Studije o Antici u Sredisnjoj Crnoj Gori

Stevo VUČINIĆ STUDIJE O ANTICI U SREDIŠNJOJ CRNOJ GORI

Izdavači Fakultet za crnogorski jezik i književnost − Cetinje Forum Patria

Biblioteka POSEBNA IZDANJA Knj. 15

Urednici Adnan Čirgić Aleksandar Radoman

Recenzenti Đorđije Borozan Jovan Martinović

Stevo VUČINIĆ STUDIJE O ANTICI U SREDIŠNJOJ CRNOJ GORI

Cetinje, 2014.

SADRŽAJ

PREDGOVOR ..................................................................................... 7 UVOD .................................................................................................. 9 Oktavijanova kampanja protiv Ilira 35–33. god. p. n. e. – uzroci i posljedice rata s Dokleatima ............................................... 13 Rimski kamenolom na Vranickim Njivama ....................................... 45 Da li je debarski zemljotres 518. godine razorio Dokleju?................ 57 Dokleatski sir u djelu Naturalis historia ............................................ 69 Ager privatus u priobalju donjega toka Zete .................................... 83 Rimski akvadukt Cijevna – Duklja .................................................. 121 Skupni nalaz rimskoga novca iz rijeke Zete .................................... 163 Neka zapažanja o rimskome gradu Dokleji ..................................... 227 Ubikacija labeatskoga grada Meteona ............................................. 247 Rimska saobraćajnica Skodra – Sanderva – Salunto ....................... 263 Justinijanov most na Staroj Zlatici .................................................. 289 Završno razmatranje ......................................................................... 315 REGISTAR IMENA ........................................................................ 317

PREDGOVOR U ovoj knjizi smo predstavili ukupne rezultate nekih istraživanja antike i kasne antike u središnjem dijelu Crne Gore. Njih ne bismo mogli da dovršimo i knjigu predamo u štampu bez podrške prijatelja. Stoga im dugujemo najdublju zahvalnost, jer su nam pomogli da završimo priloge koji slijede i objavimo ih. One koji su se ljubazno odazvali našoj molbi i dostavili svoja tumačenja u vezi s nekim pitanjima, fotografisali ili dali fotografije artefakata kojima smo ilustrovali priloge, dozvolili preštampavanje dijela njihovih autorskih radova, uradili animacije ili učestvovali u pisanju naveli smo u fusnotama. Ovom prilikom im se još jednom toplo zahvaljujemo. One koje nijesmo pomenuli u fusnotama, a pomogli su nam tokom pisanja ove knjige na razne načine, obavezni smo da pomenemo i iskažemo im zahvalnost: akademiku Pavlu Pejoviću, akademiku Šerbu Rastoderu, Zvjezdani Vušović, Mileniji Vračar, Aleksandru Radomanu, Mirku Pekoviću, Marku Ćulafiću, Adamu Crnobrnji, Zdravku Vukčeviću i Veselinu Raduloviću. Zahvaljujemo se posebno Adnanu Čirgiću koji se poduzeo da knjigu lektoriše, pripremi za štampu i štampa. Osobitu zahvalnost dugujemo recezentima akademiku Đorđiju Borozanu i mr Jovanu Martinoviću koji su nam pomogli da je uobličimo. Takvu zahvalnostu dugujemo i porodici – supruzi Ranki i đeci Marku, Petru i Ružici, koji su imali razumijevanja i godinama nas podržavali da istrajemo u tom poslu. Autor, Vranicke Njive, jun 2014. godine

7

UVOD Višedecenijska istraživanja koja smo sprovodili priobaljem i koritom rijeke Zete u njenom donjem toku rezultirala su obilnim nalazom hronološki i tipološki raznovrsnog arheološkog materijala. Identifikovali smo i nekoliko vrijednih lokaliteta koji se vremenski mogu smjestiti u rasponu od neolita do kasne antike. U ovoj knjizi objavićemo i tumačiti samo antički materijal, i rezultate istraživanja antike u središnjem dijelu Crne Gore, a u narednim – praistorijski i srednjovjekovni. Ovo nam je obaveza, tim prije što je crnogorski prostor arheološki neistražen, ili tumačen u hronološkom i kulturološkom kontekstu kojem ne pripada i to uglavnom zbog političkih razloga koji nijesu ni u kakvoj vezi s naukom i činjenicama. Većina nađenoga materijala dokumentuje svakodnevni život populacije koja je milenijumima naseljavala prostor oko donjega toka Zete, dok je dio ratnog, uglavnom ofanzivnog karaktera, u vezi s nizom sukoba koji su se odigravali u neposrednoj blizini sastavaka rijeka Zete i Morače. U Morači se materijal nije mogao očuvati, jer ona, u vrijeme visokog vodostaja i bujica, nosi sitnozrni i krupnozrni materijal kojim zasipa korito, artefakte pomjera i trenjem preoblikuje i uništava. Međutim, nije bez značaja ni činjenica da je u donjem toku Morača plitka i bistra, pa je svaki artefakt koji se u njenom koritu našao, bilo slučajno ili namjerno, dugo vrijeme mnogima bio na dohvat ruke. Za razliku od nje, Zeta je duboka oko 7 metara i neprozirna, pa je potonula materijalna dokumentacija tek odnedavno, uz pomoć opreme za podvodno ronjenje dostupna. Materijal u njoj je nađen in situ jer energija te rijeke nije u stanju da pomjera predmete od metala i kamena s mjesta potonuća. Dio ratnoga materijala moguće je dovesti u vezu s dokumentovanim sukobima u neposrednoj blizini Duklje i sastavaka ove dvije rijeke, počev od antičkog vremena do savremenog doba. Bilo ih je ukupno pet. Oktavijanova kampanja protiv Dokleata 33. g. p. n. e. o kojoj piše Apian (III,4) odvijala se preko gazova na Zeti i Morači i završila konačnim porazom ovoga plemena u podgrađu i na gradini Trijebač, Dukljanski 9

Stevo Vučinić

kralj Dobroslav i pretedent na dukljanski prijesto Kočapar, između 1101. i 1110. godine, sukobili su se ispred i unutar bedema Duklje, 43. glava Ljetopisa popa Dukljanina, bitka između zetskog gospodara Balše II i bosanskog kralja Tvrtka oko 1380. godine dogodila se u neposrednoj blizini Sastavaka, Tvrtkova povelja Dubrovčanima pisana 17 septembra pod Spužem u Zeti (inače nije datirana). U novije vrijeme, tokom Veljega rata, 6. septembra 1876. godine odigrala se bitka na Trijepču (brdo pored Dokleje) između crnogorskih i turskih trupa i od 19. do 22. jula 1941. godine trodnevna bitka između crnogorskih ustanika i italijanskih trupa koja je takođe zahvatila prostor antičke Dokleje i njene bliže okoline uključujući brdo Trijebač i Sastavke. Nekoliko primjeraka su, po svemu sudeći, materijalno svjedočanstvo jednoga okršaja između turskih trupa i vojske Đurđa Crnojevića, koji se dogodio neposredno prije pada Podgorice pod sultanovu upravu 1476. godine. Dio nađenog ratnog materijala nije moguće dovesti u vezu s nekim poznatim sukobima, ali on indicira da ih je na tom potesu, dugom oko 1,5 kilometara, od Vranickih Njiva do Sastavaka, mjesta utoka Zete u Moraču, bilo još nekoliko koji nijesu dokumentovani. Prostor bogat obiljem plodne zemlje, smješten pomeđu bjelopavlićke i zetske ravnice, ukliješten između Maloga i Veljega brda s jedne i Trijepča i Kaznovice s druge strane, s razlogom je bio središte praistorijske zajednice Dokleata, ali i poprište bitaka i sukoba. I jedno i drugo je bilo uslovljeno njegovim geografsko-saobraćajnim karakteristikama. Oslonjen je na brdsko-planinsku površ pogodnu za stočarenje, kroz njega protiče Zeta i dotiče ga Morača, i prosijecaju važne saobraćajnice koje se na njemu ukrštaju. Te činjenice su presudno uticale da od vremena praistorije na njemu buja život, a kasnije se sagradi i antička Doclea. Rijeke, Zeta koja teče od śeverozapada i Morača od śevera na tom prostoru se sastaju i ka jezeru nastavljaju teći pod imenom Morača. Svojim duboko uśečenim koritima dijele teritoriju Crne Gore na tri cjeline. Jugozapadnu površ Katunske nahije s manjim dijelom Bjelopavlića koja je uklinjena s desne strane donjega toka Morače, ispod Sastavaka, i donjega toka Zete. Śeverozapadni dio obuhvata Pipere, Bjelopavliće, Rovca i Moraču sa Sinjavinom. Ova planinska površ kaskadno se spušta ka jugu i oslanja na lijevu obalu donjega toka rijeke Zete i desnu obalu Morače. Śeveroistočna, treća cjelina, s lijeve strane Morače, obuhvata brdsko-planinsku površ Vasojevića, Bratonožića i Kuča, 10

Studije o antici u središnjoj Crnoj Gori

odśekom se spušta u Ćemovsko polje i Zetsku ravnicu do Skadarskog jezera. Glavni pravci saobraćajnica koje povezuju kontinent s primorjem (Via Zenta) i zaleđem obale Jadrana, Levant sa zapadnim krajevima, ukrštaju se u njegovoj neposrednoj blizini. Via Zenta silazi preko Meduna u zetsku ravnicu, nadomak Podgorice, na dva kilometra od Sastavaka. Osamsto metara iznad njih, na Rogamskom gazu, Moraču je prebrodila saobraćajnica koja je u pretpovijesno doba povezivala staru Heladu preko Skadra s Hercegovinom išla i dalje ka zapadu. Pružala se brdom iznad lijeve obale Zete. Na nju se vezivala saobraćajnica koja je vodila preko Rovaca i Morače duboko u kontinent, i druga preko Pipera ka durmitorskoj površi. Donedavno su sve tri služile stočarima za vezu s Podgoricom. U antici, saobraćajnica od Levanta ka zapadu bila je izmještena s južne strane Maloga brda, udaljena četiri kilometra od Sastavaka, a u tursko i savremeno doba, prekoputa Dokleje, na desnu stranu Zete. Na tom prostoru, neposredno oko Sastavaka, obje rijeke imaju izvjestan broj plićina (gazova) kojima se odvijao saobraćaj. Oni su i uslovili da se ratni materijal nalazio upravo u njihovoj neposrednoj blizini. U koritu donjega toka rijeke Zete, podvodnim rekognosciranjem identifikovali smo lokalitete na kojima su potoci, koji provru u vrijeme velikih kiša i energija vode uopšte, s površine sprali i deponovali pra istorijski i antički materijal. Istražujući teren neposredno iznad podvodnih, uspjeli smo da identifikujemo i površinske lokalitete vile rustike i praistorijske naseobine. Nađeni materijal i objekti nesporno ukazuju na kontinuitet života ljudskih zajednica u priobalju donjega toka Zete, od praistorije do kraja antike. Antički materijal i rezultati istraživanja donjega toka Zete su u direktnoj vezi sa Doklejom. U korelaciji s rezultatima najnovijih istraživanja areala ovoga antičkog grada daju jasniju i potpuniju sliku njegovog života. Ta saznanja su nas obavezala da sve utvrđene činjenice uparene s materijalnim dokazima objavimo i tumačimo u nekolika priloga koja slijede. Nekolika sljedeća smo posvetili kritičkom preispitivanju osnovanosti pretpostavki i teorija koje su, još krajem pretprošlog vijeka, tokom svog kratkotrajnoga boravka, postavili neki onovremeni autoriteti, i to na temelju rezultata površnoga rekognosciranja terena. Mada su one u naučnoj javnosti odavno dovedene u pitanje, u literaturi i javnosti se do danas tumače i prihvataju kao činjenice, iako nijesu zasnovane na činjenicama, niti potvrđene 11

Stevo Vučinić

materijalnim dokazima. U vezi su sa snadbijevanjem Dokleje vodom, identifikacijom rimskih putnih stanica između Sanderve i Skadra, lokacijom antičkoga Meteona i zemljotresom iz 518. godine s epicentrom u okolini Debra, koji se u literaturi navodi kao uzrok propasti Dokleje. Sveukupno, jedanaest tematski različitih priloga, ali sadržajno povezanih koji unekoliko mijenjaju uobičajenu predstavu o ovome antičkom gradu i antici uopšte u središnjem dijelu Crne Gore. Iz pojedinačnih zaključaka koje smo izveli na kraju svih jedanaest priloga, proishodi i jedan sintetički, kojeg smo dali na kraju knjige.

12

OKTAVIJANOVA KAMPANJA PROTIV ILIRA 35–33. god. p. n. e. UZROCI I POSLJEDICE RATA S DOKLEATIMA Oktavijanovoj ratnoj kampanji protiv Ilira vođenoj od 35. do 33. godine prije nove ere prethodilo je jedanaest ratnih kampanja čijа su težišta napada bila na krajnjem zapadu Ilirikuma.1 Cilj su im bili Dalmati, Histri, Japodi, Liburni i plemena povezana s njima, koja su ugrožavala rimske imperijalne interese na Jadranu, śevernoj Italiji i Gornjoj Dalmaciji. Rimske legije više puta su pustošile, pljačkale i palile zemlju između Alpa i Neretve i nemilosrdno satirale stanovništvo. Prvu kampanju predvodio je Gaj Marcije Figul 156/155. p. n. e., drugu Lucije Cecilije Metel 119/118. p. n. e., pa onda redom: Lucije Kornelije Sula 84. p. n. e., Gaj Koskonije 78/76. godine p. n. e., Gaj Julije Cezar 50. p. n. e., Marko Oktavije 49/47. p. n. e., Kvint Kornificije 48/47. p. n. e., Aul Gabinije 48/47 godine p. n. e., Publije Sulpicije Ruf 47/46. p. n. e., Publije Vatinije 45/44. p. n. e. i Gaj Azinije Polion 40. godine p. n. e. Kampanja vođena 35–33. godine p. n. e., posebno je zanimljiva za crnogorsku nauku. Prvi put, nakon pobjedničke Lucija Anicija 168. godine p. n. e., tokom koje je crnogorski prostor ognjem i mačem integrisan u rimsku interesnu sferu, u izvorima se spominje jedno ilirsko pleme s teritorije Crne Gore koje se, između ostalih, našlo na udaru rimskih legija. O toj ratnoj kampanji opširno je pisao Apijan, porijeklom Grk, rođen u Aleksandriji 95. a umro 165. godine nove ere. U njegovoj Istoriji Rima, knjiga III, 16, piše da je Oktavijan, između ostalih ilirskih plemena, s više napora pokorio i Dokleate. Ta činjenica i obilni nalaz rimskog i ilirskog materijala nađenog u rijeci Zeti, neposredno ispod gradine Trijebač, u blizini antičke Dokleje, provocirali su nas da se studioznije pozabavimo tim pitanjem i pokušamo da ih dovedemo u vezu. U Apianovoj Istoriji Rima (knjiga III, 16) čitamo o Oktavijanovom vojevanju na Ilire i Ilirik od 35. do 33. godine prije nove ere. Nab Siniša Bilić Dujmušić, Oktavijanova kampanja protiv Delmata 35-33. god. pr. Kr, (doktorska disertacija) Sveučilište u Zadru – Оdjel za povijest, Zadar, 2004.

1

13

Stevo Vučinić

raja plemena koja su bila na udaru Oktavijanovih legija i opisuje ratnu taktiku koja je nesumnjivo primijenjena i prema Dokleatima te ga zato opširnije citiramo: „ὁ δέ Σεβαδτός πάνντα έχειρώσατο έντελώς, χαί έν παραβολτ τής άπραείς Άντωνίου χατελογίσατο τή βουλή τήν Ίταλίαν ήμερώσαι δυσμάχων έυνών υαμινά ένοχλούντων. Όευαίους μέν δή καί Περυεηνάτας καί Βαυίάτας καί Ταυλαντίους καί Κινάμβρους καί Μερομέννους καί Πυρισσαίους είλε δί őλης πείρας έργω δέ μείζονι έλήφυησαν, καί φόρους őσους έξέλιπον ήναγκάσυησαν άποδοΰναι, Δοκλεάταί τε καί Ίντερφρουρίνοι καί Ναρήσιοι καί Γιντιδίωνες καί Ταυρίσκοι...c. [16] ὁ δὲ Σεβαστὸς πάντα ἐχειρώσατο ἐντελῶς, καὶ ἐν παραβολῇ τῆς ἀπραξίας Ἀντωνίου κατελογίσατο τῇ βουλῇ τὴν Ἰταλίαν ἡμερῶσαι δυσμάχων ἐθνῶν θαμινὰ ἐνοχλούντων. Ὀξυαίους μὲν δὴ καὶ Περθεηνάτας καὶ Βαθιάτας καὶ Ταυλαντίους καὶ Καμβαίους καὶ Κινάμβρους καὶ Μερομέννους καὶ Πυρισσαίους εἷλε δι᾽ ὅλης πείρας: ἔργῳ δὲ μείζονι ἐλήφθησαν, καὶ φόρους ὅσους ἐξέλιπον ἠναγκάσθησαν ἀποδοῦναι, Δοκλεᾶταί τε καὶ Κάρνοι καὶ Ἰντερφρουρῖνοι καὶ Ναρήσιοι καὶ Γλιντιδίωνες καὶ Ταυρίσκοι. ὧν ἁλόντων οἱ ὅμοροι προσέθεντο αὐτῷ καταπλαγέντες, Ἱππασῖνοί τε καὶ Βεσσοί. ἑτέρους δὲ αὐτῶν ἀποστάντας, Μελιτηνοὺς καὶ Κορκυρηνούς, οἳ νήσους ᾤκουν, ἀνέστησεν ἄρδην, ὅτι ἐλῄστευον τὴν θάλασσαν: καὶ τοὺς μὲν ἡβῶντας αὐτῶν ἔκτεινε, τοὺς δ᾽ ἄλλους ἀπέδοτο. Λιβυρνῶν δὲ τὰς ναῦς ἀφείλετο, ὅτι καὶ οἵδε ἐλῄστευον. Ἰαπόδων δὲ τῶν ἐντὸς Ἄλπεων Μοεντῖνοι μὲν καὶ Αὐενδεᾶται προσέθεντο αὐτῷ προσιόντι, Ἀρουπῖνοι δ᾽, οἳ πλεῖστοι καὶ μαχιμώτατοι τῶνδε τῶν Ἰαπόδων εἰσίν, ἐκ τῶν κωμῶν ἐς τὸ ἄστυ ἀνῳκίσαντο, καὶ προσιόντος αὐτοῦ ἐς τὰς ὕλας συνέφυγον. ὁ δὲ Καῖσαρ τὸ ἄστυ ἑλὼν οὐκ ἐνέπρησεν, ἐλπίσας ἐνδώσειν αὐτούς: καὶ ἐνδοῦσιν οἰκεῖν ἔδωκεν. [17] μάλιστα δ᾽ ἠνώχλησαν αὐτὸν Σαλασσοί τε καὶ Ἰάποδες οἱ πέραν Ἄλπεων καὶ Σεγεστανοὶ καὶ Δαλμάται καὶ Δαισιτιᾶται καὶ Παίονες, ὄντες ἑκὰς τοῖς Σαλασσοῖς, οἳ κορυφὰς οἰκοῦσι τῶν Ἄλπεων, ὄρη δύσβατα, καὶ στενὴ δίοδός ἐστιν ἐπ᾽ αὐτὰ καὶ δυσχερής: δι᾽ ἃ καὶ ἦσαν αὐτόνομοι, καὶ τέλη τοὺς παροδεύοντας ᾔτουν. τούτοις Οὐέτερ ἐμπεσὼν ἀδοκήτως τὰ στενὰ προύλαβε δι᾽ ἐνέδρας, καὶ ἐπὶ διετὲς αὐτοὺς ἐπολιόρκει. οἱ δὲ ἁλῶν ἀπορίᾳ, ὧν εἰσὶ μάλιστα ἐν χρείᾳ, φρουρὰς ἐδέξαντο. καὶ Οὐέτερος ἀποστάντος τὰς φρουρὰς ἐξέβαλον 14


εὐθύς, καὶ τὰ στενὰ κρατυνάμενοι τοὺς ἐπιπεμπομένους σφίσιν ὑπὸ τοῦ Καίσαρος διέπαιζον, οὐδὲν δρᾶν μέγα ἔχοντας. ὅθεν αὐτοῖς ὁ Καῖσαρ, προσδοκωμένου τοῦ πρὸς Ἀντώνιον πολέμου, συνέθετο αὐτονόμους ἐάσειν, καὶ ἀκολάστους τῶν ἐπὶ Οὐέτερι πραχθέντων. οἱ δ᾽ ἅτε ἐν ὑποψίᾳ ταῦτ᾽ ἔχοντες ἅλας πολλοὺς ἐσώρευον, καὶ τὴν Ῥωμαίων κατέθεον, μέχρι Μεσσάλας Κορουῖνος αὐτοῖς ἐπιπεμφθεὶς λιμῷ παρεστήσατο. [18] καὶ Σαλασσοὶ μὲν οὕτως ἐλήφθησαν, Ἰάποδες δὲ οἱ πέραν Ἄλπεων, ἔθνος ἰσχυρόν τε καὶ ἄγριον, δὶς μὲν ἀπεώσαντο Ῥωμαίους, ἔτεσί που ἀγχοῦ εἴκοσιν, Ἀκυληίαν δ᾽ ἐπέδραμον καὶ Τεργηστὸν Ῥωμαίων ἄποικον ἐσκύλευσαν. ἐπιόντος δ᾽ αὐτοῖς τοῦ Καίσαρος ὁδὸν ἀνάντη καὶ τραχεῖαν: οἱ δ᾽ ἔτι μᾶλλον αὐτὴν ἐδυσχέραινον αὐτῷ, τὰ δένδρα κόπτοντες. ὡς δ᾽ ἀνῆλθεν, ἐς τὴν ἄλλην ὕλην αὐτοὶ συνέφυγον καὶ προσιόντα ἐλόχων. ὁ δέ ῾ὑπώπτευε γὰρ ἀεί τι τοιοῦτον̓ ἐς τὰς ἀκρωρείας τινὰς ἔπεμπεν, οἳ ἑκατέρωθεν αὐτῷ συνέθεον προβαίνοντι διὰ τοῦ χθαμαλοῦ καὶ κόπτοντι τὴν ὕλην: οἱ δὲ Ἰάποδες ἐπεξέθεον μὲν ἐκ τῶν ἐνεδρῶν καὶ πολλοὺς ἐτίτρωσκον, ὑπὸ δὲ τῶν ἐν τοῖς ἄκροις ἐπιτρεχόντων κατεκόπτοντο οἱ πλείους. οἱ δὲ λοιποὶ πάλιν ἐς τὰ λάσια συνέφευγον, τὴν πόλιν ἐκλιπόντες, ᾗ ὄνομα Τέρπωνος. καὶ αὐτὴν ὁ Καῖσαρ ἑλὼν οὐκ ἐνέπρησεν, ἐλπίσας καὶ τούσδε ἐνδώσειν: καὶ ἐνέδωκαν. [19] ἐπὶ δ᾽ ἑτέραν πόλιν ἐχώρει, Μετοῦλον, ἣ τῶν Ἰαπόδων ἐστὶ κεφαλή, κεῖται δ᾽ ἐν ὄρει σφόδρα ὑλώδει ἐπὶ δύο λόφων, οὓς διαιρεῖ χαράδρα στενή. καὶ ἡ νεότης ἦν ἀμφὶ τοὺς τρισχιλίους μαχίμους τε καὶ σφόδρα εὐόπλους: οἳ Ῥωμαίους τὰ τείχη σφῶν περιστάντας εὐκόλως ἀπεκρούοντο. οἱ δὲ χῶμα ἤγειρον: καὶ οἱ Μετοῦλοι τό τε χῶμα νυκτὸς καὶ ἡμέρας ἐκτρέχοντες ἠνώχλουν, καὶ τοὺς ἄνδρας ἀπὸ τοῦ τείχους μηχαναῖς κατεπόνουν, ἃς ἐσχήκεσαν ἐκ τοῦ πολέμου ὃν Δέκμος Βροῦτος ἐνταῦθα ἐπολέμησεν Ἀντωνίῳ τε καὶ τῷ Σεβαστῷ. πονοῦντος δὲ κἀκείνοις ἤδη τοῦ τείχους, οἵδ᾽ ὑπετείχισαν ἔνδοθεν, καὶ τὸ κεκμηκὸς ἐκλιπόντες μετεπήδησαν ἐς τὸ νεότευκτον: οἱ δὲ Ῥωμαῖοι τὸ μὲν ἐκλειφθὲν λαβόντες ἐνέπρησαν, κατὰ δὲ τοῦ ἄλλου δύο χώματα ἔχουν, καὶ ἀπ᾽ αὐτῶν γεφύρας τέσσαρας ἐξέτεινον ἐς τὸ τεῖχος. γενομένων δὲ τούτων ὁ Καῖσαρ περιέπεμψέ τινας ἐς τὰ ὀπίσθια τῆς πόλεως, περισπᾶν τοὺς Μετούλους, τοῖς δ᾽ ἄλλοις προσέταξε περᾶν ἐς τὰ τείχη. διὰ τῶν γεφυρῶν. καὶ αὐτὸς ἐς ὑψηλὸν πύργον ἀναβὰς ἑώρα. 15

Stevo Vučinić

[20] οἱ βάρβαροι δὲ τοῖς περῶσιν ὑπήντων τε ἐκ μετώπου κατὰ τὸ τεῖχος, καὶ ὑφεδρεύοντες ἕτεροι τὰς γεφύρας μακροῖς δόρασιν ὑπεκέντουν, μᾶλλόν τε ἐθάρρησαν μιᾶς γεφύρας καὶ δευτέρας ἐπ᾽ ἐκείνῃ πεσούσης. ὡς δὲ καὶ ἡ τρίτη συνέπεσε, φόβος ἤδη παντελὴς τοὺς Ῥωμαίους ἐπεῖχε, καὶ οὐδεὶς τῆς τετάρτης ἐπέβαινεν, ἕως ὁ Καῖσαρ ἐκ τοῦ πύργου καταθορὼν ὠνείδιζεν αὐτούς. ἀλλὰ καὶ ὣς οὐκ ἐρεθιζομένων, αὐτὸς ἀσπίδα λαβὼν ἐπὶ τὴν γέφυραν ἵετο δρόμῳ. συνέθεον δ᾽ αὐτῷ τῶν ἡγεμόνων Ἀγρίππας τε καὶ Ἱέρων καὶ ὁ σωματοφύλαξ Λοῦτος καὶ Οὐόλας, τέσσαρες οἵδε μόνοι, καὶ τῶν ὑπασπιστῶν ὀλίγοι. ἤδη δ᾽ αὐτοῦ τὴν γέφυραν περῶντος, ἐν αἰδοῖ γενόμενος ὁ στρατὸς ἀνεπήδησεν ἄθρους. καὶ πάλιν ἡ γέφυρα βαρηθεῖσα καταπίπτει, καὶ οἱ ἄνδρες ὑπ᾽ αὐτῆς ἀθρόοι κατεχώννυντο, καὶ οἱ μὲν ἀπέθανον αὐτῶν, οἱ δὲ συντριβέντες ἐφέροντο. ὁ δὲ Καῖσαρ ἐπλήγη μὲν τὸ σκέλος τὸ δεξιὸν καὶ τοὺς βραχίονας ἄμφω, ἀνέδραμε δ᾽ ὅμως εὐθὺς ἐπὶ τὸν πύργον μετὰ τῶν συμβόλων, καὶ ἑαυτὸν ἔδειξεν ἐρρωμένον, μή τις ὡς ἀποθανόντος γένοιτο θόρυβος. ἵνα δὲ μηδ᾽ οἱ πολέμιοι νομίσειαν αὐτὸν ἐνδώσειν ἀναχωρήσαντα, εὐθὺς ἑτέρας ἐπήγνυτο γεφύρας. ὃ καὶ μάλιστα κατέπληξε τοὺς Μετούλους ὡς ὑπὸ γνώμης ἀμάχου πολεμουμένους. [21] καὶ τῆς ἐπιούσης πρεσβευσάμενοι πρὸς αὐτὸν ὁμήρους τε πεντήκοντα ἔδοσαν, οὓς ὁ Καῖσαρ ἐπελέξατο, καὶ φρουρὰν ὑποσχόμενοι δέξεσθαι τὸν ὑψηλότερον λόφον τοῖς φρουροῖς ἀπέλιπον, αὐτοὶ δὲ μετεχώρουν ἐς τὸν ἕτερον. ἐπεὶ δὲ ἐσελθοῦσα ἡ φρουρὰ τὰ ὅπλα αὐτοὺς ἐκέλευεν ἀποθέσθαι, οἱ δὲ ἠγανάκτησάν τε, καὶ τὰ γύναια σφῶν καὶ τοὺς παῖδας ἐς τὸ βουλευτήριον συγκλείσαντες, καὶ φυλακὴν ἐπιστήσαντες, οἷς εἴρητο, εἴ τι ἀηδὲς γίγνοιτο περὶ αὐτούς, ἐμπρῆσαι τὸ βουλευτήριον, ἐπεχείρουν τοῖς Ῥωμαίοις αὐτοὶ μετ᾽ ἀπονοίας. οἷα δ᾽ ὑψηλοτέροις ἐπιχειροῦντες ἐκ ταπεινοῦ, συνεχώσθησαν ἀθρόοι, καὶ οἱ φύλακες τὸ βουλευτήριον κατέπησαν, πολλαί τε τῶν γυναικῶν ἑαυτάς τε καὶ τὰ τέκνα διεχρῶντο, αἱ δὲ καὶ ζῶντα ἔτι φέρουσαι ἐς τὸ πῦρ ἐνήλαντο, ὡς ἀπολέσθαι τῶν Μετούλων τήν τε νεότητα πᾶσαν ἐν τῇ μάχῃ καὶ τῶν ἀχρείων τὸ πλέον τῷ πυρί. συγκατεφλέγη δὲ αὐτοῖς καὶ ἡ πόλις, καὶ οὐδὲν ἦν ἴχνος μεγίστης ἐκεῖθι γενομένης. Μετούλου δ᾽ ἁλούσης οἱ λοιποὶ τῶν Ἰαπόδων καταπλαγέντες ἑαυτοὺς ἐπέτρεψαν τῷ Καίσαρι. Ἰάποδες μὲν οὖν οἱ πέραν Ἄλπεων τότε πρῶτον Ῥωμαίων ὑπήκουσαν: καὶ αὐτῶν Ποσηνοὺς ἀποχωρήσαντος τοῦ Καίσαρος ἀποστάντας ἐπιπεμφθεὶς αὐτοῖς Μᾶρκος Ἕλουιος εἷλε, καὶ τοὺς μὲν αἰτίους ἔκτεινε, τοὺς δὲ λοιποὺς ἀπέδοτο. 16


[22] ἐς δὲ τὴν Σεγεστικὴν γῆν οἱ Ῥωμαῖοι δὶς πρότερον ἐμβαλόντες οὔτε ὅμηρον οὔτε ἄλλο τι εἰλήφεσαν: ὅθεν ἦσαν ἐπὶ φρονήματος οἱ Σεγεστανοί. ὁ δὲ Καῖσαρ αὐτοῖς ἐπῄει διὰ τῆς Παιόνων γῆς, οὔπω Ῥωμαίοις οὐδὲ τῆσδε ὑπηκόου γενομένης. ὑλώδης δ᾽ ἐστὶν ἡ Παιόνων, καὶ ἐπιμήκης ἐξ Ἰαπόδων ἐπὶ Δαρδάνους. καὶ οὐ πόλεις ᾤκουν οἱ Παίονες οἵδε, ἀλλ᾽ ἀγροὺς ἢ κώμας κατὰ συγγένειαν: οὐδ᾽ ἐς βουλευτήρια κοινὰ συνῄεσαν, οὐδ᾽ ἄρχοντες αὐτοῖς ἦσαν ἐπὶ πᾶσιν. οἱ δ᾽ ἐν ἡλικίᾳ μάχης ἐς δέκα μυριάδας συνετέλουν. ἀλλ᾽ οὐδ᾽ οὗτοι συνῄεσαν ἀθρόοι δι᾽ ἀναρχίαν. προσιόντος δ᾽ αὐτοῖς τοῦ Καίσαρος, ἐς τὰς ὕλας ὑποφυγόντες τοὺς ἀποσκιδναμένους τῶν στρατιωτῶν ἀνῄρουν. ὁ δὲ Καῖσαρ ἕως μὲν ἤλπιζεν αὐτοὺς ἀφίξεσθαι πρὸς αὑτόν, οὔτε τὰς κώμας οὔτε τοὺς ἀγροὺς ἐλυμαίνετο, οὐκ ἀπαντώντων δὲ πάντα ἐνεπίμπρη καὶ ἔκειρεν ἐπὶ ἡμέρας ὀκτώ, ἐς ὃ διῆλθεν ἐς τὴν Σεγεστανῶν, καὶ τήνδε Παιόνων οὖσαν, ἐπὶ τοῦ Σάου ποταμοῦ, ἐν ᾧ καὶ πόλις ἔστιν ἐχυρά, τῷ τε ποταμῷ καὶ τάφρῳ μεγίστῃ διειλημμένη, διὸ καὶ μάλιστα αὐτῆς ἔχρῃζεν ὁ Καῖσαρ, ὡς ταμιείῳ χρησόμενος ἐς τὸν Δακῶν καὶ Βαστερνῶν πόλεμον, οἳ πέραν εἰσὶ τοῦ Ἴστρου, λεγομένου μὲν ἐνταῦθα Δανουβίου, γιγνομένου δὲ μετ᾽ ὀλίγον Ἴστρου. ἐμβάλλει δ᾽ ὁ Σάος ἐς τὸν Ἴστρον: καὶ αἱ νῆες ἐν τῷ Σάῳ Καίσαρι ἐγίγνοντο, αἳ ἐς τὸν Δανούβιον αὐτῷ τὴν ἀγορὰν διοίσειν ἔμελλον. U prijevodu2: „Kad je Avgust postao gospodar obavijestio je senat da je za razliku od lijenog Antonija oslobodio Italiju od divljih plemena koja su tako često upadala. Pokorio je samim tim što je pokušao Oksieje i Partenate, Batijate, Taulante, Kambaje, Kinabre. S više napora je osvojio Dokleate, Karne, Interfurine, Neresije, Glinditone i Tauriske. Druga koja su se pobunila Meliteni i Korčulanci koji su naseljavali ostrva i praktikovali pirateriju on je potpuno uništio tako što je mladiće pobio a ostale prodao kao robove. Lišio je Liburne njihovih brodova zato što su takođe praktikovali pirateriju.3 Mirjana Matijević–Sokol, „Povijesna svjedočanstva o Senju i okolici – antički izvori“, Senjski Zbornik, 1994, str. 32–35, prijevod doc. dr. Bruna Kuntić-Makvić. Gospođe Kuntić i Matijević ljubazno su se odazvale našoj molbi da nam dozvole da prijevod preštampamo u cjelini i saglasile se da ga koristimo za potrebe ovoga priloga. U njemu se najbolje očituje politika, strategija i taktika koju je primjenji vao Oktavijan u ovom ratu prema svim plemenima, uključujući i Dokleate. 3 Tekst preuzet iz: Appiani Alexadrini, Historia Romana ab Immanuele Bekkero, volumen prius, MDCCCLII – 1852, str. 433–437. 2

17

Stevo Vučinić

16,48 Od Japoda pak unutar Alpa Moentinci i Aveđani pristupiše mu kako je napredovao, dok se Arupijci, najhrabriji i najbrojniji Japodi, povukoše iz sela u utvrdu i izbjegoše u šume uoči njegovog dolaska. Cezar zauze grad, no ne spali ga, ponadavši se da će se oni predati. Kad su se predali, odluči neka ondje obitavaju. 17,49

No najviše su ga namučili Salasi, prekoalpski Japodi, Segešćani, Delmati, Desijati i Peonci, koji su daleko od Salasa. Oni nastavaju vrhunce Alpa, neprohodnih gora kroz koje je prolazak težak. Zbog toga su bili samostalni i utjerivali su daće od prolaznika. 17, 50 Veter ih iznenadno napadne, na prepad preotme klance i opsedaše ih dvije godine. Nedostajalo im je soli, kojom najviše oskudijevaju, te su prihvatili posade. Čim se Veter udaljio, odmah posade izbaciše i ovladaše klancima, te ismijavahu Cezarove izaslanike da nisu sposobni učiniti ništa velikoga. 17, 51 Budući da se naslućivao sukob sa Antonijem, Cezar ih odluči ostaviti samostalnima i nekažnjenim za nedjela prema Veteru. Sumnjajući u to oni su skupljali mnogo soli i napadali rimsko područje, dok na njih nije poslan Mesala Korvin, koji ih je pokorio glađu. 18, 52 Salasi su, dakle, podvrgnuti na taj način. Prekoalpski pak Japodi, snažan i divlji narod, odbili su rimnjane dva puta u manje od dvadeset godina. Napadali su Akvileju i opljačkali rimsku koloniju Tergest. Dok je Cezar nastupao protiv njih strmim i neravnim putem, oni su mu ga otežavali obarajući stabla. 18


18, 53 Kad se uspeo, izbjegli su u drugu šumu i vrebali na nj dok je nastupao. Budući da je stalno predviđao nešto takvo, odaslao je nekolicinu na brdske vrhunce neka napreduju uz oba njegova boka dok on stupa naprijed nizinom i obara šumu. Japodi provaljivahu iz zasjeda i mnoge ubijahu, no većinu ih pobiju oni koji su usporedno stupali vrhuncima. Preostali su se opet skupljali u gušticima, napustivši grad kojemu je ime Terpon. Kad ga je zauzeo, Cezar ni njega nije spalio – nadajući se da će se i oni predati. I predali su se. 19, 54 Zatim je napredovao na sljedeći grad Metul, glavni grad Japoda. On leži na vrlo šumovitom brijegu, na dva vrhunca koje dijeli uski klanac. Za oružje sposobnih ljudi u punoj snazi bilo je ondje oko tri tisuće, bojovnih i vrlo dobro naoružanih, koji su lako odbijali Rimljane dok su stajali oko njihovih bedema. Rimljani su podizali nasip, a Metuljani su noću i danju provaljivali kroza nj i izazivali. S bedema su ljudstvo gađali bojnim spravama kojih su se bili domogli za borbe što ju je Decim Brut ondje vodio protiv Antonija i Augusta. 19, 55 Kad im je bedem već popustio, podigli su unutra drugi, napustili porušeni i prešli na novo sagrađeni. Rimljani su zaposjeli i spalili napušteni bedem, a uz drugi nasuli su dva nasipa i s njih su položili četiri mosta na bedem. Kad je to učinjeno Cezar pošalje nekolicinu naokolo na stražnju stranu grada da bi opkolili Metuljane, a ostalima zapovijedi neka mostovima prijeđu na bedeme. Sam se uspne na visoki toranj te posmatraše. 20, 56 Barbari su se po bedemu sučelice suprostavili onima koji su kušali prijeći, a drugi su odozdo dugim kopljima probadali mostove i veoma su se ohrabrili kada je pao prvi, a zatim drugi most. Kad je pao i treći, 19

Stevo Vučinić

Rimljane je već obuzeo posvemašni strah, te nitko nije stupio na četvrti most dok ih nije izgrdio Cezar koji je strčao s tornja. Kad ih niti tako nije pokrenuo, uzme štit i sam ustrča na most. 20, 57 S njime pohrle od časnika Agripa i Hijeron, te tjelesni stražari Lut i Vola, samo četvorica s nekolicinom posve odanih. Kad je već prelazio most, postiđe se vojska i uspe se hrpimice. I opet pada most, opterećen, i ljudi budu pod njim zatrpani, jedni poginu, druge iznesu satrte. 20, 58 I Cezar bi udaren u desnu nogu i obje ruke, no ipak se odmah uspne na toranj do zastave i pokaza se u punoj snazi, kako ne bi nastala nikakva pomutnja zbog pomisli da je poginuo. Da ipak niti neprijatelji ne bi pomislili da će se on predati ili povući, smjesta dade izraditi druge mostove. To je ponajviše skrhalo Metuljane, te su se neočekivano bezvoljno borili. 20, 59 Sljedećega dana upute mu izaslanike, predaju pedeset talaca koje je odabrao, te prihvate posadu. Vojnicima iz posade prepuste držati viši vrhunac, a sami prijeđu na drugi. Kad posada uđe i odredi im neka predaju oružje, oni se razgnjeve, zatvore žene i djecu u vijećnicu i postave stražare, te im reknu neka spale vijećnicu dogodi li im se što strašno, a sami pomamno navale na Rimljane. 21, 60 Kako su napadali odozdo Rimljane na višem položaju, bili su hrpimice strovaljeni. Stražari su potpalili vijećnicu, mnoge su žene ubijale sebe i djecu, druge su se sa živom na rukama bacale u plamen, te su u toj bici od vatre propali svi za boj sposobni muškarci i većina nejakih Metuljana.

20


21, 61 S njima je spaljen i grad, i ne bijaše nikakva traga od njega, nekoć najvećeg u onim krajevima. Kad je zauzet Metul, ostali se Japodi u strahu predaju Cezaru. Prekoalpski su se Japodi dakle tada prvi put podvrgnuli Rimljanima. Kad je Cezar odstupio, odmetnuli su se jedni od njih, Poseni. Na njih je poslan Marko Helvije, osvojio je njihovo područje, krivce pobio, a ostale prodao. 22, 62 U segestičku su zemlju Rimljani prije provalili dva puta, no nijesu uzimali taoce niti što drugo. Zbog toga su Segešćani bili umišljeni. Cezar je na njih nastupao kroz panonsku zemlju dok niti ona još nije bila podvrgnuta Rimljanima“. Cilj i tok ratne kampanje Ubistvo Gaja Julija Cezara, 15. marta 44. godine p. n. e. bilo je uvod u građanski rat za njegovo nasljeđe. U prvi mah između trijumvirata sklopljenog između Marka Antonija, Oktavijana Avgusta i Marka Emilija Lepida s jedne, i njegovih ubica, pristalica republikanskoga uređenja, Bruta i Kasija s druge strane. Antonije je bio Cezarov štićenik, u vrijeme građanskog rata između njega i Pompeja, bio mu je namjesnik u Italiji, i izabrani konzul za 44. godinu p. n. e., Marko Lepid komadant konjice, a treći član trijumvirata, Oktavijan Avgust, unuk Cezarove sestre i nasljednik kojega je Cezar testamentom posinio. Trojica moćnika, naredne, 43. godine p. n. e. sklapaju drugi trijumvirat. Narodna skupština ga potvrđuje i daje im petogodišnji mandat da okončaju građanski rat. Antonije i Oktavijan, na temelju toga ovlašćenja, 42. godine p. n. e., pokreću veliku ratnu kampanju protiv Bruta i Kasija, koja se završila konačnim porazom njihovih trupa i samoubistvom cezaroubica. Pobjednici su razdijelili vojsku i provincije, isključivši iz podjele Lepida. Oktavijan se s pet legija i 4000 konjanika vratio u Italiju, a Antonije sa šest legija i 10.000 konjanika pošao na Istok. Dvije godine kasnije, nakon što je smirio istočne provincije, predvodeći svoje legije, Antonije se iskrcao u Brindiziju, dovodeći u pitanje građanski mir koji je spa21

Stevo Vučinić

šen intervencijom razboritih vojnika. Dvojica vojskovođa u tom gradu sklapaju sporazum, po kojem su Oktavijanu pripale provincije zapadno od Skadra, a Antoniju istočno. Umjesto da se sporazumom konačno riješe sporovi oko nasljeđa, on je samo nakratko odložio predstojeći neizbježni sukob između dvojice glavnih rivala za Cezarovo nasljeđe. U septembru 31. godine p. n. e. razriješen je pomorskom bitkom kod Akcija u korist Oktavijana Avgusta i samoubistvom Marka Antonija i Kleopatre. Dogovorom iz Brindizija teritorijalna uprava nad zapadnim provincijama uključujući i Ilirik pripala je Oktavijanu.4 U narednim godinama on je političkim i vojnim sredstvima uspio da uspostavi rimsku vlast nad njima izuzimajući istočnojadransku obalu i njeno kontinentalno zaleđe. No, sukob s Antonijem bio je neminovan i on je morao da se pripremi za njega. Na kraju, podijeljena imperija nije bila funkcionalna i Rim koji je bio naviknut da se održava i stiče porobljavanjem naroda i država vodio je u propast. Zato je morala da se ujedini pod jednim stegom. U vojnostrateškom smislu balkansko ratište je moralo biti pacifizirano i potencijalna prijetnja od ilirskih plemena eliminisana. Autori imaju različita mišljenja o smislu i cilju kampanje, ali se u načelu svi slažu da postoje strateški razlozi pošto je Balkan bio Oktavijanova operativna osnovica za rat s Antonijem. On je morao biti pacifiziran da bi se zaštitila Italija od mogućeg upada Antonijevih trupa iz pravca današnje Slovenije i otvorio put za pohod dolinom Save ka današnjem Beogradu i dalje na istok. Zato je bilo potrebno da se obezbijede dva prolaza – kroz takozvana Ljubljanska vrata i pravac Senj, preko Like u dubinu kontinenta.5 Na tim pravcima trebalo je prethodno potući Japode koji prijete Akvileji, Liburne koji kontrolišu śeverni Jadran i Dalmate koji zatvaraju pravce prema unutrašnjosti i zaleđem Jadrana pravac prema Makedoniji. Na pravcu ka Makedoniji nalazilo se i nekoliko manjih ilirskih plemena koja su moguće 48. g. p. n. e. bile u savezu na strani Pompeja protiv Cezara – Dokleati, Narestini, Glinditioni i Taulanti.6 U Makedoniji se nalazilo šest Antonijevih legija kojega je trebalo spriječiti da među Ilirima nađe saveznike i ugrozi bilo Italiju bilo Oktavijana i razvuče mu Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija, Sarajevo, 2011, str. 43. Siniša Bilić Dujmušić, Oktavijanova kampanja protiv Delmata 35–33. god. pr. Kr., Sveučilište u Zadru – Оdjel za povijest, Zadar, 2004, str. 428. 6 Isto, str. 429. 4 5

22


legije na više pravaca. Takav scenario bio bi uvod u njegov poraz. U tom smislu Ilirik je i strateško zaleđe koje mora biti u savezu s Oktavijanom. U propagandnom smislu ne treba izgubiti iz vida da pobjeda nad nepokornim Ilirikom donosi Oktavijanu slavu koja bi mu pribavila neophodno masovno poštovanje i popularnost u rimskom puku, što bi mu dobro došlo pred nadolazeće sudbonosne događaje. Osobito zbog činjenice da su Dalmati pred Promonom bili porazili Cezarove vojskovođe Gabinija i Vatinija, zaplijenili im stegove i podržavali Pompeja u ratu protiv Cezara. U simboličkom smislu za rimski ego bilo je od važnosti da se Dalmati potuku i prislile da vrate zaplijenjene stegove i isplate tribut koji su dugovali Cezaru. Ne treba ispuštiti iz vida ni činjenicu da je Oktavijan morao da ispuni očekivanja mnoštva vojnika koji treba da se otpušte s nagradama koje im ne može priuštiti. Ta sredstva je mogao pribaviti samo plijenjenjem bogatstava poraženih i prodajom roblja nakon uspješno završenog rata.7 Nema razloga da se ne povjeruje i Veleju Paterkulu koji navodi da je Oktavijan poveo trupe na Ilirik da bi ih izvježbao i pripremio za rat s Antonijem. I to bi bio dovoljan razlog za pokretanje tolike vojske u rat s prilično neizvjesnim ishodom. Tako je bilo suditi na temelju prethodnih iskustava s nekim nepokornim ilirskim plemenima koja se nijesu dala fascinirati rimskom oružanom silom. Ovoga puta su pretrpjeli poraz, i makar formalno se pokorili pred rimskim orlovima. Apijan to potvrđuje izrekom: „Na taj je način August pokorio cijelu ilirsku zemlju, a ne samo djelove koji su se pobunili protiv Rimljana, već i one koji nijesu nikad bili pod njihovom vlašću."8 Ratna kampanja 34. i 33. g. p. n. e. imala je težište na prostoru koji rimska administracija nije efikasno kontrolisala. Plemena koja su ga nastanjivala nijesu se „pretrzala“ da priznaju rimsku supremaciju i prkosila su joj. Pobuđeni višedecenijskim uspješnim otporom śevernoilirskih plemena, prije svih Dalmata, izgleda da su ovoga puta poslušnost rimskome stegu otkazala i druga plemena širom Ilirika uključujući i Dokleate, pa je kampanjom zahvaćen široki prostor od Alpa do śeverne Albanije i od mora do Save i Dunava. U vojnom smislu ona je bila skup ratnih operacija vođenih raznim pravcima, diktiranim ratnom strategijom i geografsko-saobraćajnim uslovima. Početne operacije su se vodile na dva pravca istovremeno. Lijevo krilo nastupalo je protiv Isto, str. 424. App. Illyr., 28.

7 8

23

Stevo Vučinić

alpskih Salasa koje je konačno pokorio Marko Valerije Mesala Korvin.9 Na udaru su se našli i nepokorni Karni i Taurisci. Vjerovatno su operacije završene tek 34. g. p. n. e. Glavnina je nastupala od Senja (Senie) pravcem koji je zahvatao Japode. Prvo su napadnuti takozvani ovostrani Japodi koji su nastanjivali prostor južno od Kapele i na čijem su čelu bili Arupini. Potom onostrani Japodi koji su nastanjivali prostor śeverno od Kapele.10 Nakon što su potučeni legije su nastavile marš ka Sisku (Segestici) i u fokusu napada su imale plemena koja su nastanjivala savsko područje. U toku 34/33. g. p. n. e. te trupe, pod zapovjedništvom Oktavijana povratile su se i porazile Dalmate kod Promone – drniška krajina. U literaturi se može naći ugrubo rekonstruisani dalji tok operacija.11 Neki autori drže da je Oktavijan nakon uspješno završene kampanje protiv Dalmata, 33 g. p. n. e. pregazio Dezidijate koji su nastanjivali sarajevsko područje, dolinu Lepenice, šire kakanjsko i travničko područje i zeničku kotlinu.12 Taj pravac sugeriše i sam Oktavijan tvrdnjom da je osvojio Ilirik sve do Dunava. Potom je, Oktavijan piše, prešao Dunav, pokorio i prisilio Dačane da se pokore rimskom orlu.1 3 N e k i a u t o r i d r ž e d a j e dalji prodor nastavio u pravcu jugozapadne Srbije – śeverni Partheni. P o t o m j e i z v r š i o u p a d u Albaniju – Pirusti i Taulanti, a onda prodro u dolinu Zete i Morače (Dokleati) i dolinom rijeke Zete nastavio operaciju prema Naroni – Melkumani, Glindicioni i Naresi. Ovo jeste logičan slijed, jer neka od ovih plemena pripadaju naronitanskom konventu. Plinije (Naturalis historie, III, 144) ih navodi: Kerauni, Daorsi, Dezitijati, Dokleati, Deretini, Deremisti, Dindari, Glindicioni, Melkumani, Naresi, Skirtari, Sikuloti, Vardei. Međutim, u pitanju upada rimskih trupa iz jugozapadne Srbije u śevernu Albaniju ističemo dva problema. Prvi se tiče trase toga puta. On iz jugozapadne Srbije vodi kroz Metohiju do Đakovice, pa onda dolinom Drima do Skadra kroz uske klance kojima teče Drim, tako da se marševski poredak mora rastegnuti i izložiti opasnim bočnim napadima s visova, pri čemu legije, u slučaju napada, nemaju prostora da se razvi Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija, Sarajevo, 2011, str. 45. Dion Kasije, XXI, 49, str. 35. 11 Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija, Sarajevo, 2011, str. 57. 12 Danijel Džino, Dezidijati: identitetski konstrukt između antičkih i savremenih percepcija, ANUBiH, Centar za balkanološka istraživanja, Godišnjak, knjiga 36, str. 88–89. 13 Res gestae Divi Augusti, 30 9

10

24


ju u borbeni poredak. Ne vjerujemo da neprijateljski raspoložena ilirska plemena ne bi iskoristla tu pogodnost – da sistematski uništavaju rimske trupe. Čini se racionalnijim i sigurnijim da je taj upad izvršen komunikacijom koja povezuje jugozapadnu Srbiju, pravcem – Prijepolje, Bijelo Polje, Kolašin, preko Podgorice s primorjem. Ona je relativno široka, dozvoljava manevrisanje velikim jedinicama, dijelom vodi preko planinskih površi, i pogodna je za razvijanje uobičajenog marševskog rasporeda s prethodnicom, bočnim obezbjeđenjem i zaštitnicom. Zato je izvjesnije da su Legije prodrle u zetsko-bjelopavlićku ravnicu upravo tim putem, koji preko Kuča i Meduna izbija na Doljane, kod Podgorice, nedaleko od gradine Trijebač upravnog središta Dokleata. Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da o izboru rute presudno odlučuju terenski uslovi za transport opsadnih i ratnih sprava i komore koja sa sobom vodi stoku. U ovom slučaju to je i jedina razumna ruta koja dozvoljava da se bezbjedno izvede takav poduhvat. Drugi problem je u vezi s načinom pokoravanja Taulanata i Pirusta koji naseljavaju zaleđe Lješa i Drača. Apian piše da su pokoreni samom činjenicom da je izvršen pokušaj. Za tako nešto nije bilo potrebe da se vojnički nastupa na njih. To je mogao da uradi Oktavijanov legat kojega bi dovezla flota, bilo da je otputovao kopnom i zatražio od njih lojalnost. U slučaju da su na njih pokrenute legije, od Podgorice do Lješa ima stotinjak, a do Drača 150 km, širokim zaleđem Jadrana koje ne dozvoljava nikakvo iznenađenje trupama koje marširaju. Svakoga trena mogu da se razviju u borbeni poredak i odgovore na oružanu provokaciju. Sve činjenice navode na zaključak da je tim trupama zapovijedao Statilije Taur (Statilius Taurus), najbolji Oktavijanov vojskovođa i čovjek od izuzetnog povjerenja.14 Kasio Dion (49, 38) navodi da je nakon trijumfa nad Dalmatima, on vodio rat s ostalim plemenima. Svetonije Aug. (20-21) to potvrđuje i naglašava da je Oktavijan ratove vodio djelimično kao zapovjednik djelimično preko svojih legata. Statilije je u vrijeme Oktavijanova odsustva s ratišta, tokom kojeg je preuzeo konzulska ovlašćenja i liječio se od povrede zadobijene pod Metulumom, privremeno zapovijedao trupama. Razumno je pretpostaviti da je pacifikacija ostatka Ilirika, nakon poraza koje je Oktavijan nanio Dalmatima, predata u ruke odanom i provjerenom zapovjedniku. Previše je to iskušenja s kojima se trebao susresti vrhovni zapovjednik izvo Apin, III, str. 27.

14

25

Stevo Vučinić

deći dugotrajne marševe i ratne operacije na širokom prostoru Bosne, dunavskoga ratišta, jugozapadne Srbije, śeverne Albanije, Crne Gore i Hercegovine, da bi se komanda dala u ruke vojskovođi neprovjerenom u ratu. Pretpostavka nekih naučnika, zasnovana na Apianovim navodima (III, 16) da je transport tih legija izvršen morem ne čini se izvjesnom. Nesumnjivo da je Oktavijanova flota odigrala važnu ulogu u kampanji. Apian opisuje teške posljedice vojnoga poraza stanovnika Mljeta i Korčule u toku ove kampanje, čije je mladiće Oktavijan poubijao zbog gusarenja, preostale prodao u roblje, a Liburnima oduzeo brodovlje iz istih razloga. Opisao je i Oktavijanovo osvajanje Segeste (Siscia, Sisak) kao bazu u ratu protiv Dačana i Bastarna. Navodi da su njegovi brodovi građeni na Savi i da su služili za prijevoz namirnica i opreme prema Dunavu. Na temelju tih podataka i z v e d e n j e z a k l j u č a k d a j e tokom rimsko-ilirskoga rata (35–33. g. p. n. e.) vojno brodovlje odigralo važnu ulogu, kako na moru tako i na rijekama.15 Nije isključena mogućnost da je brodovlje djelimično zaplijenjeno od prethodno pokorenih Tauriska. I Dion Kasije navodi rječnu bitku protiv Panonaca kod Siscije, u kojoj je zapovjednik te flote, bivši oslobođenik i zapovjednik flote Sexta Pompeja, izgubio život. Nabrajanje pobijeđenih naroda čini održivim navode da su bili napadnuti u različito vrijeme iz više pravaca: iz Akvileje – u blizini Venecije i Istre (Karni i Taurisci), najvjerojatnije iz Pole (Pula) i moguće śeverno-liburnskih otoka Japodi. Grad Senia (Senj) pretpostavljena je baza za snadbijevanje vojske tokom kampanje čemu je mogla da služi i zaplijenjena liburnska flota. Što se tiče Dalmata i gusara na južnom Jadranu, pretpostavlja se da je napad na njih polazio morskim putem iz Brindizija. Još od Prvoga ilirskoga rata 229. g. p. n. e. on je najvažnija luka za isplovljavanje ka Apoloniji, Draču i Lješu, u jugoistočnom Jadranu. A Ankona ka śeveroistočnom Jadranu još od vremena rata protiv Histra 178. g. p. n. e. Na temelju Apijanovih navoda dalo bi se zaključiti da je rimska flota bila u funkciji snadbijevanja glavnine i transporta pomoćnih trupa koje su vodile operacije ograničenih dometa protiv izolovanih priobalnih i ostrvskih skupina. Nema dokaza da je zona njihove odgovornosti sezala dublje u kontinentu. Tako da im Dokleati, udaljeni 60 Marjeta Šašel Kos, „The role of the Octavian′s Illyrian war“, Histria Antiqua, br. 21, 2012, str. 93–100.

15

26


km od Skadra i 100 km od najbliže morske luke, nijesu bili u opsegu djelovanja. Redosljed nabrajanja pokorenih ilirskih plemena, takođe, ukazuje na kontinentalnu ratnu akciju pravcem – Bosna, jugozapadna Srbija, Crna Gora, jednim krakom ka Albaniji, a potom ka Hercegovini i dalje na zapad. Na kraju, za razmatranje Oktavijanove kampanje i njenih dometa na crnogorskome prostoru, nije važno da li su legije umarširale pravcem od Skadra ili Meduna, ili su transportovane morem, ili su, pak, marširale kopnom. U svakom slučaju, zagoričko polje, od gradine Trijebač, odijeljeno rijekom Moračom, nesporni je prostor na kome su se legije morale razviti u borbeni poredak i krenuti u nastupanje na glavnom pravcu napada preko gazova na Morači i sporednom preko gaza na Zeti. Opšta razmatranja Jedno od važnijih pitanja koje se nameće jeste utvrđivanje brojčanog odnosa sukobljenih strana. Dokleatska zajednica je brojala 33 dekurije.16 Njena brojnost, obračunata po formuli, koja pretpostavlja da jedna dekurija broji od 150 do 200 članova, mogla je iznositi od 4.950 do 6.600 osoba. Po drugoj formuli, koja obračunava taj broj posredstvom porodičnih zadruga, pod pretpostavkom da dekuriju sačinjava deset zadruga s prośekom od 25 članova, taj broj bi iznosio oko 8.000 članova.17 Muškaraca sposobnih za oružje ne bi moglo da bude više od jedne trećine ukupne populacije. Aproksimativno, između 1.650 i 2.700 boraca, u najboljem slučaju 50% od najvećeg pretpostavljenog broja članova, dakle, 4000 vojnika. Zbirno, naronitanski konvent je mogao da broji između 81.000 i 135.000 duša. Dakle, između 25 i 45 hiljada odraslih muškaraca sposobnih da nose oružje. Nema podataka o brojčanoj snazi rimskih trupa, ali se može pretpostaviti da su po standardima bile najmanje trostruko brojnije, jer su bile planirane za brza i aktivna dejstva, kojima se na mah slama otpor neprijatelja (mada je bilo slučajeva da su rimske trupe pobjeđivale brojnije protivnike, zahvaljujući naoružanju, obuci, disciplini i taktici). U Plinije, Historia naturalis, III, str. 143. Salmedin Mesihović, „Plinijevske peregrinske civitates na prostoru Bosne i Hercegovine“, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, vol. 104, Split, 2011, str. 15–16.

