđenje na ostrvu kod Stare Palanke, Starinar 33-34 (1982. – 1983.), 29-62. DIMITRIJEVIĆ 1957: S. Dimitrijević, Četiri groba iz novootkrivene slavenske nekropole u Otoku kod Vinkovaca s posebnim osvrtom na naušnice lunulasto-zvjezdolikog tipa, OA 2 (1957.), 21-38. DIMITRIJEVIĆ 1966: S. Dimitrijević, Rezultati arheoloških iskopavanja na području vinkovačkog muzeja od 1957. do 1965. g. – Prethistorija i srednji vijek, [Acta Musei Cibalensis I], Vinkovci 1966. 391


5. 4. 2011. 14:46:30


DIMITRIJEVIĆ 1979: S. Dimitrijević, Arheološka topografija i izbor arheoloških nalaza s vinkovačkog tla, u: Corolla memoriae Iosepho Brunšmid dicata, [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 4], Vinkovci 1979., 133-276. DIMITRIJEVIĆ – KOVAČEVIĆ – VINSKI 1962: D. Dimitrijević – J. Kovačević – Z. Vinski, Seoba naroda. Arheološki nalazi jugoslovenskog Podunavlja, Zemun 1962. DIMITRIJEVIĆ – KOVAČEVIĆ – VINSKI 1978: D. Dimitrijević – J. Kovačević – Z. Vinski, Problemi seobe naroda u Karpatskoj kotlini. Saopštenja sa naučnog skupa 13.-16. decembra 1976., Novi Sad 1978. DINČEV 2007: V. Dinčev, The Fortresses of Thrace and Dacia in the Early Byzantine Period, PBA 141 (2007.), 479-546 DINIĆ 1931: M. Dinić, Srednjovekovni Srem, GIDNS 4/1 (1931.), 1-12. DINIĆ 1959: M. Dinić (ur.), Zbornik Konstantina Jirečeka I, [Posebna izdanja Srpske akademije nauka knj. 326, Odeljenje društvenih nauka n. s. knj. 33], Beograd 1959. DIZDAR 1999: M. Dizdar, Rani srednji vijek, u: Dizdar – Iskra-Janošić – Krznarić Škrivanko 1999, 65-71. DIZDAR – LOŽNJAK DIZDAR 2008: M. Dizdar – D. Ložnjak Dizdar, Terenski pregled trase zapadne zaobilaznice oko grada belog Manastira, AIA 4 (2008.), 98-101 DIZDAR – POTREBICA 2002: M. Dizdar – H. Potrebica, Latenska kultura na prostoru Požeške kotline, OA 26 (2002.), 111-131. DIZDAR – ISKRA-JANOŠIĆ – KRZNARIĆ ŠKRIVANKO 1999: M. Dizdar – I. Iskra-Janošić – M. Krznarić Škrivanko, Vinkovci u svijetu arheologije, Vinkovci 1999. (= M. Dizdar – I. Iskra-Janošić – M. Krznarić Škrivanko, Iz kolijevke rimskih careva. Vinkovci u svijetu arheologije, Vinkovci – Zagreb 2002.). DOBRONIĆ 1991: Lj. Dobronić, Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb 1991. DOMIĆ KUNIĆ 2003: A. Domić Kunić, Plinijeva geografija i etnografija Ilirika (s osobitim obzirom na panonski dio iliričkog prostora), Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2003. DOMIĆ KUNIĆ 2003: A. Domić Kunić, Bellum Pannonicum (12.–11. pr. Kr.). Posljednja faza osvajanja južne Panonije, VAMZ 39 (2006.), 59-164. DOPSCH 1993: H. Dopsch, Das Erzbistum Salzburg und der Alpen-Adria-Raum im Frühmittelalter unter besonderer Berücksichtigung der Salzburger Slawenmission, u: Hödl – Grabmayer 1993, 101-150. DOPSCH 2002: H. Dopsch, Zwischen Salzburg, Byzanz und Rom. Zur Missionierung Pannoniens im 9. Jahrhundert, u: Müller 2002b, 267-294. DORN 1978a: A. Dorn, Kliško groblje, Klisa, Vukovar – srednjovjekovna nekropola, AP 20 (1978.), 130-133. DORN 1978b: A. Dorn, Zaštitni radovi na lokalitetu kod Klise, GSM 37 (1978.), 30-32. DUJČEV 1960: I. Dujčev, Poslednijat zaštitnik na Srem v. 1018. g., IzvInsIst 8 (1960.), 309-321. DUKAT 1995: Z. Dukat, Nalazi rimskoga novca, u: Rendić-Miočević 1995, 37. DUKAT 1996: Z. Dukat, Nalazi novca na širem području grada Zagreba, u: Čečuk 1996, 65-71. DUKAT 1998: Z. Dukat, Nalazi novca, u: Migotti – Šlaus – Dukat – Perinić 1998, 116120. DUNCAN 1993: G. L. Duncan, Coin Circulation in the Danubian and Balkan Provinces of the Roman Empire AD 294-578, London 1993. 392


5. 4. 2011. 14:46:30

Bibliografija

DURMAN 1975: A. Durman, Arheološka topografija Banije, Zagreb 1975. DURMAN 1992: A: Durman, O geostrateškom položaju Siscije, OA 16 (1992.), 117-131. DURMAN 2006: A. Durman (ur.), Stotinu hrvatskih nalazišta, Zagreb 2006. DUŠANIĆ 1967: S. Dušanić, Bassianae and Its Territory, ArchIug 8 (1967.), 68-81. DUVAL 1976: Y.-M. Duval, Aquilée sur la route des Invasions (350-452), AAAd 9 (1976.), 237-298 (= Duval 1997, V). DUVAL 1985: Y.-M. Duval, Aquilée et Sirmium durant la crise arienne (325-400), u: Aquileia, la Dalmazia e l’Illirico. Atti della XIV settimana di studi aquileiesi, 23-29 aprile 1983 II, [AAAd 26], Udine 1985., 331-379. DUVAL 1997: Y.-M. Duval, Histoire et historiographie en Occident aux IVe et Ve siècles, Aldershot – Brookfield 1997. DUVAL 1998: Y.-M. Duval, L’extirpation de l’Arianisme en Italie du Nord et en Occident, Aldershot – Brookfield – Singapore – Sidney 1998. DUVAL – POPOVIĆ 1978: N. Duval – V. Popović, Études de numismatique danubienne. Sirmium VIII – Recherches archéologiques franco-yougoslaves à Sirmium, Rim – Beograd 1978. Duval – Ochsenschlager – Popović 1982: N. Duval – E. L. Ochsenschlager – V. Popović, Sirmium IV – Recherches archéologiques en Syrmie, Beograd 1982. DVORNIK 1964: F. Dvornik, Byzantium, Rome, the Franks, and the Christianization of the Southern Slavs, u: Hellmann – Olesch – Stasiewski – Zagiba 1964, 85-125. DŽAIĆ 1989: Z. Džaić, Novogradiško područje u prethistoriji i antici, [Katalog izložbe], Nova Gradiška 1989. EADIE 1982: J. W. Eadie, City and countryside in Late Roman Pannonia: the Regio Sirmiensis, u: Hohlfelder 1982, 25-43. EADIE – PETROVIĆ 1982: J. W. Eadie – P. Petrović, The Destruction and Reoccupation of Bononia, u: Duval – Ochsenschlager – Popović 1982, 1-16. EGGER 1915: R. Egger, Die Zerstörung Pettaus durch die Goten, JÖAI 18 (1915.), Beiblatt, 252-266 (= Egger 1962, 36-44). EGGER 1924: R. Egger, Historich-epigraphische Studien in Venezien. Amantius, Bischof von Iovia, JÖAI 21-22 (1922.-1924.), Beiblatt, 309-344 (= Egger 1962, 45-69). EGGER 1962: R. Egger, Römische Antike und frühes Christentum. Ausgewählte Schriften von Rudolf Egger zur Vollendung seines 80. Lebensjahres, A. Betz – G. Moro (ur.), Band I, Klagenfurt 1962. EGGER 1962a: R. Egger, Civitas Noricum, u: Egger 1962, 116-122. EGGERS 1995: M. Eggers, Das “Großmährische Reich” – Realität oder Fiktion? Eine Neuinterpretation der Quellen zur Geschichte des mittleren Donauraumes im 9. Jahrhundert, [Monographien zur Geschichte des Mittelalters 40], Stuttgart 1995. EGGERS 1996: M. Eggers, Das Erzbistum des Method. Lage, Wirkung und Nachleben der kyrillomethodischen Mission, [Slavistische Beiträge 339], München 1996. ENGEL 2001: P. Engel, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526, London – New York 2001. ENSSLIN 1928a: W. Enßlin, RE XIV 1, Stuttgart 1928., 589-590, s. v. Maiorianus 2. ENßLIN 1928b: W. Enßlin, Die Ostgoten in Pannonien, ByzNgJb 6 (1927.-1928.), 146159. 393


5. 4. 2011. 14:46:31


ENSSLIN 1931: W. Enßlin, Zum Heermeisteramt des spätrömischen Reiches II. Die magistri militum des 4. Jahrhunderts, Klio 23 (1931.), 102-147. ENSSLIN 1939: W. Enßlin, RE VII A, Stuttgart 1939., 2232-2259, s. v. Valentinianus 4 (Flavius Placidus Valentinianus III). ENßLIN 1947: W. Enßlin, Theoderich der Grosse, München 1947. ERCEGOVIĆ 1958: S. Ercegović, Neobjavljeni grobni nalazi iz Bijelog Brda, SHP 6 (1958.), 165-186. ERCEGOVIĆ 1960: S. Ercegović, Istraživanja u Gackom polju i rasprostranjenost starohrvatskih naušnica izvan Dalmatinske Hrvatske, SHP 7 (1960.), 243-254. ERCEGOVIĆ 1961: S. Ercegović, Istraživanje srednjovjekovne nekropole u Bošnjacima, VAMZ 2 (1961.), 225-229. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ 1974: S. Ercegović-Pavlović, Avarski konjanički grob iz Manđelosa, Starinar 24-25 (1973.–1974.), 107-113. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ 1980a: S. Ercegović-Pavlović, Kasnoantička tradicija u srednjevjekovnim nekropolama, VAMZ 12-13 (1979.-1980.), 171-180. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ 1980b: S. Ercegović-Pavlović, Les nécropoles romaines et médiévales de Mačvanska Mitrovica, u: Popović 1980c, 1-75. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ 1982a: S. Ercegović-Pavlović, An Eastern Germanic Grave from Mačvanska Mitrovica, u: Duval – Ochsenschlager – Popović 1982, 19-23. ERCEGOVIĆ-PAVLOVIĆ 1982b: S. Ercegović-Pavlović, An Avarian Equestrian Grave from Mandjelos, u: Duval – Ochsenschlager – Popović 1982, 49-54. ERDÉLYI 1976: I. Erdélyi, Zur Frage der ethnischen Grenzen des landnehmenden Ungarntums, MAI 6 (1976.), 75-79. EVANS 1989: H. M. A. Evans, The Early Medieval Archaeology of Croatia A.D. 600-900, [BAR International Series 539], Oxford 1989. EWIG 1971a: E. Ewig, Udaljavanje papinstva od Carstva i njegovo približavanje Francima, u: Jedin 1971, 3-30. EWIG 1971b: E. Ewig, Crkva na Zapadu od smrti Ljudevita Pobožnog do konca karolinškog vremena, u: Jedin 1971, 141-193. EWIG 1995: E. Ewig, Misijska djelatnost latinske Crkve, u: Jedin 1995, 497-579. FANCEV 1925: F. Fancev, O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, u: ZKT, 509553. FASOLI 1945: G. Fasoli, Le incursioni Ungare in Europa nel secolo X, [Biblioteca Storica Sansoni. Nuova serie 11], Firenca 1945. FELETAR 1986: D. Feletar, Geografske osobine sjeverozapadne Hrvatske, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 4. FELETAR 1989: D. Feletar, Podravina. Općine Đurđevac, Koprivnica i Ludbreg u prošlosti i sadašnjosti I: Povijesno-geografski pregled od paleolita do 1945. godine, Koprivnica 21989. FELETAR 1990: D. Feletar, Geografski položaj i geomorfološko-pedološka osnovica naseljenosti Podravine do kraja srednjeg vijeka, u: Majnarić-Pandžić 1990, 11-18. FELETAR – PETRIĆ 2000: D. Feletar – H. Petrić, Povijest Torčeca, [Bibliotheka Historia Croatica; knj. 21], Torčec 2000. FERJANČIĆ 1959: B. Ferjančić, Konstantin Porfirogenet, u: VIINJ II, 1959. FERJANČIĆ 1969: B. Ferjančić, Sirmijum u doba Vizantije, u: Prica 1969, 33-58. 394


5. 4. 2011. 14:46:31

Bibliografija

FERJANČIĆ 1974: B. Ferjančić, Beograd od početka seobe naroda do doseljenja Slovena (375-602), u: Čubrilović 1974, 105-113. FERJANČIĆ 1978: B. Ferjančić, Struktura 30. glave spisa De administrando imperio, ZRVI 18 (1978), 67-80. FERJANČIĆ 1982: B. Ferjančić, Vizantijski pečat iz Sirmijuma, ZRVI 21 (1982.), 47-52. FERJANČIĆ 1984: B. Ferjančić, Invasions et installation des Slaves dans les Balkans, u: Villes et peuplement dans l’Illyricum protobyzantin. Actes du colloque organisé par l’École française de Rome (Rome, 12-14 mai 1982), [Collection de l’École française de Rome 77], Rim 1984., 85-108. FERLUGA 1957: J. Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd 1957. FICHTENAU 1977a: H. Fichtenau, Beiträge zur Mediävistik. Ausgewählte Aufsätze II: Urkundenforschung, Stuttgart 1977. FICHTENAU 1977a: H. Fichtenau, Zu den Urkundenfälschungen Pilgrims von Passau, u: Fichtenau 1977, 157-179. FILIPEC 1995: K. Filipec, Đakovo – župna crkva, arheološko iskopavanje srednjovjekovnog groblja, ObHAD 27/3 (1995.), 56-58. FILIPEC 1997: K. Filipec, Đakovo – Župna crkva, treća godina zaštitnih arheoloških iskopavanja OA 21 (1997.), 239-241. FILIPEC 1998: K. Filipec, Zaštitno arheološko iskapanje kod svetišta Majke Božje Gorske u Loboru, ObHAD 31/1 (1998.), 88-93. FILIPEC 2001: K. Filipec, Nekoliko novih ranosrednjovjekovnih nalaza iz Siska i kratak osvrt na druge istovremene nalaze, GGMS 2 (2001.), 89-107. FILIPEC 2002a: K. Filipec, Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheološkim izvorima, Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2002. FILIPEC 2002b: K. Filipec, Lobor. Majka Božja Gorska, [Katalog izložbe], Gornja Stubica 2002. FILIPEC 2002c: K. Filipec, Zaštitno arheološko iskopavanje oko svetišta Majke Božje Gorske u Loboru 2002. godine, ObHAD 34/3 (2002.), 119-129. FILIPEC 2002d: K. Filipec, Srednjovjekovna keramika iz groblja u Đakovu, u: Guštin 2002, 142-145. FILIPEC 2003: K. Filipec, Kasnoavarski ukrasni okov (falera) u obliku veprove glave iz Siska, GGMS 3-4 (2002.-2003.), 117-146. FILIPEC 2007a: K. Filipec, Kataloške jedinice – Arheološki zavod Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u: Goss 2007, 99-100. FILIPEC 2007b: K. Filipec, 10 Jahre archäologischer Grabung in Lobor (1998–2007), HAM 13/2 (2007.), 411-422. FILIPEC 2008: K. Filipec, Kratak nacrt kristijanizacije hrvatskog dijela Panonije u ranom srednjem vijeku, CKD 6 (2008.), 52-56. FILIPEC 2009: K. Filipec, Rani Slaveni u Belišću, ZMGB 3 (2009.), 27-30. FILIPEC – ŠIŠA VIVEK 2004: K. Filipec – M. Šiša Vivek, Lobor – Majka Božja Gorska, HAG 1 (2004.), 96-98. FINE 1983: J. V. A. Fine, Jr., The Early Medieval Balkans. A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century, Ann Arbor 1983. 395


5. 4. 2011. 14:46:31


FINE 2006: j. V. A. Fine, Jr., When ethnicity did not matter in the Balkans. A study of identity in pre-nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the medieval and early-modern periods, Ann Arbor 2006. FITZ 1962: J. Fitz, RE S IX, Stuttgart 1962, 7-8, s. v. Altinum. FITZ 1980: J. Fitz, Population, u: Lengyel – Radan 1980, 141-159. FITZ 1983: J. Fitz, L’administration des provinces pannoniennes sous le Bas-Empire romain, [Collection Latomus 181], Bruxelles 1983. FITZ 1994: J. Fitz, Die Verwaltung Pannoniens in der Römerzeit III, Budimpešta 1994. FLUSS 1932: M. Fluss, RE XV 2, Stuttgart 1932., 1503, s. v. Metubarbis. FLUSS 1933: M. Fluss, RE XVI 1, Stuttgart 1933., 678-679, s. v. Mursianus Lacus. FODOR 1996: I. Fodor, The Hungarian Conquest, u: Fodor – Révész – Wolf – Nepper 1996, 13-18. FODOR – RÉVÉSZ – WOLF – NEPPER 1996: I. Fodor – L. Révész – M. Wolf – I. M. Nepper (ur.), The Ancient Hungarians, [Katalog izložbe], Budimpešta 1996. FONT 2005: M. Font, Ugarsko Kraljevstvo i Hrvatska u srednjem vijeku, PP 28 (2005.), 7-28. FRITZE 1979: W. H. Fritze, Zur Bedeutung der Awaren für die slawische Ausdehnungsbewegung im frühen Mittelalter, ZFO 28 (1979.), 498-548. FÜGEDI 1986: E. Fügedi, Castle and Society in Medieval Hungary (1000-1437), [Studia Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 187], Budimpešta 1986. FÜLEP 1984: F. Fülep, Sopianae. The History of Pécs during the Roman Era and the Problem of the Continuity of the Late Roman Population, Budimpešta 1984. FULIR 1967: M. Fulir, Kunovecbreg, Koprivnica – rimsko naselje (? postaja Sunista), AP 9 (1967.), 180-185. FULIR 1969: M. Fulir, Topografska istraživanja rimskih cesta na varaždinskom i medjimurskom području (1960-1967), RSAZUZgod 6 (1969.), 363-431. FULIR 1970: M. Fulir, Osvrt na položaj današnjeg Varaždina u nizu nekadanjih rimskih postaja, GGM 4 (1970.), 5-20. GABRIČEVIĆ 1975: B. Gabričević, Question de la datation du sarcophage de l’abbese Jeanne, Disputationes Salonitanae 1 (1970.), Split 1975., 96-101. GABRIČEVIĆ 1987: B. Gabričević, Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta, Split 1987. GABRIČEVIĆ 1987a: B. Gabričević, Kršćanstvo u Iliriku do dolaska Slavena, u: Gabričević 1987, 278-314. GABROVEC 1975: S. Gabrovec i drugi (ur.), Arheološka najdišča Slovenije, Ljubljana 1975. GAČIĆ 1988: D. Gačić, Keramički nalazi iz nekropole u Manđelosu, GIDNS 15 (1988.), 108-111. GAJER 1978: R. Gajer, Posjedi zagrebačkog kaptola oko Zagreba u prvoj polovici 14. st., RZHP 11 (1978.), 5-102. GARAM 1982: É. Garam, Der Fund von Vörösmart im archäologischen Nachlaß der Awarenzeit, FA 33 (1982), 187-209. GARAM 1993: É. Garam, Katalog der awarenzeitlichen Goldengegenstände und der Fundstücke aus den Fürstengräbern im Ungarischen Nationalmuseum, [Catalogi Musei Nationalis Hungarici. Series Archaeologica 1], Budimpešta 1993. 396


5. 4. 2011. 14:46:31

Bibliografija

Garipzanov – Geary – Urbańczyk 2008: I. H. Garipzanov – P. J. Geary – P. Urbańczyk (ur.), Franks, Northmen, and Slavs. Identities and State Formation in Early Medieval Europe, [Cursor mundi 5], Turnhout 2008. GÁSPÁR 2002: D. Gáspár, Christianity in Roman Pannonia. An evaluation of Early Christian Finds and sits from Hungary, [BAR International Series 1010], Oxford 2002. GIESLER 1981: J. Giesler, Untersuchungen zur Chronologie der Bijelo Brdo-Kultur. Ein Beitrag zur Archäologie des 10. und 11. Jahrhunders im Karpatenbecken, PZ 56 (1981.), 4-167. GIESLER 1997: J. Giesler, Der Ostalpenraum vom 8. bis zum 11. Jahrhundert. Studien zu archäologischen und schriftlichen Zeugnissen: Historische Interpretation, [Frühgeschichtliche und provinzialrömische Archäologie, Materialien und Forschungen 1], Rahden 1997. GIUSTECHI CONTI 1994: P. M. Giustechi Conti, Gli Ostrogoti dalle sponde del Dnestr all’Italia, u: Bierbrauer – Hessen – Arslan 1994, 138-153. GJUSELEV 1966: V. Gjuzelev, Bulgarisch-fränkische Beziehungen in der ersten Hälfte des IX. Jhs., BB 2 (1966.), 15-39. GJUZELEV – PILLINGER 1987: V. Gjuzelev – R. Pillinger (ur.), Das Christentum in Bulgarien und auf der übrigen Balkaninsel in der Spätantike und im frühen Mittelalter, [MB 5], Beč 1987. GÖCKENJAN 1993: H. Göckenjan, Die Landnahme der Awaren aus historischer Sicht, u: Müller-Wille – Schneider 1993, 275-302. GODŁOWSKI 1980: K. Godłowski, Das Aufhören der germanischen Kulturen an der mittleren Donau un das Problem des Vordringens der Slawen, u: Wolfram – Daim 1980, 225-232. GOETZ – JARNUT – POHL 2003: H.-W. Goetz – J. Jarnut – W. Pohl, Regna and Gentes. The Relationship between Late Antique and Early Medieval Peoples and Kingdoms in the Transformation of the Roman World, [The Transformation of the Roman World 13], Leiden – Boston 2003. GOLDSTEIN 1982: I. Goldstein, Grad Norik kod Prokopija, IG 1-2 (1982.), 31-36. GOLDSTEIN 1984: I. Goldstein, Ponovno o Srbima u Hrvatskoj u 9. stoljeću, HZ 37 (1984.), 235-246. GOLDSTEIN 1992: I. Goldstein, Bizant na Jadranu. Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I., [Biblioteka Latina et Graeca. Radovi; knj. 13], Zagreb 1992. GOLDSTEIN 1993: I. Goldstein, Sadašnje stanje i budući zadaci u istraživanju hrvatskog ranosrednjovjekovlja, VAHD 85 [Disputationes Salonitanae 4] (1993.), 307-312. GOLDSTEIN 1994: I. Goldstein, Povezanost hrvatskih zemalja u ranom srednjemu vijeku i lokacija bitke na Gvozdu 1097. godine, RZHP 27 (1994.), 17-28. GOLDSTEIN 1995: I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995. GOLDSTEIN 1996: I. Goldstein, Slika političkog i etničkog stanja u panonskom dijelu Hrvatske (Slavonije) 7. – 12. stoljeća, SymMog 24 (1996.), 217-233 (njemački prijevod, ibidem, 235-255). GOLDSTEIN 1997: I. Goldstein (ur.), Zvonimir, kralj hrvatski. Zbornik radova, Zagreb 1997. GOLDSTEIN 1997a: I. Goldstein, Dinastija Arpadovića i ranosrednjovjekovna Hrvatska, u: Goldstein 1997, 261-272. GOLDSTEIN 2000: I. Goldstein, How the Byzantines made use of Adriatic Sea in the war against the Ostrogoths in 535-555, ZRVI 38 (1999.–2000.), 49-59. 397


5. 4. 2011. 14:46:31


GOLDSTEIN 2005: I. Goldstein, Funkcija Jadrana u ratu Bizantskog Carstva protiv Ostrogota 535-555. godine, RZHP 37 (2005.), 23-34. GORENC – NEMETH-EHRLICH 1983: M. Gorenc – D. Nemeth-Ehrlich, Pyrri, Komin – antička nekropola, AP 24 (1983.), 103-104. GORENC – NEMETH-EHRLICH 1984: M. Gorenc – D. Nemeth-Ehrlich, Istraživanja u Kominu 1982. i 1983. g., VAMZ 16-17 (1983.-1984.), 299-301. GORENC – VIKIĆ 1973: Aquae Iasae – Varaždinske Toplice u rimsko doba, u: Čabrian – Gorenc – Vikić 1973, 6-15. GORENC – VIKIĆ 1980: M. Gorenc – B. Vikić, Varaždinske Toplice – Aquae Iasae, Varaždinske Toplice 1980. GORENC – VIKIĆ 1984: M. Gorenc – B. Vikić, Antičko nasljeđe ludbreškog kraja, u: Mađarić 1984, 59-71. GORENC – DAMEVSKI – DŽAIĆ 1985: M. Gorenc – V. Damevski – Z. Džaić, Antičko ladanje i rimske vile u Benkovcu i Cagama, [Katalog izložbe], Nova Gradiška 1985. GÖRICKE-LUKIĆ 1995: H. Göricke-Lukić, Rimski zlatni novac u Muzeju Slavonije u Osijeku, OsZ 22/23 (1993.-1995.), 45-70. GÖRICKE-LUKIĆ 1998: H. Göricke-Lukić, Justinijanov novac iz Slavonije i Baranje, u: Cambi – Marin 1998, 1145-1159. GOSS 2005: V. P. Goss, A reemerging world prolegomena to an introduction to earlier medieval art between the Sava and the Drava rivers, SHP 32 (2005.), 91-112. GOSS 2007: V. P. Goss, Stotinu kamenčića izgubljenog raja. Romanička skulptura u muzejima i zbirkama između Save i Drave, [Katalog izložbe], Zagreb 2007. GOTTLIEB 1989: G. Gottlieb (ur.), Raumordnung im Römischen Reich. Zur regionalen Gliederung in den gallischen Provinzen, in Rätien, Noricum und Pannonien. Kolloqium an der Universität Augsburg anläßlich der 2000-Jahr-Feier der Stadt Augsburg vom 28. bis 29. Oktober 1985, [Schriften der Philosophischen Fakultäten der Universität Augsburg. Historisch-sozialwissenschaftliche Reihe; Nr. 38], München 1989. GRAČANIN 2000: H. Gračanin, Zapadnorimsko poslanstvo na Atilin dvor godine 449., RZHP 32-33 (1999.–2000.), 31-49. GRAČANIN 2003: H. Gračanin, The Western Roman Embassy to the Court of Attila in A.D. 449, BS 61 (2003.), 53-74. GRAČANIN 2005a: H. Gračanin, Huni i južna Panonija, SSlav 5 (2005.), 9-47. GRAČANIN 2005b: H. Gračanin, Recenzija Lotter 2003, RZHP 37 (2005.), 458-463. GRAČANIN 2006a: H. Gračanin, Goti i južna Panonija, SSlav 6 (2006.), 83-126. GRAČANIN 2006b: H. Gračanin, The Huns and South Pannonia, BS 64 (2006.), 2976. GRAČANIN 2006c: H. Gračanin, Festov Brevijarij kao izvor za staru povijest hrvatskoga povijesnog prostora, RZHP 38 (2006.), 29-57. GRAČANIN 2006d: H. Gračanin, Povijesni komentar, u: Prejasni muž komes Marcelin, Kronika, uvodna studija i povijesni komentar H. Gračanin, priredila i prevela B. KuntićMakvić, [Biblioteka Latina & Graeca, knj. XXXVI], Zagreb 2006., 187-274. GRAČANIN 2007: H. Gračanin, Gepidi, Heruli, Langobardi i južna Panonija, SSlav 7 (2007.), 7-64. GRAČANIN 2008a: H. Gračanin, Slaveni u ranosrednjovjekovnoj južnoj Panoniji, SSlav 8 (2008.), 13-54. 398