16 17

27

Stevo Vučinić

operacijama koje su zahvatale široko područje, tokom kojih su vršena napadna dejstva na različitim pravcima, po pravilu, slali su bar dvije legije i izvjestan broj pomoćnih trupa. To bi ovoga puta bio i razuman izbor: uputiti dvije legije protiv nekoliko plemena naronitanskoga konventa koja raspolažu s više desetina hijada naoružanih vojnika, čije je stanovništvo vrlo neprijateljski raspoloženo prema rimskome orlu. Legija u punom sastavu ima oko 6.000 vojnika pa bi u ovom slučaju ukupan broj iznosio oko 12.000 legionara, i izvjestan broj pomoćnih trupa. Ta brojka je realna, jer je suočavanje sa snažnim otporom domicilnog stanovništva i slamanje njihovog otpora opsadom, bilo nesumnjivo ukalkulisano u operativni plan. Tek okončane ratne operacije protiv Dalmata su ih nesumnjivo uvjerile da se Ilirik ne može pacifizirati vizuelnom i verbalnom demonstracijom rimske moći. O poretku trupa tokom marša prema zadatom cilju pisao je Polibije (VI, 40). Navodi da su ispred slali konjicu i izvidnicu da izvide teren. Potom je marširalo desno krilo, za njim komora s kolima i konjima, zatim jedna legija s komorom, potom druga s komorom, zatim lijevo krilo s komorom, i na začelju preostala konjica. U slučaju napada s boka legija je povlačila konje i kola u suprotnu stranu od napada i zauzimala frontalni položaj za odbranu. Prilikom logorovanja legije bi postavili u sredinu a pomoćnu vojsku sa strane. Odvajali su spore od hitrih i nenaoružane od oružanih. Većinu naoružanih i hitrih smjestili bi na istok, a ostatak i spore na zapad, a na bokove pomoćne trupe. Logor trajnijega karaktera zaštitili bi nasipima, šančevima, drvenom ogradom od kolja, a okolo iskopali jarak dubok tri i širok šest lakata – oko 1,5 x 3 m. Flavije Vegecije (III, 7I) opisuje prijelaz preko rijeke. Ako je brza onda se jači konji postavljaju tako da se o njih slama udar vode, a slabiji nizvodno da spašavaju pješake koji se okliznu. Između je trasa kojom trupe forsiraju rijeku. Cezar je jednom prilikom prebrodio rijeku na veoma lukav način.18 S vojskom je naišao na nju, a na drugoj obali je bio galski poglavica Vercingetoriks koji mu je ometao prijelaz. Cezar je danima hodao uz rijeku, dok su ga Gali pratili u stopu. Jedno predveče Cezar se ulogorio na pogodnom mjestu za izgradnju pontonskog mosta. Tokom noći odabrao je tri kohorte iz svih legija i ostavio ih sa zadatkom da čim on s ostatkom vojske nastavi marš, na tom mjestu naprave drveni most i utvrde ga. Kad je nastavio marš pogledu Gala je bio izložen broj legija, pa su ne sumnjajući G. J. Cezar, De Bello Galico, VII, 34–35.

18

28


nastavili da ga prate s druge strane. Kad je Cezar procijenio da bi most mogao biti gotov, vratio se i bez otpora preveo vojsku. Ova iskustva treba da daju uvid u onovremene probleme forsiranja rijeke, jer su tokom operacije protiv Dokleata morale da se forsiraju dvije – Morača i Zeta. O načinu nastupanja legija kroz neprijateljsku teritoriju nalazimo podatke kod Apijana, koji opisuje da je Oktavijan tokom ove kampanje palio sve što je našao na svome putu, śekao drveće i zauzimao gradove. Nastupanje u borbenom poretku uvijek prati kiša strijela kojima ih zasipa neprijateljska strana. Marko Antonije je u jednoj bici s Partima, da bi izbjegao strijele kojima su ga zasipali, naredio da prvi red klekne sa štitovima ispred, drugi red da svoje stavi iznad glava prvih i tako redom i na taj način zaštitio cijelu vojsku.19 Za opsijedanje i rušenje utvrđenja bila je potrebna opsadna artiljerija, sprave i obučeno ljudstvo kojima su sve legije bile opremljene. Nijedna gradina na prostoru Ilirikuma nije im se mogla oduprijeti. Svaka centurija (100 legionara) imala je katapult za strijele i balistu za kamenje, oko 110 katapulta i balista po legiji. Tom vrstom naoružanja nije raspolagalo domicilno stanovništvo. U slučaju Promone opsadiranje je vršeno zidom od zemlje i palisada dugim 40 stadija (oko 8 kilometara). Dok ju je opkoljavao zidom, tajno je poslao svoje najhrabrije ljude da traže stazu do najvišeg brda.20 Oni su, skrivajući se u šumi, noću napali na stražare dok su ovi spavali, pobili ih i u svitanje signalizirali Augustu. On je tada poveo glavninu vojske u pokušaj napada na grad i slao odred za odredom na uzvisinu koja je bila zauzeta, a zatim su se spuštali na niža brda. Među napadnute stanovnike uvukli su se strah i zabuna, jer su bili napadnuti istovremeno sa svih strana. Tokom ove kampanje, kad su Oktavijanove legije srušile bedem Metuluma, branioci su ga napuštili i prešli u unutrašnjost na novosagrađeni. Rimljani su spalili napušteni, a uz drugi nasuli su dva nasipa i s njih položili četiri mosta na bedem, preko kojih su vršili juriše. U pismu Vatinija Ciceronu čitamo da je jurišao na jedno Delmatsko utvrđenje četiri puta, zauzeo četiri kule i bedema i cijelu citadelu, a onda su ga snijeg, zima i kiša prisilili da napušti opsadu. Julije Frontin, II, 3, 15. Siniša Bilić Dujmušić, Oktavijanova kampanja protiv Delmata 35-33. god. pr. Kr, Sveučilište u Zadru – Оdjel za povijest, Zadar, 2004, str. 625.

19 20

29

Stevo Vučinić

Imamo i opis vojne vježbe prilaska i osvajanja bedema koji su koristili rimski legionari. Odred od 60 vojnika načinio bi kornjaču duboku 6 redova, pri čemu je prvi red stajao na nogama, drugi nešto pognut, treći i četvrti još više sagnuti, a posljednji red je klečao, tako da je kornjača bila zakošena i izgledala više–manje poput krova prekrivenog tiglama.21 Takva kornjača napredovala bi do bedema, pri čemu su vojnici u formaciji bili zaštićeni od svake vrste projektila koji su protivnici s visine bacali na njih. Nakon što bi formacija došla do bedema, drugi vojnici bi se popeli na uzbrdicu od štitova, napali branitelje i nastojali ih odbaciti s toga djela kruništa. Prekršioci discipline morali su pretrpjeti drakonske kazne – na uobičajen i standardizovan način, što je rađeno u svim rimskim legijama. Oktavijan je tokom napada na Promonu kaznio jednu kohortu (600 legionara) koja je napuštila položaj desetkovanjem. Vukli su bruškete i svaki deseti čovjek, i dva centuriona, kažnjeni su smrću. Preživjeli pripadnici kohorte to ljeto jeli su ječam umjesto pšenice.22 Desetu legiju, zbog neposlušnosti je otpuštio, ali bez uobičajenih nagrada za islužene vojnike. Centurione i vojnike koji bi napuštili svoja mjesta kažnjavao je smrću.23 Nevjerovatna je bila rimska oholost i prepotencija koja je demonstrirana u ovoj ratnoj kampanji. Oktavijan ju je pokrenuo protiv Panonaca samo da bi vježbao vojnike, jer je smatrao da jači na oružju ima prava da napada slabijega.24 Za protivnike je imao stanovništvo Ilirikuma i vojsku milicijskoga tipa koja nije bila dorasla profesionalnoj, obučenoj, disciplinovanoj, opremljenoj i dobro naoružanoj rimskoj vojsci. Ali su u odbrani slobode, žrtvujući i sebe i sopstvene porodice, demonstrirali junaštvo dostojno najvećeg poštovanja, kojemu se povijest nije odužila. Zastrašujuća je bila hrabrost uvrijeđenih Metuljana koju su pokazali u odbrani časti, kad im je Oktavijan, nakon časnih uslova predaje, zatražio oružje. Žene i đecu su zatvorili u vijećnicu i postavili straže okolo sa zadatkom da je spale ako im ne uspije napad na legionare. A onda su vršili neuspjele juriše koji su ih hrpimice koštali glave. Stražari 23 24 21 22

30

Isto, str. 156. Appian, III, 26. Svet. Aug, 24. Dio, 49, 36.


su, piše Apian, nakon pogibije branioca, potpalili vijećnicu, pa su mnoge žene ubijale đecu i sebe, druge su se s đecom na rukama bačale u plamen te su u toj bici vatrom uništeni svi za borbu sposobni muškarci i većina nejakih. Nekoliko uspjelih ratnih varki nije moglo da promijeni tok i rezultate ove ratne kampanje. Japodi su prokonzulu Publiju Liciniju poslali vojnike koji su mu se formalno predali. On ih je rasporedio u posljednju bojnu vrstu, a oni su mu, prvom prilikom, s leđa poubijali legionare.25 U prethodnoj, jedanaestoj kampanji, koju je predvodio Gabinije i bio potučen do nogu, Dalmati su, takođe, primijenili uspješnu varku. Žene Salone su izazvale veliku paniku među legionarima. Raspuštene kose, u crnim haljinama i s bakljama u rukama, napale su logor u ponoć.26 Stražari su pomislili da su to duhovi i uspaničili se, a one su baklje bačile na palisade. U toj pometnji muškarci koji su ih slijedili poubijali su zbunjenu vojsku i legionare na spavanju. Tako su osvojili i logor i luku u kojoj je bio Oktavije. Gradina Trijebač Brdo Trijebač uzdiže se na krajnjem istočnom uglu bjelopavlićke ravnice, iznad platoa opkoljenog rijekama Zetom i Moračom, na kojemu je krajem I vijeka sagrađena antička Doclea. U zaleđu se pružaju piperska brda koja se dalje naslanjaju na kontinentalnu planinsku površ pogodnu za stočarenje. Ograđena s istoka i juga rijekama Zetom i Moračom kao prirodnom zaštitom, dominirala je širokim prostorom koji se na istoku otvara pogledu prema zetskoj ravnici, Skadru i Medunu, na jugu prema primorju i prema zapadu ka Bjelopavlićima i dalje prema Nikšiću i Hercegovini. U podnožju je bilo obilje plodne zemlje, pogodne za navodnjavanje iz Zete i bogati ribolovi vršama na kaskadama Zete koje se pružaju ispod Trijepča. Glavni pravci saobraćajnica koje povezuju kontinent s primorjem – Via Zenta i zaleđem obale Jadrana, istočne provincije sa zapadnim krajevima, ukrštaju se u njegovoj neposrednoj blizini. Via Zenta silazi preko Meduna u zetsku ravnicu, nadomak Podgorice, na pogled s Trijepča, udaljena 2 kilometra. Saobraćajnica, koja je u pretpovijesno doba povezivala Skadar s Hercegovinom, pružala se njegovim śevernim obodom, do nedavno je slu Frontinus, Strat, 2, 5, 28. Dio, 42, 11.

25 26

31

Stevo Vučinić

žila kao stočarski put. U antici, ta saobraćajnica je bila izmještena s južne strane Maloga brda, udaljena 4 kilometra, a u tursko doba na desnu stranu Zete, na pogled s gradine. Strateška pozicija koja kontroliše pristojne poljoprivredne i ribolovne resurse, i nadzire raskrsnicu dvije važne balkanske komunikacije, pribavila mu je u vrijeme preistorije i antike značaj koji ga je preporučio za smještaj najznačajnije dokleatske gradine, a kasnije u njegovom podnožju – Dokleje. Morfologija brda je dozvoljavala da se na zaravnjenom platou na samome vrhu, okruženog strmim padinama, izgradi gradinsko naselje i pribježište (refugijum) u slučaju ratnih neprilika. U podnožju je bilo naselje potvrđeno obilnim nalazima keramike i kamenoga materijala, nađenog neposredno ispod lokaliteta u koritu rijeke Zete.27 Zbog takvog položaja gradina je bila upravno, po svemu sudeći i vjersko središte Dokleata. Njenu vjerovatnu vjersku funkciju detektuje naziv brda Trijebač na kome se nalazi – ijekavski trijebiti, ekavski trebiti i ikavski tribiti – u prvobitnom značenju čistiti, izdvajati.28 Osnova je trijeba ili treba i ima značenje paganske žrtve. Staroruski treba je oltar, a u staroslovenskom žrtvenik. Imenice od toga korijena su Trebišnjica (rijeka), Trebaljevo (mjesto), Trebinje (grad), Trebiješ (pašnjak), Trijebač (brdo) i tako dalje. Gradina je prilagođena terenu i opasana suvozidom nepravilnog potkovičastog oblika obima 500 metara. Perimetar joj je moguće definisati cijelim obimom. S južne i zapadne strane okružena je okomitim stijenama koje su formirane u prirodnu prepreku, ojačanu suvozidom sačuvane visine na pojedinim mjestima 1,20 m, širine 0,8 metara. Na zaravnjenom platou, posljednjoj liniji odbrane, utvrđen je središnji prostor nepravilnog trapezoidnog oblika dimenzija 60 x 50 x 50 x 80 metara. Tokom Drugoga svjetskog rata, Italijani su nad njom nadgradili uporište koje se nalazilo u sistemu odbrane Podgorice, i izgradili pristupni put. 60-tih godina na vrhu je sagrađen spomenik Piperima poginulim u ratovima za oslobođenje. Oba puta bedemi gradine su poslužili kao majdan za kamen kojim je vršeno nasipanje platoa i građeni objekti. 90-tih godina unutar nje je sagrađen repetitor za mobilnu telefoniju i asfaltiran pristupni put. Tu pogodnost su iskoristili nesavjesni građani da je dijelom razidaju i kamionima transportuju kamen kojim su punili temelje stambenih objekata. U neposrednoj blizini nalaze se gradine na Veljem brdu – uzvišenje Nalaz ćemo objaviti u posebnoj publikaciji Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1972, tom III,

27 28

32


Čvrka (lijeva obala) i na vrhu Kaznovice (desna obala Zete). U podonožju su podgradinska naselja u Vratkovom potoku i Dedovoj šumi na lijevoj i neposredno ispod Trijepča u Vraniću, na desnoj obali Zete koja smo identifikovali po velikoj količini preistorijske keramike preslojene rimskom.

Sl.1. Perimetar gradine Trijebač – crvena linija

Sl.2. Gradine i priobalne naseobine iz neposrednoga okuženja29 Sve animacije terenske situacije uradio je Filip Velimirović.

29

33

Stevo Vučinić

Sl.2. Pogled na Trijebač s jugoistočne strane i iz zaleđa – Piperi

Sl.3. Pogled s gradine na Podgoricu – u pozadini Skadar, a na istok kučka brda

Sl.4. Pogled s gradine na jug – primorje, i na zapad – u pozadini Hercegovina 34


Sl.5. Zid od južnoga perimetra

Sl.6. Ostaci razidanoga istočnog zida

Materijalni dokazi Zeta je ravničarska rijeka prośečne dubine oko 7 metara. Dno joj je glinovito i dijelom zasuto pijeskom i sitnijim šljunkom. Energija vode nije u stanju da transportuje ili pomjeri teži materijal, gvožđe i kamen, s mjesta na kojem je tokom potonuća dospio. Voda, kao i sve riječne, nije agresivna i primjerci od bakra, gvožđa i bronze, pa i drveta u njoj se dobro čuvaju. Ratni materijal ofanzivnoga karaktera, sem kacige, čije fotografije objavljujemo, nađen je u neposrednom dodiru i na samom gazu koji recentno stanovništvo naziva – Pod Milovanovu luku. Pronađena je ilirska kaciga helenističkoga tipa, śečivo rimskog mača, dva metalna vrha od rimskih kopalja (piluma) i šest ilirskih, jedan rimski vrh strelice i četiri ilirske dvośekle śekire. Preko ovoga gaza tekao je sporedni pravac napada Oktavijanovih trupa na trijebačku gradinu udaljenu 250 metara.30 Na moračkim gazovima ratni materijal iz ovoga sukoba se nije mogao sačuvati. Bujičava Morača svake godine taj prostor zasipa novim nanosima šljunka koji za vrlo kratko vrijeme trenjem preoblikuje i uništi svaki metalni ili drveni primjerak.

Profesor Miroslav Vujović se ljubazno odazvao našoj molbi i izvršio tipološku i hronološku analizu materijala.

30

35

Stevo Vučinić

Sl. 7. Gaz je ograničen plavim linijama – ispod se vidi brzak koji je uzrokovan kasnijom intervencijom zajaživanja vode31

Sl.8. Ilirske dvośekle śekire – labris – forma im se nije mijenjala od gvozdenoga doba32 Animaciju uradio Filip Velimirović Fotografije artefakata uradio je Lazar Pejović.

31 32

36


S l . 9 . Rimska strelica, rano-carski period

Sl.10. Śečivo kratkog rimskog mača

Sl.11. Rimski pilumi – ranocarski period

Sl. 12. Ilirska koplja – kasnolatenski i ranorimski period 37

Stevo Vučinić

Sl.13.Ilriska kaciga helenističkoga tipa

Očito je gaz bio poprište ogorčenog sukoba domicilnog stanovništva i rimskih legija. Nema razloga da ovaj materijal koji je hronološki i tipološki iz vremena Oktavijanove kampanje 35–33 g. p. n. e. ne dovedemo u vezu s povijesnim izvorima, na temelju njega izvršimo načelnu rekonstrukciju operacije protiv Dokleata i izvedemo određene zaključke. Tok operacije Sve činjenice navode na zaključak da su rimske legije pod komandom Statilija Taura umarširale u podgoričku kotlinu iz pravca dubokog kontinentalnog zaleđa trasom Prijepolje – Bijelo Polje – Kolašin – Medun – Zagorič polje. Ne isključujemo kao moguću ni trasu koja se od Bijeloga Polja odvaja ka Beranama i Gusinju i dalje ka Medunu. Logorska prostorija je najvjerovatnije utvrđena na Zagoriču, naspram trijebačke gradine.

38


Taktika spržene zemlje i evakuacija stanovništva, stoke i rezervi hrane u pozadinu, koju je uvijek primjenjivao branilac nije išla u prilog Rimljanima. Sama činjenica da se legionarima dnevno mora podijeliti oko 36 hiljada obroka dovoljno je upozoravajuća za komandu da ovu situaciju mora da riješi u svoju korist brzom i sveobuhvatnom napadačkom akcijom. Plemenske resurse – podgradinska naselja u priobalju donjega toka rijeke Zete i pribježište – upravno-vjersko središte, gradinu Trijebač, branila je vojska milicijskoga tipa koja je brojala između 1.650 i 4.000 boraca. Nema dokaza da su ulazili u savezništvo s drugim pobunjenim plemenima i vršili zajedničke odbrambene operacije. Pokret najvjerovatnije dvije legije rimske vojske koja je sa sobom transportovala opremu, opsadne sprave, artiljeriju i vukla komoru sa živom stokom za ishranu jedinica, koja se kretala ka podgoričkoj kotlinu – nije mogao proći nezapaženo. Dokleati su morali biti na vrijeme obaviješteni. Imali su dovoljno vremena da sklone nejač, stoku i zalihe hrane dublje u kontinentalno zaleđe. Logična je odluka da utvrde gradinu na Trijepču kao refugij i prime prvi rimski udar na podgradinskom prostoru odśečenom od podgoričke terase i Zagoriča Moračom, a s južne strane od Maloga i Veljega brda i ostatka bjelopavlićke ravnice rijekom Zetom. Taj položaj ima sve prednosti za dugotrajnu odbranu, jer se on 39

Stevo Vučinić

može napadati samo preko četiri gaza na Zeti i Morači, što daje šansu braniocu da ih zapriječi zgusnutom odbranom. Dokleatske snage nijesu ni smjele ni mogle da uđu u bitku s legijama na otvorenom prostoru, jer bi bile nadjačane i potučene.

Sl. 14. Crveno - zaokruženi gazovi na Morači i Zeti Na osnovu uporedne analize povijesnih izvora koji se tiču rimske taktike i strategije, tok operacije se može prilično sigurno rekonstruisati. Tekao je u dvije faze. U prvoj, legije su izvršile istovremeni napad obuhvatnim manevrom od istoka i juga. Zahvaljujući uvježbanosti, naoružanju i disciplini, napadajući istovremeno sa svih strana, rimske trupe su bile u stanju da nametnu tempo i razvuku snage branilaca na više otpornih tačaka, u ovom slučaju gazova. Glavni pravac napada je tekao preko gazova na Morači zbog njihove velike propusne moći, a sporedni preko gaza na Zeti male propusne moći. Obje rijeke su na gazovima široke po nekih 70 do 80 metara. Na njima je sužen manevarski prostor koji je rimskim kohortama onemogućavao razvijanje punoga borbenog poretka. Tu činjenicu branioci nijesu mogli da kapitalizuju u svoju korist, jer su bili izloženi dejstvu efikasne rimske artiljerije s druge obale, dometa oko 200 m koja je podržavala napadna dejstva. Na svakom gazu 40


je moglo biti postavljeno po 40 i više balista i katapulta. Zastrašujući je broj krupnog kamenja i strelica koje su mogli rimski legionari da lansiraju u jednoj minuti. Kišom kamenja i teških strijela napravili su brešu unutar odbrambenoga poretka Dokleata na drugoj obali, izazvali paniku i slomili odbranu koja je naćerana u povlačenje. Za to vrijeme, moguće su bile i intervencije inžinjerije na nekim pristupnim mjestima obali da bi omogućili bezbjedno i efikasno nastupanje trupa. Gazove su forsirali po centurijama zaštićeni štitovima sprijeda i odozgo – kornjača, grupisali se na drugoj obali, razvili punu borbenu formaciju i nastavili energično nastupanje pod borbom.

Na sporednom pravcu napada preko gaza na Njivama, najvjerovatnije jedna kohorta 600 legionara, dovedena pravcem Zagorič – Vranicke Njive, trasom koja obilazi Malo brdo s južne strane, napala je zaštitu gaza Pod Milovanovu luku koja je bila u funkciji predstraže. Suženi manevarski prostor ograničen Veljim brdom i Zetom ograničio je manevarsku sposobnost branilaca i napadača i nije dozvoljavao upotrebu većih snaga. Sukob je bio odlučujući o čemu svjedoči obilje ratnog materijala. Isturena odbrana, nadjačana, uzmicala je gazom ka suprotnoj obali. Nađeni ratni materijal dokumentuje ogorčenu borbu koja se vodila na tom dva metra uskom i sedamdeset metara širokom prostoru. Rimljani su forsirali gaz pod borbom zaštićeni kornjačom, po41

Stevo Vučinić

držani balistama i katapultima koji su napravili lom među braniocima na suprotnoj obali. Uspostavili su mostobran i omogućili trupama da bezbjedno pređu na drugu obalu.

Sl. 16. Crveno – rimska kohorta u nastupanju Plavo – dokleatske snage u odbrambenoj poziciji

42


Branioci potučeni na gazovima Zete i Morače pod borbom su se povukli u pribježište na Trijepču. U drugoj fazi rimske trupe opsadirale su gradinu. Apian (III 4) piše da su Dokleati pokoreni s nešto više napora. Takva kvalifikacija nas navodi na pomisao da su djelotvornom opsadom naćerani na predaju. Nije moguće utvrditi sve posljedice, ali su sigurno platili visoku cijenu. Sva podgradinska naselja priobalja donjega toka Zete su spaljena i zemlja konfiskovana u korist rimske države. Na njihovim temeljima ili u neposrednoj blizini su sagrađene vile rustike kolona i veterana, što potvrđuju uslojeni nalazi preistorijskog i antičkog materijala na svim tim lokalitetima. Taj materijal smo svojevremo imali prilike da vidimo, ali je tokom posljednje dvije decenije rigolovanjem i nasipanjem teren preoblikovan, a materijal uništen. Na sreću sačuvana je materijalna dokumentacija koju je tokom milenijuma voda sprala s lokaliteta i deponovala u korito Zete.33 Nema razloga da ne pretpostavimo da su kao i u drugim slučajevima morali da plate zaostali tribut, moguće i da daju taoce, a nije isključeno ni da su kolovođe ubijene i zarobljenici iz borbenih akcija prodati u roblje. Takav kraj bio bi primjeren najboljoj rimskoj tradiciji rješavanja sukoba s neposlušnim stanovništvom pokorenih provincija koje zadugo nije respektovalo rimski mač.

Nju ćemo takođe objaviti u posebnoj publikaciji.

33

43

Stevo Vučinić

Zaključak Makijavelijevo zapažanje da su Rimljani osvajali mnoge zemlje napadajući ih istovremeno sa svih strana, držeći se načela da priroda rađa malo smionih ljudi, a vježba ih stvara mnogo, i u ovom slučaju se potvrdilo tačnim. Pred takvom, visoko profesionalnom, disciplinovanom i dobro naoružanom vojskom, predvođenom najboljim Oktavijanovim vojskovođom Statilijem Taurom, koja je bila opśednuta dominacijom, mnoga plemena su se pokorila te 33. godine p. n. e. nakon što su preživjela strašna iskustva u ratu s Rimljanima. Izuzetak nijesu bili ni Dokleati. Nema razloga da ne pretpostavimo da su platili visoku cijenu otpora. Sva podgradinska naselja u priobalju donjega toka Zete su spaljena, zemlja konfiskovana i dodijeljena veteranima i kolonistima. Nema dokaza da su se nakon ove kampanje ikad više opirali brutalnom procesu pacifikacije i romanizacije koji ih je iz pretpovijesti uveo u povijest.

44

RIMSKI KAMENOLOM NA VRANICKIM NJIVAMA Najvažniji kamenolomi ukrasnoga kamena u rimskoj provinciji Ilirikum,1 u I v. n. e. preimenovanoj u Dalmacija, koja je zahvatala i Crnu Goru, bili su u Trogiru, Braču i Fruškoj gori. Utvrđeno je da se kamen od kojeg su klesani ukrasni arhitektonski elementi za antičku Duklju vadio iz brda Maljat, u neposrednoj blizini Spuža. Građevinski, koji je služio za gradnju vila rustika, lokalnog vodovoda i okolnih puteva, vađen je na više mjesta, kako je bilo s ruke graditeljima. U ovome prilogu bavićemo se kamenolomom iz kojega je eksploatisan građevinski kamen kojim je sagrađena antička Duklja i nekim drugim pitanjima u vezi s njim. U vrijeme najvećega procvata rimske imperije robovi su bili najbrojnija radna snaga u rudnicima.2 U rudnike su ubrajani i kamenolomi. Na čelo proizvodnje u svim rudnicima provincije Ilirikum (Illyricum) bio je upravnik s titulom Comes metallorum per Illyricum. Radna snaga u njima bila je dijelom robovska. No, nijesu samo robovi bili radna snaga nego i slobodni građani koje su robovlasnici, car ili država unajmljivali iz neposredne okoline. Rudarili su i zarobljenici iz raznih lokalnih pobuna osuđeni na rad u rudnicima – ad metalla, i to u kamenolomima – poena ad calcaria ili na najtežu kaznu u rudarskim oknima u kojima se vadio metal – poena proxima morti. Rudnika je bilo javnih i privatnih – metalla publica i metalla privata. Javni rudnici koji su bili carski – ex metallis caesarianis bili su najveći korisnici robovske radne snage.3 Upravo su se u njima koristili robovi koji su bili prinuđeni da doživotno rade u rudniku. Kakav je odnos rimske uprave bio prema Dalmaciji i njenim rudnim bogatstvima čita se kod Florusa4 – Sed Augustus per domandos Vibio mandat, qui efferum genus fodere terras coegit aurumque repurgare, quod alioquin gens omnium cupidissima Grga Novak, „Pregled na prilike radnih slojeva u provinciji Dalmaciji“, Historijski Zbornik, Zagreb, 1948, str. 129. 2 Isto, str. 135. 3 Isto, str. 130. 4 Florus, Epitome, L, IV, 12, 12 1

45

Stevo Vučinić

eo studio, ea diligentia anquirit, ut illud in usus suos eruere, videantur. August je, nakon sloma Batonova ustanka, 9. godine n. e. dao mandat namjesniku Gaju Vibiju Postumiju5 da prisili Dalmatince da rade u rudnicima. Tako su stanovnici Ilirikuma pretvoreni u polurobove, jer su ne samo očevi nego i sinovi rudara morali da budu rudari i nijesu se smjeli udaljavati iz svojeg mjesta. Zanatlije u rimskoj imperiji su se uključivale u udruženja – collegia. Na osnovu epigrafskih spomenika nađenih u Duklji, zaključujemo da najvjerovatnije nije postojalo udruženje kamenorezaca – colegia lapidarorum niti njegov predstojnik koji se nazivao praefectus, praefectus et patronus, colector, magister, vexillarius ili colega et consacranius.6 Mada su za izgradnju grada, cesta, vila, nadgrobnih spomenika i javnih objekata bili neophodni majstori za obradu kamena. O razvijenom kamenorezačkom zanatu svjedoči značajan broj nadgrobnih spomenika, urni i ukrasnih arhitektonskih elemenata i drugog kamenog materijala nađenog unutar gradskih bedema i okolini. Poslije Drugoga svjetskog rata dokumentovana je samo jedna kamenorezačka, moguće, i skulptorska radionica. Nalazila se u kamenolomu ukrasnoga kamena u Maljatu, kod Spuža, 10 km udaljenom od Duklje. Tokom obilne eksploatacije u posljeratnom periodu materijalni dokazi su uništeni. O tom kamenolomu Rovinski7 je zabilježio da je po sredini brda našao njegove tragove u kojima su bile hrpe krhotina. Našao je takođe i tragove kamenoloma u sredini brdašca Visočice u neposrednoj blizini Maljata. Rovinski ističe da je kamen iz ovih kamenoloma istovjetan kamenu od kojeg su oklesani stubovi i kapiteli u Duklji. Napominje da je našao rimski kamenolom śeverno od Duklje, udaljen nekih 3 kilometra u podnožju brda Međeđa glava. Ako je suditi po razmještaju radionica u zaleđu antičke Salone i Narone8 koje su se nalazile u Imotskom, Tomislavgradu, Šipovu, Glamoču i Zvorniku, zaključili bismo da je u svakoj većoj rimskoj naseobini bila po jedna. Ni Dokleja nije u tome izuzetak. Imala je, sasvim sigurno, jednu radionicu za finalnu obradu koja se nalazila u gradu ili neposrednoj oko Esad Pašalić, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1995, str. 384. Grga Novak, „Pregled na prilike radnih slojeva u provinciji Dalmaciji“, Historijski Zbornik, Zagreb, 1948, str. 140. 7 Pavle Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, CID, Cetinje, 1994, str. 369. 8 Veljko Paškvalin, „Skulptorske i klesarske radionice u antičkim krajevima u zaleđu Salone i Narone“, Godišnjak ANUBIH, br. 31, 2000, str. 182. 5 6

46


lini. U kamenolomima su se zasigurno nalazile radionice đe su oklesivani polufabrikati.9 Proces polufabrikacije se odvijao u dvije faze. Prva je obuhvatala vađenje kamena a druga oklesivanje polufabrikata. Radilište officina se dijelilo na manje cjeline bracchium koje su bile numerisane. U okviru ovih cjelina postojale su još manje locus. Za fabrikovanje konačnog proizvoda radna snaga se specijalizovala – jedni su samo šegali ili vadili kamene blokove, drugi su ih oklesivali, treći špicovali, četvrti ravnali dlijetima, peti transportovali i tako redom. U mnogo slučajeva uloga rimske vojske u kamenolomima je bila upravna i nadzorna. Na nadgrobnim spomenicima u Saloni10 zabilježen je magister conquilarius – nadstojnik radionice u kojoj se iz školjki vadio grimiz, procurator gynaecii – prokurator radionice tkanina, collegia centonariorum – udruženje radnika izrađivača pokrivača za krevete, collegia dendrophorum – udruženje stolara, collegia tignuariorum – udruženje tesara, ferrariarorum – udruženje kovača i drugih. S obzirom na to da je Salona bila najveći rimski grad na istočnoj obali Jadrana, s razvijenom privredom i zanatstvom, ne treba da čudi da su upravo na tome prostoru postojali razni kolegiji. Na teritoriji Crne Gore nije nađen nijedan epigrafski spomenik posvećen prefektu udruženja kamenorezaca ili zanatliji kamenorescu, a jeste više nadgrobnih spomenika posvećenih prefektu kolegija zanatlija koji su obađivali tvrdi materijal prefecto fabrum. U Risnu je pronađen nadgrobni natpis posvećen Marku Flaviju.11 u Dokleji Marku Flaviju Frontu12, Titu Flaviju Verekundu13, Marku Antoniju Eutihiju14 i jedan prefektu za žito – praefecto frumenti.15 Ali je on, kako piše na spomeniku, kao prefekt bio zadužen za podjelu žita po odluci Senata i ne može se smatrati čelnikom kolegija.

Adnan Busuladžić, „Rimske vile u Bosni i Hercegovini“, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 2011, str. 35. 10 Isto, str. 138. 11 Jovan Martinović, Antički natpisi u Crnoj Gori, Matica crnogorska, Kotor, 2011, str. 34. 12 Isto, str. 127. 13 Isto, str. 173. 14 Isto, str. 176. 15 Isto, str. 157. 9

47

Stevo Vučinić

Pojam faber16 u latinskom jeziku označava zanatlije koji obrađuju metal, drvo, slonovaču, kamen i slično, ili zanatliju uopšte, mada u literaturi ima i takvih tumačenja da označava prvenstveno kovača. Stanovište da se pojam faber odnosi samo na kovače proizilazi iz uskoga tumačenja riječi koja se i danas u istom obliku koristi u italijanskom jeziku fabbro, a znači – kovač, iako faber u latinskom očito znači zanatlija.17 U italijanskom jeziku za kovača postoji izraz fabbro ferraio. Zbog toga se taj termin može odnositi i na druge vrste zanatlija. Na temelju ove činjenice može se zaključiti da je u Dokleji jedan prefekt, najvjerovatnije, bio na čelu svih zanatlija koji su obrađivali gvožđe, drvo, kamen i slično. Slično mišljenje o tome da je postojao samo jedan kolegij zanatlija koji su obrađivali tvrde materijale nalazimo i u Istoriji Crne Gore.18 Dokleja kao mali urbani centar, površine 24 hektara, izolovana usred jedne poljoprivredne oblasti koja proizvodima može da zadovolji samo lokalne potrebe, nije imala potrebe za mnoštvom raznovrsnih zanatlija. U gradu je moglo biti po nekoliko kovača, stolara i kamenorezaca koji su zadovoljavali skromne potrebe grada i agera. Stoga nije ni bilo potrebe da se udružuju u posebne kolegije. Njih dvadesetak ili nešto više osnovali su jedan kolegij i imenovali uglednoga građanina za patrona i prefekta – kako svjedoče nadgrobni spomenici. Risanski, posvećen prefektu collegia faber, Marku Flaviju, podržava pretpostavku da u malim urbanim mjestima, kao što je bio i onovremeni Risan, u kojima je ukupan broj zanatlija bio primjeren potrebama male sredine nije bilo cjelishodno da se udružuju u posebne kolegije, nego su osnivali jedinstveni kolegij svih zanatlija koji su obrađivali tvrde materijale. Projektovanje i gradnja javnih objekata bila je u nadležnosti lokalnih vlasti ili visokih službenika koji su zastupali rimske imperijalne interese. Rimski graditelji prosijecali su brda, mostovima imperijalnih dimenzija premošćavali rijeke i veoma efikasno eksploatisali sva rudna i prirodna bogatstva koja su im bila od koristi. Objekte su gradili po izrazito visokim standardima, kako u Rimu tako i u provincijama. Grga Novak, „Pregled na prilike radnih slojeva u provinciji Dalmaciji“, Historijski Zbornik, Zagreb, 1948, str. 137. 17 Profesor Robert Matijašić, autor knjige Gospodarstvo antičke Istre ljubazno se odazvao našoj molbi i tumačio termin faber. 18 Istorija Crne Gore, tom I, Titograd, 1967, str. 166. 16

48


Autopsijom na terenu bliže i dalje okoline Dokleje može se potvrditi samo jedan kamenolom građevinskoga kamena koji je kapacitetom i kvalitetom kamena mogao da zadovolji rimske standarde gradnje i količinski sve potrebe grada i neposredne okoline. Nalazi se nasuprot južnih gradskih bedema, s desne strane rijeke Zete, na Malom brdu. Najvisočija tačka mu je stotinjak metara ispod Kolovratskoga vrha, najvisočije kote na śevernoj strani brda. Prosijeca ga put Podgorca – Danilograd. Površina mu je u obliku nepravilnog trougla. Osnovom dugom 500 m naslonjen je dijelom na obalu rijeke Zete, a dijelom na podnožje brda i sa zapadne strane plitko ulazi u Vranicke Njive. Od obale Zete do najvisočije tačke kamenoloma ima oko 150 m. Ukupna površina mu je između 35 i 40.000 m². Njegova dubina i zapremina eksploatisane mase kamena ne može se precizno izračunati, ali iznosi više metara u dubinu.

Sl. 1. Rimski kamenolom – ucrtan na snimku sa google earth

49

Stevo Vučinić

Sl. 2. Eksploatisana površina

Sl. 3. Obod kamenoloma 50


Padine Maloga brda sa svih strana su izrazito izbočene – konveksne, sem sa śeverne strane koja je značajno uravnjena, upravo na mjestu na kojem je vađen kamen u rimsko doba. Po svemu sudeći eksploatisan je u dubini od nekoliko metara. Očito da nije bio iscrpljen u antičko vrijeme. Zato je nakon Drugoga svjetskog rata, iznad sastavaka Širalije i Zete, odnosno iznad samoga puta, na površini od nekih 2000 kvadrata, vađen kamen za potrebe izgradnje Podgorice.

Sl.4. Duboka brazda nastala eksploatacijom

51

Stevo Vučinić

Sl. 5. Eksploatisana površina u antičko vrijeme – śeverozapadna strana

Sl 6. Na sredini obje fotografije vidi se brazda od eksploatacije. Śeverni dio Maloga brda sačinjen je od krečnjačkih sedimentnih stijena koje su slojevito nalegle jedna na drugu, u narodu poznatih kao štive. To su slojeviti, sivobjeličasti, bankoviti, masivni i dolomitični krečnjaci i dolomiti19, tvrdoće do 100 kilopaskala po cm². Stijene su na Osnovna geološka karta, list Titograd, razmjera 1:100.000, Zavod za geološka istraživanja Titograd.

19

52


stale deponovanjem kalcijum i magnezijum karbonata u plitkom moru prije 100 do 150 miliona godina. Od takve vrste sedimentnih stijena, uslojenih slojevima različite debljine, lomljenjem se dobija kamen koji je izrazito pogodan za gradnju. Lako se obrađuje jer su dvije strane ravne i odvajaju se klinovima i polugama, pa je oklesivanje jednostavno i ekonomično. Otpad tokom klesanja je sveden na najmanju mjeru. Takav kamen pogodan je za bedeme, zidove i popločavanja ali ne i za dekorativne elemente.20

Sl. 7.Sedimentne stijene ili štive u kamenolomu Dokleja je utemeljena nešto prije ili u vrijeme dinastije Flavijevaca, cara Vespazijana21 ili njegovih sinova Tita Vespazijana i Domicijana koji su vladali od 69. do 96. n. e. i to tek nekolike decenije nakon sloma Batonova ustanka22, 9 godine n. e. kad je Ilirikum konačno pokoren i u Mate Parica, „Nekoliko primjera lučkih instalacija antičkih kamenoloma na dalmatinskim otocima“, Historia Antiqua, kolovoz 2012, str. 346. 21 Ferdo Šišić, Narodna starina, Zagreb, travanj 1922, str. 20. 22 Esad Pašalić, Sabrana djela, Svjetlost Sarajevo, 1995, str. 419. 20

53

Stevo Vučinić

njemu uspostavljena rimska vlast. Potvrđuje to i epigrafski natpis s epistilne grede gradske bazilike23 na kojem se čita posveta Marku Flaviju Balbinu, đetetu od 15 godina iz tribusa Kvirina kome pripadaju Flavijevci i dvadesetak nadgrobnih natpisa24 na kojima su isklesane posvete i imena koja su, takođe, u vezi s Flavijevcima. Na temelju uvida u materijal i način gradnje može se konstatovati da su gradski bedemi, sa spoljne strane građeni uslojenim obziđivanjem pritesanim građevinskim kamenom, s lica približno pravougaone forme. A u prostor između utrpavali su lomljenik i nešto oblutaka kojima obiluje rijeka Morača, utopljene u sočni krečni malter. Očito je kamen konačno obrađivan na mjestu ugradnje jer su ulomci ugrađeni u zidnu masu. Ovakav način gradnje je prilagođen trusnom području kakva je podgorička kotlina. Velika količina maltera kojom obiluju zidovi svake rimske građevine u Dokleji dobro podnosi sile naprezanja kojima su izloženi objekti tokom zemljotresa, jer je krečni malter elastičan i sprečava da zidno platno naprsne i uruši se. Ukupan obim odbrambenih bedema iznosi 2.400 m. Sa śeverne i zapadne strane, koje su zbog konfiguracije terena morale biti štićene visokim i moćnim bedemima, visina im je iznosila oko 6, širina 2,15 m ili 7,5 rimskih stopa, a dužina 1.300 m i dobro su očuvani, dok su istočna i južna strana bile štićene prirodnim preprekama, rijekama Zetom i Moračom. Stoga su bili široki tek tri stope ili oko 90 cm i dugi 1100 m. Čak i pod pretpostavkom da su građeni po najstrožim rimskim pravilima sigurnosti, moguća visina im iznosi najviše do 3 m. Očuvani su samo u temeljima, jer su ih u XV, XVI i XVII vijeku razgradili Turci da bi obrađeni kamen koristili za gradnju Podgorice. Bilo im je jednostavno i lako da istočni i južni bedem razgrade i oburdaju na obale ovih dviju rijeka i kolima ili lađama transportuju do Stare varoši.

Pjero Stikoti, Rimski grad Doclea u Crnoj Gori, Matica crnogorska, 1999, str. 134. Jovan Martinović, Antički natpisi u Crnoj Gori, Matica crnogorska, Kotor, 2011, str. 123–198.

23 24

54


Sl.8. Śeverozapadni bedem

Sl.9. Zidna masa bedema

Sl.10. Temelji južnoga bedema

Zapremina zidne mase bedema iznosi oko 20.000 m³. Na osnovu plana grada, broja postojećih objekata, spratnosti i njihove namjene može se aproksimativno zaključiti da nije bila potrebna veća količina građevinskoga kamena za oblaganje i gradnju gradskih objekata nego li za izgradnju bedema. Ako pretpostavimo da je bila i duplo veća, onda bi ta količina iznosila oko 40.000 m³ građevinskoga kamena. Zbrojena sa količinom kojom su ograđeni bedemi ona iznosi oko 60.000 m³. Kapacitet kamenoloma omogućavao je da se kamenom ozida ta zapremina eksploatišući ga do dubine od samo 2 m. Sudeći prema debljini slojeva koji se mogu viđeti s ceste koja ga je prośekla, na pojedinim mjestima, preostala eksploataciona dubina je višemetarska. 55

Stevo Vučinić

Zaključak Antička Dokleja sagrađena je građevinskim kamenom vađenim iz kamenoloma na Malom brdu, na Vranickim Njivama. Otvoren je nekolike decenije nakon sloma Batonova ustanka 9. godine n. e. nešto prije ili u vrijeme Flavijevaca, moguće 70-tih godina I vijeka n. e. Kamen eksploatisan na ovome terenu je svojim kvalitetom zadovoljavao stroge rimske standarde gradnje. Potvrđuju to i očuvani objekti i ostaci objekata na kojima se ni nakon dva milenijuma ne uočavaju znakovi erozije. Vlaga, mraz, kiša, vjetar i korozija nijesu uticali da kamen od kojeg su sagrađeni bitnije promijeni zadatu fizionomiju. Količina kamena koji se iz njega mogao izvaditi višestruko je veća nego što su bile onovremene potrebe grada i neposredne okoline. Nakon Drugoga svjetskog rata, eksploatisan je za potrebe obnove porušene Podgorice. Najvjerovatnije je iz njega vađen i kamen za oblaganje pilona nekadašnjega mosta preko Morače, čiji se impresivni ostaci, u narodu poznati kao mostine, nalaze na Staroj Zlatici, 2 km uzvodno od sastavaka rijeka Zete i Morače.

56

DA LI JE DEBARSKI ZEMLJOTRES 518. GODINE RAZORIO DOKLEJU? Pretpostavku da je Dokleju razorio zemljotres 518. godine, čiji je epicentar bio u regionu Dardanije1 (śeverna Makedonija i južna Srbija), kao i uopšte prvi pomen toga zemljotresa kao uzročnika propasti grada, prvi je iznio Munro2 1896. godine koji piše: „The reconstruction of the forum is especially to be regretted but we may be thankful that the basilica and temples were not seriously tampered with. It is I think much more likely that the destruction of the public building was wrought by earthquanake than by a barbarian raid and the great earthquanake of 518 offers an extremly probable occasion. The site is to the present day exploited by population of the neighborhood for large stones“. Prijevod: „Rekonstrukcija foruma je za žaljenje, ali možemo biti zahvalni što bazilika i hramovi nijesu ozbiljno mijenjani. Ja mislim da je uništenje javnih građevina bilo posljedica zemljotresa, a ne varvarskoga upada, i veliki zemljotres iz 518. godine nam nudi jednu veoma vjerovatnu mogućnost. Danas veliko kamenje eksploatiše suśedna populacija“. Munro očito nije bio kategoričan u zaključivanju o razlogu propasti Dokleje već je zemljotres smatrao kao vjerovatnu mogućnost. Njegovu pretpostavku preuzeo je Stikoti i uzdigao je u ravan činjenice.3 Na osnovu tragova požara u civilnoj bazilici koji je utvrdio Rovinski on je zaključio da su Dokleju kao i Salonu opljačkali Istočni Goti 489. godine i da je ostala pusta do Justinijanove restauracije, a da je zemljotres iz 518. godine, čiji je epicentar bio u Debru, srušio civilnu baziliku. Tu pretpostavku osnažio je tvrdnjom da je zemljotres pogodio ovo područje 518. godine. Rovinski4 je citirao Munroa u vezi s iskopavanjem sakralnoga UNDP/UNESCO: Survey of the Seismicity of the Balkan Region: 1974. Catalogue of Earthquakes; 1975. Seismic Risk Evaluation of the Balkan Region 2 J.A.R. Munro; ESQ., M.A., F.S.A.; W.C.F. Anderson, E.S.Q., M.A. ; J.G. Milne., M.A.; and F. Haverfield, ESQ., M.A., F.S.a, The Roman town of the Montenegro, Westminster 1896, str 11. 3 Piero Stikoti, Rimski grad Doclea u Crnoj Gori, Matica crnogorska,1999, str. 209. 4 Pavle Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, CID 1993, str. 391–392. 1

57

Stevo Vučinić

ansambla navodeći da je Munro tvrdio da je kamenje s civilne bazilike nađeno unutar crkve uzeto poslije katastrofalnog zemljotresa 518. godine. Zato je donju granicu njene izgradnje vezao za 518. godinu. Prihvatio je činjenicu da je Dokleju razorio debarski zemoljotres i da je zatim uslijedilo pljačkanje grada i pustošenje cijeloga kraja5 od strane Avara. Smatrao je da je dio stanovništva uništen, dio izbjegao u primorje, a dio se vratio u Italiju. U Istoriji Crne Gore Munroova pretpostavka je citirana kao činjenica.6 Autor je tragove požara u civilnoj bazilici vezao za Istočne Gote pretpostavljajući da su oni 489–490. godine, poslije osvajanja Dalmacije, izbili na zapadnu granicu Prevalisa ili su, kako Munro tvrdi, iskoristili katastrofalni zemljotres iz 518. godine za svoj pljačkaški pohod na Dokleju. Pavle Mijović je vrijeme izgradnje bazilike B u Dokleji vezao za obnovu nakon debarskoga zemljotresa, konstatujući da je starija rimska građevina, nad kojom je sagrađena bazilika, porušena te godine.7 Uspostavio je vezu između zemljotresa i nedovršenoga procesa izgradnje episkopskih gradova konstatujući da je taj proces najvjerovatnije prekinula rušilačka snaga katastrofalnoga zemljotresa u VI vijeku.8 Zemljotres kao uzrok propasti Dokleje, pozivajući se na Munroa, navodi i Enrike Asenjo9 u tekstu iz 2010. godine. Asenjo ističe da je zemljotres izazvao ogromnu štetu, a nedugo zatim Avari su izazvali još jedan talas razaranja, mada je grad nastavio da funkcioniše do VII vijeka. U katalogu zemljotresa10 do X vijeka nalazi se popis svih zemljotresa koji su zabilježeni na prostoru Mediterana. Od ukupno 300 zemljotresa, koji se nalaze u katalogu, pominju se debarski zemljotres jačine 10 stepeni mikroseizmičke skale koji je razorio Skoplje 518. godine n. e., kao i zemljotres u Draču 521. godine, jačine 8 stepeni po MKS (mikroseizmičkoj skali). To su jedina dva zemljotresa koja su se u to vrijeme dogodila na relativnoj blizini Dokleje, osobito ovaj iz Drača. Isto, str. 351. Istorija Crne Gore, Titograd, 1967, str. 254. 7 Pavle Mijović i Mirko Kovačević, Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori, Beograd – Ulcinj 1975, str. 65. 8 Isto, str. 69. 9 Zbornik radova Nova antička Duklja, Muzeji i Galerije Podgorice i UNESCO, Podgorica, 2010, str. 14. 10 Institito nazionale di geofisica, Catalogue of ancient earthquakes in the mediterraneam area up to the 10 century, str. 311. 5 6

58


Zemljotres jačine osmoga stepena po MKS skali u zoni dejstva izaziva oštećenja 25% kuća (a neke slabije se ruše), dok deseti stepen izaziva teška oštećenja na 75% zgrada, većina se ruši a u tlu nastaju pukotine od nekoliko santimetara. Svjedok Marcelinus11 piše o zemljotresu iz 518. godine u Dardaniji i nagrubo opisuje njegov učinak. Živopisno opisuje kataklizmu koju je doživjelo selo Sarontus u Gavisa regiji, ali ne daje dovoljno informacija za njegovo ubiciranje. Na njega su se pozivali svi kasniji pisci koji su pravili kataloge zemljotresa do X vijeka – Manetti (1457), Bonito (1691), von Hoff (1840), Mallet (1853), Schmidt (1881), Morelli (1942), Grumel (1958) i drugi: „In provincia Dardania adsiduo terrae viginti quatuor castella momento conlapsa sunt: quorum duo suis cum habitatoribus demersa, quttuor dimidia aedificiorum suorum hominumque amissa parte destructa, udecim tertia domorum totidemque populi clade deiecta, septem quarta tectorum suorum totaque plebis parte depressa, vicina vero metu ruinarum despecta sunt. Scupus namque metropolis, licet sine civium suorum hostem fugientum clade, funditus tamen corruit, plurimi totius provinciae montes hoc terrae motu scissi sunt saxaque suis evulsa conpagibus devolutaque arborum crepido. Per triginta passuum milia patens et in duodecim pedum latitudinem dehiscens profundam aliquantis voraginem civibus castellorum saxorumque ruinas vel adhuc hostium incursiones fugientibus iussa paravit. Uno in castello regionis Gavisae, quod Sarnonto dicitur, ruptis tunc venis et ad insatar torridae fornacis exaestuans diutinum altrinsecus fervetemque imbrem evomuit“. U prijevodu: „Kao rezultat dugotrajnog potresa u provinciji Dardaniji dvadeset četiri sela su bila uništena u isto vrijeme. Dva od njih su nestala sa svim svojim stanovnicima, četiri su izgubila pola svojih zgrada i mnogo stanovnika, jedanaest trećinu zgrada i mnogo ljudi u katastrofi a sedam četvrtinu svojih zgrada. Grad Skupi ustvari je bio sravnjen sa zemljom iako su se njegovi građani spasili bijegom od opasnosti. Mnoge planine u cijeloj pokrajini bile su pogođene zemljotresom, stijene su bile istrgnute iz svog mjesta a stabla izvaljena iz korijena. Duboki ponor koji se protezao 30 milja (43,5 km), širok dvanaest stopa (3,6 m) otvorio se i progutao je nekoliko seljana i građevina i naćerao one koji su bježali od svoga neprijatelja da poduzmu neke mjere. U selu Isto, str. 312.

11

59

Stevo Vučinić

zvanom Sarontus u Gavisa regiji praskom su se otvorile vene u zemlji, svijetleći poput užarene peći, neprekidno emituju kišu vatre.“ O zemljotresu u Draču 521/522. godine šturo, kratko i bez opisa štete piše Malalas.12 Navodi da je u godinu dana grad poznat pod imenom Durahium (Drač), rodno mjesto cara Anastazija, u pokrajini Novi Epir, patio od gnjeva božjega. Ističe da je u njemu imperator izgradio mnogo građevina među njima i hipodrom, hvali imperatora Justina koji je dao mnogo novca za njegovu rekonstrukciju nakon zemljotresa i njegovu velikodušnost prema preživjelima. Pretpostavka o propasti Dokleje u zemljotresu, koju je postavio Munro, nije bila zasnovana na činjenicama niti naučno utemeljena. On je, očito, bio pod utiskom Marcelinusova opisa pa je zaključio da je ta kataklizma moguće dotakla i Dokleju, iako nije bio kategoričan da je ona uzrok njene propasti. Neposredni uzročnici zemljotresa13 su horizontalna kretanja tektonskih ploča. Bočni pritisci usljed njihova kretanja koncentrišu se u vidu napona u stijenama – duž linija sučeljavanja i neposrednoj okolini. Pošto ploče imaju milionske mase zapremine, njihova kinetička energija je ogromna iako im je brzina kretanja mala – do 12 cm godišnje. Kad akumulirani pritisci dostignu granicu mehaničke čvrstoće stijene, duž površi maksimalne koncentracije napona dolazi do loma stijenskih masa, formiranje raśeda i dislociranja stijenskih masa duž raśedne ravni. Na taj način se vrši naponsko rasterećenje i stijene su sposobne da akumuliraju nove napone. Zemljotresi14 se dijele na tektonske, urvinske i vulkanske. Tektonski nastaju u procesu iznenadnog loma stijenske mase, urvinski zarušavanjem podzemnih pećina i kaverni, a vulkanski u vulkanskim zonama kao posljedica mehaničkoga dejstva magme kroz vulkanske kanale i pri samoj erupciji. Za nas su zanimljivi tektonski koji nastaju u procesu loma stijenske mase, pod dejstvom velikih pritisaka u stijenama, koji su obično dugotrajno akumulirani u široj zoni žarišta zemljotresa. Pod žarištem podrazumijevamo mjesto ili tačku maksimalne koncentracije napona u stijenama neposredno prije loma ili rasijedanja stijene. Vertikalna projekcija žarišta na površinu je epicentar. Zemljotresi izazivaju značajne ili katastrofalne destruktivne efekte na zgradama, cjevovodina i putevima, Isto, str. 313. Dr Branislav Glavatović, Inženjerska seizmologija, Podgorica, 2005. str. 11. 14 Isto, str. 5. 12 13

60


a u prirodi promjenu režima podzemnih voda, reljefa i slično. Taj rezultat se mjeri intezitetom na osnovu neke od skala koje imaju i opisni karakter.

Sl.1. MCS skala15 Analiza uticaja debarskog zemljotresa

„U pitanju je, po svemu sudeći, jedinstveni zemljotres, jer višestruki zemljotres tako velike snage do sada nije registrovan na području Balkana.16 No, s obzirom na to da postoji više evidentiranih detalja vezanih za šire debarsko područje, najvjerovatnije je epicentar toga ze Isto, str. 58. Profesor Branimir Glavatović, direktor Seizmološkoga zavoda Crne Gore ljubazno se odazvao našoj molbi, uradio kompjutersku simulaciju rezultata zemljotresa u Albanidima i Dinaridima i dao nam pismeni sud o ovome pitanju koji u cjelini citiramo.

15 16

61

Stevo Vučinić

mljotresa velike snage bio lociran u okolini Debra, a zapisani efekti na ostalim lokacijama su posljedice nešto manjih oštećenja u okolnim gradovima.

Sl. 2. Seizmogene zone Crne Gore i Albanije (Seizmološki zavod Crne Gore) Analiza rezultata zemljotresa u Dinaridima i Albanidima: Položaji epicenatara za dva hipotetična slučaja (crveni okrugli simboli): 1) u seizmogenoj zoni zetsko-bjelopavlićke ravnice i 2) u śeveroistočnoj Albaniji, u tzv. debarskom seizmogenom području. Crvenim linijama su prikazani položaji aktivnih tektonskih struktura. Varijanta I – Epicentar zemljotresa s Rihterovom magnitudom 7.0 (kao apsolutnim maksimumom koji je registrovan na prostoru Dinarida u zoni Crne Gore). Na području Dokleje, takav zemljotres je mogao izazvati maksimalna horizontalna ubrzanja na čvrstoj stijeni od 3.4 m/s2. Na riječnom platou Morače, na kojem je bio smješten grad Dokleja i koji u geološkom smislu grade serije sedimenata šljunka i konglomerata, 62


maksimalno ubrzanje je na osnovu korelacije s vrlo sličnim uslovima registrovanih zemljotresa iste snage (od 15. aprila 1979. godine) i vrlo sličnim uslovima podloge (lokacija Atlas centra u Podgorici) bilo veće za oko 70 % od navedene vrijednosti na čvrstoj stijeni. Dakle, realno je očekivati da bi takav zemljotres na nivou temelja objekata drevne Dokleje, mogao da izazove maksimalna ubrzanja od oko 5.8 m/s2. Takvo ubrzanje tla, prema građevinskoj skali intenziteta zemljotresa, bilo bi ekvivalentno intenzitetu od X jedinica MCS (Merkalijeve skale), što bi rezultiralo vrlo velikim razaranjem oko 75 % modernijih objekata, dok bi kod objekata iz dubokoga istorijskog perioda najvjerovatnje izazvalo totalno razaranje objekata i temeljnih konstrukcija. U dokumentacionom materijalu i istorijskoj građi koja je analizirana u okviru vrlo obimnog i kvalitetnog regionalnog projekta koji je finansirao UNESCO/ UNDP u periodu 1971–1974, nije nađen bilo kakav opis koji je ukazivao na oblik opisanih razaranja, a koji bi mogao da izazove navedeni hipotetički zemljotres, ne samo na širem području današnje Podgorice, nego i na cijeloj teritoriji Crne Gore. Varijanta II – Epicentar zemljotresa s Rihterovom magnitudom 7.2 (kao očekivanim makismumom za region Albanida) Takav hipotetički zemljotres bi na području Dokleje, na 102 km rastojanja, u istim uslovima temeljenja na geološkom tlu konglomerata i šljunka, mogao da izazove maksimalna horizontalna ubrzanja tla od 0.7 m/s2 što odgovara intenzitetu zemljotresa od VII jedinica MCS skale, odnosno zemljotresu koji izaziva manja razaranja u vidu rušenja dimnjaka, tigala s krovova, pojavu pukotina u zidovima i slično, ali ne i konstruktivna oštećenja.“ „Kod tako starih potresa vrlo teško se može nešto pouzdano zaključiti. U Balkanskom katalogu (Shebalin et al, 1974) piše za potres iz 518. godine da je bio u Dardaniji (južna Srbija – sjeverna Makedonija).17 Dakle, epicentar mu može biti praktički bilo gdje u tom području. Za intenzitet u epicentru se navodi X stupnjeva MCS što je približno u skladu s opisom učinaka (iako bi, po njegovu mišljenju, mogao biti i jači – prim. S. V.). Na udaljenosti od 150 km (rastojanje od Debra do Dokleje – prim. S. V.) potres intenziteta X u epicentru osjetio bi se Profesor Marijan Herak s Geofizičkog odsjeka Prirodnoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ljubazno se odazvao našoj molbi i na temelju Marselinova opisa zemljotresa iz 518. godine dao svoj sud koji u cjelini citiramo.

17

63

Stevo Vučinić

intenzitetom od oko VI ili VII stupnjeva MCS, što zasigurno nije dovoljno da uzrokuje katastrofalne štete. U slučaju da dođe do značajne amplifikacije u površinskim slojevima tla, prirast intenziteta bi mogao biti i oko jednog stupnja.“ U katalogu zemljotresa do X vijeka, pisanoga na temelju izvještaja očevidaca, razorne posljedice zemljotresa iz 518. godine nijesu zapažene van debarskoga područja i skopske kotline.18 Teških razaranja, uzrokovanih debarskim zemljotresom razmjera kataklizme, ne bi bili pošteđeni veliki i značajni kasnoantički gradovi Drač, Lješ i Skadar u Albaniji, koji se nalaze na istom pravcu seizmičkoga udara, ukoliko bi Dokleja, dva puta udaljenija od Debra nego Drač, bila razorena. Takođe, zahvatio bi u svom radijusu i velike gradove Solun i Atinu, dakle srušio bi većinu balkanskih urbanih centara. U citiranom katalogu i kasnoantičkim dokumentima o tome nema pomena. Uporedna analiza međusobnih seizmičkih uticaja zemljotresa u Skoplju iz 1963. na zetsko-bjelopavlićku ravnicu i zemljotresa iz 1979. godine koji je pogodio crnogorsko primorje na skopsku kotlinu navodi na zaključak da su ti efekti minorni. Posljedice bilo kakvih seizmičkih dejstava ne mogu se detektovati unutar gradskih bedema i na njima. Zidno platno očuvanih bedema sa śeverne strane ne ukazuje na bilo kakvu seizmičku destrukciju. Na śevernom zidu bazilike nema horizontalnih i vertikalnih oštećenja. Na obalnom dijelu i u plićinama rijeka Zete i Morače nema ostataka jezgra bedema, rađenih u tehnici lomljenika u gustom i sočnom malteru. Po pravilu tako kompaktni zidovi se u slučaju snažnih zemljotresa odbijaju i ruše u velikim komadima i padaju na samu obalu tako da se zid posmatran po površini vidi nazupčen, što se ne može potvrditi u slučaju Dokleje. U njenoj povijesti seizmički efekti su moguće imali izvjesne posljedice, ali oni nijesu bitno uticali na urbane funkcije niti su poremetili fortifikacione sposobnosti grada.

Institito nazionale di geofisica, Catalogue of ancient earthquakes in the mediterraneam area up to the 10 century, str. 312–313

18

64


Sl. 3. Zidno platno civilne bazilike

Sl. 4. Zidno platno civilne bazilike s unutrašnje strane

65

Stevo Vučinić

Sl. 4. Zidno platno śeverozapadnoga bedema U vrijeme Justinijanove obnove, sredinom VI vijeka, grad je bio śedište provincije Praevalitane o čemu svjedoči Justinijanova novela XI.19 Da je Dokleja bila naseljen grad i s kraja VI i početka VII vijeka, svjedoče i dva pisma Jovanu, episkopu Justinijane prime i Konstanciju, episkopu Skadra20 u kojima episkop Gregorije pominje izvjesnog Nemeziona koji je prijavio episkopa dukljanskoga Pavla, osuđenog od svojih klirika i za tjelesni grijeh koji je pismeno priznao. Zbog toga je episkopskom odlukom Gregorija smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen pomenuti Nemezion oko 602. godine. Urbane funkcije i bogat duhovni život grada dokumentuju i tri crkve u bedemima intra muros od kojih je najmlađa iz VII vijeka. Konstantin Porfirogenit (905–959) u svome djelu De administrando imperio21 potvrđuje da je Dokleja bila naseljen grad do samog kraja VI i početka VII vijeka kad u ove krajeve upadaju Avari i Sloveni i pustoše ih: „Region Dioklea su na početku takođe naselili Romani koje je tamo doveo iz Rima car Dioklecijan, kao što je rečeno u istoriji Hrobata, a pokoravali su se caru Romeja. No, i ovaj regio su osvojili Avari i opustošili ga. Tek u vrijeme cara Iraklija (vladao 610–641) on je počeo da se naseljava, kao i Hrobatija, Servija, zemlja Zachluma, Terbunija i Kanale. Ovaj regio je nazvan Dioclea prema gradu koji je osnovao car Dioklecijan, koji je sada bez žitelja, no i do današnjeg dana se naziva Dioclea“. Ljubomir Maksimović, „Severni Ilirik u VI veku“, Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd,1980, str. 31. 20 Vojislav D. Nikčević, Monumenta Montenegrina, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2001, str. 144–146. 21 Konstantin Porfirogenit, O upravljanju carstvom, DANU, Podgorica, 2009, str. 98. 19

66


Zaključak Razorni potres, jačine X–XI stepeni MCS, koji je pogodio Skupi 518. godine s epicentrom u široj okolini Debra, nije doveo niti je mogao dovesti u pitanje urbane i fortifikacione funkcije, uzrokovati destrukciju Dokleje i prekid urbanoga života. Ne postoje dokazi ni da je seizmička aktivnost iz bliže i dalje okoline u njegovoj povijesti uticala na urbani život grada. Nije isključeno da je tokom vremena grad trpio izvjesne posljedice zbog činjenice da je sagrađen na seizmički aktivnom području, ali se one nijesu bitnije reflektovale na njega i život građana. Zemljotres nije bio uzrok propasti grada. Tokom svoga urbanog života, osobito na prijelazu iz antike u kasnu antiku, Dokleja je imala periode redukcije gradskih funkcija koje su posljedično bile u vezi s nepovoljnim političkim prilikama. Konačno, početkom VII vijeka, one su uzrokovale seljenje svih civilnih i duhovnih institucija na bezbjednije mjesto – u dukljanski grad Lontodoklu, na Martinićkoj Gradini kod Spuža.

67

DOKLEATSKI SIR U DJELU NATURALIS HISTORIA

Prvi pomen jednoga mliječnog proizvoda s prostora Crne Gore nalazimo kod Plinija Gaius Plinius Secundus Maior u djelu Naturalis Historia, pisanom sredinom I vijeka nove ere. Erupcija Vezuva 79. godine zatekla ga je na funkciji prefekta rimske flote u Misenumu koja je pod njegovom komandom doplovila da spašava stanovništvo. I dok su svi bježali što dalje od vulkana, on mu se primakao da ga posmatra s udaljenosti koja ga je koštala života. Kako svjedoči njegov sestrić Plinije Mlađi nađen je u pozi čovjeka koji spava – očito je stradao od posljedica gušenja otrovnim vulkanskim gasovima. Prerada mlijeka u sir1 najbolji je primjer čuvanja hrane tokom dužega vremenskog razdoblja. Za razliku od mnogih drugih prehrambenih proizvoda mliječni proizvodi su i etnografsko bogatstvo jednoga kraja ili naroda. Smatraju se dijelom ukupne materijalne kulture i kao takvi su naročita vrsta dokumenta značajna za izučavanje istorije jednoga naroda ili zemlje. Na osnovu mnoštva dokumenata i spisa više desetina autora na koje se poziva, Plinije Stariji napisao je obimno delo u 37 knjiga u kojima su zapisana sva onovremena znanja o astronomiji, geografiji, etnologiji, biologiji, poljoprivredi, medicini, minerologiji i umjetnosti. U jedanaestoj knjizi pominje dokleatski sir koji se očito koristio u Rimu, a moguće i u cijeloj imperiji. U tom kontekstu se mora shvatiti značaj ovoga pasusa o dokleatskom siru kojega je autor smatrao vrijednim pomena u svojoj znamenitoj enciklopediji. Takođe, i u kasnoantikom djelu Expositio totius mundi, (Paris 1966 godine, 53. glava, red 7) u njegovim komentarima na francuskom jeziku pominje se: caseum Dalmateum – Lun des plus connus est celui de Doclea qui fournissait une importante exportation a lepoque de Pline Lancient (Historie naturale, XI, 240 Alpes Dalmatie Docleatem mittunt) – Dalmatinski sir: jedan od najpoznatijih je onaj iz Dokleje koji je predstavljao važan izvoz u epohi Plinija Starijeg. Sir iz okoline Dokleje koji je bio čuven na Jasmina Lukač Havranek, „Autohtoni sirevi Hrvatske“, izlaganje na naučnom skupu o mljekarstvu.

1

69

Stevo Vučinić

rimskim trpezama pominje i Enrike Asenjo.2 Ova činjenica o dukljanskome siru nije bila nepoznata, ali nije dovoljno jasno obrađena.3 Npr., u Istoriji Crne Gore (1967, 303) pominje se samo (caseus Docleas) a ne navodi se u kojoj se od 37. knjiga Plinijevih knjiga nalazi taj podatak. Našli smo ga u – knj. XI, gl. XCVII (97), 240. Ovaj rad mu je posvećen s ciljem da se on kao takav identifikuje iz mnoštva autohtonih sireva koji se danas proizvode u Crnoj Gori. Povijesni izvori Kvalitetne sireve koji su bili poznati u antičkom Rimu, Plinije Stariji dijeli na one koji se proizvode u okolnih naroda – Ilirikum i Galija, na prostoru današnje Italije i sireve Male Azije – Bitinije.4 O njima piše:

Sl.1. Plinije i naslovna strana Naturalis historije Zbornik radova „Nova antička Duklja“, Podgorica 2010, str. 12. Akademik Radoslav Rotković, izvod iz pisma koje nam je uputio nakon što smo ga zamolili da nam pronađe pasuse o sirevima u Naturalis Historia u hercegnovskoj biblioteci. 4 Plinije, Historia Naturalis, XI, 97, 240. 2 3

70


„240. Laus caseo Romae, ubi omnium gentium bona comminus iudicantur, e provinciis Nemausensi praecipua, Lesurae Gabalicoque pagis, sed brevis ac musteo tantum commendatio, duobus Alpes generibus pabula sua adprobant: Delmaticae Docleatem mittunt, Ceutronicae Vatusicum.5 241. numerosior Appennino: Cebanum hic e Liguria mittit ovium maxime lacte, Sassinatem ex Umbria mixtoque Etruriae atque Liguriae confinio Luniensem magnitudine conspicuum, quippe et ad singula milia pondo premitur, proximum autem urbi Vestinum eumque a Caedicio campo laudatissimum. et caprarum gregibus sua laus est, in recenti maxime augente gratiam fumo, qualis in ipsa urbe conficitur cunctis praeferendus; nam Galliarum sapor medicamenti vim optinet. 242. trans maria vero Bithynus fere in gloria est. inesse pabulis salem, etiam ubi non detur, ita maxime intellegitur, omni in salem caseo senescente, quales redire in musteum saporem aceto et thymo maceratos certum est. tradunt Zoroastren in desertis caseo vixisse annis XX ita temperato, ut vetustatem non sentiret.6

U prijevodu na crnogorski:

„240. Vrste sira koje su veoma cijenjene u Rimu, u kojem se razne dobre stvari iz drugih naroda ocjenjuju putem usporedbe su one koje dolaze iz provincija Nemausus-a (1), a naročito iz sela Lesura i Gabalis (2). Ipak njihov kvalitet je kratkog daha jer moraju biti pojedeni dok su svježi. Alpski pašnjaci se preporučuju sa dvije vrste sira: Dalmatinski Alpi nam šalju Dokleatski (3) sir a Centronian (4) Alpe Vatusican. 241. Vrste proizvedene na Apeninima su znatno brojnije; iz Ligurije nam je stigao sir Ceba (5) koji se najčešće pravi od ovčijega mlijeka; iz Umbrije imamo sir iz Sarsine (6) a iz krajeva Etrurije i Ligurije iz grada Lune, čuveni po veličini, jedan komad može da teži i do 500 (pet stotina kg). Bliže gradu tu su sirevi iz Vestinuma od kojih najbolji dolazi s teritorije Ceditiuma (7). Od kozijeg mlijeka se takođe pravio sir koji je zadugo bio visoko cijenjen a čiji je ukus bio pojačavan di http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Pliny_the_Elder/home.html Plinije Stariji, Naturalis Histroia, knj. XI, glava XCVII, 240–242, http://penelope. uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Pliny_the_Elder/home.html

5 6

71

Stevo Vučinić

mljenjem. Ovakav sir, kad je pravljen u Rimu, bio je na višoj cijeni od ostalih jer oni, koji su pravljeni u Galiji, imali su jak ukus na medicinu (trave, ljekovi). 242. Od sireva koji su pravljeni preko mora, oni iz Bitinije (8) su smatrani prvim po kvalitetu. Prisustvo soli na pašnjacima je bilo evidentno, naročito zbog činjenice da su svi sirevi što su bivali stariji dobijali slankast ukus, čak i kod onih kod kojih to nije drastično. Dok je u isto vrijeme jednako poznato da sirevi koji se potope u mješavinu majčine dušice i sirćeta vraćaju svoj prvobitan svjež ukus. Govorilo se da je Zoroaster živio 30 godina u divljini na siru koji je pripremao na taj neobičan način tako da je zaustavio svoje starenje“. Za dokleatski sir Plinije upotrebljava termin – musteo, koji u latinskom jeziku označava i nešto što je novo i nešto što je masno.7 O sirevima Cjelokupna savremena proizvodnja mliječnih proizvoda8 zasnovana je ili izvedena iz autohtone proizvodnje čija je tradicija duga milenijumima godina. Nju čine, globalno posmatrano, izuzetno bogatstvo različitih vrsta i varijeteta mliječnih proizvoda, a to su razne vrste sireva, skorup ili kajmak, maslo, urda, surutka, kefir, kiśelo mlijeko, jogurt i tako dalje. Značaj autohtone proizvodnje je takav da se smatra posebnim obilježjem i bitnim dijelom ukupne materijalne kulture jednog naroda.9 Neki od tih proizvoda, naročito sirevi, svojim imenom i značajem simbolizuju zemlju ili područje proizvodnje. Najilustrativniji je primjer francuskih i italijanskih sireva koji su nadaleko čuveni. Inače, na očuvanju asortimana autohtonih mliječnih proizvoda na teritoriji Crne Gore tokom protekloga vremena doprinio je i njen karakterističan reljef, ispresijecan kanjonima, rijekama i planinama, što je u prošlosti doprinosilo izolovanosti i slaboj komunikaciji među plemenima. U takvim uslovima mnoga od tih plemena su proizvodila i održavala sopstvenu, manje ili više, specifičnu tehnologiju i proizvodila svoj specifi Akademik Radoslav Rotković napisao je ovaj komentar nakon što sam ga zamolili da nam pronađe pasuse o sirevima u Naturalis Historia u hercegnovskoj biblioteci. 8 Nikola Adžić i Natalija Dozet, Crnogorski skorup, Univerzitet Crne Gore, 2001, str 5–6. 9 Isto. 7

72


čan proizvod. Svako uže područje Crne Gore odlikuje se specifičnošću tehnologije spremanja nekog od tih proizvoda.10 Po definiciji sir11 je gruš od mlijeka koaguliran sirilom s odvojenom surutkom i presovan u čvrstu masu. Moguće, bolja i potpunija definicija je Devisova12 koji ga smatra grušom ili supstancom stvorenom koagulacijom mlijeka izvjesnih sisara sa sirilom ili sličnim enzimom u prisustvu mliječne kiśeline koja može biti dodana ili stvorena od izvjesnih mikroorganizama iz kojih je dio surutke izvučen rezanjem, grijanjem, sa ili bez presovanja, koji se stavljaju u kalupe, zatim zrije različito vrijeme na odgovarajućoj temperaturi i vlažnosti. Devis13 je stanovišta da su stočari iz Azije u potrazi za boljom pašom prije više milenijuma migrirali u Evropu i sa sobom donijeli tehniku proizvodnje mliječnih proizvoda. Naučno je potvrđeno da su krave mužene prije 6000 godina. Na temelju pretpostavke da se mlijeko u toplim klimatskim uslovima brzo kiśelilo zbog fermentacije to se i smatra da je sir takođe proizvod od nastarijih vremena. Mogao je nastati i sipanjem u životinjske mješine u kojima bi inače životinjski želudačni fermenti izvršili koagulaciju i odvajanje gruša od surutke. Gospođa Dozet i saradnici u već citiranoj knjizi Autohtoni mliječni proizvodi smatraju da su se na dinarskom području izdiferencirali rejoni proizvodnje pojedinih vrsta sireva i oaze za neke druge vrste mliječnih proizvoda još od najstarijih vremena. Arheolozi Benac i Čović su prilikom istraživanja glasinačke kulture na Romaniji, koja je inače zahvatala i prostor śeverne Crne Gore, pronašli pokretnu keramičku peć za kuvanje i zagrijavanje mlijeka, ćediljke i lakomice što upućuje na pretpostavku da su se prastanovnici dinarskoga područja bavili proizvodnjom i preradom mlijeka. Sirevi se dijele na osnovu različitih osobina – prema vrsti proteina na kazeinske i albuminske, prema vrsti mlijeka na kravlje, kozje i ovčje, prema načinu grušanja na slatko i kiśelo grušanje, prema količini vode u siru na tvrde, polutvrde, meke, svježe i sirne namaze, prema količini masti na ekstramasne, punomasne, masne, tričetvrtmasne, polumasne, četvrtmasne i posne. U staro vrijeme čuvani su u drvenim posudama ili Isto. Natlija Dozet, Nikola Adžić, Marko Stanišić i Nebojša Živić, Autohtoni mlječni proizvodi, Poljoprivredni Institut, Podgorica – Beograd, 1996, str. 19. 12 Isto. 13 Isto, str. 20. 10 11

73

Stevo Vučinić

životinjskim kožama zvanim mješina. Inače, sirevi mogu da se čuvaju u salamuri, mješini ili da se suše. Sirevi iz salamure su veoma stari originalni sirevi koji se proizvode već stotinama i hiljadama godina.14 Sirevi čuvani u mješini, ako je mješina čvrsto vezana, traju veoma dugo a da se ne pokvare.15 U mješinu može stane 15–25 kg. Za ovaj rad je od posebnog značaja raspraviti sva pitanja koja su u vezi s mješinskim sirevima. Ocijeđen i presovan sir čuva se u hladnoj prostoriji dok se ne sakupi dovoljna količina za jedan mijeh.16 Ovakav postupak predstavlja fazu aerobnoga zrenja koja traje nekoliko dana. U tom periodu intenzivno djeluju mliječno-kiśeli mikroorganizmi koji mliječni šećer prevode u mliječnu kiśelinu. Istovremeno se iz sira izdvaja preostala surutka. Kad se prikupi dovoljna količina sira, počinje se s punjenjem pripremljenoga mijeha. Sir se lomi i mrvi, stavlja u mijeh, sloj po sloj, i soli. Količina soli u zrelom siru treba biti od 3 do 5%. Prilikom punjenja mijeha mora se voditi računa da se sir dobro nabije, tako da ne ostanu prostori ispunjeni vazduhom. Prisustvo zraka će dovesti do kvarenja sira. Dobrim dijelom kvalitet zreloga sira zavisi od toga kako je mijeh napunjen. Zrenje sira traje od 2 do 3 mjeseca. Odvija se u anaerobnim uslovima, bez prisustva zraka. U ovoj fazi djeluju anaerobne bakterije i dovode do razgradnje bjelančevina i masti sira. Za proces zrenja moraju se obezbijediti odgovarajući uslovi. Temperatura prostorije u kojoj zri mora biti od 13 do 15°C. Tokom zrenja mijeh se njeguje. U početku mijeh sa sirom se svaki dan okreće i nožem čisti površina, a po potrebi i pere. Kod starijega sira okretanje se vrši svaka 2 do 3 dana, dok kod zrelog svakih 5 dana. Daske na kojima stoje mijehovi se takođe čiste. Priprema mješine je važan dio procesa proizvodnje sira, jer samo odgovarajuća mješina osigurava pravilno zrenje sira tokom kojeg se i formiraju njegova specifična senzorna svojstva. Starost jagnjeta, čija se koža koristi za izradu mješine, mora biti najmanje 6 mjeseci. Postoje 3 varijante u načinu pripreme mijeha. To su izvrnuti mijeh, neizvrnuti obrijani i neizvrnuti neobrijani mijeh. Proizvođači najviše koriste izvrnuti mijeh. Priprema se tako da se nakon klanja životinje koža pažljivo skida, pere i Natalija Dozet, Travnički-vlašićki sir-sirevi u salamuri, Beograd, 2004 Dr Nikola Zdanovski, Ovčje mljekarstvo, Zagreb 1947 16 Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Institut za ekonomiku poljoprivrede i prehrambene industrije, Razvoj ovčarsta u funkciji unapređenja proizvodnje autohtonih sireva i mesa, Sarajevo novembar/studeni 2011, str 163. 14 15

74


obrije. Mijeh se izvrne, posoli, zavežu se otvori, napuše se i suši na zraku i dimu. Neizvrnuti obrijani ili neobrijani mijeh se manje koristi. Neobrijani mijeh se priprema tako da se nakon klanja životinje mijeh opere i osuši na zraku, a nakon toga na dimu. Pred upotrebu osušeni mijeh se drži u mlakoj vodi ili surutki oko pola sata da omekša. Zavežu se dobro svi otvori osim vratnog. Zatim se provjeri ima li mijeh šupljina. Nožem se očisti vanjska površina i spali nad plamenom ostatak dlaka. Mijeh se onda dobro opere i ostavi na vjetru da se izrači. Nakon toga se u mijeh sipa malo bijeloga vina ili rakije loze, dobro protrese i ostatak izlije. Ovako pripremljen mijeh puni se sirom kroz vratni otvor. Otvori od prednjih nogu su odvezani dok se mijeh puni. Ova vrsta sira dugo vremena može da održi kvalitet bez promjene, po više mjeseci pa i godina. Mješinski sir spada u grupu polutvrdih i tvrdih sireva – sirevi na osnovu sadržaja vode u suhoj materiji bez masti (tvrdi – 49,56% i polutvrdi od 54,69%). Sadržaj vode u suvoj materiji bez masti varira od 48,60 do 77,78%, što pojedine sireve svrstava u grupu mekih i ekstra tvrdih. To je rezultat nestandardne tehnologije, odnosno prejakog ili preslabog cijeđenja i presovanja sirne grude. U odnosu na mlijeko, sir sadrži veću količinu proteina i masti, a posebno je značajan po visokom sadržaju kalcija.17 Pored kvantitativnih promjena na komponentama mlijeka, u siru se tokom zrenja dešavaju i složeni biohemijski procesi, pri kojima se pojedini sastojci znatno mijenjaju i razlažu na prostije komponente, što omogućava lakše varenje i bolju resorpciju u ljudskom organizmu.

Sl. 2. Kace za sir18 Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Institut za ekonomiku poljoprivrede i prehrambene industrije, Razvoj ovčarsta u funkciji unapređenja proizvodnje autohtonih sireva i mesa, Sarajevo novembar/ studeni 2011, str 131–132. 18 Snimljeno u prodavnici mliječnih proizvoda 17

75

Stevo Vučinić

Crnogorski sirevi – uporedna analiza Da bismo od mnoštva sireva koji se proizvode kod nas identifikovali vrstu dokleatskog sira, za svaki od autohtonih vrsta sireva ponaosob, moramo da ograničimo prostor na kojem se proizvodi i kvalifikujemo njegove osobine. Sirevi od parenoga tijesta19 proizvode se u kolašinskoj, mojkovačkoj, pljevaljskoj, žabljačkoj, šavničkoj i plužinskoj opštini – dakle, na prostoru śeverne Crne Gore. Tvrdi se proizvode na jadranskim ostrvima a u kontinentalnom dijelu Crne Gore, na Njegušima i okolini. Ta vrsta sireva poznata u Crnoj Gori kao njeguški tip sira. Proizvodi se na Njegušima, okolini Kotora i djelovima Katunske nahije. Dok se takav sir uobičajeno proizvodi na jadranskim ostrvima20 i u zaleđu Jadranskoga mora, recimo u Livnu, Gorskom Kotaru, u Istri i na ostrvima Krku, Cresu, Rabu, Pagu, Braču, Olibu, zaleđu Splita (Lećevica) dok mu je sličan i dubrovački s tom razlikom što nema čistu geometrijsku formu jer nije oblikovan u kalupu. Sirevi koji zriju i čuvaju se u salamuri čine posebnu veliku grupu poznatu kao bijeli sirevi. Proizvode se na cijelom Balkanu pa i u Evropi. U Crnoj Gori najviše na Durmitoru, okolini Ulcinja, Crmnici, Kučima, okolini Pljevalja, okolini Bijeloga Polja i poznati su i kao polimsko-vasojevićki i polimsko-sjenički. Oni zriju i čuvaju se u salamuri i svi, bez obzira na regionalne nazive, nose zajedničko ime masni dok im je osnova za standard pljevaljski sir.21 U Bosni su poznati kao sirevi u tipu travničko-vlašićkog sira22 jer su najpoznatiji sirari s planine Vlašića i iz okoline Travnika u kojem je svojevremeno bila i velika trgovina sirevima. Inače, proizvode se u cijeloj Hercegovini i u centralnoj Bosni, mada i na području Konjica, Jablanice i posebno na planini Bituvnji. Plinijeva rečenica da se alpski pašnjaci prepoznaju po dvije vrste sireva: „Dalmatinski Alpi nam šalju Dokleatski (3) sir a Centronian (4) Alpe Vatusican“ ukazuje na osobiti respekt koji su uživali ovi sirevi Isto, str 81. Jasmina Lukač Havranek, Autohtoni sirevi Hrvatske, izlaganje na naučnom skupu o mljekarstvu. 21 Natalija Dozet i saradnici, Autohtoni mlječni proizvodi, Beograd, 1996, str. 166. 22 Natalija Dozet i saradnici, Travničko-vlašićki sir-sirevi u salamurti, Beograd 2004, str. 100–101. 19 20

76


kod potrošača. Stanovište Sima Trojanovića da je njeguški sir Plinijev dokleatski sir nije održiva23, jer okolina Dokleje proizvodi više vrsta autohtonih sireva u salamuri, skorup i sir iz mješine dobijen miješanjem sirnoga tijesta i skorupa kojega recentno stanovništvo naziva mješavina. Međutim, ne i tvrdi sir poput njeguškog. Taj tip se proizvodi u Katunskoj nahiji i po tipu – ukusom, oblikom i kvalitetom – istovjetan je ostrvskim sirevima poput paškog, creskog ili kontinentalnom livanjskom i siru koji se proizvodi u Gorskom Kotaru. Zato nema nijedan razlog da se izdvoji, bilo kojom osobinom, od istovjetnih sireva koji su na južnoslovenskom prostoru poznati pod raznim imenima, niti da bude osobinama izdvojen od svih sireva s dalmatinskoga prostora. Razlog više da se njegova pretpostavka odbači je i činjenica da se Njeguši kao centar proizvodnje toga sira nalaze van areala plemena Dokleata.

Sl. 3. Njeguški sir24

Sl.4. Kučki koźi sir25

Bijeli sirevi iz salamure proizvode se istom tehnologijom širom južnoslovenskoga prostora. Nijedan od tih sireva s crnogorskoga prostora, svojim osobinama i kvalitetom, ne može se izdvojiti od bijelih sireva s centralnobalkanskog prostora.

Natalija Dozet, Nikola Adžić, Marko Stanišić i Nebojša Živić, Autohtoni mlječni proizvodi, Poljoprivredni Institut – Podgorica, Beograd, 1996, str. 93. 24 Snimljeno na Čevo 25 Snimljeno u prodavnici mliječnih proizvoda 23

77

Stevo Vučinić

a

Sl. 5. Zrenje bijeloga sira u kaci

Što se skorupa tiče, on je proizvod karakterističan po visokom procentu masti, proteinima i procesu zrenja.26 To je visokokalorična hrana koja se može dugo čuvati u mješinama ili kačicama. Bio je poznati proizvod od najranih vremena stočarenja. Proizvodi se na širokom prostoru istočne Evrope i Male Azije – Turskoj, području Dona, Uralu, Crnoj Gori, Bosni, Lici i Baniji. Po osobinama je istovjetan na cijelome ovom prostoru i po načinu proizvodnje i kaloričnoj vrijednosti i svim drugim karakteristikama i nije predmet ovoga priloga. Na temelju analize zaključujemo da nijedan od analiziranih sireva nije dokleatski sir. Dokleatski sir Sir kojeg pominje Plinije (Historia naturalis, XI, 97, 240) po svim svojim osobinama treba da bude visokokvalitetan i izdiferenciran od svih ostalih sireva, da se proizvodi na prostoru koji su naseljavali Dokleati i da trpi dugotrajni onovremeni transport tovarnim životinjama i brodovima na jedra bez promjene kvaliteta i fizičkih osobina. Vrsta sira koja zadovoljava ove uslove u narodu je poznata kao mješavina.27 Tradicionalno se proizvodi na prostoru koji je u antičko Natalija Dozet, Autohtoni mlječni proizvodi osnova za razvoj specifičnih originalnih mliječnih prerađevina u savremenim uslovima, Institut za stočarstvo Beograd – Zemun, 2004 god. str. 11. 27 Natalija Dozet, Nikola Adžić, Marko Stanišić i Nebojša Živić, Autohtoni mlječni proizvodi, Poljoprivredni Institut – Podgorica, Beograd 1996, str. 44. 26

78


doba naseljavalo pleme Dokleati – Katunska nahija (Ozrinići), Brda (Bjelopavlići, Piperi, Vasojevići, Kuči, Bratonožići, Rovca i Morača) i Malesija. Odive iz ovih plemena su prenijele vještinu pravljenja mješavine i u suśedna plemena i krajeve u kojima je i danas poneka planinka proizvodi. Mješavina je vrsta mješinskog sira koji je pogodan za transport tovarnim životinjama i brodovima na jedra i vesla. Po svim svojim osobinama je visokokvalitetan mliječni proizvod, kvalitetom i ukusom izdiferenciran od svih ostalih sireva. Dobija se od već proizvedenog masnog ili polumasnog bijelog ili mekog sira s jomužnim ili varenim mladim skorupom. Postoje tri podvarijetata, ali je uobičajen onaj koji se proizvodi od svježeg punomasnog mlijeka. Siri se sirilom koje gruša mlijeko oko 2 sata. Surutka se odlijeva, a sirna masa stavlja u platnenu kesu koja se objesi da se sir desetak dana ocijedi sopstvenom težinom. Za to vrijeme sa spoljne strane kašikom se čisti platno i buši tankom iglom da bi surutka iscurila. Nakon cijeđenja sir se stavlja u posudu i soli. Kad se posude napune sa 15 do 20 kg, onda se sir isitni i izmiješa s mladim, tek skinutim, skorupom i nabije u već pripremljenu mješinu – ovčju kožu. Ukus mu je umjereno slan, pikantan i tipičan za proizvod od ovčijega mlijeka. Uobičajeni odnos sira i skorupa je 4–5 : 1.

Sl.6. Mladi skorup28

Sl. 7. Načeti mijeh s mješavinom29

Snimljeno u prodavnici mliječnih proizvoda Snimljeno u prodavnici mliječnih proizvoda

28 29

79

Stevo Vučinić

Na terenu Velestova i Ozrinića čevskih proizvodila se mješavina, sir u tipu njeguškog, sir zvani prljo i skorup sve do početka 80-tih godina.30 Danas je taj prostor opustio, i skoro niko se ne bavi stočarstvom i proizvodnjom mliječnih proizvoda. A sve donedavno Ozrinići su držali veliku stoku – ovce, koze i krave. Ovce su davali pod arendu na Durmitor i Lukavicu i skorup je skupljan na ove dvije planine, dok je mješavina pravljena na Velestovu i velestovskoj planini Koritniku od kozijeg i kravljeg punomasnoga sira i skorupa. Skorup je skidan s večernje, a sir siren od jutarnje provrele varenike koji bi čuvali u kacama dok ne zrene. Potom bi ga u slojevima sa skorupom, sipali i nabijali u mješinu. Dok zri mješina je prevrtana, čišćena i držana na drvenim daskama. Mješavina se proizvodila i na kučkim katunima.31 To je dug proces koji počinje sirenjem i cijeđenjem gruda koje se suše na naročitim policama za sušenje mješavine. Suše se 10 do 15 dana. Nakon sušenja sir se spršti, miješa sa skorupom i soli. Smjesa se zove pršljevina. Zatim se pripravlja u grudvice ili kilice a u nekim katunima ih zovu šarenice. Potom se spremaju u mješinu postavljenu na naročitu policu. Svakih 15 dana se stavlja nova pršljevina koja se sabija posebno pravljenim drvetom ili ručno. Mijeh se stalno prevrće i s njega struže vlaga dok se ne napuni do vrha. Drži se na hladnom mjestu i vodi računa da u nju ne uđe vazduh da ne bi klapljela. Počinje se trošiti od Mitrovdana, a najviše od Nikoljdana. Čapra za mijeh se naročito priprema. S bravlje ili kozje kože se odstrani vuna ili kostrijet. Potom se na dnu prođene špica. Ispod špice se stegne špagom. Tako se sveže jedna zadnja i obje prednje noge. Koža se potom naduva kroz preostalu nogu ili otvor i začepi da se nekoliko dana suši. Nakon toga se razduva i raskiša i tada je spremna za punjenje mješavine. Zagarčani od pamtivijeka proizvode, recentno stanovništvo kaže skupljaju, mješavinu, skorup i sir zvani prljo na ljetnjim katunima na Lukavici, a Bjelopavlići na ljetnjim katunima na Sinjavini.32 U Piperima se tradicionalno sakuplja na Lukavici. Nije bilo kuće koja je izdizala ili danas izdiže na planinu da nije sakupila makar jednu mješinu za do Rumica Andrijina Stanojević i Stanojević Milena potvrdile su nam da se na terenu Velestova i Ozrinića čevskih proizvodila mješavina. 31 Novo Vujošević, Kučki katuni nekad i sad, Podgorica, 2010, str.109. 32 Planinka Julka Radonjić iz Pešinog ubla (Zagarač) potvrdila nam je da Zagarčani i Bjelopavlići od pamtivijeka proizvode mješavinu. 30

80


maće potrebe, a u poratno vrijeme i za prodaju. Malisori je takođe proizvode i zovu je mješavîn.33 U Vasojevićima je tradicionalni proizvod koji se obavezno sakuplja na katunima podno Komova.34 Zaključak

Dokleatski sir je punomasni mješinski sir u narodu poznat kao mješavina. Tradicionalno se milenijumima proizvodi na teritoriju koju je svojevremeno naseljavalo pleme Dokleati – Ozrinići, Brda i Malesija.

Profesor Marko Camaj potvrdio nam je da se mješavina proizvodi u Malesiji. Pop Bogdan Lalević i Ivan Protić, Srpski etnografski Zbornik, Beograd 1903, Vasojevići u crnogorskoj granici, str. 546; Profesor Slobodan Tomović potvrdio nam je da se mješavina proizvodi u Vasojevićima.

33 34

81

AGER PRIVATUS U PRIOBALJU DONJEGA TOKA ZETE Ovim prilogom namjeravamo da razmotrimo neka pitanja koja su u vezi sa statusom, etničkom strukturom i proizvodnjom na ageru privatusu antičke Dokleje, u zahvatu obalnog pojasa donjega toka rijeke Zete. Pronađeni arheološki materijal, isplanirane poljoprivredne površine u obliku plićih i dubljih podzidanih terasa i tragovi objekata na terenu upućuju na zaključak da je na tome prostoru bilo pet vila rustika. Na temelju materijalnih dokaza opisali smo prilike koje su vladale u poljoprivredi ovoga prostora. Nemamo epigrafskih izvora koji ih dokumentuju sem jedne are posvećene Neptunu koju je postavio Petronius Asperus, rimljanin. To je jedini epigrafski spomenik koji nagovještava da je ager Dokleje djelimično ili u cjelini kolonizovan rimskim građanima. Tek od vremena Oktavijana Avgusta1 i sloma Batonova ustanka 9. godine n. e. na istočnoj obali Jadrana utvrđuju se rimske pravne institucije i sve više se grade naselja i vile rustike. Bile su to i svojevrsne nadzorne tačke za penetraciju rimske kulture i romanizaciju Ilira. Uloga im je bila uglavnom ekonomskoga karaktera; služile su snadbijevanju poljoprivrednim proizvodima lokalnoga tržišta. Teško je reći za vile agera Dokleje da li su imale samo poljoprivredno-proizvodni pars rustica karakter ili i luksuzni dio pars urbana za boravak vlasnika i uživanje. Koji je odnos bio s pars rustica nije moguće utvrditi bez arheoloških iskopavanja koja se u postojećim okolnostima teško mogu sprovesti. Lokaliteti se nalaze na privatnim zemljištima, posljednje dvije decenije nekima su temelji devastirani rigolovanjem zemljišta za vinograde i voćnjake, ili su nad njima sagrađeni objekti. Tipološke obrade rimskih vila na prostoru Evrope iznjedrile su opšte zapažanje2 o njihovoj arhitekturi, regionalnim osobenostima i transformaciji od kraja III do sredine VI vijeka. Intenzivna gradnja Kristina Jeličić, ,,Rustičana vila na Bunjama kod Novog Sela na otoku Braču“, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, br. 98, 2005, str. 123. 2 Tin Turković i Maja Zeman, ,,Prilog poznavanju kasnoantičkih vila sa područja provincije Dalmacije“, Ars Adriatica, Zadar, br. 1, 2011, str 10. 1

83

Stevo Vučinić

kasnoantičkih vila vršena je u vrijeme opštega prosperiteta koje je zahvatalo kraj II i cijeli III vijek. To je i vrijeme velikih privredno-ekonomskih promjena. U V vijeku dolazi do izmjena u kojima pars rustica dobija prednost u odnosu na pars urbana. Vile se pregrađuju, dijelom mijenjaju namjenu i stavljaju se u ekonomsko-odbrambenu funkciju kao posljedicu nemira koji protresaju carstvo. U nedostatku nalaza i arheoloških istraživanja prinuđeni smo da ih analiziramo na temelju dostupne materijalne dokumentacije. Mi smo u neposrednoj okolini Dokleje, na rastojanje do 3,5 km, uzvodno uz rijeku Zetu, na temelju materijalne dokumentacije identifikovali objekate koji formom, topičkim razmještajem i nađenim materijalom sugerišu postojanje pet takvih vila rustika. Sve su smještene na najvišoj terasi iznad rijeke Zete. Villa rustica se kvalifikuje kao poljoprivredno imanje s čvrstom vezom između proizvodnoga i stambenoga dijela. To je skup objekata s okolnim zemljištem smještenim van grada koji zadovoljavaju stambene i prehrambene potrebe vlasnika.3 Autori su vile razvrstavali po raznim osnovama.4 Busuladžić se u pitanju podjele villa rustika na podtipove poziva u svom radu na A. McKaya, M. Biroa, M. Suića, R. Matijašića, M. Rostozeffa, J. T. Smitha. Na temelju lokacije i oblika na rustične, suburbane, pseudourbane i maritimne (A. McKay), prema arhitektonskom rješenju na peristilne, koridor i bazilikalne vile (M. Biro), u odnosu na namjenu na luksuzne namijenjene rekreaciji, rezidencijalne sa proizvodnim elementima i vile u kojima je proizvodna funkcija preovlađujuća (M. Suić). Prema opremljenosti na vile sa unutrašnjim peristilom, sa unutrašnjim dvorištem i sa trijemom na glavnoj fasadi (M. Suić). O odnosu između rezidencijalnog i proizvodnog dijela može se govoriti o vili kao manufakturi i vili za stanovanje (R. Matijašić). Prema funkcionalnosti na raskošne ljetnjikovce sa skromnom proizvodnjom, vile u kojima je proizvodni i stambeni dio u ravnopravnom odnosu i proizvodni kompleks u kome je stambeni dio sekundaran (R. Matijašić). U odnosu na vrijeme koje vlasnik provodi u njima na obične vile ili ljetnje rezidencije, poljoprivredna imanja na kojima vlasnik stalno boravi i poljoprivredno imanje koje vode i na kome borave radnici i robovi, a vlasnik ih povremeno posjećuje (M. Rostozeff). Što se tiče ville suburbane, to je stambena kuća imućnog sloja u okolini grada Adnan Busuladžić, Rimske vile u BiH, ZMBiH, Sarajevo 2011, str. 24. Isto.

3 4

84


koja nudi sav luksuz i komoditet. A villa urbana je gradska kuća koja se dimenzijama, luksuzom i monumentalnošću razlikuje od običnih gradskih kuća.5 Oblik i tlocrt vila sugeriše porijeklo arhitektonskih elemenata, njene funkcije i vrijeme gradnje. Tradicionalno je poimanje apside kao arhitektonskoga elementa vezanog za termalne i ložišne funkcije. Novije studije su pokazale da je apsidalno okončanje longitudinalnih prostorija namijenjenih prijemu gostiju triklinij bilo uobičajeno u III i IV vijeku. U to vrijeme pročelje se završavalo s dva tornja kao statusno obilježje vlasnika. Naše vile, po svemu sudeći, imaju aksijalni osnov građevine. Logično je pretpostaviti da su se śevernom podužnom prostorijom nizale manje prostorije i na koncu audijencijalna soba. Na temelju istraživanja ovi objekti ne mogu se interpretirati i kao putne stanice kafane mansiones, moteli mutationes ili carinske postaje portorio. Oni su slično građeni, i to kao objekti grupisani oko zatvorenoga dvorišta, na spratu su bile odaje za smještaj putnika a u prizemlju magacini i radionice za razne opravke i slično. Pažljivim uvidom u terensku situaciju uočavaju se veze vila iz crnogorske unutrašnjosti s trendovima koji su se raskošnije predstavili u dalmatinskom primorju. Nema materijalnih dokaza da je ijedna od njih bila praetorium fundi upravno śedište većega pośeda. Nije očuvano nijedno parče fresko maltera, kao što je to slučaj s bazilikom u Dokleji, koje bi hronološki odredilo vrijeme njene gradnje. Nema dokaza da je ukrupnjavanje pośeda dotaklo njenu okolinu, jer kao grad (urbs) nije bila ni dovršena unutar bedema niti je imala kapacitet da se dovrši. Moglo bi se pretpostaviti da su beneficijari bili njihovi vlasnici, budući da tamo đe nije bilo vojske beneficijari su bili jedini predstavnici rimske administracije. Rimljani su oduzetu zemlju od domorodaca dijelili veteranima (missio agraria) ili im dali novac (misssio numaria) za kupovinu i proizvodnju. Prvo veliko značajno ukrštanje puteva (trivium) bilo je kod Spuža. Na njemu su se ukrštale dvije ceste: jedna koja ide iz unutrašnjosti pored Duklje sa cestom koju na Tabuli Peutingeriani prepoznajemo kao via militaris, koja se proteže zaleđem jadranske obale. Na temelju postojanja jednoga nadgrobnog spomenika posvećenom beneficijaru, možemo izvući zaključak da je on dobio vjerovatno jedno od imanja na kojem je živio i da je na gradskom groblju i pokopan. Nema dovoljno Isto, str. 25, 26.

5

85

Stevo Vučinić

argumenata da tvrdimo da je postojala i beneficijarska stanica. Beneficijarske6 postaje su bile smještene na prostorima naročitih interesa imperije. Nažalost, preko ovih objekata preslojena je novija arhitektura iz vremena prije Veljega rata i kasnije. U novije vrijeme vrši se ponovno preslojavanje tokom kojega se uklanjaju svi tragovi prethodne gradnje i zanavijek uništava dokumentacija za izučavanje rimske povijesti ovoga prostora. Nije moguće dokazati, izuzev u jednome slučaju, vile u Donjoj Gorici, da su se privredno-ekonomski objekti transformisali u kasnoantičke ruralne naseobine (vicuse), u kojima su vršene adaptacije stambenih površina u sakralne, kasnoantičke crkve. U blizini takvih objekata po pravilu su se formirala i pribježišta ili refugiji. Cilj rimske strategije7 kolonizacije bila je eksploatacija i politička, kulturna i ekonomska dominacija. Posebno se, u procesu romanizacije, u vrijeme Vespazijana grade nove vile kao središta imanja na kojima se kombinuje luksuzan život s privrednom djelatnošću. Proizvodnja se okreće ne samo vlasnicima nego i tržištu kojemu gravitira ager. Vile su bile središte ekonomske moći8, njeni vlasnici su bili i urbana elita i snadbijevali su grad poljoprivrednim proizvodima. Ugledni Rimljani9 su živjeli stalno okruženi gomilom molitelja. S vremenom je postalo uobičajeno da klijentela, koja se sastojala od siromašnih ljudi, svoju sudbinu veže za nekog imućnog čovjeka. On im je osiguravao zaštitu za račun određene usluge. Zato su prostorije bile prilično velike – da bi zadovoljile zahtjeve porodice, gostiju i mnoštva pośetilaca. Rimske vile10 su građene tako da omoguće maksimum uživanja u pejzažu i da se na suptilan način eksponiraju u njemu. Bile su namijenjene proizvodnji i stanovanju. U njima se grade prostori za proizvodnju, skladišta, boravak gospodara, upravnika (vilicus), robova (ergastulae). Građene su s ośećajem za proporcije u prirodnome okruženju koje omogućava mir, uživanje u prirodi i okolišu. To su bile luksuzne rezidencije kolonista, beneficijara ili lokalnih bogataša kojima se potvrđivao status u municipiju. Gradili su ih najviši municipijalni služ Tin Turković i Maja Zeman, ,,Prilog poznavanju kasnoantičkih vila sa područja provincije Dalmacije“, Ars Adriatica, br. 1, Zadar, 2011, str. 18. 7 Isto, str. 97. 8 Isto, str. 98. 9 Isto. 10 V. Begović I. Schrunk, ,,Rimske vile Istre i Dalmacije“, II dio, Tipologija vila, Pril. Inst. arheo. Zagreb, 20/2003, str . 96. 6

86


benici iz reda dekuriona i edila koji su i upravljali gradom. Gradnja se razmahala nakon sloma Batonova ustanka11, naročito jednostavnih vila rustika kakve su po svemu sudeći naše. Samo u Bosni dosad je utvrđeno postojanje 154 lokaliteta s ostacima vila rustika12, a na prostoru Istre i Dalmacije oko 300. Najveći broj pośednika pripadao je redu dekuriona13 i vršio razne službe u imperiji. Radnici u poljoprivredi bili su eksploatisana klasa koja nije imala sredstava za podizanje spomenika koji bi śedočili o njihovom postojanju ili službi koju su obavljali. To potvrđuju i skromni grobovi nađeni odmah nakon Drugoga svjetskog rata na Vranickim Njivama, u ravni puta, u konglomeratu šljunka i pijeska, s istočne strane vodopoja, ali nijesu ni istraživani ni objavljeni kao nalazi, kao i jedan skromni sirotinjski grob na Miletinoj Njivi koji smo imali priliku da vidimo. U oba mjesta vide se ostaci objekata koji asociraju na vile rustike, pa je očito da su u njima sahranjeni robovi i slobodnjaci koji su obrađivali zemlju. U primorskoj Dalmaciji ima natpisa koji śedoče o postojanju zanimanja vilicus ili nadzornik imanja, agricole ili poljoprivrednika, ali na spomeniku piše da je taj agricola bio dekurion Salone, duumvir municipiae Riditae i tako redom. Očito, u pitanju je bio velepośednik koji se bavio poljoprivredom koristeći robove i slobodnjake za obradu zemlje. Upravnik imanja ili vilicus uglavnom je bio rob ili oslobođenik. Njegova žena se zvala vilica. Do roblja se najčešće dolazilo ratovanjem i porobljavanjem cijelih naroda. Takav status se mogao steći i kaznom zbog krivičnoga djela ili zbog neisplaćenih dugova.14 Rimljani su robove smatrali stvarima koje govore. Njihov status je zavisio od naravi gospodara. U svakom slučaju bio je nezavidan. Imali su obaveze i nikakva prava. Bezgranično su iskorišćavani. Djelo Marka Porcia Katona De agri cultura najstarije je delo koje govori o načinu korišćenja robova.15 Katon preporučuje veliku štedljivost i napominje da Isto, str. 96. Adnan Busuladžić, Rimske vile u BiH, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine Sarajevo 2011, str. 148. 13 Grga Novak, ,,Pregled na prilike radnih slojeva u provinciji Dalmaciji“, Historij ski Zbornik, Zagreb, 1948, str. 129–146. 14 Mirjana Sanader, ,,Vilicis – prilog poznavanju djelatnosti upravitelja imanja i državnog namještenika“, Opvscula arhaelogica, br. 19, 1995, str. 97. 15 Isto, str. 98, 99. 11

12

87

Stevo Vučinić

robovi nikada ne smiju biti nezapošljeni. U slučaju ružnoga vremena preporučuje da robovi operu i očiste kuću i pomoćne prostorije, srede smetlište, deponuju stočno gnojivo, sređuju konope i užad i slično. Za maslinjake (olivetum) piše da je najbolje da budu površine 240 jugera ili oko 60 hektara. Predlaže da je optimalno da ih obrađuje 13 robova, vilicus, njegova žena, vilica, i inventar od pet slugu (operarri), tri goniča volova (bubulci), gonič magarca (asinarius), svinjar (subulcus) i čobanin (opilio). Za vinograde preporučuje veličinu od 100 jugera ili oko 25 hektara. Isto tako navodi da je za održavanje potrebno 16 robova, vilicis, vilica, 10 operarri, bubulci, asinarius, subulcu i salictarius – radnik koji vezuje i obrezuje lozu. Lucije Junije Moderat Kolumnela u djelu Rei rusticae libri duodecim pisanom sredinom I vijeka preporučuje imanja srednje veličine (100 ha) i nabraja što treba proizvoditi, ne samo za domaćinstvo, nego i za prodaju.16 Za razliku od Katona koji je predlagao samo proizvodnju vina i ulja za tržište, Lucije nabraja i žito, voće, povrće, meso, mlijeko i sir. On se pita: kad već postoje škole za govornike zašto nema i škola za zemljoradnike? U njima bi trebalo da se obučavaju budući upravitelji imanja (vilicus) koji, po njemu, ne smiju imati više od 60 ni manje od 30 godina. Treba da se od malena pripremaju za to zanimanje i moraju biti povjerljivi, vjerni, tačni i čestiti. Ne smiju biti lijeni, pohotni i skloni pijanstvu poput drugih robova. Inače, vilicus je zorom s robovima morao da ide na imanje i s večeri da ih odvede kući. Živio je u blizini ulaza u vilu da bi kontrolisao ko ulazi i izlazi, nije smio da čašćava u svoje nego u gospodarevo ime i morao je svaki zarađeni denarius od prodaje proizvoda da preda gospodaru. Morao je da nadgleda i ergastule, đe su bili smješteni okovani robovi vezani lancima i da završava poljoprivredne poslove po calendariumu u kome je bio upisan redosljed radova po godišnjim dobima. On piše da su okovani robovi radili s drugim robovima na imanju i da vilicus mora da vodi računa da okovi budu čvrsti. O vilici piše da treba da bude štedljiva, da se brine o bolesnima robovima, čistoći, da priprema hranu, zimnicu i da ne skita po suśedstvu i da brine o domaćinstvu kao da je njeno vlasništvo. U Crnoj Gori nije nađen nijedan epigrafski spomenik na kome se pominje vilicus ili vilica, dok je na prostoru bivše Dalmacije i Mezije takvih nađeno mnoštvo. Nema razloga da ne vjerujemo da ih je bilo, ali je nedovoljna Isto, str. 99, 100.

16

88


arheološka istraženost crnogorskoga prostora uzrok takvoga stanja u vezi s epigrafikom o nadzornicima seoskih imanja. U rimskoj državi postojala je čitava ljestvica društveno-proizvodnih grupa: robovi koji rade u skupinama povezani lancima (ergasteria), samostalni robovi (zanatlije i stručni radnici), robovi zaduženi za vođenje određenih radnih procesa (familia), slobodni bezemljaši koji rade u najam, slobodni sitni zakupci, zemljopośednici koji zemlju obrađuju familijarno i zemljopośednici koji koriste za obrađivanje zemlje neki od oblika eksploatacije, zanatlije koji mogu biti slobodnjaci i robovi koji rade za nekoga ili za sebe.17 Nakon Drugoga punskog rata broj robova u rimskoj državi se naglo povećava. Samo nakon porobljavanja Epira 168. p. n. e. 170.000 ljudi je odvedeno u ropstvo u Italiju, a svi gradovi porušeni i pokrajina popaljena, tako je robovska snaga skoro sve vrijeme trajanja rimske imperije bila jeftinija od najamne. Varon 1, 17 savjetuje zemljopośednike da je nezdrava mjesta bolje obrađivati pomoću najamnika nego robova, jer ukoliko se najamnik razboli vlasnik neće biti oštećen. S robovima na latifundijama i vilama rustikama se uglavnom postupalo okrutno.18 Smatrani su oruđima koja govore (instrumenti genus vocale), zatvarani u ergastule, često okovani, žigosani, loše hranjeni, prodavani kad ostare ili se razbole. Ponekad su bili prepušteni da se sami snalaze za hranu i odjeću, što je povećavalo bezakonje u seoskim sredinama. Diodor piše da su Sicilijanci kupovali mnogo robova (za potrebe poljoprivrede i održavanje doma, prim. S. V.), a nakon što ih odvedu na mjesto čuvanja odmah bi na njih stavljali žigove i bjelege. Mlađe su upotrebljavali kao pastire, a starije kako je kome bilo potrebno. U službi su surovo postupali s njima i sasvim se malo o njima starali, kako u pogledu hrane tako u pogledu odijela.19 Vile su bile uglavnom prizemne i prostirale se po širini prostora. Osnovna podjela je na ville urbane, ville suburbane i ville rustike. Prva je gradska, druga u blizini grada a treća jednostavna seoska, namijenjena prevashodno proizvodnji kakve su po svemu sudeći bile vile u probalju Zete. Imamo ih s unutrašnjim dvorištem, peristilom, otvorenim Robert Matijašić, ,,Arheološki podaci kao izvor za poznavanje ekonomske povije sti Istre u antici“, Historijski Zbornik, 1988, str. 43. 18 Salmedin Mesihović, Revolucije stare Helde i Rimske Republike, Filozofski fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2011, str. 206. 19 Isto, str. 285. 17

89

Stevo Vučinić

dvorištem, okruženim stubovima i natkrivenim hodnikom, s portikom ili hodnikom na stubovima ili svodovima uz koji se linijski ređaju prostorije kakva je vila u Vraniću, a ima i luksuznih koje su kombinovane. Ranoantičke vile su ekstrovertne prema pejzažu a kasnoantičke introvertne odbrambene funkcije. Mogu biti i razuđene oko jednoga objekta koji se vremenom prilagođavao potrebama. Skladišta su im građena u podzemnim djelovima ili na śevenoj ili śeveroistočnoj strani zbog temperature. Prilično su standardizovane u pitanju izgleda i sadržaja, ali mogu biti i maštovito izvedene u skladu s prohtjevima vlasnika. U savremenoj literaturi rimska poljoprivredna gazdinstva se dijele na mala, koja imaju manje od 200 jugera = 50 ha, srednja sa oko 400 jugera = 100 ha i latifundije s više od 1000 jugera = 250 ha.20 Sve vile agera Dokleje su sitnopośedničke ili na granici između sitnoga i pośeda srednje veličine. Strukturu poljoprivrednih kultura koju su gajile teško je definisati, jer je podrazumijevala proizvodnju vina, ulja i žitarica ali i povrća i voća. Zavisila je od potreba domaćinstava i tržišta. Krajem republikanskoga perioda izumljen je poseban sistem zagrijavanja prostorija hipocaustum. Pod je bio oslonjen na gusto raspoređenim stubovima (suspensurae) načinjenim od redova okruglih opeka raspoređenih u pravilnim nizovima položenih jedna na drugu. Iznad njih je postavljen sloj kvadratnih opeka (sesquipedales) koje su krajevima pokrivale jednu četvrtinu stubića. Obično je pokrivan mozaikom. Praznim prostorom između stubića strujao je topli zrak koji je zagrijavan u ložištu (praefurnium) i zagrijavao gornji pod, a kroz sistem šupljih opeka (tubuli) uzidanih u zid topli zrak je zagrijavao i prostoriju. Vitruvije piše da su bogatiji ljudi mogli da dozvole sebi luksuz koji nije potreban siromašnijim građanima koji više polaze druge i ukazuju im počasti nego što drugi obilaze njih.21 Savjetuje da blagovaonice i kupatila treba da budu okrenuti ka zapadu da bi se koristilo povečernje svijetlo, spavaonice i biblioteke ka istoku da budu osunčane i nepogodne za moljce, kupatila da budu u vezi s kuhinjom da bi se lako pripremali za kupanje a na stepenicama, hodnicima i ulazima da se postave prozori, jer se ljudi spotiču jedni o druge noseći razne terete, u slučaju nedostatka svijetla. Prostorije za spravljanje ulja, po njemu valja graditi u blizini kuhinje, a spremište ulja s južne strane da se ulje ne zamrzava. Robert Matijašić, 2000, 464 Vitruvije, Deset knjiga o arhitekturi, str. 130.

20 21

90


Prostorije za vino sa śeverne strane da se vino ne kvari, a štale za ovce i koze treba da imaju između 4,5 i 6 stopa prostora. Prostor za konje treba da bude na najtoplijem mjestu, ali da nije okrenut ka vatri jer konji postaju plašljivi. Ambari za žito treba da budu okrenuti ka śeveru da se žito ne zagrijava i užiška te propadne. Na kraju preporučuje da se sušnice, prostorije za sijeno i stočnu hranu grade izvan kompleksa za stanovanje i proizvodnju zbog opasnosti od požara.22 Centurijacija je bila način podjele zemlje na pravilne parcele. Dobila je ime po latinskoj riječi centum ili stotina. Označavala je podjelu jedne centurije ili kvadrata stranica po 700 m koji se dijelio na stotinu djelova. Svaki dio je bio kvadrat stranice 70 m ili površine od 4900 metara kvadratnih. Premjeravali su ih agrimensori iz jedne ishodišne tačke umbilicus u dva pravca koja su bila okomita jedan na drugi po oko 700 m. Pravci istok-zapad su se zvali dekumani a śever-jug kardines. Jedan glavni središnji pravac se zvao decumanus maximus a drugi cardo maximus. Najmanja jedinica površine je bila actus quadratus i iznosila je oko 35 x 35 m. Dvije jednice su bile juger iugerum 35 x 70 m. A dva jugera heredij heredium, skoro 0,5 ha. Tako da je jedna centurija imala sto heredija ili skoro 50 hektara. Osnova mjera je bila stopa 29,6 cm, korak pet stopa. Centurijacija je obilježavana s kamenim ili drvenim stubićem palus (vulg. lat. Pala). Tako se dobijao praedium palatum. Pravila rimske agrimensorske prakse nalagala su da se vodi računa o pravilnoj centurijaciji.23 Problemi su nastajali kad je postojala nesrazmjera između geomorfologije terena i pravila centurijacije. Regularnoj limitaciji nije podvrgavano zemljište koje se nije moglo uobličiti u pravilnu centurijaciju i nekvalitetno. Kao što je slučaj sa zemljištem rimskih ekonomija u donjem toku Zete. Odnedavno je uočeno da Libri coloniarum pominju i limitacijske oznake pali sacrificales, drvene motke kojima se obilježavaju unutrašnje parcele, za razliku od spoljnjih koje su kamene. Bio je to stari običaj da pośednici kojima se dodjeljuje zemlja prinose žrtvu na mjestu markacije. Ostatke su zakopavali u zemlju koju bi prethodno obilježili motkom zbog čega su kolci postali žrtveni kolci. Na taj način Isto, str. 131, 132. Ivan Basić, ,,’Spalatum ager Salonitanus’, prilog tumačenju pravno-posjedovnog položaja priobalja splitskog poluotaka u preddioklecijansko razdoblje“, 2012 god. Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, str. 1.

22 23

91

Stevo Vučinić

su međaši u očima svih sticali status nepovredivosti i svetosti.24 Limitacije su kasnije obilježavane niskim kamenim zidovima congestiones petrarum. Limitacije su brižljivo i geometrijski zidane i kao intervencije u pejzažu su vidljive. Ukoliko lokalna geomorfologija terena nije dozvoljavala centurijaciju da bi se raščistilo vlasništvo ager publicus populi romani i ager optimo iure privatus davana je na uživanje institucijom occupati. Zemljišta koja nijesu mogla da se ukvadrate ostajala su van limitacije. Država je i dalje bila vlasnik a plodouživatelj korisnik. To područje je potpadalo pod ius subsecivorum. Uvijek je postojala mogućnost da zemljište koje godinama ne bi bilo obrađeno okupira neko drugi pa su korisnici unutar njih naseljavali kolone da u njihovo ime obrađuju zemlju i sprečavaju occupatio. Regulisano je to pravo s lex Manciana, koji je štitio kolone, a ovi su štitili interese privatnoga pośednika ili države. Razgraničenje imanja gradske opštine od imanje drugoga pravnoga statusa, vlasništvo privatnika, hramova ili cara zbog godišnje inspekcije bilo je od velike važnosti.25 Svi su se trudili da se precizno omeđe i razgraniče, da spriječe tuđa posezanja u njihovo vlasništvo i sporove. Nema primjera da su limitacije šuma i livada za ispašu stoke očuvane. Izvan limitacije ager extra clusus nalazili su se maslinjaci – masline. Geografski položaj je diktirao da se urbs uvijek nalazi na periferiji agera umjesto u njegovome središtu. Na imanjima se najviše uzgajala vinova loza i maslina. Najstariji tragovi uzgoja vinove loze datirani su u vrijeme između 5400. i 5000. p. n. e. na razmeđi između persijske visoravni i Mesopotamije, a u Evropi u Trakiji oko 3500. p. n. e.26 Prije nego je ovladala vještinom proizvodnje vina, ilirska populacija se opijala medovinom mulsum i jednom vrstom piva koje su dobijali od ječma i prosa. Strabon, koji je živio na razmeđi stare i nove ere, bilježi da je ilirska obala obrasla vinogradima i maslinjacima, ali da ih malo ima u unutrašnjosti. Pseudo-Aristotel piše da se vino dopremalo u unutrašnjost preko helenskoga emporiona u Naroni (Vid kod Metkovića) u IV vijeku p. n. e. Tu su se prodavala vina s Lezbosa, Tasosa, Korkire i Kosa. Na razvijeni uzgoj vinove loze upu Isto, str. 14. Isto, str. 24. 26 Ante Škegro, ,,Tragovi uzgoja vinove loze i masline u dubljem zaleđu istočnog Jadrana u antici“, Histria Antiqua, 2004, str. 125. 24 25

92


ćuju kultovi Libera-Dionisa i njihovi reljefni prikazi kojih ima u centralnoj Bosni i Hercegovini. Polovinom I vijeka prije Hrista porodice italskih naseljenika Papii i Pontii bili su vodeći proizvođači maslinova ulja i vina na području naronitanskoga kovnenta kojemu je pripadalo i pleme Dokleati. Značajne količine vina Papii su proizvodili na svome imanju u Tasovčićima (Ad Turres) u zapadnoj Hercegovini. U doba Katona Starijeg (234-149. p. n. e.) rimske vile su imale 240 jugera = 60 ha zemljišta, ako su se njegovali maslinjaci, a 100 jugera = 25 ha ako se njegovala vinova loza.27 Veliki proizvođać vina i maslinovog ulja je bio i vojnički logor Bigeste.28 Potvrđena je proizvodnja vina u jednome od većih gazdinstava u istočnoj Hercegovini, u dolini gornje Trebišnjice, pored saobraćajnice Narona – Scodra. Vinova loza i maslina se uzgajala i na rimskome imanju u Mirinama i Lijeskama u Bihovu kod Trebinja đe su nađeni djelovi za proizvodnju maslinova ulja, tijesak (torculum) i prostorije za skladištenje (cella vinaria & olearia).29 Prema proračunu koji je upotrijebljen za Tripolitaniju po hektaru maslinjaka dobija se 1,25 hl, a po hektaru vinograda cijeđeno je između 31,2 i 42 hl.30 Da je piće uobičajeno služeno na ilirskim trpezama i prije dolaska Rimljana na ove prostore i da su ga mnogi neumjereno trošili, potvrđuju antički izvori. Kralj Ilira, Gencije počinio je mnoga zlodjela tokom života jer je i noću i danju neprestalno pijančio. Između ostaloga ubio je svoga brata Pleurata koji je trebalo da se oženi Monunijevom kćerkom a zatim se on njome oženio.31 Što se tiče unutrašnje dekoracije vila, po njoj možemo da prosudimo socijalni i društveni status vlasnika i njegov ukus. U našem slučaju bez arheoloških iskopavanja ta pitanja ne možemo riješiti. Fresko slikarstvo, skulptura i kapiteli su izuzetno važan komplementaran element za datiranje izgradnje i upotrebu zidnih struktura.32 Na jednom objektu, vili na Lazama Radevića, prepoznaje se vjerovatno peristil. To je dvo B. Ilakovac, ,,Limitacija rimskog agera rimske Kiše na otoku Pagu“, VAMZ, 1997-98, str. 79. 28 Isto, str. 127. 29 Isto, str. 128. 30 Vlasta Begović-Dvoržak, Ivančica Schrunk, ,,Brijuni primjer uspješnog antičkog gospodarstva“, Histria Antiqua, 2004, str. 67. 31 Polibije, 29, 13. 32 Kristina Džin, ,,Rimske vile i uvjeti stanovaja na pulskom ageru“, Histria Antiqua, 2011, str. 103. 27

93

Stevo Vučinić

rište okruženo sa svih strana trijemom sa stubovima iza kojih su bile prostorije različite namjene. Obično bi dvorište peristila bilo popločano i ukrašeno vodoskocima, fontanama i zelenilom. Ne isključujemo mogućnost da je jedna ara posvećena Neptunu bila unutar njega. Stubovi i kapiteli su nosili krovnu konstrukciju trijema.33 Pronađen je jedan bazis stuba i fragment dorskoga kapitela. Da li je pri nekoj od vila bila radionica opeke (figlina), jer ima puno njihovih proizvoda ne može se tvrditi bez arheoloških istraživanja. Nijedan proizvod nema žig proizvođača pa je vjerovatno da su peći građene od prilike do prilike za lokalne potrebe. Poznato je da je u Bosni i Hercegovini do sada potvrđeno 35 radionica za keramiku.34 Vrtovi se nijesu mogli ustanoviti niti potvrditi, iako je rimska civilizacija praktikovala pejzažnu arhitekturu. U njima se uzgajala mirta, čempresi, lovori, šimširi i slično. Nezaobilazni dio vrta su bili fontane, nimfeji i paviljoni. Tako nešto ne može se ustanoviti sem postojanje jedne cvjetnice – Sternbergea lutea koja nije autohtona. Bez sumnje gajila se u perivojima urbanih vila antičke Dokleje i danas je ima na nekim mjestima unutar bedema – cvjeta krajem septembra.35 Veliki broj podnih opeka i djelova kaldarija dokumentuje hipokauste u vilama na Lazama Radevića i Vraniću. Vještačke limitacije nijesu potvrđene na terenu jer je njegova morfologija uspostavila prirodnu granicu imanja podnožjem brda i obalom rijeke Zete. Dalo bi se zaključiti da su okolna brda bila u funkciji stočarstva, ali to nije moguće potvrditi niti utvrditi njihov vlasnički status. Na takav zaključak navodi nalaz velikog broja makaza za strižu ovaca. Od pokućstva je nađen jedan bronzani bokal i dva ručna žrvnja. Poljoprivredna proizvodnja je bogato dokumentovana svim vrstama poljoprivrednih alatki.