5. 4. 2011. 14:46:31

Bibliografija

GRAČANIN 2008b: H. Gračanin, Roman South Pannonia in the Time of St. Martin of Tours, u: Arambašić 2008, 68-91 (slovenski prijevod Rimska Južna Panonija v času svetega Martina Tourskega, u: isto, 45-67). GRAČANIN 2008c: H. Gračanin, “Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom”. Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78, PUN 6/1 (11) (2008.), 67-76. GRAČANIN 2008d: H. Gračanin, Kršćanstvo i Crkva u kontinentalnoj Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku (VI.–XI. st.), CKD 6 (2008.), 70-84. GRAČANIN 2009a: H. Gračanin, Avari, južna Panonija i pad Sirmija, SSlav 9 (2009.), 7-56. GRAČANIN 2009b: H. Gračanin, Donje međurječje Drave i Save u sutonu antike i ranom srednjovjekovlju, u: Biškupić – Kusin – Šulc 2009, 239-245. GRAČANIN 2010: H. Gračanin, Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj južnoj Panoniji, SSlav 10 (2010.), 6-69. GRAF 1936: A. Graf, Übersicht der antiken Geographie von Pannonien, [Dissertationes Pannonicae I/5], Budimpešta 1936. GRAFENAUER 1951: B. Grafenauer, Nekaj vprašanj iz dobe naseljavanja južnih Slovanov, ZČ 4-5 (1950.-1951.), 23-126. GRAFENAUER 1952a: B. Grafenauer, Ustoličevanje koroških vojvod in država karantanskih Slovencev, [Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Razred za zgodovinske in družbene vede, Dela 7], Ljubljana 1952. GRAFENAUER 1952b: B. Grafenauer, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, HZ 5 (1952.), 1-56. GRAFENAUER 1953: B. Grafenauer, Vprašanje konca Koceljeve vlade v Spodnji Panoniji, ZČ 6-7 (1952.-1953.), 171-190. GRAFENAUER 1964: B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda I: Od naselitve do uveljavljenja frankovskega feudalnega reda (z uvodnim pregledom zgodovine slovenskega ozemlja do naselitve alpskih Slovanov), Ljubljana 21964. GRAFENAUER 1965: B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda II: Doba zrele fevdalne družbe od uveljavljanja frankovskega fevdalnega sistema do začetka kmečkih uporov, Ljubljana 21965. GRAFENAUER 1966: B. Grafenauer, Slovansko-nemška borba za srednje Podonavje v 9. stoletju (konfrontacija dosedanjih rešitev z novimi viri in teorijami), RSAZUZgod 5 (1966.) [= Hauptmannov zbornik], 39-76. GRAFENAUER 1969: B. Grafenauer, Proces doseljavanja Slovena na zapadni Balkan i u Istočne Alpe, u: Benac 1969, 29-55. GRAFENAUER 1971: B. Grafenauer, Naselitev Slovanov v Vzodnih Alpah in vprašanje kontinuitete, AV 21-22 (1970.–1971.), 17-32. GRALJUK 2008: B. Graljuk, Gdje je ležao grad Glaž i pod njim varoš Srida, CKD 6 (2008.), 85-111. GRAßL 1985: H. Graßl (ur.), Kulturhistorische und archäologische Probleme des Südostalpenraumes in der Spätantike, [Symposion Klagenfurt 1981], Beč – Graz – Köln 1985. GRASSL 1996: H. Grassl, Der Südostalpenraum in der Militärgeographie des 4./5. Jahrhunderts, u: Bratož 1996c, 177-184. GRBIĆ 1961: M. Grbić (ur.), Limes u Jugoslaviji I. Zbornik radova sa simposiuma o Limesu 1960 godine, Beograd 1961. 399


5. 4. 2011. 14:46:31


GREGL 1982: Z. Gregl, Zagreb-Stenjevec – terensko istraživanje 1981. g., VAMZ 15 (1982.), 272-273. GREGL 1983: Z. Gregl, Antičko naselje Zagreb – Stenjevec, ObHAD 15/1 (1983.), 2425. GREGL 1984: Z. Gregl, Pokušaj rekonstrukcije antičke cestovne mreže na području Zagreba, u: Iz starog i novog Zagreba 6, Zagreb 1984., 7-14. GREGL 1987: Z. Gregl, O nekim povijesnim pitanjima nastanka i razvoja rimskodobnog naselja na lokalitetu Zagreb-Stenjevec, HZ 40 (1987.), 61-73. GREGL 1989: Z. Gregl, Rimskodobna nekropola Zagreb-Stenjevec, [Katalozi Arheološkog muzeja u Zagrebu 3], Zagreb 1989. GREGL 1991: Z. Gregl, Rimljani u Zagrebu. Tragovi Rimskog Carstva u gradu i okolici, Zagreb 1991. GREGL – MIGOTTI 2004: Z. Gregl – B. Migotti, Civitas Iovia (Botivo), u: Šašel Kos – Scherrer 2004, 131-143. GRÉGOIRE 1945: H. Grégoire, L’Origine et le Nom des Croates et des Serbes, Byzantion 17 (1944.–1945.), 88-118. GRGIN 1996: B. Grgin, Županije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, u: Mirošević 1996, 21-38. GRIMES 1982: K. J. Grimes, An Analysis of a Human Cranium from an Avar Burial near Sirmium, u: Duval – Ochsenschlager – Popović 1982, 57-58. GRUMEL 1951: V. Grumel, L’Illyricum de la mort de Valentinien Ier (375) a la mort de Stilicon (408), RÉB 9 (1951.), 5-46. GRUMEL 1952: V. Grumel, L’annexion de l’Illyricum oriental, de la Sicile et de la Calabre au patriarchat de Constantinople, RSR 40 (1952.), 191-200. GULDESCU 1964: S. Guldescu, History of Medieval Croatia, Den Haag 1964. GULIN 2003: A. Gulin (ur.), Sveti Ivan Zelina i zelinski kraj u prošlosti, [Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 15. prosinca 2000. godine u Sv. Ivanu Zelini], Zagreb 2003. GUNJAČA 1975: S. Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji III, Zagreb 1975. GUNJAČA 1975a: S. Gunjača, Vojna kralja Ladislava 1091. godine, u: Gunjača 1975, 331392. GUNJAČA 1975b: S. Gunjača, Nakon vojne kralja Ladislava 1091. godine, u: Gunjača 1975, 441-478. GUNJAČA 1978: S. Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji IV, Zagreb 1978. GUNJAČA 1978a: S. Gunjača, Hrvatska u sudbonosnom previranju potkraj XI stoljeća, u: Gunjača 1978, 1-98. GUŠTIN 2002: M. Guštin (ur.), Zgodnji Slovani: zgodnjesrednjeveška lončenina na obrobju vzhodnih Alp / Die frühen Slawen: frühmittelalterliche Keramik am Rand der Ostalpen, Ljubljana 2002. GUŠTIN 2008: M. Guštin (ur.), Srednji vek – arheološke raziskave med Jadranskim morjem in Panonsko nižino/Mittelalter – Archäologische Forschungen zwischen der Adria und der Pannonischen Tiefebene, Ljubljana 2008. GYÖRFFY 1959: Gy. Györffy, Das Güterverzeichnis des griechischen Klosters zu Szávaszentdemeter (Sremska Mitrovica) aus dem 12. Jahrhundert, SSlavH 5 (1959.), 9-74. 400


5. 4. 2011. 14:46:32

Bibliografija

GYÖRFFY 1965: Gy. Györffy, Formation d’états au IXe siècle suivant les “Gesta Hungarorum” du notaire anonyme, u: Nouvelles Études Historique publiées à l’occasion du XIIe Congres International des Sciences Historiques par la Commission Nationale des Historiens Hongrois, Budimpešta 1965., 27-51. GYÖRFFY 1970: Gy. Györffy, Szlavónia kiakulásának oklevélkritikai vizsgálata [Étude critique des chartes concernant la formation de la Sclavonie], LK 41 (1970.), 223-240. GYÖRFFY 1971: Gy. Györffy, Die Nordwestgrenze des byzantinischen Reiches im XI. Jahrhundert und die Ausbildung des “ducatus Sclavoniae”, u: Panat – Ghellinck Vaernewyck 1971, 295-313. GYÖRFFY 1975: Gy. Györffy, The Original Landtaking of the Hungarians, Budimpešta 1975. GYÖRFFY 1977: Gy. Györffy, István király és műve, Budimpešta 1977. GYÖRFFY 1985: Gy. Györffy, Landnahme, Ansiedlung und Streifzüge der Ungarn, AHistH 31 (1985.), 231-270. GYÖRFFY 1988: Gy. Györffy, König Stephan der Heilige, Budimpešta 1988. GYÖRFFY 1991: Gy. Györffy, Der Donauraum zwischen Bayern, Mähren und Ungarn im 10. Jahrhundert, u: Katzinger – Marckhgott 1991, 41-54. GYÖRFFY 1994: Gy. Györffy, Die Landnahme der Ungarn aus historischer Sicht, u: Müller-Wille – Schneider 1994, 67-79. GYÖRFFY 1995: Gy. Györffy, Zur Frage der Gründung des Bistums von Zagreb, u: Škvorčević 1995, 103-106. HACKENS – WEILLER 1982: T. Hackens – R. Weiller (ur.), Actes du 9ème congrès international de numismatique/Proceedings of the 9th international congress of numismatics, Berne, Septembre 1979, [Association internationale des numismates professionnels. Publication No 7], Louvain-la-Neuve – Luxembourg 1982. HÄNSEL 1987: B. Hänsel (ur.), Die Völker Südosteuropas im 6. bis 8. Jahrhundert, [Südosteuropa Jahrbuch 17], München – Berlin 1987. HARDT 2002: M. Hardt, Slawisch-germanische Beziehungen an der mittleren Donau in der Merowingerzeit nach schriftlichen Quellen, u: Tejral 2002, 129-135. HARHOIU 1980: R. Harhoiu, Das norddonauländische Gebiet im 5. Jahrhundert und seine Beziehungen zum spätrömischen Kaiserreich, u: Wolfram – Daim 1980, 101-115. HAUPTFELD 1989: G. Hauptfeld, Die Gentes im Vorfeld von Ostgoten und Franken im 6. Jahrhundert, u: Wolfram – Schwarcz 1989, 121-134. HAUPTMANN 1915: Lj. Hauptmann, Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten, MIÖG 36 (1915.), 229287. HAUPTMANN 1920: Lj. Hauptmann, Postanek in razvoj frankovskih mark ob srednji Donavi, ČSLKZ 2 (1920.), 210-250. HAUPTMANN 1923: Lj. Hauptmann, Mejna grofija Spodnjepanonska, RSAZUHum 1 (1923.), 311-357. HAUPTMANN 1925: Lj. Hauptmann, Koje su sile hrvatske povijesti odlučivale u vrijeme narodne dinastije, u: ZKT, 164-175 (= Die bestimmenden Kräfte der kroatischen Geschichte im Zeitalter der nationalen Herrscher, MIÖG 40, 1924., 1-16). HAUPTMANN 1928: Lj. Hauptmann, Les Rapports des Byzantines avec les Slaves et les Avares pendant la seconde moitié du VIe siècle, Byzantion 4 (1927.–1928.), 137-170. 401


5. 4. 2011. 14:46:32


HAUPTMANN 1929: Lj. Hauptmann, Entstehung und Entwicklung Krains, u: Jaksch – Wutte – Hauptmann – Mell – Pirchegger 1929, 305-484 HAUPTMANN 1931: Lj. Hauptmann, Konstantin Porfirogenet o porijeklu stanovištva dubrovačkog zaleđa, Zbornik iz dubrovačke prošlosti. Milanu Rešetaru o 70-godišnjici života, Dubrovnik 1931., 17-24. HAUPTMANN 1935: Lj. Hauptmann, Kroaten, Goten und Sarmaten, GS 3 (1935.), 95127, 315-353. HAUPTMANN 1950: Lj. Hauptmann, Hrvatsko praplemstvo, RSAZUZgod 1 (1950.), 85-115. HEATHER 1994: P. J. Heather, Goths and Romans 332-489, Oxford 1994. HEATHER 2007: P. J. Heather, Goths in the Roman Balkans, u: Poulter 2007, 163-190. HEATHER 2008: P. J. Heather, Ethnicity, Group Identity, and Social Status in the Migration Period, u: Garipzanov – Geary – Urbańczyk 2008, 17-49 Hellmann – Olesch – Stasiewski – Zagiba 1964: M. Hellmann – R. Olesch – B. Stasiewski – F. Zagiba (ur.), Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven 863-1963, Köln – Graz 1964. HERCIGONJA 1975: E. Hercigonja, Povijest hrvatske književnosti II: Srednjovjekovna književnost, Zagreb 1975. HERMAN KAURIĆ 2004: V. Herman Kaurić, Krhotine povijesti Pakraca. Povijest naselja od prapovijesti do 1918. godine, [Bibliotheca Croatica – Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia. Posebna izdanja; knj. 3], Slavonski Brod 2004. HERRMANN – OTTO 1973: J. Herrmann – K.-H. Otto (ur.), Berichte über den II. Internationalen Kongress für Slawische Archäologie, Berlin, 24. bis 28. August 1970, Band II, Berlin 1973. HERŠAK – SILIĆ 2002: E. Heršak – A. Silić, Avari: osvrt na njihovu etnogenezu i povijest, MET 18/2-3 (2002.), 197-224. HÖDL 1993: G. Hödl, Zur Geschichte des Alpen-Adria-Raumes im Frühmittelalter, u: Hödl – Grabmayer 1993, 11-35. HÖDL – GRABMAYER 1993: G. Hödl – J. Grabmayer (ur.), Karantanien und der AlpenAdria-Raum im Frühmittelalter, [2. St. Veiter Historikergespräche, 1991], Beč – Köln – Weimar 1993. HOFFILLER 1909: V. Hoffiller, Staro groblje u Velikoj Gorici, VHAD n. s. 10 (1908. – 1909.), 120-134. HOHLFELDER 1982: R. L. Hohlfelder (ur.), City Town and Countryside in the Early Byzantine Era, [East European Monographs 120, Byzantine Series 1], New York 1982. HOLMES 2005: C. Holmes, Basil and the Governance of Empire (976-1025), Oxford – New York 2005. HÓMAN 1940: B. Hóman, Geschichte des ungarischen Mittelalters I: Von den ältesten Zeiten bis zum Ende des XII. Jahrhunderts, Berlin 1940. HOREDT 1980: K. Horedt, Wandervölker und Romanen im 5. bis 6. Jahrhundert in Siebenbürgen, u: Wolfram – Daim 1980, 117-121. HOREDT 1985: K. Horedt, Das Fortleben der Gepiden in der frühen Awarenzeit, Germania 63 (1985.), 164-168. HORVAT 1954: A. Horvat, O Sisku u starohrvatsko doba. Na temelju pisanih izvora i arheoloških nalaza, SHP 3 (1954.), 93-103. 402


5. 4. 2011. 14:46:32

Bibliografija

HORVAT 1956: A. Horvat, Spomenici arhitekture i likovne umjetnosti u Međumurju, Zagreb 1956. HORVAT 1994: V. Horvat (ur.), Vukovar. Glavni grad Županije vukovarsko-srijemske u Republici Hrvatskoj, Zagreb 21994. HORVAT 1994a: V. Horvat, Vukovarski kraj u prošlosti, u: Horvat 1994b, 8. HORVAT 1994b: V. Horvat (ur.), Grad Ilok. Bapska – Mohovo – Šarengrad, Zagreb 1994. HORVAT-LEVAJ – REBERSKI 1997: K. Horvat-Levaj – I. Reberski, Ludbreg. Ludbreška Podravina, Zagreb 1997. HOTI 1992: M. Hoti, Sisak u antičkim izvorima, OA 16 (1992.), 133-163. HUBER 1972: G. Huber, Der Begriff Pannonia in den Quellen der Karolingerzeit, Doktorski rad, Sveučilište u Salzburgu, 1972. HUMMER 1998: H. J. Hummer, The fluidity of barbarian identity: the ethnogenesis of Alemanni and Suebi, AD 200-500, EME 7 (1998.), 1-27. ILIJANIĆ 1964: M. Ilijanić, Prilog historijskoj urbanističkoj dokumentaciji Varaždina od postanka do 16. stoljeća, Peristil 6-7 (1963.–1964.), 23-28. ILKIĆ 2003: M. Ilkić, Cornacum. Sotinski prostor i njegovo mjesto u organizaciji južnog dijela provincije Panonije, Doktorski rad, Sveučilište u Zadru, 2003. ILKIĆ 2007: M. Ilkić, Nalazi seobe naroda i ranog srednjeg vijeka iz Sotina, PIAZ 24 (2007.), 277-288. ILKIĆ 2008: M. Ilkić, Popovac – lokalitet “Tuneli”, VAMZ 41 (2008.), 199-208 ISKRA-JANOŠIĆ 1992: I. Iskra-Janošić, Povijesni pregled arheoloških istraživanja u Vinkovcima, GOMHV 10/1992 (1993.), 61-78. ISKRA-JANOŠIĆ 1997a: I. Iskra-Janošić, Vinkovci od neolitika do srednjega vijeka tragom arheoloških nalaza, u: Znanstveni skup prigodom 250. obljetnice Vukovarsko-srijemske županije, [Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad u Vinkovcima, Posebna izdanja 9], Vinkovci 1997., 267-291. ISKRA-JANOŠIĆ 1997b: I. Iskra-Janošić, Arheološka iskopavanja na srednjovjekovnom lokalitetu Meraja u Vinkovcima, ObHAD 29/3 (1997.), 101-103. ISKRA-JANOŠIĆ 1998: I. Iskra-Janošić, Iskapanja na srednjovjekovnom lokalitetu Meraja u Vinkovcima, ObHAD 31/1 (1998.), 84-87. ISKRA-JANOŠIĆ 1999a: I. Iskra-Janošić, Rimsko razdoblje, u: Dizdar – Iskra-Janošić – Krznarić Škrivanko 1999, 51-63. ISKRA-JANOŠIĆ 1999b: I. Iskra-Janošić, Kasni srednji vijek, u: Dizdar – Iskra-Janošić – Krznarić Škrivanko 1999, 73-74. ISKRA-JANOŠIĆ 2001: I. Iskra-Janošić, Urbanizacija Cibala i razvoj keramičarskih središta, [Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad u Vinkovcima, Posebna izdanja 13], Zagreb – Vinkovci 2001. ISKRA-JANOŠIĆ 2002: I. Iskra-Janošić, Vinkovci – zaštitna arheološka iskopavanja godine 2001., ObHAD 34/1 (2002.), 75-79. ISKRA-JANOŠIĆ 2004: Ivana Iskra-Janošić, Colonia Aurelia Cibalae – Entwicklung der Stadt, u: Šašel-Kos – Scherrer 2004, 169-195. ISKRA-JANOŠIĆ 2005: I. Iskra-Janošić, Vinkovci u antici i srednjem vijeku, Vinkovci 2005. ISKRA-JANOŠIĆ 2006a: I. Iskra-Janošić, Stari Mikanovci, u: Durman 2006, 260-261. 403


5. 4. 2011. 14:46:32


ISKRA-JANOŠIĆ 2006b: I. Iskra-Janošić, Vukovarsko-srijemska županija, u: Durman 2006, 63-65. ISKRA-JANOŠIĆ 2006c: I. Iskra-Janošić, Vinkovci – srednji vijek, u: Durman 2006, 292293. ISKRA-JANOŠIĆ 2006d: I. Iskra-Janošić, Vinkovci – antika, u: Durman 2006, 290-291. IVANDIJA 1981: A. Ivandija, Prilozi za građevnu povijest Zagrebačke katedrale, CCP V/8 (1981.), 1-13. IVANIČEK 1949: F. Ivaniček, Istraživanje nekropole ranog srednjeg vijeka u Bijelom Brdu, LjJAZU 55 (1949.), 111-144. IVANIŠEVIĆ 1999: V. Ivanišević, Le début de l’époque des Grandes Migrations dans l’Illyricum du Nord, u: Tejral – Pilet – Kazanski 1999, 95-107. JAKOVLJEVIĆ 1990: G. Jakovljević, Arheološka topografija Bilo-gore – antički period, BjZ 1990, 114-123. JAKSCH – WUTTE – HAUPTMANN – MELL – PIRCHEGGER 1929: A. von Jaksch – M. Wutte – L. Hauptmann – A. Mell – H. Pirchegger, Erläuterungen zum Historischen Atlas der Österreichischen Alpenländer I/4: Kärnten, Krain, Görz und Istrien, Beč 1929. JAKŠIĆ 1991: N. Jakšić, Vijesti o padu Salone u djelu Konstantina Porfirogeneta, u: Cambi 1991, 427-441. JANIN 1953: R. Janin, Le Géographie ecclésiastique de l’Empire byzantin III: Les Églises et les monastères, Pariz 1953, 21969. JANKOVIĆ – JANKOVIĆ 1990: M. Janković – Đ. Janković, Sloveni u jugoslovenskom Podunavlju, [Katalog izložbe], Beograd 1990. JANKULOV 1952: B. Jankulov, Utvrđenja Rimljana i varvara iz doba seobe naroda u Bačkoj i Banatu, RVM 1 (1952.), 7-37. JARAK 1988: M. Jarak, Panonske ranokršćanske općine i problem kasnoantičkog kontinuiteta, OA 13 (1988.), 69-79. JARAK 1991: M. Jarak, Pregled glavnih smjernica u istraživanju antičkih i literarnih izvora o panonskoj crkvi, OA 15 (1991.), 109-127. JARAK 1994: M. Jarak, Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinentalne Hrvatske, u: Demo 1994b, 17-39. JARAK 1996: M. Jarak, Martyres Pannoniae – The Chronological Position of the Pannonian Martyrs in the Course of Diocletian’s Persecution, u: Bratož 1996, 263-289. JARAK 1998: M. Jarak, “Pannonian” Benedictine possessions in the 6th century, u: Cambi – Marin 1998, 779-786. JARAK 1998: M. Jarak, Smjernice u razvoju srednjovjekovne arheologije u Hrvatskoj, OA 30 (2006.), 183-224. JARNUT 1982: J. Jarnut, Geschichte der Langobarden, Stuttgart – Berlin – Köln – Mainz 1982. JARNUT 2000: J. Jarnut, Die Langobarden zwischen Pannonien und Italien, u: Bratož 2000b, 73-79. JEDIN 1971: H. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve III/1, [Volumina theologica; sv. 2], Zagreb 1971. JEDIN 1995: H. Jedin (ur.), Velika povijest Crkve II, [Volumina theologica; sv. 19], Zagreb 1995. 404


5. 4. 2011. 14:46:32

Bibliografija

JELINČIĆ 2006: K. Jelinčić, Zaštitno arheološko iskopavanje lokaliteta Virovitica-Kiškorija jug, AIA 2 (2006.), 61-66. JEREMIĆ 2006: M. Jeremić, The Relationship Between the Urban Physical Structures of Medieval Mitrovica and Roman Sirmium, HAM 12 (2006.), 137-161. JIREČEK 1876: K. Jireček, Geschichte der Bulgaren, Prag 1876. JIREČEK 1959a: K. Jireček, Vojna cesta od Beograda do Carigrada i balkanski klanci, u: Dinić 1959, 71-190 (= K. Jireček, Die Heerstrasse von Belgrad nach Constantinopel und die Balkanpässe. Eine historisch-geographische Studie, Prag 1877). JIREČEK 1959b: K. Jireček, Hrišćanski elemenat u topografskoj nomenklaturi balkanskih zemalja, u: Dinić 1959, 463-528 (= K. Jireček, Das christliche Element in der topographischen Nomenclatur der Balkanländer, Sitzungsberichte der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien. Philosophisch-Historische Classe 136, Beč 1897., 1-98). JONES 1954: A. H. M. Jones, The date and value of the Verona List, JRS 44 (1954.), 2129. JONES 1986: A. H. M. Jones, The Later Roman Empire 284-602. A Social, Economic, and Administrative Survey I-II, Baltimore 1986. JURIĆ 1981: R. Jurić, Nakit srednjega vijeka, u: Batović 1981, 183-200. JURKOVIĆ – LUKŠIĆ 1996: M. Jurković – T. Lukšić (ur.), Starohrvatska spomenička baština. Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, [Zbornik radova znanstvenog skupa održanog 6-8. listopada 1992.], Zagreb 1996. Káldy-Nagy 1981: Gy. Káldy-Nagy (ur.), Turkic-Bulgarian-Hungarian Relations (VIth – XIth Centuries), [Studia Turco-Bulgarica 5], Budimpešta 1981. KALHOUS 2009: The significance of the Sirmian and apostolic tradition in shaping Moravian episcopal organization, EME 17 (2009.), 268-285. KALIĆ 1968: J. Kalić, Podaci Alberta Ahenskog o ugarsko-vizantijskim odnosima krajem XI veka, ZFF 10/1 (1968.) [= Spomenica Vase Čubrilovića], 183-191. KALIĆ 1971a: J. Kalić, Nikita Honijat, u: VIINJ IV, 107-171. KALIĆ 1971b: J. Kalić, Zemun u XII veku, ZRVI 13 (1971.), 27-56. KALIĆ-MIJUŠKOVIĆ 1974a: J. Kalić-Mijušković, Slovensko naselje u ranom srednjem veku, u: Čubrilović 1974, 119-124. KALIĆ-MIJUŠKOVIĆ 1974b: J. Kalić-Mijušković, Vizantijski pogranični grad u XI veku, u: Čubrilović 1974, 125-130. KAMPUŠ – KARAMAN 1994: I. Kampuš – I. Karaman, Tisućljetni Zagreb. Od davnih naselja do suvremenog velegrada, Zagreb 1994. KARAČ 1991a: Z. Karač, Gradište Ratkov Dol – Radanovac, srednjovjekovna utvrda kod Đakova, ObHAD 23/1 (1991)., 31-34. KARAČ 1991b: Z. Karač, Urbani razvitak srednjovjekovnog Vukovara, SHP 21 (1991.), 245-274. KARAČ 1994: Z. Karač, Gradograditeljstvo i graditeljstvo na tlu Vukovara od prapovijesti do kraja osmanske vlasti, u: Majnarić-Pandžić 1994, 138-154. KARAMAN 1994: I. Karaman (ur.), Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu, Zagreb 1994. KARAMAN 1948: Lj. Karaman, O umjetnosti srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji, HZ 1 (1948.), 103-127. 405


5. 4. 2011. 14:46:32


KARAMAN 1952: Lj. Karaman, O potrebi povezivanja rada arheologa, historičara umjetnosti i historičara u proučavanju ranosrednovjekovnog perioda sjeverne Hrvatske, HZ 5 (1952.), 57-62. KARMANSKI 1976: S. Karmanski, Još nekoliko nalaza iz perioda Seobe naroda koji se nalaze u muzeološkoj zbirci u Odžacima, BAASJB (1976.), 1-9. KARWIESE 1993: S. Karwiese, Von der ecclesia Petenas zur ecclesia Petenensis. Neue Überlegungen zur Frühzeit der Salzburger Kirche, MIÖG 101 (1993.), 228-280. KATANČIĆ 1824-1825: M. P. Katancsich, Orbis antiquus ex tabula itineraria quae Theodosii Imp. et Peutingeri audit ad systema geographiae redactus et commentario illustratus I-II, Budim 1824.-1825. KATIČIĆ 1989: R. Katičić, Die Anfänge des kroatischen Staates, u: Wolfram – Schwarcz 1989, 299-312 (= Katičić 1993, 37-50). KATIČIĆ 1990: R. Katičić, Pretorijanci kneza Borne, SHP 30 (1990.), 65-83 (= Katičić 1993, 65-83). KATIČIĆ 1993: R. Katičić, Uz početke hrvatskih početaka. Filološke studije o našem najranijem srednjovjekovlju, [Biblioteka znanstvenih djela 70], Split 1993. KATIČIĆ 1993a: R. Katičić, Zadrani i Mirmidonci oko moći sv. Krševana, u: Katičić 1993, 191-201. KATIČIĆ 1998: R. Katičić, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, [Biblioteka Theoria], Zagreb 1998. KATIČIĆ 2003: R. Katičić, Dalmatia u zemljopisu Alfreda Velikoga, SHP 30 (2003.), 7798. KATZINGER – MARCKHGOTT 1991: W. Katzinger – G. Marckhgott, Baiern, Ungarn und Slawen im Donauraum, [Forschungen zur Geschichte der Städte und Märkte Österreichs 4], Linz/Donau 1991. KISS 1977: A. Kiss, Avar Cemeteries in County Baranya, [Cemeteries of the Avar Period (567-829) in Hungary; sv. 2], Budimpešta 1977. KISS 1979: A. Kiss, Ein Versuch, die Funde und das Siedlungsgebiet der Ostgoten in Pannonien zwischen 456-471 zu bestimmen, AArchH 31 (1979)., 329-339. KISS 1983a: A. Kiss, Die Skiren im Karpatenbecken. Ihre Wohnsitze und ihre materielle Hinterlassenschaft, AArchH 35 (1983.), 95-131. KISS 1983b: A. Kiss, Baranya megye X-XI. századi sírleletei, [Magjarország honfoglalás kora árpád-kori temetőinek leletanyaga; sv. 1], Budimpešta 1983. KISS 1984a: A. Kiss, Heruler in Nordserbien, u: Zábojník 1984, 133-137. KISS 1984b: A. Kiss, Numizmatikai adatok az itáliai kelatigót királyság (489/493-552) kiterjedéséhéz [Numismatic Data to the Expansion of the eastern Goths of Italy], NK 82-83 (1983.–1984.), 19-21. KISS 1987a: A. Kiss, Die Herrscher des Karpatenbeckens im 5./6. Jahrhundert aus archäologischer Sicht, AGN 1987 (1988.), 57-68. KISS 1987b: A. Kiss, Das Weiterleben der Gepiden in Awarenzeit, u: Hänsel 1987, 203218. KISS 1994: A. Kiss, Archeologia degli Ostrogoti in Pannonia (456-473), u: Bierbrauer – Hessen – Arslan 1994, 164-169. KISS 1998: A. Kiss, The treasure of a Byzantine gold belt from Sirmium region, AArchH 50 (1998.), 251-258. 406