Isto, str. 57. Isto, str. 39. 35 Na nju mi je skrenuo pažnju botaničar akademik Vukić Pulević (raste oko temelja objekta nedefinisane namjene, prekoputa škole u Duklji sa śeverne strane, oko 50 m udaljenog od ceste koja ih razdvaja). 33 34

94


Sl.1.Sternbergea lutea flickr.com/photos/karlgercens/10027951505/ Lokaliteti s ostacima rimskih objekata Zemljišta na kojima se nalaze ostaci rimskih objekata bila su pogodna za poljoprivrednu proizvodnju. Na svih pet izolovanih terena na kojima su utvrđeni rimski objekti postoje obilni izvori hladne i pitke vode i pogodni pristupi rječnoj vodi (vodopoji za stoku). Geološkopedološke osobine prostora su različite: zapadni sediment (od Vranickih Njiva uzvodno) nastao je u geološkoj praistoriji taloženjem mulja i pijeska a istočni je konglomerat šljunka i pijeska nastao zasipanjem s okolnih brda tokom interglacijacije. U strukturnom smislu predstavlja jedinstvo s podgoričkom terasom. Priobalni dio je planiran terasasto od vremena neolita do antike. Oko nаseobinа i uzduž tokа, s obje strаne, spuštаjući se do obаle rijeke, teren je terаsаsto isplаnirаn zа poljoprivredne kulture. Ove terаse su nаstаle uređivanjem terenа odsijecаnjem i nivelisаnjem pleistocenskih terаsа nа nekim mjestimа, nаročito nа strmim obаlnim pojаsevimа, podzidаne su i po potrebi imаju uređene drenаžne kаnаle. U donjem toku Zete, na obаli su, inаče, ostаle uśečene sаmo dvije pleistocenske terаse. Nа pojedinim mjestimа, i to u odśečenim obаlаmа, sаvršeno su očuvаne uzlаzno-silаzne rаmpe, uśečene u obаlu, zа komunikаciju između terаsа i nivelete bjelopavlićke rаvnice. 95

Stevo Vučinić

Pregledom obаle, s obje strаne, može se ustаnoviti kontinuitet terаsа koje prаte morfologiju terenа nа čitаvoj dužini rijeke, od Vrаnićkih Njivа pа do izvorištа nа Glаvi Zete. Poduhvаt plаnirаnjа terenа odsijecаnjem, nivelisаnjem i podziđivаnjem vjerovаtno je trаjаo još od neolitа pа do аntičkoga dobа. Terаse se spuštаju kаskаdno od podnožjа brdа odnosno nivlete bjelopavlićke rаvnice, u plićim ili dubljim odśecimа, kа obаli. Odśeci su podzidаni okomito ukoliko je odśek plići ili pod blаgom kosinom аko je dublji.

Sl.2. Podzida jedne od terasa koje su uveliko zarasle u mahovinu i lišajeve jer se ne obrađuju Sistem terаsа se širi niz tok rijeke počev od Glаve Zete pа do Vrаnickih Njivа, u kontinuitetu, po objemа obаlаmа. Limitаcije imovine nаseobinа ne mogu se uočiti nа terenu. Moglo bi se pretpostаviti dа su to suva korita potoka koji provru tokom kišne sezone, imа ih u izobilju, i strme obаle nа kojimа se ne uočаvаju ostаci terаsа. Mаterijаl kojim je vršeno podziđivаnje su kаmen i tuf. Nа kаmenu se uočаvаju intervencije koje su rustikаlno isklesаle lice. Tuf nije obrаđivаn već je u komаdimа di96


rekno ugrаđivаn u podzide. Jedаn od lokаlnih mаjdаnа se nаlаzio nа Vrаnickim Njivаmа. Dio podzidа je grаđen kombinаcijom ovа dvа mаterijаlа. Uporednom аnаlizom se može konstаtovаti dа je slog isti u podzidаmа i kаmenim ogrаdаmа koje su ogrаđivаle terаse i one i dаnаs čine ogrаde imаnjа. Inаče, kаmene limitаcije ovih imаnjа su poslužile kаo grаnice dodjeljivаnih ili otkupljivаnih imаnjа nаkon Berlinskoga kongresа. Kvаlitet zidаnjа, bilo podzidа bilo ogrаdа, pokаzuje dobre stаtičke kаrаkteristike s obzirom nа to dа je područje seizmički veomа аktivno. S tog аspektа grаditelji su pokаzivаli zаvidno umijeće zbog togа što su podzide rаđene jednoslojno. Nа srednjem dijelu tokа rijeke Zete, čije prirodne terаse kаrаkteriše glinovito tlo, terаse su grаđene odsijecаnjem terenа pod blаgom kosinom, bez podziđivаnjа, s obzirom nа to dа je glinа kаo mаterijаl veomа čvrstа i dа slаbo erodirа. Evidentni su i erozivni uticаji rijeke Zete, nаročito nа nаjnižim kotаmа, tаko dа je dio podzidа urušen u rječno korito. U gornjem toku srednjega dijelа rijeke Zete, koji kаrаkteriše glinovito tlo, veomа neplodno, pojedine terаse su veomа plodne i prekrivene debelim slojem humusа, što su potvrdili i vlаsnici imаnjа. Uvidom nа terenu dа se zаključiti dа je prilikom plаnirаnjа terenа iskopom i nаsipаnjem vršeno nаsipаnje humusom s obližnjeg prostorа, koji je tаkođe isplаnirаn odsijecаnjem i podziđivаnjem. Nаčelno, podzide su rаđene nа plodnom humusnom tlu zbog togа što humus lаko erodirа а odsijecаnje je vršeno pod blаgom kosinom, bez podziđivаnjа, nа terenimа s glinovitim sаstаvom tlа koji je čvrst i zаdržаvа zаdаte morfološke kаrаkteristike. S аspektа geometrije primijenjene nа terenu, uočаvа se plаnirаnje terenа prаvim linijаmа koje u tlocrtu čine niz izlomljenih linijа koje prаte perimetаr pleistocenskih terаsа. U srednjem toku rijeke, između Dаnilovgrаdа i selа Velje Brdo, terаse su zаobljene zbog togа što je u pleistocenu zаobljeni tok rijeke dubio korito stvаrаjući sukcesivni niz meаndаrа, dаnаs poznatih kao kopitа. S obzirom nа to dа je pleistocensko korito zbog zаrаvnjenoga terenа bilo široko do sto metаrа, to su i terаse široke po pedesetаk metаrа te se nа njimа uočаvаju intervencije plаnirаnjа terenа kosim odsijecаnjimа bez podzidа. Tаkođe, uočаvаju se i do tri uske plаnirаne terаse nа pojedinim pleistocenskim terаsаmа koje su dijelom erodirаle zbog uticаjа rijeke i аtmosferskih pаdаvinа. Između nаjnižih i nаjviših terаsа vidljive su uzlаzno-silаzne rаmpe zа komunikаciju. Tаkođe, ostаli su jаsni trаgovi drenаžnih kаnаlа, posebno u srednjem 97

Stevo Vučinić

toku Zete, uprаvo zаto što je ovаj teren glinovit i neporozаn, zbog čegа je drenаžа bilа neophodnа. One se nа poljoprivrednim terenimа prаktikuju nа površinаmа nа kojimа se uzgаjаju žitаrice ili povrće zаto što ove kulture ne trpe veću količinu vode u korijenu duže od pet dаnа. Rijekа Zetа, po prаvilu, imа dvа visokа vodostаjа godišnje. Jedаn je jesenji а drugi proljećnji. S tog аspekta može se pretpostаviti dа se nа nаjnižim terаsаmа uzgаjаlo voće, što i dаnаs rаdi lokаlno stаnovništvo, i povrće koje se, u nаčelu, sаdi tek u kаsno proljeće nаkon periodа visokoga vodostаjа. Žitаrice su se mogle gаjiti nа višim i visokim kotаmа zаto što se siju prije početkа visokog proljećnjog vodostаjа koji bi mogаo dа ih erodirа. Rаzlog zа izgrаdnju terаsа zа poljoprivredu nа obаlnom pojаsu je blizinа rijeke s koje se obezbjeđuje lako i efikаsno nаvodnjаvаnje kao preduslov zа dobаr rod poljoprivrednih kulturа. Tаkođe, zemljište pleistocenskih terаsа je kvаlitetno zbog nаtаloženog humusа koji su stvаrаle poplаve u geološkoj prošlosti. Nаrаvno, dodаtni su rаzlozi i mogućnost brze i efikаsne komunikаcije, kao i bogаt riblji fond koji se koristio zа ishrаnu. Po svemu sudeći trаdicijа zidаnjа terаsа nа jugu Crne Gore nаdgrаđenа je i nа trаdiciju grаdnje terаsа nа prostoru obаlа rijeke Zete. Tаkođe, ovаj nаčin plаnirаnjа terenа zа poljoprivredne kulture trebа posmаtrаti komplementаrno s grаdnjom terаsа u brdskim i plаninskim područjimа Crne Gore. Geodetske kаrte terenа kаtаstаrskih opštinа u Podgorici i Dаnilovgrаdu nemаju unešenu terensku situаciju obаlnoga pojаsа. Rаzlog trebа trаžiti u tome što limitаcije imаnjа novih vlаsnikа prаte stаre limitаcije pа zаto nije bilo potrebe zа unošenje detаljа sа terenа. Tаkođe, аero-foto snimаnje dаje slаbe rezultаte zаto što je dobаr dio teritorije bjelopavlićke rаvnice slаbo nаseljen i obrаstаo u šumu.

98


Sl.3. Raspored objekata (vila) od Vranickih Njiva do Dedove šume36 Objekat na Vranickim Njivama Na Vranickim Njivama, na desnoj obali rijeke Zete, vidljivi su temelji rimske građevine u obliku ćiriličnog slova P (П) sa zaobljenim śevernim uglom, otvorenim dijelom orijentisane ka istoku. Dimenzije objekta su 39 m po dužini i 25 m po širini. Zid je debeo 52 cm, rađen od pritesanoga kamenja, s lica približno pravougaone forme, utopljen u sočnom malteru. Kompleks je sačuvan u temeljima i moguće ga je samo u tlocrtu definisati. Ima tipične osobine otvorene panoramske vile orijentisane prema rijeci Zeti. Lociran je na najeksponiranijem mjestu. Uvidom u sačuvane temelje nameće se utisak da objekat ima peristil oko kojega su grupisane ekonomske prostorije. Ager je zahvatao prostor današnjega sela Vranickih Njiva, ukupne je površine 25 hektara. Izolovan je s tri strane Veljim i Malim brdom, a śevernom se naslanja na obalu Zete.

Animacije terenskih situacija uradio je Filip Velimirović.

36

99

Stevo Vučinić

Sl. 4. Śeverni zid

Sl. 5. Pretpostavljeni izgled rimske ekonomije na Njivama

100


U turskim defterima Vranicke Njive nijesu upisane kao selo, a pominju se Vranići udaljeni 500 m i odijeljeni od njih preslom (prevojem) između Malog i Veljeg brda kao naselje s 52 kuće. Selo je po prvi put naseljeno nakon 1878. godine. Većim dijelom oboda brda zemljište je isplanirano u dvije ili tri terase koje su podzidane suvomeđom. Na južnoj strani, ukliještenoj između dva brda, zaravljen je i podzidan teren ukupne površine 2 hektara kojega recentno stanovništvo zove vinogradi. Zemlja na njemu je sprana s brda, crvenica, pogodna za vinogradarstvo, a teren prisojan. Zatečene terase naseljenici su donedavno koristili za uzgoj loze. Na temelju uvida u stanje na terenu može se zaključiti da ih je isplanirala velika i dobro organizovana rimska ekonomija koja ih je, po svemu sudeći, takođe koristila za uzgoj vinove loze. Nekoliko korijena divlje loze koja samoniklo raste obodom tog prostora podupire takav zaključak. S te površine u antičko vrijeme moglo se dobiti između 6.200 i 8.400 litara vina. Na istoku sela – Kod mlina, na rastojanju od 650 m nalazi se vodopoj za stoku i obilan izvor bistre i čiste vode koja izvire iz stijene i nakon nekoliko metara uliva se u Zetu. Na zapadu, na rastojanju od 350 m su dva – Veliki i Mali Nedin izvor koji izviru u neposrednoj blizini obale. Po sredini sela je treći vodopoj za stoku, koji danas služi kao plaža, iznad koga se s istočne strane nalazilo rimsko groblje u kome je sahranjivanje vršeno icineracijom. Uništeno je nakon Drugoga svjetskog rata da bi se konglomerat šljunka i pijeska u kome je vršeno sahranjivanje koristio za nasipanje puta Podgorica – Danilovgrad. U koritu Zete, neposredno naspram temelja objekta, pronađeno je nekoliko metalnih i keramičkih nalaza. Pronađeni materijal i stanje na terenu nagovješavaju da se radi o vili rustici, koja se bavila vinogradarstvom i povrćarstvom. Na takav zaključak navodi pronađeni matrerijal u koritu Zete, neposredno ispod objekta, i isplanirano zemljište uz obalu i obodom brda.

101

Stevo Vučinić

Sl. 6. Podzidana terasa za uzgoj vinove loze

Sl. 7. Dvije krstaste fibule37

Fotografije – Lazar Pejović

37

102


Objekat u rogamskome zaseoku Vranić Objekat u rogamskome zaseoku Vranić oslonjen je na plato omeđen suvim koritom potoka koji u vrijeme velikih kiša provri iz brda Bile i rijekom Zetom. Potok je stoljećima deponovao keramički i metalni materijal u korito rijeke. Ovaj objekat je okrenut prema najljepšoj, južnoj vizuri i prilagođen prednostima pejzaža kojim dominira Velje brdo i rijeka Zeta. Prostornu orijentaciju je odredio poslovični rimski ośećaj za racionalnost, red i ośećaj za lijepo. Od njega je sačuvan dorski kapitel. Drugi dekorativni elementi nijesu pronađeni, izuzev poljoprivrednih i kućnih alatki, posuđa i arhitektonskih elemenata. Mogući izgled i sadržaji su pretpostavljeni na temelju Vitruvijevih De arhitectura libri decem i upoređivanjem djelova kompleksa s poznatim i studiozno obrađenim primjerima antičkih vila iz okruženja. Na rastojanju od 800 m zapadno nalazi se obilni izvor hladne i bistre vode, a neposredno naspram nje, na rastojanju od 50 m, vodopoj za stoku.

Sl. 8. Terenska situacija rimske ekonomije u Vraniću U rijeci Zeti, neposredno naspram temelja objekta, pronađen je veliki broj metalnih i keramičkih nalaza, a od ukrasnih i arhitektonskih elemenata, jedan spiralni kraj ehinusa – voluta jonskoga stuba, grčkoga reda i nekoliko tubusa. Ta činjenica dozvoljava zaključak da je u pitanju 103

Stevo Vučinić

vila s hipokaustom. Na temelju materijalne dokumentacije negve može se zaključiti da je njen vlasnik koristio robovsku radnu snagu.

Sl. 9. Voluta ehinusa

Sl. 10. fiarch.ba/UserFiles/File/ History_arch/05.2_Amir Pašić, Historija arhitekture, str. 19

Pronađeni alati obilno dokumentuju poljoprivredne i stočarske proiz vodne kapacitete objekta.138

Sl.11. Keramička cijev hipokausta

Sl. 12. Podna opeka hipokausta 23 x 29 x 5 cm.

Fotografije artefakata uradio je Lazar Pejović.

38

104


Sl. 13. Opeka 26 x 13 x 6 cm. Sl. 14.Blago zaobljena keramika šir. 37 cm.

Sl. 15. ralo

Sl.17. Alat nepoznate namjene

Sl. 16. trnokop

Sl. 18. Srp

105

Stevo Vučinić

Sl. 19. Kosijer

Sl. 21. Crtalo

Sl. 20. Strugač

Sl. 2. ralo

Sl. 23. Djelovi makaza za striženje ovaca

Sl. 24. Srp 106

Sl. 25. Otikač za čišćenje pluga


Sl. 26. Kosa

Sl. 28. Bronzani ključ

Sl. 30. Srp

Sl. 27. Negve za vezivanje robova

Sl. 29. Žrvanj

Sl. 31. Crtalo

107

Stevo Vučinić

Sl. 32. Srp

Sl. 34. Ralo

Sl. 36. Crtalo

108

Sl. 33. Srp

Sl. 35. Dio makaza za striženje ovaca

Sl. 37. Dio makaza za striženje ovaca


Sl. 38. Bronzani bokal

Sl. 39. Ukrasni završetak od bronze

Vila na Lazama Radevića Vila rustika na Lazama Radevića nalazi se na lijevoj obali Zete. Utopljena je u pejzaž i otvorena prema okolini. Lokаlitet se može identifikovаti nа temelju površinskoga nаlаzа velike količine ulomаkа tegulа i kerаmike rаđene nа vitlu. Nа njemu su vlаsnici, čisteći imаnje od kаmenjа i kerаmike, godinаmа nаbаčivаli ulomke i ostаtke s аntičkoga objektа koji se, očito, u temeljimа, ispod površine zemlje nаlаzi nа ovome mjestu i u njegovoj neposrednoj blizini, nа zаpаdnoj strаni. U podzidu imаnjа, između podvodnoga i površinskoga lokаlitetа, nа početku zаpаdnoga dijelа međe, ugrаđeno je nekoliko аrhitektonskih elemenаtа. Djelimično je očuvаn torus, od bijeloga mermerа koji se nаlаzio u kompаktnoj mаsi bаzisа i bio je u funkciji svođenjа kvаdrаtne mаse bаzisа u kružni oblik nа koji se postаvljа tijelo stubа, unutrаšnjega prečnikа 37 cm i spoljаšnjeg 53 cm. Nа početku zаpаdnoga dijelа podzide duboko je ukopаn u zemlju erodirаni аrhitektonsko-grаđevinski elemenаt od bijeloga krečnjаkа. S unutrаšnje strаne obrаđen je u obliku žlijebа prečnikа 15 cm а poluprečnikа 7,5 cm. Nаdzemni dio visok je 74 cm, prečnikа 15 cm nа nаjužem dijelu i 16,5 nа nаjširem. Nа 38. cm od vrhа nаlаzi se udubljenje zа ulivаnje olovа. Njegovа vanjska strаnа obrаđenа je tаko dа spojenа s istim tаkvim elementom spoljа dobije oktogonаlni oblik. Prilikom uređivаnjа ovoga terenа zа vinogrаd, 2007. godine, vlаsnici zemljištа su izvršili rigolovаnje i iz zemlje izvаdili više аrhitektonskih elemenаtа koje su bаgerom odgurаli nа istočnu i južnu ivicu imаnjа. Uprаvo je jedаn od njih istovjetаn prethodno opisаnome.

109

Stevo Vučinić

Dug je 103 cm, nаjveće debljine 20 cm, unutrаšnjeg prečnikа 15 cm, imа dvа prаvougаonа udubljenjа zа ulivаnje olovа i spаjаnje sа pаrnjаkom. Spojeni imаju oktogonаlni oblik (slikа 40-lijevo).239 Nа istočnoj liniji ivice vinogrаdа nаlаzi se i polomljeni bаzis promjerа 35,5 cm.

Sl.40. Frаgment stubа od bijeloga krečnjаkа koji

recentno stаnovništvo zove mermer, dug 44, obimа 90 i prečnikа 27 cm

Fotografije je uradio Vladimir Vučinić.

39

110


Sl. 41. Primjerаk kerаmike, od podа hipokаustа, bez oznаke rаdionice

Sl. 42. Mаsivni erodirаni аrhitektonski elemenаt od bijeloga krečnjаkа dug 150, širok 55 i visok 40 cm

111

Stevo Vučinić

Sl. 43. Frаgment stubа od bijeloga krečnjаkа koji recentno stаnovništvo zove mermer, dug 44, obimа 90 i prečnikа 27 cm

112

Sl.44. Frаgment stubа promjerа 30 cm, tаkođe od iste vrste bijeloga krečnjаkа, s ispustom u obliku konzole dugim 28, nаjmаnje debljine 9 а nаjveće 17 cm


Vlаsnik suśednog imаnjа, osаmdesetogodišnji Božo Rаdević, tvrdio je dа je uz lokаlitet, pored аsfаltnoga putа zа Spuž koji gа dodiruje, prilikom kopаnjа rupа zа telefonske stubove, nа dubini od nekih 50 cm, pronаšаo ostаtke kаldrme. Njenu širinu nije utvrdio аli nam je kаzаo dа je izrаđenа od ovećih kаmenih pločа. Nа osnovu togа zаključili smo dа se ispod аsfаltne osnove sаdаšnjega putа nаlаze ostаci rimskoga putа. Tаkvа solucijа se nаmeće kаo rješenje, jer bi tаj put bio nаjkrаćа vezа između Spužа i Dokleje i ujedno bi povezivаo vile rustike koje su rаzmještene u neposrednoj blizini rijeke. U svаkom slučаju, jednostаvno rekognoscirаnje, otvаrаnjem plitke sonde, uz sаmi аsfаltni put, rаzjаsnilo bi ovu nepoznаnicu. Arhitektonski elementi nedvosmisleno navode na zaključak da je vila imala hipokaust (podno grijanje) i peristil (dvorište) okruženo sa svih strana trijemom sa stubovima iza kojih su bile prostorije različite namjene. Obično bi dvorište peristila bilo popločano i ukrašeno vodoskocima, fontanama i zelenilom. Ne isključujemo da je jedna ara posvećena Neptunu bila unutar njega. Stubovi i kapiteli su nosili krovnu konstrukciju trijema. Podvodni lokаlitet nаlаzi se okomito udаljen 50 metаrа od lokаlitetа koji se nаlаzi nа površini. Nа tome mjestu obаlа rijeke je odrubljenа i formirаo se mаli rječni zаliv. Takav nаčin odrubljivаnjа vidljiv je čitаvim tokom Zete i može dа bude uzrokovаn nа dvа nаčinа. U svakom slučaju posljedicа je obrušаvаnjа obаle opterećene, mаhom, vrbаmа koje već godinаmа niko ne obrezuje. Tаko one izrаstаju u visokа i debelа stаblа kojа se nekontrolisаno rаzmnožаvаju i pod svojim teretom lаgаno krive premа rijeci i zbog erozivnog dejstvа vode ili snаge bujicа obrušаvаju se u rijeku, noseći sа sobom djelove zemljаno-glinovite obаle. Moguće je, u ovom slučаju, dа se obаlа obrušilа i zbog postojаnjа kаkvoga objektа, neposredno nа njenoj obаli. Ovаkvu mogućnost ostаvljаmo dа se provjeri, stogа što se nа dubini od 6 metаrа ljetnjega nivoа vode, nа mjestu nаlаzа аre nаlаzi i jedаn erodirаni аrhitektonski element bez nаtpisа ili reljefа u obliku kvаderа dimenzijа 1 x 0,70 x 50 cm, koji je od trećine šire strаnice kа krаju zаkošen, te dvа prilično erodirаnа stubićа od bijeloga krаčnjаkа visine 1 metаr i promjerа 25 cm. Tаkođe, u podvodnome dijelu obаle nаlаzi se znаtnа količinа neprofilisаnih kаmenih ulomаkа te krhotinа kerаmike, tegulа i imbreksа i podne kerаmike. S toga mjestа izvаđene su i četiri slijepljene rimske tegule žute pečene, dužine 58 cm, šire 24 cm i uže 113

Stevo Vučinić

širine 19 cm, debljine 2,8 cm, koje su, premа spoljnoj strаni, lučno izvijene i jedna prošupljena ravna keramička ploča 52 x 44 x 4 cm nejasne funkcije. (sl. 45 i sl. 46)

Sl.45.

Sl. 46.

114


Nа istom podvodnom lokаlitetu pronаđena je zаvjetna аra od bijeloga krečnjаkа, posvećenu Neptunu (sl. 47 i 48). Slovа nа njoj su klesаnа rustikаlnom kаpitаlom neujednаčene veličine redovа i širine slovа. Krаjnje slovo O u prvome redu i slovo V u trećem nepotpunoga su oblikа jer je tu strаnu, izloženu bujici s gornje strаne tokа rijeke, u dugome vremenskom periodu, vodа erodirаlа, što se uočаvа po аsimetričnom odnosu strаnicа u odnosu nа spoljni fаlc аkroterijumа koji je pijesаk i šljunаk, nošen energijom vode u vrijeme bujicа, u znаčаjnoj mjeri erodirаo. Zbog toga je i аkroterijа, s gornje strаne, erodirаnа u mjeri dа je reljefna rozeta, s ornamentom palmete nа njoj, očuvаna sаmo djelimično. Očito je dа je slovа klesаo nevješt mаjstor. Visinа аre iznosi 61,5 cm, debljinа 21 cm а visinа nаtpisnoga poljа 33 cm, gornjа širine 26 cm i donja 29 cm. Slovа su neujednаčene veličine – od 3,3 do 4 cm. Nаjniža 2,5 cm. Nаtpisno polje je visoko 29 cm а široko do 25 cm. U njemu je nаtpis klesаn u sedаm poljа neujednаčene visine, širine i oblikа slovа. Slova su raspoređena zavisno od prostora pa su neka početna ili završna prebacivana u sljedeće redove.

Sl. 47.

Sl.48.

Nаtpis nа аri tumаčio je profesor Kаrlovog univerzitetа u Prаgu, Rаdoslаv Hošek, šef kаtedre zа lаtinski jezik nа Kаtedri zа аrheologiju. 115

Stevo Vučinić

Njemu je digitаlnu fotogrаfiju аre dostаvio Brаnislаv Borozаn. text NEPTVNO SACRVMP ERICVLOPV MAABSOLV TORRIPETRO NIVSASPE *R * V * S *L * A *

čitanje NEPTUNO SACRUMPERICULO(RUINE) ABSOLUTORI PETRONIUS ASPERV(OTUM)S(OLVIT) L(IBENS)A(NIMO)

prijevod NEPTUNU SPASIOCU OD SMRTNE OPASNOSTI POSVETIO PETRONIJE ASP PER S RADOSNOM MIŠLJU

Neptuno sacrum pericolo ruinae AbsoluV(5)tori Petronius Asper votum libens animo. U prijevodu gospodinа Hošekа: ,,Neptunu spаsiocu od smrtne opаsnosti, posvetio je Petronije Asper s rаdosnom mišlju“. Profesor Hošek je stаnovištа dа broj 5 (V) u tekstu nije slučаjаn već se koristi kаo normа kojа kаzuje broj redаkа. Kаd se tekst piše u jednome redu obаvezno se ubаčuje broj 5 nа svаki peti red. Nа temelju epigrаfskih kаrаkteristikа zаključio je dа je аrа klesаnа krаjem II vijekа, nаjkаsnije početkom III. Predstаvljа kuriozitet s lingvističkog аspektа zаto što je Neptunu dаt epitet ,,Absolutor“ koji se rijetko jаvljа i premа Thezauru lingvae latina (I 182, 54, 54-59) nаvedeni primjeri s tаkvim epitetom su tek iz IV i V stoljećа. S ovim čitanjem profesora Hošeka se ne slaže Jovan Martinović.340 On predlaže: čitanje NEPTUNO SACRUM.PERIKOLORUM ABSOLUTORI. PETRONIUS ASPER V(OTUM) S(OLVIT) L(IBENS)A(NIMO)

prijevod NEPTUNOVO SVETIŠTE.OD OPASNOSTI OSLOBODITELJU.PETRONIJE ASPER ZAVJET IZVRŠI RADO IZ DUŠE

Jovan Martinović, Antički natpisi u Crnoj Gori, Matica crnogorska, 2011, str. 130.

40

116


Nа teritoriji bivše Jugoslаvije, krаjem pretprošloga vijekа, nаđenа je jednа аrа kod Sinjа posvećenа Neptunu koju je objаvio fra Frаne Bulić 1895. godine i drugа nаkon Drugoga svjetskog rаtа pored Dunаvа. A nа teritoriji Crne Gore ovo je jedinа pronаđenа аrа posvećenа Neptunu. Inаče, Petronijus Asper je tipično rimsko ime. Arа svjedoči o nаseobini Rimljаnа nа teritoriji аreаlа Dokleje. Moguće dа se u ovom slučаju rаdi o zаvjetnoj аri posvećenoj spаsenju od dаvljenjа u rijeci Zeti. Ali ne trebа isključiti ni mogućnost dа se Petronius Asperus spаsio, moguće, od dаvljenjа u moru ili neke druge opаsnosti. U svаkom slučаju ne trebа prenebreći ni činjenicu dа se аrа nаlаzilа u blizini izvorа pitke vode poznаtoga kаo Bijeli studenci koji nikаd ne presušuje i iz kojega, uvijek, ističe približno istа količinа vode nezаvisno od godišnjega dobа. Zаto je moguće dа je Neptun lаtinskа interpretаcijа lokаlnog ilirskog bogа rijekа i vodа, Bindа. Dаkle, postojeći nаlаzi indicirаju postojаnje аntičkoga lokаlitetа, vjerovatno vile rustike kojа je rаspolаgаlа аgerom koji je zаhvаtаo površinu koju dаnаs recentno stаnovništvo nаzivа Lаze Rаdevićа. Objekat na Miletinoj Njivi Smješten je na blagoj kosini lijeve obale rijeke da bi bila dobro osunčana. Dovoljno udaljena od podnožja Veljega brda da joj u zimskom periodu, odmah iza podne, ono ne zaklanja sunce. Na rastojanju od 400 m istočno nalazi se izvor pitke vode poznat u narodu kao Lačkovića izvor i takođe vodopoj za stoku. Svojevremeno smo imali priliku da u neposrednoj blizini lokaliteta vidimo skromni grob bez priloga u kome su bili ostaci spaljenog tijela.

117

Stevo Vučinić

Sl. 49. Situacioni plan rimskoga objekta na terenu Miletine Njive Objekat na Dedovu Šumu Smješten je kao i suśedni na Miletinoj Njivi na blagoj kosini desne obale rijeke da bi bio dobro osunčan. Takođe, dovoljno udaljen od podnožja Veljega brda da mu u zimskome periodu, odmah iza podne, ono ne zaklanja sunce. Udaljen 700 m istočno nalazi se izdašni izvor Buguljin i vodopoj za stoku.

Sl. 50. Fragment od imbreksa

118

Sl. 51 . Fragment keramike


Sl. 52 . Podna opeka hipokausta 27x35x4,5

Sl. 53. Keramički blok 26 x 22 x 18

Sl. 54. Situacioni plan vile na Dedovu Šumu Zaključak Na pet lokaliteta u priobalju donjega toka Zete koji su predmet ovoga priloga, materijalni dokazi dozvoljavaju zaključak da su bile vile rustike. Na temelju materijalne dokumentacije može se sa sigurnošću pretpostaviti da su bile objekti namijenjeni poljoprivrednoj proizvodnji, građene prema mogućnostima vlasnika i bez nekih većih umjetničkih tendencija. Blizina rijeke, vodopoja za stoku i izvora čiste vode presud119

Stevo Vučinić

no su uticali na izbor lokacija. Sagrađene su u neposrednoj blizini ili na temeljima preistorijskih naselja koja su uništena u vrijeme Oktavijanove kampanje 35–33. godine prije nove ere. Zaključak proishodi iz obilja keramike i drugoga preistorijskog materijala nađenog na tim lokalitetima tokom oranja i rigolovanja zemljišta, i u koritu Zete neposredno ispod svih objekata. Međutim, bez temeljnih arheoloških istraživanja nije ih moguće definisati arhitektonski i sadržajno. Materijalni nalazi ukazuju da su se ove rimske seoske ekonomije bavile stočarstvom, vinogradarstvom i uzgajanjem žitarica. U jednome slučaju – Laze Radevića, može se konstatovati da joj je vlasnik bio rimski građanin – kolon. Za proizvodnju se koristila i robovska radna snaga što potvrđuje nalaz negvi ispod lokaliteta u Vraniću. Za dvije od njih materijalno je potvrđeno da su imale hipokaust. Na jednoj –Vranicke Njive, uzgajala se vinova loza. Vile nije bilo moguće braniti u vrijeme propasti imperije, nijesu bile na pravcu važnih puteva i nijesu doživjele sudbinu da bude preuređene za odbranu i nastave život.

120

RIMSKI AKVADUKT CIJEVNA – DUKLJA Nauka nije još uvijek nije izrekla konačan i argumentovan sud o rimskom vodovodnom kanalu koji presijeca Podgoricu kroz prigradska naselja – Zagorič, Masline, Konik i Dinošu. Do danas nije utvrđeno mjesto premošćavanja rijeke Morače, identifikovan gradski depozit za distribuciju vode, materijalno potvrđeno postojanje gradske vodovodne mreže, ustanovljeno vrijeme gradnje i riješena sva druga pitanja koja su u vezi s njim. Ova dilema se može utemeljeno riješiti samo na osnovu neoborivih materijalnih dokaza i izvedenoga dokaznog postupka koji nijedan istraživač do sada nije u cjelini izveo. Povijesni zapisi i objavljeni rezultati istraživanja Prvi zapis o rimskom vodovodnom kanalu potiče od Marijana Bo1 lice iz 1614. godine, koji ističe da u Dokleji Duklji, u daljem tekstu Duklji2, nije bilo žive vode pa su je stanovnici proveli podzemnim putem iz Cijevne, u dužini od 12 i više milja. O njemu je pisao i F. Saski3 i utvrdio da se vide tragovi vodovoda koji je dovodio vodu iz Cijevne, udaljenu 9 do 10 km te u grad ulazio preko mosta kojemu u to vrijeme nije bilo traga. Prvi opis vodovoda objavljen je u italijanskoj Reviji 1902. godine4: „Nella localita detta Grucluha quasi dove il fiume Zem abbandona le gole dei monti per entrare nella pianura della zeta a destra grossi blocchi ancora sporgenti dall acqua in due od anche in tre file tagliati obliquamente verso il centro del letto indicano il posto dove al epoca romana si deviava aqua del fiume per alimentare acquedotto sotterra Pavle Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom I, CID, Podgorica 1993, str. 584. 2 Tako je nazivaju autori koje smo opširno citirali pa ćemo je u prilogu tako zvati. 3 Revue Archeologique, tom VII, 1882. 4 Preuzeto od Stikotija – poziva se na Valerija koji je opis objavio u Rivista d΄Italija, anno V, stranica neobilježena, sa jednom slikom. 1

121

Stevo Vučinić

neo di doclea di cui si puo vedere per due aperture la volta poco piu ad oriente presso un han musslumano... a sud del villaggio di dinosci e che puo seguire tutta la vasta pianura sino al passaggio del fiume ribnizza.“ Prijevod na crnogorski „Na mjestu Gruluha, đe Cijevna napušta klance i ulazi u ravnicu Zete pravi i veliki blokovi istureni iz vode u dva tri reda ukoso ka sredini ukazuju na mjesto đe je u rimsko vrijeme preusmjeravana voda rijeke da nahrani podzemni akvadukt za Duklju – odakle možete viđeti dva otvora malo na istoku kod muslimanskoga hana.. južno od sela Dinoši i može se pratiti širokom ravnicom do prijelaza preko rijeke Ribnice.“ Drugi opis je dao Pjero Stikoti5, oslonjen na Valerijev, i obiluje materijalnim greškama i u kome su pretpostavke predstavljene kao činjenice. Prva ozbiljna arheološka istraživanja Duklje sproveo je Pavle Rovinski.6 Pratio je trasu rimskoga vodovodnog kanala (1879) od mjesta kod samoga ulaska rijeke Cijevne u Ćemovsko polje, odatle, piše, Rovinski počinje kanal vodovoda koji obavija lučno suk Grudski, i prolazi kroz turska naselja Dinošu i pored kuće Omerbožovića i dalje pored Kakaricke gore dolazi do rijeke Ribnice. Na desnoj obali Ribnice uočio je sačuvan ostatak luka od akvadukta. Trasu je dalje pratio kroz Doljane i dalje ka Zagoriču. U Zagoriču ga je iskopavao i opisuje da je popločan prekrasnim glatkim pločama. Izmjerio mu je visinu do svoda – 122cm i debljinu svoda od 44 cm. Tvrdi da vodovod ne ide ka Morači nego skreće u pravcu pružanja brda Gorice. Ustanovio je da na kraju skreće ulijevo prema zapadu u pravcu pružanja brda Gorice i naslanja se na izvjesno uzvišenje, za koje vjeruje da skriva neku građevinu, možda depozit za razvođenje vode. Opis završava zaključkom da je pretražio obalu Morače tražeći tragove vodovoda i mosta, ali da ih nije našao i to ga je uvjerilo da vodovod sa Zagoriča nije izlazio. Zbog toga se čudi čemu je on tada služio ako u Zagoriču nije bilo naselja? Rovinski7 je bio stanovišta da je zlatički most na Staroj Zlatici, čiji se ostaci i danas vide, poznati kao mostine, bio rimski. Čuo je da se u narodu pričalo da je naspram grada bio još jedan most, ali je bio kategoričan da je ta Pjero Stikoti, Rimski grad Doclea u Crnoj Gori, Matica crnogorska – Kulturnoprosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica, 1999, str. 39–43. 6 Pavle Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, Podgorica, CID, 1994, str. 397–398. 7 Pavle Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, Podgorica, CID, 1994, str. 355–359. 5

122


priča zasnovana na pretpostavci da je upravo tu mostom prelazio rimski vodovod koji, Rovinski rezimira, nije imao kontakt s gradom. On je podvrgao kritici i Bolicu za kojeg piše da nije vidio Duklju, sem Podgoricu u kojoj je bio diplomatskim poslom, nego je po pričanju sastavio izvještaj za mletačku vlast u kome je, ne sumnjajući u istinitost, napisao da je svojevremeno voda dovedena iz Cijevne u Duklju u kojoj tobože nije bilo druge tekuće vode. Pjero Stikoti koji je Duklju pośetio koncem pretprošloga vijeka i o njoj napisao do danas najozbiljniju studiju piše da su Rimljani doveli pijaću vodu za grad izdaleka, sa udaljenoga izvora Cijevne.8 Tvrdi da je trasu mogao da prati sve od Dokleje pa do na puškomet od albanske granice, odnosno do rijeke Cijevne, čiji se veći dio toka u to vrijeme nalazio u Turskoj, a tek od balkanskih ratova 1912–1913. godine u Crnoj Gori. Navodi da se trasa pružala u pravoj liniji podno zapadnih padina Kakaricke gore, prelazila Ribnicu preko tri luka, i dalje pravolinijski śekla ravnicu od Zagoriča sve do mjesta E na planu Duklje, koji se nalazi na unutrašnjoj stranici korica njegove knjige. Navodi da je na osnovu starijih izvještaja i priča lokalnoga stanovništva voda rijeke Cijevne sprovedena do Duklje. Pratioci su ga uvjeravali u suprotno: da se nedaleko od albanske granice nalaze izgrađene komore iz kojih se voda odvodila za Podgoricu. Njemu se ta njihova priča činila vjerovatnom, jer je, po njegovome mišljenju, bilo neracionalno izgraditi takav vodovod samo za Duklju nego je služio i za Birziminijum, za koji je pretpostavljao da se nalazi u temeljima Podgorice. Opisao je i akvadukt preko Ribnice kao jednolučni objekat širine 3 m koji je na obje strane imao po jedan otvor. Piše da su temeljni zidovi i stubovi nosači sačuvani, da su široki oko 3 m, ali su podlokani u toj mjeri da je pitanje vremena kad će se obrušiti. O vodovodu u blizini Duklje kod rijeke Morače navodi da tragovi vodovoda nestaju kod objekta C. Pretpostavlja da je na tom mjestu bio akvadukt koji je služio i kao most, pošto je isključio sifonski način prevođenja vode preko Morače. Tu pretpostavku je potkrijepio drugom pretpostavkom koju navodi: da se nasuprot objekta C (sl. 1), unutar bedema nalazilo jedno utvrđenje u obliku tornja napravljeno od kavdera koje je istovremeno služilo i kao rezervoar vode.

Isto, str. 39–44.

8

123

Stevo Vučinić

Sl.1. Stikotijev plan Dokleje Opisao je kanal i način njegove izgradnje. Dimenzionisao ga je sa 52 x 150 cm, a za tjeme – krov kanala naveo da se sastoji iz dva bočna zida koji su u odnosu na rub kanala 10 cm uvučeni i ukoso postavljeni. Kako Stikoti ističe, on je na taj način pokriven sa 40 cm širokim horizontalnim pokrivačem. Ovako opisanu specifičnu konstrukciju pokrivača u vezi je, kako on rezimira, s načinom gradnje – korišćenjem drvene oplate – podupirača koji je omogućavao izgradnju 20 m dnevno, odnosno pretpostavljenu dužinu vodovoda od 14 km za dvije godine.

124


Sl.2. Skice kanala i načina gradnje preuzete iz Stikotijeve knjige O vodovodu je pisao i Petar Maić9: „ (...) polje presijeca vodovod Dioklecijana koji dolazi od Dinoše, pa pokraj Vrela gdje Ribnica izvire, pa sredinom podgoričkog polja do na ’Dukao’. Tragovi vodovoda vrlo jasno se i danas poznaju, a na desetak minuta od Vrela (ribničkih) postoje ruševine vodenog rezervoara“. Šobajić piše da je od Cijevne do Doljana bila rimska vodojaža ili vodovod trasiran vrhom Ćemovskoga polja. Služio je, on misli, za natapanje Ćemovskoga polja i Doljana u vrijeme ljetnjih žega. Imao je priliku da vidi tunel vodojaže koji je bio na jednom mjestu provaljen, a koja je, kako ističe, bila uvedena u Moraču.10 Ivan Novicki, profesor podgoričke gimnazije je 1938. godine u Zetskom glasniku objavio u pet nastavaka tekst „Četiri rimska vodovoda u okolini Podgorice“.11 U drugom12 i trećem13 nastavku piše da je vodovod, nazvan Dukljanov jaz, kojim je snadbijevana Duklja, uglavljen Glas Crnogorca, 25 maj 1902, str. 2–3. Maksim Šobajić, Starine u Zeti, Beograd, 1892, str. 88. 11 Ivan Novicki, „Četiri rimska vodovoda u okolini Podgorice“, Zetski glasnik, 1938. 12 Isto, br. 21–22, str. 3. 13 Isto, br. 23–24, str. 4. 9

10

125

Stevo Vučinić

blizu brane sagrađene kamenom vezanim cimentom koju su napravili Austrougari za vrijeme okupacije. Brana se nalazi blizu imanja Zefa Berišća. To je mjesto na kojem voda Cijevne ponire i izvire u polje na izvoru Mileševo i dalje teče potokom Rujelom ka jezeru. Zato su na tom mjestu i napravili kamenu zagradu da bi povećali nivo rijeke i izdašnost rječice koja protiče kroz Tuzi i pored Vuksan Lekića u kojem je bio austrougarski logor za internirane Crnogorce. Niže brane, piše Novicki, čuje se žubor vode koja ponire i snadbijeva Ribnicu vodom. Blizu ove brane, nešto niže, počinje vodovod Dukljanov jaz. Blizu imanja Zefa Berišića kanal izlazi na obalu i uśečen je u konglomerat a na jednom mjestu prolazi čak kroz vještački tunel. Dalje vodovod, u obliku kanala zatrpanog zemljom, ulazi u imanje Berišića. Priča se, Novicki nastavlja, da je na tom mjestu bila vodenica jer su nađene neke ruševine. Od tog mjesta ponovo ide dnom Cijevne, i blizu poluostrva koje je napravila rijeka dobro je vidljiv praveći okuku blizu vodenice sela Dinoši koju pokreće. Počevši od vodenice napušta Cijevnu i kroz konglomerat šljunka i pijeska, po suvom terenu, ide desnom obalom rijeke pored kuća i vrtova sela Dinoše. On smatra da je širina kanala 1,5 m. Pominje i neke brežuljke visine 1,5 m na kraju Dinoše i u blizini vodovoda na Ćemovskom polju za koje misli da su u vezi s vodovodom. Tada su na njima bili grobovi Crnogoraca poginulih i balkanskim ratovima. Primijetio je da iznad kanala raste visoka trava i korov i da je kanal uništen kod Novog Sela ispod Kakaricke gore jer su seljaci iz njega uzimali kamen za gradnju kuća. Preko Ribnice je, na lijevoj obali, uočio ostatke akvadukta. Primijetio je da je dno kanala pokriveno žutim muljem. U Maslinama nije našao ostatke vodovoda i pretpostavlja da su ga seljaci uništili. Međutim, u sredini sela je našao ostatke depozita omalterisanog hidrauličkim malterom. Na njemu je bila vidljiva rupa koje je, kako on misli, korišćena za navodnjavanje jer je teren toga dijela Doljana niži od Depozita. Odatle je naglo išao nalijevo prosijecajući dvije jaruge Savinoga potoka na kojem je vidljivo dno kanala. Odatle je pravac pružanja kanala bio označen redom kuća pravljenih od njegovog kamena i redom smokava koje su sađene u kanalu. Primijetio je da na odstojanju od oko 300 m od Morače, na pleistocenskoj terasi, tragovi kanala nestaju. Novicki zaključuje da je ta činjenica naćerala Rovinskoga da pogrešno zaključi da se vodovod nije nastavljao od Zagoriča ka gradu. 126


Novicki je u četvrtom nastavku14 opisao i vodovod koji potiče od izvora Želana u Doljanima i nazvao ga zlatičkim. Procjenjuje da je bio dug 3,5 km. Čim se spušti u ravnicu uzima pravac paralelno s Moračom i prolazi kroz sela Stara Zlatica ka Duklji. Novicki ističe da je bio pokriven pločama koje su bile u to vrijeme izvađene, a rov zatrpan zemljom. Pošto je bio oštećen na dijelu kroz selo Stara Zlatica, nije mu mogao utvrditi dimenzije. Procjenjuje da je bio širok 35 a dubok 60 cm. Piše da je iznad njega bio otvoreni kanal od pečenih cigli dimenzija 55 cm dužine, širine 11, a visine 12 cm. Mišljenja je da se sastaje sa Dukljanskim jazom kod Morače na imanju Petra Stamatovića. Međutim, u prethodnom broju piše, zlatički vodovod se naglo gubi kod Morače i navodi da mu nije našao traga. Ali je našao na zemlji, u polju, na rastojanju od po 5 m niz stubova. Mislio je da su to ostaci akvadukta. Našao je i tragove nekih građevina na obali Morače. Tražio je ostatke akvadukta preko Morače ali ih nije našao. Ipak, našao je ostatke cijevi od keramike promjera 50 cm. Zaključio je da su to ostaci vodovodnih cijevi. Saznao je da je nakon Prvoga svjetskog rata iz Morače, u neposrednoj blizini mjesta za koje pretpostavlja da su se sastajali vodovodi, izvezeno 30 kola tesanih ploča u obliku kvadera čija je jedna strana bila duža od metra. Novicki misli da su to noge akvadukta pa rezimira: ako na planu produžimo akvadukt on ide u pravcu bazilike. Tu su, kako navodi, bili nađeni ostaci bazena iz kojega se voda razlivala do potrošača.

Isto, br. 25–26, str. 3.

14

127

Stevo Vučinić

Sl.3. Skica vodovoda Novickoga O četvrtom vodovodu, kojeg je nazvao dinoški, Novicki piše u petom nastavku15 i tvrdi da mu se početak nalazio 400 m nizvodno od izvora Trgaje. Vidio je ostatke brane u koritu rijeke koja je služila za podizanje nivoa vode. U to vrijeme početak vodovoda je bio zatrpan i pratio je desnu obalu Cijene. Blizu austrougarske brane, ulazio je u imanje Zefa Berišića i izlazio ispod ugla njegove kuće. Nije našao tragove vodovoda jer je imanje preorano. Vjeruje da je vodovod dalje išao iznad rijeka na visini od 10 m uśečen u stijene do polja koje pripada selu Dinoši. Seljaci su bili renovirali vodovod između Dinoše i Zefove kuće u dužini od oko 2,5 km da bi ga koristili za navodnjavanje, ali su morali odustati od završetka jer nijesu imali sredstava. Isto, br. 29–30, str. 3.

15

128


Sl.4. Preśek vodovodnog kanala po Novickom U dnevnim novinama Vijesti od 9. septembra 2012. godine objavljen je tekst o vodovodu i rezultatima starijih i novijih istraživanja. Tekst se u osnovi naslanja na istraživanja starijih istraživača posebno Stikotija. U njemu se navodi da je tokom tih istraživanja utvrđena visinska razlika između kanala kod Cijevne i Duklje koja iznosi oko 70 m ili 0,5% pada kanala.

Sl. 8. Razoreni akvadukt – Konik, 31. 09. 2006. g. 129

Stevo Vučinić

Antički izvori za proučavanje rimskih akvadukta Znanja o rimskim vodovodima, načinu gradnje, projektovanju i zakonima kojima je bilo uređeno korišćenje vode crpimo iz dva antička djela: De architektura libri decem (Deset knjiga o arhitekturi) koju je napisao Markus Vitruvius Pollio i De Aqueductu urbis Rome (Akvadukti grada Rima), čiji je autor Sextus Iulius Frontinus. Vitruvije16 je pisao o ispitivanju vode, nivelisanju trase i izgradnji vodovoda. Interesantno je naglasiti da je kod ispitivanja vode on smatrao da se treba obratiti pažnja na tjelesne konstitucije ljudi koji stanuju u blizini izvorišta. Ukoliko su zdravi i bez mana, onda je voda kvalitetna. Provjera kvaliteta vode može se vršiti ukoliko se sipa u lonac od bronze i prokuva da provri – ukoliko ne ostane mulja (nakon što voda odstoji) voda je dobra. Kvalitetnom vodom naziva i onu koja je na svome izvorištu bistra i prozirna, ne teče kroz mahovinu i šaš i samo izvorište nije zagađeno nečistoćom. Projektovanje i nivelisanje trase vodovoda vršilo se horobatima, gromama i dioptrama.17 Horobat ili vodena vaga je daska duga 20 stopa ( 20 x 29,6 = 5,9 m) na kojoj se napravi kanalić dug pet stopa (5 x 29,6 cm = 148 cm) širok jedan palac (2,46 cm) i dubok dva palca (4,92 cm). Na krajevima se okomito postave nogari od letvi i uglave prečke koje imaju okomito nacrtane linije. Na oba kraja daske postavljeni su visci. Ukoliko je teren ravan, oni vrhovima dodiruju linije i pokazuju horizontalu, a voda je u oba kraja kanala na istoj visini. Ako je tlo nagnuto, na tu stranu se povuče voda i pokaže se stepen nagiba koji se registruje i pomoću visaka.

Sl.9. horobat, http://roma.andreapollett.com Marko Vitruvije Polio, Deset knjiga o arhitekturi, Svjetlost, Sarajevo, str. 166. Isto, str. 167.

16 17

130


Dioptra je instrument kojim se utvđuje pravac i horizontalni i vertikalni uglovi. Sastoji se od okrugle ploče s podeocima i mehaničkim nišanom, postavljene na okruglom nosaču da bi se posredstvom zupčanika i šrafa ploča rotirala za 360 stepeni. A preko drugog zupčanika i šrafa vertikalno za 180 stepeni.

Sl.10. dioptra, https://eee.uci.edu

Groma je instrument za mjerenje pravca i pravih uglova. Tegovima postavljenim na krajevima prečki utvrđuje se horizontala.

Sl. 11. groma, http://www.giornimodellismo.biz 131

Stevo Vučinić

Rimljani su vodu dovodili potocima, kanalima i olovnim ili glinenim cijevima. U ovom radu riječ je o vodovodnom kanalu18 gravitacionoga tipa. Njegova trasa uvijek prati izohipsu terena u padu između izvora i potrošača. Nagib vodovoda je imao najmanje četvrtinu stope na stotinu stopa i bio je pokriven zbog zaštite od prljavštine i djelovanja sunca. Na ulazu u grad izgradio bi se trostruki depozit za taloženje nečistoće s tri izvoda. Najniži izvod je za javne česme, srednji za privatne potrošača a najviši za radionice i mlinove. Ukoliko pada nivo vode onda potrošači obratnim redom ostaju bez vode. Posljednje ostaju bez vode javne česme. Ako bi se između izvora i potrošača našle uvale, one bi se podziđivale da bi se uspostavio potrebni pad. Preporučivano je da se uvijek trasa vodi lučno jer bi promjena smjera pod oštrim uglom na tome mjestu uzrokovala razbijanje kanala ili cijevi. Rimski inžinjeri su znali da voda u kanalu mora da teče umireno, jer u protivnom nastaje žestoko strujanje koje izaziva destrukciju kanala ili cijevi. Zato su u pravilu na svakih 24.000 stopa (oko 7 km) gradili depozit za smirivanje toka, taloženje nečistoće i lakše nalaženje kvara. Frontin19 je napisao obimno djelo o zakonima koji se tiču vodovoda, potrošnje vode u Rimu, zloupotrebama i organizaciji kontrole korišćenja vode. Razumno je pretpostaviti da je slična, ako ne i gora situacija bila u provinciji. Ako su se građani Rima znali drznuti da zloupotrebljavaju vodu iz akvadukta u carskom gradu, ugrađuju nelegalne priključke, prave probleme kontrolorima vode, onda je lako zamisliti kako je to bilo u provinciji u kojoj je oligarhija nekolicine najuticajnijih odlučivala sudbinu svih stanovnika grada i okoline. Zato je djelo De Aqueductu urbis Rome nezamjenljiva stručna literatura za razumijevanje snadbijevanja naselja i gradova vodom u rimskoj imperiji. Cijela poglavlja citiraćemo u daljem tekstu kao autentični rad jednog antičkog upravnika vodovoda grada Rima curator aquarum urbis Romae koji je dobro razumio probleme i uspostavio red u snadbijevanju vode u Rimu20. Frontin piše: „16) Sa ovim velikim strukturama, toliko brojnim i nezamjenljivim, koje su mogle nositi toliko vode, ko bi ih zaista Marko Vitruvije Polio, Deset knjiga o arhitekturi, Svjetlost, Sarajevo, str. 168–170. Sextus Iulius Frontinus, On the water-menagement of the city of Rome, translated by R. H. Rodgers, the University of Vermont 2003, http://www.uvm.edu/~rrodgers/ Frontinus.html 20 Preveli Ana Đurković i Vladimir Vučinić. 18 19

132


poredio sa statičnim piramidama ili drugim prilično beskorisnim, mada znamenitim grčkim strukturama? (65) (94)(3) U njihovo doba (prije Frontina – prim. S.V.), sva voda je dostavljana za javnu upotrebu i bila je ugovarana po sljedećem: Nijedno privatno lice ne smije uzimati vodu osim one koja toči iz bazena na zemlju (ovo su tačno citirane regulatorne riječi), misleći na preliv vode iz bazena koji danas zovemo izgubljena voda. (4) Čak i ta voda nije odobrena za slobodno korićenje osim kupatilima i predionicama i naplaćivala se po cijeni koja je bila pravno propisana i koja se plaćala javnoj blagajni. (5) Jedan dio vode je bio odobren za upotrebu u kućama važnih državnika, uz pristanak ostalih. (67) Ukupan gubitak (rimski akvadukt Marcia – prim. S.V.), tada (kad se saberu gubitak između mjesta odakle se crpi voda do skladišnog tanka i na izlazu iz njega) bila je 2499 quinariae-e. Kao što je slučaj s drugim akvaduktima, otkrili smo dosta mjesta na kojima je ova količina bila preusmjerena. (9) Jasno je da snadbijevanje raspoloživom vodom nije imalo gubitke, o čemu svjedoči i činjenica da na izvorištu Marcia postoji višak od 300 quinariae (i pored količine koju smo izračunali mjereći kapacitet mreže). (75) Usko vezan s time je još jedan nesporazum: određena količina vode dolazi u transportnu mrežu; količina vode u spremišnim tankovima (bistijernama) značajno je manja dok je preostala voda za zvaničnu raspodjelu najmanja od svega. (2) Razlog za to je prevara koju su činili radnici vodovoda koji su povlačili vodu iz javne mreže u korist privatnih lica. (3) Jedan broj zemljopośednika duž trase akvadukta se priključivao direktno na vodene kanale što je rezultiralo uzurpacijom javne mreže u korist privatnih lica. (118) (76) O prestupima ove vrste ništa se ne može bolje reći nego što je rekao Caelius Rufus u govoru pod naslovom ’O vodi’. (119) (2) Nema drugog načina nego da se nešto preduzme čak i po cijenu ličnih uvreda da bi se dokazalo da su takva djela postala uobičajena praksa kršenja zakona; našli smo da su cijela polja navodnjavana, prodavnice, taverne i sva druga mjesta za nemoralna uživanja kojima konstantno teče javna voda. (3) Ispostava količine vode za nekog drugog, na lažno ime, kategorija je prekršaja koju bi trebalo ispraviti, iako to spada u manje ozbiljne prestupe. (4) To je zaista postala uobičajena praksa u okolini gradova Caelian i Aventine. 133

Stevo Vučinić

(36)(3) Takođe, postoji specijalan bronzani nastavak (vodomjer, mlaznica ili izliv) koji se zvao calix, (105) koji se umetao na bilo koji kraj dostavnog tanka (bistijerne ili spremišta) i na njega su se kačile olovne cijevi. (4) Calix je morao imati minimalnu dužinu od 12 palaca, njegov otvor, odnosno kapacitet, bio je određen količinom vode koja je zvanično odobrena. (5) Izgleda da je naprava bila izumljena i napravljena od bronze koja je tvrda i teže ju je saviti odnosno deformisati, pa otvor nije mogao biti po potrebi proširivan ili sužavan. (25) Kasnije, cijev zvana quinaria (obim 5 palaca) počela se koristiti u gradu istiskujući sve dotadašnje mjere. Njeno porijeklo nije bazirano ni na inču (palcu) niti bilo kojoj od druge dvije mjere. Neki smatraju da je Agripa zaslužan za njeno uvođenje dok ostali misle da su za to zaslužni radnici s olovom pod uticajem arhitekte Vitruviusa. (100) Na temu nametnutu od strane konzula Quintus Aelius Tubero i Paulusa Fabiusa o organizovanju i dodjeli osoblja i sredstava zvaničnicima javnih voda, koje je postavio Caesar Augustus sa odobrenjem senata, i istraživanjem senata šta je potrebno zvaničnicima, senat je zaključio sljedeće: Odobreno je od strane ovog tijela da oni koji su zaduženi za javne vode, kad su na dužnosti izvan grada, treba da imaju dva liktora, tri javna roba, jednog arhitektu, kao i isti broj službenika, pomoćnika, pisara, asistenata i glasnika (vikača) kao i snabdjevača žitarica narodu; 143 (2) ali kada su na istoj dužnosti i obavljaju poslove u gradu, treba da imaju isti broj pratilaca s izuzetkom liktora. (103) Sad ću nastaviti o pitanjima koja zahtijevaju brižnu pažnju zvaničnika javnih voda, a uključuju statutarne i senatorske odluke koje sadrže upute za izvršavanje njegovih dužnosti. (2) U slučaju kad se uzima voda od strane privatnih lica, tu su dvije strane koje treba naglasiti. Niko ne može da preuzima vodu bez pismene autorizacije Cezara (odnosno niko ne može povlačiti javnu vodu bez odobrenja); i niko ne može uzimati vode više nego što mu je odobreno. (3) U vezi s ovim trebalo bi naglasiti da nove količine vode o kojima smo govorili, koje su skoro dodate, mogu biti distribuirane u nove fontane i stavljene na upotrebu za nove dozvole od Imperatora. (4) O objema stavkama, zaista, zvaničnik bi trebalo da bude naročito oprezan kako bi spriječio brojne i raznovrsne oblike prevara. Kanali izvan grada moraju biti pregledani s izuzetnom pažnjom i u čestim intervalima da bi se provjerila tačnost zagarantovane isporuke; isto mora biti urađe134


no s bazenima za isporuku i javnim česmama kako bi se osiguralo da voda teče bez prekida i danju i noću. (112) (2) Određene kalikse (mlaznice, izvode) veće od onih propisanih i odobrenih zatekao sam na brojnim bazenima za isporuku a neki od njih čak nisu bili ni pečatirani. (3) Sad, kad god pečatirani kaliks pređe dozvoljene mjere, ta činjenica postaje dokaz favorizovanja imperatorova predstavnika koji je izvršio pečatiranje; (4) ali kad pečata nema uopšte, krivica je obično na sve one koji koriste tu vodu ali i na onoga ko vrši kontrolu. (5) U nekim slučajevima, iako su kaliksi propisanih mjera bili pečatirani, cijevi većeg kalibra su bile priključene direktno na njih, što je za posljedicu imalo to da voda nije ograničavana legitimnom dužinom nego je bila forsirana kroz kratke, uske prolaze i tako obilato punila veću nadodatu cijev. (6) Iz ovog razloga kompetentni supervizor bi morao dalje da zatraži da, kad god je kaliks pečatiran, budu pečatirane i priključne cijevi na distancu propisanu senatorskom odlukom. (122) Postoje dva uzroka oštećenja unutar kanala. Jedan je da prolaz za vodu bude blokiran nagomilanim, čvrstim depozitima. Drugi uzrok je oštećenje na betonskim oblogama cijevi (177) – ovo uzrokuje curenje koje neizbježno vodi do propadanja stranica kanala i pratećih struktura. (2) Ponekad čak i stubovi izgrađeni od sige popušte pod velikom težinom. (3) Popravke koje podrazumijevaju radove na unutrašnjosti kanala ne bi trebalo planirati za vrijeme ljeta kako bi se spriječili prekidi napajanja u sezoni kad je potreba za vodom veoma velika. Vrijeme za takve popravke je proljeće ili jesen; radovi moraju biti izvedeni maksimalnom brzinom, unaprijed planirani i pripremljeni, tako da kanali budu van upotrebe što je manje dana moguće. Bez mnogo razmišljanja ovakvi radovi treba da budu izvođeni na jednom po jednom akvaduktu jer ukoliko bi se više njih istovremeno isključilo, cijela gradska oblast bi ostala bez vode. (123) Radovi koje bi trebalo izvoditi tako da se ne prekida tok vode prvenstveno su oni koji zahtijevaju upotrebu betona; ti poslovi bi trebalo da budu rađeni u odredjeno godišnje doba a materijali moraju biti kvalitetni. (2) Vrijeme koje je pogodno za rad s betonom je od 1. aprila do 1. novembra, ali, bilo kako bilo, najbolje je poslove prekinuti u doba najtoplijih ljetnjih dana jer je važno da vremenske prilike budu umjerene zbog adekvatne absorpcije vlage da bi se beton pravovremeno 135

Stevo Vučinić

i ravnomjerno očvršćavao (formirao) (jako sunce uzrokuje prijevremeno stvrdnjavanje ništa manje nego mraz) (178) (126) Ipak, ne tako često, dešavaju se oštećenja prouzrokovana pogrešnim postupcima vlasnika zemlje. Oni oštećuju kanale na nekoliko različitih načina. (2) Naime, suprotno propisu iz senata, oni u blizini akvadukta zidaju kuće i sade drveće. (3) Drveće pričinjava više štete jer njihovo korijenje prolazi kroz lučnu tavanicu (ili stranice kanala) i zidove kanala. (4) Još jedna stvar, oni prave seoske staze i lokalne puteve preko kanala akvadukta. (5) Na kraju, oni sprečavaju pristup radnicima za održavanje kanala. (6) Protiv svih ovih prekršaja predviđene su mjere koje su definisane u sljedećim senatorskim odlukama. (127) Kako su konzuli Quintus Aelius Tubero i Paulus Fabius Maximus skrenuli pažnju na temu da se na određenoj trasi akvadukta koji ulazi u grad nalaze spomenici, zgrade i drveće, senat je razmatrao mogućnosti za zadovoljavajuće rješenje ovih problema i zaključio sljedeće: Kao i za opravku tunela i kanala, prepreke koje oštećuju javne građevine moraju biti otklonjene (183) odobreno je da prostor od 15 stopa (oko 5m) s obje strane izvora, lukova i zidova bude čist (slobodan) i da prostor od 5 stopa (1,5 m) sa svake strane bude slobodan oko kanala koji su pod zemljom i oko tunela unutar grada i prigradskim naseljima. (184) na ovim mjestima neće biti dozvoljeno postavljenje spomenika, gradnja niti sadnja drveća a i ako na tim mjestima postoji neko stablo ono će biti pośečeno, osim onih koji su vezani za neku rezidenciju ili su okruženi zgradama. (2) Ukoliko neko bude djelovao protivno ovim odlukama kazna za svaki od ovih prekršaja iznosiće 10.000 sestercija od čega će polovina biti davana kao nagrada nakon presude onome koji je otkrio (185) onoga koji je počinio djela protiv ove senatorske odluke, a druga polovina će biti uplaćena u državnu blagajnu; (3) u tom slučaju zvaničnici za vodu će sprovoditi suđenje i obznaniti to. [128] Ova senatska odluka bi izgledala potpuno opravdana, čak iako bi ova zemlja bila zatražena u povraćaj samoj drzavi jer je beskorisna. Njena pravednost je još više očigledna u svijetlu činjenice da naši preci, s izričitom pravičnošću nijesu grabili od privatnih lica čak i onu zemlju koja je bila od velike važnosti za državu; ali kad su dovodili vodu, ako je zemljopośednik odbijao prodaju dijela svoje zemlje, plaćali su za cijelu, a onda nakon uspostavljanja granica za zemljište koje je bilo potrebno, prodavali imovinu s druge strane. Bilo je jasno uspostav136


ljeno da država kao i privatna lica, svaka s poštovanim granicama, treba da imaju puna i apsolutna prava. Ali mnogi nezadovoljni činjenicom da ne mogu da se šire izvan definisanih granica položili su ruke na same kanale. Prodirući u bočne zidove ovđe i tamo... nimalo manje oni koji su stekli pravo na vodu, od onih koji su zloupotrijebili najmanju priliku da preuzmu kontrolu nad kanalima. Što bi se desilo pored toga da nijesu bili svi takvi postupci zabranjeni statutom sastavljenim s izuzetnom pažnjom i da namjerno neposlušnima nije zaprijećeno kaznom koja je i više nego umjereno stroga. Zbog ovog razloga ja citiram riječi statuta: 129 Konzul Titus Quinctius Crispinus je po savjetu senata prikladno postavio pitanje narodu, i narod kao tijelo uredno izglasao odobrenje u forumu, pred rostrom od hrama deifikovanog Julija, tridesetoga dana juna. Pleme (triba)21 Sergia je bilo prvo da glasa i za ovo pleme (tribu) Sextus Vibidus Virro, sin Luciusa, dao je prvi glas. Ko god, nakon usvajanja ovoga statuta, svjesno, s lošim namjerama probuši, polomi, izazove bušenje ili lomljenje ili ošteti kanale, tunele, lukove, cijevi, cistijerne za isporuku ili basene javnih voda koje su prenešene ili će biti kasnije prenešene u grad Rim, čime rečene vode ili bilo koje od njih možda ne bi mogle da odu, proteknu ili dostignu ili se prenesu ili čak te iste mogu biti ometene od izdavanja, distribuiranja, dijeljenja, ispuštanja u isporučene tankove ili basene unutar grada Rima i u ona mjesta koja su sada ili će kasnije biti izgrađeni u oblastima pored grada, u tim imanjima, pośedima i mjestima uz pośede, nosioci mjesta đe je voda ili će kasnije biti dopuštena ili dodijeljena; ta osoba će biti osuđena da plati narodu Rima kaznu od 100.000 sestercija i više. Ko god bez pogrešnih namjera uradi bilo koju od ovih stvari, on će biti osuđen da popravi, ponovo napravi, rekonstruiše, ponovo izgradi ili zamijeni što je oštetio, da uništi što je izgradio i da ispuni sve zahtjeve i na onaj način koji za pravi smatra onaj ko je ili ko će biti povjerenik za vodu ili ako nema povjerenika za vodu pretor22 koji dijeli pravdu između građana i stranaca... Na račun toga navedeni povjerenik, ili ako nema povjerenika onda navedeni pretor, treba da ima pravo i moć prisile, upravljanja, i izricanja novčane kazne ili prikupljanja zaloga. Ako bi rob uradio neku od ovih U starom Rimu su postojale tribe i kurije koje su bile sastavni dio glasačkog mehanizma. Takođe, termin tribe može se prevesti kao pleme ali čisto sumnjam da je to ovđe slučaj. 22 Pretor je bila jedna od magistratura (državnih funkcija) u drevnom Rimu. 21

137

Stevo Vučinić

stvari, njegov gospodar će biti osuđen da plati rimskom narodu 100.000 sestercija. (7) Ako je bilo koja oblast bila ili će od sada biti razgraničena duž kanala, tunela, lukova, cijevi, cistijerni za isporuku ili basena javnih voda, koje su prenijete ili će od sada biti prenijete gradu Rimu, onda nakon usvajanja ovoga statuta niko u toj oblasti ne smije probijati put, graditi, ograditi, postaviti, osnovati, locirati, orati, izorati ili iśeći bilo što, niti će iko uvesti bilo što u toj oblasti, osim za izradu ili zamjenu onih stvari koje su dozvoljene ili potrebne po ovom statutu. Ko god uradi bilo što u suprotnosti tome, protiv njega će se na svaki način statut, zakon i postupak primjenjivati, kako bi se primjenjivalo ili bi se trebalo primjenjivati, ako je polomio ili probušio kanal ili tunel u suprotnosti s ovim statutom. (9) Nije dozvoljeno u oblasti koja je ili će biti razgraničena duž izvora i lukova i zidova i kanala i tunela da pase stoka, da se kosi sijeno ili trava, da se uklanja žbunje; ili u tom smislu (nije dozvoljeno – prim. S.V.) da u toj oblasti oni koji su sad ili će odsad biti povjerenici za vodu ne organizuju da se drveće, loze, drače, klupe, ograde, vrbe sa šišarkama i kreveti od trske uklone, posiječu, iskopaju, iskorijene na takav način za koji će misliti da je pravilan, pošto ništa od toga nije dozvoljeno ovim statutom; i na osnovu toga oni će imati autoritet da sakupljaju zalog, da izriču novčanu kaznu i moć prinude i upravljanja“.

138


O rimskim vodovodima Akvadukti grada Rima u vrijeme Frontinusa Akvadukt Appia Anio Vetus Marcia Tepula Julia Virgo Alsientina Claudia Anio Novus Traiana Alexandriana UKUPNO

Razlika nadmorske Dužina (km) visina izvora i potrošača u metrima 312. p. n. e. 16.5 10 272–269. p. n. e. 63.7 232 144–140. p. n. e. 91.4 259 125. p. n. e. 17.7 90 33. p. n. e. 22.8 286 19. p. n. e. 20.7 4 2. p. n. e. 32.8 192 38–52. n. e. 68.7 253 38–52. n. e. 86.9 330 109. n. e. 57.0 / Datum izgradnje

226. n. e.

/

/

478.2

Izgradnja Aqua Marciae23 koštala je 180 miliona sestercija ili 14.737 kilograma zlata, jer je u to vrijeme jedna libra (327,5 g) vrijeđela 4000 sestercija, dok je Aqua Claudia koštala 350 milona sestercija ili 25.472 kg čistoga zlata. Za održavanje akvadukta rimske Pule platio je Lucije Menacije Prisk 400.000 sestercija, odnosno 33 kilograma zlata. Na primjer, dubrovački vododvod24, u odnosu na rimske po svemu skroman, građen od Šumeta do grada, od juna 1436. do oktobra 1437. godine, dug 11.700 m, koštao je 8.250 mletačkih dukata. Trideset majstora i oko 100 radnika dnevno su gradili oko 30 m vodovoda. Dimenzije su mu 30 x 45 cm i protočnost 70 litara u sekundi. Pokriven je kamenim pločama. Poput Rimljana i Dubrovčani su imali ozbiljnih problema sa zloupotrebom vode iz gradskoga vodovoda i namjernom Dr. Boris Ilakovac, Rimski akvadukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb, 1982, str. 19. 24 Relja Seferović i Mara Stojan, „Prelogmena za ranorenesansni vodovod u Dubrovniku“, Anali Dubrovnik, br. 44, 2006, str 95–137. 23

139

Stevo Vučinić

destrukcijom pa je Veliko vijeće 1443. godine zaprijetilo drakonskom kaznom odsijecanja ruke svakome ko otvori, razbije ili začepi kanal.

Sl. 12. Aquaduct Claudia – romanaqueduct.info Uzor graditeljima antičkih akvadukta bili su kanali za navodnjavanje u starom Egiptu, Asiru i Vavilonu.25 Tek u VI stoljeću prije nove ere grčki naučnici i mislioci, Pitagora i Tales, postavili su teorijske osnove hidraulike. Na temelju tih znanja dvojica Grka su konstruisali: Ktesibi – vodeni sat, orgulje, sifonske cijevi i vodenu sisaljku, a Arhimed cilindiričnu rotacionu pumpu za podizanje vode. Za dalji razvoj vodovoda od značaja su bila dva akvadukta. Prvi je sagradio Grk Eupalin u VI stoljeću p. n. e. za grad Samos. Njime je tekuća voda usmjeravana do grada kilometar dugim tunelom iskopanim kroz brdo koji je smatran ondašnjim inžinjerskim čudom. Naredni je sagrađen za grad Pergamon u Maloj Aziji dug 60 km s keramičkim cijevima. Uspješno je sifonom riješio premošćavanje doline duge 3,5 km i duboke 192 m. Rimski praktični um izumio je luk i svod, hidraulički malter opus signinum i rimski beton koji se dobijao dodavanjem malteru vulkanskoga pepela. Proizvod sinteze njihovih znanja i vještina su veličanstveni akvadukti koji širom Mediterana svjedoče veličinu i moć rimske civilizacije. Dr. Boris Ilakovac, Rimski akvadukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb 1982 god, str. 1–2.

25

140


Sl. 13. Akvadukt Segovia - Francuska - Vikipedija

Sl. 14.Pont du Guard kod Nima Španija - Vikipedija

Računa se da je rimska imperija za vrijeme svoga trajanja izgradila oko 200 akvadukta. Na prostoru bivše Jugoslavije djelimično ili potpuno su istraženi vodovodi gonje Mezije i jugoistočnoga dijela Panonije26 i Dalmacije. Vodovod Sirmijuma (Sremska Mitrovica) datovan je krajem II i početkom III vijeka, Magruma (Dubravica) očito je bio namijenjen termama pa je na temelju nih posredno datovan od II do IV vijeka, dva vodovoda za Viminacijum (Kostolac) smatra se da su bila u upotrebi od I do IV vijeka, Taliate (Veliki Gradac) datovan ugrubo u III vijek, Naisusa (Niš) od kraja II do početka III vijeka, Mediane (Brzi Brod) pretpostavlja se da je izgrađen krajem III vijeka, za Scupi (Skoplje) od II do VI vijeka a za Caričin grad (Iustiniana Prima) u šestom vijeku. U Dalmaciji27 Pola (Pula) je dobila vodovod u II vijeku, Fulfinum (Omišalj) 94. godine, Arba (Rab) oko 173, Iader (Zadar) između 98–117. godine, Salona (Solin) krajem II vijeka, Tilurium (Gardun) oko 150. godine, Burnum (Plavno Polje) oko 15. i Nin (Boljkovac) oko 80. godine. Car Okrtavijan Avgust je 11. godine p. n. e. reorganizovao službu održavanja rimskih akvadukta koja se od tada naziva cura aquarum.28 Upravnik (curatores aquarum) upravljao je sa familia publica aquarii koja je brojala oko 240 članova. Voda je prvensteno dopremana do jav Nemanja Mrđić, Snadbijevanje vodom u antici na prostoru Gornje Mezije i jugoistočnog dijela donje Panonije, 27 Dr Boris Ilakovac, Rimski akvadukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb 1982 god, str. 24–28 i 255. 28 Isto, str. 20. 26

141

Stevo Vučinić

nih česmi (lacus) i besplatno služila narodu. Ukoliko ju je bilo dovoljno, odvođena je za javna kupatila, a tek ukoliko su ova dva potrošača snadbjevena mogli su je koristiti privatnici za svoje domove, praonice i suknare. Potrošnja se naplaćivala po osnovu kalibrisane bronzane cijevi (calix) koji je ugrađivan na razdjelnik. Kaliks je bio označen kapacitetom mjerenim u quinariama (olovna cijev od jednoga kvinaria je načinjena od lima širine 5 palaca = 9,25 cm i tvori cijev promjera od 2,31 cm što daje kapacitet vode od 0,47 lit./sec.) Realizacija akvadukta podrazumijevala je da graditelji i geometri obiđu teren, utvrde izvor sa kojeg će se snadbijevati, izračunaju relativnu visinu između izvora i potrošača, utvrde trasu koja uvijek prati izohipsu terena, planiraju depozite za umirivanje vode i taloženje nečistoća, obilježe trasu, utvrde količinu materijala za gradnju – kamena, pijeska i kreča, utvrde mjesta s kojih će se materijal vaditi ili kreč peći, izračunaju broj radnika i na kraju cijenu.29 Tek nakon što se nađu izvori finansiranja – privatnici, municipij ili carska blagajna – na teren bi izašli majstori i radnici koji bi ga realizovali po planu. Svaki akvadukt počinjao je s najviše tačke, izvora (fons) koji je štićen zidanom konstrukcijom – castellum fontis. Podzemnim (subterraneus) ili nadzemnim (supra terram substuctiones) konstrukcijama se štitila voda od prljavštine i uticaja temperature. Prema Frontinu s obje stane kanala ostavljan je zaštitini pojas širine 15 rimskih stopa ili po 4,5 m obilježen parovima međaša (cipus) sa obje strane kanala na svakih 240 stopa ili 71 m. Preporučivano je da se na svakih oko 7 km grade castella limaria za smirivanje vode i taloženje nečistoće. Glavni gradski depozit (castellum urbanum) koji je imao funkciju razdjelnika vode gradskim potrošačima obično je građen pored gradskih vrata odakle je voda raspoređivana i odvođena otvorenim ili zatvorenim kanalima do gradskih potrošača na jednostavan način. Iz depozita je voda isticala kroz tri različita nivoa. Kroz najniži za javne česme, srednji do termi a kroz najviši do privatnih potrošača. Kapacitet je zavisio od dužine trase i nagiba koji su uslovljavali poprečni preśek kanala. Analiza dosadašnjih rezultata istraživanja Trasa antičkoga vodovodnog kanala može se uočiti na više mjesta na prostoru od zagoričkog polja do sela Dinoše. Kroz Zagorič, neposred Isto, str. 31–33.

29

142


no ispred i iza prijelaza preko štreke, pored desne strane puta koji vodi od Vezirova mosta do magistrale za Kolašin. Trasu obilježava pravolinijski red drača koje izrastaju iz vodovodnog kanala u kome je deponovana vlaga, pa su bujne i u ljetnjem periodu. Takav red drača izrasta i iz kanala koji je prośečen u karbonatu šljunka i pijeska na Ćemovskome polju, s lijeve strane puta Konik – Tuzi, pored sela Omerbožovića, u dužini od više stotina metara. Dokumentovano je njegovo postojanje i na dva mjesta ispod savremene ceste koja povezuje Konik i Tuzi. Ukupna dužina identifikovanoga dijela kanala iznosi oko 4 kilometra. Uporedna analiza rezultata autopsije na terenu i naučnih priloga autora koji su se bavili ovim akvaduktom jasno ukazuju na to da neki zaključci nemaju potvrdu u materijalnim dokazima. Izvorište, gradski depozit, mjesto i način premošćavanja Morače nijesu ubicirani i dokumentovani. Mada su svi istraživači, sem Rovinskoga, bili stanovišta da je vodovodni kanal dovodio vodu u Duklju s rijeke Cijevne. On je kategorično tvrdio da akvadukt nije dolazio do grada, pa je stoga izrazio čuđenje čemu je služio. Sva trojica autora, Stikoti, Rovinski i Novicki, u mnogo čemu su ostali nedorečeni po pitanju rimskoga vodovoda. Istraživanje im je nedovršeno i unekoliko imaju oprečna stanovišta o detaljima. Stikoti je kategoričan u tvrdnji da je akvadukt premošćavao Moraču, kod mjesta označenoga na skici slovom C (sl.1), iako nije našao nijedan dokaz za svoju tvrdnju. Nije utvrdio ni mjesto kaptiranja, niti je dokumentovao mjesto na kojem je vodovod premostio Moraču, niti mjesto deponovanja vode u gradu, nego je zaključak zasnovao na pretpostavkama za koje nije imao nijednog materijalnog dokaza. Očito je da je većim dijelom pisao na temelju nepouzdanoga śećanja, bilješki i moguće opisa mještana ili putnika koja nije provjeravao na terenu. Skica preśeka vodovodnoga kanala i njen opis ne odgovaraju stanju na terenu (uporedi sl. 2 sa sl. od 22 do 27). O akvaduktu preko Ribnice je unio zabunu pišući da su sačuvani temeljni zidovi i stubovi na obje strane rijeke. Dok Rovinski, decenijama prije njega, konstatuje da je očuvan samo fragment malo izdignutoga stuba na desnoj obali koji se i danas vidi na terenu. Zato Stikoti nije pouzdan ni u cjelini ni u detaljima koji su u vezi s vodovodom. Rovinski se tokom iskopavanja nije bavio istraživanjem gradske vodovodne mreže i vodovoda nego je zaključak izveo na osnovu ovlašnoga pregleda dijela trase koji se i tada i danas može ustanoviti na terenu. Ali, on piše da nije našao dokaze koji bi potvrdili da je vodovod dolazio do Duklje. 143

Stevo Vučinić

Novicki je u opisu dijelom nerazgovijetan, a zaključak mu je neutemeljen i bez materijalnih dokaza, osobito po pitanju mjesta i načina premošćavanja Morače. O akvaduktu preko Ribnice Novicki piše da se njegovi ostaci vide na obje obale, a onda kontradiktorno zaključuje da su ostaci sačuvani na lijevoj obali. Skica preśeka vodovodnoga kanala nije utemeljena ako se uzme u obzir stanje na terenu. U opisu dva vodovoda koje je nazvao dinoški i vodovod za Duklju nije precizan, mada je korektnom skicom, ovlaš iscrtanom, uspio da pokaže neke rezultate i zaključke svojih istraživanja. Kao i prethodna dvojica autora, opis ima previše opštih mjesta, nije se koristio geodetskim pokazateljima i nije dosljedno i do kraja vršio istraživanja nego je zaključivao na osnovu pretpostavki koje je tumačio kao činjenice. Dosadašnja površna istraživanjia i neutemeljena zaključivanja problematizovala su pitanja izvorišta (aqua fons) i mjesto kaptaže (caput aqua) vodovoda, način i mjesto transportovanja vode preko rijeka Ribnice i Morače i mjesto depozita vode (castellum urbis) unutar zidina (intra muros) Dokleje. Zato nije izveden ni cjelovit i dokumentovan zaključak o podgoričkom rimskom vodovodu. Problem snadbijevanja vodom Duklje sa Cijevne Hidrogeološke osobine slivnoga prostora rijeke Cijevne omogućavaju obilno obnavljanje rezervi vode, jer seže duboko u kontinent kojim dominiraju visoke planine na kojima se snijeg zadržava veoma dugo. Zbog hidrogeoloških i klimatskih osobina područje vodozahvata rijeke Cijevne je bogato vodom. Taj prostor je dio kraškoga slivnog područja bogatog vodom i u podzemnim rezervoarima – gravitaciona i kapilarna voda. Na to utiče blizina Jadranskoga mora, a masiv Prokletija na ciklogenezu vazduha – na oblačnost i padavine koje su osnovni klimatološki parametar koji utiče na režim voda. Reljefom vodozahvata dominiraju planine visočije od 2000 m koje su s južne stane izložene toplim i vlažnim strujanjima od mora i izlivaju obilne padavine te rijeka i njene pritoke imaju bujični karakter. Krivulja trajanja povišenih dnevnih proticaja rijeke Cijevne na mjestu Trgaja koje je hidrografski snimano od 1949. do 1986. godine pokazuje da joj je nivo povišen u prośeku 120 dana godišnje.30 U tom Fotografiju i krivulju trajanja srednjih dnevnih proticaja vode dobili smo

30

144


periodu zamućenost vode uzrokuju čestice koje spiraju bujice sa svoga vodozahvata i kreće se od blage do potpune zamućenosti. Takva voda je tehnički neupotrebljiva za piće i održavanje higijene. Ta činjenica problematizuje pitanje izvorišta ili vodozahvata za akvadukt po dva osnova – namjene vode i njenoga kvaliteta. Dosadašnja istraživanja su ignorisala ova pitanja i Cijevnu su naznačila kao izvorište. Međutim, njena voda je problematična sa stanovišta kvaliteta za piće i upotrebu u domaćinstvima u trajanju od 120 dana godišnje i postavlja se pitanje smisla izgradnje vodovoda koji u Duklju četiri mjeseca dovodi tehnički neispravnu vodu.

Sl.15.Kriva trajanja srednjih dnevnih proticaja vode od 1949. do 1986. god. zahvaljujući dobroti gospodina Darka Novakovića iz Meteorološkoga zavoda Crne Gore.

145

Stevo Vučinić

Sl. 16. Zamućena voda Cijevne u vrijeme povišenoga vodostaja Duklja je bila mali rimski grad sa skromnim finansijskim i drugim kapacitetima koji se nalazio van značajnih komunikacija i u čijem arealu nije bilo rudnih i drugih bogatstava nužnih za dinamičam razvoj i život. Ta činjenica nameće pitanje svrsishodnosti jednog takvog skupog poduhvata kakav je vodovod kojim teče voda koja nije za piće i upotrebu u domaćinstvima u trajanju od tri do četiri mjeseca godišnje. Pretpostavku da je tako skupa vodovodna infrastruktura građena u privredne svrhe – za pokretanje kovačkih mjehova i čekića, vodenica, strugova, šega, bojadisanje tkanina, valjaonica sukna, obradu kože i slično i navodnjavanje – treba odbačiti. Rijeka Zeta neposredno ispod i iznad Duklje, obiluje pogodnim mjestima na kojima se može efikasno, jednostavno i jeftino koristiti energija vode u privredne svrhe. Nema nijedan materijalni dokaz na terenu da je ta jeftina energija korišćena u antičko vrijeme. Pregledom obаle, s obje strаne rijeke Zete, može se ustаnoviti kontinuitet pleistocenskih terаsа koje prаte morfologiju terenа nа čitаvoj dužini rijeke, od Vrаnickih Njiva pа do izvorištа nа Glаvi Zete. Komunikаcijа je dugа 62 kilometrа. Na njima je vršeno plаnirаnje terenа za poljoprivredu odsijecаnjem, nivelisаnjem i podziđivаnjem još od neolitа pа do аntičkoga dobа. Rаzlozi zа izgrаdnju terаsа zа poljoprivrednu proizvodnju nа obаlnom pojаsu Zete su dvojaki. Blizinа rijeke obezbjeđuje jednostavno i efikаsno nаvodnjаvаnje kao preduslov zа dobаr rod poljoprivrednih kulturа, a zemljište je kvаlitetno i zbog 146


nаtаloženog humusа koji su stvаrаle poplаve u geološkoj prošlosti. Do današnjeg dana ove terase su u funkciji poljoprivredne proizvodnje stanovništva koje živi uz rijeku. Ta činjenica diskvalifikuje svaku pomisao da bi se akvadukt koristio za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Ukoliko bi se akvadukt koristio za transport vode sa Cijevne tokom cijele godine, za kratko vrijeme njegova propusna moć bila bi redukovana.31 Na dužini od 13 km, s malim podužnim padom od 0,25%, u vrijeme velikih bujica, u periodu povećane zamućenosti, energija vode bi deponovala šljunak i pijesak na zakrivljenjima kanala i za kratko vrijeme zatrpala ga. Finu zaglađenu oblogu od hidrauličkog maltera, trenjem tvrdih čestica različitog promjera raznijela bi i tako dovela u pitanje njegovu funkciju. Pregledom deponovanog materijala na dnu kanala kod Omerbožovića i na Koniku nijesmo našli rječni materijal, sem tanak sloj crvenice nastao spiranjem s površine kroz porozni svod. Obloga od hidrauličkog maltera na obje lokacije je savršeno zaglađena i na noj nema ni traga od trenja pijeska i šljunka. Inače, nema smisla i svrhe transportovati zamućenu vodu do grada, zato takvu pretpostavku treba odbačiti.

Sl. 17. Karta vodozahvata Cijevne i izvora Trgaj Profesor Goran Sekulić s Građevinskoga fakulteta obračunao je propusnu moć akvadukta.

31

147

Stevo Vučinić

Materijalni dokazi potvrđuju da je akvadukt bio namijenjen da transportuje vodu do grada za potrebu održavanja higijene i piće. Sve činjenice navode na zaključak da su bile planirane dvije kaptaže da bi se riješilo pitanje snadbijevanja Duklje čistom i pitkom vodom tokom cijele godine. U vrijeme niskoga vodostaja za obilno snadbijevanje vodom sa Cijevne, a u vrijeme visokog vodostaja i zamućenosti vode, vršilo bi se s izvora Potok koji se nalazi uzvodno 300 m od kaptaže kod Dinoškog mlina. Usljed seizmičkih aktivnosti, tokom dugoga vremena, koje su destabilizovale prostor njegovoga vodozahvata, on se umjesto površinski nastavio ispirati podzemljem. U njegovom koritu, većim dijelom godine suvom, nataložen je deblji sloj pijeska i šljunka koji to potvrđuje. Obilan izvor bistre i čiste vode, koji u vrijeme velikih padavina njime provri, kratkotrajna je otoka prepunjenih podzemnih kaverni koja otiče u Cijevnu. Vrela mu se nalaze na kontaktu karbonatnih stijena i nepropusnoga fliša. Voda je izvrsnih fizičko-hemijskih karakteristika tipičnih za kraške vode, jer je izvorište u dubokom kontinentalnom zaleđu, slabo naseljenom, pa je voda čista i pitka. Kaptaža na Potoku nije građena kao uostalom ni većina infrastrukture akvadukta, sem nekoliko kilometara kanala. Ispod kaptaže nekoliko stotina metra u vrijeme velikih kiša provri potok Proni kojim teče zamućena voda, očito podzemna otoka Cijevne i potok zvani Vrelo, otoka bistre i čiste vode iz kučkih brda. Nije isključeno da je i Vrelo bilo planirano da se kaptira i koristi za napajanje Duklje u vrijeme zamućenosti Cijevne, ali za tu pretpostavku nema materijalnih dokaza.

Sl. 18. Izgled kaptaže na Cijevni 2004. godine

148


Sl. 19. Izgled razorene kaptaže 2013. godine

Sl. 20. Potok – suvo korito kojim u vrijeme velikih kiša provri bistra voda Neki problemi u vezi s akvaduktom Plato Duklje i priobalni zapadni dio zagoričkog polja najstarija je pleistocenska terasa nastala dejstvom vode na podgorički plato. Nastala je u geološkoj praistoriji plitkim usijecanjem Morače, Zete i Širalije u kompakni konglomerat šljunka i pijeska podgoričke terase. Daljim 149

Stevo Vučinić

usijecanjem kroz prvu terasu oblikovana su današnja korita ovih rijeka. Razlika nivelete platoa Duklje i istočnog priobalnog dijela zagoričkog polja širokog 350 m koje je u ravni od nivelete podgoričke terase na kojoj se nalazi veći dio Zagoriča iznosi 4 metra. Stikoti i Novicki pretpostavili su da je trasa vodovoda od nekadašnjeg sela Masline koje se nalazilo u podnožju Kakaricke gore do lijeve obale Morače naspram foruma Duklje bila pravolinijska. Tako su je i iscrtali na skicama.32 Na taj zaključak su bili navedeni činjenicom da je vodovodni kanal od Maslina išao skoro pravolinijski do ulaza u selo Zagorič, stotinak metara zapadno od prijelaza preko štreke, đe mu se gubi površinski trag, pa su pretpostavili da trasa nastavlja pravolinijski i sljedećih 1500 m do obale Morače, naspram foruma. Danas se akvadukt ne može detektovati dublje u Zagoriču zbog neurbanizovanog naselja koje ga je pritislo i uništilo mu tragove. Zbog primjene plitko ukopanog kanala trasa vodovoda morala je biti podređena konfiguraciji tla i slijediti izohipsu. Rimski graditelji su izbjegavali trasiranje poprečno na izohipsu pomoću nosača. Tu složenu konstrukciju su gradili samo u slučaju nužde.33 Da je trasa kanala od sela Masline do mjesta naspramnog forumu, na lijevoj obali Morače, bila pravolinijska i poprečna na izohipsu, njegova položajna visina na tako odabranoj trasi, na posljednjih 350 m, zbog naglog pada terena od 4 metra davala bi mu pad od skoro 0,9%, što on nebi bio u stanju da izdrži. Stoga bi taj problem morao da se riješi nosačima, nasipom ili sifonom, o čemu nema potvrde. Ima primjera da su rimski inžinjeri premošćavanje neke dionice vodovoda rješavali sifonom, ali su ga rijetko koristili, jer im je bilo poznato da je za proticanje vode pomoću cijevi bio potreban adekvatan hidrostatički pritisak koji je bio utoliko veći ukoliko je cijev duža da bi se savladao hidrostatički otpor. Na jednoj dionici vodovoda Biba – Jader (Zadar), premošćavanje duboke Vranske doline pokušali su da riješe kamenim sifonom i nijesu uspjeli34 te su koristili olovne cijevi za koje je utrošeno enormna količina od 537 tona olova da bi se premostilo rastojanje od 5 km. Poseban problem predstavlja depozit za vodu i razvodni sistem. Pogledati skice na 3. i 7. stranici. Dr. Boris Ilakovac, Rimski akvadukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb, 1982, str. 253. 34 Isto, str. 170. 32 33

150


Pretpostavku Stikotija i Novickoga da je na pravcu pravolinijski postavljene trase vodovoda između Maslina i Dokleje postojao most kojim je akvadukt premostio Moraču, otprilike naspram foruma (viđeti skicu na str. 3), takođe treba odbačiti kao neosnovanu, čak i da bi se razmatrali u ravni pretpostavke, jer ne postoji nijedan materijalni dokaz. Da je takav most postojao, dimenzije bi mu nesporno bile imperijalne i od njega bi ostali dokazi koji uvidom u teren nedostaju. Premošćavanje rijeke Morače naspram foruma u antičko virijeme bilo je i u tehničkom smislu neizvodljivo. Širina Morače na cijelom potesu ispod istočnih gradskih bedema je oko 80, dubina korita 18 m i pad od 4%. Graditi spratni most (spratna konstrukcija) s plitko fundiranim pilonima na šljunkovitome moračkom koritu, kako je tada bilo uobičajeno i moguće, s gustom rešetkastom konstrukcijom pilona i lukova, širine mosta 80 i visine 18 m, na mjestu na kojem energija vode zbog nagiba dobija ubrzanje, bilo je u ono vrijeme tehnički teško izvodljivo, a finansijski nerazumno. Takav most, zbog velike površine zidnog platna lukova i pilona, ne bi mogao da istrpi udar prve vodene bujice u jesenjem i proljećnom periodu. Na cijelome toku rijeke Morače od izlaza iz kanjona Platije do utoka u jezero postoje samo dva mjesta pogodna za premošćavanje – Stara Zlatica, 1800 m uzvodno, i mjesto na kome je izgrađen Vezirov most u Podgorici, 1500 m nizvodno od Duklje. Na tim mjestima u kompaktnu stijensku masu koja se izdiže iznad uobičajenog nivoa vode, uśečeno je duboko i uzano rječno korito koje se jednim lukom može premostiti. Na stijenskoj masi mogu se jednostavno fundirati temelji pilona. Materijalnih dokaza o prevođenju akvadukta mostom na Staroj Zlatici u antičko vrijeme nema, iako je to jedino mjesto na kome se može brzo, jeftino i tehnički lako izvodljivo premostiti Morača. Most na Staroj Zlatici je izgrađen tek u Justinijanovo vrijeme, oko 555. godine. Pregledom oboda zagoričkog polja iznad rijeke Morače i vanjskog oboda platoa Duklje dokumentovali smo samo postojanje atmosferske kanalizacije i njenog ispusta sa śeverne strane, iznad potoka Širalije. Vodovodni kanal nijesmo našli ni u tragovima, iako su njegove unutrašnje dimenzije 140 x 52 cm a spoljašnje 180 x 100 cm, i kao takve morale su da se jasno očituju. Zato svaku pretpostavku da je vodovodni kanal preveden preko mosta na Morači naspram antičkog foruma treba odbačiti kao neosnovanu. Za to nema materijalne potvrde niti je to u 151

Stevo Vučinić

ono vrijeme bilo tehnički izvodljivo. Kanal nije uopšte dosegao ni obod zagoričkoga polja iznad Morače, na potesu od njenog izlaska iz kanjona pa do sastavaka sa Zetom.

Sl.21. Poluzatrpani ispust atmosferske kanalizacije iza śeverozapadnoga bedema Duklje kojim je oticala voda sa foruma i iz oba kupatila u Širaliju Rezultati terenskoga istraživanja Na samoj skretnici s puta Konik – Dinoša ka selu Omerbožović, pored glavnoga puta, u toku iskopavanja kanala za polaganje vodovodne cijevi, u jesen 2012. godine, bager je zahvatio u rimski akvadukt u dužini od 30 m. Na tom dijelu mu je uklonio svod i otkrio kanal koji je bio očuvan. U njemu su kasnije položili vodovodnu cijev velikog promjera i zatrpali ga. Pregledom kanala ustanovili smo njegove dimenzije, način gradnje i utvrdili njegove karakteristike. Kanal je ozidan u kalcificiranom konglomeratu šljunka i pijeska koji čini osnovu Ćemovskoga polja. Dubok je 110, širok 52–55 cm, 152


visina najviše tačke lučnog svoda je 140 cm, širina zida oko 20 cm, širina ispune između zida i stranica kanala između 10 i 20 cm, debljina hidrauličkog maltera u prośeku 1cm i visina zemljanog pokrivača oko 20 cm. Zidan je lomljenikom pritesanim samo sa strane okrenutoj unutrašnjosti, sem svodnog dijela, utopljenim u sočnom malteru i omalterisan hidrauličkim malterom do pune visine stranice kanala – 110 cm. Završni sloj maltera je savršeno zaglađen kako bi se trenje vode smanjilo na najmanju mjeru – opus signinum.

Sl. 22. Izgled otvorenoga kanala

Sl.24. Izgled svoda unutrašnje strane

Sl.23. Izgled unutrašnjosti kanala

Sl.25. Izgled zida bez maltera

153

Stevo Vučinić

Sl.26. Poprečni preśek zida i ispune

Sl.27. Izgled malterisanoga zida

l.28. Izgled fragmenta maltera Sl. 29. Izgled fragmenta maltera sa dna sa zida Dimenzije kanala su podređene rimskome mjernom sistemu. Visina je 15 palmusa – dlanova (7,39 cm), a širina 7. Ovako građen kanal imao je funkciju termomehaničke zaštite koja sprečava zamrzavanje vode u zimskim mjesecima i razorne hidromehaničke efekte na sam kanal, a ujedno je u funkciji preventive od zlonamjernog otvaranja.35 Njegova propusna moć obračunata s prośečnim padom od 0,25% i hrapavosti koja odgovara hrapavosti obrađenoga betona ima sljedeće vrijednosti: za visinu vodenog stuba od 1m 605 l/sec, za 70 cm ima 400 l/ sec a za 50 cm 267 l/sec. Cijevna se ispira iz karsta i ona mora nakon kratkog vremena da kalcificira unutrašnjost kanala. Uvidom u unutrašnjost kanala na cijeloj dužini i analizom parčadi maltera iz kanala (sl. 28 i 29) ne uočava se bilo kakav trag kalcitne petrificirane obloge sinter materijala. Za Isto, str. 58.

35

154


hvaljujući kalcifikaciji moguće je nepogrešivo dokumentovati i visinu vodenoga stuba u kanalu do koje se uočavaju naslage. Taj proces je progresivan i zavisi od brzine i pritiska vode i djelovanja ugljeničke kiśeline na malter.36 Nje nema na analiziranom materijalu ni na dnu ni na stranicama, pa je očito da kroz kanal nije proticala voda. Geodetskim snimanjem identifikovanog dijela akvadukta, na potesu između Duklje i kaptaže na Cijevni, definisali smo kote, koordinate i potencijalnu trasu. 1.Brana 2.Kanal 3.Cesta iznad kanala 4.Obala 5.Potencijalni pravac 6.Raskrsnica 7.Omerbožović 8.Konik kod mosta 9.Konik – nivo Ribnice 10.Zagorič – prijelaz 11.Zagorič – trafostanica 12.Kod mosta 13.Stara Zlatica 14.Duklja

Y 6611718.1020 6611214.6652 6611214.5248 6610344.7145 6610345.2046 6609463.9710 6608661.6551 6606832.6695 6606750.6661 6606129.3807 6604735.8353 6604564.128 6606064.0058 6604511.8072

X 4696786.8537 4697238.3173 4697292.0628 4697277.5708 4607288.5458 4697658.8469 4697924.8829 4699878.0554 4700045.7753 4701927.6499 4702901.2946 4703134.5283 4703418.5681 4703314.8030

Z 80.92 79.27 86.63 76.84 78.29 81.98 76.70 59.84 44.57 58.11 50.98 46.70 50.81 47.76

Razlika između nivelete kaptaže na Cijevni i Duklje je 33,16 m na dužini od 13 km s prośečnim padom od 0,25%. Pad nije ujednačen nego su ga diktirale izohipse terena na pojedinim odśecima terena.

Dr. Boris Ilakovac, Rimski akvadukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb 1982 god, str. 168.

36

155

Stevo Vučinić

POTES

RASTOJANJE

Kaptaža – Omerbožovići 4000m Omerbožovići – Konik (kod mosta) 2820m Konik (kod mosta) – Zagorič 2400m Zagorič – Stara Zlatica 2400m Stara Zlatica – Duklja 1600m

VISINSKA RAZ.

PAD

4,22m

0,1%

17,00m

0,6%

1,73m 7,30m 3,3m

0,07% 0,3% 0,2%

Nizvodno od kaptaže oko 800 m, ispod ceste, pararelno s rijekom, u karbonatu šljunka i pijeska u narodu zvanom pećina uśečen je kanal dug oko 200 m. Visina prema rijeci je neujednačena i iznosi od 50 do 190 cm. Širina je 120 i 150 cm. Kota mu je za 1,65 m niža od kote kaptaže i nalazi se na zamišljenoj trasi rimskoga akvadukta koja ispod ceste vijuga obalom i dalje nastavlja ka Omerbožovićima.

156


Sl. 30. Uśečeni kanal u karbonatu pijeska i šljunka ispod Dinoše Na desnoj obali Ribnice, u neposrednoj blizini puta koji vodi od Maslina ka Koniku nalaze se erodirani ostaci pristupne platforme mostu, širine 2,70 m, visine 2,20 m i dužine 4,30 m. Neobična širina objekta potvrđuje da je svojevremeno bio u funkciji i vijadukta.

Sl. 31. Erodirani ostaci pristupne platforme akvadukta na Ribnici Materijalni dokazi su potvrdili dionicu akvadukta od Omerbožovića do Zagoriča – prijelaz preko štreke. Na potesu od 200 m, 800 m nizvodno od kaptaže uśečena je i pripremljena trasa u konglomerat šljunka i pijeska za gradnju kanala, i na Cijevni kod dinoškog mlina izgrađena kaptaža. Materijalnih dokaza o premošćavanju Morače nema. 157

Stevo Vučinić

Te činjenice u vezi sa dokazima da unutrašnjost kanala nema kalcifikata niti deponovanog rječnog materijala navode na zaključak da akvaduktom nije transportovana voda do Duklje. Očito da političke i ekonomske prilike u vrijeme njegove gradnje nijesu bile naklonjene graditeljima. Na temelju rezultata geodetskoga snimanja terena skicirali smo trasu kanala koju determinišu izohipse terena. Na potesima na kojima zavija mora da se oblikuje s različitim radijusima zbog uticaja sila koje se mogu pojaviti u vodnom toku pa se ovakvim oblicima neutrališu. Na mjestima na kojima je podužni pad kanala mali i radijus zakrivljenja može da bude manji i obratno. Na pravim dionicama đe nema uticaja centrifugalnih sila vode podužni padovi su veći kao na primjeru trase od Omerbožovića do Konika i dalje do prijelaza preko štreke u Zagoriču. Punom crvenom linijom je iscrtana utvrđena, a isprekidanom skicirana je moguća trasa.

Sl. 32. Skica trase od Potoka i kaptaže na Cijevni do Duklje (isprekidana linija označava nedovršeni i neizgrađeni dio trase) Od kaptaže do Omerbožovića trasa akvadukta je dijelom uśečena u konglomerat pijeska i šljunka i provedena ispod ceste, zaobilazno ispod raskrsnice do Omerbožovića. Diktirale su je visočije kote raskrs nice i ceste. 158


Sl. 33. Skica moguće trase od kaptaže do Omerbožovića – brojevi označavaju nadmorsku visinu Od Omerbožovića kod raskrsnice do Konika kod mosta i dalje do Zagoriča kod štreke trasa ima veći podužni pad od 0,6% i veliki radijus zakrivljenja koji je zahtijevao da se u Starim Maslinama izgradi aqua limaria za umirivanje i taloženje vode. Novicki ju je identifikovao, ali su njeni ostaci preslojeni kasarnskim objektima građenim nakon Drugoga svjetskog rata. Pored sve dobre volje nijesmo od nje našli nikakvoga materijalnog traga.

159

Stevo Vučinić

Sl. 34. Skica trase od Omorbožovića do Konika – kod mosta

Sl. 35. Skica trase od Konika kod mosta do Zagoriča kod štreke

160


Od Zagoriča (kod štreke) đe se gube tragovi akvadukta pa do Duklje trasu diktira geomorfologija terena, izohipse i povoljni uslovi za premošćavanje Morače na Staroj Zlatici. Podužni pad vodovodnog kanala je mali, 0,25%, i može da istrpi centrifugalne sile vode koje bi djelovale na zakrivljenoj dionici malog radijusa, s obje strane mosta. Na toj trasi kanal nije izgrađen, i nije mostom preveden preko Morače.

Sl. 36. Skica moguće trase od Zagoriča kod štreke do Duklje Infrastruktura za transportovanje vode od Cijevne do Duklje podrazumijevala je izgradnju kanala, kaptaža, mostova preko rijeka Morače i Ribnice i depozite vode. Preračunato u odnosu na rimski akvadukt Claudiu, čiji graditelji su se suočili sa sličnim problemima na terenu, ali na četiri puta većoj dužini, za koji je potrošeno 350 miliona sestercija, vrijednih 25.472 kg zlata, dukljanski bi aproksimativno koštao oko 6.000 kila zlata, ili oko 240 miliona eura. Tako skup projekat za onovremenu gradsku zajednicu Duklje, skromnih ekonomskih i finansijskih kapaciteta predstavljao je poduhvat povijesnih razmjera. Brojčano skromna i ekonomski slaba populacija, prva četiri vijeka urbanoga života grada nije imala resurse kojima bi podržala tako skup projekat koji je bio nužan za razvoj grada. Oko četvrtina ukupne površine intra muros nije bila u funkciji urbanih sadržaja, javne ili privatne namjene. Duklja 161

Stevo Vučinić

je bila mali, izolovani i slabo naseljeni urbani centar. Skromni privredni resursi bili su prepreka njenom razvoju sve do kraja njenoga urbanog života, stoga je vodovod od Cijevne počeo da se gradi krajem IV vijeka i nije dovršen. Njegova izgradnja je naglo obustavljena zbog raspada socijalne i ekonomske strukture carstva, uzrokovanog velikom seobom naroda. Zapadni Goti su došli do granica Prevalisa 400. i 403. godine, a Istočni 459. i kasnijih godina i okončali vladavinu Rima na ovom prostoru.37 Zaključak Od rimskoga akvadukta koji je pitkom vodom trebalo da snadbijeva Duklju izgrađena je dionica koja nije povezana s kaptažom i gradom, i njome nije tekla voda. Na to ukazuje i unutrašnjost kanala koji nema kalcifikata i deponovanoga rječnog materijala. Skromni finansijski resursi gradske zajednice antičke Duklje nijesu dozvoljavali da se infrastruktura za transportovanje vode počne graditi prije kraja IV vijeka. U prvi mah je izgrađen vodovodni kanal od Omerbožovića do Zagoriča – prijelaz preko štreke – s depozitom za smirivanje vode u Starim Maslinama i mostom preko Ribnice. Na Cijevni, kod dinoškog mlina, izgrađena je kaptaža za snadbijevanje grada u ljetnjem periodu, i u vrijeme niskog vodostaja. U obalnom pojasu Cijevne prośečena je i pripremljena trasa kroz karbonat šljunka i pijeska, duga više stotina metara, na kojoj je trebao da se ozida kanal. Nasilni prodor Zapadnih Gota od pravca Epira u Dalmaciju, 400. godine, destabilizovao je političke i ekonomske prilike u Prevalisu i paralisao svaku privrednu djelatnost te su graditelji akvadukta bili ometeni da ga dovrše. Zbog toga most na Staroj Zlatici, kojim je trebalo da se prevede voda preko Morače, gradska vodovodna infrastruktura, vodovodni kanal od antičke kaptaže na Cijevni do Omerbožovića i od Zagoriča do grada – nijesu izgrađeni.

Istorija Crne Gore, tom I, Titograd, 1967, str. 251–252.

37

162

SKUPNI NALAZ RIMSKOGA NOVCA IZ RIJEKE ZETE Novac je nađen kao skupni nalaz u koritu rijeke Zete, oko 150 metara udaljen od rimskoga objekta – vile rustike, smještene na śeverozapadnom kraju Vranickih Njiva, na prostoru koji dominira nad rijekom i obalnim pojasom. Bio je deponovan na dubini od oko 7 metara, rasijan na površini od oko 4 metra kvadratna. Prekrivao ga je dva santimetra debeli sloj sitnog pijeska. Pozicija nalaza indicira način na koji se novac našao na rječnom dnu. Na tom mjestu, svojevremeno, odvalila se topola ili vrba kojoj je ostava novca bila u zahvatu korijenja i odnijela je u rijeku. Sa sobom je transportovala i veći komad obalnog zemljišta, i tako neposredno uz mjesto nalaza formirala mali rječni zaliv prečnika desetak metra. Da je u pitanju ostava koja se sticajem okolnosti našla u koritu rijeke govori i njen homogen tipološki i hronološki sastav usko vezan za vrijeme tetrarhije. Nađeni su folisi Diklecijana, Konstancija Hlora, Maksimijana, Severa i Maksimina Daje.1 Caius Aurelius Valerius Diocletianus imperator od 284. do abdikacije 305. godine.2 Flavius Valerius Constantius – Hlorus, bio je cezar od 295. do 302. godine i avgust od 302. do smrti 306. godine. Flavius Valerius Severus II, cezar 305–306. i avgust 306–307. godine. Četvrti, Caius Galerius Valerius Maximianus, vladao je kao cezar od 293. do 305. i kao avgust od 305. do smrti 311. Peti je Gaius Galerius Valerius Maximinus vladao od 308. do 313. godine. Dominiraju četiri kovnice – Sofija, Sisak, Akvileja i Solun. Ukupno je nađeno 275 folisa, od kojih je 176 primjeraka veoma dobro očuvano, dok je 99 u veoma lošem stanju s velikim stepenom oštećenosti i nije im moguće tumačiti legende i predstave na aversu i reversu.3 Vremenski raspon kovanja novca je između 284. i 313. godine. Maksimijan je zastupljen sa 104, Dioklecijan sa 32, Sever sa 12, Constantius sa 18 primjeraka i Maximinus sa 10 primjeraka. Ostava je prikupljena Prilog posvećujem mom prjatelju pokojnom arheologu Milanu Praviloviću koji je bio počeo da vrši identifikaciju ostave u čemu ga je prekinula tragična smrt. 2 Roman Imperijal Coins, tom I, str. 88-89. 3 Fotogarafije novca objavljene u ovom prilogu uradio je Vladimir Vučinić. 1

163

Stevo Vučinić

od primjeraka iz jedne zapadne kovnice – Akvileja A.Q.P i tri centralne – Sisak S.I.S, Sofija S.M.S.D i Solun T.S.4 Akvileja je zastupljena s 52 primjerka, Sisak s 31, Sofija s 70 i Solun s 23 primjerka prośečnog obima 8,3 santimetra i težine 8,7 grama. Poprsja careva su okrenuta desnim profilom, a na reversu su predstave personifikacije AEQUITAS s vagom u desnoj i rogom izobilja u lijevoj ruci ili GENIA sa paterom i rogom izobilja. U procentima Akvileja učestvuje sa 29,55%, Sisak sa 17,61%, Sofija sa 39,77 i Solun sa 13,07%. Iz kovnica koje u političkom i ekonomskom smislu inkliniraju Zapadu imamo 47,16% novaca iz ove ostave i 52,84% iz istočnih kovnica. Deset Dioklecijanovih folisa kovanih u Sisku i 9 Maksimijanovih iz iste kovnice i vremena kad je vladao kao cezar, što je potvrđeno na reversu, mogu se dovesti u vezi sa njihovim boravkom u Sirmijumu i uzduž Dunava oko 294. godine i to oko reorganizacije i sređivanja prilika u Iliriku nakon sukoba sa Sarmatima. Nakon abdikacije Dioklecijana 1. maja 305. godine, propasti prve tetrarhije i zasnivanja druge, Maksimijan i Konstancije su postali avgusti, a za svoje cezare su imenovali Severa II i Maksimina Daju. U ukupnom broju iz prve tetrarhije do 305. godine imamo 18,18% primjerka, dok je više od četiri petine kovano u periodu tokom 8 godina, od 305. do 313. godine. U ostavi se ne uočava neka povećana cirkulacija iz vremena prve tetrarhije mada je početak IV vijeka obilježila velika inflacija koju je Dioklecijan ediktom o limitiranju cijena neuspješno pokušao da zaustavi.5 Kvalitet očuvanih primjeraka Dioklecijanovih folisa je veoma dobar i podupire pretpostavku da su kovani koncem III vijeka prije pojave velike inflacije, tokom njegova boravka u Iliriku. Nakon poraza Maksencijevih trupa na Milvijskom mostu odnosi Konstantina i Maksimina su se zaoštrili, a nakon poraza Maksiminovih trupa 313. godine kod Herakleje on je izvršio samoubistvo trovanjem. Ta godina je gornja granica emisije novca iz ove ostave. Teško je pronađenu ostavu dovesti u vezu s nekim potvrđenim nepovoljnim političkim ili ekonomskim prilikama na našem prostoru. Moguće da je nakon Konstantinovog edikta o toleranciji vjere, 313. godine, došlo do nemira u okolini Dokleje uzrokovanih netrpeljivošću pagana i hrišćana, koji su podstakli nekog lokalnog građanina, koji je bio ugrožen, da novac skloni dok se stanje ne sredi. Numizmatičar, Beograd 2010, str. 148. Lactantius, De moribus persecutorum, VI, 6.

4 5

164


Zaključak Donja granica pohranjivanja ostave je 313. godina. Ta i naredne godine ne mogu se dovesti u vezu s nekim potvrđenim i dokumentovanim značajnim događajima na našem prostoru, pa ostaje otvoreno pitanje uzroka sklanjanja novaca. Na temelju ove jedine ostave nađene na crnogorskom prostoru iz vremena tetrarhije ograničeni smo u interpretaciji nalaza. I pored toga ona ukazuje na potvrđenu činjenicu da su provincije snadbijevane novcem iz najbližih kovnica prefekture, a zatim iz najbližih kovnica druge prefekture. Ujednačni odnos kovanica iz istočnih i zapadnih kovnica sugeriše graničnu poziciju Prevalitane pomeđu istoka i zapada i opravdava njeno izdvajanje, kao politički i kulturološki osobenog prostora, u zasebnu administrativnu jedinicu u vrijeme Dioklecijana.

165

Stevo Vučinić

Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av. IMP C DIOCLETIANVS PF AVG Re. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.M.S.D

Av. IMP C VAL DIOCLETIANVS Rv. GENIO POPVLI ROMANI A.Q.P

166


Av.IMP DIOCLETIANVS PF AV Rv. SACR MONET AVGG ET A.Q.P

Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Rv.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P 167

Stevo Vučinić

Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.S

Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Rv.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.S

Av. IMP DIOCLETIANVS Rv. SACR MONET AVGG CAESS NOSTR A.Q.P 168


Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.S

Av.IMP C DIOCLETIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI A.Q.P


169

Stevo Vučinić


AV.IMP C DIOCLETIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S 170


Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S


Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

171

Stevo Vučinić

Av. IMP C C VAL DIOCLETIANVS PF AVG Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.IMP C C VAL DIOCLETIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.IMP C DIOCLETIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.IS

172


Av. IMP DIOCELTIANVS PF AVG RV.SACR MONET AVG ET CAESS NOSTR S.I.S


Av.IMP C C VAL DIOCLETIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI T.S.S

173

Stevo Vučinić

Av.IMP C VAL DIOCLETIANVS PF AVG RV. GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR T.S

Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S

174


Av.IMP C DIOCLETIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR T.T

Av.IMP G DIOCLETIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR T.S

Av.IMP GAL VAL DIOCLETIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S

175

Stevo Vučinić

Av. IMP C C VAL DIOCLETIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S.A

Av.IMP C C VAL DIOCLETI ANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.CONSTANTIVS NOB CAES Rv. SACR MONET AVG ET CAESS NOSTR A.Q.P 176


Av.CONSTANTIVS NOB CAES Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.CONSTANTIVS NOB CAES Rv.GENIO POPVLI ROMANI A.Q.P

Av. CONSTANTIVS NOB CAES Re. SACR MONET AVGG CAESS NOSTR A.Q.P 177

Stevo Vučinić

Av. CONSTANTIVS NOB CAES Re. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S

Av.CONSTANTIVS NOB CAES Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S

Av.CONSTANTIVS NOB CAES Rv.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S 178


Av.IMP C CONSTANTIVS PF AVG Rv. SAC MON AVGG ET

Rv.IMP C FL VAL CONSTANTIVS PF AVG. Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP CONSTANTIVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 179

Stevo Vučinić

Av.IMP C FL VAL CONSTA TIVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP C FL VAL CONSTA TIVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av. IMP C FL CONSTANTIVS Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

180


Av.IMP C FL VAL CONSTANTIVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP C FL VAL CONSTANTIVS NOB CAES R.E.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP CONSTANTIVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

181

Stevo Vučinić

Av.CONSTANTIVS NOB CAES Rv.GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.IMP CONSTANTIVS NOB CAESAR Rv.GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av. SEVERVS NOB CAES Rv. SAC MON VRB AVGG ET CAESS NN R 182


Av.SEVERVS NOB CAES Re. SAC MON VRB AVGG ET CAESS NN R

Av. SEVERVS NOB CAES Rv. VIRITVS AVGG ET CAESS NN A.Q.P

Av.SEVERVS NOB CAES Rv. VIRITVS AVGG ET CAESS NN A.Q.P

183

Stevo Vučinić

Av. FL VAL SEVERVS NOB CAESAR Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.FL VAL SEVERVS NOB CAESAR Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP SEVERVS NOB CAESAR Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

184


Av.IMP SEVERVS NOB CAESAR Re. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP SEVERVS NOB CAESAR Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.