5. 4. 2011. 14:46:32

Bibliografija

KISS 1999a: A. Kiss, Pannonien zur Zeit der Völkerwanderung – Ergebnisse und Probleme, u: Tejral – Pilet – Kazanski 1999, 109-126. KISS 1999b: A. Kiss, A 375 és 1000 közötti kincsleletek, mint a Kárpát-medence kora középkori történeti forrásai. A kincsleletek katalógusa, ZM 9 (1999.), 55-75. KLAIĆ 1968: N. Klaić, Neki problemi najstarije povijesti biskupsko-kaptolskog Zagreba i kraljevskog Gradeca, u: Iz starog i novog Zagreba IV, Zagreb 1968., 19-22. KLAIĆ 1975: N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 21975. KLAIĆ 1976: N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976. KLAIĆ 1978: N. Klaić, Pogled na razvitak srednjovjekovne Slavonije (od Ljudevita Posavskog do bune 1573. god.), u: Rapanić 1978, 223-228. KLAIĆ 1981: N. Klaić, Još jednom o Baščanskoj ploči kao izvoru za vladanje kralja Zvonimira, VHARP 24 (1981.), 287-297. KLAIĆ 1982: N. Klaić, Povijest Zagreba I, [Biblioteka Povijesti], Zagreb 1982. KLAIĆ 1983: N. Klaić, Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku, Vukovar 1983. KLAIĆ 1985a: N. Klaić, Najnoviji radovi o 29, 30. i 31. poglavlju u djelu De administrando imperio cara Konstantina VII. Porfirogeneta, SHP 15 (1985.), 31-60. KLAIĆ 1985b: N. Klaić, Zur Verteidigungssystemen in den mittelalterlichen kroatischen Ländern, BSl 11-12 (1984.–1985.), 1-10. KLAIĆ 1986: N. Klaić, O Pokuplju kao vjekovnoj krajini između Jadrana i Panonije, u: Majnarić-Pandžić 1986, 189-197. KLAIĆ 1987: N. Klaić, Koprivnica u srednjem vijeku, [Biblioteka “Podravskog zbornika” 19], Koprivnica 1987. KLAIĆ 1882a: V. Klaić, Slavonija od X. do XIII. stoljeća, Zagreb 1882. (= Klaić 1994, 8-50). KLAIĆ 1882b: V. Klaić, Sirmia citerior et ulterior, VHAD 4 (1882.), 101-107. KLAIĆ 1899: V. Klaić, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća I: Vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi (641–1102); Vladanje kraljeva Arpadovića (1102– 1301), Zagreb 1899. KLAIĆ 1913: V. Klaić, Zagreb 1910.-1913., Zagreb 1913. KLAIĆ 1994: V. Klaić, Slavonske povijesne teme, priredio D. Pavličević, [Slavonica. Prinosi Slavonije hrvatskoj književnosti i povijesti], Vinkovci 1994. Klaniczay 2003: G. Klaniczay, Holy Rulers and Blessed Princesses: Dynastic Cults in Medieval Central Europe, Cambridge 2003. KLEBEL 1939: E. Klebel, Langobarden, Bajuwaren, Slawen, MAG 69 (1939.), 41-116. KLEMENC 1936: J. Klemenc, Nalazi novaca u Jugoslaviji 1910–1936, Numismatika 2-4 (1934.-1936.), 124-133. KLEMENC 1938: J. Klemenc, Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Zagreb, Beograd 1938. KLEMENC 1950: J. Klemenc, Ptujski grad v kasni antiki, Ljubljana 1950. KLEMENC 1953: J. Klemenc, Teodozijev pohod proti Maximusu iz Siscije do Petovija, ZČ 6-7 (1952.–1953.), 78-88. KLEMENC 1961: J. Klemenc, Limes u Donjoj Panoniji, u: Grbić 1961, 5-45. KLEMENC 1963: J. Klemenc, Der pannonische Limes in Jugoslawien, u: Novak 1963, 55-68. 407


5. 4. 2011. 14:46:32


KLEMENC – SARIA 1936: J. Klemenc – B. Saria, Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Ptuj, Beograd – Zagreb 1936. KLEMENC – SARIA 1939: J. Klemenc – B. Saria, Archaeologische Karte von Jugoslavien: Blatt Rogatec, Beograd – Zagreb 1939. KLEMENČIĆ – VUJASINOVIĆ 2000: A. Klemenčić – B. Vujasinović, Povijesni pregled razvitka prometa i cestogradnje u Hrvatskoj do kraja 19. stoljeća, Građevni godišnjak 2000, Zagreb 2000, 1-94. KNEZ 1967: T. Knez, Staroslovenske najdbe na Dolenjskem in v Beli Krajini, AV 18 (1967.), 389-396. KNEZ – PETRU – ŠKALER 1960: T. Knez – P. Petru – S. Škaler, Neviodunum: Municipium Flavium Latobicorum. Opis antičnega mesta in njegove prezgodovine, Novo Mesto 1961. KNEZOVIĆ 2008: I. Knezović, Katančićev Andautonij: vrhunac znanstvenog istraživanja arheologije i stare povijesti na zagrebačkom podučju u 18. st., RZHP 40 (2008.), 11-47. KNEZOVIĆ – PINTARIĆ 2006: I. Knezović – T. Pintarić, Zaštitni sustavni terenski pregled područja općina Kravarsko i Pokupsko (2003.–2005.), ObHAD 38/1 (2006.), 156-162. KNIEZSA 1938: I. Kniezsa, Ungarns Völkerschaften im XI. Jahrhundert, AECO 4 (1938.), 241-412. KNIFIC 1993: T. Knific, Hunski sledovi v Sloveniji?, u: Lamut 1993, 521-542. KOLAR 1976: Sanja Kolar, Arheološki lokaliteti u općini Koprivnica, PdZ 2 (1976.), 103116. KOLARIĆ 2004: J. Kolarić, Povijest kršćanstva u Hrvata I: Katolička crkva, Zagreb 2004. KOLLAUTZ 1965: A. Kollautz, Awaren, Langobarden und Slawen in Noricum und Istrien, Carinthia I/155 (1965.), 619-645. KOLLAUTZ 1966: A. Kollautz, Awaren, Franken und Slawen in Karantanien und Niederpannonien und die fränkische und byzantinische Mission, Carinthia I/156 (1966.), 232-275. KOLLAUTZ 1979: A. Kollautz, Völkerbewegungen an der unteren und mittleren Donau im Zeitraum von 558/562 bis 582 (Fall von Sirmium), ZFO 28 (1979.), 448-489. KOLNIK 1987: T. Kolnik, Die Donausweben in der spätrömischen Kaiserzeit und in der Völkerwanderungszeit, AGN 1987 (1988.), 69-76. KOMATINA 2010: P. Komatina, The Slavs of the mid-Danube basin and the Bulgarian expansion in the first half of the 9th century, ZRVI 47 (2010.), 55-82. KORDA 1961: J. Korda, Tragom limesa od Vukovara do Iloka s osobitim obzirom na Cibalae, u: Grbić 1961, 59-65. KOROŠEC 1954: J. Korošec, Podela naušnica sa zvezdolikim priveskom u slavenskim kulturama Jugoslavije, GZMA 9 (1954.), 77-86. KOROŠEC 1978: P. Korošec, The Problems Concerning the Times of the Great Migrations in the East Alpine Region, u: Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1978, 75-81. KOS 1955: M. Kos, Zgodovina Slovencev od naselitve do petnajstega stoletja, Ljubljana 1955. (novo izdanje 1985.). KOS 1986: P. Kos, The Monetary Circulation in the Southeastern Alpine Region ca 300 BC – AD 1000, [Situla 42], Ljubljana 1986. 408


5. 4. 2011. 14:46:33

Bibliografija

KOSANOVIĆ 1979: N. Kosanović, Evolucija naselja u Slavoniji. Od najranijeg naseljavanja do savremenih urbanih formi (oblikovanje naselja, gravitacioni faktori i procesi), OsZ 17 (1979.), 153-175. KOVÁCS 1980: L. Kovács, Münzen aus der ungarischen Landnahmezeit. Archäologische Untersuchung der arabischen, byzantinischen, westeuropäischen und römischen Münzen aus dem Karpatenbecken des 10. Jahrhunderts, [Fontes archaeologici Hungariae], Budimpešta 1980. KOVÁCS 1997: L. Kovács, A kora Árpád-kori magyar pénzverésről. Érmetani és régészeti tanulmányok a Kárpát-medence I. (Szent) István és II. (Vak) Béla uralkodása közötti időszakának (1000-1141) érméiről/Über die ungarische Münzpregung in der frühen Arpadenzeit. Numismatisch-archäologische Studien über die Münzen aus dem Zeitraum zwischen den Regierungszeiten Stephans I (des Heiligen) und Bélas II (des Blinden) (1000–1141) im Karpatenbecken, [Varia archaologica Hungarica VII], Budimpešta 1997. KOVAČEVIĆ 1960: J. Kovačević, Arheologija i istorija varvarske kolonizacije južnoslovenskih oblasti od IV do početka VII veka, [Posebna izdanja Vojvođanskog muzeja II], Novi Sad 1960. KOVAČEVIĆ 1963: J. Kovačević, Avari i zlato, Starinar 13-14 (1962.–1963.), 125-135. KOVAČEVIĆ 1966: J. Kovačević, Avari na Jadranu, u: Tasić 1966, 53-81. KOVAČEVIĆ 1969: J. Kovačević, Arheološki prilog preciziranju hronologije slovenskog naseljavanja Balkana, u: Benac 1969, 57-83. KOVAČEVIĆ 1973a: J. Kovačević, Die awarische Militärgrenze in der Umgebung von Beograd im VIII. Jahrhundert, ArchIug 14 (1973.), 49-56. KOVAČEVIĆ 1973b: J. Kovačević, Les Slaves et la population dans l’Illyricum, u: Herrmann – Otto 1973, 143-151. KOVAČEVIĆ 1977: J. Kovačević, Avarski kaganat, Beograd 1977. KOVAČEVIĆ 1978: J. Kovačević, Esquisse d’une étude sur les rapports entre la population de l’Empire et les “barbares” aux IVe – VIe s. (La valeur de quelques sources écrites), u: Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1978, 9-32. KOVAČEVIĆ – DIMITRIJEVIĆ 1959: J. Kovačević – D. Dimitrijević, Srednjevekovna nekropola u Batajnici, AP 1 (1959.), 151-153. KOZLIČIĆ 1990: M. Kozličić, Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku, [Biblioteka znanstvenih djela 41], Split 1990. KRAJNC 2003: S. Krajnc (ur.), Mednarodni znanstveni simpozij ob 1700-letnici smrti sv. Viktorina Ptujeskega. Zbornik razprav, Ptuj 2003. KRAUTSCHICK 1999: S. Krautschick, Hunnensturm und Germanenflut, BZ 92 (1999.), 10-67. KREKIĆ 1955: B. Krekić, Evagrije, u: VIINJ I, 99-101. KREKIĆ – TOMIĆ 1955: B. Krekić – L. Tomić, Menandar, u: VIINJ I, 85-98. KRISTÓ 1993: Gy. Kristó, Die Arpaden-Dynastie. Die Geschichte Ungarns von 895 bis 1301, Budimpešta 1993. KRISTÓ 1996: Gy. Kristó, Hungarian History in the Ninth Century, Szeged 1996. KRIVOŠIĆ 1981: S. Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, [Građa za gospodarsku povijest Hrvatske 19], Zagreb 1981. KRNIĆ 1978: Z. Krnić (ur.), Pakrac 1945-1975., Pakrac 1978. KRSMANOVIĆ 2008: B. Krsmanović, The Byzantine Province in Change (On the Treshhold Between the 10th and the 11 th Century), [Institute for Byzantine Studies, Serbian Academy 409


5. 4. 2011. 14:46:33


of Sciences and Arts, Monographs 37; Institute for Byzantine Research, The National Hellenic Research Foundation Monographs 14], Beograd – Atena 2008. KRUHEK 2004: M. Kruhek (ur.), Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.–1918. Zbornik radova, Zagreb 2004. KUKULJEVIĆ SAKCINSKI 1873: I. Kukuljević Sakcinski, Panonija rimska, RJAZU 23 (1873.), 86-157. KULIKOWSKI 2000: M. Kulikowski, The Notitia Dignitatum as a historical source, Historia 49 (2000.), 358-377. KULIKOWSKI 2007: M. Kulikowski, Rome’s Gothic Wars. From the Third Century to Alaric, Cambridge 2007. KUNTIĆ-MAKVIĆ 1985: B. Kuntić-Makvić, Kako je Ivan Lučić prikazao dolazak Slavena u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae, HZ 38 (1985.), 131-166. KUNTIĆ-MAKVIĆ 1986: B. Kuntić-Makvić, Priređivanje i prijevod teksta prve knjige djela Ivana Lučića O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, u: Kuntić-Makvić – Kurelac 1986, 66-357. KUNTIĆ-MAKVIĆ 1991: B. Kuntić-Makvić, Antički izvori u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae Ivana Lučića, RZPZZd 33 (1991.), 15-72. KUNTIĆ-MAKVIĆ 1993: B. Kuntić-Makvić, Sisciensia Kercselichiana, OA 17 (1993.), 263-271. KUNTIĆ-MAKVIĆ 1994: B. Kuntić-Makvić, Honorius iunior, Salonitanae vrbis episcopvs. Essai sur la Dalmatie de son temps, u: Cambi – Marin 1994, 997-1002. KUNTIĆ-MAKVIĆ 1997: B. Kuntić-Makvić, Grčka i rimska starina, u: Supičić 1997, 73-91. KUNTIĆ-MAKVIĆ 2003: B. Kuntić-Makvić, Područje rimskog Ilirika uoči dolaska Hrvata, u: Šanjek 2003, 5-38. KUNTIĆ-MAKVIĆ – KURELAC 1986: Ivan Lučić, O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, priredila i prevela B. Kuntić-Makvić, uvodna studija i bibliografija M. Kurelac, [Biblioteka Latina et Graeca; knj. 7], Zagreb 1986. KUNTIĆ-MAKVIĆ – ŠEGVIĆ 1992: B. Kuntić-Makvić – M. Šegvić, Katančićev opis Siscije, OA 16 (1992.), 165-181. KURELAC 1986: M. Kurelac, Život i djelo Ivana Lučića – Luciusa, u: Kuntić-Makvić – Kurelac 1986, 7-54 KUŽLE – ŽUTINIĆ 1975: M. Kužle – Đ. Žutinić (ur.), Daruvar, Zagreb 1975. LAKATOS 1973: P. Lakatos, Quellenbuch zur Geschichte der Gepiden, [Acta Universitatis de Attila Jószef nominatae. Acta antiqua et archaeologica XVII, Opuscula Byzantina II], Szeged 1973. LAKATOS 1978: P. Lakatos, Quellenbuch zur Geschichte der Heruler, [Acta Universitatis de Attila Jószef nominatae. Acta antiqua et archaeologica XXI, Opuscula Byzantina VI], Szeged 1978. LAMUT 1993: B. Lamut (ur.), Ptujski arheološki zbornik ob 100-letnici Muzeja in Muzejskega društva, Ptuj 1993. LANG 1965: A. Lang (ur.), Slavonija, Osijek 1965. LÁNYI 1972: V. Lányi, Die spätantiken Gräberfelder von Pannonien, AArchH 24 (1972.), 53-212. Leidinger 1924: G. Leidinger, Das sogennante Evangeliarium des heiligen Korbinian, u: Schlecht 1924, 79-102. 410


5. 4. 2011. 14:46:33

Bibliografija

LEMERLE 1954: P. Lemerle, Invasions et migrations dans les Balkans depuis la fin de l’époque romaine jusqu’au VIIIe siècle, RH 211 (1954.), 265-308. LEMERLE 1981: P. Lemerle, Les plus anciens recueils des miracles de Saint Démétrius et la pénétration des Slaves dans les Balkans II: Commentaire, Pariz 1981. LENGYEL – RADAN 1980: A. Lengyel – G. T. B. Radan (ur.), The Archaeology of Roman Pannonia, Lexington – Budimpešta 1980. LIEBESCHUETZ 1998: J. H. W. G. Liebeschuetz, Barbarians and Bishops. Army, Church, and State in the Age of Arcadius and Chrysostom, Oxford 21998. LIEBESCHUETZ 2001: J. H. W. G. Liebeschuetz, Decline and Fall of the Roman City, Oxford 2001. LINDERSKI 1964: J. Linderski, Alfred the Great and the Tradition of Ancient Geography, Speculum 39 (1964), 434-439. LIPPOLD 1987: A. Lippold, Vzhodni Goti in rimski cesarji, ZČ 41 (1987), 205-215. LISIČAR 1980: P. Lisičar, Tabula Peutingeriana i rimski itinerari – Pregled i primedbe, u: Mikl-Curk 1980, 9-19. LOŠEK 1997: F. Lošek, Die Conversio Bagoariorum et Carantanorum und der Brief des Erzbischofs Theotmar von Salzburg, [Monumenta Germaniae Historica. Studien und Texte 13], Hannover 1997. LOTTER 1968: F. Lotter, Zur Rolle der Donausueben in der Völkerwanderungszeit, MIÖG 76 (1968.), 275-298. LOTTER 1989: F. Lotter, Die germanischen Stammesverbände im Umkreis der OstalpenMitteldonau-Raumes nach der literarischen Überlieferung zum Zeitalter Severins, u: Wolfram – Schwarcz 1989, 29-59. LOTTER 2003: F. Lotter u suradnji s R. Bratožom i H. Castritiusom, Völkerverschiebungen im Ostalpen-Mitteldonau-Raum zwischen Antike und Mittelalter (375-600), Berlin – New York 2003. LOVENJAK 2003: M. Lovenjak, Municipium Flavium Latobicorum Neviodunum, u: Šašel Kos – Scherrer 2003, 93-105. LOVRENČEVIĆ 1979: Z. Lovrenčević, Rimske ceste i naselja u bilogorsko-podravskoj regiji (I), AP 21 (1979.), 233-248. LOVRENČEVIĆ 1980: Z. Lovrenčević, Rimske ceste i naselja u bilogorsko-podravskoj regiji (II), AP 22 (1980.), 195-208. LÖWE 1961: H. Löwe, Theoderichs Gepidensieg im Winter 488/489. Eine historisch-geo graphische Studie, u: Born 1961, 1-16. LÖWE 1983: H. Löwe, Cyrill und Methodius zwischen Byzanz und Rom, u: Gli Slavi occidentali e meridionali nell’alto medioevo, 15-21 aprile 1982, [SS 30.2], Spoleto 1983., 631-686. LOŽNJAK DIZDAR – DIZDAR – ŠILJEG 2004: D. Ložnjak Dizdar – M. Dizdar – B. Šiljeg, Rezultati terenskog pregleda područja grada Iloka godine 2003., ObHAD 36/1 (2004.), 45-50. LUČIĆ 1973: J. Lučić, Daniele Farlati (1690–1773). U povodu 200. godišnjice smrti, HZ 25-26 (1972.-1973.), 119-241. LUČIĆ 1977: J. Lučić, Prilog pitanju historijske geografije, HZ 29-30 (1976.-1977.), 61-76. LUKINOVIĆ 1995: A. Lukinović, Zagreb – devetstoljetna biskupija, Zagreb 1995. LÜTTICH 1910: R. Lüttich, Ungarnzüge in Europa im 10. Jahrhundert, [Historische Studien 84], Berlin 1910. 411


5. 4. 2011. 14:46:33


LJUBIĆ 1878: Š. Ljubić, O Posavskoj Hrvatskoj i o zlatnih novcih njezina zadnjega kneza Serma (1018), RJAZU 43 (1878.), 107-148. LJUBINKOVIĆ 1966: M. Ljubinković, Problemi arheoloških istraživanja VI-VII veka u Jugoslaviji, sa posebnim osvrtom na probleme slovenske arheologije, u: Tasić 1966, 8399. LJUBINKOVIĆ 1967: M. Ljubinković, Periodizacija srednjovekovne arheologije od VI do kraja XI veka, u: Tasić 1967, 171-188. MACHÁČEK 2009: J. Macháček, Disputes over Great Moravia: chiefdom or state? the Morava or the Tisza River?, EME 17 (2009.), 248-267. MacMULLEN 1984: R. MacMullen, Christianizing the Roman Empire (A.D. 100-400), New Haven – London 1984. MADGEARU 1997: A. Madgearu, About Lacus Mursianus (Jordanes, Getica, 30 and 35), BS 58 (1997.), 87-89. MAĐARIĆ 1984: V. Mađarić (ur.), Ludbreg, Ludbreg 1984. MAENCHEN-HELFEN 1973: O. J. Maenchen-Helfen, The World of the Huns. Studies in Their History and Culture, Berkley – Los Angeles – London 1973. MAENCHEN-HELFEN 1978: O. J. Maenchen-Helfen, Die Welt der Hunnen. Eine Analyse ihrer historischen Dimension, Beč – Köln – Graz 1978. Maguire – Timberlake 1993: R. A. Maguire – A. Timberlake (ur.), American Contributions to the Eleventh International Congress of Slavists, Bratislava, August-September 1993: Literature, Linguistics, Poetics, Columbus, Ohio, 1993. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ 1984: N. Majnarić-Pandžić (ur.), Arheološka istraživanja u istočnoj Slavoniji i Baranji. Znanstveni skup Vukovar 6-9. X. 1981., [Izdanja Hrvatskog arheo loškog društva; sv. 9], Zagreb 1984. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ 1986: N. Majnarić-Pandžić (ur.), Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području. Znanstveni skup Karlovac, 12-14. X. 1983., [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 10], Zagreb 1986. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ 1990: N. Majnarić-Pandžić (ur.), Arheološka istraživanja u Podravini i kalničko-bilogorskoj regiji. Znanstveni skup Koprivnica, 14-17. X. 1986., [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 14], Zagreb 1990. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ 1994: N. Majnarić-Pandžić, Granica na Dunavu u antičko doba i velika seoba naroda, u: Karaman 1994, 81-91. MAKSIMOVIĆ 1964: Lj. Maksimović, O hronologiji slovenskih upada na vizantijsku teritoriju krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina VI veka, ZRVI 8/2 (1964.) [= Mélanges Georges Ostrogorsky II], 263-271. MAKSIMOVIĆ 1980: Lj. Maksimović, Severni Ilirik u VI veku, ZRVI 19 (1980.), 17-53. MAKSIMOVIĆ 1997: Lj. Maksimović, Organizacija vizantijske vlasti u novoosvojenim oblastima posle 1018. godine, ZRVI 36 (1997.), 31-43. MANGO – SCOTT 1997: The Chronicle of Theophanes Confessor. Byzantine and Near Eastern History AD 284-813, prijevod, uvodna studija i komentar C. Mango – R. Scott u suradnji s G. Greatrexom, Oxford 1997. MANO-ZISL 1937: Đ. Mano-Zisl, Jedan sremski nalaz iz doba Seobe naroda, GIDNS 10/3 (1937.), 266-274. MANOJLOVIĆ 1962: M. Manojlović, Rimsko utvrđenje kod Čortanovaca, RVM 11 (1962.), 123-125. MARGETIĆ 1990: L. Margetić, Rijeka, Vinodol, Istra, Rijeka 1990. 412


5. 4. 2011. 14:46:33

Bibliografija

MARGETIĆ 1992: L. Margetić, Neka pitanja boravka Langobarda u Sloveniji, AV 43 (1992.), 149-173. MARGETIĆ 1994: L. Margetić, Neka pitanja prijelaza vlasti nad Istrom od Bizanta na Franke, AH 2 (1994.), 5-24. MARGETIĆ 1995: L. Margetić, Kritička raščlamba vrela najstarije povijesti zagrebačke biskupije, u: Škvorčević 1995, 97-101. MARGETIĆ 1997: L. Margetić, Hrvatska država u doba narodnih vladara, u: Supičić 1997, 197-214. MARGETIĆ 2000: L. Margetić, Zagreb i Slavonija. Izbor studija, Zagreb – Rijeka 2000. MARGETIĆ 2000a: L. Margetić, Pitanja iz najstarije povijesti Zagrebačke biskupije i Slavonije, u: Margetić 2000, 33-83. MARGETIĆ 2001: L. Margetić, “Dolazak Hrvata” – “Ankunft der Kroaten”, [Biblioteka znanstvenih djela 119], Split 2001. MARGETIĆ 2001a: L. Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, u: Margetić 2001, 41-113. MARGETIĆ 2001b: L. Margetić, Još o pitanju vremena dolaska Hrvata, u: Margetić 2001, 137-148. MARGETIĆ 2005: L. Margetić, Etnogeneza Slavena, RHAZU 492 (2005.), 89-143. MARICQ 1952: A. Maricq, Notes sur les Slaves dans le Péloponnèse et en Bithynie et sur l’emploi de “slave” comme appellatif, Byzantion 22 (1952.), 337-355 MARIJAN 2006: B. Marijan, Daraž kraj Bošnjaka, u: Durman 2006, 116-117 MARKOVIĆ 1975: M. Marković, Razvitak kartografskih upoznavanja današnjih jugoslavenskih zemalja I: Od najstarijih vremena do kraja 17. stoljeća, Zagreb 1975. MARKOVIĆ 1978: M. Marković, Razvoj prometa i prometnica na području sjeverne Hrvatske kroz studij starijih i novijih geografskih karata, AHOI 5 (1978.), 89-103. MARKOVIĆ 1983: M. Marković, Geografske i historijske odrednice Varaždina tijekom proteklih 800 godina, u: Mohorovičić 1983, 25-37. MARKOVIĆ 1986: M. Marković, Geografski položaj i povijesno-geografski prikaz područja Virovitice, u: Mohorovičić 1986, 41-52. MARKOVIĆ 2002: M. Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002. MARKOVIĆ 2003a: M. Marković, Istočna Slavonija. Stanovništvo i naselja, Zagreb 2003. MARKOVIĆ 2003b: M. Marković, Međimurje. Stanovništvo i naselja, Zagreb 2003. MARKOVIĆ 2004: M. Marković, Antička naselja i grčko-rimska zemljopisna imena na tlu današnje Hrvatske, Zagreb 2004. MARKOVIĆ 1976: Z. Marković, Podgorač, Našice – srednjovjekovni lokaliteti, AP 18 (1976.), 135-136. MARKOVIĆ 1984: Z. Marković, Prilog poznavanju kontinuiteta naseljavanja terena oko Delova, PdZ 10 (1984.), 295-319. MARKOVIĆ 1985: Z. Marković, Rekognosciranja uz trasu plinovoda oko Koprivnice i Virja u 1985. godini, ObHAD 17/3 (1985.), 36-38. MARKOVIĆ 1986a: Z. Marković, Početna istraživanja lokaliteta Cerine III, PdZ 12 (1986.), 152-160. MARKOVIĆ 1986b: Z. Marković, Delovi – Grede I, Koprivnica, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986, 131. 413


5. 4. 2011. 14:46:33


MARKOVIĆ 1990: Z. Marković, Noviji i neobjavljeni arheološki nalazi iz Podravine i kalničko-bilogorske regije (III.), PdZ 16 (1990.), 117-132. MARKOVIĆ 1993: Z. Marković, Nekoliko zanimljivih arheoloških nalaza iz koprivničke Podravine, MVj 16 (1993.), 26-30. MARKOVIĆ 1994: Z. Marković, Koprivnica i najuža okolica od pretpovijesti do kasnog srednjeg vijeka, PdZ 19-20 (1993.–1994.), 107-127. MARKOVIĆ 1997: Z. Marković, Osvrt na neke pretpovijesne i srednjovjekovne nalaze u Podravini, PdZ 23 (1997.), 33-52. MARKOVIĆ 1998: Z. Marković, Početna istraživanja pretpovijesnog i srednjovjekovnog nalazišta Vratnec 2 kraj Koprivnice, ObHAD 30/1 (1998.), 51-54. MARKOVIĆ 2003c: Z. Marković, Povijest naseljenosti koprivničkog kraja – od prvih početaka do razvijenog srednjeg vijeka, u: Slukan Altić 2003b, 19-27. MARKOVIĆ – ZVIJERAC 2000: Z. Marković – I. Zvijerac, Arheološko-povijesni slijed naseljavanja Torčeca i okoline, u: Feletar – Petrić 2000, 44-59. MAŠIĆ 2006: B. Mašić, Zagreb – Muzej grada Zagreba – samostan klarisa, u: Durman 2006, 310-311. MATHISEN 1981: R. W. Mathisen, Avitus, Italy and the East in A.D. 455-456, Byzantion 51 (1981.), 232-247. MATTHEWS 1990: J. Matthews, Western Aristocracies and Imperial Court A.D. 364-425, Oxford 1990. MATIJEVIĆ-SOKOL 1996: M. Matijević-Sokol, Ivan Kukuljević-Sakcinski kao epigrafičar, RZZRVž 8-9 (1996.), 85-90. MATIJEVIĆ-SOKOL – SOKOL 2005: M. Matijević-Sokol – V. Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, [Biblioteka Croatica; knj. 1], Zagreb 2 2005. MAYER 1935a: A. Mayer, Ime Mursa, VHAD n. s. 16 (1935.), 5-10. MAYER 1935b: A. Mayer, Iasi, VHAD n. s. 16 (1935.), 69-82. MAŽURAN 1962: I. Mažuran, Srednjovjekovni Osijek. Od rimske Murse do turskog Osijeka, Osijek 1962. MAŽURAN 1994: I. Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek 1994. McCORMICK 2005: M. McCormick, The Origins of the European Economy. Communications and Commerce, A.D. 300-900, Cambridge 2005. MEDINI 1980: J. Medini, O nekim kronološkim i sadržajnim značajkama poglavlja o Dalmaciji u djelu Cosmographia anonimnog pisca iz Ravene, u: Mikl-Curk 1980, 69-83. MEDOVIĆ 1986: P. Medović (ur.), Materijali XXII [XII kongres arheologa Jugoslavije Odbrambeni sistemi u praistoriji i antici na tlu Jugoslavije, Novi Sad 1984.], Novi Sad 1986. MEIER-ARENDT 1985: W. Meier-Arendt (ur.), Awaren in Europa. Schätze eines asiatischen Reitervolkes 6.-8. Jh., [Katalog izložbe], Frankfurt am Main 1985. MEIXNER 1956: I. Meixner, Nepoznati novac gepidskog kralja Kunimunda, NV 3/6-7 (1956.), 4-5. MEIXNER 1963: I. Meixner, Kovnica Sirmium u vrijeme seobe naroda, NV 10/20 (1964.), 9-10. MENGHIN 1985: W. Menghin, Die Langobarden. Archäologie und Geschichte, Stuttgart 1985. MENGHIN 1987: W. Menghin, Die Völkerwanderungszeit im Karpatenbecken, u: Menghin – Springer – Wamers 1987, 15-26. 414