Av.FL VAL SEVERVS NOB CAESAR Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 185

Stevo Vučinić

IMP SEVERVS NOB CAESAR GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av. IMP SEVERVS NOB CAESAR AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP SEVERVS NOB CAESS Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

186


Av.IMP C GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Rv. GENIO POPVLI ROMANI A.Q.P

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.S

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re. FIDES MILITVM AVGG ET CAESS NN A.Q.P 187

Stevo Vučinić

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.MAXIMIANVS NOB CAES Rv.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

188




Av. MAXIMIANVS NOB CAES Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P 189

Stevo Vučinić

Av. GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Rv.GENIO POPVLI ROMANI A.Q.P

Av. MAXIMIANVS NOB CAES Re. SACR MONET AVGG ET CAESS NN A.Q

Av. IMP C VAL MAXIMIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI A.Q.P

190


Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Rv.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P 191

Stevo Vučinić

Av. MAXIMIANVS NOB CAES Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.MAXIMIANVS NOB CAES Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.S

192


Av.IMP DIOCLETIANVS PF AVGG Re. SAC MON VRB AVGG ET CAESS NN R

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI A.Q.P

Av. MAXIMIANVS NOB CAES Re. IMP C DIOCLETIANVS PF AVGG A.Q

193

Stevo Vučinić

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.S.T.S

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVG ET CAESS NOSTR A.Q.P

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR A.Q.P 194


Av. MAXIMIANVS NOB CAES Re. GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.MAXIMIANVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.MAXIMIANVS NOB CAES Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S 195

Stevo Vučinić

Av.IMP GAL VAL MAXIMI ANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI A.N.T

Av.IMP C MA MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI A.T

Av. MAXIMIANVS NOB. CAES Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

196


Av.MAXIMIANVS NOB CAES Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.MAXIMIANVS NOB CAES Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.MAXIMIANVS NOB CAES Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S 197

Stevo Vučinić

Av. IMP MAXIMIANVS PF AVG Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S

Av.MAXIMIANVS NOB CAES Rv. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB C RV. GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

198


Av. IMP MAXIMIANVS PF AVG Rv. SACR MONET AVGG CAESS NOSTR S.I.S

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.IMP C MA MAXIMIANVS PF AVG Re. MONETA AVGG ET CAESS NN S.I.S 199

Stevo Vučinić

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S

Av.IMP C MAXIMIANVS NOB CAES Re.MONETA AVGG ET CAESS NN S.I.S

200


Av.MAXIMIANVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI S.I.S


Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re. SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR S.I.S

201

Stevo Vučinić


Av.IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP C MA MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 202


Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAESAR Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

AV.IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB C Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

203

Stevo Vučinić

Av.GAL VAL MAXIMIANVS Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMINVS NOB CAESAR Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP C MA MAXIMIANVS Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

204


Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP G MA MAXIMIANVS Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP G MA MAXIMIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 205

Stevo Vučinić

Av.IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP GAL VAL MAXIMIANVS Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 206


Av.IMP C GAL VAL MAXIMI ANVS PF AVG Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av. IMP C MA MAXIMIANVS PF AVG Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMIANVS Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

207

Stevo Vučinić

Av.IMP C GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Rv.GENIO POPVLI ROMANI NOBC S.M.S.D

Av.IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 208


Av. GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP C GAL VAL MAXIMIANVS Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 209

Stevo Vučinić

Av.IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP GAL VAL MAXIMI ANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 210


Av.IMP GAL VAL MAXIMI ANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB C Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 211

Stevo Vučinić

Av.IMP C GAL VAL MAXIMI ANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP C GAL VAL MAXIM IANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP MAXIMIANVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 212


Av.IMP GAL VAL MAXI MIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP C GAL VAL MAXI MIANVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 213

Stevo Vučinić


Av.IMP C GAL VAL MAXIMI ANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP GAL VAL MAXIMIA NVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 214



Av. IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP GAL MAXIMIANVS Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 215

Stevo Vučinić


Av.GAL MAXIMIANVS PF AVG RE.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP GAL VAL MAXIMIA NVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 216



Av.IMP C MA MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP MAXIMIANVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 217

Stevo Vučinić


Av. GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Rv. GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.IMP MAXIMIANVS NOB CAESS Rv.GENIO POPVLI ROMANI T.S

218


Av.IMP GAL MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S 219

Stevo Vučinić

Av.IMP GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.MAXIMIANVS NOB CAES Rv.SACR MONET AVGG ET CAESS NOSTR T.S

Av.GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAES Rv.GENIO POPVLI ROMANI T.S

220


Av.IMP C MA MAXIMIANVS PF AVG Re.GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av. IMP C MA MAXIMIANVS NOB CAES Rv. GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av. GAL VAL MAXIMIANVS NOB CAESS Rv. GENIO POVLI ROMANI T.S 221

Stevo Vučinić

Av. IMP C MA MAXIMIANVS Rv. GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.GAL VAL MAXIMIANVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI T.S

Av.IMP GAL VAL MAXIMI ANVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI T.S 222


Av.GAL VAL MAXIMINVS NOB CAESAR Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMINVS NOB CAES Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMINVS NOB CAES NN Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 223

Stevo Vučinić

Av.GAL VAL MAXIMINVS NOB CAESAR Rv.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMINVS NOB CAESS Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av. GAL VAL MAXIMINVS NOB CAESAR Rv. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D 224


Av.GAL VAL MAXIMINVS NOB CAESAR Re. GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.GAL VAL MAXIMINVS NOB CAES Re.GENIO POPVLI ROMANI S.M.S.D

Av.IMP C MA MAXIMINVS NOB CAES Rv. GENIO POPVLI ROMANI T.S 225

Stevo Vučinić

Av.IMP C MA MAXIMINVS PF AVG Re. GENIO POPVLI ROMANI T.S

226

NEKA ZAPAŽANJA O RIMSKOME GRADU DOKLEJI Prvi opis antičke Dokleje (Duklje) dao je Marijan Bolica1 1614. godine. Tom prilikom je, kako on navodi, vidio izvanredne mramore, mnoštvo stubova postavljenih na zemlji, osnove dvoraca i katedralnog hrama. Primijetio je da su se očuvale i neke boje, ali ne navodi na čemu. Zapisao je i da podgorički muslimani koriste dobro obrađene kamene blokove i mramore za izgradnju kuća koje prevoze zaprežnim kolima. Nakon Bolice, tek krajem XIX vijeka, pośećuju je i o tome ostavljaju zapise Evans, a potom Prašniker i Šrober. Prvo ozbiljnije istraživanje je sproveo Munro, a nastavili su Rovinski i Stikoti. Između dva rata rimske vodovode je istraživao i o njima pisao Novicki. Međutim, opsežnija arheološka istraživanja vršena su tek poslije Drugoga svjetskog rata i bila su usmjerena na forum, ponajprije na sakralni ansambl nedaleko od njega. Na temelju, mahom, jednodnevnih autopsija okolnoga terena, i skromnih istraživanja, uglavnom intra muros, generalne zaključke donijeli su Evans, Munro i Stikoti koji već više od jednoga vijeka nijesu podlijegali kritičkome sudu. Najnovija arheološko-povijesna istraživanja i reviziona iskopavanja dovode ih u pitanje, pa je potrebno da se preispitaju i usaglase s njihovim rezultatima. Pobjednička vojna kampanja Lucija Anicija protiv Gencija 168. godine p. n. e. završila se slomom ilirske države, pljačkom njenih bogatstava, zapljenom brodovlja i porobljavanjem stanovništva. Sve do Oktavijanove kampanje 35–33. godine p. n. e. u izvorima nema pomena o bilo kakvom otporu rimskoj okupaciji na ovome prostoru. U te tri godine vođena je vojna akcija širokih razmjera protiv pobunjenih ilirskih plemena u śevernoj Dalmaciji. Pobuna je zahvatila i prostore južne Dalmacije. U nizu plemena koja su se pobunila protiv rimske vlasti Apian nabraja i Dokleate. Savladani su s nešto više napora, kako on svjedoči, nesumnjivo brutalnom upotrebom sile i svirepom odmazdom nad pobijeđenima koji su se odvažili da im pruže oružani otpor. Odrasli muškar Pavle Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, Cetinje 1993, tom I, str. 584.

1

227

Stevo Vučinić

ci su nemilosrdno ubijani, a žene i đeca odvođeni u ropstvo i prodavani na trgovima robova. To je bila karakteristika svih rimskih pobjedničkih kampanja – bez izuzetka. Rimski prodor u kontinent išao je od mora dolinom Bojane i nastavljao dolinama Morače i Zete dublje u kontinentalno zaleđe. Bio je to agresivan kolonizatorski pohod koji je otpore lokalnog stanovništva surovo lomio, palio im kuće i ljetinu, ubijao ih, robio i prodavao u roblje. Lokalno stanovništvo je korišćeno kao robovska ili slobodna radna snaga za obradu zemljišta, proizvodnju hrane, javne radove i slično.2 Posljednji otpor rimskoj vlasti koji je zahvatio cijelu Panoniju i Dalmaciju predvodila su dva Batona, Dezitijatski i Breučki, 6–9. godine n. e. Ustanak3 je bio i posljednji očajnički istup staroga duha domorodačkih naroda koji je proizilazio iz razdoblja nezavisnosti i tradicija šire shvaćenog ilirskog područja. Nakon ovoga ustanka započinje novo razdoblje. Zapadni Balkan i panonski basen bespovratno napuštaju svoje stare protoistorijske tradicije i antički način života počinje da prevladava na kompletnom ilirskome prostoru. Jedna od posljedica velikoga Batonovog ustanka od 6. do 9. godine n. e. bila je podjela Ilirikuma4 na Gornji Illyricum Superior, kasnije nazivan Dalmacia i Donji Ilirik Illyricum Inferior, uobičajeno nazivan Panonia. Obje provincije su bile pod carskom upravom: delegirali su legate koji su raspolagali snažnom vojnom silom. Odmah nakon predaje Batona Dezitijatskoga u jesen 9. godine n. e. u Teutoburškoj šumi, u Germaniji, germanski vođa iz naroda Heruska je uništio tri legije pod zapovjedništvom Kvintilija Vara. Kao posljedica ova dva velika ustanka koja su iscrpla imperiju promijenjena je spoljna politika i umjesto ekspanzije pristupilo se saniranju poljedica. U Germaniji su se trupe povukle na Rajnu (koju više nikada nijesu prešle), a u Iliriku počela je opšta obnova privrede, izgradnja cesta, uspostavljena je mreža vojnih stanica koje su pratile via militaris koji je ubrzo izgrađen i počela ubrzana urbanizacija i s njome romanizacija i pacifikacija buntovnog Đurđe Bošković, „Arheološka istraživanja Đerdapa 1956-1970”, Starinar, 198283, str. 13. 3 Salmedin Mesihović, Rimski vuk i Ilirska zmija – posljednja borba, Sarajevo 2011 god, str. 150 4 Salmedin Mesihović, „Namjesnici provincije Gornji Ilirik/Dalmacije od 42–68 n. e.“, Godišnjak ANUBIH, 2011, str. 149 i dalje.... 2

228


stanovništva. Legat Dalmacije raspolagao je s dvije legije (VII i XI), i većim brojem auksilijarnih ili pomoćnih jedinica. Stacionar VII legije bio je u današnjem Gardunu Tilurium na rijeci Cetini. Vjerovatno je njena zona odgovornosti bila istočna Dalmacija koja je zahvatala i današnju Crnu Goru, a XI legije Burnum kod Kistanja na rijeci Kupi i kontrolisala je zapadnu Dalmaciju. Namjesnik od 14. do 20. godine n. e. bio je Publije Kornelije Dolabela (Publius Cornelius Dollabela), u vrijeme Avgustova nasljednika cara Tiberija (14–37. g. n. e.). Prema natpisima iz okoline Solina, bio je zaslužan za izgradnju putne mreže duge više od 400 rimskih milja ili oko 600 km za samo pet godina.5 Mrežu su gradile VII i XI legija, pomoćne trupe, radnici i vjerovatno robovi iz prethodnoga ustanka. Sljedeći je bio Lucije Volusije Saturnin (Lucius Volusius Saturninus) koji je bio namjesnik od vremena Tiberija do početka vlade Kaligule 39–40. g. n. e. Potom slijedi Lucije Aruncije Furije Kamil Skribonijan (Lucius Arunttius Furius Camillus Scribonianus) koji je bio namjesnik do 42. g. n. e. Naslijedio ga je Lucije Salvije Oton (Lvcivs Salvias Otho) do 43 n. e., pa potom slijede: Lucije Kalpurnije Pizon (Lvcivs Calpvrnivs Piso), Gaj Umidije Durmije Kvadrat (Caivs Vmidivs Dvrmivs Quadratvs), Publije Antej Ruf (Pvblivs Anteivs Rvfvs) – u vrijeme posljednje godine Klaudija i Nerona. U vrijeme legata Scribonijana uprava u Dalmaciji je bila uvučena u zavjeru protiv cara Klaudija. Uzrokovala ju je Klaudijeva supruga Mesalina koja se zavjerom riješila konzula Apija Junija Silana i izazvala senatore koji se se zavjerili protiv Klaudijeva režima. Pobuna je otkrivena a Skribonijan je, kako piše Tacit u Historiji (II, 75): Sic Scribonianum Sub Claudio interfectum, sic percussorem eius Volaginium e gregario ad suma militiae provectum – „Ubio ga je vojnik Volaginius koji je unaprijeđen u najviše vojne činove“. A VII i XI legija u Iliriku su ostale vjerne caru i dobile počasni naziv – Klaudiju odane i vjerne – Claudia Pia Fidelis. Dalmatinske legije su podržale i Vespazijana kako piše Tacit u Historija III, 50, Ceterum propinqua hieme et umetibus Pado campis expeditum agmen incedere sigma, aquileaque victricium legionum militres vulneribus aut aetate graves plerique etiam inegri Veronae, relicti: sufficere cohortes alaeque et e legionibus lecti profligato iam bello videnbatur udecima legio sese adiunxserat, initio cunctata sed prosperis rebus Salmedin Mesihović, „Dolabelino doba“, Zbornik ANUBIH, br. 39, Sarajevo, 2011, str. 120.

5

229

Stevo Vučinić

anxia quod defuisset; sex milia Dalmatarum....- konzul Pompej Silvan je vodio XI legiju ojačan sa 6000 tek regrutovanih Dalmatinaca, kako Tacit piše, Pompej je bio star i nemaran pa je vojskom komandovao legat Anije Baso. Po svojoj volji pridružili su im se i mornari flote iz Ravene među kojima je bilo i Dalmatinaca, vjerovatno i Dokleata i pripadnika drugih plemena sa crnogorske teritorije. Širi prostor Dokleje bio je strateško mjesto na kojem su se ukrštale praistorijske saobraćajnice koje su povezivale primorje s kontinentom, a zaleđem, široke prostore u unutrašnjosti Dinarida. Njena okolina, osobito priobalje donjega toka Zete, bila je središte razvijenih praistorijskih zajednica koje su eksploatisale lokalne resurse. Nakon pobjedničke Oktavijanove kampanje protiv pobunjenih Dokleata te zajednice su porobljene, dijelom pobijene, naseobine popaljene, a zemljište konfiskovano i prevedeno u ager privatum Doclee koji je dodjeljivan isluženim vojnicima i kolonima. Narednih decenija slijedila je kolonizacija prostora i izgradnja prateće infrastrukture. Zaleđem Jadrana prośečena je cesta koja je preko Crne Gore povezivala istočne i zapadne rimske provincije, a u središtu buntovnih Dokleata izgrađen je utvrđeni grad municipium Doclea. Utemeljena je u vrijeme Flavijevaca, cara Vespazijama6 ili njegovih sinova Tita Vespazijana i Domicijana (vladali od 69. do 96. g. n. e.), tek nekolike decenije nakon sloma Batonova ustanka (6–9. g. n. e.), kad je Ilirikum konačno pokoren i u njemu uspostavljena rimska vlast. Smirena politička situacija u imperiji i lojalnost dalmatinskih legija i Dalmatinaca doprinijele su da se u vrijeme Vespazijana7 lokalno stanovništvo saživi s rimskom državom i doživi je kao svoju. Tome je doprinijela i dobra uprava koja je poštovala domaće institucije, jer su skoro svi legati bili u srodstvu s vladarskim porodicama. Dakle, Ilirik je bio pod carskim kompetencijama i poklanjala mu se izuzetna pažnja, s ciljem da se romanizuje i pacifizira – što im je i uspjelo i to u vrijeme Vespazijana. Rim je unutar Ilirskog teritorija počeo da osniva nove municipije. Oslonac su mu bili lokalni vojni veterani koji su se u rimskoj službi pretvorili u siguran oslonac imperije. Municipiji su naseljavani i s visokim rimskim službenicima domaćega porijekla. Veterani kojima je povjeravan municipij dobijali su zemlju u vlasništvo – na Ferdo Šišić, Narodna starina, Zagreb, travanj 1922, str. 20. Salmedin Mesihović, „Namjesnici provincije Gornji Ilirik/Dalmacije od 42–68 n.e.“, Godišnjak ANUBIH, 2011, str. 162.

6 7

230


temelju prava da je osvojena zemlja državno vlasništvo. U municipije Rim je slao i koloniste iz Italije. Oni su s domaćim građanima sačinjavali novo municipijalno građanstvo. Npr., Petronius Asperus je tako dobio imanje u Lazama Radevića, na njemu izgradio vilu rustiku i bavio se poljoprivredom. Ime i prezime je ostavio na zavjetnoj ari posvećenoj Neptunu, spasiocu od smrtne opasnosti.8 Eksploatacija robovske radne snage dokumentovana je negvama za robove.9 Takvom politikom, koja je uzela maha naročito od Vespazijana, Rim je osiguravao upravu nad Dalmacijom. Najprivrženiji i najodaniji su bili isluženi ilirski vojnici na koje se Rim oslanjao. Izgradnja grada počinjala je obredom inauguratio – tokom kojega bi se konsultovali bogovi i utvrđivala njihova volja.10 Zatim bi se vršio orientatio tako što augur stane na mjesto koje će biti geometrijsko središte grada11. Okrenuo bi se licem prema istoku i raširio ruke. Pravac njegovih ruku je pokazivao pravac karda (cardo maximus). Upravno na njega, tačku koju je utvrdio kao središte, povukao bi se dekuman grada (decumanus maximus), koji se protezao pravcem istok-zapad. Dio grada sa desne strane nazivao bi se pars dextrata, a s lijeve (śeverne strane) pars sinistrata. Slijedio je obred obilježavanja gradskog perimetra pomoerium – svete granice grada. Nakon izvršenih auspicija ovlašteni magistrat bi plugom zaorao brazdu kojom bi označio okrug grada. Zatim je slijedilo utvrđivanje spoljnjeg obima i unutrašnjeg rasporeda limitatio. Na koncu se vršio consecratio, tokom kojeg su svještenici prinosili žrtvu i izgovarali prigodne molitve. Često je pravac karda i dekumana podešavan prema ruži vjetrova. Vođeno je računa o širini ulica. Još je Zakonom deset tablica u Rimu bilo propisano da glavne ulice imaju širinu od najmanje 16 (3,73 m), a sporedne 10 stopa (2,96 m). U Dokleji je cardo prilagođen ruži vjetrova u pravcu śeveroistok – jugozapad. Diktirao ga je lokalni vjetar poznat kao śever koji duva od pravca śeveroistoka. Opširnije u poglavlju: „Ager privatum u priobalju donjega toka rijeke Zete“. Isto. 10 Nevenka Petrović, „O urbanizmu Caričinog grada“, Starinar, XV–XVI, 1964/65, str. 61–66. 11 Kornelija Giunio, Svećenici i svećeničke organizacije u rimskoj provinciji Dalmaciji, doktorski rad, Zadar 2011 godine, str. 140. 8 9

231

Stevo Vučinić

Dokleja i njena okolina bili su temelji rimske imperijalne moći u kontinentalnom zaleđu Crne Gore. Nastala je naseljavanjem romanizovanog autohtonog stanovništva koje je iniciralo njeno osnivanje i doseljavanjem beneficijara i kolonista. Potvrđuje to i epigrafski natpis s epistilne grede gradske bazilike,12 na kojem se čita posveta domorocu Marku Flaviju Balbinu, đetetu od 15 godina iz tribusa Kvirina kome pripadaju Flavijevci. Njemu je gradsko vijeće podiglo konjaničku statuu, a pozlatili su je njegovi roditelji Marko Flavije Fronto i Flavija Tertula. Takva čast je podrazumijevala da su bili izuzetno zaslužni građani. Popis časti cursus honorum koje je imao Marcus Flavius Fronto prikazuje ga kao visokog rimskog uglednika u koga su vlasti imala veliko povjerenje.13 Bio je svještenik sacerdos u kolonijama Naroni i Epidauru, duumvir u Risnu, duumvir kvinkvenal i pontifik u koloniji Skadru, duumvir i flamen božanskog Tita i prefekt udruženja zanatlija u Dokleji. O njegovoj ulozi u gradu i društvu svjedoči i činjenica da mu je narod plebs na forumu postavio statuu od bronze ex aere conlato. Služba koju je vršio caru Titu Flaviju flamen divi Titi datira natpis u razdoblje neposredno nakon 81. godine. Sacerdos je izvorno naziv kojim se imenovao svještenik državno priznatog božanstva, dok su su flameni svještenici diviniziranog cara.14 Svještenici su bili pontifici i auguri. Bili su oslobođeni vojničke službe i imali su pravo na dekurionske počasti. Najugledniji je bio pontifex koji je po položaju u provinciji odgovarao rimskom pontifexu maximusu.15 Flamene je biralo vijeće dekuriona, u ovom slučaju Dokleje. Broj je zavisio od provincije do provincije i od vremena do vremena. Birani su na godinu dana među lokalnom oligarhijom i uglednicima, i nijesu se smjeli zaklinjati protiv svoje volje niti dodirivati mrtvo tijelo. Tokom obreda posvećenog diviniziranom caru, ili nadzora zavjeta i žrtvi u čast cara i carske familije, odijevali su togu sa grimiznim obrubom toga praetexa i stavljali zlatnu krunu na glavu, kako bi podśetili na carsko božanstvo koje predstavljaju.16 Sve ove pobrojane činjenice o Marku Pjero Stikoti, Rimski grad Doclea u Crnoj Gori, Matica crnogorska, 1999, str. 134. Kornelija Giunio, Svećenici i svećeničke organizacije u rimskoj provinciji Dalmaciji, doktorski rad, Zadar 2011, str. 166 14 Isto, str. 163. 15 Isto, 189. 16 Isto, 207. 12 13

232


Flaviju Frontu i one utvrđene u prethodnim prilozima ove knjige, navode na ozbiljnu sumnju da je on jedan od osnivača Dokleje, moguće, čak najzaslužniji. U tom slučaju bi se njeno utemeljenje vremenski smještalo u drugu polovinu I vijeka, što nam se čini najvjerovatnijim. Inače, na dvadesetak nadgrobnih natpisa17 mogu se pročitati imena koja su u vezi s dinastijom Flavijevaca koja je vladala od 69. do 96. godine: Flavio Tito, Lucio Flavio, Flavija Narcisija, Marko Epidio, iz tribusa Kvirina, Flavija, Gajeva kćerka, Flavija Eutija, Tito Flavio Lusio, Flavije Melitonije Blandi, Lucije Flavije Epidijan, iz tribe Kvirina, Tit Flavije, oslobođenik, Tit Flavije Dionizije, Flavija Bazila, Flavijo Kresenso, Tit Flavije Verekund, Flavije Urso, Flavije Epidijanus Kvartion, Flavija Feba, Kvint Flavije Helen, Flavije Gesimus, Flavija Januarija, Flavija Pinija, Flavija Kvintina, Flavija Ursila, Flavije Urso, Flavija Bebila, Flavija, Gajeva kćerka, i Gaja Flavija Justa, rob. Sigurno da vidljivih pomaka u romanizaciji zetsko-bjelopavlićke ravnice, i uopšte kontinentalnog zaleđa, nije bilo do konačnog vojnopolitičkog potčinjavanja Dokleata. Najviše joj je bilo izloženo stanovništvo upravnih centara u kojima je bio vojno-administrativni aparat. To se dokumentuje javnim građevinama, kakva je bila civilna bazilika imperijalnih dimenzija, koja je svjedočila o rimskoj moći, kulturi i doprinosila ugledu imperije i imperatora kod lokalnog stanovništva. Potčinjavanjem stanovništva nametnuta mu je i rimska kultna praksa koja je poštovala Jupitera. U hramu Jupitera kapitolijskog, vrhovni rimski magistrati su se zavjetovali na odanost Republici, a u doba avgustâ, rimskom imperatoru – vota pro salute imperatoris. Ovaj kult je bio u uskoj vezi s carskim kultom. Proces romanizacije autohtonih kultova i njihovo sinkretizovanje s institucionalnim rimskim bio je važan u procesu romanizacije provincija. Zato su, u vrijeme carstva, zavjet na odanost rimskom caru gradski magistrati najčešće polagali pred Jupiterom.18 Posvete Jupiteru (kojih ima nekoliko u Dokleji) predstavljaju lojalnost rimskom caru i državi. Može se konstatovati da su uglavnom bile inspirisane državnom ideologijom. On je (Jupiter) predstavljao zaštitnika rimske zajednice na Jovan Martinović, Antički natpisi u Crnoj Gori, Matica crnogorska, 2011, str. 123–198. 18 Marko Sinobad, „Jupiter i njegovi štovatelji u svijetlu epigrafskih izvora na području Hrvatske“, Opvscvla archaeologica, 2010, str. 163. 17

233

Stevo Vučinić

čijem je čelu bio imperator. Lokalna elita, u kojoj je nesumnjivo vidnu ulogu igrao i Marko Flavije Fronto, svještenik u kolonijama Naroni, Epidauru i Risnu, duumvir, vrhovni sveštenik u Skadru, nametnula je rimsku religijsku praksu, vjerovatno i jupiterijansku. Jupiterijanska teologija je dobila na značaju tokom vladavine Flavijevaca i kasnije. Poslije građanskoga rata 69. godine, kad su se na prijestolu smijenila četiri vladara, Flavijevci koji su došli na vlast pokušali su sebe da distanciraju od julijevsko-klaudijevske dinastije i samim tim legitimišu autoritetom vrhovnoga rimskog boga19 Jupitera Kapitolijskog. Taj kult počinje upravo s Vespazijanom, i to kao državno božanstvo s različitim epitetima: Conservator, Fulgeralis, Fulminator, ali najčešće Iuppiter optimus maximus (IOM)20. Inače, Jupiterovih natpisa na području Ilirika do sada je registrovano nešto manje od hiljadu.21 U Dokleji su do sada nađene nekolike are posvećene Jupiteru s tim epitetom. Stanje na lokalitetu i dokumenti Dosadašnja arheološka istraživanja Dokleje bila su uglavnom usmjerena na forum i njegovu neposrednu okolinu. Taj prostor je definisan kao površina od javnoga značaja na kojoj je smještena bazilika, forum, dva hrama i dva javna kupatila. Unutar bedema nije potvrđeno postojanje dva važna urbana sadržaja – pozorišta i amfiteatra, mada su neki istočnojadranski gradovi – Pula, Jader, Burnum i Salona imali velike amfiteatre.22 Salonin je izgrađen u II vijeku i bio je elipsoidnog oblika znatnih dimenzija, 126 x 102 metra.

Isto, str. 165. Ivo Bojanovski, BiH u antičko doba, str. 371. 21 Isto, str. 175. 19 20

22

234


235

Stevo Vučinić

Sl. 1. Animacije mogućeg izgleda foruma i velikih termi23 U oktobru 2007. godine izvršena su istraživanja śeverozapadnog dijela Dokleje primjenom magnetometrije, tehnike za otkrivanje promjena u magnetskom polju zemlje. Njome se efikasno definišu mjesta koja obiluju keramikom, zidovi, iskopi i slično.24 Objavljeni rezultati su komplementarni s rezultatima autopsije okolnoga terena i agera privatuma priobalja donjeg toka rijeke Zete, koji ukazuju da ona nije bila urbanistički dovršen grad. Unutar bedema na velikoj površini nije izgrađen nijedan objekat. Negativne anomalije označene cigla-narandžastom bojom odraz su podzemnih kamenih ili keramičkih urbanih struktura. U śevernom bloku, zapadno od foruma, uočavaju se konture objekata označene po Frem iz filma Podgorica grad u pokretu reditelja Branka Baletića i scenariste Steva Vučinića, animacija Ranko Radovanović. 24 Leonie Pett, „Duklja – Izvještaj sa geofizičkih istraživanja, oktobar 2007. god“, Zbornik radova Nova antička Duklja, JU Muzeji i galerije Podgorice, 2010, str. 7–44. 23

236


čevši s M 11 pa do M 18, a istočno s M 26 pa do M 35. U južnom bloku je koncentracija objekata u njegovom istočnom dijelu, iznad rijeke Morače. Konture podzemnih struktura označene su sa M 51 pa do M 63. To je ukupno šest objekata na prostoru od nekoliko hektara, što ukazuje na to da taj dio grada unutar bedema nije bio urbanizovan i izgrađen. Ostale anomalije su posljedica agrokulturnih intervencija, ostataka poratnih struktura koje su služile za izradu betonskih stubova, podzemne telefonske mreže, uzemljenja za dalekovode ili su anomalije geološke prirode. Mala gustina objekata unutar bedema i posljedično slaba naseljenost grada koja se očitovala magnetometrijskim snimanjem može se jasno zapaziti i uvidom na terenu ili pregledom satelitskih snimaka.

Sl. 2. Munroov plan Duklje

237

Stevo Vučinić

Sl. 3. Istraženo područje geofizičkom metodom – omeđeno crvenim linijama

238


239

Stevo Vučinić

Sl. 4. Interpretacija rezultata magnetometrijskoga snimanja pokazuje da je snimani prostor bio slabo naseljen – temelji objekata označeni su cigla bojom25 Dokleja je sagrađena istovremeno s bedemima koji su ozidani u jednom mahu i s njima je činila integrisanu cjelinu. Na takav zaključak navodi i istovjetan slog primijenjen za gradnju i bazilike i bedema, ali i izbor lokacije. Osnivači su je odabrali zbog njenoga povoljnog položaja za odbranu – s dvije strane je izolovana rijekama Zetom i Moračom, a Direktor Muzeja grada Podgorice gospodin Niko Martinović ljubazno se odazvao našoj molbi i dozvolio nam da objavimo grafičke prikaze magnetometrije.

25

240


s treće suvim koritom potoka Širalije koji provri u vrijeme kiša, i utvrdili je moćnim bedemima. Još su bila svježa śećanja na snažan otpor Dokleata Oktavijanovim legijama koje su ga 33. g. p. n. e. skršile s velikim naporima. Pretpostavili su komfor nad fortifikacionim prednostima lokacije na kojoj je sagrađen grad, izolovan od glavne antičke saobraćajnice i resursa zetske ravnice i Skadarskoga jezera. Naslonili su je na preistorijsku saobraćajnicu, u antici perifernu, koja je povezivala prostor današnje Hercegovine, lijevom obalom Zete do platoa na kome je sagrađena Dokleja. Ona se ispod njenog śeverozapadnog bedema račvala u dva kraka. Jedan je vodio duboko ka kontinentalnom zaleđu, pravcem preko ovovremenih Rovaca i dalje ka Mojkovcu i panonskoj niziji, a drugi preko rogamskoga gaza na Morači ka Skadru. Kontinentalni krak donedavno su koristili Rovčani saobraćajući njime ka Podgorici, dok nije izgrađena jadranska magistrala kroz Platije, a hercegovački, trgovci i stočari koji su njime ćerali stoku i drugu robu od Spuža, preko rogamskoga gaza do Podgorice i dalje. Na taj krak se u neposrednoj blizini, iza brda Trijebač, nadovezivao i krak koji je vodio od Drobnjaka preko Lukavice, kroz Pipere ka Podgorici. Neposredno ispod bedema Dokleje je prijelaz preko suvoga korita potoka Širalije koji provri tokom velikih kiša. Naziva se Bulin most, ali se na njemu ne uočavaju ostaci mosta, sem nekoliko velikih krša razmaknuto postavljenih u koritu da se preko njih preskače potok u vrijeme malog vodostaja.

Sl. 5 Trase preistorijskih puteva koje su se račvale ispod gradskih bedema 241

Stevo Vučinić

Grad je služio kao centar za romanizaciju i kontrolu nepokornih plemena u kontinentalnom zaleđu. Unutar bedema dominiraju blokovi javne namjene – forum, terme, hramovi i kompleks crkava koji imaju veliku površinu. Bazilika je spolja bila omalterisana i premazana crveno zagasitom bojom, a sokl odvojen crnom geometrijskom linijom.26 Śeverni blok koji zatvara forum sa śeverne, zapadne i istočne strane i jugozapadni koji se proteže od ušća Širalije u Zetu, obalom Zete do ušća i iznad Morače 200 m uzvodno nije imao urbane sadržaje sem nekoliko kompleksnih objekata – po svemu sudeći privatne namjene. Ekonomske, a kasnije i političke prilike nijesu dozvolile Dokleji da preraste u ozbiljnu urbanu aglomeraciju, uskratile su je za akvadukt od Cijevne, koji nikada nije završen, i most, preko kojega bi se ostvarila najkraća veza s lijevom obalom Morače. Ager privatus Dokleje je prilično skroman. Koncentrisan je u priobalju donjega toka rijeke Zete, ukupne površine oko 130 hektara. Ne treba isključiti mogućnost da su u njenoj funkciji bile i ekonomije, po svemu sudeći vila rustika u Doljanima, Dinoši, Gostilju, Matagužama, Donjoj Gorici, Sigama i Zidanicama. Tradicija vinogradarstva u Doljanima vjerovatno je antičko naslijeđe. Može se pretpostaviti, s visokim stepenom vjerovatnoće, da je selo Masline ispod Kakaricke gore imenovano po nasadima maslina iz antike koji su se donedavno držali. Značajan trgovački proizvod je bio lokalni mliječni proizvod dokleatski sir, danas u narodu poznat kao mješavina, izvožen i u Rim. Nema materijalnih dokaza da su obilni energetski resursi Zete, na potesu od Vranickih Njiva do ušća, i Morače ispod istočnih bedema, korišćeni u privredne svrhe. Nalazi dva kamena za žrvanj, nađena u koritu rijeke ispod vile rustike u Vraniću, udaljenoj od grada kilometar uzvodno Zetom, potvrđuju da energije ovih dvaju rijeka nijesu eksploatisane u privredne svrhe – mlinovi, kovačnice i pilane. Broj stanovnika koji su naseljavali Dokleju unutar bedema, od osnivanja do njene propasti, bio je promjenjiv i zavisio je od političkih, ekonomskih i zdravstvenih prilika. Takav zaključak podupiru i rezultati istraživanja jugoistočne nekropole površine 4000 m² na kojoj je utvr Parče odlomjenog maltera viđeli smo tokom iskopavanja početkom 90-tih godina. Nažalost ono nije sačuvano niti je izvršena konzervacija zida s originalnim malterom i bojenim premazom.

26

242


đeno postojanje svega 351. groba.27 Suviše skroman broj ukopa na tolikoj površini, i za jedan municipijum. Na zapadnoj nekropoli – livade Kosturnica i Bjelovine, sredinom 2000-te, u jednoj kampanji istraženo je 29 grobova. Rekognosciranjem širega prostora koji je u doticaju s istraženim djelovima nekropola, vršenog nakon prokopavanja kanala za PTT i vodovodnu mrežu, ili primjene agrotehničkih mjera dubokog oranja tih prostora za potrebe uzgajanja poljoprivrednih kultura, utvrdili smo da su oba groblja zahvatala veću površinu, sa iznimno malom gustinom ukopa. Tu i tamo nailazili smo na skupine od po nekoliko grobova na većim međusobnim rastojanjima. Ove činjenice same po sebi sugerišu da je gradska populacija bila nevelika. Na prostoru Dalmacije, u čijem zahvatu je i Dokleja, prośečna doživljena starost odraslih osoba antičke populacije je 38,0, u kompozitnom uzorku kontinentalne Hrvatske 38,2, a istočnog Jadrana 39,7 godina.28 Na mortalitet su bitno uticale i epidemije zaraznih bolesti, tako da on nije bio ravnomjeran po stoljećima i godinama. Posljedice kuge i drugih zaraznih bolesti koje su povremeno desetkovale stanovništvo, ostavljale su za sobom enormno veliki broj grobova u brojčano skromnim populacijama. Dalmatinski prostor je u vrijeme Marka Aurelija poharala kuga 164. i bijesnila je do 180. godine. U Rimu je dnevno umiralo po više hiljada ljudi.29 Epidemija se obnovila 531. pa 542. i periodično se obnavljala do konca VI stoljeća.30 Zarazne bolesti su posljedično uzrokovale depopulaciju, osobito gradova, zbog čega je gustina naseljenosti u vrijeme antike promjenljiva veličina, koja je periodično znatno varirala, i teško ju je fiksirati za određenu cifru. Metoda proračuna broja stanovnika jedne naseobine na temelju broja umrlih, gustine ukopa, razdoblja tokom kojega je groblje korišćeno, životnog vijeka pokopanih i demografskih tablica ne može se primijeniti u ovom slučaju, jer nauka nije utvrdila parametre.31 Druga metoda Arheološka zbirka Titograd, Antička Duklja – nekropole, Obod Cetinje 1975, str. 16. Mario Novak, Antropološka analiza antičke nekropole Zadar-Relja u kontekstu antičkih nekropola Hrvatske, www.academia.edu, str, 156-157. 29 Gordan Ravančić, Crna smrt 1348-1349 u Dubrovniku, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, http://darhiv.ffzg.unizg.hr/2340/1/256747.G.R-doktorat.pdf , str. 10. 30 Isto, str. 13. 31 Na našu molbu ljubazno se odazvao Mario Novak i predočio nam metodu obračuna gustoće naseljenosti na temelju citiranih parametara kojima ne raspolažemo. 27

28

243

Stevo Vučinić

razrađena na temelju proučavanja veličine i broja stanovnika 82 rimska grada nije prikladna da se primijeni za grad koji nije bio trgovačko, privredno i administrativno središte provincije. Brojka od 130 stanovnika po hektaru je previsoka za antičku Dokleju.32 Objekti javne namjene zahvatali su veliku površinu. Samo forum i dvoje termi 2 hektara. Značajna površina je bila neizgrađena, a na preostaloj su dominirali jednospratni objekti stambene i poslovne namjene. Kao upoređenje za utvrđivanje gustine naseljenosti i broja stanovnika nekog municipijuma treba istaći da su vojni kasteli, inače, izrazito visoke gustine smještaja, što nije slučaj u gradovima, za jedinicu pješaka od 500 vojnika cohorta quingenaria peditata građeni na površini od 1,5 ha, a za 1000 konjanika ala milliaria od 6 ha.33 Rimske legije koje su brojale oko 6000 legionara smještane su u castra legiones površine od 20 i više hektara iz kojih im je pružana ligistička potpora horreum, valtetudinarium i fabrica.34 Na temelju izloženih pokazatelja možemo sa sigurnošću pretpostaviti da se tokom njenog urbanog života broj stanovnika kretao od nekoliko stotina do jedne hiljade, povremeno možda i nešto više. Posljednje pisano svjedočanstvo o urbanom životu Dokleje je iz 602. godine. Episkop Gregorije izvještava Jovana episkopa Justinijane Prime da je dukljanski episkop Pavle posrnuo u tjelesni grijeh i opljačkao crkvene stvari. 35 Nekih trista godina kasnije, Konstantin Porfirogenit (vladao od 913–959), u svom djelu De administrando imperio pomenuo je ovaj grad kao pust: „Region Dioklea su na početku takođe naselili Romani koje je tamo doveo iz Rima car Dioklecijan, kao što je rečeno u istoriji Hrobata, a pokoravali su se caru Romeja. No, i ovaj regio su osvojili Avari i opustošili ga. Tek u vrijeme cara Iraklija on je počeo da se naseljava, kao i Hrobatija, Servija, zemlja Zachluma, Terbunija i Kanale. Ovaj regio je nazvan Dioklea prema gradu koji je osnovao car Dioklecijan, koji je sada bez žitelja, no i do današnjeg dana se naziva Dioklea.“36 Navedeni I na ovu metodu koju je razradio Glenn Storey 1997 god. nas je ljubazno uputio Mario Novak. 33 Mario Novak, Antropološka analiza antičke nekropole Zadar-Relja u kontekstu antičkih nekropola Hrvatske, www.academia.edu, str. 181. 34 Mirjana Sanader, „Rimske legije i njihovi logori u hrvatskom dijelu panonskog limesa“, Opuscula archaeologica 27, str. 466. 35 Vojislav D. Nikčević, Monumenta Montenegrina, knjiga I, CID, Podgorica, 2001, str. 144. 36 Konstantin Porfirogenit, O upravljanju carstvom, DANU, 2009, str. 98. 32

244


izvor, uparen sa materijalnim dokazima, potvrđuje da su joj početkom VII vijeka, Avari nasilno prekinuli urbani život. Zaključak Komparacijom svih elemenata koji su raspravljeni u ovom i prethodnim prilozima može se donijeti zaključak. Dokleja Doclea je osnovana u vrijeme carske dinastije Flavijevaca, u drugoj polovini I vijeka, kao moćna utvrda municipium u središtu plemena Dokleata iz koje je vršena kontrola i romanizacija starośedilačkog stanovništa. Osnivači su odabrali lokaciju zbog njenoga povoljnog položaja za odbranu i blizine raskršća puteva koji su povezivali primorje s kontinentom i Rim s Konstantinopoljem. Osnovali su je romanizovani starośedioci i koloni, rimski građani. Građena je istovremeno s bedemima koji su ozidani u jednom mahu i s njima je činila jednu integrisanu cjelinu. Primarni izgrađeni sadržaji bili su javnoga značaja – forum, bazilika, terme, hramovi i nekolike vile urbane lokalne oligarhije koja je kontrolisala privredne i poljoprivredne resurse širega područja. Osnovu agera privatusa činila je uzurpirana površina lokalnih dokleatskih zajednica priobalja donjega toka Zete koje su tokom Oktavijanove ratne kampanja (35–33. p. n. e.) popaljene, a stanovništvo dijelom pobijeno, porobljeno i raseljeno. Brojčano skromna i ekonomski slaba populacija nije imala potrebu da u privredne svrhe eksploatiše vodene resurse kojima u neposrednoj blizini grada obiluju obje rijeke. Zaobilazila ju je trasa antičkog puta koji je povezivao istočne i zapadne provincije zaleđem Jadrana. S njim je bila povezana jednim krakom, dugim oko 8 kilometara, koji se od glavnog puta odvajao kod Spuža, i lijevom obalom Zete vodio do zapadne – glavne gradske kapije. Periferan položaj u provinciji, okolina lišena resursa potrebnih imperiji i skromni privredni potencijali usporavali su njen razvoj. Vodovod od Cijevne počeo da se gradi koncem IV vijeka i nije dovršen. Izgradnja mosta na Staroj Zlatici kojim bi se on preveo preko Morače i istovremeno bio u saobraćajnoj funkciji ometena je prvim upadom Gota 400. godine. Promjene političkih i ekonomskih prilika izazvane nizom upada Zapadnih, a kasnije i Istočnih Gota tokom cijeloga V vijeka uzrokovale su redukovanje njenih urbanih funkcija. U novim okolnostima Duklja se trasformisala u središte crkvenog života širega područja. Oko 245

Stevo Vučinić

555. godine, u njenoj neposrednoj blizini, sagrađen je most koji je proveo trasu saobraćajnice koja je vodila zaleđem Jadrana, ispod njenoga śeverozapadnog bedema. Pred najezdom Avara na Prevalis, početkom VII vijeka, grad je konačno opustio. Ali se unutar bedema, od prilike do prilike, sve do danas obnavljao život ruralnoga karaktera. Nažalost, značaj ovoga grada u vrijeme kasne antike nije srazmjeran oskudnom broju materijalnih i pisanih podataka kojima raspolažemo. Malo je i epigrafskih spomenika, pa ne možemo raspraviti sva pitanja u vezi s njom.

246

UBIKACIJA LABEATSKOGA GRADA METEONA Rezultati najnovijih arheološko-istoriografskih istraživanja opovrgavaju zvanično stanovište nauke da se antički grad Meteon nalazi u Kučima, preslojen i nadograđen tvrđavom Medun, a da je njegovo modifikovano ime preživjelo u njenom imenu. Ovo pitanje se mora ponovo razmotriti u kontekstu povijesnih dokumenata i arheološke dokumentacije koja je pribrana posljednih decenija i izvesti utemeljeni zaključak. Cilj ovoga priloga je da uporednom analizom svih relevantinih činjenica identifikujemo i ubiciramo ovu ilirsku naseobinu koja se nalazila u priobalju Skadarskoga jezera. Stanovišta istraživača Generacija istraživača, počevši od Evansa, zaključno s Pavlom Mijovićem, Meteon je ubicirala na Medunu u Kučima. Evans je u planinama više Podgorice smjestio Meteon u kojem je Anicijev poslanik Perpena zarobio brata, ženu i dva sina Gencijeva i odveo ih u rimski logor u Skadru. Smatrao je da ime ovoga starog ilirskog utvđenja preživljava u brdskoj tvrđavi Medun.1 Prašniker i Šrober, početkom prošloga vijeka, identifikuju Meteon s Medunom na temelju Evansova mišljenja koje je zasnovano na jednačenju po sličnosti imena.2 Ova dva autora napominju da je vijesti o srednjovjekovnome Meteonu sakupljao Jireček koji je pisao da se tvrđava u vremenu srpskoga despota Đurđa Brankovića pominje kao Medonum ili Modon. 70-tih godina Milutin i Draga Garašanin smatraju neospornom identifikaciju Meteona3 s Medunom, dok su u vezi s pitanjem razgraničenja Dokleata i Labeata iznijeli sumnju. Činilo im se razumnim da se ta dva plemena razgraničavaju rijekom Arthur John Evans, ESQ., M.A., F.S.A, Researches in Illyricum, Westminster, 1883, str. 84. 2 C.Praschniker und A. Schrober, Archäologische forschungen in Albanien und Montenegro, Wien 1919, str. 3. 3 Istorija Crne Gore, Titograd 1967, tom I, str. 95–96. 1

247

Stevo Vučinić

Moračom. Međutim, zbog blizine Dokleje kao nesumnjivog dokleatskog grada i Meduna labeatskog posumnjali su u Livijev podatak da je Meteon labeatski, pretpostavljajući da je dokleatski i da je, možda, granica između njih malo istočnije, bliže albanskoj granici. Pavle Mijović je samim naslovom poglavlja „Meteon (Medun)“ u knjizi Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori ova dva ilirska utvrđenja doveo u direknu vezu. Pozvao se na Livija i konstatovao da su tokom trećega ilirsko-rimskog rata na Medunu zarobljeni Gencijevi sinovi, žena i brat.4 Ubikacija antičkog Meteona na lokalitetu Medun izvršena je na temelju glasovne sličnosti. S jezikoslovnoga stanovišta5 ima osnova za sumnju da je nekadašnji oblik METEON bio prethodnica današnjeg oblika MEDUN. Osim prvoga sloga, preostali dio i jednoga i drugoga oblika ne daje materijala za sigurnu tvrdnju da je MEDUN nastalo od METEON. Insistiranje na etimologiji METEON > MEDUN čini se kao previše slobodna hipoteza. Valjalo bi naći još sličnih primjera, ako ih ima, kojima bi se ta hipoteza mogla potvrditi. Pri tome treba imati u vidu i mogućnost da antički pisci nijesu adekvatno bilježili, a ni čuli izvorni izgovor određenoga toponima. Što se tiče Modona i pogotovo Medonuma, kako ga nazivaju Stefanica Crnojević, odnosno, mletački Senat, uočava se jasna veza s Medunom. Grupa ON mogla je dati U (staroslovenski nazal ON davao je U, npr. ronka > ruka). Odakle na kraju N teško je reći, mada bi mogla biti u pitanju specifična nazalizacija krajnjega vokala u riječi, koja je bila tipična upravo za kučku oblast (npr. rekan umj. reka). Dokumenti Najstarije pomene Meteona imamo kod antičkih istoričara Polibija i Livija. Polibije (29.3,1–9) ga je nedvosmisleno ubicirao u labeatskoj zemlji, dovodeći u vezu poslanstvo makedonskoga kralja Perzeja, koje se sastalo sa Gencijem, ilirskim kraljem upravo na tom lokalitetu. Pantauh, poslanik makedonskoga kralja Perzeja, upućen ilirskom kralju Genciju oko savezništva protiv Rimljana i Dardanaca, dobio je zadatak Pavle Mijović i Mirko Kovačević, Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori, Beograd – Ulcinj, 1975, str. 16. 5 Na našu molbu ljubazno se odazvao dr Adnan Čirgić koji je tumačio glasovnu sličnost. Njegovo tumačenje citirano je u cjelini. 4

248


da kaže kralju da će za savezništvo dobiti, već traženi, novac u iznosu od trista talenata i da s njim razmijeni zakletve o savezništvu. Gencije je trebalo da pošalje taoce po Pantauhovome izboru i da primi one koje zatraži pismeno i da pripremi sve što je neophodno za prijenos 300 talenata. Pantauh je, navodi Polibije, odmah krenuo i stigao u Meteon u Labeatidi, sastao se s Gencijem i nagovorio ga da se pridruži Perzeju. Livije je u Povijesti Rima detaljno opisao rat protiv Gencija i dva puta pomenuo Meteon. Prvi put, kao i Polibije, ali opširnije, u kontekstu pośete Pantauha, Persejeva izaslanika koji ga je pośetio u Meteonu, u zemlji Labeatidi, u vezi s realizacijom makedonsko-ilirskog protivrimskog saveza. On potcrtava da je prethodni Persejev poslanik Hipije već dogovorio da se razmijene taoci i da Perzej isplati Genciju 300 talenata ili oko 7500 kg srebra, a da se u Meteonu, zemlji Labeatida, susreo s Gencijem i u njemu od kralja primio zakletvu i taoce (Livije 44.23,1– 10). (Drugi put u okolnostima završetka ilirsko-rimskoga rata.) Rimski pretor Lucije Anicije povjerio je zadatak svom izaslaniku Perpeni da otputuje u Meteon, grad plemena Labeata, zarobi i dovede u rimski logor pod Skadrom Gencijevu ženu Etlevu, sinove Skerdilaida i Pleurata i brata Karavancija što je ovaj i učinio (Livije 44.32, 1–5). Ratna kampanja protiv Gencija trajala je 30 dana. Taj rat je jedinstven u povijesti rimskoga ratovanja, jer se za njega saznalo tek kad je završen. Livije (44.32, 1–5). Za ubiciranje Meteona od značaja je i plastični opis sukoba dvije vojske ispred skadarskih zidina, riješen u rimsku korist, koji je u konačnici završio Gencijevim padom u ropstvo. Livije (44.31, 1–15) piše: „Zatvorili su vrata i porazmjestili se naoružani po zidinama, vratima i kulama i odbranili grad, otjerali bi Rimljane od zidina i pokušaj bi bio uzaludan. Ali oni su izašli iz grada i s više srčanosti započeli bitku na jednakom terenu nego što su je izdržali. Bili su odbijeni i zbijeni u bijegu, a više od dvije stotine palo je u samom otvoru vrata, unijevši toliko straha da je Gentije odmah poslao poslanike preko kojih je molio primirje da bi mogao razmisliti o svom položaju. Data su mu tri dana; budući da je rimski tabor bio udaljen od grada skoro pet stotina koraka, ukrcao se na lađu i plovio rijekom Barbanom do Labeatskog jezera, jer je tobože tražio skrovište da tamo razmišlja, ali se, kako je postalo očigledno, lažno nadao da će brat Karavatije skupiti mnogo tisuća oružanih ljudi i stići iz onog područja u koje je bio poslan. Nakon što je 249

Stevo Vučinić

glasina o tome prestala, nakon tri dana istu je lađu pustio rijekom prema Skodri. Poslavši naprijed glasnike da osiguraju mogućnost da se obrati pretoru i dobivši dozvolu, došao je u tabor...“6 Gencije je kako Livije izvještava koristio lađu kojom se izvezao na Labeatsko – Skadarsko jezero. Ukoliko je išao ka Meteonu, pretpostavljenom u kučkim brdima, u kojem su mu bili sklonjeni žena, sinovi i brat, lađom se mogao najbrže i najpogodnije prevesti. Između Skadra i dijela jezerske obale, koja mu je najbliža, rastojanje iznosi oko 30 kilometara. Od nje do kučkoga Meduna ima još oko 30 km, ukupno 60 km. Rastojanje od Skadra do u sami vrh kučkih brda može se, samo ekstremnim naporima, preći za jedan dan i noć. Toliko vremena iziskuje i povratak te takvu mogućnost treba isključiti. Očito da je vrijeme proveo na nekoj lokaciji na obali jezera, njegovoj neposrednoj okolini ili na jezeru konsultujući se i očekujući pomoć koju je trebalo da dovede Karavancije. Kad je izgubio nadu vratio se u Skadar. Moguće je dovesti u vezu zarobljavanje Gencijeve porodice i brata u Meteonu s prethodnim činjenicama. Jer, Karavancija su i Gencijevu porodicu zarobili u njemu (Livije 44.32,1–5). Razumno je pretpostaviti da je Karavancije boravio u Meteonu u kojem je zarobljen, i posredstvom izaslanika pokušavao dići vojsku u pomoć Genciju koja mu se nije odazvala. Tokom dopuštena tri dana morao se susresti s Gencijem i konsultovati se s njim o situaciji. To nije mogao uraditi ukoliko je Meteon u Kučima, jer rastojanje nije dozvoljavalo takvu vrstu susreta unutar ta tri dana. Sama ta činjenica navodi na zaključak da je Meteon bliže jezeru. Uparena s navodima Ravenskoga geografa da je rimska putna stanica Birzimon u neposrednoj blizini Meteona, podržana lingvističkim argumentom da je Meteon labeatski grad, dakle u priobalju Skadarskog jezera, i osnažena činjenicom da se u njemu već nalaze ostaci jedine raskošne helenističke urbane cjeline imperijalnih dimenzija, onemogućava pretpostavku o kučkome Medunu kao labeatskome Meteonu i podržava njegovu ubikaciju na śevernoj obali Skadarskoga jezera. Mada nije ni razumno pretpostaviti da se najvažniji grad u Labeatidi nalazio u graničnoj zoni, moguće i van teritorije plemena. Alka Domić-Kunić, Gentije-međunarodni odnosi između Ilirije, Rima i Makedonije uoči i za vrijeme trećeg makedonskog i trećeg ilirskog rata, UDK930.2(497.18)«65«« 02«, str. 238.

6

250


Livije daje i posredni odgovor na pitanje zašto nije dobio podršku za rat protiv Rimljana i zbog čega se vratio neobavljena posla u Skadar, a zatim pao u ropstvo. Ubio je brata Platora i svoja dva prijatelja Etrita i Epikada da bi se riješio konkurencije za prijesto i oženio bratovljevu vjerenicu. Nakon što je uklonio prijetnju koja ga je mogla lišiti prijestola postao je nepodnošljiv za podanike (Livije 44.30, 1–15). Zbog goropadnoga karaktera, svakodnevnog pijanstva tokom kojega je bio nepodnošljiv i opasan, sunarodnici su očito jedva dočekali priliku da ga se riješe i dođu mu glave. Ilirsko-helenističke naseobine Skadarskoga basena U basenu Skadarskoga jezera rekognosciranjem i sondažnim iskopavanjima identifikovane su znatne ilirsko-helenističke naseobine – Samobor u hotskome zalivu, Đuteza u Dinoši, Medun u Kučima, Oblun iznad Maloga blata i Stari Mataguži. Prve četiri nalaze sa na četiri strateške tačke koje štite pristup jezerskome basenu i Starim Matagužima smještenim na śeverozapadnoj obali jezera. Raspoređene od istoka i śeveroistoka, kontrolišu prilaze jezeru od kontinenta – Skadra, kroz doline Cijevne i Grnčarske rijeke, od pravca Metohije i sa zapada od pravca katunske površi. Bile su to strateške tvrđave – osmatračnice nad saobraćajnicama u klancu ili izlazu iz klanca kojima se saobraćalo iz priobalja ka kontinentu i obratno. Odlike strukture i oblik osnove Samobora – pravougaona kula, ispravljeni bedemi, nađeni novci Drača, Apolonije i Skadra i njima savremena keramika nedvosmisleno ga hronološi identifikuju kao ilirskohelenističku fortifikaciju koja je dočekala treći ilirsko-rimski rat kao odbrambeno-funkcionalni objekat.7 Helenizam je očito ostavio traga u obradi velikih kamenih blokova oklesanih u pravilne geometrijske oblike, kulama kvadratne osnove i ispravljenim gradinskim bedemima. U selu Dinoši, oko 7 kilometara udaljenom od Podgorice, na jednome uzvišenju odvojenom sedlastim prevojem od planinskoga zaleđa nalazi se ilirsko-helenistička tvrđava Đuteza.8 Nadvisuje okolni teren i Pavle Mijović i Mirko Kovačević, Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori, Beograd – Ulcinj, 1975, str. 17–18. 8 Olivera Velimirović-Žižić, „Ostaci fortifikacione arhitetkure na gradini Đuteza u 7

251

Stevo Vučinić

nadzire komunikaciju koja je vezivala primorje trasom uz korito Cijevne s kontinentom. Zidana u megalitskoj tehnici ili kombinovano od megalita i nasipa podgrađenoga suhozidom od krupnijeg kamena. Naselje je organizovano po helenističkoj šemi – akropolj površine oko 600 m² i podgrađe iste površine. Bedemi su širine 3 do 7 metara. Dio je građen od megalitskih blokova i priklesanih kvadera, a dio suvozida od lomljenog kamena ispunjenog trpancem. Od śevera i śeveroistoka bedemi su zidani od kvadratnih i pravougaonih kvadera najveće dužine od jednoga metra. Južni je takođe zidan megalitskom tehnikom od tesanih i pritesanih blokova. Podgrađe je rađeno u tehnici suvozida od lomljenog kamena. Jezgro je ispunjeno trpancem. Na platou ima više pravougaonih i kvadratnih objekata rađenih od lomljenika u tehnici suvozida.

Sl.1. Južni bedem Đuteze foto Slobodan Čukić U dokumentima se Medun prvi put, pod tim imenom, pominje 5. maja 1460. godine. Molba poslanika Stefana Crnojevića mletačkoj vladi od tog datuma daje neke podatke o njemu: „..de la vostra sublimita, me

Dinošima kod Titograda“, Materijali, XXII, Novi Sad, 1986, str. 80–87.