5. 4. 2011. 14:46:33

Bibliografija

MENGHIN – SPRINGER – WAMERS 1987: W. Menghin – T. Springer – E. Wamers, Germanen, Hunnen und Awaren. Schätze der Völkerwanderungszeit – Die Archäologie des 5. und 6. Jahrhunderts an der mittleren Donau und der östlich-merowingische Reihengräberkreis, [Katalog izložbe], Nürnberg 1987. MENIS 1990: G. C. Menis (ur.), I Longobardi, Milano 1990. MENIS 1995: G. C. Menis (ur.), Gli Avari. Un popolo d’Europa, Udine 1995. MERRILLS 2008: A. H. Merrills, History and Geography in Late Antiquity, Cambridge – New York 2008. MERRILLS – MILES 2010: A. Merrills – R. Miles, The Vandals, [The Peoples of Europe], Oxford – Malden 2010. MESLIN 1967: M. Meslin, Les Ariens d’Occident 335-430, Pariz 1967. MESTERHÁZY 1994: K. Mesterházy, Die Landnahme der Ungarn aus archäologischer Sicht, u: Müller-Wille – Schneider 1994, 23-65. METCALF 1960: D. M. Metcalf, The currency of byzantine coins in Syrmia and Slavonia, HBN 14/4 (1960.), 429-444. METCALF 1965: D. M. Metcalf, Coinage in the Balkans 820-1355, [Institute for Balkan Studies No 80], Solun 1965. MIGOTTI 1994: B. Migotti, Arheološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj, u: Demo 1994b, 41-67. MIGOTTI 1997: B. Migotti, Evidence for Christianity in Roman Southern Pannonia (Northern Croatia). A catalogue of finds and sites, [BAR International Series 684], Oxford 1997. MIGOTTI 1998: B. Migotti, Povijest istraživanja Štrbinaca i pitanje ubikacije Certisije, u: Migotti – Šlaus – Dukat – Perinić 1998, 73-78. MIGOTTI 2001: B. Migotti, Je li rimska Certisija bila na Štrbincima kod Đakova?, ZMĐ 5 (2001.), 77-95. MIGOTTI 2002: B. Migotti, Early Christianity in Aquae Iasae (Varaždinske Toplice) and Iovia (Ludbreg) in Pannonia Savia, u: Müller 2002b, 51-66. MIGOTTI 2006: B. Migotti, Štrbinci, u: Durman 2006, 268-269. MIGOTTI – PERINIĆ 2001: B. Migotti – Lj. Perinić, Nekropola na Štrbincima kod Đakova u svjetlu kasnoantičkog horizonta Panonija, ARR 13 (2001.), 103-204. Migotti – Šlaus – Dukat – Perinić 1998: B. Migotti – M. Šlaus – Z. Dukat – Lj. Perinić, Accede ad Certissiam. Antički i ranokršćanski horizont arheološkog nalazišta Štrbinci kod Đakova, Zagreb 1998. MIHALJČIĆ – STEINDORFF 1982: R. Mihaljčić – L. Steindorff, Namentragende Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts, [Glossar zur frühmittelaterlichen Geschichte im östlichen Europa], Wiesbaden 1982. MIJAČ BOŽEK 2004: S. Mijač Božek (ur.), Pro sancto Quirino E. S. – confessio fidei. Povodom 1700-te obljetnice smrti ranokršćanskog biskupa i mučenika sv. Kvirina, zaštitnika grada Siska, [Katalog izložbe], Sisak 2004. MIKECZ 2009: J. Mikecz, The Place That Lies Between: Slavonia in the 10th and 11 th Centuries, Magistarski rad, Central European University, Budimpešta 2009. MIKL-CURK 1980: I. Mikl-Curk (ur.), Materijali XVII [Simpozijum praistorijske i antičke sekcije Saveza arheoloških društava Jugoslavije Putevi i komunikacije u antici, Peć 1978.], Beograd 1980. 415


5. 4. 2011. 14:46:34


MILETIĆ 1963: N. Miletić, Nakit i oružje IX-XII veka u nekropolama Bosne i Hercegovine, GZMA 18 (1963.), 155-178. MILETIĆ 1967: N. Miletić, Slovenska nekropola u Gomjenici kod Prijedora, GZMA 2122 (1966.-1967.), 81-154. MILETIĆ 1970a: N. Miletić, Ranosrednjovjekovna nekropola u Rakovčanima kod Prijedora, GZMA 25 (1970.), 119-177. MILETIĆ 1970b: N. Miletić, Kužno groblje, Mahovljani, Banjaluka – ranoslovenska nekropola, AP 12 (1970.), 155-156. MILETIĆ 1971a: N. Miletić, Bošnjića Voće à Rakovčani, Prijedor – nécropole du haut Moyen Âge, u: Novak 1971, 55-56. MILETIĆ 1971b: N. Miletić, Do završnih stoljeća srednjeg vijeka, u: Ravlić 1971, 15-28. MILETIĆ 1971c: N. Miletić, Luke, Kužno groblje, Mahovljani, Banja Luka – ranoslovenska nekropola i praistoriski nalazi, AP 13 (1971)., 86-87. MILETIĆ 1978: N. Miletić, Reflets des grandes invasions en Bosnie-Herzégovine, u: Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1978, 97-108. MILETIĆ 1979: N. Miletić, Slovenska nekropola u Mahovljanima kod Banjaluke, GZMA 34 (1979.), 137-181. MILETIĆ 1984: N. Miletić, Rani srednji vijek, u: Benac – Basler – Čović – Pašalić – Miletić – Anđelić 1984, 375-423 MILETIĆ 1989: N. Miletić, Ranoslovenske nekropole u Bosni i Hercegovini – komparativna razmatranja, GZMA 44 (1989.), 175-200. MILIN 2004: M. Milin, Bassianae, u: Šašel Kos – Scherrer 2004, 253-268. MILLER 1916: K. Miller, Itineraria Romana. Römische Reisewege an der Hand der Tabula Peutingeriana, Stuttgart 1916. (pretisak Rim 1964.). MILOŠEVIĆ 1994: A. Milošević, Sinjski franjevci – Vukovarskom muzeju, ObHAD 26/1 (1994.), 93-96. MILOŠEVIĆ 1995: A. Milošević, Die spätantike territoriale und kulturelle Kontinuität in der frühmittelalterlichen Cetinagegend, HAM 1 (1995.), 169-175. MILOŠEVIĆ 2000: A. Milošević (ur.), Hrvati i Karolinzi. Rasprave i vrela, Split 2000. MILOŠEVIĆ 2000a: A. Milošević, Karolinški utjecaji u kneževini Hrvatskoj, u: Milošević 2000, 106-139. MILOŠEVIĆ 1969: P. Milošević, Antički Sirmijum, u: Prica 1969, 19-32. MILOŠEVIĆ 1987: P. Milošević, Naoružanje i oprema rimskog ratnika u doba osvajanja i konsolidacije doline Save, u: Brukner – Dautova-Ruševljan – Milošević 1987, 11-24. MILOŠEVIĆ 1988: P. Milošević, O trasi puta Sirmium-Fossis i Sirmium-Bononia, Starinar 39 (1988.), 117-123. Milošević – Rapanić – Tomičić 2001: A. Milošević – Ž. Rapaić – Ž. Tomičić, Arheološki nalazi karolinškog obilježja u Hrvatskoj, [Muzej hrvatskih arheoloških spomenika – Split, Katalozi i monografije 10], Split 2001. MIMICA 1995: B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske: rani srednji vijek, Zagreb 1995. MINICHREITER 1984: K. Minichreiter, Rekognisciranja arheoloških lokaliteta Baranje, ObHAD 16/2 (1984.), 32-36. MINICHREITER 1986: K. Minichreiter, Pregled arheoloških nalaza na području općine Virovitica, u: Mohorovičić 1986, 81-89. 416


5. 4. 2011. 14:46:34

Bibliografija

MINICHREITER 1987: K. Minichreiter, Arheološko blago Baranje, AZZRO 5 (1986.– 1987.), 43-142. MINICHREITER 1989: K. Minichreiter, Prilog poznavanju kasnoantičke arhitekture na području Slavonije i Baranje, Lychnid 7 (1989.), 181-194. MINICHREITER – MARKOVIĆ 2004: K. Minichreiter – Z. Marković, Arheološko rekognisciranje obilaznice Našica, ObHAD 36/1 (2004.), 51-60. MINICHREITER – SAKAR 1984: K. Minichreiter – V. Sakar, Daruvar – “Stari Slavik” – preliminarni izvještaj o zaštitnim arheološkim iskopavanjima, GSM 48/49 (1984.), 1-4. MINIĆ 1980: D. Minić, Le site d’habitation médiéval de Mačvanska Mitrovica, u: Popović 1980, 1-80. MINIĆ 1982: D. Minić, The Grave Inventory from Stejanovci near Sremska Mitrovica, Duval – Ochsenschlager – Popović 1982, 43-46. MIRKOVIĆ 1968: M. Mirković, Ostrogoti u Panoniji posle 455 godine, ZFF 10/1 (1968.) [= Spomenica Vase Čubrilovića], 119-128. MIRKOVIĆ 1971: M. Mirković, Sirmium – its history from the I century A. D. to 582 A. D., u: Popović 1971, 5-94. MIRKOVIĆ 2004: M. Mirković, Sirmium, u: Šašel Kos – Scherrer 2004, 145-156. MIRNIK 1981: I. Mirnik, Coin Hoards in Yugoslavia, [BAR International Series 95], Oxford 1981. MIRNIK 1990: I. Mirnik, Skupni nalazi novca iz Hrvatske IX. Skupni nalaz Heraklijevih zlatnika iz Zrmanje, VAMZ 23 (1990.), 163-171. MIRNIK 1996: I. Mirnik, Novac Istočnog Rimskog Carstva u numizmatičkoj zbirci Arheološkoga muzeja u Zagrebu, VAMZ 28-29 (1995.–1996.), 159-228. MIRNIK 1997: I. Mirnik, O nekim nalazima novca 11. stoljeća u Hrvatskoj, u: Goldstein 1997, 191-206. MIRNIK 2004: I. Mirnik, Novac iz starohrvatskih grobova, VAMZ 37 (2004.), 205-250. MIRNIK 2008: I. Mirnik, Najsitnija kulturna dobra. Novac i njegova uloga u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Slavoniji, CKD 6 (2008.), 125-143. MIRNIK – ŠEMROV 1998: I. Mirnik – A. Šemrov, Byzantine coins in the Zagreb Archaeological Museum Numismatic Collection. Anastasius I (A.D. 497–518) – Anastasius II (A.D. 713–715), VAMZ 30-31 (1997.–1998.), 129-258. MIROŠEVIĆ 1996: F. Mirošević (ur.), Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb 1996. MIŠKIV 1998: J. Miškiv, Rimsko doba, u: Rem – Ščrbašić 1998, 13-17. MIŠKIV 2004: J. Miškiv, Brod i Brodsko Posavlje u antici i ranom srednjem vijeku, u: Rem – Ščrbašić 2004, 20-24. MIŠKIV 2006a: J. Miškiv, Brodsko-posavska županija, u: Durman 2006, 47-49. MIŠKIV 2006b: J. Miškiv, Slavonski Brod – antika, u: Durman 2006, 238-239. MITTERAUER 1963: M. Mitterauer, Karolingische Markgrafen im Südosten. Fränkische Reichsaristokratie und bayerische Stammesadel im österreichischen Raum, [AÖG 123], Beč 1963. MÓCSY 1959: A. Mócsy, Die Bevölkerung von Pannonien bis zu den Markomannenkriegen, Budimpešta 1959. MÓCSY 1962: A. Mócsy, RE S IX, Stuttgart 1962, 515-776, s. v. Pannonia. MÓCSY 1971: A. Mócsy, Recenzija Várady 1969, AArchH 23 (1971.) 347-360. 417


5. 4. 2011. 14:46:34


MÓCSY 1974: A. Mócsy, Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle Danube Provinces of the Roman Empire, London – Boston 1974. MÓCSY 1981: A. Mócsy, Die spätrömische Festung und das Gräberfeld von Tokod, Budimpešta 1981. MOHOROVIČIĆ 1983: A. Mohorovičić (ur.), Varaždinski zbornik, [Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Varaždinu od 1. do 3. listopada 1981. godine povodom obilježavanja 800. godišnjice grada], Varaždin 1983. MOHOROVIČIĆ 1986: A. Mohorovičić (ur.), Virovitički zbornik 1234-1984, [Zbornik radova sa znanstvenog skupa “Virovitica u prošlosti i sadašnjosti”, održanog u Virovitici od 2. do 3. listopada 1984. godine u povodu obilježavanja 750. godišnjice spomena i 40. godišnjice oslobođenja Virovitice], Virovitica 1986. MOKUTER 1996: I. Mokuter (ur.), Znanstveni spomen-skup o Katančiću u Budimpešti 30. XI. 1995. godine u povodu obljetnica rođenja i smrti te 200. obljetnice njegova imenovanja za profesora Peštanskog sveučilišta, Budimpešta 1996. MOLNÁR 1998: A. Molnár (ur.), Zalalövő története az ókortól napjainkig, Zalalövő 1998. MOLNAR – RAZUM 2003: Daniel Farlati, Sisačka biskupija, sada Zagrebačka, područnica Kaločke prvostolne nadbiskupije u Ugarskoj (1775.), prijevod s latinskog B. Molnar, dopune prijevoda i bilješke S. Razum, Tkalčić 7 (2003.), 9-45. MOMIGLIANO 1963: A. Momigliano (ur.), The Conflict between Paganism and Christianity in the Fourth Century, Oxford 1963. MOMMSEN 1882: Th. Mommsen, Prooemium et Index locorum, u: Iordanis Romana et Getica, rec. Th. Mommsen, [MGH AA 5/1], Berlin 1882., V-LXXIII, 156-166. MOR 1964: C. G. Mor, La marcia di re Alboino, u: Tagliaferri 1964, 179-197. MORAVCSIK 1958: Gy. Moravcsik, Byzantinoturcica I: Die byzantinischen Quellen der Geschichte der Türkvölker, Berlin 21958. MORAVCSIK 1958: Gy. Moravcsik, Byzantium and the Magyars, Amsterdam 1970. MRGIĆ 2004: K. Mrgić, Tragom svetog Kvirina, u: Mijač Božek 2004, 55-75. MRKOBRAD 1980: Dušan Mrkobrad, Arheološki nalazi seobe naroda u Jugoslaviji, [Fontes Archaeologiae Iugoslaviae III, Monografije 6], Beograd 1980. MRKOBRAD 1981a: D. Mrkobrad, Restoran “Dunav”, Zemun – konjanički grob, AP 23 (1981.), 119-120. MRKOBRAD 1981b: D. Mrkobad, Selo Boljevci kod Zemuna – srednjevekovno i pra istorijsko naselje, AP 23 (1981.), 28-32. MRKOBRAD 1982a: D. Mrkobrad, Naselje “Galenika”, Zemun – kasnolatensko i srednjevekovno naselje, AP 24 (1982.), 67-69. MRKOBRAD 1982b: D. Mrkobrad, “Elektronska industrija”, Zemun – srednjevekovno naselje, AP 24 (1982.), 137-139. MRKOBRAD 1983a: D. Mrkobrad, Kapela, Batajnica kod Zemuna – ostaci slovenskog i halštatskog naselja, AP 25 (1983.), 59-60. MRKOBRAD 1983b: Dušan Mrkobrad, Selo Boljevci kod Zemuna – slovensko naselje, AP 25 (1983.), 63-66. MÜLLER 1996: R. Müller, Über die Herkunft und das Ethnikum der Keszthely-Kultur, u: Bialeková – Zábojnik 1996, 75-82. MÜLLER 2000: R. Müller, Der Untergang der Antike und ihr Nachleben im nördlichen Pannonien (Transdanubien), u: Bratož 2000b, 241-253. 418


5. 4. 2011. 14:46:34

Bibliografija

MÜLLER 2002a: R. Müller, Die ersten Germanen: Die Goten des Alatheus und Saphrax, u: Müller – Straub 2002, 7-8. MÜLLER 2002b: R. Müller (ur.), Christentum in Pannonien im ersten Jahrtausend. Internationale Tagung im Balaton Museum in Keszthely vom 6. bis 9. November 2000, [Zalai múzeum 11], Zalaegerszeg 2002. MÜLLER – STRAUB 2002: R. Müller – P. Straub, Germanen am Plattensee, [Ausstellung des Balatoni Museums Keszthely im Museum für Frügeschichte des Landes Niederösterreich, Schloss Traismauer], Traismauer 2002. MÜLLER-WILLE – SCHNEIDER 1993: M. Müller-Wille – R. Schneider, Ausgewählte Probleme europäischer Landnahmen der Früh- und Hochmittelalters. Methodische Grundlagendiskussion im Grenzbereich zwischen Archäologie und Geschichte, Teil I, [Vorträge und Forschungen 41], Sigmaringen 1993. MÜLLER-WILLE – SCHNEIDER 1994: M. Müller-Wille – R. Schneider, Ausgewählte Probleme europäischer Landnahmen der Früh- und Hochmittelalters. Methodische Grundlagendiskussion im Grenzbereich zwischen Archäologie und Geschichte, Teil II, [Vorträge und Forschungen 41], Sigmaringen 1994. NAGY 1939: T. Nagy, Die Geschichte Christentums in Pannonien bis zu dem Zusammenbruch des römischen Grenzschutzes, [Dissertationes Pannonicae II/12], Budimpešta 1939. NAGY 1964: T. Nagy, Zu den Militär- und Verwaltungsreformen Diokletians im pannonischen Raum, Akte des IV. internationalen Kongresses für griechische und lateinische Epigraphik (Wien, 17. bis 22. September 1962), Beč 1964, 274-280. NAGY 1967: T. Nagy, Reoccupation of Pannonia from the Huns in 427, AAntH 15 (1967.), 159-186. NAGY 1971: T. Nagy, The Last century of Pannonia in the Judgement of a New Monograph, AAntH 19 (1971.), 299-345. NÉMETH 1987: P. Németh, Siedlungs- und Grabfunde aus der Pannonia Sirmiensis, u: Menghin – Springer – Wamers 1987, 223-233. Nemeth-Ehrlich 1986a: D. Nemeth-Ehrlich, Arheološka istraživanja u Orešcu kod Virovitice, u: Mohorovičić 1986, 103-106. Nemeth-Ehrlich 1986b: D. Nemeth-Ehrlich, Ludbreg – Iovia Botivo, Ludbreg, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986, 118-120. NEMETH-EHRLICH – KUŠAN 1997: D. Nemeth-Ehrlich – D. Kušan, Aqua Iasae – Varaždinske Toplice: vizualizacija rimske arhitekture, Zagreb 1997. NIKOLANCI 1985: M. Nikolanci, “Dalmatinska dinastija” i propast Zapadnog Rimskog Carstva, RZHP 18 (1985.), 5-22. NYSTAZOPOLOU-PELEKIDOU 1970: M. Nystazopolou-Pelekidou, Συμβολὴ εἰϚ τὴν χρονολόγησιν τῶν ἀβαρικῶν καὶ σλαβικῶν ἐτιδρομῶν ἐτὶ Μαυρικίου (582-602), ΣΚΒΕ 2 (1970.), 145-205. NOLL 1974: R. Noll, Von Altertum zum Mittelalter, [Katalog der antiken Sammlung 1, Kunsthistorisches Museum], Beč 21974. NOLL 1989: R. Noll, Ein Ziegel als sprechendes Zeugnis einer historische Katastrophe (Zum Untergang Sirmiums 582 n. Chr.), AÖAW 126 (1989.), 139-154. NOVAK 1963: G. Novak (ur.), Quintus congressus internationalis limitis Romani studiosorum. Foederativa Popularis Res Publica Iugoslavia MCMLXI, [ARR 3], Zagreb 1963. NOVAK 1971: G. Novak (ur.), Epoque préhistorique et protohistorique en Yougoslavie – Recherches et résultats, Beograd 1971. 419


5. 4. 2011. 14:46:34


NOVAKOVIĆ 1972: R. Novaković, Neka zapažanja o 29. i 30 glavi De administrando imperio, IČ 19 (1972.), 5-54. NOVINŠČAK 2006: P. Novinščak, Sveti Martin na Muri, u: Durman 2006, 262-263. Ochsenschlager – Popović 2003: E. Ochsenschlager – V. Popović, Iskopavanja u Sirmijumu, Jugoslavija (1973), u: Popović 2003, 91-99 (= Excavations at Sirmium, Yugoslavia, Archaeology 26/2, 1973, 85-93). OSTOJIĆ 1969: I. Ostojić, Montecassino i benediktinci u Hrvatskoj, HZ 21-22 (1968.– 1969.), 389-402. OSTROGORSKI 2006: G. Ostrogorsky, The Byzantine Background of the Moravian Mission, DOP 19 (1965.), 1-18. OSTROGORSKI 2006: G. Ostrogorski, Povijest Bizanta 324-1453, prijevod M. i K. Miladinov, priredio H. Gračanin, Zagreb 2006. PAHIČ 1961: S. Pahič, Antične gomile v Prekmurju, AV 11-12 (1960.-1961.), 88-146. PAHIČ 1965: S. Pahič, K poteku rimskih cest med Ptujem in Središčem, AV 15-16 (1964.1965.), 283-320. Panat – Ghellinck Vaernewyck 1971: A. de Panat – X. de Ghellinck Vaernewyck, Mélanges offerts à Szabolcs de Vajay à l’occasion de son cinquantième anniversaire, Braga 1971. PANDŽIĆ 1994a: M. Pandžić, Uz 900. godišnjicu osnutka zagrebačke biskupije (dokumenti i izvorne isprave), NV 36/1(47) (1994.), 8-22. PANDŽIĆ 1994b: M. Pandžić, Godina osnutka Zagrebačke biskupije (godine 1094. ili 1090?), ArhVj 37 (1994.), 161-170. PANTELIĆ 1993: S. Pantelić, Najstarija povijest Hrvata, Mainz 1993. PANTELIĆ 1997: S. Pantelić, Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien, [Symbolae Slavicae 26], Frankfurt am Main – Berlin – Bern – New York – Pariz – Beč 1997. PANTELIĆ 2000: S. Pantelić, Hrvatska krstionica, Mainz 2000. PAPENFUSS – STROCKA 1982: D. Papenfuss – V. M. Strocka (ur.), Palast und Hüte. Beiträge zum Bauen und Wohnen im Altertum von Archäologen, Vor- und Frühgeschichtlern, [Tagungsbeiträge eines Symposiums der Alexander von Humoldt-Stiftung Bonn-Bad Godesberg veranstaltet vom 25-30. November 1979 in Berlin], Mainz am Rhein 1982. PÁRDUCZ 1963: M. Párducz, Die ethnischen Probleme der Hunnenzeit in Ungarn, [Studia archaeologica I], Budimpešta 1963. PASARIĆ 2002: D. Pasarić (ur.), Kutina. Povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice, Kutina 2002. PAŠALIĆ 1960: E. Pašalić, Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1960. PAŠALIĆ – BASLER 1964: E. Pašalić – Đ. Basler, Japra, Bosanski Novi – antičko rudarsko naselje, AP 6 (1964.), 96-97. PATSCH 1902: K. Patsch, Nahogjaji novaca, GZMBiH 14 (1902.), 391-438. PAVIČIĆ 1940: S. Pavičić, Vukovska župa u razvitku svoga naselja od XIII. do XVIII. stoljeća I, [Hrvatska naselja; knj. 1], Zagreb 1940. PAVIČIĆ 1953: S. Pavičić, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, [Djela JAZU; knj. 47], Zagreb 1953. PAVIĆ 1891: M. Pavić, Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj, Đakovo 1891. 420


5. 4. 2011. 14:46:34

Bibliografija

PAVLEŠ 2001: R. Pavleš, Koprivničko i đurđevečko vlastelinstvo. Povijest, topografija, organizacija, Koprivnica 2001. PAVLOVIĆ 1967: S. Pavlović, Mačvanska Mitrovica – nekropola, AP 9 (1967.), 138-139. PAVLOVIĆ 1969: S. Pavlović, Zidine, Mačvanska Mitrovica – kompleks nekropola, AP 11 (1969.), 197-198. PEKARSKAJA – KIDD 1994: Lj. V. Pekarskaja – D. Kidd, Der Silberschatz von Martynovka (Ukraine) aus dem 6. und 7. Jahrhundert, Innsbruck 1994. PEKARSKAJA – KIDD 2005: Lj. V. Pekarskaja – D. Kidd, New insight into the hoard of 6th-7th century silver from Martynovka, u: Vallet – Kazanski 1995, 351-360. PEKARSKAJA – KIDD 2006: Lj. V. Pekarskaja – D. Kidd, Der Silberschatz von Martynivka (Martynovka), u: Daim – Fröhlich – Misar – Schlag – Tomka 2006, 204-209. PELC 2004: M. Pelc, Zbornik I. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, Zagreb 2004. PELIKAN 1997: D. Pelikan, Slatina u vjetrovima povijesti, Slatina 1997. PEROVIĆ-PEŠIKAN 1967: M. Perović-Pešikan, Pitanje periodizacije antičke arheologije u našoj zemlji, u: Tasić 1967, 139-169. PETRIĆ 1992: H. Petrić, Strednjovjekovni putevi u Podravini, PdZ 18 (1992.), 41-46. PETRIĆ 1993: H. Petrić, Prilog poznavanju srednjovjekovnih puteva u središnjoj Hrvatskoj, RZHP 26 (1993.), 17-26. PETRIĆ 1994: H. Petrić, Antičke ceste i naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ObHAD 26/1 (1994.), 32-39. PETRIĆ 1995: H. Petrić, Ludbreg i ludbreška Podravina u srednjem vijeku. Osnovni tokovi razvoja, PdZ 21 (1995.), 29-36. PETRIĆ 2000: H: Petrić, Općina i župa Drnje. Povijesno-geografska monografija, Drnje 2000. PETRINEC 2009: M. Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljeća na području ranosrednjovjekovne hrvatske države [Monumenta medii aevi Croatiae 3], Split 2009. PETROVICS 2008: I. Petrovics, Imre Boba i pitanje Velike Moravske, SSlav 8 (2008.), 563-575. PETRU 1967: S. Petru, Nekaj zgodnjesrednjeveških najdb iz Gorjancev, AV 18 (1967.), 435-451. PETRU 1969: P. Petru, Rimski grobovi iz Dobove, Ribnice in Petrušnje vasi, RSAZUZgod 6 (1969.), 5-82. PETRU – PETRU 1978: S. Petru – P. Petru, Neviodunum: Drnovo pri Krškem. Katalog najdb, [Katalogi in monografije 15], Ljubljana 1978. PIETRI 1984: Ch. Pietri, La géographie de l’Illyricum ecclésiastique et ses relations avec l’église de Rome (Ve-VIe siècles), u: Villes et peuplement dans l’Illyricum protobyzantin. Actes du colloque organisé par l’École française de Rome (Rome, 12-14 mai 1982), [Collection de l’École française de Rome 77], Rim 1984., 21-62. PILARIĆ 1967: G. Pilarić, Antropološka istraživanja starohrvatskog groblja u Daraž-Bošnjacima 1961. god., ARR 4-5 (1967.), 419-443. PILARIĆ 1968: G. Pilarić, Fenotipske značajke bjelobrdskih lubanja iz ranog srednjeg vijeka, ARR 6 (1968.), 263-291. PILETIĆ 1986: D. Piletić, Acumincum i Burgenae – Dva važna uporišta na donjopanonskom Limesu, u: Medović 1986, 137-143. 421