252


tando la bandiera de san Marco in mezzo Podgoriza, si che non vene a restar altro noma la dita rocha a Modon, che se una torre con un barbacan , nel qual a pena puol habitar el castelan con algune guardie.“9 – „...ja zauzeh u ime vaše uzvišenosti, stavljajući zastavu svetog Marka usred Podgorice, tako da nije ostalo ništa osim stijena Meduna. To je tvrđava sa potrpornim zidom u kojoj jedva da može da živi zapovjednik sa stražom“.10 Drugi dokument je dozvola mletačkoga senata Stefanu Crnojeviću da za Mletke zauzme Medeon (ut sibi liccentiam), od 26. avgusta 1463. godine: „ (...) magnificum Stefanum Cernovic voyvodam nostrum in partibus Xente summa instantia et litteris et nuntiis se requisisse, ut sibi licentiam dare vellet, quod Medonum oppidum in capite superioris Xente situm, ambarum Xentarum clavem“11 – Stefan Crnojević naš vojvoda u Zeti, veoma hitno zatražio, preko pisma i glasnika, da mu on, knez, izda dozvolu da može zauzeti i u ime naše Republike prihvatiti Medun, grad koji se nalazi u gornjoj Zeti, ključ obiju Zeta.“12 Medun je podignut na jednome grebenu u Kučima, orijentisanom po pravcu jugozapad-śeveroistok, usred prevoja između Medenjaka i Ilina brda, iznad saobraćajnice Via Zenta koja povezuje zetsko promorje s Metohijom.13 Zato je smatran za ključ obiju Zeta, Gornje i Donje. Granica između njih je nedaleko odatle. Čini je zamišljena linija koja povezuje suvi potok Suvovaru, Livarsku ploču, vrh Narandžu na Rumiji, Kamenički most u Mrkojevićima, brdo Možuru i izlazi na Stari Ulcinj. Sam grad je bubrežastoga oblika s izdubljenim južnim dijelom. Istočni viši dio predstavlja strmi izolovani vrh a zapadni ravniji između kojih se nalazi prijevoj ili sedlo. Grad je urađen veoma solidno i brižljivo što ga izdvaja od ostalih manje važnih ilirskih gradova.14 Takav način gradnje utvrđenja navodi nas na zaključak da je utvrđenje sagrađeno najkasnije u III vijeku p.n.e. Materijal koji je nađen u nekropoli koja se nalazi sa śeverne strane je tipično ilirski. Sahranjivanje je vršeno ukopavanjem. Šime Ljubić, „Odnošaji između južnog slovenstva i Mletačke republike“, Listine, knjiga X, JAZU 1891, str 151. 10 Sazdanje Cetinja, Podgorica 1984, str. 29. 11 Šime Ljubić, „Odnošaji između južnog slovenstva i Mletačke republike“, Listine, knjiga X, JAZU, 1891, str 266. 12 Prijevod, Sazdanje Cetinja, Podgorica 1984, str. 29. 13 Pavle Mijović i Mirko Kovačević, Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori, Beograd – Ulcinj, 1975, str. 16. 14 Istorija Crne Gore, knjiga I, Titograd 1967, str. 131–133. 9

253

Stevo Vučinić

Grobovi su ograđeni nepravilnim kamenim blokovima. Prašniker i Šrober su u jednome pronašli grčki pehar – skifos i jednu bočicu od pečene zemlje. Ovaj način sahranjivanja se može datovati u helenističku epohu. Tvrđava Medun je prilagođena terenu s kojim je srasla i utisnuta u strmu stijenu na kojoj je sagrađena.15 Ovakav njen položaj je koncipiran i ima namjenu helenističkoga grada pergamskog tipa – kao strateška tvrđava iznad saobraćajnice koju je štitila i zaprečavala prolaz u klancu ispod nje. Značenje prijevoja na kome stražari Medun ogleda se u činjenici što preko njega vodi najkraći prirodni put koji spaja unutrašnjost kontinenta s primorjem. Građena je suvozidom, preciznim spajanjem otesanih blokova velikih dimenzija koji svojom težinom na uśečenoj podlozi u stijeni daju veliku čvrstinu objektu koji je milenijumima izdržao prirodne i vještačke destrukcije i zadržao sva svojstva i opstao do danas. Uvidom u terensko stanje izvršeno je rasčlanjivanje antičkih bedema od kasnije nadgradnje. Ti djelovi se lako mogu identifikovati. Unutrašnjost bedema antičkoga ilirskog kastruma – podgrađa zahvatala je zonu od oko 200 x 40 m,16 a akropolja po dužini 82,5 m i po najvećoj širini 32,5 m. Karakteristično je za ovaj tip gradina iz mlađega gvozdenog doba, građenih u tehnici suhozida takozvanom lezbijskom spojnicom, kad mu odbrambene funkcije pretegnu u odnosu na profane, od njih se formiraju kastrumi koji imaju akropole – utvrđeni dio i podgrađa – profani dio.17 Medun je očito takav primjer i nesumnjivo je znatniji ilirski grad koji pokazuje karakteristike utvrđenih gradova toga vremena s akropoljem i podgrađem koji su podigli grčki graditelji za potrebe lokalnoga dinaste ili žitelja.18 Tvrđava Oblun dominira prostranstvom śeverne obale Skadarskoga jezera i zaleđa.19 Smještena je na glavici grebena koji se pruža iznad Maloga blata. Iz druge faze gradnje vidljive su pravougaone osnove utvrđenja s temeljima od pravilno otesanih kvadera i ostacima bedema i jedne pravougaone kule. Gradina se sastoji od dva dijela – grada i podgrađa skoro podjednake površine 70 x 50 m. Očito da je ilirska gra Predrag P. Petrović, Medunski grad, istorijsko-kasteleološka studija, CANU, 2012, str. 171. 16 Isto, str. 181. 17 Isto, str. 163–164. 18 Istorija Crne Gore, knjiga I, Titograd 1967, str. 133. 19 Pavle Mijović i Mirko Kovačević, Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori, Beograd – Ulcinj, 1975, str. 18. 15

254


dina svojevremeno temeljno rekonstruisana. Nalazi ilirsko-helenistike keramike, slične onoj sa Samobora, potvrđuju da je i hronološki i stilski sličan Samoboru, ali s pravilnijom i finijom stukturom bedema. Sondažna arheološka istraživanja u Starim Matagužima vršila je 1985. godine Arheološka zbirka SR Crne Gore.20 Lokalitet je u doticaju s atarom sela Gostilja, u kojem je u Veljim ledinama pronađena ilirskohelenistička nekropola.21 Veliki dio sela Stari Mataguži danas je pod jezerom ili u močvari. Na tri lokacije udaljene međusobno po 500 metara – Mjace, Kremnjača i Ćurčići – pronađen je ilirsko-helenistički materijal. Na Mjacama je utvrđeno postojanje objekta od velikih blokova dobro obrađenoga kamena. Osnova je od kvadera nad kojima su nadzidani veliki blokovi s fino obrađenim spojnicama i ležištima. Pronađena je pravougaona kula dimenzija 8 x 8 i više desetina metara bedema zidanog u megalitskom opusu. Jedan megalit je bio dug 8,20 m.22 Na ugaonim blokovima fino je obrađen rub anatiroza što je karakteristika helenističke fortifikacione arhitekture. Kompleks zemljišta zvani Kremenjača prekriven je obiljem keramike izvađene oranjem. Na njoj je izvađena i jedna Gencijeva moneta. I lokalitet Ćurčići je, takođe, veći kompleks zemljišta na kome su pronađene dvije rimske peći za keramiku. Analiza Savremeni istraživači, oslonjeni na rezultate novijih istraživanja, sumnjaju da je Meteon u Kučima. Branislav Borozan je na temelju analize Livijevih tekstova i materijalnih dokaza zaključio da je gradina Samobor u Hotima jedno od dva kandidata za ubikaciju Meteona.23 U protivnom ilirsko naselje u Starim Matagužima sljedeći je kandidat za grad Meteon. Arheolog Milan Pravilović je nakon sondažnih iskopavanja izvršenih u Starim Matagužima 1985. godine, u privatnom razgo Olivera Velimirović-Žižić, „Mataguži helenističko i rimsko naselje“, Arheološki pregled, br. 26, 1985, str. 82–83. 21 Đuro Basler, Nekropole u Veljim Ledinama u Gostilju, str. 5–107, GZM XXIV, Sarajevo, 1969. 22 Slobodan Čukić, „Skadarsko jezero u svijetlu otkrića ostataka ilirskih brodova u Hutovom blatu“, Montenegrina – digitalna biblioteka, http://montenegrina.net/ internet-i-press-clipping/. 23 Branislav Borozan, „Gdje se nalazio labeatski Meteon“, Vijesti, 6–12. marta 2013. god. 20

255

Stevo Vučinić

voru izjavio da su otkopani ostaci zidova zidani u megalitskome opusu, moguće ostaci antičkoga Meteona. I ilirsko-helenističke gradine Samobor, Đuteza, Medun i Oblun raspoređene su na dominantnim tačkama koje kontrolišu i štite pristupne puteve basenu Skadarskoga jezera i urbanom kompleksu u Starim Matagužima u čijoj su funkciji. Sve četiri su fortifikacije s naznakama urbanih karakteristika nadograđenih nad protourbanim cjelinama – gradinama. Nalaze se na strateškim tačkama kontrole klanaca i tjesnaca na putnim pravcima od primorja ka kontinentu i imale su primarnu kontrolnu i fortifikacionu funkciju. Dominantnu poziciju među njima imala je tvrđava Medun u Kučima. Kontrolisala je važnu saobraćajnicu koja je povezivala primorje s kontinentalnim zaleđem, u srednjem vijeku poznatu Via Zentu, i bila je najsnažnija utvrda, koja je po potrebi, okolnom stanovništvu služila kao refugijum. Za razliku od njih Stari Mataguži su i po formi i po strukturi raskošni urbani kompleks, jedini ilirsko-helenistički u kontinentalnom dijelu Crne Gore, sagrađen na strateškoj poziciji s koje je dominirao plovnim putevima na śeverozapadnom dijelu Skadarskoga jezera. S okolnim pobrojanim satelitskim gradinama – tvrđavama kontrolisao je putne pravce od primorja ka kontinentu i njegovim zaleđem od Helade ka zapadu koji vode preko Ćemovskoga polja i zetske ravnice. U njegovu izgradnju uloženi su sveukupni resursi labeatske zajednice ekstremnih razmjera. Fortifikacija mu je građena u geometrijskoj koncepciji od fino obrađenih megalita s karakterističnom obradom ugaonih krša za helenističke fortifikacije – anatiroza.

256


Sl. 2. Lokalitet Stari Mataguži i megaliti fotografije – Slobodan Čukić

257

Stevo Vučinić

Sl.3. Lokacije ilirsko-helenističkih gradina i Meteona Narodno predanje o Matagužima Mataguži su jedno od najstarijih i najznačajnijih zetskih sela. Današnji Mataguži su samo uspomena na stare Mataguže.24 Tradicija o Matagužima kao naselju i narodu i danas je živa u Zeti i Kučima.25 Stari Mataguži su selo koje se nalazilo nešto ispod savremenoga sela, bliže jezeru. O tim starim Matagužanima postoji legenda da su bili moćni i bogati i da su imali kralja.26 Za nekoliko bratstava starośedilaca kojima se ne zna porijeklo u Zeti se kaže da su ostatak starih Matagužana. Pominju se 1445. god. Čepa Kušić i Lazar Nikolić, zetski vlastelini iz Mataguža. Krajem vladavine Crnojevića pominju se Dragiša Đurović – dvorjanin, Radisav Bogdanović – sudija, Nikola Kosijer – pisar i Dejan Borilović, Sanković, Radinović i Hranići, mala vlastela iz Mataguža koji su im bili na dvoru. Bili su očito moćni jer su poklonili selo Uvič Ilija Peko Peličić, Zapisi o Zeti, Golubovci-Beograd 1997, str. 61 Andrija Jovićević, Zeta i Lješkopolje & Skadarsko jezero, CID, Podgorica, 1999, str. 21. 26 Isto, str. 114 24 25

258


u Zeti vranjinskome manastiru.27 Njihova vlastela se sahranjivala u manastiru Vranjina, na Komu i u Gostilju. U Zeti se čuje predanje da je car Dušan u vrijeme uprave Zetom boravio u Matagužima – zaselak Stružice. Očito je narod Mataguže dovodio u vezu s vlastelom i mjestom u kome je stolovala uprava zetskoga prostora, pa ovo predanje treba razumjeti u tom smislu, ne dajući mu karakter dokumenta. U hrisovulji Ivana Crnojevića o međama manastira svetoga Nikole vranjinskoga pominju se vlasteli Mataguže.28 „ (...) i utvrdih što bjehu oduzeli vlasteli Mataguže (...) ispravismo i povratismo hramu svetoga Nikole vranjinskoga...“ U Kučima je sačuvano predanje da je Kuče naseljavao stari narod Mataguže i da ih je iselio „suvograd“.29 Više Donje Kržanje seljani pokazuju gradinu na kojoj je, vele, śedio vojvoda mataguški.30 U tom selu i danas postoji mataguški ubao Dvijekalac. Od četiri grupe kiljana u Kučima koje predanje tumači kao grobljanska obilježja poginulih starih naroda koji su se na tim mjestima međusobno sukobili – jednu od njih, na Ćafi Nikića, vezuju za Mataguže i njihovo međusobno istrebljenje. U Glasu Crnogorca od 8. juna 1902. godine, u tekstu Petra Maića, „Zetska ravnica, njen geografski položaj“ ukratko je zapisano o nekoliko arheoloških nalaza i interesantnih toponima: „Sukurula (vjerovatno Sukuruć prim. S. V.) đe su u to vrijeme bile hotske staje podignuta je na kamenju koji se tu našao da se u ono vrijeme mogao pokoji naći, pismima išaran. Pola sata južno od Novoga Sela u hotskome polju na doticaju livada, đe je kažu bila crkva, danas stoji hrpa kamenja i komada tigle kao humčić, a na Maloj Mrki (Stari Mataguži) đe je jedan Golubovčanin našao i otkopao koliko jedan metar kvadratni salidža za koji je kazao Rovinski da je kupatilo“. U doticaju s jezerskom obalom nalazi se ovaj arheološki lokalitet dijelom istražen.

Ilija Peko Peličić, Zapisi o Zeti, Golubovci – Beograd, 1997, str. 61. Božidar Šekularac, Cetinjski ljetopis, Obod, Cetinje 1993, str. 119–122. 29 „Proljećnji vjetar koji je do osamdesetih godina prošloga vijeka, skoro svake godine danima puvao u Podgorici, isušivao zemlju i lomio tek izrasle mladice i lastare. U stanju je bio da uništi rod u poljoprivredi, čak i više godina zaredom, i izazove veliku glad u narodu.“ – objašnjenje autora 30 Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići i Piperi, CID, Podgorica 1997, str. 138. 27 28

259

Stevo Vučinić

Završno razmatranje Ilirska država koja se protezala od Neretve do Drača oslanjala se na kontinentalno zaleđe i bila je tek u zamahu da postane i pomorska sila i tako da prkosi rimskoj mornarici i štiti istočnu obalu Jadrana. Svi njeni urbani centri su u bližem primorskom zaleđu – prvenstveno Skadar i Meteon, jer su im poljoprivreda i stočarstvo osnovne grane privređivanja. Nijesu raspolagali ljudskim i materijalnim resursima da se odupru napadu jedne imperije kao što je bio Rim. To je potvrđeno u trećem ilirsko-rimskom ratu 168. g. p. n. e. kad je ilirska vojska poražena, zemlja opljačkana, a mornarica zaplijenjena. Livije (45.43, 1–10) piše da je rimski pretor Lucije Anicije zarobio kralja i kraljevsku porodicu i u trijumfu provezao mnoge vojničke zastave, kraljevski namještaj, 27 ponda zlata, 19 ponda srebra, 13.000 denara i 120.000 komada ilirskoga srebrnog novca. Od ilirskoga plijena ostalo je bilo 220 lemba koji se razdijeljeni Korkiranima, Apolonjanima i Dirahijcima. Apijan (Ilirica, 9) navodi da je Emilije Paulo, nakon što je porazio Perzeja, na povratku iz Makedonije u Rim, djelujući prema uputstvu senata, pośetio sedamdeset gradova koji su pripadali Genciju. Obećao im je da će im oprostiti oružano suprostavljanje Rimu ako mu predaju svo zlato i srebro koje imaju, na šta su oni pristali. U dogovoreno vrijeme poslao je odrede vojske u svaki grad i naredio im da objave da stanovnici u zoru donesu novac na tržnicu u roku od tri sata. Tako je, piše Apijan, istovremeno opljačkao sedamdeset gradova u jednom satu. Svjedočanstva Livija i Apijana jasno i nedvosmisleno identifikuju bogatstvo ilirske zajednice u srebru, zlatu i novcu. Livije ističe i kraljevski namještaj koji je nošen ispred Anicija tokom trijumfa u Rimu. Očito da je to bio vrhunski primjer luksuza kojim je bio opremljen enterijer Gencijeve rezidencije, pošto je zasluživao da bude plijen dostojan prikazivanja rimskome građanstvu. Prostor ilirskih zajednica i osobito Labeatide koju antički pisci smještaju u okolinu Skadarskoga jezera ne dozvoljava sticanje tolikog bogatstva samo eksploatacijom prirodnih resursa koji na tom prostoru nijesu tako izdašni. Ono se moglo steći jedino trgovinom s urbanim centrima Helade. Onih 220 lemba – brodovi na vesla i jedara za priobalni promet31, koji su zaplijenjeni Genciju i Marin Zaninović, „Neke posebnosti antičkog prometa duž istočnog Jadrana“, Historia antiqua, br. 21, 2012, str. 23.

31

260


podijeljeni rimskim saveznicima, neupitni su dokazi snage Gencijeve mornarice koja je brojem bila prilično respektabilna, ali ne i sposobna da se suprostavi rimskoj. Razlika je u postojanju različitih ambicija Ilira i Rimljana. Gencijeva je bila u funkciji trgovine, transporta i piraterije uzduž jadranske obale. Rimska, u funkciji imperijalnih ambicija koje su veličinom, namjenom i bruto tonažom brodovlja bile oličene i dominirale su jadranskim i mediteranskim pomorskim putevima. Bogatstvo ilirske zajednice koje se očitovalo u Gencijevom namještaju nošenom u trijumfu moralo je da nađe iskaz i u eksterijeru. Meteon je formom i strukturom grada, očito, bio zaslužio da bude prijestonica kraljevstva u usponu koje se našlo na putu beskrupulozne i nadmoćne rimske imperije koja ga je ognjem i mačem integrisala u rimsku interesnu sferu. Od svih pet ilirsko-helenističkih lokaliteta jedino onaj u Starim Matagužima ima jasnu i raskošnu helnističku urbanu formu i strukturu. Osobito je značajan pomen Meteona kod anonimnog Ravenskog geografa (211, 8-10) : Iuxta Burzumon est civitas quae dicitur Medione32 – U blizini Burzumona je grad koji se zove Medione. Dovodi ga u blisku prostornu vezu rimsku putnu stanicu Burzumon i ilirskohelenistički kastel Meteon. U prilogu „Rimska saobraćajnica Skodra – Sanderva – Salunto“ ubicirali smo rimsku putnu stanicu Bersumno – Birziminio u selu Gostilju, u neposrednoj blizini Starih Mataguža pored kojih prolazi trasa rimskoga puta. Ubicirajući Bersumno – Birziminio u Gostilju, doveli smo u direktnu vezu ilirsko-helenistički lokalitet u Starim Matagužima i Meteon. Zaključak Antički Meteon je lokalitet u Starim Matagužima, strateškoj poziciji s koje se kontrolišu plovni putevi śeverozapadnoga dijela Skadarskoga jezera. Naslućuje se dispozicija urbanog i okolnog ruralnog pejzaža koji su, očito, bili integrisani. Ruralni je disperziran na više lokacija i zahvata veliku površinu. Urbani je ortogonalno koncipiran po pravilima helenističkoga urbanizma. Kameni blokovi su obrađeni primjenom geometrijske koncepcije, primjereno najboljoj helenističkoj tradiciji. U izgradnju Meteona ulagani su resursi labeatske zajednice Istorija Crne Gore, Titograd 1967, tom I, str. 171.

32

261

Stevo Vučinić

povijesnih razmjera koje se očituju u savršeno obrađenim megalitima od kojih su neki ekstremnih dimenzija. Njegova forma i struktura eksponiraju imperijalne tendencije koje navode na zaključak da je u njemu bila Gencijeva rezidencija o čemu svjedoče antički pisci Livije i Polibije, a potvrđuje lokalno narodno predanje da su u staro doba Mataguži imali kralja. U vrijeme velikih seoba naroda, početkom VII vijeka, stanovništvo se povuklo u pribježište refugium u Kučima s centrom u Medunu. Svjedočanstvo o tome dokumentovano je u lokalnoj toponimiji i predanju recentnog stanovništva o Matagužima kao starom narodu koji je naseljavao taj prostor. Na to ukazuje i aktuelni religiozni koncept Kuča koji dominantno slave svetoga Nikolu zaštitnika pomoraca. Očito je da su ga kao krsnu slavu naslijedili od Labeata, plemenske zajednice koja je naseljavala priobalje Skadarskoga jezera, i slavila vodeno božanstvo hristijanizovano supstitucijom u svetog Nikolu. Ne može se isključiti niti potvrditi da je jezička sličnost toponima Meteon i Medun u uzročno-posljedičnoj vezi s preseljenjem stanovništva iz Mataguža – Meteona u Kuče i da imaju istu korijensku osnovu.

262

RIMSKA SAOBRAĆAJNICA SKODRA – SANDERVA – SALUNTO Istraživači koji su se bavili lociranjem putnih stanica Birziminio, Halata, istočni Salunto i Varis na antičkoj saobraćajnici koja prolazi kroz Crnu Goru polazili su od pogrešne pretpostavke da je njena trasa, polazeći od istoka ka zapadu, jednim dijelom vodila pravcem Vuksanlekić, Podgorica, Daljam i dalje zbog čega su ih pogrešno ubicirali. Ovim prilogom pokušaćemo da utvrdimo lokaciju tih stanica, na trasi puta između zapadnoga Salunta i Skodre, upisanih na Pojtingerovoj karti i u itinerariumu Antonini. Da bismo utvrdili pravac pružanja te rimske ceste, moramo povesti računa o uslovima koji su diktirali njenu trasu na terenu. Ne samo njena, nego i trase svih preistorijskih, pa i savremenih saobraćajnica u Crnoj Gori uslovljene su reljefom. Protežu se, uglavnom, rječnim dolinama – na primjer, dolinom Cijevne, preko planinskih prevoja – jedan od njih su Bijele Skale na Rumiji i dugim geotektonskim depresijama koje vezuju suśedne naseljene oblasti1, kao što je, recimo, klanac Duga. Dakle, reljef je diktirao saobraćajne pravce koji su, inače, grupisani prema pružanju planinskih vijenaca, depresija i rječnih dolina na uzdužne i poprečne puteve. Uzdužni se pružaju pravcem pružanja dinarskih planinskih vijenaca. Takvi putevi su primorski i putevi kroz neposredno zaleđe, od kojih je antičko vrijeme bio najvažniji put koji je povezivao Konstantinopolj pravcem Solun, Skadar, Salunto i dalje ka Rimu. Za razliku od njih, poprečni putevi upravni su na planinske vijence i stoga savlađuju visoke prevoje i premošćavaju rječne doline koje su uglavnom duboke i okomitih strana.2 Ti putevi su bez izuzetka u staro vrijeme bili izloženi dubokim sniježnim nametima i u zimskom dijelu godine često bili zatvoreni za saobraćaj. Npr., put Nikšić – Šavnik – Žabljak i dalje ka Pljevljima.

Istorija Crne Gore, Tom I, Titograd 1967, str. 23. Isto, str. 32.

1 2

263

Stevo Vučinić

Antički povijesni izvori Trasa od Skadra ka Sandervi i dalje presijeca crnogorsku teritoriju u pravcu zapad-istok, pruža se kroz zetsko-bjelopavlićku ravnicu, preko Povije, kroz selo Kunak i silazi u Slivlje u Nikšićkome polju i nastavlja ka Hercegovini i dalje. Većina od mjesta pomenutih u izvorima nije sa sigurnošću ubicirana niti su za ubiciranja ponuđeni materijalni dokazi, dok je trasa fragmentarno definisana. Na Pojtingerovoj tabli (IV‒VI vijek) navedena su sljedeća mjesta i upisano njihovo međusobno rastojanje u rimskim miljama (1480 m): Leusinio XII Sallunto XVII Sanderva VI Varis XI Sallunto XVII Halata X Bersumno XVI Cinna XX Scodra. Podatke o istoj trasi nalazimo i u itinerarium Antonini (IV vijek): Leusinio XXVIII Anderba XVIII Sallunto XVII Alata X Birziminio XVIII Cinna XII Scodra.3 Izostavljen je Salunto između Leusinija i Sanderve i Varis između Sanderve i istočnijega Salunta. Odstojanja izražena u miljama su približno ista izuzev između Skodre i Cinne koje se razlikuje 8 milja. Imamo i pomen jednoga mjesta s ovih itinerariuma kod Ravenskoga geografa 211; 8,10: Iuxta Burzumon est civitas quae dicitur Medione (U blizini Burzumona je grad koji se zove Medione.)

Sl. 1.Pojtingerova karta sa stanicama između Skadra i zapadnoga Salunta http://www.euratlas.net/cartogra/peutinger/index.html Isto, str. 171.

3

264


Sl.2. http://www.scribd.com/ doc/127934220/RavennatisAnonymiCosmographiaGvidonis-Geographica, M. Pinder et G. Parthey, 1860. god. Rezultati dosadašnjih istraživanja Istraživanje trase puta vršilo je nekoliko istraživača. Artur Evans 1883. godine, Piero Stikoti 1892. i 1902. godine – rezultate objavio 1903, Prašniker i Šrober 1916. – rezultate objavili 1919. god. Poslije Drugoga svjetskog rata, Draga i Milutin Garašanin tokom ispitivanja terena u vezi s pisanjem prvog toma Istorije Crne Gore, Dimitrije Sergejevski, Đurđe Bošković i Pavle Mijović. Evans se trasom bavio površno, zainteresovan samo načelno za njen pravac od Skadra ka Naroni.4 Zaključio je da trasa prolazi u neposrednoj blizini ili kroz naseljena srednjovjekovna i savremena mjesta koja su glavni centri naselja ili strateških tačaka ovoga dijela Dinarida. Pozvao se na Jirečeka i druge koji su smatrali da je cesta od Nikšića Arthur John Evans, ESQ., M.A., F.S.A, Researches in Illyricum, Westminster, 1883, str. 88. i 92.

4

265

Stevo Vučinić

išla u smjeru Grahova povezujući njenu trasu s trasom takozvane Međe Vuka manitoga, kako ju je zabilježio Vuk Karadžić temeljeći zapis na narodnome predanju. Zaključio je da je na albanskoj strani, u suśedstvu sela Boksi, cesta naglo skretala ka zapadu. Rastojanje od 20 milja između Cine i Skadra ga je navelo da je potraži u Hotima.5 Gvardian lokalnoga franjevačkog manastira informisao ga je da u njihovoj crkvi postoje dva rimska epigrafska spomenika i u suśednome mjestu ostaci jedne antičke građevine za koje je vjerovao da je hram, zbog toga je Cinu identifikovao s Humom. Birziminijum je označio kao mjesto sahrane vodećih ličnosti iz Dokleje i Medeona i njegova identifikacija s Podgoricom učinila mu se opravdanom.6 Sljedeća stanica Halata, udaljena 10 milja od Birziminijuma, odvela ga je dolinom Zete u suśedstvo Danilovgrada, ali je nije ubicirao. Potraga za Saluntom odvela ga je pravcem ispod Ostroga do Nikšićkog, polja. Autopsijom na terenu je zaključio da tlocrt grada Nikšića osobeno rimski i da se na njemu očituju poznate linije rimskoga kastruma kvadratne osnove s poligonalnim kulama na četiri ugla. Pretpostavio je da prvi Salunto treba tražiti na krajnjem istoku nikšićke ravnice.7 Možda čak i u dolini Gračanice. Smatrao je da u Nikšićkome polju ima mjesta za dvije stanice, Varis i Anderbu, i to jedna stanica na sredini a druga na krajnjem zapadu ravnice. Stikoti8 je pokušao da izvrši rekonstrukciju mreže antičkih puteva okoline Dokleje. Od Skadra do Podgorice držao se Evansovog stanovišta po pitanju lokacije putnih stanica. Pretpostavio je da se ispod ostataka Depedogena kriju tragovi rimskoga naselja Birziminijuma. Most na sastavcima Ribnice i Morače, na osnovu konstrukcijskih osobina, ubrojao je u rimske. Opisao ga je saobraćajnim čvorištem puteva, od kojih je jedan krak vodio trasom antičkoga popločanoga puta u Tološima čije tragove recentno stanovništvo naziva Kolovoz, pa preko Lužničkoga luga, ispod Sađavca ka Zagaraču i dalje na zapad, a drugi krak ka Dokleji. Tom kraku na karti je ucrtao trasu do mosta E kojim je premostio Moraču.9 Iz grada se put, nesporno, granao u dva pravca. Jednim, preko 7 8

Isto. str. 84. Isto. str. 86. Isto. str. 87. Knjigu Rimski grad Doclea u Crnoj Gori, autora Piero Sticottija (objavljena 1913. godine), na crnogorskome jeziku publikovali su Matica crnogorska i Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica 1999, str. 29–34. 9 Viđeti sliku br. 1 u tekstu „Rimski akvadukt Cijevna – Duklja“. 5 6

266


Širalije, uz obod Trijepča, lijevom obalom Zete, išlo se ka Spužu. A drugim, u pravcu śeveroistoka, u kontinentalno zaleđe. Sljedeću putnu stanicu Halatu ubicirao je u podnožju Sađavca.

Sl.3. Kolovoz rimskog puta koji zaobilazi Dokleju ispod śeverozapadnoga bedema. Širok je 410 cm/14 rimskih stopa Prašniker i Šrober su pratili trasu rimskoga puta od Skadra. Cinu su ubicirali ispod ilirske gradine Kodra Maršenjit, u selu Gradec, jer su na njivama i dvorištima sela Gradec pronašli materijalne ostatke nekadašnjega rimskog naselja.10 U Gradecu je bila raskrsnica puteva iz Velike Malesije i transverzalnog puta Skadar – Narona i dalje. Na tom području, u selu Kozani, mještani su im kazali da se može viđeti četiri metra široko popločani put. Oko Tuzi našli su tri rimska miljokaza. U Vuksanlekiću, na njivama u blizini crkve našli su ostatke rimske keramike i tragove naselja i pretpostavili da je to putna stanica Birziminijum. Zaključili su da, ukoliko je Kodra Maršenjit Cina, onda je vjerovatno i Birziminijum C. Praschniker und A. Schober, Archäologische forschungen in Albanien und Montenegro, Wien 1919, str. 90.

10

267

Stevo Vučinić

u Vuksanlekiću.11 Ustanovili su ostatke rimskoga puta kod starog mosta Šabanovića.

Sl. 4. Rimska cesta kod mosta Šabanovića na Cijevni12 Citiraju Stikotija da su se u Podgorici odvajali putevi iz čvorišta ka Dokleji i ka Meteonu i smatraju da se zbog razdaljine ne može prihvatiti Evansovo mišljenje da je Ribnica Birziminijum. Podgoricu su identifikovali sa Halatom na temelju proračuna rastojanja u rimskim miljama. Trasu su pratili od Momišića i dalje, kilometar zapadno našli su miljokaz koji se uzdizao iz zemlje 1,2 m. Identifikovali su trasu koja je od Tološa dalje vodila preko ostataka staroga puta preko ruiniranoga nasipa kroz močvarnu dolinu Trešanice do trešaničkoga mosta. Dalje je put vodio do sela Kolovoz koje je nazvano po tragovima puta. Isto, str. 95. C.Praschniker und A. Schober, Archäologische forschungen in Albanien und Montenegro, Wien 1919, fotografija na str. 96.

11

12

268


Sl.5. Rimska cesta u Trešanici13 Sl.6.Rimska cesta kod sela Kolovoz14 Tragali su dalje idući lijevom obalom Zete prema Danilovgradu i smjestili su Salunto u danilovgradsko polje. Od Danilovgrada su išli lijevom obalom Zete. Siguran znak trase rimskoga puta bila su im dva miljokaza koja su našli u Poviji i napomenuli da je trasa promijenila obalu rijeke južnije od Danilovgrada.15 Pretpostavljajući da je Nikšić Sanderva utvrdili su da bi u tom slučaju jedna od stanica mogla biti i Povija zbog miljokaza. Nju su identifikovali kao Varis. Na toj trasi su na više mjesta viđeli tragove staroga puta čija je trasa bila pravija u odnosu na novi ali ih nijesu preciznije ubicirali i opisali. Povezali su Saltuu sa Saluntom, odnosno, savremeno Suntulija.16 Kod Nanova u grahovskom polju našli su tragove rimskoga puta. Dimitrije Sergejevski je, po pitanju Anderbe, dao prednost lokalitetu u Moštanici prije nego u Ogradicama.17 Đurđe Bošković je ostao pri stanovištu da je Birziminijum u temeljima današnje Podgorice a Saluntum Danilovgrada. Po svemu sudeći, oslonio se na stanovište Prašnikera i Šrobera da bi u ravnici Danilovgrada trebalo tražiti istočni Salunto.18

15 16 17 18 13 14

Isto, fotografija na str. 97. Isto, fotografija na str. 98. Isto, str. 100. Isto, str. 101. Dimitrije Sergejevski, Rimska cesta od Epidaura do Anderve, str. 95. Đurđe Bošković, Istorijski zapisi, godina XI, knjiga XIV, str. 225, 226.

269

Stevo Vučinić

Milutin i Draga Garašanin, u Istoriji Crne Gore, tom I, ocrtali su ovlaš trasu na temelju uvida u teren i istraživanja prethodnika.19 Pošli su od dvije apsolutno sigurne tačke – Skadra i kastela Salthua koji je poznat zahvaljujući otkriću rimskoga epitafa u mjestu Suntulija u Riječanima. Njega su izjednačili sa stanicom Salunto na Pojtingerovoj tabli koja se nalazi između Leusinia i Sanderve. Doveli su u pitanje Šrober-Prašnikerovu identifikaciju stanice Cinna s Kodra Maršenjit u Albaniji zbog razlike u miljama između nje i Skadra. U Pojtingerovoj karti i itineraium Antonini iznosi 8 rimskih milja ili skoro 12 km. Upozorili su i na činjenicu da, vjerovatno, u rimsko vrijeme, nivo jezera nije bio tako visok i da bi trasa mogla biti bliža jezeru. Birziminijum su ubicirali na području Podgorice, na ušću Ribnice u Moraču. Podržali su Stikotija u stanovištu da turska tvrđava Depedogen leži na temeljima ove antičke putne stanice. Alatu su smjestili neodređeno, negđe u okolini Spuža, pozivajući se na nekoliko nalaza iz njegove okoline. Put im je bilo dalje teško pratiti, ali su ga nesporno smjestili lijevom obalom Zete. Salunto i Varis nijesu ubicirali i konstatovali su da je to veoma teško. Nikšićki kastel su zbog kvadratne osnove periodizovali u Justinijanovo vrijeme nad kojim je kasnije nadograđena turska tvrđava. Nijesu se odlučili koji je između dva lokaliteta, Ogradice u Ozrinićima i Moštanice u Štedimu, Anderba. Samo su istakli mišljenje Sergejevskoga, donešeno na temelju rastojanja od Saltue, da je to prije lokalitet u Moštanici nego u Ogradicama. Trasu su dalje pratili do Trubjele zapažajući na pojedinim mjestima kolotečinu rimskoga puta na pravcu ka Riječanima, đe se ispod Budetine glave nalazi rimsko naselje Saltua, odnosno zapadni Salunto. Identifikovano je posredstvom epigrafskoga spomenika na kome je upisano ime Epikada princepsa Salthue s kojim su izjednačili zapadni Salunto. Na osnovu njega, identifikovali su da se trasa račva u dva pravca – jedan ka Risnu a drugi preko Tupana ka Kosjerevu i dalje ka Naroni. Pavle Mijović20 je načelno raspravljao o pitanju trase. Bio je veoma oprezan u vezi s ubikacijom putnih stanica kroz Crnu Goru. Samo je zapadni Salunto smjestio u Riječane, na lokalitetu Suntulija vezujući ga za Salthuu i već pomenuti epigrafski nalaz. Na temelju nepotpunih arheoloških istraživanja dao je prednost tezi po kojoj u Onogoštu/Ana Istorija Crne Gore, tom I, Titograd 1967, str. 170‒174. Pavle Mijović, Pradavne i davne kulture Crne Gore, Leksikografski zavod Crne Gore, Titograd, 1987, str. 129-133.

19 20

270


gastumu, danas podgrađu turske tvrđave u Nikšiću, treba tražiti putnu stanicu Anderba (Itin. Ant.), odnosno (Sanderva) Tab. Pojt. O stanici Varis se nije izjašnjavao, ali je istočni Salunto lingvistički i materijalno povezao s Martinićkom gradinom kod Spuža ne izjašnjavajući se preciznije. Alatu je definisao kao spekulu (osmatračnicu) i ubicirao je u Podgorici ispod podgoričke tvrđave, dimenzija 5,30 x 6,30 cm. Bio je unekoliko oprezan i po pitanju perspektive ubiciranja Birziminijuma ‒ Bersumno i Cinae – Sinae na gradinama Samobor u Hotima kod Tuzi i Kodra Maršenjit u Albaniji. Stoga je naglasio da vjeruje da ih buduća istraživanja neće obezvrijediti. Bersumno-Birziminijum, smatra Mijović, ne može se dovesti u vezu s bilo kojim drugim lokalitetom koji ne pokazuje konfiguraciju brda zato što mu ime (od indoevropskog korijena bhgerg΄h) upravo to i označava. U knjizi Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori, izdatoj 1975. godine, koju je pisao s Mirkom Kovačevićem, bio je precizniji. Saluntum je identifikovao sa Saltuom, Anderbu je situirao u tvrđavi Onogošt, Halatu u Staroj varoši, u Podgorici, Bersumno na gradini Samobor kod Tuzi, i Cinu na gradini Kodra Maršenjit. Maksim Šobajić opisuje trasu puta između Spuža i Martinićke gradine.21 Piše da je dio puta gorom, bliže grada, u dosta vrletnom kamenjaru, kuda je primijetio trag prosijecanja i prolamanja krša kao da je put za kola pravljen. Donji dio puta između Spuža i Šipkove glavice opisuje kao ravnicu dosta barljivu koja se jedva ljeti isuši. U njemu je na nekoliko mjesta vidio ostatke stare kaldrme, piše Šobajić, divno utesmane, za koje misli da je iz grčko-rimskoga doba. U sred polja, ispod Šipkove glavice put se račvao ka Gradini i Martinićima. Ostavio je zapis da je most na Zeti što spaja oba dijela varoši drveni, na kamenim nogama iz starine. To je bio jedini most na starom putu od Zete ka Hercegovini dok nakon Veljega rata nije ozidan danilovgradski.22 Tada je izgrađen put desnom obalom do Danilovgrada a potom preko mosta povezan sa starom trasom puta koja je vodila lijevom obalom od Spuža i dalje. U Podgorici je zabilježio predanje da je nešto ispod grada bio most na mjestu zvanom Moračin brod, a put oko Veljega brda krajem Lješkopolja kroz Momišiće pa na Moračin brod da se zove kolovoz.23 Maksim Šobajić, Starine u Zeti, Beograd, 1892, str. 22. Isto, str. 31. 23 Isto, str. 53. 21 22

271

Stevo Vučinić

Opšta razmatranja Na trasi puta zabilježenoj u Pojtingerovoj karti Leusinio XII Sallunto XVII Sanderva VI Varis XI Sallunto XVII Halata X Bersumno XVI Cinna XX Scodra koja je istovjetna sa itinerarium Antonini: Leusinio XXVIII Anderba XVIII Sallunto XVII Alata X Birziminio XVIII Cinna XII Scodra dvije tačke su nesporno ubicirane – Skadar i zapadni Salunto. Leusinio je u Hercegovini a Skodra i Cinna u Albaniji i njihovo ubiciranje nije predmet ovoga priloga. Međutim, za ubiciranje mjesta kroz Crnu Goru od suštinskog je značaja identifikacija dvije krajnje tačke ‒ antičkog Salunta i Skadra. Prva je poznata zahvaljujući nalazu jednoga epigrafskog spomenika na kojem je upisano imena Agira Epikadova princepsa kastela Salthua ubiciranog ispod Budetine glave, u Riječanima, na lokalitetu Suntulija koji etimološki potvrđuje i dokazuje istorijski kontinuitet s antičkim imenom. Kontinuitet grada Skadra i njegovog imena je nesumnjiv. To nam je omogućilo da na temelju ispisanih rastojanja u rimskim miljama, računajući od dvije tačke koje su nesporne i definisane preciznim koordinatama, utvrdimo đe su se nalazile putne stanice Sanderva, Varis, Salunto, Alata i Birziminijum. Rastojanja iskazana u kilometrima na Pojtingerovoj tabli (1 rim. milja = 1480 m.): Leusinio 17,760 Sallunto 25,160 Sanderva 8,880 Varis 16,280 Sallunto 25,160 Halata 14,800 Bersumno 23,680 Cinna 29.600 Scodra. U itinerarium Antonini: Leusinio 41,440 Anderba 26,640 Sallunto 25,160 Alata 14,800 Birziminio 26,640 Cinna 17,760 Scodra. Zbirno po Pojtingerovoj karti rastojanje od Skadra do Salunta iznosi 143,560 km. Po itinerariju Antonini u kome nije upisan zapadni Salunto, između Leusinija i Sanderve rastojanje iznosi nešto više od 40 km, a po Pojtingeru milju manje. Zato bi se moglo pretpostaviti da je rastojanje koje povezuje Leusinijum, Salunto i Sandervu približno isto, pa bi zbog toga rastojanje između zapadnoga Salunta i Skadra po itinerariju iznosilo 136,160. Razlika je oko 7,5 km u korist Pojtingerove karte. Mjereno od Leusinija do Sanderve, razlika u rastojanju između Pojtingerove karte i itinerarija Antonini iznosi jednu rimsku milju ili 1480 m te bi se mogla zanemariti. Od Skadra do Birziminijuma po Pojtingeru ima 53,280, a po itinerariju Antonini 44,400 km. Razlika je, takođe, skoro 9 km u korist Pojtingera, što je prilično razmimoilaženje. Manje razlike postoje i između drugih putnih stanica, ali se, isto tako, mogu 272


zanemariti s obzirom na onovremene neprecizne načine mjerenja rastojanja. Očito da razlika u rastojanju između ova dva izvora koja pominju putne stanice o kojima je riječ iznosi oko 9 km. Međutim, mjerenjem rastojanja između zapadnoga Salunta Riječani i Skadra, posredstvom Google-a earth i automobilom po antičkoj trasi, ispostavlja se da je trasa duga oko 150 km. Duža je od trase upisane na Pojtingerovoj karti za oko 15 km ili deset rimskih milja, a od itinerarija Antonini za oko 25 km. Nesumljivo da je itinerarij Antonini, kad su u pitanju rastojanja, manje pouzdan izvor. Nameće se zaključak da je na Pojtingerovoj karti, između nekih putnih stanica greškom upisano manje rastojanje izostavljanjem oznake X za rimski broj 10. Ta greška u rimskim miljama je skratila zbirno rastojanje za nekih 15 km. Svi dosadašnji istraživači polazili su od pretpostavke da je put koji je povezivao Skadar i Salunto prolazio kroz Staru varoš – Podgorica, mostom premošćavao Moraču i dalje išao pravcem ka Marezi u kojoj je Prašniker pored rječice Trešanice utvrdio postojanje jednoga dužeg odsjeka rimske trase u selu Daljmu u kojem su pronađeni ostaci antičkoga puta. Ovu trasu predložio je Evans jer mu se učinila opravdanom. Za temelje turske tvrđave Depedogen u Staroj varoši, iznad ušća Ribnice u Moraču pretpostavio je da su preslojili rimsku putnu stanicu Birziminijum. Sljedeći istraživači su prihvatili ovo rješenje trase i ubikacije Birziminijuma u Podgorici kao nesporno, sporeći se jedino o ubikaciji preostalih putnih stanica. Na toj trasi nije dokumentovan most na Morači sagrađen u antičko vrijeme koji je povezivao današnju Staru varoš s novim dijelom grada Preko Morače, i za tu pretpostavku ne postoji nijedan dokaz. Postojanje rimske ceste pored Trešenjice na Marezi i kod Daljma je dokumentovano. Trasu puta od Daljma ka Spužu preslojio je seoski put. Sačuvan je samo jedan potes od dvadesetak metara, koji se nalazi 350 m prije zurske crkve. Ali ona, gledano od pravca zapada ka istoku, ne vodi ka današnjoj Podgorici nego potvrđenom trasom antičkoga puta pored Trešenjice ka Donjoj Gorici i dalje preko gaza Mišurica na Morači, ka selima Donje Zete.

273

Stevo Vučinić

Sl. 7. Rimska cesta u selu Daljam – 350 m južno od zurske crkve Na cijelom toku rijeke Morače od izlaza iz kanjona Platije do utoka u jezero postoje samo dva mjesta pogodna za premošćavanje rijeke Morače – Stara Zlatica, 1800 m uzvodno od antičke Dokleje, i mjesto na kome je izgrađen Vezirov most u Podgorici, 1500 m nizvodno. Na tim mjestima u kompaktnu stijensku masu koja se izdiže iznad uobičajenog nivoa vode, uśečeno je duboko i uzano rječno korito široko oko 20 m koje se može lako premostiti. Na stijenskoj masi mogu se jednostavno i kvalitetno fundirati temelji pilona. Oba ova mjesta ne nude ni u naznakama materijalne dokaze da su u antičko vrijeme bila premošćena. Tek u kasnoj antici, u vrijeme Justinijana, oko 555. godine na Staroj Zlatici sagrađen je most u koji je ugrađena masa fragmenta iz Duklje – pragovi, nadvratnici i piloni koji su u sekundarnoj funkciji. Izgradnja kamenoga mosta imeđu Stare varoši i dijela grada zvanog Preko Morače u antičko vrijeme, čije su postojanje pretpostavljali mnogi dosadašnji istraživači, nije bila izvodljiva. Onovremeni rimski most, koji bi zbog visine bio spratne konstrukcije, s plitko fundiranim 274


pilonima u nestabilnom šljunkovitom moračkom koritu, gustom rešetkastom konstrukcijom pilona i lukova, širine između 120 i 150 m i visine oko 18 m, na mjestu na kojem energija vode zbog velikoga podužnoga pada terena dobija ubrzanje, bio bi nerazuman tehnički i finansijski poduhvat. Takav most, zbog velike površine zidnoga platna lukova i pilona ne bi mogao da istrpi snagu vodene bujice u jesenjem i proljećnom periodu. Ta pretpostavka je besmislena i zbog činjenice da je kilometar uzvodno od Stare varoši, na mjestu na kome se danas nalazi Vezirov most, bilo pogodno mjesto za jednostavno i jeftino premošćavanje Morače mostom dugim 70 m s glavnim lukom promjera 20 m. Na tome mjestu nema nijednog dokaza premošćavanja u antičko vrijeme. Ni izgradnja drvenoga mosta na njegovom mjestu nije bilo ekonomično rješenje, ukoliko je mjesto premošćavanja ili njegova neposredna blizina, kao u ovom slučaju, pogodno za jeftino i trajno premošćavanje rijeke kamenim mostom koje nije realizovano. Izgradnja kamenoga mosta ovih dimenzija nije bio inženjerski i finansijski poduhvat koji bi rimski inženjeri zamijenili drvenom konstrukcijom. Naročito ne u situaciji kojom se trajno i sigurno rješava neometani saobraćaj na važnoj saobraćajnici koja zaleđem Jadrana povezuje Rim i Konstantinopolj. Protiv pretpostavke da su temelji Birziminijuma ispod turske tvrđave u Staroj varoši i postojanju mosta koji ga je povezivao s današnjim dijelom grada Preko Morače i dalje ka Kolovozu, svjedoče i drugi materijalni dokazi. U njenoj neposrednoj blizini, 2,5 kilometra uzvodno, nalaze se ruine antičkoga municipijuma Dokleje koji ni u jednom itinerariju nije ni pomenut. Da je put prolazio pored nje, bilo današnjom trasom puta Podgorica – Danilovgrad, sa śeverne strane Maloga i Veljega brda od kojih je dijeli samo rijeka Zeta, bilo s njihove južne strane od koje je udaljena 3 km, Dokleja bi bila pomenuta i upisana na karti, jer su upisane putne stanice koje su bile u funkciji osmatračnica, gostionica, prenoćišta i vojno-policijskih postaja. Ali Ravenski geograf nije propuštio da napomene da se u blizini Burzumona (Birziminijuma) nalazi grad koji se zove Medione (Meteon). I ta činjenica diskvalifikuje i pomisao da se Birziminijum nalazio na ušću Ribnice u Moraču, na mjestu današnje Podgorice, u neposrednoj blizini Duklje, po tri osnova. Prvi – svi istraživači koji su se bavili ovom rimskom trasom, Meteon su jednačili s današnjim Medunom u Kučima, smještenim na jednome prevoju u kučkim brdima, śeveroistočno od Podgorice, udaljenom od 275

Stevo Vučinić

nje oko 15 km. Prirodno bi bilo da se Birziminijum vezao za Duklju, veliki i značajni municipij koji je bio u neposrednoj blizini od 2 kilometra, nego za jedan udaljeni ilirsko-helenistički grad. Rastojanje do njega je takvih razmjera da ih nije moguće povezati formulacijom koja označava blisko odstojanje koje je skoro dvostruko duže od najkraćega između dvije stanice na Pojtingerovoj karti, Sanderva 8,880 km Varis. Drugi – Meteon nije preslojio tvrđavu Medun nego se nalazi u Starim Matagužama i njime sam se bavio u prilogu Ubikacija Meteona. I taj lokalitet je udaljen oko 15 km od Podgorice. Treći – put nije prolazio ni pored Dokleje niti je premošćavao Moraču u njenoj neposrednoj blizini. Stoga bi Birziminijum trebalo tražiti na drugome mjestu, i to, gledano od zapada ka istoku, na pravcu trase antičkoga puta koja je potvrđena na terenu i vodi od sela Daljam pored rječice Trešanjice ka selima Donje Zete. Pomeni antičkoga puta u hrisovuljama Đurađ Stracimirović Balšić priložio je 1404. godine polovinu sela Rake (kuće Rakića, prim. S. V.) vranjinskome manastiru. Ograničio je njegovu imovinu: „ ...odatle na Kuke i Rovič i odatle pravo velikim putem u Goveđi Brod, u Cemnu, i ter niz Cemnu na Kosačin kamen..“24 U hrisovlji Ivana Crnojevića kojom utvrđuje dajbabsku među veliki put je bio u funkciji međaša: „Međa dajbabska od podgoričke strane: počevši od kolovrata i povrh Teklice, i povrh Zrnosijeka i povrh gore Zelenkovice i suprotno od Zelenkovice na Veliki put i od Velikog puta upravo na Rosovi put; i Velikim putem u Cijevnu na Goveđi brod...“ I jedna i druga hrisovulja pominju istu trasu puta koja vodi od pravca Donje Gorice preko Mišurice (gaz na Morači ispod sela Botun) kroz zetska sela i dalje na istok. Danas se samo jedna livada, 250 m južno od groblja sela Mojanovića (KO Mahala P.L. 291-300), preko koje je prelazila trasa naziva Veliki put. Toponim Veliki put pominje više puta Ilija Peličić.25 U Mahali se pominju metevi (atari) među njima i Veliki put.26 U Mojanovićima pominje se Gorski put koji vodi za Mataguže i Tuzi i mali put Ilija Peko Peličić, Zapisi o Zeti, Golubovci, Beograd, 1997, str 41. Ilija Peko Peličić, Zapisi o Zeti, Golubovci, Beograd, 1997. 26 Isto, str. 60. 24 25

276


kao atar sela.27 Na sredini sela Goričani ka Mahali i Mojanovićima postojao je kaldrmisani put koji se zvao Put carice Jelene.28 Očito je preimenovan i nazvan Jeleninim imenom iako je nastavak trase puta koji pominje Ivanova hrisovulja i prolazi kroz Mojanoviće. Prema navodu autora, sad je tu korito Morače, vjerovatno suvo iz geološke praistorije koje on tumači da je odnedavno. U Berislavcima Velji put se zove put od džamije do rijeke Zetice.29 U hrisovulji Ivana Crnojevića o međama manastira svetoga Nikole Vranjinskoga pominje se veliki drum.30 „ (...) počevši iz Pernice Drumom velikijem pod vinograd i otole drumom koji ide od od sela Grlje ka Plavnici mimo Berislavca i otole putem u Miholj brod. Takođe i utvrdih što bjehu oduzeli vlasteli Mataguže... ispravismo i povratismo hramu svetoga Nikole vranjinskoga...“ Јаsno razlikuje veliki drum, drum i put. Granicu između Hota i Mataguža utvrđuje: „ (...) u izvor Pješčanik i posred Hrenča sa ove strane Bogišine kruške... na Rujelu i otole Putem velikim na Budanov Grab i otolen na drugi Grab i otole na Nikovića laze i otele u Goru Hotsku...“ Pomenut je dio trase puta koji povezuje zetska sela s Hotima i hotskim zalivom. Onovremeno selo Mataguži nalazilo se dva kilometra južnije od Velikog puta i on nije prolazio kroz ovo selo nego ga je dijelom razgraničavao s Hotima. Značajno je citirati hrisovulju Ivanovu o razgraničenju Staniselića i Brežina: „...najprvo počev na Drum velji pod Kobiljom ulicom i u drugi kamen pravcem i otolen u čelo njive u veliku smokvu i otolen pravcem u Radoševu krušku... i otole pravcem plota u Veliki put udno Bigora“. Očito je Drum velji ili Veliki put podrazumijevao Via Zentu čija trasa polazi od Kotora, ispod Lovćena, a iznad gornjega Grblja, preko cetinjskog polja, ispod Sokol grada i preko Lješanske nahije proteže se ka Podgorici i dalje ka Raškoj i Metohiji. Upravo je u ovoj hrisovulji dio Velikog puta poslužio kao granica između dva lješanska sela. Dakle, u srednjovjekovnim hrisovuljama Veliki ili Velji put i Put carice Jelene naziv je glavnih saobraćajnica koje su u srednjem vijeku povezivale primorje s dubokim kontinentalnim zaleđem Via Zenta i istočne provincije preko Albanije i Crne Gore sa zapadnim. Obje ceste su antičke. Trasa kroz zetsku ravnicu, kako je definisana poveljama, vodi od Donje Go 29 30 27 28

Isto, str. 67. Isto, str. 42. Isto, str. 19. Božidar Šekularac, Cetinjski ljetopis, Obod – Cetinje, 1993, str. 119‒122.

277

Stevo Vučinić

rice, preko moračkoga gaza Mišurica, nastavlja skoro pravolinijski do blizu Bijeloga Polja đe naglo skreće ka Gostilju i nastavlja dalje ka Vuksanlekiću. U tome selu je i pronađen rimski miljokaz. Ta trasa je definisana i jednim potesom sačuvane popločane antičke ceste kod sela Kosani, u Albaniji, nasuprot Samobora koja je sad pod vodom.31 Na pravcu na kome su nađeni tragovi rimskoga puta, u jugozapadnom kraju zetske ravnice, bliže jezeru, u srednjem vijeku egzistirao je manastir Brcinje kako je zapisano u listini iz 1576. godine, u narodu poznat kao Manastir na Brzine.32 Etimologija njegovog imena potvrđuje da se putna stanica Birziminijum nalazila u Zeti, bliže jezeru, i da je njeno ime preživjelo u imenu toga zetskog manastira. U procesu slovenizacije imena Birziminijum, rimska putna stanica na ovoj trasi, najprije je mogla dobiti oblik Brzimъnj, dalje Brzimnj ili Brzinj i na koncu Brzine ili Brcinje. Ubikacija putnih stanica

Sanderva - Anderba

Od zapadnoga Salunta (Riječani) do Sanderve ima 25,160 km. Uvidom u trasu ovoga puta, preslojenu savremenim, koja vodi od Riječana ka Nikšićkome polju, rastojanje mjereno po Pojtingeru i Antoniniju, Sandervu smješta na lokalitet Moštanicu koji se nalazi neposredno pored istoimenoga mosta na zapadu Nikšićkog polja. Moštanica je prirodno raskršće puteva koji vode ka primorju, Hercegovini i Zeti. Pored lokaliteta ili dijelom na njemu sagrađena je crkva svetoga Tome i groblje. Narod pripovijeda da je na Moštanici bio najstariji grad u Nikšićkome polju.33 Nalazio se ispod Petrove glavice, odmah naspram crkve. Maksimu Šobajiću su u glavici pokazali temelje dvaju objekata – kula. U vrijeme zidanja turskoga Onogošta s objekata na Moštanici Turci su pregonili tesano kamenje za zidanje bedema i gradskih objekata u njemu. Nalazi rimskoga novca su uobičajeni na ovom lokalitetu. Petru Šobajiću su svojevremeno pokazali jedan srebrnjak na kome je Mitar Pešikan, ,,Moguće onomastičke paralele imena i putnih stanica na rimskom kontinentalnom putu kroz Crnu Goru“, Onomastica jugoslavica, knj. 9, JAZU, Zagreb, 1982, str. 92. 32 Isto, str. 94, 95. 33 Petar Šobaić, Nikšić (Onogošt), Beograd 1938, str. 8–11. 31

278


pisalo Crispina Augusta, rimska carica iz drugoga vijeka nove ere. U ogradama i zidovima starih kuća i danas se vidi mnogo tesanoga kamenja koje je izvađeno iz starih građevina. Crkvom koju su podigli kasniji naseljenici i grobljem potvrđen je autoritet i tradicija od starih vremena za koju se vezuje lokalitet.

Sl. 8. Most na Moštanici

Sl. 9. Crkva sv. Tome i staro groblje

Sl. 10. Skica trase od Riječana Salunto do Ozrinića (Ogradice) Varis uglavnom preslojena savremenim putem

279

Stevo Vučinić

Varis

Od Sanderve do Varisa po Pojtingeru ima 8,800 km. U itinerariju Antonini putna stanica Varis je izostavljena i upisano je rastojanje do istočnoga Salunta koje iznosi 25,840 km, skoro istovjetno rastojanju između Sanderve i Salunta po Pojtingeru. Varis je izostavljen vjerovatno zato što je to bila neznatna stanica po značaju u odnosu na Sandervu. Zato smo se odlučili da je ubiciramo na temelju rastojanja upisanoga na Pojtingerovoj karti. Ta stanica se nalazi u Ogradicama, neposredno uz ozrinićko groblje u Slivlju, na istočnoj strani Nikšićkoga polja udaljena oko 9 km od Moštanice. Pored njega je prolazila trasa antičkoga puta od Sanderve koji dalje vodi kroz selo Kunak, preko Povije i dalje ka istoku. O lokalitetu je zapise ostavio Petar Šobajić.34 Narodno predanje ovo mjesto označava kao grčki grad i tim kvalifikativom potvrđuje njegovu starinu, o kojoj nema dovoljno saznanja. Kao i u Moštanici, crkvom koju su podigli kasniji doseljenici i grobljem potvrđen je autoritet i tradicija od starih vremena za koju se vezuje ovaj lokalitet. U Ogradicama je nađen novac cara Julijana koji je vladao od 361–363. g. n. e. Prilikom iskopavanja rupe za direk, neposredno pored śeverne stane ograde od groblja, nađeni su temelji objekta zidanoga u krečnom malteru.35 Koristeći rastojanja upisana u Pojtingerovoj karti, polazeći od Skadra, moguće je ubicirati tri sljedeće putne stanice – Salunto, Halata i Birziminijum.

Birziminijum - Burzumon, Bersumno

Rastojanje od Skadra do Birziminijuma po Pojtingeru iznosi 53,280, a po Antoniniju 44,400 km. Razlika je 8,889, skoro 9 km. Između njih je stanica Cinna koja se nalazi u Albaniji i nije predmet ovoga priloga. Antoninijev itinerarij po pitanju rastojanja nije pouzdan, jer griješi u ukupnoj utvrđenoj razdaljini između Skadra i zapadnoga Salunta za oko 25 km. Birziminijum je dvojako definisan: kod Ravenskoga geografa 211; 8,10: Iuxta Burzumon est civitas quae dicitur Medione. U blizini Burzumona je grad koji se zove Medione identifikovan kao Staro Mata Isto, str. 7-8. Žitelj Ozrinića Miro Nikolić me je obavijestio o ovom nalazu.

34 35

280


guže, i utvrđenom antičkom trasom opisanom u srednjovjekovnim hrisovuljama. Ona vodi ispod gradine Samobor kroz selo Vuksanlekić ka Gostilju u Zeti i dalje na Zapad. Na pojedinim njenim dionicama koje nijesu preslojili savremeni putevi sačuvano je śećanje na nju u toponimima Velji put, Veliki put i Put carice Jelene. Selo Gostilje je od Skadra udaljeno oko 54 km. Nalazi se u blizini starih Mataguža Meteona i u njemu je nađeno obilje rimskoga materijala. Ne samo odgovarajuće rastojanje i trasa antičkoga puta koja prolazi kroz selo već i činjenica da je Birziminijum u blizini Mataguža (Meteona) nesumnjivo ubicira Birziminijum u Gostilju. Značenje toponima je u vezi s riječju gost, gostiti i gostionica. U osnovi im je praslovenska riječ gost koja je označavala došljaka ili tuđinca. Po svemu sudeći, u njemu je bila rimska postaja mansio gostionica – prenoćište, s koje se vremenom prenijelo njeno opšte ime na cijelo selo.

Sl. 11. Rimski kapitel ispred gostiljske crkve

281

Stevo Vučinić

Sl. 12. Skica trase od Gostilja do Donje Gorice

Halata

Ova putna stanica je udaljena od Birziminijuma deset rimskih milja ili 14,800 km. Od Gostilja (Birziminijuma) trasa dalje vodi Veljim putem ka gazu preko Morače zvanom Mišurica i dalje ka Donjoj Gorici đe se na petnaestom kilometru nalazi selo Donja Gorica (Halata). Pregledom gaza Mišurice, kilometrima uzvodno i nizvodno, ne može se potvrditi postojanje materijalnih ostataka bilo kakvoga mosta. Ali se može uočiti da je prijelaz vještački uspostavljen preko nasipa od šljunka koji je deponovala Morača kroz duže vrijeme oko vještačkih prepreka u vodi, vjerovatno, ostataka stubova drvenoga mosta poput sličnih kakvi su u rimsko vrijeme premošćavali rijeke. Rimljani su gradili kamene i drvene mostove, i to veoma brzo i efikasno. Pominje ih Cezar u De bello Gallico, navodeći da je 55. i 53. godine prije nove ere podigao dva mosta u vrijeme ratova u Galiji za samo 10 dana i omogućio brz prijelaz preko rijeka. Takav je bio i drveni most u Koblencu (Confluentesa) preko rijeke Mozel s 11 jarmova koji je povezivao Majnc i Keln. Sagrađen je 9. godine n. e. u vrijeme cara Tiberija. Sličan most premošćavao je 282


Dunav kod Regensburga sve do XII vijeka.36 Trajanov most u Đerdapskoj klisuri na Dunavu sagrađen je od 103. do 105. godine. Sagradio ga je Apolodoros iz Damaska. Na dvadeset stubova zidanih u kombinaciji kamena i opeke postavljena je rešetkasta lučna drvena konstrukcija otvora od 35 do 38 m.37 Donedavno je i na ovoj trasi drveni most premošćavao i Cijevnu koja se nešto niže od gaza Mišurice uliva u Moraču. O njemu je zapis ostavio Marijan Bolica u Opisu skadarskoga sandžakata iz 1614. godine, kao dosta dugom drvenom mostu izgrađenom na debelim i visokim hrastovim šipovima. Njegove ostatke, nekoliko stotina metara niže od postojećega, upravo na trasi antičkog puta, svojevremeno su razvukli seljaci.38 Na Cijevni u donjem toku, blizu sastavaka s Moračom, kilometrima uzvodno i nizvodno od antičke trase koja je vodila preko nje, takođe, nema materijalnih dokaza o postojanju bilo kakvoga kamenog mosta iz antičkog vremena. Premošćavanje Morače na Mišurici kamenim mostom, kao i u već razmatranom slučaju izgradnje mosta između Stare Varoši i dijela grada zvanog Preko Morače bio bi onovremeni besprimjeran inžinjerijski i tehnički poduhvat, duboko upitan sa stanovišta ekonomičnosti, i nemoguć sa stanovišta tehničke izvodljivosti. Takav most čije bi stope bile fundirane na šljunkovitom terenu, dug oko 120 m, s velikom površinom zidnoga platna stubova i svodova, u zimskom i jesenjem periodu, suočio bi se s razornom energijom planinske rijeke Morače kojoj se ne bi održao. Takav poduhvat bio bi i besmislen ukoliko se ne bi kamenim mostom premostila i Cijevna široka svega 30 m. Ona je još jedna nepremostiva prepreka, osobito u vrijeme povišenoga i visokoga vodostaja. Te dvije vodene prepreke, na međusobnom rastojanju od 3 kilometra, koje u obliku klina prosijecaju śeverozapadni ćošak zetske ravnice, mogu se posmatrati kao jedna kompleksna prepreka koja se kao takva mora istovremeno rješavati. Izgradnja kamenoga mosta malih dimenzija na Cijevni, za graditelje kamenoga mosta na Mišurici predstavljala bi samo mali dodatni napor koji bi poduhvat premošćavanja Morače monumentalnim mostom učinio smislenim. Nema dokaza da je takav Milan Gojković, Stari kameni mostovi, str. 208-209. Prof. dr. Jure Radić, Pregled povijesti građenja mostova, Građevinski fakultet Zagreb katedra za mostove, Zavod za konstrukcije, str. 4. 38 Svjedočio Milivoje Terzić, mještanin sela Srska. 36 37

283

Stevo Vučinić

poduhvat učinjen. Dakle, most u Srskoj kojim je premošćena rijeka Cijevna na pravcu trase antičkog puta bio je drvene konstrukcije i dokazuje da su obje rijeke bile premošćene drvenim mostovima. Halata se može ubicirati u Donjoj Gorici ispod južne padine brda, zapadnije od seoske crkve. Kameni materijal iz jednoga većeg rimskog objekta je raznešen, a nedavno je otkopan drugi za koji se pretpostavlja da je vila rustika. Sačuvan je i jedan kasnoantički kapitel koji se nalazi na jednoj gomili lomljenika pored seoskoga puta, na osnovu čega bi se dalo pretpostaviti da je naseobina nastavila život i u kasnoj antici.