5. 4. 2011. 14:46:34


PILETIĆ – RAŠIĆ 1961: D. Piletić – B. Rašić, Pregled radova Vojnog muzeja JNA na limesu od Novih Banovaca do Sremskih Karlovaca, u: Grbić 1961, 87-92. PINTEROVIĆ 1956: D. Pinterović, Prilog topografiji Murse, OsZ 5 (1956.), 55-94. PINTEROVIĆ 1961: D. Pinterović, O rekognosciranju baranjskog sektora limesa, u: Grbić 1961, 43-45. PINTEROVIĆ 1968a: D. Pinterović, Problemi u istraživanju Limesa na sektoru Batina Skela – Ilok, [Simpozij o istraživanju Limesa u SFRJ održan u Osijeku 11. svibnja 1968.], OsZ 12 (1969.), 53-69. PINTEROVIĆ 1968b: D. Pinterović, Limesstudien in der Baranja und in Slawonien, ArchIug 9 (1968.), 55-82. PINTEROVIĆ 1969: D. Pinterović, Problemi u istraživanju Limesa na sektoru Batina Skela – Ilok, OsZ 12 (1969.), 53-69. PINTEROVIĆ 1970: D. Pinterović, Slavonija kao dio rimske Panonije, u: Radauš 1970, 79-100. PINTEROVIĆ 1975: D. Pinterović, Nepoznata Slavonija, OsZ 14-15 (1973.-1975.), 123166. PINTEROVIĆ 1978: D. Pinterović, Mursa i njeno područje u antičko doba, Osijek 1978. PINTEROVIĆ 1979: D. Pinterović, Katančić – inicijator istraživanja antičke Murse, OsZ 17 (1979.), 95-106. PIRCHEGGER 1912: H. Pirchegger, Karantanien und Unterpannonien zur Karolingerzeit, MIÖG 33 (1912.), 272-319. PIRIVATRIĆ 1997. S. Pirivatrić, Samuilova država. Obim i karakter, [Posebna izdanja Vizantološkog instituta SANU; knj. 21], Beograd 1997. PIRKOVIČ 1968: I. Pirkovič, Crucium: rimska poštna postaja med Emono in Neviodunum. Od hipoteze do teorije, [Situla 10], Ljubljana 1968. PIRKOVIČ 1971: I. Pirkovič, Langobardi v panonski fazi, AV 21-22 (1970.–1971.), 173194. PISK 2005: S. Pisk, Kolomanov put u Moslavini – prilog poznavanju komunikacija i spomeničke baštine u Moslavini, HZ 58 (2005.), 29-38. PITEŠA 2006: A. Piteša, The Slavs and the early Croatian state, u: Davison – Gaffney – Marin 2006, 193-212. PIUSSI 1998: S. Piussi (ur.), XII centenario del concilio di Cividale (796-1996). Convegno storico teologico – Atti, Udine 1998. PLRE I: A. H. M. Jones – J. R. Martindale – J. Morris, Prosopography of the Later Roman Empire I, Cambridge 1971. PLRE II: J. R. Martindale, Prosopography of the Later Roman Empire II, Cambridge 1980. PLRE III: J. R. Martindale, The Prosopography of the Later Roman Empire III A.D. 527–641, Cambridge 1992. PÓCZY 1980: K. Póczy, Pannonian cities, u: Lengley – Radan 1980, 239-274. POHL 1980: W. Pohl, Die Gepiden und die Gentes an der mittleren Donau nach dem Zerfall des Attilareiches, u: Wolfram – Daim 1980, 239-305. POHL 1996a: W. Pohl, Die Langobarden in Pannonien und Justinians Gotenkrieg, u: Bialeková – Zábojník 1996, 27-35. POHL 1996b: W. Pohl, Awaren und Slawen – Historische Daten, viele Fragen und einige Lösungsmodelle, u: Daim – Fröhlich – Misar – Schlag – Tomka 1996, 316-317. 422


5. 4. 2011. 14:46:35

Bibliografija

POHL 1997: W. Pohl (ur.), Kingdoms of the Empire. The Integration of Barbarians in Late Antiquity, [The Transformation of the Roman World 1], Leiden – New York – Köln 1997. POHL 1997a: W. Pohl, The Empire and the Lombards: Treaties and Negotiations in the Sixth Century, u: Pohl 1997, 75-133. POHL 2000: W. Pohl, Die Awaren und ihre Beziehungen zu den Slawen, u: Bratož 2000b, 341-351. POHL 2002: W. Pohl, Die Awaren. Ein Steppenwolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., München 22002. POHL 2003: W. Pohl, A Non-Roman Empire in Central Europe: The Avars, u: Goetz – Jarnut – Pohl 2003, 571-595. POHL 2008: W. Pohl, Spuren, Texte, Identitäten. Methodische Überlegungen zur interdisziplinären Erforschung frühmittelalterlicher Identitätsbildung, u: Brather 2008b, 13-26. POHL – REIMITZ 2000: W. Pohl – H. Reimitz (ur.), Grenze und Differenz im früheren Mittelalter, [Denkschriften der Österreichischen Akademie der Wissenschaften. Philosophisch-historische Klase 287, Forschungen zur Geschichte des Mittelalters 1], Beč 2000. POLLAK 1999: M. Pollak, Späte Sueben beiderseits der mittleren Donau im der Spätkaiser- und Völkerwanderungszeit, u: Tejral – Pilet – Kazanski 1999, 191-200. POPOVIĆ 1969: D. Popović, Rekognisciranje u Sremu, AP 11 (1969.), 249-259. POPOVIĆ 1980a: D. Popović, Glavna antička komunikacija u Sremu u svetlu arheoloških istraživanja, u: Mikl-Curk 1980, 101-107. POPOVIĆ 1997: I. Popović, Zlatni avarski pojas iz okoline Sirmijuma, [Monografije Narodnog muzeja Beograd, knj. 10; Posebna izdanja Arheološkog instituta, knj. 32], Beograd 1997. POPOVIĆ 1967: V. Popović, Sirmium – Mitrovica (Sremska i Mačvanska), AP 9 (1967.), 131-138 (= Popović 2003, 81-86). POPOVIĆ 1971: V. Popović (ur.), Sirmium I – Archaeological investigations in Syrmian Pannonia/Arheološka istraživanja u Sremu, Beograd 1971. POPOVIĆ 1971a: V. Popović, Pregled topografije i gradske strukture Sirmijuma u doba Kasnog Carstva, u: Popović 1971, 135-148 (= Popović 2003, 121-135). POPOVIĆ 1975: V. Popović, Le dernier évêque de Sirmium, RÉA 21 (1975.), 91-110 (= Popović 2003, 265-278). POPOVIĆ 1977: V. Popović, Glavne etape urbanog razvoja Sirmiuma, u: Vikić-Belančić 1977, 111-122 (= Popović 2003, 147-156). POPOVIĆ 1978: V. Popović, Catalogue des monnaies byzantines du Musée de Srem, u: Duval – Popović 1978, 179-194. POPOVIĆ 1980: V. Popović (ur.), Sirmium XI – Recherches archéologiques en Syrmie, Beograd 1980. POPOVIĆ 1980b: V. Popović, Sirmijska episkopija i srednjovekovna crkva na Balkanu, u: Popović 1980, VI-IX (= Popović 2003, 291-296). POPOVIĆ 1980c: V. Popović (ur.), Sirmium XII – Arheološka istraživanja u Sremu, Beograd 1980. 423


5. 4. 2011. 14:46:35


POPOVIĆ 1982: V. Popović, Desintegration und Ruralisation der Stadt im Ost-Illyricum vom 5. bis 7. Jahrhundert n. Chr, u: Papenfuss – Strocka 1982, 545-566 (= Popović 2003, 239-258) POPOVIĆ 1986: V. Popović, Kuvrat, Kuver i Asparuh, Starinar 37 (1986.), 103-133. POPOVIĆ 1987: V. Popović, Die süddanubischen Provinzen in der Spätantike vom Ende des 4. bis zur Mitte des 5. Jahrhunderts, u: Hänsel 1987, 95-139 (= Popović 2003, 201237). POPOVIĆ 2003: V. Popović, Sirmium, grad careva i mučenika (Sabrani radovi o arheologiji i istoriji Sirmijuma), Sremska Mitrovica 2003. POPOVIĆ 2003a: V. Popović, Katalog vizantijskog novca iz Muzeja Srema, u: Popović 2003, 325-342 (= Popović 1978). POPOVIĆ 2003b: V. Popović, Blaženi Irinej, prvi episkop Sirmijuma, u: Popović 2003, 259-263. POPOVIĆ 2003c: V. Popović, Kultni kontinuitet i literarna tradicija u crkvi srednjovekovnog Sirmijuma, u: Popović 2003, 303-306 (= Popović 1980c, I-VII). POPOVIĆ – OCHSENSCHLAGER 1969: V. Popović – E. Ochsenschlager, Sremska Mitrovica – Sirmium, AP 11 (1969.), 186-190 (= Popović 2003, 87-89). POPOVIĆ – VASILJEVIĆ 1970: D. Popović – M. Vasiljević, Rekognisciranje rimskog puta Sirmium – Mursa, AP 12 (1970.), 193-194. POSAVEC 1995: V. Posavec, Područje Zagreba u rimsko doba u svjetlu najnovijih istraživanja, HZ 48 (1995.), 233-242. POSAVEC 1997: V. Posavec, Pogled na prošlost rimske Dalmacije u prvoj polovici V. stoljeća, HZ 50 (1997.) 9-20. POSAVEC 2007: V. Posavec, Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, [Biblioteka znanstvenih djela 154], Split 2007. POTREBICA 2006: H. Potrebica, Požeško-slavonska županija, u: Durman 2006, 43-45. POTREBICA – LOŽNJAK 2003: H. Potrebica – D. Ložnjak, Arheološko nalazište na vrhu Papuka, ObHAD 35/3 (2003.), 56-59. POULTER 2007: A. G. Poulter (ur.), The Transition to Late Antiquity. On the Danube and Beyond, [PBA 141], Oxford 2007. PREMK – JEREMIĆ 1996: A. Premk – M. Jeremić, Sirmium – antički grad (rubrika Hronika iskopavanja), Starinar 47 (1996.), 300-303. PRIBAKOVIĆ 1955: D. Pribaković, O srednjevekovnom oružju na umetničkim spomenicima Hrvatske, VVM 2 (1955.), 53-71. PRIBAKOVIĆ 1956: D. Pribaković, Neki podaci o gradištima severozapadne Hrvatske, VVM 3 81956.), 107-142. PRICA 1969: R. Prica (ur.), Sremska Mitrovica, Sremska Mitrovica 1969. PRITSAK 1983: O. Pritsak, The Slavs and the Avars, u: Gli Slavi occidentali e meridionali nell’alto medioevo, 15-21 aprile 1982, [SS 30.2], Spoleto 1983., 353-432. PRITSAK 1995: O. Pritsak, The Goths and the Huns, u: Carile 1995, 25-37. PROSTKO-PROSTYŃSKI 1994: J. Prostko-Prostyński, Utraque res publicae. The emperor Anastasius I’s Gothic policy (491-518), [Publikacje Instytut Historii UAM 1], Pozńan 1994. PRÖTTEL 1988: Ph. M. Pröttel, Zur Chronologie der Zwiebelknopffibeln, JRGZM 35 (1988.), 347-371. 424


5. 4. 2011. 14:46:35

Bibliografija

PULJIĆ – TOPIĆ 1991: Ž. Puljić – F. Topić (ur.), Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989), [Studia vrhbosnensia 4], Sarajevo 1991. PUTANEC 1977: V. Putanec, Prva pojava natpisne glagoljice iz XI.-XII. st. na području sjeverne Hrvatske, VMPK 1 (1977.), 69-73. PUTANEC 1995: V. Putanec, Tri priloga za proučavanje prvog doba postanka Zagrebačke biskupije, u: Škvorčević 1995, 117-126 PUZAK 2003: I. Puzak, Međimurje u prapovijesti, antičkom i srednjovjekovnom razdoblju, u: Bunjac – Bunjac – Jahn – Matotek – Puzak – Šestak 2003, 17-47. RAČKI 1865: F. Rački, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srpsku poviest, Zagreb 1865. RAČKI 1881a: F. Rački, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljišni obseg i narod: Zemljišni obseg, RJAZU 56 (1881.), 63-140. RAČKI 1881b: F. Rački, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljišni obseg i narod: Narod, RJAZU 57 (1881.), 102-149. RAČKI 1894: F. Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. stoljeća, Zagreb 1894. RAČKI 1931: F. Rački, Borba Južnih Slovena za državnu neodvisnost – Bogomili i Patareni, Beograd 21931. RAČKI 1931a: F. Rački, Borba Južnih Slovena za državnu neodvisnost, u: Rački 1931, 1-333 (= Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI. vijeku, RJAZU 30, 1875.). RAČKI 2008: F. Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. stoljeća, priredio Mladen Ančić, Zagreb 2008. RADAUŠ 1970: V. Radauš (ur.), Zbornik radova Prvog znanstvenog sabora Slavonije i Baranje, Osijek, 17-19. V. 1970., Osijek 1970. RADIĆ 1995: M. Radić, Dva ulomka kamene plastike XI. st. iz Baranje u Muzeju Slavonije u Osijeku, OsZ 22/23 (1993.–1995.), 99-122. RADIĆ 1997: M. Radić, Arheologija seobe naroda i srednji vijek, u: Blago Muzeja Slavonije, [Katalog izložbe], Osijek 1997., 81-93. RADOJČIĆ 1930: Đ. S. Radojčić, Dukljanin o Sremu, GIDNS 3 (1930.), 20-29. RADOMERSKY 1953: P. Radomersky, Byzantské minci z pokladu v Zemianském Vrbovku, PamArch 44 (1953.), 109-122, 125-127. RAJŠP 1996: V. Rajšp (ur.), Grafenauerjev zbornik, Ljubljana 1996. RAJŠP – BRUCKMÜLLER 1999: V. Rajšp – E. Bruckmüller (ur.), Vilfanov zbornik. Pravo – zgodovina – narod. In memoriam Sergij Vilfan, Ljubljana 1999. RAPAN PAPEŠA – VULIĆ 2007: A. Rapan Papeša – H. Vulić, Redni broj 25, Lokalitet: Vinkovci – Ulica hrvatski žrtava 11, HAG 4 (2007.), 71-73. RAPANIĆ 1978: Ž. Rapanić (ur.), Arheološka istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Znanstveni skup, Varaždin 22-25. X 1975., [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 2], Zagreb 1978. RAPANIĆ 1981: Ž. Rapanić (ur.), Arheološka istraživanja u Zagrebu i njegovoj okolici. Znanstveni skup o 100. obljetnici Društva, Zagreb, od 14. do 16. studenog 1978. godine, [Izdanja Hrvatskog arheološkog društva; sv. 6], Zagreb 1981. RAPANIĆ 2000: Ž. Rapanić, Od grčkih kolonista do franačkih misionara. Povijesno-kulturna slika hrvatskoga prostora, u: Milošević 2000, 32-67 (= Rapanić 2001). RAPANIĆ 2001: Ž. Rapanić, Od grčkih kolonista do franačkih misionara. Povijesno-kulturna slika hrvatskoga prostora, u: Milošević – Rapanić – Tomičić 2001, 6-41. 425


5. 4. 2011. 14:46:35


RAPANIĆ 2007: Ž. Rapanić, Od carske palače do srednjovjekovne općine, [Biblioteka knjiga Mediterana 50], Split 2007. RAUKAR 1995: T. Raukar, Hrvatski prostor i kršćanstvo prije zagrebačke biskupije, u: Škvorčević 1995, 81-95. RAUKAR 1997: T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, Zagreb 1997. RAVLIĆ 1971: A. Ravlić, Laktaši, Laktaši 1971. REDŐ 1998: F. Redő, Zalalövő története az ókorban, u: Molnár 1998, 5-50. Rem – Ščrbašić 1998: V. Rem – J. Ščrbašić (ur.), Brod i okolica, Vinkovci 1998. Rem – Ščrbašić 2004: V. Rem – J. Ščrbašić (ur.), Brodsko-posavska županija. Povijesnokulturni pregled s identitetom današnjice, Vinkovci 2004. RENDIĆ-MIOČEVIĆ 1995: A. Rendić-Miočević (ur.), Zagreb prije Zagreba. Arheološka baština Zagreba od pretpovijesti do osnutka biskupije 1094. godine, [Katalog izložbe], Zagreb 1994. riđanović 1988: J. Riđanović, Vode, JE 5, Zagreb 1988., 173-179, s. v. Hrvatska. RITIG 1910: S. Ritig, Povijest i pravo slovenštine, Zagreb 1910. ROGLIĆ 1988: J. Roglić, Oblici reljefa i geomorfološka regionalizacija, JE 5, Zagreb 1988., 163-168, s. v. Hrvatska. Roglić – Šegota – Riđanović 1975: J. Roglić – T. Šegota – J. Riđanović, Obilježja prirodne osnove, u: Cvitanović 1974, 44-92. Roglić – Šegota – Riđanović 1975: J. Roglić – T. Šegota – J. Riđanović, Prirodna obilježja, u: Cvitanović 1975, 17-45. ROLDANUS 2006: J. Roldanus, The Church in the Age of Constantine. The theological challenges, London – New York 2006. RÓNA-TAS 1999: A. Róna-Tas, Hungarians and Europe in the Earle Middle Ages. An Introduction to early Hungarian History, Budimpešta – New York 1999. ROSS 1945: J. B. Ross, Two Neglected Paladins of Charlemagne. Erich of Friuli and Gerold of Bavaria, Speculum 20 (1945.), 212-235. RUNCIMAN 1930: S. Runciman, A History of the First Bulgarian Empire, London 1930. SALAJIĆ 2001: S. Salajić, Arheologija virovitičkog kraja, [Katalog izložbe], Virovitica 2001. SALAJIĆ 2003: S. Salajić, Novim nalazima do novih spoznaja o virovitičkom području, u: Čečuk 2003, 87-94. SALAJIĆ 2006: S. Salajić, Nastavak iskopavanja srednjovjekovne nizinske utvrde u gradskom parku u Virovitici i iskopavanje rimske kuće u Orešcu, ObHAD 38/2 (2006), 114121. SALAMON – SÓS 1980: Á. Salamon – Á. Cs. Sós, Pannonia – Fifth to Ninth Centuries, u: Lengyel – Radan 1980, 397-425. SALAMON – BARKÓCZI 1970: Á. Salamon – L. Barkóczi, Bestattungen von Csákvár aus dem Ende des 4. und dem Anfang des 5. Jahrhunderts, AR 11 (1970.), 35-76. SALAMON – BARKÓCZI 1982: Á. Salamon – L. Barkóczi, Pannonien in nachvalentinianischer Zeit (376-476). Ein Versuch zur Periodisation, u: Straub 1982, 147-178. SANADER – ŠEGVIĆ – MIRNIK 2005: M sanader – M. Šegvić – I. Mirnik (ur.), Illyrica antiqua. Ob honorem Duje Rendić-Miočević, [Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb, 6.-8. XI. 2003], Zagreb 2005. SANSONI 1966: G. C. Sansoni (ur.), Atti del VI Congresso Internazionale delle Scienze Preistoriche e Protostoriche III, Rim 1966. 426


5. 4. 2011. 14:46:35

Bibliografija

SARIA 1936: B. Saria, RE XVII 1, Stuttgart 1936., 1189, s. v. Novicianum. SARIA 1963: B. Saria, RE XXIV, Stuttgart 1963., 680, s. v. Quadriburgium 3. SEAR 1995: D. R. Sear, Roman coins and their values, London 1995. ŠAŠEL-KOS – SCHERRER 2003: M. Šašel Kos – P. Scherrer (ur.), The Autonomous Towns of Noricum and Pannonia – Die Autonomen Städte in Noricum und Pannonien: Pannonia I, [Situla 41], Ljubljana 2003. ŠAŠEL-KOS – SCHERRER 2004: M. Šašel Kos – P. Scherrer (ur.), The Autonomous Towns of Noricum and Pannonia – Die Autonomen Städte in Noricum und Pannonien: Pannonia II, [Situla 42], Ljubljana 2004. SCHAEKEN 1993: J. Schaeken, Sprachwissenschaftliche Überlegungen zur geographischen Lage Altmährens, BS 54 (1993.), 325-335. SCHEJBAL 2003: B. Schejbal, Prilog rekonstrukciji rimskih komunikacija na jaškom municipalnom teritoriju, u: Čečuk 2003, 95-119. SCHEJBAL 2004: B. Schejbal, Municipium Iasorum (Aquae Balissae), u: Šašel Kos – Scherrer 2004, 99-129. SCHLECHT 1924: J. Schlecht (ur.), Wissenschaftliche Festgabe zum zwölfhundertjährigen Jubiläum des heiligen Korbinian, München 1924. SCHMIDT 1927: L. Schmidt, Die Ostgoten in Pannonien, UJ 6 (1927.), 459-460. SCHMIDT 1934: L. Schmidt, Geschichte der deutschen Stämme bis zum Augang der Völkerwanderung: Die Ostgermanen, München 21934. SCHMIDT 1938: L. Schmidt, Geschichte der deutschen Stämme bis zum Augang der Völkerwanderung: Die Westgermanen, München 21938. SCHRAMM 1995: G. Schramm, Venedi, Antes, Sclaveni, Sclavi. Frühe Sammelbezeichnungen für slawische Stämme und ihr geschichtlicher Hintergrund, JGO 43/2 (1995.), 163-200. SCHRAMM 1997: G. Schramm, Ein Damm bricht. Die römische Donaugrenze und die Invasionen des 5.-7. Jahrhunderts im Lichte von Namen und Wörtern, [Südosteuropäische Arbeiten 100], München 1997. SCHWARCZ 1992: A. Schwarcz, Die Goten in Pannonien und auf dem Balkan nach dem Ende des Hunnenreiches bis zum Italienzug Theoderichs des Großen, MIÖG 100 (1992.), 50-83. SCHWARCZ 2000a: A. Schwarcz, Der Nordadria- und Westbalkanraum im 6. Jahrhundert zwischen Goten und Byzantinern, u: Bratož 2000b, 59-71. SCHWARCZ 2000b: A. Schwarcz, Pannonien im 9. Jahrhundert und die Anfänge der direkten Beziehungen zwischen dem ostfränkischen Reich und den Bulgaren, u: Pohl – Reimitz 2000, 99-104. SCHWARCZ 2003: A. Schwarcz, Die Südostgrenze des Karolingerreiches und die ersten Kontakte zwischen dem Ostfränkischen Reich und den Bulgaren in der ersten Hälfte des 9. Jahrhunderts, u: Stoilova – Atanasova – Čukova – Dineva – Danova – Agirova – Dimitrova 2003, 9-16. SCHWARZ 1956: E. Schwarz, Das Vordringen der Slawen nach Westen, SOF 15 (1956.), 86-108. SEECK 1913: O. Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt V, Berlin 1913. SEECK 1919: O. Seeck, Regesten der Kaiser und Päpste für die Jahre 311 bis 476 n. Chr.: Vorarbeit zu einer Prosopographie der christlichen Kaiserzeit, Stuttgart 1919. SEECK 1920: O. Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt VI, Stuttgart 1920. 427


5. 4. 2011. 14:46:35


SEKELJ IVANČAN 1995a: T. Sekelj Ivančan, Catalogue of Medieval Sites in Continental Croatia, [BAR International Series 615], Oxford 1995. SEKELJ IVANČAN 1995b: T. Sekelj-Ivančan, Stanje istraživanja i neke značajke srednjovjekovnih nalazišta pripisanih pojedinim “kulturama” u sjevernoj Hrvatskoj, PIAZ 11-12 (1994.–1995.), 135-150. SEKELJ IVANČAN 1998: T. Sekelj Ivančan, Arheološka slika naselja savsko-dravskog međurječja Hrvatske od 10. do 13. stoljeća, Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, 1998. SEKELJ IVANČAN 2001a: T. Sekelj Ivančan, Early Medieval Pottery in Northern Croatia. Typological and chronological pottery analyses as indicators of the settlement of the territory between the rivers Drava and Sava from the 10th to 13 th centuries AD, [BAR International Series 914], Oxford 2001. SEKELJ IVANČAN 2001b: T. Sekelj Ivančan, Neki arheološki primjeri zaposjedanja ruševina antičkih urbanih cjelina u sjevernoj Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka, PIAZ 18 (2001.), 189-212. SEKELJ IVANČAN 2001c: T. Sekelj Ivančan, Nove spoznaje o arheološkoj prošlosti koprivničke Podravine, PdZ 26-27 (2000.–2001.), 243-252. SEKELJ IVANČAN 2001d: T. Sekelj Ivančan, Prilog analizi keramike iz Duge ulice kao pokazatelja rasprostiranja srednjovjekovnog naselja u Vinkovcima, ARR 13 (2001.), 227274. SEKELJ IVANČAN 2003a: T. Sekelj Ivančan, Površinski nalazi srednjovjekovne keramike iz okolice Starigrada i Koprivnice, ObHAD 35/1 (2003.), 121-126. SEKELJ IVANČAN 2003b: T. Sekelj Ivančan, Ranosrednjovjekovno naselje Torčec-Ledine 2003., ObHAD 35/3 (2003.), 105-109. SEKELJ IVANČAN 2004a: T. Sekelj Ivančan, Ranokarolinško koplje s krilcima iz šljunčare Jegeniš kod Koprivnice, PIAZ 21 (2004.), 109-128. SEKELJ IVANČAN 2004b: T. Sekelj Ivančan, Ledine – Torčec, HAG 1 (2004.), 68-69 SEKELJ IVANČAN 2004c: T. Sekelj Ivančan, Ranosrednjovjekovno naselje Torčec – Ledine 2004., ObHAD 36/3 (2004.), 130-136. SEKELJ IVANČAN 2008: T. Sekelj Ivančan, Župna crkva... sancti Stephanis regis circa Drauam – prilog tumačenju širenja ugarskoga političkog utjecaja južno od Drave, PIAZ 25. (2008.), 97-118. SEKELJ IVANČAN – TKALČEC 2002: T. Sekelj Ivančan – T. Tkalčec, Probna arheološka istraživanja u okolici Torčeca, PdZ 28 (2002.), 309-316. SEKELJ IVANČAN – TKALČEC 2003a: T. Sekelj Ivančan – T. Tkalčec, Ranosrednjovjekovno nalazište Torčec – Ledine 2002., ObHAD 35/1 (2003.), 127-132. SEKELJ IVANČAN – TKALČEC 2006: T. Sekelj Ivančan – T. Tkalčec, Slavensko paljevinsko groblje na položaju Duga ulica 99 u Vinkovcima, PIAZ 23 (2006.), 141-212. SEKELJ IVANČAN – TKALČEC 2008: T. Sekelj Ivančan – T. Tkalčec, Medieval settlements in the Virovitica Region of the Drava River Basin in the period from the 7th to the 11th centuries, u: Guštin 2008, 113-121. SEKELJ IVANČAN – ZVIJERAC 1997: T. Sekelj Ivančan – I. Zvijerac, Nekoliko srednjovjekovnih položaja u okolici Torčeca – Koprivničko-križevačka županija, ObHAD 29/2 (1997.), 65-69. SEKELJ IVANČAN – TKALČEC – ŠILJEG 2003: T. Sekelj Ivančan – T. Tkalčec – B. Šiljeg, Rezultati analize ransrednjovjekovnih nalaza i nalazišta u okolici Torčeca, PIAZ 20 (2003.), 113-130. 428


5. 4. 2011. 14:46:35

Bibliografija

SERGEJEVSKI 1932: D. Sergejevski, Numizmatičke beleške, GZMBiH 44/2 (1932.), 2333. SERGEJEVSKI 1963: D. Sergejevski, Rimski rudnici željeza u sjeverozapadnoj Bosni, GZMA 18 (1963.), 85-102. SETTON 1950: K. M. Setton, The Bulgars in the Balkans and the occupation of Corinth in the seventh century, Speculum 25 (1950.), 502-543. SEVIN 1955: H. Sevin, Die Gebiden, München 1955. SIĆ 1975: M. Sić, Geografski položaj i regionalna posebnost, u: Cvitanović 1975, 5-17. SIMONETTI 1975: M. Simonetti, La crisi ariana nel IV secolo, Rim 1975. SIMONI 1978: K. Simoni, Dva priloga istraživanju germanskih nalaza seobe naroda u Jugoslaviji, VAMZ 10-11 (1977.–1978.), 209-233. SIMONI 1981: K. Simoni, Zagreb i okolica u ranom srednjem vijeku, u: Rapanić 1981, 155-168. SIMONI 1982: K. Simoni, Skupni nalaz oruđa i oružja iz Nartskih Novaka, VAMZ 15 (1982.), 251-261. SIMONI 1984: K. Simoni, Ludbreg i okolica u ranom srednjem vijeku, u: Mađarić 1984, 73-79. SIMONI 1986: K. Simoni, Neobjavljeni okovi i jezičci nakitnog stila Blatnica iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, VAMZ 19 (1986.), 217-228. SIMONI 1988: K. Simoni, Srebrna žlica iz Siska, VAMZ 21 (1988.), 79-86. SIMONI 1989: K. Simoni, Funde aus der Völkerwanderungszeit in den Sammlungen des Archäologischen Museums in Zagreb, VAMZ 22 (1989.), 107-134. SIMONI 1995: K. Simoni, Ranosrednjovjekovno razdoblje/Katalog izložbe, u: Rendić ‑Miočević 1995, 153-159. SIMONI 2004: K. Simoni, Stenjevec – starohrvatsko groblje, [Katalog izložbe], Zagreb 2004. SIMONI 2007: K. Simoni, Kataloške jedinice – Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, u: Goss 2007, 94-98. SIMONOVIĆ 1996: G. Simonović, Srednjevekovna zemljana utvrđenja u okolini Bosanske Gradiške, GSAD 13 (1996.), 191-210. SIMONYI 1955: D. Simonyi, Die Kontinuitätsfrage und das Erscheinen der Slawen in Pannonien, SSlavH 1 (1955.), 333-361. Skržinskaja 1957: E. Č. Skržinskaja, O sklavenah i antah, o Mursianskom ozere i gorode Novietune (Iz kommentaria k Iordanu), VizVrem 12 (1957.), 3-30. SLUKAN ALTIĆ 2003a: M. Slukan Altić, Povijesni atlas gradova II: Sisak, Zagreb 2003. SLUKAN ALTIĆ 2003b: M. Slukan Altić, Povijesni atlas gradova III: Koprivnica, Zagreb 2003. SMIČIKLAS 1882: T. Smičiklas, Poviest hrvatska I: Od najstarijih vremena do godine 1526., [Poučna knjižnica “Matice hrvatske”; knj. 4], Zagreb 1882. SOKAČ-ŠTIMAC 1975: D. Sokač-Štimac, Arheološko iskopavanje kasnorimske nekropole kod Tekića, GSM 28 (1975.), 23-25. SOKAČ-ŠTIMAC 1978: D. Sokač-Štimac, Najstarija prošlost Pakraca i okolice, u: Krnić 1978, 27-40. SOKAČ-ŠTIMAC 1997: D. Sokač-Štimac, Arheološka istraživanja na Rudini, u: Rudina – benediktinska opatija Sv. Mihovila, Požega 1997., 17-23. 429


5. 4. 2011. 14:46:36


SOKAČ-ŠTIMAC 1998: D. Sokač-Štimac, Djelatnost Gradskog muzeja Požega, GSM 2(57) (1998.), 15-16. SOKAČ-ŠTIMAC 2006: D. Sokač-Štimac, Rudina – benediktinska opatija sv. Mihovila, u: Durman 2006, 226-227. SOKAČ-ŠTIMAC – BULAT 1974: D. Sokač-Štimac – M. Bulat, Rimska nekropola na Treštanovačkoj gradini. Prvi rezultati arheoloških istraživanja, PoZ 4 (1974.), 116-140. SOKOL 1986: V. Sokol, Područje sjeverozapadne Hrvatske u razdoblju između 400. i 800. godine (velika seoba naroda), u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986, 55-57. SOKOL 1990: V. Sokol, Panonija i Hrvati u 9. stoljeću, u: Majnarić-Pandžić 1990, 193195. SOKOL 1992: V. Sokol, Arheološki radovi na lokalitetu Kuzelin, MVj 15 (1992.), 27-28. SOKOL 1994a: V. Sokol, Panonija Savija u Justinijanovo doba, u: Cambi – Marin 1994, 1131-1143. SOKOL 1994b: V. Sokol, Das spätantike Kastrum auf dem Kuzelin bei Donja Glavnica, AV 45 (1994.), 199-209. SOKOL 1995: V. Sokol, Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno razdoblje, u: Rendić-Miočević 1995, 46-53. SOKOL 1996a: V. Sokol, Sjeverozapadna Hrvatska u ranom srednjem vijeku, u: Balažic – Vándor 1996, 83-89. SOKOL 1996b: V. Sokol, Doba između antike i ranoga srednjeg vijeka na području Zagreba, u: Jurković – Lukšić 1996, 43-49. SOKOL 1997a: V. Sokol, Northwestern Croatia in the Late Roman Period, AV 48 (1997.), 219-230. SOKOL 1997b: V. Sokol, Arheološka baština i zlatarstvo, u: Supičić 1997, 117-146. SOKOL 1998: V. Sokol, Rimski metal s Kuzelina (iskapanja 1990.–1997.), Sesvete – Zagreb 1998. SOKOL 2004: V. Sokol, Kuzelin, HAG 1 (2004.), 109-110. SOKOL 2006a: V. Sokol, Kuzelin, u: Durman 2006, 154-155. SOKOL 2006b: V. Sokol, Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština od Jadrana do Save, Zagreb 2006. SOPRONI 1969: S. Soproni, Über den Münzumlauf in Pannonien zu Ende des 4. Jahrhunderts, FA 20 (1969.), 69-78. SOPRONI 1974: S. Soproni, Die spätrömische Festung von Jovia, Actes du IXe Congrès International d’Études sur les Frontières Romaines, Mamaia 1972, Bukurešt – Köln – Beč 1974, 181-186. SOPRONI 1979: S. Soproni, Municipium Halicanum, FA 30 (1979.), 91-98. SOPRONI 1980a: S. Soproni, Geography of Pannonia, u: Lengyel – Radan 1980, 57-63. SOPRONI 1980b: S. Soproni, Roads, u: Lengyel – Radan 1980, 207-217. SOPRONI 1985: S. Soproni, Die letzten Jahrzehnte des pannonischen Limes [Münchener Beiträge zur Vor- und Frühgeschichte 38], München 1985. SÓS 1973: Á. Cs. Sós, Die slawische Bevölkerung Westungarns im 9. Jahrhundert [Münchner Beiträge zur Vor- und Frühgeschichte 22], München 1973. SPAJIĆ 1965a: E. Spajić, Razdoblje do propasti Rimskog carstva, u: Lang 1965, 9-14. 430


5. 4. 2011. 14:46:36

Bibliografija

SPAJIĆ 1965b: E. Spajić, Slavonija u srednjem vijeku do izgona Turaka, u: Lang 1965, 1521. SRŠAN 1989: Ladislav Szőrenyi de Kis-Szőrenyi, Opis Srijema, preveo s latinskog S. Sršan, Vinkovci 1989. SRŠAN 1996: S. Sršan, Život i djela Matije P. Katančića (1750.-1825.), u: Mokuter 1996, 39-54. SRŠAN 1998: S. Sršan, Povijest, u: Topić 1998, 21-27. SRŠAN 2003: S. Sršan, Sjeveroistočne granice Hrvatske, Osijek 2003. STAAB 1976: F. Staab, Ostrogothic Geographers at the Court of Theodoric the Great: A Study of Some Sources of the Anonymous Cosmographer of Ravenna, Viator 7 (1976.), 27-58. STAAB 1998: F. Staab, RGA 11 (1998.), 102-109, s. v. Geograph von Ravenna. STADLER 2008: P. Stadler, Avar chronology revisited, and the question of ethnicity in the Avar quaganate, u: Curta 2008, 47-82. STAHULJAK 1950: T. Stahuljak, Naučno-istraživački rad Konzervatorskog zavoda u Zagrebu od 1945. do 1949. godine, HZ 3 (1950.), 257-265. STANOJEVIĆ 1987: N. Stanojević, Naselja VIII-IX veka u Vojvodini, RVM 30 (1987)., 119-146. STEFAN 1925: F. Stefan, Die Münzstätte Sirmium unter den Ostgoten und Gepiden. Ein Beitrag zur Geschichte des germanischen Münzwesens in der Zeit der Völkerwanderung, Halle 1925, 1-28 (separat iz časopisa Blätter für Münzfunde 16, 231-239, 250-269). STEIN 1914: E. Stein, Der Verzicht der Galla Placidia auf die Präfektur Illyricum, WSt 36 (1914.), 344-347. STEIN 1919: E. Stein, Studien zur Geschichte des byzantinischen Reiches vornehmlich unter den Kaisern Justinus II. und Tiberius Constantinus, Stuttgart 1919. STEIN 1925: E. Stein, Untersuchungen zur spätrömischen Verwaltungsgeschichte, RMPh 74 (1925.), 347-394. STEIN 1949: E. Stein, Histoire du Bas-Empire II, Pariz – Bruxelles – Amsterdam 1949. STEIN 1959: E. Stein, Histoire du Bas-Empire I, Pariz – Bruxelles – Amsterdam 1959. STEPHENSON 2000: P. Stephenson, Byzantium’s Balkan Frontier. A Political Study of the Northern Balkans, 900-1204, Cambridge 2000. STEUER – BIERBRAUER 2008: H. Steuer – V. Bierbrauer (ur.), Höhensiedlungen zwischen Antike und Mittelalter von den Ardennen bis zur Adria, [Ergänzungsbände zum Reallexikon der Germanischen Altertumskunde 58], Berlin – New York 2008. STICKLER 2002: t. Stickler, Aëtius. Gestaltungsspielräume eines Heeresmeisters im ausgehenden Weströmischen Reich, [Vestigia. Beiträge zur alten Geschichte 54], München 2002. Stoilova – Atanasova – Čukova – Dineva – Danova – Agirova – Dimitrova 2003: T. Stoilova – V. Atanasova – R. Čukova – D. Dineva – P. Danova – V. Agirova – P. Dimitrova (ur.), Problemat Istok-Zapad. Istoričeska perspektiva, Sofija 2003. STOŠIĆ 1994: J. Stošić, Srednjovjekovna umjetnička svjedočanstva o zagrebačkoj biskupiji, u: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094.-1994., Zagreb 1994., 101-130. STOYE 1994: J. Stoye, Marsigli’s Europe, 1680-1730. The life and times of Luigi Ferdinando Marsigli, soldier and virtuoso, New Haven – London 1994. 431


5. 4. 2011. 14:46:36


STRATOS 1981: A. N. Stratos, Le guet-apens des Avars, JÖB 30 (1981.), 113-136. STRAUB 1982: D. Straub (ur.), Severin zwischen Römerzeit und Völkerwanderung, [Katalog Ausstellung Enns], Linz 1982. STRBAŠIĆ – MAŽURAN 1977: M. Strbašić – I. Mažuran (ur.), Požega 1227–1977, Slavonska Požega 1977. STRECHA 2005: M. Strecha, O nastanku i razvoju moderne hrvatske historiografije u 19. stoljeću, PUN 3/6 (2005.), 103-116. STRUKIĆ 2003: H. Strukić, Arheološki nalazi i nalazišta Sv. Ivana Zeline kao dijela Prigorja, u: Gulin 2003, 211-224. SUIĆ 1977: M. Suić, Ocjena radnje L. Margetića: “Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata”, ZHZ 8 (1977.), 89-100. SUIĆ 1986: M. Suić, Hijeronim Stridonjanin, građanin Tarsatike, RJAZU 426 (1986.), 213-278. SUPIČIĆ 1997: I. Supičić (ur.), Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost I: Srednji vijek (VII – XII. stoljeće). Rano doba hrvatske kulture, Zagreb 1997. SVOBODA 1953: B. Svoboda, Poklád byzanského kovotepce v Zemianském Vrboku, PamArch 44 (1953.), 33-93, 101-107. Szádeczky-Kardoss 1983: S. Szádeczky-Kardoss, Pannonien und das “Evangeliarium S. Corbiniani dictum”, ACD 19 (1983.), 123-128. SZAVITZ NOSSAN 1970: S. Szavitz Nossan, Ceste Karlovac – Senj od najstarijih vremena do sredine XIX stoljeća, SeZ 4 (1970.), 127-167. SZÉKELY 1967: Gy. Székely, La Hongrie et Byzance aux Xe-XIIe siècles, AHistH 13 (1967.), 291-311. SZÉKELY 1981: Gy. Székely, La conquête turcobulgare et la fondation de l’etat bulgare, u: Káldy-Nagy 1981, 7-32. SZÉKELY 1988: Gy. Székely, Die Permanenz der Römer in Pannonien: ein Problem, u: Popoli delle Steppe: Unni, Avari, Ungari, 23-29 aprile 1987, [SS 35.1], Spoleto 1988., 101121. Szentpéteri 2002: J. Szentpéteri (ur.), Archäologische Denkmäler der Awarenzeit in Mitteleuropa, [Varia archaeologica Hungarica; knj. 13/1-2], Budimpešta 2002. SZŐKE 1996: B. M. Szőke, A muravidék kora középkori története [The Mura-region in the early Middle Ages], u: Balažic – Vándor 1996, 65-82. SZYDŁOWSKI 1980: J. Szydłowski, Zur Anwesenheit der Westslawen an der mittleren Donau im ausgehenden 5. und 6. Jahrhundert, u: Wolfram – Daim 1980, 233-237. ŠAFÁRIK 1844: P. J. Šafárik, Slawische Altertümer II, Leipzig 1844. ŠANJEK 1988: F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata I. Srednji vijek, Zagreb 11988., 2 1993. ŠANJEK 2003: F. Šanjek (ur.), Povijest Hrvata I: Srednji vijek, Zagreb 2003. ŠANJEK 2003a: F. Šanjek, Susret Hrvata s kršćanstvom u novoj domovini, u: Šanjek 2003, 80-83. ŠANJEK 2003b: F. Šanjek, Ustroj Crkve u Hrvata, u: Šanjek 2003, 145-156. ŠANJEK 2004: F. Šanjek, Crkva u hrvatsko-ugarskim odnosima (11.-19. stoljeće), u: Kruhek 2004, 37-43. ŠANJEK 2005: F. Šanjek, À la recherche de Stridon, lieu de naissance de Saint Jérôme, RHE 100 (2005.), 146-151 432


5. 4. 2011. 14:46:36

Bibliografija

ŠARANOVIĆ-SVETEK 1967: V. Šaranović-Svetek, Orolik, Rajterovo brdo – antičko nalazište, AP 9 (1967.), 108-111. ŠARANOVIĆ-SVETEK 1990: V. Šaranović-Svetek, Ciglarstvo kao značajna privredna grana na području jugoslovenskog dela provincije Donje Panonije, RVM 32 (1990.), 4180 ŠARIĆ 1977: I. Šarić, Antičko naselje u Petrijancu, u: Vikić-Belančić 1977, 49-62. ŠARIĆ 1978: I. Šarić, Antičko naselje u Petrijancu, u: Rapanić 1978, 177-195. ŠAŠEL 1968: J. Šašel, RE S XI, Stuttgart 1968, 540-578, s. v. Emona. ŠAŠEL 1971: J. Šašel, Alpes Iuliana, AV 21-22 (1970. – 1971.), 33-44. ŠAŠEL 1974: J. Šašel, RE S XIV, Stuttgart 1974., 702-741, s. v. Siscia. ŠAŠEL 1975: J. Šašel, Rimske ceste v Sloveniji, u: Gabrovec 1975, 74-99 ŠAŠEL 1978: J. Šašel, Divinis nvtibvs actvs. Due Postille per San Martino di Bracara, Historia 27 (1978.), 249-254 (= Šašel 1992, 740-745). ŠAŠEL 1979: J. Šašel, Antiqui barbari. Zur Besiedlungsgeschichte Ostnoricums und Pannonien im 5. und 6. Jahrhundert nach den Schriftquellen, u: Werner – Ewig 1979, 125-139 (= Šašel 1992, 746-760). ŠAŠEL 1989: J. Šašel, Die regionale Gliederung in Pannonien, u: Gottlieb 1989, 57-73 (= Šašel 1992, 690-706). ŠAŠEL 1992: J. Šašel, Opera selecta, [Situla 30], Ljubljana 1992. ŠAŠEL KOS 1994: M. Šašel Kos, The Embassy of Romulus to Attila, Tyche 9 (1994.), 99111. ŠAŠEL-KOS – SCHERRER 2004: M. Šašel Kos – P. Scherrer (ur.), The Autonomous Towns of Noricum and Pannonia – Die Autonomen Städte in Noricum und Pannonien: Pannonia II, [Situla 24], Ljubljana 2004. ŠEGVIĆ 2006: M. Šegvić, Topusko, u: Durman 2006, 270-271. ŠENK 2007: T. Šenk (ur.), Arhivistika – zgodovina – pravo: Vilfanov spominski zbornik, Ljubljana 2007. ŠEPER 1944: M. Šeper, Dva neobjelodanjena starohrvatska nalaza iz Posavske Hrvatske, HS 12/5 (1944.), 200-209. ŠIMEK 1981: M. Šimek, Arheološki lokalitet Varaždin-Brezje. Rezultati rekognisciranja tokom 1980. godine, MVj 4 (1981.), 25-32. ŠIMEK 1986a: M. Šimek, Varaždin – Brezje, Varaždin, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 108. ŠIMEK 1986b: M. Šimek, Donja Voća – spilja Vindija, Ivanec, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 87. ŠIMEK 1987: M. Šimek, Rezultati probnih sondiranja Gradskog muzeja Varaždin u 1986. godini, MVj 10 (1987.), 42-47. ŠIMEK 1989: M. Šimek, Novi podaci o lokalitetu Šarnjak kod Šemovca, MVj 12 (1989.), 23-30. ŠIMEK 1994: M. Šimek, Nova nalazišta na području Zamlake, MVj 17 (1994.), 13-18. ŠIMEK 1998: M. Šimek, Rezultati dosadašnjih arheoloških istraživanja i konzervatorskih zahvata na području Varaždinske županije, RZZRVž 10-11 (1998.), 455-475. ŠIMEK 1999: M. Šimek, Arheološka topografija, u: Težak – Šimek – Lipljin 1999, 31-39. ŠIMEK 2004: M. Šimek, Ludbreg, Iovia Botivo, HAG 1 (2004.), 86-88. ŠIMEK 2006: M. Šimek, Martijanec, u: Durman 2006, 164-165. 433


5. 4. 2011. 14:46:36


ŠIMIĆ 1997: J. Šimić, Čepin-Ovčara Tursko groblje, istraživanje srednjovjekovne utvrde i groblja ranoga srednjeg vijeka pokraj Čepina, nedaleko od Osijeka, ObHAD 29/3 (1997.), 89-91. ŠIMIĆ 1998: J. Šimić, Arheologija, u: Topić 1998, 17-20. ŠIMIĆ 2001: J. Šimić, Četvrti nastavak istraživanja u Čepinu-Ovčara/Tursko groblje, ObHAD 33/3 (2001.), 48-54. ŠIMIĆ 2002: J. Šimić, Istraživanje prapovijesnog i srednjovjekovnog lokaliteta Čepin-Ovčara / Tursko groblje u godini 2001., ObHAD 34/1 (2002.), 46-50. ŠIMUNDŽA 1990: D. Šimundža (ur.), Počeci hrvatskog kršćanskog i društvenog života od VII. do kraja IX. stoljeća, [Radovi Drugog međunarodnog simpozija o hrvatskoj crkvenoj i društvenoj povijesti, Split, 30. rujna – 5. listopada 1985.], Split 1990. ŠIŠIĆ 1896: F. Šišić, Županija virovitička u prošlosti, Osijek 1896. ŠIŠIĆ 1914a: F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije. Dio I. čest 1. (do god. 1107.), Zagreb 1914. ŠIŠIĆ 1914b: F. Šišić, Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, VHAD n. s. 13 (1914.), 1-93. ŠIŠIĆ 1925: F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925. (pretisak 1990.) ŠIŠIĆ 1975: F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, [Biblioteka Hrvatske povjesnice], Zagreb 1975. ŠIŠIĆ 1990: F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, [Biblioteka Hrvatske povjesnice], Zagreb 1990. (pretisak Šišić 1925). ŠKRIVANIĆ 1974: G. Škrivanić, Monumenta cartographica Jugoslaviae I: Antičke karte, [Posebna izdanja Istorijskog instituta; knj. 17], Beograd 1974. ŠKRIVANIĆ 1974a: G. Škrivanić, Jugoslovenske zemlje na Pojtingerovoj tabli, u: Škrivanić 1974, 33-58. ŠKRIVANIĆ 1977: G. Škrivanić, Roman Roads and Settlements in the Balkans, u: Carter 1977, 115-145. ŠKVORČEVIĆ 1995: A. Škvorčević (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića, Zagreb 1995. ŠLAUS 1992: M. Šlaus, Kraniometrijska i paleopatološka analiza muških populacija iz dva avaro-slavenska lokaliteta: Privlake i Starih Jankovaca, Magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, 1992. ŠLAUS 1993: M. Šlaus, Cranial Variation and Microevolution in Two Early Middle Ages Sites from Croatia: Privlaka and Stari Jankovci, OA 17 (1993.), 273-307. ŠLAUS 1998: M. Šlaus, Kraniometrijska analiza srednjovjekovnih populacija središnje Europe s posebnim osvrtom na položaj hrvatskih lokaliteta, SHP 25 (1998.), 81-107. ŠLAUS 2000: M. Šlaus, Kraniometrijska analiza srednjovjekovnih nalazišta središnje Europe: novi dokazi o ekspanziji hrvatskih populacija tijekom 10. do 13. stoljeća, OA 23-24 (1999.-2000.), 273-284. ŠLAUS 2002a: M. Šlaus, The Bioarchaeology of Continental Croatia. An analysis of human skeletal remains from the prehistoric to post-medieval periods, [BAR International Series 1021], Oxford 2002. ŠLAUS 2002b: M. Šlaus, Demography and Pathology of the Medieval Population from Stenjevec, OA 26 (2002.), 257-273. 434


5. 4. 2011. 14:46:36

Bibliografija

ŠLAUS 2006: M. Šlaus, Bioarheologija. Demografija, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija, Zagreb 2006. ŠLAUS – TOMIČIĆ – UGLEŠIĆ – JURIĆ 2004: M. Šlaus – Ž. Tomičić – A. Uglešić – R. Jurić, Craniometric relationships among medieval Central European populations: Implications for Croat migration and expansion, CMJ 45 (2004.), 434-444. ŠMALCELJ 1973: M. Šmalcelj, Privlaka – “Gole njive” (općina Vinkovci) – nekropola VIIIX stoljeća – sistematska iskopavanja, AP 15 (1973.), 117-119. ŠMALCELJ 1976: M. Šmalcelj, Privlaka – “Gole njive”, Vinkovci – nekropola VIII-IX. st., AP 18 (1976.), 127-128. ŠMALCELJ 1980a: M. Šmalcelj, Privlaka – Gole njive (opć. Vinkovci) – avaroslavenska nekropola, AP 22 (1980.), 143-144. ŠMALCELJ 1980b: M. Šmalcelj, Stari Jankovci – Gatina (općina Vinkovci) – avaroslavenska nekropola, AP 22 (1980.), 142-143. ŠMALCELJ 1992a: M. Šmalcelj, Privlaka-Gole njive, u: The War in Croatia – Archaeological Sites: Arheologija i rat – Archaeology and War, [Handbooks of cultural affairs; sv. 5], Zagreb 1992., 44-45. ŠMALCELJ 1992b: M. Šmalcelj, Stari Jankovci-Gatine, u: The War in Croatia – Archaeological Sites: Arheologija i rat – Archaeology and War, [Handbooks of cultural affairs; sv. 5], Zagreb 1992., 48-49. ŠTIH 1983: P. Štih, Madžari in slovenska zgodovina v zadnji četrtini 9. in prvi polovici 10. stoletja, ZČ 37 (1983.), 171-201. ŠTIH 1994: P. Štih, Priwina: slawischer Fürst oder fränkischer Graf?, u: Brunner – Merta 1994, 209-222. ŠTIH – PERŠIČ 1981: P. Štih – J. Peršič, Problem langobardske vzhodne meje, ZČ 35 (1981.), 333-341. ŠTIH – SIMONITI 2004: P. Štih – V. Simoniti, Slovenska povijest do prosvjetiteljstva, Zagreb 22004. ŠVAB 1982: M. Švab, Prilog kritici odlomka “Kronologije”, djela pripisivanog arhiđakonu goričkom Ivanu, HZ 35 (1982.), 119-160. TAGLIAFERRI 1964: A. Tagliaferri (ur.), Problemi della civiltà e dell’economia langobarda, [Scritti in memoria di G. P. Bognetti], Milano 1964. TAKÁCS 1997: M. Takács, Ornamentale Beziehungen zwischen der Steinmetzkunst von Ungarn und Dalmatien in XI. Jahrhundert, HAM 3 (1997.), 165-177. TAKÁCS 2000: M. Takács, Einige Aspekte der Siedlungsgeschichte des südlichen Drittels des Donau-Theiss-Zwischenstromlandes von der awarischen Landnahme bis zum Ende des 11. Jahrhunderts, AarchH 51 (1999./2000.), 457-472. TASIĆ 1966: N. Tasić (ur.), Materijali III [Simpozij praistorijske i srednjevekovne sekcije Arheološkog društva Jugoslavije, Novi Sad 1965.], Beograd 1966. TASIĆ 1967: N. Tasić (ur.), Materijali IV [VII kongres arheologa Jugoslavije, Herceg‑Novi 1966.], Beograd 1967. TAVANO – BERGAMINI – CAVAZZA 2000: S. Tavano – G. Bergamini – S. Cavazza (ur.), Aquileia e il suo patriarcato. Atti del Convegno Internazionale di Studio (Udine 21-23 ottobre 1999), Udine 2000. TAUBE 1777: F. W. von Taube, Historische und geographische Beschreibung des Königreiches Slavonien und des Herzogthumes Syrmien, Leipzig 1777. 435


5. 4. 2011. 14:46:36


TEJRAL 1988a: J. Tejral, Zur Chronologie der frühen Völkerwanderungszeit im mittleren Donauraum, ArchAust 72 (1988.), 223-304. TEJRAL 1988b: J. Tejral, Zur Chronologie und Deutung der südöstlichen Kulturelemente in der frühen Völkerwanderungszeit Mitteleuropas, AGN 1987 (1988.), 11-46. TEJRAL 2002: J. Tejral (ur.), Probleme der frühen Merowingerzeit im Mitteldonauraum, [Spisy Archeologického ústavu AV ČR Brno 19], Brno 2002. TEJRAL – PILET – KAZANSKI 1999: J. Tejral – Ch. Pilet – M. Kazanski (ur.), L’Occident romain et l’Europe centrale au début de l’époque des Grandes Migrations, [Spisy Archeologického ústavu AV ČR Brno 13], Brno 1999. TEŽAK-GREGL – ŠMALCELJ 1992: T. Težak-Gregl – M. Šmalcelj, Otok-Gradina, u: The War in Croatia – Archaeological Sites: Arheologija i rat – Archaeology and War, [Handbooks of cultural affairs; sv. 5], Zagreb 1992., 40-41. TEŽAK – ŠIMEK – LIPLJIN 1999: S. Težak – M. Šimek – T. Lipljin, Županija varaždinska u srednjem vijeku, [Katalog izložbe], Varaždin 1999. THOMAS 1964: E. B. Thomas, Römische Villen in Pannonien. Beiträge zur pannonischen Siedlungsgeschichte, Budimpešta 1964. THOMAS 1980a: E. B. Thomas, Religion, u: Lengyel – Radan 1980, 177-206. THOMAS 1980b: E. B. Thomas, Villa settlements, u: Lengyel – Radan 1980, 275-321. THOMAS 1982: E. B. Thomas, Das frühe Christentum in Pannonien im Lichte der archäologischen Funde, u: Straub 1982, 255-293. THOMAS 1988: E. B. Thomas, Die Romanität Pannoniens im 5. und 6. Jahrhundert, u: Menghin – Springer – Wamers 1988, 284-294. THOMPSON 1948: E. A. Thompson, A History of the Attila and the Huns, Oxford 1948. THOMPSON 1963: E. A. Thompson, Christianity and the Northern Barbarians, u: Momigliano 1963, 56-78. THOMPSON – HEATHER 1996: E. A. Thompson – P. J. Heather, The Huns, Oxford – Cambridge 1996. TODOROVIĆ 1964: J. Todorović (ur.), Materijali I [VI. kongres arheologije Jugoslavije, Ljubljana 1963.], Beograd 1964. TOMASCHEK 1894: W. Tomaschek, RE I 2, Stuttgart 1894., 1588, s. v. Alma mons. TOMASCHEK 1896: W. Tomaschek, RE II 2, Stuttgart 1896., 2547, s. v. Aureus mons 2. TOMIČIĆ 1966: Ž. Tomičić, Ludbreg – rimsko naselje, AP 8 (1966)., 116-120. TOMIČIĆ 1968a: Ž. Tomičić, Brezje kraj Varaždina – prahistorijsko i ranosrednjovjekovno nalazište, AP 10 (1968.), 237-238. TOMIČIĆ 1968b: Ž. Tomičić, Važnost nalaza ranosrednjovjekovnog koplja u Varaždinu, SHP 10 (1968.), 53-61. TOMIČIĆ 1975: Ž. Tomičić, O rimskim i ranosrednjovjekovnim arheološkim nalazima iz spilje Vindije, GGMV 5 (1975.), 25-45. TOMIČIĆ 1978: Ž. Tomičić, Rezultati ranosrednjovjekovnih arheoloških istraživanja u Međimurju i varaždinskoj regiji, u: Rapanić 1978, 209-222. TOMIČIĆ 1984: Ž. Tomičić, Prilog istraživanju karolinškog oružja u Međimurju i varaždinskoj regiji, SHP 14 (1984.), 209-230. TOMIČIĆ 1985a: Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovno groblje na redove u Juraju u Trnju, MVj 8 (1985.), 59-61. 436