Sl. 13. Lokalitet u Donjoj Gorici Halata (foto Slobodan Čukić) 284


Istočni Salunto

Od Donje Gorice Halata do istočnog Salunta ima 24.160 m po Pojtingeru. Trasa se pruža pored rječice Trešenjice (napaja se iz izvora Mareza i uliva u Maticu), pa kroz selo Kolovoz u kojem je sačuvan antički kolovoz, preko spuškoga mosta, ispod Martinićke Gradine do lokaliteta Sige Salunto u Jelenku koje se nalaze na 25-om kilometru. Antički kolovoz pored Trešenjice svojevremeno je fotografisao Prašniker i ta fotografija objavljena je u ovome prilogu. Danas se od njega ne poznaju ostaci, jer ih je pokrio močvarni nanos. Pored stare crkve Svetog Nikole u Jelenku koja je bila saborna crkva Lužana poznaju se na mjestu Sigama (pored puta kroz Martiniće, udaljen 3,5 km od Danilovgrada) tragovi neke velike građevine iz starog doba.39 Bila je sagrađena od mermera i do sada su se, piše Šobajić, očuvale nekolike ploče, upotrijebljene za bunar na Sigama, na kojima se vide lijepi ornamenti u raznim šarama. Bilo je takvih ploča i više, pa su ih ubačili u bunar onda kad se pri kopanju zemlja odronjavala. Pored bunara ima četiri velike ploče oblika pravougaonika – bile su bez sumnje stare grobnice. Kako dalje navodi, u kući popa Ikovića čuvao se jedan mermerni stub, na kome se vidi lijepo izvajana glava. Bilo je tih ploča i stubova više, pa su upotrijebljeni pri gradnji manastira Ždrebanika. Za ovu građevinu narod priča da je bila manastir u rimsko doba. Nedaleko od Siga su Zidanice, isto u polju. Očuvali su se povisoki zidovi starih građevina, u jednoj se nalazi sitnim kamenjem popolačana jedna mala soba, koja kao da je služila za kupatilo, završava opis Petar Šobajić. Śeverno, pri brdu, udaljen 600 metara od Siga, nedavno je otkriven rimski objekat nad kojim je, svojevremeno, sagrađena kuća Jovovića.

Petar Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci, CID, Podgorica, 1996, str. 74.

39

285

Stevo Vučinić

Sl. 14. Lokalitet Sige Salunto

Sl. 15. Skica trase od D. Gorice Halate do Siga Salunta Od Siga – istočnog Salunta do Varisa po Pojtingeru ima 16,280 km. Međutim, ova trasa preko Povije, mjerena automobilskim kilometar-satom i posredstvom Google-a, u najkraćoj verziji duga je bar 32 km – najmanje 15 km je duža nego što je upisano na karti. Ova činjenica navodi na pomisao da je između istočnog Salunta i Varisa greškom upisano XI (16,280) umjesto XXI milja (32,560 km), koliko stvarno iznosi. 286


Sl. 16. Skica trase od Siga – istočnoga Salunta do Ozrinića – Ogradice Varis dobrim dijelom preslojena savremenim putem Zaključak Za utvrđivanje trase puta od Skadra do Leusinijuma kroz Crnu Goru Pojtingerova karta je validan dokument. Itinerarijum Antonini kao izvor podataka je nepouzdan. U njemu nijesu upisane dvije putne stanice – zapadni Salunto i Varis i ima grešku u rastojanju između Skadra i zapadnog Salunta od oko 25 km. Po Pojtingerovoj karti ta greška u rastojanju iznosi oko 15 km. Nastala je, po svemu sudeći zbog nemara autora koji je rastojanje u miljama između Varisa i istočnog Salunta obilježio rimskim brojem XI umjesto XXI, koliko stvarno iznosi. Ubikacije Birziminijuma u Gostilju, Halate u Donjoj Gorici, istočnog Salunta u Sigama, Varisa kod crkve u Ozrinićima, Sanderve kod crkve u Moštanici i zapadnog Salunta u Riječanima su utemeljene u rastojanjima upisanim u Pojtingerovoj karti. Potvrđene su dionicama antičke trase sačuvane na terenu koja povezuje pomenuta mjesta, toponimijom koja čuva śećanje na nju, i pomenima u srednjovjekovnim dokumentima.

287

JUSTINIJANOV MOST NA STAROJ ZLATICI Selo Stara Zlatica, površine oko 5 ha, nalazi se na fragmentu najstarije pleistocenske terase, iznad lijeve obale Morače, udaljeno od antičke Dokleje Duklje 1,5 km uzvodno. Toponim Zlatica izveden je od imenice zlato koja je sinonim za bogatstvo. U vezi je s velikim prihodima od mostarine koji su se svojevremeno na tom mjestu sticali naplatom prelaska mosta koji je u staro vrijeme na tom mjestu premošćavao Moraču. Danas je njega ostalo sedam, što vremenom što ljudskom rukom, manje ili više destruiranih pilona. Nakon preseljenja stanovništva, śeveroistočno, kilometar dalje, u podnožju kučkih brda, na lokaciju današnjeg sela Zlatice, stara nasebina je preimenovana u Stara Zlatica.

Sl.1. Stara Zlatica na snimku s Googla Zapis i prve fotografije ostataka mosta koji je povezivao sela Staru Zlaticu i Rogame na mjestu koje okolno stanovništvo naziva Mostine,

289

Stevo Vučinić

nalazimo kod Stikotija.1 On je tvrdio da je u doba rimske imperije bio podignut most koji je premošćavao Moraču između Dokleje i Zagoriča. Taj most je, kako on navodi, krajem IX i početkom X vijeka srušila voda, a da bi grad bio odbranjen od Samuila, dakle, krajem X i početkom XI vijeka, bio je razoren. Međutim, ako ga je srušila voda, nije imalo što da se razara sto godina kasnije, u vrijeme Samuilove kampanje. Upravo s rušenjem mosta Stikoti povezuje izolaciju Dokleje i njenu postepenu opušćelost. Ulogu Dokleje je, nastavlja Stikoti, preuzela Zlatica u kojoj se, inače, nalaze ostaci antičkoga sakralnog ansambla. Kad su Turci okupirali ovaj kraj onda su izgradili dva mosta – Vezirov, za putni pravac prema zapadu i most na Staroj Zlatici 1,8 km Moračom uzvodno od Dokleje. Za njega Stikoti kaže da su ga porušili Piperi. Po njegovome mišljenju most podśeća na rimsku gradnju, ali konstrukcija i okolnosti da su u njega ugrađeni rimski kvaderi upućuje na to da je izgrađen kasnije. On je zaključio da neobična širina mosta (2,50 cm) i strmi prilazi glavnom luku svjedoče da se radi o turskoj konstrukciji. Ostatke mosta na Staroj Zlatici opisao je V. Petričević2 kao: „ (...) ostatke mosta dukljanskog na Morači u podgoričkom polju od koga stubovi (tumbusi) još dobro stoje“.3 Rovinski4 je bio stanovišta da je most na Staroj Zlatici, čiji se ostaci i danas vide, poznat kao mostine, bio rimski, pošto je smatrao da je bila neophodana veza sa Zagoričom i dalje prema moru, zbog čega je bio sagrađen zlatički most od koga su se viđeli stubovi koji, kako piše, i danas stoje. Navodi da je sto godina prije nego ga je on pohodio taj most bio u funkciji. Oslonjen na narodno predanje, tvrdi da su ga porušili Piperi da bi preśekli put Turcima koji su često prelazili Moraču i upadali u njihovu teritoriju. Čuo je da se u narodu priča da je naspram grada bio još jedan most, ali je kategoričan u tvrdnji da je ta priča zasnovana na pretpostavci i da je upravo tim mostom prelazio rim Pjero Stikoti, Rimski grad Doclea u Crnoj Gori, Matica crnogorska, 1999, str. 21–26. 2 V. Petričević, Bolletino di archeologia e storia Dalmata, anno XIII, Spalato 1890, str 102. 3 Nadežda Katanić i Milan Gojković, Građa za proučavanje starih kamenih mostova i akvedukta u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, Savezni institut za zaštitu spomenika kulture, str. 182. 4 Pavle Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, Podgorica, CID, 1994, str. 355–359. 1

290


ski vodovod kojeg, Rovinski tvrdi, nije bilo. Maksim Šobajić5 prenosi da je čuo da je na Morači bio glavni izlaz preko mosta na lancima i da se poznaje trag zida na obali, na Zagoriču prema Zlatici. Jovan Erdeljanović je dolazio na most na Staroj Zlatici i zabilježio da tragova naselja nema, ali ima jedno dosta veliko groblje i crkvina.6 Konstatovao je da je tu bio most od kojeg stoji sedam stubova s oštricama (kljunovima) okrenutim uz Moraču. Zapazio je da su piloni građeni od lijepo tesanog kamena i da se na njima vide ostaci od svodova. Zapisao je da se stari zlatički ili Dukljanov most držao do kraja XVIII vijeka kad je porušen i to nakon bitke na Krusima 1796. godine da bi se spriječili Тurci da prelaze Moraču.7 Nadežda Katanić i Milan Gojković misle da je most na Zlatici prema Zagorič polju identičan s rimskim mostom u Duklji koji su pominjali svi onovremeni pośetioci Duklje.8 Rezultati uvida i stanje na terenu Kameniti plato i njegova bliža okolina na kojoj su fundirani temelji mosta je agresivna, ali je on u cjelini bio kompaktno oblikovan i uklopljen u okolinu. Niveleta je bila ravna bez padova i uzdizanja. Dispozicija po horizontali prelomljena za 12,22 stepeni u odnosu na glavni lijevi pilon od centralnoga svoda kojim je bila premošćena Morača. Veliki otvor punog svoda koji je premostio Moraču širok je 25 m. Konstrukcija je bila jasna, jednostavna i definisana da premosti rijeku na nivou nivelete prve i najstarije pleistocenske terase. Piloni su masivni i sposobni da prenesu opterećenje na temelje i ne ometaju režim rječnog toka u vrijeme povećanoga vodostaja. Svi imaju profilisane kljunove. Mjesto za premošćavanje je u inžinjerskom smislu dobro odabrano. Na cijelom toku rijeke Morače od izlaza iz kanjona Platije do utoka u jezero postoje samo dva mjesta pogodna za premošćavanje rijeke Morače – Stara Zlatica, 1800 m uzvodno od antičke Dokleje, i Đulići kod kojih je izgrađen Vezirov most u Podgorici, 1500 m nizvodno. Na tim Maksim Šobajić, Starine u Zeti, Beograd 1892, str. 37. Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići i Piperi, Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, Podgorica 1997, str. 44. 7 Isto, str. 417. 8 Nadežda Katanić i Milan Gojković, Građa za proučavanje starih kamenih mostova i akvedukta u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, Savezni Institut za zaštitu spomenika kulture, str. 181. 5 6

291

Stevo Vučinić

mjestima u kompaktnu stijensku masu koja se izdiže iznad uobičajenog nivoa vode, uśečeno je duboko i uzano rječno korito široko oko 25 m, koje se može lako premostiti. Na stijenskoj masi mogu se jednostavno i kvalitetno izgraditi temelji koji trpe velika horizontalna i vertikalna naprezanja. Oba ova mjesta ne nude ni u naznakama materijalne dokaze da su u antičko vrijeme bila premošćena. Inače, izgradnja temelja je naskuplji i najkomplikovaniji dio mosta i stoga svaka pomisao da se u ono vrijeme most temelji na šest pilona u šljunku i u vodi, na bilo kom drugom potesu na Morači, koji bi trpjeli torzione sile, bila bi tehnički neizvodljiva i treba je odbačiti. Most, čije bi stope bile fundirane na šljunkovitom terenu, dug oko 120 m, koliko iznosi širina korita Morače, na sprat kako je tada građeno, s velikom površinom zidnoga platna stubova i svodova, u zimskom i jesenjem periodu, suočio bi se s razornom energijom planinske rijeke kojoj bi se teško održao. Ondašnji temelji mostova su bili plitki, nosivost šljunkovitog tla mala, pa je i slijeganje takvoga terena ugrožavalo stabilnost. Sa stanovišta troškova treba napomenuti da ona raste s kvadratom dubine temelja i uvećava ukupne troškove.

Sl. 2. Pogled na Duklju i Moraču u vrijeme srednje visokog vodostaja 292


Most na Staroj Zlatici je bio svodne konstrukcije koja prenosi velike horizontalne i vertikalne sile direktno na temelje pilona. Kod takvih mostova opterećenje izaziva uzdužnu silu pritiska u luku koja dominira u odnosu na poprečne sile kao posljedicu zakrivljenosti svoda. Ova vrsta mostova posebno je ośetljiva na torzione sile, tim više što je raspon veći, a strelica manja.9 Prethodno je morala da se uradi komplikovana skela – rešetkasta drvena konstrukcija koja prima optereće nje od konstrukcije mosta i prenosi ga na tlo, i to za svaki luk posebno. Ona je tokom gradnje služila da profiliše i podupire svodove dok se građevina ne stabilizuje.10

Sl.3. Ostaci pilona od mosta

Isto, str. 41. Sve fotografije uradio je Vladimir Vučinić.

9

10

293

Stevo Vučinić

Sl. 4.Ostaci pilona od mosta na Staroj Zlatici

294


Sl. 5. Piloni od centralnoga svoda kojim je bila premošćena rijeka

Sl. 6. Natpis ugrađen u pilon od glavnoga luka na lijevoj obali

Sl. 7. Ara posvećena Jupiteru ugrađena u pilon glavnoga luka na desnoj obali 295

Stevo Vučinić

Prijevod11: Titu Flaviju, Titovom sinu Jupiteru najboljem i najvećem Kvirina tribus, Basu Eponi kraljici, dekurionu, po testamentu Geniju mjesta. njegovom... Publije Benije, odlični vojnik kohorte dobrovoljaca pomoćnik kneza, konzularni beneficijar, zavjet učinio

Jovan Martinović, Antički natpisi u Crnoj Gori, Matica crnogorska 2011, str. 129, 130.

11

296


Sl.8. Ugrađeni fragmeni iz antičkih objekata u pilonu glavnoga luka na lijevoj obali

Sl. 9. Prelomljeni dio glavnoga pilona, fiksiran pijeskom u koritu Morače, u uspravnom položaju (površinski i podvodni snimak) Sa spoljne strane piloni su obzidani uslojenim kamenom klesanim u opusu kvadratumu. U prostor između utrpan je lomljenik i obluci, utopljeni u sočni krečni malter. Malter kojom je obilno zalivena zidna masa dobro podnosi torzione sile kojima su izloženi objekti tokom zemljotresa, jer je krečni malter elastičan i sprečava destrukciju zidnoga platna. U konstrukciju je ugrađen znatan broj fragmenata iz antičkih objekata – djelovi pragova, nadvratnika, stereobata i stilobata. 297

Stevo Vučinić

Ugradnjom are i natpisa u pilonima glavnoga luka kojim je premošćena Morača materijalizovan je paganski religiozni koncept koji je još snažno pulsirao u kasnoj antici. U glavnome pilonu na desnoj obali ugrađena je ara posvećena Jupiteru Kapitolijskom s epitetom optimus maximus, državnom kultu pred kojim su magistrati polagali zavjet na odanost rimskom caru – vota pro salute imperatoris. On je bio zaštitnik rimske države na čijem je čelu bio imperator. Jupiterijanska teologija je dobila na značaju tokom vladavine Flavijevaca, počev od 69 g. n. e. zaključno s trećim i posljednjim carem flavijevske dinastije, Domicijanom. Natpis ugrađen u pilonu glavnoga luka na lijevoj obali navodi na zaključak da je bio u funkciji beskrvne žrtve, čiji je smisao da umilostivi bogove i ublaži njihov gnijev koji bi mogao da se sruči na građevinu. Glavni lijevi pilon prelomljen je na sedmom metru visine. Prelomljeni dio je jednim krajem utonuo u pijesak koji ga je fiksirao u uspravnom položaju. Na desnom pilonu na visini od 9,5 m nalazi se oporac – kamen koji se ugrađuje u početak svoda – glavnog svoda koji je premostio Moraču. Na drugome pilonu na lijevoj obali, na visini od oko 6 m, sačuvani su oporci od svoda prizemnog dijela.

Sl.10. Oporci na pilonu glavnoga svoda na desnoj, i drugom pilonu na lijevoj obali

298


Očuvani fragmenti konstrukcionih elemenata mosta dokumentuju da je nakon njegova rušenja, tokom kasnije obnove, spratni dio srušen i da je izvršeno zaravnjivanje na visini od 9,5 m. Umjesto porušenoga glavnog svoda dograđen je most, od kojeg postoje ostaci na desnoj obali (sl. 11), čije su konture profilisali intradosi svoda. On je premostio korito u širini od 25 m direktno opirući krajeve svoda na žive stijene pored glavnih pilona porušenoga mosta, utežući ga flankiranjem uz njih. Na temelju ovih činjenica došli smo do zaključka da je most bio spratne konstrukcije, kompaktan, bez estetskih tendencija, tvrdih linija koje ne prate pravila geometrije. Visina mu je bila oko 15 m, širina s bankinama 3,10, kolovozna traka 2,80, a dužina oko 80 m. Rastojanje između pilona su neujednačena i variraju između 3,95 i 6 m. Bez arhivolte, s kljunovima koji zatvaraju ugao od 90 stepeni. Građen brzo i efikasno s ciljem da premosti trasu koja je zaleđem Jadrana povezivala istočne i zapadne provincije. Tipičan most imperijalnih dimenzija na putu via militaris.

299

Stevo Vučinić

300


Sl. 11. Ostatak svoda dograđenoga dijela mosta, porušenog krajem 1796. godine Analiza rezultata Na trasi antičkoga puta Skadar – Sanderva – Salunto i dalje ka zapadu, u vrijeme rimske imperije, na Morači koju ova saobraćajnica presijeca nije bilo kamenog mosta, već je u Botunu, 10 km južno od Dokleje, po svemu sudeći, bila premošćena drvenim mostom.12 Izgradnju spratnoga mosta za kolski saobraćaj, visine 15, širine 3 i dužine 80 m, koji podnosi agresivnu morfologiju terena, mogla je da preduzme samo imperija koja je imala potrebu da zaleđem Jadrana poveže prostore Istoka i Zapada. U njega su, u sekundarnoj upotrebi, ugrađeni fragmenti antičkih objekata iz Dokleje. Dakle, nakon destrukcije koju su moguće oko 400. i 403. izazvali Zapadni, ali vjerovatnije oko 459. i kasnijih godina, 489–490, Istočni Goti, tokom osvajačkih pohoda na Detaljnije o tome u poglavlju: „Rimska saobraćajnica Skodra – Sanderva – Salunto“.

12

301

Stevo Vučinić

Prevalis.13 Imperija je nakon njihovih upada bila lišena kompetencija na ovom prostoru i sve do Justinijana nije bilo državnoga potencijala koji je mogao da je obnovi. Na prostoru Crne Gore iz vremena Justinijanove obnove imamo bogato nasljeđe. Arheološka istraživanja na velikom broju lokaliteta dokumentovala su i potvrdila da su sagrađeni u tome vremenu, ili imali fazu dogradnje. Oni nužno indiciraju obnovu i izgradnju saobraćajnica i mostova, od kojih je jedan na Staroj Zlatici. Premošćavanje Morače koja prosijeca Crnu Goru pravcem śever-jug kod sela Stare Zlatice bilo je neminovno da bi se kontinentalnim zaleđem jednostavno i brzo Konstantinopolj povezao s Rimom. Vizantijski car Justinijan preuzeo je vlast nakon smrti strica Justina 527. godine. Tokom svoje vladavine preuredio je sudsku administraciju i uredio zakonodavstvo; dao je velikoga poleta javnim radovima u cijelom carstvu; gradio je puteve, mostove, vodovode, kupatila, pozorišta, crkve, i s nečuvenom raskoši izgrađivao Carigrad koji je djelimično bio razoren za vreme pobune 532. godine.14 S relativno malom silom, od ukupno oko 18.000 ljudi, njegov najveći vojskovođa Velizar 533. krenuo je u Afriku.15 On je vrlo brzo srušio kraljevstvo Vandala koje je utemeljio Gajserik. Poražen kod Decimuma i Tricamaruma, vandalski kralj Gelimer morao se pokoriti i 534. Velizar je kao trijumfator svečano ušao u Carigrad. Naredne, 535. godine Velizar je pošao u pohod na ostrogotsko kraljevstvo. Dok je jedan dio vizantijske vojske napredovao kroz Dalmaciju, Velizar je zauzeo Siciliju i prodro u Italiju; jedan za drugim pali su Napulj i Rim. No, tada je počela teška borba, on je u Rimu morao izdržati dugu opsadu i samo mu je uz krajnje napore uspjelo probiti se na śever, zauzeti Ravenu i savladati hrabroga gotskoga kralja Vitigesa koga je, kao prije toga Vandala Gelimera, kao zarobljenika doveo u Carigrad (540). Ali pod Totilinim, energičnim su se vođstvom Ostrogoti oporavili i u cijeloj Italiji je počela ogorčena borba protiv vizantijske vladavine. Otpor je tek slomio genijalni strateg i lukavi diplomat Narzes nakon dugoga i napornog ratovanja. Zemlja je ležala Justinijanu pred nogama poslije dvadesetogodišnje borbe pune obrta (555). Restauraciju vizantijske vlasti pratila je ponovna usposta Istorija Crne Gore, tom I, Titograd, 1967, str. 251–254. Šarl Dil, Istorija Vizantijskog carstva, str. 22. 15 Georgije Ostrogorski, Povijest Bizanta 324.-145., Zagreb, 2002, str. 22. 13 14

302


va starih socijalno-ekonomskih odnosa. Velepośednička aristokratija, kojoj su Ostrogoti oduzeli imovinu, ponovo je dobila svoja imanja i svoje privilegije. Justinijan je samo nakratko uspio restaurirati Rimsku imperiju, dok unutrašnju obnovu kasnorimska država nije doživjela.16 Nakon svih veličanstvenih uspjeha, Justinijan je svojim nasljednicima ostavio iznutra iscrpljeno, privredno i finansijski potpuno uzdrmano carstvo. Oni su stoga morali nadoknađivati propuste velikoga cara kako bi spasili ono što se spasiti moglo. Najteži udarac pogodio je Carstvo u Italiji, najvažnijem području restaurirane imperije, čije je ponovno osvajanje zahtijevalo najviše napora i stajalo najtežih žrtava. Langobardi su nakon Justinijanove smrti, 568. godine, ponovo provalili u Italiju i u kratkom vremenu osvojili veliki dio zemlje. U Španiji je počela protivofanziva Vizigota. Najvažnije vizantinsko uporište, Kordoba, prvi put zauzeta već 572, za Carstvo je bila definitivno izgubljena 584. Na ostacima Justinijanove restauracije temeljila se buduća vizantijska moć na Zapadu. Justinijan je umro 565. godine u 87. godini života i ostavio Carstvo u velikim problemima i to, prije svega, zbog izražene nesrazmjere između cilja koji je htio da ostvari i sredstava kojima je raspolagao. U finansijskom i vojnom pogledu nakon njegove smrti carstvo je bilo iscpljeno – na granicama su se ukazivale velike opаsnosti.17 Justinijanova rekonkvista ostavila je snažan pečat na Balkanu.18 Prokopije piše: „U pokrajini evropskih Dardanaca koji žive iza granice Dačana, u neposrednoj blizini kastela zvanog Bederijana, je selo po imenu Taurisium. Tu je rođen car Justinijan, osnivač svjetskog carstva. Opasavši na brzu ruku ovo selo zidom u obliku četvorougla i podigavši na svakom uglu po jednu kulu, načini tvrđavu sa četiri kule (Tetraburgian), pa ga tako i nazva. A pored samog tog mjesta sagradi divnu varoš i nazva je Ivstiniana Prima – na latinskom jeziku to znači Prva – odužujući se na taj način svojoj majci... sagradivši tamo vodovod, uspio je da grad neprekidno obiluje nepresušnom vodom. I mnogo drugih znatnih i pomena dostojnih (građevina) sagradio je osnivač grada. Nije lako nabrojati sve hramove božje, nemoguće je opisati sve zgrade za administraciju, veličinu trijemova, ljepotu trgova, česme, ulice, kupatila, prodavnice. Bješe Isto, str. 26. Šarl Dil, Istorija Vizantijskog carstva , str. 25. 18 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Procopius/Buildings/, The buildings of Procopius, published in the Loeb Classikal Library 1940, 16 17

303

Stevo Vučinić

to grad izuzetan i mnogoljudan, i u svakom pogledu napredan i dostojan da bude metropola čitave oblasti. Jer je tako velikog značaja bio. Pored toga, odabran je i za arhiepiskopsko śedište Ilirika, pošto su ostali gradovi zaostajali za njim kao prvim gradom po veličini.“19 U Grčkoj, nadomak Soluna, izgradio je snažnu tvrđavu, utvrdio je kompletnu Tesaliju, naročito gradove Dioklecianopolis, Demetrias i Tebu, koje su varvari redovno palili i pljačkali. Ulaz u Termopile osnažio je tvrđavama i zapriječio put prema Atini u čijem je okruženju ojačao zidine svih gradova. Doslovno je svaki poljoprivredni pośed bio pretvoren u tvrđavu. U Dardaniji je utvrdio Ulpianu kod Gračanice. Nazvao ju je Justiniana Sekunda. Prokopije piše da je u Evropi izvodio radove koje nije lako opisati riječima. Zbog napada varvara snažno je utvrdio unutrašnjost Ilirika. U Novom Epiru izgradio je 32 utvrđenja a obnovio 26, u Starom Epiru sagradio je 12, a 23 obnovio. U Makedoniji je 45 obnovio, u Tesaliji 7, u Dardaniji sagradio 8 a obnovio 63. Ukupno je u Evropi obnovio i sagradio 178 novih utvrđenja. U Aziji je obnovio i sagradio 36 crkava i manastira. U Jermeniji izgradio puteve da bi omogućio državi da komunicira sa suśedima.20 U Aziji i Libiji je popravio utvrđenja i puteve koji su bili teški za putovanja i opasni.21 U Nikeji u Bitiniji obnovio je vodovod i namjesto staroga koji se srušio, prvo je planiran a potom i izgrađen novi most koji je bio imperijalnih dimezija, tako da je prethodni izgledao kao dio novoga mosta.22 U Nikomidiji je preko rijeke Sagaris koja je duboka i hirovita, a nije imala mosta nego su se prevozili pontonom, izgradio most.23 Cestu u Bitiniji koja vodi ka Frigiji bila je često pretvarana u močvare nakon kiša i topljenja snijega, pa je popločao velikim blokovima i omogućio normalan saobraćaj.24 U Galatiji na rijeci Siberis izgradio je most koji je mogao da izdrži snagu vodene mase za vrijeme poplave i s gornje strane dodao lukobran.25 U Antiohiji je potrošio mnogo novca da bi napravio kolski put koji je savladavao planinske prepreke, demonstrirajući time da ništa ne može biti nemoguće za čovjeka koji je spreman da zanemari trošak.26 U Kilikiji, gradu Mopsue 21 22 23 24 25 26 19 20

Prokopije, De Aedificiis, knjiga IV, Isto, knjiga III, 6, 9. Isto, knjiga V, 1. 1. Isto, knjiga V, 3.1 Isto , knjiga V, 7. Isto, knjiga V, 2. Isto, 4. 1. Isto, 5.1.

304


stia, restauriarao je most koji je bio propao i bio izvor smrtne opasnosti za putnike.27 U Adnanu na rijeci Sarus opravio je most tako što je tok rijeke usmjerio u kanal koji je iskopao, a potom izvršio restauraciju oštećenih djelova mosta i onda vratio rijeku u njeno prirodno korito. U predgrađu grada Strongiluma krivi put i močvarno tlo je popločao kamenim blokovima dovoljno velikim za mimoilaženje dvoje kola.28 U mjestu Regium sagadio je umjesto drvenoga kameni most s veličanstvenim lukom kojim je premostio široku rijeku. Prefektura Ilirik – Praefectura praetorio per Illyricum – bila je omeđena na śeveru Dunavom a na zapadu linijom koja ide Drinom do izvorišta, a onda zamišljenom linijom do iznad Risna u Boki. Podijeljena je bila na dvije dijeceze: Dakiju s provincijama Praevalitana, Moesia Superior, Dacia Ripensis, Dacia Mediteranea i Dardania i diecezu Makedoniju sa provincijama: Macedonia, Epirus Nova, Epirus Vetus, Thessalia, Achaia i Creta.29 Justinijanovom Novelom XI arhiepiskopija Iustiniana prima preuzima duhovne kompetencije i nad Praevalitanom.30 Inače, śeverni Ilirik bio je težište odbrane od varvarskih upada Slovena i Avara koji su nadirali ka Solunu i Draču. U toj prefekturi, oko dunavskog limesa, sagradio je više od 300 utvrđenja, utvrdio gradove i izgradio fortifikacione objekte da bi zaštitio provincije u unutrašnjosti i bliže obali od varvarskih upada.31 U neposrednoj blizini Prijepolja pronađen je i datovan jedan natpis iz Justinijanova vremena.32 Očito da se njegova sadržina tiče utvrđene vile rustike. Pominje se Antistes Stefanus sub principe Iustiniano čija je uloga nejasna. Međutim, pretpostavlja se da je bio episkop koji je izgradio episkopski rezidencijalni grad sa svim ekonomskim objektima, bedemima i crkvom, atrijumima i fontanom. U Crnoj Gori su dokumentovani uglavnom sakralni objekti nastali sredinom i tokom VI vijeka koji se mogu vezati za Justinijanovu obnovu. Isto. 4. Isto. knj. IV 29 Ljubomir Maksimović, „Severni Ilirik u VI veku“, Zbornik radova Vizantološkog Instituta, XIX, Beograd 1980, str. 19. 30 Isto, str. 28. 31 Isto, str. 39. 32 Miroslava Mirković, „Antistes Strefanus i građevinska djelatnost Justinijanova vremena u Polimlju“, Zbornik radova Vizantološkog Instituta, XVIII, Beograd, 1978, str. 1–6. 27 28

305

Stevo Vučinić

Sudeći po materijalu u slojevima VI vijeka svi primorski gradovi imaju fazu iz vremena velike obnove carstva, a postoje i manji lokaliteti, koji su završetkom kasne antike krajem IV i tokom prve polovine V vijeka obnovljeni.33 To su prije svega vile rustike i crkveni pośedi s bazilikama. Da bismo rezimirali taj period počećemo od najjužnijeg grada na primorju, Ulcinja. Tokom istraživanja 80-tih godina, u njemu su pronađeni ostaci ranovizantijske crkve koja se datuje u VI vijek.34 Crkva je uklopljena u mlađu srednjovjekovnu građevinu, ali se još uvijek razaznaju njeni ostaci. Pronađeni kapitel ima Hristov monogram sa slovima alfa i omega. Takođe, pronađeni su ostaci grnčarije i transportne keramike toga doba koja se danas čuva u Muzeju grada Ulcinja. Grad se u ranosrednjovjekovnom periodu pominje tek kod Konstatnina Porfirogenita, kao jedan od kastela Drača, ali je evidentno da on postoji u VI vijeku kao obnovljeno utvrđenje. Drugi veliki lokalitet koji ima jasno definisanu fazu iz VI vijeka je Svač (Svacium). Za njega bismo mogli da kažemo da je kao odbrambeni kastel i podignut u to vrijeme i da svoje postojanje duguje upravo tome periodu. Arheološka istraživanja 1985. godine pokazala su da je njegova defanzivna koncepcija nastala u VI vijeku. To pokazuju sonde koje su iskopavane pored zidina i u gradu. Osnova je takođe veoma slična analognim fortifikacijama tog perioda, prilagođena konfiguraciji terena ali s koncepcijom polukružnih kula na krajevima i dvije polukružne u sredini koje čuvaju ulaz. U Podograđu je otkopana ranovizantijska kapela datovana, na osnovu materijala, u VI vijek.35 Treći grad prema śeverozapadu, koji takođe krije slojeve iz VI vijeka je Bar (Antibareos, Antibarum). U njemu je tokom istraživanja 2001. godine pronađena kuća iz VI stoljeća koja je stradala vjerovatno početkom VII vijeka. Pronađeni su ulomci amfora Samos Cistern Type ate i amfore tipa Late Roman. U gradu je pronađen i podni mozaik koji se datuje u VI vijek. Mozaik je pripadao nekoj bazilici, po svemu sudeći onoj koju Farlati pominje da je bila posvećena Svetom Teodoru Ratniku.36 Ispred ove bazilike pronađen je grob (br. 5) u kome je otkopana bronzana fibula Arheolog Mladen Zagarčanin ljubazno se odazvao našoj molbi i napisao prilog o rezultatima dosadašnjih istraživanja iz vremena Justinijanove rekonkviste u Crnoj Gori koji u cjelini citiramo. 34 Bošković, Mijović, Kovačević, Ulcinj, 1, 1981, str. 112–117 35 E. Zečević, „Rezultati istraživanja srednjovjekovnog Svača“, Glasnik Srpskog arheološkog društva, broj 5, 1989, str. 114. 36 М. Загарчанин, Стари град Бар – водич кроз вјекове, Бар, 2008. 33

306


tipa golubica koja se datuje u VI vijek. Na lokalitetu Veliki pijesak otkopana je crkva koja je sagrađena na oratorijumu iz IV vijeka. Tri povezane prostorije koje su služile za obavljanje hrišćanskog kulta u VI vijeku su prepravljene u crkvu podužnoga oblika, s polukružnom apsidom na istoku. Crkva je stradala početkom VII vijeka, a u zatvorenim cjelinama pronađen je i bronzani folis Justinijana.37 Još dvije crkve na prostoru Bara su iz ovoga perioda. Prva je čuveni topolički trikonhos, podignut u drugoj polovini V vijeka, ali svakako obnovljen u VI, kad dobija nov namještaj. Radi se o kapitelima karakterističnim za Justinijanovo vrijeme, oltarskim pregradama s trouglastim proširenjima na krakovima krstova.38 Druga crkva nije nikad otkopana do kraja i nalazi se pored tunela Ćafe na putu Bar – Ulcinj. Nju je evidentirao Đurđe Bošković, koji je zaključio da se radi o ranovizantijskoj bazilici. Oko crkve je groblje iz istog perioda po kome je cijela oblast dobila naziv Tomba.39 Na lokalitetu Kruče, đe je tokom 80-tih godina pronađena velika vila rustika, otkopana je ostava novca. Radi se o folisima careva Anastasija, Justina I i Justinijana, koji potvrđuju da je vila imala fazu iz VI vijeka.40 Kompleks je bio pokriven mozaicima koji bi mogli da se datuju u isti period, a prema nalazima ulomaka amfora, tera sigilate i ostale grnčarije, pronađene u zatvorenim cjelinama pretpostavlja se da je stradala, po mišljenju Mijovića, od strane Slovena oko 591. godine. Tokom iskopavanja vile rustike na Mirištima otkopano je skoro 1000 m kvadratnih građevine.41 Veliki broj slojeva je bio pokriven ruševinama nastalim tokom stradanja vile početkom VII vijeka. Konstatovani su ulomci amfora Late Roman 1-2, Samos Cistern tip afora i afričke sigilate ovoga perioda. U Buljarici postoji velika vila rustika koja ima počupane mozaike postavljene u međe. Datuje se u periodu IV–VI vijek.42 Загарчанин, Ранохришћанска црква на Великом Пијеску, Бар, 2012. О. Велимировић Жижић, Бар, Тополица –црква са некрополом, Археолошки преглед 8, 148-149; М. Загарчанин, „Пристан од праисторије до средњег вијека“, у: Пристан, град којег нема, Бар, 2006; M. Zagarčanin, „Medieval stoneworks from Stari Bar“, in: The archaeology of abandoned town, Saur Gelichi (ed.), Firenze, 2006, str. 119. 39 Ђ. Бошковић, Стари Бар, 1962. 40 Pavle Mijović, Iz kulturne prošlosti Crne Gore, Podgorica 1987. 41 Isto, str. 140. 42 Isto, str. 147. 37 38

307

Stevo Vučinić

U Budvi se nalazi najveća i najznačajnija bazilika VI vijeka, stradala u VII, a obnovljena oko početka IX vijeka. Bazilika je bila trobrodna, s transeptom i apsidom u kojoj je pronađen subselijum. Pod je bio pokriven mozaicima. U muzeju grada se čuva kapitel rađen u vrhunskoj tehnici sa oštrim akantusovim lišćem koje se dodiruje krajevima. Takođe, evidentirano je nekoliko grobova iz VI vijeka, a na platnu današnjih bedema se vide ostaci zidina ovoga perioda. U Lastvi Grbaljskoj je pronađena krstionica iz VI vijeka, u obliku đeteline, koja je pripadala nekoj bazilici preko koje je kasnije podignut konak i crkva. To su tipovi krstionica za koje se smatra da su najviše raširene upravo u periodu Justinijana.43 Na Prevlaci Svetog arhangela Mihajla, preko ostataka kasnoantičke vile sagrađena je u VI vijeku velika bazilika. Tokom istraživanja 1997–2012. godine pronađeno je groblje iz VI vijeka kao i pomoćne zgrade pokrivene mozaicima. U Kotoru su tokom zaštitnih istraživanja Svete Marije od Rijeke pronađeni ostaci bazilike iz VI vijeka, što je ujedno i najstarija crkva u gradu. U Rosama je otkopano groblje iz VI– VII vijeka.44 Evidentirane su kopče tipa Balgota i Korint koje se datuju upravo u ovaj period. Takođe, bazilika je pronađena i na Žanjicama, lokalitet Mirišta, a rezultati su pokazali da se radi o istom periodu kao i prethodne građevine.45 U Duklji su pronađene dvije bazilike A i B, kao i atrijum i pomoćne prostorije, pa se pretpostavlja da je to episkopski kompleks datovan u periodu od V pa do početka VII vijeka kојi su srušili Avari.46 Nedaleko od Duklje pronađene su dvije crkve. Jedna bazilikalnoga tipa i druga trikonhalnog. Bazilika je sa śeverne strane imala prizidanu grobnicu sa sarkofagom od predivnog bijelog mermera ukrašenim Hristovim monogramom. Po analogijama iz Ravene sarkofag se datuje u VI vijek. Takođe, trikonhos s krstionicom krstoobraznog oblika sagrađen je u istom periodu kad i bazilika na Zlatici.47 Bi Đ. Janković, „Late antique triconhal church of St. Apostoles Peter and Paul monastery nearTrebinje“, GSAD XVIII, Belgrade, 2002. 44 М.Милинковић, Росе – Мало Росе, „Бока Которска - античко/касноантичко насеље и средњовековна црква“, ГСАД, br. 13, Београд 1997., 167-179. 45 Јован Ковачевић, „Од досељења Словена до краја ХII вијека“, у: Историја Црне Горе, том I, Титоград, 1967. 46 Isto, str. 265. 47 V. Korać, Doljani – Zlatica, Zograf 33, Podgorica, 2009, str. 1–8. 43

308


hor je ranovizantijski kastel koji je takođe stradao u VII vjeku. Ovđe je sondažnim istaživanjima pronađena grnčarija karakteristična za Justinijanov period. Radi se o loncima koji svoje direktne analogije imaju u Baru, Mirištima i dr. Samograd, koji se nalazi u dolini rječice Brzave, lijeve pritoke Lima, jugoistočno od Bijeloga Polja ima fazu iz VI vijeka potvrđenu arheološkim ostacima. Na lokalitetu Martinića Gradina, na uzvišenju Šipkova Glavica otkopana je crkva iz VI vijeka. Pretpostavlja se da je na ovome mjestu postojao veći kompleks, kao i da je crkva na Martinićima, datovana u XI vijek imala svoju fazu u VI vijeku.48 U Vranovićima, na lokalitetu Pjaca od Vranovića, u blizini Gomilica pronađena je kasnorimska vila, s fazom iz IV vijeka. Međutim, utvrđeno je da su mozaici iz VI vijeka.49 Ovim, naravno, nije iscrpljena lista sagrađenih sakralnih i profanih objekata u Crnoj Gori, iz vremena Justinijanove rekonkviste. Ali te činjenice ukazuju na onovremenu potrebu izgradnje saobraćajnih objekata i saobraćajnica kojima bi se povezale, ne samo pobrojane obnovljene urbane i ruralne aglomeracije, nego i široki prostori u zahvatu zaleđa Jadrana.

Sl. 12. Kompjuterska skica izgleda Justinijanova mosta50 Борозан, Мартинићка Градина, Подгорица, 1999. Pavle Mijović, Pradavne i davne kultgure Crne Gore, Leksikografski Zavod, Podgorica 1987, str. 69. 50 Skicu mosta napravio je arhitekta Filip Velimirović.

48 49

309

Stevo Vučinić

Most na Staroj Zlatici po formi i strukturi predstavljao je tipičnu kasnoantičku verziju antičke koncepcije u mostogradnji. Robustan, lišen stroge antičke geometrijske koncepcije gradnje, spratni, bačvastih, punih svodova i rešetkaste konstrukcije s velikom površinom čeonoga zidnog platna. Linije mu nijesu savršeno pravolinijske, a razlika u dimenzijama elemenata ukazuje da nije vođeno računa o simetriji. Tipično za most koji je izgrađen za kratko vrijeme, bio je bez estetskih tendencija. Nije služio za prevođenje vodovoda. Oslanjao se na dvije najstarije pleistocenske terase, na visini od oko 15 m od ljetnjega nivoa rijeke. Na desnoj obali prilaz mu je bio s terase na kojoj se nalazi selo Stara Zlatica. Sve činjenice navode na zaključak da je sagrađen u vrijeme Justinijanove rekonkviste nakon što je Italiju oslobodio od varvara oko 555. godine, na kasnoantičkoj trasi puta koji povezuje Skadar i Naronu, i vodi dalje na zapad. Vizantijska imperija raspolagala je inžinjerijskim i tehničkim vještinama i resursima za izgradnju kamenog mosta na Staroj Zlatici imperijalnih dimenzija. Njime je zamijenjen drveni u Botunu, koji je vjerovatno uništen u vrijeme neke od provala Gota u Prevalis, tokom V vijeka, najvjerovatnije oko 459. godine, i put je usmjeren pravcem koji je prolazio pored Dokleje, lijevom obalom Zete, i dalje ka zapadnim provincijama. Isključena je mogućnost da je dejstvo energije vode uzrok rušenja zlatičkoga mosta, pošto je glavni lijevi pilon prelomljen na visini iznad nivoa najvećeg zabilježenog vodostaja. U prilog tome stoji podatak da na prostoru Skadra, u kasnoj antici i ranome srednjem vijeku, nije zabilježen nijedan zemljotres koji je ozbiljno destruirao ovaj prostor.51 Namjerna destrukcija mosta na Staroj Zlatici, po svemu sudeći, izvršena je u vrijeme prodora Avara u Prevalis, početkom VII vijeka. Te godine se čine vjerovatnim, jer su nestali svi materijalni tragovi koji svjedoče njegovo rušenje sem djelova koji su deponovani u korito rijeke i skromni ostaci sedmoga pilona. Destrukcija prostora koju je tokom seobe vršila organizovna masa Avara mogla je da bude dovoljno inspirativna da podstakne recentno stanovništvo da preduzme sve mjere odbrane i zaprečavanja, uključujući i rušenje komunikacija i mostova. Ovu pretpostavku čini vjerovatnom i činjenica da je u ranome srednjem vijeku, odnosno u IX i X, ponovo uspostavljena saobraćajna transverzala starom trasom antičkoga puta koji Moraču premošćava Instituto nazionale di geografica, Catalogue of ancient earthquakes in the Mediterraneam area up to the 10 century.

51

310


10 km niže, u Botunu, pošto je most na Staroj Zlatici očito bio srušen. Da bi se izvršilo saobraćajno povezivanje Skadra s Onogoštom i dalje sa zapadom, u srednjem vijeku je izvršeno premošćavanje između očuvanih pilona Justinijanovog mosta, dogradnjom novog koji je flankiran uz njih. Spratni dio Justinijanova mosta je porušen, a sačuvani poravnat da bi služio kao kolovoz. Na lijevoj obali prilaz mu je bio ispod moračkih pećina na koti nižoj od Justinijanova za oko 6 m – padao je „pod pećine“.52 Tako je dogradnjom dobijen kompaktan saobraćajni objekat koji je premošćavao Moraču između Stare Zlatice i Rogama.

Sl.13. Kompjuterska skica izgleda mosta u srednjem vijeku53

Tu kvalifikaciju koju je čuo od oca Sura posvjedočio je njegov sin Milo, praunuk Adžijin koji je srušio most. Ona potvrđuje stanovište da je etažni dio mosta porušen, sačuvani poravnat i stavljen u funkciju na nižoj koti. 53 Skicu uradio arhitekta Filip Velimirović. 52

311

Stevo Vučinić

Sl. 14. Kompjuterska skica izgleda dograđenoga mosta – u prvom planu crveno54

Sl.15. Pristupni put do mosta kod Stare Zlatice

Isto.

54

312


Zabilježeno je seosko predanje da je dograđeni most na Staroj Zlatici srušio Adžija Vukanović.55 Njegovom unuku Suru su se rađala ženska đeca i redom umirala pa je on to smatrao posljedicom grijeha đeda Adžije koji je srušio most. Zato je, da bi iskupio njegov grijeh, i skinuo sa sebe posljedice sagradio most, zvani Surov most, preko potoka Širalije koji vezuje Doljansku glavicu i rogamski zaselak Klašnice. Na ktitorskoj ploči je zapisano da je most zadužbina Sura Nikolina Vukanovića, godina gradnje 1900-ta. Suro je imao 81. godinu kad je 1912. godine učestvovao u skadarskoj operaciji.56 Uobičajeno se računa da je razlika između naraštaja oko 30 godina. Stoga slijedi da je rođen oko 1831. godine, njegov otac oko 1800, a đed Adžija oko 1770. godine koji je u najboljim godinama, kao tridesetogodišnjak srušio most.

Sl. 16. Surov most u Rogamima U pjesmi Udar na selo Rogame koja pjeva o turskoj pohari sela Rogama u julu 1809. godine ne pominje se most, nego je turska vojska Vasilije Milutinov Stamatović iz zaseoka Klašnice ispričao je predanje autoru. Umro u Drištu 20. februara 1913. godine, Protokol poginulih, umrlih ili nestalih vojnika u ratovima 1912–13. godine, zaveden pod brojem 2223. Protokol očuvan od 1. do 93. strane, povezan 15. 06. 1936. godine, Cetinje 2001. god, Narodni Muzej Crne Gore, bibliotečko odjeljenje.

55 56

313

Stevo Vučinić

dolazeći od Podgorice pregazila Ribnicu i na Morači panula pod Zlaticu na Ograđenicu.57 Tu se razdijelila na troje i pripremila da napadne selo s tri strane. Jegor Kovaljevski je boravio u Crnoj Gori 1841. godine.58 Te godine, 18. juna, vršio je geološka istraživanja u široj okolini Dokleje i u zlatičkom potoku na Zlatici. Opisuje da nije znao kako treba da se preveze preko Morače. Otkad su, Kovaljevski piše, Turci i Crnogorci srušili veleljepni most na njoj prijelaz je bio neregulisan i time se niko nije bavio. Njegova pratnja je poslije potrage pronašla čamac koji je propuštao vodu kao rešeto. Zakrpili su pukotine travom i prebačili Kovaljevskog s dvadesetak Crnogoraca na drugu stranu Morače. Činjenice navode na zaključak da je dograđeni dio mosta srušen krajem 1796. godine, nakon pobjede crnogorskoga oružja u bitkama na Martinićima i Krusima kojima je verifikovano ujedinjenje Crne Gore i Brda. Rušenjem zlatičkoga mosta, Piperi su se prema Podgorici razgraničili s Turcima rijekom Moračom. Zaključak Most na Staroj Zlatici sagrađen je oko 555. godine, u vrijeme vizantijskoga cara Justinijana. Po formi i strukturi predstavlja kasnoantičku recepciju antičke koncepcije spratne mostogradnje. Građen je bez estetskih tendencija. Svod kojim je premošćena Morača srušen je u vrijeme pohoda Avara, početkom VII stoljeća. U srednjem vijeku, dogradnjom novog, izvršeno je premošćavanje između sačuvanih glavnih pilona Justinijanovog mosta, uz koje je flankiran. Spratni dio staroga mosta na kamenitom platou je uklonjen, preostala struktura poravnata i stavljena u funkciju kolovoza i integrisana s dograđenim mostom u jednu cjelinu. Dograđeni dio mosta srušen je krajem 1796. godine, nakon pobjede crnogorskoga oružja u bitkama na Martinićima i Krusima kojima je verifikovano ujedinjenje Crne Gore i Brda. Njegovim rušenjem Piperi su se izolovali i razgraničili s Turskom, rijekom Moračom od Platija do sastavaka sa Zetom, i Zetom uzvodno do ispod Spuža.

Petar II Petrović Njegoš, Ogledalo Srpsko, Prosveta, Beograd 1951, str. 376. Jegor Kovaljevski, Crna Gora i slovenske zemlje, CID, 1999 godine, str. 65–67.

57 58

314

ZAVRŠNO RAZMATRANJE

Na temelju rezultata savremenih arheo-istorijskih istraživanja antike i kasne antike na tlu Crne Gore, uparenih s materijalnim dokazima prikupljenim rekognosciranjem priobalja i korita u donjem toku rijeke Zete, izveli smo zaključak: nakon poraza ilirske vojske pod Skadrom 168. godine p. n. e. pod prijetnjom isukanog rimskog mača, u Starim Matagužima – Meteonu, predali su se u rimsko ropstvo Gencijev brat Karavancije, žena Etleva i sinovi Skerdilaid i Pleurat. Sljedećih 133 godine nema pomena da su se lokalna plemena opirala rimskoj dominaciji. Oktavijanova ratna kampanja vođena od 35–33. g. p. n. e. protiv pobunjenih śevernoilirskih plemena zahvatila je i Dokleate koji su im se pridružili. Porazio ih je Oktavijanov vojskovođa Statilije Taur, 33. g. p. n. e. Sukobili su se na prostoru koji zahvata širu okolinu sastavaka Zete i Morače, okolne gradine i podgradinske naseobine. Nakon poraza Dokleati su platili visoku cijenu otpora. Stanovništvo je dijelom porobljeno, dijelom pobijeno, a sva podgradinska naselja u priobalju donjega toka Zete su spaljena, zemlja konfiskovana i kasnije dodijeljena veteranima i kolonistima. Proces romanizacije je od tada tekao nesmetano. Početkom nove ere, zaleđem Jadrana izgrađena je antička saobraćajnica koja je povezivala zapadne i istočne rimske provincije. Preko Crne Gore njena trasa vodi pravcem Nikšić, selo Kunak, Povija, Spuž, preko Daljma ka Donjoj Gorici, pravcem na morački gaz Mišuricu i dalje ka Gostilju, Vuksanlekiću i Skadru. 70-tih godina romanizovani starośedioci i koloni sagradili su Dokleju. Pretpostavili su komfor fortifikacionim prednostima lokacije na kojoj je sagrađen grad, izolovan od glavne antičke saobraćajnice i resursa zetske ravnice i Skadarskoga jezera. Grad je bio u funkciji centra za romanizaciju i kontrolu plemena u kontinentalnom zaleđu. Poljoprivrednim proizvodima se snadbijevao s agera privatusa koji je zahvatao prostor priobalja Zete u njenom donjem toku. Najvažniji izvozni proizvod bio je dokleatski sir, punomasni mješinski sir u narodu poznat kao mješavina. Akvadukt između Cijevne i grada počeo je da se gradi krajem IV vijeka. Prodor Zapadnih Gota u 315

Stevo Vučinić

Prevalis, oko 400. godine, omeo je graditelje da ga dovrše. Tek u vrijeme Justinijanove rekonkviste, oko 555. godine sagrađen je kameni most na Staroj Zlatici kojim je Duklja povezana sa zagoričkim poljem i dalje pravcem ka Skadru. Prodor Avara, početkom VII vijeka, označio je konačni prekid njenih urbanih funkcija i kasnije seljenje civilnih i duhovnih institucija u dukljanski grad – Lontodoklu, na Martinićkoj gradini kod Spuža.

316

REGISTAR IMENA A Adžić, Nikola 72, 73, 77, 78 Apian 9, 13, 25, 26, 31, 43 Arhimed 140 Asenjo, Enrike 58, 70 B Baletić, Branko 236 Balšić, Đurađ Stratimirović 276 Basler, Đuro 255 Begović-Dvoržak, Vlasta 86, 93 Berišić, Zef 126, 128 Bilić Dujmušić, Siniša 13, 22, 29 Biro, M. 84 Bojanovski, Ivo 231 Bolica, Marijan 121, 123, 227, 283 Bonito 59 Borozan, Branislav 255 Borozan, Đorđije 7 Bošković, Đurđe 228, 265, 269, 306, 307 Branković, Đurađ 247 Bulić, fra Frane 117 Busuladžić, Adnan 47, 84, 87, C Camaj, Marko 81 car Julijan 280 car Justin 60 car Justinijan 57, 66, 151, 244, 270, 289, 302–311, 314, 316 car Tiberije 229, 282 Ciceron 29 317

Stevo Vučinić

Crnobrnja, Adam 7 Crnojević, Stefan 252, 253 Crnojević, Stefanija 248 Č Čirgić, Adnan 248 Čukić, Slobodan 252, 255, 257, 284 Ć Ćulafić, Marko 7 D Diodor 89 Domić-Kunić, Anka 250 Dozet, Natalija 72–74, 76–78 DŽ Džin, Kristina 93 Džino, Danijel 24 Đ Đurković, Ana 132 E Erdeljanović, Jovan 259, 291 Evans, Artur 227, 247, 265, 266, 268, 273 F Flavija Tertul 232, 233 Flavije Vegecije 28 318


G Gabinije 13, 23, 31 Gaj Julije Cezar 13, 18–23, 28, 29, 134, 163, 164, 282 Gaj Koskonije 13 Gaj Marcije Figul 13 Gaj Uludije Durmije Kvadrat 229 Garašanin, Draga 247, 265, 270 Garašanin, Milutin 247, 265, 270 Gencije, kralj Ilira 93, 247–250, 255, 260–262 Glavatović, Branislav 60, 61 Gojković, Milan 289–291 Grga, Novak 45, 46, 48, 87 H Herak, Marijan 63 Hošek, Radoslav 115, 116 I Ilakovac, Boris 93, 139, 140, 141, 150, 155 J Janković, Đ. 308 Jeličić, Kristina 83 Jovićević, Andrija 258 K Karadžić, Vuk 266 Kasio Dion 25 Katanić, Nadežda 290, 291 Kleopatra 22 Kovačević, Mirko 58, 248, 251, 253, 254, 271, 306 Kovaljevski, Jegor 314 319

Stevo Vučinić

Kuntić-Makvić, Bruna 17 Kvint Kornificije 13, 233 Kvintilijan Var 228 L Livije 248–251, 256, 260, 262 Lucije Anicije 249, 260 Lucije Aruncije Furije Kamil Skribonijan 229 Lucije Cecilije Sula 13 Lucije Kalpurnije Pizon 229 Lucije Salvije Oton 229 Lucije Volusije Saturnin 229 Lukač Havranek, Jasmina 69, 76 M Maić, Petar 125, 259 Maksimović, Ljubomir 66, 305 Mallet 59 Manetti 59 Marko Emilije Lepida 21 Marko Flavije Balbin 44, 232, 233 Marko Flavije Fronto 47, 48, 233, 234 Marko Valerije 24 Martinović, Jovan 7, 47, 54, 116, 233, 296 Martinović, Niko 240 Matijašić, Robert 48, 84, 89, 90 Mc Kay, A. 84 Mesihović, Salmudin 24, 27, 89, 228–230 Mijović, Pavle 58, 247, 248, 251, 253, 254, 265, 270, 271, 307, 309 Mirković, Miroslava 305 Mrđić, Nemanja 141 Munro 57, 58, 60, 227, 237

320


N Neptun 83, 94, 113, 115–117, 231 Nikčević, Vojislav D. 66, 244 Nikolić, Miro 280 Novaković, Darko 145 Novicki, Ivan 125–128, 143, 144, 150, 159 Njegoš, Petar II Petrović 314 O Oktavijan Avgust 9, 13, 14, 17, 21–30, 35, 38, 44, 83, 120, 227, 230, 241, 245, 315 Ostrogorski, Georgije 302 P Pašalić, Esad 46, 53 Pašić, Amir 104 Paškvalin, Veljko 46 Pejović, Lazar 36, 102, 104 Pejović, Pavle 7 Peković, Mirko 7 Peličić, Ilija Peko 258, 259, 276 Pešikan, Mitar 278 Petričević, V. 290 Petronius Asper 83, 116, 117, 231 Petrović, Predrag P. 254 Pitagora 140 Pleurat93, 249, 315 Plinije Mlađi 69 Plinije Starije 69, 71 Polibije 28, 93, 248, 249, 262 pop Iković 285 Porfirogenit, Konstantin 66, 244, 306 Prašniker 247, 254, 265, 267, 269, 270, 273, 277, 285 Pravilović, Milan 169, 255 321

Stevo Vučinić

Prokopije 303, 304 Pseudo-Aristotel 92 Publije Antej Ruf 229 Publije Kornelije Dolabela 229 Publije Lucinije 229 Publije Sulpicije Ruf 13 Publije Vatinije 13 Pulević, Vukić 94 R Radević, Božo 113 Radić, Jure 283 Radoman, Aleksandar 7 Radonjić, Julka 80 Radovanović, Ranko 236 Radulović, Bato 7 Rastoder, Šerbo 7 Rostozeff, M. 84 Rotković, Radoslav 70, 72 Rovinski, Pavle 46, 57, 121, 122, 123, 143, 227, 259, 290, 291 S Sanader, Mirjana 87, 244 Saski, F 121 Schrunk, J. 86, 93 Seferović, Relja 139 Sekulić, Goran 147 Sergejevski, Dimitrije 265, 269, 270 Sinobad, Marko 233 Smith, J. T. 84 Stamatović, Petar 127 Stamatović, Vasilije Milutinov 313 Stanišić, Marko 73, 77, 78 Stanojević, Milena 80 Stanojević, Rumica Andrijina 80 322


Statilije Taur 25, 44, 315 Stikoti, Pjero 54, 57, 121–125, 129, 143, 150, 151, 232, 265, 266, 268, 270, 277, 290 Stojan, Mara 139 Strabon 92 Suić, M. 84 Š Šašel Kos, Marjeta 26 Šekularac, Božidar 259, 277 Šišić, Ferdo 53, 230 Škegro, Ante 92 Šobajić, Maksim 125, 271, 278, 291 Šobajić, Petar 278, 285 Šrober 227, 247, 254, 265, 267, 269, 270 T Tales 140 Terzić, Milivoje 283 Tito Vespazijan 53, 86, 229, 230, 231, 234 Tomović, Slobodan 81 Trojanović, Sima 77 Turković, Tina 83, 86 V Vatin 13, 23, 29 Vatinije 13 Velej Petrekul 23 Velimirović, Filip 33, 99, 309, 311 Velimirović-Žižić, Olivera 99, 251, 255 Vercingetoriks 28 Vespazijan 53, 86, 229, 230, 231, 234 Vitruvije 90, 103, 130, 132 Von Hoft 59 323

Stevo Vučinić

Vračar, Milenija 7 Vučinić, Vladimir 110, 132, 163, 293 Vujošević, Novo 80 Vujović, Miroslav 35 Vukanović, Adžija 313 Vukanović, Suro Nikolin 313 Vušović, Zvjezdana 7 Z Zagarčanin, Mladen 306, 307 Zaninović, Marin 260 Zdanovski, Nikola 74 Zeman, Maja 83, 86 Ž Živić, Nebojša 73, 77, 78

324

Stevo VUČINIĆ STUDIJE O ANTICI U SREDIŠNJOJ CRNOJ GORI Izdavači Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje Forum Patria Za izdavača Adnan Čirgić Tehnički urednik Milutin Marković Lektura i korektura Nikola Popović Ivana Vuković Dizajn korica Suzana Pajović Štampa Grafo Bale – Podgorica Tiraž 500

CIP - Каталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISBN 978-9940-579-59-3 COBISS.CG-ID 26366224

Studije o Antici u Sredisnjoj Crnoj Gori

Recommend Documents