5. 4. 2011. 14:46:36

Bibliografija

TOMIČIĆ 1985b: Ž. Tomičić, Juraj u Trnju – radnosrednjovjekovno groblje na redove, ObHAD 17/1 (1985.), 26-27. TOMIČIĆ 1985c: Ž. Tomičić, Rezultati pokusnih arheoloških istraživanja kraj Dvorišća u Međimurju, MVj 8 (1985.), 63-64. TOMIČIĆ 1985d: Ž. Tomičić, Gradište kod Dvorišća. Rezultati pokusnih arheoloških iskopavanja, ObHAD 17/2 (1985.), 26-27. TOMIČIĆ 1986a: Ž. Tomičić, Srednjovjekovno razdoblje, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 62-69. TOMIČIĆ 1986b: Ž. Tomičić, Rezultati arheoloških istraživanja u Međimurju 1974 – 1985., Čakovec 1986. TOMIČIĆ 1986c: Ž. Tomičić, Arheološka slika antike u Međimurju, Međimurje 9 (1986.), 183-218. TOMIČIĆ 1986d: Ž. Tomičić, Rezultati arheoloških istraživanja u Međimurju, Čakovec 1986. TOMIČIĆ 1986e: Ž. Tomičić, Prelog – šljunčara, Čakovec, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 141. TOMIČIĆ 1986f: Ž. Tomičić, Martin na Muri, Čakovec, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 120. TOMIČIĆ 1986g: Ž. Tomičić, Juraj u Trnju, Čakovec, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 136. TOMIČIĆ 1987: Ž. Tomičić, Prekrižje / Gornji Obrež. Ranosrednjovjekovno groblje, AP 27 (1987.), 154-155. TOMIČIĆ 1988: Ž. Tomičić, Prekrižje – Gornji Obrež na Kalniku, ranosrednjovjekovno groblje, ObHAD 20/1 (1988.), 25-26. TOMIČIĆ 1989a: Ž. Tomičić, Arheološka slika međuriječja Mure, Drave, Dunava i Save u svjetlosti materijalnih izvora bjelobrdskog kulturnog kompleksa, Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, 1989. TOMIČIĆ 1989b: Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovno groblje na položaju “Breg” kod Popovca u Kalničkom prigorju, ObHAD 21/2 (1989.), 26-29. TOMIČIĆ 1990a: Ž. Tomičić, Tragom novijih istraživanja bjelobrdske kulture u slavonskom dijelu Podravine, PIAZ 7 (1990.), 85-106. TOMIČIĆ 1990b: Ž. Tomičić, Prilog istraživanju kronologije srednjovjekovnog groblja na položaju Lijeva Bara u Vukovaru, SHP 20 (1990.), 111-189. TOMIČIĆ 1990c: Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovno groblje kod sela Ciganke u slavonskom dijelu Podravine, ObHAD 22/3 (1990.), 44-47. TOMIČIĆ 1991a: Ž. Tomičić, Na tragu bjelobrdske kulture u Kalničkom prigorju, SHP 21 (1991.), 99-122. TOMIČIĆ 1991b: Ž. Tomičić, Novi prilozi vrednovanju ostavštine srednjovjekovnog groblja Bijelo Brdo II, PIAZ 8 (1991.), 95-148. TOMIČIĆ 1992: Ž. Tomičić, Neuere Erforschung der Bijelo Brdo – Kultur in Kroatien, PIAZ 9 (1992.), 113-130. TOMIČIĆ 1994a: Ž. Tomičić, Vukovo i okolni kraj u starohrvatsko doba, u: Karaman 1994, 92-109 (= Tomičić 1999, 225-248). TOMIČIĆ 1994b: Ž. Tomičić, Istraživanja srednjovjekovnoga groblja Zvonimirovo-Veliko polje u Virovitičko-podravskoj županiji, ObHAD 26/2 (1994.), 61-64. 437


5. 4. 2011. 14:46:36


TOMIČIĆ 1995: Ž. Tomičić, Baranja u svjetlu arheoloških svjedočanstava bjelobrdske kulture. Prinos analizi ranosrednjovjekovnog groblja Majs-Udvar, OsZ 22/23 (1993.– 1995.), 71-98. TOMIČIĆ 1996: Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovni kulturni krajobraz savsko-dravskog međuriječja, u: Jurković – Lukšić 1996, 151-161. TOMIČIĆ 1997a: Ž. Tomičić, Arheološka topografija i toponimija (Iovia – Botivo – Ludbreg), u: Horvat-Levaj – Reberski 1997, 21-41 (= Tomičić 1999a). TOMIČIĆ 1997b: Ž. Tomičić, Archäologische Zeugnisse der Karolinger in den von Kroaten besiedelten Gebieten, HAM 3 (1997)., 61-72. TOMIČIĆ 1997c: Ž. Tomičić, Zvonimirovo i Josipovo: groblja starohrvatskog doba u Virovitičko-podravskoj županiji, Zagreb – Virovitica 1997. TOMIČIĆ 1997d: Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovno groblje Črljena Klisa, općina Pitomača, u: Tomičić 1997c, 69-70. TOMIČIĆ 1997e: Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovno groblje Zvonimirovo – Veliko polje, prinos poznavanju bjelobrdske kulture u podravskom dijelu Slavonije, PIAZ 13-14 (1996.–1997.), 91-105. TOMIČIĆ 1999: Ž. Tomičić, Panonski periplus. Arheološka topografija kontinentalne Hrvatske, Zagreb 1999. TOMIČIĆ 1999a: Ž. Tomičić, Arheološka topografija i toponimija Ludbrega i okolice, u: Tomičić 1999, 133-136. TOMIČIĆ 1999b: Ž. Tomičić, Selo Rastoki – arheološka topografija, u: Tomičić 1999, 35-43. TOMIČIĆ 1999c: Ž. Tomičić, Arheološki zemljovid područja grada Slatine, u: Tomičić 1999, 167-195. TOMIČIĆ 1999d: Ž. Tomičić, Prostor hrvatskog kajkavskog izričaja u svjetlosti arheoloških vrela, u: Tomičić 1999, 11-34. TOMIČIĆ 1999e: Ž. Tomičić, Arheološka topografija Kalničkog prigorja i okolice Križevaca, u: Tomičić 1999, 109-131. TOMIČIĆ 1999f: Ž. Tomičić, Monasterium – Monuštar – Nuštar – korijeni prošlosti, u: Tomičić 1999, 197-223. TOMIČIĆ 2000a: Ž. Tomičić, Der Untergang der Antike und deren Nachlebensformen in Südpannonien (Nordkroatien), u: Bratož 2000b, 255-298. TOMIČIĆ 2000b: Ž. Tomičić, Arheološka slika ranoga srednjeg vijeka na prostoru međurječja Drave, Dunava i Save, u: Milošević 2000, 142-161 (= Tomičić 2001a). TOMIČIĆ 2000c: Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovno groblje u Velikom Bukovcu – uz početke bjelobrdske kulture u Hrvatskoj, OA 23-24 (2000.), 285-307. TOMIČIĆ 2000d: Ž. Tomičić, Zvonimirovo – Veliko polje. Sumarni prikaz i osvrt na postignuća sustavnih zaštitnih arheoloških istraživanja u razdoblju od 1993. do 2000., ObHAD 32/3 (2000.), 80-87. TOMIČIĆ 2001a: Ž. Tomičić, Arheološka slika ranoga srednjeg vijeka na prostoru međurječja Drave, Dunava i Save, u: Milošević – Rapanić – Tomičić 2001, 76-95 TOMIČIĆ 2001b: Ž. Tomičić, ...Sclavorum regionem, quae Zellia appellatur... Pavla Đakona. Povijesna (renesansna) kartografija – novi izvor poznavanja hrvatskog ranog srednjovjekovlja, PIAZ 18 (2001.), 173-188. TOMIČIĆ 2002a: Ž. Tomičić, Slike iz arheološkoga naslijeđa okolice Pregrade, HrZ 8/1 (2002.), 7-21. 438


5. 4. 2011. 14:46:37

Bibliografija

TOMIČIĆ 2002b: Ž. Tomičić, Keramika iz (ponekih) ranosrednjovjekovnih grobalja kontinentalnog dijela Hrvatske, u: Guštin 2002, 129-141. TOMIČIĆ 2003: Ž. Tomičić, Vjedrice hrvatskog ranog srednjovjekovlja, HA 10 (2003.), 149-166. TOMIČIĆ 2006a: Ž. Tomičić, Bijelo Brdo, u: Durman 2006, 90-91. TOMIČIĆ 2006b: Ž. Tomičić, Josipovo, u: Durman 2006, 144-145. TOMIČIĆ 2006c: Ž. Tomičić, Zvonimirovo – Veliko polje, u: Durman 2006, 314-315. TOMIČIĆ – HOMEN 1986: Ž. Tomičić – Z. Homen, Popovec – Breg, Križevci, u: 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1986., 140-141. TOMIČIĆ – KOŠUTAR 2006: Ž. Tomičić – P. Košutar, Uz početke hrvatskog starinoznanstva – isusovac Andrija Blašković u kontekstu europske i svjetske kulture, Gazophylacium 11/3-4 (2006.), 31-39. Tomka 1996a: P. Tomka, Kurzer Abriß der hunnischen Geschichte, u: Daim – Fröhlich – Misar – Schlag – Tomka 1996, 67-68. Tomka 1996b: P. Tomka, Pannonien unter hunnischer Herrschaft, u: Daim – Fröhlich – Misar – Schlag – Tomka 1996, 90-91. TOPIĆ 1998: D. Topić (ur.), Osijek i okolica, Osijek 1998. TORBÁGYI 1998: M. Torbágyi, Osvrt na kolanje rimskog novca u Panoniji nakon 375. godine, u: Zbornik radova Drugog međunarodnog numizmatičkog kongresa u Hrvatskoj, Opatija 1998., 43-56. TÓTH 1980: E. Tóth, Zur Geschichte des nordpannonischen Raumes im 5. und 6. Jahrhundert, u: Wolfram – Daim 1980, 93-100. TÓTH 1987: E. Tóth, Bemerkungen zur Kontinuität der römischen Provinzialbevölkerung in Transdanubien (Nordpannonien), u: Hänsel 1987, 251-264. TÓTH 1988: E. Tóth, Az alsóhetényi 4. századi erőd és temető kutatása, 1981-1986. Eredmények és vitás kérdések [Vorbericht über Ausgrabungen der Festung und des Gräberfeldes von Alsóhetény 1981–1986. Ergebnisse und umstrittene Fragen], ArchÉrt 114-115 (1987.–1988.), 22-61. TÓTH 1989: E. Tóth, Provincia Valeria Media, AArchH 41 (1989.), 197-226. TÓTH 1994: E. Tóth, Das Christentum in Pannonien bis zum 7. Jahrhundert nach den archäologischen Zeugnissen, u: Boshof – Wolff 1994, 241-272. TÓTH 1999: S. L. Tóth, Les incursions des Magyars en Europe, u: Csernus – Korompay 1999, 201-222. TRBUHOVIĆ 1982: L. Trbuhović, Avar Finds from Sirmium and the Surrounding Region, u: Duval – Ochsenschlager – Popović 1982, 61-74. TřEŠTÍK 1996: D. Třeštík, Přichod prvních slovanů do českých zemí v letech 510-535, ČCH 94 (1996.), 241-262. UGLEŠIĆ 1994: A. Uglešić, Nalazi seobe naroda iz zbirke Mate Ilkića, RRPZZd 33/20 (1993.–1994.), 145-152. UGLEŠIĆ 1996: A. Uglešić, Nazočnost Istočnih Gota u jugoistočnoj Europi u svjetlu arheološke i povijesne izvorne građe, Doktorski rad, Sveučilište u Zadru, 1996. VÁCZY 1942: P. Váczy, Die Anfänge der päpstlichen Politik bei den Slawen, AECO (1942.), 345-404. VÁCZY 1972: P. Váczy, Der fränkische Krieg und das Volk der Awaren, AAntH 20 (1972.), 395-420. 439


5. 4. 2011. 14:46:37


VÁGO – BÓNA 1976: E. B. Vágo – I. Bóna, Die Gräberfelder von Intercissa. Der spätrömische Südostfriedhof, Budimpešta 1976. VAJAY 1968: Sz. de Vajay, Der Eintritt des ungarischen Stämmesbund in die europäische Geschichte (862 – 933), [Studia Hungarica. Schriften des Ungarischen Instituts München; knj. 4], Mainz 1968. VALLET – KAZANSKI 2005: F. Vallet – M. Kazanski, La noblesse romaine et les chefs barbares du IIIe au VIIe siècle, [Mémoires publiées par l’Association Française d’Archéologie Mérovingienne 9], Saint-Germain-en-Laye 1995. VÁRADY 1962: L. Várady, Contribution to the late Roman Military Economy and Agrarian Taxation, AArchH 14 (1962.), 403-438. VÁRADY 1969: L. Várady, Das letzte Jahrhundert Pannoniens (376-476), Budimpešta 1969. VÁRADY 1972: L. Várady, Pannonica. Notizen zum letzten Jahrhundert Pannoniens, AArchH 24 (1972.), 261-276. VÁRADY 1984: L. Várady, Epochenwechsel um 476. Odoaker, Theoderich der Große und die Umwandlungen, Budimpešta – Bonn 1984. VASIĆ 1983: M. Vasić, Čezava – Castrum Novae, Starinar 33-34 (1982.-1983.), 91-122 VEGO 1970: M. Vego, Zbornik srednjovekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV, Sarajevo 1970. VEJVODA – ŠTIMAC 1977: V. Vejvoda – J. Štimac, Arheološki podaci Požeške kotline, u: Strbašić – Mažuran 1977, 84-94. VESZPRÉMY – SCHAER 1999: Simonis de Kéza, Gesta Hungarorum/Simon of Kéza, The Deeds of the Hungarians, priredili i preveli L. Veszprémy – F. Schaer, uvodna studija J. Szűcs, [Central European Medieval Texts], Budimpešta 1999. VICKERS 1974: M. Vickers, Sirmium or Thessaloniki? A critical examination of the St. Demetrius legend, BZ 67 (1974.), 337-350. VIDA 1999: T. Vida, Die awarenzeitliche Keramik I (6.-7. Jh.), [Varia Archaeologica Hungarica 8], Berlin – Budimpešta 1999. VIDA 2007: T. Vida, Late Roman Territorial Organization and the Settlement of the Barbarian gentes in Pannonia, HAM 13.2 (2007.), 319-331. VIDA 2008: T. Vida, Conflict and coexistence: the local population of the Carpathian Basin under Avar rule (sixt to seventh century), u: Curta 2008, 13-46. VIDOVIĆ 2003: J. Vidović, Arheološki nalazi i nalazišta antiknog doba u Međimurju, [katalog i vodič stalnim postavom], Čakovec 2003. VIKIĆ-BELANČIĆ 1954: B. Vikić-Belančić, Starokršćanska lampica iz Zagreba, Peristil 1 (1954.), 131-134. VIKIĆ-BELANČIĆ 1960: B. Vikić-Belančić, Obilježje i kronologija grobova novootkrivene antikne nekropole u Držićevoj ulici u Zagrebu, u: Iz starog i novog Zagreba II, Zagreb 1960., 29-46. VIKIĆ-BELANČIĆ 1968: B. Vikić-Belančić, Istraživanje u Jalžabetu kao prilog upoznavanju života u zaleđu dravskog limesa, VAMZ 3 (1968.), 75-102. VIKIĆ-BELANČIĆ 1977: B. Vikić-Belančić (ur.), Materijali XIII [Simpozijum Antički gradovi i naselja u južnoj Panoniji i graničnim područjima, Varaždin 1975.], Beograd 1977. VIKIĆ-BELANČIĆ 1977a: B. Vikić-Belančić, Tipovi naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (u svjetlu novih istraživanja), u: Vikić-Belančić 1977, 35-47. 440


5. 4. 2011. 14:46:37

Bibliografija

VIKIĆ-BELANČIĆ 1978: B. Vikić-Belančić, Elementi ranog kršćanstva u sjevernoj Hrvatskoj, AV 29 (1978.), 588-606. VIKIĆ-BELANČIĆ 1981: B. Vikić-Belančić, Etape urbanog razvitka Andautonije i antičko nasljeđe, u: Rapanić 1981, 129-154. VIKIĆ-BELANČIĆ 1984: B. Vikić-Belančić, Sustavna istraživanja u Ludbregu od 19681979. god., VAMZ 16-17 (1983.-1984.), 119-166. VIKIĆ-BELANČIĆ 1996: B. Vikić-Belančić, Rezultati arheoloških istraživanja lokaliteta u Varaždinskim Toplicama, RZZRVž 8-9 (1996.), 11-34. VIKIĆ-BELANČIĆ 1998: B. Vikić-Belančić, Antičko nasljeđe Ludbrega, RZZRVž 10-11 (1998.), 477-494. VIKIĆ – GORENC 1968a: B. Vikić – M. Gorenc, Prilog istraživanju antiknih naselja i putova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 1968. VIKIĆ – GORENC 1968b: B. Vikić – M. Gorenc, Ludbreg, antičko naselje, AP 10 (1968.), 129-131. VINSKI 1949a: Z. Vinski, Prethodni izvještaj o arheološkim značajkama elemenata materijalne kulture nađenim pri iskapanju nekropole ranog srednjeg vijeka u Bijelom Brdu u siječnju 1948. g., LjJAZU 55 (1949.), 225-238. VINSKI 1949b: Z. Vinski, Starohrvatske naušnice u Arheološkom muzeju u Zagrebu, SHP 1 (1949.), 22-37. VINSKI 1949c: Z. Vinski, Prilog poznavanju gradišta s osvrtom na jedan nalaz u Podravini, HZ 2 (1949.), 223-241. VINSKI 1952: Z. Vinski, Naušnice zvjezdolikog tipa u Arheološkom muzeju u Zagrebu s posebnim obzirom na nosioce srebrnog nakita Čađavica, SHP 2 (1952.), 29-56. VINSKI 1954a: Z. Vinski, Ein Spangenhelmfund aus dem östlichen Syrmien, Germania 32/3 (1954., 176-182. VINSKI 1954b: Z. Vinski, Gibt es frühslawische Keramik aus der Zeit der südslawischen Landnahme?, ArchIug 1 (1954.), 73-82. VINSKI 1954c: Z. Vinski, Nešto o datiranju starohrvatskih arheoloških nalaza, Peristil 1 (1954.), 188-199. VINSKI 1954d: Z. Vinski, Povodom našeg prvog priručnika slavenske arheologije s osvrtom na još neke novije publikacije s tog područja, Peristil 1 (1954.), 199-207. VINSKI 1955a: Z. Vinski, Osvrt na mačeve ranog Srednjeg vijeka u našim krajevima, VVM 2 (1955.), 34-52. VINSKI 1955b: Z. Vinski, Zlatni prsten nađen u Samoboru i nakit arhitektonskog tipa u VI. i VII. stoljeću, TZ 1 (1955.), 31-43. VINSKI 1955c: Z. Vinski, Prethodni izvještaj o iskapanju nekropole na Lijevoj Bari u Vukovaru 1951., 1952. i 1953. godine, LjJAZU 60 (1955.), 231-255. VINSKI 1956a: Z. Vinski, Zlatne okovice iz vremena seobe naroda, Republika 12/2 (1956.), 20-21. VINSKI 1956b: Z. Vinski, Nalaz iz Velike Kladuše i problem naušnica tipa okrenute piramide, GZMA 11 (1956.), 63-95. VINSKI 1957a: Z. Vinski, Arheološki spomenici velike seobe naroda u Srijemu, Situla 2 (1957.), 3-51. VINSKI 1957b: Z. Vinski, Zikadenschmuck aus Jugoslawien, JRGZM 4 (1957.), 136160. 441


5. 4. 2011. 14:46:37


VINSKI 1958: Z. Vinski, O nalazima 6. i 7. stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog avarskog kaganata, OA 3 (1958.), 13-67. VINSKI 1959a: Z. Vinski, Orlovske kopče iz Jugoslavije, VMKH 8/4 (1959.), 99-102. VINSKI 1959b: Z. Vinski, Ausgrabungen in Vukovar, ArchIug 3 (1959.), 99-109. VINSKI 1960: Z. Vinski, Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u Zagrebu i njegovoj okolici, Iz starog i novog Zagreba II, Zagreb 1960., 47-65. VINSKI 1961: Z. Vinski, Recenzija Kovačević 1960, AV 11-12 ( 1960.-1961.), 225-238. VINSKI 1962: Z. Vinski, O značaju nalaza seobe naroda iz Karavukova u Bačkoj, VMKH 11/3 (1962.), 75-79. VINSKI 1964a: Z. Vinski, Kasnoantička baština u grobovima ranoga srednjeg vijeka kao činjenica i kao problem, u: Todorović 1964, 101-115. VINSKI 1964b: Z. Vinski, Betrachtungen zur Kontinuitätsfrage des autochthonen romanisierten Ethnikons im 6. und 7. Jahrhundert, u: Tagliaferri 1964, 101-116. VINSKI 1966: Z. Vinski, Zur Deutung der Bügelfibeln des 5. Jahrhunderts in Jugoslawien, u: Sansoni 1966, 147-152. VINSKI 1968: Z. Vinski, Krstoliki nakit epohe seobe naroda u Jugoslaviji, VAMZ 3 (1968.), 103-168. VINSKI 1969: Z. Vinski, Autochthone Kulturelemente zur Zeit der slavischen Landnahme des Balkanraums, u: Benac 1969, 171-199. VINSKI 1970: Z. Vinski, O postojanju radionica nakita starohrvatskog doba u Sisku, VAMZ 4 (1970.), 45-92. VINSKI 1971a: Z. Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine, VAMZ 5 (1971.), 47-73. VINSKI 1971b: Z. Vinski, Haut moyen age, u: Novak 1971, 375-397. VINSKI 1973: Z. Vinski, O rovašenim fibulama Ostrogota i Tirinžana povodom rijetkog tirinškog nalaza u Saloni, VAMZ 6-7 (1972.–1973.), 177-227. VINSKI 1978a: Z. Vinski, Archäologische Spuren gotischer Anwesenheit im heutigen Bereich Jugoslawiens, u: Dimitrijević – Kovačević – Vinski 1978, 33-47. VINSKI 1978b: Z. Vinski, Novi ranokarolinški nalazi u Jugoslaviji, VAMZ 10-11 (1977.– 1978.), 143-208. VINSKI 1981: Z. Vinski, O nalazima karolinških mačeva u Jugoslaviji, SHP 11 (1981.), 9-54. VINSKI 1983: Z. Vinski, Zu karolingischen Schwertfunden aus Jugoslawien, JRGZM 30 (1983.), 465-501. VINSKI 1984: Z. Vinski, Ponovno o karolinškim mačevima u Jugoslaviji, VAMZ 16-17 (1983.–1984.), 183-210. VINSKI 1985: Z. Vinski, Marginalia uz izbor karolinškog oružja u jugoistočnoj Europi, SHP 15 (1985.), 61-117. VINSKI 1986: Z. Vinski, Epoha seobe naroda, u: Rani srednji vijek, [Umjetnost na tlu Jugoslavije], Beograd – Zagreb – Mostar 1986. VINSKI – VINSKI-GASPARINI 1950: Z. Vinski – K. Vinski-Gasparini, Gradište u Mrsunjskom lugu. Prvo iskapanje utvrde iz ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj, Zagreb 1950. VINSKI-GASPARINI 1952: K. Vinski-Gasparini, Ranosrednjovjekovni slavenski zlatni nakiz u Arheološkom muzeju u Zagrebu, SHP 2 (1952.), 19-28. 442


5. 4. 2011. 14:46:37

Bibliografija

VINSKI-GASPARINI – ERCEGOVIĆ 1958: K. Vinski-Gasparini – S. Ercegović, Ranosrednjovjekovno groblje u Brodskom Drenovcu, VAMZ 1 (1958.), 129-161. VIRC 1988: Z. Virc, Pregled povijesti Vinkovaca, Privlaka – Vinkovci 1988. VISY 1988: Z. Visy, Der pannonische Limes in Ungarn, Budimpešta 1988. VLASTO 1970: A. P. Vlasto, The Entry of the Slavs into Christendom. An Introduction to the Medieval History of the Slavs, Cambridge 1970. VONDRÁKOVÁ 1996: M. Vondráková, Feststellungmöglischkeiten der Anthropologie über die Ethnizität der Populationen aus Gräberfelder der sog. Bijelo-Brdo-Kultur, u: Bialeková – Zábojnik 1996, 409-420. VUČETIĆ 1975: S. Vučetić, Res publica Iasorum – Aquae Balissae – rimski Daruvar, u: Kužle – Žutinić 1975, 14-17. VUKOVIĆ 1994: D. Vuković, Siscija – vizija rimskoga grada u Panoniji, Sisak 1994. VUKOVIĆ 2003: D. Vuković, Od prvog staništa do ilirsko-keltske Segestike i rimske Siscije, u: Slukan Altić 2003a, 15-23. VULIĆ – KRZNARIĆ ŠKRIVANKO – RAPAN PAPEŠA 2007: H. Vulić – M. Krz narić Škrivanko – A. Rapan Papeša, Redni broj 24, Lokalitet: Vinkovci – Glagoljaška ulica b.b., HAG 4 (2007.), 70-71. VULIĆ 1913: N. Vulić, RE VIII 2, Stuttgart 1913, 2128, s. v. Hiulca palus. WALDMÜLLER 1976: L. Waldmüller, Die ersten Begegnungen der Slawen mit dem Christentum und den christlichen Völkern vom VI. bis VIII. Jahrhundert. Die Slawen zwischen Byzanz und Abendland, [Enzyklopädie der Byzantinistik 51], Amsterdam 1976. WALDMÜLLER 1987: L. Waldmüller, Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn. Von der Völkerwanderung bis zum Ende der Arpade (1311), [Konziliengeschichte, Reihe A], Paderborn – München – Beč – Zürich 1987. WASILEWSKI 1964: T. Wasilewski, Le thème byzantin de Sirmium-Serbie au XIe et XIIe siècle, ZRVI 8/2 (1964) [= Mélanges Georges Ostrogorsky II], 465-482. WERNER 1956: J. Werner, Beiträge zur Archäologie des Attila-Reiches I-II, [Abhandlungen der Bayerischen Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse, Neue Folge 38 A-B], München 1956. WERNER 1962: J. Werner, Die Langobarden in Pannonien. Beiträge zur Kenntnis der langobardischen Bodenfunde vor 568, [Bayerische Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse, Abhandlungen – Neue Folge Heft 55 A. Textteil], München 1962. WERNER – EWIG 1979: J. Werner – E. Ewig (ur.), Von der Spätantike zum frühen Mittelalter. Aktuelle Probleme in historischer und archäologischer Sicht, [Vorträge und Forschungen 25], Sigmaringen 1979. WHITBY 1988: M. Whitby, The Emperor Maurice and his Historian: Theophylact Simocatta on Persian and Balkan Warfare, Oxford 1988. WHITBY 2000: The Ecclesiastical History of Evagrius Scholasticus, prijevod i uvodna studija M. Whitby, Liverpool 2000. WHITBY – WHITBY 1989: Chronicon Paschale 284-628 AD, prijevod s bilješkama i uvodnom studijom M. Whitby – M. Whitby, [Translated Texts for Historians 7], Liverpool 1989. WICKHAM 2006: C. Wickham, Framing the Early Middle Ages. Europe and the Mediterranean, 400-800, Oxford 2006. WIEWEGH 2004: M. S. Wiewegh, Iovia Botivo, PdZ 30 (2004.), 297-314. 443


5. 4. 2011. 14:46:37


WIEWEGH 2004a: Z. Wiewegh, Kasna antika i razvoj kršćanstva, u: Mijač Božek 2004, 21-29. WILKES 1969: J. J. Wilkes, Dalmatia, London 1969. WILKES 1972: J. J. Wilkes, A Pannonian refugee of quality at Salona, Phoenix 26 (1972.), 377-393. WILLIAMS – FRIELL 2005: S. Williams – G. Friell, Theodosius. The Empire at Bay, London 2005. WIRTH 1967: G. Wirth, Attila und Byzanz. Zur Deutung einer fragwürdigen Priscusstelle, BZ 60 (1967.), 41-69. WIRTH 1999: G. Wirth, Attila. Das Hunnenreich und Europa, Stuttgart 1999. WOLFRAM 1985a: H. Wolfram, Westillyrien unter gotischer Herrschaft (490/493-537), u: Lebendige Altertumswissenschaft. Festgabe zur Vollendung des 70. Lebensjahr von Hermann Vetters, Beč 1985., 315-317. WOLFRAM 1985b: H. Wolfram, Ethnogenesen im frühmittelalterlichen Donau- und Ostalpenraum (6. bis 10. Jahrhundert), u: Beumann – Schröder 1985, 97-151. WOLFRAM 1987: H. Wolfram, Die Geburt Mitteleuropas. Geschichte Österreichs vor seiner Entstehung 378-907, Beč 1987. WOLFRAM 1990: H. Wolfram, Die Goten: von den Anfängen bis zur Mitte des sechsten Jahrhunderts. Entwurf einer historischen Ethnographie, München 31990. WOLFRAM 1994: H. Wolfram, L’irruzione degli Unni e la nuova migrazione visigota, u: Bierbrauer – Hessen – Arslan 1994, 282-291. WOLFRAM 1995: H. Wolfram, Salzburg, Bayern, Österreich. Die Conversio Bagoariorum et Carantanorum und die Quellen ihrer Zeit, [Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung, Ergänzungsband 31], Beč – München 1995. WOLFRAM 1996: H. Wolfram, Völker und Völkerbewegungen im frühmittelalterlichen Pannonien, SymMog 24 (1996.), 13-30. WOLFRAM 1997: H. Wolfram, The Roman Empire and Its Germanic Peoples, Berkley – Los Angeles – London 1997. WOLFRAM – DAIM 1980: H. Wolfram – F. Daim (ur.), Die Völker an der mittleren und unteren Donau im fünften und sechsten Jahrhundert. Berichte des Symposions der Kommission für Frühmitellalterforschung 24. bis 27. Oktober 1978, Stift Zwettl, Niederrösterreich, [Veröffentlichungen der Kommission für Frühmittelalterforschung 4], Beč 1980. WOLFRAM – SCHWARCZ 1989: H. Wolfram – A. Schwarcz, Die Bayern und ihre Nachbarn. Berichte des Symposions der Kommission für Frühmitellalterforschung 25. bis 28. Oktober 1982, Stift Zwettl, Niederrösterreich I, [Veröffentlichungen der Kommission für Frühmitellalterforschung 8], Beč 1989. WOZNIAK 1979: F. E. Wozniak, Byzantine diplomacy and the Lombard-Gepidic wars, BSt 20 (1979.), 139-158. WOZNIAK 1981: F. E. Wozniak, East Rome, Ravenna and Western Illyricum, Historia 30 (1981.) 351-382. Zábojník 1984: J. Zábojník (ur.), Interaktionen der mitteleuropäischen Slawen und anderen Ethnika im 6.-10. Jahrhundert, [Symposium Nóve Vozokany 3.-7. Oktober 1983], Nitra 1984. ZAGIBA 1964: F. Zagiba, Die Missionierung der Slaven aus “Welschland” (Patriarchat Aquileja) im 8. und 9. Jahrhundert, u: Hellmann – Olesch – Stasiewski – Zagiba 1964, 274-311. 444


5. 4. 2011. 14:46:38

Bibliografija

ZEČEVIĆ 2002: N. Zečević, Vizantija i Goti na Balkanu u IV i V veku, [Posebna izdanja Vizantološkog instituta SANU; knj. 26], Beograd 2002. ZECCHINI 1983 : G. Zecchini, Aetio: l’ultima difesa dell’occidente romano, [Centro ricerche e documentazione sull’antichità classica. Monografie 8], Rim 1983. ZEILLER 1906: J. Zeiller, Les origines chrétiennes dans la province romaine de Dalmatie, Pariz 1906. ZEILLER 1918: J. Zeiller, Les origines chrétiennes dans les provinces danubiennes de l’empire romain, Pariz 1918. ZEILLER 1927: J. Zeiller, Une ébauche de vicariat pontifical sous le pape Zosime, RH 155 (1927.), 326-332. ZEILLER 1947: J. Zeiller, Sur l’ancien évêché de Sirmum, OrChrP 13 (1947.), 671-674. ZELIĆ-BUČAN 1990: B. Zelić-Bučam, Navodni glagoljaško-latinaški sukobi u Hrvatskoj do kraja XI. stoljeća, u: Šimundža 1990, 319-341. ZEMAN 1966: J. Zeman, Zur chronologischen Fragen der ältesten slawischen Besiedlung im bereich der Tschechoslowakei, ArchR 18 (1966.), 157-189. ZETT 1998: R. Zett, Über den Namen “Slavonien”, RZSF 32 (1998.), 215-219. ZLATARSKI 1927: V. Zlatarski, Istorija na părvoto bălgarsko carstvo I/2: Od slavnizaciata na dăržavata do padaneto na părvoto carstvo (852-1018), Sofija 1927. ZLATARSKI 1938: V. Zlatarski, Istorija na părvoto bălgarsko carstvo I/1: Epoha na hunnobălgarskoto nadmošie (679-852), Sofija 21938. ZSOLDOS 1998: A. Zsoldos, Hrvatska i Slavonija u kraljevstvu Arpadovića, PP 17 (1998.), 287-296. ŽDERIĆ 2003: A. Žderić, Suton antike u svjetlu arijanskog krivovjerja, Diadora 21 (2003.), 121-182 ŽERAVICA 1985: L. Žeravica, Mittelalterliche Verteidigungsbauten auf dem Boden von Bosnien und Herzegowina, BSl 11-12 (1984.-1985.), 119-133. ŽERAVICA 1986: Z. Žeravica, Ranoslovenska nekropola Bagruša u Petoševcima kod Laktaša, GZMA 40-41 (1985.–1986.), 129-209. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE 2004: Z. Živaković-Kerže, Od močvare do oranica (Osvrt na povijest preobrazbe okoliša osječkog kraja hidromelioracijom porječja Vuke i isušenjem močvare Palače), OsZ 27 (2004.), 83-90. ŽIVANOVIĆ 1963: S. Živanović, Knemični indeks ljudskih kostura iz avarske nekropole u Vojki, Starinar 13-14 (1962.–1963.), 237-239. ŽIVKOVIĆ 2001: T. Živković, O severnim granicama Srbije u ranom srednjem veku, ZMSI 63-63 (2001.), 7-17. ŽIVKOVIĆ 2002: T. Živković, Južni Sloveni pod vizantijskom vlašću (600-1025), [Posebna izdanja Istorijskog instituta 38], Beograd 2002. ŽUŽEK 2007: A. Žužek, Naselitev Slovanov v vzhodnoalpski prostor, ZČ 61 (2007.), 261287.

445


5. 4. 2011. 14:46:38

Popis zemljovida

I.

Prometnice i prometne veze u zapadnom dijelu rimske južne Panonije (pokrajina Panonija Savija) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

II.

Prometnice i prometne veze u istočnom dijelu rimske južne Panonije (pokrajina Druga Panonija) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

34

III. Južnopanonske pokrajine u kasnom rimskom dobu . . . . . . . . . . . . 51 IV. Arheološki nalazi panonskih federata, hunskodobnih skupina, Ostrogota, Gepida i Langobarda u Međurječju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 V.

Nalazi kasnoantičkog novca u Međurječju (druga polovina 4. – prva polovina 6. stoljeća) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109

VI. Avarsko-slavenski arheološki lokaliteti i nalazi ranobizantskog novca iz druge pol. 6. i 7. st. u Međurječju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 VII. Franačkodobni arheološki lokaliteti i nalazi arapskog novca u Međurječju . . 167 VIII. Donjopanonska kneževina i politička slika Karpatske kotline u 9. stoljeću . . 185 IX. Ranosrednjovjekovni arheološki lokaliteti (9.–11. st.) u Međurječju . . . . 254-255

446


5. 4. 2011. 14:46:38

Imensko kazalo

A

Adalberon Eppensteinski, markgrof 203 Aecije, zapadnorimski vojskovođa 67–71, 73 Alarik, vizigotski kralj 61–3, 65–6, 74, 218, 220, 239 Alatej, ostrogotski vođa 55, 58, 66, 68, 218, 235–6, 239, 241, 247, 261, 275 Alaviv, vizigotski vođa 55 Alboin, langobardski kralj 115–7 Alciok, bugarski vojskovođa 137 Aleksije I. Komnen, bizantski car 209, 211 Alföldi, András, mađarski povjesničar 20 Alfred Veliki, anglosaski kralj 198–9 Almarije, veszprémski biskup 274 Almoš 215–6 Amalasvinta, ostrogotska kraljica 101 Amancije, biskup Jovije 58–9, 260–1 Ambrozije, biskup 61, 218 Ambrozije, mediolanski biskup 28, 59 Anastazije I., istočnorimski car 82, 93–6, 104, 108, 237, 241, 263 Ančić, Mladen, hrvatski povjesničar 17 Andrić, Stanko, hrvatski povjesničar 17, 29 Andrija I., ugarski kralj 207, 210, 215

Andrija II., ugarsko-hrvatski kralj 27, 216, 271 Anemije, biskup 261 Anno, freisinški biskup 268 Anonim Ravenjanin 29–30, 36, 41, 71, 136, 235, 237–8, 241–5, 248–9 Ansbert, svećenik 209 Antemije, rimski car 246 Apremije, prefekt pretorija Ilirika 221 Ardabur Aspar, istočnorimski vojskovođa 85, 222 Arkadije, rimski car 235–7, 239, 241, 243–4, 246–7 Arno, salzburški biskup 265 Arnulf Karantanski 29, 188, 190–3, 196–7, 201 Árpád, mađarski knez 192, 194–5 Atal 244 Atalarik, vizigotski kralj 244 Ataulf, vizigotski zapovjednik 65–6 Atila, hunski kralj 70–1, 73, 75, 77, 81, 220, 235 Audoin, langobardski kralj 106, 112, 115 Azekon, biskup 203 B

Babaj, sarmatski kralj 85 Baldrik, furlanski markgrof 156, 160, 163, 170–2

447


5. 4. 2011. 14:46:38


Bálint, Csanád, mađarski povjesničar 21 Basler, Đuro, bosanskohercegovački arheolog 19 Bauton, rimski vojskovođa 59 Bazilije I., bizantski car 178 Bazilije II., bizantski car 209, 266 Béla I., ugarski kralj 210 Benedikt VII., papa 267 Berengar I., italski kralj 193, 200 Bernhard, unuk Karla Velikog, potkralj Italije 158 Blašković, Andrija, zagrebački kanonik i isusovac 14 Bleda, hunski kralj 70, 235 Bojanovski, Ivo, bosanskohercegovački arheolog 19 Bóna, István, mađarski arheolog 20 Boris, bugarski kan 184, 186–8 Borna, dalmatinski knez 28, 156, 158, 160–1 Botond, mađarski ratovođa 194, 203 Brandt, Miroslav, hrvatski povjesničar 18 Branimir, hrvatski knez 19, 198 Braslav, donjopanonski knez 188–94, 196–7, 201, 228, 278 Bratož, Rajko, slovenski povjesničar 19 Budak, Neven, hrvatski povjesničar 16 Bulcsú, mađarski ratovođa 194, 203 C

Ciglenečki, Slavko, slovenski arheolog 19 Coleti, Jacopo, talijanski povjesničar 14 Csallány, Dezsa, mađarski arheolog 20

D

Dengizik-Denzik, hunski kralj 77, 81, 83, 235 Dimitrijević, Danica, srpska arheologinja 20 Dioklecijan, rimski car 49–50, 54 E

Einhard, franački kroniar 148, 155 Elak, Atilin sin 77 Emerik, “slavonski vojvoda” 207 Eparhije Avit, zapadnorimski car 78–9 Erik, furlanski vojvoda 26, 148–9, 152, 154–5 Erimpert, bavarski velikaš 192 Ernak, Atilin sin 77, 81 Eugenije, rimski protucar 61–2, 241 F

Farlati, Daniele, talijanski povjesničar 14 Farnobije, gotski vođa 55 Felicijan, ostrogonski nadbiskup 273 Ferjančić, Božidar, srpski povjesničar 20 Fest, rimski pisac 50 Filipec, Krešimir, hrvatski arheolog 18 Flavije Lup, senator 235 Foka, istočnorimski car 134 Fortunat, akvilejski patrijarh 162, 269 Friderik, kralj Rugijaca 92 Fridibad, opunomoćenik Teodorikov 97 Fritigern, vizigotski vođa 55–7 G

Gabričević, Branimir, hrvatski arheolog 19 Gajzmut, otac Mundona 87

Č

Časlav Klonimirović, srpski knez 200 448


5. 4. 2011. 14:46:38

Imensko kazalo

Gala Placidija, zapadnorimska carica 67, 69, 71 Galerije, rimski car 28, 259 Gáspár, Dorottye, mađarska arheologinja 20 Gavrilo Radomir, bugarski car 208 Generid, vojskovođa 66, 275 Gerold, prefekt Istoka 170, 172, 174 Géza, mađarski knez 208, 210–3, 215 Gizulf II., furlanski vojvoda 136 Gojčo, ban 214 Goldstein, Ivo, hrvatski povjesničar 16, 18 Gotfrid Bujonski, donjolotarinški vojvoda 48, 213 Gracijan, rimski car 44, 57, 236, 239, 241, 243–4 Graf, András, mađarski povjesničar 29 Grafenauer, Bogo, slovenski povjesničar 19 Grepa/Greta, herulski kralj 100 Grgin, Borislav, hrvatski povjesničar 18 Grgur I. Veliki, papa 131 Grgur Ninski, biskup 201, 270 Gunderit, gepidski kralj 93–4 Guz, mađarski odličnik 212 Györffy, György, mađarski povjesničar 20 H

Hadrijan II., papa 266, 268 Hauptmann, Ljudmil, slovenski povjesničar 19 Helvin, gornjosavski grof 174 Henrik IV., njemački kralj 212 Heraklije I., bizantski car 17, 134, 241 Herduik, ostrogotski vojskovođa 94 Herman Kontrakt 230 Herodijan 24 Higin, mjernik 24, 26

(H)ildigis, langobardski pretendent 112–3 Honorije, rimski car 66, 235–7, 239, 241–4, 246, 249, 262 Hugo Provansalski, italski kralj 200 Hunimund, svevski kralj 84–5 I

Ivan, biskup Siscije 97, 262 Ivan, bizantski namjesnik u Dalmacijii 163 Ivan VIII., papa 188, 197–8, 268 Ivan X., papa 215 Ivan, rimski car 66–7, 71, 239, 243 Ivan, splitski nadbiskup 215 Ivan Gorički 207, 215 Ivan Kinam, bizantski ljetopisac 211 Ivana, opatica 225 Izak I. Komnen, bizantski car 210 J

Jarak, Mirja, hrvatska arheologinja 18 Jelena (Helena), žena kralja Zvonimira 213, 215 Jeronim Stridonjanin 49, 52, 56, 61, 63–4, 218 Jula, ugarski palatin 274 Julijan II., rimski car 44 Justin I., istočnorimski car 108, 236, 249 Justin II., istočnorimski car 104, 115–6, 120–3, 134, 235, 241–2, 244, 258 Justinijan I., istočnorimski car 95, 99–103, 105–6, 108, 110, 114–5, 119, 123, 127, 235–7, 241–2, 245–6, 248, 263–4 K

Kadolah, furlanski markgrof 158–9, 164

449


5. 4. 2011. 14:46:38


Kaluk, iliriki vojskovođa 105 Karlo II. Ćelavi, zapadnofranački kralj 168, 184 Karlo III. Debeli, zapadnofranački kralj 189 Karlo Veliki, franački kralj 147–8, 151–5, 157, 166, 265 Karloman, istočnofranački kralj 187–91 Karpilion, poslanik 70 Kasiodor (Magno Aurelije, senator) 70, 72, 81, 97, 223–4 Kasiodor, poslanik 70 Katančić, Matija Petar 15, 29–30, 38 Kiss, Atila, mađarski arheolog 20 Klaić, Nada, hrvatska povjesničarka 16 Klaić, Vjekoslav, hrvatski povjesničar 15 Klaudije Klaudijan 61–2 Klaudije Ptolemej 36 Kocelj, donjopanonski knez 176, 182, 189, 191, 268–9, 278 Kocil, franački vojskovođa 164 Kolarić, Juraj, profesor teologije i povjesničar 19 Koloman, ugarski kralj 210, 213, 216, 271 Kolosej, komes 97 Konrad II., njemački car 203, 207 Konstancije Feliks, zapadnorimski vojskovođa 68 Konstancije II., rimski car 217 Konstant II., bizantski car 141 Konstantin, biskup Siscije 97, 262–3 Konstantin I., rimski car 49–50, 53–4 Konstantin IV., bizantski car 138 Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car 105, 132–3, 137, 164, 177–81, 186–8, 191, 195, 199, 201–3, 205–6, 214, 229–30, 278

Konstantin X. Duka, bizantski car 210, 212 Konstantin Diogen, vojskovođa 209 Kovačević, Jovan, srpski arheolog 20 Krčelić, Baltazar Adam 14, 207 Krešimir III., hrvatski kralj 207, 209 Krum, bugarski kan 168 Kukuljević Sakcinski, Ivan 17, 29, 38 Kunimund, gepidski kralj 104, 115–6, 120 Kuntić-Makvić, Bruna, hrvatska povjesničarka 17 Kuver, poglavar Semezijanaca 138 Kuvrat, bugarski kan 137 Kuzma, veszprémski biskup 274 L

Ladislav I., ugarski kralj 206, 210, 213, 215–6, 271–4, 279 Ladislav, mađarski vojvoda 212 Latinije Pakat Drepanije 218 Lav I., istočnorimski car 81, 85, 237, 246 Lav III., bizantski car 268 Lazius, Wolfgang 54 Lél, mađarski ratovođa 194, 203 Licinija Eudoksija, zapadnorimska carica 72 Licinije, rimski car 259 Lotar, sin Ludovika Pobožnog, franački car 158, 174, 177–8 Ludovik II. Mlađi 190 Ludovik III. Dijete 193 Ludovik Njemački, sin Ludovika Pobožnog 158, 174–5, 182–4, 187–8 Ludovik Pobožni, franački car i kralj 148, 157–60, 163, 169–70, 174–6, 184, 187 Lui, Ivan, hrvatski povjesničar 13, 15 Luitpold, karantanski markgrof 192

450


5. 4. 2011. 14:46:38

Imensko kazalo

Lj

Ljudemisl, ujak dalmatinskog kneza Borne 163 Ljudevit, donjopanonski knez 26, 28, 46–7, 156–66, 168–9, 172–3, 176–7, 179, 181, 189, 197, 230, 258, 269, 278 M

Magno Feliks Enodije, biskup 224 Magno Maksim, rimski car 60–2, 236, 243, 247 Majorijan, zapadnorimski car 82, 222, 246 Majorijan, zapadnorimski vojskovođa 55, 122 Maksencije, akvilejski patrijarh 269 Maksim, salonitanski nadbiskup 131 Malamir, bugarski kan 175 Marcelin, komes 38, 40, 44, 66–8, 72, 95, 144, 217–8 Marcijan, istočnorimski car 75, 78–9, 87, 241 Margetić, Lujo, hrvatski povjesničar 17 Marković, Mirko 30 Marsigli, Luigi Ferdinand, talijanski polihistor i austrijski carski general 13 Martin, nadbiskup Brakare 128–9 Maurikije, istočnorimski car 122, 124, 134 Mažuran, Ive 48, 56 Mesala, namjesnik Panonije 217 Metodije, nadbiskup Sirmija 189–90, 266, 268 Migotti, Branka, hrvatska arheologinja 18 Mihael II., bizantski car 168 Mihael VII. Duka, bizantski car 210, 212

Mikoczi, Josip, zagrebački gimnazijski profesor i knjižničar 15 Miletić, Nada, bosanskohercegovačka arheologinja 19 Mirković, Miroslava, srpska povjesničarka 20 Mócsy, András, mađarski povjesničar 20, 30 Mojmir I., moravski knez 175 Mojmir II., moravski knez 192 Mundon, istočnorimski vojskovođa 87, 94–5, 100, 102–3 Mutimir, hrvatski knez 188–9 Mutimir, srpski knez 188 N

Nagy, Tibor, mađarski arheolog 20 Narzet, istočnorimski vojskovođa 114 Nikefor Brijenije 211 Nikefor III. Botanijat, bizantski car 212 Niketa, bizantski zapovjednik 212 Nodilo, Natko, hrvatski povjesničar 17 O

Oderizije, opat 215 Odoakar, germanski kralj 90, 93 Omurtag, bugarski kan 168–9, 171, 175 Onegezije, hunski veleuglednik 221 Orest, Atilin tajnik 74, 220 Osuin, istočnogotski komes 96 P

Pašalić, Esad 19 Paulin, akvilejski patrijarh 265, 269 Pavao Orozije, rimski pisac 198, 267 Petar, ugarski palatin 274 Petar I., ugarski kralj 210, 231

451


5. 4. 2011. 14:46:39


Petar Krešimir IV., hrvatski kralj 213–4 Petar Pustinjak, križarski vođa 212 Picija, ostrogotski vojskovođa 94–5 Pilgrim, passauski biskup 267 Pipin Akvitanski 174 Pipin, italski kralj 148, 150, 152–4, 265 Plinije Stariji 24 Popović, Vladislav, srpski arheolog 19 Pribina, donjopanonski knez 175–6, 181–3, 187, 196, 257, 268, 278 Prob, rimski car 27 Prokopije, bizantski povjesnik 96, 107, 115, 223–4 Prosper Tiron 69, 75

Salahon, gornjosavski grof 176, 196 Salomon, ugarski kralj 210–3, 215 Samon, slavenski knez 137 Samuilo, bugarski car 208 Sar, gotski vođa 64 Saul, alanski vođa 61 Sekelj Ivančan, Tajana, hrvatska arheologinja 18 Sermon, bugarski odličnik 209 Severin, opunomoćenik kralja Teoderika 97 Sidonije Apolinar, panegiričar 79 Simeon, bugarski car 195 Smičiklas, Tadija, hrvatski povjesničar 16 Solah, avarski poslanik 125 Soproni, Sándor, mađarski povjesničar 30 Sós, Ágnes Cs., mađarska povjesničarka 21 Stilihon, rimski car 62, 65 Stilihon, rimski vojskovođa 61–6, 219, 235, 275 Stjepan I., ugarski kralj 205–10, 231, 271 Stjepan III., hrvatski kralj 215 Svatopluk I., moravski knez 189–91, 196–7 Svetoslav Suronja, hrvatski kralj 207 Szörényi de Kis-Szörényi, Lászlo, mađarski klerik 13

R

Rački, Franjo, zagrebački kanonik i povjesničar 15 Radagaiz, gotski kralj 63–5, 200, 218, 220 Radon, ugarski palatin 210, 215 Rastislav, moravski knez 187 Ratbod, prefekt Istoka 174–6, 187 Rathis, furlanski vojvoda 136 Ratimir, donjopanonski knez 166, 174–9, 183–4, 196, 278 Raukar, Tomislav, hrvatski povjesničar 16 Reptila, Kunimundov nećak 116, 120 Roman IV. Diogen, bizanstki car 212 Ru(g)a, hunski kralj 69–70

Š

Šanjek, Franjo, hrvatski povjesničar 19 Šišić, Ferdo, hrvatski povjesničar 16

S

Sabinijan Mlađi, ilirički vojskovođa i konzul 95 Safraks, ostrogotski vođa 55, 58, 61, 66, 68, 218, 235–6, 239, 241, 247, 261, 275

T

Tacit 24 Targitije, avarski poslanik 121 Tasilon III., bavarski vojvoda 147 452


5. 4. 2011. 14:46:39

Imensko kazalo

Teoderik Amalac, ostrogotski kralj 28, 82, 85–7, 90–7, 99, 101–2, 104, 157, 223, 236, 238, 241–2, 244–5, 247, 249, 262, 276 Teodor, avarski kapkan 157 Teodozije I., rimski car 56–7, 60–2, 74, 235–7, 239, 241, 243, 246–7 Teodozije II., istočnorimski car 66, 72, 236–7, 239, 241, 243, 245–6 Teofan, bizantski ljetopisac 66, 122 Teognid, istočnorimski vojskovođa 123–4 Teotmar, salzburški nadbiskup 230 Tiberije I., rimski car 27 Tiberije II., istočnorimski vojskovođa i car 121–4, 240 Tiudimir Amalac, ostrogotski kralj 78–82, 84–6 Toma Arhiđakon 52, 202, 265, 270, 279 Toma Slaven, vođa pobunjenika u Bizantu 160 Tomičić, Željko, hrvatski arheolog 17–8 Tomislav, hrvatski kralj 178, 200, 205, 253 Traustila/Trapstila, gepidski kralj 87, 90, 92 Trazarik, gepidski kralj 92–4 Trazarik, gepidski arijanski biskup Sirmija 116 Trpimir, hrvatski knez 179, 186–7 Tuluin, ostrogotski vojskovođa 95 Turizind, gepidski kralj 104, 112

U

Uldin, hunski vladar 64, 66 V

Vakon, langobardski kralj 101, 103, 112 Valamir Amalac, ostrogotski kralj 77, 79–82, 84–5, 115, 241, 276 Valent, rimski car 55, 244, 247 Valentinijan I., rimski car 244 Valentinijan II., rimski car 61, 235–6, 239, 241, 243, 246 Valentinijan III., zapadnorimski car 67, 69, 71–3, 235, 237, 239, 243, 246, 248 Valerije Dalmacije 59 Valuk, slavenski knez 137 Várady, Lászlo, mađarski povjesničar 20 Vidimir Amalac, brat kralja Valamira 78–81, 86 Vikić-Belančić, Branka, hrvatska arheologinja 18 Vinski, Zdenko, hrvatski arheolog 18 Vitalijan, rimski vojskovođa 56 Vitigis, ostrogotski kralj 100–1, 223 Vladimir, bugarski kan 190 Vo(j)nomir, slavenski vođa 152–3 Z

Zdeslav, hrvatski knez 197 Zenon, istočnorimski car 90 Zosim, papa 261 Zvonimir, hrvatski kralj 206, 213–4, 279

453


5. 4. 2011. 14:46:39


5. 4. 2011. 14:46:39

O autoru

Dr. sc. Hrvoje Gračanin (Zagreb, 1973.), docent je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je jednopredmetni studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1998. Stupanj magistra znanosti stekao je 2004. na istome fakultetu, radom “Antička kronika kao povijesni izvor: Primjer Kronike komesa Marcelina”. Doktorirao je 2008., također na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radom “Povijest savsko-dravsko-dunavskog međurječja u kasnoj antici i ranome srednjem vijeku”. Od 2001. godine zaposlen je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, najprije u suradničkim zvanjima asistenta (2001.–2008.) i višeg asistenta (2008.–2009.), a od studenog 2009. u znanstveno-nastavnom zvanju docenta. Predaje predmete Europska i svjetska povijest u srednjem vijeku i Historiografski praktikum. Bio je gost predavač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (2001.–2004.) i gostujući je nastavnik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu (od 2004.). Znanstvenim i istraživačkim interesima usmjeren je na proučavanje hrvatskog povijesnog prostora u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju, poglavito na panonsku regiju. Bavi se i kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom historiografijom i poviješću bizantske civilizacije. Sudjelovao je u dvadesetak znanstvenih skupova u inozemstvu i tuzemstvu. Objavio je samostalno ili u suatorstvu knjige: Kratka povijest Hrvatske za mlade I-II, Zagreb 2006., Prejasni muž komes Marcelin, Kronika, Zagreb 2006. (s B. KuntićMakvić) i Pavao Đakon, Povijest Langobarda, Zagreb 2010. (s R. Šćerbeom, H. Šugarom, T. Galovićem i I. Goldsteinom) te dvadesetak znanstvenih radova, veći broj manjih priloga i popularizacijskih članaka i nekoliko udžbenika iz povijesti za osnovnu i srednju školu. Surađivao je na Hrvatskoj enciklopediji, a piše za Österreichisches Biographisches Lexikon i Encyclopaedic Prosopographical Lexicon of Byzantine History and Civilization. Bavi se prevođenjem s engleskog i njemačkog. Od 2010. godine glavni je urednik časopisa Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. Član je Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, Društva za hrvatsku povjesnicu i Državnog povjerenstva za provedbu Natjecanja iz povijesti učenika/ica osnovnih i srednjih škola. Godine 2008. primio je Godišnju nagradu Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika mladim znanstvenicima i umjetnicima za akademsku godinu 2006./2007.

455


5. 4. 2011. 14:46:39

Hrvoje Gračanin JUŽNA PANONIJA U KASNOJ ANTICI I RANOM SREDNJOVJEKOVLJU (od konca 4. do konca 11. stoljeća)



Plejada d.o.o. Zagreb, VIII. južna obala 17 tel/faks. 01/3906-533 e-mail: [email protected] web: www.plejada-zg.hr

Izvršni urednik Vladimir Filipović

Grafička oprema Studio Canis

Lektura i korektura Jagoda Kljaić

Dizajn naslovnice Ana Pojatina

Tisak i uvez Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina travanj 2011. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 761326.


5. 4. 2011. 14:46:39

Juzna Panonija u Kasnoj Antici i Ranom Srednjovjekovlju

Recommend Documents